Miodrag Lukic - Posmatrac Lopare (broj 1)

POSMATRAČ Avgust, 2008 godine

P O S M A T R A ČBesplatan list za one Majevičane kojimisle drugačije i ne žele da se pretvoreu robove niti žele da dočekaju nestanakopštine Lopare.Avgust, 2008Broj: 1Tiraž: Biće veliki ako ovo odštampate i podijelite svojim poznanicima, prijateljima pa i neprijateljima ili pošaljete na sve e-mail adrese koje posjedujete. Glavni urednik: Ognjen BogomdanZamjenik glavnog urednika: Vladislav Vitezović

Sadržaj:

1. Uvodna riječ2. Loparski političari guraju Lopare u ambis3. Izbori: Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?*4. Crkva, vjernici, sveštenici5. Vrijedi li se obrazovati i vratiti u Lopare?6. Zanatski centri, banje i ostale trice i kučine7. Gastarbajteri – jedini loparski brend8. Objašnjenje manje poznatih riječi i izraza.9. Pogovor

1


Uvodna riječ

Dragi čitaoci pred vama je prvi broj lista Posmatrač. Naš list će izlaziti uvijek kad budemo imali priliku da ga objavimo, a kad će preći iz elektronske forme u štampanu još ne znamo. Možda nakon par brojeva neće biti nužno ni da izlazi, mada poznavajući naš mentalitet iskreno u to sumnjamo, pa je vjerovatnije da će biti neophodno da pišemo i nakon smjene vlasti, ako do nje dođe.Posmatrač je zamišljen kao glasilo običnog čovjeka, Majevičanina, koji živi i radi u svom rodnom kraju i nema namjeru da ode trbuhom za kruhom niti će dozvoliti da ga otjeraju ljudi koji su našu opštinu doveli u stanje u kome se nalazi.Da bi naš list redovno osvitao na vašim kioscima (ekranima) moramo vas zamoliti da nam pomognete. Ne, ne treba nam novac nemojte se da se štrecate. Ni novinari nam za sad nisu neophodni. Potrebni ste nam vi, naši čitaoci koji će ovaj list slati dalje, bilo u vidu e-maila ili u vidu odštampanih stranica.Ako ste zadovoljni stanjem u našoj opštini i ako umijete da šapućete i odgovarate na pitanja tipa; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?, odnosno da ista postavljate, nije neophodno da naš list šaljete dalje, a nije ni preporučljivo da ga čitate jer se lako može desiti da se prepoznate, a mi nećemo da vas nosimo na savijesti ako presvisnete od radosti što ste se prepoznali u našem listu.Dakle ako volite svoj rodni kraj i smatrate da se nešto mora učiniti prije nego što potonemo tako duboko da se ne možemo izvaditi, čitajte naš list, umnožavajte ga i šaljite dalje.Jednog dana ćete se pogledati u ogledalo i reći sebi; «ne stidim se jer sam pokušao da se borim za sebe, svoj zavičaj i pravo mojih potomaka da žive tamo gdje sam i ja živio.»Ako uspijemo bićemo ponosni na sebe, a ako ne uspijemo nećemo se stidjeti jer smo pokušali.Još nešto vrlo važno moramo da vam saopštimo.Iza nas ne stoji opozicija niti neka nevladina organizacija. Nemamo finansijera ni zaštitnika, kao što nemamo ni naredbodavca. Sve smijemo što želimo i smatramo da je isprvno. Slobodni smo i ponosni kao Bogovi, a siromašni kao crkveni miševi.U našem listu posvetićemo jednako prostora poziciji i opoziciji i ukazivati na loše i dobre strane jednih i drugih. Za početak ćemo ukazivati samo na loše osobine, o dobrim osobinama ćemo pisati ako se ispostavi da ih imaju.

2


Loparski političari guraju Lopare u ambis

Istina Loparčani za ambis kažu dubioza, što naravno jezički nije ispravno, ali pošto je loparsko padanje u ambis povezano sa prljavim kriminalnim radnjama oprostićemo Loparčanima ovu jezičku egzibiciju. U kakvoj se situaciji nalazi loparska opština pravo je čudo što Loparčani uopšte još imaju snage da govore pa čak i da se šale na svoj račun.

Svakom koga iole interesuje šta se dešava na lokalnoj političkoj sceni jasno je kao dan da su loparski političari gori nego lupus-lupus, rak i sida zajedno, koji su dobroćudni u usporedbi sa njima, pa zbog njih Lopare nemaju budućnost. Što je najgore ovoj opštini, smještenoj na obroncima Majevice, odnosno njenim stanovnicima, prijeti fizički nestanak.

Možda bi odgovarajući naslov ovog teksta bio: «Lopare nemaju niti će imati budućnost sve dok politiku kroje kockari, lopovi i alkoholičari», ali krenućemo od početka.

Već sedamnaest godina u Loparama vlada ista grupa ljudi. Ovde uopšte nije nužno navoditi partiju koja je na vlasti, jer bi isti ljudi koji su mahom bivši komunisti već sutradan prešli u bilo koju partiju samo da ostanu na pozicijama na kojima jesu i da mogu da love u mutnom.Dugačak je spisak njihovih grijehova i nedjela, pomenućemo ovde samo neke.

U Loparama koje do skoro nisu imale ni svoju pekaru već dugo se baškari kockarnica pod vrlo «poetičnim naslovom» ZONESA. Duhoviti Loparčani ovo čudo od maloprivrednog objekta nazivaju vršalicom, valjda zato što posjetioci izlaze bez marke u džepu iz te vajne kuće, pa podsjećaju na ovršenu stabljiku žita jer sve što je valjalo ostalo je u vršalici.

Oni političari koji se godinama busaju u prsa kako su jedini pravi Srbi i kako samo oni brane srpske interese dozvolili su Hrvatu da otvori kockarnicu kroz koju su milioni maraka otišli iz Lopara i završili u njegovim džepovima. Tim putem su milioni maraka otišli u ruke naših dojučerašnjih, a možda i sutrašnjih neprijatelja. Ko je to omogućio?Naravno oni ljudi u Loparama koji se već godinama razmeću svojim Srpstvom.

