MIHALJEVIC_203_224

203

V. Mihaljevi, Novi religijski pokreti u djelu eljka Mardeia

Novi religijski pokreti u djelu eljka Mardeia

Vine Mihaljevi

e-mail: [email protected]

UDK: 299.7Struni radPrimljeno: 1. veljae 2008.Prihvaeno: 20. lipnja 2008.

eljko Mardei predstavlja nove reli-gijske pokrete u kontekstu prevlada-vajuih miljenja o suvremenom drutvuu sociolokom kontekstu, sa stajalitasociologije i sociologije religije. Termi-noloki, za religijske pokrete u razliitimdrutvenim razdobljima, upotrebljavapojmove kao sekte, nove sekte, novi reli-gijski pokreti, sveto, nova religioznost i/ili nova religija. Kao sociolog vidi uzrokenastajanja novih religijskih pokreta u

drutvenim procesima industrijalizacije,urbanizacije, moderne, sekularizacije ipostmoderne. Pluralistiki pristupanovim religijskim pokretima s posebnimnaglaskom na fenomenologijskom pristu-pu. Pojavku novih religijskih pokreta,pored drutvenog utemeljenja, Mardeinalazi prije svega antropoloko utemelje-nje iji je izvor u trajnoj ovjekovoj eljiza sakralnim ili svetim.

Uvod

Jakov Juki iznimno je mnogo pridonio i znanstvenoj raspravi opoloaju i ulozi religije u suvremenom drutvu. Njegova mo sociolokeanalize i razlikovanja, njegova prosudba, predvianja i socioloki sustavne mogu se pojednostavnjeno predstaviti, nego ih je potrebno iitavati,promiljati i interpretirati kao snaan poticaj daljnjem sociolokompromiljaju religije. S tog stajalita u sljedeem prilogu pokuat emoobraditi sloenu temu o novim religijskim pokretima u djelu eljkaMardeia koja je u osnovnim crtama izloena na znanstvenom simpozijuposveenom eljku Mardeiu. Slijedit emo razvojni put njegovih raz-miljanja o religijskim pokretima u djelima Religija u industrijskom drutvu,Budunost religije, Lice i maske svetoga i Rascjep u svetome. Poblie, pratitemo njegovo promiljanje o sektama, novim sektama u industrijskom

Kljune rijei: novi religijski pokreti, industrijsko drutvo, sekularizacija, moderna,sakralno

204

Nova prisutnost VI/2 (2008), str. 203-224

drutvu, odnosno o novim religijskim pokretima kao nositeljima svetogau moderni te novim religijskim pokretima kao novoj religiji u post-moderni.

Novi drutveni pokreti i sekte

Religijska kriza vjerske anemije, praktine areligioznosti, ivota bezmisterija i nekranskog kranstva oituje se u opadanju religijskeprakse, apstraktnosti religije, sekularizaciji gradova i industrijskihpodruja, disoluciji vjerovanja u religijske dogme, religijskoj praksi djece,ena i starijih osoba, krizi obitelji, odvajanju radnitva od religije/Crkvei u smanjenju broja sveenika (Juki 1973., 274-275). Navedenu religijskukrizu prouzroile su industrijalizacija i urbanizacija u kojima nestajesociolokog kranstva i nastaju male vjerske zajednice u dekristija-niziranom drutvu (Juki 1973., 284). Stoga brojni sociolozi i tumaereligioznu krizu kao tipinu flkrizu prijelaza od ruralne na urbanu iindustrijsku civilizaciju.

Postindustrijsko drutvo obiljeavaju kibernetika, tercijarna ikvartalna djelatnost, informatika i tehnologija. U tercijarnom sektorurazvija se individualizam koji flne treba shvatiti pozitivno kao da je rijeo personalizmu, nego ga valja protumaiti u smislu nekog svenaglaenijeg flpotroakog odnosa prema stvarima i ljudima (Juki1973., 318). Individualizirani utilitarizam ili potroaki individualizampostaje prostorom individualne slobode i znaenja ili, jo preciznije,prema Marcuseu, ovjek postaje jednodimenzionalnim ovjekom.

U drutvenom kontekstu koji obiljeavaju novac, egoizam,tehnokracija i potronja u svom odgovoru mladi se protive ratu, zalause za okoli, osporavaju institucije, autoritet struktura moi i novca tedovode u pitanje tradicionalne modele (red, poredak, obiaje, autoritet,Crkvu, obitelj). Sukob, istie Mardei, flpostaje najautentinijim obrascemnapretka (Juki 1973., 319). U tim novim pokretima mladih odluno setrai demokratizaciju politike, participaciju u donoenju odluka i istieda tehnologija slui ovjeku. Potrebno je obnoviti zajednitvo uosamljenosti grada i industrije, ostvariti nacionalnu slobodu, solidarnosti jednakost rasa te ukidanje kolonijalizma. U duhovnom svijetu nastajeozraje dijaloga i tolerancije, pluralizma i bitno se istie ovjekovodostojanstvo. flIz tog psiholokog i sociolokog humusa nastaje religijapostindustrijske civilizacije u svojem trostrukom obliku: podzemna,nevidljiva i zaboravljena religija (Juki 1973., 319).

Sociologiju religije zanima svaka religijska injenica ili factum udrutvu. Predmet sociolokog istraivanja nisu samo religije slubenihcrkava nego i izvancrkveni oblici religije i religioznosti. Za nau temu

205


potrebno je istaknuti da Juki posebno ekplicira kontestaciju izvan iunutar Crkve koju preuzima od Joachima Wacha. Naime, premanavedenom autoru razlikuje se osporavanje unutar Crkve i osporavanjekoje uzrokuje odvajanje od Crkve. U prvu skupinu ubrajaju se flrazliitekole, flteoloki sustavi, flliturgijske zajednice, a u drugu skupinuflsekte, flshizme, flhereze, flheterodoksije i fllaiki mesijanizam. Upostindustrijskom drutvu, u kojemu ne postoji interes za povijesnereligijske oblike, stvara se flreligijski proleterijat, povijesno zaet upodzemlju slubenih vjera i njihovih institucija. (Juki 1973., 321). Uvjerskim pokretima izvan i unutar Crkve moderni ovjek primjerenoizraava svoju vjeru, a dvostruka kontestacija redovito se povezuje uzpsiholoke i socioloke situacije u postindustrijskom drutvu u kojimakonflikt i kriza postaju kriterijem.

Juki, to je vidljivo, podzemnu crkvu izvan Crkve naziva sektamakojima najvie i posveuje pozornosti. Nadovezujui se na GustavaMenschinga, Ernsta Troeltscha, Wilsona, a jasno i na Webera, u so-ciolokom smislu navodi etimoloko odreenje sekti i njihova glavnaobiljeja. flRije sekta ne dolazi od rijei secare, nego od rijei sequi, toznai slijediti, ii, pratiti; sekta je vjerska partija, neki izbor, rascjep, biranjei smjer znaenja koja se daju naslutiti ralambom grkog izraza hairesis(usp. Juki 1973., 321).

Prema Troeltschu sekta je svjesna i zrela zajednica, koja u praktinomvjerskom naporu izbjegava svaki izvanjski institucionalizam milosti.Sociologija religije odreuje sektu u odnosu na Crkvu (Weber, Troeltsch,a u novije vrijeme Becker i Niebuhr). Oni su prije svega istaknuli obiljejaCrkve, a zatim sekte. Crkva je religijsko drutvo kojemu se pristuparoenjem, odnosno pripadnost je prije odluke. Crkva je usmjerena premaopem, institucionalna je i hijerarhijski ureena, ima dogme i disciplinu,obred i zajednike simbole. Crkva trai modus vivendi s modernimdrutvom. S druge pak strane sekta je ograniena grupa, nastala natemelju dobrovoljnosti, a ne roenjem; lan osobnim iskustvom obraenjapokazuje svoje pripadanje, lanovi sekte protive se institucionalizmu ikompromisu s drutvom, inzistiraju na spontanosti, puritanskoj strogostii na asketskom idealu. Stoga Juki istie da je flsekta vjerska zajednica usebi i u odnosu na Crkvu (Juki 1973., 323).

