MOBY DICK - mirgo2.co.uk · 2 Herman Melville MOBY DICK ili BIJELI KIT S engleskoga preveli Zlatko Gorjan i Josip Tabak Nazivi iz pomorstva: Petar Mardešić Naslov izvornika:

1

2

Herman Melville

MOBY DICK

ili

BIJELI KIT

S engleskoga preveli

Zlatko Gorjan i Josip Tabak

Nazivi iz pomorstva:

Petar Mardešić

Naslov izvornika:

Moby Dick or The Whale

3

Sadržaj

ETIMOLOGIJA I CITATI Etimologija Citati iz literature koja se odnosi na kitove

MOBY DICK ILI BIJELI KIT 1. Pričini 2. Putni torbak 3. Gostionica »kitolovac« 4. Pokrivač 5. Doručak 6. Na ulici 7. Crkvica 8. Propovjedaonica 9. Propovijed 10. Drug i pobratim 11. Noći o ponoći 12. Queequegov životopis 13. Tačke 14. Nantucket 15. Dagnje i bakalar 16. Kako sam izabrao brod 17. Queequegov Ramazan 18. Queequegov »Potpis« 19. Zloguk se javlja 20. Jurnjava na sve strane 21. Odlazak na brod 22. Sretan Božić 23. Obala u zavjetrini 24. U obranu jednog zvanja 25. I još nešto 26. Vitezovi i štitonoše 27. Vitezovi i štitonoše (nastavak) 28. Ahab 29. Nastupa Ahab; za njim Stubb 30. Lula 31. U Morfejevu naručju 32. Cetologija

4

33. »Specksynder« 34. Za kapetanovim stolom 35. Na jarbolu — na straži 36. Na kasaru 37. Zalaz sunca 38. Sumrak 39. Prva noćna straža 40. Ponoć 41. Moby Dick 42. Bjeloća Bijelog kita 43. Posluhni! 44. Ahabove pomorske karte 45. Svjedočenja 46. Nagađanja i slutnje 47. Queequeg plete pletnjaču 48. Prvo spuštanje 49. Život — neslana šala 50. Ahabov čamac, njegova momčad i Fedallah 51. Sablasni mlaz 52. Albatros 53. »Gam« 54. Priča s broda »Town-ho« 55. O nepodobnim crtežima što prikazuju kita 56. O manje pogrešnim slikama kitova i o pravilno

prikazanim prizorima iz lova na kitove 57. O kitovima naslikanim, izrezanim od kosti, drveta i

željeznog lima, isklesanim u kamenu, o kitovima u planinama i u

zvijezdama 58. Okrijek 59. Hobotnica 60. Mrlin 61. Stubb ubija kita 62. Koplje 63. Paljak 64. Stubbova večera 65. Kitovina kao jelo 66. Pokolj morskih pasa 67. Komadanje 68. Ponjava

5

69. Pogreb 70. Sfinga 71. Priča s broda »Jeroboam« 72. Majmunska uzica 73. Stubb i Flask ubijaju običnog kita 74. Ulješurina glava 75. Glava običnog kita 76. Zidoder 77. Velika »Heidelberška bačva« 78. Bunar i kablovi 79. Prerija 80. Jezgra 81. »Pequodov« susret s »Djevicom« 82. Čast i slava kitolova 83. Jona u povijesnom osvjetljenju 84. Gađanje kopljem 85. Vodomet 86. Repina 87. Velika armada 88. Škole i školnici 89. Razlika između ulovljene i slobodne ribe 90. Glave ili repovi 91. »Pequodov« susret s »Ružinim pupoljkom« 92. Siva ambra 93. Izopćenik 94. Tiještenje šakama 95. Mantija 96. Topionica 97. Svjetiljka 98. Spremanje ulja i veliko čišćenje 99. Dukat 100. Noga i ruka 101. Pehar 102. Arresitska sjenica 103. Dimenzije kitova kostura 104. Fosilni kitovi 105. Smanjuje li se kitu veličina i prijeti li mu istrebljenje? 106. Ahabova noga 107. Tesar

6

108. Ahab i tesar 109. Ahab i starbuck u kajiti 110. Queequeg u mrtvačkom sanduku 111. Pacifik 112. Kovač 113. Kovačnica 114. Pozlatar 115. »Pequodov« susret s »neženjom« 116. Kit na umoru 117. Na straži kraj mrtvih tjelesina 118. Kvadrant 119. Svijeće 120. Na palubi pred smjenu prve noćne straže 121. Ponoć na kaštelu 122. Ponoć u snasti, uz munje i grmljavinu 123. Mušketa 124. Kompasna igla 125. Log i mrlin 126. Plovak za spašavanje 127. Na palubi 128. »Pequodov« susret s »Rahelom« 129. U kajiti 130. Šešir 131. »Pequod« susreće »Radost« 132. Simfonija 133. Prvi dan hajke 134. Drugi dan hajke 135. Treći dan hajke Epilog POGOVOR

7

ETIMOLOGIJA I CITATI

8

ETIMOLOGIJA

(Sastavio neki pokojni sušičavi gimnazijski suplent)

Kao da ga i sad vidim pred sobom — blijedoga gimnazijskog

suplenta: sve je na njemu i u njemu olinjalo — i kaput, i srce, i

tijelo, i mozak. Uvijek je brisao prašinu sa svojih gramatika i

leksikona, nekakvim čudnovatim rupcem što kao za porugu bijaše

ukrašen šarolikim zastavama svih poznatih naroda na svijetu. Volio

je čistiti prašinu sa svojih starih gramatika; možda ga je to u neku

ruku podsjećalo na misao kako će se i sam u prah pretvoriti.

»Kad uzmete druge poučavati kako se u našem jeziku izgovara

riječ whale, pa u neznanju izostavite glas H1, koji gotovo sam sobom

daje toj riječi njezino značenje, vi onda kazujete nešto što nije

istinito.«

(HAKLUYT)

WHALE (kit) švedski i danski hval. Ta je životinja dobila ime

po svojoj oblini ili valjanju, jer na danskom jeziku hvalt znači nešto

zaobljeno ili oblučasto.

(IZ WEBSTEROVA RJEČNIKA)

WHALE... dolazi izravnije od holandskoga i njemačkog

wallen, anglosaski walwian, valjati, okretati.

(RICHARDSONOV RJEČNIK)

hebrejski — תן

κητός — grčki

CETUS — latinski

WHOEL — anglosaksonski

HVALT — danski

WAL — holandski

HWAL — švedski

WHALE — islandski

WHALE — engleski

BALEINE — francuski

1 U engleskom se riječ whale (kit) izgovara huejl (sa h) i uejl (bez h) — Prev.

9

BALLENA — španjolski

PEKI-NUI-NUI — fidži

PEHI-NUI-NUI — eromangoanski

10

CITATI IZ LITERATURE

KOJA SE ODNOSI NA KITOVE

(Sakupio neki zamjenik pomoćnog bibliotekara)

Pokazat će se da je ovaj knjiški krt i crv, bijedni zamjenik

pomoćnog knjižničara, ispreturio i pretražio sve biblioteke i ulične

prodavaonice po svemu bijelom svijetu i pokupio sve aluzije na

kitove na koje je naišao u ma kojoj knjizi, bilo to pobožno štivo ili

svjetovno. I zato ne morate, barem ne svaki, od tih zbrda-zdola

popabirčenih citata, ma koliko bili autentični, smatrati za neko

cetološko evanđelje. Daleko od toga! Jer spominjući stare pisce

općenito i citirajući pjesnike, ti su izvaci samo utoliko vrijedni i

zanimljivi, što iz ptičje perspektive donekle daju uvid u sve i svašta

što se u svih mogućih naroda i naraštaja, uključujući i naš, napričalo,

izmislilo i ispjevalo o Levijatanu.

Ostaj mi zbogom, bijedni zamjeniče pomoćnog knjižničara, čiji

sam tumač ja! Ti pripadaš onom beznadnom, blijedom soju ljudi

koje nikakvo vino ovoga svijeta ne može ugrijati, te im se i

najmekša crvenika čini preljutom, ali s kojima čovjek voli ponekad

prosjediti, da se i sam osjeća kao bogac, da oćuti neku plačljivu

sentimentalnost drugarstva, da im onda u brk skreše, suzna oka i s

praznom čašom u ruci, ne osjećajući se pritom baš tako nevoljko:

»Okanite se, ispomoćni bibliotekarčići, ćorava posla! Jer što se više

trudite da ugodite ljudima, to ćete manje hvale požeti!« Volio bih,

da mogu za vas isprazniti Hampton Court i Tuilerije!2 Ali, progutajte

suze svoje te se svim srcem svojim vinite navrh glavnog jarbola, jer

vaši prijatelji, koji su pošli prije vas, već ispražnjuju svih sedam

nebesa i tjeraju iz njih sve Božje maze, Gabrijela, Mihajla i Rafaela,

da vama naprave mjesto. Ovdje se kucate samo krhkim srcima, a

ondje ćete se kucati neslomljivim peharima!

»I stvori Bog kitove velike.«

GENEZA

2 Hampton Court, dvorac engleskih kraljeva blizu Londona; sagradio ga godine

1515. kardinal Wolsey. Tuileries, kraljevski dvorac u Parizu iz god. 1564., spaljen

1871.; danas na tom mjestu istoimeni park. — Prev.

11

»Za sobom ostavlja (Levijatan3) svijetlu stazu, rekao bi, da je bezdan

osijedio.«

KNJIGA O JOBU

»A Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu.«

KNJIGA PROROKA JONE

»Gle more veliko i duboko, tud lađe plove, i Levijatan, kojega si

stvorio da se igra po njemu.«

PSALMI DAVIDOVI

»Tada će Gospodin mačem svojim ljutim, velikim i jakim pokarati

Levijatana, prugu zmiju, i Levijatana, krivuljastu zmiju; i ubit će

zmaja koji je u moru.«

KNJIGA PROROKA IZAIJE

»I što god grdnim ustima nemani dođe nadohvat, bila to životinja,

brodica ili kamen, sve to u hipu nestaje kroz golemo, pogano

ždrijelo i propada u bezdanoj njenoj trbušini.«

MORALNI SPISI PLUTARHOVI (HOLLANDOV PRIJEVOD)

»U Indijskom oceanu živi najviše riba, i u njemu su najveće koje

postoje: među njima kitovi i virovi, koji se zovu ulješure, zapremaju

i do četiri jutra ili rala površine.«

PLINIJE (HOLLANDOV PRIJEVOD)

»Jedva smo dva dana plovili po moru, kadli se u osvit pojaviše

mnogi veliki kitovi i druge morske grdosije. Među prvima bješe

jedan čudovišne veličine... Taj se razjapljenih ralja približavao

nama, dižući val za valom na sve strane, a pred njim more kipjelo

samom pjenom.«

TOOKEOV LUCIAN, »ISTINITA HISTORIJA«

»Obišao je i tu zemlju u namjeri da lovi kitove, koji su u velikoj

cijeni zbog svojih usi, od kojih je nešto donio i kralju... Najbolji su

kitovi bili ulovljeni u njegovoj zemlji, a neki su od njih bili četrdeset

3 Levijatan, biblijsko ime za kita. — Prev.

12

i osam, čak i pedeset yarda4 dugi. Kaza da je on jedan od one

šestorice što su u dva dana ubili šezdeset kitova.«

OTHEROVO (ILI OCTHEROVO) PRIPOVIJEDANJE ŠTO GA JE

ZABILJEŽIO KRALJ ALFRED GODINE 890.

»I dok je sve ostalo, bilo to životinja ili čamac, čim uđe u jezovito

ždrijelo te nemani (kita), odmah izgubljeno i progutano, riba glavoč

može tu mirno uljesti i počivati.«

MONTAIGNE, »APOLOGIJA ZA RAIMONDA SEBONDA«

»Bježimo, bježimo! Đavo me odnio ako plemeniti prorok Mojsije

nije u životu strpljivoga Joba opisao Levijatana.«

RABELAIS

»Jetra toga kita zapremala je dvoja kola.«

STOWE, »ANALI«

»Orijaški Levijatan čini te more uzavri, kao što mast zacvrlji na

tavi.«

BACONOVA VERZIJA DAVIDOVIH PSALAMA

»Što se tiče čudovišno golemog obujma kita ili ulješure, nije nam

ostavljeno ništa pouzdano. Neobično se ugoje, toliko da se od

jednog kita može dobiti nevjerojatna količina ulja.«

BACON, »POVIJEST ŽIVOTA I SMRTI«

»Za unutarnje ozljede nema boljeg lijeka do vorvanja.«5

KRALJ HENRY IV

»Vrlo sličan kitu.«

SHAKESPEARE, »HAMLET«

»... kao što ranjeni kit pučinom prema kraju juri.«

EDMUND SPENSER, »KRALJICA VILÂ«

4 Yard (jard), mjera za dužinu — 0.914 m. — Prev. 5 Spermacet ili vorvanj, uljasta tvar iz glave kita — ulješure. Na hladnom zraku

skrutne se u bijelu materiju poput voska, a upotrebljava se u medicinske svrhe i za

proizvodnju svijeća. — Prev.

13

»... Neizmjerni kao kitovi, kojih goleme tjelesine mogu uzbibati

tišinu oceanske pučine da uzavri.«

SIR WILLIAM DAVENANT, PREDGOVOR SPJEVU

»GONDIBERT«

»Što je spermacet (vorvanj) — u to ljudi s pravom mogu sumnjati,

budući da veleučeni Hosmannus u svome djelu, na kojem je radio

punih trideset godina, izrijekom kaže: Nescio quid sit.«6

SIR T. BROWNE, »O SPERMACETU I ULJEŠURAMA«

»Kô Spencerov Talus mlatom sve obara,

dok kit repom svojim oko sebe hara.

---------------------------------

Sulice mu mnoge tako snagu skrše,

te mu nebrojena koplja s leđa strše.«

WALLER, »BITKA KOD SUMMER ISLANDA«

»Umjetno se stvoren taj veliki Levijatan, zvan Republika ili Država

(lat. Civitas), koja je zapravo samo jedno umjetno biće.«

HOBBES, »LEVIJATAN«, UVODNA REČENICA

»I ludi Mansoul (»Ljudska Duša«) proguta ga a da ga nije ni

sažvakao, kao da je sleđ u kitovim ustima.«

JOHN BUNYAN, »POKLONIKOVO PUTOVANJE«

»Ta morska neman —

Levijatan, što Bog ga stvori

stvorom najvećim što morem plovi.«

----------------------------------------------

»Tu Levijatan,

najveći stvor međ stvorovima svim,

u more strši ko rt i spava,

a kad kreće, ko da otok plovi,

mlazom svojim izbacuje more.«

MILTON, »IZGUBLJENI RAJ«

»Divivski kitovi, koji plove u moru vode, a u svom tijelu nose čitavo

6 Latinski: »Ne znam što je.« — Prev.

14

more ulja.«

FULLER, »PROFANA I SVETA DRŽAVA«

»Blizu rta kakva, gdje oluje biju,

kitovi su stali, plijen svoj tako love,

u grlo se njima ribe same liju,

ludo misleć da to Oceanom plove.«

DRYDEN, »ANNUS MIRABILIS«

»Dok ulješura plovi za krmom broda, odsijeku joj glavu te je

čamcem tegle što bliže obali; no ona se obično nasuče već na dubini

od dvanaest-trinaest stopa.«

»DESET PUTOVANJA THOMASA EDGEA NA SPITSBERŠKE

OTOKE«

(PURCHASOVA ZBIRKA PUTOPISA)

»Za plovidbe viđali smo mnoge kitove kako se nestašno igraju u

valovima Oceana, te od puste obijesti izbacuju vodu kroza svoja

štrcala koja su im izrasla na ramenima.«

SIR HERBERT, »PUTOVANJA U AZIJU I AFRIKU«

(HARRISOVA ZBIRKA)

»Tu su vidjeli tako golema jata kitova te su bili prisiljeni nastaviti

plovidbu s najvećim oprezom, bojeći se da brodom ne udare u te

divovske tjelesine.«

SCHOUTENOVO »ŠESTO PUTOVANJE OKO ZEMLJE«

»Tjerani sjeveroistočnjakom, odjedrismo s ušća Labe brodom

koji se zvao Jona u kitovoj utrobi...

Neki tvrde da kit ne može otvoriti usta, no to je bajka...

Ljudi se često penju na jarbole, nastojeći otkriti kita u daljini,

jer tko ga prvi ugleda, dobiva zlatnik za svoj trud...

Čuo sam za kita, ulovljena blizu Šetlandskih otoka, koji je u

trbuhu imao više od jedne bačve sleđeva...

Jedan od harpunara kaza mi da je jedanput kod Spitsberških

otoka ulovio kita koji je bio sasvim bijel.«

»PUTOVANJE NA GRENLAND A. D. 1671.«

(HARRISOVA ZBIRKA)

15

»Više je kitova došlo na ovu obalu (Fife) godine 1652; među njima i

jedan dug osamdeset stopa; taj je, kako mi rekoše, osim množine

ulja dao i pet stotina mjera riblje kosti. Čeljusti mu stoje kao vrata u

vrtu u Pitferrenu.«

SIBBALD, »FIFE I KINROSS«

»Sam sam pristao da pokušam mogu li svladati i ubiti tu ulješuru, jer

još nikad nisam čuo da je itko ubio kita te vrste: tako je strašan u

svom goropadnom gnjevu i tako neobično brz.«

PISMO RICHARDA STAFFORDA

S BERMUDSKIH OTOKA, A. D. 1668.

»I kit morske sred pučine

Tvorca sluša sa visine.«

ŠKOLSKA POČETNICA ZA NOVU ENGLESKU

»Vidjeli smo i mnoštvo velikih kitova, a čovjek bi se mogao okladiti

o jedan protiv stotine da ih u južnim morima ima mnogo više nego

što smo ih mi viđali u sjevernim vodama.«

KAPETAN COWLEY, »PUT OKO ZEMLJE A.D. 1729.«

»... a pri disanju isparuje kit gdjekad takav zadah da se čovjeku

pamet pomućuje.«

ULLOA, »JUŽNA AMERIKA«

»Silfima drevnim na brigu silnu

puštamo sada tu halju divnu.

Obranu često promaši svita:

zalud oružje rebra od kita.«

POPE, »OTMICA UVOJKA«

»Kad u pogledu veličine usporedimo kopnene životinje s onima koje

žive u morskim dubinama, vidjet ćemo da su kopnene upravo

neznatne. Kit je bez sumnje najveći živi stvor.«

GOLDSMITH, »PRIRODOPIS«

»Ako bi trebalo da pišete basnu za male ribe, uredili biste tako da

one govore kao golemi kitovi.«

16

GOLDSMITH JOHNSONU

»Poslijepodne vidjesmo nešto nalik na morski greben, ali se

pokazalo da je to kit kojeg su neki Azijati ubili i teglili na kraj. Bit

će da su se nastojali sakriti iza kita, da ih mi ne opazimo.«

COOKOVA PUTOVANJA

»Rijetko se kada usuđuju napadati veće kitove. Neki su im takav

strah utjerali u kosti te se boje da im na moru i samo ime spomenu:

nose u čamcima balegu, vapnenac, smrekovo drvo i druge slične

predmete, eda bi zaplašili kitove i spriječili im suviše blizo

prilaženje.«

PISMA UNA VON TROILA O BANKSOVU I SOLANDEROVU

PUTOVANJU NA ISLAND 1772.

»Ulješura što su je našli Nantucketanci vrlo je živa i goropadna

životinja, te je kitolovcima potrebna nevjerojatna okretnost i

hrabrost.«

SPOMENICA THOMASA JEFFERSONA O KITOLOVCIMA,

UPUĆENA FRANCUSKOM MINISTRU 1778.

»I molim vas, gospodine: što bi se na svijetu moglo mjeriti s tim?«

EDMUND BURKE U PARLAMENTU, SPOMINJUĆI KITOLOV

NANTUCKETANACA

»Španjolska — golem kit koji se nasukao na obali Europe.«

EDMUND BURKE (NA NEKOM MJESTU)

»Jedna desetina redovitih kraljevih prihoda, koji se, kako vele,

zasnivaju na tom što kralj čuva i štiti more i plovidbu od gusara i

razbojnika, dobiva se od utrška kraljevskih riba, a te su kitovi i

jesetre. Kad ih more izbaci na kraj, ili ih ribari ulove blizu obale, te

ribe postaju kraljevo vlasništvo.«

BLACKSTONE

»U borbu sa smrću posada kreće:

Rodmond, siguran, nad glavu mu meće

željezo s kukom, i sve sad čeka.«

17

FALCONER, »BRODOLOM«

»Krovovi bliješte i katedrale,

visoko pršte rakete,

vatrometi se veselo pale,

pa iskre u nebo lete.

Kao vatromet što probija mrak

i Ocean slavlje slavi,

i mlazovi vode pršte u zrak

kad kit se golemi javi.«

COWPER, U SLAVU KRALJIČINE POSJETE LONDONU

»Deset ili petnaest galona krvi izbacuje kitovo srce odjedanput, i to

neobično brzo.«

IZVJEŠĆE JOHNA HUNTERA O RAZUDBI

JEDNOG KITA (MALOG OBUJMA)

»U kita je aorta promjerom veća negoli glavna cijev hidrauličnog

uređaja na London Bridgeu, a voda što huji kroz tu cijev ne može se

ni po snazi ni po brzini usporediti s mlazom krvi iz kitova srca.«

PALEY, »TEOLOGIJA«

»Kit je sisavac bez stražnjih nogu.«

BARON CUVIER

»40 stupnjeva na jug ugledasmo ulješure, ali ne ubismo nijednu prije

prvog svibnja, kada ih je pučina bila puna.«

COLNETTOVO PUTOVANJE U SVRHU PROŠIRENJA

LOVA NA ULJEŠURE

»Poda mnom plove u slobodi mora,

prpošno rone i ljuto se biju

raznolike, raznobojne ribe,

ne možeš opisat im krasotu

neviđenu, a u svakom valu

kit li bezbroj mušica tu živi:

ta jata strašna — ploveće hridi —

18

tajanstveni nagon vodi pustim morem,

a dok tako plove, sa svih strana

nasrću na njih dušmani gladni,

kučak i kit i nemani druge

kljovom i zubom, mačem i pilom.«

MONTGOMERY, »SVIJET PRIJE POTOPA«

»Pjesmu pjevam, prepun žara,

u čast kralju perajara.

Većeg kita neg je taj

sav Atlantik nema, znaj!

Ni u moru vječnog leda

deblja riba nać se ne da!«

CHARLES LAMB, »HIMNA KITU«

»Godine 1690. našlo se nekoliko ljudi na ovisoku brežuljku da

promatraju kitove, koji su se među sobom igrali i prskali, kadli

netko pokaza na pučinu i reče: — Tu je velik pašnjak gdje će unuci

naše djece zarađivati kruh svoj svagdanji.«

OBED MACY, »POVIJEST NANTUCKETA«

»Sagradih kolibu za Suzanu i za se i načinih vrata u obliku gotskog

luka, koja sastavih od čeljusti jednoga kita.«

HAWTHORNE, »PRIČE NANOVO KAZIVANE«

»Došla je da naruči nadgrobnik za svoju prvu ljubav, za dragoga,

koji je poginuo od kita na Tihom oceanu prije punih četrdeset

godina.«

ISTI

»— Ne, kapetane, to je prava ulješura — odgovori Tom. — Vidio

sam njen ištrcani mlaz i dvije lijepe dúge u zraku, da krštena duša ne

bi mogla zaželjeti ljepših! To je pravo bure ulja, ta ulješura!«

COOPER, »PELJAR«

»Unesoše novine, a iz berlinskih razabrasmo da su ondje kitove

uveli na scenu.«

ECKERMANNOVI »RAZGOVORI S GOETHEOM«

19

»— Bože moj, Mr. Chace, što se to zbilo? — A ja odgovorih: — Kit

nam je razbio brod.«

PRIKAZ O BRODOLOMU KITOLOVCA »ESSEX« IZ

NANTUCKETA, BRODU ŠTO GA JE NA TIHOM OCEANU

NAPAO NEKI GOLEMI KIT I NAJPOSLIJE GA RAZMRSKAO.

NAPISAO OWEN CHACE IZ NANTUCKETA, DRUGI ČASNIK

SPOMENUTOG BRODA. — NEW YORK 1821.

»Na noćnoj straži sad mornar bdi,

vjetar se diže i huji jak;

mjesec čas sja, čas opet je skrit,

fosforno sjajan projuri kit,

a za njim srebrn ostade znak.«

ELISABETH OAKES SMITH

»Duljina konopa što su ih uvukle posade pojedinih čamaca što

su sudjelovali u lovu na toga kita, iznosila je u svemu 10440 jarda,

ili gotovo šest engleskih milja...«

»Gdjekad kit mlatara svojom repnom perajom po zraku,

pucketajući njome kao bičem, pa se to čuje na tri-četiri milje

daleko.«

SCORESBY

»Lud od bolova što mu ih lovci zadaju pri svakom novom

nasrtaju, razbješnjeli se kit počinje prevrtati, izdiže svoju glavurdu,

te s razjapljenim raljama škljoca za svime oko sebe. Nasrće

glavurdom na čamce, gura ih pred sobom, a kadšto ih posve uništi.

Uistinu je začudo što ljudi nisu obratili nimalo pažnje na navike

tako zanimljive i u trgovačkom pogledu tako važne životinje kao što

je ulješura, ili što su te navike izazvale tako malo interesa kod

mnogih promatrača i mjerodavnih koji su posljednjih godina imali

često tako povoljne prilike da na svoje oči vide navike i osobine

kitova.«

THOMAS BEALE, »O ULJEŠURI« 1839.

»Cachelot (pot, glavata ulješura) nije samo bolje oboružan od

glatkog kita (grenlandskog ili pravog), time što na oba kraja svoga

trupa ima strašno oružje, već također mnogo češće pokazuje

sklonost da ga i uporabi, i to tako vješto, nasrtljivo i pogubno, te

20

ljudi smatraju da je od svih poznatih vrsta kitova najopasnije

napadati baš tu vrstu.«

FREDERIC DEBELL BENNETT,

»OKO SVIJETA U LOVU NA KITOVE«, 1840.

»13. listopada. — Ondje puše — začu se s vrha jarbola.

— Gdje? — upita kapetan.

— Tri zrake u zavjetrinu od pramca, kapetane.

— Okreni kolo! Gotovo?

— Gotovo, gospodine.

— Ej ti na jarbolu! Vidiš li sada toga kita?

— Da, kapetane. Čitavo jato ulješura. Ondje puše. Ondje

provaljuje.

— Javljaj neprestano!

— Eno, gospodine, eno tamo, tamo puše...

— Na kojoj udaljenosti?

— Dvije milje i pol.

— Sto mu gromova! Zar tako blizu? Svi na svoja mjesta!«

J. ROSS BROWNE, BILJEŠKE S KRSTARENJA

U LOVU NA KITOVE, 1846.

»Globe, brod-kitolovac na kojemu su se zbili strašni događaji što ih

iznosimo, pripadaše otoku Nantucketu.«

PRIKAZ O POBUNI NA BRODU GLOBE, ŠTO SU GA DALI

PREŽIVJELI LAY I HUSSEY, 1828.

»Kad ga je jedanput progonio kit kojeg je on ranio, neko je vrijeme

kopljem mogao odolijevati njegovim nasrtajima, no goropadna

grdosija najposlije nasrnu na čamac, te se on i njegovi drugovi

mogoše spasiti samo poskakavši u more, kad vidješe da se neće

moći obraniti.«

TYERMAN I BENNETT, MISIONARSKI DNEVNIK

»— Sam Nantucket — reče g. Webster — od začudne je i velike

važnosti za državne interese. Ima osam do deset tisuća stanovnika,

koji ovdje žive na moru, pridonoseći svake godine mnogo narodnom

blagostanju, jer se neumorno bave najopasnijim od svih zanimanja.«

IZ IZVJEŠTAJA O WEBSTEROVU GOVORU U SENATU

SJEDINJENIH DRŽAVA PRILIKOM PODNOŠENJA

21

PRIJEDLOGA O IZGRADNJI LUKOBRANA U NANTUCKETU,

1828.

»Kit navalio pravo na njega te ga po svoj prilici u hipu usmrtio.«

HENRY T. CHEEVER, »KIT I NJEGOVI LOVCI, ILI

PUSTOLOVINE KITOLOVCA I BIOGRAFIJA KITA, SABRANE ZA

POVRATKA BRODA KOMODOR PREBLE«.

»— Samo li načiniš i najmanji šum — uzvrati Samuel — poslat ću

te u pakao!«

ŽIVOT SAMUELA COMSTOCKA (BUNTOVNIKA) ŠTO GA JE

NAPISAO NJEGOV BRAT WILLIAM COMSTOCK. DRUGA

VERZIJA PRIČE O BRODU-KITOLOVCU »GLOBE«

»Putovanja Holanđana i Engleza na Sjeverno more imala su tu svrhu

da se eventualno otkrije neki put onuda do Indije, i premda taj

glavni cilj nije bio postignut, ipak su tako pronađena mnoga

obitavališta kitova.«

McCULLOCH, »TRGOVAČKI RJEČNIK«

»Ovo djeluje recipročno: jer kao što lopta odskakuje da bi još

jedanput odskočila naprijed, tako su lovci kitova sada otkrivali

nalazišta kitova, i tako neizravno sudjelovali pri pronalaženju

tajanstvenoga Sjeverozapadnog puta.«

IZ NEOBJAVLJENE GRAĐE

»Kad se na oceanu susretnete s brodom za lov na kitove, neminovno

će vas iznenaditi njegov izgled kad ga vidite izbliza. Jedra su

uvučena, a na vrhovima jarbola koševi sa stražama, koje se pomno

zagledavaju na sve strane ne bi li ugledale kita — sve to pruža

sasvim drugačiju sliku od broda redovite plovidbe.«

»MORSKE STRUJE I LOV NA KITOVE«

»Pješaci u okolici Londona, ili gdje drugdje, sjetit će se možda kako

su vidjeli velike svinute kosti, usađene u zemlju, koje služe kao

lukovi ili ulazna vrata. Možda im je tko i rekao da su to kitova

rebra.«

PRIČE JEDNOG PUTNIKA NA KITARKI U ARKTIČKIM

22

MORIMA

»Tek kad su se čamci vraćali s potjere na ove kitove, bijelci su

primijetili kako su urođenici krvavo zagospodarili njihovim brodom

i još se uvijek borili s posadom.«

NOVINSKO IZVJEŠĆE O KITARKI »HOBOMACK«

»Općenito je dobro poznato da se od posade na kitarkama

(američkim) malo njih vraća na brodovima kojima su i otplovili.«

PUTOVANJE KITARKOM

»Odjednom izroni iz mora golema trupina i sunu okomito uvis.

Bješe to kit.«

MIRIAM COFFIN ILI LOVAC NA KITOVE

»U kita zabijaju osti, dakako. Ali zamislite kako biste upravljali

neukroćenim ždrebetom upotrebljavajući samo konop vezan za

njegov rep.«

POGLAVLJE O LOVU NA KITOVE — »RIBS AND TRUCKS«

»Jednom sam prilikom vidio dvije od tih nemani (kitova), vjerojatno

mužjaka i ženku, kako polagano plivaju jedno za drugim, nedaleko

od obale (Ognjene zemlje), gdje su bukve širile svoje grane te bi ih

kamenom mogao dohititi.«

DARWIN, »PUTOVANJE JEDNOG PRIRODOSLOVCA OKO

SVIJETA.«

»— Svi na krmu! — usklikne božman kada je, okrenuvši glavu,

ugledao razjapljene ralje velike ulješure koja se pojavila tik pred

pramcem čamca, te bi ga u tren oka mogla raznijeti. — Svi na krmu,

da spasite živu glavu!«

WHARTON, UBIJAČ KITOVA

»Veselo, momci, mi hrabra smo braća,

harpunaši će naši ubit kita glavača!«

NANTUCKETSKA PJESMA

»O, kit je sred tutnja, oluje,

23

gospodar Oceanskih dvora,

svemoćan div, gdje moć je pravo,

on kralj je beskrajnoga mora.«

PJESMA O KITU

24

MOBY DICK

ili

BIJELI KIT

25

1. PRIČINI

Zovite me Ismael. Prije nekoliko godina — nije važno kada je

baš točno bilo — našavši se sa malo ili ništa novca u džepu, a ne

imajući nikakva osobita razloga da ostanem na kopnu, odlučih da se

malo otisnem u svijet, da se nagledam mora. Ja vam tako gonim

tugu i dovodim u red krvotok. Kad god osjetim da mi se oko usana

kupi gorčina; kad god mi se duša nasumori kao da je u nju ušao

vlažni, kišoviti novembar; kad god i nehotice počnem zastajkivati

pred izlozima pogrebnih zavoda, te se i ne znajući nađem na začelju

svake pogrebne povorke koja prođe pokraj mene, a pogotovu kad

me sjeta pritisne tako neodoljivo te moram pribrati svu svoju

moralnu snagu da ne izjurim na ulicu te ljudima ne zaredam bacati

šešire s glave — kad god se zavrnem u takvu čemu, onda sebi

kazujem kako je krajnji čas da se što prije otisnem na more. To je

moj nadomjestak za revolver i kuglu. Katon7 se s filozofskom

gestom baca na svoj mač i probada, a ja se mirno ukrcavam na brod.

I nema u tome ništa čudno. Kad bi to ljudi samo znali, svi bi odreda,

prije ili kasnije, gajili manje-više iste osjećaje prema oceanu kao i

ja.

Evo vam tu vaš otočni grad Manhattan, opasan gatovima kao

što su indijski otoci okruženi koraljnim grebenima: trgovina ga

opasuje svojim valovima. Desno i lijevo ulice vode na more. Sasvim

dolje izdiže se na ravni utvrda, dok se drevni lukobran koči milovan

lahorima i oplakivan valovima, koji su prije sat-dva bili daleko na

pučini da ih oko nije ni vidjelo s kopna. Pogledaj samo gomile ljudi

koji tu stoje i zure na more.

Prošetaj se malo kroz grad na dan Gospodnji, u sneno popodne.

Podi od Corlears Hooka do Coenties Slipa, a odande, preko

Whitehalla, na sjever. I što ćeš vidjeti? Naokrug grada tisuće i tisuće

smrtnih ljudi, kao nijemi stražari, gledaju u more i sanjare o oceanu.

Jedni se naslonili na ogradu, drugi posjedali na bitve8; neki zaviruju

preko rubnjaka brodova što su doplovili iz Kine, a ima ih koji su se

7 M. Porcije Katon (95.-46. pr. Krista), rimski republikanac, Cezarov protivnik;

pobijeđen, ubio se u Utici, u Africi. — Prev. 8 Bitve — drveni ili željezni mali stupovi na palubi ili obali, za veziva-nje

konopa ili lanaca. — Prev.

26

ispeli visoko u snast9 brodovlja, da uhvate što bolji vidik na

otvoreno more. No sve su to ljudi »sa suha«, radnim danom

zatvoreni među letvama i zidovima, prikljunjeni uz tezge, prikovani

na klupe, pribijeni za pisaće stolove. Pa što sad rade? Zar su iščezle

zelene poljane? Što traže tuda?

Ali gle! Nadolazi ih sve više i više, a svi usmjerili korake ravno

prema obali, kao da će sad u vodu zaroniti. Čudno! Svi kao da žele

stati baš na sam rub obale. Nije im dosta da sjede u hladu i zavjetrini

tamo pored skladišta. O ne! Moraju se što bliže prikučiti moru —

stajati na rubu obale tek toliko da ne padnu u vodu. I tako stoje na

milje i milje daleko. Sve ljudi s kopna koji su se sjatili ovamo sa

svih cesta i šetališta, ulica i aleja — sa sjevera, istoka, juga i zapada.

I svi se tu sastaju. Recite mi: je li ih ovamo privukla magnetska sila

kompasa sa svih tih brodova?

I još nešto. Zamislite da ste negdje na ladanju, na visočini, gdje

ima gorskih jezera. Udarili kojim vam drago putem, u devet od deset

slučajeva sići ćete u dolinu i izbiti na koje jezerce što ga stvara

potok. Ima u tome neke čarobne moći. Uzmite, na primjer, čovjeka

zanesena u duboka snatrenja; kažite mu da ustane i prohoda, i on će

vas neizbježno dovesti do vode, ako je u tom kraju ikako ima. Ako

bi vas ikad morila žeđ u velikoj američkoj pustinji, a vi učinite taj

pokus, nađe li se slučajno u vašoj karavani neki profesor

metafizike10. Da, svatko zna da su razmišljanje i voda zauvijek usko

povezani jedno s drugim.

Ali neka kaže svoju umjetnik-slikar. Želi da vam naslika

najubaviji isječak iz romantičnog krajolika u dolini Saco, pun i

prepun sanja, čara i tišine. Kojim će se elementom uglavnom

poslužiti? Evo tu su mu stabla, a svako šuplje, kao da u njemu živi

pustinjak s raspelom; tu dalje u san uljuljana livada, na njoj

pozaspalo stado, a iz kolibe u pozadini uzvija se dremljiv pramen

dima. Duboko u daleku šumu vijuga se staza što dopire sve do

vrletnih vrhova brda koja se kupaju u modrini svojih obronaka. No,

iako je slika tako zamamna, a borje sipa na pastire svoje uzdahe kao

iglice, sve bi bilo uzalud kad pastirovo oko ne bi uporno gledalo u

9 Snast — cjelokupna drvena, željezna, kudjeljna i platnena oprema na trupu

broda koja služi za jedrenje, krcanje tereta i za ostale brodske ra-dove. — Prev. 10 Metafizika — idealistička filozofska nauka koja istražuje osnove bit-ka i

smisao svijeta, te se bavi 'posljednjim principima' (npr. bogom, bes-mrtnošću duše

itd.). — Prev.

27

čarobnu rijeku što je pred njim. Pođite u lipnju u preriju, pa ćete na

desetke milja daleko do koljena gacati kroz more žutih liljana — a

ipak, koji jedini čar nedostaje, čega nema? Vode! Nigdje ni kapi

vode! Da je Niagara11 samo pješčan slap, zar bi vam se htjelo

putovati tisuće milja da ga vidite? Zašto je siromah pjesnik iz

Tennesseea12 toliko premišljao kad bi dobio šačicu srebrnjaka, bi li

kupio nov kaput što mu je bio prijeko potreban, ili bi novac

upotrijebio za put pješice na more, u Rockaway Beach? Zašto

gotovo svakog dječaka zdrava tijela i zdrave duše prije ili kasnije

obuzme luda želja za morem? Zašto su i vas, kad ste prvi put

putovali morem, podilazili tajanstveni srsi kada su rekli da sada ni

vas ni vaš brod ne mogu dogledati s kopna? Zašto su stari Perzijanci

smatrali more svetim? A Grci dali moru posebno božanstvo, koje je

rođeni brat Zeusu? Sve to zacijelo nije bez značenja. Još je dublji

smisao priče o Narcisu13, koji se bacio u zdenac i utopio kad nije

mogao dosegnuti i pomilovati prekrasno lice što se u vodi

odražavalo. Ali svi mi gledamo to isto lice u svim rijekama i

morima. To je slika nedokučivog priviđenja života; i to je ključ

svega.

I kad sada velim da polazim na more kad god mi sjeta zamagli

oči i kad god previše počnem osjećati svoja pluća, ne mislim time

reći da se ukrcavam na brod kao putnik. Jer da putuješ kao putnik,

valja ti imati novčanik, a novčanik nije drugo doli dronjak, sve dok

u njemu ništa nemaš. Osim toga, putnici pate od morske bolesti,

postaju čangrizavi, ne spavaju noću — ukratko, ne uživaju baš

osobito u svom putovanju. Ne, ja nikad ne idem na brod kao putnik

niti stupam na palubu kao zapovjednik, kapetan ili kuhar, iako sam u

neku ruku pomorac. Takvu slavu i te položaje prepuštam onima

kojima je do njih stalo. Što se mene tiče, mrske su mi sve vrste

časnika i visokopoštovanih položaja, ne volim briga i nevolja. Dosta

mi je muke i brige oko samog sebe, pa čemu da još sebi glavu tarem

za brodove, škune i brodice i koješta drugo. A što se tiče mjesta

kuhara — priznajem, tu se čovjek može uvelike proslaviti, jer kuhar

na brodu ima tako rekavši časnički čin — ja se nikad nisam naročito

11 Čuveni slap (50 m visok) istoimene rijeke koja se ruši u jezero On-tario, na

granici između Kanade i države New — York. — Prev. 12 Valjda aluzija na Edwarda D. Billingsa. — Prev. 13 U grčkoj mitologiji mladić koji se, vidjevši svoju sliku u vrelu, u sebe

zaljubio i ginuo od ljubavne čežnje za sobom. — Prev.

28

volio baviti prženjem živadi na žaru, premda nećete lako naći

čovjeka koji bi se više od mene i s većim strahopoštovanjem divio

pečenim pilićima kad su svojski začinjeni maslacem i dobrano

nasoljeni i napapreni. Drevni su Egipćani obožavali i do ludila

voljeli pečene ibise14 i na žaru prženo meso vodenkonja, pa se u

njihovim divovskim pečenjarnicama, piramidama, mogu vidjeti

mumije tih životinja.

Kad polazim na more, idem kao običan mornar, komu je mjesto

pred jarbolom, koji spava pod kaštelom od prove i koji se penje do

jabuke na vrhu jarbola. Istina, padaju zapovijedi, pa moram skakati s

jednoga križa na drugi kao skakavac po svibanjskoj tratini, a to

isprva nije baš najugodnije. Dira ti osjećaj časti, osobito ako

potječeš iz kakve stare poznate obitelji u svom kraju, obitelji kao što

su Van Rensselaer, Randolph ili Hardicanute. A najgore je ako si

prije nego što umočiš ruku u kablić s katranom, njom gospodovao

kao učitelj na selu, gdje su pred tobom i najveći klipani stajali u

duboku poštovanju. Vjerujte mi, taj prijelaz od učitelja do mornara

vrlo je mučan, pa bi se trebao svojski nakljukati Senekom i

stoicima15, da bi mogao nakrabuljiti lice smiješkom i to podnijeti.

Ali s vremenom i to prolazi.

A što onda ako mi neka kapetančina naredi da uzmem metlu i

pometem palubu? Zar je takvo poniženje uopće važno ako ga

mjerimo, recimo, mjerom Novog zavjeta? Misliš li da će arkanđeo

Gabrijel lošije suditi o meni što sam pripravno i ponizno izvršio

kapetanov nalog u tom posebnom slučaju. Tko od nas ne robuje? To

ti meni reci! I stoga neka mi stari kapetani samo zapovijedaju, neka

me guraju šakom i laktom — ja imam mudru zadovoljštinu da je sve

to pravo i da se svima ovako ili onako dijeli istom mjerom, kad sve

to promotrimo bilo s fizičkoga, bilo s metafizičkog gledišta; i tako

sveopće gurkanje i laktanje vlada svijetom, i svi bismo morali jedni

druge tapšati po ramenu i biti zadovoljni.

Ponavljam, uvijek polazim na more kao mornar, jer me plaćaju

za moju muku, a nikad još nisam čuo da su putniku platili i

prebijenu paru. Naprotiv, putnici moraju platiti. U tome baš i leži

14 Ibis — afrička ptica. Drevni su je Egipćani smatrali svetom, jer je dolazila

zajedno s plodonosnom poplavom rijeke Nila. — Prev. 15 Seneka (godine 4. do 65. pr. Krista), rimski filozof i pisac tragedija.

Stoicizam je filozofija stoika: svladavanje požuda najveća je krepost, zlo i dobro

treba podnositi ravnodušno. — Prev.

29

sva razlika između »plaćati« i »biti plaćen«. A »plaćati« je možda

najteža kazna što su nam je ostavili u naslijeđe ono dvoje

kradljivaca voća iz Zemaljskoga raja. Ali ima li nešto da se usporedi

s onim »biti plaćen«? Uljudna žurba s kojom primamo novac uistinu

je čudesna, uzmemo li u obzir naše čvrsto uvjerenje da je novac

korijen svakom zlu na zemlji, a bogataš da ni po koju cijenu neće

ući u kraljevstvo nebesko. O, kako li smo rado pripravni da se

privolimo paklu!

Konačno, uvijek polazim na more kao mornar, jer prija zdravlju

kad se tijelo progiba na čistom zraku na pramčanoj palubi. Pa kako

su na tome svijetu vjetrovi u pramac mnogo češći od vjetrova što

udaraju u krmu (to jest ako se nikada ne ogriješiš o Pitagorin

poučak), to zapovjednik na kasaru16 u većini slučajeva prima zrak

tek iz druge ruke, od mornara na pramcu. Zapovjednik misli da ga

udiše prvi, ali nije tako. Isto tako prosti puk vodi svoje vođe u

mnogo čemu kad ovi to i ne slute. Ali zašto sam ja, koji sam već

često mirisao miris mora i krstario oceanom na trgovačkom brodu,

sada sebi utuvio u glavu da se ukrcam na kitarku? Na to bi pitanje

najbolje znao odgovoriti nevidljivi stražar Sudbine, jer bez

prestanka bdi nada mnom, potajno me slijedi kao pas i neobjašnjivo

djeluje na me. Moj je polazak u lov na kitove, bez sumnje već

odavna bio dio velikog programa što ga je sastavila Providnost.

Moje putovanje umetnula je kao kratku međuigru i posebnu točku

programa između većih priredaba. Držim da je taj dio na programu

glasio otprilike ovako:

Velika izborna kampanja za predsjedništvo

Sjedinjenih Država Amerike

Neki Ismael kreće u lov na kitove

Krvave borbe u Afganistanu

Premda ne bih znao reći zašto su mi redateljice, zvane vile

Usude, dodijelile u toj igri tako bijednu ulogu lovca na kitove, dok

su drugima povjerile veličanstvene uloge u sjajnim tragedijama,

kratke i lake uloge u duhovitim komedijama i vesele uloge u

lakrdijama — premda, velim, ne bih znao reći zašto su zapravo

16 Podignuti dio palube na krmi. — Prev.

30

odredile tako, ipak sada, sjećajući se svih okolnosti, mislim da mogu

prozreti sve pobude i motive što su mi ih lukavo prikazale pod

raznim izlikama, te me tako navele da igram dodijeljenu mi ulogu, a

opsjenivši me osim toga iluzijom da sam tu ulogu sam odabrao, ni

pod čijim utjecajem nego po slobodnoj volji, i nakon zrela

razmišljanja.

Među tim pobudama od pretežne važnosti bijaše pomisao na

samoga kita. Ta čudesna i tajnovita neman podjarivala je moju

maštu. Pa onda divlja i daleka mora po kojima kit, kao kakav otok,

valja svoju tjelesinu! Privlačile su me neiskazane i neznane

opasnosti koje prijete od kita. Eto to, i povrhu čuda Patagonije sa

tisuću novih vidika i glasova, dovelo me do toga da podlegnem

svojoj želji. Sve to ne bi možda druge sklonilo na takav put, ali

mene oduvijek mori pusta želja za dalekim i stranim. Volim ploviti

neznanim morima i pristajati uz barbarske obale. Znam što je dobro

i što valja, ali se ipak ne bojim strahota nego ih brzo uočavam i u

njima se snalazim, jer treba da čovjek poznaje sve što se nalazi u

kraju u kojem živi, i da se s time sprijatelji.

Zbog svega toga, dakle, taj mi lov na kitove bijaše dobrodošao.

Velika vrata koja zatvaraju put u zemlju čudesa širom su se

rastvorila. U rasplamsaloj mojoj mašti, što me tjerala ostvarenju

moga cilja, zaploviše beskrajne povorke kitova, sve dva po dva, a iz

njihove sredine stršila poput ledena brijega golema grbina

divovskog fantoma.

31

2. PUTNI TORBAK

Strpao sam dvije-tri košulje u svoj stari torbak, te s njim pod

pazuho, pa hajde na put do Cape Horna i onda na Tihi ocean.

Ostavivši za sobom naš dobri, stari Manhattan, prispio sam sretno i

zdravo u New Bedford. Bilo je to jedne subote uvečer u mjesecu

prosincu. Uvelike sam se razočarao kad sam saznao da je poštanski

brodić u Nantucket već odjedrio i da prije ponedjeljka nema

mogućnosti da otputujem onamo.

Kako mnogi mladi kandidati koji se spremaju na trud i muku

na kitarkama, većinom ostaju u samom New Bedfordu, da se tu

ukrcaju na svoj brod, red je da izjavim kako ja nisam na to ni u snu

pomislio. Bio sam čvrsto odlučio ploviti samo na jedrenjaku iz

Nantucketa, jer sve što je imalo ma kakve veze s tim čuvenim,

drevnim otokom, zvučalo je nekako ponosito i sjajno, a to se meni

izvanredno sviđalo. Pa iako je New Bedford u posljednje vrijeme

sve više prisvajao sebi monopol u lovu na kitove, a jadni stari

Nantucket sada mnogo zaostajao za njim, ipak je Nantucket bio uzor

i kolijevka New Bedfordu — kao što je bio starodrevni Tir za

Kartagu: na Nantucketu se nasukao prvi američki uginuli kit. Zar

nisu s Nantucketa zaveslali na svojim kanuima prvi urođenički lovci

kitova, crvenokošci, te se dali u hajku za levijatanom? Zar se nije

također u Nantucketu otisnula u more prva pustolovna barka

djelomice natovarena dopremljenim oblutkom — kako priča kazuje

— barka s koje su bacali to kamenje na kitove, da bi tako izmjerili

jesu li se već primakli na dohit pa da s pramca svojim harpunima17

gađaju grdosiju?

Imajući pred sobom u New Bedfordu cijelu noć, pa dan i još

jednu noć, prije nego što sam se mogao ukrcati da otplovim na svoje

odredište, valjalo mi se pobrinuti za hranu i noćište. Noć bila veoma

neizvjesna, čak strašno tamna i turobna, a studen stezala i ujedala.

Nikoga nisam poznavao u gradu. Tjeskobno sam pipao i pretraživao

svoje džepove, i naposljetku izvukao samo nekoliko srebrnjaka.

»Kamo god pošao, Ismaele« — rekoh sam sebi; dok sam stajao

17 Harpoon, ostve ili koplje što se baca na kita, a pričvršćeno o dugi konop koji

se odmotava oko posebno konstruiranog vitla na pramcu kitolovačkog broda. —

Prev.

32

nasred puste ulice, s torbom o ramenu, i uspoređivao natušteno nebo

na sjeveru s pomrčinom što se hvatala juga — »kamo god pošao i

kakvo god noćište izmudrio, dragi Ismaele, nemoj propustiti da se za

cijenu raspitaš, a usto ne budi suviše izbirljiv«

Zastajkujući tu i tamo prolazio sam ulicama i tako naišao na

cimer »Ukršteni harpuni«, no činilo mi se da je tu odveć bučno i

skupo. Malo dalje bljesnuše crveni prozori krčme »Jaglun«, sinuše

tako jarkom svjetlošću te se činilo da se od nje raskravio utabani

snijeg i poledica ispred kuće, jer se posvuda drugdje gomilao

zaleđeni snijeg tvrd kao asfalt, u krutoj naslagi debeloj deset palaca.

Bijaše mi prava nevolja kad bih nogom udario o te kao kremen tvrde

izbočine, jer je podašva na mojim čizmama od duge upotrebe bila

baš jadna i dotrajala. »Suviše bučno i skupo«, prođe mi opet

glavom, dok sam časak zastao promatrajući tolikim svjetlom

obasjanu ulicu i prisluškujući glasove i zveckanje čaša u krčmi.

»Samo dalje«, rekoh napokon sam sebi. »Dalje, Ismaele, ne čuješ li?

Odbij od vrata, tvoje podrte čizme zakrčuju prolaz!« I tako ja opet

put pod noge. Nagonski sam se sada držao ulica što vode prema

morskoj obali, jer su ondje bez sumnje bila najjeftinija svratišta, ako

i ne baš najveselija.

Da, pustih li ulica! S obje strane crnjele se, ne kuće nego

mračne gromade, a tek tu i tamo poneki odsjev svijeće poput žiška

što treperi na grobu. Posljednjeg dana u nedjelji taj je dio grada u to

doba noći sasvim opustio. No ubrzo stigoh do čađava svjetla što je

izbijalo iz nekakva oniska i poduga zdanja sa širom otvorenim

vratima, koja kao da očekuju slučajna namjernika. Sve nekako na toj

zgradi bijaše obilježeno nemarom, kako već i jest sa stvarima koje

služe općinstvu. Usmjerih korak prema ulazu, i evo što mi se

najprije dogodi: u pristrešju se spotakoh o kantu za smeće i pepeo. I

dok sam se gušio u puhoru što se na me sasipao sa svih strana, te

umalo što se nisam ugušio, pomislih: Aha! Je li to pepeo s

razvaljenoga grada Gomore? Dakle najprije »Ukršteni harpuni«,

onda krčma »Jaglun«, a ovo je sada zacijelo cimer »Klopke«. Elem,

osovih se opet na noge, a uto iznutra začuh nečiji snažan glas; i tako

gurnuh i otvorih druga, nutarnja vrata.

Uđoh, a ono preda mnom kao da zasjeda veliko crnačko vijeće.

Stotinjak se crnih lica okrene i upilji u me, a tamo dalje, iza sviju,

neki Anđeo sudnjeg dana udara knjigom po propovjedaonici. Bijaše

to crnačka crkva, a propovjednik govoraše o tminama Sotonina

33

carstva, u kojem je sam plač i škrgut zuba. »Otale, Ismaele!«

protisnuh te strugnuh van. »Da, jadne li skupštine u znaku

'Klopke'!«

Idući dalje naposljetku stigoh do neke prigušene svjetlosti

nedaleko od dokova, i tu začuh tužnu škripu u zraku. Pogledam gore

i opazim cimer kako se ljulja nad vratima, a na njem se bijeli slika,

što slabo prikazuje visok, ravan mlaz koji se pri vrhu rasprskava u

vodenu prašinu. Ispod toga. ispisane riječi: »Kitolovac— vlasnik

Peter Coffin«.

Coffin? Kitolovac? Ta su dva imena, povezana zajedno,

prilično zloslutna18 — rekoh u sebi. Ali je Coffin, kako kažu,

uobičajeno ime u Nantucketu, pa mislim da se taj Peter zacijelo

doselio odande. Kako je svjetlo mutno treperilo, kako je ono mjesto

u taj čas bilo tiho, sam trošni drveni kućerak izgledao kao da je

onamo dopremljen s kakva garišta, a cimer se ljuljao i tugaljivo

cvilio — pomislih, gostionica je kao stvorena da pruži jeftino

noćenje i najbolju kavu od pržena graška.

Bješe to čudno mjesto, stara kuća s ušiljenim zabatom, s

jednom stranom kao kljenuta i tužno naherena. Smiono je stajala na

samom uglu, izložena svakom vjetru, a siloviti sjeveroistočnjak

zavijao je tu bješnje nego što je hujao kad je zahvatio brodicu

siromašnog Pavla, koju je more bacalo tamo-amo. Sjeveroistočnjak

je zacijelo sasvim ugodan vjetrić za svakoga onog koji sjedi u kući,

kraj topla ognjišta, i spokojno grije noge prije nego što će na

počinak. »Ali sad je govor o tome olujnom vjetru«, veli neki drevni

pisac, od čijih je djela jedini preostali primjerak baš u mene, »valja

znati da je velika razlika promatraš li mu bijes kroz prozor svoje

sobe, kad je sva studen s vanjske strane stakla, ili pak stojiš vani i

kroz svoja dva okanca u glavi, što im je Smrt jedini staklar, dva

okanca gdje je hladno i s ove i s one strane, gledaš kako taj vjetar

mete i brije.« Istinu veliš, knjigo starostavna — pomislih kad mi te

riječi padoše na pamet. Da, oči su okanca, a ovo moje tijelo, to je

kućica. Kakve li štete što mi tijelo nije zašupereno poput barke i što

nisu bolje začepljene sve pukotine i otvori. No sad je prekasno za

popravke. Svemir je dovršen; završni je kamen postavljen, a ostaci

bačeni ustranu prije milijun godina. Jadni Lazar što opružen po

kamenu pred bogataškim vratima cvokoće zubima i dršće u svojim

18 Na engleskom riječ coffin znači lijes, nosila (mrtvačka). — Prev.

34

dronjcima19

, uzalud bi ovdje začepio oba uha krpama i gurao klip u

usta — ipak to ne bi moglo odvratiti sjeveroistočnjak od njega.

»Sjeveroistočnjak!« — kazuje stari Bogataš odjeven u svoju kućnu

halju od crvene svile (kasnije je imao još crveniju: crveni plašt

pakla). »Hu, hu! Divne li zimske noći, kako li Orion20

blista, krasna

li sjevernog svjetla! Neka samo pričaju o vječnom ljetu u istočnim

zemljama, gdje sve buja i cvate kao u staklenicima: meni je ipak

milije kad svojim ugljenom stvaram sebi svoje vlastito ljeto!«

Ali što misli Lazar? Može li ogrijati svoje pomodrjele ruke

pružajući ih prema velikome sjevernom svjetlu? Zar mu ne bi bilo

milije da je na Sumatri negoli tu? Zar se ne bi radije ispružio na

ekvatoru? Zar ne bi, o bogovi! sišao i na dno samog pakla, samo da

se oslobodi te strašne studeni?

I to što Lazar leži pred vratima Bogataševim čudnije je negoli

da su ledenjak vezali uz jedan od Molučkih otoka. A Bogataš ipak

živi kao kakav car u ledenoj palači što je sagrađena od smrznutih

uzdisaja, a kako je predsjednik nekakva trezvenjačkog društva, pije

samo vrele suze siročadi.

No, dosta tih jadikovki! Ta mi krećemo u lov na kitove, i čeka

nas još mnogo toga. Ostružimo led sa svojih prozeblih nogu pa

pogledajmo kakva li je to gostionica »Kitolovac«.

19 Po biblijskoj priči o bogatašu i o prosjaku Lazaru. — Prev. 20 Orion — zviježđe koje je u Europi vidljivo samo zimi. — Prev.

35

3. GOSTIONICA »KITOLOVAC«

Uđeš li u tu gostionicu s visokim zabatom, gostionicu zvanu

»Kitolovac«, naći ćeš se u prostranu, onisku i nepravilnu predsoblju

sa starinskom drvenom oplatom po zidovima, koja će te podsjetiti na

popelo21

kakve uklete brodske podrtine. Na jednom zidu visi golema

uljena slika, sva čađava od dima i u svakom pogledu izobličena:

gledajući je u onome nejednakom unakrsnom osvjetljenju, samo ćeš

marljivim proučavanjem, ponavljanim razgledavanjem i pomnjivim

propitkivanjem u susjeda donekle dokučiti što bi trebalo da

prikazuje. Tu su tolike sjene i tamne plohe, nagomilane bez ikakve

svrhe i razloga, te ćeš isprva gotovo pomisliti: to je neki častohlepni

mladi umjetnik iz doba vještica u Novoj Engleskoj pokušavao

naslikati povampireni kaos. Ali kad dugo i pronicavo zagledaš u

sliku i kad se počesto u nju zadubljuješ, osobito uz otvoren

prozorčić u pozadini predsoblja, najposlije dolaziš do zaključka da

zamisao, premda neobična i fantastična, i nije baš sasvim

neosnovana.

No, najviše je čudila i zbunjivala duga, gipka, zloslutna crna

masa, što se nasred slike nadvila nad trima mutnomodrim crtama

koje su plovile u nekakvoj bezimenoj pjeni. Zaista močvarna,

raskvašena, ljigava slika, kadra da posve zbuni nervozna čovjeka. A

ipak je iz nje izbijala neka neodređena, napol dostignuta i

nepojmljiva uzvišenost, koja te sputavala uza se, sve dok se i protiv

volje ne bi zakleo da ćeš dokučiti i razotkriti smisao te neviđene

slike. Na mahove bi ti glavom sijevnula jasna, ali, nažalost, varava

misao. »Crno more u ponoćnoj oluji«, »Četiri prapočela u

neprirodnoj borbi«, »Prokleta pustopoljina«, »Krajolik iz zemlje

vječnog snijega«, »Prolom leda na zamrznutoj rijeci Vremena« —

ali bi na kraju krajeva sve te pomisli ustuknule pred onim nečim

zloslutnim što se propinjalo u sredini slike. Čim bi samo to jednom

odgonetnuo, sve bi drugo bilo jasno. Nego, stani časak: zar nije

ponešto nalik na divovsku neku ribu? Nije li čak nalik na samoga

golemog levijatana?

Uistinu, kao da to bijaše umjetnikova namjera. Eto takva je bila

moja konačna teorija, zasnovana djelomice na skupnom mišljenju

21 Oplata, drvene trenice što pokrivaju kostur broda. — Prev.

36

mnogih starijih ljudi s kojima sam o tome razgovarao. Slika je

prikazivala kitarku oko Cape Horna u borbi sa silinom orkana: napol

potonuli brod valja se sa tri svoja ogoljela jarbola, koji se još jedini

vide, a razbješnjeli je kit baš u skoku preko broda i upravo će se

svojom tjelesinom nataknuti na vrhove triju jarbola.

Suprotni zid toga trijema načičkan je divljačkim oružjem,

grdnim kijačama i kopljima. Na nekom su oružju ukrasi od nagusto

postavljenih blistavih zuba, te su neki takvi primjerci nalik na pile

od bjelokosti; po drugom se uhvatili čuperci ljudske kose, dok je

opet jedna kijača zaobljena poput srpa s držalicom za velik zamah,

kao za otkos klasja što ga obara dugoruk kosac. I dok gledaš, jeza te

podilazi, te se pitaš koji li je krvoločni ljudožder kosio ljudske glave

tim strašnim, krvničkim oruđem. Među tim oruđem vise i stara,

zahrđala kitolovačka koplja i harpuni, sve izlomljeno i iskrivljeno,

ima tu i proslavljenoga oružja. Tim, nekoć dugačkim i ravnim, a

sada strašno iskrivljenim kopljem ubio je Nathan Swain prije

pedeset godina petnaest kitova u cigli jedan dan, od zore do smiraja.

A onaj harpun, danas toliko nalik na vadičep, bijaše na javanskome

moru bačen na kita, koji je odjurio s njim, zabodenim u tjelesini, i

tek poslije nekoliko godina bio je ubijen kod rta Blanca. Željezo se

bilo zabolo blizu repne peraje, te je, kao nemirna igla što putuje

čovječjim tijelom, krčilo sebi put čitavih četrdeset stopa kroz

golemu tjelesinu, i najposlije bilo pronađeno u divovskoj grbi.

Prođeš li tim mračnim predsobljem ili trijemom, pa dalje kroz

nisko nadsvođen prolaz, probijen kroz ono što je nekoć zacijelo

služilo kao velik središnji dimnjak s ognjištima unaokolo — eto te u

gostinskoj sobi. Tu je još mračnije, nad glavom ti nizak strop s

teškim gredama, pod nogama ti škripe crvotočne, izglodane podnice,

te gotovo pomišljaš da hodaš pod palubom kakva stara broda, i to u

noći, kad vjetar zavija i kad se stara korablja, usidrena na mračnom

uglu, bijesno ljulja i batrga. S jedne strane proteže se dug, nizak stol,

poput polica, pokriven kutijama od napukla stakla: tu su natrpane

prašnjave rijetkosti, sakupljene po najudaljenijim zakutcima

širokoga svijeta. Na drugom kraju prostorije zjapi kao neka mračna

spilja ili ždrijelo — to je točionica, nezgrapan pokušaj imitacije

kitove glave. Svejedno sad kako je ta glavurda izgledala, no tu su se

u luku izdizale goleme kitove čeljusti, tako široko razjapljene da si

ispod njih mogao mirne duše kočiju provesti. U toj su udubini jadne

i otrcane police, a po njima poredani starinski vrčevi, staklenke i

37

ploške. U tome pogubnom ždrijelu, poput nekoga drugog prokletog

Jone (tim su imenom i nazivali vlasnika gostionice), vrza se i

štropoće sitan, smežuran starčić koji mornarima za njihov novac

skupo prodaje čaše pune zaborava, mahnitanja i smrti.

Odurni su ti pehari, u koje on lije svoj otrov. Premda su izvana

valjkasta oblika, iznutra se te pogubne zelene kupe prijevarno prema

dnu sve više suzuju. Oko svakoga od tih razbojničkih pehara teku

usporednice, grubo zarovašene u staklu. Hoćeš li da ti natoči do

ovog znaka, stajat će te peni; hoćeš li da ti nalije do drugoga, platit

ćeš jedan peni više, i sve dalje tako; a kad do vrha natoči — mjerom

kitolovca s Cape Horna — nagni pa istrusi, ali plati cio šiling.

Kad uđoh, vidjeh nekolicinu mladih mornara što su se okupili

oko stola te pri mutnoj svjetlosti promatrali lijepo izrađene

primjerke predmeta s intarzijom. Potražih vlasnika te mu rekoh da

bih želio sobu, a on mi odgovori da mu je kuća puna: sve je

iznajmljeno, sve do posljednjeg ležaja.

— Ali stanite malo! — nadoveza kucnuvši se prstom o čelo.—

Valjda nemate ništa protiv toga da dijelite postelju s jednim

harpunarom? Čini mi se da krećete na kitove, pa neće biti naodmet

da se na takve stvari priviknete.

Uzvratih mu kako nikad nisam volio spavati udvoje, a kad već

nije druge, valja najprije vidjeti tko je i kakav je taj harpunar; ako mi

on (gazda) zaista ne može naći drugo mjestance, a harpunar nije

sasvim odbojan i nema mu krupna prigovora, onda radije i to nego

da i dalje lutam nepoznatim gradom u takvoj strašnoj noći, te sam

voljan dijeliti postelju sa svakim pristojnim čovjekom.

— Znao sam da ćete pristati — dočeka gostioničar. — Dobro

je, sjednite. Želite li večeru? Odmah će biti gotova.

Sjedoh na staru drvenu klupu, svu izrezbarenu kao što su klupe

na tvrđavama. Na jednom je kraju sjedio neki stari, zamišljeni

mornar i rezuckao ju svojim preklopnim nožem, trudeći se da to

staro drvo još više ukrasi. Zgurio se te nastojao da na plohi između

svojih nogu ureže brod s razapetim jedrima, ali mu majstorija, kako

mi se činilo, nije baš polazila za rukom.

Najposlije nas četvoricu-petoricu pozvaše na večeru u susjednu

prostoriju. Tu je vladala islandska studen — nigdje ni plamička

vatre, jer gazda, kako nam kaza, ne može snositi takav trošak. Tu su

kapale samo dvije jadne lojanice, svaka zaštićena sjenilom. Brzo

smo zakopčali svoje mornarske jakete te upol smrznutim prstima

38

prinosili ustima šalice vrela čaja. No jelo zaista bijaše izdašno i

hranljivo: bilo je tu ne samo mesa i krumpira nego i valjušaka —

Bože mili, valjušaka za večeru! Neki momak u zelenoj kabanici

popašno se naklopio na valjuške.

— Tebe će, momče — reče gazda — noćas mòra pridaviti.

Hoće, svega mi!

— Gazda — prišapnuh mu na uho — da nije to onaj harpunar?

— Nije, ne! — odslovi on, a na licu mu se pokaza kako se

vraški zabavlja. — Harpunar je mrkoputan momak, i neće vam on

valjušaka, nikako! Njemu samo da je bifteka, i još napol krvavih.

— Vraga! — dočekah ja. — A gdje je taj harpunar? Je li tu?

— Sad će on, sad — glasio je odgovor.

I protiv volje postadoh sumnjičav prema tome »mrkoputnom

harpunašu«, nikako mi se nije milio. U svakom slučaju, kad već nije

druge nego valja zajedno spavati, odlučio sam da se on svuče i legne

prije mene.

Poslije večere društvo se vrati u točionicu, a ja, ne znajući kako

da skratim vrijeme, naumih ostatak večeri provesti kao promatrač.

Najednom se izvana začu buka i graja, a nato se gazda vrcnu i

viknu:

— To je posada s »Ledenog kita«. Vidio sam brod jutros na

pučini. Poslije tri godine plovidbe evo ga natrag, a krcat je do

palube. Hura, momci! Sad ćemo čuti najnovije vijesti s otoka Fidži!

Iz prolaza doprije topot mornarskih čizama, vrata se širom

otvoriše, a u sobu, kao da je val prsnuo, banu razularena družba

mornara. Umotani u svoje rutave stražarske kabanice, s glavama u

velikim vunenim šalovima, odjeći što je sva odrpana ili zakrpana, s

bradama što su se ukrutile od ledenog inja, izgledahu kao da su

nahrupili medvjedi s Labradora. Bijahu se upravo iskrcali, i to im je

bila prva kuća u koju su upali. Zato nije nikakvo čudo što su

zaplovili ravno u razjapljene kitove ralje, to jest u točionicu, gdje je

smežurani starčić Jona svečano krčmario, nalijevajući svima čaše

razom pune. Jedan se tužio na hunjavicu, a nato mu Jona smiješa

napitak od klekovače i sladorače, crn kao katran, zaklinjući se da je

to najbolji i najsavršeniji lijek protiv svih vrsta prehlada i katara, bez

obzira na to koliko već traju i jesi li ih uhvatio na obalama

Labradora ili pak na vjetrometini kakva ledenog otoka.

Alkohol im je brzo udario u glavu, kako to obično biva i s

najokorjelijim pijancima kad se poslije mora dočepaju kopna, te svi

39

počeše poskakivati i dizati zaglušnu buku i galamu.

Opazih, međutim, kako se jedan među njima nekako drži

postrani; premda se činilo da sa svojim trijeznim i zamišljenim

licem nastoji da ne bude razvrzigra u veselom kolu svojih

raspoloženih drugova, ipak se sustezao i nije bučio kao ostali.

Odmah mi je oko za nj zapelo, pa kako su bogovi mora predodredili

da mi on ubrzo bude drug (iako, koliko se odnosi na ovo

pripovijedanje, samo drug pri spavanju), pokušat ću ga malo pobliže

opisati. Bijaše visok čitavih šest stopa, snažnih pleća, s grudnim

košem nalik na keson. Rijetko sam kada vidio tako mišićava

čovjeka. Lice mu bijaše tamno, preplanulo od sunca, pa se utoliko

više isticala bjelina njegovih zuba, dok su mu upalim očima plovile

neke uspomene, s kojih se kanda nije osobito veselio. Po glasu si mu

odmah mogao razabrati da je južnjak, a po stasitosti pomislih da je

zacijelo jedan od onih kršnih gorštaka s Alleganskih brda u

Virginiji. Kad se raspušteno veselje njegovih drugova razmahalo do

vrhunca, taj se čovjek neprimjetno udaljio, i više ga nisam vidio sve

do časa kad je postao mojim drugom na moru. No već poslije

nekoliko časaka njegovi drugovi opaziše da ga nema, i kako je on,

sva je prilika, bio s nekog razloga miljenik čitave družine, uzeše

vikati »Bulkington! Bulkington! Gdje je Bulkington?« i u tom

pojuriše van da ga traže.

Moglo je biti oko devet sati. Kako je u prostoriji zavladala

gotovo natprirodna tišina poslije pustoga onog bančenja, počeo sam

samom sebi čestitati što sam se bio nečem dosjetio časak prije nego

što su mornari banuli u krčmu.

Nitko ne voli spavati još s nekim u istoj postelji, pa ni s

rođenim bratom. Ne znam zašto je tako, ali ljudi žele biti posve sami

kad spavaju. A kad ti valja spavati s nekim neznancem, u nepoznatu

svratištu, u nepoznatu gradu, a taj je neznanac povrhu još i harpunar,

onda se tvoji prigovori gomilaju u beskraj. Osim toga, nije bilo baš

nikakva razloga da ja, mornar, prije negoli tkogod drugi spavam još

s nekim u postelji. Jer mornari na moru ne spavaju udvoje, baš kao

što ni neoženjeni kraljevi na kopnu ne dijele postelje ni s kim. Ono

jest, mornari spavaju u zajedničkoj prostoriji, ali svaki ima svoju

postelju i svoj pokrivač, i spava u rođenoj koži.

Što sam dulje premišljao o tome harpunaru, sve mi mrskija

bijaše pomisao da spavam zajedno s njim. Kako posrijedi bijaše

harpunar, s pravom sam mislio da njegovo laneno ili vuneno rublje

40

neće biti baš najčistije, a zacijelo ni najfinije. Sav sam se počeo

ježiti. S druge strane, dobrano se unoćalo, pa je trebalo da moj vrli

harpunar bude već kod kuće i da ide u postelju. A da, recimo,

upadne u pol noći? Odakle da znam iz koje će se jazbine doklatiti?

— Gazda, predomislio sam se i ne želim spavati s onim

harpunarom. Pokušat ću se smjestiti evo na ovoj klupi.

— Kako god želite. Žao mi je što vas ne mogu poslužiti kojim

stolnjakom da vam bude umjesto strunjače, jer je daska vraški tvrda

— dočeka gazda pa uze opipavati čvoruge i zarezotine. — Ali

stanite časak, vrli kitolovče. Imam blanju u točionici; samo časak,

velim vam, i smjestit ću vas udobno.

I tim riječima ode i donese blanju, pa onda, pošto je s klupe

najprije otro prašinu svojim starim svilenim rupcem, prionu svojski

strugati moju postelju. Strugao je i blanjao, i pritom se sklibio i

majmunski cerekao. Strugotine su letjele lijevo i desno, sve dok nož

na blanji nije zapeo o neslomljivu kvrgu. Krčmar umalo što ne iščaši

zapešće, i ja ga uzeh preklinjati da se okani toga posla: rekoh mu da

je postelja već dosta meka i udobna za mene i da doista ne mogu

shvatiti kako bi se jelova daska mogla struganjem umekšati i u

perinu pretvoriti. Krčmar se ponovno nakesi, pokupi strugotine te ih

strpa u veliku peć što je stajala na sredini sobe, pa pođe za svojim

poslom, a mene prepusti mojim sumornim mislima.

Izmjerih klupu — bijaše cijelu stopu prekratka. Tome bi se još

moglo doskočiti doda li se jedna stolica. Ali nuto muke: bila je za

stopu i preuska, a druga klupa što se nalazila u sobi bijaše neka četiri

palca viša od izblanjane, pa nikako da ih sastaviš. Metnuh onda prvu

klupu duž zida, ondje gdje jedino bijaše nešto slobodna prostora uza

zid, i ostavih malen razmak za svoja leđa. No ubrzo osjetih da ispod

podboja na prozoru udara na me tako ledena struja zraka da nisam

mogao ondje ostati, pogotovu što je kroz pukotine rasklimanih vrata

potezala druga struja i stvarala strašan propuh: te su se dvije zračne

struje uskovitlale u pravom vrtlogu vjetra u neposrednoj blizini

mjesta gdje bijah naumio provesti noć.

Vrag odnio toga harpunara! rekoh u sebi. Ali čekaj malo: ne

bih li ga mogao zaskočiti? Zakračunati vrata iznutra, pa hop! u

njegovu postelju, i ne otvarati ma koliko on lupao i udarao? Učini

mi se da zamisao i nije tako loša, ali kad sam malo promislio,

odbacih je. Tko mi jamči da neće sutra, tek što glavu pomolim, pred

vratima već stajati harpunar, spreman da me sa zemljom sravni?

41

Ogledah se ponovno, pa kad vidjeh gdje mi se ne pruža nikakva

prilika da kako-tako provedem noć doli u tuđoj postelji, uzeh

premišljati i u sebi razglabati kako su možda sve moje predrasude

protiv nepoznatog harpunara bez temelja. Prebrah u sebi te odlučih

još malo pričekati. Još malo, pa će se napokon i on pojaviti. Dobro

ću ga onda promotriti, a tko zna neće li najposlije taj čovjek biti još

sasvim ugodan drug u spavanju.

Iako su ostali stanari pristizali po dvojica i trojica, a poneki

sam, te odlazili na počinak, mome harpunaru sveudilj ni traga.

— Gazda — rekoh naposljetku, kad se već ponoć primakla —

kakav je to svat? Dolazi li uvijek u sitne sate? — Bilo je već blizu

dvanaest.

Gostioničar opet zahihota piskutljivim glasom: činilo se da ga

nešto silno zabavlja i na smijeh nagoni, nešto što ja nisam mogao

dokučiti.

— Ne — odgovori on — uglavnom je ranoranilac: tek što se

smrkne, a on u postelju, i čim grane, on već na nogama. Da, baš

tako, on vam je od onih što »rano rane i dvije sreće grabe«. No

večeras, vidite, otišao torbariti i prodavati, i ne znam gdje se

dobijesa tako kasno u noć zadržava, osim ako mu možda nije

uspjelo glavu prodati.

— Glavu prodati? Ma što mi vi tu pripovijedate? — rekoh, a

bijes u meni uskipje. — Želite li time reći da taj harpunar uoči svete

nedjelje, odnosno u samo nedjeljno jutro, obilazi gradom i nudi

svoju glavu na prodaju?

— Upravo tako — potvrdi gazda — a ja sam mu govorio da je

ovdje neće prodati, jer je tržište pretrpano.

— Čime? — zapitah u sav glas.

— Ma glavama, dobar čovječe. Zar na svijetu nema glava na

pretek?

— Čujte me, gazda — rekoh sasvim mirno — prestanite vi s

tim pričama: nisam ja žutokljunac.

— Možda i niste — uzvrati on, vadeći iver i rezuckajući sebi

čačkalicu — no sve mi se čini da ste nastradali, ako harpunar dozna

da ste se rugali njegovoj glavi.

— Raskolio bih ja tu glavu — istisnuh u bijesu, što me

ponovno spopao kad sam čuo što krčmar drobi.

— Već je raskoljena — dočeka on.

— Raskoljena? — u čudu ću ja. — Raskoljena, rekoste?

42

— Dakako, a to, sve mi se čini, i jest razlog što je ne može

prodati.

— Čujte, krčmaru — nato ću ja prilazeći mu bliže, a bijah

hladan kao snježnik Hekla za vijavice — čujte, krčmaru: dosta je

šale. Spremite taj nožić, jer treba da se ljudski sporazumijemo, i to

odmah. Došao sam u vaše svratište da dobijem sobu. Velite da mi

možete dati samo pol postelje, a da druga polovica pripada nekom

harpunaru. I o tome harpunaru, koga još nisam ni vidio, vi ste se

zaintačili pričati sve neke tajanstvene i strašne priče, u nakani da u

meni izazovete osjećaje nesklonosti prema čovjeku koga mi

određujete za suspavača, a spavanje u istoj postelji, krčmaru, to je

uvelike stvar povjerenja. Tražim da iziđete s istinom na vidjelo i da

mi kažete tko je i kakav je taj harpunar, i jesam li u svakom pogledu

siguran provodeći s njime noć. A prije svega, bit ćete dobri pa ćete

opovrgnuti onu priču o prodaji glave, jer ako je istinita, onda mi je

to očit dokaz da je harpunar sasvim lud, a meni bogme ne pada na

um da spavam s luđakom. A vi, gospodine — na vas mislim,

krčmaru — vi, koji me, znajući za sve, potičete na to, činite time

djelo koje je kažnjivo.

— Lijepo — zausti krčmar duboko uzdahnuvši — baš

podugačko slovo za čovjeka koji se samo kadikad razmahne. Ama

umirite se, umirite: harpunar o kojem sam vam govorio upravo se

vratio sa Južnog mora, gdje je nakupovao balzamiranih

novozelandskih glava (a to vam je, znate, velika rijetkost). Sve ih je

rasprodao osim jedne, koju pokušava noćas prodati, jer je sutra

nedjelja, pa ne bi priličilo prodavati ljudske glave po ulicama kad

svijet ide u crkvu. I prošle je nedjelje htio u prodaju, ali sam ga

zaustavio pred vratima kad je izlazio sa četiri glave nanizane na

vrpci, baš kao vijenac luka.

Te mi krčmareve riječi objasniše inače neobjašnjivi misterij, a

ujedno se pokaza da krčmar i nije htio sa mnom zbijati šalu — no

ipak, što sam mogao misliti o harpunaru koji subotom noću pa čak i

na sam dan Gospodnji, izbiva od kuće zaposlen takvom

kanibalskom rabotom kao što je prodaja glava mrtvih

idolopoklonika?

— Vjerujte mi, gazda, taj je harpunar opasan čovjek.

— Uredno plaća — glasio je odgovor. — Ali hajdemo, jer je

zaista kasno: bolje je za vas da se što prije usidrite. Lijepa je to

postelja: Sally i ja proveli smo u njoj svadbenu noć. Ima dovoljno

43

prostora da se dvoje ljudi po miloj volji protežu i bacakaju: velik je

to krevet. Prije nego što smo ostavili taj krevet, Sally je našeg

Samuela i malog Johnnyja stavljala nama do nogu, ali sam ja jedne

noći ružno sanjao pa se trzao i bacakao, i tako se Samuel odjednom

našao na podu, te umalo što nije slomio ruku. Poslije toga Sally je

rekla da tako više ne ide. Hajdemo, odmah ću vam upaliti svjetlo.

I u tim riječima užeže svijeću, podiže je prema meni, te pođe da

mi pokaže put. Ali ja nikako da se odlučim: stajao sam skanjujući

se, dok njemu uto pade pogled na sat u kutu, te on uzviknu:

— Eto, već je nedjelja! Noćas više nećete ugledati harpunara.

Otišao je da se na drugom mjestu usidri. Hajdemo! No, hoćemo li?

Ja sam još časak razmišljao, a onda hajd, popesmo se uza stube,

i krčmar me uvede u sobicu hladnu kao školjka, ali u sobici nađoh

postelju što bijaše dovoljno široka da u njoj spavaju i četiri

harpunara usporedo.

— Eto — reče gazda i stavi svijeću na staru i klimavu brodsku

škrinju što je ondje služila i kao stol za umivanje i kao ukrasni stol u

sredini sobe. — Eto, sad se raskomotite, i laku noć.

Svrnuh oči s postelje, ali krčmara više nije bilo.

Odgrnuh pokrivač i nagnuh se nad postelju. Posteljina baš ne

bijaše najfinija, no mogla se podnijeti. Zatim pogledah po sobi: osim

postelje i onog stola nisam vidio nikakva drugog namještaja doli

grube police, četiri zida i papirnog zaklona za peć, na kojem je bio

naslikan čovjek što pogađa kita. Od stvari koje nisu pripadale u

pokućje, vidjeh smotanu brandu,22 bačenu u kut, i mornarsku vreću,

s harpunarovom preobukom; ta je vreća, nema sumnje, nadomjestak

za sanduk na kopnu. Na polici iznad kamina bila je još hrpa čudno

izrezanih kuka od riblje kosti, a pokraj postelje, do uzglavlja, stajao

je dug harpun.

Ali što je to na škrinji? Uzmem, pogledam prema svjetlu,

opipam, omirišem, pokušam sve i sva ne bih li odgonetnuo što je i

čemu služi. Dalo se usporediti jedino s omašnim prostiračem ispred

vrata što je po rubovima ukrašen sitnim zveckavim privjescima

nalik na obojene bodlje dikobraza oko indijanske mokasine. U

sredini bio otvor ili izrez, kao što ga ima južnoamerički ogrnjač zvan

»poncho«. No, zar je moguće da bi se ma koji harpunar zdrave

pameti htio uvući u taj oklop i tako paradirati ulicama ikojega

22 Mornarska postelja. — Prev.

44

kršćanskog grada? Navukoh to čudo na se, da vidim kako mi

pristaje, ali me pritisnu težina, kao da me poklopio težak koš ili kao

da me puto sapelo, jer čudni ogrnjač bješe debeo i rutav i, čini mi se,

vlažan, kao da ga je tajanstveni harpunar nosio za kakva kišnog

dana. Priđoh komadu ogledala pričvršćenu o zid, te imadoh što i

vidjeti: takve nakaze moje oči nisu još nikad ugledale. S tolikom

žestinom svukoh to čudo sa sebe da mi se vrat ukočio.

Sjedoh na rub postelje te uzeh premišljati o tome harpunaru što

prodaje glave, i o onome njegovu ogrnjaču ili prostiraču. Poslije

nekog vremena ustanem, svučem jaketu te stanem nasred sobe,

utonuo u misli. Potom skinem i kaput pa tako, svejednako prevrćući

koješta po pameti, ostanem u košulji. Ali kako sam počeo osjećati

veliku studen, jer se bijah napol svukao, i prisjetivši se kako je

gazda rekao da harpunar, budući da je noć dobrano poodmakla,

noćas više i neće doći, nisam se više sustezao, nego svukoh hlače i

obuću, pa se, utrnuvši svijeću i preporučivši dušu nebeskim silama,

svalih u postelju.

Ne bih znao reći je li strunjača bila natrpana kukuruznim

klipovima ili pak razbijenim loncima i krčazima, ali znam da sam se

dugo prevrtao; i nikako da mi san dođe na oči. Najposlije utonuh u

drijem, te sam baš lijepo zaplovio na pučinu sna, kadli začuh težak

topot koraka u hodniku i ujedno opazih kako s podboja na vratima

prodiru slabi titraji svjetla.

Neka mi Bog bude na pomoći, pomislih, zacijelo je to

harpunar, đavolji onaj trgovac ljudskim glavama! Ali ja ni makac,

čvrsto odlučivši da ne zucnem ni riječi sve dok me on štogod ne

upita. Sa svijećom u jednoj ruci, a s onom novozelandskom glavom

u drugoj, stranac uđe u sobu, pa i ne pogledavši prema postelji stavi

svijeću na pod, u kut podaleko od mene, te uze razvezivati konop

kojim bijaše zavezana velika vreća za koju prije rekoh da se nalazila

u sobi. Gorio sam od želje da mu zagledam u lice, no glavu je

okrenuo ustranu dok je driješio vreću. Ipak, kad je završio taj posao,

okrenu se i — Bože mili, kakva li prizora, kakva li lica! Bilo je to

zagasito, crvenkasto i žućkasto lice, a po njemu neke velike

četvoraste crnkaste pjege. Eto, baš kao što sam i mislio, strašan

sobni drug. Tukao se i dopao grdnih rana, i evo ga sad ravno od

ranarnika. No u taj čas došljak okrenu glavu prema svjetlu, tako da

sam sasvim jasno mogao razabrati da one crne četvorine na njegovu

licu nisu nalijepljeni melemi. Bijahu to nekakve pjege na koži.

45

Sprva nisam znao što da mislim, no uskoro sam počeo naslućivati

istinu. Sjetih se pripovijesti o bijelcu — i taj bijaše kitolovac — koji

je zapao među ljudoždere, pa ga oni tetovirali. Pomislih da je i taj

harpunar na svojim dalekim putovanjima zacijelo doživio sličnu

pustolovinu. Uostalom, rekoh u sebi, pa što onda! Pa to je samo

njegova vanjština: čovjek može biti valjan i pošten u svakoj koži.

Ali što da mislim o neobičnoj boji njegova lica, njegove kože, bez

obzira na tetovirane četvorine? Jasno, čovjek je naprosto mogao

jako preplanuti od tropskoga sunca; no još nikad nisam čuo da bi

koža nekog bijelca od sunca postala grimizno - žućkasta. Doduše,

još nikad nisam bio na Južnom moru: možda ondje sunce jako

neobično djeluje na ljudsku kožu. I dok su mi sve te misli prolazile

glavom kao blijesak, harpunar me nije ni opazio. A kad je najposlije

sa prilično muke odriješio svoju vreću i po njoj počeo čeprkati,

izvuče iz nje neku vrstu tomahawka i kesu od tuljanove kože, još

dlakavu. Stavivši to na staru škrinju nasred sobe, dohvati

novozelandsku glavu — stvar, bogme, jezivu — pa je strpa u vreću.

Zatim skide šešir, nov šešir od dabrovine, a ja umalo što ne kriknuh

od silnog čuda. Glava mu bijaše sva ćelava, sva do jednoga jedinog

čuperka na tjemenu što mu se sukao prema čelu. Ćelava i crvenkasta

glava izgledala je baš kao kakva pljesniva lubanja. Da stranac nije

stajao između mene i vrata, sunuo bih van brže nego što sam ikad

pojurio na ručak.

Eto tako bijaše, te ja pomislih kako bi bilo da šmugnem kroz

prozor — ali nuto jada: nalazio sam se na drugom katu. Nisam

kukavica, ali nisam mogao smisliti kako da se držim prema tome

crvenokožnom nitkovu koji prodaje ljudske glave. Neznanje je

začetak straha, pa kako sam bio u čudu i u stisci zbog toga stranca,

priznajem da sam ga se bojao kao da mi je sam nečastivi banuo u

sobu u gluho doba noći. Zaista sam se toliko od njega uplašio te

naprosto nisam imao hrabrosti s njime probesjediti i zatražiti

objašnjenje o onom što mi na njemu bijaše nepojmljivo.

On međuto nastavi razodijevati se, pa naposljetku pokaza prsa i

mišice. Tako mi života, i ti pokriveni dijelovi njegova tijela bijahu

išarani četvorinama baš kao i lice. I po leđima mu se crnjele

četverouglate pjege, kao da je bio u Tridesetogodišnjem ratu pa se

ovaj čas vratio sav oblijepljen obližima i melemima. Čak mu i noge

bijahu posute, kao da neke tamnozelene žabe skaču po deblima

mladih palma. Sad više nisam nimalo sumnjao da je to neki strašni

46

divljak koga su ukrcali na kitarku na Južnome moru pa ga iskrcali u

ovoj kršćanskoj zemlji. Srsi me podilaze kad samo i pomislim na to.

A povrhu, i ljudske glave prodaje, možda glave i rođene braće! Tko

zna neće li mu se — o, nebesa! — svidjeti i moja! Gledaj mu samo

onaj tomahawk!

No nisam imao vremena drhtati, jer se divljak spremao na nešto

što je sasvim zaokupilo moju pažnju te me uvjerilo da je to zacijelo

neznabožac. Otišao je prema svome teškom ogrnjaču (ili kabanici,

što li je), što ga prije bijaše prebacio preko stolice, pa ondje uze

prekapati po džepovima i najposlije izvuče čudan malen lik s grbom

na leđima, kojemu je boja bila baš kakva je crnčetu iz Konga što je

rođeno prije svega tri dana. Sjetivši se balzamirane glave, najprije

pomislih da je ta crna lutka pravo dijete, uščuvano na sličan način.

No kad sam vidio da lutka nije nimalo gibljiva i da se sja poput

ulaštene ebanovine, zaključih da nije drugo doli drven kumir, a tako

je zaista i bilo. Divljak sada priđe praznom kaminu, odmaknu

papirni zaslon, pa svoju malu grbavu figuru postavi poput kegle na

prijeklad. Dovratnike na kaminu i sve opeke u njemu bijaše prekrila

čađa, te pomislih da je to ognjište baš prikladno svetište ili kapelica

za njegova idola iz Konga.

Upro sam oči u napol sakriveni lik, da vidim što će dalje biti, a

valja priznati da se nisam lagodno osjećao. A moj čovo najprije

izvuče neke dvije pregršti strugotina iz džepa na svom ogrnjaču, pa

ih pažljivo stavi ispred kumira. Zatim navrh gomilice metnu

komadić brodskog dvopeka, te svijećom potpali tu žrtvu paljenicu.

Odmah potom nekoliko puta hitro segnu rukom u plamen, i svaki

put još hitrije povuče prste natrag (pokazujući time da ih je dobrano

oprljio), te naposljetku uspje izvući dvopek. Onda, pušući u nj, da bi

ublažio vrelinu prženice i da bi otpuhnuo pepeo, najuljudnije ponudi

dvopek svome malome crncu. Ali mali crni vrag kao da nije volio

takav suhi zalogaj, te i ne pomaknu ustima. Svoje je čudnovate i

smiješne kretnje idolopoklonik popratio još čudnijim grlenim

glasovima: činilo se da se tako moli ili pjevuši neki psalam, dok mu

se lice sve to vrijeme najneprirodnije grčilo. Naposljetku ugasi

vatru, pa bez ikakvih drugih ceremonija dohvati kumira i strpa ga u

džep svoga ogrnjača, bezbrižno, kao da je lovac koji u torbu trpa

ubijenu šljuku.

Svi su ti čudni postupci učinili još neugodnijim položaj u

kojem sam se nalazio, i uveličali moju muku, a kad sam vidio kako

47

se on uvelike sprema da završi svoje poslove pa da skoči k meni u

postelju, pomislih, krajnje je vrijeme — sad ili nikad! — da prije

nego što ugasi svijeću iziđem iz čuda i neprilike u kojoj sam se tako

dugo nalazio.

No, vremenski razmak u kojem sam razmišljao što da kažem,

bijaše koban. Uzevši sa stola svoj tomahawk i zagledavši se časak u

njegov glavak, primače ga k svijeći, s drškom na ustima, te poče

odbijati guste dimove duhana. U tren oka svjetlo se ugasi, a strašni

ljudožder, s tomahawkom u zubima, skoči pokraj mene u postelju.

Kriknuh, jer se više nisam mogao svladati, a on u čudu zarokta te

poče rukom tapkati po meni.

Zamuckujući nešto, ni sam ne znam što, otkotrljah se podalje

od njega, prema zidu, te ga počeh zaklinjati, tko god i što god on

bio, neka bude miran i neka me pusti da ustanem i da ponovno

upalim svjetlo. Ali me njegovi grleni govori odmah uvjeriše da je

krivo shvatio moju nakanu.

— Koji đavo vi biti? — reče on naposljetku. — Ako ne

govoriti, prokletstvo! ja ubiti vas. — I u tim riječima gorućim

tomahawkom zavitla u mraku oko moje glave.

— Gazda, za ime Božje! Petre Coffine! — povikah što me grlo

nosi. — Gazda! Policija! Anđeli nebeski! Upomoć!

— Govoriti! Kazati meni tko vi biti, ili ja ubiti vas, sto mu

gromova! — guriknu ponovno ljudožder, strašno vitlajući

tomahawkom, iz kojeg se rasipao vruć duhanski pepeo i kokica,23

tako te se pobojah da će planuti posteljina. No, Bogu hvala, u taj čas

stiže krčmar sa svijećom u ruci, a ja skočih s postelje pa pojurih

prema njemu.

— Ne bojte se — prozbori krčmar, keseći se podrugljivo. —

Taj vam Queequeg neće dirnuti ni vlas na glavi.

— Nemojte se cerekati! — izderah se ja. — Zašto mi niste rekli

da je taj vražji harpunar ljudožder.

— Mislio sam da znate. Ta nisam li vam rekao da prodaje

glave po gradu? Ali zaveslajte vi opet u postelju pa mirno spavajte.

A onda će harpunaru:

— Queequeg, pazi! Ti razumjeti mene, ja razumjeti tebe: ovaj

čovjek spavati s tobom. Razumjeti?

— Ja razumjeti sve — promrmlja Queequeg, otpuhujući

23 Kokica — iz lule izbačeni duhan koji još gori. — Prev.

48

dimove iz svoje lule i sjedajući u postelji.

— Vi ući — nadoveza domahujući mi tomahawkom i gurajući

jastuke i pokrivač na moju stranu.

I zaista je pritom bio ne samo uljudan nego ljubazan i

dobroćudan. Stajao sam časak te ga gledao. Uza sve tetoviranje, on

je zapravo bio čist i pristao ljudožder. Čemu sam činio sve te

gluposti? rekoh u sebi. Pa to je ljudsko biće baš kao i ja, te ima isto

toliko razloga da se boji mene koliko i ja njega. Bolje je spavati s

trijeznim kanibalom negoli s pijanim kršćaninom.

— Gazda — rekoh — kažite mu da ostavi taj svoj tomahawk ili

lulu, ili kako mu se to već zove. Kažite mu naprosto neka prestane

pušiti, pa ću se pružiti pokraj njega, jer mi se baš ne mili da mi u

postelji netko puši. Opasno je to, a osim toga nisam ni osiguran.

Krčmar mu to kaza, a on odmah posluša, te mi opet uljudno

domahnu da legnem. Sam se pak skutri u jednu stranu, kao da mi

želi reći: »Eto, neću te ni prstom dirnuti«.

— Laku noć, gazda — najposlije ću krčmaru. — Možete ići.

Ja onda u postelju, i nikad u životu nisam slade spavao.

49

4. POKRIVAČ

Kad sam se sutradan probudio, tek što je svanulo, opazih da me

Queequeg srdačno i prijateljski ogrlio rukom. Moglo bi se pomisliti

da sam mu žena. Pokrivač je bio krpež od raznobojnih

četverouglatih i trokutnih krpica, a Queequegova tetovirana ruka,

sva išarana beskrajnim labirintom likova, sasvim nejednako opaljena

od sunca (bit će da ju je, po mornarskoj navadi, držao čas na suncu,

čas u sjeni, a rukave na košulji imao sad više, sad manje zavrnute )

— ta ruka, velim, bijaše u svemu nalik na jedan okrajak toga

pokrivača od šarolikih krpica. Zaista, kako je ruka dijelom ležala na

pokrivaču, kad sam se probudio, jedva sam je mogao raspoznati od

samog pokrivača, toliko su se boje miješale i slijevale u zajedničko

šarenilo. Samo sam po težini i pritisku mogao razabrati da me to

Queequeg zagrlio.

Čudni su osjećaji mnome ovladali. Hajde da ih pokušam

objasniti. Sjećam se da sam se u sličnoj prilici našao kad bijah

dijete: nikad nisam izišao načisto bješe li to san ili java. Evo što je

bilo. Počinio sam neku vragoliju — mislim, pokušao sam se uzverati

kroz dimnjak, kako sam prije nekoliko dana vidio da se uzverao neki

mali dimnjačar — a moja maćeha, koja me za svaku malenkost tukla

ili me slala bez večere u postelju, izvukla me za noge iz dimnjaka,

pa me odmah otjerala u krevet, iako je bilo istom dva sata popodne,

dvadeset i prvog lipnja, na našoj hemisferi najduljeg dana u godini.

Strašno sam se osjećao. No, nije bilo pomoći, te ja lijepo gore, u

svoju sobicu na trećem katu, i ondje se uzeh svlačiti, polako, polako,

samo da što više utučem vrijeme, pa se onda gorko uzdahnuvši

zavukoh u postelju.

Ležao sam tužan i žalostan i računao kako treba da prođe

čitavih šesnaest sati prije nego što se mognem nadati svome

uskrsnuću. Šesnaest sati u postelji! Križa me zabolješe pri samoj

pomisli na to. A dan bio tako svijetao, sunce sjalo kroz prozor, s

ulice dopiralo kloparanje kočija, a oko kuće posvuda brujali veseli

glasovi. Osjećao sam se sve gore i gore, te najposlije ustadoh,

obukoh se te tihano siđoh niza stube, u samim čarapama. Potražih

maćehu, klekoh pred nju te je stadoh moliti i zaklinjati da me u znak

osobite milosti čestito izlema za moju zloću: sve drugo, samo neka

me ne kažnjava da tako neizdržljivo dugo ležim u postelji. Ali ona

50

bijaše utjelovljenje svih savjesnih maćeha, te ja moradoh natrag u

sobu. Tu sam ležao sasvim budan i osjećao se gore nego ikad poslije

u životu, bilo mi je teže negoli i u najtežim mojim nevoljama. Bit će

da sam najposlije zapao u mučan drijem, pun mòre, jer kad sam se

probudio, a budio sam se polako, i kada sam još sav sanan otvorio

oči — soba, prije obasjana suncem, bijaše sad puna mraka. Odmah

osjetih kako me prožimaju ledeni srsi: oko mene mrak i muk, a neka

natprirodna ruka kao da počiva na mojoj. Moja je ruka bila spuštena

niz pokrivač, a bezimena, nepojmljiva i nijema prikaza ili utvara

kojoj je pripadala ta ruka, činila mi se da sjedi tik uz postelju.

Vrijeme kao da se točilo u vjekove, kao da su se stoljeća nizala, a ja

sam sveudilj ležao, nepomičan, sav sleđen od straha i jeze, ne

usuđujući se izvući ruku, premda sam neprestano imao na umu da

bih, uzmognem li je samo malo maknuti, razbio taj strašni pričin. Ne

znam kako mi se ta svijest naposljetku rasplinula, no kad sam se

ujutro probudio, s grozom sam se svega sjećao, te sam se poslije

toga dane, tjedne i mjesece gubio uzalud pokušavajući objasniti tu

tajnu. Čak me i sada muči ta zagonetka.

Izuzme li se onaj grozni strah, moj osjećaj kad je ona

natprirodna ruka počivala na mojoj, bijaše sličan čudnome čuvstvu

što me proželo kad sam se probudio i ugledao pogansku

Queequegovu ruku kako me obujmila. Ali naposljetku u svijest mi

se počeše vraćati svi događaji minule noći, jasno mi se jedan za

drugim javiše u svojoj zbilji, tako de na kraju ostade samo

komičnost moga položaja. Jer iako sam se upinjao da maknem

njegovu ruku — da razriješim taj mladoženički zagrljaj — ipak me

on, onako duboko usnuo, držao u zagrljaju kao da nas ništa ne može

rastaviti doli smrt. Pokušah ga probuditi: »Queequeg!« — a u

odgovor čuh samo hrkanje. Zatim se okrenuh, ali mi bijaše kao da

mi je vrat u konjskom hamu, i odjednom osjetih da me nešto

zagreblo. Odgurnuh pokrivač, a kad tamo, to divljaku uz bok spava

tomahawk, kao neko dojenče ušiljena, sjekiričasta lica. Eh, baš sam

pogodio! rekoh u sebi. Eto me u postelji u tuđoj kući, po bijelu danu,

a kraj mene ljudožder i tomahawk!

— Queequeg, za ime Božje, Queequeg, probudi se!

Najposlije, pošto sam se dobrano natezao i neprestano

uzvikivao kako nije dolično da muško muškoga zagrli takvim

bračnim zagrljajem, uspjeh iz njega izmamiti neko mrmljanje, te on

odmah povuče ruku, strese se kao newfoundlandski pas kad iziđe iz

51

vode, sjede u postelji, uspravan kao kolac, pa tarući oči upilji pogled

u me, kao da se ne sjeća kako sam se ja tu stvorio, premda mu se u

očima počelo daniti neko mutno raspoznavanje moje osobe. Ja sam

pak ležao i mirno ga gledao, sada već bez nekoga većeg straha, a

onda se nagnuh bliže, da bolje promotrim to neobično ljudsko

stvorenje. Kad je naposljetku, kako mi se činilo, stvorio svoj sud o

svome sobnom drugu, i kad se, da tako kažem, pomirio sa stanjem

stvari, u jednom se skoku nađe na nogama, pa mi nekim znakovima

i glasovima uze objašnjavati da će se on, ako mi je po volji, prvi

odjenuti te mi onda prepustiti sobu. Queequeg! rekoh u sebi, to je u

tim prilikama zaista vrlo uljudna uvertira. Živa je istina da ti

divljaci, mislili vi što god vas volja, imaju prirođen osjećaj

uljudnosti, i silno su tankoćutni: uljudnost im je upravo čudesna.

Izričem tu posebnu pohvalu Queequegu, jer me susretao neobično

udvorno i nadasve obzirno, dok sam ja bio krajnje nepristojan: zurio

sam u nj iz postelje i budnim pogledom pratio svaku njegovu kretnju

pri odijevanju, jer je u tome času radoznalost nadjačala moj dobri

odgoj. A valja znati, baš svaki dan ne susrećeš čovjeka kao što je

Queequeg. Njegova osoba i njegovo vladanje bijahu vrijedni

izvanredne pažnje.

Počeo se odijevati s glave, nataknuvši najprije šešir od

dabrovine, koji je, usput rečeno, bio prilično visok, a onda se, još

uvijek bez hlača, dao u potjeru za čizmama. Đavo bi ga znao, jer ja

ne znam, zašto se odmah zatim bacio pod postelju — s čizmama u

ruci i sa šeširom na glavi; po čestim uzdasima i po mučnu stenjanju

zaključio sam da to moj čovo navlači čizme, premda mi nije poznato

nikakvo pravilo pristojnosti po kojem bi se obuvanje čizama

smatralo nekim intimnim poslom. No Queequeg, kako vidite, bijaše

biće u prijelaznom stanju — ni gusjenica, ni leptir. Bio je upravo

toliko civiliziran da je svoju neobičnost pokazivao na najčudnije

načine. Njegov odgoj još nije bio dovršen. Bijaše samo stariji đak.

Da nije već bio nešto civiliziran, vjerojatno se uopće ne bi natezao s

čizmama, a da nije još uvijek bio divljak, nikad mu ne bi palo na

pamet da se zavuče pod postelju da bi obuo čizme. Naposljetku se

pojavi sa šeširom dobrano ugužvanim i na oči nabijenim, te poče

škripati i šepesati po sobi, kao da su ga, nenavikla da hoda obuven,

njegove čizme od kravlje kože, vlažne i zborane, i po svoj prilici ne

po mjeri načinjene, toga hladnog jutra ljuto tiskale kad je u njima

koraknuo.

52

Videći da na prozoru nema zavjesa, te da se iz kuće preko puta,

jer ulica bijaše uska, lako gleda u našu sobu, i razabirući sve više da

Queequeg izgleda prilično nepristojno imajući na sebi jedva nešto

više od čizama i šešira, ja ga počeh moliti, kako sam najbolje znao,

da se malo požuri sa svojom toaletom, a nadasve da što prije uđe u

hlače. On me posluša, a zatim se okrenu umivati. U taj jutarnji sat

svako bi kršteno čeljade umilo lice, no Queequeg se, na moje veliko

iznenađenje, zadovoljio time da vodom zalije grudi, nadlaktice i

ruke. Zatim navuče prsluk, pa uzevši komad tvrda sapuna sa stola za

umivanje, to jest s one škrinje na sredini sobe, umoči ga u vodu i

poče sapunati lice. Promatrao sam ga ne bih li otkrio gdje čuva

britvu kadli se on — nuto čuda! — maši za harpun što je stajao u

kutu kraj postelje, izvuče dugačko drveno koplje, skide oštricu, malo

je nabrusi na čizmi, pa se onda uputi prema onom komadiću

ogledala na zidu te poče snažno strugati ili, prije, harpunati svoje

obraze. Ej, Queequeg! rekoh u sebi, to znači ljudski iskoristiti

proizvode Rogersove nožarnice! Poslije se i nisam toliko čudio

njegovoj raboti kad sam saznao od kakva je prekaljena čelika šiljak

na harpunu i kako su bridovi oštrice britko naoštreni.

Brzo je završio ostatak toalete i ponosna koraka izišao iz sobe,

umotan u tešku mornarsku kabanicu i mašući svojim harpunom kao

maršalskom palicom.

53

5. DORUČAK

Ubrzo se i ja odjenuh, pa kad sam sišao u gostinjsku sobu, vrlo

ljubazno probesjedih s gazdom, koji mi se smijuljio. Nisam se srdio

na nj, iako se u vezi s mojim sobnim drugom baš ljudski bio sa

mnom našalio.

Bilo kako bilo, divno je kad se možeš od srca nasmijati; no u

životu nam se, nažalost, rijetko kada pruža prilika za takav smijeh. I

zato, kad neki čovjek svojom ličnošću pruža drugima povoda za

smijeh i šalu, neka ne bude prznica, nego neka pusti da mu se drugi

smiju i neka sam odmah prihvati svaku šalu. Vjerujte mi, oni ljudi

kojima se drugi mogu tako srdačno smijati, često su mnogo vredniji

nego što možda i mislite.

Točionica je sada bila puna gostiju koji su u svratištu bili na

stanu i hrani, a koji su sinoć prispjeli, te ja još nisam imao prilike da

ih izbliza pogledam. Gotovo sve sami kitolovci: prvi božmani, drugi

božmani, treći božmani24, brodski tesari i brodski bačvari, brodski

kovači, harpunari i čuvari — družba preplanulih lica, čvrstih mišica

i čupave brade — neošišana, rutava družina, a svi u svojim

mornarskim kabanicama mjesto jutarnjeg haljetka.

Za svakog od njih mogao bi lako pogoditi koliko je vremena

već na kopnu. Ovom se mladiću žare obrazi kao kruška što na suncu

zri, te mu valjda i mirišu na mošak, a teško da je više od tri dana što

se iskrcao poslije plovidbe po Indijskom oceanu. Onaj tamo do

njega nije tako zagasito opaljen od sunca, a lice mu se sja kao

24 Božman ili bocman (od holandskoga bootsman) niži zapovjednik, nadzornik,

nadglednik koji se brine za red i čistoću na brodu, poučava mornare njihovu poslu;

vođa posade na brodu, brodici ili na čamcu, itd; podčasnik koji ima nadzor nad brodskom posadom — Prev.

Vidi članak »Gdje je nestao božman?«, Željko Stepančić/ Jasenka Maslek,

»Naše more« 54(1-2)/2007; Tu između ostalog piše: »Zanimljivo je da su za prevedenicom božman, uz standardni naziv časnik, vrlo često posezali naši

prevoditelji Gorjan i Tabak u prijevodu jednoga od najslavnijih svjetskih romana s

pomorskom tematikom Moby Dicka Hermana Melvillea, i to prevodeći engleski

naziv mate. U talijanskome se prijevodu za isti engleski naziv pojavljuje samo

prevedenica ufficiale. Hrvatski prevoditelji nisu ni jednom posegnuli za nazivom noštromo, čak ni u primjeru kad se Melville poslužio nazivom boatswain, što je

različito od naziva mate. Preveli su ga kao božman, dok se talijanski prevoditelj

poslužio prevedenicom nostromo.« — M.

54

ulašteno drvo. Onom trećem put je još osmagla od tropske pripeke,

ali već malo ublijedjela — bez sumnje se već nekoliko tjedana skita

na kopnu. Ali ima li nekoga kome su obrazi, kao Queequegu, išarani

raznim nijansama kao zapadni obronci Anda, pa kanda u jedan mah,

pojas po pojas, pokazuju najrazličitija podneblja?

— Jelo spremno! — povika sada gostioničar, rastvarajući širom

vrata, te svi uđosmo na doručak.

Kažu da ljudi koji su se nagledali svijeta stječu neusiljeno

vladanje i sigurnost u društvu. Ali ne uvijek: Ledyard, čuveni putnik

iz Nove Engleske, i Mungo Park, slavni škotski istraživač da, baš

oni, osjećali su se u salonu nelagodnije negoli itko drugi. No možda

vožnja u saonicama što ih vuku psi, kako je Ledyard prokrstario

Sibiriju, ili duge samotne šetnje u srcu crne Afrike, a prazna želuca,

što bijahu zbir pothvata siromaha Munga — ta putovanja, velim,

možda nisu najbolji način da se postignu vrlo uglađene društvene

manire. No ipak, neusiljeno vladanje i sigurnost u društvu, općenito

uzevši, postiže se svuda.

Te su mi misli došle na pamet kada smo svi bili posjedali oko

stola, i kad sam se spremao da slušam koju zanimljivu o lovu na

kitove; ali, na moje veliko iznenađenje, gotovo su svi mukom

šutjeli. I ne samo to, nego su svi, čini se, bili i nekako u neprilici.

Da, tu se našao skup morskih vukova, od kojih su se mnogi bez i

najmanje straha, usred oceana, često nepoznata, prikučili orijaškim

kitovima, te ih i ne trepnuvši očima u dvoboju usmrtili, pa ipak,

sjedeći tu u društvu i doručkujući, premda im je svima zajedničko

zvanje, a i ukusi im srodni — eto bleje jedan u drugoga, kao da još

nikad nisu bili izvan ovčjeg obora na planinskim ispašama Green-

Mountainsa. Čudno ih je bilo gledati, te stidljive medonje, te plahe

lovce koji ratuju s kitovima!

No što se tiče Queequega — eh, on vam je sjedio među njima, i

to slučajno baš čelo stola, krut i hladan kao ledenica. Zaista ne bih

mogao baš mnogo reći u obranu njegova odgoja i vladanja. Ni

njegov najvatreniji poštovatelj ne bi mogao po savjesti opravdati što

je na doručak došao s harpunom, i njime se služio bez ikakvih

obzira, pružajući je preko stola uz neposrednu opasnost po mnoge

glave i grabeći bifsteke preda se. No bio je u tome nadasve miran i

hladnokrvan, a svi znamo da većina ljudi smatra pristojnim ono što

je učinjeno mirno i hladnokrvno.

Nećemo sada spominjati sve Queequegove neobičnosti na tom

55

polju, nećemo iznositi kako je izbjegavao kavu i vruće pecivo,

posvećujući isključivo svoju pažnju napol ispečenim bifstekima.

Dosta je reći da se, kad je doručak bio dovršen, uputio s ostalima u

točionicu, pripalio svoju lulu-sjekiricu i sjedio mirno, probavljajući i

dimeći, sa svojim nerazdruživim šeširom na glavi, dok sam ja izišao

da se malo prošetam.

56

6. NA ULICI

Iako sam se isprva snebivao zamišljajući tako neobičnu pojavu

kakva bijaše Queequeg, kako se kreće među uglađenim ljudima

civiliziranoga grada, ta se začuđenost brzo rasplinula kad sam prvi

put po danjem svjetlu prošetao ulicama New Bedforda.

Po glavnim prometnim ulicama blizu doka u svakom se

važnijem lučkom gradu često vide neobično čudni i neopisivi tipovi

iz dalekih krajeva. Štoviše, i na Broadwayu i Chestnut Streetu25

okrznut će se kadikad mornari sa Sredozemnog mora o zaplašene

dame. Regent Street26 nije nepoznata Indijcima i Malajcima, a u

Apollo Greenu u Bombayu živahni Yankee27 često su domorodcima

natjerali strah u kosti. Ali New Bedford u tom pogledu nadmašuje

sve Water Streete i Wapping28 . Na svim tim mjestima viđate samo

mornare, ali u New Bedfordu pravi pravcati kanibali ćeretaju na

uličnim uglovima, živi živcati ljudožderi, mnogi od njih još

nepokršteni pogani. Da, neobična li prizora!

Ali osim Fidžijanaca, Tongatabuara, Eromangoana,

Panangijaca i Brigdžijaca, osim strašnih uzoraka s brodova

kitolovaca, tipova koji tumaraju ulicama a da se nitko i ne osvrće na

njih, vidjet ćete još čudnijih spodoba, a svakako još komičnijih.

Svakim tjednom pristižu u taj grad i desetci i dvadesetci zelembaća

iz Vermonta i ljudi iz New Hampshirea — svi žedni zarade i svi

nošeni željom da se proslave na moru. Većinom su to mladići

snažna rasta, momci koji su do jučer kao drvosječe obarali drvlje, a

sada hoće da odbace sjekiru i da segnu za kitolovačkim kopljem.

Mnogi su zeleni kao i samo Zeleno gorje29, odakle su i došli.

Ponekad se ponašaju kao prava dojenčad. Pogledajte samo ono

momče što se šepiri na uglu. Na glavi mu pusten šešir, kaput mu

razrezanih skuta kao lastin rep, opasao se mornarskim pojasom, a za

25 Broadway — ulica u New Yorku, čuvena sa svojih kazališta; Chestnut —

ulica u Philadelphiji. — Prev. 26 Regent Street — jedna od najelegantnijih ulica Londona. — Prev. 27 Yankee (Jenki), nadimak građana SAD-a. — Prev. 28 Water Street — ulica u lučkoj četvrti New Yorka; Wapping — jedna od

lučkih četvrti u Londonu. — Prev. 29 Green Mountains (Zelene gore), ogranak planinskog lanca Alleghany u

saveznoj državi Vermont. — Prev.

57

pojas zadio kusturu. Evo, tu dolazi neki drugi s mornarskim

nepromočivim šeširom, a ogrnut kabanicom od najfinijeg sukna.

Nema toga gradskog kicoša koji bi se mogao usporediti sa

seoskim gizdelinom — mislim, s onim seoskim klipanom -

fićfirićem koji u danima pasje vrućine žanje na svoja dva jutra

oranice, a na ručetine navukao rukavice od jelenje kože, sve od

straha da ih sunce ne bi opalilo. Kad takav seoski gospodičić i

zavrzalo utuvi sebi u glavu da se pošto-poto proslavi, pa se pridruži

kitolovcima, treba vidjeti što on sve ne spravlja kad stigne u luku.

Pregovarajući s krojačem radi svoje mornarske opreme, želi da mu

se na prsluk prišiju velika zvonolika puceta, a sapinjače na platnene

hlače. O, jadni lukožderu! Kako li će bijedno prsnuti i otprhnuti te

sapinjače pri prvim zamasima olujnog vjetra, kad i tebe, zajedno s

njima i dugmetima, vihor zavitla i sa svim ostalim povuče u ždrijelo

orkana.

No nemojte misliti da taj čuveni grad nema ništa drugo

pokazati strancima do harpunara, kanibala i seoskih zavrzana. O,

nipošto! New Bedford zaista je čudno mjesto. Da nije bilo nas

kitolovaca, taj bi se kraj danas nalazio u strašnim prilikama kao i

obale Labradora. I zaista neki dijelovi njegove pozadine zastrašuju

svojim kršom i šturim kamenjem. No sam je grad možda za život

najugodniji u svoj Novoj Engleskoj30. Istinabog, to je zemlja ulja, ali

ne kao Kanaan, koji je bio i zemlja žita i vina. Po ulicama ne teče

mlijeko, niti su u proljeće popločene svježim jajima. Ali uza sve to,

u čitavoj Americi nećete naći veći broj patricijskih kuća ni tako

bogatih perivoja i vrtova kao u New Bedfordu. Odakle to? Tko je

sve to posadio na tom nekoć vrletnom i neplodnom tlu?

Idite i pogledajte željezne simbolične harpune oko one visoke

palače tamo podalje, pa ćete dobiti odgovor na svoje pitanje. Da, sve

te tvrde, ponosite kuće i cvjetni vrtovi dolaze s Atlantika, Pacifika i

Indijskog oceana. Sve je to bilo harpunirano te dovučeno ovamo iz

morskih dubina. Bi li i sam Herr Alexander mogao izvršiti djelo

slično tome?

Kažu da u New Bedfordu očevi daju svojim kćerima kitove u

miraz, a sinovicama ostavljaju u baštinu morske svinje. Treba otići u

New Bedford želite li vidjeti sjajnu svadbu, jer svaka kuća, kažu,

30 New England — naziv za savezne države Maine, New-Hampshire, Vermont,

Massachusetts, Rhode Island i Connecticut. — Prev.

58

ima svoje spreme i klijeti za ulje, te svu noć neštedimice gore

svijeće, načinjene od vorvanja.

Divota je pogledati grad ljeti, onako pun javora, pun dugih

zelenih drvoreda prošaranih zlatom. A u kolovozu, visoko u zraku,

izdižu divlji kesteni svoje kao svijećnjake ispružene grane s

čunjastim cvatom. Tako je svemoćna umjetnost da je na mnogo

mjesta u New Bedfordu presadila terase cvjetnog šarenila na

neplodne gromade što su preostale te ondje bile bačene posljednjeg

dana stvaranja svijeta.

A žene u New Bedfordu cvatu kao i njihove crvene ruže. Ali

ruže cvatu samo ljeti, dok je nježna rumen njihova lica trajna kao

sunčana svjetlost u sedmom nebu. Nigdje drugdje nema premca

tome cvatu doli u Salemu,31 gdje mlade djevojke, kako mi kažu,

odišu takvim miomirisom te ga njihovi dragani-mornari osjećaju već

na milje daleko od kraja, kao da plove prema mirisnim obalama

molučkim, a ne put žala puritanskih.

31 Salem, luka u saveznoj državi Massachusetts. — Prev.

59

7. CRKVICA

U istom tom New Bedfordu stoji crkvica kitolovaca, i malo ima

mrkih ribara kojima valja uskoro zaploviti Indijskim oceanom ili

Pacifikom a koji bi propustili da nedjeljom posjete to mjestance. Ni

ja, dakako, nisam to propustio.

Kad sam se vratio sa te prve jutarnje šetnje, ponovno iziđem te

usmjerim korak ravno prema crkvici. Nebo se promijenilo: nestalo

je sunca i zimske vedrine, a umjesto toga — susnježica i magla.

Zaogrnut svojom rutavom kabanicom što je zovemo »medvjeđom

kožom«, probijao sam sebi put kroz upornu oluju. Kada sam ušao,

našao sam ondje samo nekoliko mornara i mornarskih žena i

udovica što su se razišle po crkvici. Vladala je prigušena tišina koju

su samo gdjekad prekinuli fijuci vjetra. Svi su ti nijemi pobožnici

kanda navlaš sjedili podalje jedan od drugoga, kao da je svaki

pojedini tihi jad usamljen i nepriopćiv. Svećenik još nije bio prispio,

i tako ti nijemi otoci, ti muškarci i žene, sjede i upiru oči u

mramorne ploče u crnim okvirima, uzidane u zid s obiju strana

propovjedaonice. Tri su nosile otprilike ovakav natpis, ali ne tvrdim

da ovdje navodim baš iste riječi:

Posvećenu uspomeni

JOHNA TALBOTA

koji je u osamnaestoj godini života nestao na moru

blizu otoka Desolación, uz obalu Patagonije

dana 1. studenog 1836.

ovu ploču postavi

njegova sestra

*

Posvećenu uspomeni

Roberta Longa, Willisa Elleryja,

Nathana Colemana, Waltera Cannyja,

Setha Macyja i Samuela Gleiga

momčadi na jednom čamcu

s broda »Eliza«

što ga je kit odvukao i potopio

na pučini Tihog oceana

dana 31. prosinca 1839.

60

Ovu ploču postaviše

preživjeli drugovi

*

Posvećen uspomeni

pokojnog

Kapetana Ezekiela Hardyja

koga je, na pramcu čamca, usmrtio kit

blizu obala Japana

dana 3. kolovoza 1833.

ovaj kamen postavi

njegova udovica

Stresavši soliku sa zaleđenog šešira i ogrtača, sjednem blizu

vrata, pa pogledavši u stranu, na svoje čudo opazim Queequega, koji

ne bijaše daleko od mene. Na njega je djelovala svečanost prizora, te

mu se na začuđenom licu izražavala nevjerica i radoznalost. Od svih

prisutnih taj je divljak jedini primijetio moj ulazak, jer je bio jedini

koji nije umio čitati, pa prema tome nije ni čitao one hladne natpise

na zidu. Ne znam je li itko od rođaka onih pomoraca kojima imena

bijahu ondje uklesana, bio među sakupljenima, ali u pomorstvu ima

toliko nesreća koje se i ne bilježe, a po držanju mnogih nazočnih

žena bilo je vidljivo, ako ne već i po vanjskim znacima, da u srcu

nose neku nepreboljivu bol, te je meni bilo posve jasno da su se tu

preda mnom okupila sve sama stvorenja kojima pri pogledu na te

hladne ploče sjećanje u njihovim srcima razdire nikad zacijeljene

rane, te one opet prokrvare.

Oh, vi kojima pokojnici počivaju pod zelenom tratino, vi koji

stojite pored grobnih humaka obraslih cvijećem, te možete reći:

»Evo tu, na tome mjestu, leži biće koje sam volio« — vi i ne slutite

pusti očaj što pritišće ova stvorenja i srca im razdire. Kakve li gorke

praznine iza tih crno obrubljenih mramornih ploča koje ne pokrivaju

pepeo mrtvih! Kolikog li jada i tuge u tim nepomičnim natpisima!

Kolike li praznine i nepouzdanosti u tim riječima koje kao da

rastaču svaku Vjeru i odriču uskrsnuće onima što su izginuli na

neznanu mjestu i ostali bez groba. Te bi ploče isto tako mogle stajati

u spilji Elephante32 kao i tu.

32 Elephanta, spiljski grad u Bombajskom zaljevu; u podzemnim hramovima

nađeni su prastari reljefi. — Prev.

61

U koji li su popis pučanstva ubrojeni mrtvi čovječanstva? Kako

to da poslovica o njima veli da- mukom muče, iako čuvaju i kriju

mnogo više tajna nego prudovi Goodwin Sands?33 Kako to da onoga

koji je jučer otišao na drugi svijet, okrste tako teškom i neistinitom

riječi — 'mrtav', a ne zovemo ga tako ako se ukrca na brod što plovi

u Indiju, u najdalje krajeve na ovome živom svijetu? Zašto društva

za osiguranje života plaćaju premije za mrtve kad su besmrtni? U

kakvoj to vječnoj obamrlosti i smrtnom beznadnom transu počiva

starodrevni Adam, koji je preminuo prije nekih šezdeset stoljeća?

Kako to da smo neutješni zbog onih za koje ipak vjerujemo da

uživaju vječno blaženstvo? Zašto svi živi toliko nastoje ušutkati sve

mrtve? Zašto sama glasina da se u nekoj grobnici čulo kucanje,

stravom ispuni čitav grad? Sve to nije bez nekog značenja.

Ali se Vjera, kao šakal, hrani među grobovima, pa upravo od

tih sumnja oko umrlih crpe svoju najživlju nadu.

Mislim da vam ne moram reći s kakvim sam osjećajima, u

predvečerje svoga putovanja u Nantucket, promatrao te mramorne

ploče i u tmurnoj rasvjeti toga žalosnog dana čitao sudbine

kitolovaca koji su, prije mene, krenuli na daleki put. Da, da,

Ismaele, ta ista sudbina može i tebe snaći. No nekako sam se ipak

razvedrio. Divnih li pobuda da se ukrcam, lijepe li prilike za

promaknuće, te se činilo — da, baš tako! — da će me razbijeni

čamac kao ukazom učiniti besmrtnim. Da, smrt vreba u toj

kitolovačkoj raboti — bezglasno, brzo, kaotično otpremanje čovjeka

u Vječnost. Pa što onda? Meni se sve čini da strahovito krivo

promatramo taj problem Života i Smrti. Mislim da ono što ljudi

nazivaju mojom sjenom na tom zemaljskom svijetu, jest moja prava

bitnost. Meni se čini da smo u promatranju duhovnih stvari uvelike

nalik na kamenice koje kroz vodu promatraju sunce, pa za gustu

vodu misle da je najdivniji zrak. Mislim da je moje tijelo samo talog

moga boljeg bića. Uostalom, neka mi uzme tijelo tko hoće, to nisam

Ja. I zato do tri puta kličem »Živio Nantucket!« — a čamac neka mi

razbiju kad ih volja, i tijelo neka mi raznesu, ali dušu moju ni sam

veliki Jupiter ne može uništiti.

33 Dva pogibeljna pruda na engleskoj obali blizu grofovije Kent. Priča kazuje

da ti prudovi označuju grob nekog otoka što je nestao u XI. stoljeću. — Prev.

62

8. PROPOVJEDAONICA

Nisam dugo sjedio, kadli uđe čovjek izvjesne časne jedrine.

Čim su se za njim zatvorila vrata u koja je vjetar udarao, brzi

pogledi, puni poštovanja, s kojim su svi prisutni na nj pogledali,

uvjerljivo posvjedočiše da je taj dični starina svećenik. Da, bio je to

čuveni otac Mapple, kako su ga zvali kitolovci, među kojima on

bijaše vrlo omiljela ličnost. U mladosti je i sam bio pomorac i

harpunar, ali je prošlo već mnogo godina otkako se posvetio

svećeničkom zvanju. U vrijeme o kojem pišem zašao je otac Mapple

u duboku zimu svoga dugog i zdravog života, nalazio se u onim

godinama starosti što kanda prelaze u drugu bujnu mladost, jer se po

borama njegova smežuranog lica razlila neka blaga vedrina

pramaljetnog buđenja — kao što zelenilo izbija ispod pretproljetnog

snijega. Tko je god otprije poznavao povijest njegova života, kad bi

prvi put ugledao oca Mapplea, ne bi mogao utoliti svoje najživlje

radoznalosti za toga čovjeka, jer su se na njegovu liku, s obzirom na

burni pomorski život što ga je proveo, svećenička obilježja ocrtavala

uz neke osobitosti. Kad je ušao, primijetih da nema kišobrana, a

zacijelo se nije dovezao u kočiji, jer mu se s nepromočivoga

mornarskog šešira cijedila rastaljena solika, a velika čohana

kormilarska kabanica bila mu tako nakvašena mokrinom da ga je

svojom težinom pritezala k podu. On je međutim skinuo šešir,

svukao kabanicu, izuo kaljače, pa sve stavio na određeno mjesto u

obližnjem kutu, a onda je, dolično odjeven, mirno prišao

propovjedaonici.

Kao većina starinskih propovjedaonica, bila je i ta visoko

podignuta, a budući da bi pravilne stube do takve visine, zbog

velikog kuta s podom, oduzele odviše mjesta od ionako već

skučenog prostora u kapeli, arhitekt je po svoj prilici poslušao savjet

oca Mapplea, pa dovršio propovjedaonicu bez ikakvih stuba,

nadomjestivši ih okomito pričvršćenom buškainom,34 nalik na one

po kojima se mornari, na otvorenu moru, iz čamca uspinju uz bok

broda. Žena kapetana jedne kitarke priskrbila je crkvici u tu svrhu

lijep par konopa od crvene vunene pređe, pa kad su se ljestve obojile

34 »Jakovljica«, brodske ljestve od konopa s drvenim prečanicama, koje se

spuštaju niz bok broda. — Prev.

63

mahagonijevom bojom, čitava ta naprava, s obzirom na namjenu

kojoj je kapela služila, bijaše dosta ukusno izrađena. Zaustavivši se

časkom pri dnu tih ljestava od konopa, držeći se objema rukama

stupnih glavica za koje bijahu pripeta ona dva crvena konopa, otac

Mapple svrne pogledom gore, a onda se s pravom mornarskom

spretnošću, a ipak svečana držanja, počne penjati hvatajući se

naizmjence sad jednom, sad drugom rukom, kao da se vere u koš

glavnog jarbola na svom brodu.

Okomiti dijelovi te buškaine bili su, kao u drugih ljestava od

konopa, načinjeni od užeta, samo su priječnice bile drvene, tako da

je svaka bila umetnuta u zglobnicu. Kad sam prvi put bacio pogled

na propovjedaonicu, primijetio sam da su te zglobnice, premda na

brodu vrlo potrebne, na tom mjestu sasvim izlišne. Nisam naime

očekivao da će se otac Mapple, kad se bude uspeo gore, polagano

okrenuti, nagnuti se, te promišljeno početi povlačiti ljestve,

priječnicu za priječnicom, u propovjedaonicu, dok ne povuče sve k

sebi, ostajući tako sam u svome malom, neosvojivom Quebecu.35

Neko sam vrijeme razmišljao, ali nikako da shvatim zašto je to

učinio. Otac Mapple bijaše nadaleko čuven sa svoje iskrenosti i

pobožnosti, te nisam mogao posumnjati da se služi trikovima da bi

stekao popularnost. Ne, ne, pomislih, tu je zacijelo važan razlog

posrijedi; bit će da je u tome neka skrivena simbolika. Ne znači li

možda to fizičko povlačenje neku duhovnu, privremenu izolaciju od

svega vanjskog svijeta, prekid svih zemaljskih veza? Jest, jer ta

propovjedaonica, ispunjena mesom i vinom riječi, sada je tome

vjernom Božjem službeniku u se zatvorena, nepristupačna tvrđa,

uzdignuti Ehrenbreitstein,36 s nepresušenim vrutkom vode među

zidovima.

No te ljestve na tome mjestu ne bijahu jedina osobitost, uzeta iz

svećenikova pomorskog života. Između mramornih spomen-ploča s

obiju strana propovjedaonice, na njezinu zaleđu, zid je bio ukrašen

velikom slikom: prikazivaše ona krasan brod u borbi protiv strašne

oluje, nedaleko od obale pune crnih hridi o koje se razbijaju valovi.

35 Quebec — glavni grad istoimene kanadske pokrajine. U Melvilleovo doba

zvali su taj grad američkim Gibraltarom, zbog utvrde koja se nalazila na uzvisini

usred grada. Možda je to aluzija na opsadu Quebeca 1759. kad su engleski doseljenici zauzeli tu tvrđavu. — Prev.

36 Tvrđava nad Rajnom, u okrugu Koblenza, sagrađena na pećini visokoj 175

m. — Prev.

64

A visoko iznad valova što se ruše na brod, gore u kovitlacu

natuštenih oblačina, treperi otočić sunčanog svjetla, odakle sja jedno

anđeosko lice, i taj svjetlonosni lik baca odbljesak sjaja na

opustošenu palubu, treperav krug svjetla, nalik na srebrnu ploču što

umetnuta u palubu broda »Victory« označuje mjesto gdje je pao

Nelson.37 »O, brode neustrašivi«, kao da anđeo govori, »plovi hrabro

i pobijedi mora bijes; jer gle, već sunce goni mrak i satrt će oluje

moć, i pobjede će palit krijes.«

Ali i sama propovjedaonica nosila je obilježja pomorskog

ukusa kojim su se isticale ljestve i ona slika. Njeno je pročelje bilo

nalik na pramac broda, a Sveto pismo ležalo je na isturenom,

izrezbarenom štioniku, po uzoru na pulenu38 na brodskom kljunu.

Ništa nije moglo biti više simbolično — jer propovjedaonica je

najistureniji dio na toj našoj zemlji: propovjedaonica vodi svijet, sve

je ostalo za njom; sa nje se najprije naslućuje i zapaža oluja Božjeg

bijesa, pramac mora podnijeti prvu najezdu razbješnjelih valova, sa

tog se mjesta zazivaju bogovi vjetra, da zapuhne povoljan lahor. Da,

svijet je brod koji kreće na daleko putovanje, a ne brod koji se vraća

u luku; propovjedaonica je njegov pramac.

37 Horace Viscount Nelson (1758.-1805.), engleski admiral; uništio francusko

brodovlje kod Abukira i pred rtom Trafalgarom. Njegov brod »Victory« čuva se u Portsmouthu, a mjesto na palubi gdje je Nelson pao označeno jc spomen-pločom. —

Prev. 38 Pulena, drveni kip na brodskom kljunu. — Prev.

65

9. PROPOVIJED

Otac se Mapple uspravi te blagim glasom što odavaše

skromnost i odlučnost, pozove raštrkane vjernike da se približe.

— Ej, vi s desnog boka, više nalijevo, a vi s lijevog — više

nadesno! Svi na sredinu!

Čulo se priglušeno kloparanje teških mornarskih čizama

između klupa i još slabije struganje ženskih cipela, a onda se sve

opet smirilo, i sve su oči bile uprte u propovjednika.

Časak je zastao, zatim klekne na pramcu propovjedaonice,

prekriži velike, smeđe ruke na grudima, uzdigne sklopljene oči i

počne moliti tako duboko i usrdno te se činilo da je kleknuo na

molitvu na dnu samog mora.

Zatim, otegnutim tonovima što su se razlijegali kao neprekinut

bruj zvona na brodu koji tone u magli, poče čitati slijedeću crkvenu

pjesmu, no pri posljednjim strofama glas mu se izvijao gromko i

zanosno:

»Nada mnom jeziv svod se širi,

od kita rebra luk za lukom,

u bezdan tonem — Božji vali

posmrtno poju svojim hukom

Razjapilo se ždrijelo pakla,

gdje smrtni užas vječno vlada,

gdje prokletnika duše čame —

i mene samog očaj svlada.

Prizivao sam Boga svoga;

ja uzalud ga nisam zvao,

jer smilovô se pokajniku,

i kit me opet izbljuvao.

Da brodolomca mene spasi,

već srebrn dupin hita bliže;

izbavitelj svoj bijes utoli,

iz olujnog me mora diže.

66

Ja, hvalit ću i slavit Boga,

vijek spominjat se strašnog časa

kad Višnji mi se smilovao

pruživši mi nadu spasa.«

Gotovo svi prihvatiše tu himnu koja se uzdiže visoko i nadjača

oluje huk. Nastade kratka stanka. Propovjednik je polako prevrtao

listove Biblije, te najposlije, zagledavši traženu stranu, prozbori:

»Draga braćo mornari, spomenite se zadnjeg stiha prvog

poglavlja Knjige proroka Jone — Gospodin zapovjedi, te velika riba

proguta Jonu.

Braćo mornari, ta knjiga ima samo četiri poglavlja — četiri

kazivanja — kao četiri tanka mrlina,39 usukana u debeloj gumini40

Svetoga pisma. Pa ipak, kako li su neizmjerne dubine duše, u koje

tone pramac Jonin! Koje li mudrosti u riječima toga proroka! Kako

li je velebna ona himna koju Jona pjeva u ribljoj utrobi! Kako li se

ori svečanošću i silinom olujnog vala! Kao da osjećamo kako sve

poplave i vali morski prelaze preko nas, osjećamo kao da zajedno s

njim tonemo na strašno dno, glibovito i morskim rašćem obraslo!

Ali što nas zapravo uči knjiga o Joni? Braćo mornari, dvopletan je

uzao što nam ga valja razuzlati, dvopletna je tajna njegove pouke,

pouka za sve nas grešnike, a pouka i za me napose, koji sam jedan

od Božjih peljara. Nama je grešnicima pouka, jer je to priča o

grijehu, o tvrdoći srca koju naglo strah upokori i kazna Božja

dostiže, priča o pokajanju i molitvi, o konačnom spasenju Joninu i o

velikoj njegovoj radosti. Kao u svih ljudi grešnika, grijeh bješe i u

tome sinu Amitajevu što hotimice nije slušao zapovijed

Gospodinovu. Nije važno kakva je to bila zapovijed i kako je

priopćena, no on je smatraše preteškom. Ali sve što Bog od nas traži

nama je teško, znajte, i stoga on češće zapovijeda nego što traži da

nas uvjeri. A slušamo li Boga, moramo biti neposlušni prema sebi,

obuzdavati svoju volju, i baš u toj neposlušnosti prema sebi nalazi se

teškoća poslušnosti Bogu.

I Jona je prkosio Bogu, uskraćujući mu poslušnost i nastojeći

da bježi od njega. Ponijela ga misao da će ga brod, sagrađen

ljudskim rukama, prebaciti u daleke zemlje, nedostižne Božjoj ruci,

39 Tanko uže. — Prev. 40 Debelo uže. — Prev.

67

gdje gospodare samo vladari ovog svijeta. Šunja se po pristaništu

Joppe i traži brod što kreće u Tarshish. Možda je u tome neki smisao

što je dosad ostao nezapažen. Svakako taj Tarshish nije mogao biti

neki drugi grad doli današnji Cádiz. To je mišljenje učenih ljudi. A

gdje se nalazi Cádiz, braćo mornari? Cádiz je u Španjolskoj, morem

tako daleko od Joppe, koliki je put Jona u ono vrijeme baš mogao

prevaliti, jer tada je Atlantik bio gotovo još nepoznato more. A

Joppa, današnja Jaffa, braćo mornari, leži na najistočnijoj obali

Sredozemnog mora, sirijskoj. Tarshish pak ili Cádiz, udaljen dvije

tisuće milja na zapad od te obale, leži baš pred Gibraltarskim

tjesnacem. Vidjeste li, dakle, braćo mornari, kako je Jona htio

bježati od Boga, do na kraj svijeta? Jadnik što zaslužuje prezir, s

kapom se, navučenom na svoje grešne oči, krije pred svojim Bogom

i švrlja između brodova kao lupež koji želi se što prije prebaciti

preko mora. Izgledao je tako zapušten i sumnjiv te bi ga lučki stra-

žari, da ih je u ono vrijeme bilo, strpali u zatvor još prije nego što bi

se dohvatio palube kakva broda. On vam je slika i prilika bjegunca i

potukača! Nema prtljage, nema kutije za šešir, nema kovčega ili

putne torbe, nema nigdje prijatelja da ga isprati na pristanište i da

mu kaže zbogom. I naposljetku, nakon mnogog zastajkivanja i

zavirkivanja, Jona nađe jedrenjak iz Tarshisha, na kojem su upravo

dovršavali ukrcavanje robe, te kad on stupi na palubu, pa da će

ravno u kabinu do kapetana, a ono svi mornari prestali podizati teret,

pa samo gledaju u zle oči toga čovjeka što je na brod stupio. Jona to

primijeti, ali se uzalud pravio bezbrižnim i samosvjesnim — bijedan

smiješak ne može istrajati na licu. Mornarima je došljak otprve

sumnjiv. Na njima svojstven šaljiv način, ali ipak ozbiljno, oni se

sašaptavaju: »Ej, Jack, on ti je orobio neku udovicu!« — »Vidiš li

ga, Joe, to ti je razbludnik mnogoženja!« — »Kladim se, Harry, da

je to preljubnik koji je pobjegao iz zatvora stare Gomore, ili možda

jedan od onih ubojica što su nestali iz Sodome!« Neki drugi pojuri s

broda na kraj, da pročita tjeralicu, zabijenu o visoku drvenu bitvu za

koju je brod bio vezan; raspisana je nagrada od pet stotina zlatnika

onome tko uhvati ocoubojicu, a dodan je i osobni opis toga zločinca.

Čovjek čita, pogledavajući pokatkad s tjeralice na Jonu, dok ostali

mornari na palubi, kao po dogovoru, sve više stežu krug oko Jone,

spremni da ga pograbe. A Jona sav dršće od straha; smažući svoju

posljednju snagu i odvažnost, izgleda samo još kukavičniji. Hoće da

makne sumnje sa sebe, a baš je to vrlo sumnjivo. I Jona otrpi, kako

68

je najbolje znao i umio, a kad su se mornari na kraju uvjerili po

opisu da to nije onaj koga traže, pustiše ga, te on siđe pod palubu, u

kabinu.

'Tko je?' vikne kapetan, koji je za stolom u žurbi spremao spise

za carinarnicu. — 'Tko je?' O, kako li je to bezazleno pitanje Jonu

zabridjelo! Umalo što se nije dao u bijeg. No onda se pribere. 'Htio

bih se s tim brodom prebaciti u Tarshish; kada ćete razapeti jedra,

kapetane?' Dotad kapetan, zaokupljen svojim poslom, nije još ni

pogledao Jonu, premda je stajao pred njim, ali tek što začu taj šuplji

glas, brzo omjeri došljaka pronicavim pogledom. 'Čekamo samo

plimu', odgovori polako, gledajući ga svejednako oštrim pogledom.

'Zar nećete prije, kapetane?' — 'Dosta rano za svakoga poštenog

putnika.' — Aha, Jona, tebe kao da je ponovno žignuo nož pod

rebra! No on brže-bolje razbije kapetanove sumnje. 'Ja ću s vama' —

reče. — 'Kolika je vozarina? Želim odmah platiti.' Jer izrijekom stoji

pisano, braćo mornari, kao nešto što ne treba smetnuti s uma u ovoj

priči — stoji, velim, pisano da je odmah platio vozarinu. A to je, u

vezi s ostalim, vrlo znakovito.

Kapetan je, braćo mornari, bio jedan od onih koji će vam

smjesta prepoznati grešnika ili zločinca, ali je zbog svoje lakomosti

izdavao samo siromašne. Na tom svijetu, braćo mornari, grešniku

koji plati vozarinu put je posvuda slobodan, pa i bez putovnice, dok

Krepost, ako je bez novaca, zaustavljaju na svakoj granici. I zato

kapetan odluči izmjeriti dubinu Jonine novčarke, prije nego što će

stvoriti svoj sud o njemu. I zatraži mu trostruku vozarinu, a Jona

pristade. Tada kapetan vidje da je Jona bjegunac, ali u isto vrijeme

pristade omogućiti bijeg onome koji sebi stazu zlatom taraca. No i

onda kada je Jona počeo vaditi zlatnike, kapetan je i dalje ostao na

oprezu i sumnjičavo zvecnuo svakim pojedinim zlatnikom o stol, da

vidi nije li krivotvoren. Krivotvoritelj dakle nije, kaza u sebi, i tako

je Jona primljen na brod. 'Pokažite mi kabinu, kapetane' — reče

Jona. — 'Umoran sam od puta, treba mi odmora'. — 'Vidi ti se na

licu' — na to će kapetan, 'evo, tu ti je kabina.' Jona uđe, te htjede

zaključati vrata, ali u bravi nije bilo ključa. Slušajući ga kako

rukama sve nešto čeprka oko vrata, kapetan se prigušeno nasmije i

promrsi nešto o vratima na robijaškim ćelijama, koje se iznutra ne

mogu zaključati. Onako u odjeći i sav prašan, Jona se svali na ležaj,

a strop male kabine samo što mu nije dodirnuo čelo. Zrak je

zagušljiv, Jona teško diše. I tada Jonu, u onoj tijesnoj škulji ispod

69

brodske vodene linije, obuzima slutnja što mu najavljuje strašni čas

kada će ga kit zasužnjiti u svojoj utrobi.

Svojom osovinom o zid pričvršćena svjetiljka lagašno se ziba u

Joninoj komorici: kako je brod bokom malo nagnut prema

pristaništu, zbog težine posljednjih bala robe što je ukrcana,

svjetiljka, plamen i sve ostalo, iako se blago njiše, ipak je, prema

ravnim linijama kabine, neprestano nahereno; zapravo jedino ta

svjetiljka visi kako valja, okomito, te samo još jače ističe nagnute

ravnine i plohe među kojima je obješena. Ta svjetiljka plaši Jonu i

tjera mu neki strah u kosti. Dok leži na mornarskom ležaju,

izmučene mu oči kolutaju uokrug, i taj se bjegunac koji je dosad

uspio, ne može eto ni na čemu ustaliti i smiriti svoj nemirni pogled.

Nesklad okomito obješene, a ipak naherene svjetiljke, sve ga više

prožima nekom stravom. Strop, pod, drveni zidovi — sve se

iskrivilo. Jao, baš tako se i moja savjest iskrivila!' stenje tjeskobno,

'plamen joj stremi uvis, ali su se klijeti moje duše nakrivile!'

Nalik je na čovjeka koji se poslije probančene noći žuri u

postelju: tetura, a savjest ga podbada, baš kao što su skokovi

rimskoga trkaćeg konja još više boli čeličnim šiljcima; bijaše mu

kao nekome što se okreće i prevrće i u toj vrtoglavoj tjeskobi moli

Boga neka ga uništi, da ga mine ta muka. I najposlije, u kovitlacu

tog bola i čemera osjeti kako ga hvata tupo mrtvilo, kao što to biva s

čovjekom koji nasmrt iskrvari; jer njegova je savjest ta teška rana, i

ničim ne možeš zaustaviti to strašno krvarenje; i tako poslije ljutog

okršaja sa svojom savješću Jona naposljetku zapada u težak san:

ispružen na svome ležaju, premoren i skršen preteškim brigama,

bjegunac usne.

Čas je plime došao, brod odrješuje priveze pa se s nagnutim

bokom otiskuje od obale, dok na pustom pristaništu nema nikog da

mornarima poželi sretan put. Taj brod, dragi moji, bijaše prvi

krijumčarski brod, a Jona — prva krijumčarena roba! Ali more se

opire: neće prokletog tereta. Podiže se strahovita oluja, korab škripi,

kao da će prsnuti. I dok božman naređuje posadi da olakša brod, dok

sanduci, bale i glinene posude lete u more, dok vjetar bijesno fijuče,

ljudi kao pomamni viču, a podnice iznad Jonine glave tutnje pod

topotom užurbanih koraka — usred toga razularenog bijesa i

divljine prirode Jona spava grešnim snom. Ne vidi crnih oblačina, ne

vidi bijes uzavrelog mora, ne osjeća jezivo trzanje brodskih rebara,

ne čuje i ne mari za daleku tutnjavu gorostasnog kita koji

70

razjapljenom žvalom već siječe valove, u potjeri za njim. Da, braćo

mornari, Jona je, kako rekoh, sišao pod palubu, legao na svoj

brodski ležaj i zaspao. Spava on, ali prestravljeni zapovjednik dolazi

k njemu, te zaviče u njegovo gluho uho: 'Što je tebi? Ustani,

spavaču!' Bačen iz olovnog sna tim strašnim poklikom, Jona se s

mukom osovi na noge, posrćući uspne se na palubu, uhvati se

rukama o pripone, te pogledom obuhvati pučinu. No u tom se času

golemi val obori preko rubnjaka na palubu, a za njim zalije val za

valom s tolikom brzinom te mornari umalo što se svi ne podaviše,

iako brod još nije tonuo. A uplašeno blijedo mjesečevo lice sveudilj

viri iza strmovitih napuklina nebeske crnine, dok Jona, lica

okamenjena od užasa, gleda kako kosnik41 čas strši visoko uvis, a

čas opet roni u dubine vrtloga.

Jeza i strava prođe i odjeknu njegovom dušom. Po njegovu

neobičnom držanju i previjanju, jasno u njemu prepoznadoše

čovjeka koji bježi od Gospoda, i posumnjaše u njega jako, te da

budu načistu, rekoše jedan drugome, prepuštajući odluku nebesima:

'Hodite da bacimo ždrijeb i da vidimo sa koga dođe na nas ovo zlo.'

I baciše ždrijeb, a ždrijeb pade na Jonu. I saletješe ga razjareno,

pitajući ga svi u isti mah: 'Kakav ti je zanat? Odakle dolaziš? Iz koje

si zemlje? Od kojeg si naroda?' I, pazite dobro, braćo mornari, kako

se jadni Jona drži. Mornari ga, bijesni, pitaju samo to tko je i odakle

je, a on ne samo da im odgovara na ta pitanja nego i na neko drugo

što ga i nisu pitali, ali je odgovor na nepostavljeno pitanje iz Jone

istrgnula moćna ruka Gospodnja, te Jona probesjedi:

'Židov sam, i bojim se Gospodina Boga nebeskoga, koji je

stvorio more i suhu zemlju!' O, Jona, zar se bojiš gnjeva

Gospodnjeg? Još si prije morao osjećati strah pred Gospodinom! I

on im odmah sve prizna i ispovjedi, a mornari se silno uplašiše, ali

još u njima bješe samilosti. I kad Jona, koji sad i ne traži da mu se

Višnji smiluje, jer i predobro vidi tamu svoga grijeha — kad jadni

Jona viče mornarima da ga pograbe i u more bace, jer zna da je s

njega došla ova strašna oluja, oni ga, samilosni, ostavljaju na miru i

gledaju da na drugi način nađu spasa svome brodu. Ali je sve

uzalud, bijesna se oluja još više razmahuje; i tada mornari, još

uvijek oklijevajući, podižu jednu ruku zazivajući Boga, a drugom

grabe Jonu te ga bacaju u more.

41 Kosi jarbol na pramcu. — Prev.

71

I podigoše Jonu, kao što se sidro diže, te ga baciše u more, a u

isti se čas s istoka po moru razli utiha, kao da si ulje po njem polio:

mirno je more, jer Jona oluju nosi sa sobom na dno, ostavljajući iza

sebe mirno površje. Začas struja povuče Jonu u vrtlog, dok bi okom

trepnuo sjuri kroz uskovitlanu pjenušinu u razjapljeno ždrijelo što ga

je već čekalo. I kit samo škljocnu svojim bjelokosnim zubima, i to

bješe kao da se spustila rešetka pred Joninom ćelijom. I pomoli se

Jona Gospodinu Bogu svojemu iz trbuha ribljega. Upamtite, braćo

mornari, tu molitvu njegovu, i neka vam služi za pouku. Jer premda

je Jona grešnik veliki, on ne jadikuje i ne vapi za milost da ga Bog

izbavi. Osjeća da je ta strašna kazna pravedna i zaslužena. Prepusti

sav svoj spas Bogu, a sam se zadovolji kazujući kako će uza sve

svoje jade i muke uvijek gledati u njegov sveti hram. I to, braćo

mornari, to je prava skrušenost i iskreno pokajanje, koje ne traži

oprost nego je zahvalno za kaznu. A koliko se Bogu svidjelo to

držanje, pokazuje to što je izbavio Jonu iz kitova trbuha i spasio ga

od bijesa morskog. Neću da se povedete Joninim primjerom u

grijehu, ali skrušenost i pokajanje njegovo neka vam služi kao uzor.

Ne griješite, braćo mornari, ali kad već griješite, pokajte se, kao što

se Jona pokajao.«

Dok je govorio te riječi, govornika je vjetar, što je vani urlao i

zavijao, ispunjao kanda novom snagom i žestinom, i kada je

opisivao Jonu u morskoj oluji, on sam kao da se zanjihao pod

zamasima bijesne vjetrušine: snažne mu se grudi nadimale kao

uzburkano more, a kad bi zalamatao rukama, bijaše to kao da se

rashuktao bijes razuzdanih elemenata. S namrštena mu se čela

odvaljivao tutanj grmljavine, iz očiju mu vatra sijevala — i priprosti

njegovi slušaoci pogledavahu u nj s nekim strahom što ga prije

nikad nisu osjetili.

Sagnuvši se još jedanput nad listovima Biblije, pogled mu se na

čas smiri, a naposljetku stade, nijem i ukipljen, sklopljenih očiju,

kao da razgovara sa sobom i sa svojim Bogom.

Onda se opet nagne i pogleda u skupljeni svijet, te prignuvši

glavu, ponizno ali muževno u isti mah, prozbori ovim riječima:

»Braćo mornari, Bog je na vas stavio samo jednu svoju ruku, a

mene pritišću obadvije. Ispripovjedio sam vam slabim i nejasnim

svojim riječima koja pouka leži u Joninu primjeru za sve grešnike,

dakle i za vas, a još više za mene samog, jer ja sam veći grešnik od

vas. I ja bih volio da s vrha ovoga svog jarbola siđem, pa da sjedim

72

među vama na pokrivima bokaporte,42 da slušam, kao što vi slušate, i

da mi jedan od vas tumači onu drugu pouku koju je Jona meni

namijenio, meni koji sam jedan od peljara Boga živoga. I tako dođe

riječ Gospodinova Joni, proroku i peljaru Božjem, da ustane i ide u

Ninivu, grad veliki, i da propovijeda pokoru, jer je zloća toga grada

izišla pred Boga. I kako Jona, u strahu od neprijateljstva što bi ga

ondje pobudio, htjede umaknuti svojoj dužnosti i svome Bogu,

ukrca se na brod u Joppi. Ali Bog je svagdje i na svakom mjestu:

Jona nikad ne stiže u Tarshish. Vidjeli smo kako Bog zapovjedi, te

velika riba proguta Jonu, i Jona bi u trbuhu ribljem tri dana i tri noći.

I kit ga povuče u dubinu, u srce mora, i voda ga opteče, resine mu se

omotaše oko glave, sve poplave i vali Božji prelažahu preko njega.

Ali i onda, izvan dohvata ljudske olovnice43, iz utrobe paklene —

kad kit leže na dno morsko, i onda Bog usliša Jonin vapaj i ču

njegov glas, glas proroka koji se kaje.

I Bog zapovjedi ribi, i kit izroni iz jezivih dubina na suncem

obasjanu pučinu te zaplovi prema kopnu, zračnom i mirisnom, te

izbljuva Jonu na zemlju. I kad dođe riječ Gospodinova Joni drugi

put, i Jona, smlavljen i poražen, s ušima kao dvije morske školjke, u

kojima još bruje jezive morske tajne — on posluša i izvrši

zapovijed. A što mu je bilo zapovjeđeno, braćo mornari? Da pred

licem Himbe propovijeda Istinu! Tako je glasila zapovijed!

To, braćo mornari, to je ona druga pouka, i jao onom peljaru

Božjem koji se ogluši o tu zapovijed! Jao onom koga slasti ovog

svijeta omame, te on skrene s puta evanđeoskih dužnosti! Jao onom

koji lije ulje u more da stiša bijes olujnih valova što ih je Bog

olujom izazvao! Jao onom koji nastoji da stišava i smiruje, umjesto

da zastrašuje! Jao onom kojemu je više stalo do njegova dobrog

imena negoli do samog poštenja! Jao onom koji na tom svijetu

izbjegava poniženja i nemilost! Jao onom koji ne govori istinu u

času kad ga laž može spasiti! Jao onom, braćo mornari, koji, kako

apostol Pavao u svojoj poslanici kaže, propovijeda drugima, a sam

je nevaljao!«

Govornik načas kao da malaksa, izgubi se u sebi, zatim

ponovno diže glavu prema njima, a u očima mu zaiskri neko veselje

42 Otvor (grotlo) na palubi kroz koji se spušta teret u brodska skladišta. Takvih

otvora ima više, te se prema tome zovu grotlo od pramca, grotlo od krme itd. — Prev. 43 Olovnica, dubinomjer. — Prev.

73

i radost neka, kad je kliknuo u svetačkom zanosu:

»Ali znajte, braćo mornari, u pozadini svake boli krije se i neka

velika radost i milina, a ona je mnogo viša nego što je bol duboka.

Zar nije jabuka na glavnom jarbolu viša nego što je dubina mora do

koje zaranja kolumba44 vašeg broda? Tu radost, neizmjernu

unutarnju radost osjeća čovjek koji usprkos gordim bogovima i

bahatim kapetanima ovog svijeta nepokolebljivo brani i čuva svoje

neumoljivo Ja. Tu radost osjeća čovjek koji se i tada još drži svojim

snažnim rukama na površini kad mu se brod ovoga podmuklog i

varavog svijeta izmiče ispod nogu i tone. Tu radost osjeća čovjek

koji brani Istinu i Pravdu, te ubija, sažiže, i uništava sve što je

grešno, sve ako se skrivalo i pod samim svečanim plaštem senatora i

sudaca! Ta radost i taj zanos — najveći zanos — ispunjava onoga

koji ne priznaje ni zakona ni gospodara nad Gospodom Bogom, ni

kraljevstva do kraljevstva nebeskog! Blago onome koji usprkos

svim valovima bučne svjetine, što zapljuskuju njegov brod, sigurno

plovi put Vječnosti. Vječnu radost i blaženstvo osjetit će onaj koji

na samrtnoj postelji svojim posljednjim dahom mogne reći: 'O, Oče,

samo po strogosti svojoj meni znan, evo ležim i umirem, smrtan ili

besmrtan. Uvijek sam nastojao biti Tvoj, više nego što sam pripadao

ovom svijetu ili samom sebi. Ali sve to nije ništa: Vječnost pripada

samo Tebi, jer što je već čovjek da nadživi životni vijek Boga

svoga?'«

Ništa više ne reče, nego blagim zamahom blagoslovi svoje

vjernike, prekri lice rukama te ostade klečeći tako, dok se svi ne

raziđoše i ne ostaviše ga posve sama.

44 Kobilica, debela greda koja se proteže pri dnu brodskog korita od pramca do

krme, i na koju se naslanjaju korbe ili rebra broda. — Prev.

74

10. DRUG I POBRATIM

Vrativši se iz kapele u gostionicu »Kitolovac«, nađoh

Queequega sasvim sama, jer je još prije blagoslova otišao iz crkvice.

Sjedio je na jednoj klupi pred vatrom, a noge pružio na ognjište; u

jednoj je ruci imao onoga malog crnačkog kumira, držeći ga tik pred

očima: upiljio je u nj pogled i sve nešto rezuckao po njegovu nosu

svojom kebom, gunđajući pritom i pjevuckajući na svoj poganski

način.

Kako je sada bio prekinut u poslu, odloži svoj kip, te brzo

zatim priđe k stolu, posegne za nekom knjižurinom što je ondje

ležala, stavi je sebi u krilo i počne pomno i usrdno brojiti strane.

Poslije svake pedesete — barem se meni tako činilo — načas bi

zastao, gledajući snebljivo oko sebe i grgoćući nekim klokotavim,

otegnutim zvukom, kao da se čudi. Onda bi prelazio na daljnjih

pedeset, počinjući, čini se, svaki put od broja jedan, kao da ne zna

brojiti dalje od pedeset, pa se čudom čudio odakle na jednom mjestu

toliko puta po pedeset strana.

Sjedio sam tu i promatrao ga s najvećim zanimanjem. Iako je

bio divljak strašno iznakažena lica, u njegovu je izrazu, barem za

moj ukus, bilo nečega što nije ni najmanje bilo neugodno. Duša se

ne može sakriti, i meni je bilo kao da kroza svu tu sablasnu

tetoviranost nazirem odbljeske priprosta i čestita srca, a u onim

velikim, dubokim garavim očima, živim i smionim, kao da plamsaju

znaci neustrašiva duha koji će smjelo izazvati na megdan i tisuću

đavola. A pored svega toga, u držanju toga poganina isticala se neka

plemenitost koju ni njegova nezgrapna vanjština nije mogla nagrditi.

Izgledao je kao čovjek koji još nikad ni pred kim nije puzao, niti je

kome išta dugovao. Ne bih znao reći je li mu čelo izgledalo više,

izbočenije i ponosnije samo zato što mu je glava bila obrijana, no

svakako mu je glava u frenološkom pogledu bila sjajna. Možda je i

smiješno, ali njegova me glava podsjećala na glavu generala

Washingtona, kako nam je prikazuju na njegovim popularnim

poprsjima. Iznad obrva isti onaj pravilni nagib unazad, a i same

obrve jako ispupčene, nalik na dva na vršku gusto pošumljena

predbrežja. Da, Queequeg bješe general Washington koji se

pretvorio u kanibala.

Dok sam ga pronicavo promatrao i mjerio, pretvarajući se kako

75

tobože s prozora gledam u oluju, nije ni zapažao moju prisutnost, ne

mareći da mi dobaci ma i jedan pogled, te bijaše kao da se sav

predao brojenju strana u onoj čarobnoj knjizi. S obzirom na noć što

smo je tako drugarski zajedno proveli, a pogotovu kad sam se sjetio

one ruke što sam je jutros našao tako prijateljski položenu na sebi,

njegova mi se posvemašnja ravnodušnost sada učinila veoma

čudnom. No divljaci su čudna bića, te ponekad ne znaš što zapravo

misliti o njima. Isprva zanijemiš pred njima od straha; njihova mirna

i sabrana jednostavnost podsjeća na staloženu sokratovsku mudrost.

Također sam primijetio da se Queequeg nikako, ili samo vrlo malo

druži s ostalim pomorcima u gostionici. Ni s kim nije tražio bližeg

dodira, pa ipak, poslije dodira, činilo se da ne želi proširiti krug

svojih poznanika. Kad sam dublje razmotrio, vidjeh da u tome ima

nečega gotovo uzvišenog. Evo, tu se nalazio čovjek nekih dvadeset

tisuća milja daleko od svoje domaje, došavši preko Cape Horna —

to je, naime, jedini put kojim je mogao stići ovamo — bačen među

ljude koji su mu tako tuđi kao da se nalazi na Jupiterovu planetu, a

ipak kao da je savršeno zadovoljan i kao kod svoje kuće; sačuvao je

svoju potpunu vedrinu duha, zadovoljan svojom osamljenošću,

uvijek u jednomjernom skladu sa samim sobom. Zaista, znak divne

filozofije, premda on, bez sumnje, nije nikad ni čuo da na svijetu

ima nešto što se zove filozofija. No, možda mi smrtnici, da budemo

pravi filozofi, ne bismo ni smjeli biti svjesni tolikog življenja i tolike

borbe. Čim čujem da se neki čovjek izdaje za filozofa, odmah

stvorim zaključak da su mu se zacijelo, kao u one babe s bolesnim

želucem, pokvarili probavni organi.

Dok sjedim tako u toj osami, dok vatra dogorijeva i sanjivo

paluca, pošto je svojim prvim jarom zagrijala sobu i zrak, a sada

samo još potitrava, ne više da grije nego tek da razveseli naše oči —

i dok večernje sjene i sablasne prilike naviru na prozore, zirkajući u

nas dvojicu osamljenika, a vjetar vani huji svečanim hukom, u meni

se budi čudan osjećaj. Kao da u meni nešto kopni. Moje izlomljeno

srce i u sumanutom bijesu zgrčena pest ne bune se više protiv ovoga

svijeta vukova. Taj divljak, tih i sanjiv, izbavio me od njega. Tu on

sjedi, i sama njegova ravnodušnost razotkriva prirodu u kojoj nema

civilizirane himbe, ni licemjernih slatkoća i umilnosti. Da, divljak je

on, pravo čudovište, no nešto me upravo tajanstveno privlači k

njemu. I baš ono što bi druge možda najviše odbijalo, na mene je

djelovalo kao magnet. Pokušat ću u poganinu naći prijatelja,

76

pomislih, kad su se kršćanska prijateljstva izjalovila u ispraznim

uljudnostima. Povukoh svoju klupu bliže k njemu te pokazah neke

prijateljske znakove i kretnje, nastojeći u isto vrijeme, što sam bolje

znao i umio, da s njim povedem razgovor. Spočetka se on malo

osvrtao na te moje pokušaje, ali odmah zatim, kad sam spomenuo

ljubaznost i gostoprimstvo što mi ga je noćas iskazao, on se odluči

te me upita hoćemo li, i opet biti suposteljaši. Rekoh mu da hoćemo,

i meni se učini da je to njemu bilo drago i da mu je možda malo i

laskalo.

Tada se obojica latismo knjige; pokušavao sam mu objasniti

svrhu tiskanih slova i značenje onih nekoliko slika u knjizi. I tako

sam ubrzo pobudio njegovu pažnju. Nato okrenusmo čavrljati, kako

smo najbolje znali i umjeli, o različitim znamenitostima grada.

Nakon malo vremena ja mu predložim da pripalimo i prijateljski

malo popušimo, i na to on izvuče svoju kesu s duhanom i svoj

tomahawk, te mi lijepo ponudi da potegnem koji dim, a onda povuče

on, pa opet ja, i tako je naizmjence lula prelazila iz ruke u ruku.

Ako se dotad još u njemu krila neka ravnodušnost prema meni,

ta je ledena kora u njegovim grudima dok smo tako prijateljski

pušili i voljko otpuhivali dimove, sada popucala i kopnila, i mi smo

postali jedan drugom bliski i prisni kao dva pobratima. Kao da se

sasvim prirodno i od svoje volje približio meni, kao i ja njemu, i kad

smo ispušili lulu, on prisloni svoje čelo o moje, rukom me obuhvati

oko pasa i reče da smo odsad vjenčani, što je u njegovu

urođeničkom jeziku značilo da smo se pobratili, te da će on, ako

ustreba, rado za me i život dati. Civiliziran bi čovjek lako mogao

pomisliti da je taj plamen prijateljstva prerano i prenaglo izbio, te da

u takvu prijateljstvu nema vjere; no to se zastarjelo umovanje ne bi

dalo primijeniti na toga priprostog divljaka.

Poslije večere i pošto smo još malo prijateljski čavrljali i pušili,

zajedno pođosmo u svoju sobu. Dade mi na dar onu balzamiranu

glavu, a zatim izvuče svoju golemu duhansku kesu, pa pročeprkavši

malo ispod duhana, izvadi tridesetak srebrnih dolara. Poslagavši ih

po stolu, mehanički ih razdijeli u dva jednaka dijela, te jednu hrpu

gurnu meni, govoreći da je to moje. Ja se pokušah buniti i nećkati,

no on me prekide i sasu mi novac u džep, tako da više nije moglo

biti pogovora. Zatim se poče spremati za svoju večernju molitvu,

izvadi svoga kumira, te odmaknu pećni zaslon. Po izvjesnim sam

gestama i znacima vidio da je njemu mnogo stalo do toga, da mu se

77

pridružim; no znajući vrlo dobro što je imalo slijediti, trenutak sam

premišljao, da li da pristanem, ili što da učinim u slučaju da me

pozove.

Bio sam dobar kršćanin, rođen i odgojen u krilu nepogrešive

Prezbiterijanske crkve.45 Kako dakle da se zajedno s tim divljim

neznabošcem poklonim pred njegovim komadićem drveta? Ali što je

poklonstvo i obožavanje? pomislih. Zar ti misliš, Ismaele, da bi

predobri Bog, gospodar neba i zemlje — uključujući tu i neznabošce

i sve ostale — mogao biti ljubomoran na beznačajan komad

pocrnjela drveta? To nije moguće! Što je, dakle, poklonstvo i

obožavanje? Da čovjek vrši volju Božju — to je poklonstvo i

obožavanje. A što je volja Božja? Da činim bližnjem svome ono što

želim da i on meni čini — to je volja Božja. A Queequeg je moj

bližnji. A što ja želim da taj Queequeg meni čini? Pa, svakako da

zajedno sa mnom prema naročitom obredu Prezbiterijanske crkve

obožava moga Boga. Bilo bi dakle dosljedno da se zajedno s njim

poklonim njegovu boštvu, dakle — moram postati idolopoklonik. I

tako se latih posla: zapalih strugotine, pomogoh prijatelju da smjesti

svoga malog nedužnog kumira, zajedno s Queequegom ponudih ga

nagorjelim dvopekom, triput mu zazvah selam, te ga poljubih u nos.

A poslije toga svukosmo se i legosmo u postelju, obojica s mirnom

savješću, izmireni s čitavim ostalim svijetom. Ali nismo zaspali

prije nego što smo još malo poćeretali.

Ne znam kako to, ali nema zgodnijeg mjesta doli postelje za

povjerljiv razgovor među dvojicom prijatelja. Muž i žena, kažu,

povjeravaju tu jedno drugom najdublje tajne svoje duše, a starac i

starica često leže tako u postelji pa sve do zore čavrljaju o minulim

vremenima. I tako smo Queequeg i ja, u samom začetku našeg

prijateljstva, ležali tu, zadovoljni i sretni — kao dva istinska druga i

pobratima.

45 Prezbiterijancima se nazivaju pripadnici reformirane crkve u Engleskoj i

SAD-u. — Prev.

78

11. NOĆI O PONOĆI

Počivali smo tako u postelji, preklapajući i dremuckajući

naizmjence; Queequeg je od vremena do vremena prebacivao svoje

crvenosmeđe noge preko mojih; bijasmo prostodušni i neusiljeni,

kao što je bilo čitavo naše prijateljstvo. Tako nas u čavrljanju prođe

i ono malo sanjivosti, te nas podiđe volja da ustanemo, premda je do

svanuća bilo još daleko.

Da, sasvim se razbudismo, te nam je samo ležanje postajalo

nelagodno; pomalo smo se pridizali, dok nismo najposlije uspravno

sjedili u postelji, omotavši se sa svih strana pokrivačima, oslanjajući

se leđima o uzglavlje kreveta, s nosovima prikljunjenim u naša četiri

koljena, kao da su nam to neke grijalice.46 Osjećali smo se voljko i

udobno, toliko više što je vani bila ciča zima, a i u sobi velika

studen, jer u peći nije gorjela vatra. Velim »toliko više«, jer ako

čovjek hoće da savršeno uživa u toplini svoga tijela, potrebno je da

barem djelić jedan bude izvrgnut hladnoći: na svijetu sva svojstva i

značajnosti dolaze do izražaja samo po svojoj oprečnosti. Ništa ne

postoji samo po sebi. Kad se netko hvali i govori kako mu je

savršeno lijepo i ugodno, i taj osjećaj traje dulje vremena, onda za nj

ne možete više reći da mu je savršeno lijepo i ugodno. Ali kad vas

zima štipa za nos, ili dah studeni klizi preko tjemena, kao što je to

bilo s Queequegom i sa mnom,e, onda tek možete u cijelosti i

svjesno oćutjeti vrijednost i djelovanje topline. Stoga spavaonice ne

bi nikad smjele biti zagrijane: naložena peć u spavaćoj sobi bogataša

samo je jedna od raskošnih neudobnosti. Da osjetiš pravu slast

topline u postelji, potreban je samo pokrivač što ti toplo ornata

tijelo, i hladan zrak naokolo. Onda počivaš blažen kao usamljena

topla iskra u srcu polarnog kristala.

Skutreni tako, već smo neko vrijeme prosjedili, kadli odjednom

osjetih želju da otvorim oči, jer kad ležim u toploj perini, danju ili

noću, svejedno da li budan ili u snu, ja obično držim oči zatvorene,

da tako pojačam osjećaj zadovoljstva što sam u postelji. Nitko ne

može pravilno ocijeniti i dokučiti svoju osobnost ako pritom ne drži

46 U originalu je igra riječima knee-pans (čašica na koljenima) i warming-pans

(grijalice). — Prev.

U modernom engleskom jeziku koristi se izraz knee cups a ne knee pans — M.

79

oči zatvorene: kao da je mrak pravi element naše bitnosti, premda je

svjetlost prikladnija za mulj što je u nama. Rastvorivši dakle oči, pa

izranjajući iz ugodnog mraka što sam ga sam stvorio, u vanjsku,

nametnutu i grubu tamu ponoći bez svjetla, osjetih odvratnost prema

tom naglom obratu. Nisam se nimalo protivio Queequegovu

prijedlogu da bi možda bilo najbolje upaliti svjetlo, kad smo se već

toliko razbudili, a pogotovu što je on osjetio još i neodoljivu želju da

u miru potegne nekoliko dimova iz tomahawka, iz svoje lule-sjekire.

Gle kako i najkruće predrasude postaju gipke i rastegljive kad ih

ljubav dohvati i umekša: koliko god mi je minule noći bilo mrsko

Queequegovo pušenje u postelji, sada mi ništa nije bilo milije nego

da puši uza me, ma i u postelji, jer se tada kanda topio od neke

vedrine i domaće radosti. Nisam se više pretjerano i sasvim

neumjesno uznemirivao zbog krčmareve police o osiguranju protiv

požara. Zanosio sam se jedino prisnom i povjerljivom ugodnošću da

u istoj postelji pušim iz iste lule s istinskim prijateljem. Zaogrnuti

svojim rutavim kabanicama, naizmjence smo jedan drugom dodavali

tomahawk, dok se malo-pomalo nad nama nije zalelujao modar

baldahin zatalasana dima, osvijetljen svjetiljkom koju smo ponovno

upalili.

Ne znam je li taj baldahin što se blago njihao, na svojim

valovima zanio divljaka u daleke krajeve, no on je sada počeo

govoriti o svojoj postojbini, o svome rodnom otoku; radoznao da

čujem povijest njegova života, ja ga zamolih neka samo nastavi i

neka mi kazuje tu pripovijest. On radosno prihvati. Premda sam u

ono vrijeme sasvim slabo razumijevao mnoge njegove riječi, ipak

sam se malo-pomalo priučio na njegovu izlomljenu frazeologiju,

tako te sad mogu iznijeti čitavu njegovu povijest, ako mi to u tako

sažetu obliku bude moguće.

80

12. QUEEQUEGOV ŽIVOTOPIS

Queequeg bijaše urođenik s otoka Kokovoko, koji leži daleko

prema jugozapadu. Taj otok nije ucrtan ni na kojem zemljovidu;

pravih mjesta nikad nema na njima.

Još kao golišav divljačić, u suknjici od palmova lišća, obijesno

je trčkarao po šumama svoga rodnog kraja, a koze ga slijedile i

brstile njegovu haljinicu kao da je zelen živić. Još onda se nosio

neodoljivom željom da upozna malo više od toga civiliziranog

svijeta, a ne samo one dvije-tri kitarke koje je poznavao. Njegov je

otac bio Veliki Poglavica, Kralj; stric mu bijaše Veliki Svećenik, a s

majčine strane mogao se podičiti tetkama koje su bile žene

nepobjedivih ratnika. U njegovim je žilama tekla junačka, kraljevska

krv, premda, bojim se, ponešto otežala i zatrovana ljudožderskim

naklonostima što ih je gajio u svojoj slobodnoj mladosti.

U zaljev u kojem je vladao njegov otac, jednog dana doplovio

brod iz Sag Harbora,47 i Queequeg zamoli kapetana da ga poveze u

kršćanske zemlje; ali ovaj ga odbije, jer mu je momčad bila na

broju. Ni utjecaj njegova oca, kralja, nije bio ni od kakve koristi. No

Queequeg se bio zakleo. Sam u svome lakom čamcu, on je svojim

malim veslom hitro grabio i lopatao, i tako doveslao do udaljenog

tijesna, znajući da brod, kad se otisne od obale, mora onuda proći. S

jedne strane pružao se koraljni greben, a s druge se protezao nizak

jezičak zemlje, obrastao mangrovim drvećem što se spuštalo sve do

u samo more. Skrivajući svoj kanu na vodi iza spleta, s pramcem

prema pučini, sjedio je sam na krmi, s veslom spremnim u rukama, a

kad je brod kliznuo kroz tjesnac, on se strelovitom brzinom otisnuo

s kraja i pristao uz bok broda. Zagazivši snažno nogom unatrag, u

hipu prevrne i potopi čamac, uspne se po lancu na palubu, baci se

potrbuške i uhvati grčevito za zavoranj s kolutom, prisežući da ga

neće pustiti iz ruke, sve ako ga na komade sasjekli.

Uzalud mu se kapetan prijetio i grozio da će ga baciti u more,

uzalud je zamahivao kratkom sabljom nad njegovim ručnim

zglobovima — uzalud, Queequeg je bio kraljevski sin, Queequeg se

nije maknuo. Najposlije se i kapetana kosnula ta očajnička

neustrašivost i silna želja toga mladića da upozna kršćanske zemlje,

47 Luka u Long Islandu (SAD, savezna država New York). — Prev.

81

te on popusti i Queequegu reče neka se smjesti na brodu. Ali to

lijepo i divljačko momče, taj knežević s Južnoga mora, nikad ne

vidje zapovjednikove kabine. Strpaše ga pod pramac, među

mornarsku čeljad, te od njega učiniše valjana kitolovca. No kao što

je car Petar uživao da radi po brodogradilištima stranih gradova, i

Queequeg kao da nije zazirao ni od najmučnije, ni od najprostije

rabote, samo da ga sreća posluži i da stekne toliko znanja da bi

poslije mogao poučiti svoje prostodušne i neuke zemljake. Jer u dnu

duše, kako mi reče, poticaše ga želja da među kršćanima izuči ono

umijeće kojim će svoje ljude učiniti još sretnijima nego što jesu i,

što je još važnije, boljima nego što jesu. Ali jao! Način života i rada

kitolovaca, njihova lukavstva i spletke, ubrzo ga uvjeriše da i sami

kršćani mogu biti nesretni i zli, pa i mnogo nesretniji i gori od svih

pogana u njegova oca. Stigavši naposljetku u staru luku Sag Harbor

i vidjevši što mornari tamo rade, pa iskrcavši se zatim u Nantucketu

i vidjevši kako i u toj luci mornari ludo troše stečenu zaradu, ubogi

se Queequeg naposljetku zauvijek odreče svojih nauma, jer mu u

sebi valjade kazati: svijet je ružan i zao pod svim meridijanima,

umrijet ću kao poganin.

I tako, u duši okorjeli neznabožac, ipak je živio među tim

kršćanima, nosio se kao i oni i mučio se da govori njihovim

zakučastim govorom. Otud i sve ono čudno na njemu, iako je već

poodavno daleko od svoga rodnog kraja.

Znakovima sam ga zapitkivao ne pomišlja li vratiti se i

proslaviti svoju krunidbu, jer je mogao smatrati da mu je otac umro i

pokopan: prema posljednjim vijestima bijaše mu otac dobrano

grohnuo od starosti i već posve slab. Odgovori mi da ne želi kući,

barem ne zasad, pa dometne kako se boji da ga je kršćanstvo,

odnosno, bolje reći, da su ga kršćani učinili nedostojnim da stupi na

časno i neokaljano prijestolje na kojem je prije njega sjedilo trideset

njegovih prethodnika, trideset poganskih kraljeva. Ali će se, kaza

mi, brzo vratiti, čim osjeti da je ponovno kršten. Za sada će ploviti i

provoditi svoje hirove po svim oceanima. Načinili su od njega

harpunara, pa sad u ruci drži kukasto željezo umjesto žezla.

Raspitao sam se za njegove planove u neposrednoj budućnosti,

a on mi odgovori da kani opet na more, u istom zvanju kao i dosad.

Ja mu na to rekoh kako sam i ja naumio posvetiti se kitolovu, te da

ću isploviti iz Nantucketa, jer da je to najpovoljnija luka da se u njoj

ukrca pustolovan kitolovac. On nato odmah odluči da će zajedno sa

82

mnom na taj otok, ukrcati se na isti brod, zajedno će sa mnom na

stražu, u isti čamac sa mnom, kad se bude polazilo na kita, pa i

hraniti se za istim stolom — ukratko, dijelit će sa mnom svako zlo i

dobro, na ovom i na onom svijetu. Radosno sam na sve pristao, jer

ne samo da sam Queequega već bio zavolio, nego je on usto bio i

iskusan harpunar, pa mi je bez sumnje mogao biti od velike koristi i

pomoći, meni koji sam posve neupućen u tajne kitolova, premda

sam dobro poznavao more, ukoliko se ticalo trgovačkog brodarstva.

Završivši pripovijedanje s posljednjim dimom što ga je

otpuhnuo iz svoje lule, Queequeg me zagrli i pritisne svoje čelo na

moje; ugasivši svijeću, odmaknusmo se svaki na svoju stranu, te

ubrzo utonusmo u san.

83

13. TAČKE

Sutradan, u ponedjeljak, pošto sam nekom brijaču prodao onu

balzamiranu glavu kao stalak za vlasulje, podmirih svoj i

Queequegov račun, služeći se, dakako, njegovim novcem. Krčmar

se cerekao, baš kao i svi ostali gosti, jer svima je bilo neizmjerno

smiješno to iznenadno veliko prijateljstvo između mene i

Queequega — to više što sam se još sinoć, kad je Peter Coffin

pripovijedao one svoje jezive pripovijesti o tome istom čovjeku,

toliko uzbunjivao.

Unajmismo tačke, pa pošto smo u njih strpali svoje stvari,

zajedno s mojim jadnim putnim torbakom, Queequegovom vrećom i

visaljkom, krenusmo u luku, na »Moss«: bijaše to uz obalu vezan

mali poštanski brodić48 — škuna49 — što je promètao između New

Bedforda i Nantucketa. Dok smo tako prolazili, ljudi su zurili u nas

— ne toliko zbog Queequega, jer svi bijahu navikli da po svojim

ulicama vide kanibale nalik na njega — već zato što su primjećivali

koliko smo među sobom prisni prijatelji. No mi se nismo na njih

obazirali, nego smo gurali tačke naizmjence, a Queequeg je kadikad

zastajkivao, da namjesti korice na čekljunima svog harpuna. Pitao

sam ga zašto uvijek kad izlazi na kopno nosi sa sobom tu nezgrapnu

stvar: zar nemaju svi brodovi svojih vlastitih harpuna. Nato mi on,

uglavnom, reče da mi je napomena opravdana, ali da on neobično

voli vlastiti harpun, jer je od izvrsna materijala, prokušan je u

mnogim ljutim borbama na život i smrt, upoznao je unutrašnjost

mnogoga i mnogog kita. Ukratko, kao mnogi žeteoci i kosači koji

polaze na rad u drugoga, a uzimaju sa sobom vlastite kose, iako to

nitko od njih ne traži, tako je i Queequeg, sa svojih razloga, najviše

volio služiti se vlastitim harpunom.

48 U izvorniku packet schooner – U Wikipediji piše: »Paket barke/škune bile su

male brodice za prijevoz pošte, putnika i robe u Europi i kolonijama. Intenzivno se

koriste u 18. i 19. stoljeću, imaju redoviti red vožnje« — M. 49 Jedrenjak koji ima tri jarbola, prva dva s križnim jedrima, a na krmi jarbol sa

sošnim jedrom, no i na prva dva jarbola nalazi se, osim križnih jedara, po jedno

sošno. — Prev.

84

Oglas za Packet Boat iz 1793., Chestertown, Maryland

Prihvativši tačke iz mojih ruku, on mi pripovijedi šaljivu zgodu

85

o prvim tačkama što ih je ikad vidio. Bijaše to u Sag Harboru.

Vlasnici broda na koji se bio ukrcao posudili mu, kako se činilo,

tačke da na njima otpremi svoju tešku škrinju do konačišta. Da ne bi

izgledao nevješt i neupućen — a bijaše i te kako, jer nije imao ni

pojma o tome kako se kolicima upravlja — Queequeg je položio

svoju škrinju na tačke i čvrsto je privezao, pa onda naprtio

natovarene tačke na ramena, te hajd' duž obale!

— Zaboga, Queequeg — rekoh mu ja — pa čovjek bi mislio da

si pametniji! Zar ti se ljudi nisu smijali?

No on mi zatim pripovjedi neku drugu zgodu. Urođenici na

njegovu otoku Kokovoku, čini se, za svadbenog slavlja cijede

mirisni sok mladih kokosovih oraha u poveliku, šarama ukrašenu

tikvu, nalik na zdjelicu za punč; ta tikva stoji kao glavni ukras

nasred rogožine za kojom se gozbuje. Jednom neki veliki trgovački

brod pristane uz obalu Kokovoka, a zapovjednik — po svemu

pripovijedanju vrlo ispravan i dostojanstven gospodin, pogotovu za

jednog pomorca — taj zapovjednik bude pozvan na svadbeno slavlje

Queequegove sestre, ljepuškaste mlade princeze koja je upravo

navršila desetu. Kad su se gosti skupili u mladenkinoj kućici od

bambusove trske, uđe i taj kapetan, i pošto mu je bilo određeno

počasno mjesto, sjedne nasuprot one tikve ili kupe, između Velikog

Svećenika i Njegova Veličanstva, Queequegova oca. Poslije molitve

— jer i ti se ljudi mole prije jela kao i mi, no ipak, kako mi

Queequeg reče, ne baš sasvim kao mi, koji tada gledamo u tanjure,

već naprotiv kao pačići, dižući glave prema Velikom Davaocu

svakog veselja i svakog čašćenja — po završetku molitve, dakle,

Veliki Svećenik otvori gozbu od pamtivijeka utvrđenim obredom, a

to će reći — umačući svoje posvećene i posvećujuće prste u kupu,

prije nego što će blagoslovljeno piće poći od usta do usta. Kad je

kapetan, koga su smjestili tik pored Velikog Svećenika, vidio što

ovaj čini, te misleći ujedno da on, kao zapovjednik broda, ima

prednost pred jednim običnim urođeničkim kraljem, pogotovu kao

gost u njegovoj kući — moj ti kapetan lijepo ruke u kupu, te ih opra

u onom punču: zacijelo je mislio da je ono zdjela za umivanje.

— No, što sad mislite? — upita Queequeg. — Zar naši ljudi ne

smijati se?

Najposlije, pošto smo platili vozarinu i spremili svoju prtljagu

na sigurno mjesto, evo nas na palubi škune. Razapevši jedra, brod

kliznu niz rijeku Acushnet. S jedne se strane Bedford izdizao sa

86

svojim terasama od ulice i sa svojim zaleđenim drvećem što se sja u

čistom i hladnom zraku. Velike gomile i čitava brda bačava protežu

se uzduž obale, a bokom uz bok počivaju brodovi kitolovci što su

oplovili cijeli svijet, a sad se konačno smirili na sigurnu, čvrsto

vezani uz kraj; s drugih opet dopire buka tesara i bačvara što se

isprepleće s praskanjem ognja i zveketom s kovačkih ognjišta gdje

tale smolu: sve su to znaci da se već spremaju nova putovanja, da se

već sprema drugo krstarenje, tek što se prvo završilo nakon lutanja

od nekoliko godina sred neprekidnih opasnosti; a poslije drugoga

spremat će se na treće, i dalje tako, bez prestanka, dovijeka. Takav

je beskraj i, da, nesnošljivost svih zemaljskih napora.

Kad se dohvatismo debelog mora vjetar osnaži, a mala škuna

»Moss« poče pramcem otresati živu morsku pjenu, kao što ždrijebe

otresa frktaje iz nozdrva. Kako li sam žudno udisao oštri zrak! Kako

li sam mrzio zajaženu omeđenost i sputanost kopna, tu zajedničku

glavnu cestu, utabanu tragovima ropskih stopala i kopita, i kako li

sam se divio veličajnoj beskrajnosti mora, koje ne trpi da se na njem

ostavljaju biljezi i tragovi!

Na tome se istom pjenušavom vodoskoku kanda napajao i

Queequeg i teturao zajedno sa mnom. Tamne mu se nosnice širile, a

glatki i oštri zubi bjelasali. Brzali smo naprijed, neprestano naprijed,

a kad smo zaplovili debelim morem, naša je mala škuna počela

poigravati pod udarcima vjetra: spuštala je i saginjala glavu duboko,

kao rob pred sultanom. Nagnula se malo ustranu, i tako smo jedrili,

a sve prače50 i zapone51 prele i brujale kao napete žice, oba vita

jarbola svijala se kao bambusi zahvaćeni vihorom. Toliko se

bijasmo zanijeli tim ljuljanjem, stojeći pokraj kosnika, koji zadiraše

u valove, da neko vrijeme nismo ni zapažali podrugljive poglede

putnika, skupine glupaka koji su se iščuđavali nad nama dvojicom

što smo tako nerazdružni; kao da je bijelac nešto više i dostojnije

negoli opran crnac. No tu je bilo nekoliko tikvana i neotesanaca,

žutokljunaca što još nisu izišli iz žabokrečine svoje neiskusnosti i

neznanja. Queequeg dohvati jednog od tih mladaca koji su mu se iza

leđa rugali. Mislio sam da je klipanu odzvonilo. Bacivši svoj

harpun, mišićavi divljak uze ga u svoje snažne ruke, te ga upravo

50 Praće, konopi kojima su križevi vezani na krajevima. — Prev. 51 Zapone, konopi koji pripinju jarbole, uvijek nagnute prema krmi, jer vjetar

puše pri jedrenju uvijek s boka ili s krmene strane. — Prev.

87

čudesno spretno hitne u vis i lupne hitro po krmi, dok se ovaj

premetnuo u zraku. Mlad se junak, sav zadihan, nađe opet na

nogama, a Queequeg mu mirno okrenu leđa, pripali svoj tomahawk i

pruži ga meni, da i ja potegnem koji dim.

— Kapetane! Kapetane! — derao se žutokljunac iz svega grla,

trčeći prema zapovjedniku. — Kapetane, kapetane, ovo je đavo!

— Ej vi, gospodine! — povika kapetan, suhonjav pomorac,

koračajući prema Queequegu. — Što mislite, sto mu gromova! Zar

ne vidite da umalo što niste ubili ovog momka?

— Što on reći? — upita Queequeg, okrenuvši se nehajno k

meni.

— On reći — odvratih mu ja — ti umalo što nisi ubio mladoga

gospodina — i pokažem na žutokljunca, koji je još drhturio kao prut

na vodi.

— Ubiti? — usklikne Queequeg, razvlačeći tetovirano lice u

neki nadzemaljski izraz prezira. — Oh, on biti mala, mala riba,

Queequeg ne ubiti mala, mala riba, Queequeg ubiti veliki kit.

— Pazi se! — zagrmi kapetan. — Ja tebe ubiti ako još jednom

pokušaš kakvu đavoliju na mom brodu. Dobro oči otvori!

No dogodilo se da je u tom trenutku sam kapetan morao

otvoriti oči. Vjetar je s tolikom žestinom udario u glavno jedro da je

pukla škota,52 pa je strašni deblenjak sad prelijetao s jedne strane na

drugu te meo stražnjim dijelom palube. Jadni momak kojega je

Queequeg onako nemilo dohvatio bijaše pometen i u more bačen.

Mornari se bezglavo ustrčali, a bila bi, kako se činilo, prava ludost

samo i pokušati priskočiti i svladati pomahnitalu gredu. Kosila je

zdesna nalijevo, pa opet natrag gotovo u istoj sekundi: bijaše kao da

će se sad-na razbiti i rasprsnuti u same cjepotine i treskoline. Nitko

ništa ne učini, a uistinu je bilo kao da se ništa i ne može poduzeti.

Oni s palube pojuriše na kašteo53 i tu stadoše zuriti u deblenjak, kao

da su to razjapljene donje čeljusti razbješnjela kita.

Usred te strave i prepasti Queequeg se spretno baci na koljena,

otpuzne do ispod deblenjaka, dohvati konop, pričvrsti mu jedan kraj

za ogradu, a onda ga zavitla kao laso, te njime zahvati deblenjak što

mu je prelijetao nad glavom. Čas zatim greda bijaše vezana i sve

52 Uzda, konop koji drži jedro prema krmi. — Prev. 53 Podignuti dio palube na pramcu. — Prev.

88

spašeno. Škuna suskrenu,54 i dok su se mornari ustrčavali po krmi da

spuste čamac, Queequeg, svučen do pasa, skoči preko ograde, u

dugu luku, kao živa duga. Kroz pune tri minute, ili još i dulje, vidjeli

su ga kako pliva kao pas, izmahujući svojim dugim rukama ravno i

ravnomjernim udarcima, te su od vremena do vremena kroz ledenu

pjenu provirivale nabrekle mišice njegovih plećaka. Tražio sam

očima onoga drugog, onog junačinu koga je trebalo spasiti, ali ga

nisam vidio. Žutokljunac je potonuo. Queequeg sune okomito iz

vode, i časkom kao da se ogledavao, pa kao da je odmah razabrao

što je i kako je, zaroni i nestade. Za koji časak eto ga opet na

površini: jednom rukom zamahuje, a drugom vuče klonulo tijelo

mladićevo. Čamac ih brzo stiže. Jadni onaj žutokljunac ubrzo se

oporavio. Queequega su svi mornari proglasili junačinom i

plemenitim čovjekom, a kapetan mu se ispričao. Od tog vremena ja

sam se poput školjke prilijepio uz Queequega. Da, da, sve dok jadni

Queequeg nije posljednji put i zauvijek zaronio.

Je li ikada postojao čovjek sa tako malo svijesti o samom sebi i

o svojoj vrijednosti? On kao da nije pomišljao ni na kakva

humanitarna društva koja bi mu morala grudi iskititi ordenjem i

medaljama. Tražio je samo vode — slatke vode — da sa sebe spere

morsku sol; a kad se oprao i preobukao, pripalio je svoju lulu-

sjekiricu, naslonio se o rubnjak i blagim očima pogledao sve oko

sebe, kao da je samom sebi govorio: »Taj je svijet pod svim

meridijanima kao neka udruga za uzajamnu pomoć. Mi kanibali

moramo pomagati tim kršćanima.«

54 Suskrenuti — okrenuti uz vjetar i zadušiti dio jedrilja, da se brod zaustavi. —

Prev.

89

14. NANTUCKET

Za dalje plovidbe nije se više ništa dogodilo što bi bilo

spomena vrijedno. Poslije lijepe vožnje sretno stigosmo u

Nantucket.

Nantucket! Uzmite zemljopisnu kartu pa ga potražite.

Pogledajte samo na kakvu je zabačenu mjestu, kako se smjestio

daleko od obale, usamljeniji negoli svjetionik Eddystone.