Ništa nemožemo imati protiv tog biznismena Hrvata jer on je samo iskoristio svoje legitimno pravo da otvori kockarnicu, ali, bilo bi dobro da vidimo kako bi se proveo Srbin koji bi pokušao da otvori kockarnicu u Širokom Brijegu, Duvnu

3


ili Čapljini ili na kraju Drijenči, selu koje je nekad bilo u sastavu naše opštine, a neseljeno je Hrvatima.Naravno otvoriti kockarnicu u Loparama nije lako izvodivo jer u Loparama ništa nije moguće bez blagoslova lokalnih političkih moćnika. Da bi privrednik započeo posao mora prvo da šapuće sa nekim od lokalnih moćnika. Nedavno je bila akutelna ponuda firme Braco & Sinovi da oni postanu partneri opštine i na taj način dobiju kredit kojim bi kao osposobili motel na Vukosavcima i radili na razvoju turizma. Neki odbornici su se pobunili jer poznaju pomenutu firmu i smatraju da je to prevara iz koje Lopare neće imati ništa, a Srbo Blagojević, jedan od onih koji godinama igraju značajnu ulogu u loparskoj politici, je nesmotreno rekao:NE ZNAM S' KIM SU ŠAP'TALI.Dakle tajna loparske propasti i potonuća u blato iz koga nema izgleda da se izvučemo, ogleda se u procesu koja se zove ŠAPUTANJE.Sad bismo trebali da znamo sa kim je šaputao vlasnik Zonese, neki rekoše da se zove Zoran Tomić i da je iz Drijenče. Prilično nevažno za nas da li se baš tako zove, ali bi bilo značajno da saznamo sa kim je šaputao. Naravno jasno je da se pod ovim šaputanjem ne misli ni na kakvo romantično šaputanje na jastuku već na šaputanje tipa: GDJE SAM JA TU? MOGU LI SE UGRADIT'?, i slično.

Pomenusmo gore Srbu Blagojevića političara koji uspješno pliva u mutnim političkim vodama već sedamnaest godinama i koji je poznatiji kao kupac jedinog loparskog parka (slučaj bez presedana u čitavom svijetu), koji je naravno isti odmah prodao tako da Lopare sada imaju jedno ruglo koje se zove zanatski centar u kome ćemo uskoro možda imati i banju, ali nećemo imati vode i pitamo se da li je vlasnik Zonese sa njim šaputao?

Možda jeste, ali nije vjerovatno da je on jedini šaptač. Iako se u politici penjao prilično visoko teško da je mogao kao jedini ŠAPTAČ postići dogovor o otvaranju kockarnice koja je do skoro plaćala godišnji porez koliko i frizer. Biće da je tu osim njega prste imao još poneki od lokalnih moćnika, ako je Srbo uopšte bio u talu? Ostavljamo pod upitnikom, mada mi vjerujemo da jeste.

Kako su Lopare malo uspavano gnijezdo gdje svako svakoga poznaje, lako ćemo principom eliminacije doći do sledećeg mogućeg Velikog Šaptača. Lako je moguće da je baš on Šaptač broj jedan kad je u pitanju pomenuta kockarnica.Ranko Todorović, bivši sudija, bivši načelnik, bivši, bivši, skoro da je sve bivši, za mnoge i bivši čovjek, iako bi za njega najbolje bilo da je bivši kockar. Na žalost nije, on je još uvijek aktivni kockar, a lako je moguće da je jedan od onih koji svoje poznanike gastarbajtere odvode na šišanje u Zonesu, da bi njemu bilo vraćeno ono što izgubi plus provizija, dok nesrećne ovce odlaze da ponovo krvavim radom zarade novac.

Da li su samo ova dvojica ljudi zaslužili da u njih upremo prstom?

4


Nisu naravno, jer pored njih dvojice je čitava družina, sličnih manje ili više uprljanih političara, zahvaljujući kojima Loparama prijeti nestanak.Istina niko kao velikog šaptača ne pominje načelnika Mitra Zarića, ali zar bi Ranko Todorović i Srbo Blagojević koji su trenutno niže rangirani od pomenutog Zarića, mogli da šapuću bez njegovog blagoslova?Teško.

Znamo da je politika najprljavija legalna rabota i ne čudi nas što kod nas kao i u svijetu stalno izbijaju na vidjelo afere, ali nas čudi da u ovako malom mjestu kao što su to Lopare ljudi ćutke trpe i gledaju kako ih propalice okupljene u kockarsko mafijaški klan vuku u propast, a oni ništa ne preduzimaju.

Pozicija je prljava kakva je opozicija?

Nabrojali smo djelić grijehova pozicije, spisak je tako dugačak da bi zauzeo više prostora nego presuda Zemunskom klanu, pa smo prisiljeni da većinu izostavimo, ali se nadamo da će uskoro sve izaći na vidjelo.No treba malo da se pozabavimo opozicijom, koja nije bila kadra da skine sa vlasti ljude koji su nanijeli Loparama toliko štete koliko lupus lupus, rak ili sida nanesu oboljelom tijelu.Nešto smrdi i kod opozicije, zar ne?Možda nesloga?Možda bolesne ambicije pojedinih opozicionih političara?Možda ugled, to jest neugled istih?Možda na kraju svijest glasača da opozicija nije ni za dlaku bolja od pozicije?

Kako pomenusmo po imenima neke političare pozicije red je da to uradimo i sa poltičarima opozicije.

Prva nesreća je naravno njihova nesloga, pa i kad se udruže i pobjede poziciju na izborima posvađaju se oko podjele fotelja što svrgnuta pozcija iskoristi pa kupi jednog njihovog odbornika i ponovo ih gurne u opoziciju.

Ko je kriv za to?

5


Možda Tomislav Tomić, čovjek bolesno vjeran uspomeni na satrapa Tita? Uz to još i čovjek na čiju dušu stavljaju upropašćavanje zadruge.Možda, ali i ako jeste nije sam.Biće da mu društvo pravi Uglješa Savić koji se ovih dana hvališe da je završio fakultet, ni manje ni više nego političke nauke i da je diplomirao na diplomatiji. Na stranu što ne poznaje ni jedan strani jezik. Istina Uglješi se ne stavlja na dušu da je uništio neko preduzeće, nije ni bio u prilici, ali ga skoro niko ne poštuje kao čovjeka.Ovo pominjanje diplomatije nas je podsjetilo na jednog bivšeg opozicionara Miću Ćetkovića koji na svaki način pokušavao da postane diplomata. Pošto je kao gastarbajter u Njemačkoj prokockao povjerenje svojih sunarodnika o čemu je pisano u više listova krajem dvadesetog i početkom ovog vijeka, Mićo se pojavio kao lokalni političar u Loparama. Iako su dobro obaviješteni i dobronamjerni ljudi blagovremeno upozoravali njegove partijske drugove o kakvom čovjeku se radi, od toga nije bilo vajde, jer je Ćetkovića podržavao sam Dodik što je neke opozicionare natjeralo da napuste partiju koja je trenutno na vlasti u Republici Srpskoj, ali ne i u Loparama.Naravno treba ponovo naglasiti da u Loparama ne vlada politička partija nego klan sastavljen od kockara, alkoholičara i sitnih kriminalaca, koji krupno uništavaju svaku perspektivu ove opštine.

Pošto je ovaj dio teksta posvećen opoziciji nećemo se vraćati na one koji vladaju, ali ćemo se zapitati, neće li opozicija ako pobjedi postati klan koji će sjeći vrat narodu loparske opštine sledećih desetak godina?

Postavlja se pitanje; šta i kako dalje?

Svi umni ljudi čiji glas se odavno ne čuje odavno se pitaju to isto, ali ne mogu naglas da postave to pitanje, a i kad bi učinili, pitanje je ko bi ih čuo, odnosno da li bi iko na to pitanje mogao da odgovori.

