Mavro Vetranovic - Orfeo, Posvetiliste Abramovo

Mavro Vetranovi: Drame

Mavro Vetranovi

Drame

Posvetilite Abramovo Orfeo

1

Klasici hrvatske knjievnosti na CD-ROM-u Drama i kazalite

Mavro Vetranovi: Drame

SADRAJ

Posvetilite Abramovo _____________________ 3 SKAZAN'JE PRVO ________________________ 6 SKAZAN'JE DRUGO _____________________ 21 SKAZAN'JE TRETJE _____________________ 44 SKAZAN'JE ETVRTO ___________________ 58 SKAZAN'JE PETO _______________________ 75

Orfeo ___________________________________ 82

RJENIK ________________________________ 99

2


Mavro Vetranovi: Drame Posvetilite Abramovo

Posvetilite Abramovo

3



Imena onijeh koji govore u ovemu prikazan'ju

Gospodin Bog. Abram, prvoroditelj puka izabranoga. iman, pastir, djeti Abramov. Sara, ena Abramova. Kujaa, slubenica Abramova. Izak, sin jedini Abramov i Sarin. Gojisava, Grlica, Marava, Kamprela,

slubenice Abramove i Sarine

Aneo Gospodinov. Kresoje, djeti Abramov. Pastiri Abramovi u grozdu.

4



Prolog

Priklono molim vas, ujte me, er u rit to ete vi od nas uti sad i vidit. Priti e Boi plam, a za njim glas paka, ki e rit da Abram zakolje Izaka i da ga posveti vinjemu on na har. Tuj ete vidjeti zamjernu jednu stvar, uzami Izaka gdi ga e odvesti, ter ete ut paka od majke bolesti, jedan gorki pla za sinkom jedinim, da vam e bridak ma propasti srce svim;1 pak ete od oca vidjeti bolesti ke ga e do konca ivota dovesti smiljaje2, u staros da e on izgubit, mogu re, svu rados ku ima na saj svit,3 i da e od ruku oinih sin umrit. Tko moe tuj muku jezikom spovidit? Pak ete vi uti da se e taj alos u vjeno svrnuti vesel'je i rados; aneo od Boga k Abramu er e prit da sina on svoga ne bude pogubit, neg im e tuj paka jaganca Bog dati umjesto Izaka koga e zaklati; pak se e u selo vratiti na svoj stan i tuj e veselo dozvati oni dan sve svoje pastire da stada ostave u dipli da svire i Boga da slave.

5

10

15

20

25

1 svim - sasvim 2 smiljaje - smiljajui 3 na saj svit - na ovome svijetu

5



SKAZAN'JE PRVO

GOVOR PRVI Poljana kod brda.

Gospodin Bog, Abram.

BOG:

Abrame! Abrame!

ABRAM:

Ovdi sam, Boe moj

BOG:

Uini da za me primine sinak tvoj: posvet' ga, da je moj, kako stvar najdrau, na gori visokoj, gdje ti ja pokau. 30

35

ABRAM:

Ne samo, Boe, toj, to mi sad naredi, ma z glavom ivot moj tebi se ne tedi; spravno e biti sve, o vinja ljubavi, boanstvo da se tve u svemu proslavi.

GOVOR DRUGI atori.

Abram, iman pastir, djeti Abramov.

ABRAM:

O sinci ljuveni, molim vas Boga rad, in' da ste vi meni na posluh spravni sad; primotu i bisake spravite na preu

6



i potrebe svake, ke putom nalijeu; pobrzo sve sprav'te, i meu sve ostalo kosora ne ostav'te ni eljesce malo. Er nam je na put po po bojoj ljubavi, neka se ova no blaenstvom proslavi; ovi put priblaen jote je moi re po vas vijek i amen, dokle svijet bude te. A jedan se potei i hrlo potrudi, Izaka, gdje lei, ter tiho probudi, tiho ga probudi, da s nami putuje; nu se uva' i bljudi da Sara ne uje; i od ovijeh svijeh stvari po nito na svijeti nemojte vi Sari najmanju rije rijeti.

40

45

50

55

60

IMAN:

Mi ti smo svi spravni, da z bojom ljubavi taj se put prislavni na volju opravi.

GOVOR TRETI atori.

Abram, Sara, koja iz atora zaula je naredbe Abramove, i izlazi na vrata.

ABRAM:

Nu poi ti Sara, ter dones' maher moj; tuj visi odzgara o sosi4 o tropnoj. Sara donosi maher, Abram ga ogleda i slijedi: to ovo bit more? odkle li je kupjen, do sada nije gore prije bio istupjen; ne valja jedan kus, iteen jur je vas. Dodaj to, Sare, brus, neka ga jedan as daj malo nabriim, da se njim kadgodi u vrijeme podiim, kad mi se prigodi.

4 o sosi (nom. soha) - o gredi, o stupu koji dri strop

7



SARA iz atora:

Vajmeh si menije, to u ja za Boga! nigdjer ga brina nije, kud u sad neboga?

ABRAM:

Vaj, ko ga zavre? vi sjemo i tamo, nai ga najbre i dones' ovamo; juer je tuj ostao u kou nad vrati; tko ga je zavrgao? oh, da mu Bog plati.

65

70

75

80

SARA donosi brus:

Vas sam stan obala, tako me Bog shrani! jedva ga sam nala pod strjehom na plani5.

ABRAM otrei obreza se:

Vazmite otrilo, osprem'te ga tamo, a na'te ognjilo i dajte ga ovamo.

SARA stavi se u sumnju:

Kudje sad misli po? kudjer se odpravlja? vidi li mrklu no? komu dom ostavlja? Nije prije niko god od naijeh nikada putov priko no prije dzore do sada. Er nije ni asno, negli je s prikora po noi po kasno iz mukoga dvora. To li te stiskuje ki razlog i sili da se prije putuje neg svane dan bili, molim te, uini, kako ti ja pravim6, do dzore poini, im brano7 pripravim;

5 plan (imenica enskog roda) - greda 6 pravim - govorim 7 brano - hrana

8



a pak se odijeli, ter s bojom ljubavi, kom dzora zabijeli, na tvoj se put spravi.

ABRAM:

Molim te za ljubav, sedlo mi daj, Sara, i uzmi i oglav, da sedlam tovara; sam ga u sedlati, a vi svi zajedno ponite spravljati primotu naredno, braance najlie, to u putu trebuje, da nitor ne lipe, doim se putuje. Ti Sare gospoje, molim te Boga rad, podobno ako je, slii me malo sad. Ne mari, er je no, bit nam e u drubi vinji Bog na pomo, komu smo na slubi; i ako je po kasno, sja mjesec kako dan, nebo je sve jasno, a put je kako dlan; i od nas je svaki vje, ali dan ali no, na konju ali pje, tim putom vazda pro; i put je ravan vas, zajti se ne more, od glave to bi vlas, do samo kraj gore; naemo jo drube, gdje putem prohodi; tim sumnje i tube sasma se slobodi. Er da bi ti znala, na to grem ja sada, sasma bi ostala vesela i rada. Velmi se lje bolju, zato me ne spravlja neg me ta priz volju putovat ustavlja. Nu te sad molim ja, niijem se ne brini, svu sumnju vrzi tja, ter gojno poini, i vladaj dvor i dom, kako zna, naredno, sjutra u bit s tobom prije podne zajedno.

85

90

95

100

105

110

115

SARA:

Uini to za me, rec' pravo za milos, koja te, Abrame, primaga usilos s tolikom naglosti putovat po mraku, a od dzore svjetlosti ne' ekat ni zdraku? Taj mi tvoj ini put, da vajmeh takmeno propada stril priljut me8 srce kameno. Mislei u sebi sad ne umijem to u re, gdi nije mo pri tebi toliku milos ste,

8 me - moje

9



da mi bit ne more, da mi se smiluje, da eka do dzore, da s dnevi putuje. Kad bih ja mogla ste pri tebi tolik dar, pravo bih mogla re: stekla sam slavnu stvar, Proen'je a moje, to Sara tva prosi, od pree tej tvoje sve vihar raznosi; taj tvoja odprava nebogoj ter meni velik trud zadava i nemir pakljeni. Abrame dragi moj, tim stani vrh sebe, kako ja i dom tvoj ostaje bez tebe. Gdi je kletva i vjera? i razlog gdi je pravi i prva namjera od vjerne ljubavi? Od moje mladosti s tobom sam zajedno do stare starosti ivjela pravedno, nijesam se tedjela vrh svega vrh toga duu dat iz tijela za tebe dragoga; i u svem si ti meni na volju pogodio, jak otac ljuveni odkle me s' posvojio. A milos, ku t' prosim, to mi sad zabrani za ljubav, ku t' nosim, Abrame srani? ter molbu sad moju po nito ne' uti ni odluku tu tvoju na milos prignuti; a sad me ne uje, druicu nebogu, neg s mrakom putuje protiva razlogu.

120

125

130

135

140

145

150

155

ABRAM:

Vazda sam posluan vinjemu bio Bogu, i to mu sam duan, pore se ne mogu; i u vrijeme u svako nijesam se uzmaknuo vratit mu tutako to sam se dran uo.9 Sad ne smijem ekati danice ni dzore, ni mraka gledati ni straha od gore. Tijem sada putuju i po se ne kratim, to mu se kriv uju, da mu toj povratim; ter hrlim i preim, Sare ma druice, da s grla odrijeim zavjetne uzice, da miran u goju ivot moj provodim, duicu kad moju od duga slobodim. A Izak putuje sa mnome jednaga, da vidi i uje, druice pridraga, skrueno gdje toli s gorutom ljubavi vinji se Bog moli i hvali i slavi. ujui svaki duh ter se e snebiti videi za posluh to e se zgoditi

9 to sam se dran uo - to sam se osjeao duan

10



noaska prije dzore u slavnoj dubravi na vrhu od gore, gdje mi se Bog javi. Zato te ja molju, poni nas odpravljat, nemoj me priz volju uzdrat ni ustavljat. Boja je volja toj i boje odluke, komu se ivot moj pridava u ruke.

160

165

170

175

180

185

190

195

SARA:

Pokli je toj takoj, da s mrakom sad prei, zavjetni uzao tvoj da s grla odrijei, digni ga i odrijei, a za me nebogu duicu ne grijei, u svem bud' prav Bogu; ter putuj, ter hodi, kud godi misli po, da te Bog provodi i da ti dobru no. A ja u neboga u trudu ostati i u ruke od Boga moj ivot pridati, neka me on vlada, stvoritelj izbrani, i sada i vazda oda zla sahrani. Ti ' noas putovat, a u svem je poznati da u ja tugovat i sjetno ostati; prije zvijezde danice ti ' Boga moliti, a ja u sve lice suzami politi; na gori visokoj ti ' Boga proslavit, a trudan ivot moj s tijelom e rastavit. Za10 mi srce dava da nee dobro bit, ter me trud skonava, ki me e oznobit. Jo te u moliti, vazmi dva junaka11, a nemoj voditi sobome Izaka; neka je kod mene moj sinak ljuveni, er srce me ezne, kad ga n pri meni; kada ga ne vidim kod mene za mao as, sva venem i blidim i stinem kako mraz. Er bo je to meni djetece pridrago razgovor12 ljuveni i moje sve blago; toj je me uzglavje, toj su sve radosti, vesel'je i zdravl'je mojojzi starosti; to je naa, kako zna, od oi zenica i podpor i tap na i ruka desnica; to ti je naa as, koja e po svijeti vjekuti slavan glas letei pronijeti; naa je to kruna i vjenac gizdavi, vrijednosti sve puna i boje ljubavi;

10 za - jer (i za i zato pored znaenja zato mogu znaiti i jer) 11 junak - sluga 12 razgovor - utjeha, nada, spas; radost, slast (pored dananjeg znaenja)

11



naa je to dika i krasno gizdan'je, kraljevska ibika, plemensko ufan'je; i s voljom od Boga ima ste tolik dar, od plemena svoga stanovit da je stabar; ter e bit porod svoj, govoru ja tebi, kakono zvijezda broj, koje su na nebi. Sad se njim odpravlja po tamnoj mrklosti, ter me ta ostavlja s velikom alosti; je li pravo toj, da me ta ostavlja, pri roka ivot moj da s tijelom rastavlja? A neka Bog sudi, ki hoe vajmeh ta da ivot moj trudi slijedei grozni pla.