Pogledajte: običan brežuljak, lakat pijeska; sve samo žal, bez

pozadine. Ima tu više pijeska nego što bi svijet mogao potrošiti kad

bi dvadeset godina upotrebljavao pijesak umjesto bugačice. Neki će

vam domišljani reći da tu i sam korov valja saditi, jer ništa tu ne

raste od prirode; kazat će da i stričak treba uvoziti iz Kanade; da tu

valja ići preko oceana po vranj, čep ili dužicu da bi se zabrtvila

pukotina na kakvoj bačvi ulja; da u Nantucketu pobožno čuvaju i

naokolo nose komadiće drveta, kao u Rimu iverje svetog križa; da tu

ljudi sade otrovne gljive muhare ispred kuća kako bi ljeti imali malo

hlada; da vlat trave čini oazu, a tri vlati na dan hoda — preriju; da

žitelji obuvaju posebne cipele kako ne bi propadali u pijesak, kao što

Laponci imaju krplje za snijeg; da su tako obuhvaćeni i opkoljeni sa

svih strana, tako nesmiljeno na tom otoku opasani oceanom, te se i

za same stolce i stolove hvataju sitne školjke, kao što prianjaju o

leđni oklop morskih kornjača. No sve te neobičnosti samo pokazuju

kako Nantucket nije nikakav Illinois.55

Čujte sad divnu priču o tome kako su se crvenokošci nastanili

na tom otoku. Evo što legenda kazuje: U davnoj davnini orao

strelovito sunuo na obalu Nove Engleske, svojim pandžama zgrabio

indijansko dijete te ga odnio. Plačući i naričući gledali su roditelji

grabljivicu kako im dijete odnosi preko dalekih voda, dok nije

nestala iz vida. Odlučiše da se otisnu preko vode u istom smjeru.

Krenuvši u svojim kanuima, poslije pogibeljne plovidbe otkriše

otok, a na njemu praznu bjelokosnu škrinjicu — kostur bijednoga

malog Indijanca.

Nije dakle nikakvo čudo što su se ti Nantucketanci, rođeni na

žalu, dali na more da sebi hranu priskrbljuju. Isprva su lovili rakove

55 Savezna država Illinois, u kojoj je glavni grad Chicago, civiliziran je, gusto

naseljen kraj. — Prev.

90

i mekušce u pijesku, a onda, osmjelivši se, počeli su gaziti u vodu i

mrežama loviti skuše; zatim, stekavši iskustva, gurnuše čamce u

more, u lov na bakalare; najposlije otisnuše u more velike brodove i

dadoše se na istraživanje beskrajnih oceana, sučući sve nove pojase

svoje plovidbe oko kugle zemaljske; zaviriše u Behringov tjesnac, a

u svako doba godine i na svim morima navješćivahu vječni rat

najmoćnijem živom biću koje je nadživjelo Potop, grdosijskoj

nemani, toj Himalaji mora, tome morskom mastodontu koji je

oboružan silnom snagom, ali nije nje svjestan, tako da ti se više

valja bojati njegova straha negoli i najsmionijih i najgorih njegovih

nasrtaja!

I tako su ti Nantucketanci golaći, ti pustinjaci na moru,

spustivši se sa svog mravinjaka na more, kliznuli vodenim dijelom

svijeta, osvajajući ocean za oceanom, kao da su sami Aleksandri,

dijeleći među sobom Atlantik, Pacifik i Indijski ocean, kao što su

one tri razbojničke velesile raskomadale Poljsku. Neka Amerika

samo pripoji Meksiko Teksasu, neka nagomila Kubu na Kanadu,

neka Englezi samo preplave čitavu Indiju, neka svoju zastavu

zabodu i na samo sunce — dvije trećine vodenog svijeta ipak

pripadaju Nantucketu. Jer — more je njegovo, on ga ima i

posjeduje, kao što carevi imaju svoja carstva, a drugim je

pomorcima samo dopušten prolaz. Trgovački su brodovi samo

produljeni mostovi, a ratne lađe — tvrđave što plove, pa i sami

gusarski brodovi, premda švrljaju i krstare morem, kao što drumski

razbojnici udaraju cestom — samo pljačkaju druge brodove,

dijelove kopna kao što su i sami, ne trudeći se da sebi hranu priskrbe

iz morskih dubina. Jedino Nantucketanac živi na moru i uživa u

njemu; jedino on, da posegnemo za jezikom Biblije, provodi svoj

vijek na moru, režući svojim brodom duboke brazde i pretvarajući

more u svoju oranicu. Na moru je on kod kuće, tu obavlja svoj

posao i u znoju svoga lica krušac svagdanji smaže, te ga ni Noin

potop ne bi u tome mogao spriječiti, premda je u Kini progutao

milijune ljudi. Nantucketanac živi na moru, kao što prerijska kokoš

živi u preriji; krije se on između valova i po njima se uspinje, kao

što se lovac na divokoze vere po alpskim vrletima. Godine mu i

godine prođu da ni jedanput ne ugleda kopno, te kad najposlije stupi

na kraj, njemu je sve kao u nekome drugom svijetu, još čudnije mu

je pri duši nego što bi bilo stanovniku Zemlje da stupi na Mjesečevo

tlo. Kao i morski galeb, koji, daleko od obale, u smiraje sklapa krila

91

i počiva na valu, tako i Nantucketanac, kad se noć raskrili, izvan

dogleda Zemlje, ubire jedra te liježe na počinak, dok mu pod samim

uzglavljem prolaze jata morževa i kitova.

92

15. DAGNJE I BAKALAR

Kasno uvečer mala škuna »Moss« kliznu u luku i obori sidro, a

Queequeg i ja iziđosmo na kraj. Toga dana nismo više mogli ništa

obaviti doli potražiti negdje večeru i noćište. Krčmar iz »Kitolovca«

preporučio nam je svoga bratića Hozeju Husseya, vlasnika

gostionice »Dva lonca«, rekavši nam da je to jedno od najboljih i

najurednijih svratišta na svem Nantucketu; osim toga, uvjeravao nas

je da je bratić Hozeja, kako ga on nazivaše, nadaleko poznat sa

svojih izvrsnh jela od ribe. Ukratko, stavio nam je do znanja kako ne

možemo učiniti ništa bolje nego kušati lonac u »Dva lonca«.

Objasnio nam je kako ćemo stići onamo: pramcem ravno dok se

desnim bokom ne dohvatimo nekakva žutog skladišta; vraćati lijevo

dok ne doplovimo pred neku bijelu crkvu; nju nam valja ostaviti s

lijevog boka i jedriti dok ne stignemo do nekog rta tri zrake

nadesno; tu na uglu stati i prvog čovjeka upitati koji je najkraći put u

»Dva lonca«. Njegove su nas zakučaste upute smele u početku

našeg bordižanja po ulicama, pogotovu što se Queequegu činilo da

nam ono žuto skladište valja ostaviti lijevo, dok sam ja opet Petera

Coffina razumio da će nam ono ostati na desnu ruku. Sve u sve,

pošto smo se dosta navrludali po tami i pošto smo od vremena do

vremena kucali na vrata mirnih kuća da bismo pitali za put,

naposljetku stigosmo do nečega o čemu ne bijaše sumnje što je.

Dva golema drvena lonca, crno obojena, bijahu za duge drške

obješena o križ nekakva starog jarbola što je bio usađen pred

starinskom kapijom. Krak na križu bijaše s jedne strane otpiljen,

tako da je stari jarbol nalikovao na vješala. Možda sam u ono

vrijeme bio previše osjetljiv za neke dojmove, ali nisam mogao a da

na ta vješala ne gledam s nekom neodređenom slutnjom. U vratu

sam osjećao neku ukočenost dok sam gledao dvije glavine56, što su

ostale — da dvije: jedna za Queequega, a druga za me. U New

Bedfordu, prvoj luci na mom kitolovačkom putovanju, natrapao sam

na gostionicu kojoj se vlasnik zove Coffin, to jest mrtvački sanduk;

u kitolovačkoj crkvici u me su sablasno zurile nadgrobne ploče; a

sad evo ta vješala, i na kraju dva golema crna lonca! Nije li u ovome

potonjem znaku aluzija na pakao?

56 Glavine, verige koje drže križ ili nastavak na jarbolu. — Prev.

93

Trgnuh se iz tih razmatranja kad ugledah ženu pjegava lica,

žute kose i haljine: stoji ona u veži gostionice, u tmurnoj rasvjeti

crvene svjetiljke što se nad njom njiše; svjetiljka je baš kao bolesno,

krvlju podliveno oko, a pod njom žena sasipa bijes na nekakva

čovjeka u tamnocrvenoj vunenoj košulji.

— Tornjaj se! — pišti žena — ili ću te pljusnuti!

— Uđimo, Queequeg — pozvah druga — na pravom smo

mjestu: to je gospođa Hussey.57

Tako je i bilo. Hozeja Hussey bijaše nekamo izašao, a

gostionicu ostavio svojoj ženi, koja bijaše prava osoba za poslove u

njoj. Pošto smo joj izrazili želju da večeramo i noćimo, gospođa

Hussey načas prekide vatru te nas uvede u malu sobu i pokaza nam

da sjednemo za stol na kojemu su se još vidjeli ostatci istom

završene večere. Okrenu se prema nama i kratko upita:

— Dagnje ili bakalar?

— Kakav vam je to bakalar? — priupitah vrlo uljudno.

— Dagnje ili bakalar? — ponovi ona odsječeno.

— Dagnje za večeru? Hladne dagnje? Jeste li to htjeli reći,

gospođo Hussey? — opet ću ja. — Neće li to biti nešto hladna58

večera u ovo zimsko doba, gospođo Hussey?

No kako se njoj žurilo da nastavi svađu s čovjekom u crvenoj

košulji, koji je na to čekao u veži, i kako je, po svoj prilici, čula

samo riječ »dagnje«, gospođa Hussey odjuri do otvorenih vrata što

su vodila u kuhinju, te dreknu: »Dagnje za dvojicu!« pa nestade.

— Queequeg, druže — rekoh — hoće li nam biti dosta te

dagnje za večeru?

Iz kuhinje se, međutim, širio slastan miris koji je imao

opovrgnuti naše slabe izglede u pogledu večere. A kad se toplo jelo

iznijelo na stol, tajna, obavijena mirisnom parom, otkrila se na naše

najveće zadovoljstvo. Oh, čujte me, dragi prijatelji! Ono što je došlo

na stol ne bijaše nikakva riblja čorba, nikakav brodet ili paprikaš,

nego pravi nantucketanski »lonac« — jelo priređeno od malih

sočnih dagnja, jedva većih od lješnjaka, izmiješanih s izdrobljenim

mornarskim dvopekom i s komadićima usoljene svinjetine, sitno

narezane, a sve dobro zaliveno maslacem i izdašno začinjeno

57 Ime Hussey izgovara se kao i imenica hussy, koja znači: goropadna, drska

žena — Prev. 58 Igra riječima clam (vrsta školjke) i clammy (hladan, vlažan, ljigav). — Prev.

94

paprom i solju. Kako nam se tek uvećao poslije one zimske vožnje

po moru i kako se pred Queequegom našlo njegovo najmilije jelo od

ribe, to jest od školjke, a samo jelo bilo je izvanredno, naklopismo

se na nj svojski te brzo ispraznismo zdjele. Malo se zavalih u stolici

i pomislih na pitanje gospođe Hussey: »Dagnje ili bakalar?« i pritom

mi dođe na pamet da pokušam mali eksperiment. Stadoh na

kuhinjska vrata i zanosno viknuh: »Bakalar!« pa opet sjedoh na

svoje mjesto. Poslije nekoliko časaka ponovno se rasprostrije slasna

para, ali sada s drugim mirisom, i doskora eto pred nas krasna jela

— lonac od bakalara.

I opet se lijepo naklopismo na jelo, i dok smo žlicama zahvaćali

u zdjelu, rekoh u sebi: »Nećemo propasti budemo li pri djelu kao što

smo pri jelu.«59

Od svih ribom blagoslovljenih mjesta najodličnije bijahu »Dva

lonca«, jer daju točan naziv gostionici: u njoj kuhaju dva lonca — u

jednom dagnje, u drugom bakalar. Bakalar i dagnje za doručak,

bakalar i dagnje za ručak, bakalar i dagnje za večeru, dok ne počneš

opipavati odjeću na sebi da vidiš ne proviruju li gdje riblje kosti.

Prostor pred kućom bijaše popločen ljušturama. Gospođa je Hussey

nosila ogrlicu od brušenih bakalarskih kralježaka, a poslovne knjige

Hozeja Husseya bijahu uvezane u finu staru kožu morskih pasa. I

mlijeko je ovdje mirisalo na ribu; nisam znao objasniti odakle to,

dok jednog jutra, šetajući se obalom i prolazeći pokraj ribarskih

čamaca, ne ugledah Hozejinu kravu šarulju gdje se hrani ribljim

ostacima i prolazi pijeskom, a na svakoj joj nozi po jedna odsječena

bakalarska glava, kao neka obuća, i to bogme dobrano iznošena.

Pošto smo povečerali, gospođa nam Hussey dade svjetiljku i

uputi nas kako ćemo najkraćim putem doći do postelje. No kad je

Queequeg već zakoračio da se prvi uspne uza stube, gospa gazdarica

ispruži ruku i zatraži od njega da joj preda harpun, jer, reče, ne

dopušta da se harpuni nose u sobe.

— A zašto ne? — upitah je. — Ta svaki pravi kitolovac svagda

spava sa svojim harpunom uza se!

— Zato što je opasno — prihvati ona. — Odonda kad se mladi

Stiggs vratio sa svoga nesretnog putovanja, na kojem je proveo

četiri i pol godine, a donio samo tri bačve ulja, pa ga našli mrtva, tu

59 U originalu je igra riječima chowder (jelo od ribe sa suhom svinjetinom i

povrćem) i chowder-headed people (lud svijet). — Prev.

95

na prvom katu, s harpunom u rebrima, odonda vam ja nijednom

gostu ne dopuštam da obnoć drži pokraj sebe tako opasno oružje. I

zato, gospodine Queequeg (gle, upamtila mu ime), uzet ću vam to

žezlo i čuvati vam ga do jutra. A što ćete, momci, za doručak:

dagnje ili bakalar?

— Udrobljeno! — požurih se ja. — A da bude malo promjene,

spremite nam i nešto sušenih sleđeva.

96

16. KAKO SAM IZABRAO BROD

U postelji smo smišljali što nam je sutra činiti. No ja sam se

nemilo začudio i uznemirio kad mi je Queequeg priopćio da se on

već svestrano posavjetovao s Yojom — tako se zvalo njegovo malo

crno božanstvo — a Yojo mu je dvaput ili triput ponovio i ustrajno

zahtijevao da se okanimo nakane da zajedno pođemo u luku i

zajednički izaberemo brod na koji ćemo se ukrcati; mjesto toga,

Yojo mu je oštro zapovjedio da ja sam izaberem brod, to više što je

Yojo naumio da nam pomogne. Yojo se uostalom već odlučio za

jednu jedrenjaču kitaricu, na koju ću ja, Ismael, kao slučajno naići

ako se sam uputim onamo; moram smjesta stupiti u službu na tom

brodu, zasad bez ikakvih obzira na samog Queequega.

Zaboravio sam napomenuti da je Queequeg u mnogočemu

pokazivao najveće povjerenje u ispravnost Yojova mišljenja i u

njegove upravo čudesne sposobnosti u pretkazivanju sudbine, pa ga

je veoma cijenio kao zaista dobroćudno i valjano božanstvo, koje

uglavnom uvijek ima dobre namjere, samo što ponekad baš i ne

uspijeva u njima.

Moram reći nikako mi se nije milio taj Queequegov, ili prije,

Yojin plan da ja izaberem brod. Polagao sam velike nade u

Queequegovo pronicavo oko i u njegovu umješnost da pronađe brod

za lov na kitove koji će biti najpogodniji da sigurno ponese nas i

naše sudbine. No, moji prosvjedi nisu ni najmanje djelovali, i na

kraju sam morao pristati. Pripremio sam se stoga i namjerio odlučno

i brzo obaviti taj tričavi posao kojega se nisam mogao otresti.

Sutradan ranom zorom oprostih se s Queequegom i ostavih ga

zaključana s Yojom u našoj maloj sobi, jer — kako se činilo, toga

dana su Queequeg i Yojo imali svoju Korizmu ili Ramazan, veliki

post, dan pokore, molitve, što li; nikako nisam mogao saznati što je

zapravo bilo, premda sam nekoliko puta pokušao uputiti se u

njegovu liturgiju i u njegovih Trideset i devet članaka.60 Ostavih

dakle Queequega da posti uza svoju lulu-sjekiricu, i Yoja da se grije

na svetoj vatri strugotina, te krenuh put luke.

Poslije duga švrljanja i zapitkivanja saznadoh da se tu nalaze tri

broda koji se spremaju na trogodišnje putovanje: »Devil-Dam«,

60 Anglikansko Vjerovanje (Credo). — Prev.

97

»Tit-Bit« i »Pequod«. Porijeklo nepriličnog naziva »Devil-Dam«

(Vražja strina) nisam dokučio, značenje imena »Tit-Bit«

(Poslastica,) bijaše očito, a »Pequod« je, kako se valjda još sjećate,

ime slavnog indijanskog plemena iz države Massachusetts, plemena

što je izumrlo, kao što su izumrli i drevni Medijci. Piljio sam u

»Devil-Dam«, vrzao se oko broda, pogledom šibao »Tit-Bit« i

konačno, uspevši se na palubu »Pequoda«, osvrnuh se malo oko

sebe, te odlučih: ovo je pravi brod za nas.

Vjerujem da ste svaki u svoje vrijeme vidjeli već svakojake

čudne brodove; zdepaste trabakule,61

glomazne japanske džunke,62

galeote63

nalik na masleni čabar, i što ti ja znam kakve sve brodine,

no dajem vam riječ da još nikad niste vidjeli takvu čudnu, staru

karkašu,64

kao štoje taj neobični, stari »Pequod«. Bio je to brod

starog tipa, a sve prije nego velik. Suncem žežen, vjetrom šiban,

obojen u tajfunima i tišinama sviju oceana, prestarjeli mu korab65

bijaše zamrknuo kao lice francuskoga grenadira koji se borio u

Egiptu i Rusiji. Pramac mu obrastao bradinom kao u kakva

dostojanstvenog starine. Jarboli mu, polomljeni u oluji negdje blizu

japanskih obala, bili obnovljeni i stršili uvis, ukočeni kao Sveta tri

kralja Katedrale u Kölnu. Platice stare palube bile su izlizane kao

kamena ploča u Katedrali u Canterburyju, gdje je Becket66 iskrvario,

i kamo sada hodočaste romari. A svoj toj starini bijahu dodani neki

novi čudesni znaci pustolovnog života kojim je taj brod već pol

stoljeća živio. Stari kapetan Peleg, koji je duge godine na tom brodu

plovio kao drugi časnik, dok nije preuzeo zapovjedništvo na nekom

drugom od svojih brodova, a sada pomorac u mirovini i jedan od

glavnih dioničara »Pequoda« — taj je stari Peleg za svoje službe

kao prvi časnik upotpunjavao i još dalje izgrađivao prvotnu

grotesknost broda te ga svega obložio intarzijama i kojekakvim

ukrasima, tako da bi se teško moglo naći išta slično, osim možda u

61 Brod sa dva jedra bez križeva. — Prev. 62 Kitajski jedrenjak na 2 ili 3 jarbola bez križeva, a jedra su mu od rogožine.

— Prev. 63 Jedrenjak sa dva jarbola bez križeva. — Prev. 64 Ostarjela, neupotrebljiva brodina, podrtina. — Prev. 65 Trup broda. — Prev. 66 Thomas Becket (1119.-1170.), nadbiskup od Canterburyja, borio se za

papinsku prevlast u Engleskoj. Kraljevi ljudi ubili ga pred oltarom njegove katedrale.

— Prev.

98

izrezbarenom štitu i postelji Thorkilla Hakea.67

Taj je brod bio nakinđuren grotuljom od bjelokosnih visuljaka,

kao kakav barbarski abesinski car. Sav se pretvorio u trofej. Bijaše

to kanibal među brodovima, nakićen kostima pobijenih neprijatelja.

Rubnjak mu bio otvoren, bez oplate, nalik na razjapljene kitovske

ralje, s uglavljenim oštrim zubima ulješure glavate, da služe

namjesto klinova o koje su mogli vezivati svoje stare cime i mrline.

Ti se konopi nisu omatali oko jadnih drvenih kolotura, nego su

glatko klizili i prolazili kroz bocele od kitove kosti. Prezirući

uobičajeno kormilarsko kolo sa žbicama, taj je brod umjesto toga

imao rudo od jednog komada, kormilo načinjeno od uske donje

čeljusti njegova drevnog neprijatelja. Kormilar, koji za vrijeme oluje

kormilari s pomoću toga koštanog ruda, zacijelo osjeća ponos

Tatarina koji jednim smjelim trzajem uzda oštro zauzda žvale svoga

konja, te se on baci upropanj, ali stane. Da, plemenit bijaše taj brod,

ali ipak pun neke melankolije, neke sjete! No, sve što je plemenito

puno je melankolije...

Kad sam se po pramčanoj palubi ogledavao, tražeći neku

mjerodavnu osobu kojoj bih se mogao predstaviti kao kandidat za

putovanje, isprva nisam nikog vidio, ali sam zapazio neko čudo od

šatora, ili, bolje reći, wigwam, uzdignut ponešto iza glavnog jarbola;

činilo se da je samo privremeno razapet dok je brod stajao u luci.

Bio je čunjasta oblika, visok deset stopa, načinjen od golemih

štapova crne elastične kosti, izvađene iz srednjeg i gornjeg dijela

kitove čeljusti. Te su se kosti svojim donjim, debljim krajem, u

krugu, upirale o podnice na palubi, i bile povezane, a gore

sastavljene u čupu od lepršavih vlakanastih žila, kao kosa na glavi

kakva starog indijanskog poglavice. Trokutni otvor bijaše okrenut

prema brodskom pramcu, tako da je onaj iz šatora mogao pogledom

obuhvatiti sve ispred sebe.

U toj čudnoj nastambi nađoh najposlije onog koji je tu, kako se

činilo, imao riječ i vlast; sada, u podne, kad je rad na brodu bio

obustavljen, odmarao se od tegoba svoga zapovjedništva. Sjedio je

na starinskoj hrastovoj stolici kojom su se vijugale čudne rezbarije,

a sjedalo joj bilo od iste elastične tvari od koje je i wigwam bio

načinjen.

67 Thorkill Hake, legendarni kralj i ratnik o kome pripovijeda drevna

Ynglingasaga Islanđanina Snorrija Sturlusona. — Prev.

99

Možda i nije bilo ništa naročito u izgledu starijeg čovjeka koga

sam tu ugledao: bio je to žilav i od sunca preplanuo čovjek, kao što

su većinom stari pomorci, odjeven u modru mornarsku odjeću, po

kvekerskom68 kroju; samo mu oko očiju bijahu protkane

mikroskopski sitne vraske69, nastale zacijelo za neprestane plovidbe

u mnogim burama i olujama, kad su oči netremice usmjerene

naprijed, u daljinu. Takve mrštine osobito se ističu kad je pogled

mrk.

— Jeste li vi kapetan »Pequoda«? — upitah pristupajući

šatorskom ulazu.

— Pa da i jesam kapetan »Pequoda«, što bi ti od njega? —

dočeka čovjek.

— Namjeravam se ukrcati.

— Namjeravaš, a? Vidim da nisi iz Nantucketa. A jesi li ikad

bio na brodu koji je nastradao?

— Nisam, gosparu, nikad.

— A o kitolovu ni pojma, je li tako, a?

— Tako je, gosparu, ali ne sumnjam da ću ubrzo naučiti.

Nekoliko sam puta plovio na trgovačkim brodovima, pa mislim,

da...

— K vragu trgovačk brodovi! Da mi nisi nikad više o njima

zatrabunjao. Polomit ću ti obje hodaljke ispod krme ako samo još

jedanput zucneš o tim trgovačkim karkašama! Trgovački brodovi —

sve su to rutine i putine! Čini se da ti se grudi nadimaju od puste

gordosti što si služio na tim karampanama, a? Ali, čovječe, što te

spopalo te si odjednom toliko navro da ideš na kitaricu? Malo je to

sumnjivo, a? Da nisi opljačkao svoga kapetana, a? Kad brod na

more, a ti onda kolji svoje časnike, a?

Uvjeravao sam ga kako na meni nema takve krivnje. Vidio sam

kako se ispod svih tih insinuacija, kazanih napol u šali, krije

pomorac junačina, kvekerski otočanin s Nantucketa, sa svim svojim

predrasudama i okorjelim nepovjerenjem prema svakom strancu koji

68 Quakeri (engleski: plašljivci), isprva podrugljivo ime sekti koju je u 17. st.

osnovao Fox u Engleskoj, a koja se poslije proširila i u Sjev. Americi. Izvor vjere je »unutrašnje svjetlo«, i poput katolika vjeruju u mnoge dogme. Odbijaju služiti

vojsku. Danas ih živi u SAD-u oko 150.000. — Prev. 69 vraske su bore — M.

100

nije došao s rta Coda ili Vineyarda.70

— Ali koji te đavo tjera u lov na kitove? To hoću da znam prije

nego što i pomislim na to da te primim na svoj brod!

— Ono, kako da kažem, gosparu, htio bih vidjeti lov na kitove.

A htio bih da se i svijeta nagledam.

— Htio bi da vidiš lov na kitove, a? A jesi li ti već vidio

kapetana Ahaba?

— A tko je kapetan Ahab, gosparu?

— Da, da, znao sam da nisi. Kapetan Ahab kapetan je ovog

broda!

— Onda sam se prevario. Mislio sam da razgovaram sa samim

kapetanom.

— Ti, mladiću, razgovaraš sada s kapetanom Pelegom, da, s

kapetanom Pelegom, mladiću! Ja i kapetan Bildad opremamo brod i

opskrbljujemo ga svime što je potrebno, pa i posadom. Mi smo

suvlasnici i agenti. Ali, što ono htjedoh reći — da, da, ako dakle

želiš znati što je lov na kitove, kako veliš, reći ću ti nešto, pa se

možeš još predomisliti i uhvatiti maglu. Bacide pogled na kapetana

Ahaba, mladiću, pa ćeš vidjeti da ima samo jednu nogu.

— A što vi to, gosparu? Je li drugu izgubio u borbi s kitom?

— Izgubio, ha, ha! E, mladiću, amo te, bliže k meni: oderala,

požderala, sažvakala i smljaskala mu nogu najstrašnija i naglavatija

kitina koja je ikad nasrnula na čamac! Ah, ah!

Bio sam nemalo zbunjen prolomom njegove bučne rječitosti, a

kosnuo me se i bol što se izvijao iz njegova posljednjeg uzvika, ali

rekoh što sam mogao mirnije:

— Sve to što vi govorite, gosparu, zacijelo je živa istina, ali

kako sam mogao znati da je taj izvjesni kit bio strašniji i neobičniji

od ostalih kitova, premda bih, da kažem istinu, mogao to zaključiti

već po samoj toj nesreći.

— Slušajde, momče, tvoja su pluća još nježna, mekana, a glas

ti nije kakav je u morskog vuka. Je li baš istina da si već prije bio na

moru? Jesi li siguran?

— Gosparu — rekoh — mislim da sam već kazao kako sam

četiri puta plovio na trgovač...

— Zaveži i pamti što ti rekoh: neću ni da mi pisneš o tim

70 Cape Cod, rt na poluotoku Massachusetts, na obali Atlantika; Martha's

Vineyard, otočić kraj Nantucketa; jedno i drugo mjesto opkoljeno morem. — Prev.

101

svojim trgovačkim brodovima. Deder da se razumijemo. Natuknuo

sam ti što je lov na kitove, pa mi sad reci: imaš li još volje da

postaneš kitolovac?

— Imam, gosparu.

— Pa dobro, ali jesi li ti onaj pravi koji će svoj harpun sjuriti u

grlo živom kitu i odmah skoknuti za njim? Odgovaraj, brzo!

— Jesam, gosparu, ako baš mora tako biti, ali ne od pustog

razmetanja, i ne vjerujem da bi to tko mogao od mene tražiti.

— E, i ta ti valja! No ti nisi htio poći samo u lov na kitove, pa

da na svojoj koži osjetiš što je to kitolov, nego si naumio da se i

svijeta nagledaš. Nisi li tako rekao? Nešto sam tako čuo. Pa dobro,

stupi dva-tri koraka naprijed i s pramca pogledaj ravno preda se, a

onda se vrati da mi kažeš što si vidio.

Trenutak sam stajao na mjestu, u čudu s tog traženja; nisam

pravo znao bih li shvatio ozbiljno ili kao šalu. No kad mi se pogled

sukobi s okom kapetana Pelega, koje je lukavo i mrko žmirilo u me,

trgnem se da izvršim što je od mene tražio.

Idući naprijed i gledajući preko pramca, primijetim kako se

usidreni brod ziba na valovima plime i kako je okrenut prema

otvorenome moru. Pogled je pucao unedogled, ali je obzorje bilo

nevjerojatno pusto i sumorno, bez i najmanje promjene.

— No, kako glasi izvještaj? — upita Peleg kad sam se vratio.—

Što si vidio?

— Nije baš mnogo — odgovorim — sve sama voda,

bezgraničan horizont, i mislim da je okrenulo na oluju.

— E, pa što ti onda misliš kad veliš da bi htio »vidjeti malo

svijeta«? Misliš li da ćeš obilaskom oko Cape Horna vidjeti nešto

više nego sada? Vidjet ćeš baš toliko, i ništa više.

Malo sam se lecnuo, no htio sam da idem u lov na kitove, a kad

sam već naumio, onda idem! »Pequod« je bio sjajan brodić, i boljeg

možda i nema. I to sam i Pelegu rekao. Kad vidje gdje sam tako

odlučan, izjavi da je spreman da me primi na brod.

— Možeš odmah i potpisati isprave — nastavi on; — Hajd sa

mnom.

I rekavši to, pođe niza stube u kabinu.

Tu je na gredi krmenici sjedio čovjek koji se meni pričinjao

kao najneobičnije stvorenje koje sam ikad vidio. Pokazalo se da je to

kapetan Bildad, koji je, uz kapetana Pelega, bio jedan od glavnih

dioničara toga broda. Ostale dionice, kako to često biva u tim

102

lukama, nalazile se u rukama mnoštva starih užitnika: udovica,

siročadi i poslužitelja, od kojih su jedni posjedovali dionica u

vrijednosti jednoga brodskog balvana, drugi u vrijednosti jedne

palubne daske, a treći u vrijednosti dva-tri brodska čavla.

Nantucketanci ulažu svoj novac u jedrenjače-kitarice, baš kao što vi

svoj ulažete u solidne državne papire koji donose dobre kamate.

Treba znati da je Bildad, baš kao i Peleg i mnogi drugi

Nantucketanci, bio kveker, jer su se pripadnici te sekte prvi naselili

na tom otoku i sve do današnjeg dana uglavnom sačuvali u

neobičnoj mjeri kvekerske osobine, preinačivši ih samo prema

novim prilikama i potrebama, često na neobičan i protuslovan način.

I tako su neki od njih najvatreniji i najokrutniji pomorci i kitolovci.

To su borbeni kvekeri, koji žude za osvetom.

Ima među njima ljudi koji, kršteni biblijskim imenima —

osobito raširen običaj na tom otoku — a još od djetinjstva priučeni

na svečani i dramatični »ti« iz kvekerskoga govora, u svome daljem

životu, punu najsmjelijih i najopasnijih pustolovina, spomenutim

osobinama, koje se nikad nisu izgubile, dodaju još mnoge značajke i

obilježja neustrašivosti, koji ne bi bili nedostojni kakva

skandinavskog pomorskog kralja ili kakva poganskoga rimskog

pjesnika. Pa kad se takve karakterne osobine sjedine osobitom

pameću i odvažnim srcem u jednom čovjeku, koji se u tišini dugih

noćnih straža na palubi, u dalekim vodama i pod zviježđem

neviđenim u našim sjevernim krajevima, obiknuo da misli neovisno

i protiv svih tradicija, primajući svu milinu i svu divljinu prirode

izravno i nepomućeno — onda je takav čovjek, osim ako se ne

dogodi kakva slučajna pomoć, upućen da nauči poseban jezik,

hrabar i nervozno uzvišen. Takav čovjek bit će jedan na popisu u

svoj naciji, bit će robustna starinska pojava, kao stvorena za

uzvišene tragedije. Njegov se lik, promatran dramatički, neće

nimalo umanjiti ako su takvu čovjeku, od rođenja ili uslijed nekih

kasnijih okolnosti, u dnu duše izvjesne osobine koje se čine kao

nešto uporno i napol bolesno. Jer izvjesna je morbidnost svojstvena

svim velikim tragičnim karakterima. O, vjerujte mi, svi vi poletni i

častoljubivi mladići: svaka smrtna veličina samo je bolest i ništa

drugo. No zasad nam se još nije baviti takvim čovjekom, nego

sasvim drukčijim, čovjekom koji je doduše neobičan, ali je ta

neobičnost opet proizišla iz neke druge kvekerske faze, koju su

izmijenile individualne prilike.

103

Poput kapetana Pelega, bio je i kapetan Bildad imućan

kitolovac koji se povukao u mirovinu. No, protivno kapetanu

Pelegu, koji je za takozvane ozbiljne stvari mario baš koliko i za

lanjski snijeg, nazivajući ih glupostima, kapetan Bildad ne samo što

je bio odgojen po načelima najstrože kvekerske sekte u Nantucketu,

nego ni sav njegov dalji pomorski život, ni sve nage ljepotice što ih

je vidio po otocima oko Cape Horna, ne mogahu ga ganuti; nije se ni

najmanje promijenio, ostao je okorjeli kveker. Pa ipak, unatoč svoj

toj neslomljivosti, taj dični kapetan nije bio u svemu dosljedan. Iako

mu je njegova savjest branila da s oružjem u ruci brani svoju zemlju

od napadača, sam je u isto vrijeme bezobzirno harao po Atlantiku i

Pacifiku, i premda je bio zakleti neprijatelj svakog prolijevanja

ljudske krvi, on je, odjeven u svoj uski haljetak, na tone prolijevao

krv levijatana. Ne znam kako se bogobojazni Bildad, u predvečerje

svog života, sjećajući se svega toga, mogao pomiriti sa svojom

savjesti, no bijaše kao da ga sve to nije baš mnogo mučilo; on je po

svoj prilici već poodavno došao do razboritog i mudrog zaključka da

je religija jedno, a život drugo. Svijet plaća dividende. Od malog

kamarota71 u pohabanom surom kaputiću postao je harpunar sa

širokim, u struk krojenim prslukom; odatle se uspeo do predvodnika

čamca, zatim do prvog božmana,72 do kapetana i najposlije do

principala.73 Bildad je, kako sam prije napomenuo, završio svoju

pustolovnu karijeru povukavši se iz poslovnog života, u lijepoj

starosti od šezdeset godina; to malo dana što mu je preostalo htio je

provesti u miru, živeći od svojih zasluženih prihoda.

Žalibože moram reći da su Bildada smatrali nepopravljivim

starim škrtcem, koji je, dok je još plovio, bio tvrd i nesmiljen

poslodavac. U Nantucketu sam saznao ponešto neobičnu pripovijest

kako su ljude njegove posade, kad je zapovijedao na staroj kitarici

»Categut«, po povratku s putovanja gotovo sve redom morali

otpremiti u bolnicu, jer su svi bili iscrpljeni i iznemogli. Za

pobožnika, i to još kvekerskog, uistinu je bio u najmanju ruku

čovjek tvrda srca. Njegovi su ljudi govorili da ih on doduše nije

grdio psovkama ni kletvama, ali ih je uvijek znao zahvatiti neobično

teškom i krutom rabotom. Kad je Bildad bio prvi božman, znao vas

71 Pomoćnik kamerijera (konobara). — Prev. 72 Božman, podčasnik koji ima nadzor nad brodskom posadom. — Prev. Vidi

bilješku 24 73 Principal, brodovlasnik. — Prev.

104

je tako pogledati svojim sivim pronicavim očima te biste ma što

dohvatili, bat ili užarsku klupu,74 pa se uzvrckali i kao ludi počeli

raditi, samo da nešto radite. Nemarnosti i dangube kod njega nije

bilo. On sam bijaše utjelovljenje čovjeka koristoljupca. Na njemu,

onako koštunjavu i presmičavu, nije bilo ni trunke suvišna mesa ni

suvišne brade, tek nekoliko kovrčavih dlačica, nalik na iznošen pust

njegova šešira sa širokim spuštenim obodom.

Eto, tako je izgledala osoba koju sam ugledao kako sjedi na

krmenici kad sam za kapetanom Pelegom sišao u kabinu. Prostor

između jedne i druge palube bio je skučen, i tu vam je sjedio stari

Bildad, ravan kao štrklja; uvijek je sjedio uspravno, ne naslanjujući

se, da čuva skute svoga kaputa. Klopavi šešir ležao je pred njim na

stolu; noge je ukočeno prebacio jednu preko druge, a sivi mu je

kaput bio do grla zakopčan; na nosu mu bile nataknute naočale, i

kao da se sav zadubio u čitanje neke knjižurine.

— Bildade! — klikne kapetan Peleg. — Ti opet po starom, a?

Proučavaš tu svoju Bibliju već trideset godina, siguran sam. Dokle si

već došao?

Bildad, kao da se već privikao na bezbožni govor svoga starog

druga, ne osvrnu se na tu nepristojnost, nego polagano diže glavu,

pa vidjevši mene, upitno pogleda u Pelega.

— Kaže da je pravi čovjek za nas — reče Peleg. — Hoće da se

ukrca na naš brod.

— Hoće? — na to će Bildad šupljim glasom, okrećući se prema

meni.

— Hoće! — ponovim ja nesvjesno; toliko je na mene djelovalo

njegovo kvekerstvo.

— Što ti se čini, Bildade? — upita Peleg.

— Može — odvrati Bildad, te me još jedanput ošine svojim

pogledom, pa nastavi glasno čitati svoje sveto štivo.

Meni se činilo da je to najveći stari kvekerski osobenjak koga

sam ikad u životu vidio, utoliko više što je Peleg, njegov prijatelj i

drug iz starih dana, bio onakva halabura. Nisam međutim ništa

rekao, i samo sam se oštro ogledavao. Peleg sad izvuče pretinac,

izvadi brodske knjige, privuče tintu i pero bliže k sebi i sjedne za

mali stolić. Pomislim da je već krajnje vrijeme da budem načistu o

74 Užarski alat; kroz užljebine klupe teče ovojnica, a služi za lakše ovijanje

konopa. — Prev.

105

uvjetima pod kojima bih pristao služiti. Već sam bio upućen da

kitolovci ne primaju stalne plaće, nego da svi mornari, pa i sam

kapetan, dobivaju izvjesne udjele od čiste dobiti, zvane »česti«, i da

se visina tih »česti« određuje prema važnosti i odgovornosti posla

što ga tko na brodu obavlja. Isto mi je tako bilo jasno da će meni,

kao početniku u tom poslu, dodijeliti prilično neznatnu »čest«, no,

kako sam već prije plovio te znao kormilariti, načiniti upletku75 i sve

ostalo, ja po svemu onom što sam čuo, nisam nimalo sumnjao da će

mi pripasti dvjesto sedamdeset i peta »čest«, odnosno 275-ti dio od

čiste dobiti s te plovidbe, kakva god ta dobit bila. Pa iako je 275-ta

»čest« bila ono što kitolovci zovu »čestica«, ipak je bila više nego

ništa; ako bi nas sreća poslužila na putovanju, moglo bi to biti

gotovo toliko da bi mi nadoknadilo trošak za odjeću, a da i ne

govorimo o hrani, za koju u tom slučaju ne bih morao platiti ni

prebijene pare.

Zacijelo ćete pomisliti: jadan je to i čemeran način da

nagomilaš neko kneževsko blago! I zaista je jadan. No ja nisam od

onih kojima je do zgrtanja novca: neka mi daju samo stan i hranu, pa

ću učiniti zâtku76 svakoj morini i vjetrušini. Smatrao sam, uostalom,

da je 275-ta »čest« primjeren dio koji me ide, a ne bih se nimalo

čudio kad bi mi ponudili 200-ti dio, jer sam bio momak čvrst i

plećat.

Ali evo, zašto sam pomalo sumnjao u to da će mi dodijeliti

primjerenu »čest« za moj trud: ja sam već na kopnu ponešto čuo o

kapetanu Pelegu i o njegovu starom i čudnom drugu Bildadu: kako

su oni glavni vlasnici »Pequoda«, pa kako su stoga drugi, mali i

raspršeni dioničari prepustili sve vođenje poslova i svu upravu

brodom njima dvojici. A posigurno sam znao da stari škrtac Bildad

ima odlučnu riječ kad je posrijedi primanje ljudi na brod; pogotovu

sam se u to uvjerio kad sam ga vidio na »Pequodu« kao da je kod

kuće, našao ga gdje u kabini čita Bibliju, udobno smješten, kao da je

kraj domaćeg ognjišta. I dok se Peleg mučio da nožićem zareže

pero, stari Bildad, koji je usto bio tako važna osoba u tom poslu, na

moje najveće čudo nije uopće za nas mario, te je mirno i dalje

gunđao, čitajući iz svoje knjižurine prigušenim glasom: »I ne

sabirajte sebi blago na zemlji gdje ga izgriza moljac i hrđa...«

75 Mornarsko upletanje konopa. — Prev. 76 Izazvati na mejdan, megdan, dvoboj. — Prev.

106

— Onda, kapetane Bildade — prekine ga Peleg — što veliš,

koliko da damo tom mladiću?

— Ti ćeš to najbolje znati — začu se odgovor kao iz groba —

sedamsto sedamdeset i sedma čest valjda neće biti previše, je li

tako? — I nastavi čitati: »Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga

ni moljac ni hrđa ne izgriza. Jer gdje ti je blago...«

Da, blago, dabome, pomislih ja, i još kakvo! sedamsto

sedamdeset i sedma čest! Hej, stari Bildade, zacijelo nisi za to da na

ovom svijetu prikupim mnogo česti što ih moljci i hrđa uništavaju,

jer »čest« koju ti meni nudiš, uistinu je prava »čestica«, pa iako bi

veličina brojke u prvi mah mogla čovjeka neupućena u te račune

zavesti u bludnju — ako samo malo promisli pa se sjeti da je to

razlomak, onda će se najposlije ipak uvjeriti da je sedamsto

sedamdeset i sedmi dio jednoga groša kudikamo manje od sedamsto

sedamdeset i sedam zlatnika. Eto, to sam tada pomislio.

— Oči ti ispale, Bildade! — usklikne Peleg. — Valjda ne

misliš podvaliti ovom mladiću! Treba mu više dati!

— Sedamsto sedamdeset i sedmu čest — ponovi Bildad, i ni

okom da bi trepnuo. I nastavi svoje mumljanje: »... Jer gdje ti je

blago, tu će ti biti i srce.«

— Uzet ću ga i dat mu tristoti dio — reče Peleg. — Jesi li čuo,

Bildade? Tristoti dio, velim!

Bildad odloži svoju knjigu, svečano se okrenu k njemu i reče:

— Kapetane Peleg, plemenito je srce u tebe, ali imaj na umu

dužnosti prema ostalim vlasnicima ovog broda, prema

mnogobrojnoj siročadi i prenogim udovicama, jer ako ovom

mladiću dodijelimo njegov dio odveć podašnom rukom, kruh

svagdanji otkidamo od usta spomenutih udovica i nejačadi.

Sedamsto sedamdeset i sedmu čest, kapetane!

— Bildade! — rikne Peleg, skoči i ustrča se po kabini. —

Strijela te nebeska smjerila, kapetane Bildade! Da sam ikad poslušao

tvoj savjet u tim poslovima, imao bih već odavna savjest tako teško

opterećenu sovrnjom77 grijeha te bih s njom potopio i najveću

brodinu koja je ikad oplovila Cape Horn!

— Kapetane Peleg — nato će Bildad mirnim i ustaljenim

glasom — ne znam gazi li savjest tvoja deset palaca ili šezdeset

77 Sovrnja, gruž ili balast — kamenje ili pijesak što se stavljao na dno spremišta

kad je brod prazan, da se ne bi izvrnuo. — Prev.

107

stopa duboko, ali kako si još okorio grešnik, strah mi ljuti dušu

obuzima da je dno savjesti tvoje prolomljeno, te će potonuti, a tebe,

kapetane Peleg, sa sobom povući u ponor, u oganj vječni.

— U ponor! U oganj vječni! Pa ti me vrijeđaš! Vrijeđaš me

tako da se više ne može podnijeti! Bezočnost je najveća kad nekom

govoriš da mu je dan kurs78 put pakla! Sto mu gromova! Hajd reci

još jedanput to što reče, da mi dušu iščupaš, ali ja ću, da, ja ću

progutati živa jarca s kožom i rogovima! Van iz kamare, odurni

licemjeru, izrode mrcinski! Krmu da ti vidim! Putuj!

I tako grmeći jurnu na Bildada, ali mu ovaj izmaknu u toj

zadjevici brzo i vješto kao jegulja.

Preneražen tim lomom između dvojice glavnih i odgovornih

vlasnika broda, već napol u nakani da se povučem s broda što je pod

tako čudnim vlasništvom i zapovjedništvom, odstupih s vrata, da

van pustim Bildada, koji će sigurno navrat nanos prema izlazu, u

strahu od Pelega i njegova gnjeva. No, na moje najveće čudo, on

ponovno sjede na gredu, sasvim mirno, ne pokazujući ni po čemu

namjeru da se povuče. On kao da je već bio obiknuo na takvo

vladanje okorjelog grešnika Pelega. Peleg je međutim, iskalivši svoj

bijes, također sjeo za stol, krotak kao janje, i samo je još malo

podrhtavao, kao da je još nervozan.

— Hu! — othukne najposlije — čini se da se bura podušila pod

vjetar. Bildade, nekoć si tako fino umio naoštriti koplje, ded mi

zašilji pero, hoćeš li. Moja bi keba već morala pod brus. Aha, evo

ga, u redu, Bildade! Ovamo se, mladiću: ne reče li da se zoveš

Ismael? Dakle, tristota čest.

— Kapetane Peleg — rekoh — imam prijatelja koji također

želi na brod. Da ga dovedem sutra?

— Zna se — odvrati Peleg — dovedi ga samo, da vidimo

kakav je.

— A koju čest traži? — progunđa Bildad, dižući pogled s

knjige u koju se opet zadubio.

— O, to neka ne bude tvoja briga Bildade — na to će Peleg.—

Je li već lovio kitove? — upita okrenuvši se k meni.

— Ubio je on više kitova nego što ja mogu nabrojiti, kapetane

Peleg.

— A ti ga onda dovedi.

78 Smjer kojim plovi brod. — Prev.

108

Potpisavši kontrakt, odoh, duboko uvjeren da sam toga jutra

obavio dobar posao, te da je »Pequod« onaj brod što ga je Yojo

odabrao da Queequega i mene ponese oko Rta.

No nisam daleko odmakao kadli se sjetih da se kapetan broda, s

kojim sam imao ploviti, nije ni pojavio. Događa se, međutim, vrlo

često da se jedrenjače-kitarice opreme do posljednjeg klina te se sva

posada ukrca, pa da tek onda dolazi kapetan na brod, da preuzme

zapovjedništvo, jer su ta putovanja ponekad vrlo duga, a razmaci za

boravak u domaćoj luci tako kratki te se kapetan, ako ima obitelj, ili

kakav sličan interes, ne miješa mnogo u poslove oko broda,

privezana uz kraj, nego ih prepušta brodovlasnicima, te oni vode

brigu o brodu dok sve ne bude spremno za polazak. Pa ipak, nije na

odmet da baciš pogled na svoga budućeg zapovjednika prije nego

što se neopozivo predaš u njegove ruke. Vratih se stoga kapetanu

Pelegu, te ga upitah gdje bih mogao naći kapetana Ahaba.

— A što će ti kapetan Ahab? Sve je u najboljem redu, i ti si

primljen na brod!

— Znam, znam, ali eto, volio bih ga vidjeti.

— Mislim da sada neće biti moguće. Ne znam pravo što je s

njime: zatvori se u kuću, kao da je bolestan, a ipak se na njem ne

vidi ništa od bolesti. I zaista nije bolestan, ali nije baš ni zdrav.

Jedno je sigurno, ni mene ne želi uvijek vidjeti, pa mislim da ni tebe

ne želi. Čudan ti je svat taj kapetan Ahab, tako barem neki misle, ali

je duša od čovjeka. Ništa se ne boj, zavoljet ćeš ti njega! Plemenit je

to čovjek, nije pobožan, a nalik je na kakva Boga, taj kapetan Ahab!

Ne govori mnogo, ali kad mu poteče riječ, imaš što i čuti. Velim ti,

Ahab je neobičan čovjek. Bio je on po koledžima i među

kanibalima; nagledao se on većih čuda nego što su valovi i morske

dubine; svojim se vatrenim kopljem džilitao na strašnijeg i

neobičnijeg neprijatelja nego što su kitovi. Eh, njegovo koplje! Na

svem ga otoku nema oštrijeg i sigurnijeg! Nije to ni kapetan Bildad

ni kapetan Peleg: to ti je Ahab, mladiću, a u starini je Ahab, kako

znaš, bio okrunjen kralj!

— I vrlo zao kralj! A kad je taj zli kralj bio ubijen, nisu li mu

psi krv lizali?79

— Ovamo te bliže k meni — reče Peleg, a u očima mu zaiskri

izraz od kojeg se gotovo uplaših. — Slušaj, momče, da nisi nikad

79 Stari zavjet, Prva knjiga o kraljevima, XXI, 19. — Prev.

109

izustio te riječi na palubi »Pequoda«! I ni na kojem mjestu! Kapetan

Ahab nije sam sebi nadjenuo to ime. Bješe to ludi hir njegove majke

udovice, što je svijetom promijenila kad je njemu bilo svega godina

dana. A ona je stara Indijanka Tistig u Gayheadu rekla da je u tom

imenu neko proročansko značenje. Možda će ti to isto reći i druga

benetala. Želim te opomenuti. Sve je to pusta lagarija. Znam ja

dobro kapetana Ahaba! Prije mnogo godina plovio sam s njim kao

prvi njegov božman: znam ja, kakav je; dobar je to čovjek; nije ti on

neki pobožnjak kao Bildad, nego valjan čovjek, što psuje pomalo

kao i ja, samo što on više vrijedi. Jest, znam da nikad nije bio odveć

veseo, a pri posljednjem putovanju kući bješe neko vrijeme kao da

nije onaj isti, ali kako i ne bi kad je ostao bez nogć, a rana ga pekla.

Znam i to da je sve od časa kad mu je pri posljednjem putovanju ona

prokleta ulješura odgrizla nogu, postao nekako sjetan, očajno sjetan,

i divlji ponekad: no sve će to proći. I da ti jedanput zauvijek rečem,

mladiću: bolje je ploviti s valjanim kapetanom u koga je mrko lice

negoli s lošim koji se smije. A sada zbogom, mladiću, i ne sudi

krivo o kapetanu Ahabu samo zato što mu se dogodilo da nosi ružno

ime. Osim toga, mladiću, ima ti on ženu — oženio se prije dva

putovanja — lijepu i dobru djevojku, koja se pomirila sa sudbinom.

I pomisli: s tom divnom, mladom ženom ima starina dijete, i zato ne

vjeruj da je Ahabova nesreća beznadna! Ne, ne, mladiću! Koliko

god bio pogođen, Ahab je sačuvao ono ljudsko u sebi!

Dok sam odlazio, u glavi mi se misli rojile: to što sam slučajno

saznao o kapetanu Ahabu, ispunjalo me nekim nejasnim sažaljenjem

prema njemu. U to sam vrijeme prema njemu osjećao simpatiju, i

nekako mi ga bilo žao, ni sam ne znam zašto, osim ako nije zbog

okrutnog i zlog gubitka što ga bijaše pogodio, zbog izgubljene noge.

I ja sam prema njemu osjećao čudno neko strahopoštovanje, duboko

i neopisivo. Ne znam što bijaše, ali sam tako osjećao, i to me nije od

njega odvraćalo, iako sam postajao nekako nestrpljiv zbog

tajnovitosti što je okruživala tog čovjeka, koga sam onda jedva i

poznavao. No moje misli malo-pomalo krenuše drugim smjerom,

tako te je turobnog Ahaba za to vrijeme nestalo iz moje glave.

110

17. QUEEQUEGOV RAMAZAN

Kako Queequegov Ramazan, post ili pokora imaše trajati cio

dan, odlučio sam ga ostaviti na miru sve do večeri, jer duboko

poštujem svačije vjerske dužnosti, ma kako smiješne bile, te ne bih

imao srca narugati se ni bratovštini mrava koja bi obožavala kakvu

gljivu ludaru, ili smijati se onim drugim stvorenjima koja se u

stanovitim krajevima naše zemlje s nekom ropskom uslužnošću,

besprimjernom na drugim planetima, klanjaju pred poprsjem kakva

pokojnog zemljoposjednika, a samo zato što je nagomilao imanja

koja se još drže i daju u zakup u njegovo ime.

Mislim da bismo mi, dobri kršćani prezbiterijanci, morali u tim

stvarima biti dobrotvorni i milostivi i ne smatrati sebe tako

neizmjerno nadmoćnim prema ostalim smrtnicima, poganima ili ma

kojim drugim ljudima, zbog njihovih ludih pojmova u tom pogledu.

Tu vam je, na primjer, Queequeg, koji o Yoji i Ramazanu zacijelo

ima najapsurdnije pojmove — ali što onda? Mislim da je Queequeg

znao što radi. Izgledao je zadovoljan, pa nek mu bude. Sve rasprave

s njim ne bi imale nikakva uspjeha, i zato — pustimo ga s mirom,

kako rekoh. A nama svima — prezbiterijancima kao i poganima —

neka nebo bude milostivo, jer nas je sve ludost pomalo zaglavila, te

bi nam se valjalo urazumiti.

Predvečer, kad sam mislio da je zacijelo završio svoje vjerske

čine i obrede, pođem u sobu i pokucam na vrata, ali odgovora nema.

Pokušam ih otvoriti, no bila su iznutra zabravljena.

— Queequeg! — ja ću tihim glasom kroz ključanicu. Tišina. —

Ej, Queequeg, zašto ne odgovaraš? Ja sam, Ismael!

Tišina kao prije. Počeh se uznemirivati. Ta imao je toliko

vremena. Da ga nije udarila kap? Zavirih kroz ključanicu, no kako

su vrata vodila u prazan kut sobe, pogled kroz rupicu nije ništa

otkrivao; mogao sam vidjeti samo noge kreveta, dio zida, i ništa

više. Začudio sam se kad sam vidio prislonjen uza zid drveni držak

Queequegova harpuna, koji mu gazdarica bijaše sinoć oduzela prije

nego što smo se uspeli u sobu. Čudno, pomislih, no kako tamo stoji

njegov harpun, a on gotovo nikada bez njega ne izlazi iz kuće,

zacijelo je i on u sobi, o tome ne može biti nikakve sumnje.

— Queequeg! Queequeg! — Sve tiho. Očito se nešto dogodilo.

Udarila ga kap! Pokušah silom otvoriti vrata, ali su čvrsto

111

odolijevala. Sjurivši niza stube, priopćih svoju bojazan prvoj osobi

koju sam susreo — sobarici.

— Eto, eto! — zakriča ona. — Već sam mislila da se nešto

moralo dogoditi. Poslije doručka pošla sam gore da spremim

postelju, no vrata su bila zaključana, i ni šušnja da čuješ. I sve

odonda — mrtva tišina. No, mislila sam da ste obojica otišli te u

sobi, za bolju sigurnost, zaključali svoje stvari. Ovamo, gospo

gazdarice! Zločin! Gospođo Hussey! Udarila ga kap! — i sve tako

vičući odjuri prema kuhinji, a ja za njom.

Odmah se pojavi gospođa Hussey, s lončićem gorušice u

jednoj, a bocom octa u drugoj ruci: dotrča iz kuhinje gdje je dotle

punila gostarice i usto grdila svoga malog crnog pomoćnika.

— U drvarnicu! — kriknuh. — Gdje je drvarnica? Potrčite

zaboga i donesite nešto da razbijem vrata; sjekiru, brzo sjekiru!

Udarila ga kap, kad vam kažem! — i već sam bez svake svrhe i

potrebe opet jurio gore, praznih ruku, kad mi gospođa Hussey

prepriječi put sa svojim lončićem muštarde, sa svojom bocom i sa

svim octom svoga nacerenog lica.

— Što vam je, mladiću?

— Brže po sjekiru! Za pet rana Božjih, neka smjesta netko od °

vas otrči po liječnika, a ja ću dotle razvaliti vrata!

— Slušajte! — na to će gazdarica, te brzo ostavi bocu da

oslobodi jednu ruku. — Slušajte! Mislite li vi to razvaliti jedna od

mojih vrata? — i pri tim me riječima zgrabi za ruku. — Što vam je?

Što je s vama, mornaru?

Što sam mogao mirnije, ali i što hitrije, razjasnih joj što je

posrijedi. Nesvjesno klopkajući bočicom octa po nosu, časak je

razmišljala, a onda uskliknu:

— Ne, nisam ga vidjela otkako sam ga ovdje stavila — te otrča

do malog spremišta pod stubama. Virnu unutra, brzo se vrati te mi

reče da je Queequegov harpun nestao. — Ubio se! — poče vikati.

— Opet nesreća kao onda sa Stiggsom, i opet ode jedan

pokrivač, Bog se smilovao njegovoj majci, to će mi upropastiti

kuću! Ima li jadni mladić sestru? Gdje je ta djevojka? Hej, Betty,

otrči do pismoslikara Snarlesa i reci mu neka mi odmah islika ploču

s natpisom: »Samoubojstvo zabranjeno; ne smije se pušiti u

dvorani!« To znači ubiti dvije muhe jednim udarcem! Ubiti? Neka

se Višnji smiluje njegovoj duši! Kakva je to buka? Ej, mladiću,

počekajte malo!

112

— I potekavši za mnom, uhvati me kad sam ponovno navalio

da silom otvorim vrata.

— Ne dopuštam! Ne dam da mi kuću razvaljujete. Idite po

bravara, tu je jedan milju odavde. Ali, čekajte! — I segnu rukom u

džep: — Evo ključa kojim ćemo možda otvoriti! Da vidimo! — I u

tom okrenu ključ u bravi, ali nuto muke: Queequeg iznutra još i

zasun povukao, te od ključa ne bijaše koristi.

— Valja mi silom otvoriti — opet ću ja, te uzmaknem malo

natrag, da bih se bacio na vrata, kadno me krčmarica opet zadrža,

kazujući kako ne dopušta, da joj kuću razvaljujem. No ja se otrgoh i

onda svom težinom — tres! — po vratima.

Uz zaglušnu buku vrata se otvoriše, a kvaka tako žestoko udari

o zid te je žbuka prsnula sve do stropa. Kad ja unutra, imadoh što i

vidjeti: sjedi Queequeg nasred sobe, miran i sabran; podvio noge

poda se, a Yoju drži navrh glave. Ne gleda ni lijevo ni desno, ukipio

se kao da je od kamena i gotovo ne pokazuje znaka života.

— Queequeg — rekoh prilazeći k njemu. — Queequeg, što je s

tobom?

— Ta nije valjda cio dan tako proveo? — u čudu će gazdarica.

No ma što mi govorili, on ni slova, te sam gotovo osjetio volju

da ga gurnem, eda bih ga kako trgnuo; bijaše ga strašno vidjeti u

onome ukočenom i neprirodnom položaju, pogotovu gdje je po svoj

prilici onako sjedio kakvih osam ili deset sati, i to bez ikakva jela.

— Gospođo Hussey — rekoh — svakako je živ, pa vas molim

da nas ostavite nasamo: ja ću već sam razvidjeti što je.

Zatvorivši za njom vrata, uzeh Queequegu govoriti da sjedne

na stolicu, no uzalud. Sjedi čovjek te sjedi, pa ništa. Presamitih se od

silne ljubaznosti, a on ni da me pogleda, ni okom da trepne.

Da sve to možda ne pripada u njegov Ramazan, pomislih.

Možda se na njegovu otoku tako posti, sjedeći skrštenih nogu? Bit

će da je tako, valjda mu je takav obred. Pa dobro, nek miruje; bez

sumnje će prije ili kasnije ustati. Ne može to, hvala Bogu, vječno

trajati; Ramazan je samo jedanput u godini, ali ne vjerujem da je i

tada baš točan.

Sišao sam na večeru. Dosta sam sjedio i slušao duga

pripovijedanja nekih mornara koji su se upravo vratili s »izleta«

(tako su nazivali kraće putovanje u lovu na kitove, na škuni ili

113

briku,80 ograničeno samo na sjeverni smjer lovišta, Atlantski ocean),

slušao sam te pripovijesti »izletnika« gotovo do jedanaest sati, a

onda se uputih gore na počinak, čvrsto uvjeren da je Queequeg

obavio Ramazanske vjerske dužnosti. Ali ni govora! Sjedi on kako

sam ga i ostavio: ni za palac se nije pomaknuo s mjesta. Već se

počeh na njega ljutiti, činilo mi se baš besmisleno i glupo sjediti

tako podvinutih nogu cio dan i pol noći, u hladnoj sobi, s komadom

drveta na glavi.

— Za ime Božje, Queequeg, trgni se već jedanput i ustaj da

večeraš! Zacijelo umireš od gladi! Ubit ćeš se tako, Queequeg!

Ali on ne uzvrati ni slova.

Sav u očaju zbog njega, najposlije odlučih leći: sigurno će i on

za mnom, rekoh u sebi. No prije toga uzeh svoj teški ogrtač od

medvjeđe kože te se njime ogrnuh, jer se činilo da će noć biti vrlo

hladna. Queequeg pak imaše na sebi samo obični jaket. Isprva, ma

koliko se mučio, nikako da usnem. Ugasio sam svijeću, a od same

pomisli na Queequega, koji, ni četiri stope daleko od mene, sjedi u

onako nezgodnu položaju, sam u toj studeni i mraku — od te mi

pomisli zaista bijaše teško. Zamislite samo: spavati svu noć tako u

istoj sobi sa posve budnim poganinom, koji sjedi podvinutih nogu,

provodeći svoj turobni i zakučasti ramazanski obred!

No naposljetku nekako zaveslah u san, te ništa više nisam znao

sve dok nije zadanilo. Kad pogledah s postelje, vidjeh Queequega

kako još sjedi na istom mjestu, kao prikovan. No čim je prva zraka

sunca virnula kroz prozor, ustade moj Queequeg: ukočeni mu

zglobovi pucketahu, ali mu lice bijaše vedro i zadovoljno. Došepelji

prema meni, pritisnu svoje čelo o moje i reče da je njegov Ramazan

minuo.

Ja, kako već prije spomenuh, nemam ništa ni protiv čije vjere,

ma kakva ona bila, sve dok taj vjernik ne ubija ili ne napada drugog

čovjeka zato što taj drugi nije iste vjere. No kad netko u svojoj vjeri

pomahnita, kad ta njegova vjera postane muka te ovaj naš svijet

pretvori u svratište u kojem se čovjek osjeća nelagodno i nevoljko,

onda je, mislim, vrijeme da ga pozovemo ustranu i da s njime o

tome raspravimo. I baš tako sam učinio i ja s Queequegom.

— Queequeg — rekoh — lezi sad u postelju i dobro slušaj.

Stadoh mu pripovijedati o prvim počecima i razvoju

80 Brod na dva jarbola s križnim jedrima. — Prev.

114

primitivnih religija i dođoh tako na različite vjere našeg vremena,

sve nastojeći da Queequegu dokažem kako su svi ti postovi,

korizme, Ramazani i beskrajno sjedenje po studenim, pustim

sobama gola besmislica koja udi zdravlju, a duši nije ni od kakve

koristi, ukratko, da je sve to u očitoj protivnosti s jasnim zakonima

higijene i zdravog razuma. Rekao sam mu koliko me boli što on —

u drugom pogledu tako bistar i pronicav urođenik — oko toga

smiješnog Ramazana toliko luduje. Osim toga, tvrdio sam mu da od

posta slabi tijelo, pa prema tome i duh, i stoga su sve misli, začete za

vrijeme posta, neminovno napol izgladnjele. To je razlog što većina

vjernika bolesna želuca ima i njeguje tako bolećive ideje o budućem

životu.

— Sve u sve, Queequeg — rekoh — znaj da je pakao pojam

koji je najprije potekao od kakva slabo probavljena jela, pa se dalje

razvijao kroz hereditarne bolesti želuca, prouzrokovane

ramazanskim postom.

Zatim sam ga pitao ne muče li njega probavne smetnje. Iznio

sam mu smisao tog pitanja tako da ga je mogao shvatiti. Odgovori

mi da ne boluje od toga i da je samo u jednoj, slavnoj zgodi nešto

tako osjetio; bijaše to poslije velike gozbe što ju je priredio kralj,

njegov otac, u proslavu pobjede u nekoj velikoj bitki kad su,

otprilike u dva sata popodne, ubili pedeset neprijatelja te ih skuhali i

pojeli iste večeri.

— Dosta, Queequeg! — rekoh tresući se od groze. — Ne

govori mi dalje! — jer sam sve što je dalje bilo vrlo dobro znao i

bez njegova pripovijedanja. Poznavao sam naime pomorca koji je

bio na onom otoku te mi je kazivao kako je ondje običaj da poslije

svake velike dobivene bitke pobijene neprijatelje nataknu na ražanj

te ih peku u pobjednikovu dvorištu ili vrtu, a onda ih jednog po

jednog stavljaju na velike drvene pladnjeve pa ih, lijepo obložene

plodom kruhovca i kokosova oraha, kao pilav, sa nešto peršina u

ustima šalju »s najboljim željama« svima svojim prijateljima, baš

kao božićne purane.

Sve u svemu, ne vjerujem da su se moje primjedbe o vjeri

mnogo dojmile Queequega. Jer on, ponajprije, kao da je imao tvrdo

uho za takva razlaganja, osim ukoliko se nije polazilo s njegova

gledišta; a zatim, razumio je u svemu trećinu od onoga što sam mu

govorio, ma kako se ja trudio da govorim što jednostavnije;

naposljetku, on je bez sumnje mislio da o pravoj vjeri zna mnogo

115

više od mene. Gledao me nekako zabrinuto i sažalno, kao da je u

sebi kazivao: eto, prava je grehota što je ovako razborit mladić tako

beznadno izgubljen za jedino istinita vjerovanja.

Napokon ustadosmo te se odjenusmo, i pošto je Queequeg za

doručak smazao mnogo obroka ribe, tako da krčmarica nije imala

baš velike koristi od njegova Ramazanskog posta, krenusmo na

»Pequod!«, tumarajući bezbrižno i čačkajući zube košticama

obliša.81

81 Plosnatica, svoja, svac, plošća (vrsta ribe). — Prev.

116

18. QUEEQUEGOV »POTPIS«

Išli smo prema brodu (Queequeg, dakako, oboružan svojim

harpunom), i kad smo stigli na kraj pristaništa, začusmo hrapavi glas

kapetana Pelega, koji nas je dozivao iz svoga wigwama; dovikivaše

mi kako nije očekivao da je moj prijatelj i ljudožder, te kako

kanibali nemaju pristupa na njegov brod, ako prije toga ne pokažu

matrikulu.82

— Što mislite time reći, kapetane Peleg? — preuzeh ja,

skočivši preko ograde i ostavivši druga da čeka.

— Mislim — odgovori on — da mi najprije mora pokazati

svoju matrikulu.

— Tako je! — oglasi se i kapetan Bildad svojim šupljim

glasom, pomolivši glavu iza Pelegove na šatorskom otvoru. —

Treba dokazati da je obraćen. — A zatim se okrene Queequegu; —

Sine mraka, pripadaš li kojoj kršćanskoj zajednici?

— On vam je nezávisnjak iz Prve kongregacijske crkve83 —

požurih se ja. Usput valja napomenuti da mnogi tetovirani urođenici

koji plove nantucketskim brodovima, s vremenom postaju članovi

jedne od mnogih sekta.

— Nezávisnjak! — usklikne Bildad. — Što? Od onih koji se

sastaju u deuteronomijskoj84 dvorani pastora Colemana? — I izvuče

svoj šareni pamučni rubac, protare naočale, pomno ih opet natakne

na nos, iziđe iz wigwama, te se sav onako uštapljen nadazre preko

razme, da bi što bolje promotrio Queequega.

— A otkad je član nezávisnjaka? — obrati se zatim meni. —

Zacijelo ne baš dugo, kako se meni čini, mladiću!

— Ne, nije — nato će Peleg — a nije ni valjano kršten, jer bi

mu inače oprali s lica štogod od onih vražjih modrih mrlja.

— Reci mi, mladiću — povika Bildad — ide li taj Filistejac

uistinu na sastanke deuteronomskog đakona Colemana. Nisam ga

nikad ondje viđao, a prolazim onuda svaki Božji dan.

— Ništa vam ja ne znam o tome đakonu ni o njegovim

82 Mornarska knjižica, »moreplovnica«, isprave. — Prev. 83 Strogi kalvinisti, koji ne prihvaćaju ovisnost o državnoj crkvi. — Prev. 84 Deuteronomion, peta knjiga Mojsijeva. Postoji posebna sekta koja se bavi

proučavanjem Mojsijevih knjiga. — Prev.

117

sastancima; znam samo to — rekoh — da je Queequeg od rođenja

član te Crkve. A i sam je đakon.85

— Mladiću! — na to će Bildad strogo. — Zar sa mnom se

šaliti? Ded govori, mladi Hetićane! Kazuj na kakvu Crkvu misliš.

Našavši se pritiješten, ja mu odgovorih:

— Mislim, gosparu, na drevnu crkvu katoličku, kojoj i vi i ja,

kapetan Peleg i Queequeg, i svaki majčin sin i svaka duša pripada,

mislim na veliku i vječnu Zajednicu svih vjernika; svi njoj

pripadamo, samo što se neki između nas drže nekih posebnosti, koje

nikako ne zadiru u širu vjeru, a u ovoj svi sjedinjujemo ruke.

— Uplećemo, uplećemo ruke, to si valjda htio reči! — usklikne

Peleg i pristupi bliže. — Bolje bi uradio, mladiću, da se ukrcaš kao

misionar, a ne kao mornar, jer, svega mi, nikad ne čuh bolje

propovijedi. Đakon Coleman, ma što! Ni sam otac Mapple ne bi

mogao bolje, a taj već nešto znači! Ej, ti, skokni na palubu, i kvragu

matrikula! Ded reci tamo Quohogu — ili kako mu ono bješe ime?

Neka samo dođe na brod! Gle, gle, ankore mi moje, kakav mu je

harpun u rukama! E, baš mi se sviđa. I nosi je kao pravi harpunar!

Slušaj, Quohog — ili kako se već zoveš — jesi li ikad stajao na

pramcu kitolovačkog čamca? Jesi li ikad njime pogodio?

Ne rekavši ni riječi, Queequeg na njemu svojstven divlji način

skoči na palubu, pa odande jednim skokom na pramac čamca koji je

visio na bočnim sohama, a zatim, uprijevši se lijevom nogom, počne

odmjeravati koplje te onda povika ovako:

— Kapetane, viditi tamo ona mrlja katrana na vodi? Viditi?

Dobro! Vi misliti biti kitovo oko, evo! — i uprijevši pogled hitnu

ubojito željezo ravno preko šešira starome Bildadu; koplje preletje

čitavom palubom, te pogodi svijetlu mrlju katrana, i mrlje nestade.

— A sada — na to će Queequeg, mirno povlačeći uže svog

harpuna — misliti katran biti kitovo oko, sada kit biti mrtav!

— Brzo, Bildade — povika Bildadov ortak Peleg, koji se,

zastrašen blizinom bačenog koplja, povukao prema grotlu. — Brzo,

Bildade, dolje po kontrakt, jer nam valja uhvatiti ovog Hedgehoga,

to jest Quohoga86, za jedan od naših čamaca. Slušaj, Quohog, dat

ćemo ti devedesetu čest, a to nije dobio još nijedan harpunar u

85 Neke sekte biraju svoje svećenike i propovjednike iz redova običnih vjernika.

— Prev. 86 Igra riječima: hog znači svinja, a hedgehog, jež. — Prev.

118

Nantucketu.

I tako pođosmo dolje u kabinu, i na moju najveću radost,

Queequega brzo upisaše i uzeše na brod, kojemu sam ja već

pripadao.

Kad su sve formalnosti bile dovršene i kad je Peleg sve

spremio za potpis, okrenu se k meni i reče:

— Sve mislim da taj Quohog ne zna pisati. Ej, Quohog, vražji

čovječe, potpisuješ li ili stavljaš znak?

No na to se pitanje Queequeg nije ni najmanje smeo, jer je već

dvaput-triput prisustvovao sličnoj ceremoniji; uzevši u ruku

ponuđeno pero, nacrta na papir, na pravo mjesto, točnu kopiju

čudnog znaka što mu bijaše tetoviran na mišici; i tako je, zbog

tvrdoglavosti kapetana Pelega, koji je Queequega krivo nazivao, bilo

napisano otprilike ovo:

Quohog

njegov † znak

Za to je vrijeme kapetan Bildad sjedio ozbiljna lica i netremice

gledao u Queequega. Naposljetku dostojanstveno ustane i kopkajući

po velikim džepovima svoga surog kaputa sa širokim skutima,

svečano izvuče snopić brošura, te izabravši jednu pod naslovom

»Posljednji dan, koji dolazi, ili dok ne bude prekasno«, tutne je

Queequegu u ruke koje zajedno s brošurom primi među svoje i

čvrsto ih stegne, a onda, zagledavši mu se strogim pogledom u oči,

reče:

— Sine mraka, moram prema tebi izvršiti svoju dužnost;

suvlasnik sam ovog broda i brigu brinem za spas duše svih onih koji

njime plove. Ako si još uvijek odan svojim poganskim običajima, a

sve me strah da je tako, zaklinjem te, okani se robovanja Belialu! Ne

klanjaj se više pred sotonom i zmajem gnusnim! Čuvaj se gnjeva

koji će doći, pamet u glavu i zaplovi daleko od bezdana paklenog.

Nešto od slanog mora još je ostalo u jeziku starog Bildada,

šaroliko protkanu rečenicama iz Biblije i riječima iz domaćeg

govora.

— Stani, Bildade, dosta je! Ne kvari našeg harpunara!—

usklikne Peleg. — Pobožni harpunari nisu nikad dobri pomorci,

Pobožnost im gasi vatru u žilama, a oni koji nemaju vatre u žilama,

ne vrijede ni prazne školjke. Sjeti se samo Nata Swainea, jednog od

119

najsmjelijih predvodnika svih lovačkih čamaca u cijelom

Nantucketu i Vineyardu: kad je počeo obilaziti bogomolje i

molitvene skupove, više nikakve koristi od njega! Toliko je počeo

strahovati za svoju prokletu dušu da je izmicao ispred kitova: bojao

se da se neočekivano ne nađe na drugom svijetu, u slučaju da mu

kitovi razbiju čamac i pošalju ga k vragu!

— O, Peleg, Peleg — zabugari Bildad uzdižući oči i ruke — i ti

si se, baš kao i ja, mnogo puta nalazio u prilikama preteškijem, i tebi

je, o Peleg, dobro i predobro znano što znači bojati se smrti; kako se

samo usuđuješ lupetati tako bogohulno? Srce vlastito zavaravaš, o,

Peleg! Reci mi, zar nijesi pomišljao na Smrt i Dan sudnji, kad je

ovaj isti brod »Pequod« blizu obale Japana u oluji izgubio svoja tri

jarbola, na onom putovanju kad si pod zapovjedništvom Ahabovim

bio ukrcan kao prvi božman?

— Ma jeste li ga čuli? — vikao je Peleg, ushodavši se po

kabini i gurajući ruke duboko u džepove. — Čujete li te

izmišljotine? Kada smo svakog trenutka pomišljali da ćemo s

brodom na dno, zar u tim časovima da smo mislili na Smrt i Sudnji

dan? O ne! Onda čovjek nije imao vremena misliti na Smrt! Kapetan

Ahab i ja mislili smo tada samo na život i kako da spasimo svoje

ljude, kako da iz dare87 izvučemo pomoćni jarbol, kako da se

domognemo najbliže luke — da, na to sam onda mislio!

Bildad ne reče više ni riječi nego zakopča kaput te uštapljena

koraka iziđe na palubu, a mi za njim. Tu je stajao, tih i miran,

nadgledajući kako na srednjoj palubi jedrari krpaju vršno jedro

glavnog jarbola. Kadikad bi se prenuo, da digne poneku krpu ili

komadić jedrenca što bi inače propalo.

87 Rezervni jarboli, križevi i ostalo drvlje koje se nalazi čvrsto vezano na

palubi. — Prev.

120

19. ZLOGUK SE JAVLJA

— Mornari, jeste li se ukrcali na onaj brod?

Queequeg i ja upravo smo otišli s »Pequoda« i polako se

udaljavali od vode, svaki u tom trenutku zabavljen svojim mislima,

kadli nas tim riječima oslovi neki neznanac; zaustavio se pred nama

i svojim debelim kažiprstom upro u brod. Bio je bijedno odjeven u

izblijedio kaput i zakrpane hlače, a krpa crna rupca bijaše mu vezana

oko vrata. Sve mu je lice bilo nagusto pokriveno tragovima od

boginja, te je izgledalo kao presušeno korito vododerine, izlokano i

izbrazdano izukrštanim grešpama i mrežotinama.

— Jeste li se ukrcali? — ponovi on.

— Mislite, čini mi se, na »Pequod«? — na to ću mu ja, samo

da dobijem na vremenu, da bih ga što bolje mogao promotriti.

— E da, »Pequod«, onaj brod — odvrati on i povuče ruku, a

čas zatim opet je ispruži ravno preda se, tako da mu kažiprst bijaše

kao bajuneta uprta u cilj.

— Da — rekoh — upravo smo potpisali ugovor.

— I ništa u njemu nije bilo o vašim dušama?

— Kako, molim?

— No možda vi i nemate duše! — nadoda on hitro. — Ništa,

ništa, znam ja mnoge koji je nemaju; i blago njima, još im je bolje.

Duša vam je kao peti točak na kolima.

— Ma kog bijesa tu čepljuskate88, mornaru? — nestrpljivo ću

mu ja.

— Kako bilo da bilo, on je dobio svoje, izvukao za sve onakve

— smrsi stranac, uzbuđeno naglašujući riječ on.

— Mani ga, Queequeg — rekoh — taj je baš kao da je odnekle

pobjegao: trabunja o nečem i o nekom koga mi ne poznajemo.

— Stop! — usklikne stranac. — Pravo kažete, sigurno još niste

vidjeli Starog Gromovnika?

— Kakva Starog Gromovnika? — upitam ja, u čudu s mahnite

ozbiljnosti njegova držanja i govora.

— Kapetana Ahaba!

— Što? Kapetana našeg broda, zapovjednika »Pequoda«?

88 čepljuskati — blebetati, brbljati, bez pravog značenja ili smisla, govoriti

koješta (bosanski) — M.

121

— Da, neki od nas starih mornara zovu ga tim imenom. Niste

ga još vidjeli, a?

— Nismo. Kažu da je bolestan, ali mu je već bolje, te će

zamalo sasvim ozdraviti.

— Zamalo sasvim ozdraviti! — nasmija se stranac, a smijeh

mu bijaše nekako svečano podrugljiv. — Pogledajte me! Kad moja

lijeva ruka ozdravi, onda će i kapetan Ahab opet ozdraviti, ali ne

prije!89

— A što vi znate o njemu?

— A što su vam o njemu rekli? To mi kažite!

— Ništa osobito, ni u kojem pogledu; jedino sam čuo da je

dobar kitolovac i svojoj posadi dobar zapovjednik.

— Istina je, istina je to; i jedno je i drugo približna istina. Ali

morat ćete hitro poskočiti čim samo zausti zapovijed. Gunđaj po

miloj volji, ali poteci što te noge nose — to je Ahabova lozinka. A

ništa vam nisu rekli o tom što mu se dogodilo blizu Cape Horna, a

davno je to bilo, kad je tri dana i tri noći ležao kao mrtav? Zar vam

ništa nisu rekli o strašnoj borbi sa Španjolcem, pred oltarom u Santi?

Zar ništa o tom? I ništa niste čuli o srebrnoj kupi u koju je Ahab

pljunuo? I ništa o tom kako je za posljednjeg putovanja, baš prema

proročanstvu, izgubio nogu? Ništa o svemu tome i još o mnogo

čemu, je li? Ne, ne vjerujem da jeste, a kako i biste? Tko zna sve to?

Svakako ne cijeli Nantucket! No možda ste ipak čuli kako je izgubio

nogu? Da, da, to ste sigurno i vi čuli. To gotovo svi znaju, hoću da

kažem: znaju da ima samo jednu nogu, a da mu je drugu odgrizla

ulješura!

— Prijatelju — rekoh mu na to — zaista ne znam što sve znači

to vaše buncanje, a nije mi ni mnogo stalo do toga, jer mi se čini da

u vašoj glavi nije baš sve u redu. No ako govorite o Ahabu, o

kapetanu broda »Pequoda«, onda znajte da mi je poznato sve o tome

kako je izgubio nogu.

— Sve, je li? I sigurno sve? Baš sve?

— Sasvim sigurno!

S podignutim prstom i očiju uprtih u »Pequod«, odrpani je

stranac časak stajao na mjestu, kao u nekom uzbuđenom maštanju.

Zatim se trgne i obrati meni:

— Vi ste se već ukrcali, je li? Stavili potpise na kontrakt? Pa,

89 Igra riječima right (pravo, na mjestu, u redu, desni) i left (lijevi). — Prev.

122

što ćemo, potpis je potpis, bit će što ima biti, a možda, na kraju

krajeva, baš i ne bilo. Bilo kako bilo, sve je već utvrđeno i određeno,

pa ovaj ili onaj mornar mora ići s njim, bili ovi ili drugi, Bog im se

smilovao! U zdravlju, drugovi, žao mi je što sam vas zadržao.

— Čujte, prijatelju — ja ću nato — ako imate što važno da nam

priopćite, a vi kazujte; no ako ste mislili da ćete s nama tjerati šalu,

onda ste na krivom putu. Eto, samo vam toliko htjedoh kazati!

— Što rekoste, dobro rekoste; volim kad čeljade tako

razgovara. Baš ste pravi čovjek za njega. Zdravi bili, drugovi! Da,

zbilja, recite im, kad dođete na brod, da mene neće dobiti.

— Ej, brajko, ne možete tako s nama šalu zbijati. Ne, ta ne

pali! Ništa lakše nego praviti se kao da čuvaš neku veliku tajnu!

— Zdravo, mornari, zdravo!

— Zdravo! — uzvratih i ja. — Hajdemo, Queequeg, pustimo

tog luđaka! Ej, stop! Kažite mi svoje ime, ako vam je s voljom.

— Elija.

Elija! pomislih, i tako krenusmo svaki na svoj način sudeći o

tom odrpanom starom mornaru. Zaključismo da mu je sve ono laž i

besmislica: htio čovjek da bude bauk. No još nismo bili odmakli ni

123

stotinjak koračaja, kadli se na nekom uglu slučajno okrenem — i

koga ću vidjeti nego Eliju! Kao da nas je na nekoj udaljenosti

slijedio. Čudno me se kosnu kad ga vidjeh, te ja Queequegu ni riječi

o tom, nego mirno nastavim put, pitajući se radoznalo hoće li

stranac zakrenuti iza istog ugla kao i mi. Tako je i bilo, zakrenu gdje

i mi. Učini mi se da za nama njuška, no s kojeg razloga, to baš

nikako nisam mogao dokučiti. Ta činjenica, pa onda ona njegova

dvosmislenost — napol aludiranje, napol otkrivanje — onaj njegov

zakučasti govor, sve to zajedno počelo je djelovati na mene, te sam

se i čudio i pribojavao u isti mah, a sve u nekoj vezi s »Pequodom«,

s kapetanom Ahabom, s njegovom izgubljenom nogom, s napadom

kod Cape Horna, s onom srebrnom kupom, sa svim onim što mi je

dan prije kapetan Peleg o njemu govorio, prije nego što sam otišao s

broda, s proročanstvom Indijanke Tistig, s putovanjem na koje smo

se obvezali, i sa stotinu drugih mračnih stvari.

Odlučio sam da se uvjerim je li taj dronjavi Elija odista njuškao

za nama. Stoga prijeđoh s Queequegom preko ceste, pa drugom

stranom okrenuh natrag. No, Elija je nastavljao svojim putem, kao

da nas uopće ne vidi. Odahnem, te i opet, ovaj put, čini mi se,

konačno, u svom srcu zaključim da je onaj čovjek varalica.

124

20. JURNJAVA NA SVE STRANE

Prođe dan-dva, a na palubi »Pequoda« sve se užurbalo. Ne

samo što su krpali stara jedra, nego su na brod donosili i nova, s

velikim komadima jedretine i kolutima konopa — ukratko, sve je

pokazivalo da se pripreme na brodu žurno primiču kraju. Kapetan

Peleg nije nikad izlazio na kraj ili je pak izlazio sasvim izrijetka;

sjedio je u svom wigwamu i budnim okom nadgledao kako ljudi

rade; kapetan je Bildad po trgovinama kupovao sve što je bilo

potrebno, a svi koji su obavljali poslove oko snasti i u potpalublju,

radili su do kasno u noć.

Sutradan pošto je Queequeg stavio svoj »potpis« na kontrakt,

javljeno je po svim svratištima i gostionicama gdje su se mornari

zadržavali, da moraju ukrcati svoju opremu još prije noći, jer brod

može svakog časa isploviti. Tako Queequeg i ja odnesosmo na brod

svoju prtljagu, ali odlučismo spavati na kopnu dokle god bude

moguće. Čini se, međutim, da mornari uvijek primaju takve

obavijesti mnogo prije vremena, jer je brod još nekoliko dana ostao

u luci. No tome se ne treba čuditi, trebalo je još mnogo toga s

posvršavati, te bogzna čega se sve nije trebalo prisjetiti prije no što

je »Pequod« bio opremljen kako valja.

Svatko zna kolike su nebrojene stvari potrebne u kućanstvu:

postelje, tave, noževi i vilice, lopate i kliješta, stolnjaci, krcala za

orahe i bogtepitaj što sve ne. Baš je tako i s kitaricom na kojoj će se

voditi kućanstvo tri godine, na beskrajnom oceanu, daleko od svih

trgovina kolonijalnom robom, daleko od piljara, liječnika, pekara i

bankara. Pa iako to isto vrijedi i za trgovačke brodove, ipak nije tako

važno kao kod kitarica. Jer ne samo što takva putovanja traju

neobično dugo te je potrebno pusto oruđe za sam lov, mnoštvo

sprava što ih ne možeš nabaviti u udaljenim lukama u kojima se

obično pristaje — nego treba imati na umu i to da su kitarice od svih

jedrenjača upravo najviše izvrgnute nesrećama svake vrste, a

osobito gubitku baš onih stvari od kojih zavisi uspjeh cijele

plovidbe. Stoga valja ponijeti rezervne čamce i križeve, rezervne

konope i harpune, i za svaku stvar moraš ponijeti zamjenu, a

najbolje bi bilo kad bi mogao ponijeti još i rezervnog kapetana i

duplikat broda.

Kad smo prispjeli na otok, bilo je ono najglavnije već ukrcano

125

na »Pequodu«: meso, kruh, voda, gorivo, željezni okovi i dužice.

No, kako sam već prije napomenuo, još je bilo neprestanog

trčkaranja, nošenja, dovlačenja najrazličitijih tričarija, velikih i

malih.

Najviše se u jurnjavi vidjela sestra kapetana Bildada, suhonjava

stara gospođa, vrlo odrešita i neumorna, ali blaga u srcu. Ona kao da

je bila čvrsto odlučila, koliko do nje stoji, da nikome na »Pequodu«

ništa ne uzmanjka kada bude plovio pučinom. Jedanput ste je mogli

vidjeti kako dolazi na brod noseći ćup ukiseljenih krastavaca za

brodsku smočnicu, drugi put sa snopom guščjih pera za pisaći stol,

na kojem je prvi božman vodio brodski dnevnik, a treći put s trubom

flanela za nečija reumatična križa. Još nikad nije nijedna žena s

tolikim pravom nosila nadimak »Samilost«, jer »Teta Samilost«

nazivahu svi tu samilosnu ženu. I kao prava milosrdna sestra vrzla

se Teta Samilost posvuda, uvijek i rukom i srcem spremna pomoći

svakom kome bijaše potrebna njena pomoć i utjeha na brodu na

kojem su bili interesi njezina ljubljenog brata Bildada, a u isto

vrijeme i njenih dvadesetak- tridesetak brižno ušteđenih dolara.

Bilo je doista neobično gledati tu plemenitu kvekersku ženu

kako je posljednjeg dana došla na brod s velikom crpačom za ulje u

jednoj i sa još većim harpunom u drugoj ruci. A za njom nisu ni u

čemu zaostajali ni Bildad ni kapetan Peleg. Bildad je nosio sa sobom

dug popis svih potrebnih stvari, i kako bi nešto stiglo na palubu, on

bi odmah na popis stavio svoju kvačicu kod imena donesenog

predmeta. Peleg bi svaki čas na svojim bagavim nogama izmiljio iz

šatora kao iz kitove utrobe, te bi kroz bukaportu vikao na ljude dolje

u štivi, ili zagalamio na ljude gore u jedrilju, a onda se, sve psujući,

vraćao u svoj wigwam.

Za sve te dane priprema Queequeg i ja često smo išli na brod, i

svaki put sam pitao za kapetana Ahaba, kako mu je i kada će doći na

brod. Na ta su mi pitanja odgovarali da je već prizdravio i da mu je

iz dana u dan sve bolje, te samo što nije došao, a za to vrijeme da

kapetani Peleg i Bildad mogu i sami posvršavati sve što je potrebno

da se brod opremi za put. Da sam bio sasvim iskren prema sebi

samom, uvidio bih da mi u dnu duše nije baš godilo što ću se morati

odvažiti na tako dugo putovanje a da prije toga uopće i ne vidim

čovjeka koji će biti apsolutni diktator na brodu čim isplovimo na

otvoreno more. No kad čovjek u nešto posumnja, tek što je zagrizao

u to, znači da i sam nastoji zabašuriti i ušutkati tu svoju sumnju. A

126

tako bijaše i sa mnom. Ništa nisam rekao, a nastojao sam da ništa i

ne mislim.

Naposljetku nam objaviše da ćemo u neko doba sutrašnjeg

dana posigurno isploviti. I tako sutradan Queequeg i ja krenusmo na

brod čim je zadanilo.

127

21. ODLAZAK NA BROD

Približismo se pristaništu; bijaše gotovo šest sati izjutra, a još

uvijek sivo i magleno, još se nije razdanilo.

— Tamo gore vrzu se neki mornari, ako me oči ne varaju —

rekoh Queequegu. — Nisu sjene, kladio bih se da ćemo krenuti čim

sunce grane. Hajd' požurimo!

— Stojte! — vikne nekakav glas, a u isto vrijeme eto nam

nekoga iza leđa. Prikuči nam se, te nam stavi ruke na ramena, zatim

se progura između nas dvojice, sagne se malo naprijed, i u sivom

svitanju upilji u nas svoj čudni pogled. Bješe to Elija.

— Idete na brod?

— Ruke k sebi! — ja ću mu nato.

— Dobro pazite! — reče Queequeg i strese se. — Odlazite!

— Onda, nećete na brod?

— Hoćemo — odvratim ja — ali što se to vas tiče? Znajte,

gospodine Elija, meni se čini da ste ponešto bezobrazni!

— O ne, nipošto, uistinu nisam znao — odvrati Elija, upirući u

čudu svoje neobične oči čas u Queequega, čas u mene.

— Elija — rekoh — učinit ćete mom prijatelju i meni uslugu

ako nam se maknete s očiju. Polazimo na Indijski i na Tihi ocean, pa

se ne bismo željeli zadržavati.

— Idete? Odlazite? Vraćate li se prije doručka?

— Lud je, hajd'mo, Queequeg — rekoh.

— Ej! — zavikne Elija iza nas, pošto smo već poodmakli

nekoliko koraka.

— Pusti ga, Queequeg, hajdemo!

No on se opet prišulja k nama, i tapnuvši me odjednom rukom

po ramenu, reče:

— Jeste li maločas vidjeli gdje nešto nalik na ljude ide prema

brodu?

Osupnut tim izravnim i stvarnim pitanjem, odgovorim:

— Da, pričinilo mi se da vidim četvoricu ili petoricu ljudi, ali

je bilo vrlo tamno, pa nisam siguran jesam li dobro vidio.

— Da, vrlo tamno, vrlo tamno — odvrati Elija. — Zdravi bili!

Još ga jednom ostavismo, ali nam se on ponovno tiho prikuči, i,

primivši me opet za rame, reče:

— Pogledajte vidite li ih sad negdje!

128

— Koga?

— Dobro jutro vam i zdravi bili! — odvrati on udaljujući se. —

O, ja sam vas htio samo upozoriti na... ali ne mari, svejedno, sve u

obitelji... Hladno je jutros, zar ne? E, pa zbogom! Ne mislim da

ćemo se tako skoro vidjeti, osim ako vas ne vidim prije Sudnjeg

dana.

I nakon tih suludih riječi konačno nestade, ostavivši me na čas

nemilo zbunjena s te lude drskosti.

Kad smo konačno stupili na palubu »Pequoda«, nađosmo se u

gluhoj tišini: nigdje žive duše. Tambuć je iznutra bio zaključan,

bukaporte zatvorene, a po pokrivima90 ležali svitci konopa. Pođosmo

naprijed prema kaštelu, te natrapasmo na otklopljen špiraj91.

Ugledavši svjetlo, krenusmo dolje, gdje nađosmo samo starog

opremača, umotana u izderan vuneni haljetak. Ispružio se preko dva

sanduka, potrbuške, s licem na skrštenim rukama. Spavao je

dubokim snom.

— A gdje su mornari koje smo vidjeli, Queequeg? — rekoh

gledajući sumnjivo na spavača. Čini se da Queequeg na pristanu

uopće nije ništa primijetio od onoga što sam mu sad natuknuo: stoga

bih vjerovao da su me oči prevarile, da nije bilo Elijina inače

neobjašnjivog pitanja. No ja se prisilih da na to više ne mislim, te

kad mi pogled opet pade na spavača, u šali ću Queequegu da bi

možda bilo najbolje da ostanemo kraj njega: rekoh neka se smjesti.

On potapša spavačevu stražnjicu, kao da gleda je li dosta meka, a

onda ni pet ni šest sjede na nju.

— Zaboga, Queequeg, ne sjedaj na čovjeka!

— O, sasvim dobra sjedalica — odvrati Queequeg. — Tako

raditi kod nas, njega ne boliti lice.

— Lice! — u čudu ću ja. — To ti zoveš lice? E, onda zaista

ima dobroćudno lice. Ali, vidiš li da jedva diše. Ustani, Queequeg,

odveć si težak, jadniku se lice iskrivilo. Ustani! Pazi, zbacit će te na

tlo, čudim se kako se već nije probudio!

Queequeg se odmakne sve do spavačeve glave, i još dalje,

pripali svoju lulu-sjekiricu, a ja sjednem spavaču do nogu. Tako smo

nad njegovom glavom jedan drugom dodavali lulu. Za to sam

90 Daske kojima se bukaporta pokriva, zatvara. — Prev. 91 Dušpir, odušnik, otvori na palubi u obliku sanduka, koji služe za ventilaciju.

— Prev.

129

vrijeme Queequega pitao, a on mi je, njemu svojstvenim i

isprekidanim natucanjem, odgovarao i tumačio kako na njegovu

otoku, gdje nemaju sjedalica ni sofa, kralj, poglavice i svi

dostojanstvenici obično tove nekoliko svojih podanika iz nižih

slojeva, da im budu umjesto otomana; i tako, kad hoćeš udobno

urediti i namjestiti kuću, a ti samo kupiš desetak pretilih lijenčina,

pa ih rasporediš uza zidove i u ložnice. Te su lijenčine bile od velike

koristi na šetnjama i putovanjima, mnogo prikladnije od onih u štap

sklopljivih stolica, jer kad bi neki poglavica zaželio sjesti u hlad pod

kakvim drvetom, trebalo je samo da mahne rukom, i živa stolica već

bi se našla do njegovih nogu, sve ako bi tlo bilo ne znam kako

glibovito.

Dok mi je Queequeg to pripovijedao, svaki put kad bi od mene

primio tomahawk da povuče nekoliko dimova, zamahnuo bi

sjekiricom svoje lule spavaču nad glavom.

— A što to radiš, Queequeg?

— O, vrlo lako ubiti, vrlo lako!

On je i dalje raspredao neke uspomene u vezi sa svojom lulom-

sjekiricom, koja kao da je u njegovu životu služila dvostrukoj svrsi:

da raskoljuje glave njegovih neprijatelja i da mu ublažuje dušu —

kadno zaspali brodski opremač svrati našu pažnju na sebe.

Zagušljivi je dim naše lule sada već sasvim ispunjao taj kutić.

Mornar je teško disao, kao da se guši, a onda kao da ga je nešto

zaškakljalo u nosu; obrnuo se dva-tri puta s jedne strane na drugu, a

zatim sjedne i protare oči.

— Ej! — progunđa najposlije. — Tko ste vi, pušači?

— Članovi posade — odgovorim ja. — Kada ćemo na jedra?

— Tako, tako, i vi ćete s nama, je li? Danas trebamo isploviti.

Kapetan je sinoć došao na brod.

— Koji kapetan? Ahab?

— A tko bi drugi?

Htio sam ga još nešto pitati o Ahabu, kadno začusmo buku na

palubi.

— Oho! Starbuck je već na nogama! — reče opremač. — Taj

naš prvi božman živahan je momak, dobar i pobožan čovjek, ali

vragometan u ovim časovima, pa trebam i ja potrčati.

I rekavši to, popne se na palubu, a mi za njim.

Sunce je izlazilo. Uskoro stigoše članovi posade, po dvojica i

po trojica; opremači su brzo posvršavali svoj posao; časnici su svi

130

bili zaposleni, a mnogi s kraja hitro su donosili posljednje stvari na

brod. A sve to vrijeme Ahab je ostao nevidljiv, zaključan u svojoj

kabini.

131

22. SRETAN BOŽIĆ

Najposlije, oko podneva, pošto su i posljednji radnici otišli s

broda i pošto je »Pequod« bio otegljen od obale, a »Teta Samilost«

stigla u čamcu sa svojim posljednjim darovima — noćnom kapicom

za svoga svâka, prvog časnika Stubba, i rezervnom Biblijom za

brodskog konobara — poslije svega toga, dvojica kapetana, Peleg i

Bildad, iziđoše iz kabine, te se Peleg obrati prvom časniku i reče:

— Dakle, gospodine Starbuck, jeste li sigurni da je sve u redu?

Kapetan je Ahab spreman, očas sam govorio s njim; ne očekujete li

ništa više s kraja, a? E, pa dobro, sazovite onda sve ljude ovamo,

neka se postroje tu na kasaru, grom ih ubio!

— Ma kakva da je hitnja, Peleg, čemu te bogohulne riječi? —

reče Bildad. — A ti, prijatelju Starbuck, požuri se te učini kako smo

ti zapovjedili!

Pa kako to? Sad, u času našeg polaska, kapetan Peleg i kapetan

Bildad šepire se na kasaru, kao da su oni zapovjednici toga broda i

na moru, kao što su u svakom pogledu bili u luci; i sve dosad

kapetanu Ahabu ni traga ni glasa, samo što rekoše da se nalazi u

svojoj kabini. Moglo se misliti da za dizanje sidra i jedara, te da

brod usmjeriš na otvoreno more, on i nije potreban. Dakako, to nije

bila njegova dužnost nego peljarova, i kako još nije bio sasvim

ozdravio — tako govorahu — kapetan je Ahab ostajao dolje. I sve je

to izgledalo sasvim prirodno, to više što se i na trgovačkim

brodovima kapetani dugo vremena poslije dizanja sidra ne

pojavljuju na palubi, nego ostaju u svojoj kabini za punim stolom,

slaveći rastanak sa svojim prijateljima, prije no što će oni otići s

broda zajedno s peljarom.

No nije bilo mnogo vremena da se o tom razmišlja, jer se

kapetan Peleg sada sav razmahao. Kao da on vodi glavnu riječ i ima

komandu, a ne Bildad.

— Amo na kasar, razuzdanički sinovi! — podviknu na

mornare, koji su oklijevali i zastajkivali oko glavnog jarbola na

srednjoj palubi. — Gospodine Starbuck, stjerajte ih amo na krmu!

— Maknite šator! — glasila je slijedeća zapovijed. Kao što već

rekoh, taj bi šator od kitovih kosti i usi razapeli samo u luci, i već

trideset godina znalo se da »Maknite šator!« znači gotovo isto što i

zapovijed »Diži sidro!«

132

— Na vitlo! Grom i pakao! Trkom! — orila se daljnja

zapovijed, i momci pojuriše do pralica.

Treba znati da peljar u času kad se diže sidro, stoji na pramcu. I

tu ste sada mogli vidjeti Bildada. Usput rečeno, Bildad je, baš kao i

Peleg, uza svoje ostale dužnosti, bio i peljara. (Sumnjalo se da je

postao peljar samo da bi prištedio peljarsku pristojbu u Nantucketu

za sve brodove na kojima je kao suvlasnik imao interesa, jer druge

brodove nije ni pilotirao.) Tu ste, kako rekoh, mogli vidjeti Bildada

gdje se naginje nad ogradom na pramcu, da vidi je li sidro već

izronilo; usto je na mahove pjevao kao neke tužne kitice iz psalama,

ne bi li time natjerao na brži rad momke, koji su opet veselo, kao u

koru, iz svega grla izvijali neku pjesmu o djevojkama iz tijesne ulice

Booble. A nema ni tri dana kako im je Bildad izrijekom rekao da na

palubi »Pequoda« nije dopušteno pjevati bezbožne pjesme, osobito

na polasku, i još je povrhu »Teta Samilost« svakome mornaru u

visaljku stavila po izbor pjesmaricu pobožnog Wattsa.92

Kapetan je Peleg međutim nadzirao drugi dio broda, krmu,

nižući strašne kletve. Mislio sam da će potopiti brod još prije nego

što sidro izroni na površinu; i nehotice sam zastao na pralici

sidrenog vitla i rekao Queequegu da učini isto, razmišljajući o

opasnostima koje nas obojicu čekaju na tom putovanju što je počelo

pod upravljanjem takva ludog peljara. No tješio sam se mišlju da će

nam odnekud od pobožnog Bildada doći spas, usprkos njegovoj

sedamsto sedamdeset i sedmoj »česti« — kadli najedanput osjetih

kako me nešto vreznu straga. Okrenuh se i zgrozih od straha

ugledavši kapetana Pelega, koji je upravo bio povukao svoju nogu iz

moje neposredne blizine. Tako sam primio prvi udarac nogom.

— Zar se tako diže sidro na trgovačkim brodovima? —

zagrmje nada mnom. — Poskoči brže, blesane, vrat slomio! Zašto

ne potegnete svojski obojica? Đipni, Quohog, vraže crveni!

Potegnite kako Bog zapovijeda! Prihvatite ljudski! Uprite čvršće,

jače, jače, dok vam oči ne iskoče!

Trčao je oko vitla i tu i tamo izdašno zamahivao nogom, dok je

Bildad, nepokolebljivo miran, i dalje pjevušio svoju nabožnu pjesmu

i tako određivao takt. Sve mislim da je kapetan Peleg toga jutra

nešto više potegao iz boce.

92 Isaac Watts (1674.-1748.), engleski teolog i sastavljač pobožnih pjesama. —

Prev.

133

Napokon je sidro bilo izvučeno, jedra razapeta, i mi

zaplovismo. Bijaše Božić, dan kratak i studen, i kad se nad tim

kratkim nordijskim danom naklopila noć, već smo se našli nasred

zimskog oceana: ledeno prskanje stezalo nas u led kao u kakav

blistav oklop. Dugi nizovi kitovih zuba na ogradi blještavo se caklili

na mjesečini, a s brodskog rila visjeli ledeni mosuri kao bjelokosne

kljove gorostasna slona.

Suhonjavi Bildad, kao peljar, držao je prvu stražu, i od

vremena do vremena, dok bi stari brod duboko zaranjao u zelene

valove i sav se osipao ledenim injem, vjetar zavijao i vrv brujala

tihim zujem, razlijegala se njegova ustrajna pjesma:

Zelena su polja onkraj mora,

tu Zemlja se širi obećana;

Izrael tako preko mora i gora

stiže u Zemlju sretnog Kanaana!

Nikad mi te mile riječi nisu zvučale slađe negoli onda. Bile su

pune nade i utjehe. Usprkos hladnoj zimskoj noći na uzburkanom

oceanu, unatoč mokrim nogama i još mokrijoj odjeći, osjećao sam

da me još čeka blažena sigurnost, ubave udoline i proplanci vječnog

pramaljeća, gdje mlada trava sočno buja, nepogažena i nepokošena

sve do polovine ljeta.

Napokon smo bili toliko odmakli na otvoreno more da nam

naša dva pilota nisu više bila potrebna. Veliki čamac na jedra što nas

je pratio, priključio nam se sad uz bok.

Bilo je čudno i ganutljivo kako je Pelegu i Bildadu, a osobito

ovom potonjem, bio težak taj čas rastanka. Bilo im je teško i vrlo

mučno pri duši da konačno odu s broda koji je krenuo na tako dugo i

opasno putovanje da oplovi oba Olujna rta93 — bijaše im teško otići

s broda u koji su oni uložili nekoliko tisuća svojih teško zarađenih

dolara, a kojim je kao zapovjednik isplovio njihov stari drug, čovjek

gotovo jednako star kao i Bildad, isplovio da se ponovno izvrgne

svim strahotama nesmiljenih kitovih ralja. Teško mu se bilo

opraštati s nečim što mu je tako za srce priraslo i za što su ga vezali

toliki interesi. Jadni starina Bildad dugo je oklijevao, zabrinuto je

koracima mjerio palubu, trčao dolje u kabinu, da još jednom kaže

93 Cape Horn i Rt dobre nade. — Prev.

134

zbogom, pa opet na palubu, zagledajući se u zavjetrinu, zagledajući

se u beskraj tih voda koje u nedoglednoj daljini oplaču obale kopna

na istoku, gledao je prema kraju, gledao u nebo, očima kružio lijevo

i desno, gledao svakud i nikud, i najposlije, omatajući nesvjesno

komad užeta o kuku, uhvatio snažnog Pelega za ruku, drugom pak

podigao svjetiljku te časak zastao hrabro gledajući starom drugu u

lice, kao da mu želi reći: »Ništa to nije, stari, mogu izdržati, mogu!«

A Peleg se držao više filozofski, no unatoč svemu stoicizmu,

kad mu je svjetiljka došla preblizu, u oku mu zablista suza. I on je

trčao čas na palubu, čas u kabinu: sad još jednu riječ dolje s

kapetanom, sad opet riječ s prvim časnikom, Starbuckom.

Naposljetku se okrene svome drugu, kao da se konačno

odlučio:

— Hajde, kapetane Bildade, stari druže, valja krenuti. Povucite

taj deblenjak! Spustite čamac! Samo pažljivo, samo pažljivo! Hajde,

Bildade, stari moj, reci im što još imaš reći. Mnogo sreće, Starbuck!

Mnogo sreće, gospodine Stubb! Mnogo sreće, gospodine Flask!

Mnogo sreće i zbogom svima, a od danas za tri godine zamirisat će

cio naš stari Nantucket od tople večere kojom ću vas počastiti!

Hura! Hajdemo!

— Bog vas blagoslovio i čuvao vas pod svojom zaštitom—

mrmljao je Bildad, gotovo bez ikakve veze. — Nadam se da ćete

sada imati lijepo vrijeme, te će i Ahab uskoro biti među vama!

Njemu i treba blagog sunca, a u tropskim širinama, kamo sad

plovite, imat ćete ga dosta. Božmane, budite oprezni kad polazite u

lov! Nemojte uzalud stavljati čamce na kocku, vi harpunari: dobroj,

bijeloj cedrovini poskočila je ove godine cijena za tri posto! I ne

zaboravite svoje molitve. Gospodine Starbuck, pripazite da se

bačvari ne razbacuju uzalud dužicama! Da, zbilja, igle za šivanje

jedara nalaze se u zelenom sanduku! I nemojte previše loviti na dan

Gospodnji, ali nemojte opet promašiti dobru priliku, jer to bi značilo

odbaciti dar Gospodnji! Gospodine Stubb, pripazite na bačvu sa

sirupom; mislim da malo propušta! Ako pristanete uz koji otok,

gospodine Flask, nemojte griješiti bludno! Zbogom! Zbogom!

Pazite, gospodine Starbuck, da sir ne ostane odveć dugo u štivi!

Pokvarit će se! Čuvajte maslac: stajao je dvadeset centi po funti.

Mislite na...

— Hajde, hajde, dosta si nadrobio, hajdemo! — i u tim ga

riječima Peleg gurnu preko razme, te obojica skočiše u čamac.

135

Brod i čamac krenuše svaki svojim smjerom; hladan i vlažan

vjetar noćnik zapuhnu između jednoga i drugog; u visini proletje

osamljen galeb kričući; brod je klizio površjem morskim, a čamac se

ljuljao na valovima; triput zaviknusmo srdačno »hura!« i naslijepo

kao Sudbina zaplovismo na pusti Atlantik.

136

23. OBALA U ZAVJETRINI

Nekoliko poglavlja unatrag bijaše riječi o Bulkingtonu, stasitu

mornaru koga smo susreli u gostionici u New Bedfordu tek što se

bio iskrcao.

Kada je one studene zimske noći »Pequod« svojim osvetničkim

pramcem sjekao hladne i pakosne valove — koga ću to ugledati na

kormilu nego Bulkingtona! S iskrenim sam poštovanjem gledao toga

čovjeka koji se usred zime, tek što se iskrcao poslije opasnog

putovanja od četiri godine, smiono uputio na nov, jednako opasan i

dugotrajan pohod. Kao da mu zemlja gori pod nogama. Ono što je

uistinu veliko nije moguće iskazati riječima. Neizbrisivim

sjećanjima ne treba epitafa ni spomen-ploča; ovo kratko poglavlje

Bulkingtonov je grob bez nadgrobnog spomenika. Reći ću vam

samo toliko da je s Bulkingtonom bilo kao s brodom što ga je

zahvatila oluja: vihor ga bije i tjera duž obale u zavjetrini. Luka bi

mu pomogla, jer luka je milosrdna; u luci ga čeka spas i sigurnost,

utjeha i ognjište, večera i topla postelja, prijatelji i sve ono što je

smrtnicima milo. No, luka i kopno za taj brod u oluji znači najgoru

opasnost. Stoga mu valja bježati od gostoljubivih obala, jer ako bi se

samo dodirnuo kopna, svojom kobilicom samo strugnuo po čvrstom

tlu, potresao bi se skroz naskroz. Sa svim jedrima uvjetar bježi od

obale i tako se bori protiv istih onih vjetrova koji bi ga htjeli odnijeti

kući, i sve se dalje valja, roni i odmiče po uzburkanoj pučini: da

nađe spas, očajno srlja u propast; njegov najljući neprijatelj jedini

mu je prijatelj.

Poznajete li sada Bulkingtona? On je, čini se, nazreo tračak one

istine što je nepodnošljiva smrtnicima — istine da su sve duboke i

ozbiljne misli samo neustrašivo nastojanje duše da sačuva slobodu i

neovisnost svoga mora, dok se divlji vjetrovi s neba i sa zemlje

uroćuju da je bace na izdajničko kopno ropskih obala.

I kako samo na beskrajnome moru vlada najviša, neograničena

Istina, beskrajna kao Bog, to je onda bolje poginuti u toj

beskrajnosti što huči negoli jadno završiti u zavjetrini, sve ako tu i

bio spas. O, tko da onda kukavički, poput crva, otpuže na kopno?

Strahota nad strahotama! Zar je sva ta muka uzaludna? Gore glavu,

Bulkingtone, hrabro naprijed! Drži se ponosno, kao polubog! Iz

morske pjene sa tvoga bezdanog groba diže se tvoja apoteoza!

137

24. U OBRANU JEDNOG ZVANJA

Kako smo se Queequeg i ja sretno ukrcali i dali u kitolovce, i

kako se u ljudi s kopna nekako uvriježilo mišljenje da je lov na

kitove neko nepoetično i nedostojno zanimanje, sav evo gorim od

želje da vama, ljudima s kopna, pokažem kakvu veliku nepravdu

nanosite nama kitolovcima.

Mislim prije svega da je gotovo i suvišno utvrditi činjenicu

kako ljudi, općenito, kitolov ne stavljaju u istu razinu sa slobodnim

zvanjima. Kad bi neki stranac dospio u kakvo miješano velegradsko

društvo, te prisutnima bio predstavljen, recimo, kao harpunar, ta

okolnost zacijelo ne bi baš mnogo pridonijela njegovu ugledu. A

kad bi, nadmećući se s pomorskim časnicima, stavio na svoju

posjetnicu još i inicijale Č.K.L.Z. (član kitolovačkog zbora), to bi se

svakako smatralo odveć preuzetnim i smiješnim.

Jedan od glavnih razloga s kojih svijet ne iskazuje čast nama

kitolovcima, nesumnjivo je ovaj: ljudi stoje na stanovištu da se naše

zanimanje može u najboljem slučaju smatrati nekom mesarskom

rabotom, pa da smo, baveći se tim poslom, sa svih strana okruženi

kojekakvim prljavštinama. Mesari jesmo, to je istina, ali mesari, i to

oni koji greznu u krvi, bijahu i sve vojskovođe u ratu što ih cio svijet

tako zanosno slavi. A što se tiče tobožnje prljavštine u našem

zvanju, mi ćemo vas domalo upoznati s nekim činjenicama koje su

vam dosad bile prilično nepoznate, pa ćete uvidjeti da je kitarica

nešto najčistije na ovome nadasve čistom svijetu. Dopustimo da

spomenuta prljavština doista i postoji, pitam vas: koji se to neuredni

i prljavi dijelovi na kitarici mogu usporediti s neopisivim truljenjem

na bojnim poljima, s kojih se toliki ratnici vraćaju da ubiru ženski

pljesak? A ako pomisao na opasnost uveličava opće mišljenje o

vojničkom zvanju, dopustite da vam kažem kako bi mnogi stari

ratnik koji je neustrašivo jurišao na neprijateljske topove, brzo

ustuknuo u času kad bi se pred njim pojavila repina gorostasne

ulješure, mlatarajući po zraku i stvarajući pravi vihor nad njegovom

glavom. Jer što su zapravo razumljive ljudske strahote kad se

usporede sa strahotama i čudesima Božjim?

No iako svijet prezire nas kitolovce, ipak nam, i ne znajući,

iskazuje najveću pohvalu, štoviše udivljenje, jer gotovo sve svijeće,

svjetiljke i kandila što gore po čitavoj zemaljskoj kugli, gore, kao

138

pred samim oltarima i žrtvenicima, nama u slavu!94

No, razmotrimo stvar s drugog gledišta, izmjerimo je svim

mjerama: pogledajmo što su kitolovci sada i što su nekoć bili.

Zašto su u De Wittovo doba95 holandskim kitolovnim

brodovljem zapovijedali admirali? Zašto je francuski kralj Ljudevit

XVI opremio kitarice u Dunkerqueu na svoj trošak i najuljudnije u

taj grad pozvao tridesetak obitelji baš s našeg otoka Nantucketa?

Zašto je Britanija u vremenu od 1750. do 1788. isplatila svojim

kitolovcima više od milijun funti samih nagrada? I na kraju, kako to

da mi, američki kitolovci, brojem svojih brodova kitolovaca

nadmašujemo broj kitarica svega ostalog svijeta — imamo flotu od

preko sedam stotina brodova, s posadom od osamnaest tisuća

mornara, svake godine privređujemo četiri milijuna dolara, brodovi

nam u času polaska vrijede dvadeset milijuna dolara, i svake godine

donesemo u zemlju plijen od sedam milijuna dolara? Kako bi sve to

bilo moguće da lov na kitove nije zaista nešto veliko?

Ali to još nije ni polovina: čujte dalje!

Izrijekom tvrdim da filozof kozmopolit ne može, za svog

života, pokazati ni jedan jedini mirotvorni utjecaj koji bi u

posljednjih šezdeset godina jače djelovao širom svijeta uzetog kao

cjelina — nego što je djelovalo uzvišeno zvanje kitolovačko. U

svakom slučaju, to je zvanje proizvelo događaje što su sami po sebi

tako znatni, a u daljim rezultatima tako važni, da se kitolov zaista

može usporediti s onom egipatskom majkom kojoj je plod utrobe

već blagoslovljen novim plodom u sebi. Teško bi bilo nabrojiti sve

te činjenice, pa će biti dosta da samo neke spomenemo. Mnoge je i

mnoge godine brod smjelih kitolovaca bio onaj pionir koji je

istraživao i otkrivao najudaljenije i najnepoznatije krajeve svijeta.

Kitarice su istraživale mora i arhipelage što nisu bili označeni ni na

kojem zemljovidu i kamo još nije doplovio nikakav Cook ni

Vancouver.96 Kad američki i europski ratni brodovi danas mirno

ulaze u nekoć opasne i divlje luke, neka ispale plotun u čast i slavu

kitolovaca, koji su im prvi pokazali put i bili prvi tumači između

94 Nekoć se kitovo ulje upotrebljavalo za rasvjetu. — Prev. 95 Jan de Witt (1625.-1672.) holandski državnik. — Prev. 96 James Cook (1728.-1779.) engleski pomorac i istraživač, otkrio New

Zeeland, Havaje itd.; prvi oplovio zemlju od zapada na istok. — George Vancouver

(1758.-1798.), engleski pomorac i istraživač, pratio Cooka na njegovim putovanjima.

— Prev.

139

njih i divljaka. Slavite koliko hoćete junake istraživačkih

ekspedicija, slavite heroje kakvi su bili Cook i Krusenstern,97 ali ja

vam velim da je iz Nantucketa isplovilo na desetke neznanih

kapetana koji su bili isto tako veliki, čak i veći od vašeg Cooka i

Krusensterna! Bespomoćni i goloruki borili su se u vodama gdje su

vrvjeli proždrljivi morski psi, boj bili na žalima ljudožderskim,

obasipani otrovnim kopljima i strijelama, činili junačka djela,

neustrašivo se hvatali ukoštac s čudesima nepojmljivim i sa

strahotama neslućenim, pred kojima bi se i Cook sa svim svojim

mornarima i mušketama zacijelo bio pokolebao. Mnogo se pisalo i

pretjerivalo o tim drevnim pomorcima po južnim morima, pa ipak su

sve te slavne plovidbe bile samo svakodnevne šetnje po moru za

naše junačke Nantucketance. Vancouver je često posvećivao tri

čitava poglavlja nekim pustolovinama koje kitolovci ne bi smatrali

vrijednima ni da ih unose u brodski dnevnik! O, svijete, svijete!

Prije nego što su lovci na kitove počeli ploviti oko Cape Horna,

postojala je samo kolonijalna trgovina i samo kolonijalni promet

između Europe i duge linije bogatih španjolskih provincija na

pacifičkoj obali. Zasluga je lovca na kitove što je prvi slomio taj

obruč što ga je ljubomorno podržavala politika španjolske krune.

Kad bi prostor dopuštao, mogao bih jasno dokazati kako je s

pomoću kitolovaca konačno došlo do oslobođenja Perua, Čilea i

Bolivije ispod jarma stare Španjolske i do stvaranja vječne

demokracije u tim krajevima svijeta.

Zatim, kitolovci su u krilo civiliziranog svijeta priveli onu

Ameriku na drugoj strani kugle zemaljske — Australiju. Poslije

prvog otkrića toga kopna, što ga je zabunom otkrio neki Holandez,

svi su brodovi zazirali od tih obala kao kužno barbarskih, ali je brod

kitolovac ipak ondje pristao. On je prava majka te danas moćne

kolonije. Štoviše, u prvo vrijeme naseljavanja Australije, kitolovci

su često spašavali naseljenike od smrti od gladi dvopekom sa svoga

broda, koji se, sretnim slučajem, usidrio u tim vodama. To isto

događalo se i na nebrojenim otocima Polinezije. Velika hvala ide

brodu kitolovcu što je misionarima i trgovcima otvorio putove, a u

mnogo slučajeva otpremio prve misionare na njihova odredišta. Ako

Japan, ta zemlja što se dvostruko zabravila pred svijetom, ikad

97 A.I. Krusenstern (1770.-1846.), ruski pomorac. Njegovo djelo Put oko svijeta

u godinama 1803.-1806. prevedeno je na mnoge europske jezike. — Prev.

140

postane pristupačan, to će također biti zasluga kitolovaca, koji su mu

već na pragu.

No ako i uza sve to tkogod među vama još jednako tvrdi da

kitolov nije u skladu s nekim estetskim idejama, spreman sam u

svako doba s njime podijeliti megdan i na njem polomiti pedeset

kopalja, sve dok ga, razbijene kacige, ne oborim s konja.

Možda ćete reći da kit nema slavnih pisaca, a kitolov nijednog

čuvenog kroničara. Nema ih? A tko je napisao prvi izvještaj o našem

Levijatanu? Nitko drugi doli slavni Job. Tko nam je dao prvi opis

lova na kitove? Nitko drugi doli sam Alfred Veliki,98 koji je svojim

kraljevskim perom zapisivao riječi Othera, norveškog kitolovca iz

onog vremena. Tko je govorio o našoj slavi u Parlamentu? Nitko

drugi nego sam Edmund Burke!99

Istina je, ali su kitolovci ipak jadnici, u njihovim žilama nema

plemenite krvi.

U njihovim žilama nema plemenite krvi? U njihovim žilama

ima nešto vrednije od kraljevske krvi. Baka Benjamina Franklina100

bila je Mary Morrel, koja je udajom postala Mary Folger, jedna od

prvih naseljenica Nantucketa, pramajka mnogih pokoljenja čuvenih

harpunara, sve samih prijatelja i rođaka plemenitog Benjamina —

harpunara koji i dandanas plove po svim morima svijeta, bacajući

svoje ljuto gvožđe na kitove!

Jest, istina je, ali svi su ljudi jednodušni u tome da kitolov nije

častan posao.

Kitolov nije častan posao? Kraljevski je to posao! Po

staroengleskim zakonima kit je proglašen »kraljevskom ribom«!101

O, pa taj je zakon pusto slovo na papiru — kit nije nikad igrao

neku značajnu ulogu!

Kit nije nikad igrao neku značajnu ulogu? Za svečanog dočeka,

priređena nekome rimskom vojskovođi, koji je pobjednički ulazio u

prijestolnicu svijeta, kitove kosti, dopremljene s dalekih sirijskih

obala bijahu najviđeniji predmet u trijumfalnoj povorci.

98 Engleski kralj (849.-901.), protjerao Normane, preuredio Englesku, njegovao

domaću knjigu, popisivao zakone. — Prev. 99 Edmund Burke (1730.-1797.), engleski državnik, pisac i govornik. — Prev. 100 Američki državnik, fizičar i pisac (1706.-1790.), pobornik nezavisnosti

engleskih kolonija u Sjevernoj Americi; izumio munjovod, otkrio razliku između

pozitivnog i negativnog elektriciteta, dokazao opstanak Golfske struje. — Prev. 101 O tome nešto više u slijedećim poglavljima. — Bilješka piščeva.

141

Neka bude kad već navodiš, ali — reci što te volja — u

kitolovu nema pravog dostojanstva!

U kitolovu nema dostojanstva? Ta i nebesa sama potvrđuju

dostojanstvo našeg zvanja: na južnom nebu blista zviježđe koje je

dobilo svoje ime po kitu! Dosta! Skidaj šešir pred licem cara, ali ga

skini i pred Queequegom! Dosta! Poznajem čovjeka koji je u toku

svoga života ubio tristo i pedeset kitova. Ja toga čovjeka cijenim

više nego onog vojskovođu Staroga vijeka koji se hvalio da je

osvojio isto toliko utvrđenih gradova.

A što se mene tiče, ako bi se u meni otkrile neke još nepoznate

vrijednosti; ako bih se ikad na tome malom, ali tako lako

zaboravljivom svijetu proslavio nečim čime bih se mogao s

razlogom ponositi; ako u budućnosti učinim nešto za što bi čovjeku

bilo draže što je to učinio negoli propustio; ako izvršitelji moje

oporuke ili, prije, moji vjerovnici u mom stolu nađu kakav

dragocjen rukopis — ja evo unaprijed svu čast i slavu pripisujem

lovu na kitove, jer je to bio moj Yale College i moj Harvard.102

102 Dva čuvena sveučilišta u SAD-u — Prev.

142

25. I JOŠ NEŠTO

I dalje bih rado nizao činjenice u obranu dostojanstva lova na

kitove. Zar ne bi zaslužio ukor branitelj koji bi, izlažući svoje

dokaze i činjenice, prešutio kakvu važnu napomenu koja bi išla u

prilog njegova branjenika?

Svima je dobro poznato da se prilikom krunidbe kraljeva i

kraljica, i u današnje doba, obavlja pomazivanje; tako se oni

osposobljuju za svoje dužnosti. Ima, da tako kažemo, neka državna

soljenka, a možda ima i državna boca s uljem. Kako se ta sol

zapravo primjenjuje — tko bi znao? No pouzdano znam da se

kraljeva glava pri krunidbi svečano pomazuje uljem, kao glavica

salate. Možda to čine zato da bi njegova nutrina bolje funkcionirala,

kao što se strojevi mažu uljem? Mnogo bi se moglo razmišljati u

vezi s dostojanstvom toga krunidbenog obreda, jer u običnom životu

baš ne cijenimo onoga koji nauljuje kosu i od kojega se širi osjetljiv

miris. Ako ćemo pravo, zreo čovjek koji maže kosu, ukoliko to ne

čini iz nekih zdravstvenih razloga, očito je čovjek s kojim nešto nije

u redu.

No nas zanima samo jedno: kakvo se ulje upotrebljava prilikom

krunidbe? Maslinovo ulje nikako ne može biti, a dabome da neće

uzeti ni kokosovo ulje, kao što je također isključeno da se tom

prilikom služe medvjeđim salom, ili ribljim uljem. Pa što bi onda

moglo biti, nego čisto, neprerađeno kitovo ulje, najprikladnije ulje

što postoji?

Zamislite se malo, vi kralju tako odani Britanci! Mi kitolovci

opskrbljujemo vaše kraljeve i kraljice krunidbenim materijalom!

143

26. VITEZOVI I ŠTITONOŠE

Prvi časnik na »Pequodu« bio je Starbuck, Nantucketanac iz

kvekerske obitelji. Bio je to čovjek visoka rasta, ozbiljan; premda se

rodio na ledenoj obali, činilo se da je kadar podnositi toplo

podneblje, jer mu koža bijaše tvrda kao dvopek. Kad bi se našao u

Indiji, krv mu se ne bi uspjenila i ciknula kao pivo u bocama.

Zacijelo se rodio u doba opće suše i oskudice, ili u koji dan posta, s

kojeg je njegov otok poznat.

Bilo mu je tek trideset ljeta, no ta su mu ljeta kanda ispržila i

isušila sve suvišno u tijelu. Ali ta njegova tankoća, da je tako

nazovemo, nije se činila kao neki odraz muka i briga više negoli

odraz tjelesnog iscrpljenja; bijaše to naprosto zgusnuće čovjeka,

njegovo sažimanje. Nipošto nije izgledao bolestan; naprotiv,

njegova čista i jedra koža bijaše najbolji omot jedrini njegova tijela.

Čvrsto u nju uvijen i balzamiran unutarnjim zdravljem i snagom,

kao kakav oživjeli drevni Egipćanin, taj se Starbuck činio spreman i

pripravljen da traje mnoge vjekove u budućnost i da takav kakav je

vječno živi, jer njegova unutarnja živahnost i jedrina, bilo to na

polarnom snijegu ili pod tropskim suncem, bijaše, kao kakav

patentirani kronometar, stvorena i zajamčena za sva podneblja. Kad

biste mu pogledali u oči, činilo bi vam se da se u njima sveudilj

odrazuju bezbrojne pogibli s kojima se mirno susretao za svoga

života. Bio je to čvrst, krepak čovjek čiji život u najvećoj česti bijaše

sadržajna pantomima akcije, a ne bezbojno poglavlje puno praznih

riječi. No, unatoč svoj njegovoj hrabroj ozbiljnosti i snazi, bijahu u

njem neke značajke koje su kadikad utjecale na sve ostalo, a

ponekad, čini se, i prelazile sve ostalo. Neobično savjestan kao

mornar, a po prirodi krotak, on je, provodeći život u divljini i osami

na oceanu, bio sklon praznovjerju, koje se u nekih ljudi kanda prije

rađa iz inteligencije negoli iz neznanja. Na nj su djelovala izvanja

znamenja i unutarnje slutnje, te bi u tim časovima kopnio ledeni

oklop što je sputavao njegovu dušu, a još više ga je tim tajanstvenim

utjecajima privlačilo sjećanje na mladu ženu i dijete, ublažujući

prvobitnu oporost njegove naravi, kako to često biva u prostodušnih

pomoraca, koji onda u odsudnim opasnostima lova gube svoju

prkosnu i izazovnu poduzetnost.

»Ne želim u svom čamcu imati ijednog čovjeka«, govorio je

144

Starbuck, »koji ne osjeća straha od kita.« A time nije htio samo reći

da je uistinu hrabar jedino onaj koji umije uočiti i prosuditi

opasnost, nego i to da je čovjek bez ikakva straha kudikamo opasniji

od najgore kukavice.

»Da, da«, govorio je Stubb, drugi božman, »od svih je

kitolovaca taj naš Starbuck najoprezniji.« No uskoro ćemo vidjeti

što znači riječ »oprezan« u ustima čovjeka kao što je Stubb, ili u

ustima ma kojeg kitolovca.

Starbuck nije izazivao sudbinu, nije tražio nepotrebne opasne

pustolovine; za njega hrabrost nije bila osjećaj, nego naprosto nešto

korisno što je čovjeku odmah pri ruci u svim praktičnim prilikama u

životu. S druge strane, valjda je mislio i to da je hrabrost dio opreme

koja se nalazi naslagana u skladištu svakoga broda za lov na kitove,

kao meso i kruh, a čime se ne smije razbacivati. Zato nije baš

nimalo volio da poslije zalaska sunca spušta lovačke čamce u more,

niti je tvrdoglavo tražio borbu s kitom, koji se već i sam uporno

borio protiv njega. »Jer ja se nalazim na tom opasnom oceanu«,

mišljaše Starbuck, »da ubijam kitove da bih mogao živjeti, a ne da

oni mene ubiju da bi tako oni mogli živjeti.« Znao je vrlo dobro da

je na taj način mnogo stotina ljudi već prije njega zaglavilo. Ta

kakva je sudbina snašla njegova oca? Na kojem bi se morskome dnu

mogle naći raznesene kosti njegova brata?

S takvim sjećanjima u duši i s onim izvjesnim praznovjerjem o

kojem bijaše riječi, Starbuck je zaista morao biti neobično hrabar. U

takvu čovjeku, s takvim strašnim uspomenama, potajno je moralo

proklijati nešto što je u danim okolnostima razbijalo oklop njegove

duše i sažigalo svu njegovu hrabrost. Ma kako hrabar bio, ta njegova

hrabrost, koja u neustrašivih ljudi i nije ništa neobično, koja čovjeka

u ljutoj borbi sa silinom mora, vjetrova, kitova i neshvatljivim

strahotama ovoga svijeta ne napušta, nije se ipak znala othrvati onim

natprirodnim, duševnim, a stoga i mnogo jezovitijim strahotama što

ponekad zloslutnom prijetnjom izbijaju iz namrštena čela bijesna i

moćna čovjeka.

Kad bi ova pripovijest imala prikazati kako se jačina jadnog

Starbucka potpuno srozala, ja možda ne bih imao srca napisati tu

pripovijest, jer je bolno, čak neugodno, prikazati slom jedne ljudske

duše. Ma kako ljudi, u trgovačkim društvima i u nacijama, bili

glupaci, hulje i ubojice, ma kako im lica bila iznakažena prostotom i

podlošću, ipak je čovjek — kao idealni lik — tako plemenito i

145

divno, tako uzvišeno biće, da bi svi njegovi bližnji morali pohitjeti

da svojim najskupocjenijim ruhom pokriju neku njegovu sramotnu

ljagu. U nama je svima duboko usađeno neko neoskvrnuto

čovještvo, tako duboko i trajno, te ono ostaje živo i netaknuto i onda

kad se već čini da se vanjski karakter izgubio, i to čovještvo krvari u

najgorim mukama gledajući čovjeka komu se vrijednost izgubila i

propala. Ni sama samilost, gledajući takvu sramotu, ne može sasvim

suspregnuti svoje prijekore popustljivim zvijezdama. No to uzvišeno

dostojanstvo o kojem govorim nije dostojanstvo kraljeva i grimiza,

nego ono široko dostojanstvo koje se ne može ruhom oviti. Možete

ga vidjeti gdje blista u ruci što razmahuje kopljem ili što u zemlju

zabija kolac: to je ono demokratsko, ljudsko dostojanstvo što

ozaruje sve, a dolazi od Boga, velikog apsolutnog Boga, koji je

jezgra i kora svake demokracije! Njegova posvudašnjost — naša

božanska jednakost!

I tako, ako i najbjednijim mornarima, odmetnicima i

odbačenicima odsad pripišem uzvišena svojstva, premda mračna, i

tragičnom ih slavom ovjenčam; ako se i najmanji i možda

najizgubljeniji među svima ponekad uzvisi i vine u najveće visine;

ako ruku radnika dodirnem i osvijetlim nebeskim sjajem, ako nad

zalaskom kojeg nesretnika protegnem dugu — ti me onda okrijepi

pred svakom ljudskom kritikom, o pravedni Duše Jednakosti, koji si

nad svim mojim rodom razastro kraljevski plašt čovječnosti!

Okrijepi me u njemu, o veliki Bože čovjekoljubivi, ti koji grešnom

zatočeniku Bunyanu103 nisi uskratio blijedi biser poezije, ti koji si

najčistijim zlatom pozlatio osakaćenu ruku starog Cervantesa104, ti

koji si odabrao Andrewa Jacksona105 među stijenama, uspeo ga na

ratnog konja i uzvisio na više od prijestolja! Ti koji u svim svojim

svečanim pohodima na zemlji uvijek svoje odabranike uzimaš

između kraljevskih siromaha — okrijepi me, o Bože!

103 John Bunyan (1628.-1688.), engleski puritanski pisac, autor Poklonikova

putovanja, djela što je napisano u tamnici. — Prev. 104 Cervantes (1547.-1616.), pisac Don Quijotea, u bitci kod Lepanta izgubio

lijevu ruku. — Prev. 105 Andrew Jackson (1767.-1845.), sedmi predsjednik SAD-a — Prev.

146

27. VITEZOVI I ŠTITONOŠE (nastavak)

Stubb je bio drugi časnik. Bijaše on rodom sa Cape Coda, pa su

ga po mjesnom običaju zvali »Kođanin«. Bio je bezbrižan, ni

kukavica, ni ludo neustrašiv, svim je opasnostima ravnodušno

gledao u lice kako su dolazile, a u najpogibeljnijim časovima lova

radio je mirno i sabrano svoj posao, kao stolarski radnik koji se

negdje unajmio na godinu dana. Onako vedre ćudi, miran i

bezbrižan, upravljaše svojim čamcem, kao da najsmrtonosniji sukob

s kitom nije drugo doli prijateljska večerica, a njegova posada —

sami uzvanici. Pazio je da na njegovu čamcu bude sve udobno, kao

što kakav stari kočijaš pazi na udobnost svojih kočija. Kad bi se

približio kitu, u najžešćem je jeku borbe svojim nesmiljenim

kopljem baratao hladnokrvno i hitro, kao što kotlar, zviždeći, barata

svojim čekićem. A kad bi se najljućoj nemani prikučio bokom uz

bok, pjevušio bi svoje stare poskočnice. Duga je navika Stubbu

ždrijelo smrti pretvorila u udoban naslonjač. Što je držao o samoj

smrti, to nitko ne može reći. A tko zna je li i pomišljao na nju; ali

kad bi poslije obilna jela slučajno i svratio misli na nju, bez sumnje

ju je, kao dobar mornar, smatrao nekim zovom straže da se uspne na

palubu i uradi nešto, a što će to biti, to će doznati kad izvrši

zapovijed, nikako prije.

Ono što je, možda uza sve ostalo, činilo da je Stubb bio tako

dobroćudan i neustrašiv, da je tako veselo podnosio teret života, u

svijetu punu tužnih kućaraca koji se grbe od svoga bremena — što je

prinosilo da se stvori ona njegova upravo bezbožna vedrina — to

zacijelo bijaše njegova lula. Jer kao i njegov nos, crna mu je kratka

lulica bila redovita crta njegova lica. Prije biste se nadali da će iz

kreveta iskočiti bez nosa nego bez svoje lule. Imao je cijelo čudo

lula, što ih je napunjene držao poredane na stalku, nadohvat ruke;

kad god bi se navratio u svoju izbicu, sve bi ih redom ispušio,

pripaljujući jednu o drugu, onda bi ih ponovno sve redom napunio,

da opet budu spremne. Kad bi se odijevao, Stubb nije najprije turao

noge u hlače, nego lulu u usta.

Mislim da je to neprestano pušenje bilo barem jedan od razloga

njegovoj posebnoj ćudi. Jer svima je poznato da je zrak ove zemlje,

bilo na kopnu ili na moru, strahovito okužen bezimenom bijedom

nebrojenih mrtvih koji su ga, umirući, izdisali i, kao što ljudi u

147

vrijeme kad hara kolera, hodaju s rupcem što je natopljen kamforom

— isto tako je možda duhanski dim iz Stubbove lule djelovao kao

raskužno sredstvo.

Treći je časnik bio Flask, rodom iz Tisburyja sa Martha's

Vineyarda. Onizak mlad čovjek, gojazan, rumena lica, vrlo

ratoboran spram kitova, koji je kanda mislio da su mu golemi

levijatani tradicionalni osobni neprijatelji, pa je za njega bilo pitanje

časti da ih tamani kad god ih sretne. Potpuno je izgubio svaki

osjećaj poštovanja prema svim čudesima njihovih veličanstvenih

tjelesa i tajnovitog im načina života, a isto mu je tako otupjela i

svaka bojazan od eventualne opasnosti pri susretu s njima, te po

njegovu skromnu mišljenju ta čudnovata životinja nije bila drugo

doli vrsta jako povećana miša ili, recimo, morskog štakora, i samo

ga treba nadmudriti, te iziskuje nešto malo vremena i truda da ga

ubiješ i istopiš. Ta nesvjesna neustrašivost učinila ga je, a da to ni

sam nije znao, ponešto obijesnim što se tiče kitova. Lovio je kitove

za razonodu, a one tri godine krstarenja oko Cape Horna za njega su

bile samo tri godine šale. Kao što u tesara ima čavala od kovana

željeza i običnih klinaca, tako bismo i ljude mogli podijeliti. Mali

Flask bijaše od onih prvih, što su skovani da se čvrsto zabiju i dugo

drže. Svi su ga na »Pequodu« zvali Okagača, jer je bio nalik na one

kratke, debele grede koje na arktičkim kitarkama tako zovu, a koje

iznutra brodovima podupiru i učvršćuju bokove, da bi lakše

odolijevali pritisku onih opasnih mora.

Ta tri časnika,— Starbuck, Stubb i Flask — bijahu važne

ličnosti na brodu. Oni su po općim propisima zapovijedali trima

lovačkim čamcima »Pequoda« kao vođe. U borbenom poretku, kad

Ahab preuzme zapovjedništvo nad svojim snagama da navali na

kitove, ta su tri predvodnika bila kao tri kapetana svojih odreda. Ili

pak, onako oboružani dugim oštrim kopljima, bijahu vam oni kao

nekakav trolist po izbor kopljanika, kao što su harpunaši bili bacači

sulica.

Pa kako u tom slavnom lovu na kitove svakog časnika ili

predvodnika, kao nekoć gotskog viteza, prati po jedan kormilar ili

harpunaš, koji mu u stanovitim slučajevima pruža novo koplje ako

se prvo gadno iskrivilo ili savilo u navali, i kako su ta dvojica osim

toga obično i međusobom povezana prisnim prijateljstvom —

svakako je red spomenuti i tu trojicu harpunaša i kazati kome je

pojedini od njih bio dodijeljen.

148

U prvom redu tu je bio Queequeg, koga je prvi časnik Starbuck

odabrao za svoga štitonošu. No Queequega već poznajemo.

Drugi po redu bio je Tashtego, čistokrvan Indijanac s Gay

Heada, najzapadnijeg predbrežja na Martha's Vineyardu, gdje još

postoje posljednji ostaci naselja crvenokožaca, koje je susjednom

Nantucketu dalo mnoge od njegovih najsmionijih harpunaša.

Kitolovci ih obično zovu rodovnim imenom Gay-Headovci.

Tashtegova duga, tanka i crna kosa, njegove ispupčene jarmenice i

crne okruglaste oči — previše orijentalne po svojoj veličini za

Indijanca, ali antarktične po blistavom izrazu — sve je to dovoljno

jasno odavalo da je potomak one čistokrvne rase ratnika-lovaca koji

su u lovu na losove u Novoj Engleskoj, s lukom u ruci, prokrstarili

prašume cijelog kopna. No Tashtego nije više njušio trag divljih

zvijeri po prašumama, nego je sada tragao u vodenim brazdama

golemih kitova u moru, a pouzdanim harpunom dolično je zamijenio

nepromašivi luk svojih otaca. Gledajući te mišičave, zagasitosmeđe

vitke udove, okretne poput zmije, čovjek bi gotovo povjerovao u

praznovjerne priče nekih starih puritanaca106 pa toga divljeg

Indijanca gotovo držao za Kralja zračnih sila. Tashtego bijaše

štitonoša drugog časnika Stubba.

Treći je harpunaš bio kao ugljen crni divovski divljak, crnac

Daggoo, lavljega hoda — naizgled pravi Ahasver.107 S ušiju mu

visjela dva tako velika zlatna koluta što su ih mornari zvali alke o

koje bi se lijepo moglo pričvrstiti kakvo jedro. Daggoo se još u

mladosti dobrovoljno ukrcao na neki brod kitolovac koji je bio

usidren u samotnom zaljevu njegove rodne obale. U svome je životu

bio samo u Africi, u Nantucketu i nekim urođeničkim lukama, u

koje kitolovci najviše dolaze, pa kako je mnogo godina provodio

vratolomni život kitolovca na brodovima, kojih vlasnici nisu osobito

pazili kakve ljude uzimaju na svoje brodove, Daggoo je zadržao sve

svoje urođeničke osobine, te je uspravno kao žirafa hodao po

palubama u sjaju svojih šest stopa i pet palaca visine. Gledajući u

106 Puritanci u Engleskoj i Škotskoj pripadnici »čistog evanđeoskog nauka«;

mjesto episkopalne, tražili crkvu sa starješinama i rastavu crkve od države;

progonjeni od stuartovaca, iselili se u Ameriku. — Prev. 107 Vječni Žid, po srednjovjek. pričama, otjerao Isusa kad je ovaj pred

njegovom kućom, idući na Golgotu, htio otpočinuti, te za kaznu mora lutati do

Sudnjega dana. Umjetna ga poezija također shvaća simbolom čovječanstva koje

neprestano hrli naprijed. — Prev.

149

njega, čovjek bi se osjećao nekako ponizno sićušnim, a kad bi

bijelac stajao pred njim, izgledao bi kao bijela zastava koja je došla

tražiti primirje od jedne tvrđave. A bilo je čudno što je taj

veličanstveni crnac, Ahasver Daggoo, bio štitonoša maloga Flaska,

koji se kraj njega doimao kao šahovska figurica.

Što se tiče ostalih članova posade na »Pequodu«, budi rečeno

da do današnjeg dana ni jedan od dvojice svih onih mnogih tisuća

mornara na kaštelu, zaposlenih u američkom kitolovu, nije rođeni

Amerikanac, dok gotovo svi časnici jesu. Isto je tako i u američkoj

vojsci, pa i u ratnoj i trgovačkoj mornarici, a također u tehničkim

trupama koje rade na gradnji američkih kanala i željeznica. Velim:

isto tako, jer u svim tim slučajevima rođeni Amerikanci u izobilju

daju pamet, dok im sav ostali svijet isto tako velikodušno stavlja na

raspolaganje radnu snagu. Priličan broj tih mornara kitolovaca

potječe s Azora, gdje nantucketanske kitarke često pristaju da

popune svoju posadu kršnim brđanima sa tih vrletnih obala. Zato i

grenlandski ribari, koji polaze iz Hulla ili iz Londona, odlaze

najprije na Šetlandske otoke da tamo upotpune svoju posadu. Na

povratku u svoje luke, oni ih opet iskrcavaju na njihovim otocima.

Ne znam zašto, ali otočani su najbolji u lovu na kitove. Na

»Pequodu« su se nalazili gotovo sve sami otočani, sve sami

izdvojenici, osamljenici, ljudi koji sebe ne smatraju pripadnicima

nijednoga zajedničkog kontinenta, već svaki takav osamljenik drži

da živi na svom posebnom kontinentu. Ali sada, svi združeni na

jednoj palubi, kakav li je to bio skup osamljenika! Kakvo

izaslanstvo Anacharsisa Clootsa108 sa svih na moru otoka i iz svih

krajeva svijeta, koji prati starog Ahaba na »Pequodu«, da boli i

nepravde cijeloga svijeta iznese pred onaj sud s kojega se malo tko

vraća. Crni mali Pip nikad se nije vratio — o, ne! — on je prvi

otišao. Jadni dječak iz Alabame!109 Na mrkom kaštelu staroga

»Pequoda« vidjet ćete ga domala kako udara u tamburin za uvod u

vječni čas, kad bude pozvan na nebesku palubu pa mu bude

naređeno da pjeva s anđelima i da u slavu Božju udara u onaj svoj

tamburin: na ovom su ga svijetu zvali kukavicom, a na onom će ga

108 Barun Jean Baptiste du Val-de-Grâce (Anacharsis Cloots, 1755. do 1794.),

jedan od najčudnijih sanjara za vrijeme Francuske revolucije: ujedinjenje svih naroda u jednu porodicu bijaše mu najveći ideal. Smaknut na giljotini. — Prev.

109 Alabama, američka savezna država na Meksičkom zaljevu; 43% pučanstva u

njoj čine Crnci. — Prev.

150

slaviti kao junaka!

151

28. AHAB

Nekoliko dana pošto smo za sobom ostavili Nantucket, kapetan

Ahab nije se pokazivao na palubi. Časnici su se redovito smjenjivali

na straži, i kako se ni po kakvu vidljivom znaku nije moglo

pretpostavljati protivno, izgledalo je da su oni jedini zapovjednici

broda; tek bi kadšto izlazili iz kabine i izdavali tako nagla i određena

naređenja da je na kraju bilo očito da zapovijedaju u ime nekoga

drugog. Da, njihov vrhovni gospodar i diktator bio je tu, iako ga

dosad još ničije oko nije ugledalo niti mu je bilo dopušteno da

pronikne u sada posvećeni zaklon kapetanove kabine.

Svaki put kad sam dolazio na palubu na svoju stražu, odmah

bih pogledao prema krmi ne bih li primijetio kakvu stranu osobu, jer

moj prvotni nemir zbog nepoznatog kapetana, sada se u osami mora

pretvorio u uzbuđenje. To se od vremena do vremena pojačavalo

kad bih se nehotice sjetio upravo đavolskih nesuvislih primjedaba

odrpanca Elije, koje su mi dolazile na pamet tako uporno kako to

prije nisam mogao ni zamisliti. No slabo sam se mogao opirati tome

osjećaju, koliko god sam se u drugom raspoloženju upravo smijao

svečanim mušicama toga čudaka — proroka iz luke. No bila to

bojazan ili nelagodnost — da tako nazovem taj svoj osjećaj — kad

god bih se ogledavao po brodu, nikako mi se nije činilo opravdanim

gajiti takav osjećaj, pa premda su harpunaši zajedno s većinom

posade činili družinu kudikamo barbarskiju, divljačkiju i šareniju od

ijedne krotke posade trgovačkih brodova koje sam dotad imao

prilike upoznati, ja sam ovaj svoj čudni osjećaj pripisivao, i to s

punim pravom, baš divljoj i jedincatoj naravi toga divljačkog

skandinavskog zvanja kojega sam se tako dobrovoljno latio. Ali

osobito izgled naših triju brodskih časnika, božmana, morao je

svakako pridonijeti tomu da ublaži moje besmislene sumnje, i da

ulije povjerenje i veselje u svaku predodžbu našega putovanja.

Teško da bi se našla tri bolja i vrsnija pomorska časnika, i

čovjeka, svaki na svoj poseban način, a sva su trojica bili

Amerikanci: jedan iz Nantucketa, drugi iz Vineyarda, a treći sa Cape

Coda. Kako smo na sam Božić isplovili iz luke, neko smo vrijeme

sada imali polarnu ciču zimu, premda smo neprestano odmicali od

nje na jug; i poslije svakog stupnja i minute zemljopisne širine što

smo ih prevaljivali, postupno smo za sobom ostavljali onu

152

nesmiljenu zimu i sve njezine nesnosne vremenske nepogode. Bilo

je jedno od onih prijelaznih jutara, ne više tako tmurno ali ipak

prilično sivo i sumorno, i brod je pod povoljnim vjetrom jurio

pučinom upravo bijesno poskakujući uvis, i sjetnom brzinom, kad se

na zov jutarnje straže uspeh na palubu. Tek što bacih pogled na

kasar, obuze me neka jeziva slutnja. Zbilja me nadvladala bojazan:

na kasaru stajao kapetan Ahab.

Na njemu nije bilo ni traga obične bolesti, niti mu se opažalo

da se oporavlja od kakve boljetice. Izgledao je kao čovjek skinut s

lomače u času kada mu. je plamen već zahvatio tijelo, a da ga ipak

nije sasvim spalio niti ga lišio ma ijedne čestice njegove stare

žilavosti. Njegova visoka snažna prilika izgledala je kao salivena od

čvrste bronce i oblikovana u nepromjenjivu kalupu poput Cellinijeva

lijevanog »Perzeja«.110 Od sijedih vlasi, pa ravno dolje, preko lica i

vrata, preplanula od sunca, vidio se ožiljak, bjelkasta tanka brazda

što mu se gubila ispod kaputa. Bila je nalik na brazgotinu koju

gromovna strijela okomito zacijepi u neko visoko deblo a da pritom

ne otkrhne ni najmanju grančicu, pa samo zareže i užlijebi koru, od

vrška pa do korijena, i zarije se u zemlju, a stablo je i dalje živo i

zeleno, ali žigosano. Tko zna je li bio madež ili brazgotina od kakve

ljute rane? Za cijelog putovanja, kao po nekom nijemom dogovoru,

nitko nije gotovo ni spomenuo taj ožiljak, a pogotovu su božmani

šutjeli o tome. No jednom prilikom praznovjerno je pripovjedio

Tashtegov stariji zemljak iz posade, neki stari Indijanac iz Gay

Heada, kako je Ahab zadobio taj ožiljak tek poslije navršene

četrdesete godine, ali ne u bijesu krvave bitke, nego u borbi s

elementima na moru. No ta je čudna pripovijest. bila opovrgnuta

kazivanjem nekoga sijedog Manjanina,111 starca koji kao da je ustao

iz groba, a još nikad prije nije isplovio iz Nantucketa, pa prema

tome sve dosad nije ni vidio mrkoga Ahaba. Pa ipak, stara

mornarska tradicija i vajkadašnja lakovjernost općenito su tome

starcu pripisivale neku natprirodnu moć rasuđivanja. Tako mu

nijedan od mornara bijelaca nije ozbiljno protuslovio kad je

ustvrdio: ako kapetana Ahaba budu ikad u miru za grob pripremali

110 Perzej, slavni heroj u grčkoj mitologiji, sin Zeusov. Oslobodio kraljevnu

Andromedu od morske nemani. — U kiparstvu i slikarstvu često je obrađivan taj motiv. — Benvenuto Cellini (1500.-1571.), firentinski zlatar i kipar. Jedno od

najznamenitijih njegovih djela jest Perzej s Meduzinom glavom. — Prev. 111 Stanovnik s otoka Man u Irskome moru. — Prev.

153

— a teško da će se to dogoditi, promrsi starac — onda će onaj koji

pokojnika bude odijevao, na njemu vidjeti taj znak od glave do pete.

Mene se tako silno dojmio cijeli mračni izgled Ahabov i blijedi

ožiljak, te u prvi mah gotovo i nisam primijetio da je tom njegovu

toliko izrazitom mračnom izgledu nemalo kriva barbarska bijela

noga u koju se on djelomice upirao. Već sam prije čuo da je ta bijela

noga bila istokarena na brodu, od ulješurine čeljusti. »Da, da« —

reče jednom prilikom stari Indijanac — »tamo negdje blizu

japanskih obala more mu razbilo jarbole, ali baš kao i njegov

osakaćeni brod, usadio je sebi nov jarbol, zna on svemu doskočiti.«

Zapanjio sam se kad sam vidio njegovu neobičnu pozu. Na

obadvije strane krmene palube »Pequoda«, a blizu krmenog jarbola,

velikim je svrdlom u podnicama bila izbušena po jedna rupa palac i

pol široka. Svoju je koštanu nogu usadio u tu rupu, a jednom se

rukom držao pripone — i tako je kapetan Ahab stajao uspravno,

gledajući netremice prema pramcu, koji bi se čas visoko izdizao, čas

opet duboko zaranjao. U tom se u daljinu uperenom i ukočenom

pogledu odražavala neslomljiva jačina i odvažnost, nepokolebljiva

odlučnost i volja. Nije govorio ni riječi, niti su njegovi časnici

njemu što govorili, iako se po svakoj i najmanjoj njihovoj kretnji i

izrazu, kao i na njihovim licima, vidjela nelagodna, upravo bolna

spoznaja da se nalaze pod budnim nadzorom gospodareva oka. I ne

samo to: mračni je Ahab stajao pred njima s raspećem u licu, u svem

neizrecivom kraljevskom ponosnom dostojanstvu neizmjerne boli.

Ubrzo se nakon toga svoga prvog boravka na zraku povukao u

kajitu. No poslije onog jutra mornari su ga svaki dan vidjeli na

palubi: ili kako stoji na svojoj stožernoj rupi ili kako sjedi na

stoličici od bjelokosti što ju je imao, ili opet gdje teškim koracima

hoda po palubi. Što je nebo bivalo svjetlije pa čak postajalo i

prijaznije, to se i on držao sve manje povučeno, i kao da ga je onda,

kada je brod isplovio iz svoje luke, samo mrtva zimska studen

natjerala da se osami. Domalo je gotovo cio dan provodio na zraku.

No po svemu što je govorio ili činio na palubi, koja je konačno bila

obasjana suncem, kao da je tu bio sasvim nepotreban — poput

suvišna jarbola. »Pequod« je zasad tek bio na prijelazu, još nije

pravo počeo krstariti; časnici su u svakom pogledu bili dorasli poslu

da se brod pripremi za lov, i zato Ahab zasad nije imao nikakva

posla, osim da se brine za samoga sebe, pa je međutim mogao

odagnati oblake što su se jedan za drugim slegli na njegovu

154

namrštenu čelu, kao što oblaci svagda odabiru najviše vrhove da se

nagomilaju na njima.

Pa ipak, bijaše kao da mu topla i melodiozna uvjerljivost

blagog i blagdanskog vremena u koje smo malo-pomalo ulazili, kao

nekom basmom, istjeruje mračno raspoloženje. Jer kao što se one

dvije rumene djevojke April i Maj, poigravajući i poskakujući

vraćaju kući u zimske i neprijazne šume, te će i najogoljeliji,

najhrapaviji stari hrast, sav raskoljen od gromova, pustiti barem koji

zeleni izdanak, da pozdravi tako vesele gošće — tako je naposlije i

Ahab spontano uzvraćao na obijesnu zamamu toga djevojačkog

ozračja. U njegovim je očima počesto znao izbiti slabašan pupoljak

pogleda što bi se na licu kojega drugog čovjeka ubrzo rascvao u

smiješak.

155

29. NASTUPA AHAB; ZA NJIM STUBB

Prođe nekoliko dana. Led i ledeni bregovi ostadoše za krmom,

te je »Pequod« plovio kroz blještavo proljeće Quita,112 koje u tim

vodama vlada na pragu vječnoga tropskog ljeta. Toplo prohladni,

vedri, mirisni dani, u kojima je sve odjekivalo, prelijevalo se i

bujalo, bili su kao kristalne kupe razom pune perzijskog šerbeta

nagomilana u snježne pahuljice s ružinom vodicom. Divne

zvjezdane noći činile se kao gorde gospe, u haljinama posutima

dragim kamenjem, koje kod kuće u samotnom ponosu gaje sjećanje

na svoje odsutne vitezove-pobjednike, sunca u zlatnim šljemovima!

Onima koji su tražili san, teško je bilo birati između tako divnih

dana i tako zamamnih noći. No sve čarolije toga neprolaznog

vremena nisu samo vanjskom svijetu davale sve nove i nove čari i

magijsku moć, nego su prodirale i u dušu, osobito kad su se

približavali tihi, blagi večernji sati; onda su iz sjećanja izbijali

kristali, kao što se bistri led ponajviše stvara za tihih sutona. I svi ti

nježni poticaji sve su se više i više doimali Ahabova bića.

Starost je uvijek budna, kao da čovjek, što je dulje vezan za

život, sve to manje želi imati posla s orim što nalikuje na smrt.

Među pomorskim kapetanima oni sjedobradi vrlo često napuštaju

svoje postelje pa odlaze na palubu obavijenu plaštem noći. Baš je

tako bilo i s Ahabom, samo što je u posljednje vrijeme nekako toliko

vremena provodio na zraku, te bi točnije bilo reći da je na časak

skoknuo u svoju kabinu negoli iz kabine na palubu. »Čovjeku se čini

kao da silazi u svoj grob« — znao je gunđati sam sebi — »kad

kapetan star kao ja kroz tu rupu silazi na taj svoj ležaj iskopan za

grob.«

I tako gotovo svaka dvadeset i četiri sata, za noćne straže, kad

su oni na palubi bdjeli nad snom onih što su spavali dolje, a kad bi

na kaštelu valjalo potezati koje uže, mornari ga nisu, kao po danu,

nemarno bacali na palubu, već ga oprezno spuštali na određeno

mjesto, da ne probude drugove koji spavaju. Kad bi ta tišina

ovladala svim brodom, mučaljivi bi se kormilar obično zagledao u

tambuć, i zamalo bi se pojavio »stari«, hvatajući se željeznog

ručnjaka, e da bi malko pomogao svojoj kljakavoj nozi. Bilo je u

112 Quito, glavni grad južnoameričke države Ecuadora. — Prev.

156

njega i ponešto obzirnosti i čovječnosti, jer u takvim prilikama

obično nije obilazio pramčanu palubu, jer bi njegovim umornim

pomoćnicima, koji su šest palaca udaljeni od njegove bjelokosne

pete tražili sna i počinka, škripa i buka njegova koštanog koraka

tako odjekivala da bi sanjali o škrgutu zuba morskih pasa. No jedne

noći, kad je u raspoloženju premrzovoljnu za bilo kakve opće

obzire, premjeravao palubu od kasara do glavnog jarbola, Stubb,

drugi časnik, popne se i s izvjesnom nesigurnom i molećivom

šaljivošću natukne kako nitko ne bi imao ništa protiv toga da se

kapetan Ahab malo prošeta ako mu je po volji, no možda bi se ipak

moglo nešto pronaći pa da se malo priguši ta buka; i stane nešto

nejasno i oklijevajući kazivati o kuglici od kučine u koju bi se stavio

vršak umjetne noge. E, moj Stubbe, onda si ti slabo poznavao

Ahaba!

— Zar sam ja topovsko zrno, Stubbe — viknu Ahab — te me

želiš tako umotati? Ali idi svojim putem, zaboravio sam to. Odlazi

dolje, u svoj noćni grob, gdje ljudi poput tebe spavaju među

mrtvačkim pokrovima, da se konačno nauče na njih. Marš, pseto, u

štenaru!

Kad se bijes razjarenog starca tako neočekivano oborio na

njega, Stubb se zapanji i načas osta bez riječi. No onda će uzrujanim

glasom:

— Nisam navikao da se tako sa mnom razgovara, kapetane, i

meni se baš nikako ne mili to što mi rekoste, kapetane.

— Otale! — procijedi Ahab kroza zube i naglo pođe dalje, kao

da hoće izmaći kušnji razjarenosti.

— Ne, kapetane, još ne — odvrati Stubb, osokolivši se. —

Neću mirno dopustiti da me tko naziva psetom, kapetane!

— Onda ću te nazvati deseterostrukim magarcem, i mulom, i

mazgovom! Odlazi dok te nisam otpremio na onaj svijet!

Prosiktavši te riječi, Ahab mu se približi, sa tako strašnim

izrazom na licu da Stubb i nehotice ustuknu.

»Nikad mi još nitko nije govorio takve riječi, a da ga nisam za

to žestoko udario«, mrmljao Stubb, silazeći kroz otvor u kabinu.

»Zbilja čudno! Gle, ne znam bih li se vratio pa da ga udarim, ili —

ma što je to? — da padnem na koljena i da se pomolim Bogu za

njega? Da, baš na to sam pomišljao, no to bi bilo prvi put u životu

da se uopće molim. Čudno, zaista čudno, a i on je čudan; uhvatio ga

s koje god strane, on je najčudniji kapetan s kojim sam ikad plovio.

157

Kako je samo srnuo na me! Oči mu sijevale kao falje! Da nije lud?

Svakako, nešto mu je u glavi, to je tako sigurno, kao što je sigurno

da nešto mora biti na palubi kad škripi. Ni u svojoj postelji ne može

dugo, najviše tri sata na dan, a ni onda ne spava. Zar mi nije rekao

onaj Popara, naš konobar, kako ujutro u visaljci »staroga« posteljinu

uvijek nalazi svu zgužvanu i ispremetanu, donju plahtu sklupčanu

do nogu, a gornju gotovo svu zauzlanu u čvorove, i jastuk vreo, kao

da je usijan kamen na njemu ležao? Taj »stari« zacijelo ima vrelu

krv! Očito je u njemu nešto što ljudi s kraja zovu savjest — neki

živčani grč, kakono kažu, gori od zubobolje. Pa sad kako bilo da

bilo, neka me Gospod sačuva od takve bolesti. Sav je zagonetan taj

»stari«. Da mi je znati kamo on to svake noći ide u štivu pod

krmom, kako je posumnjao naš Popara! Eh, baš bih volio to znati! S

kim se on sastaje u štivi? Nije li to čudno? Zaista čudno? Ali nema

druge, stara pripovijest. Evo, napokon me san hvata. Dođavola,

vrijedno je čovjeku da dođe na svijet, ako ne zarad čega drugog, a

ono da ga san ophrva. Pravo li promislim, to je prvo što mala djeca

čine, pa i to je nekako čudno. Do sto đavola, sve je čudno kad samo

malo promisliš! Ali se ne slaže s mojim načelima. »Ne misli

uzalud!« — to je moja jedanaesta zapovijed, a dvanaesta: »Spavaj

kad ti se god pruži prilika!« Evo, opet me drijem hvata. A kako ono

reče? Zar me nije nazvao psetom? Grom i pakao! Nazvao me

deseterostrukim magarcem i povrh toga dodao cijelu hrpu mazgova!

Mogao me i nogom udariti. Možda me i jest udario, samo što ja to

nisam ni primijetio, toliko sam se nekako prepao njegova lica.

Blistalo se mrtvački, kao ubijeljela kost. Koji je to vrag sa mnom?

Ne stojim više uspravno na nogama! Taj sukob sa starim svega me

iskrenuo, pamet mi izvrnuo. K vragu, očito sam ipak sanjao! Kako?

Kako? Bit će najbolje da sve to spremim za drugi put; evo ću opet u

visaljku; a ujutro vidjet ću kako se o toj prokletoj čaroliji razmišlja

danju.«

158

30. LULA

Kad je Stubb otišao, Ahab je još neko vrijeme stajao naslonjen

na ogradu, a onda, kako mu je to u posljednje vrijeme postalo

navadom, pozove jednoga mornara od straže i pošalje ga dolje po

bijelu stoličicu od kitove kosti i po lulu. Pripalivši lulu na plamenu

kompasne svjetiljke i smjestivši stoličicu na strani nad vjetrom,

sjedne i zapuši.

Kako nam norveška predaja kaže, prijestolja su starodrevnih

danskih kraljeva, ljubitelja mora, pravili od narvalovih kljova. Pa

kako da čovjek, gledajući Ahaba gdje sjedi na onome tronošcu od

kosti, ne pomisli na kraljevsko dostojanstvo što ga je simbolizirao?

Jer Ahab je bio kan platicâ, kralj mora, velmoža levijatana.

Nekoliko je časaka brzo, jednu za drugom, ispuštao struje

dima, a vjetar mu ih nosio natrag u lice.

»Kako to«, napokon će sam sebi, izvadivši kamiš iz usta, »kako

to da me pušenje više ne umiruje? O, lulo moja, zacijelo je loše sa

mnom kad je tvoj čar nestao! Ja sam se tu trudio, bez ikakva užitka,

eh, a nisam ni primijetio da sve to vrijeme pušim uvjetar; i tako sam

nervozno ispuštao dim kao da su mi posljednji mlazovi, kao u kita

koji umire. Kakvu ja vezu imam s tom lulom? S tom stvari koja je

namijenjena da umiruje, da uzvija blag bijeli dim u blagu bijelu

kosu, a ne rasčupane željezno-sive čuperke, kao što su moji. Neću

više pušiti...«

I lulu koja je još gorjela baci u more. Žeravica zapišta u

valovima, a u isti mah brod kliznu mimo mjehurić koji se uzdigao

nad lulom što je tonula. Nabivši šešir na čelo, Ahab je, ljuljajući se,

koračao po palubi.

159

31. U MORFEJEVU NARUČJU

Sutradan Stubb priđe Flasku.

— Eh, što sam noćas usnio čudan san, Okagačo, kao što još

nikad u životu nisam sanjao. Znaš onu njegovu koštanu nogu. Eto,

sanjam ti ja kako on mene njome cak! pa u zadnjicu, a kad ja

zamahnem nogom da mu vratim udarac — duše mi, mladiću, to sam

smjesta pokušao! — noga mi izmače, a Ahab kao piramida, a ja,

luda glava; udaraj sve dalje po njemu. No, što je bilo još čudnije,

Flask — a znaš kakve li sve ludosti čovjeku ne dođu na san! — u

svem tom svome bijesu ja svejednako kao da mislim na to kako,

kako — ako ćemo pravo — onaj njegov udarac nogom i nije bila

baš tako velika uvreda. »A što se ja žestim? Pa to i nije prava noga«,

velim ja sebi, »nego samo umjetna!« A bogme i jest velika razlika

između udaraca žive i mrtve noge. Zato baš i udarac rukom, Flask,

pedeset puta jače boli nego kada te tko zvizne batinom. Živo tijelo,

ono ti stvara živu uvredu, dragoviću moj. I sve mislim, znaš, dok

tako nožne prste lupam i lomim o onu prokletu piramidu, kako je

sve to što se sa mnom i oko mene zbiva, vraški smušeno i naopako,

pa cijelo vrijeme, kažem ti, prebirem u sebi: »Pa što je ta njegova

noga sada nego batina — batina od kitove kosti. Da«, mislim ja, »to

je bilo samo batinanje za šalu, zapravo samo kitovanje, a ne

uvredljiv udarac. A osim toga«, mislim ja, »pogledaj samo bolje: ta

vršak te noge, gdje bi trebalo da je stopalo, tako je malen, a da me

lupio kakav seljačina svojom nožurinom, eh, to bi bila vraški velika

uvreda. No Ahabova se uvreda srozala samo na jednu točku.« Ali

sad, Flask, dolazi najšaljiviji dio moga sna. Dok sam tako bubetao

po piramidi, zgrabi me za ramena neki stari vodenjak, s kosom kao

dlake u jazavca i s grbom na leđima, te me okrene prema sebi. »Što

to radiš?« on će meni. To li je bio okret, druže! A što sam se prepao!

Kakve li njuške! No, za tren oka svladam grdni strah. »Što radim?«

ja ću njemu. »A što se to tebe tiče, to bih ja htio znati, gospodine

Grbonjo? Želiš li možda da i tebe caknem nogom?« A on, tako mi

Gospoda, Flask, tek što sam to izustio, okrene krmu prema meni,

sagne se, povuče morsku travurinu što mu je služila umjesto prnja

— i što misliš da sam ugledao? Sto mu gromova, čovječe, krma mu

sva bila načičkana klinovima za vezanje mrlina, sa šiljcima

okrenutim van! Zamislim se malo, pa mu odvratim: »Neću ja tebe

160

nogom, starkeljo.« A on meni: »Mudra si glavica, mudra si glavica,

Stubbe!« Gunđa on svejednako, a pritom žvače i mljašće desnima

kao krezuba vještica. Videći da on nikako ne prestaje s tim svojim

»mudra glavica, mudra je glavica Stubb!« pomislim da mogu opet

dalje udarati nogom o piramidu. No tek što sam podigao nogu, on

rikne na me: »Prestani se ritati!« Nato ću ja njemu: »Ej, što ti je sad

opet, stari?« A on meni: »Čujder, da malo razmotrimo kakva je to

bila uvreda. Kapetan Ahab udario te nogom, je li?« — »Jest«, rekoh

ja, »evo baš ovamo«. — »Pa dobro«, prihvati on, »poslužio se

svojom koštanom nogom, je li?« — »Jest, poslužio se njome«,

rekoh ja. »E pa onda«, on će, »mudri Stubbe, na što se imaš

potužiti? Zar te nije udario u najboljoj namjeri? Nije to bio udarac

običnom nogom od jelovine, zar ne? Ne, tebe je nogom udario velik

čovjek, i to lijevom nogom od bjelokosti, Stubbe! To je čast! Ja to

smatram velikom časti. Slušaj me, mudri Stubbe! U staroj Engleskoj

najveće velmože smatraju velikim odlikovanjem kad ih kraljica

mačem udari i tako učini vitezovima Reda podvezice,113 pa tako se i

ti, Stubbe, moraš ponositi udarcem što si ga primio od starog Ahaba,

koji te time učinio mudrim! Pamti što ti kažem: primaj udarce od

njega i smatraj ih počašću, a nipošto mu ih nemoj uzvraćati, jer ne

možeš sebi pomoći, mudri Stubbe! Zar ne vidiš tu piramidu?« I

rekavši to, on kao da se odjedanput sav rasplinuo i nestao u zraku. Ja

zahrčem, pa se prevrnem na drugu stranu, i nađem se u svojoj

visaljci! Ded mi reci: što ti misliš o tom snu, Flask?

— Ne znam ni sam pravo, nekako mi se čini luckast.

— Možda, možda. No mene je taj san učinio mudrim

čovjekom, Flask! Vidiš li ondje Ahaba gdje stoji na kasaru, pa

iskosa gleda u more? Kažem ti, Flask, najbolje je da staroga

ostavimo na miru; ne govori mu nikad ni riječi, ma što on tebi rekao.

Oho! Što se on to razgalamio? Slušaj!

— Ej, stražari na jarbolima! Ej, vi tamo gore, oštro pazite svi!

Tu oko nas plove kitovi! Ako spazite bijela kita, viknite iz svega

113 Pod starofranc. devizom »Honi soit qui mal y pense« ( »Stid ga bilo tko o

tome loše misli!«) osnovao je kralj Edward III (1327.-1377.) Red podvezice i ujedno

najviše englesko odlikovanje, koje se također zove redom sv. Đure. — Postoji priča

kako je kralj na balu podigao podvezicu koja je pala s noge njegove ljubavnice, grofice od Salisburyja, te pritom nehotice potegnuo grofičinu suknju. Neki se plemići

nasmijali, a na to je kralj izrekao spomenute riječi i utemeljio Red vitezova

podvezice, da bi udobrovoljio svoju groficu. — Prev.

161

grla! — zapovijedao kapetan.

— No, Flask, što veliš na to? Nije li u tome trunak nečega

malko čudnog? Bijel kit, jesi li to čuo, čovječe? Gle, i vjetar je

nekako osobit! Čuvaj se, Flask, Ahab ima nešto krvavo na umu. Eto

ga ovamo! A sad tiho, jer eto ga ovamo!

162

32. CETOLOGIJA

Već smo smjelo zaplovili na debelo more, i zamalo će nas

nestati na beskrajnoj pučini bez obala i bez lukâ. No prije toga, prije

nego što se algama obrasli trup »Pequoda« stane bokom uz bok

valjati s kitovskim trupinama što su načičkane morskim kaležima,114

neće biti naodmet da se već na samome početku što bolje upoznamo

s nekim upravo nužno potrebnim da se valjano razumije sve što je

dosad otkriveno i napisano u vezi sa svim mogućim vrstama

levijatana, o kojima će dalje biti govora.

Bit će to sustavan prikaz svih vrsta kitova, koji vam želim

iznijeti, no to nije lak posao, i zato će ovaj prikaz biti samo pokušaj

klasifikacije sastavnih dijelova jedne kaotične cjeline. Čujte što o

tome kažu najmjerodavniji kapaciteti našeg vremena.115

»Nijedna grana zoologije nije tako zbrkana kao ona koja se

zove cetologija«, veli kapetan Scoresby116 godine 1820.

»Nije mi namjera, kad bi to i bilo moguće, da se upustim u

istraživanje pravilne metode kako da kitove podijelimo u skupine i

porodice... U svih učenjaka vlada najveća zbrka u pogledu te

životinje« (ulješure), veli brodski liječnik Beale godine 1839.

»Nemamo mogućnosti za istraživanja u morskim bezdanima.«

— »Neprodorna vela zastiru naše poznavanje kitova.« — »Ovo je

polje rada obraslo oštrim trnjem.« — »Svi ti nepotpuni podaci za

nas su prirodopisce pravi pakao.«

Tako, eto, o kitu govore veliki Cuvier,117 John Hunter118 i

Lesson,119 te lučonoše zoologije i anatomije. Pa ipak, iako je ljudsko

114 Morski kalež — vrsta školjke (Lepas fasicularis). — Prev. 115 Čitatelj, dakako, ima na umu da je ova knjiga stara više od jednog stoljeća.

— Prev. 116 William Scoresby (1789-1857), engleski pomorac i kitolovac, istražio ist.

obalu Grenlanda i Australiju, poslije studirao teologiju i postao svećenikom, ali se i

dalje bavio znanstvenim istraživanjima. — Prev. 117 Georges baron de Cuvier (1769-1833.), francuski prirodoslovac, začetnik

znanstvene poredbene anatomije i jedan od osnivača paleontologije (znanosti o

okaminama ili o prastarim živim bićima). Objašnjava promjene u životinjskom i

biljnom carstvu u toku Zemljina razvoja velikim katastrofama. — Prev. 118 John Hanter (1728.-1793.), osnivač moderne engleske kirurgije.— Prev. 119 René Primevère Lesson (1794.-1849.), francuski prirodoslovac, pratio

kapetana Duperreya na njegovu putu oko svijeta. — Prev.

163

znanje i poznavanje prirode još dosta ograničeno, ipak se znanstvene

knjige nižu u nedogled, a u njima je ponešto napisano i o cetologiji

ili nauci o kitovima. Mnogo ih je, velikih i malih, starih i novih,

ljudi s kraja i pomoraca, koji su naveliko ili samo ponešto pisali o

kitovima. Da spomenemo samo nekolicinu: Pisci Biblije, zatim

Aristotel, Plinije, Aldrovandi, Sir Thomas Browne, Gesner, Ray,

Linné, Rondeletius, Willoughby, Green, Artedi, Sibbald, Brisson,

Marten, Lacépède, Bonneterre, Desmarest, barun Cuvier, Frédéric

Cuvier, John Hunter, Owen, Scoresby, Beale, Bennett, J. Ross

Browne, Olmstead i velečasni T. Cheever. Ali koliko su svi oni

pisali sasvim općenito, najbolje se vidi iz prije spomenutih citata.

Od svih tih pisaca o kitovima, samo oni što su nabrojeni iza

Owena, vidjeli su žive kitove, a samo jedan od svih njih bio je po

zanimanju harpunaš i kitolovac, i to kapetan Scoresby. U pogledu

pravog ili grenlandskog kita bio je najautoritativniji stručnjak. Ali

Scoresby nije ništa znao niti je išta napisao o velikoj ulješuri prema

kojoj grenlandski kit gotovo nije ni spomena vrijedan. A ovdje budi

i to rečeno da je grenlandski kit obični uzurpator — otimač

prijestolja gospodaru mora. Ni po svojoj veličini nije prvi među

kitovima. No kako je kroz vjekove držao prvenstvo, te kako je u

pogledu ulješure sve do prije sedamdesetak godina vladalo potpuno

neznanje (koje se sve do danas održalo, izuzevši u nekoliko

znanstvenih laboratorija i kitolovačkih luka), uzurpacija

grenlandskog kita bila je u svemu potpuna. Gotovo svi citati velikih

pjesnika prošlih vremena, koji se odnose na levijatane, posvjedočit

će vam tvrdnju da je grenlandski kit u njihovim očima neograničeni

gospodar mora, kojemu nema premca. No napokon je došlo vrijeme

da se svrgne s prijestolja: čujte, dobri ljudi, čujte i počujte: starog

kralja više nema — sada ulješura stupa na prijestolje!

Postoje samo dvije knjige u kojima autori nastoje da vam uopće

i prikažu ulješuru glavatu, te im je taj pokušaj barem donekle uspio.

To su knjige Bealea i Bennetta, koji su bijahu ranari na engleskim

južnomorskim brodovima- kitolovcima, a oba su vrlo točni i

vjerodostojni. Izvorni podaci koji se odnose na ulješure, u njihovim

su djelima vrlo oskudni, ali ono što je pribilježeno napisano je

odlično, te sadržava većinom opise znanstvenog karaktera.

Međutim, ni znanstvena ni beletristična literatura ne daje cjelovita

opisa ulješure. Život ulješure, za razliku od ostalih vrsta kitova,

najslabije je opisan.

164

Potrebno je da se različite vrste kitova na popularan i lako

razumljiv način klasificiraju, iako zasad samo u kratkim potezima,

pa neka stručnjaci naknadno upotpune te praznine. Budući da se još

nije našao nitko pozvaniji, ja ću se svojim slabim silama latiti toga

posla. Ne obećavam ništa savršeno, jer sve ono što ljudi drže

savršenim, mora baš zato biti nesavršeno. Ne tvrdim da ću dati točan

anatomski opis svake pojedine vrste kitova, ili — što još više

odgovara činjenicama — da ću dati ma kakav opis. Moja je namjera

pružiti samo nacrt za cetološku sistematizaciju. Ja sam arhitekt, a ne

graditelj.

Moj je rad vrlo zamašan i težak, nije mu ravan posao obična

poštara koji u Poštanskom uredu sortira pisma. Zaranjati do

morskoga dna, opipavati rođenom rukom strašnu nutrinu, doticati se

divovskih rebara, zadrijeti u samu srž ovoga svijeta — jeziv je

pothvat. Ta tko sam ja, te hoću Levijatana uloviti? S pravom bih se

mogao plašiti strašnih podrugivanja Jobovih. »Hoće li se on (kit) s

tobom pogoditi? Odbaci tu nadu ispraznu!« No ja sam proplivao

kroza sve knjižnice i oplovio sva mora, i ovim svojim vidljivim

rukama borio se s kitovima. Govorim ozbiljno, i pokušat ću! Ali je

potrebno da najprije kažem nekoliko uvodnih riječi.

Prvo: da je cetološka znanost još neustaljena, dvojbena i u

mnogo čemu nesigurna, pokazuje nam već prva činjenica: mnogi još

i danas raspravljaju o tome je li kit riba. U svom djelu Systema

naturae izjavljuje Linné120 godine 1776: »Ja stoga lučim kitove od

riba.« No ja sam se sam uvjerio da su još godine 1850. morski psi,

ćepe121 i sleđevi — i protiv izričite Linnéove zabrane — živjeli u

istim morima zajedno s levijatanom.

Kao razloge s kojih bi odagnao kitove iz vode, Linné navodi

slijedeće: »Zbog toplog dvokomornog srca, pluća, pokretnih vjeđa,

udubljenih ušiju, penem intrantem feminam mammis lactantem«,122 i

konačno »ex lege naturae jure meritoque«.123 Ja sam sve to pokazao

svojim nantucketanskim prijateljima Simeonu Maceyu i Charleyu

Coffinu, brodskim drugovima s jedne plovidbe, te su obojica bili

istog mišljenja da su navedeni razlozi sasvim nedostatni. Charley

120 Karl von Linné (1707.-1778.), švedski prirodoslovac, uveo dvoimenu

nomenklaturu u zoologiju i botaniku. — Prev. 121 Vrsta morske ribe, slična sleđu. — Prev. 122 »Zato što se pare i što ženka doji.« — Prev. 123 »Zbog zakona prirode i prava zasluge.« — Prev.

165

nam je prilično otvoreno dao na znanje da su besmisleni.

Neka je međutim znano da odbacujem sve te argumente, te se

držim onoga starog vjerovanja da je kit riba, a pozivam se na

svetoga Jonu da potkrijepim svoju tvrdnju. Pošto smo tako riješili

temeljni problem, slijedeća je točka: u kojem se nutarnjem pogledu

kit razlikuje od ostalih riba? Na to nam je već Linné odgovorio u

gornjim navodima, a ukratko je ovo: Kitovi imaju pluća i toplu krv,

dok ostale ribe nemaju pluća, a krv im je hladna.

Zatim: kako da opišemo bitne oznake kita što se odnose na

njegovu vanjštinu, da ga jasno obilježimo za sva vremena? Ukratko,

kit je riba koja ima štrcalo i vodoravan rep. Eto, to je najbitnije. Ma

kako ta definicija bila zbijena, ona je rezultat vrlo opsežnih

razmatranja. Morž na sličan način kao kit izdiše zrak s pomoću

štrcala, ali morž nije riba, nego amfibijska životinja.124 No drugi dio

definicije još je uvjerljiviji. Svaki čovjek zacijelo mora primijetiti da

sve ribe koje su poznate ljudima s kopna, nemaju vodoravno nego

okomito izraslu repnu peraju. A svim ribama koje ištrcavaju vodu

repne su peraje, ma kojeg oblika bile, izrasle u vodoravnom

položaju.

Spomenutom definicijom što je kit, nipošto ne izuzimam iz

levijatanskog bratstva nijednoga životinjskog stvora što su ga

najbolje obaviješteni Nantucketanci dosad identificirali kao kita, a s

druge strane ne uključujem nijednu ribu za koju su dosad

autoritativno smatrali da ne pripada porodici kitova125. Prema tome

moramo sve one manje ribe, koje ištrcavaju vodu, a imaju

vodoravno izrasle peraje, uključiti u cetološku sistematizaciju. I sada

dolazi velika raspodjela cijele te vojske kitova.

Prvo: razvrstao sam ih po veličini u tri osnovne knjige (koje se

podrazdjeljuju na poglavlja), te ćete u njima naći sve važnije vrste

kitova, i male i velike.

I. Folio-kit, II. Oktav-kit, III. Duodecimo-kit.

124 Amfibije — dvoživci, životinje koje žive u vodi i na suhu. — Prev. 125 Znam da mnogi zoolozi i danas još lamantine i dugonge ubrajaju među

kitove. No budući da se te kukavne ribetine većinom povlače po ušćima rijeka,

hraneći se vodenim biljkama, a nemaju ni kitovska štrcala, nisam priznao njihovih

vjerodajnica i ne smatram ih kao predstavnike kitovskog roda, nego sam im dao putovnice da napuste cetološko carstvo. — Bilješka Piščeva. (Moderna zoologija

ubraja spomenute dvije vrste, kao i treću njima srodnu vrstu »Hytine«, u red kitova.

— Prev.)

166

Kao tip folio-kita prikazujem vam ulješuru, kao oktav-kita

kosatku, kao duodecimo-kita morsku svinju.

Folio-kitovi. Ovamo ubrajam sljedeća poglavlja: 1. Ulješura

glavata, 2. Obični kit, 3. Kit perajar, 4. Grbavi kit, 5. Kit britvaš, 6.

Kit žutac.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 1, Ulješura glavata. — Taj kit, koji

je starim Englezima bio poznat pod raznim imenima kao »Trumpa«,

»Physeter«, »Kit-nakovanj« — to je francuski »Cachalot«, njemački

»Pottfisch«, »Pottwal« ili — da se izrazim dugačkim, to jest učenim

riječima — »Catodon macrocephalus«. Bez sumnje, to je najveća

životinja na kugli zemaljskoj, najstrašniji od svih kitova što ih

susrećete na moru, najveličanstveniji po svom izgledu i, najposlije,

od najveće koristi ljudima, budući da je to jedina životinja od koje

dobivamo tako važnu materiju — spermacet. O svim čudnim

svojstvima spermaceta bit će govora na drugim mjestima u ovoj

knjizi. Zasad se želim pozabaviti samim tim imenom. U filološkom

pogledu ono je besmisleno. Prije nekoliko stoljeća, kad ulješura još

nije bila poznata sa svojih osobina, te kad se njezino »ulje« dobivalo

samo slučajno od onih koje su se nasukale na obalu, obično se

mislilo da se spermacet dobiva od neke slične životinje, poznate u

Engleskoj pod imenom grenlandskog ili običnog kita. Mislili su da

je spomenuti spermacet oplodna izlučina grenlandskog kita, te je

tako i nastao naziv »sperm whale«. U ono je vrijeme spermacet

(vorvanj) bio i izvanredno rijetka tvar, koja se nije upotrebljavala

kao gorivo, nego samo za pravljenje nekih masti i lijekova. Mogli

ste ga kupiti samo u ljekarni, kao što danas kupujete uncu

rabarbare126. Kad je tijekom vremena, po mome mišljenju, prava bit

spermaceta postala bjelodano poznata, trgovci su i dalje

upotrebljavali njegov prvobitni naziv, a zacijelo i zato da uveličaju

njezinu vrijednost, jer se po imenu moglo naslutiti da je rijetka i

skupocjena.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 2, Grenlandski ili obični kit. — U

jednom je pogledu ovo najslavniji među levijatanima, jer ga je

čovjek najranije počeo redovito loviti. On nam daje tvar koja je

općenito poznata pod nazivom »riblja kost« ili »usi«, i tekućinu što

je poznata pod imenom »riblje ulje«, koje je, međutim, na tržištu

126 Raved, revanj (late Rheum Rhaponticum), biljka koje se korijen

upotrebljava za čišćenje crijeva. — Prev.

167

poznato kao neki drugorazredni proizvod. Lovcima na kitove poznat

je pod imenom »kit«, »grenlandski kit«, »crni kit«, »veliki kit«,

»obični kit« i »pravi kit«. Ima mnogo nejasnoća u pogledu identiteta

vrste s tim obiljem naziva. Što je, dakle, taj kit što sam ga svrstao u

drugo poglavlje svoje prve knjige? To je »Veliki Mysticetus«

engleskih prirodoslovaca, »Grenlandski kit« engleskih kitolovaca,

»Baleine ordinaire« francuskih pomoraca, »Grönlands valfisk«

švedskih ribara. To je kit što ga više od dva stoljeća love Holanđani

i Englezi po Arktičkom moru, to je kit kojega američki kitolovci

tolike godine progone po Indijskom oceanu, blizu brazilskih

prudova, duž obala Sjeverozapada i po svim ostalim dijelovima

svijeta koji se smatraju područjem običnog kita.

Neki ističu stanovite razlike između grenlandskog kita Engleza

i običnog kita Amerikanaca, ali se savršeno slažu u pogledu glavnih

osobina i obilježja, i dosad nije iznesena nijedna određena činjenica

na kojoj bi se temeljila neka bitna razlika. Zbog prekomjernih

razvrstavanja i iznošenja neznatnih i nevažnih razlika, neke su grane

zoologije postale upravo odvratno zamršene. O običnom kitu bit će

još na drugom mjestu dosta govora, a u vezi s nekim

objašnjavanjima o ulješuri glavatoj.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 3, Kit perajar. — U ovu skupinu

ubrajam onog gorostasa koji je poznat pod raznim imenima:

»Perajar«, »Vodometaš«, »Gromula John«, a viđen je gotovo na

svim morima. Putnici koji brodovima redovne plovidbe plove u

New York, često nam pričaju kako su već iz daljine mogli vidjeti

visoki vodomet iz njegova štrcala.

Svojom duljinom doseže grenlandskog kita, i kosti su mu slične

njegovim, samo što nije onakva obujma, a boje je svjetlije, gotovo

maslinaste. Njegove glomazne usne podsjećaju svojim

ispresavijenim mrežotinama na debelo sukano uže. Karakteristično

mu je obilježje velika leđna peraja, po kojoj je i dobio ime. Ta mu je

peraja, tri do četiri stope dugačka, izrasla okomito na donjem dijelu

leđa, ušiljena u obliku trokuta. Kada je i sav pod vodom, ta mu se

peraja ipak ponekad vidi kako izviruje nad površinom. Kad je

pučina prilično mirna i jedva namreškana sitnim klobucima, lako bi

pomislio da su vodeni krugovi, što se u sjeni kolutaju pod tom uvis

ispruženom perajom, sastavni dijelovi neke sunčane ure. Na tom

168

sunčaniku Ahazovu sjena često ide natrag.127 Perajar nije društven.

On kao da je kitomrzac, kao što su neki ljudi čovjekomrsci. Veoma

plah i uvijek ploveći usamljen, neočekivano i u najudaljenijim i

najpustijim vodama izranja na površinu, te njegov vodometni mlaz

šika visoko, stršeći uvis kao kakvo dugo mizantropsko koplje usred

tužne pustopoljine. Ima čudesnu moć da plovi tako brzo da ga ni

najbrži brod ne može sustići. Taj je levijatan kao neki Kain među

svojom braćom ožigosan onom perajastom leđnom izraslinom. Jer u

ustima ima usi, pa perajara, baš kao i grenlandskog kita, katkad

ubrajaju među usne kitove.128 Tih kao da ima više vrsta, od kojih je

većina slabo poznata.

U vezi s nazivom usni kitovi od najveće je važnosti spomenuti

da bi po toj nomenklaturi, ma kako u nekim slučajevima i olakšala

upućivanje na pojedine vrste kitova, ipak bilo sasvim izlišno

pokušati levijatane točno klasificirati bilo po njihovim usima ili

grbama, bilo po perajama ili zubima, iako ta karakteristična obilježja

očigledno pružaju mnogo bolju osnovu za neku pravilnu cetološku

sistematizaciju nego ma koja druga tjelesna karakteristika kojom se

jedna vrsta kitova odvaja od druge. Da, usi, grba, leđna peraja i zubi,

na sve te osobine bez razlike nailazimo u svih vrsta kitova, bez

obzira na ostalu strukturu tih životinja i na druge, još bitnije

osobine. Tako na primjer i ulješura i grbavi kit imaju grbu, no to je i

sva sličnost što između njih postoji. Isti taj grbavi kit ima baš kao i

grenlandski kit usi, no opet — to im je jedina sličnost. A to isto

može se reći i za ostale prije spomenute dijelove tijela. U mnogih

skupina kitova te osobine tvore izvanredno nepravilne kombinacije,

ili u jednoj opet skupini neku nepravilnost i izuzetak, te upravo

onemogućuju razvrstavanje na toj osnovi. O taj kamen smutnje

spotakli su se već mnogi cetolozi.

Možda će tko pomisliti da bi se barem po unutarnjim organima,

anatomski, mogla izvršiti pravilna klasifikacija. Ali ni to nije

moguće. Zar postoji nešto u grenlandskom kitu što bi bilo izrazitije

od njegovih usi? Pa ipak smo vidjeli da ni po tim usima ne možemo

grenlandskog kita pravilno klasificirati. A siđete li u utrobu različitih

levijatana, nećete naći nijednu približno tako značajnu osobinu kao

127 Aluzija na Ahazovu sunčanu uru iz Biblije — Prev. 128 Ti kitovi nemaju zuba nego imaju na nepcu usi, rožnate trostrane ploče koje

vise kao rese u usta. Na donjem je rubu svaka us raščijana u rožnata vlakna. U ustima

nekih kitova ima i više od 700 usi. — Prev.

169

što su već spomenuta vanjska obilježja. Što nam, dakle, preostaje?

Jedino to da kitove u svoj njihovoj množini svrstamo po njihovu

obujmu i da ih tako bez straha rasporedimo po bibliografskom

sustavu što je ovdje primijenjen, jer je samo taj uspješan i

upotrebljiv. Da nastavimo.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 4. Grbavi kit. — Taj se kit često

pojavljuje duž sjevernih obala Amerike. Kitolovci su ga ondje često

ulovili i odvukli u luku. Leđa su mu grdno ispupčena, kao da je

naprtio neki pokućarev torbak, te biste ga mogli nazvati Slonovskim

kitom ili Kitom-tvrđavom. Bilo kako mu drago, njegovo ime ne

označava dovoljno njegovu vanjštinu, budući da je i ulješuri

tjelesina slično, premda ne tako jako, ispupčena. Njegovo ulje nije

baš osobito vrijedno. Ima usi. To je najpustopašniji i najveseliji od

svih ostalih kitova, te se oko njega sve bjelasa i pršti od pjene i

uskovitlane vode.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 5, Kit britvaš. — O tome se kitu ne

zna baš mnogo više od njegova imena. Ja sam ga vidio izdaleka,

blizu Cape Horna. Živi veoma povučeno, te izbjegava i lovce i

miroljubive učenjake. Iako nije kukavica, ipak još ni pred kim nije

sasvim izronio, nego pokazuje samo grbinu što se uzdiže poput

kakve duge britve. Pustimo ga! Malo znam o njemu, a ni drugi ne

znaju više.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 6, Kit žutac. — I to je vrlo povučen

gospodin, a trbušina mu je valjda zato sumporastožute boje što se,

kad dublje zaroni, povlači krovom podzemnog svijeta. Vidi se samo

izrijetka — barem sam ga ja vidio samo na dalekome Južnom moru,

i to na velikoj udaljenosti, te nisam mogao proučavati njegovu

vanjštinu. Za njim se ne ide u lov, on bi znao odmotati čitave koture

harpunskog konopa i — pobjeći. O njemu pričaju prava čudesa.

Zbogom, žuta trbušino! O tebi ne bih ništa više znao reći što bi bilo

istinito, a ni najstariji Nantucketanci ne bi znali više o tebi pričati.

Tako se svršava Knjiga I. (Folio), a počinje se Knjiga II.

(Oktav).