Da se podsjetimo

Pedesetih godina se u Loparama pojavio Aco Rašević, čovjek koji je imao briljantne planove za razvoj Lopara. Stariji Loparčani ga se sjećaju po tome što

6


je radio i onda kad mu nije bilo vrijeme, a i po napretku koji je započeo u vrijeme njegovog boravka u Loparama, a koji je prestao nakon njegovog odlaska.Da li je otjeran po partijskoj liniji ili zbog zlobe zavidljivaca ne možemo sigurno odgovoriti, iako je druga mogućnost uvjerljivija, ali možemo pomenuti šta je čovjek uradio po odlasku iz Lopara.Otišao je u inostranstvo i vjerovali ili ne postao ministar poljoprivrede u Alžiru. Slučaj bez presedana da jedan stranac postane ministar u nekoj zemlji. Zanimljivo, smiješno i tužno istovremeno, ipak više tužno, da čovjek koji u Loparama nije valjao dogura tako daleko.

Šta je planirao Aco Rašević u Loparama?

Čovjek je prije nego što je prionuo poslu stvaranja zadruga obišao kompletnu teritoriju opštine Lopare i došao do zaključka da nema perspektive za razvoj teške industrije, ali je zato zaključio da bi se kroz stočarstvo i voćarstvo mogli postići značajni rezultati. Krenuo je ali avaj, tadašnji moćnici su mu vidjeli leđa.Ljudi kao Aco Rašević rijetko navraćaju u Lopare pa loparski političari nisu u prilici da nekom takvom danas vide leđa ali zato redovno gledaju u leđa mladih ljudi koji odlaze u pečalbu bez želje da se vrate.Pored nekoliko hiljada Majevičana u zapadnoj Evropi, stotinjak ih je otišlo preko okeana, a ostali odlaze u susjedne nam države Crnu Goru, Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju, dok neki stižu do Češke, Slovačke, Poljske pa i Rusije. Ima nas u cijelom svijetu ali sve manje tamo gdje treba da budemo.

Na ovom dijelu Majevice, to jest u loparskoj opštini, uskoro neće više biti mladih ljudi pa sela koja su inače puna lijepih i skupih gastarbajterskih kuća, potpuno će opustjeti. Uskoro će stanovnici svakog sela pojedinačno moći stati u jedan pristojan starački dom.

Šta i kako dalje?

Dragi Loparčani probudite se!!!Uzmite u ruke svoju budućnost!

7


Kako?

Ne glasajte za ljude koji vas vuku u propast!Izađite na ulicu i demonstrirajte i pitajte ih ko je pokrao i upropastio preduzeća koja sada postoje samo kao spomenici prošlosti!

Privucite pažnju medija kako iz Republike Srpske tako i iz inostranstva, jer vrijeme je da jedni drugima kažemo istinu, pa nek bude što biti mora.

Pitajte ko je kriv što 600 radnika iz pilane u Mačkovcu nema posla!Pitajte ko je upropastio to preduzeće!Pitajte ko je dozolio da propadne motel na Vukosavcima!Pitajte zašto je Termal prodat čovjeku koji će ga upropastiti do kraja i ostati dužan milone maraka kako povjericoma tako i radnicima!Pitajte i za ostale fabrike!Pitajte za zadrugu!Pitajte za trgovinu!Pitajte zašto je loparski hotel ruglo!Pitajte za opštinski ratni porez koji je završio u privatnim džepovima!Pitajte zašto su Lopare najnerazvijenija opština u Republici Srpskoj!Pitajte zašto stanovnici loparske opštine, gastarbajteri, bježe u Brčko i Bijeljinu kad isti, budite uvjereni, vole Majevicu kao majku!

Sjetićete se i sami pitanja na koje nemate odgovore ili ih znate ali niste smjeli da kažete.

Ne zaboravite da pitate ko prodaje drogu vašoj djeci!!!

Evidentno je da u ljetnim mjesecima više droge završi u Loparama nego u Brčkom ili Bijeljini!

Pitajte i to ko pljačka vaše sugrađane i ko provaljuje u kuće, kako gastarbajterima tako i nama koji živimo ovde i zašto policija nije riješila ni jedan slučaj!

Šta ako ne dobijete odgovore?

8


Budite uporni, ne odustajite, zaposjednite opštinu i natjerajte medije da vas ne skidaju sa naslovne strane. Bastilja mora pasti.

Šta kad padnu vlastodršci?

Srećom ili na nesreću ne živimo u vremenu kad možemo sebi dozvoliti da linčujemo ljude, ali valja jasno i glasno upozoriti one koji dođu umjesto ovih, da nećete čekati da dara prevši mjeru već da ćete na prvi znak kriminala i korupcije ponovo izaći na ulicu ako treba sa govnjivim motkama u rukama.

Da bi loparska opština išla naprijed i ostvarila mogućnost za opstanak, neophodno je zasukati rukave i očistiti kukolj iz žita, a to se može učiniti iako možda izgleda neostvarivo.

Na jednoj od najljepših planina na teritoriji bivše Jugoslavije, nama naravno najljepšoj, nema ni jednog odmaralište, ali zato ima mnoštvo divljih deponija za odlaganje smeća.

Zamislite da je situacija drugačija i da je ovih sedamnaest godina opštinu vodila grupa poštenih i umnih domaćina uz pomoć par stručnjaka iz oblasti poljoprivrede, ekonomije i turizma. Danas bi smo možda imali fabriku za preradu mesa i dva tri zaštićena imena kao npr. Majeviči pršut, kobasica isl.Možda i fabriku za preradu mlijeka i zaštićeno ime neke vrste sira ili kajmaka.Najlakše bismo čini se imali par zaštićenih imena šljivovice, ali nemamo ni to.Da je sve rađeno kako valja vrhove naših brda bi krasile vazdušne banje i odmarališta, možda i te nesrećne kockarnice u koje bi dolazili stranci da ostave novac, a ne lokalni političari.

Nemamo ništa niti ćemo imati dok se ne otrijeznimo i ne preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke.Imamo samo sramotu da smo stanovnici mjesta u kome se autobus okreće.

Sve gore nabrojano je ostvarivo u vrlo kratkom periodu i bez puno ulaganja, naravno uz pošetnu i pametnu vlast.

9


Zašto nam je ovako kako jeste?

Pa naravno, jer riba smrdi od glave.Ako se držimo ove narodne poslovice, moraćemo još nekog pitati zašto nam je ovako kako jeste, pa ćemo pored poltičara prozvati lokalne sveštenike da vidimo da li su dali dobar primjer svojoj pastvi.Sve nam se čini da nisu i da se ne razlikuju puno od lokalnih političara.

Izbori: Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?

Predizborna groznica trese loparske političare. Neki će da padnu sa stolice, neki možda da padnu u zatvor, a mogla bi da padne i poneka glava, naravno poltički a ne fizički, ako istina bude iznesena na vidjelo.