Juki navodi tipologiju razliitih i brojnih sekti prema suvremenimsociolozima. Tako Troeltsch opisuje tip pasivne i tolerantne sekte ijilanovi u tiini zajednice ostvaruju religijski ideal, ne trpe kompromise,ne utjeu na svijest i trae od drutva samo podnoenje i snoljivost,protivno tome reformatorski ili aktivni tip sekte eli promijeniti svijetprema vlastitom religijskom idealu i sukladno tome promie i sukob sasvijetom (npr. baptisti i kvekeri). Mensching pak dijeli sekte na dogmatske(osnovana na dogmatskim razlikama) i religijsko-praktine sekte (kojesu usmjerene na praktine pobonosti). Wilson razlikuje etiri tipa sekti:

206


konvertitske sekte (spas u obraenju Kristu Pentekostalne sekte iArmija Spasa), adventistike sekte (dolazi kraj svijeta, vjernik mora bitiizabran i obraen Jehovini svjedoci), sekte introverzije (unutranjeprosvjetljenje izabranima Kvekeri) i nakraju gnostike sekte kojeobiljeava ezoterizam (Biblija je simbolika uputa za tajnovito znanjesekte, lanovi su uspjeni i ive u kozmikoj harmoniji Christan Sci-ence). Yinger dijeli sekte prema temeljnoj reakciji u odnosu na svijet naone koje svijet prihvaaju, napadaju ga ili pak izbjegavaju.

Sekte prema veliini i strukturi moe biti kult, sekta, denominacija istabilizirana sekta. Kultovi su male karizmatine i nestalne zajednice snaglaenim mistinim i ezoterinim tendencijama, redovito neorga-nizirane i sporedna znaenja. Denominacija je antiteza sekti, ona je velikagrupa, dobro etablirana i iroko prihvaena u drutvu. Naime, kada sesekta adaptira drutvu i postane redovitom zajednicom postaje deno-minacijom.

Nakon odreivanja termina sekta, njezine klasifikacije i podjeleprema veliini i strukturi, za sociologiju religije sredinji je problempronai razloge za pojavu sekta u drutvenom podruju, pri emu nereducira fenomen religije na drutveni bitak niti promie apsolutnideterminizam, nego otkriva dominantne impulse u drutvu. Stoga jepotrebno jasno razluiti religiju i oblik religijske ekspresije. To je potrebnojer impulsi u drutvu najprije izazivaju religijske oblike, a tek onda samureligiju (Juki 1973., 328-329). Da bi to objasnio, Juki istie kako je eljaza religioznim bitkom duboko ukorijenjena u ljudsku narav. I upravo jesekta mogunost antropolokog izraza u religiji, obina ljudska tvorbakroz koju prolazi vjerska elja, pa je treba bitno vezati za drutvo iz kojeganastaje. Juki sekte vee uz postindustrijsko drutvo premda su ranijenastale. Sekte nastaju u urbaniziranim i socijaliziranim gradskimsreditima. Zbog siromatva te drutvene i gospodarske zaputenosti,ljudi u gradskim sreditima pribjegavaju sektama kako bi ivot uinilisigurnijim. Na taj nain sekte predstavljaju religijski oblik prosvjedaprotiv drutvene iskljuivosti i vraanje drutvenog statusa u velikimdrutvenim krizama (Juki 1973., 328-329). Osim industrijskog drutva,daljnji su uzroci nastajanja sekti rasne i nacionalne frustracije (npr.drutveni status crnakog naroda), duhovna frustracija gradskog ovjekakojemu se namee ideal bogatstva i samoa te religijska frustracija odsutnost Crkve u podzemlju drutva koje je izvor sekti. Sukladno tomeJuki zakljuuje, prvo, flda su razlozi nastanka motivirani tipinimpostindustrijskim drutvenim impulsima, to znai da e u novom svijetusekta kao socioloki oblik biti u prednosti pred svim ostalim religijskimoblicima i, drugo, da ti razlozi prvenstveno determiniraju oblik religijskogizraza i strukturu vjerske zajednice, a ne samu religiju (Juki 1973., 339).

Moe se, prema J. Jukiu, ukratko rei da su postindustrijski dru-tveni impulsi te gospodarska, drutvena, nacionalna, rasna, duhovna,

207


psiholoka i religijska frustracija ovjeka u industrijskom drutvu uzrocinastanka modernih sekta koje su, kao socioloki oblik, favorizirane.Navedeni uzorci determiniraju oblik religijskog izraza i strukturu vjerskezajednice, a ne samu religiju. Crkve kao i razliiti politiki i drutvenipokreti, u uvjerenju da su sekte izraz dubokih promjena postindustrijskogovjeka, s jedne strane oponaaju strukturu sekte, a s druge pak straneizraavaju nepovjerenje prema njihovom religijskom i dogmatskomsustavu. Juki nastavlja: flTo ne mijenja mnogo na stvari, jer su sektenajprije socioloki fenomen, a tek onda neki religiozni sadraj. Tko imaosjeaj za distinkciju izmeu drutvenih i religijskih realiteta, tome ovarazlika nee smetati (Juki 1973., 340). Na osnovi uske povezanosti kojapostoji izmeu nastanka i rasprostranjenosti sekte i industrijskog drutva,istie se i strukturalni afinitet postindustrijskog drutva prema sekti kaonajprimjerenijem sociolokom modelu religijskog izriaja koji se najvieiri upravo u visoko urbaniziranim i industrijskim zemljama to potvrujeflprava fleksplozija malih vjerskih zajednica i sljedbi u SjedinjenimAmerikim Drava i drugim zemljama, posebno u gradskim prostorimai tehnolokim aglomeracijama (Juki 1973., 340). Iz svega navedenogaJuki vidi sekte kao restauraciju zajednitva u urbanoj i tehnolokojsituaciji, koja je kao bratstvo zakazala.

U svom daljnjem govoru o sektama, Juki tematizira odnos sekteprema sekulariziranom i sekularnom drutvu u kojem religija proivljavaveliku kriza identiteta. Navodei socioloka istraivanja Douglasa nauzorku od 357 protestantskih zajednica autor navodi da sekte institu-cionaliziraju neko od uenja i struktura ili pak gube vlastita religijskaobiljeja to vodi do prestanka njihova postojanja. A Marty vidi u sektamasuvremenog drutva iracionalne i instinktivne komunikacije, a uspo-stavom autentine i racionalne komunikacije u drutvu nestat e i sekte.Sekularizacija nije toliko utjecala na sekte koliko na velike crkve iprotestantske denominacije koje su svoje djelovanje prilagodile politikoji drutvenoj situaciji. U sekularnom pak drutvu religija prihvaasekularizaciju ili je radikalno odbija. Prvo ine neke crkve, a drugopokuavaju sekte. No, ima i trei nain kako istie Willson, prema kojemuflCrkva moe opstati u postindustrijskom drutvu samo ako sama postanesekta (Juki 1973., 342). Crkva je marginalizirana u sekularnom drutvui time je stavljena u drutveni poloaj sekte. Naime, za vjernike kao isveenike koji se protive procesu prilagoavanja Crkve sekulariziranomi sekularnom drutvu, jedina alternativa da se zadre vrsta religioznastajalita i tradicionalni poloaj jest u mogunosti postavljanja Crkve upoloaj slian poloaju sekte, kao nain preivljavanja Crkve u post-industrijskom drutvu. Sekte pak u sueljavanju s drutvenim okru-enjem nude spasenjske sadraje i odravaju etika ponaanja koja subliska obiteljskom tipu odnosa, te na taj nain obnavljaju tradicionalnevrednote kontekst sigurnosti i vrline u sekularnom okruenju.

208


Premda je sekularizacija dominantan proces u tijeku, ipak su sekte nekisve otvoreniji odgovor malih ali socioloki vrlo vanih dijelova puanstvana proces promjena u drutvu i prostor religijske artikulacije udrutvenim mikro-strukturama u modernom pluralistikom drutvu.

Nastanak brojnih vjerskih pokreta i sljedbi pokazuje mnogo socio-loke posebnosti te se sekta u modernoj postindustrijalizaciji pokazujeoptimalnim medijem religijske reakcije na globalne poticaje sekularizacijeu svijetu, odnosno plodan model udruivanja vjernika u laiciziranimsredinama. Sa sociolokog stajalita to zapravo objanjava psiholokupredilekciju postindustrijskog ovjeka prema svim oblicima i pokretimavjerskih sljedbi. U tom smislu Juki govori o flsektolokoj strukturi kaojednoj od moguih alternativa na religioznu krizu u modernom svijetu(Juki 1973., 343). Stoga istie da istraivanja fenomena sekti moe bitikorisno, a ne heretino, jer je rije o istraivanju kako, a ne to ljudi vjeruju.