Oktav-kitovi129. Ovamo idu kitovi srednje veličine, među koje

se zasad mogu ubrajati: 1. kosatka (prugasta pliskavica ili bjeluga)

129 Razlog s kojeg se ova knjiga o kitovima ne zove »Quarto«, vrlo je

jednostavan. Kitovi ovog razreda, ma koliko bili manji od prijašnjih, ipak su

srazmjerno slični onima, dok svezak »quarto« u svojoj smanjenoj mjeri nema oblika

što ga ima »folio«, a »oktav« ga ima. — Bilješka piščeva

170

2. glavata pliskavica (ili mrki dupin), 3. narval, 4. sabljasta

pliskavica, 5. kit-mlatac.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje 1, Kosatka ili prugasta

pliskavica.— Iako je ta riba što je svojim bučnim disanjem, ili prije

puhanjem, dala povoda za poslovicu na kopnu,130 tako dobro poznat

obitavalac mora, općenito je naši pomorci ne smatraju kitom. No

kako ima sve glavne osobine levijatanove, većina zoologa ipak je

smatra kitom. Ona je umjerenog oktav-formata, od petnaest do

dvadeset stopa u duljinu, i proporcionalnih dimenzija. Pliva u

jatima. Nikad je redovito ne love, premda joj tijelo sadržava znatne

količine ulja koje je vrlo dobro za svjetiljke. Neki ribari vjeruju da

njena prisutnost znači da se približuje velika ulješura.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje 2, Glavata pliskavica ili mrki

dupin. — U nazivlju se služim popularnim ribarskim imenima, jer

su obično najbolja. Ako neko ime nije dovoljno karakteristično ili

precizno, ja to ne krijem, te predlažem neki drugi naziv. To činim i

sada u pogledu »mrkog dupina«, jer mrka je boja općenito obilježje

gotovo svih vrsta kitova. Zato, ako hoćete, nazovite ga »kit-hijena«.

Njegova je proždrljivost dobro poznata, a kako su mu »usne« malo

zavrnute uzgor, njegovo lice kao da je uvijek iskešeno sotonskim

smijuljem. Ovaj je kit prosječno dug šesnaest do osamnaest stopa, a

nalazite ga u gotovo svim morskim širinama. Plivajući, na čudan

način izdiže iz vode i svija svoja leđa, koja su onda nalik na rimski

nos. Kada kitolovci nemaju prečeg posla, te u blizini nema nikakvih

ulješura, onda love i kita-hijenu, da tako nadopune svoje zalihe

jeftinim gorivim uljem za domaću potrebu, kao što neke štedljive

domaćice, kad su sasvim same kod kuće, pale odvratne lojanice

umjesto mirisavih voštanica. Iako je sloj tuka131 u mrkog dupina vrlo

tanak, ipak će vam dati trideset i više galona132 ulja.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje 3, Jednorogi narval. — Još jedan

primjer čudnog naziva kitu koji je, kako se meni čini, dobio ime po

svom čudnom rogu, što su ga isprva krivo smatrali produženjem

ušiljenog nosa. Ta je životinja otprilike šesnaest stopa dugačka, dok

je njen rog prosječno dug pet stopa, premda neki dosegnu deset, pa i

petnaest. Taj rog zapravo nije ništa drugo do produljena kljova, koja

130 I u nas kažu: »puše kao kit« (engleski: grampus). — Prev. 131 Tuk — kitovo tustilo, mast, salo. — Prev. 132 Galon (engleski gallon) — mjera za tekućinu: četiri litre i pol. — Prev.

171

strši vodoravno iz čeljusti. Ta je kljova izrasla samo na lijevoj

čeljusti, te katkad ta životinja izgleda nespretna, baš kao što

nespretno izgleda i čovjek-ljevak. Teško bi bilo odgovoriti na

pitanje čemu služi taj rog, odnosno koplje. Narval se kanda tim

oružjem ne služi kao jaglun svojom sabljom. Neki mi ribari rekoše

da se narval služi tom kljovom kao grabljama, rujući s pomoću nje

po morskom dnu, u potrazi za hranom. Charley Coffin reče da

narvalu kljova služi za probijanje leda, jer kad se narval u Polarnom

moru diže na površinu, koja je zaleđena, tada diže svoj rog i probija

led. Međutim ne postoje dokazi ni za jednu od spomenutih tvrdnja.

Ja pak mislim, ma kako se narval služio svojom kljovom, najviše bi

mu koristila kao savijač pri čitanju raspravica. Čuo sam različita

imena za tu životinju kao kit-kljovaš, kit-jednorog i kit-inorog. To je

zacijelo nadasve zanimljiv primjerak onih mnogih »jednoroga« što

se nalaze u gotovo svim carstvima žive prirode. Razabrao sam iz

spisa nekih drevnih pisaca samostanaca da se taj isti narvalov rog

smatrao ustukom protiv otrova, te bi se za ljekarije, načinjene od

praha te kljove, plaćale bajoslovne svote. Od tog su praha također

pripravljali miomirisne soli što su ih otmjene dame udisale kao

sredstvo protiv nesvjestice, kao što se danas upotrebljava jelenji rog

u proizvodnji amonijeva karbonata. Sam taj rog smatrali su nekoć

velikom rijetkošću. U starim spisima čitam kako je Sir Martin

Frobisher133, prilikom povratka s onog putovanja kadno je kraljica

Elizabeta, rukom što bijaše pokrivena draguljima, zanosno s prozora

Greenwischske palače domahivala proslavljenom brodu koji je

plovio niz Temzu — čitam eto u starim spisima ovo: »Kada se Sir

Martin vratio s tog putovanja, kleknuo je pred Njezino Veličanstvo i

kraljici poklonio neobično dug narvalov rog, koji je poslije još dugo

vremena visio na zidu Windsorske palače.« Neki irski autor tvrdi

kako je i vojvoda od Leicestera, klečeći, poklonio Njezinu

Veličanstvu sličan rog od neke kopnene životinje koja ide u red

jednoroga.

Narval izgleda vrlo slikovito, jer je sav bijel i nalik na leoparda,

išaran crnim okruglim i duguljastim pjegama. Najčešće se nalazi u

polarnom moru. Njegovo je ulje izvrsno, čisto, izvanredno fino, ali

ga malo ima, a osim toga, kitolovci ne polaze u lov na narvale.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje d, Sabljasta pliskavica ili kit-

133 Sir Martin Frobisher, britanski pomorac i istraživač iz 16. stoljeća. — Prev.

172

ubojica.

— O tome kitu Nantucketanci znaju vrlo malo, a još manje

profesionalni zoolozi. Koliko sam iz daljine mogao prosuditi, po

veličini je nalik na kosatku. Vrlo je grabežljiv — kao ribe-

grabljivice oko otočja Fidži. Ponekad napada i najveće kitove, one

folio-formata, zagrize im se za usne, pa se pripije kao pijavica, dok

golema životinja najposlije ne ugine. Na te »ubojice« nitko ne polazi

u lov. Nikad nisam čuo kakvo mu je ulje. Može se zamjeriti imenu

što je dano tome kitu, jer je mutno: ta svi smo mi ubojice, na kopnu i

na moru, uključujući tu Napoleone i morske pse.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje 5, Kit-mlatac. — Taj je gospodin

čudan sa svoje repne peraje, kojom se služi kao mlatilom, te njome

udara po svojim neprijateljima. I najvećim se kitovima, onima folio-

formata, popne na leđa, i sve šibajući svojim mlatilom po njima,

plovi tako, kao što se i mnogi učo sličnim sistemom probija kroza

svijet. Kit-mlatac još je slabije poznat negoli kit-ubojica. Obojica su

zločinci izvan zakona, čak i u oceanima, gdje nema zakona.

Tako se svršava knjiga II (Oktav), a počinje se knjiga III

(Duodecimo).

Duodecimo-kitovi Ovamo idu manji kitovi: 1. Dupin hura, 2.

Dupin gusar, 3. Morska svinja.

Onima koji nisu posebno proučavali ovaj predmet, možda će se

činiti čudnim što se životinje koje nisu veće od četiri do pet stopa,

ubrajaju među »kitove«, kad ta riječ već sama po sebi budi pomisao

na nešto golemo. Ali sve te životinje, koje gore ubrajamo u

duodecimo-kitove, nesumnjivo su kitovi, prema onoj mojoj

definiciji da je kit riba koja ima štrcalo i vodoravan rep.

Knjiga III (Duodecimo), Poglavlj e I, Dupin hura. — To je

obični dupin kojega srećemo gotovo u svim morima svijeta. Taj sam

mu naziv dao ja, jer ima mnogo vrsta dupina, a nekako ih moramo

razlikovati. Nazivam ga tako jer uvijek plovi u veselim jatima, te se

praćaka i poskakuje uvis, kao što lete kape prilikom svečanosti na

dan Četvrti srpnja.134 Mornari ih općenito dočekuju s oduševljenim

poklicima. Puni veselja, dupini uvijek dolaze iz privjetrine s

ustalasanim valovima. Oni su glasonoše i vjesnici vjetra, uvijek žive

s vjetrom u krmu, a pomorci ih smatraju sretnim znamenjem. Ako ti

uspije, gledajući tu veselu družinu, da se svladaš i ne usklikneš

134 Američki narodni blagdan. — Prev.

173

trokratni hura! — onda Bog budi s tobom, jer to znači da u tebi

nema vedrine i životne radosti. Dobro uhranjen i tust dupin hura

može nam dati dobran galon izvrsna ulja, a čista i fina tekućina što

je dobivamo iz njegovih čeljusnih šupljina, od velike je vrijednosti,

te je osobito traže draguljari i urari. Mornari mažu njome svoja

brusila za britve. Meso dupina, kako znamo, izvanredno je tečno

jelo. Možda još niste primijetili da i dupini štrcaju mlazove. I zato,

kad ga opet ugledate, dobro pazite — vidjet ćete golemu ulješuru —

u minijaturi.

Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 2, Dupin gusar. — Pravi

gusar. Neobično divlja životinja. Naći ćete ga, mislim, jedino na

Pacifiku. Nešto je veći od dupina hura, ali mu je inače vrlo sličan.

Izazove li ga, navalit će i na morskog kučka. Često sam za njim

spustio čamac u more, ali nikad ga nisam uspio uloviti.

Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 3, Morska svinja. — Koliko

je poznato, to je jedna od najvećih vrsta dupina, a živi u Pacifiku.

Jedini engleski naziv dali su mu kitolovci nazvavši ga »dupinom

običnjakom«, jer se poglavito nalazi u blizini običnog kita (onog

folio - formata). Po obliku se donekle razlikuje od dupina hura, jer

nije onako dežmekast, nego je zaista stasit i naočit. Nema leđne

peraje (dok je gotovo svi ostali dupini imaju), ali ima lijepu repnu

peraju i sentimentalne crvenkastosmeđe oči. Jedino mu ljepotu

nagrđuje mlohava, blijeda njuška. Premda su mu čitava leđa sve do

bočnih peraja tamna, bijela linija dijeli njegovo tijelo u dvije pole,

jasno ocrtane kao bijela crta na trupini broda, te je gore crn, a dolje

bijel. Ta bjelina zahvaća i dio njegove glave i čitavu njušku. Stoga

nam se taj stvor ponekad čini kao da je izišao iz vreće brašna u koju

se lupeški zagnjurio. Jadno, hipokritsko lice.135 Od njega dobivamo

ulje, koje je vrlo slično ulju dobivenu od običnog dupina.

*

Ova se sistematizacija ne nastavlja, jer su dupini najmanja vrsta

kitova. Nabrojio sam vam sve značajne levijatane. Preostaje još

mnoštvo neprovjerenih, upol izmišljenih vrsta, koje su meni kao

američkom kitolovcu poznate po čuvenju, ali ne osobno. Nanizat ću

ih po njihovim imenima, koja su im nadjenuli priprosti mornari, jer

135 U engleskom mealy-mouthed znači: »brašnavih usta«, »medoustan«,

»plašljiv u govoru«, »bljedoustan« i »licemjeran«, i odatle igra riječima. — Prev.

174

će možda takav popis dobro doći budućim istraživačima, koji bi

mogli završiti ono što sam ja samo započeo. Ako ijedan od kitova

što ću ih ovdje spomenuti bude ikad uhvaćen i opisan, onda će biti

moguće da se, već po veličini, svrsta u prvu, drugu ili treću knjigu

moje klasifikacije. Evo ih: kit-grlić, kit-džunka, kit-bučoglavac, kit-

rt, kit-pilot, kit-top, suhonjavi kit, slonasti kit, kit-bakarac, kit-

ledenjak, kit-modrulj itd. Iz islandskih, holandskih i starih engleskih

vrela mogle bi se nabrajati čitave liste neprovjerenih kitova sa

bogtepitaj kakvim sve imenima. No ja to ne navodim, jer je

zastarjelo, a donekle i sumnjivo, i meni se sve čini da su to samo

neki »levijatanizmi«, puste »kitovštine«, koje zapravo ništa ne

znače.

I konačno, već sam na početku naglasio da cetološka

sistematizacija neće biti time izvršena ni dovršena. Vidjeli ste kako

držim riječ. Ostavljam evo svoj cetološki sustav nedovršenim, kao

što je i katedrala u Kölnu bila napuštena za vrijeme gradnje, s

dizalicama i lazilima oko njezina nedovršenog tornja. Malo je

velikih građevina što su ih dovršili njihovi prvi arhitekti; istinske

velike gradnje stavljaju u dužnost budućim pokoljenjima da polože

završni kamen. Oslobodi me, Bože, da ikad išta potpuno završim!

Cijela je ova knjiga samo nacrt — ne, već nacrt nacrta! O, da mi je

vremena, snage, novca i strpljenja!

175

33. »SPECKSYNDER«

Sad je zgoda da iznesem jednu domaću značajku s jedrenjače

kitarice: izvor joj je u činjenici što na kitaricama postoji harpunaška

klasa časnika — klasa kakve, dakako, nema ni na kojem drugom

brodu.

Velika važnost što se polaže u harpunaški zanat jasno se očituje

u činjenici što u starih Holanđana, već prije dva stoljeća i više, vlast

nad brodom nije bila povjerena isključivo jednoj osobi, koju danas

zovemo kapetan, nego je bila podijeljena između njega i još jednog

časnika, koga su zvali »Specksynder«. Doslovno ta riječ znači

»rezač sala«, no s vremenom je poprimila značenje jednako riječi

Glavni harpunaš. U onim je danima kapetanova vlast bila

ograničena na navigaciju i općenito upravljanje brodom, dok je nad

svime što je u vezi sa samim lovom i njegovim pripremama

neograničenu vlast imao Specksynder ili Glavni harpunaš. Engleska

kitolovačka flota još poznaje taj časnički čin starih Holanđana, pod

iskvarenim nazivom »Specksioneer«, no nekadanje je njegovo

dostojanstvo tužno smanjeno. Danas je to samo Stariji harpunaš, i

kao takav naprosto je jedan od nižih časnika, podređenih

zapovjedniku. Ipak, kako uspjeh kitolovačkog pohoda uvelike ovisi

o sposobnosti i o držanju harpunaša, i kako na američkim kitaricama

harpunaš nije samo važan časnik u čamcu nego on u stanovitim

prilikama (za noćnih straža u područjima gdje se pojavljuju kitovi)

preuzima i zapovjedništvo na palubi — s tih razloga veliko političko

načelo na moru zahtijeva da harpunaš živi nominalno odvojen od

običnih mornara i da se u neku ruku smatra njihovim starješinom

premda ga oni između sebe smatraju sebi ravnim.

No na moru je glavna razlika između časnika i mornara u tome

što prvi stanuje na krmi, a drugi na pramcu. I zato na kitarkama, kao

i na trgovačkim brodovima, časnici imaju kabine uz kapetanovu.

Tako su na mnogim američkim kitarkama i harpunaši smješteni na

krmi. Znači, oni jedu u kapetanovu odjeljku, a spavaju u prostoriji

koja je posredno vezana sa salonom.136

136 I na starim jedrenjacima kapetan je imao svoju kabinu, ali se i salon, koji je

ujedno služio kao blagovaonica za časnike, smatrao sastavnim dijelom kapetanova

odjeljka. — Prev.

176

Iako dugo trajanje kitolovačkog pohoda po Južnim morima

(najdulje pomorsko putovanje što ga je čovjek ikad poduzeo), pak

posebne opasnosti i zajednički interes što svu posadu povezuje, jer

su svi, od najvišega do najnižeg, ovisni o dobitku (nemaju nikakve

stalne plaće, pa prema tome sve zavisi od njihove zajedničke

budnosti, neustrašivosti i teškog rada) — iako sve to u neku ruku

djeluje da disciplina nije tako kruta kao na trgovačkim brodovima

— i bez obzira koliko dugo ti kitolovci, u nekim primitivnim

slučajevima, živjeli zajedno kao neka mezopotamska porodica —

ipak izvanja stega i razlike između kasara na krmi i kaštela na

pramcu neće tako lako u nečem bitnom popustiti, a kamoli nestati. I

zaista, ima mnogo nantucketanskih brodova na kojima možete

vidjeti zapovjednika kako se ponosno šeta po kasaru,

dostojanstvenije negoli admiral ma koje ratne mornarice, te kako od

ljudi zahtijeva da mu iskažu gotovo iste vanjske počasti kao da je

zaogrnut kraljevskim grimizom, a ne jadnom mornarskom jaketom.

Premda kapetan »Pequoda« nije ni najmanje naginjao takvu

ispraznu uznošenju; premda je kao jedinu počast tražio samo to da

se bezuvjetno i smjesta posluša svaka njegova zapovijed; premda

nije tražio od mornara da izuju cipele prije no što se uspnu na kasar;

i naposljetku, premda se događalo, a u vezi s nekim posebnim

zbivanjima, o kojima će poslije biti govora, da ih je oslovljavao

neobičnim riječima, u časovima popustljivosti, bijesa, ili pak s

drugih razloga — ni taj isti kapetan Ahab nije nipošto zanemarivao

najviše zakone i ustaljene običaje pomorskog života.

Možda ćete opaziti kako se ponekad, da tako kažemo, skrivao

iza tih formi, prigodice se koristeći njima u druge i osobnije svrhe

nego što su one kojima su zapravo imale služiti. Ta sultanska

osobina njegove ćudi, što bi inače ostala dobrano pritajena, pod

spomenutim se oblicima pretvarala u neodoljiv despotizam. Jer ma

kako neki čovjek bio duhovno nadmoćan, nikad njegova

superiornost ne bi mogla doći praktički do izražaja kad ne bi bila

potpomognuta nekom vanjskom umješnošću i zaštitom, koja je sama

po sebi uvijek više ili manje plod lukavosti i niskosti. To je razlog

zašto se bogodani izabranici klone izbornih tribina ovog svijeta, pa

najveće počasti što ih ta atmosfera može dati ostavljaju onim

ljudima koji će se proslaviti više svojom bezgraničnom

inferiornošću prema skrivenoj nekolicini superiornih, ali

nepokretnih, negoli svojom nesumnjivom superiornošću nad

177

prosječnom masom. Tolika se moć krije u nekim neznatnim

stvarčicama, kad ih okruži političko praznovjerje, da je u slučaju

nekih kraljeva dala vlast izrazitim glupanima. I kada je, kao u

slučaju cara Nikolaja, na carskoj glavi okrugla kruna »gosudarstva«

nad mnogim i mnogim zemljama, onda ljudsko stado pada ničice i

puzi pred tom strahovitom neutralizacijom. Ni dramatik koji bi htio

napisati tragediju o ljudskoj neukrotivosti u najpunijem i

najizravnijem zamahu, ne bi smio nikad zaboraviti napomenu,

slučajno tako važnu za njegovo umijeće, kao što je ta koju gore

nabacih.

No Ahab, moj kapetan, uvijek mi je pred očima u svoj svojoj

oporoj strogosti nantucketanskoj, i u toj uzgredici o carevima i

kraljevima ne smijem zatajiti da opisujem samo bijedna starog

kitolovca, pa su mi uskraćeni svi izvanji uresi i ukrasi. O, Ahabe!

Sve ono što će u tebi zasjati veličanstveno, valja da se skine s

nebesa, podigne s bezdana morskih i oblikuje od bestjelesnog zraka!

178

34. ZA KAPETANOVIM STOLOM

Podne prepolovilo. Popara, kamarot, pruži svoje buhavo lice

kroz okno na kabini te najavi ručak svome kapetanu i gospodaru,

koji je, sjedeći u krmenom čamcu u zavjetrini, upravo izmjerio

visinu sunca i sada izračunavao stupanj širine, bilježeći brojke na

glatkoj, ovalnoj pločici što mu, već pripravljena za taj svakodnevni

posao, ležaše na gornjem dijelu umjetne noge. Sudeći po savršenu

nehaju s kojim je primio tu vijest, rekli biste da mrki i zamišljeni

Ahab nije ni čuo što mu se kazalo. No odmah zatim uhvati se on

rukom za pripone krmenog jarbola, dohvati se palube i rekavši

mirnim, ravnodušnim glasom: »Ručak, gospodine Starbuck!«

nestade u kabini.

Kad je zamrla jeka posljednjeg koračaja njegova sultana i kad

je Starbuck, prvi emir, imao razloga vjerovati da je onaj već sjeo za

stol, trgne se iz svog mira, prošeta se malo po palubi, te pošto je

ozbiljno zavirio u kućicu s kompasom, reče prilično prijazno:

»Ručak, gospodine Stubb!« pa se i on spusti kroz tambuć.

Drugi se emir još neko vrijeme mota oko jedrilja, zatim lako

trza po zategu deblenog jedra, da vidi je li sve u redu, te i on, kao da

prti na se neki stari teret, izriče svoje kratko: »Ručak, gospodine

Flask!« i polazi za onom dvojicom.

No treći emir, ostavši sam na kasaru, kao da je osjetio olakšanje

od neke čudne brige, domahuje ljubazno na sve strane, baca cipele s

nogu te udri u živahan, ali nečujan mornarski ples, i to baš nad

samom glavom svog sultana, a onda spretno i lako hitne kapu visoko

na krmeni jarbol kao na vješalicu, pa pođe mahnitajući i djetinjeći,

barem koliko se vidjelo na palubi, i tako, protivno svim drugim

procesijama, završi povorku glazbom. Ali prije nego što će na vrata

donje kabine, zastade i sav se preobrazi, i tako onda buntovni, veseli

mali Flask stupi pred lice kralja Ahaba smjerno i ponizno, u ulozi

odbačenika ili roba.

Među mnogim čudnim stvarima što proizlaze iz prevelike

usiljenosti običaja na brodu, nije posljednja ni ova: dok se na

slobodnom zraku na palubi neki časnici, izazvani, drže prema

kapetanu smiono i prkosno, ipak, kad časak kasnije sidu na objed u

kapetanov stan, eto ih bez onoga borbenog držanja, te mirno, da ne

179

kažem pokorno, susreću onoga koji je čelo stola. Začudno je to,

ponekad i smiješno. Zašto ta razlika? Je li to neki problem? Možda i

nije. Biti Baltazar kralj Babilona i biti Baltazar ne u oholosti nego u

uljudnosti — tu je zacijelo dostojanstvenost i mudrost. A onaj koji

dostojanstveno i mudro sjedi čelo stola kao domaćin sa svojim

uzvanicima, taj u osobnom utjecaju i kraljevskom dostojanstvu

nadmašuje i samog Baltazara, jer Baltazar nije bio najveći. Tko je

ma i jednom pozvao prijatelja na objed, taj je okusio što znači

osjećati se Cezarom. To je čar društvenog carizma, kojemu ne

možeš odoljeti. Ako sada svemu tome dometnemo još časničko

prvenstvo brodskog gospodara, naći ćete, daljim izvođenjem, uzrok

onoj posebnosti u pomorskom životu koju sam upravo spomenuo.

Za stolom, što bijaše ukrašen intarzijama od bjelokosti,

predsjedao Ahab kao kakav nijem i grivast morski lav na bijelu

koraljnom žalu, okružen svojim ratobornim no ipak smjernim

lavićima. Časnici su po redu čekali da budu jelom posluženi. Bijahu

poput male djece pred Ahabom, a ni u Ahabu kanda nije bilo nimalo

društvene nadutosti. Jednodušno su uprli oči u Ahabov nož kad je

stari pred sobom rezao glavno jelo. Ne vjerujem da bi itko od njih

ma i za sav svijet narušio svečanost tog trenutka, pa ni najmanjom

napomenom, čak ni beznačajnom primjedbom o vremenu. Ne,

nikako! Držeći vilicom i nožem komad govedine, Ahab bi samo dao

znak da mu Starbuck primakne svoj tanjur, i prvi bi časnik primio

svoj dio kao milostinju, nježno bi ga uzeo rezati, te bi se nemilo

trgnuo kad bi mu nož slučajno zaškripio po tanjuru, i žvakao bi ne

mljašćući i gutao vrlo pažljivo. Jer, kao i na krunidbenoj gozbi u

Frankfurtu, na kojoj njemački car ruča sa sedam izbornih knezova u

svečanoj tišini, tako i ta jela u zapovjednikovu stanu bijahu u neku

ruku svečani objedi, u svetoj tišini. A ipak stari Ahab nije branio da

se razgovara za stolom — samo je uvijek bio nijem. Kolikog li

olakšanja Stubbu, koji se gušio, koliko li bi odahnuo kad bi dolje u

štivi negdje zaštropotao štakor! A tek jadni Flask, koji bijaše

najmlađe dijete na tome zamornom obiteljskom sastanku! Njega

zapadahu goveđe goljenice, njemu bi davali pileće nožice. Ni

govora o tome da bi se sam poslužio — ta to bi bilo kao da bi izvršio

najveću krađu. Da se sam posluži, nikad više ne bi smio poštenim

ljudima pogledati u oči, premda mu Ahab — gle čuda! — nikad nije

takvo što zabranio. A da se Flask poslužio, Ahab po svoj prilici ne

bi ni opazio. A Bože sačuvaj da bi Flasku palo na um da uzme

180

maslaca! Bilo da je mislio da mu ga brodovlasnici uskraćuju, jer bi

naudio njegovu svijetlom licu, bilo da je mislio da na tako dugoj

plovidbi, bez luke i tržišta, maslacu raste cijena, te je to onda neka

nagrada, na koju on, kao podređeni, nema prava — bilo kako bilo,

Flask je, nuto jada! ostajao bez maslaca!

Još nešto. Flask je posljednji silazio na ručak, a prvi je ustajao

od stola. Zamislite kakve li nevolje! Koliko je jadnom Flasku ručak

bio skraćen! Starbuck i Stubb imadahu prednost da počnu ranije i

povlasticu da još ostanu pošto on ode. Pa ako se dogodi da Stubbu,

koji je samo malić viši po činu od Flaska, slučajno ne prija jelo, ili

pak nema teka te pokazuje kako će ubrzo poručati, onda se Flasku

valja oprostiti s ručkom, i toga dana teško da će u usta staviti više od

dva-tri zalogaja — jer bi se protivilo svetim običajima da se Stubb

vrati na palubu prije Flaska. I tako je Flask jednom zgodom priznao

kako je manje-više uvijek gladan otkako je dobio časnički čin. Jer

ono što bi jeo nije utaživalo njegove gladi, nego ju je u njemu

održavalo neprekidnom. Mir i zadovoljstvo, mišljaše Flask, zauvijek

odoše iz moga želuca. Jesam evo časnik, ali kako bih volio da mogu,

tamo na pramcu, svojski u ruke uzeti komad govedine, kao nekoć,

dok bijah običan mornar! Eto ti mi koristi od promaknuća, eto mi

puste taštine i slave, da, ludosti li u životu! S druge strane, da je ma

koji mornar sa »Pequoda« bio kivan na Flaska zbog njegova

časničkog čina, tome ne bi trebalo drugo za osvetu doli da ode na

krmu za vrijeme ručka i da kroz odušnik na kabini baci pogled na

Flaska, pa da vidi kako ovaj zbunjen i kao oglupavio sjedi pred

strašnim Ahabom.

Ahab i njegova tri časnika činjahu ono što bismo mogli nazvati

prvim stolom u zapovjednikovu stanu na »Pequodu«. Pošto bi oni

otišli — a odlazili su ne onako kako su došli, nego obrnutim redom

— blijedi bi kamarot na brzu ruku počistio stolnjak, te bi onda

pozvao na gozbu trojicu harpunaša, jer oni bijahu baštinici mjesta za

stolom. I oni bi tada svečanu kabinu pretvorili u privremenu

družinsku sobu.

U čudnovatoj suprotnosti prema nepodnošljivoj stegi i

bezimenom a nevidljivom despotizmu što je vladao za kapetanovim

stolom, bijaše neusiljenost, sloboda i gotovo razuzdana

demokratičnost te podređene čeljadi, te trojice harpunaša. Dok su se

njihovi gospodari, časnici, kanda bojali pucketanja svojih vlastitih

vilica, harpunaši su žvakali zalogaje tako slasno da je sve

181

odjekivalo. Gostili su se baš grofovski: natrpavali su trbuhe, kao što

brodovi u Indiji vascijeli dan krcaju mirodije. Queequeg i Tashtego

imađahu tako sjajan tek te je blijedi Popara, da bi ispunio praznine

iz prijašnjeg jela, morao često juriti po goleme komade usoljene

govedine, a kad ne bi pojurio hitro kao vižle, Tashtego bi ga

nestrpljivo požurivao bacajući za njim, kao harpun, svoju vilicu. A

jednom ga je Daggoo, željan šale, pograbio i prodrmao mu sjećanje

pritisnuvši mu glavu na veliku dasku na kojoj se siječe meso, dok je

Tashtego, s nožem u ruci, uzeo da jadnom Popari označuje krug na

glavi po kojem će ga skalpirati. Bijaše po prirodi nervčik i plašljivac

taj buhavi kamarot ili smočničar, taj porod propalog pekara, i

bolničarke. Gledajući uvijek mrkoga i strašnog Ahaba i povremene

provale te trojice divljaka, jadni je Popara čitava života samo drhtao

i cvokotao. Kad bi vidio da je harpunašima donio sve što traže,

obično bi Popara strughuo iz njihova dohvata u malu smočnicu te bi

iza zastora provirivao dok sve ne bi prošlo.

Imao je čovjek što i vidjeti kad bi pogledao Queequega gdje

sjedi prema Tashtegu keseći svoje izbrušene zube prema

Indijančevim, a sa strane im Daggoo sjedi na podu, jer bi s klupe

dodirnuo niski strop svojim perima na glavi, koja mu onako okićena

bijaše baš ko mrtvački odar. Na svaki pokret njegovih divovskih

ruku ili nogu stresla bi se rebra male kabine, kao da se afrički slon

ukrcao na brod. No uza sve to golemi je crnac bio začudo umjeren,

da ne kažem izbirljiv. Činilo se gotovo nemogućim da takvim

razmjerno malim zalogajima uspijeva održavati vitalnost u tome

golemom tijelu. No nesumnjivo je taj plemeniti divljak valjano jeo i

pio obilni element zraka i na svoje široke nosnice udisao uzvišeni

život svijeta. Nisu divovi sazdani od mesa i kruha, niti se time

hrane.

Queequeg je, naprotiv, barbarski mljaskao kad bi jeo — zvuk

taj bijaše prilično ružan — toliko je, velim, mljaskao da je drhtavi

Popara krišom pogledao svoje mršave ruke da vidi nema li možda i

na njima već tragova oštrih zuba. A kad bi čuo kako mu Tashtego

dovikuje da se požuri jer da će mu inače polomiti kosti, priprostog

bi kamarota spopala slabost i drhtavica, te bi samo razbijao posuđe

oko sebe u smočnici. A bogme ne bijaše mu za umirenje ni to kad bi

harpunaši iz džepa potegli brusove za koplja i drugo oružje, i kad bi

za ručkom počeli oštriti noževe: tim se neugodnim zvucima nije

umirivao jadni Popara. Kako bi, siromah, mogao zaboraviti da je

182

Queequeg za života na svome otoku zacijelo bio kriv za mnoge

gozbene neskromnosti! Jao, Popara! Teško kamarotu bijelcu koji

poslužuje ljudoždere! Ne ubrus, nego štit treba da nosi na ruci! No

naposljetku bi, na njegovu veliku radost, ta trojica ratnika ustala i

otišla, a u njegovim bi lakovjernim ušima, nabijenim

izmišljotinama, njihove ratničke kosti zveckale pri svakom koraku,

poput maurskih mačeva krivaša u koricama.

No, premda su ta tri bàrbara jela u zapovjednikovu odjeljku i,

nominalno, tu stanovala, ipak — kako bijahu sve drugo prije negoli

ljudi koji život provode u sjedenju — ipak, velim, bijahu tu sasvim

izrijetka: samo za vrijeme jela i časak prije spavanja, kad bi tuda

prolazili u svoje odjeljke.

Ahab kao da se u tom pogledu nije razlikovao od tolikih

kapetanâ kitolovaca koji su, kao stalež, skloni vjerovati kako

brodski salon po pravu pripada njima i samo zbog uljudnosti

dopuštaju drugima da tu zavire. I tako bismo, ako ćemo po istini,

mogli prije reći da su časnici i harpunaši na »Pequodu« živjeli izvan

salona, a ne u njemu. Jer kad su ulazili onamo, bijaše to nekako

nalik na kućna vrata, što na časak uđu, kad se otvore, i odmah se

zatim vrate na prijašnje: dakle, što se tiče stalnosti, uvijek su vani.

A nisu time mnogo gubili: ondje ne imađahu društva, Ahab

bijaše nepristupačan. Iako nominalno uključen u kršćanski svijet,

Ahab u njemu još bijaše tuđinac. Živio je na svijetu, kao što je

posljednji divlji medvjed živio u već naseljenom Missouriju. I kao

što se taj divlji šumski div, kad bi izminulo proljeće i ljeto, zavlačio

u duplju i zimovao sišući svoje šape, tako se, u svojoj neprijatnoj i

pustoj starosti, i Ahabova duša zavukla u duplju svoga tijela i

hranila se mračnim šapama njegove turobnosti.

183

35. NA JARBOLU — NA STRAŽI

Baš bijaše krasno vrijeme kad je prvi put na me došao red da

držim stražu na jarbolu.

Običaj je gotovo na svim američkim kitaricama da se straže

pošalju u koševe na jarbolima tek što brod isplovi iz luke, sve ako

imao ploviti petnaest tisuća milja i još više dok stigne na pravo

mjesto za kitolov. A kad se brod poslije tri, četiri ili pet godina

plovidbe približuje domovini, ma i sa najmanje praznog prostora —

pa bila to i samo jedna bočica — straže na jarbolima ostaju sve

dokraja, jer se na brodu i tad nadaju da će uloviti još jednog kita, i ta

nada ne prestaje sve dok mu gornji nastavci na jarbolu ne zađu među

šiljke u luci.

Držanje straže na jarbolima, bilo u luci ili na otvorenom moru,

veoma je stara i zanimljiva služba, pa hajde da malo progovorimo o

tome. Smatram da su prvi stražari na jarbolima bili drevni Egipćani

jer u svim svojim istraživanjima ne nalazim da je itko u tome bio

prije njih. Premda su njihovi pradjedovi, graditelji Babilona, bez

sumnje namjeravali svojom kulom podignuti najviši jarbol u svoj

Aziji i Africi, ipak se taj njihov kameni jarbol (prije nego što je

dobio vršni nastavak) slomio, otišao s palube u strašnoj oluji Božjeg

gnjeva, pa stoga tim babilonskim graditeljima ne možemo priznati

prvenstvo nad Egipćanima. Tvrdnja da su Egipćani bili narod

jarbolskih straža, temelji se na općem mišljenju arheologa, koji

kazuju da su prve piramide podignute u astronomske svrhe. Tu

teoriju opet potvrđuje jedincata i sa sve četiri strane stepenasta

konstrukcija tih građevina, kojima se, dižući noge neobično visoko,

stari zvjezdoznanci uspinjahu na vrhove, da upozore na nove

zvijezde, upravo kao što straže na modernom brodu javljaju o kakvu

jedrenjaku ili pak o kitu što se ukazuje na obzorju. U svetom Stilitu,

čuvenom kršćanskom pustinjaku iz starih vremena, koji je sebi

podigao u pustinji visok stup od kamena i na njemu proveo sav

posljednji dio svog života, vukući hranu sa zemlje s pomoću čekrka

— u tome Božjem ugodniku imamo dobar primjer neustrašivog

stražara na jarbolu, stražara kojega s njegova mjesta ne otjera ni

magla ni led, ni kiša ni snijeg, ni tuča ni solika, stražara koji je

hrabro istrajao odolijevajući svakoj silini i nepogodi i koji je

doslovno umro na svome stražarskom mjestu. Od modernih

184

stanovnika na jarbolima imamo samo rasu lišenu života: to su samo

ljudi od kamena, od željeza i bronce, koji, sve ako i nadasve kadri

prkositi i najstrašnijoj oluji, ipak ne mogu javiti kad otkriju štogod

neobično. Među tima što se sa svoje straže ne oglašuju poklikom,

nalazi se Napoleon, koji na vrhu stupa na trgu Vendome skrštenih

ruku strši kakvih stotinu i pedeset stopa u visinu, ne mareći za to tko

vlada na palubi pod njim: Louis Philippe, Louis Blanc ili koji drugi

đavo. I veliki se Washington uzdiže visoko na svome jarbolu u

Baltimoru, i kao jedan od Heraklovih stupova njegov stup pokazuje

onu točku ljudske veličine preko koje će prijeći malo koji smrtnik.137

I admiral Nelson, na vitlu salivenu od topova, stoji na svom jarbolu

na Trafalgar Squareu, pa i kad je sav zastrt brodskim dimom, znaš

da je tu skriven junak, jer gdje je dima, tu je i vatre. Ali ni veliki

Washington, ni Nelson, ni Napoleon neće se nikada odazvati ni na

jedan povik ozdo, ma kako im se očajnički upravio sa zbunjene

palube, nad kojom stražu straže, a koja čeka pomoć od njihova

savjeta. Neće se oni oglasiti, premda se misli da njihovi duhovi

prodiru kroz gustu magluštinu budućnosti i znaju kojih se prudova i

grebena valja kloniti.

Moglo bi se činiti neopravdanim da u ma kojem pogledu

združimo jarbolne stražare na kopnu i na moru, ali da zapravo nije

tako, jasno pokazuje bilješka za koju nam jamči Obed Macy, jedini

historičar Nantucketa. Časni nam Obed priča kako su u prvo vrijeme

kitolova, prije nego što su brodovi redovito išli na more za plijenom,

stanovnici onog otoka podizali duge grede, na koje su se stražari

uspinjali pomoću hvatljika ili klinova što za te grede bijahu

prikovani — uspinjahu se na njih kao što se kokoši uspinju u

kokošinjac. Prije nekoliko godina i kitolovci s obale Novog Zelanda

upotrijebili su taj sustav: kad bi stražari s tih greda ugledali lovinu,

obavijestili bi posade u čamcima što već bijahu spremni na obali. No

taj je običaj već zastario. Vratimo se dakle pravom jarbolu, onom na

lađi kitarici na moru.

Na sva tri jarbola nalaze se straže od zore do mraka, mornari se

redovito izmjenjuju na njima (baš kao i na kormilu) svaka dva sata.

137 George Washington (1732.-1799.), američki narodni junak i prvi

predsjednik SAD-a (1789.-1797.), — Heraklovi stupovi, kamena predbrežja Abyla i Kalpe u Gibraltarskom tjesnacu. Grčka priča kazuje kako je grčki junak postavio te

dvije hridi, ta dva stupa, da označi dokle je dospio na svojim putovanjima iz Libije u

Europu. — Prev.

185

Za vedra vremena u tropskom pojasu izvanredno je ugodno nalaziti

se u košu na jarbolu, a za misaoni tip kakva sanjara prava je to

divota. Stojiš gore, stotinjak stopa nad tihom palubom, i velikim

koracima prelaziš preko bezdana, kao da su jarboli nekakve goleme

štake hodulje, a pod tobom i između tvojih nogu, da tako kažem,

plove i promiču najveća morska čudovišta, baš kao što su nekoć

brodovi prolazili između golemih čizama čuvenog Kolosa na

Rodu.138 Stojiš gore, izgubljen na neizmjernoj pučini morskoj, i

nigdje se ništa ne miče doli valova: brod se, zanesen, lijeno ljulja,

saneno šume pasatni vjetrovi, svaka te stvar rastapa i u čamu zavija.

Najveći dio vremena u kitolovu u tropskom pojasu čovjek provodi u

divnoj »bezdogađajnosti«, da tako nazovemo ono posvemašnje

osjećanje mira kad se baš ništa ne događa: ne čuješ nikakvih vijesti,

ne čitaš novina, nikakva posebna izdanja ne donose ti nepotrebnih

uzbuđenja onim svojim strašnim i banalnim izvješćima; nema

domaćih jada, ne znaš ništa o stečajevima, ništa o padu dionica na

burzi, ne tare te briga što ćeš ručati, jer su ti svi ručkovi za tri godine

i više lijepo spremljeni u sanducima, a jelovnik ti je bez promjene.

Na jedrenjači kitarici, za dugog putovanja od tri-četiri godine,

kako to često biva, zbir mnogih sati što ih provedeš na straži na

jarbolu, iznosi i nekoliko mjeseci. I prava je grehota što je mjesto na

kojem ti je boraviti dobar dio života, tako pusto i lišeno svega onog

što bi ti dalo ma i mrvu udobnosti ili ti moglo poslužiti da ugodno i

po volji smjestiš osjećaje, kao što to možeš u postelji, u visaljci, u

lijesu, u stražarnici, na propovjedaonici, u kočiji, ili, naposljetku, u

ma kojem od onih sitnih i udobnih izuma u kojima se ljudi na neko

vrijeme izoliraju. Najobičnije ti je odmorište baš vrh jarbola, gdje

stojiš na dvjema tankim usporednim motkama što su gotovo

isključivo svojstvene kitaricama, a zovu se »krstaci jarbolnog

nastavka«. Tu, drman udarcima mora, početnik se osjeća poprilici

onako lagodno kao da stoji volu na rogovima. Za hladnoće možeš,

dakako, ponijeti gore i svoju kuću, u obliku stražarske kabanice ili

gunja, ali, ruku na srce, ni najdeblji stražarski gunj nije ti nimalo

bolja kuća negoli golo tijelo, jer kao što je duša slijepljena u svome

tjelesnom svetohraništu te se ne može slobodno kretati niti izići doli

138 U 3. stoljeću prije Krista podignut je na otoku Rodosu, na ulazu u luku,

divovski kip Apolonov, visok 32 metra. Smatrali su ga jednim od sedam svjetskih

čuda. — Prev.

186

jedino uz veliku opasnost da strada i propati (kao putnik neznajša

što sam prelazi preko snježnih Alpa), tako ni stražarski gunj nije

toliko kuća koliko naprosto omot ili dodatna koža što ti tijelo ovija.

Ne možeš sebi u tijelo staviti policu ili ormar s ladicama, pa tako ni

od stražarskog gunja ne možeš načiniti ugodnu sobicu.

Kada sve to promotrimo, zaista treba požaliti što na jarbolima

kitarica koje plove po južnim morima nema onih zavidno divnih

malih šatora ili propovjedaonica, zvanih koševi ili »vranina

gnijezda«, u kojima su straže na kitarkama što love oko Grenlanda

zaštićene od svih nepogoda na ledenim morima. Ima lijepa »priča uz

ognjište« što ju je napisao kapetan Sleet pod naslovom »Putovanje

između ledenih bregova, u potrazi za grenlandskim kitom, a usput i

u potrazi za izgubljenim islandskim naseljima na Starom

Grenlandu«. U tome divnom djelu, svi oni koji su držali stražu na

jarbolu imaju divan, potanko razrađen izvještaj o košu ili o »vraninu

gnijezdu« — onda još novom izumu — na »Ledenjaku«, kako se

zvao izvrsni brod kapetana Sleeta. Sebi u čast nazvao je taj svoj

izum »Sleetovo vranino gnijezdo«, jer ga je on izmislio i patentirao.

Odbacujući svaku smiješnu i lažnu skromnost, Sleet nam veli kako

isto onako kao što svojoj djeci dajemo svoja imena (jer smo mi,

roditelji, njihovi prvi i patentirani izumitelji), tako treba da svojim

imenom nazovemo i sve drugo štoizumimo. Svojim oblikom

»Sleetovo vranino gnijezdo« nalik je pomalo na poširoku bačvu ili

cijev, odozgo otvorenu, ali proviđenu pokretnom pobočnom

branom: to je vjetrobran koji stražaru štiti glavu od vjetra za velike

oluje. Kako je smješteno na vrh jarbola, ulaziš u nj kroz otklopna

vrata na dnu. Sa stražnje strane, prema brodskoj krmi, nalazi se

udobno sjedalo, a pod njim pretinac za kišobrane, debele vunene

rupce i kapute. Sprijeda je kožni pregradak za doglasnik, lulu,

dalekozor i drugi nautički pribor. Kad je kapetan Sleet glavom bio

na straži u košu na jarbolu, u tome svom »vraninu gnijezdu«, uvijek

je, pripovijeda nam, imao sa sobom pušku (i ona bijaše u kožnom

pregratku) i barutnjaču s kuglama, da bi pucao po rasturenim

narvalima ili jednorozima što bi lutali i pustošili po onim vodama. S

palube se naime nije moglo uspješno gađati zbog otpora vode, a s

visine, s jarbola — e, to je nešto drugo! Kapetan je Sleet sa mnogo

ljubavi opisao, kako on to već zna, sve one sitne udobnosti i

praktične naprave svoga »vranina gnijezda«, no premda se naširoko

raspričao o mnogim pojedinostima i premda nam daje nadasve

187

znalačko izvješće o eksperimentima što ih je u tome gnijezdu

izvodio malim kompasom kojim je neutralizirao otklone što nastaju

zbog takozvanoga lokalnog privlačenja svih magneta u kompasnoj

kućici (otklone koji se pripisuju blizini horizontalnog željeza u

brodskom trupu, a u slučaju »Ledenjaka« možda zato što je u

njegovoj posadi bilo toliko propalih kovača) — elem, kako god

kapetanova izlaganja bila učena, ipak, unatoč svim učenim

»magnetskim devijacijama«, usprkos svim »zapažanjima pomoću

azimutskog kompasa« i usprkos svim »aproksimativnim greškama«,

kapetan Sleet vrlo dobro zna da nije opet toliko uronio u dubine

magnetskih proučavanja a da ne bi od vremena do vremena osjetio i

magnetsku privlačnost dobrano pune čuturice štono mu u kožnom

pregratku njegova »gnijezda« uvijek bijaše nadohvat ruke. I premda

se, sve u svemu, uvelike divim tome junačkom, čestitom i učenom

kapetanu, ipak mu zamjeravam što je sasvim prešutio onu dobrano

punu čuturicu, kad znamo koliko mu je bila vjernom prijateljicom i

utješiteljicom za onih časova dok je u rukavicama bez prstiju i u

kukuljici, visoko gore, u onome »vraninu gnijezdu«, proučavao

matematiku, svega tri-četiri motke udaljen od Sjevernog pola.

No ako mi, kitolovci na južnim morima, nismo onako

opremljeni kao što bijaše kapetan Sleet i njegovi kitolovci s

grenlandskih voda, ipak imamo nadoknadu, i to golemu, u vedrini

koja nas prati i u kojoj uživamo na onim divnim južnim morima.

Evo napriliku, ja sam znao plaziti po snasti, pa se zaustaviti u košu

na jarbolu, da čavrljam s Queequegom ili bilo s kime koga bih gore

zatekao besposlena. Zatim bih se još malo uspeo, lijeno prebacio

nogu preko košnog križa, lijepo razgledao vodenu ispašu, i onda bih

se naposljetku uspeo na svoje krajnje odredište.

A sada da odahnem i pošteno priznam: uvijek vam ja bijah

bijeda od stražara. Kad čovjek u sebi premeće sve neke svemirske

probleme, prepušten sam sebi u onoj visini što tako pogoduje

rađanju misli — kako će onda drukčije negoli površno udovoljiti

dužnosti i kako će se moći držati zapovijedi koja je znana na svakoj

lađi kitarici: »Otvori oči i javljaj!«

Čujte što ću vam reći, o, vi brodovlasnici nantucketanski!

Nikad u svoju budnu posadu ne uzimajte mladića tanka čela i upalih

očiju, koji razmišlja u nevrijeme i koji se ukrcava imajući na pameti

188

Fedona umjesto Bowditcha!139 Velim vam, čuvajte se takva, jer

kitove treba najprije ugledati pa ih tek onda ubiti, a takav će vas

mladi platonist upalih očiju vući da i deset puta oplovite kuglu

zemaljsku ne obogativši vas ni za jednu jedinu pintu ulja! Ove vam

moje napomene nisu nikako dokonjačke, i ne mlatim ja praznu

slamu: ta u naše dane lov na kitove daje utočišta mnogim

romanticima i melankolicima, mladićima što odsutni duhom, a

ozlovoljeni za njih nepodnošljivim teretom na kopnu, traže

zadovoljstva u brodskoj paklini i u kitovskom salu. Često vam

Mladi Harold140 sjedi navrh jarbola kakva nesretnog broda kitolovca

i sjetno protiskuje:

»Samo huči, bezdani oceane, tutnji i huči!

Tisuće lovaca kitova tuka zalud tud plove.«

Često kapetani takvih brodova kore i opominju te duhom

odsutne mlade filozofe, optužujući ih kako im je slab »interes« u

plovidbi, i gotovo naglašujući kako su toliko izgubljeni za svaku

časnu ambiciju pa u svojoj duši žele da nikad i ne ugledaju kita. No

zaludu svi prijekori; ti mladi platonisti znaju da im je vid nesavršen,

kratkovidni su, pa čemu da napinju vidni živac. Ostavili su kod kuće

svoje kazališne dalekozore.

— Ali majmune jedan — reći će neki harpunaš jednome od tih

— evo već tri godine krstarimo, a ti još nisi ugledao ni jednoga

jedinog kita! Kad si ti na straži, kitovi su rijetkost kao zubi u kokoši!

Možda je bilo tako, a možda ih bijaše jatimiee na dalekom

obzorju — mislim, kitova — ali se mladić bio zanio, kao da je

opijen, zaronio u snatrenje taj duhom odsutni stražar, uljuljao se

kadencom valova i misli, tako te je, izgubivši svijest o sebi i o

svemu oko sebe, tajanstveni ocean pod sobom zamijenio za nešto

drugo, uzeo ga za vidljivu sliku modrikaste duše, duboke i

neizmjerne, što prožima čovječanstvo i prirodu. I svaka čudna,

mutno sagledana ljepota što mu izmiče, svaka uspravna peraja,

139 Fedon, drevni grčki filozof idealist, učenik Sokratov a prijatelj Platonov. —

Nathaniel Bowditch (1773.-1858.), američki matematičar, pisac klasična djela o

navigaciji. — Prev. 140 Child Harold, egocentričan pesimist, glavno lice u Byronovu spjevu Child

Harold's Pilgrimage. Stihovi koji dolaze parodija su dvaju stihova iz IV. pjevanja

(strofa 179.). — Prev.

189

magleno viđena, oblikom jedva razabrana, njemu se čini

utjelovljenjem onih varljivih misli što ispunjuju duh samo prolazeći

kroza nj u neprestanu letu. U tom začaranom raspoloženju duša ti

odlazi poput plime na valovima, vraća se u beskraj iz kojeg je izišla,

razlijeva se vremenom i prostorom, da najposlije, poput

panteističkog Cranmerova pepela što se raspuhorio na sve strane,

postane dijelom svakog žala po svekolikoj kugli zemaljskoj.141

U tebi sad nema drugog života doli onog u koji te uljuljao brod

što se blago valja i klizi, i more što šalje val za valom; brod na

moru, a more na nedokučivoj plimi Božjoj. Ali dok ti je taj san na

očima, ili ta sanja u tebi, makni samo za palac nogom ili rukom, ode

ti uporište i stav, i svijest ti se vraća u strahoti. Lebdiš nad vrtlozima

descartesovskim.142 I možda ćeš se u pol bijela dana i za najljepšeg

vremena s prigušenim krikom strovaliti i proletjeti kroz prozirni

zrak u ljetno more, u nepovrat zauvijek! Pamet u glavu, vi panteisti!

141 Thomas Cranmer (1489.-1556.), vođa protestantske reformacije u

Engleskoj, spaljen na lomači. (Panteisti su pristaše nazora o istovjetnosti Boga i prirode.) — Prev.

142 René Descartes (1596.-1650.), francuski filozof racionalist i matematičar;

sve izvodi iz stava »Cogito, ergo sum« ( »Mislim, dakle postojim.«) — Prev.

190

36. NA KASARU

(Ulazi Ahab — za njim svi ostali)

Nedugo nakon onog događaja s lulom jednog se jutra, odmah

poslije doručka, Ahab po staroj navadi uspe na palubu. U to doba

dana mnogi pomorski kapetani obično šetaju tuda, kao što ladanjska

gospoda poslije doručka prođu malo po svome vrtu.

Ubrzo se začu njegov tvrdi bjelokosni korak kako odzvanja

gore-dolje uobičajenim prostorom, po podnicama što su već toliko

obikle na to lupkanje te sve bijahu najedene, poput geološkog

kamenja, osobitim biljegom njegova koraka. A tko bi pozorno

zagledao u njegovo čelo, duboko izbrazdano i žilama prošarano,

mogao bi i tu opaziti još neobičnije tragove, utrenike one njegove

svagda budne i uvijek djelatne misli.

Sada pak ti tragovi bijahu kanda još dublji, kao što je i njegov

nervozni korak toga jutra utiskivao dublji biljeg u drvo. Bijaše Ahab

tako ispunjen tom svojom mišlju te si gotovo mogao vidjeti gdje mu

se i misao okreće i ide s njime, kako god bi ravnomjerno okrenuo

lice sad glavnom jarbolu, sad kompasnoj kućici. Toliko ga je

zaokupila da i ne bijaše drugo doli unutarnji oblik svake mu izvanje

kretnje.

— Jesi li vidio, Flask? — šapnu Stubb. — Pile u njemu kljuje

koru, još malo pa će prokljuvati iz jajeta.

Tákali se sati. Ahab se ponovno zatvorio u svoju kabinu, ali

domalo eto ga opet na palubi, po svemu izgledu isto onako fanatičan

u svojoj nakani.

Dan se priklanjao kraju. Ahab odjednom zastade uz ogradu i

zataknuvši koščanu nogu u rupu, načinjenu svrdlom, jednom se

rukom prihvati za priponu te naredi Starbucku da svu posadu pozove

na krmu.

— Kapetane! — u čudu će božman, jer takva se zapovijed

izdaje samo u izuzetnim slučajevima.

— Sva posada na krmu! — ponovi Ahab. — Straže na

jarbolima, ovamo na palubu!

Kad su se svi sabrali te ga počeli radoznalo gledati, i ne bez

nekog straha, jer bijaše poput natuštena obzorja što prijeti olujom —

Ahab brzo pogleda preko rubnjaka, šibne očima po posadi, pomakne

191

se iz svoje nepomičnosti, i teškim se koracima opet ushoda po

palubi, kao da u blizini nema ni žive duše. Pognute glave i sa

šeširom napol zgnječenim ponovno uze koracati, ništa ne mareći za

posadu što je počela žagoriti. Stubb prišapnu Flasku kako ih je Ahab

zacijelo sazvao da prisustvuju njegovu pješačkom pothvatu. No ne

potraja dugo, jer Ahab naglo zastade i podviknu:

— Što ćete, mornari, kad ugledate kita?

— Javit ćemo! — odgovori dvadesetak snažnih glasova u isti

mah.

— Dobro je! — dočeka Ahab glasom divljeg odobravanja, kad

je vidio kako su iskreno živnuli na njegovo neočekivano pitanje.

— A što zatim, mornari?

— U čamce, pa za njim!

— A koji vam je poklik kad prihvatite za vesla?

— Ubijen kit il' razbijen čamac!

Na svaki povik starcu lice sjalo sve većim neobičnim

zadovoljstvom, a mornari se međuto radoznalo zgledahu, čudeći se i

sami odakle im tolika uzbuđenost na ta pitanja što su, kako se čini,

tako suvišna.

No još više upiljiše pogled kad se Ahab napol okrenu na svome

stožeru i kad im, držeći se čvrsto, gotovo grčevito pripona jednom

rukom, poče ovako govoriti:

— Svi vi od straže na jarbolima već ste prije čuli moje naloge

glede nekoga Bijelog kita. Gledajte! Vidite li ovaj španjolski dukat?

— i pritom pokaza krupan zlatnik što se sjao. — To vam je zlatnik

od šesnaest dolara, mornari. Vidite li ga! Gospodine Starbuck, dajte

mi onaj mlat!

I dok je prvi božman skoknuo po kladivo, Ahab bez riječi poče

pažljivo trljati zlatnik o skute svog kaputa, kao da mu želi povećati

sjaj, a međuto je, sve onako bez riječi, potiho pjevušio u sebi, tako

prigušenim i nerazgovijetnim glasom te se činilo kao da to bruji

stroj njegove životne snage.

Kad je primio mlat od Starbucka, priđe glavnom jarbolu, dižući

oruđe u jednoj ruci, a drugom pokazujući zlatnik, te će gromkim

glasom:

— Tko god mi od vas javi o kitu s bijelom glavom, s

naboranim čelom i iskrivljenim čeljustima, tko god mi od vas javi o

bijelom kitu kojemu su tri rupe na krmenoj peraji, taj će dobiti

zlatnik! Njegov je zlatnik, momci!

192

— Hura! Hura! — povikaše mornari, dok su mašući svojim

šeširima pozdravljali zabijanje zlatnika u jarbol.

— Bijel je to kit, velim vam — završi Ahab odbacujući mlat.

— Bijeli kit, rekoh, i dobro otvorite oči, momci, da ga ugledate.

Pazite, neće li se gdjegod voda zabijeljeti: čim štogod zabijeli, ma

bio to i samo jedan mjehurić, a vi, što vas grlo nosi, oglasite svoj

zov!

Sve to vrijeme Tashtego, Daggoo i Queequeg s velikim

zanimanjem i još većim čuđenjem negoli ostali promatrahu što se

zbiva, a kad je Ahab spomenuo naborano kitovo čelo i iskrivljenu

čeljust, trgnuše se, kao da se svaki od njih u taj čas sjetio nečega

osobitog.

— Kapetane Ahab — reče Tashtego — taj Bijeli kit zacijelo je

onaj isti kojega neki zovu Moby Dick!

— Moby Dick! — usklikne Ahab. — Ti dakle znaš za Bijelog

kita, Tash?

— Ne zamahuje li on svojom repinom nekako čudno, prije

nego što će zaroniti? — upita mirno čovjek iz Gay Heada.

— A i mlaz mu je čudan — javi se Daggoo — veći i prštaviji i

od mlaza ulješure, a silno je brz! Nije li tako, kapetane?

— On imati i jedan, dva, tri — o, mnogo, mnogo koplje zabosti

u kožu, kapetane! — vikao je Queequeg nesuvislo. — A svako

koplje kao... kao... — mučeći se da nađe pravu riječ, pokaza rukama

kao da odčepljuje bocu — kao... kao...

— Vadičep! — uzvikne Ahab. — Da, da, Queequeg, svako mu

je koplje zavrnuto i savijeno! Jest, Daggoo, mlaz mu je debeo kao

snop žita i bijel kao gomila vune u Nantucketu poslije velike

godišnje strige! Da, da, Tashtego, mlatara taj kit repinom kao

razderani flok143 u oluji! Grom i pakao, momci, to je Moby Dick što

ste ga vidjeli, Moby Dick! Moby Dick!

— Kapetane Ahab — reče Starbuck, koji je zajedno sa

Stubbom i Flaskom u sve većem čudu promatrao svoga gospodara,

ali najposlije kao da mu je sinula neka misao koja mu je sve

objasnila. — Kapetane, čuo sam za Moby Dicka, ali nije vam valjda

Moby Dick otkinuo nogu?

— Tko ti to reče? — uzvikne Ahab, te nastavi poslije kratke

143 Prečka, trokutno jedro, razapeto između pramčanog jarbola i kosnika. —

Prev.

193

stanke: — Jest, Jest, Starbuck, i svi vi, sokolovi moji, istina je,

Moby Dick iščupao mi jarbol, Moby Dick dotjerao me na ovu

koščanu gigalju na kojoj sad stojim! Da, da! — zarida strašnim

glasom, ko sjeverni jelen koga su u srce smjerili. — Da, da, bješe to

onaj prokleti Bijeli kit, on me tako osakati, te sam sada bogalj, sada i

zauvijek!

Zatim podiže obje ruke i nižući goleme kletve poče vikati:

— Da, da, tjerat ću ga preko Rta dobre nade i s onu stranu Cape

Horna, sve do Maelstroma kraj Norveške, i proći ću kroza sve

ponore paklenske prije nego što odustanem od toga lova! Zato ste se

i ukrcali, momci, na ovaj brod! Da pođete u lov za Bijelim kitom na

obje polutke kugle zemaljske, u svaki dio svijeta, dok ne šikne iz

njega mlaz crne krvi i dok se ne izvrne porebarke, s perajama uzgor

okrenutim! Što velite, momci: hoćete li se prihvatiti toga posla?

Koliko razabirem, hrabri ste ljudi.

— Hoćemo, hoćemo! — povikaše harpunaši i mornari, te se

natisnuše oko uzbuđenog starca. — Oštro oko za Bijelog kita, oštro

koplje za Moby Dicka!

— Bog vas blagoslovio! — izusti starac napol u jecaju, napol u

pokliku. — Bog vas blagoslovio, mornari! Hej, momče, hajd poteci i

donesi dobranu mjeru groga! A što se tebi, Starbuck, lice tako

oduljilo? Zar nećeš u lov za Bijelim kitom? Zar ti nije volja ogledati

se s Moby Dickom?

— Volja mi je, kapetane Ahab, smrskati mu iskrivljenu čeljust i

razbiti vilice i samoj Smrti, ako je to i u kakvoj vezi s poslom za

kojim polazimo, no ja sam tu da lovim kitove, a ne da osvećujem

svoga zapovjednika. Koliko će buradi ulja donijeti tvoja osveta,

kapetane Ahabe, sve da je i uspiješ izvršiti? Neće ti donijeti mnogo

na tržištu u Nantucketu!

— Tržište u Nantucketu! Uh! No dođi bliže, Starbuck, jer tebi

treba nešto teže. Ima li novac biti mjerilom, dragoviću moj, i da

računari sav svijet opašu zlatnicima, sve zlatnik na svaki palac

zemlje, i da sav svijet pretvore u svoj bankarski stol, i onda bi,

čujder, momče, moja osveta donijela dobar plod!

— Gle, busa se u prsa — šapne Stubb. — Čemu to? Čini mi se

da odzvanja gromko, ali šuplje.

— Zar osveta na nijemoj životinji, koja te smjerila u sljepilu, u

nagonu! — uzvikne Starbuck. — Kakve li mahnitosti! Bjesnjeti na

nijemu životinju, kapetane Ahabe, to mi se čini grešnim i opakim!

194

— Čuj sada dublju riječ! Sve vidljive stvari, vidiš, samo su

obrazine od ljepenke, ali u svakom događaju, u svakome živom

činu, u svakoj nesumnjivoj djelatnosti iskrsava nešto nepoznato, ali

uvijek razložito, izbija lice ispod ružne obrazine. Ako čovjek hoće

da udari, valja da pogodi masku! Kako će se sužanj domoći slobode

ako ne provali zid? Za mene je Bijeli kit ona zidina što se preda

mnom ispriječila. Ponekad mislim da iza toga zida nema ništa više.

To mi je dosta. On me zaokuplja, on me muči: vidim u tome kitu

strašnu snagu kojom se nadima, a koja dolazi od nedokučive neke

zlobe. Ta nedokučivost i jest ono što nadasve mrzim. Bio taj Bijeli

kit samo izvršitelj ili pak sam uzročnik, na nj će se srušiti moja

mržnja i osveta. Ne spominji mi grijeha i opačine, mornaru: ta ja bih

i na samo Sunce digao ruku kad bi me uvrijedilo. Jer ako bi sunce

moglo vrijeđati, onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome

neka poštena igra, a jal, bijes i osveta vlada i upravlja svim

stvorovima. No ja, mornaru, nisam rob ni te poštene igre. Tko je

nada mnon? Istini nema granica. Ne gledaj me tako! Glupav pogled

gori je od demonskoga! Tako, tako, crveniš se i blijediš: moj te žar

zapalio ognjem srdžbe. No pazi, Starbuck: što čovjek kaže u bijesu,

to se samo od sebe opet raspline. Ima ljudi kojih bijesne riječi

čovjeka mnogo ne vrijeđaju. Nisam te htio izazvati. No, manimo se

toga. Gledaj ona idolopoklonička lica išarana brončanim mrljama,

one slike, žive i pune duha, što ih je sunce naslikalo. Pogledaj

poganske leoparde, stvorove bez misli, stvorove što žive a ne traže

smisla niti daju razloga silini života koji osjećaju. Posada, mornaru,

posada! Zar nisu svi od prvoga do posljednjeg uz Ahaba, u ovom

slučaju oko kita? Pogledaj Stubba, smije se! Pogledaj onog Čilenca!

Grohotom se smije na pomisao o tome. Tvoja usamljena jadna biljka

ne može odoljeti orkanu što je zahvaća sa svih strana! I što je

najposlije? Ne traži se od tebe ništa drugo nego da pomogneš da se

pogodi jedna peraja. Zar je to nešto posebno za Starbucka? To i

ništa više! U tome malom lovu, sigurno, najbolji nantucketanski

kopljanik neće biti posljednji, kad je već svaki mornar segnuo za

svojim brusom? Vidim, naprežeš se. Vidim, val te nosi! Govori,

samo govori! Da, da! Tvoja šutnja za te govori. (Za sebe:) Nešto je

izišlo iz mojih otvorenih nosnica, a on je to udahnuo u svoja pluća.

Starbuck je sad moj, ne može mi više protusloviti a da se ne pobuni.

— Bog me čuvao! Bog nam svima bio na pomoći! — progunda

Starbuck tiho.

195

Sav radostan zbog toga zanosnog i tihog pristanka svog

časnika, Ahab nije čuo ono proročansko zazivanje ni laki smijeh iz

štive, niti treperenje vjetra u vrvi, treperenje puno nagovještaja, niti

prazne udare jedara o jarbole, jedara što bi na časak malaksala. Jer

odmah zatim Starbuckove oborene oči ponovno zaiskriše životnom

upornošću, zamrije podzemni smijeh, vjetar udari na busove i jedra

se napeše, brod se podiže i poče valjati ko i prije.

O, zašto se ne zaustavite, puste opomene, kad već jednom

dođete? No vi ste prije predznaci negoli opomena, o puste sjene!

Ipak ne toliko predznaci izvanjeg koliko potvrde onog što biva u

nama, jer dok nas malo stvari izvanjskih veže, unutrašnje nas

potrebe našeg bitka zauvijek naprijed tjeraju.

— Grog! Grog! — viknu Ahab.

Uzevši u ruke puni vrč i okrenuvši se harpunašima, zapovjedi

da izvuku oružje, a onda, poredavši ih pred sobom, pokraj sidrenog

vitla, dok su mu tri časnika stajala uz bok, s kopljem u ruci, a ostala

posada sastavila krug oko skupine — zastade časak pomno motreći

svakog čovjeka iz svoje posade. A te divlje oči hvatale su njegov

pogled, kao što zakrvavljene oči prerijskih vukova gledaju u

predvodnika prije nego što će ovaj na čelu svoga čopora jurnuti za

tragom bizona, ali — jao! — da samo upadne u zamku Indijancima

u zasjedi.

— Pij i dodaj pehar dalje! — poviknu pružajući najbližima

teški i uzvrh puni pehar. — Sada pije samo posada. Dodaj dalje, pij

redom! Kratak srkljaj, ali dubok gutljaj, mornari! Pali kô sam vrag.

Tako, tako, redom naokolo silazi u zavijutcima i cakli vam se u

očima što sijevaju kao zmijske. Dobro je, već je gotovo iskapljen.

Pošao je odande, eto ga odavde. Dajte amo, prazan je! Mornari, vi

ste poput godina: Život uzvrh pun, srkneš, i nema ga. Momče,

napuni iznova!

— Pazite sada, moji sokolovi! — proslijedi Ahab. —

Rasporedio sam vas oko ovog vitla: vi, časnici, stanite mi sa svojim

kopljima ovamo sa strane! Vi, harpunaši, ovamo s vašim željezom!

A vi, hrabri mornari, svi oko mene, da u neku ruku uskrisim

plemeniti običaj svojih predaka kitolovaca! O, mornari, vidjet ćete...

Hej momče, zar si se vratio? Ni krivi novac ne vraća se brže. Ovamo

pehar! Eh, bio bi i ovaj uzvrh pun da nije đavo u tebi. Bježi, goni,

groznico!

— Priđite, časnici — produži kapetan Ahab. — Ukrstite svoja

196

tri koplja preda mnom! Dobro, da opipam oštricu.

I u tim riječima ispruženom rukom segnu za ukrštenim

šiljcima, uhvati tri sjajna vrha i počne ih nervozno trzati. Za to je

vrijeme oštro pogledom prelazio sa Starbucka na Stubba i s njega na

Flaska. Kao da je nekom neizrecivom unutarnjom snagom htio na

njih prenijeti svoje vatreno uzbuđenje što bijaše sakupljeno u

lajdenskoj boci njegova magnetičnog života. Trojica časnika

protrnuše pred silinom njegova mističnog izgleda.

Stubb i Flask pogledaše ustranu, a poštenjak Starbuck obori

pogled.

— Zaludu! — uzviknu Ahab. — No možda je dobro tako, jer

da ste vas trojica jednom primili potpun udar, možda bi izašla sva

moja električna snaga, a tko zna ne bi li vas i ubila. A možda vam je

i ne treba. Spustite koplja! A sad vas, časnici, imenujem svu trojicu

peharnicima moje trojice poganskih srodnika, trojice uvažene i

plemenite gospode, mojih vrlih harpunaša. Što, ne marite? Zašto,

kad papa pere noge prosjacima upotrebljujući tijaru kao vrč? O,

moji dragi kardinali! Vaša uslužnost sama će vas na to prignuti. Ja

vam ne zapovijedam: vi tako hoćete. Harpunaši, maknite spojnice,

skinite vrhove sa svojih harpuna!

Harpunaši šuteći poslušaše te sva trojica stajahu pred njim sa

skinutim željezom, dugim kakve tri stope, držeći oštrice uzgor.

— Nemojte me probadati tim oštrim čelikom! Obrnite šiljke,

oborite ih! Zar ne znate kakva je kupa? Gore cijev! Tako, tako, a sad

naprijed peharnici! Držite željezo, da nalijem!

I u tome pođe od jednog časnika do drugog i napuni udubine u

šiljcima žestokim napitkom iz pehara.

— Eto vas trojica prema trojici. Slavite ubojite kupe! Dodajte

ih vi koji ste sada dio ovoga nerazrješivog saveza! Hej, Starbuck!

Što je, tu je, sunce čeka da posvjedoči i zapečati ovaj savez. Pijte,

harpunaši! Pijte i zakunite se, vi koji stojite na smrtonosnom pramcu

lovačkog čamca! Smrt Moby Dicku! Bog nas sve progonio ne

budemo li progonili Moby Dicka i u smrt ga otjerali!

Podigoše se duge čelične kupe, prolomiše se poklici, iznizaše

se prijetnje Bijelom kitu, iskapi se žestoko piće. Starbuck problijedje

te se okrenu stresavši se. Još jednom, posljednji put, napunjeni pehar

zareda neobuzdanom družinom. Ahab im naposljetku slobodnom

rukom dade znak, te se svi raziđoše, a on se nato povuče u kajitu.

197

37. ZALAZ SUNCA

(Kabina, prozori prema krmi. Ahab sjedi usamljen i gleda van.)

Kuda god plovim, ostavljam za sobom bijelu vodenu brazdu:

blijeda puzina, blijeda voda i još bijeđa lica. Zavidni valovi propinju

se s obje strane da izbrišu moj trag. Pa neka! No najprije ja

prolazim.

Tamo u daljini, na okrajku vječno pune kupe, topli vali rumene

se poput rujna vina, a zlatna ploča zaranja da izmjeri modri bezdan:

to sunce sjeda na obzorju. Tone polako, spušta se još od podneva,

zaranja, a moja se duša uzdiže, umorna od uspinjanja u beskraj,

svome cilju. Ta zar je tako teška kruna koju nosim, ta željezna

Kruna lombardijska?144 Pa ipak se sja od mnogih dragulja: ja, koji je

nosim, ne vidim joj dalekog sjaja, nego samo mutno osjećam da

nosim nešto što se blista i zasljepljuje. Željezo je, znam, a ne zlato.

Napukla je, i to znam: napukli rub tako me muči te mi se čini da mi

mozak udara o tvrdu kovinu. Da, od ocjeli je moja lubanja, jedna je

od onih kojima ni u najljućoj borbi ne treba šljema ni kacige.

Je li ugasnuo žar na mome čelu? O, kao što me nekoć zora

plemenito poticala, tako me i zalaz sunca ispunjao blagošću i

umirenjem. Otišla su ta vremena. Divno me svjetlo ne obasjava više:

svaka mi je ljepota na tjeskobu, otkad više u njoj ne mogu uživati.

Obdaren višim opažanjem, nemam moći ni smisla za obične užitke:

proklet sam najdovitljivije, s najvećom nazlobom, proklet usred

Raja! Laku noć, laku noć! (Mašući rukom odlazi od prozora.)

A ne bijaše mi zadaća baš teška. Mišljah da će se barem jedan

uzjoguniti, ali moj zupčanik zahvaća u sve njihove različite kotače,

te ih pokreće. Ili, ako hoćete, svi su preda mnom kao prhke gomilice

baruta, a ja sam im potpaljivač. I gle nevolje: da se oganj primi

drugih, treba da i potpaljivač izgori! Na što sam se odvažio, to sam i

htio, a što sam htio, to ću i učiniti! Misle da sam mahnit, barem

Starbuck tako sudi: no ja sam demon, utjelovljena mahnitost! To je

divlja mahnitost što je smirena samo zato da samu sebe shvati!

144 U katedrali u Monzi (Italija) čuva se kruna langobardijskih kraljeva, koja

potječe iz IX. stoljeća; iznutra je obložena željeznim obručem za koji legenda kaže da

je načinjen od čavala s Kristova križa. — Prev.

198

Proroštvo reče da ću biti osakaćen, i gle — izgubih nogu. No sad ja

prorokujem da ću osakatiti onog koji me osakatio! Neka tako prorok

i izvršitelj proroštva budu u jednoj te istoj osobi. To je više nego što

ste vi, o veliki bozi, ikad bili. Smijem vam se i urličem za vama, o vi

igrači cricketa i vi šakači, vi gluhi Burke i slijepi Bendige!145 Neću

ja, kao što školska djeca kazuju nebojšama: »Hvatajte se ukoštac sa

sebi ravnima, sa svojim vršnjacima što su kolik i vi, a nemojte mene

tući!« Ne, ne, ja ću ovako: Oborili ste me, no evo me opet, a vi ste

umakli i sakrili se. Iziđite i pokažite se iza svojih pamučnih vreća!

Nemam tako duge puške koja bi vas tamo dosegla. Iziđite, Ahab vas

pozdravlja i čeka, iziđite, da vidite možete li mi se ispriječiti, možete

li me skrenuti s puta. Skrenuti me? Ne možete me skrenuti, sami

biste skrenuli! Čekam vas. Skrenuti me? Put mojoj određenoj svrsi

tvrda je željezna staza, koju je moja duša utrla da njome naprijed

hrli. Povrh bezdanih ponora, kroz probijena srca planina, ispod

korita divljih brzica, nepogrešno jurim! Nema zapreke, nema okuke

na mome željeznom putu!

145 Burke i Thompson (zvani Bendigo) — engleski boksači iz prve polovine

devetnaestog stoljeća. Tko zna ne odnosi li se ime Burke na Williama Burkea, zloglasnog ubojicu koji je početkom devetnaestog stoljeća u Edinburgu u Škotskoj

iskapao mrtva tijela i prodavao ih liječniku Knoxu u anatomske svrhe, a poslije sam

davio ljude u iste svrhe. (Smaknut godine 1828.) — Prev. To nije istina — Ovaj Burke je bio James »Deaf« Burke (1809.-1845.), a ne

William. Thompson je William »Bendigo« Thompson. Lako meni, Barba Jozo, kad

imam Internet.:) — M.

199

38. SUMRAK

Na palubi Starbuck se naslanja o glavni jarbol:

Duša mi je više nego tiha, svladana je, upokorio ju jedan luđak!

O nepodnošljive li muke, gdje je zdrav razum morao položiti oružje

u takvoj borbi! No on me svega prožeo, sav mi razbor pomutio!

Mislim da već vidim njegov grešni kraj, no osjećam da ga i sam

moram gurati njegovu svršetku. Htio ja ili ne htio, no nešto me

neizrecivo vezalo za nj, tegli me konopom za koji nemam noža da

ga presiječem. Strašan starac! »Tko je nada mnom?« viče starac. Da,

bio bi demokrat sa svima što su viši, a gle kako nasilnički postupa s

onima što su ispod njega! O, jasno vidim svoju bijednu dužnost —

slušati opirući se i, još gore, mrziti i ujedno biti samilostan! Ta čitam

mu u očima crnu bol, koja bi me uništila da je u meni. Ipak još nada

živi. Širok je tok mora i vremena. Golemo je prostranstvo svijeta

vodom pokrivena, te onaj mrski kit ima kada ploviti poput zlatne

ribice u staklenoj posudi. Bog nek starca odvrati od njegova nauma

što do neba hulu podiže! Uzdigao bih srce da mi nije teško poput

olova. Zastali su kotačići na satu duše moje: za srce, glavni kotačić u

tom stroju, nemam ključa, ne mogu ga naviti.

Vesela graja s kaštela na pramcu:

Bože dragi, ploviti s takvom družinom, s takvim poganima za

koje i ne znaš je li ih ljudska mati rodila. Ploviti s čeljadi što ju je

donijelo na svijet tkozna koje divlje more! Bijeli kit njihov je

demonski kralj. Gle, čuj im paklenu svetkovinu! Ta je buka i graja s

pramca, a gle kakva je mrtva tišina na krmi! Čini mi se, to je slika

života. Sprijeda, veseli pramac smiono siječe valove i zaranja u

prštavu pjenu, no samo zato da sa sobom tegli mračnog Ahaba, što

se zatvorio u kabinu na krmi i prepustio se mislima, na mrtvoj vodi

brazde za brodom. Nepodnošljiva je ta buka, sav se ježim od tog

zavijanja! Mir, vi pijanice i bukači, pazite! Oh, živote! U ovakvu

času, klonule duše što mudrost traži, dok su divlja i razuzdana bića

primorana da se hrane— sada, oh živote! ćutim tvoj skriveni užas!

No nije u meni taj užas — on je izvan mene, i s utješnim osjećajem

svoje čovječnosti još ću kušati boriti se protiv vas, o, strašni i

sablasni dani budućnosti! Bdijte nada mnom, pomozite mi,

200

zapriječite me, vi svete sile!

201

39. PRVA NOĆNA STRAŽA

KOŠ NA PRVENOM JARBOLU

Stubb sam, popravlja praće na jedru:

Hm, hm, da pročistim grlo! Svejednako razmišljam, a ovo je

zaključak. Hm, hm! Zašto! Zato što je smiješak najmudriji i najlakši

odgovor na sve što je čudno. Kud puklo da puklo, uvijek nam ostaje

utjeha — pouzdana utjeha da je sve unaprijed određeno. Nisam čuo

sve što je rekao Starbucku, ali kako se meni jadniku čini, Starbuck

se osjećao onako kao što sam se ja osjećao neku večer. Tako mu

nekako bijaše pri duši. Sigurno je stari Mogul i njega u red dotjerao.

Razabrao sam ja to i znao. Da sam imao dar proricanja, bio bih mu

odmah prorekao, jer sam sve vidio, čim sam mu pogledao lubanju.

Dobro, Stubbe, mudri Stubbe — to mi je naslov — dobro, Stubbe,

pa onda? Evo trupine. Ne znam što se sve može dogoditi, ali, bilo

što mu drago, smijeh mi neće zapeti, onaj podsmijeh što ga ima u

svim strahotama! Veseo sam. Trala-lala-la! Eh, što li sada kod kuće

radi moja okrugla kruškica? Hoće li oči isplakati u suzama? Ili

dočekuje netom stigle harpunaše, vesela, zamišljam, kao zastavica

na kakvoj fregati, vesela kao što sam i ja, trala-lala-la! Oh!

Gozba je noćas, veselo pijte

i ljubavi pjevajte pjesme,

u žedna nam grla rujevinu lijte

iz nepresušive česme!

Vedra kitica, eh... Tko to zove? Gospodin Starbuck? Evo me,

gospodine! (Ustane) To mi je starješina, ali, ako se ne varam, i on

ima nekoga nad sobom. (Glasno) Da, da, gospodine, evo

dovršavam, eto me odmah.

202

40. PONOĆ

KAŠTEL NA PRAMCU. HARPUNAŠI I MORNARI.

(Diže se prveno jedro, te se vide mornari od straže;

jedni stoje, drugi bazaju ili lješkare, neki se naslonili,

neki se opet ispružili, a svi pjevaju u koru.)

Zbogom sada, djeve španske,

odlasku je evo hora!

Zbogom sada, vi ljepojke,

naš kapetan plovit mora!

PRVI MORNAR IZ NANTUCKETA:

Hej momci, ne tako tužno, jer udi probavi! Uzmite lijek, za

mnom!

(Pjeva, a ostali prihvaćaju.)

Kapetan nam na kasaru,

on u ruci dvogled drži

i kitove smjelo motri

tko će od njih biti brži?

Otisnimo čamce, momci,

svaki hrabro neka hita,

neka veslom dobro grabi,

jer ulovit valja kita!

Upri jače, sjekni veslom,

da sve pršti, koplja zveče!

Naprijed momci, naš harpunaš

promašiti kita neće!

GLAS ČASNIKA NA KASARU:

Osam udaraca u zvono! Smjena straže! Čuješ li?

DRUGI MORNAR IZ NANTUCKETA:

Prestani s pjesmom! Osam u zvono, zvonaru! Osam u zvono,

Pipe, crnče! A ja ću dozvati stražu. Valjan mi je glas, ko iz bačve.

203

(Protura glavu kroz vratašca.) Buline desno, oj! Odbilo je osam,146

hej vi dolje! Izlazite!

HOLANDSKI MORNAR:

Eh, što se noćas drijema, druže, noć kao stvorena za san.

Možda je posrijedi piće našega starog Mogula: netko od njega živne,

a netko se skljoka. Mi pjevamo, a oni spavaju, poslagani kao bačve.

Hajd zovni još jednom! Uzmi tu sisaljku, zovni ih doglasalom! Reci

im da je dosta pusta sna o djevojkama! Kaži im da je došao smak

svijeta: još jedan poljubac, posljednji, pa na vječni sud! Tako, tako

valja! Glas ti je kao grom, nije ga istrošio amsterdamski maslac!

FRANCUSKI MORNAR:

Hej, momci! Hoćemo li još malo zaigrati, prije nego što se

usidrimo u postelji? Što velite? Evo smjene. Pripremite noge! Pipe,

Pipčiću, nasrijedu s tamburinom!

PIP(mrzovoljno i pospano):

Ne znam gdje mi je.

FRANCUSKI MORNAR:

A ti udri po trbuhu i striži ušima! U kolo, momci, kad vam

kažem: veselja se hoće, hura! Đavo da vas nosi! Zar nećete zaigrati?

Poredajte se u indijanski red pa kliznite nogama! Naprijed! Življe!

ISLANDSKI MORNAR:

Ne sviđa mi se tvoj pod, dragoviću: previše mi odskakuje.

Naučen sam na led. Žao mi je ako vam time kvarim veselje, no ne

smijete mi zamjeriti.

MALTEŠKI MORNAR:

Ni meni! Ta gdje su djevojke? Samo lud može ljevicu primiti u

desnicu i reći »Dobar dan! Kako ste?« Za igru ti treba djevojka!

SICILIJANSKI MORNAR:

Tako je! Djevojku amo i zelenu tratinu, pa da vidite kako se

vrti i skače!

MORNAR S LONG ISLANDA:

Dobro, dobro, vi mrgodnici, ima nas i drugih dosta! Valja ti

uvijek prema prilici, velim ja. Sve će noge zaigrati. Evo glazbe!

Veselo sad!

MORNAR S AZORSKIH OTOKA (uspinje se na palubu i baca

tamburin kroz vratašca):

146 To nije osam sati, nego četiri puta po dva udarca u zvono, znak za smjenu

straže (0, 4, 8, 12, 16 i 20 sati). — Prev.

204

Evo ti, Pipe, a tamo je bitva! Skokni! Naprijed, momci!

(Polovina ih igra uza zvuk tamburina, jedni silaze pod palubu, drugi

spavaju ili leže po smotanim konopima.)

ISTI (igrajući):

Naprijed, Pipe! Udri, zvečko! Udri, tresni, zvonaru! Udri da

iskre polete, udri da se praporci razlete!

PIP:

Praporci, a? Evo i drugi otpade, koliko udaram!

KITAJSKI MORNAR

A ti zvocni zubima, samo da trijesak ne prestane! Sav se u

pagodu pretvori!

FRANCUSKI MORNAR:

Da pomahnitaš od veselja! Hajde, Pipe, podigni taj obruč, da

skočim kroza nj!

TASHTEGO (mirno pušeći):

Eto ti bijelog čovjeka! I to on naziva zabavom! Fi! Zar za to da

se znojim?

STARI MORNAR S OTOKA MANA:

Ma znaju li ti luđaci što uopće plešu? Na grobu ću ti plesati! —

to je najgora prijetnja što je kazuju ženetine koje na uglovima

prkose svim vjetrovima. Kriste Bože! Kad čovjek pomisli na sve te

vogaste147 brodine na dnu morskom i na sve vogama obrasle

mornarske kosti! Da, da, možda je taj naš svijet okrugao ko lopta,

kako vele učenjaci, pa je pravo da ga pretvoriš u dvoranu za ples.148

Plešite, momci, dok ste mladi! I ja jednom bijah mlad.

TREĆI MORNAR IZ NANTUCKETA:

Stani, dobijesa! Pa to je gore negoli veslati za kitom, a daška

niotkud! Dajder da odbijem jedan dim iz te tvoje lule, Tash!

(Prestaju plesati, sabiru se u skupine. Nebo međuto tamni, podiže se

vjetar.)

INDIJSKI MORNAR:

Tako mi velikog Brahme, momci, još malo, pa će biti povuci-

potegni, da smotamo jedra! Već se zavrgla vjetrušina! Baš si se

namrštio, o svemoćni Siva!

MALTEŠKI MORNAR (saginjući se i tresući kapom):

147 Vogast, obrastao morskom travom. (Voga, alga.) — Prev. 148 Igra riječju ball u smislu lopta i ples. — Prev.

205

Sad zapjenjeni valovi svoje kolo vitlaju! Sad će zatresti! Eh, da

se svaki pretvori u djevojku, u more bih se bacio, da se s njima

zakovitlam zauvijek! Ništa ljepše na svijetu! Ni nebo se ne može

usporediti s toplim grudima djevojačkim što načas bjelasnu u

mahnitu vrtlogu plesa, dok uzdignute ruke kriju te plodove što

pucaju od zreline!

SICILIJANSKI MORNAR (naslanjajući se):

Nemoj mi o tome govoriti. Čujder, momče: brzi prepleti tijela,

gipki pokreti, sramežljivosti, udaranje srca. Usne, srce, vitki pas —

sve samo dodirnuti, samo daškom taknuti, pa ostaviti! Pomiluj

pogledom, ali ne uberi ploda, jer da znaš: sitost ubija. Ej, poganine?

(Gurka ga laktom)

MORNAR S TAHITIJA (protežući se na rogožini):

Da živi sveta nagost naših plesačica, da živi tahićanski ples

hiva-hiva! O, kratkim velima zastrti i vitim palmama obrasli Tahiti!

Evo još uvijek ležim na tvojoj rogožini, ali nema pod njom tvoga

mekog tla! Vidjeh gdje te u šumi ispletoše, rogožino moja, zelena

što bješe, a sad si sva suha i podrta! Jao! ni ti ni ja ne možemo

promjeni odoljeti! Kakvo onda čudo što sam pod ovim nebom? Ne

čujem li šum voda na Pirohaitiju, trijesak bujica sa presrti, huk vode

što plavi naša sela? Zaždio vjetar, evo oluje! Gore glave, da je

dočekamo! (Skače na noge.)

PORTUGALSKI MORNAR:

Kako se valja more i kako huči udarajući brodu u bokove!

Spremite se da uberete jedra, momci, jer vjetrovi sad ukrštavaju

mačeve, još malo, pa će biti strke!

DANSKI MORNAR:

Škripi i stenji, karkašo stara, al' dok škripiš, još je korab cio!

Dobro je, božman te valjano upravlja, te vješto pliješ na vjetru!

Neustrašiv je božman ko otočna utvrda na Kattegatu, što prkosi

najezdi Baltika, koji je bije topovima svoga rashuktalog bijesa!

ČETVRTI MORNAR IZ NANTUCKETA:

Ima on zapovijedi što ih izvršuje! Čuo sam kako mu je stari

Ahab reče da uvijek treba ubiti vihor — ravno pramcem u nj, ko

tanetom u vrtlog!

ENGLESKI MORNAR:

Sto mu gromova! Naš je stari baš velikan! A mi smo oni koji

ćemo uloviti njegova kita!

SVI:

206

Tako je, tako je!


Kako se tresu tri jarbola, tri naša jarbola! Bor je drvo što

najteže uspijeva kad ga presadiš na drugo tlo, a tu i nema zemlje doli

prokletog blata posade. Samo hrabro, kormiralu! To je ono vrijeme

što ljudima s kraja ledi krv u žilama, a brodovima na moru kičmu

lomi. Naš kapetan nosi svoju biljegu od rođenja, a gle, momci, eno i

tamo na nebu jedne, sablasno bijele, dok je sve ostalo crno poput

pakline!

DAGGOO:

Pa što onda? Tko se boji crnog, taj se mene boji! Ja sam od

crnine odvaljen!

ŠPANJOLSKI MORNAR (Za sebe.):

Gle što se razmeće, baš me jedi! (Prilazi.) Jest, harpunašu,

tvoja je rasa bez sumnje tamna strana ljudskog roda, đavolski crna!

Eto toliko, i ne zamjeri!

DAGGOO (mrko):

Bez zamjerke.

MORNAR S OTOKA SANTIAGA:

Taj je Španjolac ili lud ili pripit. No ne može to biti, nije pijan,

jer bi to značilo da samo nad njim vatrena vodica našega starog

Mogula ima toliku dugotrajnu moć.

PETI MORNAR IZ NANTUCKETA:

Ma što to vidjeh? Je li to munja sijevnula? Jest, baš munja.

ŠPANJOLSKI MORNAR:

Kakva te munja spopala? To je samo Daggoo iskesio zube!

DAGGOO (skočivši):

Svoje progutao, patuljče patuljasti! U grlo ti se sasuli,

bjelokožo! Bijela džigerice!

ŠPANJOLSKI MORNAR (dočekujući ga):

Izbockat ću te nožem, golema tjelesino a kratka pameti!

SVI:

Tučnjava! U koštac! Udri!

TASHTEGO (odbijajući dim):

Tučnjava ovamo, tučnjava onamo. Bogovi i ljudi, sve bukači!

Fi!

MORNAR IZ BELFASTA:

Tučnjava! Hura, tučnjava! Svete mi Bogorodice, tučnjava!

Hajde navali!

207

ENGLESKI MORNAR:

Samo pošteno, po pravilima! Fair play! Oduzmite Španjolcu

nož! Stanite uokrug, uokrug!


Eto, već je krug, sastavilo se obzorje. U takvu je krugu Kain

ubio Abela. Krug naokolo pa se iskolji! Lijepe li mi rabote! Nije

zar? A zašto si onda, Bože, sastavio krug?

GLAS BOŽMANA NA KASARU:

Prihvati podizače! Ubiri glavno jedro! Uvuci donju

slemenjaču! Spremni za letna jedra!

SVI:

Oluja! Oluja! Potecimo, braćo! (Razilaze se)

PIP (šćućuren iza vitla):

Braćo? Bog me očuvao od takve braće! Fr-krh! puče leto na

kosniku! Pras-tres! Bože mili! Prigni glavu, Pipe, sad će križ po

tebi! Gore ti je ovo negoli biti u šumi što je vjetar šiba u posljednji

dan u godini! Tko bi po tom vremenu na drvo po kestenje? Gle, svi

se užurbali te psuju, samo ja uvukao dušu te ne hulim. Lijepa li mi

izgleda za njih, baš su našli put u raj! Drži se, Pipe, uh kakve li

vjetrušine! No ti mornari još su gori, oni su suhòburica, bijeli vihor

što kosi!149 Bijeli vihor, Bijeli kit — uh, uh! Slušao sam ovdje što

čavrljaju, a Bijeli kit — uh, uh! spomenuli su ga samo jednom,

sinoć, no i sad još strepim i dršćem, poput moga tamburina — a

Bijeli kit, ta strašna zmija boa, bijaše uzrok sinoćnjem zaklinjanju:

zakleo ih stari da s njime love strašnu zmiju! Oh, veliki bijeli Bože

gore na visini, ma gdje bio u gluhoj tmini, smiluj se ovome siročetu

crncetu, očuvaj ga od svih ljudi kojih srce ne osjeća straha!

149 Spomenuto je negdje prije da je Pip crnac. Pisac se, da pokaže crnčev strah

od posade, igra riječju white squall (doslovno: bijeli vihor), koja znači suhòburica,

vihor uz vedro nebo. — Prev.

208

41. MOBY DICK

I ja sam, Ismael, pripadao toj posadi, i ja sam klicao zajedno s

ostalima, moja se zakletva stapala s njihovom, a zbog strave koja mi

je zaokupila dušu vikao sam još glasnije od ostalih i još snažnije

potkrepljivao i učvršćivao svoju zakletvu. Bio sam pun nekoga

divljeg, mističnog suosjećanja; Ahabova neutaživa mržnja kao da je

i mene obuzela. Požudno sam slušao pripovijesti o krvoločnoj

nemani zbog koje smo, ja i svi ostali, i položili onu zakletvu i

prisegli da izvršimo osvetu i uništenje.

U posljednje je vrijeme, iako samo na mahove, navraćao

nedruževni i samotni Bijeli kit u ona negostoljubiva mora kojima

najviše krstare lovci ulješura. Međutim, samo je nekolicini tih

lovaca bilo poznato da on postoji, a još ih je manje bilo koji su ga

vidjeli. Broj je pak onih koji su se s njim upustili u borbu bio doista

neznatan. Treba uzeti u obzir da su mnoge kitarice krstarile

neuobičajenim putovima, razasute beskrajnim vodenim područjima;

mnoge su se otiskivale za srećom u posve puste morske predjele, te

im se sasvim izrijetka, ili nikako, pružila prilika da u dvanaest ili

više mjeseci ugledaju poneki jedrenjak koji bi im dao bilo kakve

vijesti; zatim neodređeno trajanje svakoga pojedinog putovanja i

neredovitosti s kojom su brodovi odlazili iz domaćih luka — sve su

te, kao i ostale neposredne i posredne okolnosti dugo sprečavale da

se među kitolovcima širom svijeta pronesu neke potanje vijesti o

Moby Dicku. Bilo je posve izvjesno da su pojedini brodovi javljali

kako su se u ovo ili ono vrijeme, na ovom ili onom meridijanu,

sukobili sa neobično velikom i opasnom ulješurom koja je, nanijevši

veliku štetu napadačima, nepovratno izmakla; stoga su neki

opravdano vjerovali da je to baš Moby Dick. U posljednje su

vrijeme lovci ulješura bili zabilježili dosta slučajeva ogorčene borbe

sa vrlo divljom, podmuklom i opasnom nemani, a da nisu ni znali da

su se bili upustili u borbu s Moby Dickom. Neobične strahote što ih

je taj kit prouzročio ti su lovci više pripisivali kitolovu uopće negoli

tome posebnom slučaju. S tog je stajališta, uglavnom, dotada bio

promatran i Ahabov strašni sukob s kitom.

Što se pak tiče onih koji su, čuvši prethodno za Bijelog kita,

slučajno naišli na nj, gotovo svi se upočetku obarahu na njega

hrabro i neustrašivo, kao i na svakoga drugog kita te vrste. Naskoro

209

su, međutim, te napade počele pratiti nesreće koje se nisu

ograničavale samo na iščašene zglobove i gležnjeve, prebijene ili

otkinute udove, nego koje su bile u najvećem stupnju kobne. Ti

uzastopni strašni neuspjesi ispunili su i proželi sve strahom od Moby

Dicka, te je došlo dotle da se pokolebala hrabrost i mnogih nadasve

smionih lovaca do kojih slučajno bijaše doprla priča o Bijelom kitu.

Istinite događaje o tim smrtonosnim sukobima još su

prikazivale strašnijim i uveličavale ih pretjerane glasine svake vrste.

Kojekakve bajoslovne glasine ne nastaju samo na osnovi pojedinih

jezivih događaja, kao što iz oborena stabla niču gljive. Pomorski

život, naime, kudikamo više negoli život na kopnu, obiluje

pretjeranim glasinama, ako bilo gdje na moru ima ikakvih stvarnih

činjenica za koje bi se mogle prihvatiti. A kao što u tome more

nadmašuje kopno, tako i kitolov svojim čudesnim i strašnim pričama

koje se ponekad tamo pronose, nadilazi svaku drugu vrstu

pomorskog života.

Kitolovci su ne samo skloni naslijeđenom neznanju i

praznovjerju kao i svi pomorci, nego osim toga i po samome svom

zanimanju dolaze u uži dodir s mnogim čudesima i strahotama

mora, okom u oko s čudovišnim nemanima s kojima im se valja

boriti. Posve sam po najudaljenijim morima, na tisuće milja daleko

od svakog žala i luke, idući za svojim poslom po svim zemljopisnim

duljinama i širinama, kitolovac je izvrgnut svim onim utjecajima

koji najviše raspaljuju njegovu maštu.

Zato nam se nimalo ne treba čuditi što je već samo takvo

putovanje po divljim morima još više napuhavalo strašne glasine i

naslućivanja o natprirodnim silama toga Bijelog kita, dovodeći sve u

neminovnu vezu s Moby Dickom, da je najposlije mnoge obuzeo

takav paničan strah te je ostalo samo malo kitolovaca koji su imali

dovoljno odvažnosti da se izvrgnu opasnostima od njegovih čeljusti.

No na kitolovce djelovale su još i neke druge činjenice

praktičnije naravi. I dandanas među svim kitolovcima uživa ulješura

svoj prvotni strašni glas, slovi kao najopasnija vrsta među svim

levijatanima. I danas još ima lovaca s dovoljnim iskustvom i

hrabrošću koji će se upustiti u borbu s običnim ili grenlandskim

kitom, ali neće prihvatiti borbu s ulješurom, bilo da nemaju dovoljno

iskustva za takav pothvat, bilo da ne mogu svladati strah. Svakako

ima mnogo kitolovaca, a naročito među onima koji ne plove pod

američkom zastavom, koji se još nikad nisu približili ulješuri, te je

210

sve njihovo znanje o levijatanima ograničeno na one neplemenite

grdosije što su ih nekoć lovili na Sjeveru. Ti će ljudi, sjedeći na

palubi kao djeca kraj ognjišta, s interesom i udivljenjem slušati

čudne i jezive priče o kitolovu po južnim morima. I nigdje se sa

toliko osjećaja ne shvaća nenadmašiva čudovišnost velike ulješure

kao baš na onim brodovima koji su imali prilike da se svojim

pramcem očešu o nju.

Pa i sada se možemo osvjedočiti u istinitost priča iz

legendarnih vremena o moći ulješure: postoje knjige nekih

prirodoslovaca — Olassena i Povelsona — koji izjavljuju da

ulješura znači užas ne samo za morske životinje, nego je tako

nevjerojatno krvoločna da bez prestanka žeđa za ljudskom krvlju.

Još u Cuvierovo doba sačuvala su se ta i slična mišljenja. Sam

Cuvier u svome »Prirodopisu« tvrdi da sve ribe (pa i morske pse),

kad im se približi ulješura, »spopada najveća strava«, te »često, kad

bježe u strahu, znaju udarati tako žestoko o grebene da ostaju na

mjestu mrtve«. Iako opća iskustva ponešto ublažuju ovakve tvrdnje,

ipak je strahovitost tih nemani, u kojih je krvoločnost Povelson tako

čvrsto vjerovao, ostavila neizbrisiv trag u praznovjernoj mašti

kitolovaca.

I tako, prestravljeni glasinama i zlogukim znacima, mnogi bi se

ribari u vezi s Moby Dickom sjećali ranijih dana kitolova kad su se i

dugogodišnji i iskusni lovci samo s mukom mogli skloniti da se

ukrcaju na brod koji se spremao na tu novu vrstu pothvata, te

izjavljivali: mada se uspješno mogu loviti druge vrste levijatana,

hajka na takvu prikazu kao što je ulješura, s kopljima i harpunima,

nije za obična smrtnika. Takav bi se pothvat ubrzo i neizbježno

morao završiti strašnom smrću. O tome postoje značajni dokumenti

koje možemo proučiti.

No unatoč svemu tome našlo se ljudi koji su bili spremni poći u

potjeru za Moby Dickom, a još više takvih koji su samo nešto načuli

o njemu — bez potanjih pojedinosti o nekoj od nesreća što su se

doista dogodile, i bez ikakva praznovjerja — te pokazivali dovoljno

srčanosti da zametnu borbu s tom nemani kad bi se na nju namjerili.

Između ostaloga oni najpraznovjerniji vjerovali su i u

posvudašnjost Moby Dicka: da je u jedan te isti čas bio viđen na

raznim i suprotnim zemljopisnim širinama.

Takva zabluda nije imala ni truna vjerodostojnosti, jer kao što

su svim znanstvenim istraživanjima morske struje ostale neotkrivena

211

tajna, tako i skrivene putove ulješure, kad plovi ispod morske

površine, njeni progonitelji, uglavnom, nisu mogli sebi objasniti, pa

su se u tom pogledu od vremena do vremena pronosila najčudnija i

najoprečnija mišljenja, a osobito je bila nerješiva zagonetka kako je

mogla, pošto je duboko zaronila, tako strelovito brzo otplivati na

najveće udaljenosti.

Američkim kao i engleskim kitaricama vrlo je dobro poznato,

kao što je to već godine i godine prije potvrdio i Scoresby, da su

poneki kitovi bili ulovljeni na dalekom sjeveru Pacifika, a u

njihovim su tjelesima nađeni zabodeni čekljuni od harpuna bačenih

na njih negdje u grenlandskim vodama. A ne može se poreći da u

nekoliko slučajeva između jednog i drugog napadaja na kita nije

prošlo mnogo dana. Po tome su neki kitolovci izveli zaključak i

vjerovali da je Sjeverozapadni prolaz,150 koji je ljudima tako dugo

bio problem, kitovima bio dobro poznat. I tako su tu, stvarnim

iskustvom živih ljudi, ona drevna čudesa o planini Strello u

unutrašnjosti Portugala (gdje se blizu njezina vrha, kako kazivahu,

nalazilo neko jezero, a na njegovu površinu izlazili ostaci potonulih

brodova) i još čudesnija priča o izvoru u Aretusi, blizu Siracuse (za

koji se vjerovalo da dolazi podzemnim putem iz Svete Zemlje) —

tako su, velim, ta drevna čudesa i slične bajke našle odraza u

realnostima naših kitolovaca.

Kako su u ono doba vjerovali u čudesa poput ovih, a znajući da

je poslije mnogih smionih nasrtaja na njega, njemu dosad uvijek

uspijevalo umaknuti, ne smijemo se čuditi što su neki kitolovci išli

još dalje u svome praznovjerju pa tvrdili da Moby Dick nije samo

svuda nazočan nego i besmrtan (ta besmrtnost zapravo i nije ništa

drugo doli posvudašnjost u vremenu), jer bi nesmetano otplivao

dalje, sve kad bi mu i čitavu šumu kopalja sasuli u tjelesinu, a

ukoliko bi ikad i uspjeli zadati mu smrtni udarac, pa da iz njega

zašišta gusti mlaz crne krvi, to bi onda bila samo sablasna obmana,

jer bi iz njega, stotine milja daleko, zacijelo opet počeli mlazati

njegovi bijeli, čisti vodoskoci, i more oko njega ne bi bilo

zamašćeno njegovom krvlju.

No i bez tih izmišljotina o njegovim natprirodnim svojstvima,

njegova je ovozemaljska tjelesina imala neosporno dovoljno

značajnih osobina koje bi mogle silno raspaliti svačiju maštu. Nije

150 Prolaz iz Atlantika u Tihi ocean kroz sjeveroamerički arhipelag. — Prev.

212

se toliko razlikovao od ostalih glavatih ulješura oblikom svoje

trupine koliko — kako negdje već spomenusmo — svojim čudnim

snježnobijelim, namrežuranim čelom i visokom, poput piramide

izbočenom, bijelom grbom. To su bila njegova karakteristična

obilježja, sigurni znaci po kojima su ga i u beskrajnim, nepoznatim

morima već iz velike daljine mogli prepoznati svi oni koji za njega

bijahu čuli.

Sve je ostalo njegovo tijelo bilo kao mramor isprugano i

išarano mrljama iste zagasite boje, te su ga, za razliku od ostalih,

prozvali Bijeli kit, i taj je nadimak nalazio svoje doslovno

opravdanje kad bi se kit pojavio točno u podne u svoj svojoj

blistavoj živosti kako klizi tamnomodrim morem, ostavljajući za

sobom mliječnu stazu guste šumavke, pune zlatnih iskara i

odbljesaka.

Taj je kit postao strah i trepet svih lovaca ne toliko zbog svoje

neobične veličine, ni zbog upadljive boje, ni zbog svoje iskrivljene

donje čeljusti, nego zbog svoje besprimjerne domišljatosti i pakosti

koju je, prema pojedinim izvještajima, već toliko puta bio pokazao u

svojim nasrtajima. A najveću stravu izazivala su možda baš njegova

iznenadna, podmukla povlačenja. Kad bi naime plivao ispred svojih

pobjedničkih progonitelja, pokazujući prividno sve znake straha, on

bi se, a to je bilo dobro poznato, odjednom naglo okrenuo te bi,

nasrćući bijesno na njih, ili porazbijao njihove čamce u cjepotine, ili

ih, zaprepaštene, gonio natrag k njihovu brodu.

Već su mnogi od njegovih lovaca bili nastradali. No premda se

takve nedaće, koje se na kopnu i nisu mnogo prepričavale, u lovu na

kitove često događaju, ipak je predumišljena paklenska

bjesomučnost Bijelog kita bila tako strašna te se činilo da je svako

osakaćenje ili smrt što ju je on skrivio, bilo nešto sasvim neobično i

učinjeno svjesno, u zlonamjernoj pakosti.

Možete dakle i sami lako prosuditi kako li su očajni i bijesni

morali biti oni njegovi progonitelji koji su se usred raskidanih

komada smrskanih čamaca i pokidanih udova svojih osakaćenih

drugova plivajući spašavali iz vrtloga bijele pjene, uskovitlane oko

razjarenog kita, te izmicali prema mirnoj, suncem obasjanoj pučini,

gdje je sve bilo radosno i svečano kao da je posrijedi kakva svadba

ili porod.

Dok su se njegova tri raskrhana čamca, razbijena vesla i

njegovi ljudi oko njega vrtjeli u kovitlacu, jedan je kapetan s

213

razmrskana pramca čamca dohvatio brodski nož, nasrnuo na kita,

udarajući slijepo oko sebe, kao u arkanzaškom dvoboju, nastojeći

nasumce da šest palaca dubokom oštricom, u dubini od hvata,

pogodi ravno u život. Taj je kapetan bio Ahab! I tada se dogodilo da

je Moby Dick svojom srpolikom donjom čeljusti pokosio Ahabovu

nogu, kao kosac u polju vlat trave. Nema toga s čalmom Turčina, ni

mletačkog ili malajskog plaćenog ubojice, koji bi ga s većom

pakošću mogli pogoditi! Lako je shvatiti da je Ahab poslije te borbe,

u kojoj umalo što nije zaglavio, izgarao od osvetničke mržnje na

toga kita, i da je najposlije ne samo sve svoje tjelesne boli nego i sve

svoje duševno ogorčenje poistovjetio s tom nemani. Bijeli je kit

plovio pred njim kao neko mahnito utjelovljenje svih onih zlokobnih

sila koje mnogoga duševnog čovjeka izjedaju sve dotle dok

naposljetku ne ostane životariti samo sa pol srca i sa pol pluća. Pred

tom nepojmljivom zlom moći, koja postoji već od početka svega, a

za koju čak i moderno kršćanstvo vjeruje da joj pripada polovina

svijeta, i koju su stari ofiti151

s Istoka obožavali u liku đavola —

Ahab nije pao na koljena, niti se poklonio pred tim kipom, nego je

kao čovjek u bunilu prenio svoju mahnitu ideju na Bijelog kita,

oborivši na njega sav bijes i svu mržnju osakaćena čovjeka. Sve ono

što čovjeka izluduje i razbješnjava, sve što može uzburkati stvari u

zavjetrini, sve istine zagorčene zlobom, sve ono što kida i lomi naše

tjelesne snage, drobi i mijesi mozak, sve pritajeno demonstvo u

našem životu i našem umovanju, sve zlo — sve je to u očima

mahnitog Ahaba bilo vidljivo utjelovljeno i osvetničkoj ruci

dohvatljivo u Moby Dicku. Na bijelu grbaču toga kita svalio je sav

jar i svu mrzost što još od Adamovih vremena prožima čitav njegov

rod, a onda — kao da su mu prsa vatreno ždrijelo mužara — ispalio

je na nju užareno tane svoga srca.

Ne može se vjerovati da je ta monomanija, ta fiksna ideja,

iskrsla odmah nakon njegova strašnog osakaćenja. U trenutku, kad

je s nožem u ruci nasrnuo na neman, iz njega je planula samo

strastvena tjelesna mržnja, a kad je primio udarac od kojeg se kidao,

zacijelo je osjetio samo smrtni bol osakaćena tijela, i ništa drugo. No

kad je poslije toga krvavog sukoba morao krenuti kući, kad se dane,

tjedne i mjesece na svom ležaju sam borio i nosio s patnjom, ploveći

151 Pripadnici vjerske sekte koji su iskazivali štovanje zmiji, koja je, prema

biblijskom pričanju, navela prve ljude na grijeh. — Prev.

214

usred ciče zime i olujnog mora oko Patagonskog rta152, onda se

Ahabovo teško izranjeno tijelo i njegova raskrvavljena duša stapahu

u jedno, a to ga je sjedinjenje natjeralo u ludilo. Da je njime tek na

putovanju kući, poslije krvavog dvoboja, sasvim ovladala ta

monomanija, jasno se vidi i po činjenici što je na mahove mahnitao i

urlao kao bjesomučan, i unatoč tome što je imao samo jednu nogu, u

njegovim se divovskim grudima krila tolika životna snaga, koja se u

časovima njegova bunila još jače razularila, te su njegovi drugovi

bili prisiljeni vezati ga na njegovu visećem ležaju. I tako ga je, u toj

utezi, bacala s boka na bok teška ljuljavina oluje.

A kad je brod opet plovio mirnijim vodama, uz blago lelujanje

razapetih jedara, klizeći kroz tropske tišine, činilo se da se stari

siromah riješio svog delirija. Tek što su oplovili Cape Horn, počeo

je izlaziti iz svoga mračnog brloga na svježi blagotvorni zrak, no

premda je mirna, još ponešto blijeda čela, opet izdavao svoje

zapovijedi odmjerenim glasom, a njegovi mornari zahvaljivali Bogu

što je iščezla njegova strašna mahnitost — ipak je Ahab u dubini

svoje duše i dalje bijesno mahnitao.

Ljudsko je ludilo često nešto vrlo lukavo i podlo. Kad već

mislite da se rasplinulo — ono je možda poprimilo samo neki

neprimjetni, blaži oblik. Ahabovo ludilo nije nestalo, nego se samo

uvuklo u dubinu, kao što se pomamni Hudson, kada teče kroz

planinske gudure, slijeva u uže korito, ali zato dublje zadire. U tom

svome zajaženom obliku Ahabova monomanija nije ništa izgubila

od svoje prvotne snage. Ono što je prije bilo samo popratna pojava,

sad je postalo živim, pokretnim elementom. Ako se mogu poslužiti

ovom smionom usporedbom, njegovo je specifično ludilo jurišalo na

njegovu općenitu normalnost, ponijelo je, osipavajući

koncentriranom vatrom svojih topova svoj vlastiti mahniti cilj. I

tako je Ahab, na kraju krajeva, sada raspolagao tisuću puta većom

energijom od one koju je kao zdrav ulagao u bilo kakav razuman

pothvat.

Mnogo toga rekosmo, ali veći, mračniji i dublji dio Ahabova

bića ostaje nenaslućen. Uzalud čovjek pokušava učiniti pristupačnim

ono što je veliko i duboko — a svaka je istina duboka. Spuštajući se

152 Cape Horn. — Prev.

215

duboko dolje, daleko od srca načičkane palače Cluny,153 gdje smo

sada, skrenite, o, vi kojima je duh blag i sjetan, skrenite u goleme

rimske dvorane Terma, gdje se duboko ispod bajoslovnih kula i

tornjeva što niču na ljudskom površju, duboko u zemlji povija

korijenje čovjekove veličine i leži sva njegova veličanstvena i

strašna suština, srž i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina među

starinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova!

Tim razbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi žele narugati

porobljenom kralju koji strpljiv kao Karijatida,154 drži povrh ledena

svog čela preteški teret prohujalih vjekova! Ovamo skrenite, o vi

kojima je duh sjetan i gord, i stavljajte svoja pitanja tome tužnom i

ponositom kralju! Da, da, porodična sličnost! — on vas je porodio, o

vi mladi kraljevski prognanici: staru državnu tajnu može vam odati

samo vaš mrki pradjed.

Ahab je, naime, u duši svojoj donekle naslućivao da su sredstva

kojima se služio bila zdrava i razumna, ali da su cilj njegov i osjećaji

koji su ga poticali bili mahniti. No premda nije imao snage suzbiti tu

činjenicu, ili je izmijeniti, ili joj izbjeći, znao je da se pred ljudskim

rodom pretvarao, i da se donekle i sad još pretvara. No to njegovo

pretvaranje proizlazilo je iz osjećajnosti, i nije bilo plod odlučne

volje. Pa ipak mu je ta hinjena gluma tako dobro uspijevala te je

svaki čovjek u Nantucketu, kad je Ahab najposlije sa svojom

bijelom koščanom nogom stupio na kopno, morao odmah pomisliti

kako je njegov bol sasvim prirodan, i kako mu je pretrpljena strahota

sažegla dušu.

A kad se pročulo kako je na brodu mahnitao, onda su to ljudi

dovodili u vezu sa spomenutim ili sličnim uzrocima, baš kao i tešku

sjetu koja se oborila na nj i držala ga poslije, sve do samog časa kad

se, uoči ovog putovanja, ukrcao na »Pequod«. Nije nevjerojatno ni

to da mudri Nantucketanci, koji u svemu imaju pred očima svoju

korist, nisu ni izdaleka zbog tih zlosutnih njegovih simptoma

pomišljali da mu uskrate zapovjedništvo nad kitaricom, nego su,

naprotiv, bili skloni povjerovati da je baš zbog svega toga što je

pretrpio, bio još sposobniji i pozvaniji da poput bijesna osvetnika

bude ponovno poslan na tu strašnu i krvavu rabotu — u lov na

153 Cluny — čuvena pariška palača iz 15. stoljeća. Obuhvaća ruševine palače

zvane »Julianove terme« i muzej bogat različitim umjetninama. — Prev. 154 Ljudski (ženski) lik kao stup nosač u starogrčkoj arhitekturi.— Prev.

216

kitove.

Izjedan iznutra, osakaćen izvana, zahvaćen ludilom što ga

oštrim pandžama pritišće i ne pušta — takav, kad bi se našao, bio bi

kao stvoren da baci harpun i digne svoje koplje na najstrašniju od

svih zvijeri. No ako bi se takav sa bilo kojeg razloga smatrao

tjelesno za to onesposobljen, ipak bi taj isti bio savršen zapovjednik,

koji bi znao oduševiti svoje ljude i podviknuti da jurnu naprijed u

borbu. No bilo kako mu drago, jedno je sigurno: prožet tom svojom

pritajenom ludošću i sav uskipio bjesomučnim jarom, Ahab je

krenuo na to putovanje imajući pred očima jedan jedini cilj — lov za

Bijelim kitom! Da je itko od njegovih znanaca na kopnu samo i u

snu naslutio kakva mahnita strast plamti u tom demonskom čovjeku,

eh kako li bi mu njihove prestravljene i pravedničke dušice oduzele

zapovjedništvo nad brodom! Imali su u vidu samo unosne plovidbe,

očekujući nakon povratka svakog broda zveket zlatnih dolara.

Njemu je pak bila na pameti samo smiona, neutaživa i nadnaravna

misao o osveti.

I tako je taj sijedi bezbožnik zametnuo hajku i grdnim

psovkama progonio Jobova kita oko svijeta, zapovijedajući posadom

koja se uglavnom sastojala od odmetnika polutana, propalica i

kanibala, a kojoj moral bijaše još više oslabljen Starbuckovom

nesposobnošću da ih prožme svojim osjećanjem poštenja i

pravičnosti, Stubbovom nepresušnom veselošću, bezbožnošću i

nehajnošću, te Flaskovom beznačajnošću. Kao da je neka đavolska

kob zbrda-zdola pokupila i ukrcala na njegov brod takve mornare i

takve časnike da mu tako pomognu u njegovoj luđačkoj osveti.

Zašto su svi njegovi ljudi tako usrdno pristajali uz njegov

zanosni bijes? Što li je začaralo njihove duše te se kadikad činilo da

je njegova mržnja bila i njihova mržnja? Kako je do svega toga

došlo? Što je Bijeli kit značio za njih i njihovo nesvjesno shvaćanje

te im se na maglovit i neobjašnjiv način pričinjalo da je on Demon

života, koji plovi po morima? Da bi se sve to objasnilo, valjalo je

dublje zaroniti nego što sam ja, Ismael, kadar da zaronim. U svima

nama kopa nevidljiv neki rudar i ruje — ali kako da po vječno

promjenljivom i prigušenom udaranju njegova pijuka naslutimo na

koju stranu probija svoj rov? Tko da ne osjeti zamah te neodoljive

ruke? Može li čamčić, privezan uz brod što plovi, mirno stajati? Što

se mene tiče, ja sam se predao vremenu i prostoru, prepustio se

prilikama, no dok su svi bili kao pomamni da se što prije sukobe s

217

kitom, ja sam u toj nemani gledao samo veliko, smrtonosno zlo.

218

42. BJELOĆA BIJELOG KITA

Što je Bijeli kit značio za Ahaba, to smo rekli; no što je,

ponekad, za mene značio, to treba još objasniti.

Osim onih posve općenitih obilježja Moby Dicka, koja su u

svakom čovjeku morala izazvati neki strah, postojalo je još nešto,

nešto neodređeno, bezimeno u pogledu te nemani, pomisao koja je

katkada svojom snagom nadjačavala svako drugo osjećanje, a koja

je ipak bila tako tajanstvena i neizreciva te se gotovo bojim hoću li

je uopće moći riječima iskazati. Bila je to kitova bjeloća, i ta me

bjeloća zaprepašćivala iznad svega. Ali hoću li uspjeti sve to

objasniti? Ipak moram nekako objasniti, ma i mutno i samo

približno, inače bi sva ova poglavlja mogla ostati bez vrijednosti.

Bjelina u samoj prirodi u mnogo čemu kao da nekom osobitom

vrlinom oplemenjuje ljepotu. Spomenimo samo mramor, kamelije i

biser. Neke su nacije tu boju smatrale kraljevskom, pa su i drevni

barbarski kraljevi od Pegua155 stavljali naslov »Gospodar bijelih

slonova« ispred svih ostalih svojih zvučnih titula, a današnji

sijamski kraljevi na svom stijegu imaju istoga bijelog četveronošca;

na hanoverskoj zastavi propinje se at bijel kao snijeg, a velika carska

Austrija, nasljednica svemoćnoga Rimskog Carstva, vije bijelu

zastavu kao znak svoje carske moći. Bijela boja dolazi do izražaja i

u samoj ljudskoj rasi, priznajući bijelcima gospodstvo nad svim

ostalim ljudima tamne puti. Bjelina je, k tomu, uvijek bila znak

radosti, jer kod starih Rimljana bijeli je kamen označavao radostan

dan. I mnoga druga naša osjećanja i simboli obilježeni su tom

bojom, i mnogo toga što je dirljivo i plemenito, nosi tu boju,

napriliku ženska nevinost i dostojanstvo starosti. Američki Indijanci

poklanjaju bijeli pâs, wampum,156 u znak najveće počasti. U mnogim

zemljama bijela boja u obliku sudačkog hermelina simbolizira

uzvišenost Pravde, i u bijelcu koji se upreže u kočije kraljeva i

kraljica, uveličavaju svakidanji kraljevski sjaj. U najvišim

misterijama mnogih religija bjelina je simbol božanske čistoće i

moći: perzijski obožavatelji vatre obožavahu bijeli, rašljasti plamen

155 Okrug u donjoj Burmi (Indija). — Prev. 156 Niza od morskih školjki; služila sjeveroameričkim Indijancima umjesto

novca i kao nakit, a darivali bi je i bijelcima s kojima bi sklopili mir. — Prev.

219

kao najveću svetinju na žrtveniku, a u grčkoj je mitologiji veliki

Zeus prikazan u inkarnaciji bijelog bika, dok su gordi Irokezi157 zimi

žrtvovali svetog Bijelog psa, a to je bio najsvečaniji čin u njihovoj

teologiji: smatrali su tu bijelu vjernu životinju najčistijim glasnikom

kojeg su svake godine tako slali Velikom Duhu s porukama svoje

vjernosti i odanosti. Izravno od latinske riječi za pojam »bijel«

potječe ime za jedan dio ornata svih kršćanskih svećenika, za

»albu«,158 koju svećenik nosi ispod casule159 — a pri rimokatoličkim

lamentacijama160 bijela boja dolazi do vidnog izražaja. U Otkrivenju

sv. apostola Ivana bijele se halje daju onima koji su spašeni, a

dvadeset i četiri starješine sjede odjevene u bijele haljine pred

velikim bijelim prijestolom Svevišnjega, koji tu sjedi kao oblak

bijeloga pamuka....

Pa ipak, unatoč svima tim misaonim povezanostima sa svime

što je blago, časno i uzvišeno, iz same biti bijele boje kao da vreba

nešto varavo što može zatraviti dušu većom stravom nego što je i

jeza pred krvavim crvenilom.

Baš ta varava kakvoća prožima pomisao na bjelinu, kad ona

nije više vezana uz pojmove blagosti, ljepote i plemenitosti, nego

združena s nečim što je već samo po sebi strašno, te uvećava strah

do krajnosti. O tome nam svjedoče bijeli medvjedi u polarnim

krajevima i bijeli morski psi u tropskim morima. Zašto te životinje

djeluju na nas tako strašno i jezivo? Zar nije baš zbog te njihove

glatke i pahuljaste bijelosti? Ta sablasna bjeloća ulijeva nam osjećaj

neke odvratne mekoće, koja je više gnusna nego strašna, ta sablasna

bjeloća koja u nas bulji nijemo, zlurado i proždrljivo. I zato strašni

tigar sa svojim ljutim pandžama i heraldičnom dolamom nikad neće

tako razbiti svu vašu srčanost kao oni bijelim mrtvačkim plaštevima

zaogrnuti medvjedi i morski psi.161

157 Zajedničko ime indijanskih plemena koja su u doba otkrića Amerike

obitavala na objema obalama Rijeke Svetog Lovrijenca (St. Lawrence River). — Prev.

158 Bijela duga košulja katoličkog svećenika, ispod misnog ruha.— Prev. 159 Misnica koju svećenik oblači kad služi misu. — Prev. 160 Lamentacije ili tužaljke, katolički crkveni obred u Velikom tjednu. — Prev. 161 Što se tiče polarnog medvjeda, tko bi htio dublje zaći u taj predmet, mogao

bi ustvrditi da nije ta bjeloća sama po sebi uzrok što nam se ta zvijer pričinja tako groznom, nego da — analizirajući potanje — dolazimo do zaključka kako ta groza

proizlazi iz okolnosti što se neodgovorna krvoločnost te životinje skriva pod bijelim

runom nebeske nevinosti i ljubavi, pa kad se u našoj svijesti združe dva tako oprečna

220

Sjetimo se albatrosa! Odakle dolazi ta sinja magla duhovnog

snebivanja i blijedog strahovanja, kojom — u svačijoj mašti —

plovi taj bijeli fantom? To nam nije Coleridge162 prvi došapnuo, nego

Božja velika, istinoljubiva pjesnikinja — Priroda.163

osjećaja, polarni nas medvjed plaši baš tim svojim neprirodnim kontrastom. Ali kad

bi sve to zaista i bilo tako — da nema te bjeloće, nikad ne biste osjećali tako

intenzivan strah. U pogledu bijelog morskog psa, ona bijela sablasnost što klizi ispod morske

površine kada tu životinju promatramo kako mirno i bezazleno počiva, čudno se podudara s onim istim sablasnim mirom polarnog četveronošca. Francuzi su izvrsno

okarakterizirali tu ribu imenom što su joj ga nadjenuli. Katolička se misa zadušnica

počinje riječima »Requiem aeternam« (pokoj vječni); odatle samo riječ »requiem« označava samu tu misu kao i pogrebnu muziku. Aludirajući na njegovu bijelu, tihu

smrtnu mirnoću, i smrtonosnost njegova zahvata, Francuzi su ga nazvali »Requin«.

— Bilješka piščeva. 162 Samuel Taylor Coleridge (1772.-1834.), engleski pjesnik, kritik i filozof.

Pisac misli na njegovu pjesmu »The Rhyme of the Ancient Mariner« ( »Balada o

Starom Mornaru«), u kojoj ubijeni albatros progoni brod stravama i nesrećama, simbolizirajući nadnaravne sile. — Prev.

163 Sjećam se prvog albatrosa što sam ga ikad ugledao. Bilo je to za nekog

dugog nevremena u blizini antarktičkih voda. Uspeo sam se na palubu sa smjenom prijepodnevne straže, a na palubi je bilo sve zatušteno od pramenja magle. I tu,

svaljeno na glavnu bukaportu, ugledam nešto pernato, veliko, kraljevski

veličanstveno i bijelo, sa zavinutim kljunom. Od vremena do vremena zamahuje svojim arkanđelskim krilima, kao da će obuhvatiti neki nevidljivi sveti kovčeg.

Čudno podrhtava i trese se, kao da je sapeto. Iako nije ranjeno, to biće izvija bolne

krikove, nalik na tužno dozivanje mrtvoga kralja koji se u smrtnoj čamotinji javlja s one strane groba. Kroz te zagonetne, čudesne oči kao da mi pogled prodire u neke

tajne što se dotiču samog Boga. Kao Abraham pred anđelima, ja se duboko poklonih.

To bijelo biće bješe tako bijelo, a krila mu tako snažna i velika, te sam u toj pustinji beskrajne morske pučine izgubio svaki osjećaj gradskog čovjeka i sva sjećanja na

gradove i gradske običaje. I dugo gledah tako u to pernato čudesno biće. Ne mogu

riječima ispričati, mogu samo natuknuti koje su misli tada sijevnule kroz moj mozak. Najposlije se trgnem i probudim, okrenem se i upitam jednog mornara kakva je to

ptica. »Zlogodnica«, odgovori mi on. Zlogodnica! Nikad prije nisam čuo to ime. Zar

je moguće da ljudi s kopna uopće i ne poznaju to veličanstveno stvorenje? Ne, to nije moguće! No poslije malo vremena saznadoh da su neki pomorci »zlogodnicom« zvali

— pticu albatros. I zato Coleridgeova zanosna balada o ubijenom albatrosu nije ni u

kakvoj vezi s onim tajanstvenim osjećajima koji su mene prožimali kad sam prvi put ugledao tu pticu na našoj palubi; a u ono vrijeme nisam ni poznavao tu baladu, kao

što mi nije bilo poznato ni to da se ta ptica zove albatros. No ta moja izjava indirektno

samo još više ističe veliku vrijednost te pjesme i njena pjesnika. Tvrdim, dakle, da se u čudesnoj tjelesnoj bjelini te ptice krije tajna njegovih

sablasnih čari, a to je istina, koja to jače dolazi do izražaja što jednu vrstu tih ptica

uslijed neke jezične nelogičnosti nazivaju »sinji albatros«, koje sam također vidio, ali

221

U analizama našeg Zapada i pričama Indijanaca veliku slavu

daju Vilenom bijelcu prerije — plemenitu, kao mlijeko bijelu atu,

konju okatu, prsatu i male glave, koji ima u sebi više dostojanstva

od tisuću kraljeva, kad se, nehajan, propinje po svojoj zazorljivoj

vilovitosti. Bio je izabrani vođa golemih stada divljih konja, kojih su

pašnjaci u ono vrijeme bili omeđeni samo planinskim lancem Rocky

Mountains i gorjem Alleghany. Po suncem obasjanim vrhuncima tih

planina kaskao je prema zapadu, predvodeći svoje stado kao što

zvijezda Večernjača svake večeri predvodi beskrajne vojske

rasijanih svjetala. Razasuta griva kao vatromet i rep uzvijoren poput

repatice krasili su ga sjajnije od svakog zlatareva srebra i zlata. Bila

je to veličanstvena, arkanđeoska pojava u onom još nepokorenom

carstvu Divljeg zapada, koja bi bljesnula pred očima drevnih

trappera164 i lovaca, podsjećajući ih na slavu praiskonskih vremena,

kad je Adam hodio po svijetu, gord kao božanstvo, vedra čela i

neustrašiv, kao i taj bijeli at. Svejedno je li stupao okružen svojim

pobočnicima i maršalima, na čelu svojih nebrojenih kohorta što su u

beskraj tekle ravnicom ko kakva druga rijeka Ohio, ili je nad svojim

podanicima što su pasli uokrug obzorja držao smotru vojske, trčeći u

galopu, frkčući nozdrvama što su se crvenjele na snijegu njegove

bjeline — kad god se i kako god se pojavio, i najhrabriji su Indijanci

drhtali pred njim u smjernom strahopoštovanju. A po onom što se o

tome plemenitom konju kazuje u pričama, možemo nedvojbeno

razabrati da ga je baš ta njegova bjeloća zaodjenula božanstvenošću,

te da je upravo ta božanstvenost, ma kako ga uzdizala nad ostale,

ulijevala istodobno i neku neizrecivu stravu.

No ima i drugih slučajeva gdje bijelost gubi svu tu uzgrednu i

čudnovatu krasotu koju daje Vilenom bijelcu i albatrosu.

ih nikad nisam promatrao s onim uzbuđenjem s kojim sam gledao tu antarktičku

burnicu. A kako je to čudesno biće bilo uhvaćeno? Ne recite nikom, pa ću vam odati

tajnu; pomoću izdajničke kuke na uzici, kad je albatros počivao na morskim

valovima. Na kraju krajeva kapetan jc od njega učinio poštara, svezavši mu komu vrećicu oko vrata, a u njoj pisamce s oznakom mjesta i vremena gdje se brod tada

nalazio. A onda ga je pustio na slobodu. No ja nimalo ne sumnjem da je tu poštansku

torbicu, koja je bila namijenjena ljudima, albatros odnio ravno u Nebo kamo je bijela vihornica odletjela, da se pridruži kerubinima koji se tamo, masući krilima, klanjaju

Gospodinu. — Bilješka piščeva. 164 Sjeveroamerički lovci krznaši. — Prev.

222

Što nas tako čudno odbija od albinâ,165 te odvraćamo pogled od

njih, pa im se i sami njihovi prijatelji i rođaci sklanjaju s puta? To je

ona njihova bjeloća po kojoj su i dobili svoje ime. Albino, bjeloš,

građen je baš kao i svaki drugi čovjek — tijelo mu nije deformirano

— pa ipak, njegova ga posvemašnja ubijeljenost čini ružnijim od

kakve nakaze. A zašto?

Priroda ni u drugom obliku ni u drugim, ne tako lako

opipljivim, ali utoliko pakosnijim svojim zbivanjima nikad ne

zaboravlja da osim ostalih svojih sila upotrijebi i to glavno sredstvo

jezivosti. Zbog svoga snježnog izgleda ona nemilosrdna svetinja s

Južnog mora, suhòburica, dobila je ime bijela vijavica.166 Ni u nekim

povijesnim zgodama ljudska umjetnost zla nije smetnula s uma to

snažno pomoćno sredstvo. Koliko strašnije djeluje ono mjesto u

Froissartu167 kad očajni flandrijski bijeli kapucini, zakrabuljeni

snježnim simbolom svoje družbe, bijelim kukuljicama, na trgu u

Gentu ubijaju svoga tlačitelja, grofovskog upravitelja.

A u mnogom pogledu i zajedničko, baštinjeno iskustvo

svjedoči o nekom nadnaravnom značenju te boje. Ne može se poreći

da na nas, kad promatramo mrtvaca, najjezivije djeluje upravo

mramorna bljedoća na njegovu licu: kao da je ta bljedoća više znak

stravična snebivanja nad drugim svijetom negoli znak predsmrtne

strepnje na ovome. A bljedoća mrtvaca upućuje nas na bjelinu

mrtvačkoga pokrova kojim prekrivamo mrtvo tijelo. U ludom

praznovjerju zaodijevamo i avetinje svoje mašte u snježnobijele

plašteve, i svi dusi iskrsavaju iz oblaka bjeličaste magle... Kad već

govorimo o svim tim grozotama, spomenut ćemo i to da i sam kralj

straha i užasa, apokaliptični jahač, kako ga personificaraju

evanđelisti, jezdi na bijelu konju.

Stoga, ma kakvu velebnu ili dražesnu stvar čovjek simbolizirao

bjeloćom, morat će priznati da ona i u svom najdubljem i najčistijem

značenju izaziva u duši neku čudnu sablasnost.

No, sve ako u tom pogledu i ne bilo nesuglasica, ipak— kako

će obični smrtnik to sebi protumačiti? Analize tu ne može biti.

165 Albinizam (od lat. albus, bijel), bjelokožnost, prirođen nedostatak kožnog

pigmenta u ljudi i životinja, te im je zato bijela kosa i dlaka i crvena boja očiju. —

Albino, bjeloš, čovjek obilježen tim znacima. — Prev. 166 Engleski white squall, suhòburica, vihor za lijepa vremena, kad na nebu

nema ni oblaka. — Prev. 167 Jean Froissart (umro oko 1410), francuski ljetopisac i pjesnik.— Prev.

223

Možemo li se nadati da ćemo poslije ovo nekoliko navedenih

primjera u kojima bjeloća, premda trenutno ni u kakvoj, ili samo

djelomičnoj misaonoj povezanosti s osjećajem straha, ipak djeluje

na nas svojom, makar i posve izmijenjenom čarolijom — možemo li

se, dakle, nadati da ćemo, ma i slučajno, naći ključ za tu zagonetku

koju rješavamo?

Pokušajmo! No, za tako zamršeno isprepletene probleme hoće

se mnogo pronicljivosti, i čovjek bez mašte neće moći pratiti takva

razmatranja. Bez sumnje ima mnogo ljudi koji su u mašti proživjeli

takve dojmove, ali ih zacijelo ima vrlo malo koji su u tim časovima

bili svjesni toga što osjećaju, te im zato neće biti moguće da

ponovno sebi dočaraju te dojmove.

Zašto neobrazovan čovjek, kad se samo spomene blagdan

Duhova,168 a tek je slabo upućen u značenje toga dana — vidi pred

sobom samo nijemu povorku hodočasnika koji polagano koračaju

oborene glave, zaogrnuti plaštevima snježne bjeline? Ili zašto

nenačitanom, neizopačenom protestantu srednjoameričkih država

sam spomen »bijelih redovnika« ili »bijelih opatica« izaziva

pomisao na slijepu statuu?

Što je tako neobično na onim pričama o utamničenim ratnicima

i kraljevima (jer to da su bačeni u tamnicu i nije tako neobično!) —

te na maštu Amerikanca koji nije putovao, mnogo jače djeluje White

Tower169 u Londonu negoli one druge, susjedne kule — Byward

Tower, pa i Bloody?170 A one uzvišenije kule, White Mountains171 u

New Hampshireu, koje dušu ispunjavaju osjećajem neke divovske

sablasnosti, dok Blue Ridge172 u Virginiji budi u srcu osjećaj rosne

mekoće i sanjivih daljina? Kako to da ime »Bijelo more«, sasvim

neovisno od svih zemljopisnih širina i duljina, budi u nama neku

sablasnu jezu, dok nas ime »Žuto more« uljuljava u zemaljske i

bliske misli o dugim, blagim, zlatom protkanim popodnevima,

prosanjanim na valovima, iza kojih slijede šarenilom svih boja

ukrašeni, ali već od noćnog drijema zahvaćeni zalazi sunca? Ili zašto

— da se poslužimo primjerom nečega bestjelesnog što je mašta

168 U engleskom: Whitsuntide, doslovno »Bijela nedjelja«, i odatle asocijacija.

— Prev. 169 »Bijela kula«. — Prev. 170 »Krvava kula«. — Prev. 171 »Bijela brda«. — Prev. 172 Planinski lanac, doslovno »Plave gore«. — Prev.

224

stvorila — kada čitamo srednjoeuropske drevne bajke, »bljedolik

čovjek visoka uzrasta« iz dubokih šuma Harza, koji svoju

nepromjenljivu bljedoću tiho i nečujno pronosi kroza zelenilo

lugova — zašto je taj fantom strašniji od svih kričavih vražičaka

Blocksberga173?

Ne čini bešćutnu Limu174 najčudnijim i najtužnijim gradom što

ga čovjek može vidjeti, samo podsjećanje na potrese što ruše

tornjeve njene katedrale, ni divljanje njezina pobješnjelog mora, ni

njeno bešćutno suho nebo što nikada ne daje kiše, ni pogled na

široku ravan nagnutih tornjeva, urušenih kupola i iskrivljenih

križeva (nalik na pristan načičkan usidrenim brodovljem), ni ulice

predgrađa s urušenim pročeljima kuća što leže jedne preko drugih

poput razasutog snopa karata. Lima je prekrivena bijelim velom, i u

toj se bjeloći njezina bola krije još veći užas. Stara kao Pizarro,175 ta

bjeloća uvijek nanovo prekriva njene ruševine, ne puštajući

dražesno zelenilo da ih prekrije svojim plaštem, nego preko njenih

razvaljenih utvrda razastire kruto bljedilo zamrlosti koja ukrućuje i

samu onu iskrivljenost.

Znam da općenito shvaćanje ne priznaje da je taj fenomen

bjeloće glavni uzročnik, te se stvari koje su već same po sebi grozne

čine još groznijim, i da čovjek bez mašte u tim pojavama ne vidi

ništa posebno grozno, dok je drugom čovjeku opet baš taj fenomen

bjeline najstrašniji, osobito ako se javlja u nekom obliku koji ništa

ne kazuje ili je općenit. Što mislim reći tim dvjema tvrdnjama,

možda ću uspjeti donekle objasniti slijedećim primjerima.

Prvo: Kada mornar, ploveći sve bliže k nepoznatom kopnu,

noću čuje mlatanje valova o hridi, zapast će u strah, trgnut će se i

uprijeti svom snagom da izvrši svoju dužnost — no ako ga u istim

prilikama u ponoć pozovu s ležaja, da vidi kako njegov brod plovi

usred noći po mliječnoj bjelini mora, kao da sa svih strana s okolnih

grebena plivaju prema njemu neki bijeli medvjedi, onda će ga

obuzeti nijema praznovjerna jeza — praminjavi fantom ubijeljene

vode njemu će se pričinjati kao prava sablast; uzalud olovni visak

uvjerava da nema više opasnosti od nasukavanja, uzalud pramac i

173 Po njemačkom narodnom kazivanju sastajalište vještica na uzvisini Brocken

u gorju Harz u srednjoj Njemačkoj. — Prev. 174 Glavni grad južnoameričke države Perúa. — Prev. 175 Francisco Pizarro (umro 1541.), španjolski konkvistador (osvajač) koji je

otkrio i osvojio Perú. — Prev.

225

krma gaze u dovoljnoj dubini, on ipak neće imati mira sve dok pod

sobom ne opazi modru vodu. Ali nema tog mornara koji će vam

otvoreno priznati: »Nisam se ja, kapetane, toliko bojao da se

razbijemo o neke skrivene pećine, koliko me bilo strah one grozne

bjeline oko nas.«

Drugo: Peruanske Indijance vječni onaj pogled na snježne

Ande ne ispunjava nikakvim strahom — jedino će možda pomišljati

kako na onim dalekim pustim visovima caruje vječni snijeg i led, i

prirodno osjetiti kako bi bilo grozno kad bi čovjek zalutao u onoj

osami i divljini. Slično je i kod gorštaka iz šuma na američkom

Zapadu kad izbije na beskrajnu čistinu te posve ravnodušno gleda

snježnim pokrovom prekrivenu preriju, bez sjene od stabla ili grane

koja bi prekinula ukočenu obamrlost bjeline. Ali drugačije gleda

mornar bjelinu antarktičkog mora koje mu snagom studeni i mraza

dočarava paklenske varke i čarolije, te čovjek, sav promrzao i napol

slomljen, umjesto duge, da mu dade tračak nade i utjehe u nevolji,

vidi pred sobom samo beskrajno groblje što se na nj ceri bezbrojnim

ledenim nadgrobnicima i skrhanim krstačama.

No meni je kao da čujem tvoj glas: »Sve mi se čini da je to

bijelo poglavlje o bjeloći samo bijela zastavica što leprša iz

strašljive duše; Ismaele, Ismaele, postaješ sumoran, podliježeš

predrasudama!«

Reci mi, kako to da ono mlado snažno ždrijebe, oždrijebljeno u

nekoj tihoj dolini Vermonta, daleko od svih divljih životinja — kako

to da ono u pol bijela i sunčana dana, kad iza njega, tako da te nc

može vidjeti, samo zamahneš netom oderanom bizonovom176 kožom,

osjeti mošusni životinjski zapah, te se odmah uznemiri, rže, frkče,

koluta očima, te kopa zemlju kopitima, pomamno, stravično? Ono se

ne sjeća oštrih uboda rogovlja divljih životinja u svojoj zelenoj

sjevernoj domaji, te ga ti čudni mirisi ne mogu podsjećati na

iskustva nekih ranijih opasnosti. Jer što to ždrijebe iz Nove Engleske

zna o crnim bizonima dalekog Oregona?

I u tome, eto, pruža ti se primjer kako i nijema životinja

nagonski osjeća djelovanje nekih hudobnih sila. Iako tisuće milja

daleko od Oregona, ždrijebe njuši onaj divlji zapah mošusa, osjeća

blizinu oštrorogih bizona derača koji u tren oka mogu nahrupiti te

zgaziti u prašinu jadno i napušteno prerijsko ždrijebe.

176 Vrsta velikih američkih bivola, koji su gotovo istrijebljeni. — Prev.

226

I tako prigušen tutanj mliječno ubijeljene pučine, sablasni

šušnji bijelim mrazom zakićenih planina, nesmiljeni snježni zapusi

prerija, sve to na Ismaela djeluje kao ono mahanje bizonovom

kožom na prestravljeno ždrijebe!

Iako nitko ne zna gdje se krije sve ono bezimeno što se očituje

tako tajanstvenim znacima, ipak za me, kao i za ono ždrijebe, to

nešto bezimeno mora negdje postojati. Premda se čini kao da je

vidljivi svijet stvoren u ljubavi, nevidljive su sfere stvorene u stravi.

No još nismo saznali u čemu leži čarolijska moć te bjeloće, niti

zašto ona s takvom silinom djeluje na dušu, i zašto — a to je još

neobičnije i čudesnije — zašto ona, kako smo vidjeli, najznačajnije

simbolizira sve što je duhovno, pa je u svojoj biti čak veo i koprena

što zastire kršćanskog Boga, no u isti je mah i sredstvo koje

uveličava sve ono što čovjeka prožima jezom.

Je li to zbog toga što strah i jeza svojom neodređenošću

nagovješćuje nesmiljene praznine, prostranstva i bezdane svemira,

te nas prosrsuje kao nož u leđa, usađujući nam misao o našoj

posvemašnjoj ništavosti kad promatramo bijele bezdane Mliječne

staze? Ili je to možda zato što bjeloća u svojoj biti i nije toliko boja

koliko vidljiva odsutnost svake boje, ali u isti mah i zbir svih boja.

Zar zato tako nijema, ali značajna praznina ispunjava široku

prostornost krajolika u snijegu — da nas jeza hvata pred

bezbožničkim šarenilom? A uzmemo li u obzir onu drugu teoriju

filozofa prirodoslovaca prema kojoj su sve zemaljske boje, svaki

gordi sjaj i dražesni odbljesak, blage šare sunčanih zalaza, po nebu i

šumama, zlaćani baršun leptirića i leptirasta lica mladih djevojaka,

sve to — samo lukave i vješte obmane, da sva ta šarolikost u biti

samih stvari i ne postoji, da je to samo nešto izvanjsko, prividno, te

anstvena Priroda samo namazana, kao lice u kakve djevojčure što

lažnim čarima prekriva samo hrpu kostiju — pa ako, polazeći još

dalje, pomislimo da ta tajanstvena kozmetika, to prapočelo —

svjetlo — koje i dočarava svaku boju u Prirodi, slučajno ostane u

sebi zauvijek bijelo ili bezbojno i počne bez ikakva posredstva

djelovati na materiju, svi bi onda predmeti, i tulipani i ruže, ostali

bijeli: kad dobro promislimo, taj bi osakaćeni svemir ležao pred

nama kao gubavac. I poput tvrdoglavih putnika u Laplandu, koji

neće da nose tamne naočale, tako i jadni nevjernici bulje u veličajni

bijeli pokrov što im zastire sve vidike, bulje dok ne oslijepe. A sve

je to simbolizirano u albino-kitu. Čudite li se još uvijek lovačkoj

227

strasti njegovih hajkača?

228

43. POSLUHNI!

— Pst! Jesi li čuo taj šum, Cabaco?

Bilo je to za vrijeme »pasje straže«,177 a sve je sjalo u jakoj

mjesečini. Mornari stajali u redu što se protezao od jednog tanka za

vodu u sredini broda pa do bačve za vodu na krmi. Tako su jedan

drugome dodavali kabliće da napune bačvu. Većina ih stajala u

posvećenim granicama, na kasaru, te su stoga izbjegavali svaki

razgovor i lupanje nogama. I tako su se kablići prometali iz ruke u

ruku, a sve u mrtvoj tišini, koju bi samo ponekad prekinuo udar

vjetrom zahvaćena jedra i jednomjerni šum brodske kobilice, koja je

ustrajno klizila naprijed.

Sve bijaše tako tiho, kad Archy, jedan od vodonoša, koji je

stajao blizu štive, došapnu susjedu, nekom Cholu,178 a sljedeće riječi:

— Pst! Jesi li čuo taj šum, Cabaco?

— Hvataj kablić, Archy! Kakav te šum spopao?

— Opet se javlja, u štivi, zar ne čuješ? Kašljanje, da, baš kao

da je tko zakašljao.

— Hajd k vragu, kakvo te kašljanje napalo! Dodaj prazni

kablić!

— Eto, opet se čuje, kao da se dvojica-trojica u snu prevrću...

Sad opet, posluhni!

— Caramba! Zaveži već jednom, druže! To ti se ono malo

raskvašena dvopeka što si ga za večeru pojeo, sada burlja u buragu, i

to je sve. Pazi na kablić!

— Reci što te volja, druže, no u mene je oštar sluh!

— Dakako, ti si taj momak koji na pedeset milja daleko od

Nantucketa čuje kako stara kvekerica plete i pletaćom iglom zvecka!

Dakako, ti si taj momak!

— Samo se ti rugaj, vidjet ćemo kako će se to završiti!

Posluhni, Cabaco! Tu pod krmom krije se netko koga još nismo

vidjeli na palubi, a sve mi se čini da je i našem starom Mogulu nešto

o tome poznato. Čuo sam kako je Stubb jednog jutra, na straži,

rekao Flasku da se tu nešto sprema!

— Koješta! Kablić amo!

177 Straža od ponoći do četiri izjutra. — Prev. 178 Cholo, indijansko pleme u području Amazonke — Prev.

229

44. AHABOVE POMORSKE KARTE

Da je tko slučajno pošao za kapetanom Ahabom dolje u

njegovu kabinu, nakon oluje što se oborila one noći kad je tako

mahnito bio zapečaćen ugovor između njega i njegove posade—

vidio bi kako je pristupio škrinji što se nalazila ispod krmenice,

izvadio odande omašan smotak izgužvanih, požutjelih pomorskih

karata, te ih razmotao pred sobom, na svome nepomičnom stolu.

Vidio bi nadalje kako je sjeo za taj stol i pažljivo počeo proučavati

različite crte i osjenčenja, i kako olovkom, polako ali sigurno,

ucrtava nove smjerove u dotad još praznim prostorima. Ovda-onda

zavirio bi u poneki iz hrpe brodskih dnevnika pokraj sebe, u kojima

su bila upisana godišnja doba i mjesta gdje su s raznih brodova za

prijašnjih putovanja bili ugledali ili ulovili ulješuru.

I dok je bio zaposlen tim proučavanjem, teška se kositrena

svjetiljka, obješena o lance iznad njegove glave, neprestano njihala

kako se brod ljuljao, bacajući naizmjence trake svjetla i sjene po

njegovu naboranu čelu, te se gotovo činilo kao da neka nevidljiva

olovka — kao što je on ucrtavao linije i smjerove no požutjelim

kartama — i po duboko izbrazdanoj karti njegova čela povlači neke

crte i pravce.

Ali nije Ahab samo te noći, sred gluhe tišine svoje kabine,

proučavao svoje karte. On ih je gotovo svake noći vadio, i gotovo

svake noći njegova je ruka brisala neke tragove olovke i ucrtavala

nove. Jer s pomoću karata svih četiriju oceana, što ležahu pred njim,

Ahab je mučno raspletao splet morskih struja i vrtloga, imajući na

umu samo što sigurnije ostvarenje svojih luđačkih namisli.

Svakome tko nije potpuno upoznat s putovima i običajima

levijatana, moglo bi se pričinjati da je smiješno i beznadno što

čovjek tako pokušava pronaći jedno usamljeno stvorenje po

beskrajnim oceanima našeg planeta. No, Ahab je drugim očima

gledao na to, jer je poznavao smjerove svih kretanja i strujanja

mora, te je tako mogao proračunati i smjer kojim more nosi

ulješurinu hranu, kao i to u koje će je godišnje doba i na kojem

određenom meridijanu najlakše loviti. Tako je dolazio do nekih

pretpostavki, koje su se uvelike približavale izvjesnosti, u pogledu

dana i mjesta, kada i gdje treba krenuti u potragu za plijenom.

Činjenica da se ulješure u određenim vremenskim razmacima

230

navraćaju u stanovite vode tako je izvjesna te mnogi lovci vjeruju

sljedeće: kad bi ih po cijelom svijetu točno promatrali, i kad bi se

pažljivo uspoređivali brzinomjeri na jednoj plovidbi svih jedrenjača-

kitarica, moglo bi se ustanoviti da se ti pohodi ulješura

nepromjenljivo točno podudaraju s dolaženjem i odlaženjem sleđeva

ili sa seobom lastavica. Na temelju toga pokušavali su izraditi karte

o kretanju ulješure.179

Kada pak kitovi plove od jednog hranilišta na drugo, tada ih

vodi njihov nepogrešivi instinkt — ili recimo radije njihova bogom

dana snalažljivost — te se kreću u takozvanim »žilama« i drže se

određenog pravca u oceanu sa tako neminovnom točnošću da nikada

nijedan brod nije plovio svojim pravcem, po bilo kakvoj karti, ni uz

desetinu te čudesne preciznosti. Iako je u tim slučajevima smjer

kojim kitovi plove prav pravcat kao mjernička uzica, i premda je

pruga njihola putovanja najtočnije omeđena vlastitim

nepromjenljivim vlastitim brazdama, ipak ta »žila« obuhvaća širinu

od nekoliko milja (više ili manje, prema tome kako se nagađa da se

»žila« rasteže ili suzuje), no nikad se ne gubi iz vidokruga s jarbolne

visine kad lovački brod s budnom pozornošću klizi kroz te magične

zone. Iz toga slijedi da se u stanovito vrijeme i u stanovitim

zemljopisnim širinama na takvim putovima s velikom vjerojatnošću

mogu pronaći ti kitovi koji se sele.

I zato se Ahab mogao ne samo nadati da će u tim tako

provjerenim vremenskim razmacima i u tim poznatim, međusobno

tako razdaljenim »ispašama« naići na plijen, nego je, krstareći po

velikim vodenim prostranstvima, u pogledu mjesta i vremena mogao

dapače sam izabrati takav položaj na pučini gdje će vjerojatno

susresti plijen.

Na prvi pogled kao da je jedna okolnost ometala njegov

mahniti no ipak metodični plan. A možda zapravo i nije bilo tako.

179 Međutim, poslije toga što sam gore naveo, ovu je zamisao sretno ostvario

poručnik Maury od Nacionalnog Opservatorija u Washingtonu svojom okružnicom

od 16. Travnja 1851. Prema toj okružnici izgleda da se takva »migraciona karta« već

izrađuje, a izvjestan dio tih podataka već je priopćen u samoj toj okružnici. »Karta dijeli ocean na pet područja, svako od pet stupnjeva zemljopisne širine i pet stupnjeva

zemljopisne duljine; u okomitom smjeru svako je područje razdijeljeno na dvanaest

prostora, za svaki mjesec po jedan, a u vodoravnom smjeru na tri prostora, gdje se u prvom upisuju dani, provedeni u svakom mjesecu u pojedinom području, a u druga se

dva ubilježuju oni dani kada je brod pronalazio kitove ili ulješure.« — Bilješka

piščeva.

231

Premda se kitovi u izvjesnim vremenskim razmacima pojavljuju u

skupinama na određenim mjestima, ipak se, uglavnom, po tome ne

može zaključiti da će se ista skupina koja je jedne godine

posjećivala neki prostor, na toj i toj zemljopisnoj duljini i širini,

sljedeće godine naći baš na tom istom mjestu, premda se pamti

nekoliko takvih čudnih slučajeva kad se to zaista dogodilo. To je

uglavnom točno, ali s nekim manjim ograničenjem, za one starije

samotnjake i »pustinjake« među ulješurama. Ako su Moby Dicka,

na primjer, prije godinu dana vidjeli u takozvanom seychelleskom180

području u Indijskom oceanu, ili pak u vulkanskom zaljevu na

japanskoj obali, iz toga onda još ne slijedi da će »Pequod« na tome

istom mjestu i u odnosnom vremenskom razdoblju neminovno naići

na Moby Dicka. Isto to vrijedi i za neka druga hranilišta ili »ispaše«

na kojima se gdjekad pokazao. No, čini se, sva su ta mjesta njemu

služila samo kao povremena odmarališta, kao neke, da tako kažemo,

slučajne oceanske gostionice i svratišta, a ne kao trajnija

prebivališta. Govoreći o Ahabovim izgledima da postigne svoj cilj,

mi smo se dosad doticali samo nekih uzgredica, nada i neočekivanih

mogućnosti što su mu se pružale prije nego što bi u određenom

vremenskom razdoblju stigao na neko određeno mjesto, gdje bi sve

mogućnosti mogle postati vjerojatnosti i gdje bi — kako se Ahab

usrdno nadao — sve vjerojatnosti bile vrlo blize potpunoj

izvjesnosti. To posebno vrijeme i mjesto bijahu povezani

zajedničkim stručnim imenom »ekvatorijalno doba« ili »sezona na

ekvatoru«. Jer se ondje tada pojavljivao Moby Dick nekoliko godina

uzastopce, zadržavajući se neko vrijeme u tim vodama, kao što se

Sunce na svojoj godišnjoj putanji u stanovitom vremenu zadržava

kod stanovitog zviježđa u Zodijaku. Na tim se mjestima i odigrao

veći dio onih smrtonosnih sukoba s Bijelim kitom, ondje bi valovi

znali pričati o njegovim djelima, ondje se nalazilo i tragično mjesto

na kojem je stari monoman našao strašni motiv za svoju osvetu. No,

premda je Ahab sve lukavo smišljao i predviđao, uvijek budan,

neprestano na oprezu, predajući se svom dušom toj neumornoj hajci,

ipak ne bi sebi dopustio da sve svoje nade isključivo polaže u

spomenutu važnu činjenicu, ma kako ona pogodovala njegovu

naumu; ta činjenica, zbog budnosti u kojoj ga je držao njegov zavjet,

180 Seychelles, otočje u Indijskom oceanu, sjeveroistočno od Madagaskara. —

Prev.

232

nije opet mogla toliko umiriti njegovo nemirno srce da bi propustio i

svaku drugu potragu.

»Pequod« je, dakle, krenuo iz Nantucketa baš na sam početak

spomenutog »ekvatorijalnog doba«. Ma kako se trudio, što god

poduzeo, kapetan baš nikako nije mogao stići sasvim na jug, da

oplovi Cape Horn, da se spusti do šezdesetog stupnja zemljopisne

širine, te da navrijeme zaplovi u ekvatorijalne predjele Tihog

oceana. Zato mu se valjalo strpjeti do idućeg »ekvatorijalnog doba«.

No možda je »Pequod« tako rano krenuo na put jer je Ahab imao

neke svoje posebne razloge baš s obzirom na cijeli ovaj splet

različitih okolnosti. Ta pred sobom je imao tristo šezdeset i pet dana

i noći — vrijeme što će ga radije provoditi u prigodnu lovu nego da,

nestrpljivo čekajući, životari na kopnu. A tko zna neće li Bijeli kit

provesti svoje »ferije« u ovim samotnim vodama, daleko od svojih

uobičajenih hranilišta, pa iznenada pomoliti svoje smežurano čelo

negdje blizu Perzijskog zaljeva, u Bengalskom zaljevu, u

Kitajskome moru, ili u nekim drugim vodama u kojima obitavaju

njegova braća? Možda će vjetrovi, monsuni, pamperi,

sjeverozapadnjaci, harmatani ili pasati, ili neki drugi — samo ako ne

zapuše istočnjak ili samum — natjerati Moby Dicka u krug besputne

vijugave brazde »Pequodova« krstarenja oko svijeta.

Uzmimo da je tako. Prosuđujući sve hladno i mirno — zar ipak

ne izgleda luda pomisao da bi progonitelj, sred beskrajnog oceana,

mogao prepoznati toga jednog, samotnog kita, kad bi ga i susreo,

baš kao nekoga bjelobradog muftiju sred vreve carigradskih ulica?

Da, po njegovu kao snijeg bijelom čelu i snježno bijeloj grbi svatko

ga je morao prepoznati. »A zar nisam obilježio kita — promrsio bi

Ahab, odbacujući svoje pomorske karte koje je gotovo svu noć

proučavao, i prepuštajući se opet sanjarenju — obilježio ga i sve

proračunao, pa da mi sad izmakne? Široke su mu peraje prorešetane

i po rubovima nazupčane kao uši zalutale ovce!« I tad bi njegove

uskovitlane misli jezdile kao u mahnitoj trci, dok ga ne bi svladala

teška posustalost. Onda bi se uspeo na palubu, da se osvježi, pribere

i ponovno osjeti svoju staru snagu. O, Bože, kakve li tlapnje, zanosi

i muke razapinju toga čovjeka koji izgara od jedne jedine želje: žudi

samo za osvetom! Spava zgrčenih pesti, a budi se krvavih dlanova, s

noktima zarinutim u živo meso.

Koliko li su ga puta usred noći bacali s njegova loga

nepodnošljivo živi sni, nastavljajući njegove teške dnevne misli, a

233

on ih i dalje nosio sa sobom u vrtlogu svoga sumanutog bijesa, dok

se sva srž i bit njegova života ne bi pretvorila u neizdržljivu

tjeskobu. A kad bi mu te duševne muke poremetile ravnotežu, kao

što je ponekad i bivalo, i u njemu kao da se otvorila provalija iz koje

su sukljali plameni jezici i munje, a mrski mu neprijatelji

domahivali da skoči k njima u vatreni bezdan — kad bi se u njemu

razjapio taj pakao što mu je gorio u duši, tad bi se odjednom začuo

bezuman krik, i užagrenih očiju Ahab bi izletio iz svoje kabine, kao

da skače s goruće postelje. Ali te duševne boli nisu možda bili samo

neutoljivi znaci neke pritajene slabosti, ili strah od vlastite odluke,

nego su više bili jasni simptomi jačine te odluke. Jer u takvim

trenucima ludi Ahab, proračunani, nepomirljivi, postojani lovac i

progonitelj Bijeloga kita, taj Ahab, koji bi pošao da spava u svojoj

visaljki, nije bio uzrok i pokretač one strahote koja ga je lomila. Taj

uzrok bijaše vječno načelo ili duh, živ u njemu samom: i u snu,

otkinuto od razbora koji se njime služio kao oruđem, to je načelo

spontano nastojalo spasiti od opasne blizine pomahnitalog bića

kojemu u tom času bijaše sastavni dio. No budući da um ne postoji

ako nije vezan uz duh, čini se da je to bio razlog s kojeg se, u slučaju

Ahaba, koji je sve svoje misli i snove usmjeravao jedinoj vrhovnoj

svrsi, ta svrha vlastitom upornošću i htijenjem silom odupirala i

nebu i paklu, kao neko samorođeno i nezavisno biće. Štoviše, to je

strašno biće moglo živjeti i izgarati, dok se zajednička bitnost s

kojom je bilo združeno, prestravljeno otimala i branila od toga

neželjenog i samovoljnog rođenja. I stoga je na muke razapeti duh

koji je zurio iz tih očnih šupljina — kada je biće što se činilo da je

Ahab, izjurilo iz svoje kabine — bio u tom času samo prazni lik,

bezoblično mjesečarsko biće, živa zraka svjetla koja se nema na

čemu odraziti, i zato je u biti samo bijela praznina. Neka ti Bog

pomogne, starče, jer tvoje su misli stvorile u tebi neko biće, a onome

koji se upornošću svojih misli tako preobrazi u Prometeja — njemu

će jastreb dovijeka kidati živo srce i njime se hraniti, jer jastreb je

upravo ono biće što ga je sam stvorio.

234

45. SVJEDOČENJA

Što se tiče same fabule ove knjige i što je, dakako, u indirektnoj

vezi s jednom ili s dvjema izvanredno zanimljivim pojedinostima o

načinu života ulješura glavatih, pređašnje je poglavlje, u svome

prvom dijelu, jedno od najvažnijih u knjizi, no kako će dalje

pokazati, prijeko je potrebno taj problem još bolje raščlaniti i dublje

zahvatiti, da bi ga čitatelj mogao shvatiti u njegovoj biti, te da se

razbiju sve one sumnje što bi mogle nastati zbog posvemašnjeg

nepoznavanja same stvari: ta inače bi se lako moglo dogoditi da

poneki još i posumnjaju u neke bitne istine ove pripovijesti.

Pri izvršenju toga svog zadatka ne kanim postupati po nekom

sustavu, nego ću se zadovoljiti time što ću pokušati uvjeriti svoje

čitatelje o istinitosti spomenutih činjenica, navodeći neka istinita

zbivanja što su meni, kao kitolovcu, poznata iz moga vlastitog

iskustva ili pak po kazivanju. Po tim citatima, držim, svatko će sam

doći do zaključka do kojeg je meni stalo.

Prvo. Meni su osobno poznata tri slučaja da je kit, pogođen

harpunom, uspio pobjeći, te je poslije (u jednom slučaju tek nakon

tri godine) od iste ruke bio ponovno pogođen i ubijen, jer se

pokazalo da su oba koplja, izvučena iz njegove tjelesine, bila

označena istim znakom onog harpunaša. U onom slučaju kad su

protekle tri godine, a sve mi se čini, još i više, čovjek koji je bacio

harpun u tom je međuvremenu nekim trgovačkim brodom otputovao

u Afriku, tu se iskrcao, priključio se nekoj istraživačkoj ekspediciji,

prodro s njome duboko u unutrašnjost, gdje je putovao gotovo dvije

pune godine, često izvrgnut smrtnim opasnostima od otrovnih zmija,

divljih urođenika, zvijeri, kužnih isparivanja i ostalih nedaća što

snalaze svakoga koji prodire u srce neistraženih predjela. Za to je

vrijeme, čini se, i kit kojeg bijaše pogodio svojim harpunom krenuo

na svoje putovanje, te nema sumnje da je triput oplovio kuglu

zemaljsku, dodirujući bokovima sve afričke obale, ali uzalud. Taj se

čovjek ponovno sastao s tim kitom i ubio ga. Velim vam, meni su

osobno poznata tri slična slučaja. U dva sam slučaja vidio ubijene

kitove, a u drugom sam susretu dapače bio prisutan kad su iz kitove

mrtve tjelesine izvukli dva harpuna s oznakama. U onom slučaju od

tri godine zbilo se tako da sam se oba puta, u prvom i posljednjem,

nalazio u lovačkom čamcu, te sam pri konačnom susretu s kitom

235

(pošto je bio usmrćen) jasno prepoznao ispod njegova oka čudan

veliki madež što sam ga opazio i prije tri godine. Kažem: tri godine,

ali sam čvrsto uvjeren da je proteklo više vremena. To su, eto, tri

moja slučaja, a čuo sam i za mnogo drugih, od ljudi kod kojih ne

postoje baš nikakvi razlozi da posumnjate u njihovu vjerodostojnost

i istinoljublje.

Drugo. Svima je ribarima koji polaze u lov na ulješure vrlo

dobro poznata činjenica — o kojoj, dakako, ljudi s kopna nemaju ni

pojma — da je bilo nekoliko nezaboravnih, značajnih primjera, da

su lovci u najrazličitijim dijelovima oceana i poslije mnogo vremena

prepoznali istog kita. A ti ga ljudi nisu nipošto prepoznali po nekim

tjelesnim osobinama po kojima bi se taj kit osobito isticao među

ostalim kitovima, jer ma kako čudan bio neki primjerak, ljudi bi

ubrzo dokrajčili svaku njegovu čudnovatost i posebnost, ubijajući ga

i pretapajući u neobično dragocjeno ulje. Ne, ne, sa posve drugih

razloga bili su ti kitovi tako popularni: svi su ih tako dobro

poznavali, jer su s njima stekli kobna iskustva, i ovjenčali ih slavom

strave i strašnih opasnosti kao nekog Rinalda Rinaldinija,181 te su se

mnogi kitolovci, kad bi ga slučajno ugledali na oceanu kako se valja

i plovi u blizini njihova broda, zadovoljili time da ga naprosto

pozdrave, dotičući se rukom svojih mornarskih šešira, ne želeći i ne

tražeći nikakva pobližeg poznanstva. Kao oni kukavci na kopnu koji

slučajno poznaju nekoga slavnog ali napržitog čovjeka, te ga, kad ga

slučajno susretnu na ulici, pozdravljaju samo krišom i što

nenapadnije, da ne bi izgledalo kako mu se nameću: boje se da zbog

takve svoje drskosti ne dobiju još i po nosu.

Ali nije svaki od tih čuvenih kitova uživao samo veliku

pojedinačnu slavu — možemo mirne duše reći: sveoceansku slavu;

nije on bio samo slavan za života, kao što sada, poslije smrti,

besmrtno živi u mornarskim pričama, već su mu također davali

prava, povlastice i časti posebnog imena, i svaki je imao svoje ime

baš kao i Kambiz182 ili Cezar. Zar nije bilo tako, o Timor Tome,

slavni levijatane, ispresijecan mrežotinama poput ledena brijega,

koji si tako dugo vrebao u zasjedi istoimenih183 istočnih tjesnaca, i

181 Roman njemačkog pisca Christiana Vulpiusa (1762.-1827.). Roman o

razbojnicima, literarno bezvrijedan, ali silno popularan i preveden na sve svjetske jezike. — Prev.

182 Perzijski car u 6. stoljeću pr. Krista. — Prev. 183 Timor, najveći od Malih Sundskih otoka. — Prev.

236

čiji su se mlazovi često viđali sve do palmama obraslog žala

Ombaya! Ne bješe li tako, o Jack Novozelanđanine, ti koji si bio

strah i trepet svih kitolovaca što su krstarili u blizini Zemlje

Tetoviranih Ljudi? Nije li tako bilo, o Morquane, kralju Japana, čiji

se vodomet, kažu, ponekad ocrtavao u obliku kao snijeg bijela križa

na nebeskoj modrini? Ne bješe li tako, Don Miguele, ti čileanska

ulješuro, čija su leđa kao u stare kornjače bila išarana tajanstvenim

hijeroglifima? Prozaički rečeno, evo vam četiri slavna kita, koja su

dobro poznata onima koji se bave cetologijom, isto tako kao

Marije184 i Sulla185 s onima koji proučavaju klasičnu povijest.

No to i nije sve. Pošto su Jack Novozelanđanin i Don Miguel

uništili mnoge lovačke čamce i njihove posade, smioni kapetani-

kitolovci poveli su za njima uporne hajke, te su ih najposlije pronašli

i ubili, jer su krenuli na put imajući pred očima jedino taj cilj, baš

kao što je u svoje vrijeme kapetan Butler poveo svoju kaznenu

ekspediciju kroza šume Narragansetta imajući pred sobom samo cilj

da uhvati čuvenog i strašnog ratnika Annawona, vojskovođu

indijanskoga kralja Filipa.

Ne znam gdje bih našao zgodnije mjesto od ovoga da

spomenem još nešto što meni izgleda važno da se objavi, kako bi se

u svakom pogledu potkrijepila razložnost i primjerenost čitave te

priče o Bijelom kitu, a napose događaje s tragičnim svršetkom, jer to

je jedan od onih obeshrabrujućih slučajeva gdje istinu valja isto tako

dokazivati kao i zablude. Većina ljudi s kopna tako je neupućena u

najobičnija i kao na dlanu jasna čudesa prirode, te ako ne upozorimo

na neke obične činjenice, oni bi se još mogli narugati Moby Dicku

kao nečuvenoj izmišljotini, ili — što bi zavrijedilo samo još više

prezira — odgurnuti ga kao odvratnu i nepodnošljivu alegoriju.

Prvo. Premda mnogi ljudi imaju neke nejasne i maglovite

predodžbe o glavnim opasnostima kitolova, ipak nemaju nikakve

određene i stvarne slike o tim pogibeljima, i ni u snu ne slute koliko

su česte. Jedan je od razloga u tome što se od pedesetak stvarnih

nedaća i smrtnih slučajeva, što se na moru dogode, kod kuće javno

spomene samo jedan, a najčešće se i taj brzo zaboravi. Zar mislite da

onaj bijednik koji se baš ovog trenutka zapleo u harpunski konop,

184 Gaius Marius (156.-86. pr. Krista), rimski vojskovođa, porazio germanska

plemena Teutone i Cimbre, suparnik Sullin. — Prev. 185 Lucius Cornelius Sulla (138.-78. pr. Krista), rimski državnik i vojskovođa,

svrgnuo Marija i dao pogubiti njegove pristaše; diktator i zakonodavac. — Prev.

237

tamo nedaleko od obala Nove Gvineje, te ga levijatan sada vuče sa

sobom u dubinu — zar mislite da će ime tog jadnika biti tiskano u

rubrici »Umrli« u novinama što ćete ih sutra čitati za doručka?

Neće, i to zato što je poštanski promet između naše zemlje i Nove

Gvineje veoma neredovit. Jeste li ikad čuli o nekim, recimo,

redovitim izravnim ili neizravnim vijestima iz Nove Gvineje? Reći

ću vam još i to da smo za vrijeme jednoga mog posebnog putovanja

po Pacifiku među mnogim drugim brodovima susreli njih trideset,

od kojih je svaki zabilježio barem jedan smrtni slučaj u tragičnom

sukobu s kitom, neki i više, dok su tri broda izgubila čitavu posadu

kojeg od svojih čamaca. Budite štedljivi, ako Boga znate, kad palite

svoje svijeće i svjetiljke, jer u svakom galonu ulja koji potrošite

nalazi se barem po jedna kap ljudske krvi!

Drugo. Ljudi s kopna zacijelo imaju izvjesne predodžbe o tome

kako je kit golema i snažna životinja, no ja sam već znao doživjeti

da mi ljudi čestitaju na mojoj bujnoj mašti kad bih im ispričao neku

izuzetnu zgodu o toj kitovoj gorostasnosti i divljini, a da mi pritom

nije bilo ni nakraj pameti da se šalim, baš kao ni Mojsiju kad je

pisao priču o deset zala egipatskih.

Nasreću, ono glavno što želim istaknuti može se dokazati

svjedočenjima koja nemaju veze sa mnom. A glavno je ovo:

Ulješura je pod izvjesnim okolnostima dovoljno jaka, vješta i

svijesno pakosna, te može s predumišljajem probiti, sasvim uništiti i

potopiti i velik brod, i štoviše — ulješura je to zaista i učinila!

Prvo. Godine 1820. krstario je Tihim oceanom nantucketanski

brod »Essex«, kojim je zapovijedao kapetan Pollard. Jednog dana

ugledaše kitov vodomet, te spustiše čamce i povedoše hajku za

jatom kitova. Ne prođe dugo, i nekoliko je ulješura bilo ranjeno,

kadli odjednom jedan golemi kit pobjegne ispred lovačkih čamaca te

se udalji od jata i zaplovi pravo prema brodu. Nasrnuvši glavom u

korab, probuši ga, pa se jedrenjak za manje od »deset minuta«

nagnuo i nestao. Odonda pa sve do danas nije pronađena ni jedna

cjepotina toga broda. Poslije neopisivih stradanja jedan se dio

posade u svojim čamcima domogao kopna. Vrativši se najposlije

kući, kapetan Pollard još je jedanput, dobivši zapovjedništvo nad

nekim drugim brodom, odjedrio put Pacifika, no bogovi mora i

drugi put razbiše njegov jedrenjak o neznane obalne hridi, i drugi

put njegov brod bijaše potpuno uništen, i od tog se vremena kapetan

odrekao mora, te nije više kušao sreću. Kapetan Pollard živi još i

238

danas u Nantucketu. Bio sam kod Owena Chacea, koji je u vrijeme

brodoloma »Essexa« bio njegov prvi časnik, i pročitao sam njegov

jasan i vjeran izvještaj, razgovarao s njegovim sinom, a sve to samo

nekoliko milja od samog mjesta nesreće.186

Drugo. Brod »Union«, također iz Nantucketa, bio je godine

1807. nedaleko od Azora na sličan način potopljen, samo što ne

raspolažem autentičnim podacima o toj katastrofi, iako sam tu i

tamo slušao kako kitolovci spominju tu nesreću.

Treće. Prije nekih osamnaest ili dvadeset godina komodor J....,

koji je u ono vrijeme zapovijedao jednom američkom korvetom prve

klase, upravo je ručao u društvu nekih kapetana kitolovaca na

jednom nantucketanskom brodu u luci Oahu na Havajskim otocima.

Razgovor se poveo o kitovima, a spomenuti zapovjednik uživao je u

tome da pravi skeptične primjedbe u pogledu čudesne snage tih

nemani, u što su ga prisutni kitolovci svakako htjeli uvjeriti. On je,

na primjer, sasvim kategorički poricao mogućnost da bi kit mogao

tako oštetiti njegovu čvrstu korvetu da bi u nju prodrlo ma i za

naprstak vode. Ali čekajte samo što je dalje bilo! Nekoliko tjedana

nakon toga taj je isti komodor zajedrio s tim svojim neosvojivim

brodom put Valparaisa. Na putu ga je, međutim, zaustavila grdna

186 Ovo što navodim izvaci su iz Chaceovih kazivanja: »Svaka je činjenica,

izgleda, potvrđivala moj zaključak da ništa što je ulješura poduzela nije bilo slučajno.

U kratkom razmaku dvaput je nasrnula na brod, a oba puta tako proračunano da nam

što više naškodi; to se vidjelo po tome što je oba puta nasrnula s pramca, kombinirajući svoju brzinu s brzinom broda, čime je pojačala snagu tih dvaju

udaraca. Da se to postigne, bili su potrebni upravo manevri koje je izvela. Njen je

izgled bio strašan, pun srdžbe i osvetničkog bijesa. Dolazila nam je u susret ravno iz svoga jata u koje je naš brod bio zaplovio, i već smo harpunima bili pogodili tri njena

druga, te se činilo da je njihova patnja još više potpirivala njenu želju za osvetom.«

— A na drugom mjestu opet veli: »Svakako sam, po svemu što se zbilo pred mojim očima, dobio dojam da je kit s proračunanom pakošću izvršio svoju navalu, premda

se sada i ne mogu prisjetiti svih svojih dojmova što sam ih u onim trenucima stekao;

čvrsto sam uvjeren da je moja pretpostavka ispravna.« Evo što je mislio malo vremena pošto je ostavio brod, usred mrkle noći, u

otvorenu čamcu kad je već očajavao da se neće moći domoći spasonosnog kopna:

Oceanska pomrčina i uzburkani valovi, sve to nije bilo ništa; strah da će nas neka strašna oluja progutati, ili da ćemo se razbiti o neke nevidljive hridine, uza sve ostale

jezive pomisli što iskrsavaju u takvim prilikama, sve nam je to jedva i dolazilo na

pamet, jer pogled na uništeni brod i pomisao na onu groznu sliku kita u osvetničkom bijesu svega me prožimahu, dok nije konačno opet zadanilo.«

A na str. 45. on govori o »tajanstvenom i smrtonosnom nasrtaju te životinje.«

— Bilješka piščeva.

239

ulješura i zamolila ga za kratak povjerljiv razgovor. Razgovor se

sastojao u tome što je ona tako snažno tresnula o komodorov brod,

te je brže-bolje, dok mu je sva momčad bila zaposlena na

sisaljkama, upeo da se što prije dočepa najbliže luke u kojoj bi se

mogao usidriti i zakrpati pukline na korabu svoga broda. Nisam

doduše praznovjeran, no ipak smatram taj komodorov susret djelom

Providnosti. Nije li se Saul iz Tarza187 u sličnoj nevolji obratio od

bezboštva? Velim vam da ulješura ne zna za šalu!

A sada ću skrenuti vašu pozornost na Langdorffova

»Putovanja« zbog neke neznatne okolnosti, koja je, međutim, za

pisca ove knjige posebno važna. Valja znati da je Langdorff bio

dodijeljen slavnoj istraživalačkoj ekspediciji ruskog admirala

Krusensterna početkom stoljeća. Kapetan Langdorff započinje svoje

sedamnaesto poglavlje kako slijedi:

»Trinaestoga svibnja naš je brod bio spreman da otplovi, a

sutradan našli smo se već na otvorenoj pučini, na putu u Ohotsk188.

Vrijeme je bilo izvanredno vedro i lijepo, no tako neizdržljivo

hladno te smo se morali zaogrnuti svojim bundama. Nekoliko dana

imali smo samo malo vjetra, i tek poslije devetnaestoga zapuhao je

jak sjeverozapadnjak. Neobično velik kit, veći od našeg broda, ležao

je gotovo na samoj površini mora, ali ga nitko nije ni zamijetio sve

do časa kada brod, koji je brodio punim jedrima, umalo što nije već

naletio na njega. Našli smo se u strašnoj i neposrednoj opasnosti, jer

je gorostasna neman, zgrbivši svoja leđa, izdigla brod za najmanje

tri stope iz vode. Jarboli se zanjihaše, a sva jedra splasnuše, dok svi

mi koji bijasmo dolje potrčasno na palubu, misleći da smo se

nasukali na greben, a tek onda primijetismo kako je gorostas

dostojanstveno i mirno već krenuo dalje. Kapetan D'Wolf odmah je

pozvao ljude na sisaljke, da izvide je li brod od udara pretrpio kakve

štete, no na našu se veliku sreću pokazalo da brod nije ni najmanje

nastradao.«

A kapetan D'Wolf, koji se tu spominje kao zapovjednik broda,

rodom je iz Nove Engleske; poslije mnogih i najneobičnijih

pustolovina koje je doživio u svome pomorskom životu, sada živi u

selu Dorchesteru, blizu Bostona, i ja se mogu ponositi time što sam

njegov nećak. Osobito sam ga ispitivao o svemu što je u vezi s tim

187 Apostol Pavao. — Prev. 188 Sibirska luka, na Ohotskome moru, sjeverno od Japana. — Prev.

240

poglavljem Langdorffove knjige, i on mi je potvrdio istinitost svake

pojedine riječi. To, međutim, nije bio velik brod nego ruska brodica,

sagrađena na sibirskoj obali, koju je moj ujak kupio pošto je prodao

svoj brod kojim bijaše isplovio iz domaće luke.

U onoj snažnoj knjizi Lionela Wafera, jednog od drugova

starog Dampiera189 — knjizi punoj drevnih pustolovina, ali i

istinskih čudesnih zgoda, naišao sam na nešto tako nalik na ono što

sam maloprije citirao iz Langdorffa, te ne mogu a da to ne uvrstim

ovdje, ukoliko je potreban još kakav čvrst dokaz za moju tvrdnju.

Lionel se kanda nalazio baš na putu u »John Ferdonando«,

kako on zove današnji Juan Fernandez. »Na našem putovanju

onamo«, veli on, »otprilike u četiri sata izjutra, kad smo bili

otprilike sto i pedeset milja udaljeni od američkog kopna, naš je

brod osjetio strahovit potres, te su se naši ljudi tako silno prestrašili

da nisu znali ni gdje se nalaze ni što da misle, i svaki se od njih

počeo spremati, kao da je kucnuo posljednji čas. A taj je udar bio

zaista tako neočekivan i žestok te smo svi bili potpuno uvjereni da

se brod nasukao. No kad je sveopća zabuna i strava popustila,

bacismo olovnicu, ali uopće nije dosegla dna... Od iznenadna

potresa topovi su poskočili u svojim ležištima, a mnogi su mornari

izletjeli iz svojih visaljka. Kapetan Davis, koji je ležao glavom

naslonjen o top, bio je bačen iz kabine!«

Lionel nastoji zatim taj udar dovesti u vezu s nekim potresom,

pa tu svoju tvrdnju potkrepljuje činjenicom što je bio nekako u to

vrijeme jak zemljotres opustošio neke predjele u Španjolskoj. No ja

se ni najmanje ne bih čudio da je u tami ranih jutarnjih sati taj

udarac ipak prouzrokovao neopažen kit koji je okomito izronio i

odozdo udario u brod.

Mogao bih tako nizati još mnoge druge primjere, za koje sam

na bilo koji način saznao, o velikoj snazi i pakosti što je ulješura

ponekad pokazuje. Zna se kako je više nego jedanput ne samo

natjerala lovačke čamce u bijeg, te ih progonila sve do broda, nego

se dala i u potjeru za samim brodom, odolijevajući dugo vremena

harpunima i kopljima kojima su je s palube obasipali. O tome bi

vam posada engleskog broda »Pusie Hall« mogla svašta ispričati. A

što se tiče njene snage, mogu vam reći još i to da se često događalo

189 William Dampier (1652.-1715.), engleski pomorac; istraživao Australiju i

južna mora, plovio oko svijeta, napisao nekoliko knjiga putopisa. — Prev.

241

te su lovci, za mirna vremena, konope harpuna što su bili zarinuti u

tijelo ulješure, vezivali o brod, te ga kit onda vukao za sobom kroz

vodu kao što konj vuče kola. Često je bilo zapaženo da ulješura, kad

je jedanput pogođena, a lovci joj daju vremena da se pribere, zna

navaliti, ali ne u slijepom bijesu, nego s očitom namjerom da

potamani svoje progonitelje. Zna se da je za njenu ćud vrlo značajna

činjenica što — čim na nju navale — ona odmah razjapi svoja grdna

usta i drži ih tako otvorena i po nekoliko minuta. No sad se moram

zadovoljiti još jednim, posljednjim, slučajem za ilustraciju svojih

navoda, vrlo važnim i značajnim primjerom, po kojem ćete

bezuvjetno morati uvidjeti da ne samo što su čudesni događaji u toj

knjizi potvrđeni bjelodanim činjenicama iz naših dana, nego su ta

čudesa (kao uostalom sva čudesa) samo puka ponavljanja kroz

vjekove, pa tako milijunti put možemo reći sa Salamunom: »Zaista

ništa novo pod suncem.«

U šestom stoljeću kršćanske ere življaše u Carigradu državni

činovnik, kršćanin Prokopije,190 za vlade cara Justinijana i njegova

vojskovođe Belizara. Kao što je mnogima poznato, on je napisao

povijest svoga vremena, u svakom pogledu veoma značajno i

vrijedno djelo. Najbolji stručnjaci uvijek ga smatrahu veoma

vjerodostojnim historičarom, koji nije ništa preuveličavao, osim u

nekim pojedinostima, koje međutim nisu ni u kakvoj vezi s onim što

vam namjeravam spomenuti.

U toj, dakle, svojoj povijesti Prokopije spominje kako su za

njegova službovanja, kad je bio carigradski prefekt u susjednoj

Propontidi, to jest na današnjem Mramornome moru, ulovili golemu

morsku neman koja je u pedesetak posljednjih godina uništila

mnoge brodove u tim vodama. Činjenica, koja je tako stvarno i

povijesno dokazana, ne da se tako lako poreći, za što, uostalom, i

nema nikakva razloga. Ne spominje se koje je zapravo vrste bila ta

neman, no kako je uništavala brodovlje, te još sa nekih drugih

razloga, ta je neman po svoj prilici bila — kit, i ja sam duboko

uvjeren — ulješura. A reći ću vam i po čemu tako sudim. Dugo sam

vremena mislio da je ulješura bila posve nepoznata u Sredozemnom

moru kao i u susjednim dubokim vodama, što su sa njim povezane.

190 Procopius iz Cezareje (umro 562.), pratio Belizara, Justinijanova

vojskovođu, u ratovima protiv Vandala, Maura i Gota, napisao veliku »Historiju«

svoga vremena. — Prev.

242

Ja sam, štoviše, još i sada uvjeren da ta mora nisu, a možda nikad i

neće biti, zbog prilika kakve su tamo, prikladna obitavališta za

kitove, koji obično žive u skupinama (plovama). No dalja su mi

istraživanja u posljednje vrijeme dokazala da je u današnje doba

zabilježeno nekoliko pojedinačnih slučajeva da se ulješura pojavila

u Sredozemnom moru. Saznao sam iz vjerodostojna izvora da je na

Barbarskoj obali191 Davis, komodor britanske ratne mornarice, našao

kostur ulješure, a budući da ratni brod može proći kroz Dardanele,

zašto ne bi istim putem i ulješura mogla prijeći iz Sredozemnoga u

Mramorno more?

Koliko sam mogao saznati, u Mramornom se moru ne nalazi

ona čudna tvar, takozvani okrijek,192 kojim se hrane grenlandski ili

obični kitovi, no imam nekih razloga da vjerujem kako se hrana

ulješura — lignji i sipe — nalazi na dnu spomenutog mora, jer su

oveći primjerci, iako ne najveći te vrste, pronađeni i na njegovoj

površini. Ako, dakle, pomno sredite i usporedite sve te podatke, te

malo o njima razmislite, lako ćete razumjeti da je, prema ljudskom

shvaćanju, ona Prokopijeva morska neman koja je pol stoljeća

razbijala brodove jednoga rimskog cara, najvjerojatnije bila —

ulješura.

191 Mediteranska obala Maroka, Alžira, Tunizije i Tripolitanije.— Prev. 192 Engleski brit, latinski Clio borealis, kitova hrana: sitni sluzasti puževi i

račići, ljuskari skupine Entomostraca, koji u širokim slojevima plove po morskoj

pučini. — Prev.

243

46. NAGAĐANJA I SLUTNJE

Premda je Ahab izgarao u žarkoj vatri svojih namjera, imajući

pred sobom, u svim svojim mislima i činima, samo konačni cilj:

uhvatiti Moby Dicka, te je, čini se, bio spreman žrtvovati svaki drugi

ljudski interes za tu jedinu svoju veliku strast, ipak kao da je i po

svojoj prirodi i po dugogodišnjoj navici bio toliko srastao s

poduzetnim duhom i načinom života svih kitolovaca da usto nije

mogao odnemariti lov za vrijeme putovanja. U najmanju ruku, ako

nije bilo tako, bilo je i drugih i važnijih razloga koji su na nj

djelovali. Bilo bi možda, i uza svu Ahabovu monomaniju, suviše

smjelo ustvrditi da se njegova osvetnička mržnja u kojoj je progonio

Bijelog kita protezala i na sve ostale ulješure, te da je možda mislio

kako će mu se to prije pružiti prilika da se sukobi s onim kitom

kojega je progonio s tolikom mržnjom, što će brže i što više ubijati

ostale kitove. Ako, dakle, takva pretpostavka nije dolazila u obzir,

bilo je tu i drugih okolnosti, koje doduše nisu bile tako usko

povezane s divljinom njegove glavne strasti, ali su ipak mogle

djelovati na nj.

Da bi izvršio svoj naum, Ahabu je bilo potrebno poslužiti se

nekim oruđem; a od svega oruđa kojeg se čovjek laća pod kapom

nebeskom ljudi će najlakše zatajiti. Znao je, da navedemo samo

jedan primjer, koliko god je njegova superiornost upravo

magnetskom snagom u izvjesnom pogledu djelovala na Starbucka,

da tom superiornošću ne može potpuno zarobiti dušu toga čovjeka,

kao što ni tjelesna nadmoć ne uključuje u sebi ujedno i neku

intelektualnu prednost, jer intelektualne osebine stoje prema čisto

spiritualnim samo u nekoj vrsti tjelesnog odnosa. Starbuckovo tijelo

i njegova obuzdana volja pripadali su Ahabu dotle dokle je Ahab

magnetičnom snagom djelovao na Starbuckov mozak. Ipak je znao

da je usprkos svemu tome njegov prvi božman zazirao u duši od

potjere u koju se upustio njegov kapetan, te bi, kad bi samo mogao,

s najvećom radošću odustao od njegova plana ili ga, dapače,

pokušao i spriječiti. Može se dogoditi da prođe još dosta vremena

prije nego što im se ukaže Bijeli kit. Za sve to vrijeme uvijek će

postojati opasnost da se Starbuck na mahove otvoreno pobuni i

ustane protiv svoga zapovjednika, ukoliko ga ne zaokupi nečim

običnim, razboritim i svakidanjim. Ali ne samo to: Ahabovo tiho

244

ludilo najviše se očitovalo, u pogledu Moby Dicka, u njegovu

izvanrednom oštroumlju i sposobnosti predviđanja da zasad treba s

te hajke skinuti plašt tajanstvenog bezboštva kojim je stvarno bila

sva prožeta, da treba ublažiti stravu koja je lebdjela nad čitavim tim

pothvatom (jer malo je ljudi kojih hrabrost može odolijevati

neprekidnom razmišljanju, a bez i najmanje akcije) i, konačno, da

njegovi ljudi, mornari i časnici, za dugih noćnih straža na palubi

moraju na nešto drugo misliti, na nešto što im je bliže i dohvatljivije

od Moby Dicka. Jer kako god ta divlja družina veselo i zanosno

pozdravila njegove riječi kad im je priopćio što od njih traži, ipak su

svi pomorci, ma kakvi oni bili i ma otkud oni došli, u biti manje-više

prevrtljivi i nepouzdani — jer žive pod promjenljivim nebom,

primajući sve osobine njegove nestalnosti — pa ako je pred njima

kakav dalek i nejasan cilj, bio taj na kraju ma kako primamljiv i pun

obećanja, bilo je nužno da ih privremeno uposliš i da im pažnju

skreneš na nešto drugo, njima bliže i opipljivije, kako bi im se

sačuvalo zdravo tijelo i jak duh za čas konačnog obračuna.

Nije Ahab smetnuo s uma još jedno. U danima velikog

uzbuđenja svijet s prezirom odbacuje sve niske i bezvrijedne obzire,

ali takvi su dani prolazni. Naravi običnog smrtnika svojstvena je

pohlepa, mišljaše Ahab. Dopustimo da bi pomisao na Bijelog kita

mogla i rasplamsati srca moje divlje družine i oplemeniti ih

zanosnim osjećajem viteza-lutalice u času kad zametnu borbu s

Moby Dickom — ipak do toga časa treba zadovoljiti njihove

običnije i svagdanje apetite. Ta ni gordi, viteški križari drevnih

vremena nisu se zadovoljavali time da putuju dvije tisuće milja

daleko da se bore za sveti grob, već su se usput bavili ubijanjem i

pljačkom, rezanjem tuđih novčanih kesa i sličnim časnim uzgrednim

zanimanjima. Da su ih prisiljavali da imaju pred očima jedino i

isključivo svoj konačni romantični cilj, mnogi bi ga od njih bili s

gnušanjem odbacili. Neću ja svojim ljudima, mišljaše Ahab, oduzeti

svaku nadu u novac — da, da, u novac! Sada im možda i nije toliko

stalo do novca, ali neka mine samo nekoliko mjeseci a da im se ne

ukaže nada u zaradu novaca, svi bi planuli, i tako bi isti taj novac

brzo srušio Ahaba.

A bijaše tu još nešto zbog čega je Ahab bio na oprezu.

Vjerojatno je Ahab u svojoj neobuzdljivoj strasti, a možda i malo

prerano, otkrio glavnu, iako svoju osobnu, svrhu »Pequodova«

pohoda, pa je sada bio savršeno svjestan toga da se tako izvrgao

245

opasnosti optužbe da je zloupotrijebio svoju vlast. Njegovi su mu

ljudi sada mogli, po moralnom i zakonskom pravu, savršeno

nekažnjivo uskratiti svaku dalju poslušnost, a kad bi im se ushtjelo,

mogli bi mu i silom oduzeti zapovjedništvo nad brodom. Bilo je

svakako potrebno da se Ahab baš svojski zaštiti od i najmanjeg

tračka sumnje da je zloupotrijebio službene ovlasti, kao i od

posljedica koje bi iz toga mogle nastati. Ta se zaštita mogla sastojati

samo u nadmoćnosti Ahabova mozga, srca i ruke, i u najbrižnijem

proračunanom motrenju — valjalo mu paziti na svaki i najmanji

utjecaj koji djeluje na njegove ljude.

Zbog svega toga, a možda i sa još nekih drugih razloga, koji su

odveć zakučasti a da bismo ih ovdje mogli riječima izraziti, Ahabu

je bilo posve jasno da se mora i dalje pridržavati prvobitnog i pravog

cilja »Pequodova« putovanja, držati se svih ustaljenih običaja i

navika, i ne samo to — nego da mora i samog sebe prisiliti da pred

svima pokaže dobro poznati strastveni interes za njihovo zvanje

uopće.