Politika je kurva, a političari kurvini sinovi, rekao je neko davno, ili su rekli mnogi ljudi u različitim vremenskim epohama. Nije važno ko je autor ove umne rečenice, važno je da ona sto posto odgovara istini barem kad su naši lokalni političari u pitanju.Ova rečenica sto posto odgovara istini, a ne sto pet posto koliko izađe glasača na izbore u recimo Mrtvici.Vjerovali ili ne, prije par godina je u Mrtvici izlaznost na glasanje bila sto pet posto.Niko u našoj redakciji nije dovoljno promućuran ni dobar matematičar da riješi enigmu kako je moguće da u ovom selu koje je na margini loparske opštine, pa sa Loparama nije ni povezano asfaltnim putem, ali je zato istim povezano sa distriktom Brčko, na glasanje izađe 105% glasača.Enigma je naravno i zašto sa sva sela loparske opštine koja su u ravnici povezana asfaltnim putevima sa distriktom Brčko, ali nisu povezana sa Loparama kao centrom svoje opštine? Svi putevi vode u Rim to jest Brčko ali nijedan pute ne vodi u Lopare. Ako je već tako, a tako je, onda bi onih nekoliko političara iz ovih sela koji visoko kotiraju u Loparama trebalo barem da primaju

10


platu iz budžeta Brčkog kad su već sve učinili da budu povezani sa ovim gradom, a ne sa Loparama.

Možda objašnjenje treba tražiti u volji lokalnih poltičara koji dolaze iz ovih sela, da od opštine, koja ima je dugo bila maćeha, uzmu ono za šta samtraju da su zakinuti u vrijeme vladavine komunista.

Istina je da su Lopare iako centar opštine bile i ostale drumsko svratište. Krčma pored koje prolaze karavani ali se niko ne zadržava duže od jedne noći. Takođe je istina da su okolna sela koja pripadaju opštini dugo bila pojam nerazvijenosti, a da su stanovnici tih sela bili kinjeni, šišani do kože i derani u toj opštini, i da je svega nekoliko parazita živjelo pristojno. Opština Lopare je bila poznata kao najkomunistčkija (izraz sklepan u redakciji) opština u bivšoj Jugoslaviji pa je valjda ostala zato najnerazvijenija u istoj. Svi oni koji su pokušali da učine nešto što bi ovu mutnu baru pretvorilo u bistar planinski potok protjerani su ili uništeni. Stanovnici majevičkih sela, oni koji o politici nisu znali ništa, pa nisu bili protjerani ni uništeni otišli su trbuhom za kruhom u bijeli svijet. Kako oni, tako i oni koji nisu otišli, ostali su pomalo kivni na Lopare kao centar komunističke moći, mjesto gdje su predsjednici komiteta umjesto palicom udarali crvenom partijskom knjižicom. Vjerovali ili ne, udarac crvenom partijskom knjižicom može biti smrtonosan i najčešće je bio zlokoboniji od udarca palicom, kolcem ili pesnicom.Vjerovatno zato danas političari koji dolaze iz okolnih sela, a sami još uvijek ne žive u Loparama, čine sve da svoja sela povežu sa okolnim opštinama, a ne čine ništa da se povežu sa Loparama, što se iako se može razumjeti ne može se opravdati.

Strategija potpune propasti

Povezivanje opštine sa susjednim opštinama je neopohodno i od velikog ekonomskog značaja, ali povezivanje u cjelini, a ne idvojenih dijelova koji počnu vremenom da gravitiraju susjednim opštinama. Lopare su u ovom slučaju ili površinski prevelika opština ili je politika tako nakazno vođena da veliki dio sela ove opštine gravitiraju susjednim opštinama što će uskoro dovesti do toga da Lopare više neće biti ni privredni ni administravni centar ovog kraja.

11


Svi organi uprave bi u budućnosti mogli biti prebačani u Bijeljinu kao što je već učinjeno sa sudom i gruntovnicom, pa smo prisiljeni za svaki dokument po nekoliko puta da odemo tamo i izložimo sebe torturi bezobraznih i nadrndanih službenika. Osim toga, svako putovanje košta novca, Bijeljina je pedeset kilometara udaljena od Lopara, plus mora se za svaki dokument koji vadimo u Bijeljini računati i mala «milost» časnim, poštenim i nepotkupnjivim službencima. Samo razmišljanje o ovome tjera sve članove naše redakcije da razmišljaju o iseljenju u Tunguziju ili neku sličnu oblast, jer smo čuli da je tamo bolje nego kod nas.

Po svemu sudeći uskoro će teritorija naše opštine biti podijeljena između susjednih opština, a mi ćemo plaćati Šiptarima da nas ilegalno prevedu u neku zemlju zapadne Evrope.

Pred predstojeće izbore kao što je to bilo i do sada političari «šapuću» o podijeli kontrolnih mijesta da bi što bolje kontrolisali valjanost i legalnost izbora. Ako im se posreći na mnogim mjestima će biti izlaznost sto pet posto, a negdje se možda omakne i koji postotak više. Pored ove jagme za kontrolna mjesta šapuće se i o budžetu koji bi za iduću godinu trebalo da bude tri miliona maraka. Ovde se već postavljaju pitanja iz naslova; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?Ako im se posreći da se svi ugrade ostatak stanovništva mogao bi da izdahne, jer će oni koji se ugrade najvjerovatnije odnijeti novac bratu Hrvatu u Zonesu da ga on distribuira što dalje od lijepe naše planine Majevice u lijepu njihovu domovinu Hrvatsku.

Može li se ovo spriječiti?

Naravno uz poštene i umne političare za koje glasači nikad neće morati da glasaju sto pet posto.

Crkva, vjernici, sveštenici

12


Ovaj tekst moramo početi razmišljanjem o razmišljanju. Vjerovali ili ne, postoji samo jedan način za ramišljanje, a to je upoređivanje. Dakle mi možemo da razmišljamo samo o onome što možemo da uporedimo sa nečim već poznatim.Kad razmišljamo o sebi poredimo se sa ljudima koje poznajemo i pokušavamo da budemo, bolji, slični ili isti kao oni.Šta se desi kad vjernik u svom ramišljanju sebe poredi sa sveštenikom?Kako znamo da su Majevičani od one vrste vjernika koji iskreno vjeruju iako o samoj relgiji nemaju puno pojma, doći ćemo lako do zaključka da će se desiti katastrofa ako sveštenik nije oličenje skromnog bogobojažljivog Hrišćanina.Naravno takav odavno nije zašao u ove krajeve, barem nismo čuli da je jedan takav zalutao u naša brada u poslednjih pedeset godina.U tom grmu i leži zec. Niko od nas i ne pokušava da bude bolji od sveštenika već smatramo da je dovoljno da budemo kao on ili da mu budemo slični, a naročito rado prihvatamo da smijemo sve što i on smije.

