Zvonko Springer

I

Zvonko Springer

BEZ KRIVNJE IZOPĆEN ili MOJ KRIŽNI PUT Četiri mjeseca u životu mladog Hrvatskog Domobrana To je 2. izdanje knjige do sada neobjavljeno u tisk u. Ovo 3. izdanje je pripremljeno za web-prikaz u neim enovanom URL. Copyright © 2005. autor Zvonko Springer Pretiskivanje ili bilo kakvo umnožavanje ove knjige, kako u cjelini tako i u dijelovima, bez suglasnosti autora nije dopušteno.

II U spomen svim žrtvama ljudskog bezumlja i ne čovje čnosti na križnim putovima Hrvata u 1945. godini. Autor (* 1925.) Samo onaj tko preživi najcrnje trenutke tmine moći će pojmiti zna čenje ponovnog uskrsnu ća Ernest R. Hauschka (Njemački esejist *1926.)

III

KAZALO Naslov poglavlja Strana A: PREDGOVOR - Filip Ćorlukić, Pula 01. Uvod u život mladića 02. Na rastanku - sretan put! 03. Smrt Zelenka 04. Izgledi u magli 05. Kratki predah 06. Volovi s Bilogore 07. Noćne bitke 08. Potpuno povlačenje 09. Treći tjedan od odlaska 10. Kaos povlačenja 11. Put u neizvjesnost 12. Povlačenja Hrvata 13. Noć predaje 14. Predaja i zarobljeništvo 15. Početak križnog puta 16. Očaj i beznadnost 17. Trka izmeñu života i smrti 18. U nesvijesti! 19. Dugih 100 km hoda 20. Bljesak ljudske dobrote na putu za preodgajanje 21. Konačno u Osijeku 22. Osječka tamnica na moj dvadeseti roñendan 23. U očekivanju preodgajanja u zatvoru OZN-e 3 24. Na putu za preodgajanje 25. Nakon svega, ponovno zajedno 26. Vijest o amnestiji - dah slobode 27. Povratak domu - ostvarenje sna U pogovoru se nalaze prilozi: B. O KNJIZI –autorov opis o nastanku knjige C. AUTOROV ŽIVOTOPIS D. POVIJESNO UTEMELJENE ČINJENICE O NDH - Filip Ćorlukić, Pula ~~~~~~

IV Napomene: 1. Izvorni zapis na engleskom jeziku pod naslovom «RE-EDUCATION or FOUR MONTHS IN THE LIFE OF A YOUNG MAN» pisan je tijekom godina 1984./85. Početkom 2003. objavljen je taj djelomično dorañeni i dopunjeni tekst uz niz originalnih fotografija u vlastitoj nakladni. Knjiga je objavljena pod naslovom «OUTCAST WITHOUT GUILT or MY WAY OF THE CROSS» ISBN 1-4107-0 358-4 (e-book) odn. ISN 1-4107-0359-2 (Paperback) kod <www.1stBooks.com>, sada pod imenom <www.authorhouse.com> u Bloomington, IN 47403 US na osnovi «tiska po potrebi» (Print on Demand). 2. Izvorni zapis na engleskom slobodno je preveden po autoru na hrvatski uz potrebno dorañivanje i dopune u razdoblju od prosinca 1997. do u listopad 1998. Početkom 1999. ugovoreno je tiskanje knjige te promociju i prodaju s izdavačem «Riječ» d.o.o. Vinkovci i «Osječka riječ» (u osnivanju) Osijek. Uz autorov doprinos knjiga pod naslovom «MOJ KRIŽNI PUT» ISBN 953-6537-67-2 tiskana je u 1000 primjeraka i promovirana u Osijeku koncem lipnja 1999. 3. Zapis ovog 2. izdanja knjige pod naslovom «BEZ KRIVNJE IZOPĆEN ili MOJ KRIŽNI PUT»odgovora u cijelosti onom objavljenom u 1. izdanju od 1999. Izvršenaje ponovna jezična korekturate ispravljene tiskarske greške i neke nesuglasnosti. Filip Ćorlukić je napisao «PREDGOVOR» i «POVIJESNO UTEMELJENE ČINJENICE O NDH» dok autor piše kako je nastala ova knjiga te svome životopisu. Umjesto četiriju zemaljskih karata u 1. izdanju autor je uključio u veći broj izvornih fotografija iz 1945. te nekoliko snimki trofeja djelomično nañenih uz putove povlačenja odn. križnog puta autora. 4. Gospodin Aleš Senica iz Slovenj Gradeca (Slovenija) doprinio je većinu izvornih fotografija iz nepoznatih izvora snimljenih 1945. te iz vlastitog arhiva trofeja. Autor se posebno zahvaljuje gospodinu Aleš Senici na posudbi fotografija. Neke su od tih fotografija već objavljene u engleskom izdanju autorove knjige dok je ostatak ovdje prvi puta otiskan. {Fotografije nisu uvrštene u ovom 2. izdanju na ele ktronskom mediju.} 5. Zbog nepremostivih prepreka i nemogućnosti da tiska i objavi 2. izdanje svoje knjige u Hrvatskoj autor je prihvatio ponudu gospodina Dragutina Šafarića. Tako će 2.izdanje ove knjige biti prikazano na web-stranici pod URL: http://www.safaric-safaric.si/ . Autor se posebno zahvaljuje gospodinu Dragutinu Šafariću na dobroj namjeri i usluzi. ~~~~~~

V P R E D G O V O R Piše Filip Ćorlukić, Pula, 2004. I ja sam prošao ono što simboliziramo Bleiburgom i Križnim putovima. Bilo mi je sedamnaest godina. Mnogo sam toga vidio i doživio, mnogo saznao od drugih preživjelih sudionika, ali i mnogo toga pročitao. No sve to ne odražava u potpunosti ono što bismo trebali nazvati Duhom Bleiburga. Prije par godina mi je slučajno došla u ruke (nije je bilo u knjižarama) ova vrlo dobra i izvanredno zanimljiva knjiga Zvonka Springera. Ali, ne samo to. S obzirom da i nakon petnaest godina od osloboñenja, rata i svega onoga što se u meñuvremenu dogañalo, u Hrvatskoj još uvijek vlada gotovo shizofrena polarizacija oko prošlosti, ova bi knjiga mogla biti neka vrsta vrlo korisnog duhovnog lijeka upornoj paranoidnoj polarizaciji društva. Stoga ću prvi dio predgovora posvetiti ovom aspektu. Prošlo je petnaest godina od osloboñenja, a još se nismo suočili s povijesnom istinom. Zbog toga su ocjene tog zločina koji simboliziramo «Bleiburgom» i «Križnim putovima» i danas prečesto dijametralno suprotne. U vrijeme kada smo bili u komunističkoj Jugoslaviji, to se još moglo razumjeti, ali zašto i danas!? Tada je o Bleiburgu i Križnim putovima, putovima smrti, koji su se protezali sve do juga Makedonije, vladala je apsolutna šutnja, kao da se ništa takvo nije ni dogodilo. Ogromna većina, a posebno oni mlañi, nisu o tomu ništa znali. Pedeset smo godina intenzivno indoktrinirani «antifašističkim istinama», dok je ratna država Hrvatska (NDH) proglašavana nedržavnom, odnosno zločinačkom hitlerovskom tvorevinom. Tako je odgajana cijela poslijeratna generacija, a paradigma – usvojeni obrazac ponašanja i poimanja – mijenja se vrlo teško. Nakon ponovnog proglašenja neovisnosti Hrvatske, istina o Bleiburgu konačno je počela izlaziti na vidjelo. Svjedočenja preživjelih i stalno novi izvještaji o masovnim grobnicama bili su zaista strašni. Čak i mi, koji smo uspjeli preživjeti Bleiburšku klaonicu, bili smo zaprepašteni surovošću i masovnošću zločina. Najnovija istraživanja u Sloveniji pokazuju da se samo na tlu te države, u različitim jamama i rovovima nalaze zatrpani ostatci od preko 300 tisuća žrtava velikog pokolja. To su najvećim dijelom Hrvati, te manji dio slovenski domobrani, kao i sovjetski Čerkezi, koji su služili u njemačkoj vojsci. Nažalost, otrežnjavajući šok izazvan tim saznanjima i još pojačan šokom zbog nove agresije, vještački je prigušen. Umjesto da obznani jasne povijesne činjenice o ratu u NDH, demokratski izabrana vlast RH na sva je usta veličala «antifašističku» borbu protiv NDH, uporno tvrdeći: «Da nije bilo antifašističke borbe, ne bi bilo ni današnje slobodne Hrvatske»!? Bez obzira na promjene vladajućih struktura, s takvom se ideologizacijom sve intenzivnije nastavlja i danas. Što je najtužnije mnogi to olako prihvaćaju, potpuno zanemarujući čak i činjenicu da, npr. u Makedoniji, skoro uopće nije bilo nekakve «antifašističke» borbe, pa ipak je ostvarila slobodu. Vremenom je ova ideologija «plemenitog antifašizma» pretvorena u pravu mitologiju, a mitologiji činjenice nisu potrebne. «Nacionalna pomirba», koju je strasno zagovarao pokojni Tuñman, potpuno je krivo shvaćena, pa još više doprinosi toj zbrci. Naime, miriti se i opraštati jedni drugima mogu posvañeni ljudi, ali se mirenjem nikako ne može spajati istina s neistinom, niti se mogu poništavati činjenice. Protiv jasnog agresora na Hrvatsku u ovom su se novom oslobodilačkom ratu skupa s nama borili i bivši neprijatelji u NDH, kao i njihovi sinovi,

VI komunisti i nekomunisti. Ideološke razlike izmeñu njih su najčešće ostale, a u zajedničkoj ih je borbi ujedinjavala svijest o zajedničkom neprijatelju. Takva vrsta «pomirbe», to jest zajednička borba, dogodila se još 1971, kada su se i hrvatski komunisti vrlo aktivno borili za interese Hrvatske. To je temeljna razlika prema 1941. Još žive sudionici II. svjetskog rata, a tu su i njihovi potomci, pa se u emocijama nabijenim situacijama razlike u poimanju prošlosti mogu pojaviti u stravičnom obliku. Barem verbalno. Spomenut ću samo dva ekstremna primjera. U vrijeme srpskih zločina nakon zauzimanja Vukovara susreo sam dobrog poznanika, bivšeg hrvatskog partizana. Govorio je vrlo uzbuñeno: «Majku im njihovu, Hrvat sam, ali sam uvijek bio protiv nacionalizma. Mrzio sam Pavelića zato što je pobio tolike Srbe. Ali, u meni se nešto preokrenulo – kao da sam poludio. Sada mi je žao što ih nije sve pobio. I tako je bio kriv, pa ništa ne smeta što bi bio još više kriv –a mi bismo sada imali mir!». Ovdje ne treba komentar! Drugi primjer pokazuje drugu stranu. Na zagrebačkom Trgu hrvatskih velikana, ponovno su 1999. izbile demonstracije i protudemonstracije o vraćanju tom trgu ranijeg naziva: Trg žrtava fašizma. Tom je prigodom jedna «antifašistkinja», na pitanje radio reportera: «Što misli bleiburškim žrtvama», vrlo uzbuñenim glasom izjavila: «Sve su to bili zločinci i sve ih je trebalo pobiti!». Strašno, ali to je emotivna reakcija dvoje inače mirnih i poštenih grañana na nepravdu; onako, kako su je oni u tim stresnim okolnostima, a prema usvojenim saznanjima poimali. U Hrvatskoj se istina uporno potiskuje. Propast NDH preživjelo je mnogo više rušitelja, nego branitelja te zlosretne države. Ti partizani, sudionici «Pokreta za osloboñenje Jugoslavije» ili «Narodno oslobodilačke borbe» kako su sebe sustavno nazivali, tek su u ovoj našoj slobodnoj Hrvatskoj odabrali jedinstveni naziv «antifašisti». Oni i njihovi sinovi, četrdeset i pet su godina bili sudionici komunističke vlasti u Hrvatskoj. Odlukom naroda Hrvatske o proglašenju neovisnosti, ti bivši komunisti, časnici, policajci i političari, najvećim su se dijelom odmah aktivno priključili borbi protiv agresije, ne razmišljajući o minulom sukobu u vrijeme NDH. Pokojni je Tuñman bio na čelu, a bez obzira što je stvarno mislio o svojoj prošlosti, «iz politički je razloga» uporno tvrdio da se i u partizanima borio za Hrvatsku!? Ovo je ohrabrilo bivše komuniste, pa su proširili slavljenje «antifašizma» do euforije, bezočno tražeći čak i da se njihova partizanska prava izjednače s pravima branitelja ovog obrambenog rata. Upravo ta nepravda stvara novu podijeljenost, stvara ono što nazivamo govorom mržnje, potiče iracionalni nacionalizam, koji je danas jači nego u vrijeme rata. Što preostaje onima koji ponašanje «antifašista» doživljavaju nepravednim? Ostaje im borba simbolima: pisanje grafita sa slovom «U», pjevanje ustaških pjesama, pokušajima postavljanja spomenika znamenitim ljudima iz vremena NDH, a ponekad i rušenjem partizanskih spomenika. Braneći svoje simbole «antifašisti», panično reagiraju strahom od «ustašizacije». To spada u potpuno iracionalno ponašanje. Latinska riječ «simbolo» izvorno znači: «nešto, što je nešto drugo». Simboli su čovjeku naglašeno važni još od davne prapovijesti čovječanstva, ali su i danas česta osnova mitologije. Komunisti su se izrazito idolatrijski odnosili prema svim simbolima koji nisu bili njihovi. Tako su odmah poslije rata srušili spomenik ban Jelačiću, tom najvećem simbolu hrvatskog naroda, a da ne bi podsjećali na borbu za obranu NDH, barbarski su zaorali čak i domobranska groblja. Tako je Hrvatska i danas puna «antifašističkih» spomenika, ali nije ostao ni jedan braniteljima NDH.

VII Stavljanjem «antifašizma» u Ustav RH kao odrednice, komunistički su slijednici i njihovi vlastohlepni podrepaši, od te idolatrije stvorili osnovu za pravu paganističku religiju antifašizma, kojoj su se pridružili čak i neki sinovi palih branitelja NDH. Tako jedan od njih predlaže usvajanje zakonske zabrane isticanja ustaških simbola, a nakon postavljanja spomen ploče književniku Mili Budaku u Otoku kod Sinja, rasprava skreće od besmislenog i višeznačnog «antifašizma» k «antitotalitarizmu». No to je samo taktički potez – Ustaše do dolaska na vlast više nisu fašisti, ali i dalje NDH nije bila država. Komunizam nije zločinački, ali fašizam jest!? Kada bi Springerova knjiga bila čisto književna tvorevina, zasnovana samo na autorovoj mašti, i tada bi na svakog čitatelja morala ostaviti zaista dubok dojam. Meñutim, ona je i dokument, izvorno sačinjen izvještaj o osobno proživljenom dijelu povijesno najveće tragedije hrvatskog naroda. Nije to bila samo tragedija propasti vlastite države, niti izgubljene bitke u kojoj je izginuo veliki dio naroda, što se u svijetu i prečesto dogañalo. To je bio organizirani genocid, zločin masovnog ubijanja stotina tisuća zarobljenih vojnika i civila; što mnoge zbunjuje. I dok čak i svjetsko židovstvo smatra da NDH nije bila okupirana, današnja Hrvatska je jedina država na Zemlji, koja poriče svoju državnost u tom dijelu svoje prošlosti. No, «antifašisti» stalno tvrde da «to nije bila nikakva država», pa u skladu s time, nastoji zamagliti i Bleiburg. Springer svojim dječački nevinim i iskrenim prikazom jednog malog segmenta dogañanja u vezi povlačenja hrvatske vojske i civilnog stanovništva, kao i strahotama križnog puta koji je on prošao; zapravo dokazuje da to jest bila država. On ne brani režim, nego državu, a stotine tisuća vojnika i civila to potvrñuju bježeći pred osvajačem. Springerova knjiga uvjerljivim prikazom činjenica, koje su neopterećene bilo kakvom ideologijom, zavedene ljude snažno zbunjuje. Ova nam je knjiga zapravo nužna, jer poštene ljude može dovesti do stvarne spoznaje što se stvarno dogañalo u vrijeme NDH –pa bilo im to drago, ili ne drago. Zahvaljujući svojoj izvanrednoj memoriji on o dogañajima piše onako kako ih je kao mladić zaista i doživio. Nema tu politike, nema ni traga nekakvom politikantstvu, niti pak utjecaja kasnijih saznanja. On piše onako, kako je to u ono vrijeme doživio mladi Zvonko Springer. S obzirom na pedeset godina indoktriniranja velikim povijesnim lažima, ali i petnaest godina ciljanih poluistina u neovisnoj Hrvatskoj, logično je da se narod kao zajednica ponaša shizofreno. Stoga bi bilo korisno u Prilogu na kraju ove knjige, u najkraćim crtama izložiti one bitne, depolitizirane historijske činjenice o NDH. Naime, bez poznavanja barem onog minimuma povijesne istine o NDH, teško se može '73hvatiti pravi uzrok i veličina tragedije Bleiburga, a ova je Springerova knjiga izvrstan prikaz stradanja vojske i naroda u povlačenju i nakon zarobljavanja. Stoga, uz izvrsne književne kvalitete, ona je i izvorni povijesni dokument, kojim se uklanjaju mnoge «antifašističke» priče, pa se samim time može doprinijeti smanjenju snažnih političkih podjela oko prošlosti, ali i novonastalih današnjih napetosti u hrvatskom narodu. O samoj knjizi neću puno govoriti, jer ona govori sama za sebe. Ipak moram naglasiti neke od pojedinosti, koje ovu knjigu uzdižu iznad svega što je do sada napisano o tim tragičnim dogañajima i koje ju čine historijski nezaobilaznom. Prije svega, to je životna priča jednog ratnički neiskusnog dvadeset godišnjeg dječaka, koji se, u okrutnim ratnim okolnostima ponaša izrazito razumno, ali i kao neki vrlo iskusni

VIII ratnik. Otac mu je bio državotvorni starčevićanac, ali kod sina nema ni traga Pavelićevu specifičnom ustaštvu. Majka mu potječe iz židovske obitelji, ali je kršćanka i iskreno se osjeća Hrvaticom. Tako su roditelji odgojili i sina. Rodbina s majčine strane je odvedena i nestala po koncentracijskim logorima, ali se mladi Zvonko zbog toga ne odriče hrvatske države. On već tada odvaja pojam države od političke vlasti u toj državi. Obvezu da ga se nakon gimnazijske mature unovači u hrvatsku vojsku, on smatra samu po sebi normalnom. S uspjehom je završio ubrzanu časničku školu i u činu je zastavnika rasporeñen u topničku bitnicu u rodnom gradu Osijeku. Bilo je to pred samo povlačenje hrvatske vojske, pa on već tu doživljava i svoje prvo vatreno krštenje. No uskoro je morao voditi neusporedivo teže borbe, a on je brzo sazrijevao. U njegovoj je knjizi i jedan od najimpresivnijih opisa povlačenja; opis bitke na obroncima Bilogore. Partizani su silovito jurišali na položaj koji je branila njegova bitnica, a on je s isturene osmatračnice telefonski upravljao topovskom paljbom. No partizani su otkrili njegov položaj, pa su s jednom kaćušom i jednim protukolcem svoju paljbu usmjerili samo na njega. Bila je noć, pa je njihov položaj mogao odrediti samo po plamenu za vrijeme ispaljivanja, a oni su stalno mijenjali položaj. Objektivno, bio je u bezizlaznoj situaciji, ali nije podlegao strahu. Nije pobjegao, nego je svladao strah i odlučio se na potpuno nestandardni način upravljanja topničkom paljbom. Improvizirao je. S tri je topa i dalje upravljao paljbom po partizanskim položajima, dok je jedan top odredio za «dvoboj» s opasnim neprijateljima. Čak nije poštovao ni strogo propisanu proceduru primicanja pogodaka cilju, nego je po osjećaju preskakao standardizirane pomake; da bi se što prije približio cilju koji je stalno izmicao. To je izazvalo zbunjenost njegova topničkog dočasnika kod topova, starog i iskusnog ratnika, ali je ipak poslušao, i uskoro su bili «ušutkani» i kaćuša i protukolac. A Zvonko je tada imao samo dvadeset godina i nekoliko dana ratnog iskustva! Cio Springerov opis povlačenja, ali i mučeničkog povratka jednim od križnih putova, historijski je izuzetno važan, kako po točnoj kronologiji, pisanoj po metodi dnevnika: nadnevak, mjesto, opis područja, vremenske prilike, dogañaj; ali još više po izvanrednim prikazima općeg ozračja u tim zaista teškim trenucima. Osim toga i literarna se dimenzija ove knjige može usporediti s knjigama najboljih pisaca. Meñutim, premda opisuje strahote rata, u kojemu sve izgleda crno-bijelo, ili pak krležijanski sivo, Springer roemarkovski u tome košmaru vidi sve dugine boje. U knjizi nema ni traga politikantstvu i ideologijama. Nema ni generalizacija u smislu: «mi smo svi dobri, a oni su svi loši». Za Springera je to okrutni rat, ali na obadvije su strane ljudi, pojedinci. Tako on, prigodom jednog silovitog juriša partizana, žali te jadne ljude, koje njihovi zapovjednici nepotrebno tjeraju pod ubilačke salve njegovih topova, da bi nakon prekida juriša on obustavio paljbu i gledajući njihove bolničare kako skupljaju mrtve i ranjene, bio tužan što i partizani ne poštuju pravila o prekidu vatre. Istina, ponekad se kritički osvrće na ustašku vojsku. No, treba imati u vidu da u svim vojskama svijeta postoji izvjesno suparništvo, pa čak i netrpeljivost izmeñu pojedinih rodova vojske, a posebno je to izraženo u odnosima izmeñu regularne vojske i nekakve paralelno ustrojene. Njemački Wehrmacht i SS-trupe, nipošto se nisu voljeli. Te kritičke osvrte su mu prigovorili neki od «jednosmjernih» starih branitelja NDH. Komunistička je propaganda bila vrlo slojevita, ali treba uzeti u obzir da pojam ustaša nipošto nije jednoznačan. Ustaše su i civili, članovi pokreta, Ustaška nadzorna služba, ustaško oružništvo, ali i pripadnici najrazličitijih postrojba Ustaške vojnice: od vrlo borbene Crne legije, sve do Željezničke vojnice, koja je imala posebno zapovjedništvo i bila zadužena

IX isključivo za obranu željezničkog prometa, pa uopće nije sudjelovala u nikakvim napadačkim akcijama. Većina ljudi to nije znala, a to nije znao ni mladi Zvonko. Važno je napomenuti da je u različitim regijama NDH odnos prema Ustaškoj vojnici bio vrlo različit. Dokje u nekim dijelovima Bosne, Hercegovine i Like, na ustaške postrojbe narod gledao s velikim poštovanjem, u sjevernim krajevima, a posebno u Osijeku i Zagrebu, nisu voljeli ustaše. Tamo oni nisu morali braniti narod od partizana i četnika, nego su samo paradirali, pokazujući da su vlast, što ni jedan narod ne voli. U literaturi ima malo podataka o povlačenju hrvatske vojske i civila, pa Springerova knjiga predstavlja veliko popunjavanje te praznine. O strahotama povratka zarobljenika neusporedivo je višepodataka, ali Springerov temeljit opis predstavlja nezaobilazan prikaz, iz kojega možemo jasno shvatiti cio, unaprijed smišljeni sustav zločina. Na kraju još jednom treba naglasiti, da je pored izrazite literarne vrijednosti i vrlo zanimljivog izlaganja sadržaja, knjiga Zvonke Springera Moj križni put još i kapitalno djelo, vjerodostojan dokument za hrvatsku historiografiju, ali, premda predstavlja samo mali vremenski i prostorni isječak hrvatske povijesti, ona je i kapitalno djelo poimanja bleiburške tragedije hrvatskog naroda. koju bi trebao pročitati svaki onaj čovjek koji nastoji shvatiti dogañanja u onom vremenu, svi političari, a posebno oni koji misle da su antifašisti, jer samo se poštenim prihvaćanjem povijesnih istina može shvatiti tko se boriona pravoj, a tko na krivoj strani. Naravno da će uvijek biti onih koji jedino stranu pobjednika smatraju «pravom stranom». Nažalost, mi danas, u slobodnoj Hrvatskoj, ustanak protiv vlastite države slavimo kao državni praznik, a Titov se luciferski duh, s najljepšeg zagrebačkog trga zlobno ceri preživjelim braniteljima NDH i potomcima svojih žrtava. To što je on nakon deset godina prestao biti zao Lucifer, ne poništava sve ono zlo koje je učinio.Zaista je krajnje vrijeme da našu povijest konačno napišu pošteni povjesničari! Stvarni duh Bleiburga, u cijeloj svojoj tragičnoj širini i dubini, zasnovan na historijski temeljenim činjenicama, a osloboñen svih ideologija, još čeka svoga autora. Premda u naslovu naglašen kao osoban, knjiga Moj križni put izvanredan je prilog jednim takvom prikazu duha Bleiburga. Po svojoj tematici, ali i po scenarističkom načinu prikaza, ova knjiga vapi za filmskom ekranizacijom. + + + + + +

1 01. UVOD U ŽIVOT MLADIĆA Od roñenja do po četka 1945. Roñen sam u Osijeku u godini tisućljeća hrvatskoga kraljevstva. Te su godine posadili u Garnizonskom parku mladu lipu s natpisom u spomen prvog hrvatskog kralja Tomislava okrunjenog godine 925. Ja sam dobio ime po kralju Zvonimiru na krštenju u crkvi Sv. Petra i Pavla u Osijeku, ali tada nisam bio svjestan svoga hrvatstva. Moj je otac bio odvjetnik i gorljivi zastupnik ideja Ante Starčevića tamo još iz svojih studentskih dana. S ponosom je pričao kako je sudjelovao pri spaljivanju mañarskih zastava i odlaska omraženog bana Khuena Hédervárya. Otac je roñen 1893. u Osijeku u učiteljskoj obitelji porijeklom iz Češke kako po majci roñene Zaboj Mařik tako i po ocu takoñer češkoga porijekla unatoč ponjemčenom prezimenu. Djed ðuro je umro dok je moj otac bio još dječak. Baka Darinka se ubrzo po smrti supruga ðure, udala za uvaženog osječkog poštanskog činovnika. Bake se još sjećam kao krupne osobe koja se nije mogla sama više kretati, jer je uvijek sjedila u jednoj pozamašnoj zelenoj fotelji. Moj je otac Zlatko imao vrlo teško djetinjstvo. Odrastao je u sirotištu nakon što mu se majka preudala. Nikola se nije mogao sprijateljiti s poočimom, pa je napustio svoje dvije sestre i brata. Nakon što je dovršio gimnaziju u Osijeku, otac, zbog pogrešnog položaja srca, nije morao sudjelovati kao vojnik u Prvom svjetskom ratu. Ja ga se ne sjećam kao srčanog bolesnika već kao snažnog i krupnog čovjeka. Znao se brzo razbjesniti te učiniti se grubim i osornim prema drugima ali je ustvari bio osjećajan i dobričina. Pred početak Drugog svjetskog rata otac je imao oko 125 kg a obim mu je prsnog koša bio sigurno dvaput veći od onoga u njegova odraslog sina. Bio je pasionirani veslač u tadašnjem klubu “Neptun” s klupskim domom oko 1 km uzvodno od gornje-dravske kompe tj. pumpne stanice. U ljeto se cijela obitelj smjestila u očev široki skif, čamac kojega je on sam veslao uzvodno sve tamo do jednog od onih pješčanih sprudova kod ušća rijeke Karašice. Tamo smo često provodili nedjeljne izlete uz dobru okrepu što je priredila majka za nas, te našega psa doberman pasmine. Majčina je obitelj bila tipično austrijsko-mañarskog porijekla. Djed je bio veleposjednik i bavio se poljoprivredom sve dok nije zakupio ribnjake grofa Pejačevića kod Našičke Breznice negdje nakon 1. svj. rata. Na tim sam ribnjacima proveo mnoge vrlo sretne i vesele mjesece svoga djetinjstva unatoč nekih neugodnih doživljaja kao npr. kada sam propao kroz led na jednom ribnjaku-zimovalištu. Srećom me je ribar na vrijeme spasio i izvukao na suho, te, umotavši me u svoju krznenu kabanicu, otrčao do uprave. Tamo su me pored vatre u kaminu grijali sve dok se nisam osvijestio čudeći se što mi se to dogodilo. Djed i baka su govorili njemački i mañarski tako da sam se s njima isključivo sporazumijevao na njemačkom. Imali su četiri kćeri i najmlañeg sina s kojim me je vezalo iskreno prijateljstvo. To je počelo u doba

2 kada je ujak preuzeo upravu ribnjačarstva te je stanovao na obližnjoj pustari “Lila”. Mi smo prvo stanovali u Ulici kralja Aleksandra br.4 na trećem katu, ali jedva da se čega sjećam iz toga vremena. Bio sam vrlo boležljivo dijete i patio od bronhijalne astme sve do prvog razreda osnovne škole. Došavši u prvi razred učitelju Kneževiću 1931. doživiosam svoj prvi ozbiljan neuspjeh odnosno dramatično iskustvo. Učitelj me je temeljito izgrdio pred cijelim razredom i poslao kući s napomenom ocu, da ja uopće ne znam govoriti srpski. Mom se je ocu smrklo pred očima kada je saznao, da ja ponajviše govorim njemački a da jedva “natucam” hrvatski - a da ne spominjem srpski. Odmah je bila otpuštena “kinderfrajla” koja me je njegovala govoreći sa mnom samo njemački. Takav je tada bio običaj u grañanskim obiteljima Osijeka pored već pučkoga “esekeriša” što ga je svatko razumio. Ubrzo sam ipak progovorio hrvatski, ali nije dugo trajalo do slijedećeg traumatskog dogañaja. U četvrtom sam razredu osnovne škole u Jegerovoj ulici imao već nekoliko prijatelja. Moj je otac postao uvažena osoba i to kao predsjednik Zajednice roditelja i škole. Nakon 9. listopada 1934., kada je ubijen kralj Aleksandar, prikazivali su u kinu Urania film o tom atentatu. Jasno, sve škole su išle gledati taj film pa tako i moj razred. Nekoliko dana kasnije ušao je u razred direktor Leka te me je s učiteljem Kneževićem pred cijelim razredom grdio i prijeteći vikao, da sam ja državni neprijatelj i koješta drugo. Prestrašen i ucviljen, zbog svog navodnog nedoličnog ponašanja, nisam uopće shvatio o čemu je riječ. Vratio sam se kući i ispričao ocu što mi se dogodilo. Kada je pročitao direktorovu strogu opomenu otac je postao toliko gnjevan da je odjurio u školu ravno do direktora Leke. Što li su njih dvojica i kako razgovarali mogu si samo zamisliti, jer je otac prijetio podnošenjem tužbe sudu zbog zlostavljanja maloljetnika i to još k tome bez odreñenoga razloga. O čemu je zapravo bilo riječi u mom slučaju? Ja sam toga inkriminiranoga dana bio bolestan, te nisam bio u školi kada je 4c razred išao na predstavu u kino Urania. Netko me je ipak temeljito otkucao, jer je za vrijeme te predstave bilo fućkanja i glasnih primjedaba na račun ubijenoga kralja. I tako sam sasvim slučajno izbjegao sudbini političkog okrivljenika za vrijeme diktature u Kraljevini Jugoslaviji. U srednju sam školu pošao upisom u školskoj godini 1935./36. i postao najmlañi učenik 1c razreda. Sve do konca školovanja u 1. Muškoj realnoj gimnaziji u Osijeku bio sam uvijek u “c” razredima osim zadnje godine tj. pred veliku maturu u 1943. godini. U meñuvremenu smo se preselili iz Aleksandrove ulice na treći kat netom dovršene lijepe zgrade na Preradovićevom šetalištu br. 6. Pošavši u drugi razred Realke, i to tek nakon što sam se jedva prilagodio na udobnije stanovanje, roditelji su kupili kuću u Krežminoj ulici br. 5. U našoj smo se kući mogli nastaniti tek nakon što je inž. Dlouhi dovršio mnoge preinake po majčinim navodima, negdje u jesen 1936. Kuća je bila prostrana te sva obrasla bršljanom a ispred nje su prema ulici bili zasañeni lijepi borovi. Iza kuće je bio manji vrt čiji je visoki drveni plot u začelju graničio prema športskom igralištu bivše Sokolane. Iz kuhinje na začelju kuće se silazilo u vrt gdje je bilo nekoliko voćnih stabala te velika trešnja “hruštača”. Tamo je bio oveći zidani kokošinjac ograñen žičanom

3 ogradom, a sasvim u dnu dvorišta iza kokošinjca bilo je poveliko zidano smetlište. Smeće se odvozilo jednom mjesečno, no smetlište je pružalo izvrsnu mogućnost da se gleda što se dogaña u Sokolani - jasno besplatno. Kasnije sam ja koristio tu povišenu platformu na smetlištu da se popnem, odnosno siñem, na športsko igralište. Tamo sam, naime, trenirao laku atletiku u klubu “ZRINSKI” još od jeseni 1940. U našoj sam kući u Krežminoj ulici br.5. proživio svoje najljepše godine djetinjstva tj. prijelaznu dob mladića. Imao sam svoju sobu na 1. katu s prostranim balkonom sa željeznom ogradom te s pogledom na ulicu. Ulica je imala dva drvoreda od japanskih trešanja pored tada već asfaltirane ceste i širokih pješačkih staza uz kuće. Na našoj su strani bile samostojeće kuće tj. vile, a na sjevernom kraju ulice bio je Dom zdravlja. Kuće su na drugoj, zapadnoj, strani ulice bile dvokatnice s povišenim prizemljem sazidane jedna uz drugu. U Dom zdravlja smo redovito išli na školsku zdravstvenu kontrolu gdje je šef bio Dr. Milan Bedenić. On je držao nastavu u višim razredima gimnazije a predavanja su bila vrlo zanimljiva za nas mladiće. Predavao je pod naslovom “Duševna higijena” a što bi se danas moglo opisati kao seksualni odgoj. Njegova je supruga Dr. Licika Bedenić bila poznati dječji liječnik u Osijeku pa je kao takova postala naš kućni liječnik, te je mene liječila kroz dugi niz godina. Ja sam bio vrlo boležljiv, a patio sam ponajviše od teških angina i to ponajčešće zimi. Tako sam znao izostajati iz škole po nekoliko tjedana što je još više potenciralo moju nesamostalnost i nesposobnosti u gimnastici ili u manjim fizičkim obračunima s kolegama. Za 12. roñendan poklonjen mi je prvi bicikl crni “Wanderer Waffenrad” s kojim sam poduzimao mnogo nestašluka. U mraku smo se vozili po putu podno klupa u Klasijama pa iznenada uključili prema gore uperene reflektore osvijetlivšiparove u intimnom zagrljaju. Nedjeljom smo vozili po «bentu» s onu strane Drave smetajući ili bolje reći gledajući što to rade odrasli (uglavnom vojnici sa svojim curama) u mekanoj travi uz nasip. U školskoj godini 1938./39. polazio sam 4c razred na kraju kojega smo morali polagati malu maturu. Moje ocjene nisu baš bile blistave, pogotovo iz hrvatskog jezika kod novog nastavnika prof. Grge Tomljenovića. U dopunjavanju moga znanja iz kongruencije pružila mi je pomoć studentica Belice Šmukler, čija je obitelj bila naš susjed na br.7. Malu sam maturu uspješno položio nakon dosta uzbuñenja i strahovanja. Bio sam najmlañi na maturi pa sam takav prešao u više razrede Realke. Naš je novi 5c razred bio smješten u kemijskom kabinetu gimnazijske zgrade s pogledom na livadu s barutanom i uzvisinu drveća od Klasija. Svakoga jutra, moj je otac prije uredovanja ili odlaska na sud, išao šetati s našom crnom dobermanom Peggy. Kroz prozore našega razreda moglo se vidjeti našeg psa kako juri po livadama ispred Klasije za vranama i oko tamošnje barutane. Tata je Pegicu pokušavao katkada iz svih svojih petih žila vikanjem ili zviždanjem dozvati k sebi. To mu nije uvijek uspijevalo, pa je mama morala ići u potragu za Pegicom, nakon što je tata odustao i žureći se morao vratiti kući u svoju pisarnu. Moji su kolege bili ushićeni Pegičinim jurenjem po livadama ispred Klasija pa sam ja tako i dobio svoj nadimak “Pegi” za kojega su znali samo moji školski prijatelji. To nije bio jedini moj nadimak, jer sam dobio još

4 jedan, manje mi drag, nadimak od profesora Velizara Sofića (iz matematike i filozofije). Sofić mi je nadjenuo nadimak “Sajgling”, a što je po “esekerišu” značilo dojenče i sve zbog toga što sam bio najmlañi u razredu. Svi su se učenici rimo-katoličke vjeroispovijesti skupljali pred školom svake nedjelje u 9 sati. Potom smo, a nakon kontrole razrednika, krenuli na misu koja se je služila u crkvi sv. Mihovila u Tvrñi. Tamo sam upoznao udrugu “Križara” koja se je sastajala u prostorijama u zgradi župnoga ureda. Ta je omladinska organizacija bila izrazito prohrvatski orijentirana pogotovo nakon proglašenja autonomije Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. Moj me je podalji bratić uveo tamo, ali se ja nisam dobro osjećao u tom krugu od samih starijih ljudi, jer sam bio opet najmlañi. Nekako je u isto vrijeme isusovac pater Krist počeo okupljati učenike viših razreda srednjih škola u Marijinu kongregaciju. Taj je gorljivi isusovac znao izvrsno usmjeravati i voditi mladiće u raznim aktivnostima odgovarajući njihovoj dobi i zanimanju. Kapelica je bila u Beogradskoj ulici u prizemlju zgrade koja je pripadala isusovcima. Sve su prostorije u prizemlju kao i one u podrumu bile korištene u razne svrhe kao npr. za razne društvene igre, čitaonicu, šah, stolni tenis i biljar itd. U najvećoj su se sobi povišenog prizemlja održavali tjedni sastanci Kongregacije pri čemu se je naročito vodilo računa o dobi članova. U toj sam Kongregaciji proveo više godina viših razreda Realne gimnazije vršeći razne odgovorne funkcije. Više sam godina bio agilni tajnik Kongregacije, a pored toga sudjelovao sam u više amaterskih kazališnih predstava. Predstavljali smo u selima bliže osječke okolice, u velikoj dvorani pored sakristije Kapucinske crkve, a nastupili smo tri puta u Hrvatskom kazalištu s Moserovim “Bibliotekarom”. U toj sam komediji igrao glavnu ulogu koju je moj otac kasnije komentirao ovako: “Nisam mislio da imam tako blesavog sina!” Jednog poslijepodneva početkom rujna 1939. vraćao sam se u Desatičinoj ulici tamo sreo majku zabrinutog lica. S očnim kapcima otečenim kao da je plakala priopćila mi je da je započeo rat, te da će mi tata više moći objasniti kod kuće. Ja sam posjetio svoga bratića Vladu Fišera, čiji je otac bio odvjetnik s kućom u Desatičinoj ulici, čiji se veliki vrt prostirao sve tamo do voćnjaka i vinograda kapucina. U tom smo se vrtu često igrali, te sagradili malu brvnaru koja nam je služila kao utvrda protiv napada “neprijatelja” iz susjedstva. Bilo je to ono lijepo dječačko doba kada se pokušavalo oponašati “Junake Pavlove ulice”, Winetoua & Old Shutterhanda i dr. Nešto kasnije, 27. ožujka 1941. u Beogradu su jugoslavenski časnici izveli dvorski puč i zbacili vladu Cvetković- Maček. To je bio povod za napad Hitlera na Kraljevinu Jugoslaviju. Nekoliko dana nakon puča dobio sam poziv da se javim u Gradsko poglavarstvo sa svojim biciklom. Tamo mi je naloženo da raznosim razne pozive u svezi s proglašenom općom mobilizacijom. Nakon tri dana raznošenja raznih poziva, ponekad čak i u nepoznate dijelove grada, dočekao me je kod kuće poziv da sutradan predam svoj bicikl u Poglavarstvo. Bio sam jako ogorčen, a tata me je pokušavao umiriti da ja moram predati svoj bicikl kao i mnogi drugi. O svačemu sam te noći razmišljao i sebi zamišljao kako bih “prevario” Poglavarstvo, ali nije koristilo pa sam sutradan teška srca odvezao

5 bicikl u Tvrñu. Tamo sam ga ostavio kod oveće hrpe s drugim bicikla. Tko li će se voziti na mome biciklu - bila je misao koja me je najviše mučila. Odlučio sam u svom bijesu ne ići odmah u školu i tako sam prvi puta išao “čirike”. Sjedio sam na zaklonjenoj klupi u Garnizonskom parku dovoljno dugo dok nisam bio siguran, da je prošao školski sat s pismenom zadaćom iz francuskog jezika. Nisam volio profesora Tomića koji je došao u Osijek iz Beograda, a nije pokazivao previše razumijevanja za mene. Vratio sam se u školu gdje je pismena zadaća bila završena no pričalo se, da nećemo dobiti ocjene zbog skorog početka rata Njemačke protiv Jugoslavije. I stvarno, Tomić se više nije pojavio na Realci, jer su u rano jutro 6. travnja 1941. Nijemci izvršili žestoko bombardiranje Beograda i tako je svjetski rat započeo u Jugoslaviji. U četvrtak 10. travnja rano prije podne začuo sam priličnu buku pa sam pošao na balkon i spazio da glavnom cestom prolazi silna vojna kolona u smjeru Donjeg grada. Izjurio sam iz kuće i trčeći preko novoga parka ubrzo stigao do glavne ceste gdje se već okupila velika masa ljudi. Svi su mahali svim i svačim te vikali “Heil” iz petih žila držeći ispruženu desnu ruku u znak pozdrava. Prolazile su njemačke motorizirane jedinice u punoj ratnoj opremi - do sada nisam vidio takovu silinu što me se je jako dojmilo. To je bila, dakle, ta pobjednička vojska dok od jugoslavenske vojske zapravo nisam mnogo ni vidio. Gledaoci su dobacivali vojnicima na njihovim vozilima ili im dodavali cvijeće, piće, hranu ili slatkiše. Uskoro je prestao mimohod njemačkih jedinica, pa sam obratio više pažnje na prisutne gledatelje. Opazio sam da većina njih nosi crvenu traku sa crnim kukastim križem na bijelom okruglom polju na desnoj nadlaktici. Aha, odjednom su svi postali pristaše Nijemaca - naši “Esekeri” tj. Osječani. Vratio sam se kući pomalo smušen time što sam vidio pa sam odlučio i sebi napraviti traku s kukastim križem. Zašto? To ne mogu niti danas objasniti, ali pretpostavljam da me je zahvatilo neko ludilo opće psihoze koju sam netom doživio. Napredovao sam u ostvarenju svoje zamisli: boja trake i kroj je bio gotov, a olovkom sam već nacrtao kukasti križ, kada iznenada u sobu uñe moj bratić Vlado. Spazivši što imam pred sobom bijesno je dreknuo na mene: “Jesi li ti pri zdravoj pameti? Znaš li ti čiji je to znak?” Istoga mi je časa sinulo kakovu sam to glupost naumio učiniti te sam pred njim razderao vrlo posramljen svoje, još nedovršeno, “remek-djelo”. Taj dogañaj nisam mogao zaboraviti i uvijek sam ga se duboko stidio. Vladin je otac bio oficir u jugoslavenskoj vojsci pa je bio otpušten iz zarobljeništva i vraćen u Hrvatsku. Kada je nakon nekoliko tjedana stigao u Zagreb uhitili su ga dan dva kasnije i strijeljali u Maksimiru kao taoca za odmazdu zbog napada na ophodnju Ustaša ili Nijemaca. Vlado je tako postao siroče, jer mu je majka tek nedavno umrla, a malo zatim i djed s kojim je živio. Godinu dana kasnije, a uz pomoć i zalaganje patera Krista, Vlado je uspio potajno otputovati u Sušak i od tamo se prebaciti na talijansku stranu u Rijeku (tada Fiume). Tada sam izgubio svaki trag svoga bratića sve dok se Vlado nije vratio iz Švicarske u jesen 1945. kao uvjereni SKOJ-evac. U kritično vrijeme nakon 1941. ostao sam bez jedinog pravog prijatelja u kojega sam uvijek imao potpuno povjerenje iako me je Vlado uvijek zafrkavao, da sam mlañi (!) od njega iako samo za godinu i pol.

6 Vratili smo se u školu negdje koncem travnja no zbor se nastavnika prilično izmijenio. Nije bilo govora da se nastavi s normalnom nastavom jer su nas vijesti i dogañaji stalno iznenañivali. Sjećam se priličnog uzbuñenja kada su Talijani htjeli poslati svoga princa od Spoleta za novog hrvatskog kralja. Koncem školske godine, negdje u lipnju 1941., već se primjećivalo djelovanje nove vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) a koja je bila proglašena 10. travnja 1941. Više nije bilo govora da bismo išli na godišnji odmor kako smo to prije činili svakoga ljeta. U našem su razredu manjkali neke kolege za koje smo znali da su Židovi. Na Realci je odmah ustanovljena nova organizacija “Ustaška mladež” i svaki je učenik bio pozvan njenim članom. Od nas se u višim razredima tražilo da pristupimo polu-vojničkoj “Ustaškoj ñačkoj satniji” ili da poñemo na radnu akciju. Tata je za mene odlučio da poñem s radnom brigadom iako nije znao gdje ćemo i što raditi. Ja sam krenuo s kolodvora Podravske željeznice u grupi od oko tridesetak mladića s nepoznatim ciljem. Smjestili su nas u školskoj zgradi u Voćinu gdje smo noćili na slami a jeli u dvorištu pod strehom što iz, na brzinu stvorene, kuhinje u šupi. Ustajali smo u 6, a u 8 sati smo već bili na radilištu. Iz korita rječice Voćinke prosijavali smo šljunak preko niza sita i prosijano taličkali na hrpe na obali, odakle se taj grañevinski materijal odvozio u nepoznatom smjeru. Nikada do tada nisam tako teško radio i živio pod tako jednostavnim uvjetima. Nakon više dana rada dogodila mi se nesreća, jer me je dohvatila oštrica lopate mog nasuprotnoga lopataša i to ispod samoga nosa. Krvario sam kao zaklana svinja sve dok se nije snašao student Žagar koji mi je pritisnuo zasječenu nosnu kost na njeno mjesto učvrstivši sve nekim flasterom. Žagar je bio odgovoran za zdravstvenu skrb i njemu mogu zahvaliti da je od te ozlijede ostala samo brazgotina na dnu nosne kosti. Ja nisam više morao što raditi u šljunčari korita Voćinke, ali sam obećao da neću pisati kući što mi se dogodilo. Žagar se pobrinuo da mogu raditi samo lagani posao pa sam u drugoj polovici boravka preuzeo dužnost dobavljača. Ustajao sam se svakoga dana u 3 sata pred zoru kada je po mene dolazio seljak s jednoprežnim kolima. Vozili smo oko jedan sat izvan Voćina a negdje na kraju nekog sela konj je sam od sebe stao. Nas je obojicu iz drijemeža probudilo kad je konj stao, a seljak je okrenuo kola pa smo se počeli vraćati prema Voćinu. Usput smo često stajali skupljajući mlijeko u dvije kante na kolima, tovarili razno povrće i voće a koje sam dan ranije naručio prema uputama kuharice. Oko 6 sati smo bili opet pred školom, utovareno prenijeli u kuhinju, a ja sam nakon toga bio slobodan ostatak dana. Svratio sam do šupe gdje smo svi zajedno jeli što nam je pripremila kuharica. Često sam sa Žagarom odlazio na stari Vočin grad, gdje smo vodili duge i zanimljive razgovore. On je bio talentirani amater hipnotizer pa je tako pokušavao i mene hipnotizirati ali mu to nije uspijevalo. Na moj nagovor pokušao je masovnu hipnozu kada su svi bili na okupu kod jela, što je izazvalo veliko iznenañenje i bure smijeha. Na kraju dvomjesečnog rada, neprospavane zadnje noći u Vučinu, uz mnogo “hipnotičkih seansi” završila je moja prva dobrovoljna radna akcija. Vratili smo se vlakom u Osijek te sam se

7 onako preumoran prežderao maminom hranom, koju već tako dugo nisam okusio. Nakon što sam se okupao konačno sam se mrtav-umoran zavukao u svoj udobni i svježe presvučeni krevet. U najdubljem sam bio snu kada mi je iznenada strašno pozlilo izbljuvavši onaj fini doručak. Neću nikada zaboraviti ogavni okus u ustima i smrad izbljuvanoga - to je bilo jedno od mojih prvih neugodnih životnih iskustava. Uskoro sam, po povratku iz Voćina, spoznao da je došlo do drugih značajnih promjena kako kod kuće tako i izvan nje. Majka je morala nositi žuta traku sa židovskom zvijezdom kad god je odlazila na trg ili u dućan. Otac mi je objasnio novi zakon kojim se je zahtijevala registracija svih Židova. Ja do tada nisam znao da je mama Židovka jer je uvijek išla s nama u crkvu te bila vjenčana u katoličkoj crkvi sv. Petra i Pavla u Osijeku. Tata mi je prikupljao dokumente svoje familije unatrag 4 koljena, kako bi mogao dokazati da je arijskog porijekla. To baš nije bilo tako jednostavno s obzirom da su svi očevi preci potjecali iz Češke. Negdje koncem 1941. ocu je uspjeloskupiti sve podatke i tako dokazati da je “čistog” arijskog porijekla. Od tada mama nije više morala nositi, tu vrlo neugodnu, žutu traku, ali su svi zlonamjerni susjedi sada znali da moji roditelji žive u tzv. mješovitom braku. Mamini su se roditelji već preselili u Zagreb u nadi da će tamo imati bolje mogućnosti i sigurnosti da prežive nacističke progone. Saznao sam isto da su svi majčini dalji roñaci i prijatelji ili odvedeni u nepoznato ili nestali netragom. Iz Osijeka su praktički nestali svi židovski trgovci, zanatlije i intelektualci pa tako i naši susjedi Šmuklerovi. U jesen školske godine 1941./42. upisao sam se u 7b razred i s iznenañenjem ustanovio, da više kolega iz nižeg, 6c razreda, nisu nastavili školovanje. Svi su kolege židovske vjere nestali pa i neki od kolega pravoslavaca. U razredu je bilo nekoliko kolega, koji su bili u “ñačkoj satniji” preko ljeta. Neki od njih su opisivali i hvalili se izvršenim zadacima te polu-vojničke jedinice. Osobito su se isticala dvojica - Stjepan Ilakovac zvan Ile i Paul Weber. Paul se je pravio važnim pokazujući revolver kojega je čak nosio u školu kao član UNS-a (Ustaška nadzorna služba). Oni su nam pričali o hapšenjima Židova, Srba i drugih sumnjivaca, te da su provodili “osuñene” u logore negdje u Lici no pretpostavljam da nisu sami sudjelovali u likvidaciji tih političkih “zločinaca”. Brzo sam shvatio važnost tatine odluke kada me je poslao na radnu akciju ne želeći da ja budem suočen ili uvučen u bilo kakovu nezakonitu ili nehumanu djelatnost. Tijekom školske godine 1941./42. se nastava u 7b razredu donekle stabilizirala nakon što je došlo do promjene meñu nastavnicima. Novi je direktor Muške realne gimnazije postao svećenik Jakob Šeb, koji nam je predavao vjeronauk kroz više godina, što sigurno nitko nije očekivao. Ja sam nastavio svirati harmoniku ili gitaru u našoj grupi koju smo nazvali “Snjeguljica i 7 patuljaka”. Svaki od nas osmorice je svirao više instrumenata, a “kapo” nam je bio Zdenko Kljunić, sin suca i moj susjed. Slavko Vaniček, sin poznatog osječkog slastičara, bio je glavni ugovarač i nabavljač opreme i instrumenata. Svirali smo ponajviše u plesnoj školi “Topalović” u Hrvatskom domu te na mnogim drugim priredbama. Jasno, smjelo se svirati samo plesnu glazbu koja nije anglosaksonskog porijekla kao na pr. tango, valcer, slow fox i

8 foxtrot, dok je English-valcer bio na granici dozvoljenog plesnog ritma. Ja sam dobio novu HOHNER harmoniku s 120 basova i više registara, ali sam na njoj svirao na većim priredbama gdje se moglo dopremiti i ostaviti naše instrumente. Kada smo svirali izvan grada ,u prigradskim selima, ponajčešće u manjem sastavu, svirao bih na svojoj manjoj Hohnerici, jer je bila lakša za transportiranje. Moja harmonika imala je samo 60 basova i bez registra te je preživjela rat. Prodao sam je tek kada smo trebali novaca u našem mladom braku sklopljenom u 1951. Ja tada nisam više niti htio svirati harmoniku, a i vezala me za tužne uspomene. Nakon moje prve dobrovoljne radne akcije, čini se da se moje zdravstveno stanje popravilo, pa tako nisam više izostajao iz škole po nekoliko tjedana zimi. Ne znam da li je to bio prijelaz iz puberteta u dob mladića ili je novi Bayerov lijek “Prontosil” protiv angine odigrao presudnu ulogu u mom zdravlju. Tako sam završio 7b razred s relativno dobrim uspjehom u krugu kolega čiji se sastav dosta izmijenio. Stvorena su dva sedma razreda od prvotnih četiri, jer više kolega iz nižih razreda nije nastavilo školovanje. To su bili ponajviše oni židovskog porijekla ili Srbi, čiji su roditelji napustili NDH 1941. Sasvim sam normalno upisao 8b razred u školskoj godini 1942./43., no životne su okolnosti postajale sve teže zbog dugog trajanja ratnih uvjeta. Nas je maturante naročito morila činjenica da ćemo po završetku školovanja i mature sigurno biti pozvani u vojsku i kad-tad doći na frontu. Sve su se kolege s navršenih 18 godina odazvali pozivu zapovjedništvaHrvatskog domobranstva u Tvrñi te već bili na stavnji. Ja sam imao sreću jer sam bio najmlañi meñu kolegama no znao sam da niti mene neće mimoići taj čas. U jesen 1942. došli su partizani na pustaru “LILA” i odnijeli od tamo mnogo prehrambenih i korisnih stvari, a meñu inim i svu lovačku opremu s više pušaka koje su pripadale mom ujaku Pišti. Pišta, zapravo Stjepan, uspio se je nekako izvući da ga ne odvedu partizani, ali je ubrzo nakon tog dogañaja morao napustiti ribnjačarstvo kod Našičke Breznice. To mu je bilo savjetovano iz više razloga ,ali ponajviše zbog njegovog židovskog porijekla. Prilikom ujakovog odlaska vidio sam ga samo na čas posljednji put, a nakon toga je otišao roditeljima u Zagreb. Kada je Himmler došao u Zagreb, u svibnju 1943., ujak je bio odveden zajedno s roditeljima u većoj grupi Židovas nepoznatim ciljem. Nitko se, iz te grupe Židova uhapšenih u Zagrebu u svibnju 1943., nije vratio iz nacističkih koncentracionih logora. Da je Pišta možda otišao s partizanima tko zna - postojala bi mogućnost da preživi rat, ali tko unaprijed može znati putove sudbine? U kasnu jesen 1942. govorilo se je o više prepada partizana te o postavljanju mina na željezničkim prugama. Zato su nas učenike podijelili u dnevne kontrolne ophodnje uz pruge a koje su kretale podalje od osječke željezničke stanice. Jedna je ophodnja trajala dva sata, a išlo se jedan sat u jednom smjeru, a potom se vraćalo natrag do polazišta. U ophodnjama su sudjelovale grupe od po dva učenika viših razreda, a svaka je grupa bile vožena sa motornom «drezinom» do svoje polazne točke ovisno o udaljenosti od Glavnog kolodvora. Na dužnost smo se morali javljati sat ranije od predviñenog polaska na ophodnju, te smo ubijali vrijeme čekajući u kolodvorskoj čekaonici dok na nas doñe red. To čekanje je bilo neudobno i

9 uznemiravajuće pa smo si kratili vrijeme igranjem šaha kao jednom od mogućih razbibriga. Koračanje s praga na prag nijetako jednostavno, osim što je i prilično zamorno uz sav potrebni oprez da se ne učini koji pogrešni korak. Kako se pri tome ne može igrati šah držeći ploču s figurama, počeli smo trenirati igranje šaha na slijepo. Ja sam nastojao biti u grupi skolegom iz šahovskog kluba gdje smo otprije naučili više osnovnih otvaranja u igri. Monotono hodanje s praga na prag stimuliralo je naše moždane vijuge, koje i onako nisu imale drugoga posla osim potrebnog opreza kod hodanja po pragovima. Da je bila negdje ukopana kakova mina sigurno ne bi imali vremena to javiti, jer se je «drezina» već provezla tim dijelom prije naše ophodnje. Srećom nitko od nas nije stradao u tim ophodnjama, koje su se produžile skoro do zime kada je pao snijeg. U proljeće 1943. tražila je njemačka vojska da se isprazni velika zgrada Muške realne gimnazije kako bi je koristili za svoj novi kvartir. Tako su naša dva maturalna razreda bila smještena zajedno u poveću prostoriju Učiteljske škole u Donjem gradu. Srećom je bilo samo nekoliko tjedana dokraja nastave, što smo mi iz Gornjeg grada ili Tvrñe jedva dočekali da možemo prestati s vožnjama u Donji grad tramvajem. Vožnja je trajala više od 25 minuta, a to nije bilo ugodno za nas navikle ustajati kasnije u jutro. Pismeni su ispiti za veliku maturu, a potom i usmeni održavani u zgradi pored Glavne straže u Tvrñi. Ja sam pripremio dvije teme za pismeni iz hrvatskoga jezika od kojih je prva bila o pjesniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću. Druga je tema bila nešto općenitija, a namjeravao sam pisati o karakteristikama genija. Kod druge sam se teme koncentrirao na Leonarda da Vincija te Beethovena pomalo u svezi s mojim tadašnjim glazbenim shvaćanjem. Ja sam se u sebi nadao da ću moći pisati o Kranjčeviću, jer je to bio očev najmiliji pjesnik, a profesor hrvatskog jezika Grga Tomljenović, ga je isto vrlo cijenio. Moje su ocjene iz svih ostalih relevantnih predmeta bile vrlo dobre ili odlične osim iz hrvatskoga jezika, gdje sam imao jedini, solidni dobar - zahvaljujući prijašnjim ispitima i slučajnoj spoznaji o interesu Grge za Kranjčevića. Početkom srpnja 1943. objavljeni su rezultati pismenog dijela mature. Ja sam mogao izabrati temu o Kranjčeviću, te sam se opširno i s uspjehom raspisao o toj temi, pa sam na moje veliko veselje dobio vrlo dobru ocjenu iz hrvatske zadaće. Ta je ocjena očito ponukala Grgu da mi poboljša moju ukupnu ocjenu iz hrvatskoga jezika pa sam na taj način bio osloboñen usmenog dijela ispita na maturi. To je pomalo zaprepastilo neke od mojih kolega, koji su imali od prije nešto bolji prosjek svojih ocjena nego li ja. Roditelji su nekih bili ustaški orijentirani ili su aktivno sudjelovali u novoj izvršnoj vlasti a što nije bio slučaj s mojim ocem. Je li to možda nešto doprinijelo pri Grginoj ocjeni - ne znam, ali je sigurno da je Grga bio u srcu dobar Hrvat koji nije simpatizirao politiku ustaške vlasti. Znao sam da respektira moga oca kao dugogodišnjeg predsjednika "Zajednice škole i porodice", gdje je moj otac često dolazio u sukob s direktorom Šebom. Tako su naša dva razreda maturirala primivši svjedodžbe o zrelosti koncem srpnja 1943. Za nas je to bio iznenadni susret sa životnom stvarnosti i spoznajom što nam predstoji u skorijoj budućnosti. Kod osječkog su fotografa Varnai bile u izlogu slike svih muških i ženskih maturanata pa tako i nas iz Muške realne

10 gimnazije u Osijeku u godini 1943. Za to smo se slikanje morali svi skupiti kod fotografa da bi bili fotografirani jedan za drugim s prekidima, jer je svaki od nas oblačio uvijek jednu te istu košulju s montiranom leptir kravatom i sako od fraka. Ni sam ne znam kako to da smo svi jednako dobro izgledali, jer se na fotografijama ništa ne primjećuje da je uvijek ista košulja, leptirica i sako. Samo je naš razrednik “Šajo” Vučkić fotografiran u svojoj vlastitoj košulji s kravatom te u vlastitom crnom odijelu. Tada nisam niti slutio da je Šajo potajno surañivao s partizanima i vjerojatno bio član, u NDH zabranjene i progonjene, komunističke partije. On mi je pomogao pri ovjerovljenju moje maturalne svjedodžbe u jesen 1945., unatoč pokušaja Ilakovca da mi spriječi upis na fakultet nakon povratka iz zarobljeništva. 1

Proslavili smo maturalnu večeru u gostionici pored naše stare gimnazijske zgrade no od oko četrdesetak kolega s mature skupilo nas se jedva dvadesetak. Večera je bila jednostavna i dobra, vino izvrsno - bio je to poklon biskupskog podruma iz ñakova. Svi smo bili prilično dobre volje i vrlo glasni, kada smo napustili lokal i krenuli pješke putem ispred perivoja kralja Tomislava u glavnu Starčevićevu ulicu (bivšu Aleksandrovu). Umorivši se posjedali smo kod prve klupe preko puta Glavne pošte te posjeli na rubni kamen uz biciklističku stazu izmeñu tramvajske pruge i drvoreda. Sjedeći tako počeli smo glasno psovati i jadikovati zbog upravo stečene zrelosti dobacujući razne primjedbe kasnim prolaznicima. Pjevajući ili bolje rečeno rivajućipogrde i prostakluke, bilo je sigurno da će se uskoro pojaviti službena osoba da ureduje i napravi reda. Na našu sreću naišao je prijazan policajac koji je s puno razumijevanja saslušao naše jadikovke, te nas je uputio na vrlo razuman način da ne galamimo dok drugi već spavaju. Očito je s nama suosjećao i znao kako postupiti s nakresanom svježe sazrelom “topovskom hranom”. Pomalo odmoreni pa uz policajčevo usrdno usmjerenje, krenuli smo u centar grada u “Grand hotel”, da tamo nastavimo naše glasno davanje oduška sve do 2 sata u noći. Stigavši u Grand hotel ustanovili smo, da još jedino radi vrtna restauracija i da će tamo uskoro početi predstava “Hungaria baleta” u ponoć. Zauzeli smo nekoliko stolova i odjednom su se na našim stolovima stvorile boce s vinom i soda vode. Ni tada, a niti kasnije nisam saznao tko je platio za ulaznice i piće te večeri - jedino se sjećam da sam bio jako žedan pa sam popio nekoliko “špricera” na dušak. Kakva je bila predstava Hungarija baleta - ne znam, jer se nisam mogao sjetiti niti jednog detalja slijedećeg jutra. Probudio sam se u svom krevetu s ogavnim okusom u ustima te glavom teškom kao olovo. Jasno, netko me je doveo kući u rane jutarnje sate u prilično alkoholiziranom stanju, a tata se nije mogao sjetiti tko me je doveo. Jedina je svjetla točka bila, da se nisam opet pobljuvao u krevet, nego preko njegovog ruba na tepih. Moja je jadna mama opet morala zbrinuti netom sazrelog sina žaleći ga zbog takovih metoda sazrijevanja. Tako su počeli tjedni čekanja na poziv za stavnju 1 Četiri godine kasnije tj. u ljetu 1945. pojavio se je "Ile" u partizanskoj odori te je bio postavljen za Javnog tužitelja na sudu u Osijeku. Paul se je isto vratio u Osijek ovaj puta u partizanskoj odori ali je bio uhapšen nakon slučajnog susreta sa Iletom. Ja sam Paula časom vidio, kada su ga doveli u zatvor OZNE3 u franjevačkom samostanu u Tvrñi, ali nisam smio s njime razgovarati. Nekoliko mjeseci kasnije otac mi je ispričao, da je Paul bio osuñen na smrt i da je osuda izvršena.

11 te kada ćemo biti pozvani na odsluženje vojnog roka točnije odlaska na frontu. U kući je bilo vrlo potišteno raspoloženje, te zabrinutost zbog odvedenih majčinih roditelja i brata, te mnogih drugih daljih roñaka i poznanika. Od svih nestalih ili odvedenih nitko se više nije javio, smo dobili bilo kakve vijesti. Vrijeme se je vuklo u beskonačnost, pa sam iskoristio priliku da se bar formalno upišem na Kemijski fakultet u Zagrebu. Tamo je studirala moja najstarija sestrična, pa je ona za mene uglavnom obavila sve upisne formalnosti. Ubrzo nakon stavnje gdje sam proglašen sposobnim došao je poziv za odsluženje vojnog roka. Morao sam se prijaviti u vojarnu na Gajevom trgu poslije podne 16. listopada 1943. s najnužnijim potrepštinama. Tamo su nam svakome dali ranac (uh, što je smradila ta vojnička torba po komisu) s nešto suhe hrane: konzervom i komadom kruha. Nisam uzeo ponuñenu vojničku limenu porciju, jer sam imao vlastitu, potpuno novu, emajliranu porciju s priborom za jelo. Naša grupa je onda krenula do Glavnog kolodvora gdje smo se ukrcali u stočni vagon s klupama u tzv. IV. razred te otputovali za Zagreb. Bilo je hladno u tom vagonu pa je netko došao na ideju da zapalimo vatru i usput prigrijemo konzerve. Većina nas je i onako imalo što za jelo od kuće, ali je ipak postalo nešto toplije u vagonu. Stigavši u Zagreb morali smo se javiti na pregled i udjelbu u Hrvatsko domobranstvo u školi na Medvešćaku. Svakodnevno su tamo dolazili na pregled odn. po udjelbu maturanti i studenti tražeći po hodnicima sobu s alfabetskom oznakom prezimena. Nakon obavljenog postupka upućeni smo da se pojavimo u kasarni na Črnomercu. Tamo se je već skupilo dosta mladih ljudi, svi u civilu, pa sam i ja bio dodijeljen na spavanje u jednu veliku sobu, rekao bih s oko 50 kreveta. Nakon dnevne prozivke ujutro te uzimanja obroka u kantini, ako je to tko želio, nije bilo po danu drugoga zanimanja osim dosade i čekanja. Uskoro smo saznali da možemo odlaziti u grad i pod izvjesnim uvjetima čak i spavati kod rodbine i sl. Ja sam se radije vraćao na spavanje u vojarnu, jer kod moje tetke nije bilo mjesta za mene, a i tamo je vladalo poništenjezbog odvedenih roditelja i drugih neprilika. Uspomene su izblijedite na ovo prvo zajedničko spavanje neiskusnih, neobzirnih i nediscipliniranih još-ne-vojnika, ali je ostalo sjećanje na mnoge prostote, kletve, zaudaranje i smrade muških tijela u nagruvanoj spavaonici. Negdje koncem listopada, a nakon jutarnje prozivke, morali smo svi ostati u vojarni da bi malo kasnije krenuli u četveroredima iz Črnomerca u drugu vojarnu u Ljubljanskoj ulici. Odjednom se je promijenio režim, pa su slobodni izlasci bili svedeni na minimum, što je najviše pogañalo kolege iz Zagreba. Pored jutarnje prozivke s prebrojavanjem vršena je ista i svake večeri prije odlaska u spavaonice. U ponedjeljak 2. studenog poslije jutarnje prozivke više nitko nije smio napustiti vojarnu, a kasnije poslije podne stigla je do nas zapovijed da se spremimo za pokret. Kada je pao mrak primijetili smo na svim izlazima njemačke vojnike, a skoro zatim smo bili pozvani da se postrojimo po vojnim zborištima i sa svim stvarima u dvorištu pred zapovjedništvomvojarne. Nakon prozivke i prebrojavanja, poveli su nas van kroz glavnu kapiju na Ljubljansku cestu. Tamo su nas dočekali, pozorno motreći, žustri vojnici Wehrmachta, za koje smo kasnije saznali da su Vojna policija zbog posebnih pločica koje nose na lancu oko vrata.

12 Ustrašeni iznenadnom promjenom stanja i naše nemoći da bilo što poduzmemo hodali smo u četveroredima, kao u polusnu, onaj kratak komad puta do Glavnog zagrebačkog kolodvora. Vikali smo od bijesa iz petih žila i urlali psovke, a koje su sve uglavnom sve odražavale činjenicu “da smo najebali” u pravom smislu riječi. Bilo je vrlo malo gledatelja na pločniku, pa mislim da većina roditelja iz Zagreba nisu znali da se njihovi sinovi nalaze u toj podugačkoj koloni. Ta dobro inscenirana i provedena akcija “otmice” hrvatskih maturanata i studenata od strane njemačke vojske očito nas je iznenadila i prenerazila pa smo postali apatični. Smjestili su nas u vagone III. razreda i to po vojnim okruzima, pa sam se opet našao meñu svojim kolegama što je bio jedini svijetli trenutak te noći. Uskoro je vlak pun budućih hrvatskih vojnika krenuo iz zagrebačkog Zapadnog kolodvora u smjeru Slovenije. Smjestili smo se po klupama i policama nastojeći zaspati i zaboraviti udes koji nas je zadesio i strahujući da ćemo svršiti negdje u Njemačkoj ili kasnije na kojoj njihovoj bojišnici. Drijemajući, koliko se jeto moglo na tvrdim klupama ili policama u hladnom vagonu, stigli smo ujutro do Maribora. Vlak je tamo stao pa smo pozvani izići i uzeti što je bilo ponuñeno: nekakvu toplu juhu i komad kruha. Dan se je protezao u nedogled, a vagoni u kojima smo bili ranžirani su čas tamo čas opet nekamo drugamo. Vlak je konačno krenuo dalje, ali je uskoro pao mrak, te nismo mogli odgonetnuti kamo putujemo. Slijedeće smo se jutro zatekli negdje kod Graza pa smo opet dobili nešto juhe i kruha. Dok smo tako pokušali odgonetnuti kamo nas vode, vlak je prolazio meni potpuno nepoznatim krajem. Počeo uspon na planinskoj pruzi no kako je pao mrak nismo mogli pročitati imena stanica kuda smo prolazili. Prolazili smo kroz više tunela od kojih su neki bili jako dugi. Ništa drugo nije preostajalo nego pokušati spavati na tvrdim ležajevima već treću noć. Mrak u vagonima i slabo grijanje nas je još više obeshrabrilo i budućnost nam se činila još crnjom nego li noć. Kod danjeg svijetla smo stigli u Wiener Neustadt, gdje smo dobili treći standardni topli doručak. Cijeli smo se dan potom vozikali amo-tamo i postalo nam je jasno, da smo stigli do Beča. Počela je padati kiša, a hladan vjetar nam je četvrtu noć učinio još težom. Negdje pred ponoć je vlak stao u jednoj stanici i pročula se zapovijed: “Alle heraus! Alles aussteigen!” Jadni i gladni, potrošivši sve domaće zalihe, neispavani i promrzli izašli smo iz vagona na kišu tjeranu ledenim vjetrom. Prolazeći pored, plavim svijetlom zasjenjenog, natpisa stanice uspio sam pročitati: STOCKERAU. Mnogi su se pitali gdje li je to do vraga, ali meni se je ime učinilo poznatim. Moj je ujak Arnold Hübler služio ovdje kao oficir u artiljeriji, no bio je umirovljen u činu pukovnika nakon Anschluss-a 1938. On mi je uvijek pričao da je najbolje biti artiljerac, jer topništvo nikada nije u prvim redovima na bojišnici. On je tada živio sa ženom i kćerkom u Beču te mi je pomogao, dok sam ja bio u Stockerau, savjetom i organizirajući posjete kazalištima u Beču kao Burgtheater, Staats Oper i dr. te Haggenbeck cirkusu na Prateru. Od njega sam saznao da topnici imaju svjetlo crvene oznake na uniformi, te da haubice pucaju i gañaju indirektno neprijatelja.

13 Nakon nekoliko dugih kilometara hodanja po raskvašenoj i blatnjavoj cesti, prokisli i promrzli u našoj civilnoj odjeći i obući, a pod udarima ledenog sjevernjaka, stigli smo do neke kapije u ogradi od bodljikave žice. U slabom svjetlu nazirale su se neke barake gdje smo se mogli skloniti u jednu slabo osvijetljenu i bez grijanja. Nešto kasnije prešli smo u nekudrugu baraku gdje je bilo toplije i malo više svjetla. Narediše nam da se skinemo do gola, a sve odjevne predmete i obuću stavimo u podijeljene nam vreće s brojevima koje treba zapamtiti. Onako nagi prešli smo u susjednu sobu gdje nas je površno pogledao neki sanitetlija povukavši svakoga za ud i kosu. Potom je povećom žlicom zagrabio u posudu s nekom tamnom masom naredivši da se njome namažemo od glave do pete. Nakon toga smo prešli u odio s toplim tuševima i tamo sprali taj smrdljivi dezinfekcijski sapun, te se konačno malo zgrijali. Potjerali su nas u drugu hladniju sobu pa smo tamo našli nešto nalik na ručnike kojima smo se donekle osušili. Soba je bila sva u pari od toplih tijela, sve dok opet nije nareñeno da idemo dalje u sljedeću prostoriju gdje su čekale vreće s našim suhim stvarima nakon dezinfekcije vrućom parom. Lijevo maturalna fotografija u lipnju a desno regru tska snimka studenoga iz 1943. Bilo je ugodno navući toplu i suhu odjeću no taj užitak nije dugo potrajao, jer smo opet morali van kroz kišu i vjetar u drugu baraku. Tamo smo dobili neku toplu tekućinu te svaki po jednu deku, što je značilo da ćemo negdje moći spavati. Uputili su nas u obližnju baraku s ne naloženimprostorijama te praznim krevetima i nečim nalik madracima. U slabom svijetlu jedne žarulje polijegali smo i uskoro zaspali dubokim snom unatoč hladnoći. Tko si je pronašao prijatelja s kojim je želio podijeliti krevet taj nije mnogo mario da mu tuñe noge budu uz uzglavlje jer im je tako obojici bilo toplije. Probudili smo se kasno sljedećeg sunčanog jutra i ustanovili da je već prošlo 9 sati. Iz donekle toplih kreveta ubrzo smo vraćeni u stvarnost pozivom na doručak. Isti će nam doručak biti “serviran” kroz narednih mnogo mjeseci, a sastojao se od crne tekućine ukuhane cikorije tzv. kave u 5 litrenim metalnim vrčevima. Osim toga dobili smo komad crnoga kruha na kojem je bila kockica bijele mase, zvana margarin (mnogi od nas još to nisu okusili), te čvrst komad crvenkaste mase kao marmelada. U prostoriji je vladala tišina samo se čulo kako se jede uz pokoji tih razgovor meñu susjedima kod stolova. "Majko mila, majko draga, da Ti vidiš svoga sina" - ponavljao sam u sebi stihove iz "Putnika" Petra Preradovića - razmišljajući o tome hoću li ću oboljeti nakon svih tih napornih dana pod nezdravim okolnostima. Bio sam siguran da nisam bio spreman za

14 sve do sada doživljeno, a osim toga sam prepušten sam sebi da preživim pod tim nepoznatim i neudobnim uvjetima života. Pišući ovaj zapis, skoro 55 godina kasnije, mislim da su ti, prije opisani dani, bili presudni da je naprsnuo oklop moje mladenačke naivnosti i neiskusnosti. Podsvjesno kao da sam oćutio da se nešto počelo buditi ukazujući na to da će me moja uvriježena nesamostalnost i dominantni osjećaj manje vrijednosti odvesti u nepovrat. Danas mi se čini , da sam tada počeo shvaćati potrebu za pronalaženje nekih novih mogućnosti ili izgleda za opstanak u budućnosti. Kao da su se probudili u podsvijesti drijemajući instinkti samoodržanja, vjere u vlastito odlučivanje, te neumitna potreba preuzimanja inicijative donošenju vlastitih odluka. Tko zna danas o čemu sam razmišljao kada su odjednom odjeknule zviždaljke i povici za postrojavanje. Naloženo nam je da iziñemo sa svim svojim osobnim stvarima i da se svrstamo na prostoru vojnog zborišta ispred baraka. Prvo je trajao opći metež koji se je postupno sreñivao izlaskom regruta na ekserciralište ispred baraka prije podne petka 6. studenoga 1943. Na bijelo pošljunčenom prostoru obasjanim suncem odudarala je tamna i nemirna masa regruta. Hladni nam se sjeverac zavlačio svuda u civilnu odjeću u kojoj smo se uspjeli jedva zgrijati. Mi, iz osječkog vojnog zbora, smo se našli negdje u sredini stroja koji je sličio velikom slovu “U”. Tada smo tek primijetili da nisu svi maturanti došli u “Senniger Lager” kako se zvao taj vojni logor zapadno od Stockeraua. Kasnije smo saznali da su ovamo došli svi regruti proglašeni potpuno sposobnima, dok su ostali “sposobnjaci” otišli nekamo drugamo. Ti su regrutirani maturanti i studenti došli u njemačke jedinice protuzračne obrane tzv. “Luftabwehr” a mnogi su stradali pri bombardiranju njemačkih gradova. Gromoglasni i stasiti pukovnik Wehrmachta, s oznakama na crnoj podlozi, oglasio se “Freiwillige für Pionire”. Zatim nešto bliže k nama ponovio: “Freiwillige für Panzergrenadiere”. Nitko se zapravo nije javljao dobrovoljno, pa je pukovnik izabirao pojedince koji su odlazili do jednog od podoficira, koji su stajali nešto podalje od našeg zbora. Pukovnik je prilazio sve bliže izabravši nekoliko kolega nedaleko od mene, koji su krenuli k jednom novom podoficiru. Zastavši preda mnom pukovnik reče pokazujući na mene: “Du!” Odmah sam krenuo prema tom podoficiru sa crvenkastom podlogom na reveru. Prišavši mu na nekoliko koraka upitao sam ga: “Sind Sie von der Artellerie?” što mi je potvrdio Unteroffizier Göllner. Okrenuo sam se prema svojim Osječanima i povikao: “Javite se, to je za artiljeriju!” na što su oni reagirali kao iz topa. Pukovnik je, pomalo iznenañen dragovoljnošću morao intervenirati kada je broj od 20 regruta bio popunjen. Tako je uspjelo dvanestorici Osječana postati topnici. Ubrzo je naša grupa od 20 regruta bila kompletna, pa ju je podoficir poveo do dviju kola s konjskom zapregom. Smjestivši se na klupama krenuli smo natrag kroz Stockerau, prošlipored poveće vojarne i gradskog trga s crkvom, te stigli na drugi kraj gradića u “Jäger-Kaserne“ - vojarnu koja će nam biti boravište kroz skoro jedanaest mjeseci. Nakon dva mjeseca pred izobrazbe za topničke časnike, primili smo promaknuće u “Gefreiter”, što nam je donijelo izvjesne olakšice. Koncem

15 svibnja 1944. postali smo vodnici tj. “Unteroffizier”, te saznali da ćemo ići kući na dopust . Otputovali smo u Neusiedl am See gdje smo, u velikoj vojarni pored jezera, opet sreli većinu prijatelja iz Senniger logora. Mi, topnici s visokim jahaćim čizmama, nismo morali vježbati njemački paradni korak za predviñeni mimohod u Zagrebu, pa smo zato češće dodijeljeni straži. Kada je došlo do Normandijskog desanta na Zapadni bedem 6. lipnja 1944. pobojali smo se da nećemo moći ići na dopust. Ipak nekoliko dana kasnije ukrcali smo se u vlak koji se zaustavio na putu za Zagreb na stanici Dobova uvečer sljedećeg dana. Negdje oko ponoći napali su “Lightning” avioni stanicu gdje su stajale tri kompozicije, a naša je bila u sredini. Kod prvoga su naleta avioni pogodili vagone-cisterne, te je izbio veliki požar prijeteći da preskoči na našu i na susjednu kompoziciju, u kojoj je bilo streljivo. U općoj zbrci i panici, jer se je u prvi čas mislilo da se radi o partizanskom napadu, uspjeli smo onako nenaoružani napustiti vagone, te se provući ispod susjedne kompozicije. Trčeći preko više praznih kolosijeka, stigli smo do slobodnog prostora, gdje smo se razbježali po nekoj livadi pored same stanice. Netko je od naših kolega iz konvoja (očito iz željezničarske obitelji) uspio pokrenuti parnu lokomotivu i izvući naš vlak izmeñu druga dva od koji je svaki prevozio opasni i zapaljivi teret. Slijedećeg smo se jutra okupili u blizini stanice Dobova gdje su donosili pougljene leševe njemačkih vojnika koji su izgorjeli u dijelu vlaka sa cisternama. Stanica je bila prazna dok je naš vlak čekao nekoliko stotinjak metara vani. Bilo je sigurno da neće biti mimohoda u Zagrebu, jer nismo bili više dovoljno reprezentativni za to, onako garavi, prljavi i neuredni. Srećom nitko nije stradao, niti bio ozlijeñen kod toga noćnog avionskog napada, pa smo stigavši u Zagreb odmah smjeli nastaviti put svojim kućama. Ja sam stigao u Osijek na svoj roñendan, 12. lipnja, i to neposredno nakon zračnog napada koji je nanio mnogo štete naročito u rafineriji u Donjem gradu. Jedina me je uspomena na Dobovu pratila kasnije kroz više godina, jer sam u trku pao na prsa spotaknuvši se preko tračnice. U Stockerau smo se vratili koncem lipnja gdje smo potom doživjelineugodne dane nakon pokušaja atentata na Hitlera 20. srpnja. Kad se malo smirila situacija već je došlo do nove krize za čiji smo uzrok saznali tek nekoliko tjedana kasnije. Bio je to Lorkovićev i Vokićev pokušaj prevrata u NDH 30. kolovoza 1944. Mi smo, zapravo, bili gotovi sa školovanjem za topničke časnike, kada smo s olakšanjem primili obavijest o skorom povratku u Hrvatsku i da nećemo biti upućeni na neku njemačku frontu. Bili smo se razdužili od njemačke opreme, te dobili prilično neizgledne domobranske uniforme i to bez ikakvih oznaka čina. Zatim smo potrošili sve preostale zalihe hrane i pića što smo donijeli od kuće pri povratku s dopusta. Ja sam se tom prigodom previše pio ispivši na dušak čašu staroga ruma misleći da je to crno vino. Početkom smo se listopada opet našli u vojarni na Črnomercu gdje su nas nešto bolje odjenuli tako da smo donekle sličili vodnicima u hrvatskom domobranstvu. Tjedni su se vukli i prolazili u očekivanju za udjelbu, te putnog naloga, dok je svakog jutarnjeg zbora bilo sve manje kolega u krugu. Jednoga je dana i na nas topnike došao red pa sam nakon posjeta MINORS-u primio svoju udjelbu te putni nalog za Osijek negdje sredinom prosinca. Tek pedeset godina (!) kasnije dobio sam na uvid svoje pismeno promaknuće u čin

16 pričuvnog topničkog zastavnika objavljeno u VJESTNIKU MINORS-a pod br.54 s datumom 7.12.1994. na strani 2532. Na put vlakom u Osijek krenuli smo u petak 22. prosinca, a nakon što sam se oprostio od roñaka u Zagrebu. Kod njih je radila više godina Katinka za koju se pričalo da navodno ima veze s partizanima. To me je zanimalo pa sam u razgovoru s njom spomenuo da bih želio prijeći partizanima u Vinkovcima. Kako ćemo morati prenoćiti na putu u Osijek bilo bi dobro da me moja veza tamo čeka i odvede partizanima. Nas trojica topnika, Zorko Kurjaković, Franjo Fenjveši i ja, putovali smo iz Zagreba vlakom te stigli predvečer u puste Vinkovce. Nigdje ni žive duše i jedva smo u mraku pronašli neku krčmu da prenoćimo. Posvuda mrak u tom, kao izumrlom, gradu tako da nismo mogli zaspati pa sam nekoliko puta izlazio na ulicu u nadi da će možda odnekuda osvanuti moja veza s partizanima. Ujutro smo saznali da nema više vlaka za Osijek i da se hrvatska vlast povukla, kako iz Vinkovaca tako i iz Osijeka. Odlučili smo pješke za Osijek, iako smo sva trojica imali dosta prtljage, ali nismo imali oružja sa sobom. Cijelim nas je putem pratila magla dok smo se nas trojica znojila noseći prtljagu unatoč hladnom vremenu. Dio puta nas je povezao seljak na kolima, pa smo si na taj način malo olakšali put. Desetak kilometra pred Osijekom smo opet morali pješačiti i već je padao mrak kada smo došli na Vinkovačku cestu. Franjo je bio prvi kod kuće dok smo Zorko i ja nastavili prema svojim kućama u blizini Tomislavovog perivoja. Vratili smo se u Osijek 23. prosinca 1944. - nakon nešto više od godinu dana smo napustili naše domove. Badnjak 1944. je bio u nedjelju, pa sam ujedinjen sa svojom obitelji proslavio taj dan u vrlo skromnim uvjetima i potpunom zamračenju. U Osijeku nije bilo niti predstavnika vlasti niti jedinice u koju smo se trebali prijaviti na dužnost. U četvrtak 28. zazvonio je telefon i Franjo se je javio uzbuñenim glasom, da se odmah moramo javiti u vojarnu na Gajevom trgu gdje nas čeka pukovnik Štir, zapovjednik 1. ustaškog zdruga.Zajedno sa Zorkom krenuo sam do vojarne i javili se na raport kod Štira. Nakon što je iskalio svoj bijes i grdnje da smo pokušali dezertirati naredio nam je, da sutra otputujemo do 1. bitnice u Donji Miholjac. Franjo je bio dodijeljen drugoj jedinici zdruga, a kako sam kasnije saznao bio je kod pješačkog i protuoklopnog topništva. U petak ujutro našao sam se sa Zorkom na kolodvoru slavonsko-podravske željeznice i čekajući vlak za Donji Miholjac primijetili smo istovar ljudi i opreme iz upravo pristiglih vagona koji bi mogli pripadati topničkoj jedinici. Oprezno smo prišli časniku sa činom satnika i podnijeli prijavak. Satnik Matijević je bio zapovjednik 1. haubičke bitnice, te nas je dočekao rekavši: “Tu ste vas dva dezertera. Odmah možete ovdje stupiti na svoju dužnost. Bitnica dolazi na svoj novi položaj u Osijeku. Javite se kod stožernog narednika Gregla.” Tako je za mene počela realnost i ratne opasnosti na ratištu u mom rodnom gradu Osijeku u petak 29. prosinca 1944. * * * * * *

17 02. NA RASTANKU - SRETAN PUT! Petak, 13. travnja 1945. Posljednju sam noć proveo u kući roditelja, jer nisam bio na dužnosti u bitnici. Proteklih dva mjeseca je Zorko bio naš istureni osmatrač, pa je mogao spavati u sobi hotela “Royal”. Mjesto je osmatrača bilo u potkrovlju Royala nakon što je ono prvo u vatrogasnom tornju Gornjeg grada moralo biti napušteno, jer ga je neprijatelj otkrio. To je djelomično bila moja pogreška, jer sam dopustio jednom očevom klijentu da potraži svoju kuću u Tvrñavici kroz moj škarasti dvogled. Možda sam zbog tog nedozvoljenog dopuštenja za posjet i zbog naknadnih učestalih neprijateljskih gañanja tornja, morao biti ukoren i smijenjen s dužnosti osmatrača. Zorko je s te nove osmatračnice mogao vidjeti što se dogaña na lijevoj obali Drave i iza nasipa u Baranjskoj ravnici. Nekoliko smo već tjedana imali mira, kako od posjeta oklopljenog bugarskog vlaka, tako i od oštrih strijelaca. Potonji su pucali na sve što se kretalo u vidokrugu njihovih zaklona ukopanih u prvi nasip uz lijevu obalu Drave. Bugarski je vlak od Darde prilazio Osijeku i stao na udaljenosti od 5 kilometara. Nakon što je ispalio nekoliko granata, iz svojih 150 mm haubica, na centar grada, ubrzo se je povukao izvan dometa naših topova. Jednog dana sam s jednim topom otišao na obližnji položaj u Donji grad te od tamo pokusno gañao jedan odreñeni dio pruge prema Dardi. Potom sam strpljivo čekao jedan od tržnih dana kada se vlak približio predviñenom mjestu i onda otvorio topovsku vatru gañajući dio pruge iza vlaka da mu spriječim odstupnicu. Ne znam jesmo li pogodili prugu, no od tada se oklopni vlak više nije vraćao na tržne dane nadomak Osijeku. Zorko je, s nove osmatračnice, vidio oštrog strijelca čim se pokušao približiti poznatim mu puškarnicama u nasipu, pa je odmah upravio vatru topa na to mjesto. Ujutro u petak nešto poslije 6 sati krenuo sam biciklom od kuće dok se iz daljine čula podmukla grmljavina teškog topništva. To je postala uobičajena jutarnja tutnjava otkako su Nijemci stvorili mostobran kod Donjeg Miholjca prije oko 3 mjeseca. Tamu su izgradili pontonski most, oko 40 km uzvodno od Osijeka, kojega su po pravilu svakoga jutra napadala dva JAK zrakoplova. Nijemci su koristili most samo noću, a ujutro su nastojali skloniti pontone uz obale. Ta je ratna igra trajala izvjesno vrijeme dok nije oboren jedan od JAKova iznad osječke željezničke stanice. Napadi na mostobran su od tada nastavljeni teškim topništvom i Staljinovim orguljama. Početkom travnja je ruska armija već daleko napredovala na zapad prošavši kroz Mañarsku te stigla u Austriju (Beč je bio osloboñen 13. travnja). Ja sam vozeći bicikl s oprezom prelazio križanja s onim ulicama koje su bile usmjerene prema sjeveru tj. prema Dravi. Razlog tome su bila vlastita neugodna iskustava s posrednim ili zalutalim mecima iz toga smjera. Na svim su prilaznim ulicama prema Dravi bili podignuti visoki zidovi od opeka dok su prozori i vrata na kućama bili zagrañeni zakovanim daskama ili vrećama

18 pijeska. Do kuća se uz Dravu prilazilo kroz podrume iz susjednih kuća gdje su probijeni otvori u protupožarnim zidovima. Na taj su način osobe bile zaklonjene od neposrednog pogleda strijelaca s lijeve obale. Osijek nije bio ugrožavan više od 3 mjeseca od neprijatelja uz desne obalu Drave sve do ušća u Dunav oko 20 km nizvodno istočno. U stvari linija je bojišnice bila lijeva obala od dana kada sam došao u 1. haubičku bitnicu 28. prosinca 1944. Žustro sam vozio da stignem na vrijeme na jutarnji zbor u 7 sati u zapovjedništvo bitnice. Zapovjedništvo se nalazilo u kućiceste na sjeveru naselja zvanog Šangaj iza željezničkih pruga Osječkog kolodvora. U glavnom sam se iz Krežmine ulice vozio uz kuće u Gundulićevoj ulici do Županijske, te njome dalje na Vinkovačku cestu. U to doba jutra nije bilo mnogo prometa osim neliko seljačkih kola i ljudi. Oprezno sam prešao pruge te nastavio utrtim putem pored vinkovačke pruge uz napuštenu ciglarsku jamu, koja je tada bila žabljak s dosta vode. Nekakav me je čudni osjećaj spopao tog toplog proljetnog jutra približavajući se Šangaju gdje se sve činilo normalnim, bar iz te daljine. Zapovjedništvo je bilo u povećoj kući s ulazom s pogledom na ciglarsku baru. U okolnim zgradama su bili smješteni vojnici te oprema bitnice, a konji su bili rasporeñeni u više šupa u naselju ili u stajama bližih salaša uz Vinkovačku cestu. Prvotno je bitnica zauzela položaj baš tu u blizini Šangaja tj. u onom trokutu izmeñu pruga za Vrpolje odnosno Vinkovce. Tko god je izabrao taj položaj učinio je pravu uslugu neprijateljskom topništvu, jer su stara ciglana i pruge bile označene na svakoj vojnoj karti. Negdje sredinom siječnja 1945. neprijateljsko je topništvo počelo gañati pruge pa sam tako zaorao ledinu i prvi puta osjetio žestinu eksplozije granate iz neposredne blizine. Stigavši do topova na položaju naredio sam momčadima da iskopaju jarke i naprave bedeme pred topovima kako sam naučio u Stockerau. Nitko nije htio slušati mene zelembaća tim više što je tlo bilo smrzlo. No kada je dan-dva kasnije palo nekoliko granata pred i pored bitnice u staru ciglanu, stvoriše se odnekuda lopate i pijuci. Nije trajalo dugo a jarci, opkopi i zakloni bili su napravljeni po pravilima uključivši mali okrugli bunker s otvorom za dim za časnika u bitnici. U tom sam bunkeru proveo na dužnosti dosta vremena sjedeći pred otvorenim ognjištem koje je strašno dimilo, ali je straži bilo toplije nego li čekati vani na zimi. Tu sam pokušao piti repovaču i kukuružnjaču - oba pića užasno smrde s otrovnim sadržajem metilnog alkohola zbog loše učinjene destilacije. Dim ognjišta, te lošeg duhana pored tih odurnih pića ostala su mu najgoroj uspomeni moje rane vojničke karijere. Koncem veljače promijenili smo položaj bitnice u znatno bolje skriveni voćnjak tj. povrtnjak nedaleko od “Mačke mame”, a nešto podalje desno uz Vinkovačku cestu. Posade su topova i časnici ostali u dotadašnjim nastambama Šangaja, a za konjušare je bilo bolje zbog skrbi za šestdesetak konja što ih je bitnica imala. Broj se konja stalno mijenjao, jer su konjušari nastojali odabrati snažnije konje za šesteroprege topova odnosno za četveroprege streljnih kola. Pored nekoliko jahaćih konja za časnike, bitnica je imala više spregova za teretni plato kola te dobro uščuvana seljačka kola. Taj povećani broj kola ne bi bio potreban za prijevoz opreme i topnika bitnice, ali naša nije bila samo topnička jedinica. Pored domobrana koji su činili topnički sastav bitnice tu je bila još poveća satnija pješadije ustaške vojnice. Potonji su

19 se vojnici priključili topnicima u Donjem Miholjcu neposredno prije nego li se je bitnica vratila u Osijek 29. prosinca 1944. Nisam saznao kako je došlo do te fuzije tj. suradnje, ali se je nešto šuškalo o tome da u bitnici ima dosta vojnika koji su “dezertirali” kad je Osijek bio napušten tjedan dva prije Božića. Došavši do zapovjedništva spazio sam u dvorištu susjedne kuće kako stožerni dočasnik Gregl nadzire iznošenje kojekakve opreme u dvorište. Tamo je bilo više hrpa raznovrsnog pješačkog lakog i teškog oružja, bacača, te raznog streljiva i protutenkovskih mina. Gregl je imao svojevrsnu strast skupljati pješačku opremu tako da je u bitnici bilo više teških strojnica, pa i za protuavionsku obranu. Gregl je svaku priliku za skupljanje i upotpunjavanje svoga arsenala pa i druge opreme kao odjeće, obuće i hrane za momčad i konje. Uvijek sam sa strahom pomišljao što bi se dogodilo ako bi jedna granata udarila u to skladište. Gregl se spazivši me, odazva glasno pred svima svojim vojnicima: “Zastavniče, vidi da topnici budu spremni za skori pokret. Danas neće biti jutarnjeg zbora!” Ja nisam nikako mogao podnijeti tog napuhanog pijevca, koji je uvijek bio dobro odjeven u ustašku uniformu po mjeri i uglañene čizme. Gregl je prema nama dvojici zastavnika, još k tome zelembaća, nastojao pokazivati izvjesnu nadreñenost, a s nemalim je prezirom promatrao naše jednostavne domobranske odore. Došavši iz Stockeraua još nismo naučili sve zapovijedi na hrvatskom, a naše je osobno naoružanje ovisilo o Greglu. On je kao stožerni dočasnik bio odgovoran za disciplinu, pa tako i za opskrbu ljudstva i konja. Osim zapovjednika bitnice Matijevića, domobranskog satnika, tu je bio još ustaški nadčasnik Vlatko Vlahović, koji se više brinuo za pješački dio momčadi. Pomalo zatečen Greglovim načinom i objavom, skupio sam svu svoju dovitljivost te uzvratio: “Do ñavola, o čemu to govoriš, stožerni? Je li to opet jedna od prilika da nama topnicima pokažeš svoj arsenal oružja?” “Prestani s nadmudrivanjem, zastavniče! U zapovjedništvu te već čeka Zorko!”. Čudan me je strah obuzeo uz predosjećaj neminovnog usuda pa sam razmišljajući gurao bicikl do nedalekog zapovjedništva. Ušao sam u hodnik s namjerom da se odmah javim zapovjedniku, kada me tamo zaustavi Zorko, već na odlasku, rekavši: “Dobro jutro koje čini se nije takovo! Zapovjednik je kod pukovnika Štira u zapovjedništvu Zdruga. Njemački je mostobran uništen. Rusi i Bugari su već napredovali daleko prema zapada lijevom obalom Drave.” Ne malo iznenañen ovim novostima, te Zorkovim poznavanjem tih vojnih podataka, bilo mi je potrebno nekoliko trenutaka dok sam se snašao i upitao: “Što se dešava na istoku?”, misleći pri tome na frontu izmeñu Dunava i Save istočnije od Vinkovaca.. Zorko nije niti znao što se dogaña na toj fronti, pa je glasno mislio rekavši: “Mi ćemo se morati povući iz Osijeka, te ostaviti cijeli Srijem partizanima. Ako to ne učinimo skoro, bit ćemo odsječeni ako neprijatelj preñe Dravu negdje zapadnije od Osijeka kao zimus kod Virovitice. Satnik će se skoro vratiti iz grada, ali sigurno nećemo krenuti iz Osijeka prije poslijepodneva. Najpametnije će biti da pripremiš sve za pokret topova, ali nemoj ništa govoriti o povlačenju. Vlatko se vraća ovamo, a ja idem prvo u hotel po svoje stvari i zatim kući. Vidimo se kasnije!”

20 Vratio sam se do bicikla, te sam, potiskujući prvotnu tjeskobu i strah, krenuo prvo prema Vinkovačkoj cesti, a onda dalje do skrivenog položaja bitnice. Gledajući prema nedalekom voćnjaku odnosno rasadniku stvarno se nije moglo nazrijeti da su tamo skrivene četiri haubice kalibra 100 mm češke proizvodnje. Sunce je već bilo povisoko, te je pomalo zagrijalo tog lijepog proljetnog prijepodneva. Polja i livade su se zazelenile, a drveće već prolistalo, a neka su stabla propupala, dok je u vrtovima uz kuće bilo proljetnog cvijeća. Skrenuo sam s glavne ceste na put koji je vodio u rasadnik kad iza zaklona istupi pred mene stražar i ne tražeći lozinku upita: “Što se to dešava u gradu? Da li su se Nijemci već počeli povlačiti? Što li će biti s nama, zastavniče?” Stao sam pomalo zatečen pitanjem jednostavnog vojnika upućenih časniku bez ikakvih vojničkih formalnosti, pa sam odgovorio boreći se za dah: “Ne znam ni ja sam što se to dešava! Pazi na posjetioce i odmah javi zapovjedniku straže. Gdje je Virag?” Virag je bio najstariji domobran u činu starijeg dočasnika koji je u bitnici zapovijedao prvim, od dva topnička voda. Vod se je sastojao od dvije haubice svaka s po pet članova posade i tri jahača šesteroprega. Uz svaki su top bila još jedna četveroprežna kola za streljivo s dva jahača. Ta je kola Gregl dodatno opremio teškim strojnicama s potrebnom posadom. Haubica, top broj 2. brojeći od lijeva na desno u položaju, bila je korištena za usmjeravanje ostalih cijevi. Iz toga se je topa ponajčešće ispaljivala prva granata na predviñeni cilj. Virag je bio najiskusniji topnik u bitnici pa je zato zapovijedao 1. vodom. Većina je topnika bila iz slavonskih sela, a nisu imali pravog bojnog iskustva. Bitnica je bila formirana koncem 1944. preuzevši topnike iz raznih drugih jedinica, koje su navodno bile raspršene po Slavoniji, pa su ih zato podrugljivo nazivali “dezerterima”. Satnik je Matijević nastojao što bolje ljudstvom popuniti redove novoformirane bitnice. Dosta je topnika bilo iz okolice Slavonske Požege, odakle je bio i sam zapovjednik. Topnici su se dosta razlikovali po starosti, a na svojim odorama su nosili oznake Hrvatskih Domobrana za razliku od Greglovog pješačkog dodatka bitnici. Potonji se vojnici nisu mnogo razlikovali od topnika osim što su na odorama imali oznake ustaške vojnice kao i sam Gregl koji je “svoje” vojnike nastojao što bolje odjenuti i naoružati. Viraga sam našao u blizini štaglja, pored kojega je bila naša kuhinja, pri doručku s većinom topnika. Njima je već bilo dojavljeno, da neće biti jutarnjeg zbora kod zapovjedništva kojemu su morali prisustvovati samo topovoñe i zapovjednici vodova. Nakon što mi je ponuñena limena šalica s toplom «erzac» kavom i komad svježeg kruha (naši pekari su znali praviti dobar bijeli kruh), Virag me je upitao kakove im donosim zapovijedi. “Stari moj, ja zbilja ne znam što se dešava”, rekoh potihim glasom, a onda sam nastavio glasnije: “Ja osobno nemam nikakvih zapovijedi osim posrednog uputstva, da bitnica mora biti spremna za pokret u očekivanju skorih zapovijedi. Složite i utovarite svo streljivo u kola te svu ostalu opremu kao i sve što nam može biti od koristi na putu. Konjušari neka napoje i nahrane konje, pripreme spregove, te opremu jer očekujemo zapovijed za pokret od sada na dalje.”

21 Virag je točno razumio što sam imao na umu, pa reče glasno da svi čuju: “Razumio sam zapovijed, zastavniče. Odmah ćemo pristupiti pripremama za pokret. Nastojte, zastavniče, da dobijemo još nekoliko kola, jer će nam biti potrebna da utovarimo streljivo i oružje koje neće stati u lafete.” Pomislih, Virag ima pravo, bitnica je brojala više od 200 vojnika dok bi manje od polovice bilo dovoljno da poslužuje haubice i zaprege. Većina je vojnika, koji nisu bili topnici, pripadalo ustaškoj vojnici, a bili su dobro oboružani lakim i težim pješačkim oružjem. Za njih je bilo potrebno naći više kola, jer se nisu baš dobro podnosili s topnicima. Zapovjednik nam je pokušao objasniti kako je pješačka zaštita potrebna i neophodna za zaštitu bitnice od mogućih napada partizana ili zrakoplova. U proteklih se je tri mjeseca nakupilo puno novog oružja, streljiva i druge opreme i to od kada su njemački transporti počeli stizati u osječku željezničku stanicu. Za Gregla, pa i mnoge vojnike, bilo je to neodoljivo iskušenje ne pogledati što se nalazi u vagonima ostavljenim u noći na otvorenoj pruzi ispred Šangaja. Pored najobičnijih provala i kraña iz tih vagona, bilo je tu i posve normalne “izmjene dobara” izmeñu njemačkih i hrvatskih vojnika. Tko god je bio uhvaćen u provali ili s ukradenim stvarima bio bi oštro kažnjavan, a kazna izvršena na vrlo drastičan način, što je bio zadatak stožernog dočasnika Gregla. On je uglavnom vodio sve te akcije pregleda vagona, a potom je vršio raspodjelu organiziranih dobara ubirući odgovarajući tribut za sebe. Jednom je tako njemačka vojna policija uhitila trojicu naših najboljih “dobavljača” te ih privela u zapovjedništvo. Satnik je bio naizgled iznenañen dogañajem, te je dosudio drakonske kazne pozvavši Gregla da izvrši osudu. Trojica su optuženih odvedeni u šupu iza kuće gdje se odmah pristupilo izvršenju kazne. Uskoro se iz šupe čulo nešto nalik na zvižduk biča, a potom bolno jecanje i višeglasno jadikovanje. Nešto je kasnije Gregl izašao iz šupe držeći u ruci trojezični bič s čijih je metalnih vrhova kapalo nešto kao krv. Njemački su vojnici bili zaprepašteni tim surovim srednjovjekovnim kažnjavanjem, te su odustali oddaljnjih mjera protiv nesretnika te napustili zapovjedništvo. Nešto su kasnije iz šupe izašla sva trojica izgledajući svakako bolje nego bi se to moglo očekivati nakon bičevanja trozubnim bičem. Ja sam se slučajno našao tamo i sa zanimanjem čekao Greglovo objašnjenje o krvavom biču: “Oh, jutros smo zaklali prasca pa ćemo imati izvrstan ručak!” Gregl mi je dao njemački vojnički "08" pištolj iz svog arsenala u zamjenu za nekoliko kutija cigareta. Tada nisam smatrao potrebnim da ispitujem porijeklo toga pištolja, ali kasnije mi je postalo mnogo toga jasnije. Konjušari su bili u bitnici najuspješniji u posjetima njemačkim vagonima, pa su tako i naši konji dobivali dovoljno zobi dok su skoro nove, orme podsjećale na one što smo ih imali u Stockerau. Većinakonjušara su bili Cigani koji su znali kako i kada treba zamijeniti konje, nastojeći da topovske sprege budu što jače, a ostali konji u dobrom stanju. Na sličan je način skupljen veći broj plato-kola, te nekoliko čvršćih seljačkih kola. Gregl mi nije bio nimalo simpatičan, ali sam cijenio njegovu brigu da svoje vojnike što bolje opremi i opskrbi oružjem, pa tako i nas zastavnike još

22 zelembaće. Ja sam se radovao svom njemačkom pištolju "08" kojim sam uspješno gañao štakore koji su se muvali oko topova gdje je bilo uvijek otpadaka hrane. Mnogi je štakor tako platio životom u sadašnjem položaju bitnice gdje sam provodio mnoge dokone sate. Sada sam se, a nedaleko od položaja topova, obratio topovoñama, koji su bili po činu vodnici, te se okupili oko Viraga i mene: “Tko vam je rekao da ćemo napustiti Osijek?” Moje pitanje očito nije zvučalo uvjerljivo, pa su oni skoro jednoglasno uzvratili: “Uistinu, zastavniče, mi bismo htjeli znati hoćemo li prolaziti kroz naša sela. Znate, tamo nas čekaju naše porodice da nam se pridruže na putu za Zagreb.” Ne misleći previše o njihovom upitu odgovorih na prečac: “Znam ja da je većina vas iz sela sjeverne Slavonije, ali ne možete očekivati da ćemo se kretati uz Dravu na zapad. Rusi i Bugari su već uništili njemački mostobran kod Donjeg Miholjca.” Zastao sam pomislivši da je bolje zavezati gubicu i ne izbrbljati nešto neobjavljeno. Odmah se zatim oglasi dočasnik Miro pitajući: “Zastavniče, hoćemo li možda prolaziti kroz Slavonsku Požegu?”, a to me nije začudilo, jer i on bio iz toga kraja kao i podosta topnika. Miro je bio zapovjednik drugog topničkog voda s topova broj 3. i 4. Više nisam smio dozvoliti tu igru pitanja i odgovora, tim više što je prilazilo sve više topnika, pa sam se obratio glasno i odlučno: “Prestanite sa svim timnaklapanjima. Svi na svoja mjesta i izvršite svoje dužnosti kako je zapovjeñeno!” Pozdravivši se s Mirom i Viragom odlučio sam se odmah vratiti u zapovjedništvo. Virag je primijetio moju nedoumicu i nemir, pa reče umirujućim glasom: “Zastavniče, spremite svoje stvari, pa ću ih utovariti u moja kola. Imam dobru spregu za njih pa ne brini. Ovdje će sve biti pripremljeno za pokret kada doñe vrijeme za to.” Viragov sam prijedlog odmah prihvatio i bio mu zahvalan što me je izvukao iz te neugodne situacije. Ja stvarno nisam znao što treba zapovjediti da bi bitnica bila spremna za pokret, te koliko za to treba vremena. Sjeo sam na bicikl, a na putu k zapovjedništvu spopao me je odjednom u trbušnoj šupljini, neki neodreñeni osjećaj. Je li to bio iskonski strah pred neizvjesnosti? U zapovjedništvu sam našao nadčasnika Vlatka koji se je upravo vratio s osmatračnice. Vlatko je bio oko dvije godine stariji od nas dvojice zastavnika, ali je već nosio najnovije oznake Hrvatskih oružanih snaga na svojoj odori ustaške vojnice. Mi nismo imali s Vlatkom neki prisniji odnos, možda i zbog toga što nije bio topnik nego je zapovijedao Greglovom pješačkom satnijom. Od početka godine 1945. odredbom MINORS-a je zapovjedništvo postalo zajedničko za pripadnike svih jedinica ustaške vojnice i hrvatskih domobrana. Domobrani su trebali promijeniti oznake hrvatskoga grba na kapama i reverima s oznakama ustaškog “U” s gorućom bombom. Ja nisam namjeravao promijeniti domobranske oznake, pa niti ostali topnici, bar tako dugo dok nam to zapovjednik izrekom ne naredi. Mi se, topnici, nismo mnogo razlikovali po odorama od Greglovih pješaka, osim nekolicine njemu bližih, jer su bolje odjenuti. Domobrani bi sigurno nevoljko pristali na izvršenje odredbe o zajedničkim oznakama čemu je doprinijelo opće pomanjkanje u opskrbi svim i svačim u četvrtoj godini rata.

23 Vlatko je stanovao u kući zapovjedništva, pa je već počeo spremati predmete, vojne karte i druge stvari koje su se tamo nalazile. U dvorištu su spaljivali nepotrebne papire i dokumente, a pristigla su i prva kola na koja su počeli utovariti dio Greglovog skladišta. Vlatko me je uputio svojih osobnih stvari, te da ih donesem ovamo, gdje će se utovariti sa svim ostalim časničkim potrepštinama. Još sam, tamo negdje u siječnju, bio smješten u maloj kući na zapadnoj strani Šangaja i to neposredno uz Vinkovačku prugu. Ulaz u kuću je bio udaljen samo oko 100 m od prvoga položaja bitnice. U toj je maloj sobi bio krevet sa slamaricom, ormarić i stolica uz prozor prema sićušnom dvorištu. U kući je stanovala starija žena koja je poznavala oca kao odvjetnika, pa je naš odnos postao nešto ljubazniji. Moj je otac teškom mukom održavao svoju odvjetničku '70isarnu sve vrijeme rata, jer nije bio suglasan s postojećim režimom pa je zbog toga često dolazio u teškei vrlo neugodne situacije. Moja mi je slučajna stanodavka katkada pripremala doručak od namirnica koje sam joj donosio, da bih joj se na taj način nekako ispričao za neugodnosti zbog svog prisilnog smještaja. Danas me nije dočekala s doručkom već me je promatrala vrlo zabrinuta lica. Čim sam stupio u sobičak, spazio sam da na krevetu više nema slamarice i da je sva moja posteljina uredno složena na stolici. Vrativši se u predsoblje obratio sam se ženi rekavši potiho: “U gradu kolaju vijesti da je neprijatelj probio našu frontu pa ćemo se povući iz Osijeka tijekom dana. Izgleda da su Vukovar već osvojili partizani.” Nikada se ne zna na koji se tajanstveni brzi način prenose vijesti, a pogotovo loše vijesti. Za staru je ženu to bila vrlo loša vijest na koju je, čini se, već bila pripremljena potvrdivši moju izjavu, pa je odmah dodala: “Čula sam ja već za to! Zato sam uklonila svu posteljinu ustranu, da imate mjesta kod pakiranja svojih stvari.. Molim vas, odnesite sve što je vaše, a pogotovo sve što je vojničko i oružje. Ne želim imati neprilika kada doñu partizani amo. Dosta je to što sam vas morala uzeti na stan.” S tim me je riječima stara žena ostavila samoga da počnem, konačno, spremati svoje stvari. Izvadio sam iz ormarića mali kofer i naprtnjaču koju mi je otac dao na odlasku u vojsku u listopadu 1943. Očeva je naprtnjača bila povelika, čak i za mene, iako sam poprilično ojačao služeći u topništvu. Bio sam oko 180 cm visok i barem 92 kg, djelomično i zbog dobre kućne hrane. Najviše sam u snazi, što sam dokazao topnicima kada je trebalo okrenuti ili pokrenuti haubicu. Češka je haubica bila nešto lakša od LFH (Leichte Feldhaubitze) s kojima smo vježbali u Stockerau. Ponovo sam morao spremati svoje stvari u ta dva komada prtljage, koja će me pratiti kamogod me nanese put. Kamo li će nas voditi naš put? U svakom slučaju, moram spremiti civilno odijelo, možda baš ono koje sam imao na sebi kada smo krenuli u Stockerau iako će uskoro biti ljeto. Uz svoju vojničku odjeću ponijet ću svoje jahaće hlače (poklon ujaka iz Beča) i vlastite čizme. Taj je par čizama bio moj prvi po mjeri napravljeni par čizama kod osječkog postolara, koji je bio očev klijent, pa si je dao mnogo truda oko izrade. Unutrašnja je koža bila mekana teleća, dok je vanjska strana bila napravljena od nešto čvršće, vjerojatno juneće, kože. Čvrsti kožnati ñonovi i solidna izrada učinila je čizme potpuno nepropusnima za vodu, a ipak dovoljno podatnima pri hodu i jahanju. Ponijet ću plavi šinjel koji je bio jedini bolji dio odore što smo dobili zimus u Zagrebu. Šinjel je bio dobro podstavljen i vrlo topao, jer je

24 bio proizveden za vojnike na ruskoj fronti koja više nije postojala. Odlučio sam ponijeti prekrasni pokrivač od kašmirske vune, što mi ga je majka dala da se zimi umotam na položaju. Pokrivač je prilično izgubio na svojoj ljepoti, ali je bio lagan, pa bi ipak mogao dobro poslužiti unatoč nadolazećem toplijem dijelu godine. Uspio sam nekako sve stvari složiti u kovčeg i naprtnjaču, ostale sam, nepotrebnije, predmete potrpao u kutiju, dok sam od plahte napravio svežanj u koji je stao vuneni pokrivač i druge stvari. Potonje sam stvari htio ostaviti kod kuće nadajući se da će mi se još pružiti prilika da se oprostim od roditelja. Obukao sam jahaće hlače i čizme, te zadjenuo pištolj za pojas, ovjesio laku strojnicu oko vrata i s naprtnjačom na leñima krenuo prema zapovjedništvu. Oprostio sam se od svoje privremene domaćice, koja me je sa čuñenjem gledala kako sam se natovario svim i svačim. Uspio sam nekako ostatak prtljage smjestiti na bicikl, te s naprtnjačom ovješenom na leñima i oružjem obješenim oko vrata oprezno gurao bicikl natrag. Stigao sam, bez zastajkivanja, do zapovjedništva, ali sam se uznojio pri tom kratkom hodu od samo stotinjak metara. Teško dišući došao sam do ulaza gdje mi ususret doñe Vlatko te, spazivši me, reče: “Izgledaš vrlo dotjeran, ali ne možeš ići tako na ples. Dobro je da si spremio svoje stvari pa ih natovari na satnikova kola koja će te odvesti do bitnice. Čekaj tamo i provjeri da je bitnica spremna za pokret čim dobijete zapovijed.” Ogledavši se malo spazio sam satnikova dvoprežna kola meñu drugima na koja su vojnici utovarili oružje, streljivo, te ostale razne potrepštine. U zapovjedništvuje posvuda vrvilo od vojnika pa sam jedva uspio nasamo načas upitati: ”Vlatko, što se to dogaña? Krećemo li uskoro?” Vlatko je nestrpljivo nadgledao spremanje i utovar predmeta zapovjedništva, te svojih stvari pa onako više usput odgovori: “Jedino što ja znam, jest da su Nijemci napustili svoj mostobran kod Miholjca. Fronta se sada proteže uzvodno Dravom, ali sam čuo da je probijena bojišnica u Srijemu. Kod Vukovara se sada vode borbe. To je sve što znam za sada …” Rekavši to Vlatko ode svojim poslom tako da nije mogao čuti da sam ga upitao: “Nadam se da ću imati vremena oprostiti se od roditelja i …” Ostao sam samcat u svoj toj gužvi oko mene, te sam odjednom postao svjestan, da se dogaña nešto osobito o čemu nemam nikakvoga iskustva niti poimanja. S čudnim osjećajem u želucu (možda bi bilo dobro nešto pojesti dok se još može) vratio sam se do bicikla i odgurao ga do zapovjednikovih kola. Ta su kola očito služila ovome tko je išao u lov, a imala su četiri udobna sjedala i straga dovoljno prostora za prtljagu. Kola su stajala malo podalje natovarena satnikovim stvarima, no uz pomoć kočijaša uspio sam natovariti svoje stvari i bicikl, pa smo krenuli do položaja bitnice. Tamo je Virag učinio mnogo toga od mog prvotnog posjeta prije 2 sata. Svi su topovski lafeti bili spremni s utovarenim najnužnijim streljivom. Pored normalnih granata tu su još i dva sanduka sa šrapnel-granatama. Ostalo je streljivo bilo utovareno u prateće lafete, pa tako i teške strojnice Greglovih vojnika. Podalje su stajala plato-kola s pješačkom opremom, ostatkom streljiva i oružja, te nekoliko osamdesetmilimetarskih bacača mina. Topnici su već natovarili svoje osobne stvari na petora seljačka kola od kojih je jedna Virag namijenio

25 zapovjednicima topničkih vodova na koja su bile smještene i moje stvari. U kolima za Zorka bili su smješteni škarasti dvogledi, sprave za premjer, telefoni i druga sredstva dojave uz kolute telefonske žice. Konji su još bili u štalama gdje su marljivo žvakali zrno i slamu, dok je na njima bila sprega bez naglavka. Jahaći konji časnika i dočasnika još nisu bili osedlani. Konjušari su mnogo učinili da svi konji budu u vrlo dobrom stanju - što nije bilo ništa čudno jer je većina njih bila iz sela izmeñu Pitomače i ðurñevca nastanjenih Ciganima. Zapovjednik nije nikada dozvolio ophodnjama njemačke vojne policije da priñu blizu ili čak uñu u štale gdje je bilo smješteno oko 80 konja. Konji nikada nisu bili svi u jednoj štali, nego raštrkani po Šangaju i obližnjim salašima. Tako bi Nijemcima bilo teško pronaći konja koji je noću nestao iz jednog od njihovih vagona. Zapovjednik je jahao uočljivu, čvrstu, crnu kobilu, a dva su konja upregnuta u njegova kola bila takoñer snažna i vatrena. Ja sam se veselio, kada su mi dodijelili sivo-točkastog konja Zelenka koji nije bio pravi jahaći konj, ali se dao osedlati bez mnogo protivljenja a bio je dobroćudne naravi i otporan na radu. Ja sam se zaljubio u tog konja, jer je to bio moj prvi “vlastiti” konj. Prije rata sam često jahao na šarenom poniju Golomb, na pustari naših prijatelja u Karancu, ali je tamo sada bio neprijatelj. Ne vjerujem da je obitelj Rosenberg sada tamo, jer su vjerojatno odvedeni u koncentracioni logor zbog toga što su Židovi. Golomba sigurno više neću jahati, ali zato sam Zelenka jahao po livadama uz Vinkovačku cestu koliko je za to bilo vremena. Vrativši se iz svojih misli u stvarnost, osjetio sam iznenada pravu glad koja je sigurno bila potaknuta mirisima koji su dolazili iz kuhinje. Virag me je pozvao da im se pridružim pri ručku, pa sam s uživanjem umakao svježe pečeni kruh u gustu juhu od svinjetine i krumpira. Je li to posljednje jelo osuñenih na smrt? Dok smo jeli naklapalo se o svemu i svačemu, pa tako i o tome u kojem ćemo se smjeru povlačiti: na jug ili na zapad. Daleka topovska grmljavina s već napuštenog njemačkog mostobrana je prestala, a danas nije bilo niti nadlijetanja para JAK-ova. Nakon što su Nijemci oborili jedan JAK kod osječke stanice bilo je nekoliko dana mira, dok nisu opet počeli letjeti u paru, skoro svakoga dana, napadajući mostobran danju. Nad Osijekom se nisu više pojavljivali, jer im je tu protuzračna obrana bila previše opasna. Uz jelo se pojavilo vino i rakija, pa sam odmah zabranio svako prekomjerno uživanje alkohola zbog skorog pokreta. U mislima sam bio kod roditelja i u sebi se pitao, hoću li ih moći vidjeti prije odlaska. Ne bi li se možda tada pružila kakva prilika da se negdje sakrijem i na taj način pokušam preživjeti dolazeće dana meteža i opasnosti? U svom si maštanju nisam nikako predstaviti mogao ništa što bi mi dalo bar neki tračak nade u strahu koji je nagoviještao samo zlo, opasnosti i smrt. Kako će izgledati umiranje? Hoću li znati kada je za mene došao tren smrti? Hoću li biti ranjen te pri svijesti morati čekati na smrt ili će se sve zbiti u tili čas u nekoj eksploziji? Zorkov me je iznenadni dolazak na položaj prekinuo u tmurnim razmatranjima i stvarnost je krenula svojim neizbježnim tijekom. Bilo je već rano poslije podne, a meni se učinilo da je vrijeme od jutra proteklo vrlo brzo.

26 Zorko je već stigao sa svojim stvarima, koje je ponio od kuće, pa ih je odmah dao natovariti na kola za dojavnike. Dok su dočasnici ispitivali Zorka o svemu i svačemu, ja sam ga pozorno promatrao u njegovoj odori. On je na sebe navukao sve najbolje dijelove odore, što ih je uspio skupiti uz djelomičnu Greglovu pomoć, pa mi se učinio ornim za predstojeće dogañaje. Ustvari, ja sam od Zorka očekivao, da se neće više vratiti u bitnicu te da će se negdje sakriti u Osijeku. On je bio nešto stariji od mene i sigurno bolje obaviješten o svim dogañajima, tim više što sam od njega saznao da ima veze s partizanima. On je to meni nasamo ispričao za vrijeme hodanja od Vinkovaca za Osijek 23. prosinca prošle godine, a nakon što sam mu se obratio za savjet zbog neuspjelog kontakta u Vinkovcima. Zorko je izgledao umorno i uznemireno rekavši: “Jest, bio sam doma i oprostio se od majke i sestre. Bog dragi zna jedini hoćemo li se ikada vratiti svojim domovima.” Povukavši me malo u stranu nastavi: “Kada sam se vratio u Royal tamo više nije bilo Vlatka, a telefonska je veza bila već prekinuta. Spremio sam sav vojni pribor, a potom krenuo do zapovjedništva Zdruga na Gajevom trgu po daljnje zapovijedi. Tamo sam brzo pronašao Matijevića usplahirenog i rumena lica.” Zastavši malo nastavio je: “Satnik mi je odobrio da idem kući oprostiti se od svojih, a onda da doñem ovamo sa svojim stvarima. Bitnica će krenuti iz Osijeka negdje u kasno poslijepodne. Satnik zahtijeva da doñeš po njega njegovim kolima s kojima sam stigao ovamo. Znaš kako se on voli praviti jako važnim, a posebno u takvim situacijama.” To što je bila prekinuta telefonska veza s osmatračnicom, bio je siguran znak da će uskoro krenuti na put cijela bitnica. Nije bilo potrebno da mi Zorko ponovi zapovijed satnika. Dao sam odmah natovariti na kola bicikl, poveću kutiju i svežanj sa stvarima, koje nisam htio ponijeti sa sobom, te krenuo žurno natrag u grad Vinkovačkom i Županijskom u Desatičinu ulicu do Gajevog trga. Konji su lagano kasali i skoro sam zadrijemao da nije bilo drndanja po žutim opekama popločenih ulica. Prometa je bilo malo prema gradu, ali iz grada ga je bilo daleko više. Nisam se brinuo zbog strijelaca s onu strane Drave, jer sam u mislima bio kod kuće. Zapovjedništvo Zdruga je bilo u staroj vojarni grañenoj miješanomcrvenom i žutom opekom duž cijele istočne strane Gajevog trga s kaldrmom od povećih oblutaka. Na trgu su se održavali sajmovi, razni mimohodi, a katkada je tu bio postavljen šator cirkusa. Nikada, kao dijete, nisam volio taj trg djelomično zbog te kaldrme, po kojoj se nije moglo igrati ili trčati a da se ozlijediš. Iz obližnje se vojarne uvijek širio miris komisa, onaj tipični kiseli miris znoja i nepranih ljudskih tijela uz smrad smeća i blata meñu oblucima. Ušavši kroz glavni ulaz u prostrano dvorište vojarne spazio samnedaleko zapovjednika te uputio kočijaša k njemu. “Gdje si ti tako dugo? Zašto ti je trebalo tako dugo? Je li bitnica spremna za pokret? Podnesi prijavu!”, skoro vičući dočekao me je satnik. Požurio sam izvijestivšizapovjednika da je bitnica skoro spremna za pokret. “Što to znači skoro? Kao časnik trebao bi znati kako se podnosi suvisli izvještaj sa činjenicama. Što je to natovareno u mojim kolima?” Mora da sam izgledao jako prestrašen i u teškoj nedoumici, kako da objasnim da su to moje stvari koje bih želio odnijeti kući i oprostite se od svojih. Satnik me povuče malo u stranu, bojeći se da bih možda napravio

27 kakvu glupost u prepunom dvorištu, pa reče: “Smiri se i nemoj ni pomisliti ne izvršiti svoje dužnosti. Prošlo je vrijeme za bedaste isprike. Idi kući i oprosti se od svojih. Vrati se ovamo u vojarnu prije 5 sati.” Pozdravio sam satnika, skinuo bicikl i svežnjeves kola, te napustio vojarnu. Satnikova se primjedba o bedastim isprikama odnosila na naše nejavljanje na dužnost, kada smo stigli u Osijek uoči Badnjaka. Franjin je otac bio susjed pukovnika Štira (zapravo se pisao "Stier"), zapovjednika 1. ustaškog zdruga, pa je s veseljem javio dolazak svoga mlañeg sina u Osijek. Jasno, nije prošlo dugo a Štir je tražio da se Franjo njemu osobno javi na dužnost u zapovjedništvuZdruga, pa je tako bio dodijeljen drugoj jedinici. Zorko i ja smo se tek 29. prosinca 1944. javili na dužnost u 1. bitnicu zdruga kada je upravo stizala na kolodvor slavonsko-podravske željeznice. Sada nije više bilo potrebno o tome mnogo razmišljati, pa sam oprezno balansirajući vozio preko Poštanske ulice, pored parka do Krežmine ulice. Nisam pazio na to hoće li me vidjeti koji strijelac preko Drave, vjerujući u zaštitu od prolistalog drveća u Tomislavovom perivoju i Nodilovom parku. Ušavši u Krežminu ulicu odlučio sam prvo svratiti k Dr. Milanu Bedeniću u Dom zdravlja. Stric Milan, kako sam ga ja zvao, je bio moj kum na krizmi, te dobar prijatelj naše obitelji. Kao student Milan je bio Adlerov učenik, a mene je poučavao i pomagao da svladam nagomilane mladenačke osjećaje o svojoj manjoj vrijednosti i nesamostalnosti. On je na mene uvijek ostavljao duboki dojam i davao mi podršku, pa sam smatrao da se trebam prvo njemu obratiti tražeći podršku i savjet u toj, za mene, vrlo kritičnoj situaciji . U Domu je bilo malo ljudi koji su čekali pred raznim ambulantama, pa sam se uputio ravno na treći kat do sobe gdje je sjedila Milanova bolničarka. Sestra me je odmah prepoznala, jer sam s cijelim razredom ovamo češće dolazio na preglede, te odmah reče: “Doktor je unutra. Možeš odmah ući. Znaš, mnogi su već otišli kućama i ja ću skoro. Hoćeš li se ti povući s vojskom iz Osijeka?” Nije čekala moj odgovor već se posvetila spremanju svojih stvari u namjeri da što brže napusti Dom. Ja sam se uputio prema vratima, pokucao i ušao u sobu ne čekajući poziv iznutra. U sobi sam našao strica kako sprema razne papire i omote koji su posvuda ležali na stolu, policama i čak na podu. Ugledavši me reče kao iz topa: “Dobro da si sada došao! Ja ću skoro krenuti kući čim napravim malo reda ovdje meñu svim tim papirima. Jesi li već bio kod kuće? Što ti je rekao otac? Kada kreće zdrug na put?” U prvi čas sam bio iznenañen bujicom pitanja na koja nisam mogao odgovoriti. Ja sam došao stricu pitati ga za savjet i pomoć, aon mene preplavljuje pitanjima. Milan je služio u austrijskoj vojsci u I. svjetskom ratu kao topnik na talijanskim frontama i tamo sudjelovao u više ofenziva. Uvijek sam se divio njegovoj kolekciji projektila, te raznih šrapnela i pepeljara napravljenih od granata iz tog rata. Milan mi je često pričao kako se topništvo ponajčešće nalazilo podalje od bojišnice, pa su tako imali manje ranjenika i poginulih. Možda je Milan utjecao na to što sam i ja postao topnik, ali očito u posve drugačijem ratu. Sjeo sam na stolicu, nasuprot stričevu stolu, znojeći se u teškoj odori i pod dojmom tjesnoće sobe čiji su prozori bili zatvoreni. Osjetio sam da me izdaju snage, pa sam zamolio strica čašu vode koju sam popio na dušak. Milan je krenuo prvo pomno zatvoriti vatirana vrata, a vrativši

28 se do stola upitao me je umirujućim glasom, koji mi je bio poznat iz naših prijašnjih mnogih razgovora: “Dakle, ti si odlučio krenuti s vojskom prema zapadu?” “Imam li ja tu u opće neki izbor? Ja ne bih pošao s bitnicom, kada bih se mogao sakriti, a da pri tome ne ugrozim niti roditelje niti bilo koga drugoga. Možeš li mi TI pomoći?” Milan me je poduže gledao kroz naočale, te onda nastavi: “Sakriti te ovdje negdje? To je nemoguće! Ustaše traže da svi liječnici krenu s hrvatskom vojskom, ali ja ću ostati ovdje i čekat ću radije partizane. Nijemci su izgubili ovaj rat što i ti dobro znaš, kao i ja. Ti se ne trebaš više boriti za njih, ali ja ne znam kako da ti pomognem!” Moje je srce skoro prestalo kucati, pa mi se činilo da sam malu vječnost skupljao volju da nešto kažem: “ Oh, stric Milane, kuda da ja idem odavde? Ja ne želim učiniti išta što bi produžilo taj rat, sva stradanja i strahovanja proživljena u posljednje četiri godine. Ja sada moram otići nekamo gdje mogu živjeti, pa makar u nekom drugom društvenom sistemu. Ja trebam TVOJU pomoć SADA! Imaš li kakve veze s partizanima ili znaš nekoga tko ih ima ili s njima simpatizira? Možda netko od tvojih pacijenata?” Stric Milan mi se učinio iznenadno ostarjelim2. Ćelava mu se glava nešto naborala, a prosjedi brkovi objesili. U njegovim se tužnim očima pojavio umor i učinilo mi se da mu je suza potekla niz obraz. U sebi sam se molio da me sada ne napusti bez savjeta i podrške. Milan je prozborio tihim glasom: “Dragi moj sinko, ja ti NE MOGU pomoći! Beskrajno mi je žao. Ja ni sam ne znam što činiti sa suprugom i samim sobom. Kamo se skriti da preživimo tih nekoliko strašnih dana?” Malo je zastao, pa mi je onda izvadio iz ladice svilenu maramicu tamno crvene boje, koja se nosi u zapučku, te pružajući je meni nastavi: “To je sve što ti mogu dati za put. Uzmi, možda će ti poslužiti ako je pokažeš Crvenima.” Oh, moj Bože, stric mi Milan savjetuje da od maramice načinim petokraku zvijezdu, pa da je pričvrstim kao kokardu ako sretnem partizane. Pa to je apsurdno i nestvarno do nebesa! Ostao sam zapanjen tom idejom pogotovo zbog jalovosti i nestvarnosti takvog pokušaja. Uvidjevši da od Milana neću dobiti nikakvu pomoć, a pogotovo nekakav korisni savjet, naglo sam ustao, pa sam, zahvalivši se stricu na crvenoj maramici, izišao iz sobe uz površni pozdrav. U tom posljednjem susretu s Milanom ustajući od stola učinio mi se skrhanim i izgubljenim čovjekom. To nije bila više ona osoba u koju sam godinama imao puno povjerenje i usrdno slušao njegove savjete. Vrativši se na ulicu, sretan što je bicikl još tamo sa svim svežnjima, krenuo sam doma bijesan i nesretan zbog ovog neuspjelog posjeta. Samo tridesetak metara preda mnom spazio sam njemačke vojnike kako se užurbano kreću ispred susjedne kuće. Ta je kuća pripadala obitelji Šmukler, ali su oni svi davno otišli iz Osijeka, a kuća je bila konfiscirana od Nijemaca. Do sada je u njoj stanovao njemački general zapovjednik područja. 2

29 Sjetio sam se njemačkog časnika veterinara Dr. Kerna kojemu je bilo dodijeljeno da kod nas stanuje. Roditelji su to morali prihvatiti, ali je s vremenom Dr. Kern stekao povjerenje moga oca i živio u skladu u našoj kući. Kern je bio Volksdeutscher ili “Donau švaba”, (kako smo ih mi zvali), pa je u jesen 1944. morao krenuti iz Srijemske Mitrovice sa SS jedinicom liječiti im konje. Kern nije volio tu uniformu što je jasno dao na znanje ocu, a usput ispričao sve što Nijemci misle o odvjetniku Dr. Špringeru te da sumnjaju u njegovu lojalnost prema nacističkom režimu. Očev je oprez bio na mjestu i zbog toga što je slušao vijesti BBC-a ili Radio Beromünster na svom velikom Telefunken radiju. Taj je radio takoñer bio “uškopljen” presijecanjem žice za kratki val, a na kartonskoj poleñini je bio pečat tako da se ne može otvoriti kutija radija. U potaji se je moglo s malo spretnosti premostiti taj prekid ulaganjem druge žice kroz jedan od otvora na poleñini ne dirajući pečat. Moj je otac redovito obavještavao Dr. Kerna o vijestima s bojišnica diljem Evrope, dok ga je veterinar za uzvrat obavještavao o novostima iz njemačke komandature, te pazio da se obitelji ništa ne dogodi, bar s njemačke strane. Katkada je donio roditeljima komad svježeg mesa, pa im je bio česti gost. Dr. Kern je napustio Osijek prije par dana, a u kući su ostali roditelji i moja, 3 godine mlaña, sestra. Otvorio sam ulazna vrata i dok sam ugurao bicikl doleti odnekuda Pegica, naša crna kujica doberman pasmine, veselo lajući i skakućući oko mene. Naslonio sam bicikl na zid ulaznog stubišta i dok sam zatvorio vrata pas je već nestao u vrtu oko kuće. Pegica nije voljela uniforme, bilo koje vrste, pa je oštro lajala i režala na svakog uniformiranog došljaka. Na miris moje uniforme se očito navikla nakon što sam protekla četiri mjeseca dolazio kući. Skinuo sam svežnjeve i uputio se oko kuće, kroz otvorena vrtna vrata i spazio mamu kako silazi niz kuhinjske stepenice. “Oh, konačno da si to TI! Čekamo te cijeli dan da se vratiš doma. Uzalud smo te pokušavali te dozvati kod bitnice. Uñi! Moraš li ići s NJIMA?” Majka je bila ranih četrdesetih godina, niskoga rasta i ponešto punašna unatoč svemu što je doživjela od kada su joj odveli roditelje 1943., te prošla mnogo teškoća tijekom rata. “Mama, imam vrlo malo vremena. Je li tata kod kuće?” Kao svaki mladi muškarac i ja sam imao malo razumijevanja za majčinske osjećaje prema djetetu, a pogotovo u ovako opasnim životnim situacijama. “Da, on te čeka već satima. Pogotovo otkada su bili neki vojnici i pitali gdje si.” - “Tko je bio ovdje i pitao za mene?”, upitao sam unoseći sve svežnjeve u kuću. U dnevnoj sam sobi naišao na oca vrlo zabrinuta lica, pa me je kao prvo upitao gdje sam bio od jutros. Ispričao mi je da je prije podne došla u kuću vojna ophodnja raspitujući se gdje sam, pa su otišli kada im je rekao da sam rano jutros otišao na položaj bitnice. Otac je prošao pedesetu i izgubio nešto svoje tjelesne težine i svoje dobre volje za pjevanjem i planinarenjem. Bio je još uvijek krupan i jak čovjek, sada s nešto manjim obimom prsa od mog dvostrukoga obima, s obzirom da sam se ja prilično ojačao od kada sam otišao od kuće koncem listopada 1943. U povećoj su dnevnoj sobi sada stajali roditelji gledajući se meñusobno i neznajući što reći. Ja sam počeo polako otvarati svežnjeve i vaditi stvari koje nisam želio ponijeti na put.3 3

30 U toj općoj tišini morao sam ja prvi progovoriti: “Tata, ja NE ŽELIM s njima. Mogu li se negdje sakriti dok doñu partizani?” - “Sinko moj, Zvonko moj, ovdje se ne možeš nigdje sakriti. Znaš i sam da će te ustaše doći opet tražiti kod nas. Znaš kako prate svaki moj i mamin korak. Oh, znam kako se osjećaš - žao mi je i sramim se što ti ne mogu pomoći niti savjetovati što da uradiš. Pokupit će nas sve ako ne poñeš s njima i nećemo preživjeti. Nećemo moći dočekati dan kada će konačno prestati ova užasna vremena.” “Tata, slušaj me, sutra će ovamo doći Crveni. Ne bojiš li se što će se dogoditi tebi i drugima kada hrvatska vojska napusti Osijek?” Otac, kao da je očekivao moje pitanje, reče: “Ja ne znam kakvi će biti partizani kada doñu ovamo i kakav će biti njihov režim. Sve što ja znam jest: da će to biti kraj rata ovdje i prestanak svih opasnosti koje smo proživljavali u protekle četiri godine. Ti ne znaš kako ih je bilo teško spriječiti da odvedu mamu onako kako su to učinili s njenim roditeljima, bratom i mnogima drugima koji su bili deportirani.” Gledao sam, duboko potresen, u očeve oči pokušavajući shvatiti to što mi je rekao. “Ne razumijem sasvim što si mi rekao, tata, iako mislim da znam što se dogodilo maminim roditeljima, ujaku Pišti i mnogima drugima.” - Otac se tužno nasmiješio, pa reče: “ Znam, mi nismo nikada s tobom o tome govorili. Bilo bi ti još teže, sinko, da si sve to znao. Sigurno bi tebi, kao vojniku, bilo teško boriti se za SVOJU zemlju u čiju vlast ne možeš vjerovati. Ustaška vlast kao i njemački nacisti ne poznaju i ne čine što je ljudsko pravo i čovječno u ljudskim odnosima.” “Tata, ovo nije trenutak za filozofska razmišljanja ili političku diskusiju. Za pola sata moram se vratiti u zapovjedništvo zdruga, a napustit ćemo Osijek prije nego li padne mrak. Daj da vidimo što bih još trebao ponijeti sa sobom.” To je sigurno bio tren u mom životu kada sam nenadano presjekao, brzo i nepovratno, sponu izmeñu moga djetinjstva i odraslog čovjeka. Bio je to za mene vrlo težak trenutak, jer sam toga časa spoznao da mi od sada NITKO, niti otac, niti majka, pa niti itko drugi neće biti od pomoći. SAM ću od sada biti odgovoran za sve što odlučim i činim za opstanak na životu. Bilo je to prvi put da sam ocu govorio na taj način i s takvim izražajem. Usudio sam se suprotstaviti ocu čijih sam se pljusaka uvijek plašio, ne toliko zbog boli, već iz straha pred njegovom veličinom. Taj strah od oca, te majčine suze i pokušaji tješenja, još su me više razbjesnili zbog mojih slabosti. U djetinjstvu sam se često mučio mišlju zašto se nemogu suprotstaviti ocu kao odrastao čovjek. Ovaj put sam to konačno učinio, što je oca očito potreslo, sudeći po izrazu njegova lica. Otac je u vrlo meke i osjećajne naravi, širokogrudan u ljubavi i suosjećajnosti. Vanjska ljuštura je prečesto bila suprotna njegovoj naravi, što je sigurno proisteklo iz loših i teških iskustava njegova djetinjstva. Otac nije odrastao u okrilju obiteljske topline i roditeljske ljubavi. Kada je sam postao otac vjerojatno je bio nestrpljiv i razdražljiv zbog mojih manjkavosti i neuspjeha u životu. Omogućio mi je djetinjstvo koje je sigurno bilo mnogo sretnije i udobnije nego li je bilo njegovo. Ja sam znao da me mnogo voli. Nije bilo vremena o tome dugo razmišljati. Konačna je odluka bila donošena što je

31 zahtijevalo sreñivanje još nekih sitnica prije nego li se oprostim i krenem na put u neizvjesnu budućnost. Majka je spremila nešto hrane za zadnju pričuvu u slušaju nestašice. U bijelu bakelitnu kutiju s crvenim križem majka je spremila najnužnije za prvu pomoć. U stvari ta je kutija bila poklon strica Milana, a sada ću njen sadržaj, ne dao Bog, možda koristiti, ali ne za igru. Videći da sam kući donio kašmirski pokrivač majka ga uze i zatraži da ga ponesem sa sobom. “Ti moraš uzeti sa sobom ovu deku. Lagana je i topla - ne znaš hoćeš li je trebati - ponesi je … možeš kasnije uvijek baciti te stvari.” Izbjegavala me je pogledati u oči, ali sam bio siguran da su bile pune suza. Tren odlaska se neumoljivo probližio, kada se sjetih da sam ostavio bicikl pred kućom. Izišao sam na prednji izlaz, ali bicikl više nije bio tamo gdje sam ga naslonio na zid. Svatko je tražio sredstvo za odlazak, pa je tako nenadgledani bicikl bio neodoljiva prilika kojom se riješila ozbiljna potreba. Kada sam se vratio i priopćio tu neugodnost, otac je samo odmahnuo i predao mi četiri mala zlatnika i djedov skupocjeni džepni sat. Ja, zapravo, nisam trebao taj sat, jer sam imao svoj ručni sat kojega sam dobio za položenu maturu 1943. No, shvatio sam da mi otac želi pokloniti nešto što je bila tradicija u obitelji. “Uzmi to, sinko, možda će ti jednom spasiti život. Pazi na djedov sat i neka te uvijek podsjeti na djeda koji je vjerojatno izgubio život u jednom od koncentracionih logora. Bog dragi zna gdje i kada! On je htio da ga ti dobiješ, jer si mu ti bio jedini unuk.” “Tata, gdje da nosim sve te vrijednosti? Bit će mi ukradene prvom prilikom.” - “Mama je skrojila malu vrećicu koju možeš spremiti u džep ili nositi oko vrata.” Odjednom me je tata privukao k sebi i svojom velikom rukom pokušavao mi objesiti vrećicu oko vrata. Srce mi je udaralo i osjećao sam da bih mogao zaplakati svakog trena misleći na dragoga djeda i jedinoga kojega sam se sjećao. Kako mogu sada napustiti svoje roditelje …? “Zvonko, sine moj, pazi na se i čuvaj se kako najbolje znaš i umiješ. Ja nikada nisam bio vojnik. Nikada nisam morao ubiti čovjeka. Bog dragi zna što li te čeka na tvom putu. Tko zna što ćeš morati učiniti da nam se vratiš! Bog te blagoslovio, moj sinko!” Suze su mu bile u očima dok me je snažnim rukama pritisnuo na svoja široka prsa držeći me tako nekoliko trenutaka. Sestra je stajala malo po strani gladeći psa i ne shvaćajući zapravo svu dubinu osjećaja izrečenih s tako malo riječi. Odjednom me otac gurnu od sebe i povede prema vratima, da bi me tamo još jednom zagrlio kao da u meni traži oslonac. U zagrljaju sam osjetio kako me vrećica tiska na prsima, pa sam podigao glavu i, iz nekog podsvjesnog poriva, poljubio oca u usne, debele i vlažne, znajući kako to on jako voli. Jedva sam se oslobodio iz očeva zagrljaja kad spazih majku od koje sam se u svom uzbuñenju skoro zaboravio oprostiti. Učinila mi se odjednom sitnom i krhkom kako stoji pored oca, a oči su joj bile pune suza. Podigla je ruku do moga čela, te me blagoslovila znakom križa, a zatim me je, nakon što sam se sagnuo do nje, poljubila u čelo i oči. Majka nije ništa govorila dok su joj suze curile niz obraze. Zbogom!