Juki nadalje istie da podzemna religija nije sva u sektama. Naime,naravna se religioznost oituje u izvancrkvenim strukturama, aobiljeavaju je parareligiozni i pseudoreligiozni fenomeni koji dijelomuistinu mogu izraavati i autentian napor modernog ovjeka premareligioznom obzorju, ali uglavnom predstavljaju ovjekov otueni svijeti njegovo krivo usmjerenje. Iz ei za sakralnim i svetim, u podzemljuvelikih gradova i na rubovima kultura nastaju kultovi, male grupekarizmatinih vjernika koji u potpunoj odsustnosti organizacije istruktura ive neku vrstu fldivlje sakralnosti, udaljeni od crkava i sekta,vezuju se uz vou, pa se njegovim odlaskom raspadaju. Ovdje Jukinavodi praznovjerje, tajna bratstva i opskurne vjetine, spiritizam i crnumagiju, demonologiju i okultizam, gatanje i horoskop, alkemiju i erotskisimbolizam. K tome, tehnoloka i urbana kultura vrvi bezbrojnimteozofskim pokretima i masonerijskim loama, grotesknim ceremonijamalaikog rituala i mistike ideolokih totalitarizama sve do pojaveprofetizma s mitolokom strukturom i rasnim fanatizmom. Svijetpseudoreligioznosti nije dovoljno drutveno artikuliran, pa znanost ooblicima pseudoreligioznosti malo zna, ali ono to se moe utvrditi, istieJuki, svakako je to da ta pseudoreligioznost, po svojoj nestrpljivosti iosporavateljskom duhu, pripada svijetu iste pobune antitehno-kratskom i antipotroakom redu. U taj socioreligijski kontekst potrebnoje ubrojiti brojne vjerske pokrete hipijevske mladosti, kao tipinu reakcijuna potroaki mentalitet i urbanizaciju, u kojima je prepoznatljivapovezanost sa sektama i s podzemnom crkvom.

Novi religijski pokreti - nove sekte

Nakon to je Juki predstavio teorijsku, empirijsku i pluralistikusociologiju religije, tematizirao je novije teorije u sociologiji religije u koje

209


se ubrajaju politoloka sociologija religije, sociologija religijskog trita,sociologija nevidljive religije, funkcionalistika sociologija religije,sociologija svjetovne, implicitne i difuzne religije, sociologija pukereligije i, nakraju, sociologija novih religijskih pokreta i sekta (Juki 1991.,11-46). Juki je naime govorio o politolokoj sociologiji, sociologijireligijskog trita i sociologiji nevidljive religije kao nositeljicama glavnihtvrdnji oko kojih nastaju teorije, a kao nositelje suprotnih, odnosnoantiok-tvrdnji istie implicitnu, difuznu, puku religiju i nove religijskepokrete. No, nas zanimaju najvie novi religijski pokreti koji su odgovorna civilnu, konzumeristiku i politiku religiju koju obiljeavajunovovjekovna sekularizacija Crkve, suvremeni materijalizam, potroakimentalitet, individualizam, ekologija, prijetnje miru, rat i tehnikinapredak (Juki 1991., 43-46). Prema Jukiu, naime, nezaustavljivi smjerzbivanja u religiji otkriva flne samo da ovjek u svojem pojedinanomtraenju nuno ide prema obzorju svetoga, nego isto tako ide i drutvo usvojem zajednikom kretanju. U tome ih, dakako, mogu uvijek omestiflkrivi putovi i flzli proroci, ali duboka i istinska tenja za religioznimspasenjem neprestance ostaje i traje, jer je usaena u ovjekovoj naravi,neizbrisivo i od iskona. Zato je na kraju mogue zakljuiti da je religijavazda jednako nazona u svijetu, premda joj se oblici iskazivanja odsvjetovnih do sakralnih stalno mijenjaju (Juki 1991., 46).

Vidljivo je da je termin sekta Juki upotrebljavao ve u ranoj fazisvojih istraivanja, da mu devedesetih godina prolog stoljea proiriznaenje. Tako, podsjetimo, da je ranije odreivao sektu kao vjerskuzajednicu u sebi i u odnosu na Crkvu (J. Juki 1973., 323), a kasnije istieda u flobinom govoru rije sekta latinski secta od sequi oznaavareligijsku skupinu koja se oblikovala od jedne vee i starije vjerskezajednice. U irem smislu sekta je svaki manjinski religijski pokret (Juki1991., 141). Navodi i teoloko odreivanje sekte kao grupu vjernika kojaosporava uenje i ureenje Crkve. Katolika crkva definira sljedbu kaobilo koju veliku ili malu skupinu to se od nje odijelila, dok je herezaneprihvaanje crkvenog uenja, a shizma uskraivanje posluha Crkvi.Suprotno tome, Juki navodi za sociologiju flsekta je samo jedna naroitareligijska struktura, u sklopu drugih drutvenih injenica pa se o njojnemaju to izricati normativni sudovi, nego je treba podvri iskustvenomistraivanju, otkriti njene razloge postanka i obaviti njenu tipolokuklasifikaciju (Juki 1991., 141-142). Juki govori o sektama kao novimreligijskim pokretima u svjetovnoj svakodnevici. Pridjev novi oznaavakronoloki nastanak nakon Drugog svjetskog rata, novi sustav simbola,religijskog uenja i tehnika i novi religiozni senzibilitet. Stare sekte suvie ili manje ukorijenjene u kranskoj tradiciji i nju su radikalizirale, anove sekte nastaju u nekranskim podnebljima i time suvremenareligijska obnova poinje uvozom istonjakih uenja i dvije vrstereligijskih grupa, kao neohinduistiki pokreti (Hare Krina, Misija

210


Boanske Svjetlosti, Transcendentalna meditacija, Ananda Marga i 3HO),budistiki pokreti (Zen budizam, Yoga) japanski budizam (Soka Gakkai)i bahaizam iz islamske tradicije.

Juki spominje i raspravu o tome jesu li nove sekte uope religijskesekte. Jedni zastupaju da su nove sekte samo filozofijske, drugi da susamo duhovne; meditacija, naime, nije dio religije nego pozitivneznanosti; scijentologija se ne temelji na objavi nego na traenju, u njoj sene oprataju grijesi nego briu flengrami. Nove sekte obiljeavaovjekova situacija otuenja ili stanje osloboenja od toga stanja otuenja,to je u osnovi svakog religioznog doivljaja. Kriza identiteta,neuhvatljivost i neodredivost njihova tona odreenja zrcali se i uterminologiji. Izbor naziva nije tehniko pitanje. Naprotiv tko nove sektepoistovjeuje s crkvom, kultom ili pokretom taj se dalekoseno teorijskiopredjeljuje. U poetku se naime rabila rije sekta koja se odreivala uopreci prema crkvi (Weber i Troeltsch), danas nije prikladan termin zamoderne religijske pokrete, jer su pojmovi crkva-sekta oblikovani naZapadu i povezani su s crkvenim kranstvom. U tom odreenju bitanje stupanj organiziranosti pa ako je neka religijska zajednica organiziranijablia je crkvi, a ako ne tada je blia sekti. Dolaskom nekranskih vjerskihzajednica taj dualizam vie ne odgovara novoj religijskoj situaciji pa subrojni sociolozi uzeli kriterij stupnja integriranosti u drutvo. Crkvaprihvaa postojee drutvo dok ga sekte ne prihvaaju. Taj kriterij jeizvanjski, a ne unutarnji religiozni poticaj. Kako bi se izbjegao dualizamcrkva sekta, neki sociolozi u amerikoj znanstvenoj literaturiupotrebljavaju termin kult. Pojam je neutralan, jer svi religijski pokretiimaju obrednu praksu kult, ali je konotacijski povezan sautoritarizmom u tim grupama. U razliitim dravama rabe se i razliititermini. Tako u Njemakoj rabi se termin flreligija za mlade(Jugenreligion) ili flnova religija za mlade, u Francuskoj se upotrebljavatermin flnove sekte, Glock i Bellah openito upotrebljavaju termin flnovareligijska svijest, a u Italiji sociolozi moderne vjerske skupine ubrajajuu podruje praznovjerja, podsvijesti magije, sakralnog drutva ukratkou puke religije. Takoer, istie Juki, nazivi flgrupa i flskupina nisuprimjereni za obiljeavanje nove religijske stvarnosti.

Neprijeporno je da veina sociologa upotrebljava naziv flnovireligijski pokreti flnew religious movements, jer taj izraz najviepokazuje drutvene oblike suvremene religijske situacije u kojoj dolazido fldrobljenja (usitnjavanja fragmentirnaja) institucionalne sakral-nosti. Termin novi religijski pokreti je prvi put upotrijebljen u sociologijikako bi oznaio nativistike i milenaristike grupe u Treem svijetu. Jukipie: fl...usprkos tome mi smo zadrali rije sekta uz istodobnuupotrebu svih drugih spomenutih naziva jer u nas pokreti prizivaju usjeanje politike sadraje, a njime se zacijelo ne mogu tono odreditimoderne vjerske zajednice (Juki 1991., 146).