Bilo kako mu drago, sada se često mogao čuti njegov glas kako

dovikuje stražama na trima jarbolima, te ih opominje neka budno

paze i neka se oglase svojim zovom, pa ugledali i samo dupina. Ta

je budnost uskoro imala uspjeha.

246

47. QUEEQUEG PLETE PLETNJAČU

Bilo je oblačno, sparno poslijepodne. Mornari su tromo

lješkarali po palubi, ili dokono zurili u more što se sivjelo kao olovo.

Queequeg i ja dadosmo se na lak posao da ispletemo još jednu

takozvanu pletnjaču193 za naš čamac. Sve je bilo tiho i pritajeno,

čitav prizor prožet nekom slutnjom, a neka je tako opojna začaranost

lebdjela u zraku te je svaki u muk utonuli mornar kanda uronio u

vlastitu nevidljivu dušu.

Bijah Queequegu kao neki poslužitelj ili pomagač dok smo se

bavili oko pletnjače. Dok sam ja uvlačio i provlačio potke mrlina

između dugih strukova osnove, služeći se svojom rukom umjesto

čunka, i dok je Queequeg, stojeći postrance, svejednako zaticao svoj

teški hrastov mač među niti i lijeno gledao u more, te bezbrižno i ne

misleći ni na što, svaki struk privodio svojoj svrsi — takva je čudna

sanenost vladala po svem brodu i po svoj pučini, prekidana samo

jednoličnim, prigušenim lupkanjem drvenog mača, te se činilo da je

to Razboj Vremena, a ja sam čunak na tom razboju, čunak što

nesvjesno utkiva niti Sudbine. I tako su se sukale potke u osnovi

toga tkanja u jednoličnom, uvijek istom i nepromjenljivom

treperenju, dopuštajući samo unakrsno upletanje drugih niti u svoje

tkivo. Ta osnova tkanja kao da je bila neka neumitnost, a ja —

pomislih — svojom rođenom rukom povlačim čunak i tkam svoju

vlastitu sudbinu u tkanje ovih nepromjenljivih niti. Za to vrijeme

Queequegov nagli i nehatni mač gađa i zahvaća potke ponekad

iskosa, ploštimice, snažno i slabije, već prema zamahu, stvarajući

raznolikošću svojih završnih udaraca kontraste u konačnom izgledu

naše pletnjače. Mač tog divljaka — mišljah — povlači potke po

svojoj volji, te odlučuje o konačnom izgledu osnove — taj laki,

nehatni mač zacijelo je slučaj, da, slučaj, slobodna volja i

neumitnost, iako nespojive, preplećući se djeluju zajedno. Ovo

sudbinsko tkanje ne može se u svojoj osnovi izmijeniti, nego ga

193 Pletnjača je neka vrsta rogožine, spletena od konopa, a služi za oblaganje

onih dijelova broda ili snasti kojima je potrebna zaštita od udaraca, ili za oblaganje

oštrih rubova, da se na njima konopi ne izderu, a može se podmetati i ispod drvenih brodskih bokobrana. Izrađuje se u širokim vrpcama od strukova konopa provlačenjem

poprečnog, tanjeg konopa, kroz uzdužne, naizmjence ukrštene deblje konope. —

Prev.

247

svaki novi titraj privodi bliže tome njegovu neizmjenljivom i

konačnom izgledu, a slobodna volja — još uvijek slobodna —

poteže svoj čunak između određenih niti, dok slučaj, iako ucrtan

pravilnim crtama neizbježnosti, i u svojim prijekim putovima vođen

slobodnom voljom, unatoč toj svojoj dvostrukoj omeđenosti —

slučaj ponekad ipak zavlada, te onda u tim zbivanjima izriče svoju

posljednju riječ.

*

I tako smo netremice pleli i tkali, odjednom se trgnuh, čuvši

neki glas, tako čudan, otegnut u divljem i natprirodnom zvuku, te mi

klupko moje slobodne volje kliznu iz ruke, a pogled se moj zanese

među oblake, odakle je taj glas dopirao kao na krilima. Tamo,

visoko gore, na krstacu, ugledao sam onoga ludog momka iz Gay

Heada, Tashtega. Tijelo mu žudno težilo naprijed, a ruka ispružena

kao čarobna palica, dok je u kratkim, iznenadnim razmacima i dalje

kričao. A znajte da su se možda toga istog časa po svim morima

razlijegali isti krikovi iz stotine grla kitolovaca na straži, smještenih

isto tako visoko u zraku, ali malo ih je imalo takva pluća kakva

imaše Indijanac Tashtego, pluća koja bi u te, već od davnine znane

poklike unosila toliko divne zvučnosti.

Lebdio je nad nama i, kao da leti, šibao divljim i pomamnim

pogledima po obzorju, te bi čovjek, gledajući ga, mogao pomisliti da

je to prorok ili vidovnjak koji gleda sjene Usuda, objavljujući

svojim neobuzdanim poklicima njihov dolazak.

— Eno je, mlazâ!194 Eno je, eno! Eno je, mlaza! Mlaza!

— U kojem je pravcu?

— U zavjetrini, otprilike dvije milje od nas! Čitava škola,

mnoštvo!195

Nastade sveopće uzbuđenje i komešanje.

Ulješura mlaza, kao što otkucava sat, u jednomjernim i

jednoličnim razmacima. Po tome kitolovci i raspoznaju ulješuru od

194 Mlazati — u kitolovačkom žargonu znači da kit na svoje štrcalo izbacuje

vodu. »Evo ga, mlaza!« uobičajeni je povik kojim straže s jarbola javljaju da su

ugledale kita. Takav mlaz ili vodomet dostiže visinu od nekoliko metara, te se već na

milje daleko može vidjeti. — U našem slučaju stoji »Eno je, mlaza!«, jer je posrijedi ulješura. — Prev.

195 Kitovi obično plivaju u »plovama«, takozvanim »školama«, koje predvode

stari mužjaci. — Prev.

248

ostalih kitova.

— Pokazuje repne peraje! — zaori se Tashtegov glas, i kitova

nestade.

— Brže, mali! — viknu Ahab. — Vrijeme! Vrijeme!

Popara odjuri dolje, pogleda na sat, te onda javi Ahabu, u

minutu točno, koje je doba dana.

Brod je sada u smjeru vjetra; lako se ljulja i klizi naprijed. Kako

je Tashtego javljao da su kitovi, okrenuvši se u vjetar, zaronili,

gledali smo vjerujući da ćemo ih opet zapaziti ispred našeg pramca.

Ulješura ponekad pribjegava čudnoj lukavosti, te kad glavom uroni

u jednom pravcu, ona se, sakrivena ispod površine vode, brzo

okrene i hitro otpliva u suprotnom smjeru; no kao da u nje sada nije

bilo te prepredenosti, jer se ni po čemu nije moglo naslutiti da je

ulješura koju je Tashtego ugledao bila ma čime uznemirena, ili da je

uopće i zamijetila našu blizinu.

Za to je vrijeme jedan od »brodara« — a to su oni mornari

kojima nije dodijeljeno nikakvo mjesto u lovačkim čamcima—

zamijenio Tashtega na stražarskome mjestu na vrhu glavnog jarbola.

Oba mornara s prednjeg i krmenog jarbola spustili se na palubu,

koturi konopa stavljeni su na svoja mjesta, sohe bile iskrenute prema

moru, glavni križ vraćen natrag, i tri čamca bijahu uzdignuta preko

brodskog boka, kao tri pletene kotarice nad ponor. Izvan rubnjaka

mornari su, plamteći od uzbuđenja, jednom nogom, u stavu

iščekivanja, stali na razmu,196 dok su se jednom rukom pridržavali

popéla ograde. Tako izgleda dugi niz vojnika na ratnom brodu, kad

samo čekaju da skoče na palubu neprijateljske lađe.

No u tom trenutku neočekivano odjeknuše krikovi, i svi ljudi

svratiše pogled s kita na drugu stranu. Svi su sada zurili u mrkog

Ahaba, koji je bio okružen petoricom kao iz zraka iskrslih mračnih

fantoma.

196 Obrub brodske ograde ili ograde na čamcu. — Prev.

249

48. PRVO SPUŠTANJE

Fantomi, jer tako su izgledale te sjene, jurnuše na drugu stranu

palube i nečujnim i brzim pokretima odriješiše koluture i konope

čamca koji je ondje visio. Taj su čamac uvijek smatrali pričuvnim,

premda mu je stručni naziv bio »kapetanski«, jer je visio na desnom

boku krmene palube. Spodoba koja je sada stajala na pramcu čamca

bila je visoka uzrasta i crnomanjasta, a jedan bijeli zub zlokobno joj

izvirivao između čeličnih usana. Imaše na sebi izgužvan kineski

haljetak od crna pamučnog sukna, kao u pogrebnika, i široke hlače

od iste tmurne tkanine, a da bi ta crnina bila još čudnija, glava toj

spodobi bijaše zavijena bijelom blistavom čalmom bujne kose što

joj ovijaše i omataše glavu okolo naokolo. Pratioci one spodobe nisu

bili tako tamnoputi, u njih je boja kože bila tigrastožuta, kao u onih

prastanovnika Manile koji su čuveni sa svoje đavolske lukavosti, te

ih čestiti bijeli mornari smatraju plaćenim uhodama i tajnim

povjerenicima samog đavla na moru, njihova gospodara, čiju su

poslovnicu zamišljali negdje drugdje.

Dok je sva posada još u čudu zurila u te strance, Ahab

podviknu onome starom s turbanom bijele kose na glavi, koji je bio

njihov vođa:

— Sve spremno, Fedallah?

— Spremno! — zašišta odgovor.

— Spuštajte čamce, čujete li? — opet zaječa Ahabov glas.—

spuštajte kad vam velim!

Toliko je žestoko grmio njegov glas, te svi, unatoč svome

velikom snebivanju, skočiše na ogradu; koloturnici zaštropotaše i tri

čamca pljusnuše u more, dok su mornari spretno i u vratolomnoj

brzini, kakva se ne viđa ni u kojem drugom zvanju, poput jaraca

kliznuli niz bok broda koji se valjao i poskakali u primaknute

čamce.

Tek što su malo poodmakli iz zavjetrine broda, ispod krme

pojavi se četvrti čamac, u kojem je veslalo onih pet stranaca, dok je

Ahab uspravno stajao na krmi, dovikujući Starbucku, Stubbu i

Flasku da se odmaknu što dalje jedan od drugoga, pa da tako

zahvate što veću površinu vode. No sve su oči opet bile uprte u

tamnoputog Fedallaha i njegovu posadu, te mornari nisu poslušali

zapovijed.

250

— Kapetane Ahabe...! — oglasi se Starbuck.

— Razmaknite se! — povika Ahab. — Što dalje jedan čamac

od drugoga! Ti, Flask, više u zavjetrinu!

— Hoću, hoću, kapetane! — veselo odviknu mali Flask, zvani

»Okagača«, te poteže veliko kormilo na drugu stranu. — Malo

unatrag! — podviknu svojim momcima. — Evo tu! Tu je! Evo je,

mlaza, baš pred nama momci! Povucite! Samo naprijed!

— Ne gledaj ti one žute momke prijeko, Archy!

— Oh, ni brige me nije za njih, gosparu — odvrati Archy.—

Sve sam ja to već prije znao. Nisam li ih čuo u štivi? I nisam li baš

Cabacu govorio o njima? No, što veliš, Cabaco? To su

prokrijumčareni putnici, gosparu Flask!

— Uprite, uprite, golubani moji! Uprite, djeco moja! Potegnite,

mališani moji! — umiljatim glasom sokolio Stubb svoje ljude, koji

su pomalo već počeli pokazivati znakove nemira. — Zašto ne lomite

svoje kičme, dječaci moji? U što zurite? U one momke u četvrtom

čamcu? Manite! To je samo deset ruku više da nam pomognu, i ni

brige vas odakle dolaze. Što ih više, to bolje! Povuci, potegni! Ni

brige vas za sumpor i paklinu, vrazi i nisu tako loši drugovi! Tako,

tako, tako valja! To je zaveslaj što vrijedi i tisuću dukata! To je

zaveslaj da se sve oblice svijaju! Hura, junaci moji, za zlatan pehar

ulja glavate ulješure, junaci moji! Trikrat hura, sinci, i živi bili! S

mirom, s mirom, nije hitnje, sve polako! Zašto ne mlatnete malo

jače svojim veslima, vi lupeži? Zagrizite, pasji sinovi, tako, tako! A

sad opet lakše, lakše! Tako valja, tako valja! Dugo i snažno! K sebi!

Samo jače, jače! Ej, vi tamo, čuste li, jače, jače! Vrazi vas izjeli,

lopuže lupeške, ta vi spavate! Dosta hrkanja, pospanci! Zar ne

umijete jače? Upri, upri jače, jače! Uprite veslom, vrag vam kosti

odnio! Uprite nek sve puca, ma sve popucalo! Uprite i izbečite oči,

dabogda vam ispale! A sad, ovako!

I trgnuvši svoj oštri nož iz pojasa, nastavi:

— Nož u zube, majčin sine, nož u zube svaki od vas, pa onda

veslajte! Ej, tako se vesla! To je veslanje! Sad ste živnuli, zubi moji

čelični! Naprijed, za njom, za njom, srebrna moja veslašca! Za

njom, klinci i mrlini!

Ovdje su naširoko iznesene Stubbove besjede što ih je održao

svojim ljudima, jer je on obično na ponešto čudan način s njima

razgovarao, a osobito u časovima kad im je utuvljivao u glavu

članak vjere o veslanju. No nemojte po ovom primjeru njegove

251

glagoljivosti zaključivati da ga je spopadao neki divlji bijes na

njegovu »pastvu«. Ni najmanje — to je i bila njegova glavna

značajka. Svojim je momcima znao govoriti najstrašnije stvari, a sve

to glasom tako bijesnim i šaljivim u isti mah, a bijes kao da je imao

samo začiniti šaljivost, te nijedan od veslača nije mogao slušati

njegovo podbadanje a da ne zavesla i ne potegne iz petnih žila, a

ipak kao za šalu. A i sam je pritom, izvalivši se čitavim tijelom na

kormilo, zijevao i izgledao tako miran i nehatan te je i sam pogled

na takva zapovjednika koji zijeva već po svojoj oprečnosti djelovao

na njegove ljude poput čarolije. Stubb je osim toga bio od one vrste

čudnih šaljivaca kojih je veselost ponekad tako dvosmislena te su

njegovi podređeni i još kako pazili da izvrše njegove zapovijedi.

Na Ahabov znak Starbuck je sada poprijeko veslao prema

Stubbovu čamcu, i kada su zatim, na časak-dva, oba čamca klizila

jedan blizu drugog, Stubb podvikne prvom časniku:

— Gospodine Starbuck! Čamac s lijeve, ahoj! Molim vas,

Starbuck, samo jednu riječ!

— Halo! — odvrati Starbuck, ne okrećući se ni za palac

ustranu, i svejednako potičući svoje ljude, izdajući zapovijedi tihim

ali ozbiljnim glasom, dok mu je ukočeno lice bilo okrenuto od

Stubba.

— Što vi, gospodine, mislite o tim žutim momcima?

— Nekako su ih prokrijumčarili na brod prije našeg odlaska.

Uprite jače momci! (kazivaše nešto tiše svojim ljudima, a zatim će

opet naglas: ) Vrlo neugodno, Stubb! Jače momci, jače! Ne brinite,

Stubb, ipak će se sve dobro završiti! Neka vaši ljudi samo čvrsto

upru u vesla, pa došlo što mu drago! Veslajte, momci, veslajte! Bit

će punih bačava ulja, a zato smo i došli ovamo, Stubb! Uprite

momci! Posrijedi je kitovo ulje! Tu smo sad na dužnosti, je li tako?

Naše se dužnosti poklapaju s našim probicima!

»Da, da, to je i moje mišljenje«, reče Stubb samom sebi, kad su

se čamci razišli. »Tek što sam ih ugledao, već sam znao što je

posrijedi. Zato i jest Ahab tako često odlazio u štivu na krmi, što je

našem Popari već odavno bilo sumnjivo. Oni su bili ondje sakriveni.

A na dnu svega toga leži — Bijeli kit! Pa, što ćemo, nema tu druge

pomoći! Dobro, dakle! Naprijed, momci, danas ne gonimo Bijelog

kita! Samo naprijed!«

Pojava tih čudnih stranaca u tako odsudnom času kad su čamce

spuštali u more, nije bez razloga izazvala u nekih mornara nešto

252

poput praznovjerne zbunjenosti. Nevjerojatno Archyjevo otkriće, o

kojem je on već prije toga govorio nekim članovima posade, što mu,

dakako, u ono vrijeme nitko nije vjerovao, u neku je ruku pripremilo

momčad za taj događaj, pa mornari baš i nisu bili tako zaprepašteni.

Zbog svega toga, a i zbog pouzdanog načina na koji je Stubb

dočekao njihovu pojavu, ljudi za sada nisu u tome gledali neku

zlokobnu slutnju, premda je sve to davalo još dovoljno povoda za

svakojaka nagađanja o mračnoj ulozi koju je Ahab već od samog

početka tu igrao. Što se mene tiče, ja sam potajno pomišljao na one

tajanstvene sjene koje sam vidio kako se u ranu zoru, onog dana kad

smo krenuli iz Nantucketa, šuljaju na palubu »Pequoda«, a

pomišljao sam i na zagonetne nagovještaje suludog i neshvatljivog

Elije.

Za to se vrijeme Ahab, koji je bio zašao u podvjetrinu, te mu

časnici nisu više čuli glasa, sveudilj nalazio ispred svih ostalih

čamaca, po čemu se moglo razabrati kako valjani bijahu veslači koji

su ga vozili. Ti tigrastožuti ljudi kao da su bili sve sam čelik i kitove

usi; i poput pet teških bata oni su se snažnim zamasima jednomjerno

dizali i spuštali i tjerali čamac naprijed kao što parni stroj pokreće

brod rijekom Mississippi. Fedallah, koji je baratao harpunarskim

veslom, odbacio je svoj crni haljetak, te ste mogli vidjeti kako mu se

snažno golo tijelo isprsava visoko nad razmom čamca i jasno

ocrtava na obzorju uzbibane pučine, dok je na drugom kraju čamca

stajao Ahab zabačena tijela, s jednom rukom ispruženom naprijed,

poput mačevaoca, kao da želi usred te valjavice zadržati čamac u

ravnoteži; vidjelo se kako snažno upravlja kormilom, kao što je to

već tisuću puta prije činio pri spuštanju čamca prije nego što mu je

Bijeli kit otkinuo nogu. Odjednom ispružena ruka čudno zamahne,

te se ukoči u toj kretnji, dok je njegovih pet veslača u isti mah

uvuklo vesla. I tako i ljudi i čamac ostadoše nepomični na pučini.

Istog časa zaustaviše se i ona tri čamca, raštrkana u pozadini. Kitovi

su, nepravilno razmješteni, uronili tjelesima u morsku modrinu, te se

nije moglo jasno razabrati kojim pravcem kreću, iako je Ahab, iz

veće blizine, mogao primijetiti njihovo pomicanje.

— Svi neka gledaju u pravcu svojih vesala! — usklikne

Starbuck. — A ti, Queequeg, ustaj!

Queequeg hitro skoči na trouglastu uzdignutu škrinju na

pramcu, te stajaše uspravno na svome mjestu, požudno zureći

razrogačenim očima prema mjestu kamo se hajka usmjerila. Isto ste

253

tako mogli i Starbucka vidjeti kako stoji na najizbočenijem dijelu

krme, na svome, u visini razme uzdignutom mjestu, održavajući

spretno i hladnokrvno ravnotežu pri žestokom ljuljanju i

poskakivanju čamca, gledajući netremice u beskrajno modro površje

morsko.

Malo podalje ležao je i Flaskov čamac u tišini kao bez daha,

njegov zapovjednik stajao je nehajno na vrhu uzdignute izbočine

krme, zvane »tvrđa«, koja je za dvije stope bila viša od ostale

krmene palube, kao mala, čvrsta stražarnica, ugrađena u samu

kobilicu čamca. To mjesto služi onome koji nadzire odmotavanje

harpunskog užeta. Tu gore nema mnogo više mjesta negoli na dlanu

čovječje ruke, te kad je Flask stajao na takvoj platformi, bijaše kao

da stoji na vrhu jarbola na brodu koji samo što nije sasvim potonuo.

No mali je »Okagača« bio sitan i kratak, a u isti mah pun gordog

častoljublja, te mu je mjesto na »tvrđi« bilo jedva dosta visoko.

— Ta jedva vidim tri vala dalje od nosa! Da uzdignem jedno

veslo, pa da se popnem?

Nato Daggoo, hvatajući se obadvjema za razmu čamca, da ne

bi izgubio ravnotežu, odšulja se žustro na krmu, te se onda uspravi,

da bi njegova ramena poslužila kao platforma.

— Dobro kao i svaki drugi jarbol! Hoćete li se uspeti, gosparu?

— Dakako da hoću, lijepa hvala, druže. Samo žalim što nisi za

pedeset stopa viši!

Zatim se divovski crnac uprije nogama u dvije suprotne

podnice, malo se saže, ponudi Flasku svoj dlan kao stremen, stavi

njegovu ruku na svoju runjavu glavu, zamoli ga neka poskoči u času

kad i on skokne, i tako u spretnom zamahu izdiže čovječuljka,

zdrava i čitava, na svoja ramena. I tu je sad stajao Flask, a Daggoova

uvis ispružena ruka služila mu kao oslon i uporište.

U mnogim prilikama početnik se ne može dosta načuditi s

kakvom spretnošću i upravo nesvjesnom sigurnošću kitolovci ostaju

u uspravnom položaju u svom čamcu, usprkos najburnijem moru,

kad sa svih strana zapljuskuje i moči val za valom. Još mu je čudnije

kad ga gleda u onom vrtoglavom stavu na »tvrđi«, i još za takva

nevremena. Ali vidjeti malog Flaska, uzdignuta na pleća divovskog

Daggooa, bilo je nešto izvanredno. Taj je plemeniti crnac bio miran

i hladnokrvan, nekako ravnodušno, nehajno i barbarski veličanstven,

i svoje je divno isklesano tijelo gibao u savršenom skladu sa svakim

nasrtajem novog vala. Na tim je širokim crnim plećima plavokosi

254

Flask izgledao kao snježna pahuljica, i nosač je djelovao otmjenije

negoli jahač. Iako bi se zaista živahni, bučni, razmetljivi mali Flask

katkad nestrpljivo uzvrpoljio i tapkao nogama, Crnčeve

veličanstvene grudi nisu se zbog toga nimalo jače nadimale. Tako

sam često u životu gledao kako Strast i Taština bijesno pustoše

Zemlju, ali ona zbog toga nije mijenjala ni svoje plime ni oseke, ni

svojih godišnjih doba.

Stubb, međutim, drugi časnik, nije s tolikim uzbuđenjem

gledao daljinu. Kitovi su po svojoj navici bili zaronili, a ne od

straha; no da ih je i strah bio natjerao pod vodu, Stubb bi mirno,

kako mu već bijaše navada, zapalio svoju lulu, odlučiv da pušeći

sačeka dok se opet ne pojave. Izvukao ju je iza trake na šeširu, gdje

ju je uvijek držao kao zataknuto pero. Napuni je, te palcem natisne

duhan; no tek što je upalio šibicu na oštrom smirku svoje ruke, kadli

se Tashtego, njegov harpunar, čije su oči, kao dvije sjajne zvijezde,

gledale netremice podvjetar, najedanput kao munja sruši na klupu,

izvikujući mahnito i u ludoj hitnji:

— Vesla u vodu i naprijed! Evo ih, dolaze!

U tom času čovjek s kopna zacijelo ne bi primijetio ni kita, ni

sleđa: vidio bi samo šumavku zelenkastobjeličaste vode, a nad njom

pramen titrave pare ili magle, koja se povijala prema zavjetrini kao

raspršen oblak na zapjenjenim valovima. Sav je zrak odjednom

počeo titrati i zujati kao da je nad usijanim željeznim pločama. Ispod

toga uzbibanog i zatalasanog zraka, a djelomice pod prozirnim

slojem vode, plovili su kitovi prema nama. Gledajući tu bijelu paru

koja im je mlazala iz štrcala, a koju si najprije ugledao, čovjek bi

pomislio da su to naprijed izaslani glasnici koji jašu ispred čela

svoje vojske.

Sve su četiri brodice hitale prema onom mjestu gdje su se, u

kovitlacu, uskomešali i zrak i voda; ali nikako da dosegneš onu

uzavrelost mora i uzduha što je odmicala sve dalje i brže, kao masa

vodenih mjehurića i klopaca koja se na slapu planinske presrti ruši u

ponore.

— Uprite jače, dječaci moji! — govorio je Starbuck, potiho ali

nadasve zbijeno, svojim ljudima, dok je oči upro preko pramca

čamca, upeo ih baš ko dvije kompasne igle koje nepogrešivo

pokazuju jedan smjer. Nije mnogo govorio svojim ljudima, niti su

mornari što njemu govorili: samo od vremena do vremena tišinu u

čamcu prekidahu njegovi šapati, izbačeni čas oštrim, zapovjednim,

255

čas opet blagim, molećim glasom.

Bučni mali »Okagača« bijaše sasvim drugačiji.

— Pjevnite mi, mileni moji! Uprite i potegnite, strijele moje

nebeske! Primaknite me, primaknite njihovim crnim grbačama,

momci! Ako vam to uspije, prepisat ću na vas svoje imanje Martha's

Vineyard, zajedno sa ženom i djecom! Približite me, približite! O,

Gospode, poludjet ću buljeći ovako glupo! Pogledajte kako se more

uskopalo, pa sve šumi, pa se bijeli!

I rekavši to, strgne kapu s glave i počne udarati njome po

nogama, a onda je dohvati, zamahne i baci daleko u more, zatim

zatetura, te se svali na dnu krme kao mahnito prerijsko ždrijebe.

— Pogledajte sada onog momka — progunđa Stubb filozofski

mirno, držeći i dalje među zubima lulu, koju još nije pripalio, te

nastavi, kao da cijedi kap po kap iz svojih usta: — Gledajte Flaska,

spopali ga njegovi napadaji, eh, baš ga drži, nego što! Napadaji? Da,

to je prava riječ, napadaj! Veselo, samo veselo, mališani moji, a za

večeru bit će pudinga! Veselo, to nek nam je lozinka! Veslajte,

bebice, veslajte mališani moji, veslajte! Dobijesa, što ste tako

navalili? Polagano, samo polagano, ali čvrsto, momci! Veslati, samo

veslati, i ništa više! Lomite kičme, pregrizite noževe, i ništa više!

Samo polako, čemu ta vražja hitnja? Polako, rekoh, polako, a ne da

vam se jetra kida i pluća pucaju!

A ono što je nedokučivi Ahab dovikivao svojim tigrastožutim

veslačima bijahu takve riječi te je najbolje da ih i ne spominjemo,

jer, konačno, mi ipak živimo u krilu svete Evangeličke crkve. Samo

bi poganski morski psi u divljim morima mogli slušati te riječi kada

je Ahab, olujna čela, zakrvavljenih očiju i zapjenjenih usta jurio za

svojim plijenom.

Sve to vrijeme čamci svejednako odmicali naprijed. Flask

neprestano pravio primjedbe na račun kita, toga »prokletog kita«,

kako je nazivao imaginarnu neman koja, po njegovu mišljenju, bez

prestanka svojom repinom golica i muči pramac njegova čamca — a

njegove su riječi bijahu kadikad tako uvjerljivo žive te su poneki od

njegovih ljudi ovda-onda strašljivo pogledali unazad. No to je bilo

protiv svih pravila, jer veslači moraju biti slijepi za sve oko sebe,

nepomični, kao nabijeni na kolac, jer se od njih oduvijek zahtijevalo

da u tim odsudnim časovima imaju samo jedno čulo — svoj sluh, i

samo jednu snagu — snagu svojih ruku.

Bijaše to prizor pun naizmjeničnog i neprekidnog divljenja i

256

groze! Silni valovi svemoćnog mora, koji su se u zaglušnoj tutnjavi

valjali uzduž osam bokova tih čamaca, nalik na orijaške kugle koje

se kotrljaju po nekoj beskrajnoj tratini; stravični trenuci kad čamci

na mahove iskoče navrh vala te lebde kao na oštrici noža koja prijeti

da ih rasiječe upola; nagli spust u morske provalije i ponore;

grčeviti, gotovo beznadni napori da čamac svlada strmovite uspone

svakoga novog vala i da se u hipu opet sruši niz valovitu padinu —

sve to, uz povike i krikove predvodnika i harpunaša, dok su veslači

od užasa samo drhtali, a čaroban pogled na bjelokosni »Pequod« što

se širom razapetih jedara natisnuo za svojim čamcima kao divlja

kvočka za svojim pilićima — sve je to bilo uzbudljivo i jezovito. Ni

neiskusni vojnik koji iz zagrljaja svoje žene odlazi u ognjuštinu

vatrenog krštenja, ni duh mrtva čovjeka koji u zagrobnom životu

prvi put susreće neznani fantom iz onoga drugog svijeta — nijedan

od njih neće osjetiti stravičnijih i snažnijih uzbuđenja od onih što

prožimaju čovjeka koji prvi put vesla kroz tajanstveni, pjenušavi

vrtlog što ga je uzvitlala glavata ulješura kad ljudi za njom dižu

hajku.

Bijelo uzavrela voda, uskovitlana bijegom morskih gorostasa,

bivala sve jasnija i blještavija zbog tmurnih oblačina kojima se

tamne sjene odražavahu u vodi. Mlazovi pare nisu se više miješali,

nego se povijahu i nalijevo i nadesno; kitovi kao da su se razilazili,

režući svaki za sebe svoju bijelu brazdu. Sada su se čamci još više

udaljivali jedan od drugoga, i Starbuck povede hajku na tri kita što

su jurila ravno podvjetar. Razapeli smo jedra, a vjetar, koji je sve

više osvajao, zahvati naš čamac, pa pobrzasmo naprijed tako

strelovito te su mornari s veslima podvjetar jedva stizali da brzo

zamahuju i manevriraju a da im vesla ne iskoče iz rašalja.

Uskoro smo sukali kroz nedaleko razastrti sloj lake magle, te

nigdje da vidiš ni čamca ni broda.

— Veslajte, ljudi! — psikne Starbuck, privlačeći škotu197 svoga

jedra. — Imamo još vremena da ubijemo ribu prije nego što se vihor

obori! Evo opet bijele vode! Hvataj! Veslaj!

Čas zatim razabrasmo po krikovima što su u kratkom razmaku

zaorili jedan za drugim, s lijeve i desne strane, da su i ostali čamci

brzali, no tek što ti povici odjeknuše, kadno Starbuck strelovito brzo

197 Škota ili uzda, konop što drži zategnutu donju stranu jedra prema krmi. —

Prev.

257

prosikta: — Ustaj! — i Queequeg, s harpunom u ruci, skoči na noge.

Iako nijedan od veslača nije toj smrtnoj opasnosti zagledao u

oči, ipak su po napetom izrazu lica svoga časnika, koji je sjedio u

dnu krme, shvatili da je sada kucnuo odsudni čas. U isti mah čuše

strašno neko kotrljanje, kao gromotni trijesak, kao da se pedeset

slonova uskomešalo na stelji. Za to je vrijeme čamac i dalje prodirao

kroz sumaglicu i krčio put naprijed, dok su svuda oko nas psikali i

siktali pjenušavi valovi, motajući se i izdižući kao uspravljeni

vratovi razgnjevljenih guja.

— Tu, tu mu je grbina, udri po njemu! Zabij mu harpun!—

upućivao Starbuck.

Iz čamca nešto kratko zazuja — Queequegovo izbačeno

željezo. Onda se sve uzburka, uskovitla, a s krme se osjeti jak udar i

potres, dok s pramca nešto potegnu, kao da je udario u greben, jedro

izduši i pade, a tik do nas zapršta mlaz uzavrele pare, pod nama se

nešto uskomešalo i zakoturalo, kao podzemni tutnji potresa. Mornari

samo što se ne utopiše, odbačeni kud koji sred uzavrele bjeljavine

razmrskanog vala. Vihor, grdosija i harpun, sve se sklupča u jedno

razbuktalo bjesnilo, a kit, kojega je harpun samo malo okrznuo —

izmače.

Iako se čamac sa svih strana nalio morem, nije pretrpio gotovo

nikakva kvara. Plivajući na sve strane, pokupismo vesla, te ih opet

ubacismo u čamac, pa se i sami prebacismo na svoja mjesta. Tu smo

sjedili sve do koljena u vodi što je pokrivala podnice i rebrenice, te

se našim oborenim pogledima pričinjalo da se nalazimo u uzbibanoj

koraljnoj brodici koja je pred nas izronila s oceanskog dna.

Vjetar se razmahao do urlika, valovi se razbijali jedan o drugi

svojim štitovima, silina vihora gromovito grmjela, rašljala se i

praskala oko nas kao bijel požar u preriji, u kojem smo gorjeli ne

izgarajući: besmrtni u samome ždrijelu smrti. Uzalud dozivasmo

ostale čamce: prije bi mogao kroz visok dimnjak doviknuti nešto

dolje užarenom ugljenu negoli se u toj buri i oluji sporazumjeti s

ostalim čamcima. A za to su vrijeme oblaci, maglušine i zapjenjeni

valovi sve više tamnjeli što se noć spuštala dublje i rastezala svoje

sjene, a brodu ni traga ni glasa. Bijes mora nije nam dao da

paljkamo vodu iz svog čamca. Vesla već nisu služila za pokretanje,

bijahu više kao neki pojasi za spašavanje. Starbuck razreza vrpcu

nepromočive kutije sumpornjača, te poslije mnogo uzaludnih

pokušaja naposljetku uspje upaliti fenjer. Nataknu ga na kopljaču i

258

pruži Queequegu, da bude stjegonoša naših izgubljenih nada. A ovaj

stajaše i držaše visoko tu besmislenu luč sveopće nevolje. Stajaše

ondje kao znak i znamen čovjeka bez vjere koji usred očaja

beznadno diže stijeg nade.

Smočeni, prokvašeni i prozebli do kostiju, dršćući i očajavajući

zbog izgubljenih čamaca i broda, podigosmo oči, u prvi osvit, kad

zora prosivje. Morem se još prostirala magla, a utrnuli fenjer ležao

zgnječen na dnu čamca. Odjednom Queequeg skoči na noge te

prisloni ruku do uha. Svi smo sad čuli tiho škripanje užadi i jarbola,

razabrasmo škripu koju je dosad vjetar prigušivao svojim olujnim

hujanjem. Šum je dolazio sve bliže i bliže, a kroz gustu maglu

nejasno se nazirali mutni obrisi nečega glomaznog. Spopade nas

strava, te svi poskakasmo u more kad se brod naposljetku pomolio

pred našim očima, u udaljenosti koja ne bijaše veća od dužine

samoga broda.

I dok su nas valovi nosili, gledali smo na napušteni čamac:

neko se vrijeme ljuljao amo-tamo, a onda ga zahvati struja i zanese

pred pramac broda, kao treskolinu pod vodopad, i teški korab broda

prijeđe preko njega, te nam nestade iz vida, sve dok se opet ne

pojavi iza brodske krme, valjajući se u zatalasanoj puzini. Ponovno

zaplivasmo prema njemu, a valovi nas baciše na nj; najposlije

bijasmo sretno povučeni na brodsku palubu. Prije nego što je vihor

zahujao u neposrednoj blizini, ostali su čamci napustili borbu s

kitovima i navrijeme stigli na brod. I brod je već bio napustio svaku

nadu da će nas spasiti, ali je svejedno i dalje krstario, ne bi li naišao

na kakav trag našeg brodoloma i propasti — na neko veslo ili

kopljište.

259

49. ŽIVOT — NESLANA ŠALA

Ponekad dođu tako neka čudna vremena, naiđu neki čudni

časovi u toj smušenoj zbrci koju nazivamo život — časovi kad nam

se cio svemir pričinja kao neslana šala, premda vrlo nejasno

shvaćamo u čemu je ta šala, te nas sve jače obuzima osjećaj da se ta

šala zbija baš na naš račun. Pa ipak, ni zbog čega ne očajavamo,

ništa ne smatramo vrijednim raspravljanja. Čovjek guta sve

događaje, svaku vjeru i uvjerenje, sve teškoće, vidljive i nevidljive,

ma kako čvornate i zakučaste bile — kao što će noj žderonja s

dobrom probavom lakomo pozobati puščana zrna i kremenje. A što

se tiče malih teškoća i sitnih jada, prijetnja nekih naglih nesreća i

opasnosti za život i dijelove tijela — sve to, pa i sama smrt, njemu

se pričinjaju kao neke uspjele šale i pošalice, kao bezazleno i

dobronamjerno gurkanje pod rebra, veseli udarci kojima ga obasipa

nevidljivi i nedohvatni stari šaljivac. To čudno hirovito raspoloženje

o kojem govorim zaokupi čovjeka samo u trenucima velikog jada,

pojavljuje se kad je čovjek sav zaglibio u krutoj zbilji, te mu se onda

ono što mu je još prije izgledalo zloguko i sudbonosno, pričinja

samo kao neki sastavni dio sveopće šale. Nigdje tako divno ne

uspijeva ta slobodna i vesela filozofija iskrenog očajnika —

veseljaka kao usred opasnosti kitolova. Očima takva filozofa ja sam

sada gledao na cijelo to putovanje broda »Pequod« i na naš glavni

cilj — na hvatanje Bijelog kita.

— Queequeg — rekoh, kad me kao posljednjeg izvukoše na

palubu te sam se još tresao u kaputu da što prije ocijedim sa sebe

vodu — Queequeg, vjerni prijatelju, zbivaju li se često takve zgode?

Bez velikog uzbuđenja, premda je bio baš tako promočen kao i

ja, objasni mi da se takve zgode često zbivaju.

— Gospar Stubbe — obratih se dičnom čovjeku koji je do vrata

zakopčan u svoj kaput od voštanog platna, tu na kiši, mirno dimio

svoju lulu — gospar Stubbe, čini mi se da rekoste kako je od svih

kitolovaca na koje ste ikad naišli, naš časnik, gospar Starbuck,

najoprezniji i najrazboritiji. Sudim, dakle, da je vrhunac kitolovačke

opreznosti i mudrosti kad svoj čamac potjeraš razapetim jedrom

podvjetar, kroz maglu i olujne vihore, ravno o bok kitu koji bježi.

— Dakako, baš tako! I ja sam u najvećoj oluji, blizu Cape

Horna, polazio čamcem u lov, i to još s broda koji je već propuštao

260

vodu.

— Gosparu Flask — rekoh obrativši se malom Okagači, koji je

stajao pored nas — vi imate iskustva u tome, a ja baš nimalo.

Hoćete li mi reći vrijedi li u kitolovu kao nepromjenljivo pravilo za

svakog veslača da lomi šiju veslajući leđima okrenut prema kitu,

ravno u ralje smrti?

— Čemu tako krupne riječi? — uzrati Flask. — Da, to je

nepromjenljivo pravilo. Nipošto ne bih volio gledati svoje ljude

kako veslaju unatrag, licem okrenutim prema kitu! Ha, ha, kad bi

oni zurili u kita, kit bi onda i na njih bacio oko, upamti to!

Evo, tri nepristrana svjedoka razložila su mi cio slučaj, po

savjesti i po svom najboljem znanju. Kako su, dakle, olujni vihori i

prevrtanje čamaca, a s tim u vezi i logorovanje nad ponorom, sasvim

obične dogodovštine u takvu zanimanju, i budući da u

najsudbonosnijim časovima, kad se polazi na kita, mora na milost i

nemilost predati svoj život u ruke onoga koji kormilari — a taj je isti

često mahnitac koji u svome ludom zanosu lupa nogama po čamcu,

pa ga već time dovodi u opasnost da ga probuši, te imajući na umu

da se propast našeg čamca u spomenutoj našoj nesreći mora pripisati

Starbuckovoj odluci da navali na kita, usprkos olujnom vihoru koji

nas je već bio zahvatio i opasao sa svih strana — a pritom ne

smijemo smetnuti s uma da je Starbuck bio čuven u kitolovačkom

svijetu sa svoje velike opreznosti, — i jer ja sam pripadam posadi

čamca toga neobično razboritog Starbucka i, naposljetku, zato što

sam se već bio zapleo u tu vrašku rabotu u pogledu našeg odnosa

prema Bijelom kitu — imajući sve to na umu, kako rekoh, pomislim

da neće biti baš na odmet ako smjesta siđem pod pramac i u kratkim

crtama sastavim svoju oporuku.

— Queequeg — rekoh — dođi sa mnom, bit ćeš moj bilježnik,

izvršitelj oporuke i nasljednik.

Možda je čudno što se baš mornari zapleću u tolike petljanije u

pogledu svojih oporuka i ostavština, no zaista na svem svijetu nema

ljudi koji bi tako uživali u takvim poslovima kao baš oni. Eto sam se

četvrti put u svome pomorskom životu dao na taj posao, i pošto sam

sve lijepo uredio i obavio kako valja, odahnuh, bi mi lakše pri duši,

kao da mi je kamen pao sa srca. Uostalom, svi moji dani koji su mi

još preostajali bit će mi baš tako lagodni kao oni dnevi koje je Lazar

proživio nakon svoga uskrsnuća od mrtvih, svaki mjesec, ili tjedan,

ili koliko već bude — sve sama čista dobit. Ja sam samog sebe

261

preživio: smrt moja i moj pogreb pohranjeni su u mojoj škrinji.

Ogledavao sam se unaokolo, mirno i zadovoljno, kao smiren duh

koji čiste savjesti sjedi u hladu udobne obiteljske grobnice.

No dakle, pomislih, nesvjesno posuvrativši rukave na košulji,

idemo u susret lijepoj zajedničkoj smrti, zaronit ćemo u morske

dubine da ondje izginemo, a vrag odnio onoga koji ostane

posljednji!

262

50. AHABOV ČAMAC, NJEGOVA MOMČAD I FEDALLAH

— Tko bi se tome nadao, Flask! — usklikne Stubb. — Da sam

ja ovako sakat, nitko me ne bi natjerao u čamac, osim možda ako bi

moja drvena gegalja bila potrebna da začepi rupu u podnicama! Oh,

pravo je čudo taj naš starina! — Pa ako ćemo pravo, sve to i nije baš

takvo čudo — odvrati Flask. — Da mu je noga skresana o bedru, eh,

to bi onda bila druga priča. Onda bi bio nemoćan, ali u njega je

jedno zdravo koljeno i još dobar komad od drugoga, je li tako? —

To ti ja ne znam, prijane, jer ga još nikad ne vidjeh gdje kleči!

*

Među kitolovcima često se raspravljalo o tome ima li kapetan

kitarke, s obzirom na neobičnu važnost njegove osobe za sam ishod

i uspjeh čitava putovanja, ima li pravo da u kritičnim časovima

samog lova stavlja život na kocku. Tako su često Timurovi198 vojnici

suznih očiju zaklinjali svoga vođu neka ne ugrožava svoj dragocjeni

život srljajući na mjesta gdje se biju najljući bojevi.

No, u Ahabovu slučaju nije bilo tako. Budući da je čovjek koji

ima i obje noge, u časovima opasnosti samo šepesavo bijedno

stvorenje, i budući da je kitolov pun velikih i neobičnih opasnosti te

su lovci neprekidno izvrgnuti svakakvim pogibeljima — je li onda u

takvim prilikama za bilo kojeg osakaćenog ali razboritog čovjeka

uputno ukrcati se u lovački čamac i sudjelovati u samoj hajci?

Općenito, dioničari »Pequoda« bez sumnje su mislili da takvo što

baš nije uputno.

Ahab je vrlo dobro znao da njegovi prijatelji tamo kod kuće ne

bi imali baš ništa protiv toga da on u izvjesnim, manje opasnim

okolnostima hajke uđe u čamac, te da na samome mjestu može

osobno davati svoje zapovijedi — ali da kapetan Ahab ima svoj

vlastiti čamac kojim zapovijeda kao predvodnik i osobno sudjeluje u

lovu, da povrh svega ima i svoje posebne ljude kao posadu za svoj

čamac — Ahab je vrlo dobro znao da s takvom širokogrudnošću u

vlasnika »Pequoda« zacijelo ne može računati. Zato nije od njih ni

198 Tamerlan (1333.-1405.), mongolski osvajač velikog dijela južne i zapadne

Azije. — Prev.

263

tražio poseban čamac s posebnom posadom, te mu nije bilo ni nakraj

pameti da im samo i natukne tu svoju želju, nego se za sve to sam i

na svoju ruku pobrinuo. Sve dok Cabaco nije objavio svoje otkriće,

mornari nisu ništa naslućivali. No kad je brod poodmakao iz luke, te

ljudi završili sve pripreme oko opskrbe lovačkih čamaca, Ahab je

vlastitim rukama počeo izrađivati rašlje i palce199 za onaj čamac što

su ga smatrali rezervnim, a također je s najvećom pomnjom djeljao

klinove što se prilikom odmotavanja harpunskog mrlina zatiču u

otvore za rašlje da bi to tanko uže lakše protjecalo. I kad su sve to

zamjećivali, a osobito njegovu brigu da mu se u čamac ugrade

dvostruke podnice, da bi dno lakše moglo izdržati pritisak njegove

koštane noge, i njegovu pažnju i trud kad je izrađivao »bedrobran«

na pramcu, onu izdignutu motku o koju se harpunaš naslanja

bedrom da bi imao što sigurniji potporanj pri gađanju i izbacivanju

svoga harpuna, ili zabadanju koplja u kitovo tijelo, i kad su ga

gledali kako stoji na tome pramcu, prislanjajući svoje bedro o

svinutu motku da bi se uvjerio odgovara li visini njegova bedra, sve

nešto dubeći po drvu tesarskim dlijetom, popravljajući i dotjerujući

tu napravu — sve je to, kako rekoh, mornare uvelike zanimalo i

poticalo njihovu radoznalost. No gotovo su svi te pojedine brižne

Ahabove pripreme promatrali kao nešto što je u vezi s njegovim

konačnim ciljem — s potjerom za Moby Dickom, jer je u to vrijeme

već bio objavio svoju namjeru da osobno krene u potjeru za svojim

smrtnim neprijateljem, za tom mrskom mu grdosijom. Ali nisu ni

izdaleka naslućivali da bi taj čamac imao i svoju posadu.

Sada pošto su se pojavili njegovi sablasni veslači, iščezla je

svaka sumnja, jer u kitolovca je svako, pa i najveće čudo samo

kratka vijeka. Osim toga, tu i tamo takvi čudnovati izopćenici i

otpadnici svih mogućih narodnosti iskrsavaju iz svakakvih zakutaka

i buništa svekolike naše Zemlje, da bi se onda ukrcali na ove

prognaničke kitarice, a i sami ti brodovi spašavaju i primaju na

svoju palubu ta čudna stvorenja što ih nalaze kako po morskoj

pučini, plutaju na daskama, cjepotinama u brodolomu nastradalih

brodova, ili se grčevito drže za skrhano veslo, ili pak za bijedne

ostatke lovačkih čamaca i kanua, razbijenih japanskih džunka i

199 Palci su drveni klinovi (škarmovi), zataknuti, baš kao i rašlje, u razmu

čamca, i to u blazinu (drveni jastučić). Veslo se drži uz palac konopljenim vjenčićem

(štrop). — Prev.

264

kojekakvih drugih krhotina — pa kada bi se i sam Belzebub popeo

na brod i sišao u kabinu da malo pročavrlja s kapetanom, ni to ne bi

izazvalo neko osobito uzbuđenje među posadom.

Fedallah, Pars

Bilo kako mu drago, jedno je sigurno: dok su sablasni veslači

ubrzo našli svoje mjesto među posadom, iako su od njih nekako

odudarali, onaj Fedallah s turbanom od kose oko glave ostao je

dokraja tajanstvena zagonetka. Odakle je dospio među uljuđeni

svijet kao što je naš, kako mu je uspjelo da se poveže s Ahabovom

čudnom sudbinom, i još više: da ima na nj neki utjecaj, a bogzna

nije li ga u mnogočemu sasvim zaoglavio? — sve to nitko nije znao

265

i nitko nije mogao ostati ravnodušan glede Fedallaha. On je jedan od

onakvih stvorova kakve civilizirani i normalni ljudi, koji žive u

povoljnim klimatskim prilikama, vide samo u svojim snovima, a i

onda samo nejasno i maglovito, a koja se bića, međutim, ponekad

javljaju sred nepromjenljivih azijskih ljudskih zajednica, osobito na

istočnim otocima — u onim odijeljenim, od praiskona

nepromjenljivim krajevima što su sve do naših modernih vremena

sačuvali mnogo šta od one sablasne urođeničke primitivnosti prvih

ljudi, kad je sjećanje na prvog čovjeka bilo u svima još nešto stvarno

i živo, te kad su svi njegovi potomci, ne znajući otkud se pojavio,

jedni druge gledali kao fantome, pitajući sunce i mjesec tko ih je

stvorio i zašto su na svijetu — kad su se doduše, kako se u Genezi200

priča, anđeli družili sa kćerima običnih smrtnika, ali kad je i

nečastivi, kako nadodaju nekanonski rabini,201 žudio za zemaljskom

ljubavi.

200 Geneza (grčki), prva knjiga Mojsijeva o postanku svijeta. — Prev. 201 Rabi (hebrejski), učitelj, učenjak. — Prev.

266

51. SABLASNI MLAZ

Prolazili dani i tjedni, a bjelokosni je »Pequod« pod skraćenim

jedrima lagano prokrstario četiri različita područja kitova: azorsko,

kapverdsko, zatim područje Plate (nazvano tako jer se nalazi pred

ušćem rijeke La Plate) i Carrol, otvoreno oceansko područje, južno

od Svete Helene.

Jedne noći za jasne mjesečine brod nam klizio vodama ovoga

potonjeg područja. Svi valovi protitravali mimo nas kao srebrne

kovrče, i u njihovu prigušenom šumu nismo osjećali usamljenost,

već samo neku blagu srebrnu tišinu. Za takve tihe noći, daleko

ispred pramca, pod kojim je prštila i rasipavala se bijela pjena,

ugledasmo srebrn mlaz. Obasjan mjesečinom činio se kao nebesko

priviđenje, kao neko bijelo i blistavo božanstvo, iskrslo iz mora.

Fedallah je prvi opazio taj mlaz. Za tih noći u mjesečini on se

uspinjao na vrh glavnog jarbola i bdio na straži jednako pomno kao

da je bijeli dan. I premda su se noću viđala čitava jata kitova, od

stotine kitolovaca teško da bi se ijedan odvažio za njima u potjeru.

Lako je zamisliti s kolikim su uzbuđenjem mornari pogledali starog

istočnjaka gdje u to neuobičajeno vrijeme sjedi na visokom jarbolu

— a bijela mu čalma i mjesec dva druga na istom beskrajnom nebu.

No kad poslije mnogih uzastopce probdjevenih jednoličnih noći nije

pustio ni glasa od sebe, pa kad se nakon sve te tišine zaorio njegov

nezemaljski glas, najavljujući taj srebrnasti, mjesečinom obasjani

mlaz, svi usnuli mornari skočiše na noge, kao da se kakav krilat duh

pojavio u jedrilju — duh koji svojim zovom doziva na okup tu

gomilu smrtnika.

— Eno je, mlaza!

Da je zaječala truba Sudnjega dana, mornari ne bi jače

protrnuli, ali nisu osjećali stravu, već prije radost. Iako je došao u

neuobičajeno vrijeme, Fedallahov je krik bio tako dojmljiv, tako

zanosno uzbudljiv, te je gotovo svaki mornar na palubi nagonski

poželio da čamci budu spušteni u more.

Hodajući gore-dolje po palubi brzim, širokim koracima, Ahab

dade zapovijed da se razapnu sve sljemenjače i višnjače i da se

potegnu sve lete.202 Najbolji brodski kormilar preuze kormilo. A

202 Letenke i letenice, trokutna jedra što se razapinju između jarbola. — Prev.

267

onda, pošto su se na sve jarbole popele straže, brod je punim jedrima

jedrio niz vjetar. Neki čudan, uznosit vjetar s krme, što je tako

snažno nadimao sva jedra, popuhivao palubom, koja se dizala,

spuštala i njihala, te kad si po njoj hodao, sve ti se činilo da lebdiš u

zraku. A za to je vrijeme brod sukao naprijed, kao gonjen dvjema

različitim silama — jednom koja ga tjera gore, ravno u nebo, a

drugom, koja ga tjera nekom cilju u vodoravnoj daljini. A tko bi se

te noći mogao zagledati Ahabu u lice, pomislio bi da se i u njemu

dvije sile bore o prevlast. Dok je bat njegove prave noge živo

odjekivao palubom, svaki je udar njegove mrtve noge odzvanjao

muklo, poput udarca o pokrov lijesa. Taj je starac stupao na život i

smrt. Iako je brod tako brzo odmicao, a sve oči poput strelica šibale

na onu stranu, ipak se te noći srebrni mlaz nije više pokazao. Svaki

je mornar prisezao da ga je jedanput vidio, ali ne i drugi put.

Kad smo gotovo već i zaboravili na taj ponoćni mlaz, gle!

nekoliko dana poslije toga, i u isto gluho doba noći, javiše s jarbola

da su ga ponovno ugledali: i opet su ga svi vidjeli, no kad su

razapeli sva jedra da ga što prije dostignu — nestade ga baš kao i

prije, i kao da ga nikad nije ni bilo. I tako se javljao i prkosio iz noći

u noć, sve dok se nitko više nije na njega osvrtao, osim da mu se

divi. Mlazao je tajanstveno za jasne mjesečine ili zvjezdanih noći,

kako bi se već slučilo, nestajući za čitav dan, dva ili tri, i kad god bi

se zatim opet pojavio, kao da je u sve većoj daljini od nas izranjao iz

mora, te se činilo da nas taj samotni mlaz svejednako nekud mami i

odvlači za sobom u daljinu.

Kako su svi mornari odvajkada praznovjerni, a u vezi s

natprirodnošću koja je, kako se činilo, u mnogom pogledu obavijala

»Pequod«, dakako da se našlo ljudi koji su prisezali da taj mlaz —

ma gdje i ma kada se pojavio, ma u kojem razdoblju ili na ma kako

međusobno udaljenim zemljopisnim duljinama i širinama — da taj

nedokučivi mlaz uvijek izbacuje jedan te isti kit, a taj kit da je Moby

Dick. Za neko je vrijeme ovladao nama osjećaj čudnog straha pred

tom nepostojanom pojavom koja nas izdajnički vabi sve dalje i

dalje, da bi onda usred divljine najudaljenijih voda ona morska

neman mogla nasrnuti te nas upropastiti.

Ta povremena strahovanja, nejasna i tako jeziva, dolazila su još

jače do izražaja zbog kontrasta prema divnoj vedrini neba, u kojoj su

mnogi i pored njene blage modrine nazirali neku đavolsku čaroliju.

Plovili smo tako dane i dane kroz tu blagu morsku osamu, pa kao da

268

se sva prostornost, u znak negodovanja zbog našeg osvetničkog

nauma, lišavala života ispred našeg urni sličnog pramca.

No najposlije, kad smo krenuli put istoka, započeše puhati

vjetrovi koji nastaju oko Rta dobre nade, te su nas dizali i opet

bacali niz valove u tom području uzburkanog mora. Koštano

ozupčani »Pequod« duboko se naklanjao pred vihorom i u svom

bijesu rilom probadao tamne valove, dok je pjena prskala i kao

srebrnim iverjem zasipala rubnjake; tada je naposljetku sva ona

očajna životna praznina nestala, ali je dala mjesta još ružnijim

izgledima nego prije.

Tik pred našim pramcem iskrsavale iz vode i palucale na sve

strane čudne neke prikaze, dok se straga skupljala jata zagonetnih

vrana-burnica. Svakog smo jutra viđali čitava jata tih ptica gdje

sjede visoko po konopima i letima na našim jarbolima, i bez obzira

na našu viku, dugo su vremena uporno ostajale u našoj vrvi, kao da

su naš brod smatrale nekom napuštenom podrtinom, olupinom,

osuđenom na propast i stoga kao stvorenom za njih, beskućnice. A

valjalo se i teško nadimalo, val za valom, bučno i bez prestanka, to

crno more, kao da su njegovi silni valovi njegova savjest, i kao da se

beskrajna duša Zemlje bolno kaje zbog grijeha i patnja kojima je

urodila.

Nazivaju te Rtom dobre nade? Bolje bi bilo da te zovu Rtom

Tormentoso,203 kako su te u davnini nazivali. Dugo zavaravani

prijevarnom tišinom koja nas je prije pratila, nađosmo se odjednom

bačeni na tu uzbješnjelu pučinu, gdje se činilo da grešne duše,

pretvorene u ptice i ribe, kao osuđenice, vječno plove bez utočišta i

skloništa, ili crnim svojim krilima udaraju mračnim uzduhom bez

horizonta. A od vremena do vremena još nam se uvijek ukazivao

onaj nečujni, snježnobijeli, nepromjenljivi mlaz, kao da nas, izdižući

neprestano svoj lepršavi vrutak prema nebu, sveudilj mami i zove.

U svoj toj grozovitosti elemenata Ahab je, iako je gotovo

neprekidno s preplavljene i pogibeljne palube izdavao svoje

zapovijedi, bio do krajnosti mrk i uzdržljiv, i sve se rjeđe obraćao

svojim časnicima. U takvim opasnim časovima, pošto je sve ispod

palube i iznad nje bilo osigurano, nije nam preostajalo ništa drugo

nego dokono čekati da oluja mine. Tada bi i kapetan, kao i svi

članovi posade, postajao pravi fatalist. Ahab bi svoju koštanu nogu

203 Cabo Tormentoso, Rt muka i opasnosti. — Prev.

269

gurnuo u onu njenu bušotinu, držeći se jednom rukom čvrsto jedne

uzde, te bi sate i sate tako stajao i zurio u podvjetrinu, dok bi mu

povremeni zapusi snijega i susnježice zaleđivali i lijepili trepavice.

Mornari, koje su opasni valovi što su se razbijali nad pramcem,

otjerali s toga mjesta, stajali uz rubnjak na srednjoj palubi; da bi se

bolje čuvao valova što su skakali, svaki se mornar opasao nekom

vrstom vjetrolovke ili burine, učvršćene na ogradi, i u njoj se kretao

kao u nekom širokom pojasu. Ljudi su razgovarali malo ili nikako, i

nijemi se brod, kao da je opremljen naslikanim mornarima od voska,

dan za danom probijao kroza svu hitru mahnitost i raspojasanost

demonskih valova.

Ljudi su i noću ostajali nijemi pred tim oceanskim hukom:

svejednako se šutke kretahu u pojasu od konopa, svejednako Ahab

stajaše ukočeno, prkoseći vihoru. A kad bi već malaksao i snage ga

izdavale, ni onda nije tražio odmora u svojoj postelji. Starbuck nije

nikad mogao zaboraviti one slike koja mu se ukazala kad je jednom

u ponoći sišao u kajitu, da provjeri stanje barometra, te starca našao

gdje zatvorenih očiju uspravljen sjedi na svojoj o podnice

pričvršćenoj stolici, dok mu se kiša i napol otopljena susnježica

oluje, iz koje se čas prije bio povukao, cijedila sa šešira i kaputa koji

još nije skinuo. Pred njim na stolu ležala, još savijena, jedna od onih

karata morskih struja i putova o kojima je već bilo govora. U

njegovoj se grčevito stegnutoj ruci njihao fenjer. Iako mu je tijelo

bilo uspravno, glava je bila zabačena, te su mu zatvorene oči bile

upravljene u »pričalo«204 što se njihalo zakvačeno o gredu na stropu.

»Strašni starče!« pomisli Starbuck, i pritom ga podiđe neka

jeza, »čak i u snu, usred ove strašne oluje, pred očima ti

nepokolebljivo lebdi tvoj cilj!«

204 Kompas na kabini zove se »pričalo«, jer se kapetan dolje u kabini, a da ne

mora poći gore u kompasnu kućicu kod kormilara, može u svako doba uvjeriti o

smjeru kojim brod plovi. — Bilješka piščeva.

270

52. ALBATROS

Jugoistočno od Rta,205 daleko tamo gdje su Crozetski otoci, a

oko njih vrio bogati »frin«206 za lovce na obične kitove, nejasno se s

pramca pomaljalo jedro »Albatrosa«. Kako se brod lagano

približavao, s moga visokog promatračkog mjesta na vrhu prednjeg

jarbola pružao mi se dobar vidik, i lijepo sam mogao gledati tu

pojavu, nešto izvanrednu za početnika u oceanskom kitolovu —

kitaricu na moru što je davno isplovila iz domaće luke.

Kao da su valovi bili čistači, taj je brod pobijelio poput kostura

nasukana morža. Bokovi mu bili išarani mrežotinama crvene hrđe,

dok mu svi krstaci207 i konopi bijahu nalik na granje pokriveno

injem. Razapeo je samo donja jedra. Strašan je bio pogled na ona tri

bradata stražara na tri jarbola. Kao da su bili zaogrnuti krznima

divljih zvijeri, tako im je odjeća bila izderana i iskrpana poslije četiri

godine krstarenja. Stojeći u obručima prikovanim uz jarbole, njihali

su se i klatili nad bezdanim morem. A kad je taj brod polagano

klizio pored naše krme, nas šestorica ljudi u zraku tako smo se jedni

drugima približili te smo gotovo mogli skočiti s jarbola jednog na

jarbol drugog broda. No ti mornari izgubljena pogleda prolazili su

gledajući nas blagim očima, ne izmijenivši ni riječi s našim

stražama, dok su odozdo s kasara dopirali do nas uobičajeni

pozdravi.

— O-oooj! Jeste li gdje vidjeli Bijelog kita?

No u času kad se strani kapetan nagnuo nad izblijedjeli rubnjak

i htio prinijeti doglasalo ustima, ono mu nekako kliznu iz ruke i

pade u more, i kad je nato vjetar opet jače zapuhao, uzalud je

kapetan nastojao da mu čujemo glas. Međutim je njegov brod već

povećao razmak među nama. Dok su mornari na »Pequodu« nekako

šutke pokazali da su opazili tu nemilu zloguku zgodu, koja se

dogodila tek što se na drugom brodu spomenulo ime Bijelog kita,

Ahab je časkom oklijevao, gotovo se činilo da bi rado spustio čamac

i prebacio se na onaj brod da mu to nije onemogućio vjetar što je

prijetio. No, iskoristivši povoljan smjer vjetra, dohvati svoje

205 Rt dobre nade. — Prev. 206 »Črida«, lovište riba. — Prev. 207 križ, sljemeni križ

271

doglasalo i, znajući po izgledu da je brod iz Nantucketa, te da će

doskora stići kući, poče mu glasno dovikivati:

— O-oooj! Ovo je »Pequod« koji plovi oko svijeta! Recite

našima neka sva buduća pisma šalju na Pacifik! A ako za tri godine

još ne stignemo kući, recite im da ih adresiraju na...

U taj se čas spojiše vodene brazde obaju brodova, i odmah, po

svojoj čudnoj navadi, čitava pljataove nedužnih ribica, što su već

nekoliko dana spokojno plivale uz naš bok, prestrašeno srnuše

ustranu te se rasporediše od pramca do krme duž bokova stranog

broda. I premda je Ahab i prije za svojih dugih putovanja zacijelo

već često vidio nešto slično, ipak su mu, kao i svakome čovjeku s

nekom fiksnom idejom, i najbeznačajnije sitnice imale neko

značenje.

— Bježite od mene, je li? — procijedi Ahab kroza zube, zureći

u vodu.

Te riječi kanda nisu imale bogzna kakvo značenje, no u samom

njegovu glasu podrhtavaše duboka i beznadna tuga kakve taj

mahniti starac nikad prije nije pokazao. A onda se obrati kormilaru,

koji je sve to vrijeme držao brod uzvjetar da bi smanjio brzinu, te

mu zagrmje svojom starom lavovskom glasinom:

— Hvataj kormilo! Drž' kurs oko svijeta!

Oko svijeta! Istina, u tim riječima ima mnogo toga što budi

osjećaj gordosti, ali kamo nas to vodi ta plovidba oko svijeta? Samo

kroz bezbrojne opasnosti i patnje, baš na isto mjesto odakle smo

zaplovili i gdje su oni koje smo ondje ostavili iza sebe u sigurnosti,

bili čitavo vrijeme pred nama.

Da je svijet beskrajna ravan, te kad bismo, sve brodeći prema

istoku, mogli tako doploviti u neznane krajeve i otkriti vidike,

čudesnije i ljepše od svih Ciklada i Salamunskih otoka, onda bi naš

pohod bio pun obećanja. Ali u toj divljoj hajci za nedostižnim

tajnama o kojima sanjamo, ili mučno progoneći demonsku utvaru

što kad-tad lebdi u mašti svakog čovjeka — u lovu za tim sablastima

oko svijeta, one nas ili odvode na jalova bespuća, ili nas skršene

ostavljaju za sobom nasred puta.

272

53. »GAM«

(OBLAŽAJ)208

Prividni razlog s kojeg Ahab nije pošao na onu kitaricu o kojoj

smo govorili bijašeu tome što vjetar i more nagovještavahu oluju.

Ali da te bojazni i nije bilo, možda ni onda ne bi pošao na palubu

onog broda — sudeći po njegovu kasnijem držanju u sličnim

zgodama — ako bi doglasom dobio negativan odgovor na svoje

pitanje. Jer, kako se i pokazalo, njemu baš ništa nije bilo do toga da

razgovara, ma samo i pet minuta, s nekim nepoznatim kapetanom,

osim ako bi mogao dobiti neke obavijesti što ih je tako grčevito i

predano tražio. No sve bi to možda ostalo nedovoljno ocijenjeno kad

vam ne bismo rekli nekoliko riječi o osobitim običajima i navikama

što vladaju na kitarkama kad se susretnu u stranim morima, a

osobito na području istoga »frina« ili lovišta.

Kada dva stranca prolaze pustopoljinom Pine u saveznoj državi

New York, ili isto tako pustom ravnicom Salisbury u Engleskoj, te

se slučajno sretnu u takvoj negostoljubivoj pustoši, oni ni za živu

glavu ne bi propustili da se međusobno pozdrave, da se načas

zaustave, da izmijene novosti i da možda malo sjednu, da se odmore

u društvu. Zar nije onda još mnogo prirodnije da i sred pustopoljina

na beskrajnom oceanu dvije kitarice, kad se nađu negdje nakraj

svijeta, kod usamljenog Fanningova otoka,209 ili daleko negdje kod

Gilbertskog otočja,210 zar nije, rekoh, još mnogo prirodnije da takva

dva broda u takvim prilikama ne samo izmijene uobičajena

pozdravna dozivanja nego da se još više približe u prijateljskom i

drugarskom dodiru? A pogotovu bi to bilo prirodno kad su oba

broda iz iste luke, te se kapetani i časnici, a i mnogi od mornara,

među sobom poznaju i, razumljivo, imaju svašta pričati o svemu

dragom iz zavičaja.

Za brod koji već dugo plovi po moru, onaj drugi, koji dolazi iz

domovine, nosi možda neka pisma, a svakako će ljudima dati kakve

208 »Gam« — oblažaj, pohod, posjet, pohodnja, obilazak, skup, sastanak,

engleski: gam Vidi autorovo tumačenje te riječi u samom tekstu ovog poglavlja. — Prev.

209 Otok u istoimenoj skupini na Pacifiku, južno od Havajskih otoka. — Prev. 210 Otoci na Pacifiku, između Australije i Havaja. — Prev.

273

novine koje su barem za godinu-dvije novije negoli posljednje iz

njihove požutjele i pohabane zbirke. I u zamjenu za tu uslugu, taj

brod koji je doplovio iz domovine, primit će najnovije vijesti možda

baš s onog lovišta kamo se uputio, vijesti koje su za nj od najveće

važnosti. Sve bi to u neku ruku moglo vrijediti i za one kitarice koje

se susreću na samom području lova, a jednako su dugo odsutne iz

domaće luke. Jer možda je jedan od ta dva broda već primio poštu

od nekoga trećeg, sada već daleko odmaklog broda, i možda je koje

od tih pisama upućeno ljudima s broda s kojim se upravo susreo.

Osim toga, ljudi će izmjenjivati novosti o kitolovu i lijepo se

drugarski porazgovoriti. Jer ti se ljudi susreću ne samo s pravom

mornarskom srdačnošću, nego je među njima i ona osobita

povezanost koja nastaje iz njihova zajedničkog zvanja i zajedničkog

dijeljenja tegoba i opasnosti.

Pri svemu tome ne igra nikakvu bitnu ulogu ni različitost

zavičaja — dakako, dok i jedni i drugi govore istim jezikom, kao na

primjer Američani i Englezi, premda, da kažemo po istini, do takvih

sastanaka dolazi prilično rijetko, jer je broj engleskih kitarica malen,

a kad se takva dva broda i sastanu, onda između dviju posada odviše

brzo zavlada neka sustezljivost, jer je Englez prilično šutljiv i

nepristupačan, dok Yankee ne voli takve osobine ni kod koga

drugog doli kod samog sebe. K tomu, engleski se kitolovci ponekad

isprsavaju, pokazuju neku tobožnju superiornost nad američkim

kitolovcima kao stanovnici zemlje-matice, te duge i mršave

Nantucketance, zbog njihovih neobičnih provincijalizama, smatraju

nekim pomorskim seljačinama. No teško je reći na čemu zapravo

zasnivaju engleski kitolovci tu svoju nadmoć, ako se uzme u obzir

da Yankee u jednom danu ubijaju ukupno više kitova nego svi

engleski kitolovci zajedno u deset godina. Čini se, međutim, da je to

mala, nedužna slabost engleskih kitolovaca, a Nantucketanac je i ne

uzima suviše k srcu, jer po svoj prilici zna da i sam ima sličnih

malih slabosti.

I tako vidimo da od svih brodova koji samotno plove morem

kitarke imaju najviše razloga da budu druževne — a takve i jesu.

Nasuprot tome, neki trgovački brodovi, kad se nađu nasred

Atlantika, vrlo će često proći jedan pored drugoga a da ne izmijene

čak ni znakove raspoznavanja, ni pozdrave, baš kao dva kicoša na

Broadwayu, uživajući možda da za sve to vrijeme, prenemažući se,

kritiziraju opremu jedan drugome. A što se tiče pripadnika ratne

274

mornarice, kad se sretnu na pučini, oni izmjenjuju cio niz glupih

naklona i ceremonijalnih pozdrava, sve dižući i spuštajući neke

znakove i zastavice, da u svemu tome ne osjećaš ni daška tople

iskrenosti i bratske ljubavi. A brodovi trgovaca robljem u takvoj su

pak čudnovatoj hitnji da jedan od drugoga, tek što se ugledaju, bježe

ko ispred samog đavla. Kad se dva gusara slučajno sretnu na moru,

njihov će prvi zov biti: »Koliko glava?« — baš kao što kitolovci

dovikuju jedan drugom: »Koliko bačava?« A tek što im onaj drugi

brod odgovori, smjesta se udalje, jer se na obje strane nalaze

paklenski lopovi, koji ne vole suviše dugo gledati lopovsku sličnost

jedni u drugih.

No, bacite samo pogled na dobre, poštene, skromne,

gostoljubive, druževne i iskrene drugarske kitarke! Što radi kitarka

kad na otvorenom moru susretne neki drugi kitolovački brod, ako je

vrijeme iole povoljno? Ona upriliči »gam«, oblažaj, nešto što je na

svim brodovima tako nepoznato te ni imena toga nisu nikad čuli, a

jesu li ga slučajno čuli, onda se samo posprdno smijuckaju i zbijaju

šale o »štrcalima« i »kuharima kitova tustila« i nižu kojekakve

slične uzrečice. Bilo bi teško odgovoriti na pitanje zašto sve posade

trgovačkih brodova, svi gusari kao i svi mornari ratne mornarice, pa

i sami mornari trgovaca robljem— zašto svi oni preziru kitolovce.

Jer, u slučaju gusara, pravo da vam kažem, volio bih znati u čemu je

ta njihova naročita slava? Istina, ponekad se ta slava završava

neobično visoko — ali samo na vješalima. A kad čovjeka uzdignu

na taj način, nema taj nikakva temelja za svoje superiorno držanje.

Zaključujem stoga da gusar, hvališući se kako se visoko izdiže iznad

kitolovaca, nema za tu tvrdnju nikakve čvrste podloge.

Ali što je to »gam«? Čovjeku bi se ukočio kažiprst od samog

traženja, gore-dolje po stupcima rječnika, a da ipak ne nađe tu riječ.

Dr Johnson211 nije nikad dosegao toliku učenost; nema te riječi ni

arka Noaha Webstera.212 Pa ipak se kakvih petnaest tisuća

čistokrvnih Yankeeja već godine i godine neprestano služe tom

izražajnom riječju. Svakako bi bilo potrebno da se ta riječ definira i

uvrsti u leksikon. Dopustite mi da je radi toga učeno definiram.

GAM (imenica): Drugarski susret dviju (ili više) lađa-kitarica,

211 Samuel Johnson (1709.-1784.), engleski književnik i leksikograf.— Prev. 212 Američki leksikograf i novinar (1758.-1843.); sastavio prvi američki veliki

rječnik, koji se, upotpunjen, i danas objavljuje. — Prev.

275

obično na području lovišta, kad poslije uobičajene izmjene pozdrava

članovi posade odlaze u čamcima jedni drugima u pohode, dok

kapetani obaju brodova za to vrijeme ostaju na jednom, a oba prva

časnika na drugom brodu.

Ima još neku sitnicu taj »gam« ili oblažaj koju ovdje treba

spomenuti. Svako zvanje ima svoje male osobitosti, pa tako i

kitolov. Kad s gusarskoga ili ratnog broda, ili s lađe trgovaca bijelim

robljem, kapetan polazi nekamo u svom čamcu, uvijek sjedi na krmi

na udobnu, ponekad i pojastučenu sjedištu, a često i sam kormilari

lijepim, malim, upravo kitničarski izrađenim jarmom na kormilu,

jarmom što je ukrašen veselim vrpcama i trakama. No kitolovački

čamac nema nikakva sjedišta na krmi, niti sofu ili što slično, a uopće

nema jarma na kormilu. Bilo bi doista krasno kad bi kapetane

kitolovaca vozikali po vodi kao stare, kostobolne senatore u

bolesničkim trokolicama. A što se tiče jarma, takva ženskasta

napravica nije dopuštena na kitolovačkom čamcu; i zato, budući da

tada cjelokupna posada jednog čamca mora napustiti brod, i jer se i

kormilar i harpunaš također nalaze među tim ljudima, onda tom

prigodom taj niži časnik i upravlja čamcem, a kapetan, nemajući

mjesta da sjedi, mora za čitave te vožnje stajati uspravno kao

usamljen bor. I često ćete primijetiti kako kapetan, koji osjeća da su

u njega uprte sve oči s oba broda, muku muči da se uspravno i

dostojanstveno održi na nogama. A to nije nimalo lako, jer mu za

leđima strši glomazno kormilarsko rudo, koje ga ovda-onda gurka u

slabine, a za uzdarje krmeno rudo svakog časa treska ga u koljena.

On je sprijeda i straga tako pritiješnjen te se može micati samo

ustranu, držeći se čvrsto na raskoračenim nogama, no nagla

ljuljavica lako će ga prevaliti, jer duljina podnica nema i

odgovarajuću širinu. Načinite kut jedino od dva kraka, i nećete

uspjeti da vam stoji uspravno. Pa ipak, kad su oči čitava svijeta

uperene u njega, nikako ne bi dolikovalo tome kapetanu, raskrečenih

nogu, da ga vide kako se ma čega rukom prihvaća da bi se držao na

nogama, te on, štoviše, u znak svoje savršene gipkosti i vlasti nad

samim sobom, drži uglavnom za čitavo to vrijeme ruke u džepovima

hlača, a kako su to obično dvije teške ručetine, možda mu ondje

služe kao utezi za održanje vlastite stabilnosti. Unatoč tome, bilo je

slučajeva, i to vrlo autentičnih, kad je i kapetan, u najopasnijim

trenucima, kad bi zapljusnuo velik val, zgrabio za kosu najbližeg

veslača i grčevito se za nju držao, ko sam đavo.

276

54. PRIČA S BRODA »TOWN-HO«

(kako je kazivana u »Zlatnoj krčmi«)

Vode oko Rta dobre nade uvelike su nalik na kakvo poznato

četverokrako raskršće na glavnoj cesti, gdje susrećete više putnika

nego na ma kojem drugom mjestu.

Malo vremena nakon susreta s »Albatrosom« susreli smo

»Town-Ho«213, također kitaricu koja se vraćala u domovinu. Posada

se sastojala gotovo od samih Polinežana. Za kratkog »oblažaja«

saznadosmo mnogo pouzdanih vijesti o Moby Dicku. U mnogih je

snažno poraslo zanimanje za Bijelog kita, pošto su čuli priču s broda

»Town-Ho«, koja kao da je na tajanstven način dovodila toga kita u

vezu s jednim takozvanim Božjim sudom što ponekad, kako vele,

snalazi ljude. Ta posljednja okolnost, popraćena čudnim

pojedinostima, činila je, da tako kažemo, onu tajanstvenu stranu

tragedije koju smo nakanili pripovjediti, a koja nikad nije doprla do

ušiju kapetana Ahaba i njegovih časnika, jer je tajnoviti dio te priče

ostao i samom kapetanu »Town-Hoa« zauvijek tajna. Za nju su

znala samo tri bijelca, tri združena mornara s toga broda, koji su se

zakleli da će šutjeti o tome, a jedan je od njih, kako se čini, ispričao

sve Tashtegu, zaklevši ga Bogom da čuva tajnu, ali je Tashtego

sljedeće noći u snu buncao i toliko odao, te kad se probudio, nije

mogao a da ne ispriča i ostalo. Na mornare s »Pequoda«, koji su

saznali za tu priču, ta je tajna snažno djelovala, te su bili prožeti tako

neobičnom obzirnošću da su šutjeli kao grob, pa tajna nije nikad

doprla dalje od »Pequodova« glavnog jarbola. Uplećući tu mračnu

nit priče u njeno mjesto u priči kazivanoj na samom brodu, čitavu

ovu jezivu zgodu predajem evo na trajan spomen.

Dopustite mi taj hir da vam je ispričam baš onako kako sam je

nekoć kazivao u Limi nekim svojim dokonim španjolskim

prijateljima, uoči ne znam više kojeg sveca, pušeći na verandi

»Zlatne krčme«, verandi opločenoj zlatnim pločicama. Među onom

viteškom gospodom nalazili se i mladi Don Pedro i Don Sebastian, s

213 Tako je glasio starinski zov straža s jarbola kad bi ugledale kita. Tim se

povikom služe ribari još i danas u lovu na goleme kornjače s otoka Galapagos. —

Bilješka piščeva.

277

kojima sam vezao prisnije prijateljstvo, pa otale i njihova prigodna

zapitkivanja, na koja sam morao odmah odgovarati. Evo priče.

*

Neke dvije godine prije nego što sam doznao za događaje o

kojima vam želim pričati, gospodo, kitarica »Town-Ho« iz

Nantucketa krstarila je po ovome vašem Pacifiku, i to udaljena

svega nekoliko dana jedrenja prema zapadu od strehe ove valjane

»Zlatne krčme«. Brod se nalazio nešto sjevernije od ekvatora.

Jednog jutra, kad su ljudi, kao obično, prionuli uz brodsku sisaljku,

opaziše da je u santini214 više vode nego inače, te pomisliše,

gospodo, da je riba sabljarka probušila brod. No kako je kapetan s

nekoga posebnog razloga vjerovao da ga u lovu na toj zemljopisnoj

širini čeka neka osobita sreća, on upravo stoga nije nikako htio

napustiti ono područje. Bušotina im se nije pričinjala opasnom, a

nisu je mogli ni pronaći, iako su je tražili po čitavu korabu što su

dublje mogli i koliko im je uzburkano more dopuštalo. Brod je

nastavio krstarenje, dok su mornari radili na sisaljkama, dugo i

nepromišljeno prekidajući posao. No nisu bili dobre sreće, i poslije

nekoliko dana rupa je ne samo ostala neotkrivena nego se i znatno

proširila, tako da se kapetan sada ipak zabrinuo i na sva jedra

zaplovio put najbliže luke, između otoka, kako bi ondje podigao i

popravio brod.

Iako je pred njima bio prilično dalek put, kapetan se nije bojao

— bude li imao samo malo sreće — da bi mu brod na putu mogao

potonuti, jer su sisaljke bile vrlo dobre, a ljudi su se izmjenjivali

redom, te je njih trideset i šest lako moglo održati brod nad vodom,

sve ako bi se bušotina i udvostručila. I zaista, kako je gotovo za

čitava puta puhao povoljan vjetar, »Town-Ho« bi bez sumnje sretno

bio doplovio u luku bez i najmanjega daljeg kvara i nepogode, da se

časnik Radney iz Vineyarda nije ponio onako surovo i drsko, te

izazvao osvetničku mržnju jezernjaka Steelkilta iz Buffala, čovjeka

nagla i plahovita.

— »Jezernjak! Buffalo!« Ta molim vas, što je to »jezernjak« i

gdje je Buffalo? — upita Don Sebastian, pridižući se u svojoj

visaljki od rogožine.

214 Najniži dio trupa, gdje ostaje voda koju brod propušta. — Prev.

278

— Na istočnoj obali našeg jezera Erie,215 Don Sebastiane, ali,

molim vas, strpite se, pa ćete odmah sve saznati.

Treba, naime, znati, gospodo, da je na brikovima s križnim

jedrima i na brodovima sa tri jarbola, gotovo isto tako velikim kao

ma koji od vaših što iz drevne luke Callao216 plove u daleku

Manilu,217 taj jezernjak plovio po onom sa svih strana kopnom

zakrčenom srcu naše Amerike, te se razvijao u atmosferi i pod

dojmovima onih gusarskih priča koje su tako usko povezane sa

životom velikog oceana. Jer ta naša međusobno povezana velika

slatkovodna mora — Erie, Ontario, Huron, Superior i Michigan —

po svojoj su veličini nalik na male oceane, odlikujući se

najuzvišenijim značajkama oceana, duž svojih obala — raznolikošću

klime i svojih ljudi. U tim se jezerima nalaze čitavi arhipelazi

romantičnih otoka, baš kao što je to u polinezijskim vodama. Na

njihovim obalama obitavaju dvije velike protivničke nacije, baš kao

što je to i na Atlantiku. Ona tvore duge pomorske prilaze za naše

mnogobrojne kopnene kolonije koje su došle s Istoka, što se protežu

uzduž njihovih obala i ovdje-ondje gledaju na njih prijekim okom

mrke baterije topova, kao divokoze s hridina gordog Mackinawa.218

Po tim su jezerima odjekivale paljbe pobjedničkih brodova, a na

njihova se žala ponekad spuštala divlja indijanska plemena, i crveno

obojena lica izvirkivala su iz krznenih wigwama. Na milje daleko

protežu se uzduž njihovih obala drevne neoskvrnute prašume gdje se

u dugom nizu izdižu mrke omorike poput poredanih nizova kraljeva

iz gotskih rodovnika. Iste te šume nastavaju grabežljive zvijeri poput

afričkih, ali i svilodlake životinje koje daju krzna za odjeću tatarskih

vladara. U tim se jezerima odrazuju opločene metropole Buffalo219 i

Cleveland220 isto tako kao i sela Vinnebagâ.221 Na njima na sva jedra

plove natovareni trgovački brodovi i naoružane krstarice, vidiš

ondje parobrod i drvene kanue. Po njihovim vodama šibaju oluje što

kidaju jarbole isto tako strašno kao i po slanim morima. Znaju ta

215 Jedno od pet velikih jezera između SAD-a i Kanade. Iz tog jezera ruši se u

jezero Ontario slap Niagare. — Prev. 216 Glavna luka Perúa, 14 km udaljena od Lime. — Prev. 217 Luka i glavni grad na Filipinima. — Prev. 218 Utvrda na tjesnacu između jezera Huron i Michigan. — Prev. 219 Grad na obali jezera Erie. — Prev. 220 Grad u Ohiju. — Prev. 221 Ime jednoga sjeveroameričkog indijanskog plemena. — Prev.

279

jezera što su brodolomi, i u nedogled kopna, premda usred

kontinenta, potopila su mnogi noćni brod s čitavom njegovom

vapijućom posadom. I tako, gospodo, iako čovjek s kopna, Steelkilt

je bio rođen i odgojen na divljem oceanu, mornar neustrašiv kao i

bilo koji drugi. Što se pak tiče Radneyja, premda se možda u

mladosti valjao po pustoj obali Nantucketa da se nadoji materinskim

morem, i premda je u daljem toku svog života plovio po našem

nesmiljenom Atlantiku i vašem nedokučivom Pacifiku, ipak je bio

gotovo isto tako osvetoljubiv i odmah spreman za svaku kavgu kao i

svaki mornar gorštak što je istom došao iz onih krajeva gdje se

poteže bodež Bowie222 s drškom od jelenje rožine. Ipak je taj

Nantucketanac bio u neku ruku i dobroćudan. A mornar-jezernjak,

onaj Steelkilt, premda đavolske naravi, mogao se ipak umekšati

nepokolebljivom čvrstinom što je donekle ublažena običnom

pristojnošću i čovječnim postupkom na koji ima pravo i posljednji

rob. Uz takav postupak taj je Steelkilt dugo vremena bio miran i

poslušan. Bilo kako mu drago, dotad se barem tako vladao. No

sudbina htjede te se Radney pomamio, a Steelkilt.... No čut ćete,

gospodo, što je dalje bilo.

Dan-dva pošto je »Town-Ho« zakrenuo pramcem prema onoj

luci na otoku, činilo se da se ona raspuklina opet povećala, no samo

toliko da je trebalo svaki dan sat više raditi na sisaljkama. Treba,

naime, znati da neki kapetani gotovo i ne misle na brodske sisaljke

kad plove mirnim i pitomim oceanom kakav je, na primjer, naš

Atlantik, iako bi se i u tihoj i sanenoj noći po svoj prilici moglo

dogoditi da časnik koji bi slučajno zanemario tu svoju dužnost,

nikad više ne bi imao prilike da se toga sjeti, jer bi zajedno sa svim

svojim mornarima blago sišao na dno. Nije ni u samotnim i divljim

vodama, daleko na zapadu od vaših obala, gospodo, uvijek

uobičajeno da brodovi puštaju da im sisaljke klepeću u punom

zboru, čak i za dugih putovanja, samo ako je u blizini barem donekle

pristupačna obala, ili se pruža bilo kakva druga razumna mogućnost

utočišta. I samo kad se neki nabušeni brod nađe na širinama gdje

kopnu nema ni traga, tek onda se kapetan počne pomalo

uznemirivati.

Baš tako nekako bilo je i s brodom »Town-Ho«, jer kad su

otkrili da voda sve jače prodire u brod, onda je doista više članova

222 Bodežu sličan nož, nazvan po američkom pioniru Bowieu.— Prev.

280

posade počelo pokazivati znakove uznemirenosti, a osobito božman

Radney. Izdade on nalog da se razapnu sve sljemenjače i vršnjače i

da se sve jedrilje praća podvjetar. Taj Radney, koliko sam mogao

razabrati, niti je bio kukavica ni plašljivac, niti je zbog sebe bio

naklonjen bilo kakvoj nervoznoj bojazni: bio je isto takav kao bilo

koje nepromišljeno i neustrašivo stvorenje s kopna ili s mora kakvo,

gospodo, možete zamisliti. I stoga, kad su na njemu stali zapažati tu

zabrinutost za sigurnost broda, neki su od mornara izjavili da je to

samo stoga što je bio suvlasnik broda. I kad su mornari te večeri

sisaljkom crpli vodu, uvelike se oni šalili, a sve na njegov račun,

stojeći neprestano u vodi što im je brbotala oko nogu — čista i

bistra, gospodo, kao ona koja izbija iz gorskog vrutka, i ta se voda

rasklokotala po palubi i u jednoličnim mlazovima otjecala kroz

lakomice.223

Kako vam je svima dobro znano, često se na tom našem

konvencionalnom svijetu — bilo na moru ili na kopnu — događa da

osoba kojoj je dano da zapovijeda nad svojim bližnjima, čim osjeti

da joj se netko suprotstavlja svojom prirođenom muževnošću i

očiglednom superiornošću, odmah prema tome čovjeku osjeti neku

nesavladivu odbojnost i ogorčenost, te će ga, čim joj se pruži i

najmanja prilika, uniziti, porušiti kulu njegove gordosti i satrti je u

prah i pepeo. Pa sad, gospodo, imao ja u tome pravo ili ne imao,

svakako je Steelkilt bio snažna i plemenita zvjerka, s glavom kao u

drevnog Rimljanina, sav obrastao gustom zlaćanom bradom koja je

bila nalik na kićenu abájliju224 s usfrktalog dorata vašega posljednjeg

potkralja. U njega je bila mudra glavica, gospodo, junačko srce i

divna duša, te bi taj Steelkilt zacijelo bio postao Karlo Veliki da se

kojim slučajem rodio kao sin oca Karla Velikoga. A Radney, časnik,

bio je ružan kao mazga, ali isto onako tvrd, uporan i pakostan. Nije

trpio Steelkilta, a Steelkilt je to znao.

Videći kako se časnik približuje mjestu gdje se on, zajedno s

ostalim mornarima, upinjao iz petnih žila oko sisaljke, jezernjak se

pretvarao kao da ga i ne primjećuje, te je bez imalo straha nastavio

veselo peckati.

— Ej, druzi, veseli bili, lijepa li je, lijepa li je ova rupetina!

Čašu amo, pa da kušamo! Tako mi Gospoda, isplatilo bi se da

223 Mali otvori na rubu palube, za otjecanje vode. — Prev. 224 Konjski pokrovac po sedlu. — Prev.

281

napunimo boce! Nego znate što ću vam reći: ta će vodica progutati

sav novac prijana Rada, te bi za nj bilo najbolje da odvali

komadešku od toga našeg búška,225 da otkine svoj dio broda i da ga

odvuče kući. Evo što je posrijedi, drugovi: onaj je golemi jaglun,

ribak-sabljan, tek započeo posao, pa se sad vratio s čitavom

družinom turpijaša i pilara,226 i tko zna još sa koliko drugih, i sad sva

bratija uze složno bušit, rašpat i pilit po dnu brodskom, a sve mi se

čini da izvode neke važne popravke. Da sad naiđe prijan Rad, rekao

bih mu da časkom skokne dolje pod vodu, pa da ih rastjera! Uništit

će mu svu imovinu, velim vam! No on je prostodušna ljudina i velik

ljepotan! A kažu, momci, da je sav svoj ostali imetak uložio u

ogledala! E, da mi je znati bi li jednom đavlu poput mene dao model

svoje nosine!

— Obnevidjeli dabogda! Zašto ne crpite vodu? — zagrmio je

Radney, a sve pretvarajući se kao da nije čuo što su mornari

govorili. — Na posao, i ne dangubite!

— Evo, evo, gosparu, već radimo! — javi se Steelkilt, veselo

poput cvrčka. — Uprite, drugovi, samo živo!

I nato zahukta sisaljka, kao da je mlaznulo pedeset šmrkova.

Ljudi baciše šešire, i ubrzo se razliježe hripanje i pištanje što se čuje

kad se ljudska tjelesa napinju u najvećem naporu.

Jezernjak naposljetku s ostalim ljudima svoje smjene od

sisaljke, sav usopljen, sjede na vitlo, užagrena lica, zakrvavljenih

očiju, brišući s lica krupne kapi znoja. Ne znam, gospodo, koji je to

bijes spopao Radneya da se kavži s čovjekom koji je tjelesno bio

tako iscrpljen, ali eto, dogodilo se. Ushodavši se gordo po palubi,

časnik mu zapovjedi da pomete podnice, te da ispolcem227 izgrne i

ukloni neke neugodne ostatke koji su se ondje našli zato što je

jednome prasetu bilo dopušteno da se slobodno šeta po palubi.

A valja vam, gospodo, znati da se čišćenje brodske palube na

moru smatra važnim kućnim poslom, koji se obavlja svake večeri,

izuzevši u one dane kad bjesni oluja. Zna se za mnogo slučajeva

takva čišćenja još i u posljednjim trenucima, kad je brod već tonuo.

Takvi strogi običaji, gospodo, vladaju na brodovima, i tolika je

prirođena ljubav mornara prema čistoći, te se mnogi zacijelo ne bi

225 Búšak, crvotočan orah ili lješnik. — Prev. 226 Pilar, vrsta morskog psa u australskim i japanskim vodama. Na glavi ima

dug plosnat nastavak s oštrim zubima poput dvostrano nazubljene pile. — Prev. 227 Ispolac, lopatica kojom se ispuljuje, paljka voda iz čamca.— Prev.

282

htjeli utopiti a da se prije toga ne umiju. No to je metlanje oduvijek

bio posao brodskih »malih«, ako ih je među posadom bilo. Osim

toga, jači ljudi na brodu »Town-Ho« bili su razdijeljeni na smjene,

da rade na sisaljkama, a kako je Steelkilt bio jedan od najjačih među

njima, njega su redovito postavljali kao predvodnika koje od tih

četa, te je prema tome morao biti oprošten od svakoga prostog,

nemornarskog posla, kao što ni njegovi drugovi nisu morali

obavljati takve radove. Osobito ističem sve te okolnosti da bi vam

bilo jasno što je i kako je bilo među njima dvojicom.

A valja vam znati i to: ona zapovijed da ispolcem ukloni nečist

s palube morala je Steelkilta pecnuti kao žalac, i bila je isto tako

teška uvreda kao da mu je Radney pljunuo u lice. Svakome onom

koji se kao mornar ukrcao na kitaricu, bit će to posve jasno, a

Steelkilt je sve to, kao i štošta drugo, vrlo dobro znao kad mu je

časnik izdao taj nalog. No kako je na trenutak ostao nepomičan na

mjestu, gledajući netremice u časnikove pakosne oči, ćutio je kako

se u njemu gomila barut, a plamen stijenjka paluca sve bliže i

opasnije, i dok je instinktivno sve to gledao, njega je sve više

obuzimala ona čudna strpljivost i bezvoljnost što nikada neće da još

jače rasplamtjeti jar u čovjeka ionako već bijesna. Takva nevoljkost,

ukoliko se uopće javlja, javlja se poglavito u ljudi zaista hrabrih, čak

i onda kad ih kinje, i ta je neobična ustrpljivost, to bezimeno

priviđenje, ovladalo Steelkiltom.

Zato svojim običnim glasom, tek ponešto malaksalim zbog

časovitog umora, on mu odgovori da njegov posao nije mesti

palubu, pa je i neće pomesti. A zatim, i ne spomenuvši nečist koju je

ispolcem valjalo ukloniti, on pokaza na tri mladića koji su obično

radili taj posao, te nisu bili određeni za rad kod sisaljke, a cijelog

dana nisu gotovo ništa radili, ili su radili vrlo malo. No Radney nato

samo promrsi kletvu, i nadasve uvredljivo i zapovjedno ponovi

svoje naređenje, te se s bačvarskim batom u uzdignutoj ruci, što ga

je bio dohvatio s obližnjeg bureta, poče primicati jezernjaku, koji je

sveudilj sjedio na svome mjestu.

Onako ugrijan i uzbuđen od naporna rada na crpaljkama, uza

svu svoju prvotnu strpljivost, Steelkilt, sav mokar od znoja, samo je

s mukom mogao otrpjeti i podnijeti božmanov postupak, no ipak,

zatomljujući bijes što je u njemu uzavreo, ostade uporno na svome

sjedištu sve dok mu razjareni Radney nije počeo zamahivati batom

tik pred nosom, bijesno se izdirući na nj da smjesta izvrši njegovu

283

zapovijed.

Steelkilt se diže te, polagano obilazeći oko vitla, dok ga je

božman slijedio ustopu i prijeteći vitlao svojim batom, odlučno

ponovi da neće izvršiti naređenje. No videći gdje njegova strpljivost

nema nikakva uspjeha, strašnom i neizrecivom prijetnjom svoje

zgrčene pesnice pokuša opomenuti razbješnjela čovjeka, ali ni to

nije ništa koristilo. I tako njih dvojica u krugu obiđoše polako oko

vitla, te jezernjak najposlije odluči da više ne uzmiče, svjestan da je

njegovu strpljenju došao kraj; zastade kod tambuća te će svome

starješini:

— Gosparu Radney, neću vas poslušati. Maknite bat, ili se

čuvajte!

No časnik, koji je već unaprijed bio osuđen na propast, prikuči

se još bliže jezernjaku, koji je stajao kao ukopan, i zamahnu teškim

batom svega palac od jezernjakovih zuba te izli na nj pljusak

najpogrdnijih psovki. Ne ustuknuvši ni za dlaku, Steelkilt uperi

pogled kao nesmiljen bodež u njegove oči, stežući grčevito pest

svoje desnice, koju je još uvijek skrivao iza leđa, te reče svome

progonitelju da će ga na mjestu ubiti ako ga batom samo okrzne po

obrazu. No bogovi su, gospodo, već unaprijed osudili onog

mahnitaša na smrt. Bat taknu obraz, a časniku se istog časa čeljust

već zarinula u grkljan, te on pade na bukaportu, a krv iz njega

mlaznu ko iz kita.

Prije no što je prvi krik mogao odjeknuti po kasaru, Steelkilt

snažno potrese jednu od zapona228 što su se gore visoko vezivale za

jarbole, na kojima su dva njegova druga Kanalca bili od straže.

— »Kanalci!« — uskliknu Don Pedro. — U naše je luke

doplovilo već mnogo kitarica, ali još nikad ne čusmo za te vaše

Kanalce. Oprostite, ali recite nam prvo tko su i što su ti Kanalci?

— Kanalci, Don Pedro, to su vam lađari koji brodare po našem

velikom kanalu Erie. Za nj ste valjda čuli?

— Nisam, señor. U ovim našim stranama, u ovoj pospanoj i

toploj zemlji lijenosti i tradicije, malo se zna o vašem junačkom

Sjeveru.

— Uistinu? No onda, natočite mi još jednu čašu, Don Pedro.

228 Zapone, odeblji katranirani konopi što služe za učvršćivanje jarbola, a

protežu se od jarbola do palube. — Prev.

284

Vaša je chicha229 izvrsna, a prije negoli nastavim svoju priču, reći ću

vam tko su i što su naši Kanalci, jer će takvo izvješće još bolje

osvijetliti moju priču.

— Njihov život prolazi kanalom dugim tristo i šezdeset milja230,

gospodo, duž čitave države New York, kroz mnoge i gusto naseljene

gradove i napredna sela, kroz prostrane, puste i nenastavane

močvare i kroz bogata, obrađena polja, čuvena sa svoje

besprimjerne plodnosti, duz biljarskih dvorana i zabavišta, kroz

tajanstvenost šuma i planina, ispod rimskih lukova nad indijanskim

rijekama, kroza sunčane i sjenovite predjele, pored sretnih ili

slomljenih srdaca, kroz prostranstva gordih krajeva kojima protječe

divni Mohawk,231 a napose uzduž mnogih kao snijeg bijelih crkvica,

kojima su krovišta na tornjevima gotovo nalik na miljokaze! Kroza

sve to prolazi neprekidna bujica života venecijanski izopačena, često

ogrezla u bezakonju. To vam je pravi Ashanti,232 gospodo: tu se diže

cika i vika pogana, svuda ih možete naći, pred vratima, pod

otegnutom sjenom i u zaklonu crkava. Jer kao što je zapaženo da se,

po nekoj čudnoj slučajnosti, gradski lupeži uvijek nastanjuju oko

sudnice, tako isto, gospodo, baš na najsvetijim mjestima nalazimo

najviše grešnika.

— Ne prolazi li tamo redovnik? — upita Don Pedro, šaljivo

hineći zabrinutost i gledajući niz plazu,233 punu svijeta.

— Naš je prijatelj sa sjevera sretan što inkvizicija gospe

Izabele234 u Limi već izumire — nasmija se Don Sebastian. —

Nastavite, señor!

— Samo časak! Oprostite! — uskliknu jedan iz družine. — U

ime svih nas stanovnika Lime želim vam, gospodine mornaru, samo

kazati kako nije izmaklo našoj pažnji da ste, govoreći o

izopačenosti, bili tako obzirni te ste se u svojoj usporedbi poslužili

dalekom Venecijom, a ne našim gradom Limom. O, nije potrebno

229 Chicha (čiča), alkoholno piće što se u Južnoj Americi dobiva fermentacijom

kukuruza u zašećerenoj vodi. — Prev. 230 Otprilike 586 km. — Prev. 231 Rijeka u državi New York, s prekrasnim vodopadima; utječe u Hudson. —

Prev. 232 Ashanti (Ašanti), nekadanja britanska kolonija u Zapadnoj Africi, dio Zlatne

Obale. — Prev. 233 plaza, španjolski: trg. — Prev. 234 Kraljica Izabela Kastilska (1451.-1504.), žena Ferdinanda Aragonskog,

ujedinila Španjolsku, omogućila Kolumbove ekspedicije, uvela inkviziciju. — Prev.

285

da se klanjate i da ste tobože iznenađeni. Ta i vama je zacijelo

poznata uzrečica uzduž čitave ove obale: »Izopačen kao Lima!« —

uzrečica koja je u skladu s vašim primjedbama: ima više crkava

nego biljarskih stolova, crkava uvijek otvorenih, gdje je sve

»izopačeno kao Lima«. A tako je i u Veneciji! Bio sam ja ondje, u

svetom gradu blaženog evanđeliste svetog Marka! Očisti ga, sveti

Dominiče! Amo čašu! Hvala! Napunih je razom, a sad nastavite

svoju priču!

Slobodno prikazan u svom zanimanju, gospodo, Kanalac bi

predstavljao sjajnog junaka neke drame, tako je silno i slikovito zao

i opak. Kao što je Marko Antonije235 provodio dane i dane u čamcu i

plovio duž zelenih i cvjetnih obala Nila, tako i Kanalac planduje na

palubi i na očigled sviju ljubaka sa svojom Kleopatrom rumenih

obraza i meškolji se lijeno na Božjem suncu. Ali tek što stupi na

obalu, sva se njegova ženstvena mekušnost raspline. Njegov ponosni

lupeški izgled i široki klopavi šešir, nakićen šarenim vrpcama,

nagovješćuju njegovu visoku vrijednost. On je strah i trepet

nasmiješenoj nevinosti onih sela kroz koja prolazi svojim brodom, a

ni u gradovima nisu poželjni njegovo garavo lice i njegova drska

razmetljivost. Jednom, kad sam se skitao po njegovu Kanalu, jedan

od tih Kanalaca učinio mi je veliku uslugu — neka mu je velika

hvala, nikad mu to neću zaboraviti! U čovjeka nasilna često će se

naći poneka osobina zbog koje mu se sve ostalo prašta: isto će tako

često nevoljniku koji je zapao u škripac, bratski pružiti svoju snažnu

desnicu kao što će i opljačkati kakva gavana. Ukratko, gospodo,

divljinu toga kanalskog života razabrat ćete vrlo zorno po tome što

se u našem oporom i teškom kitolovačkom zvanju često zaposluju

ljudi koji su tamo završili školu, te što kapetani-kitolovci ni prema

kojim drugim mornarima, ma kojoj ljudskoj rasi pripadali, nemaju

tako malo povjerenja kao prema njima, izuzevši možda sidneyske

pomorce. A to je čudnije što za tisuće naših seoskih dječaka i

mladića koji su rođeni na obalama Velikog kanala, to pokusno,

ondje provedeno vrijeme jest jedino prijelazno stanje između dvije

mogućnosti: ili da mirno čekaju žetvu na kakvu kršćanskome žitnom

polju, ili da vratolomno zaplove divljim vodama.

235 Marko Antonije (82.-30. pr. Krista), Cezarov rođak i pomagač u

građanskom ratu, zaljubio se u egipatsku kraljicu Kleopatru, nakon poraza kod

Aktiona počinio samoubojstvo. — Prev.

286

— Razumijem, razumijem! — vatreno će Don Pedro,

prolijevajući kapljice chiche po svome srebrnastom opršnjaku. —

Čovjek ne mora putovati! Sav je svijet kao Lima! A ja sam mislio da

su ljudi na vašem trijeznom Sjeveru hladni i kreposni kao hridi. Ali

pričajte nam dalje!

Prekinuo sam svoju priču na onome mjestu kad je jezernjak

potresao jednom od zapona. Tek što je to učinio, već ga okružiše tri

mlađa časnika i četiri harpunaša, te ga srušiše na palubu. No,

kliznuvši niz zapone poput pogubnih kometa, Kanalci sunuše usred

graje, nastojeći da svog zemljaka odvuku prema kaštelu. Pritom im

pomagahu i ostali mornari, te se razvi sveopći metež, dok je valjani

kapetan, držeći se podalje od svake opasnosti, s ostvama u ruci,

poskakivao gore-dolje i dovikivao svojim časnicima da samo čvrsto

poduhvate toga mahnitog lupeža, te da ga dotjeraju na kasar. Ovda-

onda zalijetao se uz rub gužve pa, gađajući svojim ostvama u

sredinu, pokušavao ubosti predmet svoje srdžbe. No sa Steelkiltom i

njegovim razbijačima nije nitko mogao izići nakraj: njima uspije da

se popnu na kasar, gdje su brže-bolje okrenuli tri-četiri velike bačve

u smjeru motovila, i tu su se ti Parižani mora236 zabarikadirali.

— Iziđite odatle, vi gusari! — zagrmje kapetan prijeteći im

dvama pištoljama koje mu je kamarot donio iz kabine. — Iziđite,

ubojice!

Steelkilt skoči na barikadu te se prošeta tamo-amo, uporno i

zadrto prkoseći pištoljima, ali jasno objavljujući kapetanu da će se,

ako ga kapetan ustrijeli, sva posada krvavo pobuniti. Bojeći se u

duši da bi se to i te kako moglo obistiniti, kapetan malko popusti, ali

ipak zapovjednim glasom pozva pobunjenike da se smjesta vrate na

dužnost.

— Hoćete li nam obećati da nas nećete ni taknuti ako se

vratimo? — upita ga kolovođa.

— Smjesta da ste se vratili na dužnost! Smjesta! Ništa ja ne

obećavam, smjesta na posao! Zar hoćete da nam brod potone kad u

tako opasnim časovima bježite od posla? Na posao! — i ponovno

diže jedan pištolj.

— Da brod potone? — vikne Steelkilt. — Da, da, neka potone!

Nijedan od nas neće ni rukom maknuti ako nam ne obećate da nas

236 Aluzija na Parižane koji su se za vrijeme revolucije borili na barikadama. —

Prev.

287

nećete ni šibnuti! Što velite na to, mornari? — obrati se zatim

svojim drugovima. Kao odgovor odjeknu divlje klicanje.

Jezernjak je sada čuvao stražu na barikadi, ne puštajući ni na

čas kapetana iz vida, a ovda-onda izvikujući sažete rečenice, nalik

na ove: »Nije naša krivnja! Nismo htjeli. Lijepo mu rekoh neka

skloni bat! Ono je bio posao maloga, a ne moj! Trebalo je da me

otprije bolje poznaje! Rekoh mu da ne draži bika! Sve mi se čini da

sam slomio prst o njegovu poganu vilicu! Nisu li sjecalice tu pod

provom? Nego dajte samo ostve amo, drugovi! Gospoda mi,

kapetane, pamet u glavu! Recite samo jednu riječ! Što ste se toliko

zainatili? Zaboravite što je bilo, i mi ćemo svi na posao! Postupajte s

nama pristojno, i mi smo vaši. Ali se ne damo bičevati!«

— Vratite se na posao! Ništa ne obećavam! Smjesta na posao,

velim vam!

— Pazite! — usklikne jezernjak dižući ruku prema njemu.—

Ima nas ovdje više, a među njima i ja, koji smo se ukrcali za ovo

putovanje, je li tako? A kako i sami znate, kapetane, mi možemo

slobodno tražiti da nas iskrcate čim samo oborimo sidro, i zato ne

želimo nikakve kavge, jer to nam ne ide u račun. Mi smo za red i

mir, ali se ne damo bičevati.

— Na posao! — zagrmje kapetan.

Steelkilt časkom pogleda oko sebe, pa će ovako:

— Reći ću vam, kapetane, što je i kako je. Umjesto da vas

ubijemo i dođemo na vješala zbog takva dronjava nitkova, mi evo

nećemo ni dirnuti u vas ukoliko vi ne udarite na nas. No sve dok ne

kažete riječ da nas nećete bičevati, mi nećemo ni prstom maknuti,

nećemo na posao!

— Dolje pod pramac, onda, marš dolje pod pramac, i tamo ću

vas držati dok vam ne dojadi! Dolje!

— Da idemo? — zavikne kolovođa svojim ljudima. Većina ih

je bila protiv toga, no najposlije, pokoravajući se Steelkiltu, siđoše

ispred njega u svoju mračnu jazbinu i nestadoše ondje mumljajući

poput medvjeda u pećini.

A kad je jezernjakove glave nestalo ispod razine podnice,

kapetan i njegovi ljudi skočiše na barikade, te odmah zalupiše

poklopnim vratima. Stadoše na njih te počeše glasno dozivati

kamerijera da im donese teški lokot od tambuća. Zadignuvši malo

pokrov, kapetan prosikta nešto kroz otvor, opet ga spusti i škljocnu

bravom nad pobunjenicima, kojih je bilo desetak, ostavljajući na

288

palubi dvadesetak ili nešto više ljudi koji su se dosad držali po

strani.

Svu noć su svi časnici bili na straži, i na kaštelu i na kasaru, a

napose oko tambuća i špiraja na pramcu, jer su se pobojavali da bi

buntovnici mogli prevaliti pregradu,237 te kroz špiraj izmiliti na

palubu. No mračni noćni sati protekoše mirno, a mornari su sveudilj

teško rabotali, crpeći vodu, te je na mahove lupa odjekivala cijelim

brodom u mračnoj noći.

Kad je svanulo, kapetan pođe na pramac i lupne o palubu, te

pozove zatvorenike da se.vrate na posao. No oni odbiše uz dernjavu.

Spustiše im tada vodu i dobaciše nekoliko pregršti dvopeka. Nato

kapetan ponovno škljocnu ključem, stavi ga u džep i vrati se na

kasar. Tako se to ponavljalo dvaput na dan tijekom tri dana, no

četvrtog jutra, kad je odjeknuo uobičajeni poziv, začu se prvo neko

prigušeno komešanje i prepiranje, i iznenada četiri čovjeka skočiše

van, izjavljujući da su spremni vratiti se na posao. Zagušljiv,

smradan zrak, gladovanje, a k tome možda još i strah od konačne

kazne prisiliše ih da se predaju na milost i nemilost. Ohrabren time,

kapetan ponovi svoj poziv ostalima, no Steelkilt mu odozdo dobaci

strašnim izrazom neka zaveže gubicu i neka se tornja onamo kamo i

spada. Petog se jutra još trojica pobunjenika iskobeljaše iz očajnih

ruku koje su ih silom nastojale zadržati, te skočiše na palubu. Ostade

ih samo još trojica.

— Neće li biti najbolje da se sad i vi vratite na posao? —

bezdušno se naruga kapetan.

— Samo vi nas opet zaključajte! — doviknu Steelkilt.

— Svakako, svakako! — odvrati kapetan, i ključ ponovno

škljocnu.

I tako se dogodilo gospodo, da je, razjaren otpadništvom

sedmorice svojih donedavnih drugova, ogorčen podrugljivim

glasom koji ga je čas prije pozivao na predaju, i napol izludio od

duga tamnovanja u mračnoj čamotinji u kojoj samo što nije

presvisnuo od ljuta očaja, tada se dogodilo da je Steelkilt predložio

dvojici Kanalaca, koji su sve dotad, kako se činilo, mislili navlas

kao i on, da za idućeg poziva na predaju provale iz svoje jazbine, te

oboružani svojih ubojnim nožinama, dugim, svinutim teškim

sjecalicama sa dva drška, jurnu glavom bez obzira od pramca do

237 Nutrina broda razdijeljena pregradama u više prostorija. — Prev.

289

krme, da tako u đavolskoj najezdi i bezizlaznu očaju pokušaju

zagospodariti brodom, ako bi to bilo moguće. Sam će to učiniti, reče

im on, bez obzira na to hoće li ga oni slijediti ili ne. To je posljednja

noć koju će provesti u tome brlogu. No ona dvojica nisu se ni

najmanje protivila toj osnovi; prisezahu kako su na sve spremni, pa i

na najmahnitiji pothvat — riječju, baš na sve, osim na predaju.

Svaki je od njih čak htio biti prvi na palubi kad kucne čas da provale

i jurnu naprijed. No, tome se njihov vođa s istom žestinom opirao,

tražeći to prvenstvo za sebe, i to tim više što ona dvojica nikako da

jedan drugome u tom pogledu popuste, a obojica nisu mogli biti prvi

u jurišu, jer se ljestvama samo pojedinačno moglo uspinjati. I tada

se, gospodo, zbila ona bijedna prijevara te dvojice poganih

izdajnika.

Čuvši za bjesomučnu namjeru svoga vođe, obojica njih kao da

su se svaki za se odjednom odlučili na tu gadnu izdaju, naime — da

kao prvi provali van, da bi se kao prvi od trojice, iako posljednji od

one desetorice, predao, i tako stekao ma i najmanje pravo na milost.

No kad im je Steelkilt obznanio svoju neoborivu odluku da ih

predvodi i u tom posljednjem ludom pothvatu, oni na neki način,

kao uslijed tajanstvenog djelovanja zajedničkog im lupeštva,

udružiše svoje dvije dotad posebne himbene osnove, te kad njihova

vođu svlada san, oni u tri kratke rečenice otkriše jedan drugome

svoju dušu, konopima svezaše spavača i konopom mu začepiše usta,

te o ponoći udariše u viku da dozovu kapetana.

Misleći da je posrijedi ubojstvo i već mirišući krv u noćnoj

tami, on sa svojim naoružanim časnicima i harpunarima pojuri na

kaštel. Za nekoliko minuta otvoriše otvor, te ona dva izdajnička

ortaka stadoše potezati van svoga vođu, koji se, vezanih ruku i nogu,

svejednako bacao i otimao, dok obojica uzeše u isti mah isticati

svoje zasluge što su svladali čovjeka koji je bio čvrsto naumio da

ubija. No sve njih povezaše i odvukoše na palubu kao zaklanu

marvu, te ih onda, sve jednoga do drugoga, povješaše o pripone

krmenog jarbola, kao tri zaklane svinje, da vise tako do jutra.

— Prokleti bili! — vikao je kapetan i bijesno pred njima

koračao gore-dolje. — Ni gavrani vas ne bi kljuvali, nitkovi pogani!

Kad bi u zoru, a on sazva sve ljude na okup, te postrojivši one

koji se bijahu pobunili, odijeljeno od onih koji nisu sudjelovali u

zavjeri, reče prvima kako mu je bila namjera da ih sve izbičuje. I

trebalo bi tako, poslije svega, i morao bi tako, jer to zahtijeva

290

pravda, no zasad, budući da su se navrijeme predali, pustit će ih da

prođu samo s ukorom, te im ga i podijeli, onako po narodnu.

— A što se vas tiče, crkotine razbojničke — obrati se onoj

trojici povješanih na snasti — vas sam nakanio rasjeckati i umijesim

za kazan!

I dohvativši konop, poče onu dvojicu izdajica svom snagom

mazati po leđima, dok nije zamro i posljednji vrisak njihova jecanja,

a glave im beživotno klonule ustranu, onako kao što na slikama

prikazuju onu dvojicu razbojnika na križu.

— Zglob mi se na ruci uganuo od mlaćenja! — uskliknu

najposlije — ali je još preostalo za tebe, kočoperni pjetliću, koji se

nisi htio predati! Odčepite mu usta, pa da čujemo što ima reći u

svoju obranu!

Obnemoglom buntovniku načas zadrhtaše zgrčene čeljusti, a

onda, mučno okrećući glavu, zausti siktavim glasom:

— Evo što imam reći, i dobro to upamtite: ako me budete

bičevali, ubit ću vas!

— Uistinu? Onda pogledaj koliko te se bojim! — i kapetan

zamahne konopom da ga udari.

— Bolje vam je, nemojte! — prosikta jezernjak.

— Ali kad moram! — i konop ponovno uzmahnu unatrag, da

udari.

Steelkilt tad psiknu nešto što nitko nije mogao čuti doli

kapetan, i ovaj se, na najveće čudo svih mornara, trže te ustuknu,

zatim dva-tri puta žurno prođe palubom, a onda odjednom odbaci

konop i reče:

— Neću, pustite ga! Odvežite ga! Čujete li?

No u času kad mlađi časnici potrčaše da izvrše tu zapovijed,

neki čovjek, blijed i zamotane glave, priđe te ih zadrža. Bijaše to

Radney, prvi časnik. Otkad je dobio onaj udarac, ležao je na svom

ležaju, no jutros, čuvši buku i graju na palubi, iskobeljao se sa svog

ležišta, te je sve do tog časa promatrao čitav prizor. Usta su mu bila

tako izranjena te je jedva mogao govoriti, no smumlja nešto kako je

on i nakan i kadar izvršiti to čega se kapetan boji. I u tim riječima

pograbi konop te se primače svome sputanom neprijatelju.

— Kukavice! — zasikta jezernjak.

— Jesam, ali primi ovo od mene!

No baš kad ga je časnik htio udariti, buntovnik psiknu, i

uzdignuta se ruka ukoči. Časak oklijevaše, a zatim, ne krzmajući

291

više nimalo, učini kako je i rekao, usprkos Steelkiltovoj prijetnji, ma

što ona značila. Zatim su svoj trojici razrezali uže kojim su bili

vezani; svi su ljudi poslani na posao, a sisaljke što su ih posluživali

zlovoljni i mrki mornari zveketale su kao i prije.

Tek što je toga dana pao mrak i smjena pošla pod palubu, s

kaštela se zaori graja, a ona dvojica izdajica, dršćući i tresući se,

stadoše opsjedati vrata kabine: govorahu kako se više ne usuđuju

biti zajedno s ostalom momčadi. Koliko god im prijetili, ćuškali ih i

nogom cakali, ništa nije pomoglo, nikako da ih se riješe, te su ih

najposlije, na njihovu molbu i navaljivanje, morali smjestiti u štivu,

da ih tako spase od ostalih. No ipak se kod ostale posade nije

zapažao ni najmanji znak ponovne bune. Naprotiv, kao da su, i to

baš na Steelkiltov poticaj, odlučili sačuvati savršeni mir i poslušnost

sve do kraja, te u masi napustiti brod tek što stignu u luku. No, da bi

se što prije taj put dokrajčio, odlučili su još nešto drugo — a to je da

ne izvikuju više svoj zov kad slučajno ugledaju kita. Jer, unatoč

činjenici da je brod puštao vodu i još koječime drugim bio ugrožen,

»Town-Ho« je ipak čuvao redovitu stražu na svojim jarbolima, a

njegov kapetan bio svakog časa spreman spustiti svoje čamce u

potjeru za kitom, baš kao prvog dana kad je njegov brod zaplovio. I

Radney bi drage volje zamijenio svoj bolesnički ležaj s lovačkim

čamcem, uvijek pripravan, onako zavijenih vilica, da smrtnim

udarcem zauvijek začepi razjapljene ralje morske nemani.

Premda je jezernjak uspio privoljeti ljude da mirno otrpe i da se

poslušno vladaju, ipak nije nikom odavao svoje namjere (barem dok

sve ne bude gotovo) u pogledu vlastite osvete nad čovjekom koji ga

je ranio do dna srca. Pripadao je straži prvog časnika Radneya; a taj

je mahnitac, upravo kao da je želio da se što prije sukobi sa svojom

zlom sudbinom, i poslije onog kažnjavanja, i usprkos izričitim

kapetanovim savjetima, uporno i dalje predvodio svoju noćnu

stražu. Na tome je, i na još nekim okolnostima, Steelkilt planski

snovao svoju osvetu.

Radney imađaše nimalo mornarsku naviku da noću sjedi na

ogradi gornje palube, naslanjajući se jednom rukom o razmu čamca

koji je tu visio, nešto iznad brodskog boka. Svima je bilo dobro

poznato da je u tom stavu znao ponekad i zadrijemati. Između

čamca i broda bio priličan razmak, a ispod toga šumjelo more.

292

Steelkilt je proračunao da će njega zapasti iduća smjena238 na

kormilu u dva po ponoći, trećeg dana od onog jutra kad su ga

njegovi drugovi bili izdali. Za sve vrijeme što je bio pod pramcem

on je u svojim slobodnim časovima sve nešto sukao i vrlo pomno

pleo.

— A što ti to pleteš? — upitat će ga neki drug.

— Što misliš: na što je nalik?

— Pa, to kao da je uzica za tvoju torbu, ali mi je zaista čudna.

— Prilično čudna, a? — nato će jezernjak držeći pletivo u

ispruženoj ruci. — Ali mislim da će dobro služiti. Nego, druže,

nemam dosta dretve: imaš li ti štogod?

Ali dretve ni u koga ni za lijek.

— E, onda mi valja do prijana Rada — i ustade te da će na

kasar.

— Nisi valjda naumio da je upravo u njega zamoliš? — upita

jedan od mornara.

— A zašto ne? Zar misliš da mi neće učiniti tu malu uslugu,

druže, pogotovu kad je, na kraju krajeva, njemu namijenjena?

I ode časniku, zagleda mu se mirno u oči te ga zamoli za malo

dretve da popravi svoj ležaj. Dade mu je, no nitko nije nikad više

vidio ni dretve ni uzice, ali s večera, kad je jezernjak stavio na ležaj

svoj mornarski kaput da mu posluži kao uzglavlje, umalo što mu se

iz džepa ne otkotrlja željezna, mrežom opletena kugla. Dvadeset i

četiri sata nakon toga, kad je imao zauzeti mjesto uz nijemo kormilo

— a blizu čovjeka koji je tako olako znao zadrijemati nad grobom

što uvijek zjapi ispod svakog mornara — najposlije kucne odsudni

čas, i Steelkilt, koji je sve unaprijed zasnovao i predvidio, zamišljao

je da već pred sobom vidi časnika ispružena, ukrućena i hladna, s

razmrskanim čelom.

Ali neki luđak, gospodo, spasio je onoga što je htio biti ubojica

i sačuvao ga od krvavog djela što ga bijaše zasnovao. No, ipak je

jezernjak bio osvećen, potpuno i savršeno, premda on sam nije

postao osvetnikom. Po nekom tajanstvenom udesu kao da se samo

nebo umiješalo te izvršilo odmazdu koju je on naumio izvršiti.

Bilo je to baš sutradan iza svitanja, prije nego što je sunce

granulo: dok su ljudi prali palubu, neki tuponja s otoka Tenerife,

238 Na kormilu su se mornari izmjenjivali svaka dva sata, a ne kao ostala smjena

straže svaka četiri. — Prev.

293

koji je lijevao vodu u glavne žljebove, odjednom podviknu: »Eno se

valja, eno se valja!« Isuse, kakva li kita! Bijaše to Moby Dick.

— Moby Dick! — usklikne Don Sebastian. — O sveti

Dominiče! Zar i kitovi imaju krštenje, gospodine mornaru? Koga vi

to zovete Moby Dick?

— Neobično bijelu i slavnu i nadasve pogubnu besmrtnu

neman, Don Sebastiane! No to bi bila i suviše duga priča.

— Pričajte, pričajte! — povikaše svi mladi Španjolci, saletjevši

me sa svih strana.

— Ne, ne, gospodo, nije moguće! Sad vam ne mogu ispričati!

Dajte mi da malo odahnem, gospodo!

— Chicha, chicha! — povika Don Pedro. — Naš junački

prijatelj kao da je problijedio! Napunite njegovu praznu čašu!

— Nije potrebno, gospodo: samo časak, i ja ću nastaviti.

Dakle, gospodo, opazivši Bijelog kita u daljini od jedno

pedeset jarda od broda, a smetnuvši s uma dogovor svih članova

posade, čovjek s Tenerifa u svom je prvom uzbuđenju sasvim

nesvjesno uskliknuo iza glasa čim je opazio onu grdosiju, koju su

mrke straže na trima jarbolima dakako već nešto prije ugledale, ali

se nisu oglasile. Sada nastade veliko komešanje i uzbuđenje. »Bijeli

kit! Bijeli kit!« povikaše kapetan, časnici i harpunaši svi u isti mah,

nimalo zastrašeni kojekakvim glasinama, a svi nošeni željom da se

dočepaju te tako čuvene i dragocjene ribe. Zlovoljna je pak

momčad, kunući i psujući, ispod oka zirkala u stravičnu ljepotu te

mliječnobijele grdosije, obasjane zrakom sunca koje se upravo

pomaljalo — te goleme mase što se valjala, blistala i svjetlucala kao

živ opal u modrini jutarnjeg mora. Čudna i kobna neizbježnost

prožima, gospodo, cio tok ovih zbivanja, kao da je sve to bilo još

prije postanka svijeta na rovašu vremena zabilježeno i unaprijed

određeno i dosuđeno. Buntovnik bijaše časnikov pramčanik, i kad bi

hajka pristizala plijenu, njegova je dužnost bila da sjedi do njega, i

dok bi Radney stajao na pramcu, s kopljem u ruci, on je po njegovoj

zapovijedi morao popuštati i uvlačiti uže. Znajte i to da je časnikov

čamac ubrzo pretekao ostale, pošto su sva četiri bila spuštena u

more, a nitko nije tako urlao i s tolikim zanosom i uživanjem

podvriskivao kao baš Steelkilt, kad je prionuo na veslo. Poslije

nekoliko snažnih zaveslaja, harpunaš njihova čamca pogodi kita, i

Radney, s kopljem u ruci, skoči na pramac. On je u lovu uvijek bio

kao pomaman. I sad je prigušeno urlao neka ga primaknu najvišem

294

dijelu kitove leđine. I njegov ga je pramčanik živo i bodro prigonio

sve bliže i bliže kroz blistavu pjenu kojoj se prskavo bjelasanje

slijevalo s onom drugom bjeloćom, kitovom. Iznenada čamac tresnu

kao o neki podvodni greben, naže se i izbaci časnika koji je stajao na

pramcu. Istog časa kad je časnik pao na kliska kitova leđa, čamac

poskoči, odbačen valom, dok je Radney, s protivne strane, niz bok

nemani sjurio u more. Uzmahivao je kroz pjenu i na časove se

nejasno vidio u toj zamagljenosti kako se u divljem bijesu i očaju

bori i otima da bi izmakao pogledu Moby Dicka. No kit u hipu

zamliječi i zavrtači silan vilìmân,239 te srnuv uokrug, zahvati plivača

u svoje ralje, šiknu sa svojim plijenom u visinu, a zatim naglavce

opet sunu pod vodu i nesta u dubini.

Za to je vrijeme jezernjak, tek što je osjetio prvi udar o dno

čamca, popuštao uže, da čamac izvuče iz kovitljanja strahotnog vira,

i mirno je samo gledao, preturajući svoje misli. No kad je čamac

iznenadnim strašnim trzajem bio potegnut dolje, jezernjak se naglo

trže i strelovitim potezom noža presiječe uže — i kit je bio

slobodan. Malo zatim Moby Dick opet iskrsnu iz valova, nedaleko

od njih, s dronjcima Radneyjeve crvene košulje među zubima što su

smoždili i samljeli nesretnika. Sva četiri čamca ponovno zametnuše

hajku, no kit lukavo izmicaše, te se konačno netragom izgubi.

»Town-Ho« se navrijeme dohvatio luke, pusta divljeg žala,

gdje nije bilo civiliziranih ljudi. Tu, pod vodstvom jezernjaka,

mornari, osim njih petorice-šestorice, ostaviše brod i namjerice

odoše u palmovu šumu, ne bi li uspjeli (a i jesu uspjeli) urođenicima

ugrabiti veliki dvostruki ratni kanu240 i da dignu jedra put neke druge

luke.

Kako se brodska posada sada prorijedila i spala na svega šaku

ljudi, kapetan dozva u pomoć otočane, da pomognu pri mučnom

poslu da se brod polegne na bok i da se okrpaju bušotine i

raspukline. Šačica je bijelaca bila i dan i noć primorana na toliku

budnost prema svojim opasnim saveznicima, i tolikim su se krajnjim

naporom zamučili oko toga tako tegotnog posla da su bili potpuno

iznureni i malaksali. Kad je najposlije brod bio opet spreman za

plovidbu, kapetan se nije usudio sa tako teškim brodom krenuti na

put. Posavjetovao se sa svojim časnicima, usidrio brod što je mogao

239 Veliki vir. — Prev. 240 Dva čamca poprečnom gredom pretvorena u jedan. — Prev.

295

dalje od obale, izvukao oba brodska topa na provu, nabijena i

spremna za paljbu, i dovukao i porazmjestio muškete241 po kasaru,

pa opomenuvši urođenike neka se ne približuju ako im je život mio,

povede jednog urođenika sa sobom, ukrca se u svoj najbolji lovački

čamac, razape jedro, te s vjetrom u krmu zaplovi put Tahitija, koji je

bio udajen pet stotina milja, da ondje nađe ljude za pojačanje svoje

posade.

Jedrili su tako i četvrtog dana ugledali velik kanu koji kao da se

zaustavio uz neki niski koraljni otok. Kapetan zakrenu ustranu da

mu se ukloni, no urođenički čamac krenu ravno prema njemu, te ne

potraje dugo kad ga stade dozivati Steelkiltov glas, pozivajući ga da

spusti jedro, jer da će mu inače potopiti čamac. Kapetan trže pištolj.

Stojeći jednom nogom na jednome, a drugom nogom na drugome

pramcu svojih spojenih čamaca, jezernjak mu se smijao u brk,

uvjeravajući kapetana da će ga, ako pištolj samo škljocne, sahraniti

u toj zapjenjenoj morskoj bibavici.

— Što hoćeš od mene? — kliknu kapetan.

— Kamo plovite i koja vam je namjera? — upita ga Steelkilt.

— Steelkilt, odgovorite! I samo nikakvih laži!

— Plovim na Tahiti, da potražim druge ljude.

— Vrlo dobro. Pustite me na svoj čamac. Dolazim u

miroljubivoj namjeri.

I rekavši to skoči s kanua, dopliva do čamca, prebaci se preko

prislona i sučeli se s kapetanom.

— Prekrižite ruke i zabacite glavu, gospodine! A sad govorite

za mnom: »Kunem se da ću, čim Steelkilt ode, otploviti do onog

tamo otoka i ostati ondje šest dana! Ako ne uradim kako rekoh,

strijela me nebeska namjestu ubila!«

— Dobar učenik! — nasmija se jezernjak. — Adios, señor! — i

skočivši u more, zapliva natrag k svojim drugovima.

Držeći kapetanov čamac sveudilj pod okom dok nije bio

izvučen na kopno i privezan uz korijenje kokosovih palma, Steelkilt

razape jedro zajedri nizvjetar i sretno stigne na Tahiti, kako bijaše i

naumio. Tu ga posluži sreća; dva su broda imala upravo krenuti u

Francusku, a nekim sretnim slučajem nedostajalo im je baš onoliko

ljudi koliko je naš pomorac predvodio. Svi se ukrcaše i tako

zauvijek izmaknuše svom dojakošnjem kapetanu, ukoliko ih je on

241 Starinske puške. — Prev.

296

uopće namjeravao predati vlastima.

Desetak dana poslije odlaska francuskih brodova, stiže čamac, i

kapetanu valjade ukrcati nekoliko civiliziranijih Tahićana koji su

barem donekle bili upućeni u mornarski posao. Unajmivši malu

urođeničku škunu, s tim se ljudima vrati na svoj brod, i pošto tu

nađe sve u redu, nastavi krstarenje.

Gdje se sada Steelkilt nalazi, gospodo, to nitko ne zna, ali na

otoku Nantucketu udovica časnika Radneya sveudilj odlazi na obalu

mora, koje neće da joj izruči mrtvo tijelo njena muža, i u svojim

snima još uvijek gleda strašnog Bijelog kita, koji ga je usmrtio...

*

— Jeste li završili svoju priču? — upita Don Sebastian mirnim

glasom.

— Jesam, Don Sebastiane.

— Onda vas molim i zaklinjem, recite mi po duši i svojoj

savjesti je li ta priča u biti svojoj istinita? Tako je čudesna! Potječe li

iz vjerodostojna izvora? Ne zamjerite što vam tako dodijavam.

— Ni nama ostalima ne smijete zamjeriti, gospodine mornaru,

jer vas ne samo Don Sebastian nego i svi mi ostali zaklinjemo da

nam kažete živu istinu! — prihvati čitavo društvo s najvećim

zanimanjem.

— Gospodo, ima li u »Zlatnoj krčmi« primjerak Svetoga

pisma?

— Nema — odvrati Don Sebastian — ali imam tu u blizini

znanca, vrijedna i poštena svećenika, koji će mi ga začas nabaviti.

Idem da ga pribavim. Ali, znate li da je to ozbiljna stvar?

— Hoćete li biti tako dobri, Don Sebastiane, te povesti i

svećenika?

— Premda kod nas u Limi danas nema više autodafea242 — reče

jedan iz društva svome prijatelju — ipak me strah da bi naš prijatelj

pomorac mogao imati još i nekih neugodnosti s nadbiskupijom!

Stanimo bliže ovamo u prisjenu! Čemu da stojimo tako nasred

mjesečine?

— Oprostite, Don Sebastiane, što tako potrčah za vama, no ja

bih vas molio da nam pribavite najveće Evanđelje, koje možete

242 Auto da fe (španjolski i portug., prema lat. actus fidei = vjerski čin, vjerski

sud), spaljivanje »krivovjernika« koje je inkvizicija osudila na smrt. — Prev.

297

naći!

*

— Evo svećenika, nosi Evanđelje — reče Don Sebastian

ozbiljnim glasom, vraćajući se s nekom osobom visoka rasta i

dostojanstvena izgleda.

— Dopustite mi da skinem šešir. A sad, časni oče, stupite bliže

na svjetlost i pružite mi Evanđelje, kako bih mogao položiti ruku na

nj!

— Tako mi nebesa i časti moje, priča koju vam kazivah,

gospodo, u biti je i suštini svojoj živa istina. Sve je tako kao što

rekoh, jer sam svojim rođenim nogama hodao po palubi onog broda,

jer sam poznavao posadu i jer sam se poslije Radneyjeve pogibije

vidio i razgovarao sa Steelkiltom!

298

55. O NEPODOBNIM CRTEŽIMA ŠTO PRIKAZUJU KITA

Domalo ću vam naslikati, koliko god je to moguće bez platna i

boja, nešto nalik na pravi izgled kita, kako se ovaj stvarno ukazuje

očima kitolovca, i to onda kad je kit privezan uz bok kitarice te se

po njemu može posve lijepo hodati. Stoga možda i neće biti

naodmet da prije toga mimogred spomenem i one čudne slike kita,

rađene po mašti, kojima sve do dana današnjeg čovjek s kopna

iskreno vjeruje. Već je vrijeme da razbijemo zablude što u tom

pogledu vladaju u svijetu, te da dokažemo kako su sve te slike kita

pogrešne.

Lako je moguće da ćemo na najstarije tragove tih umjetničkih

zabluda naići u starih hinduskih, egipatskih i grčkih skulptora.

Oduvijek, već od onih vremena kad je mašta prevladavala u

umjetničkom stvaranju, a bez mnogo obzira na stvarnost i

prirodnost, kad su na mramorom obloženim zidovima hramova, na

podnožjima kipova, na štitovima, medaljonima, peharima i

komadima novca, umjetnici prikazivali dupina u oklopu od ljusaka,

nalik na Saladinov,243 i sa šljemom kao u svetog Jurja — odonda pa

nadalje vladala je slična umjetnička sloboda ne samo na popularnim

slikama koje prikazuju kita nego i u mnogim znanstvenim

prikazivanjima te životinje.

Po svoj se prilici najstariji portret kita, ili barem pokušaj takva

portreta, može naći u čuvenoj podzemnoj pagodi u Elefanti u Indiji.

Brahmani vjeruju da su u tim gotovo bezbrojnim skulpturama te

stare pagode prikazani svi zanati i umijeća, sva ljudska djelatnost

koja se samo može zamisliti, i sve to mnogo stoljeća prije nego što

je stvarno nastalo. I zato i nije nikakvo čudo što je i naše plemenito

kitolovačko umijeće tu nagoviješteno. Spomenuti hinduski kit nalazi

se u posebnom odjeljku na zidu gdje prikazuje inkarnaciju

božanstva Višnu u obličju levijatana, poznata pod imenom Mace

Avatar. I premda je ta skulptura napol čovjek, a napol kit, te se vidi

samo rep, ipak je i taj manji dio kita posve krivo prikazan. Više je

nalik na anakondu244 kojoj se repina stanjuje u šilj nego na široke

243 Saladin (12. stoljeće), osvajač Jeruzalema i junak u borbi protiv križara,

potonji sultan egipatski i sirijski. — Prev. 244 Južnoamerička zmija iz porodice udava, duga 8-9 m. — Prev.

299

plohe veličanstvene repne peraje pravoga kita.

No, pođite u stare galerije slika i pogledajte portret te ribe što

ga je izradio veliki kršćanski slikar Guido,245 ni on nije ništa sretnije

ruke od onoga pretpotopnog majstora. To je slika koja prikazuje

kako Perzej oslobađa Andromedu od morske nemani ili kita. Gdje li

je Guido samo smogao model za takvu čudnu životinju? Ni

Hogarth246 sa slikom »Perzej se spušta na zemlju« nije imao više

sreće. Golema Hogarthova neman pluta na površini te jedva da tone

za palac dubine. Na svojoj grbini ima neku vrstu sjedišta s

baldahinom, a razjapljene nazubljene čeljusti, u kojima se valjaju

valovi, nalik su na Vrata Izdajica, koja iz Temze vodenim putem

vode u Tower. Tu su onda još kitovi-preteče starog Škota

Sibbalda,247 pak Jonin kit, kako je prikazan na otiscima starih biblija

i na bakrorezima drevnih molitvenika. Što da kažemo o njima? A što

se tiče knjigoveškog kita koji se poput loze ovija oko napetih užeta

spuštenih sidara — kako ga knjigoveže prikazuju na pozlaćenim

uvezima mnogih starih, a i novijih knjiga — to je vrlo slikovito, no

sasvim izmišljeno stvorenje, po mom mišljenju puka imitacija figura

na antiknim vazama. Premda ga općenito zovu dupinom, ja tu

knjigovešku ribu smatram pokušajem da se nacrta kit, jer je to i bila

svrha prvoga takva crteža. Tim se amblemom prvi počeo služiti neki

stari talijanski nakladnik248 oko 15. stoljeća, za procvata knjige i

znanosti, a u onim danima, pa sve do relativno još novijeg doba,

općenito se smatralo da je dupin neka vrsta levijatana.

Na vinjetama i drugim ukrasima nekih starih knjiga naći ćete tu

i tamo vrlo čudne i neobične pokušaje da se prikaže kit, te možete

vidjeti kako iz njegove nepresušne glave brizgaju i mlazaju

svakovrsna štrcanja i vodoskoci, vruća i hladna izvor-voda, Saratoga

i Baden-Baden.249 Na naslovnoj strani prvog izdanja »Napretka

znanosti« naći ćete nekoliko čudesnih kitova.

No pustimo na stranu sve te nestručne pokušaje, pa pogledajmo

245 Guido Reni (1575.-1642), talijanski slikar, predstavnik baroka, svojim

sentimentalnim načinom slikanja ( »Evo čovjeka«) vršio jak utjecaj.— Prev. 246 William Hogarth (1697.-1764.), engleski slikar: oštro karakterizirao

ondašnji društveni poredak ( »portret bludnice«, »putujuće glumice u staji«). — Prev. 247 Robert Sibbald (1643.-1720.), profesor medicine u Edinburghu i

prirodoslovac. — Prev. 248 Bijaše to Aldo Manuzio stariji (umro 1515). — Prev. 249 Pisac misli na ljekovitu vodu iz američkog lječilišta Saratoga i njemačkog

lječilišta Baden-Baden. — Prev.

300

slike levijatana na kojima su oni koji znaju nastojali ozbiljno i

znanstveno prikazati kita. U staroj Harrisovoj250 zbirci putopisa ima i

nekoliko bakroreza što prikazuju kitove, a izvađeni su iz neke

holandske putopisne knjige iz godine 1671, s oznakom »Kitolovački

pohod do Spitsberga na brodu 'Jona u Kitu', vlasnik Peter Peterson

iz Frizije«. Na jednoj od tih slika kitovi, nalik na goleme klade, leže

između ledenih brežuljaka, a sjeverni medvjedi šetkaju im se po

leđima. Na drugoj nekoj slici nalazi se neoprostiva pogreška: ondje

kit ima okomito položenu repnu peraju.

Zatim postoji još omašna knjiga velikog formata koju je

napisao neki kapetan Colnett, kapetan engleske duge plovidbe, pod

naslovom »Putovanje oko Cape Horna na Južno more u svrhu

proširenja lova na ulješure«. U toj se knjizi nalazi skica koja je

tobože »Slika Physetera ili ulješure glavate, načinjena prema

jednom primjerku ubijenu nedaleko od meksičke obale u kolovozu

1793. i dovučenu na brodsku palubu«. Nimalo ne sumnjam da je

kapetan tu vjerodostojnu sliku smatrao korisnom za svoje mornare.

Spomenut ću samo to da ta neman ima oko koje bi, u razmjeru

prema veličini slike, bilo u glavi pravog kita kao presvođen prozor,

otprilike pet stopa visok. O, hrabri moj kapetane, zašto nisi pustio da

na taj prozor proviruje još i Jonina glava!

No ni najsavjesnije kompilacije prirodopisa za mladež nisu bez

tih nakaradnih zabluda. Prolistajte malko onu popularnu

Goldsmithovu »Živu prirodu«. U skraćenom londonskom izdanju iz

godine 1807. naći ćete slike tobožnjeg »kita« i »narvala«. Ne bih

htio da budem neukusan, no taj je kit više nalik na zaklano prase

negoli na koju drugu životinju, a što se tiče narvala, treba ga samo

letimice pogledati pa da se čovjek počne snebivati od čuda kako se u

našem devetnaestom stoljeću takav hipogrif251 može imalo

inteligentnijim đacima podmetnuti kao nešto prirodno i istinito.

Kasnije, godine 1825, Bernard Germain, grof od Lacépèdea,

veliki prirodoslovac, objelodanio je sistematiziranu knjigu o

kitovima u kojoj se nalaze mnoge slike različitih vrsta levijatana.

Sve su te slike ne samo netočne nego je i reprodukcija Mysticetusa

ili grenlandskog kita (a to će reći običnog kita) takva te je sam

250 James Harris (1709.-80.), engleski učenjak. — Prev. 251 Bajoslovna životinja starih Grka (konjsko tijelo s orlovskom glavom i

krilima). — Prev.

301

Scoresby, čovjek izvanredno velikog iskustva u toj vrsti kitova,

izjavio da u čitavoj prirodi ne postoji životinja koja bi bila ma i nalik

na onu sliku.

No rekord u tom zastranjivanju postigao je zacijelo učenjak

Frédéric Cuvier252, brat slavnog baruna Cuviera. Godine 1836.

objavio je »Prirodopis kitova« u kojem nam pokazuje nešto što on

zove slikom ulješure glavate. Prije nego što nekom Nantucketancu

pokažete tu sliku, bilo bi najbolje da sebi prethodno osigurate brz

odstup iz Nantucketa. U jednu riječ, glavata ulješura Frédérica

Cuviera nije nikakva glavata ulješura, nego obična bundeva. On

doduše nije imao nikad prigode sudjelovati u nekom kitolovačkom

pohodu (većini tih ljudi nikad se ona i ne pruža), ali ipak — sam

Bog zna gdje je samo smogao tu sliku! Možda ju je dobio isto onako

kao što je i njegov učeni prethodnik na istom stručnom području,

Desmarest253, došao do jednoga od svojih autentičnih čudovišta, to

jest — s kineskih crteža. A što ta kineska čeljad radi sa svojim

kičicama i kistovima, najbolje se vidi po mnogim njihovim

neobičnim vazama i zdjelicama.

A što da kažemo o kitovima slikaranim na cimerima što vise

nad dućanskim vratima uljara? To su obično kitovi à la Richard

III254, s grbom kao u deve i veoma krvoločni, koji za zajutrak smažu

tri-četiri »mornarska sendviča«, to jest — progutaju toliko lovačkih

čamaca dupkom punih mornara. Valjaju svoje nakazne tjelesine u

morima krvi i modrine.

252 Brat baruna Cuviera (1773.-1838.), francuski zoolog, objavio »Rječnik

prirodnih znanosti«. — Prev. 253 Anselme Gaétan Desmarest (1784.-1838.), francuski geolog i zoolog.—

Prev. 254 Engleski kralj Richard (Ričard) III (1452.-1485.) bijaše grbav i nakazan. —

Prev.

Grob Richarda III pronađen je u rujnu 2012. ispod parkirališta u Leicesteru u

Engleskoj. Posmrtnim ostacima se potvrđuje da je patio od skolioze kičme. — M.

302

Kralj Richard III, slika nepoznatog slikara, krajem 16. stoljeća. Podignuto desno rame

bio je vidljiv znak deformacije Richardove kralježnice.

No zapravo se i ne bismo smjeli previše čuditi tim mnogim

zabunama i zabludama u prikazivanju kitova. Ta razmislite samo!

Većina naučnih i stručnih crteža rađena je prema nasukanim

kitovima, a nemoćne te trupine nalik su na žive kitove baš toliko

koliko i slika brodske olupine na gorde jedrenjake s vitim jarbolima

i razapetim jedriljem. Slonovi su u svoj svojoj veličini stajali kao

model slikarima, dok još nijedan živi levijatan nije izronio iz mora

da posluži kao model. Živa kita u svoj njegovoj veličajnosti i

dostojanstvu možete vidjeti samo u moru nad vodenim bezdanima.

Kad plovi na površini, njegova se golema tjelesina ne vidi, baš kao

što je to i kod linijskog broda poslije porinuća u more. Nema te

ljudske snage koja bi ga mogla izvući iz morskih valova a da pritom

ne okrnji snažne mu obline i uznosite valovitosti. A da i ne

govorimo o vrlo vjerojatnoj razlici između oblika mladog kita koji

još sisa i potpuno izrasla, starog kita mudrijaša. Štoviše, kad se i

takvo kitovo mladunče izvuče na palubu, njegovo je mlado tijelo

303

tako čudno jeguljasto, gipko, vrpoljasto i promjenljivo, te ni sam

vrag ne bi mogao uhvatiti njegov pravi oblik i izgled.

No, možda će tko pomisliti da bi se po golom kosturu na obalu

nasukana kita mogla dobiti neka jasna predodžba o njegovu pravom

obliku. Ni govora! Jer jedna od prilično čudnih osobina levijatana

upravo je ta da se po njegovu kosturu samo nejasno može naslutiti

oblik njegova tijela. Iako se po kosturu Jeremyja Benthama255, koji

sada visi kao kandelabar u biblioteci jednog od izvršitelja njegove

oporuke, može dobiti prilično jasna slika o nekom glavatom

utilitarističkom starom gospodinu sa svim ostalim glavnim

osobinama Jeremyja Benthama, ipak— promatrajući raščlanjene

kosti ma kojeg levijatanskog kostura ne bismo mogli doći ni do

kakva slična zaključka. I zaista, kako kaže veliki Hunter256, sam

kostur kitov odnosi se prema živom kitu kao kukac prema čahuri

koja ga tako oblo zamata. Ta se čudna osobina naročito jasno zapaža

u strukturi glave, no o tome bit će još govora na drugome mjestu u

ovoj knjizi. Dolazi do izražaja i u prednjim perajama, koje gotovo

sasvim odgovaraju kostima ljudske ruke bez palaca. Ta peraja ima

četiri prava, koščata prsta, kažiprst, srednjak, prstenjak i mali prst.

No svi su presvučeni naslagom mesa, kao ljudski prsti nekom

rukavicom šaknjačom. »Ma kako nas kit ponekad i grubo dohvatio«,

šalio se jednom veseli Stubb, »ipak se ne može reći da ne postupa s

nama u rukavicama.«

Zbog svega toga, ma kako gledali na to, morate zaključiti da je

veliki levijatan jedini stvor na tom bijelom svijetu što ga nijedan

slikar nikad ni dovijeka neće naslikati. Istina, jedan će mu portret

biti sličniji nego neki drugi, ali nijedan neće savršeno biti njegova

slika i prilika. I stoga ne postoji nikakva mogućnost da nekako

saznamo na što je kit zaista nalik. Pa ako želite dobiti barem

približnu sliku o njemu, ne preostaje vam drugo doli da i sami

postanete kitolovac, ali u tom slučaju prijeti vam nemala opasnost

da vam kit razbije čamac i da vas zauvijek otpremi na dno. I zato, po

mom mišljenju, bit će najbolje da se okanite odveć velike

radoznalosti u pogledu toga levijatana.

255 Engleski filozof i pravnik (1748.-1832.), predstavnik socijalnog utilitarizma,

uči da se individualna korist poklapa sa socijalnom, i zato je cilj ćudorednog djelovanja: što veće blagostanje što većeg broja ljudi.— Prev.

256 John Hunter (1728.-1793.), čuveni londonski kirurg, profesor anatomije i

mornarički liječnik. Spomenut i na početku 32. poglavlja. — Prev.

304

56. O MANJE POGREŠNIM SLIKAMA KITOVA I O

PRAVILNO PRIKAZANIM PRIZORIMA IZ LOVA NA KITOVE

U vezi s nakaznim slikama kitova, sada me obuzima velika

želja da govorim o još nakaradnijim pričama što ih nalazite u nekim

knjigama, i starim i novijim, osobito kod Plinija, Purchasa,

Hakluyta, Harrisa, Cuviera i drugih. No ja prelazim preko svega

toga.

Meni su poznata samo četiri crteža velike glavate ulješure:

Colnettov, Hugginsov, Cuvierov i Bealov. U prošlom poglavlju

govorili smo o Colnettu i Cuvieru. Hugginsov je crtež mnogo bolji

od njihovih, no Bealov je ponajbolji. Svi su Bealovi crteži kita

dobri, izuzevši onaj srednji u onoj slici triju kitova u raznim

položajima na početku njegova drugog poglavlja. Slika na naslovnoj

strani koja prikazuje lovačke čamce u najezdi na kitove, iako je bez

sumnje sračunata na to da izazove skepsu nekih salonskih ljudi, ipak

u biti djeluje savršeno ispravno i prirodno. Nekoliko ulješura kod J.

Rossa Brownea prilično je vjerno nacrtano, ali su loše gravirane, no

to nije njegova krivnja.

Najbolje skice običnog kita naći ćemo kod Scoresbyja, ali su

odviše malene, te ne mogu izazvati pravi dojam. On, međutim, ima

samo jednu sliku što prikazuje prizor iz lova na kitove, i to je velika

šteta, jer samo po takvim prizorima, ako su dobro naslikani, možete

dobiti barem približno stvarnu predodžbu o živom kitu kakva ga

vide njegovi živi lovci.

No sve u svemu, daleko najbolji, premda u nekim

pojedinostima ne baš najvjerniji prikazi kitova i kitolovačkih prizora

što ih uopće možete naći jesu dva velika francuska bakroreza, dobro

izrađena, i to prema slikama nekog Garneryja. Prikazuju napade na

glavatu ulješuru i na običnog kita. Na prvom je bakrorezu prikazana

u svoj veličajnosti i snazi silna ulješura, koja je upravo izronila iz

oceanskih dubina, izdižući visoko na svojoj leđini strašne olupine

razbijena čamca. Na jednom dijelu nerazbijenog pramca, što kao da

se njiše, tražeći ravnotežu na hrptu nemani, ukazuje vam se veslač,

napol prekriven slapom kitova bjesomučna mlazanja, koji samo što

nije skočio kao s neke litice. Zbivanje je na toj slici prikazano

izvanredno uvjerljivo i istinito. Valjak s kojeg se napol odmotalo

uže, pluta po zabjelasanim valovima, kopljišta iz čamca poispadalih

305

harpuna trzaju se kao zabodena u valove, oko kita vire glave

plivača, s licima iznakaženim od užasa, dok se u mračnoj i olujnoj

pozadini vidi brod kako punim jedrima juri na poprište. U crtežu

samog kita moglo bi se naći velikih anatomskih grješaka, no

pustimo to, jer ja, ma kako se i trudio, ne bih nikada mogao nacrtati

nešto tako dobro.

Na drugom bakrorezu čamac upravo nastoji prikučiti se

rakušcima i brumboljcima išaranu boku velikog kita, koji brza kroz

uzbibano more, vukući svoju vogastu, algama obloženu crnu grbinu

što je nalik na mahovinom obrasle patagonske hridine. Njegovi

vodoskoci brizgaju ravno uvis, gusti i crni kao čađa, te bi po

sukljanju toga crnog dima pomislio da se u tom golemom buragu

dolje kuha krepka i obilna večera. Ptice burnice kljuckaju račiće i

ploskuše i druge morske slastice i kolačiće što ih ponekad obični kit

vuče sa sobom na svojim kužnim leđima. A za sve to vrijeme

levijatan debelih labrnja valja se pučinom, ostavljajući za sobom

brda bijele šumavke, te se čamac ljulja i poskakuje na toj

uzbibanosti, kao čun kad se nađe u blizini lopata oceanskog

parobroda. Tako je sprijeda, sve uskomešano u kovitlacu, ali straga,

u divnom umjetničkom kontrastu, zrcalna ravnina morske pučine,

brod zadušenih jedara, klonuo i bez snage, i beživotna masa mrtvog

kita kao osvojena tvrđa, s istaknutom zastavom pobjednika, koja

lijeno leprša s kopljišta harpuna zarinuta u njegovo usahlo štrcalo.

Ne znam tko je, odnosno tko je bio slikar Garnery. Ali dajem

glavu da je bio ili praktički upućen u predmet svoga slikanja, ili je

pak imao savršenu pomoć kakva iskusna kitolovca. Francuzi su prvi

u slikanju života — akcije. Pođite i pogledajte slike svih europskih

galerija, pa ćete se uvjeriti da nigdje nećete naći kako s platna s

tolikom silinom bije vreli dah života, kao u onim slavnim

dvoranama u Versaillesu257, gdje promatrač sebi krči put kroza

slavna bojišta Francuske, gdje na svakome maču kanda plamsaju

odbljesci sjevernog svjetla i gdje redom prolaze kraljevi i carevi pod

oružjem, kao vojska okrunjenih kentaura. Znatno mjesto u toj

galeriji zauzimaju i oni Garneryjevi prikazi kitolova.

Prirođena sposobnost Francuza da shvaćaju slikovitost stvari,

257 U kraljevskom dvoru u Versaillesu nalazi se čuvena Galerie de l'Empire

(Galerija Carstva), koja se sastoji od 14 dvorana sa slikama iz ratova 1796.-1810.

(Napoleonski ratovi). — Prev.

306

kao da se odrazuje i u uljenim slikama i bakrorezima o njihovim

kitolovačkim pothvatima. Nemajući ni desetog dijela onog iskustva

što ga imaju Englezi, a ni tisućeg dijela iskustva Amerikanaca, oni

su unatoč tome i jednima i drugima dali jedine potpune slike koje

mogu pružiti pravu predodžbu onog duha kojim je prožet lov na

kitove. Treba naime znati da su engleski i američki crtači kitova,

čini se, sasvim zadovoljni da mehanički prikažu samo vanjštinu, kao

na primjer bezizražajni profil kita, što po osebujnosti efekta znači

baš toliko koliko i profil piramide. Pa i sam Scoresby, doista

glasoviti kitolovac, pošto nam je dao krutu sliku grenlandskog kita u

svoj njegovoj duljini, pa tri-četiri vrlo fino izrađene minijature

narvala i pliskavica, pruža nam niz klasično izrađenih čaklja,

noževa, sjecalica i ostvi, i s mikroskopskim marom jednog

Leeuwenhoeka258 prikazuje promrzlim gledaocima devedeset i šest

faksimila povećanih snježnih kristala s Arktika. Ne kanim

omalovažavati junačkog putnika (i ja ga poštujem kao veterana!), no

u tako važnoj stvari svakako je propust što nije za svaki pojedini

kristal pribavio i službenu potvrdu kakva grenlandskog suda.

Osim tih dvaju lijepih Garneryjevih bakroreza, postoje još dva

druga francuska spomena vrijedna bakroreza što ih je izradio

umjetnik koji se potpisuje »H. Durand«. Jedna od tih slika, premda

ne služi ovom našem izlaganju, ipak zaslužuje da se s nekih drugih

razloga ovdje spomene. Prikazuje tih podnevni prizor među malim

otocima na Pacifiku: uz obalu jednog od malih otoka usidrila se

francuska kitarica, i mornari za utihe u maloj drazi lijeno krcaju

vodu; mlohava jedra i duguljasto palmino lišće u pozadini stapaju se

i slijevaju u jedno u potpunom zatišju. Dojam je to jači što su tu

ujedno prikazani i otvrdli, neustrašivi mornari u neobičnom običaju

orijentalnog počinka. Druga je slika sama protivnost prvoj:

jedrenjak, zaustavljen nasred mora, u jeku krvave rabote, s

grenlandskim kitom uz bok. Brod je pristao uz neman kao uz kakav

dok (mornari upravo prionuli na komadanje), a jedan se čamac hitro

otiskuje s toga mjesta užurbane poslenosti da zametne hajku na

druge kitove koji se naziru u daljini. Harpuni i koplja poredani

nadohvat ruke, tri mornara upravo zatiču jarbol u trastan259 dok se

258 Anton van Leeuwenhoek (1632.-1723.), holandski znanstvenik, konstruirao

mikroskop, otkrio neizmjerno mala krvna tjelešca, spermatozoe, infuzorije i dr. —

Prev. 259 »Trag« jarbola — bušotina u pasmu čamca u koju se zatiče jarbol. — Prev.

307

čamac, iznenada zapljusnut valom, jednom svojom polovicom

izdiže iz mora, poput konja koji se propinje. S palube suklja gust

dim iz kotlova u kojima se čvari kitovo tustilo, suklja poput dima

iznad seoske kovačnice, a tamo se u privjetrini oburilo, i raste

tmasta oblačina što u sebi nosi kiše i oluje, i kao da uzbuđene

mornare tjera i podbada na sve veću hitnju.

308

57. O KITOVIMA NASLIKANIM, IZREZANIM OD KOSTI,

DRVETA I ŽELJEZNOG LIMA, ISKLESANIM U KAMENU, O

KITOVIMA U PLANINAMA I U ZVIJEZDAMA

Možda ste, spuštajući se od Tower Hilla prema londonskim

dokovima, vidjeli kakva kljasta prosjaka (kotvaša260, kako pomorci

vele) gdje pred sobom drži obojenu drvenu ploču na kojoj je

naslikan prizor kako je on izgubio nogu. Na njoj vidite tri kita i tri

čamca. Jedan od čamaca drobi se u čeljustima golema kita (treba

vjerovati da se u tom čamcu nalazi i nestala noga još u svojoj

prvobitnoj cjelovitosti). U ovih posljednjih deset godina, rekoše mi,

taj je čovjek pokazivao tu sliku i svoju sakatu nogu sumnjičavu

svijetu. No sad je došlo vrijeme da bude opravdan. Ta tri njegova

kita nisu ni bolja ni lošija od ma kojega drugog kita što je ipak

objavljen u Wappingu261, i njegov je patrljak bio isto tako

vjerodostojan kao i svaki drugi patrljak s krčevina na zapadu. No,

iako zauvijek prikovan uza svoj kusatak, bijedni taj kitolovac nije

bio govorljivac262, te je oborena pogleda skrušeno samo zurio u svoju

amputiranu nogu.

Duž obala svekolikog Pacifika, a isto tako u Nantucketu, New

Bedfordu i Sag Harboru, možete naići na slične crteže kitova i

prizora iz kitolova koje sami ribari urezuju u ulješurine usi ili šipke

od »riblje kosti« za ženske steznike — šipke od usi grenlandskih

kitova — te u druge »rezbarske proizvode«, kako kitolovci zovu sve

one nebrojene domišljato izdjelane stvarčice što ih oni sami spretno

i vješto rezbare i prave od toga sirovog materijala u časovima

odmora i dokolice za svojih oceanskih putovanja. Poneki od njih

imaju posebne male škrinje s alatom, nalik na zubarske potrepštine,

posebno udešene za rezbarski posao. Uglavnom režu i rezuckaju

jedino svojim mornarskim škljocama, i tim gotovo svemogućim

mornarskim oruđem oni će vam po mornarskom ukusu istokariti sve

što zaželite.

260 Riječ načinjena prema »kotva« (malo sidro što služi uglavnom u riječnoj

plovidbi). »Kotvaš« bi bio prosjak koji obilazi luku i dokove (engleski kedger). —

Prev. 261 Londonska četvrt. — Prev. 262 Igra riječima stump (panj, patrlj, kusatak) i stump-speech (govor bez

priprave, improvizirani govor, izborni govor). — Prev.

309

Kad čovjek dugo živi daleko od kršćanskog svijeta i

civilizacije, vraća se u ono prvotno stanje u kakvo ga je Bog stvorio

i stavio, a to će reći divljaštvo. Pravi je kitolovac isto takav divljak

kao i neki Irokez. I ja sam divljak koji priznaje samo kralja kanibala,

a svakog sam trenutka spreman da se i protiv njega pobunim.

A treba znati da je jedna od osobitih vrlina u divljaka da u

dokonim časovima uz domaće ognjište pokazuju upravo čudesnu

strpljivost za ručni umjetnički rad. Starinski havajski topuz ili

plosnato koplje, isprorezivani i nareskani šarama, znak su pobjede

ljudske ustrajnosti baš kao i kakav latinski leksikon. Ta je čudovita

iskrivuljenost i zamršena šarovitost na drvetu izvedena samo s

pomoću krhotine neke morske školjke ili kučkove zubne škrbine, a

zahtijevala je godine i godine naporna i ustrajna rada.

Što vrijedi za havajskog divljaka, vrijedi i za bijelog divljaka

pomorca. S istom onom divnom strpljivošću, istom onom kučkovom

škrbom, istim svojim običnim mornarskim nožem on će vam na

komadiću kosti izrezbariti skulpturu koja doduše neće biti tako

umjetnički izrađena kao štit grčkog divljaka Ahila, ali će ipak biti

prepuna vijuga, barbarskog duha i sadržaja kao i bakrorezi divnoga

starog njemačkog divljaka Albrechta Dürera.263

Drvenih kitova, ili kitova izrezanih u profilu, u crnim

daščicama plemenitoga ratnog drveta s Južnog mora, često nalazimo

na kaštelima od prove američkih lađa-kitarica. Neke su od tih

rezbarija izrađene veoma savjesno i točno.

Na nekim starim ladanjskim kućama s visokim zabatima vidjet

ćete mjedenih kitova kako se — obješeni za rep — umjesto zvekira

klate na ulaznim vratima. Ako je vratar pospanac, bolje će poslužiti

zvekir u obliku kita s glavom kao nakovanj. No ti kitovi-alke obično

se baš ne odlikuju ispravnim oblicima svoga tijela. Na tornjevima

nekih starinskih crkava vidjet ćete limenih kitova umjesto vjetrulje.

Ti su, međutim, tako visoko izdignuti, i osim toga okruženi tolikim

upozorenjima »Ne diraj«, te ih nikako ne možete razgledati izbliza i

utvrditi njihovu vrijednost.

U stjenovitim predjelima, gdje se podno surih strmaca gomila

kamenje porušenih hridina, porazbacano kojekuda po rudini u

fantastičnim grupacijama, često ćete pronaći obličja nalik na

263 Njemački slikar i grafičar (1441.-1528.). Najznamenijiti su njegovi ciklusi

drvoreza: Adam i Eva, Muka Kristova, Život Gospin, Vitez, Smrt i Đavo. — Prev.

310

okamenjene levijatane, napol utonule u travurinu što se u vjetrovite

dane povija oko njih poput zelenih valova.

I u planinskim krajevima, gdje putnika neprestano okružuju

amfiteatralni visovi, tu i tamo ćete s kakva zgodnijeg mjesta gdje se

pruža otvoren vidik, na mahove ugledati profil ponekog kita što se

ocrtava na valovitom slijedu gorskih prijevoja. No, treba biti pravi

kitolovac, pa uočiti te pojave. I ne samo to: želi li se čovjek vratiti

da ih ponovno ugleda, mora biti sasvim siguran u putu i naći posve

isto sjecište zemljopisne duljine i širine svoga prvog stajališta, jer se

vidici pružaju tako nasumce i toliko su varavi da bi ponovno

pronalaženje prvotnog vidika postalo mučno i tegobno kao neko

ponovno otkriće. Slično je s otocima Solomunskim264, što su još

uvijek zagonetkom, iako je Mendaña sa svojim čipkastim nabranim

ovratnikom jednom već stupao po njima, a stari ih Figueroa265

zabilježio u svom djelu.

Prožeti istinskim zanosom za ovaj predmet, ne možete a da i na

zvjezdanom nebu ne tragate za divovskim kitovima i čamcima što ih

progone, kao što su i istočnjački narodi, usplamtjeli od ratničkih

misli, u oblacima nazirali čitave vojske u jeku bitke. Tako sam i ja

na sjeveru zametnuo hajku na levijatana, goneći ga i progoneći oko

Pola, slijedeći putanje blistavih točaka što mi ga prve ukazaše. Pod

zvijezdama što su se osule svodom antarktičkog neba ukrcao sam se

na brod Argu266 da sudjelujem u potjeri za zvjezdanim Cetusom,

izvan dosega Hidre i Leteće ribe.267

O, da mi je zajahati tog Ribaka, da mu u ralje utisnem sidra

ratnog broda kao žvale, a snopovima harpuna kao ostrugama da ga

bodem i podbadam, i da se vinem do najvišeg neba, pa da vidim da

li to nebo iz bajki, sa svim svojim bezbrojnim šatorima i svodovima,

doista leži razapeto, onkraj dosega očiju mene smrtnika!

264 Otoci na Pacifiku. Otkrio ih slavni španjolski pomorac Mendaña (1541.-

1595.). — Prev. 265 Cristóbal Suárez de Figueroa, španjolski pjesnik i didaktični pisac iz 16.

stoljeća, autor jedne vrste enciklopedije. — Prev. 266 Brod Argo, na kojem su Argonauti (Argoplovci), starogrčki junaci, plovili u

Kolhidu po zlatno runo. — Prev. 267 Imena zviježđa. — Prev.

311

58. OKRIJEK

Udarivši od Crozetskih otoka na sjeveroistok, zaplovismo

livadama okrijeka, kroz naslage one sitne žute tvari kojom se obični

kit uglavnom hrani. Okruživaše nas na milje i milje naokolo,

valovito se njišući, te nam se pričinjalo da jedrimo bezgraničnim

poljima dozrela zlatnog klasja.

Sutradan vidjesmo mnogo kitova kako bez ikakva straha od

lađe kitarke, kakva bijaše »Pequod«, razjapljenih usta, lijeno

promiču kroz okrijek što se hvatao za resaste usi onih čudesnih

rebrenica njihovih čeljusti, dok se voda cijedila i otjecala niz debele

im labrnje.

Kao što kosci na uranku rame uz rame polagano odmiču,

zamahujući svojim britkim kosama po visokoj, vlažnoj travi

pištalina, tako su sada plovile i te nemani uz čudan šištav šum,

ostavljajući za sobom nebrojene otkose modrine po žutome moru268.

Međutim, samo taj šum što su ga stvarali brazdeći poljima

okrijeka podsjećao je na kosce. Gledani s vrha jarbola, a osobito u

trenucima kad bi časkom zastali, oni su svojim crnim trupinama

nalikovali na beživotne mrke hridine više nego na išta drugo. I kao

što stranac na prostranim lovištima indijskih prašuma i ne znajući

prolazi pored humaka polijegalih slonova, smatrajući da su to gole

crne izbočine tla, tako se često događa i onome koji se prvi put nađe

pred tim levijatanima mora. A kad ih najposlije i prepozna, teško će

moći zamisliti da su te goleme tjelesine živa bića s istim onim

prirodnim nagonima života koji prožimaju psa ili konja.

I zaista, u tom pogledu jedva ćete bilo koje stvorenje iz

morskih dubina promatrati s istim onim osjećajem kao kad gledate

kopnene životinje. Iako su neki stari prirodoslovci ustvrdili da sve

vrste kopnenih životinja imaju prototip u moru, i premda u tome,

gledamo li općenito, može biti i neke istine, ipak kad malo pobliže

razmotrimo pojedine vrste životinja — može li nam, na primjer,

268 Taj dio mora, poznat kitolovcima pod imenom »Brazilske prudine«, nije

ispravno nazvan tim imenom — kao što se, naprotiv, »Newfoudlanske prudine« s

pravom tako nazivaju zbog mnogih prudova i pličina u onim morskim predjelima — već nosi to ime samo stoga što se tu u velikim prostranstvima protežu na livade nalik

naslage okrijeka, koje plutaju na tim zemljopisnim širinama, gdje kitolovci često

polaze u lov na obične kitove. — Bilješka piščeva.

312

ocean pokazati ma i jednu ribu koja bi svojim značajkama

odgovarala pronicavoj naravi psa? S njime bi se, s nekih sasvim

općih sličnih svojstava, mogao unekoliko usporediti samo odvratni

morski pas.

Premda su ljudi s kopna oduvijek pomišljali na stanovnike

mora s osjećajem neke neizrecive odbojnosti; iako znamo da je more

vječna terra incognita, te je i Kolumbo brodio iznad bezbrojnih

neznanih svjetova da bi otkrio tek neznatni zapadni svijet; mada su

se najstrašnije od svih smrtonosnih nesreća od pamtivijeka događale

na morima uništavajući bez razlike na desetke i stotine tisuća onih

koji su se posvetili pomorstvu; premda će samo i časak razmišljanja

dostajati da nas pouči — ma koliko se slabašni čovjek ponosio

svojim znanjem i iskustvom, i ma koliko se razvila ta znanost i

iskustvo u primamljivoj budućnosti — kako će more ipak, dok je

svijeta i vijeka, napadati i ubijati čovjeka i u treskoline razbijati i

najveličajnije i najčvršće fregate što ih čovjek može sagraditi;

unatoč svemu tome, od neprestana ponavljanja svih tih snažnih

dojmova, čovjek je izgubio pred morem onaj osjećaj potpunog

strahopoštovanja što ga prvobitno prožimaše.

Prva lađa o kojoj smo čitali plutala je po oceanu, koji je

osvetničkom okrutnošću dostojnom jednog Portugalca prekrio

čitavu zemlju, ne ostavljajući na životu ni jednu jedinu udovicu. Taj

se isti ocean i danas još talasa. Isti taj ocean i lani je razbijao i

potapao brodove. O, bezumni smrtnici, Noin potop sveudilj traje,

voda još uvijek prekriva dvije trećine naše divne zemlje!

U čemu se razlikuje more od kopna, te čudesa kopna nisu u isti

mah i čudesa mora? Natprirodna je strava obuzela stare Hebreje kad

se usplamtjela zemlja pod nogama Koraha269 i njegovih drugova

razjapila i zauvijek ih progutala, a danas ne prođe dan a da se na

točno isti način ne rastvara uskipjelo more i ne proždire brodove sa

svom posadom.

No, more ne bjesni s tolikom dušmanskom silinom samo protiv

čovjeka, koji je njegov protivnik, nego i protiv svoje rođene djece.

Okrutnije od onoga perzijskog domaćina koji je pobio svoje goste,

more ne štedi ni vlastite potomke, začete u njegovu krilu. Poput

bijesne tigrice koja, jureći po džungli, davi svoju vlastitu

269 Korah (ili Kore), vođa starih Izraelićana (prema Bibliji) koji se pobunio

protiv Mojsija, te je njega i njegove pristaše progutala zemlja. — Prev.

313

mladunčad, more baca i najveće kitove o hridine i ostavlja ih ondje

bokom o bok pored podrtina razbijena broda. More ne zna za milost,

i svemoćno je u svojoj silini. Frkčući i propinjući se poput

pobješnjela ata koji je u boju izgubio svoga jahača, neukrotivo more

pustoši svu kuglu zemaljsku.

Promatrajte samo podmuklost mora: kako njegova najopasnija

stvorenja klize ispod vode, ponajviše nevidljiva, izdajnički pritajena

ispod najljupkijih preljeva modrine! Pogledajte sotonsku blistavost i

ljepotu mnogih njegovih najokrutnijih pustahija kao i fino obličje

mnogih vrsta kučkova! Razmislite još jedanput o sveopćem

kanibalizmu što vlada morem: sve te životinje vrebaju jedne druge i

vode neprekidan rat otkad je svijeta i vijeka!

Pomislite na sve to, a onda se vratite na ovaj zeleni, mirni i

spokojni svijet: promotrite oboje, more i kopno, a onda recite — ne

nalazite li neku sličnost u samom sebi? Jer kao što taj grozni ocean

opasuje zeleno kopno, tako i u čovječjoj duši leži jedan Tahiti,

osamljen otok, pun spokojstva i radosti, ali zajažen strahotama tek

upol saznana života. Bog te čuvao! Ne otiskuj se s tog otoka, jer ti se

može dogoditi da se nikad više na nj ne vratiš!

314

59. HOBOTNICA

Ploveći lagano kroz te livade okrijeka »Pequod« je neprestano

odmicao u sjeveroistočnom pravcu, prema otoku Javi, a lagašan

povjetarac tjerao mu kobilicu, pa su se usred te tišine tri njegova vita

i šiljata jarbola sanjivo njihala u blagom ćarlijanju, baš ko tri gipke

palme na kakvoj ravnici. A u dugim razmacima, u srebrnoj noći,

mogao se svejednako vidjeti onaj usamljeni zamamni mlaz.

No jednog jutra, punog prozračne modrine, kad je gotovo

natprirodna tišina legla na more, ali ne i posvemašnja utiha; kad se

dugački glatki odsjaj sunca na vodi činio kao zlatan prst što nalaže

šutnju; kad su valići prigušeno šaputali u svome veselom potrku —

u toj dubokoj zamrlosti vidljive sfere, Daggoo je s vrha glavnog

jarbola opazio čudnu neku sablast.

U daljini se ukazala nekakva glomazna bijela masa, što je

tromo rasla nad površjem izranjajući sve više, i zatim, izdigavši se

nad morsku plavet zablistala najposlije pred našim pramcem, kao da

se snježna lavina pred nas odronila. Sijevajući iskričavom bjelinom

polako utonu te se zgasi. I opet se diže, bjelasajući se u tišini. To

kao da nije kit, pa ipak — nije li to Moby Dick? pomisli Daggoo.

Bijela sablast ponovno zaroni, ali kad se iznova pojavila, crnac se

oglasi britkim vriskom što svakog trže iz njegova drijema:

— Eno ga! Opet! Promiče se ravno ispred nas! Bijeli kit! Bijeli

kit!

Čuvši to, mornari se sletješe oko križa, kao što se pčele za

rojenja slegnu na granje. Gologlav na sunčanoj pripeci, Ahab stajao

na pramcu, jedna mu ruka zabačena unatrag, spremna da kormilaru

domahne zapovijedi, i netremice gledaše onamo kamo je s visine

jarbola pokazivala nepomično naprijed ispružena Daggoova ruka.

Je li onaj usamljeni i tihi mlaz što se povremeno javljao

postupno djelovao na Ahaba, te je sada bio spreman da pomisao na

tu mrtvu tišinu dovede u vezu s onom prvašnjom pojavom kita kojeg

je progonio, ili je možda bio nemoćan da svlada svoju strast — bilo

kako mu drago, no tek što je jasno razabrao onu bijelu slotu, već je

žustro i odlučno dao znak da se čamci spuste u more.

Četiri su čamca u tili čas pljusnula u vodu, i svi su s Ahabovim

čamcem na čelu snažno prionuli uz vesla, u susret svome plijenu.

Sablast brzo nesta, i dok smo uzdignutih vesala čekali da opet izroni

315

— gle! na istom onom mjestu gdje je utonula, ponovno se polagano

diže. Gotovo i ne misleći više na Moby Dicka, svi smo sada zurili u

jedan od najčudesnijih fenomena što ga je tajanstveno more ikad

razotkrilo pogledu smrtnika. Golema gnjecava, ljigava masa,

stotinjak metara duga i široka, blistavo-mliječne boje, plutala

ispružena na površini, a bezbrojne duge prianjaljke širile se od

njezina središta, prepletale se, grčile, trzale i uklupčavale kao

uznemireno gnijezdo anakonda, slijepo hvatajući i posežući za

svime što im bijaše nadohvat. To divovsko strašilo kao da nije imalo

ni lica ni obličja, nikakva znaka što bi odavao neko osjećanje ili

nagon: plutalo je tu na valovima neko natprirodno, bezoblično, kao

od samog slučaja stvoreno priviđenje života.

I kad je te nemani, uz prigušen šum nekog sisanja, opet nestalo,

Starbuck, netremice gledajući u uzburkanu površinu gdje je utonula,

mahnito uskliknu:

— Gotovo bih volio da sam vidio Moby Dicka te se pobio s

njim nego što sam vidio tebe, bijela avetinjo!

— Što bješe ono? — upita Flask.

— Divovska hobotnica, koju je, kako vele, vidjelo samo malo

kitolovaca koji su se vratili kući da o njoj pričaju.

No Ahab ne reče ni riječi, nego okrenu svoj čamac i vrati se na

brod, a za njim, šutke, krenuše i ostali.

Ma kakve bile praznovjerice što ih lovci ulješura općenito

dovode u vezu s tom pojavom, jedno je sigurno: tako se rijetko

pruža mogućnost da je čovjek ma i letimično vidi te se ta okolnost

smatra nekim zlogukim znamenjem. Ona se pojavljuje u tako

iznimno rijetkim prilikama, i premda svi bez razlike tvrde da je to

najveći životinjski stvor oceana, vrlo ih je malo koji imaju ma i

približan pojam o tome kako ta životinja uistinu izgleda. Unatoč

tome, vjeruju da ona služi kao jedina hrana glavatim ulješurama.

Druge vrste kitova, naime, nalaze svoju hranu na morskoj površini,

te ih čovjek može vidjeti kada se hrane, a ulješure utažuju glad

isključivo pod vodom, u nepoznatim dubinama, te se samo može

nagađati čime se zapravo hrane. Ponekad, kad su im progonitelji

blizu, one će izbljuvati nešto za što se misli da su poistrgane

prianjaljke hobotnice, a poneki su od tih, tako na površinu izbačenih

krakova dvadeset do trideset stopa dugački. Vjeruje se da grdosija

kojoj pripadaju te hvataljke živi pripijena njima uz morsko dno, i da

ulješura, za razliku od drugih vrsta kitova, ima zube te je može

316

napadati i razdirati.

Ipak imamo razloga misliti kako je veliki »kraken«270 biskupa

Pontoppidana zapravo hobotnica. Prema biskupovu opisu, kako se

naizmjence diže iz vode i opet zaranja, i po još nekim drugim

pojedinostima o kojima nas on izvješćuje, »kraken« se savršeno

podudara s hobotnicom. No ipak bi trebalo podosta oduzeti u

pogledu gorostasnog obujma što ga on pripisuje toj životinji.

Neki prirodoslovci koji su nešto načuli o toj tajanstvenoj

životinji, uvrstili su je među sipe, među koje bi po nekim vanjskim

svojim obilježjima i spadala, ali samo kao Anak u plemenu.271

270 »Krakeni« su prema opisu danskog književnika biskupa Erika Pontoppidana

(1698.-1764.) bajoslovno velike morske životinje, nalik na male otoke. Pontoppidan je zacijelo u svojim pretjeranim opisima pomišljao na velehobotnice što se na dnu

mora, ili plutajući na površini, nalaze blizu obala Švedske, Irske, Islanda i Japana, a

ponajčešće blizu Newfoudlanda, a pripadaju kalamarima sličnu rodu Architheutisâ, od kojih su najveći 7 m dugi, s prianjaljkama 15 m dugim. — Prev.

271 Anak (plural Enakim) — div iz biblije (Četvrta knjiga Mojsijeva, XIII, 34).

— Prev.

317

60. MRLIN

S obzirom na kitolovački prizor što ćemo ga ubrzo ovdje

prikazati, a i radi boljeg razumijevanja sličnih prizora prikazanih na

drugim mjestima, moram ovdje reći nekoliko riječi o magičnom a

ponekad tako strašnom harpunskom mrlinu.

Uzica koju su kitolovci prvobitno upotrebljavali bila je sukana

od najbolje kudjelje, lagano prokađena katranom, ali ne omazivana

katranskom paklinom272, kao što se to radilo s običnim konopima.

Dok naime kudjelja običnom upotrebom katrana postaje gipkijom u

rukama užara, i takav je konop mnogo podesniji mornarima za

običnu brodsku upotrebu — konop za harpunski mrlin ne samo što

bi se time odviše ukrutio, te se ne bi mogao zbijeno namotavati,

nego katran, osim toga, kako su to već mnogi mornari počeli uviđati,

ne čini konop općenito ni trajnijim ni otpornijim, već mu daje samo

izvjesnu kompaktnost i sjaj.

Posljednjih je godina u američkih kitolovaca »manila« ili

manilsko273 vlakno gotovo sasvim zamijenilo konoplju u izradi

mrlina, jer iako nije tako trajno kao kudjelja, ipak je čvršće i

kudikamo pruživije i rastegljivije, a ja ću još nadodati — budući da

u svemu vlada neka estetika — da je i mnogo ljepše i nekako bolje

pristaje uz lovački čamac nego uzica od obične konoplje. Konoplja

je nalik na neku tamnoputu i tamnokosu Indijanku, a manila nalikuje

na kakvu zlatokosu Čerkeskinju.

Harpunski mrlin nije deblji od desetak milimetara, te na prvi

pogled ne biste povjerovali da je tako čvrst kao što zapravo jest.

Pokusom se dokazalo da svaka od pedeset niti njegove pređe može

izdržati teret od stotinu i dvadeset funti, tako da će čitav mrlin

podnijeti pritisak od približno tri tone. Po duljini mrlin za ulješure

mjeri nešto više od dvjesto hvati. Prema krmi je mrlin spiralno

omotan u čabrici ili bubnju, ali ne zavojito poput crvolike cijevi u

lambika ili retorte, nego čvrsto stegnut, naslagan kao kolutovi sira, i

koncentrične spirale, bez šupljina, osim one u sredini, oko

272 Omazivali su brodsku oputu »paklinom« ili »crnilom«, dobivenim od

mješavine prorijeđena katrana, čađe i kuhane morske vode. — Prev. 273 Vlakno »manila« dobiva se od stabla »Musa textilis« koje raste na

Filipinima, u Indiji, na Antilima i na Novoj Kaledoniji. — Prev.

318

zamišljene osi naslaganih »sireva«. Budući da bi i najmanja

krivudavost ili zapetljavanje prilikom odmotavanja neminovno

zahvatilo nečiju ruku, nogu, ili čitavo tijelo, to se namatanje mrlina

u bubanj vrši nadasve pomno. Neki harpunaši provode cijelo jutro u

tom poslu, namatajući mrlin, dižući ga visoko na jarbol i provlačeći

preko jednog kolotura prema bubnju, kako bi prilikom namatanja

izbjegli svako nabiranje ili zapletanje.

U engleskim čamcima umjesto jednim služe se dvama

bubnjevima, namatajući mrlin istodobno u oba bubnja. Prednost je u

tome što su ti bubnji-blizanci maleni, te se mogu bolje namjestiti u

čamcu i nisu tako teški, dok je američki bubanj, kojemu promjer

iznosi gotovo tri stope, prema tome i mnogo dublji, te je često vrlo

glomazan i uvelike opterećuje čamac, kojem su podnice samo pol

palca debele. Podnice su lovačkog čamca kao tanak led koji može

podnijeti pravilno porazmješten teret, ali će prsnuti pod

koncentriranim opterećenjem. Kad je američki bubanj presvučen

navlakom od voštanog platna, lovački čamac, kad kreće u susret

kitu, pričinja se kao da mu nosi na dar velik svadbeni kolač.

Oba su kraja mrlina slobodna su, niži se kraj završava u petlji,

izvijajući se sa dna bubnja uz bok i viseći slobodno ustranu. Takav

smještaj donjeg kraja mrlina potreban je sa dva razloga. Prvo: da bi

se olakšalo njegovo privezivanje uz drugi mrlin najbližeg čamca, u

slučaju da pogođeni kit roni tako duboko te bi do kraja odmotao

mrlin o koji je pričvršćen harpun. U toj prilici potežu kita čas s

jednoga, čas s drugog čamca, kao što pivski vrč ide od ruke do ruke,

premda se prvi čamac, s kojeg je bačen harpun, uvijek nalazi u

blizini drugoga, da priskoči upomoć bude li potrebno. Drugo: takav

smještaj donjeg kraja mrlina potreban je radi sigurnosti uopće, jer

kad bi taj donji kraj bilo kako bio privezan uz čamac, te kad bi onda

kit sve do kraja istegao uže, i to još prije nego što bi, kako se veli,

okom trenuo, kao što se to ponekad zaista i događa — on bi zacijelo

povukao čamac za sobom u morski bezdan, te onda ne bi bilo više

zdura ni telala koji bi taj čamac ikad pronašao.

Prije nego što se čamac spusti u more, kad se zametne hajka,

uzimaju gornji kraj mrlina te ga od bubnja povuku na krmu, omotaju

oko drvenog palca, opet ga povuku svom dužinom čamca do

pramca, polažući ga na rašlje ili ručke svakoga pojedinog vesla, da

veslaču za veslanja udara o ručne zglobove, provuku ga uz rubnjak

posjedalih veslača — do užljebine na krajnjem vrhu prove, gdje

319

drven paljak274 ili krmno pero, veliko kolik obični mosur, priječi da

mrlin puzne. Iz tih žljebova mrlin izviruje, obješen niz pramac,

poput girlande, te ponovno ulazi u čamac, pa se u duljini od desetak-

dvadesetak hvati omata oko »pramčanog sanduka« (te se taj dio

mrlina i zove »sandučnica«), i tada mrlin protječe rubnjakom malo

dalje prema krmi, gdje se privezuje uz kraći konop što ga zovu

»priveznicom«, uz koju je najposlije pričvršćen sam harpun, ali

prethodno ta »priveznica« prolazi još mnoge tajanstvene zavijutke, i

bilo bi suviše dugotrajno i dosadno da i to nabrajamo.

I tako harpunski mrlin zahvaća čitav čamac svojim zamršenim

opletima i prepletima u svim smjerovima. Svi su veslači upleteni u

te opasne vijuge, te se neupućenu čovjeku s kopna pričinja da su ti

ljudi kao neki indijski žongleri koji od zabave prepleću svoje udove

najljućim zmijama. Nema smrtnika koji bi prvi put mogao sjediti na

takvu mjestu, usred tih zamršenih spletova, a da veslajući iz petnih

žila ne pomisli kako bi svakog trenutka, u njemu nepoznatu času,

harpun mogao poletjeti i staviti u pogon sve to strašno izvijanje

nalik na munje — a on bi tada samo trnuo i premirao u ledenim

srsima. Ali navika — navika stvara prava čudesa! Boljih dosjetaka,

bučnije veselosti, veselijih šala i duhovitijih odgovora zacijelo niste

slušali za svojim stolom od mahagonija, kao što ćete čuti sjedeći na

pol palca bijele cedrovine u lovačkom čamcu, usred njegovih

smrtonosnih omča i konopâ, i kao što je onih šest građana iz Calaisa

išlo pred kralja Edwarda,275 tako i ta šestorica veslača u lovačkom

čamcu, tako reći s konopom oko vrata, sa svakim zaveslajem dolaze

sve bliže i bliže raljama smrti.

Ako sada malo promislite, možda će vam biti jasno kako se

događaju one mnoge nesreće u lovu na kitove — nesreće od kojih se

samo kadikad neka zabilježi — kako je ovog ili onog čovjeka mrlin

izbacio iz čamca te je nestao. Jer kad harpun odleti, a mrlin,

odmatajući se, stane frcati i zvijukati, ljudi koji onda sjede u čamcu,

kao da sjede usred piskova i pištanja parnog stroja u punom pogonu,

kad se o vas okrzava svaki uskovitlani kotač, svaka ručica i poluga. I

274 Paljak, palac, drven klin. — Prev. 275 Engleski kralj Edward III (1312.-1377.) opsjedao je francuski grad Calais. A

kada su branitelji već umirali od glada, obećao im je da će se njegova vojska povući ako šest građana, s omčom oko vrata, dođu u njegov tabor, te da s njima čini što ga

volja. (Priča dalje kazuje da su ona šestorica, s omčom oko vrata, zaista došli pred

Edwarda, no da ih je kraljica onda pomilovala.) — Prev.

320

još gore: budući da čovjek u tom kovitlanju smrtnih opasnosti ne

može sjediti mirno i nepomično, jer se čamac ljulja i njiše kao zipka,

i ljuljavica ga baca čas na ovu, čas na onu stranu, iznenada, bez i

najmanje prethodne opomene, on samo prilagođivanjem, jačinom

volje i brzinom svakog i najmanjeg pokreta može izbjeći zlom

udesu, izbjeći da postane Mazepa276 i da bude odvučen u nepovrat, u

bezdan, gdje ga ni sunce, koje svuda dopire, nikad više ne bi

pronašlo.

I kao što je duboka tišina, koja samo prividno vlada i već sama

po sebi nagoviješta oluju, možda strašnija od same oluje, jer je tišina

zapravo samo pokrov pod kojim se skriva oluja, s gromovima i

grmljavinom; baš kao što naoko bezazlena puška u sebi skriva barut,

tane i eksploziju — tako i blagi mir mrlina, što se spokojno vijuga

među veslačima, prije nego što se ne trzne i pokrene — taj prividni

mir zapravo skriva najstrašniju od svih jezivih opasnosti u cijelom

pothvatu. No čemu da duljim? Ljudi su svi isprepleteni harpunskim

mrlinima. Svi se rađaju s omčom oko vrata, ali tek onda kad im se

smrt bliži, neočekivano, brzo i neumoljivo, tek onda osjete pritajene,

himbene i svuda nazočne opasnosti i pogibli života. No mudar

čovjek neće u srcu osjetiti ni truna više straha kad sjedi u lovačkom

čamcu nego što ga osjeća sjedeći uvečer pred blagom vatrom svog

ognjišta, sa žaračem kraj sebe umjesto harpune.

276 Mazepa (1644.-1709.), Poljak koji se sklonio Kozacima i postao njihov

ataman. Došao je kao mladić na dvor poljskoga kralja Kazimira u Varšavu. Tu se

zapleo u neke ljubavne pustolovine, a prevareni muž dao ga je iz osvete privezati na konja i onda protjerati. Tako je dospio u Ukrajinu među Kozake. Proslavio se svojom

hrabrošću i postao kozački hetman. Poslije se borio na strani Šveda. U literaturi su

Mazepin lik obradili Puškin i Byron. — Prev.

321

61. STUBB UBIJA KITA

Dok je za Starbucka pojava hobotnice bila neko zloguko

znamenje, za Queequega je ona značila nešto sasvim drugo.

— Kada vidjeti hobotnicu — reče divljak bruseći svoj harpun o

pramac uvis povučenog čamca — onda brzo vidjeti i ulješuru.

Sutradan ujutro sve je bilo neobično tiho, omara polegla

morem, a posada na »Pequodu«, kako nije imala nikakva posla,

jedva je mogla odoljeti zamamnom drijemu u koji je čarobna ta

tišina svakog uljuljavala. Jer dio Indijskog oceana kojim smo sada

plovili nije bio, kakono kitari vele, »živahan«. Treba spomenuti da

su se tu rjeđe pojavljivali dupini, tuljani, leteće ribe i drugi živahni

obitavaoci življih voda, rjeđe negoli u blizini Rio de la Plate ili

morskih prostranstava oko peruanskih obala.

Ja sam držao stražu na pramčanom jarbolu, te sam se,

ramenima naslonjen o olabavljelo najgornje jedro, njihao amo-tamo

po toj kao začaranoj prozračnosti. Ni najjača volja nije tome mogla

odoljeti, i u toj sanjivoj zanesenosti svijest mi se rasplinjavala; i

duša mi se najposlije trže iz tijela, dok se ono, moje tijelo,

svejednako zibalo, kao što se i svako klatno dalje njiše iako je već

nestalo sile koja ga je pokrenula.

Prije nego što sam potpuno utonuo u zaborav, opazio sam kako

su oba mornara na glavnom i krmenom jarbolu već zadrijemala, te

smo se naposljetku sva trojica kao bez života njihali na nastavku, a

na svaki naš njihaj kormilar bi tamo dolje ispod nas saneno kimnuo

glavom. I valovi su kimali svojim nehajnim krestama, dok je u

beskrajne začarane pučine istok kimao zapadu, a sunce se smiješilo

nad svime.

Odjednom mi se pričini kao da se pred mojim sklopljenim

očima rasprskavaju neki mjehurići, i ruke mi se kao dva škripa

uhvatiše sartijâ. Neka me milostiva sila spasila, te se trgnuh i dođoh

k svijesti. I gle! niti četrdeset hvati od nas, tamo u zavjetrini,

gorostasna se ulješura valjala u vodi, kao prevrnuti korab fregate, a

golema joj se ljeskava leđina, zagasite boje kao mrka put

Etiopljanina, bljeskala i caklila kao zrcalo. No, meškoljeći se lijeno

u morskom koritu, a ovda-onda mirno izbacujući svoj magličasti

mlaz, taj kit bijaše kao dostojanstven građanin što puši svoju lulu za

topla popodneva. Ali ta ti je lula, bijedni ribače, bila i posljednja!

322

Kao na dodir čarobnom palicom nekog maga, usnuli brod i svi

njegovi spavači iznenada oživješe, i više od dvadesetak glasova sa

svih strana broda, zajedno sa ona tri glasa odozgo, zaori uobičajenim

poklikom, dok je »velja riba« polagano i odmjereno mlazala uvis

svoje bijele vodoskoke.

— Svi čamci u more! Polja!277 — uskliknu Ahab, i zatim

izvršivši vlastitu zapovijed vrati kormilo još prije nego što je

kormilar dospio prihvatiti žbicu.