200

205

210

215

220

225

230

235

ABRAM:

Sare, ma druice, gdi se ta skonava, velje mi tuice s bolesti zadava. Nemoj se kobiti, ni na zlo poricat, ni sebe znobiti, ni u srce me ticat; naredba od Boga tjera me i prati, od puta ovoga da ne imam ostati13, nit mislim ustupit, od glave to bi vlas, da bih zn izgubit ivotom narok vas. Bog, ki je stvorio nebesa i saj svijet, to je sa mnom govorio, brani mi druzim rijet. Za svoje boanstvo to misli stvoriti, toj skrovno otajstvo ne da mi odkriti; ter kom bi ti proglasio prije roka ovu stvar, sud bi me porazio vinjega Boga zgar, anel bi obratio svrh glave moje ma, ter bi me rastavio na pola svega ta. Tijem sumnje ostavi, nemoj me vrijediti, negli me svijem spravi boji put slijediti, gdi samo mislim do, da u tojzi dubravi ova se sveta no blaenstvom proslavi. A s bojom milosti rano e svijet znati, kojom e svjetlosti ova no prosjati. A ovi dar od Boga, pravo ti mogu rijet, da je sazdan prije toga negli je stvoren svijet. Tijem, Sare gospoje, molim te za milos, na molbe tej tvoje ne ini usilos; er za boje djelo, na k sam spravan po, moj ivot i tijelo ne marim tako o14.

13 ostati - odustati 14 o (oi, prez. oem) - ostaviti

12



SARA:

Trudno je i muno prodrijeti stvar taku, nije dijete nauno putovat po mraku; tijem je trijeba pit tu gorku zdravicu, ka me e oznobit nebogu staricu. Tijem trpjet ne mogu, to ga ne' ostavit mogui sve Bogu bez njega opravit. Ne zna li vajmeh svak, Abrame dragi moj, za djecu da nije mrak razmi dan i pokoj? A on je naplait i tanke naravi: moe ga pristrait jedan lis na travi: sjen malu kad vidi, po mraku najlie, povene i blidi i od straha uzdie, takoer trepti vas moj sinak ljuveni i ostine kako mraz i mosur ledeni; ter me boli dua, ter velmi tugujem, gdje kako grmua strepti prid kragujem. Nu u ovu nevolju pokli me ne' uti, vodi ga na volju, i njim se uputi; uvaj ga i bljudi, molim te sa svu mo, ne daj mu nikudi od tebe dalek po, da mi se ne stravi, da se ne pripade, u pustoj dubravi ako mi gdje zajde. Srce mi lje dava, da nee dobro bit, ter me trud skonava i emer jadovit.

240

245

250

255

260

265

270

275

280

ABRAM:

Nemoj se kobiti, Sare, iv' ti glava! gdje moe zlo biti, gdje sam Bog zadava? Gdi je vjera i dua, gdje li je strani sud? tko Boga ne slua, zna, ki ga eka trud. Vijem, tva n zloba, to te sad porie, neg sama hudoba tane te i tie, da z Bogom omrazi i mene i tebe; zato se opazi, stojei vrh sebe. Ne dajmo uzroka rad boje ljubavi, da nas smrt prigorka ivotom rastavi. Ne zna li ti sama, o gospoje Sara, kako Bog Adama i Evu pokara, po himbi od ene kad Adam prosuzi, s jabuke zelene kom voa okusi? i potom zgrijeie po vou varani, oba dva ter bie iz raja prognani, ter tako ubozi i trudni ostae, i goli i bosi sve zledi poznae;

13



i za taj neposluh osto je napokon ivui svaki duh od smrti pod zakon, ter ovjek kada mre, s tilom duh razdrui, a dua tamo gre, gdje kako zaslui; i ko se sad raa, raa se pun zloba, i pokoja straa po sve dni15 do groba. Promisli malo toj, ter ti e svijes tvoja zadat mir i pokoj, da ive u goju. A to se sad spravljam, prije dzore ter hodim i tebe ostavljam i sinka povodim, ne gleda' ti toga, er se u dijeliti, zapovijed od Boga trebuje slijediti.

285

290

295

300

305

310

315

320

SARA:

Razlog me tvoj vee i prava istina, a k sebi potee prijazan od sina; i od toga razloga tko bi se poreko, i vjere i Boga taj bi se odreko; i temu razlogu tko bi se protivio, pravo ti rijet mogu, sasma bi mamjen bio. Nu narav to dava, Abrame dragi moj, muka je krvava oprijet se sili toj; lje ovjek razloan, ki eli s Bogom bit, ne da se podloan naravi pridobit. Tim pravo rijet mogu, da nijesam ja rada ni tebi ni Bogu sagrijeit nikada; i prije bih voljela da me smrt porazi, ner taka u djela z Bogom bit u omrazi. A toj zna Bog pravi, ki u vinjih pribiva, ki svojom ljubavi pravednih dariva. Nu ako se to bolim, utei nepokoj, eljno te ja molim, zazrijet mi ti nemoj. Ti si moj gospodar od Boga dan meni, a ja sam tvoja stvar i zavez ljuveni; ja ti sam na posluh, kako Bog znat more, u tijelu momu duh dokle iv kopore. Nu ako to ludo rih16, budui bolesna, nije zloba ni moj grih, neg slabos telesna, koja me primaga, da noas ne hodi, Izaka pridraga da sobom ne vodi. Nu odkle sad hodi, da tamo vrh gore Bogu se pokloni noaska prije dzore, ne boj se ti za me, odkle si ti spravan

15 i pokoja straa po sve dni do groba - i mir izgubi svih dana (svaki dan) do groba 16 rih - rekoh

14



ekati, Abrame, danicu ni bijel dan, namiri srce tve i duu slobodi, sad e bit spravno sve, ter, kako zna, hodi. Nu ako t' je smjet rijeti, ova e meni no prije init umrijeti, neg bude tamo do; tej tvoje odluke sad me e priklati, ter u moj u ruke duh Bogu pridati. Nu odkli ta silos zavjetna od gore na ljubav i milos svrnut se ne more, ti se sad uputi, a Bog zna na nebi, to srce me17 uti i trpi u sebi. Budi ti na volju, kako ho', stvar svaka, eljno te lje molju, uvaj mi Izaka. Dobra vas es prati s anelom u drubi, lje u ja ostati svijem stanom u tubi, i znae sva sela po astvu18 sad tvomu koliko u dresela ostati na domu, i trudom i tubom, Abrame dragi moj, dokli se svom drubom povrati na stan tvoj.

325

330

335

340

345

350

355

ABRAM:

Pomui nebore, nije li ti dano znat da nita nije gore neg mnogo rijei dat? ne zna li to veli razumni muki sud, tko mnogo dedeli, da je lud i prilud? Tim Sare gospoje, in' da me ne uzdre besjede tej tvoje, spravi nas najbre. Sad vrijeme utie i hrlo bjei tja, a rok se primie, uvjetan to sam ja ivomu dat Bogu skrueno vrh gore najbre to mogu noaska prije dzore. Sve misli nezgodne tijem metni na stranu, sjutra smo prije podne svi opet na stanu.

SARA:

Pokoli toj sili odoljet nije mo, Bog da vas pomili i da vam dobru no. Plat' Bogu sve19 duge, Abrame, na rok svoj,

17 me - moje 18 astvu - "Mjesto astvu moe biti da bi trebalo oastvu" (Jagi - Kaznai) 19 sve - svoje

15



a jade ni tuge ne gledaj ni trud moj. Sad dokli na svijeti ja ivem neboga, spravna sam podnijeti sve trude za Boga. Sudac je on pravi, da pravo govorim, s kolikom ljubavi sluim ga i dvorim. 360

365

370

375

380

385

GOVOR ETVRTI ator.

Sara, Kujaa djevojka, Abram.

SARA:

Djevojke, molim vas, pospjeno skoite, ter sada u saj as spravljati ponite putnike sve stvari, kako se trjebuje, er gospodar stari u saj as putuje. Spravite kravaja i bilih pogaa, privarenijeh20 jaja i sitnijeh kolaa; nemojte jo zabit dvije grivne smokava i k tomu pristavit u groi suhava, kruaka i jabuka, oraha i ljenika, glavatoga luka i mjei21 pun mlika, i peeno plee, prijesnaca jo malo, to je juer odvee na obroku ostalo, sirenja i sira, drago vas ja molju, neka svak obira, to je komu na volju, masaoca i grude i u medu repe, potrebno kad bude, neka se pokrijepe; vrh svega jo toga, to godi spravite, vinca im rujnoga pun bucat nalijte, po putu kad godi pustinjom najlie gospodar prohodi, da nita ne lipe. Poteno i asno sve u nain stavite, neka im nije kasno, saj as ih spravite.

KUJAA:

Nije drugo ekati, sve im je spravjeno, i od dvora prid vrati na ruku stavjeno. I ako e to vee, gospoje, naredit, od nas ti se nee nijedna stvar zatedit.

20 privarenijeh - kuhanih 21 mjei - u drugim rukopisima stoji mjei ili mjei (mjescich)

16



Tebi se gospoji, kako ho' ali vije22, vladan'je pristoji, da nam svim zapovije23; a nam je dostojno ispunit volje tve poteno i dvorno, kako ho' da t' je sve. 390

395

400

405

410

SARA:

Da s' vazda vesela i da ti Bog plati! do samo kraj sela nu ih sele isprati; na drijelu ter stani, tako te vinji Bog u dugo sahrani i dao ti sree stog! Ter gledaj, kako zna, nemoj se dijeliti, da me pak uvjedba, ki e put slijediti. I spravna kom bude, skaui doteci, to vidi i uje, tere mi sve reci. Sara Abramu: Abrame dragi moj, ispuni misli tve, dijeli se, a ne stoj, oto t' je spravno sve. Z bojom se ljubavi poteno i asno u saj as odpravi, da vam pak nije kasno; i slijedi dobar put, putujte u dobar as, vinji Bog slavan skut raskrilio vrhu vas!

GOVOR PETI ator.

Sara, Izak. Spravie se da putuju.

SARA:

Izae sinko moj, djetece ljuveno, prikloni m' obraz tvoj i lice rumeno, da odkle e po tako, prije neg se odpravi, ljuveno i slatko s majkom se pozdravi, da t' majka starica draga i ljuvena poljubi tva lica i usta rumena. Ter sinko sad hrli, ter sinko sad prei, i majku zagrli i trudnu utjei.

22 vije - zna 23 zapovije - zapovijeda

17



Prie Izak k materi, slimi klobuk s glave, zagrli ga mati i celiva.

IZAK:

Ostani s Bogome, i gojno poini, a akom i mnome nitor se ne brini. Bog nas e provodit i molitve tvoje, svijeh zledi slobodit, o majko gospoje! I ufam u Boga vinjega na nebi, da s puta ovoga skoro u do k tebi. Ne gledaj, er je no, ner boje ljubavi, svi emo opet do veseli i zdravi.