Ako smo saznali da naš pop ima dvije kuće i da je barem jedna zarađena na sumnjiv način, pitamo se kako može i jednu dobru kuću da zaradi na pošten način, dozvolićemo sebi isto.

Ako vidimo da naš pop vozi automobil od pedeset hiljada maraka dozvolićemo sebi da to i mi učinimo iako poštenim radom u Loparama takav ne možemo zaraditi do kraja života.

Vidimo li popa da popije neku čašicu više nego što mu priliči i mi ćemo popiti četiri-pet više nego on, jer mi ipak ne moramo da budemo tako dobri kao on.

Ako vidimo da se naš pop posvađao sa komšijom i kolegom popom, mi sebi dozvolimo da se posvađamo sa dvojicom komšija, kad može pop možemo i mi.

Saznamo li da naš pop ima ljubavnicu, mladu i lijepu, djevojku, rapuštenicu ili udovicu, nećemo birati sredstva da i mi postignemo nešto slično, jer ako to nije grijeh za njega za nas je još manje, zar ne?

Ako vidimo da se pop bavi politikom i da nije imun na pojave zvane: «šaputanje i milosti» i da voli da zna; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?, mi ćemo ići njegovim stopama pa makar završili u paklu, kad može pop možemo i mi.

Ako ste se nasmijali na sadržaj prvog dijela teksta razočarali ste nas, jer mi nismo imali namjeru da vas nasmijemo pošto ste sigurno nekog ili nešto prepoznali, već da vas rasplačemo ili barem natjeramo na razmišljanje.

13


U našem okruženju u šumi između Pirkovaca i Žutavke pojavio se čovjek, čudak, usamljenik, skoro pustinjak, koji nikom ništa loše ne čini osim što pokušava da vjeruje u Boga na način na koji se njemu sviđa. Pričaju ljudi da je bio uspiješan poslovan čovjek i da se zbog nečeg razočarao i zamonašio prije desetak godina. Isti ljudi koji ga poznaju kažu da je nakon izvjesnog vremena provedenog u manastiru došao u sukob sa vladikom i da je protjeran.Sa vladikom se ne dolazi u sukob, a to on nije znao, niti je znao da se šuška da je vladika Rotarijanac.Bilo kako bilo, naš gost, mislimo gost na našoj planini je otišao u Svetu Goru i kako neki vele došao u dodir sa Zilotima, pa se vratio u naše krajeve i napravio brvnaru koja je podsjećala na crkvu. Zidove ukrasio skupocjenim starim ikonama, a u jednom djelu brvnare napravio biblioteku takođe snadbjevenu starim i skupocjenim knjigama.Izgledalo je da čovjek nikom ne smeta, niti šta od koga traži niti propovijeda neku jeres, pa smo očekivali da ćemo brzo zaboraviti da on uopšte postoji. Koga je briga za čudaka koji je zamijenio luksuzan život u Beču za isposnički život u majevičkoj šumi?No, nije mu se dalo da bude tako brzo zaboravljen.Naši sveštenici su u toku božićne molitve iskoristili priliku da ga se sjete i javno prozovu, a narod pozovu da ga izbjegava i ignoriše. Kako crkva u Loparama ima ozvučenje čuli su to i oni koji rijetko idu u crkvu i došli možda do ispravnog zaključka da je sve politika.Znamo li da Grčka Pravoslavna crkva kao i sama država Grčka pod pritiskom EU (tog bastiona slobode i ljudskih parava) pokušavaju da otjeraju zilote ili u izgnanstvo ili u smrt, biće sasvim logično da su i naši sveštenici pod nečijim pritiskom odnosno po nečijem naređenju digli glas protiv ovog čovjeka koji je možda zilot, a možda samo Hrišćanin koji smatra da je naša crkva duboko zabrazdila u bezvjerje i nemoral.Malo smo se tog Božića čudili što naš pop u nevrijeme govori o tome, jer mi smo se okupili zbog Božića, ali bismo brzo zaboravili da se nije desilo sledeće.Kao i svake godine od kako smo prestali da slavimo Prvi maj i vratili se Đurđevdanu u goste nam za naš praznik dolazi i vladika. Isti onaj vladika za koga se šuška da je Rotarijnac i koji nije baš omiljen u narodu (možda to on i ne zna, pa ako ovo pročita biće nam zahvalan što smo mu oči otvorili) kako bi priličilo jednom vladici.Valjda je pala kritika na račun rada građevinske inspekcije pa su dvojica naših sugrađana hitno poslati da obustave gradnju crkve u šumi, zaboravivši pri tom da je brvnara pokretni objekat i da svako može takvu napraviti na svojoj njivi.Par dana kasnije brvanara-crkva se na volšeban način zapalila i izgorela do temelja zajedno sa vrijednim ikonama i knjigama koje su bile u njoj.Ne, mi ni u kom slučaju nećemo baciti sumnju na vladiku ili naše sveštenike da stoje iza ovog požara. Mi ih toliko poštujemo da bi se radije drznuli da optužimo

14


Setog Iliju Gromvnika da je spalio crkvu gromom u sred sunčanog dana nego da bacimo ljagu na naše sveštenike.Dakle crkva je na neki čudan način izgorela, policija pokrenula istragu (nisu riješili ni jedan slučaj za sve ove godine) i sve se zaršilo po onoj narodnoj; pojeo vuk magrca.Sad možda bi opet na sve pao zaborav da naš čudak nije uporan kao Sizif i ponovo gradi objekat koji će možda biti i crkva ali ne od drveta već od čvrstog materijala.Opet nećemo biti spremni da ikog optužimo ako ne dao Bog neko eksplozivom digne zgradu u vazduh, osim možda Nobela jer je pronašao dinamit.Ili ne daj Bože ako neko opljačka i ubije našeg čikicu čudaka, opet ćemo ćutati i tražiti krivca negdje daleko, naša policija svejedno krivce ne traži.

Možda će se desiti da čitajući ovo pomislite da nismo vjernici ili da pomislite da nismo uopšte Srbi, što će neko kome smetamo vjerovatno i tvrditi. Nemate razloga za sumnju, mi smo i Srbi i Pravoslavci i dobri vjernici.Živimo kao i vi u ovoj dolini suza, ali nismo spremni da čekamo da nas loša politika i kvarni političari natjeraju da odemo trbuhom za kruhom i zato smo odlučili da progovorimo o svemu što nam smeta.

Vrijedi li se obrazovati i vratiti u Lopare?

Dok nadareni i marljivi studenti iz Lopara brinu brigu; šta posle završetka studija, lokalni političari pod starost završavaju fakultete.

Nije tajna jer oni se time diče, određen broj političara kako onih iz opozocije tako i onih sa pozicije, je ovih dana dodao svojoj biografiji po diplomu fakulteta. Iako se nisu mrdnuli iz Lopara na duže od desetak dana, pojavili su se veseli i ushićeni kao da se nisu vraćali pet-šest godina koliko je potrebno da se takva diploma stekne.Do jučerašnji, bravari, stolari, staklorezci, svršeni i nesvršeni gimnazijalci itd., okitili su se diplomama. Naravno ne nose ih kao priveske na lančićima, niti kao transparente, mada može i to da se desi, ali na svakom mogućem mjestu koriste priliku da kažu i pokažu da su postali; diplomirani ekonomisti, pravnici, politikolozi etc.