211


Juki rabi brojne termine za pojavak nove religije i nove duhovnosti:sakralne grupe i skupine, vjerski preporod, duhovna revolucija, modernesekte, vjerske grupe, novi religijski pokreti, male vjerske zajednice,sakralne drube, karizmatske zajednice, divlji kultovi, duhovni voa,nove sekte, nove grupe, nove necrkvene grupe, sljedba, podzemneskupine, nove religioznosti, nove religijske zajednice, flkrivi putovi flzliproroci.

Neki sociolozi pojavak novih religijskih pokreta smatraju neimnegativnim (J. A. Beckforda i K. Dobbelara), drugi pak (primjerice, R.Wuthow) pozitivnim. Prema prvima nove religijske pokrete obiljeavajutotalitarizam i prisila, ovisnost o guruu, prisutnost duevnih bolesti,komercionalizacija u potroakom drutvu, obnova poganstva udrutvenoj desnici. Tim optubama suprotstavlja se obrana novihreligijskih pokreta istiui da novi religijski pokreti, premda su razliitiu nauavanju, organizaciji, strukturi i ideolokim odrednicama, zapravopridonose internacionalizaciji religijskih vrednota, povezivanju tehno-lokog Zapada s duhovnom batinom Istoka te promiu novi ekume-nizam. Negativnoj osudi novih sekti, kao drutveno protivljenje,pojavljuju se anti-sekte i anti-kultovi, deprogramiranje njihovih sljed-benika i predlaganje zakonskih mjera protiv djelovanja takvih religijskihzajednica. U Americi nastaje anti-cult movement, u Francuskoj flDrutvoza obranu obitelji i pojedinaca, u panjolskoj flPro Juventud, uNjemakoj flElterninitiative gegen seelische Abhngigkeit und religisenExtremismus, u Austriji flVerein zur Wahrung der geistigen Freiheit.Nakon analize pojavka novih sekti, Juki istie da je sekularizacijaomoguila nastanak novih sekti to je pokazatelj traenja duhovnosti itranscendencije ljudi koji ive u drutvu potpune svjetovnosti, koji tragajuza smislom, sigurnou, zajednitvom, vrednotama, spasenjem ionostranim. Metodoloki, pristup novim religijskim pokretima ne smijebiti metoda krajnjih primjera nego je potrebno cjelovito opisati njihovuzbiljnost, traiti uzroke njihova irenja, naime, otkriti njihovu antro-poloku istinu (usp. Juki 1991., 146-161). Stoga Juki zakljuuje: flNovesekte su mjesto ispunjenja religiozne potrebe onih vjernika koji u pustinjisuvremene svjetovnosti crkvene i drutvene ne mogu utaiti svojue za nadnaravnim (Juki 1991., 161).

Zanimanje za sakralno koje se oituje u nastajanju novih religijskihpokreta ili nove religijske svijesti pokazatelj je velike krize svjetovnosti.Za pojavu sakralnog upotrebljavaju se takoer i stari izrazi flsekte iflkultovi koji prevladavaju u Americi, a u Europi se opisuju kao fleksplo-zija svetoga, flbuenje svetoga, flpovratak svetomu ili jednostavnoflreligija za mlade, flnove sljedbe, flmarginalna religioznost, flmistinezajednice, flnovi kultovi. No, Juki se ne uputa u terminologiju novereligioznosti, nego pie kako je flvano da pod time zapravo mislimo nasve one oblike i sadraje religijskog koji su nastali u razdoblju pune

212


sekularizacije i u svezi su s njom, pa u neku ruku anticipiraju iskazesvetoga u vremenu koje nadolazi (Juki 1991., 163). Osim istonjakih,tu se pribrajaju nekranski i kranski pokreti, na primjer neo-karizmatike, bazine i molitvene grupe, fundamentalistike i evangelikeskupine, puka religija itd. Istie se, naime, vie potreba za svetim negoreligijskim.

Socioloka struna literatura vie govori o novim religijama nego onovoj religioznosti kada je rije o religiji u razdoblju krize svjetovnosti.Juki savjetuje da taj izraz treba prihvatiti za fenomenoloko-sociolokoistraivanje. U naem su vremenu, naime, uoene promjene u do-ivljavanju svetoga, vie negoli brojna strukturiranja novih vjerskihpokreta i ideja. Juki upotrebljava oba navedena pojma u predstavljanjupsiholoko-sociologijskog pristupa religiji u suvremenom svijetu, premakojem je nova religija nastala kao posljedica promjena u drutvenomustroju ili drutvenom okruenju, zatim ih rabi u predstavljanju teolokogpristupa, prema kojem je nova religija nastala kao posljedica promjena udoktrinarnom podruju i, nakraju, u analizi fenomenologijskog pristupa,prema kojem je nova religija nastala kao posljedica promjena u sakralnomizraavanju (usp. Juki 1991., 165).

Drutvene uzroke nastajanja novih religijskih pokreta razliitisociolozi vide drukije. Tako Juki navodi Beckforda koji smatra da sutri drutvena uzroka nastajanja novih religijskih pokreta. Naime, novireligijski pokreti zadovoljavaju religijske potrebe koje se drukije ne moguzadovoljiti, zatim oni su sigurnost i susret rubnih, drogiranih, neuspjelihi, najzad, novi religijski pokreti pomo su i utjeha te pomau drutvenojreintegraciji rubnih. Razvidno je da je razlog nastajanja velikog brojarubnih religija kriza suvremene civilizacije, njezine kulture i suvremenigraanski poredak. Nastajanje novih sljedbi vie obiljeava pokrete protivdrutva, a ne pobunu protiv pojedinih crkava. No, drugi sociolozi misleda nove religije nisu niti pobuna niti odcjepljenje nego sastavni diokonzumeristikog drutva to pokazuje pojava brojnih duhovnih iezoterinih grupa. No, neovisno o razliitim miljenjima o uzrocimapojave novih religijskih pokreta, potrebno je istaknuti da sociologija ipakuvijek nalazi ishodite religijskih promjena u promjenama drutvenogbia. Juki, analizirajui teologijski pristup dananjoj religiji, dosta jekritian prema teolozima koji za razliku od sociologa nisu pokazaliprimjereno zanimanje za novu religioznost, istiui vie opasnost odnovih religijskih pokreta i pokazujui nesnoljivost prema njima. U tomkontekstu Juki govori samo o sektama i gnozi (Juki 1991., 169).

No, vie pozornosti Juki posveuje fenomenologijskom pristupudananjoj religiji pri emu se religija promatra u kontekstu povijestireligija, odnosno u kontekstu razliitih religijskih sustava. U tom pristupunije rije samo o izvanjskim oblicima ovisnosti o svetome, nego seprouava sam fenomen religioznosti u pojedinanim religijama. Obred,

213


molitva, meditacija i mistika religije oznaavaju konzistentan povijesnisadraj religije, koji postaje kriterijem u prosudbi suvremenih sakralnihpojava. Takvo se pak fenomenologijsko promiljanje protivi novo-vjekovnom uenju o religiji kao posebnom ideolokom govoru izvornedrutvene i gospodarske zbilje. Fenomenologija istie da se religija nezrcali u drutvenim dogaajima, nego se drutveni dogaaji zrcale ureligiji. Sukladno tome, svako je ljudsko djelovanje motivirano religijskomudnjom, ega su ljudi vrlo malo ili pak nimalo svjesni, te neupuenimizgleda da je zbilja svjetovna. U tom smislu religija nestaje iz drutva, noreligioznost trajno ostaje u ovjeku. Zato se dananjem ovjeku, zbogodsutnosti svetoga, i svjetovno pokazuje svetim. Nastajanje novereligioznosti zapravo je pokuaj da se postigne smisao i sveto, a religijskipokreti su izraz religioznoga ovjekovog nemira. Prema tome, sveto,zakljuuje Juki, uvijek dobro funkcionira, ali danas na drugi nain i nadrugom mjestu nego juer. Tamo gdje Bog odlazi, odnosno tamo gdjeBog nije prisutan, na njegovo mjesto dolaze fldemoni, idoli, lani proroci,prodavai svetoga, nasilnici, trgovci u hramu, farizeji, slatkorjeivimudraci, cirkusanti i zli pobonjaci (J. Juki 1991., 173). U fenomeno-logijskom pristupu prema novim religijskim pokretima prvenstveno seistie potraga svjetovnog ovjeka za svetim i stoga flnova religioznostima svoj izvor u suvremenom prostoru potpune svjetovnosti drutva iivota (Juki 1991., 174).