415

420

425

430

435

440

SARA:

Svudi Bog s tobom bio, o dragi sinko moj, i aneo te provodio, kud stupa stupaj tvoj! boja te desnica od zlotvor branila i putem ruica svudjer ti proctila! Jo dragi sinko moj, govoru ja tebi, Boga se tvoga boj vinjega na nebi; njemu se pridaj vas s gorutom ljubavi, i mol' ga svaki as i hvali i slavi. Roditelju tvomu, kako je tvoja ud, u djelu svakomu posluan vazda bud'. I ako e miran bit bez vaja i tube, nemoj se zahodit daleko od drube; pri aku tvomu stoj, ter ga slu' i dvori, ter e se razum tvoj tuj poznat u gori; i tvoja dobrota za ljubav, ku t' nosi, ne bran' mu ivota, ako t' ga usprosi. Vrh stvari vrhu svih spametan jo budi, i od zvijeri pustonih uvaj se i bljudi, od zmije najvee, u krugu ka lei24, ter se kazat nee, putnika ner prei u travi pokrovno, kako se govori, ter ga ta otrovno emerom umori.

24 u krugu ka lei - koja lei svijena u klupko

18



IZAK:

Sve u toj obsluit na zapovijed tvoju; Bog nas e sadruit, poivaj u goju. Dijelie se iz atora, Sara ih odprati do vrata.

GOVOR ESTI Prid atorom.

Uputie se Abram i Izak s djetiima, djevojke obstupie Izaku. Kujaa, Izak, Gojisava druga djevojka.

KUJAA:

445

450

455

460

Tako li misli po, Izae? rec' pravo, pohodnju ne' li o? tako ti bit zdravo!

IZAK:

Ako se ja spravljam, sestrice ljuvene, majku vam ostavljam u zaklad za mene; a ja u ostavit boji mir, vjeni goj, a ona e ispravit pohodnju i dug moj. Sve z Bogom ostajte, nada sve molim vas, majku mi sluajte, in'te joj svaku s, i sve se ljubite kak prave sestrice, i u svem se bljudite, ne ogrije'te duice. Vrh svega vrh toga estite do vika i mol'te sve Boga za mene grenika.

GOJISAVA:

Ti z Bogom putuje, Izae dragi moj, nu tamo kad bude u gori zelenoj, u gori zeleni i dubravi slavni, od nas se spomeni, tako te Bog shrani! Molim te rad Boga, ako t' se rijet more, cvijetja nam svakoga donesi iz gore, gorske nam ljubice donesi najlie i poljske ruice, ka rajski mirie.

19



IZAK:

Sestrice pridrage, ne tedim ja od vas ni truda ni snage, sve vam e bit na s, ako snijeg ne bude tamo me zamesti, da vam se sve zbude, to vam u donesti.

465

470

475

480

485

Dijelie se Abram i ostali. Kujaa djevojka poe za njima da vidi kud e po.

GOVOR SEDMI ator.

SARA sama:

O vinji Boe moj jedini i pravi, to m' Abram prijatelj tvoj s porodom rastavi? to svoja odluka s mrakom se sad dijeli, kako stril iz luka ter me trud prostrijeli? Nu ako je volja tva, zbudi se sve takoj, i moja dobra sva i ivot vazmi moj. Lje ako se i tuu25, nitor ti ne branim, itom in' da duu pri tebi sahranin. Od boanstva tvoga stekla sam svaku stvar, i sinka dragoga dao mi si ti na dar. Nu to mi d, Boe, tva ruka prisveta, na volju sve moe vazet mi opeta. Samo te lje molju, o vinja ljubavi, u ovu me nevolju u zabit ne ostavi, ter milos ne skrati, ner, ljubavi prava, sinka mi povrati vesela i zdrava. Daj mojoj starosti da budem na svijeti tolike radosti prije smrti vidjeti. Zasad me slobodi u ovu nevolju, a pak in' to godi od mene na volju.

25 tuu - tuim

20



SKAZAN'JE DRUGO

GOVOR PRVI ator.

Kujaa djevojka, Sara.

KUJAA:

estita gospoje, Bog s tobom na stanu! tuice sve tvoje parjaj sad na stranu, ter gospo pridraga ne daj se volji zloj, u svem Bog pomaga, slijedi mir i pokoj. Dobra kob, dobra es po bojoj ljubavi i anel zgar s nebes njima se odpravi, ter - mi bratica! - toj dri u skutu, anelska straica da je njimi u putu. Pooe put gore, jur minue selo, tamo su prije dzore zdravo i veselo. Njeka se jo zdraka put gore utoi iz vinjijeh oblaka jak sunce s istoi, ter gore i brijezi svijeh strana sinue: a toj su biljezi da zdravo minue.

490

495

500

505

510

SARA:

Da bude toj takoj, jote bi u staros doek ivot moj vesel'je i rados; nu je sve to pri meni - brina ti ja Sara - kako san vuhveni, ki ludih svih vara, ter srce sve moje, sestrice pridraga, cijepa se na dvoje, gdje ga trud primaga, s tolikom boljezni, ku nitko na svijeti ni javi26 ni u sni nije mogal vidjeti. A toj zna Bog pravi - jaoh mojoj starosti! - koji me dobavi tolike alosti.

26 javi - na javi

21



GOVOR DRUGI Gojisava djevojka i reene.

GOJISAVA:

I ja sam sad z dvora, gospo, vjeruj meni, praskaje27 jur dzora, nebo se rumeni, noni se mrak dijeli, zdraka je vrh sela, skoro je dan bijeli danica izvela; a potom danica bude se odkriti, verna e straica putnikom to biti; to emo u skora oima sve vidit, danica i dzora gdi e tja na oni svit pod zemlju prognati tmastu no i sanak, ter nam e prosjati sunace i bio danak; a sunce gorute potom se uputi, zdrake e svjetlute iz venca prosuti, ter svijetla taj zdraka kom bude posjati, tmasta e pomraka u skrovu ostati. Tim parjaj misli tve, in' da se veseli, er ti e biti sve, to hoe i eli; ter tubu ustavi, ter vee ne jadaj, neg Boga proslavi i njemu hvalu daj.

515

520

525

530

535

540

SARA:

s, hvala i slava Bogu se slavnomu - sestrice, zadava na daru svakomu; i uinit on more, kako je svijem znati, da se vrh od gore doli dnom obrati, i uinit jo more prislavna svoja mo, da gora od gore na blizu bude do; nu slano sve more prije e se odsolit, ner srce me28 more boljezni odolit, koja me skonava - jaoh mojoj starosti! i smrt mi zadava s velikom alosti. A moj trud ne moe nitkori spoznati neg sam Bog, ki moe svaki dan sazdati.

27 praskaje - praskajui; u jednom rukopisu stoji: prasla je 28 me - moje

22



GOVOR TRETI Grlica, Marava i Kamprela djevojke i gore reene.

MARAVA:

Bog da te pomaga i dao ti to eli, gospoje pridraga, i da se veseli! od ljubavi tvoje in' milost da steem, strpi me, gospoje, dvije rijei da t' reem. Z dvora sam ja sada, i ja sam vidjela, gdi se je livada sva cvijetjem odjela, ter cavti svaki cvijet, neka ti je gospo znat, to narav na saj svijet i zemlja moe dat. Nu ne vijem na svijet saj, tako mi raj stei, tko moe miris taj jezikom izrei, gdje drobna ruica i vrijesac najlie i hroma ljubica livadom mirie, gdi taj rajski cvijet prid dzorom ishodi, duicu na oni svijet s mirisom zavodi. K tomu se rijet more, dobre su sve zgode, vlaii vrh gore danicu izvode, danica ter rani i kae put dzori, da pridvor sunani u istoku otvori. Jo - mi bratica! - ula sam, gospoje, tihoga slavica u jel'ju gdi poje, ter vijekom do danas, gospoje ljuvena, ja ne uh slai glas odkle sam roena; er bi se na poli srdace dvojilo, danicu gdje moli ljuveno i milo, istokom da sada danica uprjei, da tvoje od jada srdace utjei. Danica ter prjei, skoro e sinuti, i putnici nai na zdravja minuti. Oto nam vinji Bog zlamen'ja sva kae da je njimi srean stog i dobre sve strae. U sumnji ti ne stoj, molim te sa svu mo, er dragi sinak tvoj z drubom e zdravo do, za je Bog milostan, on ga e shraniti i k tebi na svoj stan na zdravje vratiti.

545

550

555

560

565

570

575

580

SARA:

Ako bit to moe istina da je prava, rekla bih: moj Boe, hvala ti i slava, hvaljeno ime tve, er me nijes' ostavio, ner me si tube sve i truda izbavio;

23



rado u ivjeti bez tuge pakljene, radije umrijeti, kad polje po mene. Nu - brina! - veselo gdje mogu stat sada, me srce dreselo gdje se sve raspada? koliko da pravi i da mi govori: tvoj sinak gizdavi pogibe u gori. Jo mi se mni da glas Izaka ja uju: oskubi majko vlas, u zemlju putuju, zemlja me obljubi, iz ke sam prial van, a ti me izgubi takoer i tvoj stan. Jo mislit - jaoh sele! - muka je krvava, pastiri to vele od tezijeh dubrava, to mi je trudno ut, er kad se spomenem, sva treptim kako prut i blidim i svenem. A zato molim vas ljuveno sa svu mo, je li kad kojoj vas steklo se tamo po? Ne tajte nitore, tako vam bit zdravo! to je tamo vrh gore, rec'te mi sve pravo. Pastiri za prave, ki nijesu laivi, puste su dubrave i luzi straivi, i zvijeri zlosrdijeh mno se tuj nahodi, gorom i po brdijeh to pusto taj plodi; ter zvijeri, jo prave29, kud hode dubravom, kolju se i dave zlosrdnim naravom meu sobom; ter tako, kako se govori, u vrijeme u svako tjeraju s' po gori, da gora sama taj, tolik trud videi i toli tuan vaj, sva ostaje u smei; i sam lug jadovno po sebi tuguje, od zvijeri strahovno rikan'je gdje uje; a zmije priljute svijeh zmija jadovnih rasputja i pute zapiru strana svih, najlie krilate zmije, ke putniku, gdi se na nj naklate, zadadu smrt priku; tuj zmaji ognjeni jote se nahode u pustoj zeleni pri jedzeru od vode; a to su vukovi, pantere i lavi, puni su lugovi zlosrde naravi; nakazni razlike jote mi tuj prave, ke trudne putnike pogledom zatrave s tolikijem porazom, da tamo u gori i ledom i mrazom putnik se satvori, ter tako jadovan, kako mi govore, no li je ali dan, procijenit ne more, i gdi se taj zgoda na njega namjeri, plemena i roda tudjer se iznevjeri, slijedei sve30 trude s velikom peali,

585

590

595

600

605

610

615

620

625

29 prave - govore, kau 30 sve - svoje

24



ter majku zabude i vas rod ostali, i u tojzi dubravi s velikom alosti napokon ostavi svoj ivot i kosti. I hrabren ni vojnik, ki zdravo moe pro, ni pjeac ni konjik, ni obdan ni obno; to li bi proal ta kroz zvijeri krvave, gusarski krvav ma sve mu je vrh glave, blaen se moe re u vrijeme u svako, tko bude zdrav ute zlosre gusarko. Ter mira ni goja, tko ti tamo zajde, ne da mu es svoja za dlaku da najde. Sad same in'te sud, sestrice sve sada, mogu li ovi trud probavit od jada? Er da mi gusar taj djetece uhvati, zvala bih smrtni vaj, da ivot moj skrati; to li bi zvijer koja tamo ga zaklala, sama bih sebi ja priku smrt zadala. Jeda li darov svoj vinji Bog ne skrati ter zdravo sinak moj z drubom se povrati! Jo prave, nije tamo livade ni sijena, tetivika samo plodi se i kupjena, taj gusta kupjena ter se s tetivikom plete i propina po grmu razlikom, da u tojzi gustini od pustoga ploda pitomoj ivini nije nigdjer prihoda. Hridje i kamen'je jo se tuj govori jak otro greben'je da je svuda po gori, i sam trn priljuti i njim draa crna, kojom su svi puti zarasli svih strana. Tu nitkor na svijeti ne moe poljane s livadom vidjeti ni doline ravne, ni sijena po vijek vas okolo sve gore, najmanji to bi vlas, vidjeti ne more; ni bil'je ni trava u vrijeme prolitja ni plodi ni dava mirisnoga cvitja, i kako to zene, svudi po sve strane spri se i svene od re i od slane; i po svem se kae, to su rekli meni, da pelam n pae ni cvijetak medeni, najlie ljubice, pelina ni vrisa, ni drobne ruice rajskoga mirisa. Nit koja ni ovca, ka bi tamo zala, ne moe na doca, gdje bi se napasla. Jo vele, sestrice, ki tamo putuju, da turka ni ptice putuju ne uju; divjani vranovi po stijenah ner grau, kako zli duhovi, u paklu ki plau. Sad procijen' svaka vas, moe li na svijeti jadovni taj poraz moj ivot podnijeti,

630

635

640

645

650

655

660

665

670

675

25



gdi sada ni potom, da vam je svim znati, Izaka ivotom ne mislim sekati. Ter ako bude za jednu ped od drube, gorom e svudi na plaan vaj i tube. Tim ako ja trudim, trud me moj primaga, za ono, to udim, toj mi es odlaga. to k tomu govore, sestrice pridraga, toj izrijet ne more moja svijes ni snaga. alosti te druge me neu pobrajat, da tugu vrh tuge ne budem ponavljat. Samo u rijet ovoj, to mi se priklada, da velik nepokoj s boljezni mnom vlada. Sestrice ljuvena, po glasu er uju, mnogo zlih vremena da tamo kraljuju: ako mi ne lau, ner pravo govore, tolik mi trud kau, ki se izrijet ne more: tuj dada ni grada, snijega ni meave ne lipe nikada, ni rose rave; svu zimu s jeseni da nigdir na svijeti najmanje zeleni nije mo vidjeti, ni dubja ni trava ni ivoga duha, gdi s snijegom meava zamee i puha, ter gora sva z brijegom svudi po sve strane pod mrazom i snijegom u skrovu ostane; ter kad je taj zima, korijen se s ilami pod zemljom podima i puca iv kami; i trud je pakljeni vidjet po sve strane, mosuri ledeni gdje vise niz grane, ter dubak obruen bez lista stoji vas opruen i osuen, to g' spri snijeg i mraz; kad li je s proljetja takoer i ljeti, zelence i cvijetja elja se nazrjeti; er esto dubravom vihar se plah glai, ter dubje i s travom kako plam sve spri; kad li je toplina, sred ljeta najlie, tuj svaka ivina od truda uzdie elei vodice edna se napiti i drobne travice da svoj glad nasiti; kada li gromi grom, velik je strah uti, jak da e gori dnom gora se svrnuti; kada li pukne trijes, i munja kad sine, kamen'je, zemlja i lijes i svake ivine oute tolik trud i tolik straan glas, jak da e boji sud poronit saj svijet vas; trenje mi velike jo tamo govore, kojim na prilike iv ovjek ne more. Mislei sad ovoj, gdje mogu poivat i tolik nepokoj u sebi priivat, gdje trepti me srce i sve se podira,

680

685

690

695

700

705

710

715

720

725

26



jak na dan od smrce kad bolan umira? Ovaka boljezan od srca i od tijela ni javi ni u san nije se pr vidjela.

KAMPRELA:

Ustavi gospo jad i uzdah utjei, ter mene malo sad Kamprelu uslii; er ti u pravo re, to ti e drago bit, tako mi sreu ste i poten glas dobit! Ja sam tamo bila, oito, gospo, znaj, i sve sam vidila, kakva je gora taj. Sve to ti od gore, gospoje, neka zna, pastiri govore, sve je toj gola la. Najmanji vjetra uh er se tu ne uje, i svaki ivi duh slobodno putuje; nije zmije tuj ljute ni od gusa namire, drumove i pute da komu zapire; nije zvijeri zlosrdih u tojzi dubravi, gorom i po brdih gojno se boravi; svakom je gora taj uresna zeleni zemaljski kako raj, gdi je ivot blaeni; er ljeti i u jesen, zimi i proljetjem vjena je tuj zelen s mirisom i cvijetjem, i tuj ti nikada, tako mi glavice! na tle lis ne pada s dubka ni s travice; svud raste ruica i rumen trendofil i hroma ljubica, kaloper i bosil, dosta je tu cmilja i lijera bijeloga i razlicijeh dilja kolura svakoga i od radosti velje milost je sazdana, srano gdje zelje31 mirie svijeh strana, ruzmarin zeleni lijep je jo na svijeti i trator rumeni oima vidjeti, a medni to je vrijes od Boga tuj sazdan, ovjeku ini svijes zanesti sebe van; a to je .... , ke je krepos tolika,32 od mrtva bi iva vratila ovika; a pelin kad cavti svijeh strana po gori, rekla bi, gospo, ti, ivi plam da gori; krasno je raskitje i ostale zelence, milost je sve cvijetje upletat u vijence;

730

735

740

745

750

755

760

31 srano zelje - biljka boje drvce (Artemisia abrotanum) 32 "Na praznom mjestu nema (rukopis) dubr. b. nita, od. ima iva, a dubr. a. ima napisano u novije vrijeme olovom trava iva; moe biti da pjesnik navla (namjerno) nije htio kazati imena travi koju je mislio" (Jagi - Kaznai)

27



bil'ja su razlika od polja i od gore, kojim broj ni slika najti se ne more; pozlatno kovil'je jo se tuj nahodi, razliko ter bil'je ljepotom nadhodi rad bih ga htjela brat, za nj da me tko plati, kiticu zlat dukat mogla bih prodati. A lug je tuj taki od dubja razlika, na kom se list svaki jak zlato svjetlika; vide se jo grane od dubja od toga jak da su skovane od srebra samoga, ter zraka sunana gdje se tuj upira, milost se srana s vesel'jem razbira, gdje svjetlos po gori sama sja po sebi, jak da se otvori vinji kram na nebi. Neka ti jo reku, gospoje srana, kladenci tuj teku i vrve svijeh strana; bistra je jo rijeka hladnija od leda i bjelja od mlijeka i slaa od meda; gdje ptice ubere svaki hip i svak as, da se duh podere sliaje33 rajsku slas; rajski se glas uti, gdje u miru i goju pribijeli labuti zainju i poju okolo sve rijeke i obno i obdan, da od slasti tolike nae se ovjek pjan; i ptice ostale od kopna i od vode, velike i male, sve se tuj nahode, kovaa, gusaka, divijeh kokoica, noraca, plovaka i morskijeh slavica; aplje su jo njeke, kojih je velik broj, ke gazom kraj rijeke provode ivot svoj, i narav imaju, kraj vode hodei da hitro stupaju, ribice lovei, pod vodu ne nore, er dug vrat imaju, ter kljunom gambore i jegulje hitaju.

765

770

775

780

785

790

795

800

805

810

I galebi i kokoke i utvice zlatokrile mnogo ljepe negli morske oima su vidjet mile. Letute su vrste svake po svoj gori rajske ptice, uke, kvinci, sebe svake, modrokosi i vavlice. Tuj su rajski faganijeli tuj eranti, tuj su tice, staglinii, rukarijeli, i judice i sjenice. Tuj grmue, tuj su svraci, delemoke i slavici,

33 sliaje - sluajui

28



i tuj ti su, gospo, bravci, i priljepci i butii. Skaatura jo je tamo, ki grmue nee lovit, negli love pruge samo, ptice druge nee znobit. Slavica je jo zadosti, i kalandre rajski poju, ter s vesel'jem i radosti tuj provode narav svoju. K tomu milos vidjet bjee, gdje vioglavi i droskovi utokljunci zajedno pijee s pelozobi i s kosovi. A prid njimi kukuljave prolitaju i pijeei u pjesance Boga slave estit ivot provodei. A od plisaka i strjeia, to je taj gora rasplodila, ne bih, gospo, iv' mi srea! u vijek tega pribrojila. I goluba u grlica i tetrijeba po dubravi, jarebica i prepelica dosta ih je kako mravi. Razlike su jote druge, ke lijetaju sa svijeh strana, navla, gospo, ute vuge, ke su ue od afrana. A to ti su papagali amorei ut od svudi, gdje na zboru tu s' sastali, kako da se bodu ljudi. I uti su i crljeni, pune ih su sve tej gore, pripijevaju po zeleni, kako ljudi ter govore, po dubravi gorom hode, ter se uju tej pjesance, kako da tuj vile vode po livadi luke34 tance.

815

820

825

830

835

840

845

850

855

860

Jo ne vim tko more trpjeti rajsku slas, s veera do dzore kad turci pute glas, i kada slavici ponu po javoru istonoj danici biglisat u dzoru, ter jele i borje velmi se snebiva, gore i zagorje gdje slavju odpiva.

34 U svim sauvanim rukopisima stoji luke, vjerojatno grekom umjesto lake.

29



Gizdave jo ptice zlatijemi huhori boje kokoice tuj vidjeh u gori; ljepota ter bjee, gospoje, vidjet toj, u jatu gdje pijee po travi zelenoj; i bjee vidjet smijeh, pijeei gdi nose u kljunku na pospjeh pelinove kose, ter vlase berijahu u busu pelina, ter gnijezda pletijahu, gdje raste somina. Jo gospo neka zna, tu s bojom oblasti ne moe na tle da ni rosa propasti od velje gustine, ka se je tuj splela i suncu vruine sjenca je vazela; i nije tuj nikada zimnjega poraza ni snijega ni grada, meave ni mraza, ter zapad, ter istok jednako tuj stoji i nejma nijedan rok da se kad razdvoji. Tuj vihar ne kri najmanje zeleni, tih vjetric ner pri pokojan po sve dni; niti se zvijer buni, da plahom naravi zlosrda otruni jedan list na travi. Po dubju iz grana jo tee medna slas i nebeska mana zgar pada svaki as, i gdi taj kapi sok, neka t' je toj znati, ne moe slai smok sva narav sazdati, er bolan da suzi strjelicom izranjen, a toga da okusi, taj as bi sahranjen. I lozje tuj raste priudna naina, koje se uz hraste i uz javor propina, i udan plod plodi, pravo t' je sad rei, er vise tuj grozdi od lakta povei, grozdja su taj slatka, mrcu bi u njih lik,35 a jagoda svaka vea je neg ljenik; i dobro kad sazri, tolikoj uzbuji, er da groz zoblju tri, siti bi bili svi. Jote je tuj vea slavna milos Boga, pitoma gdje voa vide se tuj mnoga: razlicijeh smokav jes, i visi tuj svaka po granah kako pes ali dobra aka; ter kada pucaju i kad se kuvioe suzice putaju kako med i toe. Kostanji, iimci jote se tuj plode, i alafi ipci mnozi se nahode; kruka je batvaa, turgonje su slive, i od lakta rogaa dosta kako plive. Neka t' je gospo znat, jote su tuj njeci orasi kako bat, i dobri ljenici. Tamo je, gospo, jo, - oh, mi duica! jabuka velja mno i prasak utica.

865

870

875

880

885

890

895

900

905

35 mrcu bi u njih lik - mrtvacu bi u njima bio lijek

30



A to je jo ljepe vidjeti na svijetu ner vinje i krijee kada su u cvijetu! kad li se uzore, gospoje, voa taj, pod nebom nitore ni slae na svijet saj. A to su datale, ke sam tuj vidila, pri njih bi ostale sve voke zabila36. I tu je gospo smrjek i smrjekinj dovolje, mrcu bi u njih lijek, da ih se nazoblje. A to je planika, maginje gdje raa, najti se do vika ne more stvar slaa. Drenjine ali pak, gdje se tuj rumene, pri njih bi oal svak sve stvari medene. I tu je jo balsam, govoru ja tebi, ki raste, gospo, sam i nikne po sebi. A elud, ki rodi esvina i hrasti, kostanje nadhodi ljepotom i slasti. Litice i stijene tamo su jo nike, ke u niem procjene ne imaju ni slike, kamen'je pridrago u kih se nahodi, sve svijeta ter blago dragosti nadhodi. A jutrom sunan zdrak kad sine po gori, mogal bi rei svak da se raj otvori, da se raj otvori i vinja drava, i u plamu da gori sva z gorom dubrava, ter gdje sja svjetlos taj, kad bi je tko vidio, rekal bi: blaen raj ovdi je Bog stvorio, ovdi su sladosti, ovdi su po sve dni s vesel'jem radosti i ivot blaeni. Jo je tuj esvina ljepa stvar od svijeta37, fenie jedina vrh koje oblijeta, ter gnijezda tuj sama plete i pripravlja sred ivoga plama, na kom se ponavlja38, i nad njom ni druga, ka udnim naravom plamom se naruga i ivom eravom. Jo vidjeh njeki dan, gdje u toj dubravi ptiica pelikan sam sebe krvavi, na gnijezdu stojei od truda estoka sam sebe hotei umorit prije roka; ter bjee vidjeti, gospoje, velik vaj, gdje poe bjesniti na gnijezdu ptica taj, za ptie smrt prika vazet joj hotijae ljekara ni lijeka a vidjet ne bijae, u bijesu ter toli ljuto se izrani i krvi, ku proli, svoj porod sahrani, ter ju trud krvavi svijeh truda isprti, er sinke izbavi od prike tej smrti.

910

915

920

925

930

935

940

945

950

36 zabila - zaboravila 37 ljepa stvar od svijeta - najljepa stvar na svijetu 38 ponavlja - obnavlja

31



Jo vidjeh, gospoje, meu dare razlike na smrti gdi poje bio labut kraj rike, bez nijedne alosti, neg s veljom ljuvezni i s veljom radosti pojui u pjesni; taj labut pribijeli, taj labut gizdavi s tijelom duh razdijeli i saj svijet ostavi, koliko da veli taj ptica pribijela: ivot se moj eli rastavit od tijela; svjetovne ljuvezni er nijesu vaj drugo neg mnogo boljezni uivat u dugo, ali pak u kratko, ter tko toj razbira, ivjet mu nije slatko, pokli se umira; zatoj se ne boju ja smrtne strjelice, veselo neg poju kraj bistre vodice, neka moj glas uje svaki duh na svijeti, kako se putuje, tko eli umrijeti. Pojui ter takoj bijeli vrat protee i odlui ivot svoj39 na travi, gdi lee. O gospo, a potom svaki duh procvili, taj ptica ivotom gdi se tuj razdili; i od njeke boljezni rijeka se zamuti, labuta tej pjesni er vee ne outi. U sumnji nu ne stoj za ovu, gospo, stvar, prilika za je toj i od Boga slavan dar, njom da se vladaju svi ljudi na svijeti, koji se nadaju da budu umrijeti. Tamo sam jo drugu slavnu i veliku stojei u lugu vidjela priliku: ljuvenu tuicu grlica gdje uti, ter bistru vodicu od jada zamuti, a bistre vodice ne hotje da okusi, od velje tuice neg eljno prosuzi, poletje pak lugom i po svoj dubravi, jeda je gdje s drugom koja es sastavi; nu kada ne najde svoga verna druga, alos ju obajde i emer i tuga; na dubku zelenu ne htje da poiva, tuicu ljuvenu da sasma uiva, vrh suhe granice neg sjede od jada, da k tuzi tuice cvilei priklada, gorije od jada ter poe tuiti, i z druzijem nikada ne htje se zdruiti, neg obra za drubu, pridraga gospoje, gorki jad i tubu po sebi tuj stoje. U ovoj ptiici meu sve ostalo svakoj udovici kae se zrcalo, kad ju smrt rastavi od vernoga druga, a opet ljubavi ne mari bit sluga.

955

960

965

970

975

980

985

990

995

1000

39 odlui ivot svoj - razdvoji se od svog ivota

32



Orla sam vidila jo u toj dubravi pozlaenih krila s krunicom na glavi, ter bi se udio svak videi stvar taku, gdje leti nad oblak u sunanu zraku, ter rados razbira od zrake svjetlute, gdje oi upira u sunce gorute, a oko mu ne trepti, obrva ne preda, nad oblak gdje leti i svjetlos tuj gleda; i to se ve vija u nebeske strane, vema se opija svjetlosti sunane, jak da se tuj hvali, da sunce prigorko krioca mu ne pali, gdi leti visoko. I ovaj prilika mnokrat se nahodi, stramputna lovika na pravac dovodi; a navla boi kram tko hoe iskati, boi mu moe plam tuj milos zadati, sunana da zraka po bojoj milosti vodi ga iz mraka k sunanoj svjetlosti. To li me ti praa, gospoje pridraga: Kamprela, kako zna da je gora taj blaga? zdravo mi ti bila, da t' pravo govoru, mnokrat sam vidila i prola tuj goru; tamo ja rad pae, gospoje, budui, i ovice nae s pastiri bljudui, pastiri ostali mnogi bi tuj mene s plandita poslali put gore zelene s vjedarcem na glavi donijeti vodice prije neg se objavi zraka od danice; s jutra bih ja takoj prije danka ustala, po zdraci mjesenoj ter ti bih etala, iz glasa pojui, gospoje pridraga, slavica zovui da mi pjet pomaga; bez obue bosa pola bih otole, da mi dzorna rosa ne smokri postole, dim sitnu rosicu, iz vedra ka pada ter mokri travicu, gdi je ravna livada; i nigdjer n drae, drumci su gizdavi, nu se skuti vlae po cvijetju i travi, ter bih se Kamprela bez stida i srama sprijed skuce zapregla hodei tuj sama. Jo mi se prigodi meu djela ostala, da mnogi pri vodi sama bih zaspala u lijepoj zelenci, govoru t' ja pravo, gdje bistri kladenci ubere gizdavo; a pak bih ustala, ter oko vodice njedra bih nabrala ruice i ljubice i cvijetja svakoga razlike naravi, sazdana od Boga, etaje40 po travi,

1005

1010

1015

1020

1025

1030

1035

1040

1045

1050 40 etaje - etajui

33



ter dzorom vjenace sjedei tuj splela prije neg bi sunace danica izvela, jutrnja danica, ku danak bio eli, sve cvijetje i travica da se njom veseli. Er, gospo, nijednu stvar ne sumnjah od zvijeri, ali pak da gusar na me se namjeri; za gusi nije tuj stan, nit moe tamo stat; i koga rve san, slobodno moe spat; i gdi je vodi vir, nijedna tuj moe do iz luga strana zvir ni obdan ni obno, ner samo jeljenci poludnem dohode plandovat u sjenci kod studene vode; koute ali pak kunjeli i zeci, da pasu drobni zlak po tojzi zelenci; ter ti bih ukrala lanetce od koute i njim se niala, vazami na skute; pak do sred koljeni skuce bih sabrala ter bih se s jeljeni rudinom tjerala. Jo je tuj livada, od koje nikadar vinji Bog ne sazda na svijeti ljepi dar, gdje kako po raju, - tako me Bog ljubi! pauni etaju, faani i golubi i tihe grlice, jo, gospo, ostale pitome sve ptice, velike i male; ter pasu ruicu, ter pasu, gospo, zlak, ter pasu ljubicu i drobni bosilak, ter pasu bourak, ter pasu, gospo, cmilj, ter pasu kaunak i rumen trendofil, i planinsko cvitje, to n mo pobrajat, to nae prolitje ne moe ovdi dat; i sve to priko dne popasu po travi, sve jutrom prije podne opet se objavi; a njeke na volju u stadu zajedno konoplje tuj zoblju i sjeme laneno. A tko bi stao mue da Boga ne slavi, pelice gdje zue po cvijetju i travi? ter se tuj sred gore prei zadosti u cvijetju prpore po mednoj sladosti, i gdi tej pelice plode se i roje, meda platutice po dupljih svud stoje. I gorske sam jee jo tamo vidjela u dupljih gdi lee kod njekoga drijela, i gdi ti jeii u dupljih tuj stahu, jakino prasii jabuke praskahu, pitomo sve voe, u kom je rajska slas, na volju, kad hoe, tuj grizu svaki as; s pitomih svih stabar er voe nahode, to na tle spada zgar, ijem ivot provode. Rados je jo uti pri njekom jedzeru

1055

1060

1065

1070

1075

1080

1085

1090

1095

34



utve i labuti gdi okolo cvijet beru; kraj toga jedzera i ja sam etala i mnokrat bisera testemelj nabrala; tuj svaka stvar iva jo bi se udila, jedzerom gdi pliva riba zlatokrila, koju sam blaznila na cvijetje rumeno i rukom gladila milo i ljuveno, i ne bi uspregla nigdjere na saj svijet, kad bih joj metnula u vodu rumen cvijet; taj cvijetak kad bih njoj, gospoje, ja dala, po vodi studenoj njim bi se gizdala, kako da poznava po njekoj naravi, da sam Bog sazdava dar svoje ljubavi; ter s veljom prijazni, pridraga gospoje, sa mnom se priblazni, kraj vode tuj stoje41. Jednom tuj ribicu uhvatih rukami, na drobnu ruicu kad se tuj primami; malo je pogladih, a pak je u vodi opeta postavih, slobodna da hodi. Jo tamo put plata tko dalje zahodi, povjesma od zlata po sijenu nahodi; zlato sam to prela veekrat, gospoje, i gajtane plela u lugu tuj stoje. Tuj raste jo taka i ljepa travica negoli pritanka grimizna svilica. I njeke mohune jo dubja taj plode, u kih se od vune mosuri nahode; tko bi tu vunu preo, ter bi se pak tkala, tanja bi neg veo taj platna ostala. Jo mi se prigodi, gdje tamo poivah u cvijetju pri vodi, ter lice umivah, itom bih moj obraz i lice umila i niz vrat rusi vlas do pasa pustila, ako bih i trudna, nu, gospo, u taj as jaki sve razbludna pojui pustih glas; tuj njeku od zv'jeri iz ravne livade moja es dotjeri, u moj kril ter pade, u velju razbludu ter mi se sama da, jak da ju tuj budu gojila od mlada; i kad se odijelih od vode studene, silom je otjerih i jedva od mene. Ona je toj zvijerca, ku glasom svak veli, od istijeh djevica ljubavi da eli, jednorog se zove, od koga su kosti kako klas svud plove velike radosti. Jote se privue mojemua mala i hitro i mue, gdi ja bih zaspala, es ju ma nanese, ter ve mi odtole

1100

1105

1110

1115

1120

1125

1130

1135

1140

1145

41 stoje - stojei

35



odrijei podveze i ukrade postole, ter vei, gospo, smijeh, odkli me Bog sazda, prije toga ne vidih u vijeke do sada, vrh dubja gdi stoje poe se mnom rugat, i postole moje na noge nazuvat. I strjeii mali joter mi zadae meu smijeh ostali velike tamae: pri vodi gdje sidjeh, po meni letjahu ter ti mi u njedrijeh u dojke tipahu, od smijeha ter boke stala bih titati, gdje bi me u dojke poeli tipati. Jo tamo po gori, kudi bjeh ja zala, od hrasta na kori pismo sam tuj nala, toj pismo gdje stae od hrasta na kori, vema se svijetljae neg iv plam da gori, i bjee pisano: o ljudski narodi, da vam je svijem znano, er vrijeme prohodi, koje e skoro prit, da ovdi vrh gore sam e Bog otvorit vinji kram i dvore, ter e boija mo za ljubav i milos svrnuti tmastu no u zraku i svjetlos. Ter mnim da toj vrime vinji Bog objavi i njegovo ime sada se proslavi; er zaman nije zraka, toliko divna stvar, vrhu svijeh oblaka ka sinu s neba zgar. I onudjer, kud hoah na volju, kako htih, takoer nahoah pisano po stabrih od duba svakoga, ki gora taj plodi, po daru od Boga ter se tuj nahodi, pri stupu od borka, smrjeka i jasena, pri stupu javorka, hrasta i klijena, pri stupu esvine, brijesta i veprike, pri stupu somine, lovora i planike, pri stupu od vrijesa, graba i topole, pri stupu epresa, od bukve i jele, pri stupu brtana i vrbe zelene, i od edra Libana, ki vijekom42 ne vene, pri stupu triljice, drijena i zelenike, i od krasne mrice, bzovine i svjetljike; ter svudi, kud stupah, velmi se ja takoj snebivah i uah videi pismo toj svijeh strana po gori, koliko se iri tja, i ovako govori, kako ti velim ja: ivui svaki duh skoro e poznati dar, ki e za posluh Bog s neba poslati, s kim e prit zadosti u ovojzi dubravi s vesel'jem radosti i boje ljubavi. Meju dar ostali, ki sam tuj prijala,

1150

1155

1160

1165

1170

1175

1180

1185

1190

1195 42 vijekom - nikad

36



razlike svirali mnokrat sam sliala i pjesni gdje poju u vinjoj dubravi, da slados svijes moju i pamet zatravi; a vidjet nikoga ne bjee ni uti, ner sam dar od Boga, koji se tuj uti; i nije tuj boljezan, dresel'je ni alos, ku ne bi taj pjesan svrnula u rados: tkogod bi ranjen bil, a slial tej pjesni, pri njih bi taj zabil sve svoje boljezni. Nu ivot moj trudi mislei vrh toga, to nije tuj od ljudi naselja nijednoga; za tko bi tuj zidal s obori nasel'je, ovjek bi taj imal sve rajsko vesel'je; i tko bi stanom stao, gdi je divna taj zelen, taj bi se dovik zvao priestit i blaen. A Bog je svjedok moj, tako da bih zdrava! istina da je toj i da je bilj prava. I ja bih ostala, gdi su tej dubrave, nu se sam bojala s prikorom zabave43, er ne bih vazela da meni rod ree: granu se Kamprela, u goru utee, gora ju zamami, zelen ju zatravi, sama se osami, da u luzijeh boravi. Tim ustav' gospo pla, molim se ja tebi, i nemoj vajmeh ta skonat se po sebi; i ve se ne brini, u sumnji ter ne stoj, neg gojno poini, er je zdrav sinak tvoj. A sama ini sud, tako te Bog spasi, je li lud i prilud, ki t' goru tuj mrazi.

1200

1205

1210

1215

1220

1225

1230

1235

SARA:

Od gore tej rajske od tebe to uju, sve ti to do dlake bez sumnje vjeruju; li je trudan razgovor, nebogo Kamprela; vaj, da mi nije zazor, vlase bih rasplela i pola sidjeti kako kukavica u mraku i sjeti od trudnih tuica; er bo struk bosila i rumen rue cvijet, koji sam gojila pri meni ovijeh ljet, slana ga oprudi i mraz ga opali, ter ivot moj trudi nad vas stvor ostali; i oko me desno mnim da mi ispade, za mi je bolesno razbirat te jade;

43 zabava - prigovor, zamjerka

37



ranjeno se srce u sto dil razlupi, jak na dan od smrce kad bolan duh kupi.

GRLICA:

Ako se moe ste pri tebi ka ljubav, uj, gospo, to u re, tako ti sinak zdrav! Na vrhu toj gori jo nijesam ja bila, ni to se govori oima vidila; tako mi ti zdravo svijem stanom, gospoje! zagorje gizdavo nu sve znam kako je: toj rajsko zagorje, estito i blaeno, gdi jel'je i borje vazda je zeleno, milost je vidjeti gdje tamo nikada ni zimi ni ljeti list na tli ne pada ni z borja ni s jel'ja, da svaka stvar iva srana vesel'ja u njemu priiva; za svoju zelencu vinji Bog uini plandite i sjencu svakojzi ivini, na volju zadosti da taj lug estiti nebeskom sladosti svaki duh nasiti, svaki duh na svijeti da moe u sjenci toj hladom se tititi toplini sunanoj, gdje se svak raduje i gojno veseli, tko u njem planduje i hladak ne eli; poludnem najlie sred ljeta u on as, kad sunce najvie stani se vrhu nas, svu zemlju ter svrui i ini da takoj svaki duh ivui otira sebi znoj, a tamo utiha s radosti tolikom gdi je sjenca pritiha truahnim putnikom i rajski razgovor i milos vesela, gdje pri zelen bor i jasen i jela. A tko bi mogal ste od Boga tolik dar, da moe sve izre toliko krasnu stvar? navla bor i jela i ostala zelenca, gdi je grane nadvela vrh bistra kladenca, propina i uplijeta, svaki duh da ree: svu lijepos od svijeta ovi lug nadtjee, a srce iz tijela s krugom44 se podira, iz mramora bijela bistri vir gdje izvira, vir vode studene, pri kom su za nita sladosti medene pelinijeh ulita. A to bi vee htio iv ovjek na svijeti razmi taj toli mio vir bistri vidjeti?

1240

1245

1250

1255

1260

1265

1270

1275

44 s krugom - s njedrima, s prsima

38



bistri vir vodeni gdje s desna i s lijeva sjenokos zeleni s livadom polijeva, svaki duh ivui svoj stupaj da ustavi, gdje tiho tekui romoni po travi; ter koj je na svijeti oda svijeh jezika da moe izrijeti blaenstva tolika? ali da ne ree: ovi med i mana izvira i tee s istoka sunana, iz raja bludnoga, gdi je tamo zadosti obilja svakoga od rajske sladosti? a bolan da suzi, na smrti kad bi bio, te slasti da okusi, tudjer bi ozdravio. A ostale zeleni, ke se tuj zelene, vazda se po sve dni mogu re blaene, razlik cvijet i trava u kih se nahodi, to narav sazdava i zemlja to plodi, ljubica najlie gdi cavti i rua, gdi od slasti uzdie srdace i dua. Jo hoe tuan duh s tijelom se rastati, vjetrica tiha uh kad pone prati, zagorjem gdi tako zamjerno na svit saj ljuveno i slatko pronosi miris taj. A kamo medni vrijes, ki bludno zatravi ovjeku svoju svijes mirisnom naravi? er nije taj orunik, ki drumom putuje, ni pjeac ni konjik, gdje miris taj uje, da nee sebe van jak manen ostati i kako vinca pjan pod borjem zaspati u cvijetju i u kitju i u travi zeleni i od ptica u pjetju pri vodi studeni. Svjedoit toj mogu, gospoje estita, i tebi i Bogu, da je ta stvar oita. Sad sam ja tuj bila po bojoj milosti i oima vidih tej rajske sladosti; krasnu stvar na svijeti jo mi es objavi oima vidjeti u tojzi dubravi, gdje smrknuh s veera u travi zelenoj kraj bistra jedzera pri vodi studenoj, vrh bistre vodice gdi od borka i jele zelene granice bjehu se nadvele, ter se meni mnjae, zelenca gdi je taj, kakono da bijae zemaljski bludni raj i da je blaen stan i bitje veselo, gdje krobut i brtan sve bjee poplelo i stabre i grane, to zemlja taj plodi svudi po sve strane po bistroj toj vodi. Milost je velika jo, gospo pridraga, mra i lovorika gdje raste jednaga, ter miris ishodi i zimi i ljeti,

1280

1285

1290

1295

1300

1305

1310

1315

1320

1325

39



koji sve nadhodi mirise na svijeti, i s veljom radosti raskoa tolika nebeskom radosti opija lovika, da zajde sebe van, da ne zna, gospoje, to je no, to je dan u lasti toj stoje45. Ter kako sve pjana te slasti medene ni od svojte ni od stana ne injah spomene; nu stoje sebe van pri jedzeru studenom, s veer me stie san pod jelom zelenom, vrh cvijetja na travi razbludno ter legoh s velikom ljubavi, i u sebi ja rekoh: ovdi u pokojan i tih san vidjeti, im dzora bijeli dan objavi po svijeti; a potom mrkla no bude se ukrasti, tijekom u sa svu mo na moj stan dopasti. I poeh slavica bratimit govore46: budi mi straica s veera do dzore, vjerno me pobljudi, z borka se ne dijeli, rano me probudi, kom dzora zabijeli, molim te sa svu mo, da mogu iz potaje pri sunca na stan do po tihu etaje. Neka t' je jo znati, da nigdjer na svijeti ne mogoh zaspati, ni sanka vidjeti; za hitro i mue ne vijem kud iz trave turak se privue meni nakon glave, ter kako sve bijesan, estita gospoje, udari u pjesan kod mene tuj stoje; ter vijekom do danas, odkli me Bog stvori, ne outih slai glas u polju ni u gori; nu se jah47 snebivat gdje mene u pjesni imenom poe zvat s velikom ljuvezni, velei: Grlica, odtle se ne dijeli, im svijetla danica pone zvat dan bijeli; er e tuj u cvijeti, govoru ja tebi, krasnu stvar vidjeti s danicom na nebi. Gospoje, ter pribdjeh s veera po svu no i tih san ne vidjeh ekaje to e do; a mjesec vas jasan zagorjem gdi sjae, tmasta no kako dan meni se injae; i strah me ne bjee ni od guse ni od zvijeri, ner moj duh to htjee, tim ga es namjeri. Nu hitro i mue drobahni turak moj kradom se izvue k livadi zelenoj, ter taj lug zadosta smete se po sebi, gdje kako gluh osta, kom turka ut ne bi. Nu u proudzorje, tako mi iva ti!

1330

1335

1340

1345

1350

1355

1360

1365

1370

45 stoje - stojei 46 govore - govorei 47 jah - poeh, stadoh (aorist gl. jati)

40



sve se tuj zagorje sladosti nasiti, srdace a moje mnjah se e sred luga u lasti toj stoje sve podrijet van kruga48, gdi slavic poe pjet, da s rajskom sladosti duh zajde na on svijet od velje radosti, pri dzore najlie gdi u tom zagorju ljuveno biglie u jel'ju i u borju, da se sve snebiva, gdi istonu danicu u pjesan pripiva, pastirsku straicu, danica da rani, da sama po sebi slavan dvor sunani otvori na nebi, a dzoru potie ljuveno i srano da spravlja konjice i kolo sunano. Mramor bi prosuzio, svehla bi travica, kad bi slas iskusio, gdi istona danica dzori se toj moli, da dzora zove dan, pod zemlju tuj doli da tjera noni san, i da mrak progoni i none mrklosti, da se tma pokloni sunanoj svjetlosti. Vaj, vinji moj Boe, ki s' stvoril svakoja49, procijenit gdje moe nejaka svijes moja tolike sladosti videi na svijeti, ke mojoj mladosti nije dano izrijeti, gdi uspregnu dzora skut, hrlei sa svu mo, ter cvijetjem posu put, kudi e sunce pro, ruicom najlie meu cvijetja ostala, po hladu ku bie podraniv nabrala. I klie taj dzora u pjesan pojui, od sunana dvora dvorane zovui, velei: dvorane, vee se ne tajte, konjice sunane i kola spravljajte; noni sam mrak i san pod zemlju poslala, a svijetu bijeli dan jurve sam prizvala. Kriju se jur zvijezde svijeh strana okolo, tim in'te da sjede sunace na kolo s vjenacem na glavi, kako je obiaj, da svoje objavi svjetlosti na svijet saj. Pak ree: danice, tebi je vlas dana izvodit konjice i kola sunana; tim hrli i hodi, ter slavno kolo toj za sobom izvodi, kako je narav tvoj; dosta si budila u oborijeh pastire i milo bludila, da t' poju i svire, i pijevce po seli, gdi se njih glas uje, da se svak veseli i velmi raduje, najlie seljane, ki ele vidjeti svjetlosti sunane da sinu po svijeti;

1375

1380

1385

1390

1395

1400

1405

1410

1415

1420 48 van kruga - iz njedara 49 svakoja - sve

41



k tomu psi stranici, uje li, gdi laju, da stada k travici na pau tjeraju; lamee i rala spravljaju orai, i teu drala motikam kopai; otre se kosori, otre se eljeza, da sijeku po gori potrebe od lijesa. A mnozi govore: jur dzora progna mrak, to sunce vrh gore ne kae svijetli zrak? I zazor i prikor ter daju vas tebi, to dosle sunan dvor ne otvori na nebi. Istona danice, o kruno zvijezda svijeh, jutrnja straice, tim prei na pospjeh, zagali bijeli skut, er ekat nije koli, ter suncu kai put, kudje e pro s koli. Ja ne vijem, moj Boe, na svijeti ki je stvor, procijenit da moe taj rajski razgovor i slasti medene, ke u jel'ju i u borju sama uh vrh mene u slavnom zagorju, ke, pravo mogu rijet, da mi tu sred luga zanijee na on svijet srdace van kruga, tolike radosti nad sobom videi, ke mojoj mladosti nije dano izrei, danica gdje u zraci sunan dvor otvori, svjetluti ter traci sinue po gori, ter borje i jel'je s zelencom ostalom uloi vesel'je s radosti ne malom, danica dvora van gdje sunce odpravi, a jutro i bijel dan svijetu se objavi, a vee na svijeti oima nitkore nad sobom vidjeti danice ne more; za jutrom danak bil potom se objavi, prigna ju pod svoj kril, da u krovu boravi. Ne spei, ner bdei u tojzi dubravi, tolik dar videi od boje ljubavi, miljah se nastanit, gdi je rajska ta rados, i ivot moj shranit u mlados i staros; nu stida i srama jah se ja bojati, kako u tuj sama bez drube ostati, da me rod na stanu i svojta ne kori: Grlica se granu, viluje po gori, svojte se odree i dobra plemena, i u pusto utee kako zvijer manena. Sad sama ini sud, tako te Bog spasi, je li lud i prilud tko goru tuj mrazi? Najmanji to bi vlas, ako t' sam slagala, da bih ja po vik vas sreicu straala! I to ni hitrina, niti je stvar laiva, neg prava istina, tako mi ti iva! Sad procijen', gospoje, tako Bog vas trud tvoj

1425

1430

1435

1440

1445

1450

1455

1460

1465

42



1470

1475

1480

1485

1490

1495

1500

i tube sve tvoje obratio u pokoj! gdi to Bog sam stvori zagorsko kraljestvo, vrh njega na gori koje je blaenstvo, gdje se tuj po vijek vas s velikom ljuvezni anelski uje glas pojui u pjesni, i rajske svirali, u koje prislatko vinji se Bog hvali u vrijeme u svako; i od Boga tolik dar dan je toj dubravi, da iva svaka stvar tuj mirno boravi. Za je sva gora taj po bojoj ljubavi zemaljski kako raj u istonoj dubravi. Nu mene rve trud, er ne umijem, gospoje, uinit pravi sud od pameti moje, odkle je vesela i blaga taj gora, to u njojzi ni sela, ni stana, ni obora, gdje bi svak mogo re u vrijeme u svako: ovdi se moe ste blaenstvo zemaljsko; ovdi se ne tui, i ovdi tko pribiva, bez grijeha raj dui blaenstvom dobiva. Tim draga gospoje, in' da ti je sve elo i lice toj tvoje i srce veselo; i pla tvoj utai i parjaj na stranu, putnici er nai pravo e prit k stanu.

SARA:

Sestrice, od Boga toj ti je velik dar, vrh stvora svakoga ki je slavan gospodar; nu nije to od gore blaenstvo zadosti, nasladit da more me gorke alosti. Vas moj trud i muke lje u ja neboga pridati u ruke od Boga slavnoga i sada i vazda, im konac od smrti svih truda i jada mrtvu me isprti. Svrha skazan'ja drugoga.

43



SKAZAN'JE TRETJE

GOVOR PRVI Dno od gore.

Abram, iman.

ABRAM:

Nu vi tu ostan'te, s Izakom ja u po, i primotu sahran'te, im budu opet do. Po emo vrh gore oba dva pomolit vinjega do dzore, pak emo doli sit; i vi tuj pole'te, ter kod vas oglavi tovarca prive'te u zeleni travi; ve'te ga ponase, ma nu ga bljudite, doim se napase, esto se budite. A poslije ustan'te, i po'te u stranu, ter ume50 priprav'te, s ijem emo po k stanu. I vas se svaki uj, nemojte dalek po, neka vas naem tuj, kad budem opet do.

1505

1510

1515

1520

IMAN:

Ne brin' se nijednu stvar, Bog s vami u drubi, ti si na gospodar, a mi smo t' na slubi. Er da bi nam znati na mjestu tutako z glavom se rastati, nee bit inako, inako nee bit, stat emo pripravno, kad bude doli prit najti e sve spravno. To li je stvar druga, to ' vee naredit, kako vernijeh sluga sve ti e na s bit.

ABRAM:

Ne drugo za sada, tuj lijepo sve sprav'te, neg da vas Bog vlada i z Bogom ostan'te.

50 uma - suho granje, drva

44



GOVOR DRUGI Izak, Abram.

Abram vaze drva i postavi Izaku na rame.

IZAK:

to sami poosmo, kai mi oe moj, i drubu oosmo51 pod gorom ovakoj? Od drva to emo, kud njimi mislimo, odkoli gredemo da Boga molimo?

1525

1530

1535

1540

ABRAM:

Trijebi je z drvi it, drugo bit ne more, er emo posvetit ovnia vrh gore. Naredbom od Boga to emo spravljati, i ovnia toga na gori zaklati. Zatoj se ne brini, moj sinko, ni mori, Bogu se namini taj ovni da zgori; kom zgori sve sade tusto i pretilo, da uzdah na pade vinjemu u krilo, neka nas okrili Bog, ki nas satvori, i tvrdo pomili, taj ovni kad zgori. Postavie otar, usjeknue oganj.

IZAK:

Otar je postavljen i sve je naredno, i oganj pripravljen, i drva zajedno, ne lipe stvar ina, to ' vee naredit, neg samo ivina, to emo posvetit.

ABRAM:

Bog nam e toj dati, moj sinko jedini, to emo zaklati, niijem se ne brini. Bit nam e na pomo stvoritelj na pravi, da ova mrkla no sada se proslavi;

51 oosmo - ostavismo (od gl. oi)

45



1545

1550

1555

1560

1565

1570

1575

1580

1585

1590

krili se vrhu nas odzgara s nebesa, moj sinko, boja vlas, koja me zaveza, da moj duh utau sa svu mo i snagu, da njemu prikau moju krv pridragu. Abram kleknu na koljena, uini molitvu, dvie se i govori: Moj sinko Bogom dan, neka t' je sada znat, ti mi si taj ovan, koga u Bogu dat. Zatoj se pripravi veselo da umre i Boga proslavi, er sada k njemu gre. Nemoj se pripasti ni smesti, sinko moj, er e sad upasti vinjemu u kril svoj. Slii me za ljubav, govoru ja tebi, mogla te nije narav zaeti po sebi, kako je obiaj, kako se svijet plodi, ner udno na svijet saj ti nam se porodi: gospoa te Sara u Boga isprosi, majica tva stara, i zae i nosi, i mlijekom zadoji, moj sinko izbrani, i lijepo odgoji i milo ushrani. Nu dragi sinko moj, od srdaca moga neljubav nije ovoj, neg volja od Boga, ki te je nam sazdao za ljubav, ku t' nosi, on te je sam zazvao, i on te sad prosi. Zatoj se ne mui, i nemoj predati, neg svasma odlui njemu se pridati. Za Boga er tko mre, po trudu i muci s palmicom gori gre na on svijet u ruci, i primi krunicu, ka mu se pripravi na rusu glavicu da mu se postavi, koja se po boju vitezu dariva za krepos za svoju, ki bojak dobiva, i svako dresel'je, takoj ga Bog plati, u vjeno vesel'je da mu se obrati. A zato ovi svijet veselo ostavi, k vesel'ju er e prit vjenomu u slavi. Bolje je u mlados k nebesom putovat negoli u staros na svijeti tugovat Zato svijet zlijem plaa, nije na njem vesel'je, i rados obraa u gorko dresel'je. A gori tko hodi i saj svijet ostavi, uvijek se nahodi s vesel'jem u slavi. Zatoj se, pripravi tvoju krv proliti, er te e Bog pravi u svoj kril primiti, da te tuj sahrani, moj sinko gizdavi, gdje stoje izbrani s vesel'jem u slavi, u vjene polae, pravo t' se sad veli, gdi nitko ne plae, neg se vik veseli

46



i vijekom pribiva bez tuge i vaja i rados uiva i slavu od raja; gdi nijesu boljezni ni himbe od svijeta, neg rados i pjesni i ljubav prisveta; gdje nije vaj tuba s peali pripravna, ner anelska druba gizdava i slavna. Zatoj svijet ostavi i hrli k toj drubi, da s' njimi u slavi vinjemu na slubi.

1595

1600

1605

1610

1615

1620

1625

1630

Odvrati Abram obraz od sina.

IZAK:

Moj oe, neka zna, od straha ne trudim, neg molim da mi da blagosov, ki udim. Pokli toj odlui vinji Bog na nebi, sa mnom se sad rui, molim se ja tebi; za ino ne udim, oh moje sve blago, neg samo da ljubim tve lice pridrago; pokli tuj zdravicu prilo mi jes piti, prisvetu glavicu htjej k meni priniti; za dua ma vene prije reda, neka zna, gdi tako od mene tvoj obraz odvraa; ter mislim prituan, jeda e sad rijeti da t' nijesam posluan za posluh umrijeti. Tim oe ljuveni, zatoj se ne strai, s celovom neg meni blagoslov prikai. Zato sam pripravan umrijeti, neka zna, blagosov tvoj slavan s celovom kad mi da. Tijem nemoj misliti da mi e smesti duh, da neu proliti moju krv za posluh. Er da, imam sto glava, neka ti je toj znati, moja je priprava za posluh sve dati. Moj oe, a zatoj sumnje se slobodi, blagosov daj mi tvoj, a pak in' to t' godi, i nemoj ti stati tako u zloj volji, ako me ' zaklati; vazmi no, ter kolji. Tako ti radosti, ne uini inako, mojojzi mladosti ne prosti nikako. Blie se primakni, ter naglo i hrlo bridak no izmakni, ter kolji me grlo; i mnom se ne boli ni mari nijednu stvar, neg moju krv prolij na prisveti otar. Pokli sam, oe moj, na saj svijet ja sazdan, na gori visokoj da budu sad zaklan, od tijela tamnoga da se duh razdrui, zapovijed od Boga neka se obslui,

47



neka se posveti, kad priminem svita, na otar prisveti moja krv prolita. Izak klee, obrati se k njemu Abram, zagrli ga i celova i stavi mu ruku na glavu.