32 Uzeo sam svežanj s pokrivačem i brzo, kroz prednja vrata, napustio svoj dom. Znao sam da ne mogu ništa drugo učiniti osim vratiti se u bitnicu i s njom krenuti na put, u nadi da će sve poći po dobru. Žurnim sam korakom grabio do zapovjedništva u vojarni na Gajevom trgu gdje me čeka zapovjednik bitnice do 5 sati poslije podne, toga petka 13. travnja 1945. Dio tečajaca u uniformi « 369 KroatischeAusbildungsbrigade » iz sobe br. 21 «Jäger Kaserne» u Stockerau prigodom posjeta Be ču u travnju 1944. * * * 2 Mnogo godina kasnije saznao sam, da je u Domu zdravlja bila partizanska radio-stanica za koju je znao Dr. Milan Bedenić. U Domu je Dr. Hilda Tompak kao član komunističke partije bila u neposrednoj vezi s partizanima za sve vrijeme rata. Kada sam to slučajno saznao u 1970-tim godinama tada nisam uspio o tome govoriti, a stric Milan je već bio umro. 3 Mnoge predmete kao npr. foto aparat, raznu opremu i knjige više nisam našao po povratku iz zarobljeništva četiri mjeseca kasnije. Više je mojih stvari odnošenopo prvoj ophodnji sljedećeg dana, kada su pretraživali kuću u kojoj je stanovao neprijateljski časnik i ratni zločinac. To je bila prva ophodnja osloboditelja Osijeka u subotu 14. travnja 1945. * * * * * *

33 03. SMRT ZELENKA Subota, 14. travnja 1945. U vojarni je vladao opći metež kada sam stigao pred glavni ulaz. Odmah mi je bilo jasno, zbog općeg nemira i katoličkih pokreta kakve do sada još nisam doživio, da je započelo povlačenje iz Osijeka. Kolone vozila svih vrsta, uključujući konjske zaprege, izlazile su kroz glavna vrata vojarne nastavljajući svoj put u dva različita smjera. Prve su krenule prema Gornjogradskom trgu, pa Strossmayerovom ulicom za Retfalu i dalje uz Dravu na zapad. Druga su se vozila smjerala u Kolodvorsku ulicu, pa će onda valjda skrenuti na Vinkovačku cestu. Jedva sam se uspio probiti kroz mnoštvo na izlazu, pa stao tražiti zapovjednika bitnice u općoj gužvi što je vladala u prostranom dvorištu vojarne. Kada sam konačno spazio satnika i prišao mu, pozdravio sam odlučno, koliko mi je to dopuštao svežanj koji sam nosio pod rukom. - “Krajnje je vrijeme da krenemo u bitnicu” odzdravi mi satnik, pri čemu mi se učinio zabrinutijim i nervoznijim nego što je bio sat-dva ranije. - “Mi ćemo krenuti negdje u predvečerje. Ah, sada već nešto više sličiš vojniku, osim tog svežnja pod rukom. Je li ti majka spremila dovoljno slastica za put?” Satnik ne bi mogao zauzdati svoj pogani jezik, pomislih dok sam ga slijedio do njegovih kola koja su stajala blizu glavnog stubišta, koja su vodila na prvi kat vojarne. No, čim smo se smjestili u kolima i kočijaš krenuo prema izlazu, učinilo mi se da se satnikov izraz promijenio poprimivši skoro prijateljsko i ljudsko obilježje. On je bio nešto stariji od mene, možda samo dvije do tri godine. Kasnije sam doznao da satnik još nije bio u vatrenim okršajima na bojišnici, pa zapravo nije imao više iskustva nego li mi zelembaći. Satnik je bio rodom iz Slavonske Požege pa je sve vrijeme u vojsci proveo na položajima tamo jer je u gradu bilo više vojarni s jakim vojnim uporištem. Grad Požega se nalazi u povećoj kotlini u srednjoj Slavoniji izmeñu obronaka panonskih planina, čiji se dugi i pošumljeni hrptovi protežu od istoka na zapad. Kotlina je otvorena prema jugu kamo se i širi, a kuda vodi glavna cesta do Nove Gradiške u dolini Save. Ja sam saznao, da satnik ima djevojku iz okolice Donjeg Miholjca, kamo je češće odlazio svojom zapregom, pa sam odlučio upitati: “Satniče, možete li kazati što se dogaña oko Donjeg Miholjca?” Nije bilo jednostavno voditi razgovor pored sve one buke prometa i vlastite zaprege, jer su konji pravili priličnu galamu u laganom kasu na, žutim klinkerom popločenoj, Desatičinoj i Županijskoj ulici. - “Nije bilo nikakvih borbenih aktivnosti na mostobranu od jutros. Nijemci su se tijekom noći od tamo tiho povukli i krenuli desnom obalom Drave prema zapadu. Čini se da je sve mirno duž južne obale Drave. Moja se djevojka vratila svojoj obitelji i neće krenuti s nama, ako si to htio znati.”

34 Tako u razgovoru stigosmo do Županijske ulice i uskoro smo bili na Vinkovačkoj cesti unatoč priličnom prometu u tom smjeru. Sunce je već bilo na zalazu kada smo stigli do kuće gdje je bilo zapovjedništvo. Sve se činilo opustjelim i napuštenim, nije bilo više one žurbe i komešanja od jutros. 1. bitnica je bila spremna za pokret. Ušli smo u ispražnjenu sobu zapovjednika koja mi se učinila neobično praznom iako su tamo čekali natporučnikVlatko i zastavnik Zorko, pored nekoliko starijih dočasnika i Gregla, stožernog dočasnika, kao najvažnije osoba u bitnici. U toj se je skupini naš zapovjednik, omanjeg rasta u usporedbi sa svim ostalima, učinio još sitnijim nego li je u stvari bio. Nakon podnošenja prijava, te kraćeg dogovora, satnik Matijević je izdao zapovijedi i svaki je krenuo svojim putem. Izašao sam iz kuće i na cesti spazio konjušara kako drži dva konja: moga Zelenka, i svojega, oba osedlana i opremljena za pokret. Odjednom sam oćutio kako me obuzima neki osjećaj važnosti, ali me je mučila briga kako ću se uspeti na konja pred svim očima koje me promatraju i gdje ću s tim povećim svežnjem. Janko, tako se zvao konjušar, je priveo konje, preuzeo svežanj, te mi pomogao uspeti se na konja gurnuvši me u pravi čas u sedlo. Janko je bio zbijen i snažan momak iz ciganskog kruga, što me nije uopće smetalo jer me je podsjećao na jednog radnika mojega ujaka na ribnjacima blizu Našica. Odmah smo projahali usmjerivši konje prema donedavnom položaju bitnice u rasadniku pored Vinkovačke ceste. Sve je više prevladavalo izvjesno uzbuñenje, onako jašući svoga konja i noseći zapovijed bitnici za pokret, nakon današnjeg dana punog razočaranja i iskušenja. Nedugo zatim dojahali smo do rasadnika i prošli pored čekajućivojnika do pred kuhinju gdje su se okupili oba zapovjednika vodova i topovoñe. Sjahavši i predavši uzde Janku krenuo sam okupljenim topnicima i odjednom sam, kao da je to nešto sasvim uobičajeno, počeo izdavati zapovijedi uočivši kako me svi pažljivo slušaju. Jasno, nisam znao kako točno glase hrvatske zapovijedi, pa sam jednostavno prevodio njemačke zapovijedi, koje su nam mjesecima utuvili u glavu. Katkada sam malo zastao ili mi je izletjela koja njemačka riječ, ali uz pomoć Viraga sve je krenulo svojim odreñenim putem. Topovi su prvo okrenuti u dotadašnji položaj, a potom obješeni o lafetu, koju je dovezao upregnuti par konja. Kada su topovi tako pripremljeni iz položaja, prilaze im dva preostala para konja, prvo srednji a potom prednji par, dok se vučni konopi svakoga para pomno spajaju na širokom jarmu na rudi. Kada je taj posao bio obavljen, jahači se na zapovijed uspnu na osedlane konje koji se nalaze na lijevoj strani svakoga para. Potom topovoñe daju zapovijed topnicima da zauzmu svoja mjesta na topu. Tri topnika sjede naprijed na lafeti dok su preostala dva, jedan od njih je nišandžija, u sjedalima na štitu s obje strane topovske cijevi. Kada još topovoñe i vodnici zajaše svoje konje bitnica je spremna za pokret. Izvlačenje se topova kao i uprezanje konja odvijalo kao po nekom dobro uvježbanom ritualu i bez nepotrebnih povika. Taj mi se ritual učinio kao da svaki sudionik predosjeća neki osobiti dogañaj ili možda strahuje pred nečim nepoznatim. Do konačnog je polaska ostalo još nešto vremena pa sam to iskoristio za provjeru izvršenja svih priprema.

35 Pored zaprega za topove, te za kola sa streljivom, bilo je uglavnom više zaprega teretnih konja nego li jahaćih konja. Od Viraga sam saznao, da svaki topovoñeima po jedna kola sa stvarima topnika a moje su stvari bile na posebnim kolima za zapovjednika u bitnici. Na više seljačkih kola bilo je utovareno sijeno za konje te mnogo vreća zobi, što je bio očiti dokaz da su se konjušari zdušno brinuli nabavljajući hranu iz “pouzdanog” prolaznog izvora na željezničkoj pruzi. Nekoliko plato-kola bilo je natovareno trofejnim (talijanskim) streljivom za topove te pješačkim težim oružjem sa zapregama snažnijih konja. Zanimala su me posebno kola za dojavnike gdje su bile utovarene malobrojne telefonske kutije s dosta koluta kabela. Na tim kolima je bila spremljena pomalo manjkava oprema za motrenje (samo jedan škarasti telemetarski dvogled), te instrumenti za premjer. Već se počeo spuštati mrak kada je dojahao teklić sa zapovijedi za neposredni pokret bitnice. Janko mi je doveo Zelenka, uzjahao sam bez pomoći i onda glasno počeo izdavati zapovijedi ne mareći jesu li hrvatski ispravne prevodeći ih iz njemačkog. Oko 8 sati uvečer prvo su krenula kola s pješačkim naoružanjem a zatim s topovskim streljivom. U to se vrijeme formirao borbeni dio bitnice na čelu sa dojavničkim kolima iza kojih je slijedio prvi top i kola sa streljivom. Virag je prošao sjedeći u kolima za časnika u bitnici a koja su slijedila nakon drugog topa, a ispred trećeg i četvrtog. Iza topova sa dva topnika na svakome slijedila su kola s topovoñama iostatkom topnika. Našaje kolona krenula Vinkovačkom cestom do križanja za ðakovštinu gdje smo skrenuli na cestu prema Čepinu i ðakovu. Zapovjednik nam se priključio i bio na čelu bitnice dok su Vlatko i Gregl sa svojim vojnicima i transportom čekali da bitnica proñe, te su činili začelje bitnici. Na toj je glavnoj cesti bilo sada već dosta prometa, ali su topovske zaprege brzo stvorile potrebni prostor za nesmetano kretanje. Zorko je odjahao s dojavničkim kolima nešto ispred bitnice, a njemu se je kasnije pridružio Vlatko, kojimi je u prolazu rekao da ostanem kod topova brinuti se da se borbeni dio kreće ujednačenim hodom. Jašući Zelenka spori me je hod teretnih konja u šesteroprezima uspavljivao pa sam razmišljao bi li bolje sjahao pa sjeo u kola pored Viraga. Zelenka bi mogao preuzeti moj konjušar Janko ako bi bio stalno u blizini naših kola ako bi mi ustrebao konj. Tako napola drijemajući na Zelenku razmišljao sam kada ćemo krenuti na zapad a što sam ubrzo saznao, kada smo ušli u Čepin oko 9 km od Osijeka. Na križanju nas je dočekao teklić sa zapovijedi da skrenemo na cestu prema Poganovcima i Podgoraču. Ta je sporedna cesta od tucanog uvaljanog kamena bila u lošem stanju, s mnogo rupa i kolotečina što je otežalo napredovanje bitnice. Sporedne su kamene makadamske ceste morali održavati seljaci, koji su za taj posao umjesto nadnice bili izuzeti od poreza ili drugih davanja. U ratnim su prilikama ti radovi na cestama bili zanemarivani što je umnožavalo oštećenja i neravnosti. Uskoro mi je u sedlu postalo neudobno pa o nekom drijemanju više nije bilo govora, tim više što je Zelenko često mijenjao korak ili bi posrnuo na toj lošoj cesti. U selu Martinci Čepinski, nakon 20 km hoda, bio je odreñen samo kraći odmor pa je bilo dosta gunñanja meñu topnicima kada smo uskoro morali opet krenuti. Zapovjedio sam, naime, da se topnici izmjenjuju u sjedenju i hodanju pored topa kako ne bi tko zaspavši pao s topa i došao pod kotače. Ja

36 sam sjahao i hodajući vodio Zelenka za uzde dajući topnicima primjer da se u hodu drže za top ili lafetu na koju su odložili svoje oružje i kabanice. U hodu mi se pred očima pojavio otac kako hodam za njim negdje u planinama. Otac je bio mnogo godina predsjednik Planinarskog društva u Osijeku pa sam ga često pratio na podužim turama po Slavonskim planinama iliu Sloveniji. Katkada sam jedva uspio svladati suze, pogotovo ako bi ustali u praskozorje te krenuli na put bez jela ili toplog pića. Oca to uopće nije smetalo te se malo osvrtao na pospanog i gladnog sina mekušca, koji je jedva uspijevao ići ukorak s njegovim dugim korakom. Tata je često znao skrenuti nekom, po njegovom shvaćanju, prečicom pa je to često svršilo dramatičnim ishodom zbog njegovog potpunog pomanjkanja orijentacije. Katkada sam ga uspio nagovoriti da se vratimo ili krenemo drugim smjerom. Na cilju otac nikada nije javno priznao da sam ga ja izveo na pravi put. Možda je ipak bio ponosan na sina koji je imao taj svojevrsni dar za orijentaciju. Tako razmišljajući i vodeći konja na uzdi, postajao sam svjestan svoje časničke odgovornosti, kako za sebe tako i za vojnike kojima zapovijedam. Naše slijedeće zaustavljanje bilo je u selu Poganovci, pa sam otišao naprijed do kola gdje je trebao biti Virag. Nakon dužeg hoda do čela bitnice našao sam kola s par privezanih jahaćih konja. “Dobro je, zastavniče, da ste došli ovamo. Sigurno ste umorni i gladni, zar ne? Vežite Zelenka za kola i uspnite se da što popijete i pojedete. Ne brinite, ova se kola nalaze ispred bitnice.” Zahvalivši se na pozivu, koga sam jedva dočekao, sjeo sam pored Viraga i upitao: “Stari, znaš li kuda idemo po tom mrklom mraku?” U istom sam času predosjećao što će Virag odgovoriti, a to je da ćemo nastaviti u mraku što dalje, jer će po danu biti opasnije zbog mogućih napada iz zraka. Nastavili smo monotonim hodom, a Virag mi je kod ponovnog polaska rekao s poštovanjem: “Ispravno ste zapovjedili da topnici naizmjence hodaju uz topove. Dobro je to i za konje. Ostavite Zelenka ovdje pa se vratite do drugog topa. Ja ću vas na vrijeme obavijestiti ako nam netko važan doñe ususret.” Prošli smo kroz Budimce nakon više od 40 km hoda, pa sam odlučio odjahati naprijed do ispred bitnice, da čujem što ima novoga. Prvi su se tragovi dana pojavili na istoku kad se odjednom pored mene stvori zapovjednik na konju u pratnji konjušara, koji ga je svuda pratio kao sjena. “Zastavniče, kao da te umara jahanje?”, obrecnu se na mene satnik, te nastavi, “Uzjaši i doñi naprijed pred bitnicu. Ovdje nisi ništa izgubio. Odmah dojaši naprijed!” U prvi me je tren obuzeo bijes, ali sam se suzdržao da ne odgovorim i požurio pješke naprijed do Viragovih kola. Uzjahao sam Zelenka te sam u laganom kasu nastojao stići do zapovjednika usput promatrajući obrise Krndije obasjane prvim sunčevim zracima. Pripazi sada više na zrakoplove, pomislio sam u sebi tražeći pogledom koliko je daleko čelo bitnice, kad mi iznenada u susret dojaše Zorkov teklić sa zapovijedi: “Zastavniče, brzo krenite naprijed s prvim vodom u položaj kod Podgorača. Položaj je kod križanja s cestom od ðakova za Našice.” Taj me je iznenadni poklik probudio iz snenosti i razmišljanja, pa sam okrenuo Zelenka natrag od smo došli. Spazivši Viragova kola zaustavio sam se i

37 zapovjedio da prvi vod krene za mnom. Nakon što su jahači uzjahali spregove prvog i drugog topa, te njihovih kola sa streljivom, a topnici zauzeli svoja mjesta, naredio sam pokret kasom. U te je rane jutarnje sate iznenadni i nagli pokret četiriju spregova djelovao kao grom iz vedra neba. Lijevom stranom ceste krenuo je prvi vod prema Podgoraču, prvo kasom, a potom trkom čim je put postao slobodan za tu gomilu konja i vozila. Uskoro smo dostigli teklića koji nas je čekao nadomak prvih kuća Podgorača. Kod križanja sa cestom ðakova pokazao nam je prtinu sa šikarom koja je vodila u polje s laganim padom prema jugu. Dva su topa dovučena pred sam kraj polja na čijem je rubu bilo nekoliko većih grmova i po koje drvo. Iza toga je ruba bila duboka dolina čija se nasuprotna pošumljena strana blago prostirala po obroncima Krndije. Grmovi i drveće bi mogli dobro poslužiti kao zaklon od neposredne neprijateljske vatre, pa sam postavio topove s razmakom oko 20 m i nešto podalje od samoga ruba. Nisam još znao gdje je ili što će nam biti cilj, pa sam odredio da se cijevi usmjere na jug uzevši Podgoračku crkvu na desnoj strani kao stožernu točku. Šesteropreg u pokretu vuku ći haubicu 100mm kalibra češke tipa, Kad sam vidio da su dva topa spremna za djelovanje pobrinuo sam se da sklone lafete nakon što su bili istovareni sanduci sa streljivom. U pomanjkanju boljega zaklona, odredio sam da lafete sa šesteroprežnim zapregama i kola sa streljivom ostanu na prtini gdje su bili donekle zaklonjeni izmeñu grmova i rijetke šikare s obje strane. Na cesti sam spazio da je ostatak bitnice krenuo prema Podgoraču cestom za Našice ne osvrćući se na položaj prvog voda. Iznenada je odnekuda dojahao Vlatko pa mi naredi uzbuñenim glasom: “Dovuci topove do samoga ruba polja odakle ćete moći neposredno gañati u dolinu. Tamo su partizani koji nam se približavaju - vidjet ćeš ih golim okom s ruba polja.” Meni se nije sviñala Vlatkova zapovijed, jer vatrom haubica obično upravlja posredno istureni osmatrač. Bilo mi je jasno da za to sada nema mogućnosti, pa sam se vratio topnicima i zapovjedio: “Odgurajte topove naprijed koliko možete da možemo direktno gañati u dolinu. Bez konja - samo topnici. Brzo - slijedite me!” Potrčao samo naprijed do ruba polja pronaći najprikladnije položaje za topove ne misleći na to da ih time izlažem mogućoj direktnoj neprijateljskoj vatri. Pored dvaju stabala živica je bila nešto rjeña, pa sam izabrao položaje za

38 topove dok su ih topnici s mukom odgurali tamo niz polje. Počeo sam pretraživati dvogledom horizont gdje bih mogao biti neprijatelj dok me Vlatko nije upozorio na male oblačiće dima u niskom grmlju ili drveću na drugoj strani doline oko 3000 metara od nas. Nisam tamo primijetio nikakve pokrete osim povremenog dizanja oblačića dima vjerojatno iz pješačkog oružja ili manjeg topa u isparavanju jutarnje maglice. Odjednom se tamo prijeko iz šumaraka na najbližem obronku Krndije začulo štektanje strojnica. Mislim da sam na tom mjestu odakle su se dizali oblačići dima, prepoznao ruševinu na niskom brežuljku koju smo posjećivali u mnogo veselijim i zabavnijim prigodama. Vlatko me je odmah upozorio uzbuñenim glasom: “Vidiš tamo gdje se diže dim malo lijevo od onog većeg drveta! Pucaj nekoliko granata po rubu šumarka!” Odredivši tako cilj krenuo sam se pognut prema lijevom topu pokazati topovoñi gdje da usmjeri cijev. Češka je haubica bila izvrstan top, dovoljno lagan da ga jedan topnik može okrenuti u željenom pravcu pri neposrednom gañanju. Pokazao sam cilj nišandžiji koji je usmjerio cijev nakon što je otvorio vratašca u štitu da može koristiti ciljnu napravu na topu. U top je stavljena i utisnuta maljem granata, a potom ugurana čahura snajvećim brojem punjenja od 7 vrećica baruta, što se čini kod direktnog gañanja. Iz svoga zaklona u živici izmeñu dva topa, viknuo sam prema Vlatku: “Prvi top spreman!” Čim mi je topovoña dao znak Vlatko viknu kao odgovor: “Pali i odmah puni top!” Od buke eksplozije koja me je nemalo iznenadila i na čas ošamutila zaboravio sam promotriti pogodak. Top je poskočio i skrenuo natrag, jer topnici nisu dovoljno zarili plug odnosno pritisnuli ga u tlo u trenu ispaljivanja prvog zrna. Srećom nitko nije pri tome bio ozlijeñen, a kada mi se povratio sluh čuo sam Vlatkove oduševljene povike: “Odlično! Točno u cilj! Puni oba topa i pucaj odmah.” Oba su topa bila u tili čas gotova s punjenjem, a na znak topovoña da je cilj nanišanjen, dao sam zapovijed: “Pali!” Ovaj put sam bio spreman na dvostruki odjek pa sam na vrijeme motrio gdje će granate eksplodirati. Iza toga je na tren nastala tišina, a štektanje strojnica se više nije čulo. Vlatko je dalje motrio rub šumarka odakle su se pojavili novi oblačići dima, ali ovaj put nešto više lijevo. Okrenuli smo topove prema novom cilju i napunili prvi top usmjerivši ga prema tim oblačićima koji su se jasno izdizali iz jutarnje maglice. U času kada sam htio izdati zapovijest prvom topu da otvori vatru, primijetio sam zapovjednika na prtini kako trči prema nama bjesomučno gestikulirajući. Čim je došao na domak poče galami na mene: “Jesi li ti lud izlagati topove takvoj opasnosti? Tko ti je naredio da otvoriš vatru?” U prvi sam tren bio toliko zapanjen, da nisam uspio izustiti niti jednu riječ, dok mi je još u svijesti bio top pored mene spreman za paljbu čekajući moju zapovijed. Ne znajući što ću, tražio sam Vlatka pogledom, a usput sam motrio što se dogaña u dolini. Vlatko je dotrčao do zapovjednika i nešto su potiho dogovarali nakon čega se satnik vratio putem odakle je došao. Vlatko mi je na to rekao da možemo napustiti položaj i vratiti se bitnici koja je već odmakla prema Našicama. “Vlatko, prvi je top spreman za paljbu i ne mogu ga izvući iz položaja s punjenjem. Što ću sada?” - “Ispali tu granatu negdje!” Ostavši tako sam s prvim vodom, zapovjedio sam topovoñi topa da ispali granatu s najvećom

39 elevacijom cijevi ne znajući pri tom gdje će granata pasti. U principu je moguće ukloniti čahuru s punjenjem iz topa bez problema, dok je vañenje granate iz cijevi mnogo teže i zahtijeva dosta opreza. To je zbog toga što se kod punjenja topa granatom ista udari drvenim maljem kako bi se njezin bakreni prsten dobro uglavio u utore topovske cijevi. Nakon što je prvi top ispalio granatu u nepoznato, zapovjedio sam da pripreme topove za izvlačenje i vratio sam se do prtine gdje su čekale zaprege izmeñu žbunja s kojih su konji marljivo trgali mlado lišće. Zaprege s topovskim lafetima su se uputile izvlačiti topove dok sam ja zajahao Zelenka i krenuo do ceste promatrajući prolazeću kolonu iz smjera ðakova. Podalje sam u koloni spazio pomalo mršavog jahača, koji me je svojom pojavom u prvi mah podsjetio na Don Quichote. Kada se jahač približio križanju prepoznao sam Franju. Nismo se vidjeli od Božića, kada je Franjo bio dodijeljen drugoj jedinici u 1. Ustaškom zdrugu. Prepoznavši ga, prišao sam bliže do ceste obrativši se pomalo prašnom jahaču: “Franjo, što ti radiš ovdje? Gdje ti je jedinica?” Umjesto odgovora Franjo upita: “Jesi li ti to malo prije pucao s haubicama?” Još pod dojmom dogañaja od malo prije odgovorih: “Jest, bio je to prvi vod koji je gañao po rubu šumarka tamo s druge strane. Zapovjednik nas je malo prije prekinuo u poslu bjesneći na mene, jer nisam dobio zapovijed. Zbilja glupo od mene da sam haubicama direktno gañao cilj i to bez ikakve zaštite.” - Ja sam se sve više sramio zbog nespretnog učešća u tom okršaju iako sam mogao biti zadovoljan uspješnim izvršenjem zadatka. Češka haubica kalibra 100mm prigodom vježbe kod Stoc keraua velja če1944. Franjo me je pokušao utješiti, te je usput spomenuo da su imali više okršaja tijekom noći povlačeći se od sinoć iz ðakova. Ispričao mi je da je bio dodijeljen pješačkoj bojni nakon što se javio Štiru. U svojoj bitnici ima dva laka pješačka topa i dva protuoklopna topa dugocjevaša manjeg kalibra. Razgovor smo morali prekinuti kada su nam u susret prišli zapovjednik Zdruga, pukovnik Štir u pratnji moga zapovjednika satnika Matijevića. Štir se, prepoznavši Franju, prvo obratio njemu: “Dobro je da si stigao ranije nego li sam te očekivao. Postavi svoje topove blizu one živice na rubu polja. Pronañi dobar zaklon za topove da ih ne bismo izgubili prije vremena.” Očito je

40 pukovnik dobro poznavao Franju, te je čekao da s pješačkim topovima, koji su lakši od haubica i mnogo pokretljiviji u mijenjaju položaja, brani svoju odstupnicu. Obrativši se potom meni, rekao je s izvjesnim podrugljivim prizvukom: “Bio sam iznenañen videći kako haubice brzo mogu zauzeti položaj, te direktno gañati i bez osmatrača. Ipak, tvoj me je zapovjednik uvjerio da je bolje imati pješačku zaštitu uz haubice. Hajde makni se i brzo nestani odavde za tim haubicama.” Pukovnik mi nije trebao dva puta ponoviti zapovijed, pa sam se vratio do voda koji me čekao i naredio pokret. Satnik je već odjahao naprijed, pa sam iskoristio tren kada je u koloni nastao poduži prekid te pokrenuo topnički vod na cestu za Podgorač. Držeći se lijeve strane ceste dobro smo napredovali prestižući dosta civilnih osoba, koje su hodale ili sjedile na seljačkim kolima s privezanom stokom, te nekoliko manjih vojnih jedinica sa svojim transportom. Svi su kretali cestom za Našice, koja je bila oko 11 km od Podgorača. Ja sam dobro poznavao Našice, jer su u blizini bili ribnjaci koje je moj djed zakupio od grofa Pejačevića, a do nedavno je tamo bio upravitelj ujak Pišta. Njega su tamo zarobili partizani prigodom privremenog zauzimanja pustare “Lila” nedaleko od ceste za Klokočevce. Ta je pustara opskrbljivala ribogojstvo, pa su se partizani tamo mogli dobro opskrbiti hranom i drugim potrepštinama. Pustara je bila spojena, osim neasfaltiranom cestom, uskotračnom prugom s upravom ribnjaka udaljenim oko 3 km, odakle je pruga nastavljala do željezničke stanice Breznica gdje se vršio utovar živog šarana. Ujaku nisu partizani ništa učinili kada su došli na ribnjake, ali ih je on napustio u zimu 1942. preselivši se u Zagreb. Tamo je mislio naći sigurnije utočište, zbog svoga židovskog porijekla, dok nisu njega i njegove roditelje odveli SSovci u koncentracioni logor u svibnju 1943. Ujaku je kod osloboñenja od partizana te preseljenja u Zagreb pomogao odvjetnik Dr. Pavle Pleše iz Našica, kojega je moj otac dobro poznavao iz mnogih zajedničkih pravnih zadataka na tamošnjem sudu. Možda bi mi Dr. Pavle, koji je očito imao veze s partizanima, mogao pomoći da se negdje sakrijem dok ne proñe ovo idiotsko povlačenje u nepoznato? Sama pomisao na mnoge posjete ribnjacima, te dobra i fina jela pripremljena tamo činila su me još gladnijim, pa sam tražio bitničku kuhinju. Sustigli smo bitnicu u čijem su začelju bili Greglovci sa svojim transportom, te sam sa čuñenjem primijetio, da je kolona stala na otvorenoj cesti nedaleko iza naselja Podgorača. Konjušari su napajali i hranili zapregnute konje, a vojnici su odnekuda donosili u porcijama toplu juhu sudeći po pari u zraku ranog jutra. Čudilo me je da je bitnica stala na otvorenoj cesti i da zapravo nitko ne vodi računa o JAK-ovima koji su u glavnom jutrom nadlijetali bojišnicu. Uskoro je vod stigao i priključio se iza drugoga voda gdje su nam ostavili prostor uz desni rub ceste. Uvrstivši se tako u red svi su sjahali prepustivši konje brizi konjušara dok su jahači s topnicima krenuli do kuhinje da prime svoj topli obrok što su im ga priredili kuhari. Zelenka je preuzeo Janko da ga napoji i nahrani, a potom mi je prišao Zorko zanimajući se za sve što sam doživio

41 tamo kod križanja. Razgovarajući tako sjeli smo uz rub ceste s nogama u jarku i polako jeli naš prvi topli obrok od jučer u podne. Ispričao sam Zorku o mom susretu s Franjom, te o primjedbama pukovnika i satnika po čemu sam mogao zaključiti da ćemo od Našica možda krenuti za Slavonsku Požegu. Zorko je spomenuo da je cesta za Požegu u dosta lošem stanju, a mnoge bi krivine i strmine sigurno još više otežavale i zadržavale kretanje bitnice. Osim toga, ta je cesta bila izmeñu obronaka obraslim gustim šumama iz kojih su prijetili partizanski prepadi. Dok smo nas dvojica jeli i razgovarali, pridružili su nam se odjednom satnik i Vlatko, te sjeli pored nas na travu. Taj se razgovor uskoro razvio u naš prvi dogovor, a u svezi nastavnog ratnog djelovanja. Utvrñeno je da će satnik i Vlatko jahati na čelu kolone s izvidničkim odredom i dojavnicima, a s njima će biti dio Greglovih specijalaca svi na kolima. S izvjesnim razmakom slijedit će ih borbeni dio bitnice sa svojim dijelom transporta, a na začelju će biti ostatak Greglovih vojnika s preostalim kolima. Jutro je već prošlo kada je bitnica krenula u koloni od dva dijela, pa je sigurno bila duga oko 1000 metara. Zorko je jahao ispred drugog voda topova, dok sam ja jahao Zelenka uz Viragova kola, a ispred prvog voda. Podigla se je prilična prašina, pa sam zabrinuto promatrao nebo bojeći se iznenadnog napada iz zraka. Približavajući se Našicama podsjetio sam se da bih se tamo možda imao priliku nekako izvući iz tegobne situacije. Pokušavao sam se prisjetiti kuće u kojoj je bila pisarna Dr. Pavla na jednom uglu glavnog trga u Našicama nekako ukoso preko puta od ulaza u dvorac grofa Pejačevića. Gradić Našice je bio na ovećem brežuljku s dvorcem na njegovoj sjevernoj strani odakle se pružao prekrasan pogled na ravnicu u smjeru Donjeg Miholjca. Na trg se prilazilo dvjema glavnim cestama, jednom iz Osijeka s istoka, drugom od Donjeg Miholjca, a cesta iz Podgorača je isto završavala u drugom uglu glavnog trga. Na zapad je s trga vodila samo jedna cesta koja se strmo spuštalado račvanja odakle su glavne ceste išle desno za Feričance, a lijevo za Slavonsku Požegu. Što smo se više približavali Našicama kretanje je kolone bilo sve sporije. Kada smo nešto prije podneva konačno stigli na trg vidio sam, da su razlog tome bile kolone vojske i civila koji su prilazili na trg od Osijeka ili Miholjca. U općem metežu na trgu odlučio sam projahati južnom stranom trga, gdje nije bilo prometa. Ako bi me tko spazio mogao bih se izgovoriti, da sam htio obići trg i tako brže doći do prvog voda. Pred sobom sam prepoznao kuću Dr. Pavla, pa sam sjašio i privezao uzdama Zelenka za obližnji stup rasvjete. Pokucao sam na vrata pisarne odakle je malo kasnije dopro oprezan ženski glas: “Tko je?” ali su vrata ostala zatvorena. “Ja sam, Zvonko, sin Dr. Zlatka Špringera iz Osijeka. Molim vas pustite me unutra. Ne mogu dugo stajati ovdje vani!” Ogledavao sam se, je li me tko od Greglovih vojnika možda spazio kada se iza mene malo otvore vrata, a odvjetnikova supruga me dočeka: “Oh, moj Bože. Uñi! Ma kako si ti došao ovamo, sinko?”

42 Nisam joj mogao objasniti zašto sam pokucao na odvjetnikova vrata, pa sam bez predaha rekao: “Molim vas, mogu li razgovarati s vašim suprugom? Ne mogu ostati dugo!” - “Oh, pa nema moga supruga kod kuće. On je morao otići, jer nije bio siguran što bi mu se moglo dogoditi kada se počnu ustaše povlačiti.” Neću moći ostvariti moj plan, bila mi je prva pomisao pa sam razočaranim glasom upitao: “Je li doktor otišao s partizanima? Kako bih ja mogao otići k njima?” Postarija žena je bila nemalo iznenañena mojim pitanjima, pa reče: “Ne, ne, moj muž nije otišao k partizanima. On je prestar i ne bi mogao izdržatite napore. Znaš kako je uvijek bio boležljiv, a pogotovo u zadnje vrijeme. Reci mi, što se dogodilo s tvojim ujakom?” - “Gospoño, mi ne znamo je li još živ ili je umro u logoru, ali to nije što me sada tišti. Ja se moram izvući nekako iz ovog kaosa prije nego i za mene bude prekasno.” Odmjeravajući me uplašenim i zabrinutim pogledima gospoña me odjednom pozove da uñem u kuću da će mi dati što za jesti i piti. Pošao sam za njom u kuhinju gdje je za stolom sjedio njezin muž, pa me oslovi: ” Dobro došao! Vidio sam te kroz podrumski prozor kako prilaziš kući. Nisam te odmah prepoznao, ali, kako i sam znaš, mi moramo biti vrlo oprezni koga puštamo u kuću ovih dana. I sam tražim mjesto gdje bih se mogao sakriti dok proñu ovi opasni dani. Tebe, Zvonko, nažalost ne mogu sakriti niti ovdje, a niti bilo gdje drugdje. Kasno je za to sada, puno prekasno. Preopasno je sada pokušati uspostaviti vezu s partizanima. Predložio sam ja to tvom ujaku tamo već davno, ali me on nije htio poslušati. Umjesto toga izabrao je jedan od njemačkih radnih logora, a bilo je boljih prilika da ostane živ, zar ne?” Naprosto nisam mogao shvatiti, da se moja posljednja nada rasplinula kao mjehur od sapunice. Prihvatio sam ponuñenu šalicu kave od cikorije, a dok sam lagano pio napravila mi je gospoña poveći komad obloženog kruha i stavila ga u papirnatu vrećicu. Zahvalio sam se domaćinima što su me saslušali, te na gostoprimstvu unatoč zastrašujućima okolnostima pa sam brzo izašao iz kuće motreći trg odakle bi me netko mogao vidjeti kada sam izašao iz ove kuće. Prišao sam Zelenku koji je bio vrlo nemiran vjerojatno zbog buke i meteža prometa na cesti s onu stranu trga. Sokak, gdje je Zelenko bio vezan za rasvjetni stup, je bio potpuno prazan, pa sam umirujućim glasom smirivao konja dok sam odvezao uzde i zauzdao ga. Nespretno sam uzjahao, uspio nekako pričvrstiti vrećicu za sedlo te krenuo hodom do kraja trga, pa daljedo ceste. Nisam vidio nikoga od naše pratnje u koloni koja se je sporo kretala oko trga. Primijetio sam da pred kapijom dvorca stoji veća grupa vojnika i nekoliko kola pa mi se u prvi čas učinilo da bi to mogla biti naša zalaznica. Srećom to nisu bili Greglovi vojnici, pa sam skrenuo Zelenka lijevo niz glavnu ulicu. Jahao sam Zelenka korakom po prtini uz sokak pored kuća gdje nije bilo nikoga, pa sam se nadao da ću s lijeve strane ceste moći prije vidjeti gdje je začelje bitnice. Pomislio sam, da bih onda u trku možda neopaženo mogao proći naprijed i dostići prvi vod s Viragovim kolima. Poširoka glavna cesta

43 prema zapadnom izlazu iz Našica bila je popločena kamenom kaldrmom dok su s obje strane ceste bili jarci za odvodnju te drvoredi divljih kestena. Pješačke su staze uz kuće bile popločene crvenom opekom dok je do jarka bio poširoki travnjak sve do pod drveće. Dohvatio sam vrećicu, otkinuo komad kruha i polako žvačući nastavio oprezno niz cestu, sada već u laganom padu. Kolona na cesti kao da se već nekako sredila i nije bilo više onakve gužve kao na ulasku u Našice. Odjednom mi se učinilo da čujem zvuk zrakoplova unatoč buci i žamoru s ceste i to baš kada sam spazio stotinjak metara naprijed poznate mi zaprege bitnice. U tili čas je na cesti nastala panika i metež, a pogotovo kada je zrakoplov preletio iznad ceste čiju sam sjenu na tren spazio kroz krošnje kestena. U podsvijesti su mi se munjevito prikazali dogañaji napada "Lightning" zrakoplova na transporte u željezničkoj stanici Dobova u noći od 10. lipnja 1944. U jednom od tri vlaka smo čekali da sutradan izvršimo mimohod u Zagrebu, a onda odemo kućama na 14 dnevni dopust. U isti čas kao da je i Zelenko osjetio opasnost, zadrhtao je i zarzao, te odjednom trkom pojurio niz sokak. Odbacivši vrećicu posegnuo sam za uzdama pokušavajući nekako Zelenka smiriti te njime kako-tako upravljati. Uspjelo mi je Zelenka privesti bliže uz kuće čiji su vrtovi imali povisoke zidane ograde, pa sam iz sedla dohvatio rub zida i preskočio ogradu koja mi je bila najbliža u tom trenu. Sa zida sam skočio dolje ne gledajući kako je duboko ili što je poda mnom, pa sam sa čuñenjem osjetio kako sam pao na nešto podatno i meko. Dok sam se malo snašao i ogledao postao sam odjednom svjestan čudne tišine. Buka napada zrakoplova je prestala onako naglo kao što je i došla, pa sam ustao i krenuo do kuće u čijem vrtu sam našao svoj zaklon. Netko od ukućana je toga trena izišao na trijem, pa me je sa čuñenjem promatrao kada sam pozdravio i ispričao se za nenadani posjet. Izašao sam kroz kapiju na cestu na kojoj nije bilo više cjelovite kolone. Ljudi su se dizali iz jaraka i počeli potragu za svojima i kolima sa stvarima i životinjama. Bilo je tu nekoliko vojnika koji su se skupljali i pomagali drugima pronaći svoje jedinice. Meni je bila prva briga pronaći Zelenka kojeg sam napustio u trenu opće panike i koji je sigurno u strahu odjurio cestom, tko će ga znati gdje li se zaustavio. Hodajući uz zidove kuća pronašao sam odbačenu vrećicui s izvjesnim zadovoljstvom izvadio ostatak kruha, pa sam tako žvačući nastavio niz cestu. Brzo sam stigao do račvanja cesta gdje sam odmah primijetio da se kolona kretala prema Feričancima, jer na cesti za Požegu nije moglo vidjeti se išta od neke vojne kolone. Lijevo od ceste prema Feričancima bila je velika ledina gdje su se održavali sajmovi. Uz ravnu je cestu bilo više prevrnutih kola i rastepene su stvari ležale unaokolo, s teže ozlijeñenih konja skidali su ormu, a pokoja je životinja ležala u zadnjim svojim životnim trzajima. Konačno sam naišao na nekoliko vojnika iz bitnice kako skupljaju razne predmete i stvari, te ih tovare na kola koja nisu bila oštećena u toj jurnjavi. Posvuda su ležale rasute vreće, a po sadržaju sam mogao zaključiti da su sigurno pripadale Greglovom transportu. Od vojnika sam saznao da je bitnica dobro prošla i da je već bila izvan Našica na ravnoj cesti kada su naletjeli JAK-ovi.

44 Iznenadilo me je što je bitnica krenula cestom za Podravsku Slatinu, a ne za Požegu, pa sam ubrzao hod tražeći Zelenka na livadama lijevo i desno od ceste. Prvo je obližnje selo bilo Donja Motičina tamo malo dalje iza hrastove šume. O kavgadžijama iz Motičine sam čuo mnogo priča od oca kako je nakon žetve redovito dolazilo do obračunavanja i tučnjave noževima, koje su katkada svršavale smrtnim ozljedama. Otac je često puta zastupao nekog od optuženih počinitelja, ali je bilo simptomatično da je ubojica imao uvijek dovoljno svjedoka koji bi potvrdili da je bio pod jakim uticanjem alkohola. Osuda bi tada mogla biti donošenasamo za ubojstvo iz nehata s kaznom do 3 godine. No, kada je novi sudac počeo strože primjenjivati zakon, te dosudio ubojici kaznu i do 10 godina, prestale su odmah slijedeće godine kavge sa smrtonosnim ishodima. Sjećajući se tih priča prišao sam grupi od nekoliko topnika, koji su pretovarivali sanduke s topničkim streljivom na ispravna kola, upitavši jesu li možda vidjeli negdje osedlanog konja po Zelenkovu opisu. Gledajući na sve strane, ne bih li spazio Zelenka, primijetio sam pored ceste više mrtvih konja očito ubijenih, jer su zadobili teške ozlijede. Rane tih konja su bile strašne i drugačije, očito prouzrokovane šrapnelima koji su potjecali od bombi malo prije bačenih iz zrakoplova. Takove su bombe bile prava pokora što prouzrokuje strašne rane, ali i bezglavi bijeg životinja. Prešao sam s ceste lijevo na livadu gdje sam opazio veterinara, koji je dolazio k nama u bitnicu radi kontrole i njege naših konja. S njime nisam nikada duže razgovarao osim što sam saznao, da je tek nedavno svršio studij na Sveučilištu u Zagrebu pa je odmah bio pozvan u vojsku i upućen na rad u naš zdrug. Nisam mu zavidio na njegovu poslu kada je uvlačio ruku kroz čmar konja da bi uklonio smetnju ili izvukao predmet koji se je prepriječio normalnoj funkciji crijeva. Sada je “Vet”, tako su ga zvali u bitnici, bio zaposlen oko ranjenih konja. Prišavši mu upitao sam: “Vet, jesi li vidio slučajno mog Zelenka?” Vet se je na tren okrenuo meni i odgovorio: ”Žao mi je, ali ne bih niti znao koji je od tih konja Zelenko. Strašne su te rane od šrapnela, vidi kako im je užasno rastrgano tkivo. Morali su ubiti više konja, jer im nije bilo spasa. Osim toga ima konja sa slomljenim koljenima ili gležnjevima - sve zbog panične jurnjave od Našica.” Okrenuo se jednom od konjušara i rekao mu da ubije konja, jer mu nema spasa zbog krvarenja iz mnogih zadobivenih rana i slomljene prednje noge. Još sam gledao oči konja kad odjednom prasnu hitac trgnuvšimu glavu u vis, a potom se životinja izvali na stranu, trgnu i ostane nepokretno ležati na livadi. Gledajući to nepokretno, do malo prije još živo tijelo, iz kojega je krv počela crveniti livadu, stisnulo me je nešto u grlu i osjećajno povrijeñen doživljenim, nastojao sam čim prije nestati s toga mjesta. Gdje li je Zelenko? “Pogledaj tamo naprijed, bliže do šume. Nisam još imao vremena pogledati tamo” čuo sam Veta da mi dovikuje. Okrenuo sam se Vetu da mu se zahvalim, ali spazivši da će ubiti još jednog konja promrmljao sam nešto dok on doda: “Nemoj gubiti vrijeme tražeći tvoga konja. Požuri da stigneš bitnicu koja čeka tamo na cesti u šumi. Čim završim ovaj ogavni posao ovdje vratit ću se i ja tamo. Reci zapovjedniku da ovdje vjerojatno neću moći spasiti nijednog

45 konja.” U meni se tada pojavi neki čudan osjećaj o nepovratnom gubitku pa sam pošao prema cesti gdje me je prepoznala grupa Greglovih vojnika koji su mi ispričali da su natovarili na kola sve što su mogli naći uz cestu, te da nitko nije ozlijeñen u bitnici. Zbog gubitka više konja morali su stvoriti nove spregove, ali smo imali i nešto sreće jer smo izgubili uglavnom slabije konje. U sebi sam pomislio da je veća sreća što nisu eksplodirali sanduci sa streljivom. Dok su se oni kretali naprijed prema sastajalištu kod šume nešto prije Donje Motičine, ja sam se opet vratio na livadu i krenuo prema jednoj svijetloj točki ispred šume. Prilazeći sve bliže toj mirnoj, sivkastoj mrlji na obzorju, počeo sam trčati dozivajući: “Zelenko! Zelenko!” ali se taj konj nije pomaknuo s mjesta. Kada sam došao još malo bliže prepoznao sam svoga konja koji mi se učinio nekako drugačijim. Je li postao možda nešto niži ili je to samo neka moja umišljenost ili ... se Zelenku nešto strašno dogodilo, jer se uopće ne pomiče. Usporio sam malo trčeći, a znoj me je oblio i curio niz lice, vrat i kralježnicu. Odjeća se na meni lijepila od znoja, a od uzbuñenja mi je udarila krv u glavu. Jest to je bio Zelenko koji je stajao kao prikovan na mjestu. Prišao sam mu polako, a njegova se glava polako okrenula prema meni na moj usklik. Iz te su me glave promatrale razrogačene oči životinje koje su odavale užasne boli koje je morala podnositi. Na čas kao da mi je srce stalo gledajući te bolne crne oči mog konja. Pogledom sam skrenuo prema nogama, pa sam prestravljen shvatio, s neograničenim užasom, da je nešto strašno pogodilo Zelenka. U prvi sam čas pomislio da mu kopita stoje u dubokoj travi, ali ne, .. ne, pa to nije moguće! Njegove su noge, sve od reda, bile skraćene nekim osakaćenjem. Sve četiri noge bile su slomljene kod gležnja a Zelenko je stajao na njihovim badrljcima sa kopitima uvrnutima u stranu pod neprirodnim kutovima. Konj je sigurno podnosio užasne boli što se očito odražavalo u njegovim očima. Prišao sam mu blizu glave i gladio ga po vratu, pa potom po toploj njušci. Zelenko se nije oglasio niti, meni poznatim, hrzanjem. Stajao je tako mirno prateći me samo očima dok sam ga obilazio. Podigao sam list sedla i odriješio uže koje je njišući se dotaklo tlo. Izvadio sam svoj teški pištolj, otkočioga i vrlo polako približio cijev jedva dodirujući dlaku iza uha. Lijevom sam rukom gladio Zelenka polako spuštajući je izmeñu ušiju na čelo, dok mu nisam konačno pokrio crne ispaćene oči svojim dlanom. Potegao sam otponac jednom, još jednom, pa sve dok nije bilo više metaka u magazinu. U ušima mi je još zvonilo dok mi je do svijesti dopro odvratni miris spaljene dlake i sprženog mesa. Zelenko je polako pao na stranu, a osakaćene su mu noge strčale iz trave preda mnom, a na njima njišuća kopita ... kao posmrtna zvona. Moj se želudac preokrenuo u jecaju maloga djeteta, pa sam izbljuvao sve što je iz mene moglo izići. Kada je malo popustio taj strašni grčuu meni pokrenuo sam se i vratio natrag do mrtvog konja te izvukavši uže skinuo sedlo s njega. Mrtav je Zelenko izgledao sasvim drugačije od onog konja kojega sam prekratko poznavao, a ipak toliko zavolio. Prebacio sam sedlo na leña i krenuo prema cesti u toj suludoj rutini hodanja i ubijanja i u nadi da ne budem ja sam ubijen. Na cesti je sada bilo nešto više prometa pa sam uskoro uspio staviti sedlo na kola naše jedinice koja su se kretala u smjeru Motičine.

46 Uskoro sam došao do ruba hrastove šume i spazio prve kuće sela, nakon što sam stigao do kraja laganog uspona. Kroz laganu prašinu na cesti prilazio mi je netko iz suprotnog smjera. Bio sam iznenañen kada sam prepoznao Zorka, no učinilo mi se nekako čudnim što ne nosi nikakvo oružje osim pištolja za remenom, a bio je bez kacige. Čim me je spazio upita: ”Jesi li ranjen? Gdje si bio cijelo to vrijeme?” Konj zvan «Lucky» iz autorovog današnjeg susjedstva je vrlo sli čan Zelenku. Bio sam malo zatečen njegovim pitanjem pa uzvratih: “Znaš da sam bio iza tebe u koloni kada smo ušli u Našice. Tamo sam doživio zračni napad, a konj je nestao pa sam morao hodati ovamo. Moj je konj bio teško ozlijeñen pa sam ga morao ubiti.” Tek sada sam primijetio da mi je odora poprskana krvlju što sada više nije bilo od neke važnosti. “Zašto se ti vraćaš cestom?” Zorko je bio brz s odgovorom: “Ja idem natrag vidjeti da se svi vojnici odmah priključe bitnici. Tako mi je zapovjeñeno. Bitnica je krenula dalje prema Feričancima gdje se trebamo svi javiti. Nastavi cestom dalje i pazi na JAK-ove! S njima nemaš baš mnogo sreće, eh?” Potvrdio sam glavom i nastavio svojim putem, dok je Zorko krenuo suprotnim smjerom natrag prema Našicama. Tog trenutka nisam bio svjestan da će to biti zadnji put da sam vidio Zorka. * * * * * *

47 04. IZGLEDI U MAGLI Srijeda, 18. travnja 1945. Treći se već dan bitnica nalazi u neposrednoj blizini gradića Podravska Slatina. U proteklih sam pet dana, od kada smo krenuli iz Osijeka, toliko toga doživio i preživio da s izvjesnom zebnjom očekujem što će nam donijeti slijedeći dani i tjedni. Smjestili smo se u povećoj školskoj zgradi u čijim su razredima klupe bile gurnute i naslagane uza zid, pa su tako nastale spavaonice za vojnike. Pred zgradom se nalazio veliki vrt, te športsko igralište iza kojeg se protezala slavonska ravnica sve tamo do Drave udaljene kojih 14 km. Od Slatine je jedna cesta vodila na sjever do sela Čañavica i Noskovci, gdje je bila roñena moja majka skoro nadomak obale Drave. Kod tih sela nije bilo mosta preko Drave, pa su ljudi koristili čamce da bi prešli na lijevu obalu u Mañarsku. Prije je tu bila kompa ili skela za prijevoz vezana čeličnim konopom za kolut koji je klizao po jačem čeličnom konopu razapetom iznad rijeke izmeñu visokih jarmova na obalama. Riječna je struja Drave korištena za plovljenje odn. kretanje skele od jedne obale na drugu - slično kao kod osječke skele blizu gornjodravske pumpne stanice. Sigurno je da te skele sada ne rade, jer je uzduž sjeverne obale Drave bio neprijatelj - tko bi znao jesu li to partizani, Rusi ili Bugari - u svakom slučaju “crveni” komunisti. Protekli su dani bili manje više mirni i bez borbenih aktivnosti osim postojećeg prometa na cesti od Našica, a činilo ga je ponajviše pučanstvo odlazeći cestom prema zapadu. Kolona puka što pješke, što sjedeći na pretovarenim kolima te sa za kola vezanom stokom već je nekako podsjećala na poveću seobu, koja će se uskoro razviti u pravo iseljenje hrvatskoga naroda. Ja sam koristio tih nekoliko dana za sreñivanje svojih misli, pokušavajući stvoriti izvjesni red u predviñanjima razvoja dogañaja u bližoj budućnosti. Sva su ta moja saznanja i mjere bile usmjerene k jedinom još važnom cilju, a taj je bio preživjeti u svoj toj neizvjesnosti. Zorkov je nestanak izazvao priličnu buru u zapovjedništvu bitnice, te je on bio proglašen ratnim dezerterom. Meñutim, meñu topnicima su se mišljenja razilazila, jer je poneki pretpostavljao da je Zorko možda stradao u zračnom napadu. Za mene je slučaj bio jasan, Zorko je dezertirao vrativši se u Našice u koje su ušli partizani netom što se od tamo povukla hrvatska vojska. Nikome nisam spomenuo naš razgovor prigodom slučajnog susreta kod šume u blizini Donje Motičine u kasno poslije podne 14. travnja. Našice je “oslobodila” Jugoslavenska armija samo dan kasnije. Nakon susreta sa Zorkom nastavio sam pješačiti prema Donjoj Motičini što je bilo poprilično naporno zbog teških jahaćih čizama. Bio sam mrtav umoran od hodanja od oko 15 km dok su mi pred očima prolazile slike u posljednjih (samo) 24 sata vraćajući se stalno na gubitak Zelenka. Srećom su me sustigla jedna od naših kola, na koja su pretovarili rasuto streljivo, pa sam se na njih uspeo s velikim olakšanjem. Ne znam tko mi je ponudio što za jelo i piće, vino ili rakiju ili oboje, ali je brzo djelovalo na mene onako premorenog. Ne sjećam se više kada sam stigao do bitnice, a niti što se sa mnom zatim dogodilo na

48 prenoćištu negdje kod Feričanaca. Vjerojatno sam bio prilično pijan, što od umora, ali vjerojatno više od prekomjernog alkohola kojeg sam pio žedan nakon toliko uzbuñenja, te zbog znojenja u netom minulih 24 sata od odlaska bitnice iz Osijeka. Probudio sam se slijedećeg jutra, u nedjelju 15. travnja, gledajući oko sebe nisam nikako mogao shvatiti gdje li se nalazim. Soba je bila povelika, pa sam onako još snen zaključio da se nalazim u nekoj školi. Ležao sam na nešto slame potpuno obučen izmeñu nekih sanduka ili klupa meñu koje sam se vjerojatno zavukao svladan umorom i alkoholom. Glava mi se činila kao da je nabijena lopta dok su me oči pekle gledajući u smjeru još slabog izvora svijetla odnosno žamora iza prozora. Kao u nekoj maglici jedva sam prepoznao Greglovo lice kada se je nagnuo nad mene, a onda je zaorio njegov glas: “Hej, zastavniče, dobro jutro! Veselim se, da sam vas našao ovdje, gdje ste se zavukli. Gdje vam je konj?” Greglove su mi riječi bubnjale u ušima, pa sam jedva uspio prozboriti: “Zaboga, Gregl, nemoj vikati tako glasno...”, pa onda malo sabranije nastavih, “morao sam ubiti Zelenka u polju blizu šume pred Motičinom. Vratio sam se na cestu te nastavio hodati prema Motičini kada mi u susret doñe Zorko. On mi je rekao, da produžim za Feričance dok će on ići prema Našicama, da vidi ako je tko zaostao.” Gregl me je gledao s nemalim čuñenjem pa kako nije ništa upitao to sam nastavio postavši očito svjestan gdje se nalazim: “Stožerni, što hoćeš sada od mene? Što trebati učiniti? Gdje je bitnica sada?” Greglovo se lice odjednom razvuklo s nekim čudnim podsmijehom, pa, promatrajući me onako shrvanog, nastavi sada nešto tišim, ali ozbiljnijim glasom: “Zastavniče, za tebe mora da je jučerašnji dan bio veoma dug i težak. Zaboravi Zorka! On se nije do sada vratio natrag u bitnicu. Bitnica je stala u Feričancima prenoćiti. Uzmi njegovog konja i priključi se odmah bitnici. Spremamo se za skori pokret, a krenut ćemo prema Podravskoj Slatini.” Potpuno sam se razbudio, te izašao van u dvorište gdje je već vrvilo od ljudi i životinja iako je sunce tek izlazilo. Nakon što sam se malo snašao i umio na nekoj česmi, krenuo sam u potragu za Viragovim kolima koja nije bilo teško naći izmeñu teške opreme bitnice. Dočekan sam s pozdravima i olakšanjem, sam im se vratio, pa su me zasuli pitanjima što mi se dogodilo jučer i jesam li se naspavao. Netko je za mene prostro malo slame na podu u jednom od razreda, dok je bitnica bila smještena u susjednim dvorištima i štalama pored škole u Feričancima. Dočekala me je porcija tople juhe i veći komad kruha, pa sam ubrzo opet skupio potrebnu volju i snagu za daljnji pokret. Krenuli smo u rano jutro dok je Gregl, poučen iskustvom od jučerašnjeg napada iz zraka, rasporedio teške strojnice za protuzračnu obranu s kolima s posadom izmeñu pojedinih dijelova naše kolone. Postupno mi se vraćala svijest i domišljatost a osjećao sam se i nešto bolje onako sjedeći na Viragovim kolima. Za kola je bio vezan Zorkov konj, Kestenko, koji je bio smeñe boje i nešto viši nego li je bio moj Zelenko. Primijetio sam da se ne čuje nikakva topovska ili slična potmula buka kada smo se na kratko zaustavili nešto prije sela Čačinci. U Čačince smo putovali vlakom iz Osijeka, pa sam se uspinjao s grupom osječkih planinara do kuće na Jankovcu podno samoga

49 Papuka. Tu je planinarsku kuću izgradilo i održavalo osječko planinarsko društvo kojemu je otac bio predsjednik dugi niz godina. U blizini kuće je prekrasan slap, te ribnjak poviše kojega je u nekoj špilji bio neki plemićki grob. Ta je špilja bila navodno utočište zloglasnog Čaruge ili su nam to samo pričali da bi nas djecu malo zaplašili. Bitnica je uskoro nastavila dalje glavnom cestom s podlogom od kamenog makadama, pa smo uskoro stigli u Mikleuš. Tog sam se mjesta jako dobro sjećao, jer odavde vodi cesta do Voćina. Za vrijeme školskih praznika u ljeto 1941. proveo sam dva mjeseca na radnoj službi u Voćinu gdje smo prosijavali šljunak iz Voćinke. Brazgotina pod nosnom kosti će me zauvijek podsjećati na nesreću koja me ja tamo pogodila. Tako sam već u prvih nekoliko mjeseci NDH započeo skupljati mnoga važna životna iskustva katkada na vrlo okrutan način. Čini mi se, da sam pod dojmom prošla dva dana nekako otupioi povremeno su mi u misli dolazile slike iz djetinjstva dok se kolona polako kretala neravnom cestom dižući dosta prašine. Pomalo s čuñenjem sam opazio da bitnica napreduje dalje glavnom cestom ne skrenuvši ni na jednu od cesta koje vode prema obroncima Papuka. Nastavljajući tako od sela do sela prošli smo kroz Bukovicu i bez dužeg prekida stigli u Podravsku Slatinu rano poslije podne. Od jutros nisam vidio niti zapovjednika, niti Vlatka, Gregla, pa sam u Viragovim kolima za zapovjednika bitnice istu predvodio umjerenim korakom sve do ispred Slatine gdje nas je dočekao teklić sa zapovijedi da topovi zauzmu borbeni položaj u obližnjem rasadniku. Topove bi trebalo usmjeriti prema neprijatelju, ali odakle, odnosno iz kojega pravca, se moglo očekivati približavanje neprijatelja, to teklić nije znao. Tipično, mislio sam u sebi, netko zapovijeda bitnicom, a ne zna što bi trebalo učiniti. Zapovjedio sam topovoñama da pripreme borbeni položaj za sva četiri topa, te ukopaju topove i iskopaju rovove za vlastitu zaštitu i streljivo. Odredio sam da se najbliži crkveni toranj koristi za usmjerenje cijevi na istok-jugo-istok odakle se je vidjela cesta kojom smo upravo stigli. Izdavši sve potrebne zapovijedi borbenom dijelu bitnice rekao sam vodnicima i topovoñama da rasporede sprege po štalama u obližnjim kućama. Potom smo se smjestili u povećoj školskoj zgradi koja je imala prostran vrt i iza njega poljanu za športske aktivnosti sudeći po vratnicama za nogomet. Dalje, prema sjeveru, prostirala se ravnica odakle vjerojatno neće prilaziti neprijatelj - tako sam se bar nadao. Jedan od najljepših momenata toga dana je bio kada mi je Virag pomogao da svučem jahaće čizme u kojima sam više hodao nego jahao kroz više od 48 sati. Razgovarali smo o velikoj sreći što nitko od topnika nije bio ranjen ili nestao, ali su se stalno vraćali na temu gdje je i kako završio Zorko. Jasno, nisam nikome govorio o mom posljednjem susretu s njime te o mojim pretpostavkama zašto se Zorko vratio u Našice. U panici koja je nastala u koloni, te jurnjavi nizbrdo prigodom nadlijetanja zrakoplova bitnica je izgubila 25 konja uključujući mog Zelenka. Konjušari su morali sklapati nove spregove, uglavnom za tovarna kola, dok su topovske sprege ostale bez većih promjena. Greglovi su vojnici mnogo pomagali upotpuniti zaprege za ispravna

50 kola, pa su obilazili štale u selima kroz koja smo prolazili. Svaki dobar konj koji je nañen kod seljaka uzet je po zapovijedi bez naplate za oduzeto - kao što ni ja nisam dobio ništa za svoj rekvirirani bicikl u travnju 1941. U ratnim se vremenima, za potrebe vojske, ne poštuje tuñe vlasništvo već se uzima sve što god se nañe ili što može biti od koristi vojsci. Nije ni čudo što je svaka vojska omražena u pučanstvu i što se sve sakriva čim se negdje u blizini pojavi vojnik pod oružjem. Uskoro ću i samspoznati da je taj bestidni poriv bezobzirnog uzimanja tuñega u stvari voñen iskonskim strahom za očuvanje vlastitog života i svojih skučenih potreba. Takvi neizbježni poriv za samoodržanje, koji ne vodi brigu o drugome, je po svom učinku protiv čovječnosti jedan od najgorih koji se pojavljuje u vrijeme rata bilo gdje ili bilo kada. Zapovjednik se vratio u bitnicu tek drugoga dana po dolasku u Slatinu te nas sazvao radi dogovora o našoj daljnjoj ratnoj djelatnosti. Zapovijed je glasila da će bitnica ostati u položaju za obranu odstupnice na bojišnici dok će se hrvatska vojska povlačiti prema zapadu. Gdje se zapravo u tom trenu nalazila bojišnica satnik nam nije znao reći, već samo onako maglovito negdje ispred nas istočno od Drave na sjeveru, pa preko Papuk-gorja do Save na južnom krilu. Njemačka se vojska povlačila zajedno s hrvatskom nastojeći što prije stići do Austrije ne obazirući se previše što će se dogoditi s nama. Nijemcima je glavna briga da ne padnu u zarobljeništvo ruske armije koja se kretala uzvodno lijevom obalom Drave. Pitao sam se često, zašto Rusi ili Bugari s lijeve obale Drave nisu do sada napadali hrvatsku vojsku povlačeći se južnom obalom Drave. Naše se zapovjedništvo više bojalo iznenadnih napada partizana koji su se skrivali u šumama te se slobodno kretali po slavonskim planinama, pa i po nedalekom Papuku južno od nas. Slušajući sve novosti i obavijesti pokušavao sam uzalud odrediti neki stvarni cilj prema kojemu bih mogao usmjeriti svoja buduća djelovanja u toj gustoj magli proturječnih izgleda. Često sam spomenuo onu uzrečicu “Uzidaj' se u se i u svoje kljuse”, pa sam s gorčinom spoznao “da će biti … što će biti”. Sudbina je krenula svojim tijekom u nepoznatu nam budućnost. Ipak, glavni nam je neprijatelj bila Jugoslavenska armija koja je probila bojišnicu u Srijemu i sada napreduje prema zapadu, kako se meni učinilo, uzduž Drave i Save. Vjerojatno je Armija napredovala i u Bosni, južno od Save, što ćemo uskoro vidjeti ako i kada se budemo približavali Zagrebu. Bilo nam je rečeno, da moramo nastojati zadržavati Armiju što duže s privremenih obrambenih položaja s ciljem da omogućimo nesmetano povlačenje ostalim hrvatskim jedinicama i pučanstvu prema Zagrebu. Sva su ta naklapanja bila prilično maglovita, odnosno nejasna, pa sam bio zadovoljan kada mi je zapovjednik rekao da sam ja osobno odgovoran za borbeni dio bitnice, dakle haubice i sva kola s topničkim streljivom. Ja sam do sada već dobro upoznao naš topnički sastav, te konjušare koji su jahali vučne konje prema potrebi. Sjećajući se davnog savjeta moga ujaka iz Beča, mogao sam računati s time da će se bitnica kretati u glavnom po kako tako čvrstim cestama, a možda će biti malo udaljenija od same, katkada i privremene, bojne linije. U toj nadi je spas - tješio sam sâm sebe.

51 Osvanulo je jutro 16. travnja u Slatini, nakon što sam se naspavao na prostrtoj slami na tvrdom podu razreda, koji je još mirisao po katranu korištenom za čišćenje i dezinfekciju. Umio sam se i obrijao prvi put žiletom iz svoga putnog brijaćeg aparata koji je stao u malu metalnu kutijicu. Promijenio sam rublje nakon što sam se uspio oprati kod jednostavnog umivaonika u prostoriji sa školskim zahodima. Virag me je dočekao s porcijom tople juhe i svježe pečenim kruhom, pa smo nas dvojica i Miro, koji nam se je priključio, koristili vrijeme doručka za odreñivanje dnevnih zadataka topnika. Osnovna nam je briga bila pripremiti topove za mogući napad oklopnih vozila s ceste, pa smo odlučili uvježbati posadu haubica za takav slučaj. Tijekom prije podneva iskopani su, odnosno nasipani niski bedemi ispred topova, koje smo u meñuvremenu malo drugačije porazmjestili nakon jučerašnje užurbanosti. Jasno, topnici nisu bili jako oduševljeni svim tim radovima i vježbanjem, ali sam im pokušao objasnio da to mora postati za njih rutinski postupak i to svaki put kada zauzmemo kakav novi borbeni položaj. Konjušari su bili zauzeti brigom oko konja, te pregledom, odnosno popravcima, opreme i orme, jer je to bilo od vitalne važnosti za dobro funkcioniranje spregova s 4 ili 6 konja. Dan je protekao u pripremama i s manje odmora, pa kada je došla večer i bio podijeljen topli obrok koga su pripremili kuhari, kao da se i raspoloženje nešto popravilo. Straže i smjene su bile rasporeñene pa sam, se vratio na spavanje svom tvrdom krevetu nadajući se mirnoj noći. Osim uobičajenih kontrolnih obilazaka straže, tijekom noći sve je bilo mirno, osim što je tu i tamo svjetleća raketa proparala tamno nebo. Nije se čula nikakva prigušena borbena buka, niti u noći, niti slijedećeg dana koji smo proveli nastavljajući uvježbavanje od prošloga dana. Više smo sada pažnje posvetili i mogućem naletu zrakoplova, ali je utorak, 17. travnja, protekao bez naročitih dogañaja ili motrenja. Tako smo proveli još jedan dan u Podravskoj Slatini i dočekali jutro srijede 18. travnja s osjećajem udomaćenosti u tom borbenom položaju, koji je poprimio zadovoljavajući oblik uključujući prikrivanje od eventualnog napada iz zraka. Nakon ručka se činilo sve mirnim kada iznenada stiže zapovijed za pokret u narednih par sati tog kasnog poslije podneva. Svaki od nas pitao se zašto odjednom zapovijest za pokret iz Podravske Slatine, kada nismo ništa čuli o nekim borbama iz smjera Našica ili s obronaka Papuka. Jedva da je netko od nas mogao znati što se dogañalo malo dalje oko nas tih dana. Časnička kop ča na remenu lijevo od znaka na kapi Hrvatskog Domob rana. * * * * * *

52 05. KRATKI PREDAH Četvrtak, 19. travnja 1945. Pao je već mrak, a spremna je bitnica kod školske zgrade u Podravskoj Slatini još uvijek čekala zapovijed za pokret. Odlučio sam raspodijeliti stražarske dužnosti po uobičajenom dvosatnom slijedu, dok su kočijaši i konjušari ostali kod konja. Sve je naoružanje i streljivo, te osobne stvari bilo natovareno, osim granata, koje će se spremiti u topovske lafete neposredno prije izvlačenja topova iz položaja. Kuhari su raspodijelili topli večernji obrok, pa se svaki od nas nakon toga zavukao nekamo da pokuša spavati dok ne doñe na smjenu za stražu. Sa čuñenjem i izvjesnim zadovoljstvom sam jeo ukusno pripremljenu hranu iz pokretne kuhinje. Bitnica je imala nekoliko pokretnih kotlova u kojima se uvijek nešto kuhalo, pa i kada smo mi bili u pokretu. Nisam nikada pitao ili se zanimao gdje su kuhari, i na koji način, nabavljali sve potrebno za prehranu oko 200 vojnika niti u Osijeku, a niti kasnije dok smo bili u pokretu. S izvjesnom zabrinutošću sam promatrao poprilično korištenje alkohola počevši od jeftinog vina, pa do teških pića kao šljivovica koja je sigurno bila manje opasna, nego li loše rakije od kukuruza, repe ili krumpira. Posljednje su uvijek bile na brzinu i vrlo loše destilirane, pa je postotak metilnogalkohola bio po život opasan. Uglavnom se dosta pilo uz svaki topli obrok, pa sam zapovjedio topovoñama da straže, odnosno topnici na dužnosti, moraju biti trijezni za vrijeme smjene. To je možda bilo lakše zapovjediti nego li se toga držati, ali sam ja na to naročito pazio, pa su bar topnici bili svjesni moje redovite kontrole kada sam bio na dužnosti. Jasno, sada je u pokretu to bilo mnogo teže provesti. Proljetna je noć bila blaga, a lagani je povjetarac donosio miris svježe poorane ili drljane zemlje. Pošao sam na svoj prvi obilazak straže oko topova, dok su Greglove straže bile porazmještene nešto podalje od samih topova kako ne bi došlo do razmimoilaženja u vršenju dužnosti. Povremeno bi se čuo po koji pojedinačni puščani hitac ili kraći rafal strojnice nekoga na straži, možda iz dosade ili uobrazilje. U daljini uzdigla bi se po koja svjetleća raketa koja je više podsjećala na vježbanje nego stvarnu potrebu. Obilazeći tako topove zadržavao bih se i razgovarao s topnicima na straži pa i s Mirom i Viragom koji su me pratili. Sve ih je morila pomisao što će biti s nama u skoroj budućnosti. Gdje li ćemo biti kada jednom završi ovaj rat? Mnogi su me pitali kome ćemo se morati predati i kako daleko ćemo tada biti od naših domova. Hoće li do predaje doći još na hrvatskom području ili će se to dogoditi Bog zna gdje na zapadu? Općenito sam kod svih sugovornika primijetio, kao i kod samoga sebe, da se ponajviše boje pasti u rusko zarobljeništvo iz kojega je malo tko očekivao da će se ikada vratiti živ. A što će se dogoditi ako nas zarobe partizani uz put ili

53 se moramo jednom predati Jugoslavenskoj armiji? Pored sve te nagomilane mržnje i želje za osvetom zbog više godina patnji i opakosti teško je bilo očekivati da će crveni poštedjeti život zarobljenih Hrvata. Pokušavao sam sebi dozvati u pomoć činjenicu da smo mi svi pripadnici jedne redovite vojske, doduše za Jugoslavensku armiju neprijateljske, ali se sa zarobljenicima mora postupati prema ženevskoj Konvenciji o ratnim zarobljenicima. Bila je već prošla ponoćkada se odjednom iz mraka pojavi satnikov dojavnik donoseći zapovijed za pokret. Nismo mogli koristiti električno svijetlo, a zapovjeñeno je da ne palimo petrolejke. U bitnici smo imali nekoliko baterijskih svjetiljki koje smo čuvali za topovoñe ako bi u iznimnom slučaju morali borbeno djelovati u noći. Izvjesno je vrijeme trajao metež i jurnjava u svim smjerovima, sve dok se nisu spavajući topnici razbudili, te krenuli na svoja mjesta. Konjušari su u meñuvremenu imali pune ruke posla sa zauzdavanjem i smirivanjem konja, a da pri tome ne zamrse ili spletu jarmove s konopima i to sve u mrklom mraku. Jasno, tu i tamo čula se koja glasna kletva ili povik od bijesa ili straha - tko bi to mogao znati u takovom času. Ja sam se požurio do zapovjedničkih kola za koja je već bio privezan osedlani Zorkov konj. Odatle sam nadzirao izvlačenje topova iz položaja, te njihovo ovješenje na lafete s upregnutim rudnim parom konja. Potom su topovima prišle prednje dvije sprege te su dovukli topove pored lafeta s dopunskim streljivom. Sve su pripreme bile završene za pola sata i sada su momčadi posjedale blizu topova, a konjušari i jahači smirivali konje kako je tko znao. Bio je još mrak, dosta iza ponoći, kada se do nas dovezao zapovjednik u svojim kolima. Nisam vidio satnika cijelo vrijeme od kada je bitnica bila u položaju kod škole u Podravskoj Slatini. Samo je Vlatko povremeno dolazio u obilazak vojnika iz Greglove satnije, dok ga je bitnica manje zanimala. Nitko od nas u bitnici nije znao gdje su se njih dvojica smjestila u gradu, odnosno jesu li bili blizu zapovjedništva Zdruga. Postojala je telefonska veza sa Zdrugom, ali jedva da je ikada bila korištena. Negdje je u noći ta veza bila prekinuta bez ikakve najave što je bio sigurni znak da ćemo uskoro opet krenuti s neodreñenim ciljem. “Podnesi izvješće, zastavniče, sada molim!” bile su riječi zapovjednika kada je sišao s kola dok sam mu se ja približio. Satnika je manje zanimalo što se dogaña u borbenom dijelu bitnice, dok je više pažnje posvećivao opskrbi i pričuvama. Posljednje su bile glavna Greglova briga, dok smo se mi zastavnici “žutokljunci” uglavnom petljali oko topova. Začudio me je satnikov upit, čiji je ton bio neljubazan unatoč riječi “molim”, pa sam odgovorio kratko i vrlo odrješito: “Bitnica spremna za pokretkako je zapovjeñeno, satniče!” Na to je slijedio brz odgovor:” Dobro! Jesu li konjski spregovi ispravno zauzdani? Jesu li pregledani svi spregovi, zastavniče?” Opet to suvišno pitanje, pa sam mu ovaj put odgovorio nešto više pojašnjavajući glasom: “Svi sutopovi ovješeni i konji su upregnuti. Streljivo je u lafetima dopunjeno i konji su upregnuti. Topovoñe su provjerili spregove i ormu kasno navečer prije mraka”. Možda moj izvještaj nije bio baš po propisu, ali sam nastojao dovoljno opisati stvarno stanje bitnice. “Nadam se da konji nisu ožvaljeni čekali kroz cijelo to vrijeme?” uslijedilo je satnikovo pomalo podmuklo pitanje kao da je tražio

54 neku pogrešku. “Sigurno ne, satniče. Za to su odgovorni konjušari.” U mraku nisam mogao vidjeti zapovjednikov izraz, ali je odgovor zazvučao osorno: “Nešto manje drsko, zastavniče, hajde sada. Čuo sam da si izgubio svog konja kod Našica. Uzmi konja tvoga druga koji je dezertirao. Jesi li otprije znao što će Zorko učiniti?” Aha, pomislih, odatle puše vjetar, pa požurih s odgovorom: “Ne, satniče, jer sam smatrao da je Zorko postupao po vašoj zapovijedi kod susreta prije Feričanaca. Ja sam postupio prema tome i nastavio hodati do bitnice.” Bilo je prvi put da je zapovjednik spomenuo Zorkovo nepovjerenje, ali o tome više nije nikada razgovarao sa mnom - tek tri mjeseca kasnije pri sasvim drugim okolnostima. Je li se odnos satnika prema meni zbog toga možda promijenio ili mi se to samo učinilo? Kroz mrkli mrak se tada javi satnik: “Dobro, zastavniče, izdaj zapovijed bitnici za pokret. Topovi krenu na čelu kolone, a slijediti će ih kola sa streljivom. Gregl će preuzeti zapovjedništvo nad ostalim kolima i činit će začelje kolone. Ne želim više da itko dezertira. Jasno?” - “Na vašu zapovijed, satniče, bitnica će odmah krenuti.” - “Oh, opet jedna od tvojih tvorevina. Kada ćeš konačno naučiti hrvatske zapovijedi?” Uh, pomislih, opet brbljam ne razmišljajućidovoljno, pa sam s mukom u te sitne noćne sate odgovorio što kraće: “Jest, satniče! Bitnica naprijed marš!” čini se da je zapovjednik bio zadovoljan time, pa nastavi miroljubivijim tonom: ” To već zvuči znatno bolje. Uzjaši konja i pazi da ne zapne u tom mraku. Nema potreba za žurbom, ali ne pravite previše buke prolazeći kroz mjesto. Nećemo ići daleko!” S tim se riječima satnik oprostio uputivši se do svojih kola te nestane u mraku odakle je došao. Krenuo sam natrag do topnika koji su me čekali razmišljajući o satnikovom posjetu te o načinu kako je sa mnom razgovarao. Jesam li slučajno nazreo nešto više prijateljski ton u njegovom glasu? Čudno, Vlatko nije došao s njim, što me je malo začudilo, jer je Gregl bio odreñen da čini zalaznicu bitnici. Pozvao sam k sebi zapovjednike vodova i sve topovoñe, pa sam izdao potrebne zapovijesti dok me je Gregl promatrao iz neposredne blizine pri slabom svijetlu plavkasto zaslonjene karbidske lampe. Kada su se topovoñe i vodnici razišli k svojim odredištima prišao mi je Gregl, te nakon pozdrava nastavi: “Zastavniče, čini mi se da ste izrasli u pravog profesionalca. Vrlo dobro! Brinite se samo za topove i lafete sa streljivom dok ću ja nadgledati ostatak transporta iz zalaznice. Ne brinite se!” Bio sam malo zatečen Greglovom pohvalom, pa dodah: “Dobro je, stegovni! Želio bih predvoditi bitnicu u kolima, pa pošaljite jedna k meni u prolazu. Ne poznajem još Zorkovog konja pa ga ne bih htio upoznavati jašući u mraku.” - “Jest, zastavniče, dobro je to! Sprege su dobre u obojim bitničkim kolima, pa neka druga slijede iza topova.” Greglov mi se je prijedlog svidio pogotovo što nisam morao jahati konja koji je bio nešto viši od Zelenka, ali ne baš pravi jahaći konj. Nije prošlo dugo, stigla su kola s Viragom za uzdama dok je “Kestenko” - tako se zvao Zorkov konj - bio vezan iza kola. Uspeo sam se na kola i odatle izdao zapovijed bitnici da krene. Na čelu kolone prošli smo kroz centar Podravske Slatine, te krenuli glavnom cestom prema Virovitici. Tek što smo bili izvan mjesta pojavilo se bljedilo iza naših leña. Čula se je samo škripa, željezom okovanih, kotača topova, te odjek konjski kopita na

55 kamenom makadamu ceste. Primijetio sam, s izvjesnim čuñenjem, da je bitnica bila sama krećući se cestom prema zapadu. Sjedio sam udobno na sjedalu pored kočijaša kola koja je Virag izabrao za zapovjednika u bitnici. Kola su bila nešto bolja od običnih seljačkih, sudeći po okovu i kotačima, te kočijaškom sjedalu s jastukom pernatim. U kolima su se nalazile moje stvari uz Viragove, dovoljno hrane za slučaj nužde i za konje, dok je pod pokrivačima bilo skriveno nešto lakšeg pješačkog oružja da ih Gregl ne bi našao. Prošli smo kroz Sladojevce bez zaustavljanja na cesti koja je u dva navrata križala željezničku prugu za Viroviticu. Konji su uvijek bili nemirniji kada su prilazili pruzi, te koračali preko tračnica, vjerojatno zbog drugačijeg odjeka kopita i zvuka kotrljanja kotača. Taj nas je nemir konja probudio iz drijemeža izazvanog, inače monotonim, kretanjem kolone. Stigli smo u Cabunu bez zaustavljanja prevalivši oko 17 km od Slatine, kada se počelo razdanjivati, ali je iz oblaka počela padati lagana travanjska kiša.Dobro je, pomislih, bar nećemo imati brige zbog zrakoplova. Na cesti je i dalje jedva bilo prometa dok su mještani Cabune promatrali okonjenu bitnicu u prolazu s nešto nevjerice. Pučanstvo je znalo da Nijemci imaju motoriziranu vuču za teško naoružanje, kao npr. haubice, što je bilo u redu tako dugo dok je bilo goriva za vučne strojeve. Mislio sam da je konjska vuča pouzdanija u okolnostima i prilikama u kojima se mi sada nalazimo. Došao sam na čelo bitnice cestom, nakon što smo prošli Cabunu, pa sam potražio kartu područja kojim smo se kretali. Nedaleko pred nama bilo je Suhopolje s više križanja cesta od kojih jedna vodi južno prema Daruvaru, dolinom rječice Breznice izmeñu Papuka i Bilogore. Sljedeće križanje važnijih cesta je u Virovitici oko 13 km pred nama odakle jedna cesta vodi na sjever preko Drave do Barcsa. Sigurno nećemo ići prema Dravi, jer je most tamo razoren nakon teških bitki koje su vodili domobrani zimus. Rusko ili bugarsko topništvo nije do sada djelovalo preko Drave i nisam očekivao da nam sa sjevera prijeti opasnost, osim one od JAK-ova. Pitao sam se zašto nas Crveni ne napadaju sa sjevera preko Drave? Na to pitanje nije bilo odgovora. Na jug iz Virovitice vodi cesta prema Grubišnom Polju i Daruvaru s usponima preko istočnih padina Bilogore. Tamo bi možda mogli stati negdje uz cestu i postaviti topove za osiguranje povlačenja hrvatske vojske - razmišljao sam dok su kola drndala cestom ustaljenim ritmom. Nakon sat-dva smo opet jednom prešli željezničku prugu, te ostavili odvojak ceste na lijevo prema Pčeliću, pa mi je odlanulo da nećemo skrenuti za Daruvar. Razdanilo se potpuno, a oblaci se razrijedili, pa je bilo krajnje vrijeme da se pojača motrenje eventualnog približavanja zrakoplova. Treba povećati razmak izmeñu topova i kola sa streljivom, pa sam zapovjedio mom kočijašu da krene u lagani kas, te dao znakom uputu topovoñama da učine isto. Kada je već bitnica ubrzala, odjednom meni u susret stiže jahač u punom trku, te hitro stane pored kola da mi prenese obavijest. “Zastavniče, kamo žurite? Samo nekoliko stotinjak metara naprijed, skrenite na lijevo. Vidjet ćete tamo podalje veliku kapiju koja vodi do velikog dobra. Sigurno ćete primijetit tu zidanu kapiju s lijeve strane ceste!”

56 Nije bilo vremena osedlati Kestenka, pa sam ostao na kolima i odatle vodio bitnicu laganim kasom sve do ulaska kroz kapiju na poljoprivredno dobro. To dobro je bilo u neposrednoj blizini naselja Suhopolje oko 11 km udaljeno od Virovitice. Bio me je obuzeo čudan osjećaj kada smo se približavali tom velikom dobru smještenom na manjoj uzvisini. U mašti su mi se pojavile slike uspomena iz djetinjstva na dane provedene u posjetima takovim dobrima koja su sva nastala još prije 1. Svjetskog rata. Vlasnici tih dobara su bili što hrvatski, što mañarski, veleposjednici, djelomično potomci plemićkih staleža. Poslije 1918. ta su dobra bila rasprodana ili uzeta pod najam od osoba lojalnih režimu Kraljevine Jugoslavije. Ta su velika poljoprivredna dobra bila manje-više samostalna što se tiče opskrbe namještenika i radnika, te njihovih obitelji prehrambenim proizvodima. Dobro je imalo više raznih radionica za popravak opreme, te izradu predmeta za opće potrebe u domaćinstvima na dobru. Za pogon je ponajčešće korišten parni lokomobil koji je preko svog zamašnjaka s transmisijskim remenom okretao dugu osovinu na koju su bili priključeni, pomoću pogonskih remena, strojevi u kovačnici, kolarnici, razne sjeckalice itd. Tim se pogonom pokretao katkada strujni generator, pa su tako neka dobra imala struju za rasvjetu. Nažalost, napon je struje bio dosta neujednačen zbog neravnomjernog okretanja lokomobila. Zbog toga je električno svjetlo dosta titralo, ako se nije napajalo iz akumulatorskih baterija, što je tada još bilo vrlo rijetko naći na poljoprivrednim dobrima. Pored zgrade s lokomobilom i skladišta za gorivo (cjepanice, kukuruzni klipovi, razne biljne stabljike i dr.), bila je oveća jama s vodom, a ručna vatrogasna pumpa se redovito nalazila blizu lokomobila. Izgledi da će bitnica biti smještena na takvom dobru bili su ohrabrujući, jer ćemo moći popuniti zalihe u hrani, pogotovo za konje, te izvršiti prijeko potrebne popravke u kovačnici kao i novo potkivanje konja. U tom me je razmišljanju prekinuo Vlatko povikom: “Gle, gle kako časnik predvodi bitnicu u seljačkim kolima. Stoj, zaustavi se, Zvonko, ne idete dalje!” Vlatko nas je dočekao iza velikih vrata nadsvoñenih lukom od opeka na ulazu u prostrano dvorište oivičeno debelim i povisokim zidom od opeke. Njega je poslao zapovjednik zdruga da pronañe podesno mjesto za bitnicu koja je trebala odavde podržati obranu Virovitice. Vlatko nije mogao pronaći podesnije mjesto za bitnicu. “Gdje ću s topovima? Gdje će biti borbeni položaj?” upitao sam Vlatka nakon što sam sišao s kola razgledavajući veliko dvorište sa štalama i više niskih zgrada smještenih oko dvorišta osim uza zid s glavnim ulazom. Vlatko me je uputio: “Provezi bitnicu kroz onaj širok prolaz nasuprot nama i kada izañeš van primijetit ćeš oveću ravnu livadu na kojoj možeš smjestiti topove s dovoljno razmaka. Od tamo ćeš moći vidjeti nekoliko crkvenih tornjeva, pa izaberi onaj koji će vam biti najpovoljniji za posredno gañanje u jugoistočnom smjeru. Ne vjerujem da ćete ovaj put morati gañati neposredno. Žao mi je zbog onoga što se zbilo u Podgoraču.” U meñuvremenu su oba topnička voda stigla u prostrano dvorište, pa sam se požurio do svoje kočije da stignem na čelo kolone. Počela je opet padati laka

57 kišica koja je površinu dvorišta popločenom pečenom ciglom učinila klizavom. Konji su krenuli u kasu, pa je buka kolskih kotača rastjerala kokoši koje su čeprkale po dvorištu na sve strane. Psi su lajali, dok su ljudi izlazili vidjeti što se to dogaña pred njihovim vratima, snebivajući se metežom u dvorištu koje se sve više punilo vojnicima i teškim oružjem. Prošao sam kroz druga velika vrata napustivši dvorište slijedeći cestu koja je vodila lagano uzbrdo kroz nešto nalik parku s visokim drvećem. Uskoro sam stigao do jedne veće čistine s livadom koja se lagano spuštala prema oranicama na laganoj nizbrdici. Izašavši iz parka spazio sam drveni toranj s desne strane, koji je služio kao osmatračnica za lovce. S tornja se pružao izvrstan pogled na livadu i podalje oranice, ali je livada bila djelomično oivičena šumom pa je lovac mogao odavde neviñen vrebati divljač kad iziñe iz šume. Nisam mogao poželjeti bolji položaj za topove odnosno za eventualno motrenje s tornja. Dočekao sam dojavnike, pa sam ih uputio da polože telefonski kabel do položaja isturenog osmatrača. Vlatko je izabrao mjesto na rubu šume koja je zatvarala neposredni pogled na livadu s istočne strane. Stigli su topovi, pa sam ih razmjestio na oko 30 metara razmaka uz rub šume izmeñu stabala na zapadnoj strani livade. Tamo smo mogli topove dobro prikriti i pružati zaštitu od eventualnog napada iz zraka. Topove se jedva moglo zamijetiti, unatoč, netom iskopanih, niskih bedema ispred štitova koje su zatim pokrili zelenilom. Jedini je nedostatak tako razmještenihtopova bio da su mogli usmjeriti svoje cijevi samo prema jugo-istočnom smjeru. Viragov je prvi vod bio blizu šume-parka da se može brzo premjestiti na rezervni položaj odakle bi topovi mogli neposredno gañati prema jugu, dakle skoro pod pravim kutom prema cijevima drugoga voda. To nije bio školski primjer razmještanja haubica, kako su nas to učili njemački instruktori, a to znači sva četiri topa u jednoj liniji. Pod ovim okolnostima nije bilo uputno sve topove smjestiti u jednu liniju zbog zaklona meñu drvećem jer je livada bila na padini, te otvorena s južne strane. Nitko se nije zanimao što činim ovdje na položaju, a ja sam pak bio svjestan da je to sigurno najbolje što se moglo učiniti. Topovske su lafete ostale u blizini topova skrivene u šumi, pa su konjske zaprege napustile položaj vrativši se do Štala. Potom sam uputio osmatrača da na karti odredi položaj te da sve cijevi usmjeri na istok pomoću kompasa. Nakon toga je premjerom odredio naš položaj prema jednoj markantnoj zgradi ucrtanoj na karti koja se nalazila dobro vidljiva nešto više na jugu. Odlučio sam da ovaj put ne uzmem crkveni toranj kao stožernu točku za usmjeravanje topova kako je to predložio Vlatko zbog jednog neugodnog iskustva s crkvenim tornjem u Osijeku. To neugodno iskustvo smo Zorko i ja doživjeli s tornjem crkve sv. Petra i Pavla u Osijeku. Bitnica je koristila visoki toranj kao stožernu točku za usmjeravanje cijevi kada je bitnica bila u položaju kraj Vinkovačke ceste. Zorko je iz osmatračnice u sobi hotela Royal zapovjedio da drugi top otvori vatru na bunker u smjeru cijevi usmjerene na crkveni toranj. Upozorio sam Zorka na tu činjenicu i da ćemo koristiti najveće punjenje, što znači da granata leti s najnižom putanjom. On je toliko požurivao otvoriti vatru, pa je, nakon nekoliko sekundi što sam dojavio da je granata ispaljena, nervozno upitao: “Hej, zašto ne pucate? Nisam vidio gdje je pala granata. Ponovi s istim

58 podacima, ali ovaj put s ispravnom granatom!” Granata je bila ispravna i vrlo točno usmjerena na cilj tj. u toranj gornjodravske crkve. Ja sam dvogledom iz daljine od oko 2,5 km vidio oblak dima oko tornja što sam odmah javio Zorku. Kasnije smo vidjeli da je granata pogodila jugoistočni ugao tornja u visini sata i na sreću nije bilo važno za sigurnost tornja, kako se to brzo ispostavilo.4

Moj je momak doveo osedlanog Kestenka, pa sam ga zajahao da obiñem livadu u namjeri da provjerim ureñenje osmatračnice. Telefonski je kabel već bio položen i veza uspostavljena s bitnicom na drvenom tornju. S ovog isturenog položaja na rubu šume lijepo se vidjela nizina i dio ceste prema Pčeliću i dalje na istok prema Cabuni. Sada je bilo mnogo više prometa na cesti koji se, rekao bih, isključivo kretao prema Virovitici. Nakon što sam rasporedio stražarske dužnosti odjahao sam natrag koristeći priliku da upoznam Kestenkovo ponašanje. Bio je užitak jahati što kasom što trkom niz padinu i onda natrag kroz park u veliko dvorište očekujući da ćemo ovdje sigurno naći udobno prenoćište. Sigurno je da na takovom velikom dobru postoji negdje velika stambena zgrada bivšeg vlasnika koju nisam primijetio kada smo projurili kroz dvorište. Stvarno, tamo sa strane i malo skrivenu u parku spazio sam poveliku kuću prije nego li sam došao do dvorišta s ostalim privrednim zgradama dobra. Skrenuo sam Kestenka prema kući gdje sam naišao na zapovjednika koji me je dočekao ugodnom viješću: “Dobro došao u naše novo boravište. Moj će vam momak pokazati sobu s pravim krevetom tamo u gospodarskoj zgradi. Nadajmo se da nas partizani neće spriječiti.” - “Hvala vam na dobroj vijesti. Vratit ću se ovamo čim još jednom pregledam položaj i izdam potrebne zapovijesti” pozdravih satnika i već sam htio uzjahati kada se ponovo javi satnik: “U redu! Nadam se da to neće opet biti na onim strelovitim kolima. Pobojao sam se da ćete nekoga pogaziti kada ste onako uletjeli u dvorište malo prije. Srećom, nitko se nije javio da je ozlijeñen.” Da, to je bilo dobro poznato satnikovo peckanje što me sada više nije smetalo. Nakon što sam obišao položaj, što sam vjerojatno učinio samo da mogu još malo jahati Kestenka, vratio sam se do gospodarske zgrade gdje se našlo više privezanih konja za, u zid ugrañene, alke. Meñu privezanim konjima bio je i Greglov čvrsti bosanski konj, pa kada sam sjahao pojavi se odnekuda njegov vlasnik tj. naš stožerni dočasnik. “Zastavniče, vaša je soba u potkrovlju s pogledom na livadu odakle ste došli. Hoćete li da vam unesemo stvari tamo?” - “Ne, hvala, nemam ih ovdje. Stvari se nalaze još u kolima.” Gregl me je obavijestio da je u okruženju oko bitnice razmjestio svoje vojnike s teškim strojnicama i bacačima. Čak mi je dao kompliment, jer sam uspješno smjestio topove tako da ih se niti sa zemlje ne može lako otkriti. Zajašio sam Kestenka i vratio se u privredno dvorište dobra gdje je sve vrvilo od vojnika i radnika s dobra, konja i raspregnutih kola. Najveću su skupinu činili konjušari s konjima koji su se okupili oko kovačnice odakle se čulo glasno potkivanje. Iz više je dimnjaka već izlazio gust dim koji se miješao s mirisima pripremanja hrane. Uvjeren sam bio da su naši kuhari i snabdjevači već temeljito brstili po skladištima dobra da bi dopunili zalihe i 4 Toranj gornjodravske crkve sv. Petra i Pavla doživjet će mnogo više pogodaka pedesetak godina kasnije. Prije opisano oštećenje postoji i danas kao jedino s južne strane tornja.

59 priredili nekoliko dobrih obroka za ogladnjele vojnike. Čudno da me više nije smetala činjenica, da se nalazimo na tuñem vlasništvu i da se ponašamo kao da to nama pripada. Vjerojatno je tome bio razlog to što se pročulo da Crveni neće poštivati privatno vlasništvo, pogotovo ako je pripadalo buržoaziji i kulacima. Mirisi iz kotlova ili iz kuhinje negdje na dobru podsjetili su me da sam jako ogladnio. Čemu sam, zapravo, još jednom otišao na obilazak položaja i to na vlastitu inicijativu? Zašto sam se odjednom toliko založio za taj posao? Jesam li to učinio iz vlastitog poriva ili možda da skrijem svoj strah pred nepoznatom budućnošću? Zaključio sam da je sve što činim na kraju krajeva zbog poriva za samoodržanje. Jahanje na Kestenku je bio pravi užitak pogotovo u slobodnom trku na livadi ispred položaja. Gladeći konjsku grivu pitao sam poluglasno: “Kestenko, što li nam donosi budućnost? Hoćemo li oba preživjeti?” U tim mislima spazio sam Viraga koji mi je rekao da je dao odnijeti moje stvari u veliku kuću. Predao sam mu Kestenka da ga odvede u štalu, pa sam krenuo pješke do sobe gdje me je, navodno, čekao pravi krevet. U prolazu kroz lijepo ureñeno kućno predvorje sretne me zapovjednikov momak s porukom, da me satnik poziva na zajednički ručak u blagovaonici. Zahvalio sam na pozivu s napomenom da bih se prvo želio oprati od dnevne prljavštine te konačno obrijati u miru. Našao sam sobu koja mi je bila dodijeljena s mojim stvarima poredanim pored povećeg svježe presvučenog kreveta. U jednom kutu sobe su bila vrata koja su vodila u pravu kupaonicu s kadom i bakrenom peći s toplom vodom. Oh, kakovog li užitka nakon samo šest dana s toliko uzbuñenja i teškoća. Pustio sam vodu u kadu i skinuo sa sebe sve preznojeno i smrdljivo, ušao u kadu i uživao u toploj kupki. U mislima sam se sjetio kako smo učili napamet riječi Fausta koje će biti za njega sudbonosne: “Verweile doch! Du bist so schön!“5

Hoću li svršiti kao Faust poslije ovog užitka? Kada ću se slijedeći put moći okupati u toploj vodi? Kaciga njema čkog tipa i kapa vojnika Hrvatskih oružanih snaga (H OS). * * * * * *

60 06. VOLOVI S BILOGORE Srijeda, 25. travnja 1945. Kiša je lagano padala kada je bitnica napustila položaj kod seljačkog dobra u blizini Suhopolja. Zapovijed za odlazak je došla posve iznenada, jer nije bilo nikakve neprijateljske aktivnosti u zadnjih pet dana. Kako nismo mogli nazrijeti gdje bi mogla biti crta bojišnice sve smo vrijeme posvetili rutinskom vježbanju kao pod mirnodopskim uvjetima. Bilo je i dosta vremena da se popravi razna oprema i dopune zalihe dok su se konjušari pobrinuli da svi konji budu dobro potkovani. Na cesti prema Virovitici se promet intenzivirao, pa smo primijetili nekoliko njemačkih jedinica kako se povlače prema zapadu. Kako nije bilo borbi u blizini nismo ispalili niti jednu granatu iz našeg, izvrsno skrivenog položaja. Naši su dobro poznati dobavljači imali mnogo posla, a broj se konja nešto povećao i stvoreni su novi spregovi za teretna kola. Neka su od seljačkih kola bila zamijenjena za plato kola s gumenim kotačima koja su bila negdje napuštena od vojske ili su ih kovači skrpali u kovačnici gdje se radilo danonoćno. Gregl je ujednačeno rasporedio svoje vojnike na više kola s potrebnim naoružanjem i streljivom. Potom će kola biti rasporeñena izmeñu vozila bitnice zbog što bolje zaštite u slučaju iznenadnog prepada partizana. Zapovijest da će bitnica napustiti položaj stigla je do nas u utorak kasno poslije podne, pa smo imali dovoljno vremena spremiti se i pokupiti s dobra sve što bi nam moglo biti od koristi na daljnjem putu. Već je nastupila noć kada smo napustili poljoprivredno dobro koje se učinilo nekako opustjelim i urušenim kao da je jato skakavaca prošlo ovuda, a ne vojska u povlačenju! Ubrzo smo stigli u Viroviticu i bez zaustavljanja nastavili glavnom cestom prema Pitomači. To me je nemalo začudilo, jer smo se približavali Dravi gdje smo naslućivali neprijatelja uzduž njene sjeverne obale. Načuli smo da je ruska armija već prodrla u Austriju što bi značilo da su Rusi brže napredovali na zapad nego li je uspjelo Jugoslavenskoj armiji uzduž južne obale Drave. Oko ponoći smo se zaustavili u malom gradiću Spišić Bukovici gdje je bila udomaćena drvna industrija zbog blizine šuma na Bilogori. Otac je mnogo pričao o tom lijepom kraju gdje je s prijateljima bio na mnogim izletima hodajući putovima kroz prekrasne livade i guste šume. Sjetio sam se njegovih priča kako su katkada spavali pod otvorenim nebom ako nisu naišli na kakav štagalj ili zaselak gdje bi mogli prenoćiti. “Zastavniče, zapovijest satnika je da bitnica čeka ovdje dok ne proñu vojnici dočasnika Gregla. Njegova će se jedinica od sada kretati ispred bitnice” pojasnio mi je satnikov glasnik. “U redu! Javi satniku da nam treba oko jedan sat da napojimo konje i provjerimo svu konjsku opremu. Sva plato-kola sa pješačkim naoružanjem i streljivom ići će s Greglovim vojnicima.” Glasnik očito nije bio sasvim suglasan s mojim prijedlogom, pa odmah nastavi: “Razumio sam! Bitnica se ne bi trebala ovdje predugo zadržavati,

61 zastavniče. Približavamo se Dravi dalje na putu za Pitomaču, a bitnica će ostati bez ikakve pješačke zaštite, mislim!” Dobro nam je svima došao taj kraći odmor nakon 20 kilometara marša kojega sam većinu proveo na “zapovijedanim” kolima, kako su ta kola nazvali topnici. Sve što se dotaklo bilo je vlažno i sluzavo od prašine od neumoljive kiše dok su konjske deke i koža ormi mirisale po snijeti. Sve te prirodne neugodnosti, uz vijesti što ih je malo prije donio satnikov glasnik, prouzrokovale su meñu topnicima izvjesni nemir, pa su konjušari požurili napojiti sve konje u što kraćem roku. Bilo je dosta vike i psovki a zbog mraka se nije moglo vidjeti tko kome što govori ili zbog čega toliko psovanja. Sve skupa bila je to prilično sablasna scena. Čim je Greglov konvoj prošao čelo bitnice, zapovjedio sam pokret, pa smo krenuli za njim s manjim razmakom i prošli kroz selo Stari Gradac. Bili smo vrlo blizu Drave pa sam se bojao da su Bugari dovezli svoj blindirani vlak u blizinu Barcsa odakle bi nas iz teških haubica s lakoćom mogli zasuti granatama. Vrijeme se otezalo, pa smo negdje oko 2 sata ujutro prošli kroz Pitomaču, a kako nas tamo nije dočekao glasnik produžili smo polaganim hodom do sela Kladare i dalje oko 8 km do slijedećeg sela Kloštar. Bio je mrkli mrak kada smo ušli u Kloštar iz kojega vodi više cesta na razne strane. U Kloštru je željeznička stanica gdje se račva pruga, jedna za Koprivnicu slijedeći Dravin tok uzvodno, a druga ide na jug u Bjelovar. Iznenada je pred nama nastalo neko komešanje i našli smo se u pravoj zbrci, kada su nam odjednom dolazili u susret vojnici iz Greglove jedinice s njihovim kolima. Zaustavio sam bitnicu na desnoj strani uske ceste upozoravajući na to da teška vozila ne skliznu niz vlažni rub jarka pored ceste. Nismo čuli nikakvu pucnjavu osim što je bilo mnogo vike i psovki, a to je probudilo uspavano selo kada se počelo razdanjivati. Scena koja nam se pružala pri tom slabom svijetlu sličila je na apsolutni kaos: vojnici, konji, natovarena kola, te bitnica s topovima i lafetama sa streljivom, sve sklupčano na uskom prostoru u malom selu. Ipak, dio se kolone vraćao i polako prolazio smjerom odakle smo upravo došli. U tom polumraku se odjednom oglasi zapovjednik: “Zastavniče, vrati bitnicu odakle je došla. Vratiti ćemo se do Pitomače, a onda nastaviti cestom prema Velikoj Pisanici. To je zapovijed!” “Na zapovijed, satniče! Ima li naprijed na cesti šireg prostora da možemo tamo okrenuti topove? Ovdje to nije moguće!” - “Ne pitaj već učini kako je nareñeno!” odgovorio je zapovjednik otresitim glasom sjedeći u svojim finim kolima i ne zaustavljajući se nastavi put natrag. Do vraga, pomislio sam, taj čovjek nema pojma koliko prostora trebaju šesteroprezi za okretanje za 180 stupnjeva. Zašto smo uopće došli ovamo kad se vraćamo u Pitomaču? Pitao sam se psujući i razmišljajući što učiniti kako bi okrenuli teška vozila na toj uskoj cesti. Već je netko proširio vijest da je u Pitomači netko izmijenio oznake cestovnih smjerova, pa smo zbog toga otišli predaleko. Možda je netko spavao i zaboravio pogledati kartu odnosno

62 provjeriti dobivenu zapovijest za nastavak marša? Krv mi je uzavrela što nije bilo mnogo od koristi osim što sam momentalno postao budan.6

“Prvi vod kreći naprijed oko 200 metara i stani na cesti!” galamio sam iz punog grla i odmah nastavio: “Povećajte sigurnosno odstojanje meñu topovima i streljivnim lafetima. Sjaši i ispregni prednje zaprege. Okreni zaprege na drugu stranu ceste i čekaj. Topnici otkvačite topove. Rudna zaprega, okreni rudo lafete natrag. Topnici, privucite top i objesiti ga o lafetu. Zatim, oprezno dovucite topove do prednjih zaprega i prikvači konope. Uradi to odmah! Marš, marš!” I sâm sam bio iznenañen glasnošću i žestinom svojih zapovijesti što je očito imalo uspjeha, jer su se vodnici i topovoñe razletjeli na sve strane komentirajući jesu li ispravno razumjeli izdane zapovijesti. Otkvačiti topove nasred ceste u selu te ih okrenuti za 180 stupnjeva i vratiti se u natrag, sigurno nije tako jednostavno pogotovo ako se to nikada nije vježbalo. Uskoro su se javili prvi nepovjerljivi prema zapovijedi: “Zastavniče, zar da okrenemo topove i lafete posred ceste? Što ćemo bez prednjih zaprega?” Bio sam vrlo nervozan pa sam se iskesio na najbliže topnike: ”Do ñavola, kako ćete inače moći okrenuti top na tako uskom prostoru? Otkvačite od ruda potezne konope prednjih zaprega čim ste napravili dovoljan razmak izmeñu topova i streljivnim lafeta. Učinite kako najbolje znate jer se MORAMO vratiti cestom odakle smo došli ovamo. Izvršite zapovijest! Marš, marš!” Ovdje je podsvjesno došla riječ koju smo tako često čuli od naših njemačkih instruktora u Stockerau. Dok smo svi bili zaokupljeni izvršenjem tog zamašnog manevra odnekuda se stvori Gregl psujući iz petih žila: “Ti blesavci tamo natrag nisu u stanju vidjeti jarak pred nosom. Pripazite s topovima da se ne dogodi kao s onom jednom streljivnom lafetom straga koja se izvrnula u jarak. Ti pospani blesavci!” U pratnji Gregla nadzirao sam je li postignut dovoljan razmak izmeñu topova kao i kod svake streljivne lafete. Potonje nije bilo tako lako okrenuti iako su imale ovješeni kotač na kratkoj rudi stražnjeg dijela. Svaki top je morala okrenuti momčad rukama, što nije teško ako se složno uradi. Prednji dio konvoja s Greglovim vojnicima već se vratio sa znatnim dijelom teretnih kola pa je sada na cesti bilo malo više mjesta. Jahači su shvatili što im je činiti, pa je top za topom bio otkvačen i ručno okrenut i ponovno zakvačen za svoju lafetu. Onda su prišle prednje zaprege i konopi pričvršćeni za rudo, pa je top bio spreman za povratak. I tako je zapovijed bila izvršena bez mnogo gunñanja, a uspjeh je bio očit. Virag mi je prišao i reče: “Izvrsna zamisao! Pobrinut ću se da lafete sa streljivom slijede čim topovi proñu?” - “U redu, Virag, samo pripazi jer nije jednostavno okrenuti otkvačeni stražnji dio lafete pun tereta. Okreni prvo prednji dio s rudnim parom, pa izvadi rudo i utakni u stražnji dio, pa ćete lakše moći okrenuti taj teški komad.” Bilo je više problema s onom lafetom koja je skliznula u jarak, pa su morali prvo istovariti sanduke s granatama a potom su ju izvukli kolima na cestu. Za malo manje od pola sata je cijeli manevar bio završen i bitnica se vraćala prema Pitomači. Na kraju našeg konvoja bilo je još nekoliko kola sa 6 Beč je zauzela ruska armija već 13. travnja 1945.

63 zalihama i kuhinja, ali to nije bila više moja briga kako će se okrenuti i kada nas dostići do Pitomače. Uskoro smo stigli natrag u Pitomaču i onda skrenuli na sporednu cestu koja nas je dovela u selo Sedlarica na podnožju Bilogorskih brežuljaka. Sunce se tu i tamo promolilo kroz maglu ili niske oblake, a cesta je postajala sve klizavija pogotovo kada smo prošli kroz selo. Sporedna cesta jedva da je bila učvršćena kamenom tucanikom, a kako smo se udavljivali od Sedlarice u Bilogoru cesta je sve više naličila na prtinu s utabanim kolotečinama. U kolotečinama se je skupljala kiša i tekla niz padine, pa je nakvašena ilovača postajala sve žitkijom, a sloj blata deblji. Cesta je imala mnogo oštrih zavoja, a usponi su postajali sve strmiji prelazeći s humka na humak približavajući se Bilogori sa sjevera. Konvoj bitnice je postajao sve duži što smo se više približavali sljemenu Bilogore u blizini njenog vrha zvanog Vis (288 metara nm.). Na čelu kolone je bila izvidnica koju je slijedio pješački vod za osiguranje, te nekoliko kola meñu kojima je bila i zapovjednikova kočija, koju se lako moglo raspoznati zbog njezinog posve drugačijeg izgleda. Razmak izmeñu čela kolone i bitnice se stalno povećavao, a što sam svaki put primijetio kada smo stigli do kojeg zavoja ili do vrha humka. Konji upregnuti za topove sve su se sporije kretali, što zbog umora, što zbog blata u koje su im propadala kopita. Brinuo sam se zbog usporavanja teških vozila bitnice, pa sam sa zebnjom čekao tren kada ćemo stati negdje na tom otvorenom prostoru, gdje se ne može sakriti a kamo li zaštiti od eventualnih naleta neprijateljskih zrakoplova. Naredio sam topnicima da pomognu jahačima držati konje za uzde s obih strana kako bi ujednačili vuču i hod konja u parovima spregova. Ja sam isto usporio svoj hod, što od napora, a što zbog učestalog izvlačenja čizama rukama jer su zapale u blato. Bio sam umoran i gladan, a kuhinja sa snabdijevanjem je bila poodmakla naprijed, pa nije bilo prilike za bilo kakvu okrjepu. Zaustaviti teška vozila na tako izloženom mjestu nije dolazilo u obzir, pogotovo jer ne bi bilo moguće pokrenuti zaprege, ako bi kotači vozila potonuli još dublje u blato. Primijetio sam kako jedan od jahača nemilosrdno udara po konjima, pa sam bjesneći požurio do njega da ga pokudim. Bičevanje i udaranje konja sigurno nije bio pravi način za poticanje preopterećenih i umornih konja da učine nešto nemoguće. Stigao sam, prateći prvi top, do jedne okuke u desno svladavši jedan duži uspon, a pred nama sam u daljini primijetio neki zaselak u šumi. Zaselak je očito bio na sljemenu Bilogore i tamo bi trebali stići. Izvadio sam dvogled da pogledam je li taj zaselak naš cilj, pa sam spazio da je čelo konvoja već stiglo do tamo. Vidio sam nekoliko kuća na samom sljemenu Bilogore, jer iza njih nisam ništa više mogao vidjeti na horizontu. Pred nama je bila oveća duboka udolina, put se je strmo spuštao desno, a od dna udoline se uspinjao u oštrom zavoju do zaseoka.

64 Odjednom mi je bilo jasno da dalje odavde bitnica neće moći proći sa svojim teškim vozilima. Sunce se pojavilo iza visokih oblaka i dobro zagrijalo, ali blato na putu sigurno neće moći osušiti više sati. I dok sam tako razmišljao o našoj dramatičnoj situaciji do mene je doprla vika s prvoga topa koji je već krenuo uzbrdo. Kotači su potonuli duboko u blato, a konji nisu mogli više izvlačiti svoja kopita iz te kaše. Sve je stalo kao ukopano! Konji nisu više osjećali čvrstu podlogu pod kopitima u tom žitkom blatu koje je djelomično nastalo od prolaza kotača i konja pred nama. U takovoj situaciji nije bilo nikakve koristi bičevati ili udarati konje, a isto tako su bile uzaludne psovke i vika umornih ljudi. Neće nam preostati ništa drugo, nego da iznesemo na rukama te teške mrcine od vozila do puta gdje će ih konji htjeti vući kada osjete da opet imaju čvrstu podlogu pod kopitima. Proklet bio, sto puta proklet, onaj koji si je zamislio taj put preko Bilogore za naše haubice! “Stoj! Bitnica stoj! Vodnici i topovoñe k meni!” Moj glas mi se učinio slabašnim možda i zbog otvorenog prostora, ali učinak je bio jednak. Bitnica je stala i bez zapovijesti, pa mi nije preostalo drugo nego pričekati sve pozvane da mi se pridruže. Bože pomozi da sada ne nadleti kakav JAK! Kamo i kuda bi se mogli skloniti? A što ako odnekuda pripuca koji partizanski strijelac? Bili smo izloženi kao glineni golubovi na tanjuru. Put je postao još užim, a s lijeve strane je bila livada do dna udoline koja se nastavljala desno od puta do kosine humka na koji smo se netom uspeli. Prošlo je nešto vremena dok su se svi skupili, što je potrajalo dok su svladali blatnjav put dolazeći iz pozadine kolone. Razmotrili smo razne mogućnosti pa i uprezanje dva šesterosprega za jedan top, a topnici bi pomogli okretati kotače. Možda bi bilo dobro izvaditi sanduke s granatama iz lafete? Svaki je prijedlog bio dobar, ali i neprovediv pod okolnostima u kojima smo se našli. Upregnuti dva šesteroprega ne bi značilo odmah da će to podvostručiti vuču, tim više što to ne bi dopustila orma odnosno dužina vučnih konopa. Osim toga, poznato je, da konjska sprega nakon doživljenog neuspjeha postaje malodušan, te ga je vrlo teško potaknuti na novi pokušaj. Tim više što su konji do sada prevalili oko 60 kilometara s teškim teretom i bez dužeg odmora, pojenja i hranjenja u posljednjih 15 sati. Zato sam donio odluku i zapovjedio: “Uzmite lopate i uklonite blato oko kotača. Iskopajte poprečne jarke da voda može otjecati iz kolotečina. Skupite daske ili pritke i podmetnite pod kotače. Na posao svi! Svi i to odmah!” Dok su topovoñe krenule do svojih momčadi, spazio sam vodnika iz Greglove zalaznice, pa sam mu zapovjedio da rasporedi svoje vojnike na kosinu humka, te da pripreme protuzračnu obranu za svaki slučaj. Požurio je natrag izvršiti zapovjeñeno jer je i sam uvidio u kakvom smo se nebranom grožñu našli. Potražio sam Viraga koji je otišao naprijed do prvog topa, pa sam mu još iz daljine viknuo: “Virag, uzmi Kestenka i odjaši naprijed do zapovjednika. Reci mu što nas je ovdje snašlo i što namjeravamo učiniti. Požuri! Hajde, kreni već jednom!” Zaboravio sam sav umor i glad koja me je morila, te sam krenuo natrag dižući s mukom nogu za nogom iz te kaljuže. Srećom su moje nepromočive čizme

65 doprinijele da nisam morao “uživati” u blatu da mi gmiže izmeñu nožnih prstiju. Postajalo je sve toplije, a sunce se pojavilo, pa će s malo sreće pomoći osušiti blato u kolotečinama. Nadzirao sam radove oko uklanjanja blata ispod kotača i s olakšanjem opazio da se voda počinje cijediti niz iskopane jarke. Konjušari su pokušavali čistiti konjima kopita od blata, koliko je to bilo moguće bez vode ili odgovarajućeg pribora. S malo sreće možda ćemo za koji sat uspjeti pokrenuti bitnicu i uspeti se do kosine sa zaseokom. Viraga sam izgubio iz vida, pa sam se potpuno posvetio nadgledanju radova i čekao na ono što nam je odreñeno usudom. Sudbina nam je bila sklona toga dana! Odjednom se pojavio pri dnu udoline, na putu k nama, par bijelih volova s dugim svinutim rogovima. Te su snažne volove uglavnom koristili za vuču teških tereta kao u šumarstvu pri izvlačenju brvna i sl. Velik i djelomično podstavljen jaram od izrezbarenog drva, nosio je par volova oko svojih snažnih vratova. U sredini jarma bio je otvor kroz koji se provuklo rudo, te se učvrstilo povećim željeznim klinom. Par tih snažnih životinja bio je u stanju vući teret koji je daleko nadmašio teret što bi konjski šesterosprega bio u stanju vući. Volovi su se pri vuči kretali polako s noge na nogu, ali s vrlo ujednačenim korakom, koristeći pri tome svoju moćnu snagu neusporedivu s konjskom. S prvim parom volova dolazio nam je u susret Gregl, slijedećiu korak seljaka koji nam volove dovodio u pomoć. “Bog, zastavniče! Vidio sam tamo gore kod sela kakva vas je grda neprilika snašla. Rekao sam Vlatku da topovi nikada neće moći proći kroz takvo blato, ali me nitko nije htio slušati. Veselite se i ne brinite dalje. Uskoro će ovamo stići još koji par tih divova da izvuku sav teret tamo na sljeme.” Ja naprosto nisam mogao vjerovati to što sam upravo čuo od Gregla i prije nego li sam išta stigao zaustiti, Gregl nastavi: “U meñuvremenu, ispregnite sve zaprege i povedite ih gore do sela. Tamo ćete naći potočić u šumi gdje možete napojiti konje. Kuhari su već spremili utažiti vam prvu glad. Hajde, pokrenite se već jednom. Ja ću se pobrinuti da sva vozila stignu gore u redu. Vidio sam da je zalaznica već zauzela položaj gore iznad puta. To je dobro! Hajd’te sada! Ne gubite više vrijeme ovdje! Sretno!” Gregl mi nije trebao dvaput ponoviti, pa sam topovoñama odmah izdao potrebne zapovijesti i krenuo polako uzbrdo k potočiću i kuhinji. Prošlo je već podne, sunce je uprlo i sušilo blatnjave kolotečine dok su ta dva para divovskih volova dovlačila teška vozila jedno za drugim u sjenu šume pored zaseoka. Trajalo je više sati dok je sva teška oprema stigla na najvišu točku našega puta danas. Svaki su top vukla upregnuta dva para volova. U jaram prvoga para volova utaknuli su rudo te ga učvrstili klinom dok su za jaram prednjeg para privezali vučne konope konjske orme. Polaganim hodom i ujednačenim snagama vukli su teški teret na usponu, dok su im dugi svinuti rogovi podrhtavali od napora, a vratni mišići poigravali od napetosti. Kasnije su još prišla daljnja dva para volova, pa su tako oklopljena kola za streljivo uskoro stigla do našeg odmarališta u šumi. Volove su ovdje na Bilogori koristili za izvlačenje trupaca iz šume, ali su oni bili spasitelji u

66 bezizglednoj situaciji. Na kraju smo svi bili zadivljeni učinkom tih snažnih i lijepih životinja koje nam je sudbina poslala u pomoć. Nadali smo se da će dobili dvostruku količinu krme za nagradu. Kada smo stigli do sela gdje su nas dočekali sa zanimanjem, bilo nam je prvo otići na potok utažiti žeñ i sprati blato kojim je svaki od nas bio poprskan. Konji su halapljivo pili iz potoka, a uskoro je sjeno bilo rasprostrto te su im objesili vrećice zobi oko vrata. Za nas je bila pripremljena hrana, pa smo posjeli da pojedemo u miru ono što je bilo u, do vrha punim, porcijama. Utaživši žeñ i s punim želucima sve je odmah izgledalo mnogo bolje, nego li je to bilo prije nekoliko sati. Nalazili smo se na domak Velike Pisanice na južnom obronku Bilogore, a mjesto gdje smo stali pružalo nam je zaštitu od pogleda neprijatelja. Tko je u tom trenu mogao razmišljati što nas čeka na južnoj strani Bilogore, a čiji su junaci dana bili snažni volovi. Mañarski bijeli volovi s dugim rogovima na paši lijevo od starog bakroreza vola. * * * * * *

67 07. NOĆNE BITKE Petak 27. i subota 28. travnja 1945. Noć smo proveli u mladoj šumi odmarajući se i spavajući na tlu obraslom mekom mahovinom. Nakon teške kušnje što ju je svaki, bio čovjek ili životinja, proživio jučer prigodom prijelaza Bilogore sa sjeverne na južnu stranu. Ova nam je šuma na dugom hrptu Bilogore blizu njenog vrha Vis pružala izvrstan zaklon i potrebni mir za odmor nakon jučerašnjih teških napora. Straže su bile postavljene unaokolo, jer nitko nije mogao nazreti iz kojeg smjera bismo mogli očekivati neprijateljsko približavanje ili čak napad. Zbog toga nismo topove postavili u borbeni raspored nego smo ih ostavili pored ceste s dovoljnim razmakom od svih streljivnim kola. Topnici, te jahači s konjima smjestili su se u šumi u neposrednojblizini topova odnosno kola. Njih smo pokrili granjem i zelenilom, pa je tako bitnica bila dobro skrivena od pogleda iz zraka. Mir je te proljetne noći jedva remetilo tiho rzanje ili žvakanje konja dok su se straže smjenjivale prolazeći jedva čujnim hodom na mekanom tlu izmeñu drveća čije su nam grane bile krovište i davale izvjestan dojam zaštite. San nas je sve svladao pod otvorenim nebom u neočekivanoj tišini. Do sljedećeg jutra nismo vidjeli nikoga da dolazili onim putem iz Pitomače na kojem smo jučertoliko propatili. Negdje sredinom prijepodneva stigao je zapovjednik iz Velike Pisanice, te naredio da se bitnica odmah spremi za pokret. Spuštanje putem nije bilo naporno, pa smo oko podneva stigli i prošli kroz Veliku Pisanicu te nastavili do obližnjeg raskrižja na glavnoj cesti koja spaja Velike Zdence s Bjelovarom. Na putu do tog raskrižja nagañali smo na koju ćemo stranu krenuti kada stignemo na tu cestu od kamenog makadama. Kada smo se približili raskrižju primijetili smo popriličan promet u oba smjera, a u onom prema Bjelovaru, na zapad, bili su pretežno civili s njihovim kolima i stokom. U drugom smjeru išle su razne vojne jedinice domobrana ili ustaške vojnice, te nešto njemačkih postrojbi odjevenih u tamnoplave odore. Mi smo znali za te “plavce” da su pripadali 1. Luftwaffen Division koja se je počela povlačiti iz Grčke, te stigla željezničkim transportima na osječki kolodvor početkom 1945. Iz njihovih smo zaliha dopunjavali naše dok smo bili na položaju blizu Šangaja i Vinkovačke ceste. Njemačkivojnici 1. zrakoplovne divizije sigurno nisu očekivali da će se potkraj svoje vojničke karijere morati boriti kao pješaci. Jadna im bila majka! Kada smo došli do raskrižja primio sam zapovijed da skrenemo na lijevo i proslijedimo cestom prema Velikom Grñevcu. Zapovijed je glasila da kolonu predvode topovi i da slijede kola sa streljivom te ostatak konvoja. Gdje li su ostali Greglovi vojnici - pitao sam se? Nastavio sam predvoditi bitnicu sjedeći u kolima s dojavnicima dok je Kestenko bio vezan straga za kola. Veliki Grñevac je vrlo dugačko selo, a prolaženje kroz selo otezalo se u beskonačnost. Dolazeći nam u susret promet na cesti se prorijedio, a ja se

68 nisam mogao otresti osjećaja da se približavamo fronti. Nalazili smo se sada na južnim obroncima Bilogore s kojih se spušta rijeka Česma s pritocima Grñevicom i Barnom u slijev rijeke Save. Stigavši skoro do kraja sela Veliki Grñevac u kasno poslijepodne očekivao sam, da ćemo ovdje ostati preko noći pa sam se ogledao gdje bismo mogli prenoćiti. Priželjkivao sam još jednu mirnu noć na ležaju rasprostrtom meñu konjima, jer sam se tamo osjećao najsigurnijim. No, sve je krenulo drugim tijekom! Borbeni se dio bitnice skupio negdje pri kraju sela, pa sam potom naredio konjanicima da rasedlaju konje, te da ih napoje i nahrane. Topnici su se smjestili po obližnjim dvorištima u blizini zaprega, pa nakon što sam rasporedio straže prilegao sam u blizini dojavničkih kola. Ni traga ni glasa od satnika, Vlatka ili Gregla s njegovim vojnicima. Kuda li su se odmetnuli ovaj put? Kratko po ponoći stigao je zapovjednikov glasnik s hitnom obavijesti, da bitnica mora zauzeti vatreni položaj kod Malog Grñevca i to još prije nego li se razdani. San nas je brzo prošao, pa kada su konji bili upregnuti krenuo sam cestom uz potok Grñevica do 11 km udaljenog sela Mali Grñevac. Očekivao sam da će nas tamo dočekati zapovjednik ili Vlatko, jer sam odjednom svjestan činjenice da sam ja jedini časnik koji vodi bitnicu na borbeni položaj. Koga da pošaljem kao isturenog osmatrača na bojišnici ukraju koji nisam poznavao. Cesta je slijedila tok Zrinske s laganim usponom približavajući se južnim obroncima Bilogore. Prošli smo selo Gornja Kovačica i nastavili prema Malom Grñevcu cestom koja je prema vojnoj karti tog područja tamo svršavala tj. bila ćorsokak. Zato sam uzjahao Kestenka i požurio dojavničkim kolima naprijed, ispred bitnice koja se je sporo kretala tom uskom, vijugavom i slabo održavanom cestom. Desno uz cestu protezao se niski brežuljak na kome je bila Grñevica, šuma u svom proljetnom zelenilu. S druge strane šume tekao je potok Grñevica kojega nismo mogli vidjeti iz doline kojom smo se kretali. Spopala me je melankolija pri pomisli, da će ta lijepa šuma uskoro možda postati borbena linija koja će narušiti taj idilični ugoñaj pjeva ptica u okruženju prirodnih ljepota. U toj tišini jahao sam Kestenka, a slijedili su me vodnikdojavnik i moj konjušar, a malo iza njih na kolima dvojica telefonista s dojavničkim priborom. Zašto je ostatak bitnice s konvojem kola ostao u Velikom Grñevcu? Jeli bitnica jedina borbena jedinica koja se kreće prema Malom Grñevcu da tamo zauzme položaj? U svom tom razmišljanju iznenada smo se našli pred Malim Grñevcem gdje nas je kod crkve čekao Vlatko sa zapovijedi da bitnica zauzme položaj negdje usred sela. Selo se nalazi usred pošumljenih humaka na južnim obroncima Bilogore, a zemljana cesta kroz selo završava pri južnom kraju tog malog naselja s puteljkom koji vodi u šumu. Razmjestio sam topove u okućnicama, odnosno vrtovima, pod drvećem s pogodnim razmakom zbog meñusobne vidljivosti, a cijevi smo usmjerili kompasom prema jugu. Konjanici su ispregnuli zaprege i smjestili konje po obližnjim štalama da ih napoje i nahrane. Sjeo sam pod strehu kuće koja je bila najbliža drugom topu i tamo čekao ono što će nas uskoro snaći.

69 Prošlo je već podne, a imali smo dovoljno vremena u miru pojesti ručak koji su dovezli s kuhinjom za nama dok smo mi bili zabavljeni oko pripreme položaja. Odmah nakon ručka vratio se je Vlatko iz šume, gdje je bila osmatračnica, pa me je iznenadio s vijesti da ću ja biti na osmatračnici ove noći. “To je dobra prilika da se pokažeš kao pravi osmatrač. Sjećaš li se kako si to zabrljao u Osijeku, zar ne?” Jasno, Vlatko nije mogao prestati s tim peckanjem, niti sada, pa sam mu bijesno odgovorio: “Prestani s tom otrcanom i glupom pričom već jednom. Svatko je tada znao da se osmatračnica nalazi u vatrogasnom tornju u Pejačevićevoj ulici!” Vlatko je bio malo zatečen mojom oštrinom, pa nastavi umirujućim glasom: “U redu, sada je sve u redu. Zaboravi i ne brini više o tome. Kreni do osmatračnice i usput položi telefonski kabel i zaštiti ga za svaki slučaj. Moj će te vodnik otpratiti do mjesta, a povedi sa sobom vodnika dojavničkog voda da ne budeš sam. Ponesite sa sobom samo lako naoružanje i škarasti dvogled. Ostat ćete tamo cijelu noć! Oh, pripazi kada prilazite osmatračnici, jer smo primijetili približavanje partizanskog pješaštva do bojišnice. Vidjet ćeš ih čim stigneš tamo!” Sretan što mi je obznanio te novosti, Vlatko se vrati do svog konja i odjaše u smjeru odakle smo jutros došli. Što mu to sada znači? Sigurno me čeka nešto gadno kad je Vlatko nestao podvinuta repa, a mene ostavio ovdje samo s bitnicom. Pozvao sam dojavnika da se spremi i da ponese škarasti dvogled sa sobom. Moj je momak doveo konje, a nosio je u naprtnjači nešto hrane i čuture s kavom. Viragu sam rekao da preuzme zapovjedništvo u položaju i da bude uz njega stalno netko s telefonom. Potom smo uzjahali i krenuli cestom do kraja sela, gdje se kroz uski procjep u šumi nazirao nastavak zemljanog puta spuštajući se u dolinu rječice Grñevice. Na drugoj strani doline put je očito vodio do Velike Barne, jednog povećeg naselja. Kad smo stigli do šume Vlatkov vodnik sjaši, te smo nastavili vodeći konje šumskim putem koji je vodio lijevo od ceste. Prilazeći šumi primijetio sam da je naše pješaštvo zauzelo položaje uz cestu, da su iskopali rovove i usmjerili strojnice i minobacače prema jugu tj. dolini Grñevice. Na samom početku puta kroz šumu naišli smo na neku drvenu ostavu gdje smo ostavili konje i moga momka da na njih pazi, pa smo se dalje uputili pješice. Grñevica šuma je postajala sve gušća, dok smo se uspinjali blagim nagibom do još nevidljivog tjemena. U mješovitoj šumi od visoko izraslih omorika, brijesta i bukve bilo je malo niskog raslinja. Drveće u šumi nije bilo gusto, pa je odmotavanje kabla bilo jednostavno, ali sam ga ja usporavao odreñujući uz sav oprez smjer polaganja. Moji su pratioci osiguravali i učvrstili kabel na tlu, te usput postavljali oznake da bi ga se lakše moglo naći u slučaju prekida. Telefonski je kabel bio žila kucavica svakog osmatrača koja ga je povezivala sa zapovjedničkim položajem u bitnici. Bilo je već kasno poslijepodne kada smo se oprezno približili rubu na južnoj strani šume odakle se pružao izvrstan pogled na dolinu rječice Grñevica. Na kosini sa suprotne strane vidjelo se nekoliko kuća Velike Barne, te put koji se spuštao u dolinu nastavljajući odavde za Mali Grñevac. Korito rječice Grñevice se nije moglo vidjeti, ali je bilo samo nekoliko stotinjak metara ispod

70 mjesta odakle sam sada promatrao suprotnu stranu gdje se na obzorju vidjela crkva u Velikoj Barni te nazirali krovovi sela na dugoj visoravni nešto bližoj s lijeve strane. Zalazeće sunce ocrtavalo je dobro siluetu sela, a Vlatkov me je vodnik upozorio na raspored neprijatelja uz obje strane ceste u dolini. Dobro sam upamtio ta mjesta te provjerio je li na karti ucrtana crkva koja će mi služiti kao stožerna točka za odreñivanje kuta. Nakon što sam pronašao povoljno mjesto postavio sam škarasti dvogled, a potom odredio udaljenosti do nekih markiranih točaka još za svjetla. Osmatračnica je bila pored jedne poveće bukve gdje sam našao plitki jarak kojeg smo nešto produbili da možemo smjestiti tronogi dvogled. Sve smo pokrili svježim granama iznad kojih sam mogao gledati kroz periskopske cijevi dvogleda dok je osmatrač bio zaštićen od neposredne neprijateljske vatre. Potom sam dao iskopati još jedan, nešto dublji i veći, jarak 10 metara podalje u šumi, gdje će se netko od nas moći skloniti dok nije na straži. Jarak smo pokrili s nekoliko dasaka i granama, te na sve nasuti zemlju kao zaštitu od udara granate u neposrednoj blizini ili od šrapnela. Provjerili smo telefonsku vezu s bitnicom gdje se odmah javio Virag zanimajući se kakvo je stanje ovdje naprijed. Nisam mu imao što reći osim što sam naredio da se sve cijevi usmjere na crkvu u Velikoj Barni davši mu potrebni kut od smjera magnetskog juga. Vlatkov vodnik se je vratio u Mali Grñevac s naputkom mojemu momku da vrati naše konje do najbliže kuće i da ih opskrbi u štali. On će nas tamo čekati sve dok ne dobije daljnje zapovijesti od mene osobno. Na osmatračnici smo bili nas trojica: vodnik dojavnik, moja zamjena, te telefonista i ja. Naumio sam poći u izviñanje lijevo i desno od osmatračnice dok još ima svjetla u sumraku. Pretpostavljao sam da Grñevačka šuma čini obrambenu liniju, pa tu mora biti više obrambenih položaja. U trenu kad sam htio već napustiti prednji jarak, primijetio sam neke pokrete na nasuprotnoj kosi oko 1200 metara od nas blizu ceste dolje u dolini. Dograbio sam telefon i pozvao bitnicu: “Kobac zove patku. Kobac zove patku. Gotov!” - Za taj smo dan izabrali imena ptica kao kratice. Odmah zatim se javio Virag: “Patka ovdje. Što se dogaña? Jesu li krila u dodiru? Gotov!” - “Još nemam dodira, ali se plijen približava. Jeste li spremni za lov? Gotov!” Ja sam primijetio da se ta pokretna masa polako pretvara u više linija od pokretnih točaka koje silaze niz padinu i onda nestanu ispod moga vidokruga. Tada se odjednom javi neki odrješiti glas u telefonu: “Patka spremna za lov i samo čeka da krila polete na plijen! Postupi po vlastitom nahoñenju! Gotovo!” Bio sam ne malo začuñen tom zapovijesti o slobodom djelovanja, a da prije toga nisam uspio uspostaviti bilo kakav kontakt s bilo kojom jedinicom na našoj obrambenoj liniji. U posljednjim zracima zalazećeg sunca odužile su se sjene na suprotnoj strani doline. Pokretne su se točke postupno pretvarale u ljude koji trče niz livadu u više kolona širokih više stotinjak metara. Prvi puta sam u svom životu promatrao pješački napad u svoj svojoj stvarnosti, a ta je spoznaja izazvala u meni posebno uzbuñenje. Iz daljine se prvo čula slaba pucnjava, ali ne zadugo nakon što sam izgubio prednje neprijateljske redove iz vidokruga, jer su sada više trčali niz padinu. Odjednom započe paljba iz

71 teških strojnica negdje postrance, a čulo se i više eksplozija granata. Nisam bio siguran jesu li bile samo bacačke granate jer se čulo i zviždanje granata u ljetu. Dakle, pomislih, negdje mora biti još nečije topništvo u akciji pa sam odlučio zapovjediti topu br. 2 da ispali prvo po jednu granatu. Bilo je važno provjeriti izmjere s karte i točnije odrediti smjer i udaljenosti do markiranih ciljeva dok je još bilo malo svjetla. “Kobac patki. Drugi top udaljenost 3600, smjer 240, četvrto punjenje. Javi spremnost!” Nije prošlo dugo, javi se Viragov glas: “Patka kopcu. Drugi spreman!” - “Pali!” odgovorio sam ne čekajući i stao promatrati sredinu neprijateljskih linija kamo sam usmjerio prvu granatu. Nekoliko sekundi kasnije, nakon što se čuo zvižduk prohujale granate iznad nas, primijetio sam dim eksplozije dosta daleko iza redova neprijatelja. Učinilo mi se kao da je napad zaustavljen, ali sam unatoč tome, a protiv svih topničkih pravila, odredio novu udaljenost i dojavio bitnici: “Udaljenost 3000, smjer i punjenje isto. Jedan plotun iz svih cijevi!” Javio se malo zabrinut glas: “Patka kopcu! Razumio zapovijed, ali ponovi udaljenost! Gotov!” - “Ne raspravljaj već pali! Pali!” vikao sam u telefon znajući da sam prvo trebao smanjiti udaljenost na 3200, te istu prvo kušati samo s jednom cijevi, a tek zatim odrediti plotun za sve topove. Kako nije bilo vremena za takvo postupno pripucavanje, ja sam očigledno podlegao svom tek probuñenom lovačkom instinktu i prepustio sam se svojoj strelovitoj procjeni. Malo zatim su prohujale granate iznad nas, a odmah zatim eksplodirale meñu napadačkim redovima. posred padine Rasturanje izmeñu pogodaka je bilo preveliko, pa sam bijesno zarežao u slušalicu: “Kobac patki! Usmjeri paralelno sve cijevi slijedeći put! Provjeri usmjerenje i stoj spreman. Gotov!” Napadački su redovi odjednom posustali, stali, a zatim se raspali u nered pri povlačenju na usponu natrag u Barnu. Pri posljednjim zracima zalazećeg sunca pucnjava je prestala, te je zavladao zlokobni mir. Na padini su se pojavili bolničari s nosilima i počeli skupljati ranjene i mrtve. Dakle, to je ratni sukob! Divio sam se hrabrosti bolničara koji su pod teškim uvjetima brzo i sposobno obavljali svoj posao pred neprijateljskim vatrenim cijevima. Možda je to bio tračak čovječnosti u toj smrtonosnoj igri. Nisam imao vremena za takva razmišljanja, jer je, niti pola sata kasnije, uslijedio novi napad. Ovaj se put sve ponovilo po istom redoslijedu kao malo prije. Jasno mi je postalo napadačev cilj koji mora biti prijelaz preko rječice Grñevice na jednom odreñenom mjestu, desno od mog položaja, ali ga ja nisam odavde mogao vidjeti. Prvo su zaštekale strojnice, a zatim su slijedile mnoge eksplozije granata, točno pogañajući napadačke redove. Osmatrač tog teškog oružja sigurno ima dobar pregled nižeg dijela padine, a možda i tog prijelaza - vjerojatno nekog mosta preko Grñevice. Dohvatio sam telefon i pozvao: “Kobac patki! Spremi sve cijevi prema posljednjoj zapovijesti. Javi spremnost!” Nije protekla niti minuta i već se javio poznat mi glas: “Patka kopcu! Jaja su spremna!” - “Pali!” uslijedio je moj odgovor. Uskoro su granate zviždale iznad nas i sve četiri eksplodirale posred redova napadača.