U svojim istraivanjima pretpostavki za pojavu oblika nove religijeJuki nalazi u krizi konzumeristike i politike religije te u krizi crkvenereligije. On, prema Stevenu Tiptonu, predstavlja etiri obiljeja dananjereligije, i to: ekstatiko iskustvo naspram tehnikog uma i mentaliteta,holistiki zamiljaj, odnosno globalan i cjelovit koncept svijeta naspramograniavajueg postupka znanstvene analize i razliitih specijalizacija,zatim primanje naspram aktivizma koji je okrenut rjeavanju izvanjskihproblema i intuitivnu izvjesnost naspram pluralistikog relativizma.Pored navedenih obiljeja, Juki nadalje prema James Bekfordu, istieda je srna toka nove religije mjesto gdje se sveto otkriva ovjekumodernoga industrijskog drutva (Juki 1991., 179). Juki je, napokon,naveo i obiljeja nove religije prema Aldo N. Terrinu, koji nabraja sedamobiljeja: promaknue sree, potreba istinskog religioznog iskustva,isticanje pozitivnosti ljudskog tijela, pa i u njegovoj erotskoj dimenziji,traenje sklada izmeu religije i znanosti, velianje i slavljenje vlastitajastva, proirenje svijesti i ekumensko otvaranje. Nadovezujui se nanavedene krize, prema Jukiu, tri su glavna obiljeja novih religijskihpokreta, prvo: flta je religioznost izrazito nesvjetovna s obzirom naneuspjeh konzumistike religije; drugo: ona je izrazito nepolitina sobzirom na neuspjeh politike religije; i konano: tree: ona je izrazitonecrkvena s obzirom na neuspjeh crkvene religije (Juki 1991., 180).

214


Nakon ponovnog promiljanja o novoj religiji i novoj religioznosti,Juki istie da bilo u cilju ideoloke diskvalifikacije bilo radi popularnogprikazivanja nije terminoloki primjereno rabiti naziv sekta za sveono to se danas zbiva na podruju buenja zanimanja za sveto i tajnovito.Naime, za dananje vjerske zajednice ne vrijedi naziv sekta jer se nisu niod koga odcijepile to ukazuje na to da se ime flsekta ne moeprimijeniti na suvremene religijske pokrete, osim u polemikom tonu,to je onda zapravo ve flsektaki odnos, ali sada uspostavljen od stranekritiara, a ne religijskih skupina. Sve ukazuje na krizu sekularizacije ukojoj je dolo do velike promjene u sadraju religioznog doivljaja kojinije vie drutveno i politiki odreen, nego mistiki i duhovno ustrojen to religioznost pribliava istini o sebi i postaje vjerna dugoj tradicijishvaanja vlastitog bia, kao sjeanje i nostalgija za Svetim (usp. Juki1991., 185).

Juki je vidio i propast socijalistikog drutva u fltipinoj religijskojpostavi marksistikog drutvenog mita, to je u poglavitoj nadlenostisociologijske znanosti (Juki 1991., 207). Stoga promjene 90-ih godinaprolog stoljea obiljeavaju tri gospodarska uzroka: feudalni socijalizam,trini kapitalizam i neoliberalistika ideologija. Pored gospodarskihuzroka pridonijela im je svoj udio i pojava modernog graanskog drutvauglavnom obiljeenog pozitivizmom, racionalizmom i vjerom u napredakznanosti i tehniku. Racionalnost modernog drutva zavrava industrij-skom i tehnolokom revolucijom te sekularizacijom. Drutvo nije vieboansko, nego drutvo odreuju slobodni ljudi koji su u svemu jednaki.Prema Jukiu, napredak postaje ideologijom koja je slina obeanjimamarksistike gnoze (usp. Juki 1991., 217).

Moderna se preoblikuje u postmodernu 70-ih godina prolog stoljeau arhitekturi i drugim smjerovima umjetnosti. Pojavom mass-media,feministikog pokret, a nadasve individualizma, iz kojega nastajenarcistiki mentalitet na osobnoj razini, ovjek postaje kriterijem istine iponaanja, a na drutvenoj razini gube snagu objektivne norme drutveneinstitutcije. Stoga Juki istie da flsociologijski narcizam poblie simbo-lizira prijelaz od ogranienog na potpuni individualizam, dotino odautoritarnog kapitalizma na hedonistiki i permisivni kapitalizam (Juki1991., 221). Naime, dolazi do subjektivizacije objektivnih drutvenihdjelatnosti gdje umire homo politicus, a nastaje homo psychologicus. PremaJukiu, marksistiki kolektivizam i individualizam je odreena gnostikakategorija. Naime, sve tri kljune teme postmoderne (individualizam,narcizam i nihilizam) prisutne su u gnostikoj religiji i tvore u stvarinjezinu povijesnu jezgru. Stoga je jasno, kako istie Juki, da su: flmarksi-stiki kolektivizam i postmoderni individualizam zapravo nastali u istompovijesnom razdoblju u gnostikoj religiji (Juki 1991., 225).

Nakon raspada kolektivistike religioznosti, odnosno kolektivneideologije ili svjetovne religije socijalistikog feudalizma i njezine

215


suprotstavljene kolektivistike religije sela, koju obiljeavaju religijskozajednitvo, hodoaa, puka religioznost i masovna narodna pobonost,nastaje individualistika religioznost koja se razvija u gradovima.Sociologija religije, istie Juki, na kraju prvog razdoblja socijalistikogfeudalizma, koja se poinje baviti empirijskim istraivanjima do znan-stvenih radova, obrauje religioznost izriito i iskljuivo kao kolektivniovjekov in, a tek kasnije, ne uzimajui u obzir samo sociologiju religijenego i psihologiju i filozofiju, naime, u pluralistikom pristupu, nasluujedoivljaj religije kao osobni in (usp. Juki, 1991., 227).

U procesu preoblikovanja kolektivne u individualistiku religioznostJuki govori o prodoru karizmatike religioznosti. Naime, graanskiideolozi su vjerovali da je religiju zamijenila znanost, napredak i tehnika,potpuna sekularizacija. No, to se brzo pokazalo posve pogrenim. Upravou potpunoj sekularizaciji nastaje potreba za novom religioznou koja eodgovoriti na krizu modernog svijeta, na temeljne probleme ljudskogpostojanja, pomiriti razliite kulture, ouvati prirodu od unitenja,donijeti mir i blagostanje svim ljudima. I stoga, uzroke flza pojavu novereligioznosti koja je danas lako prepoznatljiva u mnotvu crkvenihskupina, vjerskih zajednica, novih sekti, religijskih pokreta, karizmatikihdrubi i apokaliptikih grupa valja prije svega traiti u krizi modernostii raspadu njenih svjetovnih mitova (Juki, 1991., 229).

Novu religioznost obiljeava prije svega individualizam, odnosnoindividualistiko buenje religioznosti s naglaenim osobnim religioznimuvstvenim iskustvom. Sociologija religije u karizmatikim zajednicamavidi glavna obiljeja: pozornost posveena ulozi tijela u inu molitve,otklon od racionalistikih i doktrinarnih odrednica u vjerovanju, sasredinjom vrednotom osobnog duhovnog religioznog iskustva, ne-obvezatno i promjenjivo ustrojstvo, ekumenizam (ovdje se Juki referirai na nove religijske pokrete, sekte, koji promiu fldivlji ekumenizamkojima oito sociologija religije nije poklonila dunu panju usp. Juki,1991., 234). Upravo uvstvenost, tjelesnost, otklon razumskih razlogavjerovanja, sloboda pristupanja u zajednitvo i otvoreni ekumenizamobiljeja su i kulture postmoderne, dio obiljeja graanskog drutva(individualizam, subjektivno iskustvo, otvorenost itd).

Kako je na interes prije svega usmjeren na nove religijske pokrete,nee ovdje biti rijei o crkvenim laikim pokretima. U necrkvenimkarizmatikim pokretima sveto se manje shvaa i osjea sa stajalite istineili poruke, a vie s vidika osobnog iskustva i duevnog doivljaja (Juki1991., 236). Novi religijski pokreti redovito obeavaju svojim pri-padnicima da e ih osloboditi od izvanjske prisile moderne civilizacije iprobuditi u njima izvornu mudrost, potisnutu radost ivljenja, izgubljenimir, sreu i savrenost svijesti. Stoga osobni duhovni razvoj postaje prvii jedini cilj svih vjernika nove religioznosti, upotrebljavajui pri tomerazne drevne istonjake tehnike koje dovode do samoshvaanja i

216


samokontrole. Sekularizacija religioznog individualizma povezana je spostmodernistikom temom potpune slobode. Stoga, istie Juki,suvremeni vjernici razapeti izmeu osobnog i svetog u sebi uvijek eradije birati individualizam bez religije, nego religiju bez individualizma.To se najvie oituje u terapeutskim zajednicama koje razvijaju ljudskepotencijale (Human Potential Movement), iscjeliteljskim zajednicama kaogrupama gestalt, yoga i zen, zajednicama alternativnih terapija kao i uzajednicama ustrojenim poput Transcendentalne Meditacije iScijentologije. Sve navedene religijske grupe jame unutranji mir, sreu,proirenje svijesti, osloboenje od frustracija, zdravlje due i tijela. Novareligioznost je, prema Jukiu, okrenuta iskljuivo prema sebi i stoga jeoznaena kao sakralni narcizam kojim se upravo obiljeava drugorazdoblje religije postmoderne (Juki 1991., 238). Egoizam je prodroduboko u podruje religioznoga i takvi se sadraji susreu u svim novimreligijskim pokretima: Hare Krina, Transcendentalna Meditacija,Scijentelogija itd Juki istie kako su neki sociolozi spravom primijetilida je spomenuta egzaltacija vlastitog jastva i irenje osobne svijestizapravo povijesni ostatak raspadnute nekadanje etike i sakralnog smisla(usp. Juki 1991., 239).