ABRAM:

1635

1640

1645

1650

1655

1660

1665

Blaen as i prisvet, po bojoj podobi u ki si ti zaet u majke u utrobi! blaen i oni dan, blaen hip i as bio, moj sinko Bogom dan, u ki se s' porodio! i ruke blaene, ke te su nosile! i prsi od ene, ke te su dojile! blaeni svi puti, kud stupi stupaj tvoj, i svi dni minuti, o dragi sinko moj, godita i ljeta, koja si provodil, svu rados od svijeta u ka si pogrdil! blaen bio tvoj posluh, za koji sada mre, za koji Bogu duh u ruke pridaje! blaena ona no, kad se je sazdala, kad me je boja mo iz visin zazvala! ter mi te zaprosi, jaki sve dragu stvar, za ljubav, ku t' nosi, neka te dam na dar. Zatoj te darovah vinjemu ufan'ju i slatko celovah na smrtnom rastan'ju. A sad se ti k raju, moj sinko, odpravi, a mene u vaju na svijetu ostavi. Zato u utit vaj na svijetu ja nebog, elei vinji raj, gdi je gori vinji Bog. Er dua ma vene, pravo ti govoru, od elje ljuvene da se prije rastvoru, da duh moj naslau, o sinko gizdavi, neka te prije nau s aneli u slavi. Zatoj se sad ne daj zloj volji po vas svit, tamo mi pogledaj, skoro u k tebi prit.

IZAK:

Ti me si porodio naredbom od Boga i lijepo odgojio do asa ovoga, tvoj sam sin jedini, ti s' moje sve blago, od mene uini sve to ti jes drago; pripravan za stoju bez straha nijednoga proliti krv moju i umrijet rad Boga;

48



ovo ti me grlo rad boje ljubavi, ne krsmaj, neg hrlo uzicu na nj stavi. 1670

1675

1680

1685

1690

1695

1700

Izak obrati ruke naopako. Ovo ti me ruke, stegni ih uzicom, da nigdjer od muke ne svrnu glavicom, neka se ne maknu i neka ne predam, dokoli izdahnu i Bogu duh pridam. Zato se ja boju, ako se odrijeim, duicu da moju nebavac ne ogrijeim; za elim nebavac da se ja ne maknem, neg kako jaganjac da mue izdahnem, da smrtne sad muke duu mi ne cvile, ner da me tve ruke ivotom razdile; za elim da umrem rad boje ljubavi i gori rado grem k vesel'ju i slavi, prije ner me zla napas od svijeta ovoga potegne u propas od pakla tamnoga. A zato, moj ako, veselo k Bogu grem, veselo i slatko za posluh sada mrem. Sveza Abram Izaku ruke naopako. Nu dragi oe moj, in' milos da steem, in' da ja sinak tvoj dvije rijei jo reem.

ABRAM:

Moj sinko govori, nu k nebu pogledaj, gdi se sad otvori nebeski vinji raj, ter se su skupile nad nami odzgora blaene sve sile od anelskijeh dvora, s vesel'jem ter takoj anelske te slave ekaju da duh tvoj u vinji dvor stave.

IZAK:

Istina sve je toj, ja mogu to znati, i duh je spravan moj s tijelom se rastati; nu to e majka rit, moj oe, od mene, kad bude k stanu prit z druinom bez mene? Ako njoj bude rit da umrijeh ovako, sva se e satvorit u suze tutako,

49



i ovi tuan glas kad bude uznati, nee joj nijedan vlas na glavi ostati, i pri e suh javor u gori procavtit neg ju e razgovor ovjeki utait. Tim sada odlui, kad bude njom biti, da tuna ne mui, kako ju ' krijepiti, kad mene ne ugleda, ter se pone skupsti, da tamo prije reda duicu ne pusti. Tim reci tiho njoj: ostal je s pastiri u gori sinak tvoj, duicu namiri; sjutra e ovdi prit prije sunca s ovari; tako ti zdravo bit, za nj nita ne mari. Er da bi rekal njoj: zvijer ga je zaklala, oni as duh bi svoj od truda putala; vjerovat nu nee, da sam ja iv i zdrav, negli e to vee tugovat za ljubav u mislijeh stojei tuna i neboga, tvrdo me elei jak sinka dragoga, i rijet e: sinko moj, moj sinko primili, zli ti me nepokoj u staros rascvili zla ti mi doe no a gori bijeli dan, er k majci nee do opeta na svoj stan, ter vee vidjeti ne mislim ja tebe, zato u umrijeti prije reda bez tebe. Rad moje prijazni toga rad, moj ako, krijepi ju i blazni ljuveno i slatko, neka se bez mene obikne stojei, da tuna ne vene suzice ronei. A pak ju pozdravi pridrago od mene i rec' joj: boravi kako zna bez mene; od svijeta tamnoga jur se sam slobodio naredbom od Boga, ki me satvorio; zatoj me ne ali, zatoj se ne mui, neg slavi i hvali, ki tako odlui; zato sam za posluh pritninul od muke i dal sam Bogu duh i s tijelom u ruke. A sad in' to t' godi, moj oe, rad Boga hrlo me slobodi od tijela tamnoga; zamahni, ne uspregni rad boje ljubavi i sad me protegni za mrtva po travi. Za nito na saj svijet nemoj mi prostiti, neka se tvoj zavjet uzbude svriti; volju u svriti i boju i tvoju i rado proliti po zemlji krv moju. Nu ako t' sam i to kriv, molim te Boga rad, dokli sam jote iv, prosti mi, ako, sad; i mojoj mladosti, pridragi oe moj, in' majka da prosti, sve to sam zgrijeil njoj; i ostalim tamo svim, koji su na domu,

1705

1710

1715

1720

1725

1730

1735

1740

1745

50



proten'je ja prosim i pratam svakomu. I Boga vrh svijeh jote u moliti da zlobu i moj grijeh bude mi prostiti: o Boe slavni moj, ako t' sam to zgrijeio, dokli sam sluga tvoj na svijeti ivio, za zledi sve moje bolim se i kajem i u ruke u tvoje duh ti moj pridajem.

1750

1755

1760

1765

1770

Abram vaze Izaka, privre ga priko ramena, stavi ga prid otar na koljena pak ini molitvu.

ABRAM:

O Boe nebeski, ki vas svijet satvori, i kralju anelski, ti nebo otvori, er sada proljevam moju krv ja za te i tebi darivam da pade prida te. Moj Boe istini, molim se ja tebi, ovo sin jedini, primi ga sad k sebi: ovo je moja s i moje gizdan'je, ovo je moja slas i moje ufan'je; ovo je krv moja i tijelo pridrago, za koj bih svakoja, iman'je i blago ja podal sam sebe, da njega sahranim52; a sad ga od tebe, moj Boe, ne branim. Zatoj ti ovi dar, moj Boe, darivam, pri komu drau stvar na svijeti ne imam.

GOVOR TRETI Aneo, Abram, Izak.

Zamahnu Abram, anel mu uhvati za ruku i uzdra ga.

ANEO:

Abrame! Abrame!

ABRAM:

Ovdi sam, Boe moj!

52 sahranim - sauvam

51



ANEO:

Prial je prida me prislavni posluh tvoj; moju si zadosti zapovijed ispunio i sinku ne prosti, ki t' je toli mio. Zavea ovni u travi, Abram odrijei Izaka.

ABRAM:

1775

1780

1785

1790

1795

1800

1805

Ustani, ne klei, moj sinko ljuveni, uje li gdje vei tuj ovni u zeleni? Bog nam ga objavi, ki tebe slobodi, oto ga u travi, sjemo ga sad vodi. Izak dovede ovnia, Abram ga zakla i stavi na otar. Istona svjetlosti, o ljubavi prava, na ovoj milosti hvala ti i slava. Tebi se namijeni moj sinak vele drag, a ti ga izmijeni ovniem, Boe blag. A sada zakiljam ovnia ovoga i gori posiljam prid tebe dragoga, da ovaj pritilos i miris taj sade za ljubav i milos prida te vas pade. Boe ne pogrdi od mene ovi dar, negli ga potvrdi jaki sve dragu stvar. Za tvoje blaenstvo i tvoje slavno ime i tvoje kraljestvo molim te, slii me, o slavo istina, ka odzgar sve vidi, umjesto od sina ovi dar da primi. Iza posvetilita obrati se k Izaku: Vidje li, moj sinu, tuj svjetlos i tuj slas, odzgara ka sinu iz neba vrhu nas? vidje li, sinko moj, koli je slavan dar, tko Bogu ivot svoj odlui dat na har? vidje li odzgora vjeni dvor od raja, koji se otvora bez tuge i vaja onomu, ki svoj duh bez truda i muke pridava za posluh vinjemu u ruke? vesel'ja svakoga, kim ga Bog dariva, tko rado rad Boga svoju krv proliva? ter misli, moj sinu, tuj velju ljuvezan, tuj milos jedinu i boja prijazan, ku nam Bog objavi i boja dobrota;

52



zato ga sve slavi do konca ivota, zatoj ga sve slavi jaki sve blagoga, za je on Bog pravi stvoren'ja svakoga; pristoljem on sjedi vrh neba ognjena, svakoja53 svud vidi, stvor i pomiljena. On mi te k sebi zva, da k njemu putuje, pak meni darova, da sa mnom druguje. Er posluh tvoj sveti sad mi te ne zakla, negli dvor prokleti zatvori od pakla. A sada sidimo, sve Bogu bud' na s, ter drubu itimo, ka doli eka nas.

1810

1815

1820

1825

1830

Sioe z gore i naoe djetie.

GOVOR ETVRTI Zagorje.

Abram s Izakom, iman Kresoje djetii Abramovi.

ABRAM:

O djeti, s vami Bog i vjeno spasen'je, sree vam golem stog i duam shranjen'je! kako se boravi, kako ste tuj stali? pod dubjem u travi jeste li pospali?

IMAN:

Nijesmo ti pospali ni sanka vidjeli, neg smo vas ekali, i dosle smo bdjeli, bdjeli smo do sada, nu od straha predaje54 dua nam ispada ovdi vas ekaje55, da znamo to je od vas i jeste li vi zdravi, koje li vrhu vas udo se objavi; u nebeskoj slavi er usmo njeki glas, ter nam se na glavi ustrese svaki vlas. Sliati er bjee priudno na saj svit glas, ki te zovijee, toliko strahovit, i strah nam svaku kos u zglobijeh otvori, nebeska gdje svjetlos svud sinu po gori, ku svjetlos do danas, moj oe Bogom dan,

53 svakoja - sve 54 predaje - predajui 55 ekaje - ekajui

53



ne vidje nitko nas56 ni javi ni u san. Za kad se vinji kram vrhu vas otvori, mnjahomo57, u iv plam vas se svijet satvori; i slavu vrh gore, ku bjee vidjeti, jezik moj ne more vijekom58 ju izrijeti; ni srce lovika, ako bi tko ivio po vas vik do vika, ne bi ju izmislio. I sada u meni smete se svijes moja, aneli blaeni gdje bjehu bez broja, i stahu pripravni da u vinje drave i svoj dvor prislavni tuj njeki duh stave; ter utim tuicu, neka t' je toj znati, er ne vijem duicu, ku htjehu prijati.

1835

1840

1845

1850

1855

1860

1865

KRESOJE:

Da oni, ki stae, moj oe, vrhu vas, jak sunce ki sjae, i pusti straan glas, komu se ti javi, stojei na posluh, bjee li Bog pravi ali koji drugi duh? Za kom ga zgledah ja, gdi svijetal sinu zgar, pod suncem, koje sja, ne vidjeh ljepu stvar, ni svjetlos jo taku, neka t' je toj znati, ka nonu pomraku u svjetlos obrati; er bjee taka mo svjetluta po gori, jak da

Documents

Mavro Vetranovic - Orfeo, Posvetiliste Abramovo