72 Napad je iznenada prestao pa nisam dao novu zapovijed, kad se odjednom javi neki nepoznat glas na telefonu: “Patka kopcu! Izvijesti o razvoju napada!” Iznenadio me je taj nepoznati glas, pa sam nastojao odgovoriti sažeto: “Prestao je drugi po redu napad pješaštva. Nemaju teškog naoružanja. Čekamo na skori novi napad. Sigurno neće odustati od namjere da preñu Grñevicu. Patka, zabilježi posljednju zapovijed kao stožernu vatru za sve cijevi.” U sumrak se na padini opet pojavili bolničari s nosilima, te započeli svoj tužni posao. Pomislio sam mogu li naši bolničari očekivati da zašuti neprijateljsko oružje, pa da pokupe ranjenike i ubijene vojnike. Ili nam preostaje jedino bježati, ako uspije probiti našu obranu. Kuda bježati odavde? Koliko dugo ćemo moći bježati prije nego li nas ne uhvate ili će nasubiti prije toga? Pao je već mrak kad se odjednom s lijeve strane pojavi osoba privlačeći se izmeñu drveća. Kad nam se približio primijetio sam, da je to njemački satnik koji je došao do nas vidjeti tko upravlja vatrom haubica. Satnik je bio iznenañen kada sam mu objasnio na njemačkom naš položaj, pa je s olakšanjem takoñer opisao svoj. Satnik je upravljao vatrom iz nekoliko minobacača od 80 i 100 mm smještenih lijevo od nas. Tamo je na položaju bilo njemačko pješaštvo s nekoliko pješadijskih topova s kratkom cijevi. On nije znao koje su to jedinice na njegovom desnom krilu, pa je došao da izvidi, ali mu nisam mogao o tome dati bilo kakove podatke, jer nisam znao tko je na desnom krilu u Grñevačkoj šumi. Dok smo tako stajali razgovarajući meñu drvećem njemački časnik izvadi cigaretu, te ju odmah zapali, nakon što sam odbio ponuñenu. Bio sam iznenañen bljeskom šibice, pa sam očekivao metak sljedećeg trena. No, ništa se nije dogodilo osim što mi je zamirisao dim cigarete koji se miješao s mirisom baruta odeksplozije kordita u granatama koje je donosio povjetarac iz doline. Njemački časnik je nastavio pušiti svoju cigaretu čiji se je vrh povremeno zaiskrio kao krijesnica u potpunom mraku koji nas je okruživao. Pomislih, sigurno me sažaljiva zbog mog kratkog ratnog iskustva jer sam u usporedbi s njime kao pravi zelembać. Pokušavao me je umiriti pričanjem svojih ratnih uspomena za vrijeme ratovanja u Grčkoj. Nijemci su se počeli povlačiti s Balkana u smjeru zapada s namjerom da stignu u Austriju kamo su napredovale engleske i američke vojske iz sjeverne Italije odnosno Bavarske. Rekao mi je i to da su Rusi zauzeli Beč prije jedno dva tjedna, ali je rusko napredovanje na zapad zaustavljeno pred “Alpskom Tvrñavom”. Zbog toga će im, kako se njemački časnik nadao, možda uspjeti probiti se do Engleza ili Amerikanca i njima se predati. To će sigurno za sve njih biti bolje nego da padnu u rusko ili partizansko zarobljeništvo. Vrlo tmurni su to i loši izgledi, pomislih, kako za njega tako i za mene. Časnikova je cigareta još gorjela u času kad odjednom snažna eksplozija presječe tišinu oko nas. Granata je bila ispaljena iz minobacača, jer se nije čuo njezin zvižduk prije eksplozije, kao kod topovskih granata. Njen je smjer bio vrlo točan prema mjestu gdje smo nas dvojica stajali u šumi, što nije moglo biti samo slučaj. Paljenje i bljesak šibice u mraku - kakova je to

73 nesmotrenost, uh! U hipu sam potražio zaklon prije nego li sam vidio gdje je nestao Nijemac. Nije bilo vremena da se na bilo što drugo misli. Njemačkog časnika kasnije nisam više vidio, ali ću se njegove cigarete često puta s gorčinom sjetiti u tijeku ove noći. Sljedeća je granata uslijedila vrlo brzo za prvom i eksplodirala još bliže, ali ovaj put u krošnji drveta iznad mene. Eksplozija je bila zaglušujuća, a u ušima mi je zazvonilo. Drži usta otvorenima kako su te učili! Dopuzao sam do osmatračkog jarka i skutren pritezao remen kacige čekajući na udare sljedećih granata. Više je granata eksplodiralo u krošnjama svuda oko mene kada odjednom rakete osvijetliše nasuprotnu padinu. Novi je pješački napad započeo, ali nešto više lijevo od prijašnjih. Jaka me je buka prisilila vikati novu zapovijed u rukom zaklonjenu slušalicu. Jedva su me razumjeli, pa je trajalo duže dok je prva granata preletjela usmjerena nanovi cilj. Nakon što sam osmotrio pogodak morao sam izvršiti korekturu i ponoviti vatru iz samo jednog topa. Zatim nam je uspjelo ispaliti samo jedan plotun svih topova, a granate su točno pale meñu napadačke redove, jer se napadač opet počeo povlačiti. Nakon petnaestak minuta je opet prestala ratna buka, a svjetleće rakete su se polako gasile uz samo pojedinačno pripucavanje. Postajalo je sve svježije, pa sam obukao debelu kabanicu koju sam srećom ponio sa sobom ovamo. Umotao sam se u kabanicu i pokušao se što udobnije smjestiti u jarku sjedeći na granju. Zaglušenost je postupno prestajala jer sam svjesno osjetio tišinu u šumi i pucketanje grana ako se netko od nas trojice pomaknuo. Bio sam gladan i žedan, ali nisam stigao bilo što poduzeti kada je počeo sljedeći napad oko 22 sata. Opet su granate eksplodirale oko nas ponajviše u krošnjama, zasipajući nas kišom sitnih šrapnela. Buka od eksplozije je bila zaglušna, ali sam ovaj put dahtao kroz otvorena usta kao riba na suhom. Instinktivno sam sada primjenjivao što su nam utuvili tijekom školovanja. Sjetio sam se važne upute našeg instruktora da “u noći tražimo i motrimo bljesak neprijateljskog oružja”. To je bilo lakše reći nego učiniti - pogotovo jer je bacačka vatra dolazila iz pokretnih “Staljinovih orgulja”. Prije nego li je sljedeća granata doletjela do nas primijetio sam bljesak iz oružja i jedva uspio odrediti smjer. Već je eksplodirala druga granata, pa sam jedva uspio dati zapovijed za vatru. Nisam čuo pisak naše granate niti mogao osmotriti pogodak, jer sam se sklupčao u jarku da se zaštitim od pljuska šrapnela od više narednih granata. Opet je pješaštvo krenulo u napad niz padinu ponovno osvijetljenu raketama, a svjetleći su meci šarali prostorom. Plotun bitnice je nešto zakasnio, ali sam vidio, u postupnom gašenju svjetla, bolničare s nosilima kako obavljaju svoj krvavi posao. Vjerojatno je bilo ispravno što sam odlučio, da nema smisla trošiti streljivo na “Staljinove orgulje” koje stalno mijenjaju svoj vatreni položaj. “Kobac patki! Tko je na straži sada?” Netom iza moga upita javi se dobro poznat Viragov glas: ”Što se dogaña kod kopca? Hoćeš li nas držati budnima cijelu noć?” Jasno, Virag je po običaju ispustio sve formalnosti u razgovoru sa mnom, pa sam mu i ja tako odgovorio: “Netko drugi ne dopušta spavanje. Zato budite spremni izvršiti brzo sljedeće zapovijesti. K vragu, mislim to ozbiljno - BRZO! Od sada će top 1 gañati samo na posebnu zapovijed. Svi

74 ostali topovi gañaju zajedno prema prvobitnoj zapovijedi. Jasno?” Virag je očito bio u nedoumici, pa upita zabrinutim glasom: “Hoćeš dijeliti vatru?” Nisam pravo stigao odgovoriti i već je bljesnula vatra iz cijevi, pa povikah u slušalicu: “Da, ponavljam, da i drži se toga! Evo, opet počinje ples! Top 1 udaljenost 3800, smjer 320, puni kao prije i pali. PALI - a onda javi!” Ovaj put sam čuo zvižduk naše granate kratko nakon što je minobacačka granata eksplodirala lijevo od nas. Vjerojatno su “orgulje” usmjerile vatru na njemačke bacače koji su nemilosrdno tukli po borcima koji su upravo opet krenuli u napad. “Orgulje” su očito uspješno gañale po njemačkim položajima koliko sam to mogao prosuditi pored sve te buke i meteža. Stalna smjena mraka i bljesaka, blještavilo od polako spuštajućih svjetlećih raketa i svjetlećih metaka u letu - sve to je u meni uzrokovalo neko novo uzbuñenje. Savladalo me je neko čudno ushićenje: da nekoga gonim i da mene netko goni. To što sam sada doživljavao više nije sličilo, bilo čemu, mom iskustvu isturenog osmatrača, ne tako davno, u Osijeku. U Osijeku sam pri motrenju bio u dobrom zaklonu ili u vatrogasnom tornju u Pejačevićevoj ulici ili u jednoj kući u Donjem Gradu. Tada nitko nije mene gañao ili uzvraćao vatrom na moju osmatračnicu. Ovdje je to bilo sasvim drugačije - postupno me je počeo obuzimati, do sada nepoznati, val straha. Iz tih me razmišljanja trgne vodnik s vijesti: “Zastavniče, popijte nešto toploga. Trebat će vam! Janko nam je donio nešto za pojesti i popiti.” Zahvalno sam prihvatio ponuñeni prekid iznenadivši se da je već bilo oko ponoći. Sretan sam bio zbog kratkog predaha što mi ga je vodnik omogućio, pa sam ga zamolio da preuzme motrenje, a ja ću u sklonište da malo predahnem. Virag je bio na dužnosti kod topova i svi su znali što im je činiti, pa sam mogao bez grižnje savjesti napustiti osmatračnicu. Uh, kakva me je to noć stigla ovdje vani, mislio sam, pužući oprezno do bliskog skloništa. Kad odjednom iznad mene prošišti nešto - čas zatim oštri prasak negdje ispred mene u šumi. Priljubio sam se tlu i zabio glavu u lišće ne shvaćajući što je to proletjelo malo prije. Koju sekundu zatim osjetio sam propuh od vrlo brzog zrna što je prohujalo nešto lijevo od mene, te prasnulo u deblo negdje dublje u šumi. Koji li je to vrag koji mi ne da se malo odmorim? Skupivši svu snagu htio sam nastaviti puzati kad opet iznad mene prošišaše dva ubojita zrna, jedno za drugim, sa takvom silinom da sam se sav ukočio. Tijelo mi prože grči straha, bezumnog i iskonskog. Osjećao sam se odjednom potpuno nag i nezaštićen kao da je došao čas neumitnog uništenja. Ne sjećam se koliko sam dugo tako ležao na vlažnom tlu s licem u mekoj mahovini. Kada sam opet došao k sebi osjetio sam neku čudnu toplinu izmeñu nogu. U prvi čas sam pomislio da sam ranjen, ali mi je postepeno sinulo da sam se "usrao" (u pravom smislu riječi) u gaće kao malo dijete u pelenu. Od bijesa i srama tekle su mi vruće suze niz obraze. U tom trenu sam spoznao iskonsku istinu u tom ratnom idiotizmu - jedino što je važno jest preživjeti po svaku cijenu! Odjednom je moj strah netragom nestao, pa sam otpuzao do skloništa pod kišom šrapnela iz krošanja. Usput sam se očistio koliko je to bilo moguće, a potom posvetio čistim zemaljskim užicima pod

75 zaštitom pripremljenog skloništa. Sa slašću sam jeo kruh i pio toplu juhu koja je pospješila moj krvotok u toj mjeri da sam hladnokrvno dočekao sljedeću seriju tih brzih projektila koji su prohujali i oštro eksplodirali negdje u stablima. Znao sam da je sada došao trenutak za mene da se od gonjenog pretvorim u goniča. Obuzeo me je čudesan mir, pa sam svojim osjetilima počeo prepoznavati okolicu u mraku kao da je posred svjetlosti dana. Opet je počeo jedan u nizu noćnih napada no primijetio sam da nema odgovora našeg topništva. Iziñi iz tog skloništa i bori se za svoj život. “Bori se, to ti je još jedina preostala mogućnost” - kao da je nešto govorilou meni. Otpuzao sam do osmatračnice i sklonio se tamo kada je ponovno prohujala prva od tih vrlo brzih granata. Kod drugog hica sam primijetio plamen iz cijevi protuoklopnog topa sudeći po brzini zrna i činjenici da projektil eksplodira pri udaru o tvrdi cilj kao što je stablo ili kamen. Odmjerio sam smjer i htio izdati zapovijed prvom topu, ali je protuoklopnjak prestao s paljbom. Aha, pomislih, on će promijeniti položaj, usmjeriti cijev ovamo i ispaliti 5 do 6 zrna pa se onda povući drugamo. Vodnik je bio sretan što sam se vratio, a sam je bio prestrašen vatrom tog neugodnog protivnika. On je primijetio da se top premješta uzduž nasuprotne kosine, te da je s novog položaja do sada ispalio po šest granata. Vodnik će od sada motriti napredovanje pješačkog napada i odlučiti kada će naša tri topa otvoriti vatru na već dobro utvrñen cilj. Ja ću se posvetiti motrenju djelovanja protuoklopnjaka koji je uvijek stupao u akciju pred sam početak juriša. Dok je još trajala baražna vatra iz strojnica i minobacača po napadačima na osvijetljenoj padini odlučio sam ovaj put poslati plotun iza njihovih redova. Mora da su te tri granate prouzrokovale mnoge žrtve koliko sam to mogao vidjeti kroz svoj dvogled. Jedna je granata pala blizu bolničara što mi je bilo žao, ali što se tu može. Učestale je pješačke napade naša obrana do sada uspješno odbijala bez posebne pomoći vatre iz haubica, pa sam odlučio promijeniti naš vatreni raspored. Dok je još trajalo zatišje pozvao sam Viraga na razgovor: “Stari moj, gaña nas protuoklopnjak. Prvi će vod od sada gañati pojedinačne i različite pomične ciljeve. Drugi vod ostaje pri prijašnjem zadatku. Jasno?” Virag me je zabrinuto upitao: “O čemu to govoriš? Jesi li pogoñen?” - “Ne, nitko nije pogoñen, ali svaki put grizemo zemlju kada nas gañaju te mrcine. Za nas je to VRLO neugodno. Top 2 protiv protuoklopnjaka, a ostali kao prije!” Virag je potvrdio moju odluku dok sam ja postajao sve svjesniji mira i koncentracije nakon potpunog sloma malo prije. Odlučio sam učiniti nešto novoga pa ću koristiti top 1 protiv “orgulja”, topom 2 goniti protuoklopnjaka, dok će drugi vod s dva topa biti dovoljan za gañanje pješaštva kod narednih napadaja. Top 2 je imao najbolju momčad za koju sam znao da može brzo reagirati na kraće promjene zapovijedi. Hoće li doći do zbrke u bitnici ako budem katkada istovremeno gañao tri različita cilja? To će biti protiv svih školskih primjera, dragi moj žutokljuni zastavniče. Što mari, glavno je: čuvaj glavu i ostaj živ!

76 Prošla je već ponoć kada je počeo sljedeći napad, a protuoklopnjak je prvi otvorio vatru. Nisam imao mnogo vremena provjeriti točno mjesto odakle je pucao, a već je prohujalo nekoliko njegovih projektila i eksplodiralo iza nas. Naš je odgovor zakasnio, a cilj bio daleko promašen, dok je druga granata udarila sasvim blizu cilja. Nažalost, moj “neprijatelj broj 1.” je već bio napustio to mjesto, pa sam zaključio da tamo mora biti cesta uzduž kosine, koja je protuoklopnjaku omogućavala brzo mijenjanje položaja. Dakle, udaljenost kosine mi je dobro poznata još od sinoć, pa treba samo točnije usmjeriti top 2 kod sljedeće P.O.-ove vatre. Vodnik se zavukao u kraj jarka jer je očito izgubio zanimanje za bitku koju sam ja vodio sa neprijateljem, pa čeka priliku kada će se moći izvući odavde i spasiti svoju kožu. Čudan me je umor spopao, a oči su mi se sklapale dok su u podsvijesti poskakivale razne slike iz prošlosti. Neko je treće čulo u meni stalno pratilo što se dogaña u tami pred nama i registriralo svaki šum iz okolice. Odjednom se otrijeznih i pozvah Viraga: “Top 2 udaljenost 3400, punjenje kao prije. Čekaj na zapovijed!” Virag je bio iznenañen tom krnjom zapovijedi, pa uzvrati: “Je li točno da puna dvojka čeka samo na smjer? Spavate li? Mogu li ja malo pridrijemati?” Bio sam razljućen njegovim neshvaćanjem moje situacije, pa osorno odgovorih: “Učini kako sam naredio. Čekaj samo smjer i zatim odmah pali! Jasno?” - “Oh, razumijem. Mora da ganjaš patku!” No nije bilo vremena za daljnji razgovor, jer sam odmah potom nastavio: “Nije patka nego stršljenov žalac točno usmjeren na nas! Smjer 325 - pali! Pali!” Ovaj put je prva granata bila bliže cilju kada je P.O. ispalio svoj treći hitac. Vikao sam u slušalicu: “Udaljenost 3450, smjer 330. Pali odmah! Pali!” “Gdje je, do vraga, ta druga granata - daj doñi već jednom! Brzo daj, daj” … hitro sam uvukao glavu kada su sljedeće P.O.-ove granate prohujale točno iznad nas. Taj put je propuh njihovog preleta bio toliko snažan da me je naprosto pritisnuo u jarak. Istodobnu su svuda oko nas padali šrapneli od više minobacačkih granata koje su sve eksplodirale u krošnjama. Mora da su nas otkrili, kad su tako točno usredotočili svoju vatru na našu osmatračnicu. Buka je bila strašna, a miris kordita punio mi je nosnice. Silovite eksplozije oko nas zaglušile su me i obeznanile tako da nisam niti pomislio izviriti glavu i osmotriti pogodak druge granate. Čim je napad na osmatračnicu jenjao, promolio sam glavu i na osvijetljenoj padini spazio znatne neprijateljske snage kako napreduju jurišajući niz padinu u dolinu. Očito je napadač prikupio sve svoje snage za presudni udarac sudeći to po neobično jakoj vatri iz svakojakog oružja. Prikupio sam svoje snage i zabezeknuto promatrao val za valom napadača kako nestaje niz padinu ispod moga vidokruga. Pozvao sam Viraga i naredio plotun iz svih cijevi na stožerni cilj. Čim je prvi plotun pogodio posred padine već je sljedeći bio na putu točno u ciljno područje. Kada se je već činilo da će njihov napad uspjeti došlo je odjednom u redovima do osipanja. U treperavom blijedom svijetlu raketa vidjelo se sitne mrlje kako raštrkano bježe natrag uspinjući se padinom i tako pokušavajući izbjeći smrtonosnu vatru iz strojnica, udare minobacačkih i topovskih granata. Mrljaste sjene su posrtale, padale,

77 dizale se i nastavile uspon, neke su se svijale na tlu ili ostale nepomično ležati. Užasnog li rasipanja i gubitka ljudskih života! Vodnik se je očito probudio od te silne buke, pa mi doda telefon, jer me Virag zove: “Hoćeš li potrošiti sve streljivo? Mora da ste u pravom paklu sudeći po galami. Jedva smo razumjeli zapovijedi. Jeste li svi zdravi?” - “Virag, slušaj točno što ću reći. Drži drugoga s punjenjem i pali odmah čim primiš zapovijed. Puni cijev ponovno i čekaj opet na PALI. Jasno?” Viragu se to nije svidjelo pa me je pokušao podučiti: “Gospon Zvonko, znaš to je protiv svih pravila. Opasno je i za nas ovdje!” Nisam mu dopustio da dalje govori te zarežao u slušalicu: “Ne brini ništa sada! Niti za lulu baguša! Moram uništiti taj prokleti protuoklopnjak pod svaku cijenu! Dosta sada i bez pogovora izvrši!” Mora da sam bio jako odrješit, jer je Virag odmah odgovorio: “Žao mi je, gospodine! Zapovijed izvršena. Drugi spreman za paljbu!” Nastala je neka čudna tišina i moglo bi se na tren pomisliti da do sada nije bilo nikakvih bitki, ali nas je na njih podsjetio prodorni miris baruta i kordita koji je do nas donosio lagani povjetarac iz doline. Primijetio sam da će se u skoro razdaniti dok je pred nama u dolini vladao još potpuni mrak. Činilo mi se da smo ovdje proveli sate i sate bez kraja i konca. Koliko će dugo još trajati ti napadi? Tko će prvi popustiti i prestati s tim ubitačnim nadmetanjem? Vodnik je počeo brojati šrapnele koje je stavio u džep po jedan za svaki odbijeni napad. Nije dovršio brojanje kada spazih bljesak iz cijevi protuoklopnjaka. Dograbih slušalicu pa urlam unutra: “Drugi 3500, smjer 290. Pali!” Čuo sam prelet naše granate kada je P.O.-ov drugi hitac prohujao lijevo od nas. Vjerojatno tamo gaña neka druga uporišta pomislih, pa kad je naša granata pala nedaleko od svog cilja dao sam samo ispravku: “Drugi 3550, smjer 285. Pali!” Male ispravke nisu uobičajene kod posrednog gañanja haubicama, ali meni nije ništa drugo preostalo učiniti osim kršiti topnička školska pravila. Druga je granata prohujala iznad nas kada je P.O. opalio po četvrti put nakon kraće stanke, jer se ovaj put usmjerio na nas. Čuo sam približavajući zvižduk, ali se nisam sakrio iz znatiželje gdje će pasti naša granata. Spazio sam plamen pete P.O.-ove granate djelić sekunde prije nego li je naša udarila podigavši oblak prašine ili dima. To je bio dobar znak za puni pogodak pa sam odmah viknuo u slušalicu: “Ista udaljenost, smjer 280. Pali!” Bio sam toliko opsjednut željom dokrajčiti tog neugodnog neprijatelja, pa nisam niti primijetio da on nije više ispalio svoj uobičajeni šesti hitac. Dobio sam nešto vremena, pa sam usmjerio top 1. na orgulje čije su granate opet udarale po šumi iznad nas a istovremeno je pješaštvo opet krenulo u napad. Morao sam pratiti razvoj žustrog napada pješaštva, pa zbog toga nisam gledao gdje padaju granate prvog topa, nadajući se da su pale blizu orgulja. Niti ovaj put se pješaštvo nije spustilo daleko u dolinu nakon što su se zaustavili nešto niže od mog vidnog polja. Napad je opet zamro onako brzo kao što je i počeo. Kada je opet nastao mir, vodnik me je izvijestio da je ovaj put izbrojao samo pet P.O.-ovih hitaca, pa me je znatiželjno upitao mislim li da smo ga pogodili. Sve što sam mu mogao odgovoriti bilo je da ćemo to znati kada počne

78 sljedeći napad. Polako je postajalo svjetlije, pa se istočno obzorje počelo ocrtavati u predznak skorog izlazećeg sunca. Nebo je bilo pokriveno oblacima, a lagana je maglica visjela nad dolinom. Hoće li Crveni nastaviti s napadima pri dnevnom svjetlu? Bio sam još uvijek pod dojmom dvoboja s protuoklopnim topom i orguljama nadajući se konačnom uspjehu. Pozvao sam Viraga, te ga obavijestio o mogućem uspjehu i zamolio ga da nam pošalje nešto hrane i smjenu. Dok smo još razgovarali započeo je novi napad, ali ovaj put bez orgulja i protuoklopnjaka. Tražio samdvogledom gdje bi mogle biti te dvije gadne mrcine sada. Tada Virag zazvoni i zabrinuto upita: “Zar nemaš zapovijedi? Ne zaboravi, drugi je još spreman.” Ali ovaj put nisam trebao izdati zapovijed izvijestivši da je napad bio vrlo kratak, te da nema potreba za djelovanjem. Virag se javio s očitim olakšanjem: “Razumijem. Mi smo spremni. Žalim, ali neće biti smjene. Šaljemo vam toplu hranu”. Vrijeme se vuklo u nedogled, pa smo drijemali povremeno dok nas je probudila pucnjava manjih okršaja ili pripucavanja nervoznih ili umornih straža. Napadi su neprijatelja postajali sve rjeñi, a svi su se pokušaji proboja izjalovili već pri spuštanju niz padinu, pa tako nisu nikada stigli do rječice, a kamo li zauzeli most. Do sada nisam uspio uspostaviti bilo kakav kontakt s jedinicama s obje strane naše osmatračnice, a niti je njemački časnik još jednom svratio do nas. Sijedjeli smo tako na vlažnoj zemlji u našim jarcima i razmišljali svaki za sebe što nam nosi budućnost. Primijetio sam da na osmatračnicu nije upućen niti jedan hitac prije nekoliko posljednjih napada kako je to uvijek bio slučaj u ponoćnim satima. Znači li to da smo pogodili protuoklopnjaka ili orgulje ili čak oba oružja? Jesmo li ih stvarno uspjeli ušutkati? Pomalo sam drijemao, a te su mi se misli po glavi s vremena na vrijeme. Kada sam se jednom probudio, već se bilo razdanilo. Bilo je to nekako sumorno jutro izmeñu lebdeće maglice iznad tla te oblačnog neba. Unatoč svemu što se dogodilo tijekom noći začuo se pjev ptica u šumi - potpuno nerealni ugoñaj nakon noćnih scena borbi i smrti. Izvukao sam se oprezno iz jarka predavši nadzor vodniku dok sam s mukom pokrenuo ukočene udove nakon višesatnog nelagodnog položaja na tijesnoj osmatračnici. Oprezno sam se uputio dublje u šumu prvo pužući, a zatim hodajući pognuto da bih pronašao pogodno mjesto gdje bih se mogao konačno olakšati. Posvuda na tlu ležale su otrgnute ili slomljene grančice i poveće grane, a na više stabala spazio sam poveća oštećenja koja su očito nastala pri eksploziji protuoklopnih projektila. Našavši podesno mjesto u zaklonu, skinuo sam tešku kabanicu, pa sam s čuñenjem primijetio da je sva očerupana i puna rupa u plavoj tkanini kroz koju se je vidjela debela bijela podstava. Potresao sam teški vojni kaput iz kojega su počeli ispadati sitni šrapneli. Pri tom sam se poslu sjetio čudnog odzvanjanja kacige u noći, pa sam tek sada spoznao da su me kaciga i kabanica zaštitili od kiše šrapnela minobacačkih granata. Polako sam se razodjenuo pretražujući odjeću, bojeći se da je možda koji šrapnel prodro i do kože. Srećom nisam našao nikakav trag krvarenja, pa sam nastojao očistiti se od “tragova” mog noćašnjeg sramotnog poniženja izazvanog iskonskim porivom u času neopisivog straha. Koristeći ovlaženu

79 travu i lišće nastojao sam se tim jednostavnim sredstvima očistiti koliko je to bilo moguće. Bio je to vrlo neobičan način vršenja jutarnje toalete, a usput sam si sa nešto humora pokušavao zamisliti iznenañenje slučajnog posjetioca koji bi me promatrao pri tom neprikladnom poslu. Obukao sam se s izvjesnim olakšanjem zbog visokog stupnja postignute čistoće, opasao sam remen s pištoljem, a potom ovjesio laku strojnicu oko vrata, te se uputio do zaštitnog jarka. Tamo sam ostavio kabanicu jer me je sputavala pri puzanju natrag do jarka gdje je ostao vodnik na motrenju. Na bojišnici nije bilo nikakvih pokreta i zavladala bi oko nas tišina da nije bilo povremenog pripucavanja. Odjednom se javi telefonom Virag pitajući: “Loviš li još stršljena? Dvojka je još uvijek puna - nemoj to zaboraviti!” Morao sam se podsmjehnuti Virogovom sjećanju na žalac stršljena, kako sam slučajno nazvao protuoklopnjaka. S priličnom samouvjerenošću odgovorih: “Plijen se očito umorio. Što se dogaña kod vas? Gdje je zapovjednik?” Virag reče s olakšanjem: “Ovdje nema ništa novoga. Sve je onako kako je bilo jučer, a ni zapovjednika nisam vidio od tada. Šaljem vam nešto da se malo razveselite. Što ću raditi s dvojkom?” Nisam mogao shvatiti da zapovjednik nije bio u bitnici tijekom noći, odnosno da uopće nije došao u Mali Grñevac. No,dobro, pomislih i pozvah Viraga: “Pali dvojku na 6400, smjer 400 s punjenjem koje imaš. Pali!” Uskoro je granata preletjela iznad nas, a malo zatim se pojavio oblak dima podalje u selu Velika Barna, ali daleko iza mog obzorja. Vodnika sam ostavio da drži stražu, a ja sam se oprezno vratio dublje u šumu i krenuo u susret Janku koji nam je donosio jelo. Dojavniku sam naredio da poñe trakom telefonskog kabla, te da provjeri sigurnost i da popravi moguća oštećenja. Znak na odorama Hrvatskih oružanih snagaod konca 19 44. Zatim sam se uputio pretraživati šumu nadajući se naći nekoga tko je preživio noćašnje bitke. Nisam sasvim vjerovao u vodnikovo brojanje napada po broju skupljenih šrapnela kojih je on nakupio više od dvadesetak. Pretpostavljao sam da je vodnik skupio svaki šrapnel koji je pao negdje u njegovoj blizini, i to više od straha nego li zbog statistike. Ali ipak, možda njegovo brojanje nije

80 bilo tako daleko od stvarnosti. Dugo sam oprezno hodao šumom na istočnu stranu gdje sam očekivao naći njemačkog satnika. Oprezno sam prišao rubu šume, ali ni tamo nije bilo u ikoga, a meni nasuprot na kosini protezala se Velika Barna čija se crkva odavde mnogo bolje vidjela nego li s naše osmatračnice '6Bojih stotinjak metara na desno tj. zapadno. Vratio sam se u zaklon šume slijedeći trag skoro uz sam rub, i kojim je Nijemac sinoć došao nama u posjet. Nigdje nije bilo tragova svježe iskopanih jaraka ili bilo koga živoga na lijevom krilu naše osmatračnice. Kada sam stigao natrag do osmatračnice našao sam Janka, koji je stigao s toplom juhom i kruhom za nas. Koliko je on mogao znati zapovjednik nije uopće došao u Mali Grñevac. Znači li to, pitao sam se, da sam ja jedini časnik ovdje na položaju? Janko je dalje pričao kako je vidio njemačke jedinice na prolazu kroz Mali Grñevac cestom kojom smo došli ovamo. Nijemci su se stali vraćati još u zoru, ali druge jedinice Janko nije vidio zajedno s Nijemcima. To je bilo sve što je znao, odnosno što sam od njega uspio saznati. Vratio sam se do osmatračnice i dvogledom stao pretraživati bojišnicu - nigdje ama baš nikakvoga pokreta na cijelom obzorju! Trebam li obići još drugu stranu prema zapadu do ceste u usjeku? Taj me je čudesni mir odjednom počeo puniti stravom, a srsi su mi prolazile kroz kosti od straha, a još više od nenadane osamljenosti. Nešto prije podneva se dojavnik vratio pregledavši kabel kad se odjednom javi vodnik s vijesti da telefon više ne radi. Zbilja, to je bilo čudnovato jer je još malo prije kabel bio u redu! Odlučio sam odmah napustiti osmatračnicu dok je još bilo vremena za to, pa sam naredio povlačenje. Već smo bili spremili škarasti dvogled i tronog te kutiju telefona, pa je dojavnik počeo namotavati kabel na bubanj, kad iznenada iz šume dotrča zajapureni Janko i vidjevši me viknu: “Nestanite odavde, zastavniče! Bježite što brže možete. Brzo! Ostavili su vas ovdje! Svi su već napustili frontu! Bježite!” U prvi sam čas ostao zaprepašten, no brzo sam se snašao i tražio očima gdje je dojavnik, koji je očito već primijetio što se dogaña, pa je nestao bestraga. Janko je već krenuo natrag, ali se više zbog neke isprike zaustavi i vikne: “Dojavnik je već pobjegao. Žurim do konja koje sam ostavio same bez nadzora kod one bajtice. Žurite! Netko će nam uzeti konje!” Potom je i Janko nestao meñu drvećem ostavivši mene i vodnika da pokupimo što još uspijemo naći u brzini. Vodnik, čuvši zloslutne vijesti, uzme telefonsku kutiju i tronog, te pojuri niz brdo kao da ga gone svi vragovi. Ja se isto nisam htio igrati junaka, pa prebacivši remen kutije sa škarastim dvogledom počeh trčati iz svih petih žila za vodnikom. Nitko, tko još nema vlastitog iskustva, neće shvatiti što znači trčati nizbrdo u teškim čizmama meñu stablima guste šume, a u punoj ratnoj spremi noseći još pozamašni tuljac telemetra na leñima. Kada moraš bježati za svoj vlastiti život onda nemaš vremena misliti na takve teškoće. Sama pomisao da ne padneš u ruke onih koje si gañao cijelu prošlu noć te goni naprijed sve do iznemoglosti. Nisam se usudio misliti na to cijelo vrijeme trčanja i vijuganja kroz šumu, niti na to gdje li je vodnik nestao preda mnom. Tek kad sam spazio Janka s konjima i ostalu dvojicu da na mene čekaju,

81 obuzelo me je izvjesno olakšanje i ponadao sam se da ćemo se već nekako izvući iz te neprilike. Predao sam tuljac Janku da ga pričvrsti na sedlo i naredio da svi uzjašu. U tom sam času primijetio da sam ostavio kabanicu u jarku, ali mi nije uopće palo na pamet vratiti se zbog nje. Nismo smjeli više gubiti niti trena, pa je Janko krenuo naprijed korakom slijedeći puteljak do ceste. Slijedio ga je dojavnik koji je čak uspio namotati dio kabla dovde. Meni je vodnik pomogao uzjahati Kestenka (bio sam se dobro uspuhao), pa smo oprezno korakom slijedili odmaklu dvojicu pred nama. Kada smo stigli do ceste Janko i dojavnik su već jahali trkom u Mali Grñevac. Nas smo ih dvojica slijedili kasom sve dok nisam spoznao da nigdje nema niti žive duše u selu. Nije bilo vojnika niti civila, a od naše bitnice ni traga ni glasa. Tada sam i ja potjerao Kestenka u trk, pa smo ubrzo letjeli kroz napušteno selo Mali Grñevac, pa onda cestom za Kovačicu. Vodnik je bio nešto brži na konju, pa je tek usporio negdje prije sela Gornja Kovačica kada je vidio Janka pred sobom. Janko je kasao čim je sustigao prvo vozilo bitnice. Do sada nije bio ispaljen niti jedan jedini hitac na nas ili u našem smjeru, pa sam usporio Kestenka, te kasom nastavio dok nisam stigao do bitnice. Tamo sam se nadao naći opet neku sigurnost kao svoj meñu svojima. Prošlo je već podne, a moja je jedina želja u tom času bila pronaći bar kakav takav spokoj za nekoliko sati. San me je polako, ali sigurno, svladavao njišući me u sedlu na sigurnim leñima dragog mi Kestenka. Znak Hrvatskog Domobrana na kapi lijevo i uobi čajeno dugme na odoramavojnika. * * * * * *

82 08. POTPUNO POVLAČENJE Utorak, 1. svibnja 1945. U Bjelovar smo došli u subotu još za dana, te prošli kroz grad u kojem je sve vrvilo od vojnih jedinica i mnogo seljačkog puka s kolima i blagom. Posvuda su se u gradu mogla vidjeti mala logorišta u parku, po većim dvorištima, te na drugim javnim površinama. Oko njih su se skupljali ukućani i susjedi koji su napustili svoja sela, te domaćinstva u sjevernoj Slavoniji u posljednjih nekoliko dana. Bitnici je uspjelo proći gradskim ulicama sa svim svojim vozilima te smo se smjestili na nekom vježbalištu pored neke škole na izlazu iz grada. Tu smo proveli tri noći, što je dobro došlo našim konjušarima da se pobrinu za konje koji su morali mnogo raditi u proteklih tjedan dana. Taj su kraći predah koristili topnici za popunjavanje lafeta topova streljivom, pa i pratećih oklopljenih kola. Naše su se zalihe streljiva prilično smanjile, pa smo nastojali preostalo svrsishodno rasporediti na neka kola konvoja. Na svu sreću u bitnici nismo imali do sada ranjenih, dok su materijalni gubici bili predvidivi, osim kod streljiva kojeg smo dosta utrošili u Malom Grñevcu. U utorak oko podneva došla je zapovijed da se krene, pa se konvoj uz dosta muke nekako uspio uklopiti u gust promet na glavnoj cesti prema Žabnu udaljenom oko 22 km. Žabno je sljedeće važno raskrižje cesta, a od tamo je samo 65 km, tom glavnom cestom, do Zagreba. Križevci su važno željezničko čvorište 11 km sjeverno od Žabna do kojega vodi sporedna cesta. Kojim li ćemo smjerom ići dalje iz Žabna? Promet je bio u jednom smjeru, pa su se vojne jedinice kretale lijevom stranom ceste kada su prestizale kolone raznih civilnih vozila i seljačkih kola sa stokom. U glavnom su za kola bile privezane krave i po koji konj, a katkada ih je slijedio čopor ovaca i po koja koza oko kojih su se vrzmali psi. Sve je to više sličilo na pravu selidbu naroda, gledajući na taj promet kako se lagano spušta cestom iz Bjelovara do sljedećeg sela Predavac. Sjedio sam na Viragovim kolima za čije je šarage bio privezan Kestenko. Odlučili smo da se svaki topnički vod kreće za sebe i s nešto većim razmakom. Na taj bi način svaki vod mogao samostalno djelovati u slučaju potrebe. Stalno sam promatrao nebo bojeći se iznenadnog nadlijetanja zrakoplova, podsjetivši se sličnog spuštanjacestom kod Našica gdje su nas napali JAK-ovi nešto prije dva tjedna. U mislima sam se stalno vraćao svom odlasku doma i roditelja, pa sam se pitao kako li su oni i što li su doživjeli do sada. Neobična su me iskustva, stečena tijekom bitaka kod Malo Grñevca od prije četiri dana, učinila drugačijim. Još uvijek nisam mogao shvatiti što se dogañalo te noći ispred Grñevačke šume kod Velike Barne. Kada smo napustili Mali Grñevac u paničnom trku, stigli smo bitnički konvoj još prije ulaska u Veliki Grñevac. Janko je s dojavnikom već prije toga stigao konvoj. Usporio sam Kestenka, pa sam korakom krenuo naprijed tražeći Viragova kola. Kola su već bila na ulazu u to dugo selo kad sam ih konačno

83 dostigao ispred svih teških vozila. Zaustavio sam kola ne mareći za konvoj koji ih je polako slijedio, pa sam sjašio i predao Janku zapjenjenog i znojnog Kestenka. S velikim olakšanjem sam se uspeo na kola s jedinom željom da se skutrim negdje i odmorim - što je moguće duže. Nažalost, to mi Vlatko nije priuštio jer se vratio iz sela do konvoja u potrazi za mnom, pa me je povratio u stvarnost pitajući: “Gdje li se ti to skrivaš tako dugo?” Iznenañen tim besmislenim pitanjem, odgovorio sam zarežavši: “Što ja? Što me ti pitaš gdje se skrivam? K vragu, a gdje si Ti bio cijelu prošlu noć?” Vlatka je iznenadila moja osornost, pa nešto uzvrati pomalo preneražen: “Ne, oh, ne moraš biti odmah tako drzak. Čuo sam da ste potrošili dosta granata prošle noći. Lafete su odzvanjale nekako prazne kada su prolazile.” Smirivši se malo sjetio sam se “stršljena”, pa mirnije odgovorih: “Hm, pokušavali smo se braniti od neprijateljskih uboda, ali ZAŠTO ste nas ostavili na osmatračnici kao mamac za patke? NITKO nam nije javio da se naše pješaštvo povuklo. Telefonska linija je odjednom bila mrtva - bez ikakve najave. ZAŠTO? Možeš li mi TI objasniti zašto?” “Smiri se malo, Zvonko! Nemoj se sada zbog toga ljutiti!“ reče Vlatko nastojeći svog konja privesti bliže do sjedala na kolima. “Tek smo kasnije saznali da su kod Malog Grñevca bile rasporeñene samo njemačke jedinice. Naša vojska je rasporeñena u šumi iznad Grñevice braneći prilaz cestom do Velikog Grñevca. Zaboravi što se dogodilo! Stigao si natrag sretno bez ozljeda. Saberi se i pobrini se da sprege budu spremne za skori pokret prema Bjelovaru. Sretno!” Tim riječima Vlatko podbode konja i odjaše naprijed u selo. Kolona je nastavila umjerenim korakom kroz Veliki Grñevac gdje smo se malo kasnije zaustavili da se nahrane i napoje konji. Za nas su kuhari uspjeli pripremiti topli obrok, pa sam onako gladan i pospan pokušao naći u tome nešto pozitivno i razvedravajući. U tim trenucima vrzmale su mi se kojekakve misli po glavi, pa tako i o zapovjedniku koji mi je više sličio na lakrdijaša, nego na vojnika. Zašto je poslao bitnicu haubica na tako istureni položaj, a da pri tome nije obznanio s kojim jedinicama treba to teško topništvo surañivati? Osim toga, kao zapovjednik obrane on se nije pobrinuo za potrebne veze meñusobnog obavještavanja svojih jedinica. Tako je “zaboravio” obavijestiti svog osmatrača da napusti svoj položaj prepustivši ga slučaju da se sam spasi kako zna. Pa to nije ništa drugo nego patološka glupost i apsolutna nebriga za svakog suborca! Ja sam si zacrtao da neću zaboraviti taj incident, te da u buduće moram više paziti na samoga sebe da preživim opći kaos. Janko se vratio nešto kasnije i doveo Kestenka kojega je napojio i osušio slamom. Privezao ga je za šarage i ovjesio mu je vrećicu sa zobi da ovdje mirno jede. Sišao sam s kola i krenuo u pregled priprema za pokret, koji se mogao očekivati zakoji sat dva. Konvoj je krenuo negdje sredinom poslijepodneva iz Velikog Grñevca, korakom, glavnom cestom za Bjelovar, odnosno sljedećeg sela Drljanovac. Tom smo cestom već jednom prošli kada smo prešli Bilogoru i spustili iz Velike Pisanace. Stali smo na raskrižju u Drljanovcu, i dok smo čekali novu zapovijed, primijetio sam neko čudno komešanje iza nas. Približavala nam se

84 oveća grupa umornih vojnika, a neki od njih su bili ranjenici, sudeći po okrvavljenim zavojima i pomoći suboraca. Grupu je pratila straža, pa se je uskoro pročulo da su to zarobljenici koje su naše jedinice prihvatile nakon noćašnjih bitki na Grñevici. Bio sam začuñen odjećom zarobljenika, koja se nije mnogo razlikovala od one u naših vojnika. Skoro ih nije bilo moguće razlikovati kao pripadnike neprijateljske vojske. Svi smo govorili istim jezikom, a potjecali smo iz iste zemlje, odjeveni smo bili u slične odore ili, bolje rečeno, nosili raznovrsnu odjeću, iz tko će ga znati kojeg izvora. Iznenada opazih jedno poznato lice meñu zarobljenicima koji su prolazili ispred kola. Ne, pa to nije moguće to glasno viknuh u smjeru prepoznate osobe: “Paul! Paul, jesi li ti iz Donjeg Grada?” Grupa stade odjednom dok je stražar pogledao u mom smjeru zaprepašten mojim povikom. Stvarno, jedna osoba okrenu glavu k meni i gle to je bio moj školski kolega Paul Weber iz Osijeka. Paul i ja smo bili u istom razredu zadnje četiri godine školovanja na osječkoj Realnoj gimnaziji, pa smo zajedno maturirali u ljeto 1943. Paul je meñu kolegama smatran opasnim kolegom, jer se hvalisao da je pripadnik ustaške tajne policije (UNS). Nitko mu to nije zapravo htio vjerovati sve do onog incidenta koji se zbio u jesen 1942. Nas je nekoliko čekalo na probu zbora pjevanja u razredu pored zbornice gdje je bio harmonij. Naš zborovoña još nije došao pa onako iz dokolice Paul izvuče ispod kaputa poveliki pištolj da nam se njime pohvali. Ivo Dlouhy kao nevjerni Toma uzme pištolj i u šali izvuče cigaretu, te primakne cijev pištolja kao da će ju upaliti njime. Paul to nije smatrao šalom, pa zgrabi pištolj i u tom metežu planu hitac. Buka je u zatvorenom prostoru bila strašna, a mi smo se svi ukipili od straha i sledili od spoznaje što se moglo dogoditi! Netko se brzo sjeti, pa stade činiti galamu gurajući i udarajući po klupama dok je drugi sjeo za harmonij i počeo svirati glasno koliko je to instrument dopuštao. Malo zatim uñe u razred naš stari profesor “Mo’as, Mo’as” Zebić te, ne naslućujući ništa, zamoli da ne pravimo takvu buku i budemo tiši dok ne doñe zborovoña. Kada je Mo’as izašao svima smo odahnuli, pa smo potražili rupu od metka koji je nevjerojatno sretno prošao kroz drvenu gredu klupe u pod. Paul je potom ponosno izvukao svoju značku UNS-a te dozvolu za nošenje oružja. Sada odjednom Paul je stajao preda mnom i u očima mu se pojavio tračak nade, pa se odazva: “Pegi! Pegi - kakova sreća da si me spazio. Molim te, pomozi mi da se izvučem iz te gadne situacije. Jesi li ti s 2. slavonskim zdrugom pod zapovjedništvom pukovnika Štira?” - “Točno, mi smo pod Štirovim zapovjedništvom. Reci mi, kako li si se ti našao u toj kaši?” Morao sam ga to upitati, jer sam sada bio siguran da je moj školski kolega Paul. On me je pozvao nadimkom kojega su mogli znati samo školski kolege s kojima sam sjedio u istim razredima kroz više godina. Nadimak sam dobio po imenu naše Doberman kujice Pegi s kojom je otac išao šetati svakoga jutra uz livadu pored Klasija. Na polju je bila barutana sa stalnom stražom, pa je Pegi s najvećim užitkom jurila oko ograde, te lajala na stražara. Kroz prozorerazreda u kemijskom laboratoriju vidjela se lijepo cijela

85 livada ispred Klasija, kako se zvala šumica na ostatku bedema Tvrñe, iza tramvajske pruge i stanice. Jasno, kolege su često vidjeli oca kako uzaludno pokušava uhvatiti Pegicu i privezati je. To mu nije uvijek uspjelo, pa se morao vratiti kući, jer je morao biti na vrijeme u pisarni ili na sudu. Kasnije bi onda došla majka po Pegicu, jer je nju bolje slušala (tako je to bar otac tvrdio) a i do tada se već dosta natrčala i nalajala. Zbog glasnih očevih povika za psom, moji su mi kolege nadijeli nadimak “Pegi” za koji je malo tko drugi znao. Prišao sam zapovjedniku straže, te ga upitao kamo vode zarobljenike, pa mi je rekao da zbog toga traže zapovjednika zdruga. Uputio sam ga gdje će možda naći pukovnika, pa sam prišao bliže grupi zarobljenika da bih još malo razgovarao s Paulom. On mi je ispričao kako je napustio Osijek nekoliko dana prije nas i otišao u Slavonski Brod gdje su ga uhvatili i odmah predali jedinici Jugoslavenske Armije. Armija je svakom imalo sposobnom za vojnu službu ošišala na kratko kosu i to na poseban način, što je ovisilo o ispravnosti škara i umješnosti brice. Paul je bio nesretan zbog gubitka svoje naročito svijetle kose na čiji je izgled uvijek mnogo pazio. Zatim su im dali čuturicu i porciju u vreći s komadom kruha, pušku s ograničenim brojem metaka i tako formiranu novu vojnu jedinicu uputili na frontu - bez ikakvih priprema ili vježbi, pa čak i za one koji su bili unovačeni, a još nikada nisu bili vojnici ili nosili oružje. Paul mi se dalje tužio da je to bilo čisto ubojstvo kako ih je Armija koristila i slala u napade kao “hranu topovima”. On je bio u jednoj od jedinica koje su napadale iz Velike Barne prema Malo Grñevcu u namjeri na preñu rječicu i most na Grñevici. Paul je bio najobičnija klopka za sve njih od samoga početka. Sve su jedinice u napadima imale strašne gubitke što ranjenih, što poginulih u tim smrtonosnim i neplodnim napadima. Neki su pokušali pucati i ubiti polit-komesare kada su ih sprečavali pri uzmaku uzpadinu. Komesari nisu nikada išli u napad prateći vojnike nego su ostajali straga, te ih povicima tjerali jurišati niz padinu. Komesari nisu dugo oklijevali pucati u leña svakoga od tih jadnika koji bi čas oklijevao ili odbio krenuti naprijed, te trčao nizbrdo. Na kraju mi je još pričao kako je morao nekoliko puta trčati nizbrdo, a potom opet bježati natrag uzbrdo dok mu nekako nije uspjelo da ga zarobe naši. Nije mi bio sasvim jasan način kako se Paul uspio predati, a djelomično sam sumnjao u njegovu priču obzirom na loša iskustva s njim. Zatim me je još zamolio da napišem nekoliko redaka pukovniku što mi se baš nije dalo učiniti zbog različite političke pripadnosti. Srećom se tada već vratio zapovjednik straže, te je poveo zarobljenike dalje do zapovjedništva Zdruga. Ja nisam bio siguran jesam li to vidio pukovnika Štira kako dolazi iz tog smjera da možda sretne Paula, ali me to više nije zanimalo, a još manje sam se za to brinuo. Sve što sam sada priželjkivao bilo je da se mogu konačno odmoriti i odspavati nekoliko sati u miru. Kako borbeni dio bitnica još nije krenuo dalje, zavukao sam se meñu deke u Viragovim kolima i zaspao snom pravednika. Više se ne sjećam kada smo krenuli dalje, a Virag mi je kasnije pričao da sam duboko spavao, a on me nije htio buditi, jer me nitko nije tražio. Ja sam odspavao veći dio puta počevši od Drljanovca, pa kroz sela Bulinac, Patkovac i Prespa. Ja sam se probudio već kada se razdanilo i s čuñenjem doznao da se nalazimo u selu Ždralovi

86 Sredice. Tu smo se zaustavili odmoriti i napojiti konje, a kuhari su podijelili toplu juhu koja se kuhala noću za vrijeme polaganog hoda bitnice. Bili smo stigli na domak Bjelovara, a na cesti je bilo mnogo prometa, ponajviše seljačkog puka s natovarenim kolima za koja su vezali domaću stoku. Iskoristio sam prigodu da se malo osvježim na bunaru u obližnjoj kući, a onda sam se vratio do kola pojesti toplu juhu uz kruh. Kada sam utažio prvu glad povratila mi se i volja da okrijepljenim snagama opet nešto učinim tek kada to bude od mene zatraženo ili ako budem morao nešto radi sebe samoga poduzeti. Uskoro smo krenuli polako dalje, te ušli usred Bjelovara na glavni trg koji je budući da je subota, bio pun naroda tj. vojske, ali možda više civilnog pučanstva. Tri dana kasnije, napustili smo Bjelovar i stali se oprezno spuštati dosta strmom i zavojitom cestom do sljedećeg sela Predavac. Uskoro smo prolazili pored dostojanstvene i velike šume starih hrastova više kilometara uz desnu stranu ceste. Promet se kretao vrlo sporo i isključivo prema zapadu vjerojatno do sljedećeg većeg raskrižja kod Žabna. Strahovao sam cijelo vrijeme od napada iz zraka ali i od iznenadnog prepada iz šume do čega na svu sreću nije došlo toga dana. Zbog toga sam posvetio nešto više pažnje topovima i kolima sa streljivom da održavaju dovoljni meñusobni razmak. Pri takvim obilascima sam jahao Kestenka, te onako usput tražio pogledom gdje bi mogla biti Greglova satnija s dijelom našega konvoja. Nigdje ni traga ni glasa zapovjedniku, a Vlatka sam samo na čas vidio kako jaše ispred bitnice. Prošli smo kroz selo Rovišće, ali niti tamo nismo primili mi kakvu obavijest o zaustavljanju ili gdje ćemo stati napojiti konje. U prolazu kroz selo saznali smo samo toliko da produžimo dalje pored Crkvene i da će nas u Žabnu čekati daljnje zapovijedi. Sjetio sam se da je otac imao prijatelja i klijenta u Žabnu gdje je vršio nadzor nad nekim poljoprivrednim dobrom. Nisam bio siguran da bi gospodin Milan Adler mogao još biti u Žabnu, jer je on bio židovskog porijekla u tzv. mješovitom braku sa suprugom arijskog podrijetla. Taj ga je mješoviti brak spasio od prvih progona, ali je bila mala vjerojatnost da bih ga ja mogao tamo naći i možda se kod njega skloniti. Ta me je misao progonila cijelim putem do Žabna pomišljajući kako bi bila sretna okolnost za mene ako bi nekako mogao napustiti ovaj konvoj osuñen na propast i uništenje prije ili kasnije. Poslije uspona strmom cestom i nakon što smo prošli Crkvenu, stigli smo u Žabno kasno poslije podne. Zastali smo pred čelnim raskrižjem u samom središtu gradića čijim je trgom dominirala crkva. Lijevo je bila cesta kojom je bilo 60 kilometara do Zagreba, a cesta desno je vodila za Križevce. Na moje ugodno iznenañenjeuputili su nas da krenemo lijevo, pa sam na tren pomislio kako bi to bilo lijepo, kada bi odmah produžili dalje za Zagreb. U velikom će gradu kao što je Zagreb sigurno biti lakše zamesti svoj trag u općoj zbrci izazvanoj tom masom pučanstva sličnoj seobi naroda, koja se slijeva u glavni grad Hrvatske. No, do Zagreba je još dosta daleko, pa bi sada trebalo prvo zaustaviti bitnicu da se konji odmore i napoje nakon više od četiri sata neprekidnog hoda. Pozorno sam pratio obje strane uz cestu u nastojanju da nañem podesno mjesto gdje bi se mogla zaustaviti bitnica.

87 Nedaleko od središnjeg gradskog trga opazio sam na lijevoj strani ceste veliku i široko otvorenu kapiju kroz koju se je pružao pogled na istok i u dolinu sa Cirkvenom. Veliki ulaz u prostrano dvorište upućivao je da možda pripada većem poljoprivrednom dobru pa sam zaustavio bitnicu u kraj ceste. Svoja sam zapovjednička kola zaustavio nasuprot velike kapije, prešao cestu i potom ušao u veliko dvorište oivičeno na tri strane privrednim zgradama meñu kojima je desna više nalikovala na upravu tog imanja. Po dvorištu se vrzmalo mnogo vojnika i to ponajviše Ustaške vojnice bar na prvi pogled. Na suprotnoj strani od ulaza nije bilo većih zgrada, a na toj strani je bio velik rasadnik ili možda voćnjak dok se livada lagano spuštala do podalekog ruba sada već u sjeni zalazećeg sunca. Je li to ono mjesto koje sam tražio, gdje je gospodin Adler bio upravitelj - pitao sam se i onako usput pogledom tražio neko meni poznato lice u toj općoj vrevi nespokojnih ljudi. Na lijevoj strani u dvorištu primijetio sam zgrade koje bi mogle biti štale, pa sam se prvo uputio tamo i ušao kroz jedina otvorena vrata. U sumraku sam primijetio samo nekoliko krava u toj, inače prostranoj, štali, a podalje u kutu sam primijetio stariju ženu kako muze jednu od krava. Krenuo sam do nje i pozdravio: “Dobro večer, majko! Živite li na ovom dobru?” Postarija seljanka je bila iznenañena mojim dolaskom, pa s malo nedoumice odgovori: “Dobro večer, mladiću. Bog te blagoslovio! Hoćeš li malo svježeg mlijeka?” Ja nisam baš volio svježe mlijeko, ali nisam mogao odbiti ponuñeno, pa nastavih: “Hvala, rado bih popio. Ali, recite majko, tko je gazda ovoga imanja? Je li živ i gdje bih ga mogao naći?” Pogledavši me s čuñenjem, starica odgovori nakon kratke stanke: “Ovdje nema više gazde. Svi su otišli i uzeli sobom sve što su mogli ponijeti. Odveli su mnogo našeg najboljeg blaga, a sada će ovi vojnici odnijeti što još nañu. Mora da su jako umorni i gladni? Evo, uzmi posudu s mlijekom. Još je toplo!” Zahvalno sam uzeo posudu, ali nisam mogao dalje: “Hvala vam majko, mlijeko je izvrsno. Recite, kada je otišao gazda? Je li imao nekih neprilika zbog svog porijekla, pa je morao nestati iznenada?” “Oh, sinkomoj, sada znam na koga misliš. Stari gazda, onaj naš pravi upravitelj, otišao je ima već tomu dosta vremena od kada su došli po njega. Ne znam kuda su ga odveli i kamo je otišla njegova obitelj za njim. Tome je sigurno mnogo mjeseci - ah, rekla bih da je upravitelj otišao još u jesen prošle godine. Ne sjećam se točno! Uzmi još mlijeka ako hoćeš!” Unatoč ne voljnog mirisa svježeg mlijeka nastojao sam ga lagano piti, prvo da razmislim o bezizglednosti moga plana, a drugo što nisam htio uvrijediti staricu. Popio sam sve mlijeko, te vratio ženi posudu, pa sam se nakon zahvale i pozdrava vratio putem kojim sam došao ovamo. Koračao sam vrlo polako posve zadubljen u crne misli koje su me odjednom obuzele. Kada sam bio usred dvorišta, spazio više Greglovih vojnika kako nose teško oružje nekamo dolje u rasadnik. Oni su išli tamo pripremiti obrambeni položaj na brežuljku na kome se nalazio gradić Žabno. Čudio sam se što do sada nisam vidio u dvorištu nekog od naših dojavnika, koji bi zapravo morao biti nositelj

88 neke obavijesti ili zapovijedi. Zato sam odlučio da će biti najbolje da se vratim do kola, gdje me možda već čeka kakva zapovijed. Skoro pri samom izlasku iz dvorišta zaustavio sam se zbog galame i vrlo glasnog razgovora koji je dopirao iz upravne kuće. Prepoznao sam glas našeg zapovjednika pa sam krenuo vidjeti što se tamo dogaña. Na otvorenoj verandi primijetio sam grupu časnika u odorama Ustaške vojnice, a meñu njima i pukovnika Štira. Primijetio sam da se razgovor vodi žestoko i povišenim glasom pogotovo od pukovnika. Neodlučno sam krenuo prema toj grupi kada se odjednom odnekuda stvori Gregl, te zapriječivši mi put reče: “Nemoj ići blizu pukovnika, zastavniče! Čini se da postoje vrlo različita mišljenja o tome gdje bitnica treba ići na položaj. Usput sam nešto čuo da je bitnica zapravo trebala otići u Cirkvenu, a ne doći ovamo. Čekaj dok se tamo malo smire duhovi!” “Prokletstvo! Do ñavola sa svima! Htio bih već konačno znati tko zapovijeda ovom družbom ovdje. Jedno je sasvim sigurno, a to je da nisam primio nikakve zapovijedi od Bjelovara dovde. Želio bih da već jednom odluče što nam je činiti.” Bio sam bijesan na sve oko sebe i na samoga sebe, jer mi je vjerojatno propala posljednja prilika izvući glavu iz omče prije nego li bude kasno zauvijek. Gregl je bio iznenañen mojim bijesnim izljevom riječi, pa doda nešto potiše: “U pravu ste, Zvonko! Čini mi se da se ne mogu složiti u tome gdje bi haubice trebale biti postavljene. Pukovnik misli da je haubicama mjesto na prvoj borbenoj crti a s druge strane bi htio imati teško naoružanje u svojoj blizini. Ostat ćemo u Žabnu za ovu noć - to je sigurno za sada.” Zahvalio sam Greglu na objašnjenju pa dodah: “U redu! Prije ili kasnije će oni doći k meni i reći mi što trebam činiti. Odoh ja van na cestu do svojih kola, pa neka me tamo traže.” Okrenuo sam se i krenuo prema kapija kad me odjednom zaustavi glas našeg zapovjednika: “Zastavniče! Stigli ste već konačno. Čekamo na vas dugo - nikako da stignete ovamo. Zašto ste zaostali tako dugo?” Skoro sam satniku nešto odbrusio obzirom da bitnica sa četiri haubice i kolima sa streljivom nije tako mala a da je se ne bi moglo primijetiti na cesti pa i iz veće udaljenosti. Suzdržao sam se od prehitrog odgovora te se sjetio prilično gustog prometa na cesti od Bjelovara do Žabna. Gdje su nestale njemačke jedinice nakon što su se povukle od Malog Grñevca - to sam pomislio na tren jer nismo sreli niti jednu njemačku jedinicu na putu ovamo. “Gospodine satniče! Bitnica stoji pred samom zgradom, vani na cesti. Stigli smo ovamo prije pola sata. Vidio sam da razgovarate s pukovnikom i drugim časnicima pa nisam htio smetati.” Nastojao sam govoriti što mirnije i potisnuti bijes koji je kipio u meni. Satnik mi priñe nešto bliže, pa nešto tišim glasom nastavi: “Dobro je da nisi prišao krugu oko pukovnika. Idiotski, htjeli su da bitnica prenoći u Cirkveni. Nitko ovdje ne zna gdje je bojišnica - ako uopće kao takova još postoji. Ne postoji suvisla obrana - samo pojedinačni okršaji u zalaznici. U svakom slučaju, mi ostajemo ovdje za ovu noć!”

89 Obradovao sam se toj vijesti računajući da će se možda pružiti koja mogućnost da se izvučem, pa, sjetivši se praznih štala, upitah satnika: “Ovdje na dobru ima više štala u koje bi mogli smjestiti konje preko noći.” Zapovjednik je odmah prihvatio moj prijedlog te da me ohrabri reče: “Učini što god smatraš potrebnim. Greglovi su se vojnici već rasporedili i zauzeli položaje dolje u rasadniku. Postavite topove ovdje gore pored većih stabala no nemojte se ukopavati, jer ćete vjerojatno već sutra ići drugamo. Štedite svoje snage - trebat će nam svima. Izgledi nam nisu baš ružičasti!” Što je mislio satnik reći tim riječima? Razmišljajući o tim neugodnim novostima vratio sam se do svojih kola te pozvao vodnike i topovoñe na dogovor. Potom sam izdao potrebne zapovijedi s time da ostajemo preko noći ovdje u Žabnu. Rekao sam im da ćemo tek sutra znati više i kamo ćemo ići dalje. Nisam im mogao reći da nam ne predstoji ništa dobroga u skoroj budućnosti. U sebi sam bio bijesan na sve oko sebe i činjenicu da nitko od zapovjedništva ne zna što treba učiniti i kako postupiti u toj općoj zbrci i metežu na samom početku mjeseca svibnja 1945. Znak na kapi lijevo i uobi čajeno dugme na odori vojnika Ustaške vojnice. * * * * * *

90 09. TREĆI TJEDAN OD ODLASKA Petak, 4. svibnja 1945. Probudio sam se tog lijepog svibanjskog jutra u krevetu što je bio pravi luksuz nakon što sam skoro dva tjedna spavao kojegdje. Bila je to druga mirna noć u Cirkveni kamo smo došli prije dva dana. U selu je ostalo malo seljačkih domaćinstava koja su nas primila sa suzdržanom srdačnošću. Za konje su konjušari našli dobar smještaj po štalama u selu dok su se vojnici smjestili u obližnjim kućama. Domaćini su se brinuli za naš što udobniji boravak u njihovom selu vjerojatno i zbog podsvjesne spoznaje da vojniku treba učiniti sve po volji pa će tada možda biti manje nepodopštinai neprilika zbog njih. Bitnica je došla u Cirkvenu 2. svibnja nakon zapovijedi pukovnika Štira da se moramo vratiti na liniju bojišnice. Bio sam svjedokom glasne i vatrene rasprave našeg zapovjednika i nadreñenog mu zapovjednika Zdruga, kako mu je pokušavao objasniti gdje treba smjestiti teško topništvo da bi se najpovoljnije iskoristila vatrena moć toga oružja. Pukovnik je tvrdoglavo ostao kod svoje namjere i zapovjedio da se bitnica mora vratiti na samo pročelje nove obrambene linije. Ja sam tako doznao izvjesne informacije o tome što se je dogañalo u posljednjih nekoliko dana na osnovu te nesuvisle i neutemeljene diskusije. Po svemu sudeći je 2. ustaški zdrug dobio zadatak pri povlačenju braniti sjeverno krilo hrvatske obrane i tako spriječiti neprijatelja u zaokruženju Zagreba s te strane. Zato smo se mi cijelo vrijeme povlačili manje-više kroz sjevernu Slavoniju slijedeći uzvodnoDravu na zapad. Selo Cirkvena, gdje smo se sada nalazili, je oko 40 km zračne udaljenosti od Drave, a nekih 55 km od Zagreba. Saznao sam iz tog uzbudljivog razgovora da se okupljaju znatne snage hrvatske vojske na toj novoj obrambenoj liniji. Nažalost nisam mogao ostati duže u blizini zapovjednika da čujem nešto više o toj novoj obrambenoj liniji, jer sam se morao posvetiti uprezanju konja te pripremiti bitnicu za pokret. Sredinom prijepodneva vraćali smo se niz strmu cestu kojom smo došli sinoć, pa potom skrenuli desno kod odvojka za Cirkvenu. Tamo je satnik za sebe pronašao smještaj u udobnoj kući dok se ostatak bitnice rasporedio po seoskim kućama, po štagaljima, te štalama. Topove smo porazmjestili u voćnjacima prvog reda kuća, a cijevi usmjerili na istok. Iskopani su potrebni jarci i nasipi, a topovi prikriveni zelenilom kojega je bilo u izobilju po vrtovima i okućnicama. Položaj topova je odabran tako da se omogući njihovo brzo izvlačenje, pa su se pojedine zaprege nalazile po štalama ili štagaljima u njihovoj neposrednoj blizini. Glavni je problem predstavljala mogućnost da doñe do borbi na kraće udaljenosti u kojem bi slučaju topovi morali koristiti granate sa šrapnelskim punjenjem. U naseljenom mjestu bi učinak takvih granata počinio velike štete, ali nam nije ništa drugo preostalo nego se pripremiti i za takvu mogućnost. Topovima je ostavljen dovoljno širok prostor za neposrednu vatru u slučaju napada na bitnicu iz udaljenosti od samo nekoliko stotina metara. Ostatak

91 našeg konvoja sa zalihama je ostao u Žabnu zajedno s Greglovom satnijom sada pod neposrednim zapovjedništvom pukovnika Štira. Vlatko je isto ostao kod Zdruga, što je bilo donekle i razumljivo, obzirom da je on bio u odori ustaške vojnice za sve vrijeme što sam ga se mogao sjetiti. Bitnica je sada imala samo par lakših strojnica za protuzračnu obranu, ali to nije bilo dovoljno za efikasnu zaštitu od napada neprijateljskog pješaštva. Naš je zapovjednik očito izvukao kraći kraj u raspravi s pukovnikom, pa je morao poći s bitnicom na položaj, što je bilo prvi put u protekla tri tjedna. Osmatračnicu smo smjestili u zvoniku crkve u Cirkveni odakle se pružao izvrstan pogled na ravnicu prema istočnom obzorju. Niti 6 km od Cirkvene na istok, tekla je Velika Rijeka do ušća u Čazmu, potom u Savu, a malo dalje na jug. Kao kod svih ušorenih sela, vodila je kroz Cirkvenu jedna, oko 8 metara široka, cesta od nabite zemlje s odvodnim jarcima sa svake strane. Uski travnjaci s drvoredima divljega kestena ili oraha širili su se od jaraka do seoskih kuća ispred kojih je bio nogostup od crvene opeke. Sigurno je bilo ugodno sijedjeti u sjeni krošanja tog starog drveća za vrijeme ljetne žege. Sve su seoske kuće bile okrenute prema cesti svojom užom stranom, gdje su bila vrata koja su vodila pod natkriti trijem, koji je bio otvoren prema dvorištu nevidljivom iza zida. Na kuću se nastavljao visok zid u kojemu je bila široka kapija kroz koju se ulazilo u dvorište. Na imućnost pojedinog kućanstva ukazivala je širina pročelja kuće, te zida ograde i izgled kućanstva skriven iza te visoke ograde. Od kraće prilazne ceste do Cirkvene moglo se na brežuljku vidjeti Žabno udaljeno manje od 3 km, a iznad ravnice s livadama ili oranicama. Cesta je u samoj Cirkveni imala oblik slova “L”, jer je naglo skretala, pod skoro pravim kutom, na istok te prestajala negdje iza posljednje kuće u istočnom kraju sela. Nikada nisam hodao tako daleko do istočnog kraja Cirkvene, jer sam se u glavnom zadržavao u blizini naših spregova i Viragovih kola za koja je bio privezan Kestenko dok smo bili u pokretu. Prijepodne je prošlo bez bilo kojeg dramatičnijeg dogañaja. Pokatkada se mogla čuti puščana paljba ili se je oglasila koja strojnica negdje s istoka. Tako je protekla prošla noć samo uz povremenu paljbu lakog oružja vjerojatno od nervozne straže na bojišnici negdje kod Velike Rijeke. U noći su nebom šarale svjetleće rakete koje su svojim bijelim tragom na obzorju ostavljale samo stravične sjene. Dan ranije prošla je selom jedinica pješaštva, ali nitko iz nje, a niti bilo tko drugi, nije stupio u vezu s nama glede moguće topničke potpore. Kao što je to bio slučaj u protekla tri tjedna, tako niti ovaj put, nije postojala bilo kakva dojavna veza sa Zdrugom ili s bilo kojom drugom našom jedinicom na bojišnici. Zato je nama u bitnici jedino preostalo da se pouzdamo u naše motrenje, te da otvorimo vatru na cilj po vlastitom nahoñenju. Na osmatračnici u crkvenom tornju smjenjivali smo se u odreñenim vremenskim razmacima. U tornju je pored telemetra bila telefonska kutija koja je bila povezana kablom položenim u cestovnom jarku sve do zapovjedništva bitnice. Katkada se pored tamošnjeg telefona našao satnik, što mi je uvijek dao na znanje kada sam se nalazio u tornju na dužnosti. Otkrio sam prečicu koja je vodila kroz vrtove i okućnice, te znatno skratila put do crkvenog tornja.

92 Nakon obilatog doručka krenuo sam pješice tom prečicom, jer nije imalo mnogo smisla osedlati Kestenka za samo nekoliko minuta hoda. Osim toga, Virag mi je rekao da će upregnuti Kestenka u naša kola, jer je jedan od konja ozlijedio gležanj. Ta me je Viragova obavijest malo smetala jer sam se nastojao što više zadržavati u blizini topnika osjećajući se sigurnijim meñu njima. Je li mi ona zbilja pružala neku veću sigurnost? Na glavnoj cesti od Bjelovara prema Žabnu vidio sam tog jutra pokrete više pješačkih jedinica koje su kretale u oba smjera, bile su to uglavnom postrojbe Domobrana. Čudilo me je što nema nigdje njemačkih postrojbi na toj glavnoj cesti. Bio sam prilično osamljen sjedeći tako u tornju promatrajući kroz dvogled što se dogaña tamo naprijed na bojišnici kod Velike Rijeke. Nismo imali vezu sa Zdrugom u Žabnu, a ni Vlatko se nije pojavio u Cirkveni. Sve me je to prilično zabrinjavalo tražeći dvogledom svježe iskopane rovove ili obrambene utvrde koje bi donekle ocrtavale mogući položaj naše obrambene linije. Gdje se, do ñavola, nalazi ta naša obrambena linija? Kolika li je udaljenost do mogućeg cilja? Ništa, ama baš ništa, nisam mogao primijetiti oprezno promatrajući, kroz prozor pri vrhu tornja, suncem obasjanu ravnicu sve tamo do Velike Rijeke. Tako je proteklo cijelo prije podne toga petka, a da nisam mogao procijeniti odakle bi mogli očekivati neprijateljski napad. Ipak, primijetio sam kako netko trči ravnicom, ali je udaljenost bila prevelika da bih mogao nešto točnije odrediti. Osim toga, u tom području nisam primijetio nikakve oblake prašine ili dima što bi ukazivalo na eksplozije granata iz minobacača ili kojeg drugog težeg oružja. Smatrao sam da nema nekog težeg neprijateljskog naoružanja ispred naše obrambene linije s koje se slabo čula povremena pucnjava koja je mogla biti samo od pješačkog oružja. To sam objasnio mladom vodniku koji me je došao smijeniti za vrijeme ručka. Satnik me je pozvao na ručak koji su za nas posebno pripremili kuhari. Uživao sam u ručku nakon toliko dana što sam jeo u neustaljeno vrijeme i to hranu koju su pripremali onako uz put i na brzinu. Preko volje sam napustio kuću gdje smo ručali da se vratim do tornja i smijenim tamo vodnika na straži. Po običaju sam se vraćao prečicom kroz vrtove - što je ovaj put bila velika pogreška kako sam to morao iskusiti nešto kasnije. Hodajući prečicom nisam mogao vidjeti konjanika na prilazu selu u trku dolazeći s glavne ceste od Žabna. Došao sam do seoskog trga pred crkvom koji je bio pust kao daje selo izumrlo. Ogledavao sam se oprezno po trgu, ali nisam primijetio bilo što sumnjivo. Prešao sam preko trga gledajući niz cestu prema izlasku iz sela, ali niti tamo nisam primijetio bilo kakav pokret, pa sam prišao tornju zvonika i stao se uspinjati stubištem do osmatračnice. Tamo sam našao mlañeg vodnika kojega nisam dobro poznavao, koji me je jedva dočekao da može otići na ručak. Čim je on otišao prišao sam oprezno do prozora i stao vrlo pozorno promatrati što se dogaña na obzorju ispred sela. Nisamprimijetio ništa sumnjivo, a nije se čula niti povremena pucnjava. Čudna je to bila tišina! Odjednom me je spopao neki čudni predosjećaj i žmarci mi proñoše kičmom. Obuzeo me iskonski strah! Pomisao na iskustvo od prije tjedan dana kod

93 Malog Grñevca potakne me na strelovito djelovanje. Zgrabio sam telefon, ali veze više nema! Zgrabio sam dvogled i sjurio niz stepenice. Silazeći u velikoj žurbi nisam se zaustavio ni kod jednog prozora da bih bar pogledao što se dogaña dolje na trgu. Za manje od minute bio sam opet na trgu pred crkvom koji je opet zjapio prazan. Potrčao sam pognut uz crkveni zid bojeći se neprijateljskog strijelca kojemu sam postao dobro došao cilj. Svakako sam morao prijeći na drugu stranu ceste do moje prečice kroz vrtove, a pod čijom zaštitom bih mogao stići do položaja bitnice. Ma, do sto ñavola, što se je dogodilo tako iznenada u bitnici da me nisu o tome obavijestili? Hoćemo li imati dovoljno vremena izvući topove iz Cirkvene? Hoću li još naći nekoga ako stignem živ do položaja gdje je bila bitnica još prije nekoliko minuta? Dok sam si u žurbi više podsvjesno postavljao ta pitanja, kratko sam potrčao pod zaštitom zidate stao i oprezno digao glavu iznad ruba zida, da bi osmotrio cestu koja vodi do na kraj sela. Jesam li tamo u daljini spazio neki pokret? Moram biti siguran kakav je to bio pokret, prije nego li se odlučim pretrčati oba jarka i cestu na drugu stranu. Prišuljao sam se blizu vrata na otvoru u zidu oko crkve, te stavio telefonsku kutiju na zid da namami nekoga na taj slučajni cilj. Otpuzao sam do otvorenih željeznih vrata te počeo motriti kroz dvogled, miče li se što tamo kojih stotinjak metara niz cestu. I gle, stvarno, tamo se nešto micalo sada još dosta daleko od samog ulaza u selo. Bio sam sada posve siguran da sam vidio više osoba kako oprezno i polako prilaze selu. Je li to bio samo umišljaj ili sam stvarno spazio partizanske troroge šajkače na glavama boraca koji se oprezno približavaju Cirkveni? O Bože! Neprijatelj se približava i na domak je Cirkvene, a nitko nas nije upozorio na njihov prodor kroz našu obrambenu liniju. Zar je moguće da pred Cirkvenom nije bilo niti jedne naše pješačke jedinice koja se povukla s obrambenih položaja kod Velike Rijeke? Tko god je od naših jedinica bio ispred Cirkvene morao se povući i proći kroz Cirkvenu. A to se nije dogodilo u zadnjih nekoliko sati. Bježi, Zvonko, dok je još vremena! Provukao sam se kroz vrata, potrčao do jarka i skočio unutra skutrivši se u njemu jer mi je pružao dobru zaštitu. Duboko udahnuvši, te skupivši sve snage i hrabrost, pretrčah cestu u nekoliko dugačkih koraka te sam se opet skutrio u jarku. Sva su mi čula bila napeta, ali se baš ništa nije dogodilo! Ništa nisam čuo! Niti hica! Puzao sam jarkom do prvog stabla, a onda iskočio i sklonio se iza debla. Dvogledom sam pretraživao cestu na prilazu selu i uskoro primijetio da se nekoliko neprijateljskih vojnika približilo skoro na domak prvih kuća. Zastali su, vjerojatno ne znajući odakle će ih dočekati vatra. Pomislih, ne ćete dugo tražiti naše vojnike, jer ih tamo više nema - zbrisaše oni bezglavo. Nisam više smio čekati, pa pojurih iza stabla do prečice pa prema položaju. Trčao sam kao bez duše kako bih što prije stigao do položaja u nadi da ću još naći bitnicu pred odlaskom. Približavajući se položaju, čuo sam galamu i povike uzbuñenja i užurbanosti. Kad sam sav zadihan stigao do položaja 1. topa, opazio sam da su oklopna kola sa streljivom već bila napustila položaj. Tražio sam Viragova kola, ni njih

94 više nije bilo, a posada 1. topa upravo je posjedala, zaprega izvukla top i krenula trkom na cestu. Zastao sam da uhvatim malo daha kad odjednom i 2. top krenu i trkom napusti svoj položaj. Sve se odvijalo takvom brzinom, dok sam ja stao kao prikovan na mjestu. U taj me čas netko zazva i time me je u trenu priveo stvarnosti. Uz povike i kletve stigao sam još na vrijeme do trećeg topa u času kada ga je zaprega povukla iz položaja. Uspio sam skočiti na nogostup stražnjeg sjedala pored štita, te obuhvatio cijev jednom rukom, a drugom se grčevito držao za rukohvat. Čudan me je obuzeo osjećaj da će to biti vožnja u pakao! U času smo bili na prilaznoj cesti selu, pa sam izduljio vrat preko štita da vidim gdje su ostala naša vozila. U oblaku prašine jedva sam nešto mogao naslutiti, ali je bilo očito da će oklopna kola sa streljivom uskoro stići na domak glavne ceste od Bjelovara za Žabno. Pred nama su jurili spregovi prvih dviju haubica, a nas je već slijedio četvrti top u odstojanju od pedesetak metara. Učinilo mi se da sam čuo neki eksplozivni prasak iznad sve te buke i drndanja na neravnoj zemljanoj cesti. Nisam mogao odrediti smjer odakle je dolazio taj oštri zvuk zbog strašne buke i jeke metala. Nije li to možda zvuk zrakoplova? Vjerojatno sam izoštrio sluh na taj posebni zvuk, obzirom na moja loša iskustva s zrakoplovima. Ipak, to mora biti zvuk motora zrakoplova u to sam bio sada siguran. Zvuk je dolazio negdje iz smjera Žabna ali zbog sunca sa zapada nisam mogao ništa vidjeti nanebu. Počeo sam vikati iz petih žila da upozorim topovoñu na prednjem sjedalu. On se je okrenuo začuñen mojom vikom. Stupio sam na sjedalo i grčevito držeći se za štit povikao: “Siñi s ceste! U polje! Skreni lijevo u polje! Skreni lijevo! Lijevo!”. Mahao sam mahnito slobodnom rukom, a onda izvukao pištolj i opalio u zrak da skrenem pozornost na sebe. Prednji je jahač naše sprege brzo shvatio o čemu je riječ, te odmah skrenuo u polje u čemu su ga slijedila oba jahača iza njega. Ne znam zbog čega su konji stali juriti poljem kao suludi dok smo se mi na topu držali grčevito da ne popadamo. Jedno je sigurno, da je netko pao, s konja ili vozila, tome ne bi bilo više spasa. Iz vlastitog straha vikao sam da se drže topa kad se odjednom pojavi iz sunca sjena zrakoplova u direktnom naletu na nas u polju. Prije nego li sam se sakrio za štitom vidio sam da su sve četiri zaprege s topovima krenule našim primjerom. Jurili smo poljem prema Žabnu s priličnim meñusobnim razmakom, a za nama su se vijorili oblaci prašine kao lepeze na vjetru. Zrakoplov se primicao u niskom letu sudeći po sve glasnijoj buci motora meni dobro poznatog JAK-a. Avion je preletio tako nisko i blizu mene da sam mogao raspoznati sjenu pilota kako se jasno ocrtava iza stakla kabine. Očekivao sam da će se utroba aviona odjednom otvoriti i od tamo pasti bomba na nas. No, pored vrlo glasnog motora sigurno bih čuo zviždanje streljiva ili eksploziju bombe. Nije bilo ništa od svega toga! Zašto? Osvrnuo sam se za avionom i primijetio da je počeo s kruženjem u očitoj namjeri da nas ponovno preleti. Trk je naših konja postajao sporiji jer smo stigli na dio poljane koji se već lagano uspinjao na brežuljak Žabnom. Izvukao sam ponovno pištolj i opalio u zrak, te mahanjem davao znak jahačima da krenu desno prema glavnoj cesti. Avion je za to vrijeme napravio

95 puni krug, te se ponovno pojavio sa zapada u brišućem naletu na nas. Zaprege su se već usmjerile prema cesti, pa nam je zato avion sada prilazio s lijeve bočne strane. Svi su se topovi kretali kao u jednoj liniji, a bili su djelomično zavijeni oblakom prašine. Nekoliko je topnika iskoristilo usporenje, pa su skočili s topova i stali trčati tražeći zaklon pred novim napadom. Ja sam se dalje grčevito držao topa čija je zaprega nešto usporila trk zbog neravnog tla. Zrakoplov je ponovio svoj manevar brišućeg leta na nas, ali ni ovaj put nije pucao, niti je bilo kakve eksplozije. Vidio sam točno kako nam se JAK približava s lijeve strane no ovaj put se nisam mogao skloniti iza štita. Ukočivši se od straha gledao sam iznevjereno spram približavajućem zrakoplovu, koji se je odjednom počeo njihati naizmjence dižući i spuštajući krila. Bože moj, pa to ne može biti stvarnost, pomislih! Pilot nas pozdravlja mašući krilima zrakoplova! Jesam li vidio pilota kako maše rukom na pozdrav ili mi se to samo učinilo - to ne bih više znao? Sjećam se dobro da sam se na smrt prestrašio i svakog časa očekivao streloviti udarac Crnoga Kosca. Odahnuo sam se tek kada je avion odletio na istok i više se nije vratio. Formacija ruskih borbenih zrakoplova tipa JAK. Konačno smo stigli do glavne ceste s obostranim drvoredom, pa smo zaustavili sprege čekajući raspršene topnike da nam se pridruže. Zapjenjeni konji su bili jako znojni i pokriveni slojem okorjele prašine dok su im se tijela trzala od velikog napora. Izbili smo na cestu neposredno pred sam početak strmog uspona za Žabno i čekali kod jednog prijelaza preko jarka da stigne bitnica. Prestigli smo čelo kolone, jer smo u trku napravili znatno kraći put od njih. Prepoznao sam odmah kola na čelu kolone, a u njima je sjedio zapovjednik. Kada mi je bio sasvim blizu zaustavi na čas kola i zovnu me glasno: “Hej, zastavniče! To je bio vrlo uzbudljiv prizor što ste ga izveli! Je ste li svi dobro?” Ne znam kakvo sam lice napravio, ali sam možda malo nepristojno uzvratio njegov kompliment: “Jest, gospodine satniče! Svi topovi i momčad su dobro, ali konji nužno trebaju odmor i njegu.” “U redu, zastavniče, priključite se koloni čim budete za to spremni. Nemojte ovdje dalje čekati da ne naleti opet koji JAK. Slijedećeg će puta sigurno imati sa sobom dovoljno streljiva i bombi. Krenite odmah!”

96 Dakle, to je bio razlog što nas avion nije napao svojim oružjem. Vjerojatno je bio na povratku k svojoj bazi nakon što je ispucao sve streljivo, a možda mu je još ostalo malo goriva. Odakle da čovjek zna gdje će ga snaći sreća, a ne zao udes? Bilo mi je žao konja što su morali podnijeti taj silni napor, ali nam nije ništa drugo preostalo nego nastaviti s maršom prema nepoznatom cilju. Koliko dugo će nam u tome konji još moći pomoći? Malo zatim stigla su kola s Viragom, pa sam se uspeo na njih s velikim olakšanjem. Više neću jahati Kestenka koji je bio upregnut u kola, kako je to Virag najavio. “Viraže, reci, što se dogodilo u Cirkveni? Zašto me nitko nije obavijestio da su se partizani približili selu?” Bio sam jako zlovoljan sjetivši se mog trka niz stepenice crkvenog tornja, preko ceste i jurnjave do iznenadno napuštenog položaja. “Žao mi je, zastavniče, ali mi smo dobili zapovijed da odmah napustimo položaj. Zapovijed je došla iznenada, pa je bilo mnogo posla dok smo izveli zaprege i počeli se izvlačiti iz položaja. Sigurno ste sreli dojavnika koji je donio zapovijed satniku? Niste li još ručali s njim kada je dojavnik stigao?” Bio sam nemalo iznenañen Viragovim izgovorom, pa sam pokušao rekonstruirati što se dogodilo. Jest, ja sam se bio vratio do osmatračnice prečicom i zbog toga nisam ni mogao vidjeti kada je dojavnik stigao. Vjerojatno je onaj mlañi vojnik na osmatračnici krivo razumio telefonsku obavijest, pa je namjerno ili nepromišljeno napustio svoju dužnost ne čekajući moj povratak. Kasnije će se on pokušavati opravdavati da su ga zvali na ručak. Reći će da su mu rekli da sam ja krenuo natrag do osmatračnice, ali drugim putem, pa me nije sreo na cesti kojom se on vraćao. Nema smisla prosljeñivati njegovu pogrešku (ili moju?). Tu se ne da više ništa učiniti - sudbina jarac! Ujo vuk magare! Bilo kako bilo, sada sam bio u krugu svoje jedinice koja je u općem povlačenju. Polako smo se uspeli do trga u Žabnu i potom krenuli cestom na desno - dakle prema Križevcima. Potajno smo se svi nadali da ćemo krenuti cestom na lijevo, a tako bismo možda došli do Zagreba. Kamo li će nas odvesti taj put kojega nam je sudbina predodredila? * * * * * *

97 10. KAOS POVLAČENJA Utorak, 8. svibnja 1945. Probudio sam se tog lijepog proljetnog jutra kada su me obasjale prve sunčane zrake. U prvi tren nisam znao gdje se nalazi moj tvrdi ležaj, sve dok nisam odmotao šatorsko krilo kojim sam se pokrio kada je noćas počelo kišiti. Posljednjih sam nekoliko noći spavao u blizini osmatračnice uz rub šume na brežuljku zapadno od Križevaca. Brežuljak se protezao od sjevera na jug usporedo s dolinom pod nama u kojoj je bio grad Križevci. S osmatračnice se je lijepo vidjela velika crkva u Križevcima, a osim toga se je pred nama prostirao centar grada kao na tanjuru. Sasvim naprijed, pod nama, protezala se Križevačka željeznička stanica s mnogo ranžirnih kolosijeka, ložionicom i skladištima za ugljen. Glavna pruga je na desno išla za Zagreb s odvojkom za Žabno i Bjelovar, dok je pruga na lijevo vodila dalje prema Koprivnici. Kao da sam već zaboravio naš bijeg iz Cirkvene koju smo napustili glavom bez obzira prije tri dana. Polako sam odmotao šatorsko platno, izvukao se iz deka i dobro protegnuo ukočene udove. Ustao sam s ležaja od lišća i paprati u namjeri da prvo obiñem osmatračnicu, te da čujem ima li što novoga. S osmatračkog položaja pružao se izvrstan pogled na dugačku dolinu korita rijeke Glogovnice koju je slijedila željeznička pruga kao i glavna cesta od Zagreba preko Vrbovca, pa do Križevaca dalje za Koprivnicu. Križevci su važno cestovno raskrižje s glavnim cestama za Vrbovec i Zagreb, Žabno i Bjelovar, Sokolovac i Koprivnicu, te na zapad još tri od kojih je ona prema Zaistovcu prolazila južno i nešto podalje od položaja bitnice. Nakon sporog i mučnog noćnog marša, stigli smo u Križevce pred jutro. Za neke je to bilo izvjesno olakšanje, dok su drugi bili mrzovoljni što nismo krenuli za Zagreb. Mnogi su bili uvjereni da neprijatelj već zna gdje se nalazimo, pa tako i položaj topova iako smo ga nastojali što bolje prikriti. Isto tako su nas stalno upozoravali da se čuvamo neprijateljskih informanata kojih ima navodno dosta meñu domobranima. Znali smo da Ustaše nemaju previše povjerenja u domobrane, jer se često dogodilo da su čitave naoružane domobranske postrojbe prešle k partizanima tj. dezertirale neprijatelju. Partizani su sada prerasli u vojsku, pa su sada njihove jedinice pripadale Jugoslavenskoj armiji, koju su kratko zvali “JA”. Tako se zvao sada naš neprijatelj pri povlačenju prema zapadu. Došavši na novi položaj iznad Križevaca, potražio sam meñu detaljnim kartama onu koju bih mogao upotrijebiti ovdje na zapadu Hrvatske. Našao sam samo pregledne karte koje su mi ipak omogućile da se mogu informirati o cestama i drugim detaljima zapadne Hrvatske i Slovenije. Dobra cesta, od kamenog makadama, prolazila je u laganom usponu desno, podalje od položaja bitnice, pa je spajala Križevce, preko Zaistovca, s Kominom na glavnoj cesti od Zagreba za Sesvete i Varaždin. Lijevo, blizu samoga položaja, vodila je druga cesta na zapad do Orehovca i u Kalničko gorje i grad

98 Kalnik. Kalnik je bio poznat po teškim borbama u prošlosti o čemu svjedoče ruševine poznatog zamka s jakim utvrdama. Položaj bitnice je bio u maloj udolini lijevo od te ceste za Orehovac koja je išla dalje za Breznicu na Lonji i na glavnoj cesti od Zagreba za Varaždin. Oprezno sam se približio prikrivenoj osmatračnici i tamo našao vodnika na dužnosti koji me je upoznao s opažanjima za vrijeme njegove smjene koja je počela u praskozorje. Dakle, skoro da i nema bilo kakvog prometa na cestama prema ili iz Križevaca. Isto tako nije bilo željezničkog prometa prema ili iz smjera juga, tj. od Zagreba. Čudilo me je već što u posljednja dva dana nismo vidjeli promet ili neko kretanje na cesti od Žabna odakle smo se u panici povukli. Pitao sam se, jesu li ta tri dana bila samo predah u općem povlačenju na zapad? Proteklih smo dana u više navrata ispalili više granata u tom smjeru ceste, a upotrijebili smo trofejne talijanske granate kojih je bilo previše. Bio sam zadovoljan što se možemo riješiti tog balasta, jer nikada nisi bio siguran hoće li talijanska granata eksplodirati u cilju. Zapovijedi su stizale od nekuda iz grada pa tako i navoñenje vatre topova.Gañali smo uglavnom s najvećom udaljenosti od oko 7500 metara. Iz zapovjedništva Zdruga nismo više ništa čulipa tako nije bilo niti pritužbi. Pitao sam se stalno što se dogaña s 2. Ustaškim zdrugom? Što zbog izmorenosti, što zbog ozljeda dosta se smanjio broj konja, ali će sigurno naći način kako da dopune spregove, tim više što su se prilično smanjile naše zalihe iz Osijeka, pa će trebati manji broj vozila za to. Je li bilo manje vojnika u bitnici teško je bilo ocijeniti, možda i zbog toga jer je Greglova satnija sada bila kod zapovjedništva pukovnika Štira. U bitnici su ostali uglavnom samo topnici dok se zapovjednik satnik Matijević sada zadržavao u našoj blizini. Vlatko je bio veza izmeñu zapovjedništva Zdruga i bitnice, ali je ostajao samo kratko vrijeme kod bitnice. Opskrbna vozila bitnice su se smjestila u majuru sa sjeverne strane ceste za Orehovac, a tamo je naš satnik mogao spavati u pravom krevetu. Položaj bitnice je bio južno pored iste ceste, a topovisu bili dobro prikriveni uz rub šume. Ta se šuma prostirala uz zapadni rub doline, a kojoj je u blizini bio salaš. S položaja se nisu mogli vidjeti Križevci, niti brežuljak istočno od samoga grada. To je bilo moguće jedino s podaljeg ruba udoline, te od nešto udaljenije osmatračnice. Uzaludno sam pokušavao doznati gdje se nalazi bojišnica, a i o razvoju rata u kojem smo činili samo sićušni udio. Potajno se šuškalo da su Rusi već okupirali skoro cijelu Austriju. Iz razgovora izmeñu satnika i Vlatka sam nešto načuo o tome da će se Hrvatska vlada i vojska povlačiti na zapad sve dok se ne uspije predati američkim ili engleskim vojnim jedinicama. U Sloveniji se je čekalo na savezničke invazivne jedinice, pa nije bilo sigurno na koje ćemo prvo naići. Prije sam već čuo o pokušaju Hrvatske da otvori svoju obalu u Hrvatskom Primorju ili Istri kako bi se tamo iskrcale savezničke postrojbe. Jedan od tih pokušaja bio je i neuspjeli državni udar generala Vokića u jesen prošle godine, kada smo još bili na izobrazbi u Stockerau kod Beča. Pokušaj generala Vokića bio je osuñen na neuspjeh. To se dogodilo djelomično zbog

99 političkog i vojnog razvoja na već «osloboñenim» područjima Titove države. Sigurno da je Poglavnik Dr. Ante Pavelić bio posve nemoćan bilo što drugo učiniti pod danim okolnostima. Za Vokića i njegove istomišljenike taj je pokušaj svršio tragično, ali se o tome nije ništa govorilo u javnosti. Ako bi se hrvatsko pučanstvo i vojska čak uspjela povući u Sloveniju i tamo naići na Saveznike, kako bi oni reagirali ako im se preda tako velik broj osoba? Gdje bi mogli u Sloveniji prvo naići na jedinice Amerikanaca ili Engleza? Hoćemo li morati voditi borbe da si oslobodimo put kako bi se predali neprijatelju od kojega možemo očekivati korektni postupak s ratnim zarobljenicima? U jesen smo 1944. još bili u Stockerau kada su nam jednog dana oduzeli sve oružje koje smo imali uz sebe za vrijeme izobrazbe. Nismo imali ubojitog streljiva uz nas, ali su nam ipak oduzeli puške i bajunete. Mi nismo znali uzrok tog iznenadnog i neprijateljskog postupka pogotovo kad je nekoliko dana kasnije prestala nastava. Potom smo se morali razdužiti od svih predmeta koje smo preuzeli kada smo došli u Jäger Kaserne u Stockerau u studenom 1943. zbog izobrazbe za topničke časnike. Skinuli smo njemačku uniformu pa kako smo u Stockerau stigli u našoj civilnoj odjeći, dali su nam obući nekakvu odrpanu domobransku odoru. Izgledali smo prilično jadno u toj odori sastavljenoj od kojekakvih dijelova, koja sigurno nije bila primjerena budućim časnicima Hrvatskog Domobranstva. Nije nam ostalo mnogo vremena o tome razmišljati, pa smo s ponešto humora očekivali našu neizvjesnu budućnost nakon povratka u domovinu. Moja su se osjetila potpuno razbudila, te me brzo povratila u stvarnost, pa sam odmah prestao s razmišljanjima. Stvarnost se sastojala od povremenih borbenih djelatnosti i trivijalnosti života, na primjer umivanja i čišćenja, te kako i gdje obaviti nuždu. Mrzio sam pomanjkanje mogućnosti za održavanje redovite opće tjelesne higijene. Lagani me je svrbež oznojene kože, pokrivene tankom korom prašine, na to stalno podsjećao, kao i prljavo donje rublje. Nisam se više brijao, ni ne znam kada sam to učinio zadnji put. Prao sam se kada se za to pružila dobra prilika, a nisam više o tome vodio posebnu brigu. Vanjski izgled me nije uopće zanimao, pa sam, takav kakav sam, oprezno nastavio put do ruba šume. Nakon što sam provjerio jeli osmatrač na dužnosti, te ima li čega važnoga, svratio sam do salaša da se malo uredim i pojedem što nam je kuhinja priredila. Prošao sam prvo pored dobro prikrivenih topova, a potom prešavši Orehovačku cestu s malo prometa stigao do salaša. Konji su tamo bili dobro smješteni u štalama gdje je veterinar imao s njima svu silu posla njegujući ozlijede poglavito na koljenima i kopitima. Ozlijede konja i topovskih sprega nastale kod one bezumne trke preko polja podno Žabna, kada se na nas JAK dva puta obrušio i preletio bitnicu u predvečerje prije tri dana. Kasnije smo se od Žabna kretali vrlo sporo i s mnogo zastajkivanja tijekom noći, jer je ta dosta uska cesta bila pretrpana prometom. Puževim smo korakom trebali cijelu noć da prevalimo samo 12 kilometara od Žabna do Križevaca za vrijeme tog sablasnog povlačenja. Kada sam se domogao Viragovih kola više ih nisam napuštao, te sam noć preveo drijemajući na sjedalu ogrnut dekom. Nisam više htio čuti niti misliti o tome što se dogodilo prošlog poslijepodneva u Cirkveni.

100 Stigavši u dvorište salaša spazio sam više vojnika kako se motaju oko kotlova gdje se dijelio topli obrok. Miris svježeg kruha širio se dvorištem, što je bio znak da se naši kuhari zbilja mnogo trude da nam uljepšaju život pod tim okolnostima. Uvijek sam se divio njihovoj dovitljivosti kako uspijevaju doći do potrebnih namirnica te pripremiti obrok unatoč svim nedaćamakoje su nas pratile. Jasno, do većine namirnica, mogli su doći jedino pljačkom ili otimanjem. “Zastavniče, doñite k meni. Imam kave za vas. Bit će to možda posljednja koju ćete dobiti” pozdravio me je glavni kuhar. Uzevši ponuñenu kavu i još topao oveći komad kruha, upitao sam iznenañen kuhara: “Tko je to rekao? Je li netko bio u gradu i čuo nešto?” - “Hm, znate gospodine, svašta se govorka ovdje. Satnik je malo čas otišao svojim kolima u grad da čuje novosti. Šuška se nešto o nekom primirju, znate!” To bi bila zbilja dobra vijest - ako je istinita. Za nas bi sigurno bilo dobro ako bi nas primirje zateklo još na hrvatskom tlu. Ipak, tko će ga znati, pa treba čekati novosti koje će možda donijeti zapovjednik iz Križevaca. Uzeo sam svoj obrok i krenuo natrag do položaja gdje se okupilo više topovoña i vodnika, pa tako i Virag. Neki su s dvogledima otišli do uzvišenog ruba udoline odakle su mogli promatrati što se dogaña u dolini i u gradu. Dojavili su mi da je za sada sve mirno i da na cesti nema prometa, pa tako ni u željezničkoj stanici ili oko ložionice. Kasnije sam se vratio do osmatračnice, jer sam od tamo imao bolji pogled na dolinu i pošumljeni brežuljak na istočnoj strani. Negdje sredinom prijepodneva pojavila se jaka lokomotiva dolazeći iz smjera Zagreba. Ovijena oblakom dima kretala se vrlo polako kao da vuče vrlo težak teret. Opazio sam da za sobom vuče neku monstruoznu napravu koja je bila veća i od same lokomotive. Ta je naprava izgledala kao ogromni trnokop, a što je dolazila bliže sve se više čuo neki štropot i kao da se nešto lomi. Trnokop je zaorao svoj moćni kljun meñu pragove i lomio ih je kao šibice. Pri svom sporom kretanju taj divovski trnokop podizao je na tren tračnice u zrak, pa su se objesile kao crne špagete a na njima su visjeli komadi polomljenih pragova prije nego li je to sve zajedno palo na kamenu posteljicu. To je bilo potpuno uništenje željezničke pruge i kraj veze tim putem sa Zagrebom. Trnokop tzv. «Schienenwolf» lomi željezni čke pragove kao da su čačkalice.

101 Kada je lokomotiva stigla u stanicu postalo nam je jasno da od sada možemo dalje samo cestom od Križevaca - ali ne više prema Zagrebu. Povlačenje cestom prema Zagrebu nije više bilo moguće! Znači, na drugim cestama prema zapadu biti će velike gužve, a bitnici će biti teško kretati se pored mnogih vozila, vojnih postrojbi i pučanstva u bijegu. Kod svega toga nisam imao odgovora na ono osnovno pitanje, a to je, kada ćemo i kojim smjerom ići dalje? Hoćemo li što uskoro saznati? “Zastavniče, gledajte tamo prijeko! Vidite li - tamo uz rub šume?” oglasio se je vodnik na dužnosti motrenja. Dograbio sam telefon i javio Viragu: “Bitnica spremna za vatru!”, te nastavio dvogledom motriti što se dogaña u šumi na brežuljku istočno od Križevaca. Primijetio sam oblačiće dima iznad krošanja, a malo zatim čule su se i eksplozije bacačkih granata. Pretpostavio sam da se vode borbe negdje oko ceste od Žabna prema Križevcima kojom smo se mi povlačili. Ispod nasna cesti trkom se približavao neki jahač koji se malo kasnije pojavio kod osmatračnice sav zadihan na zapjenjenom konju. “Gospodine, nosim zapovijed da otvorite vatru na šumu uz cestu prema Žabnu. Gañajte s najvećom udaljenosti. Uznemirujuća vatra po svom vlastitom nahoñenju i u nepravilnim razmacima.” To je zbilja bila vrlo čudnovata zapovijed za borbeno djelovanje bitnice. No, već sam se bio navikao na takve zapovijesti, pa sam Viragu javio da ćemo u neredovitim razmacima gañati zamišljeneciljeve ostatkom trofejnih talijanskih granata. Tako je bitnica počela posve nepouzdano gañati, pa nisam, u većini slučajeva, vidio gdje je ili je li uopće granata eksplodirala. Prolazili su sati u toj čudnoj i smrtonosnoj igri, a da pri tome nismo znali što se zapravo dogaña tamo negdje na navodnoj bojišnici. Ipak, činilo mi se da je ta uznemirujuća vatra postigla svoj cilj, jer nisam kasnije vidio one zlokobne oblačiće da se uzdižu iznad šume. Dolje u željezničkoj stanici je monstruozni trnokop krenuo dalje razarajući sada prugu prema Koprivnici, a nakon što je obavio svoj posao na više kolosijeka u samoj stanici. Podne je prošlo, a da nismo prekinuli uznemirujuće gañanje nevidljivog nam neprijatelja, pa niti zbog stanke za ručak. Bio sam toliko zauzet tim neobičnim zadatkom da nisam primijetio povećavanje prometa na cestama ispred nas. Mora da je bilo negdje sredinom poslijepodneva, kada mi je Virag javio telefonom što je satnik malo prije naredio. Moramo odmah prestati s tom raskalašenom vatrom i pripremiti se za neposredni pokret. Opet jedna od tih nesuvislih i čudnih zapovijesti koju doznajem na neobičan način. Vrijeme je da opet sam nešto poduzmeš, pomislih! Kako od Viraga nisam ništa više mogao doznati, odlučio sam otići do položaja provjeriti treba li napustiti osmatračnicu. Ostavio sam vodnika i dojavnika s telefonom, te se oprezno uputio šumom natrag do topova. Polako sam se približio udolini gdje su uz rub šume bili skriveni topovi, te stao zapanjen prizorom koji se tamo odvijao. Na livadi su stajali spremni topovski spregovi da izvuku topove. Oklopna vozila sa streljivom su već bile izvučene i odvožene vjerojatno do ceste. Svuda je vladala opća užurbanost i nemir koji se primjećivao i kod konja. Očito je bilo da svatko nastoji napustiti ovo mjesto i to čimprije.

102 Potrčao sam natrag viknuti vodniku da odmah napusti osmatračnicu. Vratio sam se do položaja i, uvjerivši se da ovdje nemam više što tražiti, krenuo ubrzanim korakom do salaša. Stvarnost je, ono što sam vidio iz te daljine, potvrdila moje najcrnje predosjećaje. Bastardi ljudskoga roda: zbilja ne misle ni na koga drugoga osim na sebe same i kako bi spasili vlastitu kožu. Opet se nitko nije sjetio posade na osmatračnici i ostavili bi nas tamo bez obavijesti da su se povukli i otišli nekamo! Sav sam svoj unutarnji bijes iskalio na jednom od vodnika na kojeg sam prvoga naišao. “Tko je zapovjedio da se izvuku topovi? Kako to da o tome nije obaviještena osmatračnica?” bili su moji žučni upiti vjerojatno upućeni posve neodgovornom. “Molim, gospodine, oprostite! Satnik je došao ovamo u velikoj žurbi. Zapovjedio je da se odmah izvuku topovi i krenu na cestu.“ Bijesan zbog tog odgovora osornim sam glasom upitao: “Gdje je Virag? Koliko je prošlo što je satnik to zapovjedio?” i ne pričekavši njegov odgovor potrčah prema položaju stožernog 2. topa. Tamo su se već okupili topovoñe i vodnici koji su zapovijedali topničkim vodom, ali nisu primijetili moje približavanje, jer su o nečemu vrlo žučno raspravljali. Mora da ih je moje raspoloženje upozorilo da bih ih mogao pokositi rafalom iz mog njemačkog šmajsera. Odjednom su zašutjeli da sa strahopoštovanjem slušaju moj pogani jezik: “Do ñavla s vama! Što se to dogaña ovdje? Što je bila posljednja zapovijed vama? Tko je morao o tome obavijestiti nas na osmatračnici? Proklet’ bili svi skupa! Svi ste skupa jedna jebena družina! Čuvate samo svoju vlastitu kožu. Kukavice, gadovi, bastardi…”. Sigurno bih nastavio rigati vatru da me nije Virag prekinuo: “Gospodine! Gospon’ Zvonko, molim Vas! Smirite se molim! Mi vas nismo zaboravili. Sigurno vas ne bismo tamo ostavili! Molim vas, nemojte nas kriviti zbog toga. Nitko od nas nije znao da vas satnik nije obavijestio o pokretu bitnice. Svi smo bili iznenañeni tom nenadanom zapovijedi da moramo napustiti položaj odmah. Nas je to sve zateklo posve nepripravne i zato smo se ovdje okupili. Zvonko, molim vas lijepo, smirite se!” Obliven znojem zbog silnog uzbuñenja, nisam ni primijetio da je moj šmajser još uvijek uperen na vlastite ratne drugove. “Virag, ovo je već treći put dase to dogodilo meni. U ime Boga, to je bilo i zadnji put, zapamtite! Jedino što sam znao bila je zapovijed da vatrom uznemirujemo Crvene! A sada, vidi da se dvojica s osmatračnice odmah vrate ovamo i priključe bitnici.” Okrenuo sam se i pošao nekoliko koraka u stranu do šume da se malo primirim. Kakva me je to sila obuzela da dižem oružje na suborce? Što se to dogaña sa mnom da potežem za smrtonosnim obaračem? Što se to uopće dogaña u nama svima? Učinilo mi se kao da se sve raspada te brzo prelazi u pravi kaos van svake kontrole. Bježimo u krugu, te nismo u stanju donijeti odluku kamo i kada trebamo ići dalje, te kome se trebamo predati? Postoji li uopće još neka mogućnost da se izvučemo živi iz tog začaranog kruga uništenja? Hoćemo li moći doprijeti do Amerikanaca ili do Engleza i njima se predati u nadi da ćemo kod njih moći spasiti mnoge ljudske živote?

103 Nema nikakvoga smisla kriviti suborce zbog pogrešaka i propusta slabog ili neodlučnog zapovjedništva. Svi se nalazimo u istom čamcu koji je uvučen u vrtlog vira iz kojega nam više nema izlaska. Neki mi je unutarnji glas govorio da moram pokušati uvesti nekakav red u tu opću pometnju koja je prijetila odnijeti nas s plimom općega bijega i povlačenja. Bilo je dovoljno pogledati prema cesti za Orehovac na kojoj je promet iz Križevaca sada već poprimio razmjere jakog vala ljudi i vozila. Ujedno sam bio siguran i to da više nitko neće moći ići za Zagreb. Je li Zagreb već napustila hrvatska vojska? Jesu li tamo već stigli Partizani? Ako je Zagreb zauzet onda je propala moja posljednja nada da se tamo negdje sakrijem! Pred čime? Ne znam koja me je sila navela da se vratim do bitnice, te da sam preuzmem zapovjedništvo nad tim uznemirenim skupom. Instinktivno sam predosjećao da postoje izvjesne šanse ako ostanemo na okupu. Moći ćemo se možda nekako izvući iz tog smrtonosnog zagrljaja ako konjski spregovi budu vukli vozila s dovoljno streljiva da si u slučaju potrebe možemo prokrčiti put. Koji put? Do koga ili kamo? Odjednom me ovlada misao da treba krenuti s topovima što prije i uvrstiti ih na čelo kolone. Moje su se misli počele formirati u zapovijedi, pa mi se time počeo postupno vraćati moj unutarnji mir. Sunce je bilo već na zalazu kada su se topovske zaprege svrstale u red pored ceste gdje su već čekala njihova oklopljena kola sa streljivom. Na cesti za Orehovac bilo je već dosta prometa, ali su okupljena teška vozila bitnice sada predstavljala moćnu masua i vojnu snagu. Tako okupljena vozila mogla su se uključiti u promet u svako doba, odnosno izboriti si slobodan prostor za kretanje na cesti. Osjetio sam veliki umor nadzirući postavljanje vozila u odreñenom redu da budu spremni svi zajedno uključiti se u promet. Za sve to vrijeme manevriranja vozila do odreñenog mjesta nije bilo ni traga od našeg satnika, Vlatka ili bilo kojega drugog časnika. Gdje li je naš zapovjednik? Gdje je Greglova satnija? Nisam imao vremena o tome mnogo razmišljati, ali sam bio siguran da su svi negdje u blizini zapovjedništva Zdruga i pukovnika Štira. Tada se iznenada s desne strane ceste pojavi kolona vozila izlazeći kroz kapiju salaša. Na čelu kolone su bila dobro poznata satnikova kola koja su se nastojala uključiti u promet. Primijetio sam da im to neće uspjeti, pa sam zapovjedio pokret bitnici u predodreñenom redoslijedu sa strogim uputama da ne smiju prekinuti lanac ni pod koju cijenu. Gazi i ruši sve što ti stane na put! S tako kompaktnom grupom teških vozila i sa šesteroprezima na čelu bilo je lako uvrstiti se s lijeve strane u tekući promet i izvojevati si dovoljno prostora za kretanje. Zbog našeg iznenadnog manevra morao je promet desnom stranom zastati. Taj tren je kočijaš satnikovih kola iskoristio, te je kroz nastali otvor na desnoj strani projurio kolima i nastavio lijevom stranom da bi nas prestigao. Satnikova su kola slijedila kola sa zalihama, te kuhinja, a Greglovih kola više nije bilo s njima. Jasno, znatno se smanjio broj naših kola jer smo se riješili balasta trofejnih granata i mnogih zaliha. Pozdravio sam satnika u prolazu i dopustio da zauzme čelo naše kolone dok sam se ja smjestio uz Viraga na kolima, koja je sada vukao Kestenko u paru s nekim drugim konjem. Ovdje sam se osjećao nešto sigurnijim ispred naših

104 topova i topnika koji su prihvatili moje zapovjedništvo bez proturječnosti. Virag mi je dodao porciju s toplom juhom i povećim komadom kruha, pa sam se zahvalno smjestio na udobnom sjedalu i počeo jesti. Mrak se polako spuštao, a mi smo kretali sporim korakom uspinjući se krivudavom cestom nekuda na zapad. Nakon nekoliko kilometara tom cestom spustila se noć i ništa se više nije moglo razaznati kuda idemo. Tako je započeo opći egzodus vojske i pučanstva Hrvatske - napuštajući tlo svojih pradjedova te tamne noći od 8. Na 9. svibnja 1945. * * * * * *

105 11. PUT U NEIZVJESNOST Srijeda, 9. svibnja 1945. Dugi su se noćni sati vukli u beskonačnost pri našem sporom kretanju u potpunom mraku. Prolazili smo kroz sela u sablasnoj tami koja kao da su izumrla, osim što je tu i tamo zalajao pas uznemiren prolazom potištene kolone. U toj neobičnoj tišini čuo se samo šum potmulih koraka pješaka i oprezni topot konjskih kopita pored stalne škripe osovina i kotača po kamenoj podlozi. Konjanici su zbog mraka vodili konje za uzde, pa su se povremeno smjenjivali bez većih problema obzirom da se dosta smanjio broj konja i zaprega. Bitnica je nekako uspjela nadomjestiti gubitke svojih konja, ali se i broj kola takoñer smanjio zbog priličnog potroška streljiva kao i kod ostalih zaliha koje smo ponijeli na put. Srećom u bitnici nismo imali gubitaka meñu vojnicima dok su ozlijede bile lakše naravi uglavnom ogrebotine ili modrice. Općenito se moglo reći da smo bili, manje-više, dobroga zdravlja, ali sigurno nismo bili dobre volje. Potištenost je bila općenita dok su očekivanja bila više nego pesimistična. Truckajući se na kolima zadrijemao sam pri svakom pokušaju da se prisjetim dogañaja proteklih tjedana. Bio sam jako potišten zbog pomanjkanja ljudske lojalnosti i prijateljstva, a pogotovo meñu časnicima. S tugom sam spoznao da ni od koga ne mogu očekivati pomoć ili samilost, pogotovo u kritičnom trenu. U bitnici sam bio prekratko vrijeme da bih mogao uspostaviti meñusobni ljudski odnos koji je osnovica svakom prijateljstvu, a koje se posebno očituje u opasnostima. Meñu svojimsuborcima nisam imao niti prijatelja niti bilo koga s kime bih mogao izmijeniti misli ili porazgovarati o brigama koje su me tištale zbog naše neizvjesne budućnosti. Topnici i topovoñe, kao i vodnici su bili starijih godišta i vjerojatno s većim životnim iskustvom, kao i u vatrenim okršajima, nego li ja sa svojih još nenavršenih dvadeset godina. Većina njih, koje sam nešto bolje poznavao, još se uvijek nalazila u bitnici iako se govorkalo da je manji broj vojnika dezertirao uz put. Konjušara je bilo najviše meñu dezerterima što nikoga nije mnogo čudilo obzirom na njihovu narav i činjenicu da su uzimali, krali i pljačkali štogod i kadgod im se za to pružila prilika. Ali tko bi ih mogao zbog toga osuñivati ili progoniti u tako teškim vremenima kada je svakiod nas prvenstveno nastojao spasiti vlastiti život po bilo kojoj cijeni. Uništi i ubij - ili ćeš biti ubijen! To je bila sada osnovica svemu do koje nas je doveo ovaj rat. Sat nakon što smo napustili Križevce pao je mrkli mrak, pa smo prošli kroz Orehovac ne videći ništa od samoga sela. Virag mi se priključio na kolima preuzevši uzde od kočijaša kojega je poslao potražiti nešto za jelo. Kočijaš je sretan predao Viragu uzde, te brzo napustio kola i više se nije nikada vratio k

106 nama. “Gospon’ Zvonko, mogu li iskreno govoriti s vama?” započeo je Virag naš poduži razgovor. “Da, jasno, ako ti je stalo sa mnom razgovarati u kasne i neugodne sate” odgovorio sam mu tihim glasom očekujući da ću bar s nekim moći otvoreno razgovarati o mojim mislima i potištenosti. Virag je bio sigurno desetak godina stariji od mene, pa poče svoj dugi uvod: “Zvonko, vi ste se srdili i bili ozlojeñeni mnome i svima drugima u Križevcima. Molim, vjerujte, mi vas nismo nikako zaboravili. Ja ne bih otišao bez vas. Mi znamo vrlo dobro da ste vi jedini od časnika koji se brine o nama. Bili ste i ostali s nama od kada smo napustili Osijek. Ali, mi smo svi zastrašeni od spoznaje u kakvom se neugodnom položaju nalazimo. Jeste li što čuli o primirju, Zvonko? Jesu li se Nijemci već predali?” U prvi čas sam bio zatečen Viragovim dugim govorom, najdužim od moga dolaska u bitnicu. ”Žao mi je, Virag, ali ja ne znam ništa više nego ti. Sjećaš se da sam bio skoro cijelo vrijeme na osmatračnici, pa tako nisam imao prilike znati što se dogaña u bitnici ili doznati nešto više od drugih časnika. Od koga si čuo za primirje?” čini se da je Virag znao mnogo toga više kad je nastavio: ”Znate, čuli smo glasine da je Zagreb osvojila Jugo-armija jučer. Poglavnik je navodno pobjegao iz Zagreba već nekoliko dana prije i krenuo prema Koruškoj. Hrvatska je vlada takoñer otišla s njim navodno će se predati Saveznicima. Sigurno ćemo i mi to učiniti?” Prokleto bilo povlačenje i onaj tko ga je naredio. Slijedeći svoje tmurne misli odgovorih Viragu: “Virag, k vragu, što znaš o tom idiotskom povlačenju? Mrzio sam tu zapovijed za povlačenje od samoga početka, ali nisam imao priliku, koju je Zorko uspio iskoristiti tamo još kod Našica.” Nakon kraće stanke će Virag tiho: “Dakle, i vi ste isto htjeli prijeći k partizanima?” Nakon tako direktnog pitanja i pod danim okolnostima, mogao sam konačno istresti što mi je bilo na srcu. “Da, Virag, to sam bio naumio učiniti, ali sam promašio pravu priliku ili nisam bio svjestan trena kada mi se ponudila. Mislim, ti znaš sigurno da ja nemam baš nikakvog razloga boriti se za vladu koja nas je sada još ostavila na cjedilu. Jesmo li imali bilo koju drugu mogućnost osim ove koja nam je nametnuta? Je li nas netko u opće pitao što hoćemo učiniti? NE! Nitko nas nije pitao. Toliko je bilo uhapšenih, zatvorenih, poslanih u logore iz kojih se do sada nitko nije vratio. Tko zna hoće li netko od njih biti još na životu kada završi ovaj krvavi rat? Sva ta zbrka i neredi, moj Bože, zašto mi moramo biti sada u tom kaosu? Žao mi je, Virag, znam da ne bih trebao tako govoriti, ali ti si me otvoreno pitao za to.” “Dakle, istina je što sam čuo o vašoj obitelji. Vaš je otac bio vrlo uvažen i pomogao je mnogima. Čak i nekima od mojih roñaka. Možete imati puno povjerenje u mene, gospon’ Zvonko, zbilja. Ako vam mogu bilo čime pomoći, molim, samo kažite. Vi se možete potpuno pouzdati u mene. Vidite, ja sam poslao kočijaša malo prije, jer sam znao da je on iz ovoga kraja. Možda

107 iskoristi priliku da nestane u tom mraku. Nećete me zbog toga prijaviti, gospodine?” Morao sam odmah umiriti Viraga pa sam potiho nastavio: “Ne, za Boga, nikako ne! Zašto bih to učinio? Svaki od nas ima svoju sudbinu koju slijedi. Svatko se mora nastojati spasiti iz tog vrtloga na najbolji mogući način. Htio bih znati je li završio rat? Kome ćemo se moći predati? Hoćemo li ostati na životu nakon tog nepotrebnog krvoprolića i toliko opasnosti po naše živote?” Virag je na čas ostao zamišljen, pa nastavi nakon kraće stanke: “Znate, gospon’ Zvonko, ja sam spremio na dnu kola nešto hrane i streljiva za svaki slučaj. Da, imam nešto civilne odjeće ako bi nam ustrebala. Ja sam to spremio u kola prije nego li smo krenuli iz Osijeka u slučaju da nam se pruži prilika izvući se iz te kolone. Ako biste htjeli napustiti bitnicu, vjerujte mi, ima nas sigurno nekoliko povjerljivih koji bi vas slijedili u tome. Mi smo se svi nadali da ćemo ići prema Zagrebu nakon Križevaca. Kako to nije išlo to ćemo pokušati kad doñemo na glavnu cestu koja vodi natrag prema Zagrebu. Hoćete li doći s nama?” Tražio sam u mraku Viragovo lice iznenañen onim što mi je ispričao o sebi. Kako mu je uspjelo sve to prirediti, a da ga pri tome nitko nije primijetio ili izdao? Hoćemo li još imati koju priliku za bijeg i za napuštanje kolone osuñene na propast? - “Hvala ti na povjerenju i svemu što si mi rekao o vašim namjerama, Virag. Naročito me je dirnulo vaše povjerenje da bi me poveli sa sobom. Slijedeća cesta do koje ćemo možda doći je ona koja ide od Varaždina za Zagreb. Možda ćemo imati tada priliku odvojiti se od bitnice. Znaš, ako je Hrvatska vlada stvarno već napustila Zagreb prije par dana, onda nam neće ništa drugo preostati nego nastaviti putem prema zapadu. Mi bismo se mogli predati bilo kome, ali nikako ne Rusima ili Bugarima. Kod njih sigurno ne bi imali nikakvu šansu ikada se vratiti kućama. Bolje je onda boriti se i tako izazvati usud koji nam je predodreñen, zar ne?” To je bio najduži i najintimniji razgovor koji sam vodio do sada s nekim u bitnici. Razgovor mi je donio izvjesno olakšanje, pa sam se odmah bolje osjećao. Nisam se više osjećao osamljenim i potištenim, pa sam osjetio buñenje poriva i želje da nešto učinim. Konvoj se kretao ustaljenim i sporim korakom kroz noć, pa se nismo nigdje zaustavili radi odmora. Prošli smo kroz sela Vukovec i Rijeka, a potom stigli u Sudovec gdje smo skrenuli oštro na desno uskom cestom koja vodi pod zapadne obronke Kalnika. Razočaran sam ustanovio da nećemo ići dalje kroz Sudovec prema cesti Zagreb - Varaždin. Čini se, da nećemo moći ostvariti naš plan da se u mraku izvučemo iz konvoja i vratimo prema Zagrebu. Još dok je bio mrak, pred praskozorje, stigli smo u Novi Marof i zaustavili se na izlasku iz naselja. Bilo je krajnje vrijeme za napojiti i odmoriti konje, da se i vodiči konja odmore od cijelo noćnog hodanja pored konja. Nisam se više pitao gdje i kako vojnici nabavljaju kante za vodu i druge namirnice koje su onda dijelili meñu sobom. Sada je već bilo prekasno i neumjesno upozoravati vojnike na potrebni obzir i poštovanje tuñe imovine.

108 Već se je razdanilo kada smo se opet uključili u struju prometa. Svi su znanci mislili da će to biti lijep proljetni dan, osim što ga je kvarila stalna borba i prisila držati bitnicu zajedno u tom nepreglednom prometu na cesti uz rijeku Lonju prema sjeveru. Kada smo krenuli glavnom cestom prema Varaždinu postalo mi je jasno da nema više ništa od povratka prema Zagrebu. Bili smo još uvijek na hrvatskom državnom području, ali uključeni u bujicu ljudstva, životinja, vozila svih mogućih oblika i veličina osim motornih vozila koja su bila rijetka. Sav se promet odvijao u jednom smjeru i to na sjever, prema nedalekom Varaždinu. Svuda su se susretali ljudi u bijegu iskazujući svu svoju žalost i strah na svojim umornim licima. Promatrao sam zabrinut i s tugom tu dugu procesiju ljudstva i pokušao si zamisliti o čemu oni sada razmišljaju. Koji ih to more strahovi i s kojim nadama u srcu hodaju potiho u jutarnjoj tišini? Vladala je zapravo neobična tišina unatoč potmuloj buci pokreta u prometu dok se iz daljine povremeno čula po koja eksplozija. Nebom se je katkada ocrtao trag od, negdje daleko, ispaljene rakete, inače je sve bilo nekako sablasno tiho na cesti. Kretanje je bilo sporo, a brzina hodanja se stalno mijenjala što je bilo zamarajuće. Katkada smo morali stati kada bi došli do kakvog gomilanja na cesti što je postalo sve češće kako smo se približavali usponu na Varaždinski brijeg. Nakon što smo prošli kroz Presečno konvoj je skrenuo lijevo prije Kneginca. Uska cesta išla je dolinom Bednje, pa smo uskoro, poslije sela Tužno, opet došli na širu cestu koja od Varaždina ide prema Krapini. Kod sela Stražnjevci prešli smo most na Bednji i nastavili za Ivanec i Lepoglavu. Cesta vodi uz sjeverno pobrežje planine Ivanščice, slijedeći tok Bednje uzvodno. Sjetio sam se što mi je otac pričao o Lepoglavi gdjeje bio veliki kaznenopopravni zatvor. U tom su zatvoru držali političke zatvorenike koji nisu bili po volji režima Nezavisne Države Hrvatske ili kako su ju kratko zvali NDH. Tata mi je pričao da je jednom htio posjetiti svog klijenta koji je bio zatvorenu Lepoglavi, ali ga nije tamo našao. Naprosto je nestao bez traga, pa je pretpostavljao da je likvidiran bez pravomoćne osude. Nakon što smo prošli kroz Golubovec, došli smo na usku cestu s mnogo uspona i krivina koja se provlačila izmeñu niskih brežuljaka. Na obroncima su bili voćnjaci i vinogradi, a krajolik je bio vrlo lijep. Sva bi ta ljepota bila očaravajuća da nismo morali ovuda prolaziti pod danim okolnostima. Sunce je bilo visoko, a kolona se vukla sporim i umornim korakom, skoro bezglasno. Stigavši do jednog od oštrih zavoja, primijetio sam desno naprijed neku gužvu i viku koja je još jače odzvanjala zbog jeke u tom dosta uskom klancu. Prišavši kolima bliže, primijetio sam da se više vojnika bitnice okupilo ispred klijeti pred kojom je stajala starija žena sprečavajući ih da uñu u klijet. Dva su vojnika grubo pokušavala odvući staricu u stranu, ali se je ona bjesomučno branila sve dok je nisu udarcima srušili na tlo. Za to vrijeme su već drugi navalili na teška drvena vrata da bi ih obili. Iznenadasu odnekuda odjeknuli puščani hici koji su jako uznemirili konje, pa su počeli hrzati i toptati kopitima u strahu. Svakome je odmah sinulo da bi panika izazvala kaos i bezglavu jurnjavu zaprega s užasnim posljedicama za sve u koloni.

109 Jahači i kočijaši su pokušavali svim silama smiriti konje i održati bar kakavtakav red u koloni na uskoj cesti usječenoj izmeñu dva brežuljka. Virag je bio zauzet smirivanjem konja naših kola, pa sam iskoristio pogodan tren, te skočio s kola. Primijetio sam da je na čelu kolone jedan šesteropreg ostao bez nadzora. Bila je to zaprega topa br.1 koja je bila na čelu naše kolone. Uz prednji par konja nije bilo pratioca, pa su se usplahireni pokušavali istrgnuti iz zaprege. U blizini zaprege spazio sam, desno pored ceste, grupu vojnika u sukobu, te gužvu pred masivnim drvenim okvirom klijeti ukopanoj u brežuljak. Vojnici naše bitnice su bili uzročnici cijeloga toga meteža. Dohvatio sam moj MP (Maschinenpistole = automatski pištolj), te potrčao naprijed u namjeri da ga upotrijebim ukaže li se za to potreba. “Odmah napustite ovo mjesto. Svi! Natrag, svi! Na svoja mjesta! ODMAH! To je zapovijed!” vikao sam iz svega glasa na dvojicu koja su držala staricu na tlu. Ona je krvarila iz rane na ruci i izgledala je vrlo jadno. U taj čas je iz podruma izašao vojnik noseći bačvicu pod pazuhom, dok su neki još pokušavali ući u klijet. Usmjerio sam MP na njega, kratko povukao sigurnosni otponac i riknuo: “Stavi bačvicu na tlo, topniče, inače si mrtav! Svi ostali - ruke u vis! Izvršite zapovijed!” - čovjek s bačvicom je bio toliko iznenañen zbog cijeviuperenom na njega, da je odmah spustio bačvicu i digao ruke iznad glave. Ispalio sam hitac u dovratak da potkrijepim svoje namjeru. Ona dvojica koja su držala staricu pustili su je te digli ruke u vis. Hitac je privukao pažnje svih onih koji su još bili u podrumu, pa su počeli izlaziti kroz dovratak. Jedan za drugim su počeli izlaziti iznenañeni oružjem uperenim na njih i blještavilom sunca. U rukama su nosili boce, komade sušenog mesa ili druge hrane što su našli u podrumu. Ne znajući što da učine tek na moje ponovnu prijetnje podigoše konačno ruke iznad glava. Jadikujući i mrmljajući starica se počela polako ustajati, pa sam primijetio da nije teže ozlijeñena. Sada sam mogao svu svoje pažnje usredotočiti na vojnike koji su me promatrali smrtonosnim pogledom od kojega mi se počela ježiti koža, a kosa dizati ispod kacige. “Odložite sve! Ostavite sve što ste uzeli! Vratite se svi na svoja mjesta! Odmah!” rekao sam oštrim glasom kružeći automatom od jednog do drugog u toj maloj skupini. Prvo su se nećkali izvršiti moje zapovijed, pa sam ispalio hitac prema podrumskom ulazu, ali ovaj puta bliže glavi jednog provalnika. Ovaj je hitac imao svoj učinak! Mora da su konačno shvatili moje ozbiljnu namjeru. Bila je to zapovijed kojoj su se morali pokoriti. Gunñajući i potiho protestirajući odložili su stvari, komad po komad, koje su opljačkali u podrumu, te su me oprezno obilazili da bi se uputili na svoja mjesta u konvoje. Starica je počela skupljati odbačene stvari, kada je Virag stigao kolima do toga mjesta. Popeo sam se na kola i zauzeo mjesto pored njega, ali nismo izmijenili ni riječ. Vožnja tom cestom zahtijevala je punu pozornost i

110 koncentraciju svakog kočijaša, pa tako i od onih koji su pješke vodili konje u zapregama. Kretanje je konvoja po toj cesti postajalo sve težim pogotovo kada smo skrenuli na vrlo uski i krivudavi put iza sela Risek. Nastavili smo tim putem u rano poslije podne, pa smo nakon Radoboja uskoro izbili na glavnu cestu od Zagreba za Krapinu. Ta je cesta, od održavanog kamenog makadama, bila u dobrom stanje, te daleko šira od svih onih kojima smo se kretali od sinoć krenuvši iz Križevaca. Cesta vodi neposredno uz rječicu Krapinicu kao i glavna željeznička pruga od Zagreba za Krapinu nastavljajući dalje za Slovenije do Celja. Nakon što nam je uspjelo uvrstiti se u gust promet, nastavili smo prema Krapini. Tih 8 kilometara cestom bilo je veoma zamarajuće zbog sporog hoda nagomilanog prometa koji se kretao isključivo u jednom smjeru prema Krapini. Negdje sredinom poslijepodneva stali smo neposredno pred Krapinom uz cestu na kraći odmor. To je bilo više nego potrebno za konje koji su, u skoro neprekidnom maršu od 22 sata, prevalili 90 kilometara. Promet cestom je prolazio u neprekidnom lancu, te se očito nije duže zadržavao u Krapini. Nešto kasnije pridružili smo se opet toj nepreglednoj koloni, te nastavili kroz Krapinu cestom prema selu ðurmanec, još u Hrvatskoj. Cesta se tamo račva, pa jedna vodi na sjever prema Mariboru na Dravi, a druga se pak odvaja isto za Slovenije, ali na zapad prema Rogatecu i Rogaškoj Slatini i dalje za Celje. Kojom ćemo li mi cestom ići dalje? Pitao sam se razmišljajući o novostima i govorkanjima što smo ih malo prije doznali. Znak Ustaške Crne Legije lijevo do znaka na kapama Poglavnikov Tjelesnog sdruga. Pričalo se o pokušajima domobrana da se vrate cestom za Zagreb tog jutra, ali su bili pobijeni od ustaških jedinica. To su zlodjelo navodno izvršili pripadnici ozloglašenih postrojbi “Crnaca” a kojima su zapovijedali ustaški pukovnici Boban i Luburić. Crnci su bili posve odjeveni u crne odore na kojima se jasno ocrtavao ustaški srebrnasti znak “U” u kojemu je bila goruća lunta i hrvatski grb. “Bobanovci” i “Luburićevci”, kako su ih nazivali, su u mnogome ličili na zlokobne njemačke “SS” postrojbe a većina pripadnika tih postrojbi

111 poticala je iz južnih krajeva Hrvatske ponajviše iz Hercegovine. U početku su vodili žestoke i krvave borbe sa četnicima a kasnije s partizanima. Crnci su bili poznati po svojoj nasilnosti i hrabrosti u okršajima, u kojima nije bilo živih zarobljenika, jer i od njih samih ne bi nitko ostao živ, ako bi bio zarobljen. Oni su, nažalost, počinili mnoga zlodjela i pokolje meñu srpskim življem a slična je sudbina stigla Židove, Cigane i druge zatvorenike u logorima kojima su upravljali Crnci. Te u crno odjevene i do zuba naoružane postrojbe zastrašujućeg izgleda povremeno su prolazile pored nas. Prolazili kroz Krapinu te stupajući žustrim korakom valjda prema Sloveniji prestizali su sporo napredujuću kolonu. Već je bilo kasno poslije podne dok sam čekao na Viraga ili nekog drugoga sa zapovijesti što nam je dalje činiti. Našeg zapovjednika nisam vidio još od sinoć, jer je u svojim kolima uvijek bio dosta daleko ispred teških vozila bitnice. Od Vlatka ili Greglove jedinice nije bilo ni traga ni glasa, još od Križevaca, pa sam pretpostavljao da više nisu u sastavu naše postrojbe. To me nije naročito smetalo, jer su oni bili svi pripadnici ustaške vojnice, a meni je bilo draže biti meñu samim domobranima. Iz mog me razmišljanja odjednom probudi približavanje Viraga čije je lice imalo potišteni izgled, vjerojatno zbog nečega vrlo zabrinjavajućeg. Prišavši kolima, Virag mi reče veoma ozbiljnim glasom: “Oni vas hoće strijeljati, gospodine!” - “Tko su oni? Virag, o čemu to govoriš, za Boga miloga?” - “Oni vas žele ubiti! To su oni koje ste spriječili opljačkati podrum starice. Sjećate se?” - “Koliko ih je, Virag? Reci mi njihova imena, na kojoj su dužnosti i čin!” Virag je malo zastao razmišljajući pa nastavi još uvijek uplašen: “To je topovoña 1. topa i nekoliko jahača, odnosno konjušara, koji su bili s njim. Svi su bijesni na vas i vrlo uzbuñeni, jer ste digli oružje na njih. Pričaju okolo i šire glasine kako ste to učinili da bi to palo u ruke partizanima radije nego u naše. Što ćete učiniti, gospon’ Zvonko? Oni su svi jedna podmukla banda i uskoro će stići ovamo! Nemate mnogo vremena za čekanje, molim.” “Virag, idi vrati se k njima i reci im da sam to morao učiniti za njihovo dobro. Iznosili su mnogo rakije i vina, pa bi uskoro svi bili mrtvo pijani zbog premorenosti ili gladi. Što bi se onda dogodilo na toj uskoj i krivudavoj cesti? Prestrašeni konji bi od straha pomahnitali i sunovratili se u provaliju. Konji su naše najveće blago u ovim prilikama i jedino s njima možemo nastaviti put s nešto olakšanja. Idi i reci im to sada! Reci im da sam dobro naoružan i da ću pucati na svakoga koji mi se približi u zloj namjeri. Ne želim nikakvo krvoproliće, ali isto tako neću nikome dozvoliti da na mene puca samo zato što sam vršio svoje dužnost. Idi! Idi sada i reci im to prije nego pokušaju ostvariti svoju nakanu.”

112 “Gospon’ Zvonko, pa njih je barem šest u grupi. Vi nemate nikakvu mogućnost spriječiti ih da vas ustrijele. Hoćete li da potražim pomoć?” - “Virag, znaš i sam da ovdje nema nikoga tko bi mi htio pomoći. Znaš da sam naoružan MP-om i pištoljem, te da ima ručnih granata u kolima. Ne stojim tako loše, ja ću se već znati braniti. Vjeruj mi. Idi k njima i reci im da ih čekam naoružan. Nitko neka mi ne prilazi blizu na puškohvat, jer ću odmah pucati. Bez najave! To ću stvarno učiniti čim mi se netko pokuša približiti. Idi sada dok još ima vremena!” Virag je otišao ubrzanim korakom pa sam promatrao u kojem je smjeru krenuo. Vjerojatno će od tamo doći pobunjenici, pa sam odlučio otići do prve haubice koja je bila u suprotnom smjeru. Sjeo sam na sjedalo na štitu i tako bio, bar s leña, zaštićen od podmuklog pokušaja. Položio sam automat preko koljena, provjerio da je redenik pun i otkočio sigurnosni otponac. Dvije njemačke ručne granate su mi bile na dohvat ruke, pa sam im skinuo kapicu i izvukao poteznu vrpcu. Moj je “08” pištolj bio još u tuljku otkočen i spreman da ga upotrijebim onako kako sam činio s štakorima, koji su se motali po položaju na Vinkovačkoj cesti. Čudno, mislio sam o tome kao da je to bilo već davno. Za čudo, bio sam vrlo miran i sabran, što me je iznenadilo zbog situacije u kojoj sam se sada našao. Posve sabran usredotočio sam svu pažnju u smjeru odakle sam očekivao da bi mi se netko mogao približiti. Zabrinuto sam promatrao spuštanje sumraka, pa sam strahovao da u mraku više neću moći dobro vidjeti tko mi se približava. Što ako se prikradu tek kad padne mrak? Trebam li naći drugo mjesto gdje bih se mogao sakriti? Da se skrivam? Zašto i pred kime? U posljednjih sam nekoliko tjedana bio bjegunac koji je pokušavao spasiti svoj život. Bježim pred jednim neprijateljem u nadi da ću se predati drugom neprijatelju. Ima li sve to još smisla? A što ako budem ubijen prije toga? Možda je bolje biti ubijen od vlastitih suboraca nego li pasti u ruke onih crnih koljača? Kakve su moje šanse u ovim danima općega kaosa koji nam predstoje? Što li mi je usud predodredio? Prodaj svoj život što skuplje možeš - to je moja stvarnost! Odjednom sam u svom unutarnjem uhu čuo one magične signale bubnja: bum - bum, bum - buuum tj. prve tonove iz 5. Beethovenove simfonije. Tim se je signalom javljao BBC radio prije svojih vijesti koje smo slušali potajno. Osjetio sam neko čudno uzbuñenje, a sva su osjetila oštro promatrala što se dogaña oko mene. Gdje su ti bastardi konačno! Neka doñu već jednom da se obračunamo. U tom se trenu, nešto podalje u sumraku, javio Viragov glas: “Gospodine! Zastavniče, gdje ste? Molim, nemojte pucati! Nemojte pucati na nas!” Jedva sam u mraku primijetio kako mi se približavanje tri osobe, pa sam zgrabio automat i viknuo prema njima: “Stoj! Svi stanite gdje ste! Ti, Virag, isto stoj!” “Stali smo, zastavniče! Stali smo kako ste zapovjedili. Dolazimo bez oružja, molim. Htjeli bismo razgovarati s vama?”

113 To nije bio Viragov glas, pa nisam znao tko to govori od njih trojice. Na udaljenosti od oko 30 m stali su i čekali što ću im odgovoriti. “Virag, ti i govornik iz grupe priñite deset koraka!” Dvojica su odmah poslušala moje zapovijest, te sam uskoro prepoznao govornika koji je bio topovoña 1. topa. Lopove gadni! Proklet bio! Ja ću tebe ovaj puta već udesiti - govorio sam u sebi. Bila su dva neposluha u manje od 12 sati, pa to se mora kazniti. U velikom bijesu povikah: “Ruke u vis! Dignite ruke iznad glava i priñite deset koraka!” Moj je automat još uvijek bio uperen na njih kada su izvršili zapovijed i sada stajali na udaljenosti gdje bi vatra iz moga automata bila smrtonosna za obojicu. Tamo je stajao Virag s uzdignutim rukama. Na tren sam se pokolebao pri pomisli da bih na njega morao pucati. Bih li to mogao učiniti? Vjerojatno bih pucao da je moj život bio u neposrednoj opasnosti. U to se oglasi krivac pobune topovoña 1. topa: “Gospodine zastavniče, molim vas! Žao nam je svega što se dogodilo. Nećemo vam ništa na žao učiniti, molim. Spustite automat - nemojte pucati u nas, molim!” “Zašto se došli ovamo, ako me nećete ustrijeliti?” čini se, da je moj upit topovoñe smeo, pa je pomalo mucajući progovorio: “Htjeli smo vam kazati da vam nećemo činiti ništa na zlo. Nećemo vam nauditi, vjerujte mi. Vi ste nas vodili i bili uz nas cijelo vrijeme od kada smo se počeli povlačiti. Molim, oprostite nam zbog one gluposti što smo učinili onoj starici. Svi smo u golemom strahu, pa smo mislili da ćemo vinom i rakijom moći sve to nekako zaboraviti. Istinu ste rekli - ne bi nam to koristilo! Molim vas, zastavniče, poñite s nama do ostalih i govorite s njima. Pripremili smo vam nešto za pojesti. Molim, doñite s nama, molim. Nismo naoružani, vjerujte mi! Virag će vam to potvrditi, jer je on od nas tako zahtijevao.” Sigurno nisam očekivao takav rasplet dogañaja pa sam se prvo obratio Viragu: “Je li to istina? Virag, govori li on istinu?” - “Istina je, gospodine. Svi su oni odložili oružje, žele govoriti s vama i objasniti vam kako se oni sada osjećaje. Rekao sam im da bi bila velika glupost ubiti časnika koji se za njih toliko brinuo do sada. Moramo biti prisni prijatelji i držati se zajedno kako bi svladali sve nedaće koje nas još čekaju. Nijemci su se prestali boriti nakon primirja sklopljenog prošle noći. To smo saznali malo prije. Možemo li vam prići gospon’ Zvonko?” No dobro, pomislih, stravičnost je dogañaja prošla, pa sam spustio automat zakočivši otponac. Uzeo sam ručne granate, te gurnuvši poteznu vrpcu u držalo, zavrnuo kapicu na jednoj, a drugu još držao u ruci još kada su obojica prilazila, te stala preda mnom. Tek tada sam vidio da su obojica nenaoružana, pa sam sklonio drugu granatu, ali mi je desna ruka nenamjerno krenula k pištolje u času kada je Virag isturio svoju na rukovanje. S velikim sam olakšanjem prihvatio Viragovu ruku potresavši je vrlo srdačno nekoliko puta. Potom je slijedilo rukovanje s topovoñom, pa smo sva trojica krenuli natrag do ostalih.

114 Krenuli smo prvo do kola, gdje sam odložio automat i ručne granate pod deke, pa smo onda nastavili zajedno do ostalih da pojedemo i popijemo zajednički “obrok mira”. O tom se dogañaju posvuda raširila vijest, pa sam tako našao okupljen znatan broj topnika. Oni su se sakupili da vide i čuju što će reći časnik, koji je uspio spriječiti da bude strijeljan od vlastitih vojnika. Vjerojatno nas je taj neugodni incident približio stvorivši užu vezu meñu iskusnijim ratnicima i žutokljunog časnika. Pao je mrak, a mi smo još uvijek sjedili i razgovarali, žvakali nešto ili pušili dok je nad svima nama lebdjelo sudbinsko pitanje - što se dogaña oko nas na udaljenosti od desetak i više kilometara. Gdje su li Rusi i kako su daleko napredovali? Koliko li su daleko i gdje savezničke postrojbe? Je li istina da svuda već vlada primirje? Je li stvarno došao mir u Europi nakon tog dugog Svjetskog rata? * * * * * *

115 12. POVLAČENJE HRVATA Subota, 12. svibnja 1945. Narednog jutra je moje buñenje bilo mučno i dugotrajno. Vjerojatan uzrok tome bila je količina alkohola što sam popio za vrijeme sinoćnjeg dugog razgovora s topnicima. Je li stvarno nastupio mir u Europi koji je konačno završio taj dugi rat? Na to pitanje nitko nije znao odgovora, pa smo otišli na spavanje preumorni da bi još mogli suvislo razgovarati o bilo čemu. Izvukao sam se ispod deka polako, te sišavši s kola, uputio prema kuhinji gdje se već okupio veći broj vojnika. Četvrtak smo proveli na livadi na kojoj se bitnica jučer zaustavila. Cijevi smo haubica usmjerili prema jugu, usporedo sa željezničkom prugom koja je prolazila blizu našeg privremenog logorišta. Konji su bili vezani nešto podalje od topova uz ruda lafeta gdje su ih konjušari pojili i hranili. Zaprege srećom nismo morali mijenjati zbog neznatnih ozljeda konja, ali nitko nije znao kamo ćemo i kada krenuti dalje. S izvjesnim čuñenjem smo promatrali vlakove koji su povremeno dolazili iz smjera Zagreba te nastavljali dalje prema Sloveniji. Neki su od vagona bili označeni Crvenim Križem a pričalo se, da su u njima bili ranjeni ustaše i neki civili vjerojatno članovi vlade i činovnici s obiteljima. Vlakovi su mogli ići dalje prugom samo prema Celje a onda do granice negdje na zapadu. Cijeli su dan kroz Krapine prolazile kolone nastavljajući cestom prema ðurmancu, ali mi nismo mogli od njih saznati kojim će smjerom ići dalje na zapad. Kolone su bile raznolikog sastava: vojnici u postrojbama raznih rodova oružja a meñu njima obični puk manje gradskoga a više seoskog izgleda. Rijetko bi prošlo koje motorno vozilo a ostala su vozila bila pretežno seljačka kola s konjskim zapregama s nešto privezane stoke. Sav taj promet cestom i prugom više je sličio na opći bijeg pučanstva, nego li na neko organizirano povlačenje vojske i vlasti. Nisam pravo mogao vjerovati svojim očima, kada je cestom prolazila oveća grupa bradatih vojnika u crnoj uniformi. To su bili pravi četnici sudeći po crnim šubarama na kojima se jasno ocrtavala bijela mrtvačka glava s ukrštenim kostima. Od hrvatskih "Crnaca" razlikovali su se po koječemu pa su to nepobitno bili pravi četnici negdje iz Srbije. Ovi su četnici ostali vjerni srpskom kralju Petru II. koji je izbjegao u Englesku. Pričalo se, da su se neki četnici priključili Titovim partizanima u borbi protiv njemačkog okupatora pod konac 1941. Kasnije su četnici pod novim voñom generalom Dražom Mihajlovićem počeli surañivati s Nijemcima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja - Titovih komunista. Neosporno su za četnike Hrvati bili i ostali njihovi najgori neprijatelji, a ponajviše hrvatske ustaše. Kako to da sada stupaju ti krvni neprijatelji jedan pored drugoga istim smjerom u nadi da će negdje na Zapadu naći neku zaštitu i mir?

116 Četnici su uvijek nastojali izbjeći svaki direktni sukob s ustašama, a što im je u glavnom i uspjelo za sve vrijeme rata. A sada bježe zajedno jedan pored drugoga - dva meñusobno najomraženija neprijatelja i to na istoj cesti, te u istom smjeru. Do takvih iznenadnih i nevjerojatnih susreta može doći samo pod iznimnim okolnostima. Samo u vrijeme rata stvaraju se tako čudne sveze i zajedništva izmeñu dojučerašnjih krvnih neprijatelja. Je li to možda tipični rasplet u jednoj bezizglednoj situaciji gdje svaki puže istim putem na koji su ga prisilile izuzetne okolnosti? Tko je kome neprijatelj tada? Gdje se zapravo nalazi neprijatelj sada? Čeka li on negdje iza jednog od slijedećih zavoja na cesti? Ili nas on već promatra s vrhova okolnih brežuljaka? Tako je protekao cijeli dan u nervoznom čekanju i strahovanju, te u naklapanjima što nas čeka u bližoj budućnosti. Pričalo se i o Čerkezima čije su postrojbe bile u njemačkim uniformama, pa su se vrlo hrabro borili s Nijemcima rame uz rame ponajčešće na najopasnijim mjestima. Navodno su ti Čerkezi sprječavali da se bilo tko vrati ili preda partizanima. Tako su navodno neke domobranske postrojbe nastradale na putu prema Mariboru, gdje su ih negdje Čerkezi pobili u pokušaju “dezertiranja”. O svemu tome, i mnogočemu drugome, se pričalo no nije bilo moguće prosuditi radi li se samo o propagandi ili se nešto stvarno dogodilo da su neke domobrane ubili pri pokušaju dezertiranja. Činjenica je bila, da niti jedna od njemačkih ili čerkeskih postrojbi nije prošla cestom kroz Krapinu, od kada smo ovamo došli. Polegli smo i proveli drugu noć izvan Krapine bez većih uzbuñujućih dogañaja tijekom proteklog dana. Noću je prilično zahladilo, pa sam se zavukao pod deke i prospavao duge sate valjda nadoknañujući mnoge neprospavane noći prošlih dana. Povremeno se od nekuda iz daljine čula paljba lakog oružja, ali se nije čulo topničko oružje. Je li naša haubička bitnica ovdje zaostala kako bi opet branila zalaznicu? Promet je cestom postajao sve rjeñi, pa je bilo vjerojatno da ćemo biti u zalaznici hrvatske vojske u povlačenje. U podsvijesti mi se stalno motalo pitanje kojim ćemo smjerom krenuti jednog od slijedećih dana. Odgovor na to pitanje sam saznao u rano jutro petka 11. svibnja. Zapovijed je bila nešto konfuzna što se tiče vremena polaska, pa sam dao zapregnuti sve konje. Kuhinja nam je podijelila neku toplu tekućinu - niti kava niti juha - glavno da je bila topla. Konačno je stigla zapovijed da krenemo, no nije nam uspjelo stvoriti kompaktni niz naših vozila u konvoje zbog nepravilnog prolaza kola i drugih vozila na cesti. Skrenuli smo lijevo cestom s laganim usponom za ðurmanec koja se potom spuštala u kotlinu gornjeg dijela rječice Sutle. Sutla čini prirodnu granicu izmeñu Hrvatske i Slovenije, pa smo kod sela Sv. Rok prešlina tlo Slovenije. Krajolik uz cestu je zanimljiv i lijep, pa djeluje umirujuće, ali pri posve drugim prilikama. Napredovanje cestom je bilo sporo i s mnogo zastoja te i u nepravilnim razmacima zbog prolaza pješačkih postrojbi. Zastoje smo koristili da

117 izmijenimo ili čujemo novosti od vojnika koji su nas prestizali. Vijest da je rat prestao je bila višestruko potvrñena bar što se tiče njemačke vojske. Hrvatska vlada je tražila od pučanstva i vojske da se povlače prema zapadu, te da se tamo predaje Amerikancima ili Englezima. Predaja savezničkim postrojbama ulijevala je svima nadu da će se tako moći spasiti i ostati na životu. Tu sudbinu nećemo moći očekivati ako nas zarobe Rusi ili Bugari, a pogotovo ne Titovi partizani. Na svim licima umornih osoba u prolazu ocrtavalo se naličje iskonskog straha. Prolazeći kroz sela Sv. Rok i Rogatec činila su nam se praznima, te kao da su ostala bez svojih žitelja. Nisam se mogao otresti neugodnog dojma da nas stalno netko od nekuda promatra i prati naše pokrete, pa je zapovijed da ostanemo u koloni bila posve razumljiva. U toj se zapovijedi izrijekom spominjalo da će svatko tko se pokuša udaljiti od svoje postrojbe, pa makar i na tren, smatrati dezerterom, te biti progonjen i kažnjen. Vjerojatno je postojao i neki dogovor izmeñu Slovenaca i “Crnaca” pukovnika Bobana i Luburića u svezi našeg prolaza kroz Slovenije. Prema tom je dogovoru hrvatsko pučanstvo i vojska mogla proći neometana pod uvjetom da se ne smeta Slovence i ne oštećuje njihovu imovinu. Takvo shvaćanje našeg prolaza ne bi pošlo loše da nije bilo ljudske žeñi i potrebe da se hrani i napaja konje i stoku. To nije bio nikakav problem tako dugo dok je cesta prolazila mimo kakvog potoka ili rječice. Ali, što će biti onda kada budemo morali prelaziti planinske prijevoje i klance izmeñu planina koji će nam se ispriječiti na putu k zapadu? Manje postrojbe crno obučenih vojnika stalno su prolazile pored nas, a pogotovo ih je bilo tamo gdje bi konvoj kratko zastao ili se zaustavio zbog dužeg odmora. Crnci su osiguravali prolaz Hrvata kroz Sloveniju, ali su se brinuli, te po potrebi borili, da bi osigurali slobodan prolaz tim putem. Bilo bi za svakoga vrlo opasno naći se izmeñu tih dvije neprijateljskih skupina. Uz nas su neposredno bili naši ozloglašeni sunarodnjaci Bobanovci ili Luburićevci, dok su se negdje podalje od ceste skrivali nama neprijateljski raspoloženi partizani po šumama na obroncima planina. Kao mlad čovjek od nepunih dvadeset godina nisam nikako mogao biti pripravan za takvu situacije, te bio bez potrebnog iskustva kako se treba čuvati. Osjećao sam opasnost koja nama svima prijeti u toj klopki u kojoj smo se našli stjecajem okolnosti, a čiji se jedini izlaz može zatvoriti svakoga časa. Postojala su, koliko sam to uopće mogao predvidjeti, samo dva moguća izlaza iz klopke. Prva je dopasti u nečije zarobljeništvo i tamo preživjeti ili polako umirati zbog ozljeda ili drugih logorskih nedaća. Drugi, vjerojatniji izlaz bi bio da me stigne smrt iznenada i prije nego li se uopće uspijem nekome predati. Bože moj, kakvi li su to izgledi za mene mladoga? Pao je već mrak kada smo stigli u Rogašku Slatinu koja je bila poznata po svojim termalnim kupkama. U samom mjestu je bila bolnica te više hotela i zgrada gdje su odsjedali gosti kupališta. Tu je bila dobro poznata tvornica

118 stakla koja je proizvodila boce za mineralnu vodu iz izvora kod Rogaške Slatine. Pukim slučajem prepoznao sam u ustaškoj časničkoj odori starijeg školskog druga iz Osijeka. Prišao sam mu u nadi da ću od njega moći više saznati o našoj stvarnosti, pa ga oslovih: “Dobro večer, Drago. Sjećaš li me se iz realke u Tvrñi?” - “Oh, moj Bože, pa to si ti, dojenče! Što radiš ovdje? Kada si napustio Osijek?” Ispričao sam u kratko što nam se dogodilo u protekla četiri tjedna od kada smo napustili Osijek, te kako sam se našao u tom nebranom grožñu. Onda je bio na njemu red da mi odgovori. “Znaš, Sajgling, oprosti Pegi, ja sam otišao studirati u Zagreb godinu dana prije rata. Dolaskom ustaša na vlast morao sam nešto kasnije pristupiti Ustaškoj studentskoj satniji kako bih mogao nastaviti studij. Tom su postrojbom zapovijedali viši ustaški časnici u neposrednoj svezi s Poglavnikom. Uvidio sam brzo kakvoj sam to postrojbi pristupio, ali tada je već bilo kasno da istupim iz te opasne družbe.” Razumio sam odmah što mi je Drago htio kazati. Studentska je satnija bila sigurno jedna od najviše indoktriniranih grupa mladih Ljudi u Hrvatskoj. Muž moje najstarije sestrične je isto bio u toj Satniji kojoj je pristupio iz odreñenih osobnih razloga, no u Satniji je bilo i drugih koji su joj pristupili zbog manje humanih namjera. “Mi smo napustili Zagreb petog svibnja” nastavio je Drago. “Neki su od naših pripadnika Satnije krenuli vlakom, a ostatak nas je krenulo u autima i u više kamionima da bi pratili i osiguravali kolonu Poglavnika sa članovima Hrvatske vlade. Ja ću se pridružiti svojoj postrojbi nakon što sam ovdje izvršio svoj zadatak. Znaš i sam da moramo proći brda koja su pred nama i da to neće proći bez borbi kako bi se probili na zapad. Naša je jedina povoljna prilika doći do Amerikanaca. Hoćeš li poći sa mnom? Imam auto i dovoljno benzina za dalek put. Hajd’, odluči se brzo!” Bio sam iznenañen nenadanom ponudom i mogućnosti da umaknem neopaženo u mraku, ali pri pomisli na suborce s kojima sam došao dovde odgovorih: “Hvala ti, Drago, na plemenitoj ponudi da poñem s tobom. Ipak, ostat ću s našim topnicima i pouzdanim konjima. Bilo ti sretno i pozdravi Medea, muža moje sestrične, ako ga vidiš.” Pretpostavljao sam da će me on smatrati sentimentalnom budalom, no Drago odgovori umirujućim glasom: “Hvala ti! Bilo ti sa srećom, Sajgling! Pegi, mislim da si sada donio krivu odluku, ali što mari. Ostaj’ mi živ i zdrav - možda do sljedećeg viñenja!” Drago se okrenuo i nestao u mraku. Tada nisam mogao znati da je to bio zadnji put da sam ga vidio. Nestat će u vrtlogu narednih dana. Ostao sam tužan i bijesan jer se Drago sjetio moga nadimka “Sajgling”, koji mi je nadjenuo moj profesor Velizar Sofić. Za nadimak “dojenče” kao i “Pegi” znali su samo školski drugovi iz Realne gimnazije u Osijeku, a Drago ih se oba sjetio što je bilo više nego li neobično pri našem susretu. Stariji su drugovi uživali da gnjave i muče mlañe kolege i to na različite načine. Moj im je nadimak “dojenče” za to pružao izvrsnu priliku, pa su je i koristili. Kad god se starijima pružila prilika gnjavili su nas mlañe i slabije da ih slušamo iliim se

119 pokoravamo. Vraćajući se do kola mislio sam o svemu što mi je Drago ispričao. Dakle, tako je to bilo! Mi smo iz Žabna došli u Križevce ujutro 5. svibnja, a tog istog dana Poglavnik je napustio sa svojim suradnicima Zagreb, te se uputio na zapad. Kakav li je to veliki Poglavnik ili voña hrvatskog naroda koji ga napušta i bježi da bi spasio svoju kožu? K tome je Poglavnik bio vrhovni zapovjednik hrvatske vojske! On nije bio ništa drugo nego kukavica i najgori od svih dezertera. Ipak, ja sam sada bio siguran da se klopka zatvara i da je preostalo vrlo malo vremena za odluku i djelovanje o kojoj će ovisiti moja budućnost. Quo vadis, Sajgling? Tijekom noći nismo mnogo napredovali cestom dalje od Rogaške Slatine. U daljini su se na mračnom obzorje vidjeli odsjaji vatre, a povremena pucnjava se čula iz daljine. Vjerojatno su se vodile borbe negdje ispred nas, pa se konvoj kretao vrlo sporo naprijed i u nepravilnim razmacima, pa smo tako iskoristili svaku stanka da malo drijemamo. Tek iza ponoći smo prošli kroz Podplat, te nastavili cestom lijevo prema Šentjeru i Celju. Od Podplata na desno i sjever vodila je cesta za Maribor, pa kako nismo njome krenuli to je moralo biti zbog odreñenih razloga. Tako smo nastavili na zapad i uskoro prešli željezničku prugu za Celje. Približavali smo se mjestu oko kojega je mračno nebo bilo ožareno velikom vatrom koja je bjesnila negdje tu blizu. Uskoro smo došli u blizinu tog velikog požara koji je proždirao nekoliko vagona a u kojima je dolazilo povremeno do eksplozija i iskre su frcale na sve strane. To mora da su bili posljednji vagoni natovareni streljivom koje su još uspjeli izvući iz Zagreba i dotegliti ga ovamo. Odjednom se pored ceste začu stravični vrisak: “Ubi me! U ime Boga, ubijte me! Smiluj se, molim!” Taj je ljudski glas bio toliko iskonski strašan da je prodirao u srž svakom živom biću. Jadnik je ležao u jarku pored ceste i bio pokriven dekom ispod koje su virile noge ili ono što je od njih preostalo - bijelilo kosti s kojih je visjelo spaljeno meso bez nožnih prstiju. Žurili smo proći to mjesto okrenuvši glavu na drugu stranu da ne gledamo tu strahotu, a uši prekrili rukama da ne čujemo strašne krikove u mukama umirućeg čovjeka. Ne znam je li itko uslišao usrdnu molbu tog jadnika da mu skrati patnje. Kasnije smo doznali da je taj vojnik uzeo cijev “Panzerfaust” (ručni bacač protuoklopne rakete), da se odmori, pa je sjeo na gumb za paljenje. Mora da je raketa eksplodirala pod njim i tako mu spalila donji dio tijela. Pri punoj svijesti su boli morale biti užasne i nepodnošljive za tog jadnika. Ti su me stravični krici i užas sudbine tog nesretnika danima podsvjesno pratili i sebe sam smatrao kukavicom, jer nisam pomogao uslišavši molbu tog i onako na smrt osuñenog jadnika. Bih li zaista mogao ubiti tako nemoćnog čovjeka? Bih li stvarno mogao pucati u nepomičnog čovjeka iz takve blizine? Ne znam! Mene je tada mimoišla ta gorka i teška odluka.

120 Ostatak se noćnih sati vukao bez kraja i konca dok smo se kretali polako cestom koja ide usporedo s neoštećenom željezničkom prugom, a pored kojih je tiho žuborio potok. Pred praskozorje smo prošli pored Teharja, pa smo malo kasnije stigli do Celja, tog lijepog svibanjskog jutra. U Celju smo prolazili istočnim predgrañem gdje smo s iznenañenjem primijetili da se na svim kućama vijore zastave, ali su imale boje u “krivom” poretku. Očito su grañani Celja pripremili svoj svečan doček drugima tj. partizanima i jedinicama Jugoslavenske armije kao svojim oslobodiocima, a ne nama. U Sloveniji se kolona povla čikod Doli ča pred Slovenj Gradecom. I eto nas ovdje! Osujećena vojska se povlači u pratnji u crno obučenih ustaša koji su bili partizanima najgori neprijatelji. Naša će domobranska bitnica proći gradom u pratnji Crnaca koji su imali zadatak “štititi” nas, što je značilo spriječiti svaki pokušaj dezertiranja ili predaje Jugoslavenskoj armiji. Drugačiji poredak boja na zastavama naveo me je da ih bolje promotrim. Plava, bijela i crvena boja u tom poretku odgovara jugoslavenskoj zastavi dok su bijela, plava i crvena pripadale Sloveniji. Na mnogima je bila prišivena crvena petokraka zvijezda, pa je bilo jasno kome se spremao taj doček sa zastavama i s pokojim transparentom. Nismo bili iznenañeni jer bilo vrlo teško naći mjesto gdje bi mogli dobiti vodu za piće i za napojiti konje. Ljudi su se pravili nijemima ili gluhima kada smo ih nešto upitali. U većini slučajeva su ostali nevidljivi za nas iako je bilo jasno da su sve kuće pretežno nastanjene i da nas promatraju iza zastora. Nakon nešto dužeg zastoja u predgrañu, stigla je zapovijed nešto prije podneva da nastavimo put prolazeći kroz gradski centar Celja. U gradu se slika posve promijenila: nestale su sve zastave i barjaci kao i većina pozdravnih transparenata, samo su neki poderani još lepršali na vjetru. Doznali smo da su u crno obučena braća po oružju uspjela “uvjeriti” pučanstvo Celja, da je pametnije ukloniti zastave i transparente dok ne stigne njihov oslobodilac. Ne znam kakva je sila bila potrebna da potakne stanovnike Celja da to učine, ali čini mi se da nije bilo krvoprolića. Sve novosti koje smo slučajno saznali

121 bile su u stvari govorkanja za koja nitko nije znao odakle su potekla. Točna je bila vijest da je Ljubljana osloboñena još u četvrtak 10. svibnja kada smo mi još bili kod Krapine. To je bio razlog zašto su Celjani očekivali da će do njih uskoro doći Jugo-armija, jer je do Ljubljane bilo oko 70 kilometara prema zapadu. Pretpostavljao sam da su Ljubljanu oslobodile jedinice Armije koje su napredovale od juga na sjever, vjerojatno od Rijeke ili Trsta prema Ljubljani. Nama je sada preostao samo jedan jedini put na zapad, a taj je vodio na sjever izmeñu dva gorska lanca Pohorja i Karavanki. U rano poslije podne prošli smo kroz grad Celje koji je bio važan industrijski centar. U samom je centru grada bila velika željeznička stanica koja potječe iz doba Austro- Ugarske Monarhije kada je bila izgrañena južna pruga koja je povezivala Beč i Graz sa Zagrebom. Sjećao sam se dobro Celja jer smo tu otac i ja odsjeli nekoliko dana 1936. Jednom smo prilikom napravili izlet u Logarsku kotlinu te autobusom namjeravali stići do kraja doline zvane Robanov Kotu. Cesta je bila uska i dovoljna samo za jednosmjerni promet, pa se taj morao odvijati u polusatnim intervalima: pola sata prema Kotu, a drugih pola sata natrag prema Celju. Autobus je krenuo prema Kotu, a malo zatim pretrčala je crna mačka preko ceste, pa sam sjedeći naprijed pored vozača uskliknuo: “Pazite, crna mačka!” Malo zatim je vozač autobusa naglo skrenuo desno te se zaglavio udarom o stijenu, pa tako izbjegao sudar s autom koji mu je iznenada dolazio u susret za vrijeme nedozvoljenih pola sata za njegov smjer. Na taj način je naš vozač spriječio da se bilo koje od vozila sunovrati u duboki klanac s druge strane ceste. Taj zastrašujući dogañaj mi je ostao u dubokom sjećanje, iako se na svu sreću, nije ništa dogodilo putnicima, a na vozilima je nastala samo mala šteta. Sada se naš konvoj kretao tom istom cestom ostavljajući Celje za nama a uz stalnu pratnju Crnaca. Nisam imao niti vojnih, a niti bilo koju drugu kartu po kojoj bi se nekako mogao orijentirati, pa sam se pokušavao prisjetiti krajeva oko Pohorja gdje sam s ocem planinario u nekoliko navrata prije rata. Nakon što smo prošli kroz Levec i nastavili za Pirešicu jedina cesta je vodila dalje na sjever do Velenja i Dravograda. Uz cestu je bio potok koji će nam omogućiti napojiti konje i utažiti vlastitu žeñ. Ta sretna okolnost nije nam mogla smanjiti potištenost i zabrinutost - svi smo bili suviše razdražljivi i nervozni zbog neizvjesnosti situacije u kojoj smo se nalazili. Više nego polako, vukli smo se cestom u usponu te svaki čas zastajkivali da bi opet krenuli malo naprijed. Strah nas je sve učinio nijemima, nitko nije prozborio više nego li po koju potrebnu riječ. Opći je strah zavladao povorkom koja je sada sve više nalikovala pogrebu Hrvata. * * * * * *

122 13. NOĆ PREDAJE Ponedjeljak,14. svibnja 1945. Bitnica se već dva dana kreće puževim korakom u nepreglednoj koloni ljudstva i vozila svih vrsta. Činilo mi se da je sva ona silna žurba, da se stigne nekamo na zapad do saveznika, jenjala ili su joj se ispriječile nepremostive zapreke. Kada smo u subotu napustili Celje, kolona je krenula cestom prema Velenje pa smo ubrzo ušli u tijesnu dolinu rijeke Pake. Krivudava i uska cesta slijedi rječicu Paku uzvodno prelazeći više kraćih mostova. Gusto pošumljeni obronci brežuljaka s obje strane uske kotline jedva da su omogućavali pogled prema nebu. Rječicom Pakom teklo je dosta vode, pa smo bar mogli utažiti žeñ po potrebi. Do Velenja smo stigli tek negdje poslije ponoći, iako je cestom od Celja bilo samo 24 kilometra. U sumraku, te kasnije kada je nastupio potpuni mrak, postalo je kretanje kolone veoma sporo. Mrak je izazvao dodatnu bojazan i strah da smo zašli u stupicu iz koje nema povratka odnosno da nećemo iz nje izići živi. Zgusnuta se masa ljudi i životinja jedva micala, odnosno više puzala, cestom samo u jednom smjeru uskim klancem. Upotreba bi haubica u tom tijesnom prostoru izazvala užasno krvoproliće u toj zbijenoj koloni, pa je tako vatrena moć bitnice bila svedena na ništa. Nitko od nas u koloni nije mogao znati gdje se nalazi neprijatelj. Jesu li partizani na lijevoj ili desnoj strani kotline? Jesu li zauzeli položaje u šumi iznad nas s obje strane tjesnaca i samo čekanje na pogodni trenutak da napadnu kolonu? Znali smo da se iza nas na nekoliko stotina metara nalazi naša pješačka zalaznica pa od tamo štiti kolonu od partizana. A što ako partizanski odredi pronañu prazninu u našoj bočnoj zaštiti, pa počnu bacači tući po koloni? Dovoljno je da nekoliko snajpera otvori vatru iz strojnica na cestu koja bi u mraku, u tom veoma skučenom prostoru, prouzrokovala strašnu paniku i počinila uništenje meñu bjeguncima. Dok smo se provlačili dolinom, sjedio sam pored Viraga koji je vrlo oprezno upravljao zapregom po mraku. Povremeno smo potiho razgovarali kako ne bismo privukli nečije pozornost na nas. To vjerojatno i nije potrebno obzirom na prigušenu škripu kotača po kamenitoj podlozi, te povremeno hrzanje konja. Nakon nešto duže stanke upitao sam Viraga: ”Što ako nas iznenada napadnu partizani? Što bi trebalo činiti kada je svuda oko nas toliko ljudi i životinja u tom tjesnacu?” - Virag je podugo šutio, pa onda doda tiho: “Skoči s kola i potraži zaklon iza najbliže stijene! Ali, bit će to tada pravi pokolj, zasigurno!” Na to sam odgovorio: “Pokolj! Jest, užasan pokolj! Mislim da je potrebno nešto učiniti za našu obranu bar dok je još mrak!” - ”Što mislite učiniti, gospon’ Zvonko?” - “Slušaj, Virag, ako nastane panika doći će i do bezglave jurnjave zaprega. Može se dogoditi da tada izgubimo kola s našim stvarima, pa i vezu

123 s bitnicom. Spremit ću najnužniju u naprtnjaču da je mogu brzo dohvatiti ako moramo iznenada napustiti kola i negdje se sakriti. Što misliš o tome?” Virag je potvrdio žustrim klimanjem glave dodavši: “Ja sam si već priredio sve da mi bude pri ruci. Ponijet ću lako naoružanje s nešto streljiva da bih se mogao braniti u nuždi. Ja se ne želim dalje povlačiti, vjerujte mi!” Uznemirila me je Viragova odlučnost, pa sam ga pokušao primiriti rekavši: “Ti znaš vrlo dobro, Virag, da još nije došao tren da skočiš s kola i nestaneš u mraku. Moramo čekati dok nam se ne ukaže mogućnost da to učinimo, ali isto tako moramo znati gdje su i kuda idu crne ustaše. Zasigurno se ne želim naći izmeñu partizana i Bobanovaca ili Luburićevaca. Vidiš li ti neku drugu mogućnost, Virag?” Virag je morao biti vrlo zabrinut kada je odgovorio: ”Bože moj, gospon’ Zvonko, ja ne poznajem ovaj kraj. Nikada u svom životu nisam bio u planinama. Strašno mrzim ovakve ceste u tjesnacu. Strah me je tako skučenog prostora!” Gledao sam mu lice, ali se jedva što moglo nazrijeti. Ja sam isto imao neki čudan mučni osjećaj u trbuhu, pa sam upitao Viraga: “Je li te strah?” A Virag će na to odmah: “Jest, strah me je i nije me sram priznati to”, pa nastavi nakon kraće stanke “vi ste vrlo brzo učili u svom životu. Gospon’ zastavniče, smijem vam to sigurno reći kad ste onako hrabro djelovali u Krapini. Zbilja, divio sam se vašoj odlučnosti!” “Hvala ti, Virag, ali vjeruj mi, meni nije ništa drugo niti preostalo. Čuj me, stari prijatelju, vjerujem ti više nego svom vlastitom ocu, pa te molim za jednu uslugu. Sjećaš se vrisaka onog jadnika moleći da ga netko ubije. Hoćeš li mi obećati da ćeš mi skratiti muke, ako se takvo što meni dogodi? Ja sigurno ne bih mogao podnijeti takve muke i boli, pa te molim da mi ih skratiš u svakom slučaju!” Viragovo lice mora da je posivjelo pri toj pomisli, a njegov je strah bio više nego očit kada je prozborio: “Za Višnjega Boga, Zvonko, prestanite tako govoriti! VAS UBITI?” - Tajac koji je uslijedio bio je toliko opipljiv kao i strah koji nas je obojicu obuzeo. Dolina se nešto proširila kako smo se približavali Velenju, a tamo negdje iznad mjesta vidio se odsjaj veće vatre. Približivši se naselju primijetili smo veliki požar koji je sukljao iz neke zgrade desno iznad grada kao na nekoj stijeni. To je bio upravo stravičan doživljaj gledajući jezike buktale vatre kako poigravaju na pozadini dubokih sjena i mraka. Taj mi se je dogañaj duboko usjekao u pamćenje vjerojatno u svezi s općim depresivnim stanjem u kojem smo se svi nalazili. Možda je netko namjerno podmetnuo vatru na vrlo dominantnoj stijeni neposredno pored gradića Velenja. Jesam li u tom plamenu vidio ruševinu neke tvrñave ili je to bila samo moja uobrazilja? Nakon Velenja cesta slijedi uzvodno tok rječice Pake čija se kotlina opet sužava. Žubor vode i vlaga u zraku djelovala je umirujuće na svakoga u koloni, pa se je tako jedva mogao čuti neki razgovor ili glasniji zvuk od tamo.

124 Teška vozila bitnice prolazila su tom uskom cestom u tjesnacu bez većih problema. Zato su pak uski mostovi s oštrim prilaznim zavojima zahtijevali mnogo pažnje jahača četveroprega a pogotovo šesteroprega. Konačno su sve zaprege bitnice prošle preko tih uskih mostova, vjerojatno su umorni konji instinktivno oprezno prelazili mostove. Pred samo jutro, kada je mrak postupno uzmicao pred svjetlom dana, stigli smo do Doliča gdje smo naišli na prugu uskotračne željeznice. Malo zatim prešli smo vododijelnicu kod Mislinje, te tamo ušli u usku kotlinu istoimene rječice. Uskotračna pruga i cesta prate usporedo rječicu Mislinju usko stisnute sve do klanca iza kojeg se otvara kotline s poširokim poljima prema Slovenj Gradecu. Uskoro smo izašli iz klanca, gdje pruga ulazi u tunel, pa se pred nama otvorio pogled na široku dolinu oko Slovenj Gradeca. Na razglednici pogled na Slovenj Gradec prema jugo- istoku. Stigli smo do sela Straže, kada se pred nama iznenada pojavio zapovjednik. Satnik je bio jako uzbuñen i ljutit što nas je morao dugo tražiti jer smo navodno toliko zaostali u koloni. “Čekali smodugo na bitnicu da potpomogne napad ustaša nešto naprijed, tamo kod Šmartna. Ustaše su krenuli u napad da bi otvorili put za Kotlje i Ravne kako bi mimoišli Dravograd.” Nije imalo nikakvoga smisla raspravljati sa zapovjednikom o mogućnostima kretanja bitnice u toj zgusnutoj koloni cestom kroz tjesnace Pake i Mislinje. Oko nas se okupilo više vodnika i dočasnika, pa sam sišao s kola da bih nasamo razgovarao sa satnikom. Netko je od okupljenih vrlo glasno upitao: “Kamo idemo, gospodine satniče?” No, satnik nije primijetio tko mu je postavio pitanje ili nije htio odgovoriti. Prišao sam mu i pozdravio manje formalno, a pogotovo jer sam se preodjenuo da budem manje napadno obučen. Prišao sam bliže satniku, ali je on vrlo glasno nastavio: “Gdje ste bili tako dugo? Zašto niste prije stigli ovamo? Stavit ću vas pred ratni sud, jer niste izvršili zapovijedi. Je li vam to jasno?” Sav sam u sebi uskipio, ali sam se brzo svladao i odgovorio ledeno mirnim glasom: “Gospodine satniče, poštovao sam svaku zapovijed. Nisam svjestan da sam počinio bilo kakav propust. Molim, recite mi, koju to zapovijed nismo izvršili.”

125 Moj odgovor ili način kako sam reagirao je očito djelovao, pa je satnik nešto smirenije, ali još uvijek glasno, nastavio: “U redu, zastavniče! Ja tražim samo da se moje zapovijedi izvrše, a na vama je da to ispravno učinite. To je sve za sada! Nadam se, da ste me razumjeli, zastavniče. To je za dobrobit svih nas.” A odmah potom priñe mi bliže zapovjednik, te nastavi vrlo tiho da sam ga ja jedva mogao razumjeti: “Taj je napad bio suluda zamisao. Rekao sam im da bi upotreba haubica bila od malo koristi u tom skučenom prostoru. Pukovnik Štir je pošto-poto tražio da haubice prate ustaše u njihovom napadu po strmim obroncima Plješivice. Rekao je, da smo uspjeli kada smo prešli Bilogoru. Ah, svi su u grdnom strahu, a pogotovo ustaše, jer se nešto priča o tome da će Amerikanci ustaše predati Rusima. A vi znate što to znači, zar ne?” U prvi sam tren ostao iznenañen podacima, odnosno izgledima, koje mi je satnik potajno priopćio. Otpratio sam ga dio puta do njegovih kola dosta daleko ispred bitnice, pa potaknut njegovim povjerljivim načinom razgovora upitah: “Smatrate li mogućim, gospodine satniče, da bi nas Amerikanci ili Englezi mogli predati Rusima? Ako je tako, zašto nastavljamo hodati prema zapadu? Zašto se ne bi predali Jugoarmiji kao redovnoj vojsci koja bi poštovala ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima? Rat je završen, zar ne?” “Po Bogu, zastavniče, ne govorite o predaji tako dugo dok su te crne ubojice svuda oko nas! Niste li čuli što se dogodilo domobranima na cesti od Krapine prema Zagrebu kada su se htjeli vratiti kući. Bolje pazite na sebe i držite se uz naše topnike. Dajte da se malo odmore, te nahrane i napoje konje dok još imamo za to vremena. Budite stalno na oprezu i spremni da se odmah možete obraniti u slučaju potrebe. Vratit ću se k vama čim uzmognem.” S tim se riječima zapovjednik oprostio od mene i krenuo dalje naprijed, a ja sam se okrenuo i vratio do bitnice. Putem sam pokušavao shvatiti bit te informacije, što mi ih je ispričao satnik, u nastojanju da sredim svoje misli i pripremim se na neugodnosti koje su nam sigurno predstojale. Kod sela Straže smo stajali više sati pa smo iskoristili priliku da se pomno pobrinemo o stanju naših zaprega. Pored nas su prolazile postrojbe pješaštva, pa sam uskoro primijetio da je sve manje ustaških vojnika u njima. Nakon nešto vremena primijetio sam da u prolazu ne vidim više niti jednog Crnca tj. ozloglašenih ustaša u crnim odorama. Jesu li sada svi oni već otišli naprijed, te ih više nema u našoj zalaznici? I dok sam tako bio zadubljen mojim promatranjima, pojavile su se odjednom grupe naoružanih osoba kako izlaze iz šuma. Te čudno odjevene skupine kretale se uz sam rub šume i nešto podalje od ceste, ali u suprotnom smjeru od našega. Neki su meñu njima stali, te prišavši bliže cesti, razmotali barjak sa zastavom bijele, plave i crvene boje u čijoj je sredini bila velika crvena petokraka zvijezda. Pa to su partizani!

126 Oni su izašli iz šuma te sada hodajuna domak ceste smjerom odakle smo došli. Eto, tu nam je na domak prišao “neprijatelj” te prolazi pred našim nosom krećući prema Celju odakle smo pobjegli. Kada su prišli dovoljno blizu, da se s njima može razgovarati, neki se pametnjaković oglasi: “Tko ste vi sa tom crvenom zvijezdom na svojoj zastavi?” i odmah je dobio odgovarajući odgovor jednog barjaktara: “Mi smo oslobodioci! Mi smo narodna armija, a vi ste svi izdajice i suradnici fašista!” Mimohod protivnika. Desno hodaju Slovena čki partizani u susret JA prema jugu. Pa opet se neki mudrijaš javi: “Zašto nas ne pokušate zaustaviti? Zašto idete u protivnom smjeru?” Ovaj puta je dobio mnogo odrješitiji i jasan odgovor: ”Mi idemo da se pridružimo Jugoslavenskoj armiji koja vas goni. Armija vam je za petama i nećete joj pobjeći! Sve ćemo vas pohvatati, vas izdajice i njemačke lakaje! Rat je završen! Smrt fašizmu - sloboda narodu!” Dakle, tu smo! Po prvi puta sam sada svojim ušima čuo partizanski ratni poklik: smrt fašizmu - sloboda narodu! Čuo sam za taj poklik, ali ga nisam mogao izreći, jer za to nije bilo prilike. Nisam se mogao pridružiti partizanima, pa sam se tako, kao vjerojatno i mnogi drugi, sada nalazio u toj koloni u bijegu. Situacija je postala posve nestvarna i idiotska za nas, pa nam nije ništa drugo preostalo nego da tu stojimo kao da smo zaleñeni ili hipnotizirani. Malo nakon tog kobnog susreta, stigla je zapovijed da krenemo dalje na zapad. Napustili smo konačno cestu kroz tjesnace Pake i Mislinje u nedjelju 13. svibnja 1945. Negdje oko podneva, tog lijepog i sunčanog dana, spazili smo pred nama široku i zelenu dolinu odakle je do Slovenj Gradeca cestom samo oko 15 kilometara. U rano poslijepodne prolazili smo kroz naselje Turiska Vas na domak prostranoj dolini. Na zelenom brežuljku desno od ceste bila je mala crkvica obasjana suncem dok su na suprotnoj strani padine planine bile prljavo ocrnjene, te pokrivene pepelom. Ovdje mora da su se vodile teške borbe prije kraćeg vremena, jer se iz zgarišta kuća i koliba još dizao dim. Drveće i trava su bili spaljeni ili sprženi, pa se pušilo i dizao dim iz još neugašenih garišta.

127 Pored uske ceste šuma je još tinjala no vidjelo se u njoj podosta pougljenih lešina životinja, a sigurno je tamo bilo i ljudskih trupla vojnika koji su bili ubijeni prigodom jalovog napada da se probije put cestom izmeñu obronaka planina. Za vrijeme našeg prolaza pored tog bojišta saznali smo, da su se za tu usku planinsku cestu vodile žestoke borbe izmeñu partizana i u crno odjevenih ustaša. Dakle, to je bila cesta kojom smo mi trebali ići, a o kojoj mi je pričao zapovjednik. Očito je ustašama uspio prodor, pa su nastavili tom planinskom cestom na obroncima planine Plešivec dalje na zapad. Pitao sam se koje su žrtve bile potrebne da se prodre tom cestom? Koliko je bilo ljudskih žrtava na obje strane, rat je već bio završio? Sigurno je, da je svaki od nas mislio isto: “Tamo sam i ja mogao poginuti da nije bilo Božje Providnosti!” Pa tako bih i ja sada bio jedan od onih tamo mrtvaca čije ugašene oči zure prema plavom nebu kroz spržene ili izgorjele krošnje drveća. Mnogi nisu uspjeli proći cestom preko obližnjeg hrpta, pa ne moraju više hodati na zapad u nadi da ih tamo čeka sloboda. Počivajte u miru! Pričalo se da su u borbama sudjelovale Poglavniku najodanije postrojbe,pa tako i studentska ustaška bojna. Postalo mi je jasno zašto su se žurile male grupe partizana da se pridruže jedinicama Armije, koja nam je bila stalno za petama. Smione i u bezizglednom škripcu veoma vratolomne postrojbe pukovnika Bobana i Luburića, bile su prejake i mnogo moćnije nad mnogim raspršenim i manjim partizanskim postrojbama. Unatoč izvrsnom poznavanju ovoga kraja, svake šume i udoline, gudure i čistine, partizani nisu bili dorasli a niti mogli odoljeti naletu odlučnih ustaških vojnika koji su se borili za opstanak i život. U blizini Šmartna naišli smo na niz dubokih jaraka koji su bili iskopani prije nekoliko godina sa svrhom da prepječe prolaz motoriziranim vozilima s gusjenicama. Sada su se pod zaštitom tih podubokih protutenkovski jaraka probile napadačke jedinice i tegleća stoka pokušavajući prijeći preko planinskog hrpta da bi stigli do ceste za Kotalj. U usporednim grabama koje su se gubile iza obližnjeg hrpta, vidjela se poneka životinjska lešina, rastepena roba ili rastureni teret, te po koje mrtvo tijelo napadača. Cijelo poslijepodne, i još u noć, kretali smo se vrlo sporo cestom i tako postupno približavali Slovenj Gradecu. Na tom dijelu našeg puta, od kojih dvadesetak kilometara, tiskala se nepregledna masa umornih, potištenih i otužnih ljudi koji su osjećali da se vrata klopke, u koju su ulazili, mogu zatvoriti svakoga trena. Tegleće su životinje a pogotovo konji pokazivali očite znakove umora i gladi. Naši su konji postupno gubili snagu, nevoljko su slušali nalog da krenu, pa su ostali stajati kao ukopani. Ipak, konjima je bilo nešto bolje, jer su im konjušari nastojali dati piti i hranili ih onim što se još našlo u našim znatno smanjenim zalihama.

128 Za nas, ljudske spodobe, nije se nitko brinuo, pa tako nije bilo niti hrane za nas, a vodu smo mogli dograbiti samo u kakvom potočiću ili jaruzi. Svi su prozori i vrata na kućama u prolazu, kao i na gospodarskim zgradama, bili zatvoreni, a kapci zabrtvljeni. Na bunarima u dvorištima su skinuli ručke za pumpanje, odnosno odstranili konop ili lanac s kolovrata, tako da nitko ne može dosegnuti vodu iz bunara. Nitko se nije usudio udaljiti s ceste bojeći se da bi time mogao izazvati samo neugodnosti, kako za sebe tako i za ostale u koloni. Nismo znali kakva nam prijeti opasnost iza onih zatvorenih kapaka ako bi im se približili. Bili smo svjesni da nas stalno promatraju nama nevidljive oči iz tih mnogih prozora. Do sada nas nitko nije napao na otvorenoj cesti, pa smo se nje držali i koristili zalihe koje smo prije spremili u kola ili ih tamo sakrili u potaji. U praskozorje ponedjeljka stigli smo konačno do gradića Slovenj Gradeca, tog povelikog naselja sa starom gradskim jezgrom te uskim ulicama s mnogo uglova. Prolaz bitnice gradom je prošao bez većih poteškoća unatoč oštrim uglovima, jer je taj bio jednostavniji nego li onaj kroz tjesnace i uske mostove preko Pake i Mislinje. Svi smo odahnuli kada smo konačno prošli kroz cijeli Slovenj Gradec i stigli do jedne velike livade desno od ceste, a nedaleko od sela Pameče. U rano jutro je ta livada vrvjela od ljudi i stoke, pa bi se mogao steći dojam kao da je tu neko veliko logorište. Tu i tamo dizao se dim s otvorenih ognjišta, a stoka je mirno pasla sočnu travu. Mogao bi se steći dojam da se ovdje radi o nepomućenom i bezbrižnom taborovanju. Utom okružju razmišljao sam što se dogaña u srcima i glavama tih tisuća ljudi. Osjećaju li da je došao kraj njihovom bijegu i da će mnogi od njih uskoro izgubiti živote? Pitao sam se osjećaju li se oni kao ja? Konačno se našlo prikladno mjesto uz samu cestu gdje se je bitnica okupila, te razmjestila po slobodnom prostoru na toj velikoj livadi. Kasnije, toga prijepodneva, stigla je zapovijed da postavimo topove u borbeni položaj, te usmjerimo cijevi točno na sjever. Poviše pred nama bila je mala crkvica sv. Ane blizu Otiškog Vrha na južnom obronku niskog i podužeg brežuljka usporedo s Dravom podno njegovog sjevernog podnožja. Negdje oko podneva pojaviše se odnekuda zapovjednik i Vlatko. Obojica su izgledala izmučeno i bili razdražljivi, ali su ostali kod našeg logorišta. Vlatko je, u dogovoru sa zapovjednikom, uzbuñenim glasom, zapovjedio da se otvori vatra iz topova preko brežuljka bez odreñenog cilja. Gañalo se nasumce, te povremeno kako je koji top bio spreman za vatru. Drava je bila udaljena oko 5 kilometara zračne linije, a haubice su otvorile vatru s najvišim podizanjem cijevi, te smo ispucali ostatak trofejnih talijanskih granata. Bila je to posve glupa zapovijed da se puca samo pucanja radi. Je li se topovskom vatrom htjelo nekome nešto pokazati ili se htjelo praviti važnim? Mene se ta zapovijed nije ticala, pa sam s Viragom stajao nešto podalje odakle smo promatrali tu suludu igru vatrom. Podne je već davno prošlo, pa je odjednom došao kraj toj predstavi. Satnik mi je prišao te zapovjedio da se bitnica odmah spremi za pokret a potom da krene što prije dalje cestom

129 prema Dravogradu. Nakon toga su se obojica uputili do svojih konja i odjahali tamo odakle su i došli - prema zapadu. Trebalo je dosta vremena dok smo upregli sve zaprege i izvukli topove i lafete do ceste. Polako smo krenuli cestom, na kojoj sada nije bilo više toliko gustog prometa, te prošli kroz Pameče i nastavili do slijedećeg naselja Bucovska Vas. Ali nismo stigli tako daleko, jer smo ponovno zastali neposredno pred račvanjem ceste za Hanžić i Kotlje. Tu smo skrenuli s ceste lijevo, te po livadi došli do ruba obližnje šume. Tu su nas dočekali zapovjednik i Vlatko, a njihovi su jahaći konji bili privezani za satnikova lovačka kola. Rekoše nam da ćemo ovdje provesti noć, pa možemo otkačiti topove te razuzdati sve konje. Konje smo poveli do šume i tamo ih privezali za stabla. Nitko nije pitao hoće li bitnica ovdje prenoćiti.Je li to naša posljednja zajednička noć? Pogled na Bucovsku Vas s ceste prema Dravogradu. U pozadini livada okružena šumom a ku će su novijeg datuma osim posljednje u nizu desno. U toj ku ći je bilo posljednje zapovjedništvo HOS-a 14. svibnja 1945. Sunce je već zašlo iza planina, pa su se sjene polako spuštale u kotlinu. Promet je na cesti prema Dravogradu poprilično jenjao tijekom kasnog poslijepodneva tog 14. svibnja. Prostrana livada uz cestu, neposredno do našeg logorišta uz šumu, bila je privlačna za mnoge bjegunce koji su još nailazili od Slovenj Gradeca. Na livadi je bilo sve više manjih i većih grupa koje su počele s pripremama da ovdje provedu noć. Negdje poslije pet sati naš je zapovjednik satnik Matijević dozvao svoja kola s jahaćim konjima za sebe i natporučnika Vlatka. Bez ikakve obavijesti ili pozdrava obojica su uzjahali konje i odjahali cestom prema Hanžiću. Njih su dvojicu pratila zapovjednikova lovačka kola i to je bilo zadnji put da smo ih vidjeli u bitnici. Virag i ja sjedili smo na kolima i žvakali dvopek s nečim iz naših mršavih zaliha. Videći kako zapovjednik i Vlatko nestaju na cesti bez ikakve riječi pozdrava obratio sam se Viragu: “Virag, čuj, odlučio sam ne ići dalje odavde. Nećemo moći doći do Amerikanaca ili Engleza da im se predamo. Čuo si i sam što se dogodilo hrvatskim vojnicima?” - “Da, gospon’ Zvonko, čuo sam da su Amerikanci odbili da im se predaju Hrvati. Ili su to bili Englezi? Ja zbilja ne znam što bih mislio.”

130 “Niti ja ne znam ništa za sigurno. Ali se sigurno nešto dogaña, jer u kolonama na cesti nismo vidjeli njemačke postrojbe već nekoliko dana. Isto tako više nema u koloni četnika, a niti Čerkeza, zar ne? A danas nisam vidio nijednog od onih crnih ustaša. To je sve čudnovato. Vrlo čudno, zar ne? Što ti misliš o tome, Virag?” - “Imate pravo, Zvonko. Gregl i njegovi specijalci su isto netragom nestali - nismo ih vidjeli već nekoliko dana. Nitko od nas ne zna kamo su i kada otišli.” “U redu, Virag. Hajd’ da odlučimo što ćemo učiniti kada padne noć. Nećemo se moći više predati savezničkim jedinicama. To je sigurno! Čuo sam negdje usput da će Amerikanci predati svakog hrvatskog zarobljenika Rusima. Ne znam je li to istina, ali se ne možemo uvjeriti u protivno. Ja to ne želim niti pokušati da ne svršim negdje daleko u Sibiru za dugo, vrlo dugo, vrijeme ako ne poginem prije toga.” - “Što kažete, Zvonko? Istina je! Ali što možemo sada još učiniti?” “Hajd’ da se vratimo natrag odakle smo došli! Hoćeš li poći sa mnom, Virag?” - “Jest, gospon’ Zvonko! Ja idem s vama! Da pitam druge hoće li ići s nama?” U prvi sam se tren prestrašio svojih riječi i prijedloga da se vratimo prema Slovenj Gradecu. To bi značilo, da ćemo se predati Jugoslavenskoj armiji kada naiñemo na njihove jedinice, koje su nas slijedile u stopu. Nakon kraćeg predaha, razmišljajući rekoh Viragu: “Vjerojatno će biti bolje za nas ako ne idemo sami već s većom grupom za slučaj, ako bi nas netko pokušao spriječiti u tome. Hodi sada i porazgovaraj s razumnijim topnicima, u koje imaš puno povjerenje. Prvo razgovaraj s topovoñama vodnicima, a tek onda pitaj ostale. Razgovaraj s njima pojedinačno i nemoj našu namjeru staviti na veliko zvono, molim te. Ne zaboravi postaviti nekoga da motri okolicu i da vidi hoće li se zapovjednik vratiti cestom ili će se netko nepozvan pokušati približiti bitnici. Idi sada i javi mi odmah ako što sumnjivo primijetite.” Kada je Virag otišao imao sam dovoljno vremena u miru još jednom dobro promisliti o svom prijedlogu. Zbilja, nama ne preostaje ništa drugo nego da se vratimo odakle smo došli i da se predamo Jugoslavenskoj armiji. Ako nam to uspije postat ćemo ratni zarobljenici i ostati bar u svojoj zemlji. Svaka druga mogućnost opstanka u toj situaciji značila bi zarobljavanje neke strane vojske, te odvoñenje u stranu zemlju, u nepoznato, i tko zna kako daleko od našega doma. Nakon davnog zalaza sunca mrak je dolazio brzo, pa sam počeo s preslagivanjem stvari koje bih mogao nositi bez napora samo u naprtnjači. Ponijet ću samo pištolj s nešto streljiva, te jednu ručnu granatu u slučaju da za mene nema drugoga izlaza prežive. Ne želim trpjeti boli i udes ranjenika, jer sam bio siguran da za nas neće biti bilo kakve medicinske njege. Vrijeme je prolazilo brzo u tom poslu i u zabavljenošću svojim mislima, pa sam se iznenadio kad je odjednom Virag osvanuo iz sjene šume. Primijetio sam ga tek kada je bio na domak kola, te me nagovorio: “Gospon’ Zvonko! Svi se hoće predati! Mislim, svi topnici i ostatak naših vojnika. Možda je još meñu njima koji od Greglovih ljudi, ali mislim da nas oni neće omesti u

131 izvoñenju našega pothvata.” Virag se je sav uspuhao i nakon kraćeg predaha nastavio: “Zapovjednik se neće više vratiti! On je uzeo sa sobom svoje stvari u kolima - da, i one natporučnika Vlatka. Otišli su obojica i napustili bitnicu!” - Gle, gle, pomislih, štakori napuštaju tonući brod. No, to nije bilo sve što mi je Virag htio reći, jer je saznao mnogo toga više: “Uh, znate, Zvonko, toliko se toga priča i čuje od ljudi. Puši mi se u glavi od svega toga. Izgleda da je istina da Saveznici predaju zarobljene Hrvate Titovim partizanima. Partizani su navodno prešli Dravu kod Maribora i prodrli u Austriju prije više dana. Sada se Jugo-armija nalazi u Štajerskoj i Koruškoj. Tamo su počeli likvidirati hrvatske zarobljenike koje su im predali Englezi. Što mislite o svemu tome?” “Sjećaš li se, Virag, što sam ti rekao? Mi se moramo vratiti natrag s ove strane Drave - i to vrlo skoro! Mislim skoro - čim nastane potpuni mrak. Haj’mo sada porazgovarati s ostalima.” Mrak se polako spuštao. Obrisi su se planina gubili, jer je sunce već bilo zašlo na zapadu kamo smo krenuli da tražiti spas. Crkvica sv. Petra se još jedva nazirala dok je planina s Tolsti Vrhom bila samo crta na sve tamnijem obzorju neba. Slijedio sam Viraga oprezno gazeći stazom dok nismo stigli do okupljenih topnika. Njihova su se lica jedva mogla nazrijeti u nastupajućem mraku u sjeni šume gdje su se okupili. Vladao je neugodan mir, a čulo se samo muklo toptanje i po koje hrzanje nemirnih konja. Skup Hrvata u vojni čkim odorama i civilu na neodre ñenom mjestu. Zastao sam negdje posred okupljenih ljudi i, ne znajući kako bih ih oslovio i što bih im rekao, započeh: “Ostavili su nas same, bez vodstva i zapovijesti. Ja sam za sebe odlučio predati se Jugoslavenskoj armiji, koja nas slijedi u stopu otkada smo napustili Osijek. Mi smo se borili za državu koja je prestala postojati. Taj strašni rat je završio prije 6 dana, a nas nitko o tome nije obavijestio.” - Morao sam predahnuti, jer to što ću im reći može biti kobno za mene. - “Hajde da uništimo naše oružje, te se pokušamo vratiti kući svojim obiteljima. Ne vidim razloga boriti se za nešto što je izgubljeno dok se ostali

132 svuda oko nas predaju Armiji. Ja ću se vratiti cestom prema Slovenj Gradecu čim nastane potpuni mrak. Svatko je dobro došao, tko mi se želi pridružiti.” U nastaloj tišini, ne videći pravo lice ljudi kojima sam rekao strašnu istinu o našem položaju, osjećao sam da im moram dati bar neke naputke. - “Ponesite sa sobom samo jedan komad prtljage te jedno lako oružje. Samo toliko koliko može svaki za sebe nositi. Ostavit ćemo konje i kola gdje su sada. U redu, to je sve što sam imao reći. Prvo uništite sve ostalo oružje i streljivo. Znate sigurno što treba činiti! Onda, počnimo s time odmah. Sretno vam bilo i ostajte živi!” - Kada sam završio nastao je na tren potpuni tajac ne samo u grupi okupljenih ljudi. Tišina je pritisnula, a iz doline ispred nas se nije ništa čulo od tamo okupljene gomile bjegunaca. Sjene su postajale sve duže kako se mrak noći spuštao sve dublje u dolinu. Nebo se zarumenilo na zapadu što je bio znak da će noć biti vedra, a sutra lijepo vrijeme. Hoće li biti mjesečine koja bi nam osvijetlila put u zarobljeništvo? Hoćemo li uopće doživjeti sutrašnji dan? No nije bilo vremena za duga razmišljanja ili razgovor jer nam je bilo mnogo toga učiniti prije nego li krenemo. Nadzirao sam vañenje zatvarača iz haubica iz kojih smo odvrnuli i izvadili udarne igle. Zatvarače su trebali staviti natrag u cijevi što nisam kontrolirao, ali sam pokupio igle s tim da ću ih baciti negdje usput kada padne mrak. Htio sam se na taj način osigurati za slučaj ako bi se ukazala potreba da moramo koristiti haubice - ovako su bez udarnih igala bile beskorisne. Zatim su počeli skupljati vrećice s barutom koje su rasporili i rasuli barut unaokolo. Na preostalim su granatama topnici odvrnuli upaljače što nije predstavljalo naročiti problem. Ostavili smo jedino šrapnelom punjene granate u njihovim sanducima kod svakog topa. S tim šrapnelskim granatama mogli bi se jedino još braniti u slučaju napada iz blizine. To bi sigurno za nas bila naša posljednja bitka koju vjerojatno nitko ne bi preživio. Najteže je sigurno bilo konjušarima i jahačima koji su morali ostaviti konje za koje su se mnogo brinuli i stekli povjerenje. Mi smo svi suosjećali s njima jer smo svi bili duboko zahvalni tim umornim i izmoždenim životinjama koje su toliko mnogo učinile za nas. Te jadne tegleće životinje spasile su mnogima od nas život i nisu ništa bile krive zato što smo ih sada morali pustiti na milost i nemilost nepoznatima. Prišao sam Kestenku, te ga hranio posljednjim komadićima kruha. Gladio sam mu njušku, a suza oproštaja kotrljala mi se niz prašnjav obraz. Nisam je obrisao .. neka je! Popeo sam se na kola i dovršio pospremanje naprtnjače, te provjerio da su na okupu najnužniji predmeti osobne higijene, te neki lijekovi i povoji za rane. Sve je to stalo u malu bijelu bakelitnu kutiju koje sam davno dobio na poklon od ujaka Milana. Tu je bila mala četverokutna kutijica s brijaćim aparatom, dva žileta, te škarama za nokte. Platnenu vrećicu sa četiri zlatnika i svojim ručnim satom (poklon za maturu) stavio sam oko vrata i sakrio pod košuljom. Djedov džepni sat je bio prevelik za vrećicu, pa sam ga stavio u vanjski džep kaputa da mi bude pri ruci. Na bijelom brojčaniku moglo se lako razaznati kazaljke čim bi se otvorio poklopac od crnog srebra. U naprtnjaču sam stavio hlače,

133 pulover i toplu košulju koje ću presvući kada skinem uniformu. S tim sam svojim civilnim stvarima krenuo na put iz Osijeka za Zagreb koncem listopada 1943., a potom u Stockerau, gdje su nas poslali na školovanje za topničke časnike. Malo je bilo još čistog donjeg rublja, pa je sve to lako stalo u naprtnjaču. Hrvati u vojni čkim odorama i civilu na raskrižju samo 3km od Bleib urga. Nije ostalo mnogo što za jelo - samo nekoliko komada tvrdog dvopeka, komad slanine i nešto tvrdog sira. Zavezao sam naprtnjaču, te na nje pričvrstio smotanu deku od kašmirske vune koje mi je mama dala za put. Taj lijepi, smeñi, poprilično velik gunj, bio je vrlo lagan i topao što sam već primijetio u nekoliko navrata u proteklih četiri tjedna. Nažalost je gunj izgubio svoje ljepotu jer je bio prilično prljav i prašan. Opasao sam remen s pištoljem, zataknuo ručnu granatu za pojas, a poveći džepni nož stavio u vanjski džep odore da mi bude pri ruci. Automatski pištolj sam rasklopio i izvadio udarnu iglu što je išlo vrlo lako s tim njemačkim MP. Metke sam razbacao da ih nitko više ne nañe. Rat je za mene definitivno završio, a meni preostaje samo samoobrana da spasim život ili da poginem. Nastala je mrkla noć, a visoko na tamnom nebu treperile su zvijezde. Vrijeme je da se krene. Pogledao sam na djedov sat, pa sam iznenañen primijetio da će skoro biti 11 ura. Vratio sam se do mjesta gdje smo se prije sastali, pa sam usput naišao na manje grupe topnika okupljenih oko topovoña. Nakon kraćeg propitkivanja našao sam grupu s ostalim razvodnicima i vodnicima gdje je bio i Virag. Vladala je neugodna tišina u kojoj se povremeno moglo čuti šaputanje, te rzanje ili tiho toptanje kopita. Prišao sam najbližoj osobi te je dodirnuo prozborivši: “U redu! Ne brini se - ja sam. Došao je tren za pokret!” Čovjek se okrenu k meni i iznenañen reče: “Oh, gospodine zastavniče. To ste vi već spremni da krenete. Nije li još prerano? Mi smo tek malo prije zakopali zatvarače dublje u šumi. Ne bi li možda još malo počekali?” - “Ne! Mi ćemo ići sada ili uopće ne. Neće biti više kasnije. Tko god mi se želi pridružiti neka

134 siñe tamo bliže do ceste. Dobro, čekat ću još izvjesno vrijeme, ali onda krećem, pa makar bio sam.” Krenuo sam puteljkom nešto dublje u šumu te nasumce bacio daleko od sebe udarne igle svaku u drugom smjeru. Tako, sada nitko više neće moći koristiti naše haubice. Vratio sam se do prijašnjeg mjesta i tamo našao veću grupu osoba na okupu kako neodlučno stoje unaokolo. Osjetio sam njihov nemir i nelagodnost, te neobjašnjiv tjelesni miris straha koji me je elektrizirao da mi se koža naježila, a dlake uspravile. I opet sam čuo u sebi ono čudno bubnjanje, kao neki znak upozorenja. Došao je tren da krenem - ne smijem više odgañati svoj polazak! Tiho se obratih skupljenima: “Tko se god namjerava predati partizanima neka poñe s mnom. Ja ću krenuti natrag prema Slovenj Gradecu i siguran sam da ću uskoro naići na predstraže partizanskih jedinica. Njima ćuse predati i tako postati ratni zarobljenik Jugoslavenske armije. Predat ću im se na domaćem tlu i možda ću se jednog dana vratiti kući. Nadajmo se i pomolimo Bogu da u tome uspijemo. Ali, došao je tren za pokret. Sada ili nikada. Hajd’mo!” Okrenuo sam se i polako krenuo prema livadi, u smjeru križanja na cesti. Šum mojih koraka se gubio u vlažnoj travi na razmekšanoj livadi, ali sam uskoro primijetio da me slijedi više osoba. Malo zatim sam shvatio da me slijedi poveća grupa, pa sam malo usporio da bi mesustigli. Iz mraka izroni odnekuda Virag pored mene noseći u ruci par cipela po čijoj žutoj boji sam prepoznao da je to moj par novih talijanskih cokula. Tražio sam ih prije u kolima, ali ih nisam našao, pa sam ostao u čizmama u kojima sigurno neće biti jednostavno dugo hodati. “Mislim da bi vam mogle trebati, gospon’ Zvonko. Tko zna kako će nam biti u zarobljeništvu.” Nakon kraće stanke Virag nastavi šapatom: “Sinko, jesi li dobro? Znaš, uzrastao si i iskusio mnogo toga u tih mjesec dana, vjeruj mi. Bog te blagoslovio i čuvao! Hvala ti što si za sve nas donio ovu odluku. Hodaj dalje, ja sam pored tebe! Hodaj dalje i nemoj stati jer će oni otraga početi premišljati o tome što čine. Većina se topnika nama pridružila još tamo kod skupa u šumi.” Viragove su me ohrabrujuće riječi ispunile zahvalnošću i smirile moje uzbuñenje za kraće vrijeme. Virag je bio vrlo nježan prema meni i dokazao mi svoje duboku ljubav i povjerenje. Tada nisam mogao niti slutiti da će biti zadnji put da sam razgovarao s Viragom. Uskoro ću izgubiti Viraga i njegovo prijateljstvo za uvijek kao i sve ostale topnike 1. domobranske bitnice. Nikoga od njih neću više ikada sresti u svom životu, ali na to nisam mogao pomisliti hodajući tvrdom cestom u mrkloj noći oko ponoći tog kobnog 14. svibnja 1945. Bjelina kamenitog makadama ceste otezala se kao bijela traka u beskonačni mrak preda mnom. Hodao sam tom bijelom trakom, ali kako još dugo?

135 Ne mogu se sjetiti kako dugo smo hodali u potpunoj tišini koje su narušavali naši koraci kao škripanje obuće po kamenitoj površini. Osjećao sam hladnoću znoja na koži, pa sam podrhtavao od uzbuñenja i neumitnog straha. Privukao sam pištolj na dohvatruke ne znajući što će se dogoditi. Hoće li na nas pucati? Činim li dobro što vodim sve te ljude u budućnost koje nitko ne može pretkazati? Obuzet tim mislima još sam se više znojio što me nije toliko smetalo kao činjenica da ne znam daleko smo već hodali. Jesmo li već blizu malog sela Pameče? Kad iznenada zaori iz mraka glas: “Stoj! Stoj! Stani gdje si i ne miči se! Inače pucam!” Prestrašio me je taj neumoljivi povik iz mraka, te nedvosmislena zapovijed. Stali smo kao ukopani. “Stali smo kako je nareñeno!” viknuo sam natrag u mrak i poslušao čuju li se koraci iza mene. - “Tko si i kamo ideš? Govori glasno da te čujem!” rekao je odriješiti glas iz tame koji nije zvučao agresivno. Skupio sam svu hrabrost da glasno uzvratim: “Domobranski časnik koji predvodi domobransku postrojbu na putu prema Slovenj Gradecu u susret armiji ili partizanima. Želimo se predati. Rat je za nas završen!” - Malo zatim se javi isti glas pitajući: “Jesi li ti komandant jedinice? Koji je tvoj čin i koje jedinicu predvodiš?” Nisam bio siguran tko nas je to zaustavio. Jesu li to partizani ili armija ili, ako je po nesreći, neki ustaša? U sebi sam se molio da nas je zaustavila armija ili partizani, jer nam inače predstoji krvoproliće ovdje na cesti. “Reći ću svoj čin, ime jedinice koje predvodim i sve drugo što treba, ako ste partizani ili pripadnici Jugoslavenske armije. Ne želim ugroziti živote svojih ljudi da budu poklani od ustaša.” Nije trajalo dugo kada se oglasi netko drugi: “U redu! Mi smo Jugoslavenska Narodna Armija. Ti, druže oficiru poñi naprijed sam. Sam - jesi li razumio?” Okrenuo sam se Viragu i dohvatio mu ruku u brzom oproštaju ne prozborivši niti riječ. Grlo mi se toliko osušilo da ne bih mogao ništa izustiti. Krenuo sam polako korak po korak u mrak prema mjestu odakle se javio sugovornik zadnji put. Drhtao sam cijelim tijelom, a znoj mi se cijedio niz kralješnicu. Narednih nekoliko sekundi činile su mi se kao vječnost dok sam prelazio tu kratku udaljenost. Stao sam kada se je ponovno netko oglasio, ali iz drugoga smjera: “Stoj! Stani gdje si i ne miči se više! Tko si i koja je tvoja jedinica?” Skupio sam svu snagu i pokušao mirno odgovoriti: “Ja sam domobranski zastavnik 1. domobranske haubičke baterije. Većina vojnika baterije čeka podalje iza mene na cesti. Mi se želimo predati Jugoslavenskoj armiji.” - “Druže, razumijem te. Jesi li naoružan?” - “Jesam. Nosim sa sobom samo lako naoružanje. Topnici imaju samo pješačko oružje sa sobom. Koji kilometar iza nas ostavili smo naše topove, sva kola i konje vezane pored šume.”

136 “Gdje je komandant baterije?” - “Ne znamo. On je napustio baterije s ostalim oficirima jučer poslije podne bez daljnje zapovijedi. Mi se želimo predati partizanima ili Armiji.” - Malo se zatim javi isti govornik:”U redu, druže! Rat je završio za tebe. Hodaj polako napred i drži ruke iznad glave!” Počeo sam polako hodati niz cestu držeći ruke iznad glave, asrce mi je divlje lupalo, pa sam bio uvjeren da to svatko može čuti. Naprtnjača mi je truckala po kralješnici pri svakom koraku, pa sam osjetio na koži leña kako se cijedi hladan znoj. Nakon desetak koraka javio se ponovo neki glas iz mraka: “Hodaj polakonaprijed desnom stranom ceste i stani nakon deset koraka. Baci desno sve oružje što imaš sa sobom. Ponavljam, SVE ORUŽJE na sebi, druže! Razumeš!” Pošao sam desetak koraka desno i izvukao svoj njemački “08” pištolj, pa izvadivši udarnu iglu bacio je u jednom smjeru. Potom sam izvadio magazin, te ga bacio s pištoljem u drugom smjeru. Nitko više neće koristiti moj pištolj. Kao posljednja radnja bila je ručna granata kojoj sam odvrnuo glavu, izvukao upaljač i oprezno odbacio malo dalje, te čuo kako se otkotrljala u jarak pored ceste. Na tren u nedoumici sam odlučio da mi više ne treba opasač i torba pištolja, pa sam i to bacio u jarak. To mi više neće trebati. Ja sam sada bio nenaoružan, vojnik spreman postati nečiji ratni zarobljenik. Okrenuo sam glavu i javio se prijašnjem naredbodavcu da sam izvršio kako je bilo zapovjeñeno, te da sam se razoružao. Uskoro zatim mi je nareñeno da nastavim hodati cestom sve dok ne dobijem novu zapovijed. Tako, druže moj, postao si ratni zarobljenik - nisam mogao niti naslutiti što to znači ili što me čeka u skoroj budućnosti. Moj me je put u zarobljeništvo vodio u potpuni mrak ne samo zbog noći bez mjesečine već možda više zbog potpune tame neizvjesnosti mojeg usuda. * * * * * *

137 14. PREDAJA i ZAROBLJENIŠTVO Utorak, 15. svibnja 1945. Hodao sam tako u tu tamnu noć slijedeći bjelinu, sitnim kamenom učvršćene, ceste. Čuo sam zvuk udara metala o metal svaki put kada je netko odbacio oružje na hrpu pored ceste kako sam ja to učinio prije nekoliko trenutaka. Čuo sam korake iza mene, ali se nisam usudio osvrnuti ili pričekati da me netko sustigne. Nisam se usudio okrenuti i pozvati imenom onoga tko me slijedi. Tako smo hodali jedan za drugim što mi se činilo kao u beskonačnost. Čuo sam samo korake kada bi obuća zaškripala gazeći tvrdu površinu ceste. To je bio jedini zvuk života te crne noći pri potpuno novim okolnostima i pod nepoznatim činjenicama koje su se posve razlikovale od onih od sat-dva prije. Alea iacta esto! Kocka je pala - mislio sam u sebi, a od osjećaja straha i nemoći naježila mi se koža. Osjećaj nečega nepoznatog i stravičnog kao da je teško pao na moja ramena, pa mi je pod tim umišljenim teretom potekao hladan znoj niz leña. Nisam bio siguran da me netko promatra u mraku, pa sam bio vrlo iznenañen kada se negdje iz tame javio zapovijedajući glas: “Skreni levo s ceste! Skreni!” Nisam siguran jesam li vidio odsjaj svjetla s oružja preda mnom ili je to bila neka prepreka ili netko tko se ispriječio na cesti. Poslušao sampokorno zapovijed i odmah skrenuo lijevo, zagazio u jarak pored ceste i odmah se zatim uspeo opet na ravnu površinu. Površina livade učinila mi se nekako poznatom i već nakon nekoliko koraka osjetio sam tu blizinu drugih Ljudi. Pomislio sam da ta livada mora vrvjeti od vojnika koji su se predali prije mene. To je vjerojatno neko logorište za ratne zarobljenike na jednoj livadi blizu Slovenj Gradeca. Tu je vjerojatno bitnica jučer bila u svom posljednjem borbenom položaje. Nije prošlo dugo kada sam se skoro spotaknuo o tijelo koje je ležalo na vlažnom tlu, pa potiho upitam: “Molim, možete li mi reći kuda da idem? Jeste li isto zarobljenik?” Odmah se javi umoran glas mrmljajući: “Zaveži! Šuti i lezi gdje god nañeš mjesta.” Krenuo sam oprezno dalje u mraku iponovno se spotaknuo o ležeće tijelo, koje je samo bunovno promrsilo neku kletvu. Konačno sam se spustio na koljena i, polako pipajući, pred sobom nastavio tražiti mjesto gdje bih se mogao skrasiti meñu tom gomilom tijela koja su ležala koje kuda i bez reda na livadi. Kada sam pronašao mjesto, koje mi se učinilo dovoljno širokim meñu ležećim tijelima, spustio sam se oprezno meñu njih. Izvukao sam svoju vunenu deku i toliko odmotao da se mogu na nju sam ispružiti. Pod glavu sam stavio

138 naprtnjaču i pogled usmjerio u tamno nebo na kojem su treperile zvijezde. U toj nestvarnoj tišini čula se katkada pucnjava iz neodreñene udaljenosti, a tu i tamo je zaplamsala svjetleća raketa iz smjera odakle sam došao. Povremeno se čulo škljocanje metala kao kod napinjanja zatvarača, pa oštra i kratka zapovijed. Potom bi opet nastupila tišina koje je prekidalo samo šuškanje ili hrkanje umornih tijela oko mene. Uskoro sam i ja zaspao snom premorenog. Mora da sam spavao vrlo dubokim snom nekoliko sati, jer kada sam se probudio bilo je već svanulo. Uspravio sam se sjedeći i pogledom pretraživao okolinu, pa sam s izvjesnim zadovoljstvom ustanovio, da sam bio u pravu što se tiče ove livade. Tu je bitnica jučer gañala nasumce preko u blizini brda, a po Vlatkovoj besmislenoj zapovijedi. Da je to bilo prije manje od 24 sata učinilo mi se toliko nevjerojatnim, pogotovo kada sam unaokolo vidio desetke, pa dalje tamo sigurno više stotina, ljudskih tijela kako leže na toj livadi. Sigurno su svi zarobljenici kao i ja, pa sam svratio pogled na vojnika koji je još ležao pored mene, a na sebi imao domobransku odoru kao i većina ostalih vojnika u mojoj neposrednoj blizini. Nekoliko njih je bilo u grañanskoj odjeći ili su bili obukli neku mješavinu dijelova vojničke i nevojničke odjeće. Obratio sam se tihim glasom svom susjedu u domobranskoj odori: “Prijatelju, reci, kada si došao ovamo i odakle si?” - “Gospodine, nemojte ustati! Lezite odmah, pa možemo razgovarati” odgovori mi zabrinuti glas, pa odmah nastavi: “Bili smo uhvaćeni jučer poslije podne nakon što su nas naši časnici napustili. Oni su se požurili da bi se pridružili ustašama koji su napredovali mnogo dalje ispred nas. Iznenada smo bili opkoljeni sa svih strana, pa smo odbacili oružje i predali se partizanima. To je sve!” Nakon kratke stanke nastavi moj ležeći susjed: “Gospodine, pa vi ste časnik! Zašto ste vi ovdje? Zašto se ne presvučete u nešto drugo ili bar uklonite vaše časničke oznake?” Zbilja glupo od mene što nisam mislio i učinio to prije, još za vrijeme mraka, nego sada pred svima po svjetlu dana. Brzo sam izvadio svoje civilno odijelo iz naprtnjače, pa mi uz priličan napor konačno uspije izuti čizme s nabreklih nogu, jer ih nisam izuvao već nekoliko dana. Pored naprtnjače sam spazio par novih talijanskih cipela koje je Virag pričvrstio sinoć na moju naprtnjaču. Bože, gdje je ostao Virag? Gdje su ostali vojnici naše bitnice? Htio sam se ustati i pogledati unaokolo gdje su se smjestili, kad primijetih da se tamo kod ceste skuplja nekoliko vojnika, ali naoružanih i s crvenom zvijezdom na njihovim trorogim šajkačama. Požurio sam s presvlačenjem da bih navukao čizme, a sare samo djelomično skrio pod nogavice. Ponovno sam svratio pogled prema cesti gdje je sada bilo sve više partizana od kojih su se već neki milili meñu ležećim tijelima. Neki su se već vraćali natrag noseći u ruci odjeću i drugo što su očito skupili meñu zarobljenicima. Spoznao sam da nemam više vremena dovršiti presvlačenje i pospremiti stvari oko sebe prije nego do mene stigne jedan od grabežljivaca. Odjednom se preda mnom stvori bijedno odjeveni partizan, pa reče: “Gle, imaš dobar par cipela tamo - eh, pa i oficirsku bluzu i hlače imaš! To upravo

139 meni treba. Ti sigurno nećeš uzeti moje stare stvari u zamjenu, zar ne?” - Bio sam iznenañen njegovim dolaskom kao da je pao s neba preda me, pa jedva promucah: “Ne druže, samo ti uzmi te stvari koje trebaš. Tebi one trebaju više nego meni sada.” - “Druže, ja ću uzeti jer si mi dao, a ne tražiš ništa u zamjenu. Zdravo! Smrt fašizmu!” pozdravi zadovoljni vojnik, te se vrati natrag odakle je tako nenadano prišao. Na jednom neodre ñenom mjestu pobjednici «džoraju» predmete s pobije ñenima. Dakle, to je bio moj prvi neposredni dodir i razgovor s neprijateljem. To je vojnik pobjedničke vojske osloboditelja koji će donijeti mir i učiniti da bude reda u novoj državi svih naroda Jugoslavije. Primijetio sam da se približava sve više grabežljivaca, pa sam se odlučio riješiti prvo svih svojih vojničkih predmeta i odjeće. Morat ću sakriti čizme što je bolje moguće pod nogavice, pa sam podvukao noge pod sebe čim mi je pristupio sljedeći partizan. Taj je opazio moju, pustom obloženu, čuturicu pa mi je odmah oduzeo jer je dio neprijateljske vojničke opreme. Zatim je tražio moju potpuno novu emajliranu zdjelu s tanjurom i kompletnim priborom za jelo s nikal nožem, vilicom i žlicom. To je bio dar mojih roditelja kada sam s tatom išao planinariti, ali taj pribor nisam nikada koristio. U zamjenu za taj lijepi pribor predao mi je, taj podrti vojnik, svoju staru i otrcanu porcije koja je očito bila izložena mnogim udarcima sudeći po broje udubina na njoj. Porcija je bila bez rupa pa mi je kasnije dobro poslužila. Moj se posjed vrlo brzo smanjivao, pa sam zabrinut razmislio što je najvažnije sačuvati od svega što je još preostalo. Odlučio sam na sebi nositi vrećicu s vrijednostima koje bih mogao u nuždi zamijeniti za nešto da bih mogao preživjeti. Moj život će možda ovisiti o tome što uspijem spasiti od tog grabeža. Na dno naprtnjače sam spremio nešto dvopeka, komad slanine i par konzervi, kutije s nešto lijekova, zavoja, škarice, kutijicu s priborom za brijanje s dva žileta, te džepni nožić kojega još nisu oduzeli. Gunj je bio dio vitalne opreme, pa sam maminu deku od fine mohair vune smotao da bude što

140 manja da je mogu nositi na leñima ispod naprtnjače. I dok sam spremao preostale stvari u naprtnjaču, primijetio sam da na travi leži još nešto rublja i toaletne stvari, a meñu njima djedov poveći džepni sat, što mi ga je otac dao na oproštaju. U tom se trenutku odnekuda stvori neki pohabani partizan, pa se kao kobac ustremi na te stvarčice na zemlji. Još se nisam ni snašao, već ih više nije bilo. Uzalud sam zvao za tim kradljivcem koji mi je oduzeo nešto - nisam pravo znao što - ali sam brzo strpao djedov sat u njedra. Htio sam se dignuti za tim lopovom, ali me moj susjed prisili ostati gdje jesam. Jedino mi je još preostalo promrmljati za tom protuhom: “Proklet bio do vijeka! Proklet, proklet…” Srećom, uskoro je došao kraj toj prvoj grabežnoj pljački pobjedničkih vojnika koje će slijediti još mnoge. Brzo sam shvatio što vojnici Narodnooslobodilačke vojske (NOV) misle kada traže da se što “džora”, što je zapravo odgovaralo prisilnoj zamjeni pod prijetnjom sile ili nasilja. A što će biti kada više neću imati išta za “džoranje” osim svoga vlastitog života? Obuzeo me je osjećaj nemoći, a strah pred neumitnim počeo je paralizirati moje osjećaje i rasuñivanje. Srećom, “džoranje” je prestalo kada su se zarobljenici blizu ceste počeli dizati krenuvši prema cesti gdje se je skupilo mnogo vojnika s petokrakama. Čelo je formirane kolone zarobljenika već krenulo prema Slovenj Gradecu u pratnji stražara iz oveće skupine naoružanih vojnika na cesti. Zarobljenici su se skupljali kod tog jedinog izlaza s livade odakle su se čule glasne psovke i pogrde upućene zarobljenicima. Vidio sam da zarobljenici sa svih strana livade streme toj skupini kod izlaza. To je već više sličilo stadu ovaca koje pokorno stremi izlazu iz tora prema svojoj nepoznatoj sudbini. Livada kod zaselka Pame če gdje se je autor nalazio ujutro 15. svibnja 1945. Pokupio sam naprtnjaču smjestivši gunj ispod i polako krenuo prema “izlazu” pridruživši se ostalim zarobljenicima. Kada sam bio dovoljno blizu ceste čuo sam jasno zapovijed: “DOMOBRANI U ČETVEROREDE. KRENI! NE ZAOSTAJ! SAMO DOMOBRANI NAPRIJED!” a onda nešto drugačija

141 zapovijed: “USTAŠE NA LEVO! USTAŠE LEVO!” - Slijedile su kletve i psovke, povici i krikovi, te ponavljanja zapovijedi bez kraja i konca. Dakle, to je bilo prvo razdvajanje ratnih zarobljenika na “dobre” i “zle”. Bilo je očito, da će se mnogi od potonjih nastojati umiješati meñu zarobljenike još u domobranskoj odori ili one odjevene u kojekakve kombinacije vojničke ili grañanske odjeće. Činilo se kao da je većina zarobljenika s mnogo dovitljivosti nastojala zabašuriti svoje pravo vojničko porijeklo. Na osnovu dijelova vojničke odora koje su ostale na zarobljenicima ipak se moglo zaključiti jesu li bili u domobranskim ili ustaškim jedinicama. Ljudi oko mene bili su na izgled svi iz jednostavnih prilika, umorni i prljavi, obični vojnici koji vjerojatno nisu počinili nikakva zlodjela, koja bi opteretila ljudsku savjest ili su postali ratni zločinci tijekom rata. Na tren sam pomislio, kakav je to surov način tako nemilosrdno odvajati one koji su bili vojnici u ustaškim jedinicama, pa se sada nastoje sakriti meñu svoje suborce domobrane. Većina nas je bila pozvana služiti u hrvatskim oružanim snagama - nikoga se od nas nije pitalo želi li to ili kojoj će jedinici biti dodijeljen i na kojem bojištu ratovati. A oni, koji su stvarno počinili zločine protiv čovječnosti i bili ratni zločinci, sada se s priličnom vjerojatnošću više ne nalaze meñu nama. Njima je možda uspjelo još na vrijeme pobjeći u sigurnost ili su se negdje dobro sakrili ili će ih već netko drugi kad tad uhvatiti i privesti kazni. Kada sam stigao do uskog grla kod izlaza s livade nastojao sam se priključiti i svrstati u jedan četverored. Kod toga smo morali trčati da stignemo već odmaklu kolonu na cesti. To je bio prvi od mnogih trkova koje ću morati učiniti da bih ostao u ljudskoj gomili umjesto da hodam ili trčim sam bez zaštite drugih. Masa je u koloni pružala izvjesnu zaštitu i sigurnost, dok će pojedinca psovati i grditi, udarati i mučiti na najgore moguće načine, kako ću to sam uskoro iskusiti na svojoj koži. Tako sam po prvi puta morao trčati izmeñu dva reda naoružanih vojnika koji su psovali i vikali, urlali i tukli nemilosrdno po svakome tko nije dovoljno brzo trčao cijelom dužinom izmeñu redova. Ja sam uspio protrčati dosta kratku stazu i sav zadihan stigao sam do začelja kolone, a da nisam bio udaren nijedanput. Ipak ta me je trka, a bit će ih sigurno još mnogih, podsjetila na romane gdje se opisuje kako divljaci i primitivci tuku i muče svoje zarobljenike na sličan način. Ubrzo smo stigli do Slovenj Gradeca, te nastavili koračati u četveroredima kroz središte gradića bez stanke ili zaustavljanja. Na južnom izlazu iz gradića kolona je usporila jer smo stigli pred jednu oveću smeñe obojenu zgradu koja je mogla biti neka škola ili vojarna ili tome nešto slično. Prošli smo kroz glavni nadsvoñeni ulaz i našli se na velikom pošljunčenom dvorištu s nešto niskih zgrada s obje strane. Tu nas dočeka vika i psovke te urlanje zapovijedi iznad glasnih partizanskih pjesama koje su treštale iz zvučnika: “Domobrani, nañite svoj vojni odsek! Vojni odsek - samo domobrani. Domobrani - idite gore u voćnjak!” Iza pošljunčenog i ograñenog dvorišta nastavljala se livada, a još dalje prostirao

142 se u laganom usponu veliki voćnjak sve tamo do podnožja manjeg brežuljka. Na livadi se vrzmalo više stotina neodlučnih osoba kao u nekoj košnici gdje svatko traži svoj putokaz prema pravome mjestu. Podalje u voćnjaku vidio sam manje i veće grupe osoba kako se okupljuje oko većih stabala kao da traže sjenu i zaštitu od sunca. Bilo je već blizu podneva, pa će dan biti vruć, a čekanje na suncu još će više tjerati na žeñ. Od jučer navečer nisam ništa pio, pa su mi se usta osušila. Strah i nepoznate opasnosti kao da su potpuno obmanule moja čula i osjećaje. Slijedio sam supatnike u grupi preko livade do voćnjaka gdje sam primijetio da je na nekim od većih stabala pričvršćena ploča s imenom vojnog odsjeka. Pokoji putokaz upućivao je prema vojnim odsjecima (V.O.) koji su bili nešto podalje i poviše u voćnjaku. Trebao sam dosta vremena dok sam pronašao putokaz i krenuo laganim usponom prema V.O. OSIJEK. Prolazeći izmeñu manjih i većih skupina zarobljenika vidio sam kako se neki grle i ljube od sreće da su našli nekog svog roñaka ili prijatelja ili poznatog suborca. Ti su sretni susreti pobudili u meni nadu da ću i ja možda naći nekog poznatog ili kojeg druga iz Osijeka odnosno suborca iz naše bitnice. Osjetio sam izvjesno olakšanje stigavši u ovaj zarobljenički logor, a nakon odluke prošle noći da se predamo Armiji. U meni se probudio tračak nade da bi ovaj strahotni i jalovi rat možda mogao sretno završiti, kako za mene tako i za mnoge druge ovdje okupljene. Nakon nekoliko neuspješnih traženja i raspitivanja kod drugih zarobljenika naišao sam slučajno na jedan V.O. gdje se skupilo dosta topnika naše bitnice. Našao sam ih tamo nekoliko, pa su me razdragani pozdravili i pričali da je većina ostalih topnika slijedila mene i predala se Armiji. Ostatak topnika, pa i Virag, nalaze se u drugom V.O.-u nešto dalje i na drugoj strani voćnjaka. Na čas sam ih poželio potražiti i vidjeti kako su, ali za mene je bilo važnije čim prije pronaći osječki V.O. koji se nalazio negdje sasvim gore u lijevom dijelu voćnjaka. Poslijepodne je već poodmaklo, a hodanje po voćnjaku kao da je iscijedilo moje zadnje tjelesne rezerve. Odjednom me je spopala čudna slabost i bezvoljnost nakon svega što sam doživio u posljednjih dvadeset sati. “O Bože Svevišnji! Nije li to sin doktora Zlatka? Doñi ovamo,ovamo Zvonko! O, sine, kako si ti upao u tu zbrku i nepriliku?” prepoznao me je tatin, nešto mlañi, kolega, Dr. Franjo Pašer, koji me je primijetio već iz daljine, te mi prišao iz oveće grupe Ljudi koji su se okupili ispod poveće jabuke. Nekoliko se glava okrenulo u mom smjeru i ja sam bio srdačno pozdravljen od više osoba, koje uopće nisam poznavao. Kasnije sam saznao da je većina tih poznanika u stvari bila klijentela moga oca odvjetnika u Osijeku. Njegov me je ugled i dobar glas sada učinio sretnim i pobudio osjećaj dobronamjernosti i izvjesne privrženosti s tim Ljudima. U grupi je bilo nekoliko viših domobranskih časnika i starijih od mene, pa sam se unatoč svemu osjećao kao da sam se vratio pod okrilje obitelji i prijatelja.

143 Taj sretni okvir, u stvarnosti vrlo turobne slike, nije dugo potrajao, pa me je spopao onaj opći dojam nemirne tjeskobe i zabrinutosti koji je vladao meñu svima nazočnima. Ljudi su se muvali i kao bez cilja lutali unaokolo tražeći roñake ili prijatelje, dok su drugi tražili vodu i nešto za jelo. Logorska uprava nije izdavala nikakvu hranu, dok se po vodu moglo otići do pipe tamo dolje blizu velike zgrade. Tamo se stvorio vrlo dug red onih koji su čekali da doñu do slavine, a osim toga su bili izloženi lošoj volji i zlostavljanjima stražara kojih je tamo bilo više, jer su u donjem dijelu logora bili zarobljeni ustaše. Mi smo se snabdijevali vodom iz potočića koji je tekao kroz voćnjak ili ga je netko iskopao zbog odvodnje - glavno da je u njemu bilo nešto tekuće vode. U logoru nije bilo nikakvih sanitarnih ureñaja, a da ne govorimo o medicinskoj službi. Taj logor u Slovenj Gradecu sigurno nije bio unaprijed pripremljen primiti zarobljenike pa smo ovamo bili dovedeni samo u prolazu. To je sada bilo svima jasno. Zašto bi se pobjednik u ratu unaprijed zamarao brigom za gubitnike? Pogled na sjeverno pro čelje vojarne bivše kraljevske jugoslavenske vojske u Slovenj Gradecu u današnjem stanju. Glavni ulaz u zgradu je zatvoren dogradnjama. Uskoro sam primijetio da partizani naročito loše i ružno postupanje sa časnicima. Za časnike je bilo bolje što prije zaboraviti svoj čin i položaj te postati jednaki meñu jednakima, jer je to bilo po volji pobjedničkih vojnika. Naučio sam brzo da je važno ništa ili što je manje moguće govoriti o sebi, jer nitko nije bio siguran da ga neće netko prepoznati ili potkazati zbog nekog krivog svjedočanstva. Vojnici Oslobodilačke Armije su smatrali časnike glavnim neprijateljem i krivcem za sve ratne zločine počinjene nad narodom. Časnici su vodili i zapovijedalivojnicima da se bore protiv partizana i zato su krivi za sve. To je bio razlog što su nas poslali da se okupimo po V.O.-ima, jer će tamo biti najveća vjerojatnost da se zarobljenici meñusobno poznaje. Ideja je pobjedničkog Oslobodioca bila da će na taj način moći saznati i raskrinkati svakoga, u okupljenoj grupi zarobljenika, tko je bio ustaša ili još gore "pravi" ratni zločinac. Nadali su se da će na taj način doći do nekog samo odabiranja ili selekcije pod pritiskom straha i prisilom, a u želji za samoodržanjem.

144 S mrakom noći logorom je zavladao nestvarni i nespokojni mir. Netko je od mojih novostečenih starijih prijatelja izračunao, a na temelje površine voćnjaka te gustoće okupljenih osoba na tom prostoru, većinom domobrana i civila, da se u gornjem dijelu logorišta sada nalazi više od 20.000 osoba. Na osnovu tih opažanja moglo se zaključiti, da se na ostalom, u stvari većem dijelu prostora logorišta ispod voćnjaka i izmeñu zgrada nalazi još daljnjih barem 20.000 zarobljenih ustaških vojnika. Nevjerojatnom mi se učinila brojka od oko 40.000 Ljudi, koji su bili zarobljeni i dovedeni u taj privremeni logor kod Slovenj Gradeca. Buka razglasa nije prestajala niti noću, a povremeno su se mogle slabo čuti neke zapovijedi pored stalnog ponavljanja partizanskih pjesama. Partizanske su pjesme imale sasvim drugačiji karakter, kako po melodiji tako i po riječima, od onih koje sam naučio u tijekom svoje kratke vojne obuke. Ne sjećam se da smo potonje ikada pjevali dok sam bio s bitnicom, a sada sam počeo “učiti” nove pjesme u kojima se u glavnom spominjalo Tita. Jedna od prvih, koje sam zapamtio, bile su: “Druže Tito, mi ti se kunemo ..” ili “Druže Tito, ljubičice bijela ..” U jednoj se pjevalo o nekom Kozaračkom kolu u kome se je spominjala planina Kozara, o kojoj još do sada nisam ništa čuo. Unutar logora, bar ovdje gore u voćnjaku kod nas, nije bilo “džoranja” i nitko od partizana nije dolazio tako daleko u logorište. Tijekom dana pozivali su zarobljenike, koji su mlañi od 17 godina, da se jave kod komande logora. Nitko se od tih mladića više nije vratio svojoj grupi u V.O.-u pa su se počele širiti kojekakve vijesti što se moglo njima dogoditi. Uskoro ćemo to mi saznati i oćutjeti na vlastitoj koži, čemu će poslužiti ti mladići, koje su zbog mladosti odvojili od rodbine i starijih zarobljenih suboraca. Vedre noći su u to doba godine bile prohladne, a vlažne su se magle spuštale na kotline. U logorištu je bilo teško sagraditi privremeno ognjište, jer praktički nije bilo gorivog materijala kojim bi se mogla održavati vatra da bi se netko noću pored nje ogrijao. Nad logor se spustila magla u kojoj su nestajali zadnji slabi oblačci dima iz rijetkih ognjišta koja su se polako gasila. Unatoč hladnoći i sumaglici, tisuće i tisuće zarobljenika obvladao je san. Prionuli su tijelom uz tijelo, da bi održali toplinu tijela ili ih se više smotalo pod jednim gunjem. Sretan je bio onaj tko je ovdje imao svoj gunj. U mislima sam zahvaljivao majci na njezinoj brizi i želji da ponesem njezini mohair gunj u koji sam se umotao, pa me je u njegovoj toplini uskoro savladao san. * * * * * *

145 15. POČETAK KRIŽNOGA PUTA Četvrtak, 17. svibnja 1945. Do nas je zapovijed doprla posve iznenada, koja se širila logorištem kao požar po suhoj travi. S našeg povišenog mjesta u voćnjaku primijetili smo neko vrlo čudno komešanje tijekom jutra, ali nismo to tada tumačili kao početak pražnjenja zarobljeničkog logora u Slovenj Gradecu. Već dan ranije je bilo mnogo kretanja po logoru, pogotovo kako su neprekidno dolazili novi zarobljenici, pa su se vrzmali posvuda tražeći svoj V.O., svoje roñake, znance ili prijatelje. Katkada se pronio glas, da se kod glavne zgrade dijeli hrana, pa su čak neki pokušali provjeriti o čemu je riječ. Od njih smo ubrzo saznali da se kod tog mjesta, gdje se navodno nešto dijelilo, stvorila velika gužva i da su stražari brutalno pokušavali učiniti nekakav red. Sve je to za mnoge svršilo tragično što od gužve i što od udara stražara ili pak od gaženja preko posrnulih. Na koncu nitko od naših izvidnika nije donio bilo što, osim loših vijesti. Bilo je nekoliko iznenadnih prepada vojnika koji su tražili ustaše koji su se navodno sakrili meñu domobrane. Katkada su tražili nekoga imenom u jednom od V.O.-a što nije bilo moguće ako to nije netko dojavio. Nismo imali nikada mira pripremiti se na ono što nam je predstojalo, pa sam koristio vrijeme da prepakiram naprtnjaču poučen iskustvom nasilnog “džoranja” prvoga jutra. Nije ostalo mnogo toga što bi još moglo privući pažnje potencijalnog pljačkaša. Odlučio sam s toga vrećicu sa zlatnicima više ne nositi oko vrata nego sam je objesio unutar gaća pod muda. Tamo ih valjda neće pronaći osim ako me skinu do kože. Moj ručni sat, koji je bio dar roditelja za maturu, zamotao sam u kuhinjsku krpu meñu zdrobljenim komadima dvopeka koji nisu bili nalik na nešto jestivo. A baš taj neugledni grumen prašine biti će mi dugo jedina hrana. Nožić sam stavio na dno naprtnjače umotanog u jednu od prljavih maramica kojom sam si do sada nekoliko puta brisao znoj te prljavštinu s lica. Bože, kako je sve na meni bilo prljavo. Djedov sam džepni sat umotao u poveću kuhinjsku krpu kojom sam prije koristio za brisanje oprane zdjele od ostataka hrane. Ah, da mi je bar nešto od one hrane što su je pripremali kuhari u “gulaš-topu” naše bitnice! Grupa ratnih zarobljenika iz osječkog V.O.-a logorovala je sasvim straga u voćnjaku i blizu ograde. Negdje oko podneva stigla je do nas zapovijed da siñemo u dvorište pa ćemo se tamo priključiti koloni. Donji se dio logorišta već prilično ispraznio čemu nismo pridavali posebnu pažnju osim što smo željeli ostati zajedno. Konačno je došao red na nas da priñemo izlazu u ogradi dvorišta, a ne kroz glavni izlaz kroz zgradu, gdje smo ušli dva dana ranije. Pred izlazom su nas dočekali naoružani stražari koji su nas požurivali pogrdama i udarcima kundaka vičući: “Priključi! U četverorede! Udri ustaško

146 džubre! Priključi!” Izvan ograde se skupila oveća skupina promatrača nimalo prijateljskog izraza i nakana, pored i izmeñu kojih smo morali trčati da bi pristigli začelje kolone. Osjetio sam neki udarac, možda od kundaka ili štapa ili biča, dok sam nakratko trčao nasamo izmeñu naoružanih vojnika i rulje bijesnih promatrača. To je bila moja prva “trka za život” jer oni koji su posrnuli i ostali ležati više se nisu mogli pridružiti koloni. Uspio sam srećom prebroditi tu trku i ostati pri tome neozlijeñen, pa sam stigao začelje kolone gdje sam se priključio ostalima iz našeg V.O.-a. Nažalost već ovdje, na početku marša, nisu se svi iz osječkog V.O.-a uspjeli pridružiti koloni. Vjerojatno su to bile starije i nemoćnije osobe koje su posrnule i podlegle udarcima. Njih više nikada nećemo vidjeti. Ustanovio sam da mi čizme jako otežavaju trčanje i sjetio sam se sa čežnjom talijanskih cipela koje je Virag mi privezao za naprtnjaču. Slijedeći primjer drugih razrezao sam sve vanjske šavove na čizmama u nadi da će tako pobuditi manje zanimanje za “džoranje”. Srce me je boljelo rezati i parati šavove na mojim prvim po mjeri šivanim, jahaćim čizmama, a koje sam sâm isplatio. Još je u meni bila svježa uspomena na gubitak moga bicikla, koga su mi oduzeli početkom travnja 1941. u ime opće ratne mobilizacije svih prijevoznih sredstava. Ja sam tri dana morao biciklom raznositi pozive za mobilizaciju, da bih potkraj trećeg dana našao kod kuće sličan poziv, ali ovaj put za MOJ bicikl. Kamo sreće da sam “unakazio” svoje čizme odsjekavši im sare i napravio rupu kod prstiju kako su to neki činili sa svojim cipelama. Kolona hrvatskih zarobljenika hoda u četveroredima negdje u Sloveniji. Bilo je rano poslijepodne kada smo prošli kroz i napustili mjesto Slovenj Gradec u donekle urednim četveroredima. Hodali smo cestom kojom se bitnica povlačila prije samo četiri dana dok se sada nepregledna kolona zarobljenika kretala u suprotnom smjeru. Kolona se otegnula cestom u nedogled, koliko se to moglo vidjeti iz našeg reda. Pročulose da su u koloni pred nama ustaše, a mi da se nalazimo negdje u sredini, sudeći po tome kada smo napustili logor. Približivši se Šmartnu stali smo prvi put, pa nam je

147 naloženo da ostanemo u četveroredima uz desnu stranu ceste. Spustili smo se na cestu gdje smo stali pod strogim pogledima stražara s obje strane kolone na razmaku od petnaestak metara. Naša se naoružana pratnja sastojala od mlañih godišta, a na glavama su imali neke čudne šajkače s petokrakom, koje su samo djelomično pokrivale kosu koju su im nedavno neuredno ošišali na kratko. Svakom od njih je o ramenu visjela torba za kruh i čuturica, očito još neupotrebljavana, kao i remen s torbicom za metke. Ti mladi stražari bili su oboružani puškama koje su držali uperene u nas čim bi zastali ili se spustili na cestu zbog odmora. Ta, samo puškom naoružana, mlañahna pratnja promatrala je zarobljenike sa nekim čudnim strahom. Stalno su se osvrtali gledajući što čine drugi stražari ispred, iza ili s druge strane kolone. Čine li tu pratnju možda baš oni ratni zarobljenici mlañi od 17 godina koje su izdvojili prije dva dana u logoru? Je li to moguće, da bivši mladi suborci i znanci, djeca i braća, sada vrše dužnosti stražara nad kolonom zarobljenih starijih suboraca, znanaca, pa i svojih roñaka? U koloni je stalno vladala neka neugodna tišina, što se činilo sablasnim i jezivim, jer se radilo o velikoj masi stiješnjenih i prestrašenih ljudi. Povremeno su se čuli povici “Stoj! Stoj!” nakon kojih je često slijedio pucanj, a potom bi nastala mrtva tišina - do slijedeće prilike. Naši su stražari bili vrlo nervozni, a njihove su puške, uperene u nas, predstavljale smrtnu opasnost za svakoga od nas. Postalo nam je jasno, da će oni koristiti svoje oružje bez predumišljaja i grižnje savjesti kod prve prilike i bilo kojeg, pa i najmanjeg, našeg prekršaja. Odmor je bio kratak i iz daljine se moglo vidjeti kako se ljudi polako dižu, pa je kao neki val stigla do nas vijest, da se dignemo i krenemo dalje. Ubrzo smo naučili da je važno ustati se brzo čim to učini kolona ispred, pa smo tako mogli izbjeći stvaranje praznina ili prekida u redovima kolone. Takvi su prekidi bili glavni uzrok što je slijedeći četverored morao trčati da stigne četverored začelja kolone a koja se neumoljivo kretala naprijed. Prigodom takvih trkova su pojedinci ili rastepeni četveroredi bili izloženi udarcima kundaka ili štapova ili bičeva već prema tome što je naoružani pratilac imao pri ruci. Vrlo brzo sam shvatio da će nakon, pucnja negdje naprijed, uskoro slijediti trk. Kada smo protrčali pored mjesta, gdje je bilo pucnjave, vidjeli smo kako pratioci odvlače bezimenog zarobljenika pored ceste na pogled svima koji su tu još prolazili. Katkada sam vidio žrtvu kako leži prostrta podalje od ceste jer je vjerojatno bila ubijena pri pokušaju da se odvoji od kolone. Pratnja je urlala “priključi” i tukla po nama čime god bi stigla. Četveroredi su se raspadali da bi se onda ponovno formirali pri čemu se često izgubilo svog dotadašnjeg susjeda. Prolazeći kroz selo Šmartno kolona se morala provući izmeñu redova vojnika od kojih su neki stajali, a drugi sjedili na kolima, pa su tako stisnuli kolonu da se jedva mogla provući u dvoredima. U toj bjesomučnoj utrci “trči i udri” bilo je neophodno držati što manji razmak unutar para jer se tako lakše moglo izbjeći mnogim udarcima. Posebna je opasnost prijetila ako je netko posrnuo, pa se onda netko spotaknuo preko njega. To bi odmah privuklo posebnu pažnju

148 mučitelja da dotuku one koji su ostali ležati na tlu. Ja sam trčao pognute glave dok bi naprtnjaču povukao preko ramena da mi štiti tjeme, a slobodnom bih rukom nastojao držati ruku svoga supatnika. Čim bismo čuli pucnjavu i urlanje pred nama odmah smo znali da ćemo uskoro opet morati proći stazom “trči i udri”. Nikome od nas nije palo na pamet da se brine o posrnulima, palim, premlaćenima ili pogoñenima pri pucnjavi. Kada smo prošli usko grlo u Šmartnu i koloni se opet priključili naši mladi čuvari veoma loše volje, stali su nas još bjesomučnije tjerati naprijed. Možda je i njih netko dohvatio kundakom ili batinom, pa su sada iskaljivali svoju mržnju i bijes nad slabijima i tko se nije mogao braniti ili uzvratiti mjerom za mjeru. Za to bi im se pružila prilika kada bi netko istupio iz kolone da se olakša ili je posrnuo. Odmah bi se čuo povik: “Stoj!”, a zatim hitac u čovjeka koji se srušio kao pokošen i ostao ležati pored kolone. Ubili su čovjeka pred našim očima zbog ničega! To se ponovilo više puta tijekom prvih sati našega puta, a nitko od nas nije mogao učiniti ama baš ništa protiv toga. Već prvoga dana, pri samom početku našeg marša, smrt je stalno vrebala na svakoga od nas i to nakon što je taj strašni i dugi rat završio za sve - kako za pobjednike tako i za one koji su ga izgubili. Sunce se polako spuštalo iza planinskog vijenca, kada smo ponovno stali blizu mjesta gdje su se hrvatske jedinice pokušale probiti podnožjem planine Razborce. Tamo je bilo nekoliko redova davno iskopanih protutenkovskih rovova koje su sada neki ljudi punili lešinama skupljenim na velikim hrpama. Što je meñu lešinama bilo i ljudskih, očito nikoga nije brinulo jer su ih gurali i bacali u tenkovske jarke zajedno sa životinjskima. Pomisao na to da bi i moje tijelo moglo svršiti u kakvom jarku duboko me je potresla. Sama spoznaja da svakim časom vjerojatnost postaje sve veća, da bi seto moglo i meni desiti, natjerala mi je drhtavicu niz kralješnicu. Duboka me tuga spopala za svima mrtvima, a za nas, još žive, neopisivi strah i tjeskoba. Negdje, blizu sela Straže, kolona je ponovno stala, pa smo posjedali na cestu gdje si je već tko našao mjesto. Iza sela Straže teče rječica Mislinja kroz klanac neposredno uz cestu iznad koje je željeznička pruga djelomično u tunelu. Sjetio sam se kako smo vodom iz Mislinje napajali konje, a i za ljude je ta rječica bila prava blagodat. Pomislio sam s izvjesnom zebnjom i strepnjom hoćemo li moći utažiti žeñ kada budemo prolazili kroz klanac? Svi smo jako žeñali, a usne su nam bile suhe, te okorjele od isušene pljuvačke zbog čestog oblizivanja. Znoj i prašina su se osušili na licima stvarajući neku vrstu maske koja je pokrivala lice, vrat i ostalu nezaštićenu kožu. Na kapcima je takoñer korica od prašine pa sam ih s naporom držao otvorenima kod hodanja. Ne mari, drži kapke spuštene koliko dugo možeš, pa se odmaraj, jer tko zna koliko ćeš morati još hodati do slijedeće stanke. Iznenañen sam otvorio kapke jer je u neposrednoj blizini vrlo glasno planuo hitac. Tako sam postao muklim svjedokom još jednog smaknuća zarobljenika koji je pokušao otići do bunara u vrtu pored ceste.

149 Čini se da su tog jadnika pustili da otrči do bunara i u trenu, kada je dohvatio konop da izvuče kabao s vodom, pucao je u njega jedan od naših mladih sprovodnik. Zatim se strijelac uputio do spalog čovjeka i još jednom pucao u umirućeg. Je li to učinio za svaki slučaj ili zašto? Odgovor smo odmah dobili kada je ubojica prišao bunaru i povukao za konop, te izvukavši ga do kraja iz bunara, na konopu nije ni bilo kabla. Htio nam je pokazati da za nas nema vode niti u bunarima. Ali zašto ubiti čovjeka zbog toga jer je pokušao dohvatiti vodu iz bunara, ako si znao da tamo nema vode za njega? Bolno pomislih kako je taj čovjek nekorisno umro nakon što je preživio duge ratne godine, ali je umro brzo i bez boli. Tko zna kakve bi ga još patnje čekale na tom križnom putu prije nego bi, jadno i s mnogo boli, poginuo tko zna gdje. Malo zatim smo opet krenuli, ali je napetost izmeñu zarobljenika i mladih sprovodnika postala još nesnosnija i nepremostiva zbog užasa što su ih počinili. Ti su mladići od 16 ili 17 godina ubijali mučke njihove vlastite sunarodnjake bez opomene i bez vidljivog razloga. Nitko ih nije prisiljavao to činiti, pa niti neposredno prijetio da će ih ubiti ako sami ne ubijaju onako bezrazložno. Vjerojatno su ih u dan-dva toliko preodgojili i utuvili im nareñenje da pucaju na svakoga tko samo pokuša napustiti kolonu. Ali pucati u čovjeka ne znači pucati da ga odmah ubiješ, a baš su to činili tih dana bez ikakvog kolebanja i sigurno s predumišljajem. Sa zebnjom sam mislio što će se dogañati u klancu gdje Mislinja teče blizu ceste ako je našim sprovodnicima zapovjeñeno da nitko od zarobljenika ne smije napustiti kolonu živ. Užasna je to bila spoznaja kakav strašan učinak ima to oružje u rukama mladića bez životnog iskustva i odgovornosti, u stvari koga niti ja nisam imao do skoro nedavno. Pitao sam se što ih tjera da koriste smrtonosno oružje protiv nemoćnih zarobljenika koji su svi stariji od njih? Jesu li to činili iz neke mržnje na svoje bivše starije suborce koji su im do sada zapovijedali ili zbog toga što su ih doveli dovde, pa im se sada mogu osvećivati snagom oružja? Što drugo bi odjednom moglo preobraziti te neiskusne mladiće u ubojice bez savjesti i predumišljaja? Shvatili smo brzo da se ne smijemo izlagati nepotrebnim opasnostima, pa da i ne pokušavamo tražiti vodu u bunarima. Na bunarima su očito skinuli kablove s konopa koji su zavaravajući visjeli na osovini kolovrata. Isto tako su poluge za pumpanje ostale samo utaknute u ležište, ali je trn bio izvañen. Podlo! Do zla boga podla podvala, jer se to nije moglo vidjeti s ceste. Mnogi su to platili životom dok nisu njime podučili druge da ne nasjedaju. Nigdje uz put nije bilo dopušteno uzimati vodu da bi utažili bar malo sve nesnosniju žeñ. Očito da je lokalnom narodu bilo rečeno što da čine kako bi marš zarobljenicima bio što jadniji i nedostojniji. Mrak se polako spuštao na cestu, pa se više nije moglo vidjeti što se naprijed dogaña. Nastavili smo hodati zastajkujući na desetak minuta svakog sata ili

150 kako se već zalomilo. Prošli smo kroz Straže i nakon sela Mislinje ušli u klanac, pa smo ga prošli bez zastajkivanja. Mrak je bio potpun, a moja otupljena čula zabilježila bi samo povremenu jeku pucnja pored jednoličnog žubora potoka pored ceste. Vukli smo se tako kroz klanac kad sam odjednom shvatio da nema više žubora vode pored ceste. Znači da smo prešli vododijelnicu, pa ćemo uskoro doći u dolinu rječice Pake nakon mjesta Dolič. No, kolona nije krenula tim smjerom odakle smo došli prije tjedan dana već smo krenuli drugom, nekom uskom, cestom. Cesta se blago uspinjala u uskoj kotlini okruženoj šumovitim padinama s obje strane. Nitko oko mene nije znao kuda vodi ova cesta, a ja sam se pokušao sjetiti, jesam li kod Doliča vidio vezu ili prečicu koja vodi možda prema glavnoj cesti Celje - Maribor. Umor i žeñ su potpuno otupili moju svijest, pa sam se s mukom pokušavao sjetiti one karte prometnica koje sam koristio pri povlačenju. Ponašao sam se kao automat koji hoda, ostani zajedno u četveroredu, pazi na svoga susjeda i spusti se na tlo kada vidiš da to čine oni u redu pred tobom. Ustani brzo kad počne vika, probudi se i doñi toliko do svijesti da čuješ škripu koraka pred sobom, pa nastavi hodati. To se tako ponavljalo u beskraj dok nisi postao bezosjećajno, kao hodajući trupac. Hodanje je nastavljeno cijelu noć, pa su i naši stražari postali umorni, što ih nije spriječilo da pucaju na svakoga tko bi istupio iz kolone. Jasno, u mraku nisu mogli vidjeti je li tko napustio kolonu, ali su zato ipak često pucali u šumu, što iz straha što da pokažu kako su budni. U stvari, ta pucnjava je postala sve češća što se ponoć približavala, a mrak postajao crnji u kotlini kojom se cesta uspinjala. Ne sjećam se kada smo prošli kroz Vitanje, ali se cesta počela spuštati kada se na obzorju pojavilo slabo svijetlo novoga dana. Do praskozorja petka 18. svibnja propješačili smo oko 40 kilometara, u proteklih dugih 12 sati, i izbili na cestu kod mjesta Stranice koja je imala drugačiji kolnik i to od uvaljanog kamena. Kolona je krenula desno, što je bilo prema jugu, a pa mojoj ocjeni bila bi to glavna cesta prema Celju. Bunovni i premoreni polako smo hodali strmim usponom ceste sve dok nismo došli na prijevoj baš kada se pojavilo sunce. Lijevo od ceste, na uzvisini, primijetio sam veliku tvrñavu, koju sam prepoznao kada sam s tatom boravio u okolici Celja. Nitko se u mojoj okolici nije zanimao za tvrñavu Graščina Višnjavas, iako sam pokušavao naći nekoga komu bih rekao da idemo prema Celju. Nešto čudno mora da se dogodilo tijekom mraka, ali smo to tek mogli ustanoviti kada smo ponovno stali te se spustili u vlažnu travu pored ceste. Grupa zarobljenika osječkog V.O.-a nalazila se nedaleko iza čela kolone. Gdje li su nestali zarobljenici iz prednjeg dijela naše kolone, koji su krenuli nekoliko sati prije nas iz slovenjgradskog logora? Gdje li su nestali ustaški zarobljenici koji su bili na čelu kolone? Gdje su ostali zarobljenici, koji su bili neposredno nešto dalje pred nama? Vrlo brzo smo saznali što se dogodilo! Prednji je dio jučerašnje duge kolone zarobljenika skrenuo kod Stranice na sjever, pa sada ide prema Mariboru. Nitko od nas kasnije nije niti čuo niti vidio

151 nekoga iz tog dijela kolone. A u tom dijelu bila je vjerojatno polovica svih 40.000 zarobljenika koji su 17. svibnja živi napustili Slovenj Gradec. Meñu sobom smo samo na tren izmijenili nekoliko riječi o mogućoj sudbini tih jadnika. Za mene je sada bilo najvažnije naći nešto vlažno da ližem ili žvačem, pa sam skupljao rosu s lišća i vlati trave. Izvukao sam maramicu i namakao je u bilo čemu tekućem, pa i u prljavom potočiću koji je tekao jarkom uz cestu. Uskoro smo čuli povike, pa ćemo krenuti dalje. Kuda? Jutro je već poodmaklo, pa sam primijetio da su sada drugi sprovodioci, dok su oni bezobzirni mladići od jučer nestali bez traga i glasa. Dok smo bili u pokretu nije bilo “džoranja”, ali su nas zato za vrijeme stanki vojnici pobjedničke vojske “oslobañali” svega što im se dopalo ili im se činilo zamamnim. Kao prvo su nam oduzeli vrijednosne predmete kao što su satovi, lančići, prsteni, narukvice - drugim riječima sve što je blistalo. Kada tih vrijednosnih predmeta više nije bilo ili ih nisu zapazili na zarobljeniku, nastavili su oduzimati od zarobljenika sve što im se činilo bolje kvalitete od onoga što su imali na sebi ili nosili sa sobom. Otimačina je nastavljena oduzimanjem raznih predmeta odjeće uključivši remene, pa razne pokrivače i obuću svake vrste. Činilo se kao da su zarobljenici postali neka vrsta "hodajuće" tržnice na kojoj su slavljeni oslobodioci mogli birati po volji i uzimati sve slobodno - pod prijetnjom oružja koje su često koristili primjera radi. Hodanje u koloni je takoñer krilo mnoge opasnosti ponajviše onda kada su četveroredi morali prolaziti kroz uske koridore napravljene na cesti transportnim sredstvima pobjedničke vojske. Transportna su sredstva bila uglavnom seljačka kola na kojima su sjedili vojnici oboružani raznolikim kolcima i bičevima, pa bi njima tukli po stisnutoj koloni zarobljenika u bezglavom trku. Poslije svakog takvog tjesnaca, u kojem se odvijala stravična “trka za život”, broj je zarobljenika bivao sve manji. Stari su se četveroredi raspali, a novi bi se stvarali već kako je tko stigao do začelja odmakle kolone. Često su stradali oni koji su već protrčali tjesnacem, ali su ih onda snage izdale, pa su se srušili na cesti ili pored nje. Ti jadnici nisu mogli više stići do spasonosnih daleko odmaklih četveroreda. Premoreni, ožednjeli i sveslabiji hodali smo sat vremena od jedne stanke do druge. Instinktivno sam nastojao biti u sredini četveroreda, jer je par u sredini bio sigurniji od svih neugodnosti kojima su oni u vanjskim redovima bili često izloženi. Ipak, iz poštenja prema supatniku i kolegi u nevolji nastojali smo si naći par, te bismo se izmjenjivali kod stanki da naizmjence svaki od nas bude jednom u vanjskom, a drugi put u unutrašnjem redu kolone. Poučen mnogim iskustvom zlostavljanja, kao posljedice više “tjesnaca”, nastojao sam trčati zajedno sa svojim kolegom u paru kroz smrtonosne špalire. Na taj smo način uspijevali s nešto sreće protrčati opasnu stazu brže i sigurnije. Potom je bilo lakše stići do začelja kolone i tamo zauzeti ponovno “slobodno” mjesto u katkada novom četveroredu, ali bar s već oprobanim prijateljem u nevolji.

152 Jutros ispred Celja dočekala je naše nove sprovodnike smjena i to već nakon kraćeg zajedničkog puta. Skoro da smo požalili za tim mladićima, jer oni nisu bili toliko bezobzirni kao oni prvi od jučer. Novi su stražari bili vojnici N. O. V.- a, pa su očito bili uvojačeni negdje u istočnim dijelovima Jugoslavije, kada su im sela bila osloboñena u 1944. Oni nisu bili nikada partizani, no ipak su sebi uzimali pravo da se s nama obračunaju zbog svih onih stradanja koja su prošli partizani od 1941. Ti su neuki vojnici prošli daleki put dovde, do dalekog zapada Jugoslavije. Vjerojatno uopće nisu sudjelovali u nekoj borbi protiv opće omraženog neprijatelja, pa su ga mrzili što je bio fašist - gdje god i tko god bio taj fašist. Oni nisu znali što razlikuje domobrane od ustaša ili to uopće nisu htjeli znati. Za njih su zarobljeni Hrvati bili svi isti tj. neprijatelj i uzrok za sva njihova trpljenja i nevolje u posljednjih nekoliko mjeseci daleko od njihovih domova, pa i sada kada je rat već završio. Za sve to smo mi sada bili krivi, mi zarobljenici, a o tome nije moglo biti nikakve rasprave! To je revolucija! U kasno prije podne toga petka opet smo stali već na domak Celja. Ja sam bio na lijevoj vanjskoj strani kolone kada smo došli do mosta preko rijeke Savinje. Pored nas je prolazila vojska u suprotnom smjeru, a ja sam na čas zaboravio skriti čizme jer sam bio na eksponiranoj tj. opasnoj strani kolone. Nije potrajalo dugo i već je iz prolazeće kolone istupio zdepasti vojnik u otrcanoj uniformi i stao preda me, te skinuvši pušku njome pokaže moje čizme: “Druže, ti imaš vrlo dobre čizme! Da se “džoramo”! Pokušao sam ga odvratiti od njegovog nauma upozorivši ga da moje čizme nisu više dobre za njega: “Vidiš. Druže, svi su se šavovi rasparali.” - Mora da ga je moja primjedba razbjesnila, pa uperivši pušku na mene reče ljutito: “Sam si je presekao. Jebem ti mater ustašku! Da ću da te ubijem, fašist! Skidaj čizme, fašist! Nemam vremena da čekam. Moram dalje za svojom jedinicom.” Pušku je sada uperio u mene, pa kada je otkočio otponac meni nije ništa drugo preostalo nego skinuti čizme. Bio sam preslab to sam učiniti, jer su mi noge nabrekle, pa sam htio ustati s naprtnjače na kojoj sam sjedio. Vojnik nije dugo oklijevao, objesi pušku preko ramena, te sagnuvši se spretno mi skine čizme s nogu. S podmuklim smiješkom tada reče: “Vidi, vidi, mladi fašista, tvoje su čizme jako dobre za mene. Evo, ja ću uzeti tvoje čizme, a tebi dajem svoje opanke.” Ponosno obuče moje čizme, a opanke mi posprdno dobaci. U tom sam času zamrzio tog čovjeka iz najveće dubine svoga bića. Skoro da bih ga pokušao udaviti vlastitim rukama da nije ponovno uperio pušku u mene. No sada je njome pokazivao prema naprtnjači na kojoj sam sjedio. “Da vidim šta držiš u tom džepu!” i zgrabi rukom za remen kojim je bio zatvoren vanjski džep na naprtnjači. Remen popusti i njegova se ruka zari u džep izmeñu mojih nogu. Od tamo je izvukao prljavu krpu u koju sam bio umotao djedov džepni sat, jer je bio prevelik da ga nosim na tijelu. Iz prljave krpe ispade sat na tlo, a od udara se otvori poklopac na brojčaniku. Vojnik je bio toliko iznenañen vrijednim plijenom, da je skoro ispustio pušku iz ruke da bi dohvatio sat. Slučajno je pri tome pritisnuo navijač sata, pa se iz njega oglasi

153 tiha melodija, koja kao da je začarala tog razbojnika. Očito zadovoljan tim vrijednim plijenom oglasi se zdepasti vojnik: “Uzet ću taj sat, druže! Ti ga više ne trebaš! Nećemo više “džorati” - ti već imaš moje opanke.” Tiha melodija iz djedova sata me je na tren podsjetila na sretno djetinjstvo, sada tako, tako daleko od kobne stvarnosti i zlobnog podsmijeha na licu vojnika preda mnom. Sjetio sam se svoga djeda pomislivši, da bi on sigurno bio sretan kada bi znao da je njegov sat spasio život unuku. Taj trenutak istine - djed nije više meñu živima, ali zato njegov unuk jest - vratio mi je svijest i spoznaju da je moj mučitelj nestao trčeći za svojom jedinicom. I za mene je došao trenutak da se dignem i objesim na leña naprtnjaču s gunjem. Pokupio sam par opanaka koje mi je doturio vojnik vrhom čizme koje mi je svukao s nogu. Kolona je krenula, a ja sam stupio u sredinu reda i primijetio zabrinuti pogled moga druga u paru. Nismo izmijenili niti jednu riječ, ali nam je obojici bilo jasno da ću ja odsada morati hodati bosonog. Hodajući u čarapama, koje mi je srećom ostavio, pogledao sam kakve mi je opanke dao moj “dobročinitelj” u zamjenu. Od jednog opanka ostao je samo prednji dio bez dijela pete, a drugi nešto cjelovitiji opanak, bio je premalen za moju nogu, jer bi u njega možda stali samo prsti. Izvukao sam kožnate uzice koje bih mogao koristiti, te bacio ostatak opanaka. Odlučio sam, a što drugo mi je i preostalo, nastaviti hodati bosonog, dok ne nañem neku obuću za svoja stopala. Osjećao sam se vrlo, vrlo umornim i još k tomu tako daleko od doma... Polako smo hodali od mosta do centra Celja, pored stanice i hotela u kojemu sam s ocem prenoćio u više navrata neposredno prije rata. Kako smo nekoliko puta zastajkivali, pri svakom je tom zastoju bilo mnogih jednostranih izmjena dobara pri kojima su zarobljenici uvijek bili žrtve. Kod mene u naprtnjači više nije bilo ništa vrijedno ili zamamno što bi nekome od tih oboružanih bandita odgovaralo. Ipak, ja sam na sebi još nosio onu platnenu vrećicu sa zlatnicima koja je visjela ispod spolovila, a moj ručni sat još nisu otkrili. Moja je najveća briga sada bila naći nešto, čime bih mogao omotati stopala kako bih ih zaštitio od ozljeda kada budemo hodali cestama s kolnikom od kamenog makadama. Hodanje u debelim čarapama nije predstavljalo nikakav problem po popločenim gradskim ulicama u Celju. Dapače, osjećao sam izvjesno olakšanje usporeñujući hodanje ili trčanje u čvrstim i teškim čizmama. Mučila me je pomisao kako ću hodati kada kolona krene cestama van grada koje neće biti popločene ili asfaltirane? Srećom, uskoro su nas doveli do neke uske ulice bez izlaza na drugoj strani dok su se niske zgrade nanizale s obje strane. Svi prozori i sva ulazna vrata bila su zatvorena. Nitko nas nije promatrao kako smo se spustili na pločnik gdje god se tko od nas već našao. Sunce je bilo još visoko i u uličici skoro da i nije bilo sjene. Ja sam bio negdje u prednjem dijelu kolone osječkog V.O.-a, pa sam odlučio ući dublje u taj kratki ćorsokak. Tražio sam hladovinu u kojem od dovratnika ili podrumskih prozora. Svi su ti otvori kuća bili zatvoreni i

154 zakračunati. Nijedno lice se nije pojavilo da vidi, čuje ili provjeri što se to dogaña u ulici unatoč svoj neuobičajenoj buci, povicima i poneku suzdržanu kucanju na vrata. Nekoliko hitaca u zrak ili u nekog od zarobljenika smirilo bi odmah sav žagor u izmoždenoj grupi. Svaki bi se spustio gdje god bio, pa je za čas nastala nestvarna i neobična tišina. Malo kasnije je do nas dublje u uličici doprla vijest da se tamo negdje vani dijeli hrana. Neki su pohrlili provjeriti vijest nadajući se da će dobiti nešto za jelo. Brzo su se vratili s viješću da se hrana sastoji od jedne konzerve graha i nekoliko paketa dvopeka, a da će se to podijeliti na 100 zarobljenika. Jasno, ta je vijest izazvala viku, a došlo bi do nereda oko podjele, da nije netko od starijih časnika svojim autoritetom uspio uspostaviti mir i red meñu Osječanima. Ono malo hrane što bi netko dobio ne bi ga učinilo ni za trun sitijim, pa je odlučeno da se hrana podijeli najslabijima u našoj grupi. Ostali će ostati bez nje, pa će gladnima i dalje kruliti želuci. Nisam mogao prosuditi zašto su ljudi umirali već i prije za vrijeme stanki - je li od pomanjkanja hrane i tekućine ili od opće tjelesne slabosti? Tko bi to znao? Sjećam se kako sam s tjeskobnim osjećajem promatrao kako čovjek umire vrlo tiho i bez posebnog predznaka. Čovjek bi sjeo odmoriti se, kao i ostali, te se polako spustio na stranu kao da spava. Kada je došao trenutak da se dignemo i krenemo dalje neki se od tih zaspalih ljudi nisu više micali - umrli su spavajući. Ja sam malo zadrijemao sjedeći u sjeni na pragu ulaznih vrata, kad me odjednom prože nekakav čudan osjećaj od koga sam se odmah probudio. Preko puta mene je sjedio satnik Šmit naslonjen leñima na zid kuće, pa se odjednom polako spuštao na stranu i čudno se zgrčio na tlu. Uplašio sam se! Poznavao sam tog gospodina iz dana djetinjstva, kada se njegov pas Doberman Hektor pario s našom kujicom Pegi. Gospodin Šmit je živio u osječkom Novom Gradu, što je dosta daleko od nas u Tvrñi. Ipak, Hektor je pronašao način da se izvuče kroz podrumski prozor, gdje ga je vlasnik zatvorio da ne odluta. Pronašao je daleki put kroz grad do svoje “mladenke”, koju je samo jednom posjetio na “dan vjenčanja”. Nakon trke od oko deset kilometara Hektor se stvorio pred našim vrtnim vratima, pa je probudio cijelo susjedstvo svojim lavežom i zavijanjem. Kako mu nitko nije otvorio vrtna vrata, Hektor je preskočio visoku ogradu i odjurio u vrt pred kuhinjska vrata iza kojih ga je Pegica oduševljeno dočekala tuleći i zavijajući da bi digla i mrtva iz groba. Ta pseća ljubavna romanca bila je tema susjedskih i prigradskih razgovora neko vrijeme. Slučajno sam sreo Hektora jednom drugom prilikom i to kada je amaterska kazališna grupa Marijine Kongregacije iz Osijeka došla na gostovanje u Petrovaradin. Trebali smo noćiti i održati predstavu u vojarni koja je bila na hrptu brežuljka iznad samog Dunava. Tek kod ulaza nas je netko upozorio da pričekamo zapovjednika satnika Šmita pred ulazom, jer on drži uz sebe svog oštrog psa Hektora. Čim sam čuo ime psa krenuo sam u dvorište odakle je

155 dojurio Hektor, pa me je zaskočio i oduševljeno oblizao. Satnik Šmit je dotrčao spasiti me od oštrog naleta psa, pa kada je vidio kako me Hektor oblizuje, od čuñenja nije znao što bi rekao. Nevjerojatno, ali Hektor me je prepoznao nekoliko godina nakon svoje “ženidbe” u Osijeku. Oprezno sam se približio zgrčenom tijelu satnika Šmita, ali on se više nije micao. Umro je bez riječi i vrlo tiho. Suze su mi vrcnule na oči, ali su se brzo osušile u prljavštini na obrazima. Ah, kakove li nepravde nad životom nedužnih. Taj me je dogañaj duboko potresao, te dugo progonio tijekom narednih tjedana i mjeseci. Kasnije sam saznao da je satnik Šmit ustrijelio Hektora prije nego li se predao partizanima. Hektor ga je vjerno pratio do pred tihu smrt. Je li svoju smrt gospodin Šmit predosjećao kada je ubio svoga Hektora? Vratio sam se do praga u sjeni i zadrijemao bih nesretan, kad mi se učini da sam čuo neki šum izavrata na koja sam se naslonio. Pokucao sam tiho, a potom počeo oprezno grepsti po drvetu. Nije potrajalo dugo, vrata su se malo odškrinula, a kroz uski otvor gledale su dolje na mene zabrinute oči starije žene. Osjetio sam da je to moja prilika, pa skupivši sve svoje znanje slovenskih riječi prošaptah: “Draga majko, prosim! Prosim lepo pomoć! Samo malo vode, prosim, čem da utažim žeñ! Prosim!” Vrata su se zatvorila prije nego li sam dovršio svoju molbu, pa sam u svom očaju potražio komad dvopeka. Svjesno sam vrlo polako žvakao komadić osjećajući tek zalogaja samo ako ga duže držim u ustima. Pogledao sam si stopala, pa pomislih da moram naći bilo što da omotam oko čarapa, jer ako to ne učinim brzo će se čarape proderati, a ja ću onda hodati golih tabana po gruboj površini kamenog kolovoza. Već sam htio početi prekapati naprtnjaču, ne bih li što našao čime bih zamotao stopala, kad se vrata malo odškrinu, a iznutra se javi tihi ženski glas, pa reče da odem do zadnjeg podrumskog prozora. Vrlo polako, da ne bih privukao ničiju pažnju, počnem puzati na rukama i koljenima dok nisam došao do prozora koji je bio u tami duboke hladovine. Prozor se otvorio, a ispružena ruka je držala bocu za mlijeko i ženski glas reče: ”Isprazni brzo u svoju porciju. Imaš porciju, zar ne? Donijet ću još!” - Brzo sam ispraznio sadržaj boce u porciju pa vraćajući bocu i ne okrećući glavu rekoh: “Bog vas blagoslovio, majko! Hvala, hvala vam mnogo. Oprostite ako vas prosim za još nekaj. Nemam cipela. Mate nekaj da zamotam stopala? Hvala vam, hvala za se!” Ruka se uvukla, a prozor zatvorio. U ruci sam držao porciju s toplom juhom od prežganog brašna. Prežganu juhu sam često jeo u Sloveniji prateći oca na njegovim planinarenjima. Pio sam juhu polako i uživao u svakom gutljaju tople tekućine što je bio moj prvi obrok nakon više dana žeñanja i gladovanja. Osjećao sam kako se polako vraća snaga u tijelo sa svakim daljnjim gutljajem

156 juhe koji sam progutao. Sunce se spustilo, pa je u tom udaljenom dijelu uličice već zavladala polutama. U dubokoj sjeni mi nevidljiva ruka kroz odškrinuti prozor doturi smotanu vreću od brašna, a potom je ista ruka držala onu čudesnu bocu. Ponovno sam ispraznio njen sadržaj u porciju i vratio je ruci u prozoru koja ga je odmah potom zatvorila. Nisam se stigao niti zahvaliti svom dobročinitelju za milosrñe iskazano ljudskom biću u teškoj nevolji. Nije potrajalo dugo nakon što sam popio ostatak juhe i pospremio porciju i vreću u naprtnjaču kada je došla zapovijed da se kreće dalje. Ljudi su se polako ustajali dok se neki nisu više maknuli s mjesta gdje su zaspali zauvijek. Posljednji put sam se osvrnuo prema satniku Šmitu, pa sam u mislima požalio što neće imati pogreb dostojan čovjeka. Prišao sam grupi Osječana koji su počeli formirati četverorede, pa sam primijetio jednog u grupi koji je isto tražio svoj par. Bez mnogo riječi odlučili smo zajedno nastaviti hodati kao par spojen nevidljivim lisičinama. Znao sam da ću od sada morati hodati vrlo oprezno kako ne bih ozlijedio stopala. Moram naročito paziti da ne nagazim na kakav šiljast ili oštar predmet ili udarim o kakvu kamenu ivicu. Do sada smo hodali u smjeru prema našim domovima, pa je najvažnije preživjeti na tom putu. Većini nas bili su domovi oko 400 kilometara daleko, ali ja ću hodati do kuće pa makar bosonog. Nastavak našeg marša odvijao se već po ustaljenom pravilu: hodali smo oko jedan sat, zatim stali 10 do 15 minuta i potom krenuli dalje. U početku sam gledao kamo sam stupao, ali je skori mrak učinio da sam morao prestati s time, čime se zapravo nije mnogo promijenilo. U početku sam osjetio površinu ceste kroz čarape u kojima je uskoro bilo sve više i više rupa. Hodali smo cestom od kamena makadama, koja slijedi dolinu rijeke Savinje kao i željeznička pruga od Celja za Zidani Most. Ubrzo sam osjećao kako mi se prašina zavlači meñu nožne prste. Pomiješana vlagom na cesti stvorila neku vrsta kaše, koju sam osjećao kao da hodam u nekoj kaljuži. Nije dugo potrajalo i ja nisam osjećao da hodam bosonog već više sati. Nažalost nisam imao dovoljno vremena izrezati trake iz vreće kojima bih mogao omotati stopala. Stanke su postajale sve kraće ili sam si to samo umišljao kako sam postajao sve više umornim. U koloni smo se pridržavali uvježbane rutine i u novim formiranim četveroredima smo samo izmjenjivali mjesto u redu - jednom na vanjskoj strani, a nakon stanke u unutarnje redove. Već rano noću prošli smo kroz Laško i nastavili neumoljivo marširati kroz Šmarjetu i malo kasnije kroz Rimske Toplice. Kad bih se samo mogao ovdje malo okupati i odmoriti - pomislih u svom jadu, no nastavih stupati oprezno s noge na nogu. Bilo je negdje oko ponoći kada je klanac postao sve uži, pa sam znao da smo sada već blizu Zidanog Mosta. Sjetio sam se te željezničke stanice, jer sam ovdje s ocem nekoliko puta presjedao u vlak za Celje ili smo pak odavde nastavljali putovanje dalje za Ljubljanu. Stali smo nešto prije stanice na mjestu gdje je klanac dosta uzak. Odjednom su stražari nestali, što smo zbog mraka primijetili tek onda kada ih nije bilo

157 više pored nas da nas tjeraju. Kolona je stala, a svaki je legao gdjegod je našao mjesta. Ja sam stigao ovamo u vanjskom redu na desnoj strani, pa sam tako spazio stog željezničkih pragova pored same ceste. Umotao sam se u gunj na pragu, stavio si naprtnjaču pod glavute istoga trena preumoran zaspao. Ostavština zarobljenih Hrvata kod gostionice «Taube nwirt» u zaselku Pame če. * * * * * *

158 16. OČAJ I BEZNADNOST Subota,19. svibnja 1945. Iznenada sam se probudio. Bilo mi je hladno, a vlaga mi se uvlačila u svaku poru kože. U prvi tren nisam znao gdje se nalazim pa sam, još pomalo u bunilu, pogledao što se nalazi oko mene. Mahom je nestala snenost kada su mi doprli do mozga pucnji koje je jeka klanca Savinje k tome još umnožavala i pojačavala kao da su grmljavina. Ljudi su se počeli dizati s mjesta gdje su se smjestili prošle noći, te stali skupljati stvari. Jeka je u klancu svu viku i zapovijedi pojačala nevjerojatnom silinom, tako da mi se učinilo da se nalazim u nekoj ludnici, a ne na cesti meñu napola smrznutim ratnim zarobljenicima. Tražio sam svoj par u četveroredu od jučer, ali ga u toj zbrci nisam mogao pronaći, pa sam stupio u kolonu gdje je bilo slobodno mjesto za mene. Počeli smo hodati prema izlazu iz klanca, pa sam skoro došao do mjesta gdje je željeznički most, kojim je prelazila pruga za Ljubljanu, sada ležao srušen u koritu rječice Savinje. Kada smo izišli iz klanca krenuli smocestom lijevo, a pred nama se otvorila široka dolina Save čim je počelo svitati. Pri danjem svijetlu počeli smo se ogledavati i tražiti poznata lica meñu suputnicima. Svi smo naglo ustali, pa se poremetio donekle ustaljeni poredak četveroreda. Kasno u noći polijegali smo jako umorni gdje god si je tko našao mjesto. Rulja preumornih tisuća zarobljenika krenuo je bez ikakvog reda kada ju je nenadana zapovijed, popraćena orkanskom bukom jeke, natjerala u pokret. Nisam ni pomislio osvrnuti se natrag, kako bih vidio željezničku stanicu u Zidanom Mostu, jer mi je odjednom doprlo do mozga da hodam bosonog. I opet nisam stigao izrezati iz vreće trake da ih omotam oko stopala, pa sam čvrsto odlučio to učiniti prvom prilikom. Uskoro sam osjetio nešto kao udar struje od stopala do u mozak čim bih nagazio na kakvu oštriju ivicu ili nešto šiljasto. U smrznutim stopalima je počela cirkulirati krv, a s njom i osjetljivost. Prvo ukočenost, a potom dugotrajno hodanje, činilo je da bol u mišićima otupi, a s vremenom sam zaboravio bol i osjetljivost stopala. Izgledalo mi je kao da sam u svom tijelu iskopčao fizičku osjetljivost. Činilo mi se kao da moje fizičko tijelo više ne postoji u mojoj svijesti. Samo su moje noge bile te koje su hodale za mene kao udovi nekog automata. Koliko dugo će to moći još funkcionirati? Razmišljanja o stanju moga fizičkog tijela su bila prekinuta pojavom sunca koje je osvijetlilo sve širu kotlinu Save. Preko drvenog mosta prešli smo Savu i nastavili njenom desnom obalom. Drveni kolnik mosta je bio oštećen i manjkale su mnoge daske, pa sam oprezno prelazio da ne bih nagazio na kakav čavao. Uskoro smo prošli kroz Radeče i nastavili hodati glavnom cestom prema istoku gdje je bila Hrvatska i naš dom. No, za sada smo još

159 uvijek u Sloveniji gdje nas je čekala još jedna trka za život. Naišli smo na tjesnac načinjen od kola i vojnika koji su nas dočekali s obje strane ceste kod Hotemeža. U zadnji tren sam spoznao da nam prijeti opasnost jer sam u mislima razglabao mogućnosti kako izrezati trake i omotati ih oko stopala. Primijetio sam još ruševine nekog starog grada, pa sam si umišljao da bi to moglo biti sjajno mjesto gdje bih se mogao sakriti. Ali sada trči koliko te noge nose da proñeš opasnosti tjesnaca. Pognuo sam glavu i povukao naprtnjaču na potiljak, a ispod naprtnjače me gunj štitio od udaraca koji su pljuštali po trkačima za cijenu života. Nakon što sam izašao iz tjesnaca nastavio sam užurbanim hodom kako bih stigao do začelja kolone koja se je već udaljila od Hotemeža. Na naše najveće iznenañenje pored kolone nije bilo više naoružanih pratilaca. Masa je zarobljenika postepeno postajala sve veća, pa kako nitko nije nas tjerao hodati to smo na tren stali ne znajući što će dalje biti s nama. Zarobljeni Hrvati kod odmora blizu Drave na putu za Maribor. Odjednom se ta bezlična masa zarobljenika rasturila po travnjaku blizu obale rijeke. Mjestimično je gusta šikara rasla izmeñu livade i obale, uglavnom žbunovi vrba u svježem proljetnom zelenilu. Iza šikare je počinjala šljunkovita obale rijeke, a malo dalje do rijeke protezao se pješčani sprud do vode, koji je svakoga mamio čistom vodom koja je mirno protjecala ispred njega. Iskušenje je bilo vrlo veliko da se okupamo i operemo svu prljavštinu sa sebe i konačno utažimo žeñ. U podsvijesti sam znao da moramo biti oprezni, jer tko zna koje opasnosti nam prijete u toj neobičnoj situaciji bez stražara ili možda čak tamo iz šipražja uz rijeku. Zarobljenici su se polako i oprezno razmjestili po livadi tražeći i dozivajući se kako bi se opet našli. Postupnosu se stvarale grupe, a uzbuñenje i žamor postajao je sve glasniji meñu okupljenima razgovarajući, što bi učinili da što prije doñemo kući. Ohrabren slobodom kretanje kolega krenuo sam u potragu za Osječanima. Brzo sam ih našao kako se okupljaju oko časnika koji su preuzeli inicijativu

160 nastojeći okupiti sve zarobljenike osječkog V.O.-a. Okupljenima je časnik objašnjavao koja prava imaju ratni zarobljenici kojih se nije pridržavala Jugoslavenska armija do sada. Bilo nam je jasno da smo bili nemilosrdno ponižavani, mučeni, te bezočno uništavani u nekoliko navrata tijekom samo dva dana. Nakon Hotemeža nitko nije mogao znati koliko je bilo mrtvih i nestalih u koloni od oko 40.000 zarobljenika, koji su napustili logor u Slovenj Gradecu u četvrtak. Dolazak zaostalih zarobljenika je polako jenjavao, pa je vjerojatno priličan broj zarobljenika zaostao ili još kod Zidanog Mosta ili su pak krenuli drugim putem. U tom me razmišljanju prekine glas: “Hej, topniče! Ti bez cipela doñi ovamo i napij se svježe savske vode. Nitko nas neće spriječiti piti koliko možemo. Nema stražara ovdje. Doñi, vidi i pij!” - Prepoznao sam zarobljenika koji me je dozivao. Bio je to domobranski veterinar koji je redovito posjećivao bitnicu u Osijeku zbog pregleda i da pomogne oboljelim konjima. Zadnji put sam s njime razgovarao (ah, kada li je to bilo - sjetio sam se brzo) 14. travnja kada sam morao ustrijeliti Zelenka nakon zračnog napada u Našicama. Sretan, da sam konačno našao nekog mlañeg, pa makar par godina starijeg, uputio sam se k Savi, te ga srdačno pozdravih: “Veseli me, jako sam veseo da sam te sreo, Vet! Jesi li ti ovdje jedini iz bitnice? Nisam do sada sreo nikoga od naših topnika otkako sam napustio Slovenj Gradec. Jesi li ti koga vidio ili susreo?” Vet je, kako smo ga nazvali, bio stariji student veterine, ali nije stigao promovirati, jer su ga regrutirali u domobranstvo za časnika stručne spreme. Kasnije su ga dodijelili na dužnost 1. ustaškom zdrugu gdje sam ga sreo nekoliko puta u 1. domobranskoj bitnici. On je nama dolazio na preglede konja, pa sam ga katkada pratio i pomalo sažalijevao kada je morao vršiti neugodne zahvate kroz konjski čmar. Uputili smo se prema žbunovima pored rijeke, pa Vet nastavi pričati: “Da, sreo sam nekoliko topnika 1. bitnice, ali ti su bili iz drugog V.O.-a. Ja sam bio u jedinici u pratnji pukovnika Štira, pa smo prošli pored Dravograda desnom obalom Drave. U logor kod Slovenj Gradeca došao sam u noći dan prije nego li smo odanle krenuli. Koji je to dan bio, ne znam? Imao sam sreću što sam stigao u koloni do Celja, čini mi se, i to meñu samim domobranima. Čuo sam da su oni koji su skrenuli za Maribor svi bili ustaše? Ali, što se dogodilo mnogim domobranima koji su otišli s njima za Maribor? Hoće li oni ikada stići kući?” Njegova su pitanja ostala bez odgovora, ali ja sam dodao još svoja: “Hoćemo li mi ikada doći svojim kućama? Vet, što ti misliš? Vidiš, ja moram hodati bosonog, jer su mi oduzeli čizme prigodom jednog “džoranja” pred Celjem. Vet, gdje ti je naprtnjača? Zar nemaš deku ili šatorsko krilo?” - Vet nastavi zabrinutim glasom: “Vidiš, ja sam uspio spasiti cipele jer sam im izrezao gornji dio pa sada izgledaju kao odrpane sandale, ali imaju dobre ñonove. Ostalo sam sve izgubio kao konjsku deku ili su mi oduzeli. Sve osim vrećice s tupim nožem i porcijom, te komadićima dvopeka. To je sve što imam!”

161 Suosjećajući gledao sam njegovu mršavu opremu, pa sam ga htio utješiti rekavši: “Niti meni nisu mnogo toga ostavili u naprtnjači, ali ja imam gunj koji možemo zajedno koristiti. Dovoljno je velik za obojicu, a bit će nam toplije zajedno, zar ne? Hajd’mo tražiti ostale, ali prvo idemo piti! Jesi li siguran da možemo doći do Save? Neće li netko pucati na nas?” - Oprezno smo prišli žbunju i prošli kroz jedan otvor meñu vrbama i stigli do obale. Na pješčanom sprudu bilo je već mnogo ljudi, pa smo tamo našli mnogo okupljenih Osječana. Bio je sretan sastanak preživjelih supatnika dvodnevnog puta. Odmah sam se osjećao sigurnijim pod zaštitom veće grupa poznanika u koje se mogu pouzdati i koji će pomoći u slučaju opasnosti. Sunce je bilo već prilično visoko, pa je postajalo sve toplije kako se podne približavalo. Prekrasan je bio osjećaj moći malo oprati prljavštinu s ruku i lica, te piti bistru vodu po volji. Pravo osvježenje nakon toliko napora! Konačno sam imao vremena iz vreća izrezati trake uz pomoć Vetovih spretnih ruku. Nije bilo tako jednostavno rezati vreću od čvrstog pamučnog tkanja, za što je trebalo spretnosti da malim škaricama i nožem napravim dovoljno duge zavoje koje ću omatati oko stopala.Problem je bio kako vezati traku da ne spadne ili spuzne sa stopala kod hodanja. Kožnate uzice izvučene iz opanaka bile su tako trule da sam ih odbacio, te krenuo u potragu za komadom žice. Širina zavoja bila je dovoljna da omota stopalo, ali su prsti i peta ostali slobodni. To nije bilo tako loše jer sam ionako morao paziti da ne udarim o što tvrdo ili oštro. Uspio sam izrezati šest traka, pa sam dvije odmah omotao oko stopala. Morat ću štedljivo koristiti zavoje, jer tko zna kada ću naći nešto slično prije nego li budem morao razrezati gunj kao posljednji spas za moja stopala. Gunj je bio dovoljno velik za nas dvojicu, pa će nam zajedno biti toplije pod gunjem. Odsjekao sam zadnji komadić slanine s kože i polako žvakao s komadićem dvopeka. Kožicu slanine nisam bacio nego spremio meñu moje zalihe hrane koje su postale vrlo mršave. Jasno, u takvoj situaciji najstrašniju glad može utažiti najmanji komadić jestive hrane. Komad sira se rastopio, te pomiješao s nešto mrvica dvopeka stvorivši tako neku bezobličnu gvalju. Pronašao sam nekoliko kocaka šećera u svojoj pokretnoj smočnici, koja se je “čuvala” u prljavim krpama ili maramicama. Toplina sunčanog dana je bila od velike dobrobiti za naša preumorna tijela. Tijela su ležala i drijemala u sjeni žbunova i vrba, ali nisu svi spavali. Riječi i po koja obavijest stizala je do tih umornih tijela s upozorenjem da se nitko ne pokuša sam uputiti cestom kući. Neki su časnici počeli skupljati vojnike iz svojih V.O.-a u namjeri da tako zajedno cestom nastave hodati prema Hrvatskoj čim popusti vrućina kasnije popodne. Većina se zarobljenika vjerojatno donekle odmorila, pa su se polako počele formirati grupe pojedinih V.O.-a na livadi pored ceste oko okupljenih časnika. Nadali smo se da neće doći opet do tako iznenadnog pokreta kao jutros, kada smo onako bez reda naišli na onaj tjesnac u Hotemežu.

162 Negdje sredinom poslijepodneva stigli su novi pratioci i tako da sami nastavimo cestom za Hrvatsku je plan odgoñen na neodreñeno. Nadali smo se da će nas ovi stražari voditi u tom smjeru. Ipak, pripreme naših časnika pokazale su se korisnima, jer su zarobljenici krenuli organizirano po V.O.-ima, a na cesti odmah formirali četverorede. Na čelu kolone su se nalazili Vojni okruzi iz istočnih krajeva Hrvatske. Ja sam u Vetu našao prijatelja u dobru i zlu što nas čeka na dalekom putu kućama. Vet i ja nismo mnogo razgovarali, ali će gunj postati važna karika koja će nas povezivati narednih tjedana. Novi su sprovodioci pripadali vojnoj jedinici koja je očito bila bolje opremljena od svih onih prijašnjih. Bili su svi Srbi i psovali su mnogo koristeći se užasno poganim rječnikom pored svih odvratnih povika da hodamo brže. Stanki je bilo manje i trajale su kratko, pa smo uskoro hodali omamljeni od sve većeg umora. Nismo smjeli piti iz Save koja je mirno tekla pored ceste, a o nekoj hrani nije bilo ni pomisli. Hodanje je postajalo okrutno mučenje, a uspomena na odmor u vrbiku pored Save kao neki davni čudotvorni san. U koloni se nije govorilo jer se preostala snaga trošila svjesnom pažnjom za hodanje s noge na nogu, te održavanje kontakta sa svojim parom u četveroredu. To neobično šuštanje nogu po prašnjavoj cesti u oblaku fine prašine prekidali su pogani povici i psovke sprovodilaca. Od umora sam uskoro zaboravio svoju slabost i manjkavosti, pa sam hodao kao u nekom transu podupirući ili oslanjajući se o svog susjeda slučajno ili po potrebi. Primijetili bismo tako da je kolona stala, kada bi se pred nama redovi stali spuštati na cestu kao da ih neki val ruši pred sobom. Oblak se prašine polako stade spuštati na polegla tijela, dok bi stražari posjedali pored ceste uperivši oružje na preumorna i mirujuća tijela. U blizini nije bilo naselja sve do Boštanja, kroz koji smo prošli bez zaustavljanja kada je već pao mrak. Ponovno sam u podsvijesti čuo ono važno bubnjanje na početku prvog stavka Beethovenove 5. simfonije. Ta četiri udarca bubnja odzvanjala su stravično i ponavljala se stalno u mojoj podsvijesti kao da ih stvarno čujem. Oči su me pekle od prašine ukrućene znojem s kapaka ili od kapljica koje su našle put do očiju kroz sve deblju koru na koži. Bio sam preumoran da izvučem maramicu i njome otarem oči da vidim treperenje zvijezda na nebu te blage svibanjske noći. Pričekaj dok bubnjanje prestane, pa ćeš očistiti oči kad stanemo. Što je to? Nema nikoga preda mnom! Na licu osjetih hladni povjetarac noći. Ponovna stanka! Znam, trebao bih obrisati lice i popraviti zavoje oko stopala ali sam tako umoran .. jako umoran! Oblizah prašinu s okorjelih usana, spustih se na tlo da bih malo zadrijemao .. samo nekoliko trenutaka. Samo nekoliko minuta da skupim potrebnu snagu da obrišem oči i popravim zavoje na nogama .. samo nekoliko minuta! Probudila nas je već uobičajena galama, psovke i pogrde. Svi su se oko nas stali polako dizati da bi malo zatim nastavili hodati. Vet je već ustao, pa me drma i povlači gunj. Ustao sam teškim uzdahom, složio gunj pod naprtnjaču i pogledao jesu li stopala još omotana, te se pridružio ostalima u stroju. Mjesec

163 se je pojavio iznad brežuljaka s druge strane Save, pa muse odsjaj ljeska na površini rijeke. Kako ide ona pjesma "..kud sam zašo.." upitah Veta, ali on ne odgovara. Vet drijema hodajući zaštićen unutarnjim redom, a na meni je sada red da ga vodim. Naprezao sam se da se sjetim stihova pjesme koju sam naučio napamet da bih je recitirao pred razredom. Ah, pa to je pjesma Petra Preradovića “Putnik”! Odjednom se stihovi stadu nizati kao da ih sam sebi recitiram: Bože mili, kud sam zašo! Noć me stigla u tuñini, Ne znam puta, ne znam staze, Svud go kamen noge gaze, Trudne noge po pustinji! Bio sam zadovoljan sam sobom što sam se sjetio stihova koji tako dobro opisuje stvarnost u kojoj se nalazim. Stvarnost me je brzo osvijestila kad sam osjetio hladnoću na stopalima i vlagu kako prodire meñu prste. Pazi na oštre predmete na cesti! Nemoj opteretiti stopalo u iskoraku dok nisi siguran da tamo nema nešto oštro. Budi oprezan i pazi kuda hodaš! Tvoj prijatelj tetura, a obećao si da ćeš na njega paziti. Ti si na redu sada, zar si zaboravio? Razgovaraš sam sa sobom, Zvonko! Jesi li počeo buncati ili je to početak umne poremećenosti, kako se već kaže? Možda samo stariš pa govoriš sam sa sobom kako to čine stariji Ljudi? Ili možda to čine oni koji su osamljeni? Ja se osjećam jako osamljenim u toj prekrasnoj noći s treperećim zvijezdama na nebu i blistavom mjesecu čiji odsjaj lijepo poigrava na površini Save. Ako stanemo slijedeći put blizu rijeke zašto ne bih pokušao plivati nizvodno sve do Zagreba? Blistave li ideje, zar ne? Kako se misliš održati na površini i plutati rijekom oko 60 kilometara koliko je sigurno do Zagreba? Oduševljen tom mogućnošću počeo sam u mislima razrañivati plan izvedbe tog suludog pothvata. Moram se odšuljati iz kolone neprimijećen kada se za to pruži zgodna prilika. Ako bi netko od stražara primijetio moj pokušaj sigurno ga ne bih preživio ili bih bio teško ranjen. Dakle, odlučio sam da to ne mogu učiniti sam - netko mi mora pomoći u tome, zar ne? Ali možda bih ipak mogao sam ... možda bih mogao napraviti neku splav ili naći pored rijeke neko truplo na kome bih mogao sigurnije plutati nizvodno tokom rijeke? Moj je um zaplovio nepoznatim tokovima, dok ga nije svjesni razum pozvao na red i naredio mu da se posveti pjesmi o putniku. Svakim je korakom moja koncentracija rasla, a s ritmom hoda su se iz kaosa misli polako počeli formirati stihovi pjesme. Glazba Beethovenove Pete s bubnjanjem stalno se miješala sa stihovima pjesme kao odraz slike dvije osoba u jednoj u meñusobnoj prepirki. Jedna od njih razrañuje suludi plan bijega, a druga nastoji održati stanoviti red, te prioritet u ekstremnoj životnoj opasnosti. U tom

164 trenu, na rubu duševnog sloma, sjetih se iznenada nekoliko daljnjih stihova “Putnika”: Majko mila, majko draga, Da ti vidiš svoga sina Da ti vidiš njega sada Okruženoga bijedom svega, Ti bi gorko zaplakala, Ruka bi ti zadrhtala Od žalosti - grleć njega! Zbilja, mama, što bi ti rekla sada da vidiš svoga sina u toj stvarno beznadnoj situaciji? Tvoj je sin, još dječak, često i dugo bolovao od gnojnih angina. Sin ti je bio tjelesno toliko oslabio da mu se nisu usudili odstraniti mandule. Bio je veoma plah i neodlučan, pa se osjećao pred svima podreñenim, pred roñacima, školskim kolegama, a ponajviše pred ocem. Najiskrenija je tatina želja uvijek bila da se može ponositi muževnošću svoga sina. Opet se javi bubnjanje i onaj drugi glas. A što ako jednostavno skočiš u rijeku i tamo svršiš s ovim mrcvarenjem? Vidiš i sam da ne možeš dalje, pa će te ustrijeliti pri bijegu i tako učiniti kraj tvome jadu. A što ako me samo pogode hici, u ranama pa ostanem ležati krvareći tko zna kako dugo? NE! Opet ne! Prestani već jednom s tim pogañanjem, jer uvijek se nañe neko rješenje. Zar nisi već preživio više bezizglednih situacija? Možda stigneš do Zagreba hodajući ili plivajući ako ne bude drugog izlaza. U Zagrebu imaš roñake i prijatelje koji će ti pomoći da se izvučeš iz kolone, pa ćeš se sjetiti toga kao ružnog sna. Kako li samo ide dalje pjesma, ah, sjetio sam se ovih stihova: Ne znam gdje sam - kud sam zašo, Noć me stigla u tuñini, Ne znam puta, ne znam staze, Svud go kamen noge gaze, Trudne noge po pustinji! Eto, vidiš i sam da ne znaš kuda hodaš. Nego, istupi iz kolone i kreni svojim putem! Kako je to ako te pogodi zrno? Što ćeš osjetiti? Hoće li me boljeti? Jako boljeti? Hoću li umrijeti istog trena ili će trajati dugo dok umrem? Hoće li boli biti veće od onih koje osjećam sada u mojim izmučenim stopalima? Istupi već jednom! Učini to sada, te napravi kraj svoj toj bijedi! Možda budeš imao sreće i nitko od stražara neće primijetiti tvoj nestanak. Što onda? Što treba učiniti kad sam se riješio ove hodajući skupine leševa? Kuda da idem bez ikakvih isprava i ovako iznuren i izgladnio?

165 Ove su se misli motale i zujale u mom umu kao da je neka košnica, a sve to još popraćeno nesnosnim i povremenim bubnjanjem negdje u pozadini. Ne znam koliko je dugo trajala ta rasprava izmeñu moja dva duha u jednoj, fizički obamrloj, osobi. Jedva sam primijetio da je kolona odjednom stala i tijela se preda mnom ruše kao da neka kosa obara vlati. Srušio sam se na cestu i zaspao istoga trena. Stanka je vjerojatno bila negdje iza Sevnice. Ne znam kako je dugo trajala. Ustao sam kad i drugi, pa skupivši gunj s Vetom izmijenio mjestu u četveroredu. Kada je kolona krenula, zauzeo sam mjesto u sredini, te zatvorivši oči nastavio hodati spavajući prepustivši se Vetu da me vodi. Umjesto sudbinskog bubnjanja Beethovenove 5. simfonije sada sam negdje u glavi čuo glazbu iz drugog stavka njegove 3. simfonije. Taj “Marche Funèbre” mi je ujak Milan često svirao na klaviru i objašnjavao što je ponukalo tog znamenitog kompozitora da napiše tu tragičnu i vrlo žalosnu glazbu. Je li se Beethoven osjećao tako bijedno kao ja sada? Razmišljao sam o tome i vukao svoje tijelo drijemajući, dok me je Vetova ruka držala čvrsto iznad šake. Odjednom osjetih trzaj u ruci i čuh tihi Vetov glas: “Gle, tamo na drugoj strani rijeke! Vidiš li onu osvijetljenu crkvu tamo na brežuljku? Drže misu zahvaljujući Bogu da je rat završio!” Taj bljesak osvijetljene crkve probudio je u meni sjećanje kada sam posjetio s ocem samostan "Zvijezda" Trapista kod Banje Luke. Trapistima nije bilo dozvoljeno razgovarati s posjetiocima osim njihovog priora, koji nas je dočekao, te uveo u njihovu veliku zgradu samostana. Pozvao kušati njihove mliječne proizvode, a naročito njihove poznate sireve. Jedan stariji redovnik me je poveo za ruku da mi pokaže gdje proizvode sireve što normalno nisu pokazivali posjetiocima, a pogotovo ne način proizvodnje što su čuvali kao svoje tajnu. Slika staroga redovnika, koji je prekinuo svoj zavjet šutnje da mi objasni sve što me je zanimalo, uskrsla je kao na nekom nevidljivom ekranu u očima. A te su slike doplutale odnekuda iz mog umornog sjećanja i projicirale se na zatvorenim očnim kapcima. Ponovno se javio onaj drugi ja, pa me pitao bih li našao utočište u onoj crkvi tamo prijeko, ako bih uspio pobjeći iz kolone neopažen? Misli o mogućnostima bijega ponovno su se vratile i nikako da me napuste za vrijeme nastavka hodanja pridržavan prijateljskom rukom. Požalio sam se sam sebi što to nisam učinio dok je Sava bila tako blizu cesti. Zašto nisi to pokušao još tada kada smo se odmarali pored rijeke bez stražara? Kada je to bilo? Davno je to bilo, rekoh sam sebi, pa sam na čas otvorio kapke da vidim gdje smo sada. Bila je još uvijek noć, a mjesec je obasjavao cijeli krajolik, pa tako i zarobljenike koji su se sporo gegali, pored kojih su uspravno stupali sprovodnici s razmakom. Svatko tko bi istupio iz kolone bio bi izvrstan cilj za oružje dobro naoružanih stražara. Ja sigurno ne želim biti cilj bilo kome, a pogotovo ne ovim sprovodnicima.

166 Odjednom me obuze duboko samo sažaljenje kao val mučnine. Osjećao sam se toliko slabim kao da nestaje posljednji ostaci ostataka snage u mome tijelu. ZAUSTAVI TO! Zaustavi mučninu ovog trenutka - sijevne nečija zapovijed u meni! Čuješ li ti, prestani s tim tvojim samo sažalijevanjem- kao da je netko opet naredio mom umornom tijelu i bolnim nogama. Živ si još i možeš se micati! Daj konačno iziñi iz te kolone - odgovori mi netko drugi. Kreni prema rijeci, te preplivaj na drugu stranu, pa ćeš doći do onog samostana. Bit ćeš kod fratara u sigurnosti. Fratri su dobri! Oni pomažu siromašnima i onima koji traže pomoć. Vidiš li onu široku sjenu preko ceste malo dalje naprijed? Tamo ćeš izići iz reda bez pogovora! Moram prvo nekako doći u vanjski red, ali kako ću to učiniti a da nitko ne primijeti moje namjeru? Vet se nalazi lijevo od mene i on će sigurno primijetiti. Vet će me u tome spriječiti i još više pripaziti što ja radim. Opet se ti pokušavaš izvući od svoje odgovornosti. Kukavico jedna! Jel’ te opet strah? Budi pošten - priznaj da si KUKAVICA - kakav si uvijek bio. Znam, znam mama, ali zar ne vidiš da ja hodam korak po korak? Trudne noge po pustinji… Mora da sam se ponovno našao na granici ludila kad me nešto povuče natrag - bio je to čvrst pritisak Vetove ruke koja me je prisilila da se srušim na cestu. Bila je to jedna od nebrojenih stanki, pa smo ležali jedan pored drugoga, tijelo pored tijela, ispruženi kao da nas je netko pokosio na cesti. Mora da sam zaspao dubokim snom, jer se nisam mogao sjetiti kako je dugo trajala stanka i kada smo se opet morali ustati. Nastavili smo hodati cestom povlačeći i dižući nogu za nogom u monotonom ritmu u kojem smo izgubili svaki osjećaj za vrijeme i mjesto. Umjesto toga je tijelom zavladala potpuna neosjetljivost i omamljenost svih osjetila. Nije mi ništa drugo preostalo nego brinuti se za svog prijatelja desno od mene, tako da može spavati hodajući dok ja bdijem za nas obojicu. Pokušaj se sjetiti Kranjčevićeve pjesme “Eli! Eli!..” koje sam uspješno deklamirao pred cijelim razredom. Grga Tomljenović je bio vrlo zadovoljan mojom recitacijom, pa sam bio osloboñen usmenog dijela mature. Je li to zbog te pjesme? Pokušaj se sjetiti bar jednog stiha! Prvo sam se sjetio stiha koji me se već tada jako dojmio: I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi, Kad takovi su Ljudi: il ‘ umri ili ubi! Pokušavao sam se sjetiti još nekog stiha, pa se odjednom javi tek nedavno zapamćeni stih: I gleda gdje su ljudstvu sve gori i crni dani, i plače: Eli! Eli! Lama azavtani!

167 Svi su moji grozničavi planovi o bijegu nestali kada me je zapahnuo svježi povjetarac koji je najavljivao zoru novoga dana. Prošli smo pored Krškog gdje se cesta počela udaljavati od Save što je bio dobar znak da se približavamo Hrvatskoj. Kada stignemo u Hrvatsku naše će mogućnosti postati boljima, pogotovo kada se budemo približili Zagrebu. Oh, moj Bože, kad me ne bi mučila ta strašna žeñ! Užasna me žeñ mori, Bože, i tako sam jako umoran. Ne sjećam se više ničega što se dogañalo hodajući cestom dalje tog dana u praskozorje. Sjećam se samo želje da stignem do Zagreba, glavnog grada Hrvatske, gdje će mi pomoći roñaci, a potom će sve krenuti na bolje. Zora je sinula, pa netko objavi u koloni da smo prošli pokraj Brežica, a malo zatim smo prošli pored ruševina dvorca kod Mokrica. Sada smo u Hrvatskoj, pa hodaj. Nastavi hodati i ne brini što si bosonog, iako više nemaš zavoja na stopalima. Mora da si ih izgubio negdje tijekom noći. Nastavi sada hodati do preko granice. Ubrzo si natrag u Hrvatskoj! O, putniče, sjećaš li se stiha: Al oči mu uzdignute Okrenu se oj ovamo Gdje od drage domovine Svako jutro sunce sine, Tamo željom hiti, tamo! Sjetih se odlaska na jedini odmor koji smo imali za vrijeme naobrazbe u Stockerau gdje su nas poučavali za topničke časnike. Naš je transport stigao u željezničku stanicu Dobova u večer početkom lipnja 1944. U noći su stanicu napali engleski s dva repa “Lightning”, pa su zapalili transportni vlak s ugljenom i naftom. Naš se transport nalazio izmeñu tog gorućeg vlaka i drugog sa streljivom i opremom za njemačku vojsku. U prvi čas smo mislili da su stanicu napali partizani, a mi nismo imali nikakvog oružja, jer smo sutradan trebali biti nazočni na paradi u Zagrebu, a potom je trebaonastupiti 14 dnevni dopust. Nastala je panika, pa smo poskakali iz vagona, provukli se ispod vagona na susjednom kolosijeku i trčali preko drugih slobodnih kolosijeka u otvoreno polje pored stanice. Plameni, eksplozije buradi s gorivom, pucnjava jake njemačke protuavionske obrane, pramenovi svjetlećih metaka iz aviona koji lete pravo na mene - sve me je natjeralo u bezglavi i nepažljivi trk. Spotakao sam se o tračnicu i prsima udario o slijedeću, te ostao ležati bez daha, ali svjestan da svjetleći meci lete točno na mene. Neki su od mojih kolega to vidjeli, pa su mislili da sam pogoñen. Netko je dotrčao do mene i stao me vući preko kolosijeka, a ja nisam uspio izustiti niti riječ, da kažem da nisam ranjen i neka bježe u zaklon pred svjetlećim mecima. Tek kada su me dovukli na vlažnu travu livade došao sam k svijesti i počeo disati uz strašne boli na prsnoj kosti. Nekako sam se dovukao do nekog sjenika i tamo dočekao jutro. Imali smo svi ogromnu sreću, jer nitko od nas nije stradao u tom napadu koji je prouzrokovao strašno razaranje na transportu s gorivom. Netko je uspio izvući vagone našeg vlaka izvan stanice, dok je transport sa streljivom i opremom već nestao iz stanice kada smo se stali uspinjati u naše vagone. Sjetih se onih pougljenih tijela vojnika koji su izgorjeli u nekim od

168 vagona ili dok su branili transport. Pougljenjena trupla su bila neobično kratka u usporedbi s Ljudima čiji su sada bili ostatak. Rat je završen, morao sam se podsjetiti, pa će uskoro doći kraj svim ovim patnjama. Ležat ću opet u svježoj travi na livadi ili spavati u sjeniku udišući onaj specifični miris svježeg sjena. Oprat ću svu tu prljavštinu i obrijati se, pa ću mirisati kao ljudsko biće, a ne kao ovo strašilo pokriveno prašinom i korom vlastitog znoja koji zaudara tako kiselo. Sunce je bilo visoko na nebu kada smo stigli na dohvat Samoboru i to bez stanke u posljednja sat dva. Nismo ušli u gradić nego su nas utjerali u neki park ili šumicu u blizini Samobora. Unaokolo je bilo više kuća koje su bile prigradske veličine, a tipične za okolicu Zagreba. Ulazeći u taj logor rečeno nam je da se tu opet skupimo po našim V.O.-ima. Novi su nas stražari dočekali, ali nitko o tome nije brinuo jer su svi bili previše umorni. Umor je naprosto svakoga oborio na tlo tamo gdje je stigao sa svojom grupom. Bila je nedjelja, 20. svibnja 1945., kada smo se vratili u domovinu - kao ratni zarobljenici! Vratili smo se u domovinu iz koje smo se povukli prije dvanaest dana. Bili smo prilično izudarana i istrošena vojska, ali smo izdržali i preživjeli skoro mjesec dana povlačenja. A sada, su ti vojnici bili ljudske prikaze i tijelom ruševine, nakon marša od šezdesetak kilometara u posljednja 24 sata. Nesreñena masa hrvatskih zarobljenika okupljena na neodre ñenom mjestu. * * * * * *

169 17. TRKA IZMEðU ŽIVOTA I SMRTI Ponedjeljak, 21. svibnja 1945. Ostatak nedjelje, 20. lipnja, u Samoboru su nas naši tamničari ostavili na miru, pa smo se odmarali i prospavali cijelu noć. Tijekom dana podijelili su nam neku vrst tople juhe. To je bila prva hrana koje smo dobili od kada smo krenuli na taj Križni put, u četvrtak 17. svibnja 1945. U početku je dioba juhe više nalikovala nekom kaosu, pa je svatko imalo razuman pričekao, dok se ne uvede kakav-takav red. Teško ga je bilo postići bez primjene sile nad tim previše žednim i pregladnjelim, premorenim i iznurenim tijelima. Konačno, stražari su primijenili brutalnu silu, te uveli neki red pri razdiobi. Tek tada sam i ja krenuo kotlovima gdje se dijelila neka mlaka tekućina, koju su nazivali juhom. Nažalost, svaki duži “odmor” zarobljenika u oivičenom logorištu, pružao je mogućnost naoružanim posjetiocima obilaziti zarobljenike po miloj volji. Meñu zarobljenicima bi si onda izabrao neku žrtvu, kojoj je predložio “zamjenu” dobara po pravilu: ovaj predmet je za mene dobar, jer ga ti više nećeš trebati. Vlasnik predmeta “zamjene” nije imao nikakve mogućnosti usprotiviti se tom prijedlogu, te bi izručio predmet “zamjene” dragovoljno - u stvari pod prisilom oružja i okolnosti. Ja sam čuvao svoju vrećicu s preostalim vrijednostima na sigurnom mjestu koje do sada nitko nije pretraživao. Zaboravio bih često opipati je li još tamo što nije ni čudo, jer sam jedva trebao mokriti. Ako sam to morao činiti hodajući, onda mi je mokraća tekla niz butinu, ali nikada nije dospjela do gležnja, jer se osušila u prašinom pokrivenoj koži. Nakon što sam polako posrkao tekućinu nazvanu “juha”, dozvolio sam si žvakati kožicu slanine na kojoj se nakupilo mrvica dvopeka. Kada sam žvakanjem odvojio mrvice, spremio sam kožicu natrag u krpu sa zdrobljenim dvopekom. Odmor sam koristio za pripremu novih zavoja za stopala, te tražio žicu kojom bih ih mogao bolje učvrstiti. Ogledavao sam se za bilo čime što bi ponio i kasnije mogao koristiti za omatanje stopala. Ostatak mojih odjevnih predmeta, osim onih koje sam imao na sebi, nisu bili od koristi, osim, možda, prljave debele košulje i jednog vunenog pulovera. Preostalo je nekoliko obojaka i omotača za nogavica, par kuhinjskih krpa i koja maramica - bili su mi s tim vrlo slabi izgledi. Gunj je postao težak zbog nakupljene prašine u njemu, pa je njegova težina postala veliki teret za mene samoga. U dogovoru s Vetom razrezali smo gunj na dva dijela, pa će svaki nositi polovicu težine. Ta je odluka bila ispravna, jer je vjerojatnost bila manja da ćemo ga izgubiti, ili nam oduzeti oba dijela. U krajnjem slučaju bi se mogli pokriti obojica jednom polovicom, ako budem

170 morao drugu razrezati za omotače nogu. Gunj je Vetu mogao pružiti izvjesnu zaštitu kada bude morao trčati kroz tjesnac pod udarcima divljih krotitelja. Rezanje duplog i debelog vunenog gunja nije bio jednostavan zadatak, obzirom da smo imali vrlo jednostavna sredstva za to: mali džepni nožić i škarice za nokte. Osim toga, morali smo paziti da nas nitko ne promatra ili možda spriječi u našoj namjeri. Konačno smo uspjeli u našem pothvatu upotrijebivši žilet iz mog sklopivog brijaćeg pribora. Zašto se toga nisam odmah sjetio? Polijegali smo na svježa mahovinu, pa smo prospavali cijelu noć u relativnom miru grijući se uzajamno ležeći tijesno priljubljeni. Jutro je osvanulo vedro, a izašlo sunce je obećavalo topao dan. Netko je pronašao izvor u logorištu, pa smo organizirali vodu za doručak. Ovdje sam naučio novo značenje riječi “organizirati”, a što znači, da se nešto može naći, nabaviti ili otuñiti već prema potrebi i situaciji. Problem je bio pronaći “izvor” gdje se može što organizirati, jer je informacija o putu k tom izvoru bila često nepotpuna ili neispravna. Podaci o izvoru prenosili su se od usta do usta i pri tome namjerno ili nenamjerno doživljavali promjene. Nitko nije mogao provjeriti ispravnost podataka bez vlastitog pokušaja. Svaki je izvor bio tajna svih zarobljenika koju se moralo čuvati da ih ne bi otkrili naši tamničari. Tajna o izvoru je na taj način postala veza izmeñu zarobljenika i poticala solidarnost u zajedničkim nevoljama. Tijekom jutra obilazio sam logor u potrazi za nečim prigodnim za omatanje nogu, pa sam slučajno naišao na izvor gdje se dijelilo kukuruzno brašno. Mene je privukla vreća, ali sam se vratio od tamo organiziravši punu šaku brašna. Vratio sam se do Veta u namjeri da pokušamo skuhati žgance kolikogod je brašno bilo krupno mljeveno. No, do toga nije došlo, jer je uskoro stigla zapovijed da krećemo dalje - navodno za Zagreb. Brašno sam usuo u duboki džep hlača pumperica koje su izgledale vrlo jadno i prljavo. Vet i ja ćemo moći žvakati brašno kada nas spopadne nesnosna glad. Pospremili smo stvari i svrstali se u četverorede, pa krenuli s osječkim V.O.-em meñu prvima iz logora kod Samobora. Izašli smo na cestu u sunce koje je bilo visoko na nebu negdje je oko podneva. Postalo mi je vruće hodajući kroz Samobor sporim korakom, kad sam odjednom primijetio da nismo krenuli lijevo glavnom cestom za Zagreb nego nastavili ravno naprijed. Malo zatim je kolona usporila, pa sam mislio da je to zbog uspona ceste. Na brežuljku je bilo nekoliko kuća i crkva na samom vrhu. Selo se zvalo Sveta Nedjelja, a cesta prema njemu je postajala sve strmija s kolnikom od sitnog kamena. Iznenada smo na usponu pred nama opazili tjesnac i kola s obje strane ceste. To je bio razlog zašto je kolona tako naglo usporila, jer su već prvi četveroredi bili stisnuti izmeñu kola i trkom nastojali protrčati dužinom tjesnaca. Taj se val usporenja postepeno prenosio prema natrag u koloni i mnogi su od nas već znali što nas čeka. Mi smo bili dosta blizu iza čela kolone, pa smo uskoro čuli

171 viku i psovke, zviždanje i po koji krik, a sve popraćeno muklim udarcima i pucketanjem bičeva u zraku. Prilazeći bliže vidio sam kako zarobljenici bezglavo bježe izmeñu kola s kojih su ih dočekivali vojnici udarcima i psovkama. Dužina tjesnaca nije bila velika, možda kojih stotinjak metara, ali je uzbrdica predstavljala posebnu opasnost. Nedaleko nakon tjesnaca cesta je skretala lijevo do pred crkvicu. Do tamo su već stigli prvi sretnici, koji su uspješno završili trku izmeñu života i smrti. Čim sam vidio što nas čeka, pokazao sam Vetu kako da se zaštiti gunjem noseći ga preko ramena, dok sam ja naprtnjaču povukao na vrat, a gunj omotao oko pasa. Malo zatim je došao na nas red da utrčimo u tjesnac koji bio toliko širok, da su dvije osobe mogle trčati usporedo izmeñu postavljenih kola s obje strane ceste. Čudni su to bili vojnici kojekako obučeni, a meni se činilo da su ovamo došli negdje s juga Jugoslavije. Mislim da su bili Arbanasi ili Makedonci sudeći po njihovoj tamnijoj koži i nerazumljivim kletvama i psovkama. U svakom slučaju, uživali su u toj igri gdje su se mogli iživljavati nad ustašama koji su krivci za sve - kako im je to netko utuvio u njihove primitivne crnokose glave. Uletio sam u tjesnac i nastojao trčati što dalje od kola izbjegavajući udarce raznih motki, štapova i bičeva. Trčao sam onako bosonog koliko sam to mogao. Usta su mi se osušila, a pluća gorila od napora kao da će puknuti. Znoj mi se cijedio iz svih pora, a po koja kapljica me je pekla u očima i otežala gledanje kuda stupam. Trčao sam pognut držeći naprtnjaču na tjemenu, a gunj je bio čvrsto omotan oko struka. Nisam se mnogo osvrtao gdje je Vet, jer sam morao paziti da se ne spotaknem preko ispruženih tijela na tlu ili onih koja su čučala pokušavajući se ustati pod nemilosrdnim udarcima onih na kolima, koji su ih pokušavali dohvatiti kundakom, štapom ili bičem. Po koji od tih jadnika pružao je ruku u vis i zapomagao da mu se pomogne da ustane. Nitko od nas u trku nije tu mogao pomoći, jer bi se brzo sručilo još žešće udaranje po tom jadniku kome nije bilo više spasa pred razularenom i podivljalom ruljom oslobodilačke vojske. U tom bezglavom trku morao sam paziti da se ne sudarim s nekim preda mnom ili da se ne spotaknem o neko skrhano truplo na cesti. Trčao sam uzbrdo brzo koliko mi je to bilo moguće. Gledao sam pred sebe tražeći slobodan prostor za trčanje, da ne bih i sam postao nepomično truplo na cesti. Uspjelo mi je pretrčati tih stotinjak metara, a da me nije dohvatio niti jedan jači udarac, ali sam ih nekoliko osjetio po naprtnjači. Kada sam izašao iz tjesnaca, bio sam na slobodnom dijelu ceste koja je blago skretala lijevo do crkve Sveta Nedjelja, samo nekoliko stotina metara naprijed. Bio sam sretan što sam ovaj put “pobijedio” u trci izmeñu života i smrti, a da se nisam spotaknuo na tom usponu. Istodobno sam bio duboko ožalošćen što nisam nikome od posustalih ili spalih mogao pomoći da se izvuku iz tog tjesnaca. Instinkt je samoodržanja vrlo jak poriv u kritičnim situacijama, a postaje sve više dominantan stjecanjem iskustva u smrtnim opasnostima, a pogotovo pred neposrednom smrti.

172 Sada sam bio siguran da podivljali vojnici na kolima nisu Srbi već Makedonci ili Arbanasi, koji sigurno nisu znali tko su im žrtve. Ma kako bi oni mogli znati razlikovati ustaše i domobrane? Mora da im je netko rekao da je u koloni zarobljenika ustaška banda, koja nije zavrijedila živjeti meñu osloboñenim narodima Jugoslavije. Prestani sada razmišljati o tome, odakle su došli neznani mučitelji, već hodaj da se priključiš koloni čim prije. Sa klecanjem u koljenima i s osjećajem da će mi pluća prsnuti stigao sam do trga pred crkvom gdje su se okupljali zarobljenici. Posjedali su i polijegali na trgu čekajući svoje kolege koji još nisu stigli. Tek nakon kraćeg predaha sinulo mi je da Vet još nije stigao ovamo, iako smo skoro zajedno krenuli u trku. Pridružili su nam se polako zarobljenici kojima je uspjelo proći tjesnac, ali meñu njima nije bilo Veta. Na čas sam pomislio da ga vidim u grupi koja je prilazila trgu, pa sam ustao i pošao mu u susret. Veta nije bilo meñu njima! Bio sam blizu suza kada je mnome ovladao osjećaj potpune osamljenosti. Uskoro je stigla naša pratnja koja nas je povela iz Samobora. Uz mnoge pogrde i viku natjerali su nas da se dignemo i krenemo u koloni. Ne vidjevši druge mogućnosti u koloni, koja se počela formirati, priključio sam se jednom četveroredu u kojemu se nitko nije poznavao. Niti tko reče riječ, a niti se tko brinuo tko mu je novi susjed. Kolona je uskoro krenula vrlo sporim korakom prolazeći kroz selo Sveta Nedjelja u rano poslije podne tog vedrog i toplog dana. Na svim su kućama prozori i vrata bili zatvoreni, a uz naš put nije bilo ni žive duše da nam pruži pomoć ili utjehu. Nastavili smo marš u potpunoj tišini pokriveni sivilom prašine koju smo uzvitlali vukući preumorna tijela bez utjehe i vode. I opet sam izgubio osjećaj za vrijeme i mjesto hodajući kao automat. U napola suludom stanju postavljao sam si pitanja zašto se na meni iskaljuje tolika mržnja popraćena nečovječnim mučenjima. Rat je završio prije nepuna dva tjedna i ljudi bi morali biti presretni zbog toga i vraćati se svojim domovima i svakodnevnom normalnom životu. Vojnici bi se trebali što prije vratiti svojim obiteljima i kućama. Zašto moraju vojnici sjediti u kolima pored ceste, tući i udarati po nemoćnima, koji su u mnogo gorem položaju nego oni? Što smo mi učinili tim grubijanima s istoka Jugoslavije, da nas imaju pravo tući kao da smo najodurnije zvijeri? što je to što učini iz jednostavnih ljudi odjednom opake i okrutne, nemilosrdne i nečovječne nemani? Umirao sam od žeñi. Kad bih mogao popiti malo vode, bar pola čašice! Sjetih se kukuruznog brašna u džepu, zagrabih malo prstima, pa ga stanem žvakati - i ponovno žvakati da traje dulje. Prije sat-dva, veseo da sam "organizirao" šaku brašna, hitao sam da je podijelim s kolegom u nevolji, a sada ga više nema i ja sam tako osamljen… Približavali smo se Zagrebu s jugozapada. U poslijepodnevnoj maglici spazio sam u daljini dvostruke tornjeve zagrebačke katedrale. Mi idemo sigurno za

173 Zagreb i tamo ću naći nekoga koji će biti milosrdan, pa ću dobiti nešto da popijem. Možda nešto da pojesti? Zastajkivali smo češće, mnogo češće nego ikada prije. Vjerojatno je to bilo zbog toga, što zarobljenici nisu stizali da bi se priključiti se koloni na začelju zbog onog batinanja u tjesnacu kod Svete Nedjelje. Razmišljao sam, prilično zabrinut, postoji lineka mogućnost da se neopaženo odvojim od kolone po danu pa poći do obale Save kojoj smo se približavali. Bilo je znatno manje sprovodnika s obje strane kolone, a išli su u razmacima većim nego prije. Prisjetih se dvaju mostova preko Save, od kojih je onaj zapadniji bio cestovni most preko kojega ćemo vjerojatno ući u Zagreb s juga glavnom cestom od Karlovca. Jesu li oba mosta ostala čitava? Ako je ostao samo jedan - koji je od ta dva mosta? A što, ako niti jedan most nije prikladan za prijelaz? Kako ćemo doći u grad? Ta su me razmišljanja toliko okupirala da nisam primijetio da je čelo kolone stalo nakon što je kolona stigla na glavnu cestu od Karlovca. Posjedali smo na cestu kod Stupnika, pa sam s malo nade pogledao natrag u masu zarobljenika koja se spuštala na tlo sve dalje kao pred nekim valjkom. Sreća mi je bila sklona, pa sam primijetio Veta samo desetak metara dalje u koloni, te sam ga dozvao da doñe naprijed k meni. Vet me je odmah primijetio, pa je prišao žustrim hodom i očito neozlijeñen, ali vrlo tužan zbog gubitka svog dijela gunja. On ga nije izgubio, objašnjavao je tužnim glasom, nego mu ga je netko strgnuo s ramena. Pokušavao se svim silama držati grčevito za gunj što ga je zaustavilo u trku, pa me je izgubio iz vida. Konačno je morao pustiti gunj i potrčao je olakšan da me stigne, ali mu to nije uspjelo zbog gužve u tjesnacu. Vet je stigao na trg pred crkvom možda nekoliko minuta nakon što sam ja krenuo na čelu kolone. Tražio me je naprijed u koloni kod svake stanke prestižući red po red u koloni sve dok ga nisam sada primijetio. Obuzeo me je osjećaj sreće i olakšanja, kao da mi je netko darovao poklon za kojim sam mnogo čeznuo. Presretan što sam preživio tih zadnjih desetak kilometara unatoč očaju i osamljenosti, a još više jer sam uspio spasiti bar jednu polovicu gunja, koja će biti dovoljno velika za obojicu. Rekao sam svom prijatelju da bih ga od sreće najradije izgrlio i izljubio zato što se vratio u naš sudbinom vezani par. U koloni se je širilo neko čudesno iščekivanje i nada da će se dolaskom u Zagreb riješiti naše nevolje i muke. Približavajući se mostu, rastao je broj neprijateljski raspoloženih vojnika koji su stajali pored ceste. Dočekivali su nas vičući pogrde i psovke, psujući nam oca i majku, pljujući po nama, a katkada bi doletio i po koji kamen u kolonu. Srećom nisu stvorili tjesnac, pa se kolona polako, ali neumoljivo, približavala Zagrebu. Napetost i iščekivanje zarobljenika je raslo, sve dok nas nije pogodio užasnom žestinom malj neopisivog nasilja. Kod zagrebačke mitnice, pred samim mostom, cestom su se prepričavali vojnici držeći puške s nataknutim bajonetima uperenim u svakoga tko bi im se približio. Bio je to očit

174 znak da ovuda nema prolaza. Zarobljenici ne smiju prijeći most i ući u grad. Bilo je to vrlo jasno upozorenje i opomena svima nama. Nas je to pogodilo kao grom iz vedra neba, a pogotovo one, čiji je dom bio u Zagrebu. Ne mogu opisati sav taj užas neispunjenih očekivanja i nadanja! Pogled na hrvatske ratne zarobljenike u logoru Pre čko kod Zagreba. Nalazio sam se na lijevoj strani kolone, pa sam na tren zastao zapanjen tom neviñenom surovošću vojnika prema zarobljenicima, od kojih su se neki slijepo uputili prema puškama s nataknutim bajunetama. Na tren sam izgubio vezu s kolonom koja je već skrenula desno, pa me je odjednom neki vojnik pokušao privući k sebi da bise vjerojatno domogao moga gunja. Tad me netko snažno zgrabi za desnu ruku, te me povuče natrag u kolonu. Odmah zatim osjetih kako mi gunj lagano izmiče ispod naprtnjače. Ne mari zbog gunja, pomislih, glavno je da me nisu odvojili iz kolone. Tek sada primijetih da je popustio čvrst zahvat oko desne ruke, pa sam okrenuo glavu k njemu da mu se zahvalim za povratak u kolonu. Vet je iskesio zube u zluradi, ali zadovoljni smiješak jer je iščupao gunj iz ruku neuspjelog otimača, pa ga je sebi na brzinu omotao oko pasa za svaku sigurnost. Od sada će gunj nositi onaj, od nas dvojice, koji hoda srednjim redom. Tako gunj više neće izazivati pohlepu tih nezasitnih oslobodilaca. Ponovni osjećaj sreće nije dugo trajao, jer smo osjećali da je nada u spas izgubljena i bar svako olakšanje. Naš je poraz bio potpun. Iza nas su ostale pogrde i povici, mukli udarci i povremeno jauci ili samrtni krik. Nismo se usudili razgovarati, a pogotovo ne osvrnuti se ili čak zaustaviti. Svaki je od nas predobro znao što se dogodilo onima koje su pojedinačno izdvojili ili su se sami odvojili, pa tako izgubili vezu s kolonom. Ni kasnije nitko se nije usudio progovoriti o tome što se dogodilo 21. svibnja popodne pred zagrebačkom mitnicom, a pogotovo koliko je tamo poginulo zarobljenika. Bilo je potpuno nemoguće vršiti neko prebrojavanje, a popisati zarobljenike nije nitko niti pokušao do sada. Pratioci su nas promatrali kao kopci, pa se nismo usudili razgovarati o tome kako i kada bismo mogli pokušati nestati iz kolone i kuda

175 bismo bježali da spasimo život. Stražari su očito bili uvjereni da smo zaslužili to što nas je snašlo. U nastavku polaganog marša, kolona je prošla kroz Remetinec. Kao i prije tako i u ovom selu, nitko nije izašao pred zarobljeničku kolonu vidjeti je li u njoj roñak ili prijatelj kojemu je potrebna pomoć. Nezanimanje za naše sudbine sigurno nas je tištalo, dok smo potpunu izolaciju osjećali kao da smo isključeni iz svakog oblika normalnog života. Činilo mi se da smo postali izopćenici, bez prava na bilo kakvu pomoć pa netreba imati nikakve samilosti prema nama. Nalazimo se sada u Hrvatskoj, pa sam se pitao gdje je hrvatski narod, za koji su se borili domobrani. Hodali smo i hodali ne osvrćući se jesu li stražari blizu nas ili su se udaljili od kolone. Kasno poslije podne smo stigli do Velike Gorice, gdje je kolona ponovno stala nakon pješačeći četrdesetak kilometara od jutros. Niti ovdje nije bilo moguće bilo što organizirati, niti malo vode ili nešto za jesti. Jezik mi se prilijepio za nepce, usne su se osušile i ispucale pod korom od prašine, a kukuruznog brašna više nemam u džepu. Tijekom dana sam prstima zagrabio malo brašna i žvakao tako dugo dok nisam sve progutao. Pred kraj je meñu prstima bilo više praha nego brašna, ali se i to pomiješalo s malo sline, pa sam opet imao što žvakati. Tako sam izdržao skoro cijelim putem dovde. Gledajući druge kako izgledaju mogao sam si dobro predočiti svoj izgled i bez ogledala. Oči crvene s kapcima pokrivenim i nateklim od prašine koja se skrutila na trepavicama i obrvama, kosa kruta i prljava od znoja i prašine, ruke sive i prljave, a koža posvuda pokrivena okorjelom prašinom, pa smrdim sam sebi, zapravo zaudaram životinjski. Hodaš pustinjom, sinko! Zar si to zaboravio? Za vrijeme stanke sjedio sam na rubu jarka kod prvih kuća u Velikoj Gorici. Nedaleko iza mene bio je plot od krutih pritki kroz koje se naziralo neko zelenilo. Blizina vrta me je mamila tim više što se kroz dovoljno široke otvore u plotu moglo provući cijelu ruku do ramena. Pomicao sam se polako sjedeći leñima prema plotu kao da ću se na njega nasloniti. Gurnuo sam ruku iza sebe kroz otvor i dograbio najbliže zeleno lišće i povukao. U ruci sam držao bijeli korijen sličan veoma dugom mladom luku i s dugim, čvrstim zelenim listovima. Nisam mario koje je to povrće nego sam posegnuo za slijedećim listovima i izvukao ih s korijenom. Odmah zatim još jedan, zadnji koji sam još mogao dokučiti. Strpao sam dva u vanjski džep naprtnjače, a s trećega rukom prvo očistio zemlju i zatim zagrizao pohlepno bijeli korijen. To nije luk pomislih iako ima sličan okus, jer je to u stvari bio poriluk. Okus je bio malo oštar, ali je zato svježina i vlažnost biljke bila osvježavajuća. Nakon što sam proždrljivo pojeo prvi poriluk, nisam se mogao suzdržati, pa sam pojeo drugi i treći mladi poriluk. Kad sam završio i htio se pomaknuti do slijedećeg otvora, stanka je prošla, pa sam ustao i priključio se koloni. Ta tri poriluka su me zbilja osvježila i dala malo snage za nastavak marša!

176 Ne znam da li je Vet primijetio da moj zadah “miriši” drugačije dok smo prolazili kroz Veliku Goricu. Kao ni drugim naseljima, niti ovdje uz cestu nije bilo nikoga da nas dočeka. Nikoga nije bilo na vratima ili prozorima, da vidi tko to prolazi kroz mjesto u predvečerje. Kasnije smo doznali, da su sprovodnici slali prethodnice u naselja kroz koja ćemo proći. Ti vojnici su prijetili žiteljima, da će ubiti svakoga tko bude izašao ili se zadržavao uz cestu kojom će proći zarobljenici. Ljudi su se stvarno dali zastrašiti tom divljom odlučnošću oslobodilačkih vojnika. To je bila vrlo okrutna zapovijed za obični puk, jer ih je sprječavala tražiti roñake i susjede meñu zarobljenicima. Zastrašeni se mještani nisu usudili gledati ni kroz prozore bojeći se da će ih primijeti koji provodilac. Možda je netko gledao kroz ključanicu ili pukotinu, ali što je mogao vidjeti kroz mali otvor i još k tome u sumraku. Zar su tjesnaci s trkama izmeñu života i smrti jedino što nas dočekuje u Hrvatskoj? Očajavali smo zbog te neopravdane mržnje i neutažive osvete koju je činio pobjednik u ratu nad nemoćnim gubitnicima i pučanstvu. Nastavili smo hodati polako glavnom cestom u sve dublji mrak noći. Pod tabanima sam osjećao zrnca pijeska i prašinu na cesti koja mi se zavlačila meñu prste. Bio je već pao mrak, pa bih malo što mogao učiniti da umotam nečim stopala kod slijedeće stanke. Ostalo mi je još nekoliko uvijača i obojaka ili krpa da njima omotam stopala pa moram tražiti neku tkaninu ili slično prije nego li počnem rezati trake iz ostatka našeg zajedničkog gunja. U mraku ću teško naći nešto upotrebljivo, pogotovo jer se ne mogu udaljiti iz kolone. Pored mene je hodao pomalo drijemajući stražar, no njega sigurno ne bih pitao da mi traži nešto da omotam noge. Koncentrirao sam se da opreznije hodam i pripazim na Veta koji je zadrijemao hodajući, sudeći po oslabljenom stisku oko moje ruke. Bože moj, što sam žedan! Žedan, beskrajno žedan, kad bismo bar stali negdje gdje bih mogao organizirati vodu. Gle, mjesec izlazi što će pomoći da mogu tražiti nešto za moja jadna stopala - možda komad gume od kotača ili kakovu vreću .. bilo što. U tom nijemom razgovoru sa samim sobom sinu mi odjednom spoznaja da je opet stanka, hvala Bogu! Okrenuo sam se kolegi i drmajući ga rekoh: “Vet, probudi se! Probudi se i lezi - stali smo da se odmorimo!” Opet smo zaspali na sred ceste tko zna gdje i spavali ne znam kako dugo. Opipao sam da li je moj sat još na sigurnom mjestu izmeñu nogu ali ga nisam navijao već više dana, pa ne bi imalo smisla pogledati koliko je sati. U stvari ja sam prestao misliti o vremenu jer u stvari to nije bilo potrebno. Netko je prije spomenuo da smo prošli kroz Vukovinu i prešli Odru, desnu pritoku Save, te stigli u Turopolje. Kad smo krenuli dalje prošli smo opet kroz neko selo - tiho kao izumrlo i bez pomoći nama. Mjesečina je bila prekrasna, obasjavajući svojim srebrnim sjajem cijeli okoliš, pa tako i prljavo sivu kolonu zarobljenika, koja je polako klizala kao neka čudna zmija po bijeloj cesti. Ja sam se nalazio u unutrašnjem redu, a Vet me je vodio, pa se nisam morao brinuti za bilo što. Pod stopalima

177 sam osjećao sloj fine prašine na cesti, pa je bilo skoro ugodno hodati kao po mekom sagu. Gle, kako je mekana postala cesta! Nakon što smo prošli kroz, kao izumrli, Buševac sprovodnici su skrenuli kolonu s ceste u neko polje pored kojeg je tekao potočić. Rekoše nam da ćemo ovdje stati, pa sam onako preumoran razmotao gunj ne razmišljajući da odem prvo do potočića. Vet je u meñuvremenu otišao na potok, te se vratio s punom porcijom vode za mene. Prvo sam s malo vode isprao usta i oprao prašinu s usana, a zatim vrlo polako pio gutljaj po gutljaj dragocjene tekućine. Zatim smo nas dvojica legli stisnuvši tijela skupa kao par zaljubljenih, umotali se u gunj, pa se u umorna tijela skoro vratila toplina. Vrlo brzo, kao svi drugi oko nas, pali smo u duboki san i spavali mirno i duboko unatoč svim našim nevoljama i neudobnosti. Spavati! Spavanje, što se smatra nečim posve običnim u normalnom životu, postalo je za nas predmetom neograničene želje i raskoši. * * * * * *

178 18. U NESVIJESTI! Utorak, 22. svibnja 1945. Sunce je svojim zracima budilo stotine opruženih tijela na livadi obećavajući im topao dan. Nakon zasluženog odmora tijela su se počela micati i stala zirkati unaokolo u nastojanju da shvate gdje se nalaze. Slično je bilo i sa mnom primijetivši kako se te sive spodobe polako dižu i sve kreću u jednom smjeru, prema potoku, sprati sa sebe prašinu i popiti vodu kao za doručak. Vet je ustao i natjerao me učiniti isto, pa smo zajedno krenuli do potočića. Unatoč više stotina osoba livadom je vladala jutarnja tišina koju su povremeno prekidali po koji potiho pozdrav ili jadanje meñu zarobljenicima. Ljudi su se ogledavali jesu li negdje straže, ali se nisu čule njihove pogrde ili glasne zapovijedi, pa bi se moglo zaključiti da su na nas zaboravili. Prišli smo oprezno potočiću i počeli prati ruke i umivati lice. Bilo je veliko olakšanje riješiti se dnevne kore od znoja i prašine! Kakav je to ugodni osjećaj kada čista i bistra voda klizi niz kožu vlažeći je presušenu. Ipak, nitko se nije skidao da bi se okupao u potoku, jer je svaki znao da će nam kora prašine pružiti izvjesnu zaštitu ako budemo morali nastaviti ovaj marš bez kraja. Sjeo sam pored potoka i pregledavao svoja stopala s kojih nisam htio sprati sloj blata od prašine i vlage od hodanja livadom do potoka. Bio sam sretan što na stopalima nije bilo niti žuljeva, a niti rana. Odlučio sam da neću stopala oprati nego ih ovako prljave omotati još čime prikladnim iz naprtnjače. Kada smo se vratili do našeg noćnog ležišta već su se stale formirati grupe meñu zarobljenicima očito prema V.O.-ima, te oko nekih od nas koji su vjerojatno bili bivši časnici. Nešto se pričalo o tome da su već neki zarobljenici napustili ovu livadu sami, jer su u blizini bila njihova sela odnosno veća naselja. Za nas ostale iz hrvatskih istočnijih V.O.-a bila bi to za svakog užasna glupost, jer bi to značilo izložiti se životnim opasnostima na putu bez potrebnih papira ili dozvola. Ostati zajedno u grupi bila je jedina razumna odluka koja je pružala izvjesnu sigurnost svakome u njoj. Ja sâm sigurno se ne bih u to upustio, jer su preostala moja sredstva za takav put bila više nego nedostatna. Počeo sam tražiti po livadi u što bih mogao umotati stopala, pa sam pronašao nekoliko otpadaka tkanine i nešto žice kojom sam uspio napraviti nove omotače stopala. Kako li će dugo trajati - tko bi to znao? Negdje poslije 8 sati stali su stizati vojnici iz smjera kojim smo sinoć stigli. U to vrijeme su se već stvorile grupe zarobljenika, pa smo nas dvojica našli dosta okupljenih Osječana u našem V.O.-u, a meñu njima i nekoliko poznatih lica od prije. Ja sam ovdje našao Dr. Franju Pašera, ali tu nije bilo nikoga od mojih školskih ili kolega iz bitnice. Ubrzo je zatim počelo vikanje i psovanje stražara

179 da se svrstamo na cesti, pa je osječka grupa došla na čelo kolone. Krenuli smo dosta ubrzanim hodom uz stalne pogrde i psovke sprovodnika, koji su se očito htjeli riješiti što prije svoje “odgovorne” dužnosti. Jasno, oni su se bolje odmorili nego mi na vlažnoj livadi, ali su se sigurno i dobro najeli prije nego li su krenuli s kolonom. Dan je postajao sve topliji, a sprovodnici sve goropadniji, pa su nas bez milosti tjerali hodati brže, stalno vičući i psujući. Katkada bi najbližeg zarobljenika udario kundakom ili štapom da bi nas požurivao ili naprosto iz dokone zlobe. Ovi vojnici nisu bili iz Hrvatske, a mi smo svi bili preumorni i nezainteresirani da se raspitujemo odakle su odnosno kojoj jedinici JA pripadaju. Stanke su bile kratke i nisu nam dopustili sići s ceste kako bi mogli piti iz bara ili potočića uz put. Nastavljali smo marš pod nama već poznatim uvjetima uz zvukove zloslutnih udaraca, krikova straha, po koji pucanj nakon kojega je slijedila tišina. Vrebajući je smrt bila blizu i svuda oko nas pa bi nas, pucanj podsjetio na smrtonosni zamah "kosca". Brz, smrtonosni zamah kosca mogao je dostići svakoga meñu nama iznenada svakog trena. Unatoč noćnom odmoru umor nas je sve omamio, pa smo tako izgubili osjećaj za vrijeme i mjesto prolazeći kroz pusta naselja u Turopolju. Bezimena naselja nizala su se prolazeći kroz Vukojevac, Lekenik, pa Žažinu i Odru, gdje rječica Odra utječe u Kupu. Približavali smo se nekim većim naseljima u tom dijelu Hrvatske od kojih je najveći bio grad Sisak. U tom gradu je živio većinom hrvatski živalj, ali je bilo i dosta srpskoga naroda. Ustaški režim je ugnjetavao i progonio srpski živalj pa su mnogi zbog toga odavde otišli u partizane. Nakon beskrajno dugog marša od oko 8 sati i prevalivši nekih 30 kilometara, stigli smo u predgrañe Siska kasno poslije podne. S obje strane dobro održavane ceste s kolnikom od kamenog makadama bili su duboki i široki jarci za odvodnjavanje. Ovo područje je često poplavljivano u doba proljetnih kiša kada se obližnje rijeke preliju preko niskih obala,pa poplave velika područja turopoljskih polja i livada. Stambene su zgrade, ušorenih naselja, bile uvijek podalje od jaraka. Kuće su svojom užom stranom bile okrenute prema cesti, dok je trijem dužom stranom bio prema dvorištu. U nešto povišeni se trijem ulazilo kroz vrata u zidanoj ogradi od oko 2 m visine s nekoliko stepenica od nogostupa. Nešto podalje od tih su bila široka ulazna vrata u samo dvorište s gospodarskim zgradama. Jarak je tu bio premošten drvenim gredama i daskama ili nasipom nad betonskom cijevi. Širok nogostup od pečene opeke protezao se ispred zgrada, a do njega je bio travnjak s redom stabala bliže jarku. Na travnjaku je bilo nekoliko klupa u sjeni stabala, gdje bi se susjedi okupljali i raspredali dnevne dogañaje u pred večernjim satima. Ušli smo u grad Sisak sjevernom glavnom cestom, pa sam se ponadao da će kolnik biti popločen. Odjednom je čelo kolone skrenulo na desnu stranu preko mostića nad jarkom. Tu je kolona bila stisnuta izmeñu kuća i travnjaka, jer smo morali hodati nogostupom, pa su se četveroredi stali osipati. Uslijed toga

180 se hod usporio, pa sam bio sretan što se nalazim blizu čela kolone zbog tog tjesnaca i stao se pripremati za “trku”. S čela kolone se iznenada začuo prodoran krik kojega su slijedili povici i opća galama. Krikovi i jauci su postajali sve češći, pa sam odmah postao svjestan da se približavamo opasnostima. Instinktivno i veoma oprezno sam promatrao što se dogaña ispred mene, pa sam ubrzo primijetio kako pojedini zarobljenici posrću i padaju, dok drugi nastoje izbjeći neku zapreku. Tek kada smo došli bliže vidjeli smo kakvu su zamku pripremili Siščani za naš doček. Razapeli su žicu ili uže preko nogostupa, od kuće do obližnjeg stabla ili kolca zabijenog u travnjak. Žice ili užad su bila napeta na visinu gležnja, pa bi se o tu zamku spotakao ili upetljao svatko nesmotren. Zamka je bila izvrsno odabrana za nas nepripravne i neoprezne zbog velikog umora od dugog hodanja. Katkada je netko stojeći u dovratku napinjao uže ili žicu tek naknadno ako prolaznik ne bi digao nogu dovoljno visoko da pregazi zamku. Namjerno bi podigli uže još više i tako bi se prolaznik zapleo u zamku u trenu raskoraka. Mnogi su se zarobljenici spotaknuli o žice ili zapleli u uže, pa samo posrnuli, ali je bilo mnogo gore onima koji su pali na tom mjestu. Mještani ili pridošlice su stajale u dovracima, a i na suprotnoj strani, na travnjaku uz stabla ili kolce, pripremajući nam taj vražji doček. Čekali su dok bi se zarobljenik spotaknuo ili posrnuo, pa su pospješivali pad udaranjem svim mogućim vrstama štapova, bičala, držalima lopata i motika ili vila, a i golim rukama. Nitko od naših mučitelja nije bio u uniformi - svi su bili normalno odjeveni mještani. Okupili su se uz nogostup da bi sudjelovali u izvanrednoj zabavi i sjajnoj prilici da uživaju u osveti. Zbog čega se treba osvetiti? Komu se treba osvetiti? Svaki je zarobljenik nastojao proći što brže opasnom dužinom nogostupa. I ja sam trčao posrćući, brzo sam se uspravio pri čemu mi je katkada smetao kolega preda mnom ili sam bio guran od drugoga iza sebe. Cijelo to vrijeme sam pazio da stanem na razapetu žicu ili da je prekoračim. Stalno se čula neljudska galama, povici i psovke, koje je pratilo nemilice udaranje i šibanje po zarobljenicima. Učinilo nam se da ta paklena mora traje beskonačno, dok smo bezglavo trčali kao prestrašene životinje na kratkoj stazi od kamiona do klaonice. Nikada neću zaboraviti zlobno ljudsko smijanje i podlo hihotanje nad nama. To je bio tako prostački i nečovječni način davanja oduška zbog patnji i stradanja nemoćnih i jadnih ljudskih bića. Tako je moralo biti za vrijeme Francuske Revolucije o čemu sam slučajno razmišljao dok sam trčao što bliže uz kuće ili visoku ogradu. Odatle je manje prijetila opasnost da me netko dohvati batinom ili čim drugim. Moji su se zavoji na nogama olabavili što mi je otežavalo i bila dodatna opasnost pri toj smrtonosnoj utrci. Imao sam sreću što sam protrčao pored više kuća gdje žice još nisu bile nategnute, nego su ležale preko nogostupa. Bili su nečim zabavljeni na drugoj strani, pa još nisu

181 stigli napeti ili podignuti uže. Mora da su bili zauzeti batinanjem, da zatim dotuku netom posrnulog jadnika. Mnogo je žena i djece stajalo u dovracima pa gledali što se dogaña ispred njih na nogostupu. Pri tome su se bezobrazno cerekali i glasno hihotali gledajući taj tužni prizor. Pri tome su svaki puta urlali od smijeha, kad bi se zarobljenik spotakao ili posrnuo da bi preskočio žicu kao ranjeni zec ili ako bi vrludao amo-tamo da bi izbjegao udarcima. Što je ušlo u te žene, čiji su muževi i sinovi možda poginuli ili nestali u tijeku rata ili su se čak nalazili meñu zarobljenicima u koloni? Kako mogu te žene tako besramno cerekati se nad tim nesretnim zarobljenicima, koji su bili hrvatski vojnici te su se borili za domovinu koja je bila i njihova? Nenadano, bez ikakvog predznaka ili vidljive opomene, udari me tvrdi predmet posred prepona. Od tog se udarca stade cijelim tijelom širiti užasna bol omamivši me tako da mi je nestalo zraka u plućima. Samo na trenutak sam vidio cerekanje nekoliko iznakaženih lica kako plešući pred mojim očima odlaze nekuda u nepovrat. Nesvjesno sam nezamjetljivim padom posrnuo u ponor izgubivši svijest. Osjećao sam užasnu bol! Bol se je širila od prepona gore prema trbuhu, te dalje u pluća obuhvativši cijelo tijelo umatajući ga u veliku crnu tkaninu. Ah, TIŠINA! Blažena tišina! Znači stali smo! ODMORI SE! Lezi i odmaraj se dok sve ovo ne bude prošlo! Neočekivana tišina spasa! Odnekuda iz velike daljine čujem kako netko viče: “HODAJ! HODAAAJ! Hodaj dalje! Za Boga, ZVONKO hodaj! HODAAAJ!” Glas je postajo sve jači i viče mi u samo uho - očito sam polako dolazio k sebi. Ništa nisam vidio od suza u očima, te prašine u njima. Govoriti nisam mogao jer mi se jezik ukočio. Svijest mi se polako vraćala, pa tako i spoznaja gdje se stvarno nalazim. Osjetio sam snažnu ruku što me drži ispod pazuha kako me malo vuče, a onda pak gura naprijed. Činilo mi se da moje mlitave noge jedva slijede tijelo, te se vuku dalje iza njega. Tako mi se bar činilo tijekom nekog ne predvidivog vremena. Pored sebe sam čuo samo ohrabrujuće riječi, ali te nisam bio u stanju potvrditi kako bi znali da ih čujem. Ne znam koliko je dugo trajalo kad sam stvarno primijetio da hodam, te da se krećem naprijed udaljujući se tako od zmijske jame napetih žica. Kao daljnji stupanj u nizu spoznaja, osjetio sam da me zapravo vode dvije osobe držeći me ispod pazuha. Dvojica su povremeno izmjenjivala po koju riječ ili kratko upozorenje, te sigurno nastavljali hodati sa mnom u sredini. Pokušao sam otvoriti oči, ali sam vidio samo mrak. S užasom pomislih da sam izgubio vid. Oko mene je svuda bio mrak, jer koliko god se trudio, nisam mogao vidjeti danje svijetlo. Trajalo je to tako dulje vrijeme, dok mi nije odjednom sinulo da se već spustio mrak, pa da sada hodamo cestom, a ne više nogostupom. “Moj Bože, što mi se to dogodilo?” - uspjelo mi je pokrenuti jezik i okrenuti glavu na desnu stranu da vidim tko me tako čvrsto drži pod pazuhom. - “Sve

182 je u redu, sinko! Nastavi hodati, hodaj! Nemoj stati! Nas ćemo te dvojica držati toliko dugo dok ne budeš mogao sam hodatibez potpore. Ti si bio hrabar i izdržao strašnu bol. Sada si već van opasnosti i na sigurnom. Hodaj dalje!” - Bio je to umirujući glas Dr. Franje Pašera. Na drugoj je strani bio Vet što sam osjetio kako me vodi za ruku, pa sam se okrenuo k njemu. Vet je bio vrlo mrk, te stalno gledao pred sebe, pa je progovorio tek tren kasnije: ”Netko te je udario u prepone dok si prolazio pored jednog dovratka. Te proklete podivljale ženetine! One su gore od onih okrutnih muškaraca kod Svete Nedjelje.” - Drmao sam glavom da bih se razbistrio, ali i zbog toga što nisam mogao shvatiti što se to meni dogodilo. “Zašto su te žene tako okrutne? Možda su meñu nama njihovi muževi ili sinovi. Ja to ne mogu razumjeti!” “One su mislile da smo mi ustaše. Možda su im rekli da meñunama ima ustaša. Zar ih nisi čuo kako viču: Krvoloci! Ustaše - koljači! - Ustaška svinjo, eto ti, to će te naučiti pameti!. Zar ih nisi čuo kako su urlali dok smo prolazili?” - Ne, ja nisam razumio što viču u galami, a morao sam paziti kako trčim kroz tu zbrku žica i bjesomučnih ljudi. Zar je zbilja pučanstvo, koje nas je dočekalo u Sisku, vjerovalo u to da su zarobljenici u koloni bili njihovi tlačitelji iz vremena rata? Sigurno im je netko rekao da su zarobljenici domobrani, a ne ustaše - ili možda ne, tko će to znati. Pa ni naši stražari nisu znali činjenice i koga zapravo sprovode u koloni. Rat je završio prije dva tjedna, ali mržnja i želja za osvetom se dalje širi ostavljajući krvave tragove na cestama. Vet mi je kasnije ispričao što se dogodilo kada smo ušli u Sisak, a straža nas stjerala s ceste na nogostup pored kuća. Kada je čelo kolone primijetilo zamku, u koju su utjerani, pokušali su se kod slijedećeg mosta vratiti na cestu. Odatle ih je straža potjerala natrag, pa je nastao strašan kaos u kojem je se svatko nastojao probiti po nogostupu kako je tko znao i mogao. Dr. Franjo i Vet su očito primijetili nakon koje sekunde da me nema uz njih, pa su se vratili do mene, podigli me i stali vući meñu sobom. Ja sam hodao ukliješten meñu njima u dubokoj nesvjestici za vrijeme tih vrlo dramatičnih minuta na nogostupu za mene. Vjerojatno me je nastala gužva tijela održala manje-više uspravnim pa nisam pao, jer bi po meni drugi gazili ili bih dospio pred one s batinama da me dotuku. Osjećao sam se slabo, amlitave su mi se ruke tresle kad bih samo pokušao obrisati prašinu s usana ili iz očiju. Ostao sam na životu! Živ sam unatoč okrutnosti i strahotama dočeka u Sisku. Bio je potpuni mrak kada smo skrenuli s ceste u neki ograñeni prostor koji je mirisao po glini. Vlažnost zraka je bila ugodna, pa sam se ponadao da je u blizini rijeka. Uskoro smo saznali da se nalazimo na prostoru stare ciglane u čijoj neposrednoj blizini teče Sava. Vlažnost svuda oko nas je bila ugodna promjena nakon silne prašine i vrućinekoja nas je pratila od jutra za vrijeme cijelog marša. Trebalo je pronaći neko suho mjesto gdje bismo se smjestili i pripremili naš zajednički ležaj za ovu noć. Bili smo zakasnili, pa nismo našli suho mjesto u zgradama bliže samom ulazu. Spustio sam se na vlažno tlo

183 samo da se mogu konačno odmoriti. Vet se vratio s dobrom viješću da je pronašao natkriveno spremište gdje su slagali svježe opeke da se suše. Pomogao mi je ustati, a onda obuhvativši me oko pasa, malo gurajući, a više podržavajući, dovukao do sušare. Još sam uvijek bio vrlo slab da bih mogao stajati sam na nogama, ali sam s olakšanjem osjetio kako bol u preponama popušta. S velikim sam olakšanjem osjetio vrećicu na svom mjestu kako mi tare butine. Na svu sreću, nisam je izgubio pri udarcu. Spustio sam se na utabani suhi pod i osjetio da je na njemu priličan sloj prašine. Na butinama sam osjetio kako me tkanina vlažna od mokraće tare po koži. Htio bih se bar malo oprati, ali sam bio preslab da odem u potragu za vodom. Umjesto da ostvarim tu svoje usrdnu želje za pranjem legao sam na gunj tamo gdje ga je Vet prostro, pa se presretan prepustio ljekovitom snu. Probudio sam se negdje oko ponoći jer me na to natjerala potreba da se olakšam. Svuda oko mene vladala je tišina isprekidana samo hrkanjem zaspalih supatnika. Polako sam se uspravio, te pužući na koljenima i rukama prišao do drveta blizu sušare. Naslonio sam glavu na drvo i klečeći pokušao mokriti. To je bio jako bolan pokušaj, pa sam se prestrašio da je to zbog krvi u mokraći. A što ako je to krv koje mokrim? Ništa se ne može učiniti! Kada je prestalo mokrenje okrenuo sam se na koljenima, obišao oko stabla i sjeo na neki korijen. Pogledao sam gore u tamno nebo s kojega su blistale tisuće zvijezda i zvjezdica neometane ni od koga, te jednako za svakog promatrača. Mora da sam zaspao i dugo spavao sjedeći oslonjen na stablo, jer sam se probudio od cvokotanja zubi zbog hladnoće. Vrlo polako otpuzao sam natrag u sušaru i spustio se pored toplog tijela moga kolege. Danas su mi Vet i Dr. Franjo spasili život. Spavao sam ostatak noći na suhom i toplom ležaju na mekom slojem pijeska. Jutarnje je svjetlo obasjalo stotine i stotine zarobljenika raštrkanih na područje stare ciglane. Sretniji su našli mjesta u zgradama ili pod krovovima dok su ostali legli gdje god su si našli mjesto. Ah, kako je to bio tužan i žalostan prizor! Izmučena lica u raspadajućim dronjcima na tijelima. Nigdje za vidjeti komad čitave odjeće. Obuća jedva da je nalikovala čizmi ili cipeli izvornog oblika. Kroz mnoge rupe na istrošenoj obući prečesto se vidjela gola koža, ako netko nije bio bosonog kao ja. Ljudi su puzali ili hodali unaokolo prašinom pokrivenih lica i kose okorjele znojem, a katkada i krvlju. Oni su, u svojoj stvarnosti, predstavljali sva haranja i pustošenja izazvana ratom. Ljudska rasa na najnižem stupnju opstanka. Ja nisam trebao ogledala da se vidim kako izgledam, u stvari bio sam potpuno sličan ovim ljudskim ruševinama oko mene. Osjećao sam neopisivi umor u kostima i mišićima kao da sam životinja iznurena gonjenjem. Razbudivši se malo više, primijetih da imam gunj samo za sebe. Nisam se mnogo brinuo kamo bi Vet mogao nestati, pa sam ponovno zadrijemao. Grubo sam bio probuñen kada mi je lice zapljusnula voda. Naglo sam sjeo, pa

184 me je bol u preponi brzo potpuno razbudila. Bol je ubrzo prestala, a ja sam pred sobom ugledao Vetovo nasmiješeno lice s porcijom punom vode u ruci. Popivši gutljaj-dva, ustao sam i, za čudo, mogao hodati bez poteškoća. Zajedno smo krenuli ka grupi Osječana koji su s nama spavali pod istim krovom nekadašnje sušare za opeke. Krov je bio pun rupa i pukotina na toj staroj i neodržavanoj zgradi. Pod je bio od tvrdo nabijene gline na kojoj se stvorio sloj fine prašine. Glinena prašina je bila žućkaste boje, pa smo svi izgledali kao da smo radili u mlinu u kojem se mljelo brašno. Žuta se prašina miješala s vlažnošću zraka i znojem, pa se lijepila po ljudima u prnjama. Oni su tako više naličili nekim nestvarnim i sablasnim spodobama u pokretu ili u čučnju svuda u nekom nezbiljskom žutom prostoru kudgod gledao. Dan je prolazio bez nekih naročitih dogañaja osim kad bi neki manji broj zarobljenika zaostao tko zna gdje. Prije podne se logorištem proširila vijest da je stigla hrana i da je počela podjela. Naša je grupa bila daleko od ulaza, pa smo poslali izviñače da prvo provjere vijest. Brzo su se vratili s viješću da je mala količina juhe i nešto kruha već podijeljeno onima koji su bili prvi u redu. Dopremljena količina hrane nije ni izdaleka bila dovoljna da bar malo utaži glad stotine iscrpljenih i pregladnjelih zarobljenika. Odlučio sam zbog toga piti vodu koju mi je donio Vet i žvakati kožicu bivše slanine na kojoj su se opet nakupile mrvice dvopeka. Kad sam slinom skinuo sve mrvice zamotao sam kožicu u krpu za slijedeći obrok. Kuhinjska krpa je bila tako prljava da bi je mama sigurno već davno bacila u smeće. Utaživši tako “prvu” glad i žeñ, bilo je najbolje za mene pronaći udobno mjesto za odmaranje i drijemanje. Ostatak je dana prošao mirno, a do večeri nije došla zapovijed da bismo morali skoro krenuti dalje. Zajedno smo skupili prašinu u deblji sloj na koji smo položili gunj, pa se taj novi ležaj učinio mnogo mekšim nego onaj prošle noći na tvrdom podu. Netom što smo legli i zaspali probudila nas je prigušena buka novo pridošlih zarobljenika na područje stare ciglane u Sisku. Znači li to da ovdje u ciglani skupljaju zarobljenike? Što nam donosi sutrašnji dan - četvrtak 24. svibnja 1945. * * * * * *

185 19. Dugih 100 km hoda Petak, 25. svibnja 1945. Dva su dana protekla bez naročitih dogañaja, osim što su predvečer stizale nove grupe izmučenih zarobljenika. Da je u staru ciglanu slučajno bilo dopremljeno nešto hrane, onda bi količina bila premala da udovolji potrebe stotina pregladnjelih kostura. U našem slučaju bili smo predaleko da stignemo u red kako bismo dobili samo koju mrvicu. Svaki bi napor bio uzaludan, te nepotrebno trošenje polako nestajućih tjelesnih rezervi. U petak poslije podne primijetili smo dolazak velikog broja vojnika koji su se razmiljeli oko ograde dok su drugi čekali kod ulaza. U ciglani se skupilo mnogo zarobljenika koje sigurno nitko nije brojao ili popisao njihova imena. U četvrtak kasno poslije podne zarobljenici su počeli napuštati ciglanu. Kolona je bila vrlo duga, sudeći po broju sprovodnika koji su se okupili kod izlaza. Sigurno će dobro paziti na nas kada budemo noću hodali, ali nitko nije znao kamo ćemo ići. Uskoro smo vidjeli da je kolona krenula na istok i da će tako doći u Lonjsko Polje. Naša su se nagañanja potvrdila kada smo preko starog mosta prešli Savu blizu Galdova. Hodali smo ustaljenim korakom i s redovitim stankama skoro svakog sata. Stanka je trajala desetak minuta, pa je kolona kretala dalje u mrak. U noćnoj smo tami izgubili svaku kontrolu nad vremenom i prostorom kojim smo se kretali. Uspio sam napraviti dobre poveze za noge, pa nisam morao mnogo paziti kuda stupam. Nisam više mario ako bi povezi kasnije popustili ili spali, jer bi se na tabanima tada stvorila deblja kora blata dok stari sloj ionako nisam oprao. Sati su prolazili, pa sam hodao kao u nekom transu svjesno nastojeći održavati stalni kontakt sa svojim kolegom u paru. Vet je bio katkada meni s lijeve strane, pa onda s desne već prema tome tko jeod nas dvojice bio u vanjskom, odnosno unutarnjem redu. Na cesti nije bilo drugoga prometa, pa su četveroredi išli sredinom kameno makadamske ceste, sloj prašine je bio ugodniji za one koji su bili bosih stopala. I tako smo hodali satima, jedan kao drugi, s prekidima, pa bi se spustili na cestu tamo gdje smo stali. Ponavljao se onaj val koji je rušio red za redom čim bi čelo stalo. Sklupčali bi se jedan uz drugoga kao životinje tražeći tjelesnu toplinu i sigurnost u zbitom stadu koje se tjera ka nepoznatom cilju. Drijemali bismo tako sve dok od čela nije krenuo novi val uspravljajući polegla tijela kao u neku dugu gusjenicu s tisuću stopala. Katkada sam čuo ono bubnjanje iz dubine podsvijesti, pa bi me potaklo da se sjetim još kojeg stiha iz "Putnika". Ni sam ne znam zašto sam se uvijek vraćao toj pjesmi, ali ovog stiha sam se isto sjetio:

186 Naokolo magla pada, Zastrta je mjesečina, Ne vidi se zvijezdam traga; Majko mila, majko draga, Da ti vidiš svoga sina! Možda mi je noć bez mjesečine i zvijezdapomogla da sam se sjetio tog stiha. Ne sjećam se mnogo što se dogañalo na putu jer sam se sve više bavio svojim sjećanjima. Znam da smo noću prešli most na Lonji, ali prolazi kroz naselja nisu mi ostali u sjećanju. Sigurno je da nas nitko nije dočekivao, kada smo prolazili kroz manja ili veća ljudska naselja, kao da su žitelji u njima izumrli. Mora da sam se nalazio u stanju duševne obmanuti za sve vrijeme te duge i mrkle noći bez kraja. Jedva da smo izustili koju riječ ili upozorenje drugome kad bismo promijenili mjesto u koloni: sad si u unutrašnjem redu, kada stanemo onda si u vanjskom redu i tako dalje u beskraj… Nakon slijedeće stanke bio sam u vanjskom redu, pa sam morao pažljivije hodati i držati oči otvorenima. Sjetio sam se oca koji je bio fanatični planinar i hodao neumorno mnoge sate, a pri tome rado pjevao svojim glasnim tenorom. U ljeto 1940. tata je dobio poziv da se javi na vojnu dužnost u Velikoj Gorici, pa je to bilo prvi i zadnji put da je bio u vojsci. Vjerojatno ga je neki nezadovoljan klijent cinkao, jer je otac bio osloboñen vojske u 1. svjetskom ratu zbog neprirodnog položaja srca. Tata je stigao u jedinicu na granici prema Italiji, pa je došavši tamo izazvao pravu senzaciju, jer za njega nisu našli prikladnu uniformu. Otac je bio krupnog rasta s dvostrukim obimom prsiju, a bio je jak što nije čudo kod njegovih 125 kg i 1,8 m visine. Na koncu je ocu nareñeno da prenosi poštu, pa je tako svakoga dana hodao oko 40 km nizbrdo do komandature, te natrag uzbrdo do položaja. Otac je obavljao svoju dužnost puna dva mjeseca i to pri svakom vremenu, ali u svojem planinarskom odijelu, osim što su opasač i šajkača bili jedini vojnički elementi na njemu. Sjetio sam se kako je izgledao na fotografiji koju nam je poslao s napomenom da se izvrsno osjeća provodeći svoj godišnji odmor planinareći. Otac je imao izvrstan tek, pa je jeo bar za dvojicu, spavao je punih 8 sati dnevno, da bi onda ponovno krenuo na put po poštu. Kako li je tata mogao naći pravi put, upitao sam se? Tata je uvijek htio ići prečicom, a pri tome je u suštini bio antitalent za orijentaciju. Ja sam to morao iskusiti na sebi nekoliko puta u dječačkoj dobi kada sam tatu slijepo pratio na njegovim prečicama. Tek bi ga moje suze i glasni protesti ponukali da stane i upita: “A kojim bi putem, sine, ti htio ići dalje?” Koliko se sjećam, ja sam ga uvijek vratio k pravom putu do željenog cilja. Već tada me je moja darovitost za orijentaciju spasila iz nepriličnih situacija. A sada? Na obzorju se već danilo kada sam opet hodao u vanjskom redu.Taj je petak, 25. svibnja, bio deseti dan nakon moje predaje JA, a bio sam još daleko od Osijeka, iako sam do sada sigurno marširao više od 200 kilometara. Zacijelo

187 to vrijeme nisam dobio nikakvu odgovarajuću hranu, a žeñ sam mogao utažiti samo kod prigoda bez životne opasnosti. Pobjednička se vojska uopće ne pridržava osnovnih uvjeta predviñenih ženevskom Konvencijom o ratnim zarobljenicima. Nitko se do sada nije brinuo za nas ratne zarobljenike, niti su nas ikada do sada prebrojali, a pogotovo ne popisali imenom. Niti u logorima, a niti su sprovodnici pravili razlike izmeñu vojnika i časnika. Za njih smo bili izopćenici bez ikakvih prava i nepoželjni tako dugo dok smo na životu. Za svaki ćemo režim u Jugoslaviji biti nepodobni i nepoželjni, pogotovo kao svjedoci svih strahota i zlostavljanja posljednjih desetak dana. Mučenik će izgubiti svoj život, ali se neće moći sjećati što je sve propatio. Došao sam do zaključka da će svaki takav režim nastojati spriječiti bilo kakvo spominjanje pamćenja, te uništiti svaku zabilješku o tome, što se dogodilo za vrijeme prvih nekoliko tjedana nakon završetka rata. Time sam potpuno zbrisao sva svoja naivna iščekivanja da bi konac rata mogao donijeti mir i red napaćenom narodu i domovini u kojoj sam uzrastao. Ta su me razmišljanja toliko zaokupila, da sam za izvjesno vrijeme zaboravio recitirati stihove iz “Putnika”. Katkada bih u podsvijesti čuo glazbu drugog stavka “Marche Funèbre” Beethovenove simfonije kada bismo nakratko stali, pa zatim opet počeli hodati. Skoro neopaženo prešli smo željezničku prugu južno od Kutine. Tmurno jutro nije obećavalo ništa dobro. Debeli su se crni oblaci vukli nebom, pa sam očekivao kišu. Kako će to biti hodati po kiši, promočen i bosonog gaziti u blatu do gležnjeva? Sigurno neće biti zabavno, ali će mi kiša bar malo sprati prljavštinu na licu i rukama. Zrak je bio topao, pa mi neće biti hladno, a kišom ću moći malo utažiti tu strašnu žeñ. Nevjerojatno kako mogu biti toliko žedan, a k tome izdržati bez vode tako dugo. Žeñ je sigurno bila najveća neugodnost koju smo morali podnositi, pa smo se dovijali na više različite načine da bismo bar malo ovlažili usne i jezik. Najbolje je bilo imati ručnik ili bilo kakav komad tkanine koju bismo namočili u lokvi uz put, a potom bismo sisali vlagu iz tkanine. Kako smo tom istom tkaninom brisali znoj i prašinu, to je vlaga isisana iz tkanine imala okus soljene gline katkada pomiješana sa zrncima pijeska na zubima. Ponovno se probudilo sjećanje na tatin godišnji odmor 1939. koji smo proveli planinareći po Velebitu. Stanovali smo u novootvorenoj kući podno samoga “kubusa” na cesti od Oštarija za Karlobag u sjevernom Primorju. Cesta je bila vrlo opasna zbog čestih i oštrih zavoja, te strmih uspona odnosno spustova. Za vrijeme jače bure nije bilo moguće održavati promet cestom, pa smo za to vrijeme ostali u kući dan-dva dok se bura nije smirila. Cesta prema Oštarijama nije bila toliko opasna, tim više što su uz cestu bile prastare šume, pa su šetnje tamo bile ugodne. Često smo odlazili do potoka u šumi gdje smo lovili riječne rakove, pa smo jednom došli preblizu medvjeñem brlogu. Srećom, se medvjed polako gegao dublje u šumu, a mi nastavili uspješno loviti rakove s usmrñenim kozjim crijevom privezanim na štap.

188 Cesta preko “Kubusa” za Karlobag nije bila ugodna za šetnje, kao niti sve one kozje staze uzduž i poprijeko po Velebitu. Na nadmorskoj visini od oko 1000 m u golom kraškom terenu su staze bile strme s jedne stijene na drugu. Osim toga se na stazi moralo oprezno obilaziti ili prekoračiti bezbroj pukotina tipičnih za goli krš. Otac je sa svojim prijateljima htio istražiti sve vrhove i udoline sjevernog Velebita, pa i špilju ako bi otvor špilje bio dovoljno velik za njegov omašni struk. Hodanje je Velebitom po suncu bilo uvijek vrlo vruće zbog odsjaja bijelih stijena. Stijene su sve bile slične, pa je bilo teško procijeniti udaljenost i vrijeme potrebno da se prijeñe s jedne stijene na drugu. Zbog toga smo hodali i po dva-tri sata više, nego li je bilo predviñeno. Iz sigurnosnih je razloga naš mjesni vodič vodio sa sobom magarca imenom “Zvonko” koji je nosio burenca s vodom i hranu za našu grupu planinara. Sprijateljio sam se sa svojim imenjakom, ne samo zato što je nosio mlaku kišnicu u burencima. “Zvonko” je uvijek išao ustaljenim korakom, a birao je pravi put koji bi vodio do mjesta s vodom u nekoj beznačajnoj pukotini ili do malog ulaza u podzemnu špilju. Nevjerojatno kako je taj magarac birao pravu stazu, no na povratku ga nismo mogli više slijediti, jer mu se uvijek žurilo kući. Ujutro bi ga vodič zvaoimenom, pa bi se magarac odmah oglasio dugim njištanjem koje bi me probudilo. Njištao je uvijek kada mu se nešto nije svidjelo i na povratku kući kao da nam želi dati do znanja da požurimo za njim. Često sam se držao za njegov samar što je bilo veliko olakšanje za mene da mogu držati korak sa starijima. Sada, samo nekoliko godina kasnije, čeznuo sam za svojim prijateljem magarcem da me vodi i pomaže pri hodanju na tom groznom putu. Nije bilo “Zvonka” s burencima punim mlake kišnice čiji mi okus nije previše prijao unatoč žeñi. Oh, da mi je bar malo te bljutave kišnice, pio bih jekao da je nektar. Na čas mi se san učinio toliko stvarnim, da sam se okrenuo i potegao Vetovu ruku kao da se držim za “Zvonkov” samar. Odmah sam došao k sebi shvativši da sanjam u po’ bijela dana. Bio sam ljut na samoga sebe jer sam se podao podivljalom umišljaju uspomena. Oh, Zvonko, moj magareći prijatelju, gdje si sada? Da si živ kuda bi me vodio? Sigurno u skrovitu špilju sa strmim i uskim ulazom u svježinu podzemnog prostora. Tamo na dnu bih se odmorio i pio osvježavajuću vodu iz kraškog jezerca, pa bih zaboravio svu umornost i teški čemer.

189 Pogled na Tvr ñu sa sjevernim bedemom - perorez iz mape «Stari Osi jek» J. Gojkovi ća. Počelo je kišiti! U početku je to bila samo rosna kišica dok smo prolazili kroz Banovu Jarugu - važno željezničko čvorište narijeci Pakri. Pakra izvire u Psunj-planini, pa teče niz Ravnu Goru do ušća u Savu. Tu smo primijetili da je kolona krenula na sjever slijedeći željezničku prugu i uzvodno rijekom Pakre. Podne je već davno prošlo, a kiša je dalje neprekidno padala. Svi smobili mokri do kože, a promočena nam se odjeća lijepila na tijelima. Osjećao sam ugodno hlañenje na stopalima hodajući raskvašenom cestom, a katkada kroz muljevito blato. Sada me više nije toliko mučila žeñ, koliko glad, pa sam izvadio kožicu slanine i žvakanjem pokušao prevariti neutaživu glad. Umor i pomanjkanje hrane usporavalo je hod zarobljenika, pa je kolona vrlo polako napredovala. Nitko se nije osvrtao za stražarima gdje se nalaze pored kolone, pa niti kada bi im došla smjena. Naša je osnovna briga bila ostati u koloni i blizu jedan drugome. Drži se svoga kolege u paru i reda, pa ćeš možda preživjeti. Bori se svim svojim snagama protiv umora, gladi i žeñi (bez stvarnog redoslijeda) jer nas je sve to jednako mučilo. Nitko se nije obazirao na to ako bi netko istupio iz kolone ili se nije ustao da bi krenuo dalje u koloni. Mi smo morali hodati - neumoljivo i nemilosrdno hodati. Hodati i dalje samo hodati, hodati … Kolona se još uvijek kretala na sjever i u smjeru naših domova, pa sam stao računati koliko je još daleko do Osijeka? Udaljenost do kuće je bila još velika, pa me je spopala nedoumica hoću li uopće moći još izdržati taj dugi put. Hoćemo li uopće ići za Osijek? Kuda bismo trebali doći da prestane ovaj križni put? Bože Svevišnji, što sam gladan! Ta će mi glad preokrenuti svu iznutrica naopako. Kad bih imao samo neku malenkost da pojedem ili da mogu bar što žvakati ili sisati! Hajd’ Zvonko, nañi si kakav korijen, može biti luk ili repa, glavica salate ili kakva zelenjava, bilo što! U sebi sam počeo govoriti pokušavajući se ohrabriti i prisiliti da nešto učinim. Prolazeći kroz selo Gaj, kolona je opet jednom stala, pružila mi se sretna prigoda jednog obližnjeg

190 povrtnjaka. Izvukao sam neki korijen nekog povrća s lišćem, pa ga odmah zagrizao. Ponudio sam Vetu još jedan takav korijen, uzeo ga je napravivši grimasu svojim blatnjavim licem. Vet se konačno odlučio zagristi, nakon što sam ga uvjerio da korijen ima dobar ukus i da je bolje išta za jelo nego ništa. Mrak je postajao sve jači, ne samo zbog naoblake, već zbog skore noći. U Gaju nije bilo nikoga pred kućama ili na prozorima, dok je širinom ceste polijegala dugačka kolona zarobljenika. Od zarobljenika se nitko ne bi usudio udaljiti s ceste i potražiti pomoć ili nestati neopažen u tami u kući ili vrtu. Tko zna kako bi ga dočekali seljani ili bi ga čak predali stražarima? Iskustva proteklih dana duboko su sjedila u svima, pa sigurno ne bi nitko pokušao uspostaviti kontakt s nevidljivim stanovnicima sela Gaj. Malo zatim smo opet morali krenuti da bih se, klipšući u ritmu kolone, opet prepustio ljepšim uspomenama iz djetinjstva. U osami svoga duha pokušao sam se sjetiti jesam li ikada prije bio tako gladan kao sada. Sjetih se tako dogañaja kada sam pratio oca na izlet u Veliku na otvaranje novog planinarskog doma blizu vrha Papuka. Vlakom smo doputovali u Slavonsku Požegu, gdje smo prenoćili u nekom jednostavnom konačištu. Tata je bio predsjednik osječkog planinarskog društva, pa je trebao održati prigodni govor u vezi sa svečanim otvaranjem Doma planinarskog društva iz Slavonske Požege. Ustali smo u 4 sata te još prije zore krenuli pješke do vrha Papuka i to bez doručka. Tata je htio stići do Velike što ranije. Svakom nedoraslom gradskom mladiću bi rano ustajanje bila prava muka, ali ostati bez doručka i gladan hodati brzo slijedeći oca. To je bilo previše za mene dvanaestogodišnjaka. Za mraka su mi tekle suze niz obraze, a zbog strašne gladi bio sam sav jadan i nesretan zbog sudbine koja me je snašla. Pri danjem svjetlu smo neumorno hodali gore, pa opet malo dolje po čvrstom zemljanom putu a kojemu kao da nije bilo kraja. Tata nije bio zadovoljan našim napretkom prema Velikoj, pa je odlučio poći prvom prečicom i tako stići brže do cilja. Počeli smo se uspinjati uskom i strmom stazom što je samo pojačalo moj očaj. Da bude još gore, tata je opet izgubio orijentaciju, pa smo izbili pred visoku i strmu stijenu nekog kamenoloma. Ovom prečicom nije bilo moguće ići dalje! Od kamenoloma je vodila utabana staza desno i dolje do nedalekog puta kojim smo krenuli jutros. Zašto smo se morali uspinjati tom strmom prečicom koja nas uopće nije dovela bliže cilju? Izgubio sam kontrolu nad sobom i počeo plakati tražeći nešto za pojesti. Netko mi se od planinara smilovao i ostao sa mnom dok je tata krenuo dalje utabanim putem do Velike. Nakon što sam se najeo i popio topli čaj, krenuo sam u pratnji svog dobrotvora širokom stazom do Doma. Do novoga doma smo stigli u velikoj grupi posjetitelja, a ja sam imao posebnu sreću, jer me je netko poveo u svojoj laganoj kočiji zadnji dio puta. Smjestio sam se u sobi koja je bila rezervirana za nas i otišao pred dom vidjeti svečanost otvaranja. Tata je stigao na vrijeme održati svoj lijepi pozdravni govor, a vidjeli smo se tek nakon svečanosti pri svečanom ručku.

191 Nikada kasnije nismo o tome govorili, jedino sada kad sam se sjetio kakva me je glad tada mučila, pa sam se izmoren osjećao jako osamljenim u svom jadu. Kad bih opet mogao biti dječakom i da me netko poveze u svojim kolima bar dio ovoga teškoga puta! Slijedeća je stanka potrajala mnogo duže, ali smo zatim nastavili više kilometara po krivudavoj i uskoj cesti koja je vijugala kroz gustu šumu. To mora da je bila neka sporedna cesta čiju kolničku površinu nisam osjećao pod tabanima koji su već otupili na bol kao i noge, osim osjećaja da još hodaju. Sada smo neprekidno hodali već više od 24 sata, a nitko nam nije htio reći kamo idemo i kada će doći kraj toj muci. U noći nam je postalo hladno, a k tome se vlaga odjeće i šume uvlačila u naše kosti. Cvokotali smo kad bismo stali, a mnogi se nisu više digli s te ceste. Pred praskozorje smo stigli na glavnu cestu koja s juga, od Okučana, prelazi preko slavonskog gorja do Virovitice, kroz mjesta s toplicama Pakrac i Daruvar. Mi smo u noći očito išli nekim zaobilaznim putem, jer nismo prošli kroz Lipik i Pakrac. Glavnom smo cestom prvo išli nizbrdo, nakon što smo se cijelu noć mučili hodati uzbrdicama. Nakon Badljevine je počeo uspon na cesti, a kod Podborskih Doljana sam mislio da se neću nikada uspjeti uspeti strmom cestom na prilazu Daruvaru. Preda mnom sam vidio dugu kolonu u kojoj je svaki svakome pomagao na usponu, da bi ga na koncu ipak svladali puževim korakom. Svevišnji Bože, kakva je teška kušnja stigla te klonule zarobljenike? Oni hodaju bez hrane i sna više od 30 sati prešavši do sada oko 95 kilometara! Sporo, vrlo sporo kretali smo se na strmom dijelu ceste: neki pužući na rukama i koljenima, drugi teturajući od gladi i umora, dok su neki padali krajnje iscrpljeni. Ipak, mnogi su ponovno ustajali, nastavili puzati ili kliznuli, ponovno pali, a onda opet produžili vući se dalje uz pomoć kolege u nevolji. Taj mi je beskonačni uspon ostao u strašnom sjećanju, kao onaj trenutak olakšanja, kada sam pred sobom spazio livadu podno prvih daruvarskih gradskih kuća. Stotine i stotine zarobljenika dovuklo se do livade i tamo se spustili u svježu zelenu i vlažnu travu. Kiša je padala cijelu noć, no vlaga livade nije nikome smetala. Glavno da nas puste na miru i da se možemo duže odmarati! Iznenada kao da se pakao otvorio od galame, povika i psovki, te vrištanja žena koje smo čuli prije nego li su one stigle do nas kao snježna lavina. Daruvarske žene su takovom žestinom probile redove umornih stražara da ovi nisu stigli ni podići puške, a niti pucati u zrak. Mi smo gledali taj prizorpretrnuli od straha, dok do nas nisu doprli kreštavi glasovi žena upućeni stražarima: “U ratu smo hranili vas partizane! Sada hoćemo hraniti našu DJECU i MUŽEVE! Nahranit ćemo sve prijatelje i svakoga nam dragoga! Maknite se s puta! U stranu ili ćemo preko vas!” - Daruvarske su žene bile toliko odlučne u svom pothvatu da ih nitko od stražara nije uopće pokušavao spriječiti u njihovoj namjeri. Odlučile su pomoći jadnim zarobljenicima po svaku cijenu.

192 Daruvarčanke su uz pomoć gradske Antifašističke organizacije žena (AFŽ) organizirale do sada neviñenu i zajedničku akciju pomoći za nas zarobljene. Svjesne da su u pravu pokazale su to odlučnim pothvatom i na djelu! Žene su uvijek pomagale i hranile partizane za vrijeme dugih godina rata, pa je sada došao čas da pomognu svome rodu. Stvarno su nam mnogo pomogle, te vjerojatno tako spasile živote mnogima. Mora da sam doživio čudo kad sam u jednoj ruci držao punu porciju tople juhe, a u drugoj velik komad bijeloga kruha. Jeo sam vrlo, vrlo polako uživajući u žvakanju svakog komadića kruha i u svakom gutljaju tople juhe. Potpuno sam zaboravio na to da sjedim na vlažnoj livadi, a po meni kišica lagano pada. Konačno mi je sinulo da je to prva hranu koju sam dobio nakon 11 dana u ratnom zarobljeništvu. Za svakoga od nas bila je velika svečanost u Daruvaru, te subote, 26. svibnja 1945. * * * * * *

193 20. BLJESAK LJUDSKE DOBROTE NA PUTU ZA PREODGAJANJE Srijeda, 30. svibnja 1945. Ostatak dana, 26. svibnja, bio je tmuran i kiša je padala cijeli dan, ali je ta subota donijela mnogim zarobljenicima veliku sreću i vratila im volju za životom. Svi smo bili promočeni do kože, a tijekom dana su stalno stizale nove grupe zarobljenika iz istog smjera odakle smo mi stigli sinoć. Nismo mogli razgovarati s pridošlicama jer su pod stražom stvarali nove ograñene četvorine na slobodnom mjestu promočene travnate poljane. Broj je stražara stalno bivao veći, pa su očito pripadali nekoj drugoj jedinici, a time se htjelo spriječiti sličnu provalu ženskog gnjeva od prije nekoliko sati. Unatoč svim tim novim mjerama hrabre su i plemenite Daruvarčanke nastavile dijeliti juhu i kruh sve do mraka. Stražari su bili vrlo razdražljivi i nemirni jer su mnoge žene našle svoje muževe, sinove ili roñake meñu zarobljenicima, pa je straža strogo pazila da ne bi koji zarobljenik iskoristio priliku za bijeg. Osim toga, ophodnje su stalno hodale širokim slobodnim prostorom izmeñu četvorina pa je bilo vrlo opasno pokušati prijeći iz jedne četvorine u drugu. Pokušali smo naći mjesto na poljani koje je bilo nešto manje promočeno, ali smo se mogli kretati samo unutar četvorine u koji je stigla naša grupa osječkog V.O.-a. Meñu sobom smo stvarali grupice da bi ujedinili naša sredstva u ostvarenju zajedničkog cilja: stvoriti suhu podlogu za ležaj i zaštiti se od kiše. Netko je imao šatorsko krilo, pa ga je prostro, a kolege su tijesno polijegali, pokrili se iscijeñenim gunjem i još šatorskim krilom ili voštanim platnom. Tako nas je više ležalo pod jednim gunjem, usko priljubljeni jedan uz drugoga, a tjelesna je toplina polako sušila vlažnu odjeću. Uskoro je isparavanje djelovalo kao da smo u turskoj kupki tog manje-više zatvorenog prostora u kojem se prisno stisnulo 5 do 6 zarobljenika pod jednim šatorskim krilom, te pokrili jednim ili više gunjeva. Stvarno, nakon izvjesnog vremena su nam se tijela zgrijala pa smo redom svi zaspali da nadoknadimo san dviju neprospavanih noći. Problem bi nastao kad bi se netko u grupi htio okrenuti na drugi bok. Svi su se ostali spavači tada morali okrenuti istodobno na drugu stranu što je jednom od vanjske dvojice spavača u grupi moglo biti od izvjesne koristi. Najneugodnije je bilo onima koji su spavali na jednoj od vanjskih strana reda. Stalno su vodili “borbu” protiv unutarnjih spavača da im ne odvuku gunj ili voštano platno, te ostanu otkriveni. Netko nam je savjetovao da ležimo na desnom boku, jer je to bolje

194 za srce da ne bude blizu vlažnoga tla. Mislim da bi svaki čovjek učinio sve u sličnim okolnostima kako bi preživio. Tijekom noći je kiša prestala padati, a nebo se razbistrilo, pa su se pojavile prve zvijezde, a s njima i hladnoća. Srećom sam bio jedan od unutrašnjih spavača u našoj grupi. Kolege u grupi su isto osjetili hladnoću, pa smo se opružili i još više stisnuli jedan uz drugoga ispod vlažnih pokrivača. Noć je protekla mirno, a s nedjeljnim jutrom granulo je sunce koje je svojom toplinom krijepilo promrzla i ukočena tijela. Žene su došle na poljanu netom što se sunce izdiglo nad gradskim kućama iznad poljane gdje smo proveli noć. Naš je četverokut imao tu sreću što je bio najbliži prilazu, pa smo tako dobili meñu prvima spasonosni doručak. Slasna itopla juha mirisala je neodoljivo! Srkao sam tu vrijednu tekućinu čija se blaga toplina širila cijelim tijelom otkravljujući ga polako kao i krute prste koji su držali porciju. U stvari to je bila dvostruka ugoda ispaćenom tijelu izvana i iznutra. Pokušao sam u nekoliko riječi moliti ženu, koja je dijelila juhu, da mi treba nešto čime bih omotao stopala. Stražar me je odmah prekinuo upozorivši ženu da je svaki razgovor sa zarobljenicima zabranjen i da će odmah obustaviti raspodjelu hrane. Uspjelo mi je prošaputati da tražim neku tkaninu i očima pokazati na noge. U prvi tren je žena zurila ne razumijevajući, ali kad je skrenula pogledom na moje noge, pojavio joj se u očima užas i samilost nad onim što je vidjela. Brzo se okrenula dok sam se ja morao vratiti prema četverokutu pod pretećim pogledima stražara. U meni se probudila nada da će mi možda netko pomoći od tih milosrdnih žena. Tijekom prijepodneva upoznavali smo revolucionarnu novinu u primjeni zvučnika iz kojih je vrlo glasno treštao glas nekog govornika ili je svirala marševa glazba. Nitko nije primijetio da su objesili zvučnike u vrtovima po cijeloj dužini uzvisine nad poljanom sa sada “oživjelim” četverokutima. Neumorno su ponavljali izreke i proklamacije, pa smo ih brzo naučili napamet jer su uvijek završavale pripjevom: “Smrt fašizmu - sloboda narodu!” Izmeñu tih izreka orila se glazba i pjesme marševa veličajući partizansku borbu za slobodu pod vodstvom maršala Tita - neustrašivog heroja i nepobjedivog maršala Armije. Njegovo ime stalno se spominjalo kako u svim izrekama tako i u pjesmama. Obavijesti iz razglasa se nije moglo razumjeti zbog silnog treštanje i preglasnog zvuka. Kada je glazba prestala, a umjesto slogana uslijedile neke obavijesti, nitko ih nije mogao dobro razumjeti. Je li to bio neki govor ili neka zapovijest - nitko oko nas nije znao o čemu je riječ? Potom je nastavljena marševa glazba sve dok netko nije primijetio da više osoba u uniformi silazi padinom od onih kuća iznad vrtova. Meñu uniformiranima su bili neki u civilnom odijelu, pa su se, stigavši na poljanu i bliže četverokutima, počeli dijeliti u manje grupe po dvatri. Mi smo ustali s izvjesnim iščekivanjem tek kad su se trojica približila našem četverokutu. U meñuvremenu smo ipak saznali sadržaj obavijesti koji se proširio kao plamen po suhoj travi od jednog četverokuta do drugoga. Mi

195 smo već znali što nas čeka kad je ta punovažna grupa oficira stigla do našeg četverokuta. Obavijesti je bilo obznanjeno da svi časnici moraju istupiti i svrstati se pred četverokutom. Isto to mora učiniti svaki ustaša, ali posebno istupiti i svrstati se na drugoj strani od časnika. Tko to od ustaša ne učini bit će raskrinkan, a potom će mu se suditi kao ratnom zločincu. Znali smo da za nas časnike nema drugoga izbora, jer smo u osječkom V.O.-u činili časničku grupu od samoga početka i držali se zajedno na putu koliko je to bilo moguće. Zato smo odlučili da bez mnogo oklijevanja zajednički svi istupimo, te smo krenuli prema mjestu odreñenom za časnike. Primijetio sam znatnu zabrinutost i bojazan kod zarobljenika, pa je relativno mali broj njih slijedio naš primjer. Pitao sam se je li to opet neka nova zamka za nas ili će to biti možda kraj svim zlostavljanjima i mučenjima. Okrenuo sam se Vetu i Dr. Franji da pitam ne bi li bilo sigurnije ostati s većinom zarobljenika, ali je bilo već prekasno. Kasnije smo vidjeli kako se masa preostalih zarobljenika iz četverokuta polako slijeva prema južnom dijelu poljane i tamo se svi zajedno okupljaju. Koliko smo mogli naslutiti iz daljine, masa zarobljenika je ubrzano to činila kao s nekim olakšanjem i možda u nadi da će ih pustiti na slobodu čim se izvrši preispitivanje i neka registracija. Možda su im tako rekli govornici nakon što su izdvojili časnike i ustaše iz njihovih redova. Za sve vrijeme desetodnevnog marša nisam vidio nikoga iz naše bitnice, pa sam svakome mogao poželjeti sreću i brz povratak kućama. Možda se netko od njih nalazi meñu zarobljenicima koji se skupljaju dalje na poljani u očekivanju slobode? Sudbina nas, izdvojenih časnika, bila je doista neizvjesna! Naša je mala grupa stajala kao izgubljena nakon što smo izgubili zaštitu mase ljudi s kojima smo zajedno hodali i spavali proteklih tjedana. Nedaleko od nas stajalo je nekoliko stražara s uperenim puškama, ali nam nisu prilazili niti što nareñivali. Dotle je iz razglasnih zvučnika neumorno treštao monotoni program glazbene redakcije. Nakon izvjesnog vremena nam je dosadilo stajati pa smo sjeli na tlo i potiho raspredali o mogućnostima koje nam je predodredio usud. Osjećali smo se neugodno u tako maloj grupi izloženi pogledima stražara mrkih lica i njihovih pušaka neugodno uperenih na nas. Bilo je već prošlo podne kad nam je konačno prišla manja grupa oficira u uniformama i u civilnoj odjeći. Prvo nas je oslovio onaj koji se razlikovao od ostalih oficira JA, pa smo saznali da je on politički komesar tj. jedan od “politkoma” poznatih po zlu glasu koji ih je svuda pratio. U svom je govoru drug komesar prvo naglasio važnost pobjede Naroda Jugoslavije nad fašizmom i okupacijom. Potom nam je oštro predbacio da smo se nedostojno borili na strani njemačkog okupatora i njihovih lakaja - ustaša. Zbog toga smo postali neprijatelji naroda jer smo na taj način pomagali fašistima u njihovim zločinačkim djelima. Svaki će ratni zločinac biti otkriven, a potom će mu se suditi i biti dolično kažnjen - to važi pogotovo za svakoga koji pokuša bilo što prikriti.

196 U nastavku svoga govora s puno prijetnji, drug je komesar spomenuo potrebu preodgoja bivših domobranskih oficira, kako bi shvatili svoje greške i postali vrijedni služiti Narodima Jugoslavije. Komesar je riječ “PREODGAJANJE” mnogo puta spominjao da nam je postalo jasno, da je njegov glavni zadatak vratiti nas ispravnom načinu života, te lojalnom ponašanju prema novoj jugoslavenskoj vladi pod vodstvom Maršala Tita. Iz komesarova dugog govora mogli smo zaključiti da moramo proći neki tečaj PREODGAJANJA, pa će od nas načiniti ispravne i sposobne oficire koji će smjeti služiti u Narodnooslobodilačkoj vojsci (NOV). Dobro, mislio je svaki za sebe, što god značilo biti “preodgajan” u ispravnog oficira, neka bude što prije. A kamo nas vodiš na preodgajanje, druže komesaru? Kada ćemo krenuti odavde? Nisi nam to rekao ni ti do sada, a niti itko drugi! Nakon održanog strogog govora uvažena se grupa uniformiranih udaljila, pa smo opet posjedali, ali ovaj put nešto bliže vrtovima. Naša je grupa bivših domobranskih časnika iz V. O.-a s istoka Hrvatske bila zaista mala, svega dvadesetak osoba od čega ih je bilo najviše iz Osijeka. Nije nam ništa drugo preostalo nego čekati sada na manje vlažnom dijelu poljane podno podnožja uzvisine. Ogledavao sam se okolo ne bih li spazio negdje kakav komad tkanine ili odbačeni gumeni kotač. Ipak, nastao bi za mene problem ako bih htio nešto dokučiti pored stalnog i prodornog promatranja malobrojnih stražara. Što li su pri tome mislili gledajući u nas onako propale i izmoždene koji smo donedavno bili, ništa drugo nego, neki pokvareni i zloglasni neprijateljski oficiri? Nije bilo kraja našim iznenañenjima tijekom tog nedjeljnog poslijepodneva, 27. svibnja. Onaj civil, koji nas je posjetio s komesarom, se vratio nešto kasnije u pratnji nekoliko novih stražara po nas. Naredio je da ustanemo i uzmemo svoje stvari, a potom smo u pratnji novih stražara pošli stazom, kojom su došli komesari prije podne odvojiti oficire i ustaše od ostalih zarobljenika. Ne rekavši nam kamo idemo slijedili smo stražare stazom po laganom usponu do ruba padine, pa smo došli u sam grad. Prošli smo centrom i stigli pred veliku zgradu u Daruvaru, u kojoj su bili bazeni i uprava toplica. Nismo mogli vjerovati svojim očima, kada su nas uveli kroz glavna vrata u veliko predvorje uprave. Od tamo smo nastavili u neki hodnik na kraju kojega nam je rečeno da se svučemo i ostavimo svoje stvari ležati na podu uza zid. Gdje ću sa satom i vrećicom, pitao sam se sretan da to imam još uza se? Nakon što smo skinuli sve naše prnje i složili ih u hrpice, uputili smo se nagi kroz široka vrata i tako došli u prostranu dvoranu, u kojoj se ljeskala plavičasta voda u velikom bazenu. Mora da smo izgledali veoma privlačno i neodoljivo svakome tko bi nas promatrao u svoj toj prljavštini! Sloj sivo prljave prašine nataložio se i pokrivao cijelo tijelo, od nožnog palca do glave, možda je bio nešto svjetlije boje oko trbuha. Brada i kosa je bila pokrivena krutom korom zemljane boje od koje je odudaralo i čudno bljeskalo bjelilo očiju i zubi. U prvi čas smo zastali iznenañeni pogledom na bazen s bistrom i toplom vodom. Čudni su i nevjerojatni bili osjećaji, koji su nama

197 obvladali gledajući na nama svu tu prljavštinu i priliku da se okupamo, te isperemo svu tu prljavštinu s kože i iz kose. Kao neobuzdani ñaci brzo smo se spustili u toplu vodu i malo zaplivali bazenom. Potom smo stali, polako i temeljito, trljati prvo kožu skidajući sloj po sloj okorjele prašine pomiješane s pijeskom. Zatim je slijedilo pranje kose i brade, toliko potrebno nakon nekoliko tjedana nepranja kao posljedica ležanja na suhom i blatnjavom tlu. Ne sjećam se više kako je dugo trajao taj rajski užitak! Konačno smo ipak morali izići iz tople vode koja je izgubila svoju djevičansku bistrinu. Posjedali smo na kamene klupe oko bazena te duže vrijeme drijemali pod uticanjem topline ili isparavanja termalne vode daruvarskih toplica. U stvarnost smo se vratili tek nakon dužeg drijemeža kada su nas pozvali natrag u hodnik i rekli da obučemo svoje stvari. Činilo mi se kao da je netko izvršio površnu pretragu naših prnja, ali nas je stražar uvjeravao da ništa ne manjka. Navodno su samo kontrolirali nemamo li kakvo oružje kod sebe. Kakva je to glupa izlika, pomislih, ali sam s olakšanjem ustanovio da su sat i vrećica tamo gdje sam ih umotao u prljavi obojak. S izvjesnom sam tugom i nelagodnošću počeo oblačiti prljavo i smrdljivo rublje, košulju i hlače što se sve nekako čudno ćutilo na čistoj koži. Kuda li će nas sada odvesti? Valjda ne opet na vlažnu livadu? Hoćemo li noć opet provesti pod vedrim nebom? Ne! To se zbilja nije dogodilo, jer su nas doveli do natkrivenog spremišta otvorenog na dvjema stranama tj. bez zidova, a pod od utabane zemlje bio je suh. U tom prenoćištu smo si rasprostrli “posteljinu” na prašnjavu podlogu, te vrlo brzo zaspali kao preumorna djeca, te nastavili mirno spavati kroz noć do slijedećeg jutra. Naše je prenoćište moralo biti blizu neke vojne komande, jer su se stražari često mijenjali u stalnim vremenskim razmacima. Nije nam bilo dopušteno napustiti natkriveno sklonište, osim zbog velike nužde. Ako je stražar bio dobre volje dopustio bi nam pojedinačno otići iza ugla spremišta, gdje smo se mogli olakšati pored oveće hrpe na gnojištu. Sred prijepodneva ušlo je u dvorište nekoliko žena vukući za sobom mala kolica na kojima je bilo nekoliko mljekarskih kanti i po koja vreća. Stražar im je dopustio podijeliti juhu i kruh, ali strogo zabranio svaki razgovor s nama. Prilazili smo pojedinačno kolicima i primili svaki punu porciju juhe i povelik komad kruha. Meñu ženama sam prepoznao onu koju sam zamolio nešto čime bih mogao omotati stopala. Kad je na mene došao red napunila mi je porciju juhom i dala mi komad kruha umotan u nešto vuneno. Primio sam ponuñeno i duboko dirnut njenom dobrotom vrlo tiho promucao nekoliko riječi zahvale, te se brzo vratio pod potkrovlje. Hvala Bogu, stražar nije ništa primijetio, pa sam tek u sigurnom skrovištu pogledao što mi je donijela dobra žena. Bio je to par vunenih čarapa, a na stopalima je bila prišivena koža grubim koncem. Bilo mi je odmah jasno da koža neće dugo držati na kamenom kolniku, pa mi je bilo važno što prije naći nešto što bih omotao oko čarapa. Do Osijeka je još dalek put!

198 Ostatak je ponedjeljka protekao bez daljnjih posjeta, a dan smo proveli pod potkrovljem odmarajući se za daljnji put. U utorak prije podne posjetila nas je druga grupa žena i donijela nam toplu juhu od krumpira i friški kruh koji je bio još topao. Od njih smo doznali da im nije bilo lako donositi nam hranu ovamo i da su im vojnici pričali da ćemo ionako skoro otići odavde. Utorak se otegao u nedogled, a bez posjetitelja nam je već pomalo dosadilo čekanje i iščekivanje vijesti. Zemljani pod nam se činio sve tvrñim, pa je dozlogrdilo i samo izležavanje na njemu. Gdje li je ostao komesar koji nam je toliko mnogo govorio o preodgajanju? Nije rekao ništa o tom kada će početi preodgajanje! Preodgajanje je postala glavna tema o kojoj smo razmišljali i kombinirali sjedeći u dubokoj sjeni skloništa. Tiho smo raspredali tu temu, pazeći da nas stražar ne primijeti kako razgovaramo. Svi smo bili nervozni i nemirni, jer nitko od nas nije razumio što je komesar zapravo mislio o svrsi našeg preodgajanja i kakav će biti način izvršenja tog nareñenja izdanog u komandature. Naši anñeli dobročinitelji s juhom i kruhom nisu došli u srijedu prije podne, ali su nas pozvali da odemo u susjedno dvorište gdje ćemo primiti svoj dnevni obrok. Iz nekog kotla podijelili su nam neku juhu čudnoga mirisa i komad crnog kruha tvrdog kao “cigla”. Okus juhe je bio vrlo neugodan kao da je kuhana u kotlu iz kojeg nisu odstranjeni otpaci prije zgotovljene hrane. Žele li nas takvom hranom otrovati ili ne mogu dopustiti da civili hrane zarobljene oficire? Malo kasnije nakon tog obroka iz vojne kuhinje komandature, došao nam je u posjet komesar. Prvo nam je “pojasnio” da prema ženevskoj konvenciji nije dozvoljeno da civili hrane ratne zarobljenike. Mi ćemo uskoro početi s preodgajanjem, ali nemaju transporta da nas prebace na mjesto. Dalje nam je drug komesar pojasnio kako je vojska kojoj smo mi nareñivali, razorila sva transportna sredstva, pa ćemo zato morati nastaviti put pješke. Pomislih, Bože moj, koliko je daleko mjesto preodgajanja i koliko dugo ću još morati hodati bez obuće ovako bosonog? Pronašao sam neku odbačenu vreću, pa sam iz nje izrezao trake koje ću omotati oko stopala da očuvam što duže kožnati potplat na vunenim čarapama. Kasno poslije podne, u srijedu 30. svibnja, naša se grupa od dvadesetak časnika uputila kroz Daruvar putem prema sjeveru. Kretanje u maloj grupi se sada bitno razlikovalo od onoga prije, u dugoj koloni, a samo šest sprovodnika činilo je našu pratnju. Hodali smo oko jedan sat, a potom smo se smjeli odmarati petnaestak minuta prije nego bismo nastavili cestom. Topla se noć tiho spuštala kada smo još prolazili kroz Končanicu, a potom smo se u Velikim Zdencima nešto duže zaustavili. Prošli smo blizu ribnjaka pored Končanice, pa sam se sjetio djedovih pripovijedanja o vlasnicima ovog ribnjačarstva. Ujak i otac su često pričali o problemima toga ribnjačarstva koje su potpomagali iz našeg velikog ribogojstva kod Našičke Breznice. U Zdencima je stigla smjena sprovodnika, pa smo nastavili prema Grubišnom Polju. Kada smo tijekom noći

199 stigli do blagih uspona ceste, znao sam da smo stigli do južnih obronaka Bilogore. Prije samo mjesec dana sam s bitnicom sudjelovao u teškim borbama kod Malog Grñevca niti 5 km zračne linije odavde. Činilo mi se kao da se to dogodilo puno prije, vrlo davno! Toliko toga, strašnoga, mi se dogodilo otada. Sada sam ratni zarobljenik svoga bivšeg neprijatelja pobjednika u ratu. Možda sam pucao po kojem od sprovodnika tijekom te burne noći, s 27. na 28. travnja? Za što sam se zapravo borio? Za svoj život? Za vojnike bitnice ili narod? Koji narod? Koja je moja domovina za koju sam se borio? Ili sam možda slijepo slijedio instinkt o samoodržanju, kao što lovac koristi svoj instinkt i razum protiv nepoznate moći životinje koju lovi? Kakva je to čudna igra slučaja da prolazim blizu mjesta gdje sam po prvi puta u svom životu osjetio i neposredno upoznao smrtni strah. Tada sam se uspio othrvati strahu, ali sada je bilo mnogo više razloga strahovanju ne znajući što nam predstoji. Kao zarobljenik nemam baš nikakve mogućnosti braniti se ili izbjeći opasnosti koje mi prijete. Ne mogu ništa učiniti za poboljšanje svoga tegobnog stanja... osim hodati. Prema tome, nastavi hodati putem kojim te vode sprovodnici k tvom usudu. Počelo se daniti kada smo prošli kroz Lončaricu na najvišoj koti ceste prema Virovitici. Stali smo pred osamljenom kućom, a na vratima se pojavi žena, pomalo još snena i iznenañena pojavom i izgledom čudne grupe pred njezinim vrtnim vratima. Straža nam je dopustila da se napijemo vode iz bunara, a dobra žena je usplahireno trčala oko nas nastojeći nam pomoći što je bolje mogla. Zamolio sam ima li nešto čime bih mogao omotati stopala na što je otrčala u kuću. Vratila se noseći par starih, ali čvrstih hlača svoga muža koji se još nije vratio kući. Ženi su suze potekle obrazima, pa je gledajući nas spustila glavu misleći na mrtvog muža ili kakva ga je već sudbina pogodila kao zarobljenika. Zahvalio sam se dobroj ženi za hlače,pa se vratio na cestu. Putem sam vidio da su hlače previše male za mene pa su možda pripadale njezinom sinu? Hodajući razmišljao sam što bih mogao učiniti iz tih čvrstih hlača, pa sam odlučio tkaninu razrezati u trake koje ću omotati oko vunenih čarapa da što dulje drže. Nastavili smo hodati ustaljenim korakom i s povremenim stankama, pa smo stigli pred željezničku stanicu u Virovitici u rano prijepodne. U neprekidnom hodu od 16 sati, prevalili smo udaljenost od oko 50 kilometara do Virovitice i približili se Osijeku. Kamo ćemo sada krenuti na preodgajanje? Možda prema Osijeku? * * * * * *

200 21. KONAČNO U OSIJEKU Subota, 2. lipnja 1945. Zadnji je dan u svibnju bio ugodan za hodanje noću, a ujutro slijedećeg dana stigli smo do Virovitice. Stražari nas nisu vodili dalje prema centru grada, nego smo stali u blizini željezničke stanice i posjedali u sjenu neke napuštene zgrade, koja je bila u neposrednoj blizini glavne ceste, koja je ovdje išla skoro usporedo s Dravom. Nešto više od šest tjedana ranije, bitnica je ovuda prolazila za Pitomaču, a onda proslijedila prema zapadu. Samo dan kasnije je bitnica prešla, uz pomoć volova, preko Bilogore mukotrpnom stazom, a opet dan kasnije sam doživio one strašne napade kod Malog Grñevca u noći 27. na 28. travnja. Sjetio sam se sada dok sam sjedio oslonjen na zid zgrade svih tih strahota i strahovanja koje sam proživio te noći. Posvetio sam se obnavljanju svoje “obuće” koja je dobro izdržala hod od Daruvara dovde. Izvadio sam poklonjene čvrste hlače, pa mi je Vet pomogao držeći ih dok sam žiletom rezao trake iz tog čvrstog platna. Ostalo mi je nekoliko komada koji nisu bili dovoljno dugi za omatanje, pa sam složio i uložio u vunene čarape. Stopala su tako bila bolje zaštićena, pa ću hodati kao po jastucima, šalio se Vet mojoj domišljatosti i minucioznom korištenju svakog komadića tkanine. Platnene trake sam čvrsto omotao oko čarapa iako bi bolje bilo da sam imao konop ili žicu da pričvrstim trake. Što je tu je - mumljao sam sâm sebi potpuno zadubljen svojim poslom kad me iznenada strese ženski glas: “Pegi, Pegi! Jesi li to ti PEGI iz Osijeka? Pegi, molim, doñi ovamo! Ne boj se, doñi k meni. Ja te znam iz gimnazije u Tvrñi!” Taj iznenadni zov moga nadimka na tren me je paralizirao, pa sam pogledao odakle je došao taj iznenadni poziv. Polako sam ustao pokušavajući uspostaviti neku vezu s uspomenama iz školskih dana, te s osobom koja me je prepoznala. Preda mnom je stajala mlada žena s partizanskom kapom i crvenom zvijezdom koja je pokrivala dugu svijetlu kosu. Na sebi je imala plavu vojničku bluzu na kojoj su bili neki znakovi čina koje nisam poznavao. Naprosto nisam mogao vjerovati da bi me netko znao po nadimku, još k tome ovdje u Virovitici. Je li to neka zamka? Prilazeći vrlo oprezno učinilo mi se da odnekuda poznajem tu ljepušnu mladu ženu tanašnog struka i duge kose oko ljupkog lica i veselih očiju koje se dobrodušno smješkaju. I onda mi je odjednom sinulo tko je ta djevojka u partizanskoj uniformi. Bio sam njezin partner u plesnoj školi u Osijeku i često smo plesali zajedno na raznim zabavama.

201 Davno je to bilo kada nas je djevojka posjećivala na zabavamagdje je svirao naš orkestar nazvan “Snjeguljica i 7 patuljaka” u kojemu sam svirao harmoniku i gitaru. Za kolege u orkestru je ona bila “Crvena”, a ja sam je potpuno izgubio iz vida negdje tijekom 1942. Kasne jeseni 1942. Muška gimnazija je morala isprazniti svoje zgradu u Tvrñi, pa smo 8. razred nastavili u zgradi Učiteljske škole u Donjem Gradu. Crvena je vjerojatno još negdje 1942. otišla u partizane, pa je dobro napredovala u njihovim redovima sudeći po njezinom izgledu i oznaka, na uniformi. Nešto kasnije sam od Crvene doznao da je po činu viši politički komesar, te da meñu zarobljenicima traži roñake ili svoje prijatelje. Kad sam joj prišao reče mi: “Ne izgledaš uopće dobro, Pegi! Zbilja loše izgledaš, ali uskoro će biti bolje, vjeruj mi! Hajd’ Pegi, razvedri se malo! Žao mi je što te ne mogu izvući iz grupe zarobljenika. No, reci mi, mogu li što učiniti za tebe ili tvoje prijatelje?” Pogledao sam je ne znajući što da odgovorim na njezino pitanje. Konačno sam se odvažio, pa upitao: “Znaš li kamo ćemo ići odavde? Hoćemo li ići do Osijeka?” Moja komesarka nije oklijevala s odgovorom: “Ovdje će smijeniti sprovodnika, ali nareñenje o pokretu tvoje grupe još ne znam. Vjerojatno će vas uputiti u vaš Vojni okrug i tamo vas raspustiti svojim kućama. Jasno, pod uvjetom da netko nije ratni zločinac.” Razljutilo me je stalno spominjanje ratnog zločinstva, pa sam joj osorno odgovorio: “Vidiš li mene sada? Ja sigurno nisam ratni zločinac, pa tako niti drugi u našoj grupi domobranskih časnika. Pa ipak, vidiš i sama, kako postupaju s nama časnicima. NE! To sigurno nije u smislu propisa ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima!” Drugarica komesarka mi odgovori, smješkajući se pomalo podrugljivo: “Ne zaboravi, Pegi, kako se postupalo s partizanima za to dugo vrijeme dok su se borili za slobodu!” - Nisam se mogao oteti osjećaje da me ona pokušava poučiti i uvjeriti u ispravnost postupaka prema zarobljenicima, pa ljutito odgovorih: “Drugarice komesarko, rat je završen, pa je došlo vrijeme da opet naučimo živjeti u miru i slozi, a ne u mržnji i osvećujući nekoga kome je učinjena nepravda. Hvala ti na ponuñenoj pomoći! Ako si me htjela podučiti o našim ratnim zlodjelima i zločinima, onda će biti bolje da se vratim na svoje mjesto i dovršim popravke svoje obuće. Znaš i samakoliko je daleko Osijek. Kod Celja sam morao “džorati” svoje cipele s jednim od drugova, pa od tada hodam bosonog.” Požalio sam odmah što sam to rekao, pa sam čekao u nedoumici kako li će komesarka reagirati. S olakšanjem sam se uvjerio da moja crvena kolegica nije ostala bez kolegijalnih osjećaja kao kakva okorjela partizanka, jer je odmah odgovorila: “Pegi, ne budi bedast! Ja ti želim stvarno pomoći. Evo, uzmi ovaj zavežljaj u kojem je nešto hrane. Sigurno to možeš uzeti od mene! Nastoj' doći do Osijeka. Ja ću nastojati poslati naprijed obavijest da ste ti i tvoji prijatelji na putu tamo.” Pružila mi je mali zavežljaj - zapravo ga više pritisnula u moje ruku. Snašavši se promucao sam nešto kao zahvalu, te jedva stigao zaustiti: “Možeš li mi donijeti cipele ili koje drugu obuću…” no dalje nisam stigao, jer se komesarka okrenula i bez riječi otišla svojim putem.

202 Netko je zvao imenom, a možda je drugarica komesarka predugo razgovarala sa zarobljenikom. Čvrsto držeći zavežljaj vratio sam se do svog mjesta i oprezno ga otvorio diveći se sadržaju. To je bio velik komad bijeloga kruha s korom, a u mekanom dijelu našao sam mnogo kockica slanine. Nažalost, brzo sam morao ustanoviti da nisam u stanje sažvakati slaninu, jer sam osjetio da mi se zubi klimaju u čeljusti. Nije mi preostalo ništa drugo nego da žvačem kruh s komadom slanine tako dugo dok slina nije omekšala gvalje u ustima - kao kakav krezubi starac. Vet je sudjelovao u blagodatnoj hrani, pa me je pokušao umiriti zbog klimavih zubi. To je posljedica slabe ili bolje rečeno skoro nikakve prehrane i velikog pomanjkanja vitamina zbog čega možemo izgubiti sve zube, ako uskoro ne dobijemo zdravu hranu. Naše se životne okolnosti nisu promijenile kada smo napustili Viroviticu prije podneva. Ipak, novi su sprovodnici bili pristojniji i čovječniji u odnosu prema nama koji smo hodali glavnom cestom prema istoku. Sva su šestorica te smjene bili postariji Ljudi koji su bili kod partizana skoro od samoga početka rata. Mora da su propatili mnogo toga za vrijeme tih teških i dugih godina skrivajući se i hodajući velike udaljenosti često bez dovoljno hrane i odjeće, zaklona i ogrjeva po hladnom ili lošem vremenu. Oni su predobro znali što to znači boriti se da preživiš, pa su nam pomagali koliko je to bilo moguće. Njihova dobra volja i pomoć bila je dovoljna da nas ohrabri i podrži kako bi stigli našim kućama. Naša grupa od dvadesetak domobranskih časnika se nije promijenila, ali nam je pratnja šestorice starih partizana znatno olakšala hodanje. Prošli smo kroz Suhopolje, pa sam se sjetio, kako se bitnica dobro provela ovdje u blizini, što su zapravo bili posljednji ugodni dani pri povlačenju. Provodnici nam nisu dopustili da se udaljimo od ceste, ali nisu sprječavali ako bi nam tko dodao hranu ili piće prolazeći kroz neka od manjih naselja. Katkada bi jedan od naših pratilaca krenuo ispred nas do slijedećeg naselja gdje bi izvidio i upozorio dobre ljude da nam mogu iznijeti hranu i piće do ceste na izlazu iz naselja. Kad smo došli do ugovorenog mjesta dopustili su nam nešto dužu stanku, pa bismo zatim nastavili hodati nešto duži komad puta, kako bismo nadoknadili izgubljeno vrijeme. Brzo smo razumjeli zašto naši pratioci tako postupaju, jer su na taj način prolazili kroz mjesta ili naselja bez zaustavljanja gdje su bile vojne ili političke komande. Tako su mogli izbjeći nepotrebna objašnjenja ili sukobe s nazočnim oficirima ili komesarima. Pričali su nam kako bi nas htjeli pratiti što je duže moguće, jer bi se tada više približili njihovim selima u istočnoj Posavini. Naši su pratioci bili Srbi i Muslimani iz istočne Bosne, pa je svaki sigurno imao razloga mrziti Nijemce, ustaše ili oboje jednako. O domobranima nisu ništa zlo mislili ili osjećali - rat je za njih završen, pa je došlo vrijeme da se svi vratimo svojim kućama! Bio je već mrak, možda blizu ponoći, kada smo stigli do Podravske Slatine nakon dosta usiljenog hoda tih tridesetak kilometara. Nadao sam se da ćemo u Slatini ostati do zore, a onda krenuti cestom za Našice. Ali ne! Niti pomisli o

203 tome, jer su nas naši sprovodnici nemilosrdno tjerali hodati do centra Slatine, a odavde smo skrenuli lijevo i uskoro bili izvan gradića. Potiho smo ih pitali: “Kamo idemo? Zašto ta žurba?”, ali umjesto bilo kakvog razumnog objašnjenja rekoše nam da šutimo i brzo hodamo. Kada smo odmakli od Slatine već dobar komad puta, rekoše nam da se sklonimo u neki gaj pored ceste. Tu smo mogli leći i smjeli se duže vrijeme odmarati, pa tako nitko od nas nije primijetio kada nas je par sprovodnika napustilo i nestalo u mraku. Na naše sveopće iznenañenje vratili su se u gaj, te nam donijeli kruha i mlijeka. Jedan od njih mi je donio vrećastu tkaninu ispričavajući se što nije mogao naći neku bolju obuću za mene. Obećao mi je da će dalju tražiti poveći komad gume iz kojega bi mi mogao napraviti nešto slično opanku. On si je tako znao pomoći dok je bio u partizanima! Nakon što su nam podijelili hranu postali su razgovorljivi i objasnili zašto su nas tjerali da brzo proñemo kroz Slatinu. Nisu htjeli da ih tko zaustavi, pa da nas dalje vodi nova smjena do Osijeka, kamo su oni sami htjeli svakako stići. Iz Osijeka bi im bilo lakše doći vlakom do Županje, pa od tamo u posjete svojim obiteljima prije nego li se vrate svojoj jedinici u Viroviticu. Krenuli smo na put nešto prije zore, te prošli kroz Senkovac, a zatim kroz Čañavicu, pa su naši pratioci htjeli stići do Donjeg Miholjca još za dana. Za nas je to bio hod od oko 40 kilometara, kako nam je objasnio jedan od sprovodnika. On je očito dobro poznavao Podravinu i ovu cestu, pa nas je uvjeravao da ćemo moći svladati tu udaljenost. Udaljenosti izmeñu sela su u tom dijelu Podravine nešto veća, pa treba oko dva sata hoda da se stigne do slijedećeg sela, gdje bi nas možda čekala okrjepa. Pod normalnim okolnostima ne bi te udaljenosti predstavljale naročiti napor, ali za nas je to bilo preveliko naprezanje. Na kraju snaga sporo smo napredovali posrćući i pomažući jedan drugome kako smo najbolje znali ili mogli u trenutku tjelesne iznemoglosti ili obamrlosti duha. Teturajući i povlačeći se s noge na nogu, naše napredovanje je bilo veoma sporo. Koliko god se to činilo nemogućim, mi smo ipak uspjeli na kraju preživjeti taj dan hodanja. Sprovodnici su nam stalno pomagali i podržavali najslabije u grupi hrabreći nas da hodamo dalje. Ispričavali su se čak nas prisiljavanje da činimo tako što teško i bremenito. Katkada bih sklopio kapke da se zaštitim od sunčevog bljeska, pa su me počele moriti kojekakve misli. Pitao sam se tako, bi li se ti stari partizani tako ponašali prema nama, da smo jednom prije kao neprijatelji stajali oko u oko? U istinu su ti Ljudi pretrpjeli mnogo strahota i preživjeli teške muke i patnje. Odlučio sam porazgovarati s onim sprovodnikom koji mi je noćas donio vrećastu tkaninu koje sam privremeno smjestio u naprtnjaču. To je bio prvi razgovor s jednim sprovodnikom na putu do sada. Moj mi je dobročinitelj pričao da su svi muškarci iz njegovog sela u sjevernoj Bosni izbjegli od straha pred odmazdom Nijemaca i ustaša. Sakrili su se u šumama, pa su se pridružili partizanima kada su im otjerali obiteljiiz sela, te im spalili kuće. On nije znao kamo su mu odveli obitelj i je li tko od njih još na životu, jer je on cijelo to vrijeme s partizanima, te se borio svuda u Bosni i

204 Dalmaciji. Slušajući njegovu priču rekao sam mu s olakšanjem: “Znaš, odahnuo sam, jer se nisam borio ni u Bosni niti u Dalmaciji. Pobojao sam se da sam možda pucao po tebi iz naših haubica.” Moj me pratilac pogleda očinskim smiješkom i reče:”Ne brini se, sine! Znaš, po starosti bi mi mogao biti sin. Ako si pucao na nekoga to je bilo zato, jer je bio rat. Kob nam je bila da smo pucali jedan na drugoga, iako smo zemljaci. Ali, rat je završen, pa je sada došlo vrijeme da se vratimo svojim kućama, ako još stoje. Moramo se vratiti svojim obiteljima i prijateljima i zajedno izgraditi ono što je u ratu porušeno. Hajde, sine, pazi kuda hodaš i popravi omotače oko stopala da možeš stići svojim roditeljima i kući. Hodaj oprezno, sine! Pazi, hodaj pažljivo, a ja ću ti već pomoći. Hodaj!” Hodali smo tako i hodali pod žarkim lipanjskim suncem kao mjesečari za punog mjeseca. Svjesno smo doživljavali stanke kad smo stigli do mjesta koje su sprovodnici odabrali, a gdje nas je katkada čekala okrjepa na kraju nekog naselja u kojem je bilo dobroćudnih Ljudi. Svaki od nas je bio pri kraju snaga, pa smo onako preumorni i iscrpljeni teturali jedan iza drugoga povlačeći nogu za nogom, korak po korak naprijed ne vidjevši i ne shvaćajući što se oko nas dogaña. Pa i onda kada bismo stali negdje u sjeni da se odmorimo, što god bi činili bilo je kao da smo u nekom transu. Izgubili smo svaku svjesnu vezu s okolinom pa i meñu sobom. Prestao je svaki razgovor, pa smo mučaljivo sjedili ili hodali izgubljeni u svojim mislima i osjećajima. Negdje oko podne prošli smo kroz Moslavinu i tamo sam spazio močvaru pored ceste okruženu vrbama i drugim grmljem, te šašom tako tipičnim za mrtve rukavce rijeke Drave. Okolina mi se činila sve poznatijom, pogotovo kada smo stigli u Donji Miholjac sredinom poslijepodneva, u petak 1. lipnja 1945. Ušli smo kroz velika vrata u visokoj ogradi stazom koja je vodila do velike kuće ili bivšeg dvorca. U toj kući mora da je bila neka komanda zbog mnogih transportnih kola i vojnika unaokolo, koji su nas promatrali s interesom dok smo sporo prolazili mimo njih. Odveli su nas u prostrani vrt podalje od te velike kuće, pa smo smjeli sjesti u sjeni velikog kestena. Polijegali smo mrtvi umorni u meku travu, prepustivši se osvježenje sjene kestena. Naši su nas sprovodnici napustili čim smo se smjestili pod kestenom, a mi, preumorni, polijegali nadajući se da ćemo imati nekoliko sati nepomućenog mira za spavanje. Nažalost nije dugo potrajalo i već su se pojavili vojnici, pa su nas počeli gnjaviti podbadanjem: “Da se “džoramo”, druškane”. Vojnici su bili vrlo loše obučeni i propalog izgleda dok im je boja kože bila znatno tamnija nego kod Ljudi iz sjevernijih krajeva. Nisam razumio jezik kojim su se sporazumijevali, pa sam zaključio da su ti vojnici, došli ovamo iz Makedonije ili iz Kosova, u svakom slučaju iz dalekih južnih pokrajina Jugoslavije. Ponašali su se drsko i naduto kao pobjednici koji su sudjelovali u borbama, a što u stvari nisu. Hodali su i gazili meñu nama bez ikakvog obzira gurkajući

205 nas cipelama da se maknemo. Grabežljivci su prvo htjeli vidjeli što nam mogu oduzeti i tako lako doći do sigurnog plijena. Prvo su hodali oko nas, pa prilazili sve bliže, da bi onda počeli prolaziti izmeñu nas očito nezadovoljni što nisu do sada primijetili ništa vrijedno za “džoranje”. Postali su vrlo nestrpljivi, pa su nas udarcima noge tjerali ustati da bi nas potom stali opipavati i prekapati po našim bijednim stvarima koje su nam još ostale nakon prijašnjih bezobzirnih pljačkanja. S ogorčenjem smo morali podnositi grabež bezočnih bandita, jer smo bili preumorni i nemoćni za bilo kakav otpor. Odjednom se preda mnom stvori sitni vojnik prostačkog izgleda i kozičava lica, te me stane u rame bosti s cijevi svoje stare puške. Zaudarao je po lošoj rakiji iz svojih krezubih usta, pa kad je prosiktao: “Ustaj, ustašo!” skoro sam se onesvijestio od smrada i gnjeva. Od silnog bijesa dizao sam se polako psujući vrlo glasno i stao ga grditi najpoganijim riječima kojih sam se sjetio. Tog sam trena bio svjestan da sam izgubio i da je došao kraj mome životu. Više se nisam ničega bojao! Nestao je svaki strah od neizvjesnosti, a bilo mi je svejedno što će se dogoditi. Neka brzo doñe kraj svemu! Konačno već jednom i neka bude brzo! Vojnik je na tren zastao iznenañen mojim glasnim izljevom bijesa, a kad se malo snašao sagne se da bi dohvatio naprtnjaču na kojoj sam sjedio, pa je nije prije vidio. Istrgnuo sam naprtnjaču iz ruke, odrješito razvezao konop i odmjereno tresao njen sadržaj njemu pred noge. Prvo je ispala vreća iz Slatine, koje još nisam razrezao, zatim su slijedili otpaci rabljenih omotača, ostaci traka i obojaka, a na koncu prljave krpe. Već iz prve krpe, u kojoj sam skupljao mrvice dvopeka i kožice slanine, ispade moj džepni nož, te se otkotrlja u travu, podalje od nas dvojice. Kad je vojnik primijetio da se nešto zasvjetlucalo zakorakne da bi dosegnuo nož, te ga brzo stavi u džep. Tko zna što bi mi učinio zatim ili bi me možda ostavio na miru, kad se začu odlučni glas nešto dalje iz velike kuće: “Stoj! Stoj! Odstupi smjesta! To je nareñenje! Razlaz! Ne diraj zarobljenike - to su oficiri!” Oštre riječi su bile popraćene grdim psovkama, a stroga su nareñenja bila upućena grabežljivcima koji su netom nestali kao prestrašeni psi podvinuvši repove. Taj ljudski ološ je razumio samo grubu silu. Nažalost su gromke riječi stigle prekasno za nas, jer je svaki od nas bio prije toga uznemiravan i ponižavan manje ili više. Uskoro nam je prišla grupa oficira koje je predvodio komesar, sudeći po oznakama na uniformi sličnim onima moje “crvene” kolegice iz Virovitice. Komesar je dugo govorio, ali ga vjerojatno nitko nije ozbiljno slušao nastojeći što prije skupiti i pospremiti stvari koje nam još nisu oduzeli. Pretpostavljam da je komesarov govor bio sličnoga sadržaja onome, kojega nam je održao njegov “kolega” nedavno u Daruvaru. Na kraju govora je obećao da ćemo dobiti hranu prije nego li nastavimo put za Osijek, gdje će nas smjestiti u logor za preodgajanje bivših domobranskih oficira. Hrana se sastojala od neke rijetke juhe i komada starog kruha kojega sam mogao jesti tek nakon što sam ga dobro namočio u juhi. Zubi su me boljeli, a

206 osjetio sam kako se miču u zubnom mesu. Jezik mi je natekao i bio vrlo osjetljiv pri dodiru, pa sam oprezno prilazio zubima provjeriti miču li se ili su već ispali. Jedva da smo što razgovarali meñusobno, ali me je Vet oprezno ispitivao zašto sam tako odurno psovao onog vojnika. Gdje li sam naučio tako pogrdne izraze i uspio nanizati u jednoj bujici riječi koje zamalo da nisu izazvale katastrofu. Pa neka, odgovorio sam mu, a što se tiče poganih riječi njih sam naučio od naših konjušara. Kad je pao mrak polijegali smo pod kestenom uvježbanim redoslijedom što bliže jedan drugome ležeći na desnom boku. Tijekom noći su nas povremeno posjećivali da vide kako izgledaju zarobljeni neprijateljski oficiri. Nitko nas nije pri tome smetao ili budio, pa smo mogli spavati dugo - bar nam se tako činilo dok nas nisu grubo probudili prije jutra. Kada smo ustali čekao nas je veći broj stražara nego prije dva dana, a bili su to mladi Ljudi i nisu mogli biti u Jugoslavenskoj armiji više od šest mjeseci. Vjerojatno su ih regrutirali negdje u Srbiji, kad je u njihova sela došla nova vlast. Krenuli smo već za svitanja, pa nisam imao dovoljno vremena čvrsto vezati omotače stopala trakama. Sprovodnici su nas tjerali žustro hodati pa sam ubrzo izgubio trake koje su slabo držale sloj omotanih krpa s otpacima. Nakon 13 kilometara prolazeći kroz selo Črnkovci već sam hodao bosonog, a do Valpova bilo ih je još 11. Ponovno sam se prepustio sjećanjima kako bih mislio na nešto drugo, a u Valpovo sam češće navraćao prigodom školskih izleta drvnoj industriji te tvornici tanina u Belišću. Taj je industrijski kompleks pripadao porodici Gutmann za koji su izgradili posebnu uskotračnu prugu s kraticom “SPŽ” za Slavonsko-podravska željeznica. Belišće je bilo nedaleko od Valpova, a do Drave je još bliže. Često sam bio u gostima kod porodice Gutmann gdje smo slavili mnoge roñendane djece i prijatelja u njihovoj prostranoj kući i u velikom parku. S tugom se sjetih tih dana kojih više neće biti. Obitelj Gutmann je na vrijeme pobjegla pred nacističkim progonom Židova. Otac moga bratića bio je odvjetnik porodice Gutmann dok je moj otac bio savjetnik u poreznim stvarima. Zbog toga smo bratić i ja bili uvijek kraljevski pogošćeni kada smo došli u posjet Belišću. Jedna od Gutmannovih djevojčica bila je naših godina i s njom smo se dobro razumjeli, pogotovo kad nas je vozala u svojim malim kolima s dva upregnuta ponija. U konjušnici je bilo nekoliko ponija, pa sam katkada smio jahati velikim parkom. Oca moga bratića su Nijemci pustili iz ratnog zarobljeništva, kamo je dospio kao oficir kraljevske vojske. Kad se htio vratiti kući uhitile su ga ustaše i kao taoci streljani, u ljeto 1941. kod Maksimira. Sada, u ljeto 1945., hodajući prašnjavom cestom duboko me potresla iznenadna spoznaja da su mnogi nestali, te da nema povratka sretnim danima iz nedavne prošlosti. Sva blaženstva i ushićenja moga djetinjstva neće se vratiti - od njih su mi ostale samo uspomene. Prošli smo kroz Valpovo i stali kod mosta preko Karašice nedaleko od ušća potoka Vučica. Stanka je potrajala nešto duže, pa sam uz Vetovu pomoć razrezao vreću na više traka.

207 Od ostataka krpa u naprtnjači napravio sam si podloške koje sam podmetnuo pod stopala i čvrsto svezao trakom. Odustali smo od rezanja traka iz ostatka gunja, bar za sada, iako to više nije bio gunj nego prašinom impregnirana prljava tkanina. Tko zna možda nam bude još trebala ta velika krpetina? Sjedeći u hladovini stabla pored rječice sjetih se stiha koji smo mnogo puta pjevali na izletima Dravom: “Tekla rijeka Karašica od Valpova do Našica”. To nije bilo topografski moguće, ali je Karašica bila veoma važna za ispravno navodnjavanje djedovih ribnjaka kod Našičke Breznice. Potok Vučica je napajao sustav kanala koji su opskrbljivali tekućom vodom desetak velikih ribnjaka, pa bi se kod najnižeg ribnjaka izlijevao u staro korito. Tamo je bila velika zapora kojom se regulirao vodostaj u ribnjacima, pa je dubina Vučice bila dovoljna da se u nje skače. Često sam se tamo kupao s djecom iz okolnih naselja, iako je bilo mnogo pijavica što nije moglo pokvariti veselje kupanja. Uh, kad bih se sada mogao malo okupati! Stara razglednica Osijeka prikazuje glavni trg Gorn jeg Grada sa župnom crkvom Sv. Petra i Pavla u pozadini. Polako smo krenuli od Valpova prema Osijeku do kojega je cestom bilo oko 25 kilometara. Taj predio sam vrlo dobro poznavao s dravskih sprudova u koritu ili vozeći biciklom kroz selo Josipovac do ušća Karašice u Dravu. Otac je imao veliki skif u veslačkom klubu “Neptun”, pa smo nedjeljom pravili izlet do jednog od pješčanih sprudova blizu ušća Karašice. Tata bi veslao protiv struje kojih dva tri kilometra, a u čamcu smo bili nas četvero i pas. Kada bi svladao taj dio riječnog toka, dok nije počela šuma na desnoj obali Drave kod Retfale, iskrcali bi se kod prvog spruda i nastavili pješke. Hodali smo plićacima vukući čamac za sobom do slijedećeg dubokog gaza gdje bi se

208 ukrcali da nas tata prevesla do slijedećeg spruda. Vrbe su rasle na starijim sprudovima bliže ušća Karašice, pa bi se izletnici okupljali u njihovoj sjeni. Na Vatri pržilo se meso, jelose i pilo te ljenčarilo cijeli dan sve do zalaza sunca. Hajde kreni sada Karašicom do ušća, pomislih vrativši se u stvarnost prelazeći preko mosta pred Petrijevcima. Nije bilo dužih stanki poslije Valpova, ali su nas uz put dočekivali dobri Ljudi nudeći nam hranu i piće. Naši su sprovodnici dozvoljavali kraće stanke jer su se pri tome i sami malo okrijepili, jer ni njima nije bilo lako hodati po lipanjskoj vrućini. A kako je bilo tek nama! Moja je neprilika bila da nisam mogao žvakati tvrñu hranu, pa sam uzimao mlijeko ili mekani kravlji sir. Jedna stara žena mi je dala svoju staru maramu vidjevši me bosonogog, pa sam je razderao u dva komada i omotao oko stopala. Nažalost, ni to nije dugo trajalo, pa sam negdje u Josipovcu opet hodao golih tabana. Svi smo bili beznadno umorni i iscrpljeni, ali je svaki dalje hodao opsjednut željom da stigne svojoj kući. Vjerojatno smo zaboravili na svu muku i umor kada smo konačno stigli u Retfalu na dohvat Osijeku. Ušli smo u Retfalu vukući nogu za nogom po kamenom kolniku kojega će uskoro zamijeniti popločene gradske ulice. Na početku je Retfala nalikovala slavonskom selu, ali kako smo prilazili gradu obostrani jarci su bili kanalizirani, pa nas je dočekalo mnoštvo tražeći meñu nama svoje poznate ili roñake. Sprovodnici su imali mnogo muke da održe bar neki red i provedu nas do cilja. Teturali smo hodajući polako gurajući i pomažući jedan drugome da što prije doñemo u grad još to poslije podne. Konačno smo stigli na cestu koja je bila popločena žutom klinker opekom kod Pejačevićevog dvorca u Retfali, a iza kojeg je bila mitnica kod ulaza u grad Osijek. Kad sam primijetio veliku zgradu dvorca, stotinjak metara ispred, sjetio sam se velikog vrta i livade iza dvorca gdje se održao prvi avionski miting. Retfala leži desetak metara iznad poplavnog područja Drave i nasipa uz samu obalu. Na čas sam opazio hangar osječkog jedriličarskog kluba, kojemu nisam smio pristupiti, jer tata nije dozvolio, a pored hangara su bile duge zgrade veslačkog kluba “Neptun”, gdje je tata bio predsjednik. Dakle, stvarno sam stigao kući, nakon toliko godina sjećanja na djetinjstvo i školske dane, pa sam pokušavao srediti redoslijed misli iz kojih me trgnu vrištali ženski glas: “Oh, Bože Svevišnji, jeste li vi gospodine doktore?” S ruba ceste je žena prepoznala Dr. Franju Pašera, jer je on zastupao kod suda, no nije mogla prići bliže zbog stražara, pa glasno upita: “Tko je još s vama ovdje, doktore?” Dr. Franjo joj rekao moje i neka druga imena, a dobra se žena brzo zatim okrene i nestane iza zida promatrača. Mi smo nastavili hodati, klinkerom popločenom, Strossmayerovom ulicom, pa smo skrenuli u Aninu ulicu gdje je kolnik bio od “mačjih glava” tzv. turska kaldrma. Morao sam dobro paziti kuda stanem jer je površina kamena bila glatka dok su meñuprostori bili grubi za osjetljive tabane. Nisam mnogo gledao kuda idemo, pa sam se iznenadio kada smo prošli nedaleko Aninog groblja, pored Tvornice žigica i došli u Reisnerovu ulicu do trga i križanja sa

209 Županijskom ulicom. Tim sam trgom vrlo često prolazio na putu u Šangaj gdje je bilo zapovjedništvo bitnice - kada je to bilo? Zar samo sedam tjedana koji se čine kao vječnost? Pa to nije moguće! Nije se mnogo toga promijenilo osim što je sada bilo puno više Ljudi unaokolo, mnogo kola i drugačijih vojnika, te naša mala grupa patnika u prolazu. Naši sprovodnici su bili umorni nakon 50 kilometarskog marša, pa su nas se htjeli riješiti što prije. S trga smo skrenuli na Vinkovačku cestu (sjećaš li se još kada si ovuda prolazio zadnji put?), pa prešli preko SPŽ-ove pruge i ušli kod zapadnog izlaza osječke željezničke stanice. Vodili su nas izmeñu pruga čija je kamena posteljica bila djelomično uništena i rasturena pa se pomiješala sa šljakom izmeñu kolosijeka. Morali smo proći cijelom dužinom osječkog glavnog kolodvora, a to je bila oko dva kilometra koji me umalo nisu dotukli. Osjetio sam svaki najmanji kamenčić a pogotovo šljaku na preosjetljivim tabanima. Stopala su vapila za milošću! Hramao sam i šepao psujući na putu izmeñu pragova, znoj me oblio od muke dok me je moć volje i nagona tjerala naprijed kročiti posljednjim truncima tjelesne snage. Prošao sam pored zgrade stanice, ispod pješačkog mosta i mlina, te nisam više ni na bilo što obraćao pažnje hodajući pored južne ograde pruge ne mareći hoće li odnekuda naići lokomotiva ili što drugo. Ne sjećam se više koliko dugo mi je trebalo da proñem istočnim dijelom stanice, te pored ložionice na tom putu neopisivih muka. U sjećanje mi je ostao taj put, posut crnom šljakom koja je jače strugala tabane, te sve više gulila i onako osjetljivu kožu. Usredotočio sam svu svoje pažnje na put kojim koračam i vrlo polako slijedio kolege koji su sada hodali u dugom jednoredu. Prošavši pored ložionice došao sam do istočnog izlaza iz stanice gdje je čekao stražar koji me uputi da prijeñem cestu za Novi Grad i odem na nogometno igralište "Sjenik". Prešao sam cestu i stupio u travu igrališta s bezgraničnim olakšanjem. Nekako sam se dovukao do sjevernih vratnica nogometnog igrališta kod Svilane. Polako smo se skupili kod tih vratnica i tamo se srušili kao pokošeni nevidljivom kosom. Došli smo kući! Bili smo opet kod kuće slomljenog tijela i uništene duše. Potražio sam travnatu površinu da se opružim - ali koliko dugo? Razum mi je još funkcionirao dok se tijelo prepustilo drijemežu u kukuljici od zamornog dugog hodanja. Iznenada sam čuo kao da me netko zove imenom iz velike daljine. Nečija me ruka lagano tapkala po obrazu, te vukla za ruku, pa mi se svijest polako vraćala iz velike daljine u stvarnost. Otvorio sam oči i vidio kako više Ljudi stoji pored linije koja ograničava igralište, a stražar muku muči da ih drži na odstojanje od nas. Polako sam očima pronašao sitnu osobu kako maše, te me zove imenom - bila je to moja majka. Oh, konačno - majko mila, majko draga došla si vidjeti svoga sina.

210 “Nemoj prilaziti bliže! Nemoj pokušavati doći k meni! Molim Te, mama! Pucat će bez upozorenja! Ostani gdje jesi! Ne miči se! Ja ću doći k tebi!” - Vikao sam glasno koliko sam mogao, ali je moj glas bio slab i jedva ga se moglo čuti pored svih poziva i galame od tamo s ruba igrališta. Pokušao sam ustati, ali nisam mogao. Srušio sam se čim bih se pokušao uspraviti na noge. Nisam imao snage u njima, a ni bilo kakav osjećaj u stopalima ili nožnim prstima. Kao da su obamrli - nemam ih više! Razum je odredio, a tijelo poslušalo, pa sam počeo puzati na rukama i koljenima od vratnica do ruba igrališta gdje su stajali Ljudi, a mama meñu njima. Odjednom sam počeo plakati bez kontrole jer se um kao da se poigrava sa mnom pretvorivši me u malo dijete koje puže majci po mekom sagu u našoj dnevnoj sobi. Stigao sam domu svom! Neka bude blagoslovljen stražar koji je dopustio da me mama zagrli i miluje kada sam se konačno dovukao do nje pužućisigurno dvadeset i više minuta tih četrdesetak metara. Meni se učinilo taj put da traje vječnost, a trenutačno sam se vratio stvarnosti kada mi je mama pružila šalicu s toplom juhom iz termos boce koje je donijela sobom. Ispio sam tekućinu na dušak pa sam odmah tražio još pa ni mamino usporavanje nije koristilo, jer mi je njezina juha vraćala toliko potrebnu životnu snagu. Rekao sam joj da ne mogu ništa gristi zubima jer se pomiču u zubnom mesu, što sam joj htio pokazati kad me ona zaustavi u mom pokušaje rekavši: “Ne diraj zubno meso i ne idi u usta s tim prljavim prstima!” Morao sam se nasmijati toj maminoj primjedbi da bi moji prljavi prsti mogli što pogoršati. Poučen vlastitim iskustvo iz proteklih dana prvo sam tražio da mi donese tatine sandale. Tatine cipele su bile prevelike za mene ali bit će dobre za moje ranjive noge koje još moram umotati u obojke ili navući debele čarape. Mami su počele teći suze niz obraze vidjevši stanje mojih stopala, pa je odlučila odmah otići kući i donijeti najpotrebnije još večeras. U meñuvremenu je stigla moja 3 godine mlaña sestra, a na nadlaktici je nosila traku Crvenog križa. Ona je dobrovoljno radila u bolnici kao pomoćna sestra bolničarka, pa je došla čim je saznala da se nalazim kod Svilane. Njezina je pojava naročito djelovala na stražara, pa joj je dopustio da mi očisti stopala, a nakon pregleda stručno ih je povila zavojima, koje je imala u svojoj bolničarskoj torbici. Ostavila mi je kutije nekih pilula i rekla da ih počnem odmah uzimati i to koliko god mogu progutati. Okupilo se mnogo gledalaca i posjetilaca, a svi su odjednom htjeli razgovarati i pomagati svojim dragima iz naše male grupe. Stražari su postali nestrpljivi i pomalo nemoćni nadzirati nas i gomilu Ljudi koja se okupila. Stali su vikati i psovati, pa prijetiti i tjerati posjetioce natrag do ceste. Mi smo dobro znali da je pametnije ne izazivati stražare, pa smo se svi vratili do mjesta kod vratnica. Prevalio sam taj put pužući, a kada sam stigao natrag do vratnica vidio sam da je Vet već prostro “posteljinu" na tratini. Tako ću provesti prvu noć na

211 tvrdom tlu nogometnog igrališta umjesto u krevetu u kojem sam posljednji put spavao prije pedeset dana samo nekoliko blokova dalje. Otvorio sam kutije koje mi je donijela sestra, a u njoj je bilo 500 komada “Calcipot D” pastila. Pastilu sam u ustima omekšao slinom, a okus čokolade je djelovao čarobno, pa sam nastavio uzimati sve dok mi nije dozlogrdilo. Mrak se spustio, došlo je vrijeme spavanja toliko dugo koliko nam to budu dopustili naši tamničari. Opružio sam se pored Veta i drugih po ustaljenom redoslijedu i pokušao zaspati te blage lipanjske noći. Razmišljao sam o tome da mi je kutije s vitaminskim pastilama poslao Dr. Milan Bedenić. Ujak Milan mi je dao onu crvenu maramicu da si od nje napravim petokraku zvijezdu, ako bi mi se pružila prilika prebjeći partizanima. No, ja nisam nikoga iznevjerio niti sam dezertirao, ali sam se predao Jugoslavenskoj armiji. Pogledaj sada svoje kumče, Milane, kako izgleda domobranski zastavnik nakon 17 dana ratnog zarobljeništva i prisilnog marša od oko 500 kilometara. Možeš li zamisliti da je tvoje boležljivo kumče hodalo cijelim putem bez osnovne skrbi, a k tome bosonog više od 450 kilometara po tvrdim kamenim cestama. Sada sve to nije važno - glavno je da sam se vratio kući. Rat je završio i u Osijeku je zavladao mir. Mir - za kojim smo toliko dugo čeznuli i skoro zaboravili da postoji na našem dugom i trnovitom putu. Topi slinom i isisaj svoj Calcipot, Sajgling! Spremaj se za sutrašnji dan, tko zna što će on donijeti. Spavaj, Dojenče, spavaj, ne u svom krevetu, ali blizu svome domu. Spavaj! * * * * * *

212 22. OSJEČKA TAMNICA NA MOJ DVADESETI RO ðENDAN Utorak, 12. lipnja 1945. Nalazim se već treći dan u kaznionici kod Sremske Mitrovice, gdje imam ćelije sam za sebe u prizemlje dvokatnog bloka blizu južnog kaznioničkog zida. U ponedjeljak 11. lipnja, ujutro, otišao sam prvo po obrok tople juhe iz kazana i komad kruha, a zatim se prijavio za ponovni sanitetski pregled zbog otvorenih rana na stopalima. Poslije kraćeg pregleda vratio sam se u ćelije, a poslije podne ću otići opet do kuhinje primiti večernji obrok. Mitrovačka je kaznionica bila na zlu glasu, jer su tamo bili smješteni teški zločinci s dugogodišnjim kaznama. Pored toga je kaznionica imala posebni odjel za političke zatvorenike, a za vrijeme Kraljevine Jugoslavije su ovdje tamnovali mnogi članovi komunističke partije. Sjećam se da sam na zidu svoje ćelije pročitao ime Moše Pijade, ali tada još nisam znao da je on važni komunistički rukovodilac. Vrata na mojoj ćeliji se nisu nikada zaključavala, pa niti noću. U ćeliji nije bilo nikakvoga pokućstva,te sam spavao na podu od dasaka u jednom kutu gdje sam prostro nešto sijena, a preko toga novi gunj kojega sam donio iz Osijeka. Vet je ponio sa sobom ostatak moga staroga gunja kad smo se rastali poslijepodne prošloga petka. Sjeo sam na betonski pod pred ćelijom, naslonio se leñima na zid, te nastavio umakati kruh u juhu, te polako jeo da bih tako produžio užitak. Užitak nije bio toliko u kvaliteti hrane, koje sam ovdje redovito primao, nego u tome što me nitko nije tjerao hodati, pa sam mogao u ćeliji u miru odmarati ili drijemati na suncu ili po želji. Zubi su mi u čeljusti postajali sve čvršći, pa sam opet počeo žvakati polako i oprezno. Od dolaska u Osijek, prije deset dana, najviše su me zabrinjavale otvorene rane na stopalima, jer je o njihovom stanje ovisilo kada ću opet moći hodati ako to od mene bude zahtijevano. Očeve su sandale bile zlata vrijedne, pa sam u debelim čarapama mogao polako i oprezno hodati kao “po jajima”. U početku su pri hodanje čarape uvijek bile vlažne od tekućine koja se cijedila iz otvorenih plikova i od sukrvice iz mlade kože na tabanima. Sunce je pomoglo da se plikovi brže suše, a svakim je danom nova koža postajala otpornijom. Imao sam sreću da nije došlo do infekcije rana na stopalima, jer kod ovog sanitarca u kaznionici ne bih sigurno dobio neki lijek ili mast protiv gnojenja i da zaustavim infekcije. Kod njega sam se svakoga dana prijavljivao radi pregleda, dok se cijela njegova apoteka sastojala od bočice joda i većeg grumena vate sumnjive čistoće. Sva sreća da sam od odlaska iz Osijeka nosio nekoliko vojničkih zavoja i prah za dezinficiranje rana u kutijici na dnu naprtnjače. Tu kutiju nisu našli u naprtnjači, pa je nisu “džorali” kao niti vrećicu s dukatima i ručnim satom, koje sam još uvijek nosio na “sigurnom” mjestu.

213 Možda mi uspije uvjeriti sanitarca da ostanem još nekoliko dana u zatvoru, bar tako dugo, dok se svi veliki plikovi ne osuše, a nova koža ispod dovoljno očvrsne. U svakom su slučaju moja ranjava stopala bila dovoljan razlog da sam mogao ostati ovdje, dok je ostalim zarobljenim časnicima nareñeno da marširaju do Rume i dalje do Novog Sada. Prošlog četvrtka navečer ukrcali su nas u stočne vagone na donjogradskoj stanici u Osijeku. U petak rano ujutro stigli smo u Sremsku Mitrovicu, gdje smo se iskrcali iz vagona neposredno u kaznioničko dvorište. Tamo su nam dali “voljno”, a malo kasnije smo primili obrok juhe iz kazana i komad kruha. Posjedali smo u sjeni stabala i čekali što će se dalje dogoditi s nama. Preko razglasa su pozvali bolesne da se prijave na liječnički pregled, što sam i učinio po savjetu komandanta logora kod Zelenog Polja. Nakon liječničkog pregleda mojih stopala sanitarac je odredio da ostanem u kaznionici, te me uputio da si nañem neku praznu ćelije, pa da tamo čekam daljnja nareñenja na razglasu. Pronašao sam ćelije i čekao da netko doñe zaključati vrata samice. Nakon što su svima podijeli večernji obrok, vratio sam se u ćelije. Slijedećeg sam jutra tek od sanitarca saznao da su ostali zarobljenici napustili kaznionicu pod pratnjom još jučer u noći. Ispričao mi je još da su kolege trebali hodati šestdesetak kilometara do Novog Sada, što ja ne bih mogao, pa sam zato zaostao ovdje. Ja uopće nisam primijetio da su otišli, pa se tako nisam oprostio od Veta niti od bilo koga iz naše grupe. Hoću li ih još ikada sresti? Dovršio sam svoj jutarnji obrok, pa sam ostao sjediti pred ćelijom. Sigurno sam opet zadrijemao u toploj polusjeni, pa sam se polu svjesno stao sjećati onih dogañaja koje sam proživio u posljednjih nekoliko dana. Prisjetio sam se prvo svojeg tjelesnog i duševnog stanja koji mi se činilo posve bezizglednim prije samo osam dana. Nakon noći provedene na nogometnom igralištu kod Svilane, probudilo nas je sunce i mnogi posjetioci. Stražari su bili pristojni, pa smo mogli pojedinačno prići rubu igrališta i razgovarati sa roñacima i prijateljima tijekom cijelog nedjeljnog prijepodneva. Uzalud su stražari pokušavali spriječiti predaju hrane, odjeće i drugih predmeta, ali je svakome nekako ipak uspjelo doći do prijeko potrebnih stvari. Kako? U teškim se okolnostima svaki snalazio kako je znao i mogao samo da u siromaštini doñe do potrebnoga. Ja sam dobio očeve sandale i nekoliko vunenih čarapa, stare planinarske hlače, rublje i košulju dugih rukava, stari pulover i veliki ručnik. Naprtnjača je bila prilično prazna, pogotovo nakon što sam skinuo i bacio sve prljavo što sam imao na sebi, te sve ostatke obojaka i traka za omatanje stopala. Nisam oklijevao niti jedan čas baciti sve te vrlo smrdljive i prljave krpe. U debelim čarapama i tatinim sandalama uspio sam hodati polako i podupirući se tatinim štapom, kojeg mi je donijela sestra. Ona mi ga je uspjela predati nakon što je opčarala stražara svojom pojavom kao sestra bolničarka. Negdje oko podneva su stigli provodnici, te nam naredili da napustimo igralište. Nisu

214 nam rekli kamo idemo, pa nas je slijedilo prilično mnogo osoba, neki kao gledaoci, a meñu njima i naši roñaci i prijatelji. Naša mala grupa je hodala vrlo polako tako da sam podupirući se štapom mogao držati korak s ostalima. Krenuli smo Vukovarskom cestom prema Donjem Gradu, a kako provodnici nisu htjeli reći kuda nas vode, povremeno je došlo do oštrih riječi, te grubih ispada popraćenih psovkama izmeñu stražara i osoba koje su nas pratile pored ceste. Hodajući Vukovarskom cestom prošli smo pored donjogradske željezničke stanice, dugih zdanja šećerane i stigli do Zelenog Polja gdje su bile izgorjele ruševine naftne destilerije. Skrenuli smo prema Dravi, pa su nas uveli u industrijski prostor Kolarove ciglane koji se prostirao do obale Drave. To sam mjesto dobro poznavao, jer smo sa školom ovamo dolazili na ekskurzije. Gospodin Kolar je bio tatin klijent, pa sam katkada dolazio ovamo s tatom do zadnje tramvajske stanice gdje je bilo i okretište. Dalje nizvodno od ciglarskog prostora je počinjala šuma koja se protezala obalom Drave mnogo kilometara. Kod početka šume je bio hangar nedavno osnovanog veslačkog kluba “Drava” odakle sam s kolegama iz Donjeg Grada odlazio na izlete u njihovom kajaku. Davno li je to, zar ne? Industrijski je prostor bio ograñen u glavnom bodljikavom žicom, a takva ograda se protezala uzduž i nešto podalje od obalnog nasipa. Odveli su nas iza zgrada gdje je bio veliki travnjak i red bijelih jablana uzduž same ograde ispred nasipa. Ovdje smo se mogli dobro odmoriti u sjeni stabala, iako nismo bili jedini na toj ledini. Bilo je tu i nešto civilnih zatvorenika, pored više stotina ratnih zarobljenika što vojnika što časnika. Oni su se već podvrgli stanovitoj dnevnoj rutini kojoj se naša mala grupa tek morala priučiti. Nije dugo trebalo da saznamo sve potrebno, pa smo uskoro otišli po večernji obrok juhe i komad kruha koji se dijelio u tvorničkoj kuhinji. Na upravnu zgradu ciglane pričvrstili su nekoliko zvučnika iz kojih je po danu stalno treštala glazba katkada prekidana zbog nekih obavijesti. Nešto drugačija je bila ova glazba koračnica, pa i pjesme, no u svima njima su se veličale žrtve i uspješna borba protiv fašizma uvijek pod mudrim i hrabrim vodstvom maršala Tita. Na ledini nije bilo mirovanja tijekom dana jer su grupe ili pojedinci stalno dolazili, odlazili ili obilazili grupe koje su ležale u sjeni jablana. Mene sve to uopće nije zanimalo, pa sam, osim odlaska do kuhinje po hranu, najviše vremena posvetio njezi stopala koristeći prah za sušenje rana, koji mi je donijela sestra. Unatoč teško ozlijeñenim stopalima uspio sam doći natrag kući i time si sigurno spasio život. Vjerovao sam da sam prošao ono najgore do sada i vratilo mi se pouzdanje da ću moći preživjeti ono što me još čeka. Svaki je od nas bio zabrinut što će slijediti kad budemo morali napustiti ovaj privremeni logor kod Zelenog Polja. No kada će to biti, nitko nije znao! Dva su dana prošla bez naročitih dogañaja, osim što su pozivali zatvorenike da se jave u komandu logora zbog saslušanja. To su bile one kratke obavijesti

215 čiji se sadržaj prenosio od usta do usta do zadnjeg kutka dvorišta. Neki su se od pozvanih vratili natrag svojoj grupi, ali je bilo i slučajeva da se više njih nije vratilo. Neki su zarobljenici mijenjali grupu, a neka se opet grupa premjestila na novo mjesto što je prouzrokovalo stalni nemir. Naša je grupa ostala na okupu i na svom mjestu u istočnom kutu dvorišta, nedaleko visokog nasipa iza kojega nismo mogli vidjeti Dravu. Narednog mi se jutra učinilo da sam čuo svoje ime na razglasu da se javim u komandaturi. Kada su kolege potvrdili da su i oni dobro čuli moje ime, navukao sam čarape i sandale na otekla stopala i, polako hodajući “kao po jajima”, krenuo stazom prema upravnoj zgradi ciglane gdje je bila komandatura. Došavši do ulaza u zgradu ispriječi mi se stražar, te upita strogo: “Stoj! Kuda si se uputio, druže?” - Rekao sam mu svoje ime i da sam pozvan na saslušanje preko razglasa na što mi naredi da sjednem i čekam dok se on ne vrati. Dok sam čekao izašlo je nekoliko zatvorenika koje su provodili drugi stražari. Nisam dugo trebao čekati i već se vratio stražar, te naredio da ga slijedim. Krenuo sam za njim hodnikom u prizemlju zgrade do jedne sobe, pa je otvorivši vrata rekao da uñem. U toj poznatoj mi sobi je prije sjedio gospodin Kolar, ali sam sada stajao nasuprot oficiru koji je sjedio za stolom leñima prema prozoru. Nisam mu mogao vidjeti lice, ali je na uniformi imao, sada meni dobro poznate, oznake političkog komesara. Jedva što sam stigao do stola, već me je dočekao komesarov strog pozdrav: “Jesi li ti, druže Zvonko, bio oficir i služio u ustaškoj jedinici ovdje u Osijeku?” Očekivao sam takvo što, pa odgovorih odrješito: “Jest, Zvonko mi je ime, ali nisam bio vojnik u nekoj ustaškoj jedinici. Ja sam kao domobranskizastavnik bio dodijeljen 1. domobranskoj bitnici kada je došla u Osijek 28. prosinca 1944. U Osijeku sam bio s haubičkoj bitnicom, odnosno baterijom na položaju kod osječkog Šangaja i na Vinkovačkoj cesti sve do povlačenja 13. travnja 1945.” Komesar nije bio zadovoljan mojim odgovorom, pa osorno nastavi: “Ti si bio ustaša! Ja znam da si ti bio ustaša i ima svjedoka koji će to potvrditi.” - “Ne, druže komesaru! Ja nisam bio ustaša nego domobranski zastavnik kod 1. domobranske bitnice. Imam svjedoka koji će to potvrditi, ako mi to dozvolite, druže komesaru.” Nastala je kratka stanka u kojoj je komesar nešto tražio meñu papirima, pa onda nastavi: “Dakle, ti si bio domobran, druže Zvonko. Ali si se borio protiv partizana i Narodne armije. To je tačno, zar ne?” - Odahnuo sam na tren, pa dodah: “To je točno, druže komesaru. Ja sam bio artiljerijski oficir, a baterija je pucala i borila se protiv Narodne armije.” Komesar me je začuñen promatrao, pa reče: “Čudno! Ti priznaješ da si se borio protiv Narodne armije. Svi su me domobranski oficiri do sada pokušavali uvjeriti da su bili intendanti, pa se nisu borili protiv nas ili su radili u vojnim

216 uredima. Ti si prvi koji priznaje da je bio artiljerac i da se borio protiv nas. U redu, možeš se vratiti svojoj grupi. Stani! Što je to s tvojim nogama?” - “U ratu je to sudbina onoga koji ga je izgubio. Ja sam morao hodati bosonog od Dravograda do Osijeka u šesnaest dana.” Komesar ustane i obiñe stol, pa mi nešto pomirljivije naredi: “Kada doñeš na mesto gdje ćeš početi kurs preodgajanja javi se odmah na sanitetski pregled. Taj kurs preodgajanja moraš napraviti da bi mogao postati oficir Narodne armije. Idi sada! Zdravo!” Polako sam izašao iz sobe i uputio se hodnikom, te nastavio oprezno s noge na nogu prema dvorištu gdje su me već nestrpljivo čekali kolege da im pričam kako je bilo na saslušanju. Putem sam razmišljao zašto je došlo do tog saslušavanja, tim više što sam pozvan imenom. Možda je netko htio provjeriti jesam li se stvarno vratio natrag u Osijek. Ali tko bi to mogao biti? Do sada nas nitko nije popisao, a niti tražio da predamo svoje vojne dokumente. Ja ionako nisam imao ništa kod sebe, jer sve što sam imao ili sam izgubio ili mi je bilo oduzeto kod “džoranja”. Od MINORS-a iz Zagreba sam primio svoj jedini domobranski dokument, a to je bio putni nalog sa zapovijesti da se javim 1. domobranskoj bitnici u Osijeku. Konačno sam stigao do našeg privremenog logorišta gdje su me dočekali kolege s olakšanjem da sam se vratio, pa što me počeli nestrpljivo ispitivati kako je bilo na saslušanju. Niti njima nije bilo jasno zašto su mene pozvali imenom u komandaturu kada nas nitko još nije popisao. Bilo im je drago što sam opet s njima, jer se dogañalo da se pozvani pojedinci ili cijele grupe više nisu vratile. U nastavku toga dana uspjelo mi je nabaviti porciju vode, pa sam uz pomoć malog komadića sapuna oprao onu najgoru prljavštinu s lica. Najgore je bilo s kosom i naraslom bradom od više tjedana koja je djelovala kao jedna prljava, zamršena i zalijepljena masa dugih dlaka. Jasno da kroz kruto i zamršeno klupko ne bi mogao proći češljem, pa nisam niti pokušavao. Svi smo morali trpjeti kojekakve nametnike od kojih su bile najgore uši po tijelu i kosi. Čim bismo imali malo vremena stali smo strugati te krvožedne parazitekoji su se naročito rado zadržavali u šavovima i meñu dlakama. Koliko god bismo ih uništili u jednoj seansi uskoro bi se novi nametnici javili. Kad bih mirovao osjetio sam kako mi nešto plazi po prljavoj koži i meñu slijepljenim dlakama. Kako mogu uši naći puta kroz taj debeli sloj prljavštine na meni? U četvrtak nakon jutarnjeg obroka nareñeno nam je pokupiti našestvari te da se svrstamo u četverorede. Stopala su me prilično boljela jer su plikovi na tabanima bili puni sukrvice i zgrušane krvi. Zbog opasnosti od infekcije nisam se usudio probosti ili razrezati plikove da iscuri u njima nakupljena tekućina. Nekome je uspjelo obavijestiti rodbinu ili prijatelje da će zarobljenici napustiti logor kod Zelenog Polja, pa se skupilo dosta gledalaca ispred Kolarove ciglane. Sreća moja da nismo trebali hodati daleko - samo nekoliko stotinjak metara do željezničke stanice u Donjem Gradu. Hvala Bogu, meni je nekako uspjelo prijeći tu udaljenost hramajući i oslanjajući se na štap.

217 Došavši na stanicu nareñeno nam je da se ukrcamo u stočne vagone po pedeset zarobljenika u svaki. To je za nas bilo posve novo iskustvo biti ovako stisnuti u uskom prostoru s malo svježeg zraka pogotovo kada su zatvorili vrata na vagonima. Vrućina je u tom tijesnom prostoru vrlo neugodna a isparavanje pedesetak smrdljivih tijela nije bilo baš ugodno. Možda je to ipak bolje nego što je bilo hodati onih petsto kilometara u proteklih nekoliko tjedana? Skutrili smo se i posjedali na podu vagona, te nestrpljivo čekali polazak vlaka. Kamo ćemo putovati? Koje li razlike od mog putovanja stočnim vagonom iz Zagreba u Stockerau kraj Beča prije godinu i pol dana. Hladnoga 6. studenoga 1943. bilo nas je 25 regruta u svakom stočnom vagonu s jednostavnim klupama za sjedenje. Putovanje je trajalo četiri noći i tri dana, pa smo od klupa napravili vatru u vagonu da se bar malo zgrijemo na putu za vrlo hladnih noći. Svaki je imao sobom nešto hrane, ali smo prvu toplu hranu primili tek trećeg dana, kada je vlak stao kod bečkog “Nordwest” kolodvora. Do tada smo skoro potrošili sve drvene klupe, a u malo da nam nije progorio pod vagona gdje je bilo ognjište. Noću istoga dana smo se iskrcali u zamračenoj stanici Stockerau dok je padala hladna kiša i puhao jak sjeverac, a morali smo hodati dugih 5 kilometara do baraka u Senniger logoru na zapadnom izlazu iz gradića Stockerau. Sjetio sam se kako nam je bilo hladno na tom putovanju, pogotovo usporeñujući s ovim sada u vrućem i zagušljivom stočnom vagonu. Uh, kakva je to razlika - nemaš mjesta ni da se malo opružiš!Negdje tek u kasno poslijepodne vlak je konačno krenuo iz donjogradske stanice i polako vozio udaljujući se od Osijeka. Noć je pala, pa je sporo putovanje nastavljeno s nekoliko zaustavljanja. Povremeno je netko bliže onom malom prozorčiću za ventilaciju pokušavao pročitati ime stanice, ako je bilo osvijetljeno. Negdje blizu ponoći vlak je prošao kroz Vinkovačku stanicu i krenuo na istok. U Vinkovce sam stigao vlakom iz Zagreba 22. prosinca 1944. Sa mnom su bili Franjo Fenjveši i Zorko Kurjaković, a sva trojica smo bili školski prijatelji, te nedavno imenovani topničkim zastavnicima. Koliko je dugo tome? Niti šest mjeseci - zar je to moguće? Nas trojica smo pješačili do Osijeka kojega je već napustila hrvatska vojska i upravna vlast, ali se vratila tri dana po našem dolasku kući. Sada se je vlak uz priličnu buku tračnica polako kotrljao kroz ugodno toplu noć, pa sam se pitao dokle ćemo ovako putovati. Kakova je to glupost slati te oronule ljude na neko PREODGAJANJE kad su već prošli kroz tako mnogo strahota, nakon što su bili zarobljeni. Nitko nije dragovoljno htio ići u rat, nego je bio pozvan služiti u vojsci, pa se po dužnosti morao boriti za svoju domovinu. A što ću? Ionako ne mogu ništa promijeniti, pa ću bolje slijediti put koji mi je namijenio usud! Iznenada sam se prenuo iz polusna. Gdje li sam?

218 Topli su me zraci sunca vratili u stvarnost, pa sam se povukao u hladovinu ćelije. Sjetio sam se drugova koji su otišli hodajući za Rumu i Novi Sad, ali sam bio sretan što sam uspio ostati u kaznionici tih nekoliko dana. Tekućina se resorbirala u plikovima, pa su neki već splasnuli, te je pod njima nova koža bila manje osjetljiva. Ako bih mogao nagovoriti sanitarca da me zadrži još nekoliko dana možda bih opet mogao hodati do mjesta gdje me čeka preodgajanje. Malo sam drijemao u hladu ćelije dok nije došlo vrijeme da odem po večernji obrok, kad mi odjednom sine da je sada predvečerje mog roñendana. Sigurno neću dobiti neku posebno finu večeru zbog toga, no što bi me to smetalo kad sam ostao na životu. Možda ću moći slaviti svoj slijedeći roñendan na veseliji i ugodniji način! Slijedećeg jutra 12. lipnja javio sam se opet na pregled sanitarcu, te ponio svoj jutarnji obrok natrag u ćeliju kao proteklih dana. Zadubljen u mislima jeo sam juhu i kruh na svoj 20. roñendan, pa tako nisam odmah čuo razglas i poziv da se javim u komandaturu. Malo zatim oglasio se ponovno razglas, ali sam ovaj put bolje slušao što se objavljuje: “Drug Zvonko iz Osijeka da se javi u komandaturu!” - U prvi sam tren mislio da nisam dobro razumio, no malo zatim se ponovno sa razglasa javi isti glas s istom obavijesti. Ustao sam iznenañen pozivom tim više jer sam, prije možda pola sata, bio u komandaturi kod sanitarca, a on mi nije ništa rekao. Obavijest je bila ponovljena još nekoliko puta, pa sam spremio svoje stvari u naprtnjaču i na nju privezao gunj, pa krenuo do komande logora. Znao sam iz iskustva da ne treba ostavljati ništa od svojih stvari ako te zovu da ideš nekamo. Približavajući se, u prvi čas nisam vjerovao svojim očima kad sam pred komandaturom spazio svog oca. On me još nije primijetio, pa meje spopao čudan osjećaj vidjeti tatu po prvi put nakon dva mjeseca od našeg rastanka. Učinilo mi se da je postarao i izgledao nesretan ili je to samo bio moj dojam da se zabrinut i tužan zbog mene. Onda me je tata primijetio da polako hodam, pa mi priñe, zagrli me i obgrli svojim jakim rukama dignuvši me k sebi na široka prsa i duboko tronut prošapta: “Sine, Zvonko moj! Zvonko, sretan sam što te opet vidim. Sretan ti roñendan, sinko! Vraćaš se kući sa mnom, ali moraš prvo ići do komandanta. On će ti sve objasniti. Idi unutra. Ja te čekam ovdje vani.” U prvi čas nisam vjerovao svojim ušima, pa sam stajao kao prikovan sve dok me tata nije nježno gurnuo prema ulazu u komandaturu. Ušao sam u prostran ured gdje me je već čekao komandant logora i jedan vojnik s oružjem. Komandant me dočeka kudeći: “Nešto dugo si trebao, Zvonko, da doñeš ovamo. Otac te već dugo čeka. Ovdje je putni nalog za Osijek, a putovat ćeš vlakom u pratnji ovog stražara koji će te provesti OZN-i. Idite sada!” - Oficir je predao moju otpusnicu iz kaznionice u Sremskoj Mitrovici, pa sam napustio ured potpuno zbunjen onim što se dogaña sa mnom. Sve se to odvijalo brzo i glatko za mene, pa je mladoga vojnika vjerojatno jednako zbunilo kao i nareñenje da sprovode zarobljenog neprijateljskog oficira osječkom Odjeljenju Zaštite Naroda kako je stajalo na omotnici.

219 Otac je jedva dočekao kad sam se sa stražarom pojavio na izlazu komandature, pa mi je prišao, uzeo mi naprtnjaču i obuhvativši me oko pasa krenuo žustrim i dugim koracima prema izlazu. Janisam mogao hodati tako brzo iako me je tata više nosio sobom do izlaza iz kaznionice. Stigavši na cestu molio sam tatu da malo uspori, pa smo tako nastavili do glavne ulice u Sremskoj Mitrovici. Tražio je jednu odreñenu kuću, pa našavši traženi kućni broj pozvoni nekoliko puta. Na vratima se pojavi žena srednjih godina, pa zaplašena pojavom naše grupe u pratnji naoružanog vojnika jedva da je promucala što želimo. Otac joj objasni tko smo, te da poznaje njenog supruga koji je stanovao više mjeseci u našoj kući u Osijeku. Dr. Kern je bio veterinar, te pripadnik njemačke manjine, pa je morao služiti u njemačkoj vojsci i s njom se povlačio na zapad, kad su napustili Osijek negdje početkom travnja. Kad je shvatila tko smo pozvala nas je u kuću i ponudila se da nam dade što za jesti. Otac je to odmah prihvatio, jer smo imali dosta vremena do odlaska vlaka. Svaki je od nas iskoristio tu priliku da se malo osvježi u kupaonici i ode u zahodu u dvorištu. Kad smo bili na samo, bez stražara, gospoña stade ispitivati oca, zna li što o njezinom mužu, što nije bilo mnogo. Ukratko sam joj ispričao svoju sudbinu nakon povlačenja, te zarobljavanja i da njemačke zarobljenike zapravo nisam sreo na putu do sada. Donijela nam je još topli kruh, te ga razrezala. Na velikom je tanjuru bila narezana slanina i mladi luk, a na stolu boca šljivovice da se pogostimo. Kad je vidjela da mi je teško žvakati donijela mi je veliku šalicu mlijeka i kolač kojega sam namakao, pa sam s užitkom opet jeo pristojnu hranu. Spremila nam je nešto hrane za put, a vojniku dala bocu šljivovice - da se nañe. Stigli smo na vrijeme na stanicu, pa se ukrcali u vlak za Vinkovce - otac u putnički vagon, a nas dvojica u službena kola. Iskoristio sam priliku, razmotao gunj, te spavao u miru dok nismo stigli u vinkovačku stanicu. Tamo smo se svi opet našli i ostatak noći proveli na peronu. Ja sam opet rasprostro gunj i nastavio spavati. Ne znam što su moji pratioci mislili o meni, glavno je da me nitko ne tjera hodati i da mogu mirovati dok to mogu. Ukrcali smo se u prvi vlak za Osijek kamo smo došli u srijedu rano prije podne. Srijeda je bila oduvijek tržni dan, pa je vlak bio dupkom pun. Seljaci su nosili košare sa svojim proizvodima na trg, pored mnogo drugih putnika koji su nosili sobom kojekakve zavežljaje. Kasnije sam saznao da je to bilo doba “manije putovanja” kada su ljudi putovali zbog raznolikih razloga uglavnom tražeći u ratu nestale prijatelje i roñake. Ja sam se opet udobno vozio u službenim kolima, pa sam se čudio promjenama i izgledu željezničke stanice kroz koju sam jedva živ prošao prije deset dana na putu do nogometnog igrališta kraj Svilane. Kakve su to bile promjene za mene sada? Stanični su stražari strogo pregledavali svakoga kod izlaza, pa smo nas dvojica došli na red negdje meñu zadnjim putnicima. Moj je sprovodnik pokazao putni nalog i pismo stražaru, pa mu podrugljivo dobaci neka dobro pazi da mu ne pobjegne protuha. Nakon toga je još pretražio bijedni sadržaj

220 moje naprtnjače, pa uputi mog sprovodnika kamo me treba odvesti. Usprkos tome, ili iz samilosti ili pod uticanjem šljivovice, moj se sprovodnik dao nagovoriti da svratimo na sat dva našoj kući na putu u Tvrñu, gdje je bila OZN-a. Hodali smo sporo koliko su to moje noge dopuštale i uz svu očevu potporu, a stražar pomagao nositi očevu putnu torbu. Kad smo došli do staze, kojom sam hodao zadnji put prije dva mjeseca, obuze me čudno uzbuñenje doživljavajući taj put obasjan suncem kao i u mirno doba. Stvarno, rat je završen, a mirnodopski život trebao bi započeti sada! Hoće li za mene, još zarobljenika, doći jednom taj dan? Stigli smo u Krežminu ulicu gdje je bila naša kuća i ušli kroz vrtna vrata očekujući da je mama kod kuće. Tata je pozvonio i otključao ulazna vrata, ali umjesto mame izleti nam u susret naša doberman kujica Pegi, pa stade strašno lajati na stražara zbog uniforme. Niti moje riječi umirivanja je nisu mogle ušutkati, pa je nastavila režati sve dok je tata nije odvukao i zatvorio u svojoj pisarni. Pegi je nastavila lajati, pa je tata odveo stražara u kuhinju da ima mira od psa pojesti doručak. Pas me sigurno nije prepoznao onako prljavog i smrdljivog, pa sam ne pitajući mnogo otišao u kupaonicu na prvom katu iskoristiti priliku da se okupam i riješim svih ušiju koje su me neumorno gnjavile. Kupaonica se bjelasala od čistoće, pa sam upalio plinski grijač i pustio da topla voda napuni bijelu kadu. Nažalost, voda je ljeti uvijek bila malo muljevita, ali što je to prema mojoj prljavštini. Počeo sam skidati sve sa sebe, te stavljati na hrpu na podu kupaone pazeći da ne bi pobjegla koja uš. U ogledalu spazih kako me neko čudno lice promatra posve pepeljasto sivo osim bijelila očiju i zubi izmeñu raspucanih usnica. Ušao sam u kadu i četkom stao trljati i skidati sloj po sloj prljavštine, a potom namočio kosu i bradu te sapunom pokušao isprati ulijepljenu prašinu. Voda je u kadi postala tako prljavo smeña da sam je ispustio i pustio svježu toplu vodu. Ponovno je četkanje kože, te pranje kose i brade ovaj puta bilo uspješnije, pa sam dohvatio tatin veliki ručnik da se osušim. Iz ogledala su me sada promatrale upale oči u izmršavljeno licu s obrubom od duge brade i kose sve u jednom okviru. Uzeo sam četku s metalnim bodljikama da bih njome pokušao malo raščešljati to klupko. Zaprepastio sam se kad sam primijetio da sam posjedio oko sljepoočica. Imam sijedu kosu, a tek mi je dvadeset godina! Na podu je bila vaga, pa sam stao na nje da vidim koliko važem. Nisam vjerovao prvom očitanje od samo 48 kilograma, pa sam ponovno kontrolirao ishod mjerenja, a zatim stao da se ponovno odvagnem. I opet je vaga pokazivala jedva 48 kilograma! Je li moguće da važem toliko, sada nakon što već deset dana primam hranu, a ne moram hodati? Kad sam se neposredno prije povlačenja iz Osijeka vagao imao sam više od 92 kilograma. Prije dva mjeseca bio sam snažni mladi bičić u stanje da okrene sam haubicu. A vidi sada to vrlo slabo i iznureno tijelo kako je fizički zloupotrebljeno i nemoćno. Izgubio sam skoro polovicu tjelesne težine od kako samo postao zarobljenik.

221 Odjednom sam se osjećao jako umornim! Mora da sam stojeći na tren zaspao, jer me je probudio pseći veseli lavež, te mamin uzbuñeni glas koga sam čuo u prizemlju. Sigurno sam bio blizu nesvjestici, no uspjelo mi je vratiti se u stvarnost i držeći se za umivaonik toliko stajati uspravno kad je mama ušla u kupaonu. Mora da je primijetila moj neograničeni umor pa me je dovukavši stoličicu posjela, te se sva uzvrtala oko mene tetošeći me kao da sam nejako dijete. Donijela mi je svježe rublje i košulje, ali sam htio zadržati stare hlače da ne budem prenapadno čisto odjeven kad odem u OZN-u. Mama je stalno nešto govorila, te me tješila dok je stopala umatala čistom gazom, a onda preko navukla čiste čarape. Iz mamine bujice riječi sam saznao da je bila u crkvi pomoliti se za tatin uspjeh da me pronañe i izvuče iz kolone što prije, te da me vrati u Osijek Odjeljenje Narodne zaštite III. OZN-a 3 je bila vojna obavještajna i politička služba pod koje su potpadali svi ratni zarobljenici. Ocu je uspjelo nabaviti potrebne papire od OZN-e 3, pa je krenuo na put u potrazi za zarobljeničkom kolonom koja je napustila Zeleno Polje prošlog četvrtka. Ja sam srećom ostao u kaznionici zbog rana na stopalima, pa me je tako tata pronašao već kod svog prvog pokušaja u kaznioni Sremske Mitrovice. Majka je odmah po mom dolasku u Osijek, 2. lipnja, potražila pomoć posvuda, pa tako i kod židovskih povratnika koji su se vratili u Osijek s oslobodilačkom vojskom 14. svibnja 1945. Meñu njima je bila i obitelji Schmuckler, koji su bili naši prvi susjedi, a napustili su Osijek neposredno prije ulaska njemačke vojske 10. travnja 1941. Dobro sam poznavao obje Schmucklerove kćerke od kojih je starija, Belica bila tada student, te mi davala instrukcije i pomogla položiti 4. razred i malu maturu s uspjehom, u ljeto 1940. Belica se pridružila partizanskom pokretu još u 1941. kao i mnogi njezini roñaci i prijatelji židovskog porijekla. Ona je preživjela četiri gorke godine rata, prvo u logoru, a kasnije s partizanskim odredima na mukotrpnim putovima po Bosni i drugim krajevima Jugoslavije. No bilo je i drugih povratnika židovskog porijekla u odredima partizana odn. Jugo-armije. Meñu njima bila je moja vršnjakinja Ljerka Adler, koja je otišla u partizane te postala viši politički oficir tj. vjerojatno komesar. Mama je valjda doznala i za njen povratak u Osijek pa je ju možda zamolila, da me spasi iz zarobljeničkog logora. Tako je Ljerka možda pitala komandantu logora na Zelenom Polju za mene, ali je mama bila toliko uzbuñena u razgovoru s njime, da je umjesto mojega imena navela Jeličino ili Ljerkino ime. Tako komandant nije mogao ništa poduzeti, pa se mama vratila neobavljena posla kući. Tek sutradan me je komandant pozvao k sebi na saslušanje, jer se valjda nije htio zamjeriti drugarici komesarki, kojoj je obećao da će me otpustiti iz logora. Tako je došlo do mog saslušanja, kojom sam prigodom, a na njegovo iznenañenje, priznao da sam se borio protiv narodno oslobodilačkog pokreta i partizana. Komandantu nije ništa drugo preostalo, nego da me vrati meñu zarobljenike koji su trebali ići na preodgajanje.

222 Perorez J. Gojkovi ća prikazuje ulicu u Tvr ñi s franjeva čkim samostanom desno. Odmah iza nadsvo ñenog luka nalazio se je ulaz u zatvor OZN-e 3. Mama me je onda nukala da još jedem, pa smo zajedno polako sišli u prizemlje na doručak. Znao sam za teškoće i opasnosti ako se na dugo prazan želudac uzme veća količina teško probavljive hrane, pa sam polako i oprezno jeo samo meku i tekuću hranu. Za vrijeme jela sam upitao oca što se dogodilo s onim stvarima koje sam ostavio kod kuće prije odlaska 13. travnja. On mi je ispričao kako su već slijedećeg dana došli k njemu partizani i tražili da preda sve moje vojne predmete. Uzeli su sve što su smatrali vojničkim pa tako i moje košulje i hlače, foto aparat i dvogled, te mnogo drugoga što su jednostavno konfiscirali kao neprijateljsku imovinu. Mene su po imenu i činu tražili, pa mora da im je netko dao mig i točan popis svih predmeta koje sam imao sa sobom u Šangaju. Kad sam čuo što se dogodilo s mojom imovinom, bio sam pun ponosa što sam uspio spasiti svoj ručni sat i dukate na križnom putu. Ostavio sam ručni sat kod kuće, a dukate sakrio pod podstavu metalne kutijice brijaćeg aparata. Izmijenio sam žilete jer sam stare iskoristio ne za brijanje već, za rezanje traka za obojke. Nakon što sam dovršio doručak bilo je vrijeme da se krene i privede kraju taj neočekivani put od kaznionice iz Sremske Mitrovice do OZN-e u Osijeku. Mladi je vojnik bio već nestrpljiv da se riješi svog opasnog zadatka, pa smo napustili roditeljsku kuću nešto nakon podneva i uputili se prema Tvrñi, gdje je bio ured OZN-e. Moj stražar nije htio primiti poklon roditelja, što je bilo u suprotnosti s vojnim posjetiocima nakon osloboñenja. Tom mladom čovjeku je očito godila pažnja roditelja i način kako su se za njega brinuli u kući. Obojica smo krenuli putem kojim sam godinama išao u gimnaziju, pa sam se pitao idem li njime sada na preodgajanje u Tvrñu. Prošli smo pored zgrade Muške gimnazije koju smo morali napustiti 1942. kada su je Nijemci pretvorili u vojarnu. Došli smo do Trga Svetog Trojstva, te prošli pored stare Gradske vijećnice i zgrade Ženske gimnazije. Skrenuli smo desno u Franjevačku ulicu, a potom u ulicu Svodova te stali ispred vrata bivšeg franjevačkog samostana i tamo je stražar pozvonio. Vrata je otvorio mrk stražar pa namje, nakon podrobnog pregleda omotnice, dopustio ućikroz vrata. Odmah iza tih vrata uspeli smo se po stepenicama u dvorište dok je stražar pomno zaključao vrata i krenuo za nama.

223 Nalazili smo se u Franjevačkom samostanu što je bila jedna od najstarijih grañevina u osječkoj Tvrñi. Samostan sa crkvom je u neposrednoj blizini Vodene kapije, kroz koju se izlazilo kroz visoke bedeme do same obale Drave. I tako sam se ja našao u tom drevnom zdanju, koje je sada služilo kao zatvor OZN-e 3 vojno protuobavještajnog i političkog odjeljenja narodne obrane. U stvari je OZN-a 3 bila tajna vojna policija velikog političkog uticanja, o kojoj je ovisila sudbina mnogih nesretnika, pa tako i ratnih zarobljenika. Čekao sam neko vrijeme pod strehom u malom pustom dvorištu ukojem je bilo samo nekoliko vojnika. Iz zgrade iza trijema izašao je čovjek u civilnom odijelu i došavši do mene oslovi me strogo punim imenom po prvi put i naredi stražaru da me odvede u ćeliju. Slijedio sam stražara do zgrade s lijeve strane dvorišta gdje smo ušli kroz čvrsta vrata i sišli strmim stepenicama do vrata u dnu. Otključao je i naredio da uñem u ćeliju i odmah za mnom zatvorio i zakračunao stara vrata. Pogled s prilaznih stepenica u katakombe s više ćelija u pozadini slike. U ćeliji je bio potpuni mrak, a sudeći po većem broju stepenica, sišao sam u podrum koji se nalazio ispod razine ceste u Tvrñi. Kad sam se priučio na mrak i stao udisati ustajali i pokvareni zrak bilo mi je jasno gdje se nalazim. Gnjili je zadah ćelije samo još potvrdio moje prvo mišljenje da se nalazim u podzemnoj tamnici pri dnu unutar zidova stare tvrñave u tzv. kazamatima. Nakon kraćeg vremena primijetio sam tračak svijetla koji je prodirao kroz mali otvor ispod stropa ćelije. Prvo sam pomislio kako je to krasno mjesto za bivšeg časnika koji je ovamo došao da bude preodgojen u dostojnog oficira JA. Oprezno sam stao pipkati okolo uz stijenu tražeći pogodno, suho mjesto gdje ću provesti noći i dane do početka preodgajanja. * * * * * *

224 23. U OČEKIVANJU PREODGAJANJA U ZATVORU OZN-e 3 Druga polovica lipnja 1945. Nakon kratkog vremena su mi se oči privikle na tamu. U slabom tračku svjetla iz otvora pri stropu, primijetio sam nešto nalik ležaju u suprotnom kutu, pa sam oprezno prešao na drugu stranu ćelije. Sjeo sam na ležaj od golih dasaka na okviru koji je bio nešto viši iznad poda od cigala. Trebalo mi je vremena da svladam osjećaje i sredim misli nakon pomalo burnog razvoja dogañaja u vezi s mojim 20. roñendanom od jučer. Ne znam ni sâm kako sam se opet sjetio Kranjčevićevih stihova iz pjesme “Eli! Eli! Lama azavtani?!” I v’jekovi su prošli daleki, strašni, crni, Osušila se krvca i suha još se skvrni. Pa malo kasnije još jednoga stiha: I sramotu i b’jedu i uvrede i varke i uzdahe i laži i mnoge suze žarke. Kranjčevićeve su se pjesme teško pamtile, ali sam ovu pjesmu dobro zapamtio. Grga Tomljenovića, naš profesor hrvatskog jezika, bio je veoma dirnut što se netko od njegovih učenika zanimao za tog hrvatskog pjesnika. Otac je isto često spominjao Kranjčevićeve pjesme, pa sam o njemu napisao dug referat i pripremio tu temu za veliku maturu. Naime, bio sam siguran da će me Grga pitati o Kranjčeviću na usmenom ispitu do kojega nije došlo. Bio sam osloboñen usmenog dijela ispita, jedini u našem razredu, ali sam Kranjčevićeve stihove još zapamtio. Kao i prije na križnom putu, tako i sada, prisilio sam se da intenzivno mislim o nečemu drugome što mi je povratilo duševni mir i spokoj u trenucima osame. Izgubio sam osjećaj za vrijeme, iako se kroz otvor pod stropom još vidjelo svijetlo, kad se odjednom otvore vrata i netko me pozove da doñem po večernji obrok. Bilo je svjetlo kasno poslijepodne kad sam došao u dvorište, pa me stražar uputi do kuhinje, gdje sam dobio porciju juhe i komad kruha. Dozvoljeno nam je bilo sjediti na niskom zidu dvorišta gdje se već okupilo više zatvorenika. Meñusobni nam je razgovor bio zabranjen, pa smo jeli polako u potpunoj tišini, nakon toga ćemo se vratiti u zatvor. Jedan od stražara je donio harmoniku, te stao udarati po tipkama nemilosrdno razvlačeći mijeh. Pokušavao je svirati neku partizansku pjesmu, ali je rezultat njegovog sviranja bio užasan i prava muka za moje glazbeno poimanje. Neko sam vrijeme mirno izdržao to mučenje, pa sam ustao, nakon što sam završio s jelom, te otišao do harmonikaša ponudivši se da ću mu pokazati kako će još bolje svirati harmoniku.

225 Stražar je bio sretan da mu netko hoće pokazati sviranje na harmonici, pa navali na mene da im ja sviram pjesme ako znam dobro svirati. Pokušavao sam se ispričavati da ja ne znam partizanske pjesme ili one koje bi njegovi drugovi htjeli čuti. No nesuñeni se harmonikaš nije dao umoliti, pa mi je samo gurao harmoniku u ruke. Na koncu sam morao popustiti, pa sam objesio instrument i prstima oprezno prelazio tipke. Htio sam im svirati neku melodiju koju sam često svirao u našem orkestru “patuljaka”. Niti su mi prsti htjeli, a niti mi je volja za sviranje omogućila dobro svirati željenu melodiju. Misli su mi se stalno vraćale u tamnu ćeliju u kojoj ću provesti više neugodnih dana i noći. Ja sam se ispričavao zbog obamrlih prstiju, te da sam jako oslabio, pa sam vratio instrument vojniku s obećanjem da ću ga naučiti bolje svirati od mene. Čini se da je moje nespretno muziciranje ipak zadovoljilo okupljenevojnike, pa mi je stražar na putu u tamnicu tiho rekao da će me skoro premjestiti u prostoriju u prizemlju s ostalim zatvorenicima. Kad sam danas došao nije tamo bilo mjesta za mene, ali je našao neku žarulju, pa ću imati malo svjetla u ćeliji sve dok se ne pogasi svjetlo u zatvoru. Pri slabom svjetlu sam se ipak mogao bolje snaći u tamnici, pa sam prvo očistio daske, a onda rasprostru deku. Naprtnjaču sam si stavio kod uzglavlja i legao na tvrd no na sreću suh ležaj. Kad su utrnuli svjetlo čuo sam šuškanje i cičanje mojih sustanara u ćeliji. Štakori su došli vidjeti tko im je to došao u posjetu, no za mene su oni bili manje opasni nego li njihovi “roñaci sisavci” ljudskoga roda. Spavao sam nemirno jer sam se povremeno budio da stjeram previše znatiželjnog posjetioca sa svoga ležaja. Kad se trak svjetla pojavi iz otvora znao sam da je svanuo novi dan, a nešto kasnije su se otvorila vrata ćelije. Moj prijatelj “muzičar” je osobno došao po mene, pa me stao ispitivati dok sam se uspinjao stepenicama: “Imaš li ti sestru koja se zove Cvijeta?” - Iznenadilo me to pitanje, pa sam mu to potvrdio. Stao je pa nastavi: “Je li ti sestra bolničarka u vojnoj bolnici?” - Ponovno sam potvrdio pitanje, te pokušao s nekoliko riječi opisati sestru od 17 godina i crne kose koja mi je pričala da radi u nekoj bolnici u Tvrñi. To je očito zadovoljilo njegovu znatiželju, pa mi prije izlaska u dvorište reče: “Kad dovršiš s jelom ja ću doći po tebe da čistiš svoju ćeliju. Uzet ćeš dva kabla, pa ću te provesti na Dravu da uzmeš vodu.” Bio sam toliko iznenañen razgovorom da mi nije ni palo na pamet da je riječ o nekoj spletki. Ljutio sam se da ću morati čistiti svoju ćeliju, pa sam nakon jela potražio dva kabla, te u pratnji muzikalnog stražara sišao nekoliko stepenica iz dvorišta i izašao kroz ona ista uska vrata od jučer. Krenuli smo lijevo i prošli ispod luka, te pored cijevi topa ugrañenog u zidu na uglu zgrade zatvora OZN-e 3. Prošli smo pored otvora malo iznad samog kolnika, kroz koji je ulazilo nešto svjetla u moju ćeliju, pa nastavili cestom kroz Vodena Vrata sve do pjeskovite obale Drave. Ljeti je vodostaj Drave dosta nizak, pa se uzduž obale nañu veće hrpe složenog krupnog kamena kojim se utvrñuje obala protiv ispiranja.

226 Kad smo došli do jedne oveće hrpe, izañe iza nje sestra koja se tamo skrila. Bio sam sretan vidjevši je, no stražar nas je upozorio da nemamo mnogo vremena na raspolaganju, pa sestra brzo skine zavoje s mojih stopala. Bila je zadovoljna izgledom rana na kojima su se stvorile tvrde kraste i plikovi su se već osušili, pa mi je otežavalo hodanje, a tabani su bili još jako osjetljivi. Srećom nije došlo do infekcije, niti sam imao groznicu (ili za nju nisam znao!), pa su možda tetanus i druge injekcije, koje su nam dali još tamo u Stockerau, ipak bile djelotvorne. Sestra mi je premotala stopala novim zavojima, a potom dala voća i hrane što je spremila mama da ponesem u zatvor. Sigurno da je “muzičar” isto nešto dobio na poklon za pomoć. Potom smo se nas dvojica polako vratili istim putem, ali sam se sada mnogo bolje osjećao onako noseći u jednom kablu vodu, a u drugom hranu što mi je donijela sestra. Ostatak drugog dana u zatvoru prošao je kao i dan ranije, jedino što sam ostao duže vremena u dvorištu učeći nadobudnog harmonikaša još bolje svirati. Noć sam proveou tamnici uz povremene posjete starosjedilaca, koji su se očito priučili na moje smetanje posjeda. Trećeg sam dana nakon jutarnjeg obroka bio prebačen iz podruma u poveću sobu u prizemlje s podom od drvenih dasaka. U istočnom su zidu sobe bila dva velika prozora s jakim željeznim rešetkama, te kose položene daske u prozorskom okviru. Zbog tih dasaka i visokog parapetnog zida nije se moglo vidjeti dolje na cestu. Kroz daske se vidjela visoka ograda na drugoj strani ceste iza koje su bila vojna skladišta, sve tamo do druge visoke ograde blizu ceste, koja je preko dravskog mosta išla za Baranju. U sobi je bilo vruće, a na podu su bile rasprostrte raznolike deke ili vojni kaputi na kojima je sjedilo ili ležalo desetak zarobljenika. Našao sam sebi mjesto pod jednim od prozora s kojih se nije moglo vidjeti dolje na cestu do Vodenih vrata. Moj susjed pored zida nije izgledao kao ostali sunarodnjaci u sobi. Pozdravio sam ga i upitao mogu li rasprostrti gunj pored njega. Nije razumio što sam ga pitao, pa sam ponovio pitanje na njemačkom. Obradovan što sam govorio njemački, s olakšanjem mi je rekao da je bio časnik njemačkog Wehrmachta, ali da je zapravo iz Alsace-a. Pitao me je govorim li francuski, jer bi radije sa mnom razgovarao na svom materinjem jeziku što je pokušavao uzaludno objasniti kod ispitivanja do sada. Potom smo našu konverzacije nastavili na francuskom, pa me je upozorio da što manje meñu sobom razgovaramo i što tiše da ne bismo privukli pažnje drugih u sobi. Vrlo tiho me je upozorio da u sobi postoji doušnik, ali ne zna koji je to od zatvorenika u sobi. U sobi je bilo toplije nego u samici, a drveni pod nije bio tvrñi od dasaka mog bivšeg ležaja. Ovdje sigurno neće biti četveronožnih posjeta u noći, no ima meñu mojim novim dvonožnim sustanarima štakora druge i nevidljive vrste oblika doušnika. Prostro sam deku pored Alzašćana, pa smo se dogovarali za koje bismo igre mogli napraviti figurice te smo kao prvo počeli s “damom”. U sobnoj toplini su se probudile nametničke uši, a čini mi se da je u sobi bilo i

227 buha. Baš fino imat ću zabavu trijebiti te beštije koje su ostale u rubovima hlača, jedini odjevni predmet koji nisam ostavio kod kuće nakon kupanja. Tko zna, možda ih je ostalo i u dugoj kosi i bradi u kojoj sam više nalikovao na kakovog obraslog četnika nego li mladog domobranskog časnika prije dva mjeseca. Četvrtoga dana, kada smo se vratili u sobu nakon jutarnjeg obroka, ušao je u sobu stražar i pozvao me da poñem za njim. Slijedio sam ga trijemom do vrata kod samog ugla kroz koja sam ušao u sobu u kojoj ću biti preslušavan. Ušavši u sobu primijetio sam da kod stola sjedi netko čije lice nisam mogao vidjeti zbog jutarnjeg sunca koje mi je bliještilo u oči kroz otvorene prozore. Prišao sam bliže stolu, pa sam vidio da iza stola sjedi mlad čovjek, možda malo stariji od mene, i da je obučen u sivu uniformu, ali bez ikakvih oznaka vojničkog čina. Cijela je soba bila osvijetljena osim sjedeće sive eminencije u stolici, koja je namjerno bila smještena u sjeni širokog stupa izmeñu dva velika prozora. U ruci je držao FN pištolj kojega je, igrajući se, vrtio oko prsta da bi ga na kraju uperio na mene nekoliko sekundi. “Sjedi na tu stolicu ispred stola, Zvonko!” reče sivi preslušavatelj, te reče stražaru da može napustiti sobu. Nakon kraće stanke siva osobaponovo uperi pištolj na mene, pa čekajući očito neku moje reakcije, neko vrijeme konačno prozbori: “Zvonko, ti si ustaša i morao bi znati da tebi ovdje nema mjesta. Ustašama nema ovdje mjesta!” - “Ja nikada nisam bio s ustašama, niti sam ikada bio ustaša!” odgovorio sam odrješito, pa nastavih: “Vi znate da sam bio domobranski zastavnik u domobranskoj jedinici.” - Istražitelj uperivši pištolj na mene reče bijesno: “Lažeš! Lažeš da nisi bio ustaša! Ti si ustaša i mi to dobro znamo!” - Uperio je ponovno pištolj na mene nakon što ga je vrtio nekoliko puta oko prsta. Nisam ga se uopće bojao, ali sam se nadao da neće slučajno potegnuti otponac, pa sam mu odlučno odvratio: “Ja nisam ustaša, nikada im ne bih pristupio!” “Ne pričaj mi da nisi ustaša! Ne laži! Ti si ustaša, pa ćeš zbog toga odgovarati Narodnom sudu koji će ti dosuditi zasluženu kaznu. Ti si ratni zločinac!” - Promatrao sam ga budnim oprezom, pa glasno odvalim: “Ja nisam ratni zločinac! Ja sam bio časnik hrvatske vojske u činu domobranskog zastavnika. Bio sam na položajima 1. haubičke bitnice ovdje u Osijeku od 28. prosinca 1944. do 13. travnja kada se povukla odavde. Želite li više pojedinosti?” - Je li moj odlučni nastup možda iznenadio istražitelja? U nastaloj kraćoj stanki pištolj se nastavio vrtjeti oko njegova prsta da bi ga opet uperio na mene oslonivši se laktom na stol. “Za mene si ustaša, Zvonko! Točno je da je 1. bitnica bila u sklopu 1. ustaškog zdruga pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Štira, zar ne? - “To je točno! U 1. haubičkoj bitnici su svi topnici bili domobrani. Zapovjedništvo hrvatske vojske je odlučilo pod konac 1944. objediniti jedinice domobrana s onima ustaške vojnice do čega nije došlo zbog otpora

228 domobrana. Ustaška je vojnica bila vojni ogranak političkog Ustaškog pokreta s njegovim specijalnim jedinicama. Vi to sigurno sve znate, druže istražitelje!” Koji me je trenutak gledao začuñen i zaboravio igru pištoljem, pa će ljutit: “Ja nisam tvoj DRUG. Ja sam isljednik OZNE-e 3, a ime mi je JELEN. Zapamti to i ne oslovljuj me nikada tako! Na tebi je samo odgovarati na moja pitanja! To je sve! Ti si USTAŠA! Priznaj!” - “NE! Nisam ustaša! Kako bih ja mogao biti ustaša pored svih onih obiteljskih neprilika pod ustaškim režimom? Sigurno vam je to poznato!” “Ne uznemiruje me i ne zanimaju tvoji obiteljski problemi. Jasno, mi znamo sve i poznate su nam činjenice o tvom ocu i majci, te sestri s kojom si se susreo na Dravi jučer prije podne!” - Odjednom mi je sinulo da bi ovo isljeñivanje moglo biti ugovoreni nastavak mog razgovora s komandantom logora na Zelenom Polju. S izvjesnim sam zadovoljstvom spoznao, da se za mene zanimanje i da su odlučili poslati me na preodgajanje. Već ću se ja nekako živ izvući iz svih tih neprilika i kad tad biti na slobodi. Odlučio sam nastaviti tu igru koju mi je namijenio, pa nastavih pomirljivim glasom: “Molim vas, druže isljedniče, vjerujte mi da ja ne bih sada bio ovdje da sam bio ustaša ili da sam još sada ustaša. Imao sam priliku odlučiti o tome sam za sebe!” “Što to govoriš o nekoj prilici? Kada si ti imao priliku da odlučiti bilo što? Ti si ustaša i lakaj fašista!” - Razljućen isljednik ponovno dohvati pištolj, te ga ponovno uperi na mene još bliže preko stola. Bio sam siguran da pištolj nije otkočen i da je to dio predstave, pa nastavih odlučno: “U noći od 14. na 15. svibnja predvodio sam većinu topnika bitnice u namjeri da se predamo Jugoslavenskoj armiji nadajući se da će nas prihvatiti kao ratne zarobljenike pod uvjetima ženevske konvencije. Rat je završio i zato smo se predali Armiji.” Moje su riječi jako razbjesnile Jelena pa počeo još glasnije stalno ponavljati optužbe i fraze o mom sudjelovanje u Ustaškom pokretu, ali nije psovao ili se pri tom prostački izražavao. To me je malo iznenadilo, pa sam bio miran sve vrijeme isljednikove besmislene tirade, unatoč tome što je pištolj stalno držao uperenim na mene. Hoće li otkočiti pištolj i ostvariti svoje prijetnje? Dok sam svu pažnje posvetio pištolju u njegovoj ruci, upita Jelen s nešto promijenjenim glasom: “Gdje si se predao Jugoslavenskoj armiji?” - “Predao sam se nekoj jedinici JA nekoliko kilometara prije Dravograda. Kao ratni zarobljenik sam onda bosonog hodao do Osijeka 500 kilometara u šesnaest dana.” “Što hoćeš reći time da si hodao bosonog? Nije li Jugoslavenska armija postupala sa zarobljenicima ispravno? Hoćeš li nešto time dati naslutiti?” - Odgovorio sam mu hladnokrvno: “Moje sam obuću izgubio pri “džoranju. Možda sam kriv što sam pogrešno ocijenio slučaj. Što se pak tiče ispravnog

229 postupka sa zarobljenicima, ja sam dobio svoj udio, ali sam ipak od toga uspio preživjeti i vratiti se u Osijek.” “Čini mi se, Zvonko, da se ne bojiš pravde i osude Narodnog suda? Varam li se možda?” - S olakšanjem sam primijetio promjenu tona našeg razgovora, pa, onako kao u šali, rekoh: “Jedini me je strah, druže isljedniče, pištolja koji je stalno uperen na mene. Plane li hitac iz njega bit ćemo obojica u neprilici, zar ne? Što se tiče Narodnog suda ja sam siguran, da će se na raspravi saznati prava istina o meni zbog koje se ne moram plašiti. Spreman sam da me pošaljete sudu, pa s mirom očekujem njegovu presudu.” - Bio sam toliko iznenañen svojom odvažnošću, te rječitosti koristeći riječi i fraze koje sam zapamtio iz obavijesti i slogana koje su neumorno trubili razglasi od jutra do mraka. Moj je protivnik bio vjerojatno jednako iznenañen primjedbom u vezi s pištoljem, pa mi ga približi preko stola, te uperivši ga na mene, reče pomirljivo: “Vidi sam, pištolj nije nabijen. Magazin je prazan! Uvjeri se sam ako želiš. Osim toga, ne moraš se mene bojati!” - Sigurno me je zapanjio njegov odgovor, pa sam olakšan bubnuo: “Dobro da je tako. Hvala! Čemu je služila ta predstava i optuživanja da sam ustaša? Znali ste sve činjenice i istinu o meni, zar ne?” Jelen se zamisli, pa me upita: “Pitao sam se cijelo vrijeme kako to da ti ili itko drugi iz tvoje obitelji nije pristupio partizanima? Zašto? Što misliš o borbi protiv fašizma i pravu naroda na slobodu?” - To je bilo vrlo teško pitanje, pa sam počeo brzo razmišljati kako bih mu što bolje odgovorio. Jelen me je pažljivo promatrao, pa je za to vrijeme stavio pištolj u pretinac stola. Uperivši u mene kažiprst svoje desne ruke, reče sa smiješkom: “Dakle, što je tvoj odgovor, Zvonko, advokatski sine?” Prisjetio sam se referata pod naslovom “Tko je genij?” kojega sam napisao za Grgu Tomljenovića u osmom razredu. Parafrazirajući malo svoj sastav, odgovorio sam isljedniku Jelenu ovako: “Malo se tko rodi kao stvarni heroj, a ja sigurno nisam roñen kao takav. Za mene su okolnosti u vrijeme rata bile takve da nisam imao prilike učiniti ništa herojskoga. Ipak, pokušao sam nekoliko puta uspostaviti vezu da prijeñem partizanima, odnosno Narodnoj armiji, ali su se ti pokušaji izjalovili. Tako je bilo sve do dana kad sam se odlučio predati Armiji i sa sobom poveo većinu topnika 1. bitnice. Tada je rat već bio završen, pa mislim da ćete s pravom reći da sam to učinio prekasno. Žao mi je, druže isljedniče, ali ja sam premlad i neiskusan da bih mogao razumjeti sve to što se dogaña oko mene i u meni. To se posebno odnosi na zamršenost političkih zbivanja koje doživljavam i proživljavam u posljednjih nekoliko mjeseci. Pretpostavljam da će mnogima trebati neki oblik preodgajanja da bi se punopravno uklopili u novo društvo.”

230 Isljednika Jelena je moj dugi odgovor osupnuo, pa smo sijedjeli gledajući jedan drugoga nekoliko vrlo dugih trenutaka. Bilo je blizu podneva i ručka kad je isljednik ustao i okrenuvši mi leña prišao jednom od prozora. Gledao je neko vrijeme kroz prozor, vjerojatno pogledom prema Dravi, pa onda okrećući se meni, reče: “Siguran sam da bi se obojica sada radije okupali u Dravi, zar ne? Kao prvo, ti ćeš morati napisati svoj životopis. Znadeš li pisati na strojem?” - “Jest, ja znam pisati na stroju, ali gdje da započnem svoj životopis?” Vjerojatno s olakšanjem, Jelen priñe stolu na kojem je stajao “Underwood” pisaći stroj kao kod oca u pisarni na kojemu sam često pisao sastave. “Napiši sve što si doživio od početka rata u ljeto 1941. Bio si član “Ustaške mladeži”, zar ne?” - “Da, ja sam morao pristupiti toj organizaciji, a to je bila potrebna formalnost. Organizaciji su pristupili i kolege koji su simpatizirali Narodno oslobodilački pokret kako bi izbjegli neprilike i progon. Ja sam to morao učiniti da bih time spriječio daljnje prijetnje mojim roditeljima, naročito mojoj majci.” “Ah, razumijem, brak je tvojih roditelja bio “mješovit” po nacističkom rasnom zakonu, koliko mi je to poznato. Počni pisati odmah, a ja ću se skoro vratiti. Napravi dvije kopije životopisa i potpiši obje na kraju. Papir i karbon naći ćeš u ladici u stolu ovdje. Piši uredno i pregledno da se može dobro čitati. Do viñenja!” - Jelen iziñe iz sobe, a ja sam odahnuvši prišao stolu s pisaćim strojem. Dakle, tu smo! Uložio sam papir i karbon, pa sam prvo razmislio gdje bih počeo pisati životopis jednog, tek netom, 20 godišnjaka. Odlučio sam pisati što kraće, te držati se činjenica i datuma kada se što dogañalo, ali bez objašnjavanja. Počeo sam odlaskom u “radnu službu” u Voćin u ljeto 1941. da bih izbjegao pristup u poluvojnu ñačku satniju. Kasnije sam od oca saznao da su pripadnici te satnije sudjelovali u hapšenjima i sprovoñenje prvih žrtava ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske tj. NDH. To su bili ponajviše Židovi, Cigani i Srbi pa i drugi protivnici novoga režima. Školska godina 1940./41. završila je ranije nego inače zbog kratkog rata u Kraljevini Jugoslaviji, pa nova vlada u NDH nije još stigla poduzeti sve promjene u školskom sustavu. Zbog toga sam, već u lipnje, otišao s grupom od pedesetak učenika na dvomjesečni rad u Voćin. Rad je bio težak za sve nas nenavikle na ručni rad, kopajući i prosijavajući šljunak iz Voćinke, koji je neki grañevinarski poduzetnik preuzimao. Nakon dva tjedna rada imao sam nesreću da mi je kolega lopatom rasjekao nosnu kost, pa sam krvario kao svinja pri klanje. Nisam smio obavijestiti roditelje, ali sam dobio oprost od teškog rada, a ostatak sam vremena ustajao u 3 sata, te obilazio kolima seljake u okolici Voćina koji su prodavali mlijeko, povrće i voće za naš logor. U Voćin sam se vraćao prije ustajanja u pola 7, pa sam ostatak dana bio slobodan. Kad sam se vratio kući, početkom kolovoza, primijetio sam da mama nosi izvan kuće žutu traku sa židovskom zvijezdom. Tada sam po prvi put upoznao posljedice primjene nacističkih rasnih zakona i saznao da mi je majka

231 židovskog porijekla. A ona je bila ta koja se najviše brinula oko održavanja katoličkih praznika i obreda. Majka je sada rijetko izlazila iz kuće, dok je otac bio zabrinut zbog svoje odvjetničke pisarne. Osim toga zauzimao se za voñenje sporova iz pisarni židovskih kolega koji su bili uhićeni, te nestali netragom ili su pak uspjeli pobjeći nekuda dok je još bilo vrijeme. Kasnije je otac počeo tražiti dokumente o svojoj obitelji, kako bi dokazao da su četiri generacije unatrag “arijskog” porijekla. Dalje sam u svom životopisu pisao o posljednjim dvjema godinama školovanja u Osijeku i velikoj maturi, te o pozivu na odsluženje vojske u hrvatskom domobranstvu koncem listopada 1943. Uslijedilo je prisilno odvoñenje na školovanje za topničke časnike u Stockerau kod Beča, te sve pojedinosti sudjelovanja u ratnim akcijama u Osijeku i kod povlačenja. Završio sam pisanje životopisa 15. svibnja, kad sam se predao JA nedaleko Dravograda i zastao zamišljen, jer je tada započela sva ta nevolja i bijeda koja me je stigla posljednjih mjesec dana. Upravo u trenutku kada sam prestao pisati ušao je isljednik Jelen u sobu. Je li me odnekuda potajno promatrao da bi me možda iznenadio svojom iznenadnom pojavom? Donio mi je još topao komad bijelog kruha, pa sam ga polako žvakao dok je on čitao što sam napisao. Isljednik je čitao moj životopis polako i pažljivo, pa sam imao dovoljno vremena oprezno žvačući pojesti povelik komad kruha. Dovršivši čitanje obrati mi se isljednik Jelen podozrivo se smješkajući: “Izvrsno si to otipkao strojem! Šteta što te ne mogu zadržati kao svog pisara jer si USTAŠA!” - Iznenañen uzvratih: “Ne razumijem vas, druže isljedniče? Zašto stalno gudite po toj otrcanoj temi? Možete provjeriti kod mnogo osoba koje me poznaje, pa ćete vidjeti da govorim istinu. Ja nisam bio ustaša! Hoćete li me sada predati sudu na daljnji postupak?” “Dakle, vidjet ćemo još kako dalje! Za sada se nemoj brinuti jer ćeš ostati ovdje u zatvoru dok se ne odluči kako će se postupati sa kolaboraterima i slugama okupatora, pa tako i s domobranskim oficirima. Morat ćeš se preodgojiti da bi postao dostojnim oficira Narodne armije.” - Nikako nisam mogao shvatiti tog čovjeka kako stalno mijenja svoje raspoloženje. Odlučio sam činiti se sabranim i mirnim, te s hinjenom ravnodušnošću očekivati što mi je odredio usud. Jelen je tražio da dopunim i ispravim neke malenkosti na tiskanim stranicama životopisa, pa sam onda svaku posebno potpisao. Jelen se je pri tome smješkao komentirajući da vidi u meni pravog fiškalskog sina. Zatim mi je rekao da je isljeñivanje završeno i da se mogu vratiti u svoje ćelije. “Da se vratim u podzemnu samicu, druže isljedniče? Zašto postupate sa mnom kao da sam najgori ratni zločinac, druže Jelen?” - “Ne, ne, Zvonko! Smiri se! Vrati se u veliku ćeliju odakle si doveden ovamo ujutro. Ah, da, siguran sam da mogu računati da ćeš me izvještavati o svemu što se dogaña u toj sobi, zar ne? Znaš, na primjer, o čemu zatvorenici razgovaraju meñu sobom ili tko se s kime druži ili što drugo. Razumiješ me, zar ne?” Zastao sam iznenañen, dok sam užurbano u mislima tražio odgovor, pa onda vrlo ozbiljno odvratih Jelenu: “Ne možete od mene zahtijevati da postanem

232 doušnikom nakon svega kroz što sam prošao i ostao živ, druže isljedniče. Mi smo razgovarali o tome da se moram preobličiti i preodgajati kako bih postao dostajan pripadnik Narodnog pokreta i lojalan grañanin novog socijalističkog društva. Ja sam siguran da u tom društvu nema mjesta doušnicima.” - Ja još nisam znao za dijalektiku novog sistema, čijeg je isljednika moje odbijanje možda iznenadilo kad je odgovorio: “Ne! Ne činiš to jer si doušnik. No drži otvorene oči i uši, pa kad mi što želiš priopćiti reci stražaru da moraš dodati nešto u svom životopisu. On će mi prenijeti tvoj zahtjev, pa ću te ja onda pozvati na saslušanje. U redu?” Nisam mu ništa odgovorio nego krenuo k vratima i bez pozdrava napustio sobu. Izašavši primijetio sam da je dvorište u sjeni jer je već bilo kasno poslijepodne. Mora da sam bio više sati na preslušavanje iako mi se učinilo da je vrijeme prohujalo dok sam bio u sobi isljednika. Vratio sam se u veliku ćeliju gdje me je Alzaščanin dočekao s olakšanjem i sretnim osmjehom što me opet vidi. Spustio sam se na ležaj i odjednom osjetio silan umor, pogotovo kad mi je susjed rekao da sam bio više od peti sati na saslušanje. Malo zatim su nas pozvali van da nam daje večernji obrok kojega sam s užitkom polako jeo sjedeći u dvorištu i uživajući u svježini pred večernjeg povjetarca. Potom smo se vratili u ćelije, pa sam tamo legao i zaspao dubokim snom u kojem sam zaboravio sve što se dogodilo toga dana. Prvi je tjedan proveden u velikoj ćeliji prošao bez ikakvih važnijih dogañaja ili promjena. Dnevna se rutina ustalila i nastavila u drugom tjednu: dnevna poduka nadobudnog harmonikaša i katkada “potajni” odlazak s dva kabla do obale Drave gdje me je čekala majka ili sestra. One su donosile ugodne sitnice i potrepštine da bi mi olakšale život u zatvoru - nešto voća, posebnu hranu i slastice, lijek i vitamine, te čisto rublje i košulje. Išlo je to tako sve do onoga dana kada je jednom zatvoreniku nareñeno da skupi svoje stvari jer odlazi odavde. Jadnik je bio toliko zastrašen, pa se panično odupirao napustiti sobu sve dok ga nisu dva stražara grubo zgrabila i odvukla van. Sjetio sam se kasnije da je taj zatvorenik tražio komadić papira i olovku da bi napisao poruku u namjeri da je proturi kroz prozorske rešetke. Dakle, to znači da je netko u sobi doušnik, kako me je Alzaščanin upozorio već prvog dana. Kasnije toga dana, dok smo sjedili u dvorištu izašao je isljednik Jelen, pa me je odrješito pozvao da doñem u njegov ured. Čim sam zatvorio vrata za sobom zausti glasno bijesan isljednik: “Vidio si zatvorenika kako traži papir i olovku da napiše poruku koju je bacio kroz prozor, zar ne? Zašto nisi to odmah meni javio?” - Na tren me potresla njegova optužba, ali sam se uspio svladati i nastojao odgovoriti što mirnije: “Ja nisam primijetio ništa naročito. Osim toga, nije to za mene da se bavim potkazivanjem drugih, te tajnovitim dojavljivanjem. Siguran sam da ionako sve znate što se dogaña u toj ćeliji. Dosta mi je četiri godine rata, stalnog potkazivanja i prijavljivanja tajnoj policiji.”

233 Opet se promijenilo isljednikovo raspoloženje, pa nastavi smirenije: “Hajd¨ pustimo to sada. Reci mi o čemu razgovaraš sa čovjekom pored kojega spavaš. On je njemački oficir, pa zašto ne razgovaraš s njime na njemačkom?” - “Taj čovjek nije Nijemac nego Alzaščanin i mi razgovaramo francuski jer je to njegov materinji jezik, a za mene je to dobra vježba u konverzaciji. Koristim svoje vrijeme što bolje mogu dok se vucaram naokolo bez odreñenog cilja i čekajući što će biti sa mnom.” Isljednik nije bio oduševljen mojim odgovorom, pa neraspoložen odvrati: “Saznat ćeš na vrijeme što će snaći suradnike okupatora i sve izdajice naroda. Ali tebe treba prvo preodgojiti da naučiš kako se služi Narodno-oslobodilačkom pokretu. Dosta! Idi sada, ali pazi drugi put što se dogaña i podnesi izvješće meni.” To je bilo zadnji put da sam razgovarao s isljednikom Jelenom. Slijedećeg jutra je Alzaščaninu nareñeno da pokupi svoje stvari, pa su ga malo kasnije odveli. Spopao me je čudan predosjećaj da će na mene skoro doći red, pa sam kod slijedećeg susreta sestri rekao da mi donese izvjesne stvari koje bezuvjetno trebam, ako budem morao uskoro napustiti zatvor u Osijeku s još neodreñenim ciljem. Koža na tabanima je dobro zarasla i očvrsnula, pa bih mogao nositi cipele, ali sam odlučio zadržati očeve sandale, jer će one manje zanimati potencijalne mjenjače za “džoranje”. Bilo je ljeto pa nisam trebao toplu odjeću, ali sam ponio sobom topli pulover i gunj, koji je postao nerazdvojivi dio mene. Sljedećeg jutra sam ponovno otišao do Drave s dva kabla, a tamo me je već čekala majka sa zavežljajem u kojem su bile naručene stvari i 15 dinara u malim novčanicama. Vrijednost je novog jugoslavenskog dinara bila prilična, obzirom da se službeno moglo mijenjati 7 tisuća hrvatskih kuna za jedan novi jugoslavenski dinar. Sada sam bio spreman za put na preodgajanje kako bi me primili u novo socijalističko društvo Jugoslavenskih naroda. Kamo ću ići u školu preodgajanja? Tko će biti nastavnik i kako će se ocijeniti uspjeh preodgajanja? Tko zna kako dugo će trajati to preodgajanje? A kada će ono završiti da se mogu vratiti na studij? Sve sama pitanja bez odgovora! * * * * * *

234 24. NA PUTU ZA PREODGAJANJE Sredinom srpnja 1945 . Tijekom trećega tjedna moga boravka u sobi zatvora OZN-e 3, broj zatvorenika se smanjivao skoro svakodnevno, unatoč povremenim pridošlicama. Na koncu nas je ostalo svega nekoliko u sobi, no kako se nismo poznavali izbjegavao sam svaki bliži kontakt, a razgovor se svodio na nevažne sitnice ili svakodnevne banalnosti. Nisam mogao ustanoviti tko je doušnik meñu nama, pa sam svoja iskustva i opažanja zadržao samo za sebe. Nismo imali ništa za čitanje, pa smo dnevne novosti čuli preko vrlo glasnog razglasa iz susjedne vojarne. Da ubijem vrijeme počeo sam igrati šah sam sa sobom, pa sam si napravio vrlo jednostavne šahovske figure u glavnom od čvršćeg papira i olovkom označio boje i vrijednost figura. Kao ploča za igranje poslužio mi je pod, ali papirnate lagane figure nisu ostajale uvijek na mjestu pogotovo ako bi puhnuo vjetar nad podom. Važno je bilo zapamtiti posljednji položaj, pa sam zbog toga često vodio razgovor sam sa sobom pogotovo kada sam smislio novi potez. Moji su me sustanari u sobi smatrali pomalo budalastim, te me podozrivo gledali kao da sam na najboljem putu da poludim. Ja sam naučio igrati “slijepi” šah pod malo neuobičajenim okolnostima u jesen i zimu 1942. Tada se je od nas školaraca tražilo da idemo čuvati željezničku prugu u bližoj okolici osječke kolodvorske stanice. S kolegama iz 7. i 8. razreda bili smo dodijeljeni ophodnjama, sa svrhom da se spriječe partizanske sabotaže na prugama tj. da eventualno otkrijemo postavljene mine. Svi smo bili mladići od 17 i 18 godina, a svaki je od nas strahovao da ne stane na minu ili da nas uzmu za taoce ako ne bismo primijetili sabotažu negdje na pruzi. U ophodnji smo uvijek bili po dvojica, pa smo tako zajedno hodali oko 3 kilometra pruge naprijed, a potom natrag do mjesta od kojega smo krenuli. Na tom mjestu smo se iskrcali s motorne drezine, koja bi nas tu opet pokupila, te vratila u toplu čekaonicu u kolodvorskoj zgradi. U čekaonici smo se morali javiti sat ranije prije odreñenog vremena za dvosatnu ophodnju, pa smo čekajući počeli igrati šah. Nastojao sam da mi par bude moj kolega Ivica Slaviček, jer smo obojica bili članovi šahovskog kluba u Osijeku. U klubu smo naučili napamet čitav niz otvaranja, pa je kod polaska na ophodnju igra bila već prilično poodmakla na našoj džepnoj šahovskoj ploči. Na drezini nije bilo vremena nastaviti igru, ali niti kasnije nismo mogli koristiti ploču, jer smo pazili gdje stupamo hodajući s praga na prag. Zbog toga smo brzo naučili kako nastaviti igru napamet, te smo pomicali figure po sjećanju na posljednji položaj na ploči. Obojica smo bili dobri igrači no ipak je

235 katkada dolazilo do nesporazuma ili prepirke zbog nekog poteza. Ubrzo smo prekinuli prepirku obzirom na ozbiljnost situacije i prijeteće opasnosti kojima smo bili izvrgnuti pri hodanju uz prugu. Sada mi je to iskustvo i uvježbanost igranja slijepog šaha omogućilo skratiti dosadu čekajući početak preodgajanja. Meñu zatvorskim čuvarima sam isto našao nekoliko suigrača što mi je dodatno olakšalo vrijeme čekanja. Pogled prema Dravi kroz Vodena vrata u Tvr ñi na perorezu J. Gojkovi ća. Jednog sam dosadnog i vrlo toplog poslije podneva igrao šah s jednim od čuvara, koji se jako trudio pobijediti me. Nastojao sam ne pobijediti uvijek u igri kako ne bih izgubio suigrače, a što bi samo produžilo vrijeme čekanja u vrućoj i zagušljivoj sobi. Na ulaznim su se stepenicama odjednom pojavila četvorica - dva stražara s automatskim oružjem dovela su dva nova zatvorenika koji su bili u uniformi, ali su im ruke bile vezane žicom. U prvi tren nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam u jednom od uhićenih prepoznao svog školskog kolegu Paula Webera. Zadnji sam ga put vidio u grupi ratnih zarobljenika koje je zarobila Hrvatska vojska 27. travnja nakon one duge noćne bitke kod Malog Grñevca. Kako to da su Paula tek sada doveli u ovaj zatvor? Paul je i ovaj put imao na sebi uniformu i oznake JA, te trorogu šajkaču sa petokrakom zvijezdom. Zašto ga sada vode žicom vezanih ruku? Nisam htio Paula osloviti da se ne bih izdao da ga poznajem. Osim toga su sve pridošlice prvo odveli na stranu i držali ih izolirane od ostalih pritvorenika, bar izvjesno vrijeme. Tek kasnije iste večeri, kada smo u dvorištu jeli večernji obrok, sjeo sam nešto bliže Paulu, te ga neprimjetno i vrlo tiho upitao o njegovoj sudbini. Paul mi je uz mnogo prekida i uz velik oprez ispričao svoju neobično patetičnu sudbinu. Nakon našeg zadnjeg susreta uspio je doći do

236 pukovnika Štira, koji ga je oslobodio iz zarobljeničke grupe, pa je nastavio povlačenje u Štirovoj pratnji prema zapadu. Kasnije, već negdje u Sloveniji iskoristio je priliku, pa je opet promijenio strane te je ponovno prešao k Jugoslavenskoj armiji. Imao je kod sebe još dokument svoje prijašnje jedinice JA, koju je napustio ili dezertirao kod Malog Grñevca, da bi se predao Hrvatskoj vojsci. S tim starim vojnim dokumentom uspio je pronaći svoju jedinicu JA negdje u Sloveniji, pa je s njom nastavio put iz Slovenije natrag odakle su došli. Paul se s tom jedinicom nedavno vratio u Osijek, ali ovaj put u uniformi vojnika Jugoslavenske armije. Paul je dobio dozvolu da posjeti svoju obitelj u Donjem Gradu, ali ga je pri povratku u vojarnu susreo školski kolega s nadimkom “Ile”. Stjepan je Ilakovac zvan “Ile” negdje 1942. otišao u partizane, a sada je bio narodni tužitelj kod Izvanrednog suda za ratne zločince u Osijeku. Na nesreću Paul to nije znao kada je kod susreta dugo razgovarao o svemu i svačemu s Iletom našim školskim kolegom. Paula su uhitili kad se vratio u vojarnu nekoliko sati kasnije, te ga odmah proveli u OZN-in zatvor. Ja sam znao da je Paul imao veze s Ustaškim pokretom i da je bio član tajne policije UNS. Sve te činjenice, kao i to da je Paul u posljednje vrijeme često mijenjao strane, potaklo me je na najveći oprez, te sam izbjegavao svaki daljnji kontakt s tom ljigavom osobom. Nekoliko sam mjeseci kasnije doznao da je Paul bio optužen pred Izvanrednim sudom kao ratni zločinac (tužitelj mu je bio drug “Ile”), te bio osuñen na smrt zbog špijunaže i kontrarevolucionarnih djelatnosti. Ne znam je li smrtna osuda bila izvršena, ali se Paul više nije nikada pojavio u mom životu. Koji dan iza tog nemilog susreta pozvao me je dežurni podoficir za vrijeme jutarnje prozivke, te mi priopćio da se spremim za putovanje u logor za preodgajanje, no nije mi znao reći u koje mjesto. Taj je četvrtak 5. srpnja bio veoma vruć dan, pa bih pod normalnim okolnostima imao jedinu želju otići na Dravu i kupati se u njoj do mile volje. Umjesto toga sam počeo skupljati svoje stvari, pa sam ih uvježbanim redoslijedom složio u naprtnjaču, a povrh svega objesio svoj novi i lakši gunj. Nisam očekivao da ću morati dugo hodati, pa vjerojatno više neće biti niti prisilnog “džoranja”. Nadao sam se da će mjesto moga preodgajanja biti negdje u Jugoslaviji i da ću do tamo putovati uglavnom željeznicom. Netom što sam završio s pakiranjem došao je po mene dežurni stražar, pa sam odmah napustio sobu. Jedva da sam se pozdravio s preostalim zatvorenicima jer ih ionako nisam osobno poznavao, pa nije bilo niti prisnijih meñusobnih odnosa. U dvorištu me je već čekao vojnik, koji nije bio stariji od mene, ali je očito bio jako nervozan zbog svog zadatka da sprovode zarobljenog oficira na preodgajanje. Kada smo izišli iz zatvora upitao sam ga kamo idemo, ali mi je rekao samo toliko da moramo stići na podnevni vlak za Vinkovce, a tamo ćemo saznati više. Bio je vrlo zbunjen, pa sam ga pokušao smiriti obećavši mu da ću se dobro ponašati i da neću učiniti ništa protiv njegovih nareñenja. To je mog mladog provodnika umirilo pa smo nastavili

237 polako hodati jedan pored drugoga, jer sam mu objasnio da su mi ranjava stopala još vrlo osjetljiva od dugog hodanja bosonog. Namjerno sam izabrao put do kolodvora koji je vodio kroz Krežminu ulicu gdje je bila roditeljska kuća. Kada smo stigli do kuće na broju 5 zamolio sam ga da mi dopusti oprostiti se od roditelja. Vojnik je pristao nakon što sam mu obećao da ću se zadržati samo nekoliko trenutaka i da on može biti prisutan cijelo vrijeme. Nažalost nije bilo mnogo vremena za oproštaj od roditelja, a malo udobrovoljen je vojnik rekao samo toliko da ćemo vlakom od Vinkovaca ići dalje prema Šidu. Nakon što smo obojica pojeli što je majka na brzinu spremila, uzeo sam nešto suhe hrane za put, te bocu vrućeg čaja s dosta ruma, sudeći po jakom mirisu. Otac nas je pratio cijelim putem do kolodvora, gdje smo se oprostili, jer nije smio ući na službeni ulaz bez dozvole. Moj sprovodnik nije znao kamo treba ići, pa sam mu predložio da ode do sprovodnika vlaka i od njega traži da nas smjesti u poštanski vagon. Izmislio sam dobar razlog koji je moj stražar objasnio provodniku vlaka, kako sam ja zarobljenik koji ne smije ni s kime razgovarati i da me mora čuvati nasamo. Ta priča se svidjela mom stražaru, bila je dovoljno uvjerljiva, pa sam se smjestio u žicom odijeljenoj ćeliji unutar poštanskog vagona. Tu sam ostao pod nadzorom službujućeg poštara koji me je povremeno zabrinuto promatrao, ali nije pokušao sa mnom razgovarati, a kamoli učiniti kakvu prijateljsku gestu. Meni to nije smetalo, a nisam ništa drugo ni očekivao kao zarobljenik sumnjivog izgleda u vrijeme kada su nastajale velike političke promjene i pri općoj osobnoj nesigurnosti. Stražar se je vratio neposredno prije polaska vlaka s hranom za put, koju je dobio u kolodvorskoj kuhinji. S očitim olakšanjem mi je objavio, da ćemo putovati do Petrovaradina zajedno i da će me tamo predati vojnoj oblasti. On se veselio što ćemo stići tamo još ove noći ili najkasnije sutradan ujutro, što će ovisiti o daljnjoj vezi kad stignemo u Vinkovce. Nakon što je vlak krenuo, pridružio nam se sprovodnik vlaka, te stao objašnjavati stražaru daljnje veze od Vinkovaca, što ovaj mladić nije mogao dobro slijediti, a pogotovo ne zapamtiti. Umiješao sam se u razgovor sprovodnika kojemu to nije bilo ugodno, no nakon početne nesklonosti rekao mi je da ima brata, koji se još nije vratio iz rata i da o njemu ništa ne zna. U svakom slučaju, znao sam da ne dajem previše povjerljiv dojam s prilično zaraslom kosom i bradom koju mi je u zatvoru netko samo površno kratio škaricama. Nesvjesno sam se počeo češkati po tijelu, što je navelo moje sugovornike da se nešto udalje od mene. Vlak se polako i sigurno kretao prema Vinkovcima, pa sam se povukao u kut svoje ćelije i uskoro zadrijemao pri jednoličnom štropotu kotača. Spavao sam sve dok nismo stigli u Vinkovce i tamo se iskrcali. Nešto kasnije poslije podne naišao je vlak koji je išao za Šid i dalje za Sremsku Mitrovicu, pa sam nagovorio svog stražara da se pokušamo ukrcati u službena kola. Moj je stražar tako ponovio istu priču od malo prije, pa smo se mogli udobno smjestili u službenom vagonu koji je služio i poštaru. U Sremsku smo Mitrovicu stigli u rano predvečerje, pa smo na savjet sprovodnika vlaka nastavili istim vlakom

238 do Stare Pazove. Tamo smo morali prenoćiti jer će prvi vlak za Petrovaradin tamo stići tek ujutro slijedećeg dana. Za Novi Sad nećemo moći putovati vlakom, jer je most preko Dunava srušen. Za mene je bila novost, da me moj mladi stražar treba provesti do Novog Sada. Za Novi Sad su krenuli moji kolege zarobljenici s kojima sam prije jedno dva tjedna krenuo sa Zelenog Polja i vlakom došao u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici. Ja sam tamo ostao zbog rana na stopalima, dok su oni dan kasnije nastavili hodati cestom prvo do Rume a onda vjerojatno dalje za Novi Sad. Bila je već noć kada smo stigli u Staru Pazovu i izišli iz udobnog vagona na peron jedva osvijetljene stanice. Šef stanice nam je dopustio da prenoćimo u mračnoj čekaonici u kojoj je bilo nekoliko klupa na kojima smo mogli spavati. Moj je mladi stražar bio vrlo nervozan i nesretan bojeći se da će morati bdjeti cijelu noć i čuvati me da mu ne pobjegnem. Pokušao sam ga umiriti obećavajući svečano da neću učiniti ništa protiv odredbi i zapovijedi Narodne armije. To mu nije bilo dovoljno, pa je tražio da se zakunem Bogom Svevišnjim i životom moje majke, to od njega nisam uopće očekivao, ali sam odmah učinio tako udovoljivši zahtjevu. Potom smo obojica polijegali svaki na svoju klupu i zaspali snom pravednika, te spavali mirno do zore slijedećeg dana. Probudivši se slijedećeg jutra, petka 6. srpnja, tražili smo higijenske prostorije u stanici, ali te nisu bile nimalo udobne, a još manje čiste. Malo podalje stanice bio je bunar, pa sam izvukao pun kabao vode sumnjivog mirisa, ali je mogla poslužiti bar za najnužnije pranje. Kad se pojavio šef stanice moj ga je stražar odmah upitao kada će doći vlak za Petrovaradin, pa je dobio vrlo neodreñen odgovor da to nitko ne zna. Meni to uopće nije smetalo, jer mi je bilo svejedno kada ću nekamo stići, dok je stražar bio nesretan, te stao kleti svoju sudbinu, jer je ostao sam s jednim zatvorenikom. U meñuvremenu su se u stanici okupljali seljaci iz okolice pa su nosili sa sobom pune košare i vreće svojih proizvoda. Seljaci su čekali vlakove u smjeru Zemuna ili Rume gdje bi prodali svoje proizvode, ali nitko nije kupovao vozne karte. Vlakovi su dolazili i odlazili uvijek prepuni ljudi i robe, a neki su se popeli na krovove vagona i tamo posjedali uz svoje košare i vreće. Činilo se kao da je izbila neka pošast putovanja vlakom bilo kuda i bez naplate što ali nisam tada mogao provjeriti. Moj stražar sigurno nije imao putne karte za nas dvojicu, u to sam bio siguran. Negdje pred podne došao je kraj mojem dokonom promatranju što se dogaña u stanici Stare Pazove, kada je tamo stigla stara lokomotiva vukući za sobom samo dva vagona. To je bio naš vlak koji je ubrzo krenuo prema Petrovaradinu s lokomotivom iz koje je sukljao oblak crnog dima dok se, teško dašćući, stala uspinjati na Frušku Goru. Pjeskoviti obronci su Fruške Gore od lesa neobično plodni. Od pamtivijeka su na južnim obroncima bili vinogradi, a od grožña su se proizvodila prvorazredna i poznata vina. Iz posavske ravnice željeznička se pruga lagano uspinje južnim obroncima Fruške Gore do Inñije, pa sam imao prilike gledati kraj kroz koji smo putovali. Primijetio sam da su vinogradi zapušteni, a polja slabo obrañena, dok smo prolazili pored razorenih

239 i izgorjelih manjih stanica u kojima se vlak nije zaustavljao. Kad smo prešli najviše mjesto na pruzi vlak je ubrzao spuštajući se niz sjeverne obronke Fruške Gore koji su strmiji i spuštaju se sve do same obale Dunava. Nakon što smo prošli kroz Bešku stanicu, pod nama se otvorio pogled na široko korito Dunava, dok se na sjever u nedogled prostirala vojvoñanska ravnica. Uskoro je vlak stigao do same dunavske obale, pa gledajući mirni tok rijeke na čas sam poželio okupati se u rijeci, umjesto što putujem u znoju lica i tijela svojega na neko preodgajanje s nepoznatim ciljem. Negdje kasnije poslije podne vlak je prošao kroz razorenu stanicu u Sremskim Karlovcima, a potom konačno stigao u Petrovaradin. Ovdje su vlak morali napustiti svi putnici, pa smo tako i nas dvojica krenuli u potragu za nekim tko bi uputio mog stražara kako ćemo doći do vojnog zatvora. Konačno smo pronašli nekog milicionera koji nam je rekao kako moramo proći kroz cijelo mjesto, pa se onda spustiti do obale Dunava gdje se nalaze neke vojne barake. Ta pomalo neodreñena informacija još je više smela mog stražara, pa se s olakšanjem prepustio da ga vodim kroz gradić do obale Dunava. Mora da se osjećao nesretnim i nesigurnim u svojoj stražarskoj ulozi, pa mi ga je bilo zbilja žao. Moj mladi vojnik nije mogao shvatiti kako ja mogu znati kamo treba ići kada su njemu u mojoj odsutnosti zapovjedili kamo me treba provesti? Siguran sam da je moj pratilac doživio najsretniji trenutak kad smo konačno stigli do jedne zidane zgrade nešto prije same obale Dunava. Na zidanoj ogradi zgrade uz ulaz je bila pričvršćena ploča s natpisom VOJNI ZATVOR. Ušli smo kroz široka vrata ograde, prošli pored stražarske kućice u kojoj nije bilo nikoga, pa smo produžili do slabo osvijetljenog ulaza u samu zgradu. Tamo smo našli dežurnog podoficira, pa mu je moj pratilac pokušao objasniti razlog našeg dolaska i zapovijed da me mora provesti u taj zatvor. Nažalost, slučaj nije bio tako jednostavan kako je to očekivao moj mladi stražar. Ispostavilo se da je podoficir sam u zatvorskoj zgradi koja se je činila praznom na prvi pogled. Nakon kraćeg razgovora donesena je zajednička odluka nas trojice, da ću ja ostati kod dežurnog podoficira do daljnjega. Moj se mladi stražar želio vratiti u Osijek čim izvrši svoj zadatak, pa odmah preda podebelu omotnicu dežurnom Vojnog zatvora u Petrovaradinu. U toj su omotnici vjerojatno bili papiri i zapovijest osječke OZN-e da se zarobljenog oficira upućuje na preodgajanje u meni još nepoznati logor. Stražar se brzo odluči, pozdravi, te nestane u mraku tamo odakle smo došli, sretan što se konačno riješio “opasnog” zatvorenika. Krenuo sam za podoficirom u prizemlje masivne zgrade gdje je bila njegova soba desno od ulaza. Pretpostavljao sam da u toj velikoj zgradi ima barem četrdeset ćelija, ali svjetla je bilo samo u hodniku i sobi dežurnoga. Gdje li su zatvorenici? Čim je pala noć polako su stizali dobro odjeveni ljudi koji su više izgledali kao radnici, a ne kao ratni zarobljenici. Glasno su meñu sobom razgovarali i bili dobro raspoloženi, a prolazeći pored dežurnoga dobacivali su mu primjedbe i šale na putu do stepeništa, gdje su im valjda bile ćelije.

240 Začudio sam se kada su kasnije stizale manje grupe na izgled radnika, pa sam morao upitati, u kakav li sam to zatvor doveden nakon onog osječke OZN-e? Kada je prestala procesija tih, na izgled, “slobodnih” zatvorenika, stigao je i zapovjednik zatvora, kojemu je dežurni predao omotnicu pokazujući rukom na mene. Moja mu je prisutnost bila očito neuobičajena, pa me je zapovjednik, ne otvarajući omotnicu, upitao: “Druže, što ti radiš ovdje? Ti si oficir i ne možeš ostati u ovom zatvoru. Ovdje su u zatvoru samo ratni zarobljenici koji su stručni radnici, pa rade kao strojari, električari ili vozači. Nitko od njih nije oficir. Zarobljeni oficir ne mora raditi kao ostali ratni zarobljenici!” Zapovjednik me je ozbiljno promatrao, te mi se učinio zbilja zabrinut zbog moje prisutnosti i jer ne zna što učiniti sa mnom. U toj pomalo komičnoj situaciji predložio sam zapovjedniku slijedeće rješenje: “Žao mi je što moj dolazak ovamo prouzrokuje takve probleme. Možda bih mogao ostati tu dok vi, druže komandante, ispitate kamo ja zapravo spadam?” - Komandant je bio mlad čovjek s nešto iznakaženim licem, koliko se to moglo vidjeti kod slabog svjetla, pa je nakon kraćeg razmišljanja odlučio: “U redu! Možeš ostati ovdje do daljnjega. Jesi li što jeo? Vjerojatno u kuhinji nije ostalo ništa hrane, jer ovi radnici pojedu sve kad se vrate s posla. Nevjerojatno, uvijek su gladni.” - Na to sam uvjerio komandanta da ne trebam ništa za jelo, osim vode za piće i mjesto gdje mogu spavati. S olakšanjem komandant reče: “Tu nema problema! Vode ima u praonici, a u prizemlju ima mnogo praznih ćelija. Idi i izaberi si jednu, pa onda kaži podoficiru u kojoj ćeš spavati. Idi sada, a ujutro ću doći po tebe vidjeti kako ćemo dalje. Laku noć!” Ja naprosto nisam mogao vjerovati da se to meni dogaña, no podsjetio sam se kako je narod dobroćudan i gostoljubiv u ovim područjima. Uzeo sam naprtnjaču i u mračnom hodniku oprezno opipavao vrata ćelija koje su bile otvorene. Već je prva ćelija bila potpuno prazna, a malo je svjetla dopiralo u nju kroz oveći prozor s rešetkama. U prizemlju je svjetlo bilo vrlo slabo dok je u gornjim hodnicima i ćelijama bilo mnogo više svjetla, što su sigurno učinili nazočni električari. Ostavio sam naprtnjaču i vratio se do dežurnog reći mu u kojoj ću ćeliji prespavati. Dežurni me je saslušao o mojem izboru ćelije pa mi je predložio da uzmem četvrtu ćeliju na lijevoj strani hodnika. Tamo ću naći umivaonik i krevet ali, nažalost, bez madraca. Potom mi je dao komad kruha i podebelu krišku slanine, u slučaju da nemam sa sobom dovoljno hrane, pa mi poželi mirnu noć. Vratio sam se do ćelije koju mi je dežurni označio i položio naprtnjaču na krevet, pa počeo jesti polako svježi bijeli kruh sa narezanom mekom slaninom. Slaninu u kojoj nije bilo mesnog sloja nisam više morao usitnjavati na manje komadiće, jer sam opet zubima mogao dobro odgristi i žvakati. Bila je to prava vojvoñanska slanina! Da zatvorim vrata ili će to učiniti dežurni? Osjećao sam se zbilja neobično u tom zatvoru, koji je više nalikovao konaku za goste. U ćeliji nije bilo svjetla osim tračka kroz prozor, pa sam otvorio vrata ćelije, ali ni u hodniku nije bilo svjetla. Ustao sam, te ponio kruh i slaninu do

241 dežurnog zamolivši ga mogu li jesti u njegovoj sobi. - “Jasno! Samo ti sjedni ovdje.” reče dežurni, pa nastavi: “Još bolje, uzmi stolicu i sjedi vani na svježem zraku, pa jedi tamo u miru. Pazi se komaraca! Polude i grizu drsko čim je negdje svjetla. Ne trebaš zatvoriti vrata ćelije, jer ih mi ovdje ne zaključavamo. Znaš, drugovi rade teško cijeli dan dolje na Dunavu u skladištima i tovare šlepove u pristaništu. To su sve dobri i marljivi ljudi koji pomažu Oslobodilačkom pokretu, pa ih zato ne treba zatvarati u ćelije. Sjedi vani podalje od svjetla i jedi u miru. Kasnije, vrati stolicu amo i ako me nema u sobi!” Sjedio sam na otvorenom, te ugodne srpanjske noći jedući i razmišljajući o zatvoru gdje se vrata ćelija ne zaključavaju i gdje se zarobljenike naziva “dobrim drugovima”. Iz gornjih se ćelija čuo glasan razgovor i smijeh, a povremeno se pjevalo. Vjerojatno je tu bilo rakije ili vina što su ga pili “dobri drugovi” zarobljenici. Kasnije sam se vratio u ćeliju i zaspao dubokim snom. Mora da sam dugo spavao, jer sam se probudio za svjetla dana od buke ljudi koji su odlazili na posao. Kad je prestao žamor i zgradom zavlada tišina, odlučio sam se ustati, te pregledati ćeliju, u kojoj sam proveo svoju prvu bezbrižnu noć nakon dugo vremena. Ćelija je bila prilično čista, a zidovi su bili svježe oličeni s malo grebanih šaranja. Umivaonik nije bio naročito čist, ali je iz pipe potekla čista voda, pa sam iskoristio priliku da se operem i konačno pokušam obrijati. To nije bilo tako jednostavno, pa sam se dobro sapunao, a zatim oprezno uzeo sklopivi brijaći aparat - prvi put u pravoj primjeni nakon sedam tjedana od predaje JA kod Slovenj Gradeca. Kako me nitko nije tražio uzeo sam si dovoljno vremena da “dotjeram” svoj opći izgled, što bi moglo biti važno ako me prebace drugdje, gdje možda neću imati takve udobnosti. Pospremio sam naprtnjaču i ostavio je na krevetu, pa se oprezno uputih do sobe dežurnoga. Tamo me je dočekao drugi podoficir i pozvao da uñem u sobu, pa mi ponudi u porciji toplu smeñu tekućinu okusa slabe kave i velik komad svježeg bijelog kruha. Jeo sam zadovoljstvom izgladnjelog, a usput smo razgovarali o beznačajnim sitnicama dok smo čekali dolazak zapovjednika zatvora. Kad se on pojavio na ulazu prvo što me je iznenadilo bila je njegova mladost koje nisam mogao ispravno ocijeniti jučer u mraku. Njegovo ga je djelomično osakaćeno lice učinilo starijim, ali su mu pokreti bili mladenački, pa me dobro raspoložen pozdravi: “Danas mi izgledaš mnogo bolje, druže oficiru. Hoćeš li poći sa mnom u Gradsku komandaturu da čujemo kamo te trebamo uputiti?” - “Da gospodine! h, oprostite, druže komandiru! Sigurno ću poći s tobom!” Bez odgañanja krenuli smonas dvojica cestom uzbrdo do petrovaradinskog gradskog centra, no bez naoružanog stražara. Primijetio sam da drug Mihajlo, tako mu je bilo ime, ima za pojasom poveće korice s pištoljem kao jedino osobno naoružanje. Upitao sam ga ne boji li se hodati ovako slobodno cestom sa mnom, na što mi veselo uzvrati da je rat već završio i da je došlo vrijeme

242 da gajimo povjerenje jedan prema drugome. Ispričao sam da sam bio u zatvoru OZN-e 3 u Osijeku, gdje su mi rekli da ću ići na preodgajanje da postanem doličan oficir JA. Upitao sam Mihajla, zna li gdje se nalazi takav logor za preodgajanje. Odgovorio mi je da ne zna o postojanje takovog logora nigdje u tom područje. Mihajlo se sjećao da su u zadnjih nekoliko tjedana češće prolazile grupe ratnih zarobljenika kroz Petrovaradin, ali se nisu zadržavale nego su prešle na drugu stranu Dunava do Novog Sada. Nije mi znao reći što se dogodilo s tim zarobljenicima i kamo su dalje išli no zna da u Novom Sadu postoji veliki logor za njemačke zarobljenike u bivšoj tvornici za uzgajanje svilenih buba. Gradska se komandatura nalazila u kuli pored južnog ulaza u staru tvrñavu. Ta je izvanredna utvrda bila izgrañena u doba turskih upada u srednju Evropu, a gradili su je na njihov tipični način austro-ugarski inženjeriu 18. stoljeću. Zidovi tvrñave su bili od opeke i veoma masivni, a cijela se petrovaradinska tvrñava protezala na uzvišenom hrptu iznad desne obale Dunava. S gradskih se zidina pružao prekrasan pogled na Dunav, Novi Sad i vojvoñansku ravnicu sve tamo daleko do horizonta. Mihajlo mi je rekao da čekam vani dok on bude razgovarao u komandaturi, pa sam se uputio do obližnje kule gdje sam sjeo u sjeni ovećeg stabla. Ugodan povjetarac puhao je kroz otvore u zidu, pa sam zadrijemao predavajući se miru i ugoñajemjesta. Probudio sam se iznenada, jer me je netko stao blago tresti za rame i skoro sam podsvjesno naglo ustao, kad mi do svijesti dopre Mihajlov glas: “Ne boj se! Hajd’ ustaj, Zvonko, treba ići dalje. Niti oni u komandanturi ne znaju što treba učiniti s oficirom kojega šalje OZNa u logor za preodgajanje. Oni će se raspitati i obavijestiti me čim nešto saznaje. Ostaješ kod nas u vojnom zatvoru do daljnjega. Idemo!” Mihajlova djevojka je stanovala u gradu, pa je kod nje ručao svakog dana. Pitao me je bih li htio s njima ručati, što me je više nego iznenadilo, ali sam brzo pristao. Da utučemo vrijeme do ručka, Mihajlo mi je pokazao unutrašnjost tvrñave, a potom smo se popeli na najvišu kulu odakle se pružao pogled na sve strane svijeta tog prekrasnog i toplog srpanjskog dana. Odjednom me spopala neka čudna slabost i sigurno bih se srušio da me Mihajlo nije podupro. Srpanjsko sunce i svježi zrak te brižno ophoñenje prema meni, bili su od presudnog utjecaja na moje trenutno stanje, nakon mnogo tjedana provedenih u zatvorenom prostoru zatvora. Došao sam brzo opet k sebi, te smo sjeli u hladovini ispod zida da se malo smirim i odmorim. Tamo sam onda ispričao Mihajlu svoje sudbinu u posljednjih nekoliko tjedana, uključivši bosonogo hodanje od Celja do Osijeka u 16 dana. Mihajlo je sa zanimanjem i suosjećanjem slušao moju dramu, pa mi se učinilo da je porasla njegova sklonost prema meni. Predložio mi je da odem u ambulantu kod dokova na Dunavu da mi povije stopala, na što sam ga upitao za njegove ozljede i doživljaje tijekom rata. Došlo je vrijeme ručku,

243 pa smo krenuli natrag u grad do kuće Mihajlove djevojke, ali mi je obećao pričati o svom životu poslije podne. Ručak je protekao u veoma srdačnoj atmosferi, a meni je to bio prvi objed u obiteljskom krugu nakon punih 12 tjedana. Sve mi se to činili toliko nestvarnim da sam uglavnom šutio, promatrajući sve oko sebe nastojeći upiti u sebe svaki trenutak tih sretnih okolnosti u kojima sam se našao. Poslije ručka otišli smo do šetališta ispod zidova tvrñave, te tamo sjeli na klupu u hladovini s pogledom na Dunav pod nama. Slučajni bi se prolaznik na putu za Sremsku Kamenicu sigurno začudio vidjevši kako oficir u uniformi JA sjedi pored mršavog civila zapuštenog izgleda i u otrcanom odijelu. Boreći se protiv drijemeža nakon obilnog ručka, slušao sam Mihajlovu žalosnu priču koja je bila kobna za njegovu obitelj dok je on igrom slučaja preživio pokolj, a zatim četiri godine rata u partizanima. U 1941. je zima nastupila nešto ranije, te bila neobično hladna. Rijeke su se smrzle, pa tako i Dunav kod Novog Sada. Mañarska je vojska nastojala okupirati sjeverne dijelove Jugoslavije, kod Osijeka Baranje, a u Vojvodini Bačku i Banat, što joj je djelomično i uspjelo. Kad su Nijemci napali Rusije preuzela je Hortyeva vojska ulogu okupatora nad bivšim Jugoslavenskim područjima, a napose u Vojvodini. Tamo je bilo mnogo otpora i borbi protiv mañarske okupacije, pa je koncem 1941. Hortyeva policija počela s hapšenjem mnogo tisuća osoba, pretežno meñu srpskim pučanstvom. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Vojvodina je prisilno kolonizirana srpskim pučanstvom, koje je dobilo zemlju i znatnu financijsku potporu od države što je izazvalo veoma jak antagonizam kod starosjedilaca. Sve je uhićene mañarska policija skupila u logoru bivše tvornice za uzgajanje svilene bube u blizini Novog Sada. Kad se Dunav smrznuo, počelo je sistematsko ubijanje nekoliko tisuća nedužnih Ljudi, nekih kao talaca, po nalogu prijekog suda, dok je nad većinom izvršena smrtna kazna bez ikakve osude. Logoraše se ubijalo nedaleko samog logora uz obalu smrznute rijeke, a leševe bi gurnuli u iskopane otvore u ledu da ih voda odnese. Mihajlo mi je vrlo zorno opisao stradanja naroda pod mañarskom okupacijom, te likvidacije logoraša kod Novog Sada. On je uspio pobjeći, pod zaštitom mraka kod sela Futog, i prijeći preko zaleñenog Dunava na desnu obalu uzvodno od Petrovaradina. Gladan i prozebao lutao je obroncima Fruške Gore, sve dok nije naišao na partizansku grupu kojoj se pridružio. Nešto kasnije bio je teže ozlijeñen po licu pri nekoj eksploziji, ali na svu sreću stradala mu je samo koža, a ostale su mu kao uspomena te ružne brazgotine. Došlo je vrijeme da se kroz gradić vratimo do zatvora, pa me Mihajlo ispričavajući se zamoli da hodam ispred njega, kako bi izgledalo da on kao stražar sprovodi zatvorenika. Jasno, odmah sam ga poslušao kad smo se približili centru. Spomenuo sam mu još kako mi je iznad svega važnije njegovo prijateljstvo i pažnja koje mi iskazuje i da je to mnogo više nego li sam mogao očekivati pod danim okolnostima. Ostatak puta do zatvora nismo

244 više razgovarali hodajući onako kako se dolikuje stražaru koji sprovodi zarobljenika. Hodajući ispred Mihajla sjetio sam se stražara koji su nas provodili od Virovitice do Donjeg Miholjca. Njihov ljudski odnos prema zarobljenicima bio je u mnogo čemu sličan Mihajlovom postupku prema meni. To su bili pobjednici “od prvog trena otpora” jer su uspjeli u sebi održati osjećaje opće čovječnosti, pa su zbog toga bili obazriviji prema svojim zarobljenicima. Pokušao sam si stvoriti predodžbu o tome kako će s nama Hrvatima postupati predstavnici novoga režima. Borci za slobodu kao npr. ovi partizani “od prvog trena otpora” iz godine 1941./42. će vjerojatno postupati razumno i pokazati stanovitu čovječnost u ophoñenje s nama. Ratni zarobljenici, što smo mi bili, mogu očekivati da će se s njima postupati manje-više prema odredbama ženevske konvencije. Naprotiv, od pobjedničkih vojnika regrutiranih “u posljednjim trenucima” borbe za osloboñenje možemo očekivati samo nečovječnost: neprilike, surovost, mučenja i u krajnjoj liniji ubojstva. Zaključak mog umovanja mi je bio potvrñen u više navrata za vrijeme mog zarobljeništva, pa sam ga odlučio primjenjivati u svim svojim budućim odnosima i djelatnostima. Za sada mi vjerojatno još predstoji vrlo dalek put do slobode, pa ću tek tada moći činiti što mi je volja - u to sam bio siguran! Subotnja večer je bila vrlo bučna u “zatvoru”, jer su radnici-slobodnjaci negdje uspjeli nabaviti alkoholna pića, pa su slavili pjevajući do kasno u noć. Normalno nisu morali raditi nedjeljom, ali ih je nekoliko otišlo do dokova, jer su tamo bili pozvani zbog nekog posebnog zadatka. Mihajlo je došao po mene, pa smo, hodajući jedan ispred drugoga, prošli kroz tvrñavu, te izašli kroz zapadna vrata i spustili se do uskog puta na hrptu brežuljka. Put vodi do Sremske Kamenice u sjeni kestenova, a katkada bi se meñu njih umiješalo po nekoliko jablanova i dudova. Hodajući tako pored Mihajla uživao sam u pogledu dolje na Dunav koji lijeno teče, te na vojvoñansku ravnicu dokle oko seže. Tad sam se sjetio svog posjeta vojnoj školi u Kamenici, gdje smo bili u posjetu prije 3 godine. Tamo sam upoznao satnika Šmita i ponovno sreo Hektora, psa dobermana s kojim se parila naša kujica Pegi. Tužne su me uspomene samo na tren obuzele sjećajući se tihe smrti satnika u Celju i kako je radije ustrijelio svog psa Hektora prije svoje predaje da ga ne bi netko zlostavljao. Ništa, samo tužne uspomene! Mihajlo mi je htio pokazati mjesto gdje je pregazio smrznuti Dunav, te se popeo na ovaj put. Stigavši do tog mjesta Mihajlo je pronašao zaklonjeno mjesto, gdje nas nitko ne bi mogao vidjeti, pa je iz torbe izvukao jelo i bocu vina. Nitko nam nije smetao za vrijeme našeg piknika, pa smo u miru i ugodnom razgovoru proveli nekoliko sati. Ja sigurno ne bih mogao ustati bez Mihajlove pomoći, ali smo ipak nekako uspjeli doći do zatvora. Vino je potpuno izbrisalo moje sjećanje na taj put, pa tako ne znam jesam li hodao ispred ili pored Mihajla koji me je vodio. Kad sam se vratio u svoje ćelije legao sam na krevet i spavao kao klada do slijedećeg jutra zaboravivši na večeru i sve oko sebe.

245 Ponedjeljak i utorak prošli su bez većih promjena za mene, no pružile su mi se prilike da porazgovaram s drugim zatvorenicima. Svi su oni bili ratni zarobljenici, pa su se javili kada su u logorima tražili da se jave oni koji znaju voziti kamione ili su izučeni strojari, strojobravari i električari. Mnogi su već požalili što su se javili na te pozive, jer su morali raditi mnogo sati dnevno u radionicama i skladištima kod dokova. Tamo su popravljali, sastavljali razne vrste vojne opreme i vozila, što ih je ostavila njemačka vojska. Razvrstavali su razne vrste ratnog tovara meñu inim streljivo, mine i eksploziv, pa su onda punili sanduke i metalne kutije. Bio je to opasan posao raditi u skladištima, a potom je sve to moralo biti utovareno u teglenice, koje su povremeno tegljači odvukli nizvodno Dunavom do neke ruske luke. Bio je to ruski ratni plijen! U strogom povjerenju su mi zarobljenici pričali da tamo u dokovima nije samo njemačka oprema koja ide za Rusiju. Pod nadzorom Rusa utovara se velik broj sanduka s oznakom UNRRA, a koji vjerojatno dolaze od Amerikanca. Sanduci su često veliki i vrlo teški, pa pretpostavljaju da se u njima nalaze razni strojevi, te rezervni dijelovi ili druge vrste teške opreme. Utovar na posebne teglenice vrši se pod vrlo strogim nadzorom Rusa, iako su sanduci zapravo upućeni Jugoslavenskoj vladi. Na osnovu adresa jugoslavenskih luka i gradova ispisanih na sanducima bili su oni zapravo upućeni kao američka pomoć Jugoslaviji. Zarobljenim su stručnim radnicima davali dovoljno dobre hrane i dosta bijelog kruha, što je bilo prvi puta da sam čuo kako netko izvrsno hrani ratne zarobljenike. Bila je to mjera opreza i neka vrsta ucjene da ostanu na tom poslu. Osim toga, bilo im je nareñeno, pod prijetnjom teške kazne, da o svom poslu ne smiju ništa i nikome govoriti. Rečeno im je da je njihov rad najstroža vojna tajna, a za izdaju čeka ih prijeki vojni sud i stroge kazne zbog svake kontrarevolucionarne djelatnosti. Sada sam tek razumio zašto su kroz stanicu u Staroj Pazovi prolazile kompozicije vagona koje su vukle teške lokomotive na kojima su bila napisana velika bijela slova UNRRA. Čekajući u Staroj Pazovi nisam znao što znače ta slova na sanducima, vozilima i strojevima utovarenih na vagonima. Glasine su se širile da su Rusi zatražili od Tita da im pošalje sav ratni plijen njemačke vojske, te opremu što mu šalje UNRRA kao pomoć “velikom bratskom narodu” koji je toliko propatio u ratu. Pitao sam se, da li to voña jugoslavenskog naroda čini zbog bratskih i diplomatskih razloga ili ga je drug Staljin na to prisilio. Uskoro ćemo naučiti da nije kažnjivo ako se uzme nešto iz pošiljke upućene za Rusiju. Jasno, pri tome se ne smije biti uhvaćen! Mnogo sam naučio razgovarajući s radnicima u petrovaradinskom vojnom zatvoru koji su mi bili kolege ratni zarobljenici. U srijedu je stigao Mihajlo s vijesti da će sutra doći netko po mene iz “bubare”, kako su zvali novosadski logor za ratne zarobljenike. Ostatak dana sam koristio za nešto više hodanja, pa sam tako s Mihajlom otišao dolje do dokova

246 na Dunavu. Mihajlo mi je predložio da odem u ambulantu, što sam sa zahvalnošću odbio, jer su stopala već lijepo zacijeljela, a sa sobom sam imao dovoljno zavoja, čarapa i obojaka u slučaju da bih morao duže hodati u tatinim sandalama. Ustao sam ranije i pojeo jutarnji obrok s kolegama, pa sam se tada od njih oprostio zahvalivši im se za prijateljski prijem. Zatim sam spremio naprtnjaču i čekao Mihajla do doñe snajavljenim provodnikom po mene. On je stigao u pratnji dobro odjevenog vojnika s novom vrstom kokarde na šapki: tamno crvena petokraka zvijezda sa srpom i čekićem, a sve optočeno zlatnim rubom na nešto svjetlijem sjajno emajliranom ovalu. Mihajlo mu je predao OZN-inu omotnicu s napomenom da se brine o meni, a potom mi je zapovjedio da slijedim vojnika bez ijedne riječi pozdrava. Tako sam u četvrtak, 12. srpnja, napustio Petrovaradin koji je bio u Hrvatskoj za vrijeme NDH. Moj je, 20 godišnji, sprovodnik bio naoružan ruskim automatom i ponašao se vrlo profesionalno. Sa mnom je postupao korektno i dopustio mi da ispred njega polako hodam, pa me nije požurivao cijelim putem sve do obale Dunava, valjda je od Mihajla saznao o mojim ozljedama. Ukrcali smo se na velik prijevozni ponton za opći teret, sve od pješaka do teških kamiona, a kojeg će gurati preko širokog Dunava o bok privezani čamci sa snažnim motorima. Prijevoz je sporo plovio preko Dunava, pa sam dobro vidio pristanište sa skladištima i radionicama uz dugački dok s više dizalica. Na doku je bilo mnogo sanduka, drugog složenog tereta i razne opreme a koju su utovarivali u teglenice vezane uz dok. Stigli smo na lijevu obalu Dunava i sišli s prijevoza na cestu, pa smo se njome uputili svega stotinjak metara do velike kapije u visokoj žičanoj ogradi. Mog je provodioca slično dobro odjeveni stražar propustio uz kratki pozdrav, pa smo nas dvojica krenuli lijevo do obližnje poveće zgrade. Ovdje se nalazila uprava i administracija logora prozvanog “Bubara”. Kad smo ušli, sprovodnik je predao omotnicu dežurnom pisaru i brzo napustio tu vruću prostoriju. Dežurni je pogledao omotnicu, a onda iznenañen usklikne: “Svevišnji Bože! Nisi li ti sin advokata iz Osijeka? Ne sjećaš li se mene kad sam bio u pisarni tvog oca? Vidio sam te tamo kako pišeš strojem one zgodne pisarice iz Donjeg Grada.” Čovjek me je zabrinuto i s očekivanjem promatrao, a ja ga se nisam mogao sjetiti, pa nastavih: “Žao mi je što se ne mogu sjetiti da sam vas vidio u očevoj pisarni, ali ste sve tamo točno opisali. Čudi me da ste me odmah prepoznali iako sam se ja prilično promijenio odonda.” - “Ne brini, Zvonko! Mi smo se svi mnogo promijenili. Ali ti si se zbilja jako promijenio, a činiš mi se jako umornim i kao da si mnogo oslabio. Već ćemo mi nešto organizirati, pa ćeš se sigurno odmah bolje osjećati! Ti si valjda bio domobranski časnik, zar ne?” Nakon što sam to potvrdio, moj nepoznati prijatelj ustade od pisaćeg stola i reče: ”Čekaj ovdje dok se ne vratim!” U sobi je bilo više polica i ormara punih nekakvih dokumenata i mapa, te stolova s nagomilanim papirima pored nekoliko pisaćih strojeva. Za stolovima

247 su sjedili pisari u civilnom odijelu, pa su me promatrali sa zanimanjem, ali pažljivo su slušali naš razgovor od malo prije. Nitko nije prozborio riječ do sada, ali su prestali raditi i s nekom napetošću očekivali rasplet dogañaja. Nakon nekoliko minuta vratio se “moj” pisar u pratnji čovjeka u uniformi gruboga izgleda, koji me je pogledao kao da sam ja neka rijetka zvjerka. Prišavši bliže stolovima progovori bijesno:” Šta? Još jedan jebeni ćato iz Osijeka, a govori njemački! U p.. m.., ima vas dosta ovdje kurvinih pisara! Svi ste iz Osijeka, j.. vam m..! Svi ste skupa jedna jebena banda.” Niz se raznolikih psovki i pogrdnih riječi strusi na sve prisutne pisare, a onda se ta osoba obrecnu na mene: “Šta, ti si oficir? Onda te ja neću ovdje! Idi u p.. m..! Zarobljeni oficir ne smije raditi. Zar to ne znate vi jebena banda ljenčina! Uzmi ga k sebi, Drago! Neka ostane tamo dok ne saznam kamo da ga proslijedim dalje. Idi sada, ali nemoj ostati cijeli dan s njime. A vi ostali, drugovi pisari, imate dosta posla, jebena bando hrvatska. Radite, radite sada, p.. vam m..!” Dakle, to je bio zapovjednik logora. Pravi Srbin koji zna pravo i ispravno srpski psovati upotrebljavajući izvjesne pogrdne riječi na sve moguće i nemoguće načine i u kombinacijama, koje bi prenerazile svakog normalnog slušaoca. Mog se novog prijatelja to očito nije dojmilo, pa me je povukao za rukav mahnuvši glavom da ga slijedim. Izašli smo iz zgrade i krenuli stazom pored ograde do sjeverne strane ograñenog prostora gdje je nekada bila vratarnica. Ova kapija nije bila korištena, a bodljikava žica je provučena preko nje kao iznad cijele žičane ograde oko tog bivšeg uzgajališta svilenih buba. Nešto podalje, u tom ograñenom prostoru, nalazilo se u sredini nekoliko visokih zgrada oko kojih su se muvali neki ljudi, koliko se to moglo nazrijeti odavde. Vratarnica je bila mala zgrada, a u jedinoj većoj sobi bio je prostrt deblji sloj slame na kojoj su spavali svi pisari Osječani. U zgradi je bila mala kuhinja, a pored nje zahod, te prostor s umivaonikom i pipom s pričvršćenom gumenom cijevi za pranje. “Kakav luksuz!” izvalih na zadovoljstvo moga domaćina. Drago mi je pokazao gdje si mogu urediti ležaj, pa me je ostavio samoga kako bi udovoljio nalogu psovačkog genija odnosno komandanta logora “Bubara”. Kasnije poslije podne vratio se po mene Karl, kako su ga zvali, no ja se njega ipak nisam mogao sjetiti. Karl mi je objasnio da nije slučajno što su svi pisari Osječani, jer svi govore njemački ili bolje rečeno “esekerski”. U logoru “Bubara” nalazili su se isključivo njemački vojnici, pa je logorska uprava tražila meñu hrvatskim ratnim zarobljenicima one koji govore njemački. Jasno, nitko senije htio javiti meñu Hrvatima iz straha da se radi o nekoj podvali. Ipak, doznalo se da Osječani govore ili bar razumiju njemački, pa su zato postali pisari u ovom logoru i do sada im nije baš loše ni išlo. Karl me je upozorio da ću uskoro vidjeti kako izgledaju i žive njemački ratni zarobljenici u ovom logoru, vjerojatno jednom od najvećih, koliko on zna. Krenuli smo prema velikoj višekatnoj zgradi dosta daleko od same vratarnice. Prilazeći, primijetio sam da se mnogo osoba vrlo polako kreće oko zgrade,

248 većina njih posrćući, neki teturajući, a poneki su se srušili, te ostali ležati, pa bi po koji pokušao ustati ili naprosto se sklupčao na tlu. U tako velikoj višekatnoj zgradi bilo je mjesta za više stotina, možda tisuća, osoba. U prostorijama na svim katovima i u prizemlju nije bilo pregradnih zidova osim nekoliko redova željeznih stupova koji su podupirali stropove prostorija od oko 3 metra visine. Cijelom širinom i dužinom prostorija bili su stolovi s limenom površinom i uzdignutih rubova. Na tim stolovima su se uzgajale svilene bube, a rubovi stolova zadržavali su oko 10 cm debeo sloj dudovog lišća. Sada su na tim stolovima i pod njima na podu ležali ljudi stisnuti jedan do drugoga kao nepregledna masa ljudskih tijela. Podovi u prostorijama, odnosno stropovi, bili su od drvenih greda i dasaka. Ljudsko stenjanje, jadikovanje i po koji krik pomiješao bi se s pucketanjem i škripanjem suhog drveta stvarajući sablasnu i stravičnu kombinaciju zvukova čim bi se ušlo u zgradu. Srpanjska vrućina, te odvratni zadah raspadanja i truleži u prostorijama, bila je neopisiva. Pored svega, mene se najviše dojmila sablasna mrtvačka tišina koja je vladala u tim prostorijama. Karla je kod ulaza pozdravila osoba sablasnog izgleda moleći ga za neku uslugu uobičajenim njemačkim vojničkim jezikom. Toliko sam bio zaprepašten viñenom ljudskom bijedom, nevoljom i patnjom ovdje, pa sam dao znak Karlu da želim izaći van. Požurio sam van ne čekajući Karla tražeći svježi zrak prije nego li se onesvijestim od tog mirisa raspadanja i smrti. Karl me je brzo sustigao odmahujući rukom žalbe ili molbe koje mu je Nijemac pokušavao reći. Kad smo se udaljili od zgrade dovoljno daleko da nas nitko ne može čuti, Karl mi se izjada kako je nesretan i prestravljen kako se ovdje postupa s njemačkim ratnim zarobljenicima. Nažalost, nastavio je Karl, nitko od Hrvata ne može bilo što promijeniti ovdje ili pomoći nekako tim Nijemcima u njihovim stradavanjima. Krenuli smo još dalje od zgrade, pa Karl stade na čas i reče: “Da su ovim pripadnicima više rase rekli na koji način će završiti u ratu, siguran sam da bi objesili Hitlera na najbliže drvo. Da, trebalo ga je objesiti kao sve one proklete generale oko njega! Hodi, poñi za mnom da vidiš nešto. Moram ti pokazati kako umire neustrašivi njemački vojnik!” Nastavili smo stazom kojom su se kretale ljudske spodobe približavajući se ogradi gdje su bile iskopane zahodske jame. U pjeskovitom tlu nije bilo teško iskopati jamu, no rubovi jama nisu bili osigurani daskama ili gredama, pa su se lagano urušavali. Osobe su prilazile hodajući do ruba jame, obavili nuždu i potom se vratili odakle su došli. Mnogi su jedva doteturali do jame, a bilo ih je koji su dopuzali do ruba jame i s mukom se pokušali tamo olakšati. Karl mi je rekao da većina zarobljenika pati od proljeva, a sigurno ima dosta slučajeva dizenterije, što nitko ne kontrolira, a pogotovo ne liječi. Često se dogaña, pogotovo noću, da se pod nekim rub jame uruši, pa jadnik klizne u jamu iz koje se sam više ne može izvući. Poneki padne u jamu onesviješten zbog tjelesne slabosti ili udišući odvratne plinove od raspadanja tvari u latrini. Nitko ne pokušava pomoći takvom jadniku od straha da sam ne padne ili bude povučen u jamu iz koje nikome nema izlaza. I tako umiru oni u latrinama!

249 Kada je jama puna do ruba nañe se nekoliko zarobljenika, koji iskopaju novu jamu u blizini, a punu jamu pokriju iskopanim pijeskom. Karl je pričao da je bilo slučajeva da su neki neoprezno stupili na, tankim slojem pijeska pokrivenu jamu, te u nju potonuli kao da su stupili u živi pijesak. Nisam htio ili mogao vjerovati Karlovim pričama sve dok nisam, na svoj užas, vidio što se upravo dogaña pred mojim očima samo desetak metara daleko. Čovjek, koji je još tren ranije stajao uz rub jame, nestao je odjednom u zahodskoj jami. Trenutak kasnije pojavile su se njegove ruke iznad jame mašući divlje i pokušavajući se držati za pjeskoviti rahli rub. Nitko se nije maknuo da mu pomogne. Ruke su prestale mahati i nestale u gustoj i smrdljivoj kaši. Samo nekoliko mjehurića plina izdiglo se iz prljavo smeñe kaše - to je bio posljednji znak nestalog čovjeka koji je tu umro. Skrenuo sam u stranu nekoliko koraka jer mi je strašno pozlilo. Povratio sam, a ogavan me je okus u ustima tek povratio u stvarnost. Vidio sam jako mnogo ljudskih stradanja za vrijeme ratnih godina i na svom križnom putu. Ipak, nikada si nisam mogao zamisliti da bi čovjek bio u stanju nanijeti drugome, pa i svom neprijatelju, takva poniženja, sramote i nečovječnosti. Nakon svega što sam preživio ovaj me je dogañaj potresao do srži moga bića. Gdje li je čovjekoljublje u pobjednika? Vraćajući se podilazili su me srsi cijelim tijelom. Dušu mi je prožimao osjećaj sveobuhvatne beznadnosti nad sudbinom čovječanstva! * * * * * *

250 25. NAKON SVEGA, PONOVNO ZAJEDNO U logoru kod Kovina sredinom srpnja 1945. Dani su u “Bubari” prolazili u pomalo nestvarnoj dnevnoj rutini u društvu novostečenih prijatelja. Rano ujutro se ustajalo iz mekog slamnatog ležaja, a nakon što smo pojeli jutarnji obrok koji se sastojao od tople juhe i kruha, ostao bi jedan pospremiti sobu. Pisari su otišli u logorsku “kancelariju” gdje bi cijeli dan radili dopunjujući i pišući po dugim popisima s imenima njemačkih zarobljenika. Popisi nisu nikada mogli biti točni tj. odgovarati stvarnom dnevnom stanju, jer je svake noći umiralo više Nijemaca. Jutarnji bi se izvještaj predstavnika njemačkih zarobljenika sastojao od popisa imena umrlih tijekom prošloga dana i noći, a priložene su mu bile pločice osobne identifikacije. Svaki je njemački vojnik nosio takvu metalnu pločicu oko vrata na kojoj je bilo utisnuto njegovo ime i matični broj, čin i oznaka vojne jedinice koja je izdala pločicu za identifikaciju. Pločica se mogla prelomiti po polovici: onaj dio s vrpcom ostavljao bi se na umrlom, dok bi drugu polovicu preuzeo mrtvozornik. Pisari su preuzimali pločice, provjeravali brojeve i unosili imena u liste umrlih, a potom su dali pločice komandantu logora. Što će on uraditi s identifikacijskim pločicama nije bila stvar pisara! Za vrijeme podnevnog prekida pisarima je bilo dozvoljeno otići do obližnje obale Dunava, gdje bi se mogli kupati u toploj i sporo tekućoj rijeci. Kupali smo se goli, a dio bi vremena koristili za pranje čarapa ili donjeg rublja, koje bi sušili na vrlo toplom srpanjskom suncu. Na taj smo način povezali užitak s korisnim uništavajući izvjesni broj ušiju, koje nisu voljele jarke sunčeve zrake. Mi smo se takoñer morali čuvati od sunca, da ne bismo dobili sunčanicu kad smo bili potpuno goli. Na kupanje nas je pratilo po nekoliko vojnika, pa bi nam se pridružili u užicima ako su znali plivati. Neke od njih bismo podučavali plivanju kad bi se dovoljno ohrabrili za taj opasan pothvat, predavši svoju sudbinu u ruke hrvatskom zarobljeniku kao treneru. Nisam zaboravio te podnevne prekide s kupanjem, jer su me podsjetili na mnoga ljetna kupanja u Dravi kod Osijeka. Kupao sam se sada u Dunavu samo 120 kilometara nizvodno od, meni toliko poznatih i voljenih kupališta na Dravi. Kada li sam se zadnji put kupao u Dravi? Pri sunčanju sam redovito zadrijemao, pa sam se tako sjetio izleta očevim čamcem u kojem bi on veslao nizvodno Dravom oko 20 kilometara do ušća u Dunav. Tamo bi se okupili veslači s drugim izletnicima u blizini aljmaške crkve, gdje bi se dobro jelo i dugo pilo do u kasno poslijepodne. Zbog ribljeg paprikaša i dobroga vina veslačima bi se povratak učinio vrlo teškim, pa su ih “preumorne” vukli uzvodno motornim čamcima do Osijeka. Pri toj vožnji su svi bili vrlo dobro raspoloženi, pa bi uz pjesmu i priličnu galamu i dovikivanje stigli kući u predvečerje. Oh, kako su sada daleki ti sretni trenuci - predaleko je

251 odavde da pokušam plivati protiv riječne struje sve do Aljmaša! Ja sam isto bio “golać”, pa sam dobro pazio da ne “izgorim” na srpanjskom suncu, te sam tražio hlad meñu obalnim žbunjem. U stvari ova su podnevna kupanja na Dunavu doprinijela da nadoknadim izgubljenu tjelesnu krepkost i steknem izvjesnu kondiciju. No u duši su me i dalje morile one viñene grozne slike i sjećanja na sve strašne dogañaje koje sam preživio u posljednja dva mjeseca. Sav taj užas i grozote ostale su duboko ukorijenjene u mojoj podsvijesti. Hoću li ih ikada moći izbrisati i zaboraviti? Naročito me je proganjala pomisao na njemačke zarobljenike kako životare na dnu ponora ljudske opstojnosti. Svakodnevno su mi bili opomena i znak ljudske brutalnosti protiv koje nisam mogao ama baš ništa učiniti. Podvrgao sam se dnevnoj rutini u nastojanju da učinim sve što je moguće kako bih popravio svoje životne uvjete, a time i standard svojega života. Tako su to činili i moji kolege u nevolji u ovoj pogibeljnoj okolici. Lukavi i spremni prilagoditi se svakoj prilici ili okolnosti, uspijevali su od nekuda nabaviti raznovrsnu hranu. Zajednički smo sve dijelili, a večernji su obroci bili obilni i dobroga okusa, pogotovo uzevši u obzir da smo ih jeli u vratarnici logora “Bubara”. Nakon večere kolege su sjedili kartajući dugo u noć ili smo razgovarali dok nam se kapci nisu stali sklapati od umora. Možda smo na čas i zaboravili da smo još uvijek ratni zarobljenici, kojima je puki slučaj omogućio živjeti u takvom “luksuzu”. Nekoliko noći kasnije, možda sam se već toliko oporavio od šoka koji sam doživio u njemačkom logoru, pa sam se priključio kartašima. Uglavnom se “šnapslalo” ili se igralo “friše fire” (= “Frische Viere”), imao sam iznimno dobre karte, pa sam vrlo često dobivao ulog koji je bio u hrvatskim kunama. Kuna se je tada mijenjala 7.000 :1 za novi dinar, pa sam u početku morao “kupiti” od suigrača nešto kuna. Na koncu sam mogao otkupiti natrag nove dinare, pa mi je ostalo oko pola milijuna kuna viška. Nije bilo smisla ponijeti ih sobom. Vratio sam sve kune svojim suigračima kao dokaz moje zahvalnosti, što su me primili toliko prijateljski i brinuli se za mene hraneći me zbilja obilno. U tjedan dana sam sasvim sigurno dobio na težini u logoru zvanom “Bubara”. U srijedu 18. srpnja dojurio je Karl natrag u vratarnicu netom što je otišao u kancelariju. Komandant ga je poslao s nareñenjem da se odmah javim u komandi zbog odlaska. Bilo mi je nekako žao napustiti ovo mjesto i prijatelje, koji su mi toliko pomogli namaknuti snage i osnažiti volju, da mogu nastaviti put do nepoznatog mjesta za preodgajanje. Pospremio sam naprtnjaču i vratio se s Karlom do komande logora, pred kojom je već čekalagrupa od 6 vojnika s narednikom. Svi su bili dobro odjeveni i naoružani automatskim oružjem, a na kapama “titovkama” su imali onu posebnu kokardu, kao onaj vojnik koji me je doveo ovamo. Bio sam iznenañen tom grupom od 7 vojnika koja bi trebala provesti samo mene samoga. Nisam mogao svladati svoju znatiželju, a da ne upitam komandanta, smatra li me on tako opasnim zarobljenim oficirom.

252 Komandant je skoro prsnuo od smijeha, pa kada je bio siguran da ga svi dobro čuju rikne na mene: “Vidi! Vidi tog jebenogdomobranskog oficira! P.. ti m..! Zar misliš da je zbog tebe došlo sedam najboljih vojnika iz Prve proleterske brigade. J.. te ja! To je previše! Druže naredniče, pazi dobro ovog j.. oficira, koji očekuje za sebe počasnu stražu. Videt ću ja tebe, kurvin sine, kad svršiš svoje preodgajanje i …” - Nisam čekao da dovrši svoju prostačku tiradu, pa sam otišao do narednika i vojnika. Narednik mi je potiho rekao da se uspnem na kamion s pokrivenim teretnim prostorom. Malo podalje stajao je kamion, pa sam se uspeo na stražnjoj stranici i sjeo na klupu uz bok. Malo kasnije sam primijetio da se iz smjera velike zgrade polako približava veća grupa njemačkih zarobljenika. Hodali su vrlo polako, a kada su se približili, vidio sam da imaju oznake viših časnika kao majorai pukovnika. Svi su bili vrlo slabi i iznureni, pa su se teško uspeli na kamion, te posjedali na pod izmeñu klupa. Vojnici su se popeli i zauzeli mjesta na klupama na obje strane kamiona, a ja sam ostao sjediti. Digli su stražnju stranicu i zatvorili ceradu izvana. Vojnici su držali ruske automate spremne i položene preko nogu uperivši prema Nijemcima u dnu tamnog prostora. Tada je kamion krenuo! Na unutrašnjoj strani pokrova primijetio sam bijelu zvijezdu koju sam vidio na mnogim vozilima i lokomotivama koje je poslala UNRRA. Nakon kratke vožnje u potpunoj tišini, osim buke kamiona po neravnoj cesti, stigli smo na jedan od perona novosadske željezničke stanice. Ovdje su nam naredili da siñemo, pa smo se potom popeli u vagon 3. Razreda, koji je bio predviñen isključivo za nas zarobljenike s pratnjom. Smjestivši se udobno podalje od njemačkih časnika, započeo sam razgovor s jednim od vojnika koji mi se učinio najsimpatičnijim. Ubrzo nam se pridružio narednik, pa me je upitao govorim li njemački. U prvi čas nisam bio siguran u čemu bi mogao biti problem za mene, pa sam potvrdio da govorim dosta dobro njemački. Tada me je narednik zamolio da kažem njemačkim oficirima, da ne moraju strahovati i da ih samo sprovode u logor za zarobljene oficire u Vršac. Rekao mije da ih upitam jesu li gladni ili žedni, pa neka to kažu stražarima, koji će nastojati pomoći im koliko to bude bilo moguće. Prišao sam zarobljenim njemačkim oficirima, te prvo oslovio najvišeg po činu, a potom se obratio ostalima, kako smo to naučili u Stockerau - ali bez salutiranja, jasno. Nijemci su bili iznenañeni što sam ih pozdravio njemačkim vojničkim jezikom, no brzo su shvatili priliku, pa su ostali i predstavili se meni korektno imenom i činom. To je predstavljanje na izgled bilo smiješno, jer su viši njemački časnici strogo po pravilu službe prilazili meni u civilu i rukovali se sa mnom iako sam po činu za njih bio samo “Fähnrich” tj. zastavnik, što je najniži časnički čin. Brzo sam se snašao, te se okrenuo i formalno upoznao svakoga s narednikom koji me je stavio u ulogu posrednika. Narednika i ostalih stražara se očito dojmila ta formalna vojnička procedura, pa su sami od sebe stali nuditi cigarete njemačkim časnicima. Cigarete su djelovale kao čudo - odjednom se napeti odnos izmeñu stražara i zarobljenika raspršio i cijela je atmosfera u vagonu postala ugodnija za svakoga.

253 Naš je vagon bio priključen odmah iza službenih kola, a iza njega je bio dugi niz putničkih i teretnih vagona tzv. 4. razreda s klupama. Vlak je krenuo iz Novog Sada oko podneva i lijeno se vukao vojvoñanskom ravnicom i zaustavljao se kod svake od dosta udaljenih stanica. Postaje su bile uglavnom u dobrom stanju, a samo su se na nekim zgradama mogla vidjeti ratna oštećenja. Na svakoj stanici je bilo mnogo ljudi od kojih su se neki ukrcali ili napustili vlak. Dojam je bio kao da svi putuju ili bar žele nekamo putovati. Stražari su uskoro donijeli čuture s vodom, bijelog kruha, nešto sira i kobasice, pa su sve to podijelili Nijemcima. Mene su ponudili prvoga, pa su me dopali najbolji komadi sira i kobasice, ali skoro nisam imao vremena u miru jesti, jer su me stalno molili da prevodim izmeñu vojnika i Nijemaca. Vojnike je ponajviše zanimalo gdje su se Nijemci borili na područjima Jugoslavije, na što su ovi nevoljko ili samo neodreñeno htjeli odgovarati. Brzo sam shvatio ono što vojnike prvenstveno zanima, gdje su se Nijemci borili na područjima Jugoslavije. Zato sam njihova pitanja prevodio tako da su na njih Nijemci mogli odgovarati dosta neodreñeno i ne spominjući imena mjesta u Jugoslaviji. Njemački su časnici bili u Grčkoj za vrijeme posljednjih godina rata, a odatle su se povlačili nepoznatim smjerovima do mjesta, gdje su se na koncu predali Armiji. Na taj sam način udovoljio znatiželju naših sprovodnika, a Nijemci se nisu prekršili svoje pravo šutnje ratnog zarobljenika pred nepozvanim osobama. Vrijeme putovanja je brzo prolazilo, pa smo prošli stanice Kač, Šajkaš i Titel, a malo zatim je vlak prešao most preko Tise, koji je bio oštećen, ali nedavno popravljen za promet. Prošli smo pored mjesta Orlovat, pa sam gledao kroz prozor znatiželjan da upoznam predjele koje nisam poznavao. Gledanje kroz prozor bio je za mene kratki predah od prevoñenja, ali se nisam htio zamjeriti stražarima. Nastavio sam s igrom pitanja i odgovora dok nisu Nijemci svi redom zaspali od umora i prvog pristojnog obroka hrane. Njemački su oficiri polijegali jedan za drugim po klupama i zaspali dubokim snom premorenih tijela. Ja sam isto počeo drijemati u poslije podnevnoj vrućini dok se vlak sporo truckao dosadnom ravnicom do slijedeće stanice. Vlak je ponovno stao u Velikom Bečkereku (današnjem Zrenjaninu). Ljudi su u tom mnoštvu trčali ili milili svuda po prostranoj stanici, galamili su ili glasno govorili kako bi ih netko mogao razumjeti. Hodali bi tako uzduž vlaka naprijed ili natrag; nosili bi ili vukli za sobom raznovrsnu prtljagu, pa bi se neki ukrcali u vlak ili nastavili tražiti poznate u toj nepreglednoj gužvi. Gledao sam kroz otvoreni prozor vagona tu košnicu, svjestan da ovdje ne mogu očekivati nikoga od poznatih meñu tim mnoštvom na otvorenom stajalištu vlaka. Nešto kasnije ušao je u stanicu vlak iz suprotnog smjera i stao na drugom kolosijeku od našega. Učinilo mi se da sam na jednom prozoru spazio poznato lice, pa sam počeo vikati: “Vujček Mitre! Vujček Mitre, hej, gledaj ovamo! Vujček! Mitre!” - Ujak me nije mogao čuti zbog sve te galame, dok sam se ja silno uzbudio, jer sam bio siguran da je to moj ujak iz Zagreba. Narednik mi je prišao, te me umirujućim glasom pozvao da ga slijedim i da će me pratiti van kako bih mogao govoriti s ujakom. Nije mi trebao to dva puta reći i već sam bio vani gdje mi je rekao da otrčim do vagona gdje sam vidio

254 veliku i pomalo ćelavu glavu svog ujaka. Zadihan stigao sam do prozora i zvao ujaka, ali me on nije prepoznao. Morao sam reći tko sam, pa sam naveo nekoliko obojici poznatih imena na što je napustio prozor i ubrzo zatim sjurio niz stepenice vagona. Bez riječi me je zgrabio svojim ogromnim rukama zagrlivši me na njegov tipični “medvjeñi” način, kojega sam se u djetinjstvu plašio. Nakon nekoliko tjeskobnih trenutaka u ujakovom zagrljaju, uspio sam se nekako izvući te promucao da poñe sa mnom do narednika, jer će naš vlak skoro krenuti. Narednik mi je dao znak da ima još nešto vremena do odlaska, te da mogu miran ostati još malo s ujakom. Ujak Mitre, punim imenom Dmitar Kostial-Živanović, bio je umoran i vrlo zabrinut neuspjelim traženjem svojega zeta Medeja, koji je bio oženjen s njegovom najstarijom kćerkom. Mede je bio student kemije i tako postao ustaški časnik u PTS-u što nije obećavalo mnogo da je još na životu. Ja sigurno nisam mogao uputiti ujaka gdje bi još mogao tražiti Medeja. Znao sam, da su ustaše imali vrlo malo uvjeta preživjeti u zarobljeništvu, pogotovo jer sam vidio kako se s njima postupalo kod Slovenj Gradeca ili kasnije na križnom putu. Ujak je bio vrlo žalostan zbog mnogih tužnih dogañaja i svoje neuspješne potrage, pa ga nisam htio još opterećivati svojom sudbinskom pričom. Zamolio sam ga da obavijesti moje roditelje da me je vidio u vlaku za Vršac na putu u logor za preodgajanje hrvatskih časnika. Vujček, kako sam od milja zvao mog ujaka, mi je potvrdio da u Vršcu ima nekoliko zarobljeničkih logora za oficire, a jedan takav je u Kovinu. Naš je razgovor trajao oko deset minuta, kad me je narednik pozvao da se vratim u vlak, koji je malo kasnije krenuo dalje na istok do Vršca u blizini rumunjske granice. Zahvalio sam se naredniku za dozvolu da razgovaram s ujakom, no njega je zanimalo jesam li rekao ujaku kamo putujem. Odgovorio sam da sam ujaka zamolio da obavijesti roditelje da me je vidio u vlaku, ali da ne znam kamo me je uputila osječka OZN-a na preodgajanje. Raspričali smo se o strahotama i posljedicama rata, koje će bitno promijeniti predratno stanje i obiteljski život svakoga. Oko nas su se okupili i ostali stražari slušajući pažljivo naš razgovor, dok sam ja nastojao doznati od narednika u koji ću logor doći. Spomenuo sam tako da mi je ujak rekao da u Kovinu postoji logor za oficire, što narednik nije znao, ali je ta vijest vrlo zanimala dvojicu vojnika čije su obitelji živjele u Smederevu. Tako sam saznao gdje je Kovin nedaleko od lijeve obale Dunava, a preko puta Smedereva. Sunce je već zašlo kad smo stigli u željezničku stanicu Vršac. Njemačke su oficire proveli do logora blizu same stanice na desnoj strani glavne ulice. Ostao sam čekati kod straže na ulazu logora koji se nalazio iza visokog zida, a zbog mraka nisam vidio kako izgleda u ovom logoru. Ispostavilo se je da je ovaj logor bio samo za Nijemce, a mene su trebali provesti u logor za domobranske oficire jer je tako pisalo na OZN-inoj omotnici. Narednik i dvojica stražara iz Smedereva su krenula sa mnom u potragu za takovim logorom negdje u Vršcu. Pronašli su logor nešto dalje u gradu, pa sam tu opet ostao čekati kod ulaza. Uskoro se vratio narednik s viješću da me niti ovdje

255 neće prihvatiti komandant logora, jer sam ja već preispitan od osječke OZN-e. Ovaj je logor bio za hrvatske oficire koje OZN-a još nije preispitala jesu li se pritajili, bili Ustaše ili su surañivali s okupatorom, pa su zbog toga ratni zločinci kojima treba suditi. Dakle, ja sam “preispitani” domobranski oficir, a narednik je doznao da treba otići do komandanta logora koji se nalazi nešto dalje od gradskog centra. Tamo će dobiti potrebne upute da me provedu u logor kod Kovina, te putne naloge za pratioca. Naredniku se to odmah svidjelo, pa je odredio dvojici Smederevaca da odu sa mnom tamo i da se jave kod dežurnoga zbog putnih naloga. Zahvalio sam naredniku za razumijevanje i oprostio se od njega i ostalih vojnika koji su ostali u ovom logoru. Nas smo trojica stigli do oveće zgrade skoro na kraju grada, ušli smo kroz veliku kapiju i javili se dežurnom na straži. On nas je uputio do pisarne u ovećoj zgradi koja je vjerojatno bila u nekoj vojarni, ali se zbog mraka nije vidjelo gdje se zapravo nalazimo. Tamo nas je dočekao dežurni narednik koji bi mogao izdati putne naloge, ali je njegov problem bio tko će ih napisati. U logorskoj pisarni nije više bilo nikoga tko zna pisati strojem, pa sam se ponudio da ću ja to učiniti. Narednik me je zabrinut upitao znam li pisati ćirilicom pa sam i to potvrdio. Malo u čudu, pokazao mi je “Underwood” mašinu sličnu očevom na kojem sam naučio strojopis, a na tipkama su bila slova ćirilice. Mora da sam neki čarobnjak kad znam pisati strojem i pišem i čitam ćirilicu i latinicu. Dežurni je donio formulare za putne naloge, pa sam ih ispunio za Branislava i Petra i tako saznao da su njih dvojica malo mlañi od mene. U nalogu sam napisao da Branislav i Petar sprovode zarobljenog oficira u logor kod Kovina. Vratit će se svojoj jedinici u Novi Sad putem preko Smedereva gdje će se zadržati tri dana. Dežurni je donio pečat i potpisao napisane naloge, ali nisam siguran da je pročitao što sam napisao. Potpis je više ličio kao tri križa ali to nije bilo uopće važno, jer je riješio moj problem i osigurao mojim pratiocima tri dana kod njihovih obitelji u Smederevu. Oprostili smo se od dežurnog narednika, te krenuli natrag do željezničke stanice, gdje bi morali naći vlak koji ide za Kovin. Moja su dva pratioca krenula žustrim korakom, koji nisam mogao slijediti, pa sam ih zamolio da hodaju nešto polakše zbog mojih ozlijeñenih stopala. Odmah je jedan od njih uzeo moju naprtnjaču, a drugi me uhvatio pod ruku i pomagao mi pri hodu. Dok smo prolazili gradskom cestom bilo je nešto više svjetla, pa su mi pred ulazima u logore vratili naprtnjaču i hodali za mnom kao da sprovode opasnog zarobljenika. Kad smo stigli na stanicu našli smo sva vrata zaključana i sva svjetla pogašena. Krenuli smo u potragu za nekim zaštićenim mjestom gdje bismo mogli provesti noć. Pronašli smo zaklonjeno mjesto na peronu, pa sam rasprostro svoju deku na koju bismo sva trojica mogli leći. Moji stražari nisu imali ništa kod sebe osim svog oružja, a to nisu mogli ostaviti meni. Petar je odlučio vratiti se u grad da nañe nešto za jelo, a Branislav će za to vrijeme naći neki ulaz u čekaonicu. I tako sam ja odjednom ostao sam sjedeći na

256 podu perona zabrinut što bi se dogodilo ako naiñe kakva ophodnja i nañe me samoga bez ikakvih papira. Branislav se brzo vratio s dobrom vijesti da je našao bolje mjesto u hodniku izmeñu dva zaključana ureda. Tamo ćemo se moći udobnije smjestiti, pa smo nas dvojica krenuli do tog hodnika i tamo našli dvije klupe, koje će biti manje tvrde, nego kameni pod, pa ćemo spavati na mekšemu. Tek što smo se smjestili u hodniku, vratio se i Petar s nešto kruha i sira, nešto mlijeka u boci koju je obećao vratiti, te velikom lubenicom pod pazuhom. Podijelili su sve bratski sa mnom, a nakon jela trebalo je samo oprati ruke od lubenice koja bila toliko sočna da nam nije bilo do vode. Nakon što smo se smjestili, njih dvojica po klupama, a ja rasprostro gunj na podu izmeñu klupa, Petar iznenada upita: “Zvonko, bojiš li se nas? Utihnuo si i malo si razgovarao s nama!” - U prvi čas sam bio iznenañen tim pitanjem, a možda sami zadrijemao, ali sam mu brzo odgovorio: “Ja da se bojim vas? Zato što ste elitni vojnici u uniformi 1. proleterske brigade? Ne, sigurno ne zbog toga! Ja sam bio tako blizu smrti i to pod mnogo gorim okolnostima. Sada se nemam razloga bojati ili strahovati što sam s vama ovdje.” “Nisam mislio zbog uniforme Proleterske brigade. Mislio sam da se bojiš mene i Branislava jer smo obojica Srbi, a ti si Hrvat. Siguran sam da imaš dovoljno razloga da nas se strašiš, zar ne?” - To je bio za mene skoro kao neki izazov na dugi i polemični razgovor o porijeklu naših naroda. Za uvod sam rekao da ne bi trebalo biti niti mržnje niti straha meñu naša dva naroda, Hrvatima i Srbima. Prema legendi sedam je slavenskih plemena pod vodstvom dviju sestara i sedmero braće sudjelovali su u davnoj seobi naroda. Dva od sedam plemena tzv. Južnih Slavena došli su u naše krajeve negdje u 7. stoljeću. Sjetio sam se samo imena sestara Tuge i Buge, ali imena braće se nikako nisam mogao sjetiti. Branislav će na to: “Ah, pa da, mi smo čuli tu legendu, ali reci ti nama nešto o Srbima i Hrvatima. Rekoše nam da su Hrvati učinili mnogo zla i ružnoga nad Srbima za vrijeme ustaške strahovlade poglavnika Pavelića.” Priznao sam im da su učinjena mnoga zlodjela nad Srbima, pa nastavih: “Ali nisu bili samo Srbi koje je progonio ustaški režim. Bilo je mnogo drugih žrtava tog režima meñu Hrvatima, pa Židovi i Cigani. Progonilo ih se je, jer se nisu htjeli podvrći ustaškom režimu ili su smatrani neprijateljima fašizma pa ih je trebalo kazniti. Fašizam nema ništa sa nacionalnosti, nego je to najgora vrsta diktature: strogo propisana vladavina i cenzura svake slobodne djelatnosti. Fašizam obuzdava i kažnjava svaku opoziciju, netrpeljiv i nesnošljiv prema svakom koji se protivi nacionalističkom režimu. Vidite, Vidovdanskom deklaracijom kralja Aleksandra I. 1921. godine dovela je do kraljevske diktature 1929. u Kraljevini Jugoslaviji. Sigurno ste nešto čuli o Obznani, kraljevskoj tajnoj policiji, koje su se bojali jednako Srbi kao i Hrvati.” “Bili ste vi, Hrvati, ti koji ste ubili kralja Aleksandra u Marseille-u 1934. Nije li to bilo prije nego li je Pavelić došao na vlast?” - Uh, tu smo, pomislih, a sad će

257 slijediti upiti koje su naučili od svojih komesara. Nisam se dao smesti pa rekoh: “Ne može se reći da su Hrvati ubili kralja, jer je taj atentat počinila mala grupa ljudi, dobro organizirana grupa koja je to zlodjelo opravdavala nekom ideologijom. Isto bi se tako moglo reći da su Srbi ubili vodeće hrvatske političare Stjepana i Pavla Radića u Beogradu u 1929. godini. Znate li razloge koji su naveli Punišu Račića na to krvoproliće u jugoslavenskom parlamentu?” Odjednom je naš razgovor prestao kao odsječen. Tišina je postajala sve nesnosnijom pa sam razmišljao na koji bi način umirio svoje pratioce o čijoj sam dobroj volji ovisio. Dobro će biti ako im što prije pokušam objasniti svoje stajalište, tako da neće imati vremena razmišljati o mržnji i neprijateljstvu izmeñu naša dva naroda. Na čas sam požalio da nisam posvetio dovoljno pažnje profesoru povijesti Askočenskom, te zapamtio mnoga imena i dogañaje te godine kada su se dogodili u prošlosti. “Slušajte, Branislave i Petre, ja nisam htio započeti raspravu o tome tko je i kada što učinio protiv Srba ili Hrvata u njihovoj dugoj povijesti. Sve tamo od srednjeg vijeka izmeñu naša dva naroda nije bilo niti sukoba niti razloga za razdor. Svaki je narod sam za sebe proživljavao povijesne dogañaje na društvenom i kulturnom polju i to neovisno jedan od drugoga. Čini mi se da je sjeme nezadovoljstva i nesporazuma posijano 1918. stvaranjem nove države, Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba nakon kraja 1. svjetskog rata. Mislim da je sada došlo vrijeme da se nešto učini na poboljšanje odnosa meñu našim narodima i to nakon toliko patnji koje su nam nanijele strane sile izvana. Treba li pokušati prići jedan drugome u dobroj volji i namjeri, te zbrisati tragove krvoprolića i neprijateljstava u prošlosti?” Moja je rječitost očito obmanula Branislava i Petra koji su šutjeli izvjesno vrijeme, sve dok se Branislav nije oglasio: “Zvonko, ti govoriš posve drugačije nego komesar. Komesar isto kaže da su svi narodi jednaki pod vodstvom maršala Tita koji je porijeklom Hrvat. Tito kaže da svakome na prvom mjestu mora biti briga za Jugoslaviju. Zvonko, ti govoriš mnogo učeno i uvjerljivo. Kako to da znaš toliko o historiji naših naroda?” - To mi je bio znak da mi je uspjelo ponovno zadobiti njihovo povjerenje. Nastojao sam se sabrati pokušavajući se sjetiti što više podataka o povijesti naših dvaju naroda. Koji će biti najbolji način da to ispričam svojim “tamničarima”? Riječ je o vrlo dugom i složenom povijesnom razdoblju ratovanja sa stranim narodima i vjetrometini stranih interesa. Prepustio sam se svome sjećanju i započeo s hrvatskom povijesti, pa je na kraju sve ispalo kao dugo predavanje. Možda sam bio ponešto površan ili katkada preskočio ili izostavio detalje iz povijesti dvaju naroda koji su po shvaćanju mojih stražara danas meñusobno neprijateljski raspoloženi. Težak pothvat za zarobljenog hrvatskog časnika! Sjetio sam se Sabora na Duvanjskom polju te hrvatskih banova Ljudevita, Trpimira i Domagoja koji su se borili za opstojnost hrvatske države protiv Franaka, Mlečana, Bizanta i Bugara. S prvim hrvatskim kraljem Tomislavom započeo je uspon Hrvata pa sam dodao, daje povodom 1000-godišnjice

258 posañena lipa u osječkom parku 1925. godine, a to je i godina moga roñenja. Nisam im spomenuo da je ta lipa bila često oštećivana za vrijeme Kraljevine, ali sam im govorio o usponu hrvatskog kraljevstva pod kraljem Zvonimirom. Tu sam spomenuo da su postojale dvije Hrvatske: Bijela i Crvena. U Hrvatskoj je narod bio katoličke vjere i politički vezan za Rom i Mañarsku. Posljednji je hrvatski kralj Petar izgubio bitku na Gvozdu protiv Mañara. Hrvatski su plemići potom s Mañarima sklopili ugovor o savezu država, izabravši kralja iz obitelji Arpadovića da bi se zajedno borili protiv Tatara i Turaka. Osmanlije su prodirali preko Balkana, a nakon bitke na Kosovom polju pokorili su prvo Srbiju, a nekih 90 godina kasnije Bosna “šapatom pade”. Nastavili su nadirati na zapad dok ih nisu zaustavili Hrvati od čije je države preostao “ostatak ostataka” pod konac 15. stoljeća. Habsburgovci su tada vladali u Austrijom, pa su sklopili savez s Mañarima i Hrvatima, da bi zajedno bolje mogli odolijevati Osmanlijama koji su nadirali uzvodno Dunavom sve do same opsade Beča. Hrvati su se uspjeli obraniti, a Turci ih nisu nikada potpuno pokorili, pa su tako ostali u vezi sa srednje-evropskim društvenim, kulturnim i privrednim razvojem i promjenama. Sjetio sam se Seljačke bune protiv moćnika koja je završila 1573. pogibijom njihovog voñe Matije Gupca, kojega su okrunili užarenom krunom na Markovom trgu u Zagrebu. Kasnije, za vrijeme revolucionarnih pokreta u Europi 1848. spasio je hrvatski ban Jelačić Austro-Ugarsku Monarhiju od pobunjenih Mañara i bečkih ustanika. Moja su dva slušaoca pažljivo pratili ovaj kratki prikaz hrvatske povijesti, ali je za mene došao trenutak kušnje kada sam im trebao nešto reći iz srpske povijesti. Naprezao sam se zbilja da se sjetim nečega, pa sam se tako prisjetio da je Stevan Nemanja vladao u Srbiji koncem 12. stoljeća. Prvi srpski kralj bio je Stevan Prvovenčani, a njega je naslijedio Dušan Stevan Silni koji se proglasio carem. Dušan je doveo Srbiju do njene najveće moći i obima, pa je sredinom 14. stoljeća vladao nad Epirom i Tesalijom, Albanijom i Makedonijom. Godine 1389. je Srbija prestala opstojati nakon izgubljene bitke na Kosovom polju i pogibije kneza Lazara Vuka Brankovića. Spomenuo sam svece Ćirila i Metoda koji su pokrstili Južne Slavene te preveli Sveto Pismo i Liturgiju na staroslavenski. Oni su na taj način stvorili temelje za književni jezik Južnih Slavena koncem 9. stoljeća. Nisam zaboravio niti svetog Savu koji je u 12. stoljeću osnovao neovisnu pravoslavnu crkvu u Srbiji i uveo pisanje ćirilicom. Srbija je čamila u tami turskoga ropstva, pa je prestala opstojati za ondašnju Europu kroz više od 450 godina. Kroz sve to vrijeme nisu se mogli razvijati društveni odnosi u Srbiji, a niti kulturne i privredne veze sa susjednim narodima. Mnogo je Srba izbjeglo, seleći se na zapad, pa su tako nastale srpske enklave na slobodnim područjima Austro-Ugarske Monarhije. Tako su Srbi pod vodstvom svojih svećenika donijeli pravoslavnu vjeroispovijest u Monarhiju. U Hrvatskoj su se naselili u zapadnoj Slavoniji oko Lipika, te u sjevernoj Vojvodini gdje su već bili bunjevački Hrvati. Očekivao sam da će moji čuvari već biti umorni, pa da neću morati nastaviti s novijom povijesti kad se odjednom javi Petar: “Zvonko, sve je to lepo i dobro,

259 ali što je sa osloboñenjem Srbije od Turaka?” - Nije mi preostalo ništa drugo nego nastaviti tu “obuku” s prvim ustancima Srba protiv oslabljenih Turaka početkom 19. stoljeća. Ustanci su počeli pod vodstvom ðorña Karañorñevića a kojega je ubio srpski knez Miloš Obrenović. Sredinom 19. stoljeća je u Srbiji došao na vlast knez Aleksandar Karañorñević uz pomoć Austro-Ugarske, a potom se opet vraća Milan Obrenović zbog nezadovoljstva u zemlji. Milan vlada strogo i uspijeva konačno poraziti Turke, te Nezavisnu Kraljevinu Srbiju priznaju 1878. na Berlinskom saboru. Od tada počinje gospodarski napredak Srbije koji prate mnoge političke trzavice sve do 1903. Oficiri su ubili kraljevski par Aleksandra i Dragu Obrenović, a na vlast doveli Petra Karañorñevića koji prekida odnose s Austro-Ugarskom Monarhijom i uspostavlja novi srpski parlament. Monarhija je anektirala Bosnu i Hercegovinu što je dalje pogoršalo odnose sa Srbijom. Ona je sklopila savez sa Crnom Gorom, Bugarskom i Grčkom da konačno istjeraju Turke s Balkana, a priključio im se i ruski car. Dobro sam se oznojio nastojeći se sjetiti mlañe srpske burne povijesti, kad mi Branislav ponudi komad lubenice da ne ožednim govoreći dugo. Petar je jedva dočekao prekid, pa upita: “Nije li Kralj Petar I. porazio Bugare?” - “Točno, bilo je to 1913. no godinu dana kasnije je započeo prvi Svjetski rat u kojem su Srbi bili na strani Rusije. Austro-ugarska je vojska porazila srpsku, pa se s kraljem Petrom povukla u Grčku kod Soluna. Oslabljena se austrougarska vojska morala povući s Balkana zbog poraza na drugim frontama, pa se izbjegli kralj Petar vratio s vojskom i pučanstvom natrag u Srbiju. Konac Svjetskog rata 1918. je Srbija dočekala kao slobodna, dok su za Hrvatsku i Sloveniju nastupili teški dana nakon poraza u ratu, što je dovelo do raspada austro-ugarske Monarhije.” Znao sam da moram nekako dovesti do kraja svoj dugi monolog, pa nastavih: “Eto, tako prijatelji moji, naša su dva naroda kroz stoljeća dijelile razne sudbine i putove povijesti. Prošloga je stoljeća postojao Ilirski pokret u Hrvata a pod vodstvom biskupa Strossmajera, Franje Račkoga i Ljudevita Gaja s namjerom ujediniti sve slavenske narode. Ta se ideja o Panslavenskoj državi nije dala ostvariti zbog prisilne bečke centralističke politike. Političkom djelatnošću Starčevića i Kvaternika, a kasnije Trumbića i Supila, Hrvatskom se proširio republikanski duh i zahtjev za nezavisnost. Hrvatski je književni jezik dobio svoj današnji oblik početkom 17. stoljeća, a koncem 18. stoljeća postao je službenim jezikom u Hrvatskom državnom saboru. Mañari su se tome protivili, što je navelo Hrvate da otjeraju mañarskog namjesnika Khuena Hedervarya iz Zagreba, pa su palili mañarske zastave i oznake. O tome mi je pričao otac, koji je sudjelovao kao student u tim velikim demonstracijama u Zagrebu. Hrvati su htjeli živjeti u parlamentarnoj republici. Kad je pak 1918. završio prvi Svjetski rat pobjednički su saveznici Versajskim mirovnim ugovorom 1919. stvorili Kraljevinu SHS. Hrvati su protiv svoje volje morali prihvatiti parlamentarnu monarhiju.” Kao iz puške oglasi se Petar: “Želiš li time reći, da je to bio početak poteškoća i nesporazuma izmeñu naša dva naroda? Zar je diktatura kralja Aleksandra

260 bila tome razlog? Hrvati ga nisu voljeli zato jer je davao prvenstvo Srbima, zar ne?” - Nisam znao što i kako odgovoriti na ta pitanja, a da ne izazovem zlu krv mojih srpskih proletera. - “Ja ne znam točno kada i zašto je došlo do takovog razvoja, da je izmeñu naša dva naroda došlo do neprijateljstava i da se bore meñu sobom. Znam da se mnogo zla dogodilo za vrijeme ovoga rata, pa i sada nakon njegovog svršetka. Mi bi trebali učiti iz povijesnih iskustava naših naroda, te nastojati činiti bolje i časnije nego li su činili naši roditelji. Zar ne mislite vas dvojica tako?” - Nastao je kratak tajac, pa se onda javi umorni Branislavov glas: “Bogami, Zvonko, sasvim si nas zbrkao svojim pričanjem o naša dva naroda. No, rekao si nekoliko vrlo dobrih stvari koje ću zapamtiti. Hajd’mo spavati. Već je prošla ponoć!” Branislav je izašao, pa mi se potiho obrati Petar: “Zvonko, ne trebaš se bojati nas jer smo Srbi i vojnici u toj brigadi. Nećemo ti učiniti ništa na žao, iako si naš zarobljenik i Hrvat. Hoću da znaš, da bih ja želio da nam se vrati kralj Petar u Beograd, prestonicu Kraljevine Jugoslavije. Znam da Tito ne želi da se vrati jer će ovo postati Republika Jugoslavija. Ajd’e spavaj sada! Laku ti noć!” - Nismo spavali dugo ili mi se to samo učinilo, kad su u stanicu počeli dolaziti ljudi čim je svanulo. Ustali smo se i izašli van na peron osvježiti i oprati se. Uskoro je u stanicu stigla kompozicija jutarnjeg vlaka za Kovin koja se sastojala od lokomotive i dva putnička vagona, te nekoliko otvorenih teretnih, ali praznih vagona. Petar je opet za nas uspješno “organizirao” jelo, pa je donio cijeli svježi bijeli kruh, zamotuljak hrane i mlijeka u kantici. Smjestili smo se u prazan odjeljak gdje smo u miru doručkovali kruh sa sirom i šunkom i pili svježe toplo mlijeko. Prošli smo stanice Uljma i Banatski Karlovac, te stigli u područje Delibatske peščare. Vrućina je nakon Devojačkog Bunara postajala sve jača, pa smo sva trojica drijemali omamljeni strujom vrućeg zraka kroz otvoreni prozor. Putovanje na jug je bilo sporo, a kad smo se poslije Bavaništa počeli približavati Dunavu, ravnica je opet ozelenjela nakon dosadnog sivila pješčare. U četvrtak, 19. srpnja, poslije podne stigli smo u Kovin gdje su izašli svi putnici, jer je to bila zadnja stanica na ovoj pruzi. Branislav se otišao raspitati, gdje se nalazi zarobljenički logor, a Petar i ja smo ostali čekati u sjeni perona. Osjećao sam se nelagodno stojeći pored Petra izložen znatiželjnim pogledima putnika, vjerojatno seljaka iz okolice Kovina. Branislav se vratio nasmiješena lica i s dobrim novostima da se logor nalazi izvan naselja na cesti koja vodi do prijelaza Dunava. Oni će me odvesti i predati logorskoj komandanturi, pa će nastaviti pješice do nedalekog prijelaza i stići u Smederevo još prije noći. Moja su dva proleterska stražara veoma oživjela u toj vrućini pri pomisli da će za nekoliko sati vidjeti svoje obitelji. Krenuli su radosni cestom kroz selo brzim koracima koje nisam mogao slijediti, pa sam ih morao moliti da ne žure toliko. I opet je, kao dan ranije, Petar nosio moju naprtnjaču, a Branislav me držao pod rukom pomažući mi u hodu. Nedaleko od sela vidio se ograñeni prostor u kojemu je uz ogradu bilo mnogo velikog drveća. Bila su to stara dudova stabla i meni je bilo jasno da je i ovaj logor smješten u bivšem uzgajalištu svilene bube. Opet je logor u jednoj “bubari” pomislih približavajući se ograñenom prostoru s desne strane ceste.

261 Kad smo stigli na dohvat visoke žičane ograde, Petar mi je vratio naprtnjaču, pa je predvodio našu malu grupu, a Branislav hodao iza mene. Mora da smo izazvali veliku pažnju prolazeći pored ograde u omršavjelih ljudi koji su prilazili ogradi, a neki odvažniji su glasno zapitkivali tko sam i odakle dolazim. Bio sam siguran da su to moji kolege zarobljenici, pa sam, ne želeći izazvati moje provodnike, odgovorio sam samo da dolazim iz osječkog Vojnog okruga. To je bilo dovoljno da neki napuste mjesto pored ograde, dok ih se sve više stiskalo uz ogradu da bi nas što bolje vidjeli. Moja su se dva sprovodnika nekako ukrutila namjerno pokazujući svoje uniforme i oznake da pripadaju elitnoj 1. Proleterskoj brigadi. Skrenuli smo s ceste na put koji je vodio do ulaza u logor i zastali pred visokom kapijom u žičanoj ogradi. Petar je rekao stražaru na kapiji da pozove dežurnoga jer moraju predati zarobljenika komandantu logora. Stražar je otvorio kapiju danas pusti unutra, pa smo se uputili do vratarnice gdje ćemo naći komandanta. Vratarnica se nalazila unutar logorskog prostora odvojena žičanom ogradom s posebnom kapijom za zarobljenike. Tamo se okupilo nekoliko zarobljenika koji su nas promatrali sa zanimanjem čekajući što će se sa mnom dogoditi. Prije nego li je otišao do komandanta, Petar mi preda veliku lubenicu koju mu je dao seljak u Kovinu. On je cijelim putem nosio lubenicu pod pazuhom, pa sam mislio da će je ponijeti u Smederevo. “Evo, Zvonko, uzmi lubenicu i ovaj zamotuljak hrane koju nismo pojeli. Sigurno će dobro doći Tebi i tvojim drugovima nama ne treba. Ti si zanimljiv i učen zarobljenik, od kojega smo mnogo doznali. Nadam se da ćete se svi uskoro moći vratiti svojim kućama i porodicama. Srećno, Zvonko!” - Potom je Petar otišao do komandanta predati mu omotnicu, dok sam ja spremio zamotuljak u naprtnjaču, kad mi je pristupio Branislav rekavši: “Uzmi i spremi ovo za tvoje drugove. Znam, ti ne pušiš, ali će se oni radovati cigaretama. Ti moraš dobro jesti da ojačaš. Hvala za sve što si nam pričao o historiji našeg naroda. Sa srećom tebi i tvojim drugovima. Srećno!” - Branislav je spustio par kutija cigareta u naprtnjaču i dao mi svoj zamotuljak hrane. Dok smo se nas dvojica još rukovali, vratio se Petar s dežurnim koji će me odvesti u logor drugima. Petar se samo kratko rukovao sa mnom, a potom su njih dvojica još odzdravili na strogo vojnički način kako to dolikuje vojnicima iz elitne 1. Proleterske brigade. Na kratko sam se osjećao opet osamljenim i napuštenim od svojih stražara koji su mi možda mogli biti prijatelji. Dežurni me je vratio u stvarnost nutkajući me da poñem do kapije u logorski prostor. Tamo me je dočekalo desetak zarobljenika, te su me opkolili pitajući svi istovremeno o svemu i svačemu. Zbog općeg uzbuñenja i galame nisam mogao razumjeti ili odgovoriti na mnoga pitanja, pa sam se pokušao probiti iz tog obruča ljudi. Krenuo sam prema velikoj zgradi podalje od ulaza, koju sam vidio prolazeći cestom nešto dalje od žičane ograde iza velikih dudova. Pored utabanog puta prema zgradi stvorio se špalir znatiželjnih zarobljenika koji su dovikivali pozdrave ili ohrabrenja. Čudan me je osjećao obuzeo dok sam hodao kroz taj špalir noseći veliku lubenicu pod pazuhom, a na drugom mi je ramenu visjela otežala naprtnjača - kakova razlika od prijašnjih “špalira”

262 putem. Ususret mi je dolazila manja grupa zarobljenika u kojoj sam prvo prepoznao Dr. Franju Pašera, a zatim i druge s kojima sam bio na Zelenom Polju u Osijeku. “Dobro došao! Dobro došao, Zvonko! Lijepo od tebe da si došao k nama u našu družbu “Les Misarables” - zatočenika bubare u Kovinu. Ponijet ću ti lubenicu na putu do našeg logorišta. Hajd’mo!” - Tek što me je Dr. Franjo pozdravio iza njega je izniknuo Vet i zagrlio me, srećom me nije oborio u svom zaletu. Nestala je osamljenost i osjećao sam se opet sigurnim u krugu svojih supatnika kao izgubljeni sin koji se vratio kući. Pod okriljem svojih kolega krenuo sam prema zgradi koja je bila velika kao ona koju sam posjetio u Novom Sadu. Na prilazu glavnom ulazu dolazio nam je u susret žustrim korakom, meni vrlo dobro poznat, profesor Velizar Sofić, pa spazivši me uskliknu: “Ne! To nije moguće! Zar si to ti zbilja? Zbilja si ti to, moj dragi Sajgling!” - Suze su mu tekle niz obraze kad me je privukao na prsa, zagrlio me i gladio po glavi - kao majka svoje dojenče. Obuzela me je slabost i vjerojatno bih se srušio da me nije moj profesor čvrsto držao u svom naručju. - “Što ti radiš ovdje? Što ti se dogodilo, sinko? Zašto su te dovela ovamo dva teško naoružana stražara? Jesi li imao nekih neugodnosti? Pričaj!” Nisu prestajali s pitanjima i svaki je od njih htio čuti što se sa mnom zbilo kada su oni napustili Sremsku Mitrovicu, a ja ostao tamo u zatvoru. Želio sam si naći neko mjesto gdje bih mogao ostaviti svoje stvari i malo se odmoriti od puta i uzbuñenja. Izvadio sam cigarete i dao ih profesoru Sofiću jer je bio strastveni pušač, a zamotuljke hrane ću već kasnije podijeliti sa Vetom i drugima. Profesor me je pozvao da poñem s njim u zgradu gdje će se već naći mjesta za mene na stolu na kojima su se smjestili drugi Osječani. Nisam htio ulaziti u tu zgradu zbog ružnih uspomena i užasnih prizora koje sam vidio u logoru njemačkih zarobljenika u novosadskoj bubari. Zastao sam, pa upitao Veta gdje se on smjestio. Vet se nije mnogo promijenio od dolaska na Zeleno Polje, gdje smo bili zajedno posljednji put. Upalih obraza, mršav i izmožden, prljav i odjeven skoro u dronjke, Vet je očito živnuo i veselio se mom dolasku, a pogotovo kada sam ga upitao gdje se smjestio. Odveo me je do jednog velikog duda ispod kojeg si je napravio ležaj u blizini žičane ograde, bilo je to posebno i vlastito logorište sa slobodnim pogledom na cestu i ravnicu prema istoku dokle oko seže. Bio je mjesec srpanj s toplim i suhim danima, pa će spavanje i zadržavanje na otvorenom sigurno biti udobnije nego li u zagušljivoj zgradi bubare. “A što ako padne kiša? Kuda ćeš se skloniti?” upitao sam Veta koji je već očekivao ta pitanja, pa mirno odgovori: “Nismo imali kiše do sada. Neće ovdje biti kiše u to doba godine. Do sada je po danu bilo vrlo vruće i suho cijelo vrijeme otkako smo ovdje. U logoru nema vode za nas, a ni vani je nema previše. Voda se donosi u logor samo za kuhanje i potrebe komande. Sva ta nezasitna gamad uživa što se mi ne možemo prati! Unutra, u zgradi, je kao u paklu, vruće i bez zraka,

263 smrdi strašno i bučno je stalno, pa i noću. Ne bih tamo izdržao svojevoljno niti jedan tren!” Gledao sam Veta, skoro ne vjerujući što mi je na dušak ispričao, pa sam ga tješeći upitao: “Zbilja, zar se nisi mogao prati od našeg zajedničkog kupanja u Daruvaru? Kako izgledaju latrine ovdje?” - Vet je vrlo ozbiljno klimnuo, pa nastavio: “Točno, mi se nismo prali od Daruvara! Znaš, tome je skoro dva mjeseca! Latrine .. dobro će biti da to vidiš sam po danu. Tamo iza zgrade ogradili su šašom prostor u kojem su iskopana dva duga i duboka jarka. Kad se jarak napuni do ruba onda ga zatrpaju pijeskom iz novog jarka. Srećom, imamo nešto živog vapna, pa ga povremeno sipaju u jarke. Tako se bar donekle vrši nekakva dezinfekcija i sprječava širenje smrada i zaraze. Pazi kuda hodaš i hodaj uvijek po daskama. Nitko te neće htjeti izvlačiti iz tog gnoja, vjeruj mi! Nikada nemoj ići u latrinu noću! Najbolje ostani ovdje sa mnom - ovo je dobro mjesto za nas. Hranu dobivamo dva puta dnevno - nešto nalik juhi i komad kruha.” Odlučio sam ostati s njim, provjerenim prijateljem s križnoga puta, što ga je veoma veselilo, pa me upita znam li igrati “preferanse”, kartašku igru za koju je Vet tražio partnera. Polako sam se osjećao kao da sam došao “doma”, pa sam sjeo pod dud, te izvadio zamotuljak hrane koji smo podijelili razgovarajući sve dok nije pao mrak. Vet je rasprostro polovicu moga staroga gunja, pa smo ležali na mekoj travnatoj zemlji. Tako smo nastavili razgovarati dugo u noć, sve dok nas nije svladao san, valjda već blizu ponoći. Meni je ovdje bilo udobnije ležati, nakon toliko noći ležanja na podovima od tvrdih dasaka, pa sam utonuo u dubok san. I tako sam spavao do petka, 20. srpnja, ujutro što mi se činilo jako dugo. Spavao sam opet na zemlji, vrlo daleko od kuće i svog kreveta, ali sjedinjen s ljudima koje je povezala sudbina zlokobnih i stravičnih dogañaja u protekla dva mjeseca borbe za opstanak i vlastiti život. * * * * * *

264 26. VIJEST O AMNESTIJI - DAH SLOBODE Petak, 3. kolovoza 1945. Dugo sam spavao prve noći provedene u logoru ratnih zarobljenika u Kovinu. Probudio sam se od hodanja mnogih zarobljenika, koji su izlazili iz zgrade, te su se slobodno vrzmali po prostoru ograñenom žicom. Nije čudo što je velika masa izlazila iz zgrade, obzirom na znatan broj ljudi koji su ju sada zaposjeli, na mjesto prvobitnih “stanovnika” - svilenih buba. Vidjevši me budnoga, Vet mi reče da je već vrijeme jutarnjeg obroka, pa da moramo stati u red pred kuhinjom da primimo porciju juhe i komad bijelog kruha. Odšetali smo do kraja reda i polako napredovali prema kuhinji, koja je bila blizu vratarnice, tj. komande logora, ali još u logorskom krugu. Komad kruha je bio za cijeli dan, a juha je bila uglavnom voda u kojoj se kuhalo “neko” povrće. Zauvijek ću osjećati neko gnušanje kad budem morao odgonetavati kakvo se povrće kuhalo u vodenastoj juhi naših samozvanih kuhara. Katkada smo odgonetnuli da se u vodi kuhalo ječmeno zrno ili obična repa. Ipak, juha je bila topla i dobivali smo ju dva puta dnevno, pa bi juhu jeo žlicom ili bi je srkao iz aluminijske porcije, ako nisi imao žlicu. Logoraši su proizvodili razne predmete i potrepštine od aluminijskog lima, kojega je bilo dovoljno u privremenoj radionici ureñenoj kod ulaza u zgradu. Lim su dobivali od aluminijskih “bombi” - u stvari odbačenih kanistra za avionsko gorivo. Američke bi “tvrñave” odbacile te kanistre prelijetajući ovo područje na putu za Ploesti gdje su bombardirali velike rafinerije zemnog ulja u Rumunjskoj. Aluminijski se lim od “bombi” dao lako rezati i oblikovati kovanjem u raznolike predmete potrebne logorašima za najosnovnije potrebe. Radionica je proizvodila porcije svih mogućih oblika i veličina, te žlice i nešto nalik češlju, zapravo neku vrst strugala za uši. Vilice i noževe ionako nismo trebali za tu bezmesnu hranu koju smo primali, a kruh se kidao u manje komade i polako žvakao - što duže da traje. Kruh se u logor dopremao iz pekare u Kovinu, gdje su ga pravili od bijelog brašna vjerojatno iz UNRRA pošiljki. Kruh od tog brašna je imao drugačiji okus od onoga na koji smo navikli od domaćeg bijelog brašna. Žetva je već davno završila, ali nije bilo velikog uroda zbog pustošenja i nemara za vrijeme rata. Na polju izvan logora i preko puta ceste stajao je visok kukuruz koji se najviše sijao u Vojvodini i odatle se mnogo izvozio u evropske zemlje prije rata. Izmeñu širokih redova kukuruza seljaci bi sadili bundeve i lubenice. Bundeve su izvrsno rasle meñu kukuruzom i dosizale velik obujam, a korištene su uglavnom kao stočna hrana. Lubenice su takoñer dobro uspijevale, a sama pomisao na njih mi je tjerala vodu na usta. Lubenicu koju

265 mi je dao Petar smo pojeli jučer podijelivši ju s kolegama koji su se okupili da čuju novosti i kako sam došao u Kovin. Čeznutljivo sam gledao lubenice koje su dozrijevale u kukuruzu kojih desetak metara od našeg logorišta u hladu velikog dudovog stabla. Sastavni dio jutarnje toalete bio je posjet latrinama u prostoru ograñenom trskom pored sjeverne ograde i nešto dalje iza velike zgrade. Najviše su latrine bile posjećivane u jutarnjim satima kada su zarobljenici koristili nešto niže temperature. Kasnije bi zadržavanje u latrinama bilo vrlo neugodno zbog ljetnih vrućina, pa se tamo odlazilo samo u slučaju prijeke potrebe. Uputio sam se prvi puta do latrine, s vrlo nelagodnim sjećanjima na latrine u novosadskoj “bubari”, ali su ove kovinske bile nešto bolje, ako bi ih se slučajno usporeñivalo. Potonje su bile zaklonjene iza žbunja i ograde od trske, te bolje smještene na području samoga logora. Iskopanim se uskim jarcima prilazilo po daskama, a ispred ruba jarka bio je učvršćeni nogostup od dasaka. Sjedište od oblica se nalazilo iznad i uzduž nogostupa, pa se tamo moglo dugo sjediti sve dok nas odvratni mirisi ne bi prisilili što prije napustiti to gadno mjesto. Povremeno se sipalo u jarke negašeno vapno, što je doprinijelo higijenskom stanju latrina, a za to su se brinuli sami zarobljenici. Zarobljenici su imali svoje zapovjedništvo čiji je stožer bio odgovoran za organizaciju raznih službi koje su se brinule za održavanje reda i čistoće u logoru, pomoći kuhinji, te su odredili redoslijed grupa zarobljenika pri raspodjeli hrane. Sve su službe bile važne, ne samo za sve zarobljene časnike, nego je bilo važno i to što su u logoru obavljali neophodno potrebne radove i posebne zadatke za svoju vlastitu korist i dobrobit. Tako je postojala tzv. latrinske služba, koja je bila zadužena na vrijeme iskopati nove jarke i sigurno zatrpati stare, prije nego li se “preliju”. Tako se nije moglo dogoditi da netko sklizne ili padne u otvoreni jarak, a što se zbilo s njemačkim zarobljenicima u Novom Sadu. Uskoro sam upoznao i drugu važnu funkciju latrina, a to je doznavanje novosti i brbljarija koje bi se potom širile cijelim logorom. Na koncu nitko više nije znao što je istina u naklapanjima i vijestima čiji se sadržaj izobličio pri prenošenju od usta do usta. U logoru nije bilo, u pravom smislu, jutarnje prozivke ili apela na kome bi se okupili svi od oko 3.000 tisuće bivših časnika. U logorskoj se komandi vršio postupni popis svih zarobljenika, pa su se na poziv okupljali časnici odreñenog vojnog okruga. Pisari su bili glavni dobavljači novinskog papira, koji se ponajviše koristio u latrinama, pa su zato od tamo stizale novosti s izvjesnim zakašnjenjem. Neznatni su, ali neophodno potreban, ostatak novina koristili pušači za proizvodnju cigareta. U pomno izrezane trake novinskog papira umotao se “duhan”, koji je u stvari bio osušeni i fino sjeckani list kukuruza ili krumpira. Nikada nisam mogao razumjeti pušače kako mogu takvo što uzeti u usta i smrdljivo dimiti. Hrana nam se dijelila odvojeno po grupama, posebno za svaki vojni okrug. Redoslijed dolaska u red pred kuhinjom mijenjao se svakog dana, kako bi to

266 odredilo logorsko zapovjedništvo bivših časnika. Nakon podjele jutarnje juhe i dnevnog obroka kruha, te nužne jutarnje toalete, mogli smo se slobodno “zanimati” unutar ograñenog prostora ostatak dana. Većina bi svratila do ugovorenog mjesta, gdje bi u krugu prijatelja provodili ostatak dana u jelu, brbljanju ili igrajući raznovrsne igre. Za igre su se koristile figure napravljene od papira, otpadaka drva i aluminija, te kamenčići koje bismo negdje skupili. Oko igrača šaha okupila bi se grupa promatrača koji su svojim primjedbama ili uputama izazvali katkada pravu buru grdnji igrača. Slično je bilo s kartaškim igrama, pa bi katkada došlo do glasnih svaña i nenadanog prekida igre. Iznenadio sam se što je bilo mnogo igraćih karata u logoru koje je netko morao ovamo donijeti od kuće. Meñu kartašima je bilo nekoliko starijih časnika koji su rado igrali “preferans”. Mene bi stariji osječki logoraši predstavljali jedan drugome s primjedbom: “Ti se sigurno sjećaš Zvonka. On je sin advokata iz Osijeka. Znaš onog iz Krežmine ulice!” Netko se tako sjetio da je moj otac bio poznati igrač preferansa u osječkom Kasinu, pa su me pitali igram li i ja tako dobro. Preferans se igrao u grupama po tri igrača, a povremeno bi se održavali turniri izmeñu pojedinih izabranih igrača u što bržem završetku igre i pobijedi s većom razlikom. Igra preferansa bi trajala cijeli dan, a počinjala katkada s 1.000 ili čak više bodova “iznad kape” u svakoga, koje je trebalo izjednačiti s onima “ispod kape” na koncu igre. Igre su se katkada nadugo komentirale, a počesto bi došlo prepirke zbog loše izigrane karte ili svañe oko pojedine izgubljene igre zbog partnerove gluposti. Stvarno, u logoru se nije ništa bitno dogañalo! Upitao sam se kada će i kako početi moje preodgajanje u kovinskom logoru? Većina je logoraša bila u ovom logoru od početka lipnja, što sam saznao od Veta. Kad je on stigao u Kovin, vlakom putujući preko Novog Sada i Vršca, zatekao je ovdje već znatan broj zarobljenih domobranskih časnika. Ukupni se broj logoraša kasnije ustalio kod oko 3.000, nakon čega nisu više pristizale veće grupe zarobljenih časnika. Povremeno su dolazile ovamo manje grupe časnika nakon preispitivanja u logoru za hrvatske časnike u Vršcu. Svima im je rečeno da će u kovinskom logoru proći tečaj za preodgajanje da bi shvatili ciljeve revolucije. Tek nakon uspješno položenog tečaja bit će dostojni postati oficiri Jugoslavenske armije. Svi su se drugovi, kao i ja, pitali kada će započeti taj tečaj za preodgajanje. Neki su od kasnijih pridošlica pričali o strahotama i mučenjima prigodom preispitivanja hrvatskih časnika koje su zadržali u Vršcu. Te priče me nisu zanimale, jer nisam poznavao imenovane više časnike. Oni su bili stariji od mene i vjerojatno pripadali generacijama a koje su roñene prije ili početkom 20. stoljeća. Subotu sam tako proveo upoznavajući i prilagoñujući se novoj okolici. Krenuo sam u našoj grupi po večernji obrok juhe, kad mi se učini, da sam prepoznao lice osobe, koja je isto čekala obrok u susjednom redu. Čovjek je izgledao vrlo jadno odjeven u prilično otrcano odijelo, pa je tako njegova vanjština jako odudarala od osobe, koju sam poznavao. Ipak to mi je lice bilo poznato, pa

267 sam, nekako još nesiguran, krenuo prema redu u kojem je stajao, te ga glasno dozvao: “Satniče? Satniče Matijević? Jeste li vi to? Ja vas znam iz...” ali dalje nisam stigao. Čovjek se uspaničen naglo okrenu prema meni, te tiho reče: “Jest, točno! Ja sam bio satnik Matijević. Za Boga, nemoj se zbog toga uzbuñivati i toliko vikati. Kad dobiješ svoju porciju juhe, poñi do onog duda, gdje ćemo razgovarati u miru ako to baš želiš.” Kad je satnik primio svoj obrok uputio se brzim korakom prema dudovom stablu gdje će me čekati. Požurio sam se reći Vetu da sam prepoznao i razgovarao sa satnikom, koji je bio moj zapovjednik u 1. bitnici. Veta nisam iznenadio svojim otkrićem, jer ga je on već prije sreo, te jednom kratko razgovarao s njime. Čini se da satniku nije mnogo stalo do druženja s bivšim podreñenima. Mene je zanimalo što se s njim dogodilo nakon što je napustio bitnicu, u predvečerje 14. svibnja. Zanimalo me je što se zbilo s nekima drugima, koje nisam više vidio nakon one noći, kada smo se predali Jugoarmiji nedaleko od Dravograda pred samo praskozorje 15. svibnja. Posrkao sam juhu s ostatkom kruha i rekao Vetu da idem do jednog duda, gdje bih se trebao sastati sa satnikom. Stigao sam do tog stabla još za ranog sumraka, ali satnika nije bilo, odnosno nije na mene čekao kako mi je rekao. Pod stablom je sjedilo ili stajalo više logoraša, neki su još jeli, a ostali tiho razgovarali, pa nisam htio smetati. Nakon kraćeg vremena, odlučio sam se vratiti našem dudu, pa sam polako hodao gledajući na sve strane ne bih li negdje spazio satnika. Zašto on nije došao na dogovoreno mjesto? Zašto neće sa mnom razgovarati? Prošao sam ispred glavnog ulaza u zgradu, gdje je bilo kretanja, u nadi da ću možda naići na satnika. Ne našavši ga meñu mnogobrojnim logorašima, uputio sam se prema našem, nešto podaljem, logorištu pod dudom, kad me netko iza mene zazva: “Zvonko, čekaj me, molim. Nemoj otići, Zvonko!” - Okrenuo sam se i već u sumraku spazio kako mi prilazi polako satnik Matijević. Prišavši mi, učinio mi se mnogo ljubazniji, pa mi je dotaknuo lijevu ruku, jer mu nisam pružio svoju da se rukujemo. Bivši je zapovjednik očito tražio ljubazniji ton, pa nastavi: ”Žao mi je, Zvonko, što nisam bio na ugovorenom mjestu. U stvari, veselilo me je što si me prepoznao i dozvao. Znaš, Zvonko, ja sam bio tvoj zapovjednik do prije par mjeseci, ali me ti sada više NE poznaješ! Razumiješ li to? Eto, da ti bude jasno: NE POZNAJEŠ me kao zapovjednika 1. bitnice, kojoj si bio dodijeljen u Osijeku koncem 1944. Znaš, ja sam prije toga kao satnik dezertirao iz jedne druge jedinice. Molim, pokušaj razumjeti moj položaj kada sam došao u Osijek. Zato molim, zaboravi da sam bio tvoj zapovjednik u 1. bitnici.” Dakle, pomislih, bila je istina što se pričalo u novo formiranoj 1. domobranskoj bitnici s topnicima koji su “došli” iz nekih drugih jedinica. Je li to bio razlog da su bitnici dodijelili pješačku satniju ustaške vojnice s natporučnikom Vlatkom, koji je bio stalno uz satnika Matijevića pa sve do trenutka kada su zajedno napustili bitnicu? Matijevićeva je ruka skliznula niz moju lijevu ruku ili sam je

268 pokretom stresao, kad sam mu vrlo kratko odgovorio: “U redu, satniče! Shvatio sam što od mene tražite i ne brinite se više zbog toga!” No, to nije bilo sve što sam očekivao od svog bivšeg zapovjednika, pa sam ga morao upitati: “Unatoč svemu što ste rekli, želim znati što vam se dogodilo, kada ste napustili bitnicu u predvečerje 14. svibnja i odjahali u smjeru prema Dravogradu ili nekamo dalje na zapad?” Satnik se je sav ukočio, pa grubo odgovori: “To se tebe uopće ne tiče što se meni dogodilo! Ni ja tebe ne pitam, što se tebi dogodilo kasnije ili zašto si se odjednom jučer pojavio u Kovinu. Jasno! Ja se ne pletem u tvoje stvari, a to vrijedi i za tebe kad je riječ o meni. Je li to jasno?!” Nisam se više mogao suzdržati zbog tona njegovog odgovora, a niti kako se sada ponaša prema meni, pa sam mu bijesan odbrusio: “Jest! Jasno mi je, satniče! Ali mi niste odgovorili na moje pitanje, zašto ste napustili bitnicu bez brige za bilo koga i bez ikakve zapovijedi svojim vojnicima? Vi ste napustili svoje topnike bez ijedne riječi savjeta ili utjehe. Vi niste ponovno SAMO DEZERTIRALI! Nije me više briga za vaše priče i razloge, jer ste i sami rekli da to nije moja stvar. Ipak, želim vam još reći da sam konačno zadovoljan što nemam s vama više nikakve veze, kao ni s vašim arogantnim načinom ophoñenja prema podreñenima. Posebno mi je drago da vas više nemoram poznavati kao svog bivšeg zapovjednika!” Jako sam se uzbudio i bio na najboljem putu da satniku okrenem leña, kad se on ponovno oglasi: “Zvonko, mnogo si se promijenio od našeg posljednjeg razgovora. Sigurno si prošao kroz mnoge teškoće i nedaće da možeš tako sa mnom razgovarati. Jest, točno je da sam napustio bitnicu bez riječi. Nije bilo ničega što bih još mogao učiniti za bitnicu, dok je meni jedino preostalo nekako se pokušati spasiti. Ti i sam znaš kako je tamo bilo, zar ne? Nisam uspio prijeći preko Drave, ali smo stigli još dosta daleko na zapad do desne obale Drave. Tada smo čuli da su Englezivratili sve zarobljene Hrvate te ih predali partizanima. Partizani su ih potom sve pobili na putu od Bleiburga do Dravograda. Iako je rat već završio tjedan dana ranije. Za nas će biti najbolje da pokušamo sve to zaboraviti čim prije. Zaboravimo rat! Zaboravi mene, Zvonko, molim! To je najbolji savjet koji ti mogu dati. Pretvaraj se kao da me nisi ovdje sreo, molim! Poñi sa srećom svojim putem i zaboravi sve o ovom našem susretu!” Nakon tih se riječi satnik Matijević udalji, te nestane u gužvi šetača koji su izašli pred zgradu da se nadišu svježijeg noćnog zraka prije nego odu na spavanje u zagušljive prostorije “bubare”. Razumna je bila želja satnika da sve što prije zaboravimo. Nisam mogao dokučiti razloge zašto on ne želi da se spominje njegova služba i dužnosti kao zapovjednika bitnice u Osijeku i kod povlačenja. Nije moguće da je satnik počinio neki ratni zločin? Možda je zatajio da je uopće bio u Osijeku, kako ga se ne bi dovelo u ikakvu vezu s

269 ustaškim pukovnikom Štirom? Znao sam da satnik nije bio čvrsta i karakterna osoba, on je u stvari bio slabić koji se više brinuo za užitke u životu: za dobro jelo i piće, te lijepe žene. Krenuo sam polako prema našem logorištu, pa sam se s izvjesnim čuñenjem i nevjericom pokušavao prisjetiti nekih detalja naših prijašnjih susreta. Konačno sam odlučioda zaboravim satnika zauvijek. Satnik nije pokazivao bilo kakvu brigu i solidarnost prema nama, mlañim časnicima u bitnici, pa nije vrijedno trošiti vrijeme i misli na tako bezvrijednu osobu. Nikada više nisam vidio satnika Matijevića ili čuo što je bilo s njime kasnije. Vratio sam se smiren i zaspao na mekom tlu ispod našega duda. U nedjelje, trećeg dana mog boravka u Kovinu, moja je novostečena dnevna rutina krenula posve drugim tijekom. Taj je jutarnji prekid rutine došaomeni u dobar trenutak pa mi je omogućio da se prilagodim novim neugodnostima te pokušam obuzdati svoju malodušnost. Osjećaji tjeskobe su me obuzeli u tom omeñenom okolišu, a bez nekih izgleda na skoro rješenje. Do prekida je došlo zbog mise koja se održavala svake nedjelje za sve logoraše. Ispod velikog duda posred logorskog prostora postojao je jednostavno skrpani oltar. Unaokolo dudovog stabla okupili bi se zarobljenici i prisustvovali istodobnom bogoslužje triju vjeroispovijesti i to: katoličke, pravoslavne i muslimanske. Čudan je bio taj trostruki obred, od kojega se jedva što vidjelo, a još manje moglo čuti kod udaljenosti od samo kojih desetak metara. Priključio sam se okupljenim vjernicima s kojima me je povezivala sudbina osoba bez slobode i pod prisilama tamnovanja. U meni se tada polako stala smirivati bura osjećaja, pa sam postao svjestan činjenice da je većnajgore za mnom. Osjećao sam da ću preživjeti sve te nedaće i da ću jednom opet moći živjeti kao slobodan čovjek. Kada će to biti pisalo je u zvijezdama ili negdje drugdje? Općenito su osjećaji i misli, nas zarobljenika, bile pesimistične, a nastojali smo o tome ne govoriti. Svatko bi se povlačio u sebe kako je najbolje mogao. Nismo imali što dati jedan drugome, pa niti malo nade u budućnost. Zabrinjavali bismo se zbog kojekakvih sitnica i o njima bismo dugo raspravljali u detalje, pa i o najjednostavnijim zbivanjima. Tako bi se nadugo i naširoko razglabalo što će biti s nama kad počnu kiše ili kad doñu hladniji jesenski dani? O zimi nitko uopće nije htio razmišljati! Nismo dobivali nikakve dnevne novine, a pogotovo nismo primali bilo kakva pisma. Nismo imali nikakav kontakt sa svijetom izvan našeg ograñenog logora. Bili smo potpuno odsječeni od vanjskog svijeta i svih dogañaja tamo. Ovdje smo tu izolaciju vjerojatno još teže podnosili nego fizičke neudobnosti logorskog života. U to sam bio siguran! Nakon kraćeg vremena, bilo mi je dosta stajati stiješnjen izmeñu kolega, koji nisu baš ugodno mirisali. Odšetao sam se do obližnjeg stabla i sjeo tamo u hladovinu krošnje. Odavde sam mogao, istina dosta slabo, čuti riječi i pratiti bogoslužja. Jedan je mikrofon bio obješen u dudovoj krošnji iznad oltara, pa bi se iz njega jedva čuo neki kreštav glas. Promatrao sam logoraše, te primijetio da ih je većina starijih godišta, a meñu njima ih je samo nekoliko mlañih

270 godišta. Stariji se zarobljenici nisu družili s mlañima, što je bilo začuñujuće obzirom da su svi zajedno dijelili istu sudbinu. Razlog bi tome mogao biti taj što su svi stariji zarobljenici bili časnici viših činova te možda služili u raznim jedinicama a valjda su takoñer bili iz raznih vojnih okruga. Primijetio sam da postoje znatne razlike meñu zarobljenicima, jer su mnogi od njih bili bolje odjeveni i obuveni. Po tome sam zaključio da su bili kasnije zarobljeni, a u logor su došli neposredno od svojih domova. Sigurno su mnogi od njih napustili svoje jedinice, te se skrivali danima, a možda i tjednima u skloništima, sve dok rat nije završio. Vjerojatno ih je nova vlast nakon osloboñenja pozvala da se moraju javiti na tečaj za preodgajanje - o čemu su svi logoraši jednako pričali. Oni su se razlikovali i po tome jer su bili uhranjeniji i u boljoj kondiciji, usporeñujući s nama koji smo prošli križne putove od Slovenije dovde. Oni sigurno nisu prošli sve strahote i opasnosti po život, tegobe i nedaće koje su nas pratile na križnim putovima. Oni su ovamo došli relativno dobro odjeveni i obuveni, pa su sobom možda mogli ponijeti i nešto hrane. Nama su na križnom putu sve oduzeli ili smo morali “džorati” da bismo preživjeli. Dakle, bitna je razlika kojoj grupi pripadaš: onima koji su se kasnije javili na poziv za preodgajanje ili nama koji smo došli ovamo raznim križnim putovima. Pokušao sam si predočiti strahote i tjeskobe koje su oni oćutjeli čekajući u svojim skloništima da ih netko ne bi otkrio. Što su osjećali kada su izašli iz svojih skloništa, te se suočili s novom stvarnošću koja im sigurno nije bila sklona? Zašto i kada su se javili na poziv za preodgajanje kada im je to objavila nova vlast? Kakve su strahove ćutjeli kada su ih strpali u logore odakle su ih ovamo transportirali? Koliko sam mogao saznati ovi su časnici došli u zarobljeničke logore tijekom lipnja 1945.S njima se očito nešto bolje postupalo u usporedbi s mojim vlastitim iskustvom. Je li to bilo možda zbog kasnijeg utjecaja Meñunarodnog crvenog križa? Ja do danas nisam sreo niti jednog predstavnika Crvenog križa, a kamo li primio nekakvu pomoć od njih. Moje ime je bilo napisano prvi put na putnom nalogu kojim me je otac uspio izvući iz kaznionice u Sremskoj Mitrovici i vratiti u zatvor osječke OZN-e. Možda su se voñe novog režima zamislili nad svojim političkim postupkom, kako pred vlastitim narodima u Jugoslaviji, pa tako i pred svjetskom javnošću? Naivna budalo, pomislih! Tko se uopće brinuo ili koga su se ticale bezimene tisuće hrvatskih zarobljenika? U Kovinu je bilo malo onih koji su ovamo došli nakon što su preživjeli duge i smrtonosne križne putove od oko 500 kilometara u drugoj polovici svibnja i početkom lipnja. Iskustva stečena na tom putu su nas očvrsnula i ojačala prema tjelesnim i duševnim bolima, a osjećaji su prešli preko granice ukorijenjenog straha za vlastiti život. To nas je činilo drugačijima od ostalih logoraša. Malo nas je koji su proživjeli križne putove - u to sam bio siguran. Sjedeći pod dudom, za vrijeme nedjeljne mise u kovinskom logoru, bio sam siguran da su za mene sva strašna iskustva već prošlost, ali su ostala sjećanja na užase prošlih tjedana. Ja ih NEĆU NIKADA zaboraviti! Ostat će

271 mi duboko zatrpana u mojoj podsvijesti sve do onog sretnog trenutka u slobodi kada ih se budem smio prisjetiti. Hoću li to doživjeti? SADA o tome neću više razmišljati! Okupljeni su logoraši povremeno glasno odgovarali molitvene tekstove, pa sam tako znao se misa odvija na oltaru koji nisam mogao vidjeti. Sjetio sam se misa kojima smo morali prisustvovati nedjeljom, hodajući do crkve u sklopu svoga razreda. Najviše sam ipak naučio o katoličkom bogoslužje za vrijeme dok sam bio član Marijine kongregacije u Osijeku. Isusovac pater Krist je izvrsno vodio tu organizacije u kojoj sam vršio važne funkcije sve do pred maturu 1943. Sjećajući se duhovnih vježbi, kojima smo prisustvovali ljeti, misli su krenule mističnim putem o vjerovanje u Svevišnjega. Je li Bog unaprijed odredio da na zemlji bude toliko boli i patnji? Je li moguće da se čovjek, kao posljednja i najuspješnija tvorevina, okrene Njegovom voljom protiv samoga sebe? Možda čovjek uopće nije Božja posljednja i najuspješnija tvorevina? Okupili su nas u logoru odredbom i voljom novoga režima, a taj oglašava i proglašava jednakost za sve ljude i svima jednaku diobu svih dobara. Pa gle, gdje smo sada, nakon što su donosioci tih sloboda sve učinili i nastojali nas pobiti i odstraniti bez glasa nastojeći izbrisati tragove svojih zlodjela! Gorčina je u meni rasla i prijetila prelijevanjem “čaše” tj. korakom koji bi za mene značio neodložni kraj. Morao sam skupiti svu svoje volje da zaustavim taj kobni slijed misli. Takve misli sigurno ne vode nikamo i ne bi pomogle održati na životu, te izdržati u ovom logoru. Pogledaj oko sebe taj logor gdje nitko nikome ne vjeruje kao da prisustvujemo nekoj tragikomičnoj lakrdiji. U logoru vlada nepovjerenje prema svakome i svemu što se čuje. Nitko nije pripravan govoriti o samome sebi, a niti neće sebi priznati istinu. S kime bi izmijenio misli kada ne poznaješ nikoga tko bi samovoljno i spremno pričao o sebi, odakle dolazi i kako je došao ovamo. Kakav je to duboki strah ušao u ove ljude? Nastojao sam usredotoči moju pažnju na bogoslužje te pokušavao shvatiti činjenicu,da su se na istom oltaru obavljala tri razna bogoslužja i to po katoličkom, pravoslavnom i islamskom ritualu. Zbilja je neobično što se meñu logorašima našlo više svećenika i imama. Gdje su oni bili posljednjih mjeseci rata, s kojim jedinicama i kako su dospjeli ovamo? Zašto su se oni molili za vrijeme rata ili kasnije na putu u ovaj logor? Mole li oni zbilja svim srcem za nas okupljene u ovom uzgajalištu svilenih buba kamo su nas doveli na preodgoj? Kakva li je to opća zbrka svuda, a pogotovo u mojim mislima? Hoćemo li se ikada vratiti normalnom životu, nakon svega što smo proživjeli? Tko bi znao odgovore na gomilu mojih zbrkanih misli i osjećaja? Hoćemo li ikada moći biti osjećajni i nježni ljubavnici? Hoćemo li u opće biti u stanje osnovati vlastite obitelji u kojima ćemo biti pouzdani muževi i dobri očevi još neroñenoj djeci?

272 Prisiljavao sam se prekinuti svoja pesimistična razmišljanja. U tome mi je pomogao svećenikov zov “Pax vobiscum” na koji su svi okupljeni glasno odgovorili “i s Duhom Tvojim!”. Znači da će misa uskoro završiti svećenikovim otpustom “Ite Missa est” na što su okupljeni odgovorili “Deo gracias!”, te se počeli polako razilaziti. Poslije tog nedjeljnog poremećaja bogoslužjem, koje nisam očekivao u logoru vratio sam se do našega duda. Glavno je dnevno zaduženje bilo protratiti vrijeme kako bi prošao dan, a što su mnogi zarobljenici vrlo teško podnosili ne radeći ama baš ništa. Meñu logorašima je bilo raznih specijalista i visoko obrazovanih osoba, pa su neki od njih održavali razna predavanja ili neku vrstu stručnih tečajeva. Kao novo pridošli nisam mogao odmah znati kada i o čemu će se predavati ili poučavati, jer nigdje nije bilo neke oglasne ploče. Pri posjetu latrini moglo se najbrže doznati sve te pojedinosti, ali često prekasno i često su obavijesti bile nepotpune. Ipak, uspio sam prisustvovati nekim predavanjima, ako me u tome nije spriječilo igranje preferanse-a, što je bilo prioritetno. U stvari, istini za volju, rijetko sam slušao predavanja, pa sam jedva što pametnog naučio u logoru. Nekoliko dana nakon prve nedjelje u kovinskom logoru čuo sam da traže više dobrovoljaca za donošenje vode za kuhinje. Htio sam se prijaviti, ali su me kolege upozoravali da to ne činim jer se dobrovoljni rad često pretvori u rad koji oficiri ne moraju činiti. Dogañalo se to u prvim danima logora, kada su tražili dobrovoljce za rad izvan logora. Odveli su ih podalje od željezničke stanice, pa su morali istovariti raznoliki teret iz vagona od kojih su najgore bile, djelomično popucane, vreće cementa. Pri radu su se prilično uprljali, pogotovo od cementa, ali im kasnije nisu omogućili da se negdje operu. Kao “nagradu” za svoj dobrovoljni rad dobili su vrlo lošu hranu, pa im je cement i dobrovoljstvo ostalo u vrlo lošoj uspomeni. Zato je zapovjedništvo logoraša odlučilo da se nitko od hrvatskih časnika ne smije javiti za dobrovoljni rad, ako taj rad nije bio odobren od stožera kojega su u komandi logora zvali “zarobljenički komitet”. Stožer je odobravao samo prijeko potrebni rad, ali nikada nisam saznao gdje se nalazi i tko zapravo donosi odluku što smije raditi hrvatski časnici. Unatoč svima tim pričama i opomenama, javio sam se rano u jutro kod kuhinje i upitao trebaju li dobrovoljca za rad. Uskoro sam se našao u maloj grupi dobrovoljaca koja je krenula iz logora vukući i gurajući kola na kojima je bila učvršćena velika cilindrična cisterna. Na kolima je visjelo mnogo raznolikih posuda i kablova kojima se punila cisterna, a prazna su pravila užasnu buku pored škripanja kotača. U pratnji dvojice stražara, izašli smo kroz glavnu kapije i uputili se lijevo na glavnu cestu kojom sam ovamo došao prije tjedan dana. Prolazeći pored ograde i našega duda vidio sam da se tamo već okupila preferanse grupa. Uskoro su me primijetili u grupi vodonoša, pa su zabrinuti dobacivali glasne neke primjedbe, koje nisam mogao čuti zbog glasne buke

273 kola. Poneki je prstom pokazivao na čelo vrteći prstom i time pokušavao reći da sam poludio što sam se javio za rad. Meni to nije smetalo i bilo mi je svejedno što će misliti o meni, glavno da mogu izići iz logora i nešto slobodnije se kretati cestom izvan logora. Osjećao sam se dobro gurajući kola koja su brencala metalnim zvukom praznih posuda kojima ćemo puniti cisternu vodom. Na dohvat sela Kovin nalazio se oveći bunar s plavo obojenim metalnim kućištem te s jednim velikim kotačem i pozamašnim ručkamana obje strane. Sjetio sam se takvih arteških bunara koji su crpili vodu iz priličnih dubina, što se moglo i ovdje očekivati. Kod bunara je bilo nekoliko civila koji su s mukom okretali kotače, dok je osovina škripila i cviljela vapeći za podmazivanjem. Mještani su napustili bunar čim smo mu prišli pa se ne bi osvrnuli na nas, kada smo počeli vaditi vodu iz bunara. Dok su dvojica mukom okretala kotače, dotle su drugi punili posude i kablove jedan za drugim, nosili ih do kola gdje bi dvojica istresala sadržaj vrlo polako puneći cisternu. To nije bio jednostavan i lagan posao, ali zato jedini način da logor dobije dovoljno vode za kuhanje i potrebe komandature. U okolici Kovina sigurno nije bilo drugog izvora, dok su arteški bunari bili jedina mjesta gdje se vadila voda. Zato smo vodu u logoru dobivali samo u obliku juhe, jer je za piće, a pogotovo za pranje, nije bilo dovoljno za tri tisuće ožednjelih duša. Bliže logoru je postojao napušteni bunar, ali je voda u njemu bila muljevita i zagañena algama pa su se u njoj dobro osjećale samo žabe. Vodu koje bismo donijeli u logor u posudama i kablovima mogli smo meñu sobom podijeliti za pranje. Kod pumpe bismo napunili sve što se dalo napuniti, a došavši do starog bunara pretočili što je ostalo i onda neke od posuda napunili vodom iz starog bunara. Sve su posude, pa i kablovi, propuštali vodu kroz niz rupica koje smo nastojali začepiti, koliko se dalo, kako bismo donijeli u logor i podijelili što više vode kolegama. Dakle, za mene je to bio sigurno koristan dragovoljni rad! Za vrijeme prve stanke zbog napornog izvlačenja vode, odlučio sam pogledati što je s osovinom bunara. Prvo sam pokušao otvoriti zapuštene ventile za podmazivanje osovine, pa mi je teškom mukom uspjelo odvrnuti poklopce. Pokazao sam stražaru da u ventilima uopće nema maziva i da su potpuno zakorjeli od smeća i prašine. Zamolio sam ga, da nañe u selu kolara ili kovača koji će mu dati maziva, dok ću ja za to vrijeme očistiti ventile, te usku cijev iz koje ističe voda. Sve je bilo strašno prljavo i zapušteno, a ja nisam imao ni pravoga alata, a kamoli krpa da očistim svu tu prljavštinu. Na svu sreću uskoro mi je prišao seljak, pa kad je vidio što radim odmah se ponudio da mi pomogne. Prvo smo zajedničkim silama skinuli metalni poklopac što je olakšalo čišćenjea pogotovo oko ležaja osovine. Zajedničkim smo silama uspješno obavili prijeko potrebno čišćenje i održavanje potpuno zapuštenog arteškog bunara. Malo zatim je stiglo mazivo, pa smo napunili do ruba ventile i zavrnuli poklopce te još dobro podmazali ležajeve osovine.

274 Konačno je došao svečani trenutak da se pokrenu kotači i, gle, odjednom je okretanje išlo “kao podmazano”, mnogo lakše i bez cviljenja osovine. Svi su hvalili moj pothvat za održavanje bunara počevši od mojih vodo-nosećih kolega, pa sve do posjetilaca bunara koji su dolazili iz okolice. Vijest se o uspješnom funkcioniranje bunara brzo proširila, pa sam postao poznati zarobljenik, koji je stvorio čudo da se opet lagano izvlači voda iz jedinog arteškog bunara na daleko i široko oko Kovina. Seljak, koji mi je pomagao pri čišćenje, me je pozvao da s njime doručkujem, a kolege su me oslobodili dužnosti. Doručak se sastojao od bijelog kruha i bijele slanine (bez mesnoga sloja) te luka pa smo zalogaje “podmazivali” šljivovicom. Na odlasku mi je seljak dao veliku lubenicu koju sam smjestio na kola. Na povratku sam hodao u potpunoj omaglici što zbog sunca, ali više zbog šljivovice koja je bila previše žestoka za moje fizičko stanje. Protivno svim mišljenjima i opomenama mojih kolega, moj se dobrovoljni rad pokazao vrlo korisnim i pravim blagoslovom za mene. Uspostavio sam vezu s lokalnim stanovništvom, dobio sam dobar doručak i veliku lubenicu kojom ćemo moći utažiti žeñ dok ne nabavim drugu. Oba su stražara jako cijenila moj pothvat i zahtijevali su od mene da budem u grupi vodonoša svakoga dana. Smatrali su da je moja prisutnost vrlo potrebna i na dobrobit svima. I tako sam postao osoba posebnog povjerenja kao spretni mehaničar, koji zna kako treba popraviti pokvarene bunare, pa nisam više trebao okretati kotače niti nositi kablove s vodom. Bio sam pošteñen posla vodonoše, ali sam se morao ustajati rano svakog jutra, te gurati kola s cisternom do bunara i napunjenog natrag u logor. Prvom sam prilikom očistio i podmazao osovine i ležajeve kotača naše cisterne, pa su prestala škripanja te je vodonošama bilo mnogo lakše gurati kola. Moje je samopouzdanje poraslo pa sam odlučioda pokrpam posude i kablove koji su propuštali vodu pri punjenju. Vidio sam kako su to radili cigani na sajmovima ili kad su obilazili kuće vičući: “Krpamo lonce, rajndle. Kotlove krpamo!” U logorskoj sam radionici našao dovoljno prikladnog otpada za krpanje posuda, a čekić i kliješta sam posudio od stanara u najbližoj kući u blizini bunara. Da je moj boravak u Kovinu trajao duže vjerojatno bih postao specijalista u krpanje lonaca, šerpa i drugih posuda. Seljaci su dolazili k bunaru, pa su sve češće davali nešto hrane ili po koju lubenicu vodonošama. Ja sam se svaki put vraćao u logor bar s jednom lubenicom za Veta i mene, pa tako nismo više morali žeñati. Katkada sam kupio nešto hrane za što su mi poslužili dinari koje sam dobio od majke pri odlasku iz osječke OZN-e. Dinar je tada mnogo vrijedio, pa sam već za desetak para mogao kupiti lubenicu. Kartaški su mi partneri oprostili moja jutarnja odsustva, pogotovo kad smo zajedno pojeli lubenicu ili hranu, koju sam dobio na poklon od mog “bunarskog pomoćnika” ili bih nešto kupio za dinar. Odlasci na bunar su za mene bili nešto kao nalik “mirisanja” slobode te su u meni budili nadu, da ću uskoro možda moći ići putom dalje od bunara.

275 Jednog sam se jutra vratio s vodonošama, bila je to subota 4. kolovoza, pa sam pri ulasku u logorski prostor osjetio kao da se jutros nešto posebno dogodilo. Bio sam već dva tjedna u Kovinu, pa me odjednom obuzeo neki predosjećaj očekivanja nečega od čega mi se digla kosa na tjemenu. Odšetao sam do našeg duda noseći pod pazuhom veliku lubenicu i preko ramena tešku torbu jer je bila puna kruha i sira. Bilo je uspješno jutro, jer sam od seljanke uspio povoljno kupiti sira a kruh mi je poklonila, jer sam ja taj koji je popravio bunar. Svakako je bilo lakše trgovati sa seljankama koje su bile darežljivije i više dobrotvorne od muškaraca. Pun dobre volje žurio sam se do našeg kartaškog mjesta gdje sam htio podijeliti hranu i lubenicu s kartašima i s nekoliko naših stalnih navijača. Kad sam stigao do naše grupe, vidio sam da još nisu počeli s preferanse-om, nego su svi divlje gestikulirali i glasno razgovarali tako da nisu primijetili moj dolazak. Nisam odložio teret već prišao najbližem, te vrlo glasno upitao: “Što radite, do vraga? Zašto još niste počeli s preferanse-om?” - Tek su sada moji suigrači primijetili moj povratak, pa se netko okrenu meni šapćući kao da se radi o nevjerojatnoj novosti: “Profesor je poludio! Lud je! Galami i viče bez veze. Pleše i skakuće kao mahnit tamo kod latrina. Neki su otišli po njega da ga dovedu ovamo.” U prvi sam čas pomislio da je profesoru Sofiću pozlilo, ali je takovo ponašanje sigurno izazvalo nešto drugo, pa upitah: “Što su posljednje latrinske vijesti?” - “Nitko se još nije vratio od tamo s novim vijestima, pa smo čekali tebe. Jesi li ti što čuo tamo u komandanturi?” “Žalim, nisam bio u komandanturi, nego u kuhinji, a tamo su svi normalno radili svoj posao. Može li mi tko pomoći s teškom lubenicom?” - Prošlo je kojih desetak minuta, kad smo primijetili da se vraća naša grupa izviñača koje su poslali do latrina. Vidjelo se da vode ili pridržavaju profesora Sofića, koji je još uvijek nešto vikao i skakutao meñu drugovima. Profesor je izgledao kao neki derviš u grupi koja ga je gurala prema našem mjestu, pa smo odjednom mogli razabrati njegove riječi. “AMNESTIJA! DOŠLA JE AMNESTIJA! Amnestija, stvarno, je za sve nas!” Profesor je vikao iznad svih svojih snaga i nije prestajao skakutati i žestoko gestikulirati oko sebe. U prvi tren je vijest o amnestiji djelovala na nas potresno i primili smo je s potpunom nevjericom. Stajali smo tamo kao okamenjeni na mjestu i zurili nepovjerljivo u profesora. Je li profesor iznenada poludio? Opća šutnja je mahom prekinuta, kad je profesor došao meñu nas i stao pričati o najnovijoj latrinskoj vijesti. Svi su istovremeno govorili i raspravljali o vijesti, pri tome divlje gestikulirajući i gurajući se bliže oko profesora da sami čuju što će im on, možda, reći. Odjednom su se počeli meñusobno grliti, te su rukama udarali jedan drugoga po leñima u znak veselja. Jadnog su profesora skoro zdrobili od ganuća što im je donio tu sretnu vijest. Ja sam se nekako uspio izvući iz tog uskomešanog klupka Ljudi, te otišao nastranu čekajući da oslobode profesora.

276 Profesor se smirio, te se malo kasnije uspio osloboditi grozda znatiželjnika. Potom je prišao meni, te me zagrli i reče tronutim glasom i suzama u očima: “Dragi moj, dragi moj dječače! Sajgling, dragi moj sinko! Tako sam sretan za tebe i za sve nas ovdje. Istina je, sinko moj, izdana je opća amnestija i oprost za sve domobrane! Uskoro ćemo ići kući! Bit ćemo opet slobodni! Vjeruj mi, dojenče moje, oprosti, dječače moj... uh, što to ludo govorim. Pa ti nisi više dojenče nego zreo čovjek, sinko moj. Vjeruj mi, istina je da su nas sve amnestirali i oprostili...!” - Grcajući posljednje riječi, profesor Sofić me je čvrsto zagrlio, a ni sam ne bih više ništa čuo, jer sam bio veoma dirnut, pa mi suze bez veze potekoše niz obraze. Ne znam koliko dugo sam stajao kao ukopan, dok su mi misli jurile kao mahnite iza zatvorenih očnih kapaka iz kojih su nezaustavljivo tekle suze. Je li to zbilja istina koje sam tek netom saznao? Stalno sam si ponavljao to pitanja - još uvijek ne vjerujući u stvarnost te sretne vijesti. OPROST… od čega? AMNESTIJA … što je to? Što će biti s nama sada? Kada ćemo moći ići svojim kućama? Hoćemo li morati hodati? Ako smo amnestirani znači li to da nećemo biti preodgajani? A što ćeš sada, Dojenče? * * * * * *

277 27. POVRATAK DOMU - OSTVARENJE SNA Srijeda, 15. kolovoza 1945 . U nedjelje, 5. kolovoza, je zarobljenički logor u Kovinu više nalikovao košnici, nego li uzgajalištu svilenih buba. Logoraši su se kretali žustrim koracima posvuda kao tjerani nekim nevidljivim razlogom ili svrhom. Razlika je u raspoloženje bila više nego očita u usporedbi s prijašnjim danima kada su se vukli letargično s noge na nogu po logoru, drijemali na stolovima u zgradi ili sjedili u sjeni krošanja dudovih stabala. Prigodom povratka vodonoša s bunara, primijetili smo još podalje od logora kako se iznad dudova vije oblak prašine. Tisuću nogu uzvitlalo je pravi oblak fine prašine gazeći presušeno tlo od finoga pijeska, tog vrućeg jutra bez daška vjetra. Pri ulasku u logor dočekao nas je dežurni s novostima da je komandant logora preko razglasa “obavestio logoraše o Odluci AVNOJ-a od 3. avgusta 1945. o generalnom oprostu i amnestiji domobrana”. Osim toga je objavio da će se održati velika misa nešto kasnije istoga prijepodneva. Poslije jutarnjeg obroka logoraši su se počeli okupljati oko onog velikog dudovog stabla gdje je bio sklepani oltar. Nekoliko ih se prihvatilo posla popravljanja oltara prigodno ga ukrasivši, koliko im je to bilo moguće, za veliku misu koja će vjerojatno biti posljednja u kovinskoj “bubari”. Nikada nisam vidio toliko zarobljenika na okupu kao toga jutra, jer su svi, od njih tri tisuće, odjednom izašli iz svojih skrovišta na svjetlo dana. Lica tih ispaćenih Ljudi jadnog izgleda, su bila sretna, te su sa smiješkom susretali svakog poznatog i nepoznatog. Pozdravljalo bi se i razgovaralo sa svakim, a samo dan ranije bi se pored istoga prolazilo bez prepoznavanja i pozdrava - kao pored turskog groblja. Stvarali su poveće grupe i tamo glasno razgovarali i raspravljali o tome kada ćemo krenuti svojim domovima. Hoće li to biti sutra ili prekosutra ili tek za koji tjedan? Sve nas je obuzeo kao neki osjećaj očekivanja i izvjesnog spokoja. Kad je počelo bogoslužje odjednom je zavladala šutnja nad priličnim žamorom tri tisuće duša. Starog su vojnog kapelana jedva mogli razumjeti oni koji su bili blizu oltara ili su stajali u blizini zvučnika koji je nemilosrdno krčao. Kapelan je sigurno već više puta držao misu na otvorenom, pred okupljenim vojnicima, no sigurno nije nikada imao tako pažljiv skup okupljenih vjernika kao tog vrućeg ljetnog prijepodneva u Kovinu. U svojoj propovijedi nas je uvjeravao da ćemo naći svoj mir čim napustimo ovo mjesto, te se sjedinimo s našim obiteljima. Podsjetio nas je na potrebu da svaki nañe svoj put do tjelesnog počinka i mira u duši, pa da dobro koristimo mukom stečenu slobodu, nakon mnogih stradanja i tegoba kroz koje smo

278 prošli. Ne smijemo zaboraviti sve one znane i neznane koji su dali svoje živote kako bismo mi ostali na životu. Moramo pokušati oprostiti onima koji su nam činili neopisive nepravde i nanijeli teška poniženja. Moramo nastojati zaboraviti sve patnje i muke, za volju vlastitog duševnog mira. Kapelan je nastavio svoju propovijed upućujući nas da koristimo teško stečena iskustva kako bismo rasli duhom i postali jači u vjerovanje. Ujedinjeni sa Svevišnjim i s Njegovom pomoći moći ćemo graditi bolje budućnost sebi i za sve nas. Ovo mjesto treba napustiti u miru sa sobom i sa svakim od nas, te trebamo ponijeti tu poruku kudgod nas put bude vodio u budućnosti. Idite s mirom Božjim i živite u miru sada i u vijek vjekova. Amen! Tek što je kapelan završio svojupropovijed oglasi se, do tada potpuno tih zbor, gromoglasnim AMEN iz tisuće grla. Zarobljenici su se oglasili poklicima sreće koji su prešli u zajednički jednoglasni povik: “SLOBODA!”. Mi smo opet slobodni! Slobodni smo Ljudi, a ne više izopćenici. Slobodno ćemo se moći kretati svijetom, a ne kao zarobljenici u ograñenom logoru. Kolege su se stali meñusobno grliti i ljubiti, te se rukovati sa svakim u blizini. Uz glasne povike i grcanja od uzbuñenja, poneki bi brisao suze koje su tekle prljavim obrazima. A svi se zajedno veselili radosnoj spoznaji o čudu, koje se dogodilo. Samo nekolicina nas, u to sam bio siguran, je počela razmišljati o tome što nas čeka u skoroj budućnosti. S čime ćemo biti suočeni kad se vratimo našim domovima? Kako su sada izgledale kuće, nakon što je rat prohujao preko njih? Hoćemo naći naše obitelji tamo gdje smo ih napustili ili ih je ratni vihor otjerao u nepoznato? Jesu li na životu naši mili i dragi? Potisnuo sam te crne misli, bar na neko vrijeme. Sada je bio trenutak klicanja od ushićenja. Dani zarobljeništva se primiču, konačnom kraju, a uskoro ćemo moći slobodno otići kamo želimo i za čim čeznemo. Kapelan je nastavio bogoslužje, unatoč općem nemiru i uzbuñenje okupljenih koji su jedva pratili misu. Taj nemir nije dugo trajao i prekinut je onog trenutka kad se kapelan oglasio molitvom “TE DEUM”. Odjednom je, iz tisuću grla, zaorila molitvena pjesma “TEBE BOGA HVALIMO” koje je svatko na svoj način nastojao interpretirati. Netko je glasno pjevao, drugi pak mrmljao samo riječi kojih se sjetio ili pak bez riječi pokušavao pjevati melodiju. Nikome nije smetalo zna li ili ne zna tu molitvenu pjesmu, koja se pretočila u zajedničku himnu zahvalnicu na dugo očekivanom daru slobode. Nakon završenog bogoslužja mnoštvo se zarobljenika stalo polako razilaziti ne znajući što bi uradili s ostatkom vremena koje će morati provesti u logoru. Poneki su se vratili svojim grupama, nastavivši igrati šah ili kartati, no igralo se nekako bez duše i bez sabranosti. Svakoga je mučila pomisao kako će teći raspuštanje zarobljeničkog logora i kada će i sam biti otpušten iz logora. Ništa se više važno nije dogodilo, te nedjelje, pa sam sljedećeg jutra opet rano krenuo s vodonošama do bunara. Tamo su nas dočekali seljani iz okolice Kovina, s nama već poznatom, novosti da je izglasana amnestija i da ćemo uskoro napustiti logor.

279 Moj je “pomoćnik” isto došao do bunara, pa smo razgovarali i o tome kada ću ja biti otpušten iz logora. Moj kovinski prijatelj nije čuo ništa o tome kada će se primijeniti amnestija na nas ovdje, a bio je doista zabrinut za moju budućnost te kako ću stići svojoj kući. Bio sam i ja sam zabrinut oko provedbe amnestije, pa sam ga upitao poznaje li slučajno dvojicu vojnika 1. proleterske brigade, Petra ili Branislava iz Smedereva, koji su me proveli do Kovina. Nažalost, nisam znao njihova prezimena, pa mi seljak nije mogao reći sa sigurnošću poznaje li jednoga ili drugoga izmeñu mnogih istoga imena. Ispričao mi je da još uvijek čeka vijesti svog najstarijeg sina koji je bio pozvan početkom 1945. na odsluženje vojnog roka u Narodnoj armiji. Bio je zbilja zabrinut za svoga sina i dok smo o tome razgovarali sinulo mi je da sam ja još uvijek zarobljenik i neprijatelj njegova sina. Na povratku u logor razmišljao sam o tome kako će se premostiti duboki jaz i mržnja izmeñu naših naroda u novoj državi i u društvenom sistemu koji će nastajati. Do sada su proganjali i uništavali sve što je bilo u vezi s ustašama, ali ne samo s njima. Zaključio sam za sebe, da se pod naslovom “ustaštva” zapravo uništavalo sve što je imalo ikakve veze s Hrvatskom, takograñane i seljake a i domobrane, koji su dospjeli u zarobljeništvo pobjedničke Narodno oslobodilačke Armije. Hrvati i hrvatstvo neće biti po ćudi novoga sistema i vjerojatno će biti pod sličnim pritiskom kao što je to bilo u Kraljevini u kojoj su Srbi vodili glavnu riječ. Hoće li novi režim, pod vodstvom komunista, vršiti slične represivne mjere kao u doba kraljevske diktature? Kako li ćemo se mi bivši zarobljenici moći uklopiti u društveni sistem nove Jugoslavije? Ponedjeljak je prošao bez novosti, pa i bez “latrinskih”, a protekao je i utorak i srijeda u velikom iščekivanju. Ipak, komandant logora je tražio dobrovoljce koji znaju ćirilicu za rad u pisarni. To je bila dobra vijest, jer se pročulo da su stigli formulari u komandaturu i da će svaki zarobljenik morati svojeručno potpisati otpusnicu iz logora. Svi smo s nestrpljenjem očekivali jutarnju prozivku u četvrtak. Kad sam se vratio s bunara, već se okupilo mnogo logoraša oko nekoliko zvučnika iz kojih je kao uvijek treštala glazba. Zatekao sam ih kako meñusobno žustro raspravljaju o tome što su čuli ili što razumjeli od vrlo kratke komandantove obavijesti. Pričalo se da će prvi zarobljenici moći napustiti logor možda već istoga dana, tj. u četvrtak, ali to još nije bilo sigurno. Nitko još nije bio pozvan u pisarnu potpisati otpusnicu, no zato se pročulo da se otpusnice pišu po “alfabetu” - jasno po ćirilici. Za nas je ta vijest bila veliko razočaranje, jer smo zapravo očekivali da ćemo napuštati logor po vojnim okruzima. Očito su naša očekivanja bila kriva! Zbog toga je u logoru počelo napeto raspravljanje o tome tko će kada doći na red i po kojem alfabetu. Po kojem se alfabetu pišu otpusnice - je li ćirilice ili latinice? U toj smo općoj pometnji tek u petak doznali da je prošle noći, 9. kolovoza, logor napustila prva grupa zarobljenika.

280 Nitko nije znao kada su bili pozvani u komandu logora, te im uručene otpusnice. Nije se znalo koliko ih je bilo u prvoj grupi i kamo su krenuli odavde. Sve je bilo obavijeno velom velike tajnovitosti, a od “latrine” smo saznali, da se izabranim logorašima daje otpusnica s putnim nalogom, te komad kruha. Potom su ih navodno odveli u neki prostor iza komandature, gdje bi čekali do odlaska. Nitko više nije mogao s njima razgovarati kad su napustili logorski prostor, a niti smo noću vidjeli kada su otišli. Ta nam se tajnovitost činila čudnovatom, pogotovo nakon što je službeno objavljena vijest o generalnom oprostu i amnestiji u samom logoru. Usprkos svemu, to nas nije mnogo smetalo, jer je glavno bilo za nas da su zarobljenici počeli napuštati logor, pa makar to bilo pod velom noći i s nepoznatimciljem. Za mene nije bilo posebnih promjena dnevne rutine tijekom narednih dana, osim što se u nedjelju, 12. kolovoza, nije držalo bogoslužje pod starim dudom. Primjećivalo se postupno pražnjenje logora iz dana u dan, što se moglo najbolje vidjeti pri dnevnom posjetu latrinama. Više od tamo nisu dolazile vijesti, osim novosti da se komandant ne drži alfabeta. On katkada uzme, po svom nahoñenju, izvjesni broj, već gotovih, otpusnica i preko reda pozove zarobljenike. Pisari su nastojali svakoga dana pripremiti što više otpusnica, ali je komandant nasumce uzimao već gotove otpusnice. Više nije trebalo toliko vode u kuhinji, pa sam mogao donijeti pun kabao do našeg duda, kako bismo se Vet i ja malo oprali, prije nego napustimo logor. Moju sam porciju tako po prvi puta upotrijebio, pa sam jednom porcijom vode oprao sapunom skoro cijelo tijelo. Ostalo mi je nešto vode, pa sam, uz veliki oprez, djelomično uspio obrijati izraslu bradu. Te nedjelje, nakon večernjeg obroka, došao je trenutak rastanka od moga kolege s Križnoga puta. Vet je bio pozvan da se javi u komandaturu sa svojim stvarima poslije večere. Vratili smo se do našega duda, gdje je Vet skupio svu svoju neimaštinu i otišao do skupine logoraša koje sam tek ovdje upoznao i koji su već čekali odlazak. Naš je rastanak bio kratak i bez sentimentalnosti. Poželjeli smo si siguran povratak domu i mnogo sreće u budućnosti. Nismo izmijenili niti jednu riječ o tome da bismo se možda jednom vidjeli ili da bismo ugovorili sastanak. Sve što smo rekli bilo je: “SRETAN PUT - NEKA TI JE SRETNO”. Zašto nitko od nas dvojice nije spomenuo mogućnost da se sretnemo jednoga dana - ne znam? Možda nismo htjeli da nas urok prati na putu u novi život. I tako smo se moj pravi i u teškim trenucima nedaća i opasnosti, provjereni prijatelj i ja, oprostili srdačnim rukovanjem i zagrljajem prije nego smo se rastali. Nikada kasnije se nisam mogao sjetiti njegovog pravog imena, pa sam ovdje pisao o njemu pod nadimkom “VET”? Ne sjećam se uopće jesmo li meñusobno ikada koristili naša prava imena ili čak izmijenili naše adrese! Veta nisam nikada više vidio nakon našeg rastanka! Ostao sam ali sam ipak nastavio spavati pod dudom, kad je odjednom, još za mraka, počela oluja s jakom kišom. Skupio sam svoje stvari i otrčao do ulazu

281 u zgradu “bubare”, gdje se skupilo više logoraša koje je iznenadila kiša. U zgradi bi sada bilo dovoljno prostora, no na stolovima je ostalo mnogo otpadaka i prljavštine koju nisu očistili njezini bivši «stanari». Nevidljiva je prljavština strašno vonjala, a zadah koji se širio iz unutrašnjosti zgrade bio mi je nepodnošljivo odvratan. Zbog toga uopće nisam htio ući u samu zgradu, nego sam sjeo na prag i čekao dok kiša stane ili da doñe jutro, pa da idem s vodonošama do bunara. Napravio sam malo reda u naprtnjači, spremivši ono malo stvari koje bih možda trebao na putu kući, a gunj složio na vrh i potom čvrsto zavezao konopom pod poklopcem. Od sada ću morati nositi naprtnjaču sa sobom dok ne nañem nekoga meñu preostalim logorašima kome bih je mogao povjeriti. U ponedjeljak, 13. kolovoza, je jutro osvanulo još malo oblačno, pa sam se uputio do kuhinje i ostavio naprtnjaču tamo, dok se ne vratim s bunara. Kod bunara je bilo malo ljudi, pa smo brzo napunili cisternu, ali ne više do vrha, jer kuhinja nije više trebala toliko vode. Tako smo se ranije vratili u logor nego obično, pa sam uzeo naprtnjaču i krenuo u potragu za novim logorištem. Primio sam jutarnji obrok, te krenuo do našeg bivšeg duda pojesti u miru, prije nego li krenem u potragu za novim logorištem. Učinilo mise, dok sam jeo, da sam čuo svoje ime u jutarnjoj prozivci logoraša koji bi toga dana trebali napustiti logor. Pojeo sam polako jutarnju juhu i sav kruh, da ne bih krenuo na put prazna trbuha. Potom sam uzeo naprtnjaču i otišao do oveće grupe logoraša koji su čuli svoje ime na prozivci, pa su uzbuñeno raspravljali o svom skorom odlasku. Meñu okupljenim logorašima nisam vidio nikoga poznatog, a svi su bili stariji od mene. Zbog toga sam i pretpostavljao da nitko od njih nije prošao Križni put, nisam im se pridružio, nego sjeo pod stablo obližnjeg duda. Tamo sam strpljivo čekao u nadi da nisam krivo čuo svoje ime. Sjedeći tako pod dudom, zaklopio sam oči, te u mislima prolazio dogañaje posljednjih triju tjedana što sam ih proveo u kovinskom logoru s prijateljima s Križnoga puta. Sama pomisao da ću već večeras napustiti logor, izazivala je u meni povremeno osjećaje sreće i veselja koji su se izmjenjivali s izvjesnom zabrinutošću što će se dogoditi na putu i kakva me stvarnost čeka kad se vratim kući. Mora da sam zadrijemao čekajući jer je vrijeme vrlo sporo prolazilo. Na trenutak probudivši se, gledao sam dokono što se dogaña u logoru i oko opustjelog logorišta pod “našim” dudom. Logor je prilično opustio jer ga je vjerojatno već napustila bar polovica zarobljenika. Već se i broj prozvanih logoraša smanjio, jer sam jutros procijenio da je u grupi bilo oko 400 osoba. Dalje sam računao, pa sam pretpostavio da logor dnevno napušta oko 400 osoba što bi značilo da je u logoru ostalo još oko tisuću zarobljenika. U jedan vlak s deset vagona može se lako smjestiti po 400 otpuštenih zarobljenika, što je razlog zbog kojega su zarobljenici odlazili noću. Iz Kovina je mogao otići samo jedan vlak noću, pa se time sprječavalo logorašima da doñu u bilo kakav dodir sa stanovnicima.

282 Već je davno prošlo podne, kad sam jasno čuo da su prozvali moje ime i rekli da se spremim za odlazak. Broj se zarobljenika pred kapijom znatno smanjio, pa sam očekivao da ću uskoro doći na red da odem u komandaturu po svoju otpusnicu. Ustao sam i stao pored kratkog reda pred kapijom, te tamo nastavio čekati, ali s ugodnom spoznajom da ću vjerojatno putovati vlakom iz Kovina do Osijeka. Bila mi je želja da ne moram opet hodati u koloni u četveroredima. Tek kasno poslije podne ponovno su prozvali moje ime, pa sam krenuo do kapije i rekao stražaru da se moram javiti u komandaturu. Stražar me je prepoznao kao “znamenitog” vodonošu pa mi je poželio “srećan ti put” uputivši me kamo trebam ići. Ušao sam u komandaturu i u sobu pisara gdje sam morao potpisati, na velikom arku papira, primitak otpusnice i putnog naloga. Provjerio sam samo je li moje i očevo ime ispravno napisano ćirilicom, a ispod toga godina i mjesto roñenja. Napustio sam prostoriju bez pozdrava, te otišao do kuhinje uzeti komad “leba”. Nakon toga sam izašao na drugu stranu komandature u bivšu vratarnicu “bubare” i više se nisam osvrnuo pogledati ograñeni prostor logora. To mjesto je za mene prestalo postojati zauvijek! Iza zgrade je bio manji, žicom ograñeni, prostor u kojemu se okupilo stotinjak zarobljenika kojima je bila uručena otpusnica, te putni nalog do “mesta prebivanja”. Sjeo sam pored ograde, te čekao razvoj dogañaja, dok je logor i komandatura polako nestajala u mraku mlade noći. Zbog mraka nisam mogao pročitati što piše na tom papiru koji je bio otpusnica i putni nalog. Složio sam ga oprezno i uložio u vrećicu s vrijednostima koju ću od sada nositi oko vrata. Bio sam sretan što vrećicu više ne moram nositi obješenu ispod spolovila kao za vrijeme marša, pa i posljednjih nekoliko tjedana provedenih u Kovinu. Zbog mraka nije bilo moguće nekoga prepoznati ili pak razgovarati o bilo čemu, pa sam nastavio čekati u potpunoj tišini koja je vladala meñu odabranim, za odlazak iz logora. Drijemao sam prisjećajući se sličnih situacija proteklih tjedana gdje sam morao čekati u neizvjesnosti što će me uskoro snaći. U meni se sada probudila nada i očekivanje sretnije kobi, što je bila velika razlika u usporedbi s prijašnjim sličnim čekanjima koja su donosila nove strahote i trpljenja. Zaspao sam sjedeći i spavao kao i svi ostali ljudi oko mene. Noćni je mir zavladao i uspavao zarobljenike koji su očekivali odlazak iz logora. Negdje oko ponoći probudilo nas je nekoliko stražara, pa su nam zapovjedili da formiramo četverorede u koloni koja će odmah krenuti. Kolonu su poveli kroz vrata na stražnjoj strani ovog ograñenog prostora, pa je sada bilo jasno zašto nitko nije vidio kada i kuda su krenuli otpušteni zarobljenici. U potpunom mraku i tišini hodali smo poljskim putem, podalje od zapadne strane logora, koji je vodio u smjeru Kovina. Tišinu je samo povremeno prekidao lavež pasa, dok smo prolazili kroz mjesto pored neosvijetljenih kuća, što me je podsjetilo na slična hodanja noću u nedavnoj prošlosti. Kad smo stigli do željezničke stanice u Kovinu odahnuo sam zadovoljno sretan što ćemo putovati vlakom.

283 Po deset četveroreda uspinjalo se bez žurbe u stočne vagone, te bi posjedali mirno po podu. Vrata su vagona ostala otvorena, a stražari su se povukli nekamo u mrak. Ostali smo sami čekajući da vlakkrene. Drijemao sam sjedeći na pragu vagona uživajući u svježini noći izbjegavajući ustajali i smrdljivi zrak u unutrašnjosti vagona. Konačno, pri prvim zracima svjetla na istoku, pokrenuo se vlak i uskoro smo napustili stanicu u Kovinu. Logorski stražari nisu putovali s nama, a isto tako nas nije nitko ispratio na stanici. Sjedio sam na pragu vagona, čija su vrata ostala otvorena, pa mi je bilo vrlo ugodno zuriti u mrak dok je vlak huktao vojvoñanskom ravnicom. Sunce je granulo, te osvijetlilo djelomično požnjevena polja ili visoko izrasli kukuruz neposredno pred berbu. Vlak je bez zaustavljanja već za dana prošao Bavanište i stigao do Petrovog Sela, kroz koje sam prošao u obrnutom smjeru prije tri tjedna dolazeći od Vršca putem u kovinski logor. Nisam znao što me čeka u tom logoru gdje sam trebao proći tečaj “preodgajanja” o kojem je prvi put govorio politički komesar u Daruvaru, tamo davno, 30. svibnja. Na putu za Kovin mučila me je neizvjesnost i malodušje, a sada sam bio pun radosti i nade - eto, vraćam se svome domu i obitelji bez pratnje! Htio sam s nekim porazgovarati i podijeliti svoje sretne osjećaje, pa sam u vagonu tražio bar neko poznato lice meñu četrdesetak suputnika. Nikoga nisam prepoznao! Svi su bili bolje odjeveni i obuveni nego ja, pa sam pretpostavio da nitko od njih nije prošao teške kušnje na dugim marševima. Upitao sam čovjeka, koji je sjedio pored mene na pragu vrata, poznaje li on nekoga od naših suputnika. On je samo odmahnuo glavom “ne”, ali mu očito nije bilo do razgovara. Ponovno sam se osjećao osamljenim, pa sam zaključio da sam opet prepušten sebi samome. Stao sam se opet uvjeravati da se moram brinuti sam za sebe i ne očekivati ikakvu pomoć od drugih. Prošao me je zanos nedjeljne velike mise u logoru, kad nam je bilo objavljeno da ćemo uskoro biti slobodni. Taj polet osjećaja o slobodi kao da je ugasio svaki slučajni prijateljski odnos i meñusobnu potporu meñu nama. Svi smo sada stranci. Nikoga ne poznajemo, odlazimo u nepoznatim smjerovima i različite će nam biti budućnosti. Vlak je krenuo prema jugu pa smo prošli kroz Banatsko Novo Selo vozeći kroz pjeskovitu ravnicu i polja na kojima su izrasle visoke stabljike kukuruza. Izvukao sam vrećicu i oprezno izvukao papir otpusnice da vidim kako glasi moj putni nalog. Formular je izdalo Ministarstvo odbrane, Odeo za Ratne zarobljenike, a za kovinski je logor oznaka glasila “XX-B”. Podaci su pisani ćirilicom, što znači da je oznaka logora bila “XX-V” (valjda za “vojni”), dok je na otpusnici pisar unio datum “u Kovinu, 8. avgusta 1945”. Dalje je pisalo da sam se predao Armiji 14. maja 1945. kod Slovenj Gradeca i to kao komandant artiljerijskog voda.

284 Otpušten sam iz zarobljeništva Odlukom o generalnoj amnestiji Antifašističkog veća narodnog osloboñenja Jugoslavije - skraćeno AVNOJ.To mi ama baš ništa značilo, kao niti pozdrav ”Smrt fašizmu - Sloboda narodu” na dnu formulara. Dalje je pisalo još da mi se odobrava povratak u Osijek, u moje mjesto prebivanja, gdje se moram javiti 24 sata nakon dolaska u Komandu armije. Otpusnica vrijedi za slobodno putovanje vlakom i brodom od Kovina do Osijeka za jednu osobu - bez prava povratka. Pročitavši morao sam se zbilja nasmijati tom tekstu tiskanom na kraju jedne otpusnice iz zarobljeničkog logora. Bez prava na povratak? Sigurno se više nikada neću vratiti u Kovin gdje sam bio logoraš! NIKADA VIŠE DOK SAM ŽIV! Pomno sam složio otpusnicu, spremio je u vrećicu i strpao pod košulju. Jutarnje je sunce zagrijalo, no danas nisam skinuo košulju da bih trijebio uši, što je do sada bila dnevna rutina. Uskoro će im doći kraj kada stignem kući, pa se budem mogao dobro oprati i baciti svu ovu usmrñenu odjeću koju nosim na sebi bar mjesec dana. Vlak je sporo drndao ravnicom, koja se je činila sve zelenilom nakon svog jednoličnog pjeskovitog sivila do sada. Približavamo se Dunavu, pa je netko spomenuo da ćemo putovati do Beograda, ali ćemo prije toga proći kroz Pančevo. Vlak se zaustavio prije Pančeva, u ranžirnom dijelu stanice, a lokomotivu su otkačili da bi je kasnije prebacili na začelje našeg vlaka. Onda smo krenuli u suprotnom smjeru od malo prije. Tada je netko primijetio u daljini beogradsku tvrñavu Kalemegdan osvijetljenu jutarnjim suncem. Vlak je vrlo polako prelazio preko mosta na rijeci Tisi koji mora da je bio tek nedavno popravljen. Vlak se vrlo sporo kretao nasipom kroz močvarni predio, tipičan za područje izmeñu Dunava i Tise sjeverno od Beograda. Već je prilično zagrijalo, pa sam skoro poželio hodati u sjeni vlaka, toliko se sporo vukao nasipom. Iznenada se vlak zaustavio neposredno pred ranžirnim dijelom stanice, a nekoliko trenutaka kasnije smo čuli povike: “Silazite! Svi putnici van! Vlak staje ovdje. Silazite svi! Vlak ne ide dalje odavde!” –Polako su zarobljenici počeli izlaziti iz vagona, ne znajući zapravo što im je činiti, pa su se prvo okupljali oko vagona. Prošlo je neko vrijeme bez ikakve zapovjedi a to nas je sve još više zbunilo. Naprijed bliže kod lokomotive izašlo je iz vlaka nekoliko putnika, pa su se uputili nasipom prema željezničkoj stanici. U prvi čas ju nismo primijetili, jer se nalazila dosta daleko ispred naših vagona. A što sada, pitali smo se? Konačno, polako i nesigurno, otpušteni su zarobljenici krenuli za putnicima do stanice, a da im nitko nije zapovjedio što moraju činiti. I tako smo u utorak, 14. kolovoza, stigli sredinom prije podneva pred Krnjaču, željezničku postaju nedaleko obale Dunava i samo nekoliko kilometara sjeverno od Beograda. Zašto vlak nije išao dalje za Beograd odakle bismo mogli nastaviti putovanje vlakom? Uskoro smo doznali da popravci još nisu dovršeni na velikom visećem mostu preko Dunava, pa je željeznički promet prekinut. Da bi se stiglo u Beograd mora se pješačiti do obale Dunava, te prijevozom prijeći na desnu obalu i nastaviti do beogradskog kolodvora, odakle, navodno, kreću vlakovi za Zemun i dalje na zapad. Stajali smo u grupama neodlučni što nam je činitia što je sve više poticalo razdražljivost.

285 Kuda da idemo? Kako doći do Zemuna da se ne prolazi kroz Beograd? Postoji li prijevoz na Dunavu kod Zemuna? Čule su se primjedbe i prijedlozi sa svih strana, da bi odmah bili odbačeni. Nitko nije zapravo znao što treba učiniti, pogotovo kad su neki upozoravali na opasnosti od provokacija s kojima bi možda bili suočeni, kad bi se kretali u velikim grupama. Čini se kao da je većina bila za to da se ide u Beograd, iako nitko od nas nije znao ništa o stvarnoj političkoj situaciji u glavnom gradu nove Jugoslavije. Stajali smo na suncu neodlučni što učiniti i pomalo zabrinuti zbog svog sadašnjeg stanja i izgleda. Sigurno se moglo otići do Beograda i proći kroz grad do stanice, ali to samo pod okriljem velike grupe u kojoj ćemo naći izvjesnu zaštitu. Ovdje nas je bilo oko četiri stotine, pa bi takva grupa uspješno prošla taj put, ako bi imala svoje odlučno vodstvo. No, nitko se nije htio toga prihvatiti, pa smo i dalje stajali prepirući se. Rasprava je postajala sve glasnijom, možda i od porasta temperature jer se podne približavalo. Meni je bilo dosta tih jalovih razgovora, pa sam najbližoj osobi rekao: “Nema smisla čekati da svi krenemo zajedno! Neki su već otišli, hajd’mo i nas dvojica?” - Na to će netko drugi pored mene: “Ja idem prvo za Beograd, a od tamo znam kako ću doći do Zemuna. Ako nema vlaka za Zemun, onda mora postojati neki prijelaz preko Save.” - Meni se taj prijedlog učinio pomalo kompliciran, pa sam upitao: “Zašto prvo ići u Beograd? Hajd’mo naći prijelaz preko Dunava i doći odmah do Zemuna. Do lijeve obale Dunava je odavde samo nekoliko kilometara i sigurno ćemo tamo naći prijevoz do Zemuna. Mislim da je to jednostavnije i sigurnije rješenje za nas. Hoćemo li?” - Ponovno se javi netko drugi odrješitim glasom: “Ne, nikako ne tako! Ja ne želim hodati kad imam slobodnu kartu za putovanjem vlakom i brodom. Ja idem za Beograd kao i drugi!” - I tako su se nastavljali jalovi razgovori i komentari, sve dok se ne bi formirala manja grupa i krenula put Beograda. Kao grom iz vedrog neba su mi u podsvijesti odjeknule one četiri kobne note iz Beethovenove 5. simfonije - točno kako sam ih već prije čuo u trenucima tjeskobe i opasnosti. Ne trošeći riječi krenuo sam svojim putem u smjeru gdje sam očekivao da ću najbrže stići do lijeve obale Dunava na dohvat Zemunu. Napustivši područje stanice, spazio sam zemljanu cestu koja je vodila prema zapadu, neposredno pored sela Krnjače. Desno su se od ceste prostirala polja i livade. Usput sam sreo nekoliko osoba, vjerojatno su bili seljaci iz obližnjih sela, pa sam ih ljubazno pozdravio a oni su mi odzdravili pogledavši me malo sa čuñenjem. Nešto dalje uz cestu primijetio sam stariju ženu kako radi u svom povrtnjaku, pa sam zastao i poželio joj dobar dan. Ogladnio sam i ožednio, pa sam je upitao: “Draga majko, možete li mi pokazati put kojim ću najbrže doći do prijevoza za Zemun? Oh, molim vas, imate li malo vode za mene? Ožednio sam od te vrućine, znate!” Žena je podigla glavu i nemalo iznenañena prozbori: “Sine, Bože moj, odakle dolaziš ovakav? Dalek je to put do preveza za Zemun. Vrlo dalek put, vjeruj mi, sine!” - Bio sam sretan da hoće razgovarati sa mnompa joj odvratih

286 usrdno: “Znam, znam ja da je daleko do prijevoza. Ja sam jučer otpušten iz logora ratnih zarobljenika i želio bih stići što brže kući. Ja imam od vlasti ovjerenu otpusnicu i putni nalog kod sebe pa me se ne trebate bojati. Molim vas, majko, pokažite mi najkraći put do prijevoza, molim!” - Žena nije dugo oklijevala nego priñe ogradi povrtnjaka i pozva me rukom: “Uñi amo, sine! Jasno, da ću ti pokazati put, ali prvo uñi da ti dam nešto za jesti i mlijeka. Mlijeko je bolje od vode za tebe. Poñi sa mnom do kuće!” Slijedio sam ženu do njene vrtlarske kućice, pa sam sjeo na kućni prag u ugodnoj sjeni. Žena je donijela nešto kruha i sira, te posudu s mlijekom, pa sam počeo jesti ponuñeno, sretan zbog prilike koja mi se pružila i puno se zahvaljujući domaćici. Sjela jepored mene na prag i nutkala me da jedem koliko hoću, a usput se raspitivala odakle sam i kako sam ja dospio u to zarobljeništvo. Bilo je vrlo ugodno sjediti u hladovini u vrijeme najveće dnevne žege u kolovozu, a usput utažiti glad i žeñ umornog tijela. Odgovarajući na upite dobre žene, osjetio sam da me polako hvata drijemež, što je bio znak da je došlo vrijeme da se dignem kako ne bih podlegao nagonu spavanja. Naglo sam i odlučno ustao, unatoč oštrih protivljenja seljanke, koja je navaljivala da ostanem još malo i da se odmorim. Morao sam odbiti njen prijedlog no sa dubokim žaljenjemi obrazloženjem, da me čeka još dalek put. Bilo je krajnje vrijeme da poñem dalje čim prije i stignem brzo do svoga cilja. Mnogo sam se zahvaljivao domaćici na dobročinstvu,dok me je pratila sve do ceste i tamo pokazala put do prijevoza. Slijedio sam put bez poteškoća kako mi je rekla seljanka. Put je uskoro postao samo ugažena prtina usred ravnice, u stvari močvarnog područja, koje je redovito bilo poplavljivano visokim vodama Dunava i Tise. Žena mi je rekla da je put pretežno suh, ali da ću možda naići na mjesta gdje ću morati kroz blato. Upozorila me je da se strogo držim utabanog puta, jer pored njega ima mina iz rata, a i mjesta sa živim pijeskom u močvari. Moja su stopala lijepo zacijeljela pa nisu bila više toliko osjetljiva pri hodanju. Navukao sam preostale debele čarape, da mogu sigurnije hodati u očevim sandalama, koje su bile malo prevelike za mene. Hodajući žustro počeo sam se znojiti, pa sam skinuo košulju i zataknuo je pod naprtnjaču da upije znoj koji mi se cijedio niz leña. Strogo sam se držao puta odreñujući napredak prema Kalemegdanu, te suncu koje je bilo sada još visoko i lijevo od smjera kretanja. Nakon sat hoda stigao sam do širokog vodotoka na kojem se jedva nazirao protok. A što sada? Hoću li moći pregaziti to široko korito ili ću morati plivati na drugu stranu? Gledao sam uzvodno i nizvodno obalom, nadajući se pronalasku rješenja problema. U obalnom je šašu bilo nekoliko procjepa, a uzvodno, pedesetak metara od mene, vidio sam nekoliko privezanih plitkih i crno obojenih čamaca tipičnih za Dunav. Još dalje od privezišta bilo je sklonište od šiblja, na povišenom dijelu obale, ali tamo nije bilo nikoga. Hoću li uzeti jedan od čamaca, pa pokušati veslati do druge obale? Sigurno neću naći vesla ili motke u čamcima, a osim

287 toga, taj mi se pothvat učinio preopasnim zbog nepoznavanja vodotoka, te struja i mogućih virova. Ako bih pokušao pregaziti vodotok morao bih imati neku motku kojom bih mjerio dubinu gaza ili osjetio opasne naplavine pod vodom. Kako nisam našao ništa prikladno, odustao sam od te namjere. Pošao sam nizvodno u potrazi za nekim širim procjepom u šašu da bih imao bolji pregled vodotoka, te ocijenio udaljenost i izgled suprotne obale. Kod prvoga procjepa u šašu opazio sam čamac kako polako prelazi vodotok približavajući se mojoj obali. U čamcu je stajao čovjek, pa se motkom odguravao od dna, a dubina vode nije mogla biti više od jednog metra, sudeći po dužini uronjavanja motke. Čekao sam strpljivo u procjepu obalnog šaša da vidim gdje će čamac pristati. Kad me je lañar primijetio, stao je na čas i oslonio se na motku, iznenañen što se netko nalazi na obali. Javio sam mu se mašući košuljom: “Druže ribaru, molim pomozite mi! Htio bih prijeći rijeku da doñem do prijevoza za Zemun. Molim, nemojte otići! Molim, doñite do obale!” - Ribar me je gledao neko vrijeme sumnjičavo, a onda se otisnuo motkom i prišao čamcem obali nešto dalje od mjesta gdje sam stajao. Prišao sam mu, te mirno pričao da nisam neki bjegunac, nego otpušteni ratni zarobljenik, te posjedujem ispravni putni nalog da se mogu vratiti kući. Čovjek je mirno slušao moje priču, pa sam htio još iz vrećice izvući otpusnicu da mu je pokažem. Ribar se nasmiješi, te me vrlo prijateljski pozva da priñem njegovom čamcu. “Dobar dan tebi, sine! Dobro što si čekao da te netko preveze na drugu stranu. Uñi u čamac, prevest ću te. Bilo ih je više koji su pokušali pregaziti rukavac. Malo ih je uspjelo u tome a više ih je stradalo. Sjedni na dno čamcai ne brini. Hajd’mo!” - Ribar je bio vrlo ljubazan, pa sam mu se jedva stigao pravo zahvaliti za vrijeme kratkog prijevoza do druge obale. Primijetio sam da je struja vodotoka mnogo jača nego što sam očekivao motreći s obale, pogotovo kada smo prišli strmijoj obali. Ribar se gurao motkom nizvodno, do pješčanog spruda, gdje je sigurno pristao i privezao čamac. Kad sam izašao iz čamce reče mi: “Vidiš li onaj procjep u trski, sine? Tamo u visokoj trski? To je siguran put koji smo prokrčili i nemoj silaziti s njega. Pazi se! Ima svuda mina iz rata zbog kojih smo izgubili nekoliko goveda. Bog te blagoslovio, sine. Stigni sretno svojoj kući!” Popeo sam se preko pješčanog spruda na povisoku obalu, pa sam se okrenuo da bih se zahvalio svom spasiocu. Ribar je već bio sred vodotoka vraćajući se svojoj kući u selu Borča. Viknuo sam za njim i mahao dok se nije osvrnuo, te odmahnuo rukom pokazujući mi još jednom smjer kojim trebam ići. Okrenuo sam se i pošao utabanom i prokrčenom stazom izmeñu visoke trske. Bilo je negdje rano poslije podne, pa me je oblio znoj od vrućine i vlage u zraku, što mi nije uopće smetalo, jer me obuzelo silno oduševljenje jer sam svladao skoro nepremostivu zapreku na putu kući. Odmah sam se dobro osjećao što mi je povratilo snagu i samosvijest. Moja nedavna iskustva, da ima još dobrih ljudi koji pripravno i od srca pomažu, podigla su moje pouzdanje te možda djelomično zbrisala gorke osjećaje zarobljenika - jednog

288 od izopćenika novoga društva. Hoće li mi biti bolje od sada? Hoću li uopće moći živjeti normalno? Iznenañujuće brzo su ta moja razmišljanja bila prekinuta, kada sam odjednom izašao iz šaša i našao se na lijevoj obali Dunava. Na visokoj obali širokog Dunava naišao sam na široku stazu s kolotečinama koja je sezala u oba smjera unedogled.Kojim smjerom da krenem kako bih došao do nekog prijevoza? Stojeći na obali nisam vidio Kalemegdan zbog visoke trske, a niti neko veće naselje uzvodno na suprotnoj obali. Krenuo sam zato nizvodno uvjeren, da ću već naići na neki prijevoz za Zemun ili kasnije za Beograd. Mora da je utorak, 14. kolovoza, bio moj sretni dan, jer sam nakon kojih stotinjak metara naišao na veće iskrčeno mjesto pored obale, a u koritu rijeke veću drvenu platformu na pilotima. Na platformi su stajali ljudi s nekoliko kolica te jedna kola s dva upregnuta konja. Polako sam prilazio pristaništu prijevoza gdje sam primijetio nekoliko osoba u uniformi Narodne milicije od kojih su neki gledali u mom smjeru. Izvukao sam otpusnicu iz vrećice i silazio mostom koji je vodio do samog pristaništa. Bez poziva pružio sam otpusnicu najbližem milicajcu pozdravivši: “Konačno sam pronašao prijevoz za Zemun. Evo, ovdje je moja otpusnica iz logora. Ona je ovjerena i dopušta mi slobodno putovanje!” Milicajac je samo odmahnuo, te reče: “Hajde druže!Idi samo dalje! U redu je. Mi znamo odakle ti dolaziš. Poñi i čekaj s drugima da privežeprijevoz za Zemun. Nećeš dugo čekati!” - Možda je milicajac imao razumijevanje, za moj položaj ili čak samilost, obzirom na moje stanje, ali to nije pokazao niti jednom daljnjom riječi ili čak gestom. Ni tko drugi na pristaništu nije sa mnom razgovarao ili prišao pitati trebam li pomoć. Stao sam pored ograde i gledao u vodu Dunava kako tiho teče, čekajući na prijevoz kad me odjednom uhvati vrtoglavica, a na oči mi pade mrak. Svom snagom volje držao sam se ogradu zarivši u nju nokte, pa me je bol vratila stvarnosti. Otvorio sam oči i pogledao ljude oko sebe, no nitko se nije maknuo s mjesta, pa sam se okrenuo prema obali u namjeri da pobjegnem odavde. Zašto? Zašto osjećam tu ukorijenjenu potrebu za bježanjem od Ljudi? Zašto se bojim tih Ljudi, koji mi nisu ništa zla učinili? Je li to samo zbog straha ili poniženja zbog mog bijednog izgleda? Moj je izgled sigurno odudarao od onoga ostalih osoba na pristaništu, pa ipak tajnije odvratio seljanku i ribara da mi pomognu. Zvonko, bubnjala su mi ona četiri kobna tona u ušima, nećeš valjda sada popustiti? Prešao si znatan dio puta prema kući, pa stisni zube još malo! Nećeš valjda odstupiti od cilja za kojim toliko čezneš u posljednja četiri mjeseca? Sam vrijediš barem toliko koliko svaki od njih ovdje oko tebe. Pokazao si svoje valjanost i vrijednost u mnogim opasnostima i tegobnim vremenima, pa nećeš valjda sada, skoro na kraju svojih patnji, popustiti? U meñuvremenu je prijevoz prešao maticu rijeke, pa je sporo, protiv struje, prilazio pristaništu. Malo kasnije je prijevoz pristao udarivši u obalu dosta snažno i uz buku motora sve dok nisu konopi bili čvrsto vezani za veza.

289 Udarac nas je sve dobro zdrmao, a konji su glasno njištali dok ga ih kočijaš pokušavao smiriti i čvrsto držati za uzde da ne odvuku kola u vodu. Iskrcalo se je samo nekoliko osoba, pa smo se potom svi mi brzo ukrcali. Odriješili su konope, motori su zabrektali, pa je prijevoz krenuo natrag vozeći koso protiv struje polako se spuštajući niz Dunav. Vožnja rijekom je bila veoma ugodna i postupno je smirila moje uzbuñenje, pa sam se sjetio skele kojom smo prelazili Dravu kod gornjodravske pumpne stanice. Skela nije imala motore, nego je koristila struje rijeke za prijelaz s jedne obale na drugu. Bila je vezana dugim čeličnim konopom za koloturu koja se kretala po čeličnom kablu razapetom izmeñu obala na dva visoka stupa. Jaki su motori prijevoza brzo obavili svoj posao, pa smo za dvadesetak minuta stigli do desne obale i veza zemunskog pristaništa. Sišao sam meñu zadnjima, pa sam upitao milicajca na mostu kuda trebam ići do željezničke stanice. Začudio se malo mom upitu, pa me, sažalim glasom uputi ka strmoj cesti kojom ću stići na trg odakle nije daleko do stanice. Iako je bilo jako vruće i sparno, ipak nisam htio skinuti košulje, koje sam obukao još prije nego li sam došao do prijevoza. Jako sam se znojio uspinjući se strmom popločenom cestom, pa mi je košulja uskoro bila mokra, no možda je tako bolje, nego da me ljudi vide golog do pojasa iz kojeg viri moj izmršavljeni kostur i kosom zarasla glava. Stigao sam na trg iscrpljen dugim i strmim usponom, pa sam sjeo na rubnjak da doñem do daha. Nitko nije obraćao pažnju što sjedim na rubnjaku ili se zaustavio da me upita što tu radim. Patrola milicije je prošla preko trga ne obraćajući uopće pažnju na mene, unatoč mom bijednom izgledu. U izvjesnoj mi je mjeri to čak i odgovaralo, pa sam ostao sjediti dok mi se nije povratila snaga i volja da što prije nastavim put kući. Na drugom sam kraju trga odmah ugledao kolodvor, pa sam se užurbano uputio tamo da ne bih slučajno zakasnio na vlak. Sama pomisao da bih još mogao promašiti odlazak vlaka ove večeri, te čekati do sutra, tjerala je umorne noge da se brže pokreću. Pokazao sam svoje otpusnicu milicajcu na straži pred ulazom u kolodvor, a on samo odmahnu pokazujući rukom da odem do šaltera za izdavanje putnih karata. Šalter je bio zatvoren, a nigdje nije bilo ovješenog plakata s voznim redom. Izašao sam na peron i na klupama spazio nekoliko osoba koje su po izgledu bile slične meni. Prišao sam klupi na kojoj je jedna osoba više sjedila nego ležala i prije nego li sam što mogao reći, on me pozdravi: “Zdravo zemljače! Dobro došao meñu povratnike. Ti isto čekaš vlak koji će nas odvesti na zapad, zar ne? Odakle dolaziš?” Iznenañen srdačnim pozdravom supatnika, odgovorio sam mu: “Ja sam bio u grupi ratnih zarobljenika koji su napustili logor u Kovinu prošle noći. U jutro smo stigli vlakom do stanice Krnjače odakle nismo mogli putovati dalje. Koliko dugo čekaš vlak?” - Na to će moj, iznimno razgovorljivi, suputnik: “Krenuli smo iz Vršca i doputovali do blizu Beograda, a onda smo hodali kroz grad do kolodvora. Ovo je već drugi dan kako čekamo vlak koji putuje na zapad.

290 Izgubili smo mnogo vremena čekajući i lutajući a mnogo su nas ponižavali gdje god smo se pojavili. Nisu nam htjeli dati ništa za jelo, a nitko nema novih dinara da što kupimo. Moljakali smo za jelo po okolici Zemuna, pa smo možda promašili koji vlak. Kažem ti, ogavno je to čekanje!” Sažalio mi se sugovornik, no nisam odolio da ga dalje ne ispitujem: “Koliko vlakova dnevno ide iz Zemuna na zapad? Postoji li kakav redoviti vozni red?” - Pomalo s podsmjehom na moje bedasto pitanje, reče: ”Za Boga, što to pitaš? Ne! Nema ovdje redovitog prometa, nego ti lijepo čekaj dok naiñe vlak s dovoljno vagona, pa se pokušaj ukrcati kako znaš i možeš. U stvari, nema uopće putničkih vagona u vlakovima, nego su to samo stočni vagoni ili po koji otvoreni teretni vagon. Zbilja bit će gadno putovati a pogotovo za nas, bivše ratne zarobljenike.” - Nisam se dao lako smesti, pa ponovno upitah: “U redu! Razumio sam sve što si rekao. Meni je osobno sasvim svejedno kako ću putovati vlakom samo da što prije stignem kući. Znaš li hoće li možda sastaviti vlak ovdje u Zemunu?” - “Ah, da, nekoliko je kolega krenulo tamo prema ložionici, ali se nitko od njih nije vratio ovamo. Vidiš tamo onu crnu zgradu skoro pri kraju stanice - to je ložionica. Vidiš li?” Pogledao sam u smjeru koji mi je pokazao, pa sam odlučio sam vidjeti što se tamo dogaña. Mrzilo me hodanje po oštroj podlozi izmeñu kolosijeka, ali je to sada bilo podnošljivije u sandalama. Na kraju perona naišao sam na pipu za vodu iz koje je, na moje najveće iznenañenje, čak potekla voda. Iskoristio sam priliku da se malo operem i sperem sloj prašine sa znojne kože, koja me je počela svrbjeti ili su to uši podivljale. Tko će znati? Zašto postupaju s nama gore nego li sa životinjama, pomislih na tren kad me je opet spopao osjećaj samo sažaljenja. Zašto se ponašaju prema nama gore nego li prema divljim zvijerima? Zašto nam ne dopuštaju da se vratimo svojim domovima na ljudski način i dostojan čovjeka? Borio sam se protiv tih nesuvislih misli govoreći si da to ne koristi i ne vodi ničemu. Brini se sam za sebe i učini što trebaš, pa ćeš naći pomoć i ostvariti svoj cilj. Uzdaj se u se' i u svoje kljuse! Nije to bilo niti prvi, a vjerojatno niti posljednji put da sam tako sebe uvjeravao! Moram naći vlak koji ide za Vinkovce i uhvatiti bilo kakvo mjesto u njemu. Moram se vratiti u Osijek i meñu ljude koji me poznaje i koji će me htjeti razumjeti i pomoći mi. Približavajući se ložionici primijetio sam da tamo čeka više osoba sličnih meni - sve sami otpušteni ratni zarobljenici. Većina ih je došla ovamo iz logora u Kovinu, a razgovarajući s nekima od njih doznao sam da su hodali od Krnjače do Beograda. Tamo su im na željezničkoj stanici rekli da iz Beograda ne polaze vlakovi za Vinkovce, nego da moraju otići do Zemuna. Nastavili su pješice, pa su ovamo došli preko savskog mosta nakon dugog hodanja. Meñu njima nisam našao niti jednoga, koji je Kovin napustio prošle noći, pa sam imao silnu sreću da sam tako brzo stigao ovamo. Malo kasnije nam je rekao dobri željezničar da se sastavlja vlak teretnih vagona u kojima će biti klupe za putnike. U sumrak je stigla mala lokomotiva za ranžiranje, vukući za sobom

291 desetak vagona. Upozoreni od naše izvidnice, popeli smo se na vagone koji su polako prolazili, te potražili mjesta u njima. Smjestili smo se, spremni za putovanje na zapad, prije nego li je vlak došao u samu stanicu. Našao sam mjesto na klupi u kutu vagona u kojem je već bilo više zarobljenika koji su zajedno putovali do stanice Vinkovci, gdje su morali presjedati. Sigurno sam zaspao istoga trena kad sam se smjestio, jer se ne sjećam kada je vlak došao do zemunske stanice i tamo stao. Probudio sam se zbog galame i nemira izazvanog putnika provalom u vagon tražeći mjesto za sebe. Skutrio sam se u svom kutu i obranio svoje sjedište, a odahnuo sam tek kad je vlak konačno krenuo na zapad - pretposljednji dio mog putovanja do konačnog cilja. S tom sam misli zaspao i spavao cijelo vrijeme noćnog putovanja, osim što sam se jednom probudio primijetivši da je vlak stao, a to je bilo u Staroj Pazovi. Ovdje sam prenoćio tek prije mjesec dana ali tada na putu za Petrovaradin. Kad je vlak ponovno krenuo obuzeo me osjećaj sigurnosti, pa sam se opet prepustio snu. Drmanje i zibanje vlaka je “govorilo” da putujem kući, pa možda i u neizvjesnu budućnost, ali sigurno pod okrilje dobro poznatoga i voljenoga. Probudio sam se tek kad su prvi traci svjetla doprli u moj kut vagona. Vani je zora svanula i vagonom se širio nemir putnika koji su se spremali sići kod slijedeće stanice. U vagonu je bilo dosta putnika koji su trebali sićiu stanici Vinkovci a meñu njima i nekoliko bivših zarobljenika. Ustao sam i oprezno krenuo prema vratima vagona gdje sam se priključio ostalima, upravo kada je vlak ulazio u vinkovačku stanicu. Izašao sam ili, bolje rečeno, skočio s jedine stepenice na tucanik izmeñu kolosijeka još zaslijepljen sunčevim zrakama. Obuzet osjećajem olakšanja i osloboñenja svih mora, postao sam svjestan svoje slobode i uživao toplinu ranog jutarnjeg sunca. Većina je suputnika krenula prema zgradi stanice, a kod vagona su ostali stajati samo nesigurni, ne znajući kuda moraju ići. Neodlučne su se osobe razlikovale od ostalih putnika, kako po izgledu, tako i po ponašanje, bili su to bivši ratni zarobljenici iznenada suočeni sa svojom slobodom. Polako, jedan za drugim, uputili smo se do kolodvorske zgrade gdje bismo možda mogli saznati kada kreću vlakovi do naših različitih odredišta. Pred zgradom je bilo nekoliko milicionara što mi nije posebno smetalo, jer sam imao ispravni putni nalog i stigao do Vinkovaca bez posebnih kontrola. Dok sam se raspitivao za vezu do Osijeka stigla je pred stanicu mala lokomotiva s nekoliko vagona. Čim je kompozicija stala u vagone su navalili putnici natovareni s mnogo vreća i košara. U prolazu mi netko dobaci da je to vlak za Osijek, pa sam krenuo za tom uskomešanom masom u nadi da će se u tom kratkom vlaku ipak naći mjestašce za mene. U košarama i vrećama bilo je raznog voća i povrća, sireva i mljekarskih kantica, te drugog obilja, pa će se u Osijeku danas održavati tržni dan. Podsjetio sam se da jedanas srijeda, 15. kolovoza, pa zato većina ovako natovarenih putnika putuje u Osijek. Od silnog uzbuñenja zaboravio sam na glad i žeñ očekujući beskrajnim nestrpljenjem povratak kući.

292 Osjećao sam se uzdignut iznad svega oko sebe, unatoč svom bijednom izgledu, pohabanoj odjeći i prljavim nogama u prevelikim sandalama, te “podivljalim” ušima koje su mi jako smetale. Pokušao sam naći mjesto u jednom od stočnih vagona s klupama, tj. u IV. klasi, kako su je putnici prozvali. Nisam htio da se putnici III. razreda odmiču od mene, zbog moje prljavštine i povremenog češkanja, no nitko od njih nije obraćao pažnju na mene, a niti pokušao sa mnom razgovarati. Čudno, pomislih, da se nitko od putnika ne zanima za otpuštene ratne zarobljenike. Zašto je tako? Srećom vlak je krenuo čim sam se smjestio na klupi u kutu stočnog vagona. Vlak je stao u svakoj stanici na putu. No cijelo je putovanje proteklo bez nekih problema, a za cijelo to vrijeme sa mnom nitko nije sa mnom razgovarao. Čudno, zar ne? Karte je kontrolirao kondukter, pa je često obilazio vagon, ali je samo jednom pogledao moje otpusnicu i, nasmiješivši se, otišao svojim poslom. Milicionari su takoñer kontrolirali putnike i to nekoliko puta, ali moj službeni papir samo jednom. Vlak je napustio stanicu Tenjski Antunovac, pa sam znao da je slijedeća stanica Osijek. Istezao sam vrat ne bih li kroz otvorena vrata vagona spazio prve zgrade svog rodnog grada nadajući se da će to biti toranj od crvene opeke gornjogradske crkve Sv. Petra i Pavla. Kad je vlak ponovno stao stigli smo na osječki Glavni kolodvor, pa me obuze strašna podsvjesna bol zbog patnji koje sam ovdje preživio 2. lipnja. Bio sam zadnji na izlazu vagona i nije mi se niti žurilo gurati se meñu ostalim putnicima. Nitko nije mogao znati da ću danas stići, pa me neće čekati kod izlaza, ali sam se nadao naći bar neko poznato lice meñu ljudima koji su čekali iza ograde na peronu. Pogledao sam u svako lice i htio sam nekome reći da sam se vratio u Osijek. Vidite, ja sam se vratio kući! Zar to nikoga ne zanima? Većina se putnika požurila prema izlazu na lijevoj strani kolodvora, gdje se već stvorila gomila nestrpljivih tijela i prtljage. Hodao sam polako kao u snu. Vrlo polako slijedio sam odreñeni smjer, kao da sam stranac koji traži svoj put, iako mi je sve bilo vrlo dobro poznato. Prišao sam vratima u ogradi gdje su stajali stražari s ruskim automatima ovješenim preko prsa. Jedan od njih me zaustavi: “Tvoje propusnicu, druže! To je vojna kontrola!”- Nespretno sam dokučio vrećicu i nevješto je pokušao otvoriti, što je malo potrajalo pa se iza mene stvorio red nestrpljivih putnika. Stražar stupi u stranu da propusti civile, dok se meni znoj cijedio niz leña, ali sam konačno izvukao propusnicu i pružio je stražaru. Stražar je bio vodnik, pa je samo letimično pogledao propusnicu te mi vrati nimalo ljubaznim glasom: “Da, vidim ja, ti si jedan ratni zarobljenik otpušten iz logora. Vraćaš se kući! Javi se sutra u komandi grada. Jasno? U redu, proñi!” Uzeo sam propusnicu i krenuo prema vratima na drugom kraju izlaza gdje je željezničar kontrolirao putne karte. U prolazu sam primijetio dugu klupu na kojoj su putnici otvarali svoju prtljagu na pregled. Ja nisam imao ama baš ništa, osim bijedne sirotinje u svojoj naprtnjači, pa sam polako prolazio pored

293 putnika kad odjednom osjetih oštar ubod u prsni košs lijeve strane. Stao sam iznenañen, okrenuo se i spazio vojnika koji je ponovno uperi cijev puške u moj trbuh. Lice mu je bilo ružno i opako, a bijesno me je gledao. Tog sam se trena sjetio svih onih izopačenih i mržnjom iznakaženih lica u Svetoj Nedjelji izmeñu kojih smo morali trčati za svoj život. Udarali su po nama svim i svačime što su držali u rukama- bičevima, motkama, toljagama, pa i šakamana dohvat. Ja sam tada bježao nasumce uz brdo i ostao živ, nakon tog paklenoga ljudskog bezumlja. “Stani! Ne mrdaj!” riknula su mi pogana usta u lice. “Kud’si navalio, druškane? Marš nazad u red! Da vidim što imaš u toj vreći na leñima!” U tom času spopao me je krajnji bijes i neopisiva mržnja prema ugnjetavaču pa sam obim rukama zgrabio cijev puške. Gurnuo sam cijev snažno od sebe te ju istodobno povukao dolje svom svojom nadljudskom žestinom. Vojnik je bio iznenañen tim pokretom pa je kriknuo od bola i ispustio pušku, koja bi pala na tlo da je nisam čvrsto držao u rukama.U tom trenu nisam sam znao što bih učinio s puškom –da li ju uperiti u vojnika ili je odbaciti od sebe. Iz daljine mi do svijesti dopre glas vodnika straže kako viče: “Stoj! Stoj, druže, stoj! Pusti čovjeka da proñe! Preispitao sam ga ja. Stoj! Ne miči se - to je zapovijed!” - Vodnik mi je prišao pa sam mu mirno predao pušku i krenuo do izlaza, no za sobom sam još čuo vodnika kako mi govori: “To je bilo ludo od tebe, druže! Poñi brzo - brzo sada! Nestani!” Nije mi to trebao ponoviti drugi puta pa sam požurio prema izlazu te projurio pored željezničara, koji je ubirao vozne karte. Na izlazu skrenuo sam desno u zaklon zida, jer sam osjećao kako me napuštaju vlastite snage. Koljena su mi počela klecati a znoj me oblio od straha od spoznaje životne opasnosti, kojoj sam se bezumno izložio i to pred samim ciljem svojih čežnji. Oslonjen na zid teško sam disao i brisao znoj sa čela i očiju, pa sam spazio majku, kako se probija do mene izmeñu okupljenih znatiželjnika. Prišla mi je i povukla me za ruku da se udaljimo što prije od mjesta gdje sam skoro nastradao. Nismo progovorili ni riječi, sve dok nismo bili dovoljno daleko od izlaza došavši na drugu stranu kolodvorskog trga do visokog zida plinare. Naslonio sam se na zid malo odahnuti, pa je mama stupila pred mene i povukla moje prljavu glavu objema rukama k sebi, pa prošapta: “Konačno si došao! Dobro došao kući, sine moj! Smiri se! Sve će opet biti dobro!” Tresao sam se cijelim tijelom, a onda iz mene grune nepoznati grčeviti glas: “MRZIM IH! Mrzim ih sve! Mrzimih, mama! Gadi mi se taj izrod ljudski. Propalice koje uživaju u mučenje i ubijanje svega slabijega od sebe. Mučki i podlo koriste svoj položaj i moć, uništavajući bez razlike svakoga tko se ne može braniti. Ubio bih ih golim rukama! Mrzim ih, mrzim...” - Mama je na trenutak zašutjela pod dojmom moje neograničene mržnje prema tim novim tlačiteljima. Ipak, brzo se snašla, pa, gladeći me po prljavoj glavi, tiho prozbori: “Tiho, tiho, sinko! Nemoj tako govoriti. Došao si kući. Sada si siguran od njih. Molim te, smiri se, sine moj! Prošao si ono najgore, smiri se, mili moj! Hajd’mo sada kući, Zvonko!”

294 Odbio sam se od zida i krenuo pored plinare asfaltiranim nogostupom koji sigurno vodi kući. Primijetio sam nakon nekoliko brzih koraka da me mama ne može slijediti, pa sam zastao, dok mi nije prišla blizu, pa teškim glasom prozborih: “Oprosti mi, mama! Žao mi je što si se toliko uplašila zbog mog ispada. Znaš, onaj je prokleti vojnik uperio pušku na mene da mi pregleda naprtnjaču. Mislio sam da opet hoće nešto “džorati” sa mnom, a ja nemam više što mijenjati osim svog golog života. Prljav sam i sam sebi zaudaram ovako obučen u prnje pun ušiju a koje ne miruje niti sada. Ponižavan sam i tjerali su me gore nego li stoku!” Krenuo sam polako, držeći majku za ruku nastavio sam umornim glasom: “Oh, mama, idemo kući! Želim svući ove prnje sa sebe. Najbolje će biti odmah ih spaliti. Čeznem za toplom kupkom koja će mi sprati tu gadnu prljavštinu. Moram oprati kosu i ošišati prašumu na glavi čimprije. Moram se i obrijati! Samo da se konačno riješim tih ušiju, koje su me tako dugo gnjavile, puno predugo ...” Polako smo hodali te uskoro skrenuli u Beogradsku ulicu. Odjednom sam postao svjestan, da se stvarno približavam svome domu i da ću moći spavati u mekanom krevetu. “Znaš, mama, tek kad se riješim te nečistoće i gamadi koja plazi po meni, osjećat ću se opet kao ljudsko biće. Da znaš samo kako čeznem opet biti slobodan čovjek! Jest, ja zbilja još ne znam, što znači biti slobodan? Sasvim sigurno da neću biti onakav kakav sam bio, kad sam otišao od vas prije četiri mjeseca. Hajd’mo doma, mama!” Mama više nije plakala, osušile su joj se suze, ali me je vrlo ozbiljno gledala i ogledavala od glave do nogu. Ne znam o čemu je mama razmišljala i koji su je osjećaji prožimali. Čvrsto me je držala za ruku pa smo zajedno polako hodali posljednjim dijelom puta do kuće. Koračali smo pločnikom dobro mi poznatom ulicom s kolnikom od žutog klinkera a po kojem su pored nas drndala seljačka kola u smjeru prema tržnici. Prešli smo odvojak pruge za paromlin, prošli kroz mali perivoj, pa prešli Vukovarsku cestu i ušli u Krežminu ulicu. Umornim sam očima vidio nedaleko tornjić naše kuće, pa sam tog časa znao da sam konačno stigao do svog, toliko žuñenog, cilja! * * * Negdje, duboko o mojoj podsvijesti, puknuo je nevidljivi mjehur mržnje prepun gorkih i sramnih poniženja počinjenih nad mojom osobom. Iznureno te veoma ispaćeno tijelo potpuno se predalo neosjetljivosti sveobuhvatnog umora. Slomljeni je duh tražio zaštitu pod velom svemoćnog zaborava. Moje je tijelo vapilo za potpunim odmorom, dok je duh neizmjerno čeznuo za dugim i neometanim snom... veoma dugim snom! Tog je trenutka moja jedina želja bila... SPAVATI! Mirno spavati! Dugo spavati!

295 Hoću li ikada moći zaboraviti sve te patnje i strahote koje sam preživio u tih četiri proteklih mjeseca? U tom je kratkom vremenu nepovratno nestala moja mladost. Izgubio sam nedužnost neiskusnog mladog čovjeka. Vjera je duboko poljuljana u opstojnost čovječnosti i ljudske pravičnosti. Može li se to sve zaboraviti? Hoću li to moći sve zaboraviti ili svemu tome uopće nema kraja? Spavaj sada! Spavaj ... * * * * * * Pogled na Vodena vrata i Dravu u pozadini pri posje tu Tvr ñi u Osijeku u rujnu 1999.

I Osobni zapis: KAKO SAM PISAO KNJIGU «RE-EDUCATION» na engleskom u tijeku 1984./5. Mnogi me pitaju kako sam sve to mogao zapamtiti pa da li sam možda pisao neki dnevnik. Eto, što sam prije izvjesnog vremena odgovorio na sličan upit: "Katkada si postavljam pitanje, a na što su me naveli neki koji su bilo čitali bilo prelistali knjigu, da li Ti imaš tako famoznu memoriju, da pamtiš datume i dogañaje ili si već onda vodio neke vrste dnevnika. Jer fenomenalno je kako se prisjećaštančina. Znam da si talentiran, pa želim samo čuti Tvoj odgovor." Evo štosam prvo na to odgovorio: "JA NISAM VODIO DNEVNIK 1945." Pisanje dnevnika ne bi bilo uopće moguće pod takovim okolnostimatada! Ljiljana, moja supruga, je znala nešto malo o dogañajima koje sam doživio i preživio u 1945. No o detaljima te drugim okolnostima nije od mene čula ama bašNIŠTA. Početkom 1983. sam doživio tešku nesreću (15. siječnja) te sam pri padu s bicikla zdrobio hrskavicu u zglobu desnog ramena, potrgavši pri tome skoro sve tetive tako da je ruka ostala ovješena na samo preostale dvije. U tijeku same operacije te kasnije u "Schockzimmer" odvio mi se kao neke "filmske scene" ispred zatvorenih očijukoje su izniknule tamo iz duboke podsvijesti o dogañajima iz davne 1945. Zavjetovao sam se da ću napisati manuskript o tim dogañajima, ako uzmognem koristiti desnu ruku za pisanje na stroju. Dalje je već manje više poznata priča, kako sam uspio teškom mukom i pri strašnim bolovima učiniti desnu ruku opet mobilnom. Tek u ljetu 1984. počeo sam pisati rukopis tada još pod radnim naslovom "RE-EDUCATION". Izvršenju moga zavjeta pridonio je slučaj od godinu dana ranije tj. u ljetu 1983. Pri jednom od letova za Singapore, spazio sam u prospektu SIA reklamu za CANON FIVE STAR - prva većmalo programiranu pisaču mašinu. Odmah sam ju kupio a bila je teška samo oko 1lb (450g) pa sam ju mogao strpati u ručnu tašku. Već prije toga sam sastavio koncept opisa puta povlačenja te u nastavku križnog puta pa do zarobljeničkog logora. Sjetio sam se nekih fiksnih datuma i mjesta te sam tako mogao odrediti smjerove mojih kretanja koristeći stare zemljopisne karte (npr. iz 1928.) i vojne detaljne karte. Taj originalni zapis čuvam još i do danas te ga mogu svakome pokazati koga bi zanimao taj dokaz. Pisao sam redoslijedno poglavlje po poglavlje ne pripremajući se posebno za svako to, osim što sam prethodno pogledao koncept opisa puta s mojim bilješkama. Postupak pri pisanju je bio neposredan postepeno prisjećajući se susreta i dogañaja u opisivanju odreñenog razdoblja. Ljiljana se sjeća da sam pisao kao u nekom transu, katkada sve do kasnu u noć, slušajući muziku iz slušalica. Na taj sam se način potpuno izolirao od svoje okolice te stvarnosti, da bih mogao potpuno utonuti u svoju podsvijest i sjećanja. U to vrijeme nije bilo više toliko posla u birou a nisam morao mnogo putovati kao što je to bilo u 1970-tim godina. Pisao sam ponajviše subotom i nedjeljom često po više sati u jednom pa sam tako dovršio engleski rukopis negdje koncem 1985. Prvi i jedini otisak (koji još danas čuvam) pojedinog odlomka čitala je samo moja supruga Ljiljana. Ona je tako po prvi puta saznala svu istinu i sve strahotne potankosti o mojem križnom putu te u nastavku do u zarobljenički logor. Engleski je rukopis gramatički dorañen i jezično ispravljen u tijeku 1986. Tu novu verziju su čitali samo bliski roñaci i neki od pouzdanih prijatelja u tijeku 1988. pa dalje. Od 1993. se taj engleski rukopis nalazi kao dokument u arhivima povijesnih instituta Sveučilišta u Beču i Grazu.

II Vjerojatno imam izvjesni talent za opažanja i slikovitog fiksiranja važnijih odn. ključnih dogañaja i mjesta u svojem sjećanju. Tu sam sposobnost mnogo koristio u vrijeme moga zaposlenja pri voñenju projektnog biroa te nadzora izvedbenih radove u toku 25 godina rada na mnogim internacionalnim projektima. O tome svjedoče mnogi ostvareni projekti u cementnoj industriji od 1964. do 1987. kao i mnogi drugi realizirani zadaci te projekti prije 1961. u vrijeme moje djelatnosti u Zagrebu. U svakom slučaju mnogo hvala svima na komplimentima o mojim izuzetnim sposobnostima. Autor - Anif, siječnja2005.

III

ŽIVOTOPIS Zvonko Springer roñen je u Osijeku 12. lipnja 1925.gdje je polazio Pučku školu u Osijeku 1931./32. do 1934./35. Potom nastavlja odmah školovanje u Muškoj realnoj gimnaziji u Osijeku, gdje maturira u lipnju 1943. U listopadu 1943. pozvan je u vojnu službu u Hrvatsko Domobranstvo tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH). U listopada 1944. po završenoj naobrazbi za topničkog časnika u Vojnom učilištu u Stockerau (kraj Beča) vraća se u Hrvatsku, gdje je unaprjeñenza zastavnika i odmah u prosincu upućen na bojišnicu u Osijek. Sudjeluje sa svojom jedinicom u povlačenju HOS-a te se predaje Jugoslavenskoj armiji (JA) nedaleko Slovenj Gradeca u noći 14./15. svibnja 1945. Od 15. svibnja do 8. kolovoza 1945. je ratni zarobljenik JA pa se nakon Opće Amnestije vraća kući u Osijek. U listopadu 1945. započinje studirati na Grañevinskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu, na kojemu diplomira u veljači 1952. za grañevinskog inženjera, specijalizacije konstruktora (statičara). Od studenog 1951. do listopada 1952. radi kao viši stručni suradnik Laboratorija grañevinarstva Ministarstva u Zagrebu te kasnije nastavlja surañivati u novo osnovanom Institutu Grañevinarstva sve do 1960. U listopadu 1952. prelazi u APB "Plan" u Zagrebu, gdje radi kao statičar u grupi "O" sve do svog imenovanja za sveučilišnog asistenta u kolovozu 1955. Pored nastavnog rada na katedri "Otpornost i ispitivanje materijala", organizira veći broj stručnih kursova u DGITa u Zagrebu. Kao konstruktor radi za više arhitektonskih biroa u Zagrebu te sudjeluje i na drugim projektima kao npr. Jugoslavenskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. U studenom 1961. napušta Sveučilište u Zagrebu te odlazi ugovorno za stručnog nastavnika na Khartoum Technical Institute u Sudanu, gdje ostaje do kolovoza 1964. Po isteku ugovora u Sudanu postaje Chief Structural Engineer u Bamburi Cement Co. Ltd. (Kenya) u Mombasi a s matičnom privatnom tvrtkom Cementia Holding AG iz Züricha (Švicarska) sklapa dugoročni radni ugovor. Početkom 1967. odlukom tvrtke premješten je u Salzburg (Austrija) sa zadatkom da osnuje projektni biro za cementnu industriju pod kraticom CIPAG. Nakon početne prokure postaje 1972. direktorom biroa na kojem položaju ostaje sve do svog umirovljenja 1987. U tijeku 20 godina upravljanja biroom izrañen je znatan broj internacionalnih projekata te vršen nadzor na izgradnjom tvornica cementa s odgovarajućim pratećim objektima (lučka postrojenja i dr.) u tropskim područjimaKeniji, Nigeriji, Brazilu, Venezueli, Arapskim Emiratima, Indonezija itd. Kroz cijeli radni vijek više od 35 godina sudjeluje na stručnim simpozijima, pokreće razne aktivnosti objavljujući članke i referate a kao konstruktor surañuje i nadziremnoge važne grañevinske projekte u Hrvatskoj a pod kraj i u Austriji. Svoj drugi studij započinje u školskoj godini 1988./89. ako gost-student na Fakultetu Prirodnih Znanosti Sveučilišta u Salzburgu na Institutu za kompjutorske znanosti. Taj studij završava u ljeto 2001., ali i dalje ostaje u prisnoj vezi s Institutom, pa je tako mnogo toga objavio na Internetu (vidi URL: http://www.cosy.sbg.ac.at/~zzspri/index.html). Danas Zvonko Springer živi u Austriji (adresa: Alpenstrasse 105, A-5081 Anif), ali se često vraća u Osijek i Zagreb te rado sprovodi svoj odmor na Jadranu.

IV POVIJESNO UTEMELJENE ČINJENICE O NDH Piše Filip Ćorluki ć, Pula 2004. Pedeset nam se godina uporno tvrdilo da u državno-pravnom smislu NDH nije bila legalna država, te da i sam čin njezine uspostave predstavlja zločin. To iz svojih razloga tvrde i onovremeni protivnici Njemačke. Na žalost, to tvrde i mnogi u današnjoj vlasti u Hrvatskoj. Meñutim, nitko nema pravo na takvo iskrivljavanje povijesti, a posebno ne hrvatski «antifašisti», kao sljedbenici glavnih krivaca, niti pak Englezi, kao glavni sukrivci Bleiburške apokalipse. Ako netko svjesno prepusti nezaštićeno stado krvožednim vukovima, tko je kriv za pokolj? Divlji vukovi, ili onaj koji im je prepustio stado? U interesu istine ovdje ćemo ukratko izložiti temeljne, historijski utvrñene činjenice. 1. Činjenice op ćim okolnostima Izmeñu dva rata u Evropi su postojale parlamentarne demokracije, s liberalnim kapitalizmom kao temeljem gospodarstva. Tijekom tog perioda u nekim su državama na vlast došli specifični socijalistički pokreti i ustrojili totalitarne sustave, u kojima je svu vlast preuzeo pokret, s voñom kao dominantnom ličnošću. To se dogodilo prvo u Rusiji, u kojoj je krvavom revolucijom na vlast došao boljševizam i uspostavio državnu zajednicu SSSR, zatim, svojevrsnim državnim udarom u Italiji – fašizam, pa u Njemačkoj –nacional-socijalizam, koji je na vlast došao prvo demokratskim izborima, da bi nakon toga grubom silom osigurao vlast samo za svoj pokret. Bili su to osnovni oblici tada uspostavljenih totalitarnih sustava, s mnogim formalnim sličnostima, ali i velikim razlikama u ciljevima. Boljševicima je temeljni cilj bio da svjetskom revolucijom ostvare «vlast proletarijata» u cijelom svijetu, nacionalsocijalizmu – nacija «čiste arijske rase», a fašizmu – država. S obzirom na gospodarsku učinkovitost i organiziranost fašističkog i nacističkog sustava, oni su imali mnogo pobornika i u drugim državama, dok je u vladajućim strukturama tih država vladao paničan strah od sve bržeg širenja ideja komunističkog boljševizma. Izuzevši nacistički rasizam, od sva tri tada vladajuća totalitarna sustava, za svoje je grañane neosporivo najgori i najokrutniji bio boljševizam. Od dolaska na vlast pobili su oko trideset milijuna svojih grañana. Gospodarski i vojno naglo ojačala Njemačka, krajem je tridesetihmunjevitim osvajanjima započela novi rat. S Italijom i Japanom je potpisan Trojni pakt, a sa SSSR pakt o nenapadanju. Poljska je podijeljena izmeñu te dvije zemlje. Bio je to, zapravo, tipičan imperijalni rat, koji su zapadne sile dugo tolerirale. Osim moralnih osuda i uobičajene ratne propagande, nitko nije govorio o zločinima. Istina, progon i deportiranje Židova već su bili u punom zamahu, ali još nije bilo sistematskog ubijanja. Predsjednik SAD Roosevelt je svojim suradnicima govorio da je to loše, ali da «Hitler barem nije komunist»! Odnosi meñu državama zasnivaju se na interesima. Premda je Jugoslavija bila tvorevina engleske i francuske politike interesnih sfera, Hitler je iz pragmatičnih razloga s tom državom nastojao održavati dobre odnose. Njegova je proklamirana «Nova Evropa», tada i meñu jugoslavenskim političarima uživala veliki

V ugled, pa je zalaganjem Cvetkovića i Mačeka i Jugoslavija 25.03.1941. pristupila Trojnom paktu. Meñutim, na dobro organiziran poticaj od strane Engleske, vojska je već 27.03.1941. izvela vojni puč, nakon čega je Njemačka 06.04.1941. napala Jugoslaviju. Praktično i bez pokušaja obrane, jugoslavenska je vojska i formalno kapitulirala 17. 04. 1941. godine. 2. Činjenice o stanju u Hrvatskoj Prije rata u Hrvatskoj je djelovalo više političkih stranaka. Najmoćnija je bila Hrvatska seljačka stranka, na čelu sa Stjepanom Radićem. Nakon njegova mučkog ubojstva u Skupštini u Beogradu (1929.), na čelo stranke dolazi dr. Vlatko Maček. Bio je to tipičan autokrat, a osnovao je i svojevrsnu stranačku paravojsku (Grañanska i Seljačka zaštita), koja je uoči rata brojala oko sto tisuća ljudi. Maček je osnovao i prvi sabirni logor u Jugoslaviji. Bilo je to u Kruščici kod Travnika. Premda nije tražio izdvajanje iz Jugoslavije, on je svojom politikom, a posebno ostvarenjem široko autonomne Banovine Hrvatske, osigurao masovnu podršku naroda. Do ubojstva Stjepana Radića u Hrvatskoj je djelovala i Stranka prava, koja je jedina slijedila Starčevićevu politiku državotvornosti. Nakon Radićeva ubojstva, poznati pravaš dr. Ante Pavelić emigrira u Italiju i tamo s mnogim drugim emigrantima, meñu kojima je bio i Židov Vlado Singer, osniva revolucionarnu organizaciju: Ustaški pokret. Cilj im je bio uspostava Nezavisne Države Hrvatske. Uz mnogo teškoća, Pokret je vrlo skromno djelovao u Italiji i Mañarskoj, ali im Hitler nije dozvoljavao djelovanje u Njemačkoj. U Jugoslaviji je bio zabranjen, ali je kao ilegalna organizacija bio izvrsno organiziran u mnogim gradovima. Maček s njima, kao: «s onim mangupima», nije želio imati nikakva kontakta. 3. Činjenice o proglašenju NDH Njemačka nije okupirala Jugoslaviju kao cjelinu, nego je tu vještačku tvorevinu razbila na sastavne dijelove. Slovenija je podijeljena i jedan dio je pripojen Njemačkoj, a drugi Italiji. Vojvodina je pripojena Madžarskoj. Jedan je dio Makedonije pripojen Bugarskoj, a drugi je skupa s Kosovom pripojen Albaniji. Crna Gora je naknadno proglašena Kraljevinom, ali pod čvrstim utjecajem Italije. Samo je Srbija kao posebna država okupirana, tj. dobila je status Njemačkog protektorata. Što se tiče Hrvatske, ona je još prije svih tih podjela i dolaska njemačke vojske, već 1o. travnja 1941. samostalno proglasila neovisnost. Po meñunarodnom pravu i običajima, to je proglašenje potpuno legalan i zakonit čin; bez obzira na uporna osporavanja. Naime, država postaje neovisnom, kada to sama proglasi, a opstat će ako joj to proglašenje priznaju prvenstveno susjedne države, odnosno, ako je dovoljno snažna da se odupre eventualnim neprijateljima. Hrvatsku su priznale sve potpisnice Trojnog pakta kao i mnoge neutralne države, pa čak i daleki Thailand. Nije se moglo ni očekivati da joj tu neovisnost prizna, na primjer, Engleska, a za meñunarodni je legalitet nevažno hoće li je svi priznati. Ni staru, ni novu Jugoslaviju, niti pak Sovjetski Savez, nikada nisu priznale sve države, pa ipak nikada nitko nije osporavao njihovo postojanje.

VI 4. Činjenice o uspostavi vlasti Zapovjednik HSS-ove Grañanske zaštite Zvonko Kovačević zahtijeva od vodstva HSSa da zaštitare proglase novom hrvatskom vojskom. Naime, očekivalo se da će u tim burnim danima Maček preuzeti kormilo upravljanja dogañajima. Na žalost, on to nije učinio, pa je cio taj iznimno odgovorni posao, na sebe preuzeo bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik. Prije proglašenja državnosti, trebalo je odlučili tko će biti na čelu države. HSS je bila daleko najjača stranka u Hrvatskoj, pa premda je i sam bio pravaš, Kvaternik je taj položaj prvo nudio Mačeku, ali on je to odbio. S obzirom da se Ustaški pokret tada jedini zasnivao na potpunoj državotvornosti, pošteni je Kvaternik jedinu alternativu vidio u Paveliću. S obzirom na hitnost, čak i ne pitajući Pavelića, stari je časnik u njegovo ime već 10. travnja 1941. proglasio neovisnost Hrvatske. Pavelić, je za proglašenje saznao tek kasnije, pa umjesto da mu bude zahvalan, nikada Kvaterniku nije oprostio što čin proglašenja nije prepustio njemu. Stjecajem okolnosti, tako je na vlast u Hrvatskoj došao dr. Ante Pavelić. Osim zahtjeva da se prihvati Rasni zakon, koji će uskoro postati uzrokom mnogih zala, Hitler se prema ostaloj unutarnjoj politici, kao i granicama NDH odnosio vrlo korektno. Meñutim, Musolini je prisilo Pavelića da (18. 5. 1941.) potpiše za Hrvatsku strahovito nepovoljan «Rimski ugovor», kojim je skoro cijelo jadransko priobalje, skupa s otocima, pripalo Italiji. To je silno oslabilo Pavelićev politički položaj u Hrvatskoj, a bilo je i veliki poticaj kasnijem jačanju partizanskog pokreta. Komunisti do tada nisu pravili nikakvih problema, jer se Kominterna striktno pridržavala pakta s Njemačkom. Povijesna je činjenica da je sve što je do tada učinjeno bilo u skladu s meñunarodnim pravom, premda sigurno nitko nije odobravao, na primjer odredbe Rimskog ugovora. No, to već spada u opće okolnosti, kao i u ocjene Pavelićeve političke sposobnosti. 5. Činjenice o ustancima Odmah se započelo s uspostavom organa vlasti. Sve su stranke raspuštene, meñu njima i Nacional-socijalistička stranka. Meñutim, već treći dan nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske, četničke su horde počele s pokoljima nesrpskog stanovništva u istočnoj Bosni. Tamo još uopće nije bilo nikakve hrvatske vojske, no oni su tako rušili hrvatsku državu. Hrvatski i bosanski Srbi, bili prvi rušitelji neovisnosti vlastiteim domovine. Radije su željeli Srbiju, pa makar bila i okupirana. Komunisti su bili mirni. Meñutim, odmah nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez (22.06.1941.), nekoliko fanatičnih sljedbenika zemlje boljševika, na čelu s nekakvim Capom, poduzima manje diverzije na području Siska. Ohrabreni ratom sa Sovjetima, tada četnici pokreću mnogo veće ustanke. Jedan takav ustanak, s tragičnim posljedicama, dogodio se 27. srpnja 1941. godine u mjestu Srb. Tom je prigodom po okolnim selima pobijeno oko dvije tisuće Hrvata. S obzirom da je u ustanku sudjelovalo i nekoliko komunista, službena je jugoslavenska politika upravo taj dan naknadno proglasila početkom «antifašističkog ustanka» u Hrvatskoj! Koji je uzrok i koji su ciljevi tih ustanaka? Već i sam povod njihovu početku, nedvosmisleno nam ih jasno pokazuje. Bez obzira što su pojedini sudionici tada mislili,

VII cilj tih ustanaka ni u kom slučaju nije bio da se revolucijom sruši ustaški režim u NDH (što bi s ideološkog gledišta imalo nekakvog smisla), nego je KPJ pokrenula ustanak prvenstveno u cilju pomaganja «bratskom» Sovjetskom Savezu, ali i da bi Hrvatsku ponovno vratila u Jugoslaviju, a za razliku od četničkih ciljeva – u komunističku. Prema tomu, partizani su, kao i četnici, u prvom redu bili rušitelji vlastite države i nikakve fraze o «antifašističkoj» i «oslobodilačkoj» borbi, tu činjenicu ne mogu osporiti. 6. Činjenice o ratnim zlo činima ustaških vlasti Pedeset i pet godina nakon propasti NDH i deset godina nakon ponovnog osloboñenja države, mnogi još uvijek govore da je to po svemu bila zločinačka država. Povijesno, činjenice su drukčije. Temelja je činjenica da su četnici odmah nakon proglašenja NDH, počeli s pokoljima. Država se morala braniti. Stoga, bez obzira na ljutite izjave pojedinih revoltiranih Hrvata u stilu: «Srbe na vrbe», početna suzdržanost državnih vlasti, zaista iznenañuje. Nakon napada Japana na SAD (Honolulu), ta je izrazito demokratska država odmah, preventivo, reagirala tako što je internirala oko sedamdeset tisuća svojih grañana japanskog podrijetla i oduzela im svu imovinu. A kako je reagirala nedemokratska vlast u NDH? Prvi sigurnosni potez te vlasti bio je da se uz Židove i svi Srbi moraju iz sjevernih dijelova Zagreba preseliti u južne. Svi su časnici i dočasnici srpske narodnosti umirovljeni i primali su propisane mirovine. No, prvo četnički, a kasnije i partizanski ustanci sve su više jačali i država se morala učinkovitije braniti. 22.05.1941. uveden je prvi prijeki sud, a uskoro je osnovan je i sabirni logor u Jasenovcu. U taj su logor upućivani kažnjenici po pravomoćnim presudama (da bi nakon isteka kazne mnogi bili pušteni), ali i osumnjičenici za suradnju s odmetnicima, te Židovi i Romi u skladu s Rasnim zakonom. Upravo u tom se logoru i jesu dogañali mnogi zločini. Već je početkom svibnja pop ðuić počeo organizirati na ustanak Srbe oko Knina. Talijani ih nisu ometali. Srpska pravoslavna crkva je vrlo aktivno djelovala protiv NDH. U takvim okolnostima, Pavelić donosi katastrofalno pogrešnu odluku o pokatoličenju Srba, čemu se nadbiskup Stepinac oštro protivio. No Pavelić ga je i inače sustavno izbjegavao. Pred zimu te godine veliki je dio istočne Bosne već bio u četničkim rukama. Tu su oni počinili masovne pokolje, posebno muslimanskog življa. Regularna vojska, domobranstvo, još nije bila dovoljno snažna da bi se mogla učinkovito suprotstaviti četnicima, (posebne partizanske postrojbe još su bile vrlo malobrojne), pa ustrojavane različite dobrovoljačke postrojbe. Prva je u istočnoj Bosni osnovana Domobranska dobrovoljačka divizija. No, ustanci su se širili, pa je Jure Francetić u Sarajevu ustrojio Ustašku dobrovoljačku legiju, a pošto se za odore moglo pronaći samo crnog materijala, dobili su naziv Crna legija. Bila je to zaista izvanredno dobra vojna postrojba, koja je uskoro oslobodila istočne dijelove Bosne i izbila na Drinu, pa su i ona i njezin zapovjednik Jure Francetić u narodu ovjenčani legendarnom slavom. To sigurno nije politička fraza, nego historijska činjenica. Masovniji razvoj partizanstva u NDH, počinje zapravo tek u ljetu 1942. Nakon propasti partizanskog ustanka u Srbiji, Tito na čelu partizanskih brigada prelazi u bosanski dio NDH, nastojeći prijeći u zapadne krajeve. No, na putu mu je bio Kupres, koji je branilo

VIII oko 500 ustaša Crne legije, nešto domobrana s par brdskih topova i kupreška milicija, koja čak nije imala ni vojničke odore. Francetić je bio odsutan, pa je obranom zapovijedao domobranski general Franjo Šimić. Tito i njegovi najsposobniji suradnici ulagali su zaista mnogo truda. Mnogo je partizana izginulo u uzaludnim jurišima, ali Kupres tada nisu zauzeli. Od tad su, ne samo za četnike, nego i za partizane, «crnci» oličenje zla, premda se čak ni u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji, za vrijeme života Jure Francetića ne navode nikakvi ratni zločini. No zločina je bilo od strane drugih, a kasnije i od nekih ustaša crne legije. Francetić je poginuo 22.12.1942. Legija je podijeljena na tri dijela, kojima su zapovijedali Boban, Sudar i Luburić. Luburićeva je postrojba preuzela logor Jasenovac i tu su se dogodili najveći zločini, ali neusporedivo manji od onih kako su prikazani. To je neosporno dokazano. Boban i Sudar su nastavili časnim putovima Jure Francetića, a Bobanova je postrojba jedina koja se na Bleiburškom polju oružano probila kroz redove britanske vojske, a koja ih zbog nekih svojih razloga nije izručila «antifašističkoj» klaonici. Bilo je zločina i na crtama sukoba, ali najčešće osobnih. Meñutim, stvarni zločini nisu vezani niti za jedan rod oružanih snaga NDH. Pravi su se zločini najviše dogañali u logoru Jasenovac, a odnose se prvenstveno na Židove i Rome, koji su ubijani bez ikakve osobne krivice. Zatvarani su i ubijani samo zato što su roñeni u krilu tih naroda. To je jedan od apsurda meñunarodnih ratnih saveza, po kojemu je i NDH morala udovoljiti ludoj Hitlerovoj opsesiji o nužnosti istrjebljenja Židova. No to nije morala samo NDH. Isto su morale činiti i ostale saveznice Njemačke –od Bugarske do Italije. Antisemitizam u Hrvatskoj nikada nije imao dublje korijene, kao što je tobilo, na primjer, u Srbiji, i Poljskoj, ali još više u Rusiji. Majka vojskovoñe Slavka Kvaternika, bila je Židovka. Po majci, bila je to i supruga Ante Pavelića. Žene još nekih ustaških dužnosnika, bile su Židovke. Nekoliko uglednih Židova proglašeno je tzv. «počasnim arijevcima» i tako spašeni od uhićenja i vjerojatnog usmrćenja. Bilo je mnogo, na različite načine spašenih Židova. Prema saznanjima Slavka Goldsteina (Obzor, 3. ožujka 1999., str. 9), koji nipošto nije prijatelj NDH, to je razdoblje preživjelo je osam tisuća Židova, dok ih je u logoru Jasenovac nestalo od 15 do 17.000. «Antifašisti» nam i danas uporno tvrde, da je već zbog Židova i Jasenovca, i sama uspostava NDH zločin. To je apsolutno iracionalno! Pa koja je bila alternativa? Što bi bilo da je i Hrvatska nakon raspada Jugoslavije okupirana, kao i Srbija? Tada Židovi ne bi imali nikakve šanse. Od čitave Evrope pod njemačkim utjecajem, jedino je iz okupirane Srbije u Berlin stigao izvještaj da je «Judenfrei» (očišćena, osloboñena od Židova). Te jadne ljude sigurno po Srbiji nisu tražili njemački vojnici, nego srbijanska policija. 7. Činjenice o zlo činima «antifašista» O četničkim je ratnim zločinima mnogo toga poznato i o tomu nećemo govoriti. Što se pak tiče partizana, antifašista, NOV, POJ, JNA, ili kako su se već nazivali, pedeset su nas godina odgajali i uvjeravali u smislu tvrdnje generala Gošnjaka: «Armija je nevina». Tito, voña i organizator tog ustanka, bio je čovjek bez skrupula, ali izvanredno sposoban i lukav. U posebnim je centrima Kominterne, temeljito obrazovan za organiziranje pobuna i revolucija u svijetu, a jedna od temeljnih postavki tog

IX obrazovanja je u tomu, da se komunisti moraju stavljati na čelo bilo kakve već pokrenute pobune – od onih radničkih protesta do nacionalni ustanaka. U skladu s tom doktrinom komunisti su se uključivali u četničke ustanke, nastojeći doći na čelo tih pobuna, što im je vrlo često i uspijevalo. Pod krilaticom: «Smrt fašizmu – sloboda narodu», zločini se «antifašista» dogañaju već od samog početka – i to ne samo prema neprijatelju, već i prema svojim sljedbenicima (komunistima i ostalim partizanima), ali i prema ostalom narodu. Tako, na primjer, njemačka je vojska bila izdala zaista okrutnu naredbu, da će za svakog ubijenog njemačkog vojnika biti strijeljano stotinu talaca. Da bi privukli narod u svoje odrede, partizani su se uvlačili u selo i iz zasjede ubili nekog njemačkog vojnika. Nijemci su strijeljali nevine taoce, a prestrašeni su seljaci bježali partizanima; da bi i tu masovno ginuli. I oni su zapravo žrtve «antifašizma». Ogroman je broj partizanskih ratnih zločina, za koje glavnu krivicu snose isključivo Tito i KPJ. Oni su bili apsolutni voditelji i naredbodavci. Navesti ću samo tri primjera. Sve do kasnog ljeta 1943., u širem su se tuzlanskom području vodile velike borbe, najvećim dijelom s četnicima. Do tada je, temeljem pravosudnih presuda, u Tuzli strijeljano ukupno sedam majevačkih četnika. Krajem kolovoza te godine, grad su zauzeli partizani. Lako su ušli, jer je stjecajem okolnosti u gradu bilo vrlo malo vojske. Ostali su četrdeset dana i za to vrijeme, većinom bez ikakvih suñenja strijeljali najmanje 170 tuzlanskih civila, od kojih se većina uopće nije bavila politikom. Pobili su i sve ustaše i Nijemce, koje su uspjeli zarobiti. Dva mjeseca kasnije, Tuzla je ponovno napadnuta, ali u gradu su tada bile 5. i 8. domobranska pukovnija, koje nisu izgubile niti jednu bitku. Bili su izvrsno naoružani i visoko motivirani za obranu domovine. Nisu to bili nekakvi «fašisti», niti pavelićevci. Čak su i na ulici glasno psovali Pavelića: «ako dozvoli da nas pobijede ovi šumski odrpanci». Partizani su napadali uglavnom noću, masovno i samoubilački. Prije toga su po okolnim hrvatskim selima mobilizirali preostale muškarce. Dali su im puške i po par naboja, pa – u prve redove. To je trajalo četiri dana i izginulo ih je preko dvije tisuće, a samo osam domobrana! Ovo ne iznosim po čuvenju. Tada sam živio u Tuzli. Tko je kriv za ove žrtve i čiji je to zločin? Neke jugoslavenske historiografije ovu bitku uopće ne spominju, kao do se nije ni dogodila. Komunisti su inače bili jakoponosni na svoje heroje. I u ovoj je bitci bilo heroja, ali njihove majke nikada nisu saznale kako su im sinovi poginuli, niti gdje su pokopani! Krajnja okrutnost, zločin, nemoral! Treći je primjer iz Travnika. Taj su grad, dva puta bezuspješno napadali krajem 1943. Ponovno su napali 22.10.1944., ali taj puta s velikim snagama i izvrsno naoružani. Branitelji su se nakon dva dana predali nadmoćnom neprijatelju. Nakon ulaska u grad, partizani su strijeljali svih sedam stotina zarobljenih branitelja, kao i veliki broj civila. Tako se to dogañalo tijekom cijelog rata, sve do bleiburške apokalipse, te najveće tragedije hrvatskog naroda u kojoj je odmah poslije rata bezdušno pobijeno preko sto tisuća mladih zarobljenih branitelja hrvatske neovisnosti, kao i ogroman broj civila, žena i djece. Bio je to strašan, smišljeni genocid i uništavanje biološkog reprodukcijskog temelja hrvatskog naroda, jer se od tada iz te osnove više nije moglo roditi niti jedno

X dijete. Bio je to svojevrstan holokaust, za koji nikada nitko nije odgovarao, niti su «antifašisti» barem tražili oprost! Treba spomenuti i da su «Antifašisti» poslije rata pobili sve svećenike HP Crkve! Čak ni Hitler nije bio toliko temeljit sa židovskim svećenicima (rabinima). 8. Činjenice o kraju ratai propasti NDH Za razliku od izvanredno inteligentnog, vrlo lukavog i prilagodljivog Tita, Pavelić je bio kruti autokrat, koji, osim nekim svojim predratnim suborcima iz emigracije, nije vjerovao nikomu, niti je slušao ičije savjete. I dok je lukavi Tito bez ikakva ustezanja nudio svakomu sve, pa iako okrutni boljševik i samodržac, stalno je govorio o demokraciji, nudio vjerske slobode i obećavao da se poslije rata i kralj može vratiti «ako to narod odluči»; Pavelić je osuñivao «trulu demokraciju», premda je u praksi bio neusporedivo humaniji od Tita. Pavelić je, inače, imao izvrsnih zamisli, kojima je i u tim teškim ratnim uvjetima stvarao preduvjete da Hrvatsku učini socijalnom državom blagostanja, ali i državom znanosti, kulture graditeljstva. Sarajevo i Banjaluka, bili su velika gradilišta. Izgrañeno je mnogo cesta. U Zagrebu je izgrañeno radničko naselje u Dubravi, dovršena ranije tek započeta gradnja velike bolnice na Rebru, opremljena tada najsuvremenijom opremom. Izgrañena su tri fakulteta, zgrada Pošte kod Glavnog kolodvora, veličanstvena džamija u centru Zagreba, a u samo te četiri godine u NDH je objavljeno čak pet tomova izvrsno opremljene Hrvatske enciklopedije, što je daleko iznad onoga što čini današnja Hrvatska. Nakon početne zbunjenosti, a posebno nakon proglašenja autokefalnosti (autonomije) Hrvatske pravoslavne crkve (6. 4.1942), što je potpuno u skladu s Kanonskim pravom Pravoslavne crkve i mnogi su Srbi shvatili da im je hrvatska jedina domovina, pa su mnogi dočasnici i časnici, tražili reaktiviranje u oružane snage NDH. Pavelić je i u Generalski zbor birao nekoliko generala Srba, a bilo ih je na istaknutim položajima i u ustaškim postrojbama, pa je čak i pobočnik Jure Francetića bio Srbin. Krajem rata u domobranstvu je bilo pod oružjem oko 25 tisuća Srba, a bilo ih je i u ustaškim postrojbama. Pavelić je zapravo bio svojevrstan homo duplex, ali je njegova krutost u provoñenju, donijela je mnogo zla, a prije svega činio je mnogo političkih pogrešaka. Sve do kraja je bio opsjednut svojom varijantom ustaštva, a Hrvatsku je podrazumijevao samo kao svoju, ustašku Hrvatsku, pa je nasuprot svim okolnostima, krajem 1944. čak i domobranstvo nastojao svrstati pod ustaštvo – što su domobranske postrojbe odbile. Velika mu je politička pogreška bila i to što je u samom početku internirao Mačeka, koji je tako postao nekom vrstom katalizatora razvoju partizanskog pokreta, ali i vjerodostojnosti jugoslavenske vlade u Londonu, u kojoj je stalno bilo ministara Hrvata, članova HSS-a, a odlukom kralja Petra, od 25. 5. 1941., prvim zapovjednikom Kraljevske vojske (četnika) u Jugoslaviji, bio je imenovan bivši ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić. Nasuprot Paveliću, Tito je lukavo primio i HSS u svoj tzv. Narodni Front i ta je stranka formalno djelovala još nekoliko godina nakon rata. Meñutim, zahvaljujući svojoj krutosti, političkoj nespretnosti, ali i opsjednutošću svojim ustaštvom, najveću je političku pogrešku napravio u jesen 1944. Tada je već svima bilo jasno da Njemačka gubi rat. Italija je kapitulirala i to kasnije dobro naplatila. Ni

XI Rumunjska više nije meñu saveznicima Njemačke, a bivša Bugarska «fašistička» vojska. skupa se sa Crvenom armijom bori protiv Njemačke. Pavelić ima sve manje pristalica, ali Hrvati uporno brane domovinu, no i priželjkuju da se i Hrvatska nekako pridruži Saveznicima. Hrvatski vojnici iz njemačkih postrojba već masovno bježe i uključuju se u različite hrvatske postrojbe. Kruže priče o nekakvim «bijelim partizanima», kojima je upravo to cilj, očekujući da će im uskoro prići i većina hrvatskih «antifašista», ali i sva hrvatska vojska. Konačno se i sam vrh ustaških vlasti odlučio da nešto poduzme. Na čelu toga su bili ministri dva najodgovornija ministarstva: obrane i unutarnjih poslova – Vokić i Lorković. I Pavelić je s time upoznat. Prema nepotpunim podacima, s tim je namjerama bio upoznat i njemački vojni izaslanik F.G. von Horstenau. On je to razumio, ali je bio je protiv razoružanja njemačke vojske. Tražio je slobodno povlačenje, a Hrvatskoj bi vratio sve postrojbe u sastavu njemačke vojske, skupa s naoružanjem, a takvih je bilo nekoliko divizija. No sve što se dogañalo bilo je u fazi pregovora, a najvećim se problemom pokazalo pitanje izbora novog poglavara države. I Vokić i Lorković su bili članovi Ustaškog pokreta, ali im je bilo važnije očuvanje države, nego pokreta. Još su vjerovali Paveliću, pa su ga zato i informirali o svojim namjerama da razoružaju njemačku vojsku i pozovu Engleze i Amerikance da se iskrcaju na našoj obali. No, bili su svjesni da Pavelić mora otići s vrha političke scene, a on je upravo to tvrdoglavo odbijao. Hrvatsku je vidio samo kao svoju, ustašku Hrvatsku. Izgleda da su se ipak konačno odlučili na državni udar. NDH je tada imala pod oružjem 220 tisuća vojnika i mogli su razoružati Nijemce. No Pavelić je to doznao i oba su ministra uhićena. Tada nisu strijeljani. Pretpostavlja se da ih je tek prije povlačenja, u Lepoglavi (zatvor) dao strijeljati Luburić. Bila je to nepopravljiva Pavelićeva politička pogreška, zbog koje je propuštena posljednja šansa da se Hrvatska ipak nekako spasi i radi koje su ga se skoro svi odrekli, svi osim vrlo uskog kruga ideologiziranih političkih slijepaca. Odricali su ga se i vojnici, ali su se i dalje uporno borili za Hrvatsku –pa makar i «strateškim» povlačenjem. Znali su da ne žele ostati pod komunistima, premda nikomu nije bilo jasno kamo zapravo idu. U svima je još bilo nekakve nade da će se to nekako ipak riješiti. Prema jednoj vijesti radio Londona, krajem travnja 1945: «Prema Zagrebu se kreće ogromna masa od oko dva milijuna Hrvata». Sprječavanjem puča uništena je šansa za opstanak države, a nedogovoreno i neugovoreno povlačenje ogromne mase naroda i cijele vojske prema savezničkim snagama, te napuštanje tog cvijeta hrvatskog naroda zloj sudbini, zaista je bio zločin. Pavelić je inače bio hrabar čovjek, pa je njegov bijeg od zajedničke sudbine s narodom i vojskom teško objasniti. No bio je to u svakom slučaju zločin protiv države i naroda, a napuštanje bojišnice –izdaja. Na kraju se dogodilo ono što se dogodilo: tragedija, apokalipsa... 9. Krivice za zlo čine Slojevita su bila ta tragična dogañanja i slojeviti glavni protagonisti, pa su pred historiografijom još dugotrajna istraživanja. Meñutim, već na temelju do sada historijski utvrñenih činjenica, tri osobe možemo uzeti kao osobe, ali i kao simbole pokretača onoga što se i kako se dogañalo. Bez ikakve dvojbe to su: Tito, Pavelić i Maček.

XII Djelovanje i ponašanje dr. Vlatka Mačeka u tim presudnim danima, ne možemo okvalificirati neposrednim zločinom. Meñutim, s obzirom na njegov raniji politički položaj, kao i na podršku naroda koju je uživao, možemo ga nazvati moralnim izdajicom naroda, ali i to samo uvjetno. Po svom uvjerenju, on nikada nije bio državotvorni Hrvat, nego banovinski, jugoslavenski. Već ostvarenu Banovinu Hrvatsku –koja je bila njegovo djelo – nikada nije zamišljao kao neovisnu državu, nego samo kao što širu autonomiju u sastavu Jugoslavije. Toga se jugoslavenstva nikada nije odrekao, pa je na naslovnoj strani svoje autobiografije, koja je u inozemstvu objavljena deset godina poslije rata –bila jugoslavenska zastava! Premda ovo ne spada u činjenice, ipak treba pretpostaviti: da je on preuzeo kormilo države – što je bila njegova dužnost –sigurno je da toliki broj njegovih pristalica ne bi otišao u partizane, pa bi i broj žrtava bio neusporedivo manji. Nitko ne može reći kako bi se ponašao kao državni poglavar. I on je bio autokrat kao i Pavelić, ali je bio daleko, daleko elastičniji i lukaviji. U svakom slučaju ostaje moralna osuda. Što se tiče dobra i zla koji se pripisuju dr. Anti Paveliću, on je zaista dvojna ličnost, ali mu do dolaska na vlast nitko ne može pripisati nikakav zločin. Došao je s divnim idejama, uglavnom preuzetim od prvog i najvećeg državotvorca dr. Ante Starčevića, a neke je od tih ideja i u teškim ratnim uvjetima uporno nastojao i ostvariti. No politički je bio vrlo krut i bez imalo političke elastičnosti, pa su, osim slamanja puča Vokić – Lorković i kukavičkog bijega prije početka povlačenja vojske i naroda iz Zagreba, skoro svi zločini od strane ustaških vlasti, počinjeni upravo zbog njegove političke nespretnosti. No, to ga ne opravdava. Progon i ubijanje Židova, zauzimaju apsolutno posebno mjesto. Taj se čin, uvjetno, može usporediti s činom vojnika, koji u strjeljačkom vodu mora strijeljati nekog čovjeka, koji mu je možda i prijatelj i za kojega znade da je potpuno nevin. Pucajući, čini zločin. A koja je alternativa? Ako ne sudjeluje u tom zločinu i njega će osuditi na smrt (ratni su vojni sudovi okrutni u svim državama), a onog će jadnika ipak strijeljati. O toj su se dilemi bavili brojni odvjetnici i sudovi nakon rata. Problem je duboko moralni, psihološki, ali i kazneni. Što se pak tiče Josipa Broza – Tita, o njemu se kao političaru, iz perspektive Hrvatske državnosti, ne može reći ništa pozitivno, a ni kao čovjeku uopće –sve do kraja pedesetih godina, do kada je, nakon razlaza sa Staljinom (1948), dovršio okrutni obračun i sa svojim nekada najvjernijim komunističkim sljedbenicima. No i njegovo kasnije «očovječenje», samo je lukavo prilagoñavanje novonastalim uvjetima. Partizanski ustanak u NDH nije bio ustanak protiv okupacije Hrvatske, jer ona, osim velikog dijela Dalmacije, nije bila okupirana. Njemačka je već nakon mjesec dana najavila povlačenje vojske iz Hrvatske, a tada ju je zadržala samo zbog jasnih pohlepnih teritorijalnih pretenzija Italije. Dizanje ustanka u cilju promjene režima u vlastitoj zemlji, u principu se ne smatra zločinom, premda to svaka vlast smatra zločinom. Meñutim, ovaj je ustanak pokrenut isključivo u cilju rušenja hrvatske neovisnosti i priključenja Jugoslaviji, a to je već samo po sebi zločin –izdaja domovine u korist jedne druge države. Da KP na čelu s Titom nije podigla taj ustanak, bez obzira na tijek i kraj rata, bilo bi neusporedivo manje žrtava. Hrvatske su oružane snage već tijekom 1942. četničke

XIII ustanke mogle svesti na manje oružane diverzije, koje je i oružništvo (žandarmerija) moglo kontrolirati. Uzevši u obzir sve ove činjenice, definitivna je činjenica da je Tito bio najveći zločinac i osobno je odgovoran za najveći broj žrtava i ratnih zločina tijekom rata u NDH. Meñutim, usporeñivanjem količine zločina, ni u kom slučaju ne možemo brisati zločine onih koji su ih manje počinili. Isto tako, usporeñivanjem dobrih i kaznenih dijela nekog čovjeka, ne možemo dobrim djelima brisati kaznena, niti pak kaznenim dobra. To prečesto čine političari i sljedbenici nekog voñe, ali ne bi smjela i historiografija. Ako je netko činio i dobro i zlo, to mora biti uzeto u obzir. U cilju bolje jasnoće ovakvog moralnog stava, bit će korisno podsjetiti se jedne tri i pol tisuće godina stare egipatske anegdote. U napad na Egipat, koji tada nije bio u najvećoj snazi, krenula je moćna vojska Hiksa. Faraon je odabrao najsposobnijeg svoga generala, da se pokuša oduprijeti toj vojsci. Egipatska je vojska krenula ususret neprijatelju, a s njom je bilo i nekoliko svećenika. Jedan od njih je na putu ugledao egipatsku svetu bubu skarabeja, što je za njih bio znak da se vojska mora vratiti. No general je znao da neprijatelje može pobijediti samo ako ih dočeka u nekom klancu. Stoga je odbio zahtjev svećenika i uz puno poštovanje maknuo skarabeja s puta, nastavio ubrzano putovanje i upravo u tom klancu potpuno pobijedio neprijatelja, pa pobjedonosno krenuo nazad. No svećenici su bili brži i o svemu izvijestili faraona. Kada je general stupio pred faraona, ovaj mu je čestitao na blistavoj pobjedi i rekao da mu zbog te pobjede poklanja svoj faraonski prsten, što se nikada ranije nije dogodilo, a zato što se nije vratio kada je na putu vidio skarabeja, naredio je da generalu odsjeku glavu. Nitko od nas ne traži tako rigorozan stav. U znak priznanja za ono što je učinjeno dobro, možemo i oprostiti ono zlo, ali ga u svakom slučaju moramo jasno zabilježiti. No političari i sljedbenici čine upravo suprotno. I dok jedni Tita, drugi Mačeka, a treći Pavelića smatraju svojim idolom, najvišim dobrom –dok su ostala dvojica zli, dotle srpski nacionalisti svu trojicu smatraju oličenjem zla. 10. Zaklju čne činjenice I pored sve složenosti i raznorodnosti, činjenica je da su u ratu na teritoriju HDH postojale isključivo dvije suštinski odvojene strane: branitelji i rušitelji neovisnosti vlastite države. Sve ostalo su obične političke podvale. Kao što su se prougarski orijentirani «partizani» prije 900 godina borili protiv državotvorno orijentiranog kralja Petra Svačića, a za priključenje Hrvatske ugarskoj kruni, tako su se Titovi partizani borili za priključenje Hrvatske Beogradu, ali i Beograda Moskvi. Prema nekim novijim saznanjima, zadnji hrvatski kralj nije poginuo u bitci s Kolomanovom ugarskom vojskom, nego ga je ubio neki «partizan» iz plemena Kačića. Meñutim, kao što se cijeli rat u NDH ne može prikazati samo crno-bijelim bojama, tako ne može ni borba hrvatskih partizana. Borba partizana u Istri i Dalmaciji, izvan teritorija NDH, stvarno je bila oslobodilačka, premda se – nažalost – vodila pod vodstvom KPJ. Ti se ljudi nisu borili protiv fašizma, nego protiv talijanske okupacije, bez obzira je li ta vlast bila u rukama fašističkog pokreta, ili neke druge političke opcije. Samo su se partizani u Italiji borili protiv fašizma, a to znači za promjenu režima u svojoj zemlji.

XIV Pojam svjetskog antifašizma, kao borbe protiv totalitarnih sustava, od strane je Sovjeta vrlo vješto skovana prijevara, kojom oni sebe izuzimaju iz totalitarnih sustava, preda su, osim hitlerovskog rasizma, bili najgori i najokrutniji totalitarni sustav. Uostalom, Zapadni saveznici nikada nisu govorili o Antifašističkoj, nego o Antihitlerovskoj koaliciji. Čak da partizanstvo i nije bilo borba protiv države, nego samo protiv ustaštva, ne možemo je nazvati «antifašističkom», jer je ustaštvo mnogo starije. Naime, kao politički pojam pojavljuje se još u19 stoljeću, a početkom prvog svjetskog rata (1914.) u Hrvatskoj je od pučko – ustaških postrojbi ustrojena 104. domobranska pučko – ustaška brigada. + + + + + +

XV POVIJESNO UTEMELJENE ČINJENICE O NDH Piše Filip Ćorluki ć, Pula 2004. Pedeset nam se godina uporno tvrdilo da u državno-pravnom smislu NDH nije bila legalna država, te da i sam čin njezine uspostave predstavlja zločin. To iz svojih razloga tvrde i onovremeni protivnici Njemačke. Na žalost, to tvrde i mnogi u današnjoj vlasti u Hrvatskoj. Meñutim, nitko nema pravo na takvo iskrivljavanje povijesti, a posebno ne hrvatski «antifašisti», kao sljedbenici glavnih krivaca, niti pak Englezi, kao glavni sukrivci Bleiburške apokalipse. Ako netko svjesno prepusti nezaštićeno stado krvožednim vukovima, tko je kriv za pokolj? Divlji vukovi, ili onaj koji im je prepustio stado? U interesu istine ovdje ćemo ukratko izložiti temeljne, historijski utvrñene činjenice. 1. Činjenice op ćim okolnostima Izmeñu dva rata u Evropi su postojale parlamentarne demokracije, s liberalnim kapitalizmom kao temeljem gospodarstva. Tijekom tog perioda u nekim su državama na vlast došli specifični socijalistički pokreti i ustrojili totalitarne sustave, u kojima je svu vlast preuzeo pokret, s voñom kao dominantnom ličnošću. To se dogodilo prvo u Rusiji, u kojoj je krvavom revolucijom na vlast došao boljševizam i uspostavio državnu zajednicu SSSR, zatim, svojevrsnim državnim udarom u Italiji – fašizam, pa u Njemačkoj –nacional-socijalizam, koji je na vlast došao prvo demokratskim izborima, da bi nakon toga grubom silom osigurao vlast samo za svoj pokret. Bili su to osnovni oblici tada uspostavljenih totalitarnih sustava, s mnogim formalnim sličnostima, ali i velikim razlikama u ciljevima. Boljševicima je temeljni cilj bio da svjetskom revolucijom ostvare «vlast proletarijata» u cijelom svijetu, nacionalsocijalizmu – nacija «čiste arijske rase», a fašizmu – država. S obzirom na gospodarsku učinkovitost i organiziranost fašističkog i nacističkog sustava, oni su imali mnogo pobornika i u drugim državama, dok je u vladajućim strukturama tih država vladao paničan strah od sve bržeg širenja ideja komunističkog boljševizma. Izuzevši nacistički rasizam, od sva tri tada vladajuća totalitarna sustava, za svoje je grañane neosporivo najgori i najokrutniji bio boljševizam. Od dolaska na vlast pobili su oko trideset milijuna svojih grañana. Gospodarski i vojno naglo ojačala Njemačka, krajem je tridesetihmunjevitim osvajanjima započela novi rat. S Italijom i Japanom je potpisan Trojni pakt, a sa SSSR pakt o nenapadanju. Poljska je podijeljena izmeñu te dvije zemlje. Bio je to, zapravo, tipičan imperijalni rat, koji su zapadne sile dugo tolerirale. Osim moralnih osuda i uobičajene ratne propagande, nitko nije govorio o zločinima. Istina, progon i deportiranje Židova već su bili u punom zamahu, ali još nije bilo sistematskog ubijanja. Predsjednik SAD Roosevelt je svojim suradnicima govorio da je to loše, ali da «Hitler barem nije komunist»! Odnosi meñu državama zasnivaju se na interesima. Premda je Jugoslavija bila tvorevina engleske i francuske politike interesnih sfera, Hitler je iz pragmatičnih razloga s tom državom nastojao održavati dobre odnose. Njegova je proklamirana «Nova Evropa», tada i meñu jugoslavenskim političarima uživala veliki

XVI ugled, pa je zalaganjem Cvetkovića i Mačeka i Jugoslavija 25.03.1941. pristupila Trojnom paktu. Meñutim, na dobro organiziran poticaj od strane Engleske, vojska je već 27.03.1941. izvela vojni puč, nakon čega je Njemačka 06.04.1941. napala Jugoslaviju. Praktično i bez pokušaja obrane, jugoslavenska je vojska i formalno kapitulirala 17. 04. 1941. godine. 2. Činjenice o stanju u Hrvatskoj Prije rata u Hrvatskoj je djelovalo više političkih stranaka. Najmoćnija je bila Hrvatska seljačka stranka, na čelu sa Stjepanom Radićem. Nakon njegova mučkog ubojstva u Skupštini u Beogradu (1929.), na čelo stranke dolazi dr. Vlatko Maček. Bio je to tipičan autokrat, a osnovao je i svojevrsnu stranačku paravojsku (Grañanska i Seljačka zaštita), koja je uoči rata brojala oko sto tisuća ljudi. Maček je osnovao i prvi sabirni logor u Jugoslaviji. Bilo je to u Kruščici kod Travnika. Premda nije tražio izdvajanje iz Jugoslavije, on je svojom politikom, a posebno ostvarenjem široko autonomne Banovine Hrvatske, osigurao masovnu podršku naroda. Do ubojstva Stjepana Radića u Hrvatskoj je djelovala i Stranka prava, koja je jedina slijedila Starčevićevu politiku državotvornosti. Nakon Radićeva ubojstva, poznati pravaš dr. Ante Pavelić emigrira u Italiju i tamo s mnogim drugim emigrantima, meñu kojima je bio i Židov Vlado Singer, osniva revolucionarnu organizaciju: Ustaški pokret. Cilj im je bio uspostava Nezavisne Države Hrvatske. Uz mnogo teškoća, Pokret je vrlo skromno djelovao u Italiji i Mañarskoj, ali im Hitler nije dozvoljavao djelovanje u Njemačkoj. U Jugoslaviji je bio zabranjen, ali je kao ilegalna organizacija bio izvrsno organiziran u mnogim gradovima. Maček s njima, kao: «s onim mangupima», nije želio imati nikakva kontakta. 3. Činjenice o proglašenju NDH Njemačka nije okupirala Jugoslaviju kao cjelinu, nego je tu vještačku tvorevinu razbila na sastavne dijelove. Slovenija je podijeljena i jedan dio je pripojen Njemačkoj, a drugi Italiji. Vojvodina je pripojena Madžarskoj. Jedan je dio Makedonije pripojen Bugarskoj, a drugi je skupa s Kosovom pripojen Albaniji. Crna Gora je naknadno proglašena Kraljevinom, ali pod čvrstim utjecajem Italije. Samo je Srbija kao posebna država okupirana, tj. dobila je status Njemačkog protektorata. Što se tiče Hrvatske, ona je još prije svih tih podjela i dolaska njemačke vojske, već 1o. travnja 1941. samostalno proglasila neovisnost. Po meñunarodnom pravu i običajima, to je proglašenje potpuno legalan i zakonit čin; bez obzira na uporna osporavanja. Naime, država postaje neovisnom, kada to sama proglasi, a opstat će ako joj to proglašenje priznaju prvenstveno susjedne države, odnosno, ako je dovoljno snažna da se odupre eventualnim neprijateljima. Hrvatsku su priznale sve potpisnice Trojnog pakta kao i mnoge neutralne države, pa čak i daleki Thailand. Nije se moglo ni očekivati da joj tu neovisnost prizna, na primjer, Engleska, a za meñunarodni je legalitet nevažno hoće li je svi priznati. Ni staru, ni novu Jugoslaviju, niti pak Sovjetski Savez, nikada nisu priznale sve države, pa ipak nikada nitko nije osporavao njihovo postojanje.

XVII 4. Činjenice o uspostavi vlasti Zapovjednik HSS-ove Grañanske zaštite Zvonko Kovačević zahtijeva od vodstva HSSa da zaštitare proglase novom hrvatskom vojskom. Naime, očekivalo se da će u tim burnim danima Maček preuzeti kormilo upravljanja dogañajima. Na žalost, on to nije učinio, pa je cio taj iznimno odgovorni posao, na sebe preuzeo bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik. Prije proglašenja državnosti, trebalo je odlučili tko će biti na čelu države. HSS je bila daleko najjača stranka u Hrvatskoj, pa premda je i sam bio pravaš, Kvaternik je taj položaj prvo nudio Mačeku, ali on je to odbio. S obzirom da se Ustaški pokret tada jedini zasnivao na potpunoj državotvornosti, pošteni je Kvaternik jedinu alternativu vidio u Paveliću. S obzirom na hitnost, čak i ne pitajući Pavelića, stari je časnik u njegovo ime već 10. travnja 1941. proglasio neovisnost Hrvatske. Pavelić, je za proglašenje saznao tek kasnije, pa umjesto da mu bude zahvalan, nikada Kvaterniku nije oprostio što čin proglašenja nije prepustio njemu. Stjecajem okolnosti, tako je na vlast u Hrvatskoj došao dr. Ante Pavelić. Osim zahtjeva da se prihvati Rasni zakon, koji će uskoro postati uzrokom mnogih zala, Hitler se prema ostaloj unutarnjoj politici, kao i granicama NDH odnosio vrlo korektno. Meñutim, Musolini je prisilo Pavelića da (18. 5. 1941.) potpiše za Hrvatsku strahovito nepovoljan «Rimski ugovor», kojim je skoro cijelo jadransko priobalje, skupa s otocima, pripalo Italiji. To je silno oslabilo Pavelićev politički položaj u Hrvatskoj, a bilo je i veliki poticaj kasnijem jačanju partizanskog pokreta. Komunisti do tada nisu pravili nikakvih problema, jer se Kominterna striktno pridržavala pakta s Njemačkom. Povijesna je činjenica da je sve što je do tada učinjeno bilo u skladu s meñunarodnim pravom, premda sigurno nitko nije odobravao, na primjer odredbe Rimskog ugovora. No, to već spada u opće okolnosti, kao i u ocjene Pavelićeve političke sposobnosti. 5. Činjenice o ustancima Odmah se započelo s uspostavom organa vlasti. Sve su stranke raspuštene, meñu njima i Nacional-socijalistička stranka. Meñutim, već treći dan nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske, četničke su horde počele s pokoljima nesrpskog stanovništva u istočnoj Bosni. Tamo još uopće nije bilo nikakve hrvatske vojske, no oni su tako rušili hrvatsku državu. Hrvatski i bosanski Srbi, bili prvi rušitelji neovisnosti vlastiteim domovine. Radije su željeli Srbiju, pa makar bila i okupirana. Komunisti su bili mirni. Meñutim, odmah nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez (22.06.1941.), nekoliko fanatičnih sljedbenika zemlje boljševika, na čelu s nekakvim Capom, poduzima manje diverzije na području Siska. Ohrabreni ratom sa Sovjetima, tada četnici pokreću mnogo veće ustanke. Jedan takav ustanak, s tragičnim posljedicama, dogodio se 27. srpnja 1941. godine u mjestu Srb. Tom je prigodom po okolnim selima pobijeno oko dvije tisuće Hrvata. S obzirom da je u ustanku sudjelovalo i nekoliko komunista, službena je jugoslavenska politika upravo taj dan naknadno proglasila početkom «antifašističkog ustanka» u Hrvatskoj! Koji je uzrok i koji su ciljevi tih ustanaka? Već i sam povod njihovu početku, nedvosmisleno nam ih jasno pokazuje. Bez obzira što su pojedini sudionici tada mislili,

XVIII cilj tih ustanaka ni u kom slučaju nije bio da se revolucijom sruši ustaški režim u NDH (što bi s ideološkog gledišta imalo nekakvog smisla), nego je KPJ pokrenula ustanak prvenstveno u cilju pomaganja «bratskom» Sovjetskom Savezu, ali i da bi Hrvatsku ponovno vratila u Jugoslaviju, a za razliku od četničkih ciljeva – u komunističku. Prema tomu, partizani su, kao i četnici, u prvom redu bili rušitelji vlastite države i nikakve fraze o «antifašističkoj» i «oslobodilačkoj» borbi, tu činjenicu ne mogu osporiti. 6. Činjenice o ratnim zlo činima ustaških vlasti Pedeset i pet godina nakon propasti NDH i deset godina nakon ponovnog osloboñenja države, mnogi još uvijek govore da je to po svemu bila zločinačka država. Povijesno, činjenice su drukčije. Temelja je činjenica da su četnici odmah nakon proglašenja NDH, počeli s pokoljima. Država se morala braniti. Stoga, bez obzira na ljutite izjave pojedinih revoltiranih Hrvata u stilu: «Srbe na vrbe», početna suzdržanost državnih vlasti, zaista iznenañuje. Nakon napada Japana na SAD (Honolulu), ta je izrazito demokratska država odmah, preventivo, reagirala tako što je internirala oko sedamdeset tisuća svojih grañana japanskog podrijetla i oduzela im svu imovinu. A kako je reagirala nedemokratska vlast u NDH? Prvi sigurnosni potez te vlasti bio je da se uz Židove i svi Srbi moraju iz sjevernih dijelova Zagreba preseliti u južne. Svi su časnici i dočasnici srpske narodnosti umirovljeni i primali su propisane mirovine. No, prvo četnički, a kasnije i partizanski ustanci sve su više jačali i država se morala učinkovitije braniti. 22.05.1941. uveden je prvi prijeki sud, a uskoro je osnovan je i sabirni logor u Jasenovcu. U taj su logor upućivani kažnjenici po pravomoćnim presudama (da bi nakon isteka kazne mnogi bili pušteni), ali i osumnjičenici za suradnju s odmetnicima, te Židovi i Romi u skladu s Rasnim zakonom. Upravo u tom se logoru i jesu dogañali mnogi zločini. Već je početkom svibnja pop ðuić počeo organizirati na ustanak Srbe oko Knina. Talijani ih nisu ometali. Srpska pravoslavna crkva je vrlo aktivno djelovala protiv NDH. U takvim okolnostima, Pavelić donosi katastrofalno pogrešnu odluku o pokatoličenju Srba, čemu se nadbiskup Stepinac oštro protivio. No Pavelić ga je i inače sustavno izbjegavao. Pred zimu te godine veliki je dio istočne Bosne već bio u četničkim rukama. Tu su oni počinili masovne pokolje, posebno muslimanskog življa. Regularna vojska, domobranstvo, još nije bila dovoljno snažna da bi se mogla učinkovito suprotstaviti četnicima, (posebne partizanske postrojbe još su bile vrlo malobrojne), pa ustrojavane različite dobrovoljačke postrojbe. Prva je u istočnoj Bosni osnovana Domobranska dobrovoljačka divizija. No, ustanci su se širili, pa je Jure Francetić u Sarajevu ustrojio Ustašku dobrovoljačku legiju, a pošto se za odore moglo pronaći samo crnog materijala, dobili su naziv Crna legija. Bila je to zaista izvanredno dobra vojna postrojba, koja je uskoro oslobodila istočne dijelove Bosne i izbila na Drinu, pa su i ona i njezin zapovjednik Jure Francetić u narodu ovjenčani legendarnom slavom. To sigurno nije politička fraza, nego historijska činjenica. Masovniji razvoj partizanstva u NDH, počinje zapravo tek u ljetu 1942. Nakon propasti partizanskog ustanka u Srbiji, Tito na čelu partizanskih brigada prelazi u bosanski dio NDH, nastojeći prijeći u zapadne krajeve. No, na putu mu je bio Kupres, koji je branilo

XX oko 500 ustaša Crne legije, nešto domobrana s par brdskih topova i kupreška milicija, koja čak nije imala ni vojničke odore. Francetić je bio odsutan, pa je obranom zapovijedao domobranski general Franjo Šimić. Tito i njegovi najsposobniji suradnici ulagali su zaista mnogo truda. Mnogo je partizana izginulo u uzaludnim jurišima, ali Kupres tada nisu zauzeli. Od tad su, ne samo za četnike, nego i za partizane, «crnci» oličenje zla, premda se čak ni u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji, za vrijeme života Jure Francetića ne navode nikakvi ratni zločini. No zločina je bilo od strane drugih, a kasnije i od nekih ustaša crne legije. Francetić je poginuo 22.12.1942. Legija je podijeljena na tri dijela, kojima su zapovijedali Boban, Sudar i Luburić. Luburićeva je postrojba preuzela logor Jasenovac i tu su se dogodili najveći zločini, ali neusporedivo manji od onih kako su prikazani. To je neosporno dokazano. Boban i Sudar su nastavili časnim putovima Jure Francetića, a Bobanova je postrojba jedina koja se na Bleiburškom polju oružano probila kroz redove britanske vojske, a koja ih zbog nekih svojih razloga nije izručila «antifašističkoj» klaonici. Bilo je zločina i na crtama sukoba, ali najčešće osobnih. Meñutim, stvarni zločini nisu vezani niti za jedan rod oružanih snaga NDH. Pravi su se zločini najviše dogañali u logoru Jasenovac, a odnose se prvenstveno na Židove i Rome, koji su ubijani bez ikakve osobne krivice. Zatvarani su i ubijani samo zato što su roñeni u krilu tih naroda. To je jedan od apsurda meñunarodnih ratnih saveza, po kojemu je i NDH morala udovoljiti ludoj Hitlerovoj opsesiji o nužnosti istrjebljenja Židova. No to nije morala samo NDH. Isto su morale činiti i ostale saveznice Njemačke –od Bugarske do Italije. Antisemitizam u Hrvatskoj nikada nije imao dublje korijene, kao što je tobilo, na primjer, u Srbiji, i Poljskoj, ali još više u Rusiji. Majka vojskovoñe Slavka Kvaternika, bila je Židovka. Po majci, bila je to i supruga Ante Pavelića. Žene još nekih ustaških dužnosnika, bile su Židovke. Nekoliko uglednih Židova proglašeno je tzv. «počasnim arijevcima» i tako spašeni od uhićenja i vjerojatnog usmrćenja. Bilo je mnogo, na različite načine spašenih Židova. Prema saznanjima Slavka Goldsteina (Obzor, 3. ožujka 1999., str. 9), koji nipošto nije prijatelj NDH, to je razdoblje preživjelo je osam tisuća Židova, dok ih je u logoru Jasenovac nestalo od 15 do 17.000. «Antifašisti» nam i danas uporno tvrde, da je već zbog Židova i Jasenovca, i sama uspostava NDH zločin. To je apsolutno iracionalno! Pa koja je bila alternativa? Što bi bilo da je i Hrvatska nakon raspada Jugoslavije okupirana, kao i Srbija? Tada Židovi ne bi imali nikakve šanse. Od čitave Evrope pod njemačkim utjecajem, jedino je iz okupirane Srbije u Berlin stigao izvještaj da je «Judenfrei» (očišćena, osloboñena od Židova). Te jadne ljude sigurno po Srbiji nisu tražili njemački vojnici, nego srbijanska policija. 7. Činjenice o zlo činima «antifašista» O četničkim je ratnim zločinima mnogo toga poznato i o tomu nećemo govoriti. Što se pak tiče partizana, antifašista, NOV, POJ, JNA, ili kako su se već nazivali, pedeset su nas godina odgajali i uvjeravali u smislu tvrdnje generala Gošnjaka: «Armija je nevina». Tito, voña i organizator tog ustanka, bio je čovjek bez skrupula, ali izvanredno sposoban i lukav. U posebnim je centrima Kominterne, temeljito obrazovan za organiziranje pobuna i revolucija u svijetu, a jedna od temeljnih postavki tog

XXI obrazovanja je u tomu, da se komunisti moraju stavljati na čelo bilo kakve već pokrenute pobune – od onih radničkih protesta do nacionalni ustanaka. U skladu s tom doktrinom komunisti su se uključivali u četničke ustanke, nastojeći doći na čelo tih pobuna, što im je vrlo često i uspijevalo. Pod krilaticom: «Smrt fašizmu – sloboda narodu», zločini se «antifašista» dogañaju već od samog početka – i to ne samo prema neprijatelju, već i prema svojim sljedbenicima (komunistima i ostalim partizanima), ali i prema ostalom narodu. Tako, na primjer, njemačka je vojska bila izdala zaista okrutnu naredbu, da će za svakog ubijenog njemačkog vojnika biti strijeljano stotinu talaca. Da bi privukli narod u svoje odrede, partizani su se uvlačili u selo i iz zasjede ubili nekog njemačkog vojnika. Nijemci su strijeljali nevine taoce, a prestrašeni su seljaci bježali partizanima; da bi i tu masovno ginuli. I oni su zapravo žrtve «antifašizma». Ogroman je broj partizanskih ratnih zločina, za koje glavnu krivicu snose isključivo Tito i KPJ. Oni su bili apsolutni voditelji i naredbodavci. Navesti ću samo tri primjera. Sve do kasnog ljeta 1943., u širem su se tuzlanskom području vodile velike borbe, najvećim dijelom s četnicima. Do tada je, temeljem pravosudnih presuda, u Tuzli strijeljano ukupno sedam majevačkih četnika. Krajem kolovoza te godine, grad su zauzeli partizani. Lako su ušli, jer je stjecajem okolnosti u gradu bilo vrlo malo vojske. Ostali su četrdeset dana i za to vrijeme, većinom bez ikakvih suñenja strijeljali najmanje 170 tuzlanskih civila, od kojih se većina uopće nije bavila politikom. Pobili su i sve ustaše i Nijemce, koje su uspjeli zarobiti. Dva mjeseca kasnije, Tuzla je ponovno napadnuta, ali u gradu su tada bile 5. i 8. domobranska pukovnija, koje nisu izgubile niti jednu bitku. Bili su izvrsno naoružani i visoko motivirani za obranu domovine. Nisu to bili nekakvi «fašisti», niti pavelićevci. Čak su i na ulici glasno psovali Pavelića: «ako dozvoli da nas pobijede ovi šumski odrpanci». Partizani su napadali uglavnom noću, masovno i samoubilački. Prije toga su po okolnim hrvatskim selima mobilizirali preostale muškarce. Dali su im puške i po par naboja, pa – u prve redove. To je trajalo četiri dana i izginulo ih je preko dvije tisuće, a samo osam domobrana! Ovo ne iznosim po čuvenju. Tada sam živio u Tuzli. Tko je kriv za ove žrtve i čiji je to zločin? Neke jugoslavenske historiografije ovu bitku uopće ne spominju, kao do se nije ni dogodila. Komunisti su inače bili jakoponosni na svoje heroje. I u ovoj je bitci bilo heroja, ali njihove majke nikada nisu saznale kako su im sinovi poginuli, niti gdje su pokopani! Krajnja okrutnost, zločin, nemoral! Treći je primjer iz Travnika. Taj su grad, dva puta bezuspješno napadali krajem 1943. Ponovno su napali 22.10.1944., ali taj puta s velikim snagama i izvrsno naoružani. Branitelji su se nakon dva dana predali nadmoćnom neprijatelju. Nakon ulaska u grad, partizani su strijeljali svih sedam stotina zarobljenih branitelja, kao i veliki broj civila. Tako se to dogañalo tijekom cijelog rata, sve do bleiburške apokalipse, te najveće tragedije hrvatskog naroda u kojoj je odmah poslije rata bezdušno pobijeno preko sto tisuća mladih zarobljenih branitelja hrvatske neovisnosti, kao i ogroman broj civila, žena i djece. Bio je to strašan, smišljeni genocid i uništavanje biološkog reprodukcijskog temelja hrvatskog naroda, jer se od tada iz te osnove više nije moglo roditi niti jedno

XXII dijete. Bio je to svojevrstan holokaust, za koji nikada nitko nije odgovarao, niti su «antifašisti» barem tražili oprost! Treba spomenuti i da su «Antifašisti» poslije rata pobili sve svećenike HP Crkve! Čak ni Hitler nije bio toliko temeljit sa židovskim svećenicima (rabinima). 8. Činjenice o kraju ratai propasti NDH Za razliku od izvanredno inteligentnog, vrlo lukavog i prilagodljivog Tita, Pavelić je bio kruti autokrat, koji, osim nekim svojim predratnim suborcima iz emigracije, nije vjerovao nikomu, niti je slušao ičije savjete. I dok je lukavi Tito bez ikakva ustezanja nudio svakomu sve, pa iako okrutni boljševik i samodržac, stalno je govorio o demokraciji, nudio vjerske slobode i obećavao da se poslije rata i kralj može vratiti «ako to narod odluči»; Pavelić je osuñivao «trulu demokraciju», premda je u praksi bio neusporedivo humaniji od Tita. Pavelić je, inače, imao izvrsnih zamisli, kojima je i u tim teškim ratnim uvjetima stvarao preduvjete da Hrvatsku učini socijalnom državom blagostanja, ali i državom znanosti, kulture graditeljstva. Sarajevo i Banjaluka, bili su velika gradilišta. Izgrañeno je mnogo cesta. U Zagrebu je izgrañeno radničko naselje u Dubravi, dovršena ranije tek započeta gradnja velike bolnice na Rebru, opremljena tada najsuvremenijom opremom. Izgrañena su tri fakulteta, zgrada Pošte kod Glavnog kolodvora, veličanstvena džamija u centru Zagreba, a u samo te četiri godine u NDH je objavljeno čak pet tomova izvrsno opremljene Hrvatske enciklopedije, što je daleko iznad onoga što čini današnja Hrvatska. Nakon početne zbunjenosti, a posebno nakon proglašenja autokefalnosti (autonomije) Hrvatske pravoslavne crkve (6. 4.1942), što je potpuno u skladu s Kanonskim pravom Pravoslavne crkve i mnogi su Srbi shvatili da im je hrvatska jedina domovina, pa su mnogi dočasnici i časnici, tražili reaktiviranje u oružane snage NDH. Pavelić je i u Generalski zbor birao nekoliko generala Srba, a bilo ih je na istaknutim položajima i u ustaškim postrojbama, pa je čak i pobočnik Jure Francetića bio Srbin. Krajem rata u domobranstvu je bilo pod oružjem oko 25 tisuća Srba, a bilo ih je i u ustaškim postrojbama. Pavelić je zapravo bio svojevrstan homo duplex, ali je njegova krutost u provoñenju, donijela je mnogo zla, a prije svega činio je mnogo političkih pogrešaka. Sve do kraja je bio opsjednut svojom varijantom ustaštva, a Hrvatsku je podrazumijevao samo kao svoju, ustašku Hrvatsku, pa je nasuprot svim okolnostima, krajem 1944. čak i domobranstvo nastojao svrstati pod ustaštvo – što su domobranske postrojbe odbile. Velika mu je politička pogreška bila i to što je u samom početku internirao Mačeka, koji je tako postao nekom vrstom katalizatora razvoju partizanskog pokreta, ali i vjerodostojnosti jugoslavenske vlade u Londonu, u kojoj je stalno bilo ministara Hrvata, članova HSS-a, a odlukom kralja Petra, od 25. 5. 1941., prvim zapovjednikom Kraljevske vojske (četnika) u Jugoslaviji, bio je imenovan bivši ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić. Nasuprot Paveliću, Tito je lukavo primio i HSS u svoj tzv. Narodni Front i ta je stranka formalno djelovala još nekoliko godina nakon rata. Meñutim, zahvaljujući svojoj krutosti, političkoj nespretnosti, ali i opsjednutošću svojim ustaštvom, najveću je političku pogrešku napravio u jesen 1944. Tada je već svima bilo jasno da Njemačka gubi rat. Italija je kapitulirala i to kasnije dobro naplatila. Ni

XXIII Rumunjska više nije meñu saveznicima Njemačke, a bivša Bugarska «fašistička» vojska. skupa se sa Crvenom armijom bori protiv Njemačke. Pavelić ima sve manje pristalica, ali Hrvati uporno brane domovinu, no i priželjkuju da se i Hrvatska nekako pridruži Saveznicima. Hrvatski vojnici iz njemačkih postrojba već masovno bježe i uključuju se u različite hrvatske postrojbe. Kruže priče o nekakvim «bijelim partizanima», kojima je upravo to cilj, očekujući da će im uskoro prići i većina hrvatskih «antifašista», ali i sva hrvatska vojska. Konačno se i sam vrh ustaških vlasti odlučio da nešto poduzme. Na čelu toga su bili ministri dva najodgovornija ministarstva: obrane i unutarnjih poslova – Vokić i Lorković. I Pavelić je s time upoznat. Prema nepotpunim podacima, s tim je namjerama bio upoznat i njemački vojni izaslanik F.G. von Horstenau. On je to razumio, ali je bio je protiv razoružanja njemačke vojske. Tražio je slobodno povlačenje, a Hrvatskoj bi vratio sve postrojbe u sastavu njemačke vojske, skupa s naoružanjem, a takvih je bilo nekoliko divizija. No sve što se dogañalo bilo je u fazi pregovora, a najvećim se problemom pokazalo pitanje izbora novog poglavara države. I Vokić i Lorković su bili članovi Ustaškog pokreta, ali im je bilo važnije očuvanje države, nego pokreta. Još su vjerovali Paveliću, pa su ga zato i informirali o svojim namjerama da razoružaju njemačku vojsku i pozovu Engleze i Amerikance da se iskrcaju na našoj obali. No, bili su svjesni da Pavelić mora otići s vrha političke scene, a on je upravo to tvrdoglavo odbijao. Hrvatsku je vidio samo kao svoju, ustašku Hrvatsku. Izgleda da su se ipak konačno odlučili na državni udar. NDH je tada imala pod oružjem 220 tisuća vojnika i mogli su razoružati Nijemce. No Pavelić je to doznao i oba su ministra uhićena. Tada nisu strijeljani. Pretpostavlja se da ih je tek prije povlačenja, u Lepoglavi (zatvor) dao strijeljati Luburić. Bila je to nepopravljiva Pavelićeva politička pogreška, zbog koje je propuštena posljednja šansa da se Hrvatska ipak nekako spasi i radi koje su ga se skoro svi odrekli, svi osim vrlo uskog kruga ideologiziranih političkih slijepaca. Odricali su ga se i vojnici, ali su se i dalje uporno borili za Hrvatsku –pa makar i «strateškim» povlačenjem. Znali su da ne žele ostati pod komunistima, premda nikomu nije bilo jasno kamo zapravo idu. U svima je još bilo nekakve nade da će se to nekako ipak riješiti. Prema jednoj vijesti radio Londona, krajem travnja 1945: «Prema Zagrebu se kreće ogromna masa od oko dva milijuna Hrvata». Sprječavanjem puča uništena je šansa za opstanak države, a nedogovoreno i neugovoreno povlačenje ogromne mase naroda i cijele vojske prema savezničkim snagama, te napuštanje tog cvijeta hrvatskog naroda zloj sudbini, zaista je bio zločin. Pavelić je inače bio hrabar čovjek, pa je njegov bijeg od zajedničke sudbine s narodom i vojskom teško objasniti. No bio je to u svakom slučaju zločin protiv države i naroda, a napuštanje bojišnice –izdaja. Na kraju se dogodilo ono što se dogodilo: tragedija, apokalipsa... 9. Krivice za zlo čine Slojevita su bila ta tragična dogañanja i slojeviti glavni protagonisti, pa su pred historiografijom još dugotrajna istraživanja. Meñutim, već na temelju do sada historijski utvrñenih činjenica, tri osobe možemo uzeti kao osobe, ali i kao simbole pokretača onoga što se i kako se dogañalo. Bez ikakve dvojbe to su: Tito, Pavelić i Maček.

XXIV Djelovanje i ponašanje dr. Vlatka Mačeka u tim presudnim danima, ne možemo okvalificirati neposrednim zločinom. Meñutim, s obzirom na njegov raniji politički položaj, kao i na podršku naroda koju je uživao, možemo ga nazvati moralnim izdajicom naroda, ali i to samo uvjetno. Po svom uvjerenju, on nikada nije bio državotvorni Hrvat, nego banovinski, jugoslavenski. Već ostvarenu Banovinu Hrvatsku –koja je bila njegovo djelo – nikada nije zamišljao kao neovisnu državu, nego samo kao što širu autonomiju u sastavu Jugoslavije. Toga se jugoslavenstva nikada nije odrekao, pa je na naslovnoj strani svoje autobiografije, koja je u inozemstvu objavljena deset godina poslije rata –bila jugoslavenska zastava! Premda ovo ne spada u činjenice, ipak treba pretpostaviti: da je on preuzeo kormilo države – što je bila njegova dužnost –sigurno je da toliki broj njegovih pristalica ne bi otišao u partizane, pa bi i broj žrtava bio neusporedivo manji. Nitko ne može reći kako bi se ponašao kao državni poglavar. I on je bio autokrat kao i Pavelić, ali je bio daleko, daleko elastičniji i lukaviji. U svakom slučaju ostaje moralna osuda. Što se tiče dobra i zla koji se pripisuju dr. Anti Paveliću, on je zaista dvojna ličnost, ali mu do dolaska na vlast nitko ne može pripisati nikakav zločin. Došao je s divnim idejama, uglavnom preuzetim od prvog i najvećeg državotvorca dr. Ante Starčevića, a neke je od tih ideja i u teškim ratnim uvjetima uporno nastojao i ostvariti. No politički je bio vrlo krut i bez imalo političke elastičnosti, pa su, osim slamanja puča Vokić – Lorković i kukavičkog bijega prije početka povlačenja vojske i naroda iz Zagreba, skoro svi zločini od strane ustaških vlasti, počinjeni upravo zbog njegove političke nespretnosti. No, to ga ne opravdava. Progon i ubijanje Židova, zauzimaju apsolutno posebno mjesto. Taj se čin, uvjetno, može usporediti s činom vojnika, koji u strjeljačkom vodu mora strijeljati nekog čovjeka, koji mu je možda i prijatelj i za kojega znade da je potpuno nevin. Pucajući, čini zločin. A koja je alternativa? Ako ne sudjeluje u tom zločinu i njega će osuditi na smrt (ratni su vojni sudovi okrutni u svim državama), a onog će jadnika ipak strijeljati. O toj su se dilemi bavili brojni odvjetnici i sudovi nakon rata. Problem je duboko moralni, psihološki, ali i kazneni. Što se pak tiče Josipa Broza – Tita, o njemu se kao političaru, iz perspektive Hrvatske državnosti, ne može reći ništa pozitivno, a ni kao čovjeku uopće –sve do kraja pedesetih godina, do kada je, nakon razlaza sa Staljinom (1948), dovršio okrutni obračun i sa svojim nekada najvjernijim komunističkim sljedbenicima. No i njegovo kasnije «očovječenje», samo je lukavo prilagoñavanje novonastalim uvjetima. Partizanski ustanak u NDH nije bio ustanak protiv okupacije Hrvatske, jer ona, osim velikog dijela Dalmacije, nije bila okupirana. Njemačka je već nakon mjesec dana najavila povlačenje vojske iz Hrvatske, a tada ju je zadržala samo zbog jasnih pohlepnih teritorijalnih pretenzija Italije. Dizanje ustanka u cilju promjene režima u vlastitoj zemlji, u principu se ne smatra zločinom, premda to svaka vlast smatra zločinom. Meñutim, ovaj je ustanak pokrenut isključivo u cilju rušenja hrvatske neovisnosti i priključenja Jugoslaviji, a to je već samo po sebi zločin –izdaja domovine u korist jedne druge države. Da KP na čelu s Titom nije podigla taj ustanak, bez obzira na tijek i kraj rata, bilo bi neusporedivo manje žrtava. Hrvatske su oružane snage već tijekom 1942. četničke

XXV ustanke mogle svesti na manje oružane diverzije, koje je i oružništvo (žandarmerija) moglo kontrolirati. Uzevši u obzir sve ove činjenice, definitivna je činjenica da je Tito bio najveći zločinac i osobno je odgovoran za najveći broj žrtava i ratnih zločina tijekom rata u NDH. Meñutim, usporeñivanjem količine zločina, ni u kom slučaju ne možemo brisati zločine onih koji su ih manje počinili. Isto tako, usporeñivanjem dobrih i kaznenih dijela nekog čovjeka, ne možemo dobrim djelima brisati kaznena, niti pak kaznenim dobra. To prečesto čine političari i sljedbenici nekog voñe, ali ne bi smjela i historiografija. Ako je netko činio i dobro i zlo, to mora biti uzeto u obzir. U cilju bolje jasnoće ovakvog moralnog stava, bit će korisno podsjetiti se jedne tri i pol tisuće godina stare egipatske anegdote. U napad na Egipat, koji tada nije bio u najvećoj snazi, krenula je moćna vojska Hiksa. Faraon je odabrao najsposobnijeg svoga generala, da se pokuša oduprijeti toj vojsci. Egipatska je vojska krenula ususret neprijatelju, a s njom je bilo i nekoliko svećenika. Jedan od njih je na putu ugledao egipatsku svetu bubu skarabeja, što je za njih bio znak da se vojska mora vratiti. No general je znao da neprijatelje može pobijediti samo ako ih dočeka u nekom klancu. Stoga je odbio zahtjev svećenika i uz puno poštovanje maknuo skarabeja s puta, nastavio ubrzano putovanje i upravo u tom klancu potpuno pobijedio neprijatelja, pa pobjedonosno krenuo nazad. No svećenici su bili brži i o svemu izvijestili faraona. Kada je general stupio pred faraona, ovaj mu je čestitao na blistavoj pobjedi i rekao da mu zbog te pobjede poklanja svoj faraonski prsten, što se nikada ranije nije dogodilo, a zato što se nije vratio kada je na putu vidio skarabeja, naredio je da generalu odsjeku glavu. Nitko od nas ne traži tako rigorozan stav. U znak priznanja za ono što je učinjeno dobro, možemo i oprostiti ono zlo, ali ga u svakom slučaju moramo jasno zabilježiti. No političari i sljedbenici čine upravo suprotno. I dok jedni Tita, drugi Mačeka, a treći Pavelića smatraju svojim idolom, najvišim dobrom –dok su ostala dvojica zli, dotle srpski nacionalisti svu trojicu smatraju oličenjem zla. 10. Zaklju čne činjenice I pored sve složenosti i raznorodnosti, činjenica je da su u ratu na teritoriju HDH postojale isključivo dvije suštinski odvojene strane: branitelji i rušitelji neovisnosti vlastite države. Sve ostalo su obične političke podvale. Kao što su se prougarski orijentirani «partizani» prije 900 godina borili protiv državotvorno orijentiranog kralja Petra Svačića, a za priključenje Hrvatske ugarskoj kruni, tako su se Titovi partizani borili za priključenje Hrvatske Beogradu, ali i Beograda Moskvi. Prema nekim novijim saznanjima, zadnji hrvatski kralj nije poginuo u bitci s Kolomanovom ugarskom vojskom, nego ga je ubio neki «partizan» iz plemena Kačića. Meñutim, kao što se cijeli rat u NDH ne može prikazati samo crno-bijelim bojama, tako ne može ni borba hrvatskih partizana. Borba partizana u Istri i Dalmaciji, izvan teritorija NDH, stvarno je bila oslobodilačka, premda se – nažalost – vodila pod vodstvom KPJ. Ti se ljudi nisu borili protiv fašizma, nego protiv talijanske okupacije, bez obzira je li ta vlast bila u rukama fašističkog pokreta, ili neke druge političke opcije. Samo su se partizani u Italiji borili protiv fašizma, a to znači za promjenu režima u svojoj zemlji.

XXVI Pojam svjetskog antifašizma, kao borbe protiv totalitarnih sustava, od strane je Sovjeta vrlo vješto skovana prijevara, kojom oni sebe izuzimaju iz totalitarnih sustava, preda su, osim hitlerovskog rasizma, bili najgori i najokrutniji totalitarni sustav. Uostalom, Zapadni saveznici nikada nisu govorili o Antifašističkoj, nego o Antihitlerovskoj koaliciji. Čak da partizanstvo i nije bilo borba protiv države, nego samo protiv ustaštva, ne možemo je nazvati «antifašističkom», jer je ustaštvo mnogo starije. Naime, kao politički pojam pojavljuje se još u19 stoljeću, a početkom prvog svjetskog rata (1914.) u Hrvatskoj je od pučko – ustaških postrojbi ustrojena 104. domobranska pučko – ustaška brigada.

+ + + + + +