Juki je potom istaknuto slinost izmeu novih religijskih pokreta ignoze na primjeru novih religijskih pokreta koji su nastali iz indijskogbudizma (Hare Krina, Drutvo Vedante, Misija Boanske Svjetlosti,Transcendentalna Meditacija, Ananda Marga, kao i sve grupe yoge,zajednice Bhagwan Shree Rajneesha, Sredite Sric Chinomoys i skupine3 HO), zatim koje su nastale iz mlaeg budizma, npr. Soka Gakkai kojiistiu da spasenje dolazi samo putem spoznaje pa je neznanje izvor svihljudskih zala, da postoji nepremostiva razlika izmeu flsavrenih iflneukih. Takoer islamski sufizam otkriva u sebi gnostika uenja kaoustrajavanje na iskustvima svijesti, traenje kozmikog sklada, ezoterijai sinkretizam, a tu je i posebna grupa Human Potential Movement kojojpripadaju razni sljedbenici terapije tijela i due.

U pluralistikom pristupu religiji Juki se osvre i na psihologijskopromiljanje novih religijskih pokreta. Naime, ovjek postmoderneravnoduan, bez autoriteta i bez neprevarljivih ideolokih sustava, ostaoje sam flbez oca i stoga je u svom odrastanju zapao u krizu. Tako upostmoderni susreemo osobe koje su flneutaivo izgladnjele duhom,ispranjene smislom i usamljene drutvenou (Juki 1991., 244). Ljudiu gradu psiholoki pokuavaju rijeiti probleme regresijom, narcistikomfiksacijom i difuznim identitetom to oznaava prijelaz od narcistike nanihilistiku religioznost. Religioznost u posljednjem razdoblju narcizmanije vie doivljaj svetoga nego posrednik izmeu izgubljenog identitetai prijeke potrebe za njim. Stoga Juki tvrdi da put razvoja ide flodflrasipanja identiteta preko uspostavljanja flnegativnog identiteta iflposuenog identiteta to je samo drugo ime za religiju koja je uvijek

217


manje vrijedna od individualizma i samo njemu slui do flodricanjaod identiteta. Time se napokon ostvaruju svi potrebni uvjeti za pojavunihilizma u novoj religioznosti (Juki 1991., 244).

Prema sociolozima, u sakralnoj shizofreniji ljudi slobodno odabirudijelove svoga vjerovanja iz podruja dogmatike i etike, to uzrokujefragmentaciju vjerovanja. Suvremeni vjernici mijeaju religijske sadrajenpr. Biblije i Kurana, ideje zena i budizma, uenje alkemiara i vjetineyoge. Tako pojedinci nekoliko mjeseci su krani, neko razdobljepribrajaju se meu uenika Krine, itd.. Juki stoga zakljuuje kako flizsvega proizlazi da je ovjek postmoderne zapravo vrlo religiozan, ali jenjegova religioznost bez identiteta. To je vjerovanje zaista iskreno, iakouspostavljeno slobodnim odabirom sakralnih tema i ponuda, u stilu lacarte, odnosno onako kako se nekome pojedinano svidi i prohtije. Religijase redovito prihvaa o iskljuivo osobnom ukusu i naklonostima, poticanaprevrtljivou, bez reda, suvislosti i smislenosti (Juki 1991., 245).

U oblikovanju i razvoju ovjekova religioznog identiteta u indi-vidualistikom, narcistikom i nihilistikom obliku spektakularnosudjeluju sredstva drutvene komunikacije te, prema Jukia, na njegovrazvoj utjecao je i teoloki zahtjev potpune neovisnosti i bezgranineslobode grena ovjeka (usp. Juki 1991., 246).

Nakon propasti ideologije individualizma, nacrizma, nihilizmapostmoderne, nastala je nova ideologija koja se uobliava u pojavi NewAgea. Taj pokret je teko odrediti jer obuhvaa duhovnu zbiljnost, razliiteideje i razliita uenja. Nastajanje New Agea poziva se na daleke korijeneistonjake drevne religije, kao to su taoziam, alkemija, gnosticizam,ezoterizam, okultizam i idovska kabala, a tome treba pridodati inajrazliitija uenja mistiara Eckharta, renesansnog humanista Pico DellaMirandolu, teologa i metafiziara J. Bhma, vidovnjaka W. Svedenborga.Taj se pokret zatim poziva na blie podrijetlo od evropske ezoterijsketradicije prolog stoljea. Obino se navodi obnovitelj spiritistikogpokreta A. Kadrec, s pojmom channellinga, zatim je tu predstavnikokultizma E. Lvy, prema kojemu bolesti tijela dolaze od bolesti due,zatim knjiga Doba Vodenjaka (1926) u kojoj se predvia preoblikovanjedrutvenih ustanova, ukidanje dravnih granica, nunost meusobnekomunikacije, uspostava planetarne svijesti i uspostava jedne svjetskevlade to se podudara s dananjim New Ageom. U sreditu, NewAgea, nastavlja Juki, nalazi se flpokuaj produbljivanja i proirivanjasvijesti kao jedinog puta spasenje ljudske vrste. Za New Age revolucijaje uvijek unutranja, duevna, duhovna i moralna, a ne izvanjskadrutvena, politika, gospodarska ili oruana. New Age je u prvomrazdoblju isticao nauk ezoterizma, spiritualnost, humanistiku psiho-logiju, nove terapije i holistiki pristup zdravlju, a u novije vrijeme istiejaanje drutvene i politike svijesti. Zato su ideolozi New Agea skloniprihvatiti i flneduhovne drutvene pokrete, kao to su primjerice

218


ekoloki, feministiki i borbeni mirotvorni. Drugim rijeima Novo dobaulazi u svoj zavrni pokuaj sinkretistikog i eklektikog stvaranjaideologije, to savreno odgovara stanju treega nihilistikog razdobljapostmoderne (Juki 1991., 248-251). Ukratko, obiljeja New Agea suholistiko koje razumijeva stvari povezene meusobno, pa skupa inejedno veliko Sve i ekoloko prema kojemu je Zemlja iva zbiljnost,razumna i osjetljiva na ovjekovu paljivost, ali i na nepravedan odnosprema sebi, zatim andragogiko u kojemu se obistinjuje jedinstvoenskosti i mukosti u svakom biu i na kraju mistiko u kojem se traiprisutnost svetoga u svakoj stvari te planetarno, prema kojemu je svakaosoba ukorijenjena u svojoj mjesnoj kulturi i pozvana otvoriti seplanetarnim dimenzijama svoga pripadanja golemom tijelu ovjeanstva.

Sva ta obiljeja zapravo su obiljeja gnostikog uenja. Najoitije jeto u posudbi gnoze u sredinjem znaenju ljudske svijesti za osobni ikozmiki ivot. Zadnji temelj bitka jest svijest iju iskru ovjek dobivaroenjem. Ona ga povezuje s boanskim koji se naziva Sve. Stoga jepotrebno u nama probuditi ponovno tu iskru budui da su ljudiiskustveno i drutveno sve uinili kako bi ta iskra bila zanemarena. Odatlepotreba New Agea da u zalutalom ovjeku probudi iskru kako bi gaponovno prisjedinili kozmikom jedinstvu, odnosno boanskoj Energiji.Juki, u zakljuku, osobno se odreuje prema New Ageu te istie da jepotrebno upozoriti na to da flsve moderne ideologije socijalistikifeudalizam, neoliberalizam, postmoderna i nova religioznost meusobno povezuje njihovo zajedniko gnostiko stajalite. .. Usvakom sluaju, za istinski religioznog ovjeka, koji vjeruje utranscendentno, nije prihvatljiva ni tvrdnja o mogunosti uspostavetehnoloki savrenog svijeta, ali niti ona o mogunosti ostvarenjasavrenog stanja svijesti (Juki 1991., 256).