Iznenadni povici posade zacijelo su uzbunili kita, i prije nego

što su čamci pljusnuli u vodu, on veličanstvenim zaokretom

zabrazdi u zavjetrinu, ali nepokolebljivo mirno, jedva burkajući

vodu, te Ahab — misleći da možda kit i nije ništa opazio —

zapovjedi da se ni veslom ne zapljusne i da se samo šapatom

razgovara. Sjedeći tako na rubnjacima svojih čamaca, kao Indijanci

iz Ontarija, veslali smo tiho ali žurno dalje. Utiha nam nije

dopuštala da razapnemo jedra. Čas zatim pošto smo tako zaklizili u

potjeru, repina nemani sunu četrdeset stopa okomito uzrak, a onda je

nestade poput kule koju je zemlja progutala.

— Eno repne peraje! — zaori se krik, a nato Stubb brže-bolje

izvadi šibice i pripali lulu, jer je to bio trenutak kad je čovjek mogao

odahnuti. Nakon nekog vremena kit se ponovno pomoli, sada ispred

pušačeva čamca i mnogo bliže njemu nego ostalima, te je Stubb

računao da će njega zapasti čas da ubije kita. Sad je bilo očito da je

kit najposlije opazio da ga progone. Sva je daljnja šutnja bila

nepotrebna. Uz bučan štropot prionusmo na vesla. I svejednako

pušeći, Stubb je podbadao svoje ljude za navalu.

Da, ribak se sad sav izmijenio. Osjećajući smrtonosnu opasnost

kretao se »s glavom vani«,278 izdigavši taj dio tijela ukoso iz pjene

koju je mahnito uskomešao.

— Naprijed, momci, naprijed, samo naprijed! Bez žurbe! Samo

277 Zapovijed da se pramac okrene u vjetar. — Prev. 278 Vidjet ćemo na drugom mjestu kako je lagašna tvar što ispunjava golemu

glavurdu ulješure. Iako se čini da je to najglomazniji dio njenog tijela, ipak glavu

najlakše drži nad vodom. Lako je izdiže u zrak, i nužno to čini kad suče sa svom brzinom. Osim toga, gornji dio njene glave tako je širok, a ostali dio tijela tako se

čunjasto stanjuje u pravcu repa, te bi se s pravom moglo reći da se ulješura, kad pruža

glavu nakoso iz vode, iz troma »galiota« zdepasta kljuna pretvara u oštrokljunu korablju, nalik na newyorške pilotske brodove. — Bilješka piščeva. (Galiot je

holandski teretni ili ribarski mali jedrenjak zdepasta oblika, sa dva sošna jedra. —

Prev.)

323

s mirom i polako, ali za njim. Za njim, poput munje, tako! — vikao

je Stubb, a iz usta mu, dok je govorio, kuljao dim. — Za njim sada,

dugim i snažnim zaveslajima, Tashtego. Pognaj ga, Tash, mileni

moj, pognaj ga! Budite mirni i hladni, kao krastavci, da baš tako!

Samo za njim mirno i polako, kao grozna smrt i iskešeni đavoli,

podignite mrtve iz njihovih grobova, momci, tako! Za njim!

— Vu-hu! Va-hi! — ječao je odgovor Indijanca s Gay Heada,

koji je iza glasa uzdizao svoj stari ratnički poklik nebu pod oblake, i

kao da je i protiv volje svaki od veslača u tom napetom času

prilegao uz veslo iz sve snage, prateći predvodnički zaveslaj

zanesenog Indijanca.

No na njegove divlje uzvike odjeknuše isto tako bijesni povici:

— Ki-hi! Ki-hi! — izdirao se Daggoo, zabacujući tijelo na

svom sjedištu naprijed i nazad poput pomamna tigra u kavezu.

— Ka-la! Ku-lu! — zavijao Queequeg mljašćući usnama kao

da je pred njim pečeni zubatac. I tako su čamci, uz divlje

podcikivanje, snažnim zamasima vesala rezali valove. Stubb je,

međutim, zadržao svoje mjesto na čelu, svejednako hrabreći svoje

ljude za nasrtaj i neprestano odbijajući dimove. Ljudi su poput

očajnika prianjali uz vesla i naprezali se dok najposlije nije

odjeknuo željno očekivani zov:

— Ustaj, Tashtego! Hitni! — Harpun je bačen. — Veslaj

unatrag!

Svi veslači zaveslaše krmom, a u isto vrijeme nešto zazuja,

vruće i siktavo, iznad ručnih zglobova svakog čovjeka. Bješe to

tajanstveni harpunski mrlin. Čas prije Stubb je žustro posegnuo za

njim i brzo ga dvaput omotao oko paljka, a od ubrzanih okretaja

uzice diže se plavkast dim i stopi se s gustim dimovima što ih je on

odbijao iz svoje lule. I kako se mrlin silno brzo odmatao oko paljka,

prolazio je prije i kroz Stubbove šake, guleći mu kožu na dlanovima,

jer je zaštitno platno, kojim se u takvim prilikama pokriju dlanovi,

slučajno otpuzlo. I njemu bješe kao da stišće oštrice dvosjekla mača

što mu ga neprijatelj svom silom pokušava istrgnuti iz ruke.

— Namoči mrlin! Namoči mrlin! — dovikivao je Stubb

veslaču koji je sjedio kraj bubnja, te ovaj šeširom zagrabi morske

vode pa je izlije u bubanj, na mrlin.279 Mrlin se još dalje odmatao

279 Da bismo barem donekle pokazali kako je takav postupak bezuvjetno

potreban, možemo navesti činjenicu da su na starim holandskim kitarkama

324

dok se najposlije nije dovoljno istegao. Čamac je sada jurio kroz

uzavrelu vodu kao morski pas kad juri svom brzinom. Stubb i

Tashtego izmijeniše svoja mjesta — s pramca na krmu i obratno —

a to je sred one ljuljavice zaista bio težak pothvat.

Konop je sada bio nategnut i napet u svoj duljini, kao žica na

harfi, te bi čovjek pomislio da čamac ima dvije kobilice — jednu što

reže brazdu po moru, a drugu što siječe zrak — dok onako juri,

utirući sebi put kroz oba suprotna elementa. Oko pramca poskakivao

neprekidan vodoskok, a šija280 se sukala kao beskonačni vir, i pri

najmanjem pokretu čamca, kad bi čovjek ma i prstom maknuo,

čamac se naginjao vibrirajući i škripeći. I tako su jurili, a svaki se

čovjek svom snagom držao svog sjedišta, da ne bude zbačen u

uspjenjelu vodu, dok se visoki Tashtego posve sagnuo pod kormilo,

kako bi postavio što niže svoje težište. Ispred njihovih očiju kao da

su prosunuli svi atlantski i pacifički oceani, dok kit u bijegu

najposlije ne posusta.

— Uvlači, uvlači! — vikao je Stubb svome pramčaniku, a svi

ljudi, gledajući preko ramena, zaveslaše prema njemu, dok je neman

svejednako povlačila čamac za sobom. Pristavši ubrzo uz njen bok,

Stubb se čvrsto uprije koljenom uz »bedrobran«, te poče udarati u

ribu koja je uzmicala. Na njegovu zapovijed, čamac je odmicao iz

strašnog vrtloga što ga je kit oko sebe kovitlao, i vraćao se za novi

napad.

Crveni su mlazovi sad izbijali iz bokova nemani kao potoci niz

gorske strmine. Izmučena se tjelesina sada nije više valjala u vodi,

nego u krvi, koja je kuhala i kipjela na stotine metara u njihovoj

brazdi. Sunčane zrake što su ukoso padale na to grimizno jezero

usred mora, bacale su odsjaj na lice svakoga pojedinog čovjeka, te

se jedan drugome pričinjahu rumeni poput Indijanaca. Sve to

vrijeme brizgali su samrtni mlazovi bijele pare iz kitova štrcala, a

teški dahtaji iz usta uzbuđenog vođe čamca. Izvlačeći poslije svakog

uboda svoje iskrivljeno (o konop pričvršćeno) koplje iz kitova tijela,

Stubb bi ga svaki put brzim pokretima opet izravnavao na razmi

čamca, te ga uvijek nanovo zarivao u kita.

— Pritegni! — pritegni! — vikao je pramčaniku, dok je

upotrebljavali konopljene tarače te njima močili mrlin, a na mnogim je brodovima u tu svrhu bila priređena mala drvena vjedrica ili ispolac. No najbolje će vam u tom

slučaju poslužiti šešir. — Bilješka piščeva. 280 Brazda, trag ili puzina što ostaje za brodom. — Prev.

325

jenjavao bijes kita na umoru. — Bliže, bliže!

I čamac se sasvim prikuči kitu uz bok. Stubb se naže daleko

nad pramac, lagano zabode svoje dugo, oštro koplje kitu u tijelo, te

onda njime poče polagano i oprezno pokretati, kao da pažljivo traži

zlatan sat što ga je kit možda progutao, a sve bojeći se da ga ne bi

oštetio prije nego što ga izvuče. No zlatan sat što ga je tražio bijaše

duboko u nutrini skrivena srž kitova života. I sad ju je napipao: jer

prenuvši se iz predsmrtnog mrtvila u ono neopisivo što se zove

posljednji trzaji, neman se strahovito trže u svojoj krvi i preplavi

samu sebe gustim škropcima mahnito uskovitlane pjene, tako da je

ugroženi čamac naglo legao na krmu i samo s mukom sebi prokrčio

put iz toga sumanutog sumraka u bistri zrak dana.

A onda, trzajući se sve slabije, kit još jednom isplovi na

vidjelo, valjajući se i zaranjajući s boka na bok, grčevito šireći i

stežući otvor štrcala, uz oštro pištanje u predsmrtnom hropcu.

Najposlije u uzbibani zrak šiknu mlaz za mlazom zgrušane krvi kao

talog rumena vina, i ti su crveni vodoskoci padali natrag na njegove

nepokretne bokove i slijevali se u more. Kitu bješe prepuklo srce!

— Mrtav je, gosparu Stubbe! — reče Daggoo.

— Da, obje su se lule ugasile! — dočeka Stubb, pa izvadivši

svoju iz usta, prosu nad vodom hladan pepeo, i časkom se

zamišljeno zagleda u grdnu tjelesinu koju je dotukao.

326

62. KOPLJE

Valja reći koju o upadici što je opisana u prošlom poglavlju.

Prema ustaljenom običaju kitolova, u čamcu koji se otisne od

broda, predvodnik ili »kitov krvnik« povremeno zauzima mjesto

kormilara, dok harpunaš, zvan također »kitov vezač«, vesla tik do

njega prvim ili takozvanim harpunaškim veslom. Potrebna je

snažna, mišičava ruka koja će baciti prvo željezo na ribaka, jer

počesto biva te u takozvanom »dugom potezu« teško oruđe valja

baciti na razdaljinu od dvadeset do trideset stopa. No ma kako se

hajka otezala i bila zamorna, od harpunaša se traži da sve to vrijeme

vesla svojim veslom iz sve snage— štoviše, od njega očekuju da

služi kao primjer nadljudske izdržljivosti i upornosti ostalim

veslačima, i to ne samo nevjerojatnim veslanjem nego i gromkim i

neustrašivim uzvikivanjem.

Što zapravo znači vikati iz svega grla i pritom izvijati tijelo u

krajnjem naporu svih snaga, shvatit će samo onaj tko je to već sam

pokušao. Što se mene tiče, nikako ne uspijevam gromko vikati a u

isti mah napinjati sve svoje mišiće.

Veslajući dakle i podvikujući tako, a leđima okrenut grdosiji,

iscrpljeni harpunaš odjednom čuje poticajni poklik: »Ustaj i po

njoj!« On sad mora uvući i pričvrstiti veslo, okrenuti se napol oko

svoje osi, dohvatiti i čvrsto zgrabiti harpun s paljka, pa ga sa ono

malo preostale snage pokuša sjuriti u kita. Nije stoga nikakvo čudo

što u cjelokupnom kitolovu, od pedeset zrelih prilika za pogodak,

nema ni pet uspješnih; nije nikakvo čudo što tolike nesretne

harpunaše dozlaboga psuju i proklinju; nije čudo što mnogim

harpunašima u čamcu u pravom smislu riječi popucaju krvne žile;

nije čudo što poneki kitolovac izbiva od kuće i po četiri godine za

četiri bačve ulja; nije čudo što za mnoge vlasnike kitarice kitolov

znači pasivan posao — jer baš od harpunaša zavisi uspjeh samog

putovanja — a otkud harpunašu snage i zamaha u posljednjem i

najodsudnijem času, kad ga prije toga tako teško zapregnu da mu

ponestaje daha?

A onda, kad je hitac uspješan, u onome drugom odlučnom

času, to jest kad kit potegne i počne juriti — predvodnik i harpunaš

počinju također juriti, jedan prema pramcu, a drugi prema krmi, i to

uz opasnost za se i za sve ostale. U tom trenutku oni izmjenjuju

327

svoja mjesta, i predvodnik, glavni zapovjednik malog čamca, staje

na svoje pravo mjesto — na pramac.

Ja, međutim, nimalo ne marim ako netko u tom pogledu

zastupa oprečno stanovište, no sve je to ludo i nepotrebno. Harpunaš

bi već od samog početka pa do kraja morao stajati na pramcu, on bi

morao zadati oba udarca i harpunom i kopljem, i nitko ne bi smio od

njega zahtijevati da vesla, osim u prilikama kad je to jasno svakom

pomorcu. Znam da bi takav poredak mogao prouzročiti mali zastoj u

brzini hajke, no mene je dugogodišnje iskustvo mnogih kitara

različitih narodnosti uvjerilo kako do većine neuspjeha u lovu ne

dolazi nipošto zbog silne brzine, nego zbog iscrpljenosti harpunaša.

Da se osigura najveći uspjeh gađanja, svi bi harpunaši ovoga

svijeta morali skakati na noge odmoreno i živo, a ne premoreni i

napol satrti.

328

63. PALJAK

Iz debla rastu grane, a iz grana šiblje. I tako iz bujnog sadržaja

niču poglavlja.

Paljak, o kojem smo prije govorili, zaslužuje da bude napose

spomenut. To je rašljasta motka čudna oblika, otprilike dvije stope

duga, usađena okomito u razmu desnog boka čamca, blizu pramca,

te služi kao potporanj za drveno kopljište harpuna, kojemu drugi

metalni, šiljati dio izviruje s pramca. U tom se položaju oružje

odmah nađe pri ruci harpunašu, koji ga u tren oka dohvati, kao što

će neki gorštak u hipu posegnuti za svojom puškom na zidu. Obično

u tim rašljama leže dva harpuna u pripremi, koji se zovu »prvo« i

»drugo gvožđe«.

No oba su ta harpuna, svaki svojom petljom, pričvršćena o isti

mrlin, i to zato da se oba bace, ako je to moguće, jedan za drugim,

na istog kita, kako bi barem jedan harpun ostao u kitu, ako se drugi

slučajno otkine kad kit počne potezati. Tako se udvostručuju izgledi

u računu vjerojatnosti. No vrlo često biva da se kit smjesta trgne,

grčevito potegne i pojuri naprijed tek što ga pogodi prvi harpun, te

harpunaš, pa bio on brz kao munja, ne dospijeva više na nj hitnuti

»drugo gvožđe«. Upravo zato što je i drugi harpun pričvršćen za

mrlin, koji se brzo odmotava, to se oružje mora navrijeme baciti iz

čamca, ma kako i ma kamo, jer bi inače čitavoj posadi prijetila

najveća opasnost. U takvim ga slučajevima obično gurnu u vodu.

Omogućuju to i rezervni bubnji s mrlinom, o kojima smo već prije

govorili. Ali taj je opasni posao često praćen najtežim i

najsudbonosnijim nesrećama.

Osim toga treba znati da u času kad se drugi harpun baci u

more, to »gvožđe« ili »željezo« postaje neki treperavi britki strah što

se hirovito bacaka između čamca i kita, zaplećući ili trgajući mrline,

izazivajući strahovitu zbrku i metež u svim smjerovima. A u većini

slučajeva nije ni moguće da se taj harpun uvuče prije nego što je kit

ulovljen i ubijen.

Zamislite samo što biva u slučaju kad se četiri čamca upletu u

borbu sa neobično jakim, upornim i lukavim kitom, te kad osim tih

njegovih osobina i zbog tisuću drugih kojekakvih slučajnosti što

prate tako opasan pothvat, osam do deset takvih odriješenih »drugih

gvožđa« pluta oko njega, jer u svakom je čamcu, dakako, više

329

harpuna povezanih uz mrlin, za slučaj da prvi promaši. Sve su te

pojedinosti ovdje vjerno prikazane, jer će poslužiti da osvijetle

nekoliko vrlo važnih, premda zamršenih mjesta u prizorima koji će

se kasnije opisati.

330

64. STUBBOVA VEČERA

Stubbov je kit ubijen nešto podalje od broda. Na moru bila

utiha, i zato se, povezavši tri čamca u jedan niz, dadosmo na mučnu

rabotu da teglimo svoj plijen do »Pequoda«. I sada, kad smo nas

osamnaestorica sa svojih trideset i šest ruku i stotinu i osamdeset

palaca i ostalih prstiju polako, sat za satom, povlačili tu nepokretnu,

mrtvu tjelesninu, činilo se kao da se, osim u dugim razmacima,

uopće i nije pomicala. To je pružalo jasnu sliku o golemosti te

grdosije koju smo vukli morem. Na velikom kineskom kanalu Hang-

Ho, ili kako ga već nazivaju u Kitaju, četiri-pet radnika, sve

hodajući obalom, teglit će teško natovarenu i zdepastu džunku jednu

milju na sat, a mi smo svoj grdni brod tako sporo pomicali kao da je

krcat olova.

Spustio se mrak. Tri fenjera što se ljuljahu u »Pequodovoj«

snasti mutnim nam svojim svjetlom pokazivahu put, a kad

doveslasmo bliže, vidjesmo Ahaba kako spušta jednu od više

svjetiljaka niz rubnjak. Pošto je načas prazno, bezizražajno pogledao

dovučenog kita, izniza uobičajene zapovijedi za osiguranje preko

noći, pruži fenjer nekome mornaru i pođe u svoju kabinu, odakle se

sve do jutra nije više pojavio.

Iako je kapetan Ahab upravljajući lovom i dovlačenjem kita bio

izvršio svoj, da tako kažem, uobičajeni posao, sada, pošto je

životinja bila mrtva, spopalo ga kanda nekakvo nejasno

nezadovoljstvo, ili nestrpljenje, ili očaj, kao da ga pogled na toga

ubijenog kita podsjeća kako Moby Dicka tek treba uništiti. Pa kad bi

mu i tisuću kitova dovukli na palubu, to ga ni za dlaku ne bi privelo

bliže njegovu velikome luđačkom cilju.

Ubrzo biste pomislili po štropotu i buci na palubi »Pequoda«

kako se posada sprema baciti sidra u morske dubine, jer su mornari

počeli po palubi povlačiti teške lance i spuštati ih uza zveket kroza

ždrijela na brodu. No tim će verigama što su zveketale oni zakvačiti

divovsko truplo, a ne brod. Glave pričvršćene uz krmu, a s repnom

perajom uz pramac, kit sad leži svojom crnom trupinom tik do

trupine broda, i gledano kroz noćnu tamu što je zastirala penune i

sve jedrilje visoke snasti, to dvoje — lađa i kit — kao da su dva

divovska bika u jarmu, od kojih jedan stoji na nogama, a drugi

331

počiva.281

Ako je mrki Ahab sada šutio kao zaliven, barem koliko se to na

palubi moglo primijetiti, njegov je drugi časnik, Stubb, sav sjao od

pobjedničkog ponosa, pokazujući neobičnu no dobroćudnu

uzbuđenost. Toliko se bio uzvrpoljio te mu je i kruti Starbuck,

njegov pretpostavljeni časnik, privremeno prešutno predao svu vlast

i upravljanje svim poslovima na palubi. Toj Stubbovoj živahnosti

pripomogla je još neka malenkost, kako se to ubrzo i pokazalo.

Stubb je bio sladokusac: on je i suviše volio kitovinu kao slastan

zalogaj.

— Hoću režanj kitovine prije nego što legnem! Ej, Daggoo!

Odmah da si sišao i odrezao komad s »uzine«!

Ovdje treba reći da ti divlji ribari, premda ne običavaju odmah

poslije dobivene bitke naplaćivati od neprijatelja ratnu odštetu, kako

se to posvuda radi prema nekom već ustaljenom vojničkom pravilu

(ili to barem čine prije nego što su unovčili svoju »čest« koja im

pripada nakon dovršenog putovanja) — ipak ćete tu i tamo naći

ponekog Nantucketanca oblaporna na onaj komad od ulješure što ga

je Stubb bio označio, a koji se odrezuje od donjeg kraja ušilj izrasla

tijela.

Oko ponoći režanj mesa bijaše odrezan i pečen. Na svjetlu

dviju svjetiljaka, u kojima je gorjelo kitovo ulje, Stubb se svojski

naklopio na svoj odrezak kitovine, iznesen na vitao kao na gozbeni

stol. No Stubb te noći nije bio jedini koji se gostio kitovinom. Na

tisuće morskih pasa vrvjelo je oko ubijenog levijatana i obilno se

gostilo njegovim tustilom, a njihovo se mljaskanje miješalo sa

Stubbovim žvakanjem. Ono nekoliko spavača, dolje na ležajima,

često se budilo iza sna od oštrog pljeskanja: to morski psi mlatarahu

repovima o brodsku trupinu na svega nekoliko centimetara od

281 Ovdje bismo mogli spomenuti još jednu malenkost. Kita možete najčvršće i

najsigurnije zakvačiti o njegove »lopate« ili repinu kada je već dovučen uz bok broda, a kako je taj dio tijela zbog svoje kompaktnosti relativno mnogo teži od svih ostalih

(osim, možda, njegove bočne peraje), on odmah, i u mrtva kita, utone pod površinu,

te ga — s čamca — ne možete dohvatiti rukama i vezati lancem. No ta se teškoća vrlo vješto svladava: pripremi se maleno, jako uže, s malim drvenim plovkom na kraju i s

jednim utegom po sredini, a s drugim krajem pričvršćeno o sam brod, i spretnim

baratanjem taj se plovak provuče ispod trupine kita na drugu stranu, da uže sada obuhvaća kitovo tijelo, a lanac već čeka da bude pričvršćen o to uže i povučen oko

najužeg dijela kitova repa, na točki gdje se spaja s repnom perajom. — Bilješka

piščeva.

332

spavačeva srca. Naginjući se nad bok broda mogli ste ih vidjeti (kao

što ste ih prije čuli) kako se valjaju u zloslutnoj crnoj vodi i izvrću

na leđa, otkidajući okrugle komadine kitova mesa, velike kao

ljudska glava. Ta osobita vještina morskih pasa svima se čini

čudnovatom. Kako im uspijeva da sa te naoko nepristupačne

površine izdubu tako simetrične zalogaje, ostaje dio sveopće

zagonetke prirode. Trag što ga tako ostavljaju na kitovu tijelu može

se najbolje usporediti s rupom što je tesar dube za vijak.

Premda ćete usred paklenskog dima i strahota pomorske bitke

vidjeti morske pse kako čeznutljivo zirkaju prema brodskoj palubi

(kao gladni psi što se vrte oko stola na kojem se siječe sirovo meso),

spremni da progutaju svaku dobačenu im crkotinu, i premda, dok

hrabri mesari na palubi, kao na stolu, pozlaćenim i ukrašenim

noževima jedan do drugoga ljudožderski režu živo meso, a kučci

ispod stola svojim kao draguljima iskićenim raljama svađajući se

odrezuju komade mrtva mesa; i premda je ta rabota, kako god je

okrenuli i s kojega god je gledišta promatrali, uvijek ista, a to će

reći: jednako odvratan i razbojnički posao na obje strane; iako ti

morski psi redovito prate sve brodove trgovaca robljem kad prelaze

Atlantik, krećući se uporno uz njihove bokove, da se nađu ako

ustreba odstraniti kakav otpadak ili pristojno sahraniti kojega

mrtvoga roba, te iako bi se mogao navesti još pokoji sličan primjer o

tome kako, gdje i kada morski psi upriličuju nadasve vesele

društvene sastanke i svečanosti — ipak ih nikad i nigdje nećete naći

u tolikom broju na okupu, ni razdraganije ni veselije, nego kad su

okupljeni oko uginule ulješure, privezane uz bok kitarice na

debelome moru. Ako još nikad niste bili svjedokom takva prizora,

onda odbacite sve svoje predodžbe o strahotama pakla i sotonskih

orgija.

Zasad Stubb još nije opazio mrmorenje s gozbe što je trajala u

njegovoj neposrednoj blizini, kao što ni morski psi nisu primjećivali

njegovo sladokusno mljaskanje.

— Kuharu, kuharu! Pa gdje je samo taj stari Gruda? —

uskliknu raskrečivši noge, kao da hoće još čvršće zasjesti za svoju

večeru, a onda, sunuvši svojom viljuškom u zdjelu, kao da zabada

koplje u kita, oteže: — Ovamo kuharu! Diži sidro i zajedri ovamo!

Stari crnac, nimalo oduševljen što su ga prije vremena i u tako

neobičan sat digli iz njegove tople postelje, dogega se iz svoga

333

»foguna«,282 hramljući, jer, kao mnoge stare crnce, i njega su boljela

koljena, koja nije mogao tako pomno trljati kao svoje tave i lonce.283

Taj stari Gruda, kako su ga svi nazivali, dođe klateći se, šepajući i

poštapajući se mašama, što su bile zdepasta oblika, načinjene od

ispravljenih željeznih obruča. Taj stari Ebanovac dođe klimajući i

potom, očekujući zapovijed, stade mirno nasuprot Stubbove trpeze.

Odupirući se objema rukama o svoj dvokraki štap, prignu svoja

pogrbljena leđa još dublje, i u isti mah malko naheri glavu, kako bi

što bolje čuo.

— Kuharu — dočeka ga Stubb, prinoseći brzom kretnjom

prilično crven zalogaj k ustima — ne čini li se tebi da je to meso

prepečeno? Previše si ga mlatio, kuharu, suviše je mekano. Zar ti

nisam uvijek govorio da dobar kitovski odrezak mora biti tvrd? I

morski su psi prionuli uz njegove bokove, zar ne vidiš da i oni više

vole tvrdo meso! Što li samo buče! Idi, kuharu, i reci im koju: reci

im da su dobro došli i da im želimo dobar tek, ako grabe umjereno,

pomalo, ali neka se vladaju pristojno. Grom me ubio, ako razabirem

i vlastite riječi! Idi, kuharu, i prenesi im moju poruku! Evo, uzmi

ovaj fenjer — pa zaista dohvati jedan sa svog stola — a sad idi pa

im održi prodiku.

Stari Gruda srdito dohvati svjetiljku te othrama preko palube

do ograde, a zatim, spuštajući fenjer nad more da bi što bolje mogao

promotriti svoju pastvu, a drugom rukom svečano zamahujući

mašama, i, sagnuv se daleko nad bok, poče se, mrmljajući, obraćati

morskim psima, dok je Stubb, prikravši mu se polako iza leđa,

prisluškivao što je govorio.

— Životinje, prijatelji! Ja imati naređenje reći vama: pričepite

labrnje, prokleta buka morati prestati! Čuti vi mene? Dosta toga

prokletog mljaskanja gubicama! Massa284 Stubb reći, vi moći

nakrkati proklete burage do nosa, ali, sto mu gromova, ta prokleta

buka morati prestati!

— Kuharu — prekide ga na tome mjestu Stubb, tapnuvši ga

neočekivano po ramenu. — Kuharu, munja te smjerila! Pa ti ne

smiješ kleti kada držiš propovijed! Nije to put i način, tako se ne

282 Brodska kuhinja. — Prev. 283 I opet igra riječima knee-pans (čašice na koljenima, koljenske čašice) i pans

(tave). — Prev. 284 U crnačkom govoru: gospodin, gospodar (od engleske riječi master). —

Prev.

334

obraćaju grešnici!

— Nego kako? Vi onda sami propovijedati! — ljutnu se kuhar,

te se okrenu da ode.

— O ne, kuharu, samo ti lijepo nastavi!

— Pa dobro, onda. Predraga braćo životinje...

— Tako valja! — uslikne Stubb povlađujući. — Polaskaj im,

pokušaj tako.

I stari Gruda nastavi:

— Vi biti morski psi, i svi morski psi biti jako, jako proždrljivi,

ali ja vama reći, dragi prijatelji, vi morati prestati to prokleto

udaranje repovima. Kako vi mene čuti ako ne prestanete s tom

vražjom gužvom i žderanjem?

— Kuharu! — uskliknu Stubb, zgrabivši ga za šiju. —

Zabranjujem te kletve? Govori s njima otmjeno, gospodski!

I propovijed se nastavi:

— Ja vas, dragi moji proždrljivi prijatelji, ne grditi zbog toga,

to je vaša priroda, i tu ne biti pomoći. Ali vi obuzdati vašu grešnu

prirodu, to biti glavno! Vi biti kučkovi, sigurno, ali zašto ne

obuzdati kučka u sebi i biti anđeli? Jer svi anđeli ne biti ništa drugo

nego kučkovi koji se dobro vladaju! A sad pazite, braćo, pokušati

biti dobri i pristojni kad uzimati svoju porciju od kita! Ne trgati

jedan drugom, kažem vam, iz gubice! Svaki od vas imati pravo na

svoj zalogaj! A tako mi Gospoda, nitko od vas nemati pravo na kita,

jer kit pripadati ljudima od broda! Znam, neki od vas imati velike

gubice, mnogo veće od drugih. Ali i oni s velikom gubicom imati

male trbuhe. Velika gubica ne mora sve požderati: neka trgati

komade i dati malim kučkima, koji sebi u toj gužvi ne mogu

pomoći!

— Tako valja, stari Gruda! — uzvikivaše Stubb. — To je bilo

pravo kršćanski! Nastavi!

— Nemati smisla nastaviti, Massa Stubb, jer te proklete psine

nastaviti klati i žderati! One ne čuti ni jednu riječ. Nemati smisla

propovijedati tim prokletim žderonjama koji ne prestati dok ne

natrpati svoje trbe, a njihove trbe nemati dna! A kad natrpati trbe,

onda više ne slušati, jer onda tonuti duboko, duboko u more, ići brzo

spavati, na koralje, i ne moći slušati ni sada ni u sve vijeke vjekova!

— Duše mi, rekao bih da si u pravu, Grudo! I stoga im lijepo

daj svoj blagoslov, a ja ću natrag k svojoj večeri!

— Nato Gruda izdigne obje ruke nad tim ribljim skotom, pa

335

otegne kričavo što ga grlo nosi:

— Čujte, vražja braćo, dižite paklensku galamu i žderite do

mile volje, a onda crknite!

— A sad, kuharu — reče Stubb, sjedajući opet za svoju večeru

na vitlu — stani gdje si prije stajao, tu, ravno ispred mene, i dobro

slušaj što ću ti reči!

— Ja dobro slušati! — odvrati Gruda saginjući se naprijed i

odupirući se o svoje maše.

— No, dakle — poče Stubb, poslužujući se obilno — da se

vratimo na kitov odrezak. Prije svega, koliko ti je godina, kuharu?

— Kakvu vezu imati to s kitovim pečenjem? — tvrdoglavo će

stari crnac.

— Šuti! Koliko ti je godina, kuharu?

— Kažu, oko devedeset — progunđa stari mrzovoljno.

— Skoro ćeš, dakle, proslaviti svoj stoti rođendan, kuharu, a

još nisi naučio kako valja prirediti kitove odreske? — reče Stubb i

proguta komadinu mesa, kao da je taj zalogaj nastavak njegova

pitanja. — A gdje si se rodio, kuharu?

— U štivi dereglije285 na Roanokeu.286

— Rođen na deregliji! Krasno! No ja te pitam u kojoj si se

zemlji rodio, kuharu!

— Zar ja ne reći u roanokeskom kraju? — uzviknu crnac

oštrim glasom.

— Ne, nisi rekao, kuharu. No reći ću ti što sam ti naumio

kazati. Treba da se vratiš kući i da se ponovno rodiš, jer još ne znaš

kako se kuhaju i peku odresci kitovine!

— Vrag me odnio ako još peći kitove odreske! — zareža srdito

i okrenu se da ode.

— Natrag, kuharu! Ovamo! I dodaj mi te maše! Tako, uzmi

ovaj odrezak, pa mi reci: misliš li da je priređen kako valja! Uzmi

kad ti velim! — i pruži mu meso što ga je zahvatio mašama.— Uzmi

i kušaj!

Obliznuvši meso svojim velikim usnama, stari crnac procijedi

kroza zube:

— Nikad bolji odrezak ja okusiti: sočan, vrlo sočan!

285 Riječno plovilo, služi za prijevoz tereta, bez svojega je pogona, ravna dna,

uzvodno se tegli; teglenica 286 Rijeka u SAD-u (duga 720km, protječe kroz Virginiju i Sjevernu Karolinu).

— Prev.

336

— Kuharu — upita ga Stubb, posluživši se još jednom: —

Pripadaš li nekoj crkvi?

— Bio sam jednoć u nekoj, u Cape-Townu — odvrati starac

mrzovoljno.

— I ti si jedanput za svega života u Cape Townu bio u svetoj

crkvi, pa si sigurno slušao velečasnog pastora kako propovijeda

svojoj braći u Kristu, je li tako, kuharu? Pa ipak imaš obraza da mi u

brk laneš takvu grdnu laž, a? — reče Stubb. — Što misliš, kamo ćeš

ti doći, kuharu?

— Što prije u postelju! — promrsi ovaj namjeravajući već da

ide.

— Stoj! Zaustavi! Pitao sam te kamo ćeš poslije smrti? Strašno

pitanje! No, kuharu, kako glasi tvoj odgovor?

— Kada stari crnac ići s ovog svijeta — odvrati crnac

polagano, potpuno izmijenivši izgled i držanje — on nikamo sam

ići, nego po njega doći sveti anđeli i odnijeti ga sa sobom!

— Doći po tebe? Kako? U četveroprežnoj kočiji, kao po svetog

Iliju? I kamo će s tobom?

— Onamo gore — odgovori Gruda dižući svoje maše ravno

nad glavom i držeći ih vrlo svečano.

— Ti onda, kuharu, očekuješ da ćeš ravno u koš našega

glavnog jarbola kad umreš? A nije li tebi znano da je sve hladnije

što se više uspinješ? I ti bi baš navrh glavnog jarbola, a?

— To ja ne reći — odvrati Gruda opet uvrijeđeno.

— Rekao si, onamo gore, je li tako? A sad pogledaj i sam kamo

to upireš svojim mašama! Ili možda misliš da ćeš se prošunjati kroz

neku rupu u nebo, kuharu? Ne, ne, kuharu! Gore možeš samo

redovitim putem, uz pripone, vrzu po vrzu! Mučno je to penjanje, ali

drugačije ne ide! A nitko od nas nije još dospio u nebo. Spusti svoje

maše, kuharu, i slušaj moja naređenja! Jesi li čuo? Drži kapu u

jednoj ruci, a drugu stavi na srce dok ti ja nešto naređujem! Što? Zar

je tu tvoje srce? Pa to ti je trbušina! Naviše, naviše! Tako! Tako je u

redu! A sad drži ruku tako i saslušaj!

— Na zapovijed! — na to će stari crnac, držeći ruke kako mu je

bilo naređeno, uzalud vrckajući sijedom glavom ne bi li mu kako

uspjelo da mu oba uha u isti mah dođu naprijed.

— Eto, kuharu, taj tvoj kitov odrezak bio je tako loše priređen

te sam ga uklonio što sam mogao brže! Eto i sam vidiš. I kad budeš

ubuduće spremao pečenku od kitovine, za moj privatni stol, tu na

337

vitlu, reći ću ti kako je nećeš prepeći. Drži meso u ruci, a komad

žeravice u drugoj, a onda — na tanjur s pečenkom, pa na stol! Jesi li

razumio? A sutra, kad budemo rasplašćivali kita, ti gledaj da

odsiječeš okrajke prednjih peraja, pa da ih staviš u salamuru, a

okrajke s repine mariniraj. Tako, a sad možeš ići!

No Gruda nije odmaknuo ni tri koraka kadli ponovno začu

poziv.

— Kuharu, za ponoćne straže ispeći ćeš mi kotlete za večeru,

jesi li me razumio? A sad odjedri! Oj, stani! Nakloni se prije nego

što odeš! Stoj! Zaustavi se još jednom! Ne zaboravi: za doručak

ćufte od kitovih peraja!

— Bog dao, kit jesti njega, mjesto on jesti kita! Duše mi, on

veći pas od najljućeg morskog psa! — promrmlja starac dok je

odlazio hramljući. S tom pobožnom i mudrom napomenom pođe u

svoj ranač.

338

65. KITOVINA KAO JELO

Da se čovjek hrani mesom životinje koja puni gorivom njegovu

svjetiljku, da se, kao što je to Stubb radio, gosti njenim mesom, a

pritom mu, da tako kažemo, ta životinja još i sama svijetli, to je tako

čudno i neobično te je potrebno malo zaći u povijest i filozofiju toga

običaja.

Povijesna je činjenica da su u Francuskoj još prije tri stoljeća

jezik grenlandskog kita smatrali osobitom poslasticom i plaćali za nj

velike svote. Znamo i to da je u doba Henrika VIII287 neki dvorski

kuhar dobio lijepu nagradu što mu je uspjelo prirediti izvrstan umak

što bi ga jeli uz meso od morske svinje, pečene na ražnju, koja

životinja, kako se valjda još sjećate, također ide u porodicu kitova.

Meso morske svinje smatra se uostalom još i danas vrlo dobrim

mesom. Meso se isjecka i smota u loptu veličine biljarske kugle,

dobro se zasmoči kojekakvim mirodijama, te je onda po ukusu nalik

na ćufte od kornjačina mesa ili teletine. Stari redovnici iz

Dunfermlinea288 neobično su voljeli tu vrstu jela. Imali su veliku

koncesiju krune na morske svinje.

Istina je da bi, barem među kitolovcima, svi smatrali kitovo

meso poslasticom kad ga ne bi bilo tako mnogo; ali sjesti za stol,

pred paštetu od mesa gotovo sto stopa dugu, zacijelo oduzima tek.

Danas samo oni pomorci koji nemaju predrasuda, kao na primjer

Stubb, jedu kuhanu ili pečenu kitovinu, no Eskimi nisu takvi

izbirači. Svi znamo kako se oni gotovo isključivo hrane kitovim

mesom, te imaju izvrsne zalihe starog najfinijeg »ribljeg ulja«.

Zogranda, jedan od njihovih najčuvenijih liječnika, preporučuje za

djecu kriške vorvanja kao osobito sočnu i zdravu hranu. To me sjeća

nekih Engleza koje su davno jednom kitolovci slučajno ostavili na

Grenlandu — pa su se ti ljudi nekoliko mjeseci hranili isključivo

ostacima pljesniva kitova mesa što je ostavljeno na obali pošto su

bili iscijeđeni uljeviti sastavni dijelovi. Holandski kitolovci zovu te

otpatke »fritulama«, a na to su zaista i nalik, jer su smeđi i prhki, a

po mirisu podsjećaju na netom iz pećnice izvađene uljevuše ili

uštipke starih amsterdamskih domaćica. Izgledaju tako primamljivo

287 Engleski kralj (1491.-1547.). — Prev. 288 Drevni grad u Škotskoj, s velikim benediktinskim samostanom. — Prev.

339

i ukusno te će i najprobirljiviji stranac samo teško odoljeti a da ne

zagrize.

Ima još nešto zbog čega podcjenjuju kitovinu kao hranu

uljuđena svijeta, a to je njena prevelika masnoća. Kit je kao neka

prvom nagradom nagrađena volušina mora: predebeo a da bude

slastan. Pogledajte mu samo grbinu, koja bi bila isto tako fino jelo

kao i bivolja (koju smatraju poslasticom) da nije takva čvrsta

piramida masti. No sam vorvanj, koji je tako nježan i mliječan kao

hladetinasto meso kokosova oraha u trećem mjesecu njegova

razvoja, ipak je odveć mastan a da bi mogao zamijeniti maslac. No

unatoč tome, neki kitolovci namaču u nj štogod drugo i onda jedu.

Za dugih časova prilikom pretapanja mornari običavaju umakati

svoj dvopek u goleme lonce te ga puštaju da se malo procvrlji. Tako

sam i ja mnogo puta slasno večerao.

Mozak mlade ulješure cijene kao poslasticu. Lubanju raskole

sjekirom, a onda izvade one dvije meke bjeličaste pole, savršeno

nalik na dva velika pudinga, pomiješaju ih s brašnom i ispeku u

neku nadasve slasnu jestvinu, koja je po ukusu nalik na teleći mozak

što ga neki gurmani osobito vole. A svi znaju kako neki od tih

gurmana koji počesto jedu teleći mozak naposljetku i sami dobiju

malo mozga, tako te znaju razlikovati svoju glavu od teleće, a to,

zaista, zahtijeva mnogo oštroumnosti. I baš to je razlog te jedan od

najtugaljivijih prizora što ih možete vidjeti imate upravo onda kad

ugledate epikurejca pored teleće glave pametna pogleda. Ta glava

gleda u nj s izvjesnim prijekorom i kao da mu govori: — Et tu

Brute!289

Ljudima s kopna nije zato toliko mrska sama pomisao na

pečenu kitovinu što bi im možda bila premasna, nego, kako se čini, s

onoga drugog, prije spomenutog razloga, to jest, da bi čovjek mogao

povečerati komad mesa od one iste životinje koju je malo prije ubio

na moru a da mu ona pritom još i svijetli svojim uljem. No nema

sumnje da je čovjek koji je prvi zaklao vola bio smatran ubojicom,

te su ga možda i objesili; da su mu sudili volovi, onda bi posve

sigurno bio obješen; uostalom, taj je čovjek i zaslužio smrt — ako

ubojica to zaslužuje. Pođite u subotu uvečer u tržnicu pa pogledajte

one gomile živih dvonožaca kako zure u dugi niz zaklanih

289 »I ti, Brute?« (lat.), navodno posljednje riječi što ih je diktator Cezar uputio

svome prijatelju Brutu, koji je sudjelovao u zavjeri protiv njega. — Prev.

340

četveronožaca. Ne bi li na taj prizor i kanibalu porasle zazubice?

Kanibali? A tko nije kanibal? Ja vam kažem da će biti manji grijeh

onog urođenika s otoka Fidži koji je u rasol stavio kakva mršava

misionara i pohranio ga u svom podrumu da mu se nađe za slučaj da

pritisne glad — da, da, manja će biti krivnja toga brižnog kanibala s

otoka Fidži, kad svane Sudnji dan, od zla i krivice tvoje, uljuđeni i

prosvijećeni sladokušče koji toviš guske dok se ne uguše u svom

salu eda bi se ti mogao nakrkati njihovih oteklih jetara u pâté-de-

foie-gras.290

A Stubb jede kitovinu pri svjetlu kitova ulja, nije li tako?

Strahota nad strahotama — je li? No ti, uljuđeni i prosvijećeni

sladokušče, pogledaj malo na držak noža kojim režeš goveđu

pečenku — od čega li je načinjen taj držak — od čega ako ne od

kosti brata onog vola kojega ti upravo jedeš? A čime čačkaš svoje

zube pošto si se nažderao debele guščetine? Badrljicom te iste

utovljene guske! A kakvim li je perom tajnik »Društva za suzbijanje

mučenja gusaka« službeno ispisivao svoje okružnice? Tek je prošlog

ili pretprošlog mjeseca to Društvo donijelo odluku da će odsad,

dopuštati samo upotrebu čeličnih pera.

290 Pašteta od guščje jetre. — Prev.

341

66. POKOLJ MORSKIH PASA

Kad kitolovci na Južnome moru dotuku ulješuru pa je nakon

dugog i mučnog tegljenja dovuku kasno noću uz bok broda, onda

obično ne započnu odmah komadanje. To je, naime, mukotrpan

posao, ne može se brzo završiti i zahtijeva da svi do jednoga u

njemu sudjeluju. Stoga obično uberu sva jedra, kormilo pričvrste u

zavjetrinu, a ljude pošalju pod pramac, da odspavaju dok ne svane

dan. Jedino se kod sidra postavi straža, to jest svakog se sata dvojica

po dvojica izmjenjuju, tako da čitava posada u smjenama izlazi na

palubu, da pazi je li sve u redu.

No ponekad, a pogotovu na Pacifiku oko ekvatora, takve

priprave i mjere opreznosti nisu dostatne, jer se morske psine u

tolikim čoporima sjate oko privezane kitove lešine, te od nje

ostavljene tako, recimo, šest sati, ne bi ujutro preostalo mnogo više

od kostura. Na gotovo svim drugim dijelovima oceana, gdje se

morski psi ne jate u tolikom broju, njihova se začudna halapljivost

može uvelike smanjiti kad ih mornari oštrim kitarskim lopatama

počnu snažno mlatiti, no takav postupak gdjekad će samo još

podjariti njihovu bjesomučnu proždrljivost. Ali nije bilo tako s

morskim psima što su se vrzli oko »Pequoda«, premda bi se

neupućenu čovjeku koji bi se te noći nagnuo nad rubnjak broda

zacijelo pričinjalo da je čitavo more naokolo kakav golem sir, a

morski psi — crvi u njemu.

Ipak, pošto je Stubb povečerao i postavio stražu da čuva sidro,

a na palubu došli Queequeg i jedan mornar, među morskim psima

nastade prilično komešanje, jer njih dvojica odmah spustiše niz bok

broda »podmostak« i tri svjetiljke, da su se dugi mlazovi svjetla

prosipali po mračnoj pučini. Njih dvojica siđoše na ta svoja lazila ili

skele i počeše strašan pokolj među morskim psima, gađajući ih

svojim dugim kitarskim lopatama,291 zabadajući oštar čelik duboko u

njihove lubanje, koje kanda jedine bijahu izvor snage i života. No u

291 Kitarske lopate kojima se mornari služe pri komadanju kita načinjene su od

najboljeg čelika i nisu veće od ispružena dlana ljudske ruke, a po obliku nalik su na

vrtlarski alat, po kojemu su i dobile ime, samo što su sa strane sasvim plosnate, a gornji im je kraj mnogo uži negoli donji. To je oružje uvijek najoštrije nabrušeno, a

bruse ga ponekad i za vrijeme same upotrebe, baš kao britvu. U tu je lopatu, kao

držak, zaglavljen dvadeset do trideset stopa dug kolac. — Bilješka piščeva.

342

zapjenjenu kovitlacu tih čopora koji su nasrtali i divlje se valjali,

kopljanici nisu baš svakim udarom pogađali svoj cilj, pa je to

izazivalo nove oblike nevjerojatne proždrljivosti tih nasrtljivaca.

Morski psi nisu samo jedni drugima okrutno trgali razderane utrobe

nego su, savijajući se poput luka, pregrizali i svoju vlastitu, te se

činilo da tu krvavu utrobu uvlače u sebe na usta i opet je izbacuju

kroz razjapljene rane. A ni to još nije bilo sve. I uginule psine i

njihove sablasti još su bile opasne. Kao da se u samim njihovim

kostima i zglobovima pritajila neka nepobjediva životna snaga,

generička ili panteistička, kad se život u njima već bio ugasio.

Ubijen i izvučen na palubu da mu se odere koža, jedan od morskih

pasa umalo što nije odgrizao ruku jadnome Queequegu, kad je

pokušao zaklopiti mrtvu vilicu njegovih ubojitih ralja.

— Queequeg ne brinuti kakav bog načiniti kučka — reče

Queequeg, od ljuta bola mašući rukom gore-dolje — bog fidžijanski

ili nantucketanski, ali bog koji stvoriti kučka morao biti prokleti

Indijanac!

343

67. KOMADANJE

Bilo je to jedne subote uvečer, a u nedjelju — o, kakva je to

bila nedjelja! Zanimanje kitolovaca takvo je da nijedan ne svetkuje

nedjelje. Bjelokosni »Pequod« kao da je bio pretvoren u klaonicu, a

svaki mornar u mesara. Činilo se kao da bogovima mora prinosimo

žrtvu od deset tisuća crvenih volova.

Najprije dovukoše goleme mesarske vješalice, koje, među

drugim isto tako teškim predmetima, imaju i čitav snop zeleno

obojenih greda i kolotura što ih nijedan čovjek ne bi mogao podići

— i taj golemi grozd podigoše na glavni jarbol, a onda ga pričvrstiše

o donji kraj jarbola, najotpornije mjesto na čitavoj palubi. Uže

debelo i čvrsto poput gumine292 provukoše kroz te zamršene naprave

sve do motovila, a donji teški kolotur prebaciše povrh kita, dok su

nekoliko stotina funti tešku »vorvanjsku kuku« pričvrstili o taj

kolotur.

I tada oba časnika, Starbuck i Stubb, oboružani svojim

dugačkim lopatama, stojeći na tim lazilima, počeše urezivati rupu u

kitovo tijelo, i to baš povrh prednje peraje koja im je bila najbliža: u

tu je bušotinu onda valjalo zarinuti kuku. Pošto je taj posao završen,

zarezaše široku polukružnu brazdu oko te bušotine, zarinuše kuku,

te veći dio posade, koja se zbila u gusto klupko oko motovila, poče

uz divlju graju potezati. Mahom se brod nagnu ustranu, a svaki

drveni klin u njemu zaškripi, poput željeznih čavala stare kućerine

kad grune studen vjetar — i cio brod dršće i stenje, upirući svoje

prestravljene jarbole u nebo. Sve se više naginje prema kitu, a na

svaki teg motovila odgovara udar valova, dok se najposlije ne začuje

neki iznenadan prasak, te se brod zaljulja, uspravi i odmakne od

kita, i pobjedonosno se pomoli kolotur, vukući za sobom prvu u

polukrugu otkinutu komadinu kitova tustila. Kako naslaga tustila

omata kitovo tijelo baš kao kora naranču, ona se otkida od tijela baš

tako kao što se i kora naranče ponekad u spiralnim zavojima ljušti

od ploda. Ljudi oko motovila neprestano upiru svom snagom, i tako

se kitova tjelesina svejednako okreće oko sebe u vodi, a budući da

se tustilo guli u jednoličnoj traci uzduž crte, koja se zove »rez«, a

koju su Starbuck i Stubb svojim lopatama ili ošljačama urezivali,

292 Debeo konop za vezivanje broda u luci za oluje. — Prev.

344

ono se istom brzinom kojom se otkida s tijela, dizalo gore, dok nije

doseglo do koša na glavnom jarbolu. Ljudi oko motovila prestadoše

onda raditi, i za nekoliko trenutaka ta se silna masa, s koje je kapala

krv, njihala amo-tamo, kao da se spušta s nebeskih visina, te se

svatko morao pripaziti i skočiti ustranu da ga ne zahvati, ne vrezne

po glavi i naglavce ne sjuri u more.

Jedan od prisutnih harpunaša priđe sad sa svojim dugim oštrim

oružjem, zvanim »kitarski mač«, i zatim sačekavši zgodnu priliku,

spretnim zahvatom zareza veliku rupu u donji dio mase koja se

njihala. Za tu se rupu pričvrstila kuka s drugog koloturnika, da bi se

tustilo moglo čvrsto prihvatiti i pridržati, jer je to bilo potrebno za

ono što je imalo doći. Zatim onaj vješti čovjek s mačem, doviknuvši

svima da se čuvaju, još jednom znalački zarinu svoj mač u krvavu

gromadu, te je u nekoliko zamašnih i očajnih udaraca sa strane

sasvim prepolovi, tako da se dugačka gornja komadina, zvana

»ponjava«, sada slobodno zibala i mogla spustiti na palubu, dok se

donji kraći komad još čvrsto držao. Ljudi oko motovila ponovno

udariše u graju i pjesmu, i dok je jedan kolotur počeo guliti i

povlačiti dugi trak tustila s kitove trupine, drugi se polako spuštao

ustranu, i tako prva komadina tustila pade kroz veliko grotlo293 u

štivu, u posebnu praznu prostoriju, zvanu »komarda« (komora za

tustilo). U toj sumračnoj komori vješte su i brze ruke svijale i

smotavale dugu »ponjavu« tustila kao da je gomila živih, sklupčanih

zmijurina.

I tako se posao nastavljao. Koloturi su u isti mah dizali i

spuštali tustilo na palubu, okretao se i kit i motovilo, mornari kod

motovila pjevali, gospoda u »komardi« motali »ponjavu«, časnici

urezivali »rez«, brod stenjao a svi mornari ovda-onda složno

izbacivali sočne kletve, ne bi li ublažili sveopći metež.

293 Otvor na palubi (bukporta) koji vodi u štivu. — Prev.

345

68. PONJAVA

Posvetio sam mnogo pažnje tome mučnom i zamršenom

predmetu, kitovoj koži. O tome sam se na moru prepirao s iskusnim

kitolovcima, a na kopnu s učenim prirodoslovcima. Moje prvotno

mišljenje nije se promijenilo, no to je samo jedno mišljenje i ništa

više.

A što je zapravo kitova koža i gdje se ona nalazi? Već znate što

je kitovo tustilo. To je tustilo donekle nalik na čvrstu, kompaktnu

govedinu, samo je vlaknastije, elastičnije i gušće, a debljina mu je

od desetak do petnaestak inča.

Ma kako se u prvi mah činilo besmisleno govoriti o koži kad se

radi o nečem takve čvrstoće i debljine, no zapravo nema argumenata

protiv takva mišljenja, jer na kitovu tijelu nećete naći nikakve druge

prevlake doli toga istog tustila — a što je u životinje ona izvanjska

prevlaka, ako je samo dovoljno čvrsta i gusta, ako ne koža? Istina, s

tjelesine uginula ali neoštećena kita možete rukom ostrugati

neizmjerno tanku i providnu tvar, nalik na najtanje tkivo želatine,

meku i gipku poput svile, ali samo prije nego što se osuši, jer onda

se steže i zgusne, te postaje prilično kruta i krhka. Imam više takvih

sasušenih komadića što mi služe kao znak u mojim knjigama o

kitovima. To je tkivo, kao što sam spomenuo, prozirno, a kad sam

ga stavljao na tiskana slova, ponekad sam zamišljao da ima svojstvo

povećavanja. Svakako, čovjek osjeća neko zadovoljstvo kad čita o

kitovima, da se tako izrazimo, kroz njihove vlastite naočale. Evo što

bih htio reći: tu istu neizmjerno tananu želatinsku tvar koja,

priznajem, prekriva čitavo kitovo tijelo, treba smatrati, da tako

kažem, kožom same kože, a ne kožom životinje, jer bi bilo upravo

smiješno tvrditi da je koža grdosijskoga kita tanja i nježnija od kože

novorođenčeta. Ali dosta o tome.

Uzmemo li da je tustilo kitova koža, onda ta koža, kao što biva

kod vrlo velikih ulješura, daje sto bačava ulja, a kad zamislimo da to

ulje po svojoj količini, odnosno, bolje reći, po svome obujmu,

iscijeđeno, iznosi samo tri četvrtine od cjelokupnoga kitova plašta,

onda iz svega toga možemo dobiti približnu sliku o goIemosti te

žive mase, od koje samo jedan dio njene prevlake daje čitavo malo

jezero tekućine. Uzmemo li da deset bačava ide u tonu, doći ćemo

do rezultata da od svega tri četvrtine mase od koje se sastoji kitova

346

koža, dobivamo deset tona neto težine!

Vidljiva površina ulješurine tjelesine, dok je živa, jedno je od

mnogih čudesa kojima nas ona zadivljuje. Ta je površina gotovo

uvijek sva ispresijecana bezbrojnim krivuljavim brazdama, u gustom

nizu, te je nalik na najfinije talijanske rezbarije. No te brazde kao da

nisu urezane na onoj prije spomenutoj želatinastoj prevlaci, nego

nam se čini da ih gledamo kroz tu providnu mrenu, i da su utisnute

na samom tijelu. A ni to još nije sve. Oku koje dobro gleda, u nekim

slučajevima ti linearni tragovi, baš kao i na pravim rezbarijama,

samo su podloga za još neke, posve druge crteže, kakvi su

hijeroglifski znakovi, to jest ako one tajanstvene znakove na

zidovima piramida nazivate hijeroglifima, onda je to pravi izraz i za

taj slučaj. Dobro upamtivši hijeroglife na tijelu neke ulješure, silno

sam se iznenadio kad sam vidio slikariju koja je prikazivala stara

indijanska slova urezana na čuvenim hijeroglifskim bastionima na

obalama Gornjeg Mississippija. Poput misterioznih znamenja na

onim pećinama, ostat će i te tajanstvene šare na kitovima zauvijek

neodgonetljive. Ta me aluzija na indijanske pećine podsjeća na

nešto drugo. Osim mnogih drugih čudnih pojava koje ćemo opaziti

na kitovoj vanjštini, ulješura počesto pokazuje svoju leđinu, a još

više ističe svoje bokove: s tih je dijelova njezina tijela gotovo

sasvim nestalo one pravilne ispruganosti, pod mnogobrojnim,

grubim i sasvim nasumce povučenim brazgotinama. Rekao bih da su

one pećine na morskoj obali Nove Engleske za koje Agassiz294 misli

da nose tragove žestokih sudara s velikim plutajućim ledenim

bregovima — rekao bih da su one pećine u tom pogledu uvelike

nalik na ulješure. Meni se, naime, također čini da su one brazgotine

na njihovu tijelu nastale borbenim sukobima s drugim kitovima, jer

sam ih ponajčešće zapazio u velikih, potpuno razvijenih mužjaka.

Još samo riječ-dvije o kitovu tustilu ili koži. Već smo rekli da

se guli s kitova tijela u dugim komadima koji se zovu »ponjave«.

Kao mnogi pomorski izrazi, i taj je vrlo dobro i prikladno izabran,

jer kit je uistinu umotan u svoje tustilo kao da se umotao pravom

ponjavom ili poplunom, ili još bolje — kao da je preko glave

navukao indijanski poncho, kojim pokriva čitavo tijelo. I upravo

stoga što mu je tijelo tako udobno presvučeno, kit se osjeća ugodno

pri svakom vremenu, u svim morima, dobima i širinama. Što bi bilo,

294 J.L.R. Agassiz (1807.-1873.), švicarski znanstvenik. — Prev.

347

na primjer, s grenladskim kitom u onim studenim vodama sjevera,

punim leda, kad ne bi bio zaogrnut svojim udobnim ogrtačem?

Istina, nalazimo i drugih riba koje se u tim arktičkim vodama

osjećaju savršeno dobro, ali to su, treba naglasiti, ribe hladne krvi i

bez pluća, ribe u kojih su čak i trbusi hladnjače — stvorenja koja se

griju u zavjetrini ledenjaka, kao što bi putnik sred zime uživao uz

vatru u svratištu. Kit, međutim, baš kao i čovjek, ima toplu krv i diše

plućima. Smrzne li mu se krv, on umire. Kako li je, dakle, čudno,

ukoliko nam to ne bude prethodno objašnjeno, da se ta neman, kojoj

je tjelesna toplina isto tako potrebna kao i čovjeku — kako li je

čudno štoje nalazimo zagnjurenu čitava života do čeljusti u tim

arktičkim vodama, gdje pomorce koji padnu u more nalaze ponekad,

nekoliko mjeseci kasnije, smrznute, kako stoje u uspravnom stavu,

usred ledenih poljana, kao što se nalaze i mušice ulijepljene u

jantaru! A to još više iznenađuje kad se zna, kako je pokusima

ustanovljeno da je krv polarnog kita toplija od krvi crnca s Bornea

usred ljeta!

Čini mi se da nam se tu pružaju rijetki primjeri snažne

vitalnosti, prednosti jakih zidina i unutarnjeg prostranstva. O

čovječe, divi se kitu i ugledaj se u nj! Ne daj da ti se smrzne krv kad

si opkoljen snijegom i ledom! Živi i ti usred ovog svijeta kao da mu

ne pripadaš! Na ekvatoru sačuvaj svoju hladnoću, a na polu neka krv

tvoja vri i ključa. Poput goleme kupole Svetog Petra i poput

golemog kita, o čovječe, u svako doba sačuvaj ravnomjernu svoju

toplinu!

O, kako li je lako, ali i beznadno, poučavati o tako divnim

stvarima! Jer malo je gordih građevina što su nadsvođene

veličanstvenom kupolom kao crkva Svetog Petra, i neznatan je broj

živih bića što su nalik na divovskog ribaka!

348

69. POGREB

— Uvuci lance! Puštaj mrcinu prema krmi!

Veliki su koloturnici izvršili svoj posao. Oguljena bijela

tjelesina, odrubljene glave, bjelasa se kao mramorni nadgrobni

spomenik. Iako je izmijenila boju, obujam joj se vidljivo nije

smanjio. Još je uvijek silna i golema. Polagano pluta sve dalje i

dalje, a more je oko nje šumno i uskomešano nezasitnim morskim

psima, i zrakom se lome krikovi bezbrojnih grabežljivih burnica

kojima se kljunovi, poput množine neuljudnih bodeža, zabadaju u

kita. Bijeli fantom bez glave pluta i neprestano se odmiče od broda, i

što koji hvat dalje, čopori morskih psina umnožavaju se na kvadrat,

a zaglušna graja pomamnih ptičurina diže se na kub. Taj sam jezivi

prizor sate i sate gledao s broda, koji se gotovo i nije micao s mjesta.

Pod vedrim i blagim azurnim nebom, sred tihe smirenosti sanjiva,

tek lagašnim povjetarcem namreškana mora, ta silna gromada smrti

plovi i pluta sve dalje, dok se ne izgubi u nedoglednom beskraju.

Vrlo je žalostan i vrlo podrugljiv taj pogreb! Morski strvinari,

svi u dubokoj crnini, jastrebače, svi propisno u crno odjeveni ili crno

išarani. Za njegova života malo bi tko od njih kitu priskočio u

pomoć, mislim — da mu je njihova pomoć slučajno ustrebala: ali na

daću, evo, sletješe pobožno sa svih strana. O, strašna li lešinarstva

na tome našem svijetu, te mu ni najgordiji levijatan ne može izbjeći.

No time još nije sve svršeno. Koliko god to tijelo bilo

oskvrnjeno, osvetnička ga sablast nadživljuje i dalje lebdi nad njim,

da straši i plaši sve koji mu se približe. Ugleda li ga izdaleka neki

strašljiv ratni brod ili možda neki lutajući istraživački brodić, kad

udaljenost zamagljuju crna ptičja jata, ipak se još nazire ona bijela

gomila što se ljeska na suncu, a bijela se pjena uspinje visoko na nju

— i nečiji će uzdrhtali prsti zabilježiti u brodski dnevnik — »Na

tome mjestu ugrožavaju brod pličine, prudovi i grebeni! — Čuvaj

se!« I možda će još mnogo godina brodovi izbjegavati to mjesto,

zaobilazeći ga, kao što budalaste ovce skaču preko prazna prostora,

jer je njihov ovan predvodnik nekoć na tome mjestu preskočio preko

podmetnutog štapa. Eto vam vašeg zakona običaja, eto vam vaše

korisnosti tradicije! To vam je povijest vaših tvrdoglavih ostataka

preživjelih i zastarjelih vjerovanja, što se nikad nisu zasnivala na

realnom zbivanju na zemlji, a još se ni do danas nisu rasplinula u

349

zraku! Eto vam ortodoksnosti!

I dok je tako za života tjelesina gorostasnog kita bila pravi užas

za sve njegove dušmane, poslije smrti njegov duh postaje nemoćna

strava za cio jedan svijet.

Vjeruješ li u sablasti, prijatelju? Ima sablasti drukčijih od one u

Cock Laneu295, i ljudi mudriji od doktora Johnsona vjeruju u njih.

295 Čuveni sudski slučaj u Engleskoj. Godine 1762. u Londonu rodbina neke

ubijene žene izigravala je njenu sablast, ne bi li putem »duha« prebacila krivnju na

njena supruga. — Prev.

350

70. SFINGA

Trebalo je da spomenem kako kitu odrube glavu prije nego što

mu sasvim oderu kožu. Odsijecanje glave ulješuri znanstveni je

anatomski pothvat, kojim se iskusni kitarski kirurzi veoma ponose, i

to ne bez razloga.

Imajte na umu da kit nema ničega što bi se moglo nazvati

vratom; naprotiv, ondje gdje nam se pričinja da mu je glava srasla s

tijelom, tu je on baš najdeblji. Ne smijete zaboraviti ni to da kirurg

mora operirati odozgo, na udaljenosti od osam do deset stopa od

svog pacijenta, koji je gotovo sasvim pokriven neprozirnim,

nemirnim, a često uzburkanim i olujnim morem. Sjetite se i toga

kako mu valja zasjeći po nekoliko stopa duboko u meso, i to pod

spomenutim nepovoljnim okolnostima, te da pri,toj, tako reći

podvodnoj operaciji nema nikakve mogućnosti da samo i načas

priviri u tako načinjenu zasjeklinu, koja se uvijek nanovo skuplja; ne

smije nipošto zasjeći niti i najmanje povrijediti obližnje, zabranjene

dijelove, nego presjeći kičmu na stanovitom kritičnom mjestu gdje

ona ulazi u lubanju. Zar da se onda čovjek ne čudi što se Stubb

hvalio kako mu je potrebno samo deset minuta da ulješuri odrubi

glavu?

Tek što je glava odsječena, puštaju je dolje prema krmi, gdje je

onda pričvrste užetom, sve dok sva koža nije oderana s kitova tijela.

Kad je to učinjeno, povuku je na palubu, ako je posrijedi glava

malog kita, pa se onda tamo radi s njom sve što je potrebno. No s

velikim, do pune veličine izraslim levijatanom to nije moguće, jer je

ulješurina glavetina velika kao trećina čitave tjelesine, te je ne biste

mogli sasvim izdići ni onim golemim koloturnicima koji se nalaze

na kitarskim brodovima, i takav bi pokušaj bio sasvim uzaludan, baš

kao kad biste pokušali na draguljarskoj tezulji odvagnuti golemoga

holandskog šarana.

Pošto je »Pequodovu« kitu glava bila odrubljena i koža

oderana, povukoše glavurdu uz bok broda da je gotovo do polovice

izvirivala iz vode, te je većim dijelom plutala u svom prirodnom

elementu. I tako ju je brod, koji se strmo nagnuo prema njoj,

pridržavao pomoću snažne zapone jarbolnog debla, dok su svi

križevi na toj strani stršili poput malih čekrka povrh vode, i ona je,

kapljući krvavim kapljama, visjela o »Pequodovu« boku kao glava

351

diva Holoferna o pojasu Juditinu.296

Kad su dovršili taj posao, podne bijaše baš prepolovilo, i

mornari pođoše dolje, da ručaju. Na palubi, maločas još tako bučnoj

a sada opustjeloj, zavlada tišina. Napeta, bakrenasta tišina, nalik na

golem žut lotos, sve je više i više razastirala po pučini svoje nečujne

neizmjerne latice.

Prođe tako neko vrijeme kadli usred te tišine iziđe Ahab sam iz

svoje kabine. Prošeta malo po kasaru, stade da pogleda more, zatim

pođe prema teškim lancima plutače, dohvati Stubbovu dugu ošljaču

koja je tu ostala poslije kitova smaknuća — i zarinuvši je u donji dio

poluobješene gromade, podboči se o vrh drška kao na štaku i stade

tako, nagnuv se naprijed, očiju pozorno uprtih u tu glavu.

Glavurda je ta bila crna i zakukuljena, i viseći tu usred tako

napete tišine bila je nalik na sfingu u pustinji.

— Govori, golema i časna glavo — mrmljao je Ahab — ti koja,

iako si bezbrada, ipak tu i tamo izgledaš obrasla mahovinom,

govori, moćna glavo, odaj nam tajnu koja se pritajila u tebi! Od svih

ronaca ti si zaranjala najdublje. Ta glava, u koju sad pripiče sunce,

kretala se među temeljima ovoga svijeta! Tamo gdje hrđa izjeda

davno zaboravljena imena i brodove, a neizrečene nade i sidra trunu,

gdje se ubojita fregata, naša Zemlja, nakrcala kostiju milijuna

utopljenika, tamo, u tome strašnom podmorskom kraju, tvoje je

najugodnije obitavalište. Ti si se spuštala onamo kamo nikad ne

dopiru ni ronilačka zvona ni gnjurci, i počivala si pokraj mnogih

mrtvih mornara, dok bi mnoge besane majke i živote svoje dale da

mognu leći ondje. Vidjela si kako zagrljeni ljubavnici skaču s broda

u plamenu i kako tonu jedno uz drugo i nestaju u pobjedničkim

valovima, vjerni jedno drugome kad se činilo da ih je nebo

iznevjerilo. Vidjela si kako o ponoći gusari bacaju u more leš mučki

ubijena božmana, koji je sate i sate propadao u još dublju tamu

nezasitne utrobe, dok su njegove nekažnjene ubojice plovile sve

dalje, a u njihovoj blizini oštre munje razbijale brod na kojem vjeran

muž plovi u susret željno raširenim rukama svoje supruge! O glavo,

nagledala si se dosta svega da bi se i planeti mogli rasprsnuti, a

Abraham vjerom prevrnuti, pa ipak ne zboriš ni riječi!

— Brod na vidiku! — odjeknu pobjedonosan glas navrh

296 Židovska junakinja koja je, prema biblijskoj priči, ubila asirskog vojskovođu

Holoferna odrubivši mu glavu, i spasila tako svoj rodni grad Betuliju. — Prev.

352

glavnog jarbola.

— Uistinu? Pa to je divno! — uskliknu Ahab, mahom se

uspravi, a s čela mu nesta olujnih oblaka. — Taj zov, tako vedar i

pun života, a nakon ove mrtve tišine, mogao bi vratiti na pravi put i

boljeg čovjeka od mene! A gdje je brod?

— Tri zrake297 nadesno od pramca, kapetane! I lahor nam sa

sobom donosi!

— Sve ljepše i ljepše, čovječe! Volio bih da mi sveti Pavao

doplovi u susret, da mi donese malo svoga vjetra u tu utihu! Kako li

si neizrecivo slična, o prirodo, ljudskoj duši, i u svemu sva povezana

s njom! Ni najmanji atom ne živi i ne kreće se u materiji a da u duši

čovječjoj ne bi imao svoju sliku i priliku!

297 Crte koje označuju smjerove na vjetrulji kompasa. Čitav krug (360°) ima 32

zrake, pa prema tome jedna zraka iznosi jedanaest stupnjeva i četvrt. — Prev.

353

71. PRIČA S BRODA »JEROBOAM«

Rukom o ruku nailazili su i brod i vjetar. No vjetar je dolazio

brže nego brod, te se »Pequod« uskoro stade valjati.

Naskoro je dalekozorom, a po obliku strančevih čamaca i po

stražama u koševima, utvrđeno da je posrijedi kitarica. No, kako se

brod odviše držao privjetrine, te je samo brzao naprijed, očigledno

ploveći prema nekom drugom lovištu, »Pequod« se nije mogao

nadati da će ga dostići. I zato je bio izvješen signal, da se vidi što će

onaj brod odgovoriti.

Treba reći da, slično kao u ratnoj mornarici, i američka flota

kitarki ima svoje privatne signale. Svi ti signali zabilježeni su u

jednoj knjizi zajedno s imenima dotičnih brodova, i svaki je kapetan

ima. Tako je omogućeno da kapetani brodova-kitarica na moru

posve lako prepoznaju jedan drugog i na velike udaljenosti.

Na »Pequodov« je signal strani brod najposlije odgovorio

svojim, te se pokazalo da je to »Jeroboam« iz Nantucketa. Stadoše

praćati298 križeve, i brod hitro skrene u zavjetrinu »Pequoda« te

spusti u more čamac, koji se ubrzo primače našem brodu, no kad je

na Starbuckovu zapovijed spušten slaz299 da bi kapetanu koji je

dolazio u posjet učinio pristup lakšim, on, sjedeći na krmi svog

čamca, stane odmahivati rukom, u znak da je to sasvim nepotrebno.

Razabralo se da na »Jeroboamu« vlada neka opaka pošast, te se

kapetan Mayhew boji da ne zarazi »Pequodovu« posadu. Jer,

premda su on i posada čamca ostali pošteđeni od zaraze, i premda je

zaraženi brod bio udaljen na pol puškometa, a između njega i nas

talasalo se nezarazivo more i strujao svjež i nepokvaren zrak, ipak se

savjesno pridržavao karantenskih pravila s kopna, odlučno

odbijajući da dođe u izravni dodir s »Pequodom«.

To međutim nije onemogućilo svaki dodir. Držeći se svojim

čamcem nekoliko metara podalje od broda, posada je pomoću vesala

uspijevala ostati usporedo s »Pequodom«, koji je s razapetom

donjom velekošnjačom300 mučno sjekao svoj put kroz more, jer ga je

298 Potezati križeve da bi jedra došla nadvjetar. — Prev. 299 Stube što se s broda spuštaju u more. — Prev. 300 Velika donja košnjača, po veličini drugo jedro odozdo na glavnom jarbolu.

— Prev.

354

za to vrijeme već bio zapasao jači vjetar, i premda se čamac

ponekad, zahvaćen valom, i udaljivao nešto naprijed, opet bi ga

vješto doveslali u prijašnji položaj. I tako se vodio razgovor,

isprekidan samo pogdjekad takvim i sličnim hirovima valova, te su

se obje posade već nekako uspijevale sporazumjeti, iako im se

ispriječila još jedna smetnja posve druge prirode.

U čamcu s »Jeroboama« veslao čovjek neobična izgleda, čak i

za pojmove divljega kitolovačkog života, gdje individualne značajke

čine svaku cjelinu. Bio to omalen čovjek mladačkog izgleda, lica

osuta pjegama i vrlo bujne žute kose. Kaput mu bio dugih skutova,

kabalistički skrojen od sukna izblijedjele orahove boje, predugački

rukavi bili mu zavraćeni preko zapešća. Iz očiju mu sijevala vatra

dubokog, odlučnog i fanatičnog ludila.

Tek što smo razabrali njegov lik, Stubb uskliknu:

— To je on! To je on! Smutljivac u dugu odijelu, o kojem su

nam momci s »Town-Hoa« govorili!

Stubb je tu ciljao na neobične glasine koje su se pronosile o

brodu »Jeroboam« i o jednome članu njegove posade, i to još

stanovito vrijeme prije nego što je »Pequod« došao u dodir s

brodom »Town-Ho«. Prema tom pričanju i onome što se još

naknadno doznalo, onaj je smutljivac postigao neku čudnu moć nad

svim ljudima s »Jeroboama«. Evo što se o tom čovjeku pričalo:

Prvobitno je bio odgojen u luckastom društvu shakera301 u

Neskyeuni, gdje je došao na glas kao velik prorok. Za njihovih

suludih tajnih sastanaka on je više puta silazio s neba kroz neka

poklopna vrata, objavljujući da će ubrzo otvoriti sedmu bočicu,302

koju je nosio u džepu svog prsluka, a koja je, kako se mislilo,

umjesto baruta sadržavala laudanum.303 Spopao ga je bio neki

apostolski hir, te se iz Neskyeune preselio u Nantucket, gdje se

lukavošću kakva je svojstvena luđacima isticao staloženom i

trezvenom vanjštinom, te se najposlije ponudio kapetanu

»Jeroboama« da krene kao mornar početnik tim brodom u kitolov.

Primiše ga, no tek što je brod izgubio kopno iz vidika, njegovo

ludilo izbi opet pravom bujicom. Sam se proglasio arkanđelom

301 Shakeri (prema engleskoj riječi shake, drhtati, tresti se) — članovi neke

spiritualističke sekte u SAD-u, nastale 1747. u Manchesteru. — Prev. 302 Aluzija na Apokalipsu, XVI. — Prev. 303 Laudanum — smolasti sok nekog bilja što se nekoć upotrebljavao kao

melem. — Prev.

355

Gabrijelom, te je zapovjedio kapetanu da skoči u more. Objavio je

manifest u kojem se proglašava osloboditeljem sviju otoka na moru,

glavnim namjesnikom svekolike Oceanije304. Nepokolebljiva

ozbiljnost u kojoj je sve to objavio, mutna i drska igra njegove

besane i uzbuđene mašte, i sve natprirodne strahote pravog ludila,

sve se to udružilo da toga Gabrijela u očima većeg dijela priprostih i

neukih mornara zaodjene nekim velom svetosti. Oni su ga se čak i

bojali. Kao takav, na brodu nije bio ni od kakve koristi, pogotovu jer

je odbijao raditi, osim kad bi mu se to prohtjelo, i kapetanu,

nevjerniku, ne bi ništa bilo milije nego da se nekako mogao otarasiti

toga čove; no, obaviješten o tome da ga kapetan namjerava iskrcati u

prvoj prikladnoj luci, arkanđeo odmah raskine sve pečate i odčepi

sve bočice, izjavljujući da će brod i svi mornari neizbježno propasti

ako se izvrši kapetanova namjera. Tako je snažan bio utjecaj što ga

je imao na svoje sljedbenike među mornarima te su naposljetku svi

kao jedan pošli kapetanu i izjavili da će svi napustiti brod ako

Gabrijela iskrca. Kapetan je stoga bio prisiljen odustati od svoje

zamisli. Ljudi nisu dopuštali ni to da tko loše postupa s Gabrijelom,

ma što on govorio i radio, te je luđak na brodu uživao potpunu

slobodu. Sve je to opet imalo za posljedicu da je arkanđeo malo ili

nimalo mario za kapetana i časnike, a otkako se na brodu pojavila

pošast, uzobijestio se više nego ikad pa izjavljivao da je kuga, kako

ju je nazivao, izbila po njegovoj zapovijedi, te da će prestati jedino

onda kad se to njemu bude svidjelo. Mornari, većinom ubogi đavoli,

puzali su pred njim, neki mu laskanjem podilazili, a kadikad mu se,

pokoravajući se njegovim zapovijedima, i klanjali, kao pred nekim

božanstvom. Sve se to možda čini nevjerojatnim, no ma kako

čudesno, ipak je istinito. Povijest takvih fanatika ni izdaleka nas ne

zapanjuje toliko u pogledu njihove bezgranične samoobmane koliko

u pogledu bezgranične moći kojom obmanjuju i opčinjaju toliko

drugih. No vrijeme je da se vratimo »Pequodu«.

— Ne bojim se ja nikakve pošasti, čovječe — reče Ahab

odozgo s ograde kapetanu Mayhewu, koji je stajao na krmi svoga

čamca. — Dođite na brod!

No sada Gabrijel skoči na noge:

— Mislite na groznice, na žutu i žučnu, čuvajte se strašne

morije!

304 Otoci na Tihom oceanu (Polinezija, Mikronezija, Melanezija).— Prev.

356

— Gabrijele, Gabrijele! — vikne kapetan Mayhew. — Ili ćeš...

No u tom času golem val zahvati čamac, ponese ga i baci ga

daleko naprijed, njegov šum zagluši svaku daljnju riječ.

— Vidje li Bijelog kita? — dovikne Ahab kad je val vratio

čamac do broda.

— Misli na svoju kitaricu, razbijenu i potopljenu! Čuvaj se

strašne repine!

— I opet ti velim, Gabrijele, da ćeš...

No čamac opet poletje naprijed. Za trenutak-dva ne pade

nijedna riječ, dok se pokraj broda provaljalo nekoliko uzastopnih

hučnih valova, koji su se kao po nekom hiru morske pučine razbijali

uokrug. Za to se vrijeme ulješurina obješena glavurda žestoko

njihala, te ste mogli Gabrijela vidjeti kako je pogleda u kudikamo

većem zaprepaštenju nego što to priliči jednom arkanđelu.

Kad i ta upadica sretno prođe, kapetan Mayhew rasprede neku

mračnu priču o Moby Dicku, koju međutim u više navrata prekidaše

Gabrijel kad god bi se spomenulo njegovo ime, a prekidaše ju i

mahnito more, koje kao da je bilo u savezu s luđakom.

Po toj se priči moglo razabrati da je »Jeroboam«, malo

vremena pošto je krenuo iz domovine, razgovarao s nekim kitarskim

brodom, te je njegova posada dobila pouzdane obavijesti o

postojanju Moby Dicka i o strahovitim nesrećama što ih je taj kit

prouzročio. Gabrijel je požudno slušao sve te vijesti, a onda svečano

opominjao kapetana da se ne upusti u borbu s Bijelim kitom,

ukoliko bi brod slučajno naišao na tu neman, proglašujući Bijelog

kita u svom blebetavom bezumlju ničim manjim nego utjelovljenim

Bogom svih shakera, jer shakeri vjeruju u Bibliju. No kad su godinu

ili dvije nakon toga s vrhova svojih jarbola zaista ugledali Moby

Dicka, prvi časnik Macey sav se rasplamtio od želje da ga napadne,

te ni sam kapetan nije bio nesklon da mu to omogući, pa je tako

Macey, usprkos svim Gabrijelovim prijetnjama i nagoviještanjima,

uspio privoljeti petoricu ljudi da se ukrcaju u njegov čamac. S tim

ljudima on krene, i nakon naporna veslanja i mnogih bezuspješnih

nasrtaja napokon uspije da jedan harpun čvrsto zabije. A za to je

vrijeme Gabrijel, uspevši se na vrh glavnog jarbola, mahnito

zamahivao jednom rukom i sipao odatle proročanstva o skorašnjoj

propasti tih bogohulnih napadača na njegovo božanstvo. I dok je

časnik Macey stajao na pramcu svoga čamca, divlje izvikujući nad

kitom svom bezobzirnom energijom svog plemena, i nastojao da za

357

svoje pripremljeno koplje uluči zgodnu priliku — gle! široka bijela

sjena izdiže se iz mora, a od njena je hitra i mahnita gibanja

veslačima privremeno zastao dah. Čas zatim nesretni časnik, u

kojem je sve kipjelo od bijesne životne snage, odletje u zrak i pade u

širokom luku u more na udaljenosti od pedesetak jarda. Ni najmanja

treskolina nije bila otkrhnuta od čamca, a nijednom veslaču ni vlas

nije pala s glave, ali časnika je zauvijek nestalo.

Zgodno napomenuti da se u lovu na ulješure najčešće događaju

takve kobne nesreće. Ponekad nema nikakve štete, osim što poneki

čovjek nastrada na spomenuti način. Češće biva da se pramac, ili

mjesto na kojem harpunaš stoji, razbije, pa zajedno s tijelom odleti i

cjepotina. No najčudnija je od svega okolnost da se u mnogim

slučajevima na tijelu, ako se pronađe, ne mogu zapaziti ni najmanji

tragovi nasilja: čovjek je naprosto mrtav.

Oni s broda točno su pratili čitavu nesreću i Maceyjevu

propast. Vičući prodorno iza glasa »Bočica! Bočica!« Gabrijel

dozivaše natrag prestravljenu momčad s čamca da odustane od

daljeg progona kita. Taj strašni događaj samo je još pojačao

arkanđelov utjecaj. Njegove su lakovjerne pristaše naime vjerovale

da ga je bio točno pretkazao, a ne općenitim proročanstvom, kao što

je to mogao učiniti i svaki drugi imajući mogućnost da pogodi jedan

od mnogih slučajeva što su ga prilike dopuštale. Postao je bezimeni

strah i trepet čitava broda.

Kad je Mayhew završio svoju priču, Ahab mu je počeo stavljati

takva pitanja te strani kapetan nije mogao a da ga ne upita ne kani li

možda poći u lov na Moby Dicka, ako mu se pruži prilika. Ahab

odgovori: — Da! — Na to Gabrijel smjesta opet skoči na noge, te

upilji svoj pogled u starog pomorca, uprije prstom dolje i žestoko

viknu:

— Sjeti se onoga mrtvog bogohulnika i pogledaj tu dolje!

Čuvaj se da ne završiš kao i bogohulnik!

Ahab se mirno okrenu ustranu i reče Mayhewu:

— Kapetane, upravo sam se sjetio naše poštanske vreće. Ima

tamo pismo za jednog od tvojih časnika, ako se ne varam. Starbuck,

pregledaj poštansku vreću!

Svaka kitarica uzima sa sobom priličan broj pisama za različite

brodove, a predaja pošte naslovnicima ovisi o pukom slučaju hoće li

kitarka naići na njih na četiri oceana. Većina tih pisama nikad i ne

stiže na svoj cilj, a mnoga se uručuju tek poslije dvije, tri ili više

358

godina.

Starbuck se uskoro vrati noseći u ruci neko pismo. Bilo je jako

izgužvano, vlažno i pokriveno tamnom, maljavom zelenom plijesni,

jer je već dugo ležalo u nekom mračnom pretincu u kajiti. I sama

Smrt mogla je biti izručiteljica takva pisma.

— Zar ne možeš pročitati? — usklikne Ahab. — Daj ovamo,

čovječe! Da, da, ta je črčkarija već sasvim izblijedjela. Što to piše?

I dok je on gonetao adresu, Starbuck dohvati dugi držak jedne

ošljače305, zasiječe ga po donjem kraju svojim nožem, da u taj

procijep zadjene pismo i tako ga doturi u čamac a da se ovaj pritom

ne prikuči bliže brodu.

Za to je vrijeme Ahab, držeći još uvijek pismo, gunđao:

— Gospodin Har... da, gospodin Harry... da, da, to je djetinjasti

rukopis neke žene... njegove žene... okladio bih se... Gle!...

Gospodin Harry Macey, na brodu »Jeroboam«... Pa to je za

Maceyja! A on je mrtav!

— Jadni momak! Jadni momak! I još k tome od njegove žene!

— uzdahnu Mayhew. — No, dajte mi ga ovamo!

— Ne, ne, samo ga zadrži! — dovikne Gabrijel Ahabu. — I ti

ćeš naskoro poći istim putem!

— Munja te ošinula! — krikne Ahab. — Kapetane Mayhew,

malo bliže, da ga dohvatite!

I uze zlokobno pismo Starbucku iz ruke, utisne ga u procijep na

motki i pruži ga prema čamcu. No u isti čas veslači u napetom

iščekivanju prestadoše veslati, te čamac zakrene malo prema

brodskoj krmi, a pismo slučajno, kao da je začarano, dođe nadohvat

Gabrijelove pomamne ruke. On ga začas dohvati, izvuče nož,

natakne na nj pismo i baci ga natrag na brod. Ono pade do Ahabovih

nogu. Nato Gabrijel zakrikne svojim drugovima neka zaveslaju, i

tako se buntovni čamac brzo udalji od »Pequoda«.

I kad su se mornari malo poslije tog prekida opet dali na posao

oko kitove »kabanice«, štošta čudnovato počelo se nagoviještati u

vezi s tim neobičnim događajem.

305 Ostan, bodilo

359

72. MAJMUNSKA UZICA

Pri bučnom poslu oko komadanja i pospremanja kita sva se

posada ustrčala amo-tamo. Sad trebaju ljude ovdje, sad opet ondje.

Nema zastajkivanja ni na jednom mjestu, jer sav posao valja

posvršavati na svakom mjestu u isti mah. A tako biva i pripovjedaču

koji nastoji opisati te prizore. I zato se i mi moramo vratiti malo

unatrag. Već smo rekli da je veliku kuku valjalo najprije zarinuti u

onu bušotinu što su je dva božmana svojim ošljačama isjekli u

tustilu. No kako je bilo moguće da se tako teška i glomazna

gromada kao što je taj čekljun provuče u tu rasjeklinu? To je izvršio

moj najbolji prijatelj Queequeg, čija je harpunaška dužnost bila da

se u tu svrhu spusti grdosiji na leđinu. No u mnogo je slučajeva

potrebno da harpunaš ostane na kitovoj grbini sve dok to odiranje i

odguljivanje tustila ne bude sasvim završeno. Treba imati na umu da

se kit većim dijelom nalazi pod vodom, osim onog dijela s kojeg se

upravo odrezuje. Tu dolje, dakle, desetak stopa ispod razine palube,

gacka jadni harpunaš naokolo, napol na kitu, napol u vodi, kako se

golema masa ispod njegovih nogu okreće kao mlinsko kolo koje

tjeraju gaženjem. Tom je prilikom Queequeg nastupao u kostimu

škotskog brđanina306 — u košulji i čarapama — što mu je, tako se

barem meni činilo, izvanredno dobro pristajalo, a nikome se nije kao

meni pružala tako zgodna prilika da ga promatra, kao što će se

odmah vidjeti.

Kao »prednjak« tog divljaka, a to će reći da sam baratao

pramčanim veslom (drugim sprijeda), bila mi je ugodna dužnost da

pazim na nj dok se on vrckao i puzao po grbini mrtvog kita. Zacijelo

ste već vidjeli Talijana orguljaša gdje dugačkom uzicom drži

majmuna koji pleše. Upravo tako sam ja sa strmoga brodskog boka

pridržavao Queequega, tamo dolje u vodi, privezana za dugu uzicu

što je kitolovci stručno nazivaju »majmunska uzica«, a što je bila

pričvršćena o jak platneni pojas kojim je bio opasan.

To je za obojicu nas bio opasan posao, ali je u neku ruku bio i

šaljiv. Jer prije nego što nastavimo, treba reći da je »majmunova

uzica« na oba kraja bila pričvršćena, i to za Queequegov široki

platneni pojas i za moj uski kožni opasač. I tako smo nas dvojica

306 Škotski »Highlander« nosi dokoljenice i kratku suknju. — Prev.

360

postali nerazdvojivi u zlu i u dobru, dokle god smo tako bili

međusobno povezani, i kad bi Queequeg potonuo u nepovrat, onda

su običaj i čast zahtijevali da ne presiječem uzicu, već treba da me

ona povuče njegovim tragom. Tako nas je vezivala malo produljena

sijamska veza. Queequeg bijaše moj nerazdvojivi brat, te nikako

nisam mogao izmaknuti odgovornosti koju mi je nametala ta uzica

od konoplje.

Smatrao sam se tako čvrsto, upravo natprirodnom silom vezan

te mi se u tim časovima, dok sam pažljivo promatrao svaki njegov

pokret, činilo da je moja osobnost utonula u neko dioničko društvo

dvojice: da je moja slobodna volja smrtno ranjena i da najmanja

pogreška ili nezgoda moga druga može i mene, nekriva i nedužna,

povući u propast i sigurnu smrt. Ja sam u tome vidio neku vrstu

bezvlađa Providnosti, jer njena nepristrana pravičnost ne bi nikada

dopustila tako surovu nepravdu. Pa ipak, sve dalje razmišljajući o

tome — i dok sam ga podjednako morao potezati za konop, da ga u

času nesmotrenosti kitova trupina ne prignječi uz bok broda — sve

razmišljajući o tome počeo sam uviđati da se ta moja situacija u

svemu poklapa s položajem u kojem se nalazi svako živo biće, samo

što ta sijamska povezanost, u većini slučajeva, uglavnom ne ovisi

samo o jednom partneru, nego o više njih. Ako vaša banka ode pod

stečaj, propadoste i vi, a ako vam ljekarnik, zabunom, pošalje otrov

u pilulama, odoste Bogu na račun. Istina, mogli biste reći da čovjek

koji je nadasve oprezan može izbjeći takvim i brojnim drugim

nedaćama u životu. No ma kako oprezno ja baratao Queequegovom

»majmunskom uzicom«, on bi je kadikad tako potegnuo te umalo

što nisam naglavce poletio u more. A također mi je svejednako bilo

na umu da sam ja — što god radio — držao u rukama samo jedan

kraj toga konopa!307

Već sam vam natuknuo kako sam počesto jadnog Queequega

izvlačio između kita i broda, kamo bi ponekad otkliznuo zbog

neprestanog valjanja i ljuljanja i jednoga i drugoga. No to i nije bila

jedina opasnost koja je ugrožavala njegovo tijelo da bude

prignječeno. Neuplašene sinoćnjim pokoljem među njima, morske je

307 »Majmunsku uzicu« imaju svi kitarski brodovi, ali se samo na »Pequodu«

tako upotrebljavala da nije samo »majmun« nego i njegov voditelj bio njome vezan. Tu poboljšanu upotrebu uveo je nitko drugi nego sam Stubba, da bi tako najvećim

opasnostima izvrgnutom harpunaru pružio što jače jamstvo da će njegov voditelj

vjerno i budno na njega paziti. — Bilješka piščeva.

361

pse sada nanovo i još življe izazivala krv koja je počela teći iz mrtve

tjelesine, i proždrljive su nemani vrvjele oko nje, vrvjele baš kao

pčele u košnici.

I upravo usred tih pásâ stajao je Queequeg, koji ih je često

svojim žustrim nogama gurao ustranu. Stvar posve nevjerojatna, da

nije izazvana takvim plijenom kakav je mrtav kit; a dok ima

kitovine, morski pas, koji inače razdire i ždere sve, rijetko će kada

dotaći čovjeka.

No ipak, vjerujte mi, bolje da ih se čovjek čuva kad se goste i

časte, i kad slave takav krvav pir. I zato ne samo što sam s pomoću

»majmunske uzice« kadikad potezao jadnog momka iz preopasne

blizine ralja ponekog osobito divljačna morskog psa, već je

Queequegu bila dana još jedna zaštita. Stojeći na gredi postrance

obješenih lazila, Tashtego i Daggoo neprestano su izmahivali svojim

oštrim ošljačama, te ih — preko njegove glave— zabadali u morske

psine, tamaneći ih toliko koliko su ih mogli dohvatiti. Taj je njihov

postupak, budite uvjereni, bio vrlo nesebičan i promišljen, te

priznajem da su to činili u najboljoj namjeri prema Queequegu, ali u

njihovu prerevnom nastojanju da mu pomognu, i s obzirom na

činjenicu što su i on i morski psi katkad bili napol preplavljeni

zakrvavljenom vodom, njihove su neoprezne ošljače bile bliže tome

da njemu odsijeku nogu negoli kučku rep.

A jadan se Queequeg tamo, vjerujem, dašćući i mašući svojim

teškim željeznim harpunom, jedino molio svome Yoju i predavao

svoj život u ruke svojim bogovima.

Da, da, druže i brate moj blizanče, motala se meni misao po

glavi dok sam tako pritezao i popuštao uzicu kad god bi je

zapljusnuo val: pa što najposlije? Zar nisi ti točna slika i prilika svih

nas u tome svijetu kitolovaca? Taj ocean sa svojim beskrajem i

bezdanim dubinama, na kojem dašćeš — nije li to Život? Ti morski

psi tvoji su dušmani, te oštrice tvoji su prijatelji. E, pa između

morskih pasa i ošljača u lijepoj si kaši i lijepoj pogibli, momče!

Ali samo hrabro! Dobar te zalogaj čeka, Queequeg! Jer sada,

kad se iscrpljeni divljak, pomodrjelih usana i krvlju zalivenih očiju,

naposljetku po lancu uspeo na palubu, a s njega se cijedila voda, te

je i protiv volje sav drhtao, kamarijer mu pristupi i, pogledavši ga

sažalno, pruži mu — no, što mislite što mu je pružio? Vrućeg

konjaka? O ne! On mu pruži, o, svemogući Bogo! — pruži mu vrč

362

mlačna đumbira308 s vodom!

— Đumbir? Mirišem li ja to đumbir? — sumnjičavo će Stubb,

te stupi bliže. — Da, očito je đumbir — i zaviri u vrč što ga

Queequeg još nije okusio, a onda, pošto je časak ostao kao zapanjen,

polako pristupi zabezeknutom kamarijeru, te će mu polagano, sve

riječ po riječ: — Đumbir! Đumbir! A ne biste li, gospodine Poparo,

bili tako dobri te mi rastumačili kakva je korist od đumbira?

Đumbir! Zar ti, Poparo, kaniš đumbir upotrijebiti kao gorivo, da

njime podjariš vatru u tom našem kanibalu koji se sav trese?

Đumbir! A što je dobijesa đumbir? Morski ugljen? Drvo, da pališ

vatru? Luciferova šibica? Kresivo? Barut, što li?

Što je dobijesa đumbir, pitam te ja, te se usuđuješ time ponudti

ovoga našeg jadnog Queequega?

— Sve mi se čini da je tu tajanstveno uplelo svoje prste

Trezvenjačko društvo — nadoveže naglo i priđe k Starbucku, koji je

upravo dolazio s pramca. — Ne biste li i vi pogledali u taj pehar?

Prinjušite malo ako vam je po volji! — Pa sve pazeći na izraz

časnikova lica, dometnu: — Gospodine Starbuck, naš se kamarijer

drznuo da taj salep, tu sladunjavu vodicu, ponudi našem Queequegu,

koji je ovog časa došao pravo s kitove grbače! Je li kamarijer

ljekarnik, gospodine? I smijem li vas upitati je li to lijek koji bi

mogao uskrisiti napol utopljena čovjeka?

— Bit će da nije — odvrati Starbuck; — zaista je to bijedna

kapljica!

— Da, da, kamarijeru — vikne Stubb — mi ćemo ti već

pokazati što znači trovati našeg harpunaša! S našeg broda da nestane

tih ljekarničkih napitaka! Htio bi nas sve potrovati, je li? Osigurao si

naše živote, pa bi sada da svi pocrkamo, da onda lijepo smotaš sve

osigurnine u džep, je li?

— Nisam ja kriv! — usklikne Popara. — Tetka Samilost

donijela je đumbir na brod i naredila mi da harpunašima nipošto ne

točim žestokih pića, već samo đumbirovu vodicu, da, baš tako reče!

— Đumbirovu vodicu! Evo ti, na, lopove đumbirski! A sad

bjež' do svojih pretinaca i pronađi nešto bolje! Mislim da nisam

počinio ništa zlo, gospodine Starbuck! Kapetanova izričita zapovijed

308 Engleski ginger, latinski zungiber, — đumbir, đinđer, indijska biljka koje

podanak služi kao mirodija. — Prev.

363

glasi: vrč groga309 za harpunaša koji dolazi s kita!

— U redu — odvrati Starbuck. — Samo ga nemojte opet tući,

nego...

— O, kad ja nekoga opaučim, to nikad ne boli, osim kad

raspalim po kitu, ili po nečem od te vrste, a to je čeljade samo

puzavac. Što ono rekoste?

— Samo to da zajedno s njime pođete dolje, da pronađete ono

što mislite da je potrebno.

Kad se Stubb vratio na palubu, u jednoj je ruci nosio crnu bocu,

a u drugoj limenku za čaj. U boci je bilo neko žestoko piće, i on je

odmah dade Queequegu, a limenka, dar tetke Samilosti, bila je

darežljivo poklonjena valovima.

309 Piće od ruma s vrućom vodom i šećerom. — Prev.

364

73. STUBB I FLASK UBIJAJU OBIČNOG KITA

Njihov razgovor

Valja imati na umu da je sve to vrijeme s »Pequodova« boka

visjela golema ulješurina glavurda. No moramo je još neko vrijeme

pustiti ondje, dok ne smognemo malo vremena da joj posvetimo više

pažnje. Jer ovog je časa nešto druge važnije, te sada ne možemo za

nju učiniti ništa drugo doli tražiti milost nebesa da koloturi izdrže.

Tijekom noći i prijepodneva vjetar i struja zanosili su brod u

more, što se tu i tamo žutjelo od naplava okrijeka, koje su bile

neobični znaci blizine običnih kitova, vrste levijatana za kojeg

nikako nismo mogli misliti da se baš u to doba tu negdje pritajio.

No, iako su svi mornari odreda prezirali lov na takve manje vrijedne

životinje, a »Pequod« nije ni imao zadatak da ih lovi, te premda je

brod blizu Crozetskih otoka nailazio na mnogo tih životinja a da ni

jedanput čamci nisu bili spušteni u more — ipak je sada, pošto je

već jedna ulješura bila dovučena uz bok broda, te joj već bila i glava

odrubljena, na sveopće čuđenje izdana zapovijed da se taj dan

zametne hajka za običnim kitom, ako se ukaže zgodna prilika.

I zaista nije trebalo dugo čekati. U zavjetrini su opaženi visoki

mlazovi, i dva čamca, Stubbov i Flaskov, bila su porinuta u more, da

krenu u potjeru za kitom. Kako su sve dalje odmicali od broda,

najposlije su gotovo sasvim iščezli s vidika straže na jarbolima. No

odjednom ugledaše u daljini čitavo brdo uzburkana, bijela mora, i

ubrzo nam s visine stiže vijest da su se jedan ili oba čamca

»usidrila« na kitu. Nije prošlo dugo te smo opet ugledali čamce kako

ih kit tegli ravno prema brodu. Grdosija se toliko bila približila

brodu te se činilo da ima nekih zlih namjera, ali odjednom uskopa

oko sebe velik vrtlog i zaroni ni petnaestak metara podalje od broda,

te je nestade, kao da je zaronila ispod kobilice.

— Reži mrlin! — doviknuše s broda veslačima, a načas se

činilo da će se oba čamca razmrskati o brod. No kako su imali još

dosta mrlina na svojim bubnjevima, a kit nije odviše brzo ronio, oni

i dalje brzo otpuštahu mrlin, a u isto vrijeme prionuše svom snagom

uz vesla da što brže odmaknu od broda. Nekoliko je trenutaka ta

borba bila veoma kritična, jer dok su istodobno popuštali mrlin u

jednu stranu, a sve veslajući protivnim smjerom, prijetila je opasnost

365

da ih to natezanje i povlačenje ne povuče pod vodu. No bilo im je

dovoljno da dobiju samo nekoliko stopa. Svojski prionuše na vesla

te zaista uspješe u naumu, i istog časa naglo, kao kad sijevne munja,

zadrhta brod, dok napeti mrlin zastruga po brodskom dnu, a odmah

zatim uz fijuk zazvižda pred pramcem, trgnu, pa se zateže, a kaplje

prsnuše s njega i prosuše se kao staklene krhotine po vodi, dok se

tamo podalje ponovno pojavio kit. Čamci su sad bili opet slobodni i

mogli su poletjeti. No ranjeni i izmučeni kit sve je više usporavao

svoju brzinu, te nasumce mijenjajući pravac zakrenu oko krme,

tegleći za sobom oba čamca, tako da su oni zaplovili u krugu oko

broda.

Za to su vrijeme sve više uvlačili svoje mrline dok se oba

čamca nisu sasvim primakla kitovim bokovima, u koje su Stubb s

jedne, a Flask s druge strane, udar za udarom zabadali svoja koplja, i

ta se borba vodila sve u kruženju oko »Pequoda«, dok su morski psi,

koji su u velikim čoporima dotad salijetali ulješurino truplo, sada

mahnito srtali za tragom svježe krvi, pomamno pijući iz svakoga

novog mlaza, kao žedni Izraelci iz svakoga novog izvora što je pod

udarcem čarobne Mojsijeve palice izbijao iz pećine.

Na kraju kitov vodoskok odeblja, i uza strašan trzaj i hropac

tjelesina se, mrtva, izvali na leđa.

Dok su dva predvodnika vezivali čvrste gumine o repne peraje i

na kojekakve druge načine pripremali kita da bi ga dovukli do

broda, oni razvedoše razgovor.

— Da mi je znati što stari namjerava s tom gomilom smrdljiva

sala — reče Stubb, ne bez nekog gađenja pri pomisli što mora da se

bavi takvim neplemenitim levijatanom.

— Namjerava? — začudi se Flask, motajući na pramcu neke

dijelove preostalog konopa. — Pa zar ne znate da se brod koji je na

svom desnom boku izvukao ulješurinu glavurdu a u isto vrijeme o

lijevi bok izvjesio glavu običnog kita, nikako ne može prevrnuti?

Zar vi to, Stubbe, još nikad niste čuli?

— A zašto se ne bi mogao prevrnuti?

— Ne znam, ali sam čuo kako je ona smolasta avetinja, onaj

Fedallah to govorio, a njemu su kanda poznata sva pomorska čuda i

čarolije. No sve mi se čini da će on naposljetku, da bi sačuvao brod,

tako začarati naš korab te će propasti. Stubbe, meni se taj čovjek baš

nimalo ne sviđa! Zar niste opazili kako mu je očnjak izrezan kao u

zmije otrovnice?

366

— Utopio se dabogda! Ja ga nikad ne gledam, no ako mi se

jedne mrkle noći dogodi te ga nađem naslonjena o rubnjak broda, a

u blizini ne bude žive duše — pogledaj dolje, Flask — i onda

objema rukama čudnom gestom pokaže u more — sredit ću ga,

svega mi! Ja sve mislim, Flask, da je to sam đavo, samo što se

prerušio. Vjeruješ li u čitavu onu bajku kako je Fedallah bio

sakriven u utrobi broda? Sam vrag je on, kažem ti! A ne vidiš mu

repa, jer ga je podvio i skriva ga, bit će da ga nosi smotana u džepu.

Grom ga ubio, baš mi sada pade na um: uvijek on traži kudjelje da

ispuni vrhove svojih čizama!

— Spava obuven, nije li tako? Nema ni ranča, pa sam ga noću

viđao kako leži na vijencu konopa.

— Dakako, i to je zbog te njegove proklete repine, koju on

smota, razumiješ li, pa je ugura u sredinu vijenca.

— A kakvi su to posli između njega i starog?

— Bit će neko pogađanje ili trgovina, kako mi se čini.

— Ali kakva trgovina?

— Pa znaš, stari je kao lud za onim Bijelim kitom, i sad ga se

đavo prihvatio, kako bi uzeo njegov srebrni sat, a možda i dušu ili

nešto od te vrste, a za uzvrat će mu uručiti Moby Dicka.

— Koješta, Stubbe! Kako bi to Fedallah mogao?

— Ne znam, Flask, no đavo je čudan i lukav svat, to ti velim!

Pričaju kako je nekoć došepirio na zapovjednički brod, zafrknuvši

svojim vraškim repom elegantno kao pravi gospodin, i upitao je li

gazda kod kuće. Bio je zaista kod kuće i upitao vraga što želi. A

vrag postrugne papcima i reče: »Hoću toga i toga.« — »A čemu?«

— »To te se ne tiče!« razbjesni se đavo. »Potreban mi je da se njime

poslužim!« — »A ti uzmi što ti treba!« reče mu stari — I tako mi

svega, Flask, azijatsku je kugu i koleru morao preboljeti prije nego

što ga se riješio. Progutat ću toga kita u jednom zalogaju ako nije

istina! A sad pripazi dobro, jesi li spreman? E, onda povuci naprijed,

pa da odvučemo trupinu uz bok broda.

— Čini mi se da se sjećam takve jedne priče — na to će Flask,

kad su oba čamca najposlije polako klizila naprijed, vukući svoj

teret prema brodu. — Sjećam se, ali ne znam više odakle.

— »Tri Španjolca«, u pustolovinama one trojice krvoločnih

soldačina? Jesi li u toj knjizi čitao, Flask? Zacijelo jesi.

— Nisam, još nikad nisam čitao takve knjige, samo sam čuo za

nju. No recite mi, Stubb, je li đavo, o kojem ste malo prije govorili

367

onaj isti koji se sada nalazi na »Pequodu«?

— A jesam li ja onaj isti koji je pomogao ubiti ovog kita? Zar

vrag nije vječan? Tko je živ ikad čuo da đavo može umrijeti? Jesi li

ikad vidio koga u koroti za vragom? A ako đavo ima ključ te može u

zapovjednikovu kajitu, zar onda ne vjeruješ da bi i kroz bukaportu

mogao otpuznuti u štivu? No, što sad kažeš, gospodine Flask?

— Što mislite, Stubbe, koliko je godina Fedallahu?

— Vidiš li tamo glavni jarbol? — i rukom pokaže na brod.—

No dakle, to je brojka 1, a pokraj nje možeš nanizati sve obruče s

našeg broda, da posluže kao ništice, pa sve to zajedno ne bi

dostajalo da označi ni početak njegove dobi, kao što ni svi bačvari

ovog svijeta ne bi nasmagati dovoljno obruča za dovoljan broj

ništica.

— Čujte, Stubbe, meni se čini da malo pretjerujete kad kažete

da biste Fedallaha zagnjurili pod vodu kad bi vam se pružila prilika.

No koje vam koristi od toga, kad je Fedallah tako star da uz godinu

njegove dobi uopće ne bi bilo mjesta za toliko ništica, kako to malo

prije rekoste, te vječno živi? Što bi onda koristilo da ga malo turnete

u more, to vi meni recite?

— Bilo kako mu drago, svakako ne bi udilo da se prijan malo

namoči!

— No on bi se opet odšunjao na brod!

— E, pa onda nanovo s njim pod vodu!

— A što onda kad bi njemu palo na pamet da vas malo

zagnjuri, da vas povuče pod vodu i udavi, što onda, e?

— To bih volio vidjeti! Išarao bih mu lice takvim modricama te

se zadugo ne bi usudio ni poviriti u zapovjednikovu kajitu! Ostao bi

on na dnu santine, gdje mu je i mjesto, a ne bi toliko gmizao po

palubi. Prokleti đavo, Flask! Valjda ne misliš da ga se ja bojim? Tko

se njega još boji, osim starog zapovjednika, koji se ne usuđuje

uhvatiti ga i okovati lisičinama, kako bi i zaslužio, već ga pušta da

švrlja naokolo, da porobljuje ljude, da, da, i koji je s njim učinio

ugovor što ga obavezuje da će mu na žaru peći sve one što ih on,

đavo, bude pohvatao? I to mi je lijep gazda!

— Mislite li da Fedallah kani ugrabiti kapetana Ahaba?

— Mislim li? Još malo, pa ćeš doznati, Flask! No ja sada kanim

malo bolje pripaziti na nj, te ako vidim što sumnjivo, ja ću njega za

šiju, pa mu skresati u lice: »Slušaj, Belzebube, okani se toga«, a

bude li se otimao i ritao, tako mi Boga, ja ću rukom u njegov džep, i

368

pograbiti ga za repinu, navući je na motovilo i tako ću mu je natezati

i vući te će mu ostati samo kusast patrljak, a onda, kad vidi kako

sam ga udesio, sve mi se čini, odgmizat će odatle čak i bez toga

jadnog zadovoljstva da osjeća vlastiti rep među nogama!

— A što ćete s tom repinom, Stubbe?

— S repinom? Prodat ću je, kad dođem doma, kao volovski

bič, nego što?

— A vjerujete li u sve to što govorite, i sve što ste govorili,

Stubbe?

— Vjerovao ili ne vjerovao, evo nas kod broda!

Sad im s broda počeše dovikivati da kita privežu uz lijevi bok,

gdje su lanac za repnu peraju, i sve ostalo potrebno za vezivanje

kita, već priredili.

— Nisam li vam rekao? — nato će Flask. — Da, da, uskoro

ćete vidjeti ovu glavu običnog kita obješenu nasuprot onoj

ulješurinoj!

Ne prođe dugo, i Flaskove se riječi potvrdiše. Pošto je

»Pequod« prije bio nagnut prema ulješurinoj glavi, sada se zbog

ravnoteže obiju glavetina opet izravnao, ali, a to će vam sada biti

posve jasno, ipak je jadno stenjao i škripao. I tako, kad na jednoj

strani izvuče uvis Lockeovu310 glavu, otkotrljat ćete se na tu stranu, a

kad s druge strane povučete gore Kantovu311 glavu, onda dolazite

opet u ravnotežu, samo što se na takvoj filozofskoj ljuljački ne

osjećate baš najbolje. Tako i neki umovi neprestano udešavaju svoj

čamac i traže ravnotežu. O, vi ludačine, bacite sve te preteške terete

u more, pa ćete opet zaploviti uspravno i lako.

Kad se tjelesina običnog kita dovuče uz bok broda, poduzima

se sve ono što i prilikom dovlačenja ulješure, samo što se glava

ulješure odrubljuje čitava, dok se s glave običnog kita najprije

odsijeku usne i jezik, pa se zajedno sa svim onim dobro znanim

crnim kostima i usima, posebno izvuku na palubu. Ti se dijelovi kita

zovu »kruna«. Na našem brodu sada nisu tako učinili. Trupla obaju

kitova bila su stavljena uz krmu, te je »Pequod«, opterećen tim

dvjema glavurdama, bio uvelike nalik na mulu koja nosi par

prenatovarenih bisaga.

310 John Locke (1632.-1704.), engleski filozof, osnivač empirijske filozofije:

sve svoje spoznaje stječemo iskustvom. — Prev. 311 Immanuel Kant (1724.-1804.), njemački filozof, osnivač kriticizma. —

Prev.

369

Za to je vrijeme Fedallah mirno promatrao glavurdu običnog

kita, kadikad pogledajući s njenih duboko zasječenih mrežotina na

zamršene crte vlastite ruke. Ahab je slučajno tamo zastao te se

Pars312 nalazio u njegovoj sjeni: Parsova sjena, ukoliko je nje uopće

bilo, izgledala kao da se samo smiješala s Ahabovom i nju

produljivala. A posada je i dalje radila i muku mučila, i mornari su

priprosto i neuko objašnjavali sve što se oko njih zbivalo, te među

sobom dobacivali fantastična tumačenja.

312 Pars — U izvorniku »Parsee«, Parsi (potomci sljedbenika mazdaizma u

Indiji, oko 100.000 pripadnika), Perzijanac ili Zoroastrijanac. U knjizi je to Fedallah.

— M.

370

74. ULJEŠURINA GLAVA

Usporedba

Tu su vam evo dva golema kita, s glavurdama jednom pokraj

druge. Pristupimo bliže i stavimo svoje glave sasvim blizu njihovih.

Od veličanstvenoga roda ponajvećih levijatana daleko su

najvažnije ulješure i obični kitovi. To su jedini kitovi za kojima ljudi

redovito polaze u lov. Oni su za Nantucketance dvije krajnosti svih

poznatih vrsta »velje ribe«, i kako se vanjštinom razlikuju najvećma

po glavama — a takve dvije glave upravo sada vise s oba

»Pequodova« boka — to vam je lako učiniti nekoliko koraka preko

palube od jedne do druge: gdje ćete, volio bih znati, naći bolju

prigodu za proučavanje praktične cetologije negoli baš ovdje?

U prvi mah upada vam u oči opreka između tih dviju glava.

Istina, obje su neobično glomazne, no dok se kod ulješurine glave

očituje neka matematička simetrija, ona glavi običnog kita, nažalost,

nedostaje. Ulješurina je glava kudikamo dojmljivija. Promatrajući

je, čovjek joj i nehotice, u pogledu općeg dostojanstva, priznaje

silnu nadmoć. U našem je slučaju ta dostojanstvenost još pojačana

bijelosivkastim mrljama na tjemenu, kao od soli i papra, a to rječito

govori o njenoj poodmakloj dobi i velikom iskustvu. Ukratko, to je,

kakono kitolovci stručno kažu, »sjedoglavi kit«.

A sad da ustanovimo po čemu se te dvije glave najmanje

razlikuju: to su dva najvažnija organa, oko i uho. Sasvim straga, po

strani glave, i sasvim dolje, blizu kuta što ga čine kitove čeljusti, ako

pomno tražite, opazit ćete naposljetku oko bez trepavica, koje će

vam se pričinjati kao oko u mlada ždrebeta, nerazmjerno maleno

prema golemosti glave. Po tome čudnom postranom smještaju

kitova oka jasno je da on nikada ne može vidjeti predmet koji se

nalazi pravo pred njim, baš kao ni onaj otraga. Ukratko, položaj

kitova oka odgovara položaju ljudskog uha, te ćete lako zamisliti

kako biste se proveli kad biste ovako postrance, tako rekavši ušima,

gledali na predmete. Onda biste se uvjerili da raspolažete

vidokrugom od ciglih trideset stupnjeva ispred osi vašeg

postraničnog vida, a otprilike isto toliko iza te osi. I kad bi u pol

bijela dana vaš najljući neprijatelj s uzdignutim bodežom jurnuo

ravno na vas, vi ga ne biste vidjeli, baš kao ni onda kad bi vam se

371

prišuljao iza leđa. Ukratko, imali biste, da tako kažem, dvoja leđa, a

u isto vrijeme dva čela (odnosno dva lica), jer što čini ljudsko lice

ako ne njegov pogled, njegove oči?

Štoviše, dok su u većine životinja kojih se baš u ovom trenutku

mogu prisjetiti, oči tako smještene te se njihova vidna snaga stapa u

jedno, tako da se u njihovu mozgu stvara samo jedna slika, a ne

dvije, to se pri čudnom položaju stvarno odijeljenih kitovih očiju,

između njih diže mnogo kubičnih stopa njihove silne glavurde, nalik

na planinu što se izdiže između dva jezera u dolini. To, dakako,

mora vidne dojmove što ih prima svaki organ zasebno, potpuno

lučiti. Kit, dakle, s jedne strane vidi jednu sliku, a s druge strane

drugu, dok se pred njim neizbježno prostire savršena pomrčina i

ništavilo. Čovjek kao da zaista gleda u svijet iz jedne stražarske

kućice koja ima dva u jedno povezana okvira na jednom prozoru.

No, u kita su ta dva okvira odjelito ugrađena: to su dva sasvim

različita prozora, kroz koja mu se pruža samo nejasan vidik. Tu

čudnu osobinu kitovih očiju moraju kitolovci uvijek imati na umu, a

i čitatelj treba da se toga sjeti pri nekim daljim prizorima.

Mogao bi tkogod staviti vrlo čudno i nezgodno pitanje u vezi s

kitovim organima i njegovim vidokrugom. No, valja mi se

zadovoljiti time da samo upozorim na jednu činjenicu. Dokle god

su, na svjetlu, oči u čovjeka otvorene, njegovo je gledanje sasvim

nesvjesno, to jest, on ne može a da ne vidi sasvim svaki predmet što

se pred njim nalazi. Ipak, iz iskustva znamo: iako možemo jednim

jedinim, neodređenim pogledom obuhvatiti čitav niz predmeta,

sasvim je nemoguće da u isti mah pozorno i potpuno istražujemo

dva predmeta, bila velika ili sasvim mala, sve ako ti predmeti leže

jedan uz drugoga i sve ako se međusobno dodiruju. Ali zatim

odijelite jedan predmet od drugoga, zaokružujući svaki od njih

krugom posvemašnje tame, onda, ako hoćete da jedan od tih

predmeta primite u svoju svijest, onaj će drugi privremeno biti

potpuno isključen iz vaše svijesti. A kako je to kod kita? Istina, kod

njega moraju oba oka u isti mah djelovati, no radi li njegov mozak

bolje i oštroumnije, shvaća li i kombinira li brže nego ljudski

mozak, da u istom trenutku može dva predmeta što su sasvim

oprečna i leže u suprotnom pravcu, dobro razlikovati i svjesno

uočiti? Ako je zbilja tako, onda je to nešto tako izvanredno i osobito

kao kad bi čovjek istodobno mogao izlagati dva sasvim različita

372

Euklidova313 problema. I, ako pravo razmislimo, u toj usporedbi

nema nikakve nesuvislosti.

Možda je to samo pusti hir, no uvijek mi se činilo kao da ono

divlje mahnitanje što spopada neke kitove kad ih tri ili četiri čamca

u isti mah napadaju, njihova plahost i sklonost čudnom strahu,

svojstvena takvim kitovima — kao da sve to proizlazi iz

bespomoćne smetenosti volje, koju im zacijelo ulijeva podijeljena i

dijametralno oprečna snaga njihova vida.

No i kitovo je uho baš isto tako čudno kao i njegovo oko. Ako

ste potpuno neupućeni u njihovu vrstu, mogli biste sate i sate tražiti

taj organ po tim dvjema glavama a da ga nikada ne otkrijete. Uho

uopće nema uške, a u samu njegovu rupicu jedva će vam uspjeti

prodrijeti s badrljicom guščjeg pera — tako je čudesno sićušno. Uho

leži nešto iza oka. Promatrajući njihova uha, opazit ćemo tu bitnu

razliku između ulješurina uha i uha običnog kita: dok ulješurino ima

vanjski otvor, uho ovoga običnog kita potpuno je presvučeno

membranom, te je izvana savršeno neprimjetljivo.

Zar nije neobično što grdosija kao što je kit gleda svijet tako

majušnim očicama, a grmljavinu sluša na uha koja su manja od

zečjih? No, da su oči u kita goleme kao leća u Herschelovu314

teleskopu, a uši kao portali katedrala, bi li on stoga dalje vidio ili

oštrije čuo? Nipošto! A zašto vi onda pokušavate »proširiti« svoj

misaoni svijet? Radije ga istančajte!

A sada, ako nam je pri ruci parni stroj ili kakva poluga, dajte da

obrnemo ulješurinu glavu i da je okrenemo na tjeme; po ljestvama

popet ćemo se na vrh i zaviriti u ta golema usta; kad ta glavurda ne

bi bila sasvim odrubljena od tjelesine, mogli bismo, s fenjerom u

ruci, sići u Mamutsku spilju u Kentuckyju, to jest u golemu spilju

ulješurine trbušine. No zadržimo se tu kod ovog zuba, pa se malo

ogledajmo, da vidimo gdje se to nalazimo. Kako li su ta usta divna i

čista! Od poda pa do stropa podstavljena, ili, bolje reći, tapecirana

blistavom, bijelom membranom, glatkom kao svadbeno svileno ruho

nevjestinsko!

Ali sad iziđimo i pogledajmo tu strašnu donju čeljust, koja

313 Grčki matematičar, živio oko g. 300. pr. Krista, dao prvu sustavnu

geometriju u djelu »Elementi«, na kojem se osniva naša klasična, tzv. euklidska geometrija. — Prev.

314 Friedrich Wilhelm Herschel (1738.-1822.), njemački astronom, konstruirao

u ono vrijeme najveći teleskop. — Prev.

373

naliči na dug i uzan poklopac divovske burmutice, sa šarkama s

kraja, umjesto sa strane. Ako podignete poklopac, da vam bude

povrh glave, pa vidite nizove zuba, pričinjat će vam se da vidite pred

sobom strašne rešetke za spuštanje, a to su, jao, zaista i postali za

mnoge jadne kitolovce nad kojima su se ti šiljci s jezivom silinom

zaklopili. No još je strašnije promatrati te zube kad duboko ispod

morske površine ugledate kakva mrzovoljasta ribaka gdje plovi s

ovješenom divovskom čeljusti, dugom petnaestak stopa, koja se

otomboljila ravno dolje, u pravom kutu prema njegovoj tjelesini,

sablasno nalik na kosnik315. Ta »velja riba« nije mrtva, nego samo

klonula duhom, ili možda malo ozlovoljena kao stari hipohondar, a

usto tako ljena te su joj šarke na čeljusti popustile, pa kad je, tako

nedostojnu, vide njene posestrime, zastidjet će se zbog nje i zaželjeti

joj grč i ukočenje čeljusti.

Iskusan stručnjak može lako rastvoriti tu donju čeljust, i

većinom je otkidaju i izvlače na palubu, da bi se ondje povadili ti

»bjelokosni zubi«, od kojih se dobiva tvrda »riblja kost«. Od te kosti

kitolovci izrađuju svakovrsne stvarčice: palice, šipke za kišobrane,

bičala i drugo.

Ta se čeljust dugo i mučno poteže dok se ne dovuče na palubu,

kao da je sidro, a kad dođe određen čas, nekoliko dana poslije

ostalog posla, Queequeg, Daggoo i Tashtego, svi odreda izučeni

zubari, prionu da povade zube. Oštrom lopatom za čerečenje

Queequeg isiječe zuberinu, a onda se čeljusti objese o klinove, pa se

odozgo pomoću koloturnika izvlače zubi kao što volovi u

Michiganu izvlače staro hrastovo panje po divljoj krčevini. Obično

ima četrdeset i dva zuba; u starih kitova ima dosta izglodanih, ali ni

jedan nije istrunuo, niti je — po našem uzoru — plombiran. Čeljust

se zatim ispili u ploče, koje se slažu u hrpu poput dasaka za gradnju.

315 Kosi jarbol na pramcu. — Prev.

374

75. GLAVA OBIČNOG KITA

Usporedba

Prijeđimo sad na drugu stranu palube, pa dobro pogledajmo

glavu običnog kita.

Kao što bismo po njenim bitnim oblicima plemenitu glavu

ulješurinu mogli usporediti s bojnim kolima starih Rimljana, a

osobito sprijeda, gdje je tako široko zaobljena, tako glava običnog

kita, na prvi pogled, svojom neelegantnošću prilično nalikuje na

gigantsku cipelu sa šiljatim vrškom. Prije dvjesto godina neki je

holandski putnik oblik te glave usporedio s postolarskim kalupom. I

u taj kalup ili cipelu stala bi posve udobno ona baka iz bajke s

cijelim rojem djece — ona i sve njezino potomstvo.

No kad se bliže primičete toj glavetini, ona poprima

najrazličitije izglede, već prema tome s koje ju strane gledate.

Stanete li navrh nje i gledate u otvore štrcala, koji su urezani u

obliku slova »f«, pričinjat će vam se čitava glava kao divovski

violončelo, a oni otvori kao pukotine glasnjače. A kad uprete pogled

u onu čudnu, na krestu nalik inkrustaciju na samom vrhu te mase —

u onu zelenu, školjčicama obraslu stvar što je Grenlanđani zovu

»krunom«, a kitolovci u južnim morima »klobukom« — kada dakle

uprete pogled jedino u to, pomislit čete da je ta glava kakav golem

hrastov panj, sa ptičjim gnijezdom na mjestu gdje se račva. Zacijelo

ćete tako pomisliti promatrajući te žive rakušce što se gnijezde na

tom »klobuku«; no ako je i vašu maštu pogodio drugi stručni izraz

»kruna«, onda ćete pomisliti da je ta moćna grdosija okrunjeni

morski kralj za koga je i načinjena ta zelena kruna na tako čudnovat

način. No ako taj kit i jest neki kralj, ipak je to i suviše mrzovoljan

stvor a da bi graciozno nosio dijadem. Pogledajte mu samo opuštenu

vilicu! Koliko li se silno mrgodi i pući! Po tesarskoj mjeri ima tu

pućenja i mrgođenja za kakvih dvadeset stopa u duljinu i pet u

dubinu! Pućenje i mrgođenje koje će vam donijeti pet stotina i više

galona ulja!

Prava šteta što su u toga kita zečje usne, a rasjeklina je dugačka

oko jedne stope. Valjda mu je majka, u važnom razdoblju, plovila

uzduž peruanske obale kad su potresi uzrokovali raspucavanje

obale. Preko tih usana, kao po klizavu pragu, spuštamo se sada u

375

njegova usta. Časti mi, da sam u Mackinawu, pomislio bih da sam

ušao u indijanski wigwam. Bože mili, je li to put kojim je pošao

Jona? Krov je gotovo dvanaest stopa visok, i diže se u prilično oštru

kutu, kao da se tu zaista nalazi prava greda sljemenjača, dok nam ta

svinuta, rebrasta i dlakava krila pokazuju one svoje čudesne, napol

uspravne, sabljasta oblika rožnate ploče — usi, otprilike tristo sa

svake strane, koje s nepca vise, nalik na rebrenice što smo ih već na

drugome mjestu uzgred spomenuli. Krajevi tih usi raščijani su u

rožnata vlakna kroz koja kit cijedi vodu, i u njihovim zamršenim

spletovima zaustavlja malu ribu kad za vrijeme hranjenja,

razjapljenih usta, plovi kroz nepregledna mora okrijeka. Na

središnjim rebrenicama usi, kako su po prirodi nanizane, ima nekih

čudnovatih znakova, zarezotina, zavoja, šupljina i brazda, po kojima

neki kitolovci izračunavaju starost životinje, kao što se po prstenima

izračunava starost hrasta. Premda sigurnost takva načina

proračunavanja nije ni izdaleka dokazana, ipak po analogiji miriše

na vjerojatnost. Svakako moramo, u slučaju da vjerujemo u točnost

takva preračunavanja, običnom kitu priznati kudikamo veći broj

godina nego što bismo to na prvi pogled povjerovali.

U drevna vremena kao da su vladala najneobičnija mišljenja u

pogledu tih »rebrenica«. Neki ih Purchasov316 putnik naziva

čudesnim »zaliscima« u kitovoj usnoj šupljini317, drugi opet

»svinjskim čekinjama«, a treći, neki čovo u Hakluytovim izdanjima,

služi se ovim biranim riječima: »Ima tu oko dvjesto i pedeset peraja,

izraslih na svakoj strani njegove gornje čeljusti, što se u luku svijaju

nad njegovim jezikom, a s obiju strana njegovih ustâ.«

Kako je svakom poznato, od tih se »svinjskih čekinja«,

»peraja«, »zalisaka«, »rebrenica«, ili kako god želite, izrađuju za

naše gospođe šipke na steznicima i drugi slični predmeti. No u tom

pogledu potražnja ovog materijala već je odavna u opadanju.

Najviše je ta »riblja kost« bila na cijeni u doba kraljice Ane,

316 Englezi Samuel Purchas i Richard Hakluyt objavili su kompilacije i zbirke

putopisa, ističući napose pothvate svojih zemljaka iz vremena kraljice Elizabete. —

Prev. 317 To nas podsjeća na činjenicu da obični kit zaista ima nekakve zaliske, ili

bolje reći, brkove, koji se sastoje od nekoliko razmaknutih bijelih dlaka, izraslih na

gornjem dijelu njegove donje čeljusti, i to sasvim pri kraju. Ponekad ti čuperci daju

njegovu inače svečanom izgledu neko pustahijsko obilježje. — Bilješka piščeva.

376

kad je posvuda vladala moda krinoline318. I kao što su se nekoć dične

gospe veselo kretale, tako reći u samim raljama kitovim, tako i

dandanas, kad udari pljusak, tražimo zaštitu pod tim istim raljama,

jer kišobran je šator razapet pod tim istim »ribljim kostima«.

No sada načas zaboravite sve što rekosmo o tim »rebrenicama«

i »zaliscima«, pa stojeći usred usta običnog kita, ponovno pogledajte

malo oko sebe. Videći sve te rožnate kolonade tako sustavno

stavljene unaokolo, zar vam se ne čini da stojite usred golemih

haarlemskih orgulja319 i da zurite u one tisuće svirala? Do tih orgulja

stupamo po najfinijem turskom ćilimu — po jeziku koji je tako reći

slijepljen uza samo dno tih golemih usta. Taj je jezik neobično tust i

mekan, te se vrlo lako dogodi da se pri povlačenju na palubu

raspukne. Koliko se na prvi pogled može prosuditi, taj jezik pred

nama dobar je »šestbačvenjak«, to jest — dat će nam oko šest

bačava ulja.

Sada ste zacijelo jasno razabrali istinitost onoga što sam u

početku rekao kako između ulješurine glave i glave običnog kita

postoji velika razlika. Hajde da ponovimo: u glavi običnog kita

nećemo naći velik izvor vorvanja, a nikakvih »bjelokosnih« zuba,

nikakvu dugačku tanku vilicu donje čeljusti, kao u ulješure. U nje

pak nećemo naći one rožnate ploče — usi, niti golemu donju usnu, a

jedva ćemo naići na nešto što je nalik na jezik. Zatim: obični kit ima

dvije vanjske nosnice-štrcala, a ulješura samo jedno.

Bacimo sada još posljednji pogled na one dvije veličanstveno

zakukuljene glave, dok još leže tako jedna pored druge, jer jedna će

od njih uskoro potonuti u more, bez opomene, a i druga će ubrzo za

njom.

Jesmo li upamtili oblik i izraz te ulješurine glave? Sve je to

ostalo nepromijenjeno kako je izgledalo u času umiranja, samo što

su neke od tih dugih bora i mrežotina kao splasnule i nestale s čela. I

meni se čini da se na to široko njeno čelo slegla neka prerijska tišina

i smirenost, rođena iz neke filozofske ravnodušnosti prema smrti.

Ali pogledajmo sad izraz one druge glave. Pogledajmo tu čudovišnu

donju usnu, pritisnutu slučajno uz bok broda, kao da želi čvrsto

stegnuti vilice. Ne čini li se kao da čitava ta glava govori o nekoj

318 Široka naborana suknja, raširena krugom od žice, riblje kosti ili bambusa,

tako da dobije oblik zvona (18. stoljeće i prva polovina 19. stoljeća). — Prev. 319 U gotskoj bazilici u Haarlemu (Holandija) nalaze se čuvene orgulje, koje

imaju 5.000 cijevi (svirala) i 64 registra. — Prev.

377

užasno zbiljskoj odlučnosti s kojom valja smrti gledati u oči? Po

mom je sudu taj obični kit bio stoik, a onaj glavač — Platonov

sljedbenik, koji je u svojim posljednjim godinama možda prigrlio

Spinozinu nauku320.

320 Baruch de Spinoza (1632.-1677.), nizozemski filozof, racionalist i monist.

— Prev.

378

76. ZIDODER

Prije nego što, zasad, ostavimo ulješurinu glavurdu, želio bih

vam, kao razumnu fiziologu, samo još skrenuti pozornost na čelo te

glavurde i na svu zbijenost toga čela. Htio bih da ga malo

razmotrite, s jedinom namjerom da sebi stvorite nepretjeranu,

stvarnu sliku o zidoderskoj silini koja se zacijelo u njemu slegla.

Ovo je nešto bitno, jer sad vani valja tome ili povjerovati ili zauvijek

ostati u nevjerici u pogledu jednog od najstrašnijih ali zato ipak ne

manje istinitih događaja što ih povijest pamti.

Kad ulješura pliva u običnu položaju, opažate kako joj je čelo

prema vodi kao neka gotovo okomita ploha, opažate da se donji dio

čela znatno zaobljuje unazad, kao da time stvara više mjesta za

podugačku udubinu, u koju se uklapa donja čeljust nalik na donji,

poprečni križ jedra, opažate kako su joj usta smještena posve ispod

glave, baš kao kad bi se vaša usta nalazila sasvim ispod brade. Osim

toga vidite da kit nema nikakva vanjskog nosa, a ono malo što ga

ima — njegovo štrcalo — nalazi se navrh glave; opažate da su mu

oči i uši smještene postrance, udaljene od čela gotovo za jednu

trećinu njegove cjelokupne dužine. Očito ste sada shvatili da je

cijelo čelo ulješurine glave prazan, slijepi zid, bez ijednog organa ili

ma kakve osjetljive izbočine. Nadalje treba znati da se samo pri

kraju donjega, unatrag zaobljenog dijela čela nalazi slab trag nekih

kostiju, a tek dvadeset stopa podalje od čela naići ćete na potpuno

uobličenu lubanju. I tako je ta golema beskosna masa nalik na

nekakav jastuk. I konačno, kako ćete odmah vidjeti, ona je

djelomice ispunjena najfinijim uljem, pa je stoga potrebno upoznati

se s prirodom onog tkiva što tako neprobojno zaštićuje svu tu

prividnu mekoputnost. U nekom prijašnjem poglavlju opisao sam

vam kako tustilo omata kitovo tijelo kao što kora omata naranču.

Upravo je tako i s glavom, samo s tom razlikom što je taj omot, iako

ne tako debeo, ipak tako vlaknast i žilav da ga čovjek koji ga nije

imao pod rukama, ne može zapravo ocijeniti. Od njega će se

nemoćno odbijati najoštriji harpun, najljuće koplje, bačeno

najsnažnijom ljudskom rukom. To je upravo tako kao da je čelo

ulješure popločeno samim konjskim kopitima. Sumnjam da to čelo

ma što osjeća.

Još nešto valja imati na umu. Kad se dogodi da se dva velika,

379

teško nakrcana broda nađu stisnuta i zgnječena jedan pokraj drugoga

u luci, što li će onda mornari učiniti? Na onome mjestu gdje se

brodovi dodiruju neće staviti ništa tvrdo, kao što je željezo ili drvo.

O ne! Oni će to mjesto osigurati velikom okruglom strunjačom od

kudjelje ili pluta, što je omotana najdebljom i najžilavijom

volovskom kožom, i ta će pouzdano i bez štete odolijevati svakom

pritisku koji bi slomio sve hrastove klinove i željezne motke. To već

samo po sebi dovoljno jasno upućuje na ono na što smjeram. Osim

toga, uvijek sam nagađao ovako: budući da obična riba ima organ

zvan riblji mjehur, koji se po volji može napuhavati i stezati, a

ulješura, barem koliko je meni poznato, takva organa nema, kao i s

obzirom na inače neprotumačiv način kako ona zaroni glavom pod

vodu, a onda opet izroni i plovi s glavom visoko uzdignutom iznad

vode, te uzimajući u obzir ničim ometanu elastičnost ovoja, a

pomišljajući i na jedinstvenu nutrinu njene glave — uvijek sam,

velim, nagađao da to tajanstveno saće nalik na plućne mjehuriće ima

neku dosad nepoznatu i neslućenu vezu s vanjskim zrakom, te je

sposobno da se uzduhom nadima i steže. Ako je zaista tako,

zamislite neodoljivost te sile, potpomognute najrazornijim i

najneopipljivijim od svih elemenata.

A sad pazite. Da dade zamah i nepogrešnu udarnu snagu tome

neosjetnom, neprobojnom i nepovredivom zidu i olovnoj tvari što je

unutra, iza toga zida pliva čitavo brdo životnosti, koju valja mjeriti

kubičnom mjerom kao što se mjeri nagomilano drvo; a sve je to

podvrgnuto jednoj volji, kao u najsitnijem kukcu. I stoga, kad vam

poslije stanem pričati u kakvim se sve osobinama i okolnostima

pokazuje silina te grdne nemani, i kad uzmem opisivati i neke od

njenih manjih razbijačkih pothvata, vjerujem da ćete se odreći svih

svojih zabluda i nevjerica te biti spremni povjerovati, a da ni

obrvom ne uzvinete, čak i to da je ulješura probila prolaz kroz

Dariensku prevlaku321 i tako spojila Atlantski s Pacifičkim oceanom.

Jer ako ne vjerujete u kita, u carstvu Istine vi ste samo provincijalac

i sentimentalac. No živu će Istinu sagledati samo giganti-

daždevnjaci. Kako li je tu mala mogućnost za provincijalce! Što se

zbilo slabašnom mladiću koji je strgao veo s lica strašne božice u

321 U zatonu Karipskog mora u Kolumbiji, u Južnoj Americi. U blizini je doista

1915. dovršeno probijanje kanala (Panamski kanal). — Prev.

380

Saisu?322

322 Sais, sjedište svećeničke mudrosti u starom Egiptu, s hramom božice Neith,

koje kip imaše velom prekrito lice. Autor aludira na pjesmu Friedricha Schillera »Das

verschleierte Bild zu Sais«(1795), prema kojoj je mladića koji je skinuo veo snašla

smrt. — Prev.

381

77. VELIKA »HEIDELBERŠKA BAČVA«

Sada je na redu ispražnjivanje »spremnice«. No ako to čovjek

želi valjano shvatiti, potrebno je da se barem donekle uputi u

unutarnju strukturu tijela na kojem se vrši operacija.

Gledajući na ulješurinu glavu kao na duguljasto tijelo, mogli

bismo je pomoću kose plohe razdijeliti u dva zaobljena piramidna

»klina«,323 od kojih je donji dio koštana struktura koja tvori lubanju i

čeljust, dok je gornji dio od masne tvari bez ikakvih kostiju, kojemu

prednji kraj čini, okomito, vidljivo čelo ulješure. Horizontalnim

rezom možete gornji »klin« razdijeliti u dva gotovo jednaka dijela,

što su već prirodno podijeljeni jednim unutarnjim zidom koji se

sastoji od nekakve debele, žilave tvari.

Donji, podijeljeni dio, nazvan »žlundra«, podsjeća na golemo

saće, ispunjeno uljem, na saće nastalo prepletanjem onih deset tisuća

stanica od čvrstih, pruživih bijelih vlakana kroz njegovu

unutrašnjost. Gornji je dio poznat pod imenom »spremnica«, a

možete je smatrati ulješurinom velikom »heidelberškom bačvom«.324

I kao što je ta čuvena bačva po svojoj prednjoj strani ukrašena

tajanstvenom rezbarijom, tako je i kitovo divovsko čelo išarano

bezbrojnim čudesnim crtarijama, kao simboličnim ukrasom njegove

orijaške bačve. I kao što su tu heidelberšku bačvu uvijek punili

ponajboljim vinom iz Rajnske doline, tako i ulješurina »spremnica«

sadržava najskupocjenije ulje svih njenih berba, naime nadasve

cijenjeni vorvanj u njegovu najčišćem, bistrom i najmirisnijem

stanju. Ta se skupocjena tvar, ničim pomiješana, inače ne nalazi ni u

kojem drugom dijelu ulješurina tijela. Za života »velje ribe« vorvanj

je uvijek tekućina, ali kad ulješura ugine, ta se tvar ubrzo počinje

zgušnjavati tek što dođe u dodir sa zrakom, te širi prekrasne

kristalne izdanke, baš kao što se na vodenoj površini stvara prvi

323 Izraz piramidni »klin« nije uzet iz Euklidove geometrije, nego iz čisto

nautičke matematike, te meni nije poznata nikakva prijašnja njezina definicija. Zaobljen piramidni klin čvrsto je tijelo koje se razlikuje od obična klina, kojem vršak

nastaje zbog kosog položaja jedne strane, a ne zbog sužavanja obiju strana. —

Bilješka piščeva. 324 »Heidelberška bačva« čuva se u posebnom podrumu starog dvorca u

njemačkom gradu Heidelbergu. Ta je bačva načinjena 1751., duga je 10 m, promjer

joj je 7 m, a u nju može stati 236.000 boca vina. — Prev.

382

nježni i još sasvim krhki led. Iz »spremnice« jedne velike ulješure

dobit ćemo obično oko pet stotina galona spermaceta iliti vorvanja,

iako se mnogo od te uljevite tvari gubi s različitih neuklonjivih

uzroka: mnogo se prospe, isteče i prokaplje pri mukotrpnoj raboti da

se pokupi koliko je moguće.

Ne znam kakvim je finim i dragocjenim materijalom

heidelberška bačva iznutra obložena, no zacijelo se ta tvar ni

izdaleka ne može mjeriti s onim svilastim tkanjem biseraste boje

nalik na podstavu fine bundice, tkanjem kojim je presvučena čitava

unutrašnjost »spremnice«.

Zacijelo ste već uočili činjenicu da ulješurina »heidelberška

bačva« zaprema čitavu dužinu gornjeg dijela njene glave, pa kao što

već znate da ta glava zaprema jednu trećinu čitava tijela, i uzmemo

li da ta životinja može doseći dužinu od osamdeset stopa, onda

dubina te »bačve« iznosi više od dvadeset i šest stopa, ako se, po

duljini, objesi uz bok broda.

A kako prilikom odrubljivanja ulješurine glave operater radi

posve blizu baš onoga mjesta gdje će mornari uskoro probiti ulaz u

»spremnicu«, on mora raditi nadasve oprezno, da ne bi nesmotrenim

ili preuranjenim udarcem provalio u ono svetište i tako upropastio

tekućinu neprocjenjive vrijednosti. I zato se taj odsječeni kraj glave

tek sasvim pri kraju izvlači iz vode i drži u tom položaju pomoću

golemih mesarskih kolotura, kojih konopi tvore nerazmrsiv splet na

tom dijelu broda.

I pošto sam vas sada dovoljno uputio u sve, molim vas da

prisustvujete čudesnoj i, u ovom osobitom slučaju, nadasve opasnoj

raboti odčepljivanja ulješurine »heidelberške bačve«.

383

78. BUNAR I KABLOVI

Okretan kao mačka, Tashtego se pope i onda, ne mijenjajući

svoj uspravni položaj, potrča ravno po istaknutom kraju glavnog

križa do onog dijela koji se nadvio baš iznad izvučene »bačve«.

Ponio je sa sobom tanak konop što ga mornari zovu »bič«, a što se

sastoji samo od dva dijela koji prolaze jolačom.325 Pričvrstivši

kolotur o križ, uze mahati jednim krajem užeta dok ga jedan mornar

na palubi čvrsto ne uhvati. Tad, šaku za šakom, Indijanac po drugom

kraju proletje zrakom dolje te vješto prispje navrh kitove glave. Tu

poviše svih ostalih svojih drugova kojima živahno dovikuje — stoji

nalik na mujezina koji s visoke munare poziva pravovjerne na

klanjanje. I pošto su mu dodali oštru bradvu s kratkom držalicom,

on revno traži prikladno mjesto gdje da probije »bačvu«. Pri tom

poslu postupa vrlo oprezno, kao čovjek koji u staroj straćari traži

skriveno blago, kuckajući pažljivo po zidovima ne bi li kako otkrio

gdje je uzidano zlato. Pošto je našao pravo mjesto, oni s palube već

su za to vrijeme na jednom kraju »biča«privezali čvrst, željeznim

obručem okovan kabao nalik na bunarsko vjedro, dok drugi kraj,

zategnut preko palube, oprezno pridržavaju dva-tri mornara. Ti ljudi

sada potežu taj konop sve dok čabar ne dođe nadohvat Indijancu,

komu je već neki drugi mornar pružio baš dugačku motku.

Pričvrstivši čabar o motku, Tashtego spušta čabar u »bačvu« sve

dok sasvim ne iščezne. Zatim dovikne nešto onima koji drže jedan

kraj »biča«, i gle — čabar opet polagano izranja, brboćući kao

svježe mlijeko u mljekaričinoj muzlici. Oprezno spuštenu i do vrha

punu posudu prihvaća za to određen mornar pa je prazni u veliko

bure. I tako se čabar istim putem diže i spušta dok duboki bunar do

temelja ne iscrpu. Što se taj posao više primicao kraju, Tashtego je

svoju dugu motku morao sve snažnije i sve dublje zaranjati u

»bačvu«, te je motka ulazila i do dvadeset stopa duboko.

»Pequodovi« su ljudi neko vrijeme tako pretakali, i već je

nekoliko bačava bilo napunjeno mirisnim spermacetom, kadli se

sasvim neočekivano dogodi neobična nesreća. Je li taj divlji

Indijanac Tashtego bio tako nesmotren i smion te je načas propustio

da se jednom rukom drži za konop velikog koloturnika koji je

325 Jednožlijebni kolotur. — Prev.

384

podržavao golemu glavu, ili je mjesto na kojem je stajao bilo tako

izdajnički klisko, ili je možda sam nečastivi želio da se sve to zbude,

ne iznoseći za to svoje razloge — kako se to upravo zbilo ne može

se točno reći, tek u času kad je osamnaesti ili devetnaesti čabar pri

crpljenju izranjao, jadni se Tashtego — o Bože! — sunovrati

naglavce u tu veliku »heidelberšku bačvu«, baš kao vraćeno drugo

vjedro na pravom bunaru — te ga u tren oka nestade, dok je vorvanj

jezivo zagrgotao!

— Čovjek u moru!326 — klikne Daggoo, koji se od svih prvi

pribrao. — Povucite čabar ovamo!

I jednom nogom stane u nj da bi bolje osigurao svoje

prihvatište na kliskom konopu, a ljudi ga povukoše na vrh goleme

glave, gotovo još prije nego što je Tashtego mogao dospjeti na njeno

dno. A unutra, u golemoj glavi, nasta strašno komešanje. Svi se

nadvili nad rubnjak i pogledali dolje gdje se maločas beživotna

glava sad njihala i udarala upravo ispod površine vode, kao da ju je

baš u taj čas obuzela neka važna misao. No, bješe to samo borba

kojom je jadni Indijanac i nesvjesno pokazivao kako je opasna

dubina u koju je utonuo.

U tom trenutku, dok je Daggoo stojeći na kitovoj glavi

razmrsivao »bič« koji se bio nekako oštetio na velikim oštrim

koloturnicima, odjednom se začu oštro praskanje, i na neizrecivi

užas svih prisutnih iščupa se jedna od dviju golemih kuka o koje

glava bijaše pričvršćena, i grdna se masa uza strahovit trzaj pokrenu

ustranu, a brod se, kao omamljen, zaljulja i potrese baš kao da je

udario o santu leda. Preostala kuka o kojoj je sada visio čitav teret

kao da je svakog časa imala popustiti, a to je bilo još vjerojatnije jer

se golema glava silno ljuljala.

— Siđi! Siđi! — dovikivali mornari iza glasa Daggoou, koji se

jednom rukom držao za teški koloturnik, tako da bi i dalje visio u

zraku sve kad bi se glava i otkinula. Pošto je crnac razmrsio kvar na

»biču«, gurao je čabar u taj sada utonuli bunar, ne bi li ga pokopani

harpunaš prihvatio i tako se izvukao.

— Sto mu gromova, čovječe! — viknu Stubb. — Zar nabijaš

patronu? Pusti to! Makni se! Kako ćeš mu pomoći bacajući mu na

glavu taj željezom okovani čabar! Miči se odatle!

— Dalje od kolotura! — zaječa nečiji glas kao prasak rakete.

326 Poklik kojim se najavljuje da je netko s broda pao u more.— Prev.

385

Gotovo u istom trenutku stropošta se silna masa u more uz

gromovit tutanj, kao da se potporna pećina Niagare survala u vrtlog.

Nenadano oslobođena brodska trupina zaljulja se tako snažno da se

pokazala bakarna oplata. Svima zastade dah u grudima kad su kroz

maglu rasprsnutih valova tek s mukom mogli razabrati Daggooa,

koji se nemoćno ljuljao čas nad palubom, čas nad morem, dok je

jadni Tashtego, živ zakopan, nezadrživo sve dublje tonuo na morsko

dno! No tek što je zasljepljujuća para postala malko prozirnija,

načas se ukaza neki nagi lik, sa kitarskim mačem u ruci: lebdi lik

brodskom ogradom, a čas zatim glasan mi pljusak objavi da je moj

hrabri Queequeg zaronio da spasi druga. Svi jurnuše do rubnjaka, i

trenutak za trenutkom svako je oko prekápalo svaki i najmanji val,

no nigdje traga ni jadnom utopljeniku ni hrabrom roniocu. Tad

nekolicina mornara poskakaše u čamac što bijaše uz bok, te se

malko otisnuše od broda.

— He-he! — odjeknu odjednom glas Daggooa, koji je još

lebdio na svome sada već smirenom promatralištu iznad nas.

Pogledavši više ustranu, vidjesmo jednu ruku koja je stršila iz

modrih valova. Bila je to čudna slika: kao da nečija ruka razmiče

travu povrh groba.

— Obojica! Obojica! Evo obojice! — ponovno se oglasi

Daggoo, zaori se njegov radostan poklik, a čas zatim ugledasmo

Queequega kako srčano zamahuje jednom rukom, dok drugom drži

Indijančevu kosu. Uvukoše ih u spremljen čamac i brzo podigoše na

palubu. No, trebalo je dosta vremena dok se Tashtego oporavio, a ni

Queequeg nije bio baš suviše bodar.

I sad je pitanje kako je Queequegu uspjelo to plemenito djelo

spašavanja? Evo kako: ronio je za golemom glavom koja je

polagano tonula, zatim ju je svojim oštrim mačem pri dnu zarezao

postrance, tako da je ondje prorezao povelik raspor, odbacio je tada

mač te zavukao svoju ruku koliko je mogao unutra, i to gore, i tako

izvukao jadnog Tashtega za glavu. Poslije nam je rekao da je

najprije napipao njegovu nogu, no znajući vrlo dobro da tako nije

smjelo biti i da bi to moglo izazvati velikih neprilika, gurnuo je

nogu natrag, pa je vješto gurajući i povlačeći obrnuo Indijanca, tako

da se on pri idućem pokušaju pojavio na valjan stari način — s

glavom naprijed. A što se tiče glavurde, ona se ponijela bolje nego

se moglo očekivati.

I tako, zahvaljujući Queequegovoj velikoj smjelosti i njegovoj

386

primaljskoj spretnosti, Tashtegovo je spasenje, odnosno ponovno

rođenje sretno uspjelo,327 unatoč zaprekama koje su bile nadasve

neugodne i naoko beznadne. To je pouka koje nikad ne bismo smjeli

zaboraviti. Vještinu primaljstva trebalo bi poučavati usporedo s

mačevanjem, boksom, jahanjem i veslanjem.

Znam da će se ova čudnovata pustolovina čovjeka iz Gay

Heada ponekim ljudima s kopna činiti nevjerojatnom, iako su i sami

zacijelo već vidjeli ili čuli kako je tkogod i na kopnu pao u bunar.

To, uostalom, često biva, i to sa manje opravdanja nego što je bilo

kod Indijanca kad se uzme u obzir osobita klizavost ograde na

ulješurinu zdencu.

No možda će tko oštroumno navaljivati: — Pa kako to?

Mislimo da je glava ulješure, načinjena od poroznih stanica, najlakši

i naplutastiji dio njena tijela? A ti sve nešto pričaš kako je utonula u

elementu kojemu je specifična težina veća od njezine. E, sad smo te

ulovili!

O, nipošto! Naprotiv, ja sam vas natjerao u škripac! Jer u času,

kad je jadni Tash pao u »bačvu«, ta je »spremnica« bila gotovo

ispražnjena, i sva ona lakša tvar — vorvanj — već izvađena, tako da

je preostalo malo šta osim gustog, žilavog bunarskog zida — duplo

spojene zbijene tvari, kao što sam već prije spomenuo — koji je teži

od morske vode, pa može potonuti kao komad olova. No glavurda

nije baš tako naglo tonula, jer su se tome opirali njeni drugi dijelovi,

mnogo lakši, i stoga se spuštala u dubinu sasvim polagano, pružajući

Queequegu poštenu priliku da svoj okretni primaljski zahvat, da se

tako izrazimo, izvrši u trku. Jest, bio je to pravi porođaj na brzinu.

A da je Tashtego našao smrt u toj glavi, bilo bi to neobično

raskošno umiranje, zastrto i prigušeno snježnom bjelinom mirisnog

vorvanja, i on bi se našao u lijesu, na nosilima i u grobnici usred

otajstvene odaje kitova svetišta. Poznat je samo jedan slučaj još

slađeg umiranja — a to je smrt nekog skupljača meda iz Ohija, koji

je, tražeći meda.u velikoj duplji nekoga šupljeg drveta, naišao na

toliko izdašno skladište meda da je, nagnuvši se preduboko, upao u

nj, tako da je umro — balzamiran. Što mislite, koliko ih je tako palo

u med u Platonovoj medenoj glavi i tu slatko poginulo?

327 U originalu igra riječima deliverance (oslobođenje) i delivery (porođaj). —

Prev.

387

79. PRERIJA

Tko bi htio pomno proučiti crte lica, ili opipom istražiti

izbočine na glavi toga levijatana, taj bi se latio posla na koji se

nijedan fiziognomičar ili frenolog ne bi nikada osmjelio. Takav bi

nam se pothvat činio gotovo isto tako koristan kao što bi za

Lavatera328 bilo da mora ispitati nabore na Gibraltarskoj stijeni; ili

Gallu329 da se ima ljestvama popeti i istražiti kupolu Panteona. Ipak

u onom svome slavnom djelu330 Lavater ne proučava samo različita

ljudska lica nego vrlo pomno promatra izgled konjâ, pticâ, zmijâ i

ribâ, te se podrobno bavi promjenljivošću izraza po kojima se

razlikuju. A ni Gall ni njegov učenik Spurzheim nisu propustili da

donekle prikažu frenološke karakteristike i ostalih stvorenja osim

čovjeka. I stoga, premda nemam osobitih sposobnosti da se

proslavim nekim pionirskim radom, ja ću u primjeni tih dviju

poluznanosti s obzirom na kita učiniti što znam i umijem. Laćam se

svakog pokušaja, a postižem što mogu.

U fiziognomskom pogledu ulješura je iznimno stvorenje. Nema

pravoga nosa. A budući da je nos najupadljiviji dio lica, i jer možda

najvećma oblikuje i uvjetuje njihov zajednički izraz, to bi se možda

moglo činiti da posvemašnji nedostatak nosa kao vanjske izrasline

mora uvelike utjecati na ulješurin izraz lica. Jer kao što se vjeruje da

su u vrtlarskom krajoliku neki tornjić, kupola, kip ili kakva kula

gotovo nužni za upotpunjavanje scene, tako nijedno lice ne može

biti fiziognomski izražajno bez svoga izdignutog šupljega nosnog

zvonika. Otkrhnite nos Fidijinu331 mramornom Zeusu — i kakva li

žalosna ostatka! No Levijatan je tako divovskih razmjera i tako

veličanstven u svojoj golemosti da onaj nedostatak što nagrđuje

isklesanog Zeusa njega nipošto ne unakazuje. Naprotiv, to kao da

još povećava njegovo dostojanstvo. Nosina u kita bila bi zapravo

328 Johann Kaspar Lavater (1741.-1801.), švicarski pisac, čuven po svojim

istraživanjima i pokušajima da na temelju fiziognomije (izgled lica) utvrdi ljudski karakter. — Prev.

329 Franz Joseph Gall (1758.-1828.), njemački učenjak i osnivač frenologije,

teorije koja tvrdi da oblik lubanje pokazuje duhovna svojstva.— Prev. 330 »Fiziognomski fragmenti za bolje upoznavanje čovjeka i čovjekoljublja«, —

Prev. 331 Fidija (u 5. stoljeću prije Krista), slavni kipar starih Grka. — Prev.

388

neskladna. Veslajući u čamcu prilikom toga svog fiziognomskog

putovanja oko njegove goleme glave, vašem udivljenju za nj neće

barem nikad smetati pomisao kako bi ga tko mogao povući za nos.

Pogubna misao koja se tako često nameće čak i onda kad promatrate

najveličanstvenijega kraljevskog žezlonošu na njegovu prijestolju.

U fiziognomskom smislu kit nam se možda ukazuje u svom

najdostojanstvenijem izgledu kad promatramo njegovu glavu

sprijeda. Taj je pogled veličanstven.

Neko zamišljeno, lijepo ljudsko čelo nalik je na istok kad se

budi u zoru. Namreškano čelo bivola koji počiva na paši ima u sebi

nešto veličanstveno. Čelo slona koji kroz gorske klance i gudure

vuče teške topove odražava veličajnost. Tajanstveno čelo, ljudsko ili

životinjsko, nalik je na onaj veliki zlatni pečat na poveljama

njemačkih careva, a znači: »Bog — izvršeno danas mojom rukom«.

Ali u većine stvorova, pa i u samog čovjeka, čelo je vrlo često samo

krajičak planinske zemlje, proplanak koji se proteže duž snježne

granice. Jer malo ima čela koja se poput Shakespeareova ili

Melanchthonova332 izdižu tako visoko i spuštaju tako duboko da su

im oči kao bistra, vječna, nepomućena gorska jezera, a nad njima, u

čeonim borama, kao da otkrivate razgranate tragove misli što se

spuštaju s visina da se ondje napoje — otkrivate ih kao što planinski

lovci po snijegu otkrivaju tragove jelena. No, u gorostasnoj ulješuri

ta uzvišena, gorda i božanska dostojanstvenost, sadržana u tome

čelu, tako je neizmjerno uveličana, te gledajući ga ovako sprijeda,

osjećate božanstvo i strahovitu snagu silnije negoli pri promatranju

bilo kojega drugog objekta žive prirode. Jer ne vidite ništa

pojedinačno, nijedna crta ili značajka nisu posebno istaknute, ni nos,

ni oči, ni uha, ni usta, ni lice (ništa takvo ulješura i nema) — ne

vidite ništa doli širokog svoda čela, izbrazdanog zagonetkama, čela

koje nijemo prijeti propašću čamcima, brodovima i ljudima. A to

čudesno čelo ništa ne gubi ni onda kad je gledano sa strane, samo

što vas tako ne zaokuplja svojom veličajnošću. Gledajući ga u

profilu, sasvim ćete jasno po sredini razabrati onu horizontalnu

polukružnu udubinu koju Lavater na čovječjem čelu smatra znakom

genijalnosti.

Kako? Zar genijalnost u ulješure? Je li ulješura ikad napisala

332 Philip Melanchthon (1497.-1560.), protestantski reformator, Lutherov

prijatelj i suradnik. — Prev.

389

kakvu knjigu ili održala govor? Nije, ali njena se genijalnost očituje

u tome što ne čini ništa posebno da bi je dokazala. Ona se poglavito

očituje u njenoj šutnji, kao u sfinge. A ta me šutnja podsjeća na to

kako bi drevni istočni narodi, da su je poznavali, u svojoj naivnoj i

čarolijama prožetoj mašti ulješuru zacijelo bili učinili svojim

božanstvom. Oni obožavaju i nilskog krokodila, zato što nema

jezika, a ni ulješura nema jezika, odnosno taj je jezik u nje tako

malen da ga uopće ne može ispružiti. Ako jednom u budućnosti neki

visoko obrazovan i pjesnički nastrojen narod poželi vratiti veselim

proljetnim antičkim bogovima njihova iskonska prava, i žive ih i

istinite ustoličiti na danas egocentričnom nebu, na danas samotnom

brežuljku, tada budite sigurni da će ulješura, uzdignuta do visokoga

Zeusova prijestolja, vladati njime.

Champollion333 je odgonetnuo zapetljane granitne hijeroglife,

ali nema tog Champolliona koji bi odgonetnuo Egipat na licu ma

kojeg čovjeka ili ma kojega živog bića. Fiziognomika je, poput

svake druge ljudske znanosti, samo prolazna bajka. Ako, dakle, Sir

William Jones,334 koji je čitao na trideset jezika, nije uspio pročitati

dublje i finije misli na licu sasvim priprosta seljaka, kako se onda

smije neuki Ismael ponadati da će pročitati strašnu kaldejštinu s

ulješurina čela? Ja samo stavljam to čelo pred vas. A vi čitajte ako

možete.

333 Jean Francois Champollion (1790-1832), francuski znanstvenik, osnivač

egiptologije, odgonetnuo hijeroglife. — Prev. 334 Čuveni engleski orijentalist (1746.-1794.), prevodio pjesme iz perzijske,

ruske, indijske i arapske književnosti. — Prev.

390

80. JEZGRA

Ako je ulješura u fiziognomskom smislu Sfinga, za frenologa je

njezin mozak bez sumnje kvadratura kruga.335

U potpuno izrasle životinje lubanja je najmanje dvadeset stopa

dugačka. Istavite donju čeljust, i postrani je pogled na lubanju nalik

na postranični pogled na blago ukošenu plohu koja počiva na ravnoj

podlozi. No u životu — kao što smo na drugom mjestu vidjeli — ta

je nakoso položena ploha uglasto pokrivena silnom gomilom

»žlundre« i vorvanja, te gotovo oblikuje kocku. Viši kraj lubanje

zaobljen je u krater, gdje počiva taj dio mase, dok se ispod dugačkog

poda toga kratera nalazi još jedna izdubina, koja je malokad dulja od

deset inča i isto toliko duboka: tu se nalazi šačica mozga toga

čudovišta. Od čela je mozak udaljen najmanje dvadeset stopa,

skriven iza golema bedema, kao unutarnja citadela u prostranim

utvrdama u Quebecu. Skriven je u njemu kao kutija s

dragocjenostima, tako te sam poznavao neke kitolovce koji su

najodlučnije poricali da ulješura ima ma kakav drugi mozak osim

ono nešto opipljivo što je samo nalik na mozak, a tvori kubne metre

vorvanjske »spremnice«. Budući da ta tvar leži smotana u čudnim

zavojima i kolutima, to je po njihovu shvaćanju kanda više u skladu

s pomišlju na njenu opću snagu, da taj tajanstveni dio ulješurine

glavure smatraju sjedištem njene inteligencije.

Jasno je, dakle, da nam u frenološkom pogledu glavurda toga

levijatana, dok je živ, pruža sasvim pogrešnu predodžbu, jer ne

možete ni vidjeti ni napipati nikakva znaka njegova pravog mozga.

Kit poput svih moćnih bića pokazuje običnom svijetu posve lažno

lice.

Kad izvadite sve one hrpe vorvanja iz lubanje, pa zatim s leđa

pogledate njen stražnji kraj, koji je uzdignutiji, začudit ćete se

velikoj sličnosti s čovječjom lubanjom, ako je promatrate u tom

istom položaju i sa te točke gledišta. I zaista, stavite li tu obrnutu

lubanju (smanjenu na veličinu čovječje lubanje) u niz među

nekoliko čovječjih lubanja, vi ćete je i nehotice pomiješati s

ostalima, nećete vidjeti razlike, a razabirući neke udubine na njezinu

335 Kvadratura; pretvaranje geometrijskih likova u kvadrate; kvadratura kruga:

nerješiv problem. — Prev.

391

tjemenu, reći ćete kao kakav frenolog: »Taj čovjek nema

samopoštovanja i ništa mu nije sveto.« A prema tim negativnim

tvrdnjama, i sve u vezi s činjenicom da je ta glavurda zaista

izvanredno golema i snažna, moći ćete sebi stvoriti najispravniju,

iako ne baš najlaskaviju predodžbu o tome u čemu je najčešće bit

veličine i moći.

Ukoliko pak smatrate da se upoređivanjem dimenzija kitov

mozak ne može adekvatno prikazati, imam za vas jednu drugu

misao. Promotrite li pomno kralježnicu ma kojeg četveronošca,

neobično ćete se začuditi kako su kralješci slični ogrlici nanizanih

zakržljalih lubanja, te kako svaki pojedini pokazuje rudimentarnu

sličnost s pravom lubanjom. Postoji jedno njemačko shvaćanje da su

kralješci nepotpuno razvijene lubanje. No tu čudnovatu vanjsku

sličnost, koliko znam, nisu najprije opazili Nijemci. Na to me

jednom upozorio neki moj egzotični prijatelj na kosturu nekog

neprijatelja koga bijaše ubio i čijim je kralješcima opločio, kao

nekom vrstom bareljefa, kljunasti pramac svoga čuna. Čini mi se da

su frenolozi učinili težak propust što svoja istraživanja nisu proširili

od malog mozga i kroz hrptenični kanal. Vjerujem, naime, da se

čovjekov karakter uvelike odrazuje u njegovoj kralježnici. Više bih

volio da svakom od vas, ma tko on bio, opipam kralježnicu negoli

lubanju. U čovjeka s krhkom hrptenjačom ne bije junačko ni

plemenito srce. Radujem se svojoj kralježnici, kao jakoj i smionoj

kopljači onog stijega što sam ga istakao pred lice svijeta.

Primijenite ovu kičmenu granu frenologije na ulješuru. Njena

se lubanjska duplja nastavlja na prvi hrptenjački kralježak, i u tom

kralješku dno hrpteničnog kanala široko je deset inča, visina kanala

iznosi osam inča, trokutasta je oblika s osnovicom odozdo. Budući

da prolazi kroz ostale kralješke, kanal se prema kraju suzuje, no

znatnim je dijelom velikog obujma. Dakako, i kanal je ispunjen

gotovo istom čudnom, vlaknastom tvari— moždinom — baš kao i

sam mozak, te je s njim izravno povezan. A još je važnija činjenica

da moždina kao nastavak mozga, kad izlazi iz lubanje, u dužini od

mnogo stopa ima gotovo isti obujam kao sam mozak. Zar u svim tim

okolnostima ne bi bilo nimalo nerazumno da kitovu moždinu

promotrimo i prikažemo sa frenološkog stanovišta? Jer gledana s tog

stanovišta, čudesna relativna sićušnost ulješurina mozga više je nego

nadomještena relativno silno razvijenom moždinom njene

hrptenjače.

392

No, prepuštam frenolozima da se time pozabave, a ja bih se

samo još načas zadržao na kralježničnoj teoriji, i to u vezi s

ulješurinom grbom. Ta se velebna grba, ako se ne varam, izdiže nad

jednim od većih kralježaka, te prema tome u neku ruku tvori

njegovo izvanjsko izbočeno obilježje. Prema tome njezinu

relativnom smještaju, ja bih tu visoko uzdignutu grbu nazvao

ulješurinim organom jačine i neukrotivosti. A da je ta grdna neman

neukrotiva, imat ćete uskoro prilike doznati.

393

81. »PEQUODOV« SUSRET S »DJEVICOM«

U određeno vrijeme, kako je sudbina odlučila, susreli smo se s

brodom »Jungfrau«, »Djevicom«, kojim je zapovijedao kapetan

Derick De Deer, iz Bremena.

Nekoć najmoćniji kitolovci u cijelom svijetu, Holanđani i

Nijemci, danas su gotovo među posljednjima, no tu i tamo, u vrlo

velikim razmacima zemljopisnih širina i duljina, još ćete ovdje-

ondje opaziti njihov stijeg na Pacifiku.

Brod »Jungfrau« kao da nam je iz nekih razloga svakako

nastojao doći u pohode. Još prilično daleko od »Pequoda« zakrenuo

je prema nama. Spustili su čamac u more i zaveslali prema našem

brodu, a njihov je kapetan već nestrpljivo stajao na pramcu, umjesto

dolje na krmi.

— Što li to drži u ruci? — klikne Starbuck, pokazujući u neki

predmet kojim nam je Nijemac domahivao. — Pa to nije moguće!

Uljenka!

— Ne, ne, nije to — javi se Stubb. — To je lonac za kavu,

Starbuck! Dolazi nam Švabo skuhati kavu! Zar ne vidite veliku

limenku pokraj njega? U njoj drži kipuću vodu. O, taj nam je Švabo

baš dobro došao.

— Koješta! — vikne Flask. — To je uljenka za svjetiljku i

posuda za ulje. Ponestalo mu ulja, pa dolazi u prosjačenje.

Ma kako se činilo čudnim da kitarica na samom području

lovišta uzajmljuje ulja, i koliko god ta činjenica opovrgava staru

poslovicu o »nošenju ugljena u Newcastle«336, ipak se to ponekad

zbilja događa, i nema sumnje da je u tom slučaju kapetan Derick De

Deer dolazio po ulje, kako je to Flask sasvim ispravno tvrdio.

Tek što se uspeo na palubu, Ahab mu naprečac priđe, i ne

mareći za to što je Nijemac držao u ruci, smjesta s njime probesjedi

o svome, ali Nijemac, natucajući engleski, brzo objasni kako mu

nije baš ništa poznato o Bijelom kitu, te odmah svrnu razgovor na

svoju uljenku i posudu za ulje, napominjući kako mu se svake noći

valja u potpunoj tami uvući u svoj ranač, jer je potrošio i posljednju

kap ulja što ga je ponio iz Bremena, a još mu se nije pružila prilika

da ulovi ma i leteću ribu, da naknadi manjak. I završi svoju izjavu

336 Iz Newcastlea se nekoć u velikim količinama izvozio ugljen.— Prev.

394

nagovještajući. kako je njegov brod zaista, kako to kitolovci stručno

kažu, »čist«, to jest prazan, te da je prema tome u punom smislu

riječi zaslužio ime Jungfrau, a to znači Djevica.

Namirivši svoje potrebe, Derick je otišao, ali prije nego što je

čamcem pristao uz bok svoga broda, jarbolni stražari obaju brodova

oglasiše gotovo u isti mah da su kitovi na vidiku. A Derick je tako

želio zametnuti hajku da mu se nije dalo čekati dok dobiveno ulje

otpremi na brod, nego smjesta obrnu svoj čamac te uze pravac

prema živim divovskim uljenkama.

Kako se lovina pojavila u zavjetrini, njegov čamac, kao i ostala

tri njemačka čamca što su se uskoro poslije njega otisnuli od broda,

bijahu daleko ispred »Pequodovih« čamaca. Bilo je tamo osam

kitova, a to je jato srednje veličine. Svjesni opasnosti koja im prijeti,

plivali su s velikom brzinom ravno pred vjetar, trljajući se bokovima

kao sprega od istog broja zauzdanih konja. Za sobom su ostavljali

veliku široku brazdu koja se neprestano odmatala na moru, poput

duga i široka pergamentnog svitka.

Usred te brze brazde, a nekoliko hvati straga, plovila je stara

kiturina, mužjak s golemom grbinom, koji je, sudeći po sporu

odmicanju i po neobičnoj i žućkastoj kori koja ga je omatala, kanda

bolovao od žutice, ili od neke druge boljke. Je li taj kit pripadao

onima ispred nas, bilo je vrlo dvojbeno, jer obično takve

levijatanske starine nisu nimalo druževne. No bilo kako mu drago,

taj se kit držao njihove brazde, iako je to usporavalo njegovu brzinu,

jer su mu se bijele kreste zapjenušanih valova svom širinom

razbijale i rasprskavale o široku njušku, kao što se val uzdigne kad

se sukobljuju dvije suprotne struje. Mlaz mu je bio kratak, polagan i

mučan, izbijao kao u prigušenu naviranju, koje se rasipalo u

iskidanim izljevima, što su praćeni čudnovatim unutarnjim gibanjem

u njemu koje kao da je izlazilo na njegov drugi, podvodni kraj,

stvarajući za njim komešanje vode.

— Tko je ponio sa sobom kakvo sredstvo za ublažavanje?—

vikne Stubb. — Sve se bojim da ga boli želudac! Gospode, kad

samo pomislim da ima čitav hektar trbobolje! Zli vjetrovi slave u

njemu mahnito slavlje! Ej, momci, to su prvi nepovoljni vjetrovi što

pušu s krme, za koje sam ikad čuo! Ali gle! Vidjeste li ikad kita koji

tako krivuda? Zacijelo je izgubio kormilo!

Poput prenakrcana teretnjaka koji jedri niz hindustansku obalu

s teretom poplašenih konja na palubi te se trese i valja svojim

395

putem, tako se i taj stari kit nadimao i bacao svoju stoljetnu trupinu,

te se gdjekad izvrtao na bolne bokove i pokazivao osakaćeni patrljak

desne peraje, koji bijaše uzrok što je tako vijugao po svojoj putanji.

Teško bi bilo reći je li u borbi izgubio tu peraju, ili je tako osakaćen

došao na svijet.

— Strpi se samo još časak, starkeljo, pa ću ti dobaciti zavoj za

ranjenu ruku! — surovo klikne Flask, pokazujući na harpunski mrlin

kraj sebe.

— Samo pazi da on tebe ne zaplete u te zavoje! — dovikne mu

Starbuck. — Uprite jače, momci, ili će pasti Nijemcu u šake!

Svi se suparnički čamci zajednički usmjerili u istoj namjeri baš

prema toj »veljoj ribi«, jer nije samo bila najveća, pa stoga i

najvrednija, nego je taj kit bio i najbliži, dok su ostali odmicali tako

brzo te se činilo kako bi se svaka hajka za njima zasad morala

izjaloviti. U tom trenutku »Pequodovi« lovci sunuše pored onih triju

njemačkih čamaca koji su posljednji bili spušteni u more; zbog

velike prednosti u početku, Derickov je čamac još vodio, premda su

mu se njegovi strani suparnici svakim časom sve više približavali.

Bojali su se samo toga da bi on, već tako blizu svome cilju, mogao

baciti harpun prije nego što bi ga oni uspjeli dostigći i prestići. A

sam Derick kao da je u to čvrsto vjerovao, jer je ostalim čamcima

ovda-onda podrugljivo domahivao svojom uljenkom.

— Pseto pogano i nezahvalno! — vikao je Starbuck. — Ruga

mi se i izaziva me tom svojom prosjačkom škrabicom koju sam mu

napunio nema ni pet minuta! — a onda će onim njemu svojstvenim

napregnutim šaptom: — Povucite, hrtovi moji! Za njim!

— Ej, ljudi — dovikivao je Stubb svojoj momčadi — znate li

što? Mojoj se savjesti protivi da pobjesnim, ama volio bih progutati

toga podlog Švabu! Uprite! Zar da vas taj lupež tuče? Je li vam

draga rakija? Ej, dakle, bačvu prepeke za ponajboljeg među vama!

Naprijed, neka prskaju žile! Zar baciste sidro te se ne mičemo s

mjesta? Duše mi, trava raste na dnu ove šajke: tako mi Gospoda,

jarbol je propupao! Ej, momci, tako se nismo pogodili! Pogledajte

onog Švabu! Ukratko: hoćete li rigati vatru ili nećete?

— O, pogledajte kako li se samo pjeni! — izdirao se Flask

poskakujući amo-tamo. — Oh, kakve li grbe! Hajde, navalite na

govedinu, leži kao klada! O, momci, hajde, poskočite! A za večeru

bit će uštipaka i ostriga, pečenih školjki i svježa peciva! Hajde,

hajde, poskočite, dat će nam sto bačava ulja! Zar da ga sada

396

izgubimo? Ej, nemojte! Pogledajte tog Švabu, oh! Zar nećete

potegnuti da dobijete puding, momci? Gle, kakve li truleži! Zar vam

više nije stalo do vorvanja? Pred vama plovi tri tisuće dolara, ljudi,

banka, da, čitava banka, velim vam! Engleska banka! Oh, hajde,

hajde! A što to sad radi taj Švabo?

U tom se času Derick upravo spremao da izlije ulje iz uljenke i

velike limenke ispred čamaca koji su se približavali, imajući možda

pred očima dvostruki cilj: da oteža svojim suparnicima

napredovanje i da u isti mah ekonomično poveća brzinu svoga

čamca uslijed nadiranja valova s krme.

— Podmukli švapski galiot! — kriknu Stubb. — Zaveslajte,

momci, pa da poletimo ko pedeset tisuća ratnih galija na kojima

brode sve sami crveni đavoli! Ej, Tashtego, a što ti veliš? Jesi li mi ti

čovo koji će prekinuti svoju kraljžnicu na dvadeset i dva komada, a

sve u čast starog Gay-Heada? No, što kažeš?

— Kažem, upri i raspali, kao đavo! — vrisnu Indijanac.

Bijesni i razjareni izazovom njemačkog kapetana,

»Pequodova« tri čamca potegoše sad gotovo usporedo, i tako

poredani sve su mu se više približavali. Dok su se sva tri

predvodnika približavajući se plijenu držala vedro, nehajno i

junački, tri su časnika ponosno stajala, podvikujući od vremena do

vremana svome veslaču na krmi: »Eno je gdje sada klizi! Živio

jasenov vjetar!337 Dolje sa Švabom! Zaplovi preko njega!«

No početni Derickov razmak bio je tako veliko te bi unatoč

njihovim junačkim naporima bio pobijedio u toj trci da ga nije stigla

pravedna kazna: neka rakovica338 uhvatila se lopate na veslu srednjeg

veslača. Dok se taj nespretni klipan trudio da oslobodi svoje veslo, a

pritom Derickov čamac umalo što se nije prevrnuo, te je kapetan kao

izbezumljen grmio i sijevao na svoje ljude — Starbuck, Stubb i

Flask vješto su iskoristili tu priliku. Uz vrisak srnuše smrtonosno

naprijed te ukoso zaobiđoše Nijemčevu krmu. Još samo časak, i sva

su se četiri čamca našla dijagonalno poredana neposredno u kitovoj

brazdi, koja im se s boka trokutasto uspjenila.

Bio je to strašan, vrlo turoban prizor, koji je nagonio u ludilo.

Kit je sad plovio pružene glave, mlazajući ispred sebe neprekinutim

i mučnim mlazom, dok je onom svojom bijednom jedinom perajom

337 Vesla su načinjena od jasenovine. — Prev. 338 Japanska golema rakovica s ispruženim kracima velika je i do 5 m. — Prev

397

u smrtnom strahu udarao ustranu. Tako je zanoseći se sad na ovu,

sad na onu stranu, posrtao na svom krivudavom bijegu, i gotovo

svaki put kad bi razbio jedan val, grčevito bi zaranjao pod vodu, ili

bi se izvrnuo ustranu, lomatajući prema nebu svojom jedinom

perajom. Jedanput sam tako gledao pticu slomljena krila, koja je

prestrašeno i isprekidano kružila zrakom i uzalud nastojala

izmaknuti razbojničkim jastrebima. No ptica ima glas i ona će

svojim tužnim krikovima obznaniti svoj strah, ali strava toga

golemog i nijemog morskog čudovišta bijaše sputana i opčinjena u

njemu; ono nije imalo glasa do hroptava šištanja njegova štrcala, te

mu je to davalo neizrecivo jadan i tužan izgled, dok je u divovskoj

trupini, u strašnim čeljustima i svemoćnoj repini bilo još dovoljno

snage da zastraši i najodvažnijeg čovjeka koji bi ga žalio.

Videći sada gdje će za koji čas »Pequodovi« ljudi preteći

njegov čamac te mu ispred nosa odnijeti lovinu, Derick odluči da

nasreću baci harpun na tako neobičnu veliku udaljenost, jer je znao

da će mu već idućeg časa izmaknuti posljednja prilika.

No tek što je njegov harpunaš ustao da udari, kadli sva tri tigra

— Queequeg, Tashtego i Daggoo — instinktivno skočiše na noge i,

poredani dijagonalno, svi u isti mah uperiše svoja koplja; bačena

preko glave njemačkog harpunaša, njihova se tri nantucketanska

željeza zarinuše u kita. Zasljepljujući oblak pjene i bijelog bijesa!

Kit u prvom bijesu sa tolikom snagom pojuri naprijed te sva tri

čamca u neobuzdanom naletu udariše Nijemca u bok, da su i Derick

i njegov zapanjeni harpunaš izletjeli iz svog čamca, a suparnički

čamci kliznuše preko njih.

— Ne bojte se, maslojeđe! — viknu Stubb, pogledavši ih usput

kad je projurio pokraj njih poput munje. — Odmah će doći po vas

da vas izbave! Sve je u najboljem redu! Vidio sam za krmom

nekoliko pasa, bernardinaca, koji, kako znate, spasavaju zalutale

putnike! Hura! Tako se plovi! Svaki brodić, zraka sunca! Hura! Sad

promičemo ko tri limena kotlića privezana o rep pomahnitalog

kuguara!339 To me podsjeća na tilbury,340 kad u nj upregneš slona, pa

juriš poljanom da žbice frcaju! Ej, momci, al' postoji opasnost da i

sami odletite kad pojuri uzbrdo! Hura! Eh, baš je tako čovjeku pri

339 Kuguar, planinski lav (lat.: Felis concolor), puma, pantera, zvijer iz

porodice mačaka, živi u Americi. — Prev. 340 Mala kočija na dva kotača. — Prev.

398

duši kad odlazi u pakao, sve jureći nizbrdo beskrajnom nagnutom

ravnicom! Hura! Taj kit vozi poštu Vječnosti!

Ali neman nije dugo jurila. Začu se iznenada hropac, i kit

bučno zaroni. Stade škripa triju mrlina, koji su se sukali oko svojih

»palaca« tolikom snagom te se činilo da će zarezati duboke

žljebove, a harpunaši, bojeći se da će se zbog toga naglog ronjenja

ubrzo mrlini sasvim odmotati, upriješe svu snagu i sve znanje da

malo zadrže bubnjeve koji su se pušili, dok najposlije, zbog okomita

napona odozdo na olovom obložene »palce« na pramcu, odakle su

tri užeta svom brzinom klizila u plavetnilo, tri predvodnika umalo

što ne dođoše pod vodu, dok su sve tri krme visoko stršale u zrak. A

kako je kit ubrzo prestao roniti, čamci ostadoše neko vrijeme u tom

stavu, sve u strahu da se ne utroši suviše mrlina, iako je položaj bio

kritičan. Premda su tako čamci bivali vučeni u vodu i propadali, to,

kako ga nazivaju, »pridržavanje«, to potezanje oštrim čekljunom,

potezanje živog mesa s leđa, često tako izmuči kita da izranja te se

suprotstavlja oštrom koplju svojih dušmana. No, i bez obzira na

opasnost samog pothvata, moglo bi se posumnjati je li taj način

uvijek najbolji, ali treba imati na umu da ranjeni kit postaje sve

iscrpljeniji što se dulje nalazi pod vodom. Valja naime znati da je s

obzirom na veliku površinu, koja u potpuno izrasle ulješure iznosi

nešto manje od 2000 četvornih stopa, tlak vode neobično velik. Svi

znamo kakav začudno velik atmosferski tlak i mi sami moramo

podnositi, štoviše i ovdje, na površju, na zraku — a koliki je onda

teret na grbači kita, kojeg pritišće stup oceana od dvjesto hvati! To u

najmanju ruku odgovara tlaku od pedeset atmosfera. Neki je

kitolovac izračunao da to odgovara težini od dvadeset ratnih

brodova, zajedno s topovima, sa svom zalihom i sa cijelom

posadom.

Dok su ta tri čamca ležala na lagano uzbibanoj pučini,

gledajući dolje na njenu vječnu plavu hladovinu, ni krik se nije čuo,

ni jecaj, čak ni najmanje nabiranje ili pak mjehurić da bi prsnuo iz

dubine. Zar bi onda čovjek s kopna mogao samo i pomisliti da se

ispod sve te tišine i blagosti grči i trza u samrtnoj borbi najstrašnija

morska neman? Nisi vidio ni osam inča okomitog mrlina na

pramcima. Zar se činilo vjerojatnim da je o tri takva tanka konopa

bio obješen levijatan, kao golemi uteg na zidnom satu koji se navija

svakih osam dana? Obješen? O što? O tri krhka čamca. Je li to ono

biće o kojem se nekoć klikujući govorilo: »Možeš li načičkati

399

njegovu kožu čekljunima ili njegovu glavu ostima? Ni mač ni

koplje, ni strijela ni oklop ne mogu mu ništa; njemu je željezo kao

pljeva, a čelik kao trulo drvo; sulice ga neće potjerati, njemu su

ubojne sprave kao slama, i smije se bačenom koplju!«341 Je li to ono

biće? To da je on? Jao, riječi se prorokove ne ispuniše, jer unatoč

snazi od tisuću bedara u repini, taj je levijatan turio glavu ispod

čitavih morskih bregova, da se skloni ispred »Pequodovih« osti!

Kad su sunčane zrake toga popodneva već ukoso padale po

pučini, sjene što su ih tri čamca bacala ispod površine vjerojatno

bijahu tako duge i široke da bi mogle zasjeniti polovicu Kserksove

vojske. Tko bi mogao reći kako li su stravično izgledale u očima

nasmrt ranjenoga kita te tri crne uzbibane avetinje koje su lebdjele

nad njegovom glavom?

— Pozor, ljudi! Miče se! — viknu Starbuck, kad tri mrlina

odjednom trznuše u vodi, točno prenoseći do njih gore, kao

magnetičnom žicom, trzaje kitova života i smrti, tako da ih je osjetio

svaki veslač na svom sjedištu. Čas zatim popusti napon na tri

pramca, i čamci poskočiše uvis kao neka malena ledena santa, s koje

je gusti čopor bijelih medvjeda otjeran u more.

— Uvlači! Uvlači! — uzvikao se Starbuck. — Sad će izroniti!

Mrlini, koje čas prije ne bi nitko ni za pedalj mogao potegnuti, sada

su u širokim brzim zavojima letjeli cijedeći se natrag u čamac, i

uskoro se kit probi kroz vodu za dvije brodske dužine ispred svojih

hajkača.

Po njegovim se kretnjama jasno razabiralo kako je krajnje

iscrpljen. U mnogih suhozemnih životinja postoje stanoviti zaklopci

ili ustave u njihovim žilama, koji se mahom zatvaraju kad su

ranjene, i krv je, barem donekle, zaustavljena u nekim pravcima. U

kita nije tako, jer je jedna od njegovih osobitosti da je u njega

sasvim nevalvularna342 struktura krvnih žila, te i od tako malenog

uboda kao što je ubod šiljka harpuna odmah započne smrtonosno

krvarenje svega arterijskog sustava. A kad je to pojačano još i

velikim pritiskom vode duboko ispod površine, njegov život istječe

u neprekinutoj bujici krvi. No u njega ima toliko krvi, a krvni su

rezervoari tako brojni i razdaleko jedni od drugih, te može još dugo

341 Knjiga o Jobu, XLI, 17-20. — Prev. 342 Valvula (lat.), ventil, ustava; nevalvularan — organizam bez takva ventila.

— Prev.

400

krvariti, kao što će za vrijeme suše još dugo teći rijeka koja izvire iz

vrela negdje daleko u nevidljivim planinama.

Pa i sada kada čamci nasrnuše na kita, veslajući uz veliku

opasnost preko njegovih razmahalih repnih peraja i zabadajući

koplja u njega, okruživali su ih mlazovi krvi iz novih rana —

mlazovi koji su neprestano izbijali, dok je pravo štrcalo na kitovoj

glavi samo u brzim razmacima slalo u zrak svoj stravični pljusak.

No iz toga posljednjeg oduška nije još šiktala krv, jer dotad nijedan

životni dio tijela nije bio ozlijeđen. Njegov »život« — tim se

značajnim imenom naziva to mjesto — bio je još netaknut.

Kad su ga sada čamci još tješnje opkolili, sav se gornji dio

njegova trupa pružao pogledima napadača kao i drugi dijelovi

tjelesine, koji obično ostaju sakriveni pod vodom. Vidjele se i

njegove oči ili, bolje reći mjesta gdje su oči nekoć bile. Kao što

nekakve čudnovate hrpe izraslina izbijaju u kvrgastim dupljama i

najplemenitijeg posječenog hrasta, tako su iz šupljina u kojima su se

nekad nalazile kitove oči sada izbijale slijepe gomoljike, da je

pogled na njih izazivao užasnu samilost. No, tu nije bilo milosrđa.

Jer unatoč oronuloj starosti, unatoč onoj nemoćnoj jedinoj peraji i

slijepim očima, on je morao biti ubijen i umrijeti da bi osvijetlio

vesele svatove i ostale zgode što usrećuju ljude, a isto tako da bi

sjajem ispunio dostojanstvene crkve, u kojima se propovijeda

bezuvjetna blagost i ljubav sviju prema svima.

Kit se neprestano valjao u svojoj krvi, pokazujući jedan dio

nekakve čudnovate pepeljaste otekline ili izrasline, u veličini

bushela343, a izrasle pri dnu slabina!

— Lijepa bubuljica! — usklikne Flask. — Da ga samo jednom

bocnem ondje.

— Nemoj, ostavi! — viknu Starbuck. — Nije to ovdje

potrebno! No, čovječni je Starbuck zakasnio. U času kad je Flask

zarinuo svoje koplje, mlaz gnoja briznu iz strašne rane, i kit u

nepodnošljivoj boli i smrtnoj stravi stade izbacivati mlazove guste

krvi i strelovitom brzinom bijesno i slijepo ošinu čamac repinom te

zapljušti kišom krvi po ljudima svih triju posada, koji su već

pobjedonosno klicali, a pritom izvrnu i Flaskov čamac, oštetivši

pramac. To je bio njegov samrtni udarac, bio je već tako iscrpljen od

gubitka krvi da se samo bespomoćno odvaljao od čamca što ga je

343 Bushel, mjera za zapremninu, engleski vagan = 36.37 litara — Prev.

401

razbio, ležao je izvaljen na bočinu, teško dahtao, nemoćno udarao

svojom okljaštrenom perajom, a zatim se više puta polagano

okrenuo oko sebe, poput nekog svijeta koji nestaje: izvrnuvši uzgor

bijelu tajnovitost svog trbuha, pruži se poput goleme klade i uginu.

Bio je vrlo turoban taj posljednji mlaz, to izdisanje. Kao kad bi neka

nevidljiva ruka malo-pomalo oduzimala vodu snažnom vodoskoku,

te bi uz napol ugušene otužne hropce mlaz bivao sve slabiji i manji

— takav je bio i posljednji dugi samrtni mlaz kitov.

Dok su sve tri posade čekale da im se približi brod, na trupini

se ubrzo počeli pokazivati znaci da će potonuti s netaknutim svojim

blagom. Po Starbuckovu naređenju, smjesta su na različitim

točkama osigurali čamce konopima, te ne prođe dugo, a svaki se

čamac pretvorio u bovu. Utonuli kit bio je užetima pridržavan na

nekoliko inča ispod njih. Kad se brod približio, uzesmo kita tegliti

dok ga ne dovukosmo uz bok broda, gdje su ga pričvrstili najjačim

sidrenim lancima, jer je bilo sasvim jasno da će potonuti ne budu li

ga umjetno zadržali na površini.

Tek što smo počeli komadanje i zasjekli ga svojim ošljačama,

nađosmo cijeli, hrđom izgriženi harpun koji se bio ulegao u meso

niže one otekline koju smo prije opisali. No, često nalazimo krnjatke

harpuna u trupinama uhvaćenih kitova, a meso je na tim mjestima

sasvim zdravo i zaraslo, i nema nikakve otekline. I zato je s nekih

drugih uzroka morala nastati ona gnojna rana koju smo prije

spomenuli. No, još je čudnije bilo što smo nedaleko od harpuna

našli kameni šiljak koplja oko kojeg je meso bilo sasvim zaraslo.

Tko li je izbacio to kameno koplje? I kada? Možda ga je bacio neki

Indijanac sa sjeverozapadnih obala davno prije nego što je Amerika

bila otkrivena?

Ne može se reći kakvih bi se još sve čuda moglo pronaći

prekapajući po toj golemoj zbirci. No, valjalo je obustaviti sva

daljnja pronalaženja i otkrića, jer se brod kao još nikad dotad

nakosio i polegao ustranu, kako je kitova trupina sve jače potezala

brod k sebi, tonući sve dublje, polako ali nezaustavno. No ipak je

Starbuck, koji je upravljao tim poslom, do kraja istrajao, i to doista

tako uporno i odlučno, te kad je brodu već prijetila opasnost da se

prevrne, još je grčevito držao i nije ispuštao plijena. A kad je dana

zapovijed da se odbaci u more, takva je silna napetost pritezala lance

i konope da ih nikakvom silom nije bilo moguće skinuti s bitava o

koje bijahu pričvršćene. A za to je vrijeme na »Pequodu« sve bilo

402

nahero. Kad bi čovjek htio prijeći na drugu stranu palube, bilo je to

kao da se penješ po strmu krovu kakve kuće sa šiljatim zabatima.

Brod je stenjao i uzdisao. Mnoge su intarzije po rubnjaku i u

kajitama iskočile iz svog okvira zbog neprirodnog iskretanja.

Uzalud su nastojali da lance pralicama344 i željeznim motkama

odignu i otkvače s bitava: kit je sada već toliko utonuo da se njihovi

uronjeni krajevi nikako nisu mogli dohvatiti, jer kao da su svakim

časom nove tone težine dodavane gomili koja je tonula, i brod samo

što se nije prevrnuo.

— Podrž', podrž' samo još malo, hoćeš li? — vikao je Stubb

prema trupini. — Što si toliko vraški navalila da zagnjuriš! Sto mu

gromova, ljudi, valja da se prihvatimo posla, ili odosmo za njom! Ne

vrijedi odizati lance! Ustranu s tim vašim pralicama! Ne pomaže!

Jedan od vas brže-bolje po molitvenik i nožić, pa da presiječemo

veliki lanac!

— Nožić? Aha, evo! — kliknu Queequeg, pa dohvati tešku

tesarsku sjekiru, naže se kroza slapnicu345 i poče udarati čelik o

željezo najdebljim sidrenim lancima. Kresnu dva-tri puta, te su iskre

vrcnule na sve strane, a silna napetost dovrši ostalo uz užasan

prasak: odjednom prsnuše sve veze, brod se uspravi, a mrcina

potonu.

Vrlo je čudno kako se ponekad dogodi da i tek nedavno

usmrćena ulješura nezaustavljivo potone, ali još se nijedan kitolovac

nije time pobliže pozabavio. Obično pluta uginula ulješura s

velikom lakoćom, a pritom joj je bok ili trbušina jako uzdignuta nad

površinom. Kad bi tako tonuli samo kitovi koji su stari, mršavi —

stvorenja, kojima je dotužilo živjeti, kitovi kojima su splasnule

naslage tustila, a kosti im teške i nemoćne od kostobolje — , onda

biste, a donekle i s pravom, mogli ustvrditi da je uzrok što tonu,

njihova neobična specifična težina i nedostatak spomenute tvari koja

ih drži na vodi. Ali nije to. I mladi kitovi, u naponu zdravlja i

životne snage, prepuni životne radosti i prožeti snagom za junačke

pothvate — i te mlade i žilave delije, usprkos svojim debelim

plaštevima svježeg tustila, kad poginu nasilnom smrću u cvatu svoje

mladosti, ponekad potonu.