15


Zanimljivo je da oni i ne pokušavaju da nađu posao u struci za koju su se preko noći školovali, već im zvanja valjda služe da bi dali snagu svojim političkim položajima odnosno ambicijama.Lopare su malo mjesto i svi poznajemo jedni druge, pa nikom neće promaći ako dojučerašnji instruktor auto škole počne da se potpisuje kao diplomirani ekonomista ili bravar postane školovani diplomata.Pokazaće budućnost kome su više štete nanijeli ovim ad hok školovanjem. Ako ostanu na vlasti, odnosno dođu na vlast ove «bistre glave» stezaćemo kaiš i gledati kako se broj stanovništva loparske opštine rapidno smanjuje dok njihovi stomaci rastu. Ako se posreći da izgube vlast odnosno ne dođu na vlast, možda će samo oni imati štete jer su debelo platili to «dugotrajno» školovanje.

Zašto li se ovi ljudi trude da u poznim godinama dobiju fakultetske diplome?

Vjerovatno zato što vjeruju da čovjek smije biti i ostati neznalica i onda kad ima diplomu fakulteta, odnosno tad pogotovu smije, jer ko može da posumnja da je on nesposoban da vodi politiku kade svi znamo da ima diplomu.

Ako mi obični građani koji smo do diploma došli guleći klupu dozvolimo da nas i dalje vode ovi koji su diplome stekli preko noći zaslužili smo da umremo od gladi. Zaslužili semo da budemo pomoćni građevinski radnici, perači automobila, prodavci i sl., jer oni koji bi to trebali da rade vladaju opštinom.

Vidite, oni su prevazišli svog idola u čijem okrilju su stasali koji je za sebe tvrdio da je bravar. Oni su čvrsto odlučili da ne budu bravari jer su saznali da ni on nije bio bravar, pa su časno i pošteno zaradili zvanja koja će im ili učvrstiti položaj u politici ili otvoriti vrata u istu.

Zanatski centri, banje i ostale trice i kučine

16


Ako bismo pitali bilo kog umnog čovjeka koji je samo jednom prošao kroz Lopare, koliko znatskih cenatara je potrebno u Loparama, sigurno bi vam odgovorio; Ni jedan.Mi u Loparama imamo dva zanatska centra bez kojih bismo ruku na srce sasvim lijepo mogli da živimo jer ne služe svrsi onako kako bi to trebalo da bude. Postojala je incijativa u opštini da se gradi još jedan zanatski centar iako ni ovaj drugi nije završen i to zamislite gdje; na mjestu gdje se nalazi fudbalsko igralište.Naravno incijativu su pokrenuli znatiželjni ljudi samo da bi saznali odgovor na magičnu rečenicu; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?Nekako se desilo da incijativa nije prošla pa smo uskraćeni za jednu skalameriju poput one na mjestu nakadašnjeg parka u kome su stariji Loparčani proveli mladost.Prije nego što se posvetimo toj skalameriji koja još nije dovršena, a teško da će i biti jer dok se drugi dio dovrši prvi je već propao što se odlično vidi bez puno zagledanja. Dovoljno je da bacite pogled iz automobila u pokretu i primjetićete da se ta građevina pretvara u ruinu iako još nije dovršena, moramo se sjetiti prvog zanatskog centra sagrađenog u Loparama. Umjesto zanatskog centra mi imamo ćoše puno kafića i kladionica pa ćemo lako doći do zaključka da Loparčani poznaju samo dva zanata ugostiteljski i kockarski. Što je najgore u tom ćošetu caruju buka, alkohol i droga.Znači već i prvi zanatski centar je bio promašaj, a započeta je gradnja drugog koji bi mogao biti još veći promašaj, ako već sam gubitak gradskog parka nije promašaj sam po sebi.

Kako je do toga došlo?

Ne znamo, jer stvarno nije lako sve znati. Pitamo se još uvijek koja mudra glava je ponudila gradski park na prodaju, i kako mi to nismo čuli jer smo mogli sakupiti sve kad bi prosili taj novac i kupiti ga te tako sačuvati od uništenja.Možda ponuda nije ni postojala za javnost, možda je bilo klasično šaputanje između kupca Srbe Blagojevića i nekog ko mu je na uvo šapnuo; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?Odgovor na to pitanje naravno ne znamo, ali znamo da je park uskoro preprodat biznismenu Elvisu Paniću koji je započeo gradnju zanatskog centra. Nećemo ovde govoriti o cijenama prodaje i preprodaje jer ne znamo odgovor na pitanje; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?, niti ko je to pitanje postavio.Ma koliko se mi Loparčani bunili javno ili u sebi zbog gubitka parka, prihvatili smo izgradnju zanatskog centra kao nužnost i ponadali se da će to biti barem na ekonomskom planu pun pogodak ako je već estetski potpun promašaj.

17


Na žalost ispostavilo se da je promašaj u svakom pogledu i da je preduzimač običan (ili pomalo neobičan, nema puno logike u njegovom djelovanju ili je mi ne vidimo) mutikaša koji ništa ne završava što započne.Gradnja je stala. Par godina smo gledali u ruglo od zgrade polako se navikavši na nju, da bi se nedavno pojavio isti preduzimač sa izvanrednom idejom da u dijelu ovog objekta sagradi banju. Mi koji smo odavno posumnjali u zdrav razum ovog preduzimača, u zdrav razum posumnjali, a u poštenje nismo sumnjali bili smo uvjereni od početka da je «poštenjačina», nismo vjerovali da će gradski oci tako lako nasjesti i prihvatiti prijedlog da on postane partner opštine i na osnovu tog partnersta traži i dobije kredit.Nećemo ovde iznositi o kolikoj sumi je riječ da vam ne bismo pokvarili san, prošetajte kroz Lopare saznaćete sami.

Gastarbajteri – jedini loparski brend

Tužno je i poražavajuće da ljudi koji odlaze trbuhom za kruhom budu jedino po čemu se prepoznaje jedno područje. Na žalost kod nas je takav slučaj da mi nemamo ama baš ništa po čemu bi nas svijet pamtio osim nekoliko hiljada pečalbara koji su se raziljeli kao mravi iz srušenog mravinjaka i ostavši bez matice izgubili orijentaciju pa ne umiju da se vrate.

Niko ne može sa sigurnošću tvrditi koliko pečalbara porijeklom sa Majevice živi u svijetu jer vjerovtno nikom do toga nije ni stalo. Sve kad bi neko i pokušao da prebroji pečalbare ne bi došao do tačnog broja jer je dio njih napustivši rodno selo otišao sa Majevice zauvjek. Neki da ostanu u zemljama u kojima rade, a neki da postanu stanovnici susjednih opština. Tek potomci, djeca i unučad tih ptica selica, nesigurni su za brojanje.Ranije smo mogli po dolascima u vrijeme ljetnih odmora izračunati otprilike koliko gastarbajtera je došlo, ali sad već ni to ne možemo jer većina mladih i ne dolaze više u sela iz kojih im potiču roditelji već odmore provode širom svijeta. Često u nama prijateljskim zemljama; Hrvatskoj, Turskoj, Tunisu etc.

Nesreća je što su svi ti ljudi morali da odu, ali je još veća nesreća što jedan dio njih nema namjeru da se vrati.Zašto se ne vraćaju kući ljudi za koje znamo da boluju od nostalgije za rodnim krajem? Zašto njihova djeca ne žude da odu u rodni kraj svojih roditelja?Kome u stvari treba postaviti ovo pitanje; sebi ili njima?

18


I sebi i njima, a prije svega onima koji su izabrani da budu domaćini naše opštine. Kao što dobar domaćin u svojoj kući uvijek brine za dobrobit svoje čeljadi tako i naši političari u opštini bi trebali da brinu o svakom stanovniku opštine Lopare pojedinačno.

Mi nismo jedini narod koji ima iseljeništvo ili dijasporu, kako to danas volimo da kažemo.Prvi narod koji je poznat po tome da je bio kompletan u dijaspori su bili Jevreji i uspjeli da sačuvaju svoj nacionalni i vjerski identitet u toku dvije hiljade godina potucanja od nemila do nedraga.Za razliku od njih mi već u drugoj generaciji zaboravljamo jezik i gubimo identitet. Odličan pokazatelj za to su naša djeca koja ljeti dolaze u Lopare i međusobno se sporazumjevaju na stranim jezicima dok srpski govore slabo ili nikako. Kažu ljudi da je moguće vidjeti u; Beču, Salzburgu, Cirihu, Lionu, Minhenu, Frankfurtu ili Hamburgu, mlade momke i djevojke veoma slične nama, kako izgledom tako hodom ili manirima, ali je nemoguće razgovarati sa njima jer iako se prezivaju, Petrović, Jović, Maksimović, Mićanović, Božić etc., oni ne razumiju srpski, a i kad razumiju nerado ga govore.

Postoji li način da se nešto promjeni?

Postoji naravno, ne jedan nego više načina ali o tome izgleda nema ko da razmišlja, a još manje postoji neko ko bi ideje sproveo u djelo.Ako već ne postoji ona humana, patriotska želja da se jato drži na okupu, barem bi zbog ekonomskih razloga koji su većini bliži srcu od humnosti i patriotizma, trebalo sačuvati pečalbare i njihovu djecu od gubljenja.

Kako?

Najjednostavnije bi bilo napraviti anketu i pitati ljude šta ih tjera da ne žele da razmišljaju o povratku i na osnovu rezultata ankete pokušati popraviti stanje. Ali mogli bismo bi poraditi malo na tome i prije nego što napravimo anketu jer i bez ankete čujemo na šta se ljudi žale.Mi redovno u Loparama čujemo gastarbajtere da se prije svega žale na administraciju u opštini i policiji. Ljudi tvrde da u zemljama u kojima žive,

19


rodne listove, uvjerenja o državljanstvu, kućne liste etc., naručuju telefonom i da ima naručeno stigne već sledećega dana poštom, kao i uplatnica za potrebnu taksu.Ovde zbog takvih sitnica moraju da šetaju između opštine, pošte i policije, po tri četiri puta za jednu stvar i to sve u julu i avgustu kad je temperatura blizu četrdeset stepeni.Arogancija i korumipranost naših administrativnih radnika nisu u pitanju. Ne, naši službenici su ljubazni i ažurni kao Švajcarci i principjelni kao samuraji, ne bi vam oni uzeli «milost» ni za živu glavu.

Sledeće, a možda je i prvo trebalo da bude na redu, još nismo čuli ni vidjeli gastarbajtera srednje ili starije generacije koji nije postavio pitanje gdje je nestao opštinski ratni porez koji je plaćan u toku rata.Laž da je opštinski ratni porez završio na Palama je već odavno otrcana, jer se zna da je republički ratni porez odlazio na Pale, a opštinski ostajao u Loparama.Ne, ne čujemo da ljudi traže nazad svoj novac, već traže samo da vide na šta je i kako potrošen.U Loparama svi znaju sve i svi nekog trećeg optužuju da je napunio džepove, ali niko ne želi da konkretno kaže šta se desilo sa tim novcem, pazite suma je bila pozamašna.

Ako bi se gastarbajterima transparentno pokazalo na šta je novac utrošen vratilo bi se povjerenje. Ako je nemoguće pokazati onda bi valjalo barem privesti licu pravde one ljude koji su proarčili ono što je trebalo da posluži u neke druge svrhe.Bojimo se da je i to nemoguće jer bi nam opština onda možda ostala bez jednog dijela službenika, a skupština bez dijela odbornika, a baš to bi trebalo da se desi.

Usluge u trgovinama pogotovu u skladištima građevinskog materijala su još jedna stavka koja muči gastarbajtere. Čak i oni najzagriženiji Srbi počeli su da kupuju robu u Čeliću.Nevjerovatno zar ne?Do juče smo ratovali, možda ćemo ne dao Bog već sutra ratovati protiv njih, a naši ljudi svakog ljeta u Čelić odnesu nekoliko stotina hiljada ako ne i milona franaka i eura.Zašto Srbende troše tako lako svoje teško zarađene i još teže sačuvane pare u Čeliću, a ne u Loparama, iako u Loparama ima obilje prodavnica?

Iz prostog razloga.

20


Čelićki trgovci se trude da ugode mušterijama.Za sto švajcarskih franaka plaćaju dvije marke više nego u Loparama. Roba je djelimično jeftinija ili isto košta, ali čelićki za razliku od loparskih trgovaca, svaku veću porudžbu dovezu besplatno do kuće kupcu.Pored toga spremni su da daju veće količine robe na veresiju do godinu, dvije ili tri. O ljubaznosti i uslužnosti ne moramo da govorimo, razlika je tolika da kad kupujemo u Čeliću imamo utisak da smo u zapadnoj Evropi, a kad kupujemo u Loparama imamo osjećaj da smo u sovjetskoj Rusiji.Čelić je posle rata postao grad, prije rata je bio kasaba, a Lopare polako postaju kasaba.Čelić se širi, raste mu broj stanovinka kao i broj preduzeća, u Loparama se preduzeća pretvaraju u otpad, a broj stanovnika rapidno opada. Jednog dana moglo bi da nam se desi da neko upotrijebi narodnu poslovicu koja glasi: «Čije stado toga i planina.»

Otvaranje privatnih firmi za povratnike ničim nije stimulisano. Stimulisano nije, ali je otežano u toj mjeri da oni koji bi htjeli nešto da rade, bježe glavom bez obzira čim se susretu sa šumom propisa kroz koje ne umiju da se probiju. Moguće je naravno sve srediti uz pomoć jedne biljke puzavice koja se zove mito, a mi je iz milošte zovemo «milost» i naravno neizbježnog šaputanja biljke koja odavno zaživjela u ovim krajevima svaki put kad neko želi da zna; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?

Druga generacija gastarbajtera hoće da se zabavi, a za to im nisu dovoljni loparski kafići.

Pođemo li od činjenice da naši mladi koji žive na zapadu imaju drugačiju predstavu o zabavi i godišnjem odmoru, to jest da su dobro programirani propagandnom mašinerijom znaćemo zašto su nezadovoljni kad dođu na odmor u Lopare.Lopare nemaju more, nemaju ne vode za piće, a kamoli more, a mladi su mjesecima čekali godišnji odmor svakodnevno gledajući reklame na televiziji u kojima ih prelijepe manekenke i manekeni pozivaju da im se pridruže na pješčanim plažama pored plavog mora.Šta da radimo? Panonsko more ne možemo da vratimo jer i kad bi smo mogli ne bi ništa valjalo jer bi nas poplavilo. Da dovedemo vodu vodovodom iz Jadranskog mora, trajaće predugo, koštaće previše, a možda nam neće dozvoliti da im krademo more naši dragi susjedi Hrvati i polubraća Crnogorci.

21


Očigledno smo u nevolji i preostaje nam samo da slegnemo ramenima i dignemo ruke od naših mladih gastarbajtera koji hiljade franaka i eura odnose u prijateljske nam zemlje dok mi kuburimo sa osnovnim sredstvima za život.

Da li je baš tako?

Nije, naravno da nije tako. Pošto smo svjedoci da naša djeca pa i odrasli odlaze ljeti na kupanje u Ugljevik i Čelić (kad vam se kćeri udaju u Čelić blagoslovite ih i ne očajavajte), svjesni smo da nam je potreban voda, odnosno mjesto gdje će se kako mladi tako i stari ljeti rashladiti i zabavljati

Da li je dovoljan jedan bazen da ljude zadrži u Loparama i odvrati ih od odlaska u Hrvatsku ili Tursku?

Nije, naravno da nije, ali jedno lijepo vještačko jezero sa uređenom obalom, ili nekoliko većih međusobno povezanih bazena, sa kafićima i restoranima, muzikom uživo i kamerama koje sve to snimaju, zadržali bi sve one koji na more idu radi zabave, odlazili bi samo oni koji idu zbog reume i bronhitisa, a takvih je puno manje vjerujte nam na riječ.Ako bi u dogledno vrijeme našem mladom čovjeku koji živi daleko od zavičaja putem televizije, novina ili interneta, stigla slika plavetne vodene površine pored koje šetaju prelijepe manekenke i manekeni, sa barovima i restoranima u pozadini teško bi se odlučio za odlazak na odmor u Antaliju ili Makarsku već bi požurio u zavičaj, a možda sa sobom poveo i prijatelje.

Mala privreda u obliku svadbi i ugostiteljatvo.

Smiješno je nazivati svadbu oblikom male privrede, zar ne?Jeste smiješno ali je činjenica da je tako, da su naše svadbe odavno postale čista računica i ništa drugo, pa kad je već tako, to bi trebalo iskoristiti da svi imamo neke vajde od toga, a ne da nam svadbari troše novac u Ugljeviku, Bijeljini i Brčkom.

22


U čemu je problem pa ljudi odlaze tamo da svadbuju ili na njihovim svadbama zarađuju privatne firme iz pomenutih mjesta iako oni svadbu prave pod šatorom u svom dvorištu?Bjerovatno u činjenici da mi u Loparama nemamo ugostiteljki objekat takvog kapaciteta niti ugostitelje koji bi umjeli da rade i zarade i zarađeno zadrže u Loparama.Ako vam se desi da vam stignu prijatelji iz bijelog svijeta, ako takve slučajno imate, i poželite da ih odvedete u restoran na večeru, a da se ne postidite moraćete da putujete do Brčkog ili Bijeljine, kako onda da gastarbajteri dovedu svoje prijatelje; Austrijance, Nijemce, Francuze, Švajcarce ili Šveđane u Lopare?

Objašnjenje manje poznatih riječi i izraza.

Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?

Ova čarobna rečenica je u stvari biljka. Možda zvuči nevjerovatno ali ovo je stvarno biljka i da čudo bude veće biljka parežder. Čuli ste da postoje biljke mesožderi zar ne? E sad pored biljki mesoždera imamo biljke pareždere.Ovu biljčicu brižljivo njeguju naši političari i biznismeni i bez nje ni za živu glavu ne bi izašli iz kuće ili ne daj bože otišli na poslovni sastanak.Biljka se razmnožava procesom koji se naziva; ŠAPUTANJE.Dakle jasno je, šaputanje je nešto kao seskualni odnos u kome nema upotrebe genitalija već su dovoljni usta i uvo. Čim se naš čovjek, političar ili biznismen nagne prema drugom političaru ili biznismenu kod ovog se uvo pokrvi i poraste do neslućenih razmjera tako da sa lakoćom apsorbuje pitanje iz naslova to jest biljku pareždera.Do orgazma ne dolazi uvijek nakon prve pentracije pa je ponekad nužno više puta ponoviti proces. Ako se desi da orgazam izostane i nakon više pentracija, poziva se u pomoć, treće, četvrto pa i peto lice i sve se pretvori u lijep grupni seks.

23


Dešava se, istina rijetko, da imamo i ljude sa anatomskim devijacijama pa se njihove uši ne šire ni nakon više uzadludni pokušaja. Kada ni ponuda za grupni seks ne urodi plodom i orgazam koji bi smo mogli krstiti kao paragazam, izostane, uvrijeđeni udvarač preduzima druge mjere samo da bi došlo da razmožavanja ove biljke.Svi naravno znate šta je milost pa ne nalazimo za shodno da i to objašnjavamo.Ako nam je promakla neka riječ koja vam nije dovoljno poznata slobodno insistirajte, objasnićemo u sledećem broju.

Pogovor

Dragi čitaoci ako ste stigli do pogovora i stvarno sve pročitali, a niste počeli čitanje od kraja kao što neki to čine, znači da smo uspjeli. Naravno mi ne znamo kakva je vaša reakcija, da li ste zadovoljni ili ne, niti želimo da za sad objavljujemo komentgare čitalaca, ali vi možete nešto da učinite ako ste zadovoljni ili nezadovoljni, izađite u Lopare i komentarišite.Ako odštampate na vašem štampaču ove stranice i stavite ih pod mišicu kao dnevne novine, mi ćemo vas prepoznati i potruditi se da čujemo vaše komentare. Ako vam nije teško odštampajte što veći broj primjeraka i podijelite svojim poznanicima jer samo tako ćete moći, odnosno imati s kim da komentarišete sadržaj našeg lista.

24

Documents

Miodrag Lukic - Posmatrac Lopare (broj 1)