Pokret New Age kao uostalom i pojavu nove religioznosti Jukipromatra kroz kransku poruku i nadu. Ve se Adam pokuao samspasiti spoznajom dobra i zla, jer je bio ohol i elio postati kao bog. Iuvijek postoji napast da se ovjek u povijesti okrene prema ovjekobotvu eritis sicut dii (bit ete kao bogovi) a ne bogoovjetvu. Stoga,ponovno istie Juki, da svoenje na gnozu svih zbivanja u podrujumoderne ideologije od socijalistikog feudalizma do postmoderne,nove religioznosti i New Agea nije redukcionizam. Jer upravo, istieJuki kao i teolozi, flda je gnoza zapravo jedina religija koju ljudski rodmoe ivjeti kad je odaleen od Boga. U tom smislu prihvaanje gnozenije izbor nego stanje, u kojemu se svaki izbor tek moe zapoeti (Juki1991., 257).

Kratko se moe rei da su nove religije, socioloki gledano, pasivnoprotivljenje modernom drutvu, opresivnom karakteru znanosti,potroakoj patologiji i stoga je ishodite nove religioznosti zapravo uprostoru svjetovnog. Nova religioznost odnosi se na sve oblike i sadraje

219


religijskog koji su nastali u razdoblju pune sekularizacije i u vezi su snjom, pa u neku ruku anticipiraju iskaze svetoga, za vrijeme koje nadolazi.U novoj religioznosti vie se istie promjena u doivljavanju svetoga od crkvenih do svjetovnih prostora nego to se masovno obavljastrukturiranje novih vjerskih pokreta i ideja. Naime, novi religijski pokretiu psiho-sociologijskom pristupu zadovoljavaju religijske potrebe, nudesigurnost rubnima, ovisnicima te su pomo i utjeha u njihovoj drutvenojreintegraciji. U fenomenologijskom pristupu novi religijski pokreti pakistiu traenje, udnju svjetovnog ovjeka za svetim. Kao to je istaknuto,izvor nove religioznosti je suvremeni prostor potpune svjetovnostidrutva i ivota te je religioznost novih religijskih pokreta izrazitonesvjetovna, nepolitina i necrkvena. . . . . Nakon krize moderne i propastinjezinih sekularizacijskih mitova znanosti, napretka i tehnike, novareligioznost nastaje u postmodernom individualizmu i pluralizmu.Pojmovno, sveto odreuje sinkretizam modernih religijskih pokreta isekti, kao i razliite oblike svjetovne religije.

Novi religijski pokreti i sveto

Ne ulazei u raspravu o svetome, ovdje e se samo kratko istaknutida Juki istie kako se u evolucionistikom pristupu sveto razumije kaoprvi i osnovni oblik u razvoju religije uope, naime sveto oznaavanajstariji i najprimitivniji oblik religioznosti u razvoju ljudskog vjerovanja.U sociologijskom pristupu svetomu, pak, da je drutvo prvotna i izvornazbilja koju odreuje kolektivna svijest, a najbitnija snaga drutvenekohezije i drutvene integracije je sveto. I, nakraju, da nas u feno-menologijskom pristupu svetomu ne zanima socioloko tumaenje negorazumijevanje svetoga kao osnovne religijske ideje i moi na poetku,religijskog subjekta i zajednice. Stoga je za socioloko razumijevanjesvetoga potrebno imati na umu dvije oprene religiologije: sociologijskui fenomenologijsku. Sociologijska religiologija nastala je iz idealistikograzdoblja svoje prolosti u kojoj su bili evolucionizam, pozitivizam iredukcionizam. Fenomenologijska pak religiologija ne oslanja se nafilozofska promiljanja nego je svedena na povijest religija i suvremenaje religiologija usmjerena na iskustva svetoga, na povijest i neposrednostiivljenja tog fenomena. Sveto se rasprilo posvuda i nalazi se prije svegau brojnim flnovim sakralnim pokretima i u svjetovnim religijama. inise dapae korisnim i pogodnim da se ba ta dva nova oblika religioznostinazovu svetim, dok bi za crkvenu vjeru ostao stari naziv religija. Zato bisveto bilo vezano uz slobodnu religioznost novih religijskih pokreta, sektii svjetovnih zamjena, a religija uz kranstvo, crkvene ustanove svih vrstai velike povijesne monoteizme (Jukia 1997., 59). Religijski revival, prema

220


tome, ne oznaavaju samo religije nego i novi religijski pokreti kojesociolozi vie povezuju uz sveto nego uz religiju. Takva nova religioznostje ezoterino-okultna, a u njezinom se sreditu nalazi iskustvo svetoga,ne vjerovanje u sveto. Nakon religiologije iskustva doivljava se osobnoduhovna obnova pomou razliitih meditacija i askeza. Juki stoga istieda je sva religioznost postmoderne u znaku svetoga i na isti nainreligioznost nekranskih tradicija od egipatskog ozirizma, gnosticizma,okultizma, alkemije i moderne religije preko teozogonije, parapsihologijepa sve do New Agea. To nadalje znai da se sveto ne zadrava samo upodruju sakralnoga nego se premjeta i u svjetovno podruju gdje nastajesvjetovna religija faizma, nacionalsocijalizma i komunizma. Pa i dananjasredstva drutvene komunikacije koja su sekularizirala drutva, danasga prema religijskoj matrici sakraliziraju. Mass-media i port su na nekinain religija industrijskih i gradskih masa. Sveto se upotrebljava usluajevima gdje postoje religijski sadraji, ali jo nema religije. Sveto umodernoj religiologiji postaje sve vie Neto i Netko, a sve manjereligiozno obiljeje Neega i Nekoga, udaljava se od crkvenog odre-ivanja svojim razliitim sadrajima i postaje najprimjerenijim terminomza razumijevanje sinkretizma modernih religijskih pokreta, sekti isvjetovne religije (Juki 1997., 65).

Ezoterino-okultna religioznost ima svoje izvorite u igri i zabavi, adrutveno je odreena postmodernom i njenim obiljejima pluralizma iindividualizma. U individualizmu se istie doivljaj svetoga pomoukojega pojedinac stvara sveto, a u pluralizmu sve religije imaju jednakagraanska prava i sve su ponuene na izbor. Prijelaz od novih religijskihpokreta na novu duhovnost, istie Juki, istodobno je i prijelaz od religijemoderne na religije postmoderne koje idu prema New Age i ezoterino-okultnoj kulturi sakralnog individualizma (Juki 1997., 335). Upostmoderni se stvara novo ozraje za nastajanje novih kultova. Stoga uezoterizmu i okultizmu, kao posljedicama modernog individualizma ipluralizma, nema zajednitva, ustroja, obreda i teorijskog sustava, areligija prelazi u religioznost.

Novi religijski pokreti - nova religija i nova religioznost

Mardei oprezno predstavlja pojavak nove religije i nove religioz-nosti i istie flda bi bilo zaista preuzetno tvrditi da ve sve znamo ozanimljivoj suvremenoj drutvenoj pojavi koju u nedostatku boljeg izrazaobiavamo nazivati novom religijom ili novom religioznou. Jo manjesmo je u stanju iscrpno i tono znanstveno odrediti u svim njezinimbrojnim sastavnicama. Zato je valja uvjetno opisati kao neko poetnorazdoblje i prvo sazrijevanje neega to e se tek kasnije posve odrediti i

221


oblikovati (Mardei 2007., 429). Novu religiju i religioznost izgraujuprotestantske sekte koje su preivjele modernu i sekularizaciju, zatimnovi religijski pokreti sa svojim sinkretizmom, ideje New Agea i novereligije u koje se ubrajaju brojne zajednice i skupine krana koji odstupajuod slubenog nauka i obreda, od teolokih standarda i crkvenih propisa.Mardei potom pojmovno razlikuje flnove religije i flnovu religioznostpri emu prvi termin pripada sociologiji religije a drugi psihologiji religije.Kako je rije u najveoj mjeri o uvstvenom iskustvu i psihikom sadraju,a u manjoj mjeri o jedva primjetnom organizacijskom ustroju ili izgradnjizajednitva, primjerenije bi bilo rabiti termin nova religioznost. flUnatotome, a i zbog mogue nepreciznosti, odluili smo rabiti podjednako obapojma, to prije to je cijela rasprava o novoj religiji danas nepovratnoula u podruje socioloke znanosti, dok je psihologijska znanost teksporadino zahvaa i odreuje (Mardei 2007., 430).