344 Drvene motke za okretanje ručnom snagom. — Prev. 345 Slapnice su kvadratni otvori na rubnjaku, kojih se vratašca otvaraju samo

van, te kad val preplavi palubu, voda može kroz njih isteći. — Prev.

403

No ipak valja reći da će ta sudbina rjeđe snaći ulješure negoli

bilo koju vrstu ostalih kitova. Na jednu ulješuru koja tako potone

dolazi dvadeset običnih kitova. Uzrok tome leži bez sumnje u

činjenici što obični kit ima više kostiju. Već su same njegove

»žaluzine«346 katkad teže od jedne tone, a taj teret uopće ne pritišće

ulješuru. No ima slučajeva kad se nakon nekoliko sati ili dana

potonuli kit ponovno diže i pluta na površini još sigurnije negoli za

života. A to je i sasvim razumljivo. U trupini se stvaraju plinovi, i

kit se napuše do prekomjerne veličine, pretvori se u neku vrstu

životinjskog balona. Ratni brod jedva da bi ga mogao pritisnuti pod

sobom. U obalnom kitolovu po zaljevima Novog Zelanda, kad kit

daje znakove da će potonuti, odmah pričvrste za nj plutače s dugim

konopima, pa kad tjelesina zađe pod vodu, znaju gdje će je tražiti

kad opet izroni na površinu.

Uskoro pošto je naša ulješura potonula, javljale su straže s

»Pequodovih« jarbola da »Djevica« opet spušta svoje čamce u more,

premda je jedini kit koji je u daljini mlazao bio »perajaš« koji

pripada onoj vrsti kitova što se zbog njihove silne brzine plivanja ne

mogu uloviti. No »perajašev« je mlaz toliko sličan ulješurinu

brizganju da ga nevješti kitolovci često zamjenjuju. Prema tome

Derick je sada sa svojom družinom jurio za kitom kojemu se čovjek

ne može približiti. »Djevica« je razapela sva svoja jedra i kliznula za

četiri svoja neiskusna čamca, te ih uskoro izgubismo iz vida, daleko

u zavjetrini, još uvijek u lovu, hrabre i pune nade.

Oh, dragi prijatelju, na tom ti svijetu ima mnogo »perajaša« i

mnogo takvih Dericka!

346 Usi. — Prev.

404

82. ČAST I SLAVA KITOLOVA

Ima stanovitih pothvata u kojima je brižan nered jedina prava

metoda.

Što se više zadubljujem u probleme kitolova, istražujući i sam

njegov postanak, sve to više na mene djeluje njegova velika čestitost

i starina, a pogotovu kad za tih istraživanja nailazim na svu silu

polubogova, heroja i proroka sviju vrsta koji su svaki na svoj način

pridonijeli njegovu upoznavanju. Grudi mi se ponosno nadimaju na

samu pomisao kako i ja, premda samo u podređenom svojstvu,

pripadam tako slavnom bratstvu.

Zeusov sin, dični Perzej, bio je prvi kitolovac, a u vječnu slavu

našeg zanimanja budi rečeno da prvi kit na kojeg je navalila naša

bratovština nije bio ubijen u gramzljivoj namjeri. Bilo je to viteško

doba našeg zvanja, kad smo se laćali oružja samo zato da

priskočimo u pomoć. nevoljnima, a ne da punimo ljudima uljenke.

Svakom je znana ona priča o Perzeju i Andromedi: ljupka kraljevna

Andromeda bijaše pripeta za hrid na morskoj obali, i baš u času kad

se Levijatan spremao da je ugrabi, dohrli neustrašivi Perzej, knez

svih kitolovaca, i svojim harpunom probode neman, oslobodi djevu i

uze je za ženu. To je bio divan artistički pothvat kako bi ga

dandanas samo malo koji harpunaš mogao izvesti, pogotovu što je

Levijatana usmrtio jednim jedinim udarcem. I neka nitko ne

posumnja u istinitost te davne priče, jer su u starodrevnoj Joppi, u

današnoj Jaffi, na obali Sirije, stoljeća i stoljeća u jednom od

poganskih hramova čuvali golemi kostur nekog kita koji je po

legendama toga grada kao i po tvrđenju svih njegovih stanovnika

identičan s kostima one iste nemani koju je Perzej ubio. Kad su

Rimljani zauzeli Joppu, pobjedonosno poniješe taj kostur u Italiju. A

najčudnovatija i upadljiva u toj priči jest činjenica što se Jona na

svoju plovidbu ukrcao baš u Joppi.

Toj pustolovini Perzeja i Andromede uvelike je slična čuvena

priča o svetom Jurju i zmaju, za koju neki vjeruju da je doista

posredno iz nje i izvedena. Tvrdim da je taj zmaj bio — kit, jer se u

mnogim starim ljetopisima brkaju pojmovi zmaja i kita. »Nalik si na

lava vodenoga i na morskoga zmaja«, veli prorok Ezekijel, po čemu

se jasno vidi da je pritom mislio na kita, a u nekim se prijevodima

Biblije i spominje upravo ta riječ. Osim toga, slava junačkoga

405

svetog Jurja uvelike bi potamnjela da je zazvao na borbu kakva

običnog kopnenog gmaza umjesto što je zametnuo borbu s golemom

nemani iz morskih dubina. Svaki čovjek može ubiti zmiju, ali samo

jedan Perzej, sveti Juraj ili Coffin imaju tako junačko srce da se

odvažno uhvate ukoštac s kitom.

Ne dajmo se zavesti modernim slikama na kojima je prikazan

taj prizor, jer premda je ta životinja s kojom se sukobio taj srčani

kitolovac iz starine prikazana nejasno u obliku aždaje, i premda se

borba zbiva na kopnu te je svetac zajahao konja, ipak treba imati na

umu veliko neznanje onog doba i činjenicu da umjetnici nisu

poznavali pravi oblik kita; treba zatim imati na umu da je kit svetog

Jurja, baš kao i u Perzejevu slučaju, mogao dogmizati iz mora na

obalu, a životinja što ju je sveti Juraj jahao mogla je biti velik tuljan

ili morž. Ako vam je sve to na umu, neće vam se činiti

nevjerojatnim da se ona sveta legenda vrlo lijepo poklapa s

pradavnim slikama tog prizora, i uvidjet ćete da takozvana aždaja

nije ništa drugo do — levijatan glavom. Stavimo li tu legendu pred

nesmiljeno ogledalo Istine, mogla bi je snaći ona ista sudbina koja je

snašla filistejskog kumira po imenu Dagon, koji je bio riba, zvijer i

ptica u isti mah, a kad su ga stavili pred Zavjetni kovčeg Izraelaca,

otpala mu konjska glava i šape, te ostade samo riblji trup.347 I tako je

jedan od našega dičnog bratstva — jedan od prvih kitolovaca —

ujedno i zaštitnik Engleske, te bismo mi nantucketanski harpunaši s

potpunim pravom morali postati članovi slavnog Reda Sv. Jurja. I

zato neka nijedan od vitezova toga slavnog reda (od kojih zacijelo

nijedan, usuđujem se kazati, nije nikad imao nikakve veze s

kitovima, kao njihov veliki zaštitnik) ne pogleda s prezirom na

kojeg Nantucketanca, jer mi, unatoč svojim vunenim haljetcima i

nakatranjenim hlačama, imamo veće pravo da nosimo odličje Sv.

Jurja negoli oni.

Bi li Herakla trebalo uvrstiti u naše redove, o tome sam dugo

razmišljao i dugo nisam došao do konačnog zaključka, jer iako je

prema grčkoj mitologiji toga Crocketta ili Carsona348 staroga vijeka

— toga junačkog izvršitelja plemenitih i dobrih djela progutao kit te

ga izbljuvao, ipak ostaje neriješeno pitanje da li ga sama ta činjenica

347 U Bibliji je to Dagon (Prva knjiga Samuelova, V, 6.) — Prev. 348 David Crockett (1786.-1836.), čuveni američki borac graničar, lovac i

politička figura iz Tennesseeja, ubijen u teksaškoj obrani Alama. Cristopher Carson

(1809.-1868.), američki borac graničar i istraživač američkog Zapada. — Prev.

406

čini kitolovcem. Nigdje se ne spominje da je on zaista harpunirao

»velju ribu«, ukoliko to nije učinio — iznutra. Njega bismo

međutim mogli nazvati — nehotičnim kitolovcem, jer je kit njega

ulovio, kad on nije dospio uhvatiti kita. I stoga tražim da i on bude

jedan od naših.

I najbolji proturječni autoriteti smatraju da je ta grčka legenda o

Heraklu i kitu proizašla iz još starije hebrejske legende o Joni i kitu,

i obratno; svakako su obje priče veoma slične. Pa ako svojatam

poluboga Herakla kao člana našeg bratstva, zašto da ne bude tako i s

prorokom Jonom?

No, ne obuhvaćaju čitav spisak našeg reda samo junaci, sveci,

polubogovi i proroci. Još nismo ni spomenuli ime velikog meštra

našega reda! Jer poput gordih kraljeva davnih vremena, i naše

bratstvo vuče lozu ništa manje već od samih velikih bogova. Sada

treba spomenuti i onu divnu istočnjačku priču iz Shastera, svete

knjige hunduizma — priču o svemoćnom bogu Višnu, koji je jedno

od triju lica hinduskog božanstva, priču po kojoj je taj isti

božanstveni Višnu naš Gospodar — Višnu koji je po svojoj prvoj

zemaljskoj inkarnaciji izlučio kita od svih ostalih životinja i učinio

ga svetim. Kad je Brahma, bog nad svim bogovima, kazuje nam

Shaster, odlučio da nakon jednog od povremenih rasula svijeta

ponovno stvori taj naš svijet — stvorio je boga Višnu da upravlja

tim djelom. No čini se da je za to ponovno stvaranje svijeta bilo

prethodno potrebno da Višnu prouči one tajanstvene knjige, zvane

Vede, koje su kanda sadržavale nešto kao praktične pouke i savjete

za mlade arhitekte. A te su Vede počivale na dnu morskom, i zato se

Višnu utjelovio u kitu, zaronio do najvećih dubina i iznio te svete

knjige. Nije li, dakle, taj Višnu bio kitolovac, baš kao što se čovjek

koji jaše konja zove konjanik?

Perzej, sveti Juraj, Heraklo, Jona i Višnu! Evo veličanstvenog

imenika članova! Koje bratstvo ili klub osim kitolovačkog može na

čelo popisa svojih članova staviti tako slavna imena?

407

83. JONA U POVIJESNOM OSVJETLJENJU

U prijašnjem smo poglavlju spomenuli priču o Joni i kitu. Ipak

neki Nantucketanci vrlo malo vjeruju u tu priču. No bilo je i

nekoliko skeptičnih Grka i Rimljana koji su, izdvajajući se od

pravovjernih pogana svoga doba, sumnjali u istinitost priče o

Heraklu i kitu, kao i priče o Arionu i Dupinu.349 No ta tradicija nije

zbog te njihove sumnje postala ni više ni manje vjerojatna.

Glavni razlog s kojeg je neki stari kitolovac iz Sag Harbora

posumnjao u vjerodostojnost te hebrejske priče bijaše ovaj: on je

imao jednu od onih čudnih, starinskih Biblija, ukrašenu neobičnim i

neuvjerljivim bakrorezima. Jedna od tih slika prikazivala je Jonina

kita sa dva štrcala u glavi — a na tu osobinu nailazimo samo u

stanovite vrste levijatana (u običnog kita i njegovih podvrsta), i baš

za njega ribari govore da bi se »i žemičkom udavio«, jer mu je

ždrijelo tako uzano. No za takve ima biskup Jebb već unaprijed

smišljen odgovor. Nije potrebno, natuknut će biskup, da vjerujemo

kako je Jona pokopan u kitovoj trbušini, nego treba zamisliti kako se

prorok smjestio negdje u samim ustima levijatanovim. To se

tumačenje dobričine biskupa čini dovoljno razložitim, jer, istina je, u

usta običnog kita stalo bi nekoliko kartaških stolova i svi bi se

kartaši mogli ondje sasvim udobno smjestiti, a sam Jona mogao bi

se zavaliti u jedan od njegovih šupljih zuba, no, ako promislimo,

obični kit nema zuba.

Drugi razlog s kojeg je Sag Harbor (jer tako su svi zvali toga

starkelju) tvrdio da ne može vjerovati u istinitost te prorokove

pustolovine bijaše taj što mu nikako nije bilo jasno kako su na

utamničenog proroka djelovali kitovi želučani sokovi. No ovaj

prigovor također otpada, jer neki njemački egzeget350 drži da je Jona

po svoj prilici našao utočište u plutajućoj tjelesini uginula kita —

baš kao što su francuski vojnici za vrijeme rata u Rusiji svoje

349 Arion, grčki pjevač i glazbenik, osnivač ditirambnih korova iz kojih je

nastala grčka tragedija, živio je u 6. st. pr. Krista. Legenda kazuje: kad se, bogato

obdaren, kao pobjednik na pjevačkom natjecanju vraćao iz Italije, mornari ga

naumiše ubiti i orobiti. Arion zapjeva i skoči u more, a spasi ga jedan od dupina koji su dohrlili do broda i slušali njegov pjev. Arion uzjaše dupina i sretno stigne natrag u

Korint. — Prev. 350 Tumač Biblije. — Prev.

408

uginule konje pretvarali u šatore u koje bi se onda potrbuške

zavukli. Neki pak drugi kontinentalni interpretatori Biblije

objašnjavaju da se Jona, kad su ga bacili u more s broda kojim je

pobjegao iz Jaffe, spasio na nekakvu drugom brodu koji je upravo

prolazio, a kojemu je pulena bila izrađena u obliku kitove glave, na

što bih ja nadovezao još i to kako se taj brod možda zvao »Kit«, kao

što danas ima brodova koji su kršteni imenom »Morski pas«,

»Galeb« ili »Orao«. Ima i podosta učenih egzegeta što tvrde da je kit

koji se spominje u knjizi proroka Jone, samo nekakav pojas za

spašavanje, zrakom napuhana vreća do koje je Jona doplivao i tako

izmakao smrti u moru. I tako su siromaška Sag Harbora sa svih

strana satjerali u škripac, pobijajući svaku njegovu tvrdnju i sumnju.

Ali još ga je nešto drugo podržavalo u njegovoj nevjerici, a to je,

ako se ne varam, bilo ovo: kit je Jonu progutao negdje na

Sredozemnome moru, a nakon tri dana izbacio ga iz svoje nutrine

blizu Ninive, grada na Tigrisu, a do tog mjesta ima mnogo više od

tri dana putovanja od najbliže točke mediteranske obale. Kako je to

bilo moguće?

Nije li, međutim, postojao neki drugi put kojim je kit mogao

iskrcati proroka na kopno, nedaleko od Ninive? O, da! Mogao je s

njim oploviti Rt dobre nade. A da i ne spomenemo putovanje kroz

čitavo Sredozemno more i put do Perzijskog zaljeva i do Crvenoga

mora. Na takvu je putovanju valjalo oploviti cijelu Afriku u tri dana,

a da i ne govorimo o vodama Tigrisa blizu Ninive, koje su odveć

plitke a da bi bilo koji kit u njima mogao plivati. Osim toga, da je

Jona već u ono doba oplovio Rt dobre nade, to bi oduzelo slavu

otkrića Bartolomeju Diazu,351 slavnom otkrivaču velikog Rta, i

moderna bi povijest bila natjerana u laž.

No svi ti smiješni razlozi starog Sag Harbora samo su

pokazivali glupu oholost njegova razuma — a to treba pokuditi

pogotovu kada se zna da je bio gotovo sasvim neuk, te je napabirčio

samo ono malo znanja što ga bijaše stekao od sunca i mora. Sve to,

rekoh, pokazuje samo njegovu ludu, bezbožnu oholost i naprasitu i

đavolsku pobunu prema velečasnom svećenstvu. Neki je portugalski

katolički svećenik naime, baš tu pomisao da je Jona putovao u

Ninivu oko Rta dobre nade, smatrao doličnim uvodom u samo ono

351 Bartholomeu Diaz (1450 - 1500), portugalski pomorac koji je godine 1486.

dopro dalje od Rta Dobre Nade. — Prev.

409

veliko čudo njegova spasenja. Tako je uistinu i bilo. Osim toga, i

neobično prosvijećeni Turci i danas još pobožno vjeruju u povijesnu

istinitost te priče o Joni. A prije kakva tri stoljeća neki je engleski

putnik pisao u starim Harrisovim »Putovanjima« o nekoj turskoj

džamiji, sagrađenoj u počast proroka Jone, u kojoj je bila čudesna

svjetiljka što je gorjela bez i jedne kapi ulja.

410

84. GAĐANJE KOPLJEM

Da bi se lakše i brže okretale, osovine kola podmazuju se, a u

gotovo istu svrhu poneki kitari slično postupaju i sa svojim

čamcima: nauljuju dno. Nema sumnje da taj postupak niti može

uditi niti pak biti od neke velike koristi. Kako se voda i ulje

odbijaju, a ulje je po svojoj prirodi klizavo, to je svrha toga

podmazivanja da čamac lakše i brže klizi po vodi. Queequeg je

čvrsto vjerovao u veliku korist toga nauljivanja, i jednog jutra,

uskoro pošto nam je nestao iz vida njemački brod »Jungfrau« ili

»Djevica«, s naročitom se pažnjom prihvatio toga posla. Puzao je

ispod dna svoga čamca, što je visio nad brodskim bokom, i utirao

ulje, kao da marljivo nastoji da iz ćelave kobilice čamca naraste

kosa. Činilo se da radi pokoravajući se nekom osobitom

predosjećanju. Događaji su pokazali da je bio u pravu.

Oko podneva pokazaše nam se kitovi, no tek što je brod

zaplovio prema njima, zamaknuše i udariše u bijeg, kao Kleopatrine

galije nakon bitke kod Aktiona.352

Čamci su unatoč tome nastavili hajku, a predvodio ih je Stubb.

Uz veliki napor Tashtegu je najposlije uspjelo sjuriti jedan harpun,

ali ranjena neman nije zaronila, već je nastavila svoj horizontalni

bijeg još brže. Harpunski se mrlin u toj neprekidnoj napetosti morao

prije ili kasnije neizostavno iščupati. Trebalo je kita u bijegu

usmrtiti kopljem ukoliko ga nisu htjeli izgubiti. No kit je tako brzo i

bijesno plovio te čamcu nije bilo moguće da se primakne njemu uz

bok. Što je, dakle, preostalo?

Od svih čudesnih vještina i izuma, majstorija, domišljatosti i

bezbrojnih prepredenih doskočica kojima se stari i iskusni kitolovci

tako često moraju služiti, nijedna ne nadmašuje ono divno baratanje

kopljem — nazvano gađanje kopljem. Nema te mačevalačke

vještine, ni sabljom, ni mačem, koja bi se mogla s time mjeriti. Tom

se vještinom kitolovac služi samo onda kad se kakav stari, okorjeli

kit dao u nepovratan bijeg. To je značajan i slavan pothvat, zbog

352 Kod Aktiona (Grčka) došlo je do odsudne pomorske bitke između

Oktavijana i Antonija (godine 31. pr. Krista), koju je Antonije zametnuo po nagovoru svoje ljubavnice, egipatske kraljice Kleopatre. Tek što je Oktavijan prodro u redove

Antonijevih brodova, Kleopatra je pobjegla sa svojim brodovljem što ga je držala iza

bojne linije. — Prev.

411

izvanredne udaljenosti na koju se dugačko koplje mora točno baciti,

a iz čamca koji se od silne jurnjave bijesno ljulja i trza. Kopljača

zajedno s oštricom duga je desetak-dvanaestak stopa, a puno je tanja

od kopljače na harpunu, a i načinjena je od lakše građe: borovine. O

držak je pričvršćena tanka uzica, zvana »poteg«, koja je podugačka,

jer se njome koplje poslije hitca opet poteže k ruci.

Prije nego što nastavimo, važno je spomenuti da se i harpunom

može gađati isto kao i kopljem, samo što se to malo kada čini, a kad

se i baci, vrlo rijetko uspije, jer je harpun kraći i teži od koplja, i to

uvelike smeta bacaču. I stoga kitolovci najprije harpuniraju svoj

plijen, pa se tek onda odvaže na gađanje kopljem.

A sad — pogledajte Stubba, čovjeka koji je zbog svoje vesele i

promišljene hladnokrvnosti i prisebnosti i u najsudbonosnijim

časovima bio osobito podesan da se istakne u gađanju kopljem.

Pogledajte ga samo! Stoji uspravno na nemirnom pramcu čamca što

juri. Kit koji tegli njegov čamac, zavijen pjenom, nalazi se kakvih

četrdeset stopa pred njim. Baratajući vješto kopljem, omjeri dva-tri

puta pogledom po duljini, da se uvjeri je li ga točno izravnao, i, sve

zviždeći, prebire drugom rukom smotak potega kako bi njegov

slobodni kraj čvrsto zadržao u šaci, ostavljajući ostatak

neprepriječen. Tada, držeći cijelo koplje ispred sredine svog pojasa,

uperi ga na kita i nišani, stišćući mu šakom donji kraj, a podižući

prednji, sve dok se oružje ne uspravi, divno uravnoteženo na

njegovu dlanu, petnaest stopa u visini. U tom času podsjeća vas na

žonglera koji balansira neku dugačku motku na svojoj bradi. A u

sljedećem trenutku, neopisivo brzim pokretom, blistavi čelik u

veličanstvenom luku presvodi zapjenušani razmak i zarije se u

jezgru kitova života. I namjesto bjeličaste pare, iz kitova štrcala

šiknu crveni mlaz krvi.

— Odčepismo bure! — bukne Stubb. — Danas je državni

blagdan: iz svih vodoskoka mora pljuštati vino! Eh, volio bih da je

to stari whisky iz Orleansa ili iz Ohija, ili pak stara prepeka

Monongahela! Tebe bih onda, Tashtego, sokole, postavio s

gostarom ispod mlaza. I svi bismo se naokolo ponapili! Duše mi,

skuhali bismo punč u samu njegovu štrcalu, i iz toga živog vrča

nasrkali se vatrene tekućine!

I sve tako, u šali i u smijehu, vješti se hitci ponavljaju i koplje

se opet vraća u ruku svoga gospodara, poput hrta, držana vještom

rukom. Dolazi posljednji hropac kita u samrtnoj borbi. Harpunski

412

mrlin popušta. Kopljaš, spustivši se na krmu, skrsti ruke i nijemo

gleda kako grdosija umire.

413

85. VODOMET

Šest tisuća godina — a nitko ne zna koliko milijuna stoljeća

prije toga! — gorostasni su kitovi izbacivali svoje bijele mlazove po

svim beskrajnim morima svijeta, zalijevajući i prskajući vrtove

dubine, kao iz kanti za zalijevanje ili iz prskalica, a u nekoliko

minulih stoljeća tisuće su kitolovaca dolazile u neposrednu blizinu

tih kitovih vodometa te promatrale izbliza igru i prskanje bijelih

mlazova — i unatoč svemu tome ipak je sve do ovoga

blagoslovljenog časa (u jedan sat, petnaest minuta i petnaest

sekunda poslije podne, 6. prosinca ljeta Gospodnjeg 1851.) ostao

neriješen problem jesu li ti kitovi vodometi zaista voda ili samo

para, a to je svakako važno.

Hajde, dakle, da to promotrimo, zajedno sa još nekoliko

zanimljivih problema koji su s tim u vezi. Svatko zna da pleme

perajara posebnim uređajem svojih škrga prima zrak uglavnom u

elementu u kojem pliva i gdje ga uvijek ima, pa bi prema tome sleđ

ili bakalar mogli živjeti pod vodom i sto godina a da ni jedanput ne

izrone glavom iznad površine. No u kita je unutarnji sastav drukčiji,

kit ima prava pluća, baš kao i čovjek, i može živjeti samo dišući čist

zrak u slobodnoj atmosferi. Otuda potreba da periodički posjećuju

gornji svijet. No kit nikada ne može disati na usta, jer kad pliva

normalno, usta mu se nalaze najmanje osam stopa ispod površine

vode, i što je još važnije, dušnik mu nije ni u kakvoj vezi s ustima.

Ne, on diše samo kroz odušak, a taj mu se nalazi navrh glave.

I stoga mislim da ne griješim kad kažem da je disanje životna

nužnost za svaki živi stvor, utoliko više što pri disanju izvlači iz

zraka stanovite elemente, koji, došavši u dodir sa krvlju, daju toj

krvi u isti mah životnost, životni princip, sam život. Kada tako

kažem, mislim da ne griješim, premda sam se pri toj tvrdnji poslužio

možda ponekim suvišnim znanstvenim izrazom. Kad bi, dakle,

čovječja krv mogla biti jednim udisajem zasićena, čovjek bi i

začepljenih nosnica mogao dugo vremena ostati bez zraka, a to

znači da bi mogao živjeti i bez disanja. Ma kako se to činilo čudnim,

savršeno je tako i u kita, koji po cio sat i više boravi pod vodom

(kad počiva na morskom dnu) a da pritom ne udahne ni malo zraka,

jer, kako znate, on nema nikakvih škrga. Kako je to moguće?

Između rebara i s obje strane hrptenjače ima čitav labirint cjevastih

414

sudova koji su u času kad kit zaroni sasvim nabrekli od oksidirane

krvi. I stoga kit čitav sat ili više, tisuće hvati u moru, nosi sa sobom

rezervni višak vitalnosti, baš kao što deva u pustinji, gdje nema ni

kapi vode, nosi sa sobom zalihu pića u svoja četiri rezervna želuca.

Spomenuti labirint anatomska je činjenica o kojoj nema rasprave, a

da je pretpostavka koja se temelji na njoj posve vjerojatna i istinita,

to je meni još jasnije kad pomislim na inače neobjašnjivu upornost s

kojom levijatan dolazi na površinu, da se »ispuše«, kako kitolovci

kažu. Evo što mislim: kad ulješura ispliva na površinu, nesmetana i

neprogonjena, ostat će na zraku točno onoliko vremena koliko svaki

put ostaje prilikom svojih ostalih nesmetanih izlazaka. Recimo da

ostaje jedanaest minuta i da za to vrijeme sedamdeset puta izbaci

svoj mlaz, to jest — da sedamdeset puta udahne, i tada, kad

ponovno izroni, ostat će na zraku točno na minutu sve dok opet ne

udahne sedamdeset puta. No ako ju čovjek prestraši nakon nekoliko

njenih udisaja, te ona mora zaroniti — uvijek će nanovo izroniti da

nadopuni svoju normalnu zalihu zraka. Tek kad navrši svoju

potpunu mjeru od sedamdeset udisaja, ona će ostati pod vodom

onoliko vremena koliko obično već ostaje. Upamtite, kako god je

kod raznih kitova taj broj različit, on je postojan. A zašto bi se kit

tako strogo pridržavao toga svog »ispuhavanja« ako ne stoga što

mora napuniti svoje rezervoare zrakom prije nego što konačno

zaroni? Isto je tako jasno da je kit zbog te neodoljive potrebe da

izlazi na zrak neprestano izvrgnut kobnim slučajnostima i nesrećama

prilikom hajke. Jer nema te kuke ili mreže kojima bi kita mogli

uloviti kad plovi do tisuće hvati duboko ispod suncem obasjane

pučine. Upamti, lovče, da ti nije tvoja vještina omogućila pobjedu

nad kitom, nego njegova prirodna potreba da izranja na površinu!

Čovjek mora neprestano disati — a jedan njegov disaj može

mu poslužiti samo za dva-tri otkucaja srca, i zato — što god on

radio, bio on budan, ili spavao — mora disati ili umrijeti. No

ulješura diše samo tijekom jedne sedmine svoga vremena, možemo

reći samo jedan dan u tjednu.

Rekosmo već da kit diše kroza štrcalo, no kad bismo s

potpunim pravom toj tvrdnji mogli dodati još i to da je mlaz

izbačena zraka pomiješan s vodom, onda bismo ujedno doznali i

razlog zašto mu je njuh sasvim zakržljao, jer jedini njegov organ

koji je barem donekle nalik na nos, to je njegovo štrcalo, a kako je

taj organ toliko opterećen sa dva elementa — vodom i zrakom — ne

415

može se očekivati da ima još i sposobnost njuha. No budući da je

kitov bijeli mlaz što ga izbacuje iz štrcala — bio on voda ili para —

još neriješena tajna,353 mi u tom smislu ne možemo ništa ustvrditi

apsolutno sigurno. Jedno je međutim sasvim sigurno, kit nema

njuha. A i što će mu njuh? U moru nema ni ruža, ni ljubica, ni

kolonjske vodice.

Budući da kitov dušnik vodi samo u cijev kanala koji ulazi u

štrcalo, a taj dugački prokop — nalik na veliki kanal Erie — ima u

sebi nekakve ustave, koje se otvaraju i zatvaraju da tako zadrže zrak

u tijelu, a u isti mah spriječe prodiranje vode — ta je neman ujedno i

nijema, ukoliko je ne želite uvrijediti i ustvrditi da, kad onako

čudnovato klopoće, govori kroz nos. Ali, pitam vas: što bi nam kit i

imao reći? Rijetko sam kad upoznao velika i umna čovjeka koji je

imao što kazati ljudima, ukoliko nije bio prisiljen da nešto muca, da

bi se nekako prehranio. O, sva je sreća što ljudi umiju tako dobro

slušati!

Ulješurin kanal štrcala ima uglavnom tu svrhu da dovodi i

izbacuje zrak, a položen je duž nekoliko stopa horizontalno, ispod

gornje površine glave, i više na jednu stranu, te je prema tome čudno

nalik na plinske cijevi koje se u gradovima provlače s jedne strane

pločnika, ukopane u zemlju. A opet nam se nameće pitanje nije li ta

plinska cijev ujedno i vodovodna cijev, drugim riječima: je li mlaz

koji ulješura izbacuje samo para, dakle izdisani zrak, ili je taj

izbačeni mlaz pomiješan s vodom koja je ušla na usta i sada je opet

puštena kroza štrcalo? Nema sumnje da su usta indirektno povezana

s kanalom štrcala, ali nipošto nije dokazano da taj kanal služi svrsi

da izbacuje vodu kroza štrcalo, za što bi se najveća potreba ukazala

samo onda kad bi kit, hraneći se, slučajno gutao i vodu. Ali se

ulješurina hrana nalazi duboko ispod površine vode, i tu ne bi mogla

mlazati sve kad bi i htjela. Osim toga, kad je motrite sasvim izbliza

sa satom u ruci, u časovima kad je nitko ne uznemiruje, vidjet ćete

kako postoji savršen sklad između vremenskih razmaka njenih

mlazova i njena disanja.

No čemu sve to mudrijanje? Reci jasno i glasno što misliš!

Vidio si kita kako mlaza, pa nam sada reci što je taj mlaz. Ili možda

ne umiješ razlikovati vodu od zraka? Gospodine dragi, u životu nije

353 Njemački zoolog A. E. Brehm (1829.-1884.) nedvojbeno je dokazao da su

bijeli mlazovi što ih kit izbacuje kroza štrcalo, zgusnuta para. — Prev.

416

tako lako objasniti i utvrditi baš ono najednostavnije. Uvidio sam da

su te najjednostavnije stvari obično i najzamršenije. A što se tiče

kitova mlaza, mogu vam reći samo toliko da nećete ni onda savršeno

jasno znati od čega se sastoji, sve ako i prštao po vama.

Srednji je dio njegove jezgre zastrt snježnoblistavom

maglicom, pa kako ćete onda znati pršti li s njega voda kad se kitova

tjelesina, kad god joj se približite da biste što bolje vidjeli štrcalo,

uvijek valja i baca, te sa svih strana zapljuskuje voda? A kad biste u

tom trenutku pomislili da ste zaista ugledali nekakve kapljice na

njegovu štrcalu, kako ćete znati nije li to para koja se zgusnula u

kapi? Ili, kako ćete znati nisu li to one iste kapljice koje su zaostale

u pukotini štrcala što je izdubeno navrh kitove glave? Jer i onda kad

pliva kroz podnevnu tišinu uspavane pučine, s uzdignutom grbom

koju je osušilo sunce kao i devinu u pustinji, kit i onda nosi na glavi

kao neko malo korito s vodom, kao što ćete za sunčane pripeke

ponekad na pećini ugledati udubljenje ispunjeno kišnicom.

Ne bi bilo nimalo pametno kad bi lovac bio odveć radoznao i

nastojao prodrijeti u samu bit kitova vodometa. Ne bi mu ništa

koristilo da baš i zaviri u nj i prisloni na nj lice. Čovjek ne može s

vrčem u ruci poći na taj izvor da nagrabi vode i da je odnese. Jer kad

već dođe u laki dodir s vanjskim, magličastim pramenjem mlaza,

kako to često i biva, jetka mokrina tog isparivanja oprljit će mu

kožu. Poznavao sam čovjeka koji je — došav u još bliži dodir s tim

mlazom, ne znam da li radi nekakva znanstvenog istraživanja ili s

nekih drugih razloga — oprljio kožu na licu i na rukama. Kitolovci

zato vjeruju da je taj mlaz otrovan, pa mu se nastoje ukloniti. Još

nešto: čuo sam — i ja u to pomalo i vjerujem — da čovjek obnevidi

kad mu taj mlaz udari ravno u oči. I meni se čini da je za istraživača

najpametnije okaniti toga smrtonosnog mlaza.

Iako ne možemo ništa dokazati ni utvrditi, ipak možemo

postaviti nekakvu hipotezu. A prema mojoj hipotezi, taj mlaz nije

ništa drugo nego magla, zgusnuta para. Do tog sam zaključka, uz još

neke druge razloge, došao razmišljajući o uzvišenoj gordosti koja

prožima ulješuru. Ja je, naime, ne smatram običnim i jednostavnim

stvorenjem, jer je neoboriva činjenica da je nikad ne nailazimo u

pličinama ni blizu obala, kao ponekad ostale kitove. Ona je i velika i

dubokoumna. A čvrsto sam uvjeren da se s glava svih velikih i

dubokoumnih bića, kao što su Platon, Piron, Đavo, Jupiter, Dante

itd., uvijek diže i treperi nekakva jedva vidljiva maglica u trenucima

417

kad zaranjaju u duboke misli. Kad sam pisao malu raspravu o

Vječnosti, iz nekog sam hira stavio preda se zrcalo te u neko doba

opazio kako se ondje odrazuje čudno treperenje neke maglice u

zraku iznad moje glave. Držim da će za tu pretpostavku kao još

jedan dokaz poslužiti i to što mi je, kad sam se zadubio u misli, kosa

bila neprestano vlažna, a prije toga popio sam šest zdjelica vrućeg

čaja, u mjesecu kolovozu, pod tankim, šindrom pokrivenim krovom

moje potkrovnice.

I tako se plemenito uzdiže naš pojam o silnoj maglovitoj

nemani kad je gledamo gdje svečano plovi sred tišine tropskog

mora. Njena golema blaga glava, natkrivena baldahinom od pare,

zadubljena je u neobjašnjiva razmatranja, a ona para — kako ćete je

koji put ugledati, ukrašena je dugom, kao da su sama nebesa stavila

svoj pečat na njene misli. Jer duga, kao što znate, ne proteže svoj luk

po vedru nebu, već osvjetljava samo paru. I tako kroz debelu maglu

mračnih sumnja u mojoj svijesti tu i tamo prosja božansko shvaćanje

te moju magluštinu obasja nebeskom zrakom.

I za to ja zahvaljujem Gospodu: jer svi sumnjaju, a mnogi

poriču; no, sumnjali ili poricali, nađe se i ponetko u koga ima i

intuicije. Sumnje u sve zemaljsko, a shvaćanje ponečega nebeskog

— to je onaj savez koji ne stvara ni vjernika ni nevjernika, već

čovjeka koji na obojicu gleda jednakim očima.

418

86. REPINA

Drugi su pjesnici već izrekli pohvale blagim očima antilopa i

krasnom perju ptice koja nikad ne slijeće.354 Ja, manje uzvišen i

manje nebeski, opijevam kitovu repinu.

Računajući da se repna peraja jedne goleme ulješure počinje na

mjestu gdje se vretenasta trupina stanjuje do ljudskog opsega, ona

samom svojom gornjom površinom obuhvaća prostor od najmanje

pedeset četvornih stopa. Kompaktno zaobljeni struk razdvaja se u

dva široka, čvrsta, plosnata ogranka ili lopate, koje se postupno

stanjuju dok ne dosegnu tankoću manju od jednoga palca. U

čvorištu se te dvije »lopate« dijelom poklapaju, a onda razilaze i

rašljaju, svaka na svoju stranu, poput raširenih krila, ostavljajući

između sebe široku prazninu. Nema toga živog stvora u kojeg bi se

linije ljepote savršenije ocrtavale negoli u zaobljenosti rubova tih

»lopata«. U sasvim izrasla ribaka širom ispružena repna peraja

nadmašit će i dvadeset stopa.

Cio taj dio tijela kao da je nagusto satkan splet u jedno

salivenih žilavih tetiva, no zarežete li u nj, opazit ćete da se sastoji

od triju sasvim jasno vidljivih naslaga: gornje, srednje i donje.

Vlakna gornje i donje naslage duguljasta su i vodoravno položena,

dok su ona u sredini okratka i ukriž prepletena s vanjskom

naslagom. Ta tropletna građa daje toj repini snagu baš koliko i sve

ostalo. Čovjek koji proučava zidine starih Rimljana naići će na

čudnu usporedbu u srednjem sloju onih divnih građevina starine u

tankim slojevima crepova koji se naizmjence provlače između

slojeva kamena, što je zacijelo mnogo pridonijelo velikoj čvrstoći

toga zida.

No, kao da mu ta silna snaga, usredotočena u samoj tako

žilavoj i pruživoj repini, nije dovoljna — čitava je levijatanova

tjelesina isprepletena nitima i potkama mišićnih žila i vlakanaca što

se provlače na oba boka, spuštajući se sve do samih »lopata«, gdje

su neprimjetljivo srasle s ostalim tkivom i tako repnoj peraji daju još

veću silu, te se čini da se u repini slegla u jednoj točki sva ona

neizmjerna kitova snaga. Kad bi materiju moglo snaći uništenje,

354 Nekoć se vjerovalo da »rajske ptice« (rajčice) nikad ne slijeću i da nemaju

nogu. — Prev.

419

dogodilo bi se to posredovanjem te repine.

Ali ta čudesna snaga nimalo ne kvari niti umanjuje draž kitove

gipkosti, gdje je dječačka nestašnost prožeta titanskom snagom. Baš

naprotiv, ta snaga daje tim pokretima onu iznimnu ljepotu. Prava

snaga nikad ne unakazuje ljepotu ili skladnost, nego ih često stvara.

U svakoj gordoj ljepoti snaga krije u sebi neku čarobnu moć.

Uklonite s Heraklova mramornog kipa one povezane tetive koje kao

da će se rasprsnuti, i nestat će sve čari. Kad je pobožni Eckermann355

skinuo laneni pokrov s nagoga Goetheova mrtvog tijela, zadivila su

ga snažna prsa toga čovjeka, koja su bila nalik na rimski slavoluk.

Pogledajte koliko je snage u Michelangelovoj slici Boga Oca u

ljudskom liku. A u onim bljedolikim, prenježnim, hermafroditskim

slikama nekih talijanskih majstora, pa ma koliko prikazivale

božansku ljubav Boga Sina, i gdje je u njima najuspješnije

prikazana, nema u njima životne snage, i dolazi do izražaja više

negativna, ženstvena pokornost i strpljivost, a ta svojstva, prema

općem shvaćanju, i tvore bitne vrline njegova propovijedanja.

Tako je otmjena gipkost toga kitova organa, o kojem sada

govorimo, da se svaki njegov pokret uvijek odlikuje izvanrednom

gracioznošću, svejedno savija li se ta repna peraja u nestašnoj igri,

ili u trenucima opasnosti i borbe, ili se trzala u bijesu, ili udarala oko

sebe u ma kakvu raspoloženju. Ni najzamamnije kretnje vilinskih

bijelih ruku ne pokazuju nam toliko draži koliko elastično previjanje

i udaranje kitove repne peraje, koja uglavnom služi peterostrukoj

svrsi: prvo — kao veslo koje ga tjera naprijed, drugo — kao

buzdovan u bitci, treće — kao sredstvo za opipavanje, četvrto — za

šibanje, peto — za ronjenje.

Prvo: Levijatan se svojom repinom, koja je vodoravno

položena, služi sasvim drugačije nego sve ostale morske životinje: ta

se repina nikad ne uvija. U čovjeka ili u ribe uvijanje je uvijek znak

inferiornosti. Repina je kitovo jedino sredstvo za pogon i pokretanje.

On je poput svitka uvuče poda se, a zatim je naglo izbaci unatrag, i

stoga nam se i čini da neman poskakuje i da se bacaka kad bijesno

odmiče. Bočne peraje služe joj samo kao kormilo.

Drugo: Dosta je značajno da se ulješure u međusobnoj borbi

tuku glavom i čeljustima, dok u sukobu s čovjekom udaraju prezirno

samo repom. Kad ulješura želi udariti kakav čamac, ona brzo uvuče

355 Joseph Peter Eckermann (1792.-1854.), Goethov tajnik. — Prev.

420

svoje »lopate«, a udarac dolazi samo u času kad se one opet ispruže.

Kad se to dogodi nesmetano u zraku, a repina uz to pogodi ravno u

cilj, takvu udarcu ne može ništa odoljeti. Ni rebra mornara ni rebra

čamca ne mogu izdržati. Spasit ćete se jedino tako da — izbjegnete

udarcu. No kada taj udarac dolazi postrance kroz vodu koja mu

smeta, onda zbog lakoće kitarskog čamca i elastičnosti njegove

građe, neće doći ni do kakve veće nesreće, osim što se slome samo

dvije-tri daske, ili pukne koje rebro. Kitolovci tako često primaju

takve udarce sa strane i ispod vode da ih smatraju šaljivim dječjim

zadirkivanjem, te jedan od mornara brže-bolje svuče kaput, i rupa je

začepljena.

Treće: Ne mogu dokazati, no meni se čini da su kitova osjetila

opipa smještena u repnoj peraji, jer je tako osjetljiva da je u tome

jednaka jedino tankoćutnosti slonove surle. Ta se osjetljivost očituje

osobito onda kad ulješura djevojački blago i nježno svojom repnom

perajom polagano i sanjivo gladi morsku površinu, sva uzdrhtala i

osjetljiva, te kao da bi mogla napipati i same zaliske kakva mornara,

no onda — jao mornaru, njegovim zaliscima i svemu! Koliko li

nježnosti u tome dodiru! Kad bi ta repina imala sposobnosti

hvatanja, morao bi odmah pomisliti na Darmonodova slona, koji je

posjećivao cvjetne trgove i, klanjajući se duboko, darivao djevojke

kiticama cvijeća, a zatim ih milovao oko pasa. Ima više razloga

zbog kojih je prava šteta što kitu nije dana sposobnost hvatanja, jer

znam za još jednog slona, koji je, kad bi ga u borbi ranili, naprosto

zafrknuo surlu te izvadio sulicu koju mu je neprijatelj zarinuo u

tijelo.

Četvrto: Kad se neopaženo primaknete kitu koji počiva nasred

mirne pučine pa i ne sluti da mu prijeti kakva opasnost, naći ćete ga

kako se voljko ispružio, i kao da je izgubio svu onu glomaznu

težinu, nestašno se igra i poskakuje po oceanu, kao mačkica oko

ognjišta. No, i u igri se vidi njegova snaga. Široke »lopate« repne

peraje dižu se visoko u zrak i tada, kad udare po morskoj površini,

na milje se daleko čuje prigušena tutnjava. Gotovo biste pomislili da

je ispaljen veliki top, a kada još opazite kako mu iz štrcala na

drugom kraju izbija bjeličasto pramenje magle, pomislit ćete da je to

dim što suklja iz valjica ili rupe za pripaljivanje.

Peto: Kako se repna peraja kita, kad normalno plovi pučinom,

nalazi daleko ispod razine njegove leđine, to je nikad ne možemo

vidjeti, jer je zagnjurena pod vodom. No kad se kit sprema zaroniti,

421

čitava se njegova repina i još trideset stopa njegove trupine baci

okomito uvis, ostane časak tako podrhtavajući, a onda sune u

dubinu. Izuzevši veličanstveni »prodor« — o kojem će još biti

govora na drugome mjestu — taj je kitov skok možda najdivniji

prizor u svem životinjskom carstvu. Trgnuv se iz bezdanih dubina,

gigantska repina kao da grčevito poseže za nečim na najvišem nebu.

U snu mi se tako ukazao gordi Sotona kako pruža svoje od boli

zgrčene goleme čaporke iz mora paklenog ognja. No gledajući takve

prizore sve ovisi, na kraju krajeva, o vašem raspoloženju: ako ste

danteovski raspoloženi, ukazat će vam se đavoli, a snađe li vas

raspoloženje proroka Izaije, saletjet će vas sami arkanđeli. Jedanput

sam, na straži na jarbolu, kad je upravo svanulo i zora purpurnim

sjajem zalila i nebo i more, ugledao na istoku veliko jato kitova koji

su plovili u pravcu sunca, te su načas zajednički podigli uzdrhtale

repne peraje. I meni se u tom trenutku činilo da još nitko živ nije

vidio tako golem skup vjernika gdje se klanjaju svojim bogovima,

pa ni u Perziji, koja je domovina obožavatelja vatre. Kao što je

nekoć Ptolomej Filopater356 dao svoje svjedočanstvo o afričkom

slonu, tako sam u tom trenutku ja bio svjedokom da nema

pobožnijeg stvorenja nego što je kit. Naime, prema kazivanju kralja

Jube357, vojnički su slonovi u stara vremena često pozdravljali

izlazak sunca dizanjem surle, a sred najdublje tišine.

Slučajna usporedba, u ovom poglavlju, između kita i slona s

obzirom na repinu jednoga i surlu drugoga ne ide za tim da izjednači

ta dva posve oprečna organa izjednačuje, a još manje obje životinje

kojima pripadaju. Jer, kao što je i najveći slon prema kitu mali psić,

tako je i slonova surla prema kitovoj repini kao nekakva ljiljanova

stabljičica. I najstrašniji udarac slonove surle nalik je na tapšanje

lagašnom lepezom kad se usporedi s neizmjernim lomom i treskom

ulješurinih teških »lopata«, koje su često jedan za drugim čitave

čamce, zajedno s veslačima i sa svim veslima bacale u zrak, upravo

kao što indijski žongler baca uvis svoje lopte.358

356 Egipatski vladar (221.-205. pr. Krista). — Prev. 357 Numidijski kralj Juba potukao je godine 49. pr. Krista rimskog vojskovođu

Gaja Skribonija Kurija kad se taj iskrcao u Africi. Pobjedi su uvelike pridonijeli

slonovi numidijskog kralja. — Prev. 358 Iako je svaka usporedba između kitova i slonova tijela zapravo smiješna, jer

je slon prema kitu ono što je malo psetance prema slonu, ipak postoje stanovite čudne

sličnosti, kao što je, između ostaloga, i samo brizganje. Poznato je kako slonovi često

422

Što dulje promatram tu silnu repinu, to više žalim što je ne

mogu dolično opisati. Pokatkad se te repne peraje razmahuju

kretnjama koje su, premda bi resile čak i ljudsku ruku, ipak sasvim

neobjašnjive. U velikih jata te su mistične geste gdjekad tako

izrazite te sam slušao gdje neki kitolovci izjavljuju kako imaju vezu

sa slobodnozidarskim znacima i simbolima, i da se tako kitovi doista

vješto sporazumijevaju sa svijetom. No i ostali se dio kitove

tjelesine pokreće, baca i pregiba tako čudno i neshvatljvo te se i

najistaknutiji lovci čudom čude. I stoga, ma kako ja analizirao i

razglabao tu repnu peraju, ipak ne mogu zaviriti pod kožu: ne

poznajem je i nikad je neću posve upoznati. No budući da ne

poznajem ni njegovu repinu, kako da upoznam njegovu glavu, i još

više kako shvatiti lice, kad ga uopće nema? Ti ćeš mi, čovječe,

vidjeti samo stražnje dijelove, rep — kao da nam kit govori — ali

mi lica nećeš sagledati. No ja mu ne mogu ni poleđinu dobro

raspoznati, a što god on nagoviještao o svom licu, ja ponovno

tvrdim da ga uopće nema.

uvlače vodu ili prašinu, pa je onda, uzdignute surle, u mlazovima izbacuju. —


423

87. VELIKA ARMADA

Dugi uski poluotok Malacca, što se pruža jugoistočno od

Burme, tvori najjužniji dio Azije. Od tog poluotoka protežu se u

neprekidnom nizu dugi otoci Sumatra, Java, Bali i Timor, koji sa još

mnogim drugim otocima čine neku vrstu lukobrana i bedema što po

duljini veže Aziju s Australijom i ograđuje Indijski ocean od onog

područja koje je nagusto posijano bezbrojnim arhipelazima. Taj je

bedem na više mjesta presječen prolazima da bi brodovi i kitovi

mogli lakše prolaziti, pa se među njima ističu tjesnaci Sunda i

Malacca. Brodovi koji sa zapada plove u Kitaj uglavnom prolaze

tjesnacem Sunda i tako izbijaju na Kitajsko more.

Uski tjesnac Sunda dijeli Sumatru od Jave i proteže se posred

toga otočkog bedema, utvrđen i zaštićen strmim zelenim

predbrežjem poznatim među pomorcima kao Java Head. Taj je

tjesnac uvelike nalik na dvere kroz koje se ulazi u nekakvo golemo,

zidinama ograđeno carstvo. S obzirom na neiscrpljivo bogatstvo,

obilje mirodija i svile, dragulja, bjelokosti i zlata, čime obiluju one

tisuće otoka toga istočnog mora, čini se kao da je priroda nastojala

otežati pristup tome blagu samim geografskim smještajem, da ga,

premda bezuspješno, sačuva od zapadnog svijeta, koji gramzi za

svime. Obale tjesnaca Sunda nisu načičkane tvrđavama poput onih

koje čuvaju ulaz u Sredozemno more, Baltik i Mramorno more. Ti

istočnjaci nisu kao Danci i ne traže da im se iskaže počast

spuštanjem stijega na svim onim brodovima koji već stoljeća i

stoljeća u dugim povorkama, danju i noću, prolaze između otoka

Sumatre i Jave, natovareni najskupocjenijim tovarima Istoka. No

premda se odriču takvih ceremonija, nipošto se ne odriču svojih

prava na mnogo solidniji danak.

Od pamtivijeka su malajski gusarski proa359 u duboko

zaklonjenim dragama i ostrvcima Sumatre vrebali u zasjedi i onda

jurili za brodovima na prolazu tjesnacem, te oštricom koplja tražili

da im se plati danak. No premda je, poslije nekoliko ponovljenih

krvavih kažnjavanja što su ih poduzimale europske krstarice,

359 Proa je malajski ili papuanski čamac koji se zapravo sastoji od 2-3 čamca.

Glavnom su čamcu s jedne ili s obiju strana prečkama pričvršćeni pomoćni čamci, te

se time postiže veća stabilnost. (Riječ potječe od malajske prau.) — Prev.

424

smjelost tih gusara ponešto suzbijena, ipak smo i u novije doba

ponekad čuli za engleske i američke brodove koji su u tim vodama

bez milosti bili napadani i pljačkani.

S povoljnim, svježim povjetarcem »Pequod« se primicao tome

tjesnacu. Ahab je namjeravao kroza nj uploviti u javansko more, i

odande, krstareći put sjevera, a kroz vode za koje je znao da ih tu i

tamo posjećuju ulješure, proći duž filipinskih obala i tako se

približiti dalekim obalama japanskim, kad je u onim vodama kitolov

u punom jeku. Tako bi »Pequod« na svome krstarenju prošao

gotovo svim poznatim lovištima ulješura na svijetu prije nego što se

na svom putu oko svijeta spusti na ekvator, na Tihom oceanu. Ahab

je, naime, sa sigurnošću računao kako će ondje, premda mu sve

dosad sreća nije bila sklona, moći Moby Dicka izazvati na borbu, u

vodama u koje je on često dolazio, i u doba kad je bilo

najvjerojatnije da će se onamo navratiti.

No kako je to moguće? Zar se Ahab u tim zonama nije nigdje

doticao kopna? Zar su njegovi ljudi gasili žeđ zrakom? Ta nema

sumnje, negdje će morati na kraj, radi vode! Varate se! Oduvijek

sunce kruži svojom putanjom, a utrkujući se u tom vatrenom krugu,

ništa mu ne manjka, jer sve što mu treba nosi sa sobom. Tako i

Ahab, tako i sve ostale kitarice. Dok su drugi brodovi nakrcani

robom koju treba prevesti u tuđe luke, kitarka koja plovi oko svijeta

ne nosi sa sobom nikakva tereta doli sebe i posadu, njeno oružje i

njene zalihe. U svome prostranom potpalublju nagomilala je u

bačvama čitavo jezero pitke vode. Opterećena je samo korisnim

stvarima, u njoj nema ni trunka neupotrebljiva tereta i balasta. Ona

nosi sa sobom pitke vode koja će dostati za godine — bistre, divne,

stare vode iz Nantucketa, koju će Nantucketanci i poslije

trogodišnjeg putovanja radije piti negoli slanu tekućinu iz

peruanskih ili indijskih rijeka kojom su tek jučer napunili svoje

bačve. I tako, dok drugi brodovi mogu otići iz New Yorka u Kinu i

vratiti se natrag, pristajući u čitavu nizu luka, kitarka za to vrijeme

nije možda ugledala ni mrvičak kopna, a ljudi od posade nisu vidjeli

čovjeka do lutajućih pomoraca kakvi su i sami. I kad biste tim

ljudima javili vijest da je došao drugi potop, oni bi vam zacijelo

odgovorili: »Dobro, momci, arka je tu!«

Nešto podalje od javanskih obala, a u neposrednoj blizini

Sundskog tjesnaca, bilo je uhvaćeno već toliko ulješura da su

kitolovci sve okolno područje smatrali izvrsnim lovištem, i stoga

425

smo stražama na našim jarbolima sve češće dovikivali da budno

paze što se »Pequod« više približavao Java Headu. Premda su se s

desne strane broda već nazirale litice, zasjenjene zelenim palmama,

a ljudi raširenih nosnica udisali zrak što je donosio miris svježeg

cimeta — još nije bio otkriven ni jedan mlaz. I kad smo izgubili

gotovo svaku nadu da ćemo tu naići na lovinu, a brod umalo što nije

ušao u tjesnac, odjednom se odozgo začu uobičajeni veseli poklik, i

uskoro zatim pozdravi nas neobičan i veličanstven prizor.

No moramo već unaprijed spomenuti da ulješure zbog

razmahana lova i mnogih kitarica što ih odskora neumorno progone

na sva četiri oceana, sada ne plove više u malim skupinama kao

prije, nego se često susreću u golemim jatima, ponekad tako velikim

i brojnim da bi čovjek gotovo pomislio kako su se čitava plemena

ulješura svečano zaklela na združenje i savez za uzajamnu pomoć i

zaštitu. S obzirom na to skupljanje ulješura u tako velikim

karavanama, spomenut ću činjenicu da ćete često i na najboljim

lovištima ploviti tjedne i mjesece a da vas ne pozdravi ni jedan

jedini mlaz, a onda vas iznenada dočekuju kanda tisuće i tisuće njih.

S obiju strana pramca, na udaljenosti od dvije-tri milje,

protezao se u polukrugu neprekinut lanac kitovskih mlazova,

zauzimajući pol obzorja i blistajući na podnevnoj sunčanoj

svjetlosti. Dok se okomiti dvostruki mlazovi običnog kita na svom

ovršku rašljaju u dvije grane kao svinuti ogranci vrbe, jednostruki

naprijed nagnuti ulješurin mlaz stvara debeo vijugav pramen bijele

sumaglice što se neprestano diže i spušta u zavjetrinu.

Gledani s »Pequodove« palube, kad bi brod mahom kliznuo

navrh visoka vala, to mnoštvo mlazova pare što su pojedinačno

vijugali u zrak kroz modrikaste koprene treperava zraka, podsjećalo

je na tisuće veselih dimnjaka kakva gusto naseljena grada što ga u

blago jesenje jutro otkriva konjanik s nekog brežuljka. Kao što

vojska u maršu, kad se približuje mračnom brdskom klancu,

pospješuje hod da bi što prije za sobom ostavila opasan prolaz i

ponovno se dohvatila sigurnije ravnice, tako je kanda i sad to

golemo brodovlje kitova hrlilo naprijed kroz tjesnac, malo-pomalo

uvlačeći krila polukruga, ali je svejednako plovilo u čvrstoj

polukružnoj formaciji.

Razapevši sva jedra, »Pequod« se natisnuo za kitovima.

Harpunaši se laćali svog oružja i glasno podcikivali s pramca svojih

još ovješenih čamaca. Samo ako vjetar potraje, ima mnogo nade da

426

će se to silno mnoštvo, gonjeno kroza Sundski tjesnac, razići po

Istočnome moru i dopustiti hvatanje nemalog broja svojih članova.

A tko zna ne plovi li u toj velikoj karavani i sam Moby Dick, kao

obožavani bijeli slon u kakvoj krunidbenoj povorci u Sijamu? I tako

razapevši sva jedra, plovili smo naprijed, goneći levijatane ispred

sebe, kadli se odjednom začu Tashtegov glas gdje bučno svraća

pozornost na nešto u našoj brazdi.

Poput one pojave pred nama, ukazala nam se slična slika u

pozadini. Kao da su se pojedinačni pramenovi dizali i padali, nalik

na kitove mlazove, samo što nisu tako potpuno brizgali i opet

nestajali, nego su neprestano lebdjeli nad vodom i nisu nikad posve

iščezavali. Ahab dohvati dalekozor i usmjeri ga u onom pravcu,

zatim se naglo okrenu u svojoj bušotini i viknu:

— Hitro, gore! Povucite kabliće s vodom i namočite jedra!

Malajci su nam za petama!360

Kao da je tim azijatskim lopovima dojadilo vrebanje iza

podbrežja dok »Pequod« još dalje zamakne u tjesnac, sada su se dali

u divlju potjeru za nama da nadoknade izgubljeno vrijeme. No, dok

je brzi »Pequod«, ponovno zahvaćen povoljnim vjetrom, i sam jurio

u potjeri za svojim plijenom, bilo je vrlo uljudno od tih tamnoputih

filantropa što su pomagali da pospješi svoju brzinu, i bili su za nj

samo kao bič i ostruge. Takve su se misli, čini se, vrzle Ahabu po

glavi dok je s dalekozorom pod rukom hodao gore-dolje po palubi i

gledao čas na nemani koje je on progonio, čas opet na krvožedne

gusare koji su se za njim dali u potjeru. I kad je gledao u zelenu

strmen s obje strane tjesnaca, kroz koji je sada jedrio njegov brod, i

mislio kako kroz ta vrata vodi put kojim će stići do cilja svoje

mržnje i osvete, kad je vidio kako jedri kroz te dvere, u isti mah

gonilac i sam gonjen u hajci na život i smrt, i to od nesmiljenih

pirata i nečovječnih poganskih đavola koji su ga gonili paklenskim

kletvama — kad su sve te misli prohujale njegovim mozgom, Ahabu

se čelo smrknu i namršti u dubokim borama, kao crni obalni prud

što su ga olujni vali izrovali brazdama, ali nisu mogli otplaviti tvrdu

stijenu što se čvrsto drži.

No, malo su koga od te smjele momčadi uznemiravale takve

misli, i kad je »Pequod« najposlije sunuo iza bujnog zelenila rta

360 Jedra su porozna i propuštaju vjetar; stoga ih mornari po potrebi namoče da

bi se što više ukrutila i bolje nosila. — Prev

427

Kakadu na obali Sumatre, ostavljajući sve više i više gusare za

sobom, i tako zaplovio širokim vodama — onda kao da u harpunaša

bijaše veća žalost što su kitovi brži od njihova broda negoli njihova

radost što je brod brži od malajskih progonitelja. Brod je još plovio

brazdom kitova, koji kao da su napokon smanjili svoju brzinu, te im

se brod primicao sve bliže. Vjetar je jenjavao i opadao, i ljudima je

naređeno da skoče u čamce. Ali tek što je golemo jato po nekom

čudesnom instinktu, koji je prirođen ulješuri osjetilo da su tri

kolumbe sjeknule valove — njima za leđima, iako su bile još milju

daleko od njih — kadli se opet stadoše okupljati, zbijajući se u guste

redove i bataljune, te su im mlazovi bili nalik na blistavu liniju

nataknutih bajuneta, liniju koja se kreće podvostručivši brzinu.

U samoj košulji i gaćama prionusmo uz vesla i nakon nekoliko

sati veslanja htjedosmo već odustati od hajke, kadli među kitovima

nastade sveopće komešanje i zastajkivanje, te smo po tome znali da

su kitovi naposljetku zapali u ono čudnovato stanje zbunjenosti i

kolebljive neodlučnosti za koje kitolovci, kad ga opaze u kita, kažu

da je kit prestrašen. Zbijeni bojni redovi u kojima su dotad brzo i

stalno odmicali razbiše se u golemu zabunu i metež. I poput slonova

kralja Pora u borbi s Aleksandrom Velikim, kitovi kao da su

pomahnitali od prepasti. Posvuda se vrpoljili u velikim, nepravilnim

krugovima, ploveći besciljno amo-tamo, a po njihovim naglim i

gustim mlazovima jasno smo vidjeli kako su bili pomahnitali od

strave. To se, međutim, još jasnije razabiralo po nekolicini koji su,

sasvim obamrli i ukočeni od straha, nemoćno plutali po pučini, baš

kao brodske podrtine. Da su ti levijatani bili stado ovaca na koje

usred paše nasrću tri bijesna vuka, zacijelo ne bi pokazivali tako

pretjeranu zaprepaštenost. No ta je povremena plahost svojstvena

svim životinjama koje žive u skupinama. Bivoli lavlje grive na

Divljem zapadu, koji žive u stadima od nekoliko desetaka tisuća,

bježali su ispred jednog jedincatog konjanika. Imajte na umu da će i

sami ljudi, koji su, poput ovaca u toru, stiješnjeni u parketu

kazališta, pri prvom pokliku »Vatra!« pojuriti glavom bez obzira

prema izlazima, u gomilama, gazeći bezobzirno svakoga tko im

padne pod noge, udarajući nemilosrdno oko sebe i gurajući jedni

druge u smrt. Bit će, dakle, najbolje da se ne čudite previše tim tako

čudnovato uzbuđenim kitovima, jer nema te ludosti među

životinjama koju ljudi ne bi beskrajno nadmašili svojom

mahnitošću.

428

Premda su mnogi kitovi, kako već rekosmo, bili strahovito

uzbuđeni, ipak moramo napomenuti da jato — kao cjelina — nije ni

napredovalo ni uzmicalo, nego je zajedno ostajalo na jednome

mjestu. Kako već biva u takvim slučajevima, čamci su krenuli svaki

na svoju stranu, veslajući svaki prema nekom usamljenom kitu od

onih koji bijahu na rubu jata. Nakon neke tri minute Queequeg je

bacio svoj harpun, a pogođena »velika riba«, zapljusnuvši nam lica

zasljepljujućom pjenom, udari u divlji bijeg, povukavši i nas sa

sobom, te sunu kao munja ravno u samo srce jata. Nije nimalo

neobično da se ranjeni kit u takvim prilikama tako vlada, i premda

se uvijek s time manje ili više računa, ipak je takav trenutak jedan

od najopasnijih obrata u kitolovu. Kako vas neman brzo vuče sve

dublje i dublje u onu mahnitu gomilu, vi se opraštate sa smotrenim

životom i tonete u vrtlog mahnitosti.

Kit je kao obnevidio i gluh jurio naprijed, ne bi li samom

silinom brzine zbacio sa sebe čeličnu pijavicu koja mu se pripila uz

tijelo. Naš je čamac utirao bijelu, duboku brazdu u pučinu, a sa svih

nas strana, dok je trajala ta jurnjava, ugrožavale pomahnitale

nemani, pritiskujući nas kao što ledene gromade pritiskaju brod u

oluji; nastojali smo se nekako provući kroz te izukrštane kanale i

tjesnace, ne znajući časa kada će nas zatvoriti i smlaviti.

Ali je neustrašivi Queequeg sigurnom rukom upravljao

kormilom, čas odmičući vješto od jednog čudovišta koje nam se

ispriječilo na putu, čas opet izbjegavajući sudar s nekim drugim koji

bi nam svoje grdosijske »lopate« upravo nadvio nad glavu, dok je

opet sve to vrijeme Starbuck stajao uspravno na pramcu, s kopljem u

ruci, bodući kratkim zamasima kitove koje je mogao dohvatiti, jer

mu je nedostajalo vremena za duboke ubode. Ni veslači nisu

počivali, premda je u tim trenucima veslanje bilo bez ikakve koristi.

Oni su uglavnom obavljali izvikivački dio posla: »S puta,

komodore!« doviknuo je jedan golemu dromedaru koji je u hipu

izronio pred nama te se časak činilo da će nas i potopiti. »Dolje s

repinom!« derao se neki drugi mornar na neman koja se sasvim

blizu ograde našeg čamca kanda hladila svojim repom kao lepezom.

U svakome lovačkom čamcu ima po nekoliko naprava, zvanih

druggs ili griplja361 , a prvi su ih načinili nantucketanski Indijanci.

Dva se debela drvena kvadrata iste veličine pribiju čvrsto jedan na

361 Drveni plovak kao znak da je sidro u moru. — Prev.

429

drugi, u pravom kutu, a zatim se usred te naprave pričvrsti

podugačak mrlin, kojemu se na drugom kraju načini petlja, da biste

u svako doba mogli o nj brzo privezati harpun. Tom se gripljom

kitolovci obično služe pri hvatanju prestrašenih kitova, jer ih onda

ima više nego što ih možete loviti u isti mah. No lovci ne nailaze

svakog dana na ulješure, pa kad im se već pruži prilika, onda ih

hvataju što više mogu. Ali kako ih ne mogu poubijati sve

najedanput, moraju im »podrezati krila« i »utisnuti svoj znak« da bi

ih poslije mogli bez žurbe i u miru dokrajčiti. I stoga u takvim

prilikama dolazi griplja na red. Naš je čamac imao tri takve naprave.

Prve dvije bile su uspješno bačene, te smo vidjeli kako kitovi

teturajući jure, ometani silnim postranim otporom naprave koju su

vukli za sobom. Nemani su bile poput zločinaca što za sobom vuku

lanac s kuglom. No u času kad je trebalo baciti i treću glomaznu

drvenu napravu u more, ona zape o jedno sjedište, razbi ga i ponese,

a veslač se stropošta na dno čamca. S obiju strana na pukotine u

daskama navrije more u čamac, ali mi brže-bolje tutnusmo u

raspukline dvoje-troje gaće i dvije-tri košulje umjesto klokuna362, i

tako privremeno spriječismo dalje prodiranje vode.

Bilo bi gotovo nemoguće baciti te harpune s gripljom da nije

kit koji nas je teglio u jato sve više usporavao brzinu. Osim toga, što

smo odlazili dalje od središta komešanja, užasna zbrka kao da je

jenjavala. A kada se harpun najposlije otkinuo, a kit koji nas je

vukao nestao, mi smo zamahom njegova valovita pokreta otklizili

među dva kita u samome srcu onog jata, baš kao da smo se s gorske

brzice spustili u nekakvo mirno dolinsko jezero. Tu smo čuli

tutnjavu zahuktalih gudura i provalija od vanjskih kitova, ali je

nismo osjećali. Na toj je središnjoj ravni morska površina bila

stišana i glatka kao svila — sjajna, kako pomorci kažu — a tako ju

je uravnila i usjajila fina tekućina koju izlučuje kit u najspokojnijem

raspoloženju. Nalazili smo se sada sred one začarane tišine koja je,

kažu, pritajena u srcu svakog komešanja. Tek u uzburkanoj daljini

vidjeli smo metež izvanjih koncentričnih krugova i manja jata

kitova, do desetak u svakome, kako hitro kruže, poput mnogostrukih

konjskih sprega u krugu arene, a tako nagusto poredani te bi neki

cirkuski div-jahač mogao lako stajati na onima u sredini, i sve tako

stojeći na njihovim leđima juriti naokolo. Gomila tih kitova koji su

362 Čep kojim se zavranjuje rupa u čamcu. — Prev.

430

počivali bijaše tako velika, i taj krug oko nas tako čvrst, da zasad

nije postojala nikakva mogućnost bijega. Trebalo je tražiti pukotine

u tome živom zidu kojim smo bili opkoljeni, u tome zidu koji nas je

propustio samo zato da nas zarobi. Dok smo se držali sredine toga

jezera, posjetile bi nas ovda-onda male, pitome ženke sa svojim

mladima, majke i djeca te zbunjene vojske.

S obzirom na povremene velike razmake između pojedinih

vanjskih krugova koji su rotirali i velikog prostora što su ga

zauzimala pojedina jata ploveći u tim krugovima, cjelokupna

površina po kojoj se rasprostrla ta golema vojska mogla je iznositi

dvije-tri četvorne milje. Bilo kako mu drago — premda se čovjek u

takvim prilikama i u to doba lako mogao prevariti, s našega se

niskog čamca činilo da se nepregledni mlazovi nižu sve do obzorja.

Spominjem te okolnosti jer te ženke i njihova mladunčad kao da su

hotimice bili zatvoreni u taj nutarnji obor i kao da zbog velike

rasprostranjenosti jata do tog časa još nisu saznali za pravi razlog

sveopćeg zastoja, ili su možda bili još tako mladi, bezazleni i u

svakom pogledu neiskusni — sad svejedno kako i zašto, no ti manji

kitovi, koji su ovda-onda s ruba jezera posjećivali naš umireni

čamac, pokazivali su takvu čudesnu neustrašivost i povjerljivost, ili

tihu i začudnu stravu, da se čovjek zaista morao diviti. Poput kućnih

pasa, te bi se životinje primicale sve do samih valnica363 naših

čamaca i dodirivale ih, te se gotovo činilo da ih je nekakva čarobna

sila mahom pripitomila. Queequeg ih je tapšao po čelu, a Starbuck

ih golicao kopljem po leđima, ali, bojeći se posljedica, zasad se

ustezao da ga zabode.

No kad pogled svrnusmo ustranu, ukaza nam se izdaleka, ispod

površine tih čudesnih životnih zbivanja, jedan drugi, još čudesniji

život. Bibajući se pod svodovima valova, plutale su spodobe ženki

koje su dojile svoje mlade i onih za koje se činilo, sudeći po

nabreklu pasu, da će naskoro postati majke. Jezero, kako spomenuh,

bijaše do znatne dubine vrlo prozirno. I kao što ljudska dojenčad,

kada siše, gleda mirnim i čvrstim pogledom nekud drugamo od

majčine dojke, te se čini da u isti mah živi dvojakim životom, jer

dok se hrani zemaljskom hranom, u isto vrijeme kao da se duševno

gosti nezemaljskim uspomenama — tako su kanda i ti mladi kitovi

zurili prema nama, ali ne u nas kakvi jesmo, nego kao da smo u

363 Obrub ispod same razme na čamcu. — Prev.

431

njihovim očima, koje tek progledaše, samo komadić morske trave.

Ploveći na boku uza svoje mlade, i majke su nas gledale mirnim

očima. Jedno od tih mladih koje je, sudeći po stanovitim znacima,

tek dan prije došlo na svijet, nije bilo dulje od kakvih četrnaest

stopa, a u pasu nije imalo više od šest stopa. Bilo je prilično živahno

i pustopašno, iako se činilo da se jedva oporavilo od bolna skvrčena

položaja što ga je donedavno zauzimalo u majčinu tijelu, gdje

mladunče, s repom zavrnutim preko glave, čekajući na konačni

skok, leži svinuto poput tatarskog luka. Nježne bočne peraje i lopate

repa još su zadržale smežurani i zgrčeni izgled uha novorođenčeta

koje je upravo stiglo iz daleka kraja.

— Mrlin! Mrlin! — viknu Queequeg, gledajući preko rubnjaka.

— On pogođen, on pogođen! Od koga biti mrlin? Tko njega

pogoditi? Dva kita, jedan veliki, jedan mali!

— Ta što je tebi, čovječe? — usklikne Starbuck.

— Pogledati ovdje! — odvrati Queequeg i pokaza rukom dolje.

Kao što često biva da kit koji je s bubnja odmotao nekoliko

stotina hvati mrlina pa zaronio te opet isplivao na površinu, vuče za

sobom to tanko, opušteno uže, koje se onda diže vijugavo i u

spiralama — tako je sada i Starbuck vidio pupkovinu kojom kao da

je mladunče svejednako bilo priraslo uza svoju mater. Za mnogih i

brzih promjena sretnih i nesretnih slučajnosti lova događa se i to da

se ta prirodna, od matere oslobođena uzica preplete s konopljenom,

te se pritom uhvati i mladunče.

Priroda kao da je tu, u tome začaranom ribnjaku, pred našim

očima razastrla neke od svojih najnježnijih tajna. Vidjeli smo

ljubavni život mladih levijatana u morskoj dubini.364

I dok je oko njih u krugu mahnitala zaprepaštenost i strava, u

samom središtu ta su se nedokučiva stvorenja slobodno i bez ikakva

straha predavala radostima mirnog života, veselila se i milovala.

364 Ulješurino doba parenja, kao i ostalih vrsta levijatana, proteže se, za razliku

od većine ostalih riba, kroza sva godišnja doba. Bremenitost traje otprilike devet

mjeseci, a onda dolazi na svijet samo jedno mlado, premda je bilo slučajeva da je

ženka imala i blizance. No i za to se priroda pobrinula, jer ulješura ima dvije sise, izrasle u čudnom položaju s obiju strana zadnjice, ali se same mliječne žlijezde nalaze

nad tim mjestom. Kad kitolovčevo koplje slučajno prereže te osjetljive organe ženke

koja doji, mlazovi majčina mlijeka i krvi nadaleko će omastiti morsku ovršinu. To je mlijeko vrlo slatko i sočno, ljudi su ga kušali i kažu da bi dobro prijalo pomiješano s

jagodama. Kad se kitovi ispune uzajamnim poštovanjem, oni se pozdravljaju i

ophode na ljudski način. — Bilješka piščeva.

432

Upravo tako se i ja, na olujnom Atlantiku svoga bitka, predajem

tihoj radosti i zabavi, i dok teški planeti neprolaznih patnja kruže

oko mene, iznad mene i poda mnom, ja se kupam u vječnoj blagosti

i radosti.

Dok smo još tako bili zaneseni, nenadani prizori mahnitanja u

daljini pokazivahu da su ljudi u drugim čamcima nastavili gripljom

obilježavati kitove na rubu golemog jata, a možda su za to vrijeme

već i zametnuli borbu s nemanima iz prvoga kruga, gdje je bilo

dovoljno mjesta i za napadanje i za povlačenje. No pogled na

razbješnjele, gripljom obilježene kitove, koji su bezglavo jurili amo-

tamo po krugovima, nije bio ništa prema onome što smo na koncu

ugledali. Katkada je običaj da harpunom pogođena kita, koji je

preko mjere snažan i brz, nastoje osakatiti, da mu tako reći prerežu

potkoljenične tetive, to jest da mu rasijeku snažno mišičje na repini.

To se čini tako da se baci ošljača ili oštra lopata s kratkom

držalicom, o koju je pričvršćen mrlin, da bi je čovjek mogao povući

natrag. Jedan od kitova kojega su, kako poslije doznadosmo, tako

ranili, ali samo lakše, jer ga nisu dobro pogodili, otkinuo se od

čamca i odvukao sa sobom polovicu harpunskog mrlina, i sada se,

mahnit od strašnih bolova, probijao između obruča kitova koji su se

valjali oko njega, probijao se kao jedini preostali konjanik, očajnik

Arnold, u bitki kod Saratoge, šireći strah i trepet kuda god bi

prolazio.365

No ma kako strašna bila njegova rana, i ma kako bio grozan

onaj prizor — čudnovata strava koju je ranjeni kit širio među svojim

drugovima imala je neki drugi uzrok, koji nam je spočetka, zbog

udaljenosti koja nas je dijelila, bio nerazumljiv. Naposljetku

opazismo da se kit zapleo o svoj harpunski mrlin (u kitolovu se

često dešavaju nevjerojatne nezgode) te pobjegao, dok mu je ošljača

ostala zabijena u tijelu. Slobodni se kraj konopa, na kojem je bilo

pričvršćeno to oružje, zapetljao s harpunskim mrlinom i omotao oko

repine, koja je trzajući i potežući izvukla ošljaču. I tako je od ljuta

bola pomahnitala neman jurila morem, bijesno razmahujući svojom

repinom, na kojoj se sada klatila ona ošljača ili oštra lopata, vitlajući

je oko sebe te ranjavajući i ubijajući njome svoje drugove.

Ta je jeziva činjenica čitavo jato kanda prenula iz mrtvila koje

365 Bitka kod Saratoge na Hudsonu bila je 1777. U njoj je poražen britanski

general John Burgoyne. — Prev.

433

ga je bilo prikovalo na jedno mjesto. Najprije su se oni kitovi koji su

tvorili rub jezera oko nas, stali pomalo okupljati i propinjati se jedan

na drugoga, kao izbačeni iz vode udarcima velikih valova iz daljine,

a zatim se i samo jezero počelo dizati i komešati, te nestade onih

bračnih ložnica i pjestovališta ispod morske površine. Obruči kitova

sve se više stezali, i kitovi su nadirali u sve zbijenijim gomilama.

Nestade one duge tišine. Čulo se prigušeno brujanje što je dolazilo

sve bliže, i čitava se vojska kitova poče valjati prema svom središtu,

kao da će samu sebe nagomilati na zajedničko brdo, kako to s

proljeća biva s gromadama leda na velikoj rijeci Hudson. Starbuck i

Queequeg odmah zamijeniše mjesta i Starbuck sjede na krmu.

— Na vesla! Na vesla! — zasikta Starbuck i zgrabi kormilo.—

Ščepajte vesla i držite duše! Jače, ljudi, jače! Queequeg, makni onog

kita! Ubodi ga, udri po njemu! Uprite, ljudi, jače! Ne bojte se tih

grbača! Očešite ih tako da nas pamte! Očešite, otale!

Čamac se za to vrijeme gotovo sasvim zaglavio među dvije

crne tjelesine koje su između sebe ostavljale samo uzane Dardanele,

no prilegnuvši svom snagom uz vesla, izjurismo, barem privremeno,

na čistinu; veslajući i dalje iz sve snage, ogledali smo se već za

drugim izlazima. Pošto se još mnogo puta samo za dlaku razminulo

te nismo stradali, najposlije kliznusmo hitro u jedan od onih

spomenutih vanjskih krugova što su ih sada nasumce presijecali

poneki kitovi, svi silovito nastojeći da se dohvate središta. Sretan

spas bio je plaćen sitnicom: samo gubitkom Queequegova šešira.

Dok je stajao na pramcu i nastojao kopljem dohvatiti kitove koji su

pokraj njega promicali, zračni mu je vir što ga je uzvitlala jedna

repina nad njegovom glavom strgnuo šešir i bacio ga u more.

Ma kako bila burna i bezglava ta sveopća uzbuna kitova, ipak

se ubrzo razriješila u nešto što bijaše kao sređen pokret, jer kad su se

sklupčali u jednu jedinu gustu skupinu, opet su grunuli naprijed i

zaplovili još brže nego prije. Nije imalo smisla nastaviti hajku, no

naši su se čamci još držali široko uskopanih brazda, te smo ubijali

one zaostale, gripljom366 označene nemani, a morali smo dovući do

broda i onu ulješuru u koju je Flask zabo svoj znak. Takav je znak

kopljača sa zastavicom, a svaki čamac nosi sa sobom dva-tri takva

366 Griplja, gripja, gripija — znak (obično daščica) koji pliva i konopom je

vezan za sidro (ovdje kita) da se, ako sidro zapne, može izvući. (dalmatinska riječ) —

M.

434

znaka, koje kitolovci zabodu u tjelesinu ubijenog kita kad potjera za

drugima još traje; svrha im je dvojaka: u prvom redu služe kao

putokaz da bi lovci nakon hajke što lakše našli svoj plijen, a osim

toga označuju i prvenstveno pravo na vlasništvo kad bi se slučajno

približili čamci kakve druge kitarice.

Taj naš lov mogao bi poslužiti kao značajan primjer za onu

mudru izreku naših lovaca — »što više kitova, to manje riba«. Od

svih onih koje smo gripljom označili uhvatili smo samo jednoga,

dok je ostalima uspjelo pobjeći, ali samo privremeno, da ih, kako

ćemo poslije čuti, ubije druga posada, a ne »Pequodova«.

435

88. ŠKOLE I ŠKOLNICI

U prošlom smo poglavlju pričali o golemoj vojsci ili jatu

ulješura te smo ujedno objasnili vjerojatan razlog zašto dolazi do

toga silnog okupljanja.

Premda kadikad nailazimo na tako velike skupine, ipak se

kitovi često pojavljuju u manjim odvojenim jatima, njih dvadeset do

pedeset u jednome. Takva su jata poznata pod imenom »škole«, a

uglavnom ih ima dvije vrste: škole u kojima se nalaze gotovo samo

ženke, i škole kojima pripadaju sve sami mladi i bodri mužjaci ili

bikovi, kako obično zovu te mlade kitove.

Nad takvom ženskom školom uvijek bdi po jedan kavalir,

odrastao do potpune veličine, ali još mlad mužjak, koji na najmanji

znak opasnosti pokazuje svoju udvornost time što zaostaje u

pozadini i, tako reći tvori zalaznicu da bi osigurao uzmak svojih

dama. Zapravo je taj gentleman pravi istočnjački raskalašenjak koji

plovi po tome vodenom svijetu okružen svim utjehama i radostima

harema. Razlika između tog Osmanlije i njegovih konkubina osobito

je upadljiva, jer je taj mužjak uvijek najvećih levijatanskih razmjera,

dok su njegove ženke, pa i one koje su najrazvijenije, tri puta manje

od srednje razvijenog mužjaka. One su, razmjerno, zaista veoma

nježne, te se usuđujem reći da oko struka ne premašuju pol tuceta

jardi. Ipak, ne može se poreći da, ukupno uzevši, imaju nasljedno

pravo na »embonpoint«, to jest na šire oblike.

Veoma je zanimljivo promatrati takav harem kako sa svojim

gospodarem polazi na bezbrižna tumaranja. Kao sav ostali otmjen i

besposlen svijet, neprestano su dokono u potrazi za sve novim

razonodama. Naći ćete ih u ekvatorijalnoj zoni, kad su pašnjaci

okrijeka u punom cvatu, pošto su se netom povratili iz sjevernih

mora, gdje su možda proveli ljeto, izbjegavši tako pasju vrućinu i

pustu omaru najveće ljetne žege. Prošepirivši se malo po

ekvatorskoj promenadi, kreću na istok, da ih ne zatekne zimska

sezona, i tako se svu godinu uklanjaju svakoj pretjeranoj

temperaturi.

A kad naš gospodar kit prilikom takvih lagodnih putovanja

opazi nešto iole neobično i sumnjivo, budnim okom još

ljubomornije čuva tu svoju zanimljivu zajednicu. Bane li kakav

mlad i bez razloga samosvjestan levijatan pred njih, u namjeri da se

436

povjerljivo priključi kojoj od mladih ženki, da samo vidite pašu s

kakvim li će bijesom planuti i otjerati drznika! Krasno li bi bilo kad

bi se takvim razuzdanim mladićima dopustilo da narušavaju svetost

domaćeg ognjišta! Pa ipak paša, ma što činio, neće moći obraniti

svoju postelju od nasrtljivosti kakva zloglasnog Lotarija367, jer, jao!

sve ribe imaju zajedničku postelju.

I baš kao što su žene i na kopnu uzrok najstrašnijih dvoboja

između suparničkih obožavatelja, isto tako dolazi ponekad i među

kitovima do borbe na život i smrt, a sve zbog ljubavi. Biju se svojim

dugim donjim čeljustima, zaklapajući ih ponekad i stežući, boreći se

za prvenstvo, kao što i jeleni u borbi prepleću svoje rogove. Često se

ulove kitovi s dubokim rasjeklinama i brazgotinama koje su zadobili

u takvim borbama, s izbrazdanim glavama, polomljenim zubima,

rastrganim perajama, a u nekim slučajevima i s iskrivljenim ili

iščašenim čeljustima.

Ako napadač na domaće ognjište pobjegne odmah poslije

prvog nasrtaja razjarenog gospodara harema, onda je vrlo zabavno

promatrati toga gospodara. Svojom se tjelesinom razdragano uvali

opet među svoju družinu i tu se neko vrijeme razmeće i uživa, dok

se još u uzbudljivoj blizini nalazi i mladi Lotario — šepiri se poput

pobožnog Salamuna, koji se usrdno molio okružen tisućom svojih

inoča. Ima li kakvih drugih kitova na vidiku, ribari će rijetko kad

zametnuti hajku za takvim svemoćnim sultanom, jer te delije tako

rasipno troše svoju snagu da je u njih malo masnoće. A što se tiče

njihova poroda, sinova i kćeri, oni se moraju sami brinuti za sebe, ili

se pak zadovoljiti majčinom pomoći, jer poput nekih drugih

neizbirljivih ljubavnika-lutalica koje bih mogao imenovati, taj vam

paša-ribak, koliko god voli ložnicu, ne mari za pjestovališta. I

budući da voli lutati po svijetu, ostavlja svoju nezakonitu djecu gdje

god stigne. No onda dođe vrijeme kad mladački žar jenjava, kad s

godinama rastu i tegobe, kad razbor zahtijeva svoj svečani odmor —

ukratko, kad zasićenog Turčina obuzme malaksalost, tada se ljubav

prema djevojkama nadomješta vrućom željom za smirenim i

kreposnim životom. Naš Osmanlija ulazi u one godine života kad ga

zaokupi nemoć, kajanje i želja za ćudorednim životom, pa se tada

367 Lothario je licemjerni razvratnik iz »Lijepe pokajnice«, igrokaza koji je

napisao engleski pisac Nicholas Rowe (1673.-1718.), a u kojem se pokazuje kako

samo krepostan brak može biti sretan. — I u »Don Quijoteu« (I, 33-35) nalazi se

osvajač po imenu Lotario. — Prev.

437

odriče svoga harema, raspušta ga, te postaje uzoran mrzovoljni

starac, koji plovi posve sam uzduž svih meridijana i paralela,

provodeći dane u molitvi i opominjući sve mlade levijatane neka se

okane svojih ljubavnih taština i zabluda.

I kao što ribari takav harem kitova zovu školom, tako je i onaj

gospodar i paša poznat pod stručnim nazivom — školnik. I stoga je

— premda ne baš sasvim u skladu sa samom stvari, ali zato to

komičnije, da školnik, pošto sam izuči školu, polazi u svijet da

naučava kako je sve ono što je naučio isprazno i ludo. Njegov

naslov — školnik — čini se da potječe od imena škola, koje je bilo

nadjenuto njegovu haremu, no neki naslućuju da je čovjek koji je

kao prvi toga kita-Osmanliju nazvao školnikom, bez sumnje

studirao Vidocqove368 memoare, i stoga vrlo dobro znao kakav je

seoski učo bio taj čuveni Francuz u svojim mladim danima i u kakve

je tajne nauke upućivao neke od svojih učenika.

Takav odvojen i usamljen način života kakvim žive kitovi

školnici kad ih osvoje godine karakterističan je za sve ostarjele

glavače. Gotovo svaki »samac«, kako zovu levijatane koji

pojedinačno plove morima, obično je starac. Poput prepoštovanog i

bradatog Daniela Boonea369 želi ostati uvijek sam, u društvu same

Prirode. On je uzima za ženu sred vodene pustinje, i ona mu je

zaista najbolja druga, premda čuva tako mnogo tmurnih tajna.

Prije spomenute škole, kojima pripadaju samo mladi i snažni

mužjaci, uvelike se razlikuju od haremskih škola. Značajno je za te

mlade ženke da su neobično plašljive, a mladi su mužjaci, zvani

»bikovi četrdesetaci«370, najratoborniji među svim levijatanima, i

opasnost sukoba s tim mladićima upravo je poslovična. Od njih su

još opasniji samo oni čudnovati prosijedi sivonje s kojima se

ponekad susrećete, a koji će s vama zametnuti borbu na život i smrt,

poput tolikih mrzovoljnih đavola što su ozlojeđeni mukama

kostobolje.

Škole u kojima se okupljaju »bikovi četrdesetaci« mnogo su

veće od haremskih škola. Kao rulja mladih vijoglavih studenata puni

su borbenosti, nestašnosti i lakoumnosti, i lutaju svijetom tako ludo i

368 Francois-Eugène Vidocq (1775.-1858.), čuveni francuski varalica i lupež, a

poslije šef pariškog kriminalnog redarstva, ali naposljetku otpušten, jer je i tu provodio svoju meštriju. I on je napisao svoje memoare. — Prev.

369 Jedan od najslavnijih američkih pionira i lovaca (1735-1820).— Prev. 370 Kitovi od kojih se dobiva četrdeset bačava ulja. — Prev.

438

razuzdano da im se nijedan agent nikakva osiguravajućeg društva ne

bi usudio osigurati život, kao ni kakvu mladom razbijaču iz Yalea ili

Harvarda371. No ubrzo se ti vjetrogonje i besposličari okanjuju pusta

ludovanja, a na pragu svoje zrelosti udaraju svaki na svoju stranu, u

potrazi za smirenjem, a to će reći — otiskuju se u svijet da bi se

uvukli u kakav harem.

Ima još jedna razlika između muških i ženskih škola, koja je još

značajnija od one spolne. Kad harpunaš pogodi mlada »bika« — jao

njemu, jadniku! — svi će ga drugovi napustiti i razbježati se kud

koji. No kad harpun pogodi kakvu ženku iz harema, saletjet će je

njene drugarice sa svih strana, sa svim znacima uzbuđenja, pa će se

katkad zadržati uz nju tako blizu i tako dugo dok i same ne padnu

žrtvom.

371 Dva čuvena sveučilišta u SAD-u — Prev.

439

89. RAZLIKA IZMEĐU ULOVLJENE I SLOBODNE RIBE

U pretprošlom smo poglavlju govorili o znakovima i njihovim

kopljačama, no sada se pokazuje potreba da malo podrobnije

objasnimo zakone i uredbe kitolova. A spomenuti znak možemo

smatrati velikim simbolom i obilježjem cjelokupnog kitolovstva.

Često se događa, kad više brodova krstari na istom području, da

jednog kita harpunira posada jednog broda, te kit zatim pobjegne, a

konačno ga ubije i prisvoji posada kakva drugog broda. Pritom

dolazi do kojekakvih nepredvidljivih slučajnosti, koje su sve usko

povezane s takvom zgodom. Na primjer, poslije zamorne i opasne

hajke, tjelesina ubijenog kita može zbog velike oluje raskinuti sve

konope i lance kojima je vezana uz brod, pa otplutati u zavjetrinu, a

onda vam nabasa kakva druga kitarka koja će je, kad se bura stiša i

more smiri, lijepo prisvojiti, bez ikakve opasnosti za život i alat.

Tako bi među kitolovcima često dolazilo do najneugodnijih i

najljućih prepiraka kad ne bi postojali neki pisani i nepisani zakoni

koji vrijede za sve kitolovce, a koji se mogu primjenjivati bez

prigovora u svim mogućim slučajevima.

Holanđani su kanda jedini narod koji ima pravi kitolovački

kodeks, potkrijepljen zakonskom odredbom: taj je zakon donesen u

holandskom senatu godine 1695. No premda ni jedna druga država

nije nikad imala pisana zakona o kitolovu, američki su kitolovci za

te stvari sami bili zakonodavci i odvjetnici. Izmislili su i razradili

čitav zakonski sustav, koji po svojoj jezgrovitoj jasnoći nadmašuje i

same Justinijanove Pandekte372 i pravilnike Kineskog društva za

suzbijanje upletanja u poslove drugih naroda. I ti su zakoni tako

sažeti da bi ih čovjek mogao lako urezati u novčić kraljice Ane ili u

harpunski šiljak i nositi oko vrata.

1. Ulovljena riba pripada onom brodu koji ju je ulovio.

2. Slobodna riba postaje vlasništvo onog broda koji je prvi

ulovi.

No, loša je strana tako majstorski sažetih zakona baš u njihovoj

divnoj kratkoći, koja zahtijeva debelu knjižurinu kojekakvih

tumačenja i obrazloženja.

372 Pandekte dio su zbirke zakona (Corpus iuris) koju je izdao car Justinian I.

(483.-565.). — Prev.

440

Prije svega: što je zapravo »ulovljena riba«? Živa ili mrtva, riba

je, po stručnom shvaćanju, »ulovljena« kad je privezana uz čamac ili

brod na kojemu se nalazi posada, i kad je ljudi mogu potezati i

tegliti, svejedno da li s pomoću katarke, vesla, gumine ili mrlina,

telegrafske žice ili niti paučine. Isto se tako smatra da je riba

»ulovljena« i onda kad je u nju zaboden »znak«, ili kakav drugi

opće priznati biljeg kao simbol vlasništva, i to za sve vrijeme dok

posada čamca ili broda ima mogućnost da je privuče do broda, ili

pokazuje namjeru da to učini.

To su stručni komentari, no kitolovci se često služe drugim

tumačenjima, koja se sastoje od teških riječi i još težih udaraca,

otvaraju šakački Coke-upon-Littelton373. Istina, među pravičnijim i

časnijim kitolovcima dolazi uvijek do nagodbe, pogotovu u onim

osobitim slučajevima kad bi traženje prava na posjed kita kojega je

prije lovila i ubila druga stranka, značilo povredu najosnovnijih

moralnih načela. No bilo je i manje savjesnih kitolovaca.

Prije pedesetak godina vodila se u jednom engleskom sudištu

čudna rasprava o neovlaštenom prisvajanju kita. Tužitelji su izjavili

kako su poslije zamorne hajke, negdje na Sjevernome moru, i pošto

im je naposljetku uspjelo harpunirati kita, bili prisiljeni ne samo

odbaciti svoje mrline nego štoviše napustiti i svoj čamac, jer im je

prijetila opasnost po živote. Međutim su se tuženi (posada nekakva

drugog broda) prikučili onom kitu, dotukli ga, prigrabili i na očigled

tužitelja privukli do broda i vezali. Kad su tužitelji tražili da im se

izruči lovina, kapetan tužene stranke samo im je podrugljivo

zvrcnuo prstima u brk, opjevao kićenim riječima svoje junačko

djelo, uvjeravajući ih da će zadržati ne samo kita nego i harpune, pa

i njihov čamac, jer su sve to našli zakvačeno za tjelesinu nemani u

času kad su ubili kita. Nato je podignuta tužba za povratak kita,

mrlina, harpuna i čamca.

Optužene je branio odvjetnik gospodin Erskine, a lord

Ellenborough bio je sudac. Duhoviti je Erskine za obrane

objašnjavao položaj svoga klijenta, aludirajući na neki nedavni

slučaj preljuba, slučaj u kojem je neki gospodin, pošto mu nije

uspjelo da svoju ženu vrati s grešnog puta, najposlije ostavio svoju

družicu na moru života, no u kasnijim je godinama požalio taj svoj

373 Coke-upon-Littelton prvi je dio djela Institutes što ga je godine 1628.

napisao engleski pravnik sir Edward Coke. — Prev.

441

čin i sudbenim putem tražio da mu se ona vrati. Erskine je bio protiv

takva vraćanja. Svoju je obranu potkrijepio izjavljujući da je onaj

gentleman doduše prvi harpunirao damu i vezao je uza se, ali ju je

naposljetku napustio samo zbog njezine pokvarenosti — dakle ipak

napustio, i tako je ona postala »slobodna riba«.

I zato, pošto ju je poslije neki drugi gentleman dohvatio

harpunom, dama je tako postala njegovim vlasništvom, zajedno sa

svim harpunima koji su možda u nju bili zabodeni.

U spomenutom slučaju Erskine je uporno tvrdio da se primjeri

kita i dame uzajamno objašnjavaju.

Pošto je saslušao ta razlaganja, a isto tako i tumačenja protivne

stranke, učeni je sudac vrlo odrješito izjavio slijedeće: čamac

pripada tužiteljima, jer su ga napustili samo u času kad im je život

bio ugrožen, no kit, oko kojeg se vodila ta parnica, kao sav mrlin i

svi harpuni isključivo su vlasništvo optuženih; kit zato što je bio

»slobodna riba« u času kad su ga tuženi ubili, a harpuni i mrlin stoga

što su pripadali kitu kad je taj pobjegao odnoseći ih, pa je zato

svatko imao pravo na te stvari tko god se domogao kita. Budući da

su tuženi konačno uhvatili kita, njima pripadaju i sve na njemu

pronađene stvari.

Običan se čovjek možda i neće moći pomiriti s osudom

veleučenog suda, no ako dublje pronikne u samu bit toga problema,

uvidjet će da je ta odluka donesena na temelju onih dvaju prije

navedenih zakona kitolova, koje je lord Ellenborough tu primijenio i

po potrebi uskladio s tim slučajem. I ja tvrdim da su ta dva zakona

koja se odnose na »ulovljenu« i »slobodnu« ribu bitni temelj

svakoga ljudskog zakonoznanstva, te će se sa mnom morati složiti

svaki onaj tko malo dublje zahvati u taj problem. Jer unatoč

zakučastoj zamršenosti svoje strukture, hram Zakona i Pravde kao i

hram Filestejaca ima samo ta dva potporna stupa koja ga

podržavaju.

Zar nije općenito poznata izreka »Posjed je polovina prava«?

Ne znači li to da se ne pita kako je netko došao u posjed? No često

je posjed i čitavo pravo. Što li su mišice i duše ruskih kmetova i

robova Republike doli »ulovljenih riba«, kojih je posjedovanje već

sam zakon? Što je gramzljivu posjedniku posljednji novčić ucviljene

udovice do »ulovljene ribe«? Što je mramorna palača neprokazanog

lupeža s firmom kao »znakom« nad vratima, ako nije »ulovljena

riba«? Što je ona nerazmjerno velika svota koju bezdušni lihvar

442

Mordehaj unaprijed odbija u ime kamata od zajma što ga je dao

nevoljniku koji samo što nije skapao od gladi, zajedno sa svojom

obitelju? Ništa drugo do »ulovljena riba«! Što je onih 100.000 funti

što ih je nadbiskup Dušospas ubrao u ime spasenja duša od stotine

tisuća iznurenih i pogruženih radnika (koji bi zacijelo došli u raj i

onda kad ne bi ni novčića platili za spas svoje duše) — što je drugo

ta okrugla svota od 100.000 doli »ulovljena riba«? Što su

naslijeđena sela i čitavi gradovi tupoglavih vojvoda? Ništa drugo

nego »ulovljene ribe«! Što je strašnom harpunaru Johnu Bullu374

sirota Irska? Samo »ulovljena riba«! Što je onom apostolskom

kopljaniku Bratu Jonatanu375 pokrajina Texas376? »Ulovljena riba«!

Zar nije prema tome svaki posjed ujedno i zakon?

No ako se doktrina o »ulovljenoj ribi« dade tako lako

primijeniti na sve to što smo spomenuli, u još većoj mjeri vrijedi to i

za srodnu doktrinu o »slobodnoj ribi«. Ona se može primijeniti u

međunarodnim i sveopćim razmjerima.

Zar nije Amerika godine 1492. bila »slobodna riba«, u koju je

Kolumbo zarinuo španjolski stijeg da bi je »označio« kao plijen

svoga kraljevskog gospodara i gospodarice? Što je Poljska bila

ruskom caru? A što Grčka Turcima? Što je Indija Engleskoj? Što će

najposlije i Meksiko postati za Sjedinjene Države Amerike? Sve su

to »slobodne ribe«!

Zar nisu i sva Prava Čovjeka i Univerzalne Slobode samo

»slobodne ribe«? Zar nisu sva ljudska osjećanja i mišljenja

»slobodne ribe«? Zar nije i načelo religijskog vjerovanja u čovjeku

samo »slobodna riba«? Zar nisu i sve misli velikih mislilaca u

ustima slatkorječivih i blagoglagoljivih nametljivaca samo

»slobodne ribe«? Zar nije i sama kugla zemaljska samo jedna

»slobodna riba«? A što li si mi ti, dragi čitatelju, ako ne »slobodna«

i »ulovljena« riba u isti mah?

374 John Bull, simbolično ime za engleski narod ili za tipičnog Engleza. —

Prev. 375 Brat Jonatan, šaljiv nadimak prišiven Sjeveroamerikancima. — Prev. 376 Texas, isprva meksička pokrajina, nakon dugogodišnjih političkih

makinacija i krvavih borba godine 1845. pripojena SAD-u — Prev.

443

90. GLAVE ILI REPOVI

»De balena vero sufficit, si rex

habeat caput, et regina caudam.«

(Bracton, 3, 3)

Te latinske riječi iz engleskog Zakonika, zajedno sa

kontekstom, znače da od svih kitova koje bilo tko ulovi blizu

engleskih obala, kralj, kao počasni Veliki harpunar, mora dobiti

glavu, a kraljici pripada kitov rep kao smjerni darak u znak ponizna

poštovanja. Ta je dioba kita nalik na raspolavljanje jabuke: dvije

polovice i drugo ništa ne preostaje. Budući da je taj zakon i dan

danas u Engleskoj još na snazi, iako u ponešto izmijenjenu obliku, i

kako u mnogom smislu stoji u čudnoj suprotnosti s onim općenitim

zakonom o »ulovljenoj« i »slobodnoj« ribi, mi smo taj problem

obradili u posebnom poglavlju, natjerani onom istom uljudnošću

koja je i upravu engleskih željeznica prisilila da o svome trošku drži

posebna salonska kola za Njihova Kraljevska Veličanstva. U dokaz

tome da je spomenuti zakon još na snazi, ispričat ću vam najprije

zgodu koja se dogodila nema ni dvije godine.

Neki ribarski poštenjačine iz Dovera, Sandwicha ili neke druge

od Pet Luka377 poslije mučne hajke uloviše lijepa kita kojega bijahu

ugledali na pučini, daleko od obale. No, treba znati da Cinque Ports

stoje djelomično ili tako nekako pod jurisdikcijom neke vrste

općinskog policajca ili pandura, zvanog Lord Nadzornik. Kako mu

je tu službu povjerio izravno sam kralj, mislim da svi uzgredni

kraljevski prihodi s područja Cinque Ports idu u blagajnu toga

Nadzornika. Neki su povjesničari nazvali tu službu sinekurom. Ali

nije tako. Taj je Lord Nadzornik ovda-onda i te kako zaposlen,

varanjem namičući svoje prihode, koji su njegovi upravo po toj

sposobnosti varanja.

Kad su, dakle, ti siromašni, od sunca preplanuli ribari,

377 Cinque Ports (Pet Luka), ime kojim se od vremena Vilima Osvajača (1027-

1087) obuhvaća pet engleskih luka što leže nasuprot Francuskoj: Hastings, Romney,

Hythe, Dover i Sandwich. U tim je lukama nastajala jaka engleska mornarica. To su,

zajedno s lukama Winchelsea i Rye, koje su poslije izgrađene, bila uporišta u ratovima protiv Francuske. (Cinque Ports se dakle sastoji zapravo od sedam luka.)

Tih Pet Luka uživahu nekoć posebne povlastice u naknadu za pomoć u pomorskoj

obrani Engleske. — Prev.

444

bosonogi, sa visoko zavrnutim nogavicama na ulijepljenim nogama,

uspjeli teškom mukom izvući svoga masnog kita na suho i sigurno

mjesto, i kad su se već ponadali kako će od skupocjenih usi i od ulja

dobiti dobrih stotinu i pedeset funti, te od očekivanog udjela

zamišljali kako sa svojim ženama srču izvrstan čaj, a sa svojim

starim drugovima dobrano potežu iz punih pivskih vrčeva —

pojavio se među njima veleučen čovjek i dobra kršćanska duša s

primjerkom Blackstonea378 pod rukom. Položio je knjigu na kitovu

glavu i rekao:

— Ruke k sebi! Ta je riba, gospodo, »ulovljena riba«, i ja je

zapljenjujem, jer pripada Lordu Nadzorniku!

Nato se jadni ribari od zabezeknuta strahopoštovanja, koje je

tako značajno za sve Engleze, i ne znajući što da kažu, stadoše

češkati po glavi, pogledajući tužno čas u kita, čas u stranca. No time

se položaj nije popravio, niti se smekšalo tvrdo srce veleučenoga

gentlemana s Blackstoneovom knjigom pod pazuhom. Naposljetku

se jedan između njih, pošto se dugo češkao po glavi ne bi li se

dosjetio kakvu pametnu rješenju — osmjeli te upita:

— A molim vas, gosparu, a tko je to Lord Nadzornik?

— Vojvoda!

— Ali kakva je posla imao Vojvoda u hajci za kitom!

— Njegov je kit!

— Imali smo mnogo muke, gosparu, i bili u smrtnoj opasnosti,

a nešto smo i uložili u taj posao! I od svega toga da ima koristi samo

Vojvoda! A mi od svoje muke ništa doli žuljeva?

— Njegov je kit!

— Je li Vojvoda takav siromah te mora tako nesmiljeno

uzimati da se prehrani?

— Njegov je kit!

— Svojom »česti« od tog kita htio sam pomoći svojoj staroj,

bolesnoj majci.

— Njegov je kit!

— Ne bi li se Vojvoda možda zadovoljio četvrtinom ili

polovicom?

— Njegov je kit!

Ukratko, kita su zaplijenili i prodali, a presvijetli je Vojvoda od

378 William Blackstone (1723-1780), čuveni engleski pravnik. — Prev.

445

Wellingtona379 primio sav novac. Neki svećenik poštenjak iz onog

mjesta, koji je osjetio kako je taj udarac morao teško pogoditi

nesretne ribare, uputio je vrlo ponizno pismo presvijetlom vojvodi,

moleći ga da bi blagoizvolio preispitati slučaj siromašnih ribara. Na

tu se usrdnu molbu svemoćni vojvoda udostojao odgovoriti (oba su

pisma objavljena) da je on to već učinio i novac u redu primio, te da

bi bio veoma zahvalan velečasnom gospodinu ako se ubuduće

velečasni gospodin ne bi više pačao u tuđe poslove.

Je li to onaj stari ratnik koji, stojeći na uglovima triju

kraljevina, objeručke otima milostinju prosjacima?

Odmah ćemo se uvjeriti kako se to vojvodino pravo na kita

temeljilo na povlastici kojom ga je obdario sam vladar. Zato treba

ispitati na kakvu se načelu zasnivalo to kraljevo pravo. Rekli smo

već kakav je zakon u tom smislu postojao. No Plowden nam

obrazlaže taj zakon. Plowden kaže da tako ulovljeni kit pripada

kralju i kraljici, i to »zbog njegove neobične vrijednosti«. A i za

najčuvenije komentatore bio je to dovoljno jak i jasan argument,

koji je morao odlučiti u takvim stvarima.

No zašto da kralj dobije glavu, a kraljica kitovu repinu? To vi

meni objasnite, vi pravnici!

Neki stari pisac rasprava o Vrhovnom kraljevskom sudištu,

William Prynne, ovako piše u svojoj raspravi o »Kraljičinu zlatu«,

ili blagu za kraljičino ruho: »Rep kraljici pripada da bi kraljici bilo

kitovih usi za njezino ruho.«To je bilo pisano u doba kad su crnu

gipku kost grenlandskoga ili običnog kita još uvelike upotrebljavali

za pravljenje steznika. A u kitovoj repnoj peraji nema nikakvih usi,

jer se one nalaze u kitovoj glavi, te je prema tome pretpostavka tako

pronicava pravnika kao što je bio Prynne zaista neoprostiva zabluda.

No, je li kraljica nekakva morska vila da joj treba repna peraja? Ili

se možda u toj zakonskoj odredbi krije neko alegorično značenje?

Dvije su ribe što ih engleski pravnici nazivaju kraljevskim

ribama: to su kit i jesetra, a obje su, uz izvjesne iznimke, kraljevsko

vlasništvo, te od njihove prodaje dobiveni novac tvori uz neka

ograničenja — deseti dio redovitih krunskih prihoda. Ne znam ni za

kakva drugog autora koji se bavio tim predmetom, no sudeći po onoj

prvoj odredbi, čini se da se i jesetra raspolovljuje na sličan način kao

379 Vojvoda od Wellingtona (1769-1852), slavni engleski vojskovođa i

pobjednik u mnogim bitkama. — Prev.

446

i kit, da kralj naime dobiva vrlo zbijenu i elastičnu glavu kojom se

odlikuje ta vrsta ribe, pa se taj običaj, simbolično gledano, zasniva

možda na šaljivoj pretpostavci da između kralja i te riblje glave

postoji neka sličnost. I tako, čini se, ima stanovite razložitosti u

svemu, čak i u zakonima.

447

91. »PEQUODOV« SUSRET S »RUŽINIM PUPOLJKOM«

»Nismo mogli kopati i tražiti grumenje ambre

u trbušini ovog levijatana, jer je to sprečavao

smrad koji se oko njega širio.«

Sir. T. Browne

Tjedan-dva nakon opisane hajke, kad je naš brod polagano

klizio sanjivom i magličastom podnevnom pučinom, pokazalo se da

su mnogi nosovi na »Pequodovoj« palubi bili budniji stražari od ona

tri para očiju navrh jarbola. Osjećalo se kako se morem širi čudnovat

i nimalo ugodan vonj.

— Eh, baš bih se okladio — javi se Stubb — da tu negdje

plutaju neki od kitova koje smo nedavno poškakljali gripljom! Znao

sam da će se kadli-tadli izvrnuti nauznak!

Ubrzo se rastupiše one maglovite koprene pred nama i

polegoše ustranu, a u daljini ugledasmo brod, te smo po njegovim

ubranim jedrima znali da mu uz bok leži uhvaćeni kit. Kad priđosmo

bliže, stranac izvjesi na vrhu jarbola francusku trobojku, a po

vitlanju crnih oblaka morskih jastrebova koji su kružili, lebdjeli ili s

visoka nasrtali, bijaše jasno da je taj kit »crkotina«, kako ribari vele,

a to će reći kit koji je uginuo prirodnom smrću, nesmetan i

neprogonjen, i onda plutao po pučini kao ničije vlasništvo. Lako je

zamisliti kako je ogavan morao biti vonj što ga je ta masa širila oko

sebe, gori negoli smrad od kakva asirskoga grada u kojem je harala

kuga, i živi nisu mogli sahranjivati svoje mrtve. Nekima je taj zadah

tako strašan te ih nikakva pohlepa ne bi mogla sklonuti da privežu

takva kita uz bok svome brodu. No ima ih koji će to ipak učiniti,

iako se vrlo dobro zna da je ulje dobiveno od takvih ribaka vrlo loše

kakvoće i da po mirisu nimalo ne podsjeća na ružino.

Dolazeći sve bliže, nošeni povjetarcem koji je jenjavao, vidjeli

smo da je Francuz i na drugoj strani imao privezana kita, koji je bio

još manje nalik na mirisnu kiticu cvijeća negoli onaj prvi. I doista se

pokazalo da je to bio jedan od onih sumnjivih kitova koji kao da se

suše i sparušuju te najposlije uginu od neke želučane bolesti ili loše

probave, ostavljajući svoja trupla, što plutaju ko iscijeđene mješine,

u kojima nema ništa nalik na ulje. No poslije ćemo vidjeti kako

nijedan iskusan kitolovac neće odvrnuti nos pred takvim ribakom,

ma koliko inače izbjegavao »crkotine«.

448

»Pequod« se za to vrijeme bio toliko približio stranom brodu te

je Stubb prisezao kako prepoznaje svoju ošljaču koja se bila zaplela

u mrlin, omotana oko repine jednog od tih kitova.

— Gle, finih li ribica za te strvinare! — podsmijavao se

Francuzu, stojeći na pramcu. — Znam da su ti francuski žabari pravi

sirotani u kitolovu, koji će se ponekad otisnuti od broda tek što

ugledaju pjenu vala razbijena o stijenu, misleći da su ugledali

ulješurin mlaz! Da, da, kadikad će odjedriti iz svoje luke sa štivom

punom sanduka lojanica i kutija usekača, jer već unaprijed znaju

kako sve ono ulje koje će dobiti neće dostajati da samo namoče

stijenjak kapetanove svjetiljke! Znamo mi to, znamo! No pogledajte

samo tog žabara koji se zadovoljava našim ostacima, tim našim

ogripljanim kitovima, i sav je sretan što može strugati suhe kosti one

druge dragocjene ribetine! Ubogi đavo! Nego čujte, da zaredamo

nečijim šeširom naokolo pa da žabaru udijelimo malo ulja, Boga

radi! Jer sve što će istisnuti iz onoga ogripljanog ribaka, nije ni za

svjetlo u tamnici, čak ni u ćeliji na smrt osuđenoga! A što se tiče

onoga drugog kita, eh, okladio bih se da ću iz naša tri jarbola

istiještiti više ulja nego što će oni iscijediti iz onog svežnja kostiju.

Ali, promislim li pravo, možda bi u njemu pronašli nešto što je

mnogo vrednije od svega toga ulja: sivu ambru!380 Baš bih volio

znati je li se naš prijan tome dosjetio! Isplatilo bi se da to nekako

ispipamo! Ja ću bogme pokušati!

I rekavši to, uputi se na kasar.

Za to se vrijeme povjetarac sasvim smirio, i tako je sad

»Pequod« bio, htio ili ne htio, sa svih strana zapahnut tim smradom i

nije imao kud, ako ne bi ponovno odnekle zapuhnuo vjetrić. Došavši

iz kajite, Stubb pozva posadu svoga čamca, i momci se otisnuše od

broda put strane kitarke. Dok su veslali onamo, Stubb opazi kako je,

svojstveno francuskom ukusu punom mašte, gornji dio kljuna na

pramčanoj osovini izrezbaren u obliku stabljike, zeleno obojene, a

umjesto trnja bili u nj zabodeni bakreni šiljci, koji su ovdje-ondje

provirkivali, a sve se to završavalo u simetrično prolistaloj gomoljici

jarko crvene boje. Na pramcu je bilo krupnim pozlaćenim slovima

ispisano »Bouton de Rose« — »Ružin pupoljak«, i tako je glasilo

380 Ambra, vrsta žučnog ili mokraćnog kamenja ulješure glavate; pluta i po

površini u tropskim morima, ali se obično nalazi u utrobi ulješure. Ambra se nalazi u

sitnim grumenima, ali i u velikim komadima do 50 kg, najčešće blizu Madagaskara,

Japana, Surinama i Jave. — Prev.

449

romantično ime te mirisave lađe.

Premda Stubb nije znao što znači riječ »Bouton«, ipak je

razumio značenje »Rose«, a po obliku okruglaste polene jasno je

mogao razabrati što je posrijedi.

— Ružin pupoljak od drveta, je li? — usklikne Stubb i stavi

ruku na nos. — Dobro izabrano ime! Ali smrdi kao svi vrazi!

Da bi došao u izravnu vezu s posadom na palubi, morao je

čamcem oko pramca i na desnu stranu, pa sve do »crkotine«, jer je

samo tako mogao zapodjeti razgovor.

Kad je došao do tog mjesta, vikne iz sve snage, ali je pritom

svejednako jednom rukom začepljivao nos:

— O-o-oj, Bouton de Rose! Ima li tamo među vama ijedan

pupoljak koji govori engleski?

— Ima! — odvrati mu neki čovjek s Guernseya,381 koji se bio

nalaktio na rubnjak, a poslije se pokazalo da je to njihov glavni

božman.

— E, onda mi recite, Ružin pupoljče, jeste li gdje vidjeli

Bijelog kita?

— Kakva kita?

— Bijelog! Glavača! Moby Dicka! Jeste li ga vidjeli?

— Nisam nikad ni čuo za takva kita! Cachalot blanche!382

Bijela ulješura! Ne, nisam čuo!

— E, onda zasad zbogom, odmah ću se vratiti!

Zatim brzo zaveslaju natrag na »Pequod«, a kad Stubb vidje

Ahaba kako se naginje nad ogradu kasara, čekajući da mu božman

javi što je doznao, prinese obje ruke na usta te kao na trubu doviknu:

— Nisu ga vidjeli, kapetane, nisu, gosparu!

Nato se Ahab povuče, a Stubb se vrati do Francuza.

Vidio je kako je čovjek iz Guernseya, koji se upravo bio s

pomoću lanca spustio na kita, i već ga ošljačom uzeo zarezivati,

zastao i počeo da zabrađuje lice i nos nekakvim rupcem.

— Ej, vi, što vam je s nosom? Da ga niste razbili? — upita ga

Stubb.

— Volio bih da sam ga razbio, ili da uopće nemam nosa!—

odgovori čovjek iz Guernseya, kojemu kao da se posao, što ga se

381 Jedan od engleskih otoka uz obalu Francuske. Sredinom 19. stoljeća živjelo

je na tom otoku još mnogo Francuza. — Prev. 382 Cachalot blanche (francuski), bijela ulješura. — Prev.

450

sada prihvaćao, baš nimalo nije milio. — Ali zašto vi začipate383 svoj

nos?

— O, ništa. U mene je nos od voska, pa ga moram malo

pričuvati. Divan dan, je li? A zrak tako zasićen miomirisom sa

cvjetnjaka! Dobacite nam kitu cvijeća, Ružin pupoljče!

— A što vi zapravo tražite tu, do sto đavola? — zagrmje čovjek

s Guernseya, zapadajući iznenada u vatru.

— O samo s mirom, samo s mirom, da, to je prava riječ! Zašto

ne stavljate kitove na led dok na njima radite? Ali šalu nastranu:

znate li, Ružin pupoljče, da je besmislica što ste naumili da iz takvih

ribaka cijedite ulje? A iz karkaše onoga sparušenog nećete istiještiti

ni unce ulja!

— To je i meni samom predobro poznato, ali evo, taj naš

kapetan neće nikako to shvatiti, jer njemu je to prvo putovanje, a

prije je bio tvorničar kolonjske vodice. Ali dođite gore i recite mu;

možda će povjerovati vama, kad već neće meni! Tako bih se barem

oslobodio ove smrdljive rabote!

— Kako god želite, dragi prijatelju! — otpovrnu Stubb, i čas

zatim već se penjao na palubu, a tu mu se ukaza čudnovat prizor.

Mornari s kitnjastim kapama od crvene vunene pređe upravo se

spremali prirediti koloture s pomoću kojih će potezati kitove iz

vode. No ljudi su radili polako, a govorili brzo i mnogo, i kao da im

sav taj posao baš nikako nije bio po volji. Nosovi im stršili uvis kao

baštuni od fIoka. Svaki čas bi po nekoliko njih odbacilo posao, te bi

se brže-bolje uspinjali na jarbole, da se nadišu malo svježeg zraka.

Jedni, misleći da će dobiti kugu, svaki čas prinosili pod nos kučinu,

namočenu u paklinu, dok bi drugi, skresavši kamiše nakratko, žudno

udisali duhanski dim, tako da im neprestano bijaše u nosu.

Stubb se iznenadio kad ga je zapljusnula kiša povika i kletava

što su prštale iz kapetanove kajite, koja se nalazila na kasaru na

krmi, i kad je pogledao u tom pravcu, vidje zajapureno lice kako

proviruje iza odškrinutih vrata. Bio to napaćeni ranarnik, koji se

povukao u kapetanovu kajitu (u njegov »kabinet«, kako je on

nazivao tu kabinu) da se zaštiti od toga kužnog zadaha, pošto je cio

dan uzalud prosvjedovao i borio se protiv toga posla. No, ipak nije

mogao a da se ovda-onda ne pojavi i ne izlije na mornare čitave

bujice pogrda i riječi kojima ih je zaklinjao da se okane te rabote.

383 Začipati — začepiti — M.

451

Vidjevši sve to, Stubb je dobro skovao svoj plan, te se obratio

čovjeku iz Guernseya, s kojim je malo pročavrljao i za to vrijeme

razabrao kako taj božman prezire svog kapetana kao puku oholu

neznalicu koji im je zamijesio tu kašu te ih sve uvalio u tu smrdljivu

i neunosnu rabotu. Zapitkujući oprezno o svemu i svačemu, Stubb je

ubrzo saznao kako čovjek iz Guernseya ništa i ne sluti o nekakvoj

ambri. I stoga je i on mudro šutio o tome, ali je inače sasvim

slobodno i povjerljivo s njim razgovarao, i ta su dvojica ubrzo

smislila kako će nasamariti kapetana i ujedno mu se malo narugati a

da on pritom i ne posumnja u njihovu iskrenost. Prema toj njihovoj

lukavoj zamisli trebalo je da čovjek iz Guernseya u svojstvu tumača

kaže kapetanu sve što mu se svidi, ali sve uvijeno i kao da dolazi od

toga njihova gosta, kao da on tumači samo Stubbovo mišljenje, dok

bi Stubb za to vrijeme glasno nizao i sipao kojekakve ludosti i

besmislice, kakve god bi mu samo dolazile na pamet.

Dok oni tako, na vratima kajite pojavi se i njihova žrtva. Bijaše

to omalen, crnomanjast čovjek, po izgledu i suviše nježan za

pomorskog kapetana. Imao je doduše duge zaliske i brkove, a na

prsniku od crvena baršuna blistali privjesci na satnom lancu. Čovjek

iz Guernseya uljudno predstavi Stubba tome gentlemanu, i božman

se već spočetka tako vladao kao da sudjeluje u tom razgovoru samo

kao tumač.

— Što da mu najprije kažem? — upita božman.

— Pa recite mu — na to će Stubb netremice gledajući u onaj

baršunasti prsluk, satni lanac i visuljke — pa recite mu, jest, jest,

možete mu odmah sprve reći da mi se on čini kao nekakva bebica,

premda se baš ne smatram pozvanim da o tome sudim.

— Monsieur, — odčepi božman na francuskom, svome

kapetanu — gost kaže da su njegovi baš jučer razgovarali s ljudima

s nekakva broda na kojem su kapetan, prvi božman i šestorica od

posade umrli od groznice, zaraženi od kita »crkotine« što ga bijahu

dovukli uz bok svoga broda.

Nato se kapetan trže: sav je gorio od želje da sazna što više o

tome nesretnom slučaju.

— Što sad? — upita čovjek iz Guernseya Stubba.

— Pa, kad već tako mirno guta što mu kažem, recite mu da sam

ga dobro promotrio, te sam siguran kako nije sposoban upravljati

lađom kitaricom, ništa sposobniji od kakva majmuna. Zaista,

isporučite mu od mene da je glupan.

452

— Izjavljuje i kune se, Monsieur, kako je onaj drugi, sparušeni

kit prava smrtna opasnost, dakle još opasniji od crkotine. Da, da,

Monsieur, upravo nas zaklinje, ako cijenimo svoje živote, da se

oslobodimo tih riba.

Tek što bi okom trenuo, kapetan odletje naprijed i gromkim

glasom stade naređivati da smjesta obustave potezanje koloturnika, i

da ljudi odmah prerežu sve konope s pomoću kojih su kitovi bili

vezani.

— A što sad? — upita božman kad se kapetan vratio.

— Ne znam, brajane, čekajte da vidim. Da, zbilja, možete mu

reći još i to, zaista, recite mu da sam ga namagarčio, a (posljednje

riječi izgovori sasvim tiho i sam sebi) još nekoga.

— Kaže, Monsieur, da je neobično sretan što nam je mogao biti

na neku korist.

Čuvši to, kapetan svečano izjavi kako su mu oni (to jest on i

božman) veoma zahvalni, te najposlije pozva Stubba k sebi u kajitu,

da isprazne koju bocu bordoa.384

— Poziva vas na čašu vina — izjavi tumač.

— Ja mu od sveg srca zahvaljujem, no recite mu kako se

protivi mojim načelima da pijem s čovjekom kojemu sam podvalio.

Bez šale, recite mu da se moram vratiti na brod.

— Kaže, Monsieur, kako mu je u načelu da ne pije, no ako

Monsieur želi poživjeti još koju godinicu i u zdravlju se naužiti

svoga vina, onda neka Monsieur spusti sva četiri čamca, da potegnu

brod podalje od kitova, jer se kitovi po toj tišini neće ni maknuti s

mjesta.

Za to je vrijeme Stubb bio već pokraj slaza i upravo se spremao

da siđe u svoj čamac, te dovikivao čovjeku iz Guernseya da će im on

pomoći koliko god mogne, pa kako slučajno u čamcu ima dugu

cimu, vrlo će im rado manjeg od ona dva kita »uzeti u tegalj«.385 I

dok su francuski čamci na sva vesla potezali brod na jednu stranu,

Stubb je blagonaklono vukao svoj plijen u suprotnom smjeru,

namjerno privezavši kita neobično dugim konopom, da Francuzu što

jasnije predoči opasnost od zaraze koja svima prijeti.

Ubrzo zaigra vjetrić, a Stubb naoko skrenu svojim čamcem od

kita, da Francuzu pokaže kako je konačno prepustio tjelesinu njenoj

384 Bordeaux, grad u Francuskoj i po njemu nazvano čuveno vino. — Prev. 385 Vući, tegliti. — Prev.

453

sudbini. Pošto je »Ružin pupoljak« uskoro povukao svoje čamce na

palubu, poče sve više odmicati i nestajati u daljini, dok je »Pequod«

kliznuo između njega i Stubbova kita. Na to se Stubb hitro vrati do

plutajuće tjelesine dovikujući ljudima na palubi što je naumio, te

prionu uz posao da iskoristi plod svoje lukavštine. Dohvatio je svoju

oštru ošljaču i počeo sjeći tjelesinu, malo podalje od prednje peraje.

Čovjek bi gotovo pomislio da tu na moru kopa nekakav rov, i kada

je naposljetku njegova ošljača muklo zveknula o mršava rebra,

bijaše kao da tko prebire po drevnim iskopinama rimskim, da iskapa

crepovlje i lonce, zakopane u masnu englesku ilovaču. Svi su

njegovi ljudi bili silno uzbuđeni, spremno pomažući svom

zapovjedniku, a oči im se požudno krijesile kao u kopača zlata.

A sve to vrijeme nebrojene su burnice letjele oko njih i

zaranjale u vodu, burljajući zagnjurenom glavom po vodi, kričale i

kreštale i borile se među sobom. Stubb je kanda već pomalo bio

razočaran, pogotovu kad ga je neizdržljivi smrad sve jače stao gušiti,

no odjednom iz samog izvora toga kužnog zapaha prostruja slab

dašak miomirisa, koji se provlačio kroz pramenje teškog vonja, ali je

ostao u zraku i nije se rasplinuo, kao što voda jedne rijeke utječe u

drugu, a da se u prvo vrijeme te vode ipak ne izmiješaju.

— Evo je! Evo je! — vikao je Stubb ushićeno, udarivši o nešto

kruto na što je naišao u toj čudnovatoj spilji. — Kesa! Puna kesa!

Odbacio je ošljaču, zarinuo obje ruke te izvukao pregršt nečega

što je bilo nalik na suh windsorski sapun386 ili stari sir boje žućkaste i

pepeljastosive, točkast, veoma mastan i ugodan, a moglo se zarezati

i kidati među prstima. A to je, dragi prijatelji, siva ambra, za koju

ljekarnici plaćaju jednu zlatnu gineju387 po unci. Izvukao je kakvih

šest punih pregršti, no još više bijaše izgubljeno u moru. Izvukli bi

možda još veću količinu da nije nestrpljivi Ahab dovikivao Stubbu

neka smjesta prekine taj posao i neka se vrati na brod, jer će

»Pequod« inače krenuti bez njih.

386 Mirisav sapun smeđe boje. — Prev. 387 Engleski zlatnik od 21 šilinga. — Prev.

454

92. SIVA AMBRA

Valja znati da je ta siva ambra vrlo čudnovata tvar i tako važan

trgovački artikl te su godine 1791. o tome saslušali nekog kapetana

Coffina, rodom iz Nantucketa, i to u sudištu engleskoga Donjeg

doma, jer u ono doba, pa sve donedavno, za učenjake bijaše problem

odakle »ambergris« i sama ambra.388 Naime, premda je engleska

riječ »ambergris« samo francuska složenica za sivu ambru, ipak su

to dvije sasvim različne tvari. Iako ambru kadikad nalazimo na

morskim obalama, ipak je vade i daleko na kopnu, dok sivu ambru

možemo naći samo na oceanu. Ambra ili jantar tvrda je, prozirna,

krhka i bezmirisna tvar od koje se izrađuju cigarnici, kamiši za lule,

brojanice i razni ukrasi, dok je siva ambra mekana i voštana, i tako

prodorno miriše te se uvelike upotrebljava za proizvodnju mirisa,

finih svijeća, praška za kosu i raznih pomada. Turci je

upotrebljavaju u kuharstvu, a nose je sa sobom i u Meku da je ondje

pale, kao što katolici u crkvi Svetog Petra u Rimu pale tamjan. Neki

trgovci vinom stavit će mrvičak sive ambre u crveniku, da bi joj dali

poseban miris.

Tko bi samo i pomislio da se sve one fine dame i gospoda

naslađuju mirisom tvari koja se krije u neslavnim crijevima kakva

bolesna kita? No ipak je tako! Neki misle da je siva ambra uzrok što

ulješura oboli na želucu, dok drugi opet zastupaju mišljenje da je

siva ambra samo posljedica te želučane boljetice. Teško je reći kako

bismo mogli izliječiti ulješuru od te bolesti; mogli bismo joj jedino

sasuti u ždrijelo čitave tovare pilula za čišćenje, koliko bi stalo u tri-

četiri čamca, te se onda otisnuti i odmaknuti od nevolje, kao što

radnik bježi od minirane stijene.

Zaboravio sam spomenuti da je Stubb u onoj sivoj ambri našao

nekakve okrugle koštane pločice, te isprva mislio da su to dugmeta

ribarskih hlača, ali se poslije pokazalo da su to samo koščice

hobotnice što su tako bile balzamirane.

Zar ništa ne znači što se takva nepokvarljiva jedrina mirisave

388 Ambergris (engleski), ambre gris (francuski) — siva ambra, ulješurina

ambra. Vidi bilješku na početku prethodnog poglavlja. Međutim riječ ambra (ambar ili amber) u našem jeziku ima dvojako značenje, pa obuhvaća i jantar (ćilibar), koji

nije ni u kakvoj vezi s ambrom koju nalazimo u ulješurinoj utrobi. A engleski

»amber« znači samo ćilibar. Riječ dolazi od arapske 'anbar'. — Prev.

455

sive ambre pronalazi u samom srcu truleži? Sjeti se riječi svetog

Pavla upućenih Korinćanima: »Sije se u raspadljivosti, a ustaje u

neraspadljivosti, sije se u sramoti, a uskršava u slavi.«389 Dozovi u

pamet i riječi Paracelsusove,390 kako nastaje nadasve mirisavi

mošak! I ne zaboravi čudnovatu činjenicu da je od svih smrdeži

kolonjska vodica u prvom stadiju prerade najsmrdljivija.

Htio sam završiti poglavlje gornjim prizivom, ali ne mogu biti

miran a da prije toga ne opovrgnem klevetu koju tako često iznose

protiv kitolovaca, a koja bi se, u sukladnosti s nekim pogrešnim

mišljenjima, mogla prema onom što smo rekli o kitovima onog

Francuza, smatrati neizravno dokazanom. Na drugome mjestu u

ovoj knjizi već je opovrgnuta klevetnička izmišljotina kako je

kitolovački poziv gadan i prljav posao. Treba, naime, pobiti nešto

drugo: natucanje i šuškanje da svi kitovi zaudaraju. Da vidimo kako

je nastala ta crna ljaga.

Sudim da to pogrešno mišljenje potječe još iz onih vremena

kad su prve kitarice s Grenlanda stizale u London, prije više od

dvjesto godina. U ono doba, kao ni danas, ti kitolovci nisu topili

kitovo tustilo za samog putovanja, kako su to uvijek činili ribari s

južnih mora. Ne, oni su svježe tustilo razrezivali u sitne komadiće,

trpali ih kroz čepnicu u veliku burad i tako otpremali u svoju luku.

Drugačije se nije moglo, jer je sezona u tim ledenim predjelima vrlo

kratka, a i velike su oluje sprečavale svaki drugi postupak. A kakve

su bile posljedice? Kad bi otvarali štive i istovarivali ta kitovska

groblja u grenlandskom skladištu, sve bi zavonjalo kao na grobištu

kakva staroga grada koje ljudi prekopavaju da tu polažu temelje za

kakvo rodilište.

Djelomično nagađam da je ta zlobna kleveta na račun

kitolovaca možda isto tako nastala u vezi s onim holandskim

naseljem koje je nekoć postojalo na grenlandskoj obali, a zvalo se

Schmerenburgh ili Smeerenberg. Posljednjim se imenom služi i

389 Prva poslanica Korinćanima, XV, 42-43. — Prev. 390 Philippus Aureolus P. Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim

(1493.-1541.), njemački liječnik koji je na osnovi pučke medicine stvarao novu medicinu. Među njegovim bezbrojnim spisima nalazi se i rasprava o mošku, u kojoj

analizira osobine te tvari. Kinezi su već nekoliko tisuća godina znali za mošak

(mošus, bizam), onu mirišljivu mast koja se dobiva od moškovca. Korčulanin Marco Polo (1254.-1324.), prvi europski istraživač Istočne Azije, prvi je u svojim

putopisima opisao moškovca, ali je Paracelsus prvi objasnio kako mužjak izlučuje

mošak u trbušnoj kesici za vrijeme parenja. — Prev.

456

učeni Fogo von Slack u svome značajnom djelu »O mirisima«, koje

su smatrali glavnim priručnikom za ta pitanja. Kao što se vidi već po

samom imenu (smeer - mast, tustilo, salo; berg - brdo), to naselje

bijaše osnovano da bi holandski kitolovci imali neko mjesto gdje su

mogli rastopiti nagomilani tuk a da ga nisu morali otpremati kući, u

Holandiju, da ga ondje čvare. Tu je bila sva sila topionica, kotlova

za tustilo i spremišta za ulje, i kada su te topionice bile u pogonu, tu

se zacijelo nisu širili nikakvi miomirisi. No kod kitarica s Juga bilo

je sasvim drugačije. Posada takva broda ne utroši za topljenje tustila

ni pedeset dana na svom putovanju, koje traje možda i četiri godine,

a ulje koje je spremljeno u bačvama gotovo i nema nikakva mirisa.

A istina je da ni živi ni ubijeni kitovi nimalo ne zaudaraju ako ljudi

znaju kako treba postupati s tim tjelesinama; isto tako, nije moguće

kitolovca prepoznati po mirisu, kao što su ljudi u srednjem vijeku

tvrdili da Židova mogu njuhom otkriti. Ta kit i ne može inako nego

da odiše svježinom, kad je obično tako snažan i zdrav, jer se toliko

giba i kreće, i jer je uvijek na otvorenu, uvijek vani, premda, doduše,

izrijetka na zraku. Kažem vam da ulješurina repina, kad zavitla

zrakom, upravo miriše, kao kad svilena haljina na kakvoj otmjenoj

dami, namirisana moškom, zašušti pokraj vas u toplu salonu. A s

čime da usporedim miris ulješure, kad je tako golema? Zar taj dah

nije nalik na miris onoga čuvenog slona u kojega su kljove bile

ukrašene draguljima, a koji je sav odisao po smirni391 — onog slona

što su ga građani nekakva grada u Indiji izveli pred Aleksandra

Velikog, da mu iskažu čast?

391 Smirna ili mirha (latinski myrrha) — mirisava smola nekakva drveta s

Istoka. — Prev.

457

93. IZOPĆENIK

Svega nekoliko dana poslije našeg susreta s Francuzom,

dogodilo se nešto vrlo značajno jednome od najbeznačajnijih u

»Pequodovoj« posadi: tužan događaj što je urodio time da je nad

ljudima, koji su često bili tako razuzdano veseli, odonda neprestano

lebdjela prijetnja nekakva živog proročanstva o zloj sudbini koja bi i

njih jednog dana mogla snaći.

Na kitaricama se svi članovi posade ne ukrcavaju u čamce.

Nekoliko je mornara u pričuvi, a zovu ih »čuvarima«, i njihova je

dužnost da se brinu o brodu kad su čamci u potjeri za kitom. Ti su

»stražari« obično baš tako hrabri momci kao i u posadi lovačkih

čamaca. No ako se na brodu nađe poneko slabašno, nespretno ili

strašljivo čeljade, njega će onda zacijelo ubrojiti u »stražare«. Tako

je bilo i na »Pequodu« s onim malim crncem koji je imao nadimak

Pippin, ali su ga, skraćeno, svi zvali samo Pip. Jadni Pip! Već ste

čuli za nj, a zacijelo se još sjećate njegova sjetnoživahna tamburina

za one sablasne ponoći.

Pip i Popara bijahu po svojoj vanjštini nalik na dva konjica,

vranca i bijelca, što su, jednaka rasta i jačine, iako različite boje,

upregnuta u ista neobična kola. No dok je nesretni Popara bio po

prirodi tupoglav i mlitave pameti, dotle Pip, iako vrlo osjetljiv,

bijaše okretan, vedar i sjajan, sav prožet onom toplom, iskrenom,

srdačnom vedrinom i blistavošću štono je svojstvena njegovoj rasi,

koja se svakom blagdanu i svečanosti raduje jednostavnije i

neusiljenije nego bilo koja druga rasa. Svakom bi crncu bilo

najmilije kad bi kalendar imao tristo šezdeset i pet samih narodnih

blagdana i Novih godina. A ti, čitatelju, nemoj mi se podsmjehivati

što velim da je taj mali crnac bio sjajan, jer i sama crnoća ima svoj

sjaj i blistavilo. Pogledaj samo kako se sja ebanovina u kraljevskim

odajama. No Pip je volio život, svu sigurnost mirna života, te je

posao na brodu, pun uzbudljivih opasnosti i strahota, u koji se

nekako protiv volje zapleo, nadasve tužno prigušio njegovu vedrinu

i potamnio mu sjaj, premda, kako će se ubrzo vidjeti, onome što je

privremeno bilo u njemu tako prigušeno, bijaše predodređeno i

suđeno da se žalosno obavije čudnim neprirodnim plamenom, koji

ga je prividno deseterostruko jače osvjetljivao negoli prirodno

svjetlo njegova rodnog kraja Tollanda u Connecticutu, gdje je nekoć

458

oživljavao glazbene veselice na zelenim livadama i za skladnih

večernjih sutona svojim vedrim i zvonkim smijehom pretvarao

čitavo zaobljeno obzorje u tamburin obrubljen zvjezdanim

zvončićima. Tako je nekako i s draguljima: premda će dijamantni

privjesak najjačeg sjaja obješen o vrat plavih žilica živo blistati,

ipak, kad vam iskusan draguljar htjedne pokazati dijamant u njegovu

najizražajnijem sjaju, postavit će ga nasuprot tamne pozadine i tada

ga osvijetliti, ali ne sunčanom svjetlošću, već svjetlošću kakva

umjetnog izvora. Onda iz dragulja izbijaju pakleno veličanstveni

plameni odsjaji, onda taj dragulj zlokobna sjaja, koji je jednom bio

božanstveni simbol kristalnih nebesa, sliči kakvu dragulju što je

ukraden iz krune Kralja paklenoga. No, vratimo se našoj priči.

Dogodilo se te je za onog posla oko sive ambre Stubbov

stražnji veslač tako iščašio ruku da je za neko vrijeme bio posve

sakat, pa je privremeno na njegovo mjesto određen Pip.

Za prve vožnje sa Stubbom Pip je bio silno usplahiren, ali je taj

put sretno izmakao bližem dodiru s kitom, pa se uglavnom prilično

časno izvukao, premda ga je Stubb, koji ga za lova nije ispuštao iz

vida, poslije opominjao kako treba iznad svega potaknuti svoju

srčanost, jer bi mu često mogla ustrebati.

Pri drugom spuštanju, čamac je klizio za kitom, i kad je bačeni

harpun pogodio ribu, ona se kao obično zatrzala, te se tad slučajno

dogodilo da je trzaj zahvatio baš pod samo sjedište jadnog Pipa.

Iznenađen i prestravljen, Pip s veslom u ruci izletje iz čamca, i to

tako da ga je dio opuštena mrlina zahvatio po prsima, a on mu se

odupro, dok ga mrlin nije obmotao i najposlije ga povukao u more.

U istom je trenutku ranjeni kit pomamno pojurio naprijed, a mrlin se

brzo napeo, te se jadni Pip najednom našao sam u pjeni pritiješnjen

uz čamac, nemilosrdno povučen mrlinom koji ga je nekoliko puta

obavio oko tijela i vrata.

Tashtego je stajao na pramcu. Bio je pun lovačkog žara.

Prezirao je Pipa kao kukavicu. Trgnuo je nož iz korica i stavio

oštricu na mrlin, pa, okrenuv se Stubbu, uskliknuo: »Da

presiječem?« A pritom kao da je već pomodrjelo lice jadnog Pipa,

koji se gušio, jasno vapilo: »Presijeci, za ime Božje!« Sve je prošlo

u hipu, čitava zgoda zbila se u manje od pol minute.

— Da ga đavo...! Presijeci! — zaurla Stubb, i tako je bio kit

izgubljen, a Pip spašen.

Tek što se jadni mali crnac pribrao, sa svih strana zapljuštiše po

459

njemu povici i psovke. Stubb je mirno sačekao da se slegne ta

neslužbena bujica, a onda običnim glasom, kao poslovan čovjek, i

sve napol u šali, uze Pipa službeno prekoravati, a kad dokonča, poče

ga, poslužbeno, obasipati dobrim savjetima. Evo što mu je

uglavnom rekao: »Nemoj nikada skakati s čamca, Pip, osim...« —

no sve ostalo bilo je sasvim neodređeno, kao što su obično svi, pa i

najbolji savjeti. »Drži se čamca!« — to je prava lozinka svih

kitolovaca, ali ima slučajeva kad lozinka »Skači!« još više vrijedi. A

kad je Stubb primijetio da su njegovi savjeti odveć širokogrudni, te

bi Pip ubuduće mogao pokazati i suviše sklonosti za skakanje iz

čamca, okani se daljeg savjetovanja i završi svoja razlaganja

odrešitom zapoviješću:

— Drži se čamca, Pip, jer tako mi Gospoda! ako skočiš, ja te

više ne vadim! Upamti to! Zbog takvih kao što si ti ne možemo

gubiti kitove, jer bismo za jednog kita dobili trideset puta više nego

što bi nam platili za tebe u Alabami!392 Utuvi to u glavu, i da mi

nikad više nisi skočio iz čamca!

Time je Stubb možda indirektno natuknuo kako je čovjek,

premda voli svoga bližnjega, ipak samo životinja koja voli novac, pa

se ta njegova sklonost i suviše često ukrštava s njegovom

plemenitošću.

No svi smo u rukama bogova, i Pip je opet iskočio. Dogodilo se

to ko i onda, zbilo se baš kao i prvom zgodom, ali ga ovaj put mrlin

nije zahvatio, i kad je kit srnuo u bijeg, Pip je zaostao na pučini, kao

zaboravljeni kovčeg kakva putnika komu se žuri! I jao! Stubb se

držao riječi! Bijaše vedar, krasan dan. Tišina legla na blistavu

pučinu koja se, svježa i glatka, protezala naokolo sve do obzorja,

kao tanahan sloj zlata, iskovan do krajnje tankoće. Zibala se crna

Pipova glava kao svežanj crnih mornarskih uzlova. No ovaj se put

ne diže nož da presiječe mrlin kad je mali crnac tako neočekivano

pao u more. Stubbova leđa bila su nesmiljeno okrenuta prema

njemu, a ranjeni kit kao da je okrilatio. U tri minute između Stubba i

Pipa protezala se već čitava milja beskrajnog oceana. Tu nasred

debelog mora jadni je Pip okretao svoju kudravu, kovrčastu crnu

glavu prema suncu, drugome osamljenom izopćeniku, iako

najuzvišenijem i najsjajnijem.

392 Ropstvo je u SAD-u ukinuto tek poslije rata između sjevernih i južnih

država — 1865. — Prev.

460

Za mirna vremena iskusnu plivaču nije teško plivati na

otvorenu moru. Čovjek pliva tako lako kao da se vozi na kopnu u

mekoj kočiji s lakim oprugama. Ali strašna je ona samoća, strašna i

neizdržljiva. Biti sam samcat, u strašnoj koncentraciji, sred takva

bezdušna beskraja — o Bože, nema riječi koje bi to opisale!

Promatrajte samo mornare kad se sred mrtve tišine kupaju na

otvorenu moru, i vidjet ćete kako se drže svoga broda, plivaju oko

njega.

No, je li Stubb uistinu prepustio malog crnca njegovoj sudbini?

Nije, ili mu barem ne bijaše takva namjera. Jer brazdom koja je

ostajala iza njega plovila su još dva čamca, i on je bez sumnje

vjerovao da će vrlo brzo doći do Pipa i spasiti ga, premda, ruku na

srce, kitolovci baš i nisu u svim sličnim zgodama tako obazrivi

prema veslačima koji od straha zapadnu u takvu pogibao, a takve se

zgode često događaju. Gotovo svi kitolovci žigošu kukavicu

nemilosrdnim prezirom, baš kao u ratnoj mornarici i u vojsci.

Ali evo što se dogodilo: sa oba čamca, a da nisu ni opazili Pipa,

odjednom ugledaše nekoliko kitova sa strane, te odmah zaokrenuše i

pojuriše za njima, dok je Stubbov čamac za to vrijeme već toliko

odmakao i svi se njegovi ljudi zaokupili lovom, da se obzorje oko

Pipa sve očajnije širilo unedogled. Naposljetku ga je pukim

slučajem spasio sam naš brod, i od toga je časa mali crnac lunjao po

palubi kao lud, to jest ljudi su barem govorili da je šenuo pameću.

More je podrugljivo održalo na površju njegovo smrtno tijelo, ali je

utopilo besmrtnost njegova duha. No nije ga ugušilo posve. Čini se

da ga je povuklo u čudesne pradubine, gdje neznane sjene i oblici

praiskonskog života lunjaju amo-tamo pred bešćutnim očima, gdje

škrtac-vodenjak, po imenu Razbor, razastire svoje nagomilano

blago, i u toj radosnoj, bezdušnoj i uvijek mladačkoj vječnosti Pip je

gledao kako bezbrojni, svuda prisutni koraljni insekti ispod

beskrajnoga oceanskog svoda grade i dižu svoje goleme svjetove.

Gledao je nogu Božju na podnožniku razboja, i o tome govorio, i

zato su ga nazvali ludim. Nesmisao luda čovjeka ima svoj nebeski

smisao, i napuštajući sve zemaljske mudrosti čovjek se najposlije

vraća k nebeskoj misli, koja je u očima zemaljske mudrosti luda i

mahnita, i bilo dobro ili zlo, čovjek se tad osjeća slobodan,

ravnodušan, kao što je i njegov Bog.

Na kraju, nemojte Stubba suditi suviše strogo. Takve se nevolje

često događaju među kitolovcima, a u nastavku ove pripovijesti

461

vidjet ćete kakva je usamljenost i napuštenost mene snašla.

462

94. TIJEŠTENJE ŠAKAMA

Stubbov kit, kojega smo tako skupo platili, bio je kako treba

dovučen uz »Pequodov« bok, gdje su u redu posvršavani svi oni

radovi razrezivanja i izvlačenja na palubu o kojima smo već prije

opširno govorili, pa je i »heidelberška bačva« ili »spremnica« bila

ispražnjena.

Dok su neki izvršavali taj posljednji posao, drugi su odnosili

veće kace, tek što bi jedna bila napunjena vorvanjem, i kad je došlo

vrijeme, sav taj spermacet pomno se prerađivao prije nego što bi

dospio u»topionicu«, o kojoj ćemo uskoro imati prilike čuti nešto

više.

Vorvanj se dobrano bio ohladio i toliko stinuo, te kad sam sa

još nekolicinom sjeo uz veliku kadu koja je bila puna te tvari, opazih

kako se čudno nekako skrutila u grumene, koji su tu i tamo još

plivali u tekućem dijelu. Naš se posao sastojao u tome da je

gnječimo i mijesimo sve dok se opet sva ne pretvori u tekućinu.

Slatka i masna rabota! I stoga se ne smijemo čuditi što je vorvanj u

staro doba bio tako traženo kozmetičko sredstvo. Vorvanj tako

sjajno čisti i tako umekšava! Pošto sam nekoliko minuta držao ruke

u njemu, prsti mi postali kao jegulje i počeli se, da tako kažem,

zmijoliko uvijati i migoljiti.

Kad sam sjedio tu na palubi s podvijenim nogama, pod

modrinom vedra neba, odmarao sam se od tegotnog posla za

koloturnikom. Brod je tiho plovio, splasnutih jedara. I dok sam

umakao ruke u te meke, nježne kuglice što su se gotovo učas i

obilno drobile pod mojim prstima, ispuštajući sve svoje obilje kao

zrelo grožđe vino, i dok sam udisao netaknutu svježinu toga mirisa

koji je doista poput mirisa proljetnih ljubica — uvjeravam vas da

sam se tada osjećao kao nasred mirisave livade, te sam sasvim

zaboravio onu našu strašnu zakletvu. U toj neopisivoj mekoći i

mirisnoj svježini vorvanja sapirao sam sa svojih ruku i sa svog srca i

posljednji trag te zakletve. Gotovo sam povjerovao u onu

praznovjericu i bajku staroga Paracelsusa kako spermacet ima to

neobično svojstvo da ublažuje vatru bijesa. Dok sam se kupao u toj

blaženoj kupelji, osjećao sam se božanski oslobođen od svih

neprijateljstava, razdraženosti i svake zlobe.

Gnječi, gnječi, gnječi! Čitavo jutro stiskao sam taj vorvanj, sve

463

dok se gotovo i sam ne rastopih u njemu. Gnječio sam, sve dok me

nije zahvatila neka čudnovata mahnitost; opazih kako sam, i ne

znajući što radim, stiskao ruke svojih drugova, misleći da su one

nježne kuglice. Taj je rad u meni izazivao tako svesilne osjećaje

prisnosti, prijateljstva i ljubavi, da sam neprekidno stezao njihove

ruke, gledajući im ganutljivo u oči, kao da im želim kazati: »O

drugovi, mili moji, odbacimo svaku socijalnu nepravdu, utolimo

svaku mrzost i nenavidnost! Hajde, porukujmo se svi naokolo! Ne,

ne! svi zajedno, da srastemo jedni u druge. Stopimo se svi u pravo

mlijeko i vorvanj dobrote!«

O, volio bih da mogu mijesiti vorvanj zauvijek! Jer sad, poslije

mnogih i dugotrajnih iskustava, došao sam do spoznaje da čovjek

mora naposljetku smanjiti svoje želje, ili ih barem odvratiti od

nedostižive sreće: njegov ideal sreće ne smije ležati u nedokučivim

sferama umovanja ili maštanja, nego u onom što je blisko, u ženi, u

srcu, u svakidašnjici, u postelji, stolu, sedlu, ognjištu i zavičaju.

Sada, kad sam sve to shvatio, spreman sam dovijeka miješati te

»spremnice«. U noćnim svojim vizijama gledao sam duge redove

anđela u raju: svaki je zagnjurio ruke u velik ćup vorvanja.

*

Kad već govorimo o vorvanju, trebalo bi nešto reći i o tvarima

koje su s njim u vezi, pri pripremanju ulješure za tvorničku preradu.

Najprije dolaze takozvani »bjelaši« što ih dobivamo od onog

dijela ulješure koji se vretenasto suzuje, kao i od debljih komada

repnih peraja. To su žilavi komadi, izukrštani tvrdim tetivama —

snop mišičavih žila — komadi u kojima ipak ima još malo ulja.

Pošto s kita oderu »bjelaše«, najprije ih rasijeku u pravokutne

prenosive komadine, a tek ih onda nose na sitno sjeckanje. Ti su

»bjelaši« nalik na blokove berkshirskog mramora.

»Kolači s grožđicama« — tako nazivaju komade mesa koji su

tu i tamo prirasli uz masnu »ponjavu« i koji često uvelike utječu na

samu masnoću. Na pogled su neobično svježi, tečni i lijepi. Kao što

im već ime kaže, neobično su živih i šarenih boja, prugaste bijele i

zlaćane podloge, išarani mrljama najtamnijega grimiza i purpura. To

su grožđice od rubina na limunu. Ma koliko se činilo ludo, vjerujte

mi, teško je čovjeku da ne zagrize u takav kolač. Priznajem da sam

se jednom prilikom odšunjao iza prednjeg jarbola i ondje ga kušao.

464

Imao je takav okus kakav bi, vjerujem, imao kotlet odrezan s butine

kralja Luja Debelog,393 uzimajući da su ga ubili odmah nakon

svršetka bogate lovne sezone, baš prvog dana lovostaje, i da se ta

bogata lovna sezona poklapala s obilatom berbom u champagneskim

vinogradima.

Postoji još nekakva nadasve čudnovata tvar koja se dobiva za

tog posla, no i sam uviđam da bi bilo vrlo teško kad bismo je htjeli

točno opisati. Kitolovci je zovu »kidljiva pređa«. Osebujno ime, ali

priroda te građe upravo je takva. Ta je tvar neobično gnjecava i

vlaknasta, a obično se nalazi, u stisnutom obliku, u kacama u kojima

su mornari dulje vremena mijesili vorvanj i onda ga pretakali u

bačve. To su, po mom sudu, čudesno tanke, poraskidane membrane,

koje su bile prirasle uz unutrašnje stijenke »spremnice«.

»Kreljušt«, takozvani gurry, izraz je kojim se uglavnom služe

samo lovci običnih kitova, ali ga ponekad upotrebljavaju i lovci

ulješura. Označuje crnu, ljepljivu tvar koju ribari stružu s leđa

običnog ili grenlandskog kita, pa su tom tvari izlijepljene palube

svih onih kitarica koje polaze u lov na tu neplemenitu vrstu

levijatana.

»Čaporci«. Tu riječ, iako nije izravno uzeta iz rječnika

kitolovaca, ali kako su je oni usvojili, moramo spomenuti.

Kitolovčev »čaporak« kratka je, čvrsta traka žilave tvari, izrezane iz

ušiljenog kraja levijatanove repne peraje. Taj »čaporak« ima

prosječnu debljinu od jednog palca, a velik je otprilike kolik željezni

dio na motiki. Postrance vučen preko zauljene palube, djeluje poput

kožnog otirača, te svojim neshvatljivim glađenjem kao nekom

čarolijom odnosi svu nečistoću.

No, kad biste se htjeli uputiti u sve te tajanstvene stvari, bilo bi

najbolje da.siđete u prostoriju za tustilo, da se opširno porazgovorite

s ljudima koji ondje rade. Već smo spomenuli kako su na tom

mjestu u štivi spremali »ponjave« tustila, pošto su ih ogulili s

ulješurine tjelesine i izvukli na palubu. A kada dođe vrijeme da se

sve to razreže na komade, taj je prostor mjesto strahota za svakog

novaka, a pogotovu noću. S jedne strane, koja je osvijetljena

tmurnim sjajem fenjera, ostavljeno je prazno mjesto, gdje će ljudi

raditi. Silaze obično po dvojica: čovjek s kopljem i ostvama i njegov

drug s oštrom lopatom, koju zovu i ošljača. To je koplje nalik na

393 Francuski kralj Louis VI Debeli (1081-1137). — Prev.

465

brodsku čaklju, a ostve na mornarsku kljuku. Čovjek ostvama

zabode u jednu »ponjavu« tustila, pa je pridržava da ne klizi kako se

brod ljulja i naginje. Za to vrijeme čovjek s lopatom stoji na samoj

»ponjavi« i okomito je siječe u komade za »konja«394. Ta je lopata

naoštrena kao britva, a čovjek koji njome barata bosonog je, te će

»ponjava« pod njim katkad neizbježno kliznuti čas na jednu, čas na

drugu stranu, kao saone po klisku snijegu. Ne smijete se, dakle,

čuditi ako njome ponekad odsiječe sebi ili svome drugu koji nožni

prst. Nožni su prsti velika rijetkost među veteranima u tome poslu.

394 Objašnjenje u tekstu na kraju sljedećeg poglavlja. — Prev.

466

95. MANTIJA

Da ste stupili na palubu »Pequoda« u vrijeme razudbe kita i

pošvrljali do blizu motovila, posigurno znam da biste u najvećoj

radoznalosti gledali u vrlo čudnovat i zagonetan predmet koji je

ležao duž izljevka u zavjetrini. Ni onaj čudesni zdenac u kitovoj

glavurdi, ni golemost njegove izvađene donje čeljusti, pa ni sama

bajoslovna njegova simetrična repina — ništa vas ne bi toliko

iznenadilo koliko ma i letimičan pogled na onaj nerazjašnjivi čunj,

viši od kakva žitelja iz Kentuckyja, a s promjerom podnožja većim

od jedne stope, crn poput Yoja, Queequegova kumira od ebanovine.

Uistinu i jest kumir, odnosno predmet nalik na kumir iz starih

vremena. Sličan je idolu kakav je nađen u skrovitim lugovima

judejske kneginje ili kraljice Maahe, koju je potonji kralj Asa

svrgnuo jer se klanjala tome idolu: »I on svrgnu Maahu s vlasti, jer

je načinila idola u lugu; i Asa izlomi idola i sažeže ga na potoku

Kedronn« — kao što nam to maglovito spominje poglavlje Prve

knjige o Kraljevima.395

Pogledajte mornara kojeg zovu »rezač«, a koji sada prilazi i uz

pomoć dvojice drugova prti na leđa »grandissimusa«, kako kitolovci

zovu taj čunj, pa zgrbljenih ramena posrće dalje, kao grenadir koji

nosi mrtva druga s bojišta. Stavivši ga na kašteo, on nastavlja da

valjkasto skidati njegovu tamnu navlaku kao afrički lovac kožu s

udava. Zatim kožu posuvraćuje poput nogavica od hlača, pa je

nateže da joj promjer postane gotovo dvostruk, i naposljetku je

dobro ispruženu vješa o sartije da se suši. Uskoro je skidaju i

skraćuju s kraja za tri stope; zarezavši tri otvora za ruke i za glavu s

drugog kraja, rezač je navlači na sebe. »Rezač« sada stoji pred vama

odjeven u službeno ruho svoga zvanja. Već samo to ruho,

uobičajeno u njegovu staležu od pamtivijeka, zaštitit će ga pri

čudnom obavljanju njegove službe.

Njegov se posao sastoji u tome da nasitno isjecka one

duguljaste trake tustila za kotlove, postupak koji se obavlja na

395 Kraljica Maaha (Maachah) klanjala se simbolu muške snage i plodnosti. U

Judeji, i u mnogim drugim krajevima Istoka, bio je taj kult veoma rasprostranjen.

Kralj Asa (929.-873. prije Krista) progonio je pristaše toga kulta i borio se protiv

idolopoklonstva. — Prev.

467

čudnom drvenom konju što je krajem usađen u brodski rubnjak, a

isjeckano tustilo pada u veliku bačvu pod njim, brzo kao listovi

papira sa stola zanesena govornika. Odjeven u svečanu crninu,

stojeći na istaknutu uzvišenju, zadubljen u listove Biblije — kakav li

bi kandidat za nadbiskupa bio taj rezač, kakav divan papa!396

396 »Listovi biblije, listovi biblije!« Tako časnik neprestano dovikuje rezaču:

tim ga riječima opominje neka pripazi da mu kriške budu što tanje, jer će se tako

posao čvarenja ubrzati, više ulja dobiti, a i sama kakvoća ulja možda će biti bolja. —


468

96. TOPIONICA

Za američku kitaricu nisu njene vanjske oznake samo njeni

dignuti čamci, nego i njena topionica. Ona, kao sastavni dio takva

potpuno uređena broda, svojim vrlo solidnim zdanjem čudno

odudara od hrastovine i konopa: kao da su s kopna dovukli na

palubu kakvu ciglanu.

Topionica je smještena između prednjega i glavnog jarbola, na

najprostranijem dijelu palube. Drvene su grede odozdo neobično

jake, kadre izdržati teret solidne građe od opeka i kreča, široke deset

na osam, a visoke pet stopa. Temelji toga zida ne prodiru u samu

palubu, ali su sa svih strana dobro utvrđeni teškim željeznim

kukama, pričvršćenim dolje za drvene grede. Sa strane je topionica

ograđena drvetom, a odozgo pokrivena velikim, nakoso spuštenim

pokrovom. Podignemo li pokrov, vidjet ćemo dva velika kotla, a u

svaki može stati po nekoliko bačava. Kad kotlovi nisu u uporabi,

održavaju ih u uzornoj čistoći. Ponekad ih uglađuju masnikom397 i

pijeskom dok se iznutra ne sjaje kao srebrne kupe. Za vrijeme noćne

straže poneki će se okorjeli, stari mornari zavući u te kotlove i

smotati se ondje da malo prodrijemaju. Kad su zaposleni čišćenjem,

po jedan čovjek u svakom kotlu, bokom uz bok, preko tih željeznih

usnica vode se mnogi povjerljivi razgovori. To je mjesto i za

dubokoumna matematička razmišljanja. Baš u lijevom kotlu

»Pequoda« prvi put sam opazio značajnu činjenicu, sve marljivo

stružući oko sebe svojim pjeskovitim sapunom — činjenicu da u

geometriji sva tijela koja kruže po cikloidi398, na primjer moj sapun,

padaju na dno u istom vremenskom razmaku sa bilo koje točke.

Izvuče li se ložište s prednje strane talionice, vidi se s te strane

goli zid, kroz koji prolaze dva željezna ždrijela peći, baš ispod

samih kotlova. Na tim se ždrijelima nalaze teška željezna vrata.

Veliki jar od vatre ne može se širiti po palubi, jer je čitava drvena

ograda obložena plitkim rezervoarom, u koji se, straga, kroz

nekakav tunel nadolijeva voda, kad god se ona ispari iz rezervoara.

397 Masnik ili steatit (engleski soapstone), gnjecav mineral talkasti liskun, vrsta

milovke. — Prev. 398 Cikloida ili točkanica — krivulja što je u obliku niskog luka opisuje

stanovita točka nekog kruga koji se kotrljanjem, bez klizanja, kreće ravnom linijom.

— Prev.

469

Nema nikakvih vanjskih dimnjaka, i dim izlazi izravno iz stražnjeg

zida. A sad da se malo vratimo.

Bilo je oko devet sati uvečer kad su »Pequodovu« topionicu

prvi put na tom putovanju stavili u pogon, a Stubbu je bilo

povjereno da nadgleda taj posao.

— Sve spremno? Onda naprijed! Kuharu, potpali vatru! Nije

bilo teško, jer je stolar za čitava putovanja trpao strugotine u te peći.

Treba spomenuti i to da se vatra u topionici neko vrijeme mora ložiti

drvima. Poslije se drvo ne upotrebljava, osim zato da bi gorivo što

prije i što jače gorjelo. Pošto je mast iscijeđena, oni prhki i

smežurani komadi tustila koji se zovu »ostaci« ili »čvarci«, sadrže

još znatne količine uljevite masnoće. I ti »čvarci« služe kao gorivo.

Poput kakva debelog mučenika koji gori kao živa baklja, ili

čovjekomrsca koji sam sebe izjeda, jedanput upaljen kit nadomješta

gorivo te izgara vlastitim tijelom. Volio bih da izjeda i svoj vlastiti

dim! Taj dim naime strašno guši, a moraš ga udisati, i ne samo to,

već u njemu moraš neko vrijeme i živjeti. Ima neizrecivo okrutan

hinduski zadah, poput dima što se teško povija oko pogrebnih

lomača. Vonja poput lijevog krila na Sudnji dan399, i podsjeća te na

pakao.

O ponoći je topionica bila već u punom pogonu. Kostur smo

već bili bacili u more i razapeli jedra. Vjetar je osvježavao, a na

oceanu sastavila se gusta, divlja tama. No taj su mrak razdirali

bijesni plamenovi koji su tu i tamo probijali kroz čađave šljuke i

osvjetljivali i najviši konop brodske snasti, kao ona čuvena grčka

vatra400. Brod u plamenu plovi morem kao da nemilosrdno hrli za

nekim osvetničkim pothvatom. Tako su katranom i sumporom

natovareni brodovi smjelog Hidranina, Kanarisa401, izlijećući iz

svojih ponoćnih luka, s velikim vatrenim zastorima umjesto jedrilja

nasrtali na turske fregate i obavijali ih požarom.

Pošto su skinuli pokrov s topionice, zaplamsa velika vatra u

ognjištu. Na tom su pokrovu sada stajale divlje spodobe poganskih

399 Prema biblijskoj priči, grešnici će na Sudnji dan biti svrstani s lijeve strane.

— Prev. 400 Lako upaljiva eksplozivna mješavina sumpora, kučine, smole sa žeženim

vapnom i zemnim uljem. Gori i na vodi. U Srednjem vijeku zapaljivahu njome brodove. Prvi put se spominje godine 360. za Konstantina Velikog. Po svoj prilici

potječe iz Kine. — Prev. 401 Odvažni grčki pomorac s otoka Hidre kod Korinta. — Prev.

470

harpunaša, koji su na svim kitaricama uvijek i ložači. Golemim

račvastim motkama bacali su velike komade tustila koje je cvičalo u

uzavrele kotlove, ili bi čarkali vatru, sve dok zmijoliki plamenovi ne

bi izbijali kroz vrata prijeteći njihovim nogama. Dim je sukljao u

zlokobnim sivim oblacima. I kako god se brod valjao i naginjao sad

naprijed ili unazad, sad opet ustranu, tako se i uzavrelo ulje

nestrpljivo bacalo, kao da ne može sačekati da im prsne u lice.

Nasuprot vatrenim ždrijelima topionice, s kraja prostranog podnožja

ognjišta, nalazio se vitao, koji je mornarima od straže služio kao

počivaljka. Tu bi lijegali kad ne bi bili ničim drugim zaposleni,

piljili bi u vatreni žar dok im se oči ne bi gotovo ispekle u glavi. U

hirovitom plamsanju razbuktalog ognja ocrtavala se čađom i znojem

ogaravljena lica s raskuštranim bradama i sa zubima koji se

bjelasaju i odudaraju svojim barbarskim sjajem.

Dok su jedni drugima pričali svoje bezbožne pustolovine i sve

te jezive priče kazivali s nehajnom veselošću; dok se njihov

prostački grohot uzdizao i razlijegao oko njih kao što su na mahove

plameni jezici lizali iz peći; dok su tu i tamo harpunaši mahnito

lomatali svojim vilama i crpaljkama ispred peći; dok je vjetar i dalje

zavijao, more se uspinjalo, brod stenjao, zaranjao pramcem i

nepokolebljivo vukao svoj crveni pakao sve dalje i dublje u crnu

tminu mora i noći, te prezrivo mrvio bijele kitove kosti u svome

ždrijelu i opako ih ispljuckivao na sve strane — »Pequod« je, krcat

divljaka i pun vatre, sažižući mrtvu tjelesinu i jureći kroz tu crninu

mraka, bio kao utjelovljena slika i prilika duše svoga sumanutog

zapovjednika.

Tako mi se činilo dok sam stajao za kormilom i nijemo, duge

sate, upravljao put toga plamenog broda po moru. Obavijen za to

vrijeme tamom, još sam bolje vidio crvenilo, mahnitost i sablasnost

drugih. Kako su mi neprestano lebdjele pred očima te đavolske

spodobe, izvijajući se dijelom iz dima, a dijelom iz plamena, taj je

prizor u mojoj mašti stvarao slična priviđenja tek što me počeo

svladavati drijem, kako to uvijek biva kad sam na kormilu na

ponoćnoj straži

A te mi se noći dogodilo nešto osobito čudno što ni poslije

nisam nikad mogao sebi protumačiti. Trgnuvši se iz kratkotrajna

drijemeža bio sam jezivo svjestan nekakva kobnog zla. Držak

kormila, načinjen od kitove čeljusti, udarao me u rebra kako sam se

na nj bio naslonio, dok mi je u ušima brujao prigušen šum i lepet

471

jedara koja su upravo počela podrhtavati na vjetru. Znao sam da su

mi oči otvorene i da nesvjesno pokušavam prstima još jače rastvoriti

vjeđe. No unatoč svemu tome, nisam vidio pred sobom kompasa da

po njemu upravljam brodom, premda mi se činilo da sam čas prije

pogledao u kartu pri mirnom svjetlu kompasne svjetiljke. Preda

mnom kao da se vijala sama mračna magla, koju bi ovda-onda

razdirali sablasni odsjevi crvenila. Svega me obuzimao osjećaj da taj

streloviti predmet ili korab na kojem stojim ne stremi i nije

upravljen prema nekoj luci, nego da bježi od svih luka i ostavlja ih

iza sebe. I mnome sasvim ovlada nekakav čudan ali jak osjećaj kao

da je smrt blizu. Grčevito dohvatih držak na kormilu, ali mi se luda

misao usadila u mozak da je to svračilo ili taj držak nekako, kao

nekom čarolijom, okrenut. Bože, što se to događa sa mnom,

pomislih. Gle, za ovo nekoliko časaka što sam drijemao, ja sam se

okrenuo, i sad sam pred sobom gledao krmu, leđima okrenut prema

pramcu i kompasu. Mahom se okrenuh, upravo u posljednji čas da

spriječim da brod ne udari u vjetar, a to bi ga po svoj prilici

izvrnulo. O, kako mi je onda odlanulo, kako li sam bio sretan i

zahvalan što sam zbacio sa sebe tu noćnu moru i umaknuo kobnoj

nesreći!

O, čovječe, ne gledaj odveć dugo u sjaj rasplamsale vatre!

Nemoj nikada sanjariti kad stojiš za kormilom! A kompasu nikad ne

okreći leđa! Prihvati čvrstom rukom kormilo tek što samo malo

trzne! Ne vjeruj sjaju umjetne vatre kad crvenim žarom čara

sablasne odsjeve po svemu oko tebe! Već sutra, kad grane sunce,

nebo će se razvedriti, a ona ista lica, koja su se tako đavolski cerila u

odsjevu krvavog ognja, prikazat će ti se u jutarnjoj svjetlosti u posve

drugom ili barem nježnijem vidu. Slavno naše zlatno i sretno sunce,

jedino istinsko svjetilo — jer sva su druga svjetila pusta laž i

obmana!

Sunce nam ne skriva Dismal Swamp402 u Virginiji, ni prokletu

rimsku Campagnu, ni beskraj Sahare, niti sva ona pusta prostranstva

od mnogo milijuna milja pustoši i nevolje pod mjesecom. Ne skriva

ni ocean, koji je mračna strana naše zemlje i pokriva dvije trećine

njene površine. I stoga smrtnik u komu ima više radosti i veselja

402 Tužna močvara u Virginiji i Sjevernoj Carolini u Melvilleovo se doba

prostirala na 64 km dužine i 40 km širine, ali je danas dobrim dijelom isušena i

obrađena. I rimska je Campagna danas plodna. — Prev.

472

nego bola i jada ne može biti iskren, on je neiskren ili nerazvijen.

Isto je tako i s knjigama. Najiskreniji od svih ljudi bio je Čovjek

patnje, najiskrenija od svih knjiga jesu Izreke Salamunove, a

Propovjednik403 kaljeni je čelik bola. »Sve je taština.« Sve. Taj

svojeglavi svijet još nije naučio cijeniti nekršćansku mudrost

Salamunovu. Ali onaj koji izbjegava bolnice i tamnice i brzo prolazi

kroz groblje, a radije govori o kazalištu nego o paklu te Cowpera,

Younga, Pascala i Rousseaua404 naziva šačicom bolesnih jadnika i za

čitava svoga lakoumnog života sudi da je samo Rabelais405 mudar i

zato veseo — taj čovjek nije sposoban sjesti na nadgrobne ploče, i

zajedno s veličanstvenim Salamunom skidati sa njih zelenu, vlažnu

plijesan.

Pa i Salamun kaže: »Čovjek koji skreće s puta razbora, počivat

će (dakle još za života!) u zboru mrtvih.«406 I stoga se ne predaj sav

vatri, jer će te izmijeniti, umrtviti, kao što je i mene onda umrtvila.

Ima jedna mudrost koja se zove bol, ali postoji i bol koja je ludost.

No u srcima nekih ljudi ugnijezdio se ketskilski407 orao, koji može

ponirati i u najmračnije gudure i opet se uzdići i nestati u sunčanim

beskrajima. No i onda kad ponire zauvijek u te gudure — one su u

planinama, i tako se orao, i kad se najdublje spusti, opet nalazi

visoko nad svim ostalim pticama u dolini, ma kako se visoko one

vinule.

403 Ime biblijske knjige iz Starog zavjeta. — Prev. 404 William Cowper (1731.-1800.), engleski pjesnik, preteča engleske

romantike. Edward Young (1683.-1765.), engleski pjesnik, pjevao o smrti i o »životu onkraj groba«. Blaise Pascal (1623.-1662.), francuski matematičar i filozof; protivnik

isusovaca. Jean Jacques Rousseau (1712.-1778.), slavni francuski književnik i

društveni reformator koji je propovijedao povratak prirodi i tvrdio da je čovjek po prirodi dobar, samo ga je društvo pokvarilo. Njegovim se djelima nadahnjivao s jedne

strane francuski romantizam, a s druge Revolucija. — Prev. 405 Francois Rabelais, slavni francuski satirik i humorist iz 16. stoljeća. — Prev. 406 Izreke Salamunove, XXI, 16. — Prev. 407 Catskill Mountains, gorje u SAD-u, dio Alleghenskih planina, s vrhovima

iznad 4000 m. — Prev.

473

97. SVJETILJKA

Da ste od »Pequodove« topionice pošli do kaštela, gdje su

spavali oni koji nisu imali dužnost da budu na straži, zacijelo biste

načas pomislili da ste stupili u neko rasvijetljeno svetište u kojem

počivaju kanonizirani kraljevi i savjetnici. Ležali mornari u svojim

hrastovim trouglastim grobnicama ili nišama, nijemi kao mramorni

kipovi, a dvadesetak svjetiljaka obasjavalo im zaklopljene oči.

Za mornare trgovačkih brodova ulje je veća rijetkost nego

kraljičino mlijeko. Njihova je običajna sudbina da se odijevaju u

mraku, da jedu u mraku i da kroz tminu posrću do svoje slamnjače.

No kitolovac, kao što traži hranu za svjetlo, tako i živi sred svjetla.

Od svoga ležaja načini Aladinovu svjetiljku i u nju liježe, te i usred

najmračnije noći gori vječna svjetlost u crnoj trupini brodskoj.

Pogledaj s kojim mirom kitar nosi čitavu rukovet svjetiljaka —

često samo stare boce i bočice — do bakrenog hladnjaka topionice,

da ih tu napuni, kao vrčeve piva iz bačve. Najčešće pali ulje, u

njegovu neprerađenom i stoga nepokvarenom stanju — tekućinu

kakvu na kopnu ne upotrebljavaju ni za astronomske naprave. To je

ulje blago i sočno, kao rani travanjski maslac. Kitolovac ide u lov,

sam traži i namiče to ulje, želi biti siguran da je svježe i

nepokvareno, kao što putnik u preriji sam sebi lovi divljač za hranu.

474

98. SPREMANJE ULJA I VELIKO ČIŠĆENJE

Već smo opisali kako s jarbola već izdaleka najavljuju velikog

levijatana, kako ga gone po vodenim pustopoljinama, kako ga

ubijaju po udolinama morskih prostranstava, odvlače ga uz bok

broda i glavu mu skidaju. Govorili smo vam kako njegov veliki

podstavljeni ogrtač pripada onom koji ga je usmrtio, kao što je

krvnik nekoć imao pravo na odjeću smaknute žrtve. Čuli ste kako

rasječena tjelesina najposlije dospijeva u kotlove i kako vorvanj, ulje

i kost ostaju pošteđeni od vatre, baš kao Šadrah, Mešah i

Abednego408. A sada nam još preostaje završiti posljednje poglavlje

ovog opisa, i prikazati — ne, nego opjevati! — romantično

pretakanje ulja u bačve i spremanje u štivu, gdje se levijatan

ponovno vraća u svoje rodne dubine, ploveći kao i prije ispod

morske površine; ali jao! da nikad više ne izroni iz vode, da nikad

više ne mlaza!

Dok je ulje još toplo, lijevaju ga, poput vrućeg punča, u

šestorke409, i dok se brod možda valja i posrće u mrkloj noći, mornari

guraju te goleme bačve, obrću ih s kraja na kraj, a gdjekad takva

velika bačva opasno klizne preko kliske palube kao da se odronio

brijeg. Naposljetku sve bačve stoje na svom mjestu, i onda svi

nabijaju obruče: kuc, kuc! — maljicom po potuku410, svi udaraju i

kuckaju po kacama, i svaki mornar ex officio411 postaje bačvar.

Kad je napokon i posljednja pinta ulja salivena u bačvu i sve

ohlađeno, onda se otvaraju veliki pokrovi, razjapljuju se grotla što

vode u utrobu broda, i bačve se puštaju na svoj konačni počinak.

Kad završe taj posao, mornari ponovno stavljaju pokrove na grotla i

zatvaraju ih hermetički, kao da zaziđuju vrata nekakve izbe.

To je možda najznačajniji događaj u lovu na ulješure. Danas

mlazovi krvi i ulja poplavljuju palubu na najsvetijem i zabranjenom

mjestu broda, na kasaru, bezobzirno se i surovo gomilaju komadine

408 Židovi Šadrah, Mešah i Abednego — kako se kazuje u Knjizi proroka

Danijela (III, 12-30) — nisu se klanjali idolu babilonskoga kralja Nebuhodnecora

(Nabuhodonozora), pa su bačeni u peć da izgore, ali su ostali živi i čitavi. — Prev. 409 Bačva od 6 akova — mjera za tekućinu (56,589 litara). — Prev. 410 Drvo kao klin što ga bačvar meće na obruč, pa udara u njega maljicom kad

nabija i pokuckuje obruč. — Prev. 411 Po službenoj dužnosti. — Prev.

475

ulješurine glave, svuda naokolo leže hrđom pokrivene bačve, kao na

dvorištu kakve pivovare, rubnjaci su čađavi od dima iz topionice,

mornari se vrzmaju po palubi omašteni uljem, čitav brod kao da se

pretvorio u jednoga jedincatog golemog levijatana, a silna buka

zaglušuje svu posadu.

No dan-dva nakon toga, kad se osvrnete oko sebe i naćulite uši

na tome istom brodu, zakleli biste se, kad biste zanemarili one

kitolovačke čamce i topionicu na palubi, da se vozite na kakvu

spokojnu trgovačkom brodu kojim upravlja zapovjednik koji osobito

strogo pazi na red i čistoću. Nerafinirano spermacetsko ulje ima

svojstvo da sve čisti. Stoga paluba nije nikad tako bijela kao nakon

posla što ga kitolovci zovu »uljarskom rabotom«. Osim toga, od

pepela spaljenih kitovih »čvaraka« pravi se nekakva smjesa koja

skida svaku prilijepljenu mrvicu što je još negdje zaostala. Ljudi s

velikim marom prolaze pokraj rubnjaka, obnavljaju ga punim

čabrovima vode i krpama dok opet ne zasja u potpunoj čistoći. Čiste

se od čađe četkama svi donji dijelovi snasti. Pomno se čisti i sklanja

i sav pribor koji je bio u upotrebi. Veliki se pokrov čisti i struže i

ponovno stavlja na topionicu, i tako su oba kotla kao i prije posvema

skrivena. Nigdje više nijedne bačve, a svi konopi lijepo smotani u

kutove gdje se ne vide. I kad se zajedničkim marnim nastojanjem

gotovo sve posade najposlije završi sav taj posao, onda se sami

mornari okrenu prari i dotjerivati od glave do pete. Naposljetku

izlaze na čistu palubu, svježi i svi zažareni kao mladoženje koji su

istom došli iz najubavije Holandije.

Odjekuje bat njihovih veselih koraka kad po dvojica i trojica

pošetaju palubom i bezbrižno čavrljaju o salonima, kanapeima,

sagovima i skupocjenim tkanjima, pa sve smišljaju kako bi prekrili

palubu, kako bi i samo jarbolje okitili zavjesama, i ne protive se da

im se za mjesečine servira čaj na verandi kaštela. Samo i natuknuti

tim namirisanim mornarima nešto o vorvanju, kostima ili kitovu

tuku, bila bi gotovo smjelost. Ta oni sada i ne znaju što te riječi

znače! Otale, i dodajte nam ubruse!

No upamtite: ondje gore, navrh triju jarbola, stoje tri čovjeka i

netremice zure u daljinu neće li ugledati druge kitove. Ako ih ulove,

neizostavno će opet uprljati te stare hrastove grede i poprskati ih

barem malim masnim mrljama. Da, da, često se dogodi da nakon

najtežeg neprekidnog rada koji ne zna za noć ni odmor, nakon muke

od devedeset i šest sati, tek što se vrate svojim čamcima, gdje su im

476

natekli zglobovi od veslanja čitava dana duž ekvatoru, i tek što stanu

na palubu — odmah počnu potezati teške lance, okretati glomazni

vitao, i rezati i sjeći — jest, tako je to — te se posve oznojeni

ponovno guše u dimu i dvostrukom žaru ekvatorskog sunca i

ekvatorske vrućine iz topionice. Nerijetko se događa da nakon svega

toga rada, kad su napokon pošli očistiti i dotjerati svoj brod, da bude

bez ikakve mrlje, kao kakva mljekarnica — o, koliko se puta dogodi

da jadnici baš u času kad zakopčavaju svoje čiste košulje, opet

začuju otegnuti zov »Evo je, mlazâ!« te skaču i jure prema

čamcima, da nanovo zametnu hajku za drugim ribakom i da sva ta

rabota započne iznova! O, prijatelji, to znači ubijati čovjeka! Ali

takav je život. Jer tek što smo mi bijedni smrtnici nakon duge muke

iscijedili iz grdosijske tjelesine ovog svijeta poneku dragocjenu kap

vorvanja te saprali sa sebe svu prljavštinu i nečistoću i privikli se da

živimo u čistom svetištu duše — kadno već začujemo kako ječi

znani zov »Evo je, mlaza!« — i u daljini već bjelasa sablasni mlaz, i

mi već dižemo jedra i ponovno krećemo u borbu protiv jednoga

novog svijeta, i ponovno prolazimo kroza stara iskustva ranijeg

života.

O, metempsihozo!412 O, Pitagoro413, koji si u suncem obasjanoj

Grčkoj umro prije dvije tisuće godina i bio tako dobar, mudar i blag!

Za svoga prošlog putovanja plovio sam s tobom duž peruanske

obale, i — lud kakav jesam — učio tebe, priprosta novaka, kako se

upleću dva konopa!

412 Seljenje duše nakon smrti jednog tijela u neko drugo tijelo (po budističkom

vjerovanju). — Prev. 413 Pitagora (oko 582.-500. prije Krista), grčki filozof, matematičar i vjerski

reformator. — Prev.

477

99. DUKAT

Već smo rekli kako se Ahab običavao šetati po kasaru između

kompasnog stalka i glavnog jarbola, no bilo je toliko toga da se

pripovjedi te nismo stigli spomenuti kako bi za te šetnje utonuo u

duboke misli i prije svakog zaokreta zastao i nekako se čudno

zagledao u bilo koji predmet pred sobom. Kad bi stao pred

kompasnim stalkom, zurio bi u onu oštru iglu, a pogled bi mu

sijevnuo kao sulica, čvrsto usmjeren svome cilju. I nastavivši šetnju

zaustavio bi se opet pred glavnim jarbolom, a onaj isti prikovan

pogled, uperen na ondje prikovani zlatnik, imao je kanda istu

prikovanu čvrstoću, samo što se u njemu odražavala nekakva divlja

žudnja, ako ne i uzdanje.

No jednog jutra, kad je prolazio pokraj prikovanog zlatnika,

Ahabu kao da su iznova, kao nikad prije, privukle pažnju one čudne

figure i natpisi urezani u onaj dukat, i kao da sada prvi put počinje

sebi na neki suludi način tumačiti njihovo skriveno značenje. A u

svim stvarima leži neki skriveni smisao, jer bi inače bile bezvrijedne

i besmislene, i čitav svijet ne bi bio ništa drugo do pusta

bezvrijednost, prazan simbol koji ne služi ni za što nego da se, kao

što to čine s brežuljcima oko Bostona, prodaje na tovare, da se njime

zatrpaju močvare u Mliječnoj stazi.

Taj je dublon ili dukat bio od najčistijeg, djevičanskog zlata,

iskovanog negdje u srcu veličajnih gudura, odakle se na istok i na

zapad preko zlatnog pijeska ruše izvorne vode više nego jednog

Paktola.414 Premda je taj dukat bio prikovan usred zahrđalih

željeznih kuka i pozelenjelih bakrenih klinova, ipak je sačuvao čist i

netaknut sjaj iz Quita.415 Mada je bio izložen usred divlje posade, i

premda bi duge crne noći pogodovale svakome tko bi mu se

približio da ga ukrade, u osvitu sunca uvijek bi se našao na istome

mjestu na kojem je bio kad je sunce zalazilo. Bio je, naime,

ostavljen postrani i posvećen cilju koji je izazivao strahopoštovanje.

Ma kako ti mornari bili pohlepni, svi do jednog poštovali su ga kao

414 Paktol, rijeka u drevnoj Lidiji, čuvena sa svoga zlatonosnog pijeska. —

Prev. 415 Quito, glavni grad južnoameričke republike Ecuador. Dublon, nekadanji

španjolski krupni zlatnik, a kasnije zlatnik kovan u različitim zemljama Iberoamerike.

— Prev.

478

nekakav simbol, talisman Bijeloga kita. Za dosadne noćne straže

razgovarali su ponekad o tom dukatu i u čudu se pitali tko će ga

između njih naposljetku dobiti, i hoće li taj još toliko poživjeti da ga

i potroši.

Ti plemeniti zlatnici južnoameričkih republika nalik su na

medalje sunca i spomen-znamenja tropskih krajeva. Ima na njima

palma, alpakâ,416 vulkanâ, sunčanih ploča i zvijezda, ekliptika i

rogova obilja i bogatih razvijenih stjegova, a sve je to urezano u

raskošnom izobilju te se čini da to dragocjeno zlato premašuje

prijašnju vrijednost i slavu izlazeći iz te fantastične kovnice, tako

španjolski poetične.

Taj je dukat na »Pequodu« bio najsjajniji primjer za sve što

smo naveli. Na krajnjem rubu bile su ispisane riječi Republica del

Ecuador: Quito. Blistavi taj kovani novac dolazio je iz države što

leži u sredini svijeta, na samom ekvatoru, po kojem je i dobila ime, a

što je smještena posred Anda, pod nepromjenljivim podnebljem koje

ne poznaje jeseni. Iz tih slova kao da proviruju tri vrhunca Anda: na

jednom se izvija plamen, na drugome stremi uvis nekakva kula, a na

trećem kukuriče pijetao, dok se nad svime proteže dio zodijaka,417

obilježen svojim poznatim kabalističkim znakovima, a zaglavni

kamen toga svoda tvori sunce, koje ulazi u ekvinokcij od zviježđa

Vage.

Ahab zastao pred tim ekvadorskim zlatnikom, a mornari ga

promatrali.

»Ima nešto sebično u tim gorskim vrhuncima i tornjevima, i u

svemu što je visoko i veličanstveno. Gle, i ta tri planinska vrha

gorda su i ponosna kao Lucifer. Ta tvrda kula — to je Ahab, vulkan

— to je Ahab, a i ta hrabra, neustrašiva i pobjedonosna ptica — i to

je Ahab! Sve je to Ahab! I taj okrugli zlatnik samo je slika još

okruglijeg globusa u kojem se, kao u čarobnjakovu zrcalu, odrazuje

tajanstveno Ja svakog čovjeka. Velike muke i mala korist onima koji

od svijeta traže razjašnjenje kad svijet ne može ni sam sebe

objasniti. Sad mi se čini da to iskovano Sunce ima crveno lice. Ali

416 Alpaka (alpaca), vrsta ljame, preživač velik koliko jelen, s finim dugim

runom. Služi se za prenošenje tereta, meso mu je jestivo, a od njegove vune prave se

izvrsne tkanine. — Prev. 417 Zodijak ili »životinjski krug« — nebeska zona ili pojas kojemu kroza

središte prolazi ekliptika; obuhvaća dvanaest znakova, kuća ili zviježđa kojima

prolazi Sunce na svojoj prividnoj godišnjoj stazi. — Prev.

479

gle, ulazi u znak vihora, ekvinokcij! A šest mjeseci prije isplovilo je

iz bure jednoga drugog ekvinokcija, pod znakom Ovna. Iz bure u

oluju! Pa neka bude! U bolu se čovjek rađa da u patnji provede svoj

vijek i u mukama da umre. Pa neka bude! Ovdje je čvrsta građa za

bol, čvrsta i teško savitljiva. Neka bude tako!«

»Nisu se vilinski prsti doticali toga zlata, već su čaporci

samoga đavla ostavili na njemu svoj trag od sinoć — gunđao

Starbuck, sam za sebe, oslonjen o rubnjak. — Starac se drži kao da

čita strašne Baltazarove riječi.418 Nisam nikad izbliza pogledao taj

dukat. Gle, starac odlazi dolje u svoju kajitu: hajde da pročitam.

Između triju moćnih gorskih vrhova što dotiču nebo i što su gotovo

nalik na Trojstvo prostire se mračna dolina, kao neki blijedi

zemaljski simbol. U toj dolini smrti Bog nas okružuje, a iznad sve te

naše tame sunce Pravde još blista svjetlom i nadom. A kad obaramo

oči, mračna nam dolina pokazuje svoje pljesnivo tlo. No kad

pogledamo u visinu, Sunce nam dolazi u susret, da nas razveseli.

Ali, jao! to gordo Sunce nije stalno, i kad o ponoći čeznemo da nam

pruži tračak slatke utjehe, uzalud ga traže naši pogledi! Taj zlatnik

govori riječi mudre, blage i istinite, ali ipak tužne. Neću gledati više

u njega, da ne bih svrnuo s puta Istine!«

»Evo starog Mogula« — razgovarao Stubb sam sa sobom,

pokraj topionice. — »Čini se da je odgonetnuo što ondje piše. A evo

i Starbuck odlazi. U obojice se lice, rekao bih, oteglo kakvih devet

hvati. I sve stoga što su zurili u taj komad zlata. Eh, da sam sad na

Negro Hillu ili u Corlaer's Hooku, ne bih ga tako dugo gledao prije

nego što bih ga potrošio. Hm! Po mome jadnom i beznačajnom

mišljenju, sve je to veoma čudno. I prije sam za svojih putovanja

vidio dublona: starih španjolskih, peruanskih, čileanskih,

bolivijanskih i popayanskih, i svu silu moidora, zlatnih pistola,

cekina i fijorina.419 A sad odjednom, što je tako čudesno na tome

418 Baltazar (Belšacar), posljednji kralj Babilonski (umro 539. prije Krista), koji

je, kad se narugao Jehovi — prema priči iz Starog zavjeta — na zidu ugledao

plamenim slovima na kaldejskom jeziku ispisanu poruku »Mene tekel ufarsin«, pa

iste noći bio umoren. (Knjiga proroka Danijela, V, 25.) — Prev. 419 Popayan je grad u Kolumbiji koji je imao važnu ulogu u ratovima za

nezavisnost. Moidor je stari zlatni novac portugalski i brazilski. (Riječ je kratica od

portugalskoga moeda d'ouro, zlatni novac.) Pistola je stari zlatni novac francuski i španjolski. U izvorniku za riječ fijorin stoji joe; tako se u engleskom slangu zove

novac od četiri pensa. (Nazvan je po imenu Josepha Humea, na čiji je poticaj kovan

1836.) — Prev.

480

dublonu iz Ecuadora? Tako mi Golkonde, ipak ću ga pogledati!420

Oho! Pa to su nebeska znamenja i čudesa! Pa to je ono što stari

Bowdich u svome djelu »Epitome« naziva zodijakom, a tako se to

zove i u mome almanahu! Donijet ću svoj godišnjak, a kako sam

čuo da i đavla možeš istjerati iz pakla Dabollovom aritmetikom,

pokušat ću te čudne znakove i zafrkače odgonetnuti s pomoću

kalendara iz Massachusettsa! Evo knjige, pa da vidimo! Eh, tu su,

svi po redu živi: Aries ili Ovan, Taurus ili Bik, pa onda Blizanci. Tu

su, evo, Gemini ili Blizanci! Eh, fino, da vidimo dalje! A Sunce se

obrće sve između njih! Gle, tu na tome dukatu upravo stupa preko

praga između dvije od tih dvanaest kuća što su sve povezane u

krugu. Ej knjigo, sve su to budalaštine! Vi knjige morale biste biti

na svome mjestu! Dajete nam samo riječi i gole i krute činjenice, a

na nama je da onda u njih udahnjujemo smisao! To je moje malo

iskustvo s tim massachusettskim kalendarom, s Bowdichevom

navigacijom i s Dabollovom aritmetikom. Znamenja i čudesa, eh?

Da, nevolje li ako u tim znamenjima nema ništa čudesno, a u

čudesima ništa znamenito. Mora tu negdje biti nekakav ključ! Oho!

Samo časak! Tako mi Zeusa, pronašao sam! Pazi, zlatniče, tvoj

zodijak ljudski je vijek u jednom poglavlju. Evo, sad ću ti pročitati.

Hajde, knjigo, da počnemo: tu je Aries ili Ovan, puteni mužjak,

uzrok našega života; zatim Taurus ili Bik, kojemu je prvo da nas

udari rogovima; zatim Gemini ili Blizanci, Krepost i Grijeh: trudimo

se da postanemo kreposni, a gle — već dolazi Cancer ili Rak te nas

vuče natrag. I dok se udaljujemo od kreposti, na putu nam se

ispriječi Leo — Lav, koji riče, divlje grize i strašno udara svojom

šapom. Mi bježimo i onda pozdravljamo Virgo — Djevicu! To je

naša prva ljubav, ženimo se i mislimo kako ćemo sada biti sretni, ali

jao! Pojavljuje se Libra ili Vaga: mjeri sreću te izmjeri da je

nedostaje. I dok se još žalostimo — gle, iznenada skačemo, osjetivši

ubod s leđa: to nas je ugrizao Škorpion. Liječimo ranu, kadno nas sa

svih strana obaspu strelice, jer Sagittarius ili Strijelac zbija s nama

šale. Tek što smo izvukli strelice, evo opet čuda i pokore:

Capricornus ili Jarac svom snagom nasrne na nas, pa odletimo

naglavce, a onda nas Aquarius ili Vodenjak zalije cijelim potopom,

420 Kod Hajderabada u Hindustanu nalaze se ruševine drevnoga grada

Golkonde, gdje dekanski sultani bijahu nagomilali basnoslovno blago, koje je u

književnosti predmet čestih aluzija. — Prev.

481

pa smo mokri do kosti, opuzli kao miši. I na kraju, tu su Pisces ili

Ribe, tonemo u san, odlazimo na počinak! — Gle, pa to je prava

pravcata propovijed, ispisana na nebeskim visinama. I kroza sve to

prolazi Sunce svake godine, i svake se godine nanovo pomalja, živo

i veselo. I kao što se ono veselo kreće i vrti usred svih tih jada i

nevolja, gore u visini, tako se i Stubb veselo vrti ovdje u nizini.

Veselo, da, to je prava riječ! Zbogom, zlatniče! Još samo časak, jer

evo dolazi Okagača! Sakrit ću se tu iza topionice, da čujem što li će

on reći. Evo, već je pred njim. Odmah će on guknuti. Da, da, već

počinje.«

»Ne vidim ništa do okrugle stvarčice od zlata, koja će pripasti

onome tko prvi ugleda nekakva osobita kita. Ne razumijem zašto svi

zure u tu stvarčicu! Istina, vrijedi šesnaest dolara, pa kako jedna

cigara stoji dva centa, to znači devet stotina i šezdeset cigara. Meni

se ne puši iz smrdljivih lula kao Stubbu. Meni je draga cigara, a tu ih

ima devet stotina i šezdeset komada! I ja, Flask, naumio sam zaraditi

tu nagradu! Popet ću se na jarbol! Je li to pametno ili ludo? Ako je

zbilja pametno, a ono se nekako čini da je ludo; ako je pak zaista

ludo, ipak izgleda i pametno! Ali bježimo sad, jer evo dolazi naš

starina s otoka Mana! Zacijelo je bio kočijaš u kakva pogrebnika

prije nego što se otisnuo na more. Ide ustranu i staje pred dublon.

Oho! Obilazi, pa staje s druge strane jarbola! Da, da, sjetih se: ondje

je prikovana nekakva potkova! I sad se opet vraća! Što treba to da

znači? Pst! — šapće nešto, a glas mu štropoće kao istrošen mlinac

za kavu! Naćulimo uši da čujemo!«

»Ako nam je suđeno, da ugledamo Bijelog kita, onda će se to

zbiti u onaj mjesec i dan kad Sunce bude u jednome od tih znakova.

Proučavao sam ja te znakove i znam im smisao. Ona mi je vještica u

Kopenhagenu sve to protumačila. Davno je to bilo — prije četrdeset

ljeta! I sad se pita u kojem će znaku onda stajati sunce! U znaku

potkove, jer se nalazi baš nasuprot zlatniku. A koji je znak kao

potkova? Znak je to Lava koji riče i razdire! Eh, jadna naša stara

brodino! Umorna mi se glava trese kad samo i pomislim na te!«

»No ima tu i drugo tumačenje, iako je tekst isti! Ljudi su

različiti, a svi žive na istom svijetu. Ali sakrijmo se, jer evo dolazi

Queequeg! Sav je istetoviran, sav išaran, eto ga poput znakova u

zodijaku. Što kaže taj kanibal? Tako mi života, on uspoređuje

znakove! Gleda u svoje bedro i kao da misli da mu je sunce u bedru,

u listu od noge, ili utrobi, i da je sve onako kako babe u nekome

482

zabačenom selu tumače liječničku astronomiju. I, bogami, kao da je

našao nešto u blizini svojih bedara — valjda Sagittariusa ili

Strijelca! Ne, nije: vidim, ne zna on što bi s tim dublonom; misli

valjda da je taj zlatnik dugme što je otpalo sa hlača kakva kralja! —

A sad brže opet ukraj! Dolazi ona đavolja sablast — Fedallah! Rep

je valjda smotao i sakrio kao obično, a u papuče tutnuo kučine. Što

se krije u tome njegovu pogledu? Aha, samo pravi neki znak pred

onim znamenjem i duboko se klanja, jer je na novcu ugledao Sunce!

On je obožavatelj vatre, posigurno. Oho! Zar još netko? Sve ih je

više! Evo dolazi Pip — jadni dječak! Volio bih da je umro, ili da je

mene nestalo! Jeza me hvata kad ga vidim s onim nezemaljskim

licem suluda čovjeka! I on je promatrao sve te tumače, pa i mene, i

sad, gle, dolazi da bi ih čitao. Da se maknemo — da čujemo što će

reći! Slušajmo samo!«

»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.«

»Duše mi, momak uči Murrayevu421 gramatiku! Obrazuje se,

siromah! Ali što to govori?... Pst!«

»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.« »Pa on to

uči naizust. Pst! I opet!«

»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.« »Zaista

smiješno.«

»Ja, ti, on; mi, vi, oni, sve sami šišmiši, a ja sam gavran,

osobito kad stojim na tome borovu jarbolu. Kva-kva-kva! Kva-

kvakva! Zar nisam gavran? A gdje je strašilo? Eno ga ondje: dvije

kosti provučene kroza stare nogavice, a druge dvije proviruju kroz

rukave na pohabanu kaputu!«

»Misli li to na mene? Da, lijepa li komplimenta! Jadni momak!

Mogao bih poći da se objesim! Zasad će biti najbolje da se klonim

Pipova društva. S ostalima nije teško, jer imaju zdrav razum. A on je

suviše ćaknut za moje zdravlje! Da, da, ostavljam ga da i dalje

mrmlja.«

»Taj je zlatnik pupak broda. I svi su se ludo zagrijali da ga

istrgnu! Istrgnite sebi pupak, pa da vidimo što će biti od vas! A ipak,

ostane li tu, zao je to znak, jer kad je nešto prikovano uz jarbol, onda

je to znak da će sve otići k vragu. Ha, ha, stari Ahabe! Bijeli kit

prikovat će te uz jarbol! To je bor! Moj je otac posjekao bor u staroj

421 Lindley Murray (1745.-1826.), engleski gramatičar, rođen u Americi. —

Prev.

483

domaji Tollandu i našao u njemu zarastao srebrn prsten, vjenčani

prsten tkozna kakva davno umrlog crnca. Kako je prsten dospio

onamo? Tako će pitati i Sudnjeg dana kad upecaju naš stari jarbol s

tim zakucanim zlatnikom, sav pokriven ljušturama kao hrapavom

korom. O, zlato, dragocjeno, skupocjeno zlato! Veliki sinji škrtac

uskoro će te baciti na svoju hrpu! Pst! Pst! Samo tiho! Bog obilazi

svjetovima i bere svoje kupine. Kuharu, ej, kuharu, frigani smo! Ej,

Jenny, ispeci nam taj kolač od sijerka!«

484

100. NOGA I RUKA

»Pequod« iz Nantucketa nailazi na brod

»Samuel Enderby« iz Londona

— O-oj, ti na brodu! Jesi li vidio Bijeloga kita?

Tako je vikao Ahab kad je opet jednom dozivao neki brod koji

nam je prolazio s krme, a koji je imao englesku zastavu. Starac je

stajao u svom izdignutom zapovjedničkom čamcu, s doglasalom na

ustima. Strani kapetan koji se nehajno opružio na pramcu svoga

čamca mogao je jasno razabrati Ahabovu umjetnu, koštanu nogu.

Bio je to krupan čovjek osmagla lica, dobroćudna i simpatična

izgleda; moglo mu je biti oko šezdeset godina. Širok haljetak od

modra mornarskog sukna lepršao mu oko tijela u bogatim naborima.

Jedan mu je prazan rukav visio straga kao na vezenoj husarskoj

dolami.

— Jesi li vidio Bijeloga kita?

— A vidiš li ti ovo, a? — i podiže snježnobijelu ruku načinjenu

od kitove kosti, koja je na kraju imala drvenu pesnicu u obliku bata,

ruku koju je dotad skrivao pod širokim naborima svoga haljetka.

— Veslači, u moj čamac! — viknu Ahab zapovjednim glasom,

udarajući veslima pokraj sebe. — Svi ovamo, i spuštaj!

Nije prošla ni minuta, i Ahab se, ne izišavši iz svog čamca,

nađe sa svojim veslačima na pučini, a nekoliko časaka zatim čamac

pristade uz bok stranog broda. No tad se pojavila čudna teškoća.

Kako je bio uzbuđen, Ahab je zaboravio da se još nikad otkako je

izgubio nogu, nije popeo na strani brod na otvorenu moru, već samo

na svoj, i to s pomoću nekakve vrlo spretne i domišljato načinjene

naprave koja bijaše osobitost »Pequoda«: nijedan drugi brod nije ju

mogao tako na brzinu postaviti i ukrcati. Nije baš lako ni za koga da

se sa čamca na otvorenu moru popne na brod, osim za one koji su

tome već vični, kao kitolovci, jer veliki valovi čas izdignu čamac

sve do rubnjaka, a čas ga opet poduhvate i povuku dolje gotovo do

kolumbe. Kako je imao samo jednu nogu, a na stranom brodu nije

bilo one praktične naprave, Ahab se ponovno osjetio prezrivo

izjednačen s nespretnim čovjekom s kopna; zbunjeno je gledao u

visoki i nesigurni rubnjak stranoga broda te imao malo nade da će se

uspeti.

485

Možda smo već prije spomenuli kako bi se Ahab gotovo uvijek

razljutio i ozlojedio kad bi se pred njim ispriječila bilo kakva

neugodnost koja neizravno proizlazi iz njegove nesreće. Sve je to

sada bilo još pojačano, jer su ga gledala dva časnika sa stranoga

broda, koji su se nagnuli nad rubnjak, a pored jakovljice —

okomitih ljestava od učvršćenih prečaka — i prema njemu gurali par

ukusno ukrašenih viskova.422 Oni naime u prvi mah nisu ni pomislili

na to da je čovjek koji ima samo jednu nogu i previše sakat a da bi

se mogao poslužiti njihovim mornarskim ljestvama. No ta je

neprilika potrajala samo časak, jer je strani kapetan odmah uočio što

je i kako je, te povikao:

— Vidim, već vidim! Maknite to! Hitro, momci, spuštajte

koloturnik!

Bila je prava sreća što su ti ljudi prije dan-dva imali ulješuru uz

bok svog broda, te su užeta i koloturnici još bili uzdignuti, a na

njima pričvršćena velika kuka za tustilo, koja je sada bila suha i

očišćena. Brzo su spustili kuku, i Ahab, koji je odmah shvatio što

mu je činiti, turi svoje jedino bedro u pregib kuke (bilo je to kao da

sjedi na kraku sidra ili na račvastoj grani kakve jabuke), dovikne im

uobičajenu zapovijed, pa se čvrsto prihvati te i sam uzme pomagati

u dizanju svoje vlastite težine, potežući rukom povrh ruke teklac423

koloturnika. Ubrzo ga oprezno povukoše preko visokoga brodskog

rubnjaka i blago ga spustiše na glavu vitla. Drugi kapetan priđe sa

srdačno ispruženom svojom koštanom rukom da mu zaželi

dobrodošlicu, a Ahab ispruži svoju koštanu nogu i ukrsti je s

koštanom rukom (kao dva jagluna kad se dohvate svojim sabljama),

te zarže kao morski konj:

— Ej, prijane, pružimo jedan drugome svoje kosti, jedan ruku,

a drugi nogu: ruku koja nikad više neće stisnuti, i nogu koja nikad

neće potrčati! A gdje si vidio Bijeloga kita? I bješe li davno?

— Bijeloga kita? — upita Englez i umjetnom rukom pokaza

prema istoku, a pogled mu njome kliznu kao kroz ispružen

dalekozor. — Ondje ga vidjeh, na ekvatoru, za lanjske sezone.

— I odnese ti ruku, je li? — upita Ahab te se oprije o

kapetanovo rame i spusti se s vitla na palubu.

422 Viskovi, užeta obješena uza same ljestve, da bi se čovjek mogao pridržavati

prilikom penjanja. — Prev. 423 Slobodni kraj užeta na koloturu. — Prev.

486

— Jest, on je uzrok! A tebi nogu, a?

— Hajde kazuj mi svoju priču — na to će Ahab. —

Pripovijedaj kako je bilo!

— Prvi put u životu krstario sam oko ekvatora — započne

Englez. — U to vrijeme nisam znao za Bijeloga kita. Elem, jednog

dana spustimo čamac da se damo u potjeru za jatom od četiri-pet

kitova. Moj se čamac dohvati jednoga. Taj je kit bio pravi cirkuski

konjic: jurio je sve uokrug, te su moji momci mogli držati čamac u

ravnoteži samo tako što su svojim krmama posjedali o samu vanjsku

valnicu čamca. Odjednom se provali more, a iz dubine sune uvis

grdan velik kit, mliječnobijele glave i grbine, i sav išaran brazdama i

ogrebotinama.

— To je bio on! On! — usklikne Ahab i mahom othukne

suzdržavani dah.

— A blizu desne peraje načičkan je harpunima!

— Da, da, mojim harpunima, mojim željezom! — klicao je

Ahab uzbuđeno. — Ali hajde nastavi!

— A ti me onda nemoj prekidati — preuze Englez dobrodušno.

— Elem, taj ti pradjed s bijelom glavurdom i grbinom srnu sav

zapjenjen u svoje jato te poče bijesno gristi moj zapeti mrlin.

— Jest, jest, znam! Htio ga je prekinuti, da oslobodi svoga

uhvaćenog druga; stari trik, znam ja to.

— Kako se zapravo dogodilo — nastavi jednoruki kapetan —

ne znam ti reći, ali kad je navro da pregrize mrlin, to mu se uže

splelo oko zuba. Nismo to u onom trenutku opazili, te kad smo

zatim počeli potezati mrlin, mi ti, brajko, udarismo u njegovu

grbinu, umjesto u drugog kita, koji je odmaglio uvjetar, ostavljajući

za sobom široku brazdu. Videći što je i kako je i razabravši kakav je

to kit — najljepši i najveći što sam ga ikada vidio, moj gospodine!

— odlučih da ga se dočepam, ma kako on bjesnio. Kako sam mislio

da bi se onaj nesretni mrlin mogao nekako odmotati ili bi onaj zub o

koji se zapleo mogao popustiti (jer moji su momci vražji kad potežu

mrlin) — videći sve to, skočim u čamac svoga prvog časnika,

gospodina Mountoppa, koji je evo prisutan (da, zbilja, dopusti da ti

predstavim gospodina Mountoppa!) — skočim dakle u Mountoppov

čamac, koji se nalazio uz bok s mojim, dohvatim najbliži harpun, i

ravno u onoga velikog pradjeda! Ali, oslobodi Bože! Odjednom

zatim obnevidjeh, bijah slijep na oba oka, kao šišmiš, moj

gospodine, sav oblijepljen gustom pjenom, a kitova se repina izdigla

487

visoko iz vode, uspravila se ko kakav mramorni zvonik. Sad već nije

imalo smisla zaveslati unatrag. Dok sam tražio harpun pipajući u pol

bijela dana, pod suncem koje se blistalo kao gomila krunskih

dragulja — dok sam tako, velim, tražio drugi harpun da ga hitnem,

svali se na nas repina, nalik na toranj iz Lime, te presiječe čamac na

dvije polovice, ostavljajući oba dijela u cjepotinama. Bijela se

grbina vrati kroz polomljenu olupinu kao da je sve samo iverje, i mi

poispadasmo kud koji Da bih izmakao strašnim udarcima, čvrsto se

uhvatih kopljače na harpunu koji bijaše zarinut u onu tjelesinu, i

neko sam se vrijeme tako držao pripijen kao pijavica. Ali tada

nahrupi val, otkide me, i u istom času kit, odmaknuvši dobrano

naprijed, kao strijela sunu pod vodu, a oštrica onog prokletog

drugog harpuna bi povučena blizu mene, te me dohvati evo ovdje! (I

pokaza rukom na mjesto ispod ramena.) Da, baš ovdje, i povuče me

dolje u pakleni oganj! Nasreću je željezo zaderalo ruku od ramena

pa do ručnog zgloba, i onda se otkinulo, a ja isplivao opet na

površinu. A ovaj će ti gospodin ispričati kako se završilo. (Da,

zbilja, dopusti, kapetane, da ti predstavim doktora Bungera,

brodskog ranarnika! Dragi Bungeru, dopusti da ti predstavim

kapetana!) A sad, Bungeru, mladiću, ispričaj nam kako je dalje bilo!

Liječnik koga je kapetan tako familijarno oslovio sve je to

vrijeme stajao u njihovoj blizini, a ni po čemu osobitu ne bismo

mogli razabrati kakav je položaj zauzimao na brodu. Lice mu bilo

neobično oblo, ali spokojno. Imao je na sebi nekakav izlizani

haljetak od modre vune ili košulju, što li, i zakrpane hlače. Pažnju je

naizmjence obraćao užarskom trnu424 što ga je držao u jednoj ruci, i

kutijici pilula u drugoj, ali bi kojiput kritički pogledao i u koštanu

ruku ili nogu dvojice sakatih kapetana. No kad ga njegov

zapovjednik predstavi Ahabu, uljudno se nakloni i spremno se

odazva molbi svoga kapetana.

— Bila je to strašna rana — započe ranarnik sa kitarskog broda

— i po mom je savjetu kapetan Boomer našeg starog Sammyja...

— Moj se brod, naime, zove »Samuel Enderby« — ubaci

jednoruki kapetan okrenuv se Ahabu. — Nastavi samo, mladiću!

— ... našeg »Sammyja« usmjerio put sjeverozapada, da bismo

se uklonili nesmiljenoj vrućini oko ekvatora. Ali ni to nije koristilo,

424 Trn je izrađen od tvrda drveta, a služi za otvaranje strukova konopa. —

Prev.

488

iako sam činio sve što sam mogao i čitave noći prosjedio uza nj i

strogo pazio na njegovu dijetu...

— O, vrlo strogo! — javi se pacijent, a onda mahom promijeni

glas: — Svake je noći sa mnom ispijao vrući grog od ruma, da već

nije umio svezati povoje na mojoj rani! A oko tri izjutra, potpuno

pijan, tjerao bi me u postelju! O, zvijezdu mu nebesku, svu noć je

sjedio uza me i strogo pazio na moju dijetu! O, divan je čuvar i

strogo pazi na dijetu, taj doktor Bunger! (Ej, Bunger, lupežu, smij

se! Zašto se ne nasmiješ? Ta znaš da si divan veseli lupež!) Ali

samo nastavi, mladiću! I moram reći da bih volio umrijeti kao tvoj

pacijent nego da me ma tko drugi izliječi!

— Zacijelo ste već i sami opazili, poštovani gospodine, da je

moj kapetan ponekad velik šaljivac — reče dobroćudni doktor

Bunger, s nepomućenim mirom i naklonivši se lako Ahabu. — To

vam je šaljivčina, i često nam se zna duhovito narugati. No i ja vam

mogu reći, onako en passant,425 kako Francuzi kažu, da sam ja, Jack

Bunger, bivši član velečasnog anglikanskog svećenstva, strogi i

potpuni trezvenjak i da nikad ne pijem ni kapi...

— Vode! — uskliknu kapetan. — Istina je, on vam nikad ne

pije vode! To mu je kao neka bolest. Tek što vidi kap pitke vode,

već ga spopada njegova hidrofobija.426 Ali proslijedi samo, nastavi

priču o ruci, mladiću!

— Zaista mogu reći — nastavi ranarnik hladnokrvno — kao što

sam vam već rekao prije ove šaljive upadice kapetana Boomera, da

je, usprkos svim mojim nastojanjima, s ranom bivalo sve gore.

Vjerujte mi, bila je to najjezivija rana koju je ikad vidio kakav

kirurg, dulja od dvije stope i nekoliko inča! Mjerio sam je uzicom

od dubinomjera! Ukratko, rana se upalila i pocrnjela. Znao sam što

prijeti, a tako je i bilo. No s izradom te koštane ruke nemam nikakve

veze! Izrađena je protiv svih pravila! — I užarskim trnom pokaže u

kapetanovu umjetnu ruku. — To je kapetanovo djelo, a ne moje! On

je našem tesaru dao nalog da mu je tako načini, pa i onaj malj na

kraju. Valjda je naumio nekome prosuti mozak, kao što je jednom

pokušao i moj. Katkad pobjesni kao sam đavo. Vidite li ovu

udubinu, gospodine? — reče najposlije, te skide šešir, razmaknu

kosu i pokaza na uvalicu u obliku čaške, na kojoj, međutim, ne

425 Usput. — Prev. 426 Strah od vode. — Prev.

489

bijaše ni najmanjeg traga brazgotine po kojoj bi se moglo naslutiti

da je to nekakva zarasla rana. — Vidite li to? Moj će vam kapetan

reći tko mi je tako ulupio glavu! On to najbolje zna!

— Ne, ja ništa ne znam — reče kapetan — jer to zna samo

njegova majka, koja ga je takvog rodila! O, ti Bungere, divni

lupežu! Ima li još koji ovakav Bunger pod kapom nebeskom koji

plovi morem? U salamuru bi tebe trebalo, kad umreš, da te

uščuvamo za buduće naraštaje, lopužo.

— A što bi s Bijelim kitom? — uzviknu Ahab, koji je sve dotad

sa jedva pritajenom nestrpljivošću pratio komedijanje te dvojice

Engleza.

— Oh! — uskliknu jednoruki kapetan. — Evo što je bilo: pošto

je zaronio, neko ga vrijeme nismo vidjeli, a ja, kako rekoh, onda još

nisam znao kakav je to kit koji me tako fino sredio. No poslije, kad

smo se vratili na ekvator, čusmo za Moby Dicka, kako ga neki zovu,

i onda sam znao da je to on!

— Jesi li još kada naišao na nj?

— Jesam, dvaput!

— Ali ga nisi mogao ščepati?

— Nisam ni želio pokušati! Zar nije dosta i jedna ruka? Ta što

bih, jadan, da mi je i drugu uzeo? A po mom sudu, Moby Dick ne

grize toliko koliko je brz da proguta.

— Onda mu pružite ljevicu kao mamac, da dobijete natrag

desnicu! — prekide ih Bunger. — A znate li, gospodo —

dostojanstveno će Bunger, naklonivši se jednome pa onda drugome

kapetanu — znate li da su kitovi probavni organi Božjom

providnošću tako sazdani te on ne može potpuno probaviti ni jednu

jedinu ljudsku ruku? A i samome je kitu to vrlo dobro poznato. I

tako je ono što vi smatrate zlobom Bijelog kita samo njegova

nesmotrenost. Jer nikad nije bila njegova namjera progutati ma i

jednu ljudsku ruku ili nogu. Samo se pretvara, da bi vas, gospodo,

prestrašio! Ali katkad je poput starog žonglera, moga nekadašnjeg

pacijenta na Cejlonu. Čovjek se producirao i opsjenjivao da guta

noževe, kadli mu se jedanput jedan uistinu otisnu niz grlo, i ostade

mu u želucu čitavu godinu ili još dulje. Dadoh mu neko sredstvo za

povraćanje, i nož mu je, vidite li, sve malo-pomalo, izišao van. Niti

je on mogao probaviti nož, niti je nož mogao srasti s njegovim

tjelom. Da, da, tako vam je to, kapetane Boomer. I stoga, ako se

požurite i zaista želite uložiti jednu ruku da biste drugu mogli

490

pristojno sahraniti, onda je ruka posigurno vaša. Samo, velim, dajte

kitu što prije priliku da se susretnete, i to je sve!

— Ne, ne, hvala ti lijepa, Bungere — odvrati engleski kapetan.

— Neka kitu bude ona koju ima, kad nisam znao ni mogao drukčije,

jer ga nisam poznavao; ali druge mu ne dam! Dosta mi je Bijelog

kita. Samo sam jedanput radi njega spustio čamce u more, i ne

kanim više. Znam da bi se čovjek proslavio kad bi ga ubio, kao što

znam da je u njemu dragocjenog vorvanja i tustila za čitav brodski

tovar, ali znaj: bit će najbolje da ga pustimo na miru! Ne misliš li i ti

tako, kapetane? — i pogleda u Ahabovu koštanu nogu.

— Jest, jest, tako je, no ipak će biti ulovljen. Jer ono što je

najbolje ostaviti na miru, uvijek je tako vraški privlačno. Pravi je

magnet taj Moby Dick! A kad si ga zadnji put vidio? I u kojem

pravcu?

— Spas duši mojoj i prokletstvo nečastivom! — uskliknu

Hunger, obilazeći pogureno oko Ahaba i čudno ga onjuškujući, baš

kao pas. — Ovom je čovjeku uskipjela krv! Donesite mi toplomjer!

Bilo mu udara da podnice odzvanjaju. Ej, gosparu!

I u tim riječima izvadi iz džepa lancetu i približi se Ahabovoj

ruci.

— Otale! — zagrmje Ahab i odgurnu ranarnika do rubnjaka.

— Svi u čamac! U kom je pravcu krenuo Moby Dick?

— Bože mili! — snebivao se engleski kapetan, kome je bilo

postavljeno pitanje. — Ta što se dogodilo? Mislim da je krenuo put

istoka! — A onda šapnu Fedallahu: — Zar je vaš kapetan lud?

No Fedallah samo prinese prst k ustima pa kliznu preko ograde

i spusti se u čamac, da preuzme kormilo, a Ahab dohvati uže

koloturnika, povuče ga k sebi i naredi mornarima da ga spuste.

Sljedećeg trenutka stajao je na krmi svoga čamca, a njegovi

Manilci prionuše uz vesla. Uzalud ga je engleski kapetan

pozdravljao: Ahab stajaše leđima okrenut stranom brodu, ukočenim

pogledom zureći u svoj brod. Stajao je uspravno u svom čamcu dok

nisu pristali uz bok »Pequoda«.

491

101. PEHAR

Prije nego što engleski brod iščezne u daljini, reći ćemo još da

je dolazio iz Londona, a ime je dobio po pokojnom Samuelu

Enderbyju, trgovcu iz spomenutoga grada, utemeljitelju slavne

kitolovačke kuće »Enderby i sinovi«, kuće koja po mome skromnom

mišljenju pomorca-kitolovca ne zaostaje mnogo — po svojoj pravoj

povijesnoj zanimljivosti — za udruženim kraljevskim kućama

Tudora i Bourbona. Koliko je godina to veliko poduzeće kitolovaca

postojalo već prije 1775., ne može se jasno razabrati iz mojih

mnogih kitolovačkih knjiga i dokumenata. No te godine (1775.)

opremljeni su prvi engleski brodovi koji su redovito polazili u lov na

ulješure, dok su već nekoliko desetaka godina prije njih (sve do

1726.) naši hrabri Coffini i Maceyi iz Nantucketa i Vineyarda kretali

s velikim brodovljem u lov na levijatane, ali samo po sjevernom i

južnom Atlantiku i nikamo drugamo. Ovdje neka bude jasno

napomenuto da su Nantucketanci bili prvi među svim pomorcima

koji su veliku ulješuru ubijali »civilizirano« harpunom od čelika, i

da su pol stoljeća bili jedini koji su se služili tim oružjem.

Godine 1778. lijep brod »Amelia«, opremljen za posebnu svrhu

i samo o trošku moćnih Enderbyja, junački je oplovio Cape Horn i

među brodovima drugih naroda bio prvi koji je na velikom Južnom

moru spustio svoj lovački čamac. To je putovanje imalo mnogo

uspjeha i sreće, i kad se »Amelia« vratila u svoju luku, sa štivom

prepunom dragocjenog vorvanja, za njenim su se primjerom poveli

mnogi drugi engleski i američki brodovi, i tako su bili otvoreni i

veliki »frinovi« ili lovišta na Pacifiku. No neumorna kuća Enderby

nije se zadovoljila tim uspjehom, već se odmah spremala na nove

pothvate: Samuel i svi njegovi sinovi, a koliko ih je zapravo bilo, to

zna samo njihova majka — potakli su britansku vladu da pod

njihovim vodstvom, a djelomice, čini mi se, i o njihovu trošku,

otpreme ratni slup427 po imenu »Rattler« na kitolovačku istraživačku

ekspediciju na Južno more. Pod zapovjedništvom nekog kapetana

britanske mornarice »Rattler« je izveo izvanredno putovanje,428 koje

427 Korveta. — Prev. 428 U izvorniku je tu teško prevedljiva igra riječima Rattler (bukač, čegrtač) i

rattling (bučan, ali i - izvanredan). — Prev.

492

je donijelo stanovitih koristi, premda ne znamo sasvim točno koliko

i kakvih. No to još nije sve. Tvrtka Enderby otpremila je godine

1819. vlastiti ekspedicijski brod na pokusno krstarenje dalekim

japanskim vodama. Ta lađa, koja se s pravom zvala »Sirena«, izvela

je izvrsno eksperimentalno krstarenje tim vodama, i tom se

putovanju ima zahvaliti što je veliko japansko lovište postalo

poznato svim pomorcima. Brodom »Sirena« na tom je putovanju

zapovijedao neki kapetan Coffin iz Nantucketa.

I stoga čast i slava Enderbyjima, kojih poduzeće, ako se ne

varam, i danas još postoji, premda je prvobitni Samuel zacijelo već

odavna zaplovio onim velikim Južnim morem onkraj groba.

Brod koji je nosio njegovo ime bijaše dostojan te počasti, jer je

bio vrlo brz jedrenjak i u svakom drugom smislu valjana brodina.

Uspeo sam se jedanput na njegovu palubu o ponoći, negdje blizu

patagonske obale, i tamo sam, pod pramcem, ispio mnoge čaše

flipa.429 Nikad neću zaboraviti taj »oblažaj«! Svi su bili divni momci,

svaki pojedini član posade. Neka ih Bog poživi, a kad dođe vrijeme,

Bog im dao laku smrt! Taj fini »oblažaj« što sam ga doživio —

davno, davno prije nego što je Ahab stupio svojom koštanom nogom

na palubu toga broda — podsjeća me na srdačnu saksonsku

gostoljubivost tih ljudi, i neka me moj dušobrižnik zauvijek

zaboravi, a đavo neka me se sjeti ako ga ikad zaboravim. Flip?

Rekoh li da smo pili flip? Da, da, i »flipovali« smo, to jest salijevali

ga u se po deset galona na sat! A kad je vihor zapasao brod (jer oko

obala Patagonije bjesne vjetrovi), svi mornari, gosti i ugosnici

moradoše na jarbole, da skrate gornja jedra. A bili smo tako

nakresani da smo se morali međusobno potezati konopima uvis, a

onda smo, ubirući jedra, upletali i svoje košulje i kapute, te smo tako

ondje visjeli na bijesnom vjetru kao zastrašujući primjer svima

pijanim mornarima. No, jarboli se nisu polomili, niti ih je more

odnijelo, i malo-pomalo uspjesmo kliznuti dolje na palubu, tako

trijezni te smo se ponovno morali latiti flipa, iako je slana pjena

divlje prštala kroz tambuć na kaštelu, te nam je piće postalo nešto

suviše slankasto i vodnjikavo.

Govedina je bila fina, žilava ali sočna. Rekoše da je meso

bivolje, drugi su opet tvrdili da je od deve, no ja zaista ne znam

429 Napitak od piva i kakva jaka alkoholnog pića; pije se vruć i zaslađen, a

katkad i pomiješan sa žumanjkom. — Prev.

493

kakvo je bilo. Imali smo i valjuške, malene ali izdašne, sve

podjednake, okruglaste i neuništive. Meni se činilo kao da ih mogu

osjetiti i provaljkati u želucu iako sam ih već progutao. Kad bi se

čovjek suviše sagnuo naprijed, izvrgao bi se opasnosti da mu izlete

na usta kao biljarske kugle. Kruh — no, drukčije i nije moglo biti, a

osim toga, bio je to kruh protiv škorbuta:430 da ne duljim, u kruhu

bijaše njihova jedina svježa hrana. No kaštel ionako nije bio baš

svijetao, pa se čovjek mogao vrlo lako povući u kakav mračan

zakutak da se ondje kruha naužije. Sve u svemu, od jabuke431 do

ruda kormila, od pramca do krme, imajući u vidu i dimenzije

kuharevih kotlova, uključujući u njih i njegov vlastiti, to jest

njegovu trbušinu — sav taj »Samuel Enderby« bijaše divan brod: tu

se dobro i obilno jelo, pio se prvorazredan i krepak flip, a svi

mornari bili momci od oka, izvrsni od vrpce na šeširu pa do podašve

na čizmi, to jest od glave do pete.

A zašto li »Samuel Enderby« i još neki drugi engleski

brodovlasnici za koje znam, bijahu, premda ne baš svi, tako slavno

gostoljubivi! Kako to da su njihovi ljudi tako darežljivo dijelili s

vama govedinu, kruh, čašu, šalu, te im nikad nije bilo dosta jela,

pića i smijeha? Objasnit ću vam, i vjerujte mi da to obilje vedrog

raspoloženja koje vlada na engleskim kitarkama, pruža dosta građe

za povijesna istraživanja. A ja u tom smislu nisam škrtario, nego

sam marljivo tragao za valjanim podacima o kitovima kad god mi se

to činilo potrebno.

Preteče engleskih kitolovaca bili su Holanđani, Zelanđani i

Danci; od njih su Englezi primili i mnoge izraze koji se i dan-danas

upotrebljavaju u kitolovstvu. A preuzeli su, štoviše, i njihove stare

običaje u obilju jela i pića. Na engleskim trgovačkim brodovima

obično se škrtari, i posada je slabo hranjena, dok na engleskim

kitaricama nije tako. Dobra hrana i dobro raspoloženje na kitarskim

brodovima, prema tome, nešto su osobito i iznimno; posebni su

tome uzroci, pa ih ovdje spominjemo, a još će o njima biti govora.

Za svojih istraživanja o levijatanima nabasao sam i na nekakvu

430 Skorbut je oboljenje organizma zbog pomanjkanja svježe i zelene hrane,

osobito česta za dugih pomorskih putovanja. Melville podrugljivo govori o

antiskorbutnom kruhu, jer je u njemu bilo crva — dakle svježeg mesa, koje je mornarima nedostajalo. — Prev.

431 »Jabuka« je nataknuta na vrhu jarbola, a sastoji se od drvene kapice, kroz

koju prolaze zastavne uzice. — Prev.

494

staru nizozemsku knjižurinu, te sam po njezinoj pljesnivoći i

kitovskom vonju odmah naslutio da se u toj knjizi priča o

kitolovcima. Knjiga se zvala »Dan Coopman«, po čemu sam stvorio

zaključak da su to vjerojatno izvanredno dragocjeni memoari kakva

kitolovca-bačvara iz Amsterdama,432 budući da svaka kitarka mora

imati svoga bačvara. To je moje mišljenje bilo potkrijepljeno kad

sam vidio da je tu knjigu napisao neki Fitz Swackhammer. Ali moj

prijatelj doktor Snodhead, vrlo učen čovjek, profesor

donjoholandskog i visokonjemačkog jezika u koledžu Santa Claus i

St. Potts,433 komu sam dao to djelo da mi ga prevede, a trud mu

platio sandučićem svijeća načinjenih od vorvanja — taj me doktor

Snodhead uvjeravao, tek što je zavirio u tu knjigu, da »Dan

Coopman« ne znači »Bačvar«, nego »Trgovac«. Ukratko, u toj se

staroj i učenoj nizozemskoj knjizi raspravlja o holandskoj trgovini, a

između ostaloga ima i zanimljiv prikaz kitolova. A u poglavlju pod

naslovom »Smeer«, što znači salo ili mast, našao sam iscrpan popis

svega onog čime se pune smočnice i štive onih 180 jedrenjaka

holandskoga kitolovačkog brodovlja. Iz tog popisa, što ga je preveo

doktor Snodhead, vadim sljedeće podatke:

400.000 funta govedine

60.000 funta frizijske svinjetine

150.000 funta bakalara

550.000 funta dvopeka

72.000 funta mekog kruha

2.800 bačvica maslaca

20.000 funta texelskog i leydenskog sira

144.000 funta sira (po svoj prilici lošije vrste)

550.000 ankera434 borovičke

10.800 bačava piva —

Većina je statističkih podataka vrlo dosadna i »suha« za

čitanja; ali nije tako u ovom slučaju, gdje se na čitatelja izlijevaju

čitavi badnjevi, kace i bačve ljute borovičke i kojekakve druge

slasne okrepe.

432 U engleskom cooper znači »bačvar«. — Prev. 433 Ime uzeto u šaljivom tonu. — Prev. 434 Mjera za tekućine: 45 lit. — Prev.

495

Kad sam se u ono doba tri duga dana bavio marljivim

probavljanjem svega tog piva, mesa i kruha, za to mi je vrijeme

uzgred sinulo mnogo dubokoumnih misli što bijahu kao naručene za

transcendentalnu i platonsku primjenu. Pritom sam sastavljao još i

neke svoje statističke nadopune koje se odnose na vjerojatne

količine bakalara i ostalog što su pojeli pojedini nizozemski

harpunaši u davno doba kitolova oko Grenlanda i Spitsberga.

Ponajprije, čini se čudnim potrošak onolike količine maslaca i

texelskog i leydenskog sira. Toliku potrošnju pripisujem prirodnoj

masnoći tog živeža: takva bijaše potreba u zvanju tih ljudi, koji su

plovili za svojim plijenom po ledenim polarnim vodama, sve do

eskimskih obala, gdje urođenički živalj nazdravlja podižući i

ispijajući pune vrčeve kitova ulja!

Količine piva također su vrlo velike: 10.800 bačava! No kako

se u lov na kitove u tim polarnim krajevima može ići samo za

kratkih ljetnih mjeseci, pa se čitavo krstarenje tih holandskih kitarica

moralo obaviti u tri mjeseca, uključivši ovamo i kratko putovanje do

Spitsberškog mora i natrag, a računajući da je na svakom od tih 180

jedrenjaka njihova brodovlja bilo po 30 ljudi, to u svemu bijaše

5.400 mornara, i prema tome, dolaze točno po dvije bačve na svakog

čovjeka za dvanaest tjedana, ne ubrajajući onih 550 ankera

borovičke. Činit će se ponešto nevjerojatnim da su ti pivski i

borovički harpunaši, onako pijani kako ih već možemo zamisliti, bili

takva vrsta ljudi koja će stajati uspravno na pramcu čamca i

uspješno gađati kitove u bijegu. Pa ipak, oni su ih gađali, a i

pogađali! No sve se to zbivalo tamo na dalekom Sjeveru, i tu

činjenicu ne smijemo nikad zaboraviti. U onome podneblju pivo

krijepi i pomaže organizmu. Naši bi harpunaši na Južnome moru,

oko ekvatora, od tolikog piva zadrijemali na straži na vrhu jarbola,

ili bi u čamcu bili pijani ili mamurni, pa bi za Nantucket i New

Bedford mogli nastati teški gubici.

No dosta o tome! Pokazali smo dovoljno jasno kako su stari

holandski kitolovci prije dvije-tri stotine godina voljeli i znali dobro

živjeti, i kako engleski kitolovci nisu zanemarili tako divan primjer i

nisu pustili da propadnu onako valjani običaji, jer, kako oni kažu,

kad već krstariš praznim brodom, a ništa bolje od svijeta ne možeš

dobiti, onda od njega barem uzmi dobar ručak. A uz ručak se

ispražnjuje i pehar.

496

102. ARRESITSKA SJENICA

Opisujući ulješure dosad sam uglavnom govorio o čudesima

njene vanjštine, ili o nekim pojedinostima njezina unutarnjeg

ustroja. No želimo li upoznati ulješuru savršeno i u tančine, moram

je pred vama i dalje razodijevati, i pošto odriješim vrpce njene

odjeće, skinem podvezice i svučem joj čarape te razriješim sve

petlje i kuke sa zglobova njenih najprikrivenijih kostiju, valja mi je

pred vas staviti u njezinu konačnom obličju, a to će reći ogoljelu do

samog kostura.

A kako to, Ismaele? Kako ti, koji si samo puki veslač i

kitolovac, možeš tvrditi da poznaješ kitovu unutrašnjost? Da se nije

možda tvoj učeni Stubb popeo na glavu vitla i održao anatomsko

predavanje o kitovima, izdižući pritom poneko ulješurino rebro s

pomoću koloturnika, a sve radi što zornije obuke? Objasni nam to,

Ismaele! Zar je moguće u svrhu istraživanja položiti na palubu

potpuno izrasla kita, kao što kuhar iznosi na stol pečena odojka? Ne,

to uistinu nije moguće! Dosad si bio vjerodostojan svjedok i tumač,

Ismaele, ali pazi kako posežeš za povlasticom koja je samo Jonina!

Povlasticom kazivanja i raspravljanja o podnicama i gredama, o

oplatama, o sljemenjači, pragovima i podupiračima, od kojih se

sastoji i kostur levijatanske građevine, a vjerojatno i lojarnice,

mljekarnice i sirane u njegovoj unutrašnjosti.

Priznajem da je nakon Jone malo koji kitolovac prodro mnogo

dublje pod kožu odrasla ribaka, ali meni je ipak bila dosuđena

prilika da izvršim na njemu razudbu u minijaturi. Pripadao sam

posadi broda na kojem su jednom zgodom na palubu izvukli

ulješurino mladunče, da mu uzmu »kesu« ili »torbu« kako bi od nje

načinili korice za čaklje harpuna i za šiljke svojih kopalja. Zar

mislite da sam propustio tu priliku te se nisam poslužio svojom

sjekiricom i nožem da razbijem pečat i pročitam popis svega onog

što to mladunče u sebi skriva?

A što se tiče moga točnog poznavanja levijatanskih kostiju, u

njihovu divovskom i potpunom razvitku, mogu vam reći da za to

rijetko znanje imam zahvaliti svome davnašnjem kraljevskom

497

prijatelju Tranquou, kralju od Tranquea, jednog od Arresita.435 Kad

sam naime prije mnogo godina bio na Tranqueu (služio sam u ono

doba na trgovačkom brodu »Alžirski dahija«), bijah pozvan da

provedem dio arresitskih blagdana s gospodarom Tranquea u

njegovoj osamljenoj, palmama okruženoj nastambi u Pupelli, uskoj

dolini na morskoj obali, koja nije bila daleko od Bambusgrada, kako

su pomorci nazivali Tranquoovu prijestolnicu.

Moj je kraljevski prijatelj Tranquo pored mnogih drugih lijepih

osobina pokazivao i veliku ljubav za urođeničke rukotvorine svake

vrste, pa je u Pupelli sabrao svakojakih rijetkosti i ponajljepših

predmeta koje su njegovi podanici izrađivali, uglavnom rezbarija

najčudesnijih oblika, izrezbarenih školjaka, sedefom ukrašenih

sulica, skupocjenih vesala i čamaca od mirisava drveta. A sve je to

bilo razmješteno između svakojakih drugih čudesa prirode što su ih

na njegovo žalo doplavili silni morski valovi, kao čudesima

natovareni podanici koji donose svoj danak.

A najglavnije od tih čudesa bijaše golema ulješura koja je

nakon neobično dugog nevremena nađena nasukana na obali, s

glavom uz jednu kokosovu palmu, na kojoj je kitnjasta krošnja nalik

na perjanicu bila kao ulješurin zelen mlaz. Kad je zub vremena

naposljetku s njene goleme tjelesine svukao debeli plašt, a sunce

sasušilo sve kosti, pažljivo su kostur odvukli u onu dolinu, gdje se

sada nalazi pod okriljem velikog hrama od velebnih palma.

Rebra su joj okićena trofejima, po kralješcima su čudnim

hijeroglifima ispisani arresitski ljetopisi, a u lubanji su svećenici

održavali vječni miomirisni plamen, te se iz tajanstvene glave

ponovno izdizao magličasti mlaz, dok je strašna donja čeljust,

obješena o granje, jezivo podrhtavala nad svim vjernicima, kao onaj

mač štono je, viseći o jednoj jedinoj dlaci, toliko uplašio Damokla.436

Bio je to čaroban prizor. Drveće se zelenjelo poput mahovine u

Ledenoj dolini, stabla se izdizala visoko i veličanstveno, nabrekla

jedrinom životnog soka, a pod njima se marna zemlja, poput

435 Otočna skupina Arresites, koja ide u Maršalske otoke, a najbliža je

Karolinskim otocima. — Prev. 436 Miljenik na dvoru sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg (431.-367. pr.

Krista). Hvalio Dionizijevu sreću, a Dionizije mu priredio kneževsku gozbu, no nad glavom mu objesio goli mač, o jednoj jedinoj konjskoj dlaci, da mu pokaže kakva je

sreća vlastodržaca. Odatle izreka »Damoklov mač« (lebdi mu nad glavom), što znači

da čovjek živi u neprestanoj opasnosti mada je prividno siguran i sretan. — Prev.

498

tkalačkog stana, prekrila raskošnim sagom, u kojem vitice povijuša

tvore žice i potke, a živo cvijeće likove. Sve je to titralo nepresahlim

životom — svako drvo sa svim svojim bujnim granama, svaki grm,

svaki struk lepezaste paprati, svaka travka — a zrakom brujale

daleke poruke. Kroz čipke od lišća promicalo veliko sunce poput

tkalačkog čunka koji dotkiva neumornu zelen. O, radini tkalče,

nevidljivi tkalče, zastani i reci: kamo odlazi plod tvoga rada? Čija li

je palača u kojoj će se prostrijeti tvoj predivni sag? Čemu taj

neprestani trud? Govori, tkalče! Spusti načas ruke da progovorim s

tobom samo jednu jedinu riječ! Ali odgovora nema, čunak dalje

klizi, s razboja teče lik za likom, a bujni sag, brz kao bujica, nestaje

u nedogled. Bog-tkalac tka, razboj šumi i šum razboja bruji, i glas

smrtnika ne može doprijeti do njega. A i nas, koji gledamo u taj

razboj, zaglušuje neprestani njegov bruj, i samo kad se odmaknemo,

razumjet ćemo sve one tisuće glasova koji nam kroza nj

progovaraju. Tako je i u radionicama ljudskim: zuje vretena, i u tom

se zuju gube naše riječi. Ali izvan zidina te se riječi jasno čuju,

prodiru na otvorena okna. I mnogo zlo djelo bi tako otkriveno. O,

smrtniče, čuvaj se i budi na oprezu! Jer usprkos šumu i štropotu

velikoga svjetskog razboja, i tvoja najskrivenija misao može se

slučajno čuti izdaleka.

I usred zelenila toga životvornog razdoblja u arresitskom luku

lješkario u dokolici velik, bijel, obožavani kostur, kao neki gigantski

besposličar! Pa ipak, kako su se te nezaustavno zelene žice i potke

prepletale i zujale oko njega, činilo se da je taj silni dokoličar onaj

vješti tkač, sav zapleten u zelene vitice povijuša, tkač koji iz dana u

dan tka sve svježije i bujnije zelenilo, a sam je samo kostur: smrt u

zagrljaju života, život protkan smrću. Grozna Smrt sjedinjena je s

mladim Bogom, Životom, i rađa krasne potomke kovrčavih glava.

Kad sam s kraljem Tranquom došao da razgledam toga

čudesnog kita i kad sam vidio da mu je glava — oltar, i da se dižu

oblaci umjetnog dima odande odakle je nekoć brizgao pravi mlaz,

nisam mogao a da kralju ne izrazim svoje čuđenje što takvo svetište

pokazuje kao nekakvu rijetku zanimljivost. Kralj se nasmijao. No

još sam se više snebivao kada sam saznao kako bi se svećenici

zakleli da je taj dim prirodan i nepatvoren. Ushodao sam se amo-

tamo pred tim kosturom, odgrtao zavjese penjačica i povijuša,

prodro kroz rebra, i tako obilazio s klupkom arresitske pređe u ruci,

hodao i prolazio njegovim zavojima, hladovitim hodnicima i

499

sjenicima. No moga je konca naskoro nestalo, pa sam krenuo natrag,

dok nisam prispio do otvora kroz koji sam i ušao. Unutra nije bilo

žive duše; nije ondje bilo ničega do kostiju.

Odsjekoh zelenu granu da mi posluži kao mjerilo i ponovno

siđoh pod svod kostura. Kroz raspuklinu lubanje opaziše me

svećenici kako mjerim visinu posljednjeg rebra.

— Ej, što je to? — podviknuše. — Usuđuješ se mjeriti našeg

Boga? To je samo naše pravo!

— Pa neka bude, svećenici! Koliko je, onda, dug taj vaš Bog?

Na to se odmah ljuto posvadiše među sobom, a sve zbog nekoliko

stopa i inča. Razbijahu glave jedni drugima svojim mjerilima,

razlijegao se odjek po kitovoj glavurdi, a ja uočih dobru priliku te

ubrzo dovrših svoja mjerenja.

Ako vam je pravo i s voljom, ja bih sad da te podatke iznesem

pred vas. No prije svega, da znate, u tom poslu nisam postupao

proizvoljno i na laku ruku. Postoje, naime, znanstvena svjedočenja o

tim kosturima i njihovi prikazi, pa biste vrlo lako mogli provjeriti

točnost svake moje tvrdnje. Čuo sam da ima i levijatanski muzej, u

Engleskoj, u Hullu, u jednoj od mnogih luka te zemlje: u muzeju

čuvaju nekoliko sjajnih primjeraka kita »perajaša« i drugih ribaka.

Također mi rekoše da u Manchesteru, u New Hampshireu, imaju

primjerak kita — primjerak što ga njegovi vlasnici zovu »jedinim

savršenim uzorkom grenlandskog ili riječnog kita u Sjedinjenim

Državama«. Osim toga, neki Clifford Constable u Burton

Constableu, u grofoviji Yorkshireu u Engleskoj, posjeduje kostur

ulješure glavate, koji je malih razmjera te se nikako ne može

usporediti s onom potpuno izraslom grdosijom koja je vlasništvo

moga prijatelja, kralja Tranqua.

U oba su slučaja nasukane kitove, kojima su pripadali ti

kosturi, njihovi vlasnici tražili za sebe i prisvojili ih sa sličnih

razloga: kralj Tranquo svoga zato što ga je želio imati, a Sir Clifford

svoga jer ga je more doplavilo na obalu njegova vlastelinstva. Sir

Clifford dao je kostur svoga ribaka preparirati i rastaviti sve

zglobove, te ga možete otvarati i zatvarati kao pretince velike

komode i proći kroza sve udubine i šupljine, raširiti mu rebra poput

gigantske lepeze i — zibati se povazdan na njegovoj čeljusti, kao na

ljuljački. Na poneka poklopna vrata trebalo bi staviti lokote, a

podvornik će voditi buduće posjetitelje i pokazivati im pojedine

dijelove kostura, sve zveckajući snopom ključeva. Sir Clifford

500

namjerava naplaćivati dva pensa za razgledavanje tihe galerije

kralježaka, tri pensa za slušanje jeke u lubanji, a šest pensa za

jedinstven pogled koji se pruža s vrha grdosijine glave.

Dimenzije kostura koje ću vam sada priopćiti prepisane su

doslovce s moje desne ruke, gdje sam ih utetovirao, jer je to zbog

moga tadanjeg divljeg lutanja svijetom bio jedini siguran način da

sačuvam te dragocjene statističke podatke. No kako nisam

raspolagao sa previše prostora, a kako sam opet želio da ostali

dijelovi moga tijela ostanu neispisana strana za pjesmu koju sam

upravo smišljao — barem oni dijelovi koji su ostali netetovirani —

nisam se mučio s inčima, jer takve sitnice kao što su inči i ne treba

uzimati u obzir kad je posrijedi mjerenje tako grdne životinje kao

što je kit.

501

103. DIMENZIJE KITOVA KOSTURA

Htio bih vam prije svega dati poseban i točan račun u pogledu

tjelesine živog levijatana, kojega ćemo kostur ovdje ukratko opisati.

Takav račun može dobro poslužiti.

Prema mojoj pomno postavljenoj kalkulaciji, koja se

djelomično temelji na proračunu kapetana Scoresbyja — da je

najveći primjerak grenlandskog kita dug šezdeset stopa, a težak oko

sedamdeset tona — prema toj, kako rekoh, mojoj pomnoj

kalkulaciji, najveća ulješura, dugačka između osamdeset i pet i

devedeset stopa, opsega nešto manjeg od četrdeset stopa na

najdebljem mjestu, težit će barem devedeset tona. Računajući da

težina tridesetorice ljudi zajedno iznosi jednu tonu, takva bi »velja

riba« bila znatno teža negoli cjelokupno stanovništvo jednog sela od

tisuću i sto duša.

Ne čini li vam se da bi takav levijatan, po mišljenju čovjeka s

kopna, morao imati mozak težak kolik dva vola, da bi se mogao

kretati?

Kad sam vam u različitim prilikama već opisao lubanju,

štrcalo, čeljust, zube, repinu, čelo, peraje i nekoliko drugih dijelova

ulješurina tijela, red je da vam nabacim ono što je najzanimljivije na

njezinu glomaznom čistom kosturu. No kako golema lubanja

zauzima tako velik dio čitava kostura i kako je ona njegov

najkompliciraniji dio, a u ovom se poglavlju neće o njoj ništa više

iznositi — ne smijete propustiti da je, kad nastavimo, zadržite u

pameti, ili ponesete pod pazuhom, jer inače nećete dobiti pravu sliku

cjelokupne strukture koju sada želimo izbliza pogledati.

Kostur ulješure u Tranqueu mjerio je sedamdeset i dvije stope u

dužinu, tako da je za života zacijelo bila duga kojih devedeset stopa,

jer je kostur u usporedbi sa živom tjelesinom otprilike za jednu

petinu manji. Od te dužine lubanja i donja čeljust zaprema nekih

dvadeset stopa, pa prema tome na kičmenu kost otpada pedeset

stopa. Duž jedne trećine te kosti izrastao je okrugli divovski rebreni

koš koji je nekoć obuhvaćao i zaštićivao ribakove unutarnje životne

organe.

Mene je taj golemi bjelokosni grudni koš s hrptenjačom, koja

se protezala u dugoj liniji, uvelike podsjećao na korab brodine koju

su tek započeli graditi u doku, kad je postavljeno svega dvadesetak

502

golih pramčanih rebara, a kobilica je privremeno još samo dugačak

red nesastavljenih greda.

Sa svake strane bilo je deset rebara. Prva su, da počnemo s

potiljka, gotovo šest stopa dugačka, druga, treća i četvrta i što dalje,

to razmjerno veća, dok ne dodete do petog para, po sredini, onih

najvećih rebara, koja su duga osam stopa i nekoliko palaca. Od tog

mjesta nadalje rebra su sve manja, dok deseti i posljednji par nije

dulji od pet stopa i koji palac. Debljina mu je u razmjeru s duljinom.

Srednja su rebra najviše svinuta u luk. U nekih plemena na

Arresitskim otocima takva rebra služe kao brvna preko rječica i

potoka.

Promatrajući ta rebra ne mogu a da se opet ne začudim

činjenici, već toliko puta iznesenoj u ovoj knjizi, da kostur baš

nikako nije slika kitova potpunog tjelesnog oblika. Najveća rebra

kostura u Tranqueu, ona središnja, zauzimala su ono mjesto na

»veljoj ribi« koje je za njena života bilo najviše. Dakle, najveći

promjer žive tjelesine u te ulješure morao je iznositi najmanje

šezdeset stopa, dok rebra na onome mjestu nisu bila dulja od osam

stopa. Tako su ta rebra otkrivala samo pol veličine onog mjesta

kitove tjelesine. Tu gdje sam sada vidio samo golu hrptenjaču sve je

jednom bilo omotano tonama debelih naslaga mesa, mišića, krvi i

utrobe. Pa onda, umjesto širokih peraja, vidio sam tu samo kao

nekakve krnjatke, a umjesto moćne i veličanstvene ali beskosne

repine sad je bila — praznina!

Kako li bi bilo ludo i besmisleno, pomislih, kad bi bojažljiv

čovjek koji nije putovao pokušao upoznati čudesnog kita jedino

zureći u njegov stanjeni mrtvi kostur ispružen u tom tihom lugu! Ne,

tako, o ne! Samo u srcu najživljih opasnosti, samo usred kovitlaca

zapjenjene vode koja vri i pršti pod udarcima njegove bijesne

repine, samo na pučini beskrajnoga i bezdanog mora, može se

vjerno i živo shvatiti kakav je kit u svoj svojoj cjelovitosti.

A što se tiče kraljžnice, nju bismo najbolje mogli razmotriti kad

bismo s pomoću dizalice naslagali u visinu kralježak na kralježak.

Težak i dug posao! No kad bi nam to uspjelo, ta bi ustobočena

kralježnica bila nalik na Pompejev stup.437

Ima u svemu četrdeset i nekoliko kralježaka, koji u kosturu

437 Stup u Aleksandriji visok 32 m, postavljen (u 4. stoljeću) u čast rimskom

caru Dioklecijanu. — Prev.

503

nisu međusobno čvrsto povezani. Nalik su na veliko ispupčeno

kamenje kakva gotskog tornja koje tvori solidne redove teškog

zdanja. Najveći kralježak, jedan od onih iz sredine, širok je nešto

manje od tri stope, a dulji od četiri stope. Najmanji kralježak na

onome mjestu gdje se hrptenjača gubi u repini, ima u promjeru samo

dva palca i nalik je na bijelu biljarsku kuglu. Rekoše mi da je bilo

još manjih kralježaka, ali su ih izgubili neki kanibalski derani,

svećenički sinovi, koji su ih ukrali da se njima igraju špekula. I tako

vidimo da se hrptenjača i najvećega živog stvora smanjuje, da

najposlije postane obična dječja igračka.

504

104. FOSILNI KITOVI

Svojom gigantskom tjelesinom kit nam pruža veoma pogodnu

temu, o kojoj se možemo dovoljno raspričati te nadugo i naširoko

raspredati. Uz najbolju volju ne možete ga obuhvatiti. S pravom bi

se o njemu moralo pisati samo u omašnim svescima najvećeg

formata. I ne spominjući ponovno hvatove razmaka od njegova

štrcala do repine, kao ni stope obujma njegova struka, podsjećam

vas samo na one goleme svitke njegovih crijeva što leže u njemu

poput brodskih konopa i lanaca smotanih pod pajolima438 kakva

ratnog broda.

Kako sam se latio posla da obradim tu temu o levijatanu, to me

obvezuje da dokažem kako sam potanko upućen u taj predmet, te ne

smijem zaboraviti ni njegovih najsitnijih čestica, moram ga svega

raščlaniti i odmotati i najmanji zavoj njegovih crijeva. Opisao sam

već uglavnom sve njegove sadanje navike i anatomska obilježja, i

sad mi još preostaje da ga uzveličam u arheološkom, fosilnom i

antidiluvijalnom pogledu. Kad bismo se takvim riječima poslužili u

razgovoru o mravu ili buhi, ili ma kakvoj drugoj životinji osim

levijatana — zvučalo bi kao hvalisavo blebetanje. Ali kad je

posrijedi levijatan, onda se sve mijenja, i ja sam sretan što u tome

pothvatu teturam pod teretom najzamršenijih i najtežih riječi što ih

ima u rječniku. A reći ću ovdje i to da sam se u tim svojim

raspravama, kadgod mi je zatrebalo, neprestano služio jednim

izdanjem velikog formata Johnsonova leksikona, koji sam kupio

posebno u tu svrhu, jer mi se učinilo da je taj čuveni leksikograf,

kao čovjek neobično snažne građe, bio najpogodniji da sastavi

leksikon što bi najbolje mogao poslužiti autoru koji, poput mene,

piše o kitovima.

Zacijelo ste već čuli kako se stil ponekih pisaca uzdiže ili

opada kad pišu o nekoj temi, ma kako ona bila obična. Kako da

onda pišem kad mi je tema — levijatan? Moja slova i nehotice rastu,

dosežu oblik i veličinu plakatnih slova. Dajte mi pero iz kondorova

krila, dajte mi krater Vezuva da mi bude tintarnica, i držite me za

ruku, prijatelji! Jer samo me pomisao na levijatana umara i čini

malodušnim zbog dalekosežnih prostranstava koje treba zahvatiti,

438 Tavan u najdonjem dijelu skladišta. — Prev.

505

ubrajajući ovamo čitav niz znanosti, sve naraštaje kitova, ljudi i

mastodonata, izumrlih, živih i budućih, sa svekolikim krajolicima

zemaljskog carstva i sa svim svemirom, ne isključujući ni njegova

predgrađa. Eto, tako djeluje na mene ova velika i uzvišena tema!

Gigantska tema pretvara i nas u gigante. Kad želimo napisati snažnu

knjigu, mora i tema biti snažna. Nitko ne može napisati veliku i

značajnu knjigu o buhi, premda su mnogi i to već pokušali.

Prije nego što prijeđem na temu o fosilnim kitovima,

predočavam svoje svjedodžbe geologa, te izjavljujem da sam u

najrazličitijim zgodama bio zidar, ali i poznati kopač jaraka,

prokopa i zdenaca, pećinjaka, podruma i čatrnja svake vrste. Ovim

uvodom želim također svratiti čitateljevu pozornost na sljedeću

činjenicu: one divovske životinje kojih su fosili nađeni u ranijim

geološkim formacijama, sada su gotovo sasvim izumrle, no kasniji

ostaci, što potječu iz tercijara,439 kao da tvore sastavne dijelove, ili

barem prekinute karike u lancu koji se proteže od tih prapovijesnih

životinja i onih za koje se u priči veli da su im se potomci spasili u

Noinu kovčegu. Svi fosilni kitovi koji su dosad pronađeni pripadaju

tercijarnom periodu, koji dolazi prije najmlađe geološke formacije.440

I premda ni jedan od tih fosila ne odgovara nijednoj vrsti danas

poznatih kitova, pokazuju ipak dovoljno općenitih sličnosti, te ih

možemo uvrstiti u red fosilnih Cetacea.

U posljednjih trideset godina otkriveni su izlomljeni ostaci

fosilnih kitova koji su živjeli još davno prije Adama, pronađeni su

komadi njihovih kostiju i kostura, oko podnožja Alpa, u Lombardiji,

Francuskoj, Engleskoj, Škotskoj i u sjeveroameričkim državama

Louisiani, Mississippiju i Alabami. U zanimljivije takve iskopine

ide i dio lubanje koji je pronađen u ulici Dauphine u Parizu godine

1779., u onoj maloj ulici koja vodi ravno u palaču Tuileries, a

također su iskopane kosti u Antwerpenu, kad su u Napoleonovo

vrijeme ondje gradili dokove. Cuvier je izjavio da su to ostaci

kostura jedne levijatanske vrste koja je nama posve nepoznata.

No od svih cetacejskih relikvija najdivnija je onaj gotovo u

cijelosti sačuvan golemi kostur jedne izumrle nemani, nađen godine

439 Geološka formacija u doba razvoja sisavaca (dinoterij, hiparion, paleoterij i

mastodont). — Prev. 440 Najmlađa geološka formacija, »kvarter«, dijeli se u diluvijsko i aluvijsko

doba, kad se pojavljuje pračovjek (neandertalac), megaterij, mamut, spiljski medvjed

itd. — Prev.

506

1842. na plantaži suca Creagha u Alabami. Pobožni robovi iz

susjedstva, zahvaćeni strahopoštovanjem, smatrali su ga kostima

jednoga od palih anđela. Alabamski su učenjaci izjavili da su to

ostaci orijaškog gmaza, te su mu nadjenuli ime Basilosaur. Jedan

ogledni dio tih kostiju poslan je preko mora engleskom anatomu

Owenu, pa se pokazalo da je taj tobožnji gmaz zapravo bio — kit,

premda je pripadao vrsti koja je već davno izumrla. To je još jedna

značajna ilustracija činjenice koju sam često isticao, naime — da

kostur kita pruža malo, rekao bih gotovo nikakvih dokaza po kojima

bi se moglo zaključiti kako je izgledala tjelesina te žive nemani. I

tako je Owen tu neman iz Zeuglodonta u svom izvješću londonskom

Geološkom Društvu proglasio jednim od onih neobičnih stvorova

koji su tijekom mnogih promjena što su se događale na površini

naše Zemlje, sasvim iščezli.

Kada stojim među svim tim divovskim kosturima, lubanjama,

kljovama, čeljustima, rebrima i kralješcima, koji su svi barem

donekle nalik jedni na druge, a u isto vrijeme pokazuju nekakva

zajednička obilježja s onim nestalim prapovijesnim levijatanima,

njihovim tajanstvenim precima, onda mi se čini kao da me neki

sveopći potop nosi na svojim valovima u ono čudesno doba za koje

bi se moglo reći da bijaše izvan svakog vremena, jer Vrijeme je

počelo tek onda kad se pojavio Čovjek. Oko mene se tad mrače sive

magluštine Saturna, i sa stravom nazirem one polarne Vječnosti

kada su ledene gromade pritiskale zemlju ondje gdje danas buja

život tropskih krajeva, a gdje na 25.000 milja Zemljina obujma nije

bilo vidjeti ni pedlja nastanjiva kopna. Onda je sav svijet pripadao

kitu, i on, kralj svega života, ostavljao je svoje bijele brazde,

uskopane po morima, gdje se danas izdižu Ande i Himalaja. Tko će

pokazati rodoslovlje kakvim se levijatan može podičiti? Iz rana koje

je zadavao Ahabov harpun točila se starija krv od one u žilama

drevnih faraona. Metuzalem441 je nedoraslo đače, i ja gledam oko

sebe neću li možda ugledati Sema,442 da mu stegnem ruku. Jeza me

hvata pri pomisli na to predbiblijsko bivstvovanje bez početka i

postanja, bivstvovanje kita, koji će, jer živi od iskona, živjeti u sve

vijeke, pošto se budu ugasnuli i posljednji ljudski vjekovi.

441 Po biblijskoj priči praotac Noin. Živio 969 godina, pa prema tome u

prenesenom smislu metuzalem znači: vrlo star čovjek. — Prev. 442 Po Starom zavjetu Noin sin, praotac Semitâ. — Prev.

507

No ne samo da je taj levijatan ostavio svoje otiske u

predadamskim geološkim formacijama naše Zemlje, te u laporu i

vapnencu utisnuo drevni trag svoga tijela, nego i na egipatskim

spomenicima, koji po svojoj starosti imaju gotovo već fosilni

karakter, nailazimo na otiske njegovih peraja. U jednoj odaji velikog

hrama u Dendri443 otkriven je prije pedesetak godina na gigantskom

stropu uklesan i bojama iskićen planisferij444 na kojem sve vrvi od

kentaurâ, aždajâ i dupinâ sve nalik na bajoslovne figure našeg

zodijaka. I među njima plovi drevni kit, i plovio je tako na tom

planiglobu stoljeća i stoljeća prije nego što se car Salamun zipkao u

svojoj kolijevci.

Ne smije se propustiti još jedno čudno svjedočanstvo o starosti

kita koje se odnosi na okamenjene iskopine iz njegove

postdiluvijalne stvarnosti, a kako ga je priopćio prečasni Ivan Leo,445

s drevni afrički putnik:

»Nedaleko od žala morskog stajaše njihov veliki hram. Grede

su mu i stupovi izdjeljani od kitovih kostiju, jer more često

izbacivaše na njihove obale mrtve kitove. I vjerovaše prosti puk da

neka tajna moć po Božjoj volji bdi nad njihovim hramom, te nijedan

kit ne može proći pokraj njihovijeh obala, jer Smrt na njega u moru

čeka, put da mu spriječi. No istina bijaše u tome što se s obiju strana

njihova hrama velje pećine u more pružahu na dvije milje daleko, i

kitovi se sami ranjavahu i pogibahu kad o njih udarahu. I u hramu

tome čuvahu jedno kitovo rebro neobične duljine i klanjahu se kao

pred čudom nebeskim. Luk toga rebra na najvišem vrhu ne mogaše

ispruženom rukom dosegnuti ni čovjek koji jaše na devi. To je

rebro, kako kažu, bilo ondje stotinu godina prije nego što ga ja

vidjeh. Njihovi povjesničari tvrde da je Prorok, koji propovijedaše o

dolasku Muhamedovu, proizašao iz toga hrama, a neki u prevelikoj

smjelosti tvrde da je proroka Jonu kit izbacio tu, na podnožje

hramsko.«

I u tom afričkom hramu ja te sad, čitatelju, ostavljam, a ako si

443 Grad starih Egipćana (Tantarer, grčki Tentyris) na obali Nila. Danas

ruševine, među kojima se ističe hram egipatske božice ljubavi Hator, s prastarim

reljefima i natpisima. — Prev. 444 Prikazivanje Zemljine kugle na plohe (zemljopisna karta, planiglob). —

Prev. 445 Leo Africanus (Alhasan ibn Muhamed Alvazan), maurski putopisac,

proputovao sjevernu Afriku i zapadnu Aziju; umro oko godine 1526. — Prev.

508

iz Nantucketa, i povrhu kitolovac, tiho ćeš se i predano pokloniti.

509

105. SMANJUJE LI SE KITU VELIČINA I PRIJETI LI MU

ISTREBLJENJE?

Premda je, dakle, kit doplovio iz carstva Vječnosti u naše vode,

ipak bismo se s pravom mogli pitati nije li u dugom toku svojih

naraštaja promijenio svoj oblik i postao manji od prvobitnih svojih

predaka.

No ne samo što su istraživanja pokazala kako su današnji kitovi

veći od onih kojih su fosilni ostaci nađeni u tercijarnom sustavu

(koji obuhvaća jasno određeni geološki period prije čovjeka), nego

neki kitovi, nađeni u tom razdoblju, nadmašuju veličinom i kitove iz

još ranijih razdoblja.

Od svih fosilnih ostataka kitova iz doba prije pojave čovjeka

najveći je onaj okamenjeni kostur nađen u Alabami, kako smo to

spomenuli u prošlom poglavlju, a koji ima duljinu nešto manju od

sedamdeset stopa, dok smo se već prije bili uvjerili da je kostur

velikih ulješura, kakve danas lovimo, i dulji od sedamdeset i dvije

stope. A čuo sam od vjerodostojnih kitolovaca da su već uspjeli

uloviti ulješure koje su bile duge i do stotinu stopa.

No zar nije moguće da su se ti današnji kitovi, koji po veličini

nadmašuju sve one druge iz ranijih geoloških perioda, izrodili i

degenerirali od Adamovih vremena naovamo?

510

Tunel ispod Temze sredinom 19. stoljeća

Mogli bismo zaista doći do takva zaključka kad bismo

povjerovali izvještajima gospode kao što su Plinije446 i uopće

prirodoslovci prošlih vjekova. Jer Plinije nam govori o kitovima

kojih je tjelesina zauzimala površinu od nekoliko jutara, a

Aldrovandus447 opet o nekakvim drugim »veljim ribama« koje su, po

njegovoj mjeri, bile osam stotina stopa dugačke — baš kao kakve

užarije ili Temzini tuneli!448 Štoviše, i u doba Banksa449 i

Solandera,450 koji su bili Cookovi suvremenici, nailazimo na nekog

člana danske Akademije znanosti, po kojemu bi neki kitovi u

islandskim vodama (reydan-siskur ili kitovi smežurane trbušine) bili

446 Gaj Plinije Sekundo, Stariji (23.-79. pr. Krista), rimski učenjak, napisao

veliku enciklopediju »Historia naturalis«. — Prev. 447 Ulisse Aldrovandi (1522.-1605.), talijanski zoolog. — Prev. 448 Gradnja tunela ispod Temze u Londonu započela je 1798. i opet oko 1805.,

ali nije bila uspješna. Između 1823. i 1848. uspješno je izgrađen tunel između Rotherhithea i Wappinga, po planu slavnog engleskog inženjera I.K.Brunela. Tunel

vodi 23 m duboko ispod razine ulica, dug je 396 m (800 stopa dužina ispod Temze),

visok 6 m i širok 11 m. — M. 449 Sir Samuel Banks (1744.-1782.), zoolog i istraživač australskih obala. —

Prev. 450 Daniel Solander (1736.-1782.), engleski zoolog, istraživao koralje. — Prev.

511

dugi stotinu i dvadeset jarda, a to bi bilo tristo i šezdeset stopa! A

francuski prirodoslovac Lacépède451 u svome pomno izrađenom

djelu o kitovima tvrdi, na samom početku svoje knjige (str. 3), da je

pravi ili obični kit dugačak stotinu metara, dakle tristo dvadeset i

osam stopa! I to je djelo bilo objavljeno ljeta Gospodnjeg 1825.

A ima li kitolovca koji će povjerovati tim pričama? Ne. Kit je

baš toliki koliki bijahu njegovi preci u Plinijevo doba. A sastanemo

li se jednom na drugom svijetu, ja — kitolovac (bolji nego što je on

bio), reći ću mu to hrabro u brk! Jer meni onda ne ide u glavu kako

egipatske mumije, koje su bile sahranjene tisuće godina prije nego

što se Plinije i rodio — ne ide mi u glavu kako te mumije u svojim

sarkofazima nisu ni kolik kakav današnji građanin Kentuckyja u

svojim čarapama i cipelama. I ona goveda i druge svakovrsne

životinje, isklesane u najstarijim kamenim pločama Egipta i

Ninive,452 također jasno pokazuju kako tovno i rasplodno blago

smithfieldske rase ne samo da nimalo ne zaostaje nego kudikamo

nadmašuje i najdeblje faraonske krave. Imajući sve to na umu,

moram najodlučnije pobijati tvrdnju da su se od svih životinja baš

kitovi, i to samo oni, degenerirali.

Još bi nešto trebalo istražiti o čemu manje poznati

Nantucketanci često raspravljaju. S obzirom na budne oči stražara

na jarbolima kitarica, koje danas prodiru već i kroz Behringov

tjesnac i zaviruju i u najskrivenije kutiće i zakutke svijeta, a tisuće

kopalja i harpuna neprestano zuje zrakom duž svih svjetskih žala —

nameće se sporno pitanje hoće li levijatani moći dugo odolijevati

tim nesmiljenim hajkama, toj ljutoj borbi na život i smrt, i neće li

najposlije biti istrijebljeni i sasvim nestati s pučine naših mora, te

neće li i posljednji kit, poput posljednjeg čovjeka, zadimiti svoju

posljednju lulu i rasplinuti se u oblaku posljednjeg dima?

Usporedimo li jata kitova-plećaša sa stadima grbatih bizona,

koja su još prije nepunih četrdeset godina u desecima tisuća

prolazila prerijama Illinoisa i Missourija i vijoreći željeznom grivom

te sijevajući pogledima mrko promatrala ljudska naselja uz obale

rijeka, gdje vam danas udvorni pretršci prodaju zemljište za dolar po

kvadratnom palcu — usporedimo li jedne s drugima, vidjet ćemo da

451 Bernard Germain Etienne de la Ville, grof od Lacépèdea (1756.-1825.),

francuski državnik i zoolog. — Prev. 452 Niniva, babilonski, a poslije asirski glavni grad (utemeljen oko 2000., a

razoren oko god. 600. prije Krista), čuven s važnih iskopina.— Prev.

512

nam taj primjer nepobitno pokazuje kako se kit ne može spasiti od

brzog i posvemašnjeg uništenja.

Treba taj problem promotriti sa svih strana. Premda je još

nedavno, prije manje od jednoga ljudskog vijeka, broj bizona u

Illinoisu bio veći od ukupnog stanovništva današnjeg Londona, a

danas u onom kraju nije preostao ni jedan rog, ni jedan jedini papak,

i premda je oboružana ljudska ruka skrivila to čudesno istrebljenje

— ipak levijatanima ne prijeti takav neslavan svršetak, i to zbog

potpuno različita načina lova. Četrdeset ljudi na jednom kitarskom

brodu, koji četrdeset i osam mjeseci neprekidno krstari u potjeri za

ulješurama, bit će neobično sretni i hvalit će Boga ako za to vrijeme

uspiju kući dopremiti ulja od ciglih četrdeset »veljih riba«. A u

danima drevnih kanadskih i indijanskih lovaca i trapera s Divljeg

zapada, kada je taj daleki zapad (kojega smiraji još rađaju sunca) bio

divlji i netaknut, isti bi broj ljudi u mokasinama i u isti broj mjeseci,

jašući na konjima umjesto ploveći brodom, potamanio ne četrdeset,

već četrdeset tisuća i više bizona. Činjenica je to koja se, ako treba,

može i statistički dokazati.

Ako pravo promislimo, vidjet ćemo kako zapravo nije nikakav

argumenat, koji bi govorio o postupnom uništavanju ulješura, to što

su, na primjer, levijatani (potkraj prošlog stoljeća) plovili u manjim

jatima, pa su ih lovci češće susretali nego danas, te prema tome ni

kitolovački pohodi nisu bili tako dugi, ali su zato bili mnogo

unosniji. Jer ti kitovi, kako smo već na drugom mjestu spomenuli,

sada se nastoje što bolje zaštititi, krstare po morima u nepreglednim

karavanama, te su nekadanji samci, parovi, male družine i »škole« u

novije vrijeme ujedinjeni u velike moćne vojske, koje nastupaju

samo u velikim vremenskim i prostornim razmacima. I to je sve. A

čini se da je isto tako pogrešan zaključak da pomalo nestaje i onih

kitova od kojih se dobiva takozvana »riblja kost« — da ih nestaje

zato što ih sada ne love onoliko ondje gdje ih prije bijaše mntogo. Ti

se kitovi samo povlače iz svojih obitavališta podno istaknutih

podbrežja u druga takva obitavališta, pa ako neku obalu ne

oživljavaju više njihovi vodoskoci, onda budite sigurni da je neki

drugi udaljeniji žal bio tek nedavno iznenađen tom neobičnom

pojavom.

Osim toga: što se tiče tih posljednjih levijatana, treba

spomenuti i to da imaju dvije jake tvrđave koje će, po svoj ljudskoj

vjerojatnosti, ostati neosvojive. I kao što bi se stanovnici snježne

513

Švicarske u odsudnim časovima neprijateljske najezde povukli u

svoje planine, tako i kitovi, od kojih dobivamo »riblju kost«, uzmiču

sa svojih morskih savana,453 čistina i proplanaka u svoje polarne

citadele, te žive ondje zaštićeni i obranjeni svojim staklenim

zidovima, u toj svojoj ledenoj krajini, zaklonjeni iza gigantskih

bijelih utvrđenja, u začaranom krugu vječnog Prosinca, i prkose

svim navalama nas običnih smrtnika.

Kako na pedeset harpuniranih »koščatih« kitova otpada možda

po jedna harpunirana ulješura, neki su mudrijaši s kaštela stvorili

zaključak da je takvo tamanjenje prilično prorijedilo redove tih

grdosija. Premda su sami Amerikanci u posljednje vrijeme na

sjeverozapadnim obalama ubijali u godini oko 13.000 takvih kitova,

ipak ima mišljenja koja odbijaju čak i tu okolnost, kao malen i

nikakav suprotan dokaz o tome.

Razumljivo je što ljudi s nekom nevjericom dočekuju izvještaj

o rasprostranjenosti najvećeg stvora na zemlji i što strahuju za

njegovu budućnost — ali što da kažemo na ono što bilježi Harto,

povjesničar Goe,454 koji nam priča kako je sijamski kralj u jednom

lovačkom pothvatu ulovio 4.000 slonova, kojih u onim krajevima

ima kao goveda u drugim podnebljima? I kako nema sumnje da su

se ti slonovi, koje su u tako velikom broju tisuće i tisuće godina

hvatali i Semiramida, i Por, i Hanibal455 i redom tako svi ostali

vladari Istoka, ipak u velikom broju održali, to je veća vjerojatnost

da će i gigantski kitovi odoljeti svim našim hajkama, jer njihovi su

pašnjaci dvaput veći negoli sva Azija, obje Amerike, Europa i

Afrika, Nova Holandija i svi otoci zajedno.456

Zatim treba imati na umu i to da kitovi vrlo dugo žive, po svoj

prilici sto i više godina, te se tako u jednom vremenskom razdoblju

nalazi na okupu po nekoliko do potpune snage doraslih naraštaja. A

što to znači, možemo najbolje naslutiti zamislimo li da se rastvore

453 Travne stepe u tropskim krajevima. — Prev. 454 Nekadanji portugalski posjed na zapadnoj obali Indije. — Prev. 455 Semiramida, legendarna asirska kraljica; misli se da je živjela u 12. stoljeću

prije Krista. Por, vladar u Pendžabu, u doba kad je Aleksandar Makedonski osvajao one krajeve. Hanibal, glavni vojskovođa Kartage (3. st pr. Krista). — Prev.

456 Danas kitolovci ubijaju kitove harpunima bacanim iz posebnih topova, a i

bombama, te je pomor mnogo veći nego u prošlim stoljećima. U dvadeset i pet godina u početku 20. stoljeća ubijeno je oko 200.000 običnih kitova i ulješura. U

najnovije vrijeme kitolov je reguliran međunarodnom konvencijom, uvedena je

kontrola lova, te je kit (s pravnog gledišta) najzaštićenija životinja. — Prev.

514

sva groblja i grobišta, mogile i grobnice, pa da ustanu iz grobova svi

muškarci, žene i djeca, svi mrtvi koji su unatrag sedamdeset i pet

godina bili na životu, i da se te silne vojske pokojnika pridruže

živom pučanstvu naše zemlje.

I stoga izjavljujemo da je levijatanska rasa besmrtna, premda

smrt i te kako nemilosrdno kosi pojedince. Levijatan je plovio

morem prije nego što su se kontinenti počeli probijati iz vode,

plovio je nad današnjim Tuilerijama i Windsorskom palačom i nad

Kremljem. Za vrijeme potopa kit prezre Noinu lađu. A kad bi svijet i

opet trebao biti preplavljen, kao Holandija, da se oslobodi svojih

štakora, vjekovječni bi levijatan opet preživio i s vrha pomamnih

valova, koji bi se propinjali i na ekvatoru, on bi dalje bacao svoje

bijele mlazove i prkosio nebesima.

515

106. AHABOVA NOGA

Kadno se Ahab navrat-nanos požurio da ostavi engleski brod

»Samuel Enderby«, u onoj mu se ludoj hitnji dogodila mala

nezgoda. Udario je tako žestoko o klupu svoga čamca da mu je

pritom naprsla bijela koštana noga. Pošto je stigao na palubu i

umjetnom nogom stao u bušotinu u podnici, okrenuo se tako bijesno

kormilaru s nekim prešnim nalogom (kao obično, bilo je to nešto o

njegovu nesigurnom kormilarenju), te se već napukla kost još jače

rascijepila. Premda se umjetna noga nije slomila, te se činilo da će

mu moći još poslužiti, Ahab kao da se time nije zadovoljio.

I zaista bijaše malo čudno što je Ahab, uza svu svoju potpunu i

ludu nemarnost, ponekad ipak obraćao nešto više pažnje toj mrtvoj

kosti na kojoj je djelomično stajao. Jer malo prije nego što je

»Pequod« krenuo iz Nantucketa, nađoše ga ispružena na podu i

onesviještena. S nepoznata i naizgled neobjašnjiva i neshvatljiva

uzroka umjetna se noga bila tako snažno izmakla da je prepukla kao

kolac, te mu se cjepotina zabila u slabine. I tek je nakon krajnjih

teškoća ta strašna i bolna rana posve iscijeljela.

I tad je jedna misao obuzela njegov monomanski um — kako

su, naime, sve te njegove tadanje patnje samo izravna posljedica

prijašnjih bolova, i njemu se činilo kako posve jasno razabire i

shvaća da baš kao što se i najljuća guja plodi i množi isto kao i

milopojni slavuji usred gaja, isto se tako i svaka sreća i nedaća

obnavlja i rađa plodom sebi jednake. I ne samo jednake, pomisli

Ahab, jer počeci i plodovi Bola sežu dalje negoli počeci i plodovi

Radosti. I ne obazirući se na kanonska naučavanja po kojima se

neke zemaljske radosti što nam ih pruža ovaj svijet ne nastavljaju na

drugom svijetu, nego se, naprotiv, jadno završavaju u beznadnom

očaju pakla, dok će se mnoge patnje, koje su grešni smrtnici

zasluženo pretrpjeli, nastaviti u životu onkraj groba i da će biti još

bolnije i još gorče — bez obzira, dakle, na takvo naučavanje, čini se

da u tome ipak, ako se dublje razmotri, ima nesklada i nerazmjera.

Jer dok se i u najvećoj zemaljskoj sreći skriva neka jadna

neznatnost, mišljaše Ahab, dotle na dnu svih duševnih boli leži neko

tajanstveno značenje i, u nekih smrtnika, arkanđeoska

veličanstvenost; marljiva istraživanja o bolima ne opovrgavaju taj

jasni zaključak. Tražimo li genealogiju bolova i slijedimo li njihov

516

trag do prvog začetka, dolazimo najposlije do samog postanja

bogova. I usprkos svem radosnom sjaju sunčeva zlata, i usprkos

blagim titrajima mjesečeva srebra, moramo ipak doći do konačne

spoznaje: ni sami bogovi nisu uvijek sretni. Neizbrisivi pečat tuge

što je od poroda udaren na čelo svakog smrtnika, samo je pečat tuge

onoga koji ga je utisnuo.

Ovdje smo i ne znajući odali tajnu koju je možda, na pravome

mjestu, trebalo još prije otkriti. Kao i mnogo što drugo oko Ahaba,

nekima se oduvijek činilo tajanstvenim i neobjašnjivim zašto se on

tako skrivao i prije i poslije odlaska »Pequoda«, zašto se skrivao

pred svima kao Dalaj-lama,457 i zašto je u onom razdoblju kanda

tražio nijemo utočište, sred mramornog vijeća smrti. Ono što je

kapetan Peleg iznio kao razlog tome, pokazalo se posve netočno,

premda je, ukoliko se ticalo Ahabove tajanstvene ličnosti, svako

otkriće, umjesto da unese svjetlosti objašnjenja, samo još

povećavalo mračnu tajanstvenost. No naposljetku je sve izišlo na

vidjelo, barem u vezi s tim. Tako se saznalo i za tu strašnu njegovu

nesreću, zbog koje se u posljednje vrijeme bio povukao i pred svima

skrivao. Povrh toga, baš je ta njegova nedaća u krugu njegovih

znanaca na kopnu, koji se sve više stezao, labavio i bivao manji — u

krugu tih malobrojnih znanaca, koji su sa ne znam kakva razloga

ipak smjeli ponekad do njega, izazvala neku tajanstvenu stravu, i oni

su izmišljali neke sablasne bajke, začinjene praznovjernim

kazivanjem ljudi s kraja, a za koje Ahab, dašto, nije nimalo mario. I

stoga su se ti ljudi, koji su ga se u neku ruku i bojali, a u isti mah

osjećali i neko strahopoštovanje, prešutno suglasili i sporazumjeli da

to zataškaju pred svijetom, ako samo bude moguće, pa je prošlo

dosta vremena dok se među »Pequodovom« posadom nije najposlije

pročulo kakva je nesreća snašla Ahaba.

Svejedno sad kako je bilo i jesu li se u njegov život upletale

neke nevidljive sile, nebeske ili paklenske, ili su sve to bile samo

puke izmišljotine — bilo kako bilo, Ahab je poslije te nove nesreće

s nogom smjesta sve poduzeo da doskoči toj nevolji: pozvao je

tesara.

I kad je taj mornar došao preda nj, Ahab mu naredi nek odmah

prione da načini novu nogu, a svojim časnicima dade upute kako

tesaru treba staviti na raspolaganje sve kosti od čeljusti ulješura, da

457 Vrhovni budistički svećenik u Tibetu. — Prev.

517

bi od svih komada, što su se za putovanja nagomilali u štivi, mogao

izabrati najbolju i najčvršću građu. Zatim zapovjedi tesaru da taj

posao još iste noći mora svršiti, i načiniti i spojne dijelove, bez

obzira na one koji su ostali sačuvani na razbijenoj nozi. Povrh toga, i

brodskoj je kovačnici pod pramcem, koja privremeno bijaše u

zastoju, izdan nalog da proradi, a da se sve pospješi, kovaču je

zapovjeđeno da smjesta skuje svu potrebnu čeličnu opremu.

518

107. TESAR

Zasjedni kao sultan među Saturnovim mjesecima458 i promotri

čovjeka kao jedinku, u apstraktnom smislu. I on će se tebi ukazati

kao čudo, kao uzvišenost, i kao bol. A pogledaš li s te visine na

čitavo čovječanstvo kao cjelinu, čini ti se većim dijelom samo kao

pusta gomila suvišnih duplikata, i suvremenih i naslijeđenih. Ali,

premda je bio nadasve priprost i daleko od toga da posluži kao

primjer za velikog apstraktnog Čovjeka, »Pequodov« tesar nije bio

nikakav duplikat. I stoga će, evo, osobno izići pred vas.

Kao svi mornari-tesari, a poglavito oni koji služe na kitarkama,

bio je on za sve spretan i svagda spreman, i jednako praktičan i

iskusan u svim onim mnogobrojnim poslovima i dužnostima što

imaju ma kakve veze s njegovim zanimanjem, jer tesarstvo je ono

prvobitno razgranato deblo iz kojeg su se razvili svi ostali obrti u

kojima se manje-više radi s drvetom kao pomoćnom građom. No taj

je tesar s »Pequoda« bio ne samo vješt svemu tome poslu što ga

spomenusmo nego je ujedno umio posvršavati tisuću onih

bezimenih radova kakvih ima na pretek i u svako doba na velikim

brodovima što tri do četiri godine plove po neciviliziranim i dalekim

morima. Da i ne govorimo o njegovim sposobnostima u izvršavanju

redovitih dužnosti, kao što su popravljanje napuklih ili ulupljenih

čamaca, popravci oko slomljenih križeva na jarbolima,

preinačivanje odviše zdepasto izdjeljanih lopata na pojedinim

veslima, stavljanje okvira oko palubnih otvora, zabijanje novih

drvenih čavala u podnice i još štošta drugo što ide u njegovo

zanimanje — taj je čovjek osim toga bio spretan i nenadmašan

majstor za sve vrste posve oprečnih vještina, i korisnih i hirovitih.

Pozornica na kojoj se javljao u svim svojim raznovrsnim

ulogama bijaše njegova tesarska klupa stružnica — glomazna, teška

ploča s mnogim drvenim i željeznim škripovima u svim veličinama.

Ta je klupa bila u svako doba čvrsto vezana poprijeko iza topionice,

osim u one dane kad bi brodu uz bok bila privezana kitova tjelesina.

Dogodi se te je klin o koji se konop veže predebeo, pa nikako

da uđe u svoju rupu — a naš ga tesar samo gurne u jedan od svojih

458 Planet Saturn ima 62 satelita, većinom otkriveni krajem 20., početkom 21.

stoljeća. — Prev.

519

svagda spremnih škripova, i začas ostruže koliko treba. Doluta s

kopna na palubu čudna nekakva ptica šarena perja, i mornari je

uhvate — a tesar već brže-bolje od glatkih šipaka kitove usi, i od

prečaka od ulješurine kosti, sastavlja za nju kavez, nalik na pagodu.

Iščaši li neki veslač ručni zglob — tesar će mu skuhati sredstvo za

ublaživanje boli. Stubb je umirao od želje da na lopatici svakoga

njegova vesla bude naslikana crvena zvijezda, i gle! — ta vesla već

strše između stegača na velikome drvenom škripu, a tesar simetrično

nadopunjuje zviježđe. Neki se mornar zainatio, hoće naušnice od

kosti morskog psa — i već mu tesar buši uši. Nekoga drugog boli

zub; tesar vadi kliješta i rukom lupne o svoju stolarsku klupu

pozivajući ga da sjedne. Jadan se momak neukrotivo grči i previja, a

operacija još nije dovršena. Tesar odvrne veliki škrip i samo mu

rukom pokaže kako da u nj namjesti čeljust, ako mu želi izvući

bolesni zub.

I tako bi se taj tesar svemu dosjetio i svemu doskočio, jednako

ravnodušan prema svemu i bez poštovanja prema ičemu. Zubi su za

nj bili komadići bjelokosti, glave — koloturi s jarbolnih koševa, a

ljudi — eh, ljudi — naprosto nekakvi glavati brodski vitlovi. Pa

budući da je na tako širokom polju bio tako svestrano umješan, uz

onu njegovu živahnu okretnost, reklo bi se da je i neobično živa

duha i razbora. Ali nije bilo baš sasvim tako. Ništa ga nije toliko

obilježavalo koliko neka bezlična tupoglavost. Kažem bezlična, jer

se gubila u nejasnom toku svega zbivanja oko njega i kanda stapala

s onom općom tupošću koja se odrazuje u svem vidljivom životu

toga svijeta što nas okružuje i što bez stanke i predaha djeluje na

bezbroj načina, vječno gord i bešćutan, te ne mari za te, pa ma ti

kopao temelje i za katedrale. Ali ta napol sablasna tupoglavost u tom

čovjeku bila je ujedno neka bešćutnost prema svemu i svakome,

premda bi ponekad osebujno izbila u nekoj ukočenoj staračkoj

pretpotopnoj i sipljivoj šaljivosti, protkanoj nekom zastarjelom

dosjetljivošću, kakvom su sigurno i mornari na Noinoj korabi kratili

vrijeme za noćne straže na kaštelu. Je li taj stari tesar bio stoga takve

ćudi što je cijeli svoj vijek provodio kao lutalica, toliko se valjao

amo-tamo, te ne samo da nije prikupio mahovine459 nego je, štoviše,

s njega sastrugano i ono malo vanjskih privjesaka što su mu možda

459 Smisao rečenice temelji se na engleskoj poslovici: a rolling stone gathers no

moss, »kamen koji se kotrlja ne skuplja mahovinu«. — Prev.

520

nekoć pripadali. Bio je gola apstrakcija, izdvojenost i nesalomljiva

cjelovitost, nedužan kao novorođenče, a živio je bez unaprijed

određenog odnosa i stava prema ovome ili drugome svijetu. Gotovo

biste rekli da je nedužnost u toga čovjeka uvjetovana nekom

nerazumnošću, jer se činilo da svoje mnogobrojne posle i

svakovrsna zanimanja ne čini posredstvom razuma ili instinkta, niti

naučnosti i izvježbanosti, ili pak miješajući jedno s drugim, nego

više uslijed nekoga gorko-nijemog samoniklog procesa. Bio je pravi

radnik, a njegov mozak, ako ga je ikad imao, zacijelo se već davno

pretočio u pokrete njegovih prstiju. Bio je baš kao jedna od onih

čudnih vrlo korisnih sheffieldskih naprava,460 ali sastavljenih po

načelu »multum in parvo«461 što su vanjštinom, iako podebelom,

nalik na običan džepni nožić, ali koji ima ne samo nekoliko oštrica

različite veličine nego i svakakve odvijače, izvojce, pincete, šila,

pera, ravnala, pile za nokte i bušila. Kad bi ga, dakle, njegovi

gospodari htjeli upotrijebiti kao odvijač, morali bi samo potegnuti iz

njega dotičnu napravu, i zavrtanj bi bio okrenut, a kad bi se htjeli

njime poslužiti kao pincetom — okrenuli bi ga naglavce, i eto ti

štipaljki!

Taj je svemu vješti tesar zaista bio, kako smo već natuknuli,

samo neki stroj ili automat svoje vrste. Ukoliko u njega i nije bilo

prave ljudske duše, ipak je imao u sebi nešto tankoćutno što je

unekoliko, iako nejednako, nadomještalo dušu. No što je to zapravo

bilo — kap žive u njegovoj krvi, amonijev karbonat, što li — tko bi

znao? Ali eto, postojalo je i postoji već punih šezdeset godina ili još

više. I ta neobjašnjiva domišljata snaga u njemu odražavala se u

njegovim neprestanim monolozima: provodio je gotovo sve vrijeme

u razgovoru sa samim sobom, ali je taj razgovor bio nalik na

nerazumni bruj kotača, koji svejednako nešto zuji i sam sa sobom

razgovara; ili, točnije, njegovo je tijelo bilo poput stražarske kućice,

pred kojom on stoji kao stražar, i neprestano sam sa sobom

razgovara, da bi ostao budan.

460 Sheffield, grad u Engleskoj, poznat sa svoje nožarske i finomehaničarske

industrije. — Prev. 461 Latinski: mnogo u malome. — Prev.

521

108. AHAB I TESAR

Na palubi — za vrijeme druge noćne straže

(Tesar stoji za svojom stružnicom i pri svjetlosti dvaju fenjera

marno zarezuje i pili po koštanoj štuli, koja je čvrsto zadjenuta u

škripu. Oko stružnice rasulo se koštano iverje, s otpacima kože,

strunom, vijcima i svakovrsnim alatom. Sprijeda se vide crveni

plamenovi iz kovačnice, gdje je kovač prionuo na posao.)

»Vrag odnio i pilu i koščinu! Gdje mekoću tražim, tvrdoća se

opire, a pod prstima se meko uvija što bi tvrdo trebalo biti! Eh, to je

nama suđeno koji pilom stružemo po starim kostima. Da vidimo

hoće li ova biti tvrda. Gle, gle, ta je već bolja! (Kihne.) Dobijesa, iz

te kosti diže se prašina (kiše) i ne dâ (kiše), baš mi ne dâ da

progovorim! Eto, što čovjeka čeka kad uzme u ruke takvu mrtvu

starudiju. Zasijeci u živo stablo i pili, pa neće biti te puste prašine!

Reži živu kost, pa ni truna prašine (kiše). Ovamo te, kovačino stara,

daj prihvati, pa da dovršimo tu šipku i kopču; ja sam začas gotov.

Sva je sreća (kiše) što tu ne treba izdjeljati koljenski zglob. Istesati

ovakvu koljenicu nije ništa teže nego načiniti pritku za grah. Ali bih

ipak htio da je valjano načinim. Eh, da je vremena, načinio bih mu

sada nožicu (kiše) finiju od bilo koje što je ikada strugala po

salonskom podu pred nekom damom. S tom se nogom ne bi mogle

usporediti one jareće što sam ih viđao po izlozima. A onda, one

upijaju vodu i, naravno, postaju reumatične, te ih valja liječiti (kiše)

i oblozima i lijekovima, kao živu nogu. A sada, prije nego što je

otpilim, dozvati mi je starog Mogula, da vidim je li duljina kako

treba. Bojim se samo da ne bude prekratka! Ha, to je njegova peta.

U dobar čas — evo ga, već dolazi, a nije li on, bit će sigurno tko

drugi.«

AHAB (približavajući se):

(Za svega tog prizora tesar ponekad kiše)

— No, što je, stvaratelju ljudskih udova?

— Došli ste upravo navrijeme , gosparu. Ako vam je po volji,

kapetane, označio bih dužinu. Dopustite da izmjerim, gosparu!

— Izmjeriti nogu, je li? Dobro, nije mi prvi put. Hajd', dakle,

na posao! Gle, dobra li škripa u tebe, tesaru! Daj da mu jednom

522

vidim zahvat. Tako, tako, štiplje ponešto.

— Oh, gosparu! Taj škrip kosti lomi, čuvajte se!

— Ne boj se, sviđa mi se dobar zahvat. Volim da u tome

mlakom i mlitavom svijetu osjetim nešto što može čvrsto stegnuti,

čovječe! A što naš Prometej462 — htjedoh reći, naš kovač? Što on

radi?

— Mislim da sad kuje vijak za kopču, gosparu!

— E, pa neka kuje! To je savezništvo; on izrađuje mišićni dio!

Žestoka crvena vatra bije mu s ognjišta!

— Da, gosparu, za ovakvu vrstu finog rada treba mu usijanost

do bjeline.

— Jest, jest, treba mu. Sad vidim kako su mudre besjede kad

rekoše da je onaj stari Grk Prometej, koji je stvarao ljude, bio kovač

i da je ta svoja stvorenja oživljavao vatrenim dahom, jer ono što je

stvoreno od vatre, to vatri i pripada. I stoga je vjerojatno da ima

pakla. Gle kako gar leti! Zacijelo je to ostatak onoga od čega je Grk

stvarao Afrikance! Tesaru, kad kovač završi svoj posao, reci mu

neka načini par čeličnih ramena, jer se na brodu nalazi neki

pokućarac koji se pogrbio pod preteškim teretom.

— Što to, gosparu?

— Ne, ne, počekaj! Kako se naš Prometej već dao na takve

posle, naredit ću mu da načini čitava čovjeka, onakva kakva ga ja

zamišljam. Prije svega, da mjeri pedeset stopa od glave do pete, a

grudi da su u njega kao tunel ispod Temze, noge da puštaju korijen,

da stoji čvrsto na jednome mjestu! Tri stope da je opseg ručnih mu

zglobova, da srca uopće nema, a čelo da je skovano od mjedi! U

glavi četvrt jutra bistra mozga! Pa onda— bismo li mu uopće stavili

oči u glavu, da bi mogao vidjeti taj naš svijet? Ne, već samo vidnik

navrh glave, da mu osvijetli nutrinu. A sad idi, zapovijed mu odnesi!

»Rad bih znati (kazuje tesar za se) kakve su to besjede i kome

on to govori? Da ostanem gdje i jesam?«

— Čudna li mi graditeljstva (nastavlja Ahab) graditi slijepe

kupole! Svjetla treba! Svjetiljka mi je potrebna!

— Ah, to mislite, gosparu! Evo, dvije imam, jedna mi je dosta!

— A što si mi tu vidjelicu pružio pod nos, kao ulovljenu tatu,

ej, reci, čovječe! Svjetlom ravno pod nos, to je gore nego u prsa

462 Po grčkoj priči junak koji je oteo vatru s neba i donio je čovječanstvu; zato

ga je Zeus prikovao uza stijenu, gdje mu je jastreb kljuvao jetru. — Prev.

523

uperen pištolj!

— Mišljah, gosparu, da razgovarate s tesarom!

— Tesarom? Zar je to — ali ne; lijep ti je posao, i nadasve

gospodstven, tesaru! Ili bi ti više volio raditi s ilovačom?

— Što rekoste? Zar s ilovačom? Pa to je zemlja, blato! Neka se,

gosparu, njome kopači zabavljaju!

— Ma što si se toliko uskihao, bezbožni starče?

— Iz kostiju se diže prilična prašina, gosparu!

— Onda barem upamti; ne daj se poslije smrti pokopati baš

pred nosom živih ljudi!

— Što rekoste, gosparu? Ah! Da, da, pogađam, gosparu! O,

Bože!

— Slušaj što ću ti reći, tesaru! Ti posigurno sudiš da si dobar

radnik i vješt svome poslu, je li tako? A ti mi onda reci hoće li ti

rabota biti tako vrsna i valjana, te kad stavim tu nogu na sebe, neću

li na tome istom mjestu osjećati i drugu nogu, to jest, tesaru, moju

izgubljenu nogu, mislim, nogu od krvi i mesa. Ne bi li ti mogao

potjerati toga starog Adama?

— O, gosparu, sada donekle naslućujem, počinjem ponešto

shvaćati. Da, da, gosparu, o tim stvarima čuo sam koješta čudno:

kako čovjek koji je izgubio ruku ili nogu nikad ne gubi posvema

osjećaj svoga starog uda, te na onome mjestu kadšto ipak osjeća sve

kao prije. Smijem li vas ponizno upitati, gosparu, je li to doista

tako?

— Da, baš je tako, čovječe! Slušaj, stavi svoju živu nogu na to

mjesto gdje je nekad moja stajala! Tako! Ovdje je sada za oko samo

jedna noga, ali za dušu su dvije, i gdje ti osjećaš strujanje života,

točno ondje, točno udlaku, osjećam ga i ja. Zar to nije zagonetka?

— Zamršeno je to, vrlo zamršeno, gosparu!

— Sad tiho, i čuj što ću ti reći! Ni sada ne možeš pouzdano

znati ne stoji li na tom istom mjestu gdje ti upravo stojiš, nešto

sasvim cjelovito, živo a nevidljivo. Stoji tu nevidljivo, ma i ti bio na

tom istom mjestu, stoji unatoč tebi! I stoga, kada si i sasvim sam, zar

te nije strah pred nekim koji prisluškuje? Pst! Tiho, ne govori! Jer

ako ja još osjećam ljutu bol u izmrcvarenoj i otrgnutoj nozi koja se

već davno raspala, zašto onda ne bi i ti, tesaru, mogao osjećati, i bez

tijela, užasne muke pakla u vječnosti? Ha!

— Milostivi Bože! Uistinu, gosparu, ako je tako, morat ću

nanovo preračunati. Mislim, gosparu, da je nisam načinio

524

premalenom.

— Slušaj, glupani ne bi nikad smjeli stvarati zaključke! Koliko

ti još treba da dovršiš tu nogu?

— Otprilike jednu uru, gosparu!

— A ti se onda požuri pa mi je donesi! (Sprema se da pođe.) O,

Živote! Evo me, ovdje stojim, gord kao grčko božanstvo, a ipak

moram tome glupanu biti zahvalan što će mi istesati nogu da

uzmognem hodati! Da je stoput proklet taj ljudski splet i mreža

uzajamnog dugovanja, što ne može bez svojih knjiga i računa! Da

toga nema, bio bih slobodan kao ptica u zraku, a ovako — dužnik

sam u knjizi čitava svijeta. U mene su tako silna bogatstva da bih se

mogao natjecati i s najbogatijim pretorijancima463 pri dražbi

Rimskoga Carstva (koje bijaše i svjetsko), pa ipak sam dužnik čak i

za meso jezika kojim se hvalim. Nebesa! Uzet ću sud za taljenje, pa

da se u njega stalim do malog, neznatnog kralješka! Jest, tako!

TESAR (nastavljajući svoj posao):

»Da, da, tako je to! Stubb ga od svih nas najbolje zna, a Stubb

svagda govori kako je taj čovjek čudan. Samo jedna riječca, a sve ti

kaže: čudan. Čudan je, veli Stubb, čudan je — čudan, čudan! A i

Starbucku neprestano trubi u uši — čudan je, gosparu — čudan,

neobično čudan. Evo, tu je sad i njegova noga! Da, njegov drug u

spavanju, ako ćemo pravo. Da, da, štapina od kitove čeljusti njegova

je žena! A to mu je noga; stajat će na njoj! Što ono reče — s jednom

nogom na tri mjesta stojiš, a sva tri mjesta u paklu — kako ono bi?

Oh! Ne čudim se više što me tako podrugljivo gledao. Kažu da sam

ponekad malo luckast, ali to je samo od slučaja do slučaja. Zatim,

čovjek malen, star i slab poput mene ne bi nikad smio zagaziti u

duboke vode s visokim kapetanima što su izrasli kao čaplje. More ti

odmah dođe do grla, i eto velike jagme za čamcima za spašavanje. A

tu je, evo, čapljina noga, a bome je i duga i vitka! Većini ljudi

dostaje par nogu za čitav život, valjda stoga što se njima služe

umjereno i bez hitnje, kao što dobrostiva stara dama postupa sa

svojim starim debeljuškastim zaprežnim konjima. Ali Ahab, oh, on

je žestok vozač. Eto, jednu je nogu gurnuo u smrt, a drugu osakatio

za život, pa sada troši koštane na gomile. Ej, amo te, kovačino, daj

463 Tjelesna straža rimskih careva. Potkraj Rimskog Carstva pretorijanci su

postavljali i skidali careve. — Prev.

525

uvranji te vijke prije nego što naiđe anđeo Sudnjeg dana pozivajući

svojom trubom sve noge, prave ili lažne, kao što pivarski kočijaši

obilaze gradom i skupljaju prazne pivske bačve da ih poslije opet

napune. Divne li noge! Baš je kao prava, živa noga, istrugana da je

milina. A sutra će na njoj stajati, i njome osvajati vrhunce! E, vidi,

vidi, umalo što ne zaboravih okruglu pločicu, izbrušenu, bjelokosnu,

na kojoj stari bilježi zemljopisnu širinu. Tako, tako, dlijeto, pila i

sad šmirgl!«

526

109. AHAB I STARBUCK U KAJITI

Sutradan su po starom običaju isisavali vodu iz broda, i gle, ta

je voda bila prilično masna od ulja. Bačve u štivi kao da su dobrano

bile napukle. Ljudi se uznemirili, i Starbuck pođe dolje u kajitu, da

obavijesti kapetana o tome nemilom događaju.464

»Pequod« se s jugozapada približavao Formozi i otocima

Bashee465, između kojih se nalazi jedan od tropskih prolaza iz

Kineskog mora u Pacifik. I Starbuck nađe Ahaba kako sjedi za

velikom pomorskom kartom istočnih arhipelaga i još jednom

specijalnom kartom, na kojoj su bile označene razvedene istočne

obale japanskih otoka Nipon, Macima i Šikoku466. Svojom kao snijeg

bijelom, novom koštanom nogom odupirao se o nogu stolića koji je

bio vijcima pričvršćen o podnice, a u ruci je držao dug mornarski

nož s izvučenom srpolikom oštricom. Čudni je starac bio leđima

okrenut vratima od hodnika, te je namrštena lica opet potezao po

karti one svoje stare putanje i smjerove.

— Tko je? — oglasi se Ahab, ali se nije ni osvrnuo kad je

začuo bat nečijih nogu. — Natrag na palubu! Van!

— Kapetan se Ahab vara, to sam ja! Bačve u štivi propuštaju

ulje, kapetane! Moramo izvući kolabru,467 pa iznijeti bačve odande!

— Bačve iznijeti? Sada, kad se približavamo obalama Japana?

Sada da izgubimo cio tjedan dana prtljanjem oko ono nešto malo

starih obruča?

— Ili to, kapetane, ili izgubiti u jednom danu više ulja nego što

ćemo ga nacijediti za čitavu godinu. Zaista nam se isplati spasiti ono

radi čega smo prevalili već dvadeset tisuća milja!

— Tako je to, tako je to, samo ako ga dobijemo!

— Ja sam govorio o ulju u štivi, gosparu.

— Ali ja ne govorim o ulju niti mislim na nj. Idi! Ostavi ga

464 »Kitolovci koji imaju na brodu veće količine ulja običavaju dvaput na tjedan

spustiti u štivu cijev i staviti bačve pod morsku vodu, da se ne rasuše. Voda se poslije u nekoliko navrata opet izbacuje pomoću sisaljki. Po masnoći vode kitolovci odmah

znaju propuštaju li bačve ulje i prijeti li skupocjenom tovaru kakva opasnost. —

Bilješka piščeva. 465 Bashee Islands (otoci Baši), sedam otoka u Kineskom moru. 466 Niphon, Matsmai, Sikoke. — M. 467 Jak kolotur. — Prev.

http://www.agepedia.org/wiki/SEVEN_ISLANDS

527

neka teče! I ja sam sâm naprsnut! Da, da, pukotine u pukotinama!

Ne samo da su u meni sve bačve napukle nego je naprsnut i brod u

kojem te oštećene bačve leže! A to je daleko veća nevolja od

»Pequodove«, čovječe! Ta ja ne mogu zavranjiti sve duboke

bušotine na svom tijelu, jer tko će ih naći u duboko natovarenom

trupu? A kad bi i našao bušotine, tko da ih zavranji u huku olujnog

života! Starbuck, ne puštam kalorne, ne dam bačve van!

— A što će reći brodovlasnici, kapetane?

— Pusti ih neka stoje na obali u Nantucketu, neka dreče i

nadvikuju tajfune! Zar je to Ahabova briga? Brodovlasnici — pa

što? Podjedno mi trubiš i pjevaš o tim škrtim brodovlasnicima, kao

da su oni moja savjest! Ali upamti, pravi i jedini vlasnik, bilo čega,

jest onaj tko time zapovijeda! I znaj još i to — sva je moja savjest

sažeta u kolumbi toga broda! Na palubu!

— Kapetane Ahab! — izusti časnik zacrvenjevši se, pa stupi

još dublje u kabinu u nekoj tako opreznoj drskosti, punoj

poštovanja, te se gotovo činilo da ne samo na svaki način želi izbjeći

da se ona ma i najmanje izvana očituje, nego kao da ni u svojoj

unutrašnjosti nije ni upol bio u nju siguran. — Čovjek umniji i bolji

od mene možda bi tebi oprostio ono što mlađemu nikad ne bi

oprostio, mlađemu, a i sretnijem, nego što si ti, Ahabe!

— Grom i pakao! Ti li se usuđuješ mene kritizirati? Na palubu!

— Ne, gosparu, još ne! Samo se usuđujem moliti vas, gosparu,

da se suzdržite! Zar je uistinu nemoguće da se nas dvojica bolje

razumijemo, bolje nego dosad, kapetane Ahab?

Ahab dohvati nabijen mušket sa stalka (sastavni dio pokućstva

u kajitama većine brodova koji plove Južnim morem), uperi ga u

Starbucka i povikne:

— Jedan je Bog koji je gospodar nad čitavim svijetom, i samo

je jedan kapetan koji gospodari »Pequodom«! Natrag na palubu!

Časniku iz očiju udarale munje, a obrazi mu se žarili od bijesa i

gorčine, te bi načas gotovo pomislio da se iz ubojite cijevi zbilja

sasula na nj smrtonosna vatra. No svladavši svoj gnjev, on upola

mirno pođe, a na pragu načas zastade i reče:

— Sasuo si psovke na me, ali me nisi uvrijedio, kapetane! No

ja ti stoga ne velim: čuvaj se Starbucka, jer bi mi se u brk nasmijao,

nego, Ahabe, čuvaj se Ahaba, čuvaj se samoga sebe, starče!

»Sve se više junači taj moj Starbuck, ali se ipak pokorava i

sluša!« — gunđao Ahab kad Starbucka nestade. »Što mi je to

528

dobacio neka se Ahab čuva Ahaba? Ima nešto, da, ima nešto u tim

riječima!« — A onda se nesvjesno uzme poštapati o pušku, hodajući

po maloj kajiti gore-dolje, a lice mu postade mirno i hladno kao

čelična obrazina. No zamalo se taj čelik stali, čelo oživje, i on vrati

mušket u stalak i pođe na palubu.

— Valjan si ti momak, Starbuck, momak od oka! — došapnu

časniku, a onda će posadi iz sveg grla: — Smotaj vrhovnjače i krati

prednje i stražnje sljemenjače! Praćaj veliki deblenjak! Isprazni

glavnu štivu!

Možda bi bilo izlišno nagađati zašto je Ahab ipak poslušao

Starbucka. Možda je to bio odbljesak prirođena poštovanja, a možda

je to zahtijevala taktika, te u tim prilikama nije htio pokazati ni

najmanji znak otvorenog nezadovoljstva, ma i privremenog, prema

svome prvom časniku. Bilo kako mu drago, ljudi su izvršili njegove

zapovijedi, i koloturnici bijahu izvučeni.

529

110. QUEEQUEG U MRTVAČKOM SANDUKU

Pretragom je utvrđeno da su bačve koje su posljednje spuštene

u štivu bile sasvim netaknute, te da je kvar morao biti negdje dublje.

Kako je vrijeme bilo lijepo, prodirali su sve dublje i dublje, budeći

iza sna nizove golemih bačava sa dna broda i izvlačeći te divovske

krtice iz crne ponoći gore na danje svjetlo. Prodirali su tako duboko

i najdonje su bačve bile naizgled tako stare, rastočene i vogaste, te si

gotovo mislio da ćeš sada ugledati koju od četvrtastih pljesnivih

bačava s novcem kapetana Noe, oblijepljenih plakatima kojima je

uzalud upozoravao nevjernički stari svijet na predstojeći potop.

Dizale se na palubu bačva za bačvom vode, kruha i mesa, golemi

snopovi dužica i svežnjevi željeznih obruča, dok je naposljetku sva

paluba bila pretrpana i zakrčena, te je bilo teško njome proći, i

prazna je trupina odzvanjala jekom od bata nogu, kao da ljudi

hodaju nad pustim katakombama, a brod se valjao i ljuljao poput

zrakom ispunjena demižona. Našoj brodini oteščalo tjeme, kao što

studentu prazna želuca oteža glava puna Aristotela. Dobro po našu

brodinu što nas u te dane nije pohodio tajfun!

I baš se u to vrijeme moj jadni poganski drug i vjerni pobratim

Queequeg razbolje od groznice, te umalo što se ne otisnu u beskrajni

kraj, na put u vječni nepovrat.

Treba ovom prilikom naglasiti da nijedan kitolovac ne živi od

sinekure; svako promaknuće nosi sa sobom i većih opasnosti, i dok

ne postaneš kapetan, svako je promaknuće povezano sa sve težim

dužnostima. Tako je bilo i s jadnim Queequegom, koji je morao kao

harpunaš ne samo prkositi svim strahotama živoga kita nego se —

kako smo već vidjeli — penjao na grbinu mrtve kitove tjelesine

usred prkosna bijesa upornih valova, a naposljetku je sada morao

sići u tamnu utrobu broda i mučno se preznojavajući čitav dan u toj

podzemnoj tamnici postojano valjati i pomicati najteže bačve, i

brinuti se za njihov smještaj. Ukratko, harpunaši su na kitarkama

ujedno i »ljudi od štive«, kako to na brodu vele.

Jadni moj Queequeg! Kad je brod bio upol ispražnjen, trebali

ste zaviriti kroz bukaportu i pogledati kako taj tetovirani divljak,

ondje dolje, gol do pasa, jer je na sebi imao samo nekakve vunene

gaće, gmiže u studenoj mokrini i gnjecavu mulju, poput

zelenopjegava guštera na dnu kakva studenca. A za nj, jadnog

530

poganina, to je i bio studenac ili kao neka ledenica. Tu je, ma kako

vam se to činilo čudnim, unatoč vlastitoj vrelini i znoju, navukao na

se strašnu prehladu, što se pretvorila u groznicu, koja ga najposlije,

pošto je nekoliko dana trpio, svali u visaljku, kad se već nalazio na

pragu smrti. Kako li je propadao i nestajao u onim danima koji su

sumorno prolazili, te ostadoše samo kosti i smežurana tetovirana

koža. No dok se sve na njemu tanjilo i rasplinjavalo, a jabučne kosti

sve jače izbijale, njegove su se oči sve više širile i zaobljivale, i sjale

nekom čudovitom mekoćom gledajući u vas blago iz dubine bolesti,

te bijahu dva čudesna svjedočanstva onoga besmrtnog zdravlja u

njemu koje ne bi moglo umrijeti ili oslabiti. I kao što se krugovi koji

se stvaraju na površini vode sve više šire što se više gube i nestaju u

daljini, tako su se i njegove oči sve jače zaobljivale, kao neki

krugovi Vječnosti. I kad biste sjedili do uzglavlja toga divljaka koji

je nestajao, obuzimala bi vas neka neodređena jeza, jer biste mu na

licu vidjeli takve čudne stvari kakve su promatrali oni koji bijahu

svjedoci Zaratustrine468 smrti. Jer ono što je doista najčudesnije i

najstrašnije u ljudskom životu, o tome nijedna usta nisu još nikad

ništa zaustila, nijedna knjiga progovorila. Jer neposredna blizina

neizbježne Smrti, koja sve izravnava i izjednačuje, svima dočarava

posljednje objavljenje, koje bi mogao opisati samo netko iz carstva

Smrti. Ni jedan od starih Kaldejaca ili Grka nije na samrti imao

plemenitije i uzvišenije misli od ovih, kojih ste tajanstvene sjene

sada gledali kako se tiho i spokojno spuštaju niza stanjene obraze

jadnoga Queequega, koji je mirno počivao u svojoj visaljki što se

blago njihala, i kao da su mu morski vali prigušenim šumom pjevali

posljednju uspavanku, a oceanska nevidljiva plima dizala ga sve

više i više prema nebesima koja su mu dosuđena.

Svi su od posade izgubili i posljednju nadu da će bolesnik

ozdraviti, a što je sam Queequeg mislio o svojoj sudbini, to se

najbolje očitovalo u čudnovatoj usluzi koju je za se zatražio. Jednog

jutra, kad se još nije bilo pravo ni razdanilo, pozva k sebi jednog

mornara, primi ga za ruku, te mu stade govoriti kako je slučajno

vidio u Nantucketu nekakve male čamce od crna drveta, nalik na

ratne čunove na njegovu rodnom otoku, te kako se propitao i saznao

468 Zoroaster (živio u 10. st. pr. Krista), osnivač iranske mazdaističke, izrazito

dualističke religije. (Dualizam: filozofski nazor koji u svemu nalazi dva suprotna

principa, duh-tvar, duša-tijelo, dobro-zlo, itd.) Načela Zaratustrine vjere sabrana su u

knjizi Zend-Avesta. — Prev.

531

da svakog kitolovca koga snađe smrt u Nantucketu, stavljaju u takav

crni kovčeg, pa se to i njemu svidjelo, jer je slično bivalo s

pokojnicima u njegovu zavičaju, gdje bi svakoga mrtvog ratnika

balzamirali i onda položili u njegov vlastiti kanu i puštali da ga

valovi ponesu do zvjezdanih arhipelaga, jer oni ne samo što vjeruju

kako su sve zvijezde otoci, nego da se tamo u nedoglednoj daljini,

onkraj svih naših vidljivih obzorja, njihova neizmjerna morska

površja spajaju s beskrajem modrih nebesa, stvarajući tako one

bijele obalne vale koje vidimo na Mliječnoj Stazi. I još mu reče

kako ga obuzima jeza na samu pomisao da bi i njega po starome

mornarskom običaju mogli sahraniti ušivena u visaljku i baciti ga

kao nešto ružno i nepotrebno u more, za hranu proždrljivim

morskim psima. Ne, ne, samo to ne! On želi kanu poput onih u

Nantucketu, to više što je i on kitolovac, te se i njemu sviđaju ti mali

mrtvački čunovi, jer su poput kitolovačkih čamaca bez kobilice,

premda je takvima teže upravljati, te mnogi zastranjuju u dubinu

mračnih vjekova.

Kad se na kasaru saznalo za tu čudnu želju, tesar je odmah

dobio nalog da učini sve po Queequegovoj želji, ma kako hirovita

bila. U štivi je bilo nešto staroga tamnog drveta poput lijesa; za

jedne prijašnje duge plovidbe to drvo bijaše nasječeno u netaknutim

prašumama na Lakadivskom otočju, i od tih tamnih dasaka morao je

tesar načiniti Queequegu lijes. Tek što je primio tu zapovijed,

odmah poseže za svojim mjerilom i smjesta se uputi pod pramac te

mirno, bešćutno točno, kako mu bijaše svojstveno, uze bolesnika

mjeriti uzduž i poprijeko, zacrtavajući kredom znakove na

Queequegovu tijelu kako god je pomicao ravnalo.

— Kuku jadniku, gdje mu sada valja umrijeti! — zavajka

mornar s Long Islanda.

Tesar priđe svojoj stružnici, pa da mu posao što lakše i brže

pođe od ruke, odmah na stolnu ploču prenese i označi netom uzete

mjere za lijes, te prenese zarezavši po dva rovaša na njegovim

krajevima. Pošto je to završio, namjesti svoje daske i alat, te se dade

na posao.

Kad je zakucao posljednje čavle i pričvrstio pokrov, uprti lijes

na rame te pođe pitati je li već kucnuo čas da sanduk posluži svojoj

svrsi.

No kad Queequeg doču napol prijekorne, a napol šaljive povike

mornara, koji su tesara s lijesom tjerali s palube, na zaprepaštenje

532

svih prisutnih zatraži da mu tu stvar donesu pod pramac. Nitko mu

to nije htio odbiti, jer su svi znali da su od svih ljudi neki smrtnici

najuporniji tirani, i da onda i tome nevoljniku moraju učiniti sve na

volju, to prije što će se domalo ta volja zauvijek ugasiti.

Nagnuvši se iz svoje visaljke, Queequeg je dugo i pažljivo

promatrao lijes. Zatim zamoli da mu donesu njegov harpun, a kad

mu ga dadoše, skide s njega drvenu kopljaču, a čeličnu oštricu

položi u mrtvački sanduk, uz jednu od lopatica sa svoga čamca. Na

njegovu želju, u lijes nanizaše dvopeka, uz rub, uz svu duž. Do

uzglavlja smjestiše bocu pitke vode, a do nogu vrećicu strugotine iz

štive. Komad jedrenine smotaše u klupko da mu posluži kao

uzglavlje. Queequeg ih nato stade zaklinjati da ga polože u njegovo

posljednje počivalište, kako bi se uvjerio hoće li se ondje moći

udobno smjestiti i mirno počivati. Ležao je tako nekoliko minuta

nepomično, a zatim zamoli jednog mornara da mu iz njegove

mornarske vreće donese njegova malog boga Yoju. Prekriženih ruku

na grudima i s Yojom među njima, zatraži da spuste pokrov na lijes,

ili — kako on reče — da zatvore bukaportu. Taj poklopac bijaše

kratkim remenjem pričvršćen za sanduk. Tu je sad, u svom lijesu,

ležao Queequeg ispružen, nepomičan i mirna lica. »Rarmai« (a to će

reći: dobro je, udobno je) — promrmlja Queequeg naposljetku te im

rukom dade znak da ga opet polože u visaljku.

Ali prije nego što su dospjeli to učiniti, približi mu se Pip, koji

se sve to vrijeme onuda skrivao, te ga tiho jecajući primi za ruku,

dok je u drugoj držao svoj tamburin.

— Jadni lutalica! Zar ćeš uvijek tumarati, nikad naći ni mira ni

počinka? A kamo si se sada uputio? No ako te struje slučajno nanesu

na žala prekrasnih Antila, kojima bijeli lokvanji obale miluju, hoćeš

li mi učiniti uslugu? Potraži nekog Pipa, koga je već davno nestalo

(mislim da se nalazi na onim dalekim Antilima), pa ako ga nađeš,

utješi ga: zacijelo je već jako tužan, jer, gle, zaboravio je svoj

tamburin, a ja sam ga našao. Tram-tam-tam, tam-taratam! A sad,

Queequeg, umri s mirom, a ja ću ti svirati posmrtnu koračnicu!

— Čuo sam — uzme Starbuck šaptati, zureći kroz otvor pod

pramac — čuo sam kako su sasvim priprosti i neuki ljudi u jakoj

groznici govorili starim jezicima, a kad su drugi nastojali otkriti tu

zagonetku i tajnu, uvijek bi se pokazalo da su u zaboravljenom

djetinjstvu tih ljudi neki učenjaci govorili tim jezikom, a oni su ih

slušali. I tako, po mom najdubljem uvjerenju, i jadni Pip u svome

533

bezazlenom bezumlju objavljuje neka nebeska svjedočanstva o

našoj nebeskoj domaji. Zar je gdje drugdje mogao čuti i naučiti

takve besjede? Prisluhnite! Tiše, tiše, evo, opet je prozborio, ali su

mu sada riječi još neobičnije!

— U dvored se stavite! Učinimo ga generalom! Aj, gdje mu je

harpun? Položite mu na prsa harpun! Tam-taratam-tam-tam! Hura!

Oh, kad bi mu sada kakav hrabar pijetao sletio na glavu i

kukuriknuo! Znajte, Queequeg umire kao junak! Junak je Queequeg,

dobro to upamtite! Junak, velim, junak, junačina! Ali kukavni Pip

umrije bijedno kao sinja kukavica, umrije dršćući; dolje s njim! Čuj

me, ako nađeš Pipa, obznani diljem svih Antila da je bjegunac,

kukavica, sinja kukavica! Reci im kako je bijednik skočio s čamca u

more! Kad bi Pip tu umirao, nikad ga ne bih učinio generalom, niti

udarao u tamburin njemu u počast! Ne, ne, nikad! Neka se stide sve

kukavice, stid ih bilo! U more s njima, i neka se podave kao Pip,

koji je skočio sa svoje brodice! Sram ih bilo! Bruka i sramota!

Za to je vrijeme Queequeg ležao sasvim mirno, zatvorenih

očiju, kao da sanja. Odvedoše Pipa, a bolesnika položiše opet na

njegov ležaj.

Sada, pošto je prividno izvršio sve pripreme za smrt i pošto se

uvjerio da će u lijesu moći udobno počivati, Queequeg se iznenada

poče oporavljati, te se ubrzo pokazalo da mu tesarov crni sanduk

nije ni od kakve potrebe, i kad neki stadoše izražavati ugodno

iznenađenje, on im uglavnom reče samo toliko kako se baš u

najkritičnijem času prisjetio da ga na kopnu čeka još neka dužnost

na koju prije odlaska nije stigao: sad je eto preumio, predomislio se,

zasad još ne može umrijeti. Nato ga upitaše je li njemu dano da po

miloj volji raspolaže svojim životom i može li odlučivati o tome

hoće li umrijeti ili neće, a on im odgovori da to dašto ovisi samo o

njemu. Ukratko, Queequeg je zamišljao i vjerovao da čovjeka koji je

čvrsto odlučio živjeti, ne može ubiti nekakva bolest, nego samo kit,

ili silina olujnog mora, ili neka strašna, neukrotiva i nerazumna

razorna sila.

Između primitivnih divljaka i civiliziranih ljudi ima jedna bitna

razlika: dok je bolesniku iz civiliziranog društva potrebno i šest i

više mjeseci da prizdravi i ozdravi, bolesni primitivni divljaci mogu

se gotovo za dan-dva napol oporaviti. I tako se ubrzo mome dobrom

Queequegu vrati snaga, te pošto je nekoliko dokonih dana prosjedio

na sidrenom vitlu (i sve to vrijeme jeo kao vuk), iznenada je skočio,

534

raširio i noge i ruke, dobro se protegnuo i malo zijevnuo, a zatim se

vinuo na pramac svoga čamca, izdignuta iznad palube, i zamahujući

svojim harpunom proglasio se opet sposobnim za borbu.

Spopala ga neka pusta hirovitost, te je otada svoj lijes

upotrebljavao kao mornarski kovčeg. Ispraznio je svoju mornarsku

vreću i svu odjeću poslagao u nj. Mnoge je sate slobodnog vremena

provodio uz taj lijes, urezujući u pokrov svakojake slike i šare, i kao

da se pritom trudio da sa svoga tetoviranog tijela prenese na drvo

barem jedan dio onih zamršenih znakova i znamenja. A one crtarije

na njegovoj koži izradio je neki pokojni prorok i vidovnjak s

njegova otoka, žrec koji je tim hijeroglifima ispisao na njegovu

tijelu čitavu teoriju o nebeskom i zemaljskom sustavu i tajanstvenu

raspravu o umijeću kako se dolazi do Istine, i tako je sam Queequeg

tim svojim išaranim tijelom bio nalik na zagonetku koju bi valjalo

riješiti, nalik na čudesno djelo u jednom svesku, kojemu tajne

međutim ni on sam nije mogao odgonetnuti, premda mu je srce

kucalo odmah ispod tih tajna. I tako je tim tajnama bilo suđeno da se

razvrgnu i rasprše u nepovrat, kao i sam živi pergament na kojem su

bile ispisane, te ostanu neriješene. I kao da je pomisao na to nagnala

Ahaba da bijesno usklikne, kad se jednog jutra okrenuo za

Queequegom da ga promotri:

— Proklete bile te sotonske kušnje kojima nas bogovi muče i

iskušavaju!

535

111. PACIFIK

Klizeći pokraj otočja Bashee napokon uplovismo u veliko

Južno more. Da to nisam morao učiniti s nekih drugih razloga, sad

bih s usrdnom zahvalnošću pozdravio svoj dragi Pacifik, jer se

naposljetku ispuniše moji mladački snovi. Taj se vedri ocean bibao

preda mnom i prostirao se u svojoj modrini na tisuće milja put

istoka.

Ima oko tog mora neka nepoznata slatka tajna, a njegovi blagi

valovi kao da vam ulijevaju strah, šapćući o nekom duhu koji se

pritajio u njemu, kao što nam priča i valovit humak, izvor tolikih

bajki, nad grobom svetog Ivana Evanđelista u Efezu. I pravo je da se

po tim morskim pašnjacima i nedoglednim prerijama, na tim

grobljima svih četiriju kontinenata, valovi dižu i padaju u

neprekidnoj plimi i oseci, jer tu milijuni i milijuni pomiješanih sjena

i duhova, potonulih snova, ludih maštanja i tlapnja — sve ono što

ljudskim jezikom zovemo život i duša, leži još uvijek snivajući i

sanjareći, trzajući se nemirno poput usnulih ljudi na istom logu: i

samo taj njihov nemir izaziva vječno talasanje površine.

Svaki sanjar-lutalica, tek što je jednom vidio taj spokojni

Pacifik mora zauvijek zavoljeti taj ocean. To je more središte svih

voda ovoga svijeta, a Indijski i Atlantski ocean samo su njegovi

rukavi. Isti ti valovi koji oplakuju gatove novosagrađenih

kalifornijskih gradova, koje su tek nedavno utemeljili ljudi najmlađe

ljudske rase, udaraju i o beskrajne, opustjele ali još uvijek gorde

granice azijskih zemalja, starijih od Abrahama, dok se između njih

protežu mliječne staze koraljnih otoka: niske, nepregledne i

nepoznate otočne skupine i nepristupni japanski otoci. Tako ovaj

misteriozni božanstveni Pacifik obvija čitavu kuglu Zemaljsku. Sve

obale spaja u jedan jedinstveni svoj zaljev, i kao da su njegove

plime i oseke otkucaji Zemljina srca. Uzdignut tim vječnim

valovima, čovjek ne može a da ne prizna zavodljivog boga,

sagibajući svoju glavu pred Panom469.

No Ahabove su misli malo marile za Pana. Stajao je on

nepomično kao željezni kip na uobičajenu mjestu, na kasaru, blizu

sartija krmenog jarbola, i nesvjesno jednom nosnicom udisao

469 Grčki bog pastira i prirode. — Prev.

536

sladunjavi miris moška koji je dopirao s ostrvlja Bashee (gdje su

rascvjetanim lugovima zacijelo u tim trenucima prolazili nježni

ljubavnici), dok je drugom udisao slani dah voda što ih je upravo

sjeknuo pramcem svoga broda — onih voda kojima ipak zacijelo

negdje u ovaj čas plovi mrski Bijeli kit. Našavši se naposljetku na

tome moru i krstareći sve bliže prema svome konačnom cilju, prema

lovištima duž japanskih obala, starac je sve jače osjećao svrhu svoga

pohoda. Njegove se usne stisnuše poput krajeva na škripu, a na čelu

mu nabreknuše žile poput nabujalih potoka. Pa i onda kad bi spavao

lomili bi se ispod palube odjeci njegovih sumanutih krikova: »Svi na

kasar! Iz Bijelog kita brizgaju mlazovi guste krvi!«

537

112. KOVAČ

Kovač Perth, starina žuljevitih ruku, sav nagaren, nije natrag

pod palubu vratio prenosivu kovačnicu pošto je skovao one sastavne

dijelove za Ahabovu nogu, nego ju je ostavio na palubi, pričvršćenu

grlinom uz teške bitve u blizini prednjeg jarbola, jer su ljetni dani

bili i blagi i prohladno svježi na onim zemljopisnim širinama, a znao

je da će ga svi uskoro salijetati da im posvršava mnoge i svakojake

poslove: doći će mu harpunaši, veslači i kormilari da im preuredi

kakvu sitnicu, izmijeni štogod ili popravi nešto na njihovu

mnogovrsnu oružju ili oruđu. Počesto bi stajao okružen mornarima

koji su svi nestrpljivo čekali da na njih dođe red, držeći u rukama

vesla, čaklje, harpune i koplja, pazeći budnim pogledima na svaku

kretnju njegovih garavih i znojnih ruku dok je radio svoj posao.

Usprkos tome, čekić toga starca bijaše strpljiv, i strpljiva je ruka

njime upravljala i razmahivala. Nije se kovač bunio niti se tužio ili

gunđao. Radio je tiho, odmjereno i svečano mirno. Pogrbivši ionako

povijena leđa, još bi jače prianjao uza svoj mučni rad, kao da je i

sam život samo teška tlaka, a teški i udarci njegova čekića — teški i

otkucaji njegova srca. A tako je i bilo. Jadnik!

Čudne kretnje u toga starog čovjeka, neko osobito, istina

neznatno ali naoko mučno zanošenje u hodu, izazvalo je na početku

putovanja radoznalost u mornara. Kako su ga neprestano zapitkivali

i zadirkivali, napokon je na nesreću popustio i sve im o sebi

ispričao, i stoga su danas svi na brodu znali za sramotnu povijest

njegove tužne sudbine.

Usred jedne studene zimske noći vraćao se iz susjednog

gradića kući, pošto se vlastitom krivnjom bio preko mjere zadržao i

okasnio. Idući cestom kovač je u polusvijesti osjetio kako ga

obuzima smrtna iznemoglost, te je potražio skloništa pod nekom

rasklimanom, napol srušenom sušom. Posljedica je bila gubitak

prstiju na objema nogama Poslije tog otkrića malo-pomalo iziđoše

na vidjelo prva četiri čina sreće, a onda dugi i još nezavršeni peti čin

tužne drame njegova života.

Bio je već star čovjek, koga je sa zakašnjenjem, kad je bio blizu

šezdesete, snašlo ono što se u nizu životnih jada i nevolja naziva

propašću. Bio je majstor čuven sa svoje vještine i umijeća, te je

uvijek imao pune ruke posla. Imao je kuću i vrt, mlađahnu ženu,

538

koja ga je voljela, i troje djece, zdrave i rumene. Svake bi nedjelje

polazio u lijepu crkvicu, koja je ležala u gaju. Ali jedne noći provali

mu bezdušan razbojnik u kuću, lukavo prerušen i pod okriljem

mraka, i potpuno ga opljačka. A još strašnije bilo je njegovo

priznanje da je on sam doveo tog provalnika u svoju kuću. Bijaše to

kao u onoj priči o duhu iz boce. Tek što je izvadio onaj kobni čep,

izletje prokleti dušmanin i odmah mu poče zatirati i kuću i kućište.

Kovač je radionicu iz opreznosti i nadasve mudrih i ekonomskih

razloga smjestio u prizemlju, ali je u nju vodio poseban ulaz, tako te

je mlada, zdrava i sretna žena, bez nemira i tuge, čak s izvjesnim

zadovoljstvom, uvijek slušala kako odzvanjaju snažni udarci čekića

u mladim rukama njena postarijeg muža: ta je jeka, prigušena

debelim podovima i zidovima, dopirala k njoj u dječju sobu i

prožimala joj srce osjećajem tihe sreće, i tako su željezne uspavanke

ponosnog Rada uljuljkivale kovačevu djecu u san.

Oh, nevoljo nad nevoljama! Oh, Smrti, zašto neki put ne dođeš

navrijeme ? Da si primila k sebi staroga kovača kad ga život još nije

bio sasvim upropastio, u duši mlade udovice sačuvala bi se bolna ali

draga uspomena, a njegova bi se siročad u kasnijim godinama s

ljubavlju i s poštovanjem spominjala svoga čestitog oca koji je sve

njih ostavio pristojno opskrbljene. Ali Smrt je požela ponekog

valjanog starijeg brata, o čijoj je dnevnoj zaradi isključivo ovisio

opstanak neke obitelji, a toga više nego beskorisnog starca puštala

da stoji po strani, dok ga gadna gnusoba života ne smoždi, da bi ga

onda što lakše pokosila.

Je li potrebno da nastavimo priču do kraja? Bat čekića u

prizemlju bivao iz dana u dan sve slabiji i sve je rjeđe odjekivao,

dok je žena prozebla sjedila uz prozor i očima bez suza grozničavo

gledala rasplakana lica svoje djece. Nestalo je huke, a kovačnica se

zatrpala garom. Prodana je kuća, majka ode pod visoku travu

crkvenog groblja, a za njom i oboje djece, jedno za drugim. I starac

bez doma i obitelji otetura u svijet, kao lutalica u crno zavijen.

Njegovu bol nitko nije poštivao, a njegova je sijeda glava bila na

ruglo zlatnim uvojcima.

Smrt kao da bijaše jedino što se moglo poželjeti u takvu životu.

Ali Smrt je samo zastranjenje u području Neistraženog, samo prvi

pozdrav mogućnostima neizmjerne Daljine, Divljine, Voda,

Beskraja, i stoga pogledu onih ljudi koji čeznu za smrću a u sebi

osjećaju neki unutarnji zazor prema samoubojstvu — njima Ocean,

539

kojem se svi utječu i koji sve prima, zamamljivo pruža beskraj

nezamislivih strahota, ali i čarobne pustolovine novog života. Iz srca

beskrajnih Pacifika dozivaju ih tisuće sirena: »Dođi ovamo, patniče

slomljena srca! Ovdje se živi drugim životom a da se prije toga ne

mora platiti račun smrti! Ovdje ima izvanzemaljskih čudesa,

dohvatnih: ne moraš umirati da bi ih dostigao. Dođi amo, sahrani

sam sebe u život koji tvome kopnenom svijetu, što je podjednako

mrzak koliko i mrzi, pruža više zaborava negoli smrt! Dođi amo!

Podigni svoj vlastiti kamen na grobištu, dođi k nama, dođi da ti

nađemo drugu i da te oženimo!«

Osluškujući te glasove s istoka i zapada, kad je zora svitala i za

večernjih sutona, kovačeva se duša odazvala i odgovorila: »Evo me,

dolazim!« I tako je Perth otišao u kitolovce.

540

113. KOVAČNICA

Čupave brade, zastrt pregačom od čekinjave kože morskoga

psa, stajao Perth oko podne između svoje kovačnice i nakovnja što

bijaše zabijen u panj, okovan željezom. Jednom je rukom držao

šiljak od koplja u žeravici, a drugom mijeh, kadno se pojavi Ahab,

noseći kožnu vrećicu hrđaste boje. Mrki Ahab zastade malo podalje

od kovačnice, a Perth naposljetku izvuče željezo iz vatre, stavi ga na

nakovanj i poče udarati čekićem po njemu, te iz crvene mase

poletješe krupne iskre, od kojih poneka vrcnu sve do Ahaba.

— Ej, Perth, jesu li to tvoje burnice? Uvijek lete tvojim

tragom! Kao krilate glasnice dobra znamenja, ali ne za svakoga. No

pogledaj ovamo, izgaraju! A ti živiš među njima bez opeklina.

— Ne, neće me opeći, kapetane Ahabe, jer ja sam sav opržen

— odvrati Perth, naslanjajući se časkom o svoj čekić. — Ja sam već

prošao kroz vatru! Teško ćeš brazgotinu opeći.

— Dobro, dobro, dosta o tom! Tvoj mi prepukli glas zvuči

suviše blago, i razborito u svojoj boli. Nisam ni sam u raju pa ne

podnosim tugu i sjetu u drugih, koji nisu ludi. Trebalo bi prvo da

poludiš, kovačino! Ej, reci: zašto još nisi poludio? Kako možeš sve

to izdržati a da ne šeneš pameću? Zar te nebesa toliko mrze pa ti ne

uzimaju pamet? A što ti to kuješ?

— Zavarujem šiljak s nekakva starog koplja, gosparu; bio je

već krnj i napukao.

— A možeš li ga, kovaču, opet uravnati, nakon tvrde rabote

koju je prošao?

— Mislim da mogu, gosparu!

— Pa ti kao da možeš izgladiti i uravnati gotovo svaku

pukotinu i šav, ma kako bila kovina tvrda, kovaču?

— Mogu, gosparu, izgladiti svaku boru i brazgotinu, osim

jedne!

— A ti pogledaj ovamo! — usklikne Ahab, te uzbuđeno stupi

bliže i obje ruke stavi kovaču na ramena. — To pogledaj, to, možeš

li izgladiti boru poput ove, kovačino? — i jednom rukom prijeđe

preko izbrazdana čela. — Kad bi to mogao, ja bih s drage volje

položio glavu na tvoj nakovanj, pa da osjetim tvoj najteži čekić

među svojim očima! Odgovori! Možeš li izgladiti ovu boru!

— Oh, to je ona jedna, gosparu! Zar ne rekoh, svaku boru i

541

brazgotinu osim jedne?

— Da, da, kovaču, to je ona jedna, da, čovječe, i ta je

neizgladiva. Jer premda je vidiš jedino na mom tijelu, ona mi se

zasjekla do u kost na lubanji, koja je sva isječena brazdama i

brazgotinama. Ali skloni te dječje igračke! Za danas je dosta tih

kuka i šiljaka! Pogledaj ovamo! — I on diže uvis kožnu većicu i

zvecnu njome kao da su u njoj sami zlatnici. — Želim da mi skuješ

harpun, Perth, harpun što ga ni tisuće samih đavola neće slomiti,

nešto što će ostati usađeno u kitu kao kost vlastite mu bočne peraje!

Evo ti građe! — reče i baci vrećicu na nakovanj. — To su, kovaču,

skupljeni krnjaci čavala iz čeličnih potkova vilovitih konja!

— Krnjaci potkova, gosparu? Tvrde i kruće tvari još ne opipa

ruka nijednog kovača, kapetane Ahab!

— Znam, starče, znam! Ti će se čavli zavariti kao tutkalo s

istaljenih kostiju ubojice! Sad brzo, iskuj mi harpun! Ali najprije

iskuj dvanaest šipki za nj, a tada ih spleti i zasuči pa ih svih dvanaest

skuj skupa poput žica u debelom užetu za vuču, kuj ih kao što užar

suče strukove! Hitro! Ja ću vatru poticati!

Kad najposlije tih dvanaest šipki bijaše gotovo, Ahab svaku

pojedinu iskuša savijajući ih svojom rukom oko velika i teška

željezna klina. — Ova je napukla! — reče i odbaci posljednju.—

Skuj mi ovu iznova!

Perth učini tako. Upravo se spremao da svih dvanaest zavari u

jedno, kadno ga Ahab uhvati za ruku i reče da će on svoje željezo

sam skovati. I tada pravilno dišući, poče udarati po nakovnju, dok

mu je Perth dodavao usijane šipke, jednu za drugom. Od snažnog

puhanja mijeha iz kovačnice dizao se silan ravan plamen. U tom

trenutku Pars tiho prođe pokraj njih, te se duboko pokloni pred

vatrom, kao da zaziva prokletstvo ili blagoslov na to djelo, no tek

što Ahab podiže pogled, odšunja se ustranu.

— A što li se taj snop šibica ovud mota? — promrmlja Stubb,

koji je s kaštela promatrao taj prizor. — Taj Pars nanjuši vatru kao

što nanjuši stijenjak, a i sam smrdi po njoj kao vruć upaljač

mušketa!

Napokon i posljednji udarac tresnu o dovršeni usad, a kad ga je

Perth, da ga okali, tutnuo u čabar pun vode, štoje stajao do njega,

usijano željezo zapišti, a vrela para zapahnu Ahabovo nadvijeno

lice.

— Ej, Perth, zar hoćeš i meni udariti svoj žig? — i lice mu se

542

časkom skvrči od bola. — Jesam li zato skovao to željezo da sâm

budem njime ožigosan, ej?

— Ne dao Bog! Ali se nečega drugog bojim, kapetane Ahabe.

Nije li taj harpun namijenjen Bijelom kitu?

— Dakako, bijelom dušmaninu! No sad samo treba načiniti

harpunski šiljak, a to je, čovječe, tvoj posao! Evo ti mojih britava od

najboljeg čelika. Uzmi, pa da čaklje budu britke ko iglice inja na

Ledenom moru!

Stari je kovač neko vrijeme zurio u te britve, kao da mu se

nikako nije dalo da ih upotrijebi.

— Uzmi, čovječe, meni ih ne treba, jer niti ću se brijati, niti

večerati, niti moliti, sve dok... Ali ovamo, na posao!

Čelik je zamalo dobio oblik strelice, i Perth ga je zavario na

usad. Ocal je ubrzo zašiljio željezni vršak. A kad ga je kovač

naumio posljednji put usijati prije nego što će ga kaliti, zamoli

Ahaba da mu primakne čabar s vodom.

— Ne, ne! Ne vodu za to! Želim da to bude pravo kaljenje

nasmrt! Oooj! Tashtego! Queequeg! Daggoo! Što vi velite, pogani?

Hoćete li mi dati svoje krvi koliko je potrebno da se njome pokrije

ovaj šiljak? — upita ih dignuvši željezo.

Tri mrke glave kimnuše, u znak da pristaju. Tri uboda u

pogansko meso, i čelične čaklje za Bijelog kita bijahu prekaljene.

— Ego non baptizo te in nomine patris, sed in nomine

diaboli!470 — povika Ahab u divljem zanosu, kad je zlokobno

željezo žežući gutalo krv krštenja.

Ahab zatim poče prebirati po motkama iz potpalublja, te izabra

jednu od hikorijeva drveta471 s koje još ne bijaše oljuštena kora, i na

nju nataknu željezni usad sa čeličnim šiljkom. Zatim odmota klupko

novog konopa, uze od njega nekoliko hvati i nateže ga oko vitla do

velike napetosti. Pritisnuvši ga nogom, dok uže nije zazujalo poput

strune na harfi, Ahab se revno naže nada nj, pa kad vidje da se

nijedan struk nije odsukao, uskliknu:

— Dobro je! A sad zavežimo!

Na jednom su kraju raspleli uže i tanke strukove omotali oko

željeznog usada, a zatim čvrsto uvranjili kopljaču. S donjeg su kraja

pričvrstili konop po sredini kopljače i čvrsto ga vezali uz drvo

470 Latinski: »Ne krstim te u ime Oca, nego u ime đavla.« — Prev. 471 Hickory — bijeli američki orah, tvrdo i žilavo drvo. — Prev.

543

ispreplevši ga pređom. Tako su kopljača, uže i šiljak tvorili

neraskidivu cjelinu, poput onih triju božica Usuda. Ahab dohvati

svoj harpun i ode, mrk i gord, a bat njegove koštane noge i kopljače

od hikorijeva drveta odzvanjahu muklo po podnicama palube. A

prije nego što je ušao u kajitu, čuo se slabašan, neprirodan, zvuk,

glas napol šaljiv i podrugljiv a u isti mah nadasve žalostan. O, Pipe!

Tvoj žalosni, gorki smijeh, tvoje pusto ali ipak nemirno oko, sve

tvoje neobične ludorije, nisu se baš bez nekog smisla povezale sa

crnom tragedijom toga tužnog i sjetnog broda te joj se rugale!

544

114. POZLATAR

Prodirući sve dalje i dalje, »Pequod« je dopro i do samog srca

japanskih lovišta, te se ubrzo sav posvetio kitolovu. Počesto su za

blaga i lijepa vremena prosjedili u svojim čamcima po dvanaest,

petnaest, osamnaest, pa i dvadeset sati uzastopce, te veslajući i

jedreći, ili lopaticama pokrećući svoje čamce, gonili i lovili kitove,

ili bi opet kakvih šezdeset ili sedamdeset minuta spokojno čekali a

ponovno izrone, premda baš i nisu imali mnogo sreće u svojim

naporima.

U tim trenucima, kad pod blagim suncem, po cio dan na pučini,

namreškanoj sitnim valićima, sjediš u svom čamcu od brezovine,

lagašnu kao canoe, pa ti se čini da si i sam dio onih blagih malih

valova što se priljubljuju uz valnicu kao mačići oko ognjišta kad

zadovoljno predu — u tim časovima sanjive tišine, kad zaneseno

promatraš veličanstvenu krasotu i sjajnu površinu smirenog oceana,

zaboravljaš na tigrovsko srce koje bije u tebi, te se nevoljko

prisjećaš kako se ispod tih baršunastih šapa kriju nesmiljene pandže.

U tim časovima kitolovca u njegovu čamcu obuzima neki

sinovski povjerljiv osjećaj prema moru, kao da se nalazi na kopnu. I

čini mu se ono kao zemlja išarana cvijećem. U daljini proviruju

samo vršci jarbola njegova broda, koji kao da krči sebi put — ne

kroz burne valove, nego kroz visoku travu uzbibane prerije, kao kad

doseljenički konji na Zapadu skrivena tijela odmiču kroz čudesnu

zelen, a iznad nje proviruju samo njihove naćuljene uši.

U nedogled se provlače djevičanske udoline, blagi obronci

plavetnih brežuljaka, a povrh njih razlijeva se mrmorenje i tišina, te

biste se gotovo zakleli da u toj osami i tišini spavaju djeca, posustala

od igre, u čarobnom mjesecu svibnju, kad se po šumama bere

cvijeće. I sve se to stapa s vašim nadasve tajanstvenim

raspoloženjem, tako da se mašta i zbilja, susrevši se na pol puta,

prepleću i oblikuju u jedinstvenu cjelinu.

Ti su blagi prizori naposljetku djelovali, ma samo i privremeno,

i na Ahaba. No premda se činilo da ti tajanstveni zlatni ključevi

rastvaraju tajnu zlatnu riznicu u njemu, ipak se od njegova daha

gasio sjaj tome zlatu.

O, travnjaci i proplanci, oh, vječno proljetni beskrajni krajolici

ljudske duše! U vama — iako su vas dugo palile strašne suše

545

zemaljskog života — u vama se ljudi još mogu valjuškati, kao mladi

konji po mladoj jutarnjoj djetelini, da barem za kratak čas osjete

svježu rosu vašega besmrtnog života! Dao Bog da te blažene tišine

potraju! Ali šareno tkanje života protkano je i nitima i potkama:

oluje razdiru tišine, poslije svake utihe crni se oluja. U našem se

životu ništa ne nadovezuje pravilnim slijedom, niti napreduje

odmjereno i postupno, prema posljednjem počinku: od nesvjesne

začaranosti u djetinjstvu, preko dječačkih nepromišljenih vjerovanja,

kroza sumnje mladosti (opća sudbina), pa onda skepticizma i

nevjerovanja, najposlije, u muževnoj dobi, stižemo do promišljenog

spokojstva onoga vječnog Ako. I krug se ponavlja: postajemo opet

djeca, pa dječaci, pa zreli ljudi, a ono Ako vječno ostaje. Gdje li se

nalazi konačna luka u kojoj se više ne dižu sidra? U kakvu

začaranom eteru lebdi svijet u kojem ni najumorniji neće nikad

sustati? Gdje se skriva otac nahočeta? Naše su duše nalik na onu

siročad nevjenčanih majki koje umiru u porodu. Tajna našeg

očinstva leži u njihovim grobovima, i onamo nam je poći da

saznamo tu tajnu.

Toga istog dana i Starbuck je sa svog čamca gledao u to

rastaljeno zlato pučine, te mrmljao ispod glasa:

»O, čari neizmjerivi kakvih nikad ne vidje ni jedan dragi u

očima svoje drage! Ne govorite mi o oštrim raljama tih morskih

pasa, ni o strahotama toga vašeg kanibalstva! Pustite neka

vjerovanje pobijedi stvarnost, neka mašta pobijedi sjećanje! Ponirem

pogledom u dubinu i vjerujem!«

I Stubb poskoči poput ribe kojoj se ljuske blistaju u tome istom

zlatnom svjetlu.

»Ja sam Stubb, a Stubb ima svoju povijest; no Stubb ovdje

prisiže da je uvijek bio veseljak!«

546

115. »PEQUODOV« SUSRET S »NEŽENJOM«

Vesele nam je zvuke i prizore donio vjetar nekoliko tjedana

poslije onog dana kadno je Ahab skovao sebi harpun.

Bio to nantucketanski brod »Neženja«, upravo je smjestio i

posljednju bačvu ulja i zatvorio do vrha krcati tovarni prostor. Sada

je brod, blagdanski opremljen, plovio lijepo i veselo, premda

ponešto tašto i slavodobitno, između mnogih nadaleko raštrkanih

brodova, jer je kao prvi usmjerio svoj pramac kući.

Mornari koji su bili na straži u koševima triju jarbola zakitili

svoje mornarske šešire dugim, uskim crvenim trakama. S krme bio

obješen lovački čamac spreman za spuštanje, a s pramca visjele

čeljusti kita kojega su posljednjeg ubili. Po čitavoj su snasti sa svake

strane lepršali znakovi, stjegovi i zastavice u svim bojama. S obje

strane svakog koša bila izdignuta po jedna bačva vorvanja, a na

najvišim križevima također se njihale fučije, napunjene tom istom

skupocjenom tekućinom. O jabuku glavnog jarbola bio obješen

mjedeni fenjer.

Kako smo poslije saznali, »Neženja« je na tome svom

putovanju imao neobično mnogo uspjeha, a to je bilo utoliko

čudnovatije što se mnogi drugi brodovi koji su krstarili istim

vodama, za sve to vrijeme nisu domogli ni jedne jedine ulješure.

Posada je morala uklanjati ne samo pune bačve mesa i kruha da

načini mjesta mnogo vrednijem vorvanju, nego je kapetan s

brodovima koje je susretao mijenjao različitu robu za njihove bačve,

i te su sada bile poredane i privezane uzduž obodnice i smještene u

njegovoj kajiti i u kabinama njegovih časnika. I sam stol u salonu

bio je sasječen u cjepotine za gorivo, pa je kapetan sa svojim

časnicima bio primoran sve obroke uzimati sa širokog dna jedne

bačve od ulja, okrenute i postavljene nasred poda. Pod pramcem su

mornari kudjeljom i katranom začepljivali svoje sanduke i punili ih

vorvanjem, a neki su šaljivci govorili kako je kuhar pričvrstio

poklopac na najveći kotao i do vrha ga napunio, kako je kamarijer

napunio svoj rezervni lonac za kavu, kako su harpunaši izvadili

kopljače iz svojih harpuna pa napunili šuplji usad, ukratko — da je

sve bilo ispunjeno vorvanjem, osim džepova na kapetanovim

hlačama, koje je sačuvao da u njih tura ruke, u znak savršenog

zadovoljstva.

547

Kako se taj veseli brod kojemu se sreća nasmijala približavao

»Pequodu«, sve je jače s kaštela odzvanjalo prigušeno divljačko

udaranje u goleme bubnjeve, a kad je doplovio još bliže, vidjelo se

kako se na palubi sjatila gomila mornara oko velikih kotlova

topionice, presvučenih »opnom«, kako kitolovci nazivaju trbušnu

mješinu »crne ribe«,472 pa pesnicama bubnjaju po tim bubnjevima i

dižu zaglušnu buku i graju. Na kasaru plesali časnici i harpunaši s

djevojkama maslinaste puti koje su s njima pobjegle s polinezijskih

otoka, dok su u okićenom čamcu, koji je bio izdignut i čvrsto

privezan između pramčanog i glavnog jarbola, tri Crnca s Long

Islanda bijelim, blistavim gudalima od kitove kosti pomamno

upravljali tom veselom sarabandom. U isto su vrijeme neki drugi

prionuli oko zida topionice, iz koje su bili izvađeni kotlovi. S

tolikim su divljim bijesom i urnebesom udarali pijucima i hitali u

more žbuku i opeke, koje im sada bijahu suvišne, te bi gotovo rekao

da ruše prokletu Bastilju473.

Gospodar i upravljač cijelog tog prizora, kapetan, stajao na

povišenu mjestu kasara odakle je pogledom mogao obuhvatiti čitavu

pozornicu na kojoj se odigravalo to mahnitanje, te se činilo da je sve

to priređeno samo njemu za zabavu.

A i Ahab je stajao na svom kasaru, rutav, raščupan, garav i

mrk, pa kad su dva broda klizila jedan pokraj drugog — jedan pun

radosti i veselja zbog onog što je prošlo, a drugi pun tjeskobe i

slutnje pred onim što tek ima doći — dva kapetana bijahu kao

personifikacija onog raspoloženja koje je vladalo na njihovim

brodovima.

— Dođi k nama, dođi nama! — veselo je dovikivao kapetan

»Neženje« i uvis dizao bocu i čašu.

— Vidje li Bijelog kita? — procijedi Ahab u odgovor.

— Ne, nisam ga vidio, samo sam čuo za nj! Ali ne vjerujem

ništa tim brbljarijama o njemu! — odvrati drugi kapetan veseo i

raspoložen.

— Na brod nam dođi!

472 Engleski ribarski naziv (black fish) za losos u doba kad u »svadbenom ruhu«

polazi na putovanje, jer za vrijeme mriještenja te ribe potamne, te im ljuske postanu

mjestimice gotovo crne. — Prev. 473 Pariška tvrđava, sagrađena u 14. stoljeću, u kojoj su za vrijeme apsolutizma

bez presude zatvarali politički osumnjičene osobe, a često ih u njoj i smicali. U

početku Francuske revolucije ogorčene su mase osvojile i razorile Bastilju. — Prev.

548

— Kod tebe je đavolski veselo! Plovi samo dalje! Jesi li

izgubio što ljudi!

— Nije ni spomena vrijedno: samo dva otočana, to je sve! Ali

hodi k nama, starino, dođi nam na brod! Brzo ću raspršit' crnu

oblačinu s tvoga čela. Dođi, hoćeš li? Veselo je ovdje: brod pun, a

smjer — kući!

»Čudnovato kako je luđak prijatelj svakome«, smrsi Ahab za

sebe, a onda će naglas:

— Brod ti je, veliš, krcat, i plovi kući. Eh, a moj je prazan, i

bježi od kuće. Naši se puti razilaze! I stoga ti podi kamo si usmjerio,

a ja ću na svoju stranu! Naprijed, ljudi, razapnite sva jedra, i uvjetar!

I tako, dok je jedan brod veselo sukao pučinom, pred vjetrom,

drugi se uporno borio protiv vjetra: dva se broda raziđoše. Dok su

»Pequodovi« ljudi zamišljeno i tužno gledali za »Neženjom« koji je

sve brže odmicao, ljudi s »Neženje« nisu marili za njihove poglede,

jer su i suviše bili zaokupljeni svojim slavljem i veseljem. I kad se

Ahab naslonio o gornji dio plosnate krme i gledao za brodom koji je

ploveći kući nestajao u daljini, segnu u džep te izvuče malu bočicu s

pijeskom, i svrnuvši pogled s broda na bočicu, kao da je vezivao

dvije misli u jedno, jer ta je bočica bila napunjena zemljom s obale u

Nantucketu.

549

116. KIT NA UMORU

I u životu često biva, nalazimo li se s prave strane, da nas

zapahne dah povoljna vjetra koji nosi izabrane miljenike sudbine

kad plove tik uz nas, i premda smo još čas prije bili posve

nepokretni, odjednom radosno osjetimo kako se naša zadušena jedra

pune. Tako je kanda bilo i s »Pequodom«, jer se već sutradan nakon

susreta s veselim »Neženjom« pred nama pojaviše kitovi, te smo ih

ubili četiri, od kojih je jedan pao od Ahabove ruke.

Bilo kasno poslijepodne, i sunce već sjedalo, kad je bačeno i

posljednje koplje u toj krvavoj raboti. Lebdeći u čarobnom sutonu

mora i neba, sunce i »velja riba« zajedno su tiho umirali. U blagom i

sjetnom tome smiraju kao da je zrak bio prožet tako usrdnim

molbama i molitvama te bi rekao da se iz daljine, iz zelenih i

dubokih samostanskih prodola na Filipinskom otočju španjolski ćuh

s kopna obijesno prevratio u morski lahor i pošao na oceansku

pučinu pun tih večernjih himna.

Ahab se opet smirio, ali u još dubljoj sumornosti. Zaveslao je

unatrag i sjedeći u čamcu koji se sada nije micao pozorno je pratio

posljednje trzaje kita na umoru. Taj čudni samrtni prizor — da se

okrene suncu i tako izdiše — pruža vam svaka ulješura prije nego

što se konačno smiri. I taj čudni prizor, promatran za tako blage

večeri, ispunjavaše Ahaba nekim čudnim, dotad nepoznatim

osjećajem.

»Vrti se i prevrće, a najposlije se zagleda u sunce. Kako li je

polagan, a ipak kako nepokolebljiv taj posljednji zamirući pokret

glavom, ta posljednja počast, iskazana suncu! I kit obožava sunce,

on — najveći, najvjerniji i najplemenitiji vazal sunca! O, kad bi

moje oči mogle sagledati ono što je on sad sagledao! I gle, tu, gdje

se sve oko njega pruža more, izvan svakog žamora ljudskih radosti

ili patnja, u ovim čistim nepristranim vodama, gdje nema nikakva

kamena za ploče s predajama, gdje su kroz duge vjekove kitajskog

carstva valovi šumjeli a da im nitko nije ništa kazivao, niti su oni

progovarali, poput zvijezda što blistaju nad nepoznatim izvorima

Nigera — i tu živi stvorovi u času svoje smrti dižu poglede prema

suncu, i tu život umire okrećući se u nadi suncu... I gle, tek što

ugine, smrt okreće njegovo mrtvo tijelo, i kit gleda na drugu stranu...

O ti, tamna indijska polovico prirode, koja si sebi od potonulih

550

kostura i kostiju sagradila zasebno prijestolje negdje u srcu ovih

neplodnih voda! Premda si kraljica, ipak si nevjerna, te mi

pokazuješ svoje pravo lice tek kad razgovaraš sa mnom u huku

razbješnjela tajfuna koji lomi, davi i ubija, i za vrijeme žalosnih

pogreba, kad se more smiri i zavlada tišina. I ta tvoja velja ulješura

koja je u času svoje smrti okrenula glavu prema suncu, a onda je

opet odvrnula, ipak me nečemu naučila!

O, trostruko zapasana i okovana snažna tjelesino! O, mlaze

vitki koji duginim bojama brizgaš u visinu! Uzalud ti duga, uzalud

prštiš! Zaludu ti trud da dosegneš sunce — izvor života, koje stvara

sve živo, ali mrtvo nikad više ne uskrsava! No ipak me ti, mrka i

mračna polovico prirode, nadahnjuješ vjerom, koja je doduše

mračnija ali i gordija u isti mah! Sve ono bezimeno i neizrecivo što

tu ispod mene struji i protječe, i dah bića što su nekoć udisala i

izdisala, sad je voda koja me drži na površju!

Da si mi zdravo, dovijeka zdravo, o more, u čijim vječnim

plimama i osekama divlje burnice nalaze svoj jedini počinak!

Zemlja me rodila, ali me more othranilo! Brijeg i dolina bili su mi

kao roditelji, ali valovi su moja braća po mlijeku!«

551

117. NA STRAŽI KRAJ MRTVIH TJELESINA

Četiri kita koja su te večeri bila ubijena poginuše podalje jedan

od drugoga: jedan daleko u privjetrini, drugi nešto bliže u zavjetrini,

treći pred pramcem, a četvrti straga. Posljednje tri tjelesine

dovukoše do broda još prije nego što se unoćalo, ali onu koja je

plutala daleko u privjetrini, nisu mogli dopremiti prije svanuća.

Čamac, s posadom koja je ubila toga kita, svu je noć proveo uz bok

kitu: bio je to Ahabov čamac.

Koplje sa »znakom« bilo je zabodeno uspravno u kitovo

štrcalo, a fenjer koji je visio koplju na vrhu prosipao tmurnu drhtavu

svjetlost po crnoj, blistavoj leđini i još dalje po ponoćnim valima što

su uginulom kitu blago oplakivali široke bočine, kao kad more blago

zalijeva kakav žal.

Ahab i svi njegovi ljudi kao da su pali u san, i samo je Pars,

koji se skutrio u pramcu, bio budan i gledao kako oko mrtve

tjelesine sablasno poigravaju morski psi, koji su repnim perajama

udarali o tanke trenice čamca, načinjena od lake cedrovine. Zrakom

se prolamali čudni glasovi, kao da su stenjale sablasti nad Mrtvim

morem, sablasti prokletnika iz Gomore.474

Trgnuv se iza sna, Ahab se nađe licem u lice s Parsom.

Zaogrnuti noćnom tamom bijahu baš kao posljednji ljudi u

sveopćem potopu.

— Opet sam ono isto usnio! — reče Ahab.

— Mrtvačka kola, je li? Ne rekoh li ti, starče, da ti nije suđeno

da te voze na mrtvačkim kolima niti da počivaš u lijesu?

— Ta zar su se ikad vozili na mrtvačkim kolima oni koji umiru

na moru?

— Ali ti rekoh, starče, prije nego što te na ovom putovanju

može smrt snaći, na moru ćeš svakako vidjeti dvoja mrtvačka kola:

prva neće biti načinjena ljudskom rukom, a druga će biti od vidljiva

drveta što raste u Americi.

— Da, da, čudnu mi sliku dočaravaš, Parse: — mrtvačka kola s

lelujavom perjanicom na oceanu, a valovi su grobari! Ha, ha! Takva

474 Biblijska priča kazuje kako su ondje gdje je sada Mrtvo more nekoć bili

gradovi Sodoma i Gomora, na koje je Bog, zbog opačine njihovih žitelja, pustio s

neba sumpor i oganj te ih zatro i svu okolicu njihovu.— Prev.

552

nam se slika neće tako skoro ukazati!

— Vjerovao ili ne, ne možeš umrijeti, starče, prije nego što

ugledaš tu sliku!

— A što ono reče o sebi?

— Premda je meni poći tek pred kraj, ipak ću prije tebe, kao

tvoj peljar!

— A pođeš li prije mene, ako se to ikada dogodi, prije nego što

bih ja mogao za tobom, moraš se još jedanput javiti, da mi pokažeš

put. Zar nije tako? Pa dobro, kad bih ja sve to što ti govoriš i

povjerovao, oh, moj peljaru, tada bih imao dvostruko jamstvo da ću

ubiti Moby Dicka i nadživjeti ga!

— Evo ti onda još jedno jamstvo, starče — odvrati Pars, a oči

mu sijevnuše kao krijesnice u mraku: — tebe može ubiti samo

konoplja!

— Misliš: vješala? Eh, onda sam besmrtan, na kopnu i na

moru! — Ahab prasnu u podrugljiv smijeh. — Besmrtan na kopnu i

na moru!

Obojica zašutješe, kao da su jedna duša i jedno tijelo.

Zabijeljela zora, a dremovni ljudi poustajaše sa dna čamca, i još

prije podneva mrtvi je kit bio dovučen do broda.

553

118. KVADRANT

Približavala se ekvatorska sezona kitolova, i svakog dana kad

bi Ahab izišao iz kajite i pogledao gore, pažljivi bi kormilar sav

živnuo i upadljivo marno prionuo uz kormilo, dok bi mornari, svi

kao jedan, hitro poletjeli do praća, pa stali i zažagrenih očiju

netremice gledali u prikovani zlatnik, jedva čekajući zapovijed da

usmjere brod prema ekvatoru. U neko doba najposlije primiše tako

željkovanu zapovijed. Podne samo što nije prepolovilo. Ahab sjedio

na pramcu svoga visoko izdignutog čamca i upravo se dao na

mjerenje Sunčeve visine, da bi po tome, kao što je svaki dan

običavao, odredio zemljopisnu širinu na kojoj se brod nalazi.

Na onome Japanskom moru ljetni su dani nalik na poplavu od

blistava svjetla. Žarko sunce nad Japanom pripiče kao žarište

beskrajne leće staklenog oceana. Nebo se sja kao pokost, nigdje

oblačka, a obzorje kao da se leluja. Ta nepromjenljiva, sjajna

svjetlost nepodnošljiva je kao i blistavilo Božjeg prijestola. Baš

dobro što je Ahabov kvadrant475 bio proviđen obojenim staklom,

kroz koje je mogao gledati u sunčanu vatru. Nekoliko je časaka

ostao u tom položaju, njišući se ravnomjerno kako se i brod ljulja, i

svejednako je pred očima držao onu napravu, nalik na astrološki476

instrument, čekajući baš na onaj čas kada će mu sunce doći točno na

meridijan. I dok je sva njegova pažnja bila usredotočena na

mjerenje, Pars je ispod njega klečao na palubi, a lice mu, poput

Ahabova, bilo uzdignuto prema istome Suncu, samo što su mu vjeđe

napol skrivale oči, a divlje mu lice bilo obuzeto zemaljskom

bešćutnošću. Naposljetku je Ahab uspio izmjeriti što je želio, pa je

olovkom na svojoj koštanoj nozi ubrzo izračunao točnu zemljopisnu

širinu na kojoj se brod u tom času nalazio. Zatim, zapavši načas u

sanjarenje, opet diže pogled k Suncu i promrmlja kao za sebe: »O,

znamene morski, moćni i Svevišnji Peljaru! Kazuješ mi istinski gdje

se nalazim, ali možeš li mi samo i natuknuti gdje ću poslije biti? U

tvojoj moći nije da mi otkrije tajnu gdje netko drugi, osim mene,

sada živi? Gdje je Moby Dick? U ovom trenutku ti ga sigurno vidiš.

475 Starinska sprava za mjerenje visine nebeskih tijela nad horizontom, preteča

modernog sekstanta. — Prev. 476 Astrologija povezuje događaje na Zemlji s pojavama u svemiru. — Prev.

554

A moje oči gledaju u tvoje oko, koje ga baš sada gleda! Da, u oko,

koje sada jednako gleda stvari neznane, s onu stranu obzora!«

A onda promotri svoj kvadrant, opipavajući sve redom one

mnoge kabalističke sprave, te se i opet zamisli i progunđa:

»Glupost! Besmislena dječja igračka dostojanstvenih i gordih

admirala, komodora i kapetana! Sav se svijet divi tebi, tvojoj vještini

i moći, a kad tamo, možeš jedino označiti onu jednu jedincatu

bijednu točku na kojoj se baš nalaziš, onu kukavnu točku na tome

velikom planetu, i ruku koja te drži: to je sve što znaš, i ništa više!

Ne možeš reći ni to gdje će sutra u podne biti neka kap vode ili

zrnce pijeska: a ipak u svojoj nemoći vrijeđaš Sunce! O, znanosti!

Prokleta bila ta tvoja luda igračka, proklete bile sve naprave pomoću

kojih čovjek ustremljuje svoje poglede visoko u nebesa, te ga

svjetlost zasljepljuje, kao što su i moje staračke oči gotovo

obnevidjele gledajući u to svemoćno svjetlo! O, Sunce, ljudske su

oči po prirodi položene u ravnini s obzorjem na zemlji, i nisu

usađene navrh glave: Bog kanda nije htio da se čovjek pogledom

vine do neba! Proklet bio, kvadrante!«

I tresnuvši njime o palubu nastavi: »Neću da me više vodiš po

mome zemnom putu! Kompas i približna mjerenja logom477 pokazat

će mi put po morskoj pučini i mjesto na kojem se nalazim! Tako i

nikako drukčije!«

I starac se s uzdignutog čamca spusti na palubu. »Gazim te

nogama, kukavna stvarčico koja si tako ludo upirala u nebo: gazim

te nogama, lomim te i uništavam!«

I dok je mahniti starac tako govorio te zdravom i umjetnom

nogom bijesno gazio po svome razmrskanom kvadrantu, na

nepomičnu Parsovu licu zatitra slavodobitan osmijeh, koji kao da je

bio namijenjen Ahabu, i izraz fatalističkog očaja, koji se u njemu

samome kidao. Neopaženo ustade i tiho se odšulja, dok se mornari

stadoše okupljati na kaštelu, preneraženi i prestravljeni kad vidješe

lice svoga zapovjednika.

Ahab je neko vrijeme uzbuđeno hodao gore-dolje po palubi, a

najposlije zavika:

— Na praće! Otpadaj od vjetra!478

Križevi se začas usmjeriše drugim smjerom, i kad se brod

477 Sprava za mjerenje brzine broda. — Prev. 478 Da se brod krmom okrene vjetru. — Prev.

555

naglo počeo okretati, njegova su tri vitka jarbola, koja kao da su

srasla s palubom, u laganom nagibu držala u ravnoteži snažnu

trupinu, te bijahu kao tri Horacija479 na leđima jednoga jedinog

bojnog konja.

Starbuck stajao između čeljusti480 kosnika, te promatrao

prkosno kretanje broda, i Ahaba, koji se uzvrpoljio po palubi.

— Često sam sjedio pred snažnom vatrom ugljena i gledao

kako se žari i izgara dok naposljetku ne ostane samo prah i pepeo. I

od tebe, starče, oceanski putniče, i od sve tvoje divlje životne vatre

preostat će najposlije samo šačica pepela!

— Da, da — javi se Stubb — ali pepeo od morskog ugljena!481

Ne zaboravite, gosparu Starbuck, od morskog ugljena, a ne od

vašega običnog drvenog ugljena! Nego, znate, čuo sam Ahaba kako

bunca: »Netko mi je u ove stare ruke tutnuo te karte i zakleo se da

moram ja igrati, a ne drugi!« Odnio me vrag ako nisi u pravu,

Ahabe! Budi hrabar, izbaci svoj adut i — umri!

479 Po rimskoj legendi — tri brata Rimljanina koji su za kralja Tula Hostilija

nadvladali trojicu albanskih bojovnika iz plemena Kurijacijâ i Rimu podčinili grad Alba Longa.— Prev.

480 Stupići, zvani »apostoli«, u koje se usađuje kosnik na pramcu.— Prev. 481 Kameni ugljen prevozio se iz Newcastlea brodovima. — Prev.

556

119. SVIJEĆE

Najtoplija podneblja hrane najljuće pandže: bengalski se tigar

pritajio u guštiku vječnog zelenila mirisave prašume; nebo

najblistavijeg sjaja nosi u njedrima najubojnije zmije; nad

raskošnom Kubom često bjesni tornado, koji nikad ne pustoši

umjerenim sjevernim krajevima. Tako se i sred blistava sjaja

Japanskoga mora razmahuje najstrašnija od svih oluja — tajfun. Iz

vedra neba bez oblačka tajfun se ponekad ruši kao razorna bomba

nad tihim i usnulim gradom.

U predvečerje toga dana na »Pequodu« bijahu razdrta sva jedra

i brod se opustošenih jarbola i križeva borio protiv tajfuna što se

oborio na nj ravno s pramca. Kad se sasvim smračilo, sastavilo se

more s nebom, prolamala se grmljavina i udarali trijesovi na sve

strane, osvjetljujući gole jarbole, na kojima su lepršale krpe

razderanih jedara, preostalih nakon prvoga bjesomučnog zamaha

kojim je vihor udario.

Starbuck stajao na kasaru i držao se za konop pripona, i svaki

put kad bi sijevnula munja pogledao bi gore, da vidi ima li kakve

nove štete u raskidanoj snasti. Stubb i Flask izdavali naredbe da

ljudi što više izdignu i osiguraju čamce, ali svi ti napori kao da

bijahu uzalud. Premda je Ahabov čamac na kasaru, u privjetrini, bio

podignut na sohama sve do vrha podizača, val ga bijaše zahvatio,

tresnuo njime ustranu te mu ulupio dno na krmi, pa se kroza nj

cijedila voda kao kroz rešeto.

— Na zlo se to okrenulo, a bit će još i gore, gosparu Starbuck!

— reče Stubb, sve gledajući u olupinu. — Hoće more, hoće da ima

svoj put, a sam Stubb ne može se boriti protiv njega! Val, znate,

gosparu Starbuck, val dolazi izdaleka, sve se valja i kotura oko

cijelog svijeta, pa onda iz zatrke skoči — hop! i po vama! A ja, što

mi preostaje nego da ga dočekam tu na palubi? Ali ni brige vas, sve

je to šala, samo šala! To se more samo šali, kako ono veli stara

pjesma.

I zapjeva:

Šale to su! Kakvi vali!

To se ribak samo šali,

repom vrcka lupež mali!

557

Kakve priče, kakvi vali — slano more to se šali!

Pjena pršti, more vrije?

To se ribak samo smije,

kad u grog svoj ruma lije!


Prsnu brod, Smrt morem ruje?

Kit se samo oblizuje,

grog svoj pije, ništ' ne čuje!


— Dosta te pjesme, Stubbe! — usklikne Starbuck. — Pusti

neka tajfun pjeva, neka prebire po strunama naših pripona kao da

udara u harfu! Imaš li zaista junačko srce, onda šuti!

— Ali u meni ne bije srce junačko, nikad ne rekoh da sam

junačina. Ja sam kukavica, sinja kukavica, a pjevam da svladam

strah! I znate li što ću vam po duši reći? Ništa na svijetu ne može

zaustaviti moju pjesmu, izim da mi grlo prerežu! Kladim se da ću i

na smrtnom času zapjevati, slava Bogu.

— Luđače! Gledaj na moje oči, kad nemaš svojih rođenih da

vidiš!

— Pa kako to? Zar vi bolje vidite od mene u mrkloj noći, ma

kako lud ja i bio?

— Pogledaj! — povika Starbuck i uhvati Stubba za rame,

pokazujući drugom rukom u privjetrinu. — Ne opažaš li da oluja

dolazi s istoka, odonud kamo se Ahab sprema u potjeru za Moby

Dickom? Ta baš je tim smjerom udario Ahab danas o podne! A sad

pogledaj mu čamac! Na kojem je mjestu razbijen? Na krmi, čovječe!

Na krmi, gdje obično stoji! Krma je probušena, čovječe! A sad skači

u more i pjevaj, ako ti se pjeva!

— Ne ide mi u glavu što vi to meni govorite! Pa što je s

vjetrom?

— Da, da, oko Rta dobre nade vodi najkraći put u Nantucket —

odjednom razveze Starbuck kao sam za sebe, i ne odgovarajući na

Stubbovo pitanje. — Taj olujni vihor, što evo udara po nama da nas

slomi i podavi, mogli bismo lako pretvoriti u povoljan vjetar kojim

bismo doplovili kući. Onamo u privjetrini sve se crni od teških

slutnja i prokletstava, ali tamo u zavjetrini, u pravcu rodnog kraja,

558

vidim kako se nešto svijetli, a nisu munje!

U tom času, kad se opet ugasila sablasna svjetlost munje koja

bi ovda-onda sijevnula i proparala pomrčinu, začu se pored njega

nečiji glas, a gotovo u istom času prolomi se tutanj kao plotun

grmljavine nad njihovim glavama.

— Tko je tu?

— Grom i pakao! — promrsi Ahab i stade tapkati naprijed, da

nađe svoju bušotinu kraj rubnjaka. No onda se brzo snađe i sve

jasno razabra, kad trijesovi ponovno zastrijeliše i osvijetliše put.

Kao što su vrhovi tornjeva i zvonika na kopnu zaštićeni

gromobranima koji provode opasnu munjinu u zemlju, tako i neki

brodovi imaju slične vodove kroz koje ona prolazi u vodu. No taj

vodič mora doprijeti poduboko pod površinu, a kraj mu ne smije

dodirivati trup broda. Kad bi bio čvrsto pribijen na tome mjestu,

moglo bi lako doći do svakakvih smetnja. Mogao bi se, na primjer,

zaplesti u jedrilje, te više ili manje ometati brod pri manevriranju.

Stoga su donji dijelovi brodskih gromobrana načinjeni u obliku

dugih i tankih karika, koje ne vise stalno preko ograde nego leže na

palubi, da bi ih mornari lakše mogli dići na vanjska puta, ili u času

potrebe baciti u more.

— Gromobrane! Gromobrane! — dovikivao posadi Starbuck,

koji se mahom dosjetio opasnosti kad su gromovi praskali, munje

sijevale i sablasne se svjetlosti osipale oko Ahaba. — Jeste li

gromobrane bacili pod vodu? Odmah ih bacite s pramca i s krme!

Samo brzo!

— Ne diraj u to! — prodera se Ahab. — Mi ćemo pošteno,

premda smo slabiji! Pomoći ću drage volje da se namjeste

gromobrani na vrhovima Himalaje i Anda, pa da cijeli svijet bude

zaštićen od ubojnih trijesova koji nad nama sijevaju i u nas gađaju!

No sami za sebe nećemo tražiti nikakve zaštite! I zato ruke k sebi!

— Pogledaj gore! — uskliknu Starbuck. — Vatra svetog Elma!

Jarbolac!482

Na vršcima svih križeva palucali blijedi plameni jezičci, a sa

svakog od triju trošiljnih gromobrana izbijala po tri tanka plamena

jezika, bijela i sablasna, i sva su tri jarbola tiho plaminjala u tome

sumporastom zraku, kao tri gigantske voštanice na oltaru.

482 Jarbolac ili vatra svetog Elma, električna pojava, obično na vršcima

predmeta, osobito na jarbolima i križevima, za oluje. — Prev.

559

Vatra sv. Elma

— Prokleti čamac! Đavo ga odnio! — viknu Stubb u tom

trenutku kad se silan val izlio po palubi i zahvatio njegov mali

čamac, pa mu razma prignječila ruku kad je pošao da ga čvrsto

priveže. — Ne bilo ga! — No kad se natraške šuljao po palubi i

ugledao sablasnu vatru, uskliknu promijenjenim glasom: — Vatro

svetog Elma! Smiluj nam se svima!

Kletve su za mornare nešto svakidanje, kunu oni za vrijeme

sanjivih tišina kao i sred najstrašnijih oluja, sipaju najgrđe kletve i

560

psovke kad se penju po najvišim križevima jarbola, a more pod

njima kipi i vri. Ali još nikad nisam čuo ni najbezazleniju psovku

kad je Božji plameni prst prijetio brodu, kad je njegov »Mene tekel

ufarsin«483 sablasno sijevao po sartijama i svim cimama.

Dok je ta blijeda vatra plamsala visoko nad njihovim glavama,

prestravljeni mornari jedva da su progovorili koju riječ; sjatili se na

kaštelu u zbijenu gomilu i razrogačenih očiju zurili u blijedo

svjetlucanje u mraku koje je bljeskalo kao nekakvo daleko zviježđe.

U toj je sablasnoj svjetlosti golemi crnac Daggoo izgledao triput

veći nego što je zbilja bio, nalik na crnu oblačinu, na tmoru u kojoj

se ta oluja zametnula. U razjapljenim ustima caklili se Tashtegu

oštri zubi kao derači u razvaljenim raljama krvoločna morskog psa i

bjeljeli se sablasno, te bi rekao da je i sa njih odsijevala vatra svetog

Elma, dok su šare, utetovirane na Queequegovu tijelu, u tom

vrhunaravnom svjetlu, gorjele satanskim modrim plamenom.

Kad se ugasiše ta bijela svjetla na jarbolima, nestade i te slike u

crnoj pomrčini, i »Pequodova« se paluba i svaka duša na njoj

ponovno zagrnula mrtvačkim plaštem. Časak-dva kasnije, kad je

pošao naprijed, Starbuck se sukobi s nekom spodobom. Bio to

Stubb.

— A što sad misliš, čovječe? Maločas sam čuo tvoj uzvik, no

glas ti nije zvučao tako veselo kao tvoja pjesma!

— Nije, nije! Zaklinjao sam vatru svetog Elma da nam se

smiluje, i nadam se da će mi riječi biti uslišane. A nije li možda sveti

Elmo samo prema onima milostiv kojima se od straha odulji lice?

Nema li on trbušinu da mu se potrese od smijeha? I gledajte,

gosparu Starbuck... ali mrak je, ne možete ništa vidjeti, i zato čujte:

meni se čini da je ona vatra na vršcima jarbola neko sretno

znamenje, jer su jarboli pričvršćeni o dno štive, koja će uskoro biti

do vrha ispunjena vorvanjem, i tako će sva ta masnoća prožeti

jarbole, kao što se sokovi iz zemlje dižu u stablu, i tako će naša tri

drveta postati tri svijeće, salivene od vorvanja! Eto, tako ja tumačim

znamenje koje se nama ukazalo!

U tom času Starbuck poče raspoznavati Stubbovo lice, koje

odnekle bijaše osvijetljeno, i svrnuv očima gore prema jarbolima,

uskliknu:

— Pogledaj onamo!

483 Vidi napomene ispod teksta u poglavlju 99. — Prev.

561

S vrha triju jarbola opet izbijali plamenovi, još sablasnije i

bljeđe nego prije.

— Vatro svetog Elma, smiluj nam se! — ponovno zavapi

Stubb.

Do podnožja glavnog jarbola, baš ispod zlatnika i onog bijelog

plama, klečao Pars pred Ahabom, ali je glavu okrenuo od njega. Nad

njima neki mornari upravo pričvršćivali jarbolni križ, pa kad je

svjetlost opet zasinula, zatečeni svjetlošću počeše se zbijati zajedno i

nemoćno se njihati na jedrilju, kao sklupčan roj omamljenih osa što

se objesio o vrh grane na voćki. Drugi opet u raznim položajima

bijahu kao začarani i prikovani uz palubu, nalik na kosture u

Herkulanumu484 — uspravne, u hodu ili u trku; ali svi mornari na

palubi uprli oči gore.

— Da, da, ljudi, samo dobro gledajte i upamtite! — dovikivaše

im Ahab. — Bijeli nam plamen pokazuje put do Bijelog kita!

Pružite mi taj tamo vodič od velejarbola485, jer želim mu osjetiti bilo

kako bije uz moje vlastito! Tako! Krv protiv vatre!

A onda se okrenu, čvrsto u lijevoj ruci držeći posljednji uvoj, i

stavi Parsu nogu na leđa. Zabaci glavu i zamahnu desnicom, stojeći

uspravno pred tim uzdignutim trojstvom triju plamenova.

»O prejasni duše prečiste vatre, kojem sam se negda na tim

vodama klanjao kao Perzijanac, dok me za toga tajanstvenog čina

nisi obilježio plamenim svojim žigom, te se ožiljak još i danas vidi!

Poznajem te sada, prejasni duše, i znam kako te valja obožavati:

prkosom, ljutim prkosom! Tebi se ne mili ni ljubav, ni

strahopoštovanje, a na mržnju ne znaš drugo do ubijati, i sve ubijaš!

Nije neustrašiva luda onaj koji ti se sada suprotstavlja! Priznajem

tvoju nijemu i posvudašnju snagu, ali do posljednjeg daha vulkana

koji je u meni, život će se otimati toj snazi i protiviti se tvome

bezuvjetnom i pristranom gospodstvu nada mnom. Usred

utjelovljenja bezličnog evo ti na biljezi stoji ličnost! Premda sam

samo točka, i odakle god ja došao i ma kamo polazio, ipak za čitava

moga zemnog vijeka živi ta kraljevska ličnost u meni, osjeća prava

koja joj pripadaju! No borba je bol, a mržnja pusti jad i patnja — i

stoga, ukaži mi se, u najponiznijem obliku ljubavi, i past ću na

koljena i cjelivati te! A u svom najvišem obliku, o duše, javi se

484 Rimski grad, zasut god. 79. za provale Vezuva. — Prev. 485 Žica gromobrana s glavnog jarbola. — Prev.

562

samo kao vrhunaravna moć! Premda možeš u svemirski beskraj slati

flote krcatih svjetova, ima tu unutri nešto što ostaje bešćutno. O,

prejasni duše, od svoje si me vatre stvorio, i kao pravo dijete ognja,

u dahu svom uzvraćam ti vatru!«

(Nebom isprekidano trzaju i sijevaju munje, a novi plameni

jezici, po tri na svakom od triju jarbola, plamte jače i triput veći

nego što su bili Ahab poput svih ostalih sklapa oči i desnom ih

rukom grčevito pritiskuje.)

»Priznajem tvoju nijemu i posvudašnju snagu — ne rekoh li

tako? Nitko mi ne istrže ovu ispovijed, niti ću sada ispustiti uvoja iz

ruke! Možeš me i oslijepiti, ali ću ipak napipati svoj put. Sažeći me

možeš, ali ću ipak ostati pepeo. Udostoji se primiti počast koju ti

iskazuju ove bijedne oči, i ruke koje ih skrivaju. Ja je ne bih

prihvatio. Trijes prodire mojom lubanjom, bol ljuti peče u očima,

uništeni mi mozak kao da se otkinuo te se kotrlja stazom koja ga

zbunjuje! Ma bio ja i zavezanih očiju, ipak ću s tobom govoriti. Iako

si svjetlost, iz mraka dolaziš, a ja sam mrak proizašao iz svjetlosti

što od tebe dolazi! Munje su prestale, ne sijeva više. Otvorite se, oči:

vidite li, ili ste obnevidjele? Evo, plamenovi plamte! O, duše, veliki,

plemeniti, sad ću pjevati slavu svoga roda! Ti si samo moj strašni

otac; svoje dobre majke ne poznajem, i ne znam, Okrutniče, što si

od nje učinio. To je moja zagonetka, ali je tvoja veća. Ne znaš kako

si nastao, i zato se nazivaš nezačetim; ne znaš za svoj početak, i

stoga se nazivaš praiskonskim. O, svemoćni duše, ja znam o sebi to

što ti ne znaš o sebi. Iza tebe leži nešto što se ne da razliti ni

rasplinuti, o prejasni duše, i pred tim je tvoja vječnost samo vrijeme,

a stvaralačka moć, puka besvjesna rabota! Kroza te, kroz tvoje

plamsanje, nejasno vide moje sažgane oči. O vatro, nahoče bez

postojbine, pustinjače praiskonski, i ti nosiš u sebi svoju nepriopćivu

tajnu i neodgonetljivu zagonetku, svoju nepodijeljenu bol! A ja s

gordim ponosom i bolnom tjeskobom u duši čitam u knjizi moga

praoca! Poskoči! Skoči do neba i dotakni ga! S tobom ću skočiti, s

tobom sagorjeti! O, da mi se s tobom staliti u jedno biće! Prkosim

tebi, ali u tome prkosu samo se tebi klanjam i samo tebe

obožavam!«

— Čamac! Čamac! — povika Starbuck. — Pogledaj svoj

čamac, starče!

Ahabov harpun, skovan u vatri Perthove kovačnice, ostao je

čvrsto zadjenut u svojim rašljama, te je stršio s pramca Ahabova

563

lovačkog čamca, no val koji mu je razbio dno odnio je kožne korice

šiljka, i s ljutoga željeza račvao se sada jezik vodoravna, bijela i

rašljasta plamena. I dok je taj vatreni jezik tiho palucao poput gujina

jezika, Starbuck zgrabi Ahaba za ruku:

— Sam Bog je protiv tebe, starče! Okani se svoje namjere! Pod

nesretnom smo zvijezdom krenuli na plovidbu, pod nesretnom

zvijezdom produžujemo put! Okrenimo, pusti da praćam križeve

dok je još vrijeme, starče, pa da nas vjetar povede kući, na bolju

plovidbu od ove!

Prestravljena momčad, tek što je čula Starbuckove riječi,

mahom poletje do praća, premda je oluja bila poraskidala i odnijela

sva jedra. U tom trenutku kao da su se sve misli tih ljudi sjedinile s

onom namisli uplašenog Starbucka, te se iz njihovih grudi izvi

malne buntovnički krik. No u isti čas zvecnu žica gromobrana što ju

je Ahab tresnuo o palubu, i tek što bi okom trepnuo, Ahab pograbi

gorući harpun, i poče njime zamahivati kao zubljom i prijetiti

grdnim kletvama da će probosti prvog mornara koji se dotakne ma

kakva konopa. Časom ostadoše kao skamenjeni, a onda još jače

protrnuše, te se odmaknuše podalje od dohvata plamenog koplja.

Ahab međuto prozbori:

— Veže vas zakletva da ćete ubiti Bijelog kita, kao što i mene

veže. A stari se Ahab zakleo svim svojim srcem, svom dušom,

tijelom i životom svojim! A da biste znali kako snažno to srce bije u

njegovim grudima, gledajte — jednim dahom ugasit ću plamen koji

vas plaši!

I rekavši to, snažno puhne te utrnu gorući jezik.