Povijesni i drutveni izvor i okvir nastanka nove religije svakako jesekularizacija, naime sekularizacija religije i religijizacija sekularnoga. Usociolokom promiljanju je vano istaknuti da nova religija ne ivi udrutvenosti i javnosti nego se posve smjestila u ovjekovu intimnost,osobnost i jedinstveni numinozni doivljaj svetoga ili se pak ostvaruje uzajednitvu malih skupina i udruga (usp. Mardei 2007., 437). Novereligije svoje djelovanje nastoje usmjeriti prema drutvenoj sredini to seoituje u tome da je nova religija usko povezana s psiho-tritem kaokorist i iskustvo, s ekologijom i feministikim pokretom koje su zapravomoderne drutvene teme. Nova religija ostvaruje svoje ciljeve u podrujupolitike i drutva kao na primjer New Age koji je u poetku isticao uenjeezoterizma, spiritualnost, humanistiku psihologiju, nove terapije iholistiki pristup zdravlju, danas pak u njegovom uenju prevladavapotreba osnaivanja drutvene i politike svijesti to je vidljivo u njihovimekolokim, feministikim i mirotvornim pokretima. Zbog svega toga,novoj religiji nisu sklone svjetovne vlasti koje nastoje zabraniti njihovodjelovanje. Stoga Mardei istie da je opravdana njegova teza kako fljenemogue da sveto ostane na dui rok flzakljuano u osobni i duevniprostor ovjekove unutranjosti (Mardei, 2007., 442). Stoga novareligija svoje drutveno djelovanje pokazuje kao alternativno teorijskoj iprimijenjenoj znanosti, kao alternativu drutvu i kao alternativu Crkvi(usp. Mardei 2007., 444). U suvremenom drutvu znanstveno serazrauju sakralne ideje ezoterine i sinkretistike potkulture te naukNew Agea, kao i znanstvena slika svijeta novih religijskih pokreta,Meunarodno drutvo za svijest Krine, Scijentoloka crkva iliTranscendentalna meditacija. Sociologa ne zanima ispravnost takvihpristupa, nego ga zapravo zanima utjeu li navedeni pokreti na ljudskoponaanje i razumijevanje lanova drutvene zajednice. Mardei navodikako nova religija ili nova znanost utjeu na drutveni ivot na primjerualternativne medicine i njezinih praktinih primjena, od New Agea i

222


novih religijskih pokreta do karizmatikih zajednica u raznim kranskimcrkvama. Rije je naime o praxis nove religije, a s praxisom ve jesociologija. (usp. Mardei 2007., 453).

Ve je istaknuto da su nove religije alternative u drutvu meu kojeMardei ubraja i pripadnike New Age i pripadnike novih religijskihpokreta. New Age, premda je privatna i individualistika religija, njezinisu uinci nedvojbeno drutveni, npr. uinci na odgoj u kolama, uzauzetosti za ekologiju i sl. Novi religijski pokreti pokazuju veudrutvenu zauzetost to je posljedica njihove vee i vre ustrojenostipa su ti pokreti ive vjernike zajednice, dok je New Age posebnoduhovno stanje i novo fluidno religiozno ozraje, to u sociolokomsmislu nije isti fenomen. Naime, religijski pokreti, kao npr. CrkvaUjedinjenja iz moderne koju je utemeljio Sun Myung Moon, najavljujuepohalne promjene u svijetu, to je obiljeje moderne, dok je zapostmodernu tipina flrevolucija duhovnog ivota (Mardei 2007., 472).Japanski religijski pokret Soka Gakkai iz postmoderne, kao alternativnodrutvo nauava da je potrebno promijeniti svijet iznutra zauzimanjemza mir u svijetu, drutvenom solidarnou, obranom ljudskih prava. Nataj nain za pripadnika Soka Gakkai biti religiozan znai biti djelatan udrutvu. Slino se drutveno zauzimaju i religijski pokreti Ananda Margaili Put sree, Transcendentalna meditacija, Meunarodno drutvo zasvijest Krine. Sljedea skupina novih religijskih pokreta pripadapokretima koji propovijedaju apokaliptiki kraj svijeta. U te grupe potreboje ubrojiti kolektivne masakre koji su se dogodili u Guyani, amerikomgradu Waco, vicarskoj i Japanu. Rije je poblie o skupini Hram NarodaJim Jonesa, o Sljedbenicima Davida s elnikom D. Korechom, o pripad-nicima Reda Sunanog Hrama Josepha Di Mambroa i neobudistikoj sektiAum Shinrikyo ili Vrhovna istina voe Asahara Shoko.

Nova religija nije ula u sukob s Crkvom nego je mimo nje djelovalai postajala prisutna u javnosti. ak, tovie, u novim religijama se savjetujeda se njihovi pripadnici ili podupiratelji ne odriu djedovske vjere. StogaMardei istie da je pisanje o novoj religiji flzahtjevan i teak zadatak,posebice za sociologa koji eli znanstveno provjeriti dvojbe, a nedostajemu ira i opetovana iskustvena potvrda u drutvu (Mardei 2007., 487).Suvremena svjetovna javnost je uzbuena i nepovjerljiva prema novimsakralnim pokretima o kojima sredstva drutvene komunikacije govoresamo senzacionalno. Posebno je nepovoljnija situacija za sociologa upostkomunistikim zemljama jer, kako pie E. Barker, nova religija dolazina trite ideja u nerazvijenim oblicima i s ulaznicom trgovakogpotkupljivanja, a zapreka njezinom irenju nije druga religija nego tradicijai nacionalna istovjetnost (usp. Mardei 2007., 487). U razmiljanju o novojreligiji i novim religijskim pokretima Mardei je najvie pozornostiposvetio reinkarnaciji, koju je iscrpno obradio (Mardei 2007., 489-560),i ekologiji u novoj duhovnosti (Mardei 2007., 561-607).

223


Ukratko, nova religija, u koju se ubrajaju i novi religijski pokreti upostmodernitetu, alternativa je znanosti, drutvu i Crkvi. U njoj jeposebno istaknuta zauzetost za ekologiju, mir u svijetu te se posebnotematizira reinkarnacija, ezoterizam i teozofizam, nova religioznost i NewAge. Za socioloko promiljanje vano je da nova religija ne ivi udrutvenosti i javnosti nego se posve smjestila u ovjekovu intimnost,osobnost i jedinstveni numinozni doivljaj svetoga te se ostvaruje uzajednitvu malih skupina i udruga.

Zakljuak

eljko Mardei predstavlja nove religijske pokrete u kontekstuprevladavajuih miljenja o suvremenom drutvu u sociolokomkontekstu, naime, sa stajalita sociologije i sociologije religije. Termino-loki za religijske pokrete u razliitim drutvenim razdobljima upo-trebljava pojmove: sekte, nove sekte, novi religijski pokreti, sveto, novareligioznost i/ili nova religija. Kao sociolog vidi uzroke nastajanja novihreligijskih pokreta u drutvenim promjenama industrijalizacije, urba-nizacije, moderne, sekularizacije i postmoderne. Novim religijskimpokretima pristupa pluralistiki, s posebnim naglaskom na feno-menologijskom pristupu. Pored drutvenog utemeljenja, pojavku novihreligijskih pokreta Mardei nalazi prije svega antropoloku opravdanostiji se izvor nalazi u trajnoj ovjekovoj elji za sakralnim, za svetim.

Literatura:

Juki, Jakov (1973.), Religija u industrijskom drutvu, Split, Crkva u svijetu.Juki, Jakov (1991.), Budunost religije. Sveto u vremenu svjetovnosti, Split, Matica

hrvatska.Juki, Jakov (1997.), Lice i maske svetoga. Ogledi iz drutvene religiologije, Zagreb,

Kranska sadanjost.Mardei, eljko (2007.), Rascjep u svetome, Zagreb, Kranska sadanjost.

224


Summary

New religious movements in the works of eljko Mardei

eljko Mardei represents new religious movements in the context of the pre-vailing opinions about contemporary society in a social context, from the socio-logical and religious standpoint. In dealing with religious movements in differ-ent social periods, he had used terminology such as: sects, new sects, religiousmovements, the holy, new religiousness and/or new religion. As a sociologist,he finds the causes for the birth of new religious movements in the social proc-esses of industrialisation, urbanisation, secularisation and postmodernism. Thepluralistic approach towards new religious movements with a special focus onthe phenomenological approach is also noted. Besides believing that the truecause for the uprising of new religious movements is socially based, Mardeialso believes that it is primarily anthropologically based and that its roots arefound in a permanent human desire for the sacral and holy.

Key words: new religious movements, industrial society, secularisation, mod-ernism, sacral

Documents

MIHALJEVIC_203_224