Kao što ljudi za oluje koja huji dolinom bježe od kakva

samotna, divovskog brijesta, koji je sa svoje veličine i jakosti samo

još opasniji jer će ga munja lakše ošinuti, tako se i mornari,

uplašeni, razbježaše na posljednje Ahabove riječi.

564

120. NA PALUBI PRED SMJENU PRVE NOĆNE STRAŽE

(Ahab stoji kod kormila, Starbuck mu prilazi.)

— Treba spustiti vršni križ velejarbola, gosparu! Praće

popuštaju. A stojnice u zavjetrini napol su rastrgane. Hoću li ga

spustiti, gosparu?

— Ni govora! Priveži ga! Da su mi pršna jedra,486 i njih bih

razapeo!

— Gosparu, ako Boga znate, gosparu!

— Još nešto?

— Sidra popuštaju, gosparu! Da ih potegnem na palubu?

— Ne spuštaj ništa, i ništa ne poteži! Samo čvrsto veri i

pritegni! Vjetar raste, ali još nije dosegao moju visoravan! Samo

brzo učini što ti rekoh! Tako mi jarbola i kolumbe, valjda misli da

sam pogrbljeni lađar na kakvoj jadnoj riječnoj lađici! Vršni križ

velejarbola da spustim? Ne dam! Sljeme i jest načinjeno za najjaču

oluju. I ovo moje sljeme, to jest moja glava, plovi sred oblačina. Da

napustim igru? Ne, ne, samo kukavci i strašljivci sklanjaju svoje

glave kad ih vihor zaoglavi! Ej, pusta li veselja tamo gore! Smatrao

bih to divotom kad ne bih znao da su grčevi u trbuhu bučna bolest.

Oh, gucnite koju ljekariju, gucnite!

486 Križna se jedra sa strane produžuju pršnim jedrima. — Prev.

565

121. PONOĆ NA KAŠTELU

(Stubb i Flask na rubnjaku privezuju i osiguravaju sidra.)

— Ne, Stubbe, meni to nikako nećete utuviti u glavu što

maloprije rekoste, ma kako bijesno sad i udarali po tom zaporu. A

još ste mi nedavno govorili baš protivno! Da, da, ne rekoste li mi

jednom da bi svaki brod kojim Ahab zapovijeda morao plaćati veću

osigurninu od ostalih, kao da mu je štiva krcata bačvama baruta, a

pod pramcem da su mu puni sanduci samih žigica! Ne rekoste li baš

tako?

— Pa, recimo da jesam! Što onda? Odonda se i moje tijelo

izmijenilo, pa zašto ne bih onda mogao izmijeniti svoje mišljenje?

Uzmimo da nam štiva i jest sve do bukaporte nagruhana barutom i

žigicama: kako bi se, dobijesa, te žigice mogle tu razgorjeti dok

valovi po nama prskaju i more nas preplavljuje! U tebe je,

dragoviću, lijepa riđa kosa, pa ipak se ne bi mogla učas rasplamsati.

Potresi se malo, jer sad si poput Aquariusa iliti Vodenjaka, dragi

Flask: iz ovratnika na tvome kaputu moglo bi se nacijediti i napuniti

nekoliko vrčeva. Je li ti sad jasno? Za takav izvanredan rizik imaju

pomorska osiguravajuća društva i posebna jamstva. Sve su ti to oko

nas kao nekakvi hidranti, dragi Flask! Slušaj, da ti i drugo objasnim.

Samo najprije makni nogu sa sidrenog škopca, da mognem provući

cimu! Slušaj: zar nije sasvim svejedno držiš li za oluje u ruci lanac

od jarbolnog gromobrana ili stojiš kraj jarbola koji uopće nema

gromobrana? Zar ne shvaćaš, tvrda glavo, da se čovjeku koji drži

gromobran ne može ništa dogoditi ukoliko ne udari najprije grom u

sam jarbol? I što onda trabunjaš? Od sto brodova jedva jedan ima

gromobran, pa tako nije ni Ahabu niti ikome od nas, barem po

mome skromnom mišljenju, prijetila veća opasnost negoli posadama

onih deset tisuća brodova koji upravo sada plove oceanom! Ej,

Okagačo, ti kao da bi svakome živom čeljadetu koje se šeta po tome

bijelom svijetu zataknuo malen munjovod za šešir, gromobrančić

nalik na perjanicu u časnika narodne garde, a munjovodu kraj da se

vuče za čeljadetom kao neka ešarpa! Pamet u glavu, Flask! Nije to

tako teško! Samo pokušaj! Tko ima ma i pol oka da vidi, mogao bi

imati i pameti da misli!

— Ne razumijem se ja u to, Stubbe, ali mi se ponekad čini kao

566

da i nije baš tako lako!

— Dašto, kad je čovjek prokisao i prozebao, nije mu lako biti

razborit. To je činjenica. Evo, i ja sam sada namočen kao spužva.

Ali pustimo to! Uzmi onaj konop i provuci! Dok vezujemo ta dva

sidra, Flask, meni je kao da ih nikad više nećemo spustiti, i sve mi

se čini kao da živu čovjeku vežemo ruke na leđima! I još kakve

ruke, ručetine, snažne i dobre. Valjalo bi imati željezne pesnice, eh?

Volio bih znati, Flask, nije li i naša Zemlja negdje usidrena. Ako

jest, eh, onda su u nje baš dugi lanci! Hajde, još ovaj uzao, pa smo

gotovi! Tako! Eh, ljepota ti je ovakva sijavica na palubi, ljepota koja

dolazi odmah iza krasote što je osjećaš kad se kopna dohvatiš! Ej,

hoćeš li mi izažeti skute na kaputu? Hvala! Znaš, momci se smiju

odjeći što je ljudi nose na kopnu. No meni se čini da je kaput s

lastinim repom baš od velike koristi na moru, i trebalo bi ga nositi, a

pogotovu za nevremena: pole mu se suzuju dolje, pa voda samo

protječe i curi, kao kroza žlijeb. Tako ti je i s dvorogim šeširima, što

su baš kao čamac, a u sredini im poput zabata izdignuta glava, s

ugnjetcima sa strane kao sa žljebovima: curi voda sa zabata i otječe

onim podstrešnicama ili žljebovima. Ja ti odsele ne nosim više ni

mornarskog haljetka ni mornarskog nepromočivog šešira, već samo

frak s posuvraćenim polama i dvorogi šešir, baš kao grobar! Ej, ode!

Odnese mi vjetar šešir! Bože, bože, zar vjetrovi, koji s neba dolaze,

mogu zaista biti tako neuljudni? Pusta li nevremena, gadne li noći!

567

122. PONOĆ U SNASTI, UZ MUNJE I GRMLJAVINU

(Na križu glavnog jarbola Tashtego pričvrščuje nove pripone.)

»Hm, hm! Dosta te grmljavine! Dosta je i previše te grmljavine

odozgo! Koja korist od grmljavine? Hm, Hm! Ne želimo više

grmljavine! Mi bismo ruma! Čašu nam ruma dajte! Hm, hm!«

568

123. MUŠKETA

Dok je tajfun mahnitom snagom valjao brod, kormilo od kitove

čeljusti grčevito bi ponekad trznulo i bacilo kormilara na pod,

premda je to čudno kormilo bilo vezano i osigurano jakim cimama.

No ti konopi nisu bili zategnuti, jer i treba se rudo slobodno okreće.

Po takvu ljutu nevremenu, kad je brod samo orahova ljuska

koju vihor baca amo-tamo, često se događa te se magnetske igle

kompasa povremeno kao lude okreću oko svoje osi. Tako je bilo i na

»Pequodu«: kormilar nije mogao a da gotovo pri svakom udaru ne

opazi vijoglavu igru igle, koja se katkad silnom brzinom vrtjela, i

nema čovjeka koji ne bi, gledajući to, osjetio nekakvo čudno

uzbuđenje.

Nekoliko sati po ponoći tajfun je toliko jenjao te su nakon

mnogo natezanja i zamornih pokušaja Starbuck i Stubb, koji su

stajali jedan na pramcu, a drugi na krmi, najposlije uspjeli poskidati

preostale krpe prečnjače487 na kosniku i sljemenjače sa sljemenih

križeva, pa je vjetar zanosio te dronjke u zavjetrinu, vitlajući ih kao

albatrosu perje koje vjetar nosi kad zahvati tu olujnu pticu u letu.

Pošto su razapeli nova jedra i na krmi sošnjaču, brod je

ponovno došao uvjetar, i kormilar je lakše mogao usmjeravati korab

kad su mu opet dali kurs, zasad istok-jugoistok, jer dok oluja nije

iskalila svoj bijes, uzimao je pravac kako je umio i dospijevao. I dok

se kormilar trudio da što bolje usmjeri brod određenim pravcem,

svejednako gledajući u kompas, gle — dobra li znaka! — vjetar kao

da je zapasao krmu i puhao sve povoljnije!

Odmah uzeše praćati križeve,488 živo i veselo, sve pjevajući

»Kad vjetar dune, praćaj penune! Sa-ja! Sa-ja!«489 — radosni što se

vrijeme razgalilo te raspršilo maloprijašnje crne slutnje.

Prema zapovijedi svoga kapetana da mu smjesta javi svaku

promjenu vremena u bilo koje doba dana ili noći, Starbuck se odmah

— tek što je okrenuo križeve s jedrima — uputio dolje u kajitu,

premda mrk u licu, da Ahabu javi kako se vrijeme okrenulo na bolje.

487 Prečnjača je trokutno jedro na kosniku (kosom jarbolu na pramcu). — Prev. 488 Praćati križeve, okrenuti ih točno poprijeko (obično unakrst pri krmenom

vjetru). — Prev. 489 »Sa-ja!« — povik mornara (nalik na »ho-ruk«) kad zajedno nešto potežu. —

Prev.

569

Prije nego što će pokucati, zastade časak pred vratima i poče se

ogledati. Fenjer se širokim zamasima njihao amo-tamo: gorio je

žmirkavo, svjetlomrcajući i bacajući drhtave sjeke na zakračunana

vrata starog kapetana. Ta su vrata bila načinjena od tanka drveta, s

pričvršćenim kapcima umjesto zavjese na gornjem dijelu. U tom

osamljenom prostoru pod palubom vladala je neka osobita tišina,

koja se osjećala kao prigušen bruj, premda je sa svih strana bila

okružena tutnjavom elementa. Pred Starbuckovim očima sinuše

nabijene muškete, poredane po zidnom stalku, pričvršćenu uz

pregradu. Starbuck je bio čovjek pošten i ispravan, ali tek što je

ugledao muškete, u njegovu srcu poput iskre sinu grešna misao. No

njegova je savjest bila tako mirna i čista te u prvi mah ni sam nije

bio svjestan kakva mu se to misao zavrgla u glavi.

»Jedanput umalo što nije zapucao u me — promrsi Starbuck.

— Da, da, tu je još ona ista mušketa što je bijaše uperio u me,

mušketa s okovanim kundakom. Da je dirnem, podignem. Kako li je

čudno što sad sav dršćem — ja, koji sam u toj svojoj ruci toliko puta

držao smrtonosno koplje! Je li nabijena? Da vidim! Dakako, barut!

Zlo je to, zlo! Bilo bi najbolje da ga prospem, ali — samo časak!

moram najprije svladati crne misli što me truju. Držat ću hrabro i

bez straha mušketu u rukama dok se ne slegnu te misli koje mi se

vrzu po glavi! Došao sam javiti kako je okrenuo povoljan vjetar.

Povoljan? Povoljan za kletu sudbinu koja nam nosi propast i smrt —

povoljan za Moby Dicka! Da, povoljan vjetar jedino za toga

prokletog kita. Uperio je luđak u me ovu istu cijev koju evo držim

svojim rođenim rukama. Držim u ruci ono isto ubojno oružje kojim

je mene htio ubiti! Postrijeljao bi on i svu posadu a da ni okom ne bi

trepnuo! Zar nije i sam rekao da ni pred najvećom olujom neće

uvući jedra? Zar nije razmrskao svoj divni kvadrant? I sada pipa oko

sebe i traži svoj put po tim opasnim vodama, a ispomaže se jadnim

logom, koji ga tako lako može prevariti i obmanuti! Zar se usred

bijesa tajfuna nije zakleo da svoj brod neće zaštititi gromobranima?

Treba li zbilja pustiti tome poludjelom starcu na volju da svu

momčad povuče sa sobom u bezdan? Zaista, ako brod nastrada,

postat će taj starac okorjeli ubojica koji namjerice ubija trideset ljudi

i više, a tako mi Boga, moja mi duša govori da će brod biti uništen

bude li onako kako Ahab želi! Ako bi ga dakle sada nestalo, spasio

bih njegovu dušu od tog zločina! Čuj! Zar on to u snu nešto mrmlja i

mrsi neke riječi? Da, tu, baš na tome mjestu sada spava. Spava? Da,

570

ali još živi, i brzo će se opet prenuti oda sna! A kad si budan, ne

mogu ti se oprijeti, starče! Zaludu je sav moj napor da te urazumim,

da te savjetujem, da ublažim tvoju nesmiljenu gordost. Ti me i ne

slušaš, i s prijekim prezirom odbacuješ moju dobronamjernost!

Nosiš se jednom jedinom željom da ti se svi pokore i slijepo slušaju

tvoje zapovijedi! Govoriš kako su svi mornari položili zavjet, tvoj

zavjet. Govoriš da je svaki od nas — Ahab! Ne dao Bog da je tako!

Zar tu nema drugog puta ni zakonitog izlaza? Da ga kao svoga

sužnja dovedemo kući? O, ta samo lud čovjek mogao bi se ponadati

da skrši njegovu snagu, da ga živa svlada! Ali da ga i sa zemljom

sastave, da mu vežu i ruke i noge i da ga lancima prikuju o podnice,

bio bi strašniji od tigra u kavezu. Ne bih ga mogao takva gledati,

njegov bi mi urlik probijao uši, nikad mi više mira ni počinka.

Obezumio bih od nesna, a našem putovanju još dugo nema kraja.

Što onda preostaje? Kopno je stotine milja udaljeno, a opasne obale

Japana najbliže. Stojim tu, samac i nemoćan na debelom moru, a

čitav jedan kontinent i dva oceana ispriječili se između mene i

zakona. Da, da, baš tako. Bi li nebo bilo ubojica kad bi gromom

ošinulo čovjeka na spavanju i sažeglo ga u prah i pepeo, čovjeka

koji smišlja umorstvo? A bih li ja bio ubojica kad bih ...« — i u tim

riječima Starbuck polako i krišom, sve gledajući ustranu, pritisnu

cijev muškete o vrata.

»U toj ravnini njiše se Ahabova visaljka, i tu mu je glava. Ako

samo okinem, Starbuck će moći opet zagrliti svoju ženu i dijete. O,

Mary, Mary! O, sine, sinko moj! No ako te probudim a ne ubijem,

starče, tko zna u kojem li će morskom bezdanu strunuti Starbuckove

kosti, zajedno s kosturima čitave posade, prije negoli mine ovaj

tjedan? O, gdje si sad, o, Bože? Da zaždim sad, da skrešem? Smijem

li?« — i proslijedi naglas:

— Vjetar je pao i okrenuo na drugu stranu, gosparu. Stavio sam

novu prečnjaču i sljemenjače. Brod plovi danim pravcem.

»Zakreni kormilo! Sasvim! O, Moby Dick, napokon sam te

spopao za srce!« Te su riječi naprečac dopirale iz starčeve kajite, i

kao da je Starbuckov glas načas trgnuo Ahaba oda sna koji ga je

poput more mučio i gušio.

Puška, koja je još svejednako bila uperena u vrata, trznu se kao

u ruci pripita čovjeka, a Starbuck kao da se borio s nekim anđelom.

No onda se okrene, stavi smrtonosnu cijev na stalak i ode.

— Stubbe, stari spava kao top. Siđi k njemu, probudi ga, pa ga

571

izvijesti. Moram posvršavati još neke poslove na palubi. Već znaš

što ćeš mu reći!

572

124. KOMPASNA IGLA

Ni sutradan se more još nije stišalo, valovi se dizali i nadolazili

kao bregovi, valjali se i rušili na »Pequodovu« bijelu, šumnu brazdu

i pritiskali brod svojim divovskim dlanovima. Jak i uporan vjetar

uždio tako te bijaše kao da su i nebo i zrak velika naduta jedra, i kao

da cio svijet juri nošen pustim vihorom. U jarkoj jutarnjoj rasvjeti

nisi vidio sunca: mogao si samo naslućivati da je na onome mjestu

odakle se prosipalo obilje britkih mu zraka. Svud unaokolo gorio i

plamtio blistav sjaj poput dragulja u kruni babilonskih careva i

carica. More odsijevalo kao zlato što se tali, pa ključa i vri, te iz

njega biju mlazovi svjetla i vreline.

Ahab dugo stajao sam i šutio kao začaran. Svaki put kad bi

nemirni brod pramcem zaronio podno golema vala, svrnuo bi pogled

na blistave zrake sunca što se prosipahu sprijeda, a kad bi brod

zagnjurio krmom u dubinu, okrenuo bi se i zagledao u žute sunčane

trake koje su se prepletale s ravnom brazdom što je ostajala za

krmom.

»Ah, ah, lađo moja, zaista si kao Sunčeva kočija na moru! Oj

narodi koji se nalazite ispred moga pramca! Sunce vam donosim

svima! U zapreg stanite, valovi! Redajte se jedan za drugim! Gle,

kako more tjeram i usmjeravam!«

No tad se naglo trgnu, kao da se nečem dosjetio, te sunu

naprijed do kormilara i promuklim glasom upita kojim smjerom

plovi brod.

— Istok-jugoistok, gosparu — odgovori uplašeni kormilar.

— Lažeš! — grmnu Ahab i udari ga pesnicom. — Put istoka,

veliš, u ovaj čas, sa suncem u krmu?

Nato se svi zgranuše i poniknuše, preneraženi, jer začudo nitko

nije dotad primijetio što je Ahab taj čas opazio, a možda baš stoga

što je bilo i suviše očito i jasno kao na dlanu.

Ahab zaviri u kompasni stalak, a uzdignuta ruka klonu mu uz

tijelo tek što je letimice pogledao vjetrulju.490 Zatetura, te se načas

činilo da će pasti. Iza njega stajao Starbuck i gledao. Zaista! Obje su

igle pokazivale prema istoku, a »Pequod« je nezaustavno plovio put

490 Vjetrulja, sastavni dio kompasa, okrugla pločica razdijeljena u 32 dijela

(zrake) ili na 360 stupnjeva. Služi za odmjerivanje smjera i kursa. — Prev.

573

zapada!

Ali prije nego što se vijest o toj sablasnoj pojavi mogla proširiti

među posadom, starac prasnu u grohotan smijeh, promukao i tvrd:

— Znam što se dogodilo! Često tako biva! Oluja je noćas.

okrenula igle na našem kompasu, Starbuck, i to je sve! Mislim da si

već čuo za takve pojave?

— Jesam, ali se to još nikad nije dogodilo na mom brodu,

gosparu! — odvrati časnik, sav blijed i prestravljen.

Ovom prilikom treba reći da su se takve pojave događale više

nego jedanput na brodovima za žestoka nevremena na otvorenu

moru. Magnetizam kompasnih igala, kao što svi znate, identičan je s

elektricitetom kojim je nabijen zrak za oluje, pa takve pojave nisu

nikakvo čudo. Kad gromovi dobro prodrmaju kakav brod, te je snast

oštećena i poneki križevi pokidani, onda se često pokvare i

kompasne igle, pa izgube svoju magnetsku snagu i ne vrijede više

od pletaćih igala kakve starice. No kompasna igla koja je tako

oštećena zauvijek gubi svoja magnetska svojstva. Kad se pokvari

igla na busoli, onda i sve ostale igle koje se nalaze na brodu postaju

bezvrijedne, gdje god se nalazile, pa bile usađene i na dnu broda, na

samome pasmu.

Starac je zamišljeno stajao pred kompasom i promatrao

preokrenute igle. Zatim ispruži ruku i odmjeri točan položaj Sunca,

pa kad se uvjerio da su se igle zaista iskrenule, gromkim glasom

izda sve potrebne zapovijedi kako da se usmjeri brod. Ponovno su

praćali križeve, i »Pequod« opet sjeknu pučinu svojim neustrašivim

pramcem, boreći se s onim vjetrom o kojem su mornari dojako

mislili da im je saveznik.

Starbuck nije odavao što je mislio o svemu tome, nego je mirno

i sabrano izdavao potrebne zapovijedi, dok su i Stubb i Flask, koji

kanda u tom času bijahu donekle istog mišljenja kao i on, pristajali

na sve, bez ijedne riječi prigovora. Mornari, od kojih su neki

prigušenim glasom rogoborili, plašili se više Ahaba negoli svoje

kobne sudbine. No na poganske harpunaše sve to nije imalo nikakva

utjecaja; bijahu ravnodušni, kao što su i dosele u sličnim prilikama

ostajali sasvim mirni. Ukoliko je uopće na njih nešto djelovalo, onda

je to bila samo magnetska sila Ahabova nepokolebljivog srca; ta je

prožimala čitavo im biće.

Neko se vrijeme Ahab šetao po palubi, zanesen svojim mislima

i sanjama. No kad mu se slučajno omače koštana noga, spazi

574

razmrskane bakrene cijevi svoga kvadranta kojim je jučer tresnuo o

pod.

»O kukavče, bijedna slabotinjo, hvalisavi promatraču neba! O

vajni peljaru svemoćnog Sunca! Jučer sam te razbio i slomio, a

danas umalo što kompas nije mene uništio! Da, da, ali je Ahab još

uvijek gospodar nad magnetom!«

— Starbuck, daj mi koplje bez drška, čekić i najmanju

jedrarsku iglu! Samo brzo!

Možda je to što je sada namjeravao učiniti dolazilo iz pobude

da ponovno ohrabri svoje ljude, pokazujući im svoju spretnost i

domišljatost, svoju nadmoćnost nad povampirenom kompasnom

iglom. No starac je u isto vrijeme vrlo dobro znao da se u krajnjoj

nuždi može, doduše, broditi s pomoću kompasa s preokrenutom

iglom, ali da je takvo kormilarenje nespretno i teško, i da je u isti

mah trebalo misliti i na praznovjerne mornare, kojima se ta čudna

pojava pričinjala kao neko zlokobno znamenje.

— Ljudi! — oslovi mirno i sabrano svoje mornare kad mu je

časnik donio što je tražio. — Junaci moji, gromovi su poremetili

Ahabovu iglu, ali od tog komada čelika Ahab može načiniti novu

iglu, koja će biti isto tako dobra kao i svaka druga!

Mornari se u čudu i zbunjeni zgledali kad su čuli te riječi.

Pokorno su i sa strahopoštovanjem ustupali i čekali na magije i

čarolije koje bi se sad mogle dogoditi. Ali Starbuck okrenu glavu na

drugu stranu.

Ahab jednim udarcem čekića odlupi čelični vrh koplja, koje

dade božmanu, da mu ga pridrži okomito a da željezo pritom ne

dodirne poda. Pošto je nekoliko puta udario po vrhu željezne šipke,

stavi na nju otupljenu iglu i dvaput-triput kucnu po njoj nježnije,

dok je časnik svejednako držao to željezo u istom pravcu. Nato

nekoliko puta čudno pokrenu rukom, a bilo bi teško reći je li to

trebalo radi samog magnetiziranja ili je tom kretnjom htio još jače

djelovati na uznemirene mornare. Najposlije zatraži malo

jedrenca491, ode do kompasnog stalka, izvadi obje pokvarene igle te

objesi jedrarsku iglu u horizontalan položaj nad jednom od dviju

vjetrulja. Isprva se čelična igla okretala u krugu, trzajući i

podrhtavajući na vršcima, no naposljetku se smiri i ustali. I tada

Ahab, koji je samo čekao na taj trenutak, odstupi od kompasa, pa

491 Jedrenac, konac za šivanje jedara. — Prev.

575

ispruženom rukom pokaza na nj i uskliknu:

— A sad se sami uvjerite da Ahab može načiniti svoj vlastiti

magnet! Sunce stoji na istoku, a kompas to i potvrđuje!

Jedan se za drugim prikuči i zaviri, jer su svi bili tako priprosti

i neuki te su se na svoje oči morali uvjeriti da je zbilja tako. I jedan

za drugim opet se odšuljaše.

Ahabu u očima odsijevao prezir i plamtjela pobjednička svijest.

Mogli ste tada vidjeti starca u svoj njegovoj sudbonosnoj gordosti.

576

125. LOG I MRLIN

Dok je »Pequod« hitao u susret svojoj kobi na tome svom

dugotrajnom putovanju, rijetko je kad bio u upotrebi log i mrlin.

Pouzdavajući se u neke druge sprave po kojima se određuje položaj

broda, neki trgovački brodovi, i mnoge kitarke, pogotovu za

krstarenja, sasvim zanemaruju da kadikad bace log, premda u isto

vrijeme, i to iz pukog običaja, bilježe na pločici smjer i prosječnu

brzinu. Tako je bilo i na »Pequodu«. Drveni mosur s namotanim

mrlinom i za nj pričvršćeni log visjeli su dugo netaknuti, na

nutarnjoj strani ograde na krmi. More i kiša močili tu spravu, sušio

ju vjetar i sunce, svi se elementi ujedinili da oštete tu napravu što je

ondje visjela nepotrebna i nikome od koristi. Ali nekoliko sati nakon

nezgode s magnetskom iglom, Ahabu se prohtje, kad mu pogled

slučajno pade na onaj drveni mosur, da se njime posluži, jer se sjetio

da kvadranta više nema i da se zakleo kako će se pri određivanju

položaja i brzine broda služiti samo još logom i mrlinom. Brod se

uporno propinjao, a po krmi valovi bučno zapljuskivali.

— Ej, vi na pramcu! Da bacimo log!

Priđu dva mornara: zlatokosi urođenik s Tahitija i sijedi

otočanin s Mana.

— Jedan od vas neka uzme mosur! Bacit ću log!

Pođoše sve do nakraj krme, u zavjetrinu, gdje je paluba pod

silinom vjetra i valova duboko zaranjala u šumavku bijesno

zadihane pučine.

Čovjek s Mana dohvati mosur, visoko ga izdigne, držeći ga za

obje ručke osovine oko koje je mrlin bio namotan s obješenim

trokutastim logom, i tako dočeka Ahaba.

Ahab je stajao pred njim i odmotavao tridesetak-četrdesetak

zavoja mrlina, da bi od toga načinio klupko koje će najprije baciti u

more, kadno se čovjek s Mana osmjeli i prozbori, sve gledajući

pomno i njega i mrlin.

— Gosparu, mrlin samo što nije pukao, ne vjerujem da će

izdržati, napol je strunuo od kiše i sunca.

— Nemaj straha, izdržat će! I tebe su kiše sapirale i vrućine

žegle, stari moj gosparu, pa eto te još živa i zdrava! Držiš se! Ili,

bolje reći, ne držiš ti sebe, već život tebe drži!

— Držim mosur, gosparu! Vaša volja, kapetane! Uz ovu moju

577

sijedu kosu nije se vrijedno prepirati, osobito s višim od sebe, koji

neće nikada da popusti.

— Što reče? Gle, gle, ti kao da si neki skrpljeni profesor na

granitnom Koledžu Kraljice Prirode, samo što si odviše poslušan. A

gdje si rođen?

— Na malom stjenovitom otoku Manu, gosparu.

— Divno! Tako si zahvatio čitav svijet.

— Ne znam što mislite, gosparu, ali sam odande rodom.

— Na otoku Manu, je li? Dobro je, u redu. Čovjek s Mana,492

rođen na Manu, nekoć samostalnu otoku, a sada raseljen, daleko od

Mana, što ga je prevario, tko?493 Diži mosur! Sve glave koje

zapitkuju najposlije udaraju o crni bešćutni zid. Diži! Tako.

Baciše log u more; mrlin se brzo odmatao, opružio i zategnuo,

a u isti se čas mosur počeo brzo okretati. I tako su valovi potezali

log, a od jakih se trzaja mrlina stari mornar čudnovato njihao.

— Drži čvrsto!

Štroc! I napeti mrlin popusti i poče se u kolutima sukati po

podnicama palube, jer se otkinuo log koji ga je povlačio.

— Razbio sam kvadrant, grom mi preokrenuo igle na kompasu,

a sada mi mahnito more odnese log! Ali Ahab može sve naknaditi i

popraviti. Povuci mrlin, Tahitanče, a ti čovječe s otoka Mana,

namotaj ga na mosur! I pobrinite se da vam tesar načini novi log, a

vi nadostavite mrlin! Na posao!

— Eto, ode starac kao da se ništa nije dogodilo. A meni je kao

da je kugla Zemaljska odletjela sa svoje osovine. Vuci, vuci,

Tahitanče! Uvuci mrlin! Odletio mrlin u more čitav, zazujao kao da

je strijela proletjela, a sad se vraća prekinut, polako se izvlači! Ej,

što je, Pipe? Jesi li to došao da nam pomogneš?

— Pip? Koga vi to zovete Pip? Pip je davno skočio s lovačkog

čamca u more! Pipa nema, nestalo ga! Ej, ribari, da vidim niste li ga

vi možda upecali! Teško vučete taj mrlin, čini mi se da poteže.

Gurni ga, Tahitanče! Gurni ga, ne treba nam ovdje kukavaca! Oho!

Eno ondje upravo ruka proviruje iz mora! Sjekiru amo, sjekiru!

Odsijecite mu ruku! Ne primamo ovdje nikakvih kukavaca!

Gosparu, gosparu, kapetane Ahabe! Pip pokušava uspeti se u naš

čamac!

492 Igra riječima, jer engleski man znači čovjek. — Prev. 493 Man od 1765. pripada Engleskoj. — Prev.

578

— Miruj, lupežu ludi! — poviknu čovjek s Mana i zgrabi ga za

ruku. — Gubi se s kasara!

— Uvijek veća budala psuje manju! — smrsi Ahab i stupi

bliže. — Ne diraj mi svetinjaka! Što reče, dječače, gdje je Pip?

— Na krmi, gosparu, na krmi! Pogledajte, eno tamo!

— A tko si ti, dječače? Ne vidim svog odraza u praznim

zjenama tvojih očiju! O, Gospode, koji stvori čovjeka kroz čije se

oči, kao kroza sito, prosijava besmrtna duša! Tko si ti dječače?

— Ja sam brodski zvonar i objavljivač! Bim, bam, bum! Pip!

Pip! Pip! Sto funti nagrade onom tko pronađe Pipa! Visina: pet

stopa! Izgled: kukavice! Po tome ćete ga najbolje prepoznati! Bim,

bam, bum! Tko je vidio Pipa, sinju kukavicu?

— Nad visinama vječnog snijega i leda nema toplih srdaca! O

nebesa, hladna i gorda, svrnite pogledom dolje. Stvoriste to dijete,

jadno i nevoljno, a onda ga napustiste, vi, razuzdani tvorci!

Ovamote, dječače, odsad neka Ahabova kajita bude Pipov dom, sve

do Ahabove smrti! U srce me diraš, o dječače, i strune naših srdaca

prepleću se živo i neraskidivo! Hajde, siđimo!

— Što je to? To je baršun kučkove kože — reče dječak,

gledajući pomno i opipavajući Ahabovu ruku. — O, da je jadni Pip

prije osjetio takvu mekotu, možda se nikad ne bi izgubio. To je

meko i čvrsto u isti mah, kao potpora za slabašne i nevoljne! O

gosparu, zovnite Pertha da stali i skuje te dvije ruke, crnu i bijelu, jer

ja je nikad neću više ispustiti.

— O dječače, ni ja ne puštam više tvoju ruku! Pustio bih je

samo u času kad bi prijetila opasnost da te povučem u bezdan koji je

strašniji nego što je ovaj naš život na ovom svijetu! Pođimo u moju

kajitu. Pogledajte, vi, koji vjerujete u savršenu dobrotu Božju,

pogledajte izopačenost i zloću ljudsku! Pogledajte kako sveznajući

bogovi zaboravljaju na čovjeka patnika, i kako je čovjek, premda je

lud i ne zna što čini, ipak prožet blagim osjećajima ljubavi i

zahvalnosti! Hajdemo! Ponosim se više što držim tvoju malu crnu

ruku nego da sam stegnuo desnicu kakva cara!

— Evo, idu dva luđaka! — promrmlja čovjek s Mana. — Jedan

lud od puste siline, drugi sulud od puste slabosti! Ali evo kraja

istrula mrlina, napio se mora, cijedi se i kaplje! Da ga nadostavim, je

li? Mnim, najbolje će biti da uzmemo novi mrlin! Govorit ću o tom s

gosparom Stubbom!

579

126. PLOVAK ZA SPAŠAVANJE

»Pequod« usmjerio na jugoistok, ravnajući se po Ahabovoj

magnetskoj igli, dok su napredovanje mjerili samo po logu i mrlinu.

Jedrili su put ekvatora. Dugo su plovili pustim vodama ne

otkrivajući nikakva broda na vidiku, a uskoro ih zahvatiše i pasatni

vjetrovi, te je brod klizio po jednolično blagim valovima. Sve je to

stvaralo neku čudnu tišinu štoje nagoviještala događaje pune strave i

očaja.

Kad se brod najposlije približavao, da tako kažem, području

ekvatorijalnih lovišta, sred duboke pomrčine koja prethodi

praskozorju, i kad je upravo prolazio pored gomilice pećinastih

otoka, mornari koji su s Flaskom na čelu čuvali stražu začuše neko

sablasno zapomaganje, tako jezivo i natprirodno kao prigušeni

krikovi i samrtni hropci sve one iz grobova poustajale nevine dječice

koju je kralj Herod494 dao pomoriti. Svi se prenuše i trgnuše iz svoga

snatrenja i časom ostadoše kao prikovani na mjestu gdje je tko

stajao, sjedio ili se naslanjao: osluškivahu kao skamenjeni, nalik na

onaj brončani kip rimskog sužnja, dok je jauk trajao. Mornari,

kršteni i uljuđeni, rekoše da su to sirene495, te su drhtali od straha,

dok poganski harpunaši ostadoše sasvim mirni. No čovjek s Mana,

čijim se sjedinama vjetrić poigravao, najstariji pomorac u toj

družini, izjavi da su ti jezivi glasovi koje su čuli, očajni povici ljudi

koji su tog časa našli smrt u morskim valovima.

Ahab, koji je za to vrijeme ležao dolje u svojoj visaljki, saznao

je za to u osvit dana, kad se popeo na palubu: Flask mu je tad sve

ispričao i natuknuo da sve to nije bez vraga. Ahab se hladno nasmija

i objasni tu pojavu.

Između onih grebena kraj kojih je brod prošao nalazila se

skloništa velikih čopora tuljana. Neki mladi tuljani koji su izgubili

svoje majke, ili majke koje su izgubile svoje mlade, zacijelo su

izronili negdje blizu broda, te nas pratili, izvijajući svoje očajne

krikove koji tako sablasno podsjećaju na očajno stenjanje i

494 Herod, židovski kralj koji je, prema priči evanđelista Matije, dao pogubiti

Ivana Krstitelja, a poslije rođenja Isusova naredio pokolj sve novorođene djece po čitavoj Galileji, bojeći se Isusa kao suparnika, jer je postojalo proročanstvo prema

kojem bi Isus morao postati židovskim kraljem. — Prev. 495 Po priči — morske vile, napol djevojke, napol ribe. — Prev.

580

zapomaganje ljudskih bića. A to je još više uzbudilo neke mornare,

jer je većina bila praznovjerna i prožeta nekim naročitim osjećajem

prema tuljanima, koji ne samo što se, u nevolji, glasaju čudnim

glasovima, nalik na ljudski vrisak, nego i po svojim okruglim

glavama i izrazom lica podsjećaju na čovjeka, pogotovu u času kad

se nenadano pomole iz vode s jedne i druge strane broda. U nekim

prilikama, na moru, mornari su se već često prevarili, smatrajući

tuljane ljudima.

No crne su se slutnje mornara ispunile toga jutra kad je zao

udes snašao jednog između njihovih drugova. Tek što je sunce

granulo, taj je mornar skočio sa svoje visaljke da zamijeni stražara u

košu, pa se odmah popeo na prveni jarbol! Je li bio još sanljiv — jer

mornari se često penju na jarbole ne istreptavši još san iz očiju — ne

bih mogao reći, ali bilo kako mu drago, tek što je stao na košnu

ploču, kadno se razliježe vrisak — vrisak i potom buć i pljus! Kad

mornari pogledaše gore, nekakav fantom sunu zrakom, a kad

svrnuše oči dolje, gomila se mjehurića rasprska u malenu krugu i

bijeli se klobuci pokazaše na modroj pučini.

Odmah su bacili u more bovu za spašavanje — nekakvu

duguljastu bačvu — koja je uvijek visjela s krme, te je trebalo samo

pritisnuti na vješto načinjenu oprugu. No iz vode se ne diže ničija

ruka da dohvati bovu. Sunce je već sasvim bilo rasušilo to drvo,

dužice na bačvi rasklimane i napukle, te se šupljina se polako punila

morem, a suho drvo žedno upijalo vodu. I ta željeznim obručima

okovana bova poče naglo tonuti, pođe za mornarom, da mu se na

morskome dnu nađe kao posljednje tvrdo uzglavlje.

I tako je morski bezdan progutao prvog čovjeka s »Pequoda«

koji je nastojao s visine jarbola ugledati Bijelog kita u njegovu

prebivalištu. No u tom trenutku malo tko bi samo i pomislio na

takvu slučajnost. Ta se nesreća nije kosnula mornara kao loš

predznak, jer je nisu smatrali nekim zlosretnim znamenjem onoga

što će tek doći, nego samo ispunjenjem zla koje su im oni zloguki

glasi u cik zore navijestili. Rekoše da sada znaju što su im oni

strašni krikovi najavljivali prije svanuća. A starina s otoka Mana i

opet potrese glavom.

Valjalo je sada nadomjestiti izgubljeni plovak za spašavanje, i

Starbuck primi naredbu da učini sve što je potrebno. Ali kako nisu

mogli naći nijedne dovoljno lagane bačve, a svi bili tako uzbuđeni,

jer se primicao odlučni čas, te prianjali samo uz one poslove koji su

581

se izravno ticali samog lova, krma bi zacijelo ostala bez novog

plovka da nije bilo Queequega, koji im je nešto natucao o svome

lijesu.

— Lijes kao plovak za spašavanje? — kliknu Starbuck i trže se.

— Čudno, prilično čudno, rekao bih! — javi se i Stubb.

— Moglo bi nam dobro poslužiti! — dočeka Flask. — Naš bi

ga tesar lako mogao preurediti.

— Nema druge, donesi ga na palubu! — reče Starbuck poslije

melankolične stanke. — Ej, tesaru, prepravi ga! A što si razrogačio

oči? Prepravi lijes! Zar ne razumiješ što ti govorim! Prepravi ga!

— I pokrov da zabijem, gosparu? — I zamahnu rukom kao da

mu je čekić u ruci i kao da zakucava čavle.

— Dakako!

— I da zašuperim šupljine, gosparu? — I mahnu rukom kao da

šuperilom zatiskuje pukotine.

— Dašto!

— I da ga osmolim, gosparu? — I ruka mu pođe zrakom kao da

drži tiganj s paklinom.

— Odlazi! Što si sad uzeo nabrajati! Od mrtvačke škrinje

načini plovak za spašavanje, to, i ništa više! Stubbe, Flask, za mnom

na pramac!

Tesar odlazi ljut. U cijelosti podnosi posao, ali se ne pomiruje u

pojedinostima, te u sebi govori:

»Baš mi se nikako ne mili taj posao. Kapetanu Ahabu izdjelao

sam nogu, i on njome hoda, gospodstveno kao pravi gospar, a onda

sam Queequegu istesao škrinju za put u vječnost, ali on ni da legne,

a kamoli da umre! Sav moj trud s tim lijepim lijesom baš ni za što!

A sad od lijesa da im načinim plovak za spašavanje! To ti je kao da

prekrajaš stari kaput! Ne volim ja takvo krparenje, nikako. Nije to

dostojno čovjeka kao što sam ja! Takav je krpež za djetiće kakva

kotlokrpe. Drugo su oni, a drugo smo mi! Meni se mile samo

djevičanski čisti i matematički jasni poslovi, koji počnu s početka,

posrijedi im sredina, a s kraja svršetak! Nisam ja krpo opančar, čija

se rabota završava u sredini, a počinje s kraja. To su stare babe

navikle da se bave krparenjem! Gospode, kako li samo sve babe

luduju za kotlokrpama! Poznavao sam babu od šezdeset i pet i više

koja je pobjegla s nekim mladim ćelavcem, ali zna se, bio je

kotlokrpa! I stoga, kad sam živio na kopnu, u Vineyardu, mrzilo me

raditi za babe-udovice, jer moglo je jednoj od njih prhnuti u glavu

582

da sa mnom pobjegne. Ali sada nema više bijelih kapica pustog

ženskinja! Olgo! Oko mene sve sami bijeli klobuci pjenušavih

valova! A sad da vidimo! Treba zakucati pokrov, osmoliti pukotine,

pa namazati katranom i objesiti o krmu! Da su taj posao dali kakvu

praznovjernom starkelji-tesaru, eh, taj bi radije pristao da ga objese

o jarbol nego što bi pristao na takav posao! No ja se ne bojim, jer

sam od čvrste građe, od kvrgave živoline s Aroostooka!496 Lijes na

krmi! Zakuskuniti brod mrtvačkom škrinjom i tako ploviti! Pa

dobro, može i tako. Mi tesari i stolari izrađujemo i bračne postelje i

kartaške stolove, isto tako dobro kao i lijesove i mrtvačka kola.

Radimo za mjesečnu plaću, po komadu ili po pogodbi, te ne pitamo

zašto ovako, a ne onako, ukoliko nije kakav trpež ili krpež, jer za

takvu rabotu ne marimo, te se nje i ne prihvaćamo, ako je ikako

moguće! A sad na posao s voljom i s ljubavlju! Ta je bova za mene i

za... da vidimo koliko nas ima! Ni sam više ne znam! Svejedno!

Pričvrstit ću trideset užeta, svako od tri stope, na sve četir strane

toga lijesa! Pa kad nam korab jednog dana pođe na dno, eh, lude li

onda strke kad se trideset momaka počne tući i otimati za taj jedan

lijes! Bit će gužve kakva se ne vidi svakog dana! Amote čekiću,

šuperilo, amo, paklino i katrane crni! Da dokončamo posao!«

496 U izvorniku: hemlock, nekakva žilava omorika. Aroostook je rijeka u

saveznoj državi Maine. — Prev.

583

127. NA PALUBI

(Lijes je postavljen na dva sanduka za konope, između

stružnice i grotla. Tesaršuperi pukotine i čupa prstoveti kučine iz

klupka koje drži u njedrima. Ahab se polagano penje iz kajite na

palubu, a čuje kako Pip ide za njim.)

— Vrati se, dječače, eto me odmah natrag! Odlazi. Ni ova mi

ruka nije tako u skladu s mojim raspoloženjem kao taj dječak. Gle,

gle, pa to je kao srednja lađa u crkvi! Što se tu zbiva?

— Bova za spašavanje, gosparu. Dobio sam nalog od gospara

Starbucka. O, pripazite, gosparu! Bukaporta je otvorena.

— Hvala, čovječe! Pred tvojim lijesom razjapila se grobnica!

— Gosparu? Mislite li to na bukaportu? Da, da, u pravu ste, baš

kao grobnica!

— Nisi li ti tvorac nogu? Pogledaj nije li ovaj badrljak iz tvoje

radionice?

— Jest, gosparu! A drže li spone još dobro?

— Pa, prilično! No ti kao da si u isti mah i pogrebnik?

— Eto, napravio sam ovo da bude lijes za Queequega, a sada

mi narediše da od lijesa načinim nešto drugo!

— A reci ti meni nisi li ti pusti lupež bezvjerac koji svuda gura

svoj nos, zabadalo koje jednog dana pravi umjetne noge, drugog

dana lijes za tu nogu, a trećeg dana od toga lijesa izrađuje bovu za

spašavanje? Ti se, poput bogova, ne držiš nikakvih načela, i u sve se

pačaš i sve izrađuješ.

— Ali bez ikakvih zlih namjera, gosparu: radim da nešto

uradim.

— Da, da, baš kao bogovi! Nego čuj, zar nikad ne pjevaš kad

izrađuješ lijes? Titani497 su svejednako pjevušili bušeći kratere za

svoje vulkane, a i grobari u drami pjevuše držeći lopatu u ruci.498 A

ti, zar, nikad?

— Pjevam li pjevam, gosparu? Pa meni baš i nije do pjesme, a

grobar mora pjevati što mu lopata ne odzvanja svirkom, gosparu! A

pod mojim maljem bruji, pjev odzvanja, posluhnite samo!

— To je stoga što je pokrov kao glasnjača na guslama, pa

497 Po grčkoj priči — divovi, djeca Urana i Geje. — Prev. 498 Aluzija na prizor iz »Hamleta«. — Prev.

584

odzvanja, a sve odzvanja što je šuplje! Pa ipak, tesaru, kad u lijesu

leži mrtvac, i onda odzvanja! Jesi li ikad prihvatio nosila kad su lijes

unosili u groblje, pa čuo kako je zveknulo kad bi lijes slučajno

udario u vrata?

— Vjere mi, gosparu, ja...

— Vjera? Što je to?

— Pa, vjere mi, to je, onako, kako da kažem, samo uzrečica, i

ništa više, gosparu!

— Hm, hm, nastavi!

— Htjedoh samo reći da...

— Jesi li ti dudov svilac, što li, da vlastitim nitima predeš i tkaš

mrtvački pokrov? Pogledaj svoja njedra! Hajde na posao da što prije

završiš, da ne gledam više tu mrtvačnicu!

(Tesar, za sebe.)

»Gle odlazi na kasar. Samo što se iznenada pojavi, i već ga

nema! Baš kao i nevrijeme u tropskim vodama. Rekoše mi da

ekvator prolazi po sredini otoka Albemarle499, u skupini otočja

Galápagos. Čini mi se, starče, da i tebe siječe ekvator, ravno po

sredini! Uvijek si na ekvatoru, plamtiš i raspaljuješ druge! Opet

gleda ovamo! Hajde, kučino, da završimo brzo svoj posao, a ti,

čekiću, kuckaj i udaraj! Tako, hitro i vješto! Kao stari glazbenik koji

vješto kucka po cimbalu!«

(Ahab, za sebe)

»Čudne li slike, čudna li glasa! Eh, stara žuna kucka i totrče po

šupljem drvetu! Sad bih mogao zavidjeti i slijepcu i gluhaku! Gle,

lijes je položen na dva bubnja koja su puna konopa. Opasan je

šaljivac taj stari. Tak-tak. Tako se taču i tako izbijaju časovi

ljudskog žića! O, kako li su nestvarne stvari materije! Stvarne su

zapravo samo misli, kojih ne možeš odmjeriti! Evo, tu pred mojim

očima nalazi se strašni simbol okrutne smrti, a sa dva-tri udarca

čekićem pretvorit će se u znamenje spasa i posljednje nade onih

kojima se život nalazi u smrtnoj opasnosti! Bova za spašavanje,

načinjena od lijesa! Možemo li još dalje izvoditi tu misao? Može li

biti da je lijes u nekom duhovnom smislu naposljetku samo nekakav

čuvar besmrtnosti? O tome mi valja još razmisliti! Ali ne! Već sam

tako duboko zagazio u mrak s ove strane zemlje te mi se ona druga,

po našoj teoriji svijetla strana, sada pričinja kao neka neizvjesna

499 Sada se zove Isabela — Prev.

585

polutama! Ej, tesaru, zar to prokleto lupanje i nabijanje neće nikad

prestati? Idem pod palubu, ali kad se vratim, da nisam vidio ništa

više od te mrtvačke rabote! A sada, Pipe, sad ćemo se o svemu

porazgovoriti! Ti me hraniš tako mudrim besjedama i mislima! Ti

kao da iz neznanih svjetova crpeš mudrosti i znanja.«

586

128. »PEQUODOV« SUSRET S »RAHELOM«

Sutradan ugledaše velik brod »Rahelu«, koji je plovio ravno

prema »Pequodu« i kojem svi križevi bijahu načičkani mornarima.

»Pequod« je sve to vrijeme brzao naprijed. No kad je strani brod na

svojim napuhanim jedrima došao bliže, ponosna jedra mahom

splasnuše kao izdušeni mjehuri zapjenjene vode, i sav život na

brodu učas zamrije.

— Zle vijesti! Brod nam nosi zle vijesti! — progunđa starac s

otoka Mana. No prije nego što se kapetan stranog broda, stojeći u

svom čamcu, s doglasalom u ruci, mogao javiti, začu se Ahabov

glas:

— Jesi li vidio Bijelog kita?

— Jesam, jučer! A jeste li vi našli kakav zalutali čamac?

Ahab je jedva mogao utoliti svoje radosno uzbuđenje kad je

niječno odgovorio na to neočekivano pitanje. I čas zatim sigurno bi

pošao na taj brod da strani kapetan nije zaustavio svoj i odmah se

spustio niz jakovljicu. Nekoliko snažnih zamaha veslima, i čaklja se

zakvači za kariku sidrenog lanca, te kapetan skoči na palubu. Ahab

je u njemu odmah prepoznao znanca iz Nantucketa, ali ipak ne

bijaše nikakva prigodnog pozdravljanja.

— A gdje je bio? Nije ubijen! Nije ubijen! — povika Ahab

prilazeći. — Kazuj kako je bilo!

Iz pričanja se razabralo da se sve zbilo u kasne popodnevne

sate prošloga dana, kad su tri lovačka čamca sa stranoga broda

nabasala na čitavo jato kitova; čamci se otisli u potjeru i tako

odmakli četiri-pet milja od broda. I dok se u privjetrini nastavljala

ljuta hajka, iznenada se iz modre vode pomolila bijela grbina i

glavurda Moby Dicka, i to malo dalje u zavjetrini. Nato se s broda

otisnu i četvrti, pričuvni čamac u more, da i taj pođe u potjeru.

Poslije kratke ali oštre hajke u privjetrini (taj četvrti čamac bijaše

najbrži) činilo se da je ta posada najposlije uspjela harpunirati bijelu

grdosiju, ukoliko se stražar na jarbolu, koji je poslije o tom pričao,

nije prevario. Na velikoj je udaljenosti vidio kako se čamac

smanjuje do crne točke, i kako je zatim šiknuo uvis bijeli mlaz vode;

nakon toga nije vidio ništa više, pa su po tome zaključili da je

ranjeni kit, zajedno sa svojim progoniteljima, koji su harpunskim

mrlinom bili vezani uza nj, pobjegao u nepoznatom pravcu, kako se

587

to češće događa. Među kitolovcima zavladala uznemirenost, ali

nipošto uzbuna i zabrinutost, barem ne tada. Na brodu izvjesili

znakove da se čamac vrati, a onda se spustila noć. Bilo je prijeko

potrebno da brod prihvati ostala tri čamca, daleko u privjetrini, prije

nego pođe u potragu za četvrtim, u posve suprotnom smjeru. I tako

je taj čamac sve do ponoći bio prepušten svojoj sudbini, a brod se

još više udaljio od njega. Kad je posada ostalih triju čamaca

napokon sretno stigla na palubu, razapeli su sva jedra, razapeli i

najmanje prsno jedro i sve prečke, i brod je zajedrio za izgubljenim

čamcem. U topionici zapalili veliku vatru da bi brodolomcima

poslužila kao svjetionik, a polovina posade uspela se na križeve i

pripone te upirala oči u tamnu pučinu. Kad je brod stigao do mjesta

gdje su mislili da su posljednji put vidjeli brodicu, brod je stao, te su

spušteni svi čamci, da prokrstare pučinom. Nakon bezuspješna

traganja brod krenuo dalje, pa se onda ponovno zaustavio, te su i

opet spustili čamce u more, i tako se nastavljalo sve dok nije

svanulo, ali izgubljenom čamcu ne bijaše traga.

Tek što je strani kapetan ispričao tu nesreću, odmah im priopći

zašto je došao na njihov brod. Htio je da i »Pequod« sudjeluje u toj

potrazi, da na udaljenosti od četiri do pet milja plovi usporedo s

»Rahelom« i da tako ujedinjenim snagama pretraže pučinu.

— Okladio bih se — došapnu Stubb Flasku — da se u onom

izgubljenom čamcu nalazi čeljade koje je navuklo na se kapetanov

najbolji paradni kaput, možda čak i sa satom u džepu, jer čovjeku je,

kako se vidi, baš mnogo stalo do toga da ga pronađe! Tko je ikad

čuo da dva milosrdna broda pođu u potragu za izgubljenim čamcem,

i to sada kad je lov u jeku! Pogledaj samo, Flask, kako li je blijed,

pogružen i oronuo! Ne, ne, taj čovjek ne traži ni kaputa, ni sata,

već...

— Sin moj, moj rođeni sin, nalazi se među njima! Ako Boga

znate, molim vas, Bogom vas kunem i zaklinjem — vapio je strani

kapetan svoju usrdnu molbu, ali je Ahab šutio, krut i hladan kao led.

— Dopustite mi da na četrdeset i osam sati unajmim vaš brod, platit

ću vam, dobro ću vam platiti, ako nema druge, samo na četrdeset i

osam sati, samo na to kratko vrijeme! Morate, morate, oh, vi to

morate učiniti, i vi ćete to učiniti!

— Njegov sin! — usklikne Stubb. — O, sina je izgubio!

Zaboravi što rekoh o jaketi i satu! A što veli Ahab? Moramo spasiti

tog dječaka!

588

— Noćas se utopio, zajedno sa svima ostalima — javi se stari

mornar s otoka Mana, koji je stajao iza njih. — Čuo sam, baš kao

što ste svi čuli, kako su strašno zavijali duhovi tih utopljenika!

Kako se domala pokazalo, bila je nesreća »Rahele« u početku

još i tužnija: ne samo da se među izgubljenom posadom onog čamca

nalazio jedan od kapetanovih sinova, nego se u jednoj od drugih

brodica što ih tmurne zgode lova bijahu udaljile od broda, u isto

vrijeme nalazio i njegov drugi sin, i tako se nesretni otac neko

vrijeme kolebao u najstrašnijoj dvoumici. U tom je odsudnom času

prvi časnik presjekao čvor i odlučio onako kako je običaj kod

kitolovaca u takvim prilikama: kad je više raspršenih čamaca u

opasnosti, valja spasiti najprije većinu. Kapetan je s nepoznata

razloga, koji valja tražiti u njegovoj naravi, prešutio sve to, pa ga je

tek Ahabova ledena šutnja natjerala da spomene onoga dječaka koga

još uvijek nisu našli. Taj je mali bio još pravo dijete od dvanaest

godina. Njegov ga je otac, kao ozbiljan i hrabar Nantucketanac

staroga kova, u svojoj prevelikoj roditeljskoj ljubavi, htio još zarana

upoznati sa svim opasnostima i ljepotama toga zvanja kojemu su on

i svi njegovi od davnine pripadali. I zaista se često događa da

nantucketanski kapetani šalju svoje mlađahne sinove u svijet na

putovanje od tri-četiri godine, a pod zapovjedništvom kojega drugog

kapetana, jer žele da na prve dojmove i prva iskustva što će ih steći

njihovi sinovi, budući kitolovci, ne bi štetno utjecala prirodna ali tu

suvišna očinska pristranost niti pak pretjerana briga ili strah.

Stranac se sveudilj trudio da skloni i umekša Ahaba, ali je ovaj

ostajao tvrd i uporan kao nakovanj na koji pada udar za udarom a da

se pritom i ne zaljulja i ne pomakne s mjesta.

— Neću otići sve dok mi ne obećate da ćete mi pomoći!— reče

stranac. — Učinite ono što biste htjeli da i ja učinim vama u sličnoj

prilici. Jer i vi imate sina, kapetane Ahab, premda je još nejako

dijete pod majčinim okriljem, dijete koje slatko sanja kraj toplog

ognjišta, vaša nada i utjeha pod stare dane! Da, da, već vidim,

smekšali ste se i pristajete! Potrčite, ljudi, da praćate!

— Natrag! — kriknu Ahab. — Ni jedne praće da niste dotakli!

— A onda nadoda, naglašujući svaku riječ: — Kapetane Gardiner,

ne pristajem! Ionako sam već previše vremena izgubio zbog vas!

Ostajte zbogom! Bog vam pomogao, a meni neka oprosti, ali ja

moram dalje! Starbuck! Pogledajte na kompasni sat! Za tri minute

da nema više stranca na brodu! Na jedra! Istim smjerom!

589

Okrenu lice i naglo siđe u svoju kajitu, ne mareći više za

kapetana, koji je kao ukopan stajao na mjestu i zurio za njim očajna

pogleda, ne shvaćajući zašto je Ahab tako bez objašnjenja odbio

njegovu usrdnu molbu. No onda se Gardiner trže i bez riječi pohita

prema ogradi, te skoči, ili, bolje reći, sruši se u svoj čamac i domalo

se vrati na svoj brod.

Dva broda raskrstiše svoje brazde. Još se dugo vidio strani brod

kako bordiža, brodeći za svakom crnom mrljom koja bi se pojavila

na pučini. Praćao je križeve čas na jednu, čas na drugu stranu,

izdizao se sad navrh vala, sad opet tonuo, a neprestano mu jarboli

bili načičkani mornarima, kao tri visoka trešnjeva stabla, na kojima,

u krošnjama dječaci beru zrele plodove.

Ali po onom kako se brod ovda-onda okretao i zastajkivao na

svome tužnom putu, razabiralo se kako je ta lađa, sva uplakana od

morske pjene, još svejednako bez utjehe. Bijaše to Rahela što plače

za djecom koje nema.500

500 U Starom zavjetu (prva knjiga Mojsijeva, gl. 35.) pripovijeda se kako je

Rahela, kći Labanova a žena Jakovljeva, tek pod starost rodila sinove Josipa i

Benjamina. — Prev.

590

129. U KAJITI

(Ahab se sprema da iziđe na palubu.

Pip ga hvata za ruku: i on bi s njim.)

— Velim ti, dječače, sad ne možeš s Ahabom. Ali se bliži čas

kada te Ahab ne bi želio otjerati od sebe, a ipak bi želio da nisi uza

nj. U tebi, jadni dječače, ima nešto što liječi moju boljeticu. Da, da,

osjećam to. Slično se sličnim liječi, i u ovoj našoj hajci moja me

bolest snaži i krijepi kao najjače zdravlje. Tu dolje zasad ostaj, gdje

će te paziti i dvoriti kao da si kapetan glavom. Da, da, dječače, tu

ćeš sjediti na mome zavrtnjima učvršćenom sjedalu, te ćeš i sam biti

zavrtanj u njemu.

— Ne, ne, nipošto! U vas tijelo nije cjelovito, gosparu, pa

pustite da vam ja, jadan poslužim umjesto izgubljene noge! Stanite

na me, gazite me, gosparu! Ne tražim ništa više, samo da budem dio

vas samoga!

— O, usprkos milijunima ništavaca i hulja, zbog ovoga

vjerujem u tvrdu vjernost čovjeka, Crnca, čovjeka sumanuta! No i za

njega se kanda može reći da bol liječi bol, jer zdrava se misô u

njemu opet začela i ludost mu odgoni i razbija!

— Rekoše mi, gosparu, kako je Stubb jednom ostavio malog

jadnog Pipa, čije se kosti sada na morskom dnu bjelasaju, ma kako

mu crna koža nekoć bila! A ja vas nikad neću napustiti kao što je

njega jadnika napustio Stubb! Ja moram s vama, gosparu!

— Ako budeš još govorio tako, Ahab će se pokolebati. Velim

ti, ne možeš sa mnom!

— O, gosparu, gosparu dobri!

— Budeš li tako jadikovao, zadavit ću te! Čuvaj se, jer je i

Ahab lud i mahnit! Ti svako malo osluhni, pa ćeš čuti bat moje

koštane noge po palubi gdje odzvanja, i znat ćeš da sam tu! A sad

idem! Ruku mi daj! Vjeran si, dječače, kao obodnica kruga svome

središtu! Tako! Gospod te zauvijek blagoslovio i čuvao! i kada

kucne kobni čas, dogodilo se što mu drago, Bog neka te zauvijek

spasi!

(Ahab odlazi; Pip stupi korak bliže.)

»Taj čas još tu stajaše, a sad ja na njegovu mjestu stojim, uzduh

isti dišem, ali sam. Podnosio bih sad i jadnog Pipa da je tu, ali Pipa

591

nema! Pip! Pip! Bim! bam! bum! Tko je vidio Pipa? Zacijelo je tu

gore. Da vidimo mogu li se vrata otvoriti. Što? Ni ključa, ni zasuna,

ni prijevornice, a ipak ih ne mogu otvoriti? To mora da je čarolija,

jer mi reče da ostanem tu! Da, da, i još reče da je ovo pričvršćeno

sjedalo moje. Pa dobro, tu ću sjesti, pred poprečnom gredom

krmenicom, baš po sredini broda, sa svom kolumbom i sva tri vita

jarbola pred sobom! Tu su ponekad, kako pričaju stari pomorci,

sjedili za stolom slavni admirali na svojim crnim ratnim brodovima

sa sedamdeset i četiri topa, i primali svoje kapetane i poručnike!

Oho! Što je to? Epolete! Epolete! Sve se natiskuju epolete! Neka

kruži vrč, Messieurs! Drago mi je što ste došli, napunite čaše,

Messieurs! Eh, čudna li osjećaja kad malo Crnče kao domaćin prima

bijelu gospodu, sve u ruhu stajaćem, izvezenu zlatnim gajtanima!

Messieurs, ne vidjeste li nekog Pipa, Crnče od pet stopa, po izgledu

jadnika i kukavca? Jednom zgodom taj mali skočio s lovačkog

čamca! Recite mi jeste li ga gdjegod vidjeli! Niste? No, ne smeta,

napunite čaše, da pijemo ne u zdravlje, već na sramotu svih sinjih

kukavica! Neću spominjati nikakvih imena. Stid ih bilo. Stavite po

jednu nogu na stol. Neka se stide sve kukavice! Tiho, tiho! Nad

glavom čujem bat noge bjelokosne! O, gosparu! Gosparu! Tuga me

bije kad hodate nad mojom glavom! Ali tu sam i tu ću ostati, ma

brod naletio na greben i ovaj probio podnice, i oštrige mi došle u

pohode!«

592

130. ŠEŠIR

Pošto je Ahab prokrstario već sva lovišta, sada kao da je

naposljetku kucnuo čas da svoga ljutog neprijatelja satjera u škripac,

da ga ulovi i ubije, sa mnogo više vjerojatnosti, jer se napokon

nalazio posve blizu one zemljopisne širine i duljine gdje mu je

dušmanin zadao tu njegovu tešku ranu. Sada, pošto je razgovarao s

ljudima onog broda koji se dan prije sukobio s Moby Dickom, i

pošto se u razgovoru s mornarima mnogih drugih brodova uvjerio da

ta neman demonski ravnodušno uništava svoje progonitelje, bez

obzira na to navaljuju li na nju ili ne — navaljuju — sad je u očima

toga starca sijevala neka vatra u koju je slab čovjek jedva mogao

pogledati. Kao što polarna zvijezda u dugim arktičkim noćima, koje

traju šest mjeseci, nikad ne trne, već neumitno blista svojim hladnim

sjajem, tako je sad sjao i lebdio Ahabov cilj u neprestanoj ponoćnoj

tami pred sumornim očima njegovih mornara. Taj je cilj tako

ovladao svima te su bili prisiljeni da sve svoje slutnje i sumnje,

bojazni i strepnje zatome u dubini svoje duše i ne odaju ni

najmanjeg znaka.

U tim danima na koje su budući događaji već bacali svoje

zlosutne sjene, u tim danima punim slutnje zamiraše svaka

izvještačena ili prirodna radost. Stubb se nije ni trudio da izazove

smijeh, kao što ni Starbuck nije više mario da prikrije osmijeh što je

lebdio oko njegovih usana. Kao da su se sve radosti i boli, nade i

strepnje smljele i satrle u najsitniji prah i prašinu u okovanoj stupi

Ahabove željezne duše. Ljudi su poput strojeva nijemo promicali

palubom, uvijek svjesni da ih posvuda prate Ahabovi despotski

pogledi.

No da ste Ahaba mogli pomno promatrati u časovima potajne

iskrenosti, kad je mislio da je sam i da ga prati pogled samo jednog

čovjeka, onda biste vidjeli kako te iste oči, kojih se tako plašila

čitava posada, zaplašeno poniču pred nedokučivim Parsovim

pogledom, ili barem kako taj pogled nekako neobjašnjivo djeluje na

Ahaba. Mršavi je Fedallah sada počeo bivati još čudnovatijim,

obuzimala ga čudna drhtavica i neočekivano ga prožimala hladna

jeza, te su svi u njega pogledali nekako sumnjivo, u nedoumici — ne

znajući je li on zaista smrtnik od krvi i mesa, ili je samo drhtava

sjena koja lazi po palubi, sjena nekakva nevidljiva tijela. I ta je sjena

593

uvijek bila prisutna. Jer za Fedallaha nikad se nije pouzdano znalo

silazi li barem noću pod palubu da se odmori i otpočine. Sate bi i

sate stajao tako nepomičan: nikad da se samo i nasloni a kamoli da

sjedne, i njegove mrke, iznurene, a ipak žive oči kao da su jasno

govorile: »Mi stojimo na straži, bez sna i bez počinka.«

A u koje god bi doba dana ili noći mornari došli na palubu,

ugledali bi pred sobom Ahaba kako stoji ili u svojoj uobičajenoj

bušotini, ili kako ravnomjernim korakom šeta točno određenim

pravcem, od glavnog do krmenog jarbola, ili pak sa šeširom

namaknutim na oči stoji nasred tambuća, sa zdravom nogom na

gornjoj stepenici, kao da će sad zakoračiti na palubu. Stajao je tako

sve te dane i noći, nepomično i ne silazeći u kajitu da prilegne, te

mornari nisu nikad znali jesu li mu oči pod onim širokim obodom

sklopljene ili pak budno prate kretanje prisutnih. Stoji tako, a sati se

toče, ali on ne mari za noćni hlad i vlagu, i kapi rose cijede se s

ukrućena šešira i kabanice. Vlagu koja mu se noću upijala u odijelo

sasušilo bi na njemu sutradan sunce, i tako je dan na dan i noć na

noć provodio na palubi i nije više ni silazio u kajitu: što god bi mu

odande trebalo, po to bi nekoga slao onamo.

I jeo je pod vedrim nebom, to jest samo svoja dva obroka:

doručak i ručak, a večere ni da okusi. Ni brade nije podrezivao, pa

mu je rasla tamna i zamršena, poput iščupana korijenja izvaljena

stabla što još vegetira iako je krošnja već uvenula. No premda je sve

svoje vrijeme provodio na straži na palubi, a i Pars neprekidno bdio

neumoran i tajanstven, ipak ta dvojica nisu kanda nikad među

sobom razgovarala, osim nakon dugih stanki, kad je to bilo potrebno

s kakva nevažna razloga. Iako se činilo da ih potajno združuje neka

moćna čarolija, ipak izvana, posadi punoj poštovanja, bijahu kao

dva suprotna i golemom daljinom rastavljena pola. Ukoliko bi po

danu i izmijenili nekoliko riječi, po noći bi obojica zanijemjela kao

zaliveni, pa ni slovca da prozbore. Stoje sate i sate pod zvjezdanim

nebom, u mrtvoj tišini. Ahab u tambuću, Pars kod glavnog jarbola,

daleko jedan od drugoga, ali ipak piljeći jedan u drugoga, i kao da

Ahab u Parsu nazire svoju ispruženu sjenu, a Pars u Ahabu vidi

svoje napušteno tijelo.

No ipak, kako se svakog dana, svakog sata i svakog časa

obraćao podčinjenima izdajući im zapovijedi, Ahab u biti bijaše

kanda neovisan gospodar, a Pars samo njegov rob. Ali uza sve to

činilo se da su obojica zapregnuta u isti jaram i da ih naprijed goni

594

neki nevidljivi tiranin, goni njih dvojicu, slabu sjenu i čvrsto tijelo

uz koje se sjena prilijepila. Bio taj Pars kakav mu drago, ipak je

čitavu okosnicu i rebra činio jaki Ahab.

Tek što bi se prvi blijedi trak zore pojavio, odjeknuo bi Ahabov

metalni glas: »Straža na jarbole!« — i po cio dan, sve do smiraja i

sumračja, i još dugo poslije, odzvanjao bi taj isti glas kad god bi

kormilar udarao u zvono. — »Vidite li što? Motrite oštro! Oštro!«

No tri-četiri dana nakon susreta s tužnom »Rahelom« koja je

tražila svoju djecu, i pošto još nigdje nije bio opažen nijedan mlaz,

sumanuti starac kao da je posumnjao u vjernost svoje posade,

odnosno u najmanju ruku u pouzdanost svih svojih momaka, osim

svojih poganskih harpunaša, te je kanda čak sumnjao ne zatvaraju li

možda i sami njegovi časnici Stubb i Flask hotice svoje oči pred

onim za čim on tako žudi. No ako je zaista i sumnjao, ipak nije

govorio o tome, premda im je to znao natuknuti svojim držanjem.

— Ja ću prvi ugledati kita! — reče Ahab. — Jest, sam Ahab

mora da dobije zlatnik!

I svojim rukama oplete jedan koš burinom501 i naredi jednome

mornaru da se popne na velejarbol i da na vrhu pričvrsti jolaču502.

Zatim prihvati provučeni teklac s oba kraja. Za jedan kraj pričvrsti

košaru, dok je za drugi pripremio klin, da ga pričvrsti o razmu

obodnice. I tada, držeći još uvijek jedan kraj užeta u rukama i stojeći

kraj klina, preletje očima po svojim ljudima, promotrivši sve

jednoga po jednog, i zaustavljajući pogled dugo na Daggoou,

Tashtegu i Queequegu, ali izbjegavajući Fedallaha. Zagledavši se s

povjerenjem u svoga prvog časnika, reče:

— Dohvati konop, gosparu, u tvoje ga ruke stavljam, Starbuck!

— I rekavši to smjesti se u koš i zapovjedi da ga povuku gore na

njegovo sjedište. Starbuck je na kraju osigurao uže, i nakon toga

ostao uza nj. Tako je Ahab, držeći se jednom rukom vršnog

nastavka503, gledao u daljinu, milje i milje naprijed i natrag, nadesno

i nalijevo, jer je s te velike visine mogao obuhvatiti čitavo obzorje.

Kad neki mornar radi visoko u snasti, gdje nema pravog

uporišta za noge, pa kad ga tako pomoću jolače izvuku navrh

jarbola, onaj slobodni kraj užeta, omotan oko kakve bitve ili klina,

501 Vrsta užeta na brodu. — Prev. 502 Vrsta koloturnika. — Prev. 503 Produžetak jarbola. — Prev.

595

predaje se na posebno čuvanje jednome od ljudi na brodu. Jer u

takvu zamršenu spletu opute i vrvi504 ne može se uvijek nepogrešivo

razlikovati s palube koji se kraj odnosi na koje uže, a kako se na

palubi svakih nekoliko minuta ti krajevi konopa razvezuju, to bi se

lako moglo dogoditi da se kobnom pomutnjom razveže i taj konop, i

tako bi onaj čovjek gore, da ga ne čuva posebna straža što stoji kraj

njegova užeta, proletio zrakom i pljusnuo u more. I stoga Ahabov

postupak nije bio nimalo neobičan. No čudno je bilo samo to što je

baš Starbucka izabrao za svoga čuvara, upravo njega koji se bio

usudio protusloviti mu i oprijeti se njegovim odlukama, a uz to

jednoga od onih na koje je pomalo sumnjao da im baš nije previše

stalo do njegova cilja. Bilo je čudno što je baš toga čovjeka odabrao

za svoga čuvara, i svoj život na milost i nemilost povjerio upravo

onome u koga se nije sasvim pouzdavao.

Nije prošlo ni deset minuta što su Ahaba prvi put izdigli na

njegovo visoko sjedište, kadli jedan od onih crvenokljunih grabljivih

morskih sokola koji po tim geografskim širinama tako često salijeću

kitarske brodove i uznemiruju mornare na jarbolima, poče klikćući i

pišteći strelovito i krivudavo kružiti Ahabu oko glave. Zatim se vinu

oko tisuću stopa u visinu, te se opet stade spuštati u spiralama i

ponovno zakruži Ahabu oko glave.

No Ahab je ukočena pogleda zurio u daleko i zamagljeno

obzorje te nije ni opazio grabljivice, a niti bi se tko drugi osvrtao na

to da se slučajno našao u blizini, jer takvi prizori nisu rijetkost na

brodovima. Ali tih je dana svaki mornar u svakoj sitnici vidio nešto

značajno, i sve mu je na nešto slutilo.

— Čuvajte šešir, gosparu! — odjednom zavika mornar

Sicilijanac, koji je držao stražu na krmenom jarbolu i stajao iza

Ahaba premda ponešto niže od njega, te je njih dvojicu razdvajala

samo uska ali duboka provalija.

No uto se već spustilo suro krilo i zastrlo starcu oči: kukast

kljun kljucnu mu po glavi, i crni soko zaklikta te sa svojim plijenom

u pandžama sunu uvis i diže se nebu pod oblake.

504 Sva užeta kojima su oputani i pripeti jarboli, sohe, križevi, kosnik itd., a koja

ne prolaze kroz kolute, zovu se oputa. Sva pomična užeta, koja su provučena kroz

koloturnike, a koja za vrijeme kretanja jedrilja teku po kolutima, nazivamo vrv. —

Prev.

596

Oko Tarkvinija505 triput je kružio orao, odnio mu kapu s glave i

opet je vratio, a Tanaquila, Tarkvinijeva žena, reče na to da će joj

muž postati rimski kralj. Ali samo zbog činjenice što je orao vratio

kapu, smatrao se taj predznak dobrim znamenjem. Ahabov šešir nije

nikad vraćen: morski je soko odletio sa svojim plijenom daleko

naprijed pred pramcem, dok ga nije sasvim nestalo. A u tom času

vidje se neka nejasna mrljica kako s one silne visine pada u more.

505 Tarquinius Priscus (616.-578. pr. Krista), peti rimski kralj. Njegovu ženu

Tanaquilu smatrali su proročicom. — Prev.

597

131. »PEQUOD« SUSREĆE »RADOST«

Uporni je »Pequod« svejednako plovio, burni valovi i dani

prolazili, a ona mrtvačka bova za spašavanje sveudilj se lako njihala,

kadno se u daljini pojavi brod, tužnom ironijom okršten imenom

»Radost«. Pošto se brod približio, svi su pogledi bili uprti u njegove

debele grede, zvane statve, koje na nekim kitarkama prelaze preko

kasara u visini od osam do deset stopa, a služe da pridržavaju

rezervne, neopremljene i oštećene čamce.

Na tim smo gredama vidjeli polomljena bijela rebra i slomljene

daske nekadanjeg čamca i kroz tu smo olupinu gledali kao kroz

oljušten i raskliman konjski kostur kojemu se izblijedjele kosti

sablasno bjelasaju.

— Jesi li vidio Bijeloga kita?

— Pogledaj samo! — odvrati kapetan upalih obraza, koji je

stajao naslonjen o razmu, te doglasalom pokaza na razbijeni čamac.

— Jesi li ga ubio?

— Još nije skovan harpun koji će njega ubiti! — odgovori

stranac i turoban pogled svrnu na visaljku što se zaokružila na

palubi. Toj su visaljki mornari u tišini zašivali krajeve.

— Nije skovan? — usklikne Ahab i dohvati Perthov harpun s

njegova ležaja. — Vidiš li ovo, ti iz Nantucketa? U ovoj ruci držim

njegovu smrt! U krvi i munjini kalio se ovaj čelik, i kunem se dušom

i tijelom da ću ovo ljuto željezo triput zarinuti u najosjetljivije i

najbolnije mjesto iza njegove peraje, gdjeno kuca bilo njegova

života!

— Onda neka ti Gospod bude na pomoći, starče! Vidiš li ovo?

— i pokaza na visaljku. — Sahraniti mogu samo jednoga od

petorice valjanih momaka, koji su još jučer bili zdravi i veseli, ali

mrtvi prije nego što se unoćalo. I samo toga jednog mogu sahraniti,

jer drugi su bili sahranjeni prije nego što su umrli! Brod tvoj plovi

nad njihovim grobom!

A zatim se okrenu, te će svojim ljudima:

— Jeste li završili? Stavite dasku na ogradu! Položite tijelo na

dasku! Tako, a sad... O, Gospode — i uzdignutih ruku priđe mrtvom

tijelu — neka uskrsnuće i život...

— Jedra uvjetar! Usmjeri naprijed! — grmnu Ahab, i njegov

glas prosiječe zrak, kao da je grom nebo proparao.

598

Ali ma kako se naglo »Pequod« okrenuo, ipak ga je zaprsnuo i

dohvatio pljuskac kad je mrtvo tijelo pljusnulo i zaronilo u more:

osuo se prsak po korabu, prsak sablasnog krštenja.

Kad je Ahabov brod kliznuo podalje od »Radosti«, ukaza se na

krmi mrtvački plovak za spašavanje.

— Hej, ljudi, pogledajte onamo! — zaori zlosutan glas iz

pravca njegove brazde. — Hej, vi stranci, zaludu vam je bježati

ispred našega tužnog pogreba: okrenuli ste nam krmu da nam

pokažete svoj lijes!

599

132. SIMFONIJA

Vedro se nebo modrilo kao čelik. U tome azurnom plavetnilu

stapalo se nebo s morem, i obzorje se gubilo, te bi ga jedva mogao i

nazrijeti, samo je sanljivi uzduh bio prozračan i blag, kao pogled

žene, a more, nabreklo od snage i jedrine, disalo dugim, čvrstim

zamasima svojih uzbibanih valova, snažno kao Samsonove506 grudi u

snu.

Tu i tamo u visini lepršala krilašca, bijela poput snijega krilašca

sitnih, neokaljanih ptica: bijahu to nježne misli ženske atmosfere; a

dolje, u modrim dubinama, prolazili golemi levijatani, morski psi i

sabljari: bijahu to prkosne, buntovne i krvničke namisli muškog

mora.

Premda je postojao taj unutarnji kontrast, izvana se ta različnost

očitovala samo u sjenama i odrazima, te su more i atmosfera ipak

bili jedno. Samo su se, da tako kažemo, po rodu razlikovali.

Visoko gore, poput veličajnog cara i kralja, sunce kao da je

vjenčavalo gordo more s blagom i prozračnom atmosferom. A na

crti što opasuje obzorje, blago i plašljivo treptanje, kakvo se

najčešće opaža ovdje na ekvatoru, označavalo je strasno, drhtavo

povjerenje, ljubavnu strepnju, u kojoj jadna nevjesta poklanja svoja

njedra.

Ahab čvrst i neumoran stajao u blistavoj vedrini mladog jutra,

stajao kao prikovan, lica bolno izborana i namrštena, divlje odlučan

i uporan, a oči mu se žarile poput žeravice, zapretane ispod pepela

ohladnjela ognjišta. Stojeći tako diže isprepucalu obrazinu svoga

staračkog lica i zagleda se u prekrasno djevojačko čelo nebesko.

O, besmrtna mladosti i nevinosti nebeskog plavetnila!

Nevidljiva krilata bića što veselo lepeću posvuda oko nas! O slatko i

mazno djetinjstvo zraka i nebesa! Nimalo niste marili za

nerazmrsivo klupko bola koje se grčilo u srcu starog Ahaba! Tako

sam i ja gledao malu Miriam i Martu, vile nasmijanih očiju, kako

bezbrižno skakuću oko svoga starog oca i kako se igraju vijencem

oprljene kose koja raste na rubu ugašena vulkana njegova mozga.

Izišav polako ispod tambuća, Ahab prijeđe preko palube na

drugu stranu, te se zagleda u more: vidje kako sjena u vodi tone sve

506 Samson — jakota o kojem se pripovijeda u Bibliji. — Prev.

600

dublje i dublje što se više trudi da pogledom dokuči bezdano dno.

Ali blagovonje onoga začaranog zraka kao da je načas ublažilo rak-

ranu što mu je izjedala srce i rastakala dušu. Taj blag i mio lahor, to

radosno nebo, najposlije ga zahvatiše i pomilovaše. Kruti svijet,

maćehinska zemlja koja ga je tako dugo bila okrutnošću, sada kao

da je ovila svoje ruke oko njegova prkosnog vrata, te kao da nad

njim roni suze radosnice, kao nad čovjekom koji doduše tvrdoglavo

luta po bespućima, ali ga još ipak može privinuti na svoje grudi,

spasiti ga i blagosloviti. Ispod Ahabova zgužvana šešira kanu suza u

more i možda cio Pacifik nije u tom času krio u sebi većeg blaga do

te kapi čemera i bola.

Starbuck je vidio starca, vidio kako se teško naslanja na

ogradu, i njegovo je vjerno srce u tom času kanda čulo neizmjerno

bolno jecanje što se izvijalo iz središta te radosne vedrine naokolo.

Pazeći da ga se ne dotakne i da sam ostane nezapažen, ipak mu se

približi i stade do njega.

Ahab se okrenu.

— Starbuck!

— Gosparu?

— O, Starbuck! Blag vjetrić pirka oko nas, a nad nama je nebo

tako vedro i spokojno. Bijaše baš takav dan, upravo tako divan kao

današnji, kad sam ubio svoga prvog kita, ja, dječak-harpunaš od

osamnaest ljeta! Davno je to bilo, četrdeset je odonda ljeta!

Četrdeset dugih godina neprestanog kitolova. Četrdeset ljeta

oskudice, opasnosti, nevremena i oluja! Punih četrdeset godina na

nesmiljenom moru. Već je četrdeset godina što je Ahab napustio

mirno kopno, četrdeset godina ratuje protiv jezivih morskih

bezdana. Da, da, od tih četrdeset ljeta nisam ni tri godine proveo na

kraju. Kad se samo sjetim toga života kojim sam ja živio, očajnog

samovanja i zajažene usamljenosti u kojoj kapetan mora živovati, a

koja propušta samo poneki tračak i dašak miline sa zelenog kopna!

O, teška li i preteška tereta, o, pusta li robovanja i tlake kapetana

koji zapovijedaju brodom! Kad se samo sjetim svega toga, onda mi

postaje jasno da sam sav taj jad i čemer samo naslućivao i da ga tek

sada osjećam u svoj njegovoj beznadnosti! Četrdeset godina hranio

sam se tvrdim i slanim zalogajima, baš kakva je bila i duševna mi

hrana! Dok je i najveći siromah ondje, na kraju, mogao svakog dana

ubirati zrelih plodova sa stabla i pojesti krišku svježeg kruha, dotle

sam ja lomio i griskao korice pljesnive galete! Mora i oceani dijelili

601

su me od mlade žene s kojom sam se vjenčao kada sam već bio

prevalio pedesetu, a sutradan sam otplovio prema Cape Hornu,

ostavivši gotovo netaknutu bračnu postelju! Žena? Moja žena? Bolje

reći udovica kojoj muž još živi! Učinih jadnu djevojku udovicom

kad je uzeh za ženu, Starbuck! S kojim li je pomamnim bijesom i

ludom mahnitošću Ahab spuštao u more svoj čamac, tisuću puta, i

uvijek drhtao kao u ognjici i izgarao u vatri uzbuđenja, u ludoj hajci

za svojim plijenom, i bio više nalik na demona nego na čovjeka! Da,

da, kako li je glup bio četrdeset godina, kako li je lud bio Ahab,

kakva jadna stara luda! Čemu hajke, borbe i nadmetanja? Čemu taj

napor, trud i upinjanje, te moja ruka umalo što nije usahla držeći

kormilo, gađajući harpunom, udarajući kopljem? Da li se Ahab time

obogatio, je li stoga postao bolji? O, pogledaj, Starbuck! Zar nije

nepravedno i okrutno što je Usud htio da mi strašna neman odnese

jednu nogu, meni koji sam se već toliko pogrbio pod preteškim

teretom? Makni mi s čela čupave sjedine što mi padaju na oči, jer ne

vidim dobro, te bi tko mogao još pomisliti da plačem! Takve su

sjedine mogle izrasti samo iz pepela! Jesam li zbilja tako star, tako

strašno star, Starbuck? Osjećam samrtnu slabost i iznemoglost i kao

da teturam i glavinjam, nalik na Adama koji pogrbljen posrće pod

bremenom mnogih stoljeća što prohujaše od propasti raja

zemaljskog. O Bože, veliki, milostivi Bože, daj da mi srce svisne i

mozak prsne! O, koje li sprdnje, rugla i rugobe što je moja kosa

pobijeljela! Zar sam se dovoljno naužio zemaljskih radosti i slasti da

sam sada sjedinama ovjenčan i da izgledam i da se osjećam tako

nepodnošljivo starim? O, priđi, Starbuck, priđi bliže! Pusti da se

zagledam u oči čovjeka, jer je to bolje nego gledati u more ili u

nebo, bolje nego gledati u Boga! Tako mi zelenila rođenih poljana,

tako mi vatre na domaćem ognjištu, to je, o čovječe, čarobno

ogledalo! U tvom oku odrazuje se slika moje žene i moga djeteta!

Ostaj na brodu, Starbuck, ostaj na brodu kada žigom sudbine

ožigosani Ahab zametne hajku za Moby Dickom! Neću da dijeliš

moju sudbinu, ne, samo to ne! Neću da te nestane, jer u tvojim

očima sja slika moga doma!

— O, moj kapetane, kapetane, plemeniti starče u čijim grudima

bije hrabro srce! Zar se baš moramo hvatati ukoštac s tom prokletom

ribetinom? Dođi sa mnom! Bježat ćemo iz tih smrtonosnih voda, i

kući se vratiti! I Starbuck ima ženu i dijete, darove svoje mladosti,

kao što su i tebi žena i dijete darovi tvoje ljubavlju prožete starosti!

602

Bježimo, bježimo, Ahabe! Daj da još ovog časa zabrodimo drugim

smjerom! O, moj kapetane, kako li bi brod veselo sukao pučinom, a

jedra se njegova ponosno nadimala od puste želje da što prije

ugledamo stari naš, dobri Nantucket! Mislim, gosparu, da i tamo u

Nantucketu ima isto ovakvih blagih i vedrih dana.

— Da, ima ih. I ja sam ih proživljavao, u ljetna jutra! Da, da,

sad mu je vrijeme da iza ručka malo prodrijema, a zatim se sinak

budi, bacaka se i vrcka, sjeda na postelju, a njegova mu majka priča

o meni, o meni starcu-kanibalu koji plovi pučinom dalekih mora, ali

će se opet vratiti i njihati ga na svojim koljenima!

— Eh, takva, baš takva je i moja Mary! Obećala mi da će moga

sinčića svakog jutra odnijeti gore na brežuljak, da prvi ugleda kako

se na dalekom obzorju bjelasaju jedra očeva broda! Da, da, dosta je

bilo, nećemo više! Kući se sad vratimo, u Nantucket! Hajde,

kapetane, proračunaj kurs, pa da pramac usmjerimo put zavičaja!

Sinak tvoj već čeka na prozoru, a moj na brežuljku!

No Ahab odvrati pogled. Strese se kao ogoljela voćka i zbaci sa

sebe posljednji sagnjio i smežuran plod.

— Što je to bezimeno, nedokučivo, nešto nadzemaljsko što se

nada mnom steže i grči, i kao okrutna ruka nevidljiva gospodara i

despota vlada nada mnom, te unatoč svoj ljubavi i prirodnim

čežnjama, čekam i vrebam, u svako doba, spreman na borbu,

spreman da u ludoj smjelosti učinim ono na što se po svojoj prirodi

nikad ne bih usudio, niti bi mi srce dopustilo da učinim! O, Ahabe,

Ahabe, jesam li to ja, Gospode, koji diže i upravlja ovom mojom

rukom, ili tko je to? No ako se veliko Sunce ne pokreće svojom

vlastitom snagom, ako je samo sluga neba, a ni jedna se zvijezda ne

miče s mjesta ako je ne pokrenu neke nevidljive sile, kako je onda

moguće da to malo ljudsko srce bije, da taj jadni ljudski mozak

misli, ukoliko sâm Bog ne pokreće to srce, ne pokreće taj mozak i

ne pokreće taj život, sâm Bog, a ne ja? Tako mi nebesa, čovječe, mi

se na tom svijetu vrtimo poput vitla na palubi, a Sudbina je poluga! I

sve to vrijeme nebo se modro osmjehuje nad bezdanim morem.

Pogledaj tu tunu s dugim perajama! Tko li je nauči da progoni i

hvata tu sitniju ribu morsku lastavicu? Kamo dospijevaju ubojice,

čovječe? Tko li će suditi i presuditi kad i samog suca odvlače pred

sud? No blag povjetarac ćarlija i lahori, nebo se smiješi blagom

modrinom, a zrak sada miri slatkim dahom netom pokošenih dalekih

livada! Tamo su negdje na padinama Anda pokosili travu na livadi,

603

Starbuck, i kosci sad počivaju i spavaju na svježem sijenu, na

unaviljčenim otkosima. Spavaju? Eh, da, ma kako marno kosili i u

plastove sadijevali, najposlije ćemo svi spavati pod ledinom.

Spavati? Da, da, Starbuck, spavat ćemo i hrđati kao odbačene kose i

srpovi, zaboravljeni lani na strništu!

Ali se časnik nekamo tiho odšuljao, od očaja blijed kao mrtvac.

Ahab prijeđe preko palube, pa se s druge strane broda zagleda u

pučinu, no časom protrne i zadrhta kad ugleda u vodi odblijesak

nečijih očiju koje su ga gledale. Fedallah stajao nepomičan,

naslonjen na istu ogradu.

604

133. PRVI DAN HAJKE

Kad je te noći, za druge straže, stari — kao što je ponekad

običavao — stupio na palubu i polazio prema svojoj bušotini,

odjednom se trgnu te divlje diže glavu, udišući morski zrak, kao što

pametan brodski pas uzbuđeno njuška sve oko sebe kad se brod

približava kakvu barbarskom otoku: Ahab reče da se po svoj prilici

negdje u blizini nalazi kit. Zamalo su i svi ostali mornari na straži

mogli osjetiti onaj čudni vonj koji se ponekad osjeća već onda kad

ulješura plovi još na velikoj udaljenosti od broda. I nitko se od

mornara nije nimalo čudio kad je Ahab naredio — pošto je pogledao

kompasnu iglu i bacio pogled na vjetrenicu507, te izračunao što je

točnije mogao odakle dopire taj miris — da se izmijeni pravac kojim

brod plovi i da se skrate jedra.

Kad je svanulo, pokazalo se da su mu zapovijedi bile sasvim na

mjestu, jer se na pučini ukazala odulja kao ulje glatka površina što

se protezala ispred broda, a što je sa svojim namreškanim rubovima

bila nalik na onu metalnu glatkoću usred mora koja se pojavljuje

prije plime ili oseke ili na ušću kakve duboke i brze rijeke.

— Straža na jarbole! Svi na palubu!

Daggoo je trima polugama, kao toljagama, stao udarati i

bubnjati po krovu kaštela, te je ta tutnjava i grmljavina budila

mornare kao zvuci truba na Sudnji dan, jer su u tili čas istrčali iz

potpalublja, neodjeveni, noseći odijeću u rukama.

— Vidite li što? — viknu Ahab, okrenuvši lice prema nebu.

— Nema još ništa! Ništa, gosparu! — odjekivali glasovi s

vrhova triju jarbola.

— Razapni vršnjače i sljemenjače, i sva letna jedra! Pošto su

jedra bila razapeta, Ahab podiže uvoj na konopu što je služio da

njega njime podižu na vrh velejarbola, i poslije nekoliko časaka već

su ga dizali. Ali tek što je prevalio dvije trećine svoga zračnog puta i

pozorno pred sobom promotrio kroz vodoravnu prazninu između

košnog i gornjeg jedra, najedanput se poput galebova krika razliježe

njegov glas:

— Eno ga gdje mlaza! Tamo mlaza! Grbina mu kao snježni

507 Plamenac, rukavac, zastavica na vrhu jarbola koja označuje smjer vjetra. —

Prev.

605

humak! To je Moby Dick!

Usplamtjeli i zagrijani poklikom koji su kanda istodobno

prihvatila sva tri stražara, ljudi pojuriše palubom te se počeše verati

po snasti da što prije ugledaju slavnog kita kojega su već tako dugo

progonili. Uto su i Ahaba već izdigli na njegovo visoko sjedište, za

nekoliko stopa iznad ostalih stražarskih mjesta. Tashtego je stajao na

rejama košnog nastavka, te je Indijančeva glava bila u istoj razini s

Ahabovim petama. Iz te visine mogao se vidjeti kit na udaljenosti od

nekoliko milja pred pramcem: na svaki udar mora zabljesnula bi

visoka grbina, a tihi je mlaz ravnomjerno šikao uvis. Praznovjernim

mornarima bijaše kao da su to oni isti bešumni mlazovi koje su

gledali u mjesečinom obasjanim noćima kad su plovili Atlantikom i

Indijskim oceanom.

— Zar nitko od vas prije mene ne ugleda njegova mlaza? —

dovikivao Ahab stražarima i ostalim mornarima koji su se oko njega

penjali po brodskoj snasti.

— Vidjeh ga gotovo istog časa kad i vi, gosparu, i odmah sam

se oglasio! — reče Tashtego.

— Nisi ga vidio istog časa, ne, i zlatnik pripada meni! Sudbina

ga je meni dosudila! Nitko drugi osim mene nije mogao prvi

ugledati Bijelog kita! Eno ga gdje mlaza! Eno ga gdje mlaza! I opet!

Eno tamo! — vikao Ahab, a otegnuti mu krikovi podrhtavali prema

trajanju pojedinih mlazova. — Sad će zaroniti! Spuštaj letna jedra!

Uberi vršnjače i sljemenjače! Tri čamca, spremna! Starbuck, ne

zaboravi, ti ostaješ! Tebi prepuštam brod! Kormilaru, prihvati!508

Tako, a sad drži! Eno, hoće da zaroni! Ne, ne, samo udara repnom

perajom oko sebe. Čamci, spremni? Spuštaj! Spuštaj me, Starbuck,

brže, brže! — I Ahab zrakom kliznu dolje na palubu.

— Pliva ravno u zavjetrinu, gosparu! — podviknu Stubb. —

Zamiče nadesno! Još nije mogao ugledati naš brod!

— Šuti, čovječe! Pripravni za praće! Vraćaj kormilo! Praćaj! U

čamce!

Ubrzo svi čamci, osim Starbuckova, pljusnuše u more, i začas

se razapeše jedra, a lopatice hitro zaveslaše, uskopaše pučinu

kratkim, snažnim zaveslajima, u zavjetrinu, s Ahabom na čelu.

Fedallahove oči sablasno zasvijetliše odbljeskom smrti, usta mu se

508 Zapovijed da se pramac okrene vjetru. Suprotna zapovijed glasi: otpadaj! —

Prev.

606

iskriviše u strašnom grču.

Kao tihe školjke Nautilusa509 laki su pramci sjekli pučinu, ali su

se samo polagano primicali dušmanskoj nemani. Što su joj se više

približavali, ocean bivao sve tiši i ravniji, kao da je prostro sag po

svojim valovima: mirno se sterao kao široko polje u podnevnom

suncu. Najposlije zadihani hajkač dođe tako blizu svojoj prividno

bezazlenoj žrtvi te se čitava grbina, koja se caklila i bjelasala, jasno

raspoznavala kako klizi pučinom kao osamljen kakav otok, optočen

pjenušavim zelenilom ustreptalih valića. Ahab je vidio duboko

urezane bore koje su se verugale po lako ispupčenom čelu. Daleko

pred tim snježnobijelim golemim čelom, na mekom sagu vode,

sterala se bijela ljeskava sjena, praćena skladnom igrom valića. A

straga, modre se vode slijevale i miješale u nemirnoj uvali ravne

brazde, kojoj su na rubovima skakali i poigravali blistavi mjehuri što

su se brzo rasprskavali na dodir lakih nožica stotina raskliktalih

ptica koje su se naizmjence spuštale i uzlijetale i rasipale po moru

svoje lako perje. I kao što iz obojena trupa kakve galije strši vita

kopljača, tako je i Bijelom kitu iz leđine virila tanka prepukla motka

nedavno zabodenog koplja, a ovda-onda poneka od onih ptica koje

su u gustim jatima nad grdosijom kružile poput lebdećeg baldahina,

spustila bi se na tu kopljaču i njihala se tiho i saneno, dok bi joj

dugo repno perje potitravalo kao zastavica.

Neka dražest i milina, neka krepkost i slatkoća odmora u brzini,

zaodijevala kita što je klizio pučinom. Ni onda kad je Jupiter, u liku

bijela bika, ugrabio Europu i s njome odmicao morem, dok se ona

držala njegovih dražesnih rogova, a on iskosa, zaljubljenim očima,

poglédao ljepojku i bajnim površjem brzo plovio ravno prema

bračnom ležaju na Kreti510 — ni sâm Jupiter, Bog nad svim

bogovima, nije po svojoj dražesti nadmašio veličanstvenoga Bijelog

kita kad je onako božanski klizio pučinom.

Sa svih strana milovali ga nježni vali i zaostajali onda za njim

čeznutljivo i daleko, a on plovio dalje, gord, veličajan, očaravajući

sve one koji su ga gledali. Koje čudo što se našlo lovaca koji su se

usudili zametnuti hajku i uhvatiti se s njim ukoštac, zaneseni i

obmanuti svom tom blagošću i milinom, ali su se ubrzo kobno

509 Nautilus — vrsta školjkaša iz roda Cephalopoda. — Prev. 510 Grčka priča kazuje kako se Europa, kći kralja feničkoga, s drugama igrala na

obali, pa došao Zeus u obličju bika, ugrabio je te s njome preko mora umaknuo na

Kretu. — Prev.

607

uvjerili kako je sav taj tobožnji mir samo ruho kojim se zaodjela

strašna oluja. Ali ti, mirna, zanosno mirna velja ribo, svejedno

ploviš i varaš oko koje te prvi put gleda, mirno ploviš i ne mariš za

sve one žrtve koje si prije toga začarala i uništila.

Tako je kroz blage tišine tropskoga mora, između valova što od

pusta zanosa nisu kanda ni zapljuskivali, dostojanstveno plovio

Moby Dick, sveudilj krateći pogledu svu strahotu svoje zaronjene

tjelesine i potpuno sakrivajući razjapljenu grozotu svojih čeljusti.

No ubrzo se poče iz vode izdizati prednji dio njegove trupine, i

načas se čitava mramorna tjelesina zgrbi u visoku luku, poput

Prirodnog mosta511 u Virginiji, i prijeteći mahnuv repnom perajom

po zraku kao zastavom, veliko se boštvo tako pokaza ljudskom oku,

a onda zaroni i nestade. Bijele morske ptice još su dugo kružile nad

uzburkanim vrtlogom što ga je ostavio za sobom, spuštale se nad

samo površje i čeznutljivo i u dvoumici lepršale svojim krilima.

Uzdignutih vesala i na dno položenih lopatica, s jedrima

nasumce prepuštenim strujama vjetra, tri su čamca sada tiho i

pritajeno klizila, čekajući da se Moby Dick opet pojavi.

— Čitav jedan sat! — reče Ahab, koji je stajao kao ukopan na

krmi svoga čamca. Pogled mu se otimao u daljine, povrh mjesta

ispod kojeg je ribaka nestalo, lutao u modrine i pusta prostranstva u

zavjetrini. No to je potrajalo samo časak, a onda je opet zažagrenih

očiju zvjerao na sve strane, kao da će obuhvatiti čitavo vodeno

obzorje. Vjetar opet poteže, more se ganu, usplahiri, zatalasa.

— Ptice! Ptice! — uskliknu Tashtego.

U dugom nizu, kao što lete čaplje, letjele ptice prema Ahabovu

čamcu, pa kad mu dođoše nadomak, počeše lepršati nad vodom i

neprestano kružiti i izvijati radosne krikove, pune očekivanja.

Njihove su oči oštrije od ljudskog pogleda. Ahab nije mogao još

ništa razabrati u moru. A onda najedanput, kad se dublje zagledao u

vodu, opazi u pustoj dubini neku bijelu živu mrlju, ne veću od bijele

lasice, vidje kako se čudesnom brzinom diže i postaje sve veća, a

onda se obrnu, i tada su se jasno razabrala dva duga, svinuta niza

bijelih i blistavih zuba koji su sve više izranjali iz morske dubine.

Bijahu to razjapljena usta Moby Dicka i svedene mu čeljusti, dok

mu se zasjenjena tjelesina još gubila u morskoj modrini. Bjelasale se

511 Riječ je o prirodnom mostu od vapnenca u saveznoj državi Zapadnoj

Virginiji. (Taj je most 215 stopa visok i 90 stopa dug.) — Prev.

608

ralje i zjapile ispod čamca, kao širom otvorena grobnica od bijela

mramora. Ahab naglo povuče kormilo ustranu, da svoj čamac

makne iz dohvata toga strašnog priviđenja. Zatim naredi Fedallahu

da zauzme njegovo mjesto, a sam pođe na pramac, dohvati Perthov

harpun i zapovjedi ljudima da pograbe vesla i da budu spremni na

krmi.

Ahab je, naime, tim okretanjem čamca namjeravao u pravi čas

usmjeriti pramac prema kitovoj glavi dok se ona nalazila još pod

vodom. No kao da se dosjetio toj lukavštini, Moby Dick, u lukavosti

i prepredenosti koju mu svi pripisivahu, kliznu ustranu te svom

dužinom svoje izbrazdene glavurde sunu pod čamac.

Čamac se strese i zatreperi svakom trenicom i svakim rebrom,

a kit leže poleđice, poput kučka kad bi da zagrize, te oprezno i

polako, kao kušajući, dohvati sav pramac među zube, tako te je

njegova duga, uska i svedena donja vilica stršila visoko u zrak, a

jedan mu se zub zabušio u rašlje za vesla. Modrikasta i

bisernobjeličasta nutrina te donje čeljusti dosezala do kakvih pet-

šest palaca Ahabu iznad glave i znatno ga još nadvisivala. U tom se

stavu Bijeli kit poigravao krhkim čamcem kao okrutna mačka

mišem. Fedallah sve to samo gledao, mirna oka i skrštenih ruku, ali

obojeni članovi posade pobrzaše jedan preko drugoga da se što prije

dočepaju krme i krajnjeg ruba na njoj.

I dok su se obje elastične valnice savijale, kit kao da se na taj

đavolski način poigravao tom na smrt osuđenom brodicom, a kako

mu je tijelo za to vrijeme bilo zaronjeno ispod čamca, s pramca ga

nitko nije mogao gađati, jer pramac, da tako kažemo, bijaše već

gotovo sav kitu u raljama. Dok su ostali čamci i nehotice zastali, kao

u očekivanju onoga strašnog što će se u taj čas dogoditi pred

njihovim očima, a što oni nikako ne mogu spriječiti, u tom

odsudnom času Ahab, lud od bijesa i očaja što mu je mrski

dušmanin tako nadohvat, a on živ i bespomoćan u njegovim

strašnim raljama koje je toliko mrzio, dohvati golim rukama kost

goleme vilice i poteže divljom snagom ne bi li kako istrgnuo čamac

iz smrtonosnih kliješta. I dok se tako uzalud upinjao i mučio, čeljust

kliznu iz njegova dohvata, a krhke valnice popustiše i prsnuše:

strašne su čeljusti puznule bliže krmi, stegle se i kao divovske kakve

škare presjekle čamac, te istom pod vodom pustile da s obiju strana

na površinu izrone zdrobljene olupine pregrižena čamca. Kad su

cjepotine iskočile iz vode, ljudi se na krmi pridržavahu razbijenih

609

dijelova valnice, te se prihvatiše svojih vesala da se izvuku iz toga

strašnog kruga smrti i zatora.

Moby Dick je kružio oko razbijenog čamca.

Prije nego što je čamac bio zdrobljen, Ahab je odmah uočio

610

opasnost koja im prijeti, i to po naglom izdizanju kitove glave i po

lukavim njegovim pokretima. Pri takvoj jednoj kretnji, kad je

grčeviti stisak kitovih zuba načas popustio, golim je rukama

posljednji put pokušao osloboditi čamac. Ali kako je čamac kliznuo

samo još dublje u kitove ralje i pritom se izvrnuo ustranu, jer su

čeljusti popustile, Ahab, koji se nagnuo naprijed, odletje u more.

Ostavivši plijen, Moby Dick je okružen pjenom ležao sada

nešto podalje od mjesta brodoloma, izdizao svoju duguljastu bijelu

glavurdu okomito uvis i opet je zaranjao pod valove, a vretenasta

mu se tjelesina neprestano sporo okretala. Kad bi se njegovo golemo

bijelo, dubokim borama izbrazdano čelo izdiglo iz vode i sijevnulo

do dvadeset ili više stopa u visinu, zapljuštali bi vali s obiju strana,

bacajući osvetnički prsak još više u zrak.512 Tako se za oluje na

Kanalu napol pritajeni valovi odbijaju od podnožja Eddystonea513

samo zato da mu slavodobitno prekriju vrh svojom šumavkom i

pjenom.

Moby Dick ubrzo je došao u svoj vodoravni položaj i počeo

naglo kružiti oko razbijenog čamca, odbacujući uskopane valove

ustranu i zapljuskujući osvetničkim zamasima, kao da se sprema na

drugi, još smrtonosniji udarac. Pogledajući na razmrskani čamac,

ulješura kao da je padala u sve veći bijes, kao što su, prema pričanju

u knjizi o Makabejcima, Antiohovi514 slonovi počeli mahnitati u

divljoj jarosti kad su ugledali krv grožđa i crvenog duda. Za to je

vrijeme Ahab, napol zadušen u šumavki koja se dizala pod silnim

udarcima kitove repine — kako onako sakat nije mogao plivati —

ipak uspijevao održati na površini usred toga strašnog kovitlanja.

Glava nemoćnog Ahaba nazirala se kao mjehurić što je odskakivao

na valovima i što je svakog časa mogao prsnuti. Fedallah ga motrio

hladno i bez radoznalosti, skutren negdje pri vrhu razmrskane krme

prepolovljenog čamca, a ostali članovi posade, koji su se grčevito

držali olupine pramca što je plutala na drugoj strani, nisu mogli

512 Ta je kretnja svojstvena ulješuri, a naziv joj (»gađanje kopljem«) dolazi

odatle što se ta kretnja može usporediti s onim odmjeravanjem koplja u ruci prije

nego što će ga lovac baciti, a koje smo prije opisali. Tom kretnjom kit najbolje uoćuje sve što ga okružuje. — Bilješka piščeva.

513 Pećine blizu Plymoutha. — Prev. 514 Antioh IV Epifan (vladao oko 174.-164. pr. Krista), sirijski kralj protiv

kojeg su se Izraelci pobunili i borili pod vodstvom braće Makabejaca. Knjiga o

Makabejcima zapravo su dvije »knjige« iz Starog zavjeta u kojima se govori o borbi

Makabejaca. — Prev.

611

priteći u pomoć svome kapetanu, jer se i sami jedva jedvice držahu

nad vodom. Gledajući Bijelog kita, koji je poput planeta kružio u

sve užim krugovima oko njih, bijahu kao obamrli od straha, jer se

činilo da bi svakog časa mogao vodoravno na njih nasrnuti. I

premda su se ostali, neoštećeni čamci njihali tu na valovima u

neposrednoj blizini, ipak se nisu usudili zaći u taj kovitlac i navaliti,

jer je to mogao biti signal za Moby Dicka da dotuče brodolomce

koji su sada lebdjeli između života i smrti, te bi posigurno poginuli

ne samo Ahab i njegova posada nego i sami spasavatelji. Izbuljenih

očiju od puste strave, držahu se dakle, izvan ruba toga jezivog,

smrtonosnog kovitlaca, kojemu središte sada bijaše Ahabova glava.

Sve su to otpočetka promatrali mornari s jarbola na brodu, te

sada potegoše križeve, i brod zaplovi na mjesto nesreće. Sad se brod

već toliko približio te je Ahab, koji se borio s valovima, mogao

doviknuti:

— Zaplovite... — ali ga istog trenutka zapljusnu jedan od

valova koje je Moby Dick pod sobom kopao, te ga načas preplavi i

prekri. No Ahab se branio i otimao iz sve snage, a jedan ga val

izdiže visoko; u tom je času Ahab uspio u dva krika izbaciti svoju

zapovijed:

— Zaplovite na kita! Otjerajte ga!

»Pequodov« se pramac usmjeri tim pravcem, probi začarani

krug i najposlije otjera neman iz blizine njezinih žrtava. Kad je

Moby Dick zlovoljno zaplovio na suprotnu stranu, brodice poletješe

da spase brodolomce.

Ahaba povukli u Stubbov čamac. Oči mu bile zakrvavljene i

gotovo obnevidjele, a po dubokim brazdama na njegovu licu stinula

se sol. Preduga i grčevita napetost naposljetku popusti, i nemoć

ovlada njegovim tijelom, te je ležao na dnu Stubbove brodice,

skršen i slomljen, poput čovjeka koga su pregazila čitava stada

slonova. Iz dubine njegovih prsiju izvijali se bezimeni bolni krikovi,

poput samotnih jauka iz crnih provalija.

No ta krajnja iznemoglost i iscrpljenost bijaše samo trenutačna.

Jaki ljudi gorda srca zgusnu i savladaju u jednom jedinom času sve

boli koje polako rastaču duše slabića kroz čitav život. I tako ta gorda

srca, iako svaki put pate kratkotrajno ali živo, ipak, ako to bogovi

odrede, zgrnu u životu čitavo stoljeće bola, sastavljena od intenziteta

pojedinih časaka, jer takve plemenite prirode u sebi obuhvaćaju

čitav obujam nižih duša, mnoštvo sitnih života, zgusnutih u jedno.

612

— Je li harpun spašen? — promrsi Ahab i napol se pridiže,

podbočiv se jednom rukom.

— Da, gosparu, nije ni bio bačen! Eno ga! — reče Stubb, te mu

ga pokaza.

— Stavi ga tu preda me! Je li tko od naših nestao?

— Jedan, dva, tri, četiri, pet: pet ih je bilo, gosparu, a pet ih je i

sada.

— Dobro je. Pridrži me, momče! Hoću da stanem! Tako, sad

ga vidim! Eno ga, eno ga tamo, plovi u zavjetrinu! Kakva li mlaza!

Ruke k sebi, meni ne treba ničije pomoći. U Ahabovim žilama i

kostima opet struji vječna krv! Razapnite sva jedra! Na vesla!

Vraćaj kormilo!

Često se događa da koji drugi čamac primi brodolomce s

razbijenog čamca, te onda svi zajednički prionu uz vesla i nastave

potjeru udvojenom snagom. Tako je bilo i sada. Ali ojačana snaga

čamca nije se mogla mjeriti s usplamtjelom silinom kita, koji kao da

je utrostručio brzinu svake svoje peraje, te plivao tako strelovito da

je odmah svima bilo jasno, nastavi li se tako, hajka će se produžiti u

beskraj, da ne kažemo u beznađe. Nema te posade koja bi u tim

prilikama mogla izdržati napore neprekidnog veslanja, jer se takav

krajnji napon svih snaga može izdržati samo kratko vrijeme. I kako

to već biva, sad je sam brod zamijenio hajkače u čamcima, i stoga su

svi čamci veslali prema »Pequodu«. Mornari povukoše čamce na

sohe, pošto su već prije izvukli na palubu olupine razbijene brodice.

Razapeta jedra počeše nositi, uz glavna razapeše i pomoćna jedra, i

tako je »Pequod«, načičkan jedriljem, nalik na dvostruka krila

albatrosa, jedrio zavjetrinom, za brazdom Moby Dicka. Svako malo,

u dobro znanim vremenskim razmacima, javljale straže sa

promatrališta na jarbolima kad god bi se u daljini ukazali bijeli,

blistavi vodoskoci, a kad bi odjeknuo zov mornara, javljajući kako

je kit netom zaronio, Ahab bi okrenuo šetati po palubi s kompasnom

urom u ruci, i kad bi minula posljednja sekunda onog sata što ga je

Moby Dick provodio pod vodom, odjeknuo bi Ahabov glas:

— Tko će sada zaraditi zlatnik s jarbola? Jeste li ugledali Moby

Dicka? — A kad bi odgovor glasio »Nismo, gosparu!«, odmah bi

naredio da ga povuku gore na njegovo sjedište na jarbolu. I tako je

prošao taj dan: Ahab je ili bio nepomičan gore na svom jarbolu, ili je

nemirno mjerio palubu šetajući njome tamoamo.

I dok je tako, sa šeširom namaknutim na oči, tumarao gore-

613

dolje, ni s kim ne bi progovorio ni riječi, samo što bi ovda-onda

zazvao svoje ljude ili podviknuo kakvu zapovijed, da ovo jedro još

jače povuku, ili da ono drugo još više rašire. Pri svakom zaokretu

prolazio je kraj svoga razbijenog čamca što ga bijahu naopačke

položili na kasar, sa smrskanim pramcem i razbijenom krmom.

Najposlije zastade pred tom olupinom. I kao što se preko već

natuštena neba ponekad povlače nove tmaste oblačine, tako se sad

starčevo natmureno lice još više smrklo.

Stubb vidje kako zastajkuje. Pomisli kako je to zgoda da se

pohvali svojom nepokolebljivom hrabrošću, ne iz taštine nego da ga

njegov kapetan upamti kao odvažna i smjela momka, pa je sad

pristupio i gledajući u taj bijedni olupak uskliknuo:

— Magarac izbjegava čkalj, bode ga u gubicu, gosparu! Ha,

ha!

— Ej, bezdušna li stvora koji se može smijati gledajući

pokrhanu brodicu! O, čovječe, čovječe, kad ne bih znao da si hrabar

i nesmiljen poput vatre, okladio bih se da si kukavac! Pred

brodskom olupinom čovjek bi morao zatomiti svaki uzdisaj i svaki

podsmijeh!

— Jest, kapetane — javi se Starbuck i pristupi bliže. — Tužan

je to i svečan prizor, i znamenje, i to loše znamenje!

— Znamenje? Znamenje? Ej, pusta li rječnika! Kad bogovi žele

da nešto objave čovjeku, oni će naći pravu riječ i u pravi čas, bez

okolišanja, izbacit će mu istinu ravno u lice, i neće klimati glavom

niti će se poslužiti traljavim babljim naklapanjem! Otale, i da vas ne

vidim više! Vas ste dvojica kao dva suprotna pola jedne te iste

stvari: Starbuck je naličje Stubba, a Stubb je Starbuckovo naličje, i

vas ste dvojica čitavo čovječanstvo, dok Ahab stoji samac čovjek na

tom svijetu u kojem obitavaju milijuni ljudi, pa niti su mu ljudi ni

bogovi susjedi! Studen me ledi, tresem se... Ej, što je sad! Ej, vi

gore, vidite li ga? Oglasite se na svaki njegov mlaz, sve ako izbacio

i deset mlazova u jednoj sekundi!

Dan gasnuo, zamirao, i samo je na obzorju zadnji sijevak u

smiraje šuštao rubom pozlaćena ruha. Zapasalo sumračje, tama se

brzo sastavljala, ali su straže na jarbolima ostale neizmijenjene na

svojim mjestima.

— Ne vidimo više mlaza, gosparu, mrak se hvata! — začu se

glas s jarbola.

— Kojim je smjerom krenuo, kad ste ga zadnji put vidjeli?

614

— Kao i prije, gosparu, plovio je zavjetrinom!

— Dobro je! Sad će sporije ploviti kad se noć uhvatila. Dolje

sljemenjače, spuštaj letna jedra, Starbuck! Ne trebamo ga stići prije

zore. Sad putuje svojom putanjom i malo će popostati. Ej, kormilo

uvjetar! A vi odozgo, siđite na palubu! Stubbe, izmijeni stražu na

velejarbolu, i neka ostane dok ne svane! — A onda će prilazeći

zlatniku na jarbolu: — Moj je dublon, jer ja sam ga i zaslužio. Ali

neka ostane tu dok ne ubijemo Bijelog kita! I tko ga prvi ugleda

onog dana kad harpune zarinemo kitu u grbinu, njegov neka bude

zlatnik! A ako ga ja opet prvi ugledam, razdijelit ću među vas deset

puta toliko koliko vrijedi to zlato! A sad, na posao! Starbuck,

preuzmi zapovjedništvo nad palubom!

I rekavši to, opet zađe pod tambuć, namaknu šešir još dublje na

oči i prostaja tako sve do zore, nepomično na svome mjestu: samo bi

se ovda-onda malo uspravio, da vidi je li se noć već presvratila, je li

na izmaku.

615

134. DRUGI DAN HAJKE

Tek što je zadanilo, nove straže zauzeše svoja mjesta na

jarbolima.

— Vidite li ga? — zazva Ahab, pošto je malo pričekao da se

bolje rasvane.

— Ne vidim ništa, gosparu!

— Svi na palubu, pa neka se razapnu jedra! Ribak odmiče brže

nego što sam mislio. Razapnite vršnjače i sljemenjače! Trebalo je da

svu noć budu razapete! Ali ne mari, bila je to mala počivka prije

hajke!

Valja usput napomenuti kako kitolovci na Južnome moru često

ovako uporno progone kakvu ulješuru, cio dan i svu noć, bez stanke

i predaha. Tako su vješti, iskusni i samopouzdani neki od tih

nantucketanskih zapovjednika, tako su od prirode nadareni, te će

vam ponekad već po onome gdje je kit posljednji put viđen prilično

točno unaprijed reći ne samo kojim će smjerom i u koje vrijeme

ploviti nego će proračunati i njegovu prosječnu brzinu. U takvim

slučajevima ti su kitolovci nalik na pilota koji je izgubio iz svog

vidokruga obalu, ali točno zna u kojem se pravcu kopno proteže, pa

želi da se uskoro ponovno uputi tim smjerom, samo s druge strane.

Ti kitolovci poput pilota stoje za svojim kompasom i određuju smjer

ravnajući se po rtu što ga u tom času vide, da bi poslije to sigurnije

zaplovili prema dalekom i sada još nevidljivom predbrežju do kojeg

su naumili. Tako isto čini i kitolovac kad stoji za kompasom a

progoni kita. Jer pošto je nekoliko sati pri danjem svjetlu progonio

grdosiju i pažljivo bilježio njezino kretanje, kad se umrača i kad

neman isčezne ispred njegovih očiju, kitolovcu ne smeta mrklica, i

on će lukavo odrediti kurs kojim se ulješura kreće, kao što će i pilot

točno proračunati u kojem smjeru leži ona nevidljiva obala. Vješt i

iskusan kitolovac može se isto tako sigurno pouzdati u onu brazdu

povučenu po nestalnoj i promjenljivoj vodi kao u brazdu iskopanu

na kopnu. I kao što je moćni metalni levijatan modernih željeznica

poznat u svakome svom pokretu, te ljudi sa satom u ruci mogu

ustanoviti njegovu brzinu — kao i liječnik djetetu bilo — i mogu

sasvim spokojno reći da će taj i taj vlak stići u to i to vrijeme na to i

to mjesto, tako i Nantucketanci poprilici proračunavaju vrijeme i

mjesto toga levijatana morskih dubina, izvodeći svoje zaključke na

616

temelju brzine njegova kretanja. Govore u sebi kako će njihov kit za

toliko i toliko sati prevaliti dvjesto milja i naći se otprilike na toj i

toj zemljopisnoj širini i duljini. A da ga njegov račun dovede cilju,

potrebno je da more i vjetar budu saveznici toga kitolovca, jer inače

sva njegova oštroumnost i umješnost neće donijeti ploda: kakve li

koristi što vješt pomorac sasvim pouzdano zna da se nalazi, recimo,

devedeset i tri milje daleko od svoje luke, kad mu brod miruje na

pučini, i ni daška vjetra niotkud? Iz toga bi se dalo mnogo toga

zaključiti što isto tako vrijedi i za kitolovačke hajke.

Brod je jurio, ostavljajući za sobom brazdu nalik na onu koju

će iskopati promašeno topovsko tane što poput lemeša ruje zemlju.

— Sto mu gromova! — zagraja Stubb. — Od ove brzine paluba

ti kanda izmiče ispod nogu, i zebe te oko srca! Ta brodina i ja dva

smo hrabra druga! Ha, ha! Možete me, braćo, poleđice u more

baciti, jer moja je kičma, tristo mu jada, baš ko brodska kobilica!

Ha, ha! Letimo ko strijele, ne ostavljamo prašine za sobom!

— Eno mlaza! Mlaza ravno pred nama! — otegnu se zov straže

s jarbola.

— Eto, eto! — prihvati Stubb. — Znao sam, sad nam ne možeš

uteći! Mlazaj, mlazaj, mlazom dušu izmlazao! Oj, ribače, za tobom

je đavo zametnuo hajku! Mlazao ti koliko te volja, napuhao tjelesinu

i plućne svoje duhaljke, Ahab će ti pustiti krv, ko mlinar kad svojom

ustavom zajazuje rijeku!

A Stubb je govorio iz duše gotovo čitave posade. Od te mahnite

hajke svima je uzavrela krv kao od starog vina. Ne samo da su

zaboravljene strepnje i strah što su ga neki osjećali od Ahaba nego je

potpuno raspršena svaka malodušnost i svako kolebanje — sve se to

u njima raspršilo, baš kao što se prerijski zečevi rasprše pred

bizonom. Usud ih svojom rukom ščepao za dušu: opasnost minulog

dana, jeziva neizvjesnost prošle noći i luda poletnost u kojoj je

njihov brod, sa svim jedrima uvjetar, gonio dušmana u bijegu, sve je

to vitlalo njihova srca u divljem zanosu. Vjetar koji im je silno

napuhavao jedra, te se nadimahu ko kakve goleme bijele trbušine,

tjerao je brod neodoljivim, nevidljivim rukama i u svojoj silini

bijaše kao simbol neke skrivene nevidljive snage koja je sve njih

učinila poslušnim robovima u toj bezumnoj hajci.

Njih trideset bijahu kao jedan čovjek, jer kao što je jedan brod

nosio sve njih, premda nije bio načinjen od jednog komada nego se

sastojao od različite građe, od hrastovine, javorovine i borovine, od

617

željeza, pakline i kudjelje, ipak je sve to sraslo u jedno, u trupinu

koja je sada sjekla more i srljala naprijed, upravljana i držana u

ravnoteži kolumbom — tako isto i svi ti različiti karakteri posade,

neustrašiva srčanost jednoga, malodušna bojažljivost drugoga, svi

grijesi i krivnje, sve te razlike bijahu staljene u cjelovitu

jedinstvenost, a sve opet bijaše usmjereno prema istome kobnom

cilju što im ga pokazivaše Ahab, njihov jedini gospodar i njihova

kolumba.

Snast oživjela, vrhovi jarbola bili nalik na plamove krošnje,

načičkane ljudskim rukama i nogama. Neki se jednom rukom držali

za križ, a drugom uzbuđeno zamahivali, drugi pak, sjedeći daleko na

rubu uzbibanih križeva, zaklanjali oči od blijeska prejarkog sunca, i

sve se to granje treslo, sve škripalo pod teretom tih plodova, tih

smrtnika što bijahu sazreli da ih njihov usud ubere. Oh, a oni se još

trsili i upinjali sve svoje snage da u tome modrom beskraju ugledaju

i pronađu onoga koji će ih uništiti!

— Zašto se ne javljate kad ga vidite? — povika Ahab, pošto je

poslije prvog zova nekoliko minuta uzalud čekao da se ponovno

oglase. — Povucite me gore, ljudi! Prevarili ste se: Moby Dick ne

izbacuje samo jedan mlaz, pa da se onda povuče!

Ahab je imao pravo: ljudi su u svojoj gorljivosti i uzbuđenju

vidjeli nešto drugo i pogrešno pomislili da je to kitov mlaz. Ubrzo je

ta zabuna svima postala jasna. Tek što su Ahaba povukli na njegovo

visoko sjedište, a burina bila pričvršćena za bitvu na palubi, kadno

se iz njegova grla izvi glas koji kao da bijaše znak nekom orkestru

da zagrmi, te se zrak prolamao kao od puščanih plotuna što biju

jedan za drugim. Iz trideset pluća, kao iz trideset kožnih mjehova,

izvijao se pobjednički poklik, jer se mnogo bliže od mjesta gdje je

brizgao tobožnji kitov mlaz, milju i pol pred pramcem, ukazao sam

Moby Dick. Ali nije sad javljao svoju blizinu ponosnim i prkosnim

mlazovima, onim staloženim brizgovima svoje tajanstvene fontane

koja mu izbija i pršti iz glave: javljao se sada svojim veličanstvenim

i čudesnim skokom. Ulješura skače u visinu hučno i strelovito brzo

iz morskog bezdana, hita se čitavom svojom tjelesinom u prozračnu

modrinu i diže sa sobom čitav brijeg uskipjele šumavke, bijele i

blistave. Tako obilježava svoje mjesto, vidljivo na sedam milja

daleko. U takvim časovima rastrgani vali što se viju i padaju od nje

izgledaju kao njena griva. Taj skok često znači prkosan izazov.

— Eno skače! Eno skače! — razlijegali se poklici kad je Bijeli

618

kit u junačkom prkosu poput lososa skakao prema nebu. Kad se tako

izdigao iz modrine mora i njegovo se tijelo isticalo na rubu još

tamnijeg nebeskog plavetnila, silan prsak što ga je dizao oko sebe u

prvi se mah iskrio i blistao poput blistave bjeline ledenjaka koja

zasljepljuje, a zatim se bijela svjetlost malo-pomalo gasila i

blijedjela, te se najposlije pretvorila u suru sumaglicu, nalik na

sivkasto pramenje magle što se krade i povija dolinom prije nego što

će kiša prosipiti.

— Posljednji se put propinješ prema suncu, Moby Dick! —

uzviknu Ahab. — Kucnuo je tvoj čas, i ruka već steže harpun koji ti

je namijenjen! Čamce u more! Svi u čamce! Samo jedan ostat će na

prvenom jarbolu!

Ljudi nisu marili za dosadne vrze na priponama,515 nego su

poput zvijezda u prosutku slijetali na palubu po zaputkama i drugim

konopima, dok su Ahaba nešto polaganije no ipak hitro i žustro

spustili s njegova promatračkog mjesta.

— Spuštaj! — zavika tek što je stigao do svog čamca, rezervne

brodice koju su opremili minulog popodneva. — Starbuck, tebi

predajem brod! Drži se podalje od naših čamaca, ali ipak da nam se

nađeš u nevolji! Svi čamci u more!

Moby Dick kao da im je naumio zatjerati strah u kosti time što

će prvi navaliti. Okrenuo se i sada plovio ravno njima u susret.

Ahabov se čamac nalazio u sredini, i starac je sve podvikujući

hrabrio svoje ljude i govorio im kako će »glavom u glavu«, to jest

da će zaveslati ravno grdosiji u čelo! To se događa dosta često, jer

do neke granice kit ne može opaziti svoje protivnike kako mu se

primiču, jer da su mu oči po strani. Ali prije nego što su se dohvatili

te granice, i dok je još jasno razabirao sva tri čamca baš kao i tri

brodska jarbola, Moby Dick je bijesno jurio i u tili čas nasrnuo

među čamce: razjapljenih je ralja kao mahnit šibao repinom oko

sebe, izazivajući strašnu borbu na sve strane. Ne obazirući se na

ljuto željezo koje su sa svih strana bacali na njega, on je kanda

namjerio samo jedno: uništiti i smrskati svaku od dasaka od kojih su

čamci sagrađeni. No posada je u čamcima neko vrijeme uspijevala

izmicati njegovim bijesnim nasrtajima, ponekad samo za debljinu

515 Ljestve od konopa po kojima se mornari penju na snast i po kojima se

odozgor spuštaju. To su kratki mrlini, vezani vrznim uzlovima, i odatle im ime. —

Prev.

619

daske, zakrećući čas u jednu, čas u drugu stranu, kao iskusni konji

na bojnom polju, dok su Ahabovi nadljudski krikovi parali zrak i

zaglušno nadvikivali sve ostale glasove.

No naposljetku se Bijeli kit u svome zamršenom kruženju i

okretanju tako spleo i zavezao u nerazmrsive spletove triju mrlina

kojima bijahu vezani harpuni, zabodeni u njegovo tijelo, da su

konopi bivali sve kraći i sve jače potezali tri čamca prema

harpunima usađenim u njega. Kit zaplovi malo ustranu, kao da želi

prikupiti snage za novi i još strašniji nasrtaj, a Ahab iskoristi tu

priliku da odmota nešto mrlina i da ponovno poteže i izvlači, u nadi

da će tako barem donekle razmrsiti prepletene konope. I dok on

tako, odjednom mu se ukaza nešto što bijaše strašnije i od kučkovih

razjapljenih ralja.

Poispadali harpuni i koplja zaboli se kao izvojci u ispremotane

i sklupčane konope i mrline, i metalni šiljci i čaklje stravično

bljeskali i uza sablastan fijuk letjeli zrakom ravno prema pramcu

Ahabova čamca. Bila je tu samo jedna mogućnost, samo jedan izlaz.

Zgrabivši brodski nož, Ahab odlučno zamahnu i presiječe sve ono

što je njegov čamac držalo privezanim uz kita, i dovede svoje

plovilo u ravnotežu. U tom trenutku Bijeli kit nasrnu na preostale

spletove konopa i s neodoljivom snagom povuče Stubbov i Flaskov

čamac, koji bijahu najviše zapleteni — povuče ih prema svojoj

repini, te ih tresnu jedan o drugi kao dvije ljuske kojima val mlata o

obalu. Zatim zaroni, i u hipu ga nestade u uskipjelu vrtlogu, u kojem

se neko vrijeme kovitlahu mirisne cjepotine cedrovine, nalik na

zrnca muškatnog oraščića bačena u vrč uskipjela punča.

Dok je vir kovitlao u svome krugu ljude tih dviju posada, koji

su se nastojali uhvatiti za mrlinske bubnjeve što se svejednako

okretahu, za vesla i ostalo drvlje koje je plutalo po valovima, i dok

se mali Flask poput prazne začepljene boce koprcao i klizio po

dasci, ritajući se nogama naokolo i dižući ih uvis da bi izmaknuo

kučkovim raljama, a Stubb iz svega glasa dozivao u pomoć ne bi li

ga tko čuo i izvukao, i dok je sve to vrijeme Ahabov presječeni

mrlin omogućavao da njegov čamac slobodno plovi po zapjenjenoj

vodi i da spašava koga stigne — u tome bijesnom kovitlacu

svakojakih opasnosti, nevidljive cime kao da su Ahabov čamac,

dotad nedirnut, podigle u visine: najednom iskoči Bijeli kit iz vode,

sunu poput strijele okomito uvis te udari glavurdom u dno Ahabove

brodice da je poletjela u zrak i zatim, prevrnuvši se nekoliko puta,

620

pljusnula natrag u more, sa dnom izvrnutim uzgor, tako te su se

Ahab i njegovi ljudi kobeljali i izlazili ispod nje kao tuljani iz kakve

pećine na obali.

U prvi čas, kad je izronio na površinu, kit zaplovi malo podalje

od središta strave i užasa što ih je izazvao, te je sada ležao ledima

okrenut prema mjestu nesreće; neko je vrijeme lagašno zapljuskivao

perajama po vodi s jedne i s druge strane, i kad god bi napipao

kakvo izgubljeno veslo, cjepotinu ili ma kako malu treskolinu, brzo

bi zamahnuo svojom repinom i šibnuo njome u tom pravcu. No

ubrzo mu kanda bijaše dosta, kao da se osjećao zadovoljnim što je

tako temeljito obavio svoj posao, te ponovno zasiječe svojom

izbrazdanom glavurdom zatalasanu površinu, vukući za sobom

zamršene konope, te usmjeri u zavjetrinu, mirno i bez žurbe, nalik

na putnika koji putuje razborito i odmjerena koraka.

Kao i prije, brod je i sada pozorno pratio sve što se pred njim

zbiva, te ponovno zabrodi da spasi brodolomce. Spustivši čamac u

more, mornari uzeše izvlačiti iz mora svoje drugove, mrlinske

bubnjeve, vesla i sve ostalo što im je došlo nadohvat. Naposljetku

svi brodolomci sretno dospješe na palubu, a tu su naslagali i spašene

predmete. Poneki je od posade uganuo pleće, iščašio ruku ili

gležanj, tu i tamo koja modrica, ali ništa krupno. Bijaše svinutih

harpuna i kopalja, nerazmrsivih spletova mrlina, slomljenih vesala i

dasaka: svega je toga doduše bilo, ali sve u svemu kao da nitko nije

teže nastradao. Kao što su dan prije našli Fedallaha, tako sada

nađoše i Ahaba gdje se grčevito drži olupine svoga raskrhanog

čamca i gdje prilično udobno plovi, a nije bio ni tako iscrpljen kao

za svoje prve nesreće.

No kad mu pomogoše da se popne na palubu, svi su pogledi

bili upereni u njega: nije mogao stajati na nogama, nego se napol

objesio o rame Starbucku, koji mu je prvi priskočio u pomoć.

Njegova bijela koštana noga bijaše razmrskana, te je preostao samo

malen, oštar badrljak.

— Da, da, Starbuck, katkad godi i razgaljuje dušu kad možeš

tako otpočinuti malo, pa čovjek i ne pita na koga se naslanja! Kamo

sreće da se stari Ahab češće tako naslanjao!

— Željezna spona nije izdržala, kapetane — reče tesar, koji im

se približio. — Vjere mi, mnogo sam se trudio da mi posao bude što

bolji!

— Nadam se, kapetane, da niste slomili nikakvu kost? —

621

priupita Stubb iskreno zabrinut.

— Jesam, Stubbe, sve je polomljeno i smrskano! Vidiš li? Ali

usprkos slomljenoj kosti, starcu Ahabu nije se ništa dogodilo! No

meni ni jedna živa kost moga kostura nije važnija od one mrtve koju

sam izgubio. Nema toga Bijelog kita, nema tog čovjeka ni đavla koji

bi mogao okrnjiti dušu starog Ahaba! Zar može ijedan visak

dohvatiti tu dubinu ili neki jarbol doprijeti do te visine? Ej, vi gore!

Kojim je smjerom krenuo?

— U zavjetrinu, gosparu!

— Vraćaj kormilo podvjetar! Razapnite jedra! Opremite

preostale rezervne čamce! Starbuck, pogledaj je li sva posada na

okupu!

— Dopusti mi, kapetane, da te najprije ispratim do rubnjaka.

— Ah, što li me sad ljuto peče ta treština! Prokleta da je moja

kob koja mene, kapetana s nepobjedivom dušom, veza uz druga koji

je takva slabotinja!

— Gosparu?

— Mislim na svoje tijelo, čovječe, a ne na tebe! Daj mi štogod

da se poštapim! Mogu se poslužiti i onim polomljenim kopljem!

Pogledaj jesu li na broju svi ljudi! Doista ga još nisam vidio!

Nebesa, pa to ne može biti! On da je nestao? Brzo, sazovi sve ljude!

Starčeva je slutnja bila opravdana. Izvršili su smotru posade, ali

Parsa nije bilo.

— Pars! — uskliknu Stubb. — Zacijelo se zapleo...

— Kuga te izjela i morija odnijela! Bježite, potecite, poletite na

sve strane, gore, u štivu, u kajitu, pod pramac, nađite ga, nađite ga!

Nije moguće da je nestao!

Ali se jedan za drugim vratiše da mu jave kako je Parsa nestalo,

nigdje mu traga.

— Jest, gosparu — proslijedi Stubb — zacijelo se zapleo u vaš

mrlin! Sve mi se čini da sam ga vidio kako ga je vaš mrlin potegao

dolje!

— Moj mrlin! Moj mrlin! I njega više nema, zbilja ga nema?

Nestao? Što znači ta mala riječ? Kakvo li to posmrtno zvono udara

te stari Ahab drhti drhtavicom kao da je zvonik crkveni? I harpun

nestao! Potražite u toj ropotariji! Nađoste li ga, ljuto željezo,

iskovano za Bijelog kita? Oh, zaboravih, ne tražite više! Da, lude li

moje glave! Ta ovom sam rukom bacio harpun, i sada strši iz

goleme grbine! Ej, uprite oči, prikliještite kita svojim pogledom! A

622

sad brzo čamci da su spravni, vesla spremite, harpune amo!

Razapnite vršnjače! Praćaj! Sva jedra uvjetar! Kormilaru, čvrsto drži

kolo kormila i ne štedi snage! Ma i deset puta oplovio Zemlju, ma

kroz nju i brodom morao proći, najposlije ću ga ipak uloviti i

smlaviti!

— O, Gospode! Samo načas se ukaži, o, Gospode! — uskliknu

Starbuck. — O, starče, nikada ga nećeš uloviti! U ime Kristovo,

okani se toga, đavolja je to ludost, i još gore od toga! Dva već dana

traje hajka, dva već dana samo krhotine oko nas! I nogu na kojoj si

stajao opet je odnio ispod tebe! Nestalo je i zlokobne tvoje sjene...

dobri dusi i anđeli hrle k tebi sa svih strana i opominju te: što bi još

htio? Zar da se borimo i nosimo s tom razbojničkom nemani dok i

posljednjega od nas ne utopi u svome smrtonosnom vrtlogu? Zar da

nas sve do jednoga odvuče sa sobom u bezdan i u pakao da nas

sjuri? O, lude li bezbožnosti i mahnita prkosa nastavljati hajku!

— Starbuck, u posljednje me vrijeme neka blagost privlači k

tebi, sve od onog časa kad smo jedan drugome u očima vidjeli ono...

sjećaš se i dobro znaš što mislim! Ali kad govorim o tom kitu, neka

tvoje lice bude nijemo i mirno kao ispruženi dlan ove ruke! Znaj,

čovječe, i pamti da Ahab zauvijek ostaje Ahab, mornar! Sve nam je

to sudba tako dosudila, naše su nam uloge dane još milijardu godina

prije nego što se ovaj ocean razlio kuglom Zemljinom! Luđače!

Usud određuje, a ja izvršujem, radim po njegovoj zapovijedi! I pazi,

ja sam ti starješina, moraš slušati moje zapovijedi... Ovamo,

mornari! Pred sobom vidite starca, oborena i slomljena: poštapa se

drhtavim kopljem i jedva se vuče na jednoj nozi! To je Ahab,

njegovo tijelo, ali je Ahabova duša poput stonoge, kreće se na

stotinu nogu! Osjećam se napet, napol isukan, poput onih užeta što u

oluji tegle razbijene brodove. Osjećam se tako, a valjda sam i nalik

na nemoćnu karkašu. Ali prije nego što puknem i potonem, čut će se

trijes i lomljava. I sve dok vam taj prasak uši ne zagluši, znajte da

Ahabovo uže još tegli svojoj svrsi! Zar vjerujete, ljudi, u znamenja?

Eh, onda prasnite u grohotan smijeh, i plješćite, tražite da se opet

pokažu, jer znajte, sve što tone, dvaput na površje izlazi, te se i treći

put pojavi prije nego što zauvijek potone! I Moby Dicka čeka ta

sudbina, i s njime će tako biti: dva se dana redom javljao, a sutra će

se treći put pokazati. Još će jednom izroniti, ali posljednji put, da

baci svoj posljednji mlaz! Ej, ljudi, jeste li junaci?

— Ko neustrašiva vatra! — podviknu Stubb.

623

— I isto tako bešćutni — promrmlja Ahab.

A kad su se ljudi otputili na pramac, Ahab nastavi za se: »Eh,

znamenja, pusta znamenja! A jučer sam isto tako govorio Starbucku

kraj svoga razmrskanog čamca! O, sa koliko rječitosti i uvjerljivosti

nastojim drugima iz duše iščupati ono što se u mojoj tako čvrsto

ukotvilo! Pars, moj Pars, nestao, nestao? Valjalo mu poći prvom, no

ipak je trebalo da se javi prije nego što ja odem... Kako je to?

Zagonetka je tu koju ne bi razmrsili svi pravnici, pa da im još u

pomoć dođu i dusi cijele čete sudaca: ko kljun sokolov kljuje mi

mozak. Pa ipak, riješit ću ja nju, razmrsit ću ja tu zagonetku!«

U smiraje, kad se sutonilo, kit se još vidio daleko u zavjetrini.

Opet su ubrali jedra, i sve bijaše ko i minule noći, samo što su

udarci čekića i zvrjanje i bruj tocila odzvanjali sve dok nije zora

zabijeljela, a ljudi pri svjetlosti fenjera neumorno radili da opreme

čamce i naoštre oružje za sutrašnji dan. Za to je vrijeme i tesar

načinio Ahabu novu nogu od razbijene kobilice s njegova čamca.

Ahab s natučenim šeširom stajao u tambuću ko i prošle noći, a

pritajeni mu pogled, željan sunca, od vremena do vremena svraćao

na sat. Bio je okrenut prema istoku i čekao da sunce grane.

624

135. TREĆI DAN HAJKE

Svanulo treće jutro, krasno i puno svježine, te još jednom dođe

odmjena za samotnog noćnika, stražara na vrhu prvenog jarbola, a

mornara koji su danju čuvali stražu bijaše sva sila, te je svaki jarbol i

gotovo svaki križ bio načičkan glavama.

— Vidite li ga? — zaviknu Ahab; ali kit još nije bio na vidiku.

— No zacijelo mu vidite brazdu, a to je glavno! Nju valja

slijediti. Kormilaru, drži kolo kormila čvrsto ko i dosad!

A onda će za se: »Divna li dana opet! Da je ovog časa stvoren

svijet, a načinjen da bude ljetnikovac samim anđelima, i ovo da

bude prvi dan ljetovanja, ljepšeg dana ne bih mogao ni zamisliti!

Ima tu nečeg o čemu bi valjalo razmisliti, kad bi Ahab imao

vremena za razmišljanje, ali Ahab nikad ne razmišlja: on samo

osjeća, osjeća i ćuti, a to je vraški mučno za obična smrtnika, jer

misliti — to je smjelost. Samo Bog uživa to pravo i povlasticu!

Razmišljanje jest, ili bi trebalo da bude hladna uravnoteženost i

smirenost: naše jadno ljudsko srce i previše udara, i bijedni mozak

ljudski i previše bije a da bi to mogao. Pa ipak mi se ponekad

pričinjalo da je moj mozak vrlo miran, ledeno miran, i da ova stara

lubanja puca poput čaše u kojoj se sadržaj sledio pa razbija staklo.

Ipak kosa još raste na toj glavi, raste i sad, i toplina je hrani. Ali ne,

to je samo ona obična trava što posvuda raste, probija iz prosjeklina

u grenlandskom ledu i niče u pukotinama lave vezuvske! A divlji ju

vjetar mrsi, i ona šiba oko mene, ko što razdrte krpe iskidanih jedara

bičuju brod u oluji, brod na kojem se drže. Podmukao vjetar što je

prije zacijelo propuhao kroz tamničke hodnike i ćelije i prozračio

bolničke dvorane, te sad ovuda puše, nevin kao janje! Dosta, dosta,

okužen je! Da sam vjetar, ne bih više puhao po toj zemlji, tako

opakoj i bijednoj! U spilju bih se kakvu uvukao i ondje skutrio! Pa

ipak je vjetar nešto plemenito i junačko! Tko ga je ikad pobijedio? U

svakoj bitki njegov je posljednji i najžešći udarac! Uzmi koplje i

navali na nj, i proći ćeš kroza nj! Ha, Ha! Bijedna li kukavca od

vjetra što bije golorukog, a ne prima ni jednoga jedinog udarca! Čak

je i Ahab hrabriji i plemenitiji od njega! E, da vjetar ima tijelo! Ali

sve ono što najljuće jedi smrtnika i vrijeđa, a tijela nema, a ipak

tjelesnom se snagom na nj obara! Lukavština je to, velika

prepredenost i zloba! A ipak, ponavljam i kunem se, ima u vjetru

625

nešto uzvišeno i blagotvorno. Barem u ovim toplim pasatnim

vjetrovima što struje kroz prozračnu modrinu u snažnim ali blagim

zamasima, te ostaju na svojoj putanji i ne verugaju, nimalo nalik na

te struje morske što na pučini svoj tok i pravac mijenjaju, nimalo

nalik na gorde Mississippije što kopnom hrle i vrludaju i zakreću i

nestaju u neznano! I tako mi vječnih polova, ti isti pasatni vjetrovi

što pokreću moj dobri brod, ti isti vjetrovi, ili nešto nalik na njih, a

isto tako snažno i nepromjenljivo, tjeraju naprijed i brod moje duše!

Da vidimo!«

— Ej, vi gore! — glasno će Ahab straži. — Jeste li što

ugledali?

— Ništa, gosparu!

— Ništa! A skoro će već i podne prepoloviti! Zar će zlatnik

prosjačiti? Čekati da mu se smilujete? Pogledajte kako je sunce

poskočilo! Uistinu, bit će da je tako, brod je pretekao kita! Zabrzali

smo! I sad on mene goni, a ne ja njega! Loše je to, morao sam

predvidjeti, luda li mene! Ta on vuče teret svih naših mrlina i

harpuna! Noćas sam ga dostigao. Spremni za prelet krozvjetar!516 Svi

dolje s jarbolâ osim straža! Na praće!

Brod je dotad plovio s vjetrom u krmu, pa kad je sada preletom

udario suprotnim smjerom, »Pequod« je zagazio u bijelu šumavku

svoje vlastite brazde.

»Sada plovi uvjetar, ravno u razjapljene ralje!« promrsi

Starbuck samom sebi, vežući velike deblene praće o kljunu517 na

rubnjaku. »Neka nam Bog bude na pomoći, no meni se već ledi

moždina u kostima i osjećam kako mi je sve tijelo već ovlaženo. Sve

mi se čini da griješim protiv Gospoda kad se Ahabu pokoravam!«

— Povucite me gore! — uzviknu Ahab, prilazeći košari od

konoplje. — Još samo malo, pa ćemo ga ugledati!

— Da, gosparu — dočeka Starbuck i smjesta izvrši starčevu

zapovijed, te se Ahab ponovno njihao u visini.

Prođe dobar sat što se otegao u čitavu vječnost. Kao da je i

samo vrijeme prestalo disati od prenapeta iščekivanja. No

naposljetku Ahab opet ugleda kitov vodomet, tri zrake uvjetar od

pramca, te viknu, a u isti čas odjeknuše tri gromka krika s vrhova

triju jarbola.

516 Brod vrši prelet krozvjetar kad pramac okreće vjetru. — Prev. 517 Kljuna — vrsta male bitve za vezanje konopa. — Prev.

626

— Po treći put idem ti u susret, bijela grdosijo, čelom u čelo!

Ej, dolje na palubi, jače praćajte! Sva jedra uvjetar! Još je odveć

daleko a da bismo mogli spustiti čamce, Starbuck! Jedra pljeskaju!

Uzmi bat i stani uz kormilara, da malo pripaziš na nj!

A onda će za se: »Tako, tako, Moby Dick pobrzao, žuri se,

valja i meni dolje na palubu! Ali ima vremena da još jedanput s ove

visine očima obuhvatim svu širinu mora! Znan je to vidik, star i

prastar, a ipak tako mlad, tako nov! I sve je isto, baš kao i onog dana

kad sam kao dječak gledao taj beskraj stojeći na pješčanim

brežuljcima rodnog mi Nantucketa! Sve kao onda, navlas isto! Što je

Noa vidio, to i ja gledam! U zavjetrini kao da se more pokrenulo i

blago namreškalo. Divnih li prostranstava u zavjetrini! Zacijelo

nekamo vode, nekamo gdje nije obično kopno, u nešto sjajnije nego

što su palme.518 Zavjetrina! A baš tim smjerom plovi Bijeli kit! I

stoga ću pogled usmjeriti uvjetar: baš ne godi, ali je u ovaj čas

korisnije. Praštam se s tobom, zbogom, stari jarbole! Gle, što je to?

Nešto se zeleni? Gle, iz tvojih pukotina proviruje sitna mahovina!

Ali na Ahabovu glavu vrijeme još nije zelen-mrlju utisnulo! I to je

sva razlika u starosti između nas smrtnika i mrtvih stvari! Da,

jarbole stari, obojica starimo, ali su nam korabi zdravi te drže — nije

li tako, moja brodino? Jest, jedne noge nema, i to je sve. Svega mi,

to je mrtvo drvo u svakom pogledu u prednosti pred mojim živim

tijelom. Ne mogu se s njime mjeriti. Vidio sam brodove od mrtva

drveta gdje nadživljuju ljude načinjene od najživotnije građe

životom punih roditelja. A što li mi je ono rekao? Da će kao moj

peljar ploviti preda mnom i da ću ga ponovno vidjeti? Ali gdje? Zar

će me u bezdanu morskom služiti oči kad jednom siđem niz one

beskrajne dubine? A svu noć sam brodio protivnim pravcem od

onoga mjesta gdje je njega nestalo. Jest, jest, kao toliki drugi, i ti si o

sebi zgoljnu i okrutnu istinu kazivao, o, Parse, ali kad si Ahabu

gatao sudbinu, nikad je nisi pogodio. Zbogom, jarbole stari, i dobro

mi pazi na Bijelog kita dok mene tu nema! Sutra ćemo razgovarati

— ne, još noćas ćemo pripovijedati svoje, kad Bijelog kita dotučena

uz brod svežemo.«

Dade zapovijed, a ljudi ga stadoše spuštati, sigurnom rukom i

oprezno, dok je on svejednako pogledao oko sebe, silazeći kroz

518 U izvorniku igra riječima palmy (palmovit, pun palmi, ali i — pobjednički,

sretan, razdragan, sjajan) — i palm (palma). — Prev.

627

raspuklu modrinu na palubu.

Kada dođe čas, i kad su se mornari spremali da spuste čamce u

more, Ahab, koji je već stajao na krmi svoje brodice, kao da je

časkom oklijevao. Mahnu rukom svome prvom časniku, koji je

stajao na palubi i pridržavao podigače soha; mahnu rukom i naredi

mu da pričeka.

— Starbuck! — viknu Ahab.

— Gosparu? — ozva se časnik.

— Po treći put brod moje duše kreće na to putovanje, Starbuck!

— Tvoja volja, kapetane!

— Ima brodova, Starbuck, koji se otisnu s kraja, ali se nikad

više ne vraćaju u svoju luku!

— Tvoje su riječi, gosparu, gorka istina!

— Ima ljudi koji umiru u oseki, neki u plićini, drugi u plimi...

A ja se sad osjećam ko golem val što se ispeo i sav uspjenio. Star

sam čovjek, Starbuck, porukuj se sa mnom, čovječe!

Gledajući se u oči, stegoše jedan drugome ruku. U

Starbuckovim očima pojaviše se suze.

— O, gosparu, moj kapetane, srce plemenito! Ne idi, ne idi!

Gle, suze mi navrle na oči, a ja nisam kukavac i nikad ne plačem!

Neka ti je znana moja bol što te ne mogu razuvjeriti!

— Čamac u more! — kriknu Ahab i odmaknu časnikovu ruku.

— Preuzmi zapovijed nad posadom!

Tek što bi okom trenuo, i čamac je već zaveslao ispod krme

»Pequoda«.

— Morski psi! Morski psi! — izvijao se glas iz okna

kapetanove kajite. — O, gosparu, vrati se, moj gosparu!

No Ahab nije ništa čuo, jer je njegov glas zaglušio sve ostale, i

čamac poskoči i poigra na valovima.

A onaj je glas govorio istinu, jer tek što se čamac otisnuo od

broda, kadno sa svih strana povrvješe morski psi, te se činilo da

izbijaju iz tamnih dubina ispod brodske trupine. Svaki put kad bi

vesla zaronila, zvocali bi svojim strašnim raljama i zagrizali u

lopatice na veslima; tako su pratili čamac i neprestano grizli. Nije to

nimalo neobična pojava u tim vodama koje obiluju njima; te morske

psine kao da slijede brodove, baš ko supovi, orlušine strvinari, što na

Istoku kruže nad stjegovima vojske koja polazi u boj. No to bijahu

prvi morski psi koje su ljudi s »Pequoda« opazili otkako su prvi put

ugledali Bijelog kita. Bilo stoga što ih je privlačila Ahabova posada,

628

koja se sastojala od samih tigrastožutih barbara, pa joj meso bilo

mirisnije i slasnije za ukus onih nemani — a poznato je da i to ima

utjecaja — bilo pak s kakva drugog razloga, morski su psi kanda

slijedili samo taj čamac, dok druge nisu uznemirivali.

»O srce od prekaljena čelika!« mrmljao Starbuck, zagledavši se

preko brodskog boka i prateći očima čamac što je nestajao. »Zar još

uvijek gordo odjekuješ kraj tog prizora? Zar imaš smjelosti spustiti

kolumbu usred čopora proždrljivih morskih pasa koji te slijede

razjapljenih ralja u toj bjesomučnoj hajki, i to još danas,

pogibeljnoga trećeg dana? Jer kad se tri dana sliju i stale u jednu

hajku bez prekida i predaha, onda budi siguran da ti je prvi dan —

jutro, drugi podne, a treći večer i kraj toga pothvata, ma kakav taj

kraj bio! O, Gospode, što me to prožima te sam miran kao smrt, a

ipak sav u iščekivanju od kojeg me jeza hvata? Budući događaji

titraju mi pred očima kao prazni obrisi i drhtavi kosturi, a sva je

prošlost nekako potamnjela. O Mary, ženo moja, tvoj lik ostaje iza

mene u blijedoj aureoli! Sinčiću, samo ti još oči, čini mi se, mogu

vidjeti, oči što su postale neobično modre! A sve zamršene životne

tajne raspleću se i postaju tako jasne. No nad svime tmasti se oblaci

nadvijaju... Bliži li se to kraj mome putovanju? Noge su mi slabe i

klecaju, ko u sustala putnika koji je vazdan hodio. Osluhni, bije li ti

još srce. Trgni se, Starbuck, pokreni se, govori glasno! Ej, stražo na

jarbolu, vidiš li mi sina na brežuljku gdje čeka i maše ručicom? Lud

sam, baš lud.«

Zatim će glasno straži:

— Ej, vi gore! Pazite dobro na čamce! Motrite kita! Ej

ponovno! Otjerajte toga morskog sokola! Zar ne vidite da trga

plamenac? — I rukom pokaza na crveni stijeg koji se vijorio na

jabuci glavnog jarbola. A onda će za sebe: »Ha! Diže se, odletje, a u

pandžama mu stijeg. Gdje si sada, starče, gdje si, Ahabe, vidiš li

ovo? Strava, strava!«

Čamci još ne bijahu daleko odmakli kad Ahab, po signalu s

jarbola — po ruci što je pokazivala dolje — saznade da je kit

ponovno zaronio. No kako je htio da u času kad se kit opet pojavi na

pučini, bude blizu njega, zakrenu svojim čamcem malo ustranu od

broda, dok je sva posada nijemo gledala kako valovi udaraju u

pramac, kako se propinju i razbijaju.

»Ej, vali, zabijajte samo svoje klinove u moj pramac, zakivajte

ih od šiljka do glavice! Zaludu vam trud, jer sanduk taj nema

629

pokrova! Za mene nema ni lijesa ni mrtvačkih kola, jer mene samo

konoplja može ubiti! Ha, ha!«

Odjednom se uzbiba voda oko njih, nabreknu u širokim

kolutima što su se brzo dizali i opet splašnjavali, kao da se propinju

oko utonula ledenjaka koji naglo izranja. Začu se potmula orljava

poput prigušene podzemne tutnjave, i svima zastade dah kad ukoso

iz mora sunu grdosija u svoj svojoj duljini, sva prepletena mrlinima i

načičkana harpunima i kopljima: obavijena tankim velom magle,

časkom je lebdjela u zraku što je sav treperio odbljescima duginih

boja, i onda pljuskom zaroni opet u dubinu. Voda prsnu tridesetak

stopa uvis i za trenutak bljesnu poput bezbrojnih vodoskoka, pa se

zatim razletje u škropcu pahuljica, a pučina unaokrug uzavre poput

svježeg mlijeka, uskipje oko kitove trupine koja se bjelasala

mramornim sjajem.

— Na vesla! — kriknu Ahab svojim ljudima, i čamci srnuše

naprijed i prijeđoše u navalu. No Moby Dick kao da je bio obuzet

bijesom svih zloduha i palih anđela, jer su ga žigale rane od harpuna

koje su mu tek jučer zarinuli u tijelo. Dugi uzlovi mrlina isprepletali

se na široku mu bijelu čelu, na koži koja se prozračno caklila, i kao

da su se mrsili u neraspletive čvorove kad je glavurdom jurnuo

naprijed i svojom repinom, ko kakvom golemom mlatilicom, šibao

more što je uzavrelo i zašumjelo između čamaca: tako je bijela

grdosija još jednom raspršila čamce, odbacila ih daleko jedan od

drugoga, a iz čamaca poispadali svi harpuni i koplja. U vrhu se

ulupili pramci na čamcima obojice časnika, i samo je Ahabov čamac

ostao gotovo bez ikakve štete.

Dok su Daggoo i Queequeg nastojali začepiti raspukline i

zaustaviti vodu koja je prodirala, kit je plovio dalje, a onda se opet

okrenuo, te jureći pored njih otkrio cijelu svoju bočinu. A u tom se

trenutku razliježe prodoran krik. Ugledaše napol rastrgano Parsovo

tijelo, koje bijaše vezano na kitovu grbinu. Mrlin, koji se noću još

više omotao kitu oko trupine, držao Parsa svega razapeta i sapeta.

Crne krpe njegove rastrgane odjeće vijale se oko mrtvoga tijela, a

razrogačene oči buljile pravo u starog Ahaba.

Ahabu ispade harpun iz ruke.

— Prevari me, prevari me luda! — zapišta Ahab i duboko

predahnu. — Da, da, Parse, opet te ugledah, odlaziš prije mene! To

su, dakle, mrtvačka kola koja si mi prorekao! No ja te držim za

riječ! Gdje su druga mrtvačka kola? Časnici, idite na brod! Vaša dva

630

čamca nisu više od koristi! Ako možete, popravite ih, pa se vratite u

dobar čas! Ne mognete li, ne mari, dovoljno je da Ahab umre...

Stojte, mornari! Tko samo zakorači da skoči iz moga čamca, harpun

mu ne gine! Vi ste samo moje ruke i noge, i stoga se morate

pokoriti! Gdje je kit? Je li opet zaronio?

No Ahab nije pogledao u daljinu, već samo oko čamca, te nije

vidio kita, koji kanda bijaše naumio pobjeći s mrtvacem na sebi, i

kao da je to razbojište bilo samo jedna postaja na njegovu putu u

zavjetrinu, jer je Moby Dick sada opet odmicao naprijed i gotovo

već prestigao brod, koji je sve dotad plovio u suprotnom smjeru od

njega, premda se načas zaustavio. Kit je plovio najvećom brzinom, i

kao da mu je taj čas bilo samo do toga da proslijedi svojim putem po

morskom prostranstvu.

— O, Ahabe! — zavapi Starbuck. — Ni sada još nije prekasno,

ni sada, u dan treći i posljednji, nije kasno da se vratiš, da ga se

okaniš! Zar ne vidiš da te Moby Dick ne traži i da te izbjegava? Ti si

taj koji ga tražiš i ludo izazivaš!

Razapevši jedro, samotni čamac brzo zamače u zavjetrinu,

nošen vjetrom i tjeran veslima. Najposlije, kad je Ahab klizio pored

broda tako blizu da je mogao razabrati lice Starbucku, koji se

oslonio na rubnjak, on ga zazva te mu naredi da skrene brod i

zaplovi za njim, ali ne preblizu, nego u primjerenoj udaljenosti.

Svrnuvši pogledom gore, vidje Tashtega, Queequega i Daggooa

kako se hitro uspinju na tri jarbola, dok su se veslači njihali u ona

dva probijena i upravo izdignuta čamca, te marljivo popravljali

nastalu štetu. Zirkajući kroz otvorene slapnice519, dok je čamac brzo

sukao duž broda, ugledao je Stubba, a čas zatim i Flaska, kako se

vrzu i motljaju oko snopova novih harpuna i kopalja. I dok je gledao

sve to i slušao kako čekić udara po trenicama ulupljenih čamaca, u

njegovoj je duši odzvanjao bat drugih čekića koji su mu zabijali

čavle u srce. No mahom se prenu i pribra, pa kad je zatim opazio da

je plamenca, onoga malog stijega, nestalo s vrha velejarbola,

doviknu Tashtegu, koji se upravo bio uzverao na vrh, neka siđe,

neka potraži drugu zastavicu, malj i čavle, pa nek je opet pribije.

Je li Bijeli kit bio izmoren i sustao od trodnevne hajke, ili mu je

519 Slapnice su, kako je već spomenuto, četverouglasti otvori na rubnjaku

(brodskoj ogradi) kojima se vratašca otvaraju samo van, te kad val zalije palubu, voda

može kroz njih isteći. — Prev.

631

u kretanju smetao zamršeni splet konopa na grbini te mu najposlije

dotužio, ili se u njemu sada probudila neka zloba i pakost — tko bi

znao? — no svakako je usporio brzinu, ili se barem tako pričinjalo

ljudima u čamcu, koji mu se ponovno sve brže primicao, premda,

ako ćemo pravo, kit sada i nije toliko odmakao koliko prvi put. I dok

je Ahab klizio preko valova, nemilosni su ga morski psi sveudilj

pratili, i tako su uporno nasrtali i zubima zagrizali vesla da su se

lopatice na njima glodale i krnjile, ostavljajući za sobom iverje i

krhatke gotovo pri svakom zaveslaju.

— Ne marite za njih, jer ti su zubi samo novi škarmovi520 za

vaša vesla! Uprite, kučkove su ralje bolje počivalište negoli

popustljiva voda!

— Ali nakon svakog ugriza, gosparu, tanke pále postaju sve

manje!

— Dostajat će! Izdržat će! Samo vi ljudski prionite! No tko zna

— promrmlja šaptom — plove li te psine na gozbu, da se nažderu

kitovine, ili Ahaba? Ali vi samo uprite, veslajte! Već smo nadomak

grdosiji! Drži rudo kormila, a vi me pustite da prođem!

Kad to reče, dvojica ga veslača poduhvate i pomognu mu da

dođe na pramac čamca koji je svejednako plovio.

Kad je brodica naposljetku došla kitu izrebar i hrlila usporedo s

njime, činilo se da neman i ne mari za svoje dušmane, kao što

ponekad biva, i Ahab se našao usred guste magle što je izbijala iz

štrcala i kuljala i povijala se oko goleme grbine toga usamljenog

brda, toga Monadnocka521. Bio je tako blizu bijeloj nemani da je sada

pognuo leđa i ispružio obje ruke da bi održao ravnotežu, a onda

zamahnu i satjera svoje ljuto željezo uz još ljuću kletvu u tu tjelesinu

koju je mrzio tako divljačkom mržnjom. I kad ubojni čelik i kletva

utonuše do drška, kao u dubok kakav glib, Moby Dick se zgrči od

bola i izvrnuvši se porebarke, naglo tresnu brodicu a da nije na njoj

slomio ni jedne trenice niti rebra. Zbilo se to tako neočekivano i

brzo te bi Ahab zacijelo i drugi put odletio u more da se nije tako

čvrsto držao visoke valnice. Ali su u more pala tri veslača, koji nisu

520 Rašlje - viljuške utaknute u razmu čamca; služe kao nosači i osloništa vesala

pri veslanju. Rečenici »ti su zubi samo novi škarmovi« smisao je: bolje ćete se

odupirati, zahvaćati, brže ploviti. — Prev. 521 Monadnock je usamljeno brdo u ravnici jugozapadnog dijela savezne države

New Hampshire, i po tome: brdo koje se izdiže u ravnom okolišu. (Riječ dolazi iz

jezika sjeveroameričkih Indijanaca, u kojih znači: »istaknut vis«.) — Prev.

632

znali kada će Ahab baciti svoj harpun, i prema tome nisu bili

spremni na posljedice. Dvojica su se čas zatim uspjela uhvatiti za

čamac, da se izdignu na nadošlom valu i da opet uskoče, dok je treći

nemoćno zaostao za krmom, ali se držao na vodi i plivao.

Gotovo u isti mah Bijeli kit neobično snažno i brzo sunu kroz

uskopane valove. No kad je Ahab doviknuo kormilaru da otpusti

mrlin, a svojim ljudima da se okrenu na sjedištima eda bi tako

povukli čamac do cilja, nepouzdani konop osjeti taj dvostruki napon

i potezanje, te prsnu i šibnu zrakom.

— Što se to u meni kida i lomi? Neka žila popušta...! No već je

dobro. Na vesla, na vesla i ravno na nj!

Osjetivši žestoki zamah brodice koja je sjekla valove, kit se

obrnu da joj suprotstavi svoje čelo, ali dok se tako okretao, uočio je

crnu trupinu broda koji se približavao, i tada kao da je u njemu

gledao izvor i uzrok te hajke i nevolje, ili se možda predomislio te u

toj brodini nazirao većeg i gordijeg protivnika nego što mu bijaše

ona brodica, odjedanput promijeni smjer i zaplovi ravno prema

pramcu, dok je svojim čeljustima burljao uzavrelu bjeljavinu što je

oko njega prskala na sve strane.

Ahab zatetura i šakom se poče udarati po čelu.

— Obnevidjeh, oslijepih! O, ruke! Pružite mi se da mognem

naći svoj put! Je li to noć zapasala?

— Kit! Brod! — povikaše zaprepašteni veslači.

— Na vesla! Na vesla! Ustremi se prema svojim bezdanima,

nagni se, o more, da Ahab, dok ne bude zauvijek prekasno, još

jednom, posljednji put, dođe do cilja! Vidim: brod! Brod! Na vesla,

ljudi! Zar nećete spasiti moj brod?

I dok su veslači upinjali iz sve snage da potjeraju čamac kroz

valove što su bijesno nasrtali, slomi se pramčana statva koju je kit

još prije oštetio, te gotovo u isti čas dođe na razinu valova, i nije

više mogao ploviti. Mornari su do pasa gazili po vodi i mučili se

svakojako da zabrtve rupu i izbace vodu koja je mlazom prodirala.

A gore na brodu, navrh velejarbola, Tashtegu je, kad je časak

zagledao što se zbiva, zastao čekić u šaci, ukočila mu se ruka, a

crvena se zastava ovila oko njega i napol ga prekrila, kao plaštem, te

onda zalepršala i zavijorila ustranu, otkinula se od njega kao

njegovo vlastito srce što bježi, dok su Starbuck i Stubb stajali dolje

kraj kosnika, te u isti čas kad i Tashtego ugledali neman koja je

jurila ravno prema brodu.

633

— Kit! Bijeli kit! Kormilo uvjetar! Kormilo uvjetar! O,

svemoćni, dobri dusi, stojte uza me, budite mi na pomoć! Ne dajte

da Starbuck, mora li već umrijeti, ne dajte da umre kao slabašna

žena koja gubi svijest! Kormilo uvjetar, kad vam velim! Zar ne

vidite razjapljene ralje? Zar je to kraj mojim usrdnim molitvama?

Zar da tako završi čovjek koji te čitava života vjerno služio, o,

Gospode? O, Ahabe, gledaj svoje djelo! Okreni kolo, kormilaru!

Evo, već skreće na nas! Nesmiljenom glavurdom nasrće na čovjeka,

komu je dužnost da ne izmakne! Gospode, budi mi na pomoći, stoj

uza me!

— Ne uza me, već poda mnom stoj, ma tko ti bio što ćeš sad

pomoći Stubbu, jer ni Stubb se ne miče odavde! Smijem ti se,

grdosijo koja na me kesiš svoje zube! Tko je uvijek pomagao

Stubbu i držao ga budnim, tko drugi nego samo Stubbovo oko što

nije nikad ni trepnulo? A sada Stubb, jadni Stubb, ide na počinak, ali

će ležaj biti mek i premek: kamo sreće da je napunjen golim

suharjem! Smijem ti se, grdosijo koja na me kesiš svoje zube! Ej,

Sunce, Mjeseče i Zvijezde! Ubijate čovjeka od koga boljeg nećete

lako naći, najboljeg koji je ikad ispustio dušu! No usprkos svemu,

ipak bih se htio s tobom kucnuti, kad bi mi samo pružio čašu! Oj,

kite golemi, koji na me kesiš svoje zube, skoro će tu biti gutljaja!

Zašto ne bježiš, Ahabe! A ja sad skidam halietak, izuvam postole,

neka Stubb umre u gaćama! Traljave li smrti, pljesnive i preslane!

Eh, trešnje, trešnje! Da je trešanja! Ej, Flask, da mi je samo jednu

crvenu trešnju prije smrti!

— Trešanja? A ja bih samo da smo ondje gdje trešnje zru!

Nadam se, Stubbe, da je jadna moja majka primila ono moje česti,

jer ako nije, slabo će što dobiti, ta naše se putovanje bliži kraju!

Gotovo se svi mornari natisli na pramac, ostavili posao. U

rukama nesvjesno još drže čekiće, lopatke, koplja i harpune, onako

kako su pojurili s različita rada. Prestravljeni zure u kita što

glavurdu njiše tamo-amo, u gotovoj odluci, i pred sobom pršti

pjenom u veliku luku. U čitavu mu izgledu i držanju osveta se

odražava, brza odmazda i vječna zloba. I prkosno prezirući sve što

smrtnici mogu načiniti, nasrnu strahovito te čvrstim zidoderom

svoje bijele glavurde udari u desnu stranu pramca tako silno da su

ljudi zateturali, a sve se jarbolje potreslo i zaškripalo. Neki popadaše

licem po palubi, a tamo gore glave harpunaša na bikovskim

vratovima zaklimataše poput izglavljenih jabuka na vršcima jarbola.

634

Čuli su kako kroz raspukli brod hukom i šumom provaljuje more i

navire u teškim mlazovima, kao što se gorske bujice u neprekidnu

slapu ruše niz vododerine.

— Brod! Druga mrtvačka kola! — kriknu Ahab iz svoga

čamca.

— Mrtvačka kola od američkog drveta!

Kit zaroni pod brod i kliznu duž kolumbe, no onda se pod

vodom obrnu i sunu opet na površinu, daleko od pramca, ali posve

blizu Ahabovu čamcu. Tu je neko vrijeme mirno počivao.

— Okrećem leđa suncu. Što je, Tashtego, ne čujem ti čekića?

O, moja tri vita i nepobjediva jarbola! Kolumbo moja neslomljiva i

trupino koja i samom Bogu prkosiš! O, čvrsta moja palubo, kormilo

gordo, pramče nebu usmjeren! O, brode moj, slavan do smrti! Zar

morate sada umrijeti svi vi, a bez mene? Zar se meni krati posljednja

počast i utjeha što je sudbina pruža svakom i najbjednijem kapetanu

čiji brod tone? Smrt u osami, nakon života u osami! Sad osjećam

jasno: sva mi veličina proizlazi iz najvećeg bola. Udrite sa svih

strana, o, vali moga života, sahranite prošlost moju, svalite se na me

svemoćnim svojim slapom u času smrti moje! No tebi u susret

hrlim, svezatorni levijatane, tebi, koji sve uništavaš, ali ne

pobjeđuješ. Do posljednjeg daha ukoštac se s tobom hvatam! Iz srca

pakla udaram na te. Posljednji dah svoj izdišem i hučem u tebe u

svesilnoj mržnji! Nek svi ljesovi i sva nosila nestanu u zajedničkoj

jami! I zato što mene ni lijes ni odar neće, ja ću tebe, o prokleti kite,

iako sam za te vezan i s tobom združen, raznijeti sad na komade,

sada dok hajka još traje! Evo, iz moje ruke posljednje koplje pada!

Poletje harpun, a pogođeni kit pojuri naprijed. Mrlin se

odsukivao strahovito brzo, zujao i zvrčao kroza žljebove i najposlije

se zapleo. Ahab se saže da ga razmrsi, pa u tome i uspje, ali mu se

pritom mrlin oplete oko vrata i steže, kao što omča osmanlijskog

krvnika davi svoju žrtvu, te je istog časa bio bačen iz čamca u more,

bez riječi, bez krika, prije nego što je .posada shvatila što se zbiva.

U idućem trenutku odskoči petlja mrlina s prazna bubnja, obori

jednog veslača, te pljusnu po vodi i nestade u dubini.

Časak su ljudi stajali obezglavljeni i kao ukopani, a zatim se

obrnuše i povikaše:

— Brod! Gospode, gdje je brod?

Ubrzo kao kroz maglu nazriješe fantom nagnuta broda,

priviđenje što se rasplinjavalo poput fatamorgane, i samo su još

635

stršili iz vode vrhovi triju jarbola, a trojica poganskih harpunaša —

zaluđenošću, vjernošću ili predanošću sudbini prikovana za ona

nekoć uzvišena mjesta — i dalje držahu stražu kružeći pogledom po

pučini. Koncentrični krugovi zahvatiše i usamljeni čamac, svu

posadu, svako veslo koje je plutalo, i svaku kopljaču, zavrtješe i

zakovitlaše sve živo i neživo i odvukoše u vrtlog u kojem je nestao i

posljednji iver s »Pequoda«.

Za posljednjeg komešanja vode nad glavom Indijanca koji je

čuvao stražu na glavnom jarbolu, i dok se još vidio samo pedalj-dva

vršnog nastavka i na njemu duga lelujava traka zastave, koja se

podrugljivo vijala nad opasnim valovima što su je gotovo dodirivali,

u tom času proviri crvena ruka koja je držala bat i zamahivala

posljednjom snagom da zabije stijeg na kopljaču. Morski sokol koji

je, kao rugajući se, kružio oko vrha jarbola, sletjevši sa svojih

zvjezdanih visina, a sve kljujući po zastavi i ometajući Tashtega pri

radu, slučajno zape nemirnim širokim krilom između drveta i

čekića. Tashtego, kao da je pod vodom osjetio eterični srh, pritisnu

čekićem u samrtnu grču, a glasnik neba kriknu arkanđeoskim

krikom i gordo uzdignute glave, zaogrnuv svoje bijelo tijelo

kraljevskim grimiznim plaštem Ahabove zastave, potonu zajedno s

njegovim brodom, koji, poput Sotone, nije htio sići na dno pakla a

da sa sobom ne povuče u dubine i dijelak živa neba kojim je zakitio

i okrunio vrh svoga najvišeg jarbola.

Male ptice burnice zakružiše nad još razjapljenim virom,

bacajući svoje krikove u nebeske modrine, a zloslutni val što se

propinjao uokolo i pjenio uzavrelom bjelinom, razbi se o strmeni

vrtloga i sve se sastavi u jedno, sve utihnu, razastrije se beskrajni

vodeni plašt, i more se opet talasalo ko i prije pet tisuća ljeta.

636

EPILOG

Drama je svršena. Čemu da se nastavlja? — Jer je jedan

preživio brodolom? Dogodilo se i sudbina je htjela da ja budem

Ahabov kormilar kad je nestalo Parsa, te sam i zauzeo njegovo

mjesto i sudbonosnoga trećeg dana bio bačen iz čamca u more s

onom dvojicom mornara koji su se nekako uspjelili ukrcati u čamac,

dok sam ja ostao za krmom. Tako sam plovio na rubu onoga

strašnog zbivanja, te sve vidio i gledao, kadli me dohvatiše

posljednji oslabljeni valovi vrtloga koji je i mene vukao k sebi, ali

polako. I kad sam se našao u onome smrtonosnom krugu, uzavrele

se vode bijahu već smirile, i samo je još bijela šumavka prštala

površjem. Plovio sam uokolo i primicao se onome crnom mjehuru,

središtu onog kruga što se polako okretao i sužavao, te sam se vrtio

ko neki drugi Iksion.522 Kad sam tako došao do samog središta, crni

mjehur prsnu. Lijes, koji je bio pretvoren u plovak za spašavanje,

oslobođen svojih spona, iskoči u svoj silini iz vode i nađe se meni

nadohvat. Uhvatio sam se za taj plovak, za taj lijes, te sam cio dan i

noć bez pravca plutao po mekoj i pogrebnoj pučini. Morski psi

brzali u mojoj blizini i klizili pored mene, neopasni, kao da su im

ralje lokotom zatvorene. Divlji morski sokolovi letjeli mi nad

glavom, kao da su im grabljivi kljunovi bili spremljeni u korice.

Sutradan naišao neki jedrenjak pa me spasio. Bijaše to »Rahela«

koja je, krstareći u potrazi za svojom izgubljenom djecom, samo

našla jedno neznano siroče.

522 Grčka priča kazuje kako je Iksion napastovao Junonu, pa je za kaznu u

podzemnom svijetu privezan za kotač koji se neprestano okreće. — Prev.

637

POGOVOR

MOBY DICK – VIŠEZNAČNA SIMBOLIKA

Moby Dick, to iznimno i izvanredno djelo svjetske književnosti,

zauzima u američkoj kulturi približno ono mjesto što ga u drugim,

starijim literaturama imaju veliki nacionalni spjevovi — od

Homerovih do Miltonova. Objavljena god. 1851., ta se knjiga

pojavila u vrijeme kad je u prozi većih europskih zemalja već

zavladao realizam. Američka književnost nastajala je u zemlji koja

se razvijala drugačije nego bilo koje društvo Staroga svijeta. Njezino

građanstvo bilo je provincijalno u odnosu prema Europi, te još nije

poznavalo golemu raznolikost klasnih suprotnosti, niti povijesni

teret ranijih epoha. S jedne strane Amerika stoga nije još bila zrela

za realizam, a s druge pak, naslijedila je intenzivnu intelektualnu

tradiciju, koja se u istom obliku ne javlja nigdje drugdje. Misaono

jak, obrazovan, a ujedno pun svjesnih životnih iskustava, Herman

Melville (1819.-1891.) uobličio je svoj stvaralački poriv na nadasve

originalan način.

Prije Moby Dicka bijaše napisao već pet proznih djela, mahom

autobiografskih —u nekima svoje doživljaje opisuje izravno, s

ponekim dodatkom iz mašte, a u drugima pak alegorijski transponira

svoja duhovna traganja. U prva pripadaju Typee (1846.) i Omoo

(1847.), knjige o doživljajima odbjegloga mladog mornara među

prijaznim ljudožderima na Markeskim otocima, te među

urođenicima na Tahitiju, zatim Redburn (1849.) i White-Jacket

(Bijeli kaput, 1850.), o surovom životu na američkim brodovima,

trgovačkom i ratnom. U drugoj je kategoriji filozofsko-fantastični

putopis u maniri 18. stoljeća, Mardi (1849.).

Sin imućne obitelji koja je doživjela stečaj, Melville se ogledao

kao trgovački pomoćnik, poljoprivrednik, učitelj, a zatim kao

mornar. Nakon jednog putovanja u Liverpool, opisanog u Redburnu,

proveo je osamnaest mjeseci na kitolovcu »Acushnet« kojim je

doplovio do južnopacifičkih otoka (i odande pobjegao).

Tridesetjednogodišnji autor, vidimo po tekstu, očito je otpočeo

Moby Dicka u namjeri da napiše pustolovno-pomorsku pripovijest u

kojoj će autobiografski podaci biti potisnuti maštovitim, dijelom i

komičnim prikazom sudbine pripovjedača Ishmaela (imenjaka

638

biblijskog razbaštinjenoga izopćenika) i njegova prijatelja, hrabrog,

dobrodušnog Queequega s Polinezijskog otočja. Oni se nalaze u

središtu svih zbivanja otprilike do 22. poglavlja, do njihova

ukrcavanja na »Pequod«. Nekako od tog mjesta mijenja se karakter

knjige. Ljudi i zbivanja dobivaju višeznačnu simboliku o kojoj se u

tekstu otvoreno raspreda, u nizu poglavlja izlažu se, neovisno o

likovima i radnji, sva ljudska znanja o kitovima i njihovoj

znanstvenoj podjeli na tipove, njihovoj anatomiji, načinu života, o

lovu na kitove i oruđu koje se pritom upotrebljava, o preradi ulova u

gospodarske svrhe i njegovoj praktičkoj upotrebi, pa čak o

umjetničkom predočavanju kitova. Ti uvelike tehnički opisi — u

literaturi o Melvilleu takvi se dijelovi knjige nazivaju »cetološkim

poglavljima« — ponekad su i zamorni, ali su pisani tako nadahnuto,

a po simboličkim značenjima i metafizičkim implikacijama što ih

autor (bolje reći, pripovjedač) nalazi u tim činjeničnim prikazima,

oni su neotuđiv, nužan dio knjige. Zajedno s pripoviješću i s onim

mnoštvom raznorodnih citata iz svih vremena kojima nas autor

uvodi u djelo, »cetološki« podaci izgrađuju zagonetnu višeslojnost

cjelokupnog smisla toga djela.

Interpretacija se, dakle, nalazi u samome tkivu djela: mnoge

analogije između kitolova i života dio su samog pričanja, a ne neka

naknadno pridodana pouka ili poruka. Melville tako slijedi naviku

starih puritanaca, europskih naseljenika na sjevernom dijelu istočne

obale novog kontinenta, koji su u 17. stoljeću kolonizirali podanici

engleske krune. Puritanci, ti radikalni protestanti, sljedbenici

Calvina, vjerovali su da Priroda, kao i pojedinačni događaji i pojave

u njoj, sadržava značenja što ih Bog priopćuje čovjeku kao uputu za

ponašanje na ovome svijetu. Čovjek, međutim, u tragu Adama, jest

palo i grešno biće. Samo pojedinci, koji promatrajući same sebe i

svoj život mogu zaključiti da djeluju u skladu s Božjom voljom,

mogu se nadati Božjoj milosti koja će ih poštedjeti od vječnog

prokletstva. To strogo i mračno učenje jedva da je što ostavljalo

ljudskoj volji, ali je, prividno paradoksalno, bilo neobično poticajno.

Ono je izvor individualnom aktivizmu i poduzetnosti, koji su, i kad

se teološka baza razrijedila i liberalizirala, te potpuno ustupila

mjesto gospodarskoj praksi, ostali značajkom američkog pogleda na

svijet.

Može li se kapetan Ahab, u grču svoga osvetničkog prkosa,

shvatiti kao takav, univerzaliziran američki pojedinac? Bori li se on

639

protiv općepriznatog, kršćanskog Boga ili baš protiv demonske,

čovjekovoj duši suprotstavljene prirode? Je li to sukob protivnih

načela ili oporba između dva načela u čovjeku samom? A što je

zapravo sama ulješura, zvana Moby Dick?

U razgranjenoj kritičkoj literaturi o Melvilleovu remek-djelu na

to pitanje odgovaralo se na najrazličitije načine. Ne smije se,

međutim, zaboraviti da ta knjiga, pjesnička, vizionarska,

metafizička, nije puka alegorija u kojoj su priča, likovi i zbivanja

privid, te da iza njih stoji dublji, ali precizan sadržaj koji treba

dokučiti pomoću nekog intelektualnog ključa. Ne, Moby Dick nije

tek vidljiv znak za neku općenitiju predodžbu ili neku pojavu. On je

doista bijeli kit, životinja o kojoj govori predaja mnogih naraštaja

moreplovaca iz čitavoga svijeta — od Francuske do Tihog oceana.

Bez obzira na asocijacije kozmičke, moralne, biblijske, koje se

nadaju dok u knjizi pratimo njen stalni, središnji gigantski sukob,

treba je čitati sa sviješću o mitu, koji praktičku, stjecalačku, pa ako

hoćemo i filistarsku jagmu za dobiti, o kojoj nalazimo komičnih

stranica na više mjesta u knjizi, smještava u bitne antropološke

značajke što ih miješana posada, sastavljena od ljudi iz svih zemalja,

boja, rasa, na »Pequodu«, te jasna, u svojoj geometrijskoj izrazitosti

pomalo smiješna hijerarhija na brodu i lovačkim čamcima uvijek

iznova naglašavaju. Tolerancija, odsustnost svakog rasizma,

povjerenje u instinkt nasuprot dominaciji racionalno usmjerene volje

— to su konstante ove čudesne knjige, koja gazi sve predrasude i

svoga vremena i kasnijih epoha u idejnom ozračju Amerike.

Važnost koju Melville pridaje divljem, on bi rekao: poganskom

elementu u ljudskoj naravi, očituje se u mnogim prizorima

zaklinjanja, obećanja, proricanja, trenutaka svečanih a barbarskih

obreda, kao što je kaljenje ocjeli harpuna natapanjem šiljka u

ljudsku krv. Takve scene, u kojima je katkad prisutna sva Ahabova

šarolika posada, a kadikad tek on sam sa samo jednim likom, kao što

je tajanstveni Fedallah, koji izrazito sugerira Sotonu, potječu izravno

od Shakespearea. Hamlet, Macbeth, Kralj Lear važniji su izvori

Melvilleu od bilo kojega proznog pripovjedačkog djela. Neznabošci

i bijelci-kršćani podjednako služe kao posrednici za dvojbene

stavove i sumnje, koje Ahabova apsolutnost izaziva u njegovih

podređenih. Ti su stavovi uvjetovani ponegdje osobnim

temperamentom (kao u uzoru višestruke interpretacije — poglavlju

o ekvadorskom dukatu), ali u Moby Dicku ne možemo govoriti o

640

psihološkim analizama ili o iznijansiranom slikanju pojedinačne

osobe. Sve je u funkciji ukupnoga simboličkog učinka, bilo da se

radi o analogijama koje izaziva primjerice rad na »pletnjači«,

funkcioniranje »mrlina« ili »majmunske uzice«, ili oblik i dijelovi

ulješurine glave, ili patološka dragocjenost poput sive ambre, ili

zbivanja s kvadrantom, kompasnom iglom, kapetanovim šeširom.

To vrijedi i za prirodne pojave poput vatre sv. Elma523, za jurnjavu s

gusarima i skupinama kitova, a iznad svega za onih devet susreta s

neobičnim brodovima, od kojih svaki drugačije izaziva usporedbu s

»Pequodom«, njegovom sudbinom i neizvjesnošću oko njegova

putovanja.

Moby Dick, tako, ima elemente srednjovjekovne alegorije,

renesansne tragedije i novovjekovnog romana; on je pustolovna,

pomorska priča u koju su ukomponirane i propovijed neumoljiva

dušebrižnika i melodramska masovna predstava i vrludavo

mornarsko prepričavanje i jednostavne pučke dosjetke. Možda je to

djelo u biti proširena parabola vjersko-moralističkog karaktera, ali je

isto tako »gotska« povijest o tajnoj krivici i čudesima što je prate,

studija o etničkim razlikama, blasfemična parodija na vjerske

običaje (krštenje u ime đavla, propovijed morskim psima),

romantička varijacija Cervantesove parodije viteških načela sa

svojevrsnim uzoritim junacima. Ponajviše, ali nipošto isključivo, to

je djelo enciklopedija jedne grane znanja, jasno i intelektualno

strukturirana propedeutika jedne teške i nezahvalne profesije. Po tim

činjenično-sistematskim elementima približava se drugim,

komičnim remek-djelima u kojima je često pedantna raznolikost

pristupa i ideja obojila naizgled jednostavnu pravolinijsku radnju.

Uz epsku tradiciju Homera i Camõesovih odvažnih moreplovaca u

Luzitancima, tu su dakle i Rabelais i Sterne, a iznad svega —

detaljima, miješanjem stilova, općim, uzvišenim tonom,

objavljenjima — Biblija. Kao pisac pomorskih pustolovina Melville

vuče lozu od svojih prethodnika, Smolletta i Coopera, prema svojim

nastavljačima, Stevensonu, Conradu, pa čak — na znatno nižoj

razini — Jacku Londonu, ali misterij koji prati i možda dijelom

uzrokuje radnju, podsjeća na Melvilleova nešto starijeg

suvremenika, Edgara Allana Poea. Asocijacije na krivicu, na osvetu,

523 Jarbolac ili vatra svetog Elma, električna pojava, obično na vršcima

predmeta, osobito na jarbolima i križevima, za oluje .Vidi napomenu 482.

641

na pogubnu žeđ za uspjehom jednako potječu iz romantički

interpretiranog Shakespearea kao iz Byronova Manfreda i Kaina.

Ova je knjiga enciklopedička, dakle, ne samo količinom

informacija i opisima jedne, rekli bismo danas, interdisciplinarne

oblasti gospodarstva, etičkih iskušenja, tragalačke mašte; ona je to i

upotrebom konvencija iz čitave lepeze žanrova i tradicija pisane

književnosti koja, kako to primjećujemo u Melvillea, počinje od

vremena usmene predaje — mita. Raskošan, raspjevan, a opet

precizan jezik Melvilleova izvornika potječe od putopisa

renesansnih otkrivača, od zapisa akribijskih ekscentrika i lekcija

crkvenih retoričara koji su u 17. stoljeću — stoljeću prije

građanskog romana — nosioci prozne umjetnosti. U Melvilleovoj

domovini pisali su se u prethodnim naraštajima romani o indijanskoj

granici i o bitkama iz prošlih ratova: James Fenimore Cooper, autor

Posljednjeg Mohikanca, bio je omiljen i u Europi. Realizam,

međutim, Amerika još nije imala. Melvilleovi suvremenici Poe i

Hawthorne inzistiraju na predznanstvenim tumačenjima, na

transcendiranju fizičke zbilje ili na moralnoj simbolici koja je s

njom usporedna.

Ni sam Melville, ipak, neće više ponoviti pothvat kakav je bio

stvaranje Moby Dicka, ravnotežom literarnih komponenata,

suvislom vezom praktičnog i metafizičkog, senzualnog i misaonog.

Iduća njegova, jednako omašna knjiga, Pierre (1852.), polazeći

naizgled od jedne obiteljske situacije, preambiciozno želi izraziti

kozmički nesklad; taj nesklad ostaje i u samom literarnom

ostvarenju. Dugačka religiozna pjesma Clarel (1856.) ne postiže

simboličku univerzalnost — ostaje tek djelomično čitkim skupom

ideja s putovanja u Palestinu dvadeset godina prije. Melville je

bogoborac, poricatelj: roman The Confidence Man (Sljepar, 1857.)

višesmislen je, ali svaki prizor negira pozitivne zaključke

prethodnih. Unutrašnju koherenciju imaju samo kraća djela —

njegove odulje simboličke prozne pripovijesti: od sasvim kafkinske

parabole o velegradskoj alijenaciji u Pisaru Bartelbyju(Bartelby the

Scrivener, 1856.) preko uznemirujuće dijalektike crnačko-bjelačkih

odnosa uoči Građanskog rata u Benitu Cerenu(1856.) do jasno

razrađenih polova u nerazrješivoj moralnoj dilemi između

podaničke discipline i prirodne energije u djelu Billy Budd, završenu

tik pred smrt.

642

*

Melvilleov se život nakon velikih putovanja što su rezultirala

nizom značajnih književnih plodova, bar izvanjski činio vrlo

neuzbudljivim. Nekoliko godina nastojao je, ne osobito uspješno,

voditi svoju farmu, surađivao je u časopisima, a za vrijeme

Građanskog rata uzalud je nastojao dobiti čin u mornarici; ali neke

njegove pjesme iz tog razdoblja i danas su uvrštene u najnovije

antologije. Dvadesetak godina proveo je kao zamjenik upravitelja

carinarnice u New Yorku. Zanimljivo je da je njemu najbliži od

velikih američkih pisaca i osobni prijatelj Nathaniel Hawthorne

također neko vrijeme radio u carinarnici, stekavši na tom poslu više

poticaja za svoje književno djelo.

*

Melvilleova najbolja djela traže od čitatelja da posumnja u

površinsku neosporivost društvenih poluistina. Misaone

pretpostavke njegove ikonoklastičke vizije svijeta u kojemu je Bog

nemoćan ili zlonamjeran veoma su teške. Melville je i prebogat i

neujednačen. Za razliku od Poea, koji je u Europi rano popularan, od

jasnijeg, u biti jednako nemirnog Nathaniela Hawthornea, kojega su

od samog početka priznavali i ekskluzivni britanski kritičari,

Melville ostaje gotovo nepoznat do prije osamdesetak godina!

Misaoni svijet Melvilleov treba, međutim, prvenstveno

usporediti s kalvinističkim precima, koje smo spomenuli i s

njegovim suvremenicima Emersonom i Thoreauom. Ali ta dvojica,

kao i manje značajni, njima bliski sudionici takozvanog

transcendentalističkog pokreta, bili su optimisti, uvjereni u konačni i

bitni sklad između čovjeka, Boga i prirode, u oduhovljenost prirode

kao posrednika između čovjeka i Boga i njezine uloge nositelja

simboličkih značenja. Optimist je bio i Walt Whitman, novatorski

pjesnik u slobodnom stihu, nesputani vizionar demokratskog

kozmosa s kojim se on, pjesnik, poistovjećuje. Za razliku od te

trojice Melville je gledao mračnije ali dublje — ili, ako hoćemo,

jače se izdizao nad površinskim: »... u srcima nekih ljudi ugnijezdio

se orao ketskilskog gorja, koji može ponirati i u najmračnije gudure

i opet se uzdići i nestati u sunčanim beskrajima. No i onda kad

ponire zauvijek u te gudure — one su u planinama, i tako se orao, i

kad se najdublje spusti, opet nalazi visoko nad svim ostalim pticama

643

u dolini, ma kako se visoko one vinule.«

To je, dakle, pesimizam čovjeka koji stvari razmatra u

međusobnim omjerima, u perspektivi. Nadopunjuju ga umjetnički

sklad izvanredne kompozicije i otvorenost nikad zaključenih

razmatranja o samoj temi prema novim spoznajama. Poglavlje

»Bjelina kita« najfilozofskiji je tekst u američkoj pripovjedačkoj

književnosti. Možda je baš zbog svoje izvorne misaone smjelosti

Moby Dick jedan od sasvim malobrojnih vrhunaca u američkoj

književnosti, unatoč činjenično-opisnom balastu, s jedne strane, i

negiranju svih očekivanih žanrovskih dosljednosti, s druge.

*

Dugo godina Melville je smatran gotovo minornim

ekscentričnim autorom, a njegova se djela nisu proučavala. Oko

1920. kritika je počela otkrivati neiscrpna značenja njegovih djela

— napose u Moby Dicku, i u brojnim drugim tekstovima. U

Hrvatskoj dosad nije pobudio osobito analitičko zanimanje, ali je

mnogoznačni Bijeli kit prepoznat kao jedan od velikih simbola što

ih je proizvela američka književnost.

Ivo Vidan, 1999.

644

Copyright

© Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:

Mirna Goacher i Dubravko Deletis

website: www.josiptabakknjige.org

15/10/2013

645

Documents

MOBY DICK - mirgo2.co.uk · 2 Herman Melville MOBY DICK ili BIJELI KIT S engleskoga preveli Zlatko Gorjan i Josip Tabak Nazivi iz pomorstva: Petar Mardešić Naslov izvornika: