1

2

Marija Jurić Zagorka

PLAMENI INKVIZITORI1. dio

By

3

KĆI KRVNIKA

roljetni dan, vedri je, a ljudi su mračni. Okupljeni na obalikaptolskog ribnjaka, gledajući u djevojku koja rukama kopazemlju. Iza nje kaptolski desetnik s lovnim bičem. Izmučena

nevoljnica digne pogled kao da traži pomoć, ali desetnik vikne:– Kopaj, kučko đavolova, ili će se moja remenjarka napiti tvoje krvi.Djevojčino tijelo klone nad jamom, ruke se ponovo zarinu u zemlju.

Ljudi oko nje šute kao da nešto iščekuju. Što je jama dublja, njihove seglave spuštaju niže. Njihovi pogledi traže…

Onda se svi uznemire, zamrmore. Na dnu jame mrtav čovjek.Kaptolski desetnik klikne slavodobitno:

– Aha, dakle ga je ipak zakopala!Onda digne svoj bič. Olovni okrajci zadiru u djevojčino meso.

Slomljeni krik – kao da je viknuo mrtvac u jami.Iza svjetine pojave se jahači. Nježni glas jahačice strogo ukori:– Zašto opet tučete, Ruperte?Sve se glave podignule k plavoj djevojci na konju. Srebrno vezivo

njezina ružičastog plašta ulijeva počitanje. U pogledu nesretne crnokosekopačice ogleda se duboka zahvalnost. Djevojka na konju zapita mekimglasom:

– Što se događa ovdje? Želim saznati!– Banska svjetlosti – banovice naša – evo, krvnikova kći počinila je

zločin: zakopala je nekog ribara za koga se tek nakon njegove smrtisaznalo da je krivovjerac – pataren, pa je njegova časnost nadinkvizitorMatijas osudio da ga raznesu grabežljive ptice. A krvnikova kći Tajanadošuljala se prošle noći k osuđenom truplu i zakopala ga. Sada je,naravno, njegova časnost osudila zločinku da ga otkopa golim rukama.

– Dobro, Ruperte, ali zašto je tučete?– Pretvara se da ne može kopati, a osuda glasi da mora truplo

iskopati golim rukama.– Ali osuda ne određuje bičevanje i zato osjećam dužnost da

zaštitim sirotu od olovnog biča koji je sigurno samo osobna osuda

P

4

gospodina desetnika.Snaga topline mekana glasa, blaga pogleda i razborita tumačenja,

prešla je u duše ljudi. Njihova lica pokazuju da odobravaju samilosti.– Svijetla banovica govori istinu. Neka se vrši osuda. Ali zašto je

desetnik tuče kao da je pseto, a ne djevojka – veli muški glas iz svjetine.Desetnik zvizne bičem i bijesno krikne:– Tko se usuđuje ovdje govoriti? Na koljena, pseto!– Nisam kaptolski vazal. Građanin sam slobodnoga građa Griča i

pošteni sedlar. Ne zamjerite, banovice, što sam se usudio daprogovorim.

– Tvoje riječi pokazuju da slijediš nauku ljubavi i samilosti premabližnjima – odvrati banovica.

A osuđena – kao da želi iskazati zahvalnost – prione hitro i oštrosvom mučnom poslu. Zamalo se u dnu jame pokaže truplo u siromašnojširokoj smeđoj košulji s ribarskim pojasom. Rupert digne ruke i rečepovišenim glasom:

– Oprala si svoju dušu od strahovitog grijeha što si ga počinila kadsi predala zemlji đavolsko tijelo krivovjerca. Idi svojoj kući!

S kraja ledine dotrči među svjetinu gorostas od čovjeka. Obrastao jebradom, odjeven u haljetak od tri boje: zelene, crvene i bijele.

– Krvnik – šapću ljudi i ugibaju mu se, a on se okrene premadjevojci i vikne:

– Nikad više u moju kuću, prokleto smeće! Kakvu mi nanosišsramotu! Više bih volio vidjeti te da ležiš u zemlji nego što si zakopalagriješno krivovjersko tijelo.

– Zar niste čuli da je izvršila pokoru? – opomene ga banovica.– Nikada nitko neće s moje glave oprati ovu sramotu. Neka mi ne

dolazi pod krov jer ću ga nad njom zapaliti.Crnooka bljedolika djevojka, čudne tajanstvene ljepote, stoji nijema,

mirna kao da nije svjesna svoje nesreće.– Javi se u moj dvorac na Griču – reče joj mlada banovica – trebam

služavku. Onda okrene konja.Svjetina izražava ushićenje nad tolikom dobrotom, a krvnikova kći

pogleda za djevojkom dubokim upitnim pogledom. Zatim krene premaLaškoj vasi. Njezina se vitka pojava izgubi u grmlju ribnjaka.

Ljudi s izrazom veselja promatraju kaptolskog desetnika koji jeostao ponižen. Graditelj Kucoti povuče ga k obali ribnjaka i reče:

– Prokleto te osramotila banovica pred cijelim svijetom. Vidiš kakoti se podruguje: pozvala te na red i nije ti dopustila da tučeš djevojku. Ao čemu još razmišljaš?

5

Rupert bijesno zamahne remenjarkom po zraku:– Čuj, Kucoti, ono od čega je banovica Mirena obranila krvnički

smet, to će dobiti – ona. Zakovat ću je u toranj i izbičevati je od srca.Inkvizitor Matijas bit će zadovoljan!

– Ah, vidi, vidi! – vikne Kucoti. – Pojavio se putujući vitez Sokol.Davno ga nije bilo.

– Jao! Prilazi krvničkoj kćeri! Ide uz nju – uzima je u zaštitu. Gledaj!Dužnost je ove viteške klateži da štiti sirote, ali ne takav krivovjerskismet.

– Protiv njega ne možemo ništa – odvrati Kucoti – ali banovica nekaispašta. Ban Joakim mari samo za onu cigansku kraljicu, a ne za svojukćerku.

Kucoti pogleda uz ledinu za plavokosom jahačicom što je zaostalaza drugim jahačima. Uz nju je smeđokosa drugarica koja joj ljutitoprigovara:

– Rekla sam ti, Mireno, ne upleći se u to. Inkvizitor će misliti da sihtjela spriječiti njegovu osudu.

– Samo sam spriječila nečovječnost onog krvoloka koji tuče sve ljudekao da su stvoreni samo za njegovu remenjarku.

– Ali ova djevojka nije zavrijedila tvoju zaštitu, zakopala jepatarena.1

– Patarena? Nikada nisam čula tu riječ.– To su krivovjerci iz Bosne koji sebe nazivaju bogumilima, tobože

jer su Bogu mili – a zapravo su đavolu predragi.– Pa kako je ovaj iz Bosne dospio ovamo?– Prodrli su u čitavu Dalmaciju i Slavoniju, a moj ujak inkvizitor zna

da su neki zalutali već i na Grič. Nakon smrti ovog ribara saznalo se daje bio pataren.

– Možda, ali nije dokazano.– Ako to veli ujak koji je svet čovjek i podignut na čast

nadinkvizitora, onda jest tako. On se ne može pretvarati. Osjećaš li što siučinila, Mireno? Ne primi pod krov djevojku koja sahranjuje krivovjerce.

– Ali ona je svoju dušu očistila, a vidiš – neuka je i ne zna prosuditisvoj čin. Sirota, nema krova, otac ju je protjerao! Dorja, ti se najpobožnijadjevojka u čitavoj zemlji, ja znam da je i tebi žao djevojke, ali se bojišujaka.

1 Pataren – bogumil, pripadnik vjerske sekte koja je u 1. stoljeću bila raširena i unas.

6

– Nije to zbog ujaka. Grozim se od blizine koja je dodirnulakrivovjerca. Ti, Mireno, ne znaš ništa o tome, ali meni je pričao moj ujak.Čula sam kako veliki meštar svetih hospitalaca2 Olivero i prior3 svetihtemplara4 Kastro pripovijedaju o strahovitim nesrećama koje mogu stićičovjeka. Kome ćeš vjerovati ako ne njima?

– Vjerujem i želim da me o tome uputiš, Dorja.– Evo, to i činim. Primi, Mireno, moj savjet: pošalji slugu u svoju

palaču i kad tamo stigne krvnikova kći, neka je izbace van.– Dorja, to ne mogu učiniti, ali ona će spavati u sjeniku. To ti ne

može biti krivo.Smeđokosa djevojka žestoko zamahne glavom i uvrijeđeno

odgovori:– Neću u tvojoj kući dočekati tvoje vjenčanje. Smjesta putujem.– Zato što ne mogu prosjakinju baciti na ulicu? Nanosiš mi toliku

žalost i sramotu.– Nitko ne treba doznati što se zbilo među nama. Velim ti, neću

ostati u blizini djevojke koja je svojim rukama dodirnula krivovjerca.Idem kući, a kada moj brat dođe na tvoje vjenčanje, reci mu da me hitnopozvala stara kneginja.

– Molim te, Dorja, ostani. Vidiš, uz krvnikovu kćer ide vitez Sokol, anjega poštuju svi.

– Svoju odluku ne mijenjam. Evo, tvoj je vjerenik nešto nestrpljiv, aknezovi Gisingovci nas zlovoljno gledaju.

Potjerale su konje prema svojoj pratnji, ali se plavokosa banova kćijoš jednom zaustavi:

– Sutra u jutro je moje vjenčanje. Ne mogu vjerovati da bi me moglaostaviti.

– Krvnikova kći ne smije pod tvoj krov.– Nizašto na svijetu ne smijem uskratiti samilost nesretnici bez

krova i kruha.– Onda reci da me je hitno pozvala stara kneginja Babonić. Ja idem.Dorja dozove svoju pratilicu i sluge i pojuri prema glavnoj cesti.

Mirena, blijeda i žalosna, promatra kako joj naglo izmiče pogledu. Onda

2 Hospitalac – pripadnik reda tzv. malteških vitezova.

3 Prior – samostanski poglavar.

4 Templari – srednjovjekovni katolički viteško-monaški red; hramovnici.

7

joj se približi vjerenik, mladić lijepa lica i povede je k ostalim jahačima.Potjerali su konje prema pratnji. Mlada plavokosa banova kći

zaustavi se još jednom i oslovi svoju prijateljicu kneginjicu Dorju izOkić-grada:

– Ne mogu vjerovati da me napuštaš?– Izbaci ispod svojega krova krvnikovu kćer.– Nemaš li samilosti prema protjeranom stvorenju, Dorja? Nikad

neću promijeniti odluku da nesretnici udijelim milost.

8

TOMO CRNI

svemiru titraju zvijezde. Na zemlji duboki mrak i tišina kaoda se sve pretvorilo u grobište. Nešto, poput nemani, vučese pustom noći. Sve je bliža škripa kola i topot konja.

Gromki poklik odjekne mrakom kao da je pao sa zvjezdanog neba.– Stoj! – zagrmi grubi glas.– Tko je? – odazove se netko u tmini poput upita dršćućeg djeteta.– Kraljičini harmičari.5Štropot umukne. Netko odgovara:– Mi smo domaći trgovci, vraćamo se sa sajma, nemamo tuđe robe.– Da se nitko nije maknuo kad zapovijedaju harmičari.Sve je tiho, nitko se ne miče, a onda deset baklja plane u mraku.

Svjetlost otkrije cestu i povorku kola. Na sjedalima zaprepaštena lica.Oko njih smotao se obruč jahača s okruglim željeznim klobucima. Urukama im mačevi i baklje. Na čelu je mladi čovjek u crnoj kacigi.

U kolima šapću: – Nisu harmičari. Razbojnici su…– Ako bi se netko usudio usprotiviti, raskomadat ćemo ga kao

pečenu prasad – vikne vitki vođa koji sjedi na nemirnom vrancu.Zaustavi se pred prvim kolima:

– Što zuriš, mrcino kramarska? Vadi novce! Sve što imaš…Pun strepnje, čovjek ne govori, ne oklijeva, već izvlači iz košulje

kesu.– Pregledaj kola – zapovijedi vođa momcima – nije li lopov štogod

sakrio u sijeno.Dva su momka pretražili kola, ali nigdje ne nađoše ništa. Čovjek u

crnoj kacigi polazi redom od jednih kola do drugih i otimlje sve. Nitkose ne opire.

Iz jednih kola skoči muškarac. Opasan je mačem, u građanskojhaljini, pa će odvažno:

– Svuci me, uzmi sve, ali ja ne dajem ništa dobrovoljno.

5 Harmičar – carinar.

U

9

– Tko si ti da se usuđuješ prkositi?– Sedlar sam i građanin slobodnog kraljevskog građa Griča –

odgovori on i udari po toku svog građanskog mača.– Otpašite mu tubastu nožetinu s njegova pojasa, neka njime naše

žene doma sijeku glave puranima.Grički sedlar se isprsi:– Uzmi novce i život ako si vitez – a to mi svjedoči tvoja odora –

samo ne diraj čast mača mojega grada.– Umiješ hrabro braniti čast svojega mača. Neka ti je i tvoj novac. A

drugi put ne putuj s takvom kramarskom klateži – reče čovjek i dobacimu kesu što su mu je oteli njegovi momci pa krene narednim kolima. Uzkotač kleči starac zavinuta nosa, plače i moli:

– Gospodine uzvišeni, časni, nema u mene ničesa!– Tko je ova dvogrba mrcina što se tu valja preda mnom? – pita

vođa.– Lakoveški cincar – odgovore momci.– Gospodine milostivi, ako u mene nađeš zlata, uzmi mi glavu!Vođa ga udari bičem.– Kukavče, glavu bi tvoju i svinja ispljuvala. Vadi iz mošnje zlato, ili

ću ti ja iz trbuha izvaditi crijeva! Nećeš izvaditi kesu? Momcipodraškajte mu grkljan nožem.

– Evo, uzmite za njega moj novac i ogrlicu – vikne ženski glas.Vođa u crnoj kacigi okrene se. Pored njegova konja stoji djevojka.

Osvijetljena je bakljom. Glava joj pokrivena kapicom naušankom, ispodkapice talasa se svjetlosmeđa raspletena kosa. Svijetlosmeđe oči gledajumrko vođu, a tanane ruke pružaju mu nakit i kesu. Čovjek časak šuti, anjegovim tamnoputim licem, pod crnom kacigom, preleti tajanstvenismiješak.

– Ljepotice, od žena ne otimam – novac.– Ali ja dajem otkupninu za ovog starca.– Milosrdna ljepoto, baš ste odlično društvo odabrali za svoje

suputnike.– Bojala sam se da ću putem sresti nesigurno odlično društvo…– A vidite, baš su vam oni pomogli da vas je moja sreća nanijela na

moj put. Maknite, momci, baklje! Njezine oči svjetle jače. Spremite,ljepotice, nakite! Među svojim dragim kamenjem vi ste najskupocjeniji.Samo ću taj zadržati.

Ponosno osovi ona glavu.– Vaša je odora viteška, a čin razbojnički. Vitezovi brane žene od

napadača.

10

– Da ih mogu sami uzeti…– Slušajte: ovdje su moje sluge i dvije služavke. Pustite jednog od

njih kući da donese otkupninu. Koliko tražite?– Sedam kraljevskih kruna, sedam kraljevskih dvorova, sa sedam

utvrđenih kula.– Ne zbijajte šale. To moj brat nema. Recite koliko tražite maraka u

zlatu?– A tko je vaš brat, ljepotice?– Knez Ivan Okićki.– Mača mi, opasno je susresti se s takvom ljepotom. Momci da mi

niste pustili s oka njezine sluge i sluškinje. Amo jednoga konja! Lijepakneginjice, molim, potrudite se uspeti na ovog vranca.

Mirno i bez oklijevanja uspne se djevojka u sedlo.– Ha – ha – ha – lukavi ste. I ja se bratimim s lisicama. Nadate se

odjuriti u noć? Uzalud vam nada. Privežite joj konja uz mojega. To vasbaš mnogo ne veseli, lijepa kneginjice? Dakle, jeste li sva kola pretražili,momci?

– Gospodaru, pokupili smo sve što je bilo.– Neka ova cincarska6 gamad ide dalje – olakšali smo im breme.

Sretan vam i veseo put – okrene se prema povorci kola na cesti i zategneuzde svome konju uz koji je svezan konj zarobljene djevojke.

– Kamo me vodite? – zapita ona oštro.– Do mojega dvorca bilo bi odviše daleko. Naći ćemo konačište na

ledini – odgovori on.I krene s ceste u tminu. Njegov konj povuče za sobom i vranca na

kojem sjedi kneginja. Na ledini privuče vođa vranca posve blizu, adjevojku dohvati oko struka.

– Nikad još nisam imao takvu lovinu.Djevojka odgurne njegovu ruku:– Fric, dajem vam čitav svoj miraz – pustite me.– Ovu vam uvredu, kneginjice, neću oprostiti. Uspoređujete me s

Fricom? Upamtite, on je razbojnik koji ubija ljude, žene i djecu.– I vi ste htjeli ubiti starca.– Ubijamo samo na megdanu7 i to sebi ravne. Ovo sa starcem bilo je

samo da se nauživam muka te kukavice. Ja pljačkam, istina je. E, pa robe

6 Cincar – trgovac na malo; kramar.

7 Megdan – bojno polje; borba, dvoboj.

11

i gospoda vitezovi templari, hospitalci, vlastelini, trgovci i lihvari.– Tko ste vi? – upita ona, gledajući u noć po kojoj se šunja svijetla

maglica.– Tomo Loborski – kojega pošteni otimači zovu „Tomo Crni“.– Ako pod ovom viteškom odorom bije srce viteza Tome, onda me

pustite na Okić-grad.– Dobro. Primam, ali uz dobrovoljnu otkupninu – reče on drsko.– Zaklinjem vas čašću vašega mača – pustite me!– Moj bi mi mač uskratio službu za sva vremena i prezreo do groba

da vas pustim ovako, bez otkupnine…Dok je to govorio, gledala je ona preda se u tminu u kojoj je svijetla

maglica bivala sve jasnija pa joj se činilo da se iz zemlje diže neki krijes –kao da tamo ima nešto živo. Što su jašili dalje, maglica je postajala veća –kao da je to neki odsjaj žara.

– Dakle, lijepa kneginjice, odlučite se brzo. Vaše je lijepo tijeloposuda žeravice i pitam vas: hoćete li dobrovoljno položiti otkupninu?Ako niste voljni, pozvat ću momke da vas svežu.

Neko je vrijeme šutjela, a onda će, spočitavajući mu:– Da ste pravi vitez, ne biste prijetili silom.– Ne rekoh li da bi mi bilo draže, mnogo draže, kad biste pristali

dobrovoljno. Mača mi moga, ne bih vam te radosti nikada zaboravio.– Zašto govorite sa mnom kao s djevojčurom? Vaše me ponašanje

odvraća od vas, ali da se drukčije vladate…– Onda? Izrecite – žurno će on, a glas mu zadršće.– Robili ste na moje oči, zao vas glas prati; svejedno, lagala bih kad

bih rekla da ste mi mrski…– Pristajete – pristajete! – klikne on. – Glas o vašoj pobožnosti i o

mojoj zloći uživa jednaku slavu, a mi…– Ne uspoređujte me sa sobom. Šutite i slušajte što hoću da vam

kažem. U svjetlu baklje vidjela sam vaše crnoputo lice, tamne oči i vašustasitost.

– I riječima me rasplamsavate, ljepoto. Jao meni i vama!– Čekajte da dorečem: mene odbija vaše ponašanje. Lijepe riječi

omamile bi moje srce, lijepe slatke riječi kojima vitezovi osvajaju djevice.To bih htjela da čujem i od vas.

– Noćna zvijezdo – jutarnja roso moja!– Vidite, to već ljepše zvuči. Samo nastavite. Kao što žica s lutnje

dira srce, tako mene diraju riječi…Njegove usne sipale su pregršt trubadurskih laskanja. Vrijeme je

prolazilo. Odjednom, on se trgne i reče:

12

– Siđimo, kneginjice.– Vaša četa je odveć blizu, a i moje sluge su s njima.On zatrubi tri puta u rog, a topot konja iza njih se izgubi. Četa je

zaostala dok su oni proslijedili dalje.– Nisam vam mrzak, mirisna ljubice? – šapne on. – Umirem za

tobom, siđi da te zagrlim.– Siđite i dignite me s konja – šapne ona.On oštro povuče i zaustavi oba konja, skoči sa sedla i, kao u nekoj

omami, pođe da obiđe konja kako bi kneginjicu skinuo. U tom časuudari ona svojega konja svezanog s njegovim i divljim trkom jurne unoć, ravno prema žarkoj magli koja pred njom lebdi kao užareni oblak.Ispred toga žara opazi crne zidove i kule, a za sobom začu zvuk roga pajoš jače potjera konje prema siluetama zidina i kula. Našla se na rubumočvare usred koje stoji tvrđava, a iz nje se diže užareni dim. Nastražarnici stoji noćobdija, obasjan svjetlom iz dvorišta.

S njime je vratar. Obojica srču vino iz vrča.– Čuješ li? Opet netko trubi. Sada posve blizu močvare – upozori

vratar.– Bogme jest. I neki ženski glas čujem – pazi – slušaj…– Vigilatore8 stana – viče žena – vitezova templara, spusti brv,

djevicu progoni razbojnik. Spasite me!– Čuješ li? Djevica – razbojnik – brv! Veliki meštar Olivero

zapovijedio je, ako se pred utvrdom javi razbojnik s djevicom, valjaspustiti brv.

– Onda hitro, danas je Olivero podivljao. Mogao bi te zaklati ako nepustiš ptičicu u kavez. Divlji su ovi templarski dotepenci.

Vratar se spusti nekoliko koraka niz kulu i stade okretati kolotur.Dugi most spušta se preko močvare. Kraj mu padne na ledinu. Dršćućimsrcem Dorja skoči sa sedla, potrči bez daha po brvi i nađe se na malomulazu u tvrđavu. Osjeti se potpuno sigurna.

– Dignite brv – reče vrataru sva zadahtana. – Razbojnik me progoni:Je li veliki meštar Olivero budan?

– Posve budan.– Što to gori u dvorištu tvrđave?– Gori krijes u počast vama.– Vi ste pijani. To svjedoče vaše riječi i zadah vina. Govorite, gdje ću

naći velikog meštra Olivera?

8 Vigilator – noćni čuvar.

13

– Lako ga je naći, idite samo desno, tamo je ulaz u dvorište, on setamo grije.

Drskost vratarovih odgovora upute ju da prekine s njim razgovor ikrene putem koji joj pokazao. Vratar je opet stao navijati kolotur dadigne most. Ali na njemu spazi sjenu čovjeka koji se skliže niz strminubrvi, vičući:

– Čekaj lopove, ovdje Tomo Loborski, vaš prijatelj.Brzo okrene vratar kolotur natrag, a Tomo prijeđe preko brvi,

zamahnuvši rukom na vratara:– Pijana mrcino, ne poznaješ li me? Što je tamo? Opet veselo?– Jako veselo. Neka vaše gospodstvo izvoli unići.– Gdje je djevica što je prošla preda mnom?– Pošla je k vitezu Oliveru koji se grije kod ognjišta u dvorištu.– Mora da ga trese groznica kad se u svibnju grije kraj žive vatre.

Idem da ga pozdravim.Međutim je Dorja već unišla u dvorište tvrđave. Zastala je kao da su

je udarili posred čela. U sredini visoko gori krijes poput plamena brda.Oko njega u plesu se vrte žene raspletene kose. Oko struka opasane suvrpcama s kojih se spuštaju blistavi nizovi. Vitezovi sviraju u frule,drugi opet hvataju djevojke, uz grohotan smijeh isprepleću se s njimakao da su ih žar i vino potpuno obezumili. Olivero stoji iza njih,lomatajući rukama, vrteći se, vičući gore prema kuli:

– Što si rekao? Grlica već dolazi, ona je tu, gdje, gdje je?Dorju hvata omaglica, ništa ne razumije i ne shvaća. Čini joj se da

vidi polugole djevojke, da čuje buku i smijeh, a sve je to negdje daleko,nejasno, kad je iz omame trgne poznati glas:

– Evo je, tu je, pala mi je u naručaj ravno s neba.Ona se povuče natrag pred vitezom čije je lice posve nalik na

Olivera, samo je sada iznakaženo pijanstvom.– Veliki meštre – prozbori užasnuta – došla sam da me zaštitite.On je obuhvati oko struka, vičući:– Znam, došla si, zaštitit ću te, kako ne bih zlatna ribice!Djevojci se čini da je pala u močvaru koja je guši. Otimlje se i,

skupiv svu svoju snagu, odrine ga.– Fric, gdje si Fric? Veži ljepoticu – zapovijedi Olivero.Ove riječi zaustave Dorju i opet joj bude pred očima magla, ali novi

glas privede je k svijesti. U dvorište je ušao Tomo i pozdravio:– Vesela vam noć, veliki meštre Olivero.– Tomo, crni đavole, što te nosi mojim templarima?Nije dočekao odgovora. Opazi da se Dorja sprema uteći, pa poleti

14

za njom i obuhvati je oko struka.– Nema ti više bijega od mene, golubice. Dat ću Fricu čitavo blago,

što mi je tebe donio u naručaj.Djevojci se smrači od njegovih riječi. Ipak pokuša još jednom uteći,

no on je drži čvrsto i viče:– Sluge moje, ovamo, držite je, ni da se makne iz vaših pandža!Priskoče dva momka, pograbe je, jedan oko struka, a drugi joj ruke

svine unatrag, dok Olivero bijesno viče:– Sve djevice kraljevstva bile bi sretne da ih poželi Olivero. Golubice

luda, padaj na koljena pred lijepim Oliverom i moli ga za cjelov.Iza njega stoji Tomo, iskesi se u lice očajnoj kneginjici i upućuje:– Olivero! Ne tako nasilno! Najprije lijepe riječi, slatke riječi – to će je

omamiti.Pred njezinim očima sve se smiješalo u strahoviti metež. Iako sve

vidi, ipak joj se čini da sniva đavolski san. Osvijeste je Tomin smijeh injegove riječi. Pribere opet svu snagu i stane se otimati.

– U moju ložnicu s njom! – zapovijedi Olivero. – Ovu noć je moja,svežite je.

Sluge otkopčaju svoje pojase, svežu joj ruke i noge pa je ponesuispred krijesa u kuću. Tomin glasni smijeh nadjačava kriku djevojaka ibuku pijanih.

Dorja leži na postelji pod crvenim zastorom porubljenim zlatnimresama. Nemoć je učini apatičnom. Gleda preda se kao da je obračunalasa životom. Vrata se otvore. Lijepi Olivero pijan, ali još na nogama, ulaziu sobu i približava se postelji.

– Veliki meštre vitezova templara – vikne Dorja – za ime božje, zarme ne poznajete? Pogledajte me – ja sam nećakinja vašeg prijateljaMatijasa.

On se luđački smije i zatetura prema postelji:– Vražja, anđelova, svejedno je…Ali ga za ramena zgrabe dvije ruke i povuku natrag. Tomo će

ironički:– Veliki meštre, pristojno bi bilo da prije ponudite gosta!– Što radiš ti ovdje, razbojniče Tomo?– U posjetu sam svojem drugu – dopusti mi da prospavam pod

zlatnim resama ovoga kreveta.– Idi, Tomo, ne smetaj, ja sam Olivero!Umjesto odgovora, Tomo zgrabi Olivera i zapravo ga odnese u

pokrajnu prostoriju. Onda zakračuna vrata i vrati se u spavaću sobusvoga kućedomaćina.

15

Dorja se na postelji trgne. Tomo prekrsti ruke i polagano pristupi knjoj, korak po korak, uživajući u njezinu strahu.

Ona smrtno problijedi. Tomin zluradi osmijeh potrese je do kostiju.– Vidjeli ste u tmini žar i zapali u samostan. Mislili ste ovdje naći

zaklonište? – i ponovo se nasmije.– Plemenita djevica smislila je u svojoj glavi lukavu osnovu,

pobjegla je jaretu, a naletjela u vučju jamu. Zavrijedili ste to. Nikad seTomo nije umiljavao jednoj ženi kao što je činio danas. Budala sam bio, avi ste mi se rugali. Eh, sad se, eto, rugam ja vama. Trebalo je da vassvežem kao templar.

Ona samo zuri preda se potpuno svjesna svoje nemoći.– Dakle, da se obračunamo, lijepa kneginjo! Tko je Tomu jednom

prevario, taj mu plaća lihvarske kamate. Ipak sam još uvijek vitez.Prepuštam vam da birate: Olivera ili mene – brzo. Ne čekam ni časa. Ja,ili on? Tko vam je draži?

– Obojica ste mi podjednako odvratni, prokletnici.– Kneginjice, strah vam je iskvario ukus. Pomoći ću vam. Znam koji

vam se više gadi. Onaj vitez, prijatelj vašeg ujaka inkvizitora. On smrdipo vinu kao staja po gnoju, on je ogavniji, zato vas se odričem – unjegovu korist. Osim toga, on je sveti i pobožni hospitalac.

Govorio je ironično i sa zlobnim izražajem lica. Onda je krenuo kvratima iza kojih se čulo lupanje i Oliverovo dozivanje.

– Sad ću pustiti vuka k ovci – smije se Tomo.– Stanite! – poviče Dorja.On se okrene, podboči i upita:– Što želi ljepotica?– Gospodine, vi ste oprostili gričkom sedlaru. Zar nisam vrijedna

koliko i on?– Bili ste mi blago vrijedno sedam kraljevstava. Sad mi ne značite

ništa.– A ja vas molim: dajte mi bodež da se bar mogu riješiti ovih muka.– Otkud najpobožnijoj djevici tolika griješna misao? Neću vam

pomoći da smrtno zgriješite. Vitez vas je zaslužio – i opet uhvati zavor.– Zaklinjem vas – ne otvarajte vrata onom groznom čovjeku.Skrstio je ruke i nasmijao se:– Dakle, priznajete da sam vam ipak manje ogavan od njega? Za

ovo priznanje – on se pokloni – odužit ću vam se. Tako mi mojega mača.U tu se zakletvu smijete pouzdati.

Zaprepašteni njezin pogled uhvati crnoputo lice koje gori od strasti,dok on ironički govori dalje:

16

– Ja sam s ovim časnim vitezovima u dobrom prijateljstvu. Ovdjesam kod kuće. Mogu vas lako iznijeti iz samostana, ali da niste pisnulijer će svi pijani i trijezni navaliti na me i otimati se za rođakinjuinkvizitora Matijasa.

I on je zamota u crveni pokrivač, digne kao perce i ponese trijemom,ugibajući se svjetlu krijesa oko kojeg su još uvijek bučili vitezovi idjevojke.

Stigavši u vežu, probudi ključara:– Otvaraj vežu, spuštaj brv! Smjesta!Vratar ponizno posluša i učini po zapovijedi glavareva prijatelja. A

ovaj se žuri preko brvi. Na sredini najednom stane i primakne usnetkanini iza koje se nazire glava:

– Kneginjice, da vas ovdje položim u močvaru, da vas zagnjurimpoput pupoljka u kaljužu?

Ispod pokrivača njezin je glas zvučio kao da je već ugušen umočvari.

– Bacite me.– Kneginjice, s takvim roktanjem ne možete na onaj svijet. Ne

dolikuje to vašem rodu ni ljepoti. Idite hrabro, nasmijani. Dajem vam joščasak vremena da na svoje djevičanske usne domamite smiješak i kojulijepu riječ, lijepu, slatku. Čekajte, tamo je močvara dublja, bit će vambrže kraj.

Tomo požuri dalje sa svezanom djevojkom iznad močvare. Položi jena ledinu kraj svojih momaka koji su ga ovdje čekali. Djevojka se nemiče, leži kao mrtva. Sagne se k njoj.

– Najpobožnija djevice, stigli ste, ali skupa sa mnom. Žalim što ni uraju nemate bolje društvo od mene.

Ona ne daje znaka života.Tomo razmota svileni pokrivač. Uhvati njezinu ruku, ledenu i

bešćutnu.– Kozak! Ajde amo – zovne on svog pouzdanika. – Pogledaj, je li

mrtva?Skinuli su joj remenje i neko se vrijeme o nečemu sporazumijevali.

Tad se ona počne micati i podizati glavu prema mjesecu što je izlazioispod oblaka. Tomo ponovo započe šalu:

– Prokleti mjesec, znatiželjan je kao baba. Ne gledajte mjesec,kneginjice, ja sam vam bliže.

– Gospodaru, osvijestila se – najavi mu Kozak.Dorja tapka oko sebe rukama i uvjeri se da leži na ledini, u mokroj

travi, a oko nje su Tomo i njegovi ljudi. Zadubila se u misli i ne odgovara

17

ni na jedno njegovo pitanje. Dugo je ostala ovako. Tada se opet spusti nazemlju kao mrtva.

– Prevarili smo se, gospodaru, izgleda da je, uistinu, izdahnula –reče u bradu zarasli Tomin pouzdanik. On se samo smijucka, nevjerujući:

– No, sad je možemo zakopati. Uzet ćemo sjekire što smo ih otelionim trgovcima i njima iskopati jamu.

Tomo povuče čovjeka za sobom sve do grmlja, tu ga gurne i prisilida čučne. Sakrili su se i čekaju.

Dorja digne glavu, pogleda oko sebe. Spazivši da je sama, skoči ipočne bježati. Ali Tomo odmah za njom, dostigne je, uhvati za ramena inasmije se:

– Kneginjice, vama služi lukavstvo kao meni mač. Vaša mi selukavost više sviđa od vaše ljepote. Samo lukavosti svojoj pripišitenesreću koja će vas sada stići. Ej, momci, gdje su njezine sluge islužavke?

Dorja stoji na mjesečevu svjetlu, iščekujući svoju sudbinu. A Tomose smije:

– Da vam prikratim vrijeme, lijepa kneginjice, dok oni sve opreme,recite kako vam se sviđa vaše društvo u samostanu? Zar ne, samo je jošnedostajao vaš časni ujak inkvizitor?

Odvratila je od njega glavu i šutjela dokle god nisu došli njegovimomci, vodeći zarobljenu pratnju.

– Smjestite kneginjicu u njezina kola, tako i služavke, vratiteslugama konje pa onda idemo.

Dorja bijesno poviče:– Kakva ste opet mučila izmisli vi, krvoločna zvijeri?A on se trijumfirajući nasmije:– Životinja se rado zabavlja sa svojom žrtvom prije nego je

proždere. Dakle, ustrpite se do zore. Naprijed, momci. Jeste li spremni?Tomo povuče na stranu svog četovođu, starijeg muškarca, nešto mu

tiho naredi pa se opet vrati:– Kneginjice, sve je spremno, vrijeme je da krenemo.Ona se pokori, ne rekavši ništa. Svi pođoše prema cesti. Tomini

momci na konjima opkole Dorjina kola i njezine sluge i povorka krene.Tomo je pošao naprijed. Uz njeg njegov pouzdanik.Vrijeme prolazi, mjesec se spušta na zapad.Tomo se naglo zaustavi i šapne:– Netko se skriva u grmlju kraj ceste. Zaustavi one sprijeda!Na zvižduk četovođe povorka se zaustavi.

18

Tomo s drugom uđe u grmlje. Neki se čovjek dade u bijeg. Oni zanjim, zgrabe ga i pritisnu o zemlju.

– Kremenjarku daj! – zapovijedi Tomo.Iskre iz kamena zasvjetlucale su pred licem uhvaćenoga.– Fric! – klikne Tomo. – Ubojice sinja! Namirisao si na meni

sajmarski plijen? Gdje me čekaju tvoji ortaci? Govori ili crkni!– Viteže Tomo, kunem se, nisam vam postavio zasjedu, nisam ni

znao da idete, nemam nikoga od svojih. Sakrio sam se, misleći da suhospitalci…

– Kakvog oni imaju posla s tobom? Veži ga, Kozače!– Ne dirajte me, reći ću vam istinu. Hospitalac Olivero mi obeća da

će skinuti s mene svaku osudu ako mu dovedem neku plemenitudjevicu. Obećao sam i otišao, pa sad, eto, dan će i ne mogu više stići usvoje planine. Tamo je u šumi moj konj. Uvjerite se!

– Ne vjerujem ja tebi, razbojniče, da ne čekaš moj plijen. Kozače,neka oni idu dalje. Blaž zna kamo, a Frica ćemo zadržati za taoca. Akotvoji ljudi napadnu moje momke – mrtav si.

Kozak naredi Tominoj četi da krene s kneginjicom, a on povedezarobljenika u šumu.

Stali su i čekali do zore.Sunce je izašlo kad se na cesti pojavi Tomina četa. Dozove je, trubeći

u rog. Skrenuli su u šumu. Stigavši k njemu, Blaž ga izvijesti:– Otpratili smo kneginjicu kako ste odredili.– Sad neka Fric ide. Neću da blatim svoje viteške ruke na njemu.Razbojnik se požuri u gustu šumu.– Kozače – reče Tomo – vratimo se u samostan. Ona paščad već je

sigurno zahrkala. Treba da se odmorimo i mi.– Gospodaru – prišapne Kozak Tomi – a kneginjica?– Putuje sa svojom pratnjom ravno na Grič.– Pustili ste je samo ovako? Lijepo ste učinili…– Nadmudrila me lukavošću. Pobijeđen vitez se pobjedniku

pokloni, ali izaziva ga na megdan – iznova. Još ću se sresti s njome – aonda jao njoj… Skupo će mi platiti svoju pobjedu!

19

OPSJEDNUTA VRAGOM

avijena između četiri krošnjata debla stoji kolibica. Oko njeskupili se žene i muškarci, odjeveni u seoske kratke haljetkeili građanske košulje.

Na vratima stoji pustinjak. Siva trošna haljina, svezana užetom,obavija srednje mršavo tijelo. Još mlado mršavo i blijedo lice skladnihcrta obraslo je tamnom bradom. Tanke usne su mu nasmijane, asvijetloplave oči, okružene crnim kolobarima, jedini su vidljivi žigstradanja. Ne pruža sliku pustinjačke mistike, već ljubazna čovjeka.

Svi oni oko kolibe okupili se oko njega, ispituju svaku riječ snjegovih usana.

– Ljudi, dragi, ne smatrajte rad nevoljom, to je utjeha duši, a vašemživotu uvjet. Eto, popravljam ljudima obuću i to mi je dosta za život, akad radim – uvijek pjevam. Budite vedri, a ne mračni. Zar nije ovoproljeće procvalo? Veseli nas gledati mlado lišće i cvjetove koji će namdati plodove. Neka su vam duše uvijek mirne, vedre – razlaže im on iodgovara na svačije pitanje, utješi svačiju žalost i ljudi se od njegovekolibice vraćaju mirni, vedri, kao očarani njegovom naukom.

Kad su svi otišli, na vrata kolibe pokuca Tajana. Pustinjak se začudi:– Tajana, ovako sama?– Nisam sama. Dopratio me dobri vitez koji me brani.Sagnuv svoje visoko tijelo, vitez uđe u kolibu i nijemo se pokloni.

Pustinjak se zagleda u rupice njegova vizira iz kojih svijetle oči. Obojicašute i gledaju se. Pustinjakovo dobroćudno nasmiješeno lice postadeozbiljno.

– Pustinjače Dragoša, zar sam učinila zlo što sam ga dovela? –zabrinuto će djevojka.

Pustinjak ne odvrati na pitanje, već okrene lice k djevojci.– Protjerao te otac, zato si došla? Ljudi su mi već sve ispripovijedali.

Mlada banovica te je pozvala da joj budeš služavka. Zašto nisi otišla?– Nisam znala je li to dobro i došla sam da vas pitam. Sutra se ona

vjenčava i polazi u Zvoni-grad. Zar da odem tako daleko od vas?

S

20

– Treba da imaš krov nad glavom, a dalje ću se ja pobrinuti za tebe.Na vratima se opet čulo kucanje. Oglasi se muški glas i pustinjak

ostavi viteza i djevojku.Mladić je sjeo na klupu, a Tajana se približila k stolu. Svjetlo joj

obasja lice nalik kipu od bjelokosti. Crni pramenovi okružuju visokočelo. Svaka žilica ispunjena je dalekim mislima. Kroz rupice vitezovavizira od pločica djevojku promatraju mladićeve oči.

– Putem si mi pričala o ribaru kojega si zakopala. Reci što ti je bio tajmladić?

– Nisam htjela da ga raznesu vrane. On i pustinjak Dragoša bili sumi dobri. Jedino njih dvojica.

– Zaboravila si spomenuti mene.Podigav k njemu tamni pogled, Tajana odgovori ozbiljno:– Da, i vi. Nisam zaboravila i neću.Zamislila se, a on je opet zapita:– O kome ti uvijek misliš?– O majci koju ne poznajem.Pustinjak se vrati vedra i nasmijana lica i oslovi viteza:– Dužnost je svakog viteza da štiti i brani djevojku. Vi ćete izvršiti

svoju dužnost i Tajanu još večeras odvesti na Grič banovoj kćeri.– Izvršit ću pošteno i čista srca. Idem da opremim svoga konja.Kad je vitez za sobom zatvorio od dasaka sabijena vrata, gledala je

djevojka još uvijek onamo gdje je on nestao.– Tko bi mogao biti taj vitez koji nikad ne otkriva lice?– Često misliš o njemu?– Dopustili ste mi da razgovaram s njim.– Zato što brani tebe i svakoga komu se nanosi nepravda.– Zato i mislim o njemu. Mora da je vrlo plemenit.– Još mi nisi rekla o čemu si razgovarala s njime. Pratio te je dovde,

bio je dug put. O čemu ste razgovarali? – pustinjak će, gledajući jepozorno.

– Razgovarala sam kao i s vama – o svemu.– Nije li ti možda govorio ono što svi vitezovi govore svojim

djevojakama – o ljepoti?– Govorio je samo kako mi ide od ruke strijeljanje lukom – to me je

on naučio. Veli da tako samotnom stvorenju ovo može poslužiti uobrani.

– Tajano, ne misli o vitezu, misli su skroviti putevi koji nas vode unevolju.

– Mislim o svemu.

21

Pustinjak uputi Tajanu kako se ima vladati, a onda oboje ostavekolibu. Visoka, snažna vitezova pojava, uspne se na sedlo, a pustinjakmu doda Tajanu. On je posjedne na sedlo i krenuše.

Dugo su jahali. Približavali su se gradu Griču. Vitez progovori.– Tajano, obećaj mi da ćeš uvijek biti pod krovom prije zapada

sunca.– Ja se ne bojim. Zar nemam vas?– To je danas, a sutra i kasnije – hoće li te tko braniti?Najednom ona zapita:– Je li istina da svaki vitez odabere gospođu koju brani?– Vitez odabere gospođu u čije ime brani i štiti ostavljene sirote, bori

se u ratu i stječe slavu u viteškim igrama.– I vi imate takvu gospođu?– Da, i ja je imam.– I ponosi se s vama?– Ona i ne zna da to činim za nju.Dalje nije pitala. On siđe s konja i krene usporedo s njom. Okolo

zelene poljane i šume, a pored njih brdo na čijem je vrhu, visokoopasana debelim zidinama, grička utvrda. Iz nje vire vršci tornjeva.Vitez pogleda na djevojku, vitku, u tamnoj trošnoj haljini, s raspletenomcrnom kosom, natopljenom suncem.

– Tajano, izgledaš mi poput kakve čarobne kraljice uz koju kročinjezin vitez – reče on.

– Vi poznate našu kraljicu koja dolazi?– Da, poznajem je. Zašto pitaš?– Je li kraljica lijepa?– Prelijepa je.Nekoliko časaka prođe u šutnji, a tada će ona neobično mrko:– Skinite me sa sedla, hoću da idem pješke.– Zašto, Tajano?– Neću da sjedim na sedlu, a vi da idete uz mene. Ja nisam kraljica.Vitezovo lice okrenulo se k njoj. Ona pokuša da se sama spusti s

konja. Da ne padne, uhvati je oko struka i skine sa sedla.– Što ti je? Zašto dršćeš, Tajano?– Ne znam – odgovori, upravivši oči k nebu.– Kakve imaš to oči, djevojko? Jao onome koga ti zavoliš – tri puta

jao onome koga ti zamrziš.Djevojka mu ne odgovori. I ne pogleda ga, već krenu dalje pješke. U

pratnji svibanjskog sunca, šuteći su ulazili u palaču banovice.

22

SABLAST ZLOĆE

aška vas vrvi svjetinom. Svi žele vidjeti banovske svatove,iako svi bježe pred licem bana Joakima Pektara. Ali svi znajuda i on neće doći u svatove jer je u pratnji kralja i kraljice. A

svi bi htjeli poželjeti sreću njegovoj tako dobroj i miloj kćeri.Pred dominikanskim samostanom zaustavila se kneževska visoka

kola s grbom Okićkoga kneza. Mlada kneginja izlazi, glave pokrivenesve do očiju, i pozvoni.

– Odmah me odvedite ujaku Matijasu – naredi vrataru.Veliki inkvizitor za sve hrvatske zemlje Matijas začudio se ovom

ranom posjetu i naredio da kneginjicu odmah uvedu. Visok je, snažan,ali odviše debeo. S obje strane njegova ugojena lica visi meso poputmošnje. Bezbojne oči zapanjeno promatraju unišlu kneginjicu.

– Dorjo! Kako to izgledaš? Kao da su te konji na repovima vukliLaškom vasi. Otkud dolaziš takva?

– Znate zašto sam otišla. Javila sam. Bila bih stigla još za dana, alislomili se kotači i morali su ih dugo popravljati. Već je bilo kasno ipridružili smo se putujućim trgovcima. Putem nas je napao Tomo Crni.

– Tomo? – zaprepasti se Matijas i još bolje zagleda u blijedo lice ismućeni pogled svoje nećakinje. – Dorjo, nije li Tomo počinio nekistrašan čin?

– Ne, nije. Pred Tomom sam utekla u tvrđavu vitezova hospitalacau Čičama – govori ona, gledajući ujaku čvrsto u oči. On se malo prepao:

– A oni su te – zaštitili?– Tvoj prijatelj Olivero, koji zaštićuje razbojnike i ubojice, nije

zaštitio – mene.– Nisu zaštitili tebe? O, to će mi platiti! Dakle, još i to – još i to, oni

nama…– Zašto velite još i to?Osjetivši da je rekao previše, počne se ispričavati:– Mislio sam na spor koji se vodi među nama. Nije stvar velika,

sasvim gospodarstvena, pa smo sada, ne mislim u neprijateljstvu, nego

L

23

tek – onako…– Bio vaš spor kakav mu drago, smiju li vitezovi, ako uistinu služe

Bogu, kako ste mi nekoć govorili, napustiti djevojku koja se k njimauteče? Oni su to ipak učinili. Evo, dakle, nisu pobožni, nego suslužbenici vraga. Ujače, vaše vitezove našla sam pijane kako plešu spolugolim djevojčurama, a na njihovim prsima bijelio se križ. Lažno jesve to – sad vidim sve.

– Što sve? Kakav smisao imaju tvoje riječi?– Vi ste me učili da vjerujem templarima, da vjerujem Oliverovim

riječima. Vjerovala sam da Mirena čini Bogu mrsko djelo kad se zauzimaza Tajanu koja se dotakla krivovjerčeva tijela. A tko mi je to najvišeutuvio u glavu? Vaš Olivero – kojega sam vidjela kako pleše sdjevojčurama i koji me je dao svezati i odnijeti u svoju ložnicu. Da nijezloglasni Tomo bio čovječniji od njega, već bih ležala na dnu Save.

Dorjine riječi bile su kao pljuske u obraz i Matijas problijedi, dok jedjevojka ustala da će otići.

– Čekaj, djevojko. Ti i ne slutiš što se dogodilo. Za malo i meni ćebiti dužnost da lomačama iskorijenim krivovjerne patarene. Ðavao,njihov moćni saveznik, urotio se protiv mene, prvog inkvizitorahrvatskih i ugarskih kraljeva. Meni treba uzeti ugled, mene valja predčitavim narodom osramotiti da mi slome moć, a oruđe u toj uroti – jesi ti.

– Ja? Što to govorite?– Ti si moja nećakinja, tebi hoće đavao da otme vjeru da bi mene

osramotio.– Zato su vitezovi templari plesali s djevojčurama, zato me je

Olivero svezao u svojoj ložnici?– Ne, sve se to nije dogodilo! Ðavo te je uljuljao u san i prikazao u

snu ovu gadnu sliku…– Ujače, bila sam tamo, čula svojim ušima, vidjela svojim očima.– Jest, sve si čula i vidjela jer đavo umije da sve to dočara kao da se

uistinu događa. Dorjo, sve je to bila vjerna, strahovita predodžba daposumnjaš da se svijetom pronese glas: štićenica i nećakinja inkvizitoraMatijasa ostavila je svog učitelja.

– Ne, ne, to nije predodžba. Tomo je bio sa mnom tamo – on me jeiznio. Na ledini, pred dvorcem, govorio je o svemu. Ðavao nema razlogada ga obmanjuje, njegovu dušu ne treba osvajati jer je već ima. Ne, nijeobmana. Nije, – nije.

Dorjina odlučnost smete dominikanca. On sagleda svu pogibelj kojamu prijeti ako Dorja počne o tome pripovijedati drugima. U krajnjemodsudnom času, on se uspravi i naglasi, uprijevši u nju svoje oštre oči:

24

– Dorjo, nesretnice, đavao je ušao u tvoju čistu dušu, pod krovomtvoje prijateljice Mirene koja je uzela k sebi zloduhom opsjednutukrvnikovu kćer što se dodirnula tijela krivovjerca. Zloduh je ušao u tebe!

Djevojka zadršće. Njezine, širom rastvorene oči, izražavaju očaj.– Opet vidiš prikaze, Dorjo – protumači to njezin ujak.Dorja progovori s užasom:– Vidim: Olivera i pijane vitezove, čujem kako govore. Olivero me

grli i viče: Amo, Fric, – dajem ti blago što si mi donio ljepoticu.Matijas razabere kakvo mu je zaprijetilo zlo. On zna Oliverove

orgije a sada će ih saznati i narod iz usta inkvizitorove nećake. On će tospriječiti – po svaku cijenu.

– Dorjo, odlučio sam da te pošaljem u samostan – veli on odlučno.– Pitat ću svoga brata Ivana. On mi je umjesto pokojnih roditelja –

reče ona.Matijasove obrve se nakostriješe:– Ja sam odgovoran za tvoju dušu, ti ćeš slijediti moju želju. Spremi

se na put. Odmah!– Kamo? Na kakav put?– Odvest ću te u sveti mir u Dalmaciju da tamo zaboraviš đavolske

prikaze.Mlada djevojka s užasom razabire da je uhvaćena u klopku.

Prirođena ženska lukavost pritekne joj u pomoć:– Imate pravo, ujače. Ako je sve to, uistinu, bilo đavolsko djelo,

moram se toga osloboditi u samostanu. Poći ću dobrovoljno. Nijepotrebno da me prisilite. Ići ću sama, ali prije moram otići svojemubratu.

– Ne. On ne smije saznati čime te je opsjednuo đavao.– Ujače, brat me čeka pod utvrdom Laške vasi, rekla sam mu da

idem k vama, svi su me vidjeli kako sam ušla u samostan. Vani subratovi ljudi i čekaju da se vratim. Ivan bi protiv vas počinio ružnihstvari – znate to…

– On te čeka pod utvrdom?– Jest, čeka me. Rekoh mu da ću odmah doći – odgovori djevojka,

čudeći se sama odlučnosti kojom je izrekla laž.– Nisi mu govorila o svojim predodžbama?– Nisam imala kad jer smo se susreli kad je htio na Grič, a ja sam

htjela govoriti s vama pa me čeka dolje, jer ste u neprijateljstvu.– Odgodit ću tvoj put u samostan, ali se prije ne možeš udaljiti iz

ove sobe dok ne prisegneš na raspelo da bratu nećeš priopćiti što sedogodilo u ovoj sobi.

25

– Nisam li dužna povjeriti svoju dušu zamjeniku pokojnih roditelja?– Za tvoju dušu odgovaram samo ja.– Da, istina je, ali ipak…– Ovo što si meni otkrila, to je ispovijed. Ljudi ne smiju saznati tvoje

grijehe…– Moje grijehe? – ona porumeni, a ljutina ozari njezin pogled. – Zar

sam pogriješila ako…Prijeteći njegov pogled presiječe Dorji riječ. Ona osjeti jezu u

kostima. U ovom je času optužena, a on je nemilostivi tužitelj i sudac,njegova soba tamnica. Trgne je strah da neće više iz nje vidjeti svjetlodana. Njezin pogled padne na vrata. Istodobno je on uhvati za ruke.

– Hoćeš li priseći ili ne? Pitam te posljednji put.Njegovo pitanje zaustavi joj kucanje srca. A njegov pogled odgovori

joj da mu je predana na milost i nemilost. Želja da se spasi, da se nađe nasuncu, daleko od ovog pogleda, ulije joj odlučnost. Ona digne dva prstau vis:

– Sto puta ću priseći, ujače. Govori.Matijas pruži raspelo. Dorja položi na nj dva prsta. Opetovala je za

njim:– Kunem se na sveti križ da ni jednom živom biću neću odati ništa

što sam govorila i ugovorila sa svojim dušobrižnikom, da ću zatajitistrašne đavolske prikaze i bratu i svakoj drugoj živoj osobi. Kunem se daću se dobrovoljno odreći svijeta i krenuti u samostan. Neka me Bogudari svakom kaznom ako prekršim zakletvu.

Završivši prisegu, Matijas reče:– Kaži Ivanu da si dobrovoljno odlučila poći u samostan, a ja ću

odrediti dan tvojega putovanja.– Hoću, ujače.– Zaklela si se, Dorjo, na križ, u nj valjda još nisi posumnjala?– Nisam, nisam! Sad idem k bratu da ne dođe ovamo.Toga se je Matijas toliko preplašio da je nećakinju poslao da odmah

pođe. Sada ionako vlada njezinom sudbinom.Dorja nije nikad osjećala takav osjećaj oslobođenja kao u času kad je

izašla ispod ujakova krova. Jedva se uvukla u kola zbog slabosti, zbogneprospavane noći, od prepaćenog straha za svoju djevojačku čast i odteškog razočaranja.

Odmah naredi da kola krenu na Grič.U katedrali čekaju na vjenčanje. Pomalo šapuću, promatrajući

svatove.– Mladenac knez Zvonigradski, mlad je kao rosa – promatraju žene

26

ružičastu srebrom vezenu kazetu i blistavu kacigu mladog, vitkogviteza, s modrim očima.

– Baš mu pjeva srce. Sve mu oči iskaču od radosti.– Banovica! – Zamuknuše, podajući se gledanju, srebrom izvezene

haljine, i djevojačke raspletene kose što se sjaju na suncu poput niti odzlata. Ružičasti plašt od svile, porubljen vezivom, spušta se niz nježnaramena. Oko glave je ovila biserje i bijelo cvijeće.

– Lice joj je ljiljan, a oči potočnice – šapću ljudi. Baš je obraz okupalau dobroti.

– A zašto nema ovdje njezina oca?– Ban je s kraljem i kraljicom u koprivničkom Kamen-gradu. Dolazi

sutra. Joakim je kraljičin ljubavnik.Svečani svatovi ulaze u crkvu. Ljudi se natiskuju za njima.Pod crkvenim svodom polutama. S obih strana, s jednog i drugog

kraja glavne lađe, dižu se skele, zaklanjaju svjetlo, šire crkvom mističnimrak. Između skela stisli se ljudi, čovjek prislonjen o čovjeka, jedva dišu.

Kaptolski desetnik neobičnom snagom potiskuje ljude. Kucoti sepovuče k vratima crkve, zastane na pragu, pogleda van, mahne kapom ionda klekne, zadubivši se u molitvu. Pred oltarom mladi par stojinepomično. Čeka biskupa i njegovu pratnju. Ali još nitko ne dolazi. Izaleđa mladenaca poredali se svatovi.

Crkvenjak izlazi iz sakristije i polako užiže šarene duplire.Ljudi se giblju. Tako proleti nekoliko časaka.– Zašto još nema biskupa? – šapću ljudi. – Gdje su svećenici?Odjednom – kao da su crkvenim zidinama pojurili gromovi. Prasak,

razaranje, lomljava po kojoj pada pljusak ljudskih krikova strave i užasa.Poput kipuće bujice sa strmine, pojuri svjetina k vratima, derući,

rušeći, gazeći, u divljem otimanju i očajnoj borbi da se dokopa izlaza.– Stanite, ljudi! Stanite-e-e! – gromko se ori nad uzavrelim kotlom

glas s propovjedaonice.Oni kod vrata gnječe jedni druge, oni straga izgubili nadu prokrčiti

put i dignu oči gore k propovjednici gdje stoji svećenik. Gromko vičući,raširenim rukama, doziva izgubljenu svijest mase, pokazujući u lijevokrilo crkve gdje je ležala hrpa dasaka od skele.

– Gledajte, ljudi! Srušile se skele – ništa drugo!Hvataju se te riječi što padaju po njihovim dušama poput hladne

kiše po žeravici.Sve se stišava. Pred crkvom su opazili da se ljudi vraćaju natrag.

Pregaženi jauču, razderani plaču. Vraćaju se svatovi što su se raspršili –oznojeni su i zadihani. Gospođe se osvješćuju i pobiru razderane

27

povlake, razjašnjavaju, smiruju se, i onda se okreću prema oltaru, kmladencima.

Na stubištu stoji sam vjerenik, do njega na stepenici vjereničin plašt.Vjerenik okolo traži očima, pita obližnju gospodu, okreće se na svestrane.

Mrki sjedobradi muž, u crnoj kneževskoj odori, skoči k vjereniku:– Što je, Radoslave? Gdje je Mirena?– Tražim je, možda se sklonila u sakristiju.Svatovi se rastrčali po crkvi, iza oltara, u sakristiju, drugi uzjašili

konje što su vani čekali svatove i razbježali se na sve strane.Svjetina zuri, šapće, uznemiruje se. Gospođe izvedljivo9 iščekuju

glasnike koji se vraćaju s istim odgovorom:– Nigdje joj nema traga.Sjedobradi knez povuče sina za ruku i krenuše iza oltara.– Sine, gdje ti je vjerenica?– Oče, pustite me da je tražim. Možda negdje leži u nesvijesti.– Ne miči se! Zato što ti nisi mogao pobjeći, maknuo si nju ispred

oltara.– Mogao sam je maknuti prije…– Nisi. Dobro znaš da smo ti uvijek bili za petama.– Oče, vaše su sumnje strašne. Ako sam jednom htio izbjeći toj

ženidbi, to je bilo samo zato što ban Joakim hoće tu ženidbu da me ima uvlasti.

– Spleo si se s njegovom kraljicom…– Laže, ljubomorno pseto. Nisam bio, nego jedanput pred kraljicom,

na svečanosti na kojoj su bili prisutni i svi drugi. Znate da sam pošao uBudim, samo kao poslanik za vašu parnicu…

– Joakim je izradio kod kralja da sam je dobio, a ti si podlegaorazbludnoj omami kumanske krvi. Jest! Da je možeš dočekati slobodan,osramotio si bana i uništio njegovu kćer, a na mene navalio njegovuosvetu. Radoslave, jao tebi!

– Oče, varate se. Zar sam mogao unaprijed znati da ću u crkvi bitimeteža?

– Teško je pogoditi da su skele porušili tvoji kupljeni ortaci. Sine, jošmožeš sve popraviti. Tako ti matere, reci gdje je djevojka. Ja ću je dovestii nitko neće slutiti što je bilo. Sine, očuvao nas Bog svemoćnog Joakima!Ne vuci mene i sebe u propast zbog razbludnog hira te ciganske kraljice.

9 Izvedljivo – radoznalo.

28

Joakim je zapovijedio da se vjenčaš prije kraljičina dolaska. Ali, nećeš jedočekati slobodan, uzalud si se riješio vjerenice. Slijedi me!

Za oltarom pojave se knezovi Ivan Okićki i Pavao Babonić.– Kneže, što se to zbilo? – upita Ivan Okićki. – Nestala je banovica!– Pitajte izroda koji mi je do ovog časa bio sin. Slijedi me!– Radoslave, u to se ne može vjerovati – reče Babonić. On šuti i pođe

za ocem u sakristiju gdje je čekao knežev kastelan.– Gdje je biskup? Zar je otišao? – upita knez.– Nije ni došao. Glasnik iz Kamen-grada donio je biskupu poruku

od Joakima da vjerenike vjenča u svojoj kući jer se vjerenik sprema dapred oltarom, na očigled svemu svijetu, izreče kako njegovu kćer neće zaženu.

Stari knez plane:– Kakva nesreća pada na moju staru glavu! Kastelane, predajem

vam zarobljenog kneza Radoslava.Mladi knez pruži kastelanu svoj mač i, pogledavši oca, reče:– Znajte, nikad vas neću moliti da mi ga vratite…– Ona će ti ga vratiti! Ona – Kumanka? Ciganka? Kastelane, ovaj

ovdje prosti je ubojica i zločinac. Svežite ga i bacite u tamnicu Joakimovepalače. Gubi se, prokleti skote! Crkni kao ubojica!

Mladić mirno pruži ruke da mu ih vežu.A pred crkvom svjetina sklapa ruke:– Izginula je pred očima svih. Po bijelom danu nestala – u zrak, u

ništa …– Njezin plašt leži na stubama oltara – a ona je iz njega otprhnula.Iza crkve se pojavi dominikanac Klaudius. Na trgu uzdigne ruke:– Narode kršteni! Krivovjerci su je očarali đavolskom moći.

Krivovjerci! Sakrili su se među nama, u svojem tijelu donijeli đavole izloduhe. Ne mirujte ni dan ni noć. Udrite krivovjerce. Oni su čistu dušuzačarali i pretvorili u dim.

Slušaju ljudi, guši ih jeza, jedan drugome gleda u oči kao da pita:jesi li ti krivovjerni zlotvor?

A govornik viče iz svega glasa:– Zloduh iz tijela krivovjeraca oteo je čistu djevicu, ponio je

nevidljivu kroz zidine i dignuo k demonima crnih oblaka koji se skrivajuu njima …

Uza zid crkve, iza leđa svjetine, stisnula se Tajana i sluša. Iza njeprojure vitezovi u bijelim odorama, sa crvenim križem na prsima iplaštevima. Na glavi im kacige. Kreću gore, prema sjeveru. Da im semakne, Tajana izađe pred crkvu. Dominikanac Klaudius je spazi. U

29

očima mu sjevne zluradost. Podigne ruku prema njoj i vikne:– Ljudi, evo zloduha! Ona ga nosi u sebi – krvnikova kći, ona ga je

donijela u svom griješnom tijelu. Zakopala je krivovjerca. Ona je kriva.Zloduha nosi u sebi kći sotone, on je odnio banovicu koja ju je primila.

Masa cikne. Našla je nekoga da nad njim prospe bijes od straha istrepnje posijane Klaudiusovim riječima. Opkole je.

Tajana stoji blijeda i zuri u lica, ispunjena strahom i jadom.– Dajte je Matijasu, neka goni vraga iz nje! – viču ljudi.– Ona je! Ona je bila u crkvi!Nekoliko ruku posegne prema njoj.– Tko je dotakne, pretvorit će se u muhu! – prolomi se muški glas iz

mase.– Gonite je k Matijasu! Gonite! – viče Klaudius. Ispružene se ruke u

strahu povuku natrag.– Skinite mrenu s očiju, braćo moja! – zaori se snažan glas iza leđa

svjetine.Ona se obazre i zanijemi. Tamo stoji pustinjak sa svojim mirnim

vedrim licem i pogledom punim dobrote.Svi nagnuše k njemu, privučeni nesvjesnom djetinjom željom da se

sklonu pred nečim nevidljivim, neznanim i strašnim što je razbudilonjihovu maštu i zastrašilo im srce.

Na dominikanca se nije više nitko obazirao i on se postiđen povuče.Pustinjak nastavi:– Dobri moji ljudi! Srca su vam puna strepnje. Ona vam je zamračila

vid i smutila misli. Ne krivite djevojku. Zloduh ne stanuje u nevinomsrcu!

– Ali, pustinjače, gdje nju sretneš, svuda je zlo! Nesreća vrca iz njekao iskra iz pakla – tuži se kaptolski lučar.

– Samo zlo mora da dršće. Tko je od vas čista srca, taj nema višestraha u sebi ni od koga.

Njegov sugestivni glas kosi u njihovim srcima strepnju i dozivlje ihk svijesti.

– Govori, govori, dobri Dragoša! – vape oni i natiskuju se k njemu,osjećajući da od njega izlazi smirenje i zaštita.

– Čuo sam što se dogodilo, dobra braćo moja, i velim vam: nijebanovicu odnio zli duh. To je djelo čovjeka.

Usklik začuđenja preleti svjetinom.– Čovjek? Kako?– Jest, to nije djelo duha ni zloduha, nego čovjeka.Ljudi se hvataju njegovih riječi, nose im umirenje – da nije zloduh

30

nego čovjek.Uto iz crkve iziđu na trg kneževske sluge i kastelan, vodeći

svezanog kneza Radoslava Zvonigradskog.Pustinjak pogleda onamo, pokroči bliže i zapita kastelana: – Što je

skrivio gospodin knez?– Oslobodio se vjerenice – odvrati kastelan, s počitanjem se

pokloniv pustinjaku. – Skele su srušili njegovi ortaci da je mogu umetežu oteti.

Kneževo mlađahno lice, okruženo dugom smeđom kosom,pokazivalo je potpunu ravnodušnost. Kastelan pozdravi pustinjaka ikrene s uhićenikom dalje.

Ovo razjašnjenje ugasi i posljednju strepnju. Ljudi su odahnuli,osjećaj oslobođenja od nečeg strahovitog umiri im srca.

– Nisu zlodusi – nisu oni – čovjek je! – kriknuli su u veselju kao daje time uklonjena nesreća. – Što god veliš ti, pobožni čovječe, to je istina!

Tajana još uvijek stoji na trgu, pred crkvom, kao prikovanapustinjakovim pogledom. On je zovne da se približi.

To opet svrati pozornost na nju.– Braćo moja – reče Dragoša – budite joj dobri. Nije kriva što se

rodila u krvnikovoj kući. Nije urečena, samo je od svih prezrena.Zakopala je krivovjerca zato što je neuka pa nije znala što radi. Velimvam, braćo, ja znam njezinu dušu: čista je. Ne nosi u sebi zloduha – nenosi zlo – vi i ne slutite što je u njoj. Ona je stan čistoće – stan sreće.

On, koji im je uvijek pružao lijeka duši i tijelu, a sad im vratio mir,čije su riječi čas prije tako bjelodano potvrđene dokazima – zavlada ovajčas s njima potpuno. S nekoliko riječi razrušio je svu mržnju i strah kojiim je ulijevala krvnikova kći.

– Istina, istina – potvrđuju. – Pravo veli. Nikad nije nikoga urekla.Sirota je.

Prije pola sata razjarena masa pretvori se u smirenu janjad.– Sada, braćo moja, ne dajte da đavo pomuti mir i vedrinu vaše

duše!Dragoša uzme za ruku Tajanu i spusti se niz brdo, ostavljajući iza

sebe tajanstveni trag svoje snage.

31

VJERENIK BANOVE KĆERI

orja je sretno prispjela pod krov svoje iščezle drugarice.Dočekala ju je njezina odgojiteljica. Ali tu Dorja klone odboli i sruši se na ležaj.

Uz nju sjedi sjedoglava žena i zabrinuto gleda blijedo Dorjinolice.– Gospođice, ne biste li se svukli i legli u postelju? Joakim bi me

istjerao kad vas ne bih pošteno njegovala, a njegova mi je služba jedinoutočište otkako sam izgubila sina.

– Katarino, moja bolest nije u tijelu, ona je u duši!Dugo je plakala, a onda zaspi.Probudi se kasno poslijepodne. Uđe Katarina.– Gospođice, spavali ste čvrsto i dugo. Odmah ćete dobiti okrepu.A Dorja je govorila u očaju:– Je li prikaza đavla? Ne, ne – bio je on.– Kažu da je Radoslav potkupio Frica.Dorja ispruži bijeli labuđi vrat:– Radoslav? Katarine, vi ste tu u kući, umjesto pokojne banove žene,

i Mirenu ste othranili – znate sve. Je li moguće da bi mladi knez učiniotakvo strahovito djelo?

– Bio je prema njoj dobar i nježan, ali tko zna što mu je u duši? Snjim su uvijek bila braća Gisingovci, vele da su stražarili nad njim jer dasu kneza na to vjenčanje prisilili otac i ban. I na nju su pazili, nikud nijemogla iz kuće, a da ne bi Gisingovci stražarili. Bili smo opsjednutistražama. Bojali su se da će je knez ako se sama udalji iz kuće, datiugrabiti da je se riješi.

Dorja se uhvati za čelo:– Sve mi se muti, sve mi se smućuje, sve je – laž – laž! – i pogleda na

otvorena vrata u blagovaonicu. Zastane i upita:– Krvnikova kći je u vas služavka?– Banovica ju je primila.– Zakopala je krivovjerca, a… – i ušuti, nešto ju je stislo u grlu i u

glavi.

D

32

– Pustinjak iz Kratkog dola proglasio je djevojku čistom. Ne znam,ali kad je pustinjak Dragoša brani, nije urečena – i krivovjerca jezakopala zbog neukosti. Tako je rekao pustinjak – branila je stara Tajanu.

Dorju muče sumnje, neizvjesnost. Zamalo upita:– Gdje je knez Zvonigradski?Starica upre prstom u pod:– Dolje u tamnici – po očevom nalogu. Muče ga dan i noć, ali on

ništa ne priznaje.– Govorite tiše, Katarino! Krvnikova kći je još uvijek tamo u sobi.– Ne brine se ona ni za što, a niti vas razumije. Neka je, ali je

marljiva.– Katarino, kad biste mi mogli pokazati put da dođem dolje u

tamnicu k mladom knezu?– To je nemoguće. Ključeve od tamnice ima mladi knez Henrik

Gising. On i njegov brat Nikola silaze dolje s ocem vjerenika. Vi znate dasu Gisingovci Joakimovi glavni prijatelji. Henrik je ovdje i kastelan. Jasam samo siromašna gospodarica, ne mogu vam nikako pomoći.

– Gdje je moj brat?– Knez Ivan Okićki pošao je da traži jadnu Mirenu. Molim vas,

dođite nešto založiti.I povede je u prostranu sobu. Oko dugog orahova stola, prostrtog

stolnjakom, poredane su stolice. Tajana postavi zdjele i kad je Dorja sjela,ostane uz nju, dvoreći je pri jelu.

– Oči su joj tako pametne – šapne Dorja Katarini – a ipak velite da jeneuka. Čudno, ne osjećam strah od njezina dodira, naprotiv nešto mevuče da gledam to lijepo lice u kojem se zrcali čistoća. Kakva je topromjena u meni?

S ulice je dopro zveket oružja i topot konja. Katarina ustane ipogleda na prozor.

– Hospitalci – izvijesti Dorju. Djevojka se trgne. U istom trenutkuožive pred njom slike prošle noći. Brzo ustane, pođe k prozoru i ugledana čelu povorke Oliverovo lice što je odavalo i odveć jasne tragoveprobdjevene noćne orgije.

– Sigurno su svratili na Grič da se okrijepe – objašnjava daljeKatarina. Danas imaju gospoda templari i hospitalci vijećanje predbiskupom Timotijem.

– Kakvo vijećanje? – čudi se Dorja.– Oprostite što vas sablažnjavam, ali kad pitate, moram vam

odgovoriti. Sveti se redovi počinju među sobom pljačkati, a sad još imajui spor s dominikancima. Danas uvečer morali bi se pred biskupom

33

izmiriti.– Tko? – upita Dorja Katarinu.– Hospitalci i dominikanci. Biskup Timotej ih je pozvao.– Katarino, dosta sam jela. Sad mi treba mira. Hoću da mislim, puna

mi je glava, dopustite da odem.– Vaša stara soba spremna je. Ondje vas nitko neće smetati.Tajana spremi posuđe i odnese iz sobe, a Dorja pođe niz stepenice.

Zaustavi se u ugodnoj prostoriji, legne na ležaj i sklopi oči.Tako je dugo ostala nepomična. Prene je škripa vratiju. Pred sobom

spazi Tajanu.– Što tražiš tu? – zapita je začuđeno.Ona samo pokaže rukom da je slijedi. Dorja se odazove i pođe kao

da je vođena nekim unutrašnjim nagonom. Izišle su na trijem, onda utamni uski hodnik pa odatle u komoru, usku i praznu. Pod je pokrivaostari sag. Tajana digne i pokaže Dorji četverokutni poklopac u podu.

– Što je to? – upita Dorja, promatrajući Tajanu. A ova uzme iz kutaželjeznu šipku i spretno podigne poklopac. iz dubine sijevne mrak u kojise spuštaju ljestve.

Dorja pogleda u Tajanine pametne oči i tiho zapita:– Govori, djevojko! Kad znaš taj ulaz, vidjela si nekoga sići?– Jesam.– Tko je silazio, kada?– Sinoć – stari knez.– Dolje je mladi knez Zvonigradski?– Muče ga – šapne Tajana.– Čula si moj razgovor sa Katarinom?Krvnikova kći potvrdi glavom, ali Dorja nije imala vremena da o

tom razmišlja.– Idi – uputi je Dorja. – Ne smije nitko vidjeti da si mi pokazala put.

Ja ću dolje.Ni časa nije oklijevala, već podigne svoje haljine, uhvati povlaku i

stade silaziti u dubinu. Sluša. Negdje iz tmine dopre do nje bijesnakletva. Nastavlja hod po nevidljivom tlu. Ispružene ruke napipaju zidiza kojeg nešto bliješti. Zaviri u otvor. Usred tamnog podzemlja pištibaklja.

Sa stropa visi naglavce mladi knez Radoslav. Tijelo mu se zibljeamo-tamo i zadire u šiljke ispruženih mačeva što su ih dva plavokosamuškarca pritisli o njegove gole prsi i leđa. Stari knez stoji postrance iviče:

– Govori, prokletniče, gdje je banova kći?

34

Nema odgovora.– Reci istinu, bit će ti oprošteno.I opet ništa. Tijelo se ziblje, a oštrice mu zadiru u meso.– Henriče Gisingov – vikne knez – izreži mu jezik.Mladići bace mačeve, a mlađi uzima nož.– Gospodine kneže, gdje vam je očinsko srce? – vikne Dorja i uđe u

tamnicu.Sva trojica zapanjeno gledaju djevojku.– Tko vam je pokazao put ovamo? – zapita gnjevno stari knez– Svevidljivi – odvrati ona. – Kneže, ovo je vaš sin.– Bio je. Izađite odavde!– Kneže, ja ću ostati. U ovoj sam kući gost kao i vi. Molim Vas,

obustavite muke kneza Radoslava.Jedan od mladića isprsi se pred Dorjom:– Kneginjice, vi branite ovoga mladića?– Gospodine Henriče, ja branim oca da ne okalja ruke sinovljevom

krvi, a vi, molim vas, ne smetajte me.Tada priđe knezu i uhvati ga za ruke:– Kneže, skinite ga i dopustite meni da ganem srce vjereniku svoje

prijateljice.– Ne dopuštam da ona razgovara s njime! – vikne mlađi plavokosi

Gising.– Ne slušajte Henrika, on je uvijek žedan krvi. Gospodine kneže,

dopustite da pokušam saznati istinu. Skinite Radoslava i pustite me snjime nasamu. Uvjeravam vas – doznat ću sve.

Kneževa želja da dozna što je njegov sin učinio s banovom kćeri bilaje jača od krvožednosti njegovih pomagača.

– Ako vam to pođe za rukom – dobro.I odredi da ga skinu. Čim su mladi Gisingovci izvršili kneževu

zapovijed, svi se šuteći povuku iz tamnice u hodnik i ostave Dorju samus mladim knezom. On je sjedio, prisloniv se o zid. Dorja poklekne krajnjega i šapne:

– Radoslave, govorite što ste uradili s Mirenom?Mukama ugasle oči bulje u baklju utaknutu u zid. Tiho i teško

odvrati:– Ako mi odrežu obje ruke i noge, izbodu oba oka, izrežu jezik, ne

mogu dati odgovora – nikome na svijetu.– Radoslave, je li istina da ste je predali Fricu da je odnese Oliveru u

Čiče? Znam da je Olivero nju čekao prošle noći. Vi ste se trgli?Radoslave, zar je to moguće? Govorite, tako vam pokojne majke! Je li

35

moguće da ste pozvali Frica da je vodi Oliveru?– Ne – ne – ne. Nikad!– Recite što je onda s njom?– Ne mogu reći ništa više – i on sklizne uza zid na zemlju. Djevojka

vikne, a stari knez dotrči iz hodnika.– Kneže, ostavila ga je svijest – baš u času kad mi je obećao reći

istinu. Oslabljen je mukama, glađu i žeđu. Naredite da mu dadu okrepu,treba da se osvijesti, da dođe k sebi. Sutra, jamčim vam saznat ćete sve.

– Kneginjice, vjerujem vam i činim što želite, ali čujte mojuposljednju: ako sutra, kad sunce bude nad crkvom svetog Marka, neiskaže ono što želimo, ni časka neću više čekati. Izrezat ću mu jezik, nato prisižem. Ban Joakim je moj gospodar u Hrvatskoj. Sad hajdemo svi.Odredit ću da mu donesu vode i jela. Dođite. Poslat ću mu sluge da gaosvijeste.

Dorja je poslušala i slijedila ih.Izišli su na željezna vrata u prizemlje.Dorja se uspne na prvi kat, ne obazrevši se više na gospodu. Henrik

se obrati knezu:– Sišla je ljestvama iz komore u prvom katu. Zaključat ću da ne

može više do njega. – I potrči uz stepenice, pođe trijemom i zaključakomoru pa spremi ključ.

Dorja je ušla u blagovaonicu u kojoj je Tajana prostirala večeru.Krvnikova je kći nekoliko puta zirnula u Dorjino blijedo lice. Ona jeshvatila to pitanje i kimnula glavom. Djevojke su se razumjele.

U sobu uđe Henrik s bratom Nikolom i sjedoše k stolu. Mladiplavokosi knezovi izgledaju poput blizanaca. Zavinuti im nosevi idebele ispupčene usne odavaju nešto drsko i grubo. Videći da bi imalasjediti zajedno s njima kod večere, Dorja ustane da ostavi sobu. Henrikskoči i zakrči joj put. Ona ga promjeri:

– Kojim me pravom ne puštate?– Ljubite Radoslava? – upita on poluglasno, plamtećim očima.– Odgovorila bih vam na pitanje kad biste imali pravo da pitate.– Uprošeni ste…– Ali nisam – isprošena. Moj brat vam još nije dao – moj odgovor.– Želim ga čuti iz vaših usta.– Vama bi trebalo živjeti do sudnjeg dana da steknete plemenitost

koja je potrebna mužu zbog kojeg bih uplela svoje kose!Planuvši, zazveči on mamuzama, a ona pođe k vratima iza kojih

nestade rub njezine ružičaste haljine.– Henriče – zadrži ga brat kad je mladić htio da je slijedi. – Ne luduj.

36

Ona je nećakinja inkvizitora Matijasa.– Pusti me, Nikola. Zdrobit ću Ivana Okićkoga ako mi je ne da.

Razrušit ću mu grad kao što jastreb ruši ptičje gnijezdo. Krv mi vrije.Teško njima, Nikola! Rasporit ću Ivana Okićkoga od vrata do trbuha akomi je ne da.

– Znaš da o tome više odlučuje Matijas nego ona i on. Smiri se.Večerat ćemo kod kuće.

I oni napuste sobu u kojoj se Tajana stisnula kraj kamina, zapanjenai u mislima izgubljena.

Vrativši se u svoju sobu, Dorja dozove Katarinu. Gospođa je ulazilas nekom plahošću nakon neugodnog prizora u blagovaonici. Međutim,Dorja se približi povjerljivo, obuhvati je preko ramena i šapne:

– Katarino, mogu li se pouzdati u vaše sijede kose?– Gospođice, moja odanost prema vama tako je velika kao što je bila

prema mojoj mladoj nesretnoj gospodarici.– Pozajmi mi odoru svog sina.Neugodno iznenađenje odrazi se u licu stare gospođe.– Čuvam tu jedinu uspomenu na svoje mrtvo dijete. Ne tražite to od

mene.– Bio je vjeran prijatelj mojega brata, a meni pobratim. Ruho koje

pripada Ninoslavu neće Dorja nikada oskrvnuti lošim djelima. Uzajmitemi njegovu odoru i ne pitajte zašto.

– Ne pitam i, evo, dajem što tražite.Starica klekne uz škrinju, okovanu željezom, i izvadi iz nje viteško

ruho. Zatim uzme pomagati Dorji pri odijevanju.Zamalo stisnula je Dorjino razvijeno tijelo odora mladog viteza.

Raspletene kose smota oko glave i pričvrsti češljem. Tada uzme kaciguna kojem se cakli srebrna riba, a onda zamoli Katarinu da pozovenjezine sluge.

U sobu uđoše dva jaka momka i gotovo padoše od čuda, razabravšiu viteškoj odori svoju gospodaricu.

– Vas dvojica ćete sa mnom. Treba da budete uvijek uza me i da sepokoravate svemu što ću vam reći. Ali nitko ne smije slutiti tko se krije uovoj odori. Upamtite!

Onda pokrije glavu kacigom, a lice vizirom. Dugi, široki plašt, kojise spuštao za njom kao povlaka, potpuno je pokrio čitavo tijelo.

– Ne, ovako nitko ne može naslutiti da se pod viteškom odoromkrije žena – primijeti Katarina.

– Čekajte me – reče Dorja. – Kad se vratim, možda ću vas trebati.I Dorja s momcima ostavi Joakimovu palaču.

37

NA KAPTOLU

a Kaptolu, u biskupovom dvoru, u naslonjaču obloženomjastucima, smjestio se biskup Timotej. Blijedo, naborano licene odaje nikakvih briga ni želja ni unutrašnjih nemira ili

strasti. Svijetle oči izražavaju mir čovjeka koji u duši ne nosi ni jednopitanje na koje nije odgovorio.

Uđe kaptolski ključar i najavi:– Vitezovi su stigli na vijećanje.– Idem. Da, Belko. Templarima otvori vrata s hodnika, a

hospitalcima iz blagovaonice, neka uđu istodobno da ne bude uvredeako pustim u sobu jedne prije drugih. Potukli bi se na vratima.

Belko je potrčao osvijetljenim trijemom da izvrši zapovijed. Alinasrne na viteza s dugim plaštem, srebrnom ribom na kacigi i viziromna licu. Stade neodlučan, očito da ga vitez oslovi.

– Pusti me – šapće Dorja dubokim glasom. – Hoću da slušamvijećanje u dvorani. Zar ne znaš tko sam?

– Već sam mislio da nećete doći. Sve sam spremio – samo brzo –brzo – i otvori vrata. Oboje uđu u dvoranu. Po sredini pruža se dugorahov stol s raspelom. Nad njim veliki luster s deset četverokutnihsvjetiljki izrađenih od brušene rogovine. Uokolo stola trokutne stolice.Na pročelju veliki stolac, uza zid škrinje. U dubini lijep široki kamin, a sobih strana visoki stupovi.

Belko povuče Dorju za sobom.– Ovdje vas ne može naći niti Svevid! – i gurne viteza u kamin. – Ne

mičite se dok ne odu i dođem po vas.U dnu dvorane otvorila se vrata. Ulazio je biskup u pratnji

kanonika.Belko stoji poput kipa. Na zapovijed kanonika otvori lijeva pa desna

vrata i, pogledavajući u kamin, napusti dvoranu. Biskup Timotej sjednena pročelje. Odmah zatim s jedne strane ulazi šest hospitalaca. Nakošulje od kovane mreže obukli su purpurne haljine. Na grudima ileđima bijeli se osmerostruki križ – znak plemstva.

N

38

S druge strane ulazi šest templara, također u košuljama od kovanemreže, ali u bijelim odorama s jednostavnim crvenim križem na prsima iplaštevima. Svi su opasani mačevima, a glave im pokrivene kacigama.Pozdravljaju redom biskupa, a on im označi mjesta na koja sjedaju.Biskup počne mirnim glasom:

– Gospodo vitezovi svetih redova, kojih je slava preletjela od jednogdo drugog kraja svijeta, pozvao sam vas na ovo vijećanje. Za dan-dvadolazi kralj, a iz Rima papinski legat s važnom porukom. Na osvankusmo teških borbi da osvojimo natrag, ne sveti grob u Palestini, negovjernike koji su se u našem domu odmetnuli od crkve. A za to namtreba: sloge.

Oko stola pomakli se vitezovi. Njihovi mačevi tiho zvekeču.– Narod neće s nama, bude li i dalje gledao kako slavni, divni,

plemeniti vitezovi svih redova međusobno žive u vječnoj svađi okosvojih zemaljskih posjeda. A sada, evo, još novi spor, naime, tuže mi seoči dominikanci na neke stvari koje su već došle do ušiju puka. Sve je tozlo. Narod vidi i misli. Zato pozivam predstavnike svetih redova daovdje preda mnom sklope pomirenje i zakunu se da će napustiti ovakvadjela… Znate na što mislim: natezanje za zemaljska dobra i još više…Mislim da će predstavnici na to odgovoriti ono što ja želim.

Veliki meštar, plavokosi Olivero, ustane i od noćne orgijeohrapavljenim glasom reče:

– Biskupe, prečasni, vašem pozivu odazvali su se slavni vitezovijeruzalemski.

Omašni prior templara Kastro skoči uvis i vikne mu u riječ:– Gospodine prečasni biskupe, templarima ne pripada pravo da

govore prvi. Naš je red stariji i po svojem osnutku i slavi.Olivero upadne oštro:– Naš je red stariji po plemstvu. Svaki vitez hospitalac broji osam

plemenitih koljena unatrag. Nama pripada čast da govorimo prvi.– Naš red – udari se Kastro u prsa – broji 100 koljena unatrag.

Cijelim svijetom odjekuje njegova slava kakvu nikad nisu doživjeliosmerostruki.

Blijedo Oliverovo lice orumeni se:– Jesu li vas krivovjerci poslali da provaljujete na naša imanja u ovoj

zemlji koja su nam poklonili kraljevi i knezovi hrvatsko-ugarski?– Lažete! – viču vitezovi hospitalci. – Mi se samo branimo kad vi

provaljujete na naša dobra koja smo dobili od kraljeva.Olivero ubaci:– Zaviđate nam što nas pape i kraljevi obdaruju više nego vas. Za

39

Glogovnicom vam se cijede sline, i za gradom Belcem, ali nećete ihdobiti.

Templari viču:– Belac vam čuva vaš pobratim razbojnički Tomo Crni.– A vas prezire i Fric! – vikne Olivero templarima.– Vi primate Frica pod svoj krov i pljačkate dominikance do kože.Svi se templari uzvikali na hospitalce:– Predobro ste upućeni u svaku svinjariju s djevojačkom čašću…– Grešna kuća u Laškoj vasi dovozi vam svakog tjedna u Čiče

djevojčure…– Palite krijesove oko nagih cura. Razbojnici!– Pljačkaši dominikanskih kesa!Sve se stolice povale, vitezovi se razmašu, mačevi zasvijetle, jedni

skaču preko stola i začas stoje dvije skupine – crveni i bijeli – jedni protivdrugih. Rasplamćeni krenuše naprijed s mačevima.

Vidjevši biskup što se događa u njegovoj kući, vikne ljutito:– Tako ste radili u Palestini i zato vas je sultan izbacio iz zemlje i

jedne i druge na sramotu svih kršćana. Eto, Marko, to su krivci! – rečebiskup svome kanoniku.

Ali vitezovi niti ga slušaju niti čuju, u njima kipi želja da zamirišekrv. Bijesnim zamahom udaraju jedni na druge.

Templari vještiji maču zatjeraju hospitalce do ruba kamina.Sakrivena u kaminu, Dorja više nije mogla vladati svojim

uzbuđenjem. Izađe i potrči prema biskupu. Kaciga padne s njezineglave, češalj kojim je pričvrstila kosu omakne se. Smeđi pramovi prosulise po viteškom plaštu.

Borci iz prvih redova opaze djevojku u viteškom odijelu. Mačevi imse zaustave. Drugi se dalje tuku, a Dorja sklopi ruke i usklikne:

– Gospodo, hvala vam! Sad znam sve!Poklik ih zbuni. Obazru se i opaze ženu. Zaustave borbu,

približavajući se zapanjena pogleda djevojci u viteškom ruhu sraspletenom kosom.

Olivero je prepozna i približi se bliže:– Lijepa je kneginjica u čudnom ruhu koje ne dolikuje njezinoj

pobožnosti.– Moja je pobožnost u duši, a vaša u licemjernoj obrazini.– Čime me okrivljuje kneginja Okićgradska?– Još pitate? Zapovijedam vam da pođete ocu Matijasu i priznate što

ste radili prošle noći i kako ste se ogriješili o mene.– Nisam vas ni vidio. Kneginjicu je opsjednuo đavao.

40

– O, đavle, na čiji bi račun griješili „sveti ljudi“ da nema tebe! –vikne ona.

Biskup prekine odlučno:– Vitezovi redova, ono što ste učinili u mojoj kući ovlašćuje me

zamoliti vas da ostavite moj dom. Htjedoh vas pomiriti, ali vi stezaboravili da poštujete moj krov. Molim da izađete bez ikakvihrazjašnjenja – vidite da imam gošću i pokaže na Dorju.

Hospitalci se povuku u dno dvorane. Olivero privuče k sebi druga,šapćući mu:

– Oriče, čim izađu, daj znak Tomi. Dok ih on udara, osvetit ću se tojdrskoj kneginjici. Upamtit će me pa da ima tri ujaka inkvizitora.

Biskup strogo pogleda Olivera u znak da se udalji. Olivero sepokloni i s drugom ode iz dvorane.

Tada Timoiej uljudno pozdravi Dorju, a ona se požuri opravdati:– Gospodine biskupe, učinila sam zlo što sam došla u tom ruhu i što

sam se sakrila iza kamina. Sve ću vam razjasniti…– Hvalim vam. Da nisu ugledali vas, ne bi prestali s tučnjavom dok

ne okrvave moj dom. Samo žalim da ste čuli vrlo ružnih stvari.– Koje su me spasile da ne poludim. Sad vidim, sad znam da nije

vrag opsjednuo mene, nego – njih…– Vas, kneginjice? – nasmiješi se biskup. – To bi mogla ustvrditi

samo ludost ili zloba.– Ludost ili zloba – opetovala je ona gotovo zapanjeno, sjetivši se

svojeg ujaka. Biskup je šutio, očekujući da mu razjasni zašto je došla.– Prečasni biskupe, ponajprije da vas zamolim za oproštenje. Unišla

sam u dvoranu kad nije bilo u blizini ni jednog sluge. Znala sam da ćebiti vijećanje i nešto me je vuklo da slušam. Vaše sluge nisu tome krive.

– Nije potrebno da se ispričavate. Već sam rekao da ste me spasiliod krvoprolića.

– Onda treba da vam još razjasnim zašto dolazim odjevena uviteško ruho. To je razumljivo, žena uvečer ne može na ulicu, a do sutramoglo bi biti kasno. Biskupe, knez Zvonigradski hoće da sutra svomesinu izreže jezik jer ovaj neće da oda kamo je nestala njegova vjerenica.Ne mogu vjerovati da je kriv i molim vas – zauzmite se za njega.

– Kneginjica se dala na opasnu stvar – ozbiljno će biskup. –Nestanak banovice teško sumnjiči kneza i preda mnom.

– Zašto, biskupe? Recite, molim vas.– Evo, zašto. Na dan vjenčanja, čas prije nego što sam htio da odem

u crkvu, stigao je banov glasnik iz Kamen-grada s porukom neka mladene vjenčam u crkvi, nego da ih dočekam u dvorcu. Da mladi knez kani

41

pred svima u crkvi izreći da banovicu neće uzeti. Taj glasnik bio je lažan.Nije ga poslao ban. I rušenje skela svjedoči da se knez htio osloboditivjerenice i zadržao me da ne dođem. On zna gdje je banovica.

– Gospodine biskupe, ako zna, onda je bolje da ga otac ostavi utamnici nego da ga ušutka zauvijek. Mladi knez će ipak progovoriti. Iliće ga odati savjest, ili neće izdržati muke, ali jednom će progovoriti.

– Pravo velite – bilo bi bolje da ga ostavi u tamnici, nego da ga kaznivječnom šutnjom. S tim se slažem. Nego, vi se baš mnogo zanimate zanjega?

– To je moja dužnost, velika dužnost. Molim vas da ga puste naslobodu – ali neka se s tim ne žuri, ako zna, knez će priznati.

– Kneginjice, obećavam vam da ću sutra u zoru poslati svogakanonika da mi dovede kneza. Pouzdajte se u mene. Vaš je prijedlogpametan.

Uto stupi u sobu ključar Belko. Spazivši kneginjicu u viteškoj odori,uznemireno najavi:

– Časni otac Matijas već dugo čeka.Dorja žurno pokrije glavu kacigom, a lice vizirom i zamoli biskupa:– Molim vas ne recite ujaku tko sam.Onda se omota plaštem od vrata do poda. Matijas je ulazio,

ljubazno se klanjajući biskupu.– Žao mi je, oče Matijase – ispričao se biskup. – Nadao sam se da ću

moći pomiriti vitezove među sobom, a onda hospitalce nagovoriti dapoprave ono što su vam nedavno učinili. Umjesto pomirbe, eto bitke umojoj kući.

– Žalosno je to – uzdahne Matijas. – Okrali su nas gore od CrnogTome, opljačkali poput Frica. Ne može ovako dalje, to je lupeštvo. Tko jetaj vitez? – zapita, spazivši tek sada Dorju.

– Neka mi časni otac oprosti, vitez želi ostati nepoznat, a vi znate dase želja mora poštovati – mirno će biskup.

– Otkud vam, viteže, ovaj kaciga? – zapita Matijas. Dorja šuti.Biskup se nasmiješi:

– On želi ostati nepoznat, zato neće odgovoriti.– Prečasni biskupe, ne želim povrijediti vaše štovanje prema gostu,

ipak ovaj znak na šljemu me nuka da ga pitam. Taj znak je…– Riba. Ništa drugo, časni oče. Znate, da svaki vitez uzima drugi

znak, svaki hoće da bude osebujan i valjda su sve dvonožne ičetveronožne životinje već tako iscrpili da je ovaj uzeo jednu – bez nogu.Dakle, gospodine viteže – okrene se biskup Dorji – udovoljit ću vašojmolbi. Mirno pođite kući.

42

Dorja se pokloni na vitešku i, nastojeći oponašati hod muškarca,napusti dvoranu. Vani je čekao Belko. Nije ga oslovila. Žurila se da štoprije umakne ujaku Matijasu. Belko krene za njom, otvorivši joj vežupred kojom su je čekale sluge. Kad krene trgom, ostao je Belko na pragu.

Praćena dvojicom slugu, Dorja pođe izvan ograde, kad odnekudiznikoše templari na konjima.

– Kneginjice, iza Šoštarske vaši, čekaju vas u zasjedi Olivero idrugovi. Počastite naš krov – da vas od njih očuvamo…

– Nemoguće je da bi se vitezovi usudili da ovdje u gradu dirajukneževsku kćer – reče ona.

Templari je nastavili uvjeravati da joj se sprema zasjeda, kad Dorjarazabere da joj netko iza leđa šapće:

– Ne slušajte ih. Lopovi su kao i oni drugi. Ne primajte njihovuzaštitu.

Ona se obazre i prepozna ključara Belka.– Vratite se radije k biskupu – savjetuje ključar.– Ne, ne – odvrati ona, želeći da bude što dalje od Matijasa koji je

ostao kod biskupa.– Idemo – naredi slugama koji su izvadili bodeže da zaštite

gospodaricu, a onda će templarima:– Hvala vam, ne bojim se nikoga. I htjede poći prema Griču, ali joj

templari zakrče put. Razabravši namjeru vitezova, sluge je zaklonišesvojim oružjem.

To svrati pozornost Oliverovih ljudi koji su bili u zasjedi. Dojašilisu, dignuvši mačeve.

Dorjin sluga, iskoristivši taj čas, pograbi gospodaricu, digne je idade se u bijeg. Spazivši to, vitezovi, bijeli i crni, potjeraju konje za njim iopkole ga.

I templarske i hospitalske ruke posegnule za Dorjom da je istrgnu izmladićevih ruku. Uto se začu gromki Belkov glas:

– U pomoć! Razbojnici otimaju djevojku!Ni templari ni hospitalci ne haju za to. Pojačanim bijesom bore se za

Dorju. Njihovo hrvanje iskorišćuje sluga vrteći se u krugu.Oliverov mač zahvati ga u leđa i on klone na koljena.Vitezovi skoče s konja i posegnu za plijenom. Drugi Dorjin sluga

pokuša je braniti. Sve se to zbilo u nekoliko trenutaka.Od sjeverne strane Kaptola juri u tmini neka četa i začas opkoli

djevojku i vitezove. Grubi glas četovođe zagrmi:– Vuci viteških redova, predajte se! Plijen je moj.Bio je to glas Tome.

43

– Nema plijena! Uvrijedio nas je neki mladi vitez – brzo će Oliveroda zametne trag Dorji. Ali Tomo udari po njima.

– Tomo, jesi li lud? Što biješ nas?Međutim, iz tmine ne dopire nikakav glas, jedino se čuje snažno

dahtanje konja.– Tomo, jastrebe crni – uzviče se templar Kastro. – Nas si čekao? Po

čijoj zapovijedi?Razdraženi svađom kod biskupa, osjete potrebu za kreševom. Svi

su opet poskakali na konje. Mačevi tresnuli jedni o druge. Templari ihospitalci nađu se zajedno protiv Tome. Dorja osjeti da je slobodna.Belko je uzme za ruku. Na veži biskupskog dvora zasvijetlila je luč.Djevojka se uplaši:

– Ne k biskupu, hoću na Grič!Mladi ključar posluša i povede je prema utvrdi.Sa strepnjom slušaju ljudi u svojim kućama noćno kreševo moćnih

vitezova. Nikomu i ne pada na pamet da izađe na cestu.Tada se javi glas Olivera:– Stanite, vitezovi. Tomo istupa protiv vas kao nečiji branitelj i sutra

će na svijet izrugivati da je Tomo ovdje nekoga obranio. Nije časno da seborimo s vitezom otimačem.

– Dobro ste rekli: nije časno – upadne Tomo – da se vas, desetoricaotimačkih vitezova, tučete s jednim jedinim.

– Šuti, Tomo – navale hospitalci da ga ušutkaju. Odlučili smo da sene borimo i gotovo.

Templari su odbili Oliverov prijedlog. Odmah se odijele odOliverovih ljudi i, vidjevši da je Dorja nestala, odluče krenuti kući.

Tomo se ustoboči na konju:– Opet sam ti, Olivero, sveti viteže, ispred nosa odnio svetački

plijen…– Nije bilo plijena. Neka je svinja napala Okićku kneginjicu a mi

smo je branili.– Svakoj se svinji hoće žira bilo koje mu drage rase – nasmije se

Tomo.Olivero mu se približi i okosi se na nj:– Izdajice! Nisam li te zvao ovamo da napadneš one druge? Da si

udario na njih, danas bi kneginjica spavala u Čičama.– A vi biste Olivero zaspali do sudnjeg dana.– Otkad Tomo brani djevičanstvo?– Od sinoć – ali za sebe, gospodine Olivero! Vama će Fric možda

ipak dobaviti onu drugu.

44

– Tako ti boga, što znaš o tome?– Znam da kneginjici vi nećete biti prvi dok je Tomo živ. Laku noć,

lijepi Olivero!I potjera konja niz strminu ispod gričkih utvrda pa krene prema

Savi.Dorja je u pratnji svojega sluge i Belka stigla u banovu palaču. U

blagovaonici je čekala zabrinuta Katarina. Dorja je zamoli da je ostavi sBelkom nasamo.

– Ti si me u biskupskom dvorcu s nekim zamijenio. Uzalud poričeš,razabrala sam to i poslužila se tvojom zabludom. Netko te potkupio damože slušati vijećanje vitezova. Ne boj se, zaštitila sam te predbiskupom, dugujem ti zahvalnost. Evo ti dvije marke što si me sakrio ukamin, a dvije da šutiš ako te tko pita za koga su se vitezovi otimali.

– Hvala, ne primam novac, samo molim malo dobrote vašeg srca.– Malo ima ljudi koji se zadovoljavaju takvom nagradom.– Zato što ne raspoznavaju dragocjenosti.– Ove riječi nisu nikle u glavi sluge. Svejedno, tvoja je to stvar.

Ostajem tvoj zahvalni dužnik.Belko se zahvali, pokloni i napusti palaču.Ljudi su, međutim, doveli ranjenog slugu. Dorja izda odredbe i za

njega i onda uđe u svoju sobu da svuče vitešku odoru.Tajana ju je čekala i pomagala joj.Zamišljeno ogleda Dorja kacigu sa znakom ribe, obnavljajući u

svojim mislima neobično inkvizitorsko zanimanje za taj znak. Osjeti uduši novi strah.

Tajana ponese odoru u drugu sobu da je složi u sanduk, a Dorja sespusti na klecalo da moli. Sklopila je ruke, ali ni jedna riječ molitve nedolazi joj na usta.

Klonula je na postelju. Njezinom glavom lete slike: samostanvitezova, krijes, oko njega nage žene, pijani Olivero…

Onda samostan dominikanaca. Matijas i prisega, sve to obaraju ulaž jer ona je opsjednuta đavolom. Ali nisu li to ubojice ljudskih duša,razbojnici ljudske sreće? Ne – ona neće šutjeti! Opet iskrsne prizor ubiskupskoj dvorani.

A prisega? Što je to? „Zašto sam prisegom morala dokrajčiti svojmladi život prije nego sam i započela živjeti? Zašto sam se moralaosuditi na vječno tamnovanje? Zar ono može biti prisega?“

Dorjina je duša pusta tmina u kojoj se sudaraju pitanja i u paničnomstrahu uzaludno traže izlaz na svjetlo.

Tajana se vratila da uzme vitešku kacigu i mač pa da ih spremi. Ali

45

Dorja je nije čula. Leži na postelji, rukama podupire vruću glavu,očajnički govori sama sa sobom. Tajana se pritisla o zid, gleda i slušaDorjine muke.

U teškoj muci sumnja ona zaplače.Savijajući se u jecaju, osjeti na sebi ruku i čuje šapat:– Ako vas nešto boli, idite pustinjaku Dragoši.Ona se uspravi i obazre. Iza nje stoji Tajana suznih očiju.– Zašto plačeš, djevojko?– Zato što vas nešto boli.– Zato što boli – mene?„Ona plače zato što boli mene“ – i sjećanje joj predoči sliku kako

Tajana, od svih prezreno stvorenje, mučenički iskapa mrtvaca, a ona seod nje grozi pod dojmom strašnih prikaza koje su joj ocrtavali Matijas iOlivero.

– Pitajte pustinjaka Dragošu ako vas nešto muči.– Hoćeš li me odvesti k njemu, rano u zoru, kad još svi spavaju?– Hoću, gospodarice.Kneginjica osjeti da joj je odlanulo. Pojavila se nada da će naći

utjehu svojim sumnjama.– Slušaj pozorno: nitko ne smije saznati kamo idemo. Obući ću

odijelo svoje služavke da me ne prepoznaju.

46

KNEZ RADOSLAV NA STRATIŠTU

blaci su sakrili jutarnje sunce. Praćena Tajanom, Dorja uodijelu svoje služavke vraća se kući pustim krajem izaLaške vasi.

– Slušaj, djevojko, pustinjak mi veli da si dobra, čista duša. Zamoliome da budem dobra prema tebi. Tvoj te otac ne voli. Ja ću te otkupiti odgospodarice bana Joakima. Je li ti to drago?

– Veoma mi je drago – šapće Tajana.– Dobro. Čim se vratim, otkupit ću te i onda te nitko više ne može

progoniti.Stigle su u banovu palaču, tiho se popele trijemom i ušle u Dorjinu

sobu. Osjećala se mirnija.Preodjenula se u svoje ruho i čekala Katarinu. Kad je stigla stara

gospođa, Dorja joj odmah predloži da od nje otkupi Tajanu. Katarinapristane. Tada gospodarica banove palače pozove kneginjicu nazajutrak.

U blagovaonici zateknu starog Zvonigradskog kneza. Bio je mrk izamišljen.

– Kneginjice, kad sunce bude visoko, odvest ću vas dolje da jošjednom od Radoslava zatražite istinu. Ako je ne iskaže, nema mupomoći.

Dorja je odgovorila mirnije, oslanjajući se na biskupovo obećanje daće zaštititi mladića.

Još su jeli, kad sluga najavi knezu kanonika Marka. Ovaj moli nekabi se knez potrudio k biskupu.

Dorja je s Katarinom ostala u blagovaonici. Vani, s trijema, čuo seživ razgovor.

– Glas mojega brata! – klikne kneginjica.U blagovaonicu uđe stasit mladić od dvadesetak godina, smeđokos

i smeđih očiju, posve nalik na Dorju. Ona ga čvrsto zagrli.– Hvala bogu, ti si Ivane! Vratila sam se jučer iz Ozlja i saznala

nesreću koja je zadesila Mirenu.

O

47

– Dolazim s potrage. Svi je tražimo posvuda. Kao da je propala uzemlju – odvrati on.

– Vele da je Fric bio pred crkvom i da ju je oteo po naloguRadoslava.

– Za Fricom su pošli i moji i banovi ljudi zajedno. Uzalud. A nevjerujem nikako da bi je Radoslav dao oteti po Fricu.

– Ni ja, osobito nakon mojeg razgovora s njime.– S njim si govorila?– Jučer u tamnici.Uđe Tajana, noseći jelo za kneza. Kad je izašla, Dorja izvijesti brata:– To je krvnikova kći. Otkupila sam je od Katarine. Je li ti pravo?– Nikad se ne pačam u tvoje stvari. Ako ti je s voljom, dobro si

uradila.Neko su vrijeme razgovarali o izgubljenoj banovoj kćeri, kad se

grubo otvore vrata i oštrim koracima uđe u sobu kastelan Kamen-gradai Joakimove palače Henrik Gising. Pozdravi gospođe i Okićkog kneza paonda značajno primijeti:

– Čuo sam, kneže, da ste stigli. Imam za vas važnu poruku od banaJoakima.

– Da čujem, što mi on poručuje. Sigurno glede Mirene.– Nešto drugo. Određeni ste da budete kraljev pratilac, a kneginjica

Dorja da bude u pratnji kraljice i njezine sestre dok će boraviti uHrvatskoj.

– Prevelika je to milost za mene – reče Ivan – po pravici to bi dopalostarijega.

– Bit će da vas uvažavaju, kad su odabrali upravo vas.– Hvala vam. Odazvat ću se, a dakako i moja sestra.– Kad je Joakim izdao ovu poruku, još nije znao da kneginjica, kojoj

je podijelio toliku čast, hoda noću u muškom odijelu. Vitez Olivero jedvaju je obranio iz ruku Crnog Tome.

Dorji udari krv u lice. Brat je strogo pogleda.– Razjašnjenje dugujem samo tebi, brate, i nikome drugome – reče

ona. – Reći ću ti sve kad budemo sami.Henrik Gising upadne:– I ja imam neko pravo na razjašnjenje. Kneže Okićki, dugujete mi

odgovor na moju prosidbu za ruku vaše sestre.– Još je nisam pitao što misli o tom.– A ja, evo, odgovaram: polazim u samostan.– Zato što će knez Radoslav izgubiti jezik – vikne Henrik

porumenjevši od ljutine. – Izgubit će ga, tako mi očinjeg vida, odmah

48

ovaj čas.– Tko vam daje pravo da to učinite? – upita Dorja.– Ja sam kastelan banove palače.– Ali niste krvnik, on je pod utvrdom. Poručujem vam da se kneza

ne dotaknete dok se s Kaptola ne vrati njegov otac. On mi je obećao daće me odvesti u tamnicu da kneza još jednom pitam.

– Samo što on više neće moći govoriti.– Ne dirajte Radoslava! Znajte – biskup se zauzima za njega.– Dakle, po tom ste se poslu sinoć ušuljali u biskupov dvorac i

besramno se pokazali vitezovima u muškoj odori?Knez Ivan Okićki skoči i vikne:– Za uvredu nanesenu mojoj sestri ušutkat ću vaš jezik mačem.– U blagovaonici se ne možemo tući, kneže.– Gdje god, ali odmah. Upamtit ćete svoju drskost.– Evo me, kneže, samo čas. Stajat ću vam okom u oko – reče on i,

posprdno se smijući Dorji, pođe prema vratima.– Dorja, je li istina da si bila u muškoj odori na Kaptolu?– Ivane, bila sam u biskupa da izmolim od njega neka smekša

Radoslavova oca. Nitko me nije otimao Tomi, nego je on najuriovitezove templare i hospitalce koji su me opkolilli i tako sam pobjegla.

– To mi nisi smjela učiniti, sestro.– Oprosti mi, pošla sam da spriječim strašnu namjeru staroga kneza.

I sam si uvjeren da je Radoslav nevin.Ivan je privine na grudi i nježno je ogrli:– Učinila si zlo, korit ću te, ali i braniti. Tko te dirne ili te je dirnuo,

taj će osjetiti oštrinu mojeg mača.Dorja se sjeti zakletve što ju je položila pred ujakom na raspelo i

zavapi u sebi:„Zašto je tražio od mene zakletvu? Zašto mi je zatvorio usta kad bi

me samo Ivan mogao zaštititi?“Knez Ivan je uzrujan hodao po dvorani, očekujući mladoga Gisinga.– Sjedi, Ivane – reče mu Dorja – založi još nešto.– Ne mogu okusiti ništa više dok Henriku ne namrem čestitu

uspomenu na dan kad je povrijedio moju sestru.– Htjela bih spriječiti da se boriš.– Vrijeđaš me ako se bojiš za mene.– Mač u tvojoj ruci tako je siguran da me nije strah, ali sad imamo

prečih briga. Nesreća moje prijateljice Mirene i njezina vjerenikaRadoslava tako je teška i mnogo mi pritišće srce. Henrik bi mogaoizvršiti svoju prijetnju.

49

– Ako je otac kneza Radoslava odredio da ti još jednom govoriš snjime, neće se Henrik usuditi da učini nešto bez staroga kneza.

– Kad bi se samo doskora vratio s Kaptola! Nadam se da ćeposlušati biskupov savjet.

Ivan je uzalud čekao mladoga Henrika Gisinga. Tada se otvorevrata. Na pragu stoji Tajana. Blijeda, široko otvorenih očiju, bulji ugospodaricu.

– Što je, Tajano? – zapita Dorja.Djevojka odvrati vrlo tiho, gotovo šapćući:– Moj je otac s gospodinom Henrikom ušao u tamnicu.– Ivane! – klikne Dorja i naglo ustane – Henrik će izvršiti osudu.

Henrik je ljubomoran na Radoslava. Učinit će to iz osvete. Spriječi to,Ivane.

Bez riječi pohiti on u drugu sobu.Tajana i Dorja ostale su same.– Zašto Ivan ne ode dolje? – pita Dorja, a Tajana je uhvati za ruku i

šapne:– Dođite, kneginjice, da ne bude prekasno.– Ivane, Ivane! vikne Dorja.Otvorivši druga vrata, uđe u sobu, ali je ova bila prazna. To je

ispuni beznadnim strahom.Tajana povuče Dorju na trijem, odakle su se spustile u dvorište.Dorja je pošla prema vratima tamnice.Sluge joj zakrče put, a ona im zapovijedi:– Maknite se! Poslao me ban, gospodar ove kuće.Sluge poslušaju Dorju i ona uđe s Tajanom u mračni prostor kojim

je jednom već izlazila iz tamnice s knezom i braćom Gisingovcima.U dubini svjetlo im pokaže put koji ih odvede u tamnicu.Mladi knez Radoslav u jadnom je stanju. Dva su ga muškarca od

vrata do nogu svezala o stup. Henrik Gising stoji postrance i zluradimkrvožednim glasom draška:

– Odmah ću vas, kneže, lišiti jezika. Bilo bi šteta da nam otkrijetetajnu kako ste omamili kneginjicu Okićgradsku. Bit će da umijete lagatibaš kao trubadurski pjevači. Svojim junaštvom i snagom svoga kržljavatijela baš niste mogli osvojiti tako hirovitu, izbirljivu djevicu kao što jeDorja.

Knez nije odgovarao. Izgledao je poput mučenika koji je spremanda umre, a da ne progovori i sasvim se pomirio s tom mišlju.

– Njoj za volju lišili ste bana njegove kćeri. Znam ja to, a čini se danajpobožnijoj djevici u kraljevstvu to i nije krivo! Mnogo se trudi oko

50

vas, ali što ćemo?! Sad sam ovdje ja i ne kanim vam produljiti život ni doonog časa dok se sunce uspne nad crkvom svetoga Marka. Kad vamstari knez dovede kneginjicu, nećete joj moći ništa više reći. Nije li toužitak? – govorio je Henrik, smijući se, dok je krvnik mirno brusio nož ipripremao se hladnokrvno na strahoviti čin.

Uto uleti kneginjica u tamnicu, a za njom Tajana.– Jao! – krikne ona i pograbi krvnika za ruku. – Ne smijete učiniti

ništa dok se s Kaptola ne vrati otac.– Ovdje ja zapovijedam! – vikne knez Henrik.– Teško vama ako ga dirnete!– Plemenita kneginjice, niste mi mogli pribaviti veću radost nego što

ste sami došli da budete svjedok kako će vaš miljenik izgubiti svojpogani jezik! Ni vaše usne ne bi mogle prirediti takav užitak. Krvniče,požuri!

Tajana se prislonila uz zid, bulji u svoga oca, sklapa ruke u nijemojmolbi. Ali krvnik ne vidi, ne gleda, već bešćutno brusi nož, kao da sesprema rezati božićnu pečenku.

– Ivane, Ivane! – viče Dorja kao bezumna u mračni hodnik tamnice.– Gdje mi je brat?

– Čeka da mu dođem na megdan! – nasmije se Henrik. – I poći ću,ali prije treba da izvršim ono što će mi dati najveće zadovoljstvo i snaguda se bijem.

Sluge Dorji zakrče put, a Henrik im zapovijedi:– Rastvorite mu gubicu! Krvniče, na posao!Sluge pristupe k mladom knezu. Dorja se uhvati za zid. Pred očima

joj se magli. Ne vidi ništa drugo, nego nož u krvnikovoj ruci i vičeposljednjom snagom:

– Ivane, Ivane!Pred očima joj nasta mrak i ona se sruši na tlo tamnice.

51

PROROČANSTVO

gričkih utvrda lepršaju barjaci. S kula odazivaju se straže.Zvona zvone. Velika vrata kamene kule s istoka široko suotvorena. Teški drveni most tutnji pod udarcima konjskih

kopita.Iznad devet gričkih insula10 zatrubiše kraljevski trubači svečanu

objavu. Kraljevska povorka ulazi na Grič.Na malim konjima, opremljenim crvenom ormom, ponosno sjede

dvorjani u šarenim odorama. Slijedi ih nepregledna četa ugarskihvitezova s blistavim kacigama s kojih visi šareno perje. Brade suisprepleli svjetlucavim zrnjem i vrpcama. Oružje blista i zvekeće.

Žustro se kreću mali rutavi Kumani sa crnim klobucima. Oči imhvataju lijevo i desno šareni svijet što se ukočio od čuda, gledajućineviđene crnopute momke.

Kraljevske štitonoše i barjaktari visoko uzdižu znakove kraljevskevlasti. Na konju s pozlaćenom ormom, u sedlu pokrivenom grimiznimpokrivalom, sjedi kralj. Na glavi mu zlatom okovana kaciga. Suho,blijedo lice i crni dugi brci izražavaju okrutni mir. Na grudima zelenozlatne kazete na kojima se blista vezani arpadovski grb. Jednom rukomdrži uzde konju, drugom žezlo. S ramena spušta se plašt od crvenagrimiza, obrubljen hermelinom.

Uz njega, na bijelom konju, pokrivenom crvenim suknom, sjedikraljica. Ispod grimizna plašta proviruje modra vezena haljina. Glavu jojpokriva visoko vezana tijara, u vrhu krunolika oblika.

Niz grudi padaju zmijolike pletenice, crne, s nekim crvenkastimodsjajem kao da u njima tinja sakriveni žar. Sve su oči uprte u kraljičinubujnu ljepotu.

Iza nje jaši sestra Orhida. U zelenoj je haljini sa srebrnom kapicomna rutavoj crnoj kosi. Zdesna je Joakim. Gusti crveni brci ispod krupnanosa i crvena brada nameću se očima poput nekakva žiga.

10 Insula – ulica.

S

52

S druge strane Orhide jaši mladi četrnaestogodišnji kraljević.Podrugljivim, drskim smiješkom gleda okolo žene i djevojke.

Onda slijede vitezovi na gizdavim konjima, kola sa crnolikimdjevojkama, a naposljetku kola, natovarena škrinjama što su okovanesrebrom i željezom. Kola prati četa. Isukani mačevi ljeskaju se na suncu.Između kućica, dvoraca i palača polagano ide povorka. Tad odjednomizjuri na cestu vitez. Košulja mu je od blistave kovne mreže, kazeta siva,na kacigi srebrni sokol. Lice zastrto vizirom.

Konj mu se propinje, poskakuje u vis, ne zna se, draži li ga povorkaili vitez zlatnim mamuzama. U tom trenu sva pozornost svjetine ipovorke uperena je k njemu. On trgne mač, zamahne njime na suncu paga pred kraljicom spusti na zemlju i sagne glavu u znak počasti.

Orhida se sva podigla na sedlu. Njezin pogled netremice počiva navitezu. Kraljica jedva zamjetljivim smiješkom, punih strasnih usana,pokazuje mladiću da je njegov poklon primila milostivo.

Vitez povuče svoga konja natraške i pusti povorku da pođe. Ondaskrene iza leđa svjetine prema vratima tvrđave. Tu se stisla Tajana.Blijeda je, zamrli pogled upire u viteza. On prolazi pokraj nje, neobazirući se.

Djevojčina glava padne na grudi poput otkinuta cvijeta.Iza nje stoji crni fratar s kukuljicom navučenom do nosa. Prati svaki

njezin pokret svom pozornošću pa je upita:– Što ti je, djevojko? Zašto si tako mračna?Nesvjesni djevojčin pogled zahvati gore uzbrdo kraljičnu ponosnu

pojavu na bijelom konju.– U tvojim očima, djevojko, dršće zavist i mržnja…Od te se primjedbe Tajana lecne. Povuče se od nepoznata fratra,

pođe prema vratima, istrči po mostu iz utvrde i krene niz potokCrikvenik.

Trkom trči uz obalu i zaokrene u polje prema Savi. Bez dahanastavlja trku kao da se želi skloniti pred nečim. Zapuhana stane ipokrije rukama lice. Onda nastavi da hita bez odmora. Iza nje gričkautvrda, pred njom široka Sava.

Duž zelene poljane ide za njom crni fratar.Ona čuje korake, ali se ne osvrće i požuri hod. Ne zna tko je slijedi i

neće da zna.– Tajano! Zaustavi se! – čuje glas za sobom.Kad je izgovorio njezino ime, Tajana uspori hod, ali se ne obazire.– Čemu te suze, djevojko?Njezina glava pada na prsi, a vjeđe joj pokriju oči.

53

– Pripadaju li možda onom vitezu… ?– Meni pripadaju – odvrati ona i srditim ponosom zabaci glavu

uvis.– I onda je tome netko kriv!– Svi! Svi su krivi – i opet joj se oči ovlaže suzama.Začas će ljutito:– Što se to tiče vas? Što ste vi meni? Pustite me na miru!– Ovako ne govore s fratrom pobožne djevice koje štiti pustinjak.Ona htjede otići, ali on zakrči put.– Kamo ideš?– Daleko, vrlo daleko.– Jesi li pitala pustinjaka?– Ne pitam nikoga. Pustite me!– Slušaj me, djevojko! Ne srljaj u propast kad te je pokćerila sreća.– Meni nema sreće.– Tajano, one noći kad sam te vidio na utvrdi, požalio sam tvoj život

i pitao sam zvijezde za tvoju sudbinu.Tajanin pogled zahvati njegovu crnu kukuljicu ispod koje se bijelilo

plemenito lice.– Slijedio sam te kad si istrčala iz utvrde da ti kažem: Ne bježi od

sreće!– Sreće? – dahne ona, a pitajući njezin pogled još se više raširi. –

Gdje je moja sreća…? – I opet htjede poći.– Slušaj: zvijezde su mi je objavile. Krvnikovoj kćeri sreća se hvata

za skutove. – Zaustavila se.Magleni oblak obavio je Tajanine misli. Ne može naprijed. Dvije sile

drže je jednakom snagom. Hoće da ide, da potrči od čovjeka čije je riječiomamljuju, a ne može i stoji kao ukopana. Kao da to osjeća, on nastavlja:

– Čuj, što ti velim! Prije nego sunce sedmi put zađe, i kraljica ćezaželjeti da se zamijeni s tobom.

U tmini njezinih velikih očiju nešto počne svjetlucati. Njezinedjevojačke grudi nadimlju se.

– Što to govorite sirotoj krvnikovoj kćeri?– Ono što će se dogoditi.– Tko ste vi? – pita ona, dršćući.– Glasnik tvoje sreće…– Što je vama do moje sreće?– Više nego tebi…– Ali zašto?– Nisam ovlašten govoriti.

54

– Što hoćete, čovječe, sa mnom?– Da se vratiš. I opet ti velim: Pazi – prije nego sunce sedmi put

zađe – i kraljica će poželjeti da se zamijeni s tobom.Tajana ne razumije, samo osjeća kako je njezina volja da odluta

nekud daleko slomljena. Ono što je vuče natrag, jače je od svega.– Kamo da idem? – pita ona.– Vrati se u banovu palaču k svojoj gospodarici Okić-grada i čekaj.– Prije nego sedmi put sunce zađe – ponavlja ona, gledajući prema

suncu.– Tako je – reče fratar.I ona se vraća. Na utvrdama Griča lepršaju zastavice. Čini joj se da

pozdravljaju nju…

55

VJERENICA VITEZA OTIMAČA

prostranoj dvorani palače u Zagrebu, urešenoj vijencima isagovima, okupile se kneginje, knezovi, vitezovi,predstavnici viteških redova, Kaptola i, napokon, dvorani.

Gospoda znatiželjno promatraju žene, a još znatiželjnije očekuju tko ćeod njih sjediti kod kraljevskog stola.

Gospođe razgledavaju prostorije, stolove, srebrne tanjure, zlatomizrezbarene vrčeve, ukrašene kamenjem.

– Samo Mleci imaju takvih prekrasnih predmeta za stol – šapnekneginja Babonić.

– Sve je to donijela kraljica sa sobom – odvraća tiho žena gričkogkneza Giliona. – Sve ona nabavlja u Italiji…

– Raskošno živi lijepa Kumanka – primijeti kneginja Hoduš.– Veoma je zadovoljna. Kad nas je jučer pozvala k sebi, govorila je

da joj se ovdje veoma sviđa – reče kneginja Gilion.Dorja stoji postrance. Uz nju je brat. Sav blista u svečanoj odori i

modroj svilenoj kazeti, izvezenoj srebrom. Dorjina haljina, od modre ižute svile ukrašena je vezivom. Raspletenu smeđu kosu uresila je nizombisera na zatiljku.

Na vratima se pojavi kraljevski prvi dvoranin, crnomanjasti icrnobradi Ugrin Geza, u šarenoj odori, punoj nakita. Brada mu jeisprepletena svjetlucavim zrnjem. Za njim izlaze kraljevski dječaci,dvorani, kraljevski peharnik, doglavnik, posteljnik, konjušar, pakraljevski savjetnici, zatim ostali dvorani, svi u najšarenijoj odjeći ikonačno, dvorski luđak, komedijaški nakarađen.

Svačiju pozornost zaokupi kralj. U grimiznoj odori što se spuštapreko sjajne kovne košulje. Suho, usko lice nasmiješeno je, zasukani brcivise mu do bradice. Ali kraljičina pojava privuče sve poglede s njegovepojave na sebe. Raskošna ljepota njezina lica okružena je nakitom oddragoga kamenja što se spušta s dijadema. Crna kosa upletena jemnogostruko, s obih strana ušiju, i prikopčana kao naušnicama. Haljinaod venecijanske koprenaste svile u bojama arpadovskoga grba – s jedne

U

56

strane izvezen je zlatnim krunama, a s druge zlatnim lavovima. Rukavisu u tri boje, modre, crvene i zelene. Oko vrata spušta se teški nakit oddragoga kamenja obrubljen zlatom. Oko ruku bijela koprena do poda.

Raskoš haljine, što se u struku priljubljuje izazovno lijepom stasu,zadivljuje uzvanike.

Ponosno je ušla kraljica. Crnim očima poprati svakog pojedinca,zaustavlja pogled na Dorji pa se osmjehne jedva zamjetljivo. Uz kraljicuide mlađahni kraljević. Orhida ulazi iza njega u crvenosrebrnoj haljini.Ispod bizantskog nakita, slična kraljičinom, traže dvoranom njezineznatiželjne, svijetu neprivikle oči i zaustavljaju se na Ivanu Okićkom –promatraju ga pažljivo.

Tovarnik poziva goste koji će sjesti izravno uz kraljevski stol i onekoji će stajati uokolo. Imena prokazuje glasno.

Kad tovarnik spomene Ivana Okićkoga, u očima starijih knezova ikneginja javlja se ironičan smiješak. Svačiji se pogled upire u kraljicu…

Maloplemići u zelenim hlačama i kratkim košuljama nose na stoljelo u srebrnim zdjelama.

Kraljevski peharnik natače vino kraljevskom paru, Orhidi imlađahnom kraljeviću čije drske oči neprestano promatraju mladekneginje.

Večera je počela. Okruživši pogledom po stolu, kralj opazi pokrajOrhide kneza Ivana Okićkoga i zapita glasno:

– Gdje je vaš mladi prijatelj Radoslav knez Zvonigradski?Neugodna smutnja obuze bana Joakima i njegova prijatelja

Pakračkog kneza, oca mladog Radoslava. Kraljica pogleda Dorju, a ovaspusti pogled preda se. Mladi Nikola Gising s trećeg stola traži bana danešto reče, ali ga preteče Ivan Okićki od kojega je kralj očito čekaoodgovor:

– Svijetli kralju, zla sudbina pogodila je mladog kneza, najodanijegvašeg slugu. Svalili su na njega tešku sumnju da je položio ruku na životsvoje vjerenice, banove kćeri, kako bi je se riješio, a da ju je dao oteti odrazbojnika Frica – pa je teško nastradao…

– Kako? On da je počino zlodjelo? Što je to bilo? – pita kralj.Mladi knez Okićki ispripovijedi sve redom. Kralj se stroga pogleda

obrati banu:– I ništa mi od toga ban nije javio?– Nisam smio svijetlom kralju svojom nesrećom mutiti radost

dolaska na Grič…– Iz svega toga ne razabirem – reče kralj – da je krivnja mladog

kneza i dokazana. A što se konačno dogodilo s njime?

57

– Bačen je u tamnicu i osuđen od oca da mu izrežu jezik.Kralj pusti na srebrni tanjur masne prste u kojima je držao batak

pileta. Namrgodi se:– Govorite što su učinili s njime!Knez Ivan nastavi:– Pozvali su krvnika. Knez Henrik Gising upravo je naredio da se

izvrši očeva volja – kad sam još u zoru banuo u tamnicu i zatražio odkneza da smjesta obustavi taj grozni čin. Imao sam da se s knezomtučem na megdanu zbog jedne uvrede i rekao sam mu: pred čitavim ćukraljevskim dvorom proglasiti da Gising nije dostojan da se sa mnomviteški ogleda ako okalja svoje ruke krvlju kneza Radoslava dok njegovakrivnja nije dokazana.

– Dobro ste učinili – reče kralj. – Je li poslušao?– Jest – i pošao sa mnom da se tuče. Zadobio je teške rane i nije

mogao izvesti očevu osudu. Kasnije se knežev otac vratio od biskupakoji ga je sklonuo da pričeka, možda mu sin iskaže je li kriv ili nije.

– Što vi mislite, kneže? Je li kriv?– Mislim da nije kriv. Nikako nije.– Onda vas molim – pođite po njega i dovedite ga ovamo…Ivan ustane i napusti dvoranu.Joakimove su debele obrve podrhtavale. Kraljica se pričini kao da to

sve i ne čuje, dok je ban sumnjičavo istraživao njezine misli. Ona jerazgovarala s Orhidom.

U polovici večere pojavi se Ivan Okićki i uvede mladog kneza. Bio jeizmučen patnjama, ali uređen i odjeven u svečanu odoru. Dječačkiljepušasto blijedo lice vedro i mirno. On se pred kraljem dubokopokloni.

– Mladi kneže, pitam vas jeste li položili ruku na život svojevjerenice?

– Svijetli kralju, nisam. Tako mi časti!– I niste je dali oteti razbojniku Fricu ispred oltara?– Nisam, svijetli kralju.– Onda sjednite k mojem stolu. Joakime vi ćete mu vratiti mač.Domaći knezovi i kneginje kao da su odahnuli. Kraljev nalog

smatrali su porazom omraženog bana Joakima, a to ih je neizmjernoradovalo. Otac mladog kneza bulji u stol, ne usuđuje se pridići oči kJoakimu koji je zbog njega doživio tako veliki poraz. Kraljica primakneglavu svojemu mužu:

– Vidiš, nisam li ti rekla da će to obradovati hrvatske knezove?Kako te ljubazno i odano gledaju. Ovim si osvojio njihova srca. Valja

58

činiti sve i ništa ne propustiti da osvojiš srca podanika Hrvatske.– Htio bih, Elizabeto, da uvijek vodiš računa o tome kako podanici

misle o meni.– Ne pij previše, vino je tvoj najveći dušminin.I kralj odloži vrč.Večera se nastavila. Mladi knez Radoslav sjeo je ka kraljevskom

stolu. Kraljevski dvoritelji posebno ga posluže jelom. Razgovor je tekaovedro i veselo.

Iza poslastice i južnog voća pruži dvoranin kraljici i kralju limenuposudu s toplom vodom. Oni operu ruke i obrišu ih ubrusom. Obredalisu s istim takvim posudama oko svih gostiju. Kraljica ustane i pozovegospođe u svoju odaju dok su gospoda ostala uz vino.

Odlazeći, dobaci kraljica svojem dvorjaninu Rufi značajan pogled.On se približi. Kraljica nešto reče, a Rufa se udalji. Orhida priđe k svojojsestri.

– Taj Ivan Okićki nije onakav kakvim si mi prikazala ovdašnjeknezove. Moje poglede i ne opaža. Onaj koji je sjedio uz njega ljepši je,već tri put me je drsko pogledao.

– To je Pavao Babonić, pristaliji je od Ivana Okićkoga, samo štoJoakim želi da baciš oko baš na kneza Okićkoga.

– Što ja mogu kad mi oči zapinju za drugog, a misli o trećeg.– Tko je taj treći?– Zašto nisi pozvala na večeru viteza Sokola?– Nije se javio. Mislila sam da će doći iza onog pozdrava kad smo

ulazili u grad, a sad je već drugi dan što smo na Griču, a njemu ni tragani glasa.

– Čudno. Dakle, uistinu je ružan kad ne dolazi? Ili je drugi uzrok štose ne javlja?

– Ne znam, samo te opominjem, Orhido, da se držiš knezaOkićkoga. Znaj, Joakim to hoće jer mu je Okićki opasan neprijatelj –nećak je moćnog inkvizitora Matijasa – kod svih biskupa i rimskihkardinala. Mnogo ga uvažavaju i mladi knezovi ovoga kraja. Prijatelj jeBabonićima koji su moćni na jugu. Sad vidiš zašto Joakimu treba daosvojiš ovog kneza. A upamti, Orhido – samo preko Joakima dolazim dovlasti ja i naš kumanski rod. Promisli, idem načas u svoje odaje.Zabavljaj se dotle s kneginjama, odmah ću se vratiti.

Elizabeta je ušla u polumračnu odaju. Crnim zamamnim očima, štosu ispunjene strasnim očekivanjem, prodire u dubinu. Tu se polaganootvaraju vrata. Na otvoru se pojavi kudrava Rufina glava:

– Doveo sam ga, čeka. Nitko nije opazio.

59

Kraljica dade znak glavom, Rufa otvori širom vrata i pusti u odajumladog kneza Zvonigradskog, a onda se povuče. Mladić stoji. Kraljicaga gleda nepomično. Sa svim počitanjem knez se duboko pokloni.Modre oči, djevojačko ljepušasto lice, svaka kretnja očituje i odaje mir.Lijepa žena mami ga pogledom i zove smiješkom s vječno žednih usana.On se ne miče.

– Dođite bliže, mladi junače – još bliže – sasvim blizu. Stidljivi stepoput djevojke – smješka se ona i pogladi mu lice u kojem nema ništa,osim začuđenja.

– Pravi dječak – smije se ona. – Takvog još nisam vidjela. No, da – viste se zakleli na svoju čast da niste položili ruku na život nametnutevjerenice. I dobro je da je niste ubili. Meni smijete reći sve. Zar ne – htjeliste se osloboditi vjerenice zbog mene? Kad se gosti raziđu, moj dvoraninuvest će vas u moju ložnicu.

– Ali, veličanstvo, ja vas ljubim kao što podanik ljubi kraljicu.– Ah, da, to sam već čula – i ponovo ga uhvati za kose i privuče

bliže, ali on se otrgne:– Uzvišena vladarice, pustite me da odem.– Vi nećete doći?– Ne – nikada…Osjećajući da je odbijena, nije čula ni opazila kad je u sobu banuo

Joakim. Spazivši mladog kneza kojemu je kraljica još uvijek držala kosu,trgne iz toka mač i skoči prema knezu, zamahnuvši. Mladić se podigne,izmakne maču i vikne:

– Časni vitez ne napada onoga koji nema mača.Kraljica je nasmješena i reče drhtavim glasom:– Drago mi je, Joakime, da ste ušli upravo sada – da vidite kneza

Radoslava preda mnom na koljenima. Pozvala sam ga na odgovornost,unatoč tome što ga je kralj pomilovao. Prisilila sam ga da se zakune,svečano na koljenima. Za dva tjedna pronaći će vašu kćer i oženiti je. Javam predajem njegovo obećanje. Tako sam oprala čast vašu i vaše kćeri.A sad dođite, vratimo se gostima.

Mladi je knez ostao kao gromom pogođen. Joakim i ne zahvali nitišto reče. Njegove su oči dobacivale kraljici poglede neutažene sumnje.

– Rekla sam – opet će ona. – Što velim to ne – porečem, Joakime!Uz sve to banovi su brci podrhtavali. Kad je kraljici otvorio vrata,

ošine pogledom mladoga kneza koji ih je slijedio. Ali ne reče ništa, većotprati kraljicu u dvoranu u kojoj su se spremale dvorske igre.

Uz stijene poredana su tamna sjedala s naslonima i jastucimapokrivenim šarenim sagovima. Sa stropa vise svjetiljke tornjastog oblika.

60

Kralj i kraljica sjedaju na stolice ispod zastora urešenog krunom i grbom.Uz Orhidu sjedi Dorja i promatra svečano društvo u dvorani.

Knez Radoslav stao je uz Ivana Okićkoga i Pavla Babonića. U čudusu obojica gledali njegovo neobično blijedo lice i uzalud ga pitali što muje. Joakim je ostao iza kralja – mrk, smućen, od časa do časa dobacivao bikraljici vrebajući pogled, pazeći ne gleda li mladog, lijepog Radoslava.Ali vladarica je odvraćala svoje lice od one strane gdje je stajao mladić sprijateljima. U očima joj tinja pritajeni gnjev osvete što je odbijena.

Svirači s lutnjama, violinama i frulama započeli su svirku. Udvoranu uđe osam kumanskih ljepotica odjevenih u lagane haljine.Djevojke počnu plesati, svijajući gipka tijela.

Kad ples završi, djevojke ostave dvoranu. Sada nastupaju dvorskipjevači. Ban Joakim primakne se vladarskom paru.

– Smijem li uzvišenom kralju i kraljici prikazati znamenitogapjevača i komedijaša. Doputovao je iz Italije, nosi prsten mletačkogdužda kao dar za svoje lakrdije.

– Amo s njime! – veselo će kralj. – Neka bude smijeha.Dvoranin istrči i odmah uvede u sobu željno iščekivanog lakrdijaša.Visoka pojava sva je umotana u plašt, sastavljen od četverokuta svih

boja. Obuća mu je ispružena u dvije stope dugi šiljak. Glavu je pokriošiljastom čeličnom kapom. Njezini rubovi dosižu do obrva, odakle sespušta na nos kovni zaklopac. Lice mu sve do ušiju sapinje mreža, sotvorom samo za usta. Uzalud istražuju dame po onom komadiću licaispod oka, je li star, mlad, lijep ili ružan. Komedijaš dolazi u sredinudugim koracima, nabacujući pred sobom svoju smiješnu obuću. Ondamačem, kojemu je vrh otkrnjen, stane praviti kretnje kao da je namegdanu. Najprije budalasto napada, a onda budalasto odbija. Sve jerazdragao svojom satiričnom dosjetljivošću. Najzad zavrti mačspretnošću komedijaša i baci ga na pod pa stane u pozi pobjednika.Smijeh njegova je nagrada.

– Lopov! – smije se kralj. – Taj se pošteno ruga viteškim kicošima.I gosti hihoću.– Joakime, blago tebi kad bi me znao i u ozbiljnim stvarima tako

obradovati – govori kralj.– Komedijaš uzima neke šipke, baca ih u zrak i hvata ustima.

Majstorija razveseli čitavo društvo.– Poštenja mi, većeg lakrdijaša nisam vidio – reče kralj.– Kao da ga je mati rodila u smijehu, a ne u boli.– Zašto ima na licu tu nakaradu? – pita kraljica. Joakim odgovora:– Takav je običaj u Veneciji. Ali zna on i hrvatski. Naučio je, klateći

61

se po gradovima uz more. Umije i pjevati – ako biste mu dali dozvolu.Ima dobro grlo. Morao je sve to prije pokazati preda mnom da seuvjerim u njegovo umijeće.

– Neka samo pjeva – veselo će kralj. – Zaslužio je tu milost.Pjevač se pokloni u znak zahvale, izvuče ispod plašta lutnju i,

okrenut prema kralju, kraljici i Orhidi – uz koju sjedi Dorja – ugodnimglasom zapjeva monotonu tugaljivu melodiju. Žene u dvorani hvatajuriječ po riječ što dolazi iz njegovih usta kao pjesma u prozi:

„… Noć je gusta. Sva zemlja strepi. I zvijezde gore dršću odstraha… Samo mlada, plemenita, čista djevica ne pozna strepnje…Okružena slugama svojim vraća se u dom svoj, kad iz noći, kao iz paklacrnog, ispade četa viteza otimača… Srce njegovo nemilosrdno, kruto,oduzima putnicima blago jer on je vitez – otimač. I prije nego bi plijenponio, spazi među putnicima djevu, čistu – nevinu. Griješna krv muzavrije, ne uzima on ni novac ni nakit njen, hoće se njemu ponajljepšegblaga, nje, djevice nevine…“

Labuđi vratovi gospođa produljili se, oči i uši jedna su impozornost. Rasplamćene željom piju pjesmu s usta pjevačevih. A onnastavlja:

„…Nesmiljeni, kruti vitez otimač posadi djevicu na konja i vodi jesobom u mrak. U lijepoj glavi njenoj sine osnova i djevica odbjegnevitezu otimaču, izbjegne iz njegovih ruku griješnih…“

Orhida tiho upita Dorju:– Gleda li taj pjevač mene ili vas?– Ah, zacijelo vas – odvrati kneginjica, dok se dvoranom ori

pjevačev glas:„… Ali vitez je ponovno uhvati i stade, rugajući se, mučiti nevinu

djevicu… I svanula je zora i stišala griješnu vitezovu krv. On pustidjevicu netaknutu kući…“

Čudno gledaju gospođe na takav završetak. Razočarane su, nopjevač već nastavlja:

„Već drugi dan plane nova želja za ljepotom plemenitom inevinošću čistom. I jednog dana zasnuje vitez osnovu paklenu…“

Nova drhtavica prelazi ženama, a znatiželja se odražava i na licimamuškaraca.

„Zasnuje osnovu: jednog zaštitnika dobre čiste djevice, njenog brata,maknuti sa svijeta… „

Dorjino srce žestoko zakuca.„… Ubit će brata njenog, a nju ponijeti u svoj dvor da mu bude

dragom. I naloži on svojoj desnoj ruci, po izbor četovođi, da izvrši

62

ubojstvo, da dočeka u zasjedi brata djevice plemenite i probode ga.“Pjevač zastane, samo njegovi prsti prebiru žice. Dorja blijedi. Iz očiju

viri joj pritajena strava.– Dalje, dalje – šapću kneginje.Pjevač se odaziva:„Desna ruka viteza otimača, po izbor četovođa, nosi dobro srce pod

odorom svojom. Srce njegovo požalilo djevicu kad ju je prvi putugledao… I on odluči za nevinost njenu dati glavu svoju.

Četovođa viteza krutog uvuče se u dvorac gdje se slavi gozbavelika…

Djevica plemenita pođe za njim na trijem dvorca i on joj otkrijenamjeru gospodara svoga. Brat njen bio je spašen. Vitez otimač u gnjevusvojem strašnom odrubi glavu svojem četovođi… I on umre, znajući daje spasio nevinost“.

Pjesma svrši. Gospođe odahnuše. Kralj pohvali pjevača, odredi daga nagrade pa će onda:

– Kad svrše moji dvorski pjevači, neka mi prikaže još koju lakrdiju.Lijep ti je glas, ali ja se volim smijati.

Pjevač se povuče k vratima, upirući pogled u Dorju. Nakon njeganastupaju kraljevski dvorski pjevači, ali to očito ne zanima kralja pa onustane i pođe u blagovaonicu. Za njim izlaze gospoda. Dorja se približinepoznatom pjevaču i, šuteći ga gleda, a on šapne:

– Slijedite me, kneginjice. Sve ćete doznati.Zadrhtala je i neopaženo umakne u predvorje. Ne pitajući ništa,

pošla je za njim hodnikom ispod svoda osvijetljenog malim lučima.Pjevač joj otvori jedna vrata. Ne oklijevajući, uđe Dorja za njim u maluodaju i uzbuđenim ga glasom pita:

– Tko ste vi?– Onaj koji mora još danas po nalogu Tome Crnoga ubiti vašeg

brata. Moja je pjesma bila pjevana vama. Davno nekoć bio samkneževski komedijaš i pjevač i zato me je Tomo poslao jer zna da kraljvoli ludorije. Tako sam se javio banu u toj nakani da komedijašim predkraljem. Prihvatio sam tu osnovu da mogu pjesmom otkriti vama,plemenita kneginjice, što se sprema vašoj milosti i vašem bratu – pričaon hrapavo i tiho.

– Dobri čovječe, recite što da radim, kako da spasim brata.– Pod svodom kojim smo čas prije prošli sakriven čeka Tomin

pouzdanik Blaž, odjeven kao pjevačev sluga. Dogovoreno je: kad mu jadadem znak, on će poslati dvorskog slugu u dvoranu da odande pozovevašeg brata na trijem. U tmini zarit će mu u vrat nož i nestati.

63

Dorja problijedi, nehotice pograbi čovjeka za ruku:– Vi to ne kanite uraditi?– Nikako. Vi ćete otići u dvoranu i ostati uz brata. Ne puštajte ga.Komedijaš nastavi:– Vi i ne pitate zašto stavljam na kocku svoju glavu za vas, kneginjo!– Rekli ste u pjesmi – sažalili ste se na djevicu, ali će vam ona dati

pola blaga. Hoćete li u zalog moj nakit?– Ne, kneginjice. Nikakvo blago ne može mi naplatiti glavu koju ću

položiti za vas. Ne tražim blaga…– Čime da vam se odužim? Sakrit ću vas od Tome u svojem dvorcu,

želite li to?– Tominoj osveti ne možete me sklonuti ni na nebu ni na zemlji. I

nije mi do života. Nitko neće za mnom proplakati. Kneginjice, od onenoći kad sam vas opazio na cesti blizu Čiča, moje srce se pretvorilo uvosak. Žalio sam vas i veselilo me kad vas je Tomo pustio da odete čistai netaknuta. I rekao sam mu to. Još mi se rugao da sam se zagledao uvas. Svake noći ukazivali ste mi se u snu kao anđeo. I na javi mislio samna vas kao na anđela. Ništa nisam želio, nego samo vas vidjeti, priopćitivam ovo i umrijeti za vas. Četovođa otimača prestao je biti životinja…

– Evo, sad sam tu – nastavi on. – Moja želja ispunit će se. Umrijet ćuza vas i ne zamjerite…

– Ali ja neću da umrete – reče Dorja. – Govorite što da radim!– Znam da je smjela moja želja, ali možete mi je ispuniti, radi

svojega brata, a da od toga vama ne može biti nikakve štete.– Ispunit ću je – reče ona uzbuđena, misleći na brata i na pogibelj

koja ga okružuje. A on nastavi molećivim šaptom:– Plemenita kneginjice, dopustite čovjeku koji će umrijeti za vaše

spasenje da vas samo jedan jedini put, u poštenju, poljubi.Makar je svoju želju izrekao s toliko mirnoće i bez ikakve strasti,

ovo je ispuni strahom.– Vaša molba nije u skladu s vašom plemenitom namjerom da

spasite sebe i brata…– Zar, uistinu, ne možete pridonijeti tu žrtvu čovjeku koji za vas

daje glavu? Dajte da umrem sretan…Izvana, pod svodovima predvorja, čuju se koraci. Mladić se trgne,

rine zavor i šapne:– Tomin pouzdanik traži znak.Dorja se povuče korak od njega, ali se vrati natrag u teškoj borbi što

da učini. On joj šapne:– Blaž je vidio da ste prošli hodnikom. Ako odmah ne odem k

64

njemu, sam će poslati u dvoranu po kneza.Na vratima netko tiho pokuca. Komedijaš se odazove:– Još časak, dolazim odmah, čekaj me!Onaj vani polako odlazi. Svaki dodir njegovih nogu po kamenom

podu hodnika prolazi Dorjinim žilama. Pjevač priđe k njoj i šapne:– Za život vašega brata, za moju glavu, zar je to tako mnogo?– Vrijeme je – čuje se glas izvana. Odjeci toga glasa udaraju Dorju

po sljepoočicama. Ona spusti ruke, nagne glavu unatrag, lice i usne sujoj jednako blijede:

– Evo, uzmite cjelov.I zatvori oči čvrsto da ne vidi kako će joj se približiti i svojim

usnama dodirnuli njezine. Trenutak-dva, i on pristupi, povuče s licakomedijašku masku, zgrabi je kao jastreb golubicu, zagrli i utisne nadjevičanske svoje vrele i strasne usne. Dorja ne vidi ništa, samo čeka kadće je pustiti. Njegove se usne upijaju u njezine, čini joj se da cjelovu nećenikad biti kraja…

Već osjeća bol na usnama i odvratnost u čitavom biću. Zaboravljana svoju žrtvu i brata, stade se otimati svom snagom.

On je pusti. Dorja odskoči daleko od njega. Spazi čovjeka bezkomedijaške maske kako stoji drzak, poduprt o bokove, a iza rumenihmu usana, neobično se bijele zubi koje je već jednom vidjela…

– Iskupili ste glavu svojega brata, plemenita gospođice – reče pjevačpromijenjenim glasom.

Sav se prometnuo. To nije onaj isti čovjek. Glas mu je drzak, zloban,smijeh ironičan, lice crnoputo. Rumene usne, ispod malih brčića, kao dajoš plamte od strastvena cjelova.

– Tomo! – zaprepašteno klikne Dorja.A on se zlobno smije i isprsi svoj vitki stas:– Bio bi vam miliji moj četovođa Kozak nego ja, zar ne? Vidite, dao

sam se čak u komedijaše, nešto bolje nego vi – ondje u mraku, kad smojašili ispred samostanskih vitezova. Prevarili ste me, omamili, sad sam,eto, ja obmanuo vas. Sve vam vraćam. Izravnao sam svoj poraz.

– Jeste li ubili mog brata? – zavapi Dorja.– Nisam ga ni kanio ubiti. Iz zasjede ne ubijam. Ali da mi izađe na

megdan – tako mi mača, potrudio bih se da to učinim. Nisam li vamčestito vratio prevaru?

I pođe k vratima. Vani se približavaju nečiji koraci. Tomo će krozzatvorena vrata i poluglasno:

– Blažu, idi i čekaj me na cesti. Reci da ideš po novu lutnju.– Slušam, gospodaru – odvrati glas izvana.

65

I približi se opet k Dorji, zagleda se u njezino blijedo lice. Onazalomi rukama:

– Možda je to nalog da moga brata zove iz dvorane?– Rekoh vam već jednom da ga ne kanim ubiti. Robim, ali ne lažem.

Robim, ali ne ubijam kao ona visoka plemenita gospoda i oni drugi svetiredovi što danju nose križ, a noću kradu djevice i otimaju kmetovimaono malo sirotinje. Ja robim bogate koji su okrali bijednike i žive od njihod zipke do groba. Svi su časni plemeniti knezovi, a ja, prezreni i, evo,zato se osvećujem vašoj gospodi.

Skrstivši ruke, Tomo se nasmije:– Tko će sada cjelivati ove usne, obeščašćene mojima, visoko

plemenita gospođice?– Moj put vodi u samostan – odvrati Dorja, dršćući od gnjeva.– Ni molitva čitava života neće izbrisati ljagu od cjelova viteza

otimača Tome.Odvratnost joj se odrazi i u licu i u glasu:– Sve zmije na ovoj zemlji nemaju toliko otrova u sebi kao vi, zlobo

paklena – reče ona, ne mogavši svladati suze koje joj navališe na oči.– Ne plačite, jer tako mi mača, vaše će me suze razdražiti i bit ću

prisiljen da vam nekoliko cjelova silom otmem – zaprijeti on zadahtanimglasom.

– Idite! Zbog vas se gadim sama pred sobom… Oh, da odmahumrem!

Ali se Tomo nasloni na vrata, a nasmijano lice mu se žari:– Još nismo zaključili svoje račune, lijepa kneginjice. Rekli ste da

polazite u samostan, a ja vam zapovijedam da to ne učinite.– Drska li lupeža! Kako se usuđujete?– Ne zamjerite, imam pravo da vam to zabranim. Vaš sam vjerenik.– Vje-renik? – ponovi ona. – Pomjerili ste umom!– Sasvim sam pri zdravoj pameti, premda me je ovaj cjelov,

priznajem, omamio. Znam posve dobro da ste mi cjelov dopustilidobrovoljno, a vi valjda znate pravo koje stječe muž kad mu djevicacjelov dopusti dobrovoljno. Ovo pravo daje mi zakon i svi propisi vašegplemenitog društva.

Ošinuta tim riječima, stisne se k zidu, lice joj bude bljeđe od stijene.– Gle, vi ste zaboravili običaje u plemenitom društvu? Tim časom

postali ste vjerenica viteza Loborgradskog.Djevojka klone.– Strahovita je istina – šapne ona. – Dobrovoljni cjelov jest vjeridba.

Ali to ne vrijedi – oporavi se ona brzo – vi ste me lupeški prevarili,

66

iznudili mi cjelov.– Iznudio ili ne – cjelov je dobrovoljno dozvoljen i tu nema nikakvih

zakonskih ograda. Što ne mogu mačem postići, to postižem lukavošću.A ja sam, eto, danas izvojevao svoj najveći megdan, oteo ono najvećeblago onoj gospodi u dvorani koja vam se dodvoravaju. A sad izvoliteumiriti svoje srce i gledati brata živa i zdrava. A onda ćemo se jednomvjenčati, divna moja vjerenice.

Tomo otvori vrata i ceremonijalno joj se pokloni. Dorja istrči uhodnik, osjećajući težinu kao da su je okovali teškim lancima pa je ovivuku k zemlji.

Tomo obriše znoj s lica, popravi kosu, navuče svoju komedijaškumasku pa se zavali na klupu kao da je zamro.

Trgnu ga žestoki koraci. U sobu je ušao ban Joakim.– Tomo, hoćeš li nastaviti pjesmu?– Ja sam je dopjevao.– Rado bih znao zašto si htio tu budalaštinu.– Ni vi meni ne otkrivate svoje ludorije.– Čuj me, Tomo. Učinio sam ti veliku uslugu kad sam pristao da te

uvedem u dvor. Tražim protuuslugu.– Znao sam ja da vi brzo tražite naplatu. Da čujem: što hoćete?– Pošalji kneza Radoslava vragu na račun.– Bane, vi me vrijeđate. Za taj posao iznajmite Frica. Vitez sam i

ubijam samo po sreći mojega mača na megdanu.– Nisam mislio na zasjedu. Izazovi kneza na kavgu kad izađe iz

dvorca i potuci se s njim viteški.– Gle ti viteškog megdana! Da izazivam kneza kojega ću s dva prsta

smlaviti u prah? Pošaljite mi radije Ivana Okićkoga – on mi je ravan.– Ovaj čas je otišao s kneginjicom kući, ali s njime nemam spora.

Bože sačuvaj da ga dirnem.– Oženit ću se – usklikne Tomo iznenada. – E, tako mi mača, to me

raduje. Nego čujte, bane: za koji dan bit će viteške igre, progurajte mepod kacigom da se i ja borim na turniru.

– Tomo otimač nema pristupa među knezove i vitezove.– Tko me može poznati pod kacigom koji skriva lice svakom vitezu

u borbi?– Nije moguće. Znaš da vitezovi budno paze tko se bori i svakoga

poznaju po grbu.– A ja vam velim: najljepšu i najplemenitiju djevicu napuhanih

knezova učinit ću svojom.– Divlja ti je krv, a još divljija misao.

67

– Vi mi, dakle nećete pomoći da se mogu ogledati pred kraliem ikraljicom na viteškim turnirima?

– Ne mogu. Rekoh ti da vitezovi ogledaju svakoga tko se s njimabori. Ne bi pustili blizu viteza otimača, a mene bi kralj svrgnuo.

– Joakime, kladim se s vama za vašu palaču na Kaptolu da će menikralj uskoro, ne samo baciti nagradu kao danas, nego će mi ponuditivina iz svojega vrča.

– I za dvije palače se kladim da to nećeš dočekati.– Dosta mi je vaša palača na Kaptolu. S malim se zadovoljavam.

Hvala vam na ovoj današnjoj usluzi. Kad me ustrebate za viteškijupomoć nego što ste mi predložili, evo me. Laku noć.

– Treba da izvedeš još koju komediju pred kraljem.– Recite da sam se u kraljevoj kuhinji opio pa ste me otjerali.

U sobi banove palače još odjevena leži Dorja. Uz nju sjedi brat,snužden i nemiran.

– Je li ti bolje?– Nisam vična tim gozbama i zaboljela me glava. Vrati se, Ivane, na

zabavu.– Ne, ostat ću uz tebe. Ne znam što je s tobom, sestro. Ovih nekoliko

dana rastresena si, blijeda, nešto ti je na duši, hoćeš da ideš u samostan.Sve me to zabrinjava. Reci mi sestro, zašto si odlučila da se odijeliš odsvijeta?

– Ne mogu gledati ovaj život.– Dorjo, ova odluka djelo je ujaka Matijasa. Ne smiješ više odlaziti k

njemu.– Sama sam mu predložila da idem – prošapće ona.– Tvoj odgovor ne zvuči odlučno. Dorjo, hoću da mi kažeš istinu.– O, kad bi ti znao kako sam nesretna što ne mogu, ne smijem

govoriti. Znaš li što znači zakletva?– Ti si se zaklela da mi nećeš reći uzrok?– Zaklela sam se na raspelo.– Kome si se zaklela?– Ne smijem ti reći… I ne slutiš kakvo sam zlo učinila sama sebi. Ne

pitaj više.– Ne pitam. Smiri se i lezi, veoma si blijeda.

68

On zagrli sestru i pođe u sobu gdje je stanovao kao banov gost.A Dorja sklopi ruke i prošapće, gledajući u raspelo nad klecalom:– Što sam skrivila? Zašto sam prisegla?

69

KAD JE SUNCE ZAPALO SEDMI PUT…

od gričkim utvrdama, daleko po širokoj poljani, obrubljenojšumicom kao u golemom vijencu položenom na livadu,natisnulo se mnoštvo ljudi.

Na pročelju podignuta je tribina, sva obložena grimizom i urešenavijencima. Nad njom krov od zlatnih resa. S obiju strana, niže od nje,spuštaju se ostale tribine, ovjenčane zelenilom. S okruglim su sjedalimabez oslona. Dolje na poljani živi zid od mase svijeta.

– Tamo, pod ovim krovom, na visokim sjedalima, sjedit će kralj ikraljica – tumači grički sedlar sugrađanima što su se natiskali oko njega.– Na onim malim stolicama sjedit će njegova pratnja, a tamo s objestrane kraljevski dostojanstvenici, domaći knezovi i kneginje, a još nižegrički sudac Kušec s prisežnicima grada Griča. Što vi velite na to?

– U – u – čude se ljudi. Naš sudac i prisežnici sjedit će na počasnommjestu, bogme kao plemići.

– A što ti misliš? – nastavi sedlar. – Mi smo slobodni grad. Zna kraljkako se iskazuje čast takvom gradu. I Tomo Crni iskazao mi je čast kadje vidio moj mač. I sve što vidite, svim tim ravnaju naši grički ljudi i – onuzme brojiti na prste: – Naši grički oružnici određeni su da paze na red,naš prezivač objavljivat će narodu sve što će i kako će biti, naš kustoszapovijeda svima oružnicima, naš notar, naš vigilator, naši tributariusi,11

naš porkulab,12 svi naši glavni ljudi pozvani od kraljevskog tovarnika.Svaki ima danas časno mjesto.

– A tko je sve to tako lijepo iskitio? – pitaju znatiželjnici.– Tko? Što mislite? Nisu Ugri tu služili denare. Sve su to radili naši

ciglari, kipari, tulari, lučari, svi majstori što ih je trebalo, gradili su sami.– O – čude se ljudi – pa otkud oni znaju kako se radi za takve –

11 Tributariusi – skupljači poreza.

12 Porkulab – sudac, upravitelj.

P

70

tonire?13

– Kako? Pa morali su im pokazati – nismo mi nikada još imalitakvih tonira. U Budimu je toga uvijek kao kod nas na priliku sajmova.

– Čuješ, sedlaru, reci ti nama zašto su tamo po livadi oni šatori sazastavama?

– To je baš ono što vi ne znate. Iz onih šatora izlazi sve što ćemodanas vidjeti. Sve sam ja dobro pogledao i upamtio. Tamo u šatorimavise košulje od kovne mreže i koža, i to pločica do pločice od željeza.Tamo će se vitezovi oblačiti za bojnu igru. Doći će baš ovamo, usred ovepoljane, a mi ovako u krugu sve njih gledamo kako se bore.

– Ti si banov čovjek i znaš mnogo toga. A tko je sve to priredio? –pitaju građani banova vojnika.

– Razumije se da znam bolje nego vi. Kraljica je sve to priredila. Onaje anđeo. Kralj nije tako dobar, napije se, a onda zlo i naopako.

– Eh – svaki se pošten čovjek napije – pridometne sedlar.– A je li istina da je i ona bila poganka? – pitaju plaho žene, a banov

čovjek tumači:– Sad je najpobožnija žena. Bili su i sveci pogani pa su se pokrstili i

sad su prvi u diki nebeskoj. Tako će i ona.– A što veliš ti, vojniče, nije li čudno da je baš sad, kad je kraljica tu,

uljezao u Popov toranj kumanski14 pogani duh? I laje tamo poput psa.– Da mi je znati tko je to izmislio – ljuti se banov čovjek – objesio bi

ga ban nasred Griča!– Kako izmislio? Nisu li kraljevske čete pobjegle iz tornja jer im

Kuman ne da spavati? Uvijek ih njuška svojom pasjom glavom – pričasedlar – i laje, laje. Što mogu ja, kad on ipak laje i pasja mu je glava? SviKumani imaju na drugom svijetu pasju glavu, tako vele učeni ljudi, aličast i dika našoj kraljici, pokrštena je i pobožna. Njoj će Bog na drugomsvijetu oprostiti pasju glavu.

– I proglasiti je svetom – upadne vojnik – jer ona je već sada svetica.Kad ona pograbi za vrat krivobošce, nestat će ih kao snijega u proljeće!

– Vitezovi idu! – klikne netko, a sedlar doda:– Baš su junačine!

13 Tonir – turnir.

14 Kumanski – koji se odnosi na Kumane, pripadnike plemena turskogapodrijetla; iz azijskih stepa preselili su se na područje između Dunava i Tise, gdje suse u 13. stoljeću trajno naselili i s vremenom asimilirali.

71

Na malim vitkim konjima poljanom jašu vitezovi. Pred očimasvjetine titraju kacige i oružje. Dolaze pred svoje šatore, silaze s konja inestaje ih u šatorima. Tri posljednja viteza uskomešali čitavo mnoštvo.

– To su naši – viču ljudi. – Ivan Okićki!– Pavao Babonić! Baš je snažan, rodila mu godina.– I Miholić Zagorski je tu. O, i oni će da se tuku?– Bogme hoće – odvrati sedlar. – Tući će se s Ugrima, pa a vidimo

tko je jači – govori on i pokazuje svoje mišice kao da se i on kani boriti.Dok su građani tako nagađali, Ivan Okićki siđe s konja i sa svojim

slugama ulazi u šator nad kojim leprša njegova modra zastava.– Mikša – zapovijedi on – smjesta me opremaj da ne zakasnimo.Brzo ga svlače da ga odjenu za borbu. Na golo tijelo stave mu kožnu

košulju s rukavima. Rukavi svršavaju kovnim rukavicama. Na taj oklopprebace mu preko glave modru svilenu kazetu, sjajno izvezenu srebrom.Na prsima mu je svilom izvezeni okićki grb. Onda mu pruže mač ipričvrste mu ga oko pojasa.

– A sad glava – da je ne gubim uludo! – reče knez. Na smeđu kosustavi kapu od platna, na nju opet drugu, od kovne mreže, a ondanatakne kacigu nalik loncu. Spušta mu se straga na šiju, a sprijeda, prekolica, do vrata, gdje mu je prikopčaju o košulju.

Knez se ispruži i nasmije:– Morao bih pitati đavla je li toplije u paklu ili pod ovom

nesnagom? – šali se knez i proviri kroz očne šupljine svojeg oklopa.– Dajte štit da vidim je li u redu – i uzme teški trouglasti štit od

čvrste kovine, presvučen s naličja finom kožom išaranom zlatom. Posredini blista se njegov grb – kula Okić grada samoborskog, a navrh kulezmaj.

Uzme koplje, teško i čvrsto, stavi ga opet u kraj pa izađe pred šator inadgleda kako sluge oblažu konja kovnim oklopima, vežu sedlo, a ondasve to pokrivaju modrim pokrivalom sa srebrnim resama.

Knez sve još jednom dobro ogleda, sam ispituje svaki remen i reče:– Sad – kako sreća hoće!– Svijet viče, dolazi kralj i kraljica – navijesti Babonić koji je izašao

također tako opremljen.Svjetina je izgubila oči u povorci što se kreće poljanom. Sprijeda

trubljači, onda kraljevske čete i dvoranici. S jedne strane kraljevskepovorke: vitezovi templari. Na bijelim plaštevima rumene se križevi. Sdruge strane: hospitalci. Crvene odore su im od grimiza, na prsima istraga bijele im se osmerostruki križevi. Kacige im sijevaju na glavama.

Knezovima i kneginjama s leđa vise plaštevi i pokrivaju konje.

72

Kralj i kraljica jaše usporedo. Gledaju lijevo i desno, tražeći da upogledima naroda otkriju njegove misli. Kraljica je u svoj svojoj ljepoti.Crvenožuta haljina izvezena je zlatnim ljiljanima. Na crnoj kosi blistazlatna kruna, urešena dragim kamenjem. Vatrene crne oči upire umnoštvo. Osjeća pobjedu svoje ljepote.

U tihom divljenju svjetina gleda neviđeni sjaj i blještavilo.– Hoće li ova lijepa glava na drugom svijetu biti pasja – misli svijet,

gledajući kumansku ljepoticu.Ova misao nešto poruži dojam kraljičine ljepote i nastojanje banovih

ljudi da izazovu u puku oduševljenje za nju.U predodžbi svjetine lijepa se njezina glava pretvara u pasju. Svi

kao da vide duha i čuju lavež u Popovom tornju o čemu priča cijeli Grič.Ban Joakim jaši iza kralja. Sve šiba pogledom – razabire da se u

dušama puka nešto muti.Kraljevski par sjeda u naslonjač, na svom, visoko uzdignutom

mjestu. Uz kraljicu sjedne Orhida, rumena lica, u crvenkastoj haljini sbisernim ukrasom. Uz kralja sjeo je kraljević, svjež, drzak, raskalašenimpodrugljivim smiješkom traži u svjetini lijepe djevojke.

Niže od kraljice sjedi Dorja. Njezina je haljina jednostavna, modra, smalo plemenita zrnja u smeđoj kosi.

U pozadini, iza leđa svjetine, stisla se Tajana. Šuti i velikim očimahvata svaki pokret pojedinca. Pogled svraća k tribini. Njezino blijedo liceorumenilo se uzbuđenjem od nečega što očekuje, i ona, i svi oko nje.

Uto se do nje dogura crni fratar kao da je pao iz neba. Ona se obazrei sretne se s njegovim pogledom ispod kukuljice.

– Dobro si učinila što si došla.– Nisam poslušala vas, nego svoju gospodaricu koja me je pozvala

da sve to gledam.– Kivna si na mene zato što se moje proročanstvo nije ispunilo?– Da, nije se ispunilo…– Rekao sam ti: prije nego sunce sedmi put zapadne, kraljica će

poželjeti da se zamijeni s tobom.– To su čarolije.– Rekao sam ti – bit ćeš sretna i to se ispuniti.– Sedmi put je sunce ogranulo – reče ona tiho.– Ali još nije zapalo. Daleko je još do zapada. Veoma daleko…Tajana se lecne kao da je prolazi mraz.– Upamti, još je daleko do toga da sunce zađe. I ne miči se s poljane.Makar joj on govori o nekoj sreći, ona se trese kao da joj je prorekao

smrt.

73

Svjetina se okrenula prema kraljevskoj tribini. Pred kraljicom je staovitez u vrlo šarenoj odori, izvezenoj i opšivenoj raznolikim bojama. Izkacige na sve strane strši šareno perje. Brada mu je isprepletenadraguljima poput ženske pletenice. U ruci drži zastavu s arpadovskimgrbom i pozdravi:

– Svijetla kraljice, smije li početi?– Neka turnir započne – veli ona glasno. – Želim da naši mili

podanici na Griču i Kaptolu i u svoj okolici, odakle su došli, vide sjajneviteške igre i želim da se njihova srca razvesele.

Grički knez Hoduš razjašnjava kraljičine latinske riječi. Ljudiprimaju šuteći. Kao da i sad još gledaju lijepu glavu što će se pretvoriti upasju.

Podalje oglase se trublje, a još dalje grički prezivač javlja puku daigra počinje. Svi su uprli oči u šatore na ledini, odakle treba da dođedosad nešto neviđeno.

Kralj zovne k sebi gričkoga kneza Hoduša i nešto mu tiho reče.Mirno iziđe modrobradi knez na livadu i oslovi svjetinu:

– Po želji svijetloga kralja treba da vam razložim viteške igre kojećete vidjeti. Nisu to igre kakve vode Nijemci – naglasi Hoduš.

Pri tim riječima kraljičin i Joakimov pogled trenutačno se sretnu ibrzo se opet rastave.

– Nijemci se bore do krvi, životinjski, često protivnik ne miruje dokprotivnika ne vidi mrtva. Njemački pobjednik od pobijeđenoga uzimakonja i njegovu bojnu opremu, ako ima, dragu i vjerenicu, uzima i nju.

Svjetina negoduje, prosvjeduje.Joakim stisne ispupčene usne pod debelim crvenim brkom i švigne

očima, a Hoduš nastavlja:– Vitezovi našeg svijetlog kralja i oni vaši bore se viteški, kao i Česi,

saveznici našeg uzvišenog kralja. Navaljuju lakim kopljima i, akoprotivnika maknu sa sedla, onda je on pobijeđen. Onaj koji se najduljeodrži ili makne sa sedla najviše drugih, ostaje glavni pobjednik. I tajdobiva od kralja i kraljice na dar zlatnu ormu. Svaki se vitez bori u imejedne plemenite žene koju sam odabere.

Zadovoljni veseli žagor odgovara na ovo razjašnjenje. Grički sedlartumači svojim susjedima:

– To vam je tako, građani Griča, kao da se na Markovom trgupograbe dva kalfe pa tko će koga baciti na zemlju. Znam ja to. Samo štosu ovi na konju, a kalfe na svojim nogama.

Iz šatora izjure na poljanu vitezovi. Svi u jednakoj bojnoj odori sašljemovima i pokrivenim licima. Svaki ima osobiti znak na šljemu i svoj

74

grb na štitu.Iza njih jure na konjima štitonoše sa zastavama, privezanim na

koplju.Šareno iskićeni vitez digne zastavu. Vitezi na konjima pojure prema

kraljevskoj tribini i poklone se pred kraljicom. Dvojica uzvikuju:– Borimo se u ime svijetle kraljice.Druga dvojica najave:– Odlazimo u borbu u ime kneginje Orhide.Zatim se udalje, uzmu ljevicom od svojih štitonoša štitove, a

desnicom koplja s kojih su skinuli zastave.Četiri se viteza postave u bojni red, dva i dva, jedni protiv drugih,

držeći koplja vodoravno pod pazuhom, a štitove pred sobom i čekaju.Šareni vitez dade znak zastavom, trublje zatrube. Konji pojure jedni

prema drugima.Koplja udare o štitove. Svjetina šuti i gleda.Vitezovi se ponovno sudaraju, navaljuju sad jedan sad drugi, dok

nekog ne skinu sa sedla.Sudari su sve žešći, konji se propinju, vitezovi dašću. Jedan se svali

na zemlju. Njegov drug još se bori – ali ima protiv sebe dvojicu, pa i ontresne na zemlju.

Kraljičini su vitezovi ostali pobjednici. Ugri ih pozdravljaju, a oni,vijući svojim zastavama, objure svjetinu. Ali ona ih, gleda, šuteći i nedaje borcima nikakav znak svojeg priznanja.

– Da su to naše kalfe na Markovu trgu, onda bi čovjek bar znao skim ima posla. Ovi tu s loncima na glavi, niti znaš pravo je li čovjek ilinije – opravdavali su Gričani i Kaptolci svoju šutnju.

Opet izlaze novi borci, njih šestorica – tri i tri jedni protiv drugih.Novi znak sve ih prene. Grički prezivač bježi kao lud uz redove i

nešto govori i trči prema šatorima. Svjetina se okrene onamo odakle sepojavi vitez na konju s modrom zastavom.

Grički sedlar tumači:– Modra zastava – to je Ivan Okićki.– Za njim crvena zastava, ono je Pavao Babonić.– Blažena mati koja je rodila takve junake.– Zelena zastava – to je Miho Zagorski.U času razigra nešto u svjetini, na oči im proviri nešto veselo. I svi

počnu vikati:– Naprijed, domaći knezovi! Naprijed! – viče sva masa, razdragana i

razgibana.Za trojicom hrvatskih knezova dolaze trojica viteza Ugrina i sva

75

šestorica poredaju se pred kraljicom.– Tučemo se u ime uzvišene kraljice – rekoše Ugri, spustivši koplja.– Tučem se u ime kneginje Orhide – javi Ivan Okićki.Kraljica pogleda bana Joakima. Orhida prišapne Dorji:– Hoće li pobijediti vaš brat, kneginjice?– Nadam se – odvrati ona.– Idem u boj – veli Pavao Babonić – u ime kneginje Okićgradske.– Ja u ime kneginje Hoduš – najavi Miho.Protivnici Ugri postave se nasuprot domaćim knezovima. Mnoštvo

se gura naprijed. Gricka straža i kraljevske čete potiskuju ga.– Jesmo li mi tu na svojem ili nismo? – bune se Gričani, a ipak

uzmiču.– Uh – kad bi naši pobijedili!– Pokazat će oni Ugrima. Ne bojte se – tješi ih sedlar.Protivnici pojure, koplja se zabadaju u štitove i u njihove kovne

košulje, svaki dodir prolazi žilama naroda. Ugri se uspinju, a ljudi viču:– Naprijed, hrvatski vitezovi! Naprijed, naši!U snažnom trku navaljuju Ugri na domaće vitezove, sukobljuju se,

nadimlju. Sad jednom posrne konj, sad drugi prihvati borbu i opet se svatrojica upiru o protivnike. A svekolika svjetina kao da se bori zajedno snjima, kliče domaćim vitezovima.

Mihovilu Zagorskom pukne koplje. Ljudi se trgnu: što će biti?Spazivši to, Ugri pojure još jače. Babonić i Ivan Okićki ostaju sami. Upiruse svom snagom. Ugri rinu koplja u Ivana Okićkoga, njegov štit snažnoih podnosi. On se ustremi na sedlu i odjednom jurne na njih. Koplja selome, konji posrću…

Svojim ogromnim i snažnim tijelom poput najtežeg štita Babonićnajuri – i svali jednog Ugrina.

Ivan Okićki nasrne i svali dvojicu, jednog za drugim…Svjetina urliče, i Gričani i Kaptolci natisnu se prema pobjednicima,

ali ih suzdrže čuvari reda. Orhida se pridigla. Lice joj užareno.Pobjednici stoje pred kraljem i kraljicom i primaju njihove pohvale.Dorja maše svojemu bratu i Baboniću.

– Nastavite – vikne kralj Ivanu Okićkomu. – Svalili ste dvojicu –ogledajte se s mojim ponajboljim vitezom Ištvanom.

Ivan Okićki se približi kralju i pokaže mu desnicu:– Uzvišeni kralju, rado bih udovoljio vašoj želji, ali eto, u borbi sam

prignječio ruku.Dorja se zaprepasti i cikne.– Kneže – zabrine se kraljica – brzo ranarnika!

76

– Vratit ću se odmah u svoj šator da me povezu – odgovori onglasom koji je odavao prigušenu bol.

– Koja šteta! – Uzdahne Orhida, pogledavši Dorju.– Kakva nesreća! – šapće ona, zabrinuto gledajući za bratom.Pobjednici pojure oko kruga, pozdravljeni radosnom vikom

svjetine.I opet napirlitani vitez izlazi i najavljuje trubljačima, ovi opet

prezivaču i sve tamo dolje, da će sada biti čitav sat odmor. Neka se ljudiokrijepe, a nakon toga nastavlja se bojna igra. Čim svrši, pobjednika ćekraljica darivati nagradom.

– Poštenja mi, nikada nisam tako ogladnio – priča sedlar – kaodanas kad sam im pomagao. Što se smijete? Svaka je moja žilica bila snjima, tako mi građanskog imena grada Griča.

Kad su ljudi počeli da piju i jedu, pojavi se na ledini čovječuljak,odjeven u uske hlače i nekakav čudni plašt. Nešto govori i skače, kreveljise, a ljudi ništa ne razumiju.

– To je dvorski luđak – tumači banov čovjek, a sedlar će na to:– Kako je kralj dobar! Čak i lude hrani na svom dvoru.Neko je vrijeme pozornost ljudi svrnuta na muškarca u viteškoj

odori. Dojašio je na bojno opremljenom magarcu. Na glavi mu magarećaglava, umjesto kacige. U desnoj ruci držak od vrbe, navrh nje šiljak odkoplja. U lijevoj platneni štit s grbom.Magarac trči uokolo. Orkansmijeha valja se svjetinom. Oponašajući viteza, zaustavi se on u sredinikruga, pravi kretnje kao da se bori, probode svojim kopljem štit odplatna i digne ga uvis vičući:

– Čujte, Gričani i Kaptolci! Ja sam Rudolf Habsburški. Pobijedio samna megdanu junačkog ponajboljeg viteza hrvatskog kraljevstva. I djevicusam njegovu uzeo – na sramotu njegovu.

Ljudi se smiju, a nakaradni vitez izvuče ispod magarčeva pokrivačaod slame napravljeni valjak na koji je navučena ženska haljina.Praskajuće veselje ne može se stišati. Kralj se drži za kukove i previja usmijehu. Lakrdijaš objuri okolo, praćen zaglušnom vikom i hihotom.Kralj mu maše rukom da se približi. On zaustavi magarca pred tribinom,a kralj vikne:

– Amo ti, božanski lakrdijašu. Evo ti, pij iz vrča kraljevskog nekazna svijet da je tvoja lakrdija pametnija od mnogih glava kraljevihdostojanstvenika.

Komedijaš vitez okrene magareću glavu prema Joakimu i ulije vinou svoju magareću gubicu.

– Lakrdijašu, ti si moj – reče kralj – dođi mi na dvor da me

77

razveseliš.Lakrdijaški vitez polazi pokraj tribina, osvrne se prema Dorji i ide

dalje. Ban Joakim siđe i u buci smijeha zatrubi mu u uši:– Tomo, ovo ćeš mi platiti!– To ćete platiti vi! Palača na Kaptolu je moja, a baš mi je sada

potrebna kad imam vjerenicu na Griču. Niste li se kladili?I potjera magarca i obleti krug, vitlajući desnicom koplje, a ljevicom

grli slamnatu djevicu. Za njim se ori buka nasmijana svijeta.– U red! u red! – viču grički oružnici, a prezivač najavljuje da se igra

nastavlja.Svi se opet vrate na mjesto i očekuju nastavak borbe.Ugarski vitezovi dojaše, kad se iznenada pojavi vitez na konju u

bojnoj košulji sa sivom kazetom i crvenim grbom na prsima, a srebrnimsokolom na šljemu.

– Vitez Sokol…? Sokol ide? – uzvrpolji se svjetina, uzgibana udubokom počitanju.

Na konju sivcu dojaši vitez pred kraljevski par. U ruci mu brončaništit, u sredini grb: raskriljen sokol što u kljunu nosi zlatnu krunu.

– Ne znamo tko je taj – vikne ban tovarniku.Kraljica i Orhida upijaju oči u njega.– Grb nam nije poznat, ne može sudjelovati u borbi – odgovara

nakinđureni vitez pošto je ogledao njegov štit.– Grb je moj stariji od svih grbova – reče vitez – i nije čudo ako ga ne

poznate.Tada spusti koplje pred kraljicom i svoje, kovnom obrazinom,

zastrto lice:– Najuzvišenija kraljica ima prava da odredi: smijem li stupiti u

redove boraca ili ne. A ja se kunem da sam plemenit, ne samo po rodu,nego i po duhu i srcu.

Nešto je zadrhtalo u njezinim očima dok je gledala nepoznatogviteza.

– Neka se otkrije – viknu neki vitezovi Ugri.– Nijedan se od vas nije otkrio pred svjetinom i pred uzvišenim

kraljem – odgovori on. A Gričani sa svih strana viču:– Tko je, da je, on brani sirote i svaku nepravdu! Neka se bori.

Naprijed!Napeto se očekuje odgovor. Kraljica progovori glasno:– Vitezovi ne varaju. Vjerujem da je plemenita roda i da mu je grb

pravi plemićki. Milostivo mu dajem pravo da se bori.– Živjela kraljica! – kliknu ljudi duž poljane, a ona, čuvši prvi put

78

njihov usklik svojoj ličnosti, sva zadovoljna, pogleda Joakima. To gaočito zadovolji i smiri.

– U ime koje gospođe idete u borbu, viteže? – pita napirlitani vitezupravljač borbe.

– U ime one koja vlada – mojim srcem. Kose su joj crni oblaci, očikao noć po kojoj blistaju zvijezde njezinih zjenica.

– Kako joj je ime? – upita upravljač igre.– Zovem je Astra – to znači zvijezda – jer je najljepša, najsjajnija na

božjem nebu, a jedina u srcu mojem.Kraljičin pogled sijevnu u rupice na vitezovu šljemu iz kojih se žare

njegove zjenice. Orhidino se tijelo potreslo strašću od vitezova glasa.Spazivši kraljicu, ona osjeti ljubomor.

Vitez ne odlazi nego nastavlja:– Uzvišena kraljice, dopustite mi da se oklopim još jednim oklopom

da izborim sigurnu pobjedu svojoj Astri. Dopustite mi da dozovemsreću.

– Ne znam što kanite, ali dopuštam sve.Vitez okrene konja i vikne:– Gričani i Kaptolci, gdje je među vama djevica koja nosi sreću?Odgovaraju mu začuđeni pogledi. On digne koplje i pokaže onamo

u zaleđe svjetine gdje stoji stisnuta Tajana.– Djevice, ne mogu do tebe. Iziđi!Sva je zatreptala, a crni fratar iza nje šapće:– Idi i slušaj. Radi što ti veli.Uzbuđeni i znatiželjni ljudi sami potiskuju Tajanu naprijed, žele čuti

i vidjeti što to znači.S osjećajem teške neizvjesnosti Tajana izađe na ledinu pred viteza.

Hiljade očiju upiru se u crnokosu djevojku u tamnoj haljini. Vitez jeoslovi glasno da su ga čuli svi do posljednjeg čovjeka:

– Rekao mi je uman čovjek da nosiš u sebi sreću, a ja vjerujem u to.Budi ljubazna, dotakni se mojeg koplja da bude snažno i da spretnoudara.

Kao u snu, diže ona k njemu ruku i uhvati koplje.– Sad se dotakni štita da me čvrsto brani i sedla moga da me čvrsto

drži.Omamljena, čini nesvjesno sve što on traži i zbunjeno gleda preda

se. A svjetina, kraljevski par, dvorani i knezovi pažljivo prate svakipokret njezine ruke.

Vitez Sokol zahvali i vikne:– Sad sam siguran u pobjedu. Tko će sa mnom? Ja se, eto, borim

79

sam, a vas neka bude koliko hoćete.Svi su zapanjen, Ugri se uskomešali. Okreću konje, savjetuju se.– Tučem se samo s današnjim pobjednicima – dovikuje Sokol,

prokšeno15 mašući svojim kopljem sa sivocrvenom zastavom.– Ivan Okićki! – zaore svi. – Neka mu on ide na megdan.I sve se razigra, vrti, viče, povikuje i natiskuje. Iz šatora na viku

dojaši vitez u modroj kazeti, s modrim barjakom, u bojnoj opremi, ali,povezane desnice.

– Ivan Okićki! – viču ljudi.Vitez upravljač borbe dovikuje:– Ivan je ranjen. Slomljena mu je ruka – ne može se boriti.– Primam samo čitave i zdrave protivnike – najavljuje Sokol.Gričani viču:– Naš je Sokol! Govori hrvatski. Nije on tuđin. Neka uzme Ugrina –

da ga smlavi.U isti se mah jave trojica vitezova pobjednika. Sokol se postavi svoj

trojici nasuprot.Zapanjeno gledaju ljudi nastup protiv trojice. Sve su žile ukočene i

pogledi izbuljeni. Tajana gotovo ugušena među ljudstvom, sva jeobamrla.

Znak trublje i tri viteza Ugrina pojure na Sokola.Koplja se uprla u njega. On svoje makne postrance i svom snagom

iznenada udari srednjeg borca. Ovaj se tome sigurno nije nadao i padnesa sedla.

Povik snebivanja domaće svjetine pomiješa se s vikom Ugra. Ovijunače preostalu dvojicu, a svjetina Sokola. Ljudi se uzvikali:

– Podlegao je – ali već se Sokol vratio i pojurio. Štitovi tresnuše,ljudi zadrhtali od strahovitog sukoba. Dva protivnička koplja udaraju oSokolov štit. A on se brani i sjedi na sedlu kao da se s njime srastao. Ugrise povuku pa onda nasrnu kao strijele s neba.

Sokol im pojuri u susret, sudare se. Ljudima se čini da su se jedni odruge zdrobili i utisnuli kao vosak o vosak. Sokol ostaje ustremljen, nemiče se. Opet se razdvoje i ponovno nasrnu – on jedan, njih dvojica. Odsraza njihova kao da zveči čitav svemir. Konj pod Sokolom malo posrne,ne zna se što je, mnoštvo zaustavi dah. Vitez Sokol se upre i raspaljennasrne na protivnike. Jedan se skotrlja na ledinu, drugi se u posljednjembijesu baci na Sokola, ali ga njegovo koplje željeznom snagom skine s

15 Prokšeno – ponosno; bahato.

80

konja. Ugrin visi o sedlu.I zemlja i gričke utvrde grme od krika velike radosti. Ljudi uzdigli

ruke u visinu, sva lica gore, u svim očima plamti. Samo kraljica blijedi.Dršću joj ruke, zamata se plaštem na vrelom suncu da sakrije groznicukoja joj potresa njezino tijelo.

– Nitko više neće sa mnom? – pita Sokol.– Dolazi ponajbolji kraljevski vitez – najavljuje upravljač borbe.Izlazi najveći junak na turniru – Ugrin Ištvan.– Recite mu da uzme pomoćnika – dobacuje Sokol banu Joakimu

koji mrko promatra kraljičino uzbuđenje.Ali Ištvan ne uzima nikoga. Opet tišina. Sustežući dah, gledaju ljudi

kako pobjednik svih igara u Ugarskoj stoji nasuprot vitezu Sokolu.Začas zveka štitova i koplja i dahtanje konja. Vitez nastupi tri do

četiri puta, a onda pojuri Sokol i obori protivnika zajedno s konjemposred livade.

Narod navali preko četa i straža i sklopi se oko viteza Sokola kaomore oko otoka. Kraljevske čete jedva su razmakle ljude pa vitez odjašipred kralja i kraljicu i dostojanstvenike dvora:

– Zvijezdo mojega života, Astro, to je bilo za tebe – usklikne on,Orhida se strese i njezine oči kao da pitaju: jesam li to ja? Kraljica sesmješka pobjedniku i daje mu znak – uvjerena da je to ona.

Prilaze sluge. Nose zlatom okovanu konjsku ormu. Vitez siđe skonja i poklekne. Kraljica mu stavi ruku na kacigu u znak da ga priznajepobjednikom i dariva ga darom.

– Neka se otkrije – zatraži Joakim. – Kad je vitez i pobjednik, nekanam pokaže svoje lice.

– Mora se otkriti! – viču ugarski vitezovi, a knezovi povlađuju.Ugri i neki knezovi s tribina zahtijevaju da se pobjednik otkrije.

Iskoristivši zbrku, zamoli on kraljicu:– Najljepša kraljice, među svim kraljicama, ne dajte da se otkrijem.

Znam – vi ćete me uslišati.– Ako obećate otkriti svoje lice – samo meni.– Otkrit ću ga samo vama, kraljice moja.– Gdje i kada?– U Popovu tornju sutra podveče… Uzmite za izliku da želite tamo

vidjeti toranj u kome se javlja kumanski duh.– Doći ću, viteže.Kraljica podigne ruke i reče glasno:– Moja kraljevska vlast poklonila je vitezu vjeru prije borbe. Da sada

tražim od njega dokaz da je plemenita roda, bila bi uvreda pobjedniku.

81

Određujem da se ne otkrije.Neizmjerna radost obuze svjetinu i ona stade klicati kraljici i vitezu:– Živjela kraljica! Pravo je! Neka se ne otkrije!Uspravljen, ponosan, vitlajući kopljem na koje mu je štitonoša

objesio zastavu, zaokruži pobjednik čitavu ledinu. Najednom viknepunim prsima:

– Djevice, srećonošo, hvala ti što si mi dala svoju sreću i mojupobjedu…!

Poput vjetra što zahvaća tok rijeke, ove riječi svrnu sve misli, svaosjećanja, sva lica Tajani. Svi je traže.

– Tko je ta djevojka? – pita kraljica, gledajući Dorju.– Uzvišena kraljice, moja je služavka, kći krvnika.– Ili je vitez tako nepobjediv ili je posrijedi uistinu čarobna moć

sreće?Kraljica se digne da prođe između dvoreda svjetine, željna da

privuče na sebe svu pažnju i svojom odlukom steče simpatije puka. U tojnadi pođe s tribine.

Odjednom se sve uskomešalo. Ljudi se našli u sredini livade, nemareći ni za koplja kraljičinih četa, ni za kralja, ni za kraljicu. U divljemnagonu opsjeli zastrašenu Tajanu. Ruke hvataju njezino tijelo. Stojećiskamenjena, osjeća da mnoštvo dere njezinu odjeću u komadiće,muškarci noževima režu njezine crne uvojke, drugi je hvataju rukama.

Svi se bacili na nju. Kao da je s neba palo blago pa se otimaju koji ćeviše ugrabiti. Svatko traži nešto od srećonoše – da ponese sobom dijelaksreće.

Vitez Sokol uđe među ljude koji se otimaju za Tajanu. Istrgne je iznjihovih ruku, digne i ponese.

– Elizabeto! – klikne Orhida. – Gle, on je nosi na svojim rukama, onje nosi.

Kraljica šuti, ali su njezine oči pune zavisti.– Blago njoj! – prošapće zlovoljno. Srsi joj prolaze tijelom.Tajana leži na njegovim rukama poput djeteta k nebu okrenutim

licem. Ne vidi ništa od modra neba, sunca i – daleko – goru nad koju seovo naginje, spremno na počinak. Dolje, pod sobom, čuje buku i osjećaslatku omamu nečeg čudnog, nejasnog, nedokučivog. Njezine velike,crne oči osvijetljene su rumenilom sunca prosutog po gričkim utvrdama.

Mnoštvo se natiskuje za vitezom koji mu je oteo djevojku. Kad siđesa sedla, unese je pod svoj šator i pokrije plaštem njezinu razderanuhaljinu.

Raskuštrana, omamljena, ostala je ležati. Ne može misliti da se

82

sabere, samo se podaje osjećaju čudnog i neobjašnjivog događaja.– Kako ti je, Tajano? – upita vitez.Crne oči ispod dugih trepavica svrate se k njegovoj kacigi, zavire

duboko u rupe iz kojih razblažuje njegov zabrinuti pogled.– Dobro mi je. Jako mi je dobro.Njezin pogled govori mnogo više. On se obazre. Ljudi se natiskali

oko šatora što ponuka viteza da izađe i vikne:– Jao onome tko se dotakne vitezova zakloništa!Zapovijed pobjednika ulije im počitanje i ljudi se povuku dalje, ali

ostaju, čekajući.– Idite kući! Igri je kraj – opominje ih vitez.Za njih igra tek počinje i nitko ih ne može maknuti s mjesta.– Recite djevojci – javi se žena iz svjetine – da je uzimam pod svoju.– Neka dođe u moj dvorac, bit će mi kraljevna – nadvikuje je neki

ugarski vitez. Domaći plemić gura se naprijed.– Što će taj Ugrin?! Da nam uzme sreću ispred nosa, viteže? Ja sam

plemić, ali ipak ću je uzeti u svoj dvorac. Mora primiti ponudu domaćegmuškarca, a ne kakvog dotepenca.

– Maknite se kraljevskom dvoraninu – razmahali se vojnici, krčećiput gospodinu koji stupa k vitezu, nešto mu reče i uđe u šator.

Na zemlji leži Tajana. Sluša ponude što dopiru odasvud i tražiočima dokaz da ne sanja.

– Djevice – reče dvoranin – kralj želi da sutra stojiš uz njega kad ćeigrati na kocke. On uvijek gubi i hoće da mu tvoja sreća pomogne. Stajatćeš uz njega da mu doneseš sreću u igri – opetuje dvoranin.

– Smućena je jer su je napali – obrazlaže vitez, našto dvoranin ostavišator.

– Što će reći pustinjak Dragoša ako idem? – upita ona tiho.– On je dopustio.– Kako? Zar je tu…?– Da, bio je među svjetinom i zna sve. On želi da pođeš na dvor i

doneseš kralju sreću u igri…– Ako mu ne donesem?– Ne sumnjaj, Tajano. U tebe je sreća. Da nema tebe, ne bih nikada

pobijedio trojicu i još čuvenog kraljevskog viteza. Pouzdao sam se samou tebe – veli on, gledajući joj ravno u oči. – Upamti što ti veli vitez koji tije uvijek bio dobar. U sebi nosiš sreću svakome tko je uza te. Svakomepod čijim si krovom, svakome kome je zaželiš. Vjeruj u to jer je to istina,to je rekao i pustinjak pred crkvom. Vjeruješ li?

– Vjerujem – odvrati djevojka čvrstim glasom, gledajući u nešto što

83

ne vidi, u nešto o čemu joj govori on, zbog čega je malo prije svjetina zanjom pružila ruke i što je ispunjava čudnovatim slutnjama.

Izvana dopire sve jači žamor i buka.– Opet ti ljudi ne daju mira. Rastjerat ću ih da možeš krenuti kući.

Petre – zovne slugu čija se glava pomolila na ulazu u šator – stani tu ipazi da je nitko ne dotakne.

Vitez ostavi Tajanu i stade opominjati narod da se povuče odnjegova šatora. Riječ pobjednika vrijedila je više od koplja kraljevskihčeta. Ljudi se stanu sve više povlačiti u pozadinu. Joakimovi vojnici viču:

– Kralj i kraljica odlaze! Kličite kraljici što vam je priredila takvusvečanost kakve nije vidio svijet. Na Griču peku vola – svi ste kraljičinigosti – idite!

Ni to ih nije moglo pridobiti, a da iz daljine ne zure u šator što krijedjevojku koja nosi u sebi moć zamamljivog pojma – sreće.

U šatoru stisla se Tajana, omotana vitezovim plaštem, slušajući kakose buka naroda gubi u daljini. Momak što ga je vitez ostavio da je pazi,stoji u kutu i promatra je. Tada zasuče svoj plavi brk, isprsi jake i širokegrudi pa je upita hitro:

– Čuješ li, djevojko, bi li pošla za mene?– Zašto? – upita ona.– Nisu za tebe gospoda. Uvijek će ti spočitavati da si krvnikova kći,

a ja bih te odmah uzeo. Donijela bi mi sreću, htio bih da mi sve ide odruke kao danas mojem gospodaru.

– Ti si njegov sluga?– Jesam. I on je najbolji gospodar na svijetu.– Ti znaš tko je on?– Znam. Nitko drugi ovdje ne zna do mene, ali ne pitaj me jer ti ne

mogu reći, izrezao bi mi jezik.– Vidio si ga bez vizira?– Dašto da jesam, ali ti opet velim – ni za sunce božje ne bih rekao

kakav je.– Svejedno je kakav je – svejedno.– Tebi je svejedno, ali onoj koja će ga dobiti nije svejedno.– Koja će ga dobiti? – pita Tajana.– To on zna, a valjda i ona.– A ako je ona već udana?– Onda će biti njezin ljubavnik i opet će ga imati.– Sram te bilo da govoriš o gospodaru tako gadno. Nikad on ne bi

učinio što takvo – nikad.– Ala ti velikog grijeha! – nasmije se sluga. – Mlad je i vatren, nije

84

stvoren za fratra, ali reci brzo, dok se ne vrati, bi li pošla za mene. Istina,krvnikova si kći, ali sreća je u tebi, to smo vidjeli svi, i bit ću ti dobar.

– Ne udajem se ni za koga.– Pušeš previsoko. Misliš – uzet će te plemić? Pod vrbom!Izvana čuli se koraci i zveket mamuza. Sluga smukne na izlaz.Vitez se vratio. Tajana je sjedila omotana njegovim vezenim

plaštom.– Oprostite, vaš plašt je na meni, sva sam poderana.– Ostavi ga, imat ćeš sada dosta haljina, lijepih i bogatih. Pomamit

će se za tobom i najbogatiji.– Ne treba meni nikoga.– Da te uprosi kakav bogati plemić da mu doneseš pod krov sreću?– Odbila bih ga.Izvan šatora nastala je već tišina. Vitez uzme svoj štit da se spremi

na odlazak. Tajana gleda u njegov vizir i zapita tiho:– Što je rekla – Astra u čije ime ste se borili?– Zašto pitaš?– Mislim da je bila ponosna i sretna kad vas je vidjela.On uzdahne:– Pusti to, ne sjećaj me onoga što nikad neće, nikad ne može da

bude. Nikad…– Kako vam je glas tužan!– I srce. Idemo – reče on – otpratit ću te.– Sama ću. Dosta sam vam zadavala briga.– Ima većih briga, Tajano, mnogo većih koje još čekaju na mene.Crte njezina lica odavale su kao da bi htjela zaplakati. Malo ga je

pogledala pa onda zapita:– Vas biju brige? Vama je teško oko srca? Zašto kad ste tako dobri?– Što znaš ti kakav sam ja? Zao sam, veoma zao.– To nije istina.– Baš si to odlučno rekla. Nije sve onako kako zamišljamo. Nisam

dobar, Tajano – vjeruj mi, nisam.– Kakvi ste da ste…– Što hoćeš da kažeš?Gledala je preda se, sama ne zna što je htjela da reče. On se oštro

okrene, uzme koplje i štit:– Idemo, djevojko!Ne maknuvši se s mjesta, gledala je za njime. On se obazre:– Zar nećeš da ideš?– Molim vas – tiho će ona – recite mi što je to o čemu ste prije tako

85

žalosno govorili da „ne može i neće nikada da bude“?– Zašto me sve to pitaš?– Rado bih znala, veoma rado.– Zašto ne može da bude? Zašto?! Zato što gora ne može u dolinu,

rijeka ne može u brijeg, zvijezda ne može na zemlju.Oborivši oči, skupila se poput cvijeta ofurena mrazom. Ostane dugo

šuteći a on je gleda ispod vizira kao da čeka što će na to. Tad onapodigne prema njemu tamne, vlažne oči, a glas joj zazvuči čudno,snažnom odlukom:

– Ako prosjak ima sreću, može i na prijestolje!– Ali kad te sreće nema?– Nema? – opetuje ona, gledajući u oklop na njegovu licu. U očima

joj drhti toplina, bol i odanost. – Ako ipak ima?– Dobro moje dijete, treba da idemo. Čekaj, dat ću ti opremiti konja

sedlom na kojem možeš sjediti kao na postelji.Tajana ostane sama i izviri iz šatora kraj kojeg je još uvijek stajao

Petar. Povuče ga za rukav. On se odazove i uđe.– Ja znam kako izgleda tvoj vitez. Njegovo je lice naruženo…– Tebi se otkrio?– Nije li kao što rekoh? Zato on skriva svoje lice. Kad bi ga vidjela

ona, izgubio bi njezinu naklonost i zato ne može da bude ono što želi –da ga ona ljubi.

– Ne običava on pripovijedati meni svoje poslove.– Rekao si mi prije da bi me ti uzeo za ženu…– Tako mi neba!– Da se udam za tebe, kamo bi me odveo?– Kamo drugamo nego tamo gdje sam ja kod kuće – u dvorac svoga

gospodara. Bilo bi od tebe dosta sreće i za me i za mojega gospodara.– Za njega? Da, njega bi pratila sreća i on bi stekao ono za čime

čezne. Ne bi bio više žalostan, ona bi ga zavoljela, makar kakvo mu bilolice, ona bi mu dala svoje srce. Dat ću mu sreću.

– Baš ti je mnogo stalo do mojega gospodara!– Branio me kad su me progonili. Dužna sam mu zahvalnost. Što

mu drugo mogu dati nego sreću koji imam?– Ne šali se. Prije si mi rekla da se ne udaješ ni za koga.– A sad velim: poći ću za tebe. Samo o tom prije vjenčanja ne smije

da sazna nitko – ni tvoj gospodar.– Oslijepio, zanijemio, ogubavio ako kažem. Što će moj gospodar

biti sretan kad te nađe pod svojim krovom! I bit će sreće i meni igospodaru. A kada da dođem po tebe i kamo?

86

– Morala bih se prije otkupiti od svoje gospodarice, samo nemamčime.

– Lako za to – za dva tjedna donijet ću ti novac.– Dobro. A što još treba za vjenčanje?– Bogme, oziv i pop. Sve ću ja platiti.– Naći ćeš me u banovoj palači na Griču. Razumiješ li?– Kako ne? Baš nije teško uzeti takvu ljepotu pa da i nije srećonoša –

reče on, mjereći je od glave do pete.Kao da je ova primjedba podsjeti na nešto. Sabere obrve. Spaziv

njegove svijetle oči, zabrujile joj glavom mračne misli. Najposlijepodigne glavu:

– Slušaj – donijet ću ti sreću, ali pazi, bit ću ti žena samo predoltarom. Ni mislima da me nisi dotaknuo.

– Zašto mi onda žena? Nije to tako lako.– Onda ništa. Neću. Ostavi me.– Žuriš se kao gorski potok. Znaš, mnogo mi je stalo do tebe. Vele

ljudi: kad netko nosi u sebi čaroliju sreće, onda postigne sve što godzaželi. Pa ako ti baš hoćeš tako, dobro, izvršit ću što tražiš.

– Zaklet ćeš mi se pred oltarom. Znaj – pokušaš li prekršiti prisegu,udarit ću te kletvama svega zla i bit ćeš jadniji od gubavca. A ako održišriječ, zasipat ću te srećom na svakom koraku.

– Bit ću gospodin desetnik ili čak kastelan svojega gospodara.– Jest, bit ćeš.– E, usahnula mi ruka ako te dirnem.I njegove oči zasvjetlucaju čarobnim nadama za budućnost.Vitezov poziv izvana oboje trgne iz razgovora.Tajana izađe. Vitez je digne na sedlo.– Eno, na Griču peku vola – reče on, uzjaše svoga sivca i krene,

vodeći Tajaninog konja prema Griču.Večernja tama pokrivala je čitav kraj. S gričkih utvrda dizao se u

noć užareni dim s ražnjeva.Kad je Tajana stigla u banovu palaču, služavke se strčale da

obavljaju posao, umjesto nje. Ni o čemu nisu govorile, osim o čudu štoga je proizvela Tajana, dotaknuvši se vitezova koplja.

U kuhinju uđe mladi sluga kneza Okićkog i donese Tajani poruku:– Idi gore, gospodarica te zove.Sakrivši svoje poderane haljine pregačom, uspne se Tajana u prvi

kat i uđe k Dorji.– Što se to zbilo s tobom? – zapita Dorja, pogledavši Tajaninu kosu.– Ni sama ne znam, gospodarice. Prorokovao mi je to crni fratar. Svi

87

su me prezirali i progonili, a sad odjednom…– Čudno je to – zamišljeno će Dorja. – Odavna sam čula da ima ljudi

koji nose zlo – i takvih koji nose sreću. Pravo mi reče pustinjak: „Njezinačista duša je stan sreće“. Sreća je najveće blago. Ti je imaš u sebi i sad ćesvaki htjeti da ti je oduzme.

– A ja želim da je dadem samo vama, banovici i vitezu koji me jebranio.

– Čudno blistaju tvoje zjenice kad govoriš o njemu – značajno ćeDorja. Ona primijeti: – Sutra ćeš u dvor. Kralj hoće da stojiš iza njega kadbude kockao. Naredio mi je da te lijepo opremim i dovedem.

– Strah me je toga, gospodarice. Kako ću ja ovakva? Kako ću znatida uđem? Nije to za mene.

– Ne boj se, odjenut ću te u bogate haljine i bit ću uz tebe. Ne brinise, ući ćeš onako kao što si vična. Kralj želi da dođeš, nitko mu se nesmije oprijeti.

88

TAJANA – SREĆONOŠA

ao je prvi večernji sumrak. Pod zidinama što opasuju Popovtoranj zaustavili se dvorani na konjima. S jedne strane kraljiciOrhida, s druge Dorja. Dvoranin Rufa priskoči svojoj

gospodarici i pomogne joj sići.– Vratit ću se brzo, Orhido. Kneginjica će te zabaviti.Otvaraju se mala vrata u zidinama, kraljica praćena Rufom ulazi,

dok pratnja ostaje čekati. Kraljičina sestra Orhida nešto se sumnjičavoogleda i najzad pita Dorju:

– Kneginjice, zašto kraljica ide gledati duha u tornju?– Zato što se ne boji.Kumanska kneginja gleda u zidine, biva nemirna. Prolaze časovi.

Na utvrdi se otvore željezna vrata. Izlazi crni fratar, ostavlja vrata širomotvorena, a onda polako pristupi k Dorji i smjerno se pokloni:

– Plemenita kneginjice, kad biste mi pružili svoju ruku, rekao bihvam što čeka vaše gospodstvo u budućnosti.

Nekoliko je trenutaka oklijevala i odvrati kao da se boji čuti njegovoproročanstvo:

– Hvala, pobožni fratre. Bolje je da ne znam.– Možda bi mlada kneginjica bila odvažnija – i pogleda Orhidu.– Hoće da vam proriče budućnost. – primijeti Dorja kraljičinoj sestri.– Oh, neka mi proreče – i mlađahna kneginjica pruži fratru ruku.Čas je promatrao, čas opet zagledao u njezine oči.– Zar je zlo? – upita ona.– Nije odviše zlo. Vi mislite na nekog viteza…– A on? Misli li on na mene?– Misli, rado misli, samo njega vam otima…– Koja? – naglo će Orhida.– Ime joj ne znam pogoditi, samo vidim da je ova druga moćnija od

vas i kao da vam je neki bliski rod.Orhidine oči zasjenile se. Fratar je govorio dalje, ali ona ga više ne

sluša, već gleda kako pokraj vrata, unutar utvrda, šeće Belko, vodeći

P

89

konja sivca.– Kneginjice, ovaj konj pripada vitezu Sokolu – klikne Orhida.– Jest, to je njegov konj – odvrati fratar, umjesto Dorje. l doda: –

Vitez je u tornju.Djevojka porumeni i siđe sa sedla.U tornju je čekao kraljicu vitez. Na glavi mu laka kaciga, na licu mu

vizir od kovanih pločica.Kraljica uđe u prostoriju osvijetljenu uljanicom i zaustavi se pred

njime, promatrajući njegovu stasitu pojavu.– Održala sam riječ.On samo spusti glavu i šuti. Ona mu se primakne:– Hoćete li mi odati tko je Astra, crnih kosa poput oblaka, čije su oči

zvijezde na tamnom nebu?Kraljica se pritom poigrava crnim pletenicama i upre u njega zjenice

što sijevaju.– Ne smijem izreći njezino pravo ime.– Zato što nosi krunu?Vitez šuti.– Snaga je vaša natkrilila sve što je muško u kraljevstvu. Zar je,

dakle, čudo ako ona prihvaća vaše obožavanje?Pri tom kraljica položi ruku na njegove, kovnom mrežom, sapete

grudi. On je stajao hladan i ukočen.– Skinite vizir. No? Što vam je? – pita kraljica, gubeći dah. – Niste li

mi jučer obećali da ćete mi otkriti svoje lice?– Još čas mi dopustite da ne budem od vas viđen.– Zašto otežete?– Zato što ću biti odbačen.– Ljepota lica u muškarca je varava. Ljepota stasa veće je blago od

krune. No, recite – zar ste me poznavali otprije?– Jesam, svijetla kraljice, poznavao sam vas i obožavao odavna.– Sad stojite ovdje poput osuđenika, a jučer su vaše oči kroz kacigu

plamtjele.– Jučer je moje srce gorjelo nadom da sam jedini odabranik sreće.– A danas?– Saznao sam da je drugi …– Je li to istina?– Ubit ću onoga koji mi je na putu.Riječi su mu zvučale poput udaraca mača.– Opasno je igrati se svojom glavom, viteže.– Za ljubav vašeg srca polažem glavu pred vaše noge.

90

Sve više je osjećala da njegove riječi ne raspaljuju samo njezinu željunego i stežu njezino srce.

– Bit ćete mi prvi doglavnik.– Htio bih biti posljednji rob, ali – jedini. Kao smrt kosom, pokosio

bih pred sobom sve takmace.– Vaš bi ljubomor mogla stišati krvnikova sjekira.– Oslobodit će me barem mojih patnja. Zapovijedajte i glava moja

neka vam služi kao podnožak.– Kakva lomača! – pomisli ona omamljena, trnući od želje da osjeti

zagrljaj čovjeka koji traži samo nju, a pri tom se poigrava svojomglavom. Sva se prikloni njemu:

– Od ovog časa vi ste jedini.Njegove ruke obujme je i privinu je k sebi, ali već za trenutak puste

je i on odskoči natrag:– Ne. Među nama je on. Srce mi je sumnja.– Još nikad u životu nisam osjetila ovo – nikad – i stane pitati samu

sebe:„Zar se taj, nikad viđeni vitez, primaknuo k mojem srcu?“U njegovoj ličnosti s pokrivenim licem nešto je zagonetno,

primamljivo, nešto što opija.– Što kanite učiniti? – upita ona.– Ono što rekoh. Ubit ću ga.– Ja vam to zabranjujem i velim: jedino pomoću Joakima steći ćete

me potpuno, a dalje ništa ne pitajte i čekajte. Brzo će svanuti vaš dan,čekajte strpljivo.

– Čekat ću …– Mogu li vam u ovaj toranj poslati kakvu vijest, a da ne padne u

ruke drugome?– Samo uvečer, kad ovdje nad duhom moli crni fratar. Drugi se ne

usuđuju u toranj.– Fratar je pouzdan?– Potpuno.– A sad iskupite riječ, otkrijte svoje lice – šapće ona, položivši

ponovno ruku na njegove prsi. Vitez se još uvijek ne odaziva.– Oklijevate, a niste li mi jučer obećali? Vitez drži riječ.– Teško je baciti se niz strminu…– Ne bojte se, nemoguće da ste tako ružni, stas vam je odveć divan.– Rekli ste: ljepota je u muškarca varava.– Razapinjete moju želju da vam vidim oči.– Zavirite u njih – i on spusti k njoj pokriveno lice. U rupama vizira

91

sijevaju njegove zjenice kao dvije baklje u tmini.– Hoću da ih vidim otkrivene, posve otkrivene … – šapće ona sve

vrelije. A on biva sve hladniji kao da nešto čeka, osluškuje.Pred vratima čuje se glas Orhide. Bučno otvori vrata i uleti u

polumračnu sobu. Kraljicu oblije rumen ljutine.– Nestrpljiva si, Orhido!– I ja sam htjela da vidim duha s pasjom glavom – zlobno će ona.– Vitez ga upravo očekuje. Veli da se javlja tek oko pola noći. Zato,

eto, odlazim.Rekavši to, obrati se k njemu da mu nešto prišapne, ali se djevojka

prostodušnom zaljubljenošću postavi između njih. Kraljica je uzme zaruku i, ne rekavši ništa vitezu, povede sestru niz stepenice.

Silazeći, Orhida joj počne spočitavati:– Došla si gledati viteza, a ne duha. Što si mi obećala u Kamen-

gradu, to moraš i izvršiti.– Obećala sam ti za muža brata kneginje Dorje.– Ja želim baš ovog viteza.– Ne budi luda. Kad sam ušla, bio je gologlav i uvjerila sam se da je

rekao istinu. Kad bi mu žena ugledala lice, morala bi bježati.– A ti ipak nisi bježala… Nećeš mi ga oteti, bit ću ti uvijek za

petama. Znaj, uvijek. Ja hoću ovog viteza i nikojeg drugog.Kraljicu obuzme bijesna srdžba, ali ne reče ništa, nego se vrati k

svojoj pratnji pred utvrdom i krene na Grič.

U kraljevskoj blagovaonici okupili se uzvani knezovi, kneginje,vitezovi i dvorjani. Kralj i kraljica milostivo s njima raspravljaju oviteškim igrama i čuvenom nepoznatom pobjedniku vitezu Sokolu, kadu dvoranu uđe mlad, osrednji mladić, svjež i rumenkast. U kićenojšarenoj kazeti na prsima mu vezeni arpadovski grb. Duboko se poklonikralju i kraljici. Kralj ga ogrli, poljubi i prikaže svojim gostima:

– Evo vojvode mačvansko-bosanskog. Moj nećak je danas prispio izMačve. Sin je moje sestre Agneze i pokojnog kneza Ratislavovića. Odvišenalikuje na oca, plave oči dobio je u baštini od njega, no kosa mu je crna,a krv je ipak moja. Češki kralj ga je posinio, dakle, ima moćnog poočima– tumači kralj, zadovoljno promatrajući nećaka.

Gospoda se pozdrave s vojvodom. Onda ga kralj povede

92

gospođama i tu ga prikaže.Vojvoda se pokloni. Kad opet digne glavu, pogled mu se zaustavi

na Dorji koja je stajala kao prva od kraljičinih dvoranki. Dugo gledaponositu smeđu ljepoticu i ne može skinuti s nje svoje plave oči.

Opazivši to, Dorja se povuče u pozadinu. Razgovarajući dalje skraljem, vojvoda neprestano gleda iza njega Dorju. Napokon zapita:

– Ujače, tko je ova prekrasna djevica?– Gle! Odmah ti opaziš najljepšu – nasmije se kralj. – To je

okićgradska kneginjica. Nisi joj dorastao nećače. Govori pametno kaomuškarac, latinski joj ide kao i meni. Ako imaš odvažnosti, upusti se snjome u razgovor – idi.

– Bojim se, hoće li mi iskazati čast. Kad biste je vi upitali?Kralj privede vojvodu k Dorji:– Kneginjice, vojvoda se razumije u dragulje i, eto, hoće da se

ogledava u njihovu sjaju.Ona malo porumeni, dok vojvoda stoji smućen, ne znajući što da

kaže. Kralj ih ostavi same.Vojvoda najzad svlada svoju smetnju:– Ne zamjerite moju nametljivost, kneginjice. Zamolio sani kralja da

vas upita, smijem li se nadati da mi dopustite pristupiti k vama. Kralj meje pozvao na neko vijećanje radi papinskog legata. Stigavši danas naKaptol, nisam ni slutio da ću ovdje sresti najljepšu djevojku koju samikad vidio.

– Previše me počašćujete, vojvodo, ali vi ste nećak uzvišenog kralja,ljubaznost je u vašoj krvi.

– Ne prema svakome.Kraljevski je peharnik određivao mjesta za uzvanike da sjednu k

večeri. Dorji opredijeli prvo mjesto iza Orhide. Vojvoda je sjediopostrani.

Čitave večeri govorio je kralj o viteškim igrama i svojem nećakuopisao sreću koju je neka djevojka iz puka donijela nepoznatom vitezu:

– Žalim što nije ovdje, on neće da se otkrije i zato ga nisam ni mogaopozvati u dvor. Da se kraljica nije jučer prenaglila, zapovijedio bih muda pokaže svoje lice pred svima.

Kraljica živo prihvati riječ:– Zar nema mnogo takvih vitezova koji svuda dolaze pokriveni i

propis je da ih se ne prisili otkriti.– No, on se ne otkriva zato da bi time dražio znatiželju gospođa –

reče Joakim i kriomice pogleda kraljicu.– Svačiju, ne samo našu – primijeti Dorja – već i vašu, gospodine

93

bane.– Kneginjica vam je prekrasno odgovorila – veselo potvrdi kraljica.Čitave večeri nije vojvoda pokazivao zanimanje ni za što, nego za

Dorju. Njezin brat s drugog kraja stane pozorno promatrati vojvodinoushićenje kojim je pratio svaku riječ njegove sestre.

Nakon večere počeše spremati stol za kockanje. Kralj pozove k sebikneza Ivana Okićkoga:

– Kako vam je, kneže? Što je s vašom desnicom?Knez pogleda zavezanu ruku i odvrati:– Tugujem za mačem, ali neće dugo.Kraljica se naglo približi kralju i knezu.– Kneže, netko kome su poznati vaši osjećaji uputio me je u sve.

Niste u borbi ranili samo ruku nego i svoje srce. Kralju – obrati se svomemužu – knez ljubi moju sestru kneginju Orhidu. Mislim da njeno srceneće ostati hladno ako pristaneš. Ja knezu dajem svoju privolu.

Kneževo oštro muževno lice odražava da je zapanjen.Kralju to nije izbjeglo. Isprva šuti, promatra kneza pa onda kraljicu i

lukavo se uozbilji:– Dobrano si me iznenadila. Kad je knez zaprosio Orhidu?Knez obori pogled i ne reče ništa.– Otkud njemu toliko odvažnosti? Htjela sam samo da mu

pomognem do prosidbe koju želi…– Gle, takvom junaku treba ženska pomoć? Što velite, kneže, na to?

Ali uistinu!– Svijetli kralju, nikad se ne bih usudio ni pomisliti da što velim dok

me veže zakletva.– Zakletva? – upita kraljica, osjetivši kako joj izmiče osnova da što

prije zaruči Orhidu.– Zakleo sam se pokojnoj majci da ću se oženiti tek godinu dana

nakon toga što se uvjerim da mi je sestra sretna – bilo u braku ili usamostanu.

– Vaša je majka očito ljubila svoju kćer – veli kraljica nezadovoljno.– Razumljivo je to – prione kralj – odobravam vaš odgovor, kneže.

Dakle, za godinu dana možete se javiti, bude li vas i dalje vuklo srce kmladoj Orhidi.

Knez se povuče, a kralj pogleda svoju ženu:– Je li to Joakimova zamisao?– Nije njegov posao brinuti se za moju sestru. Rekli su mi da je knez

lud za Orhidom.– Onda nije zavrijedio drugo nego da i dalje ostane lud. Ne želim taj

94

brak.Ostavi kraljicu i pođe prema gostima.Ivan Okićki stajao je uz svoju sestru i priopćio joj što se dogodilo.– Ti znaš, Dorja, da sam položio zakletvu. Ako te pitaju, treba da

kažeš istinu.– Ne razumijem zašto te hoće oženiti njome kad se pomamila za

pobjednikom vitezom Sokolom. Progledala sam sve pred Popovimtornjem. Ne sviđa mi se na dvoru, Ivane.

– Znam, ali treba da izdržiš. Budi oprezna, pretvaraj se da ništa nevidiš. Htio bih znati, spominje li kraljica kneza Zvonigradskog.

– Od one večeri, kad ga je kralj oslobodio iz tamnice, ne spominje gani jednom riječju.

– Sutra će doći na vijećanje, kralj ga je zvao, za danas se je ispričaobolešću.

– Nije bio ni na viteškim igrama. Zašto?– Izgubio je kraljičinu milost one večeri kad ga je izbavio kralj.– Zašto je izgubio?– Bolje je da ne znaš. Ali, eto, već su spremni za kockanje, sad će

kralj pozvati Tajanu. Ti si je dovela?– Tako mi je naredio. Opremila sam je divno. Ne bi je ni prepoznao.

Izgleda kao kraljevna. Upravo sam se zadivila kakvo joj je tijelo – kaopupolj plemenite ruže, a put kao svila.

– Ti si baš zavoljela ovu djevojku?– Privlači me. Ona je kao lijepa ispisana knjiga koju ne znam čitati. I

jest ta djevojka čudo. Još nedavno progonjena krvnikova kći, danas jepozvana na dvor. Prije dva mjeseca bježala sam od nje kao i svi drugi, aeto, danas je i kralj traži. Ima u nje čuda koja ne poznajemo.

– Nemaš krivo, Dorjo. Pazi, vojvodine oči neprestano se prikradajuovamo k tebi.

– Ne dolikuje djevojci da to opazi.– Nije nametljiv, nego oduševljen, a rumeni se poput djevojke. Kažu

da je vrlo dobar svojim podanicima u Bosni, a nije ni čudo – slavonska jekrv.

– Najugodniji je od svih članova kraljevske obitelji.– Najugodniji mladić u ovoj dvorani?– Priznajem. Dolazi k nama. Ne ostavljaj me s njime nasamu.– Udvara ti, sestrice?– Od prvog časa.– Nije to nesreća, ali ostat ću uza te.Vojvoda se približi smjerno:

95

– Smijem li se nadati da mogu kneginjicu za vrijeme kockanjazabaviti?

– Moja sestra raduje se vašoj ponudi, vojvodo – reče knez, a Dorjapotvrdi smiješkom.

Kralj udari rukama. Sluge se strčale, društvo ušutjelo.– Na kockanje, gospodo plemenita. Kneginjice, gdje je to vaše

čudovište sreće?– Čeka vani, uzvišeni kralju. Da je dovedem?Kraljica se malo smrkne:– Krvnikovu kćer vodiš među plemenite gospođe i gospodu?– Ne vodim je na drugovanje gospođama, nego je uzimam kao

amanet16 za kockanje. Kneginjica veli da je djevojka vrlo lijepa, dakle,plemenita gospoda bit će zadovoljna, a plemenite gospode ionako će ususjednu dvoranu. Gospođe, vi djevojku ne vidite, niti znate da je tu, zarne?

Ipak gospođe ne odlaze. I kraljica radoznalo očekuje djevojku kojojje zavidjela na bojnim igrama kad ju je vitez nosio na svojim rukama.

I plemenite bogate gospođe i lijepe kneginje, snažni slavni vitezovi iokrunjeni kralj i kraljica, zahvaćeni su snagom vjere da ona koja dolazi usvojem biću nosi čarobnu moć sreće. I ona koju čekaju ulazi…

U okviru tamnih vrata pojavi se vitko djevojačko tijelo. Svilenamodrobijela haljina vezena je srebrom. Lice – ljepota od bijele puti. Uvelikim crnim očima dršću nesvjesne duboke tajne, nerazjašnjena pitanjai sakrivena vatra. Kosa živa, kovrčasta, valovita.

Spuštenih ruku ulazi Tajana. Pogledom zapanjena djeteta prelazi pozačaranog raskoši u dvorani. Ne vidi nikoga. Svi oko nje samo susjenovita bića.

Svi šute i gledaju u djevojku što dolazi obavijena aurelomvrhunaravne moći da oko sebe sipa sreću kao sijač žito.

Tajana je zastala, šutnja i pogledi prikovali je usred dvorane, pa jojse čini da dalje ne može.

Kralj je gleda i divi se:– Kakva plemenita ljepota! Kako se ponosno drži! U tim očima, u

tom tijelu, vidiš čistu krijepost. Ne, nije to baština oca glavosijeka.Tajana traži očima Dorju kojoj s lijeve strane stoji vojvoda, jedini

čovjek koji ne gleda ništa i nikoga do kneginjice.Spazivši Tajana smiješak svoje gospodarice, osmjeli se i krene

16 Amanet – zalog.

96

putem koji joj odredi kraljev dvoranin.Onda se pokloni kralju i šuti.– Hoćeš li mi donijeti sreću u igri? – pita kralj Tajanu hrvatski.– Hoću – odvrati ona.Gospoda pobrzaše da sjednu oko stola. Gospođe se povlače u drugu

dvoranu, ali još pogledavaju kroz otvorena vrata sobe za kockanje.Tajana stoji iza kraljevskog naslonjača. Oborila je oči, smetena je od

tolike gospode i njihovih pogleda.– Dotakni se moje desnice – zapovijedi kralj Tajani.Plaho spusti ona svoju ruku na kraljev dlan.– Gledajte, plemenita gospodo – usklikne kralj. – Ručica mekana i

nježna od plemenite je krvi. Baš ih nije mnogo trapila poslom.– Kažu da više luta nego što radi – šapću gospoda.– Govorite glasno – opomenu kralj. – Ne shvaća ona ni na svojem

jeziku, a kamoli na latinskom. Vele da njezina pamet nije u skladu sljepotom. Ali u sebi nosi sreću. Koliko zlatnih maraka stavljate,gospodo? Ja odmah pedeset. Tko će sa mnom?

Novac se kotrlja po stolu. Kocke padaju.– Svijetli kralj je dobio – kliče kraljevski tovarnik.– Dobre si upute dala sreći, djevojko. Ne sjećam se kad sam dobio

na kockanju. Dalje. Igram na cekine i dobit ću – vedro će kralj s takvimuvjerenjem da su se svi lecnuli kad je trebalo vaditi novac.

– Opet, svijetli kralju – kliče tovarnik i pogledi se sve višeusredotočuju k Tajani.

Joakim stoji s desne strane nasuprot kralju. U licu mu zapanjenje, uočima duboke misli, sav je obuzet onim što vidi i onim što zamišlja.Kocke se valjaju, zlato se krijesi na kraljevoj strani.

– Sve uzalud, od nje ušla je sreća u mene – viče kralj, dobivajućibeskonačno. Tajana promatra. Oči joj se sjaju ushićenom vjerom da nosiu sebi nešto jače, moćnije od samog kralja i sva joj duša, svaki živac,zapovijed da kocku baci sebi u korist. I padale su kocke.

Joakim primijeti iza sebe kraljičina dvoranina Kumana Rufu.Dodirne ga i ode.

Neopaženo Joakim uđe u kraljičine odaje.– Dala sam te zvati – reče ona. – Kralj se izgubio u igri, sad je

vrijeme da se posavjetujemo. Spretno sam pred njim uhvatila IvanaOkićkoga da ga zaručim s Orhidom, ali kralj je sve razbio. Neće taj brak.Drži ga tvojim djelom – Što hoćeš ti, to neće on.

Joakim bijesno udari po svojem maču:– Što da radim?

97

Hinjenim ravnodušjem prođe ona po sagu, poravnavajući svilenupovlaku:

– Joakime, bit će najbolje da sve prepustiš kralju.– Prepustim? To veliš ti koja si ginula od vlastoljublja?– Ti si nemoćan, a što mogu ja?– Nemoć nije krijepost Joakima Pektara – to ću ti dokazati još danas.– Još danas? Čime?Približivši se kraljici, uhvati je oko struka:– Dok sam ovdje u dvorani promatrao čudesnu kraljevu dobit na

kockama, poslao mi je đavao misao kakvu ne bih mogao naći da nemakrvnikove kćeri. Slušaj, nikad kralj nije dobivao u igri, a danas mu padau krilo sve blago hrvatskih knezova. Zacijelo, ova je djevojka živa sreća.Ima u sebi moć, to je dokazano. Kad bi ona izvela moju osnovu damaknemo kralja, sve bi prošlo sretno. Nitko ne bi ništa posumnjao jernjoj ide sve od ruke. Vidjela si jučer što je uradio vitez kad se onadotakla njegova koplja. Pokušat ću to isto.

– Ne razumijem tvoje nakane – odvrati kraljica.Joakim priđe posve blizu k njoj, oprezno se ogleda i šapne:– Stavit ću u vino otrov. Rufa neka nosi vrč kralju i reče djevojci da

ga se dotakne. Ona će se dotači vrča, kralj će ispiti i umrijeti, a da nitkoništa ne posumnja. Što ona uzima u ruku, sve to ide po sreći.

– Ova misao valja. Jedino njezina ruka može tvoje djelo izvestisretno ako je otrov dobar.

– Nemaj brige. Ubija sigurno u roku od pola dana ili pola noći. Idemkući, donijet ću ga, a ti pazi da se gosti raziđu prije nego se stražeozivaju treći put. Spavaj kod Orhide da budeš daleko od njega. Sutra ćešga naći mrtva. Odmah nakon toga proglasit ćemo kraljem Ladislava, a tićeš preuzeti vlast za malodobnika. Nitko neće posumnjati ni u što jer semojeg vrča dotakla srećonoša.

– Dobro je, samo što će biti zatim?– Preuzet ćeš vlast. Ugri su ionako uz tebe. Sve ću hrvatske knezove

obasuti častima da ih pridobijemo.– Da, sve knezove i sve vitezove – šapće ona, a ljepota njenog lica

zasja srećom. – I branit će me knezovi i vitezovi. A knez Zvonigradski?Taj će buniti protiv mene i tebe, Joakime. Njega bismo trebali odmahodstraniti, Joakime.

– To veliš ti, Elizabeto?– On je tebe lišio mile kćeri i tvoj je neprijatelj. Predajem ti ga. Čini s

njim što te volja. Evo, vidiš kako je tvoj ljubomor bio budalast.– Jer je ljubav jača od pameti.

98

– Nastoj da ih ubuduće uskladiš.– Sad mi odmah šalji Rufu, a ti idi kneginjama, pozovi pjevače da

bude veselo i ne dolazi blizu kockarima. Sve ću izvesti sam, samo ću tijaviti kad bude dovršeno.

– Bit ću u dvorani s kneginjama.– Idi brzo, neka nas ne vide zajedno.Kraljičina haljina zašušti pokraj njega. S drhtavim nadama ode ona

u dvoranu gdje su se žene zabavljale s onom gospodom koja nisukockala.

Vojvoda Bela sjedi uz Dorju, a knez Okićki zabavlja mlade kneginjeoko Orhide. Gospoda u blagovaonici sve se više napajaju vinom i svežešće bacaju kocke ne bi li ipak prevarili kraljevu sreću. Za pola sataJoakim polako uđe, stade iza leđa igrača nasuprot kralju i, skrstiv ruke,stade promatrati igru.

Svijetle mu oči zahvate Rufu kako na srebrnom pladnju nosi zlatnivrč. Joakim prati svaki njegov pokret. Momak pođe iza kraljevih leđa izaustavi se pokraj Tajane, uhvati je za rukav i objašnjava neka uzme vrči stavi ga pred kralja. Ona se ne miče, ne zna ništa, ne osjeća nikoga,samo snažnim pogledom pilji u kraljeve ruke kao u nekom snu.

Rufa je ponovno upozori što od nje želi. Uzaludno. Ona ga i negleda, već se sva upire pogledom u kralja, pazeći na kocku kao na očinjivid. Izgubljena u omami svoje tajnovite moći, tvrdom vjerom zuri ukocku. Joakimovi brci miču se, njegov pogled hvata Rufu. Po treći putovaj povlači Tajanin rukav i pokuša je skloniti da stavi vrč pred kralja.Knez Nikola Gising, što sjedi zdesna, razabere što dvoranin hoće iopomene ga:

– Ona je budalasta, ne zna što hoćeš. Daj amo.Uzme vrč s pladnja, stavi ga s desne strane kralju na sto, uzme

njegov prazni vrč i vrati ga Rufi.Joakim stisne debele usne kao da je promrsio sto kletvi. Onda

polagano uđe u dvoranu gdje svirači zabavljaju gospođe. Stane upozadinu uza stol na kojem su male zlatne čaše pune medena pića izdjela sa slasticama.

Elizabeta ga primijeti, polagano pođe k stolu, uzme medeno piće,primakne ga ustima, okrenuvši gostima leđa, i zapita Joakima:

– Što je?– Svu svoju sreću ulila je u njega. Nije htjela uzeti vrč.– Što je s vrčem?– Gising ga je stavio pred kralja.– Bogovi! Sreća je na njegovoj strani. Osumnjičit će tebe, a po tebi

99

mene.– Tri puta joj je Rufa objašnjavao da uzme vrč, ali nije htjela. Da nije

proročica koja u vrču vidi otrov?– Uzmi vrč ispred kralja. Bit će zlo s nama kad ga se nije dotakla. Ne

mičem se od stola dok mi ne javiš da si ga uklonio.Joakim pođe u dvoranu gdje se živo kockalo, a kraljica uzme sa

srebrne zdjele slatkiše i stade ih nervozno grickati, okrenuta leđimaprema gostima. Oči su joj uperene u vrata gdje će ugledati Joakima svrčem. Vrijeme odmiče. Njoj se čini da se slatkiši u želucu pretvaraju ukamen.

Odlane joj kad opazi na vratima bana kako se polako primiče:– Zašto si blijed?– Svršeno je.– Što? Što je svršeno? – pita ona bez daha.– Kad sam se vratio, vrč je bio prazan.– Ispio je, a da se čarobnica nije dotakla vrča. Bogovi! Što sada?

Pitam te – Što sada?– Mir, hladnoća i drskost – šapće on, zagrizavši u kolač da zametne

trag svom uzbuđenju, kad spazi da u dvoranu ulazi Nikola Gising.– Elizabeto, zovni ga i ponudi medenjacima. Neka svi vide da

nemamo nikakve tajne među sobom.Kraljica dade mladom knezu znak da se približi, ponudi ga

srebrnom zdjelom i zapita:– Vi ne igrate?– Igrao bih kad bi mi kralj dopustio krvnikovu kćer. Začarala je

njegovu ruku. Samo ne znamo što će na to inkvizitor Matijas?– Zašto? – upita kraljica.– Jutros, nakon mise u biskupskoj crkvi, rekao mi je časni otac

Matijas da je ta sreća o kojoj svijet govori djelo zloduha. Djevojka ga nosiu sebi. Uputio me neka kralja odvratim od namjere da tu zlokobnugrobaricu krivovjeraca dovede pod svoj krov, jer bi, veli Matijas, kraljamoglo zadesiti veliko zlo.

Ban i kraljica se pogledaše, a ona prihvati grozničavo:– Drukčije i nije moguće. Ono što je zadesilo viteza u borbi i danas

ovdje kralja u igri, ne može da bude drugo nego čarolija, kako to veličasni otac Matijas. Sveti je on čovjek i zna. Čudim se da je kneginjici ujakdopustio da tu djevojku uzme u službu.

– Gospodar je obitelji Dorjin brat, a on je u bratskoj ljubavi slijeposluša. Njoj za volju, posjekao mi je brata Henrika. Nesretnik odležat će uteškim bolima dva mjeseca.

100

Joakima ovaj čas nije zanimao Henrik i skrene govor:– Čuo si kako je kraljica pred čitavim društvom htjela odvratiti

kralja od te lude namjere. Kao da je slutila zloduha u njoj. Valjalo bigovoriti s tovarnikom. Tko zna kakvu nesreću može unijeti u dvor ovočeljade.

– Kralj je tvrdoglav i ne brine se ni za čije mišljenje – potuži sekraljica. – Molim vas, kneže, recite tovarniku neka sklone kralja da jeodmah odstrani iz dvora.

– Svijetla kraljice, već smo mu to rekli o zapadu sunca, ali uzalud.Učinit ću ponovo po vašoj želji – i baci pogled na mladog vojvodu koji jesjedio uz Dorju i živo joj nešto pričao.

– Sreća što nije Henrik ovdje – primijeti Nikola banu.– Ne brini za to. Dok Henrik ozdravi, vojvoda će već biti daleko.

Samo idi.Gising se udalji, a Joakim šapne kraljici:– Inkvizitor Matijas dolazi da nas spašava. Sad sam miran. Smrt

pada na glavu ove djevojke.– Idem da pripremim kneginje.Kraljica se primakne Dorji uz koju sjedi mladi vojvoda. Dame se

približe i kraljica im stade pričati o neraspoloženju oca Matijasa što jekralj pozvao na dvor djevojku sa čarolijama.

– Svijetla kraljice – reče Dorja – moj časni ujak veli tako, ali svetipustinjak u Kratkom dolu tvrdi da je Tajana čista poput sunca.

– Nitko ne zna tko je taj pustinjak – odvrati kraljica – a svatko znatko je otac Matijas.

– Sreću ne može dijeliti zloduh – upadne vojvoda da pomogneDorji.

Muškarci su pristali uz njega, a žene uz kraljicu. Opet su nastupiliigrači, a vrijeme je prolazilo.

Najednom se u dvorani igrača začuo štropot od razmicanja stolica.Kraljici srce burno zakuca. Nije se usudila pogledati što se zbiva.

Kralj je ulazio u dvoranu gdje su bile gospođe, a drugi su gaslijedili. Smiješeći, oslovi kralj kneginju Okićku:

– Kneginjice, vaša je djevojka čarobnica. Knezovi bi je najradijespalili na lomači. Ispraznila je njihove mošnje, ali eto, da je spasim,određujem ovog tjedna nastaviti kockanje. Knez koji je izgubio najvišedobit će uz svoj stolac vilu sreće. Ne kanim vaše novce ponijeti u Budim.No, sutra je vijećanje s papinskim legatom – nekako se osjećam teško,umorno – treba da legnem. Plemenita gospodo i gospođe, ja vaspozdravljam.

101

Svi se poklone.Kad se iza njega vrata zatvorila, još su malo slušali glazbu. Onda i

kraljica izjavi da se povlači. Gosti su se odmah oprostili i ostavilikraljevski dvor.

Ban je trenutak zastao, prišao k Elizabeti i šapnuo:– Taj umor – dolazi od otrova. Već ga je načeo. Učini kako sam ti

rekao. Kad ga nađu mrtva, plači da te čuje svih devet gričkih inzula.Žurim se da stignem kneginjicu i kneza. Do sutra, Elizabeto!

I pohitao je za Dorjom koju je vodio brat, a pratio vojvoda. Za njimapolazili su sluge s Tajanom i vojvodina pratnja.

Kraljica je našla Orhidu u njezinoj sobi kako tvrdo spava. I onalegne. Ali joj nema sna. Okreće se u postelji u grozničavom očekivanjusutrašnjeg dana. Sto puta je razmislila: što će i kako će učiniti kad jojdojave da su kralja našli mrtva?

Kad je sunce izašlo, činilo joj se da već ima u rukama davno žuđenuvlast.

– Vlast – ponovi ona poluglasno nekoliko puta uzastopce. Od zvukatih riječi u njoj se budila snaga i drskost.

– Bit ću gospodarica! Tko smije da u što posumnja kad jazapovijedam? A ubojica je tamo, u Okićke kneginjice. Obasut ću ih svečastima, a njega, viteza Sokola, uzeti na dvor.

Pri toj misli zadršće. Već osjeća njegove ruke privijene oko sebe.Zovne služavke. One je odvedoše u pripremljenu namirisanu kupelj.Osjeća da je oslobođena od kralja – i radost je svu prelazi.

Dok je djevojke češljaju i odijevaju, ona stvara osnove što će najprijeučiniti.

– Vitez neće dugo čekati!Ona dade pozvati kraljevskog dvoranina i naredi mu:– Treba da smjesta prirediš dvoranu. Bit će vijećanje kad kralj

ustane. Uzvanike na vijećanju neka prima tovarnik, a ja ću doći s kraljemkad svi stignu.

Izdaje naloge strožim glasom nego inače. Smatra se vladaricomkraljevstva. Visoko uzdignute glave, sva izmijenjena, gordo prolazidvoranom.

102

ŽRTVA OTROVA

velikoj dvorani u kojoj su jučer velikaši kockali, stali seokupljati na vijećanje predstavnici vitezova templara ihospitalaca, veliki meštri i knezovi, a tu je i inkvizitor

Matijas sa svoja dva druga.Sve više punila se dvorana. Već je stigao i biskup Timotej s dva

kanonika prateći papinskog legata biskupa Filipa.Najzad uđe ban Joakim. Savršeno je miran i ravnodušan. Predloži

tovarniku:– Idemo po svijetlog kralja i kraljicu.– Kralj još uvijek nije izišao iz spavaće sobe. Znate da iza ovakvih

večeri pije i dulje spava.– Treba da pitamo kraljicu da li bismo kralja probudili. Papinski

legat bi zamjerio da mora čekati.Joakim i tovarnik odu kraljici koja je jednom dvoraninu davala

naloge.– Reci svijetlom kralju da su svi okupljeni i da je već stigao i

papinski legat.Nijemi pogled banov i kraljičin izražavao je jednu te istu misao:

„Sad je kucnuo čas“. I ona nije mogla da sakrije svoju radost od pomisli daće ovim časom zagospodariti čitavim kraljevstvom. Govorila je ljubaznos peharnikom i s vojvodom Belom, kad se vrata naglo i oštro otvore. Niban ni kraljica nisu se usudili pogledati. Oboje su kao strijelompogođeni.

S vrata čuo se glas:– Kasno ste poslali da me probude. Samo se ne osjećam zdrav –

čitavu sam noć osjećao neku vrtoglavicu. Svejedno, idemo da gospodane čekaju.

Kralj pođe naprijed. Kraljica klone na stolac. Svi su već odlazili.Jedini je ostao Joakim.

– Zaboga, što je to? – šapne ona banu.– Jak je kao lav, tek pred jutro stao je otrov djelovati.

U

103

– Onda će pasti mrtav baš pred svima – na vijećanju. To je našasmrtna osuda…

– Uspravi se i budi odvažna. Tvoja slabost izdat će nas. Idi brzo zanjima.

Elizabeta pobrza u dvoranu za vijećanje. Vrebajući promatrakraljevo lice što se čini bljeđe nego jučer, a oči mutnije nego ikada prije.

Sjedi na pročelju. S jedne strane papinski legat, s druge stranekraljica. Okolo se poredali ostali.

Dok su se smještali, kraljica među knezovima zamijeti mladogRadoslava Zvonigradskog.

Uočivši ga prvi put nakon one večeri kad je odbio njezinu ljepotu,osjeti bijes ponižene i uvrijeđene taštine. Prvi put u životu sjedi udruštvu čovjeka koji se može pohvaliti da ju je odbio. Makar u sebi nosineodoljivo snažnu strast prema Vitezu Sokolu, ne može utažitiosvetničke osjećaje prema mladom, djevojački lijepom knezu.

Polagano kralj iskaže papinskom legatu Filipu pozdrav i zamoli gada objavi papinsku poslanicu.

Svi slušaju pažljivo kraljev govor. Samo Joakim i kraljica, kao zvijerišto čekaju plijen, vrebaju njegove kretnje.

Kralj dovrši i teško iznemogao nasloni glavu na stolac.Papinski legat, impozantan muškarac u svilenoj ljubičastoj odori,

progovori sonornim glasom latinski:– Uzvišeni kralju! Narodi svih zemalja padaju u ruke đavlu,

odcjepljuju se od svete rimske stolice i jatimice hitaju u bezvjerne sekte.Albigenzi, luciferani, patareni i bezbrojne druge đavolske družbepreplavljuju Francusku, Belgiju, Njemačku i druge zemlje. Dok tamopobožni, odlučni inkvizitori nastoje ognjenim lomačama istrijebitiđavolske sinove, dotle se u hrvatskim zemljama vašeg kraljevstvakrivovjerstvo širi poput strahovite pošasti. Bosna, Dalmacija, Slavonijagnijezdo su krivovjernih zmajeva patarena. Uprli su oči ovamo u ovubiskupiju, što je opazio prečasni inkvizitor Matijas. Već su tako drski dase krvnikova kći usudila prkositi osudi i zakopala mrtvog krivovjerca.

Kralj prinese ruku k čelu i pokrije oči. Kraljica od toga zatrepti ipogleda preko stola Joakima. U njihovim licima leži prikrivena napetost– hoće li se vladar srušiti naočigled čitavog vijeća?

Legat dalje govori:– Sveti otac duboko je ožalošćen tužbama što dolaze od biskupa.

Šalje svijetlom kralju svoje želje da povede na hrvatske krivovjerce rat ida ih ognjenom silom istrijebi. Neka se jednom spriječe strahoviteopačine i divljaštva što ih počinjaju.

104

Legat ušuti. Kralj polagano spusti ruku sa svojeg čela i stadegovoriti, posrćući, teško i umorno:

– Spreman sam učiniti sve – za spas vjere. Ima li ovdje krivovjeracao tom će izvijestiti naš prečasni i pobožni biskup Timotej. Meni nekabude dopušteno primijetiti glede one djevojke. Ta je djevojka neukočeljade čiji je dušobrižnik pobožni pustinjak koji je rekao da je zakopalakrivovjerca u svojoj neukosti. Glede krivovjeraca u Bosni, pozvao samvojvodu mačvansko-bosanskog da nam priopći što oni tamo rade. Bela,kazuj nam o tom.

Joakim i kraljica ne čuju ništa drugo samo teško kraljevo disanje.Mladi vojvoda izađe pred gospodu i reče:– Poznato mi je da patareni žive siromašno, od rada svojih ruku.

Tihi su, skromni, jedva se za njih znade, ali oni ne polaze katoličkecrkve, ne primaju sakramente, ne zakapaju svoje mrtve na posvećenomgroblju, ne jedu meso, poste, odijevaju se trošno, a najviše se poznaju potome što ženske ostaju djevice, a muški odbijaju i najdivniju ljepoticu.

Kraljica u tom času zaboravi na kralja i na otrov. Pogled joj padnena mlađanog kneza Radoslava što sjedi uz Ivana Okićkoga i mirno slušavojvodu. U njezinoj duši u tom trenutku oživi prizor u ložnici kad je tajmladić odlučno odbio njezinu ljepotu koju još nikad nitko nije prezreo.Licem joj zaigra zlokoban smiješak. Tiho zapita inkvizitora Matijasa kojisjedi njoj s lijeva:

– Časni oče, naši krivovjerci, dakle, odbijaju žene? Ne bi li takav sinđavola mogao ubiti svoju vjerenicu samo da je se riješi?

– Jest, tako je – odvrati on šapćući. – Sad mi je jasno! – l njegovpogled presiječe pojavu mladog kneza Radoslava. Vojvoda dovrši:

– To je sve što znam o patarenima.Matijas odmah progovori:– Meni je bolje poznato krivovjerstvo ovih ljudi, nego mlađahnom

vojvodi. Naoko žive tiho i skromno, a kriomice provode orgije o kojimane mogu govoriti pred licem pobožne, čiste duše naše svijetle kraljice.Samo znajte da oni ne žive sa ženom po Božjoj zapovijedi jer se druže sđavlom. Dakle, muškarac koji neće da uzme određenu mu drugaricuživota ili odbija ljubav koje ljepotice sigurno je pravi savršenikrivovjerac.

Joakima koji je neprestance pratio kraljev umor ovo načas probudi.Pogleda mladog kneza pa kraljicu, čije se lice sjalo sretnim smiješkom.

Uto se javi biskup Timotej:– Svijetli kralj je želio da priopćim kako je krivovjerstvo u mojoj

biskupiji. Ribolovca su optužili nakon smrti. Rekoše da nije jeo meso,

105

nego samo voće i ribu, a poznato nam je da je to jedina hranakrivovjernih patarena. Možda je optužba sasvim pravedna, možda mojribolovac nije jeo meso zato što ga nije imao, a ribe je mogao ukrasti izribnjaka koliko je htio. Uvjeravam gospodina prečasnog legata SvetogOca da ja i moji kanonici vršimo svoju dužnost, narod naučavamo ibudno pazimo tko ide u crkvu, a tko ne, pa ako pronađemo krivovjerneduše, pokušat ćemo ih najprije obratiti.

– Samo ognjem mogu se istrijebiti – upadne Matijas.– Ako se ipak ne bi obratili, mi smo prvi spremni da ih predamo

sudu – dovrši biskup.Svi upru oči u kralja. On malo digne glavu i reče:– Čuo sam sve i obećajem prečasnom legatu Svetog Oca da ću

okupljati vojnu. Molio bih da dovršimo vijećanje, hvata me omaglica –nešto me boli.

Kraljica se odmah primakne kralju i zabrinuto mu stade šaptati.Ostali su očito bili zlovoljni zbog kraljevih riječi.

– Samo još jedno, svijetli kralju – ustane Matijas mrzovoljasto. –Hrvatski krivovjerci nisu kao drugi krivovjerci, nisu opasni samo zavjeru. Ovi su krivovjerci, patareni, protiv vaše krune, svijetli kralju, onise svi žele osloboditi vaše vlasti. Svaki hrvatski krivovjerac jest izdajicakraljev!

Olivero skoči uvis:– I za to mi, hospitalci, nudimo svoje mačeve Svetom Ocu i kralju,

mi, plemići od osam koljena.– Mi – upade templar Kastro – Što smo čitav svijet zadivili, braneći

sveti grob, pretvorit ćemo u prah i pepeo sve krivovjerce hrvatskihzemalja koji su nam tuđinci.

Legat se opet pripremi da izreče govor, no kralj prošapće:– Prečasni, ne mogu dulje.– Samo još dvije riječi, uzvišeni kralju. Da đavolove sinove koji se

umiju tako licemjerno skrivati pod plaštem krotkih kršćana uzmognetelakše prepoznati i svom silom ih uništiti, naviještam ovdje svijetlomkralju, prečasnom biskupu i prečasnom inkvizitoru Matijasu, da će strahi trepet krivovjerstva, najslavniji inkvizitor Konrad, koji sada putuje izRima, doći u Hrvatsko primorje i odande svratiti u vaše krajeve izadržati se u ovom gradu. On ima sve punomoći da istrijebikrivovjerstvo čitavog svijeta pa želim da ga ovdje primite i slušate kakoto dolikuje njegovoj zadaći.

– Časna i prečasna gospodo – upadne kralj tiho – ne mogu dalje –guši me…

106

Svi su ustali. Kraljica s namještenim strahom priđe kralju:– Stjepane, što ti je?– Ne znam… Molim svu gospodu da ostanu, peharniče zovi ih u

blagovaonicu, meni će zacijelo biti bolje. Ručak pripremljen u počastvama prečasni legate, neće biti ničim poremećen. Kraljica će ostati,umjesto mene, dok se ne vratim.

Poduprt o dvoranina, kralj izađe iz dvorane.– Koja šteta! – reče Matijas legatu tiho. – Trebalo je još mnogo toga

raspravljati. Imam dovoljno opravdanu sumnju da i poneki hrvatskiknez nije daleko od krivovjerstva.

– Bilo mi je isprva vrlo čudno što je kralj tako kratko i hladnogovorio o krivovjercima, a onda je imao položiti zakletvu, ali nenadanaboljetica je sve pokvarila.

Legatu pristupi kraljica:– Vaša prečasnosti, ja sam kao mlada kneginja primila sveti krst i

pošla za nasljednika kraljevstva Stjepana koji nakon smrti svojeg oca pobožjoj milosti vlada ovim kraljevstvom. Od časa mojeg krštenja osjetilasam strahovito gađenje protiv krivovjeraca i bude li ikada moja riječvrijedila u kralja, izgorjet će sve šume kraljevstva da naložimo lomačurazvratnim, omraženim grdobama krivovjernika iz hrvatskih zemalja.

Svi su čuli ove riječi i vidjeli kako se papinski legat s poštovanjemklanja kraljici i razdragan odvraća:

– Kraljevstvo koje smije nazivati svojom kraljicom vas, takoplemenitu, pobožnu i pravednu dušu, mora se osloboditi i krivovjernika.Neka vaša riječ, svijetla kraljice, bude svjetlonoša u ovom kraljevstvu…

Elizabetino je lice prosjalo. Joakim gotovo usklikne od radosti, čuvšiove riječi. Gordo uzdignuvši glavu, osjeća se gospodarem. Peharnik,crnobradi Geza, zamoli goste da se potrude u blagovaonicu.

– Uzvišena će kraljica zamijeniti kralja – reče on.Papinski legat pođe naprijed uz kraljicu, a ostali su ih slijedili.

Smiještajući se oko stola, ban Joakim promatra knezove s visine svojemoći koju očekuje iz kraljevske ložnice.

– Papinski legat bit će tvoj zaštitnik – šapne kraljici u općemžamoru. – Sad je sve dobro, predobro.

– Kralj opet dolazi? – zapanji se ona. – On tetura…– Rekoh – jak je, bori se, samo ti govori legatu. Neka sad padne pred

svima, legat je tvoj!Teškim koracima ulazi kralj u blagovaonicu.– Hoću da budem tu, ne dam se. Založit ću s vama, možda će mi biti

bolje.

107

Nosili su jelo. Razgovor se rasplitao, kralj je samo gdje štoprimijetio. Napokon reče:

– Vidim, niste dobre volje jer ne mogu sam da zabavim goste.Dopustite da vas zabavi moj dvorski luđak. Dovedite ludu.

Peharnik je nekako neodlučan. Onda se pokloni i najavi:– Uzvišeni kralju, njega su danas našli u postelji mrtva.Kao da se srušio strop – kraljica sagne glavu, Joakim uvuče šiju, a

kralj, zabezeknut, bulji preda se. Pogled mu padne na zlatni vrč što stojipred njim na stolu. Obrve mu se nabiru, čelo smrkava…

Podigne vjeđe i gleda Joakima… Tada ustane, pozove peharnika.Obojica odlaze u pokrajnju odaju. Kraljica i ban gledaju se zaprepašteno.Onda ban priđe k Matijasu i tiho primijeti:

– Vaša je prečasnost pravo rekla, krvnikova kći može da unese podkraljev krov nesreću. I evo…

– Geza – oslovi kralj peharnika – znaš li kad sam posljednji put jučervidio svojeg dvorskog šaljivca? Rufa je donio vrč. Gising ga stavi predame. Zaigrao sam sa kockama, morila me je žeđa, a opet mi ruka hvatakocku, a ne vrč i tad vidim glavu mojeg šaljivca kako se pomalja ispodstola, uzima vrč i popije moje vino. Tako je on uvijek radio, volio jenapiti sebe da mene odvrati od pića koje me čini ludim. Prije nego jesvršilo kockanje, luđak se moj snuždi i zamoli me da ga otpustim jer gau trbuhu nešto boli. Mahnuo sam mu rukom da ide. Razumiješ li, Geza,on je ispio moj vrč i pozlilo mu je.

– Svijetli kralju, za ime božje, valjda ne mislite da je tko imaozločinačkih namjera? Jadnika je možda snašla smrt koju je Bog dosudio.

– Sve mi se čini da mu to nije od Boga suđeno. Ovu su smrt dosudililjudi – meni, meni…

– Tko bi to mogao…?– Kao da ne znaš tko me ljubi?Uto se otvore vrata i u dvoranu uđe inkvizitor Matijas.– Svijetli kralju, čuo sam o nesreći da vam je šaljivac umro bez

svetih sakramenata. Rekoh – ne vodite pod krov djevojku što nosi u sebizloduha. Ona je stajala iza vas.

Kralj se razmaše rukama i počne se vrtjeti po sobi, kličući:– Sad znam zašto je mene minuo taj vrč… Geza, sad znam. Ona je

to. Ona me je od toga očuvala. Ona – moja srećonoša.– Svijetli kralju, začarala je vaše dobro srce – upadne Matijas, ali ga

kralj prekine:– Znam. Ovu djevojku štiti sveti pustinjak kojega štuje čitava

okolica. Vaša je briga uzaludna. Nema u njoj zloduha. Ipak, zato što se

108

tako brinete o meni, poklanjam vam dio kraljevskog imanja u Nuštru davas nadarimo što su vas hospitalci malo orobili. Oprostite, sad imamdržavnih poslova.

Inkvizitor se duboko klanja. U njegovim ušima zvone riječi:„Poklanjam vam dio imanja u Nuštru“. I začas ostavi dvoranu.

– Geza, ova djevojka moja je sreća. Jao svakome tko je dirne. Da nijebilo nje iza mojeg stolca, ne bi bilo više mene.

Kraljevska radost polako je prelazila u razmišljanje pa onda uljutinu.

– Geza, tu je imao svoje prste ban Joakim, sluga mojeg neprijateljaRudolfa Habsburškog. Odmah sam posumnjao,

– Svijetli kralju, mi smo sada na Griču. O tome se ne smije ništadoznati. Molim vas, ne dajte se zavesti na kakav teški čin.

Čvrstim, bijesnim koracima mjerio je kralj dvoranu. Prekrižio jeruke dok mu je glavom prolazila misao:

– Morao sam ga svrgnuti prije dolaska ovamo, a ti si me nagovorioda to ne činim. Ne boj se! Neću mu odrubiti glavu dok smo tu. UBudimu su tamnice dublje, a sjekire oštrije. Zovni mi odmah ovoglupeža.

Peharnik izađe.Nije prošlo mnogo vremena i ban Joakim, ledeno miran, stupi pred

kralja. Vladar ga odmjeri zluradim smiješkom i dobaci pogled peharnikušto je stajao kod vrata kao da se boji kakva zla.

– Čuj, Joakime, kao što vidiš, moram spremiti vojsku na krivovjerce.Zato mi treba koješta u Budimu. Ti si moj pouzdanik, sutra u zoru putuju Budim.

Blijed i potišten promatrao je ban kralja.– Zar ti možda nije pravo?– Svijetli kralju, u hrvatskoj zemlji treba vam hrvatski ban.– Zamijenit će te ostali knezovi, brzo ćeš se vratiti. Samo ti odmah

kreni u Budim jer ćeš nositi poruke. Idi tamo, kroz druga vrata – i kraljpokaže protivna vrata blagovaonice.

Joakim izađe. Kralj zovne svojeg peharnika i šapne mu:– Još danas poslat ću u Budim najvjernijeg dvoranina s malom

pratnjom. Nosit će moju poruku u budimski dvor krvniku. Neka dočekaJoakima i njegovu živinsku glavu pošalje na dar kraljici. On i ja nemožemo živjeti zajedno u ovom kraljevstvu.

– A vaša boljetica?Kralj se nasmije:– Baš si budala! Zar ne znaš zašto je došao legat? Da me zaprisegne,

109

neka se odmah podignem na krivovjerce. To mi sad ne ide u račun. Odsinoć i danas samo sam se pretvarao da me hvata bolest – da izbjegnemdaljnjem vijećanju i razgovorima. Legat putuje sutra. Ako opet počne, jaću pasti kao da mi ponestaje svijesti. Neka se svi što prije odnesu dođavola. Matijasu sam začepio gubicu darom jer treba da pripazimo nasrećonošu. Sad brzo u blagovaonicu da se ban ne bi po Rufi sporazumios kraljicom.

– Ne vjerujem da bi kraljica…– Nije luda da me truje kad bi se time sama lišila gospodstva. Ali

pazi na nju, valja joj slijediti svaki korak. Idemo!Jedva su ušli, kad naiđoše na Joakima kako ulazi iz hodnika. Ošine

ga srditi kraljev pogled, no on pristupi kraljici i najavi glasno:– Svijetli kralj šalje me u Budim. Nisam smio otići da ne pitam

uzvišenu kraljicu ima li što poručiti kraljeviću Andriji.Jedva se uzdržala da ne uzvikne od čuda i tajnovite sumnje:– Recite Andriji da ćemo se za mjesec-dva opet naći u Budimu i

ponesite mu darove. Spremit ću ih nakon ručka.– Nema za to vremena, kraljice – primijeti kralj. – Joakim mora hitno

u Budim radi vojne koju želim odmah sakupiti na krivovjerce.Ban se pokloni vladarskom paru, a zatim i gostima i ostavi dvoranu

blijed. U mislima teško psuje. Peharnik je pazio na kraljicu i uputiokraljeva dvoranina da Rufu ne pusti s vida dok Joakim ne otputuje.

Kralj sjedne uz legata, tužeći se na zdravlje. Inkvizitor Matijaspovede svojeg nećaka, kneza Okićkog, kaminu gdje su bili udaljeni oddrugih:

– Ivane, ne dolaziš k meni, a ipak znaš da imam važnih dogovora stobom.

– Vidite, prečasni ujače, da mi je ruka bolna, a na dvor dolazim podužnosti.

– Dakle, sporazumjet ćemo se ovdje: Dorja je odlučila poći usamostan pa…

– Želio bih da tu odluku promijeni.– Kako? Dorja mi veli da je već položila zakletvu, a ti govoriš o

promjeni njene odluke.– Da mi je znati tko ju je na to naveo, okrenuo bih mu vratom – reče

Ivan, gledajući oštro u oči ujaku.– Držim da ona slijedi glas svojeg srca. Međutim, u posljednje doba

mi se ne sviđa. Ona, koja je zaslužila svu čast najpobožnije djevice uzemlji, osramotila se i pošla u muškom ruhu u biskupski dvorac. O tomse već govori.

110

– Dorja mi je priznala šta je uradila u najboljoj namjeri pa, i ako sene slažem s tim što je učinila, branit ću je od svakoga.

– Morao bi prema tome kazniti kneza Radoslava koji ju je nagovoriona taj korak.

– Njemu nije bilo poznato šta ona kani.– A dao joj je svoju odoru i svoju – kacigu.– Krivo su vas obavijestili. Niti je on što znao, niti je odora njegova.– Čija bi onda bila?– Pripada mom pokojnom drugu Ninoslavu. Dakle prevarili ste

se…– Ali na šljemu je bio znak ribe.– Onda biste ujače, i vi bili krivovjerac jer često nosite taj znak u

želucu.Međutim je prišao Olivero i odvukao Matijasa od Ivana. Tiho mu

šapće:– Je li to na slavu božju što se blatimo ovako pred legatom? Bilo bi

pametnije da se nagodimo. Kneginjica očito nije ispripovijedala ono štose dogodilo u Čičama jer bi on već davno počastio svojim mačem svenas.

– Ja sam je ušutkao – reče Matijas tiho – ali joj mogu usta irazvezati…

– Obavežimo se obojica, i vi i ja, na šutnju i stvar je izravnana.Obnovimo naše staro prijateljstvo, to je od važnosti za ugled našegasamostana.

– Dobro. Ja ću šutjeti, ali i vi – i naši su računi izglađeni.Oni sebi pruže desnice.Kralj, međutim, klone na stolicu. To uzbudi dvorane i ponuka goste

da svi napuste kraljevsku dvoranu i palaču.Kralj se povuče u svoju odaju s pouzdanikom Gezom i reče:– Napiši smrtnu osudu Joakimu.Kad je ovaj napisao, kralj pročita pismo pa se onda nasmije zdravim

smijehom:– Nećeš se više lisičiti oko kraljice, modrobrada lisice! Odzvonilo ti

je. Da sam to učinio prije, ne bih imao ni jednog jedinog gorkog dana.Geza je pozvao kraljeva dvoranina komu su predali zapečaćeno

pismo i odredili da otputuje prije nego što krene Joakim. Neka bi stigaou Budim prije njega.

Svršivši to, dade kralj pozvati svoga nećaka, mladog vojvodubosansko-mačvanskog.

Mladić smjerno uđe.

111

– Bela, dobro si se držao na vijećanju. Nego, čuo si što je rekaoMatijas. Pazi što ću te pitati: Jesu li ovi bosanski patareni uistinu protivmoje krune? Jesu li tako jaki da me mogu napasti oružjem?

– Uzvišeni ujače, oni uopće ne primaju u ruke oružje, smrtni suprotivnici svakog ratovanja i ubijanja. Oni proklinju oružje i ratove.

Kralj se počne grohotom smijati:– Poštenja mi, ovo je da pukneš. Što se mene tiče jesu li oni protiv

moje vladavine ili nisu kad neće da uzmu u ruke oružje? Meni sad bašne ide u račun nikakva vojna. Obavezan sam češkom kralju jer Rudolf sejoš uvijek nije odrekao da mu otme badenburšku baštinu. A ti? Baš si semnogo vrzao oko lijepe ponosite knegmjice Dorje. Rumeniš se kaodjevojka. Sviđa ti se?

– Jako, jako mi se sviđa, ujače.– I uzeo bi je za ženu?– Kad bi ona htjela, ujače.– Nije baš kraljevskog roda. No, i tvoj otac Ratislavović bio je samo

knez. Govore da je kneginjica odlučila poći u samostan. Mislim da jetome kriv Matijas. A kako i ne bi! Pola njezina miraza pripalo bi njegovusamostanu – ako se ona ne uda. A to, Bela, nastoj da kneginjicapromijeni svoju odluku. Pobrinut ću se da je njezin brat Ivan privoli nato.

112

CRNA KOMISIJA

velikoj drvenjari na potoku Crikveniku izdubljen je idaskama obložen kupališni bazen. Niski strop i drvenestijene vlažne su od pare i tople vode.

Na vratima stoji muškarac u debeloj platnenoj košulji. Ubire četvrtcekina za kupke i poslužuje kupače jelom i pićem.

Novi došljaci pred svima se svlače, uzimaju na sebe duge platnenekošulje i ulaze u bazen. U vodi su užetima pričvršćeni stolovi oko kojihmuškarci, do pola u vodi, sjede na klupama i kockaju se ili se krijepejelom i pomalo piju.

U bazen ulazi grički sedlar. Odjeven je u žutu platnenu košulju.Drugi ga pozdravljaju:

– Ej, sedlaru, mislili smo da te danas neće biti.– Zar vi mislite da bih se ja htio dobaviti gube ili kakve grdne

bolesti? Svaku mi bolest odnese topla voda.Kod stola za kojim se krijepe jelom nastaje buka.– O, o, Piškor Glad! – viču svi. – Gdje si tako dugo? Sve varoške

novosti ispripovijedat će ti grički sedlar, a tebi neće ostati ni mrvice.I povukoše malog suhog muškarca u vodu, zagnjure ga čitavoga, pa

opet izvuku na površinu, a on se ljuti i viče, prijeteći:– Kobilica vam pozobala ocvirke! Ni po noći ni po danu nećete u

gričku tvrđavu dok su ključevi kod mene!– A ti pričaj što je novo, Piškore?– Uu, znao bih vam ja pričati koliko je Sava duga da hoću. – A onda

ispruži vrat i pućne jezikom što je bio znak da ima nešto da kaže. Svinaćule uši.

– Kraljevski gosti otišli jučer u samoborski grad, tamo je bila velikagozba, a kad tamo, nema mladog kraljevića, traže ga, on ti leti poSamoboru i zapovijeda, da iziđu sve mlade cure da on izabere sebi kojamu se sviđa. Kobilica mu pozobala ocvirke!

– Zar taj šmrkavac?– A što je onda bilo s tim curama i kraljevićem? – zanimaju se ljudi.

U

113

– Odjednom, poput strijele, eto ti viteza Sokola i on od kraljevićabrani cure. A mladi kraljević veli: „Ja sam kraljev nasljednik, mogu raditišto hoću.“ Ali ne da vitez Sokol i nastala takva bruka da su dotrčali izdvora kraljevi dvorani. I kad oni to ispričali kraljici, hitro ona dadepozvati u dvor viteza Sokola. Ali nigdje mu više nije bilo traga. Kraljopet – šapne Piškor – pomamio se za krvnikovom kćeri. Otkako je bila udvoru, sprema kralj cekine na vreće u podrum. Kobilica mu pozobalamustače! Baš je nagrabio novaca!

Svi se dive i čude, a Piškor nastavlja:– A ima sreću cura, bogme ima, kralj je hoće na dvor. Oblačit će je u

svilu i grimiz i jest će iz srebrnih tanjura.– Riješit će to inkvizitor iz Rima.– Gle Jakoba, dominikanskog mežnara!17 Dođi bliže. O kakvom to

govoriš inkvizitoru iz Rima?– Pa o onom koji može ispeći na lomači čovjeka kada i kako hoće.– Pa kako će on iz Rima voditi pravdu? – pita kaptolski tučar.– Ne iz Rima. Iz Laške vaši. Niste li čuli da je ovdje?– Tu je?– Dakako, da jest. Nastanio se kod dominikanaca.Dok oni raspravljaju o tom, nadziratelj Barilec zalomio rukama:– Gospodo, što li je to?Svi poskaču na vrata onako mokri i polugoli, gledaju prema

Kaptolu i sklapaju ruke:– Jao! Nikad svijet nije vidio što takvo!– To je vojska inkvizitorova – tumači mežnar dominikanaca i brzo

se počne odijevati. Pohrle na trg. U sredini kruga stoje šest muškaraca.Visoki su i jaki, od vrata do pola u crnim odorama. Oko pojasa immačevi. Glave su im pokrivene crnom tkaninom što je složena s obijustrana glave kao peča18 koludrica. Lica su im crnomanjasta.

Podalje od njih stoji čudan mali čovjek. U crvenoj je košulji što mupada preko koljena. Na glavi ima kapu sa šiljkom. Lijeva mu rukamanjka. Po njegovu licu kao da je priroda slavila orgije svih svojihrugoba. Obrazi kao njuška grdne životinje, desno oko mu iscurilo, alijevo strahovito izbočeno, ukočeno, stakleno, pilji u ljude i oni osjećajunjegov pogled na sebi kao dodir otrovnice.

17 Mežnar – crkvenjak, zvonar.

18 Peča – vrsta rupca, pokrivala za glavu.

114

Mladi domaći dominikanac gromkim glasom objavljuje svjetini štose okuplja:

– Ljudi svih staleža, bogati i siromašni, pred vama stoji komisijaslavnog inkvizitora Konrada. Njegovo pobožno veličanstvo daje vam naznanje da će u petak ovog tjedna na obali Ribnjaka održati propovijedprotiv hrvatskih krivovjeraca patarena. Komisija poziva u ime slavnogKonrada da dođe svaki kršćanin – katolik. Tko će biti tamo, dobivaoproštenje grijeha, a tko ne dođe – njega će izopćiti.

U čudu se zagledali ljudi, a dominikanac vikne:– Svaki krivovjernik spalit će se na lomači. Njegov će se imetak

zaplijeniti. Jedan dio pripast će gradskoj općini, drugi za izdržavanjekomisije, a treći za troškove suda i lomače. Tko zna krivovjerca, nekadođe u samostan dominikanaca u Lašku vas i neka ga prijavi. Tkoprijavi samo jednog krivovjerca, dobit će tri godine oproštenje grijeha.Jao onome tko krivovjerca zataji, bit će udaren prokletstvom i osuđenkao njegov ortak. Prisegnite da ćete odati svakoga krivovjernika!

Ljudi dižu ruke uvis.Nasred Markova trga ponovno se zaustavila povorka. Dominikanac

objavljuje iste riječi, a svijet se okuplja, sluša, promatra čovjeka bez rukei oka. Njegova pojava u crvenoj haljini, okružena crnim ljudima, čini imse kao sablast. Pomalo se ogledavaju, šapću i pitaju. Dominikanskimežnar priteče im u pomoć i tumači:

– Taj s jednim okom najvažnija je osoba u komisiji. Strani inkvizitorvodi ga svuda sa sobom jer on ovim jednim okom odmah prepoznakrivovjerca…

Neugodno čuvstvo obuzima ljude. Odvraćaju lica od njega, neusuđuju se pogledati u to njegovo izbočeno oko što sad kruži od čovjekado čovjeka kao da nekoga traži. Svi obaraju oči, svi se boje susresti sjednookim sablasnim pogledom.

Crna povorka s jednookim čovjekom dostojanstveno se udaljuje nizGrič. Crna komisija sa strašnim čovjekom bez ruke i oka obavijaneviđenog inkvizitora mračnom tajnom i stvara u dušama ljudi strašnepredodžbe.

Polako se građani vraćaju u kobnoj šutnji. I Laška vas i Kaptol i Gričpričinjaju im se kao nepoznati prostor nad kojim je odjednom utonulosunce, a oni bespomoćni, u tmini, očekuju neke prikaze koje će jurišatina njih.

U čitavom gradu svaku je dušu stisnula tjeskoba.

115

TOMO I JOAKIM

orja zamišljeno gleda kroz prozor. Omamljuje je svježivečernji zrak. Tajana uđe i stavi svijeću na stol.– Moj brat se još nije vratio s dvora? – pita kneginjica.

– Nije, gospođice. Ali je dolje čas prije neki vitez, sav u crnomplaštu, s vizirom na licu, pitao sluge jeste li vi u palači.

– Za mene je pitao? – uznemiri se Dorja, priđe k vratima i rinezavor.

– Ostani kod mene! – reče ona.Obje su djevojke osjetile nemir. Dorja nije imala odvažnosti da

govori o tom vitezu pa upita Tajanu:– Što je to danas bilo na trgu? Jesi li što čula o nekoj crnoj komisiji?– Jesam. Sluge kažu da su najavili inkvizitora koji će u petak na

Ribnjaku držati¸propovijed protiv patarena i svatko mora doći, inače ćebiti izopćen.

Neko su vrijeme šutjele, a onda ih trgne kucanje na vratima.– To je moj brat – upozori Dorja.Tajana otvori. Uđe mladi knez i ona ih ostavi nasamu.– Zašto se zatvaraš? – čudi se Ivan.– Sama ne znam. Kao da se nečega plašim. A zašto te je kralj zvao?– Čudne se stvari događaju oko nas, sestrice moja. Znaš li što mi je

kralj rekao? Da se vojvoda Bela zagledao u tebe, a kralju ne bi bilo krivoda pođeš za njega.

– Ah, Ivane! Neka me puste na miru.– Bela ti se ne sviđa?– Tvoje pitanje zvuči kao da bi ova ženidba bila i tvoja želja!– Ne kanim te, Dorjo, siliti da pođeš ni za koga. Kralj zna da si

odlučila poći u samostan, ali se nada da će mladi vojvoda promijenititvoju odluku. Kad bi se to dogodilo, ne bi mi bilo žao. Mnogo bi topomoglo našoj zemlji i zauvijek skrhalo vrat Joakimovoj vlasti.

– Nije li on već svrgnut?– Kralj ga je poslao u Budim, a on iste večeri legne i, eto, boluje već

D

116

tjedan dana. Kralj bjesni. Znam da će se on opet podići. Ali, kad bi tipošla za Belu…

– Ivane, kad bih ovim brakom mogla pomoći tebi! Ali zaklela samse na raspetoga da ću u samostan.

– Dorja, tako dalje ne može da bude. Svom bratu moraš otkritičitavu istinu.

– Ne mogu.– Onda su moje sumnje opravdane: ljubiš kneza Radoslava

Zvonigradskog i zato ideš u samostan.– Ne, Ivane, nije tako!– O tome svjedoči čitavo tvoje zauzimanje za njega. Radi njega si

zaboravila sve i otišla na Kaptol u muškom ruhu. Kad mu je Henrik htioodrezati jezik, izgubila si svijest. To nije samo od prijateljstva…

– Slušaj me, Ivane. Kad je Mirena uzela pod svoj krov Tajanu,napustila sam je i otišla na Ozalj. Ali prije tog polaska navratila sam seujaku Matijasu i ispričala mu što je učinila Mirena. Ledeni me mrazprolazi kad se toga sjećam. On je stao pred raspelo i strašnim riječimaprokleo Mirenu… Čim sam doznala što se s njome dogodilo, osjetila samse krivcem za njezinu i njegovu nesreću. Eto, vidiš, to me je peklo iodatle sva moja briga za nesretnoga kneza.

– Siroto moja! – klikne Ivan. – Sada razumijem sve. Mislila si da jeprokletstvo ujaka Matijasa skrivilo nesreću. Uradio sam zlo kad samdopustio da tvoj ujak zagospodari tvojom dušom.

– Ivane, ni sam ne znaš kakvu si izrekao istinu!– Kajem se zbog toga i uvjeravam te da Bog ne sluša ljudsku

zakletvu. Zna on s kime ima posla.– I meni dolazi takva misao. Danas sam se pomalo oslobodila. Vidiš,

dakle, Radoslava niti ljubim niti sam ga ljubila.– Možda je tko drugi zavladao tvojim srcem?– Nije Ivane. Moje srce je slobodno. Vidim, ti bi rado da pođem za

mladog vojvodu. Nije mi mrzak, čak mi se sviđa – mislim da bi mi iomilio, ali zakletva… – U tom se času sjeti Tomina cjelova i sva se strese.

– Još ima nešto što te sprečava misliti na udaju – primijeti Ivan. –Nisi dovršila riječ, govori sestro.

– Da, htjela sam reći da često želim, veoma želim ispovijediti tebisve što mi je na srcu, samo tebi, a onda mi padne pogled na raspelo,moje se usne stisnu i u srcu me zazebe.

– Neću više da govoriš o tome. Vidim, muči te to. Čuj me, Dorja,nešto se zbiva između Joakima i kralja – i stade šaptati da ga tko ne bičuo. – Rekoh ti da je kralj slao Joakima u Budim, a on, umjesto da

117

otputuje, isporuči mu da ne može iz postelje jer ga trese groznica. Danasme je kralj vrlo povjerljivo ispitivao je li istina da Joakim boluje. Kralj sečudno uzbuđuje, sumnjiči sve oko sebe, čak i kraljicu.

– l ja imam nešto da ti kažem. Kraljica je danas pozvala Tajanu udvor i pitala je, zna li gdje obitava njezin zaštitnik vitez Sokol. A ona jeodgovorila da ne zna jer ga već dugo nije vidjela. Kraljica se nekakomnogo zanima za tog viteza.

– Možda bi htjela da on zamijeni Joakima?– Ne znaš li, Ivane, tko je taj vitez?– Krije se od svih, pa i od mene. Mislim da ima važnih razloga za to.

Kraljica je očito htjela učiniti Tajanu glasonošom Sokolu.– Zacijelo je tako. Već sam ti rekla da su se sastali u Popovom

tornju. I opet velim: čudne se stvari događaju u kraljevskoj obitelji. Trebada budemo na oprezu. Nego, Radoslav se nije javio?

– Jest, poručuje ti da dođeš k njemu.– Otpremit ću ga u naš dvorac. Kraljica je sada nagovorila ujaka

Matijasa pa ga slijedi svojim uhodama. Hoće silom da ga optuži kaopatarena.

– Pošalji ga odmah na Okić-grad.– To će biti najbolje, inače mora nevin stradati.– A sad bih otišao k Radoslavu.– Molim te, ne ostavi me. Ove večeri obilazi me nekakav nemir.

Ostani uza me. Sutra ćeš dalje.– Ne znam otkuda ti ovaj strah. Od one večeri na dvoru uvijek se

bojiš.

Na drugoj strani banove palače leži Joakim. Uz njega na tronošcuTomo. Vizir je skinuo s drskog crnoputnog lica i pomno sluša banaJoakima koji šapće:

– Ne ljuti se! Priznajem da si dobio okladu i neka moj dvorac naKaptolu pripadne tebi. Samo te opominjem – neću da ljudi vide kako umoju kuću ulazi Tomo Crni.

– Mene se stidite? Zašto ste me pozvali danas k sebi?– Sad imaš vizir. Čuj me. Nikada ti sudbina nije poslala toliko sreće,

Tomo, kao ovaj put. Trebam tvoju pomoć.– Nikad me to ne bi veselilo više nego danas jer ja opet trebam vaše

118

uzdarje.– U dobar čas. Obdarit ću te kraljevskim darovima.– Govorite vi samo o onom o čemu treba da vam poslužim, a ja ću

već sam odabrati kakva će biti naplata.– Ponajprije hoću da opet postaneš pjevač. Tako ćeš se lako približiti

kraljici kad izlazi iz kraljevskog dvora. Ili, kao lakrdijaš, pođi kralju. Alitreba da nađeš zgodu i da joj prišapneš tri riječi: Joakim čeka Rufu.

– Nije težak posao.– Teži dolazi. Moraš sa čitavom svojom četom napasti kraljevsku

pratnju na putu s Griča u kraljevski dvor na Medvednici.– Nisam lud da robim kralja.– Samo tražim da počiniš otmicu.– Koga da otmem?– To ćeš saznati u posljednji čas.– Što dalje?– Ja ću preuzeti osobu koju si ti oteo. Dalje te nije briga.– To bolje za mene. Pristat ću ako vi pristanete na cijenu koju vam

odmjerim.– Možda i drugu moju palaču?– Koješta. Za otmicu tražim otmicu: dajte mi okićgradsku

kneginjicu.– Bogme ne tražiš malo!– Lako je vama sve to udesiti tako da mi ona dođe u šake.– A zašto hoćeš kneginjicu?– To ćete saznati u posljednji čas! – nasmije se Tomo.– Ne ide to tako. U dvor sam te uveo kad si me zaklinjao da to

učinim i obećao si mi protuuslugu.– A sada imate od toga koristi samo vi! Eto, bit ću glasnik vaš i

kraljičin. Za otmicu tražim kneginjicu. Vaš je gost, u ovoj palači. Lukaviste, vama to neće biti teško izvesti.

– I ne bi bilo da nije s njom služavka srećonoša.– Što? Djevojka koja je vitezu Sokolu donijela sreću njezina je

služavka?– Dakako. Eto, vidiš, nije lako. Sreća se drži te cure kao korijen

stabla, a, opet, ne ide od kneginjice… Voli je i dariva je svojom srećom.– A vi se pobijte sa srećom. Dakle, kneginjica – pristajete li?– Neće biti od toga ništa, dragi Tomo. Ivana Okićkoga trebam u

svojim budućim poslovima, a kneginjica je njegova sestra.– Onda pođite sami u otmičare.Netko pokuca. Tomo povuče vizir i omota se plaštem. Uđe Nikola

119

Gising i priopći Joakimu:– Došao je kraljev peharnik Geza s pratnjom. Hoće da razgovara s

vama.Joakim pokaže Tomi vrata svoje komore i pošto se on udaljio, ban

hitro zaveže svoju glavu platnom, legne i tiho će Nikoli:– Ne ostavljaj me s njim nasamu. Ne vjerujem više nikome.Nikola uvede u ložnicu kraljevskog peharnika.Ovaj pozdravi bana vrlo srdačno, a on počne tiho stenjati i govoriti

bolno, izmučeno. Nikola je sjeo pokraj postelje. Geza izražava sućut iispituje bana o bolesti. Pozorno ga promatra. Joakim se tuži, uzdišući:

– Zlo je, veoma zlo. Izgubio sam kćer, a njezin ubojica uživa suncebožje. To je shrvalo moju snagu, i, eto, ne mogu vršiti svetu dužnost, pada služim kralju u Budimu. Ne mogu i nikad više neću stati na noge.

– Kakve su vas napale misli, dragi prijatelju? Kralj je poslao uBudim drugog pouzdanika, ali ovdje mu trebate vi i želi da još večerasdođete k njemu. Pokušajte ustati, kralj vas očekuje prijateljski.

– Sutra, prekosutra, oko podne, kad bi me moji nosili, možda…– Kralj vas očekuje danas. Odnijet će vas moja pratnja.– Jao meni, najnesretnijem čovjeku, što ne mogu do svojega kralja –

stade naricati Joakim. – Ne mogu, ne mogu…Uzalud Ugrin nagovara da pođe s njim. Joakim neprestano stenje i

tuži se. Najzad se Ugrin oprosti od bana.Kad je izašao iz sobe, Joakimovo se lice grdno isceri. Tiho govori

Nikoli Gisingu:– Lupeži! Varaju se da ću im ja na lijepak. Znam zašto me zove kralj.– Da vam vrati vlast.– Budalo, iskopao mi je grob u podrumu svoje palače. Kad bih

došao, dao bi me svezati, odrubiti glavu i nikome ništa. Znam ja njega.Tako je uradio sa svakim koji se nije slagao s onim što on hoće. Zlo je samnom danas, ali bog zna kako će biti s njime sutra. Sad idi. Moram dasvršim s onim tamo.

– Što kanite činiti? I Henrik bi htio znati – zapita Nikola.– Rekoh – ne pitaj, radije me čuvaj da ne bi dobri kralj poslao opet

kakva dobra prijatelja koji bi pod plaštem donio na dar – bodež. Kadbudem ja gospodar, poštenja mi – neće ti izbjeći banska čast. Dakle, nepuštaj više nikoga k meni s dvora, osim kraljičina dvoranina.

– Na vašu sam službu spreman dan i noć.Nikola ode, a Joakim ustane, otvori vrata svoje komore u kojoj je

sjedio Tomo i zovne ga u ložnicu.– Jeste li spremni da izvršite pogodbu o kneginjici? – upita Tomo.

120

– Još se nismo pogodili.– Ne trebate više moju pomoć?– Sad još više nego malo prije. A tako mi očinjeg vida, ne bih je

tražio u tebe da Henrik Gising nije tako teško ranjen.– S kim se to ogledao mladi vuk?– Uvrijedio je kneginjicu, a Ivan mu je zasjekao oštro u desno rame.– Baš mi i đavli služe – nasmije se Tomo. – Mladi knez otvara mi

sam put do svoje sestre. Da ga nije tako jako zasjekao, ne biste trebalimene niti bih ja imao u šakama vas. Čujte, dan prije nego izložim glavuza vas, kneginjica bit će moja. Vrijedi li?

– A ti ćeš učiniti sve što zatražim od tebe?– Sve, tako mi mača, nema ništa što ne bih počinio.– Oh, Tomo, pomamio si se za njome?– Hoćete li održati riječ, pitam vas?– Još jedan uvjet. Nikada ne smiješ reći nikome da sam ti ja

pomogao doći do nje, zamjerio bih se Ivanu Okićkome, a bogme iHenriku Gisingu koji bi također htio da Dorju namamim u njegove ruke.

– Mača mi, to je prevelika radost – usklikne Tomo. – Da mu jeuzmem baš onako ispred nosa! A šutjet ću. Volim sebi dati izrezati jezik,nego odati svojeg uzvišenog saveznika. A Henriku recite, ako bi zaželioda mu netko zasiječe i – lijevo rame, neka dođe k meni u Lobor.

– Sad idi Tomo. Sve što treba, javit ću ti na Kaptol u palaču, a ti opetmeni ako mi što isporuči kraljica. I opet ti velim: ne izlazi na cestu usvom odijelu. Dat ću ti zelenu odoru da te ne prepozna nitko živ.

– Danju bit ću poštenjačina, pravi plemić, a noću dvorski pjevač. Danije na moj vrat sjela kakva srećonoša?

– Vidjet ćemo! Sada idi.Tomo se pokupi i izađe na trijem. Tu se zaustavi i povuče u tminu.

Dorja izlazi iz sobe, a za njom Tajana nosi svijeću. Slijede je mladi knez iKatarina. Prošli su komad trijema i otvorili vrata blagovaonice. Tomo iztmine promatra kako ulaze i zatvaraju vrata, zatim se naglo spusti sprvog kata i napusti palaču.

Dolje pod vežom čeka ga njegov glasnik Kozak, čuvajući konje.– Žurite se, gospodaru, da što prije ostavimo Grič.– Meni je da ostanem što dulje. Vidio sam je! Daj lutnju. Čudne li

sudbine! Crni Tomo nosi sa sobom lutnju i biva kraljevski pjevač – šapćeon i prijeđe na drugu stranu ceste, stane u grmlje, počne prebirati žice izapjeva zvonkim glasom:

– Tomo Crni, sotona paklena, na Griču ima vjerenicu svoju…Gore u blagovaonici sjede uz večeru Katarina, Dorja i njezin brat

121

Ivan. Pjesma dopire do njih. Kneginjica se trgne, ustane, pođe k ormaru iuzme vrč.

– Ali, kneginjice, vi sami nosite vodu.– Ostavite, Katarino… Htjela sam…– Vama je pozlilo, kneginjice?Ivan ustane i priskoči k svojoj sestri:– Od one večeri na dvoru s njom nije dobro – potuži se on.S ulice dopire pjesma, Dorja se svladava.– Tko to pjeva dolje? – pita knez.– Prepoznajem mu glas – odvrati Dorja. – To je pjevač što smo ga

čuli na dvoru.Odozdo odzvanja pjesma:„…Još neće ocvasti prve ruže i cjelivat će Tomo oči smeđe na dvoru

svome…“– Kako se usuđuje pjevati o razbojniku Tomi?! – plane Ivan. –

Trubadurski pjevači slave već i razbojstvo kao viteške čine!– Kraljevski su pjevači – reče Dorja – pa smiju sve što hoće…– Ali taj nije kraljevski. Pjeva našim jezikom. Sve mi se čini da nikad

nije vidio dužda, makar su to pričali na kraljevskoj gozbi.– Kraljevski je pjevač – odvraća Dorja. – Kralj ga je tako nazvao.I opet dopru do njih riječi pjesme:„…Tomo Crni dobrovoljno prima cjelov – ponajljepše djeve –

ponajplemenitijeg roda…“– Ima li plemenite djevice – pita Katarina – koja bi mu dopustila da

je poljubi?– Sam bih je ubio svojom rukom! – veli Ivan. – Prokleta klatež

pjevačka! Bacit ću mu nešto u glavu – žesti se Ivan, gonjen nesvjesnimosjećajem.

– Nemoj, Ivane – uhvati ga Dorja čvrsto za ruku. – Znaš da je pjevačkraljev miljenik. Opet će ga zvati na dvor jer mu se sviđaju njegovelakrdije. Kralj je osjetljiv, a tebi je tako sklon. Nemoj, neka pjeva, nije nasbriga za njegove budalaštine.

– Pustite ga, kneže – umiješa se Katarina. – Makar je drsko što pjevao Tomi lupežu – ali glas mu je ugodan…

– I vi, Katarino, ginite za tom pjevačkom klateži? Neka vam, dakle,pjeva.

Dolje, ispod banove gričke palače, Tomin Kozak čuva konje, a on,ispod osvijetljenog prozora, zaštićen od mjesečevih zraka grmljem,prebire žice lutnje i pjeva:

„…Smij se …mjesece – ljubavniče drski… Kad se pomladiš … djevu

122

ponajljepšu – ponajplemenitiju… cjelivat će Tomo Crni – i ti…“Vitez spremi lutnju, otiđe na cestu pa gleda u svijetli uglati prozor.

Nitko se ne pokazuje. Kozak se s konjima približi.– Neće da me čuje – prošapće Tomo. – Čut ćeš ti mene. Tako mi časti

mojega mača – prijeti on, zureći gore u prozor. – Zapjevat ću ti ja – nitkoti više ne može pomoći! Sad ona sjedi ondje gore, a ne sluti da je – većmoja. Kupio sam je…

– Ajde, idemo…Obojica pođu niz ulicu.U blagovaonici palače odlanulo je Dorji i njen se brat smiri.

123

INKVIZITOR KONRAD

akobe, čuješ li? Opet ih tuče.– Čujem – samo ti ne idi tako blizu.Zaklonjeni noćnim mrakom, pritisli se o zid. Dolje, do njihovih

nogu, iza gvozdene rešetke, titra svjetlo. Obojica se pritaje, privijeni uzazid zure u mrvicu svjetla što im otkriva komadić mokrog zida podrumadominikanskog samostana. Tamo, dolje iz dubine, kamo oni ne vide,čuje se udaranje i opet bolno stenjanje.

– Ne miči se, Belko!– Samo da malo zavirim.– Visjet će tvoja i moja glava.Silom se približi k rešetki, proviri s kraja u dno podruma. Jakob ga

pograbi i gurne natrag.– Tako se nismo pogodili! Svoju glavu ne dam ni za tako veliku

cijenu.Opet je tiho. Obojica leže čitavim tijelom na zidu. Svjetlost u

podrumu ugasne. Iz mraka prodire plač i jecanje.– Ne miči se. Sad izlaze…Muklo udaranje vratima i škljocanje ključem iz dubine. Mračnim

dvorištem čuju se koraci. Dvije sjene kreću u prizemlje samostanskezgrade. Za njima se zatvore vrata. Jakob vodi Belka. Oprezno se šuljaju udvorište iza staje do zgrade, uspnu se i skoče onkraj zida. Polako sudosegli blatnu cestu Laške vasi.

– Drhtao sam kao šiba na vodi. Ne bismo li sada, kad smo se takonamučili, otišli na sajtlik19 jabukovca? Znam gdje se može u to dobadobiti vina.

– Kasno je.– Baš zato, povest ću te na sigurno – vidiš li u kakvoj smo pogibelji?

Da nas je inkvizitor otkrio kod rešetki, jao meni i tebi! Treba se okrijepiti.Prošli su mračnom ulicom. Jakob odahne, smirio se nakon pogibelji

19 Sajtlik – četvrt vrča ili pola holbe.

J

124

iz koje je izašao.– Pogledaj, Belko, ono malo svjetlo na prvom katu našeg samostana.– Tko to bdi?– Ondje je strašni Konrad. Spava na tvrdoj daski, ni slame neće.

Čudi se tome naš Matijas koji voli mekane pahuljice… Već, eto, peti danKonrad posti, jede samo kruh i pije vodu. Matijas nije tome privikao, pasve skriva svoje ručkove. Strašan je taj stranac.

– Jesi li ga vidio?– Ne smije mu nitko blizu.– Zar nije Matijas cijeli dan s njime?– Ah, zašto! K njemu smije samo jednooki i familijar Siksto. Jao

meni, Belko, sve me savjest grize kad pomislim da sam te doveo urešetke podruma.

– Mi sluge možemo da pripovijedamo među sobom što rade našigospodari i da malo zavirimo u njihove poslove. Idemo na sajtlik.

– Da malo umiriš svoju savjest!Jakob pođe naprijed. Ušli su u neko dvorište, zapadajući do gležnja

u blato. Jakob pokuca na vratima:– Mežnar svetih dominikanaca i kaptolski ključar ožednjeli su.Vrata se odmah otvore. Ušli su u krčmu. Kraj stola, slupanog od

dasaka, sjedi visoki vitak muškarac, odjeven u šarenu haljinu. Na glavimu šarena kapa. Njezin šiljasti kraj visi mu niz ramena. Za pojasom utoku bodež. Njemu nasuprot sjedi isto tako odjeven čovjek, ulijeva usebe vrč vina.

Jakob i Belko povukli se u drugi kut sobe.– To su Konradovi familijari – šapne Jakob Belku. – Ovaj što ima

kozju bradicu vodio je šestoricu njih i ćoravca sve do Križevaca,Karlovca i Glogovnice na vizitaciju. Tamo su tražili krivovjerce.

– A odakle su doveli one koje dolje bičuju?– Ne znam baš iz kojeg mjesta, je li to iz Križevaca, Karlovca ili

Glogovnice, ili negdje odande.– Šuti, da čujemo što priča – šapne Belko.Čovjek s crnom bradicom priča svom drugu latinski:– A mi se malo odmorili od sedla. Ležim u travi, kad mi se pred

očima zabijeli suknja. Gledam – i ova je cura lijepa. U tom kraju sve sucure lijepe – mislim ja. Čovjek bi se mogao da nauživa, ali one mrcinebježe od nas. Ako se otimaju ćoravcu, neka je – ali meni, našima?Pokazat ću im ja, rekoh – skočim i potrčim poljem gdje cura, okruženadjecom, nešto brblja. Hoću da je ogrlim, a ona me gurne – baš kao i oneprve tri. A najljepša je valjda u selu i zato je najgizdavija. E, sramotu tu

125

neću da podnesem. Odvedem je ćoravcu i rekoh: „Neće me!“ A ćoravacje gleda i odredi da je odvezemo Konradu. Eto, i četvrtu smo spremili ukola. Ako je istina što veli njegova pobožnost Konrad – da hrvatskekrivovjerke čuvaju nevinost, onda je čitava ova zemlja krivovjerna.Proklete cure!

– A ipak slabo će proći naši poslovi ovdje. Peti je dan što smoproglasili Konradovu zapovijed, pa ništa. Tu nećemo zaslužiti ni jednogcekina.

– U Rimu su rekli da tu ima krivovjeraca kao pijeska u moru.– A baš nijedne prijave!– Došao je neki šareno odjeven čovjek – rekli su da je dvoranin

kraljice s Griča – i on je prijavio nekog mladog kneza. Ćoravac ga zna, aipak taji njegovo ime.

– Da ne bi kneza upozorio i ubrao otkupninu? Budala je tajjednooki, podijelio bi s njime sve po pola. On zaslužuje najviše.

– Slabo će naši poslovi u tom barbarskom gradu. Ljudi govorehrvatski, sve nešto mrmljaju, a ne znaš jesu li za nas ili protiv nas. Sutraće Konrad pred narod, pa da vidimo tko će se oprijeti njemu.

– Idemo. Sutra moramo osvanuti trijezni. – I oni izađu.– Nisi li što razumio? – upita Jakob.– Otkud da znam njihov jezik? Da su bar rekli koju latinsku. Naučio

sam deset latinskih na Kaptolu.– Idem, zebe me kad se sjetim sutrašnjeg dana.Ostavili su krčmicu u Laškoj vasi. Belko otprati Jakoba do njegove

kućice u blizini samostana.

126

PROPAST SVIJETA

nkraj kaptolskog ribnjaka na ledini stoji svjetina, troma,negibiva, snuždena, poklopljena težinom neizvjesnosti.Šuteći, ljudi zure u površinu vode što je nabire južnjak,

pogledavaju prema jugu, odakle plove crni oblaci – glasnici dolazećeoluje.

Dorja i Tajana primakle se k obali. Nitko ih ne može prepoznati.Odjenule su građanske haljine, glave pokrile pečama, navukle ih naobraz, a straga im rubovi peča dugim širokim krilima padaju po kosi.Kneginjica se primakne k Tajani i šapće:

– Dugo ih nema. Bilo bi najbolje da odeš kući.– Zašto, gospodarice?– Bojim se da moj brat ne bi došao ovamo, a ti bi ga zadržala.– Ni jedan plemić nije tu, pa neće ni on.– Želim svakako čuti propovijed toga čovjeka o kojem pričaju da je

tako slavan i čašćen u Rimu. Želim čuti iz njegovih usta riječ Božju,možda nađem tu nešto što traži moja duša.

– Dolaze! – opomene Tajana gospodaricu. Obje djevojke ispodsvojih peča promatraju svjetinu kako se nekako sva stisnula zajedno,nesvjesno osjećajući opasnost…

I one se povuku među ljude što šuteći promatraju čudnu povorku unakaradnim haljinama. Sprijeda ide šest naoružanih muškaraca u žutimhlačama, kratkim crnim košuljama, žutim ogrtačima i čudnim dugimkapama što im vise niz ramena. Povrh njih visoko strše željezni klobuci.Iza njih sluge voze dvokolice. Na njima gajba s pilićima i kotao punžeravice. Jedna tava puna mesa.

Začuđeno gleda puk u čudnu propovjedačku opremu. Tada dovezukola, pokrivena crnom tkaninom kao da je to mrtvački lijes. Svačiji sepogled upilji u tu crninu. Nijema pitanja puna su neugodnih slutnji.Kola su odvezli nešto podalje. Dva naoružana Konradova službenikapostavila se na stražu s obih strana.

Još narod nije pokušao odgonetnuti što su to dovezli pod onim

O

127

crnim pokrovom, čvrsto zatvorenim i čuvanim od naoružanih ljudi, većjednooki odvrati od ove tajne njihovu pozornost što dolazi ukočen,čudno teatralan. Ruho mu je crveno, rukav ljevice prazan. Iz namrštenaružna lica nišani u ljude jedno oko. Dolazi polagano kao zastrašujućivjesnik sablasti koja ide za njim… Nailaze još četvorica sa željeznimklobucima, a u velikom razmaku iza njih pojavljuje se čudan čovjek.

– To je on!… To je rimski inkvizitor.Narod ušuti kao da mu je ponestalo govora.Ledinom ide muškarac osrednjeg stasa.Ispod crnog ogrtača, od vrata do koljena, tek se nazire komad bijele

halje. Plosnatu glavu pokriva mu trouglasta kapa i obrubljuje grube crtekoštunjava lica. Obrazima probudila se dva žlijeba. Dug, oštar nosizgleda poput grabežljiva kljuna. Čelo vrlo nisko, jako izbočeno, ispodnjega dva mala siva svijetla oka kao dvije čelične oštrice.

Ide kao da se šulja, gleda kao da vreba, mrači se kao da sudi. Onajtko ga pogleda osjeća se kao da ga čudni čovjek pribija čavlima o zid…A svjetina šuti, jače se stisla poput stada ovaca kad zamijeti vučji vonj.

Rimski inkviztor polagano korača, gotovo se vuče poput crne aveti.Za njim idu: inkvizitor Matijas i njegov drug Klementus. Uspinju se napovišicu sabijenu od dasaka s malom ogradom.

Rimski inkvizitor Konrad stoji na tribini i gleda. Ljudi šute, i on šuti.Pogledom kruži po svjetini, a njoj je kao da ih prži bljeskom munje.

Konradovo lice, mračno je, usne stisnute.Prolaze trenuci. Stoji Konrad, gleda čovjeka do čovjeka i ne govori.

Njegova šutnja čini im se kao tišina pred objavu smrtne osude. I koče imse uda i duše…

Nastane duga šutnja – tako strahovito duga da su se ljudi već stalirušiti. Objavili su da će Matijas Konradove riječi prevoditi na hrvatskijezik. Ljudi ne mogu podnositi male oči što se upiljuju u svakogpojedinca i ostavljaju u njegovoj duši trag straha.

Napokon se Konradova široka usta otvore, a iz njih prodre glaspoput neke daleke grmljavine:

– Heretici…20

Svatko zna tu riječ. Poput oblaka na nebu što je sakrio sunce, onazastre sve duše. „Naziva li njih ovako?“ pitaju njihovi pogledi, ali usta imzatvorena.

– Krivovjerci…

20 Heretici – krivovjerci.

128

Opet se oni trgnu. Ova riječ kao da ih navlači na mučila.– Krivovjerci su službenici pakla – nastavi inkvizitor, sada bez

ikakve pauze. – Prisegli su đavlu da će uništiti svetu vjeru našu… Umračnoj noći, kad bogoljubne duše snivaju san, dolaze đavolovimiljenici u tajnovitim skrovitim mjestima da slave svoj pir s kraljempakla. I dolazi k njima crni proždrljivac bogoljubnih duša. Lice mu jezloba, oči pakao – groznu gnjusobu svojeg lica zaogrnuo je sunčanimsvjetlom sve do pojasa. Ispod pojasa sakrio je tamom svoje đavolskenoge i đavolski rep. A miljenici njegovi – krivovjerci – padaju na koljenapred njim, cjelivaju mu noge, kopita i rep. Ðavolski rep svetinja jenjihova!

Ljudi se uzbune. U njihovu licu ogleda se odvratnost. Konradnastavlja:

– Sljedbenici paklenog kralja ničice padaju pred njime pa izriču ovuprisegu:

– Kunem se đavlima tvojim da ćemo popljuvati križ…Zgražanje prolazi svjetinom. Konradove se oči svjetlucaju poput

fenjera u mraku i on nastavlja još gromkijim glasom:– Kunem se, đavle, kralju naš, da ćemo privesti u krilo tvoje sve

pobožne duše koje traže spasenje u dobru. Kunemo se da ćeš ti bitigospodar svijeta. Razapinjat ćeš na žeravici sve što je dobro. Uzimat ćešnaivne djevice za svoju nasladu, oskvrnjivat ćeš vjerne žene. Kunemo se,bit ćeš gospodar svijeta, o đavle, kralju naš! Rušit ćeš, harati, paliti!

Inkvizitor, kojega Matijas vjerno slijedi glasom i ushitom, govoridalje:

– Kad oni prisegnu svojem đavolskom bogu – u tren oka budetmina kao na dnu ponora. Krivovjerci s krivovjerkama slave slavustrahovite nečiste đavolske strasti… A tko u toj tmini počini najstrašnijerodoskrvnuće, proglašuje ga đavo svojim prvim doglavnikom.

Svjetina prosvjeduje. Uzbuđena je. Inkvizitor čeka čas, a onda viknegromkim glasom:

– Tko je od vas bio s njim? Govorite!Kao da je netko razlio po ljudima ledene mlazove, potrese ih zima

do kosti. Zanijemili su. Pogledi im trepću… A on šuti. Male ubojite očiispod niskog čela šibaju po njima i traže.

– Nitko od nas! – vikne odvažni grički sedlar gromko. – Nitko…– Jao onom tko bi s njima – slijedi ga kaptolski lučar.A onaj gore na tribini još više uzdigne glas:– Ljudi! Tko zna krivovjerca? Neka ga iskaže – odmah, sada… Na

ovom mjestu. Govorite! Tko je od vas krivovjerac? Pokažite ga – prstom.

129

Ljudi su kipovi od kamena.Po svemiru gone se oblaci, noseći u sebi munje. Bljeska se i lako

zagrmi, a onda opet olovna tišina pred buru.Konradove oči zirnu gore kao da odande nešto očekuje pa opet

gleda u ljude, ošine ih očima, čeka, izvlači iz njih priznanje, sagiblje se,sjecka im pogledom duše. Ali svi šute mramorkom.

– Šutite? – viče on raspaljenim glasom. – Krijete ih, jer vaš je životposvećen samo zemaljskom užitku. Mudrost i pobožnost vam jezazorna, tjerate je, a sve drugo što vam tijelu godi, to priljubljujete k sebi.

Građani se bune. U očima im sijeva prosvjed, ali šute, osjećajući dase iz njegovih riječi prosiplje po njima tuča od bodljika.

– Naprijed! Tko zna krivovjerca, oprat će svoje grijehe na tri godinedana.

– Ne znamo nikoga – vikne ponosno grički sedlar.Ovaj povik sve ih je oslobodio tjeskobe. Za njim govore svi:– Ne znamo nikoga tko bi bio krivovjerac.Poput bijesna tigra, digne inkvizitor glavu. Onda se sasvim sagne

dolje k njima i povikne:– A knez Radoslav Zvonigradski? Vi znate da je on krivovjerac! S

đavlom se bratimi. Odajte ga. Gdje se sakrio? Odgovorite!I poput zvijeri što čeka na žrtvu, ostavi usta otvorena, gleda, miče

glavom amo-tamo, vrebajući otkud će pasti željeni odgovor.A Dorji se čini da joj je srce prestalo kucati. Obara oči, ne usuđuje se

ni pogledati tamo, prema onom kraju, gdje se na vrh brda diže Okić-grad, u kojem je njezin brat, knez Ivan, sklonio Radoslava. Osjeća se kaoosuđenik nad kojim se lomi štap suca.

Opet priskoči grički sedlar svima u pomoć:– Knez se ne skriva u kućama građana. To su plemićka posla. Pitajte

plemiće i knezove.Konrad učini čudnu teatralnu kretnju prema jednookom crvenom

čovjeku i zapovijedi mu:– Johane, traži!Ljudi se ustremljuju…Crveni uhoda, poput lovačkog pseta kome su naredili da traži

divljač, približi se k masi. U grdnom nakaznom licu pod crvenomkapom zaigra jedno izbuljeno oko pa kruži po njihovim glavama i kaoda ih kosi. Stišću se, skrivaju – svakome se čini da strašno ukočeno okopilji u njega. Dorji se zaustavlja dah – osjeća da se strašno oko zabolonegdje sasvim pokraj nje. Rugoba žmirne, ruka mu se diže i usneprozbore:

130

– Ova tamo je krivovjerka!Kao dva udara čekićem padaju ove riječi na Tajanu. Ljudi se obazru

k njoj i šapću u zaprepaštenom čuđenju:– Srećonoša? Nemoguće!Ali već se oboružani tuđinci utisnuli među ljude koji uzmiču i

prepuštaju djevojku sudbini. Dorja se bori s omaglicom. Kad se sabrala,već pred inkvizitorom stoji Tajana, pa mirnim, čistim pogledom gleda uinkvizitorovo lice u kojem dršće zluradost, sreća, želja – Što li. Dugo neveli ništa, njegove oči igraju, lice mu čas blijedi, čas rumeni, usne sestežu, ruke stišću, onda dobaci brz pogled familijaru koji drži u ruciolovni bič.

– To je ona koja je zakopala krivovjerca – naviješta Matijas svomrimskom drugu.

Inkvizitor posegne za bičem s olovnim okrajcima.Gledajući Tajanu, Konrad se sve više sagiblje k njoj.– Krivovjerko, priznaj!– Nisam krivovjerka – reče ona glasno i odvažno. – To zna i

pustinjak Dragoša. Ne bojim se nikoga.Konradova ruka dršće, čitavim mu tijelom prolaze srsi. Gledne u

svjetinu i naređuje svojim ljudima:– Dajte joj mesa. Ako nije krivovjerka, neka jede meso.Čudno zure ljudi u neviđeni prizor; Tajanu nude mesom, a ona

mirno i spokojno jede. Konrad, sav prožet očekivanjem da će ona odbiti,zaustavlja zapovijed sve većim gnjevom:

– Ako nije krivovjerka, neka zakolje životinju.Svjetina se uspinje i gleda kako Tajana mirno, naočigled zapanjenih

ljudi, zakolje pile. Razočarano inkvizitorovo očekivanje prometne se ubjesnilo:

– Neka poljubi križ, ako je pravedna!Djevojka klekne i poljubi raspelo, a ljudi zadovoljno šapću:– Srećonoša je. Ne može biti kriva. Mora se spasiti.U inkvizitorovu glasu dršće sve veća želja da svlada žrtvu:– Ðavo joj je dopustio da sve to učini da bi imakla sudu. Dajte

žeravicu!Na svim licima zaprepaštenje. Tajanino uvijek blijedo lice, izgleda

mirno, hladno, samo oči joj se čudno rašire. Nesvjesno zaokružipogledom po ledini kao da od nekoga traži pomoć – oslobođenje. Aliviteza Sokola nema.

– Ako prijeđe po žeravici bosonoga pa se ne oprži, priznat ću da jepravedna – objavi inkvizitor.

131

Svjetina se uzburkala – zanijemila. Familijar naredi Tajani da svučeobuću. Žeravica sija. Tajana se ukočila, u očima kao da joj je pitanje:„Hoće li pomoći moja sreća?“

– Ona je srećonoša i to će sretno proći – šapću ljudi, kad se Dorjasvom snagom progura iz mnoštva i potrči do inkvizitora:

– Ja, kneginja Okićka, jamčim za nju da je pravovjerka. Samo Kristmogao je stvarati čuda. Samo bi on mogao proći po žeravici, a da se neoprži.

Svjetina se uskomešala. Inkvizitor Matijas zaprepašteno gleda usvoju nećakinju u gradskoj haljini. Inkvizitorov jednooki crveni čovjekslavodobitno upre prst u Dorju:

– I ova je krivovjerka!Matijasu se zavrti pred očima.Mnoštvo, ohrabreno Dorjinim riječima, stade se približavati. Sedlar

klikne:– Najpobožnija djevica da je krivovjerka?!– Evo, tu je inkvizitor Matijas, on jamči za mene – vikne Dorja. – On

je moj dušobrižnik, neka govori.A njemu se čini da su mu odrubili glavu s tijela pa se kotrlja po

ledini i ne čuje što mu odrubljena glava govori, samo osjeća da mu seusne miču:

– Vaša pobožnosti, časni brate, ova je djevica najpobožnija u zemlji.– I najopasnija! – okosi se Konrad. – Svojim pretvaranjem zavodi

druge u bludnju i prikriva da obožava đavla.– Ja sam njegova nećakinja, on je moj dušobrižnik. Zar me je on učio

krivovjerstvu?Matijas i Konrad stoje jedan prema drugome. Osjećaju da je među

njima pukao jaz borbe za ugled pred narodom. Konrad pogleda Matijasaomalovažavajući:

– Bog me je poslao da vam rasvijetlim vid i oslobodim vasstrahovite pogibelji. Gledajte joj lice, gledajte joj oči. Ðavo viri iz njih!

– Dušobrižniče – vikne Dorja Matijasu da ju je morao svatko čuti –pred licem naroda pitam vas jeste li mene učili pravo ili ne? Oddjetinjstva vi ste mi bili jedini učitelj, što znam o vjeri i kakva sam, to jevaše djelo. Govorite: je li moguće da ste me učili krivo? Je li moguće davi možete biti prevaren, zasljepljen? Ako jest, onda u koga da sepouzdajemo mi svi? Tko je onda među vama koji naučava pravedno kadne znate koja je duša prava, a koja krivovjerna?

Bučno se prihvati mnoštvo Dorjinih izvoda i počne vikati:– Zar nema pravog popa? Tko je pravedan? Tko je krivovjeran?

132

Konrad griska usne kao da se na nešto sprema, a Matijas mu sepribliži:

– Vaša pobožnosti, časni oče i brate, upozoravam vas da su predsvjetinom ugroženi moja čast i moj ugled.

– Što ste vi? Jedna i druga djevica treba da prođu po žeravici: ja tozapovijedam, ja koji branim Boga. On me je poslao na svijet da budembranitelj njegova postojanja.

Dorja vikne prema mnoštvu:– Ljudi dobri i pobožni! Hoće da hodamo obje po žeravici jer da

smo krivovjerne. Za mene jamči Matijas, a za ovu sirotu djevojku –pustinjak Dragoša, vaš prijatelj.

Čim je izrekla ovo ime, uzdigne se jednodušni poklik:– Nisu krivovjerne! Nisu!Matijas više ne prevodi Konradu što viču ljudi. Od njih očekuje

spasenje svojeg ugleda.– Kakva krivovjerka! – viču ljudi. – Gdje su vam krivovjerci? Mi

smo pravedni.– Nisu ni naši lude.– A biskup naš, zar on ne bi znao da smo mi krivovjerci? –

primjećuje kaptolski lučar.– A naš župnik grički? On nas poznaje – a što zna taj Rimljanin? Što

hoće taj stranac? Dotepenci! Van s njima! – viče gradski sedlar iz svegagrla. Narod ga slijedi.

Gore, po obzorju, grmi.– Dotepence bacimo van! – viče sedlar, a za njim svi ostali. Van

stranci!Familijar potrči Konradu i priopći mu što viče puk. A njegovo se

lice strahovito nakrivi – bore u obrazima produbljuju se, prijeteća osvetadršće mu u očima, njegov pogled sjekne ljudstvo poput krvnikovesjekire. Okrene leđa Matijasu, pozove Klementusa i naredi da on prevodisvjetini. Onda gledne k crnim oblacima, pa opet k narodu i viče sizražajem gadljivosti i gnjeva:

– Krivovjerci ste svi! Svi na lomaču!Odozgo po obzorju sudarile se munje i zemlju potrese strahovita

grmljavina.– Pošast krivovjerstva – viče inkvizitor, natječući se s grmljavinom –

upila vam se u krv – đavo vam je ušao u kosti – valjate se ubogumrskom blatu…

Svemir se trese od grmljavine…Svjetina se križa. Strah od groma i munje jači je od svega i ljudi

133

nagnu bježati.Konrad upućuje za njima svoje naoružane ljude i viče:– Tko se udalji s ovog mjesta, izopćen je iz crkve do kraja života i na

sve vjekove!Bjegunci su se zaustavili između dvije sablasti: gore grmljavina,

dolje prokletstvo. Ovo pobjeđuje i oni se vraćaju. Konrad se smrači izapovijedi da Dorju i Tajanu vojnici opkole. Onda se okrene puku i ponjemu padaju inkvizitorove riječi poput ognjene tuče obzorja:

– Opsjednuti ste đavlima! Ne možete i nećete izmaći paklenojstrahoti jer ona vas drži za vrat, stišće vam grlo – nemate daha…

– Ðavo vam viri iz očiju! Vražje rogove vidim po vršcima vašihglava… Plameni zmajevi sikću vam iz očiju ljudi… U zmije paklenepretvorile se kose vaših žena…

Riječi se zabadaju u njihove prestravljene duše kao bodeži u meso.Vrisak žena diže se k munjama. Strava hvata žene, pa se bace na zemlju,glavom tuku po njoj, viču i jauču.

– Krivovjerci! Vaša zločinačka tvrdoglavost razgnjevila je Boga.Okrenuo je lice od vas – zauvijek. Ognjem svojih strijela on će vasudariti. Evo, dolaze glasnici Antikrista – zbog vaših opačina propast ćesvijet. Propast će zemlja na kojoj stojite.

Tresak grmljavine udari žešće nego ikad.– Još samo čas – i sunovratit će se svijet, sunovratit ćete se vi svi u

dubine ognjenih muka. Neka se na vražjem plamenu peče vaše meso nasve vjekove! Vidim – evo, vidim kako se spušta strašni oganj …

Strah vitla ljudima. Žene viču, muškarci blijede – gore odjekujegrmljavina za grmljavinom. Konrad digne ruke prema nebu, blijed izelen govori vrištećim glasom:

– Propast svijeta dolazi. Propadate u vječni oganj – đavolove sluge!Silazite u bezdan, tama se spušta, đavoli ulaze s gromovima u svojimrukama…

Iz plamtećih oblaka udari strijela posred nebeskog svoda pastrahovitim odjekom jurne nad glavama svjetine i udari u obližnjestablo. Jadno ljudstvo valja se u tmini strave, guši se u strahovitojpredodžbi u kojoj se zemlja i svemir spuštaju u neko beskrajno plamenomore i svi izdišu svojim posljednjim dahom.

Napušteni od svijesti u jezovitom snu, osjećaju svoje vlastitoumiranje.

Konrad stoji, gleda. Licem mu sijeva pohotni užitak od tuđih patnji.Po njemu se prelijeva dršćuća slast. Stišće pesnice – žile su mu na čelunabrekle, znoj ga oblijeva i usne mu dršću. Odjednom se sav potrese –

134

kao da je udaren u šiju. Iza sebe čuje poklik:– Mir Božji s vama! Ljudi, braćo! Mir! Mir!Čudni glas dotakne se njihovih duša kao da je u tmini tamnice pala

sjena zrake svjetlosti i oni k njoj obraćaju zasljepljene oči.– Mir, ljudi! Zar ne čujete? Mir je s nama na zemlji ovoj.Na zemlji ovoj? Da – to pod njima je tlo, tvrdo tlo – a ne plamen i

goruća žeravka, da, to je ledina, a ipak, ne usuđuje se nitko da gleda okosebe, ni da podigne glavu sa zemlje, bojeći se svake kretnje da se nestrovali, možda, negdje u strminu uz koju su se zaustavili u strahovitompadu.

Onda se pokoja glava polako pridiže, a smućeno ugaslo oko težionamo otkud dolazi topli, dobri glas milosrđa.

– Braćo moja, ne bojte se! Nema propasti svijeta. Nema đavla. Nijese ništa dogodilo. Evo, grmi – i udario je grom baš nad vašim glavama ustablo. Onaj koji zapovijeda gromovima očuvao vas je da vas munja nijeni dotakla. Pogledajte. Ničega nema strašna!

Sve bliže prilazi taj glas k njihovim ušima, silazi s neba i sišao je knjima. Čuju ga već sasvim jasno. To je Dragoša.

Svjetina, klečeći na koljenima, sklopljenih ruku – bulji očima okosebe, ali se budi u život.

Sve je na istom mjestu. Crkva se nije srušila, stabla se nisu prevalila,ribnjak je pun vode. Dolje je ledina, pod njima, tamo gore, nad glavama,grmi i oblaci se gone, a tu pred njima, sasvim blizu smiješi im se vedro,toplo lice pustinjaka Dragoše i njegov glas ih zove natrag u život kojinisu izgubili.

– Je li moguće? Uistinu se nije ništa dogodilo? Nije propao svijet nitisu došli đavoli s gromovima u ruci? – pitaju se ljudi i gledaju u njega,vedrog i nasmijanog čovjeka, čiji glas im vraća u mozak svijest, a u dušunadu što je poput sunca kad probija oblake. Obraćaju se k njemusklapajući ruke:

– Pustinjače pravedni, brani jadnike! Gromove je izmolio na nas, anismo krivi.

– Nije ih izmolio on, – mirno, prijazno i toplo razlaže Dragoša – većste vi sami ujutro govorili: bit će danas oluje. Sunce je žeglo, a s jugadolazi oblak. A sada, kad ste došli ovamo i kad je on već počeo govoriti,već je grmljavina bila na putu. Prirodno je to, svakidašnje.

Na tribini dršće Konrad. Ubojitim pogledom šiba pustinjaka.Lice mu je mračnije od crnih oblaka na obzorju, zubi mu škripe,

čitavo tijelo stislo mu se od uskraćene želje. Već je držao ljude za šiju,prignječio ih k zemlji, stao im na vrat, a u tom času naleti pustinjak

135

poput viteza s mačem, odgurne ga s žrtve i ona se, eto, pridiže i uzmičemu, a on stoji, jadna gladna zvijer kojoj su iz ralja istrgnuli meso.

– Tko je taj? – klikne Konrad.– Pustinjak što živi tu, u ovom kraju – odgovori Klementus.. – Naš

Dragoša.– U ime Svetog Oca, recite ovom čovjeku da ga pozivam – neka se

makne odavde. Tu propovijedam – ja. Uklonite ga – zapovijedi Konrad.– Maknite se, ili će vas odvući moji oružani ljudi.

– On je svet čovjek. Naš je otac. Živi kao svetac.– Da ga ne dirnete, vi dotepenci. Sad se ne bojimo! – viče sedlar, a

drugi odobravaju:– Ako ga dotepenci dirnu – pobacat ćemo ih u ribnjak.Rimski inkvizitor gleda u svjetinu, odlučnu i spremnu na otpor. Ne

govori, pilji u nju, ali sad više ne može djelovati na nju svojomstrahovitom šutnjom i još strašnijim pogledom. Bijesan zbog neuspjeha,naglo se okrene svojim naoružanim ljudima koji držali Tajanu i Dorju dane pobjegnu. Konrad učini znak rukom, tako čudan znak da je svjetinasva skrenula k njima.

Uto s drugog kraja ledine dojure u brzom trku dva jahača i zaustavese baš pred tribinom. Odijela im pokazuju da su kraljevski dvorani.Dorja uhvati Tajanu za ruku:

– Kraljevski peharnik! Tajano, je li to tvoja sreća koja nas spašava?Kraljevski peharnik pokloni se inkvizitoru:– Smjerni pozdrav vašoj prečasnosti od kralja i kraljice. Kraljevski

dvoranin, što je bio na propovijedi, javio je netom u kraljevski dvor da jenetko s krivovjerstva optužio plemenitu kneginjicu, pratilicu uzvišenekraljice i njezinu služavku, koja je isto tako pobožna i pravedna kao ikneginjica. Plemenita kneginjica i njezina služavka stoje pod zaštitomkralja i kraljice.

Svijet napeto gleda. Matijasovo lice se vedri. Ugroženi njegov ugledspašava kraljevski par.

Ispod niskog izbočenog čela sijevaju Konradove male oči upeharnika, a njegove ruke dignu se prema nebu:

– Ja imam samo jednog kralja – na nebu. Imam samo jednu kraljicuna nebu. Oni su jedini uzvišeni moji gospodari…! Oslobodite mi mjesto.Neka mi nitko ne smeta!

Onamo, na čudnim kolima s crnim krovom, dolazi sve bliženeviđena i tajanstvena pojava. Crni plašt bačen preko glave sve dozemlje daleko se vuče za njom. Dolazi polagano i što je ona bliže, to suljudi tiši i plahiji. Konrad promatra ljude pogledom osvetničke radosti:

136

– Neka vam griješne oči ugledaju krivovjersku dušu čije su usne triputa poljubile đavolove noge, koju je on učinio svojom priležnicom, čijesu usne pljunule na križ. Gledajte, krivovjerna čeljadi, svoju krivovjerkušto ste je vi othranili na svojem srcu i zatajili je, đavolski sinovi. Gledajte!

I Konrad zgrabi bič s teškim olovnim krugovima, punim bodljika. Izsvjetine se otkine jedinstven krik:

– Banovica Mirena!Dorja krikne. Tajana padne na koljena. Pred njima, u trošnoj

seljačkoj platnenoj haljini, raskuštrane plave kose, uvis uzdignutih očiju,na molitvu sklopljenih ruku, stoji mlado blijedo djevojče. Čini se – nitividi niti čuje što se zbiva oko nje jer njezina je duša već daleko.

Kraljeva peharnika i njegova dvoranina zahvati prepast.– Šutite? – pita inkvizitor svjetinu glasom u kojem dršće nešto kao

žudnja prije radosti.Još se nisu oporavili od preneraženja, a već jednooki priđe k

djevojci, razdere joj haljinu, podigne kosu i otkrije svijetu ranjava blijedaleđa.

Ljudi prosvjeduju:– Svetica je ona! Dobra je. Nju je mati okupala u dobroti.Povici samo podjaruju inkvizitora. Njegove oči gledaju krhko,

djevičansko tijelo. Čeljusti mu dršću, zubi cvokoću, lice blijedi, zjenicezamiru, vjeđe mu se sklapaju, onda opet otvore. Olovni bič zadršće unjegovoj ruci i udari njime po bijelim leđima…

Bičuje djevojku i sav se trese poput zvijeri zahvaćene užitkom.Djevojka klone na zemlju, krv se razlije po njezinom tijelu kao po

bijelom baršunu, ona sklapa ruke na prsima, pokriva kosama nježnegrudi i jeca.

Drugi oružani familijari trgaju odijela s Dorje i Tajane da ihpriprave za bičevanje.

– Pomozite ljudi! – vikne Dorja. – Bičuju nevinu, dobru banovicu. Inas će. U pomoć!

Ohrabreni ovim riječima, svjetina navali. Oružani inkvizitorovi ljudipuste Dorju i

Tajanu i trgnu mačeve. Ali i Gričani hvataju svoje oružje.– Naprijed Gričani! – vikne sedlar. – Van s rimskim dotepencima!Inkvizitoru se ruke tresu. Želja svjetine da mu otme žrtvu još više

raspiruje njegovu žeđ da se naužije bičevanja djevojačkog tijela.Sve se to zbilo u nekoliko trenutaka, kad se čitava masa pretvorila u

jedan jedini vrisak i stopila u jedan val koji je nevidljiva snaga podigla ivalja ga prema Kaptolu pa sve dalje. Konrad osjeća da su ga povukli

137

natrag, da ga vitla bujica i kotrlja, da ljudi jure preko njega i vidi kako sehitro penju na vrbe na obali ribnjaka – bacaju u čamce, sve bježi divljimbijegom.

– Gubavci! Gubavci!Četiri nakazna čovjeka u sivom platnu, ruke, glave, noge i lica

povezana su im krvavim krpama, najure na svjetinu, štropoćućiklopotalima ispod svojih visećih rukava.

– Gubavci! Gubavci!Jure sve dalje – i građani i familijari, i borci, i dominikanci.Tek sada Konrad razabire da njegovi oružani sluge traže zaklonište

od jezovite nemani što ih ispunjava ogavnošću i strahom od zaraze odkoje im se već u mislima ježi koža. Svaki spašava sebe…

U času je ledina pusta, masa se začas razletjela kao pljeva na vjetru.Na vrbi pokraj ribnjaka sjedi lučar i klikne prigušeno:– Banovicu nosi gubavac!– Gubavci su je uzeli – prestravljeno šapću oni kraj njega što sjede

na granama. – Jao nesretnoj djevojci! Bolje bi bilo da ju je ubio Konrad ilićoravac uzeo za se, nego da je k sebi nosi gubavac.

Stišćući se i sakrivajući među granama, gledaju oni s ogavnošćučovjeka s krvavim povezima u sivoj haljini od vrata do zemlje, ispodkoje štropoće klopotalo što daje nadaleko i naširoko glas da ide gubomzaraženi čovjek. Gadnom krpom povezana mu je glava i lice – i doksvjetina bježi prema Kaptolu, on krene protivnim smjerom. Napovezanim rukama nosi onesviještenu djevojku i trči s njom. Sve što ježivo mahnito bježi s puta.

Po ribnjaku plove čamci u koje su se pred gubavcima skloniliprestrašeni građani. Zirkaju na sve strane, hoće li otkud banuti strahotnaneman ljudskog roda – guba od koje svi strepe na ovom svijetu višenego od paklenog ognja na drugom.

Livada je opustjela. Svijet je pobjegao na Kaptol. Crni oblaci kao dase stapaju sa zemljom. Iz teških oblačina razlije se pljusak.

U čamcu skriva se sedlar sa svojim Gričanima i šapće:– Evo! I oblaci su se zaprepastili – na čabre izlijevaju vodu na

Konrada.– A što je sve bilo? – dršće mali Piškor na dnu čamca.– Šuti! Tamo je on – bič vražji, jadna mu majka! Sam je – i oni zirnuli

iz čamca prema njemu.Konrad se podigao sa zemlje. U strki razderali su mu haljine i

raznijeli crni plašt.Ledinom trče dvojica njegovih familijara, a iza njih polagano izmili

138

jednooki.– Gdje je krivovjerka? – viče Konrad.– Ugrabio je gubavac – odgovori on.Strahovitim bijesom pograbi Konrad bič i udari njime po svojim

pouzdanicima.– Ðavolu ste poslužili svojim bijegom, dopustili ste da me odvuku,

a nju niste oteli gubavcu.– Vaše pobožno veličanstvo – mrko će familijar, umaknuvši njegovu

biču – da smo se dotakli gubavca, dopali bismo gube i vaša bi pobožnostmorala sama samcata loviti krivovjerce po Štajerskoj i Njemačkoj.

Ove ga riječi smiruju. Raspojasanom pohotom stade bičevati ledinu,dok njegovi ljudi gledaju šuteći, čekajući da se smiri.

– Dovedite mi gubavce da ih zatvorim s vama zajedno. Božji slugaprima gubu kao dar Svevišnjega. Jeste li čuli? Dovedite gubavce! – vičeon gotovo besvjesno. Jednooki sa svojim drugovima potrči i kad su bilipodalje od njega, šapne im:

– Pretvarat ćemo se kao da ih tražimo. Svaki na svoj kraj! – pa seraziđoše različitim smjerovima.

Oni na drveću pritajili se, a oni u čamcima legli, zaklonjeni vrbama.Konrad ide sam samcat po izgaženoj ledini po kojoj leže klobuci,

plaštevi, peče, kape, mačevi, helebarde. Tu su i osamljena crna kola. Idespuštene glave po pljusku, a svaki čas se zaustavlja i tuče bičem poledini.

Sam samcat, mokar do kože, otrovan do srži, vraća se u Lašku vas.

139

U KRALJEVOJ PALAČI

od svodom kraljevske palače odjekuje tutanj grmljavine.Kraljica se stisla i gleda gore u strop.Orhida se ustrčala odajom. U njoj bijesni bura – oči su joj

bljesak, riječi munje.– Prevarila si me! Uhvatila u mrežu i svezala, ali ja ću razderati

mrežu tvoju i tvojega Joakima. Obmanula si me da ćeš mi ovdje naćimuža.

– Ne viči! – pritrči kraljica k njoj i začepi joj usta, ali ona odrinenjezinu ruku. – Ivan Okićki te je uprosio, ali kralj ne dopušta.

– Lažeš, lažeš! Okićki me i ne gleda. Sve je laž! Dovukla si meovamo, tobože, za Joakimove osnove koje će donijeti oslobođenje našemkumanskom rodu i bogovima našim, sve je laž, tebi nije ni do česa, negoda se ti zabavljaš i tvoje grijehe podmetneš meni.

– Šuti, besramnice!– Neću šutjeti. Ja ovdje umirem od dosade, gubim svoju mladost, a

ti ideš na sastanke u Popov toranj. Pomamila si se za vitezom Sokolom.On misli na mene, ali ti mi ga kaniš oteti, prorekao mi je to fratar – evo,pokazat ću ti.

Ona potrči prema škrinji, otvori je i počne bacati iz nje haljine, kape,nakite, plašteve, vičući:

– Idem odavde! Pokupit ću sve svoje i odlazim među Kumane uUgarsku.

– Molim te, Orhido, ne luduj.– Kad ti luduješ, zašto ne bih i ja? Ako mi ne daš viteza Sokola za

muža, pobjeći ću odavde.– Orhido, otkrit ću ti Sokolovu tajnu: on nije vitez, nego rimski

uhoda koji ovdje traži krivovjerce i zato su ga obukli u viteško odijelo.– Lažeš! Da je uhoda, ne bi na turniru stekao toliku slavu.– To mu je donijela srećonoša.– Da nije znao držati koplje, ne bi mu donijela sreću. Barata kopljem

kao ja jezikom. O svemu lažeš.

P

140

– Povrh toga on je nakaza – grdna nakaza.– Ne vjerujem, ne vjerujem. Elizabete, ako ga ne daš za muža meni,

neće biti niti tvoj.Orhida se baci na sag k svojim haljinama, bjesneći i plačući. Kraljica

izađe i zapita dvoranina:– Kakva je to vika vani?– Svijet bježi s inkvizitorove propovijedi i viče: – Gubavci, gubavci.

Njegovo gospodstvo peharnik vratio se svijetlom kralju.Ona se požuri i nađe kod kralja peharnika gdje priopćuje što se

dogodilo na ribnjaku.Kraljica je ostala kod vrata i radoznalo slušala, ali odjednom ih

prekine mladi vojvoda, ušavši s hodnika:– Uzvišeni ujače, vani je kneginjica sa svojom služavkom.– Hvala Bogu! Uvedi odmah kneginjicu.Kraljica priđe bliže da čuje i vidi Dorju.Ona uđe izmučena i blijeda, u izgužvanom odijelu.– Kako ste smjeli otići tamo među puk? – ukori je kralj. Mladi

vojvoda primakne joj stolicu i pogleda ujaka, moleći tako da svladasvoju strogost.

– Kriva sam – odgovori Dorja. – Spopala me želja da vidim čuvenoginkvizitora. Nikad ne bih mogla naslutiti da će propovijed tako svršiti stolikim užasom. Brat će me strašno ukoriti.

– Zaslužili ste. Nego, molim vas, pričajte nam, kneginjo, vi, osvemu, vi ste bili od početka tamo.

I djevojka počne pripovijedati. Kralj, kraljica i peharnik slušali supozorno. Mladi vojvoda nije skidao oči s Dorjina lica. Ovako izmučenočinilo mu se još mnogo ljepše.

Kralj sluša, ljuti se i plane kad mu je ispričala kako je Konrad odbionjegova poslanika peharnika Gezu. Udari rukom po koljenu:

– Ostat ćete kod nas u dvoru dok se o vama ne pogode obainkvizitora, vaš ujak i Konrad. I vaša služavka, moja srećonoša, treba daostane pod mojim krovom. Odmah pošaljite po svoje haljine. A što je sknezom Radoslavom? Gdje je?

– Nisam ga već dugo vidjela, ni bratu se nije javio – odvrati Dorja,porumenjevši od te laži.

– Samo da jadni mladić ne uleti u šake tom inkvizitoru.– Ne znate li tko je optužio siromašnog kneza? – upita kraljica

namještenom radoznalošću.– O tom Konrad nije govorio.– Bit će osveta neke drolje – mrko će kralj. – Eto, sad smo vidjeli, niti

141

je prodao banovicu Fricu, niti je položio na nju ruke.– Uistinu, Joakim ga je krivo optužio – primijeti kraljica namješteno

ljutito – i on mu mora dati zadovoljštinu. Zanima me kako je banovicadospjela u ruke inkvizitoru i gdje je bila sve to vrijeme. Gdje ju je Konradnašao?

– Ni o tome nije ništa rekao – odgovori Dorja. – Samo znam da samsvojim očima vidjela kako su trčali gubavci u narod i jedan je gubavacugrabio Mirenu i pobjegao s njom.

– Nesretna djevojka – prošapće kraljica. – A što ste vi učinili?– Nagnula sam u bijeg prema Kaptolu, i tek onda opazila da me

moja vjerna Tajana vodi za ruku. Ni u ovoj me strahoti nije napustila.– Vjerujte da nije bilo nje, ne biste bili tako sretno prošli – živo će

kralj. – Jest, ona je srećonoša, a da nije nje, ne bi bilo ni mene.Mladi se vojvoda začudi, peharnik obori oči, a kraljica upita, tobože,

začuđeno:– Što veliš kralju?– Tako velim kao što jest. Djevojka će ostati pod mojim krovom pa

neka Konrad pošalje po nju svojeg jednookog da izgubi i drugo oko.Ovo me je ozlovoljilo. Neka danas zovu mojega lakrdijaša s magarećomglavom da me razvedri. I vas će, kneginjice, proći strah kad on započnesvoje budalaštine. Valja ga potražiti.

Prestrašena da će se opet sastati s Tomom, ona zamoli da je ispričajuza današnje veče jer je odviše slomljena.

– Bit će nam svima krivo što vas nećemo vidjeti. Ipak, odmarajte se,Bela, otprati kneginjicu u blagovaonicu da je tamo podvore okrjepom, ati je zabavi dok za nju ne priprave odaje.

Kneginja se pokloni i ode s mladim vojvodom. On je otprati ublagovaonicu.

– Da ste mi rekli samo riječ kad smo jučer jašili na šetnji – veli onusrdno – i ja bih se bio preodjenuo da vas pratim, i sve se to ne bidogodilo. Ja bih vas obranio. Jedino me začuđuje da ste odlučili usamostan.

– Da, odlučila sam.– Sretnog li viteza radi kojeg ste prezreli život!– Ne, vojvodo, nije za to kriv ni jedan vitez na svijetu.– Vaše je srce slobodno?– Slobodno je. Samo sam htjela da se sklonim pred svijetom.– U kojem netko misli o vama. Samo o vama, dan i noć – i on

porumeni do čela. – Ne ljutite se što vam to priznajem. Nije lijepo što neznam obuzdati srce da vam govorim o sebi. Ne zamjerite mi, kneginjice,

142

što sam sada govorio o svom srcu. Okrijepite se, a onda ćete se odmoritiu dvoru mojeg ujaka.

– Samo da znam što će na to brat!– On će pristati da ostanete ovdje. Kralj je danas i onako naglasio da

nije pravo što ste gost bana Joakima s kojim se kralj zavadio. Potražit ćuga i dovesti k vama.

– Hvala vam, vojvodo, od srca.Ova ga zahvalnost usreći kao da mu je dala privolu na upros.

Raspravljali su zatim o Mireni i Konradu, a onda uđe kraljičinadvoranka i obavijesti Dorju da je čeka spremljena odaja.

– Do sutra, vojvodo – reče mu prijazno.– Teško ću čekati sutrašnji dan – odvrati on i otprati je, opijen

njenom ljubaznošću.U tome ga zateče kralj i udari po ramenu:– No, momče, jesi li stekao nade?– Ako se ne varam, jesam. Slobodna je srca.– Sama ti je to rekla? E, onda dobro napreduješ. Kad čista djevica

govori vitezu tako iskreno, znak je da se ne bi ustručavala kad bi onzarobio slobodu njezinog srca. Ne rasplini se od sreće, mladiću! Još nijetvoja. No, mogla bi biti, samo se ne žuri. Čiste plemenite djevice nisukumanske krvi koja plane čim joj se mladić približi. Ali ne pričaj o tomeništa kraljici. Još dva mjeseca ostajemo na Griču, dakle, imaš kada daosvajaš Dorjino srce.

– Sad idem da tražim kneza da pođe k njoj.– Idi, idi, znam – veseli te da možeš nešto učiniti za nju.

Kraljičina dvoranka uvede Dorju u lijepu odaju s velikom modromposteljom i udobnim sjedalima. Tu čeka Tajana i začuđeno pita:

– Gospodarice, zar nećemo u banovu palaču?– Ne. Kralj je odredio da ostanem ovdje, a ti ćeš sa mnom. On želi

zaštititi tebe i mene.– Što ću ja sirota na dvoru?– Već si dva dana nešto uznemirena. Kakav je ono mladić bio

prekjučer u banovoj palači s kojim si se nešto dogovarala? Nemoj mitajiti. Znam da te je tražio neki snažni sluga.

– Bio je sluga viteza Sokola, Petar.

143

– Zar ti je donio poruku od viteza?– Donio mi je kapu koja je ostala u šatoru njegova gospodara onog

dana za viteških igara – odvrati ona, ali se sva smete i porumeni.– Pustinjak te uči da je laž najveća grdoba. Nisi mi rekla sve. Tajano,

ako je neznani vitez ranio tvoje srce, onda ga liječi. Djevojko, liječi srcejer vitez nije za tebe.

– Gospodarice, kako bi mogla takva što i pomisliti? On je vitez, a jasiromašna služavka!

– Tajano, uvijek misli na to. Vitez te brani jer mu je to dužnost nakoju se vitezi zaklinju, a njegova ljubav Astra vrlo je visoko nad tobom.Tebe će ljubiti i uzeti pošten mladić, srećonoša si – moraš donijeti srećusvakome.

Tajana se zamisli. Dorja legne odjevena na postelju i priopći joj:– Vojvoda je otišao da traži kneza. Grdit će me.– Smirite se, gospodarice, knez je dobar.– I vojvoda je dobar, vrlo dobar i plemenit – primijeti Dorja tiho.Vani je pljuštalo. Palačom je odzvanjala tutnjava grmljavine.– Gdje je sad sirota banovica? – uzdahne Dorja. – Odnio ju je strašni

gubavac, a mi smo, eto, sretno utekle – govorila je ona, gledajućiTajanine zamišljene crne oči i čitavo njezino tajanstveno biće, uvjerenada ga okružuje neka tajnovita moć i da samo njezinoj prisutnosti morazahvaliti što sad leži na svilenoj postelji kraljevskog dvora.

144

GUBAVAC

irena otvori oči. Magla nesvjestice se prorijedila. Pribirese. Razabire da leži na mekanom ležaju. Kroz neki maliotvor dopire svjetlo. U njegovim zrakama pojavi se

strašno lice povezano krvavim krpama, nadvija se nad njome, prilazi jojposve blizu, ispod poveza bulje u nju oči, povezane ruke dotiču senjezina plašta. Svaki taj dodir unosi u njeno lice gađenje, a ona ne možeda se makne.

Nemoćna je, obamrla, svijest, kao daleka zraka svjetla, pokazuje jojda taj čovjek obilazi oko nje, miluje joj kosu, zavirkuje u lice, gladi jojčelo, hvata joj ruke, sve je obilazi poput grabežljivice oko plijena.

Što joj se više bistri pogled, to je jače zahvaća jeza.Opet se strašna glava nagnula nad njome.– Ne boj se, ne boj se – progovorio je čovjek.Mireni zuji u ušima. Sjeća se kako ju je gubavac na ledini pograbio i

stao s njome bježati negdje u grmlje. Tamo je vidjela još više takvihgubavačkih sjena koje su je digle i nekud trčale s njom u pljuštavici.

Opet ne vidi ništa drugo nego gubavca.– Sad si kod nas – govori joj glas posve blizu, a njoj se čini da od

dodira povezanih ruku njezino tijelo gori, puna je gubavih rana što suod tog čovjeka prešle na nju. Ne može izdržati, krikne.

– Ne boj se – ponovno čuje čudnovati glas i prestrašeno pogledačovjeka što se vrze oko nje. Htjela bi skočiti i pobjeći, no nestane jojsnage. Odjednom, kao u snu, razabire da gubavac skida poveze s glave,lica i ruku, briše svoje obraze. Sad više nema gubavca, pretvorio se učista čovjeka bljedolika blaga lica, oči mu se smiješe, klečeći do nje,obujmi je rukama i šapće:

– Ne poznaješ li me, mila moja?– Kakav je to san? – pomisli ona i sklopi oči.Dugo nema odvažnosti da posluša taj glas, a kad unatoč tomu

podigne vjeđe, zapanjene su njezine plave oči, gleda – gleda, i pitanesigurno, plaho:

M

145

– Radoslave? Zar si to ti?– Ja sam, draga moja.– Gdje je gubavac?– To sam bio ja i naši prijatelji. Vidiš, ove krpe zamočili smo u

crvenu boju, sve smo tako udesili da te možemo oteti luđakuinkvizitoru.

Radost od ovog preokreta oslabi je i ona ušuti – samopoluotvorenim pogledom prati njegove kretnje kad je brižljivo pokriva,nadgledava, uzima košaricu, vadi lončiće, donosi ih i šapće:

– Da se malo okrijepiš – pij, Mireno.I prepušta se njegovim rukama što joj nježno pridižu glavu i

ulijevaju u usta nešto toplo, okrepljujuće. Ona pije pa se opet spušta naležaj.

Ugodnost i toplina prelaze joj tijelom.– Razabireš li gdje smo? Kod Dragoše, u njegovoj kolibi. On još nije

stigao, mi smo s tobom dojašili, a on dolazi za nama pješke da nitkoništa ne zamijeti.

– Unaprijed ste znali da ću biti tamo na ledini?– Znali smo da su te Konradovi ljudi uhvatili pod Ozalj-gradom i

doveli ovamo. Dobri stari učitelj Ljubin odmah je dohitao u grad dadojavi Belku što se dogodilo s tobom, a Belko, lukavac podmitio je sinoćmežnara i donio nam vijest. Tako smo saznali da si u podrumudominikanskog samostana. Ugovorili smo da ćemo, kao gubavci,prodrijeti u samostan kad Konrad bude otišao na propovijed, no uposljednji čas saznao je Belko od mežnara da su te u crnim kolimaodvezli na ribnjak. Pohitali smo tamo, ali smo stigli nešto prekasno.Nečastivi te je već bičevao. Kad sam vidio kako te tuče, bilo mi je kao daudara mene… Boli li te jako, Mireno?

Ona ga pogleda blagim mučeničkim pogledom:– Boli. Svaku noć me je dolazio bičevati. Kad sam sjedila pod

krovom crnih kola, osjetila sam da mi nešto šapće: strpljivo podnosi sve,doći će spasenje. I došlo je.

– Zašto si morala toliko prepatiti? Sve bi bilo drukčije da na danvjenčanja nije bilo onih nesretnih skela koje su nam pokvarile osnovu.

– Što je bilo sa skelama? To mi je i danas tajna.– I meni. Netko ih je namjerno srušio.– Namjerice? Zašto?– Nitko od nas ne zna. Vidjeli su onog dana pred crkvom Frica,

možda je htio da u strci robi. Nekim kneginjama je nestalo mnogodragulja…

146

– Mislila sam isprva da je to Flavijan sam udesio po svojoj osnovi damogu sigurnije bježati. On nije naš, svejedno mu je ako se siromašninarod u gužvi poubija.

– Varaš se. Flavijan nije naš, ali nas iskreno pomaže, on se potpunopodvrgava našoj nauci.

– Zašto nas, dakle, nije biskup pozvao u dvorac? Nije li mupravodobno javljeno?

– Jest, učitelj Ljubin u prvi je čas ušao biskupu kao glasnik tvojegaoca i donio, tobože, njegovu poruku da nas ne vjenča u crkvi jer ću japred čitavim svijetom reći da te neću uzeti za ženu. Biskup je, naravno,povjerovao, nikad nije vidio Ljubina i odmah pošalje Belka u crkvu danas pozove u dvorac. Belko je tako sve divno pripremio: čim bismo ušliu hodnik biskupova dvorca, ti bi umakla kroz vratašca u njegovu sobicugdje je probušio silaz u podrum. Nitko živ ne bi slutio gdje si. Kad Belkouđe s biskupovom viješću u sakristiju, dogodila se ona lomljava u kojojbi gotovo propala naša osnova da Flavije nije bio priseban. Vidio samkako te vuče iza oltara i znao sam da je nešto drugo izmislio, samo senisam usudio približiti k tebi. A što si ti mislila u onom času?

– Najprije sam se silno prestrašila lomljave. Kao u snu, vidimFlavijana u viteškoj odori kako me vuče za oltar, brzo pokriva svojimplaštem, natače mi na glavu svoju kacigu, a onda me upozori dapodignem ispod plašta svoju povlaku. Sve kao u snu, prikopčam haljinui prepustim se njemu koji me vodi u sakristiju gdje su se ljudi luđačkigurali. Kad smo bili vani, svi su trčali okolo, nitko se nije obazirao nanjega i mene u kacigi, potpuno zaogrnutu muškim plaštem. Svatko jespašavao sebe. Belko nas ipak spazi, potrči za nama pa nas povedeprema ribnjaku, u svoju sobicu, sakrije u podrum kako je bilo određeno.

– A onda? Kamo ste pošli?– Sve je dalje išlo kako smo dogovorili. Belko podveče donese

Flavijanu i meni fratarske haljine i tako smo krenuli u Popov toranj. Umraku nije bilo žive duše. Jedino smo pod utvrdom čuli Rupertov glaskako nešto govori s Teofilom i strašno kune. U tornju sam odjenulapripravljenu mušku odoru. Tu sam provela tri dana i tri noći. Flavije senije maknuo iz tornja i čuvao me.

– Zato je Belko obmanuo Ruperta kumanskim duhom da mogu tebesakriti. Kad bi bio naš vjernik, ne bi mogao lagati. A kako si izašla iztornja?

– Kad se potraga za mnom smirila, noću, kad je čitavim Kaptolomsve usnulo, odjevena u muško, s Ljubinom i Flavijem odjašila samprema Karlovcu. U zoru se Flavije vratio u grad, a učitelj Ljubin i ja

147

krenuli smo u selo pod Ozalj-gradom da propovijedamo našu nauku.Zar ti Belko i Flavije nisu rekli kako je to bilo?

– Nisu mogli do mene ni ja do njih. Moj me otac okrivio da sam sehtio riješiti tebe zbog kraljice. Znaš da tvoj otac Joakim umišlja u svojojljubomornosti da ljubim kraljicu pa to vjeruje i moj otac. On je tvrdio dasu skele razrušili moji ortaci da te u metežu odvedu i bacio me utamnicu gdje mi je htio izrezati jezik.

– Oh, kako si izbjegao tome, Radoslave?– Kao nekim čudom došla je Dorja i spasila me.– Radoslave, nešto se moralo dogoditi s njome kad je i Tajanu uzela

k sebi.– To se i meni činilo. Ipak nisam mogao od nje ništa doznati, a opet

nisam joj smio ništa spomenuti o tebi. Neizvjesnost što je s tobom mučilame više od mojeg oca. Kad sam izašao iz tamnice nisam se smio maknutis Griča jer je tvoj otac i dalje ljubomorno pazio na mene i dao me svudaslijediti sve dok nije pao u kraljevu nemilost. Kažu da je tvoj otacbolestan od žalosti za tobom.

– Ne vjeruj. Nikad se nije brinuo ni za koga drugog – nego vlast ikraljicu. Mene nije pravo ni gledao. A gdje si boravio?

– Knez Ivan nije me napustio i dade me krišom otpratiti na Okić,kad, eto Ljubina koji je Belku donio strašnu vijest da su na tebe nalutalirimski vuci. Sve mi se čini, netko te je izdao da propovijedaš bogomilskinauk.

– Nisu ni slutili da ih vodim prema toj vjeri. Ljudi su me slijedili kaosvećenicu. Bila sam veoma sretna, okupila oko sebe seosku djecu, kadspazim neke čudne naoružane ljude. Prekasno sam doznala da su to bilifamilijari inkvizitora Konrada koji se odmarao pod Ozalj-gradom. Jedanod njih pokušao me je napastovati, a kad sam ga gurnula, uhvatio me.

– Jadna moja! Sve to ne bi bila prepatila da si prihvatila mojprijedlog da nas vjenčaju. Otputovali bismo, tobože, u Zvoni-grad, azatim pošli svojim putem i nikad ti ne bi pala u ruke Konradu.

– Dragoša nije htio ni da čuje o tome da se vjenčamo. Rekao mi je:„U njegovim očima ja ne vidim dosta čistu sklonost prema tebi. ARadoslav ne bi htio možda s tobom da živi kao brat sa sestrom, on bi tesprečavao da prolaziš zemljom kao apostol.“

Njegov pogled zamagli neka tuga i on ne reče ništa, samo spustivjeđe.

– Moje riječi, da ćemo živjeti kao brat i sestra, nisu u tvojoj dušinašle odaziva, Radoslave.

– Mogu li ja htjeti nešto drugo nego što ti želiš? Mogu li osjećati

148

drugačije nego ti?Ona ga pogleda začuđeno:– Radoslave, zar si pristao na sve samo zato da udovoljiš mojoj želji,

a ne od srca? Radoslave, otkako se nismo vidjeli, nešto se promijenilo utvojoj duši. Ili mi onda nisi rekao sve?

– Mireno, nikako nisam mogao shvatiti da je grijeh ako ljubim svojuženu. Kad sam upoznao tebe, priznajem, Mireno, ljubio sam te silno kaošto vatrena mladost ljubi, čeznuo sam da budeš moja žena. Jest, ljubiosam te žarkim osjećajem, vrlo žarkim, a ti si me obratila i povela sasobom – na put čistoće, ti savršena čistoćo.

Zamišljeno je slušala njegovu ispovijest i onda primijeti:– Radoslave, onda je Dragoša dobro uradio da nije dopustio naše

vjenčanje.– Evo, Mireno, pogledaj mi u oči: zar se nisam odrekao pred tobom

života kojim žive drugi i zato te molim: uzmi sada na svoj put mene –svojeg brata. Ti si odveć slaba djevojka, ne možeš sama, tebi trebazaštitnik. Uzmi me sa sobom.

Njegov glas zvuči čistom toplinom, samo oči, ovlažene osjećajem,odavaju nesvjesne drhtaje silom ugušene ljubavi. Vrata se daščareodškrinula, u kolibu stupi pustinjak i priđe k Mireni:

– Kćerko, kako ti je?– Dobro, samo me malo boli od bičevanja.– Taj rimski krivovjerac udarao je po tebi zato što su oni zakasnili.

Radoslave, mladi brate, donesi svježe vode, odmah ću isprati njezinerane i obložiti ih ljekovitom travom.

– A nema pogibelji da je potraže ovdje? – upita zabrinuto knez.– Nitko ne sluti kamo su gubavci umaknuli.– A ja ću ostati da njegujem svoju sestricu – reče Radoslav.Dragoša se zagleda u mladićeve oči.– Pouzdajte se u njega, oče Dragoša – reče Mirena. – Čista mu je

duša od svega što je bilo.– Ja hoću da budem kao ona – hoću… hoću…Dok je govorio, oči mu se zalile suzama, a Dragoša ga opomenu:– Sinko, tvoje oči suze? Žalost je đavolsko djelo.– To su suze radosti! Nemam zašto da tugujem, sad opet imam

svoju svećenicu, imam svoju učiteljicu, sestricu…– Sinko, Konrad te je proglasio krivovjercem. Tko te je prijavio?– Kraljica, nitko drugi.– Ona te je obasipala s toliko ljubaznosti da je Joakim usplamtio

ljubomorom.

149

– Ali iste večeri, kad sam izašao iz tamnice, pozvala me je naljubavni sastanak, ali kad sam odbio – nije me više pogledala. Za ručkomje kraljica neprestano pazila hoću li okusiti meso. Poslala mi je slugu spečenjem, a ja rekoh da ne mogu jesti jer mi je slabo. Nisam ništa okusioda ne moram uzeti meso. Njezine osvetljive oči vrebale su me. Samo oname je mogla prijaviti. Možda po svojem miljeniku Joakimu.

– Smjestit ćeš se dolje u moje katakombe.– A Mirena? Ovdje bi je tko mogao vidjeti.– I nju ćemo sutra u zoru smjestiti dolje. Ne znaš li ništa kad će kralj

dignuti vojnu na braću u Bosni?– Otkad ban Joakim boluje, ne zna se ništa. Vojvoda Bela čeka ovdje,

ne znam ni to zbog čega.– Čuješ li korake? Netko dolazi.Netko pokuca na vratima.– Tko je? – upita pustinjak.– Vitez Sokol.– Evo me odmah.Dragoša odrine zastor i ode iz kolibe. Radoslav je promatrao

Mirenu koja se budila.– Vitez Sokol? Zar je on naš?– Nije, ali nas često pomaže. On je bio s gubavcima.– Zna li Dragoša tko je taj vitez?– Bit će da zna.– Čudno je to – nije naš, a pomaže nas – reče ona, a vjeđe joj se

spuste na oči.– Spavaj sestrice, spavaj i ne boj se, ja te čuvam, sestrice.Izmučena, Mirena ponovno usne. Radoslav je sjedio kraj nje.

Gledajući u njezino lice, duboko se zamisli.Onda se Dragoša vrati u kolibu. Ne reče ništa, već uzme kruh i,

podignuvši oči k nebu, stane moliti. Tada razlomi kruh, dade komadRadoslavu, a on uzme drugi. Uzeše jesti kruh i voće. A dolje na slamispavala je djevojka.

Sutradan, jedva što je ogranulo sunce, Dragoša ponovno previjeMireni rane, kad Radoslav utrči u kolibu:

– Dragoša, svijet dolazi k vama, treba Mirenu skloniti.

150

Pustinjak podigne svoj ležaj ispod kojeg se ukaže rupa. Mladi knezse spusti, a pustinjak položi na njegove ruke Mirenu i on je unese upodzemlje, poduprto drvenim stupovima. Tu je položi na slamu. Tadauzme od Dragoše napaljenu luč, utakne je u drvo, sjedne pored Mirene izagleda se u njezino, poput mramora, bijelo lice.

Vani, pred pustinjakovom kolibom, stoje ljudi.– Što vas nosi k meni, braćo, u tolikom broju? – pita ih Dragoša uz

svoj vedri smiješak.– Došli smo da nas braniš. Rimski inkvizitor okrivljuje nas s

krivovjerstva zato što nismo nikoga prijavili.– Znate li kakvog krivovjerca?– Ne znamo, oče Dragoša, ali on veli da ih ima.– Da, ima ih – reče pustinjak.Ljudi su uzbuđeni.– Reci nam – koji su to krivovjerci?– Oni koji naučavaju krivo.– Kako da znamo tko naučava krivo?– Onaj koji naučava drukčije nego što živi. Tko propovijeda o

siromaštvu, a živi u bogatstvu, tko slavi čistoću, a živi nečisto, tko tražiprisegu, a laže. Braćo, molite neka vam se prosvijetli um da možeterazabrati i prosuditi tko živi pošteno i čisto, a tko licemjerno laže. A vine znate nikoga tko bi bio u vezi s đavlom, vaša je duša mirna. Nitko vasne može prisiliti da lažete. Laž je đavolski zločin.

– Riječi su ti poput božje rose – govore oni, smirujući se.Ujednom se pojavili familijarci.– Što hoće ovdje?– Tiho, braćo! – umiruje ih pustinjak. – Čut ćemo što žele.Dragoša se zabrinuto okrene prema kolibi. Htjede ući, ali opazi da

su familijarci potjerali konje pa ostane pred vratima, uvjeren da će takomanje svratiti njihovu pozornost na svoj šumski stan pod kojim seskrivaju Mirena i Radoslav.

Konradovi familijari s dominikancem približili se. Dragoša vedroupita Klaudiusa:

– Što vas nosi u skromni pustinjakov dom?– Imaju nalog da pretraže i razruše vašu kolibu – reče Klaudius

Dragoši.– Moju kolibu hoće da pretraže i ruše? Što im je skrivila ova

daščara?Muškarci i žene se ogorčeno postave pred vrata:– Neće prekoračiti praga dok smo mi živi.

151

– Krivovjerna paščad – bijesno će familijar.Dragoša priđe k dominikancu:– Časni oče, Klaudiuse, nije dugo što ste u mene tražili zaštite kad

su vas orobili. Zar ćete dopustiti da poruše moj siromašni krov?– Njegova pobožnost je tako zapovijedila.Muškarci stoje na ulazu kolibe, dignuvši štapove.– Braćo moja, spustite štapove, ne borite se, stradat ćete od njihova

oružja.Familijari povukoše mačeve što još više razljuti Dragošine prijatelje.

On ih smiruje:– Braćo, vas imade do dvadeset muškaraca i žena. Oni vas sve

mogu sasjeći za kratak čas. Ne dirajte ih – uzalud ćete stradati.Konačno su uvidjeli ispravnost njegove opomene.– Idemo već jednom – grubo se otrese nestrpljivo vođa familijara

Siksto pa naredi dvojici da ostanu.– Razrušite kolibu i sve što nađete u njoj sumnjivo donesite

inkvizitoru da mu bude dokazalo protiv njega.Dragoša upita dominikanca Klaudiusa što to oni govore. Kad mu

razjasni pustinjak okrene kolibi leđa da sakrije bljedoću što mu seprosula licem.

– Polazim, evo, i predajem se tebi – šaptale su usne kao neku tihumolitvu i potpunim mirom krene pustinjak u pratnji Klaudiusa i dvojiceinkvizitorovih doglavnika.

Oni koji su ostali iza njega uznemireno gledaju za Dragošom,uzdišu i tiho vijećaju. Dvojica familijara potjeraju ih dalje od kolibe, aonda stanu razbijati Dragošin pustinjački stan.

Otkinu vrata i bace ih na zemlju, zatim jedan uze helebardom21

kidati krhke daske i bacati ih na hrpu, a drugi uđe u kolibu, izneseklupu, vrč, neki lončić i počnu to pogledavati. Pustinjakovi prijatelji izdaleka promatraju, ogorčeni i ojađeni, kako stranci razaraju kolibicu ukojoj su oni toliko puta našli utjehe svojoj boli, pa im se razvalinedaščare pričinjaju razvalinama njihova utočišta.

Odjednom klikne jedan od dvojice nasilnika. Drugi mu se ozove ipotrči u kolibu. Svjetina se pita u tihom zaprepaštenju:

– Zašto su se tako pojagmili? Što su našli da tako ijujuču?

21 Helebarda – koplje koje pri vrhu ima dvostruku sjekiru ili s jedne stranesjekiru, a s druge bodež, zubati trorog ili kuku; oštroperac.

152

CRNI ZLODUH

prostranoj dvorani dominikanskog samostana sjedi biskupTimotej. Njemu nasuprot inkvizitor Matijas.– Zlo je to – govori biskup mirno – veliko zlo. Kneginjica s

pravom uživa časnu slavu najpobožnije djevice u našoj zemlji, ona je bilana diku vašem dušobrižniku, a evo proglasi je krivovjerkom čovjek kojiima samo jedno oko. Kao da on vidi bolje na svoje jedno oko, nego vi nadva.

– Ja sam žrtva svog nećaka Okićkog kneza. Naredio sam mu daotjera krvnikovu kćer. Zašto je Dorja morala doći na propovijed? Zašto?

– Očito da stekne naviješteno oproštenje grijeha – odvrati biskup –Konrad je zacijelo odustao od optužbe svog jednookog doglavnika?

– Ne znam što kani. Šuti. Bojim se da će biti i većeg zla.– Konrad je zalutao krivim putem. Morao je poći u Bosnu i

Dalmaciju – tamo su zemlju poplavili patareni. Možda ima i tu po kojipojedinac, ali je to kap u moru. Što kod nas traži krivovjerstvo, tome stekrivi vi, časni oče, zato što ste neprestano tvrdili da je čitava naša zemljakrivovjerna, a sad, eto, strada naš vlastiti ugled. Narod ne govori ni očemu drugome nego da su vašu najpobožniju gojenicu optužili zbogkrivovjerstva.

Mrko zuri Matijas u pod i šuti. Biskup mirno govori dalje:– Čitav nam je kraj uzbuđen, a sve to nije bilo potrebno. A kad još

uhvate pustinjaka Dragošu, ne znam što će biti.– Nije se smio uplesti u Konradovu propovijed.– Tko zna koliku je time spriječio nesreću! Vidite, nekoliko je žena u

strahu od propasti svijeta poskakalo u ribnjak i utopilo se. Takvimuzbuđivanjem naroda samo se uzdrma njihova vjera. No, gdje je Konradtako dugo?

– Dolje u podrumu. Tamo ima neke krivovjerke što ih je doveosobom. Danas već drugi put silazi dolje da ih bičuje.

Biskup Timotej pogleda Matijasa:– Zapravo je ova zemlja vaše inkvizitorsko područje, a stranac vam

U

153

ga je oduzeo.– Moram se pokoriti, on je moćan. Došao je da spaljuje krivovjerce.– Budući da ih nema, morat će paliti bogoljubne kršćane katolike –

veli biskup.– Nešto se mora učiniti. On je poražen jučerašnjim događajem, ali

ne smije uzmaknuti jer bi to utvrdilo krivovjerstvo.– Vi, dakle, kanite žrtvovati svoju nećakinju – naime, sebe?– Ne, nikako ne! Zato sam ga i uputio na pustinjaka. Ovaj je

sumnjiv. Netko mora na lomaču. Ali, čujem, dolazi.Matijas hitro ustane. Konrad uđe blijed, mrk, krut.– Dolazim, evo, po vašoj želji – reče biskup Timotej.Konradovo nisko čelo je nabrano, male oči prepune su srdžbe.– Biskupe, strahoviti se čin dogodio u vašoj biskupiji. Gubavci nisu

utekli iz bolnice, dao sam to istražiti. Franjevcima nije pobjegao ni jedangubavac. Ðavoli su se pretvorili u gubavce da razjure ljude i otmukrivovjerke. Jednog smo ulovili. Dovedite ga!

Matijas poput sluge ode da izvrši Konradovu zapovijed.– Ovaj pustinjak je satana koji je uzeo ljudsko tijelo. Treba ga spaliti.– Ako se vaša sumnja obistini, onda je to zaslužio – odvrati biskup.Doskora se vrati Matijas, a dva familijara uvedoše Dragošu. Stao je

pred stolom iza kojeg sjede Konrad, uz njega Matijas, a podalje biskup.Konrad pogleda u vedro, nasmiješeno, bradom obraslo Dragošino

lice:– Vi ste jučer bunili narod protiv moje propovijedi koju sam izrekao

u obrani svete vjere.Dragoša se prijatno smiješi i odvraća:– Ja sam narod smirio da od straha pred propašću svijeta ne počini

zlo.– Narodu ste govorili da nisam ja dozvao božje gromove.– Gospodin Bog ravna gromovima po svojoj sveznajućoj i

svemogućoj volji, a nikad ne traži savjete griješnih ljudi…Bijesan Konradov pogled ustremi se u Dragošine vedre,

nasmiješene oči.– Griješnik sam koji nastoji svoju dušu pročistiti molitvom u

pustoši. Ako mi sami ne nastojimo biti dobri, onda su nemoćni svislužbenici crkve – reče Dragoša.

Biskup Timotej vidno se obradovao. To Konrada razbjesni i vikne:– Tko vam je dao punomoć da propovijedate narodu?– Dužnost koja nalaže svakome da tješi uznemirene duše.– Tu dužnost predao je Bog samo meni, svojem zastupniku na

154

zemlji. A od čega živite?– Popravljam ljudima obuću, dakle, od rada svojih ruku.– Dajte mu mesa, neka jede – ako nije krivovjerac.– Živim samo o kruhu i vodi. Neka mi vaša pobožnost oprosti ako

neću da se tovim pečenjem. Čuo sam da i vaša pobožnost ne živi samo okruhu i vodi i ne jede pečenih purana, sigurno ne iz heretičkih razloga.

Odgovor je nasmijao i biskupove usne. Matijas je svoje stisnuo kaoda je i njemu do smijeha, ali Konrad plane:

– Okorjelost ovoga krivovjernika najbolje dokazuje njegovoponašanje. Umjesto da lije suze i dršće pred mojim sudom, on se smijeveselo kao da je na plesu.

Dragoša odvrati:– Žalost je smrtonosno djelo đavola, a radost i vedrina Božji su dar.Ljutina orumeni Konradovo lice:– Ova izjava pečat je njegova krivovjerstva.Biskup ustane:– Vaša pobožnosti, s tim se ne slažem. Najveći svetac Franjo Asiški

učio je svoje sljedbenike: „Budite veseli, to je krijepost, a žalost je smrtnooružje sotone“.

Inkvizitorove oči ošinuše biskupa:– Do sada ga svaka riječ prikazuje takvim.– Pitajte dalje – vidjet ćemo.– Nemam više što pitati. Krivovjerac je, spaliti ga treba! – vikne

inkvizitor. – Ovdje ja sudim.S ulice dopre buka. Dominikanac Matijas oslušnu. Klaudius dohita

u sobu i pokloni se inkvizitoru:– Vaša pobožnosti, i dalje se skupljaju ljudi. Prosvjeduju da bi

pustinjak bio krivovjerac.Konradove oči prosiplju bijes:– Heretici su svi! Krivovjerci! Biskupe, vaša je biskupija gnijezdo

krivovjerstva! Zapalite lomače! Sve ih treba pretvoriti u prah i pepeo –sve. O, gospodine Bože, ja ću te obraniti.

U sobu su ulazili zabrinuti dominikanci:– Prijete da će provaliti. Hoće da im predamo pustinjaka.– Proglasite im moje prokletstvo. Svi su izopćeni.– Ali razbit će našu sirotinju – veli Matijas.Sve više tutnji kućom lupanje na vratima i po prozorima.– Gdje je vaša riječ, biskupe? – okosi se Konrad na Timoteja. – Zar

ste pošli stopama onih biskupa koji sprečavaju inkvizitorima da vršesvoju svetu dužnost zato što su uvrijeđeni jer dolazimo u njihove

155

biskupije? Vi podupirete krivovjerstvo.Timotej se uspravi:– U mojoj biskupiji nije ugrožena sveta vjera, za svoje vjernike

odgovaram Svetom Ocu.– Vi ste skrivili da su prešli na krivovjerstvo. Knez Radoslav,

banova kći i kneginja Okićka, da prednjače prostačkom puku. Nalomaču ih dajte!

– Sad je na meni da govorim – reče biskup. – Papinski legat, biskupFilip je u mojem dvorištu, došao je u poslanstvo da povedem vojnu nakrivovjerce. Ako narod raspalimo i zbunimo, neće poći u vojsku. To vamporučuje papinski legat Filip i svi biskupi.

– Biskupi se rote protiv mene, znam svima im je krivo što u njihovokraljevstvo dolazim ja – bič Božji.

S ulice dopire urlik svjetine.– Rastjerajte ih! – zapovijeda Konrad familijarima. – Udrite po

njima! Pobijte ih!Na veži samostana otvore se vrata kroz koja iziđu naoružane

Konradove sluge. Ali iznenada vitez Sokol koji je trkom jašio s Kaptolazavitla kopljem tako spretno da ih je odmah odijelio od građana. A ondakoplje okrene pa drškom obreda brave u rebra, brzinom igrača pobacajednog za drugim na zemlju. Ova žonglerska izvedba razdraga svjetinupa ga opkole i kliču:

– Otjeraj, viteže, crnog Rimljanina!– Branite li Boga, progoneći pravedne ljude? – vikne Sokol.– Dajte nam pustinjaka! – traže građani.Mladi dominikanac uleti zadihan i najavi Konradu:– Vitez Sokol je odbio brave.– Neka ga svežu. U tamnicu s njim!Biskup se osmjehne:– Vaša pobožnosti, ako svoje familijare pošaljete k njemu u blizinu

ostat ćete bez njih. Taj miljenik naroda može da razjuri čitavu vojsku.Idite – naredi biskup ne pitajući više Konrada – i objavite narodu da jenjegova pobožnost pozvala pustinjaka samo zato da ga ispita. Idite,pustinjače, umirite narod i vratite se u svoju kolibu.

Odlazeći, Dragoša se s poštovanjem pokloni biskupu koji se okreneprema Konradu:

– Vaša pobožnosti, kralj sprema vojsku. Oslobodite optužbenajpobožniju djevicu zemlje i njezinu služavku, to zahtijeva kralj; azagovara to i papinski legat biskup Filip. Kralj to postavlja kao uvjet zavojnu na patarene.

156

Inkvizitor dršće, sklapa ruke, uzdigne ih prema raspelu, pada nakoljena, znoj mu oblije čelo, obrazi mu plamte. Sva mu duša izgara uuvjerenju da je zašao u paklenu krivovjersku spilju i u svojoj predodžbigleda narod, dominikance i biskupe kako kleče pred đavolom i prisižumu vjernost.

Dominikanci ga gledaju preplašeni, a biskup Timotej zovne svojegkanonika i ostavi samostan. Vraćajući se u svoj dvorac, biskup veli:

– Sad razumijem zašto je Konrad počinio takve strahote koje mupronose svijetom jezovitu slavu. Nesavjesno je i po vjeru štetno pustititakvom čovjeku da harači svijetom. On je dosele spalio čitave mase ljudi.Kažu da je pretvorio u pepeo do tri hiljade živih tijela. U Njemačkoj iŠtajerskoj dršću pred njim i građani i svećenici i biskupi.

– I vas će optužiti pred svetim ocem.– Neću se pokoriti tom bjesomučniku, makar me skinuli s časti.– A što će biti s kneginjicom Okićkom?– Njezina sudbina u rukama je luđaka žedna lomače. Matijas će

potražiti bilo kakvu žrtvu da je zamijeni sa svojom nećakinjom. Sadatraži kneza Radoslava jer Konrad hoće da se naslađuje pečenjemljudskog mesa. Netko mora da gori, tu pomoći nema. Ima svakojakih, aliovaj je lud.

Pred pustinjakovom kolibom njegovi prijatelji u nemoćnom gnjevupromatraju kako se Konradovi ljudi vrpolje, vesele i kliču.

– Zatucite ih! – šapću žene. – Pošteni ljudi ne bi rušili stan pobožnogpustinjaka.

– Još ne bismo počeli, već bi oni nas kopljem priboli o zemlju.– Šutite! Rimski psi nas gledaju.Konradovi ljudi razaraju. Jedan razbija daske, drugi zgrabi slamu s

ležaja pa je iznese na ledinu, onda se vrati i donese drugu hrpu slame.Uzbuđenje sve više obuzima ljude. Kao da instinktivno osjećaju da

se familijari približavaju tajni Dragošine kolibe.– Raznijet će mu ležaj, proklete mrcine! – bijesne žene, ali se nitko ne

usuđuje da iskali svoj gnjev na oboružanim ljudima.Najednom se dignu ruke u vis i, vičući, nagnu bježati.Šuma odjekuje topotom konja. U suncu što prodire kroz stabla

zaiskri se oružje. Svjetina viče:

157

– Pomozi viteže, razdiru kolibu!Kao munja s neba, padne vitez Sokol pred kolibu i zapovijedi

familijarima:– Natrag! Tornjajte se!Oni se ne pokore i prihvate oružje, ali ih vitez gurne u rebra

kopljem i povali ih.Beskrajna zluradost obuzima žene i muškarce, nadimlju se u

ekstazi, nadvijaju se nad povaljene familijare, cere se i guraju ih nogama.Jedna žena izvuče iz mošnje ležećeg familijara knjigu i pruži je vitezu:

– Gle, ukrali su to pustinjaku.– Evanđelje, sveto Evanđelje oni kradu – pokazuje vitez ljudima.– Pustite pokisle štakore – zaviče vitez – neka vam se ne osvećuje

njihov gospodar.Familijari se podigli posramljeni i bijesni. Kunući odlaze u šumu,

praćeni pljuskom rugalica.Vitez siđe s konja. Ulazi u kolibu, ogleda Dragošin ležaj, unese opet

slamu natrag i dozove ljude da pustinjaku opreme kolibu.– Odveli su ga inkvizitoru.– Ali će se vratiti – odvrati Sokol.– Tko je taj čovjek što pomućuje mir u našem kraju?– Luđak koji ima uza se lupeže. Zlo je to veće negoli Tatari.I ljudi su prionuli uz posao pa iznova opremaju kolibu, dok se kroz

šumu čuje klicanje svjetine što vodi kući Dragošu.Kad je stigao do svoga stana, već su do pola popravili. On ne reče

ništa, samo pođe do ležaja, baci pogled na slamu pa opet u viteza:– Ležaj nisu razrovali?l– Tek su počeli. Stigao sam u pravi čas – odvrati vitez.Dragoša prišapne vitezu:– Izdan je nalog da me noću opet izvedu iz kolibe. Konrad me kani

potajice spaliti. Njih dvoje valja skloniti.– To sam vam i prvi dan predlagao. Moj sluga će odmah javiti

drugovima. Branit ćemo vas ako dođu crni prasci.– Samo njih dvoje da zaštitim! Razaslali su uhode, čuo sam kako

jednooki izdaje naloge na trijemu samostana.– Smjesta ću poslati Petra Flaviju i Belku. Dotle sam ostajem ovdje.– Ne možete me čuvati dovijeka. Samo, htio bih što prije otpremiti

njih dvoje.

158

159

TAJANINO VJENČANJE

od vlažnim daščanim krovom kupališta sjede građani. Izbazena diže se para. Sjedeći uokolo odjeveni, pijuckajusajtlike, a pogledi im rone u toplu vodu.

– No, hoćete li? – oglasi se nadziratelj Barilec. – Baš je vrela – kao dasu je ugrijali đavoli! Gubavci su vas tjerali po ribnjaku, treba da toisparite jer će inače guba na vas. Nećete li?

– Pa, ja bih – promrmlja grički sedlar – samo… – i zašuti.– I ja bih – nastavi kaptolski lučar. – Sve me svrbi koža otkako su

gubavci bili među nama, samo…– Samo Konrad rimski veli: krivobošci kupaju griješna tijela… –

odvažno će mežnar Jakob.Sedlar se okrene k njemu:– Slušaj, mežnar, ti si tamo gdje je Konrad, čuješ li tamo mnogo više

od nas? Reci ti meni: Jesu li se apostoli kupali?– Nisam ih ja vidio – izvuče se iz neprilika Jakob.– Ne velim da si ih vidio. Samo čujte: ako su apostoli bili ribari – a

to su bili – prema tome imali su posla s vodom.U kupalište uleti Piškor Glad gotovo bez daha:– O – o! – viču mu građani. – Isplazio si jezičinu kao pas na suncu.

Peče te kakva novost?– Kobilica vam pozobala jetrica ako znate što znam ja. Danas pri

ranoj misi ozvali su, ozvali su tri put najedanput – krvnikovu kćer.– Da nije ozvana sa kakvim knezom?– Kobilica vam pozobala knezove. S nekakvim Petrom, slugom

viteza Sokola.Rupert i graditelj pogledali su začuđeno.– Gle ti viteza! – reče sedlar. – Da mu dođe srećonoša pod krov, ženi

je sa svojim slugom.– Neće valjda sa sobom – odsječe Piškor.– A bogme, imat će sreće na hambare kad mu dođe pod krov.

Recite: nije li ta cura pravi hambar sreće? Već je bila gotovo na žeravici, a

P

160

eto, minulo je glave kao ništa. I kneginjicu i nju nije se Konrad usudio nida dotakne.

Piškor vikne:– A sad, sad je ona u crkvi. Jest, ušla je već u kaptolsku crkvu da se

vjenča. Da je vidite!Rupert udari remenjarkom po čabru vode, a graditelj samo

bespomoćno gleda preda se.– Možda si je ti htio, Ruperte? – pita kaptolski lučar.– Ode ti ispred nosa. Natežu se oko nje kao psi oko zeca.– Hajdemo ljudi! – viče Piškor.– Tko se je dotakne, bit će sretan. Idemo!Ljudi hitili Kaptolom i ušli u crkvu.Pred malim oltarom kleči Tajana. Kićeno je odjevena. Uz nju neki

visok, jak, lijep mladić. Svećenik dolazi iz sakristije, iza mladog parastoje dva svjedoka. Svećenik se sprema k obredu, prekriži se i stademoliti. Svi u crkvi šute i pilje u Tajanu. Ona je mirna, nepomična ispokojna.

Ljudi se natiskuju bliže. Promatraju Tajanu u lijepoj haljini skapicom naušankom na crnoj kosi, njezino blijedo, zagonetnom ljepotomobasjano lice, crne, velike, duboke oči.

– Baš je lijepa srećonoša! – šapću muškarci i zavidno šibaju očimavisokog momka što je kleknuo pokraj nje.

Njihovo šaptanje prekine glasan povik. Netko se gurnuo među njih,laktovima ih razjurio, pohitao prema oltaru i viknuo:

– Ne priznajem to vjenčanje! Nisam dao privolu!Svećenik prekine molitvu, Tajana ustane, a njezin vjerenik se baci

pred noge vitezu Sokolu.– Vjerenik je doveo dva svjedoka da ste mu podijelili dozvolu – reče

svećenik.– Laže on i svjedoci. Ni pitao me nije.Svjedoci se ispričavaju klečeći.– Gospodaru, on nas je namamio da ćemo svi biti sretni ako nam

ona dođe pod krov.– Nema dozvole, niti ću je dati. Ako ste ih vjenčali, ne priznajem taj

brak.– Tek sam počeo, obred još nije izveden.– Nikad sluga nije smio da se vjenča bez gospodarove dozvole.

Prevario si svećenika, Petre, ispaštat ćeš za ovo.Oko njih guraju se ljudi. Svećenik odlazi, vitez uzima za ruku

Tajanu, a ispred njega ide pokunjeni sluga.

161

Svi se za njima natiskuju, hvataju Tajanina nova odijela, uvjereni dasu se dotakli sreće.

Izašavši iz crkve, zapovijedi vitez ljudima da se udalje.– Lopove! Otkud ti toliko drskosti? Kad si to ugovorio s njome?– Na viteškim igrama, gospodaru. Htio sam dobro vama i sebi!– Čime si je obmanuo?– Ničim. Sama je htjela da dođe u vaš dvorac i da vam donese sreću.– To je rekla ona?– Pitajte je gospodaru – reče sluga, pokazujući Tajanu koja je stajala

oborene glave podaleko od viteza.– Što je još rekla? Reci sve, Petre, ako hoćeš da te ne rasiječem za

tvoju izdaju. Ako si me sada prevario, kako da ti vjerujem da nećešizdati moje ime?

– Gospodaru, ubijte me, ali nikad i ne pomislite da bih vas izdao.– Velim ti: govori što je rekla!– Rekla je: ako je odvedem u vaš dvorac, onda će poći za mene da vi

budete sretni. I tražila je od mene da ni vama ni bilo kome drugome ištarečem. Još sam joj morao priseći da će ostati djevojka do kraja života. Zasreću čovjek pristane na sve.

Vitez odredi Petru da mu povede konja što je bio svezan o stablo.Onda pozove Tajanu da ga slijedi.

Ljudi su, na zapovijed vitezovu, zaostali. Događaj pobudi u njimanaklapanja:

– Pao je vitez među nas u crkvu kao užeženo gvožđe.– Zašto mu ne da da oženi srećonošu?– Možda je hoće za sebe?– Vitez, pa da uzme krvnikovu kćer?– Uzeo bih ja i đavolovu da mi donese sreću – reče Piškor.– U – u! Sad znam tko je krivovjerac!– Piškor Glad! Vodimo ga Konradu! – ruga se grički sedlar.– Znaš li što veli inkvizitor: krivobošca poznaš po tome što je mršav,

sama kost i koža. Ti si takav, a gle, nismo to dosad uočili.Svi se sabrali oko čovječuljka koji je problijedio od straha.– Jao, ljudi, žderem kao prasac, a neće na me salo. Zar sam ja kriv? –

kaže on, a oni oko njega draže ga.– Da nisi krivobožac, narastao bi ti trbuh kao sedlaru.– Pustite ga, ljudi! – obustavi sedlar šalu. – Dosta nam je jada zadao

taj Konrad. Nije nam do toga da se šalimo. Eno, još uvijek sjediinkvizitor tamo kod dominikanaca i tko zna što radi. Cijele noći snuje.

– Čeka da mu nađu banovicu i kneza Radoslava.

162

Na brežuljku, nad obalom ribnjaka, stoji vitez Sokol. Pred njimTajana, postiđena, oborenih očiju. Sluga je konja privezao o stablo i čekagospodarovu osudu.

– Zašto si htjela da se vjenčaš s njim?– Da vi budete sretni s – Astrom.– Radi toga si htjela svoj mladi život vezati s Petrom?– Dužna sam vam zahvalnost.Iz rupa vizira gledaju je njegove oči.– Tvoja zahvalnost je pretjerana, Tajano. Nisam zaslužio da se toliko

brineš za mene. Vjeruj, nisam, i molim te – ne pokušaj nikad ništa učinitiza mene.

– Vi nećete moju sreću?– Ostavi je za samu sebe, djevojko, i ne prosipaj je na druge…– Samo na kneginjicu i na – vas – odvraća ona glasom mekim,

zagasitim, uvjerenim, gledajući ga očima zagonetnim, crnim, poput noćibez zvijezda.

Dugo stoji vitez, ne vidi ništa i gleda onamo preko Kaptola nagričku utvrdu, užarenu od vrela ljetnog sunca.

– Mislila si da će te Petar dovesti u moj dvorac?– To mi je obećao.– Ne vjeruj. Dugo će vremena proći kad ću ja jednom moći k sebi –

u svoj dvorac, a možda i nikad.– Svi vitezovi žive u svojim dvorcima. Zašto ne biste i vi?– Jer sam sebi utuvio u glavu nešto drugo nego oni. Nema meni

mira i sreće u dvorcu…Sluga se vitezov pomakne i potapša nemirnog konja pa svrati na

sebe gospodarovu pozornost. Ovaj trgne bič i zamahne prema njemu:– Lupežu, zašto si se drznuo prevariti svojega gospodara?– Kriv sam, tucite me, sagriješio sam, ali – ono – nikad neću odati.

Živ – nikada!– Nemojte, viteže! I ja sam kriva, udarite mene! – reče Tajana.Kad je izrekla posljednju riječ, odbaci on bič daleko.– To vrijeđa, Tajano! Zar sam ja takav da tučem one koje sam dužan

braniti? Nisam dobar, nisam – ipak, ne bih mogao da ti zadam boli pa dami uistinu skriviš najgore. Dosta je, idemo. Pustinjak Dragoša je vrlo

163

ljutit na tebe. Dojavili su mu kad sam bio tamo i poslao me je daspriječim to ludo vjenčanje. Otpratit ću te do utvrde. Idi u dvorac, molisvoju gospodaricu za oproštenje, a sutra idi pustinjaku. Obećala si muda ćeš činiti samo ono što on odredi – a, eto, izdala si ga.

– Znam – odgovori Tajana, mirno i odlučno.Očito ga je ovaj odgovor začudio. Neko ju je vrijeme šuteći

promatrao, a onda je ponuka da pođe s njime na Grič.Prošli su Kaptolom gdje su ljudi stajali i raspravljali. Ugledavši

viteza gdje vodi srećonošu, radoznalo su se ogledavali.Kad je Tajana ušla u kraljevsku palaču i našla se pred svojom

gospodaricom, iskrenom prostodušnošću ispripovjedi joj što je učinila.Dorja je slušala, sve većma zapanjena i, sklopivši ruke u krilu,

zadivljeno usklikne:– Djevojko, dakle, istina? I tebi je taj čudni vitez ušao u srce?– Dužna sam mu zahvalnost.– Nije li to ljubav?– Ne, volim ga kao i vas jer ste mi oboje dobri. Samo hoću da on

bude sretan.– Ti i ne znaš, zaslužuje li on tvoju sreću. Takvi putujući vitezovi,

koji sakrivaju svoje lice, obično imaju strahovitih grijehova na svojojduši. Čula sam njegov glas na viteškim igrama. Zvuči duboko, grubo,kao iz dna pakla, kao da se napreže kada govori. Tko zna, ne krije li sepod vizirom kakav razbojnik i sve nas zavarava.

– Nije, gospodarice! On ne može biti razbojnik. Istina, glas mu jejako dubok i grub, ali srce dobro. Grubo govori, a dobro čini, prijeti se, ane udara – on brani. Nego, ja znam zašto on skriva lice, načula sam odnjegova sluge.

– Ti znaš zašto se krije, a nisi mi rekla?– Mislila sam da će me vjenčati Petar – samo pred oltarom,

gospodarice – i zato sam šutjela. Vitez se krije zbog nakazna obraza.– To veli njegov sluga?– Kada sam na igrama rekla Petru da je on nakazan, zapitao me je

vrlo iznenađen: „Zar ti je otkrio lice?“ Zacijelo je vrlo ružan, bašnakazan.

Udivljujućim pogledom promatrala je Dorja Tajanu:– Tebi je svejedno: je li on nakazan ili nije?– Zašto mi ne bi bilo svejedno?„Ona ga ljubi, bio on kakav mu drago – razbojnik ili plemić, ružan

ili nakazan“, razmišlja Dorja i uzdahne sažalno:– Ali on ljubi vrlo visoku gospođu…

164

– Astru – šapne Tajana – to je – kraljica…– Ti to znaš? – još više se začudi Dorja. – Tajano, jadnice, ne misli o

njemu, tebe čeka na dvoru lijep život, kralj te pazi kao svoju zjenicu,čeka te sreća, djevojko, a ti si je gotovo odbacila. Ne padaj tom vitezu uzamku!

Djevojka odvrati s toplom čvrstom vjerom:– Nema zamke. On je dobar.

165

ŽRTVA BJESOMUČNIKA

rije podne čekali su dvorani kraljevsku obitelj da je prate namedvedgradski dvor. Dvoranke, na čelu im Dorja, potpunoodjevene za polazak. Knez Okićki uđe hitrim koracima,

pozdravi se s dvoranima, priđe k Dorji i povede je ka kaminu:– Slušaj me, posve mirno da dvorani ništa ne opaze: sinoć, kad sam

bio u Pavla Babonića, potražio me Tajanin crni fratar, onaj što joj jeprorekao sreću, i zapita me, bi li ja, da znam za njega, svojega prijateljaRadoslava zaštitio od inkvizitora. „Bih – tako mi plemićke časti“ – rečemja. Tada mi on priopći da su gubavci zapravo bili Radoslav i neki njegoviznanci i da su oteli Mirenu i sakrili je kod pustinjaka. Ali nisu sigurni utom skrovištu pa me Radoslav moli, može li se s Mirenom skloniti u našdvorac. To sam, dakako, radosno prihvatio.

– I došli su?– Imali su krenuti prošle noći. Dao sam fratru svojeg slugu Miška da

ide s njima.– Jesu li umakli?– Miško se još nije povratio. Zacijelo je sve prošlo sretno.– Sad razumijem zašto je na ribnjak došao Dragoša i opet iznenada

nestao.– Na njega Konrad ima duge zube, samo što ga građani i vitez Sokol

dobro čuvaju.– Dolaze – šapne Dorja i brzo ode na svoje mjesto.U dvoranu uđe kraljevski par, kraljević, Orhida i vojvoda Bela.Kralj zaokruži pogledom po dvoranima pa se okrene Dorji:– Kneginjice, gdje je srećonoša?– Zapovijeda li kralj i nju da dovedem?– Razumije se. Budući da je Konrad pismeno izjavio da su

kneginjica Okićka i njezina služavka pomutnjom dospjele u redovekrivovjernika, možete s njome kud vas volja. Hoću da me prati.

Dorja odmah dade nalog sluzi za Tajanu.Već je ulazio drugi sluga i htio nešto reći. Ali kralj ga upita:

P

166

– Kakva je to vika na cesti?– Svijetli kralju, inkvizitorovi familijari objavljuju građanima da

dođu u dominikanski samostan gdje će suditi uhvaćenim krivovjercima.– I opet! Neće taj prestati da gradi ražnjeve za ljude.– Svijetli kralju, inkvizitor časni otac Matijas moli da ga poslušate u

vrlo važnoj stvari.– Gle, što želi on? Neka dođe. Valjda nije došao po mene – namigne

kralj mladom vojvodi koji je stajao iza kraljice.Matijasova snažna, kugli slična pojava, polagano se pomicala od

vrata pred kralja.– Što nam nosi časni otac? – upita kralj, dok je kraljica u Matijasa

uprla oštri pogled.– Svijetli, uzvišeni kralju, donosim poruku vašem gričkom

doglavniku od inkvizitora Konrada i molim da mu je smijem uručiti.– Kneže Okićki, njegova pobožnost vas je odlikovala porukom.

Izvolite je primiti preda mnom – ako, naime, nije tajna.– Svijetli kralju, naprotiv, nema tajne. Njegova pobožnost pozivlje

kneza Okićkog i njegovu sestru kneginju Okićku da po propisimapristupe pred inkvizitorski sud kao vjerodostojni svjedoci. Naime, suditće se krivovjercu koji je najčešće bio njihov gost. Budući da jedino onimogu mnogo toga iskazati, bilo na njegovu štetu, ili u njegovu korist,inkvizitorski sud je odlučio da pozove njih dvoje. Oprostite, nije bilomoguće prije obavijestiti svjedoke jer je krivovjerac doveden tek noćas.

Dorja i knez Ivan izmijene preplašene poglede.– Kad je taj sud? – zapita kralj.– Odmah. Čim se vratim, započet će.– Ako ja ne bih mogao otpustiti kneževsku braću?– Onda će otpuženiku suditi prema optužbi, jer drugih

vjerodostojnih svjedoka nema.– A tko je optužen? – zapita kralj.– Svijetli kralju, ne smijem vam priopćiti imena.Jedan dvoranin izađe pred kralja:– Na cesti govore da je knez Radoslav.Kraljici se ukrade radostan podsmijeh. Dorja će tiho:– Svijetli kralju, molimo da nas otpustite, ne smije se oklijevati.– Mojoj sestri ne može se uz mene desiti nikakvo zlo – moja je

desnica, evo, već zdrava i čila.– Dopustite, kneginjice, da vas i ja pratim – oglasi se vojvoda.– Hvala, vojvodo – rado primam.– E, pa onda idite, mi ćemo u dvor na Medvednicu popodne –

167

odredi kralj i prišapne Dorji sa smiješkom: – Uzmite srećonošu. Uz njuvas ne može zadesiti zlo.

Kraljica je nastojala da se približi k Matijasu da sazna što više ouhićenom krivovjercu, ali ju je kralj predusreo:

– Čuo sam da je pustinjak oslobođen.– Samo dotle dok se narod smiri. Taj čovjek sigurno nije

pravovjeran. Čarobnjak je, u to sam uvjeren. Narod pripovijeda da je uKratkom dolu, u istoj kolibi gdje on živi, obitavao i neki starac pustinjak.Nitko ne zna da je umro, a pred godinu dana našli su ljudi tamo mladogpustinjaka. Ne zna se kamo je nestao starac i otkud je došao taj mladi.

– On se učinio mladim? – upadne kraljica živo. – Zacijelo poznamudračevu tajnu mladosti?

– Čarolijama se učinio mladim i obmanuo sav svijet. Ljudi dolazesamo k njemu, dok je prije svatko kome je trebalo utjehe griješnoj dušiišao u naš samostan. Sve to dokazuje da je čarobnjak, krivovjerac, apobožnost samo hini.

Dok su oni raspravljali, ušla je Tajana u odijelu služavke otmjenagospodara. Ispod zelene kapice lice joj zaokružuje bijeli koprenasti volani pada do polovice obraza. Kroz koprenu vire crne krupne oči. Vitkostnjezina stasa ističe zelena haljina s tunikom, obrubljena s bijelimvrpcama.

– Što više gledam tu djevojku – reče kralj Dorji – sve sam višeuvjeren da je krvnikova žena imala plemenitog ljubavnika. Ne zamjeritešto sam pred vama tako nepristojan. Dakle, sad pođite.

Tajana digne povlaku svoje gospodarice koja se u pratnji knezaIvana, vojvode i inkvizitora Matijasa uputi u samostan.

Pošto kralj odredi da će se krenuti popodne, kraljica se povuče sOrhidom u svoje odaje i stade je koriti.

– Orhido, ne bulji tako bijesno oko sebe, kralj će planuti. Napadnose mrgodiš, to nije pametno.

– Svaki ljepši vitez i knez treba da bude tvoj, a ja, neka mlada ineudana čekam dok se tvoje lice posve namreška?

– Besramnice, o mojoj ljepoti govori čitavo kraljevstvo – promrsikraljica.

– I o tvojim naborima na čelu.– Zlobni gade, lažeš! Moju ljepotu starost još nije dotakla.– Puna si nabora. Jest, svi to vide – i vitez Sokol ti udvara samo zato

što si kraljica, a zapravo želi mene. Vitezova Astra, to sam ja, a ne ti,nakazo! – dobacuje joj Orhida, stišćući šake od raspojasana ljubomora.

Kraljica pobjegne iz sobe da ne sluša bjesnilo svoje sestre. U

168

predvorju nađe svojeg rođaka dvoranina Rufu.– Što vam je? – upita je zabrinuto. – Blijedi ste, kraljice.– Reci kako bih se mogla sastati s Joakimom.– Ne možete se ni maknuti. Svi kraljevi dvorani paze da ne biste

pošli Joakimu.– Rufo, učini se kao da te nešto boli i kad mi odemo u dvorac na

Medvednicu, odjeni se u fratarsko ruho, pođi Joakimu i reci mu: nemogu dulje čekati, muče me svi, neka se žuri, neka uradi što je naumiojer ću svisnuti okružena uhodama i mučiteljima.

– Umrijet ću za vas, rođakinjo. Još danas idem k njemu.U dvorani dominikanskog samostana stoje ljudi. Guši ih vrućina i

teški zadah. Pred njima su stali naoružani bravi22 i štite prostor predstolom na kojem je raspelo.

Nitko ne govori. Iz gužve vire zarumenjena lica. Znoj ih polijeva.Pogledi su upravljeni na vrata. Otvaraju se. Stisnutu svjetinu zanjišeradoznalost.

Ušla je Dorja. Tajana joj nosi povlaku, a iza nje ulazi knez Okićki ivojvoda Bela. Svi pogleda hvataju Dorjinu lijepu pojavu. Tajana spusti inamjesti njezinu povlaku pa se povuče iza kneza i vojvode. Jedan odbrava donese kneginjici stolicu. Ona sjedne. Njezini pratitelji stadoše jojiza leđa. Onda je opet sve tiho.

Čekanje uspiruje u svim dušama uzbuđenje zbog neizvjesnosti.Najednom se sve glave podignu. Kroz vrata što vode iz dvorane udominikanske odaje ulazi inkvizitor Matijas, dominikanac Klementus,biskup Timotej, a iza njega stupa polagano Konrad. Sjeda na pročeljestola. S desne strane Matijas, s lijeve Klementus. Biskup se povučedaleko u pozadinu kao da ne sudjeluje u sudu nego je samo slušalac.Konrad bulji u knjigu pa ustane. Drugi ga slijede. Konrad opet sjedne iprogovori glasom od kojega ljude podilazi ledeni osjećaj:

– Knez Ivan Okićki.Mladi knez izađe i pokloni se. Konrad ga promatra ispod izbočena

čela i pita:– Vi ste drugovali s knezom Radoslavom Zvonigradskim?– Jesam, odavna.– On je drugovao s plemićem Ninoslavom Bosanskim?– Jest, drugovali su.– A vi?

22 Brav – vojnik.

169

– Bio mi je pobratim.– A vama, kneginjice?– Meni je bio isto tako drag kao i bratu – odgovori ona mirno i

sabrano.– Kneže, jeste li opažali da Ninoslav nije polazio crkvu?– Naprotiv, bio je mnogo puta u crkvi sa mnom.– Sigurno samo zato da vas prati?– Pošao je da se moli.– On je živio životom bosanskih krivovjernika, patarena ili

bogumila.– Nije. Na to mogu priseći. Živio je kao bogobojazni plemić.– A umro je bez ispovijedi i pričesti?– Pao je s konja što se može desiti svakom čovjeku.– Na smrtnoj postelji nije htio primiti svete sakramente.– Vašu pobožnost krivo su uputili – reče knez, pogledavši Matijasa.

– Znam da nije bilo tako.– Na to mogu priseći ja i njegova mati gospođa Katarina – upadne

Dorja.– Neka govori kneginjica. Što znate o njemu i njegovoj smrti?– Ninoslav je pao s konja što se može desiti i najsvetijem čovjeku.

Kad su ga donijeli umirućeg – on nije bio više priseban. Tada smopozvali franjevca koji mu je dao posljednju pomast.

– On je franjevca gurnuo od sebe.– Velim, nije bio priseban, pa dok su ga namještali u postelji, jedna

ruka pade mu na pobožnog fratra koji je klečao kraj njega. Ruka mu jebila mrtva. Da je odbio pobožnog fratra, ne bi on šutio o tome niti bidalje molio nad njim. Izvolite pozvati franjevca pa ćete od njega čuti daje tako.

– Koga ću pozvati – o tome ću odlučiti ja. A s kim je knez Radoslavnajviše drugovao?

– Najviše je Radoslav drugovao sa mnom – reče knez Ivan.– On se nije htio vjenčati sa svojom vjerenicom, nego ju je dao

ugrabiti s oltara, a ona je pronađena sakrivena u nekom selu. Znate li mito razjasniti?

– Znam samo to da je djevojku ljubio i da je on pravedan, a ona čistadobrota.

– Znate li da je pokojni Ninoslav nosio kacigu sa znakom ribe?Dorja pogleda svojeg ujaka i obuze je beskrajna ljutina i odvratnost.– Jest, nosio je, svaki vitez ima svoj znak – pritom svrne oči Dorja k

biskupu čiji ju je pogled vidno hrabrio.

170

– Ne znate li da je riba znak krivovjeraca?– Prvi kršćani su se međusobno raspoznavali po tom znaku.Biskup joj odobri posve glasno. To je uskomešalo ukočenu svjetinu

u dvorani.Konrad odvrati gotovo grubo:– Tako je bilo onda. Sad se po njemu raspoznavaju sluge đavla.– Nisam ih nikad vidjela pa ne znam čime se prepoznavaju đavolski

sinci.– Vi, dakle, poričete da je Ninoslav bio krivovjerac?– Poričem jer znam da je bio pravovjeran.Konradove se usne zlobno osmjehnule:– On je na krivovjerstvo zaveo kneza Radoslava.– On ga nije mogao zavesti jer je sam bio pravovjeran.– Znate li vi da se Radoslav klonio svake žene?– Nije posao čiste djevice da istražuje korake mladog muškarca –

upadne ljutito Dorjin brat Ivan.– Ali ona je bila prijateljica njegove vjerenice i sigurno je znala da se

knez želi osloboditi vjenčanja u sporazumu s njom koja je popljuvalakriž.

– Mirena to nije nikad učinila. Nikad! – oštro će Dorja. – Jamčim zato svojim životom.

– Ne dolikuje vam da branite okrivljenu griješnicu koja je svepriznala. Jest, da, priznala je i ona i on.

Ova tvrdnja preplaši Dorju, ali ipak odvrati:– Nije mogla priznati krivovjerstvo ni ona ni on. Nikako ne

vjerujem.– Radoslav je priznao da je pataren. Što velite sad?– Ako je tu – upadne knez Ivan – zovnite ga da to čujemo.Inkvizitor se raspali:– Ne primamo nikakvih pouka od vas. Kneginjice, vi, dakle, branite

i kneza Radoslava?– Zato što je pobožan, dobar, čestit, a živio je tako kao što ne žive ni

redovnici.Ljudi odobravaju njezinim riječima. Konrad šibne pogledom po

njihovim glavama.– Da je knez Radoslav krivovjerac, dokazano je time što je otklonio

ženidbu, a kako oba svjedoka očito brane i jednog i drugog kao svojeprijatelje i poriču očito dokazane činjenice, ne može se njihovosvjedočanstvo primiti kao vjerodostojno.

– Ovdje ima samo dobrih kršćana, a ne krivovjeraca – reče knez, što

171

Konrada podigne sa stolice. On povisi glas:– A ja ću pokazati da ih ima! Dovedite optuženog krivovjerca.Prvi familijar Siksto s još dvojicom iziđe kroz vrata, povukavši za

sobom svačije oči i svačije misli.Bravi potisnu natrag najprije ljude, zatim Dorju, kneza, vojvodu i

Tajanu koji su stajali ispred prvog reda, pa onda zaokruže prazni prostorpred inkvizitorovim stolom. Taj komad praznine u prepunoj dvoraniuzrok je strepnje zaplašene gomile ljudi.

Knez Ivan i vojvoda uzeše kneginjicu u sredinu. Ona gleda bratateško zabrinutim očima. Konrad zuri preda se u stol. Matijas iKlementus su zbunjeni, a biskupovo lice pokazuje odlučnost koja Dorjiulijeva nadu da će braniti optuženoga.

Prošlo je odviše dugo vremena.Netko s hodnika otvori vrata širom.Stisnuta se gomila napreže da bolje vidi što se zbiva.U dvoranu ulaze familijari. Nose naslonjač. Na njemu sjedi netko

pokriven crnim pokrivačem ispod kojeg se razabire vršak šljema.Dorja šapće bratu:– Tako su ga mučili da ne može ni hodati…Svjetina šuti, jedva diše, istražuje očima crni plašt…Naslonjač spuste ispred inkvizitorova stola. Nevoljki osjećaj

obuzima sve.Ruka se inkvizitora diže uvis…Familijar se približi k stolici pokrivenoj crnini plaštem i skine ga.Sve se streslo u mukloj stravi. Zagušeni krik odjekne dvoranom.

Dorja se nasloni na brata i zgrabi ga za grudi.Ivanu dršću ruke. Biskup Timotej ustane. Stenjući, ruše se žene na

svoje susjede.Pred njima jezovita slika.Na stolici sjedi kostur lješine u viteškom ruhu…Ispod šljema crni se lubanja. Prazni očnjaci svojom grozotom

sleđuju ljudima srca.Zadah trule lješine rasprostire se dvoranom, ulazi u grudi i tišti

sljepoočice…Konrad, kao da to ne osjeća, objavljuje:– Ovaj uhvaćeni krivovjerac nije tijelom živ, ali njegov griješni duh

stoji pokraj njega. Zato krivovjercu milostivo dajem živog zastupnika daodgovara u njegovo ime.

Usne mu se smiješe od užitka, oči pilje u lubanju, pita lješinu:– Vi ste plemić Ninoslav, unuk krivovjernika Kulina bana?

172

Svima zamre dah u grudima. Što će biti? Zar će kostur progovoritina njegovu zapovijed?

Familijar iza leđa lješine odgovara:– Jest, ja sam plemić Ninoslav Bosanski.Od ovog odgovora svjetinom prođe trzaj.– Vi ste se za svoga života pod plaštom katolika klanjali đavlu i

služili mu?– Jesam – odgovara familijar – služio sam đavlu…– Udarili ste ispovjednika koji vam se približavao na samrti?– Jesam – odvrati za lješinom familijar.– Priznajete da ste bili okorjeli krivovjerac.– Priznajem.– On je, eto, priznao – navijesti Konrad.– To je sljeparija – vikne Dorja, ne mogavši dulje izdržati.– Ovako možete i sveca učiniti krivovjercem! – zagrmi knez Ivan.– Usuđujete se izražavati nepovjerenje mojem sudu? – prijetećim

glasom pita Konrad.– Nečuveno je to. Strahovito. Tko vam jamči da je taj mrtvac

Ninoslav?– Pitat ćemo vjerodostojna svjedoka – vikne Konrad.I opet dade rukom znak Sikstu. Ovaj izađe.Familijar uvede u sobu gospođu Katarinu.I Dorja i knez zaprepašteno gledaju staricu koja smućeni pogled

upire u Konrada. Ovaj joj domahuje da stupi bliže pa joj pokaže lješinu:– Pogledajte ovog čovjeka. Tko je on?Katarina kroči bliže. Prestravljeni vrisak prolazi svim dušama.– Je li to vaš sin? – pita Konrad.Starica dršće, klone na koljena, vapi:– Ruho je njegovo, sinko moj jedini – sinko – zašto ti u grobu ne

daju mira?!Staričine suze padaju po srcima ljudi.– Zašto ste ga izvukli iz groba u koji sam ga dala ukopati? Zašto?– On je krivovjerac.– Moj sin? Moj sin? Gospodine, ako je i vas rodila majka, onda se

kunem na sijede svoje vlasi, na grob svoj, da moj sin nije bio krivovjerac.Evo, biskupa, neka on veli. Čujte, ljudi, Bog mi je svjedok…

– Vaš je sin preko svoga zastupnika, kojeg sam mu dodijelio,priznao da je krivovjerac, a kako je to priznao, ima se spaliti na lomači…

– Lomači? Moj sin na – lomači? Ne, ne, ne dam ga. Ne dam dok samživa, ne dam – i ona raskrili ruke pa ogrli kostur.

173

Svi se guše u plaču, jadu, bijesu, svačije oči sijevaju prosvjedom, alinitko nema odvažnosti da progovori.

Mrtvac pred sudom, njegova strašna lubanja, iza nje živ čovjek kojiga optužuje, Konrad što ga sudi, starica majka što grli kostur sina –sapne svima prsi i zaguši svaki glas oduška i ogorčenja.

Biskup ustane. Konrad ga pogleda oštro, ali Timotej u nijemomprosvjedu ostavlja dvoranu.

Katarina u svojoj boli vikne:– Živino, živino!– Odstranite tu žensku – zapovijedi Konrad i familijari je povuku.– Ova je žena njegova mati! – poviče knez Okićki.Svjetina uzavri kao da je kap ulja pala u podmukli plamen.– Tko samo pisne, zatvorit ću ga kao krivovjerca! – zagrmi Konrad,

pogledavši svjetinu očima što plamte poput dvije lomače.Knez Ivan hoće da staricu pridigne. Njena su uda olovna…– Bacite je u tamnicu! – zapovijedi Konrad. – I ona je krivovjerka.Familijari je stanu vući. Knez ih odgurne od nje.– Ova je žena nesretna majka. Tko je smije vući kao pseto?– Dignite ženu, neka hoda – zapovijedi Konrad, dršćući od bijesa.Familijari hoće da je dignu, ali ona je ukočena.– Mrtva je! – poviče Ivan Okićki. – Ubili ste je!Dorja se trgne. Njezina duša, u posljednje doba tako razapinjana

razočaranjem u njenim vjerskim učiteljima, tako izmučena sumnjama, uovom času, prepuna ogorčenja, kao da se ponovno rodila. Ona zaboravisud i Konrada i njegovu moć, istrči pred inkvizitora vičući:

– Laž je sve što govorite i činite! Mrtvacu se ne može suditi.Vojvoda priskoči k njoj da je dozove k svijesti, ali ona niti što vidi

niti što čuje. Zahvaćena orkanskim prosvjedom svoje duše dobacujeinkvizitoru u lice svu vatru svoje mlade razgnjevljene duše:

– Vi krivotvorite vjeru! Vi vodite jadne ljudske duše krivim putem!Vi ste krivovjerac! Vi – vi – ubojice, hijene – što obešćašćujete žive imrtve…

Kao da je riječ pala s neba u duše građana, grla im se razvezala,grudi oslobodile olovne težine. Jednim krikom pristanu oni uz nju.

– Istina je! Istina jelStrašni čovjek kod stola uspravi se poput zvijeri, rastvori čeljusti

kao životinja ralje, raskrili ruke kao grabežljive šape i vikne:– Uhitite je!Ovaj povik u trenutku ušutka sve. Dva brava krenu prema Dorji.

Knez Ivan zgrabi mač.

174

– Familijari! – krikne Konrad. – Na oružje!Vojvoda povuče Dorju među svjetinu, trgne mač pa se baci s

knezom u borbu.– Ovamo, ovamo kneginjice! – vuku je građani da joj naprave

mjesta.Tajana koja je sve to gledala i slušala čudnim mirom i prisebnošću,

potiskuje se za gospodaricom.– Sasijecite gadove što kleveću mrtve! – dovikuju ljudi knezu i

vojvodi.– Udarite dotepence! – nadvikuje sedlar.Bravi gurnu mrtvu Katarinu u stranu. Oko lješine njezina sina vodi

se kreševo.23 Familijari navale na vojvodu i kneza Ivana da sebi prokrčeput k Dorji. Kad jedan pokuša da se baci na svjetinu tamo gdje se Dorjasklonila, knežev ga mač odbije.

Familijari razaberu da neće moći do kneginjice ako ne svladajuvojvodu koji ih odbija okretnošću mačke, i mladog kneza, što impodivljalom snagom zakrčuje put do svoje sestre. Jednog familijara oblijekrv. Konrad je blijed, sagiba se k Matijasu, nešto mu uzbuđeno govori.Ovaj hitro izlazi.

A iza Dorjinih branitelja, čovjek stisnut do čovjeka, užarena licagledaju kako dvojica odbijaju šestoricu. Ljude u gužvi oblijeva znoj odvrućine, nesnošljivog zadaha mrtvaca, uzbuđenja i straha da će familijarinavaliti na njih. Nitko se ne može maknuti da ga ne bi zahvatio mač. Sveih vodi divlja želja da nađu otvor, rupu, da se rinu van iz dvorane.

Jedan familijar pada, druga petorica još bjesnije navaljuju. Konradim zapovijeda. Građani se stapaju u masu. Oni u pozadini se odjednomuskomešaju. Iza njihovih su leđa vrata. Do deset ruku posegne da ihotvori, ali su zaključana. Još su više raspaljeni nagonom da se oslobodeiz tjesnaca nepodnošljivog zadaha i pogibelji koja se sve više približava.Jake muške ruke zgrabe vrata, grički sedlar podmetne držak mača, vratase odškrinu, rastvore. Kao bujica kad prodre nasip, svjetina nagne krozvrata u spavaonicu dominikanaca.

Razdraženu masu obuze potreba da nešto lomi, zdrobi i u razaranjunađe oduška. U tren oka baci se na pokućstvo i počne bjesomučnorazbijati.

Knez i vojvoda čuju iza sebe komešanje i jurnjavu, ali se u borbi nemogu ni časa obazrijeti da ih ne zgodi oštrica.

23 Kreševo – borba.

175

Našavši prolaz, Dorja pojuri spavaonicom i zatekne se na trijemu,hvatajući zrak. Hvata je vrtoglavica, ali se drži uspravno pa jurne nizstube u jednoj jedinoj misli – na ulicu.

Tajana je slijedi. Zaletjevši se niz stepenice, natrče u veži nazatvorena vrata. Pred njima stoje dva naoružana brava, mežnar Jakob ijednooki. Spazivši Dorju, njegovo ukočeno oko zaigra i on cikneradosno:

– U murus!24

I već bravi pograbe kneginjicu. Tajana ne izgubi prisebnost papotrči stepenicama da dojavi knezu što se zbilo.

– Držite je! – zapovijedi jednooki, gurne mežnara i sam potrči zaTajanom. Zahvati je svojom jednom rukom i viče:

– Odat će nas, svinja! Za mnom!– Pustite me – viče Tajana mežnaru.– Ne smijem – odvraća on i vuče je zajedno sa crvenim strašilom.– U pomoć! – zapomažu Dorja i Tajana. Ali krikovi djevojaka

utapljaju se u zaglušnoj buci koja seže iz dvorane. Vuku ih u dvorište,ispod trijema, sve do stepenica što se spuštaju nekud dolje.

Jednooki Johan otvori vrata. Bravi gurnu djevojke u podrumskihodnik. Poput mačke skače Johan, otvara druga vrata pa rine Dorju iTajanu u tminu. Brav zaključa. Johan uzme ključ k sebi, nešto naredibravima i izlazi u dvorište.

Sve su to inkvizitorovi ljudi učinili najvećom brzinom. Dorji sepričinilo kao da je pred njom puklo tlo i sunovratila se u ponor.

U tmini stoji omamljena, užasnuta, ništa ne vidi. Sve je kao nekaobmana, šuteći, stoje djevojke jedna uz drugu – skamenjene, poražene,bespomoćne.

– Gospodarice – klikne Tajana pošto se sabrala – zašto ste pojurilidolje?

– Obezumio me je onaj strahoviti zadah lješine. Mislila sam da ćumoći pobjeći na ulicu. O jao, kao da mi vrije u mozgu!

– Sjednite, gospodarice, položite glavu u moje krilo.Beznadno klone Dorja na zemlju, mokru, blatnu, u tmini i pustoši.– Ja sam, dakle, naletjela u ruke krvniku? Tajano, zebe me – još me

guši zadah lješine.– Gospodarice, vi ste u strahovitoj pogibelji. Pokušat ću lupati,

možda nas tko zamijeti.

24 Murus – tamnica, zatvor.

176

Djevojka napipa željezna vrata i stade rukama udarati. Lupnjavaodjekuje kroz tminu podruma. Djevojke osluškuju. Vani je potpunatišina.

– Odijeljeni smo od dvorišta hodnikom. Dvostruka nas odvajajuvrata – šapće Tajana.

– Sve je uzalud! Izgubljene smo. Inkvizitor će nas tući.– Knez će nas tražiti.– Ali nas neće naći…– Možda ipak…

Jedno oko Konradova špijuna žmirkalo je podmuklo kad je stavio umošnju ključ od podruma. Uspinje se, njišući svoje tijelo što mu visi nadesni kraj kao da je, zato što nema ljevice, izgubio ravnotežu. Vukući seuza stepenice, iziđe pod trijem gdje su njegovi bravi stajali s mežnarom.

– Gle, kako mu se oko krijesi! – reče Jakob bravu koji je znao neštohrvatski. – A bogme ima i zašto. Uhvatio je srećonošu, sad ćete imatizlata na vreće.

Brav se uzvrpolji.– Što ti je rekao taj špijun? – zapita jednooki sumnjičavo.Brav mu prevede mežnarovu primjedbu. Johan se zanjiše i priđe k

mežnaru.– O kakvoj to srećonoši govori? Pitaj ga.Brav razjasni mežnaru što želi jednooki saznati od njega.– Srećonoša – odvrati mežnar – može sve što hoće, može svakom

donijeti sreću, zlata, zdravlja, čudo je ona i nju je kralj od krvnikove kćeripodigao do svoje miljenice. Sad živi na dvoru, makar je kneginjičinaslužavka.

Brav sve razjasni Johanu. Crvenoruka nakaza ponavlja riječi:– Ona može sve, čini čuda, daje ljudima zlata – zdravlja.Oko mu bljesne… Nešto se zamisli, pa žmirne, debele usne mu se

spustile. Onda pogleda mežnara koji je htio da se vrati u vežu.– Reci mu da se odavde ne miče jer ću ga probosti. Ako tko pita za

kneginjicu, neka kaže da je otišla kući.Odozgo dopre vika razbješnjele svjetine i zapomaganje

dominikanaca da im ne razbacuje imovinu.Na dvorište istrči knez Okićki s mačem u ruci.

177

– Ni da si pisnuo! – šapne mežnaru brav.– Gdje je moja sestra? – upita Ivan, prijeteći.– I mi smo je tražili – reče brav. – Pobjegla je na ulicu i odvezla se na

Grič. Izmakla nam je.Knez Ivan pogleda mežnara:– Je li istina da je kneginjica pobjegla?– Jest – odgovori ovaj.Ivanu odlane. Za njim je stigao i vojvoda. Knez mu priopći što je

čuo i obojica ostave dvorište.– Pazite na mežnara – naredi jednooki i udalji se.

U podrumu stenje Dorja od boli i jada, a Tajana je tješi.– Spasit će nas, ne bojte se, neće se Konrad dotaći vašeg tijela svojim

bičem od olova.Dorja ne vjeruje. Vrijeme odmiče, prolazi u tišini i pojačava njezinu

zdvojnost.– Čujte, netko je vani – šapne Tajana.Kneginjica pridigne glavu. Djevojke osluškuju.U vratima zaškripi ključ. Taj zvuk im dršće u kostima.„Je li on – Konrad, s olovnim bičem?“ Ovo pitanje zaustavlja im

dah.Netko stoji na vratima. Hrapavi šapćući glas dopre k njima.

Jednooki pita latinski:– Gdje ste vas dvije?– Jednooki je – šapne Tajana.– Je li istina – pita on latinski – da je jedna od vas čarobnica –

srećonoša – koja može sve?Dorja osjeti da je Tajanino tijelo protrnulo i kao u snu sluša njezin

glas kako odgovara, šapćući latinskim jezikom:– Jest – istina je. Ja sam čarobnica, srećonoša.Glas ćoravca odjednom bude tih, sablasno tih:– Imaš li moć da svakome učiniš što zaželi?– Jest – odvraća Tajana.– Možeš li mi učiniti da mi naraste ruka i da pregledam na lijevo

oko?– Mogu – ako hoću.

178

Kneginja se trzne.– Ako mi to uradiš – šapće ćoravac – pustit ću te iz podruma.Tajana zadršće.– Izvedi nas obadvije!– Ne mogu. Inkvizitor mi je poslao poruku da uhvatim samo

kneginju. Tebe sam zatvorio da ne dojaviš knezu…– Za očinji vid i ruku može se sve – šapne Tajana iz tmine.– Samo tebe mogu izvesti. Nije li ti do slobode?Kratka šutnja. Dorja osjeća kako se Tajana sva napregla.– Jest. Ako me izvedeš, učinit ću što tražiš.– Odmah sada?– Da, odmah, dok je sunce visoko. Vid ti ne mogu povratiti u tmini,

ni u sjeni, već samo na suncu…– Izvest ću te na sunce, ali se ne nadaj da ćeš mi uteći.– Jači si od mene, kako bih mogla da ti izmaknem? Ako me pustiš,

zašto da ti ne učinim što tražiš? Samo trebam neke stvari koje morašprije sakupiti da ponesemo.

– Što trebaš? Reci brzo.– Svete vode, tamjana, žeravice i komad voska.– Drugo ništa?– Ostalo imam u svojim riječima, u svojoj tajnoj moći. Idi, pribavi to

pa idem na sunce. Zamalo, progledat ćeš.Vrata se zatvore. Zapanjena šapće Dorja:– Tajano, što si to učinila? Optužila si se da si čarobnica!– Niste mu čuli glas, drhtao je, on sam vjeruje u čarolije. Hitro

skidajte odijelo, promijenit ćemo se.– Zašto?Nestrpljivo hvata Tajana u tmini Dorju i već joj svlači haljinu,

šapćući uzbuđeno:– Umjesto mene, vi ćete izaći s njime. Moja služinska kapa je široka,

koprena gusta, dobro je navucite na oči, a kose su vani tamne, neće ihrazlikovati od mojih. Kad izađete, onda je sve dobro. Izvest će vaskriomice, svakako iza ograde samostana gdje ga nitko neće vidjeti. A sadpazite: kad dođete tamo kamo će vas odvesti, učinite ovo – okrenite mulice prema suncu, stavite pred njega žeravicu, bacite gore tamjana da sepuši, molite Očenaš na hrvatskom – mislit će da govorite čarolije –pravite bilo kakve kretnje prema suncu, onda smekšajte vosak nadžeravicom, pokrijte mu naprije slijepo oko, onda tek drugo i govoritemolitve. To sam čula od grobara, budalaština je, ali ćoravac vjeruje učarolije, sve će to djelovati na njega. Kad mu pokrijete voskom i oko na

179

koje vidi, recite da mora tako ostati dotle dok vi ne kažete: – Progledaj –vidjet ćeš! A vi pri toj čaroliji gledajte oko sebe ne biste li mogli kogadozvati. Ako nema nikoga, vi bježite, nešto će vam pametno već pasti naum. Glavno je – bježite!

Dok je ovo govorila, već je Dorju odijevala u svoje haljine.– Zar da te pustim ovdje?– Lako za mene. Kad iziđete, javite kralju, on će me izbaviti, ne

bojim se. Samo pazite na sebe – učinite sve kako sam vam rekla.Mlada kneginja sve je više sabirala svoju svijest i bivala hrabrija.

Napokon još jednom razmisli o svemu.– Djevojko, otkud tebi znanje latinskog jezika? – klikne najednom

Dorja.– Molim vas, ne recite nikada nikome na svijetu. Naučila sam

latinski od pustinjaka, a zabranio mi je da to ikome kažem. Odala samse, moralo je tako biti.

– Zaklinjem se, sačuvat ću tvoju tajnu!– Pazite, molim vas, ćoravac me sigurno kani izvesti dvorištem,

budite oprezni. Najbolje bi bilo da možete uteći u šumu iza samostana,odande vodi puteljak u Kratki dol, a tamo biste se mogli skloniti kodpustinjaka.

– Uhvatili bi me kod njega.– Ima on kamo da vas sakrije. Nitko vas ne bi našao u njegovu

skloništu. Samo još ne znamo kamo će vas povesti taj ćoravac.– Ako te je samo namamio da se optužiš?– Ne, nije, on vjeruje u čarobne moći.– Tajano, idi ti s njime pa kad utečeš obavijesti mog brata.– Ne bih vas pustila ovdje ni za čitav svijet. Jednooki je rekao da je

Konrad tražio samo vas, vi ste ga pogrdili, ne ja. Lako ćete me osloboditikad iziđete – protiv mene nema ništa. Evo, dolazi! Ja ću leći na zemlju, avi recite da je kneginjica od straha pala u nesvijest – tako me nećeosloviti.

Na vratima, u gustom mraku, opaze odsjev žara. Dorja razabere dajednooki nosi posudu sa žeravicom pa zaključava vrata iznutra i spremiključ, što to znači? Zar je neće izvesti iz podruma?

Jednooki priđe k Dorji i reče vrlo tiho:– Dođi za mnom.Onda se ogledne na Tajanu u Dorjinoj odjeći što leži na zemlji:– Jao tebi ako kreneš za nama! Svezat ću te.– Kneginjica je u nesvijesti – šapne Dorja.– To bolje. Slijedi me.

180

Sa zebnjom pođe za nakaznim čovjekom u dubinu podruma. Prolazse produljivao u neki rov.

Zrak je zagušljiv, zemlja po kojoj koračaju blatna, a kamene zidinemokre.

Beskrajan čini se Dorji put. Zahvaća je tjeskoba i osjeti želju, da sevrati k Tajani gdje je možda bliže spasenju, nego u tom niskom rovu stim čovjekom. Ali zadrži je nada da će ugledati sunce.

Bez daha osluškuje Tajana odlazak svoje gospodarice. Kad nije čulaškripanje vratima, digne glavu i obazre se po mraku kojim se žaržeravice pomicao u dubinu.

To ju zabrine, digne se i polako iz daleka, krene za jednookim. Slabodsjev žara pokazivao joj je uzani tamni hodnik pod zemljom.

Zastala je, prisluškujući njihove korake. Dva-tri koraka ide iza njihpa opet zastaje, bojeći se da ne pokvari svoju lijepu osnovu, a opet nijemogla odoljeti strahu kamo to jednooki vodi Dorju. Zabrinutost ili nekaneznana sila – što li – povuče je naprijed, korača polako, oprezno, držećise zida. Onda se zaustavi, stisne i obazre natrag. Čuje za sobom nekišušanj, kao da za njom neko plazi. Stopljena sa zidom čeka.

– Tko je? – šapne, protrnuvši.– Smilujte se – uzmite nas sa sobom.– Tko ste? Ne vidim ništa…– Sirote djevojke koje su Rimljani uhvatili u selu. Nismo

krivovjerke, izbili su nas do kosti. Čule smo da nešto govorite.– Što je tamo?– Ne znamo, ali vi znate, vi ste njoj pomogli – povedite i nas.– Tiho! Žeravica se diže uvis, možda me je taj đavo prevario.Zanijemile su. Tajana osjeti iza sebe pritajeno disanje, a oči joj

hvataju blijedi odsjev žeravice što se nekud uspinje.Dorja slijedi strašnog čovjeka i razabire da se zaustavio – dignuo

uvis posudu sa žeravicom. Razabire obrise nekih vratiju. On odsunezavor i otvori. Djevojka osjeti zimu. Umjesto na sunce, ušla je u još dubljimrak. Tijelo joj se dotiče mokrih stupova.

– Pazite – upozori je pratilac – tu su ljestvice, uspnite se.– Svjetlo je iščezlo – šapću pokraj Tajane očajni glasovi.– Budite mirne! Ako se maknete, pokvarit ćete njezino spasenje.

Ona će reći kralju i sve će nas izbaviti.Vrijeme prolazi. Tajanu vuče strah za Dorjom da vidi kamo je

nestala, što se događa s njome. U zebnji zaboravi na druge pa ide uzazid u tamu.

Dorja osjeti pod rukama uske drvene ljestvice kojima se uspinje

181

jednooki. Osjeća da se diže nekud gore, na svjetlo, i već razabire da joj seglava upire o nešto teško. Onda padne na nj svjetlo dana.

On stoji gore. Dorja iziđe. Nad njima krov kapelice, pred njom oltar.„Kapelica“, pomisli ona i odmah joj bude jasno da se nalazi na

dominikanskom posjedu, daleko od samostana, tamo prema istoku.U mislima vidi čitavu sliku krajobraza.Jednooki otvori vrata.– Pazi! Ako pokušaš bježati prije nego mi povratiš vid i ruku, dostići

će te ovaj bodež. Jedna moja ruka vrijedi druge četiri. Ipak bih htio daimam i drugu, a najviše da progledam.

– Neću se maknuti dok to ne izvršim. Mila mi je sloboda kao i život– odvrati ona tiho, spuštene glave.

Dok je on izlazio, Dorja navuče još više Tajaninu kapu na lice paiziđe za njim na ledinu, obasjanu suncem, i pogleda okolicu.

Samostan iza nje, pred njom, u pozadini, šuma kojom vodi putpustinjaku, desno cesta. Ćoravac metne posudu sa žeravicom opreznona travu kao da je u njoj zjenica njegova oka, pa stane puhati.

Dorjine oči kruže okolo, a misli u mozgu hitro određuju smjerbijegu, unatoč tome što se u ruci jednookog ljeska bodež. Sama sebeprisili da bude mirna, ozbiljna, dostojanstvena.

Kad on raspiri žeravicu, Dorja dublje sagne glavu, stavi ruke na čelokao da je to neki tajanstveni znak.

– Sjednite na zemlju – reče ona. – Najprije ću vani vratiti vid, a ondaruku…

Poslušao je pokorno kao dijete i s počitanjem pratio njezine kretnjekako uzima žeravicu, baca u nju tamjan i govori nešto njemunerazumljivo. A baš u te nerazumljive riječi najviše vjeruje.

– Gledajte u sunce, ravno u svijetli žar od kojega dolazi vid. Gledajtešto dulje možete, ovim jednim okom…

Sablasno oko mu se ukoči. Dorji se čini da je to oko mrtvaca.Zahvaćen vjerom da sunce u sebi skriva njegov vid, zuri on u nj,

dok kneginjica smekša na žeravici vosak, mijesi zaklopac pa govori –govori. On ništa ne razumije i zato još više vjeruje…

Tada mu se ona približi, stavi vosak na zatvoreno oko i opazi kakomu od tog dodira trepeće ono zdravo oko.

Njega obuzima drhtavo uzbuđenje – ruka mu se trese. Napokon,okrutni čovjek posve je izmijenjen. Brutalni mučitelj pretvara se upokornog jadnika, nemoćnika, bogalja, što čeka da mu dobace korukruha.

Tek sada Dorja uzima drugi voštani zaklopac i pokriva mu voskom

182

i drugo oko. On ne osjeća nikakve pogibelji od varke i zuri u sunce.Mišice lica mu se trzaju.

– Ja ću sada govoriti posljednje čarobne riječi – a vi da ste tihi imirni. Kad vam doviknem: – Progledajte! – skinite zaklopac, pogledajteu sunce i vidjet ćete na oba oka…

Dorjina polagana molitva pobuđuje u njemu strahopoštovanje.Ukočeno čeka da mu se vid probudi.

Njoj od uzbuđenja dršće glas, lomi se. On trne u očekivanju čuda,ona zebe pred opasnošću bijega. Dorja moli glasno, onda tiše… i opetglasno… mjereći put koji joj valja prevaliti da stigne u šumu.

Odjednom joj glas jače zadršće…Uz cestu ledinom dolaze tri jahača, vidi plemićku odoru i vizire. U

istom trenutku Dorja odluči:„K njima ću!“ Od drhtanja njezinih riječi čovjek pred njom kao da

obamire… Onda ona prekine i reče:– Još malo i ja ću reći one velike riječi…Jednookog hvata groznica, znoj mu oblije čelo. Dorja umukne, gleda

u njega, pa u jahače – učini korak – udaljuje se po mekoj travi premajahačima i maše im rukama. Trči, trči.

On sjedi s voskom na očima. U uzbuđenju ne primjećuje njen bijeg,čekajući one velike riječi čuda. Čeka i kad ih ona ne izreče, dršćući pita:

– Dolazi li već moj vid?Nije dobio odgovora. Tako je uvjeren da će progledati kad mu

padne vosak s očiju da se ne usudi skinuti ga. Opet pita. Ni sada nemaodgovora. Sumnja probije uvjerenje da će mu se povratiti vid. Trgne sočiju vosak. Pogleda oko sebe i spazi Dorju kako trči livadom. Nijemogao odmah ustati.

Iščekujući svakim živcem i svakom mišlju da će za koji čas zadobitisvoj vid i ruku, gleda sada kako čudotvorka bježi. Čini mu se da je svojeoko i svoju ruku izgubio drugi put.

U prvom času sav se slomi – i ostane začas u nemoćnomrazočaranju. Tek kad je vidio da djevojka uzmiče, porodi se u njemuželja za odmazdom. Ruka mu posegne za bodežom, a noge potrče.Osveta goni ga trostrukom brzinom, više leti nego se dotiče tla.

Dorja čuje njegove kletve i trči, trči bez daha, vičući prema jahačima:– Pomozite, pomozite, vitezovi!Jahači su začas zastali – kao da se nešto sporazumijevaju, a ona

maše rukama…Oni na konjima zamijetiše da za njom juri neki čovjek. Potjeraše

konje sa ceste na ledinu u susret bjegunici. Jednooki joj je već blizu. Na

183

suncu blista bodež u njegovoj ruci.Jedan jahač jurne naprijed – drugi zaostane. Jednooki se upre kao da

mu pomažu nevidljive sile. Samo da zarine u nju bodež – drugo ne želi.Strah slomi Dorju, noge joj klecaju, ona pada. Čini joj se da je kraj

nje nešto presjeklo zrak, više ništa ne čuje, ne vidi. Još joj ostaje tolikosvijesti da se pita: „Je li me probo? Umirem li?“

Odostraga čuje kako udara bič i kako jednooki jauče.– Milost – milost – gospodine! Ne tucite me!Dorja ne zna što se događa, ali jauk jednookog ispunjava je

osjećajem da je spašena. Nad sobom razabire vizir, osjeća da su jeposadili na konja i da je naslonjena na grudi svojeg spasitelja. Zrakzviždi oko njezinih ušiju. Sve to dopire u njezinu svijest poput priče štobiva sve bljeđom, dok joj svijest potpuno ne potamni.

U podzemnom rovu stoji Tajana. Vrijeme, otkako je Dorja otišla sjednookim, čini joj se odveć dugo. Ne mareći da bi se on mogao vratiti,krene naprijed. Polagano, tiho. Naišla je na otvorena vrata, napipaljestve i, slijedeći unutrašnji glas, uspinje se. Izašla je u kapelicu.Ogledava se, sluša, otvara vrata, kad odnekud čuje muški jauk. Pocrvenom šiljastom klobuku razabire da na ledini leži jednooki izapomaže. Sam je, samcat. Dorji ni traga. Sam leži bespomoćno i jauče.Tajana razabire da mu se nešto dogodilo. Nagon za samoodržavanjempokrene je prema šumi, kad joj padnu na um djevojke što ih je ostavila upodrumu. Hitro se vrati u kapelicu da dozove one druge. Ali su je oneveć slijedile i uspinjale se.

– Žurite se! Sad je hora25 – pobjeći ćemo! Jednooki ne može ustati sledine.

Začas su sve izišle s Tajanom i potrčale u šumu Kratkog dola.

25 Hora je! – vrijeme je!

184

Knez Okićki i vojvoda izašli su iz samostana. Na cesti još stoje kola,malo podalje su sluge s konjima.

– Milostivi gospodaru, nismo se ni maknuli odavde.– Kako? Rekoše mi da je kneginjica izašla iz samostana i odvezla se

kući.– Nitko nije izašao. Čini mi se, čuli smo ženski krik, ali veža je

zatvorena, pa nismo mogli ući.Vojvoda i knez osjete da su prevareni. Htjedoše ponovno ući, ali su

uzalud udarali po vratima.– Preskočit ću ogradu – reče knez i pođe uz zid samostana. Sluge im

dovedoše konje, uspeli se na sedlo i prebacili preko ograde. Zaklanjala ihje staja. Savjetujući se što da učine, opaze kako se iza ugla staje šuljamežnar. Sav je uprepašten i prestrašen. Knez digne pesnicu:

– Razbit ću ti lubanju! Zašto si me prevario? Kneginjica je usamostanu.

– Imam djecu i ženu – zaplače mežnar. – Zaprijetili su mi.– Govori – tiho će knez – opskrbit ću te za čitav život.– Zatvorili su kneginjicu kad je htjela bježati na ulicu, a s njom i

srećonošu. Njegova pobožnost baš je sada ušla u podrum s bičem da ihtuče.

– Gdje se ulazi u podrum?Mežnar mu pokaže vrata ispod trijema pa se onda opet povuče iza

staje. Vojvoda i knez Ivan potrče prema vratima podruma. Iz vežedopire lomljava. Ljudi ruše vrata da bi sebi prokrčili put na cestu.Familijare su knez i vojvoda ranili i ne mogu se boriti. Dominikanci viču,mole i trče dvorištem. Spazivši kneza i vojvodu, nagrnu k njima:

– Smilujte se! Svjetina će nam razbiti sve što imamo. Recite imdobru riječ.

Knez pograbi jakog dominikanca i strese ga kao da će mu rastepstisva uda.

– Ključ od podruma hoću! Ako mi ga ne date, razrušit ću sam ovezidine.

Trka, vika, lomljava čitavim dvorištem i kućom. Kao da su svipoludjeli, a iznad svih viče Matijas:

– Po templare idite! Po templare!– Sjekiru ovamoi – traži knez. U najvećoj strci pojavi se mežnar sa

sjekirom. Knez udari po drvenim vratima. Pod snagom njegovihudaraca vrata stadoše pucati.

– Uzalud je, kneže! – dovikuje mu Konradov brav. – Baršunasta putvaše sestre puca pod olovnim bičem njegove pobožnosti.

185

Razgnjevljen, tresne Ivan brava po licu, i on padne na zemljuzakrvavljen.

Prva vrata je knez razbio. Vojvoda skoči niz stepenice. Obojicapokušavaju da otvore željezna vrata, ali ona se snažno odupiru.

Obojica prisluhnu, ali ne čuju ništa. Knez skoči u dvorište i zaustavidominikanca Matijasa koji je u očaju sklapao ruke:

– Ujače, ako mi ne otvorite podrum, zapalit ću vam samostan.– Jednooki ima ključ. Nisam tu više ja gospodar. Konrad je od našeg

podruma učinio murus za krivovjerce.– A od samostana mrtvačnicu – dobaci vojvoda. – Tražim od vas, u

ime kralja, da nam izručite okićgradsku kneginjicu. Neka dođu bravari ikovači da otvore. Jao vama ako se kneginjici štogod desi.

– Triput jao nama – uzdiše Matijas. – Konrad se dolje zatvorio solovnim bičem. Ako je ona tamo, iskrvarit će je. On je tu gospodar – on jekralj i bog – govorio je Matijas, pogledavajući na razbijeno pokućstvosamostana.

Znoj oblije kneza, a vojvodi se stegne srce. Odjednom se željeznavrata otvore. Izađe Konrad iskrivljena lica, oči su mu krvave i vjeđe muse spustile, a usne strahovito raširile.

– Gdje je? Gdje je? – viče glasom gladne razbješnjele životinje.Ivan i vojvoda ulete u podrum, ali ne nađu nikoga. Opet se vrate.

Konrad još uvijek viče, pitajući za Dorju, a brav mu odgovara:– Zatvorio ih je Johan dolje u podrum. Mi smo mu pomagali,

sigurno su se negdje sakrile.– Nema nikoga – nikoga – čujete li? Tko se je dao potkupiti? Tko? –

viče Konrad i švigne bičem po zraku da se svima naježila koža.– Kako je to moguće? – šapne knez vojvodi. – One su pobjegle?– Treba poći s bakljom u podrum. Možda ima kakav drugi izlaz.Nečiji jauk iza ograde samostana privuče Konradovu pozornost. On

pokaže bičem prema vratima koja vode iz dvorišta na ledinu u zaleđesamostana. Dominikanci otvore. Dvojica poderanih prosjaka noseKonradova jednookog špijuna. Unesu ga u dvorište. Konrad potrčiprema njemu:

– Hoću da znam gdje je kneginjica? Ne jauči, govori. Jer… – pri tom,ne mareći za njegove boli, zaprijeti mu bičem. U jednom špijunovomoku sakupilo se stotinu strava i on zaboravi svoje tjelesne boli. Stadepričati:

– Zatvorio sam obadvije, i kneginjicu i služavku – a ova me jezačarala – ima đavolsku moć – i došli su đavli i svezali me i prijetili miusijanim željezom da izvedem njihove priležnice. Ognjenim kliještima

186

me pribili, morao sam ih voditi izlazom do kapelice, a onda su došla trijahača – tri đavla u odori plemića i uzeli čarobnicu, a mene izbičevali.

– A kneginjica? – upadne Konrad.– I ona je pobjegla. Vidio sam je kako dolazi iz kapelice s onim

drugim djevojkama, a mene su đavoli tukli usijanim kliještima i pribili oledinu. Nisam se mogao micati.

– Kamo je pobjegla kneginjica? – viče Konrad, dršćući.– U šumu. Tamo ispred kapelice, a ja, nesretnik, izbijen do smrti,

nisam mogao da ih pohvatam.Smrtni bijes isceri Konradovo lice:– Lomaču! Što stojite tu? Palite lomaču! Krivovjerke su vam

obeščastile kuću. Ðavoli…! Sve u vatru, sve u oganj! Ðavoli su ga izbili!Za svaku ranu jedan krivovjerac. Palite lomaču! – i pokaže na ledinu izasamostana gdje se kroz otvorena vratašca vidjela spremljena lomača.

Knez i vojvoda slušaju u pozadini. Onda knez povuče vojvodu uvežu samostana.

– One su se spasile. Dorja je pobjegla u šumu.– Dostići ćemo je, kneže.– Idemo odmah – reče on i obojica krenu k vratima. Ivan je nastavio:– Tajanu su odveli ti jahači što su izbičevali nakazu. Dakle,

srećonoša je u dobrim rukama. Sad brzo da moju sestru što prije nađemou šumi.

Oni zatraže dominikanca vratara da ih pusti iz samostana. Nije seusudio otvoriti. Vojvoda i knez se opet prebace preko ograde. Otpošaljujednog slugu kralju u palaču, a s drugim slugama odjašu trkom premaudaljenoj kapelici.

Konrad nije ni opazio njihov odlazak. Što više su mu iz rukuizmicale žrtve, to je većma gubio prisebnost i stao bulazniti pa sedominikancima pričinjao kao da je opsjednut đavlom.

– Gdje su familijari? – viče.– Vaša pobožnosti, gotovo su svi ranjeni.– Ranjeni ili mrtvi, smjesta na konje, u potjeru za bjeguncima. Tko

mi dovede kneginjicu i onu što je začarala slugu, dobit će oproštenjegrijeha za čitav život.

Dominikanci su pošli gore. Pomalo su se izvlačili ranjeni familijari,blijedi i povezanih ruku, kad se pred vratima pojave kaptolski templari.

Konrad dade otvoriti vežu i kad se vođa templara duboko poklonioKonradu i zapitao što želi, on digne uvis ruke:

– Uhvatite krivovjerke! Za njima. Teško vama ako mi ih nedovedete. Prokletstvo na vas, na vaše majke i očeve, na vaše sestre za

187

sve vjekove! Familijari, pratite ih – zapovijedi Konrad. Usne mu dršću.– Kamo da idemo? – pita familijar.Jednooki, ležeći na zemlji, pokazuje rukom prema savskoj dolini.– Čarobnicu su vragovi odnijeli onamo nekud. Jurili su kao što

samo đavoli mogu da jure, a kneginjica – ona je tamo u šumi.– Zar sama!– S dvjema krivovjerkama koje su bile u murusu. Išle su pješice.– Idite! Brzo! Hvatajte ih!I potjera krene na dva kraja.– Što je to? Što je to s njime? On je to skrivio – razgovaraju među

sobom zaprepašteni redovnici.– Ne bi nam se dogodilo zlo da nije biskup bio protiv njega.

Napustio je samostan i time je podjario puk i evo, što su nam učinili.– Nisu Hrvati kao tamo Nijemci. S našima se ne može kao u

Marburgu i Strasburgu. Zlo je učinio Konrad! – prigovaraju mlađi.– Šutite, braćo! – opomene ih Klementus. – Još će nas Konrad baciti

na ulicu.Ušutjeli su. Konrad je stao pokraj svojeg jednookog i po deseti ga

put ispituje u najtanje sitnice kako su to đavoli došli u podrum, kako suizgledali i što su mu sve rekli. A jednooki svaki put izmišlja novepotankosti, raspaljujući dušu svojega gospodara sve vrelijimizmišljotinama.

Onda je Konrad opet počeo šetati gore-dolje dvorištem. Mrmljao jenerazumljive riječi i švigao bičem po zraku. Konačno se uputi krozvratašca, iza ograde, na ledinu gdje su opremali lomaču. Priđe i stane snekom čudnom ljubavi i pažnjom ravnati drva, ogledavati sa svih stranalomaču i ispravljati pogreške u slaganju cjepanica. Lomača kao da jedinanalazi u njega osjećaja.

188

GOSTOLJUBIVI PLEMIĆ

rveća su pred očima kneginjice Dorje izmicala poputtamnih sjena. Sve što je uočila, gubilo je svoj oblik. Načasove joj se pričinjalo da ona stoji mirno, a sve oko nje leti.

Osjećala je jahačeve grudi na koje se naslonila i njegove ruke što ječuvaju da ne padne s konja kojim on ravna poput vilenjaka. Ali se nijemogla posve probuditi iz polunesvijesti. Ipak, osjećajući se umornom,podala se slabosti pa je potištena teškim uzbuđenjem sklopila oči.Sputao ju je nesavladivi umor i ona zapadne u duboki san.

Kad se prenula, činilo joj se da gore nad njom lete zvijezde, a snjima čitav nebeski svod. Zrak joj zviždi u ušima. Razabrala je da je jošuvijek na sedlu. Okreće glavu, a svuda mrak. Skupi svoje misli, doziva usjećanje doživljaje dana: kako je dospjela u Konradov podrum i opet iznjega izašla. Bude joj jasno da sve ono nije bio san. Obazre se k jahačušto ga je osjećala iza sebe:

– Gospodine, zar ne, ja sam se utekla vama za pomoć tamo kodkapelice?

– Da – odvraća on – sasvim je tako.– Mrak je, već smo davno trebali stići na Grič. Gdje sam to?– Tiho, kneginjice! Slijedi nas inkvizitorova potjera.– Potjera? – ponovi ona zaplašeno i vidi u mislima Konrada,

sablasni njegov sud i podrum u kojem bičuje svoje žrtve olovnim bičem.Gleda u mrak kojim, pod njom, juri konj, preskakujući grabe i

potoke, prolazeći šumama, a upravlja njime vješti gospodar. Da olakšakatkad osloboditelju težinu svojeg tijela, sama se drži u sedlu. Katkad seogledne, ne bi li zapazila potjeru.

– Opet su nam za petama! – čuje ona glas drugog jahača koji se jepribližio k njima.

– Zavarat ćemo ih – čuje Dorja onoga što drži nju i razabire da opetulaze u šumu, jure, pa naglo skrenu drugim smjerom, onda iziđu istimputem i jure dalje.

Kroz noćnu tminu dopire do njih dozivanje potjere. Dorja osjeća

D

189

burno nadimanje onoga iza sebe što ravna uzdama lijevo pa desno inemilice goni konja, a i ona nehotice hvata uzde u želji da pospješistrelovitu trku.

Što jure dalje, noć biva sve dublja i gušća.Neizvjesnost i strah potiskuje u njoj svaku drugu misao. Čitavim

bićem osluškuje i svim se silama upire nadom u osloboditelje što senaprežu da zametnu trag.

Naposljetku projurili su šumom, izašli na cestu, presjekli je i stali seuspinjati uzbrdo. Tu se zaustave. Dorja osjeti kako konju dršću noge itijelo mu se trza.

– Uhvatit će nas – šapće Dorja, jedva dišući.– Tiho – ušutka je jahač iza nje. Dolje u daljini čuje se dozivanje

potjere.Dugo su ostali pritajeni u toj šumi, kad se onaj iza Dorje poluglasno

javi:– Izgubili su nam trag. Sad je lako. Još malo pa smo gore.Njezin osloboditelj sišao je s konja, prihvatio uzde i vodio vranca, a

Dorja je sama sjedila na sedlu. Uzlazili su strminom, sasvim zaraslomšumom. Oni sprijeda konjima su krčili put. Nitko nije progovorio niriječi.

Kad ju je minuo strah, počela je misliti o pratiocima. U tmini nijerazabirala ni obrise njihovih pojava.

„Tko su ti ljudi koji su me oslobodili?“Sjetila se plemićkih odora i viteških vizira kad je na ledini pala,

bježeći pred jednookim.Svakako su otmjeni i pošteni ljudi. Koliko su se samo trudili da nas

ne stigne potjera.Pred sobom, na vrhuncu brda, opazi tamne kule nekog dvorca što

se uzdiže pod zvjezdano nebo. Jedan od njenih pratilaca udari na vratazidina što opasuju dvorac. Netko se iznutra oglasi, čuje se strka.

– Otvarajte. Pošteni plemić traži utočište za jednu kneginjicu. Molimvašeg gospodara za gostoljubivost.

Vrata se otvore.Ušli su u dvorište. Na trijemu prizemlja stoji žena, držeći malu luč i

pospanim očima gleda u Dorju. U odsjaju luči razabire jahača s viziromkako je skida sa sedla i bez riječi uvede u trijem. Tu se žena gošći dubokopokloni.

– Vaša milosti, dobro nam došli – reče i posvijetli Dorji uskimhodnikom. – Neka se vaša milost udostoji uspeti stepenicama.

Žute zrake skaču po bijelim stijenama. Ta se bjelina ugodno dojmi

190

kneginjice. Umorna i omamljena od zraka i jašenja, uđe u sobu. Stropvisok, zidovi čisti, u kutu široka postelja s drvenim krovom ispod kojegvise zeleni zastori sa žutim resama.

Po sredini drvena izrezbarena sjedala pokrivena jastucima. Ispodvisokog prozora stol, na njemu srebrni vrčevi i svijećnjak urešen zlatom.Gore visoko štitovi i lovački rogovi, išarani dragim kamenjem, zlatom ibojama. Pod je pokriven sagovima.

Dok je žena opremala postelju, Dorja začuđeno promatra raskošneskupocjenosti.

– Gdje sam to? – upita.– U vrlo gostoljubivom dvoru. Bit će vam ovdje lijepo, moja

gospodstva svakog rado primaju na konak. Odmah ću donijeti vašojmilosti nešto za okrepu.

Dorja sjedne na postelju. Umor joj sklapa vjeđe. Prenula se kad jeopet ušla žena. Nosi na srebrnom pladnju mesa i vina. Tek sada osjeti daje gladna.

– Kako se zove ovaj dvorac?– Šumski dvorac.– Ima li dvor gospodaricu?– Tek od malo vremena.– Bit će da je veoma bogata – primijeti Dorja, promatrajući

dragocjenosti.– Za nju ne znam, ali gospodar je bogat. Rekli su mi gospodari da

vas pustim na miru – neka se odmorite. Postelja vam je svježa i perine sumeke, nećete se potužiti, vaša milosti. Skoro će zora, neka vašegospodstvo legne. Ovdje je zavor da se vaše gospodstvo zatvori ako vamje s voljom.

Dorja onda legne u meku, svježu postelju, spusti zelene zastore izaspi.

Probudi je kucanje na vratima i ženski glas. Tako je duboko spavalada se nije mogla dosjetiti gdje je. Tek na ponovno kucanje i dozivanjerazgrne zastore postelje. Svjetlost dana zablista joj u oči. Brzo ustane iotvori vrata.

Klanjajući se, uđe služavka:– Vaše gospodstvo, nosim vam ručak.Na velikom pladnju, na srebrnom posudu, složeno je pečenje, kolači

i vino.– Zar sam tako dugo spavala? – začudi se Dorja.– Već je sunce krenulo na zapadnu kulu. Pobojala sam se da ste

umrli – veli služavka i ide drugim vratima i odrine zavor.

191

– I tu ste se zatvorili. Odveć ste strašljivi. Neka se vaše gospodstvopotrudi. Ovdje ima još mnogo ljepših soba – svuda je čisto i uređeno.

Otvorivši druga vrata, uđe u veliku sobu, neke vrste dvoranu, istavi na stol Dorjin ručak. Po dvorani prostrti sagovi, po stolovimasrebrno posuđe, oko zida srebrom i zlatom okovane škrinje. Na jednojklupi leži zeleni svileni plašt, do njega modro odijelo opšiveno srebrom,pa raznolike svilene ženske cipelice. Čitav namještaj, haljine,dragocjenosti – sve to pokazuje da u ovim sobama živi otmjena mladagospodarica.

– Prekrasne stvari ima tvoja gospodarica – primijeti Dorja, gledajućihaljine.

– Da, krasne – odgovori žena. – Ima toga još mnogo više – i otvoriškrinju u kojoj zablistaju zlatom i dragim kamenjem vezena odijela. Tu jei mala kutija puna zlatnih nakita urešenih biserima.

– I to pripada njoj. Želite li pogledati?– Nije pristojno da razgledavam.– Naređeno mi je da vas ponudim svime. Možda se želite poslužiti

kojom haljinom? Vaše gospodstvo baš nije odjeveno kako bi trebalo dabude. Izvolite li možda ovu crvenu haljinu?

– Ne. Dobra mi je i ova u kojoj sam došla. Želim pozdraviti tvojegospodare i zamoliti ih da jave mojem bratu što je sa mnom.

– Sve će oni rado učiniti. Moja su gospodstva vrlo dobra igostoljubiva.

Dorja se umila, uredila, zatim pojela ručak, a onda ušla u sobu gdjeje žena uređivala njezinu postelju.

– Sad me odvedi svojim gospodarima.– Odmah ću najaviti da ste spremni. Izvolite samo malo pričekati.Kneginjica je sjela na klupu i uprla pogled u visoke male prozore

kroz koje je ulazilo rumenkasto svjetlo sunca što je već zalazilo.Nije čekala dugo.Na vratima netko pokuca. Dorja ustane.U sobu uđe muškarac i duboko se pokloni:– Dopustite mi da vas zapitam je li vaša milost dobro spavala.Djevojka podigne glavu. Nešto je steglo u srcu i u grlu. Muškarac u

plemićkom odijelu se uspravi i, pogledavši joj u lice, zapita:– Zašto mi vaše gospodstvo ne odgovara?– Bože, obezumila sam se – ili – riječ joj se prelomi. Zastala je.– Vaša lijepa glavica sačuvala je potpunu prisebnost, a vaše lijepe

oči imaju izvanredan vid. To sam, eto – ja.– Kako? Vi? Što je to?

192

Pred njom stoji Tomo i gleda je mirno, spuštenih ruku kao što stojivitez pred poštovanom gospođom. Međutim se ona ojunači.

– Što hoćete ovdje?– Vi ste htjeli govoriti sa mnom.– Budući da sam ja prisebna, kako ste mi rekli – onda se, očito,

pamet muti vama. Hoću da govorim s gospodarom ovog dvorca.– Evo, on je na vašu službu – i pokloni se Tomo duboko.– Vi ste gospodar ovog dvorca?– Da. To je Lobor.– Lobor? Vaš dvorac? Zna li plemić koji me je doveo ovamo kome je

došao na konak?– Kako ne bi znao?!– Želim govoriti s njime.– Izvolite, stoji pred vama.Dorja zalomi rukama …– To je nemoguće. Taj plemić niste bili vi.– Vaše gospodstvo bilo je napola u besvijesti, moje lice skrivao je

vizir.– Ne vjerujem, što biste vi radili u okolici Laške vasi?– Vama je poznato da sam komedijaš po kraljevskoj milosti i

stanovao sam na Kaptolu. Da me ne prepoznaju, odjenuo sam plemićkuodoru i pokrio lice vizirom.

Svladavši potpuno sebe, poprimi mirno držanje i oslovi gaprijateljski:

– Viteže, spasili ste me iz Konradovih ruku. Za to vam zahvaljujem.– Ne ljutite se ako tu hvalu ne primim.– Ipak ću vam biti zahvalna za to. Molim vas, učinite mi i drugu

uslugu koja će biti dostojna one prve.– A to bi bilo?– Dajte mi konja da krenem kući.– Sunce, evo, zapada i uskoro će mrak.– Pa dobro, onda sutra u zoru.Njegove crne oči, koje su je dosele gledale mirno, stadoše se iskriti.

Dosad smireni glas promijeni se i ona prepozna Tominu ćud koja se utom trenutku probudila.

– Želite li natrag na Grič? – pita on cinički.– To mi je jedina želja.– Da se vjerite s vojvodom?Pridolazi joj bliže i ona osjeti kako se udaljenost između njega i nje

sve više smanjuje.

193

– Znam što hoće vojvoda i vaš brat – a možda i vi? – reče on,uzdignuvši glavu.

Dorja odluči s njime govoriti prijazno i povjerljivo:– Mene veže samostanski zavjet. Ne kanim poći ni za koga.– I nećete poći!– Ja još uvijek sumnjam da vi, viteže Tomo, ne poznate svete običaje

koji se iskazuju prema gostu.– Držao bih se svetih običaja da ste vi moj gost.– Dakle, držite me svojom zarobljenicom?– To ja nikad ne bih učinio.– Što, dakle?– Vi ste ovdje – gospodarica.Ova riječ podsjeti Dorju na služavkino pričanje o onim haljinama u

drugoj sobi. Još uvijek se laća nade:– Odvedite me k svojoj ženi.– Na žalost, ovu vam želju ne mogu ispuniti zato što žene – nemam.– Služavka mi reče da dvorac od malo vremena ima gospodaricu.– Pravo je rekla. Od malo vremena – otkako ste vi prešli prag ovog

dvorca.– Viteže, suspregnite svoj užitak da mučite moju nesretnu dušu –

Dorja će molećivim glasom. – Uvidjela sam po svemu da u ovoj kući imagospodarica – ona će me zaštititi. Hoću k njoj.

– Vidjeli ste svilenim zastorom pokrivenu postelju, svilene haljine,nakite? To sam sve pripremio za vas, jedina gospodarice Lobora!

I opet joj se stane približavati.Dorja se povuče.– Uzalud vam je izmicati preda mnom. U našem ste dvorcu…

Našem.Dršćući zaokruži ona pogledom po stijenama.– Nema vam odavde izlaza drugamo, nego, u moj naručaj.– Ako ne štujete moju čast, a vi ne oskrvnjujte svoju, viteže. Djevicu

koja se je utekla k vama za pomoć vi ćete pustiti da ode.– Ne kanim učiniti ništa na što ne bih imao pravo. Ona koja je utekla

k meni za pomoć po pravu i pravici, dopuštenom mi cjelovu – moja jevjerenica. Moja ste i – ničija.

Plamen što ga je zapazila u njegovim očima navijesti joj krajnjuopasnost. Pritisla se k stijeni, pričinila se poput kipa uklesana u kamenizid. Trzaju se mišići na Tominu licu i njegovu tamnu put probijerumenilo. Korakne k njoj i uhvati je oko struka. Taj dodir čini joj sesmrtnim dodirom i, ne našavši drugog spasa, stade udarati glavom o

194

zid. Ali je Tomo povuče za sobom i čvrsto savije svoje ruke oko nje.– Razbijte svoju lijepu glavu na mojim grudima!Dorja osjeti kako on dršće i pokuša se osloboditi, no on je je drži kao

jastreb pile. Neka orijaška snaga uđe najednom u nju pa se otima i branipomamno. Tomo joj uhvati obje ruke i svine ih unatrag, tako je prisili dasjedne na stolicu. Tada otkine sa zavjese nad posteljom svilene vrpce isveže joj ruke. Htjela se podići, ali je već izderao zavjesu pokrovapostelje pa je njome čvrsto vezao na stolicu, govoreći kao u nekoj ekstazi:

– Kakva vam je snaga!… Kakva divna snaga! Svi kraljevi svijetamorali bi se obezumiti, svi vitezovi pobjednici morali bi podivljali zavama – govori dalje rasplamćenim ushićenjem. – Da je Bog stvorio desetsvjetova, ne bi vam bilo ravne. Vidite, morao sam vas vezati – reče onpromijenjenim glasom – da zaštitim vašu lijepu glavicu od vašebjesomučne namjere.

Dok je to govorio, Dorja je bila dvostruko sputana u sjedećempoložaju.

– Vidite, kneginjice, to vam nije trebalo. Kad divlju zvijer dražiš,bjesnije te zgrabi nego kad si miran. Vidite li, sve što je tu – vaše je. I bitće vam dobro. Mazit ću vas kao kraljevnu.

Ona ne odgovara, niti ga sluša. U glavi joj se vrti i pred očima jojblijedi. A on je gleda dugo, stojeći pred njom. Onda se okrene, pođe posobi i nešto se zamišljeno zagleda u pod. Tada se vrati k njoj:

– Zaista, to vam nije trebalo. Zašto razbijate zid glavom kad je on odkamena? Da se ne otimljete, ne bih vas trebao vezati… Ne mislite da samvas svezao radi sebe. Nije to meni potrebno, nego samo radi vaše glave.

Opet mu ona ništa ne odgovori, već zuri preda se i zagušuje plač damu ne pokaže svoju bespomoćnost. Ostavlja je snaga i sve joj se umislima ispremiješa. Tomo se okrene i pođe po sobi, a onda naglo otvorivrata i iziđe. Hodnikom odjekuju koraci poput strahovite prijetnje. Siđehitro niz stepenice u prizemlje, u blagovaonicu u kojoj je sjedio Kozak.

– Vina! – poviče Tomo čudnim bijesnim glasom. – VinalKozak ga pogleda pažljivo i pruži vrč. Tomo posegne za njim, hitro

prinese ustima, ali ga onda baci na zemlju.– Što vam je, gospodaru? Zašto ste to odbacili?– Neću da joj zaudaram po vinu. A što me gledaš? Što blejiš?– Dršćete, pa mislim – niste spavali čitave noći, gospodaru.– Tko ti to veli? Spavao sam kao mladi zmaj.– Niste spavali, gospodaru, ni jednog trenutka, čuo sam vas, do zore

ste hodali po sobi.– Pa ako? Vrag bi spavao kad osjetiš nju gore, a opet, htio sam da se

195

ona ispava, nije viteški da joj ne dopustim odmora. A što ti brbljaš? –okosi se on na Kozaka koji je pokorno šutio. – Pusti me na miru. Nitkoda mi ne smeta – i bučnim štropotom svojih koraka iziđe iz sobe i poletiuz stepenište. Ponovno uđe k Dorji, zatvori vrata, oštro rine zasun…Dorji se čini kao da joj je netko povukao nož ispod grkljana. Tomo stojipokraj vrata i u polutami gleda slomljenu, svezanu djevojku, glava jojvisi na grudima kao da je odrubljena. Brzim korakom pođe k Dorji,ispruži ruke, uhvati joj ramena pa se nagne duboko da joj zagleda u lice.

– Hoću da vidim tvoje oči – izusti on i spusti se na jedno koljeno dajoj zagleda u lice. Podigne Dorjinu glavu i opazi u njenim očima suze iočaj. Gleda je dugo i onda je spusti. Jednim se laktom prisloni na oslonstolice na kojoj je vezana Dorja i, napola klečeći, napola ležeći donjezinih nogu, zagleda se nekud u mračne večernje sjene. U njegovu jepogledu nešto čudno. Tad zgrabi on svoju crnu kuštravu kosu i čini sekao da će je iščupati. Dorja osjeća kao da odnekud sve bliže prilazinevidljivo spasenje i u tom osjećaju baci pogled na prozore kroz koje sešuljao mrak.

– Dolazi li tko? – pita se ona i, ispod smeđih pramova što joj padajuna čelo, gleda Tomu očima ulovljene zvjerke.

On je nijem, nepomičan. Tada mu glava padne na Dorjina sputanakoljena. Kad je osjetila njegovu glavu, zaustavi život u sebi.

Tišina u sobi i njegova ukočenost produljuju užas u Dorjinu biću.On se najednom makne. Njome prođe mraz. Zgrožena gleda mu

ruke što se dižu, ali je ne dotiču, već se slože na njegovu crnu kosu.Čvrsto je stisnuo rukama glavu i bulji u strop.

Tišinom prolazi njegov čudni, gotovo melankolični glas:– Kneginjice, odvezat ću vas ako mi obećate da više nećete udarati

glavom o zid.Pričinilo joj se da to govori netko drugi, a ne on. Ipak odvrati tiho, u

strahu da to nije nova stupica kojom želi produžiti njezine patnje:– Obećavam – neću….Na te riječi ode on u drugu sobu, donese svijećnjak s dvije goruće

svijeće, stavi ga na stol i počne je odvezivati. Dorja je sjela opet natrag naisto mjesto i nije se micala. Slabost i strah potpuno je slomiše – a on stojiusred sobe i nekud bulji. Makar ga ona ne gleda, razabire kako je njegovpogled kriomice promatra i od toga osjeti drhtanje u prsima. Njegovkorak odjekne u tišini. Dorja razabire kako ide prema njoj, sagiblje se iusklikne:

– Jao, pa vi ste se ranili! Krv vam curi po ramenu.I ne dočekavši odgovor, skokne k vratima i zvizne u hodnik. U sobu

196

ulazi četovođa Kozak.– Ranila se glavom o zid. Ti znaš liječiti rane, poveži je – naredi on

svojem pouzdaniku. I dok je ovaj otišao, Tomo ostane stajati na vratimasve dotle dok Kozak nije donio što mu je trebalo i stao djevojci ispiratiglavu i konačno je povezao platnom.

– Je li se jako udarila? – zapita Tomo, stojeći kraj vrata.– Pa dosta, ali neće biti odveć zlo. Za dva-tri dana zacijelit će.Kad je Kozak svršio svoj posao, Tomo naredi:– Neka dođe Agata!Kozak ode, a Tomo se ne miče sa svojeg mjesta, ne gleda djevojku,

ne govori, čini se kao da ga nema. Tako je ostao sve dok nije ušla ženakoja je Dorji predvečer donijela jelo.

– Plemenita gospođa udarila se je u glavu – reče joj Tomo. – Ostanitu, ako joj što treba, posluži je, a onda dođi dolje i pusti je da se odmara.

Dorja je ostala sama sa ženom.– Što si ti ovdje u dvorcu? – upita je tiho.– Služavka sam. Moj muž također služi gospodara.– Gdje ti je gospodarica o kojoj si mi govorila?– Mislila sam na vaše gospodstvo. Gospodar je tako naredio – i da

vam ponudim haljine, to je sve vaše. Čitav tjedan dana spremao jegospodar da sve uredi za svoju mladu gospođu, pa sam mislila – to stevi.

– Je li Kozak tvoj muž?– Ne. On nema žene. Drugi četovođa, Blaž, moj je vjenčani drug.Kao sve što je bilo u ovom dvorcu, tako je Dorju i služavka

ispunjavala odvratnošću. Ipak pokuša da bude ljubazna prema njoj.– Kad bi tvoj muž omogućio da pobjegnem, obogatila bih vas.

Živjeli biste kao plemići.Služavkin se pogled gotovo prilijepio u tom času o Dorjino prstenje

i naušnice.– Ah, kad bi to bilo moguće! Vjerujte, ne bi mi bilo krivo da jednom

i ja budem bogata gospođa.– Moj brat je knez i veoma je bogat, nadarit će vas oboje. Ako si

prava žena, znat ćeš nagovoriti svoga muža da primi veliku nagradukoju će vam dati moj brat. Ali još noćas, što prije, dok vaš gospodar neučini kakvo veliko zlo.

– Vaše gospodstvo, odmah ću dolje da razgovaram sa svojimmužem.

Dorja skine prsten što se svjetlucao na svijeći i nastavi:– U svim takvim dvorcima ima raznih ulaza u tamnice – i u

197

konačište, osobito u dvorcima vitezova kakav je tvoj gospodar. Ako mipokažeš ulaz u te prostorije, darovat ću ti taj prsten.

– Da, ima – reče ona – upravo u ovoj sobi, tu iza postelje, ispod saga.– Ostani ovu noć kod mene. Pričinit ću se da sam jako bolesna.– To vam neće koristiti, čuli ste da mi je zapovijedio neka siđem i

pustim vas na miru. Znam što to znači.– Evo ti plaća što si mi otkrila ulaz. Ako mi doneseš kakvo oružje,

dobit ćeš sve što imam na ruci i na ušima.Zabezeknuta služavka promatrala je dragulje i zapita:– Kakvo oružje da vam donesem?– Bodež – naoštreni.– Pokušat ću da ga ukradem svom mužu, samo što je on vjerniji

gospodaru nego meni.Žena se odšulja iz sobe, a Dorja zatvori zasunom vrata, zavuče se

iza postelje i spazi u podu, ispod saga, četverokutno izrezana vratašca.Dakle, zasunuta je vrata ne štite. Ovim je ulazom vezana s Tomom.

„Otud njegova promjena“ – pomisli ona. „Zavaravao me da sesmirim, a kad ću zaspati, uvući će se ovamo. Njegova je služavkapožudno gledala dragulje. Možda mi donese bodež da njime dočekamviteza otimača.“

Sjela je na prag druge sobe odakle je dobro vidjela pod iza postelje,čekajući služavku da joj donese obećani bodež. U hodniku još uvijekolovni mir.

Svjetlo dršće po bijelim kamenim zidovima. U dvorcu kao da su svipomrli Nigdje se ništa ne čuje. Vani vjetrić šumi omorikama. Dorjuhvata čuvstvo zapuštenosti, strepnje i bola. Zureći u daščanu pločuispod kreveta, podilazi je želja da udari glavom zid tolikom silom da jerazbije dokraja.

U prizemlju, u svojoj ložnici, pod debelim smeđim zastorima,ispružio se Tomo. Potpuno je odjeven. Dugo zuri u strop, a onda kao daje u njemu nešto uzviknulo. Skoči, odrine mala vrata i uđe u komoricu.Uzane ljestve pružaju se uvis. Svijeću postavi na zemlju i uspinje se goresve do pod drveni strop. Dotakne željezne vijke kojima su pričvršćenačetverokutna vrata. Čas čeka kao da nešto prisluškuje. Upre glavu ovrata, sagne se kao da ga nešto plaši, stoji na ljestvama, čeka, onda se

198

polagano i tiho spušta dolje, gurne nogom svijeću, ova se utrne i on utmini izlazi u dvorište.

Oko Tome zidovi dvorca i pusti tamni trijemovi. Gore u prvom katukroz visoka okanca prodire blijedo svjetlo. Tomo legne pod stablo igleda u svemir po kojem dršću zvijezde.

Tamo, od trijema, zašušti lišće. Tomo se pritaji, naćuli uši i gledasjenu što nestaje, pa opet dolazi bliže k stablu i penje se na nj oprezno,spretno, poput mačke. Na vrhu stabla se zaustavi i gleda u svijetlećeprozorčiće. Onda se opet polako spušta. Tomo ga pograbi.

– Blaž? Što si radio gore?Pod rukom osjeća kako zatočenik dršće.– Go-spo-dine, htio sam vidjeti zašto još kod nje gori svjetlo.– Svinjo! Htio si je vidjeti kako se svlači! Gade! – I on ga odgurne na

trijem dvorca. A Tomo se ušeta oko dvorca poput psa kad se kućinjegova gospodara približava stranac. Bijesno korača i sve nešto kao dapsuje, onda se zaustavi, otkine granu, smota je, baci i krene odlučno natrijem, otvori jedna vrata i vikne:

– Vina! Najjačeg vina mi daj!Za malo vremena donese Kozak vrč. Tomo iskapi jedan, drugi i treći

vrč.– Četvrti uzmi ti. Napij se u zdravlje mladenaca! U jutro da me

nitko ne budi. Idi!Kozak se uvuče u svoju sobu, ali isturi glavu na vratima pa pogleda

za Tomom koji se polagano uspinje stepenicama.

199

KONRADOVI SAVEZNICI

lačnim pogledom promatra inkvizitor Matijas razbijenosamostansko pokućstvo. Pred njim brzo korača rimskiinkvizitor. Mračan je, zelen. Srce mu je žuč, a riječ otrov:

– Gdje su krivovjerke? Ðavoli su odnijeli iz moje tamnicekneginjicu, odnijeli su čarobnicu, a templari ih nisu uhvatili. Zašto? Uovom kraju sve služi paklu. Pazite – ako za tri dana ne dobijem u rukekneza Radoslava i sve krivovjerke, rastjerat ću sve i vas i vaš red.Zapalite lomaču! U podrumu leže krivovjerci! Ninoslav i njegova mati.Hoću da ih svečano spalimo. Odmah! Što čekate?

Govorio je srdito, koračajući gore-dolje i, kad je Matijas htio da ode,uđe dominikanac Klementus i pokorno najavi:

– Vaša pobožnosti, dolje je neka plemenita gospođa. Želi o nečemvažnom govoriti s vašom pobožnosti.

Matijas je čekao šuteći, dok u sobu uđe gospođa ogrnuta laganim,do poda dugim, crnim plaštem. Glavu i lice sakriva joj kapa nalikkukuljici. Tiho i smjerno pozdravi pa digne kukuljicu:

– Svijetla kraljice! – iznenađeno usklikne Matijas, duboko se poklonii ponudi joj jednu stolicu. Kraljica ostane stojeći, klanjajući seinkvizitoru.

– Vaša pobožnosti, strahotna me snašla bol. U ovom su kraju svikrivovjerci udarili svoju tvrđavu. Duša mi je slomljena, hoću da činimpokoru za njih. Eto, dođoh da mi vaša pobožnost pokaže put kojim mivalja poći. Želim se ispovijediti.

Matijas napusti sobu. Konrad mrko pogleda kraljicu:– Krivovjerstvo se ugnijezdilo i u vašem krilu. Vaša pratilica jučer je

teško uvrijedila moj sud, a njezina služavka čarolijama je obmanulamojeg slugu i dozvala đavle da izvedu iz tamnice sve krivovjerke.

– O, vaša pobožnosti, strašnog li grijeha! – usklikne kraljica.– Vi ste počinili grijeh što ste imali uza se takve žene. Ako se kanite

oprati ovog grijeha, obje krivovjerke moraju izgorjeti na lomači. Gdje su?– Vaša pobožnosti, kneginjici nema traga, a njezinu služavku našli

P

200

su u šumi odjevenu u haljine kneginjice.– Gdje je djevojka?– Nju štiti i brani onaj koji brani i druge krivovjerke.– Tko je taj? – uzvikne Konrad raspaljen.– Vaša pobožnosti – sklopi kraljica ruke i pogleda hinjenom

pobožnošću u strop – ne smijem izreći to ime.– Zapovijedam da ga izrečete!– Taj čovjek što štiti krivovjerce je kralj, moj muž.– On je obećao papinom legatu voditi oružanu vojnu na krivovjerce

svog kraljevstva.– Obećanje je bilo samo prividno. Molila sam kralja sklopljenim

rukama da izvrši svoju dužnost. I ban Joakim tražio je da odmah spremavojnu, ali kralj ga zbog toga svrgne s časti. Teška je moja bol, kralj malohaje za vjeru, naprotiv – štiti krivovjerce.

– Dakle, zato se u ovom kraju tako raširilo krivovjerstvo! Isporučitekralju da očekujem od njega oružanu pomoć protiv bjegunaca.

– Vaša pobožnosti, da imam vlast svu bih vojsku ovog kraljevstvastavila u službu vašoj pobožnosti. Povela bih križarsku vojnu daplamenom potopim svu zemlju i očistim je od krivovjernih sotona. Alida izustim samo riječ o tome pred kraljem, on bi me ubio.

– Kralj štiti krivovjerce, kralj je prevario Svetog Oca – a još kraljuje?– Jest, i to je urodilo nezadovoljstvom među nekim kraljevskim

dostojanstvenicima. Njihove se pobožne duše rote protiv kralja. Što daradim da spriječim urotu? Nije li veliki grijeh gledati urotničke snove,makar i pravovjernih ljudi protiv vlastitog kralja? Urotnici traže odmene da ja uzmem vlast, a to bi značilo prekršiti zakletvu vjernostiprema mužu.

– Vaša je sveta dužnost uzeti mužu vlast i sjediniti se s urotnicima.Kraljica spusti glavu i ruke pa će podatno i tiho:– Onda se potpuno predajem zapovijedima vaše pobožnosti.– Smjesta ću poslati u Rim svojega glasnika da izvijesti papu kako

ga kralj vara. A vi upamtite: urotnici protiv kralja moje su pristaše.– Ako se ortaci krivovjeraca dignu protiv mene što stupam na vlast

nakon urote?– Svi vas moraju priznati.Kraljica sklopi ruke i digne oči prema inkvizitoru:– Ja se pokoravam, neka se vrši vaša volja.– Prisegnite mi, kraljice, da ćete mi predati kneginjicu Okićku i

njezinu služavku i potražiti tog kneza Radoslava.– Prisižem.

201

Smjerno se ona opet pokloni, digne kukuljicu i nečujno ostavi sobu.Pođe trijemom i dade se najaviti Matijasu.

Odveo ju je u svoju sobu. Ona mu pruži kesu novaca.– Donijela sam vam prvu svotu da popravim ono što su vam

građani oštetili samostan.Sav razblažen poljubi joj Matijas rub plašta.– Čula sam što se dogodilo s kneginjicom – reče kraljica. – Vrlo

žalim. Čujem da je nepotrebno branila kneza Radoslava. On je i banovukćer i vašu nećakinju poveo u krivovjerstvo. Treba da ga potražite ipredate Konradu.

– Uvjeren sam da ga sakriva moj nećak knez Ivan na Okić-gradu.– Da nije tamo, već bi ga davno uhvatili.Mladi dominikanac zovne Matijasa: očekuju ga kod lomače.– Idite, oče Matijase – ponuka ga kraljica. – Pričekat ću, želim vidjeti

lomaču.Kad su se dominikanci udaljili, kraljica prijeđe preko ostataka

razbijenog pokućstva i nađe Konrada u istoj sobi gdje ga je ostavila.– Vaša pobožnosti, dolje je čekao na me dvoranin i on mi je priopćio

da se knez Radoslav krije na Okić-gradu, u dvorcu kneza Ivana.– Dakle, Matijasova obitelj gnijezdo je krivovjeraca.– Vaša pobožnosti, samo lukavošću moglo bi se provaliti u dvorac,

a to može učiniti veliki meštar hospitalac Olivero. Uvijek je prijateljevaos knezom i posjećivao ga u dvorcu. Knez je na Griču. Neka pođe Oliveroi donese kastelanu dvorca tobožnju kneževu poruku. Pustit će u dvoracnjega i njegove drugove kao kneževe prijatelje, a kad u noći sve pozaspi,Olivero će sa svojima svezati sluge i pretražiti čitav dvorac i dovestikrivovjerca.

– Isporučit ću mu da to posluša i sve izvede kao moju zapovijed.– Vaša pobožnosti, slušam vaše daljnje odredbe.– Obavijestite urotnike kako sam vam naredio da uzmete vlast u

svoje ruke i posjedujete svu moju i papinsku pomoć.Ona klekne pred njime i poljubi mu ruku, puna dobro odglumljene

skrušenosti i poslušnosti. Onda, klanjajući mu se kao dvoranin kralju,izađe na dvorište gdje je čeka pouzdanik Rufa s malom pratnjomkraljevskih momaka. Uspela se na sedlo i šapnula Rufi:

– Idemo pod utvrde – u šumi čeka on.Za pola sata nađe se u guštari ispod gričke tvrđave. Pratnja se

povuče natrag, a Elizabeta uđe u grmlje i zaustavi se pred muškarcem uodori viteza templara. Sagne se k njegovoj kacigi ispod koje viri gustacrvena brada.

202

– Ima li nade, Elizabeto? – pita tiho muškarac.– Nosim, Joakime, Konradov blagoslov tvojoj zavjeri i mojoj vlasti

njegovu pomoć. Odmah će poslati u Rim glasnika da optuži kralja štopodupire krivovjerce.

Nabrzo mu ispriča razgovor s Komadom.– Tvoju sam urotu, Joakime, dobro počela – na tebi je da je još bolje

dovršiš.– Lako je sada kad uz nas stoji Konrad pred kojim dršću svi koje mi

trebamo.– Još nešto, Joakime! Konrad je od mene zatražio krivovjerke Dorju,

Mirenu i Radoslava.– Dorji je nestao svaki trag, a Mirena već godinama nije moja kći.Ona mu priopći osnovu kako treba na Okić-gradu lukavo potražiti

Radoslava i prikaže mu to kao Konradovu zamisao.– Olivero će to izvršiti, a mi ćemo još više osvojiti Konradovu

sklonost. Sam ću javiti Oliveru što ima učiniti. A sada su mi svi putevi kzavjeri otvoreni širom – samo treba da kralj otputuje u Varaždin i vašiurotnici stupaju na svjetlo dana. Samo te molim da Tajanu zadržiš zanas, odvrati je od kralja – srećonoša mora da bude na našoj strani. Morašsteći Tajaninu sklonost, budi joj najsrdačnija zaštitnica, čuvaj je kao okou glavi i zadrži je samo za nas – neuka djevojka dat će svoju srećuonome tko joj bude najbolji.

– Onda bi ona morala pratiti tebe i tvoje zavjerenike. Kako da toučinim?

– Javit ću ti sve točno po Rufi.– Zar su tvoji pristaše već posve opremljeni za sve?– Čekaju me preodjeveni u mojoj palači. Vijećamo već tri dana i tri

noći i samo čekamo da kralj krene u Varaždin. Ne dopusti da odugovlačiput.

– Za sutra je sve određeno za put.– Neće prevaliti ni pola puta do Varaždina, već ću ja voditi

kraljevića da ga krunim za protukralja. Ali Tajana mora biti s nama. Kadprirediš ugovoreni lov sa sokolima, odjeni je u odoru kraljevskogdječaka. Neka nitko živ ne nasluti kamo je nestala, da ne otkriju tragzavjeri.

– Sve je pripravljeno, lov sam urekla, samo čekam da odrediš dan.– Sve ovisi o tebi, Elizabeto, da makneš kralja u Varaždin. Samo da

on ode.– Već bi otputovao da nije nestalo Dorje Okićke. Njezin brat dva

dana vijeća s kraljem i vojvodom Belom o njoj. Znam da spremaju i

203

kraljevsku četu s kojom će Okićki tražiti svoju sestru, ali vijećanjeobavljaju zatvoreni i šapćući da nitko ne može u blizinu i ništa doznati.Ali već pada mrak, moram požuriti, rekla sam dvoranima na Griču dasam otišla na ispovijed. Idem.

– Naći ćemo se, Elizabeto, na prijestolju uz Ladislava. Onda je vlastnaša.

– Teško i dugo čekam na to. Tvoji saveznici sigurno imaju u pričuvidosta svojih četa.

– Već osam dana čekaju naoružani do zuba. A sada, kad imdonesem vijest o potpori inkvizitora Konrada i Matijasa, svi će bitipreporođeni snagom i odvažnošću.

– Evo, Rufa je ovdje. Čuj me, rođače: kad se vratimo, reci ostalojpratnji da mi je putem pozlilo i zato smo se zadržali dulje.

Kroz sumrak potjera ona s Rufom konje na ledinu gdje ih čekadvorska kumanska pratnja.

204

NA LOBOR-GRADU

osred guste zagorske šume, na vrhu brijega, sunča se Lobor-grad. Dvije četverokutne kule blistaju na suncu. Čvrste zidinedvorca zastiru visoke omorike. Trijemovi u prizemlju i prvom

katu su pusti. Dolje, u četverokutnom dvorištu, tiho je. Mala vrata ukamenitoj ogradi dvorca su otvorena. Na njih se naslonio četovođa, mrkii pristari Kozak pa gleda dolje u šumu. Drugi četovođa Blaž prolazidvorištem i približi se k njemu:

– Gdje je gospodar?– Vidi ga dolje, leži u mahovini.– Čudno. Što će biti iz toga? Tri je dana već kneginjica ovdje. Mislio

sam – plivat će u radosti kad je dovede.– A pliva u čemeru.26

– S tobom on uvijek razgovara o svemu. Zar ti ništa ne kazuje?– Ni riječi. A što radi ona gore?– Šuti otkako joj je Agata rekla da ja ni za kakve novce neću izdati

svojeg gospodara, niti je ne gleda. Zabranio sam ženi da joj dade bodež.Samo bih htio znati što je zapravo s njima dvoje. On je blijed, mrk, nejede, ne spava, sve to nije bez đavolske moći. Zašto ga ti ne pitaš?

– Ne usuđujem se. Grub je kao što nije bio nikad.– A znaš li da će danas pod noć krenuti sajmari iz Varaždina? Zar

ćemo ih pustiti?– E, vidiš, to je dobro. Idem k njemu da mu to spomenem.Kozak obriše znoj i siđe dolje u šumu. Pod gustim krošnjama leži

Tomo.– Gospodaru, danas će iz Varaždina sajmari. Bilo bi plijena.– Istina je. Idemo podvečer. Ne – ti ćeš ići s njima, umjesto mene. Ja

ne mogu.– Gospodaru, bolesni ste?– Iskreno veliš, nisam zdrav. Već sam mislio da te pitam, razumiješ

26 Čemer – gorčina, jad, tuga.

P

205

se u to.– Zašto da bolujete kad imate Kozaka koji umije da liječi? Kakva vas

je snašla boljetica?– Od one večeri, kad smo nju doveli u dvorac, nešto nije pravo sa

mnom. Čitav mjesec dana spremam se kako da je otmem i da sve uredimza nju i jedva čekam to, a ono pred dva dana, kad sam ušao u njezinusobu i hoću da priđem k njoj, opet me nešto hvata u prsima. Hoću da senapijem vina – opet ne mogu, ružno je zaudarati. Ponovno idem gore ižurim se k njoj, a noge mi od olova. Svezana je, sva mi je u šakama.Mogu s njome što me volja, a ne mogu dići ruke – kao da ona užetasapinju mene, a ne nju – i mislim što je to? Boli me, baš u srcu nešto boli,i hoću da curu uzmem i hvatam je za ramena – a – zapravo nađem sepred njom na podu – klečeći… Ona plače. I ja bih plakao. Rastopim sekao vosak, gledam, zinem sam u sebe: što je to? Hoću da bude moja, amene steže u srcu žalost i uprepastim se sam od sebe. Kao da su meisprelomili. Glava mi padne njoj u krilo. Ona kao da je drvena, a ipakčujem kako joj srce udara u strahu baš kao u ptičice kad je uhvatiš ugnijezdu i htio bih da se rasplačem. Ne znam što je zavladalo mnome.Skidam joj uže. Tad opazim da joj glava krvari i spopadne me takav jadna sebe da bih najvolio svojom tikvom udariti o zid. I odem iz sobe… Aposlije – ležim dolje, u svojoj odaji, gledam u strop pa mislim: što daradim. Osjetim da me sada više ništa ne boli u prsima, skočim i mislim,eh, bit će sada moja, pa makar i mrtva. I penjem se gore da je iznenadim.Hoću da dignem vrata, ali opet se nešto na mene svali, nestaje mi snage.Idem natrag dolje, odem u dvorište. Ležim na zemlji i gledam u nebo,treptim kao one zvijezde gore i mislim: je li je još jako boli na glavi?Onda ti ustanem i bijesno idem okolo i pitam se: budalo, zar si je doveoda gore samuje? I pozovem tebe da mi dadeš vina. Tri vrča dobro su meugrijala i gle, jedva što sam se uspeo u prvi kat kao da je netko preda mepostavio željeznu ogradu… Tako prolazi noć i dan, niti mogu da usnem,niti mogu da jedem, niti mogu da pođem k njoj, sav sam slomljen.

– I mršavite, gospodaru. Već nekoliko tjedana pravo ne spavate nitiimate mira – veli Kozak.

– Da, pravo veliš. Bolujem dugo. Ali od čega? Reci, znaš li ti?– Znam. Od one noći, kad ste je pustili otići ispred Čiča, ušla vam je

u srce i draža vam je od svega na svijetu.Tomo sune uvis i razbiješnjen izdere se na Kozaka:– Čuješ li, pazi, ne bacaj mi uvrede u obraz jer ćeš zanijemiti za sve

vijeke vjekova.– Pitali ste me, gospodaru, da vam rečem kakva je to bolest. Eto,

206

rekoh – pa da umrem.– Kozače, rugaš li se ti meni? Pazi, smlavit ću te jednom rukom,

sasjeći te na ovom mjestu ako mi još spomeneš takve babarije!– Gospodaru, činite sa mnom što hoćete, ali bolest je to, znam je jer

je takva bolest gonila i mene i dotjerala k vama.– Tebe je također gonila? Kako je bilo s tobom? – pita Tomo nešto

blažim glasom.– Pa, eto, tako. Bio sam bećarina. Nijedna mi cura ni žena nije mogla

umaći. Pa me jednog dana zaboljelo u srcu i steglo u prsima, kad samvidio Maru, mislio sam o njoj i dan i noć – želio je. Kad se nađem s njomjednom u šumi, mišljah – eh, sad je moja. A ona uzdigne ruke i moli daje pustim, i bio sam manji od makova zrna. Ja se sav pred njom smotao iprosim je za ženu. I pristala je. A onda kastelan mojega gospodara zaletise baš pred vjenčanjem u njezinu kuću i učini strašno zlo s njom…

– A ti ga nisi ubio? – usklikne Tomo plamtećim očima.– Na mjestu sam ga zaklao. I odlutam šumama pa sam se tako

namjerio na vas, gospodaru. I baš mi je onda bilo tako u srcu i grudimakao vama danas.

– Budalo? Što se ti uspoređuješ sa mnom? Ima li veće pakosti nasvijetu od mene? Ja da bolujem zbog cure? Ja, vitez otimač, koji kunem,robim, uzimam cure?

– Kuneš, robiš, naletiš na jednu da je orobiš, a ono, klekneš.Izmučen Tomin pogled upire se u Kozaka dok on govori s

potpunim uvjerenjem. Ali onda, kao da se Tomo želi osloboditi njegovihriječi, baci kapu na zatiljak i bijesno se uzviče na četovođu:

– Što? Ja da kleknem? Nikad! Ja, nikad! Nisam ja nikakvatrubadurska krpetina. Tomo Crni nije klečao ni pred kim. Kakve ti menidanas govoriš bezobraštine?! Znaš li da bih te zbog toga mogao sadaprobosti? Jesam li ja kakvo momče koje ti natežeš kako se tebi sviđa?Bolest je to prava, ali ti je ne razumiješ. Vrač si kad su svi zdravi. Idi,neka mi prirede čestitu večeru i pol čabra vina da vidimo jesam li jabablje tijesto ili Crni Tomo? Vidjet ćeš još danas! Tako mi moga mača –ni časa dulje neće ona u mojem dvorcu djevovati. Napit ću se – kažuvrači da vino liječi sve bolesti. Do večeri vino će izgristi svu moju bolest.

S kule ozvao se čuvar. Najavi da se približava dvorcu neki vitez bezpratnje.

– Dočekat ću ga tu – reče Tomo. – Ako je gost, podvorit ćeš ga, ali neu dvorcu. Strana noga neće pod krov pod kojim je ona.

Čekali su i gledali dolje odakle se kroz gustu šumu uspinjao jahač.– Nikola Gising! Znam što hoće Joakimovo pseto – promrmlja

207

Tomo.Opet su šuteći čekali dok je plavokosi Nikola Gising dospio pod

zidine dvorca, sišao s konja i pozdravio Tomu.– Nosim vam važnu odluku od Joakima – navijesti on. – Nestali ste

s Kaptola, a niste mu ni javili.– Idem kad i kud me volja.– To je kao na dlanu. Joakim vas vrlo prešno moli da dođete i

dovedete sve svoje ljude. Kaže da ste se za nešto dogovorili pa treba dasada pogodbu iskupite. Ali, odmah danas.

– Ne mogu, nego tek za tri-četiri dana.– Bilo bi prekasno.– Njemu je prekasno, meni ne.Gising zasuče svoje plave brkove kao da nešto smišlja.– Viteže, znam zbog čega nećete da idete. Poslužio vam je Konradov

jednooki pa ste kneginjicu sami odveli.– Da i jesam, ne bih vam polagao račune. Ali niti sam je odveo niti je

kanim odvesti. Bila je to budalasta misao, već sam je odavno odbacio.– To bolje po nju. Ipak se govori da je kneginjicu poveo neki plemić

u zelenom ruhu – a Joakim zna da ste to bili vi. Knez Ivan sprema se navas, nešto je dočuo: kraljeva četa s vojvodom dolazi na vaš dvorac.

– Bilo bi bolje za njih kad ne bi kneginjicu tražili kod mene jer nijetu. Neka se okane mene.

– Ali vojvoda očajava.– Vojvoda očajava? Zašto?– Vele da je kneginjica već napola s njime vjerena. To vam baš nije

svejedno?Tomo zavitla mačem po zraku.– Vojvoda se može vjeriti s kim hoće, ako mene pusti na miru.– Čujete, viteže, Joakim vam poručuje da prevarite kraljeve čete i

kneza i povedete sobom kneginjicu u Kaptolsku palaču i nitko je živneće tamo tražiti. A vi onda izvedite ono što ste mu obećali.

– Ako mi još jednom spomenete da je kneginja ovdje, nećete viševidjeti Joakima. Recite Joakimu da sam odustao od onoga o čemu sam ses njime pogodio jer imam druge osnove. Da imam tu kakvu curu kao štoje ona, zar bih ležao ovdje na mahovini? Ima djevica kao cvijeća u polju iubirem kud prolazim. Jednu odbacujem, a drugu uzimam. PozdraviteJoakima i recite mu da ću doći, bude li me volja, a ako me ne bude –neću.

Nezadovoljan, Gising se pokupi, uzjaši i krene niz brdo. Tomopovede Kozaka u svoju ložnicu u prizemlju i upita:

208

– Jesu li momci na okupu?– Jesu. Idemo li na sajmare?– Kakve sajmare? Dolaze na nas da mi otmu – nju. Vojvoda je

napola vjeren s njome. Tako mi glave, neće je on uzeti niti da mu jeponudim.

– Kad će doći po nju? – pita Kozak.– Ne znam. Po tom što veli Gising, kraljeve čete krenule su nas.

Pazi, spremi sve za obranu. Ispeći ćemo ih na ulju. Potkuri kotlove,pripremi sve. Čekaj, još nešto! Uh, baš mi je đavo poslao tu misao. Iznesisvu smolu što je imamo pred zidine. Namamit ću ih ja u pakao i ispržitikao što prže fratre u paklu.

Čitavo popodne prolazili su momci s Tomom oko dvorca, vrzli sešumom što je gusto obrasla oko dvorskih zidina, stabla mazali smolom,a onda se povukli opet natrag, zatvorili vrata i utvrdili se, očekujućineprijatelja.

Sunce je zašlo, gora se zaplavila. Modre sjene padale su nadšumom. Dorja se stisla u kut sobe i bespomoćno gledala preda se.Iznemogla je, izblijedila. Sva je zbunjena. Tri dana prisluškuje svakišušanj u dvorcu. Ne zna što se zbiva oko nje, ne zna što sprema Tomo.Neizvjesnost izjeda njezinu dušu, a pomoći niotkud. Skinuli su iznutrazavore, pa se ne usuđuje ni časa zaspati. Odnijeli joj iz sobe svaku inajmanju sitnicu kojom bi mogla počiniti samoubojstvo. Tri dana i trinoći – vječnost. Ne zna što se zbiva iza zidina. Osim Agate, koja jojdonosi jelo i pečenje bez noža i pomno pazi na nju, nije vidjela nikoga.

Po sobi se hvataju predvečernje sjene. Dorja se makne i prisluhne.Trijemom čuje odlučne čvrste korake muškarca kao da joj netko koračapreko grudi. Vrata se grubo otvore. Ulazi Tomo. Dorja sjedi, pokrivširukama glavu kao da neće ni da čuje ili da vidi onoga tko je ušao.

– Neka mi vaše gospodstvo oprosti što sam zaboravio na vas – rečeTomo zajedljivo.

Kad nije odgovorila, on nastavi:– Još se uvijek bojite? Vojvoda bi vam bio miliji? Nosi časti, a bogme

izgleda kao slugan. Žut je poput pileta kad izmili iz jajeta.Gušeći se u očaju, Dorja šuti u nijemoj stravi pred onim što bi imalo

doći.

209

– Jeste li mu rekli, kad vas je zaprosio, da ste meni dopustilidobrovoljni cjelov? Da ste moja vjerenica? Morali ste mu to priznati. No,doznat će još i više…

Učinio je još jedan korak prema njoj, i Dorja osjeti njegov brzi dah.– Ljubite li vojvodu? – zapita je iznenada, čudno promijenjenim

glasom.– Mrzim sve što je muško – otrese se ona. – Ni đavao nije zlobniji,

gadniji od muškog srca koje sam upoznala po vama.– Treba da vas uvjerim o protivnom. Nema druge – stade se on

smijati, ali se ne makne s mjesta. – Dođite bliže k meni. Već ćete sepriviknuti na mene!

Njegov glas nije bio u skladu sa zlobnim drskim riječima. To jeosokoli i ona mu pogleda u lice neobično blijedo, promijenjeno i sklopiruke:

– Tomo – ubijte me – ubijte me ako ima u vama samo malo srca.Ako ste vitez, ubijte me – to je sve što tražim od vas.

Čini se da je Tomo prestao disati. Gledao je nepomično nekolikotrenutaka u njezine oči, lijepe, vlažne od suza, a onda se naglo okrene,pođe po sobi i obje ruke stisne na grudima. Dorja ga je gledala, očekujućinjegov odgovor. Vratio se. Dorja pogleda u njegove oči. Smanjile se izasjenile. Ona se prestraši i nasloni glavu na zid. Očito ga je ovoprisjetilo njezina pokušaja da se ubije udarajući glavom o zid, pa brzošapne:

– Neću vam ništa. Evo, ne dolazim k vama, povlačim se, ne bojte seneću vam doći blizu.

– Tomo, pustite me da odem, tako vam majke koja vas je rodila!– Ne! Neću ni s rubom svojeg rukava dotaći vaših svilenih kosa, ni

ruba vaše haljine, ni dahom svojim neću vas oskvrnuti, ali ne mogu vaspustiti. Ne mogu vas pustiti. Neću! Ne bojte se mene. Neću vas se dotaći,ali i nikada pustiti ispod ovog krova!

Dorja zalomi rukama:– Što sam vam ja skrivila?Tomo ne odgovori, već se udalji. Zatvori za sobom vrata kao da je

od nečega utekao.„Što je to s njim? Zašto je ne pusti? Veli da je neće ničim uvrijediti, a

ne pušta je. Ili je samo vara da poveća njene muke? Zašto je muči kaoono u Čičama i u kraljevskoj palači?“

Dorjin pogled padne na kameni zid. Udari li glavom o taj kamen,značilo bi spasiti se. O tom smišlja već tri dana, a opet suzdržava ježivotni nagon. Čeka i čeka ne bi li joj pala kakva pomoć s neba.

210

„Govorio je drsko, zlobno, a ipak njegov je glas poricao riječi. Zaštoje tako blijed, zašto su mu oči tako čudno sumorne, ovlažene? Komedijašje on – komedijaš. Kako se vješto pretvarao u kraljevskoj palači, kakovješto? Što da učinim? Da čekam spas? Otkud? Brat i ne zna kamo samnestala. Nitko ne zna!“

Podvečer našao je Kozak viteza Tomu kako leži na postelji.– Gospodaru, dođite k večeri.– Neću, jedite sami.– Uistinu, mora nešto da vas boli, veoma ste blijedi. Gospodaru,

život bih dao za vas. Izgubili ste se, zlo je to. Bolje bi bilo da se njeokanete… ionako…

U hodniku trka. Blaž uleti u sobu:– Gospodaru, dolje po cesti sve je crno – kao da ide vojska.Tomo skoči divlje i krikne lud od radosti:– To su oni. Dolaze po nju. Ej, ratovat ću kao nikad u životu.

Naprijed, momci! Sve što je u mojem dvorcu bit će vaše. Nikad Lobornije vidio što će vidjeti danas. Svi na zidine! Svaki na svoje mjesto! Uljena vatru!

Blaž ode, a Kozak se primakne k stolu.– Gospodaru, tući ću se za vašu volju do posljednjeg daha. Samo,

htio bih da vam kažem: poslušajte svog vjernog slugu. Bilo bi dobro zavas, za vaše srce, da nju pošaljete dolje – neka je odvedu.

Tomine ruke podignule se prijeteći:– Ne dam je! Ne dam! Čuješ li? Ne dam je vojvodi, ne dam je bratu,

ne dam je ni kralju. Spremi se na obranu!Ispod dvorca, sa ceste, polagano se šumom uspinje četa. Vodi je

knez Ivan. S njim je vojvoda. Šutke prokrčuje put kroz tamnu šumu, načijem vrhu, iza vrška omorike, strši loborska kula.

Tu stoji Tomo i sa svojim četovođom Kozakom promatra krozstrijelnicu.

– Idu. Idu sve bliže k nama – šapće Tomo. – Šuljaju se razbojnici namoje gnijezdo da mi otmu golubicu. Ne slute u kakav će uljesti kotao.Eh, izgorjet će živi!

– Gospodaru, ako su čete kraljeve, osudit će vas na smrt.– Neka sude stotinu puta. Ne dam je, pa prolomilo se nebo i

raspukla se zemlja. Znaš – što jednom rekoh, ne porekoh. Prije ću ovdježiv istrunuti nego nju pustiti iz ruku.

Zašute obojica pa opet gledaju dolje u tminu i prisluškuju kako šuštilišće i šuljaju se ljudi pod gradskim zidinama.

– Tako, tako! – šapće Tomo, – Samo bliže zečevi! Priredio sam vam

211

ražanj kakav nije vidio naš kraj otkako je stvoren.Kozak gleda dolje i javlja:– Već se redaju ispod zidina.– Kad posljednji izađe, treba dati znak onome u šumi da pali.Drhtavica obuzima viteza otimača dok prisluškuje kako čete tiho i

oprezno opkoljuju zidine dvorca.– Smjeli su kad dolaze tako blizu – reče Kozak. – Znak je to da ih

vodi knez Ivan, a sigurno je i vojvoda s njima.Pri posljednjoj riječi Tomo zadršće:– Pazi samo polako, neka uđu svi do jednoga da mi vojvoda ne

izostane iz ognjene stupice. Brat može ostati živ, ali vojvoda ne.Obojica se prislonili k strijelnici i slušaju.– Trube, gospodaru.– Daj znak da užižu.Kozak prisloni usne na otvor i odasla u zrak tri zvižduka. Onda

bude opet tiho u kuli i dolje pod zidinama.– Oni dolje su zanijemili. Čini se da im je tvoj zvižduk opržio

smjelost – smije se Tomo.– Ali opet trube. Da odgovorimo?– Neka trube. Ja ne odgovaram trubljama.Kozak spusti rog za pojas i ponovno poče slušati. Tomo upire oči

dolje u šumu gdje ognjeni jezici lete tamnom noći.– Naš momak užiže. Ovi pod zidinama ne vide niti slute kakve će

gorjeti lomače!U šumi, iza čete što je opkolila dvorac, kao da su đavoli s ognjenim

čabrima niknuli iz zemlje i polijevaju stabla plamenom.– Nisam li to divno smislio? Smolom namazana stabla plamte kao

ognjeni bojovnici. Uspet će se na leđima onima dolje.– Još nisu ništa opazili – javlja Kozak, škiljeći i prisluškujući.– Neće još dugo biti tako. Zapalit ću im trublju vrelim uljem.Šute i čekaju. Odozdo se opet javlja trublja, a zatim odmah gromki

povik:– Gospodaru grada Lobora, u ime kralja gospodara nosimo ti

poruku: svijetli kralj zapovijeda da pustiš u dvorac njegova glasnika.– Vidite li, gospodaru? – šapne Kozak. – Dolaze u ime kraljevo.– Došao on u ime svih kraljeva ovog i onog svijeta, neću ga pustiti u

dvorac. Nitko neće prekoračiti praga moje kuće u kojoj je ona. Nikad!– Samo sam htio da vas upozorim, a pokoravam se svemu što god

zatražite. Samo, ja sam mnogo stariji, ne bi bio pošten sluga kad vam nebih savjetovao.

212

– Uh, kako plamen ždere smolu! – nasmije se Tomo. S užitkomgleda dolje u šumu, ne slušajući Kozakove riječi.

Pod zidinama ponovno zatrubi trublja i zaori povik:– Tomo, viteže Loborgradski! Kraljev poslanik, vojvoda bosanski,

nosi ti u ime svijetlog kralja zapovijed da smjesta izručiš okićgradskukneginjicu. Tada će kraljeva milost oprostiti sve i tebi i tvojim momcima.Ako je ne vratiš, smrtna osuda pada na glavu tvoju i onih koji su stobom pod ovim krovom.

Tomi nije u srcu i pameti ništa drugo do jedne jedine riječi: vojvoda.– Čuješ li? On je dolje. Vojvoda! On je došao da mi je uzme. S njim je

napola vjerena. O, srećo moja neiskazana, što si mi poslala njega koji jehoće vjenčati. Izgorjet će vojvoda poput muhe na lomači.

I sav prožet užitkom, što se očituje u njegovu zluradom smijehu,zakrvavljenim očima, drhtavim usnama, prilazi strijelnici, smije se igleda svojeg četovođu koji šuti. U njegovoj duši muklo odzvanjaprijetnja da će izgubiti glavu svi oni koji su s Tomom pa mrko gledadolje u šumu, što iza kraljevske čete njihovih vođa stvara ognjeni obruč.

– Čini se da su opazili! – klikne Tomo. – Čuješ li? Uzbunili se dolje.Kozak prisloni uho na strijelnicu pa sluša kako se dolje pod

zidinama uskomešali ljudi i viču svojem vođi:– Kneže, iza leđa nam gori šuma.– Pali smo u stupicu.– Onda nas je očekivao. On je u dvorcu. Ostanite mirni. Brzo

presjecite stabla što su nam za petama.– Namazana su smolom, plamte.– Znam zašto je to učinio – klikne knez. – Jadna moja Dorja!Tomo razbire da se čete stišću uza zid dvorca, a iza njihovih leđa

plamen juri od stabla do stabla. Čete su oko zidina loborskog dvorca, aiza leđa im zid od plamena.

– Uspet ćemo se na zidine! – naređuje knez. – Bilo što mu drago!Plamen pucketa, smola pišti, ognjena zagrada zakrčuje im uzmak i

osvjetljuje ih onima gore što, skriveni na obrambenim zidinama, čekajuu zasjedi i gledaju kako se plameno valovlje valja uzbrdo.

– Čim se počinju uspinjati, polit ćemo ih vrelom pljuštavicom – tihoće Tomo svome Kozaku. – Kipućim uljem polit ću vojvodu da pečenjebude masnije. A onda neka kralj sudi.

– Gospodaru, možda…– Što, možda? – promrsi Tomo. – Udarit ću te da ti tjeme skoči u

grkljan. Ni da si pisnuo. Ne dam je, pa deset put sudili meni, a vaše miglave nanizali oko vrata za čislo. Ne dam je!

213

Visoke debele zidine dijele Dorju od onih dolje pod zidinamadvorca koji je traže. Ne čuje ih i ne zna što se događa. Ali od dvorištakamo se otvaraju uski prozorčići razabire neko svjetlo i to joj objavljujeda se u dvorištu zbiva nešto neobično. Ne može izići na trijem jer suvrata zabravljena. Vraća se, prolazi sobama punim dragocjenosti,instinktivno nemirna.

Po kamenom podu hodnika odzvanjaju nečiji hitri koraci, zastružeželjezni zavor, zvukovi kovine zadiru joj u mozak. Pred sobom spazičetovođu Kozaka:

– Kneginjice, nešto ću vam priopćiti, ali o tome ne smije znatigospodar. Govorim to u vašu i svoju korist. Pod zidinama dvorcakraljevska je četa, vaš brat vas traži – svi će dolje izginuti u plamenu i uvrelom ulju. Gospodar vas neće predati bratu. Svima nam je smrt zavratom. Gospodar me je poslao ovamo da vidim što radite. Treba da sežurim. Čujte što vam velim: vi možete spasiti sve njih i sve nas koji smotu – i mojega gospodara.

– Neka me preda bratu, sve ću vas spasiti. Nikome se ništa nećedogoditi, nikome, kunem se!

– Uzalud, gospodar vas ne da, pa bismo svi mi morali zajedno snjim na vješala. Hoće da vašeg brata i četu polije kipućim uljem, a izanjihovih leđa gori šuma. Oni stoje između dvije strahovite smrti.

Užas obuzme Dorju i u očaju počne trčati po sobi. Kozak je uhvatiza ruku:

– Pričekajte – ima spasenja, samo ako vi hoćete.– Govorite, brzo.– Kneginjice, gospodar vas ludo voli, zato vas ne da. Isporučit ću

mu da ste odlučili biti njegova, to će ga usrećiti, smutiti i odustat će odsvega, a vaš će brat i svi mi biti spašeni.

Pred njom se zanjihalo pokućstvo, a u tom kovitlacu gleda onavršak oštrice što joj se prikazuje u mislima.

– Isporučite – bit ću njegova, ali dajte mi svoj bodež. Učinit ću svešto on hoće – i onda probosti sebe.

– Ne dam vam bodež – probost ćete u zagrljaju njega. Iz očiju vamvidim ogavnost prema njemu. Ne dam bodež. Zakunite se da me nećeteodati gospodaru i ja ću vam pokazati drugu smrt u koju nećete moćipovući njega. Tamo možete poći sami.

– Sto put se kunem! Za ime Božje, recite gdje je put do smrti!– Slijedite me.Potrčala je za njim. On prođe dvjema sobama i pokaže joj veliki

kamin do stropa i zahvati rukama u tamni prostor gornjeg dijela kamina.

214

– Tu su ljestvice. Kad se uspnete gore, ulazite ravno u tornjić što jeokrenut prema dvorištu. Iskupite svojim zagrljajem u mojega gospodaraživot svoga brata, pa ako iz gospodareva zagrljaja još uvijek budeteželjeli poći u smrt, evo, možete je naći ovdje, a da on to neće ni slutiti. Stornjića možete se baciti u dvorište!

– Recite svom gospodaru da ga zovem smjesta k sebi.– Reći ću mu da vam se dopada jer nije bio nasilan i jer ste uvidjeli

da vas voli – da vas je to ganulo.– Da, da, to mu recite – da me je osvojila njegova plemenitost – da,

to mu recite! I neka dođe odmah k meni jer hoću da mu sama kažem.– Dočekajte ga u ložnici u kojoj spavate, jer ako vas nađe ovdje,

mogao bi u što posumnjati. Budite oprezni, pretvarajte se kao da vamnije odvratan. Tek kad bude sve spašeno i kad ostanete sami, ondaradite što vas volja.

Kozak je potrčao sobama, izišao, zakračunao vrata, a Dorja ga jeslijedila, pokrivši lice. Gadi se od onoga što je čeka. U sljepoočicama jojudara, vid joj se zasjenjuje, čini joj se da je dvorac viteza otimača golemakamena pećina što se valja prema njoj, a ona se ne miče i dobrovoljnočeka svoju sramotnu propast.

Sva se pretvorila u sluh. Pričinja joj se da je čitav hodnik prepunbuke Tominih koraka i da već dolazi, približava se vratima, zavor struže,sad će se otvoriti ponor u kojem ona mora sramotno završiti svoj mladiživot.

„Ne!“I potrči sobama, uđe u kamin i njezina vitka pojava izgubi se u

tmini. Začas je na krovu dvorca.U dvorištu pod kotlovima gori oganj, vrije ulje i smola. Tiho i

oprezno naređuje Tomo momcima. Neki se uspinju na zid pa seobrambenoj terasi šćućurili i čekaju da im dovuku kotlove, kipuću smrt,kojom će potopiti neprijatelja pod dvorcem. Žedan njihove smrti,grozničavom žurbom upravlja Tomo poslom i podstrekava vatru podkotlovima. Tada mu priđe Kozak. Tomo ga upita:

– Zna li kneginjica što se događa?– Otkud bi znala? Kroz zidine dvorca ne može da čuje, a prozori na

dvorište su visoki.– A što radi?– Ništa. Savila se u kut. Ali nešto se u njoj preokrenulo.– Što? – pita Tomo napregnuto.– Pa čini mi se da se predomislila. Rekla mi je – čudne stvari. Veli da

ste vi plemeniti vitez, niste nasilnik, ne mislite s njome zlo. Rekla je – Što

215

da tajim? – da srce obraća k vama, neka dođete odmah k njoj da vam tosama kaže.

Tomino lice bude odjednom tvrdo:– Dakle, ipak zna da su oni dolje. Čula je trublju, a ljubi vojvodu.– Što vam pada na pamet? Idite k njoj!– Glupane, misliš da sam ja ti pa da povjerujem da me je odjednom

zavoljela? Ljubi ona vojvodu. Njegov život hoće da otkupi svojomsramotom. Ne primam to nikada! Ostat će ona tu do sudnjega dana, avojvoda će trunuti pod zidom.

– Gospodaru, sami velite da je mogla čuti i prepoznati trublju svogabrata, pa ako bi sve to govorila zato da nekog spasi, onda je to radi brata.

– Ne idem k njoj. Uklanjaj mi se s puta, a vi, momci, kotlove nazidine. Ofurite mi vojvodu – komarac je suh, omastite ga.

Poraženi Kozak šuti i bulji u vatru poput čovjeka koji je izgubioposljednju nadu i prima rezignirano lanac da prikopča kotao, ali već muispadne iz ruku, on odskoči natrag i pogleda na tornjić. Na malomtrijemu bijeli se ženska haljina i čuje se krik.

– Maknite se, maknite se ljudi od kotlova, da bude mjesta mojemtijelu.

U istom času osjeti Kozak Tominu ruku kako ga čvrsto drži i viče:– Idi, iznesi je odande!– Bit će prekasno dok stignem gore, već će ona pred nama ležati

mrtva.Kozak opazi da Tomo dršće. U žar garišta zure mu oči pune straha.– Za nju smo pripremili to ulje – klikne Kozak.– Maknite se ili ću povući i vas u smrt – odgovori Dorjin glas.Uz kotao stoji Tomo pa raskriljuje ruke kao da je kani dočekati.– Gospodaru – uhvati ga Kozak – strovalit će i vas u kotao. Sad je

sve svršeno.– Kneginjice, stanite! Stanite! – povikne Tomo, a lice mu je slika

strave.– Da mi pokažete kako umire moj brat? Odstupite ako vam je drag

život.Tomo se još više nagne kotlu i viče momcima:– Odvucite kotlove…!Kozak iskorišćuje Tominu strepnju.– Past će u vatru, gospodaru, a to je svejedno. Umrijet će ona,

skočila na suho ili ulje. Eto – baca se…– Stanite! Neće umrijeti vaš brat! – vikne tako prestravljenim glasom

da se njegov četovođa skamenio. – Neću nikome ništa! Momci, skinite

216

kotao sa zida, prolijte ulje! Prolijte ga!Momci oko njega nemaju odvažnosti da izvrše vlastitu mu

zapovijed, ne vjeruju ni svojim ušima ni njegovim riječima.Crni obrisi tornja i krova dvorca stvaraju sablasnu sliku, a na

trijemu vjetar vitla Dorjinu haljinu.Tomine ruke dršću i glas mu se lomi:– Siđite – molim vas!– Našla sam put spasenju – veli Dorja, a njezin glas dopire do Tome

poput obračuna.– Silazi preko ograde trijema! – podjaruje Kozak Tomu.– Pustit ću vas ovog časa na slobodu – viče Tomo blijed, drhtav,

kupajući se u ledenom znoju strepnje. A momci bulje u svog vitezaotimača, bezdušnog, nemilosrdnog, zlobnog i osvetljivog, kako se,dršćući za život jedne djevojke, baca u prah poniznosti…

– Čujte me, kneginjice! Pustit ću vas – ovog časa – iz dvorca.– Sad imam u ruci oružje da se oslobodim sramote. Neću ga

odbaciti!Strelimice trgne Tomo mač iz toka. Podigne ga iznad glave i vikne:– Vi ste slobodni! Prisižem na čast svojeg mača.– Ako prekršite prisegu?– Onda mi svaki moj momak smije pljunuti u obraz, ostaviti me kao

nepoštena osramoćena viteza.Nijema šutnja ukoči Tomino srce. Momci stoje oko njega poput

drvenih trijemova Tomina dvorca. Pod kotlovima žari se plamen i pušikipuće ulje.

– Razlijte kotlove! – zapovijedi Tomo da potkrijepi svoju prisegu.Na mig Kozakov pohite da izvrše odredbu, a Tomo nastavlja:– Nema ništa svetijeg od mojeg mača. U trenutku kad siđete, vi ste

slobodni.– Pouzdajem se da vam je čast milija od svega.Dorjina se pojava izgubi s tornjića.U nekoj ekstazi izdaje Tomo odredbe:– Blaže, dovedi Agatu. Kozače, uspni se gore pred nju. Uzmite

ključeve od podruma. Blaže, obuci moj plemićki zeleni plašt i kacigu.Hitro!

Blaž odbrza na trijem.Tomo čeka, zureći u krov kao da tamo vidi slike od kojih podrhtava

svaka njegova žilica.Kozak se pojavi s Dorjom. Odlučno, ali ipak s nešto oklijevanja,

traži u Tominu licu, ne bi li prozrela kakvu podmuklu nakanu. On je ne

217

gleda. Blaž se pojavi preodjeven u plemićko ruho.Tomo sad postrance pogleda Dorju i reče monotonim glasom:– Molim vas da ovom čovjeku nitko od vaših ne učini ništa nažao.– Jamčim vam – odvrati ona.– Blaž će vas odvesti iz dvorca. Nitko od onih vani ne treba znati da

ste bili ovdje. Nepoznati plemić uzeo vas je iz ruku inkvizitorovačovjeka. Blaže, poći ćeš s kneginjicom dolje na cestu pa kad kneževa četastigne dolje, predaj kneginjicu knezu.

– Ni on ni nitko drugi neće znati da ste bili ovdje. Ne bi vamvjerovali da… – ušuti, okrene se i bez oproštaja odjuri u tminu dvorišta.

Dorja pogleda Tomina četovođu Kozaka:– Ako me nije prevario, nikome se neće dogoditi nikakvo zlo. Ni

osuda neće stići nikoga.– On vas nije prevario – odvrati Kozak.Blaž i njegova žena siđu s Dorjom u podrum pa onda krenu

iskopanim rovom što se spuštao niz brdo. Dorja osjeti mir kad jeprolazila tim rovom. Pozna takve rovove i zna da vode iz dvorca uslobodu. Žuri se da što prije izađe.

A u dvorištu Tomo tiho daje svojem pouzdaniku Kozaku odredbe, aonda se izgubi u mračnom trijemu.

Četovođa prišapne svojim drugovima:– Spašeni smo svi. Dignite mi ljestve.Uspeo se na zidine i doviknuo onima što su stajali zagrađeni

ognjenim zidom i počeli se uspinjati:– Kneže Okićki, moj gospodar vam poručuje i prisiže na čast svojeg

mača da kneginjica nije u njegovu dvorcu.– Jest, ona je u njega.– Ja sam četovođa svojega gospodara, predaje me vama za taoca

dok se kneginjica ne pronađe. Izvest ću vašu četu iz ognjene smrti.Ivan, vojvoda i čitava četa sluša njegov glas i promatra kako se

zidinama, osvijetljenim plamenom šume, spušta k njima čovjek. KnezOkićki dočeka ga.

Kozak mu preda svoj mač, bodež i svoje strijele:– Predajem se po starom običaju za taoca.– Zašto ste nas dočekali plamenom zasjedom?– Dojavili su nam da razbojnik Fric dolazi sa svojom četom da nas

orobi. Tek kad smo čuli vaš glas, uvidjeli smo zabludu. Sada molim dame slijedite da vas ne zahvati vatra.

Kozak odnese ljestve na drugi zid.– Vidite, iza ovog zida još je druga zidina, između obiju je uzani

218

prolaz oko dvorca. Provest ću vas.– Dobro, slijedit ćemo te.Doskora se oni izvuku izvan dohvata plamena. Kozak ih vodi

nizbrdo.– Vjerujete li u sve to? – zapita vojvoda kneza.– Sve zlo ovog svijeta skupilo se u Tomi, ali kad se kune na svoj mač

– onda drži riječ. I dao nam je svojeg četovođu za taoca. Dorja, uistinu,nije u dvorcu.

Mirna je noć. Vjetar se stišao. Kozak skrene pokraj nekoliko kućica.Ljudi su izašli iz koliba pa bulje gore gdje navrh brda, oko Tominadvorca, žari šuma.

Ivan skrene četu uz cestu. Šuteći, prolaze mrakom.Prvi se redovi čete uskomešaju.– Tko je tu?– Putnici – odvrati glas iz tmine.– Što je to tamo naprijed? – zapita knez.– Tko ste vi? – čuje se ženski glas iz mraka.– Neki čovjek i dvije žene – najavi momak.– Kneže – njezin glas! – usklikne vojvoda.Ivanovo srce zakuca i on pohiti naprijed. Momčad se razdijeli da

mu se makne.– Dorjo – sestro moja!Ivan je držao u naručju Dorju, dršćući i jecajući.– Sestrice, kako si dospjela ovamo?– Htjela sam na Okić – vidjeli smo plamen i sustali.– Tko su ovi s tobom?– Moji izbavitelji.– Čime da nagradim izbavitelja?– Ničim, gospodine. Sreća je da smo se susreli – reče Blaž pa se s

Agatom izgubi u mraku, iako ga je knez dozivao da se vrati.– Potecite tamo u šumu gdje nam momci čuvaju konje za izmjenu –

odredi Ivan, pridržavajući sestru jer je osjetio kako njezina snagamalakše.

Momci dovedoše konje. Knez uzjaši i uzme sestru u naručaj.– Gdje je talac? – zapita on.– Ovdje sam, gospodine kneže.– Reci svojem gospodaru da su naši računi čisti.Taocu vrate oružje, on se pokloni knezu i njegovoj sestri koje ležala

na bratovim rukama umorna, polumrtva.Kozak se vrati u Lobor-grad, a mračnom cestom izgubi se štropot

219

konjskih kopita kraljevske čete.Tomin četovođa nađe svoje drugove kako sijeku plamenom

zahvaćena stabla da što prije zaustave daljnji požar.– Prokleta cura! – mrmljaju oni. – Zbog nje je zapalio šumu!– Da ga nije urekla, ne bi izgubio pamet! – prigovaraju oni,– Ni pred Bogom ne bi prisegao kao pred njom.– Zahvalite joj da je to učinio – inače bi nas vješali. I da nitko ne

pisne. Gospodar radi što on hoće – razgnjevi se Kozak i pođe u dvoracda potraži Tomu.

Nije ga našao u blagovaonici pa krene prema njegovoj ložnici. Napragu se zaustavi. Sluša ga kako stenje. To ga ponuka da hitro otvorivrata.

Tomo se pridigne i pogleda Kozaka:– Je li sve kako sam rekao?– Kako ste zapovijedili, gospodaru, tako smo izvršili.– A ona je otišla?– Brat ju je uzeo u naručaj i odjašio s njome.– A vojvoda?– Njega nije bilo – slaže Kozak.– Zar su otišli na Grič?– Nisam čuo kamo će skrenuti, pošli su cestom prema jugu.– Idi, pusti me.Četovođa izađe i legne u blagovaonici na klupu. Pričini mu se da

Tomo jeca, stenje – Što li.Privrženost gospodaru ne da mu usnuti i ponovno se uputi k

njemu.– Gospodaru, da vas nešto ne boli?Ležeći nauznak, Tomo odvrati čudno tihim i gotovo omamljenim

glasom:– Sve me boli… Guši me u grudima…– Da vam dadem što popiti?– Nema meni lijeka, Kozače, nema lijeka – šapće Tomo kao u snu. –

Idi, idi!Kad Tomo ostane sam, ponovno legne. U grudima ga steže i boli i

propinje. Osjeti želju da viče, razdire, bije. Od boli prevrće se na postelji iškripi zubima pa opet stenje kao da ga razapinju na mučila.

Kad je ujutro sunce već bilo visoko, Kozak je sjedio na travi udvorištu duboko zamišljen. Blaž je stajao pokraj njega.

– Što je s gospodarom?– Uvukla mu se u srce, u krv i u pamet.

220

– Njemu koji je svaku uzeo i bacio kao oglodanu kost! Nije to bezčarolija. Što će biti od toga?

– Propast njemu i nama.Na trijemu se ukaže Tomina vitka pojava u crnom viteškom odijelu.– Izgleda kao da su ga čitavu noć natezale zle vile – prošapće Blaž.– Ubit će te ako čuje!– Kozače! – rikne Tomo. – Opremi momke. Sve, idemo!– Koliko momaka treba ostaviti da čuvaju dvorac?– Ni jednoga.– Mogli bi dvorac napasti razbojnici.– Neka ga razore. Marim ja za to!– Gospodaru, šteta je vaše baštine i blaga.– Imat ću sto puta toliko. Uzmi sobom mnogo hrane i sav novac i

dragulje za vas.– Zar ćemo tako daleko, gospodaru?– Daleko ili blizu, svejedno. Ovaj krov neće više štititi moju glavu.

Gdje god se nađem, i deseto koljeno cvokotat će gubicom kad im budupričali da je tu živio vitez Tomo Crni – Loborski.

Malo je još stajao pa se izgubio u prizemlju.Kozak šapne Blažu:– I vlastita mu je kuća omrznula jer nema nje. Omamljen je njome

kao vinom…

221

NA OKIĆ-GRADU

van Okićki jaši smeđeg konja uz Dorju i, šuteći, gleda gore predsobom u visoko šiljasto brdo. Vršak mu je pećina. Bijeli dvoracdiže se iz kamena kao stablo iz zemlje crnice.

Sve strmiji biva put. Uskim puteljkom koračaju sve bliže k bijelomdvorcu navrh pećine.

Ivan priča sestri kako su Tajanu našli u šumi, u blizini pustinjakovekolibe, i kako su je doveli kući.

– Gdje si je ostavio?– Obazri se malo. Jahač u odori kraljevskog dječaka – to je ona.– Kako ti je palo na um, Ivane, da ju povedeš sa sobom?– Meni ne. Kralj je utuvio sebi u glavu da je moram obući u ovo

ruho i uzeti sa sobom jer ćemo te sigurno naći i sretno osloboditi. I našlismo te, zapravo, kao da si pala s neba. Je li to njezin upliv? Mi smo,naime, čuli da si pala u ruke Tomi. Bio sam očajan, volio bih te vidjetimrtvu nego u šakama tog oskvrnitelja djevojačke časti.

– Da, vjerujem ti, brate, ali zašto se vojvoda trudi da ide s namagore? – skrene ona razgovor, obazirući se natrag.

– Hoće da vidi kako sretno ulaziš u dvorac. I treba da se kod nasodmori. Kraljevske čete poslali smo kući, samo je vojvoda zadržao svojemomke.

Dorja poprati pogledom divnu sliku samoborskih brdina, a nadnjima visoko Okić-grad.

Onda se obazre na visoke vrhunce Plješivice i uzdahne, pogledavšibrata.

– Kako je lijepo ovdje, u našem domu! Zašto sam ga morala ostaviti?Ivane, ne mičem se više iz našeg gnijezda. Onamo gore, na onu našupećinu, ne dopire ničija vlast.

– Samo kraljevska. On nas je maknuo iz našeg doma.– Ipak, moraš zamoliti kralja da me više ne zove u kraljevsko

društvo.– Da budeš ovdje sama? Vidiš, ja ne mogu ostati s tobom. Dužnost

I

222

me zove da budem uz kralja. Što smo mi Joakimovi neprijatelji bližekralju, to je bolje za našu zemlju. Znaš da je taj crveni vuk haračio našedvorce i ubirao od nas dvostruke poreze da plaća svoje pristaše. Sva jemoja nada da ću ipak uspjeti da kralja odvratim od njega.

Dorju su očito mučile druge misli pa je šutjela.– Reci – iznenadno će Ivan – tko je taj plemić koji te je spasio iz ruku

Konradova špijuna? Kamo te je odveo? Zanima me kako si provela ovatri dana?

– Ne mogu sada o tome govoriti, Ivane. Kad budemo kod kuće,ispričat ću ti sve.

Onda opazi da je brat gleda nekako sumnjičavo.Nakon dugotrajnog uspona zatrubi na vrhu šiljaste kule čuvareva

trublja. Momci se oglase rogom. Njihovo ozivanje objavi svima u dvorcuda se približava gospodar.

Ivan krene između litice, puteljkom tako uzanim da nije više mogaokoračati pored konja, nego pođe naprijed.

Jedan po jedan uspinjali se k dvorcu. Mala željezna vrata otvarajuse. Dorja uđe u prvo dvorište. Brat je skine s konja. Onda joj otvarajudruga teška vrata. Na pragu čekaju služavke. Ulazi u dvorac, uspinje seuskim stubištem što se svija između debelih zidina, strmo prema gore, usvoje odaje, pune jastuka i ćilima. Po srijedi velika postelja, sa zastorimadugim do poda. Služavke se ustrčaše. Svukle su kneginjicu i htjele jeurediti, ali ih ona otpremi:

– Pustite me da se odmorim, hoću da spavam.Kad je nekoliko sati nakon toga knez Ivan ušao u odaju svoje sestre,

našao ju je već osvježenu snom u živom razgovoru s Tajanom.– Gle, Ivane, odjenula sam Tajanu u haljinu kćeri našega kastelana.

Dobro joj pristaje.Knez pogleda djevojku u bijeloj haljinici sa crvenim vezivom i

crvenom vrpcom oko bujne kose.– Sreća da tu nema Sokolova sluge Petra da je ne odvede crkvu –

podraška je knez, ali se odmah okrene prema Dorji:– Želim s tobom govoriti nasamu. Ostavi nas, Tajano.Ona izlazi tihim koracima.– Iznenadit ću te – reče Ivan, gledajući vedro svoju sestru.– Čime? – zapita ona nešto plaho.– Radi se o vojvodi. Otkako je tebe nestalo, nije spavao ni jeo. Nitko

te ne bi mogao ljubiti tako kao taj mladić. I eto – čas prije on te je u meneuprosio.

Djevojka ne odgovori.

223

– Mislio sam da ćeš se veseliti? Što da mu kažem?– Duboko me dira njegov osjećaj i, vjeruj, kad ne bih bila vezana

zakletvom…– Ne odbaci sreću koja ti se nudi. U samostan te ne puštam.– Ali ja sam prisegla.– Dosta je! – oštro će Ivan. – Moram znati što te sprečava da vojvodi

odgovoriš ono što želimo ti i ja. Moram saznati zbog čega tiupropaštavaš samu sebe.

– Pusti me danas, Ivane, da se saberem. Sutra ću pokušati dasteknem snagu.

– Pa dobro – onda sutra. A sad mi pričaj o plemiću koji te jeoslobodio. Treba da mu se zahvalim.

– Teško mi je sjetiti se imena… Bio je to plemić, kako mi reče, negdjeiz okolice Varaždina.

– A ti si bila ova tri dana u njegovu dvorcu? – i pogleda je tako oštroda se očito od toga prepala i nije znala što da odgovori.

– Dorjo, kad god sam te putem zapitao za ime tog plemića, ti siizbjegla odgovor. Razabireš li da je od tvoje šutnje u meni nastalasumnja? Dorjo, nije tako jednostavno što sam te našao na cesti predLoborom. Znam više nego što ti misliš.

– Ivane, utekla sam se za pomoć jahačima u plemićkom ruhu iviziru – kad sam se našla pod njegovim krovom, saznala sam da je to,uistinu, bio – Lobor.

Zaprepašten gleda Ivan u sestru.– Tvoj pogled, Ivane, odaje mi što misliš. Vjeruj, vratila sam se

netaknuta.– A zašto onda ta varka da nisi bila u dvorcu?– Sam Tomo je tako uredio, zato što ste vjerovali da…– Dorjo, znam da te je na Kaptolu napao kad si ono išla biskupu da

moliš za Radoslava. Samo Oliveru imam zahvaliti što te nije odvukao sasobom. Ali znam još više: kad se saznalo da su te neki jahači odveli,došao je k meni grički sedlar i naglasio sumnju da je to bio Tomo, a dasumnju potkrijepi, ispričao mi je o tvojem susretu s Tomom predČičama. Je li istina da te je ondje zarobio?

– Ivane, istina je.Razdražen sumnjama, pograbi je i strese njezinim ramenima:– Zašto si mi to zatajila? Zašto si zatajila da te je Tomo napao na

Kaptolu? Dorjo! Govori zašto odbijaš vojvodu? Što imaš s timrazbojnikom Tomom? – pita Ivan razdraženim glasom.

– Ne gazi po mojim grudima, ne mogu da ti odgovorim o tome, jer

224

ono što bih ti morala reći o Tomi, povezano je sa zakletvom koja mesapinje užeženim okovima. Vjeruj mi, brate…

– Zakuni se na majku da su ti tijelo i srce čisti od Tome! – zahtijevaIvan ispunjen teškim sumnjama.

Dorja htjede podići ruku, ali se sjeti Tomina cjelova. Sva se skameni.Ivan kao da se prisjetio nečeg strašnog:

– A pjesma koju je pjevač pjevao pod prozorom Joakimovepalače…? „Djeva ponajplemenitija dobrovoljno cjelov dade TomiCrnome? Tomo imade na Griču vjerenicu svoju.“ Dorjo, ako je onapjesma sadržavala tvoju sramotu – umrijet će on, ti i ja.

– Ivane, jednim cjelovom koji sam mu dopustila morala sam iskupitisvoj život.

– Lažeš, lažeš! – i u strahovitom bijesu podigne pesnice i zamahnena nju – ali ga straga uhvate dvije nježne ruke.

– Kneže, ne udarajte sveticu koja trpi muke. Ja sam je čula plakati.Ona pati, kneže, već dugo.

I brat nesvjesno zaustavi svoje pesnice, a pogled mu zapne o Tajanui dopušta joj da mu drži zgrčene šake kao da je poražen njezinomsmjelošću ili savladan snagom što se odrazuje s Tajanina blijedog lica ivelikih crnih očiju. Ivan se okrene, pođe polagano k vratima, tu sezaustavi, pogleda još jednom sestru i reče tiho:

– Nemoj, Dorjo, da razbiješ ljubav koja nas veže. Ti si mi sve nasvijetu, ne dopusti da te izgubim!

Tada se Ivan povuče iz sobe. Tajana klekne do svoje gospodarice daje tješi, a ona zajeca da u suzama olakša svoje muke. Milujući je, govoriTajana:

– Oprostite knezu! Kad biste znali kako vas ljubi! Kako je tugovaoova tri dana! Vidite, već mu je žao i boli ga što se je zaboravio.

– Ne, Tajano, ne plačem zbog onoga zbog čega sam plakala onuvečer kad sam došla s Ozlja, kad sam od tebe prvi put čula utješljivuriječ, kad sam te počela voljeti…

Neko vrijeme Dorja ostane šuteći, a tada se uspravi i upita Tajanu:– Reci mi, bi li ti mogla prekršiti ono na što si se zaklela, a prisilili su

te na zakletvu?– Ako me netko prisili na zakletvu, onda nisam srcem prisegla!– I ti bi je mogla prekršiti?– Ako su me prisilili, onda je takva prisega laž. A laž je najveća

rugoba ljudskog roda. Kad čovjeku slažemo, moramo ga zamoliti zaoproštenje. Ako smo se zakleli na silu, bila bi uvreda Bogu da lažjuodržimo zakletvu.

225

Ponovno Dorja zapadne u misli, dok je ne smete dolazak knezaIvana koji je zovne da ga slijedi. Kad su izašli na hodnik, šapne joj:

– Vidjet ćeš nešto gore, na katu, o čemu ne zna nitko u dvorcu i nesmije da sazna.

I povede je stepenicama kat više i otvori vrata. Dorja opazizlatokosu prikazu, blijedu i mršavu. Plave mile oči gledaju nasmiješeno.

– Mireno! – usklikne Dorja gotovo izvan sebe. – A Radoslav? Je li ion stigao s tobom?

Ivan je već otvorio vrata pokrajne sobe i pozvao mladog kneza usobu. Dorja kao da se probudi od sna:

– Dakle, nisu vas uhvatili? U svojoj vlastitoj nesreći sasvim samzaboravila na vas. Kako smo se bojali za Radoslava onog dana kad seobavljao inkvizitorski sud! Neprestano su pred sudom govorili o vama,kneže, pa smo Ivan i ja bili uvjereni da su vas uhvatili.

– Očito je sud htio da vas zavede, ne biste li izjavili nešto protivmene, pa su radi toga proširili vijest da sam uhvaćen. Ali baš noć prijetoga sretno smo stigli na Okić. Vitez Sokol nas je pratio do pod brdoOkić-grada, a dvojica momaka i jedan sluga vašeg brata do dvorca.

– Znala sam da Radoslav nije bio kriv i da te iskreno i odano ljubi,Mireno. Samo ne znam kamo i kako si nestala iz crkve. Nadam se, imatćemo vremena da mi sve to ispričaš. Sad ostajete kod nas dokle godhoćete, makar do svog vjenčanja. Ivan mora Radoslava izmiriti snjegovim ocem, pa ćete nakon vjenčanja poći u vaš lijepi Zvoni-grad.Kad se želite vjenčati?

Mirena je pogleda veoma mirno:– Dorjo, ti i tvoj brat bili ste mi uvijek dobri i obzirni. Molim vas, ne

zamjerite što vam ne mogu reći o tome istinu, a kakvu izliku neću daizmišljam.

Dorja hitro odvrati:– Ako imaš kakvu tajnu neću da u nju diramo. Znam kakva je to

strahota kad traže istinu, a veže te riječ ili prisega.Da ne mora govoriti o tome, povede Ivan Radoslava opet u njegovu

sobu. Kad su djevojke ostale na samu, Dorja ogrli Mirenu:– Oprosti što sam te napustila, i to baš zbog Tajane. Što sam sve

doživjela!Na vrata pokuca kastelan, uđe u sobu, pozdravi i zovne kneginjicu

na ručak.– Samo kastelan i njegova žena znaju za nas – priopći Mirena svojoj

prijateljici. – I vrlo su nam dobri. Već peti dan pažljivo nas njeguju.– To me raduje i želim da tako ostane.

226

Dorja se oprosti s Mirenom i Radoslavom. Zajedno s kastelanomona i knez Ivan siđoše u blagovaonicu gdje ih je čekao vojvoda.

Za vrijeme ručka razgovor je zapinjao. Vojvoda je razabrao da brat isestra izbjegavaju razgovor o Dorjinom trodnevnom izbivanju, a oni suopet zapazili da vojvoda sa čežnjom očekuje odgovor na svoj upros.

Uđe kastelan i najavi:– Dobit ćemo gosta. Uzbrdo dolazi pobratim vašeg ujaka, veliki

meštar Olivero sa šest drugova.– Ivane, ti nećeš primiti Olivera pod svoj krov? – klikne Dorja.– Što ti je palo na pamet? Da uskratim gostoprimstvo čovjeku koji te

je spasio iz ruku razbojnika Tome?– Ivane, Oliveru nema mjesta pod tvojim krovom.– Onda si mi dužna to razjasniti.Kastelan je pošao da mu otvori vrata.– Natrag! Natrag ga zovi! – poviče Dorja.Začuđeni Ivan izda nalog da kastelan ne pusti goste u dvorac dok

ne dobije njegovu dozvolu. Vojvoda pođe prema izlazu.– Ostanite – zaustavi ga Dorja. – Ono što ću kazati bratu, imate

pravo da saznate i vi.Vojvodi se čini da ono što će sada čuti zauvijek pokapa sve njegove

lijepe snove o ljubavi. Dorja počne bratu i vojvodi pripovijedati kako jeTomo napao trgovce, zarobio je, kako ga je prevarila i utekla u samostanhospitalaca na Čičama, uletjela u dvorište gdje su se obavljale orgije, aOlivero je dao svezati i odnijeti u svoju ložnicu. Onda je Tomo došao zanjime, iznio je iz samostana, mučio prijetnjama da će je baciti u močvaru,a najzad je poslao sa slugama kući.

– Naredila sam svojim slugama da o tome šute – nastavi ona – i tadasam pohitala ujaku Matijasu da mu kažem što je učinio njegov prijatelj.Ujak ga je branio, a meni je rekao da sam opsjednuta vragom. Htio me jeodmah poslati u samostan da ti, Ivane, nikad ne saznaš od mene, pa kadsam u strahu slagala da me ti čekaš pred utvrdom, on mi dade križ imorala sam priseći da ću tebe, brate, vječno lagati, nikada ti otkritigriješne orgije raskalašenog Olivera i da ću poći u samostan. Evo, sadznaš moju prisegu.

Kneževe su oči iskrile gnjevom i osvetničkom željom. Kad je sustala,naglo upita knez:

– A Tomo?Dorja ispriča kako je pošla k biskupu da moli za Radoslava, kad su

je Olivero i templari, svaki za sebe, htjeli uzeti. Tomo je naletio na njih itako je izbavio. Onda stade govoriti o pjevaču koji je došao na kraljevski

227

dvor i pjevao pjesmu o bratu i sestri, kako je ona slijedila pjevača izdvorane, a on je zavarao da je Tomin sluga koji želi da ubije Ivana damože nju povesti u svoj dvorac. U vrtoglavici straha ona mu dopusti daje poljubi. U tom je času on otkrio svoje lice.

– Tada sam razabrala da to nije Tomin sluga nego on sam, kako mise ruga i zove me svojom vjerenicom. Očajna nad bezdušnom zlobomodvratnog viteza, nisam smjela da govorim. A kad sam prije tri danadospjela u njegov dvorac…

Knez i vojvoda su protrnuli.– Što je učinio s tobom? – zapita Ivan.– Ne pitajte je, kneže – upadne vojvoda blijed i slomljen.– Treba da me pita, da iskažem sve zato što moram…Dorja nije zatajila ništa što se dogodilo u loborskom dvorcu i najzad

dovršila:– Znam da je to teško vjerovati, i meni se čini kao san, a ipak je bilo

tako. On me je pustio da odem. Zato – ona se obrati k vojvodi – treba daznate da sam cjelovom tog razbojnika oskvrnula svoje usne i da me on spravom naziva svojom vjerenicom.

– S nepravom – odlučno odgovori vojvoda. – On vam je iznudiodozvolu da vas smije poljubiti. Cjelov nije dobrovoljan i vi ga nikada nesmijete priznati, kao što ga ne priznajem ni ja.

– Vojvodo, on me je poljubio – bila sam u njegovoj kući! Promislite,vojvodo, vi nikad nećete steći mir i tvrdu vjeru da je bilo sve onako kaošto sam ja iskazala. Molim vas, uzmite svoj upros natrag, ja vam gavraćam.

– Ja ne mogu drugo nego da odobrim postupak svoje sestre –nadoveže Ivan.

– Kneginjice, dajem svoju čast da vjerujem vašim riječima. Sasvim jenaravno što ste pričali. A otimački vitez je morao pred vama dapoklekne. Ja to vjerujem, pred vama, Dorjo, morao je i taj zlobnik dapoloži oružje. Kneže, obnavljam svoju molbu. Ako kneginjica ima malosrca za me, počastite me srećom i dajte mi je za ženu.

– Neka o tom odluči ona.U sobu naglo uđe kastelan:– Gospodaru, što da radim? Veliki meštar traži da ga pustimo jer da

nosi kastelanu važne poruke od vas, kneže.– Ah! Raskrinkao se je! – klikne Dorja. – Čujete li licemjerca? Veli da

ga ti šalješ! To je zamka.– Zar je načuo da si ti, Dorjo, ovdje, pa se hoće ušuljati u dvorac?

Kastelane, idemo odmah. Vi, vojvodo, i ti, Dorjo, pođite gore na kulu da

228

vidite kako dočekujem Olivera.Za Ivanom izađu vojvoda i Dorja i popnu se u zapadno krilo s kojeg

se otvara vidik na pećinu pred vratima dvorca.Lijepi Olivero stoji sa svojim templarima. Skupili se u klupko i

šapću. Olivero izađe pred kulu i viče:– Hej, što je to? Zašto ne otvarate? Knez Ivan šalje poruku i čeka me

još danas pred zapad sunca na Griču. Vrlo je hitno!Veža se otvori. Knez Ivan prijeđe preko praga, za njime kastelan i

njegov sin, noseći koplja a s njima i kneževi momci.Spazivši Ivana, Olivero i drugovi nemilo se iznenadiše.– Neka čeka knez Okićki, veliki meštre – vikne Ivan. – Što traži od

mene? Kakvu mi je poruku poslao?Veliki se meštar brzo snađe:– Dobrano sam se našalio, dragi kneže. Dosadilo mi čekati pa sam

se poslužio doskočicom. Zapravo vam nosim poruku od Matijasa: dabiste odmah došli na Grič jer su već ušli u trag kneginjici. Ona je u bliziniČiča.

– Zato što se izrekli njezino ime, treba da se svaka žena ubudućezgadi od vas. Lažni viteže, smrdljiva močvaro koja je svojim dahomoskvrnula moj dom! Vadi mač, Olivero!

– Nije čudno, kneže, što vi govorite ovako. Vi ste bezbožac – pitajtesvog ujaka Matijasa, on će vam razjasniti da je đavo kneginjici predočiobesramne slike.

– Vadite mač da vam pokažem đavolsku predodžbu! Vi, službenicipaklenih orgija! Ako ste vitez, izaći ćete na megdan bez oklopa na licu.Olivero, ugodniče propalih ženetina i muških krpetina, iziđi na megdan!

Olivero neugodno zaskočen ipak mora da skine plašt i uzme odsvojih prijatelja mač.

– Svi koji ste tu pripazite dobro na borbu!Mačevi se ljeskaju i krešu. Ivan navali na protivnika. Rumene

sunčane zrake s vrha Plješivice polijevaju pećinu, dvorac, borce nauzanom prostoru pred dvorom i dolje, niz strminu, daleko brdine idolove.

Nakon nekoliko sukoba Olivero je ranjen na licu. To ga zbuni i onstade uzmicati.

– Stanite! – upozori on Ivana. – Ranite me gdje god vas volja, ali neunakazujte mi lice.

– Nakazom ćeš ostati dovijeka! – vikne Ivan i nastavi borbu.Mačevi se ponovno ukrste. Svi razabiru da Ivan nišani baš na lice

lijepoga Olivera. Kad ponovno zadobije ranu na obrazu, trgne se

229

Olivero, vičući:– Ne borim se. Smatram se poraženim. Ne vidim, lice mi krvari.Ivan se razjari, priđe k njemu i pljune mu u obraz.– Sad se peri, djevojčurino! Vitez, plemić od osam koljena, strepi za

svoje lice kao plaćena milosnica.– Kneže, zaboravili ste da sam templar i kad ću ja i moji drugovi

priseći da se nisam s vama tukao niti se proglasio poraženim, vjerovat ćenama i meni, a ne vama koji ste drugovali s krivovjercima.

– S lupežima sam drugovao, sa sinjom kukavicom koja nije dostojnada stoji na pećini mojega grada.

Ivan se okrene gore prema kuli i vikne:– Vojvodo, jeste li čuli?Vojvoda izađe na mali trijem kule i odvrati:– Slušao sam sve i svjedok sam što se ovdje dogodilo. Sramite se,

Olivero!– Dolje! – zapovijedi Ivan. – Nosite se, da vas ne pobacam niz

pećinu.Olivero povede svoje drugove nizbrdo, psujući:– Doći će dan kad će se lijepi Olivero kruto osvetiti.– Ali što će Konrad na to? Nismo ništa obavili – primjećuje njegov

drug. – Trebali smo ući lukavo u dvorac, pogledati je li tamo Radoslav.Sam je vrag kneza doveo na Okić.

– Kraljica nije znala da je knez Ivan na Okić-gradu. Zadao mi je trirane na obrazu. Hoće li se brazgotine dugo zapažati?

– Mazat ćemo ih čudotvornom mašću – tješili su ga drugovi.Gore u kuli, na malom trijemu, Dorja promatra sunce što zapada za

vrh Plješivice. I vojvoda se zagledao u sunce i prošaptao:– Hoće li s njime zapasti i moj život?– Vi ste mi, vojvodo, vjerovali kad je i brat moj sumnjao da ne

govorim istinu. Ima li što plemenitije što bi moglo osvojiti djevojčinosrce? Bit ću vaša žena!

Spustio se na koljeno, uzeo rub njezina plašta i pritisnuo ga na svojeusne. Uto se pojavi knez Ivan.

– Dorjo, oprosti mi. Strašno sam ti skrivio. Nikad više ne čini ništabez mene, ne zataji mi nikada što god se dogodilo s tobom. Ja sam ti imajka i otac. Sada neka Matijas čini što mu drago, ti nećeš u samostan,sestrice.

– Već sam vojvodi dala riječ.– Usrećila si njega, sebe i mene. Ovaj će brak biti i Joakimov

svršetak.

230

Zatim su odlučili da Dorja ostane na Okić-gradu dok će vojvodaotići u samoborski grad.

Gore, na drugom katu, piše knez Radoslav, a Mirena mu kazuje upero.

Radoslav napokon zaustavi posao:– Mireno, ti zaista vrlo brzo prevodiš Evanđelje, a i bolje nego ja, ali

za danas je ipak dosta. Izmučit ćeš se, sestrice – i on odloži pero, uzmejoj knjigu i spremi je u ladicu. – Tamo gore, kod prozora, treba da seodmaraš. Još si slaba, ponijet ću te.

Ne dočekavši odgovora, uzme je na ruke i ponese je kao da nosidijete, stepenicama, gore do prozora. Tu je posjedne u sjedalo uzidano ustijeni.

Kastelanova žena donese im večeru. Prozbori s njima nekoliko riječii opet ih ostavi.

– Donijet ću ti jelo onamo gore – reče Radoslav i uzme zdjelicu,poklekne kraj nje i ponudi joj da jede.

– Zašto me tako čudno gledaš, Radoslave? – zapita ona zamišljeno.– Čudno? – smete se on. – O ne, ja mislim… ja se vrlo radujem da se

oporavljaš. Vjeruj mi, nisi više tako blijeda. Oči su vedrije, ljepše i plavesu – baš kao potočnice.

Tajnovita zabrinutost proviri na njezine nježne obraze i šapne:– Zar sva braća ljube svoje sestrice tako kao ti mene, Radoslave?Očito zatečen ovim pitanjem, Radoslav utone u sebe i trenutak

ostane nepomičan u jednoj misli. Ali odmah nakon toga usklikneneizmjerno radostan:

– Ivan i Dorja! Kako Ivan ljubi Dorju! Mazi je, miluje njezinu kosu,cjeliva njezine oči i grli je. Vidiš li, on još više voli svoju sestru nego ja –ushićeno će on.

– Pravo veliš – odvrati ona, a njegova radost od toga otkrića prijeđena nju. Radoslav se zagleda dolje kroz prozor i stade govoriti:

– Koliko sam večeri prosjedio ovdje s Dorjom i njezinim bratom!Ona je naslonila glavu na njegovo rame i čavrljala, a on ju je milovao kaosvoje dijete.

– Dorja je veoma sretna što ima tako dobrog brata, a i ja sam sretnašto sada imam brata koji je tako dobar i brižljiv prema meni – odvrati

231

ona, mirno i uvjereno.– Kako je lijepo – šapće Radoslav – ovako u tom kutu, na vrh pećine,

biti uza te, Mireno – sestrice!Onda Radoslav zašuti i onako se uvlači u sebe. Osjeća kako se

negdje iz dalekih dubina njegove mlade duše uspinje tugaljivi suton ukojem je morao, silom volje, zakopati mladu ljubav da bude brat svojojljubljenoj.

Dolje, kat niže u blagovaonici, sjede Dorja, Ivan i vojvoda.Zabavljeni su osnovama za budućnost. Vojvodino se lice rumeni, oči sumu osvijetljene radošću, Ivanove odaju zadovoljstvo, a Dorja, spokojnimizražajem teško izborenog mira, sva je preobražena i vedro sluša ovojvodinim namjerama za budućnost.

232

LOV SOKOLOVIMA

svojoj kolibi sjedi pustinjak Dragoša. Blijedo mu lice uvijeknasmijano, gleda viteza Sokola strogim izražajem. Govorimu spočitavajućim glasom:

– Jest, ja sam htio Tajaninu dušu zadržati čistu. Osjećajući opasnostkoja joj prijeti od njezine ljepote, odredio sam da ni s kim ne razgovara,samo s vama jer je djevojci potrebna zaštita viteza. Ali, čini mi se da jeTajanino srce zalutalo.

– Kad je kraljica ulazila prvi put na Grič, Tajana je htjela da bježipred vama. To sam razabrao iz njezine ispovijesti onog dana kad je izdominikanskog podruma pobjegla k meni gdje su je našli vojvoda iknez. Flavije je djevojku onoga dana zaustavio u bijegu i stao joj proricatisreću da je tako vrati. Očarana proročanstvom o velikoj sreći na kojoj bijoj i kraljica zavidjela, djevojče se zaustavilo i vratilo.

– Vi ste, Dragoša, prvi pred crkvom izjavili ljudima da ona nosi usebi sreću. Kad sam od Belka saznao da je narod počeo odjednommijenjati svoje osjećaje prema Tajani, pala mi je na um dobra misao.Recite, tko ne vjeruje u srećonošu? Sav svijet vjeruje da ima ljudi od kojihti dolazi zlo kad te samo pogledaju, a vjeruju još više da ima i takvih kojisve što prime u ruke pretvore u zlato, ako ga sretneš, posrećit će i tebi.Evo, na turniru dao sam javno dokaz da Tajana nosi sreću i kralj sepomamio, uzeo je na dvor.

– Vi ste, dakle, htjeli da ona dođe na dvor?– Treba mi ondje vrlo pouzdan glasnik. Znate da pripadam onima

koji su sebi postavili životnim ciljem da oslobode narod od Joakimovestrahovlade. Među ove spadate i vi, Dragoša. Banova kći je druge ćudi,ono jadno, od oca ostavljeno, osamljeno djevojče, posve se predalovašem vodstvu, ona je zatajila sve svoje čežnje i potpuno se predalavašoj osnovi da je uvedete u red svojih savršenih vjernika. Od Tajanenećete nikada stvoriti svećenicu bogumila koja ne bi nikada ljubila.Tajana će ljubiti i mrziti, kao i svi drugi ljudi, samo u tome će biti razlikašto će njezina mržnja i njezina ljubav biti jača, no u običnih ljudi.

U

233

– Baš to mi nalaže da Tajanu odvratim od svega što je zemaljsko.– To vam ne može uspjeti. Tajanin je udes da nosi sreću nama koji se

borimo protiv jezovite vlasti u rukama Joakima Pektora. I sam kralj je nastrani svojih izbavitelja, premda ih on još ne zna. Tajana je sada, uzkralja, srećonoša svih nas.

– A kolika je radost da je postala apostolica moje bogumilske vjere!– Moj Dragoša, vi znate – na isti put nas je navela vladavina

Joakimova, a ne vaša bogumilska vjera. Ima lijepih misli u vašoj vjerikad se klanja istini, poštenju, dobroti, kad progoni sramne ljudske mane,ali ne mogu razumijeti protuslovlje u vašoj vjeri – ona obožava istinu, aprogoni – prirodu, najveći zakon pod suncem! Vi tražite od svojihvjernika da se dadu goloruki ubiti od naoružanog neprijatelja kad vamruši kuću – jer dotaći se oružja, smatrate grijehom. Kad bi tako smatrao ineprijatelj – e, onda bi bilo krasno živjeti. Ali vi želite iskorijeniti ljudskirod kad smatrate ljubav najcrnijim nedjelom. Ali o tome smo već čestoraspravljali, meni je sada jedina svrha uvjeriti vas da Tajana nikad nećepostati apostolica vaše vjere.

– Zato što ste je učinili sredstvom u svojoj borbi!– Ne, nikako sredstvom – nego srećonošom naše zakletve da ćemo

savladati Joakimovu razvratnu vlast i steći slobodu na zemlji.– Viteže Sokole, vaša je osnova već otprije bila da Tajanu –

siromašnu krvnikovu kćer – dovedete na dvor?– Kada se pročulo da kralj s kraljicom iz Budima dolazi u zemlju –

nametnula mi se ta misao. Preuzeo sam dužnost da, kao zakukuljenivitez, budem zaštitnik najvećoj siroti pod ovim suncem, krvnikovojkćeri. Budući da me vodi dužnost da podupirem borbu svojihistomišljenika, možda ću biti prisiljen poći svuda kamo krene Joakim.Onda bi Tajana ostala sama.

– Pod mojom zaštitom kako je i bila. Znate da sam njezin učitelj –samo se mora prikazati neukom – i već sam mislio: našao sam u Tajaniapostolicu kao u Mireni.

– Danas je u vašoj blizini na širokoj livadi lov sokolovima. Bit ćeondje i Tajana. Pitajte je neka sama odluči. Idem je dozvati.

Tek što je zaštropotalo njegovo oružje, otvore se vrata kolibe. UđeTajana, sva omotana u muški plašt, na glavi joj muška kaciga.

Dragoša se začudi takvom odijelu, a vitez mu razjasni:– Sama mi je kraljica priopćila da su ona i kralj odlučili ovako

odijevati Tajanu da je ne mogu prepoznati Konradovi ljudi.– Došla sam po zapovjedi kraljice. Želi posjetiti pustinjaka Dragošu

za lova jer je mnogo čula o njemu.

234

– Šteta dragocjenog vremena! – odvrati Dragoša, a vitez oslovidjevojku:

– Upravo dolaziš u horu. Dragoša želi razgovarati s tobom. Saslušajga.

Omotana plaštem, okrene se k pustinjaku. Njegovo blago licepoprimi u ovom času strog izražaj učitelja.

– Djevojko, treba da odlučiš: tvoj otac, koji te je protjerao, uzeo bi teopet natrag i bit će ti dobar. Savjetujem ti da prihvatiš. Smatraj svojdolazak na dvor teškom sudbinom. Dakle, što veliš?

– Da idemo onamo kamo me uputi moj zaštitnik, vitez Sokol.– Promisli još malo.– Idem onamo kamo želi vitez.– Sama si izrekla svoju osudu. Čuli ste, viteže, njezina odlučnost i

odviše je nepokolebljiva. Neka ide, a vi joj budite zaštitnik.– Znam svoju dužnost. Sada je dvostruko velika.– Vraćam se kraljici da joj priopćim kako je pustinjak Dragoša u

svojoj kolibi – veli Tajana.– A ja ću te otpratiti do prvih lovaca. O svemu ćemo razgovarati

sutra kad doneseš kraljičine vijesti u kulu.Vitez s djevojkom iziđe iz kolibe.Široku poljanu okružili jahači, kraljičini uzvanici, kneginje i

knezovi, da gledaju čuvene kraljevske lovce sokolovima. Uz kraljicu je upozadini njezina lijepa petnaestogodišnja sestra Orhida. Crte lica, tamnaput i crne oči izrazito naglašavaju cigansko pleme ljepotica. Nju nezanima lov. Njezin pogled traži među nepoznatim hrvatskimodličnicima mladog, lijepog momka kojega joj kraljica stalno obećava zamuža. Ali nigdje među prisutnima nema traga srebrnom viziru štosakriva nepoznata viteza o kojemu Orhida sanja i misli. S njime je u kulizatekla svoju sestru. Ljubomor je čini smrtnim neprijateljem kraljici i nanišan svojih pogleda uzima svaki Elizabetin pokret.

Čitavu livadu okružili gledaoci koji sjede na sjedalima. Po sredinilivade stoje kraljevski lovci. Svaki drži u rukama po jednog sokola, glavepokrivene krpama. Lovci zure prema nebu i čekaju da iz šume naleteptice. Kad se pojave, skida lovac svojem sokolu krpu s glave i podignega uvis da bi opazio pticu u letu, a onda ga pusti. Sokolovi polete poputmunje, nastaje boj u letenju, onda se čuje kliktanje uhvaćenih ptica što ihsokolovi u kljunu donose svojim lovcima. Gledaoci zaboravljaju sve okosebe i prate uzbudljive prizore. Samo Orhida lovi lov za sestromkraljicom. Iskoristivši lovačko uzbuđenje Elizabeta se iznenada povuklaprema pustinjakovom domu. Tamo u grmlju zasjat će na šljemu srebrni

235

vitezov sokol. Krv uzavri u Orhidi. Uhvati uzde i upravi konja iza leđalovačkih uzvanika. Zaustavi se iza leđa mladog dvorjanina i šapne:

– Čujte, Ferenci, znam da ste kraljev uhoda. Ako vam kažem štoznam, zaslužit ćete kraljevu nagradu.

– Varate se kneginjice Orhido, kralj ne treba uhode.– Naprotiv, i te kako su mu potrebni. I ja mu kanim poslužiti zato

što me moja kraljevska sestra muči, ne da mi za muža kojeg samodabrala.

– Zašto vam ga krati? – upita dvoranin.– Zato što se sastaje s njime u kuli. Zatekla sam ih – to je vitez Sokol.

Jutros kad je kralj s pratnjom otišao u Varaždin, iznenada se pojavi kodkraljice vitez, ali ne u svojoj odori, nego u drugoj, sa žutom kacigom ivizirom. Šaptali su. Ipak sam čula da će se nešto dogoditi za lova.Razabrala sam riječi: „Sastanak kod Antunova kipa“. Zatim: „Zavjera“ i„Kamen-grad“. Otišla je prema pustinjaku, ali sigurno ima kod kipaljubavni sastanak. Eto, rekla sam, pa bilo što bilo. Otimlje mi viteza. Iditesamo do kipa pa da vidite i čujete. To je moja osveta.

I onda okrene konja, uvjerena da se mladi dvoranin Ferenci neće ničasa predomišljati. Ogleda se pa kad su lovci i gledaoci bili najvišeuzbuđeni, potjera konja prema udaljenom Antunovu kipu. Stajao je nazidu, pokriven krovom od dasaka, usred gustog grmlja. Ferenci privežekonja u šumi, a on se uvuče između šikare i zida. Već nakon pola sataopazi žutim vizirom zastrtog viteza na konju kako dolazi prema kipu.Odmah zatim pojavi se kraljica u pratnji rođaka Rufe. Sve troje tihovijećaju. Ferenci se okamenio od straha. Ako ga otkriju, neće živnapustiti ovo mjesto. Elizabeta je požurivala šapćući:

– Ni časa ne čekaj, Joakime! U našim je rukama vlast preko noći.Onda su odjurili, vitez u žutom šljemu svojim putem, a kraljica s

Rufom ravno k pustinjaku. Pred kolibom siđe.– Idem u kolibu, samo toliko da imam njegovo svjedočanstvo da

sam bila ovdje, a ne na zavjeri s Joakimom. Kad izađem, onda je na tebida kraljevića izručiš u ruke otmičarima – ali pazi na Tajanu.

Rufa otvori vrata kolibe i kraljica uđe. Njezine se oči upiru uDragošu, s izrazom čuđenja. On je ustao, ali ne kaže ni riječi dok ga onapromatra sve više iznenađena.

– Ti si, pustinjače, mlad? Čudno. Rekoše mi da je ovdje bio nekistarac i nestao. Ali gdje sam vidjela ove tvoje oči? Govori tko si?

– Pustinjak Dragoša.– Nije istina. Poznam tvoj glas i oči. Nisi li bio među mudracima u

Budimskom dvoru?

236

– Ni u mislima.– Što te dulje gledam i slušam, to sam više uvjerena: ti si jedan od

budimskih mudraca što u kuli mudrosti traže kapljice vječne mladosti.Jest – ti si ih našao i pobjegao iz Budima, ukrao kapljice vječne mladosti– zato si mlad. Vidjela sam te na vijećanjima s mudracima. Obećavali stemi sasvim sigurno pronaći eliksir života – a kad si ga našao, pobjegao siovamo.

– Onda vas ne bih dočekao u kolibi.– Promijenio si staračko lice mladenačkim, ali u sjećanju su mi

ostale tvoje oči i glas. Daj mi kapljice otete u kuli mudrosti.– Jadna mudrost koja traga za vječnom mladošću, a nije ni pokušala

tražiti dobrotu.– Upamti, bit ćeš uhvaćen kamo god kreneš.Onda napusti kolibu i naredi jednom od svojih Kumana da još

danas pretraži pustinjakovu kolibu i, ako nađe, neka donese na dvor svetekućine, trave ili masti. Zatim se kraljica okrene k Tajani koja već čekameđu dvoranima:

– Slušaj, Tajano, nakon lova želim prirediti večeru. Idi u našu palačui odnesi odredbe. Pratit će te Rufa, kraljević i vitez u žutoj kacigi. Nemorate se više vraćati u lov.

Rufa odvoji određene pratioce i krene.A Elizabeta potraži pogledom viteza Sokola. Stajao je daleko od

pratnje, čekajući i ne polazeći joj u susret. Ona se uspravi kao da želinjegovim očima nametnuti gipku ljepotu svojeg stasa u haljini od crvenetkanine. Ispod crvene, zlatom vezene kape, spuštaju se po grudimapletenice ovijene vrpcama. Približi mu se polako, skrivajući svojedrhtavo uzbuđenje.

– Kud vrludate, viteže? Zašto se ne pridružite kraljevskim lovcima?Bar sada nije Joakim na dvoru.

– Ali Rufi nije dalek put do njega.– Uhodite mojeg dvoranina? To vam zabranjujem. Rekoh vam po

stoti put: samo preko Joakima bit će Astra vaša.– Kad bih nju, jedinu sreću svoga života imao steći njegovom

pomoću, tad bih se te sreće odrekao zauvijek.– Vaša drskost samo je ljubavno ludilo. Zato vam budi oprošteno i

upamtite: Astra čini sve samo za vas.– Najvolio bih sve odbaciti i zaboraviti – dignuti je i odnijeti

netragom.Ona se povuče od njega u nekom strahu i šapne:– Saberite se. Pratite me k mojim lovcima i budite malo prijazni s

237

Orhidom. Progoni me ljubomorom zbog vas, a to mi nimalo ne zaslađuježivot. Dođite!

Vitez je jašio kraljici slijeva. Krenuše ravno onamo odakle suodzvanjali lovački rogovi.

Upravljala je konja korakom kao da taj put želi štoviše produljiti.Samo katkad uputi vitezu po koje pitanje da sakrije pred dvoranimaslast što je obuzima od njegove blizine.

Napokon su stigli na poljanu. Lovci puštaju sokolove, a svi ostalipotpuno su predani uzbuđenju, promatrajući svakog sokola u njegovomdivljem letu za pticom.

Kad spaziše kraljicu kojoj slijeva jaši vitez Sokol, kao da sepozornost s lova skrenula k njemu.

Ugledavši ga s kraljicom, Orhida upravi konja k njoj i nasmije sezlobno:

– Nije loš taj pustinjak.– Našla sam ga tamo i dovela k tebi. Sad možeš razgovarati s njime

o čemu te volja.Makar je plamtjela od ljubomore, ipak se svaki čas obraćala vitezu,

očekujući da joj nešto kaže. Uzalud, on ne reče ništa, mirno promatranastavak lova.

238

PRIVIDNA OTMICA

raljičin dvoranin i rođak Rufa sa trojicom svojih Kumanaprate Tajanu. Za njima jaši kraljević i uz pustopašanpodsmijeh promatra vitku pojavu u odori kraljevskog paža.

Vitez sa žutim klobukom i vizirom na licu pridruži se Rufi. Onečem šapću. Krenuli su cestom prema Griču, s jedne i druge straneobrubljenom gustom šumom. Nitko ne govori ništa. Konje upravljajukasom.

Tajanu prene neki čudni zvižduk. Guštara pokraj ceste oživi.Dvadesetak tamno odjevenih vojnika na konjima preskočili su jarak,uspeli se na cestu i u tren oka ih opkolili. Rufa i njegova tri čovjeka trgnumačeve, a vitez u žutom klobuku podigne oružje. Kraljević sezaprepasti. Tajana gleda ukočeno. Vođa čete u crnoj kacigi poviče:

– Tko se drzne braniti, ostat će na cesti vranama na veselje.– Što hoćeš od nas? – pita kraljević.– Otkupninu – odgovori vođa. – Budete li se pošteno vladali,

nikome neće pasti ni vlas s glave. A ovo je kraljević? Lijepo momče. Kraljće mi za nj dati mnogo. Ti tamo očito si dvoranin? – oslovi on Rufu. –Dobro. Idi i javi kralju: Tomo Crni traži zlato u ime otkupnine zazarobljenog kraljevića.

– Kralj nije na Griču, već u Varaždinu – odgovori Rufa – Valja poćikraljici.

– Nema ništa od toga. Kraljica ne odlučuje o kraljevskom blagu.Nego idi kralju u Varaždin i javi mu moju poruku, a dotle ću zarobljenepovesti sa sobom. Naprijed! Držite se lijevo uz šumu, a ti, dvoranine,desno.

Rufa se povuče desno, gledajući kako su zarobljeni krenuli premaSavi, jašući trkom. Kad su bili daleko, Rufa se uvuče u grmlje.

Tjeskoba obuzme Tajanino srce, ali se drži na konju čvrsto,skrivajući plaštem djevojačko tijelo. Uz nju tri dvoranina i kraljević.Vitez u žutom klobuku zaostao je s vođom napadača.

– Joakime – reče Tomo vitezu pod žutim šeširom – to je budalaština.

K

239

Mislio sam da će biti okršaja, bitke, a vi mi vodite tri dvoranina – trimagareta.

– Krvi bi se tebi htjelo. Znam, ali meni je da što prije stignemo naKamen-grad.

– Barem recite čemu vam kraljević. Zašto ga otimljete? Da seosvetite kralju?

– To su moji poslovi. Reci mi radije kako su ti iz Lobora otelikneginjicu.

– Da je bila u mene, nitko je živ ne bi odveo. Nije bila. Da jest, ne bihbio danas vaš otmičar. Ali radije vi recite meni – je li istina da je onanapola vjerena s vojvodom?

– Kad sam bio na dvoru, kralj je preda mnom krio te namjere, čak ipred kraljicom. Ona mrzi tog žutog vojvodu, baš kao i ja. Ipak moje ušidopiru sve do kraljeve odaje pa znam da je među njima bilo dogovorenosve za vjenčanje.

– Eh, velim vam, neće je žuti uzeti, tako mi časti mojeg mača. Neće,dok mi ne iscuri posljednja kap krvi.

– Tomo, mogao si se za to pobrinuti kad je bila u tebe.– Nije bila! Da jest, ne bi on više imao volje da je vjeri. Sasjeći ću ga

na hiljade komadića da mu ona ne može ni truplo pokopati. Nahranit ćujastrebe njegovim srcem ili ću zaustaviti svoje momke i povestikraljevića natrag na Grič. Govorite!

– Lud si, Tomo. Zar ne znaš da sam u kraljevoj nemilosti. Otkud daznam gdje je vojvoda? Okićki knez vratio se na Grič prije dva dana skneginjičinom služavkom pa opet nestao. Ali saznat ću gdje je on i gdjesu drugi. Neće biti dugo, sve ću ja znati prije svih ostalih.

– Razumijem. Otimljete kraljevića – tu se nešto krije protiv kralja –nešto teže?

– Ne brini se za moje stvari, već žuri. Čekaju me prijatelji, naugovoreno mjesto treba da stignem čim padne noć.

Joakim podbode konja, a Tomo ga slijedi.Oni sprijeda brzaju. Nenavikla tako dugom putu na konju, a i od

strepnje i neizvjesnosti, Tajana se pokoleba na sedlu. Joakim pohita knjoj i zadrži je. Kraljević je tješi:

– Ne boj se, curo, iskupit će me kralj – a ja ću tebe.– Cura? – začudi se Tomo. – Tko je ona?– Kraljeva srećonoša, služavka Okićke kneginjice – odvrati jedan od

dvoranina.– Srećonoša! I baš je ponijela sreću sa sobom! Kozače, uzmi je ti k

sebi da joj bude lakše na konju.

240

– Ne, ja mogu sama – prosvjeduje Tajana.– Od ove otmice želim imati koristi i ja. Za tu curu nema nikakve

otkupnine. Uzet ću srećonošu kralju ispred nosa. Poslužit će mi.– Što? Za nju se nismo pogodili. Tomo, uvijek si održao riječ –

zabrine se Joakim.– Dakle, zato ste je poveli sa sobom da vam osnova ne pođe po zlu?

Ne bi Tomo bio vitez otimač da vam ne otme – sreću.Tomo zatrubi u rog.– Što je? Zašto ih zaustavljaš? Obećao si mi da ćeš poći do

ugovorenog mjesta.– Zašto? Uzet ću srećonošu pa idem svojim putem.– Pomahnitao si. Pljuješ na svoj obraz.– Nema dalje razgovora o tom, uzimam je sobom. Njezina je

služavka.– Mahnitost za kneginjicom obeščašćuje te. Do sada si bio uvijek

pravi vitez.– Odsad ću biti đavolski.– Tomo, samo još riječ. Pravo si naslutio. Kraljevića vodim zbog

važne osnove. Čuj, prije nego mine tjedan dana, bit ću ja gospodar uovom kraljevstvu. Ako mi pustiš srećonošu, neću dopustiti brak Okićkekneginjice s vojvodom, nego ću ti njega predati da radiš s njime što tivolja.

Promišljajući o tome, Tomo se pokoleba:– Čime mi jamčite da ne lažete?– Jamstvo je lako. Vojvoda je posinak češkog kralja koji je neprijatelj

mog saveznika Rudolfa Habsburškog. Bit ću ti zahvalan da ga ne moramja micati s puta. Ovo ti je dovoljno jamstvo da ću održati svoju riječ. Čimja dođem na vlast, pogostit ću te kao vojvodu kruhom i soli.

– Uvijek se naši poslovi dobro slažu. Dakle – za vojvodu otpuštamvam srećonošu. Vojvoda mi je draži od svih sreća na svijetu.

Nastavili su put poljanama i konačno izišli na cestu. Noć je većdavno prikrila zarobljenike i njihove pratioce.

U tmini začuje se topot konja s protivne strane. Neki jahači dolazeim u susret.

– Skrenite s ceste – komandira Tomo.Nedaleko od njih svijetli se baklja u ruci nekog jahača.– Spasite nas, zarobili su kraljevića! – čuje se povik s Tomine strane.– U pomoć! – čuje se kraljevićev glas. – U pomoć kraljeviću

Ladislavu!Bakljonoša preskoči grabu. U sjeni svjetla razabiru se tamni obrisi.

241

Ljudi se sudaraju, mačevi tresnuli, povici, odredbe padaju u mraku,žestoko odzvanja u noćnoj tmini. Tad se uzdigne Tomin glas:

– Natrag moji momci! Ne dam vas pobiti – njih je dvaput toliko.Za Tomom nagnuše svi njegovi momci. Oni drugi ostali su na

poljani. U svjetlu baklje zacrveni se Joakimova crvena brada. Na glaviumjesto žutog klobuka, ima kacigu, a na sebi veliki crni plašt. Savzadihan, približi se Ladislavu:

– Vi ste to, kraljeviću?– Joakime? Hvala vam. Oslobodili ste me. Bit ću vam uvijek

zahvalan, i ja i moj otac. Razbojnik nas je vodio da čekamo otkupninu.– Hvala Bogu da sam sa svojim prijateljima naišao na vas. Tu je

Pakrački knez, knez Zvonigradski, knez Nikola Gising i drugi mojiprijatelji.

– Hvala vam, gospodo. Vodite me i branile me.– Sada valja paziti – reče Joakim. – Razbojnici su pojurili prema

zapadu da skupe veću četu. Nama je, dakle, poći protivnim smjerom.Najbolje će biti da pođemo u Kamen-grad. Taj nam je uz put, a ondjećemo najsigurnije sakriti i obraniti kraljevića.

– Vodite me kamo vas je volja, samo što hitrije! – zadovoljno ćekraljević.

Kraljica je lov u Kratkom dolu obustavila tek o zapadu sunca. Kaoda se nije mogla rastati s vitezom Sokolom koji je čitavo vrijemepromatrao uvježbane sokolove u njihovu letu na ptice. Kraljica bi mukatkad dobacila kakvo pitanje. Kad je dan znak za obustavu lova,Elizabeta se obrati vitezu:

– Iduće subote čekam vas opet na lovu. Doviđenja, plemeniti viteže.On smjerno pozdravi kraljicu, a zatim Orhidu i potjera konja duž

poljane u šumu. Kraljica se ogleda na dvorane:– Gdje je kraljević?– Uzvišena kraljice, on se nije vratio – odgovori dvoranin.– Od pustinjaka krenuo je s Rufom i s trojicom momaka.Zvukom roga dozivali su kraljevića i pratnju, ali se nitko ne

odazove.– Možda se vratio na Grič? Rufa je zaslužio kaznu što mi ne javlja

kamo ide.

242

I svi krenuše u grad. Orhida se smiješila, razabirući da kraljevuhoda Ferenci nije među dvoranima.

Stigavši u kraljevsku palaču na Griču, kraljica se brižljivo raspitalaza sina, a kad joj rekoše da se nije vratio, dade sazvati sve dvorane usvoju odaju.

– Bit će da je kraljević opet umaknuo, kao ono u Samoboru, da trčiza djevojkama. Moramo ga potražiti.

Dok je ona još u riječi, naglo se otvore vrata, a Rufa uđe sav blatnjavi kuštrav.

– Svijetla kraljice – reče on, pokleknuvši – dogodilo se zlo.– Veliki Bože! – usklikne ona zalomivši rukama.– Kraljević je želio otići sa mnom na Grič, kad cestom navali na nas

vitez Tomo, zarobi kraljevića i trojicu dvorana, a mene pošalje dadonesem otkupninu.

Jadikujući, klone kraljica na stolac, a Rufa zapita:– Da pođem kralju?– Ne, nikako, ubio bi ga jad. Idi, dat ću ti zlata koliko god vitez

zatraži. Otkupi mi sina i srećonošu. Kralj ne smije saznati ništa dok muotimač ne vrati sina.

Elizabeta pošalje zabrinute i uzbuđene dvorane iz sobe, a onda tihopita svojeg pouzdanika:

– Je li sve svršilo dobro? Je li kraljević vikao?– Nije, samo se je prepao. I srećonoša je bila prisebna.– Pravo vele – gdje je ona tamo sve ide sretno. Poći ćeš smjesta,

tobože, k vitezu Tomi. Trebamo tjedan dana, a dotle je sve svršeno.

243

UROTNICI

kuli Kamen-grada okupili se oko Joakima njegovi prijatelji– stari knez Zvoni-grada, knez Pakraca, Nikola Gising i jošdesetak pristaša. Kroz strijelnicu dopire do njih fićukanje

bure što lomata šumom. Stisli se oko uljanice na stolu i raspravljajujedva čujno. S kule zatrubi rog. Svi digoše glave. Nikola Gising potrčivan i doskora se vrati, vodeći svojeg plavokosog brata.

– Henriče – oslovi ga Joakim – već sam mislio da nećeš moći doći.– Teško mi je bilo odlučiti se da jašim tako daleko. Još mi nije

zacijelila rana od mača kneza Okićkoga. Vratit ću mu, tako mi glave!– Pusti sada to, što se govori na Griču?– Da je kraljevića oteo Tomo Crni i zatražio veliku otkupninu koju je

kraljica odmah poslala u Lobor.– Dobro nam služi sreća. A sad, Henriče, šuti i slušaj. Kraljevića je

Tomo oteo samo prividno, a i mi smo ga samo prividno oslobodili da nebude sumnje i da ga možemo dovesti u Kamen-grad, on nas smatrasvojim izbaviteljima, a nama to i treba.

– Zašto mu niste odmah rekli? Mislite li da on ne bi pristao na našeosnove?

– Dragi moj Henriče, naš kralj bio je malo stariji od našeg kraljevićakad mu je dodijalo da čeka na smrt Bele IV, pa se sam svojom voljomdao kriomice okruniti kraljem i lijepo zakraljevao u Požunu protiv svogaoca u Budimu. Ali Ladislav nije samo mlađi, nego je zapravo budalastomomče, nema kraljevskog osjećaja. Njega ne možeš samo tako navesti naurotu protiv oca, baš zato što nije odviše pametan.

– A vi držite da će vam uspjeti okruniti ga kraljem i da se kraljevskečete neće baciti na vas?

– Ne boj se. Rudolf Habsburški već je obaviješten. Poslat će mi uStolni Biograd svoje čete, preodjevene u templare, a mi ćemo povesti sasobom svu momčad mojih prijatelja. I onaj moćni Konrad u Laškoj vasi,moj je saveznik. Već je obavijestio papu da ga Stjepan vara i da nećeposlati vojsku na krivovjerce. Konrad će se pobrinuti da oni koji se

U

244

protive kraljici regentici, budu udareni prokletstvom.– Kad krećete u Stolni Biograd?– Čim stignu naše čete ispod Zvoni-grada i Pakraca. A tvoja je

dužnost da s Griča javljaš za nama što će kralj poduzeti da tražikraljevića. Vijest da ga je oteo Tomo, zavest će nam trag.

– Dobro, učinit ću sve, znate da se nikad niste prevarili u meni. Ahoće li kraljević pristati da ga krunite?

– Kad stignemo u Stolni Biograd, pustopašnog ću dječaka pridobitikad mu rečem da će sada biti kralj i gospodar, živjeti kako hoće i biratidjevojke po miloj volji. A on drugo i ne traži. Dakle, Henriče, treba da sespretno uvučeš kraljici od koje ćeš dobiti vijesti. Sada, prijatelji, idemo napočinak.

Svi su ustali tiho i izlazili iz kule. Joakim i Henrik ostali suposljednji. Henrik upita:

– Nego, hoću da vas pitam: što je s kneginjicom Okićkom?– Jedva si ustao od mrtvih, a već hvataš suknje. Ne zapleći mi sada

ženske u taj vražji posao.– Vi znate da sam je zaprosio u kneza Okićkoga i kad se onoliko

brinula za kneza Radoslava, uvrijedio sam je pa me je Okićki takoduboko zasjekao. Osvetit ću mu se najbolje ako ga vi prisilite da mi daDorju za ženu. Kažu da je hoće vojvoda Bela, no ja sam bio prvi prosac.

– Ne samo da ćeš je dobiti, nego ću te postaviti za bana, pa kadkneginjica bude banovala, Ivan Okićki mora da uđe među moje pristaše.Dorja će biti tvoja!

– Tvrda vjera?– Tvrda kao pećina. Porazgovorit ćemo se u mojoj ložnici. Samo

moram prije da pogledam što radi naš budući kralj.Kad uđoše kraljeviću, on ih nestrpljivo zapita kada će krenuti kući.– Kad nam dođe pomoć. Razbojnik Tomo sakupio je veliku četu i

sakrio se u zasjedu. Naš put na Grič zatvoren je sa svih strana. Ako nedođe nikakva pomoć, mi ćemo već uzmaći, krenuti drugim putem.

– Dosadno je. Kad biste mi otvorili vrata do kraljeve srećonoše, bilobi veselije.

– Ne mogu to, kraljeviću, mogla bi nam zaželiti nesreću, a ondabismo opet zapali u zlo. Samo malo strpljenja, kraljeviću! Kad vi jednombudete kralj, neće vam trebati da vas čuva srećonoša.

– Na svakoj stepenici palače imat ću lijepe robinje, zar ne? – upitaon.

– Koliko god zaželite.– Kad li će to da jednom bude?! – uzdahne Ladislav. – Htio bih da

245

sam kralj.Joakim ga zadovoljno pogleda i smjerno se oprosti.– Kad budem kralj, nagradit ću vas kneževskom čašću – šapne

kraljević svojim slugama, – ako mi sutra prokrčite put k onoj curi. Tkome ne posluša, kad budem kralj, umrijet će u tamnici. Odaberite, vi,pseta!

Već treći dan svog zarobljeništva provodi Tajana u odaji kastelanaKamen-grada. Ključareva žena nosi joj hranu i razgovara s njom, a ondaopet odlazi. Joakim joj je rekao da vitez otimač čeka u šumi, da suopkoljeni i ne mogu krenuti na Grič. U tom uvjerenju mirno čeka upotpunoj samoći.

Pošto je večerala i pričala s ključaricom, vrata se naglo otvore. Napragu stoji kraljević, rumen i nasmijan. Tajana se prepadne. Kraljevićzatvori vrata i rine zasun.

– Ovu noć zamijenit ću ja staru nakazu koja te ovdje čuva – naceri seLadislav.

Tajana pozove ključaricu, ali se Ladislav nasmije:– Predomislit će se da uđe. Vani stoje moje sluge.Učas skoči Ladislav da je zagrli. Tajana se sklone iza ležaja.– Zadavit ću te, budeš li izmicala, krvnički gade! Smjesta dođi

ovamo! – vikne on dok ona, ne odgovarajući mu, pazi na svaki njegovpokret.

Mladić skoči preko ležaja. I opet Tajana potrči, hvatajući pogledom imislima prozore do kojih vode stepenice, zaleti se gore i trgne sa stijenena tobolcu viseći luk. Potpuno prisebna, hitrinom najbržeg strijelca,napne strijelu prema kraljeviću. To ga zaustavi.

– Smeće, ti ćeš gađati u mene? Ne znaš ni luk držati!– Čuvajte se, kraljeviću, prostrijelit ću vam oba oka.– Što? Ti meni?– Prostrijelit ću vam klobuk – reče ona i kraljević jedva što je htio da

potrči k njoj, razabere da mu je klobuk odletio s glave.– Ne mičite se! Pogađam sve što hoću – rekne ona i stade gađati

redom. Kraljević u čudu stoji kao ukopan ispod stepenica, gledajućikako Tajana gađa sve što unaprijed odredi.

Razabravši da je poražen, kraljević potrči prema vratima trijema.

246

Tajana je ostala, držeći još uvijek napeti luk. Sa trijema čuje viku, hitnekorake i dozivanje. Uđe Joakim sa svojim prijateljima.

– Što si učinila, djevojko? Siđi dolje! – zapovijedi Joakim.Sav zapuhan i razbješnjen, uleti kraljević, vičući:– Ovo smeće htjelo je da ubije kraljevića – budućeg kralja. Bacite je u

tamnicu, tako zapovijedam ja, kraljev sin.Joakim i knezovi zagledaju se u neprilici.– Jeste li čuli? – nastavi kraljević vikati kao izvan sebe. – U tamnicu

je zatvorite!– Kraljevićevoj želji mora se udovoljiti. Siđi, srećonošo!– Vama nisam srećonoša. Donosim sreću samo onome kome hoću, a

vama ne dam ni mrvice sreće – ne dam.– Šuti, šuti! – vikne Joakim prestrašen kao da sva njegova osnova

leži oborena u prahu.– Zašto si to izrekla? Što sam ti skrivio?– Obećali ste mi da ni jedan muškarac neće proći ovim trijemom, a

kraljevića ste pustili da me napastuje. Ovo će doznati vitez Sokol i kralj.– U tamnicu, jeste li čuli?! – viče kraljević. – Neka gnjije ubojica

kraljevića.Tajana govori usplamćena i zažarena, sa samouvjerenjem da njezina

riječ prodire do neke više sile.Joakimu se čini da su njezine riječi gromovi koji razaraju njegove

utvrde.Uto dvoranom odjekne trublja. Svi se u sobi trgnu. Joakim

problijedi. Knez Pakrački potrči k vratima. Kraljević preplašeno zine.– Kralj! To je njegov trubač.Zanijemili su kao da stoje na stratištu.– Kralj, kralj! – uzvikne Tajana i baci se na koljena, dižući u ekstazi

ruke, ushićena preokretom koji joj u dušu ulijeva bezgraničnosamouvjerenje o tajnovitoj moći sreće.

– Zatvorite je – šapne kraljević – odat će me kralju.– Kralj će me izvesti iz tamnice – odgovara Tajana, – a na vas neka

padne…Joakim se baci k njoj i rukama joj zatvori usta.– Umiri se, djevojko! Luda si – neću te zatvoriti. Kraljeviću,

suspregnite svoj bijes, nesreća će pasti na vas i na nas. Idemo brzo, kraljje pod zidinama.

I on izgura kraljevića na trijem, a ovaj moli:– Ne kazujte mu ništa.– Ne bojte se, ali vi treba da kažete kralju kako smo vas spasili jer će

247

misliti da ste pobjegli i oteli s Griča njegovu srećonošu. A onda vas nitkone bi mogao obraniti. Idite i čekajte kralja gore u dvorani.

Hitro potrči kraljević trijemom na kojem su se stisli Joakim i njegovepristaše.

– Izdani smo! – šapće Nikola Gising. – Što sada?– Tko bi nas mogao izdati? Ni Rufa, ni Henrik, ni Tomo – reče

Joakim. – Sve mi se čini, ova je djevojka svojom moći dočarala kraljaovamo. Jao onome tko se njoj zamjeri.

– Ne jadikujte. Što da radimo – to nam recite. Da bježimo? Kamo ikuda?

– Nema nam spasa. Nego ti, kneže Zvonigradski – tebe je kralj odsvih nas najviše pazio – idi za kraljevićem i čekaj da čuješ što će on rećikralju.

Dolje je kroz vežu ulazio kralj s velikom pratnjom, s nekolikoplemića i knezom Okićkim, a iza njih brojna četa. Stepenicama zvekećeoružje. Tu stoje kraljević i Zvonigradski knez. Ladislav pokleknu u znakpozdrava.

– Ti si ovdje? Što je to? Gdje ti je majka? A vi, kneže, što radite tu skraljevićem?

– On će sam uzvišenom kralju ispričati kako smo dospjeli ovamo.– Razjasnit ću vam, oče – promuca kraljević. – Lovili smo lov

sokolovima.On ispriča kako je pošao s Rufom i dvoranima na Grič da odnesu

zapovijed kraljice za večeru, a onda je na njih navalio vitez otimač izarobio ga. Nastavi kako su sastali u tami jahače, a on je vikao u pomoć iovi su ga oslobodili.

Nekoliko puta udari se kralj po koljenima, čudeći se njegovukazivanju.

– Dakle, tako je to bilo! E, objesit ću ja tog lupeža koji te je zarobio.Objesiti naočigled svijeta. A što još radiš ovdje? Zašto se niste vratili naGrič?

– Zato što nas je otimač čekao negdje u šumi s velikom četom –odvrati Ladislav – ali sada se vas sigurno preplašio i pobjegao.

– A gdje su tvoji spasitelji? Kneže Zvonigradski, dovedite ih.Kad se knez zaputio iz dvorane, kralj stane nasred sobe, zaokruži

pogledom svoju pratnju, oštro gleda mladog dvoranina Ferencija, ali nereče ništa. Knez Okićki stoji mirno, zamišljeno. I on šuti.

Knez Zvoni-grada brzo je ulazio s Joakimom i svojim prijateljima.Kralj ih pogleda prijazno.

– Gospodo plemenita, dogodilo se čudo. Htio sam u Varaždin, kad

248

onamo preko Drave dođe najbogatiji ugarski knez Batori da kupi odmene jedan dvorac, a ja odlučim prodati Kamen-grad, pa smo takosmjesta krenuli u Kamen-grad. I evo, što sam ovdje našao. Ali otkud viovdje?

– Uzvišeni kralju – odvrati knez Zvonigradski – poznato vam je daje banu Joakimu po drugi put nestala kćerka i pošto se pridigao odbolesti, zamolio nas je da s njime pretražimo čitav kraj, ne bismo li štosaznali o njegovu djetetu. Lutajući tako selima, noću siđemo na cestu ičujemo kraljevićev glas kako traži pomoć. Eto, tako je bilo.

– Joakime, sa svojim prijateljima spasio si mi nasljednika prijestoljaod sramotnog zarobljenja. Među nama bilo je velikih nesuglasica, aliovaj tvoj čin je tako velik da bih se ogriješio kad ga ne bih znao dostojnonagraditi. Neka je sve zaboravljeno. Pruži mu desnicu.

U prvom času svi su zapanjeni. Joakim se duboko pokloni, a glasmu dršće:

– Svijetli kralju, oprostite mi ako sam pogriješio. Kruto sam platiouvjerenje da su djela mojega kralja jedino spasonosna i dobra zakraljevstvo. Hvala vam što ste mi vratili svoju milost.

– A sad, neka se priredi gozba da proslavimo taj sretni dan.Ogladnio sam.

Kralj sjedne. Njegovo neobično blijedo lice začudi sve.– A gdje je moja srećonoša? Kad su vas zarobili, onda je i ona ovdje.

Znam ja zašto sam tako u horu stigao ovamo na Kamen-grad. To me jeona dočarala svojom moći. Jest, ja to već unaprijed znam.

Dok su pošli po Tajanu, kralj je prikazao Joakima i njegove pristašeknezu Batariju. Ivan Okićki, povučen u kut, s pritajenimnezadovoljstvom, promatra kralja kako podiže Joakima u milost.

Tajana uđe u dvoranu, potrči prema kralju i baci mu se noge,uskliknuvši kao izvan sebe:

– Uzvišeni kralju, neka vam je sreća, zdravlje i život, oslobodite metamnice!

– Tamnice? – začudi se kralj. – Tko bi tebe smio baciti u tamnicu?Govori, optuži ga, pa bio to i kraljević.

– Jest, napastovao me je, a ja sam se usudila, oprostite kralju,usudila sam se da uperim strijelu u njega pa me je dao zatvoriti. Zlo samuradila, ali morala sam se braniti. Kad me je htio zatvoriti, stigli ste vi.

Poražen ovim riječima, kralj nije dugo smogao riječi.– Gospodo, čuli ste i sad sudite: nije li uistinu tome djetetu

podijeljeno ono na čemu i mi kraljevi oskudijevamo? Morao sam doći daje spasim iz tamnice jer nju štiti sreća.

249

Onda se obazre k svome sinu:– Sine, strijele čiste djevice uprle su se u tvoje grudi. Pazi da to nije

put tvome udesu. Ako strijela jednom odapne? Pazi što rekoh – ako jošsamo jednom svigneš pogledom ovo nevino dijete protjerat ću te usamostan. A ti, djevojko, idi i moli sreću da mi očuva sreću i zdravlje.

– Dan i noć ću moliti za vaš dug život i zdravlje jer ste dobri iplemeniti – reče Tajana glasom punim zanosne zahvalnosti. Ondaustane, pođe do sredine dvorane i spazi kneza Okićkoga. Nije se usudilaprogovoriti, ali u njezinim je očima lebdjela molba da je odvede odavde.Očito je razumio i zamolio kralja:

– Svijetli kralju, dopustite da je odvedem njezinoj gospodarici.– Sutra u zoru putujemo svi zajedno na Grič. Ne bojte se, kneže, ona

je sada pod mojom zaštitom i nitko neće smjeti da je dodirne. Nekakastelan pozove sve služavke pa im odredi što im je činiti da mojojsrećonoši budu na pomoći. Moja straža ima je čuvati, a vi, gospodo,zabavite se dok ne bude gotova večera.

Polagano izašli su svi iz dvorane, samo su uz kralja ostali njegovpeharnik Geza i dvoranin Ferenci.

Kralj klone u naslonjač i uhvati se za križa:– Od onog časa, kad sam tu pred Kamen-gradom pao s konja, sve

mi je gore. Zašto sam pao? Nisam ništa znao o sebi?– Pali ste od slabosti i uzrujavanja, svijetli kralju. Nije to mala stvar

– ovako juriti u takvom uzbuđenju.– Pravo veliš. Nije to mala stvar. A ti, Ferenci, što veliš? Jesi li čuo

što je moj sin rekao o toj otmici?– Sve se slaže s onim što sam čuo kod kipa sv. Antuna. Dalje ne

znam, nisam nikoga slijedio jer sam smjesta pohitao da javim svijetlomkralju što vam spremaju.

– U onom času, kad si mi to priopćio, bio sam tako obezumljen da tenisam ni pitao otkud znaš da su se oni imali ročiti kod kipa sv. Antuna?

– Mlada kneginjica Orhida mislila je da će se kraljica sastati svitezom Sokolom te iz ljubomore da joj kraljica otimlje Sokola, odala jesve da vam javim. To je njezina osveta.

Kralj se počne grohotom smijati, držeći se pri tom za križa:– Kumanske kćeri žderu same sebe! I da ne grize crv onu drugu, za

koji dan moj bi sin bio urotnik, moj protukralj. Pazi, Geza, što ti velim:opet je sve to učinila svojom moći ona, srećonoša. Nisu mi izmaknuli.Dobro je to – vrlo dobro. Idi, Ferenci, osjećam se slabo, ali bit će bolje,ona mi je zaželjela zdravlje i život. Idi, neka spremaju gozbu.

U Joakimovoj odaji stoje njegove pristaše i zadovoljno šapću:

250

– Nisi se nadao, Joakime, da ćeš još danas biti uzdignut doprijestolja.

– Nešto prije nego što sam se htio uzdići nad – prijestolje.– Baš tvrdo vjeruje u Tomicu i našu pomoć kraljeviću – primijeti

Nikola Gising, a Pakrački nadoveže:– Naša osnova ipak je razbijena.– Sve je kriv kraljević zato što je napastovao srećonošu – ljuti se

Joakim.– Pijan si od čarobne moći ove cure.– Zato što je čarobnica. Ima sreću u desnoj i lijevoj ruci.

251

OSVETA

utro je svanulo oblačno. Sobe u kraljevskoj palači supolumračne. Kroz okance ulazi teški zaparni zrak. Kraljica jeuranila. Blijeda je i nestrpljiva luta odajama, ne nalazeći nigdje

mira. Njezin rođak, dvoranin Rufa, zabrinuto je promatra. Kraljica gaupita:

– Je li Henrik stigao iz Kamen-grada?– Još nije.– Ne razumijem zašto Joakim ništa ne javlja.– Odviše ste nestrpljivi. Nije se moglo ništa desiti zbog čega biste se

morali plašiti.– Da, nestrpljiva sam. U tom očekivanju zaboravljam na sebe.

Pustinjak u Kratkom Dolu čarobni je mudrac. Tvoj ujak je našao kodnjega neke lončiće s travama. Jasno je da priprema eliksir života i vječnemladosti. Ali kakve mi koristi od toga kad ne znam jesu li te kapljice većgotove ili nisu, što i kako treba s njima postupati?

– Treba pustinjaka staviti na muke.– Što ti pada na pamet?! Svi ga ovdje obožavaju. Ali kad Joakim

izvede ono u Stolnom Biogradu, ravno će u Budim. Ja ću ga slijediti, apustinjaka bi trebalo uhvatiti i poslati u Budim. Što je to vani, Rufa?Čujem topot konja. Kao da dolazi čitava četa?

Mladi Kuman pohiti iz dvorane na trijem. Jedva je izašao, već uletinatrag, dahćući:

– Kralj, četa, Joakim, kraljević – svi su vani.– Svaka ti je riječ strijela.– Saberite se, dolaze.Dvorani otvaraju vrata širom. Ulazi kralj. S njim peharnik Geza i

drugi njegovi dvorani, pa Ivan Okićki, Joakim, knez Zvonigradski i knezPakrački.

Kad spazi kraljevića, Elizabeta tobože, obnemogla gotovo se sruši unaslonjač.

– Sine moj! – usklikne da bi ostavila dojam kao da je ovaj susret

J

252

toliko dira. – Kako sam strepila za tobom?! Što je to bilo? Rufu samposlala u dvorac prokletog otimača, ali ga tamo nije našao.

– Jadnice! Kako si blijeda! – reče kralj neobično ljubazno. –Omršavila si od brige. No, hvala Bogu, oslobodio je našeg sina inasljednika prijestolja iz ruku otimača – pogodi tko? Joakim sa svojimprijateljima. Otimač ti je sina poveo prema Kamen-gradu. Zato ga nijeRufa našao u Loboru, a to je bila sreća. Kako se to dogodilo, neka tiispriča sam Joakim.

Uto uđe dvoranin i najavi kralju:– Uzvišeni kralju, već dva dana su ovdje stranci koji čekaju da se

potuže zato što su u vašoj zemlji porobljeni.– A što im je oduzeto?– Njemački su trgovci, kažu da su nosili svojem vladaru Rudolfu

Habsburškom na dar zlatnu firentinsku odoru, zlatnu kacigu, štit idrugo zlato, kad noću navali na njih vitez otimač i sve im oduzme.

– Njemački trgovci putuju mojim kraljevstvom? Bijaše im uzetidrugi smjer. A tko je taj vitez otimač?

– Kažu da je to vitez Tomo Crni Loborski.– Dakle, onaj koji je oteo kraljevića? Počinio je, eto, i drugi zločin.

Tog ću razbojnika objesiti. Treba ga uhvatiti – reče kralj i pogledaJoakima:

– Pobrini se da ga uhvate i stave pod vješala, a nađe li se u njegaoteto blago, neka se vrati vlasniku. Idi, Joakime, i navijesti trgovcima.Meni se spava. Do viđenja, kraljice. A vi, kneže Okićki, potrudite sekasnije k meni.

Kralj napusti dvoranu, a knezovi i dvorani iziđoše u predvorje.Kraljica uputi sina da iziđe. Ostala je sama s Joakimom. Oprezno seobazre po dvorani i tiho upita:

– Što je bilo, Joakime?On priđe i u nekoliko riječi objasni događaj Kamen-grada.– Ovaj put je kraljević sve skrivio kad je napao srećonošu. Ona ga je

začarala. Rekla je: „Dajem sreću samo kome hoću“. Jao onom tko joj sezamjeri. Postupaj s njom kao s kraljevnom i ona će nam služiti.

– A što sad? Nisi li opazio kako je kralj blijed? Pao je s konja predKamen-gradom, bole ga križa.

– Ah, mani, to nije ništa. Opet će ozdraviti.– Nego, treba da javiš Konradu u Lašku vas – on tamo čeka da

svrgnemo kralja i da mu pošaljemo svoju četu u potragu za Radoslavom,tvojom kćerkom i kneginjicom.

– Lako ću obmanuti tu budalu. Samo ti budi prema kralju ljubazna i

253

zabrinuta ako ti se tuži na boljeticu. Sve drugo prepusti meni. Sad trebada smo vrlo oprezni jer uživam novo prijateljstvo.

– Ne čini li ti se da je nenadana kraljeva ljubav prema tebi zapravozamka?

– Uvjeren je da sam mu spasio nasljednika iz ruku otimača. Uistinumi je zahvalan, nemam straha. Sad idem, prokleti Tomo orobio jeRudolfove ljude.

– Nisu li ovi trgovci tvoji poslanici?– Pogodila si. Samo prividno nose darove iz Firence da mogu

odnijeti moje vijesti Rudolfu. Idem da im isporučim kraljevu poruku.Dotle je kraljev peharnik uveo kralju kneza Okićkog. On ga

promotri vrlo pozorno pa mu onda reče poluglasno:– Od jučer ste nešto mrki. Slutim da niste zadovoljni što sam

Joakima podigao natrag na čast. Vi ga ne volite?– Istina je, njega ne, ali volim svoga kralja.– Pametno govorite. No, sad pustimo to, pouzdajte se u mene.

Nego, radi se o vojvodi. Evo, tu je pismo što sam ga primio iz Samobora.Vojvoda me moli da uzmem sa sobom u Budim kneginjicu. Slažem se.Konradu je ne mogu prepustiti.

– Svijetli kralju, ja ću je čuvati, ne razdvajajte me od nje.– Naprotiv, vi ćete ju pratiti. Hoću da budete u blizini svoje sestre,

buduće vojvotkinje. Sad idite na Okić-grad i spremite se na put. Unedjelju popodne dočekajte me negdje na cesti putem u Ugarsku. Nećuda se s kneginjicom navraćate na Grič. Ali nikome ni riječi, još ne znajuda ja putujem u nedjelju.

– Hvala, svijetli kralju, na pozivu. Pratit ću svoju sestru i dočekativas kako želite.

– Još nešto, kneže. Poznate li onog đavola viteza Sokola što svojelice pokriva vizirom i ni pred kim ga ne skida?

– Nisam s njime još nikada govorio, ali znam od Tajane da dolazifratru u Popov toranj.

– Dobro je, hvala. Nego, čujte još jedno. Želim mu isporučitizapovijed. Opet netko smeta. Geza, pogledaj tko je to.

Peharnik otvori vrata. Vani je stajao kraljev pouzdanik Ferenci.– Kneže, samo još na čas odgodite svoj put na Okić-grad. Imam još

jednu molbu – ali prije hoću da saslušam svog dvoranina.Knez se povuče k vratima, a Ferenci priđe kralju. Ovaj mu je tiho

govorio o nečem zacijelo važnom.

254

Joakim je napustio kraljevsku palaču vrlo dobre volje. Vani uzmesluge i konja, uzjaši i krene prema svojem domu.

Zaokrenuvši iza pete gričke inzule, spazi gomilu ljudi što se okupilaoko nekog konjanika i radoznalo ga prati. Joakim zaustavi konja. Prednjim je muškarac, u neobično šarenoj, zlatom bogato izvezenoj kazeti, spozlaćenim kacigom, kojemu s vrha visi šareno perje. Lice je prikriovizirom od zlatne mreže. I štit mu je bogato urešen draguljima. Držakmača blista se. Konjanik se približi Joakimu.

– Odlični saveznik očito me ne prepoznaje u ovom bogatom ruhu?Joakim otjera sa ceste ljude pa će poluglasno vitezu:– Tomo, prokleti sine, što si učinio? Oteo si njemačkim trgovcima

Rudolfovu opremu.– Ne pristaje li meni bolje nego njemu?– Odmah da si sve vratio trgovcima.– Pa nisam valjda otimao zato da vraćam.– Čuj, Tomo, kralj te je osudio na vješala. Čim te uhvate, gotov si.– U vašem ću društvu visjeti, a to je, bogme, velika čast.– Varaš se. Sad sam u njegovoj milosti više nego ikad prije.– Dakle, već ste se već pogodili za vlast? Onda mi izručite vojvodu.– Tako daleko još nisam dospio. Rekoh – tjedan dana, no čini mi se –

dulje će trajati.– Hoću da znam je li određeno vjenčanje s kneginjicom i kada?– Ne znam o tome ništa, no odmah da vratiš odoru i sve oteto jer je

tako kralj zapovijedio.– Pa dobro, ići ću kralju i sve mu sam vratiti. Primit će me, što

mislite? Ponudio mi je na viteškim igrama vino iz svojeg pehara.– Tomo, ne luduj, vrati oteto, mene radi, a vojvoda ti neće umaći,

samo dok sam ne uhvatim uzde vlasti. Nosi se s Griča što brže možeš.– Baš se očinski brinete za me. Do skorog viđenja, moj poočime! –

dobaci nasmijano Tomo pa krene konja niz ulicu. Šareno perje leprša mus kacige.

Dvorani i kraljevski dostojanstvenici okupili se oko kralja. Unatoč

255

bljedilu njegova lica, vladar je vrlo dobre volje. Zbija šale s Joakimom ipeharnikom Gezom, ogledava se po dvorani i primijeti:

– Jesu li okupljeni svi pripadnici mojeg dvora?– Samo vojvode nema – primijeti Joakim.– On je s Okićkim knezom pošao na Okić-grad. Vuče ga srce tamo,

Joakime, vjerit ću ga s kneginjicom.– Sve je dobro što radi uzvišeni kralj.– Napokon se slažemo. Odsele treba da bude uvijek tako. A sad,

molim, recite kraljici neka se sa svojom sestrom potrudi ovamo.Čim je Joakim izašao iz dvorane, kralj mahne Ferenciju i, kad je ovaj

pristupio bliže, šapne mu:– Pazi, dat ću ti znak rukom.Mladi se dvoranin povuče k vratima, a kralj se uspne i sjedne na

visoki naslonjač pod baldahinom.Dvorani se povuku uokrug.Joakim doprati kraljicu i njezinu sestru. Ispitujući promatra

Elizabeta dvorane, pa na kraju kralja koji joj prijazno pokaže stolacpokraj sebe. Orhida sjedne niže od kraljice. Neobična izvedljivostodrazuje se na svim licima. Kao da svi predosjećaju neki važan događaj.Kraljevo se lice uozbilji dok je stao govoriti, mirno i polagano.

– Sazvao sam sve vas koji ste na mojem dvoru odlični i plemeniti dabudete svjedoci onoga što će se tu dogoditi. Pokazat ću vam muža čijojsudbini neće nitko zavidjeti. Plemeniti moji dvorani, optužujem predsvima vama jednog čovjeka, koji je podignuo oči k jednoj gospođi izmoje kraljevske obitelji…

Rekavši to, pogleda po dvoranima i zaustavlja pogled na Joakimu.Opet ga skreće sve dalje do kraljice što sjedi kraj njega. Joakim osjeća nasebi kraljev pogled kao oštricu.

– Jest – nastavlja kralj – on je to učinio i ja – kralj – tražim od njegaopravdanje ili će biti teško kažnjen.

Ponovno zaokruži kralj svojim malim svjetlucavim očimadvoranom. Ozbiljnost i strogost u njegovu pogledu izaziva zabrinutostdvorana.

– Kraljice – pogleda kralj opet svoju ženu – on je dužan razjašnjenje– ili kaznu, zar ne?

– Da, kralju – odvraća ona jedva čujno.– Tko je on i do koje je gospođe podigao oči, htjela si pitati, ali ti

dobro znaš koju mislim. – Pri tom kralj mirno i glasno pozove:– Joakime…Dvorani se trznu. Pozvani stupi naprijed. Svima se čini da će se

256

strop srušiti na njega.– Reci mi, Joakime, misliš li ti kao kraljica?– Svijetli kralju, ja odobravam sve što mislite vi i kraljica.– Dakle, i tu se slažemo. Prema tome, treba da se stvar rasčisti. Onaj

kojega optužujem je ovdje.Tišina u dvorani, napregnuto čekanje.– Okrivljeni neka pristupi – veli kralj, digne ruku u zrak i opet je

spusti pa mrko nastavlja:– Da, plemenita gospodo, on je tu i treba da kralju odgovara za

svoje čine. Pozivam ga da izađe.Nitko se ne usuđuje trepnuti vjeđama. Svačije su zjenice uperene u

Joakima. On stoji ukočen. Kraljica kao da je obamrla. Svi čekaju da ćekraljičin miljenik Joakim izići i pokleknuti pred kraljem. On ipak ostajenepomičan. I njegova crvena brada i gusti brci miruju, a male prodorneoči prikazuju se potpuno ravnodušne.

Duga šutnja napinje radoznalost i strepnju.– Neka pristupi krivac!U dnu dvorane zaškripe vrata i zazveče mamuze. U dvoranu je

ušao vitez. Navrh šljema sjaji se srebrni sokol. Na licu mu se svjetlucanaročiti vizir. Kraljičin obraz prospe smrtno bljedilo. Joakimove očiizrazuju začuđeno pitanje. Orhida jedva prikriva zluradi smiješak igleda u oči Ferenciju koji opet zatvori vrata. Dvoranin Rufa stisnuo jezube i upravlja u kralja mržnjom ispunjene oči…

– Viteže, priđite bliže! – oslovi kralj viteza ozbiljnim i strogimglasom.

Zlatne mamuze zvekeću i utihnu tek kad je stao pred kralja,uspravan, uzdignute glave. Na sivoj kazeti crveni se uvezeni grb. Plaštmu pada do poda. Kralj mu gleda u rupe vizira, dugo šuti pa se čini dase naslađuje strepnjom koju osjeća oko sebe u čitavoj dvorani. Napokonprozbori:

– Viteže, hrabri ste kad ste se odazvali mojem pozivu da dođete nadvor.

Neobično dubokim i muklim glasom odvraća vitez:– Svijetlom kralju odazvao bih se i onda kad bih što skrivio.– Viteže – nastavi kralj – vi ste se sastali tajno s jednom gospođom iz

moje obitelji koju ste na bojnim igrama nazvali Astra.Dršće svaka žilica u kraljičinom tijelu. S izrazom osvetoljubive

zvjerke gleda Orhida svoju sestru i naslađuje se njezinim mukama.– Šutite? Dakle istina je da ste se sastali?– Sastao sam se samo slučajno, u poštenju – odvrati vitez mirnim

257

dubokim glasom.– Vi ljubite tu vašu Astru? Recite – da ili ne?– Ona nije tome kriva – odvraća vitez.– Dakle, okrivljeni je priznao – zaokruži kralj pogledom po dvorani

i zahvati Joakima čije su lice i brada jednako rumeni.– Viteže, zaslužujete doživotnu tamnicu – naviješta kralj.– Zaslužujem smrt.– Zapovijedam vam da ne prozborite ni jednu riječ dok vas ja ne

pitam. Kriva je i ona, zaista kriva, i zato optužujem nju.Kralj se okrene k svojoj ženi, časak šuti, dok je ona nalik truplu.– Da, i ona je kriva. Kraljice, nije li tako? Možda je sva krivica na njoj

– veli kralj, gledajući Elizabetu čije su se oči ukočeno uprle u nekuneizvjesnu daljinu.

– Zato osuđujem i nju – na tamnicu do smrti.Prepast zavlada u dvorani. Elizabeta ne smaže daha. Svi su

zanijemili, a kralj digne glavu:– Orhido, dođi bliže!Djevojka se zaprepašteno diže.Kralj je promatra kako blijedi i obara oči, a onda podiže oči i upre

prst u nju:– Ti si kriva propasti ovog viteza. Jučer, nakon večere, pitao sam te:

„Orhido, kojeg hrvatskog mladića hoćeš za muža?“ Ti si rekla: „VitezaSokola“. Evo ti ga. Ti si svemu kriva.

Kraljičina se glava digne, oči gledaju kao obezumljene, a kraljnastavlja:

– Viteže, ja i kraljica saznali smo za vašu tajnu ljubav i sastanak uPopovom tornju s ovom djevicom iz moje kraljevske obitelji. Ja i kraljicaodlučili smo osuditi vas na bračnu tamnicu do smrti, a s vama zajedno ivašu sukrivicu kneginju Orhidu. Ja i kraljica želimo da tu osudu primite.

Dršćućom rukom uhvati Elizabeta kraljevu ruku, no on kao da ništane opaža. Okrene se od nje, čekajući vitezov odgovor. Sokol je časaknijem, onda prigne koljeno i odvrati:

– Želji uzvišenog kralja i – želji uzvišene kraljice – ja se pokoravam.Orhidini obrazi usijana su žeravica, kraljičini ledeni mramor.Sabire misli i susreće se s Joakimovim bijesnim pogledom i opet s

kraljevim, nešto ironičnim. Između dvije oštrice primijeti:– Ipak treba da znamo tko je taj vitez.– Orhida ga je odabrala, a da sama ne zna tko je, niti ga je vidjela –

odvrati kralj. – Kraljice – ta ti i ja smo tako odlučili. Valjda nisizaboravila?

258

– Neka se vitez otkrije – opet će Elizabeta.– Kad sam ga pozvao ovamo, zajamčio sam mu svojom kraljevskom

riječju da se ne treba otkrivati ako on to sam ne želi. Znam da jeplemenita roda i dostojan mlade kneginje. Ne bih ga inače vjerio snjome. Jedino ako Orhida u ovom času izjavi da ga neće.

– Hoću – upadne ona odlučno.– Kraljice, kako vidite, ona ga želi. Mi smo – ja i vi – u tome

sporazumni. Od ovog časa ne može više nijedno od ovo dvoje natrag.Vitez će se otkriti Orhidi kad bude to od njega tražila, a on je na topristao. Njih dvoje lako će se sporazumjeti. To nije naša briga. Meni sesviđa vitezova bojna snaga, njegov grb je odličan, a sve drugo jeOrhidina briga. Viteže, doskora odlazim s Griča u Budim. Zato vas predsvima pozivam da dođete za nama u budimski dvor gdje ćemo svečanoobaviti vjenčanje. A ovo što se sada dogodilo, smatram vjeridbom i svojuodluku neću promijeniti.

Vitez poklekne pred Orhidom na koljeno i reče mirnim, dubokimglasom:

– Kneginjo, vitez Sokol moli da ga u milosti dočekate u Budimu.Gotovo izvan sebe od iznenadna događaja, Orhida prošapće:– Čekam vas u Budimu, viteže.On se digne i okrene prema kralju i kraljici. Duboko im se pokloni,

našto ga kralj oslovi:– Za osam tjedana čekaju vas, viteže, u Budimu svečani svatovi.

Spremit ću sve dok vi dođete.– Svijetli kralju – doći ću.– U nedjelju se vraćam u Ugarsku pa vam priopćujem da želim

sobom povesti i vašu štićenicu srećonošu.– Hvala, svijetli kralju, na brizi koju posvećujete siromašnoj djevojci.

Molim samo da mi dopustite da, prije nego ostavim palaču, podijelimsvojoj štićenici savjete.

– Možete.Poklonivši se još jednom duboko, povuče se k vratima i ostavi

dvoranu. A kralj uzme Orhidinu ruku i privede djevojku k svojoj ženi:– Evo ti, kraljice, sestre vjerenice. Pobrini se da je što bolje opremiš

za udaju. S moje strane neće joj uzmanjkati pristojan miraz. Vi pak,plemeniti moji dvorani, čuli ste sve i sada vas otpuštam.

Onda se nasloni na ruku svojeg pouzdanika Geze i uputi s njime usvoju odaju. Tu se kralj baci na ležaj i stade se smijati grohotom:

– Geza, ovo je bio najradosniji dan u mojem životu.– Znate li, kralju, uistinu tko je taj vitez?

259

– Ne znam. Dao sam mu isporučiti zapovijed i moju želju neka dođena dvor. Nisam mu priopćio zašto, ali mu dadoh riječ da neću diratinjegovu tajnu roda i imena. Pa je tako i došao. Vjenčat ću Orhidu s njim,pa bio on i razbojnik. Neka se za njega grizu kumanske sestre čitav svojživot! Geza, svaki trenutak kraljičina dana i noći bit će napojen otrovom.To je moja osveta njoj i Joakimu zato što su mi htjeli sina učinitiprotukraljem!

U odaji, u kojoj je za svog boravka na dvoru dosele stanovalakneginjica Dorja, sjedi Tajana. Dvorski sluga uvede viteza Sokola.Djevojka ustane iznenađena. Sluga se udalji. Vitez priđe k njoj:

– Kralj mi je dopustio da govorim s tobom, Tajano. U nedjeljukrenut će u dvor u Budim. Kralj želi da pođeš s njim.

– Kraljević me je već dva puta napastovao.– Kada te kralj štiti, ne boj se nikakvih kraljevića. Kralj je tako sretan

u moći tvoje sreće da će te sačuvati od svega zla. Rekla si pustinjakuDragoši da ideš onamo kamo ja hoću. Zar si se predomislila?

– Idem s kraljem, ako – vi to želite…– Želim i molim te ovo: pred svima čini se neuka, ne odavaj da si

pismena, da umiješ latinski.– Otkud vi to znate?– Znam, Dragoša te je naučio, a što si od njega naučila, iskoristit ćeš,

Tajano, za mene. Kralj, kraljica, Joakim i drugi služe se tim jezikom. Aliprije reci još jednom: Hoćeš li mojim putem?

– Hoću. Što mi je činiti?– Ono što sam rekao: pričini se neuka da nitko ne nasluti što znaš i

razumiješ. Govorit će pred tobom mnogo toga. Pazi – što čuješ, upamtipa mi dojavi.

– Idete li s nama? – klikne ona radosno.– Doći ću za vama.– Sve ću znati, sve slušati, vidjeti i javljati vam.– Nitko ne smije posumnjati ni u snu da si moj glasnik.– A kraljica?– Kada te šalje k meni, donesi mi njezinu poruku – i ništa, a ono što

čuješ na dvoru, ne smije od tebe saznati nitko do mene. Ako te kraljicapita što sam govorio danas s tobom, reci joj: tužio sam se što me kralj

260

vjerio s Orhidom protiv moje volje.– Vjerio? Vas? S Orhidom? – prenerazi se Tajana i gleda ga sva

izgubljena.– Da. Ne znam zašto je to učinio. Morao sam se pokoriti.– Ali vi Orhidu nećete uzeti?!– Vitez je kralju dao riječ – i održat će je. Da se nisam pokorio,

okrivio bi kralj svoju ženu da sam se s njom sastao u Popovu tornju,makar smo, u poštenju, bili na razgovoru. Da se nisam pokorio, kralj bime bacio u okove. Nesretan sam, tako je moralo da bude…

Djevojka je pokrila lice i zajecala. On joj skine ruke s obraza i upita:– Zašto plačeš, Tajano?– Zato što ste vi nesretni – prošapće ona i, ne znajući se svladati,

prepusti se plaču.Vitez stoji spuštene glave i prihvati njezine ruke. Sagne se k njoj:– Tajano, idi, vrati se Dragoši.Razočarano se ona uspravi:– Što sam skrivila da me tjerate od sebe?– Ne smijem te žrtvovati za sebe. Kod Dragoše bit ćeš sretna. Ne, ti

ne smiješ trpjeti.– Ja moram trpjeti kad mi ne dopuštate da idem s vama. Ako vi

nećete da idem s vama, Dragoši se vratiti neću! Širok je svijet… i dubokesu rijeke…

Dugo je vitez šutio. Njegove kretnje odavaju neodlučnost.– Molim te, vrati se Dragoši i pođi njegovim putem.– Idem svojim putem, sama samcata.Odlučno korakne ona prema škrinji i stade uzimati svoje haljine da

ih spremi u svežanj. On ju je šuteći gledao. Onda je naglo prišao k njoj:– Što ćeš ti u svijetu u kojem nemaš nikoga svoga?– Ni ovdje nemam nikog svoga.Obje ruke položi vitez na njezinu crnu kosu. Od tog dodira ona se

trgne.– Tajano, branio sam te i branit ću te, upamti dobro i razumij ono

što ću ti reći: tvoj sam otac i tvoja mati i bit ću to uvijek do svoje smrti.Brinut ću se za tebe, kunem ti se na svoju čast.

Šapćući njegov glas prelazi u Tajaninu dušu. Ona uzme njegovuruku da je poljubi. Vitez to odbije i ponovno pomiluje njezinu kosu.

– Pravo si htjela da mi poljubiš ruku, mogla bi mi biti kćerka. Čuj,djevojko, misli uvijek samo na to: da je vitez, koji mora sakrivati svojelice, tvoj pravi otac. Misli kao da to jest – pa ga voli kao oca…

– Ja ga volim kao oca.

261

– I slušat ćeš me kao oca?– Još više nego oca. Slušam samo vas.– Daj mi ruku, dijete moje. Od sada smo otac i kći. Ti me slušaš – ja

te branim, brinem se za tebe, pa dogodilo se što mu drago. Odložisvežanj. Poći ćeš s kraljem, a ja odlazim u Budim na svoje svatove.

– Možda će sreća pomoći – prošapće ona.– Ne znam vodi li o meni računa. Tko bi mogao znati što će biti od

toga? Svejedno, polazim u svatove. Sad mi je otići. Još jednom: ako tekraljica pita, reci joj što sam ti kazao: nesretan sam, ali moram doći. Akokraljica želi da sa mnom razgovara, neka mi javi u Popov toranj, sutrapodveče jer u nedjelju već putujem. Neka javi crnom fratru u kuli.

– Učinit ću po vašoj želji.– Do viđenja u Budimu, kćeri moja!I pruži joj ruku.Dugo je gledala u zatvorena vrata i kad je već davno izašao, šapće

ona:– Kćeri moja?

Poput otrovnice spremne na ubod, uđe kraljica u odaje svoje sestre.Orhida se smiješi i drsko podupire rukama bokove. Kraljica je blijeda.Ljutina izvire iz njezinih očiju.

– Izdajice roda kumanskoga!– I ti se nisi udala za Kumana – odvrati Orhida.– Udala sam se za kralja da pomognem kumanskom rodu, a ti si

porušila sve Joakimove osnove. Samo u njegovim je rukama sreća našegplamena.

– Nisam kriva što me Okićki knez ne gleda. Uzela sam onoga kojime hoće.

– On te neće, ali kralj mu je narinuo tebe – i ti si mu se objesila ovrat.

– Umišljaj sebi da te ljubi! Evo, pogledaj me: mlada sam, lijepa, ti siza njega prestara.

– Mlada sam još – i ostat ću vječno mlada dok ćeš ti ostarjeti i postatirugoba.

– Ali prije toga ipak ću imati viteza za muža.– Nećeš. Zapriječit ću to!

262

– A ja ću reći kralju: Elizabeta mi ne da viteza Sokola jer ga hoće zasebe. Nije više zadovoljna s Joakimom.

Razbješnjela kraljica potrči prema njoj i udari je po licu, dok seOrhida upne vičući:

– Idem Joakimu, njemu ću došapnuti da si se pomamila za vitezom.Evo, gle, odat ću te banu Joakimu.

Nenadana prijetnja slomi kraljičin bijes. Gotovo je pokleknula predsestrom:

– Orhido, mislim samo na tvoje dobro, pa ako ti želiš viteza – neprotivim se da ga uzmeš, ali htjela bih da prije saznam tko je. Kralj temrzi, možda te želi poniziti tim brakom.

– Kralj zna da je vitez plemenita roda – i grb mu je odličan.– Dobro, neka bude kako hoćeš. Opremit ću te bogato. Idem da

izdam naloge za putovanje.Poražena sestrinom prijetnjom, kraljica izađe iz sobe.

263

TATARI

svojoj ložnici raspravlja kraljica s dvoraninom Rufom.– Jučer je vitez zamolio kralja da mu dopusti oprostiti se sTajanom. Vjerojatno joj je nešto rekao o svojoj vjeridbi.

Pokušaj je dovesti k meni, ali tako da kralj i Orhida ne opaze.Lukavi dvoranin neopaženo uvede Tajanu u kraljičinu odaju.– Plakala si? – začudi se kraljica, gledajući Tajanu.– Moj branitelj, vitez Sokol, veoma je nesretan.– To ti je sam rekao?– Da. Rekao mi je još da su ga vjerili protiv njegove volje.– On ne ljubi Orhidu. Ona nije njegova Astra – prošapće kraljica. –

Ja sam to znala i hoću da mu pomognem kako bi se oslobodio togvjenčanja.

– Vi ćete mu pomoći? – obraduje se Tajana. – Kako?– Još ne znam, ali pomoći ću mu. Treba da mu to javiš, neka se ne

žalosti.– Neka svijetla kraljica zapovijeda.– Pazi što ti govorim i dobro upamti: poći ćeš u Popov toranj i, ako

ga tamo nađeš…– I crnom fratru mogu da kažem, tako mi je rekao vitez.– Vitez je, dakle, očekivao moju poruku?– Jest, rekao je: „Ako što ima kraljica da mi javi, onda treba to učiniti

danas podvečer“. Bit će tamo on ili fratar.– Idi, dakle, i reci mu da odmah krene na Budim, neka me tamo

dočeka, pomno se sakrije i pošalje mi glas u budimski dvor, ali nikom otom ni riječi. Nitko ne smije saznati da je stigao. Smislit ću štogod,osloboditi ga, razumiješ li što sam rekla? Reci mu da bi ga sutra, kadodlazim, htjela vidjeti onako kao što sam ga vidjela onaj dan kad samulazila na Grič. Nitko ne smije saznati što smo govorile. Sad se požuri usvoju odaju da te nitko ne opazi. Orhida i kralj ne smiju znati da smo misporazumne. Doskora zapast će sunce, spremi se!

Tajana je izašla iz kraljevske palače, zaokrenula trećom insulom i

U

264

zaustavila se pred svjetinom što joj je dolazila u susret, vičući:– Tatari! Tatari!Mnoštvo trči Gričem i Kaptolom na sve strane, svim insulama

grada. S gričkih utvrda odzvanjaju rogovi i trublje. Dozivaju sehaberničari.27 Tajana, zamotana u plašt, ne može se probiti kroz gužvukoja joj zakrčuje put. Mora se vratiti u palaču.

Žene i muškarci gledaju kako dolje, pod utvrdama, iz šume izlaziskupina stranih ljudi i viče, pada po zemlji, diže se i opet juri, vođena itjerana nekom nerazumljivom stravom.

– Tatari imaju konje. Ovi dolaze pješke, dakle nisu Tatari.– Pješke ili na konju, Tatari su – viču drugi.– A gdje im je oružje? Ništa ne vidimo.Kraljevski vojnici izlaze iz palače. Svjetina se komeša. Gromki

povici usplahirenih gradskih prisežnika utapljaju se u orkanskoj provalizaprepaštenja. I gradski se ljudi penju na utvrde, gledaju dolje napoljanu i opet se spuštaju, naviještaju, određuju i zapovijedaju. Gradskisudac izvikuje zapovijedi koje nadglašava vika ljudi što u strahu itrepetu gube sebe i ne čuju i ne vide ništa drugo do jedne jedinepredodžbe divljih tatarskih čopora koje su za kralja Bele, pred tridesetgodina, poharali njihove kuće, kućišta i djedovinu.

Sav se Grič sprema na boj.

Niz utvrde spušta se vitez Sokol. Uz njega korača crni fratar,pokriven teškom crnom kukuljicom.

Kaptol je pust, sve su kuće zatvorene, na prozorčiće spustili drvenekapke. Vitez se zaustavio na uzvisini obale potoka Crikvenika pa gledau oblak prašine što se valja uzbrdo prema Kaptolu i uz utvrde Griča.Duga crna povorka primiče se. U prvom sutonu večeri svjećice i bakljetrepere u rukama ljudi koji dolaze. Neka pjesma, poput plača, prodirepustom tišinom. Muklo, monotono mrmljanje miješa se s pjesmom.

– Kakva je to horda? – pita vitez fratra. – Pjeva li ili viče?– Razabirem njemačke riječi, bit će Nijemci što su došli preko

Štajerske.

27 Haberničar – glasnik, glasovođa.

265

– Da nije razbojnička banda koja se prikazuje hodočasnicima?– Bilo tko mu drago, dočekat ćemo ih.S Griča dopire vika:– Tatari! Tatari!– Gle, Gričani misle da su Tatari – primijeti fratar.– Bogme, izgledaju sumnjivo. Muškarci napola goli, pa kakve jake

velike ljudeskare. Valja biti na oprezu!Povorka se približuje sve više, uspinjući se prema Kaptolu i gričkoj

utvrdi. Prvi nose baklje. Pomaljaju se kuštrave glave, užarena prljavalica, a dalje iza njih crne ljudske siluete.

Sablasno valovlje sve je bliže utvrdi. Idu četvoro i šestoro i više njihu neredu. Između muškaraca zapažaju se djevojke i žene. Suknje im viseu krpama, kose su im raskuštrane. Muškarci su do pojasa goli.

Sve jasnija biva slika. Ljudi obojeg spola nose u ljevici komad svijećeili baklju, a u desnici svaki drži remenjarku s bodljikavim kuglicama.

Polagano zaustavlja se povorka pod utvrdom. Vodi je neki čovjek usivoj halji. U ruci mu zastava kojom vitla u zraku. Stojeći pod utvrdom,gleda Gričane što vire sa zidina tvrđave raširenim očima, punimudivljenja.

– Ljudi, ako ste pravedni – viče čovjek – prezrite ove zidine, ostavitesvoj dom, žene svoje, muževe svoje, ostavite djecu svoju – dođite danakvasite zemlju krvlju svojom griješnom. Očistite duše, dođite s nama!Ljudi – i on digne stisnutu šaku uvis – tu, u svojoj ruci nosim pismo štomi ga je svetica utisnula u šaku da ga nikad ne rastvorim dok nepročistim duše koje mi je zapovijedila povesti u raj.

I on digne stisnutu pesnicu prema zidinama i nastavlja vikati:– Otvarajte vrata na pokoru, razrušite svoje kuće, razorite sve što je

zemaljsko da stečete raj nebeski.S gričke utvrde čuje se gromko pitanje:– Jeste li vi Tatari ili razbojnici?Vođa se okrene svojim sljedbenicima:– Tvrda su srca. Ne razumiju nas. Braćo, sunce je zapalo. Na

pokoru, odabranici božji. Neka vide oni gore kako mi ulazimo u raj.I udari po svojim golim leđima remenjarkom, a krv ga svega prelije.U tom se času sva povorka razbudila, razmahala kao da im je netko

dobacio zalogaj i oni se otimlju za nj. Lica im se upalila, oči sijevaju,obuzima ih neka gladna želja, gledajući kako vođa šiba svoje tijelo i krvmu se cijedi niz leđa. Čuju se usklici, povici, čudni hroptavi glasovi.Jedan zove drugoga. Sve su baklje odbacili na zemlju i svijeće zdrobili urukama. U rumenkastom svjetlu zavitlaju olovni bičevi po otkrivenim

266

leđima. Susjed bije susjeda, klečeći na zemlji. Drugi opet gledaju, zure,pilje, i onda kao da je neki bijes ušao u njih, hvataju svoje bičeve i tukusami sebe. Krv teče po ranjavim tijelima, olovne kuglice pune bodljikazabadaju se i zadiru u meso, nemilosrdno ga otkidajući. Strahovitiglasovi, vrišteća pjesma, duboki muški krikovi, plač, pjevanje, udaranjeu prsi, iznemoglo puzanje po zemlji – sve se to staplja u orgiju užitka umukama.

– Udri! Udri moje grijehe – vrište žene.– Razderi meso u kojem đavo ima svoj stan – stenju muževi.– Razderi sotonsku kuću do kosti – do srži!A svjetlost baklji dršće po ranjenim tijelima, rastrganom mesu,

izbuljenim očima, iscerenim ustima.Tada padaju po zemlji, valjajući se u krvi, vrte se oko sebe i udaraju

se u razdraženom bjesnilu.– To je čitava horda Konrada – reče vitez fratru.– Vidio sam ih u Firenci. To su flagelanti.28

– Flagelanti?– Putuju nesretnici svijetom i traže spasenje duše i mir u mrcvarenju

svoga tijela. Svaki čas dižu se u Njemačkoj ili na jugu Italije takveskupine ljudi. Digne ih na noge bilo kakav čovjek smućene svijesti, paljudima utuvi u glavu: „Pročistite duše jer dolazi propast svijeta“. Inesretni ljudi ostavljaju svoje kuće i kućišta, svoje poljane i putuju odgrada do grada. Mnogi bijednici ne znaju gdje da nađu utjehe svojojnesreći, pa je još podvostručuju i dotuku ono malo dobra što im životpruža. A to vam prelazi na čovjeka kao kužna zaraza. U Firenci sugotovo obezumili čitav kraj. Kad su došli pred grad, firentinski knez imje pred gradska vrata postavio vješala. To ih je zbunilo pa su pobjegli.Samo su pokrajinu povukli za sobom jer ovo je zarazno za sirotinju kojojmogu smutiti život bilo kakvi luđaci.

– Što će na to Gričani? Ako im otvore tvrđavu, bit će zla.– Ušutjeli su tamo gore, naježila im se koža – ne vjerujem da bi

otvorili tvrđavu i pustili ih unutra.Tamo dolje valjaju se po travi i cesti, krvare, stenju, dahću, jecaju, i

onda se polako smiruju. Jadni, smućeni, polumrtvi, zure preda se kao dasami sebe pitaju: što su to sa sobom radili? I zašto?

Samo njihov vođa je na nogama.

28 Flagelant – pripadnik flagelomanije, vjerskog ludila iz 13. i 14. stoljeća;flagelanti su se međusobno bičevali u vjerskom zanosu.

267

– Otvarajte vrata svojega grada – viče on, pokazujući im svojustisnutu pesnicu. – Porušite svoje domove i pođite s nama.

– Mi ćemo već sebi naći put – vikne netko odozgo.– To je grički sedlar – šapne vitez.– Šta hoćete vi tamo dolje? Nosite se ispod našeg grada.– Nisu Gričani tako ludi – primjećuje fratar. – A što je ono?Fratar pokaže prema Laškoj vasi odakle kreće povorka.– To je Konrad i njegova pratnja! Ako taj dođe u pomoć, napravit će

pod Gričem ljudsku mesnicu.– Vidjet ćemo što kane. Moramo to spriječiti.Kaptolom prolaze Konradovi familijari. Iza njih pojavljuje se

jednooki sa svojom šiljastom kapom. Okružili su Konrada čije se očiljeskaju, tražeći one pod utvrdom.

Hitro stigoše pred njih. Konrad stane pred gomilu mučeništva,uzdigne ruku, blagoslovi ih i onda vikne:

– Neka iziđe đavo iz krvi i mesa vašeg!A svi oni popadaju na koljena i glavama svojim dotiču zemlju.

Njihov vođa vapi:– Sveti poslaniče, što si s neba pao na zemlju, pozovi one gore što

neće da otvore vrata svojeg doma.Konrad digne glavu prema utvrdi i vikne:– Otvorite vrata svetim slugama i slijedite ih.– Ne otvaramo mi nikome svoje utvrde – odvraća grički sudac.– Ako ne otvorite, udarit ću vas prokletstvom.– Mi se ne bojimo Božjeg prokletstva – Bog nas nije prokleo.Konrad plane i stade vikati:– Krivovjerci stanuju u toj utvrdi. Sinovi đavla! Udarite na njih!Valjajuća masa pod utvrdom sva se digne na noge. Kao da je

Konrad jedva dočekao da se osveti građanima za njihov otpor, stadevikati i huškati flagelante:

– Naprijed! Razvalite vrata krivovjerskog gnijezda!I razjareni ljudi stadoše jurišati na tvrđavu. Muškarci grabe prosnice

iz ograda vrtova, hvataju sve do česa dolaze i pokušavaju razvaliti vrata.Drugi uzimaju baklje i pojure do prvih kaptolskih kućica i potpaljujuslamnate krovove.

– Tatari! Tatari! – ori se Kaptolom i Gričom.Vitez Sokol podbode konja, jurne za palikućama, gasi im baklje i

poziva gromkim glasom:– Naprijed, građani Griča i Kaptola! Istjerajmo Konradove Tatare!Ova riječ potpali srca građana kao što baklja užiže njihov slamnati

268

krov pa se u noć digne poklik:– Van s dotepencima!Vika se podigla s utvrde, a strijele padoše među flagelante ispod

utvrda. Ovo ih preplaši, ali Konrad ih doziva na okup. U jednom se časuzakrvavljeni hodočasnici pokolebali od plamtećih kudelja i strijela irazbježali se poput rastjeranog mravlja, spašavajući svatko svoju glavu.

– Gričani, istjerajmo ih sve, ja ću vas voditi! – poziva vitez Sokol.I zamalo grička se vrata otvore. Građani provale s oružjem u ruci.

Konrad zapovijeda svojim familijarima, a vitez građanima. Gričaniopkole inkvizitora.

– Ovaj stranac je svemu kriv, a Nijemac je i hoće nam rušiti grad.Nijemci i familijari bili su začas razoružani. Videći svjetina

neugodne strance razoružane, stade ih tjerati, vičući:– Van dotepenci! Idite svojim kućama!Konrad i njegovi ljudi našli se opkoljeni i gotovo nemoćni u središtu

razbješnjele mase. Sa svih strana dojurili ljudi s oružjem svake vrsti istali hvatati po Kaptolu raspršene flagelante. Smatrajući Konradauzročnikom nenadanog posjeta flagelanata koji su zapalili nekoliko kućana Kaptolu, slili se svi domaći u jednu jedinu vojsku s jednom jedinomželjom: očistiti svoj dom. I tjerali nizbrdo i flagelante i Konrada i njegovefamilijare s jednookim na čelu dolje na poljanu po kojoj su već pali prvitraci punog mjeseca.

Nastade jurnjava i bijeg.Gore s Griča gledaju žene u dolinu po kojoj se blista Sava i trče ljudi.– Mi smo mislili da su Tatari.– I jesu Tatari – kako nisu? Znat će kad su bili pod Gričem.– Opsjednuti su vragom, o čuvaj nas Bože, Tatara i Konrada!S utvrda ljudi promatraju s užitkom kako Gričani i Kaptolci gone po

ledini čudne došljake što se spašavaju u bijegu.

Sutra osvanula hladnovita nedjelja. Bijeli oblaci zaustavili su vrelesunčane zrake. Građani Griča, Kaptola, Laške vasi i okolnih krajevaporedali se od gričke utvrde prema Kaptolu i pogledavaju k velikimistočnim vratima tvrđave. Most je spušten i okićen barjacima. Živo,bučno raspoloženje uskomešalo je sve redom.

Grički sedlar deseti put priča znatiželjnicima o događajima prošle

269

noći.– Gonili smo Konradove Tatare skupa s njim na kraj naše zemlje!– Bježali su poput zečeva. Oduzeli smo im koplja i zajedno sa

svojim gospodarom nisu se dospjeli ni obazreti. Pokazali smo im da unašem gradu nema krivovjeraca.

– Htjeli su da sve porušimo i razorimo pa da idemo s njima posvijetu jer da ćemo samo onda u raj.

– I dobro je da su bili jučer ovdje. Barem smo ih protjerali svezajedno. Inače bi taj Konrad još i danas stolovao u Laškoj vasi i tko zna,ne bi li i živi gorjeli na lomači kao što su mrtvi Ninoslav i njegova mati.

– A što vele dominikanci na to?– Bogme ne prolijevaju suze za njime.– Samo je čudno da im nisu u pomoć došli templari.– Zamjerili bi se kralju, a templari imaju samo ono što im pokloni

kralj.Kraljevska se povorka pomiče dalje od gričke utvrde. Narod

pozdravlja kralja i vitezove. Povorka se gubi u dolini. Kraljica se obazrena Tajanu što sjedi iza nje i šapne joj:

– Viteza Sokola nije bilo nigdje? Da si mu jučer isporučila mojuporuku, sigurno bi došao.

– Svijetla kraljice, htjela sam, dugo sam molila ključara da me pusti,ali nije htio. Sudac je naredio da se vrata zatvore i da se nikoga ne pustiući ni izaći. Baš su došli oni strahoviti ljudi što su se bičevali. Dugo samčekala, ali mi nisu dopustili izaći.

– Možda nas ipak vitez čeka negdje na putu – tješi se kraljica iplamenim očima zaokruži poljane i šume kao da se nada da će odnekudizaći očekivani vitez.

Orhida sjedi u drugim kolima s dvorankama. I ona uzalud tražiočima viteza i smiješi se pobjedničkim smiješkom.

Kad su dobrano odmakli s Griča, kralj siđe s konja i uđe u kola.– Teško sam izdržao na konju – reče Gezi. – Križa mi pucaju, nije

dobro. Nadam se da me u Budimu čekaju liječnici. Srećonoša će se dotaćitih lijekova i ja ću ozdraviti.

I ova pomisao kao da ga je već bodrila i ublažavala mu bol.– Gdje je vojvoda?– Juri naprijed.– Ah, da, znam. Htio bi da se što prije sretne s kneginjicom.Dolinom Save kreće šarolika kraljevska povorka, a gore, daleko iza

nje, na gričkim utvrdama, svjetina je prati jednakom pozornošću iradoznalošću.

270

Na cesti stoji četa od dvadeset momaka. Okružila je kneževska kolapokrivena crvenom kožom. Smeđi zastori sa strane odgrnuti su, iza njihrazabire se Dorjina lijepa glava, zamotana zelenom kapom naušankom.Njezin brat sjedi na konju pokraj kola i živo razgovara sa sestrom.

– Zašto veliš, Dorjo, da su Radoslav i Mirena zagonetni?– Sve ove dane što sam bila s njima nisu ni riječi progovorili o svom

vjenčanju. Njezino je lice hladno poput mramora, njegovo se neprestanotrza. Što je više zove sestricom, to jače iz njegovih očiju izbija ljubav. Činise da su oni doista bogumilske vjere. Ona je čak prešla među savršenevjernike, ako se ne varam. Radoslav je slijedi samo iz ljubavi, dubokemuške ljubavi.

– Ako je tako, onda je Radoslav veliki nesretnik. Nisu li ti kazali bašništa što kane?

– Kad sam se s njom oprostila i priopćila da idem u Budim,odgovorila mi je da će i ona doskora ostaviti naš dvor. Zašto, kako ikamo će, nije mi htjela reći.

– Bojim se za Radoslava. Ona se doista sva rasplinula u tojbogumilskoj vjeri, a onda teško njemu. Nego, kraljevske povorke dugonema.

– Da ih nije tko napao?– Razbojnik Fric ne napada danju, a Tomo, otkako je oteo kraljevića,

neće kralju ni na oči. Određeno je da ga objese.– Objese? – klikne Dorja.– Zar možda nije zaslužio?– Ako je istina ono što priča Joakim.– Čuo sam u Samoboru da je taj lupež po bijelom danu orobio neke

njemačke trgovce.– Opet je robio? Ivane, sretna sam što napuštam kraj u kojem je on.

Kraljev poziv u Budim stigao mi je u horu.Iza zavoja pokaže se prvi jahač kraljevske povorke. Dorja naredi da

se njezina kola pomaknu na rub ceste.– To je vojvoda. Prvi dolazi da te pozdravi. Kako te ljubi, Dorjo!– Drago mi je to, Ivane.I pružila je glavu između zastora i gleda po cesti odakle im se trkom

približavao vojvoda, pozdravljajući ih već izdaleka. Konačno stignečitava kraljevska pratnja. Prolazila je pokraj njih. Knez Ivan smjerno sepokloni, kraljica zaustavi kola i zovne Dorju k sebi u kola.

– Jedva sam čekala da vas sretnemo – reče kraljica. – Uz vas će miput biti kraći. Eto, vidite uzela sam k sebi vašu srećonošu. Djevojka mi jevrlo draga. Svrstat ću je u Budimu među dvorjanke.

271

– Veoma sam sretna, uzvišena kraljice, što ste je odlikovali svojomnaklonošću.

Kneževa se povorka pridružila kraljevskoj.Polagano se razdijelili bijeli oblaci, a sunce je zapeklo. Kraljevska

pratnja gubi se u daljini između brda i brežuljaka.Sunce je već visoko. Odjednom se povorka zaustavi. Svačija glava

provirila iz kola, jahači se uzvrpoljili, vika. Nešto se događa sprijeda.– Što je to? – zapita kralj vojvodu koji je jašio uz njegova kola.– Vidim tamo sprijeda nekakva šarena viteza.I vojvoda htjede potjerati konja da vidi što je, ali već dojaši do

kraljevskih kola jedan doglavnik i najavi:– Svijetli kralju, neki vitez u bogatoj odori hoće pred vaše svijetlo

lice. Mi ga ne puštamo, ali on se ne da odbiti.– Neka dođe. Valjda želi da se oprosti s kraljem.Doglavnik skrene da dovede viteza.Joakim se pojavi na svom vrancu. Nešto je blijed i dobaci kraljici u

njezina kola zabrinuti pogled.Iza doglavnika približava im se vitez, na plemenitom je konju i u

bogatoj zlatom vezenoj odori. Pozlaćena kaciga, puna šarena perja, blistase na suncu. Zlatom obrubljeno, crnoputo lijepo i mlado lice s crnimbrcima gleda u kraljičina kola gdje se kroz rastvoreni zastor razbireDorjina lijepa smeđa glava.

– Tko ste, viteže? – upita ga kralj.– Krivac sam koji dolazi da se preda svijetlom kralju – odgovori on i

čudno gleda sve bljeđeg Joakima.– A što ste skrivili, viteže? – pita kralj.– Oteo sam kraljevića.U prvom času kralj ne veli ništa, već skupi obrve i pozorno

promotri vitkog, drskog viteza.– Ti si, dakle, kraljevićev otmičar?– Jesam, svijetli kralju.– Je li to taj? – upita kralj Joakima.– Jest, uzvišeni kralju – odvrati ban.Kralj ponovo odmjeri viteza u sjajnoj odori:– Znaš li da sam te osudio na vješala?– Znam, svijetli kralju – odgovori Tomo glasno.– Pa ipak dolaziš?– Da me vješate.Kralja je ovo očito zapanjilo. U prvom trenutku je šutio. Tada

pogleda svojega peharnika:

272

– Zar da svoj put u Budim prostrem krvlju?– Nemamo ni krvnika uza se, ali on se, eto, predaje.– Svijetli kralj može me objesiti u Budimu – umiješa se Tomo.Kralja je nastup viteza otimača gotovo smeo.– Svijetli kralju, uzmite me sa sobom kao svog sužnja.Knez Okićki i vojvoda značajno se pogledaju.– Ti se, dakle, podmećeš pod vješala? – primijeti kralj sve više

začuđen.– Osudili ste me na vješala, a ja od toga ne bježim. Zaslužio sam

kaznu smrti.– Rekli su da je u tvojem dvorcu bila zasužnjena i jedna plemenita

gospođa.– Žalim da nije bila u mojem dvorcu. Onda ne bih dospio da pođem

robiti.– Ovu si odoru oteo njemačkim trgovcima?– Mislio sam: treba da se u čestitoj odori prikažem uzvišenom kralju

na drugom svijetu.On pogleda po sebi i namjesti štit, urešen svjetlucavim dragim

kamenjem. Kraljevske su se usne smiješile. Pogleda Joakima pa senasmiješi i primijeti:

– Da, vitez otimač zaslužio je zbog otmice kraljevića vješala, a zatošto je orobio Rudolfa Habsburškog, zaslužio je da ga otjeram njegovimputem.

– To sam upravo htio reći – da mi svijetli kralj nije upao u riječ.– Poštenja mi, Joakime, počinješ čitati moje misli. Baš tako si htio

savjetovati?– Baš tako.– Moj si ti – nagradit ću te.Tomo je čekao, gledajući uporno Dorju u kraljičinim kolima.– Viteže moj – reče kralj – ban Joakim oslobodio je iz tvojih ruku

kraljevića, a jer neću da vješam odoru Rudolfa Habsburškog, otpuštamte. Ali, pazi: da ne učiniš ništa radi čega bih te morao jednom vješati.Vojvodo, daj znak da nastavimo put.

Joakim odahne, Bela digne mač u zrak, a Tomin pogled probodemladog vojvodu poput strelice. Zjenice su mu čudno zadrhtale. Pokloniose kralju, šuteći.

Povorka skrene ispred Tome. Prolaze i kraljičina kola. Njegove crneoči, pune mračne boli, upile se u Dorju. Kraljica joj prišapne:

– Zapravo je taj vitez otimač prekrasan muškarac. Pogledajte ga,kneginjice.

273

Da udovolji kraljici, okrene se ona prema Tomi, ali brzo odvratipogled od njega.

Čitava povorka prođe pokraj njega. On ostane sam na cesti i smrtnoblijed gleda za kolima koja odmiču.

I posljednji vojnik prođe pokraj viteza. On se još uvijek ne maknu saceste. Oči mu gledaju u daljinu odakle se još razabire krov kraljičinihkola.

Zrak je pun vrelosti sunca. Bijeli oblak prašine vije se nadpovorkom. Iz šume izjahali na poljanu momci i prilaze Tomi. On ih neopaža. Misli su mu daleko.

Kozak zaustavi momke, uspne se na cestu i zaviri u Tomino lice.Oko crnih očiju obavili se tamni kolobari. Put mu je blijedozelena, puneusne posivjele.

– Gospodaru, što je postalo od vas?– Još ništa. Ali što će da bude – to treba da vidiš!– Zašto ste zaustavili povorku?– Da joj zaželim sretan put.– A mogli ste zaglaviti.– Izmamio sam njezin pogled, a za to je svaki odvažni vitez

spreman dati glavu.– Na sreću, u toj odori vas nisu prepoznali.– Ja sam se predstavio.– I nisu vas objesili?– Kralju se nije htjelo da svoj put omasti krvlju i našao je izliku. Boji

se za svoj život i sreću. Dršće za sebe poput babe.– Vi ste htjeli da vas kralj objesi?– Ona bi to morala gledati ili bi barem znala – i nikad ne bi

zaboravila. Cijeli život pratio bi je moj lik na vješalima.– Obezumili ste se.– Pravo veliš. Ali opet sam priseban. Dobro je da me nisu sada

povukli na vješala. I sreća je da su otišli.– Sad ćete svojim putem.– Moj put vodi tamo – i Tomo pokaže za povorkom.– Gospodaru, ne zaboravite: iz Firence i Venecije dolaze trgovci s

velikim tovarima dragocjenosti.– Imat ćeš ih ti i oni tamo, a tko ne kani da me slijedi, neka se

odmah pokupi dok ga ne otjeram.– Nikad vas neću ostaviti, makar pošli…– I na vješala?– Ni onda.

274

– Momak si od riječi. Slušaj, kad sam opazio onog žutokljunčića,vojvodu, zahvalio sam kralju da me nije objesio. Kozače, idemo natrgovce da utažim svoju žeđu, a onda…

– Onda gospodaru?– Na vješala!– Što to govorite?– Velim ti Kozače, kralj će imati za što da me objesi.– Da vidite sebe kako izgledate!– Velim ti: kralj će me – ipak objesiti. On će me objesiti. Naprijed

momci!

275

GERTRUDIN DVORAC

raljica stoji naslonjena na mramornu ogradu trijema. Iza njepromatra Dorja obrambene tornjiće na širokim utvrdamabudimskog dvora što se spuštaju dolje prema Dunavu.

– Sviđa li vam se budimski dvor, kneginjice? – pita kraljica.– Nikad u životu, pa ni u snu nisam vidjela takav dvorac, svijetla

kraljice. Potpuno sam izgubljena među tim tornjevima, kulama,zgradama, hodnicima, dvorištima i beskrajnim dvoranama. Ljepota, sjaji raskoš zasljepljuju mi oči. Samo takav dvorac dostojan je vaše ljepote.

– Ima još mnogo toga što kraljici nedostaje da bude sretna –uzdahne Elizabeta, a njezin pogled nemirno luta preko u Dunava udaljinu.

– Kraljici leži sreća do nogu – reče Dorja.– Ne uvijek, kneginjice. Pogledajte tamo desno, onaj dvorac na

brežuljku.– Vidim dvorac s crnom kulom. Dvorski peharnik mi je već rekao

da ga zovu Gertrudin dvorac.– Nije vam pripovijedio historiju dvorca. Strašna je, to strašnija što

je istinita. Vidite, dvorac je pripadao kraljici Gertrudi, ženi djeda mojegamuža, ženi kralja Andrije Drugoga. Ovdje su je mrzili jer je pogodovalaNijemcima. Zavidjeli su joj na ljepoti i raskoši. Spavala je u svili, kupalase u srebrnoj kupki kao i ja. I urotili se protiv nje i hrvatski ban i ugarskipalatin,29 knezovi i baruni. A kad je spavala u onoj kuli gore, prodrli su unjezinu odaju i sasjekli je. Na komade je sasjekli. Od onog dana napuštenje taj dvorac jer nitko ne bi prešao njegova praga. Kažu da je kraljAndrija onamo pobacao svoje urotnike, a moj tast kralj Bela, kad se htioriješiti kojeg svojeg protivnika, zatvorio ga onamo i taj nije nikad višeizlazio. Umro je u kuli od gladi. Od onda svi kažu: tko uđe u crnu kulu,više ne izlazi živ. Možda imaju pravo. Kad god pogledam onaj dvorac ionu kulu, osjećam zimu u duši, sjetim se kraljice Gertrude koja je bila

29 Palatin – kraljev zamjenik; najveći državni dostojanstvenik.

K

276

tako nesretna. Vidite, draga moja, i kraljice mogu biti nesretne.– Lijepa kraljice, zašto vas snalaze takve misli? Kod nas, na Griču,

bili ste vedriji.– Pravo velite, otkako smo se vratili, nisam najbolje volje. Kao da je

radost mog života ostala na vašem Griču. No tome je razlog što kraljpobolijeva. Ne može se oporaviti otkako je ono jurio u Kamen-grad. Nečini li vam se da svakog dana sve više propada?

– Veoma sam žalosna zbog toga.– Jučer je dozvao k sebi Tajanu i zapovijedio joj da se dotakne

njegovih križa. Onda se uspravio veselo i kliknuo da mu je bolje. Onamu pomaže više od svih naših liječnika. Kakve li čarobne moći u tedjevojke! Ali, tko to dolazi?

Kraljica se obazre. Ispod mramornih stupova na trijemu ukazala serutava pojava dvoranma Rufe. Trepću njegove svjetlucave oči.

– Hoće da govori sa mnom – reče kraljica.Kneginjica se udalji, nestane ispod visokog svoda drugog trijema.Rufa pritrči gospodarici i šapne, dašćući:– Stigao je.Uzbuđena uhvati kraljica Rufine crne ruke:– Govori brzo i kratko! Kako, kada je stigao, što je rekao?– Moj ujak i ja čekali smo ga cijeli tjedan, kad spazimo kako cestom

dolaze konjanici. Bila su četvorica. Jednom se na kacigi sjao srebrnisokol.

– On! On je, dakle, tu! A tko su ona trojica s njim?– Imali su odore slugu, bili su prikriveni vizirima.– Što si mu rekao, a što je on odgovorio?– Odmah sam mu isporučio želju da se ukonači u Čakijevu dvorcu,

ali odbio je.– Odbio? Zašto?– Zato što želi stanovati u Gertrudinom dvorcu. I morao sam ga

odvesti do dvorca.– On je poludio. Poludio je! Zašto mu nisi rekao što je bilo u tom

dvorcu? Podilazi me jeza.– Zna on, putem su mu pripovijedali i baš zato hoće da ide onamo

jer je tamo siguran od znatiželjnika.– Ni ja ne mogu k njemu! Ni ja, evo, sad bih mogla odmah izaći na

šetnju i poći k njemu, ali tamo ne mogu, ne, nikako! – u strahu pogledapreko utvrda u crnu kulu.

Onda se pribere:– Idi odmah k njemu i reci da ja ne mogu u onaj dvorac, neka

277

odmah napusti to strašno mjesto. On se ničeg ne boji, znam, ali menepodilazi strava. Tamo ne mogu dolaziti k njemu. Idi brzo! Što još čekaš?

– Kraljice, za vas ću u smrt, ali u Gertrudin dvorac – ne.– Izdajico! Uskraćuješ mi službu, ja ću te…– Suspregnite se, ovdje sjedi kneginjica. Zapravo, kraljice, ni vaša

ljubav prema vitezu ne može svladati strepnju od tog dvorca. Evo, nimoja ljubav za vas ne može to da prebrodi. Ne može!

– Rufo, izdao si me, izdao! Ja ne mogu do viteza! Kako ću muisporučiti što želim?

– Prekosutra me naručio na obali Dunava pod jablanima.– Predugo je to. Moram danas odmah poslati poruku. Rufo, ako si

me ikad volio, Rufo! Oh, kako sam izvan sebe! Znam već. Ona će ići.Zašto imam Tajanu? Ona ne zna jezovitu predaju o dvorcu. Idi odmah.Tajana je u mojoj kupaonici, neka se brzo odjene u odoru kraljevskogdječaka i neka idu s njom tvoj ujak i tvoj brat, samo do pećine, tamo nekaju čekaju. Žuri se, ili, ne, ja ću sama da je poučim. Kneginjica neka mepričeka ovdje da ne bi ništa zamijetila. Uh, dolazi Orhida, da ne opazimoje uzbuđenje. Dođi, idemo brzo!

Zarumenjena približi se Dorji, naredi joj da je pričeka pa hitronestane ispod visokih stupova. Mlađahna Orhida okrenula se za svojomsestrom nekako sumnjičavo i onda prišla k Dorji koja se zagledala prekoutvrda na Dunav.

– Zašto je moja sestra tako uzbuđena? – upita Dorju.– Rekla je da će se odmah vratiti. Kralju nije dobro.Čas je Orhida neodlučna, a onda sjedne.– Nestrpljiva sam. Moj vjerenik vitez Sokol još se nije javio. Zar ne,

već bi morao stići na vjenčanje?– Ne vjerujem da je krenuo odmah nakon nas. Sigurno je prije

odlaska pošao u svoj dvorac da uzme svečanu pratnju i darove za lijepuvjerenicu.

– Mislite li da ima dvorac?– Da je siromašan, kao drugi lutajući vitezovi, ne bi tako dragocjenu

odoru, štit i mač.– Zar ne, kneginjice, on mora biti lijep i mlad?– Svaki je vitez lijep kad je slavan, kad umije divno baratati kopljem.– U Kumana nitko ne krije svoje lice. Zašto se on pokriva?– Mnogi se bogati vitezi i knezovi kriju da ih ne bi putem

prepoznali razbojnici, a drugi se opet kriju zato što neće da ihprepoznaju njihovi neprijatelji. A kriju se više put i s mnogo lošijihuzroka. Zašto to ovaj čini – svakome je zagonetka.

278

– Kraljica tvrdi da je ružan, iznakažen.– Ovu tajnu odgonetnut ćete vi kad vam pokaže lice.– Niste li čuli kako mu je glas neobično dubok, poput grmljavine?– Čula sam ga samo jednom, na bojnim igrama pod Gričem. Onda

sam se čudila tom glasu. Uistinu, grmi…– Sva dršćem kad ga čujem. Strašno želim vidjeti njegovo lice.– Ako vam se ne svidi?– Onda ću mu reći da nikad ne skida zaklon s lica, ali ipak ću ga ja

imati.Nad tom primjedbom Dorja se zamisli.– Meni se sviđa upravo to što ga nitko ne pozna – nastavi Orhida. –

Kraljica me uzalud plaši da je ružan i da nije plemenita roda. Ali zaštokraljica ne dolazi tako dugo?

– Očito se zadržala kod kralja. I pripreme za svečanost zadaju jojmnogo brige.

– Znam, zbog dolaska Ladislavove žene – kraljevne Izabele. To ćebiti lijepa budalaština. Ladislav prijeti da će pobjeći.

Ispod stupova približavao im se visok mladić. Crna put lica, jakokovrčasta kosa, crne blistave oči, odaju na prvi pogled kumansko pleme.Košulja mu je crvena, odora crna sa žutim znakovima letećeg vranca nagrudima. Poklonio se Orhidi pa onda Dorji.

– Što je, Oldamure? – upita Orhida. – Otkud ti?– Poslan sam od kneza svih Kumana da pitam vaše kneževsko

gospodstvo za zdravlje.– Moj otac ima uzroka da se veseli. Kći mu je zdrava i vesela. Reci

mu da sam vjerena s plemenitim hrvatskim vitezom.Mladićevo crnoputo lice zadobi divljački izražaj. Ona vikne:– Što je? Što buljiš u mene? Misliš li da sam već prestara za udaju?

Idi i reci ocu što sam ti kazala. Za koji dan ću se vjenčati.– Što da kažem kad me knez svih Kumana upita: tko je taj vitez?– Reci da je plemenita roda i slavan – najslavniji vitez bojovnik i

pobjednik nad pobjednicima. A sad idi.– Svijetla kraljica mi je naredila da do nedjelje čekam njezine

zapovijedi.– Onda čekaj.Dok je mladić govorio, oči mu se gotovo usjekle u Orhidino lijepo

zagasito lice.– Ljubite li tog viteza, kneginjo?Ustala je i oštro se otresla:– Što se to tebe tiče?

279

– Poslanik sam u ime svih Kumana i pitam u ime kneževo.– A ja ne odgovaram. Jesi li čuo? Idi!Pogledom u kojem je sijevalo, on se pokloni i ode polaganim

koracima.– To je vojvoda kumanskih četa – razjasni Orhida Dorji. – Hrabar i

drzak – zar ne?– Vijest o vašem vjenčanju duboko ga pogađa. Očito vas ljubi.– Znam i ne marim. Uvijek puza za mnom poput psa, a sa svakim

drugim je grub. Ah, vitez Sokol, to je junak. Kad će jednom doći? No,zašto kraljica ne dolazi? Rufa je bio tu, ona se sva usplahirila i otišla. Toje čudno.

– Zbog kralja, kneginjo.

U kraljičinoj odaji stoji Tajana odjevena u odoru kraljevskog paža isluša njezine naloge. Onda Rufa otvara vrata. Kraljica s dvoraninomvodi Tajanu dugim i mračnim hodnikom. Siđu niz stepenice u dugodvorište, između gusto nanizanih zgrada, zaklanjajući se pod trijem.Izišli su iz dvorišta ispod lukova i našli se unutar prvih utvrda podvisokim stablima kraljevskog vrta. Ovdje neki starac u crnoj haljini sbijelom pelerinom nešto kopa. Spazivši došljake, hitro se uspravi.

Kraljica dade Rufi naloge i reče Tajani:– Čekam te, požuri se.Onda pođe za Rufom prema obrambenom tornju gdje stoje dva

Kumana s konjima.Kraljica se okrene k starcu u crnoj haljini:– Što to kopaš, Agora?– Svijetla kraljice, najljepša među najljepšima, vaš vjerni sluga našao

je kamen mudraca.– Agora, ne šali sel– Trideset godina tražim svjetlost, i evo, sinulo je. Sve je na dlanu.

Kraljice, sjeme je početak svemu, čovjek od davnine ima tu spoznaju.Evo, čovjek od davnine predaje majci zemlji sjeme, sije žito, sije zob, onoproklije, sve to stavljaš u zemlju, rađa novim životom. Zašto ne bi i zlato,kad ga posadiš, proklijalo? Evo, u tome je tajna: posadio sam zlato,proklijat će i roditi zlatom. Nitko se tome nije dosjetio do mene,mudraca, najljepša kraljice – nakon trideset godina traženja.

280

– Šuti, dosadni čovječe, životni eliksir tražim od tebe, vječnumladost, vječni život.

– „Zlata i mladosti“ – to je vaša životna rečenica, svijetla kraljice, ieto, pronađoh kamen mudraca. Proklijat će zlato, a kad bude zlatourodilo zlatom, onda tek mogu da tražim životni eliksir.

– Zlata imam. Zlata ću, evo, imati i tvojom pomoći, ali mladost,vječnu mladost, to hoću, ljepotu, vječnu, svježu kao pupoljak. Ti si lažac.Obećao si mi dok se vratim s Griča.

– Zlatno vrelo, a onda mladost! Tâ vi ste ljepši, mlađi od najljepših inajmlađih.

– Nećeš me obmanuti laskanjem. Dakle, nisi našao eliksir života?– O da, već sam na cilju. Mnogo ima esencije koje…– Prestani. Hoću vječnu mladost, a tek onda zlato. Čuješ li? Idi gore.

Doći ću još večeras, da vidim kako si daleko sa svojim istraživanjima.Nosi se!

Kraljevski mudrac poravna zemlju i pokunjen odlazi. Kraljica gledapreko utvrda gdje se brdom prema crnoj kuli uspinju dva jahača štoprate Tajanu.

Sve se više približuju Gertrudinom dvorcu. Između pećinskihuzvisina viri kula. Stijene su joj tamne, gotovo crne. Kameni dvoracopasuju visoke zidine. Tajana pogleda upitno svoje pratioce. Oni jojpokazuju uski put među pećinama i grmljem jer ne zna kumanski jezik.Sporazumijeva se s njima samo znakovima. Oni se zaustave podpećinom pa onda razabire da je oni neće dalje pratiti.

Sišavši s konja, provuče se grmljem i uvalama prema ogradi odkamena.

Zapušteni prilaz k dvorcu pokazuje da ovuda već bezbroj godinanije prošla ljudska noga. Kao da se približava nekom starom ukletomdvorcu. Obilazi zidine i traži ulaz.

Najzad se nađe pred željeznim, zahrđalim vratima i udari po njimakamenom. Zvuk je tako slab kao kad bi dijete udarilo po ogromnojutvrdi. Obrambeni toranj nad vratima je pust. Nitko se ne javlja.Nepomična tišina. Tamo, iza zidina, širi se mrtvačka pustoš. Tajanaobilazi zidine, uspinje se po ogromnom kamenju i spušta u kameneuvale, sve tražeći kako da one u dvorcu upozori na sebe. U skoku seomakne i odskliže nekud u nizinu. Samo što se ogleda, oko nje mrak. Štoje to? Iza njezinih leđa viri svjetlo dana. Krene prema svjetlu. Razabereda se s visokog kamena skotrljala u neku uvalu. Uspela se natrag,istražuje i opazi u pećini udubljene prolaze. Uoči brzo situaciju. Dugogleda oko sebe i bude joj jasno da je u hodniku što je izdubljen u pećini

281

zapuštenog dvorca. Može voditi samo u unutrašnjost dvorca. To jeobraduje pa se polako dade naprijed.

Pod nogama razabire kamen. Što ide dalje, prolaz je tvrđi, stijene uhodniku sve šire. Ovo je ispuni nadom da ulazi ravno u napuštenidvorac. Hitila je oprezno, pazeći preda se. Daleko pred sobom razabire umraku neko malo svjetlo kao da negdje u hodniku gori luč, baklja, što li.

Ovo svjetlo znak je života u dvorcu. I polazi njegovim tragom svebliže. Već osjeća vonj baklje. Veselo pobrza i nađe se u prostoru gdje goribaklja.

– Viteže – zovne ona i onda sluša.Ne odaziva se nitko. Hodnik je visok i širok zdesna i slijeva.

Odabere put desno.Ne časeći, uzme utaknutu baklju pa nastavlja put po širokom crnom

hodniku koji se razdvaja u tri smjera. Slijeva spazi vrata – drvena ipritvorena. Otvori ih i uđe. Pogleda oko sebe i ukoči se. Baklja joj u rucizadršće i padne na zemlju.

Zamagli joj se pred očima. Prislonila se na zid, držeći se čvrsto nanogama. Priviđa joj se da joj netko priča jezovitu priču o neviđenimstrahotama „kule smrti“. Lutanje po Griču i zakapanje mrtvaca davno jemladu djevojku učinilo bezosjećajnom za strah. Rastvori oči i gleda uzazid sablasnu sliku: košulje od kovne mreže, kazete od grimiza, razapetena zidu, prikovane lancima, ruke su kosti, glave lubanje, jedna do drugenaslagane. Svi su kosturi u bogatim haljinama prikovani o zidu – strašnenakaze ostataka ljudi što su ovdje tamnujući umirali od gladi. U nje jeneustrašivi duh – brzo se snađe i prekriži:

– Ne bojim se mrtvih. Daj im mir vječni, a meni snage da nađem putiz ovog grobišta.

Svjetlo baklje što leži na zemlji plazi blijedim joj licem.U očnicama jedne lubanje nešto se miče – svijetli – očnica trepće.

Ono tamo giblje se kao da je lubanja progledala hitrim živim jednimokom, miče se amo-tamo, živo. Toliko užasa ne može podnijeti i potrči umrak vičući. Tu o nešto udari i posrne. Leži na zemlji i bori se snesvjesticom. Čini joj se da je hvataju nečije ruke. Čvrsto je stišću kao daje pala u velika, golema kliješta. Hoće da vikne, a nema daha, čuje samoneki mukli, preneraženi glas, kao da dolazi s onog svijeta i zove nju:

– Tajano, Tajano!…I dugo čuje taj glas, vrlo je dalek. Onda otvori oči, ali ne vidi ništa,

samo osjeća na svom licu toplo ljudsko, živo oštro obrijano lice. Osjećapod rukom hladnoću mrežaste košulje, a ona kao da lebdi tminom,netko je nosi, čuje šapat, uzbuđen i zabrinut:

282

– Tajano, Tajano moja – jedina!Neće da se makne, pritajena, ukočena sluša – sluša i gine u magli…

Ispod mrežaste košulje, na koju je prislonjena, bije ljudsko srce, ona čujeudarce glasne, zvučne, njima odzvanja sva kula, odjekuje mrak,omamljuju je neznanom, nejasnom, dalekom sanjom.

– Tajano, Tajčice moja mala – Tajčice!…Zamire od tih riječi, prošaptanih srcem punim brige. Zamire i

sluša…– Tajčice moja…Njezine se ruke dignu, pređu po tom oštrom licu, taknu se glave,

zahvate kosu, mušku, gustu.– Ah – čuje ona glas, ali sada već glasan, oštar, dubok, blaži.– Tajano, čuješ li me?– Čujem. Vi ste, dragi viteže?I bude joj slatko i utone u milini…– Ovamo! Gdje ste? Ovamo dođite – čuje ona sad gromki njegov

glas kako nekoga dozivlje i zapaža svjetlo.– Otale s bakljom! – naglo vikne on. – I opet bude tmina.– Nisam vas vidjela, viteže. Nisam.Nije odgovorio. Predao ju je nekom drugom. Kao da su je iz

pahuljica stavili na kamen i nose je dalje. Onda spazi neke muške silueteu svjetlu udaljene baklje. Netko se s njome uspinje stubama. Nađe se uvelikoj prostranoj dvorani, u danjem svjetlu. Nad sobom ugleda licePetra, sluge viteza Sokola, kako je nosi i polaže na kraljevski, zlatomukrašen krevet.

I ostane ležati, nepomično sklopljenih očiju. Obnavlja časoveprovedene u onoj tmini dolje, na njegovim grudima, čuje njegovo srcekako glasno odzvanja pod mrežastom košuljom i sluša njegovodozivanje:

– Tajano, jedina moja! Tajčice moja mala!…Osim ovog časa, nema u njezinom životu nikakvih drugih

doživljaja, sve prije i poslije toga netragom je propalo.U dvoranu ulaze neki ljudi, gledaju je, šapću, ali ona počiva budna

u čarobnom snu prošlih trenutaka.Na podu nešto zazveči. Tajana otvori oči. Na vratima ugleda svježe,

nasmiješeno Belkovo lice. Nešto tiho govori čovjeku u crnoj fratarskojhalji, raskopčanoj, samo prebačenoj na žutu kazetu što viri ispod halje imač što mu visi o pojasu. I Belko je u plemićkoj odori, s mačem o pojasu.Prestrašena tim otkrićem, sklopi oči, da ne opaze da ih je vidjela.

Tiho prolaze časovi puni pitanja i uspomena na Grič gdje je vidjela

283

fratra i na Kaptolu gdje je gledala Belka u haljini ključara. U dušiuskrsuju joj pitanja. Vrata se naglo rastvore. Mamuze zveče po kamenu.Poluglasno pitanje dopre do nje:

– Što je s njome?– Leži nepomično kao da spava – čuje Belkov jasni glas.– Kako je dospjela ovamo dolje? – pita fratar.– Saznat ću. Molim vas iziđite, ne treba da vas vidi.– Da nije dolje vidjela vas?– Na vrijeme sam Petru bacio baklju iz ruke.Tajana se ne usudi otvoriti oči, makar osjeća da je sama s njime i

njegove mamuze zveče, približavajući se k njoj. Sad osjeti ruku na svojojkosi, tako blag, topao i nježan dodir.

Vjeđe joj se podignu. Nad sobom spazi vizir od srebrnih pločica.– Je li ti dobro, Tajano?– Dobro, dobro mi je.– Preplašila si se?– Vidjela sam kako se nešto miče u lubanji.– Nije to ništa. Miš je ušao u očnice nekog osuđenika, samo je grdno

izgledalo. Taj mali stvor tvoj je spasitelj. Da nisi tako kriknula, otišlibismo. Baš sam razgledavao dvor, začudio sam se kad nam je nestalabaklja koju smo zataknuli da u tmini ne skrenemo s pravog puta. Tražilismo je uzalud, kad me zapanji tvoj krik…

– Kakve su ono lješine?– Tko bi znao! Osuđenici. No, čekaj, treba da te pridignem – i

podvije joj ruku pod vrat. Ona se uspravi i ostane sjedeći na postelji,blijedi, još uvijek omamljena osjećajem netom preživjelih časova.

– Kako si dospjela onamo dolje?– Uzalud sam udarala po vratima, obilazila sam zidine i okliznula

se niz iskopani hodnik u pećini.– Znao sam, ne može biti dvorac, a da nema pod sobom sigurni

izlaz. Ali ga nismo mogli pronaći. Zašto si došla?– Poslala me kraljica. Poručuje vam da u ovom dvorcu ne ostanete

ni jednoga dana više. Inače ne bi ona nikada mogla govoriti s vama.Ovamo ona ne smije – ne može.

– Ništa drugo nije poručila?– Da se odmah preselite u Čakijev dvorac koji je kupila za vas.

Nema ondje nikoga. Još je rekla: da mora s vama razgovarati danas ilisutra rano u zoru u šumi kraj Čakijeve kule. Svakako dođite. Sutrapodvečer vraća se ban Joakim.

– Je li kralj dobar prema tebi?

284

– Svaki dan me zove da mu tarem bolesna križa i onda se uvijekosjeća zdrav i uspravi se kao svijeća pa me svima hvali. No vi ste mirekli da slušam što se oko mene govori i da vam to kažem.

– Imaš li mi što priopćiti?– Da. Kralj s peharnikom često govori ugarski, to ne razumijem, ali

razgovaraju i mnogo latinski. Kad je Joakim otišao iz sobe, kralj jenamignuo Gezi i rekao mu: „Ovom sam čašću opet zadobio povjerenjecrvenobrade lisice“. Poslije su opet govorili ugarski, razumjela sam samoda je spomenuo viteza Sokola, Elizabetu i Orhidu. Nasmijao se, a Geza jena to odgovorio latinski: „Ako vitez uistinu dođe, za vjenčanje je svespremno“. Kralj mu odgovori: „On će doći. Vitez je!“

– Nisi li možda čula što su razgovarali kraljica i Joakim?– Nisam.– Ne govoriš mi istinu. Tajano, ne smiješ mi lagati.– Reći ću sve, makar, makar…– Govori, Tajano, moram znati sve.– Ušla sam u kraljičinu odaju. Pozvala me je da me pita kako je

kralju. Kad sam ulazila, razgovarala je s Joakimom. Čula sam kako joj onveli: „Ne zaboravi, Elizabeto – ti u jednoj ruci držiš žezlo, a ja obadvjema– tebe. To je moj jedini uvjet“. Onda je otišao. Vidite, Joakim joj neštoprijeti – i ona plaho pogleda u njegov vizir.

– O tome nisi ništa spomenula ni svojoj kneginjici?– Osim – vama, nikome.– I ne spominji. Ima li još što?– Kraljica je jučer rekla svojem pouzdaniku Rufi da se ne može

dosta načuditi što kralj Joakima obasiplje s toliko ljubaznosti. To je svešto znam.

– Mnogo, mnogo je to.– Sad sam vas, eto, rastužila. Vidim, ali vjerujte – kraljica je sirota.

Joakim je pusta zloba, ona ga sigurno ne trpi. Kad je izišao, gledala je zanjim jako mrko, štoviše ljutito.

– A što inače radi kraljica u svojim odajama?– Uvijek je zamišljena i zlovoljna, mnogo zove k sebi kneginjicu koja

je zna razvedriti.– Dobro, Tajano, hvala ti. A sad reci kraljici ovo: Danas ne mogu

nikako doći, ali sutra u zoru bit ću u šumi pokraj Čakijeva dvorca.Poznat će me po tome što ću imati odoru fratra. Sa mnom dolazi i jedanod mojih prijatelja.

– Viteže, vidjela sam Belka i fratra Flavija.– Vidjela si ih. No, neka. Kraljici reci da imam sa sobom tri sluge i

285

ništa više. Onda joj kaži i to da želim ostati ovdje u Gertrudinom dvorcujer me ovdje ne mogu smetati znatiželjni ljudi. Želi li sa mnom govoriti,neka na jednoj kuli dvorca dade upaliti tri baklje, ako je hitno ondačetiri. To će biti znak i ja ću u fratarskoj odori izići cestom prema kapelicisvetog Stjepana, tamo ispod ovog dvorca. Tamo je samotno.

– Isporučit ću joj točno kao što ste rekli.– I još kaži da ionako neću dugo boraviti u tom dvorcu jer se moram

javiti kralju. Treba da iskupim zadanu riječ da ću vjenčati Orhidu.– Vjenčati? Ne, to nećete. Ne, viteže, kraljica mi je rekla još na Griču

da će nešto smisliti i zapriječiti to vjenčanje.– Uzalud joj svako smišljanje. Ne može mi pomoći ničim, osim da

me kralj sam odriješi zadane riječi.– Da vas kralj odriješi? Da, to bi vas jedino oslobodilo.– Ali se to čudo ne može desiti.– Molit ću sreću da vam pomogne.– Tko zna? Možda mi ti doneseš oslobođenje. Sad idi, moji će te

prijatelji otpratiti do kraljevskog dvorca.– Nije potrebno. Pod pećinom me čekaju kraljičine sluge. Ako ona

zaželi još danas govoriti s vama, onda joj ne uskratite.– Moliš za nju?– Dobra je.– Nitko, nitko nije dobar, Tajano. Svi smo mi zli i podli. Ti, samo ti,

jedina si dobra. Svi mi živimo od tvoje dobrote, svi od nje uzimamo.– Vi ne – vi nikako.– Baš ja, ja koji bih to najmanje smio, dijete moje – i položi joj ruku

na glavu pa kao da je neodlučan, ostavlja joj, šuteći, ruku na kosi.Njezina se glava malo primakla njegovim grudima i opet čuje glasnokucanje njegova srca.

– Dijete moje, predobro moje dijete! – opetuje čudno tihim glasom, asvaku njegovu riječ ona ispija čitavim svojim bićem.

– Sad treba da ideš.Spustila se na pod, nataknula na glavu klobuk, omotala oko sebe

plašt i pogledala viteza što stoji spuštene glave.– Oslobodit će vas vjenčanja s Orhidom, ja znam da hoće.On izađe s njom u tamni hodnik, odavde se spusti u dvorište, gusto

obraslo grmljem i dračem.Sluga Petar otvori željezna vrata. Vitez iziđe na pećinu, vodi Tajanu,

penjući se gore-dolje uvalama. Čas bi je pridigao i prenio preko udubinai grmlja pa opet spustio na glatku pećinu.

– Tamo su na cesti – upozori ona.

286

– Ne treba da me vide. Zbogom!Sišla je i obazrela se. On je već otišao. Stigavši k slugama, sjedne na

sedlo i okrene put kraljevskog dvorca.

287

KULA MUDROSTI

ajana se vratila, kad su već zvijezde posule nebo.Kraljicu nije našla u vrtu. Umjesto nje, dočeka je Rufa iodvede u dvorac. Vodio je hodnicima uzanim, niskim,

mračnim. Zaustavio se u proširenom prostoru, otvorio okrugla niskavrata i ponukao djevojku da uđe u široku kulu, punu neugodna zadaha,i dima. Čudna bradata lica zadubljena su u knjige, sagnuta nadžeravicom. Neki razlijevaju rastopljeno olovo i razne tekućine. Nadnjihovim glavama vise čudne prikaze nejasnih oblika životinja: pasa skrilima, guštera s ribljim ljuskama, ptica s glavama sisavaca. Čitavasmjesa nakaznih, neprirodnih neviđenih životinja ispunjava Tajanuodvratnošću.

Rufa je povuče prema niskim malim vratima u drugu prostoriju,veliku i okruglu.

Desetak muškaraca sa zasukanim rukavima vrzu se oko velikogkamina, miješaju nešto u zdjelama, tuckaju suhe biline,30 a sve to nadziremrki čovjek s rijetkom, dugom kosom. Rufa ga pita:

– Što to spremaju kraljevski liječnici?– Ljekovitu mast za kraljeva križa. – odvrati ovaj. – Idite samo

naprijed, dvoranine, uzvišena kraljica je u kraljevskoj astrologiji.Uspeli su se strmim stepenicama na vrh kule. Na otvorenom

prostoru iznad tornjeva, pod zvjezdanim nebom, zagledao se u zvijezdestarac. Kraljica sjedi na tronošku i sluša pomno njegovo pričanje:

– U zvijezdi vidim viteza. U ruci mu goli mač, zmaj mu leži donogu. Sad mu pristupa neko žensko biće.

– Jesam li to ja? – pita kraljica.– Ne vidim joj lice, pokrila ga je koprenom.– Ah – nestrpljivo će kraljica – prozri koprenu. Što dalje? Što još

vidiš u zvijezdi?– Vitezova ruka grli žensku pojavu – privija je k sebi, ona se ne

30 Biline – biljke.

T

288

brani – priklanja svoju glavu na njegove grudi. Da, sad vidim: glava joj jeurešena krunom. Vi ste to, uzvišena kraljice …

– Što još pokazuje zvijezda?– Ljepotu, vječnu mladost, sjaj i raskoš, ljubavnu sreću i udovički

plašt.– O! – uskliknu ona ustajući. Sklopila je ruke, kliče tobože,

zapanjeno: – Zar tolika nesreća? Udovički plašt? Ne, ne, neću da slušamdalje – zvijezde su mi kivne. Danas je dosta – reče, spaziv Tajanu i hitrosiđe k njoj.

– Što je rekao? – upita kraljica, obuhvativši djevojčinu ruku svojimledenim prstima.

– Doći će sutra na urečeno mjesto u fratarskoj halji. Kad želite snjime razgovarati, zapalite tri baklje na kuli. Ako je jako hitno, četiri.Vitez neće napustiti Gertrudin dvorac, jer se ionako hoće da javi kralju.Veoma je nesretan, tužan, ali mora ispuniti zadanu riječ i vjenčatiOrhidu.

– To ne smije učiniti.– I ja sam mu to rekla.– A što on na to?– Da mu nema pomoći, osim kad bi mu kralj vratio riječ.– On mu mora vratiti riječ.Šaptale su hitro, uzbuđeno, kao dvije prijateljice koje imaju jednu te

istu želju i misao.– Tko bi ga mogao sklonuti na to? – zadahtano će Tajana. – Možda

gospodin ban Joakim?– Ah, što ti pada na um. On ne može – ali tko?– Znam – klikne Tajana poluglasno. – Jednom na bojnim igrama,

kad sam razgovarala s vitezovim slugom Petrom, rekla sam mu da sevitez sigurno prekriva zato što mu je lice ružno. Petar to nije poricao.Ako bi se vitez otkrio Orhidi, ona ga ne bi uzela. Onda bi mu kralj vratiozadanu riječ.

– Što buncaš? Ne vjerujem u njegovu rugobu. A da i jest tako,Orhida bi ga ipak uzela. On se ne smije otkriti Orhidi. Neću da mu tosavjetujem. Nešto drugo treba da smislim – i sva blijeda bulji dolje nizstrmu kulu.

– Srećonošo, pomozi, misli, zaželi mi sreću, daj da pronađem kakobih spasila viteza. On je dobar prema tebi.

– On mi je kao otac, sve bih učinila za njega. Obećala sam mu da ćumoliti sreću kako bi se oslobodio Orhide pa je rekao da će se moždaosloboditi mojom pomoću.

289

Nestrpljivo mahne kraljica rukom:– Domišljatost je tu potrebna, lukava domišljatost. Smislit ću nešto,

a sutra idemo u šumu. Pratit ćeš me, Tajano. Samo da kneginjica ništa nedozna. Nitko ne smije znati za Sokolov dolazak. Nitko.

– I vitez želi tako.– Tko je još tamo s vitezom?– Njegove sluge.– Zar ga nije strah u onom dvorcu?– Ne pozna on straha.– Pričekaj me, odmah ću se vratiti.Ona znakom ruke zovne Rufu, nešto mu reče, siđe stepenicama pa

otvori drvena vrata i uđe u malu komoru, punu lončića i raznih sušenihbiljaka. Rufa uvede u sobu starog mudraca, u crnoj halji s bijelompelerinom.

– Agora, ima čovjek koji želi da umre njegov takmac u ljubavi. Štoda radi?

Starac posegne na policu i uzme lončić:– Dvije kapljice od ove tekućine bit će dosta da se takmac protegne.– To znam, to zna i taj čovjek, samo takmacu ne može blizu, ne

uzima ni jela ni pića ni lijeka da to prije ne okuse drugi. Nešto drugo nemožeš pronaći u svojoj staroj tikvi?

– Svega ima u mojoj lubanji, samo zapovijedajte. Neka, dakle, uzmedesnu rukavicu svoga nuzljuba,31 probode je i zakopa u groblju.Sutradan naći će neprijatelja mrtva u postelji.

– Je li to posve sigurno, Agora?– Dajem svoju glavu.– Dobro. A sad mi pokaži eliksir života da vidim kako izgleda ono

što će me učiniti vječno mladom.– Svijetla kraljice, sve supstance tog čudotvornog eliksira već su u

mojim mislima, a to je kao da su već u lončiću.– Dokle ćeš, lupežu, odgađati? Ne čekam dulje, spustit ću te s ove

kule nešto niže dolje. Tamo ćeš imati kad da smisliš svoje laži.Starac, poražen, ostavi komoru, a kraljica otvori vrata i pozove

Rufu, uhvati ga za uha i strese:– Zašto nisi na Griču dao uhvatiti onog pustinjaka?– One večeri nasrnuli flagelanti, pa je pustinjak nekud nestao, valjda

se i on izmiješao među svjetinu. Niti na dan odlaska s Griča nije bio u

31 Nuzljub – neprijatelj; suparnik, protivnik.

290

kolibi. Zato sam ostavio momke da ga čekaju dok se ne vrati. Dovest ćega.

– Kad ja stupim na prijestolje, bit ćeš knez. A sad idi, donesi mikraljevu bojnu rukavicu, ali desnu, razumiješ li, hitro, i nađi nekoga tkose usudi noću na kršćansko groblje. Požuri!

Kraljica iziđe na trijem, povede Tajanu prostorijama kule mudrosti,a onda je otpusti u njezinu odaju.

Velika i visoka soba otvorena je na široki trijem s kojeg se pružapogled po utvrdama. Pod je pokriven sagom, postelja je lijepa, smeđa,urešena svijetlocrvenim zastorima. Zidovi urešeni slikama kraljevskihkula i grbova. U sredini velika slika nekog viteza u bojnoj odori. Ispodtamne kacige gleda junačko lice. Smeđi brci vise mu niz pune rumeneenergične usne. Junačka smjelost što izbija iz njegova lica privlačiTajanu. I oči, tako žive i prodorne, izražavaju neku duboku, tajnovitubol. Tako se bar čini djevojci. Promatrajući slikariju na stijeni sobe, činijoj se da je vitez živ, da joj svojim pogledom nešto zbori, pa je samo zatona ovoj stijeni da njoj ne bude samotno. Osjeća prema njemu kao premaživom čovjeku u kojeg se pouzdaje i čija joj prisutnost ulijeva mir.

Dugo je stajala pred slikom pa se onda uspne na postelju, legne isklopi oči. Svim mislima i osjećajima prenosi se u Gertrudin dvorac, ucrnu kulu, u mrak i tminu. Na njezine obraze prislanja se oštro, toplolice, pod mrežastom košuljom udara srce, a u kosti joj ulazi čudni mukliglas:

– Moja jedina, Tajčice moja… mala! Tajčice! – opetuju njezina ustaglasno, omamljujući se zvukom tih riječi. I čini joj se da nema ljepše,slađe ni milije riječi, da ni sunce, ni zvijezde, ništa na tom velikomsvijetu, ni gore na nebu nije tako lijepo i tako velebno kao ova jedna riječšto je njezina tajna, njezina sreća, njezina radost, bol, život i smrt.

– Djevice Tajano, kralj želi da dođete na večeru k njegovu stolu.Podigavši glavu, spazi pred sobom u tmini služavku.– Doći ću. Moram se preodjenuti.– Hoćete li obući modru haljinu ili može biti ružičastu?– Modru – i stade se brzo oblačiti, a služavka priča:– Za velike svečanosti o dolasku kraljevićeve nevjeste sašile smo

vam još ljepšu haljinu. Oh, sretni ste djevice! Nikoga kralj tako ne pazikao vas. Sam određuje da vam bude lijepo i dobro, a bogme nije badava.Vi mu baš nosite sreću.

Dotjerana, stigne u blagovaonicu gdje dvorani čekaju kraljevskuobitelj na svakodnevnu večeru.

291

VRATA ZASJEDE

bogatim uresima blista kraljevska blagovaonica. Sa stropavisi luster s trideset četvorokutnih svjetiljaka od bojaneprozirne rogovine. U zlatnim svijećnjacima gore voštanice.

Bogati štitovi, obloženi draguljima, blistaju po stijenama. Teški ćilimipokrivaju pod. U dnu dvorane gusto su natiskani ugarski knezovi,kneginje, baruni i odlični dvorani i kraljevski dostojanstvenici. Kralj ikraljica ulaze. On se drži uspravljeno, makar mu lice odaje tešku bolest.U crvenom grimizu, opšivenom bijelim krznom, izražava kraljevskodostojanstvo. Kraljičina haljina, od crvene svile, posuta je zlatnimzvijezdama. Na crnoj kosi blista dijadem od šarenih dragulja. Orhida usvijetlo ružičastoj koprenastoj haljini, rumena lica, nalikuje nanasmiješeni poljski cvijet. Dorjinu ponosnu ljepotu ističe žuta haljina smodrim plaštem. Tajana stoji iza njezinih leđa. Blijeda je i u mislimadaleko. Crna kosa urešena je niskama. Modra haljina urešena je vezivomod srebra.

Kralj Stjepan okrene se kraljeviću što stoji pokraj njega.– Gdje ti je žena tako dugo? Zašto ne ideš pred nju? Ne ogledavaj se

na Tajanu, sine moj.– Ona je kriva da ste me tako kaznili.– Pravo veliš: žena je kazna, ali nije moja srećonoša tebi skrivila,

nego ti njoj. Da je nisi napastovao, ne bih ti bio doveo napuljskuprincezu. Sad je svršeno. Vjenčan si s njome, pa treba da se svladaš kakodolikuje kraljevskom nasljedniku.

Kraljević se namršti. Kićeno odjeveni napuljski dostojanstveniciuvedu u dvoranu nježno biće, blijedo, plaho, uznemirenih crnih očiju.Još je nedoraslo djevojče u dugoj suknji s povlakom. Na glavi joj obručod dragulja. Bijela haljina opšivena je biserom. Preplašena stane predkraljicom.

– Napuljska princeza Izabela, vjenčana supruga nasljednikakraljevskog prijestolja – prikaže kralj plaho stvorenje gostima koji seduboko poklone.

U

292

– Kraljeviću, povedi svoju ženu k stolu.Mrk, prihvati kraljević njezinu ruku.Počela je večera. Uz stol, na povišenom mjestu, sjedi kralj, uz njega

kraljica Elizabeta, nasuprot kralju mala kraljevna Izabela, a do nje,smiješeći se radošću ispunjeno lice vojvode Bele promatra Dorjine mirnelijepe smeđe oči. Uzvanici sjede duž ostalih stolova.

Knez Ivan Okićki sjedi uz bana Joakima i sluša njegov razgovor sostalom gospodom. Henrik Gising mrko probada očima mladogvojvodu što sjedi nasuprot Dorji. Kroz zube mrmlja svojem bratu Nikoli.

Iza kraljevskog naslonjača peharnik Geza u svečanoj odori sasrebrnim vrčem u ruci pa od časa do časa nalijeva vino u kraljev zlatnivrč. Kraljevski glazbenici neumorno sviraju monotone melodije.

Večera je prošla. Sluge već nose poslastice.Tada kralj dade znak da glazba umukne. I gosti utihnuše, a on

digne vrč pa izreče pozdrav novovjenčanom paru – sinu Ladislavu imlađahnoj kraljevni Izabeli. Nakon kratkog govora okrene se iznenada kvojvodi Beli:

– Iziđi s kneginjicom da vas svi vidimo. Stani ispred stola.Kad je to učinio, kralj usklikne veselo:– Ujedno objavljujem da sam svojeg nećaka, vojvodu bosanskog,

sina kneza Ratislavovića i moje sestre Agnezije, vjerio s plemenitomkneginjom Dorjom Okićkom. Želim da ih doskora vjenčam. Dignitevrčeve.

Vojvoda porumeni, a Dorja obori oči. Joakim stisne usne, HenrikGising problijedi i zirne k Joakimu prijetećim pogledom pa se zguri i neprihvati vrč.

Svi se digoše. Svjetlost sa stropa zablista u srebrnim i zlatnimrezbarijama vrčeva.

– Kneže Henriče, vi niste dotakli svoj vrč? Drznuli ste se da ne pijeteu zdravlje vjerenika? – vikne kralj.

Henrik ostaje prignut k stolu, a onda zavikne da se orilo dvoranom:– Ne pijem u zdravlje djevice koja je tri dana i tri noći provela pod

krovom s vitezom otimačem.Joakim bijesno ošine svojeg pouzdanika. Goste obuze preneraženje.

Vojvoda udari po dršku mača:– Svijetli kralju, dopustite da obračunam s njime.I Dorjin brat posegne za mačem.– Mir! – zagrmi kralj. – Pod mojim krovom gospodarim ja.

Obračunat ću s drznikom ja – kralj.Ivan i vojvoda skinu ruke sa svojih mačeva. Gisingovo držanje

293

izražava bijesni prkos.– Kneže, Henriče Gisingu, pred svima ste uvrijedili vjerenicu mojeg

nećaka i sestru mojeg doglavnika. Vama nema mjesta pod ovim krovom.Napustite odmah ovu dvoranu i moj dvor. I ako ste tako junački namaču kao što ste na kleveti, onda sutra u zoru pod utvrdom pričekajtevojvodu i kneza Okićkoga. Sluge, izvedite ga. Neka mi se nosi ispredočiju!

Kralj se sagne prema peharniku Gezi i nešto mu šapne. Peharnikiziđe. Drsko podigavši glavu, Henrik Gising napušta dvoranu.

– Plemenita, odlična gospodo, knezovi i kneginjice, baruni i plemići– oslovi kralj svoje goste. – Kneza kojeg sam morao ovako kazniti odbilaje kneginjica Okićka. Očito ga je vino ponukalo da se drznuo osvetititako kukavnom klevetom. Kneginjica nije nikada bila na dvoru nikojegviteza otimača. Knez Gising je prosti lažac. Neka to nikome ne pomutiveselje i radost ove večeri, a vas, kneginjice, molim da pristupite.

Vojvoda je uzeo Dorju za ruku i poveo je kralju. On je pomiluje pokosi. Kraljica je poljubi u čelo i posadi uza se.

Onda se kralju približi Henrikov brat plavokosi Nikola Gising:– Svijetli kralju, nesretan sam zbog nedostojnog čina mojeg brata.

Ne bih smio dulje ostati pred vašim licem.– Njegova krivnja ne pada na vas. Ostanite! – Onda uhvati

vojvodinu ruku i povuče ga bliže:– Sav se rastapaš od želje da budeš kraj nje. Evo, sjedni do nje.Kad je sjeo pored Dorje, vojvoda joj šapne:– Osvetit ću vas, kneginjice.– Već na Okić-gradu slutila sam da će moj nesretni doživljaj na

Loboru imati teških posljedica za vas. Nisam smjela primiti vašuplemenitu prosidbu. Nisam smjela. Sjena onog nesretnika slijedi me, eto,i na Budim.

– Prvi sretan čas mojeg vjereništva posipate bolima, kneginjice.– Žao mi je što sam to rekla. Od srca vas molim – ne zamjerite,

strašno je to.– Kako vas volim! – reče on tiho i sagne se k njoj.Kralj ponovno digne vrč. Svi su uspravili glave.– Plemenita gospodo, knezovi, baruni, dostojanstvenici, plemenite

kneginje, i svi moji odlični gosti. Danas je vrlo svečan dan. Nasljednikprijestolja uveo je pod svoj krov kraljevnu, a moj nećak vjerenicu. Pa kadsam tako sretan, neka moja radost bude potpuna. Javljam vam da samodlučio našoj kraljevskoj milosti osobito odanog vjernog prijatelja,umnog muža, koji će mi biti najodličniji savjetnik, postaviti za svog

294

prvog pomoćnika i savjetnika. Taj muž jest – ban Joakim.Svi u dvorani zanijeme. Kraljica je radosno zapanjena. Joakimu

igraju oči. Knez Okićki jedva svladava zaprepaštenje. Ugarski knezovišute i tako odaju mrzovolju.

– Vidim na vašim licima da ste svi zadovoljni ovim odlikovanjemmoje kraljevske milosti. Joakime, vjerni podaniče, primi moju kraljevskumilost, služi mi onako vjerno kao što si mi to dokazao onog dana kad sispasio mojeg sina iz ruku viteza otimača u Kamen-gradu.

Snažna Joakimova pojava spusti se pred kraljem na koljeno.– Dovijeka ću služiti svojem dragom kralju i njegovu milost

zaslužiti.– Uzmi pehar i pij – reče kralj, pružajući mu zlatni vrč.Glazbenici su opet zasvirali, ali nisu našli odaziva u društvu. Veliki

dio knezova, baruna i plemića nije više pokazivao volje da se raduju.Samo je kralj čavrljao radosno i veselo – dok ponovno ne dade znak dasvirači utihnu. Opet su čekali neku objavu. Kralj se nasmiješi:

– Plemenita moja gospodo, pozivam vas idućeg tjedna – dana kojegću objaviti tek naknadno – na svečano vjenčanje. S plemenitim slavnimvitezom Sokolom vjenčat ću sestru vaše kraljice, kneginju Orhidu.

Na kraju stola, među dvorjankama, sjedila je Tajana. Čuvši overiječi, upilji oči u kralja. Lice joj bude još bljeđe, a u očima nešto zablista.Kraljica ostane naoko mirna. Orhidi rumeno lice još se jače zarumeni.Tamne oči pobjednički sijevaju. Među dvoranima isprsio se mladikumanski vojvoda Oldamur, ne trepnuvši okom.

– Svojeg novog tovarnika Joakima molim da sutra otputuje mojemtastu, knezu svih Kumana, da ga obavijesti o tom i pozove na svadbu.Dočekat ću ga sa svim počastima.

Odmah zatim kralj ustane, uzme Joakima pod ruku i prođe u drugudvoranu gdje su dvorani spremili stol za kockanje.

– Gdje je moja srećonoša? Zovnite je.– Otišla je u svoju odaju – navijesti neka dvoranka kralju.– Što? Smjesta je zovni. Hoću da stoji pokraj mene kad kockam.

Bojite li se nje, gospodo knezovi? Čuli ste kakvu mi nosi sreću. Vidite,sreća me snašla na Griču, a ja s njome u kola, pa u Budim. Vadite novce– nema vam pomoći.

Gospoda su posjedala. Kraljica sa snahom, Dorjom i vojvodompribliži se da gleda kockanje.

Dvoranka uvede Tajanu. Nije mogla sakriti žalost, pa je stala predkralja pognute glave i oborenih očiju.

– Kako to izgledaš, djevojko? – začudi se kralj. – Što te je snašlo?

295

Digni glavu.Pokušala ju je podići i kralj ugleda njezine žalosne oči.– Nije li ti tko učinio nažao? Reci, stradat će.– Svijetli kralju, ništa mi nije.– Kako ništa? Izgledaš kao da ti je sve pomrlo. Mrgodiš se nešto na

mene? Vidim ja. Ovakva nećeš mi donijeti sreće. No, što da ti učinim dabudeš vesela? Reci što? Ne marim, zatraži što ti drago.

– Ništa svijetli kralju.Kraljica je gleda i uporno prišapne kralju:– Čini se da ju je nešto jako rastužilo.– Neću da kockam. Danas srećonoša izgleda kao da mi nije sklona.Tajana ne odgovara.– Danas nisam s tobom zadovoljan – mršti se kralj i okrene se k

svojoj ženi: – Zabavljaj goste, meni opet pucaju križa, još imam davijećam s Joakimom.

Onda ustane i ponuka gospodu da prionu kockanju, a on pođe sJoakimom po dvorani u živom razgovoru.

U blagovaonici su nezadovoljni knezovi i baruni još raspravljali ovelikom odlikovanju kojim je kralj obasuo Joakima. Knez Ivan stoji izaleđa Dorje uz koju sjedi vojvoda, nemajući riječi za čitavo ostalo društvo.

Ivanovo lice odaje mrku zlovolju. Vojvoda podigne k njemu glavu istade ga tješiti:

– Ne kvarite veselje svojoj sestri. Ne mislite na drskog nevrijednika.– S njim će lako obračunati moj mač, no s Joakimom neće biti lako.

Zagovarat će ga kod kralja. Henrik je Joakimov prisni prijatelj.– Joakim prijatelj tome lupežu?– Jest, Henrik vjerno služi Joakimu – reče Dorja i kralj će ga opet

pomilovati.– Neće – odgovori vojvoda odlučno. – Čudim se kako može ban

prijateljevati s tako nedostojnim čovjekom.Ivan dobaci Dorji značajan pogled.– Ni Joakim nije bolji – šapne Dorja vojvodi.– Nikad mi se nije svidio. Kralj je dobar i ne vidi da taj čovjek nema

prijatelja. Svi su neugodno iznenađeni tolikom kraljevskom milošću.Ivan pogleda svoju sestru tako da je mogla pročitati njegovu želju

da vojvodine riječi iskoristi protiv Joakima. Dorja reče:– Meni je mrzak zato što je uvijek podupirao Henrika Gisinga, a taj

je već jednom mojeg brata prisilio da mu mačem teško zasiječe ramena.– Gising vas je, dakle, već drugi put uvrijedio? – zapita vojvoda i

porumeni od ljutine.

296

– Sad je to opetovao pred čitavim dvorom.– A da Joakim nije ni prosvjedovao – nadoveže Ivan.– Razgovarat ću s kraljem. Uistinu mi je zagonetno zašto je s

Joakimom sklopio prijateljstvo. Dosele mu nikad nije bio sklon.Uto pokraj njih prođe kralj, čija je ruka počivala na Joakimovim

ramenima. Kralj se samo osmjehne Dorji i nastavi svoju šetnju s banomprema izlazu iz dvorane.

– Dođi sa mnom – reče kralj. – U svojoj ću ti odaji pokazati pismašto sam ih primio od češkog kralja. On mi predlaže zanimljivu bojnuosnovu protiv Rudolfa Habsburškog. Znam da nisi nikad bio sklonmojem savezu sa Češkom. To prije ćeš pronaći u prijedlozima češkogkralja ako što nije povoljno za mene.

Prošli su predvorjem i ušli u kraljeve odaje. Tu kralj sjedne.– Reci mi, Joakime, jesi li zadovoljan sa mnom?– Presretan sam, svijetli kralju, što ste mi danas iskazali toliku

milost.– Tvoj čin ondje na Kamen-gradu otkrio mi je pravo tvoje srce i

tvoju vjernost. Jest – ti si zaslužio moju milost, tako mi krune. A sad da tipokažem pismo češkog kralja – tamo je u mojoj tajnoj riznici – i on htjedeustati, ali namrgodi lice i stegne usne:

– Prokleto me opet hvata u križima. Napokon, nemam ja od tebeviše nikakvih tajni. Idi tamo, evo uzmi ključ, otvori gornja vratašca, naćićeš drvenu kutiju i u njoj više pisama. Jedno je svezano crvenom trakom,to je Otokarovo. Uzmi svijeću, hodnik je mračan.

Jedva je Joakim prikrivao radost koja mu je potjerala krv u lice.Najzad će mu sada biti moguće da zaviri u kraljeve tajne spise.

– Izvršit ću sve točno, moj kralju – odvrati Joakim, nastojeći da muglas bude što ravnodušniji. I pođe k vratima, malim i okruglim, bogatoizrezbarenim, odrine kovni ukrašeni zavor pa, držeći u ruci svijeću, iziđeu kraljevu komoricu iz koje se otvara izlaz na uski mračni spojni hodniku kraljevu odaju. Tu on čuva svoje tajne spise. Drugi kraj hodnikazatvaraju druga vrata koja vode u kraljevu riznicu državnih spisa. Hitroprođe Joakim hodnikom, gonjen željom da što manje vremena potroši naput, a što više na pregledavanje kraljevih tajni.

Jedva što je dospio do vrata i stavio ruku na zasun, nešto mu izaleđa zaštropoće. Obazre se, ali udari licem o drvenu stijenu koja svratima pred njim sačinjava četverokutni prostor, tako uzan da se jedvamože micati. Pogleda na strop. Tmina. Joakim razabire da su mu iza leđapala vrata zasjede. Pritisnut sa svih strana, pokuša otvoriti vrata predsobom. Čvrsto su zatvorena. Udari šakama po debelom rezbarenom

297

drvu. Uzalud. Tada razabra da se pod njim pomaknuo pod. On nekudsilazi, gleda u crnu dubinu. Lanci zvekeću. Joakim drži svijeću, lice muje smrtno blijedo. Da ne padne, sjedne na pod koji se spušta sve dublje utamnu, pustu dubinu.

Čvrsto se držeći daske, gleda oko sebe po ledenoj tmini u koju silazikao u ponor.

Četverokutni pod ispod njega lupi o zemlju. Iz mraka pograbe garuke. Joakim se otima, grize, izvlači iz žilavih ruku. Posrne. Noge su muveć u lancima. Pred sobom ugleda u gustu bradu obraštenog ogromnogmuškarca u crvenozelenoj odori i dva momka.

– Krvniče! – krikne Joakim. – Što ti imaš posla sa mnom?Drugi muškarac vrti kotač s kojeg se odmotavaju lanci. Drveni pod

na kojem je Joakim dospio u dubinu, uspinje se gore, a on sjedi na zemljitamnice, sputanih nogu i ruku, zahvaćen kobnom slutnjom.

– Krvniče, ti si čekao nekog drugog! Zar ne vidiš da sam to ja.– Vidio sam kad ste se spuštali.– Mene si s momcima dočekao ovdje?– Bilo mi je naređeno.– Tko ti je naredio?Odozgo dopre do njega nasmijani zluradi glas:– Moja kraljevska milost, vjerni Joakime! Sad putuj u Stolni Biograd,

okruni tamo mojeg sina protiv oca kralja. Gade! Urotniče! Razbojniče!Nadmudrio sam te, lupežu.

– Milost, kralju – milost. Nikad nisam mislio vašeg sina kruniti.– Znam te, lupežu, đavle! Umri. Evo ti na put u smrt poputnicu:

znaj, Elizabeta ni tebi nije bila vjerna. Pomamila se za vitezom Sokolom.Tako, tako, crvenokosa lijo, zapala si u stupicu iz koje nema izlaza.Krvniče! Odsijeci mu crvenobradu glavu – i zakopaj je duboko.

– Milost kralju! Nisam kriv. Čujte me, kralju. Otkrit ću vam tajnuurotu vaših neprijatelja. Ne smaknite me, ako me ne saslušate – sutraviše nećete živjeti.

Odozgo više ne dobije odgovor. Samo se čuje udar podnice koja jedospjela gore i zveket lanaca što su izvršili svoj posao.

– Krvniče – stade moliti Joakim. – Čekaj! – Ne sijeci! Još ove noći bitću gospodar ja – i tvoje će blago brojiti tri dana po deset momaka.

– Kralj mi je zapovjedio.– O, o proklet bio, proklet, proklet – govori Joakim, opetujući tu

jedinu riječ, svjestan potpune nemoći na ruševini svoje moći, na rubuvlastitog groba u dnu tamnice.

– Krvniče, izvršiš li kraljevu zapovijed, sutra će tvoj život pokositi

298

kraljičina osveta. Pridobit će ona muža, pa da je đavo.– Neće biti kako se nadate. I kraljica je pala u nemilost. Još danas

okovat će je u njezinoj ložnici lancem krijeposti. Tako je odredio kralj.Joakim rikne, valjajući se po zemlji. Oko njega mračne crne zidine,

pred njim krvnik. U svjetlu baklje razabire okrajke za oštrenje sjekire.Smrtni znoj probija mu čelo. Gnjev i užas od smrti trese mu tijelom.Ukočen, leži na blatnoj zemlji, u tamnici, ispod kraljevih odaja i osjeća nasebi krvnikove ruke kako mu razdiru ovratnik.

U svojoj odaji sjedi kralj i priča crnobradom peharniku Gezi:– To sam, vidiš, zamislio još ondje u Kamen-gradu kad sam ga

ponovno podigao. Trebalo je mnogo kraljevske milosti da mogu zgazitizmiju koja mi je otrovala život. Jesi li vidio kako su sva lica knezova bilanamrgođena kad sam lupežu podijelio čast tovarnika? Ali upravo to mije trebalo – htio sam se uvjeriti da ga svi mrze, pa da mi bude u dušilako.

– Uistinu, tamo u dvorani sve je potišteno i nezadovoljno.– Zasjat će im sunce kad se Joakim ne vrati od kumanskog kneza.

Nitko za njim neće žaliti. U slavu Joakimovu kraljicu će lokotomkrijeposti okovati krvnik koji je njemu odsjekao glavu. Ha, ha! – smije sekralj.

– Svijetli kralju, ne kanim braniti kraljicu – ipak, bilo bi zlo da jeokujete odmah. Joakim ima svoje privrženike, odmah bi posumnjali iprotiv vas se ponovno urotili. Znate da je čast hrvatskog bana velika.Bez banove privole u Hrvatskoj kralj ne može ništa odrediti. Nezaboravite taj stari hrvatski zakon koji bi dao Joakimovim prijateljima uruke oruđe protiv vas. Najprije očistite dvor od njegovih pristaša.

– Možda nije loše što mi savjetuješ. Pričekat ću. Sutra smijeni sveJoakimove pristaše na dvoru. Jesi li dao hvatati Henrika?

– Odmah čim ste mi zapovijedili.– Upamtit će lupež kad je na mojem dvoru, uz moj stol, počinio

sablazan. I njegova brata Nikolu baci van. Neka oplakuje svojeggospodara. Kako je stari lisac u sebi uskliknuo od radosti kad sam mudao ključ?! Mislio je: dajem mu pravi ključ mojih kraljevskih tajni.

– Teško ste se namučili da ga se riješite.– Nije ni slutio da sam u svojim odajama za njega dao napraviti

299

vrata zasjede. Ni kraljica nije to vidjela kad je to radio krvnik smomcima.

– To vam je divno uspjelo, svijetli kralju.– Sad je svršeno, čekam još samo krvnikovu vijest da je zmiji

odsjekao glavu.Dok su raspravljali, na vratima se čulo tiho kucanje. Geza pođe i

otvori. Sluga najavi:– Svijetli kralju, krvnik je vani.– Ovamo s njime.Neobično plećat čovjek, obrašten bradom, uđe u sobu i klekne pred

kraljem. On ga zapita veselo:– Jesi li izvršio moju zapovijed?– Svijetli kralju, kako ste zapovijedili, tako je vjerni sluga učinio.

Smaknuo sam ga.– Služi ti na čast. A što je govorio lupež na samrti?– Samo je proklinjao svijetlog kralja, drugo nije dospio da reče.– Ha, ha, proklinjao me je. Sad to može nastaviti na drugom svijetu.

A jesu li doveli u tamnicu nekog kneza?– Henrik Gising mu je ime.– Je li vidio smaknuće?– Vidio je i obezumio se od straha.– Ne daj mu drugo do kruha i vode dok ne odredim što ću s njime.– Svijetli kralju, zapovijedili ste mi da donesem i lokot krijeposti.– Dobro je. Odnesi ga natrag, još čekam koji dan. Sad idi i šuti o

svemu.– Svijetli kralju, i grobovi će prije progovoriti nego moja usta.– Zadovoljan sam s tobom.Krvnik ostavi odaju, a kralj ustane.– Sad sam odahnuo.– Ove noći, uistinu ću mirno spavati. A ti, Geza, idi gostima i reci da

vijećam s Joakimom, neka se oni zabavljaju. Ostani s njima.Peharnik je našao kraljeve goste kako promatraju kumanske

plesačice što izvode divlje plesove. Stao je blizu vojvode i Dorje i kao dase nije ništa dogodilo, pridružio se gledanju plesačica.

Kad su svršile, iznenada se mladi kraljević zaleti s peharom u ruci kjednoj ljepotici i ponudi joj vino, a onda je zgrabi i poljubi. Svi su se udvorani zbunili. Mlada kraljevićeva nevjesta Izabela porumeni i napolaplačući izusti:

– To nije pristojno, kraljeviću.To ga razbjesni. Oči mu planuše i poput neotesana dječaka zamahne

300

prema njoj i pljusne je.Gospođe i gospoda se preneraze. Elizabeta potrči k nevjesti.

Peharnik Geza i vojvoda priđu kraljeviću. Vojvoda se snebio:– Ladislave, zar si pomahnitao?– Neće ona krepana mačka mene učiti pristojnosti! Ja sam kraljević.

Radim što je meni volja, što ste je doveli amo? Ne trebam je.– Ladislave – uhvati ga kraljica za ruku – pijan si, dođi sa mnom.

Ako se vrati kralj, bit ćeš strašno osramoćen – i silom ga odvuče izdvorane.

Gosti se nisu usudili ništa primijetiti. Mlada je nevjesta plakala.Dorja je pokuša umiriti i odvede je iz dvorane.

Dotle je peharnik nastojao da goste privede opet k zabavi, no oni suse stali udaljavati da se spreme na počinak u staroj zgradi kraljevskogdvora.

– Taj je brak prekrasno počeo – šaptale su ugarske kneginje, aknezovi su im odgovorili kriomice:

– Sasvim po čudi raskalašenog Ladislava. Što li nas još čeka od togmladića kad bude kralj?

Mutno je nebo. Na otvorenom trijemu ispod stupova sakupila seženska kraljevska obitelj. Kraljica Elizabeta drži u ruci započeto vezivo.Do nje sjede kneginja Orhida i kraljevićeva nevjesta, napuljska princezaIzabela. Tamnoputno lice napuljske princeze odaje bol preplašenogčetrnaestogodišnjeg djeteta koje su bacili u tuđi svijet gdje nitko o njemune vodi računa. Orhidino zdravo rumeno lice zasjenjuje tajno sretnočekanje. Elizabeta nemirno pogledava Orhidinu vjenčanu kapicu koja jojleži u krilu.

Dorja, naslonjena na stup, drži lutnju i pjeva vedru pjesmu darazonodi kraljicu.

S druge strane trijema stoje dvorani. Kraljevski doglavnik knez Ivansluša pričanje vojvode Bele, dok mu se oči ne skidaju s Dorje.

Ona završi pjesmu. Kraljica se ogleda u pozadinu.– Zašto ne dolazi Tajana? Uvijek se povlači u svoju odaju. Znate li vi

uzrok tome, kneginjice?– Nije privikla životu među kulama i sjajnim dvoranama. Uvijek je

bila tako sumorna, zamišljena – objašnjava Dorja.

301

– Možda. Ali sad je mori neka žalost. Morali bismo na to upozoritikralja. „U žalosti srećonoša nema snage“, rekao je kralj. Trebalo bi da jekralj zapita što je muči. Njemu će otkriti. Uputite kralja da je ispita –potakne Dorju Elizabeta.

Odnekud dopire do njih pjesma. Žene odbace veziva i gledaju. Sbrežuljka dopire do njih melodija što je pjeva muškarac.

– Kakve li pjesme! – upozori kraljica. Poput naričuće strasne ljubavi,zar ne kneginjice?

– Da, tako se čini.– Taj momak ljubi divljački, čujete li kako se riječi divno slažu? Ni

naši trubaduri ne znaju da tako rimuju riječi. Bit će otmjen pjevač kadumije latinski.

Na Dorjinu licu ogleda se neki nemir, a kraljica zovne iz predvorjadvoranina:

– Rufo, idi gore na vrh trijema i pogledaj tko to pjeva.Dvoranin se uspne na uzanu ogradu i obaviještava kraljicu:– Na brdu, iza gradskih jama, vidim konja privezanog o stablo. Kraj

njega na pećini sjedi neki vitez.– Kakav je? – klikne Orhida.– Iz ove daljine ne mogu raspoznati ništa drugo nego da je odjeven

u tamno. Na glavi mu se svjetluca kaciga. Gleda ovamo, prema utvrdi. Uruci ima lutnju.

– Izvanredno lijepo pjeva – šapće kraljica. – Pazite što veli:„Raskrvavljeno moje srce, pakao je jada, razderati onog kojeg ljubiš ti –jedina mi je nada.“

Kraljica i Orhida s ushićenjem prisluškuju uzdisaje u skladnimrimama. Duše im je razbudio udaljeni neviđeni pjevač. Samo Dorjaosjeća strah od toga glasa i pogleda tamo na drugu stranu trijema premaIvanu. Polako ostavi gospođe i približuje se k bratu.

– Taj pjevač sjeća me na lupeža Tomu. Ne čini li se i tebi, Dorjo?– Kako bi dospio ovamo? Tko zna gdje on robi i razbija?– Ipak i tebe plaši taj pjevač.– Priznajem brate, plaši me.Vojvoda je odjednom postao tužan.– Rufo, pošalji nekoga neka zovne pjevača u dvorac – naredi kraljicaDorja i brat zgledali se. Međutim, na trijem izađe kraljev dvoranin

Ferenci i najavi da kralj želi govoriti s kneginjicom u svojoj odaji.– Još nikad me nije zvao – začudi se ona.– Nije mala stvar kada te zove – šapne joj brat.– Idem. Bar neću vidjeti pjevača.

302

I prođe pokraj dvorjana, povukavši na sebe sve poglede.

Mutno svjetlo dana dopire u veliku Tajaninu odaju. Zamišljenagleda sliku na zidu što prikazuje viteza, naslonjena na goli mač sdubokim pogledom uprtim preda se. Uzaludno nastoji odgonetnutikakve se misli odražavaju u njegovim, čudno tamnim melankoličnimočima.

Na vratima zašušti haljina. Tajana spazi Dorju, nekako ozbiljnu iznatiželjnu.

– Kneginjice, potrudili ste se k meni?– Kad sam ulazila, upravo si pažljivo promatrala viteza na slici. Tko

je to?– Ne znam. Ni dvoranke ne znaju, svejedno tko je. Kad sam sama,

čini mi se da je živ i da razgovara sa mnom.– Došla sam zbog mnogo važnijih stvari. Kralj je vrlo ozlovoljen

zbog tvog držanja. Malo prije pozvao me je k sebi i potužio se da musrećonoša već nekoliko dana ne pomaže. Uvijek je žalosna i zato mu se,veli on, bolest pogoršala. Tajano, kralj živi u nadi da mu ti donosiš srećui zdravlje, a sad misli da si se od njega odvratila. To bi moglo uroditistrahovitim posljedicama. Zamrzit će te, a s tobom i sve nas.

– I liječnici su krivi, nikad mu ne donose prave lijekove. Ništa oni neznaju.

– To više treba da se brineš za kralja. Velika je tvoja moć na njegovozdravlje. Mislili smo o tome kako ćeš mu ugoditi. Ako umre, svi smoizgubljeni. U Hrvatskoj će se ugnijezditi Joakimi, Kumani, Gisingovci.To sam ti spomenula jer mi je naredio da te dovedem k njemu. Danas gajako bole križa. Dođi, čeka te. Ustala je smetena, s tajnim strahom u duši.

Obje su djevojke krenule kamenitim otvorenim trijemom. Predkraljevskom odajom Dorja se zaustavi, a Tajana pođe kralju.

Sjedio je obložen jastucima, blijed i pognut. Pokraj njega stojipeharnik Geza zabrinuta lica.

– Dođi bliže, srećonošo – reče kralj hrvatskim jezikom. – Reci čimesam ti se zamjerio?

– Ah, svijetli kralju, ničim, ja vas volim.– Da si mi sklona, ja bih ozdravio. Ti ne misliš o meni. Od one večeri

uvijek si mrka. Nisam one večeri mogao da kockam. Osjetio sam odmah

303

da si mislima daleko od mene. Nisi mi sklona. Odonda mi je gore. Kadmi dotakneš križa, svejedno me bole jer nećeš da mi pomogneš. Daješsreću samo onima kojima hoćeš. To su mi rekli i kraljica i Joakim i svi tovele. Ti, dakle, nećeš, da ja ozdravim?

– Vaše zdravlje bila bi moja najveća radost.– Zašto onda tvoja glava visi poput otkinuta cvijeta? Zašto su ti oči

uvijek turobne? Kakva te mori bol?U njegovim riječima zadršće strah za sebe samoga. Snažna sugestija,

da ona u svojoj ruci ima njegovo zdravlje i život, učiniše mu glas blagimi molećivim.

– Reci, Tajano, možda je nesretno tvoje srce – otkrij mi, nitko to nećesaznati.

Još nikad nije s njome govorio tako toplo i blago. Suze joj se spustileniz lice.

– Kralju – usklikne Geza – ona je govorila istinu. Nije kivna na vas,srce joj boluje.

– Tajano – usklikne kralj gotovo radosno. – Dakle, nesretno ljubiš?Govori tko je taj koga voliš! Reci mi!

– Ne, ne – odvraća ona – nije.– Zapovijedam ti da mi ga otkriješ. Jesi li čula? Kralj zapovijeda.– Svijetli kralju – reče Geza – plaši se, bit će netko s dvora. Obećajte

joj nitko neće saznati što će vam priznati.– Nitko do nas troje neće saznati, kunem se na svoje zdravlje. Reci

tko je?– Vitez Sokol.Geza se zapanji, a kraljev se pogled ukoči kao da mu se u grudi

zabola strijela. Nepomično zuri u Gezu. Djevojka dršće nad onim što jeizrekla i onim što će doći. Osjeća da je otkinula komad vlastita srca, da jerazderala svoju dušu, razbila svoju tihu tajnu. Sve se u njoj srušilo.

Kralj hitro podigne ruku prema Gezi i reče latinski:– Jesi li vidio i čuo? Od one večeri, kad sam proglasio Orhidino

vjenčanje s vitezom, ona je venula. Sad, eto, znam zašto je meni svakidan sve gore. Ja sam kriv njezinoj nesreći. Sad znam zašto je sve to samnom. A vitez je tamo na Griču, kad sam ga pitao, priznao da ljubi –onu drugu…

– Stavili ste mu priznanje pod vrat – možda i nije bilo ono što stemislili.

– Ferenci zna da su se obje sestre pomamile za njime.– Možda i jest tako, a on nijednoj ne uzvraća.– E, pa neka je! – udari kralj rukom po stolu da se Tajana stresla.

304

– Neka uzvraća kome ga volja – učinit će ono što ja, kralj, želim.Orhida neće biti njegova žena. Spašen sam, spašen sam. Geza – mrmljaon od vrućice zarumenjenim licem i počne se uspravljati i šaptati.

– Geza, mene više ništa ne boli, peharniče moj, ona je nada mnomopet razasula svoju sreću.

Pridigao se i počeo hodati po sobi svladan magičnom snagom svojevjere da mu je bol prestala. Zapanjena sama nad sobom i svojim uplivomna njegovu bolest, Tajana prati kraljeve pokrete i, pretvarajući čitavusebe u jednu jedinu želju, glasno izreče:

– Kralj mora ozdraviti. Bol mora popustiti, mora, mora, mora.– Ti moraš biti sretna, moraš! – odvraća on kao u nekoj groznici. –

Vitezu ću vratiti riječ, on neće uzeti Orhidu, mora vjenčati tebe, Tajano.Posljednja odluka udari je poput groma.– Što je to? Zar ne želiš da on bude tvoj?– Svijetli kralju, ja to ne mogu željeti, ja sam sretna da on neće uzeti

drugu.– Zašto ti ne želiš da on bude tvoj muž?– Nikad nisam ni pomislila na to, ja sam samo služavka.– Oh, da, imaš pravo. No, zato si od ovog časa plemkinja. Kako je on

to na bojnim igrama rekao: „Žena za koju se borim – zove se Astra.“ No,plemenita gospođice Tajana od Astre? Možda nisi rođena u plemstvu…– tu zastane i pogleda Gezu pa će opet latinski, uvjeren da Tajana nerazumije:

– Slušaj, Geza, trebalo bi dobro ispitati tko je bila njezina majka.Sjećaš li se, od prvog časa, kad sam je vidio, snašla me sumnja da ovakoplemenitim tijelom ne teče krvnička krv. To moram ispitati, tko je bilanjezina majka, a tko je zapravo taj otac?

– Da pošaljem nekog na Grič?– Možeš, ali dotle neću čekati. Kad vitez dođe, mora se obaviti

njihovo vjenčanje.– Kad bi vitez odbio taj brak?– Odbio? Moju zapovijed? Da odbije ovakvu prekrasnu djevicu koju

ću ja učiniti plemenitom? Što ti misliš? Podijelit ću mu čast kakvu hoće, anju neću pustiti od sebe dok sam živ.

Sva ukočena sluša Tajana kraljeve riječi, jedva prikrivajući darazumije što je rekao.

– Dakle, Tajano, vitez Sokol bit će tvoj.– Svijetli kralju – reče ona – velika vam hvala za vašu ljubav, hvala

do groba, ali ne mogu prihvatiti da me on vjenča. Kneginja Orhidastrašno bi me zamrzila i ja više ne bih mogla živjeti ovdje.

305

Kralj i njegov peharnik se pogledaše.– Vidiš, na to nismo mislili. Geza, pamet te djevojke nije tako

manjkava – nastavi latinski. – Orhida je u ljubomori Ferenciju odalasvoju sestru. Kad bismo Tajanu vjenčali sa vitezom, Orhida se ne biustručavala da je otruje. Ona je spremna na sve.

– Otrovati? Ona bi to mogla. Ona bi to učinila. Istinu velite, u nje jekrvoločna kumanska krv.

– A onda i ona druga – kraljica.– Ispila bi joj oči, obje bi se sestre složile protiv njezina života.Kralj udari po svojim bedrima kao da je napokon našao rješenje:– Zar moraju one saznati za to vjenčanje? Nitko ne treba da zna.

Nitko, krune mi, ovo sam dobro smislio. Slušaj: vitez će se s njomevjenčati posve tajno u kapelici svetog Stjepana kod Gertrudina dvorca.Tamo ne zalazi ni živa duša. Da nitko ništa ne sazna, odmah nakonvjenčanja vitez mora otići na šest mjeseci iz Budima dok ja Orhidu udami srećonoši izgradim mali dvorac, negdje pokraj mojega dvora. Nakontih šest mjeseci neka vitez dođe, nastanit ću ga s njome pokraj nas ikraljica neće moći do nje. Ja ću Elizabeti dobro sapeti krila.

– A da odgodite to vjenčanje na šest mjeseci? – predloži Geza.– Nikako. Tajana mora biti sretna. Zaljubljeno srce mora biti

sigurno. Idi biskupu Flori. Provest će to vjenčanje tako tajno da nitkoneće o tome ništa doznati. Flora mi je dužan mnogo zahvalnosti.

– Da, biskup vam je vrlo obavezan, možete mu to mirno povjeriti.– I te kako mi je obavezan. Nedavno sam mu podijelio sve poreze

na krčme u selu i još ću mu dati zemljište za kojim mu tako rastuzazubice. A nju – i on pogleda Tajanu – vezao sam za sebe vječnomzahvalnošću. Geza, sad mi je lako, vrlo lako. Samo je pitanje, hoće livitez doći? – obrati se kralj Tajani i sada je opet oslovljava hrvatskimjezikom.

– Hoće, svijetli kralju, javit će se meni.– Zar ti je to rekao?– Jest, onog dana na dvoru kad se opraštao sa mnom.– Znaš li, možda, ima li on kakve imovine?– Ima svoj dvorac i svoje sluge, samo ide svijetom zbog neke tajne

koju nikome ne kazuje.– Sve je to on rekao tebi? Dakle, s tobom je razgovarao veoma

povjerljivo. Čuj, Geza, on pripovijeda njoj što ne kazuje drugima.Djevojko, je li ti možda kadgod rekao i po koju dobru riječ – onako lijepu– milu?

Ovo pitanje dozove joj u pamet njezin doživljaj u kuli Gertrudina

306

dvorca. Porumeni i ne odgovori.– Možda ti je čak govorio i o tome za koga treba da se udaš?– Onda kad sam se htjela vjenčati s njegovim slugom.– Sad se sjećam. Nešto mi je o tome govorila kneginjica. Htjela si se

vjenčati s njegovim slugom? Zašto?– Da vitezu donesem pod krov sreću.– A zašto vjenčanje nije obavljeno?– Vitez je došao u crkvu i zabranio svećeniku da me vjenča.Kralj udari o dlanove i veselo priđe Gezi:– Čuješ li, on tu djevojku voli, ali je ne može uzeti jer nije plemenita.

Samo – zašto se sastajao s Elizabetom?– Možda ga je ona zvala, a on je dolazio na kraljičinu zapovijed.– Ah, onda tu nema više nikakvih razgovora. On će se s njome

vjenčati.Kralj se okrene k djevojci:– Čim vitez dođe, ja ću mu sve priopćiti.– Svijetli kralju, dopustite da mu ja odnesem radosni glas da je

slobodan.– Ti? Dakle, već ste tako dobri prijatelji da mu možeš sve to sama

reći. Možda ti je i otkrio lice?– Nije – i čemu?– Ako je ružan?– Plemenit je i dobar.– Neka ti je. No, kad će doći?– Skoro i javit će se.– Pa što ja sebi onda toliko tarem glavu? Neka te vjenča tajno da ti

ne bi tko iz ljubomore što zla učinio, a nakon šest mjeseci vitez se moževratiti. Dotle ću biti zdrav i od tebe ukloniti svu pogibelj od ljubomornihžena. Sad mi otari križa.

Tajana prijeđe nekoliko puta rukom po njegovim križima i ulije u tajdodir svu svoju plamenu želju da mu bude dobro. Kralju se čini danjezina ruka skida s njega boli i ulijeva u njega zdravlje. Peharnikpromatra čudo: kako se kraljevo blijedo lice osvježuje, grozničave očizadobivaju vedrinu, a napete bolne crte lica vidljivo se smiruju.

– Oh, moje sve dobro dolazi od nje… Sve – šapće kralj u omami. –Idi, srećonošo i znaj: vitez će biti tvoj ili ničiji.

Ostavila je kraljevu odaju, omamljena događajima što su prohujalinjezinom dušom. Još joj sve bruji u glavi, grudi dršću od jeke osjećajakoje je u njoj probudio kraljev nalog i njegovi razgovori s peharnikom.

Onda je brzo na trijemu kule stupova potražila kraljicu. Tu govore o

307

nekom pjevaču koji se ustručava da dođe pjevati kraljici u dvorac.Tajana gleda Dorju kojoj razgovor o takvom držanju pjevača donosi

očite radosti, dok se kraljica glasno ljuti:– Kakvog li nadutog viteza! Ako nije trubadur, zašto pjeva javno?

Neka samo još jednom zapjeva tamo na utvrdi, dat ću ga istjerati. Što je,Tajano? Kako to izgledaš?

Tajanina šutnja i njezin pogled odavaju kraljici da joj želi nešto rećipa se ispriča:

– Idem u svoju odaju, malo sam umorna. Tajana će me pratiti.Pošle su s trijema.– Donosiš mi nešto važno? Ne smije nas nitko čuti ni vidjeti

nasamu. Dođi sa mnom u kulu mudrosti – primijeti kraljica i povede je ukraljevski opservatorij. Tu se zatvori s njome u komoricu gdje je Agoračuvao svoje lijekove i otrovno bilje.

– Sad govori.– Kralj je tražio da mu priznam zbog čega me mori žalost.– Rekla si mu da voliš viteza, zar ne?– Rekla sam.– A on?– Neće ga vjenčati s Orhidom.Elizabetino ushićenje je izbilo s takvim ushitom da je zagrlila

Tajanu.– Ti si moja srećonoša. Pravo je vitez slutio – ti ćeš ga spasiti.Djevojka nije pokazivala da se odaziva kraljičinoj radosti.– Ti se ne veseliš tome? Zar je kralj možda naslutio da sam te ja

uputila?– Ne. Mnogo gore.– Plašiš me. Gledaš kao da prijeti nova nesreća.– Kralj je odredio da vitez vjenča – mene.– To je šala. Kralj ne bi ponizio viteza da vjenča služavku.– To sam mu rekla, a on odgovori da će me učiniti plemenitom.Elizabetino lice se smrkne.– Ali sam zamolila kralja da mi dopusti da sama navijestim vitezu

njegovu odluku. Mislila sam: možda ćete smisliti nešto da vitezaoslobodim još većeg zla nego što bi bilo da se vjenča Orhidom. Sto putveća bila bi nesreća da se osramoti s krvnikovom kćeri.

– Uistinu, hoće da tebe vjenča s njime? Kralj je pomjerio pameću, štobi na to knezovi, vitezi, dvorani?

– Hoće da se vjenčanje obavi tajno, to će izvesti neki biskup Flora.– Flora! – usklikne kraljica. – A dalje?

308

– Nakon vjenčanja mora vitez otići, a nakon šest mjeseci može doćipo mene. To je strahota – govori Tajana, hitro i tiho. – Učinit ću sve daviteza spasim tako sramotnog vjenčanja koje bi ga učinilo jošnesretnijim.

– Hoće li kneginjica znati za to vjenčanje?– Samo kralj, peharnik i biskup – kralj tako hoće.– Razumijem, nije loše smišljeno. Ali ja ću se domisliti još boljemu, a

ti šuti kao da si nijema. O tome zavisi vitezova sreća i njegov život.– Znam, kraljice.– Sad se vrati sama u svoju sobu. Budi mirna i vesela, nemoj da kralj

opazi da nisi zadovoljna njegovom odlukom. Mogao bi posumnjati dasam te ja nagovorila, a onda bi prevrnuo čitavo kraljevstvo da vitezaprisili neka uzme Orhidu. Idi, djevojko, za dan-dva ja ću nešto pronaći.

Kraljica se opet vrati na trijem, pozove Rufu, povuče se podaleko odostalih dvorana pa mu naredi:

– Sutra će valjda doći u dvor biskup Flora. Oprezno mu priopći daželim razgovarati s njime. Ali o tome ne smije saznati ni kralj ni itkodrugi. Neka dođe u kulu mudrosti da, tobože, blagoslovi kraljeveljekarije. Čekat ću ga u Agorinoj komori.

– Isporučit ću mu.Kad je te večeri kralj ušao u blagovaonicu, sva obitelj i svi dvorani

začudili su se njegovu svježem izgledu i uspravnom držanju.Nakon večere ustali su kralj i kraljica od stola i sjeli u ugodne,

udobne naslonjače. Orhida promatra veselo kraljičino lice.– Svijetli kralju – oslobodi se Orhida – tovarnik Joakim još uvijek ne

dolazi s mojim ocem.– Sigurno mu je tamo, gdje se nalazi, mnogo bolje nego uza me –

nasmije se kralj.Taj smijeh uznemiri kraljicu.– Hoće li stići do vjenčanja? – upita opet Orhida.– Ah, do dana tvog vjenčanja on će sigurno stići.Takav odgovor izazove u kraljici još više pozornosti i upita:– Kad će biti vjenčanje?– Baš onaj dan kad stigne Joakim.Ironičan prizvuk kraljevih riječi začudi kraljicu, tim više što je znala

da je kralj odustao od vjenčanja. Orhida se, naprotiv, nije moglasavladati da sa smiješkom ne poprati kraljičinu zabunu.

– Moj vjerenik doći će sigurno već sutra – nadoveže da još ozlovoljisvoju sestru.

– To zna samo on – odvrati kralj. – Ja sam ga pozvao i čekam ga.

309

Tada se kralj okrene k Dorji:– Je li vam štogod poznato, kneginjice, o roditeljima moje

srećonoše?– Nije, svijetli kralju.– Ispitajte je. Htio bih se pobrinuti za njezine.Dorja se približi k Tajani koja je stajala posljednja iza dvorjana. Usne

joj se smiješe, ali oči pokazuju da joj duh plovi u dalekim mislima.– Tajano – primijeti Dorja. – Kralj se želi pobrinuti za tvojega oca.

Nikad ga ne spominješ. Ne voliš ga?Ona se zagleda kao da uistinu vidi pred sobom rutavo krvnikovo

lice, njegove mrke oči i uvijek mračan pogled.– Ne znam, kneginjice. On je uvijek bio izvan kuće, lutala sam sama

okolo. Nije mi bio dobar. Valjda su takvi svi očevi.– A tvoja majka?– Majka? Oh, ona je bila blijeda, šutljiva, bolesna i žalosna. Jednog je

dana umrla kao da bi ugasio svijeću.– Zašto je uvijek bila žalosna?– Ne znam. Jednom sam čula kako grobar pripovijeda ribaru da je

moju majku otac oženio iz milosrđa jer su je ljudi protjerali iz nasipaLaške vasi.

– Protjerali? Zašto?– Zato što je grobar moju majku oklevetao.– Čime?– Da je moja majka došla u Lašku vas kao neka prosjakinja s

djetetom na rukama i nastanila se kod jednog kaptolskog dušnika, roba,pa se iskazala udovicom, ali su Laškovčani doznali da je djevojka i ondaje s djetetom istjerali, a moj otac ju je našao i oženio se njome.

– A ono dijete?– O tom grobar nije ništa rekao.– Nisi ispitivala majku o tome?– Čula sam o tome kad je već bila u grobu.– Oca nisi pitala?– Jesam i zato se jako razljutio, navalio je na grobara i htio ga tući, a

mene izgrdio jer da nije dostojno djevice pitati tako sramotne stvari. I jošmi reče: „Grobar laže.“ Ja vjerujem ocu. I pustinjak Dragoša je vjerovaoda grobar laže. Majka je bila dobra, plemenita, nikako nije istina što jepričao grobar.

– Pravo je da braniš svoju majku. Ako tvoj otac tvrdi da lažu, ondaje istina.

– Da, istina je – potvrdi Tajana odlučno.

310

Dorja se vrati kralju pa mu ispriča što je čula od Tajane. Kneginjicuzačudi kraljevo zadovoljstvo kojim je to slušao.

– Kad sam prvi put na Griču ugledao ovo lijepo dijete, rekao sam:bit će da je plemenita roda onaj kojemu krvnik zahvaljuje što takvuljepptu zove svojom kćeri. Nisam se prevario. Poslat ću nekoga na Grič.Krvnik mora da kaže čije je dijete što mu ga je žena donijela u miraz.Nema sumnje da je to moja srećonoša. No, sad, moja dobra kneginjice,govorimo o vama. Kad želite da se obavi vaše vjenčanje?

– Kad to bude volja uzvišenog kralja i vojvode.– On bi najradije da je to već danas… Ovih ću dana odrediti rok.

Dva dana provela je Tajana u uzbuđenju, očekujući kraljičinuodluku. Oba dana vidjela ju je za ručkom i večerom i u predvečerje kadje izjašila s Rufom i svojim kumanskim dvoranicima.

Trećeg jutra netom je ustala i odjenula se, zovne je Rufa da pođekraljici. Koračala je za njim polagano, osjećajući da se u ovom časuodlučuje o njezinoj sudbini.

U maloj odaji Rufa je zaustavi i udari rukom po vratima. Dugonakon toga vrata se otvoriše.

Tajana ugleda vitkog, još dosta mladog muškarca, u ljubičastojbiskupskoj odori.

– Biskupe, to je ona – pokaže Rufa Tajanu.Mladi biskup je znatiželjno pogleda i, prijeteći, reče dvoraninu:– Dobro je, naučite je sve što ima da uradi. Je li kralj već ustao?– Nije. Požurite se da vas tko od njegovih ne bi vidio izlaziti iz

kraljičinih odaja.Biskup izađe, a Rufa ponuka Tajanu da uđe kraljici.– Zar se bojiš? – nasmije se kraljica. – Dođi bliže, dijete moje, pa mi

reci, možeš li za svojeg branitelja viteza sve učiniti?– Sve – odvrati ona kratko i odlučno.– Jučer sam izjašila i srela se s njime. Saopćila sam mu kraljevu želju

da te vjenča s njim. I dogovorili smo čitavu osnovu. Ne dršći, nije takostrašno ono što vitez traži od tebe.

– Neka traži – dužna sam mu zahvalnost.– Reci kralju da je vitez stigao – nalazi se u gradu, sakriven među

pučanstvom, ne znaš gdje. Poslao ti je glas po svojem sluzi, a ti si otišla

311

na ugovoreno mjesto pokraj kapelice sv. Stjepana. Saopćila si mu sve štoje kralj rekao i bio je vrlo sretan.

– I što još? – zapita djevojka, ne mogavši dočekati da sazna ononajvažnije.

– Ti si odana vitezu, voliš ga poput oca – njegova sudbina još je višeu tvojim rukama nego prije. Reci kralju: vitez je prihvatio njegovprijedlog.

– Ah, znam – klikne Tajana veselo – vitez je pobjegao.– Naprotiv. On će ostati, ne može otići.– Ako kralj bude htio da ga vjenča sa mnom?– Ti ćeš se s vitezom vjenčati.Zapanjeno, preplašeno promatra Tajana kraljicu čije je lice spokojno

nasmiješeno. Prignula se k njoj i pokušava da je pridobije:– Hoćeš li mu vratiti što mu duguješ?– Ne, ne, to ne može da bude.– On to želi samo zato da može ostati tu. Nakon vjenčanja poći ćeš

kralju, navijestit ćeš mu da je njegova želja ispunjena, a vitez da jeotputovao na šest mjeseci. Zapravo će biti sakriven u Gertrudinomdvorcu gdje ga nitko ne može zamijetiti. Bit će oslobođen Orhide, a tvojevjenčanje s njim samo je prividno.

– Ali, on ljubi…– Ona, koju on ljubi, ne može sada uzeti za muža ni običnog viteza,

pa bio i najplemenitijeg roda. Ipak, može on da bude sretan i spašen zanju. A sad slušaj: vitez nikad neće pred tobom spomenuti to vjenčanje.Kao da i nije bilo. Razumiješ li?

– Razumijem.– A ti se drži kao da ništa nije bilo. Ne spomeni ni riječi o vašem

vjenčanju jer bi izgledalo da ga opominješ na brak.– Zašto mislite, da bih ja…?– Ne mislim ništa loše, djevojko, samo te opominjem: mlada si,

neiskusna, mogla bi nehotice što reći i na sebe navući vitezove sumnje.Moje su opomene sestrinske, ništa drugo. Dakle, umiri se. Najavi kraljuda je vitez ovdje, da radosno prima njegov prijedlog i želi da se vjenčanjeobavi sutra u prvi sumrak, da će on odmah nakon toga krenuti pokraljevoj zapovijedi iz Budima i vratiti se za šest mjeseci.

– A onda? – upadne Tajana nehotice.– Dotle je dugo, može se desiti mnogo toga, naša je briga da viteza

sada oslobodimo nesreće. Sutra podvečer vitez čeka u kapelici svetogaStjepana, čekat će i njegovi prijatelji i biskup Flora. Kralj je narediobiskupu da svu brigu oko vjenčanja preuzme na sebe. Molila sam

312

biskupa da o tom obavijesti viteza i sve ugovori. Rufa će biti tamo da tibude na pomoći. Neka te odmah pouči u naše dvorske običaje privjenčanju. Tebe je kralj podigao do plemstva, učinio te dvorankom,moraš se vjenčati po dvorskim propisima.

Elizabeta pomiluje Tajanino lijepo lice i zovne u sobu rutavogkumanskog dvoranina Rufu. On postavi pred kraljičin ležaj dvije stolice,uzme Tajanu za ruku i povede je, zatim se nakloni i ponuka je da učiniisto. Kraljica joj je razjašnjavala ceremonije.

Dvoranin pokaže Tajani stolicu, a on sjedne na drugu.– Paž će stajati iza tebe i namjestiti tvoju povlaku – tumači kraljica. –

Stolice stoje ispred oltara. Tamo gdje je sjeo Rufa, sjedit će vitez, a ti naonoj drugoj. Plemeniti vjerenici po našem običaju sjede. Zato što ne znašpotpisati bračni ugovor, samo ćeš se dotaći drška pera i time je ugovorpotvrđen. Vjenčana haljina bit će prekrasna, posuta zvijezdama, to jesada tvoj grb – grb plemkinje Astre.

Rufa još jednom pokuša ceremoniju, a kraljica zadovoljno izjavi:– Brzo si shvatila.– Kako ću govoriti pred oltarom, kad ne znam nego hrvatski? –

upita Tajana kako bi udovoljila vitezu Sokolu koji je od nje tražio dauvijek i svima zataji da zna latinski.

– Rufa će ti dati znak kad treba kazati „da“. Ovu ćeš riječ upamtiti.Naučit ću te danas nakon večere.

313

TAJNO VJENČANJE

rugog dana, podvečer, stajala je Tajana u kraljevoj odaji.Bila je odjevena u novu svilenu haljinu modre i bijele boje.Na modroj svili ljeskale se zvjezdice, na bijeloj vezeni grb s

velikom zvijezdom. Bijeli nježni vrat resi nakit od zlata, oko crne kosesavio se vijenac bisera. Peharnik Geza zapanjeno upozori kralja:

– Poput kraljevne.– Samo joj kruna nedostaje do kraljevskog dostojanstva – reče kralj

pa se okrene Tajani:– Budi oprezna, djevojko, da na dvoru nitko ne sazna za tvoje tajno

vjenčanje. Izaći ćeš iz dvorca na istoku gdje te nitko ne može vidjeti.Odmah nakon obreda vrati se k meni.

– Hoću, svijetli kralju.– Pratit će te moja četiri dvoranina, ali ni oni ne znaju što će se

dogoditi u kapelici. Neka dođu.Geza otvori vrata, a u sobu uđu četiri dvoranina.– Ovu plemenitu djevicu valja otpratiti do kapelice sv. Stjepana.

Ostat ćete vani u dužnoj udaljenosti i čekati dok se ona ne pojavi izkapelice. Da se niste makli s mjesta dok ona ne izađe, niti da ste kogapustili u kapelicu, dok je ona tamo. Kad opet izađe, dopratite je k meni.Ako ne izvršite zapovijed točno – izgubit ćete glave.

Praćena dvoranima, Tajana izlazi iz sobe.– Jesi li odredio, Geza, da nikoga ne puste iz dvorca dok se ona ne

vrati?– Jesam, svijetli kralju.– Bojim se da se ne bi našlo znatiželjnika.– Ne bojte se, kralju. Kraljica i njezina sestra i ne slute što im se

sprema.– Nikako mi se ne sviđa što Elizabeta ne pita za Joakima, a veoma je

vedra.– Lukava je i šuti.– Neobično je ljubazna i mirna, mojim prijateljima iskazuje mnogo

D

314

prijaznosti, osobito knezu Okićkom pa i samom vojvodi. Promjena joj neide od srca. Nikad ne znaš što namjerava ova tatarska lija.

Kralj šuti, a onda opet promrmlja:– Čudna je to moć. Kad me snađe strah da ću srećonošu izgubiti,

zaboli me u križima.– Ne mislite na to. Sad ste je vezali uza se do smrti.– Od onog časa kad je napustila ovu odaju, osjećam strah da bi me

mogli prevariti i odvesti je.– Tko? Kraljica ne zna ništa, biskup Flora očekuje od vas veliku

nagradu, dvorani su najpouzdaniji. Vaša je bojazan izlišna.– A da mi je vitez odvede?– Tajana vas ne bi nikad ostavila. I dvorani čuvaju svoje glave. Ne

bojim se.

Dršćućom rukom upravlja Tajana uzde svojem konju premakapelici na podnožju male uzvisine. Ne može da svlada drhtavicu što jojprožima čitavo tijelo. Puteljak pred njom čini se pokriven maglom.Skuplja snagu i hoće da stekne mir, a sve dublje tone u omaglici. Misli jojnaviru u mozak. Glava kao da je od olova. U grudima osjećaj za koji nezna, je li to radost, bol ili strah.

Nebo se žari u odsjevu zapalog sunca, ali nju čitavim putem oddvora obavija polutmina u kojoj se gubi i drveće i Gertrudin dvorac i svešto je oko nje.

Samo kapelicu vidi jasno. Dva jablana pred njom strše uvis. Oči sujoj uperene u zatvorena vrata. Što je iza njih?

Napola je prestrašena, napola zažarena tajnom radošću.Vjenčanje s njime… Ne očekuje od toga ništa za sebe. Sve samo za

njega. Ona postaje put kojim vitez treba krenuti k svojoj sreći. To je uovom času nosi, podiže, do ushićenja u kojem nema traga sebičnosti.Svoj korak smatra otkupljenjem njegovih patnji, jedinom svrhom svojemladosti i života.

Dvorani se oglase. Tek sad opazi da su se zaustavili. Siđe sa sedla, aonda ide dalje, nesigurno gledajući u zatvorena vrata crkvice.

Noge joj dršću, jablani kao da se u korijenu sagiblju.Pred vratima časak stoji. Ledenom rukom prekriži se. Netko iznutra

lagano otvori vrata. Na pragu muškarac s vizirom na licu. Daje joj znak

315

da uđe. Vrata se za njom zatvaraju.Zuri preda se u mrak kapelice. Na oltaru plamte dvije svijeće kao

dvije iskre u noći. Dolje stoji biskup. Trak svjetla bljesne na srebrnomsokolu povrh kacige.

Ovaj bljesak prelazi je svu …Netko je uhvati za ruku. Digne pogled i sretne se sa crnim svijetlim

očima kraljičina dvoranina.U odrazu voštanice opazi sjene muškaraca s vizirama.Dvojica stoje iza njezinih leđa i nose joj povlaku kao kraljevni. Rufa

je vodi pred oltar. Jedva se dotiče kamenog poda, a ipak joj se odjekvlastitih koraka čini glasnim kao da od njega odzvanjaju zidine nekoggolemog prostora.

Dršće i korača i gubi vid i misli, trepće kao svijeća na oltaru.Na podnožju, u naslonjaču, razabire tamne obrise viteza u plaštu sa

kacigom i srebrnim sokolom. Ne usuđuje se pogledati u njega, ipakzamjećuje da mu je lice pokriveno, kao uvijek, vizirom od pločica. Nekaže joj ništa, ne okreće se k njoj. To joj godi. Ne bi mogla paziti naceremoniju kad bi se primaknuo k njoj.

Tajana se pokloni pred biskupom i sjeda. Paž joj namjesti povlaku.Sva se uprla u naslonjač jer osjeća kako joj se približava nesvijest.

Tišina. Ukočenost ljudi u tmini kojom svjetle samo svijeće. Nalik jeviše sprovodu nego svadbi.

Biskup se prigne k njoj, pomiluje joj kosu. Očito je želi ohrabriti.Drži papir, pruža joj u ruke pero da se prihvati drška. Onda još jednom, ipapir stavi na oltar.

„Bračni ugovor“, dršće Tajana, a u ušima joj bruji. Tu pokraj nje, predoltarom je on. To joj oduzima svu prisebnost. Tamjan se diže oko nje istvara oblak, velik, gust. Ona plovi u njemu nekud po svemiru. Čujedaleke glasove, daleki šum. Onda se potrese kao da je pala iz visine opetdolje. Od naslonjača pokraj nje tihi duboki glas udari joj u sljepoočice. Toje on rekao svoj „da“. Ona samo zuri u biskupa koji je pristupao k njoj,gleda u nju i već je po drugi puta nuka da potvrdi pitanje i opetujenjegovu riječ. Toliko je puta učila sinoć tu riječ. I ona je davno naučila odDragoše taj jezik čije znanje sada taji – a ne može da izreče. U grlu jesteže. Teško smogne daha, potvrdi klimanjem i prozbori riječ koja imada usreći – njega s drugom… Opet čuje duboki glas pokraj sebe, ondabiskupovu molitvu.

Dva čovjeka stoje iza viteza, a iza njega druga dvojica s Rufom. Čujeim disanje i kretnje, primijećuje da se biskup sagnuo k vitezu pa opet knjoj, uzeo joj ruku – ledenu, ukočenu njezinu ruku i prinosi je njegovoj.

316

Biskup ih veže zajedno. Dodir vitezove bojne rukavice preleti je kaomunja s neba. Obori oči i kao da gubi svijest.

Obred je svršen. Tajana se ne može probuditi iz obmane. Rufauzima njezinu ruku, onaj iza nje nosi povlaku, ona ide kamo je vode,napola u besvjestici.

Pred njom se otvore vrata. Izlazi.Vani suton. Sama stoji pred crkvom. Vrata su opet zatvorena.Kao da je prosanjala sve što je tamo iza njih. Još je omamljuje taj san.Otkine se sa stepenica, pođe brzo puteljkom između oba jablana. U

mraku ne može razabrati dvorane. Tek put joj prikazuje smjer. Žuri se,držeći svoju povlaku, i naiđe na dvorane koji su čekali, pridržavajućinjezina konja. Uspne se na sedlo i krene, a za njom kraljeva pratnja.

Cesta je pusta, ne susreću nikoga. Odjašili su dobar komad puta.Tada im iza leđa dojure neki jahači i prestignu ih.

Iznenada okrenu oni svoje konje i opkole ih u tren oka. Još je tolikovidno da se razabiru konture ljudi, oboružanih strijelama, kopljima ihelebardama.

– Stoj! – zapovijedi vođa.– S puta! – viče dvoranin kao odgovor.Oni drugi napere svoja koplja. Tajana se instinktivno okrene prema

kapelici, ali je ona već sakrivena brežuljkom na kraju ceste. Odande jojnitko ne može priteći u pomoć. Dakle, s četiri je dvoranina prepuštenamnožini nepoznatih ljudi.

– Vi ste iz kraljevskog dvora? – pita mrki glas, a dvoranin odgovara:– Jesmo. Što želite od nas?– Kakvu to ženu vodite?– Plemenitu djevicu koja je pod okriljem kralja.– Tko se drzne spriječiti me da s njome progovorim i da joj provirim

u lice, vratit će se u dvor bez glave.– Obećali smo kralju položiti svoje glave za ovu plemenitu djevicu.– Pod mojim mačem padaju glave s tijela kao gnjile kruške. Nanizat

ću ih na mač kao čislo.32

Onda se okrene svojima i reče drugim glasom i jezikom:– Vi, momci, mir. Sam ću na njih četvoricu.Tajana uzvikne:– Tko ste vi što govorite hrvatskim jezikom?Tišina prekidana udaranjem konjskih kopita i škripom oružja. Vođa

32 Čislo – krunica.

317

se oglasi:– Glas nije njezin! Svejedno, pogledat ću je.Tajana potjera svojeg konja naprijed:– Evo me – reče ona. – Ja sam kraljeva srećonoša. Tko ste i što želite?– Ne prepoznajete li po glasu viteza koji je zaustavio kraljevsku

povorku kad je s Griča kretala u Budim?– Otimač Tomo?– Vitez otimač, gizdava djevice! Vitez sam, kao i drugi što robe

kriomice pa se time ne hvale. Eto, vidite, veseli me da sam vas susreo.Tako mi mača, poslužit će mi sreća – ako vas uzmem.

– Neće. Nosim sreću samo onome kome hoću, a vama neću.– Čekajte. Ne mislim ja tako – ispravi se Tomo. – Ne želim vas uzeti

sobom u svoj logor, nego da mi budete glasnik u dvorcu.Kozak mu se približi i upozori:– Nije dobro zamjeriti se srećonoši.– Ne treba da me učiš, znam to.– Sad čujte: mislio sam da je žena koju vode – kneginjica, pa sam je

htio obradovati s nekoliko riječi. Ta me sreća nije snašla, pa joj viodnesite moju poruku. Ako vam kad ustreba obrana, naći ćete mesvakog ponedjeljka u kapelici blizu Gertrudina dvorca.

– Kakvu poruku da joj odnesem?– Recite kneginjici: Tomo Crni Loborski zakleo se da će umrijeti na

vješalima. Neka se kneginjica toga sjeti kad god se vjerenik dotaknenjezinih usana.

– Isporučit ću joj to.– Slobodno vam je poći dalje – obrati se Tomo kraljevskim

dvoranima, a on skrene preko ceste prema budimskim brdima.Tajana se vraća u dvor.Što se više približava kraljevskom dvoru, njezina radost biva veća,

ponos samosvjesniji. I obujmi pogledom kraljevske dvorane i osjeti se nasedlu kao na nekoj uzvišici s koje gleda dolje na kraljevske kule,kraljevske odaje, kraljičinu krunu i nju samu. Obuzima je čuvstvonadmoći nad svima što su u tom dvoru i učvršćuje joj vjeru da u sebinosi velike tajne moći kojoj se utiču svi, pa i on, koji ispunjava svunjezinu unutrašnjost i upravlja putove njezina života.

U takvom raspoloženju stigne u kraljevu odaju. Obrazi joj ružičasti,oči blistaju od sreće, a to tako ističe njezinu ljepotu da se kralj zadivljenzagledao u nju i uskliknuo:

– Sad si sretna, Tajano?– Jesam, svijetli kralju.

318

– Tek sada razumijem zašto je sa mnom bilo tako zlo. Ja sam tvogdragana vjerio s drugom. Da si mi to odmah priznala, dao bih ti gaodmah. Hoćeš li se odsele brinuti o meni da ozdravim, da živim, damogu vladati dugo – dugo? Vidiš kako mi je dobro kad me gledaš takovedrim očima! Ja ću potpuno ozdraviti.

– Hoćete, hoćete, za malo dana – govori ona, prenoseći u njegasvojim pogledom divovsku snagu svoje želje.

– Vi ćete ozdraviti, živjeti, vladati dugo – nastavlja ona kao u nekojekstazi navale volje čitavog joj bića, volje poduprte uvjerenjem da se tomora ispuniti, da to ozdravljenje počinje već sada, u času dok gapodupire svojim očima, ispunjenim sugestivnim htijenjem. Od togpogleda osjeća on da nevidljiva ruka neke tajnovite moći svlači s njegatamnu koprenu boljetice i zdravlje se u njemu budi, oči mu se proširuju,ruke uzdižu i tijelo uspravlja.

– Geza! Ja s nova oživljujem. Ja sam zdrav! Ona mi to daje – kličeon, obradovan kao dijete.

Dok se smijao u presretnoj nadi, najavili su biskupa Floru. Odmahga primi, plivajući u radosnom uzbuđenju.

– Svijetli kralju, ovdje je vjenčani ugovor – reče on. – Sve je uređenokako je kralj želio.

– Vi ste zaslužili svoju nagradu. Zaslužili ste jer ste poslužili svojemkralju. A vitez je otputovao?

– Odmah. Samo smo pričekali dok je nevjesta ostavila kapelicu, aonda se on dao sa svojim pratiocima put hrvatske zemlje. Prije odlaskazamolio me neka isporučim svijetlom kralju da će se točno držati vašihželja i odredaba, jer ste ga neizmjerno usrećili.

– O! Ja sam gotovo bacio u nevolju i sebe i nju. Ali čujete, nitko nijeništa zamijetio?

– Nitko. Moji ljudi koji su bili svjedoci zakleli su se na križ da ćešutjeti. Vitezovi prijatelji su otišli s njime. Nitko ne sluti da je onanevjesta.

– Plemenita gospođa od Astre – ispravi ga kralj.Biskup se pokloni Tajani kao plemkinji, opetujući kraljeve riječi.

Ona stoji uspravljena, sva još pod dojmom velikog čina koji je plahojdjevojci sada pružao izražaj nekog heroizma.

Kralj pruži biskupu dokument.– Evo vam pismene darovnice. Vi ste naplaćeni. Sada idite, dragi

biskupe. Moja su vam vrata uvijek otvorena kad što ustrebate.Zahvaljujući, izlazio je biskup i ostavio kralja s peharnikom i

Tajanom.

319

– Pazi, Tajano – uputi je kralj – nikome ne povjeri našu tajnu. Znamda si odana kneginjici Okićkoj i ja sam uvjeren da bi ona šutjela, ipak neželim da se poveća broj onih kojima je poznato tvoje vjenčanje. Čovjeknikad ne može biti dosta oprezan. Tvoj mir i sigurnost na dvoru ovisi otome da nikome ne povjeriš današnji čin. Tvoj život i sreća ovise o tvojojšutnji. Ne zaboravi to nikad! Sutra dođi na večeru lijepo odjevena.Pozvao sam mnogo knezova i kneginja, bit će velika svečanost. Sad idi usvoju odaju.

Izašla je iz sobe i pošla dugim sporednim hodnikom pa ondaokrenula prema posebnom ulazu u kraljičine odaje.

Bez oklijevanja uvede je Rufa kraljici. Pred njom je stajao biskupFlora, a ona je spremala neki papir u ormar s ukrašenom debelomposrebrenom bravom.

Tajana se začudi, našavši biskupa kod Elizabete.– Ovdje ću spremiti bračni ugovor – tumači kraljica biskupu

latinskim jezikom, – a za vašu vjernu službu zasad, evo zlata. Doći ćevrijeme pa ću vas učiniti kardinalom. Tajano, dijete moje, evo, gle,sastavili smo dva ugovora – jedan za kralja – a ovaj za viteza – poslao mije da ga spremim za tebe ako bi bilo potrebno. Dobro, moj biskupe,usrećili ste dvoje ljudi koji će vam to uzvratiti. Požurite da vas Rufaizvede neopaženo u dvorište.

Gledajući za biskupom, Tajana se zamislila.– Ne čini ti se lijepo što biskup služi i kralju i – nama? Krivo sudiš.

Biskup je učinio sve što mu je odredio kralj, jedino je slagao da vitezputuje. Takva usluga našem vitezu nije grijeh. I ti si se morala poslužitineistinom – radi njegove sreće.

– Da, istina je – odgovori ona opet razvedrena.Kraljica je pošla k njoj i čvrsto je zagrlila.– Obavezala si se vitezu na vječnu zahvalnost, a on će te sada još

više braniti. Dođi sa mnom u moju kupaonicu da mi pričaš o svemu.Povela je Tajanu dvjema malim odajama i otvorila izrezbarena vrata

u veliku prostoriju.Sa stropa visi svjetiljka i razotkriva zidove pune golihnimfi u cvijeću i zelenilu. Pod je postavljen od malih šarenih mramornihploča. U sredini četverokutni udubljeni bazen i male stepenice odblistava srebra. Služavke su u posudama donosile toplu vodu. Elizabetasiđe u kupelj.

– Dođi – zovne je kraljica. – Hoću da se okupaš sa mnom pa ćemodogovoriti moje sastanke s vitezom.

Kad su djevojke Tajanu svlačile, Elizabeta upre u nju pogled.– Kako to izgledaš? – prošapće, a u glasu joj je zapanjenost, strah,

320

zavist. Pogledom hvata mlado tijelo, oblijeće ga čudnim izražajem.– Ti, djevojko! Tvoje je tijelo neobično lijepo. Nevjerojatno draži –

kao da je isklesano najplemenitijom rukom. Zapravo, i najplemenitijivitez, knez i kraljević poludio bi da te vidi ovakvu. Opasno si lijepa.Opasno!

Spuštene glave, zarumenjena od stida, zuri Tajana u pod. Crne koserazasute po bijelim ramenima samo još više nameću kraljičinim očimabjelokosnu ljepotu njezine puti.

– Nikoga ne ljubiš? Nemaš li na Griču niti gdje na dvoru svojegmomka? – pita je nakon kratke šutnje.

– Nemam. I neću nikada imati!– I ne treba da ga i ubuduće imaš. Kakav god momak nije vrijedan

tvoje ljepote, a plemeniti gospodin uvijek bi te smatrao samokrvnikovom kćerkom. Ti si dala svoju slobodu vitezu, on te, doduše,neće nazvati svojom ženom, ni pred ljudima, niti nasamu. Dođi, siđi uvodu.

Ali se nije odazvala. Lice joj rumeno od uzbuđenja, dok kraljicanastavlja:

– Ne slušaj ničije udvaranje. Uvijek imaj na pameti da si vjenčana initko te više ne može uzeti za ženu. Nikada nitko…

– Ne želim biti ničija! – odvrati Tajana i ovije oko sebe haljinu.– Siđi u kupelj.Tajanu strese neprijatan osjećaj, neko čuvstvo odvratnosti i straha i

reče:– Ne mogu u kupelj, zebem.Dopustila je Tajani da obuče haljinu, a ona uzme plaštu sličnu

tkaninu, zamota se pa sjedne na mramornu klupu.– Kralj je već često posumnjao da si ti krvnikova kći – reče kraljica i

ponovno spusti pogled po njezinim ramenima i blijedom licu iz kojeggledaju crne oči nalik na ponor. Što više je kraljica govorila i što više setrudila da izazove njezino povjerenje, to se Tajanina duša više udaljavalaod nje, bježeći pred nečim nepoznatim što ju je iznenada ustrašilo, čemunije mogla zahvaliti obrise, samo ju je gonilo od nje što dalje.

– Ne boj se, djevojko, ja sam sada tvoja prijateljica, nas dvije imamosada svoju tajnu koja nas veže pred kraljem, vitezom i Orhidom.Trebamo biti više puta ovako zajedno same jer ti ćeš sada biti jedinisvjedok sreće koja mene sada čeka. Bogato ću te nagraditi i lijepoodijevati. Svi će ti zavidjeti. Evo, gle ove naušnice, dat ću ih tebi idraguljima ću ti uresiti taj prekrasni vrat.

– Oh, ne, to nije za mene – prošapće Tajana i povuče se od nje.

321

– Zapanjuje te što sam tako dobra prema tebi? Ti i ne znaš što si miučinila. Sad si moja srećonoša i ostat ćeš to. Doskora ću imati u ruci tajnuvječne mladosti, a onda ću izgledati kao i ti. Tu tajnu posjeduje tvojzaštitnik pustinjak Dragoša. On će mi je dati, bit ću sasvim ravna tebi.

Djevojka više ne prepoznaje ponosnu kraljicu. To je sada žena kojojje nešto nepoznata razvezalo usta i raspojasalo čuvstva.

– Ti se tome čudiš? Ja znam da on ima tu tajnu, on ima eliksirživota, dat će mi ga ako ga ti zamoliš.

– Govorite li, svijetla kraljice, o pustinjaku Dragoši?– Pustinjaštvom je samo on prikrivao pravu istinu. On je mudrac,

kao i oni u našoj kuli mudrosti. Trojica su iz kule pobjegla prije višegodina, još za života kralja Bele, mojeg tasta. Jedan od trojice zacijelo jeDragoša. Ime je, dakako, promijenio, ali ja sam njegovo lice negdjevidjela. Kad on dođe, bit ću kao i ti.

– Nikad mi nije govorio da će u Budim.– Vjerujem ti. A sada govorimo o našem Sokolu. U tvojoj sobi ima

velika slika koja prikazuje nekog viteza.– Da – i Tajana pogleda kraljicu širom otvorenim očima.– Znaš li što predstavlja? To su vrata koja je znao otvoriti samo

pokojni kralj Bela. Iza tih vrata vodi vrlo niski i uzani prolaz kojim sedolazi u Belinu kulu, s trijemom na južnoj strani utvrda. Iza ovogtornjića od lukova, u blizini stražarskog tornjića, možeš lako pustitičovjeka uzanim prolazom što vodi u tvoju odaju. Navlaš sam te smjestilatamo, makar je to odaja za kneževske kraljeve goste. A znaš li zašto? Damožemo viteza kriomice dovesti u palaču. Sad znaš.

Ipak joj nije sve jasno, pa joj kraljica ponovo tumači.– Vitez će moći, kad god bude htio, dolaziti u tvoju odaju da ondje

govori sa mnom. Nitko ga tamo ne može zateći, a ja mogu u tvoju sobuulaziti iz kule mudrosti.

– Da, sad razumijem.– Za koji dan bit će velika svečanost. Kad svi odu i kralj pijan legne,

ti ćeš viteza čekati na trijemu kule i zadržati ga dotle dok dođe Rufa.Onda povedi viteza u svoju odaju i opet se vrati na trijem. Tamo ćešostati dok ja s njim budem razgovarala. Sutra izjaši u Gertrudin dvorac,isporuči sve to vitezu i odmah se vrati. Nemoj da izostaneš dugo, kaoono prvi put.

– Žurit ću se kući – šapne ona gotovo dršćući pri pomisli da će gavidjeti već sutra.

– Vrata sa slikom viteza naša su tvrđava.– Svijetla kraljice, tko je taj vitez kojega pokazuje slika?

322

– Neki hrvatski knez.– Bio je sigurno odličan, kad mu je slika na kraljevskom dvoru?– Zašto te to zanima?– Zato što je vitez mlad i veoma lijep.– Istina je, lijep, vrlo lijep. Moj tast, kralj Bela osobito ga je cijenio jer

mu je pomogao u ratu protiv njegova sina, sadašnjeg kralja, mojegsupruga. Ali ja ga mrzim.

– Zašto? – začudi se Tajana.– Jer mi je nanio veliko zlo.– Može li da on bude zao?– Bio je sklon kralju Beli.– A vama?– Mene je zarobio i zatvorio.– Svijetlu kraljicu? Rekli ste da je hrvatski knez. Zar vas je izdao

neprijatelju?– Bio je rat između oca kralja i sina. Moj suprug Stjepan, kao

kraljević, urotio se protiv oca kralja Bele i dao se u Požunu okrunitiprotukraljem. Otac i sin su ratovali jedan protiv drugoga. Knezovikraljevstva su se podijelili. Onaj mladi knez bio je za kralja Belu. Jednomu bitki prodre u dvor mojeg supruga dok je ovaj bio na bojištu, zarobimene i preda starom kralju. Bila sam sužanj kralja Bele dvije godine svedotle dok nisu otac i sin sklopili mir. Kad je Bela umro i čitavimkraljevstvom zakraljevao moj suprug, mi smo iz Požuna stigli u Budim.Kad sam ovdje zagospodarila, htjela sam odmah sliku odstraniti, ali sampronašla da su to vrata. Zato sam sliku i ostavila da ne bi drugi opazilišto se krije iza nje. Nitko ne zna, osim Rufe, mene i tebe. Vidiš koliko tipovjerava tvoja kraljica. Bit ćeš sretna uza me, Tajano. Obasipat ću teblagom i častima i ljubavlju svoga srca.

Kao da to i nije čula, ona pita:– Kako se zove vitez na onoj slici?– Knez Ratimir.– Je li još živ?– Sigurno je živ, ali od dana, kad je moj suprug postao kraljem, on

se sakriva.– Sakriva? A zašto?– Od straha preda mnom – da mu se ne osvetim što me je zarobio.

Tebe baš mnogo zanima taj knez?– On je na slici kao živ.– Ne bi bio živ da mi je pao u ruke! Vidiš, smatram te prijateljicom.

Treba da mi to uzvraćaš – reče kraljica i poljubi je. – Usne su ti hladne

323

kao da su smrznute!– Svijetla kraljice, molim vas da mi dopustite otići u svoju odaju.

Boli me glava – zamoli Tajana.– Žalosna svadbena večera, draga moja lijepa nevjesto, ali kad

hoćeš, ne mogu ti uskratiti želju. Znam da ti nije lako u duši. Žrtvovalasi svoj život za njega. On će ti se odužiti.

Kraljica je pratila dugim pogledom Tajaninu vitku pojavu što seizgubila na vratima.

Pošla je hodnicima i sklonila se u svoju veliku sobu, zasunula vrata igotovo se srušila u postelju, zarinuvši glavu u jastuke. Sreću koja jevečeras razbuđivala njezinu dušu razbila je kraljica kao da joj je zaliladušu olovom. Tišti je u grudima, u srcu, u glavi, u sljepoočicama.

Na vratima se čuje glas služavke. Ona joj otvori. Donijela joj jenajbolja jela i pića iz kraljevske kuhinje, a onda tiho otišla.

Tajana se zagleda u pladanj. Sjeti se kraljičine primjedbe: „Žalosnasvadbena večera za mladu nevjestu“. Ipak Tajana ne osjeti žalost. Čini joj seda vitez danas misli o njoj koja je dala slobodu svojeg života za njegovuljubav. Ova misao ponovno uzdigne njezinu dušu. Težina je napušta kaoda se olovo topi. Biva joj sve lakše i počne večerati, misleći o njemu.Osjeti njegovu blizinu kao da sjedi za ovim stolom i večera s njome.Mašta joj dočarava neviđene slike. Oči je podigla prema velikoj slici nastijeni ispod koje se kriju tajnovita vrata. Tu će dolaziti on, a ona će gadočekivati. Koliko još ima do tog časa? Koliko dugo vremena? I gleda usliku što prikazuje lijepu, visoku, snažnu, junačku pojavu. Takoplemenito lice, crni brci, tamne oči s dubokim zamišljenim pogledom, aon gleda baš njoj ravno u oči, tako milo i toplo, gotovo onako milo itoplo kao vitez Sokol u kuli Gertrudina dvorca.

„Tajčice moja…“, i gubi se u uspomeni na taj trenutak.Kap ove sreće smatra dovoljnom da njome napaja čitav svoj život…

324

SUDBONOSNA SVEČANOST

vježi zrak zatalasao se je kroz otvorene prozore kraljevskedvorane za vijećanje. Pozvani knezovi stoje naokolo dugogtamnog stola. Svečane raznobojne odore zakopčane su

zlatnim pucetima i srebrnim vrpcama.Kožni pojasi, urešeni draguljima, opasuju im tijela. Zlatne mamuze

zveče kod svake kretnje njihove obuće od crvene, žute i smeđe kože, amačevi zvekeću u dragocjenim tokama, obloženim šarenim plemenitimkamenjem. Tihim glasom živo raspravljaju s knezom Ivanom Okićkim,odjevenim u modru odoru, urešenu vezenim grbom i obrubima odzlatnih ukrasa.

U pratnji peharnika Geze pojavi se kralj s vojvodom i desetakkraljevskih dostojanstvenika. Knezovi se poklone. Kralj je uspravan,vedar, svjež. Njegove sitne oči svijetle su i čiste.

– Veseli me, plemeniti knezovi i baruni, da ste se svi odazvalimojem pozivu.

– Svijetli kralju, mi smo presretni što vas vidimo tako vedra, svježa,gotovo posve zdrava – reče stari knez Semere, čovjek guste smeđe brade.

– Za malo dana nosit ću na ramenima čitav kraljevski dvor. Srećame ne ostavlja i čudom mi svojim opet vraća zdravlje. A sad na vijećanje!

Kralj sjedne u visoki naslonjač na pročelju. Drugi stoje oko stola.– Imam vam objaviti važnu stvar, plemenita gospodo. Poznato vam

je da sam bana hrvatske zemlje Joakima obasuo častima. Poznato vam jeda sam ga poslao kumanskom knezu, svojem tastu, on tamo nije prispio.Do mene su doprli glasovi, potpuno uvjerljivi glasovi, da je Joakimpobjegao preko granice protivniku mojeg kraljevstva RudolfuHabsburškom…

Mrki pogledi odgovaraju na ovo priopćenje.– I zato ga skidam sa svih časti, proglašavam izdajicom i javljam:

ako prekorači granicu moje kraljevine, može ga ubiti svatko ga uhvati.– Svijetli kralju – prihvati riječ knez Semere – uvijek smo znali da

Joakim nije vrijedan vašeg povjerenja. Omražen je kod većine ugarskih

S

325

knezova, a kod hrvatskih još više. Uvijek smo bili nezadovoljni zbogvlasti koju je vršio taj himbenik.

– Već bih ga davno skinuo da sam znao što vi mislite. Nitko se nijeusudio protiv njega. Nitko od vas. Sad je dolijao. Pustimo prošlost,plemenita gospodo, želim da sve uredimo u kraljevstvu tako da će svibiti zadovoljni. Želim da mi najstariji bude glavni moj tovarnik. KnežeSemere, čiji rod vuče lozu iz moje obitelji, vi ste se posve od meneodvratili – znam, Joakima radi. Sad ste, kneže, vi odabrani za čast mojegtovarnika, a znam da je to svima pravo. Svjedoče mi to vaša vedra lica.

– Svijetli kralju, služit ćemo vama i kraljevstvu – odgovaraju svijednodušno na kraljevu odluku, a on nastavi dalje:

– Svojim hrvatskim banom, evo, postavljam poštenog i umnogkneza Ivana Okićkog.

Mladi knez iznenađen klekne na jedno koljeno:– Svijetli kralju, zahvaljujem na velikoj milosti, ali za ovu čast bih

predložio starijega.– Ja sam odabrao vas. Um i junačka desnica jednako su u vama

udruženi.Hrvatski knezovi se okrenu Ivanu veoma zadovoljni.– Nadam se, plemenita moja gospodo – opet će kralj – da ste vi svi

spremni čvrsto ustrajati uz moj savez sa češkim kraljem. Ratovanje snjim nanijelo je mnogo štete kraljevstvu, a mir i savez što sam ga nakonljuta boja sklopio s tako moćnim vladarem u našu je korist.

– Svi smo mi uz vas, svijetli kralju – kliknuše knezovi.– Radujem se što vi pristajete uz mene. Samo sam još to htio da

čujem iz vaših ustiju.Zadovoljni otišli su velikaši iz kraljevske odaje. Samo je kneza Ivana

kralj zadržao i, gledajući ga sa smiješkom, reče mu:– Vidite, mladi kneže, na Griču sam vam rekao: niste zadovoljni s

Joakimom, ali treba da se pouzdate u ono što činim. Moji hrvatskiknezovi veselit će se što nema više Joakima. Vi, ipak, treba da dobrostegnete uzde Joakimovim prijateljima. Ovdje sam ih sve otjerao s dvora,a one kod vas prepuštam vama. Nakon vjenčanja vaše sestre krenut ćeteu Hrvatsku, tamo ima dosta posla da Joakimove ulizice stjerate u vučjurupu. Još nešto – glasnik je stigao iz Požege, pojavilo se dvoje mladih,brat i sestra. Lutaju okolo u hodočasničkim odijelima, šire bogumilskuvjeru i nazivaju je pravom hrvatskom kršćanskom vjerom. Trebalo bi ihzato kazniti, ali, ipak, budite obzirni jer oni propovijedaju i protivJoakima. Dakle, zaslužili su i potporu. Ako ih Matijas uhvati za grkljane,a vi popustite. Neka samo dižu svijet protiv Joakimovih pristaša koji su

326

nam još opasni.– Učinit ću po vašoj zapovijedi, svijetli kralju.– Zatim, hoću da se istraži tko je bila majka moje srećonoše, a tko

otac. Vele, krvnik je priznao da je oženio djevojku koja je imalanezakonito dijete. Želim da tome krvniku otvorite usta. Konačno,odlučio sam da u četvrtak vjenčam vojvodu s kneginjicom. Odmahnakon vjenčanja neka vojvoda otputuje mojem savezniku i svojempoočimu češkom kralju. Imam mu poslati važnih poruka. Dat ćuvojvodi, uz kraljevsku pratnju, na put i nevjestu.

Knez je slušao vedro i veselo, a tada ga upita kralj, prekinuvši temu:– Primjećujete li, kneže, da uistinu ozdravljujem?– Upravo sam izvan sebe od sreće.– Oh, mladi kneže, zdravlja mi treba. Sve drugo ću lako urediti.Onda otpusti kneza, zovne vojvodu Belu i priopći mu svoju odluku.– Ladislav mi zadaje brige. Već je dva puta pobjegao s dvora i

krenuo u kumanske šume. Bio je pijan među kumanskim plesačicama.Jučer su ga našli u gradu među djevojčurama. Već odavno vidim da jeLadislav muška djevojčura. Ženama će prepustiti vlast svojeg žezla, kaokraljica muškim. To je Ladislava otkinulo od mojeg srca. Kakvog linasljednika prijestolja! Naumio sam, evo, to zna Geza, učinitinasljednikom svojeg mlađeg sina, ali on je još dječačić. Češki kralj morami pomoći da promijenim nasljednika. To upamti, Bela. Tvoja je dužnostda za to izmoliš potporu češkog kralja. Andrija će biti moj nasljednik, aako umrem dok on još ne može vladati, ti ćeš umjesto njega voditiposlove s mojim prijateljima. To upamti.

– Svijetli kralju, čemu razmišljati o nasljedniku prijestolja? Ovakosvježi, potpuno zdravi.

– I ja se slažem s tim – doda peharnik Geza. – Sasvim je suvišno damislite o nasljedstvu. To je još daleko.

– Daleko, vrlo daleko, pravo velite, a ipak, hoću da znate mojenakane i ti, Bela, i ti, Geza, jer kad god se sjetim kraljevića, ne mogumirno spavati. Kuman je on, po krvi i po svojoj zloći. Ali sad je dosta,treba da se veselimo.

U velikoj dvorani, pred kraljevskim sjajem prostrtog stola,okupljene su žene knezova, baruna i ostalih visokih dostojanstvenika sa

327

svojim muževima. Očekuju kraljevsku obitelj. Gospođe krišompogledavaju prema ogromnim kipovima, urešenom kaminu, gdje stojiDorja u svečanoj ružičastobijeloj haljini, urešenoj izvezenim kraljevskimzlatnim grbom i svjetlucavim pojasom od samih dragulja. Tamna svilenakosa pada joj preko struka, a oko glave sapeta je širokom sponom odzlata i srebra. Ponosna, visoka njezina pojava natkriljuje sve kneginje udvorani. Uz nju je Tajana, manja od nje, nježna, tanana, u svijetlomodrojhaljini posutoj bijelim ljiljanima. Čudno crna kosa uokviruje put lica štoje kao od bjelokosti. Velike tajanstvene crne oči čudesna su zagonetka.

I gospođe i gospoda promatraju Tajanu, šapću o njezinim čarobnimmoćima. To ih ispunjava posebnim počitanjem prema ovom biću ukojem svi gledaju najpoželjnije blago života – sreću. Ali ih ona neprimjećuje. Promatra Dorju i jedva zamjetljivim pomicanjem ružičastihusana šapće:

– Reći ću vam nešto, kneginjice, jer moram, u vašu je korist.– Tâ govori već jednom.– Bila sam izjašila. Kralj je htio da idem na svježi zrak i susrela sam

viteza Tomu. On vam je nešto isporučio.– Tomo je ovdje?– Onaj pjevač što je prije nekoliko tjedana pjevao na brežuljku – bio

je on.– Što hoće od mene?– Rekao je: „Isporuči kneginjici da sam se zakleo da ću umrijeti na

vješalima. Neka se toga sjeti svaki put kad se vjerenik dotakne njezinihusana“.

Kneginjica problijedi:– Ne shvaćaš li što se krije iza ove poruke?– Vojvodi prijeti pogibelj od Tome.– Zašto me progoni taj zlokobni čovjek? Zašto me ne pušta na miru?

Zašto?– Ne znate, kneginjice?– Kao da ti znaš!– Znam i rekla bih vam kad vas ne bih uvrijedila.– Reci, Tajano. Zar ti je on kazao zašto me progoni?– On nije rekao ništa, nego ste vi na Okić-gradu knezu Ivanu i

vojvodi tako glasno ispovijedili sve što ste doživjeli s tim otimačem dasam odmah znala zašto sve to. Oprostite, ali vi ste željeli da vam rečem:Tomo vas ljubi!

Dorju oblije rumen vrućine:– Kako smiješ riječ ljubav staviti pokraj imena mog otimača?

328

– Zao je, zloban, otimač je, ali ipak vas ljubi. A zato što nije dobar,čini vam zlo. Ipak ono u Loboru lijepo je i dobro djelo. Veliko…

– Valjda jedino u njegovu životu.– Zato što ste vi jedina u njemu probudili dobrotu. Ona tri dana što

ste ih proveli pod njegovim krovom mogao vas je upropastiti za čitavživot, a ipak – bio je plemenit.

– Zašto mu je onda poruka gadna i podla?– Zato što je bezuman od ljubavi.Knjeginjica odmjeri Tajanu i zaustavi pogled na njezinu licu. „Ovo

tiho šutljivo stvorenje“ – pomisli – „prolazi dvoranom poput bijele sjene,pa kako je hitra u prosuđivanju ljubavi.“

– Čini se, bolje poznaješ ljubav od mene!– l vi ljubite vojvodu.– Ima li plemenitijeg kneza pod suncem? Srce mu zaslužuje još

mnogo više ljubavi, mnogo više. Radi mene mu prijeti pogibelj. Tajano,moram da je odvratim. Tomo veli da se zakleo umrijeti na vješalima – otome, veli on, treba da mislim kad vojvoda dotakne cjelovom moje usne!On će ga ubiti!

– I onda umrijeti na vješalima. Zato što vas ljubi, bezumno ljubi.– Da je barem to istina!– Vi biste željeli?– Onda bih spasila vojvodu njegove zlobe. Da me ljubi, iznudila bih

od njega da ide odavde zauvijek. Ali, ni riječi više o tome – prekine seona – brat mi ulazi u dvoranu. Njemu ni riječi o tome. Oh, kako daodvratim pogibelj od svog vjerenika?

Ivan se približavao neobično vedra i vesela lica. Tajana se povučedalje od kamina. Knez priđe k sestri posve blizu da ih nitko ne možečuti:

– Sestro, dogodilo se nešto veliko. Joakim je pobjegao Rudolfu, amene je kralj imenovao banom. Joakimovom zulumu33 je kraj. Tebe ćekralj vjenčati u četvrtak. Odmah nakon vjenčanja putovat ćete u Češku.Ne raduješ li se tome?

– Toliko nenadanih preokreta najedanput! Sve me silno raduje,samo mi nije drago to putovanje. Bojim se, znaš, svuda ima razbojničkihdružba.

– Tomo zacijelo nije u ovoj okolici. Da je onaj pjevač bio on, već bisav kraj strepio. Od drugih pak razbojnika čuvat će te kraljevska pratnja.

33 Zulum – strahovlada, teror.

329

– Sad si posve sretan, zar ne?– Još nisam sasvim, ima mnogo toga što je još daleko. Budi mi,

sestro, vesela, Joakimova vlast je pokopana.– Ako se od Rudolfa vrati?– Nije lud da se vraća. Prije nego kreneš na put, potanko ću te

uputiti kako treba da rukovodiš vojvodino vladanje.– A ja ću te slušati u svemu.– Bit ćeš uz ovog plemenitog čovjeka čašćena i sretna, bit ćeš štit

Hrvatske. Nego, još mi je nešto rekao kralj. Moram te na to pripremiti,ako bi o tome govorio u tvojoj prisutnosti, da se ne bi smela. Javio mu jetakođer glasnik da se u Slavoniji pojavilo dvoje mladih: brat i sestra, kojinaučavaju patarensku vjeru. Što misliš o tome?

– Dvoje mladih: brat i sestra? Da nisu Mirena i Radoslav?– Nisu nam htjeli priopćiti što smjeraju, samo su priznali da nekamo

odlaze. Njihov je život na Okić-gradu, bezmesna hrana i neprestanočitanje Evanđelja, sve to dokazuje da su bogumilske vjere. Rekao sam ti,ovo dvoje veoma su zagonetni.

– Sad tek shvaćam zašto nisu htjeli da pomiriš Radoslava s ocem,niti su govorili o svojem vjenčanju. Ovo bi mogli skupo platiti. Upravosu se izložili inkvizitoru Matijasu. Jao njima ako ih uhvati.

– Kralj mi je naredio da to izvidim i da ih zaštitim jer naučavaju iprotiv Joakima. Ne boj se, sam ću se navratiti u Slavoniju da ih potražim.

– Ivane, nastoj da napuste taj život.Kraljevska povorka ulazi.U dvorani umukne razgovor. Velikaši su stavili ruke na drške svojih

mačeva u znak svojih pozdrava i počitanja. Kneginje su uhvatile rubovesvojih plašteva da se poklone. Novi tovarnik knez Semere stupi predkralja i kraljicu i vodi ih na njihova mjesta. Iza njih pođe k stolukraljevićeva nevjesta vrlo blijeda i žalosna. Kraljević srdito sjeda uzsvoju ženu i okrene joj napola leđa. Ostali uzvanici, kraljevi gosti iprijatelji, pozvani su za neobično dugi kraljevski stol na uzvisini.

Kralj udari dlanovima, vrata se otvore, a čitava vojska slugu unesena velikim pladnjevima srebrne i zlatne zdjele s jelom. Večera je počela uveoma radosnom raspoloženju, što je od zadovoljnih kraljevih pristašaprelazilo i na kralja.

Elizabeta je upravo procvala, obrazi joj se rumene, ispod gustihtrepavica blista vlažni sjaj očiju. Zelena svila njezine haljine ističe crninukose. Kralj znatiželjno pogledava k njoj da odgonetne uzrok napadneradosti što je naslutio u čitavu njezinu biću. I Orhida sumnjičavopromatra sestru, instinktivno osjeća da ovo tajnovito veselje ugrožava

330

njezine interese. Kralj se sagne knezu Semeriju, nasuprot kraljici:– Joakim sigurno ne večera tako slasno kod svog Rudolfa kao mi

ovdje.Primjedba je polučila željeni uspjeh. Elizabetino se lice promijeni,

pogled sakrije trepavice, ostane časak mirno i, sabravši se, okrene licekralju:

– Što veliš? Joakim je u Rudolfa?– Odbjegao je od mene. Umjesto da ide Kumanima, pobjegao je k

svojem savezniku. Što veliš na to?Osjećajući sve poglede na sebi, namršti se i s gnušanjem odvrati:– Ako je istina, tada je teško osramotio sebe i uvrijedio kralja i

kraljevstvo.– Moramo vjerovati da je istina jer sam o tome dobio posve

ispravnu vijest. Kamo bi uopće nestao? Evo, već dva tjedna ne daje glasaod sebe.

– Užasno je to – veli kraljica, uzme nož i prstima uhvati mirisavujarebicu da tako prekine razgovor o Joakimu.

– Moja plemenita gospodo – oslovi kralj svoje goste, uzevši punivrč. – Danas, evo, pijem u vaše zdravlje i pozivam vas u četvrtak navjenčanje svojeg nećaka vojvode Bele i njegove plemenite vjerenicekneginje Dorje Okićke.

Kraljica je pogledala namještenim smiješkom. Orhidine oči upilje seu kralja izazovnim pitanjem. Kralj to primijeti i ponovo uzme vrč:

– Još vam imam javiti da se u zarukama moje mile šurjakinjekneginje Orhide desila mala promjena.

Djevojka uspravi glavu, a oči joj ukočeno počivaju na kraljevimnasmiješenim usnama.

– Pošto sam saslušao viteza Sokola, uvjerio sam se da njegov grb,koliko god bio plemenit, nije u skladu s položajem kneginje Orhide.

Htjela je skočiti uvis. Samo prisutnost gostiju i kraljev strogi pogledprikova je na stolac.

– I zato sam vitezu vratio zadanu riječ.U tom se trenutku Orhidin pogled susretne s kraljičinim i saspe u

Elizabetu munjevite strijele.– Ali to nije nesreća jer, eto, Orhidu ovime vjerim s odličnim

vojvodom Kumana – Oldamurom.Mladi Kuman, što je sjedio među dvoranima, ostao je kao gromom

ošinut. Jedva se digne i nesigurnim glasom izreče nekoliko riječi hvale. SOrhidina je lica svatko mogao pročitati da ona proklinje tu vjeridbu.Tajana je sve to slušala, gledajući preda se.

331

Opet se razvio razgovor. Gosti su veselo pili i pričali, samo jeOrhida bijesna izražaja izbjegavala zaljubljene poglede kumanskogvjerenika.

Kralj opet ušutka svoje društvo:– Hoću da objavim još jednu novost. Među dvorankama kraljice

nalazi se djevica kojoj imam zahvaliti mnogu sreću koja me je zadesila.Stoga smo joj ja i kraljica podijelili plemstvo. Odsada ona će se nazivatiTajana plemenita od Astre.

Žestokom kretnjom obazre se Orhida na Tajanu. Pogleda kraljicu pakralja. On je shvatio što se odigrava u Orhidinoj glavi, pa da zaštitiTajanu svake sumnje, doda:

– Odabrao sam ime Astra jer je srećonoša, zapravo dobra zvijezdamojeg života.

Svi su pogledi zahvatili Tajaninu pojavu i njezino lice kao odbjelokosti, čiju su tajanstvenost još jače izražavale velike mirne crne oči.Kralj je nastavljao razgovor s gostima, zbijao šale i gotovo se raspojasao.

– Sokol je lukavo izmakao vjeridbi s Orhidom – šapće knez IvanDorji. – A znaš i zašto – i pogleda sestru značajno.

– Ružno je što čini taj vitez. Nije mi se sviđao od prvog časa kadsam na viteškim igrama čula njegov duboki glas. Zacijelo ga tišti kakavzločin ili je možda bjegunac?

– Tko bi znao – odgovori Ivan.Kralj je ustao od stola i čitavo se društvo diglo.– Hajde da kockamo – reče kralj. – Spremite stol. Moja srećonošo,

pokaži sad što možeš.Društvo se razišlo po dvorani. Glazbenici su započeli svirku.

Dvorski trubaduri nastupili su sa svojim pjesmotvorinama.U drugoj, maloj dvorani, sjeli su knezovi s kraljem. Tajana stoji iza

kraljevskog naslonjača. Čitavim svojim bićem uprta je u njegovu desnicui svom sugestivnom snagom svojih raširenih zjenica upravlja kraljevomrukom. Kralj baca kocke, a one sve padaju u njegovu korist. Zlato sezgrtalo na hrpama pred kraljem, a knezovi gledaju Tajanu sa sve većimstrahopočitanjem. Svi su pod dojmom da ona čarobnom moći zapovijedakockama.

Kralj se napokon uspravi i zazveči novcima:– Gospodo moja, neću da vas operušam do kože. Ovo zlato poklonit

ćemo srećonoši za opremu.Ona odstupi natrag i zaniječe glavom.– Ne, ne, hvala!– Jedino stvorenje koje odbija novac. Razdijelit ćeš ga siromasima,

332

ako ti je s voljom.– To hoću, svijetli kralju.Pohlepnim pogledom promatraju knezovi Tajanu, utapljaju se u

njezinim velikim crnim očima što im se čine poput dva crna zaklopca namramornom hramu tajne.

– Gutate mi je očima, – primijeti kralj – još ćete mi je progutati. Idi,djevojko, neću više kockati. Tamo u dvorani ima manje opasne gospode.

Poput pahuljice, lagano, nečujno, ona odmiče, a za njome se povlačibijela vezena povlaka.

– Ovo je sama čarobnost – primijeti mladi knez Semere. – Svijetlikralju, što onda ako vam je ugrabi koji lijepi vitez?

– Ne bih vam savjetovao, mladi kneže, da je pokušate otimati – rečekralj i zaprijeti mu šaljivo.

– Da nije srećonoša, omamila bi me. Ne možeš s nje skinuti oči, kaoda te je prikovala uza se.

– Što prije se otkujte, opominjem vas, kneže – smije se kralj. – Tamosviraju kao pomamni, idemo da se gospođe ne dosađuju.

S gospodom uđe kralj u blagovaonicu i sjedne k stolu. Vino seulijevalo u zlatne vrčeve.

– Ne sjećam se da je bilo veselije na mojem dvoru – primijeti kraljknezu Okićkome. – Zar ne, Geza?

Peharnik nalije kralju vina i potvrdi.– Osjećam kao da me danas čeka nešto neobično veselo. Toči, Geza!– Nije dobro da toliko pijete, kralju.– Do postelje nije daleko. Gle, gle, onaj zelenaš, kraljević – taj je

pijan! Kako se samo drsko ponaša! – I kralj izlije iz vrča vino. – Neću dapijem. Pogledaj mojeg nećaka, i taj je pijan, ali njegovo je vino kneginjica.Nije li mu vjerenica kraljevska pojava?

Dok su oni povlađivali, kralj pozove k sebi vojvodu, posadi ga blizusebe i reče mu:

– Bela, prije večere nisam ti rekao svu istinu. Još se nešto dogodilo.– Što, svijetli ujače?– Ono što sam ti rekao o promjeni mojeg nasljedstva već je gotova

stvar. Odlučio sam to i napisao. Oporuka je u mojim tajnim spisima.– Kad ozdravljujete, na pameti vam je oporuka?– Ne kanim umrijeti, krune mi, nemam volje za to, ali kraljevstvo

mora imati čiste račune. Slušaj, Bela, umrem li ja i prije nego proglasimAndriju svojim nasljednikom kraljica ne smije nositi žezlo. Ona će gabaciti u krilo svakom svojem draganu. Nakon Joakima slijedit će drugipa treći. Zato sam oporučno odredio da nakon moje smrti, bude li

333

prijestolonasljednik malodoban, ti preuzmeš vlast u kraljevo ime. U tebese pouzdajem da ćeš mojem imenu sačuvati slavu.

– Ne daj, bože, iskušenja da vas moram zamijeniti, mili ujače –odvrati vojvoda iskreno.

– Zakuni se na svoju ljubav prema kneginjici da ćeš se pokoritioporuci. Zakuni se!

– Kunem se, ujače!– Sad mi je srce mirno. Nadam se još poživjeti, ali morao sam ovo

čuti iz tvojih usta. No, u četvrtak uzet ćeš svoju dragu u naručaj pa snjom ostaviti Budim i o svemu obavijestiti češkog kralja. On će vrlo lakoprivoljeti i uvijek te štititi. O tome zna Geza, a kneza Okićkog ću uputitineka hrvatske knezove pripremi na tvoju vladavinu.

– Ujače, ostavite takve misli barem, danas.– Da, vidim, tvoja te vjerenica doziva pogledima. Imaš pravo, sutra

ćemo o tome. Idi – moj zaljubljeniče.Trubaduri izmjenično nastupaju s igračima. Peharnik upozori

kralja:– Ne biste li pošli na počinak? Kasno je.– Danas mi se neće u ložnicu. Poštenja mi, hoću da ostanem, makar

do zore.Igrači i trubaduri već su treći put opetovali svoje igre i pjesme.

Kraljica je nemirno pogledavala kralja koji se još uvijek nije micao odstola.

– Još nikad nije tako dugo boravio među gostima – reče dvoraninuRufi. – Zar ne kani otići? Vitez Sokol sigurno čeka na trijemu Beline kule.Idi i pogledaj.

– Sad nas kralj promatra, ne mogu. Vjerujete li da je Joakim otišaoRudolfu, a da se vama ne javi?

– Slutim zlo.– I ja. On ga je dao ubiti na putu knezu Kumana.Kraljica se na te riječi nešto prepala, ali sva obuzeta iščekivanjem

sastanka s vitezom kod Tajane, nije mogla razmišljati o Rufinoj sumnji.– Idi. Vitez ne smije ostaviti kulu, a da ga ne vidim. Idi, idi, potraži

ga!Lukavi dvoranin polako napušta dvoranu, a da mu nije izbjegao

pogled kojim ga je pratio kralj. Jedva zatvori za sobom vrata, kraljpovuče k sebi svojeg peharnika:

– Oni nešto švrljaju, Geza. Treba pripaziti na Rufu. Kraljica sva gori,tu se nešto događa. Neka Ferenci slijedi Rufu.

Hodnikom se šulja Rufa. Ogledava se, prisluškuje. Izlazi na trijem

334

spojnog hodnika i pogleda dolje. Pod stupovima trijema pričini mu se,zazvečalo je oružje. Nagne se nad ogradu i opazi neke crne pojave,stisnute uz bijele stupove. Vjetar zavija za utvrdama, oblaci se gone, odčasa do časa bljesne. Oni dolje sakrili se za stupove. Ovo ga ponuka dadočeka novi bljesak. Opet zirne dolje. Ali sad ne vidi nikoga. Htjede poćidalje, no zamijeti da ga netko slijedi. Zato se vrati istim putem, pođe udvoranu i priopći kraljici zašto nije otišao u Tajaninu odaju i odande ukulu. Zatim joj spomene da je pod stupovima trijema sporednoghodnika koji vodi u „bijelu kulu“ vidio neke ljude kako su se tu sakrili.

– Straža nije nikad stajala ondje, bit će da se na dvoru nešto događaiza naših leđa – primijeti Rufa.

Uto je peharnik opet zamolio kralja da ide na počinak.– Danas mi baš nećete priuštiti da se zabavim do zore. Mrska mi je

danas moja postelja, kao osuđeniku stratište. Dobre sam volje – brani sekralj.

Dvoranom zatutnji kao da se nebo nad njim raspuklo.– Oluja – primijete gosti sa svih strana dvorane.– Kasno je, svijetli kralju. Ako oluja potraje dugo, ostat će vaši gosti

spavati po vašim odajama. Treba da ih otpremimo dok pljusak nezapljusne prolaz u stari dvor. Trijem nije pokriven i gospođe ćepokisnuli, prolazeći na konak.

– Ajde, neka idu. Neka se sutra odmaraju, a prekosutra ih pozivamu lov, velik i svečan. Pozvao sam u taj lov i neke knezove iz udaljenihdvorova. Oni će sigurno stići do sutra. A sad otprati kneževske goste.

Stojeći uz kralja, Ivan je čuo svaku riječ.– Kneže, kad otpratite svoju sestru na počinak, dođite u moju

ložnicu. Trebam vašu pomoć. Mislim da ćemo ove noći otkriti neštovažno. Povjerit ću vam štošta. Sada ste vi moj pouzdanik, mladiću. Izadovoljni smo obojica. Dakle, dođite.

Kralj mahne rukom na pozdrav gospođama i gospodi. Kraljicašapće Rufi. Kralj se pričinjava da ništa ne vidi i, smijući se, pođedvoranom nešto malo nesigurno.

Nakon toga primi kraljica uz ljubazni smiješak naklone gostiju iizrazi želju da po suhom stignu na konak pa krene s dvorankama.

Geza je odredio da sluga upali baklje, a sam pođe da odvede gosteiz kraljevskih odaja spojenim otkrivenim trijemom, vodeći ih u suprotnidio dvora. Rufa je međutim, prišao k Tajani i izručio joj kraljičin nalog.Ona se oprosti s Dorjom i ostavi blagovaonicu.

Knez Ivan priđe k sestri koju je vojvoda ostavio načas da izmijenipozdrave s gostima.

335

– Dorjo, kralj me zove u svoju ložnicu. Mori ga neka sumnja, što li.Hoće da mi nešto otkrije.

– Danas su uistinu i kraljica i Rufa izgledali čudnovati.– Kralj se nije mogao otkinuti od zabave, ali dođi, otpratit ću te, a

onda idem k njemu.Polagano se dvorana praznila. Vojvoda se vrati k Dorji.– Kneginjice, u četvrtak svanut će moj veliki dan. Kako je daleko do

četvrtka!– Tri dana, vojvodo – reče Ivan.– Tri godine, duge i teške – i njegove svijetle oči sanjarski se upru u

Dorju.– Laku noć, vojvodo.Ivan uzme sestrinu ruku i odvede Dorju iz dvorane.

336

SABLAST

ad se kralj oprostio s gostima, uđe u svoje odaje, odložisvečanu odoru i odjene do koljena dugu kazetu s rukavima.Nešto omamljen vinom, uzme vrč, ispljuska lice vodom.

Osvježen, naredi sluzi da pred vratima dočeka kneza Okićkog.U prostranu sobu dopre grmljavina i huka vjetra. Kralj sjedne, sluša

kako vjetar zavija. Polako ustaje, mjeri sobu dugim koracima. Onda, kaoda se nečeg dosjetio, krene k vratima kroz koja je ušao sa svečanosti izblagovaonice, uđe u malu prostoriju, ogleda je svu i izađe narednimvratima u hodnik. Tu čeka sluga.

– Jesi li tu, Stjepane? – zapita kralj.– Jesam, svijetli kralju. Po vašoj zapovijedi čekam kneza Okićkoga.– Čekaš ga? Dobro je tako. Čim stigne, pusti ga ravno k meni…

Stoga ga čekaj i ne miči se.Nekoliko trenutaka još se zadrži, gleda po hodniku i vraća se,

zatvori vrata, prođe malom odajom u svoju veliku ložnicu i zatvori je.Stane uz vrata, gleda oko sebe. Nešto ga uznemiruje. Promatra grimiznezavjese na svojoj postelji. Duboko su spuštene.

Visoki, uzani prozori zatvoreni su željeznim kapcima. Kiša pljuštipo njima. Neprijatan šum ispunjava ložnicu. Kralj gleda u zastorepostelje. Zar se miču? Tako mu se čini. Male svijetle oči pažljivo, opreznopromatraju rubove zastora. Ali onda srdito zabaci glavu i pođe odlučnoprema krevetu. Uhvati zastor i zaviri unutra. Postelja je spremna zaspavanje. Sve je namješteno, mirno, u redu.

– Budala! – veli kralj sam sebi posve glasno. – Prokleto vino! – ipovuče svjetiljku i stade listati po nekom pergamenu na stolu.

Bura je načas umukla, kao da je izdahnula. U sobi je neobično tiho.Čuje se samo šuštanje debelog pergamena u kraljevoj ruci. Ali mu rukapadne na papir, ispod obrva oštre oči zasjeknu se u vrata što vode unjegov spojni hodnik. Debele vratnice, izrezbarene, tvrde, kao da su sepomakle – škripnule.

Vrata se rastvore kao da ih je rinula neka golema nevidljiva snaga.

K

337

Ukočen stoji kralj. Pred njegovim očima nizaju se slike, sve prednjim trepće, u grlu ga stisne, u grudima zaustavlja dah i – krik. Koljenamu klecaju, u očima stakleni ukočeni strah, on je kao lješina.

Na pragu stoji čovjek, crvena kosa mu je duga, raskuštrana, bradaneuredna, žarka, lice blijedo, strahovito namršteno, strahovito zlobno, uočima zločinačke strijele.

Nijemim užasom bulji kralj u sablast što je nalik na Joakima. U rucijoj bodež. Ne može da se makne ni da viče, ni da se brani. Pretvorio se ukip u koji je uklesan smrtni užas.

Prikaza proleti odajom ravno do vrata što vode na hodnik. Kraljčuje kako je zasunuo željezni zavor. Hroptavi glas izvi mu se iz grla.Sablast živi. On je osjeća, sluša, čuje, gleda kako stoji pred njim, u ruci jojsvjetluca bodež i diže ga nad njegove grudi. Do dna duše dopre mustrahovit osvetnički glas:

– Prokleta izdajico, kraljevska! Huljo! Nisi se nadao da ću istimputem uskrsnuti? A? Onim istim putem kojim si me poslao u smrt?Izdajico! Evo me da obračunamo, gospodaru himbeni!

I dok on to govori, na pragu malih vrata spojenog hodnika ukaže sesuho izobličeno lice Henrika Gisinga. Smije se krvoločnompodrugljivošću.

– Joakime, udrite! Nema vremena da se naslađuje osvetom!– Pusti me, hoću da zna, hoću da se previja, da se savija kao što sam

se ja savijao pod sjekirom. Hoću da mu se ja rugam – kao što se on rugaomeni. Životinjo himbena, sad ćeš mi platiti dug!

Lice se kraljevo iskrivi, oči gasnu, strašna prikaza pretvori se uživot. Osjeća sve. Hvata se za grudi, otvara usta i klikne – ali glas mu jesamo hroptavi odjek posljednje samrtne strave. Kralj klone, ruši se ismiruje …

U sobi tiho – mrtvo.– Lukavac. Pričinja se da se obezumio – šapne Henrik. – Udrite,

Joakime!Približava mu se bodežom, ali ga opet trgne natrag.– Čekaj, čekaj, možda mi je vrag došao u pomoć. Možda mu ne

moram ja pocijepati izdajničko srce. – Čekaj – da vidimo.Obojica bace se na pod, ogledavaju kraljeve ruke, slušaju,

prislanjaju glavu na njegove grudi, osluškuju udaranje njegova srca.– Ah! Srce mu ne udara! Mrtav je!– Pusti, možda se pritajio, a onda smo izgubljeni i mi i naš spasitelj

krvnik, svi.– Briga me za krvnika! Ali mi, mi? – Pazi u njemu je sve tiho kao u

338

grobu.– Dakle, uistinu je sam vrag došao da nam pomogne, slava mu i

dika budi!Henrik se prigne, razriješi kraljevu kazetu i osluškuje.I bura je zanijemila. Tišina, uzbuđeno disanje Henrika i Joakima

ispunjava svu sobu.– Taj neće više nikoga slati u tamnicu ni pod sjekiru – zadovoljno će

Henrik.– Dobro je to, samo malo prebrzo. Da sam se samo mogao nauživati

njegove strave.– Predugo smo ga čekali. Zadržao se na čašćenju previše dugo. Pazi

svanut će zora.– Tiho! Zasuni vrata na spojni hodnik da nitko ne nasluti kako smo

onuda unišli.– Valjda se ne bojite? On je mrtav – sad ste vi gospodar.– Ne bojim se, ali kad ga nije trebalo ubijati, neka je sve u redu.

Hoću da iskoristim vražju moć – i on se nasmiješi zlobno i stade šaptati:– Umro je od bolesti koju je zadobio na putu u Kamen-grad! To će bašizvrsno zvučiti u Rimu, mnogo ljepše nego da sam ga morao poslati nadrugi svijet i proliti zlu krv. Požurimo! Tomo je već sigurno ušao u dvor.Ja idem kraljici da sve pripremim, a ti potraži Tomu i dovedi ga ravnogore da kraljevske prijatelje spremimo što hitrije u tamnicu.

Otvore vrata što ih je prije Joakim zasunuo, iziđu iz kraljeve ložniceu malu odaju pa se požure na glavni izlaz u hodnik.

Još nekoliko koraka, kad se vrata otvore, a s hodnika uđe knezOkićki. Svjetiljka sa stropa osvijetli mu Joakima i Henrika. Usklikpreneraženja otkine se iz usta mladog kneza. Stao je, zagledao se kao dasam ne vjeruje svojim očima. Joakim gordo i grubo vikne:

– Što tražite, vi, kneže, ovdje?– Idem kralju.– A ja vam zabranjujem!– Kralj mi je zapovijedio da dođem.– Ne možete danas govoriti s njime. Poručuje vam da mu nije

dobro. Sutra…Knez obiđe Joakima i jurne na vrata kraljevske sobe. Pokuša ih

otvoriti, ali opazi da su zaključana. Udari pesnicama nekoliko putazovući:

– Svijetli kralju, kralju!Nitko se ne oglasi.– Slugo, ovamo – zovne Ivan kraljeva dvoranina, ali mu Joakim

339

zakrči put i odgurne slugu. Knez pogleda Joakima s izrazom sumnje:– Joakime, zašto se kralj ne odaziva?– Nije u ovoj odaji. Iziđite!Knez vikne:– Vi ste ga ubili!– Za ovu ćete mi uvredu teško odgovarati. Smjesta da ste izišli pred

kraljicu! Neka vam ona sudi!S izražajem nemoći, gleda preda se, osjećajući da iza onih

zaključanih vrata leži kraljevo truplo, da su svi njegovi prijatelji i on samvezani uz onu lješinu i vuku je sa sobom u propast.

Ne rekavši ništa, izlazi u hodnik, a za njime Joakim i Henrik. Krozvelika otvorena vrata blagovaonice dopire svjetlo. Sluge spremajustolove od svečane večere.

Joakim uđe i zapovijedi:– Ostavite dvoranu! Svi da ste vani u hodniku. Henriče, na svoj

posao. Odmah potraži Tomu.– Urotnici, ubojice, s razbojnikom ste se urotili protiv kralja – viče

Ivan, a Joakim mu se približi:– Kneže, posljednji put vam velim: to ćete mi skupo platiti.– Ubili ste ga…– Ni ruku nisam položio na njega. Znajte, kneže, kraljica će vas

obasuti častima. Pamet u glavu. Nas dvojica postat ćemo prijatelji,saveznici na vlasti.

– Nikad! Ubojice, urotniče!– Oporecite ili…– Ni pod sjekirom!Joakim ga ostavi. Vrata se rastvore. U dvoranu ulazi Tomo sa

svojim momcima. Ivan ga ošine s izražajem ogavnosti i mržnje.– Dobar veče, Joakime, – ravnodušnim glasom pozdravi vitez

otimač. – Dugo ste me vukli za nos, čekao sam danas tamo pod trijemompoput pseta. Zašto je bilo potrebno toliko opreznosti? Dakle, gdje je tajgospodin?

– Mrtav je – vikne knez Ivan.– Mrtav? – iznenadi se Tomo i pogleda Joakima sumnjičavo. –

Čujete, Joakime, vi ste mi ga obećali živa.– Živa? – čudi se knez Ivan.– Budalo, onaj koga ti tražiš, taj je živ – odvraća Joakim. – Izručit ću

ti ga.– Ali brzo – neće mi se više čekati. Gdje je?– Samo se malo strpi. Sad te trebam još za nešto drugo. Evo, gle,

340

veži ovoga ovdje – i on pokaže kneza koji odmah trgne mač.– Uzalud se branite. U ime kralja pozivam vas: položite oružje –

naredi Joakim Ivanu.– U ime mrtvog kralja?– U ime živog kralja i kraljice. Tomo, neka ga tvoji ljudi svežu.– Zar sam ja vaš pandur? Ja sam vitez. S užitkom pustit ću knezu

krv ako se sa mnom pobije. Vitez ne veže viteza kao roba.– Tomo, ako se ne pokoriš, neću ti predati onoga kojega sam ti

obećao.– Polako, gospodine Joakime, naš je ugovor sklopljen pod Kamen-

gradom. Ako ga ne održite, izvikat ću vas pred svim knezovimakraljevstva.

Uto utrči Henrik i javlja:– Kraljice nema u njezinim odajama, dvoranke ne znaju gdje je.Ovo Joakima zaprepasti. Njegove mrke oči upilje se u Henrika i

neka daleka sumnja zadršće u njegovu licu.– Tomo, trebam te ovdje, zato sam te dozvao. Izdaš li me, ona će već

sutra u zoru poći za vojvodu i vjenčat ću ih.– Ako povrijedite naš ugovor, ja ću vas upropastiti. Tomo nije vaš

rob – da brani vaše poslove.– Neka tvoji momci samo ovdje stoje i čuvaju ulaz kralju i kraljici.Joakim pohiti iz dvorane u hodnik.Knez Ivan okrene leđa Tomi, njega to ništa ne dira te hitro priđe

svome četovođi:– Kozače, ne miči se. Mislim da me je Joakim prevario i dozvao

zbog nekih drugih stvari, a ne da mi preda vojvodu.– Nešto mu se vrze po glavi. Mi smo mu, kako vidim, sada jedini

oslon. Ne razumijem to, a ipak je očito da nas za nešto iskorišćuje.– Prevario nas je, ali sa mnom nije tako lako. Idem potražiti

vojvodu, a dotle si ti ovdje.Tomo izjuri u hodnik gdje susretne sluge što su prije spremali

dvoranu i, trčeći, upita ih:– Gdje su odaje mladog vojvode?– Tamo, s druge strane dvora.– Neka me jedan vodi po Joakimovoj zapovijedi.Stari sluga pokloni se zapovijedi, pođe pred nepoznatim

naoružanim vitezom i krene širokim trijemom.Tomo se najednom zaustavi. Duž trijema je tama, samo sa strane

gori mala luč. Hodnikom šušti ženska haljina. Bijela pojava izašla krozvrata što su otvorena na trijem.

341

– Jesi li ti? – čuje se Dorjin šapćući glas.Tomo prislonjen o stup odvraća tiho:– Jesam. Ja sam.– Dugo si izbivao kod kralja. Dođi!Haljina zašušti, njezina se pojava izgubi u sobi. Tomo ne oklijeva,

već pođe za njom. Zatvorila je vrata pa se okrene k njemu i ugledačudnu crnu odoru i čovjeka što lice sakriva plaštem. Onda spusti plašt iuspravi se pred njom.

Dorja gotovo krikne.– Nisam onaj kojeg čekate… – veli Tomo.– Kako ste vi ovamo u dvor… – nije mogla dovršiti pitanje.– Pozvao me Joakim.– Joakim? Lažete!– Tomo nikad ne laže – uspravi se on povrijeđen.– Joakim je već dva-tri tjedna preko granice.– Ovaj čas sam s njime govorio. Danas mi je slao svojeg glasnika u

grad. Ako ne vjerujete, eno ga u blagovaonici.Ova je vijest tako zbuni da je zaboravila na nepriličnost Tomine

prisutnosti u njezinoj odaji. On je sjeti položaja u kojem se nalazi:– Oprostite što sam se drznuo ući. Pošao sam k vojvodi i naišao na

vas, ne znajući da je na trijemu i vaša odaja.– Njega ste čekali?– Jest, njega.– Sramotno ste se uvukli, izdavajući se za mojega brata.– Mislio sam da ne čekate brata. Neću smetati – i on krene k

vratima.Dorja se nečeg dosjeti i pohiti za njim.– Što ste rekli? Da idete k vojvodi? Tko vam je to dopustio?Strogost njezina glasa odavala je da je zabrinuta za vjerenika. To

podjari Tomin ljubomor i on drsko odvrati:– Dopustio mi je onaj koji danas gospodari ovim dvorom. Laku noć,

kneginjice. Do sretnog buđenja u zoru!Dorja mu se približi:– Poslali ste mi poruku koju je Tajana očito krivo razumjela.– Ne rugajte se njezinoj pameti. Razumjela je dobro.– Odlučili ste da vojvodu ubijete?– Ubijam samo na megdanu. Imam s njime račune.– Vi ste jednom prema meni pokazali vrlo lijepu i vitešku

plemenitost. Neću to nikad zaboraviti, vjerujte, rado se sjećam onihdana. Tomo, mislim o vama bolje od svih drugih ljudi. Hoćete li da to u

342

meni porušite?On šuti i gleda. Nema daha. Samo njegov oštri pogled odaje u

njemu živost. Čvrsto stisne zube, svladava omaglicu i jedva se uzdržavada ne padne pred njom na koljena.

Sjećajući se Tajaninih uvjeravanja da je on ljubi, nastavlja Dorjatoplim glasom:

– Viteže Tomo, do kraja života sačuvat ću lijepu uspomenu na vas,najljepšu – ako ostavite ovaj dvor, a da niste vidjeli vojvodu. Molim vas,Tomo, učinite mi to, ostavite ovaj kraj, zauvijek ga ostavite.

– Do kraja života vi ćete me proklinjati. Na to vam se kunem.– Tomo, ne kunite se! Ja znam – vama je mnogo više do onoga što ja

mislim o vašim djelima i što ja osjećam za vas nego do osvete – pokušaona sve toplije, gledajući ga usrdno. – Ne tajite preda mnom kad je totako bjelodano… Vi ćete učiniti što vas molim, jer vi…

Prekine je grohotan smijeh.– Lijepa kneginjica se nada da je Tomo budala pa će se dati zavarati.– Nije mi do toga da vas čime zavaravam, Tomo. Zar ono što ste

učinili sa mnom na Loboru nije dosta da vam sačuvam harnost34 u srcu?Zar vaš plemeniti čin ne odaje da osjećate prema meni drukčije negoprema drugima? Zar biste tada mogli da učinite kakvo zlo?

– Ah – prekine je on, posprdno se smijući – Što sam učinio uLoboru? Ništa. Pustio sam vas na slobodu.

– Zato što ste prema meni plemeniti, zato što ste još uvijek dobri.– Manite se ludorija! Pustio sam vas naprosto zato što nemam

nikakva užitka grliti djevojku koja mi se otima. Sila nije užitak. Htiosam, dakle, pričekati dok se vi pokorite. To je sve.

Govorio je s toliko zlobe da je Dorja izgubila vjeru u Tajaninetvrdnje i nadu da će moći od njega iznuditi obećanje da ode s Budima.

– A da sam se one večeri zakleo na svoj mač? Vi sebi uobražavate.Kako vam nije jasno zašto sam to učinio? Radi sebe. Prestao bih biti vitezkad bih dopustio ženi da pred mojim očima skače u smrt. Ali vi mene neubrajate među vitezove. Tomo je otimač, ali i vitez veći od onih vaših.

– Zašto ste me doveli u svoj dvor, a znali ste da se neću nikadpokoriti? Zašto ste me mučili?

– Da vas slomim.– Zašto niste odabrali neku drugu za tu vašu zabavu?– Iz osvete prema vašem bratu.

34 Harnost – zahvalnost.

343

– Kakve osvete?– Nazivao me je razbojnikom, pa je trebalo da mu vratim.– Ako je to istina, što vam je skrivio vojvoda koji vas i ne pozna?– Ah, vojvoda! To zabrinjava vaše srce – nasmije se on i gotovo

zaviče:– Što mi je skrivio? To – da je kukavica. Vjeri djevojku koja je meni

dala prvi dobrovoljni cjelov. Samo ja imam pravo na vas.– Iznudili ste taj cjelov od mene. Ne vrijedi da budem žena otimača.

I moja bi se služavka toga stidjela.Tomine usnice dršcu. Pokažu mu se bijeli zubi – kao da će ugristi.

Beskrajno očajnički smijeh zaori njezinom odajom:– Moja žena? Vi? Ha – ha – ha, plemenita gospođice! Na to se vitez

otimač doista nikada ne bi odlučio. Hvala vam na ljubaznosti. Ni u snumi to ne bi palo na um. Vi znate kad smo se ono prvi put sreli predČičama. U onom času, kad ste mi priznali da ste Okićka kneginjica,skovao sam tu urotu. Evo, čujte, htio sam se osvetiti bratu i vojvodi, htiosam vas uzeti onako kao i svaku drugu, osramotiti vas, pa vas ondalijepo poslati bratu i vjereniku. Ali vi ste prijetili s onim skakanjem strijema, a ja sam tada spašavao svoju vitešku čast. Uostalom, zašto ja tovama tumačim? Imam prečeg posla. Svakako je trebalo da znate zaštosam postupao tako – plemenito – i on prasne u smijeh. Ali taj smijeh bioje odviše usiljen i njegove su se usne trpko stezale.

Plamen srdžbe ozari Dorjino lice.– Dakle, ipak ste podlac? Stidim se što mi je srce samo načas bilo

ispunjeno zahvalnošću i vjerom da niste potpuna životinja.– Znajte da jesam! Računi su nam čisti! Počivajte slatko!Uhvati vrata, ali ruka mu dršće i ne može da otvori. Dorja ga gleda s

izrazom ojađenog prezira i ogavnosti.– Hoćete li napustiti moju sobu?– Budete li me tjerali, zaključat ću se ovdje s vama.– Zločinče!– Opozvat ćete to kad pod svoj mač dobijem – vojvodu.– On će se braniti. Junak je!Ovaj povik pogodi ga u srce. Nasilu otvori vrata i jurne na trijem.

Gotovo se zaleti u slugu koji je čekao vani.– Gdje je vojvoda? – vikne Tomo, dašćući.– Čas prije potrčao je trijemom prema blagovaonici. Zvali su ga –

tamo se nešto dogodilo, gospodine, pa su došli po njega.S one strane otkud je Tomo stigao pred Dorjinu sobu čuje se buka,

ženski glas i plač.

344

– Znaš li sigurno da je vojvoda prošao ovuda?– Protrčao je sa svojim dvoranima.To ponuka Tomu da krene natrag. Buka i strka bivala je sve glasnija

i dopirala k Dorji. Ona prisloni glavu na vrata i prisluškuje Tominrazgovor sa slugom i čudnu buku što je dolazila iz unutrašnjostikraljevskog dvora. Zabrinuta baci na sebe plašt, ostavi sobu i pođetragom buke.

Stigla je u blagovaonicu. Kraljica sjedi u naslonjaču sagnuta, rukamaje pokrila lice. Kraj nje stoji Tajana, još odjevena u sjajnu večernjuhaljinu. Joakim je stajao pred kraljicom s izražajem namještenog tronuća.

Mladi vojvoda stoji postrance i vrlo blijed izmjenjuje poglede sknezom Ivanom što se naslonio na kamin. Kraljev peharnik Geza suznihočiju uzbuđeno čupka crnu bradu i čeka kraljičine zapovijedi, a pokrajvrata stoji Tomo i iznenađeno promatra ovu sliku. Dorja priđe k svomebratu, nešto ga tiho zapita i kad joj on odgovori, Dorja cikne od užasa.Joakim stupi dva-tri koraka prema Elizabeti:

– Svijetla kraljice, strašan je to udarac, ali ne smijete zaboraviti davam pripada dužnost u ime malodobnog kralja preuzeti vlast i izdatinaredbe.

Mladi se vojvoda u tom trenutku žestoko trgne i odlučno pođeprema Elizabeti:

– Svijetla kraljice, dobri naš kralj je mrtav. Po svim propisima istarodrevnim običajima treba da se potraži, nije li svijetli kralj ostaviokakvu posljednju želju.

– Svoju posljednju želju izjavio je kralj meni – upadne Joakim igleda oštro vojvodu. Ovaj mu uzvrati pogled i odgovori povišenimglasom:

– Nema sumnje da je kralj ostavio posljednju želju pismeno.– Ne vjerujem jer je i meni rekao što bi za slučaj njegove smrti bila

njegova odredba.– Svijetla kraljice, i uzvišena tetko, dopustite mi da vam iskažem o

čemu mi je svijetli kralj odlučno i jasno govorio baš jučer prije večere, a iprije nego što je pošao na počinak.

– O čemu je govorio?– Da je među svojim tajnim državnim spisima ostavio pismenu

oporuku.– Znate li sadržaj kraljevih posljednjih želja? – upita Joakim.– Znam, svijetla kraljice – okrene se vojvoda Elizabeti kao da ne

smatra Joakima vrijednim odgovora. – Znam da to pismo postoji, a kraljmi je priopćio i sadržaj.

345

Elizabeta spusti ruke s lica. Njezine su oči bile zabrinute. U tom ječasu zaboravila i na hinjenu žalost pa pogleda Joakima s nekim tajnimstrahom i pitanjem.

– Svijetla kraljice, ako je doista tako, vi ćete sami pronaći pismo.Sada je vrijeme da se požurite izdati odredbe o svemu što je potrebno uovom strašnom i tužnom času – naglasi Joakim.

– Joakime, prije nego što ste pošli na put Kumanima, kralj vas je tevečeri imenovao svojim tovarnikom, prvim svojim savjetnikom. Uljubavi i poštovanju prema svojem mrtvom mužu neću da mijenjamnjegovu posljednju odredbu, a nemam za to ni povoda. Stoga vasostavljam na časti koju vam je dodijelio pokojni kralj i želim dapreuzmete brigu za sve što je potrebno. Predložite što nalazite važnim uovom prvom času. Čekam vas u kraljevim odajama.

– Vaš se sluga pokorava vašoj zapovijedi, svijetla kraljice.– Mislim da bi trebalo probuditi Ladislava, nasljednika prijestolja, a

sve ostalo čekam da mi predložite.– Svijetla kraljice, potražit ćemo kraljevu posljednju želju – naglasi

mladi vojvoda.– Da, ja ću to učiniti. Nije potrebno da me na to opominjete. Moj

kraljevski tovarnik ima sve dužnosti i ovlasti da se brine za to.– Svijetla kraljice – oglasi se najednom peharnik i ljubimac kralja,

Stjepan Geza. Bio je blijed i zaplakan. Elizabeta se okrene k njemu:– Imate li kakvu molbu?– Svijetla kraljice, dopustite da vas upozorim: i meni je dobro

poznato da je svijetli kralj za slučaj svoje smrti ostavio odredbu tko trebada preuzme poslove kraljevstva i da bude na pomoći nasljedniku.

Čudnim su se pogledom pogledali kraljica i Joakim, dok je onaodgovorila vrlo oštro:

– O tome sada nije riječ. Treba da se pobrinemo za siromašnogmrtvog kralja, a mladi će kralj svakako slijediti želju svog oca. Joakime,kraljevski tovarniče, očekujem vaše brze odredbe i vaše prijedloge.

I pri tom okrene svima leđa i uzme za ruku Tajanu koja je bez riječistajala uz nju i ukočenim pogledom zurila neprestano u Okićkukneginjicu. Djevojka je slijedila kraljicu i činilo se da ide za njom kaosjena, bespomoćna i zaprepaštena nad kraljevom smrću.

– Kneginjice, važni nas poslovi čekaju – upozori Joakim uljudnoDorju. – Molim da nas ostavite nasamu.

Ivan se približi svojoj sestri da je isprati, ali ga Joakim zadrži. Dorjaje izašla sama. Joakim zapovijedi:

– Gospoda neka se vrate svaki u svoju odaju i neka se odande ne

346

miču – i vi, kneže, i vi, peharniče, i vi, vojvodo.– Vojvoda ostaje ovdje – odlučno će Tomo koji je dotle šuteći stajao

kraj vratiju.– Razbojnik zapovijeda u kraljevskom dvoru? – prezirno će vojvoda

gledajući Joakima.Umjesto ovoga, odgovori Tomo:– Razbojnici ne zapovijedaju jer ih nema pod ovim krovom, ali vitez

Tomo ima svoj račun s vama i kraljevski tovarnik Joakim će mi todopustiti.

– Ne dugujem vam ništa! – vikne vojvoda.– Ali ja dugujem vama!Henrik Gising, koji je ušao u dvoranu upravo u času kad su

započeli kavgu, poviče:– Joakime, otkada taj otimač ima pravo da govori tako drsko? S

vojvodom imam samo ja da obračunavam. Izazivam ga na megdan!Drznuo se oteti moju vjerenicu.

– Vjerenicu? – poviče Tomo. – Dakle, kneginjica ima dva vjerenika?– Da niste izgovorili njezino ime! – zaprijeti vojvoda.Tomo trgne mač, a Henrik razbiješnjen zavitla svojim mačem.

Joakim se baci k njemu i krikne mu u uho:– Prokleta ludo, gubiš vrijeme zbog suknje. Probudi Ladislava!

Dovedi hitro kraljevske čete i reci im da je kraljica naredila da se pokoremojoj zapovijedi. Jesi li poludio? Idi!

Ali ga Henrik ne sluša, već zagrmi prema vojvodi:– Kneginjicu sam ja isprosio! Branite se! Ja napadam.– Van! – zapovijedi Joakim Henriku. – Ili ću te svrgnuti!Joakimova prijetnja prisili bijesnog Gisinga da se svlada. Onda izjuri

iz dvorane umjesto da izvrši njegove zapovijedi.– Što je to, Joakime? – upita sada Tomo. – Isporučili ste mi po

krvniku da dođem ove noći, odvedem vojvodu i s njim se pobijem, aumjesto njega tražite od mene da vas ovdje služim. Prevarili ste me!

– U tamnicu s tobom, lupežu!– Kad me svladate! Pokušajte sa mnom! – i on zavitla mačem.– Tomo, požalit ćeš! – bijesno promrsi Joakim.S prezirom promjeri vojvoda Joakima i Tomu pa ljutito pođe prema

vratima kroz koja je prije otišla kraljica.– Hoćete li izvršiti obećanje ili ne? – vikne Tomo Joakimu.– Uskratio si mi poslušnost, dakle: neću. Neću da s tobom imam

posla.– Nisam došao slušati, nego uzeti ucjenu.

347

Kroz vrata uđu u sobu kraljevski vojnici. Joakim zapovjedi:– Zatvorite sve izlaze i ulaze. Nitko ne smije iz dvora ni u dvor.

Ovog tu viteza i njegove momke bacite u tamnicu.Čim je to izgovorio, svi su povukli mačeve, a Tomo bez oklijevanje

pozove svoje momke i navali. Mačevi i koplja sudare se, zveckanjeoružja i vika momaka sakupi sve dvorane.

– Zapovijedam u ime mladoga kralja – vikne Joakim, ali Tomo ga nesluša. Udara kraljeve vojnike i zatjera u opasnost prvog časnika.

Joakim potrči put kraljičine odaje. Ali već se na viku i zveku pojaviona i podigne ruke:

– Stanite, kraljica zapovijeda!Borba se zaustavi i kreševo utihne.– Svijetla kraljice, vitez otimač navalio je na vaše vojnike. Zaslužio je

da ga bacite u tamnicu.Na te riječi Tomo izađe nekoliko koraka naprijed, drsko se isprsi i

pogleda kraljicu plamenim pogledom u oči.– Svijetla kraljice, najdivnija zvijezdo kraljevstva, nisam došao sam

pod vaš krov. Pozvao me je Joakim da iskupi zadanu mi riječ, da iskupinašu pogodbu, a on me je prevario i hoće da me još povrh toga i baci utamnicu. Nepravda je to i ja se utičem umnoj i pravednoj kraljici.

Tomo je svojim velikim i prodornim, plamenim crnim očima svrationa sebe Elizabetinu pozornost. Ona odmjeri vitezovu pojavu, nemogavši zatajiti da ljepota mladog čovjeka ovog časa upravlja njezinomodlukom.

– Ako ste u pravu, bit će na vašu. U ovaj čas imamo važnijihposlova. Napustite dvor!

– Pokoravam se pravednoj riječi zvijezde kraljevstva.Joakim dobaci Elizabeti ljutiti pogled, dok se Tomo ponosno udalji s

momcima i ostavi dvor. Elizabeta promatra njegovu vitku pojavu kakose ponosito udaljuje.

– Nastojte da sve u dvoru bude tiho i da me u mojoj tuzi ne bunetakvim sramotnim sukobima – reče ona i izađe.

Joakim odmjeri Ivana Okićkoga, vojvodu Belu i peharnika Gezu kojisu čitavo vrijeme stajali pokraj kamina kao da i nisu prisutni.

– Niste li čuli moju odredbu? Sva trojica odmah se udaljite! Svaki usvoju odaju, i ni jedan da se nije odande maknuo.

– Što to znači? – zapita peharnik Geza.– Da sam ovdje ja gospodar, po želji pokojnog kralja i, evo, po želji

kraljice, vladarice ovog kraljevstva u ime malodobnog kralja.– Ja sam član kraljevske obitelji – reče vojvoda – nemate prava da mi

348

određujete gdje ću biti. Knez Okićki kraljev je doglavnik, a peharnikGeza, ako je svrgnut sa časti, ne može biti zarobljenik. Ili je, možda,zločin to što je bio prijatelj i pouzdanik pokojnog kralja?

– Nisam vam dužan odgovoriti!– Odgovorit ćete mi kad se pročita kraljeva oporuka – oštro naglasi

vojvoda i sva trojica izađu iz dvorane.Joakim je ostao zapanjen i smućen, ali hitro uđe u kraljičine odaje.

Sjedila je pokraj stola naslonjena na ruku. Čim spazi Joakima, skoči sasjedala.

– Što je? Ubio si kralja mačem ili otrovom?– Nisam dospio. Umro je od straha kad me je ugledao.– Hvala bogovima! Nego, kako si ušao u dvor? Gdje si bio do

danas?– U tamnici.– Bulazniš! Nisi bio kod Rudolfa Habsburškog?– Dakle, to mi je podmetnuo?– Govori – reci, otkud i kako dolaziš.– Ispod ovih tvojih odaja, iz najcrnje tamnice.– Pamet mi se miješa. Kako je to bilo?– One večeri, kad me je Stjepan obasuo milostima, spremio mi je

paklenu zamku. U malom spojenom hodniku dao je opremiti vratazasjede, poslao me je po tajne spise i ja padoh u dubinu. Krvnik mi je većspremio sjekiru.

– Sjekiru? A ti?– Molio sam krvnika, obećao mu blago – nije se dao smekšati, kad

na vrata tamnice uvedoše Henrika Gisinga. Krvnik ga stade kovati ulance. Dotle ja odahnem i zovem Henrika, on me prepozna, vražji sin,odmah mi pomogne, pa stade govoriti krvniku: „Čuj, momče, kraljevskiliječnici su najavili da su kralju dani odbrojani.“ Krvnik je govorio osrećonoši koja štiti kralja, ali Henrik mu dokaže da je srećonoša već sva ukraljičinoj vlasti i neće više pomagati kralju. On će za tjedan danaumrijeti, a kraljica će krvniku dati odrubiti glavu ako se dotakne mene.Najzad smo ga uvjerili da će postati bogat ako mene pusti na životu. I onpristane na pogodbu i javi kralju da sam mrtav. Radili smo dane i noći skrvnikom da dopremo u stropu do onih vrata kojima me je kralj spustiou tamnicu. Noćas smo se uspeli probušenim otvorom u podu, sakrili se ičekali dok je kralj došao u ložnicu.

– A vitez otimač? Kako je saznao što ti kaniš? – zapita Elizabeta sinteresom.

– Dan prije nego se Henrik domogao tamnice, sretne Tomu u jednoj

349

krčmi na ulazu u grad. Odlučio sam ga pozvati u pomoć, pa otpošaljemkrvnikova momka s porukom neka noćas dođe u dvor jer mu kanimizručiti vojvodu. Mislio sam da će mi trebati Tomina četa i zato sam gapozvao. Tebi nisam smio poslati krvnika, a da ga ne bi vidjele kraljeveuhode u dvoru.

– Joakime, kralj je objavio svim knezovima da si odbjegao RudolfuHabsburškome. Knezovi te smatraju izdajicom.

– Neka! Sad smo mi gospodari. Savez sa češkim kraljem razvezatćemo i sklopiti savez s Rudolfom. Ne plaši me ništa više. Elizabeto,gospodarica čitavog kraljevstva – sad si ti. Položio sam ti žezlo u ruke.Joakim je izvršio svoje obećanje – tebi pripada vlast, a meni – pripadaš –ti…

Kao da nije čula njegove posljednje riječi, ona pođe po sobi:– Pokazuješ odviše malo radosti, Elizabeto, na daru koji sam ti

položio pred noge.Njegovo lice, propalo u tamnici, narušilo se, pa je osjetila zlovolju

kad je on oštro trgne k sebi:– Poslao sam ga na drugi svijet po tvojoj želji, Elizabeto. Upamti, po

tvojoj želji!Osjetivši prijetnju u njegovim riječima, ona kao da se probudi. U

prvom času, kad je osjetila u svojoj ruci moć nad čitavim kraljevstvom,mislila je samo na viteza svojih želja. Joakim ban bio je izbrisan, aliJoakim ljubavnik rinuo se sada između nje i viteza. Ona razabire teškelance što je vežu s njime. Ali je u nje lukavost rijeka brzica i u trenutku sesnađe – ali on nastavlja:

– Elizabeto, kralj mi je dosudio dvije sjekire da me ubije: jednu jedržao krvnik, drugom me je on udario. Kad sam ležao svezan, dobaciomi je odozgo: „Znaj, ni tebi Elizabeta nije vjerna – pomamila se za…“, aliJoakim ne dovrši jer Elizabeta hladno prihvati riječ.

– Ne znam koga ti je spomenuo, a to je, napokon, svejedno – kažeona, makar je željela čuti je li kralj govorio o vitezu. On ga ipak nijespomenuo što ju je uvjerilo da zna više nego što je željela. Osjetila je damu je kralj preko groba ostavio u baštinu raspirenu sumnju ljubomornogljubavnika, ali ona zna vladati njegovim strastima i uvjerljivo murazjašnjava:

– Joakime, primam iz tvojih ruku žezlo, a sebe ti ne mogu tek dati.Zar odavno nisam tvoja? Baš to je ponukalo Stjepana da laže – neka bimu osveta bila potpuna. Slušaj me: da mogu uživati svoju vlast islobodu, sada je samo do tebe. Odloži ljubomor i pobrini se najprije dašto ljepše prikažemo kraljevu smrt. Svi će posumnjati na tebe jer je umro

350

o tvojem dolasku. Treba ga izložiti na odru, da svi vide da nema tragakrvi.

– Trebalo bi dozvati sve udaljene knezove k odru i na pogreb.– Oni su u dvoru. Noćas je bila svečana večera, a prekosutra

odredio je kralj lov.– Knezovi su na dvoru? Naši ili kraljevi pristaše?– Najviše njegovi, i to je dobro – neka ga vide.– Svejedno, knez Okićki neće šutjeti.– Što zna on?– Kad sam s Henrikom izašao iz kraljeve odaje, knez je naletio na

nas. Vidio je da sam zaključao kraljevu ložnicu i dobacio: „Vi ste gaubili“.

– Ovo je neprilično – namršti se kraljica – ali začepit ću njegovesumnje čašću i zlatom.

– Taj ne ždere ni zlato ni časti, ali će žderati otrov. Kad se nakonkraljeva pokopa udalje svi kraljevi pristaše s dvora, na prvoj ću muvečeri sasuti otrova u vrč.

– A kneginjica Dorja?– Kneginjica pripada Henriku Gisingu. Obećao sam je njemu. Budi s

njome dobra, pa neće nikad posumnjati da smo otrovali njezina brata.– Kakvu je to kraljevu oporuku tražio vojvoda?– Da pogledamo kraljeva pisma?– Smjesta. Bilo bi opasno da je ostala kakva oporuka.Pošli su u kraljevu odaju gdje je pokojnik držao spise pod bravom.

Otvorili su visoki sanduk i zatim veliku zatvorenu policu, izvadili svepergamene i pretraživali. Najednom kraljica usklikne, držeći u rucipapir. Bijesno prokune.

– Proklet bio! Mene je lišio vlasti. Mene – i predao je vojvodi.Joakimove debele ruke zgrabe pismo. Pročita ga i baci na stol.– Vojvoda neka vlada u ime malodobnog kralja. Vojvoda! Ta ilovača

u ruci kneginjice Okićke. Znaš li što to znači? Da bi u ovom kraljevstvukraljevao Ivan Okićki. Elizabeto, tvoji su ti bogovi očuvali mene.

– Vojvoda zna sadržaj kraljeve posljednje želje. Ovo je najveće zlo.Sad je razumljivo zašto je tražio da se čita oporuka. On hoće da preuzmevlast do punoljetnosti Ladislava.

– Kad traži vlast nad kraljevstvom, neka mu bude – u kraljevstvuonog svijeta.

– Kraljeva nećaka ne možeš otpremiti na drugi svijet kao knezaOkićkoga. Bela je kraljev nećak, poslanik češkog kralja. Otokar ćenavaliti na nas.

351

– Da nisi pustila onog otimača s dvora, sad bih ga predao Tomi. Onbi ga prisilio da se s njime bori pa bi ga sasjekao na komade, a češki kraljse ne bi mogao buniti što mu je nećak pao od viteškog mača – radidjevojke. Daj mi kraljevu oporuku – valja je spaliti.

– Joakime, još jedan čovjek zna sadržaj oporuke. Vidiš tu je potpiskraljeva peharnika Geze.

– Zatvorit ću ga u tamnicu. Ako knezovi pitaju za njega, reci da jeobolio od žalosti.

Joakim uzme svjetiljku, pa na plamenu spali kraljevo posljednjepismo.

Oboje su zatim ostavili sobu. On izda odredbe za kraljev odar, a onauđe u svoju ložnicu.

Tu je čeka Tajana. Zaplakana je i blijeda.– Dugo me čekaš, imala sam mnogo posla. Plačeš za kraljem? Oh,

dijete moje, ne boj se, bit ću isto tako dobra prema tebi kao što je bio on.Pazit ću te još više, budi mi sklona i prospi na mene sreću koju sidarivala kralju. Vitez to želi. Kraljeva smrt pokvarila mi je sastanak svitezom. Sutra mu odnesi vijest što se je dogodilo i opet ga pozovi. Javimu se vrlo oprezno. Joakim je vrlo znatiželjan, idi mu s puta, čuvaj našutajnu. Sad mi dozovi kneza Okićkoga, reci da želim ispričati Joakima,pijan je – pa nije znao što radi i htio je kneza vezati. Idi. Ja sam zauvijektvoja dobra sestra.

I kraljica je pomiluje.

Ivan i Dorja još su zajedno.– Uvjeren si da je Joakim ubojica?– On i nitko drugi. Evo, u ovom dvoru svi smo sada Joakimovi

sužnjevi, a još ove noći bili smo kraljevi odabranici. Sve se u meni trza,osjećam kao da se u toj strašnoj noći srušio strop nad svima i nitko nezna hoće li izaći iz ruševina.

Ona ne odgovori jer se na vratima začulo tiho kucanje i Tajanin glas.Odmah zatim, blijeda i zaplakana, u sobu uđe djevojka i navijesti Ivanu:

– Kraljica vas zove. Dođite k njoj odmah, hoće da ispriča Joakimašto vas je htio vezati.

– Da ispriča Joakima? – Ivan pogleda Dorju. Snebio se, ipak jeostavio sobu svoje sestre, dok se Tajana približi Dorji, a ona joj šapne: –

352

Tomo je bio ovdje, brat to ne smije saznati. Tajano, nemam kome da topovjerim, nego tebi. Tomo mi je dobacio najprostije uvrede, on će uništitimoj život.

– Ljubav ga je učinila bjesomučnim.– Mržnja, osveta, zloba, ništa drugo. Strah me je, Tajano. Kralj je

mrtav, mi smo izgubljeni, slutim to.– Nismo. Kraljica mi je govorila prijazno i kneza je, eto, pozvala.– Uzalud me tješiš. Svi smo mi vezani uz lješinu tamo u kraljevskoj

odaji – i ona nas vuče sa sobom.

Popodne, kad su knezovi i kneginje, gosti kralja Stjepana, nakonburne noći ustali, knez Semere, kraljev rođak i tek jučer od pokojnogkralja imenovani tovarnik, uputi se u kraljevsku palaču i zatraži oddvoranina da ga najave kraljici Elizabeti. Ali dvoranin se pokloni i vrlouljudno reče:

– Svijetla kraljica je od teške žalosti tako slomljena te ne možeprimiti nikoga.

Odbijen, vrati se u zgradu gdje su s njime konačili gosti pokojnogkralja, povuče nekoliko prijatelja u svoju sobu i priopći im kratko:

– Kralj leži na odru. Joakim se vratio, mene su svrgnuli i ne pusteme da govorim ni s kim.

– Kralj umro…? – uskliknuše i nekoliko časaka oni su nalikovaliljudima pogođenim od strijela.

Dugo im je Semere razjašnjavao kako su u palači s njime postupali,što je vidio u dvoru i u crkvici kod odra.

Semere pozove ostale knezove, prijatelje kralja Stjepana, i oni siđu udvorište. No, već su ih vojnici zaustavili. Prvi vođa im priopći da nitkone može do pogreba u kraljevu palaču. Ovo ih još više uvrijedi.

Ojađeni pošli su k odru, molili i plakali, a onda se vratili u svojekonačište, raspravljajući ogorčeno o svojim sumnjama u tajnoviti zločin.

Iz kraljevske kuhinje donijeli su im jelo i piće pa su ostali potpunoodijeljeni od vojvode, Ivana Okićkoga i peharnika Geze. Njima je opetbilo zabranjeno da se udalje iz svojih soba.

Kasno popodne probudila se Elizabeta od sna iza neprospavanenoći. Odmah je k njoj ušao Joakim, i priopćio:

– Tvoj rođak Semere htio je govoriti s tobom, ali sam ga odbio u

353

tvoje ime. Onda je tražio da razgovara s vojvodom.– Bogovi! Ako je vojvodi poznata kraljeva oporuka?– Nema oporuke, neka je traže. Međutim, i kneza Okićkog je tražio

– lupeži se okupljaju.– Moramo spriječiti da Semere govori s Belom nasamu.– Zatočio sam ga, a na pokopu ne može da bilo s kime govori.

354

REGENTICA LADISLAVA KUMANA

od visokom gotskom kupolom svečane kraljevske dvoranestoji Elizabeta, udovica Stjepana IV. Nad njom se rasprostiregrimizni, zlatom urešeni baldahin s kraljevskim znakovima.

Do poda je u plaštu. Samo blijedo lice viri iz vela što joj ispod krunepada niz bijelo čelo. Crne oči mirne su i hladne, oprezno promatrajuknezove, dostojanstvenike, barune i plemiće.

Čini joj se da svi pogledi izražavaju hladnu, određenu optužbu i damnogi od knezova i predstavnika plemstva Ugarske uopće nisu prisutni.

Sve je uočila u nekoliko trenutaka što se uspela pod baldahin i sjelana prijestolje. Uz nju je Ladislav, pokušava se držati dostojanstveno, štose odražava smiješno na rumenom dječakovom licu i u drskim očima.Ruho mu je grimizno, plašt od bijela krzna, preširoka kruna pada mu doobrva. Čvrsto je uhvatio žezlo i stišće ga dječačkom željom da njimeudara oko sebe.

Tovarnik, prvi dostojanstvenik kraljevstva, Joakim Pektar stoji podprijestoljem ukrašen znakovima svoje časti. U ruci mu pergamen.Prijestolje su okružili crnoputi rutavi kumanski momci naoružani dogrla. Iza njih slijede kraljevski kopljonoše. Dvorani su smješteni uprednjem dijelu dvorane. Sjajne odore knezova i plemića ljeskaju se nadanjem svjetlu što ulazi u dvoranu kroz visoke prozore.

Mrko, hladno čekanje prekine Joakim. Razmota pergamen i predaga Ladislavu, a on počne čitati polagano kao dijete koje se jedva priučiloslovima. Ali glas mu zvuči drsko, zapovjednički.

– Mi, Ladislav, po milosti Božjoj kralj ugarskih i hrvatskih zemalja,objavljujemo vjernosti vašoj da je svevišnji Bog našeg dragog oca, nakonduge bolesti, pozvao k sebi, a nas – Ladislava, postavio kraljem pa ćemovladati i kruniti se po Božjoj milosti. Znajte, dakle, budući da je udječačkoj dobi, to smo po svojoj milosti odredili da naše poslove, do našepunoljetnosti, vodi naša majka, uzvišena kraljica. Njezinim prvimsavjetnikom odredili smo vjernog i umnog prijatelja našeg pokojnog oca,koji ga je podigao na tu čast, Joakima Pektara. Peharnikom svojim,

P

355

odredili smo kneza Henrika Gisinga, a našeg dragog rođaka vojvoduBelu želimo pridržati na našem dvoru da svojim iskustvom budezamjenik i pomagač tovarniku Joakimu. Hercegom čitave Slavonijeodređujemo svojeg mladog brata, a kako je još u djetinjoj dobi, upravljatće, umjesto njega, naša uzvišena majka, svijetla kraljica. Banom čitaveSlavonije određujemo kneza Nikolu Gisinga. Našeg vjernog kneza IvanaOkićkoga postavljamo za našeg prvog doglavnika.

Svi Joakimovi prijatelji i kraljičini Kumani dobili su čast doglavnika,stjegonoša, štitonoša, a njihovi sinovi časti dvorskih paževa izapovjednika straže. Kumanski vođe izjednačeni su s ostalim hrvatskimi ugarskim knezovima i barunima.

Ovu odredbu o izjednačenju tatarskih Kumana mrko slušaju ikraljičini pristaše, ali nezadovoljstvo zatomljuju svojom podložnošću.

Nakon toga pozove Joakim da svi dostojanstvenici pristupe kraljuda se zahvale. Prvi priđe vojvoda Bela:

– Svijetli kralju, zahvaljujem vam na velikoj milosti. Kao pouzdanikpokojnog ujaka, molim da se ovdje pročita njegova posljednja želja.

Ladislav se zablene.– Nigdje nije pronađena nikakva posljednja želja pokojnog kralja –

reče kraljica, čvrsto i ledeno.– Meni je objavio da pismo postoji, a zna o tome i peharnik Geza.

Molim da ga zovnete. Njega ovdje ne vidim.– On je od žalosti teško obolio. Ja, kraljica, kažem da nigdje nisam

našla oporuke.– Svijetla kraljice i svijetli kralju, meni je pokojni kralj one večeri

pred svoju smrt objavio sadržaj cijele oporuke.U dvorani se knezovi uzgibali. Stari knez Semere pogleda začuđeno

vojvodu.– Kažem da oporuke nema – izjavi kraljica, već rumena od ljutine. –

Nedostojno je da naš rođak krnji ovaj svečani čas.– Svijetli kralju, zahvaljujem na časti. Mene put vodi drugamo – reče

vojvoda – i molim da me se oslobodi – zatočenja.Teška je zabuna prešla svim pristašama kralja Stjepana, dok je

kraljica izjavila:– Naš poštovani nećak govori o zatočenju o kojem nitko ništa ne

zna. Neka se nastavi – i ona dade znak da pristupe ostalidostojanstvenici.

Knez Ivan Okićki se pokloni i reče:– Hvala svijetlom kralju na velikoj milosti, no mene zove dužnost

kući jer moju zemlju neprestano napadaju divlji čopori raznih putujućih

356

bandi. Molim smjerno da me otpustite mojem domu.– O tome će se odlučiti kasnije – odvrati kraljica. – Vojvoda, naš

nećak neka nas slijedi da s njime zajedno potražimo pismo pokojnogkralja.

Pošto su se svi poklonili, kraljica i kralj dječak ustanu pa izmeđudvoreda Kumana i s velikom pratnjom napuste dvoranu. Vojvoda ihslijedi.

Knezovi i plemstvo nezadovoljni s novim upravljačima državeodmah ostave dvor, a dio kraljičinih pristaša ostao je čekati noveodredbe.

Elizabeta se našla u svečanoj odaji da primi najmilije prijatelje. Kadje ušao vojvoda, ona ga ukori vrlo blago, čak ljubazno, i uputi u narednusobu da je čeka.

Pošto se posavjetovala s Joakimom, odluče da vojvodu ne puste ničasa progovoriti s pristašama pokojnog kralja.

Naposljetku zovne kraljica kneginjicu Okićku i poljubi je u čelo.– Kneginjice, već dulje vremena opažam da vi ne ljubite vojvodu.– Svijetla kraljice, da ga ne ljubim, ne bih polazila za nj.– Mila moja, vi i ne slutite što je prava, jaka, strasna ljubav. Vaši su

pogledi upućeni vojvodi uvijek bili topli, ali nikad duboki, uvijek mili,ali nikad plameni.

– Djevici je dužnost da svijetu ne otkriva srce.– Pošto sam sve to opazila, odabrala sam ono što zahtijeva sreća

kraljevstva: vaša se vjeridba s vojvodom razrješava.U smeđim Dorjinim očima pojavi se ogorčenje.– Svijetla kraljice, pokoravam se svemu što odluči vojvoda pa vas

molim da me milostivo pustite da s mojim bratom krenem u domovinu.– Uvrijeđeni ste, lijepa kneginjice. Ne samo da za to nemate razloga,

naprotiv – čekaju vas velike časti. Ne vjerujete? Evo, dokazat ću vam – iona se okrene Rufi koji je stajao povučen kraj vrata:

– Dvoranine Rufo, neka uđe knez.Još prije nego se Dorja mogla snaći, stajao je pred njome Henrik

Gising. Elizabeta reče:– Kneginjice, vrijedni, osobitom milošću kraljevom istaknuti knez

Henrik Gising, kraljevski peharnik zaprosio je vašu ruku. Ja, kraljica,vrhovna gospodarica svoje najmilije dvorske pratilice želim da ovuprosidbu prihvatite.

Ni časa nije Dorja promijenila svoje držanje.– Svijetla kraljice, ne raspolažem svojom slobodom dok vojvoda nije

rekao svoju riječ. Ipak, ako on odluči odstupiti, nikad ne bih mogla

357

postati žena ovog kneza. To sam mu već jednom na Griču izjavila, anakon uvreda što mi ih je dobacio ovdje pred čitavim dvorom, prije bihumrla, nego se vjenčala s njime.

– Što velite na to, kneže?– Bio sam ljubomoran, lud, bezglav – pa ću kneginjicu pred svima

zamoliti za oproštenje.– Čujete li, kneginjice? Sad nema više zapreka. Još danas vi ćete se

vjeriti s njime, a budući da smo u žalosti, neće biti nikakvih svečanosti.– Svijetla kraljice, knez me ne može uzeti – ja sam doista bila u

dvorcu viteza otimača.– Ali vas nije dirnuo.– Bila sam – njegova ljubavnica.Mirno i hladno izreče Dorja ovu samooptužbu u lice kraljici i

Henriku. On gotovo pozeleni od ljutine, dok kraljica nije odavala da sezgraža.

– Kneginjica ne govori istinu, svijetla kraljice – upadne Henrik. –Vitez Tomo me je gotovo posjekao kad sam mu to spomenuo u jednojbudimskoj krčmi. On tvrdi da kneginjica nije bila nikad u njegovudvorcu.

– Da nije bio uslišan, osvetio bi se kao i vi, i ustvrdio da sam bilanjegova – reče Dorja. – Zato što je bio uslišan – taji.

Na te riječi Henrik sune kroz vrata kao da je podivljao i, ne pitajućiu kraljice dozvolu, zovne iz pokrajne sobe, gdje su bili okupljenikraljičini prijatelji, Ivana i vojvodu. Joakim je po Henrikovu zelenu licurazabrao da se nešto zbiva i uđe za njim.

– Vojvodo i kneže – započne Henrik, dršćući – kneginjica tvrdi da jeu Loboru tri dana i tri noći provela u ljubavnom zagrljaju s Tomom.

Porumenjevši, pogleda brat sestru. Vojvoda ostane miran.– Ja sam bratu i vojvodi sve priznala – reče Dorja, – pa što se to tiče

vas, kneže Gising?Brat i vjerenik naslutili su da je Dorju nešto teško navelo na takvu

samooptužbu. Ipak je vojvoda stupio naprijed da je opravda, ali njezinpogled mu to zabrani.

– Vas je, dakle, Tomo obeščastio? – vikne Henrik.– Jest – potvrdi Dorja.– Joakime, – razbjesni se Henrik – vi ste me prevarili. Rekli ste da ju

je Tomo poštedio.– Svijetla kraljice, kojim se pravom knez Henrik upleće u život moje

vjerenice? – zapita vojvoda odlučno.– Dragi moj nećače, važne kraljevske osnove prisilile su mladog

358

kralja i mene da ove zaruke razvežemo i kneginjicu dademo knezuHenriku.

– Nikad se to neće dogoditi – vikne Ivan Okićki.– Prije ću umrijeti nego se pokoriti toj odredbi – upadne vojvoda.– Nakon teškog priznanja kneginjice, stvar je svršena. Knez Henrik

uzima natrag svoju prosidbu, a ostalo će se odlučiti – uplete se Joakim.– Vi ste mi obećali neobeščašćenu djevicu. Odgovarajte!– Svijetla kraljice – uspravi se Joakim – ispitat ćemo viteza Tomu.

Pred licem kraljice i kralja reći će što je bilo. Sad ću ga pozvati da kažepred svima što je bilo, i što se tiče vojvode, kralj je odredio: ako nepristaje na razrješenje vjeridbe, ne smije se maknuti s dvora.

– Pokoravam se odredbi – ako je kraljeva – osmjehne se vojvoda.Joakimov ga pogled ošine, a kraljica uzme Dorjinu ruku, povede je

u dno dvorane i tiho joj savjetuje:– Između ove dvojice: Henrika i vojvode, uvijek bih odabrala za

ljubavnika – otimača. Henrik je ružan i zloban, vojvoda sanjar, mlitav, aotimač je baklja. Htjela bih vam pomoći – vidite, Henrik je nepopustljiv.Dođite, možda se stvar još ispravi. Kneže – okrene se Ivanu Okićkome –odvedite svoju sestru.

On povede Dorju. Vojvodi odredi kraljica da opet čeka u susjednojsobi.

Izazovnim pogledom prijeti Henrik svojem savezniku Joakimu.– Niste li mi u Kamen-gradu obećali kneginjicu? Niste li mi u

tamnici prisegli da ću je dobiti za ženu i da je čista?– Čut ćeš iz Tominih usta da kneginjica laže, ne bi li se oslobodila

tebe. Tomo je pomaman za djevojkom i ne smije doznati radi čegaželimo saznati istinu jer bi na Dorjinu tvrdnju deset puta položio glavu.Stisni, dakle, jezik i gubicu i idi. Kneginjica je čista kao novorođenče.

– Idem, ali ne mirujem. Čekam da ćete sutra pozvati viteza Tomu dakaže istinu.

Gising se pokloni i ode.– Elizabeto, Henrik je đavo – i prostak, i njemu dugujem sve, i on bi

mi se strašno osvetio ako ne dobije Okićku kneginjicu.– Nije sad čas da raspravljamo o tome. Na dvoru imamo dvojicu

neprijatelja. Jesi li čuo vojvodu? Drznik! Poslat će vijesti u Češku.– Odredio sam mu zatočenje. Svršit ću s njime lagodnije, pustit ću

ga sama samcata iz dvora ravno u ruke otimaču da se pobiju. Sasjeći ćega. Samo da pronađem Tomu.

– Drugi je neprijatelj Ivan Okićki. Otklonio je čast i hoće u svojudomovinu da tamo diže na noge hrvatske podanike protiv mene i tebe.

359

– S njim ću svršiti ja. Večeras će mu moj peharnik donijeti izvana vrču koji će usuti otrov, a onda mu pred svima treba uliti vino iz vrčaostalih dvorana. Tako nam nitko ne može prigovoriti. A kad sutraosvane, on je mrtav!

– Što prije, to bolje – reče kraljica. – Ali želim da makneš vojvodu,njegova je prisutnost opasnija. Bela mora nestati, ali oprezno, jakooprezno.

– Tomo će ga sasjeći u dvoboju.– Smjesta šalji svoje uhode neka traže crnog viteza da ušutka Belinu

tvrdnju o kraljevoj posljednjoj želji. Stjepanove pristaše nisu miravnodušni.

– Nema straha. Kumani su s nama, a od njih strepi i najodvažnijikneževski junak. Čete su poslušne, ne bojim se. Kad se riješim vojvode ikneza Okićkoga nestat će svakog traga oporuci i uzroku kraljeve smrti.Tko se od knezova drzne maknuti, porušit ću mu dvorac.

Još je htio da nešto kaže, no ušutka ga ulazak kneginje Orhide.Kraljica opazi prijeteći pogled svoje sestre i brzo zamoli Joakima da jepusti s njome nasamu.

– Kralja ste pokopali, novog ste uzdigli na prijestolje – za sve ste sepobrinuli. Čak se natežete oko kneginje Okićke kom će pripasti. A janisam tu? – govorila je Orhida s jasnim zvukom prijetnje što je Elizabetupodsjetilo da je zapravo sestra njezin najopasniji neprijatelj. I makar jesada uhvati želja da Orhidu istuče, ona pomiluje njezino lice. Alidjevojka se zlobno nasmije.

– Pitam te zašto je kralj Stjepan razriješio moje zaruke s vitezomSokolom?

– Samo bogovi znaju što mu se vrtjelo po glavi.– Kad je to poznato samo bogovima, tebi će biti poznato barem ovo:

kaniš li me udati za Oldamura?– Samo ako ga ti odabereš.– Moj izbor znaš. Ne zaboravi, Elizabete, do Joakima nije mi daleko.– Čime mi prijetiš? – zapita kraljica oštro.– Onim što sam ti obrekla na Griču: ako vitez Sokol ne dođe i ne

povede me k oltaru – Joakim će saznati za sve.– Nema što saznati. Nije me briga ni za tvojeg viteza, ni za tvoju

udaju. Ako se vitez pojavi, prosto ti bilo, udaj se za nj.– Ako se ne pojavi, tada ću se pojaviti ja.– Budeš li mi prijetila, obračunat ću s tobom. Budeš li se ponašala

mirno i pristojno, onda ću pokušati da pronađem tvojeg vjerenika.Joakim je moj tovarnik, a ja sam kraljica, i jao tebi, budeš li pisnula.

360

Orhido, čuvaj se ako ti je draga sloboda!Prijetnja zaplaši djevojku, ali u njezinu srcu strah ne ušutka mržnju i

ljubomor. Naoko se pokorila i izašla iz sobe sa zakletvom da će seosvetiti.

Jedva je Orhida izašla, uđe Rufa. Kraljica mu priopći Orhidinuprijetnju i potuži se:

– Sa svih strana opasnosti, a sad, eto, i Orhida da baci izmeđuJoakima i mene kamen sumnje. Od njega sam primila vlast, mogla bih jeod njega i izgubiti. Neznani su putevi njegove osvete u strasti. Nikad menitko neće zateći s vitezom kod Tajane. Znaš kakvo imam tamozaklonište.

– Djevojka vam je nepokolebljivo vjerna.– Sa svom pokornošću i vjernošću budalice koja ništa ne zna, a u sve

vjeruje.– Da ste mogli naslutiti tako brzu kraljevu smrt, ne bi vam bilo

potrebno to Tajanino vjenčanje koje vam je ispraznilo mošnju.– Naprotiv, izvrsno će mi poslužiti, a ti pazi budno na Orhidu. Je li

Tajana tu?– Čeka već dugo.Elizabeta sjedne. Nakon svih događaja osjećala se umorna. Samo oči

joj gore neugaslim plamenom. Rufa zovne Tajanu.– Dođi bliže – šaptala je kraljica djevojci kad je ova stigla pokraj

vrata. – Jesi li bila ujutro u Gertrudinom dvorcu?– Jesam. Dugo je trebalo dok su mi otvorili vrata, ali viteza nije bilo.

Njegov mi sluga reče da je već nekoliko dana u lovu. Izručit će muporuku da ga čekam u nedjelju.

– Dobro si učinila. U nedjelju ćeš ga čekati u Belinoj kuli. Budinaročito oprezna pred Orhidom i Joakimom. Prema njemu treba da sidobra. Vidiš, jučer ti je dao da se dotakneš kraljevskog proglasa i bilo jesretno. Znam da si vjerna svojoj bivšoj gospodarici kneginjici Okićkoj, aliipak, izbjegavaj njezino društvo. Joakim bi mislio da si ga iznevjerila isreću dala njoj. Ja i Joakim tražimo da prospeš svu svoju sreću nadnama. Bit će ti lijepo i dobro, Tajano – kao nikome!

Tajana šuteći sluša nove odredbe koje su joj otkrivale da se sada nadvoru sve mijenja.

– Sutra dođi opet k meni, još prije ručka, da pričamo o vitezu.Kad je Tajana napustila sobu, kraljica zovne novog kneza Rufu:– Rufo, danas kod večere ne smije Ivan Okićki dobiti vrč. Upamti,

tako želi Joakim.– Ah, imat ćemo još jedan pokop.

361

– Ne brbljaj! Sad si knez – valja da mudro zboriš.

362

SVEČANOST KRALJA DJEČAKA

voranstvo i najbliži kraljičini i Joakimovi prijatelji sjedili suoko stola. Kraljica je odredila da na večeru dođu vojvoda iknez Okićki pa ih je obojicu obasula ljubaznošću koja je

Dorju osobito iznenadila. Namješteno žalostivim glasom kraljica jenavraćala razgovor na pokojnog kralja. Kad bi stavili na stol njegovaomiljena jela, uzdahnula bi.

Joakim šuti, Henrik Gising kradomice dobaci po koji mračan pogledDorji uz koju sjedi njezin brat, a njoj nasuprot vojvoda. Tako mu jeodredio novi dvoranin stolnik. Uz sve to vojvoda se ni malo neustručava da gleda Dorju i razgovara s njome kao da nema nikakvepromjene: vjerenici su kao i dosele. Tajana, kao i uvijek, sjedi na svojemmjestu, šuteći.

Ostali dvorani, dvoranke, knezovi i plemići budno slušaju svakukraljičinu riječ, dok novi knezovi kumanskog roda nastoje da što višeistaknu svoje nove časti pred starim knezovima i barunima. Govoremnogo, više i glasnije, a oni drugi se čine da ne primjećuju njihovosamoisticanje.

Mladi kralj ne govori. Jede mnogo i pije pohlepno, odgovara samopokoju riječ, a ni jednim se pogledom ne osvrće na svoju mladu nevjestu,napuljsku princezu Izabelu. Ni drugi je nisu opazili. Žalosno zurimlađahno stvorenje tamnim dječjim očima u svoj tanjur, jedva sedotičući jela. Izgleda kao zarobljenica.

Sluge su donijele vino i ulijevaju svakom gostu u njegov vrč.Jedini knez Okićki nema pred sobom vrča. Kao da to ne opaža, ali

mu je nešto drugo na pameti, on i ne traži vrč, samo uzima jelo iravnodušno pogledava oko stola.

Dvoranin kojemu je dodijeljena služba peharnika za goste nekolikoputa obilazi oko kneza Ivana. Najzad se zaustavi i sav prenerazi:

– Oh, vašoj kneževskoj milosti zaboravili su staviti vrč. Neka mivaše gospodstvo ne zamjeri. Odmah ću donijeti.

Istrčao je iz blagovaonice i još brže dotrčao natrag noseći vrč. Ivan

D

363

ravnodušno gleda kako on hiti dvoraninu koji iz velikog vrča nalijevavino gostima, podmetne vrč i kad je nalio vino, odnese ga Ivanu i stavipred njega.

Joakim šikne okom za dvoraninom, ne gledajući kneza. Sjedio jemirno. Onda kraljica digne svoj zlatni vrč, i reče tiho:

– U slavu duše pokojnoga kralja!Svi uzeše vrčeve i digoše ih.Kraljica okruži pogledom oko stola do kneza Okićkoga. U njegovoj

je ruci vrč.– Treba da ispijemo – reče kraljica i prinese vrč k ustima.Ostali iskape do dna, knez Ivan nagne.Kraljičin pogled stopio se načas s Joakimovim. Unutrašnja radost

prodire im kroz put lica. Onda se ona prijazno okrene knezu, oslovi ga ipri tom opazi da je prazni vrč stavio pred Dorju, a drugi stoji pred njimnedirnut. Njezina pozornost usredotoči se na taj vrč. Opet naredidvoraninu da toči. Knez uzme vrč ispred Dorje, sam ga drži i dade ganapuniti.

– U zdravlje mladog kralja! – reče kraljica. – I to valja iskapiti.Svi su je slijedili. Knez Ivan ispije.– U zdravlje kraljice! – digne vrč sada jedan od budimskih knezova.Ponovno svi napune vrčeve, ponovno uzme Ivan vrč ispred Dorje.

Svi ispiše do dna.– Samo kneginjica ne pije s nama? – primijeti kraljica ljubazno. –

Gospođe i djevice treba bar da okuse.– Svijetla kraljice – oglasi se Ivan, umjesto Dorje – oprostite, sestra

osjeća mučninu i ne može piti.– U zdravlje svijetle kraljice! – reče on. – Umjesto svoje sestre, pijem

iz njezina vrča.Joakim ne shvaća što se to događa. Kraljica ga ne može upozoriti jer

su Ivanove oči upravljene k njoj. Ona je ponovno poticala na piće,pozorno prateći Ivanove kretnje. Gosti su uzdisali za pokojnim kraljem i– pili.

Joakim se primakne kraljici i šapćući upita:– Što je to s knezom?– Promatra nas sumnjičavo. Izreci glasno kakav izvještaj.– Oprostite što vas, svijetla kraljice, ovdje mučim poslovima –

progovori Joakim glasno i povuče iz mošnje neka pisma i pokuša se izanjih sporazumijevati s kraljicom. Ivan digne glavu prema kraljici. Ona ćeglasno Joakimu:

– Govorite, posao mi je dužnost, čitajte – zapovijeda kraljica,

364

osjećajući da ih Ivan uzima na oko.– Našao sam ovaj čudni izvještaj nekog glasnika iz Požege koji je

obavijestio kralja.Obližnji susjedi počeše prisluškivati.

„Mlada, lijepa plavokosa djevojka, u bijeloj redovničkoj haljini,obilazi hrvatskim selima, a prati je mladić djevojačke ljepote, odjeven ucrnu halju. Oboje naučavaju siromaštvo, poštenje i oskudicu. Vele da jeto jedini put k dobroti, da je laž đavao, da je prisega grijeh jer njomeljudi prikrivaju laž. Oni govore i protiv bana Joakima i protiv njegovevlasti“.

Ivan i Dorja nisu trepnuli okom niti se sporazumjeli kakvimznakovima. Oboje čekaju što će na to kraljica. Elizabeta prekineJoakimovo čitanje:

– Kraljevski tovarniče, pošaljite onamo zapovijed da se ovi drznicibace u tamnicu i stave pred sud. Vidim, još nešto piše glasnik:

Joakim nastavi čitati:

„Oboje mladih sigurno su krivovjerci jer žive po špiljama, hrane sesamo zelenjem i ne primaju milostinje. Lijepi taj mladi par naziva sebratom i sestrom“.

Mladi kralj prsne u grohotan smijeh. Svi ga pogledaše začuđeno.Ladislavovi obrazi su zažareni, mutne oči svijetle, a riječi raskalašene:

– Kakva braća! Lukavi pustinjaci su ljubavnici, žive baš kao štotreba – pod vrbom – i ponovno zahihoće.

Kraljica ga tiho opomene:– Ne govori koješta, tu su gospođe i djevice. Tvoja mlada nevjesta

nije privikla takvim riječima.– Čija nevjesta? Moja? Ja nemam nevjeste, ovo je kvočka. Neka se

nosi do vraga! – i on joj okrene leđa.Mlada princeza prigne glavu nad zlatni tanjur.– Ladislave, ne vrijeđaj je barem pred drugima.– Jesam li ja kralj ili nisam? Neću ovu telicu ovdje. Van! Neka ide!

Van s njome! Ja sam kralj. Neću ovo očerupano pile! Neću!Naočigled svih ostalih, koji nisu znali što smjera, poleti oko stola

prema Tajani, zgrabi je obim rukama oko vrata i pokuša je poljubiti.– Tebe hoću! Tebe! Ti ćeš biti moja ljubavnica.Vrisak Tajanin podigne sve oko stola. Kraljica pohiti za sinom, no

365

već je knez Okićki priskočio i čvrstim zahvatom skinuo kraljeve ruke sTajanina vrata na kojemu su ostale crvene mrlje.

– U tamnicu s ovim knezom! Kako se on usuđuje dotaći – mene –kralja? U tamnicu! Objesite ga!

Tajana stoji smućena, zastrašena i zasramljena.– Ladislave! – srdito vikne kraljica. – Povrijedio si našu srećonošu.– Moja je srećonoša. Moja! Nisam li ja baštinik kraljev? Naslijedio

sam prijestolje, njegov dvor, krunu, žezlo i srećonošu. Ja sam nasljednik.Ja! Ona tamo neka ide – i pokaže prstom princezu Izabelu. – Srećonošaide sa mnom u moju ložnicu – i ponovno se baci k njoj.

Kraljica ga htjede zadržati, no on je odgurne i naleti na knezaOkićkoga.

– Van! Sluge! Ovamo! Vojnici, ovoga odvedite u tamnicu – razjarenoviče kumanskim kopljanicima što stoje na vratima dvorane.

– U tamnicu ga bacite, ili ću vam rasjeći tikve. Ja sam kralj!Kraljica ga nastoji umiriti. Joakim ga uhvati za ruku.– Pusti me, ti milosniče! Svinjo!Na te riječi Joakim duboko uvrijeđen pogleda kraljicu, očekujući od

nje zadovoljštinu. Razumjela je i uhvatila Ladislava za rame.– Zamoli oproštenje tovarnika. Upamti – ja vladam kraljevstvom.Ne slušajući njezine opomene, Ladislav potrči iza stola, pograbi vrč,

tanjure i zdjele pa sve jedno za drugim stade bacati na princezu Izabelu.Vojvoda je zaštiti svojim grudima pa su se srebrni vrčevi i zdjelezaustavili na njemu.

– Otale, ti, kopile! – razdraženo će Ladislav vojvodi. – Kumani,vodite ga u tamnicu. Ja sam kralj. Tko se drzne meni suprotstaviti, jaonjemu!

Blijeda od srama, kraljica poviče:– Dvorani, moj sin ne zna što radi i govori. Uhvatite ga i odvedite u

njegove odaje. Zapovijedam vam.– Ja sam kralj, a vi… – pa izreče grdnu psovku.Dvorani ponukani novom zapovijedi uhvate dječaka za ruke. On se

otima i razbješnjen na majku uzbuđeno joj dovikne:– Dok je kralj živio, obećala si mi srećonošu. Poslala si me da je

uzmem na Grič.Podivljalog dječaka dvorani digoše i iznesoše iz blagovaonice.

Kraljica se nastoji sabrati da nekako ispriča svog sina.– Nisam opazila da je pio. Dijete je, vino mu je smutilo pamet.

Peharniče, zabranjujem vam da mu ubuduće točite vino. Molim vas,tovarniče Joakime, oprostite mu i vi. Svi zaboravite, neka se o tome ne

366

govori. Otac mu je sve dopuštao, sada ga moram tek pripraviti zakraljevanje.

Kraljica se očito brinula samo zato da skine uvredu s Joakima ismanji neprijatan dojam prizora. Orhida se smješkala smiješkommlađahne bešćutne divljakinje čije srce pozna samo sebe i uživa što jeLadislav pripremio sestri taj prizor.

– Opio se, to čine svi kraljevi – naglasi kraljica. – Ako kralj udostojikoju dvoranku svojim zagrljajem, to je čast za nju.

Tajana sklopi ruke i padne na koljena:– Svijetla kraljice, ne mogu ovdje ostati, neću ostati, neću!Knez Ivan prihvati tu zgodu:– Svijetla kraljice, bit će u kraljevu korist ako Tajana ode. Ja i moja

sestra povest ćemo je sa sobom na Grič.– To nije potrebno – dobaci brzo kraljica.– Neću ostati ovdje – odlučno će Tajana.Nitko se nije usudio da je ukori zbog tolike smjelosti. Joakim se

prepao da će izgubiti srećonošu, kraljica se povrh toga pobojala daizgubi sigurno zaklonište zasnovanih sastanaka s vitezom Sokolom.

Tajana nije svjesna svoje moći kojom je zavladala nad svima. Svičekaju, šuteći. Joakim pritajeno strepi od Tajanine odluke pa brzo pritečeu pomoć:

– Kraljica je gospodar, ona će te zaštititi, srećonošo. Ovo se više nećedogoditi.

Elizabeta priđe k Tajani i pomiluje joj obraze:– Tajano, nikad te ne bih uvrijedila, ti bi mi onda uskratila svoju

sreću.– Sigurno! – odgovori djevojka instinktivno se oslonivši o to jako

uporište.– Kad bih dopustila svom sinu da te napastuje, onda mi možeš

zaželjeli nesreću. Dvoranine, kneže Rufo, ti mi jamčiš glavom da će prednjezinom odajom na hodniku uvijek stražariti dva pouzdana momka.Oni će spriječiti ulaz k njoj svakome muškarcu na dvoru, a osobitomladom kralju. Tko bi se usudio da ne izvrši ovu zapovijed, izgubit ćeglavu. Vjeruješ li svojoj kraljici, srećonošo? Hoćeš li ostati dobra, kaodosele, meni i drugima koji trebaju tvoju sreću?

Tajana je shvatila da kraljica naglašuje riječ „i drugima koji trebajutvoju sreću“ – misli na viteza Sokola. To pokoleba njezinu odluku.

– Hoćeš li, Tajano, zaboraviti na ono što se dogodilo i biti dobraprema meni?

– Svijetla kraljice, zar će zbog mene baciti u tamnicu kneza

367

Okićkoga koji me je branio?Smjelosti tog pitanja iz njezinih usta nitko se nije začudio, osjećajući

kolike prednosti pridaje kraljica toj djevojci.– Nipošto. Knez mi je učinio uslugu kad te je obranio. Obećajem ti

da se kralj neće dotaći kneza.– Hvala, dobra kraljice. Vjerno ću vam služiti.Odgovor udobrovolji Elizabetu:– Sad vas molim – okrene se k ostalim gostima – da me pričekate,

vratit ću se brzo, samo da vidim što je s mojim nesretnim sinom.Gospoda su počela da pričaju i šale kako bi zaboravili neugodan

prizor.Stigavši u sobu svojeg sina, našla ga je kraljica kako se još nateže s

dvoranima, vičući:– Ona ima milosnika! I ja ću imati milosnicu! Ona ima kojega

odabere!Ladislav na svojim ustima osjeti žestok udarac da mu je u glavi

zazvečalo.– Sram te bilo! Zatvorit ću te u kulu!Očito se od natezanja umorio, a udarac po ustima nešto ga je

preplašio. Pijan klone na pod.Svukli su ga i polegli, a kraljica se vrati u blagovaonicu i reče:– Ne zna za sebe – vino ga je potpuno obezumilo. Peharniče,

ubuduće točite kralju samo vodu ili medovinu.Kraljicu je zabrinjavao Joakim na kojem se vidjelo da nije mogao

zaboraviti kraljevu pogrdu i mrko šutio. Zato ona ustane, pozove sestruOrhidu i Tajanu da je slijede. Gosti se poklone. Knez Okićki istupi prednju:

– Svijetla kraljice, smjerno molim da me sa sestrom milostivootpustite iz svoje službe. Želio bih otputovati još ovog tjedna. Svijetlakraljice, meni je još pokojni kralj odredio povratak u domovinu, pa bihsigurno bio već na putu da ga nije tako nenadano snašla smrt.

Makar je knez čudno naglasio posljednju riječ, kraljica odvratiljubazno:

– Dragi kneže, danas sam odviše uzrujana da o tome odlučim. Nijemi lako dijeliti se s vama i kneginjicom. Odlučit ću o tome za nekolikodana.

Kad se blagovaonica ispraznila, Joakim pođe prema kraljičinimodajama. Tu je ona ponovo uvjeravala Tajanu kako će se brinuti za nju ipredočila joj kako bi njezin odlazak značio da je nezahvalna.

– Zaboravila si na viteza kad si htjela otići.

368

– Mislila sam da ovdje sada zapovijeda mladi kralj.– Samo ja i Joakim.U tom trenutku na vratima se pojavi Joakim. Bio je rumen od

ljutine. Kraljica naredi da Rufa otprati Tajanu.Sada se Joakimova ljutina razvezala.– Prokletstvo! Knez nije pio iz svojeg vrča nego iz sestrinog.– To sam odmah opazila i zato sam ga pokušala ponovo sklonuti da

pije iz svog vrča. On je nešto slutio i svjesno te izigrao.– Kako da nasluti? Otrov sam stavio na dno vrča, a vino mu je

ulijevao iz vrča za sve ostale goste. Ipak sam taj vrč našao netaknut nastolu i prolio ga da opet tko drugi ne ispije – kao na Griču.

– Knez Okićki je na svakoj gozbi izbjegavao da mnogo pije. Hoće dabude uvijek trijezan, a nakon kraljeve smrti on vrlo dobro razabire da suon, vojvoda i Dorja zatočeni. Dakle, ima razloga da želi biti trijezan ipriseban. A kako je mislio da ćeš gostima narediti da ispiju višezdravica, on se čuvao. Nije mogao posumnjati jer ga susrećeš milostivo.

– Uostalom, ako je to učinio zato što je sumnjao, ne može mu ništapomoći. On iz našeg dvora ne može izaći živ. Ima mnogo prigode da muotrov pošaljem u jelu i piću – počevši od današnjeg doručka!

– Tako je! Njegova glava pripada nama. S vojvodom moramo bitioprezniji zbog njegova poočima Otokara Češkog.

– Samo se požuri da nam obojicu skineš s vrata da Henrik Gisingmože dobiti svoju kneginjicu Dorju, premda mi ova baš neće biti ugodnodruštvo kad izgubi brata. Nju sam obećao Henriku za nagradu kad mi jespasio život. No, dosta o tome, Elizabeto, teško čekam tvoju nagradu – injegove ruke kao medvjeđe šape posegnu za Elizabetom.

– Danas me ne diraj, Ladislav me je previše uzbudio, umorna sam.– Jao tebi, ženo, ako sad misliš na drugoga! Na onoga o kome mi je

govorio kralj kad me je bacio krvniku.– Od pusta ljubomora izmišljaš nekakvu kraljevu priču.– Ako ti je u mislima onaj drugi dok te držim u zagrljaju – zadavit

ću i tebe i njega. Ili da ti ga objesim na gradskim zidinama?Ona udari o srebrni bubanj na stolu. Rufa je smjesta ušao.– Odveć si pio, Joakime – ukori ga kraljica. – Pođi na počinak.

Moram Rufi dati nalog što ima da izvede sutra.Joakim ode u Elizabetinu ložnicu da je tamo pričeka, a ona se potuži

rođaku, šapćući:– Od kraljeve je smrti strašniji nego ikad dosele. Stalno me progoni s

nekim o kome mu je govorio Stjepan.– Nije teško pogoditi. Kralj vas je uhodio kad ste se sastajali s

369

vitezom Sokolom, a sada Joakim postavlja na sve ulaze svoje uhode. Akozamijete viteza Sokola u Gertrudinu dvorcu, poslat će onamo stotinuvojnika da ga sasijeku, kao što su nekoć knezovi Gertrudu. Bilo bi dobroda Sokola maknete dok Joakima ne mine ova groznica.

– Zar da sada, ovako slobodna, budem još više zarobljenicaJoakimove ljubomore?

– Da nemate svojih Kumana, bili biste prepušteni na milost inemilost. Od prvog časa, kad se Joakim ponovo pojavio, vidim da gaizjeda ono što mu je kralj Stjepan rekao na dan njegove smrtne osude.Budite oprezni. Joakim može sve što hoće, a u ljubomoru bi uživao davas i viteza zajedno okuje na dnu tamnice i svakog dana i noći polijevavrelim uljem.

– Jeza me prolazi od toga. Zapravo, Rufo, dobro radiš ako istražuješnjegova uzbuđenja. Uistinu mi od njega prijeti opasnost. Razmislit ću.

– Pošaljite viteza u Hrvatsku, neka ide svojoj kući.– Ne mogu. Sve, ali to nikako! Preuzela sam vladanje za

malodobnog kralja pristankom knezova i baruna Ugarske, a nepristankom Joakima. Rufo, meni se mrači kad pomislim da me čekaJoakim. Zovi moje dvoranke, i liječnika, reci – pozlilo mi je, ostani umojoj blizini.

Spustila je glavu na stol, a Rufa je potrčao da izvrši njezin nalog.

Istodobno u Dorjinoj sobi sjedi njezin brat Ivan. Prignuo je uho ksestrinim usnama i sluša je kako šapće:

– Kad smo uvečer ulazili u dvoranu na gozbu, Tajana mi je nahrvatskom jeziku rekla posve tiho: „Ne dajte ni za živu glavu knezu dapije iz svojeg vrča, život mu je u opasnosti“. Jedva sam čekala čas da teupozorim, a ti si primio vijest posve mirno.

– Odmah sam osjetio što Joakim sprema kad na mojem mjestu nijebilo vrča. Ali otkud Tajani ova tajna?

– Nakon strke što ju je prouzročio Ladislav kad je htio poljubitiTajanu, sjela sam uz nju jer je sva drhtala. Ona mi je u najvećoj bucišapnula: „Čula sam kako Joakim latinski raspravlja s kraljicom da ćeotrovati Ivana jer mu je kralj Stjepan priopćio oporuku. Još su govorili davojvodu ne mogu smaknuti tako lako zbog češkog kralja koji bi navaliovojskom na Budim kad bi se saznalo da je vojvoda otrovan.“ Zatim su –

370

reče mi Tajana – kraljica i Joakim odlučili da ni ti ni vojvoda ni drugiprijatelji pokojnog kralja ne mogu izaći ispod ovog krova.

– Zarobljeni smo da nas mogu poubijati. Sestro moja, u strašnoj smozamci.

– Najviše se plašim za tebe, brate moj. Tvoj je život svakog časa upogibelji, a nitko od prijatelja pokojnog kralja ne može u dvor ni izdvora. Ni s vojvodom ti ne daju progovoriti nasamu. Čim se on približik meni, već stupaju za njim Elizabetini dvorani. Reci što ćemo?

– Pričinit ću se bolesnim i reći da ne mogu ništa okusiti.– Ali ni vodu ne možeš popiti, a da ti je ne pruži njihov dvoranin.– Smrt mi je nad glavom, sestro. Da nisi sa mnom, prokrčio bih sebi

put iz ovog dvora mačem – ili u slobodu ili u grob. Lezi, Dorjo, da sebarem odmoriš. Meni nema sna, ostat ću bdjeti uz tebe da ne bi provalioHenrik.

– Ali u četvrtak želi me kraljica s njime vjenčati. Prije ću umrijeti.Braća bdiju, uzalud tražeći tračak svjetla u raskošnom dvoru što se

za njih pretvorio u stratište.

Iz hodnika Elizabetinih odaja u glavni veliki hodnik ulazi Joakim.Ovdje uz goruću baklju, utaknutu u zid, stoje četiri stražara naoružanastrijelama i kopljima. Poklone se Joakimu. On ih i ne gleda. Duboko jezamišljen, ide dalje. U susret mu dolazi Henrik Gising.

– Bit će da su brige kraljevske vlasti vrlo teške kad suvladar u todoba luta hodnicima – podrugljivo primjećuje Gising.

– Ne rugaj se, Henriče. Ona se utvrdila liječnicima i dvorankama dane mogu do nje.

– Sigurno je vitez Sokol mlađi i ljepši. Dok je živio kralj, bili ste jojdobar vi da joj pomažete oko vlasti, a sada čeka viteza Sokola.

– Vjeruješ li onome što mi je rekao kralj kad su me držale krvnikoveruke?

– Svi građani Griča pripovijedali su da se s tim viteškim neznancemsastaje u tornju i Orhida ih je zatekla.

– Da to nije neki od njezinih prijašnjih ljubavnika? Kad je kraljStjepan vodio devetogodišnji rat protiv svog oca Bele, zarobio je Stjepandvojicu knezova iz Hrvatske koji su bili uz Belu i sam je kralj u pijanomstanju pripovijedao da je njegova Kumanka zalazila noću u ložnicu

371

zarobljenika. Jednog je trajno zaludjela, a drugom je uspjelo da se za dvamjeseca noćnih sastanaka oslobodi kumanskih zagrljaja. Obojica supobjegla iz zarobljeništva prije nego se Stjepan vratio s bojišta i odondani jednom ni traga. Sakrili su se pred kraljevom osvetom.

– Onda je ta osveta jedini zapis Stjepana kralja koji ću izvršiti – ja –naglasi Joakim. – Da, taj vitez Sokol bit će jedan od te dvojice kneževskihzarobljenika. Morao bih ispitati hrvatske knezove. Netko će štogod znatio njima. Tek sada razabirem zašto taj vitez Sokol nikome ne skida vizir.

– Premnogi vitezovi danas kruže svijetom ne skidajući vizira i nitkoih ne smije zbog toga zaustaviti, ali vama je slobodno raditi što vas volja.Lako ćete ga opkoliti strijelcima i kopljanicima i prisiliti ga na predaju.

– A gdje ga naći? Ali kunem se: ipak ću se dočepati tog srebrnogsokola navrh kacige i skinuti mu s obraza srebrni vizir. Tako mi živeglave. Molim te, Henriče, ako što saznaš o vitezu Sokolu, odmah meupozori.

– Da vam iskažem i ovu veliku uslugu dok mi još dugujete naplatušto sam vam spasio život iz ruku krvnika?

– Svakog časa dana i noći predajem ti na vjenčanje kneginjicu Dorju,ali ti hoćeš da Tomo potpiše kako ona nije bila s njime u zagrljaju nitizatočena u njegovu dvorcu. Kako mogu izvući to iz Tome kad mu jenestalo traga, a moje ga uhode uzalud traže po čitavom Budimu.

– Pazite Joakime, ako ovog tjedna neće biti moje vjenčanje s Dorjom,imat ćete u meni neprijatelja za sva vremena.

– Nemoj, nemoj tako, Henriče. Tebi zahvaljujem život s kojim samse dokopao vlasti. Za tebe činim štogod hoćeš.

– Onda pustite kumansku tatarsku krv neka provodi noći sama, ami ćemo na sve strane s ovog dvora upravljati naše oči i uhode. VitezSokol pojavit će se, a onda ga imate u mošnji. Već sutra u zoru pošaljitesvoje ljude da prođu sve kuteve. Negdje on čeka svoju ciganku.

– Eh, ali onda je neće mimoići lokot krijeposti.– Spremio sam ga za kneginjicu Okićku. To je jedina mogućnost

prisiliti ženu da ti sačuva vjernost. Zakovati joj lijepo tijelo – onda gamožete očuvati od viteza Sokola.

– Nije to dosta! I u mojem zagrljaju misli na njega, znam to posvesigurno. Jao njemu i njoj!

372

Sutradan prije podne sastali su se Joakim i Henrik ponovo iotposlali svoje uhode u Budim. Jedni su dobili zadaću da saznaju gdjeobitava vitez Sokol, a drugi gdje se zadržava vitez Tomo.

Kraljica se nije pojavila ni na objedu dok je Ivan Okićki iznenadioJoakima izjavom da ga boli želudac i ne može okusiti ništa da ne bipovraćao. Upalo i blijedo lice Ivana Okićkoga dalo je povoda i lukavomJoakimu da povjeruje. Stalno je uza se nosio otrov za onaj čas kad ćeIvan zaželjeti jela. Još mu je poslao i prvog liječnika iz kule mudrosti.

Poslijepodne kraljica je ustala da može s prozora promatrati crnekule Gertrudina dvorca, a u kojima je osjećala prisutnost viteza Sokola ismišlja kako da mu pošalje poruku.

Vani, na hodniku, čula se neka uzbudljiva rasprava. Ona dadepozvati svojeg dvoranina, kad uđe novoimenovani knez Rufa i najavi:

– Kraljice, vani je vođa pratnje biskupa Timoteja s Griča. Umišljasebi da ih moramo primiti sa svim počastima. Rekao sam da je sadanova vlast koja ne priznaje nikakve biskupe.

– Rufo, zar si poludio? Kako smiješ već danas uvesti u kraljevstvona vlast kumanske bogove?

– To ste nam prisegli na kip vrhovnog kumanskog boga Uruka. Asad svečano primate gričkog biskupa. Još k tome, kažu oni, donosi vamporuku od pape.

– Rufo, u ime boga Uruka pozivam te da ne pokvariš moje osnove.Odmah potrči, odvedi biskupa Timoteja u prijestolnu dvoranu, a ondadođi da ti sve kažem i objasnim, inače smo propali.

– Dobro, još ovaj puta primit ću biskupa s propisanim počastima.Rufa je izašao iz sobe, a kraljica kao da ove noći i nije bolovala, brzo

se dade odjenuti u tamno svečano odijelo, na glavu sveže udovičkukapu i uputi se u prijestolnu dvoranu. Tu je stajala pratnja oko biskupaTimoteja. Elizabeta počne vjerno glumiti ožalošćenu udovicu koju jezatekla prevelika nesreća, a onda smjerno pozdravlja gosta koji jojpriopći:

– Kraljice, dolazim s porukom Svetog Oca Pape. Upućena je kraljuStjepanu, tek ovdje, na putu, saznali smo za njegovu smrt.

Opet izražava Elizabeta duboku žalost i onda upravi biskupu brzosmišljeni govor:

– Budući da sam po želji knezova i baruna morala preuzeti vlast uime kralja dječaka, vaša prečasnost neka izvoli poruku Svetog Ocaizručiti skromnom izvršitelju kraljevske vlasti. Uvjeravam vas da ćuizvršiti sve što želi Sveti Otac.

Biskup razmota pergamen i priopći Elizabeti:

373

– Poruka kralju Stjepanu nije vedra. Sveti otac je dočuo da kralj, nesamo ne istrebljuje krivovjerce, nego da i Kumani nisu izvršili dužnost.Još uvijek se klanjaju krivim bogovima. Time je kralju Stjepanu poslanaodulja opomena. Osim toga, javlja da će za dva tjedna stići u Budimpapinski legat Filip koji je bio i na Griču za vašeg boravka u Hrvatskoj.Papa želi da nas dvojica zajedno prisustvujemo svečanom krštenjuKumana.

Posljednja rečenica pala je na kraljicu kao da je netko kani ugušiti,ali vrela kumanska krv bila je bistra, i hitra na mislima i pretvaranju.

– Oh, kako mi je drago što će pod mojim krovom u ovo doba tuge,boraviti vaša prečasnost. Odmah ću izdati naloge da se Kumanipripreme za krštenje dok dođe papinski legat. A sada mi dopustite davas ukonačim u najljepšim odajama za visoke goste. Izvolite, molimiskazati sve što vaša prečasnost želi. Sve će biti po vašemu.

Govorila je najljubaznije, ponašala se skromno i biskup Timotej,premda oštra oka, nije imao razloga da istražuje iskrenost njezinih riječi.Odmah je pozvala dvoranina Ugrina i dala mu odredbe kako da ukonačibiskupa Timoteja. Naglasila je dvorskom čovjeku:

– Ne zaboravi ni časa da nas je Sveti Otac počastio jer će nam, evo,svojeg poslanika ostaviti dulje vremena pod našim krovom. Ispuni musvaku želju.

Vratila se u svoje odaje i u prvoj sobi zatekla Rufu i mladog lijepogKumana, hrabrog ratnika, kojemu je još kralj Stjepan dao naslov:vojvoda Kumana. Začudi se i oslovi ga:

– Što je, Oldamure, nosiš li mi vijesti od oca?– Od svih Kumana. U njihovo ime molim kraljicu da me sasluša.

Kumansko pleme, zarobljeno od Tatara, moralo je prije trideset godina,kad su Tatari provalili u kraljevstvo Bele IV., krčiti prolaz napadaču.Onda je naš kumanski vođa poslao Beli IV. poruke: ako primi Kumane usvoju zemlju kao slobodne podanike, prevarit ćemo Tatare i, umjesto unavalu, mi ćemo se predati Beli i ratovati za njega protiv Tatara. On je toprihvatio, a za našu veliku hrabrost imenovao je našeg vođu knezomKumana, a njegovu kćer Elizabetu vjenčao sa svojim nasljednikomprijestolja. Vojvoda Kumanski zakleo se da će ovim kraljevstvom vladatikumanski bogovi čim Elizabeta stupi na vlast. A danas je naša kraljica –umjesto da svečano ustoliči kumanske bogove – svečano primila papinaposlanika. Svi Kumani koji su u ovom dvoru traže da kraljica izvršizakletvu, izvadi iz škrinje sakrivene bogove, porazmjesti ih u dvoru idade sazidati hram.

Slušala je mirno sve dok nije svršio, a onda mu se rukom dotakne

374

čela i odgovori:– Hrabar si i velik junak na maču i koplju, Oldamure, i zato želim

da znaš i to kako se mora voditi vlast u ovom kraljevstvu. Konradu samdala optužbu protiv Stjepana, a on ju je poslao u Rim. Sada dolaziodgovor koji mi nimalo nije potreban. Ali moraš znati: kad bih danasustoličila kumanske bogove, svi podanici, osim naših Kumana, ustali biprotiv nas.

– Mi smo tu da branimo kraljicu i kralja.– Ali tamo su drugi, kršćanski kraljevi, pa i Rudolf Habsburški, koji

je naš saveznik, protivio bi se. Dakle, isporuči Kumanima i njihovomvojvodi: najprije moram uništiti kraljeve pristaše, oduzeti im sva imanjai razdijeliti među naše pristaše da ih učvrstimo. Tek kad vidimo da nasje dosta i da smo dovoljno naoružani, onda mogu da idem u ratnepohode protiv svih krštenih podanika. Kumanski bogovi mogu bitisigurni da će ovdje zavladati.

– Ali papinski legat dolazi na pokrštenje Kumana!– Primit ću ga sa svim počastima, a Kumane obavijesti da nestanu u

šume. Evo, tu su vam bogovi – i ona otvori široki ormar u kom su bilačetiri kipa kumanskih bogova.

Kraljica se baci na pod, udara čelom o zemlju i kumanskim jezikomizgovara prisegu. Dvojica mladih su je slijedila. Nakon molitve i prisege,diže se kraljica zajedno sa svojim dvoranima. Oni su se svojim čelomlako dotakli Elizabetina čela i time su mladi ljudi smireni ostavilikraljicu.

Biskup Timotej je bio odmah smješten u vrlo lijepe odaje, a kad ga jeugarski dvoranin zapitao je li zadovoljan, on ga oslovi vrlo ljubazno:

– Hvala vam, neizmjerno sam sretan što je kraljica prema meni takomilostiva. Sve je dobro, samo bih morao zanijemiti kad ne bi bilo s kimeda malo popričam. Ovdje je u dvoru moj dobri znanac knez Ivan Okićki,pa bih vas molio da me odvedete k njemu.

Molba se učinila prirodna dvoraninu koji nije bio upućen ni u kakvedvorske tajne i on vrlo uljudno posluša kraljičina gosta, to više što mu jekraljica okom u oko naredila da biskupu ispuni sve što gost zaželi.

Za nekoliko časaka otvori dvoranin vrata sobe kneza Ivana i pustiunići biskupa Timoteja. Ivan je skočio – kao da mu je s neba pala pomoć.

Knez je dobro pretražio vrata, odgurnuo sve zavjese, zavirio izabaldahina nad posteljom i pošto se uvjerio da ih nitko neće slušati,približi se začuđenom biskupu:

– Vi ne slutite kakvu ste igru odlučili svojim dolaskom. Ulog igrebila je moja glava. Posljednja odluka još je u vašim rukama.

375

Tiho, tako tiho da je biskup jedva čuo, rasvijetli mu Ivan sumnjiveokolnosti kraljeve smrti, svoj susret s Joakimom pred kraljevim vratima,svoju izrečenu sumnju, događaje s njegovim vrčem, danas Tajaninootkriće i konačno nestanak kraljeve oporuke.

Stari prijatelj Okićke porodice promatrao je Ivana, ne pokazujući daje previše začuđen.

– Očito ne vjerujete što vam govorim?– Vjerujem, zato se i ne čudim što su oni namjeravali. Čudim se

samo vama što ovdje čekate da vas spreme pod zemlju.– Ne smijem se udaljiti s dvora. I vojvoda je zatočen. Gezu su

zatvorili negdje u dvoru da se ne bismo mogli sastati zajedno ili sdrugim kraljevim pristašama. Boje se urote.

– Vi ste, dakle, mrtav čovjek koji živi samo slučajem?– Jesam, ali kako da izađem iz takve utvrde? Baš zato vas molim,

biskupe, iskoristite svoj položaj kao papinski poslanik. Uputite se sutra uposjet bilo kojem knezu ili nadbiskupu i zatražite od kraljice da vaspratim – ja. U to ću vrijeme otići prijateljima pokojnog kralja da otmumoju sestru i sakriju je u svom dvorcu. Ne možemo bježati ravno na Grič– stigla bi nas Joakimova potjera.

– Pouzdajte se u mene – reče Timotej i ode u sobe pripremljene zanjega.

Preplašena Dorja prisluškivala je svaki korak ispred svoje sobe.Odahne, prepoznavši brata. Ivan uđe, zatvori vrata i priđe k sestri:

– Gdje je Tajana?– Odveli su je kraljici.– Jučer je smrt prošla pokraj mene, a danas će njome ravnati biskup

Timotej. On je tu, sve sam mu rekao.– Timotej? Ivane, to je čudo – moć je Tajanina čudesna.– Nešto jest što sprečava đavlu da potpuno zagospodari i nad

dobrotom. Slušaj: Timotej će mi pomoći. Ali još se smrt nije odšetaladaleko, osjećam je za vratom. Budi hrabra, Joakimove oči prodiru u našemisli, dakle, budi prijazna kao da smo zadovoljni. Ako mi biskuppomogne, mi ćemo za tjedan dana biti pod prijateljskim krovom.

– Bježati? Ivane, kad bi to bilo moguće!Jedva doreče kad u sobu uđe Tajana.– Ne smetaš nam, Tajano. Meni je i onako poći – i Ivan brzo ostavi

sobu, a Dorja veselo navijesti:– Timotej je ovdje. To mi daje nade da ćemo se svi spasiti.– Da nema Henrika Gisinga, kneginjice.– Nešto me čudno gledaš. Što je s Henrikom?

376

– Kad su me odveli kraljici, čekala sam u njezinoj odaji. Iz dvoranedopre do mene ljutit glas kneza Henrika. Spočitavao je Joakimu što jošnije pozvao Tomu da dokaže je li vaša samooptužba istinita. I ako jeistina da ste bili njegova ljubavnica, onda će se Joakimu teško osvetiti jerga je zavarao.

– Što reče Joakim?– Tvrdio je da ne može pronaći Tomu. Gising mu tada vikne:

„Lažete, vrze se neprestano okolo, vidjeli su ga oko Gertrudina dvorca ikapelice sv. Stjepana. Prošle noći je orobio trgovce. U nedjelju morakneginjica biti moja žena!“ Onda pojuri iz odaje, blijed i zelen. Ja sam joščekala, kad me Rufa pozove da uđem. Joakim je razgovarao s kraljicom.Govorili su latinski. Sjećate se da poznajem taj jezik.

– Pa što su govorili?– Joakim je kraljici priznao da i nije pokušao pronaći Tomu jer da je

Tomo pomaman za vama, pa će vašu samooptužbu potvrditi zato da vasHenrik niti tko drugi ne može uzeti. Joakim je odlučio povesti hajku zaTomom i objesiti ga jer je orobio budimske trgovce i jednog kneza i takoće se njega riješiti.

– Propalo je sve. Ako me u nedjelju vjenčaju s Gisingom, onda je sveuzalud. Što snuje Ivan? Do nedjelje su četiri dana… Ali mogao bi mespasiti Tomo. Kad bismo mu mogli dojaviti?

– Što biste mu javili?– Neka Henriku po svjedocima pošalje priznanje da je moja

samooptužba istinita. A za uzdarje priopćili bismo Tomi da će ga Joakimobjesiti i neka bježi.

– Ja ću, kneginjice, poći k Tomi.– Tebi je dopušteno da izlaziš?– Jest, kraljica me šalje jer da pod zatvorenim krovom ginem. Ja ću

potražiti Tomu. Gising veli da se vrze oko Budima i kapelice svetogStjepana.

– Sestro moja, sreća je tvoja služavka. Svi smo mi zakopani u tomdvoru, samo ti si slobodna!

– Iskoristit ću svoju slobodu za vas, kneginjice.

Podvečer se kraljica odjenula u svečano odijelo od crvene svile.Kosu je preplela crvenim vrpcama. U očima joj gori plamen. Sagnuvši se

377

Tajani, reče:– Već si se posve oporavila. Ono jučer veoma me je razljutilo.– Čitavu sam noć drhtala od uvrede mladog kralja.– Bude li te još samo pokušao napastovati, zatvorit ću ga u kulu.

Nego čuj! Zašto vitez ne dolazi? Što to znači?– Zato što mrzi Joakima. Ali mogla bih poći da ga potražim.– Razumijem, planuo je ljubomorom, čuvši da Joakim sada opet

boravi na dvoru. Ako danas ne dođe, sutra ćeš otići u Gertrudin dvorac.Moram govoriti s njime. Izbit ću mu iz glave Joakima, tâ on je samosluga i ništa više. Evo, čujem korake.

Mrka lica ušao je tovarnik u kraljičinu odaju i zatražio da otpustidjevojku. Onda će Elizabeti:

– Zaprepastila me vijest o vašem biskupskom gostu.– Upravo razmišljam o tome. Timotej je knezu vrlo sklon, papin je

glasnik i mnogo viđen kod hrvatskih knezova. Ne bi pogriješio, Joakime,da pustiš kneza na životu dok je biskup ovdje.

– Da pod krovom čuvam zmaja što reži na mene? Sutra će bitisvršeno.

– Dobro, idemo, večera je spremljena.Čitav dvor je prisustvovao svečanoj večeri u čast papina poslanika

biskupa Timoteja.Kraljica i Joakim iskazivali su mu veliku pažnju, a on je uzvraćao:– Svijetla kraljice, pripovijedat ću o krepostima koje rese našu

kraljicu. Svi treba da znaju kakva sreća očekuje podanike od vladavinekraljice.

Pogledavši ga ispitujući ona će tiho:– Samo vaši hrvatski knezovi neće to da vjeruju.– Uzvišena se kraljica vara. Eto, tu je knez Okićki – tiho će on. –

Znam da je najveći protivnik Joakima, pa ipak mi je danas rekao:„Kraljica je tako umna i dobra da sam se pomirio s Joakimovom vlašću.Njezina će vladavina biti okrunjena slavom, blagostanjem ipravednošću.“

– To je rekao Ivan Okićki?– Sumnja li svijetla kraljica u moje riječi?– Naprotiv, dragi biskupe, ushićena sam što vam moram vjerovati.Nastavili su razgovor. Biskup je promatrao ostale goste oko stola i

zamijećivao da vojvoda veoma žalosno pogledava Dorju. Njezin brat jenamješteno vedar, dok kraljica dalje govori biskupu:

– Sutra ću Kumanima u njihovu taboru proglasiti da se za dvatjedna imaju spremiti na pokrštenje – i nastavi mu dokazivati kako se

378

brine za njihovo obraćenje.Poslije večere kraljica ustane da krene na počinak. Biskup se na

polasku pokloni:– Svijetla kraljice, smije li poslanik Svetog Oca upraviti jednu

molbu?– Što god zaželi, učinit ću.– Sutra kanim posjetiti samostan dominikanaca. Prior je moj brat.– Dopuštam vam to, ali se ne želim nadugo lišiti ugledna gosta.– Samo dva dana. Ni časa više, svijetla kraljice, i molim da me

onamo prati moj zemljak knez Ivan Okićki. On umije ugarski jezik,znade se kretati svuda u gradu pa je prirodno da me prati.

– Oh, dakako – nasmiješi se kraljica ljubazno. – Za dva dana opetvas očekujemo.

Joakim jedva sakrije ljutinu, a Tajana i Dorja su strepile, hoće likraljica odbiti biskupovu molbu.

Sutradan uputio se Timotej s Ivanom u Budim. Obojica su sišli udvorište gdje su već čekali osedlani konji. Biskup sa svojim momcima sGriča i knez uzjašu i krenu prema vratima prve utvrde. Tu ih zaustavinadzornik straže:

– Knezu nije dopušteno da napusti dvor.– Od koga ste primili ovaj nalog?– Od kraljeva tovarnika.– Svijetla kraljica je odredila da knez prati papinskog poslanika –

strogo će biskup. – Očito tovarniku nije poznata kraljičina odredba –onda ću ovdje pričekati.

Na te riječi nadzornik se duboko pokloni:– Neka vaša prečasnost oprosti zabunu.Izašli su iz utvrde i pošli s pratnjom cestom prema gradu. Prolazili

su uskim ulicama, između kućica, plemićkih dvoraca i kneževskihpalača, a onda ostavili za sobom grad i uzeli smjer prema brdima. Navrhuncima bijele se dvorovi knezova. S istočne strane, na visokom brduiza drveća, viri vršak crkvena tornja dominikanskog samostana.

Timotej priđe sa svojim konjem Ivanu:– Kneže, budite oprezni. Valja vam poći u samostan. Slijedit će vas

Joakimove uhode.– Ne bojte se, biskupe, pokušat ću se sastati s prijateljima pokojnog

kralja i vratiti se s vama u kraljevski dvor i radi vas i svoje sestre.Umiren i zadovoljan, skrene biskup konja prema samostanu, a knez

ga je slijedio.

379

NA SASTANKU

azbješnjeli Joakim psovao je, hodajući kraljevskim odajama,dok je kraljica sjedila u naslonjaču i nekako neprisutna duhapogledavala na vrata igrajući se pri tom sa svojim

petogodišnjim sinom Andrijom.– Svemu si ti kriva – spočitava joj on. – Zašto si dopustila da ga knez

prati?– Kako bih biskupu uskratila molbu? Napokon, brige su izlišne jer

imamo za taoca njegovu sestru. Dakle, smjesta sam mogla pristati, on tine može pobjeći.

Mali Andrija se zaletio na Joakima i stao ga vuči za tok njegovamača.

– Ovoga ćemo vjeriti s kćerkom Rudolfa Habsburškoga – primijetiJoakim, promatrajući dijete.

– Dobro ćeš uraditi. Nego, što je s kraljevskom blagajnom? Praznaje. Zašto ne ideš plijeniti knezove?

– Optužio sam bogate prijatelje kralja Stjepana izdajstvom i odredioda im se otmu imanja. A koga ti očekuješ, Elizabeto?

– Ja? Nikoga.– Čitavo vrijeme pogledima otvaraš vrata kao da bi imao netko

doći…– Netko? Ah, dosadan si! Opet te hvata tvoj đavo.– Tebe, tebe hvata đavo tvoje krvi tatarske.Baš u tom času uđe u sobu Tajana, svježa i od zraka zarumenjena.– Gdje si bila? – upita je Joakim, a glas mu zvuči sumnjičavo.– Poslala sam je da izjaši oko dvora – prihvati kraljica mirno. –

Boležljiva je, opet joj se povratila nesvjestica. Neću da izgubimo svojusrećonošu kad je sada najviše trebamo.

– Dobro je da je čuvaš, vrlo dobro – odvraća Joakim i okrene seTajani:

– Ti mnogo planduješ u okolišnoj šumi. Tamo bi mogla susrestineke nepoželjne ljude.

R

380

– Nisam bila u šumi – odgovori Tajana.Kad je Joakim izašao, kraljica upita djevojku, šapćući:– Jesi li ga našla?– Nisam, ni danas ga nema. Sluga u Gertrudinu dvorcu kaže da je

vitez negdje zaostao ili zalutao u šumama. Stalno ga traže. Bude li sevratio do večeri, vidjet ćemo na istoku u šumi baklju.

Crvene mrlje pokrile su kraljičino lice i uznemireno se okrene:– Tajano, pazi, Joakim sumnja. Znam da mu je pokojni kralj raspirio

sumnjičavu dušu i progoni me. Sutra ćeš opet izjašiti, neka te vide.Sigurno će poslati za tobom svoju uhodu jer je opazio kako te nemirnočekam. Jaši samo do kapelice sv. Stjepana, ondje se odmaraj pa se vrati.Tako ćeš izbrisati svaku sumnju da mi od nekoga donosiš vijesti.

– On zna da je vitez Sokol ovdje?– Ne znam, ali rekoh: kralj mu je nešto spomenuo pa možda

nagađa. Tvoje će korake zacijelo slijediti.– Bit ću oprezna.Malo zatim zovne kraljica Rufu i naredi mu:– Pripazi večeras, ako s istoka u šumi plane baklja, dođi u dvoranu,

uzmi moj vrč i daj ga napuniti. Ne opaziš li, uzmi vrč i stavi ga praznogna stranu.

Za večerom nitko nije bio dobre volje. Henrik je dobacivao mrkepoglede Dorji. Spuštene glave ona je zabrinuto razmišljala o bratu.

Vojvoda je turobno zamišljen. Mladi kralj nekoliko se puta okosiona svoju nevjestu i pohlepno gleda za Tajanom. Orhida je promatralakraljicu. Ova nije mogla sakriti u očima plamen: iščekivala je vitezaSokola. Mladi kumanski vojvoda Oldamur buljio je mrko preda se.Kraljica mu je dala nalog da se vrati Kumanima i priopći im neka sesakriju u planine da ih ne bi našao papinski legat.

Mladi kralj počne opet galamiti, a Tajana prišapne Dorji:– Nisam vidjela Tome kod kapelice, niti gdje drugdje. Sutra ću opet

smjeti izjašiti. Tražit ću ga.– Knez Gising proždire me pogledima. Jao meni!– Samo da se knez uzmogne sastati s prijateljima!– Nedjelja je moj smrtni dan.U dvoranu uđe dvoranin Rufa. Kraljica osjeti kako dršće te se nije ni

381

usudila pogledati Rufu. Samo je osjećala kako se približava k njoj, uzimanjezin vrč i pruža peharniku da ga napuni. Elizabeta se učinila kao daRufu i ne vidi, i prišapne Joakimu:

– Vidite, tovarniče, srećonoši pomaže zrak. Danas je mnogo svježija.Naredila sam joj da izađe svakog dana ako je to vama po volji.

– Uistinu, danas nije tako blijeda. Dobro ste učinili. Neka sutra opetizađe.

– Povedi na počinak mladu kraljicu – naredi kraljica sinu.– Kakvu mladu kraljicu? Ja nemam kraljice!Elizabeta ga namjerice izaziva, a zloćudni dječak nastavi vikati.

Tada se ona tobože razljuti, ustane i reče Joakimu:– Vodite kralja u njegove odaje i pokažite mu kako se ima vladati.

Sutra se vraća papinski poslanik. Ako ga takva vidi i čuje, bit će sramote.Moje dvoranke neka me slijede.

– Ne bismo li danas još obavili neke kraljevske poslove? – pitaJoakim.

– Nikako. Andrija je nekako bolestan. Do sutra.On se mrko pokloni.

Na trijemu u kuli kralja Bele stoji Tajana. Zvjezdana je noć. Iznadbudimskih brda diže se pomalo mjesec. Tajana se sakrila iza stupa ispodvalovitog stropa trijema. Oči pune iščekivanja upire u obrambeni tornjić.Prolazi je studen. Dršće kao da čeka ljubavnika. Sad će viteza vidjeti prviput otkako je u onoj mračnoj crkvici vjenčana s njime, odakle je otišao, ada joj nije rekao ni riječi. Zastidi se svoje radosti i uzbuđenja i pokušazaboraviti taj čas koji je tako usko veže s njime. Pod trijemom zašuštilišće kojim su obrasle zidine. Zaustavljajući dah, primakne se bliže kogradi i pogleda dolje. Najprije se uzdigli obrisi srebrnog sokola, a ondakaciga. Snažna tamna pojava prekorači ogradu. Nijema i drhtavapridržava se Tajana zida da ne padne. Vitez polako prilazi k njoj i šapneoprezno i tiho:

– Čekaš me?– Dugo vas nije bilo.– Zalutao sam u šumama. Medvjedi su me zatjerali daleko. Kako ti

je?– Kraljica mi je vrlo dobra, a kralj…

382

– Znam, umro je.– Kraljica vas je više dana iščekivala.– Gdje je sada Joakim?– Ostao je u blagovaonici s gostima. Kraljica će doći kad Rufa javi,

samo da vam priopćim što se dogodilo.– Dođi bliže i govori tiho.Prignuo je k njoj glavu i lice po kojemu svjetlucaju pločice vizira.

Hitro mu došaptava što joj je učinio Ladislav, što se dogodilo s knezomIvanom Okićkim i Dorjom. Kad je dovršila on je ostao sagnut.

– Ti si, dakle, spasila kneza Okićkog od otrova?– Morala sam, dobar je.– I mlad je – i pristao.Ne smaže daha da mu odgovori. Njegov šapat prožet je

spočitavanjem.– Šutiš? Sviđa ti se? Pravo je tako.– Obranio me je od Ladislava, dužna sam mu zahvalnost.– Sad te brane drugi, a ja lutam okolo šumama.Zapanjeno sluša njegovo spočitavanje samom sebi i osjeća od toga

neku radost.– Ne možete me braniti kad ste daleko, ali pomozite, viteže.– Što želiš?– Spasite kneza i kneginjicu Dorju.– Kako da ih spasim?– Kraljica će učiniti sve ako je vi zamolite. Joakim će kneza ubiti.– Ti moliš za kneza?– Molim – molim!Šutnja. On se ispravi i pogleda u daljinu.– Vi ga mrzite? – pita Tajana.– Ne! Dragi su mi svi koje ti voliš.– Kneginjica je očajna od straha za bratom.– I ti se bojiš za kneza. Dobro. On će biti spašen. Govorit ću kraljici.– Hvala vam, viteže.On šuti, a ona se odmakne. Čekali su Rufu.Dugo ne dolazi. Tajana se zagledala crnim očima u nebo osuto

zvijezdama. Sva se je utopila u tihoj zaboravi.Časovi prolaze.– Gledaš zvijezde, Tajano?– Lijepa je modrina nebeska poput modre poljane na kojoj cvate

zlatno cvijeće…– A tamo se diže srebrno sunce koje ljudi zovu mjesecom. Kakve su

383

ti oči u njegovu svjetlu?Trepćući poput latice na večernjem lahoru, stoji pred njime,

slušajući njegov šapat, maglen, sjetan kao da su uzdasi. Njegova rukaposegne za njezinom, ledenom.

– Zašto se trzaš, dijete moje? Treba da moju ruku osjetiš kao rukusvojeg branitelja, prijatelja – oca.

Ta riječ padne joj na srce čudnom težinom i probudi je od sna.Pogled joj bude tužan. Opet šute.

Povjetarac prebire lišće na trijemu. Mjesečevi traci pospu joj kosukao da ima aureolu. Vitezova glava podigla se. U šutnji čuju se nečijikoraci.

– To je Rufa. Slijedite me, viteže.– Kamo me vodiš?– U moju sobu, tamo će doći ona…– Evo, idem…Lagano šušti njezina haljina u mračnom uzanom prolazu. On je

slijedi.Polako ona rine vrata. On se sagne i uđe u raskošnu njezinu sobu,

osvijetljenu svijećama. Ogleda se okolo. Rufa se izgubio u hodniku. Onaprisloni vrata sa slikom nepoznata viteza na svoje mjesto i zasune prolazna hodnik kojim je prošao Rufa.

Vitez Sokol pođe prema stolici, ali se na pola puta zaustavi. Naglo ioštro. Pogled je uperio u viteza na stijeni. Stoji i zuri u nj. Ne miče se.

– Poznajete li ga? – pita Tajana.– Koga?– Ovog viteza na slici.– Ne, ne poznam.– Prestrašili ste se da je živ? I meni se tako činilo kad sam ga prvi

put ugledala i uvijek mi se čini da je živ i da govori sa slike.Sokol ne odgovara.– Ipak ga poznate…– Po čemu to razabireš?– Zato što ste se, ugledavši sliku, jako trgnuli.– Začudilo me što su to vrata.– Nije to zbog toga. Vi ga znate i ja ga znam.– Što znaš?– Da se zove Ratimir i da je nekoć zarobio kraljicu.– Tko ti je to rekao?– Sama kraljica.– Zašto ti je pričala o njemu?

384

– Pitala sam je.– Drugo ti nije rekla?– Da je kneza Ratimira nestalo kad je njezin muž postao kralj jer se

boji osvete.Vitez priđe Tajani:– Ne reci joj da smo razgovarali o tom vitezu, ni da sam gledao

njegovu sliku. Hoćeš li o tome šutjeti?– Činim sve što vi želite.– I odviše činiš – odviše. U što sam ja tebe zakopao?To je u njezinim mislima zvučalo kao da nišani na vjenčanje pa ga

hitro opomene:– Ah, ne spominjite to, baš ni u što me niste zakopali. Sretna sam da

mogu služiti vašoj sreći…– Mojoj sreći? Daleko je. Nikad neću stići do nje. Nikad.– Već dolazi.– Što si rekla?– Čujem šuštanje njezine povlake – i ona pođe k vratima što su

vodila u hodnik.Dva puta udari lagana ruka po njima i čuje se kraljičin glas:– Tajano, otvori!Ne odazivajući se, Tajana odrine zavor.U sobi se ukaže kraljica, lijepa, blistava, sjajnih očiju, u svijetloj

haljini, kao da ide na svečanost. Tajana ponovo zasune vrata, prođepokraj viteza, tiho se dotakne slike. Vrata se nečujno otvore i ona nestaneiza slike.

Vitez Sokol je okrenut leđima. Kao da nije vidio kako je Tajanaizašla.

Elizabeta zaboravlja sve oko sebe, teško diše, jedva se savladava.Vitez se duboko pokloni i ostane sagnut.– Takvim pozdravom dočekujete mene ovdje, nasamu, nakon toliko

vremena?– Došao sam da se oprostim.Oči joj trepću, lice blijedi.– Oprostite?– Odlazim zauvijek.– Kamo? Zašto?– Prošlo bi mnogo vremena da objašnjavam.– Vi – vi ne možete otići kad nema nikakve pogibelji, kad je sve tako

dobro udešeno da se možemo vidjeti. Vi ne smijete otići. Obećali ste mida ćete dolaziti.

385

– Bilo je to onda kad Joakim nije bio – kralj.– Ja poznam samo kraljicu koja vlada i njezinog slugu Joakima.– Slugu koji uživa sva muževljeva prava.– Viteže, to nije istina.Ona mu se približi:– Zar ne vidite: sad sam svoja gospodarica, ja zapovijedam. Sad

pripadam samo onome kome pripada i moje srce.– Svijetla kraljice, lutajući vitez ide u svijet da zaboravi svoj san o

vjernoj ljubavi.– Spriječit ću vas.– Baciti me u tamnicu? Predati me Joakimu? Evo, učinit ću to sam!I korakne prema vratima. Ona ga dočeka svojim rukama. Stajala je

posve blizu njegovih grudi. Zamagli joj se, tijelom kao da prolaze munje.Njegova blizina svlada je posve i podatno zavapi:

– Što hoćete? Što? Recite!– Da me pustite otići jer ću inače zaboraviti sve – provaliti k njemu i

ubiti ga. To sam obećao na Griču – još ove noći mogao bih to izvršiti.– Trebam ga samo još malo, dok uredim kraljevske poslove. Ne

mogu još vladati bez umne glave, a onda ću…– Pružiti mu svoju ljepotu?– Riješiti se njega.– Ne vjerujem. Zato idem. Sutra u zoru bit ću već daleko.Tako blizu njegovu naručaju, ove su riječi još jače uspirile njezinu

plamćenu želju. Čvrsto obujmi njegove ruke i vrućim dahom šapće:– Dajem raskoš ljubavi, svu sebe, sve svoje misli – sve, vama.– Samo Joakima – ne!Klonula je. On je pridrži. Još čvršće uhvati se njegovih grudi. Sva se

osloni na nj, izazivajući vrelo željeni zagrljaj. On se odmakne:– Moram otići, inače ću ubiti i vas i sebe.Nije se prepala. Zamagljenim pogledom traži u rupama vizira

njegove oči.– Ljubiš li me?– Prije će Sokol umrijeti nego odgovoriti, dok tamo onaj može

ulaziti u vašu ložnicu kad hoće. Umrijet ću radije.– Kako ti blistaju oči, ljubljeni! – šapće ona.– Posljednjim pozdravom, zauvijek! Neka mi otvore vrata!Sva njezina strast prešla je u ruke koje su ga zgrabile. Drže ga

čvrsto, grčevito. Pita:– Što da radim?– Oslobodite me nuzljuba.

386

– A onda će vitez Sokol biti moj?– Samo onda – potpuno vaš.Ruke joj klonuše niz tijelo. Bespomoćno zuri u okove što je vežu s

Joakimom i sluša buru ljubavnih želja svoje krvi. Čitavo blagokraljevstva dala bi da se ispune te želje. Sva izgara od čežnje da mupreda ljepotu svojeg tijela.

– Da se riješim Joakima? A tko da mi savjetuje? Kako da vladamsama?

– Ima u zemlji drugih knezova, umnijih od njega, mnogosposobnijih.

Ona se prigne i usklikne tiho:– Vi – vi? Hoćete li vi stupiti na njegovo mjesto u časti i vlasti?– U kraljevske se poslove ne razumijem. Neću da ih se dotaknem.

Vitez Sokol čezne samo za ovom divnom ženom…Ove riječi zapljusnule su je poput olujnih valova, uzvitlale u njoj

orkan što je omamljuje, zasljepljuje, čupa njezinu želju za vlašću kaostablo što je duboko zahvatilo korijen.

Savija se pod zamahom orkanske želje da se odriješi, da se iščupa isurva u njegov zagrljaj.

– Joakim zna zašto vas je uvjerio da nitko ne zna vladati do njega. Aon vitla žezlom da uzme vas.

– Istina je. Rekao je to – priznaje ona, oslabljena njegovim dahomkoji joj pali lice, što je prislonjeno na njegovu ramenu.

– Uzmite drugog savjetnika, druge knezove koji će vam služitivjerno, nesebičnije, umnije.

– Koga? Znate li? Govorite!– Tu je Geza, knez Semere, Batori, Čaki, onda hrvatski knezovi:

Pavao Babonić, imate uza se umnog, vjernog kneza Ivana Okićkog.Iskoristite njihovu mržnju prema Joakimu. Svi će oni dati za vas svojukrv ako maknete njega kojega mrze zbog njegova haračenja ukraljevstvu kao što ga mrzim ja jer otima – vas. Iskoristite, velim,njihovu mržnju ako želite naći viteza Sokola koji vam daje – svega sebe.

– Sebe – svega?– Da! Sebe – zauvijek!Iz očiju joj suklja strast koja kipti.– Uistinu, svega sebe? Svega? – ponavlja Elizabeta suluda od

predodžbe njegova zagrljaja i osjećaja zebnje i boli u grudima.– Onog dana, kad nestane Joakima s ovog dvora, prijeći će vitez

Sokol prag vaše ložnice i donijeti vam zauvijek vruću ljubav.– Prijeći će prag moje ložnice?

387

– Obujmiti vaša koljena, obasuti ih žarom svojih cjelova, predati seu ropstvo ljubavi, samo ljubavi…

– Kada? Kada? Kako da izvedem urotu? Brzo!– Da vam sve objasnim?– Sve – sve, brzo.– Za svoju osnovu odmah trebam kneza Okićkoga.– On me mrzi.– To vam je rekao Joakim, a ja vam kažem: knez vam je odan.– Govorite dalje.– Čujte i činite sve što ću vam reći.– Tiho! – šapne ona. Pozornost joj se skrene na vrata od hodnika kao

da tamo nešto zamjećuje.– Koraci! Joakim dolazi! Idite, mene radi, onoga radi što ćete mi

savjetovati! – i povuče za sobom viteza, pomakne sliku i kroz tajna vratapotrči u hodnik što vodi iz dvora.

– Tajano! Tajano! – zovne ona u mrak.– Kad ćete opet doći? – pita tiho viteza.– Kad onaj koji sada dolazi, neće više moći da dolazi.– Gdje i kada da sve dogovorimo?– Pošaljite mi kneza Okićkoga – reče on i spusti se na trijem. –

Jamčim za njega, ljubavi moja!Kraljica se s Tajanom ubrzo vrati i opet namjesti sliku.Vani Joakim viče na sluge, tražeći da ga puste.– Lezi na postelju – reče Elizabeta Tajani – čini se bolesnom.Joakim udara po zabravljenim vratima.Kraljica se požuri:– Čemu ta vika, kraljevski tovarniče, u to doba noći? Uđite!Zapuhan od jada, on zakorači u sobu.– Kako to izgledate, kraljice? Kakvu to svečanost slavite u tako

zamamnoj haljini?– Ne bulazni – šapne ona, pokazujući na postelju Tajanu. – Obukla

sam haljinu da mi je dvoranke poprave.– Poprave? Ovdje u ovoj sobi?– Pozvali su me hitno da vidim srećonošu. Nisam imala vremena ni

da se svučem. Opet ju je uhvatila nesvjestica. Zar da je pustim umrijeti,pa da mi sutra spočitnete krivnju ako je izgubimo?

Njegove su oči sumnjičavo pogledavale okolo.– Tko je bio u ovoj sobi?– Hoćete li se svojom grubošću posve zamjeriti srećonoši? Već vas

se ionako boji. Nije ni čudo da vam uskraćuje sreću – odsječe Elizabeta

388

ljutito i pohiti k postelji.– Ne boj se, Tajano, nije ljutit na tebe, došao je da te vidi. Da, Tajano,

on ti je dobar, a ti misliš da te progoni.Od događaja u Kamen-gradu on je tako čvrsto vjerovao da u Tajani

leži moć sreće da su ga kraljičine riječi prepale. Brzo priđe k postelji iprihvati Tajaninu ruku, mrzlu kao led i pogleda joj u lice, blijedo odstraha, koji je djevojku obuzeo kad je pomislila da će sada Joakim otkrititko je bio u sobi. Smatrajući to bljedilo znakom bolesti, utihne načassumnjičavi bijes u njemu i on stade kukavno moliti za Tajaninu milost:

– Istinu veli kraljica: došao sam da te vidim, a momci me nisu htjelipustiti pa sam se naljutio. Ne boj se mene, Tajano!

– I danas poslijepodne, kad si ušla u moju sobu, gledao te jetovarnik gnjevno samo zbog toga što ga muče poslovi. Budi mu dobrasrećonoša, kao što si bila kralju. Zar ne, da ćeš mu donositi sreću ako tibude dobar kao što je bio kralj?

– Još bolji nego on. Mnogo bolji, ne boj se srećonošo – govori Joakimmolećivo.

– Pozovite tovarniče, liječnike i dvoranke, treba bdjeti uz nju.– Ostanite, kraljice, uz nju. Odmah ću probuditi liječnike.Zaboravivši već da ga je ovamo doveo ljubomor, on se udalji, a

kraljica joj šapne:– Moraš ostati bolesna do sutra, vidiš, spasila si me, mila moja – i

sva se privine k njoj pa je grli.Tajana se oslobodi njezinih ruku:– Samo da vitez sretno napusti dvor.– Sretno će proći, na straži su moji Kumani, a ti ga pratiš svojim

mislima i željama. Prati ga, onda mora proći. Joakim mi je postaviouhodu koja mu je priopćila da sam pošla k tebi. Oh, taj prokleti čovjek!Ne želi mu sreću, Tajano, nikad mu ne želi, on je na putu vitezu. On biviteza ubio.

– Maknite Joakima.– Nije to tako lako, moja draga.Ulaze dvojica liječnika i mudra, važna lica vijećaju o Tajaninoj

bolesti.– Veliko zlo joj prijeti. Teška bolest, svijetla kraljice. Demoni su ušli

u njezino tijelo.– Neće biti tako zlo, samo je slaba od nesvjestice. Priredite lijek.– Budale stare – promrmljala je kraljica kad su opet otišli – tek sad

vidim kako nas varaju kad tebe proglašuju teško bolesnom. O, lažu,gadovi, sad vidim kakve su neznalice.

389

Liječnici su se vratili i stavili na stol niz lončića, tekućinu i masti.Zaokružili Tajaninu postelju i raširili svoje ruke. Od tih ruku obuzedjevojku užas.

– Stanite! – zapovijedi kraljica – Agora, moj mudrac neka to učini.Izađite.

Lica se njihova strašno namršte, osjetivši da su prikraćeni za milost.Kad je Agora ostao sam, kraljica mu naredi:

– Lijekove ćeš joj davati prividno, o tome ne smije saznati nitko.Sada neka dođu dvoranke da kod nje bdiju.

Kad su njezine zapovijedi izvršene, ostavi sobu i pođe visokimširokim trijemom.

U tmini svjetluca na stijeni luč. Kraljica se zaustavi ispod otvorenaluka. Pogleda u mrakom pokriveno dvorište, udišući noćni zrak daohladi uzbuđenost što se još uvijek nije stišala od sastanka s vitezom.

Obnavljajući uspomene na časove kad se privijala k njemu, zahvatije strasna želja za njegovim zagrljajem. Ali raskidane misli razbacujustotine pitanja:

„Kada? Kada? Što da uradim? Kako da pregazim Joakima i dazauvijek postignem vitezov naručaj? Joakim? Svuda je na putu, svuda sepomalja njegova crvena brada, njegove oči – osvetničke i prijeteće.“

Obuhvaća je osjećaj nemoći. Uzdahne duboko, teško.„Onog dana, kad njega nestane, prijeći će prag moje ložnice. On –

divlje željeni!“U žudnji zadršće i glasno uzdahne. S leđa osjeti vrući dah na

ramenima.– Za kim tako vrelo uzdišete, kraljice moja?Elizabeta ugleda Joakimovo crvenom bradom obraslo lice. Po njemu

plazi žuti plamen luči.– Što je to? Čemu ovo skrivanje za stupove? Zašto ne dolaziš ravno,

otvoreno? Čemu se šuljaš za mnom, Joakime?– Zato što me zanima od čega moja kraljica danas tako gori, upravo

plamti. Već za večerom, pa onda u Tajaninoj sobi, a sada izgara uuzdisajima ljubavnih čežnja…

Uto se pojavi Rufa:– Mali Andrija opet je bolestan.Osjetila se spašenom.– Evo, idem – danas me svi progone. Joakime, do sutra!

390

U VLASTI MRTVIH

emirno hoda Joakim po svojoj sobi. Nekako je savizgubljen, namršten. Njegov pouzdanik knez Henrik Gisingzavaljen je na ležaju.

– Koji vam je vrag, Joakime?– Da mi je znati gdje je vitez Sokol?!– Po svoj prilici na Griču.– U Budimu je! Ona ga pozna.– U to ste se uvjerili?– Ove noći…– Vidjeli ste ga?– Osjetio sam ga u njoj.– Ždere vas kralj Stjepan i nakon svoje smrti!– Kad uzmeš u naručaj ženu, moraš znati je li tvoja – ili tuđa.– Nisam li rekao: kralj Stjepan osvjećuje se nad svojim grobom!– Pazi: Tajana je jučer sa šetnje pošla ravno kraljici. Ona ju je čekala,

bila je sva na iglama. Zašto? Ova djevojka odilazi na plandovanje i vraćase k njoj, dok je ona čeka kao ljubavnikov zagrljaj! A uvečer? Elizabetakaže: ne može da primi mene! Sin joj je bolestan, a u ponoć kad su svipolijegali, ona ide k srećonoši. Ako je bolesna – dobro. Ali zašto sezatvara s njome? O čemu one tamo razgovaraju? Što imaju uvijekzajedno?

– Ludost! Zar je Tajana vitez Sokol?!– Nosi njegovu uspomenu, njezina prisutnost unosi ga k nama!Kratko vrijeme je razmišljao, a onda opet nastavi:– Tajana je vitezova štićenica, ako je on tu, onda to zna djevojka. Sve

to ima vezu. Ima vezu. Moram je otkriti. Ako se Elizabeta pomamila zanjime, spremna je na sve. Narav joj je otrovna. Nešto me uznemiruje,slutim: oko mene se nešto plete…

– Nije li srećonoša jučer u noći oboljela?– Istina, a ipak nemam mira.– Mene grdite da plazim za suknjom kneginjice Dorje, a eto, vas drži

N

391

ljubomor kao mačka miša u gubici.– Da Elizabeta skrene vjerom meni koji sam ju postavio na vlast isto

je kao to, ako tebi umakne kneginjica.– Umakne? – skoči Henrik. – Zašto da mi umakne? Možda je ipak

bila Tomina?– Kažem ti – nije. Čut ćeš kad ispitamo Tomu. Dao sam ga tražiti.– Ako ga ne nađu do nedjelje, ja ću je ipak vjenčati, Joakime, bit će

zla ako nije netaknuta.Ali on nije slušao. Njegovu pozornost izazove štropot na hodniku.

Otvori vrata, poput uhode prisluškuje korake, vreba, zove oružanogslugu s hodnika i pita:

– Tko je to prošao?– Prečasni papinski legat s knezom Okićkim.– Vratio se, dakle? – usklikne Joakim. – Gdje su?– Obojica su otišli pokloniti se svijetloj kraljici.– Dobro. Zovi srećonošu.– Ona je izjašila.– Opet? Sama?– Prate je dva dvoranina svijetle kraljice.– Ne znaš kamo je krenula?– Ne znam, tovarniče.Joakim se približi Henriku Gisingu:– Čuješ li, Henriče? Elizabeta je prati svojim dvoranima. Odviše se

ulaguje srećonoši!– A vi premalo!– Možda ne govoriš krivo. Ipak, nešto pletu oko mene.– Kralj Stjepan vas je više kaznio kad vam je ulio u krv sumnju nego

da vam je odrubio glavu!Mrko korača Joakim i nešto smišlja.– Kako će mi dugo još na dvoru smetati Okićki knez? – pita Henrik.– Biskup mi je na putu. Posumnjat će odmah na mene i optužiti me

pred papom. Sam ga je pakao doveo sada ovamo. Izjurio bih ga da nijepapin poslanik. Sve ide protiv mene. Sve!

– Kad vas vidim tako strašljiva, hoće mi se smijati.– Smij se svojoj ludoj glavi. Idi! Neka ti sedlaju konja.– Kamo me šaljete?– Da vidiš kamo je izjašila Tajana. Nemoj je prestrašiti, nego je

slijedi izdaleka, pripazi gdje se zaustavlja, s kim govori i o čemu. Slutimda vitez Sokol nije daleko od kraljevskog dvora. Idi! Žuri se i budioprezan!

392

– Joakime, vas trese groznica.– Kažem ti – idi!– Da uhodim cure? Pristoji li se to knezu Henriku?– Hoćeš li ili nećeš? – vikne Joakim uzbuđeno.– Nema s vama pametna razgovora. Evo, idem!

393

VJENČANI DRUG

agano jašući, Tajana je, obišla obalu Dunava, prešlaputeljcima šuma i popela se na pećinski brežuljak na kojemleži Gertrudin dvorac. Njezini pratioci ne žele dalje.

Zaustavlja ih strah što ga širi crna kula dvorca. Ona im dade znak da ćese vratiti. Zadivljeno gledaju za djevojkom u koje ima srčanosti daprojaši tik uza zidove dvorca. Kad se izgubila njihovim očima, mislili suda ju je progutalo nešto čemu ne znaju imena ni oblika, a vjeruju daproždire žive ljude. A ona se ne ogledava na dvorac, nego se polaganospušta prema kapelici sv. Stjepana ne bi li tamo u okolišu spazila Tomu.Odlučila ga je potražiti da mu isporuči Dorjinu poruku. Približava se,promatra jablane. Srce joj zakuca. Iza jablana viri šiljak tornjića. Drveće igrmlje skriva crkvicu. Konja je pustila da ide korakom. Uživa u pogleduna tiho, osamljeno mjestance, najljepšu, najmiliju tajnu njezina srca.

Pred grmljem silazi s konja i priveže ga o stablo. Pješke pođe nekomstazom. Tamo od kapelice čuje glasove i kako netko oštro udara. Prilazigrmlju. Tko to lupa? Tomo ili tko drugi?

Zavirkuje i prisluškuje iza ograde što ju je priroda stvorila odgrmlja. Odande čuje muški glas:

– Tako, vidiš, sad je kapelica moja. S tornja se divno vidi premadvoru. Neće mi nitko izmaknuti. Kad vojvoda izađe iz kraljevske utvrde,opazit ću ga pošao on kojim mu drago putem.

– Ako nas tko zateče kao neki dan?– Kako da otključa? Ni vragu ne bi palo na um da sam skinuo

njihovu bravu i stavio svoju. Ajde, idemo!Tajana razgrne guštaru. To je onaj kojega traži.Okom u oko stajao je pred njom vitez u crnom šljemu.– Viteže Tomo – prošapće Tajana.– Što vi ovuda tražite, kraljevska srećonošo? Verete se kroz grmlje i

prisluškujete?– Tomo, tražim vas već dva dana.– Mene? Koga srećonoša traži, tome ne želi zlo! Dođite – i on joj

L

394

prokrči put grmljem.Izašavši pred kapelicu, djevojka pogleda na otvorena vrata na

kojima stoji Tomin četovođa Kozak i još nešto popravlja. Razabrala je dasu skinuli staru bravu i zamijenili je drugom.

– Gle, gle, srećonošu više zanima brava nego ja. Prometnula se onau uhodu! A veli da je tražila mene.

– Istina je, viteže.– Našli ste me pri poslu koji niste smjeli vidjeti.– I ne vidim, eto, ništa.– Onda recite: radi čega vi tražite viteza otimača?– Kneginjicu će u nedjelju vjenčati.– U nedjelju?– S Henrikom Gisingom.– Dakle, uistinu ima dva vjerenika?– Joakim hoće da pođe za njegova prijatelja Henrika. Kneginjica se

je pred svima optužila da je bila u Loboru i da vi imate pravo na nju…Tako je ustvrdila da se riješi Henrika.

– Ha, ha! Vaša je kneginjica veoma dosjetljiva. No, to se sve mene netiče!

– Tomo, kad biste vi potvrdili što kaže ona, spriječili biste tovjenčanje. Henrik je ne bi htio uzeti.

– Tko je smislio ovu zasjedu?– Sama kneginjica.– I ona vas je poslala?– Da – ona. Vjerujte mi.Stojeći na stepenicama, promatra Tajana Tomu. On mrko gleda u

jablan i oštro udara rukom po dršku mača:– Vitezovoj časti ne pristaje lagati.– Kad vas ona za to moli?– Moli? Ha, ha, ha! Zašto me moli? Lupež kakav sam ja, naravno, da

će to učiniti. Nije mi teško. Otimač sam, zašto da ne uzmem častdjevojci? Ali ja to neću! Razumijete li – neću! Radi sebe! Moja viteška častdraža mi je od svih okićgradskih kneginjica.

– Izgubljena je.– Malo me briga za to. Neka je spašava vojvoda. Njen drugi

vjerenik! On je ljubi. Neka je spasi.– Kraljica je razriješila tu vjeridbu.– Razriješila? – usklikne Tomo veselo. – Sirota kneginjica! Očajna je,

zar ne?!– Joakim hoće da je uzme Henrik.

395

– Neka je uzme! Imam drugog posla nego da se brinem za ženske!Grubi odgovor uvjeri je da moli uzalud. Ipak ne može da ode.

Gledajući u crkvu, osjeća želju da uđe.– Dopustite mi da se pred oltarom pomolim.– Ni vaša molitva ne može me skloniti da se brinem za vašu

kneginjicu. Po volji vam, ako hoćete da i vi sa svojom srećom dosađujetegospodinu Bogu.

Laganim korakom uđe Tajana u crkvu. Tomo je sjeo na stepenice,podupro se laktovima o koljeno. Njegov četovođa promatra mu mrko izamišljeno lice.

– Kozače, idi gore na toranj i pazi tko izlazi iz dvora.– Gospodaru, sad nema pogibelji od vojvode. Razvrgli su zaruke,

vjenčat će je s Henrikom.– Idi na toranj, kažem ti!– Slušam, gospodaru.I Kozak ode.Pred oltarom stoji Tajana. Kroz uzani prozor dopire malo svjetla.

Crkva tone u polumraku. Tišina i tmina dočarava joj sliku onog dana.Vidi dvije svijeće, biskupa Floru, razabire kako joj pruža držak pera kaoznamen potpisa na bračni ugovor, osjeća uza se viteza kako sjedi nanaslonjaču, nepomičan, ukočen, kako mu ruku prinose k njezinoj ruci –dotiče se viteške rukavice, ledene i hladne, čuje dubok, tih glas kojimvitez odvraća: „Da.“

Hoće da moli, a nešto je teško sapinje u grlu, disanje joj otežava nekičudni vonj kao u mrtvačnici. Smućuje joj se, vrti u glavi, ustaje, zatetura– pa se prisloni o zid uz oltar. Tu joj nešto bljesne. U polutmini i tišiniprivlači je neka čudna svijetla točka što tako čudno svjetluca usumornom svjetlu prozora. Uzalud pokušava da se otme smetenosti štoje sve više zaokuplja. Nerazumljivi strah stisne joj dušu. Neodoljivaslutnja rađa joj se u srcu da se tamo netko skriva.

Hvata je omaglica od mrtvačkog zadaha. Navikla da se hrabrootkine strahu, uzdigne ruke, korakne iza oltara, a onda prigušenokrikne.

Zapanjena, sleđena, drži se o stijenu i zuri u naslonjač. Tamo sjedivitez. Navrh kacige blista srebrni sokol.

– Vi – viteže?! Viteže!Ne odaziva se niti se miče.– Viteže! Zaključali ste se ovdje? Tomo je silom otvorio kapelicu,

naći će vas…Vitez šuti, ukočen, nijem.

396

– Ja ću Tomu odvesti odavde ako hoćete. Viteže, zašto mi neodgovarate?

– Koga to zovete? Čega ste se prestrašili? – čuje Tajana iza sebeTomu.

Dozvan njezinim glasom, dotrčao je u kapelicu i bulji u prikazu štosjedi u naslonjaču neobično ukočeno.

– Viteže!– Tu zaudara po mrtvacu.– Mrtvacu?!– Zar ne osjećate mrtvački zadah?– Da, sad osjećam. Dakle, od toga mi se smučilo. Viteže! – zovne

opet Tajana onoga u naslonjaču.– Taj vas ne čuje.– Vitez Sokol? Ne čuje? Što to govorite?– Mrtav je.– Vitez Sokol – mrtav? Nije, nije! – vikne ona. – Prekjučer sam

razgovarala s njime.– S vitezom Sokolom? Bogme, vi budni sanjate!– Tomo, upalite svijeću. Svijeću! Nije, nije mrtav, pritajio se.– Čekajte, moja kremenjarka je valjana. Odmah ću zapaliti.I ode na oltar, skine voštanicu, upali je pa se vrati. Stisnuta u kut,

Tajana zuri strepeći. Svjetlo obasja kovnu vitezovu košulju u naslonjaču.Njegove ruke u rukavicama od mreže spuštene su u krilo. Glavunaslonjenu i spuštenu na ramena pokriva kaciga, a lice, kovni vizirpločica. Navrh glave srebrni sokol.

– Taj neobični vizir nosio je samo vitez Sokol – kaže Tomo.– Prekjučer sam ga vidjela, razgovarala s njime. Ne može biti da je

mrtav.– Čekajte da mu otkrijem lice.Tomo digne viteški zaklon s lica. Ispod njega isceri se mrtvačko

obličje.Tajana vikne. Licem joj drhti užas. Oči su joj raširene, usne ukočene,

stisla se uz ledeni zid crkve i zamrla. Svijećom osvjetljuje Tomo čitavupojavu od glave do nogu pa se onda okrene Tajani:

– Imate pravo. Vi ste, uistinu, prije dva dana razgovarali s vitezomSokolom.

Od nje nema daha ni glasa, tijelo i pogled jednako su skamenjeni.– Ali ne s ovim! – nastavi Tomo. – Taj se ne bi mogao mjeriti s njime.

Za čitavu je glavu manji i za pol rifa uži – i davno mrtav.– Što ste rekli? – pita ona tiho, ne mičući se.

397

– Vidio sam viteza Sokola izbliza na gričkim bojnim igrama. To nijeon. Samo kako je, do vraga, dospio u njegovo ruho?

Tajana više nema riječi. U očima joj se ukazuje strahovita misao.Tomo je zovne.

– Dođite, ugušit će vas ovaj smrad – i opet stavi na lice mrtvacavizir.

– No? Što je s vama? Idite odavde!Uhvati je za ruku i silom povuče iz crkve.– Čim sam ušao, osjetio sam kao da ulazim u gnjilu mlaku. Gle, to

će biti onaj što su ga dovukli u lijesu.– Dovukli? U lijesu? – prozbori Tajana, izašavši na stepenice

kapelice. – Tko ga je dovukao?– Dvojica gospodskih slugu.– Gospodske sluge? Kada?– Onog popodneva kad sam odabrao ovu kapelicu za svoje

skrovište, a oni su mi je pred nosom zaključali.– Kojeg popodneva? Kojeg dana?– Baš onog kad sam uvečer na cesti susreo vas s dvoranima. Nije

tome ni desetak dana.– Još je živio kralj?– Dakako, da je živio.– Vi ste mrtvaca vidjeli?– Kako bih ga vidio kad je bio u lijesu! Htio sam u kapelicu, a baš za

mnom, eto ti njih, gdje ga voze i unose u crkvu.– A vi? Što ste vi?– Hitro sam otišao. Predvečer sam se vraćao da vidim što je, a vi ste

mi baš naišli preko puta.– I pošli ste opet u kapelicu?– Naravno da jesam.– I našli ste tamo ljude?– Nikoga nisam našao. Kapelica je bila zaključana.– Do danas niste bili ovdje?– Ovih dana sam došao da vidim, ali kapelica je opet bila

zaključana.– Danas ste skinuli bravu?– Kad ste vidjeli, ne mogu tajiti. Ali s vama nije najbolje. Nešto vas

ovaj mrtvac jako zanima.– Vitez Sokol bio mi je branitelj.– Velim vam, nije to on – nestrpljivo ponovi Tomo i opazi da se ona

ruši. Prihvati je i pomogne joj da sjedne na stepenice.

398

– Niste trebali gledati mrtvaca kad vas je od njega tako strah.Pokrivši rukama lice, osjeti da neće odoljeti nesvjestici.– Vama se smućuje. Evo, gucnite par kapi ovoga. Pijte, nije otrov,

lijek je, moj Kozak je pravi majstor u tome.Gutnula je i pokušala se uspraviti.– Ustanite, odmah će vam biti dobro.Neko je vrijeme sjedila. Obuze je toplina od ispitog lijeka.– Već je dobro, zar ne? Vidite, srećonoši ipak treba tuđe pomoći.

Gadno je ono u crkvi, a vi baš niste previše jaki. Kako ste mogli takodugo izdržati u kapelici?

– Gušilo me, a nisam znala od čega. Viteže, recite mi zašto su ovogadovezli u lijesu, izvukli ga – i posjeli u naslonjač?

– Izvukli i posjeli u naslonjač? Imate pravo, to su učinili. Bogme, dataj iza oltara nema na kostima kože i mesa, prisegao bih da je Gertrudinsvat.

– Kakav Gertrudin svat?– Onaj kojega je vjenčala sa svojom sestrom. Zar ne znate?– Ne znam ništa. Recite mi tko je taj Gertrudin svat?Tomo slegne ramenima.– Znam samo ono što mi je pripovijedao moj krčmar. Znaju to svi u

ovom kraju, a na kraljevskom dvoru još bolje.– Molim vas, viteže, pričajte mi, srećonoša vas moli. Uzvratit ću

vam dobrotu.– Baš to nije loše. Ionako mi treba vaša pomoć. Ako mi obećate da

nećete na dvoru ni živoj duši priopćiti kako sam promijenio bravu –onda ću vam sve pripovijedati.

– Obećajem vam sto puta. Pazite: Joakim vas traži da vas objese zavolju Gisinga.

– Neka me samo traži, baš ću mu ravno u pogane ruke. No, hajde,vitez uzvraća milo za drago. Dakle, kad je Gertruda kraljevala tamo gore– i on pokaže na Gertrudin dvorac – imala je kraljica mlađahnu sestru.Ova je voljela nekog dvoranina. To Gertrudi nije bilo pravo jer je sestrabila veoma bogata. Da blago ostane njoj, prevari ona sestru: nekogčovjeka, koji je netom umro, dade preodjenuti u dvoraninove haljine,smjesti ga u ovu kapelicu koja pripada dvoru – i tu je svoju sestruvjenčala s mrtvacem.

– Vjenčala s mrtvacem?– Svjedok je odgovarao, umjesto njega, a mladenka, dakako, nije

vidjela njegovo lice jer su ga odjenuli u bojnu odoru. Rekli su da odoltara ide na ratište jer je Andrija vodio rat i tako je mlada nevjesta

399

ostala. Odveli su je u dvor i uzalud je čekala svojeg dragana da se vrati sratišta.

– Luda, luda priča. Mogla je sestru vjenčati s dvoraninom i onda gasmaknuti.

– Da je to učinila, bila bi joj sestra udovicom – i opet bi se jednommogla udati i svoje bogatstvo zapisati mužu. A Gertruda je htjela dazauvijek zapriječi njezinu udaju. Kad ju je vezala s mrtvacem, nijenevjesta nikad mogla postati udovicom. Bračni ugovor mlade nevjestebio je u kraljice i do vijeka njezina sestra je bila zakonito vjenčana.

– Nije mogla – postati – udovicom?Ledenim rukama ovije Tajana svoju crnokosu glavu po kojoj kao da

je udarilo stotinu čekića.– Zašto ispitujete kad vas od tog trese zimica? Nisu to pripovijesti

za tako bojažljive djevice. Nikome ni riječi o onom mrtvom Sokolovompodobnjaku. Dozvat ću iz šume svoje momke da ga zakopaju, a vi nitiste što vidjeli, niti čuli.

Pošao je iza kapelice i zviznuo tri puta. Tajana je čula šuškanjegrmlja i topot konja. Iza kapelice pridolazili su Tomini momci.

– Ne biste li sad krenuli u dvor? – reče Tomo Tajani i dovede njezinakonja. Digne je na sedlo i silnom žurbom otprati iza kapelice.

– Brzo, srećonošo! Sad vas ovdje ne trebam. Vidite, ovuda krozšumicu možete se provući ispod Gertrudina dvora, a tamo je na putudvor. Ovuda evo, dolazi, Henrik.

Tomo je već trčao natrag, ne brinući za Tajanu, koja skrene izšumice ispod zapuštena dvorca. Obišla je zidine s druge strane odakle senije mogao vidjeti kraljevski dvor. Sjašila je, trčala po pećinama kao pocesti i, doprijevši do malih željeznih vrata, stade po njima udarati. Nitkose ne odazove. Sve žešće tuče kamenom zarđala željezna vrata, kad seiznutra otvore rešetke i pojavi Belkova glava:

– Što vas nosi, srećonošo, k nama? Želite li govoriti s vitezom?– Gdje je on?– Dolazi pod noć, negdje je na važnom dogovoru.– Kad je otišao? Jučer, danas?– Jutros, još u mraku.– Znate li da mu se nije dogodilo zlo?– Kakvo zlo? Malo prije sam se vratio odande gdje je sada on.– Vidjeli ste ga svojim očima?– Kako da nisam? Što vas je spopalo?– Ništa! Zbogom!I stade trčati niz pećinu, domogne se konja i nestane.

400

Hitno je Tomo izdavao zapovijedi, sve šapćući i onda uzjašio konjapa s Kozakom i još trojicom momaka izjuri ispred stuba kapelice ravno ususret Henriku Gisingu.

– Što traži ovdje Joakimov sluga? – drskim glasom upita Tomo.– Poučit ću te, lupeški otimaču, da sam knez i gospodar.– Knez, knez si razbojniku Fricu, meni – sluga!– Momci! – zapovijedi Henrik. – U ime tovarnika, svladajte ovog

razbojnika, svežite ga i odvedite u dvor.– Kojemu se od vas danas hoće na večeru gospodinu Bogu? – poviče

Tomo, uzvitla teškim mačem prema momcima.– Skinite ga! – zapovijedi Henrik.– Nisam ja sedlo koje se skida s konja, Fricov pobratime.Tomo i Kozak i ona trojica ukrstiše koplja i mačeve. Henrikovi

momci pokušavaju navalu, ali su odbijeni.– Tomo, dođi sa mnom! – počne Henrik, najednom pomirljivo. –

Neće ti se dogoditi zlo. Kraljica hoće da zna što je bilo tamo u Loboru sOkićkom kneginjicom.

– Ne izusti ovo ime preda mnom.– Je li bila tvoja? Govori, razbojniče!– Ne izusti ime njezino, robe Joakimov! Ako nisi kukavica, izađi na

megdan.Od tolike uvrede Henrik pozeleni. Tomo čeka.– Visjet ćeš kao tat – vikne on i okrene svojeg konja na što Tomo

zvizne. Njegovi momci izjure na svojim konjima iza grmlja i opkoleHenrika.

– Ili ćeš se sa mnom boriti – ili ću te zarobiti da mi u logoru paseškonje! – vikne Tomo.

Henrikove se usne zapjene.– Svoj plemeniti mač da obeščastim tvojom razbojničkom krvlju?– Hoćeš li pasti moje konje? Bori se ili robuj!Henrik razabre da mu nema izlaza.– Plemeniti pradjedovi moji, oprostite mi što ću svoj mač obeščastiti,

boreći se s razbojničkim otimačem.– Pripazit ću da se ne zarumene tvoji plemeniti pradjedovi,

kukavče!

401

– Hvalisavče! Oprat ću svoj mač i baciti ga da mi ne sramoti časti.Utući ću te.

– Ej, nisam ja muha – gospodine Henriče. Pokušaj izvesti ono čimese junačiš. Tako mi sunca ovoga gore, zarumenjet će mi se mač od stidašto je dotaknuo tebe!

Stali su okom u oko, mač o mač. Rasplamćeni udarci. Henrikovi iTomini momci povukli se da prate borbu.

Vještim udarcima odbio je Tomo suparnikove bijesne nasrtaje. Sveživlje, vrelije vrebaju njihove oštrice. Henrika oblijeva znoj, Tomurumenilo. Oči mu se krijese.

– Udri! Udri! – viče Tomo.– Krepat ćeš kao životinja – rasporit ću te.– Pazi! Ne prijeti – udri!Tomo silovito udari. Henrikova ruka smalakše pod razjarenim

otimačevim udarcima i on ranjen pade na ledinu.Tomo izvuče svoj mač iz njegovih ramena i nasmiješi se:– Nisam li ti rekao? Oštrica mojeg mača zarumenjet će se od stida

što je dotakla poganog čovjeka – i obriše krvavo oružje o travu. Vidiš,viteški sam se ponio prema tvojim djedovima, nisam dopustio da njihovmač oskvrneš mojom krvlju! Eto vam, sluge, gospodara! Nosite gaJoakimu i pozdravite ga! Ako zaželi odmazdu, poslužit ću mu mačemkako se dolikuje glavi kraljevstva – i ostavi Henrika što je, krvareći ipsujući ležao na zemlji.

Dvorani ga podigoše na sedlo, ali se nije mogao držati, pa ga jedanod njih uzme preda se. Polagano krenu prema kraljevskoj tvrđavi.

Gledajući za njim, Tomo se nasmije:– Jedno rame zasjekao mu je na Griču Ivan Okićki, drugo sam ja –

tako, eto, stupam u viteško rodbinstvo s knezom. Da mi nije Henrik takolijepo ušao u šake, izvukao bih ga iz dvora pa da je sjedio podkraljičinim plaštem.

– Tako on neće moći da u nedjelju stupi pred oltar s kneginjicom –mudro će Kozak.

– Mnogo će nedjelja proći dok ga ne pozovem na drugi boj. Sadimam barem nekakvo veselje boraviti u tom kraju. E, momci – idite ugrobare. Valja iskopati grob nekome tko nije umro od mojeg mača!

402

PREVARENA NEVJESTA

od hladovitim drvećem trećeg kraljevskog dvorišta šećeDorja. Vitko, stasito tijelo u modroj haljini nalikuje kraljevskojpojavi. Visoko, plemenito čelo odražava misli. Čas se vedri,

čas opet smrkava. Smeđe oči podižu se uz debele zidine palače čiji seširoki trijemovi otvaraju na dvorište. Opet nastavi šetnju. Za njom sevuče modra povlaka.

Žestoki topot konja odjekuje dvorištem. Pojavi se Tajana na konju.Iza nje dva dvoranina. Djevojka siđe i pođe prema Dorji. Kovrčastu,crnu kosu razbarušio je vjetar oko njezina lica što je blijedo i kruto kaood kamena.

– Otkud dolaziš, Tajano? Što ti je?Ona samo uzme Dorjinu ruku, baci pogled na pusti trijem i šapne:– Idemo gore!Šutke je slijedi. Kad su dospjele u njezinu sobu i zatvorile vrata,

kneginjica pažljivo promotri Tajanino lice.– Plaši me tvoj izgled, djevojko. Ruka ti je ledena.– Groznica me trese.– Znaš li što je s Henrikom? Pošao je prema kapelici sv. Stjepana.

Odande su ga malo prije tvojeg povratka donijeli teško ranjena. Vidjelasam ga u dvorištu, sakrila sam se.

– Ah, Tomo, Tomo! Nitko, nego on.– Otkud znaš?– Govorila sam s njim pred crkvicom, kad su mu najavili Henrikov

dolazak. Silno se poveselio, a mene prisilio da odem.– Jesi li mu govorila što sam ga zamolila?– Dakako da jesam. Nije pristao da potvrdi vašu optužbu, ali, eto,

učinio je ipak mnogo da vas spasi.– Vojvodi se Tomo nije prijetio?– Ni riječi. Kazala sam mu da su vaše zaruke razriješene.– Kako je to primio? Sigurno se nabacio na me podrugljivim

pogrdama?

P

403

– Govorio je – o dvojici vjerenika, zagrižljiv je, izjeda ga ljubav.Kneginjice, viteza otimača, kojega svi preziru, zarobila je ljubav. Kadbiste ga vidjeli? Čas je blijed, pa opet rumen. Prezreni vitez razbojnikzna da je podigao svoje oči prema djevici poštena roda i nikad se ne bismio nadati. Zato neće da prizna što osjeća. On je Henrika ranio samoradi vas.

– Ako se ti ne varaš, onda će on čitav život lamatati mačem da mipriječi svaku udaju. A kad mu to neće uspjeti, prijetit će se Loborom.

– Neće. On veli da to ne dolikuje vitezu. Vidite, dokazao je da nelaže.

– Ti gorljivo braniš tog razbojnika!– I on trpi…– I on? Dakle, i ti?– A vi?– Šuti, čujem na trijemu bratove korake. Ostani tu. Brat ne smije

doznati što smo učinile.Knez je prišao vrlo oprezno k svojoj sestri pa se osmjehnuo i

šapnuo:– Tomo ga je zasjekao. Taj razbojnik dobro nam je poslužio. Henrik

se vjenčao s posteljom!– Kad ozdravi?– Dotad smo već u sigurnom zakloništu.Tajanin upitni pogled pade na Dorju.– Tajano, kralj Ladislav guta te svojim pogledima kod svakog ručka

i večere. Nema tebi ovdje života. Hoćeš li bježati s nama?Ivan je sjeo samo napola okrenut djevojkama i spustio glavu u ruke.– Služavka sam kraljičina – odgovori ona tiho. – Da pođem s vama,

kaznili bi kneza.– Na slobodi udat ćemo te, pa ćeš imati većeg gospodara od kraljice.

Svaki mladi plemić uzet će rado srećonošu koja je postala plemenita.– Nikad, nikad se neću vjenčati!– Valjda nećeš djevovati dovijeka?– Hoću – do smrti!– Zato što ljubiš onog pustolova? – ljutito će Dorja. – On te neće

nikada ženiti.– O kome to govorite?– O vitezu Sokolu. Ljubiš ga, zaslijepljeno dijete.– Dužna sam mu zahvalnost…– Opetuj to i stotinu puta, ni jednom ti neću vjerovati. Bezdušan je,

iskorišćuje tebe za svoje sastanke s kraljicom, njezin je ljubavnik.

404

– Ljubavnik? Varate se. Ljubi je u poštenju. Znam to.– Ništa ne znaš, slijepa si od ljubavi, taj lutalac to zna pa se služi

tobom da preko tebe uđe u kraljičinu milost i na vlast.Ivan šuti, poduprijevši glavu o ruke. Pri posljednjim Dorjinim

riječima on se okrene sestri:– Grdnjama joj nećeš nikad izbiti viteza iz srca. Ako uistinu, Tajano,

ljubiš viteza, pokušaj ga zaboraviti. On te neće nikada oženiti.– Krvnikova kći nikad nije sanjala o plemenitom mužu! Nikad se

neću udati!Nakon male šutnje, Tajana tiho zovne Ivana.Knez digne glavu i pogleda Tajanu.– Nešto mi kaniš reći?– Doskora će vas kraljica pozvati k sebi i poslati vas nekome izvan

dvora.– Možda me kani poslati krvniku?– Vitezu koji će zbaciti Joakima s vlasti.– Otkud to znaš?– Govorila sam s njome.– Ti? Za mene?– Niste li mi dobri i vi i kneginjica?Dorja baci pogled svojem bratu pa opet Tajani i spočitne joj:– Dakle, ti imaš tajna izvan nas?– Moram šutjeti.– Možda razbijač Tomo? – reče knez. – Od njega mi ne treba spasa

ni ispod sjekire!Na te riječi Dorja obori oči, ustane i priđe k Tajani.– Reci knezu o kome to govoriš?– Ne mogu.– Možda se u ovom kraju nalazi vitez Sokol?Tajana slegne ramenima. Dorja osjeti da ova kretnja nije iskrena pa

zaprepašteno pogleda brata:– Reci joj, Ivane – ako je Sokol, neka ne spominje pred njim tebe. Taj

kraljičin milosnik upropastit će sve nas. On se gura na Joakimovomjesto.

– Joakimov neprijatelj možda traži moj savez i pomoć. Ako je tako,neću se oprijeti. Reci mu to, Tajano – kaže Ivan.

– Kraljica će vas pozvati k sebi. Kada, to ne znam – šapne Tajana. –Vjerujte onome kome će vas poslati, kneže. To je sve što sam smjela dakažem. Vjerujte mi.

– Ako mi pomogne da bježim – vjerovat ću mu.

405

Neko su vrijeme šutjeli. Tajana se nečem domišlja, i onda upitaotegnuto, neodlučno:

– Recite, kneginjice, zašto se plemeniti mladenci na kraljevskomdvoru vjenčaju sjedeći?

– Sjedeći? Tko ti to reče?– Čula sam.– Našalili su se s tobom.– Našalili… Tajana je pogleda mutnim očima i gotovo uteče iz sobe.– Čudno je što ona danas sve govori – primijeti Dorja.– I brine se neprestano za nas, Dorjo.– Volim je kao sestru i zato mrzim viteza Sokola što se uvukao u

njezinu čistu dušu poput ljiljana.– Možda nam upravo od njega dođe izbavljenje.– Od njega? Zar ti nije obećao Batori kad si bio s biskupom u

samostanu?– Obećao mi je da će tebe sklonuti u svojem dvorcu. To još nije

dosta. Trebam pomoć da uteknem s dvora. To nije lako dok me Joakimdrži zatočenim.

– Vojvoda mi je rekao da si trebao poći knezu Semereu.– Biskup Timotej obećao je kraljici da će se vratiti sa mnom za dva

dana. Nisam imao vremena. Do kneza Semerea je daleko.– Kako ti zamišljaš taj bijeg?– Pusti, sestro, da razmišljam o tome. Ništa neću propustiti. Ako me

kraljica, uistinu, pošalje nekome iz dvora, bilo bi to na vrijeme. Ako je toSokol, to bolje. Nego, vojvoda je šutljiv i žalostan.

– Nešto mu se vrze po glavi. Da ga ispitaš, Ivane?– Teško je to. Najbolje je da ga pustim dok sam ne progovori. Čitave

dane i noći šeće po svojoj odaji i smišlja. Bit će, snuje nešto kao i ja. Sadasmo barem oslobođeni Henrika.

U raskošno uređenoj sobi Elizabeta veze. Orhida gleda preda se,mrka i zlovoljna. Više put se okosi na mladog kraljevića Andriju što seigra i viče.

– Ako ti dijete dosađuje, iziđi – srdito će kraljica.Djevojka skoči, podupre se o bokove i upita:– Dokle ću ja ovako tratiti svoj život?

406

– U žalosti ne mogu priređivati igranke.– Žalost? Tvoja žalost pleše!– Orhido! – osovi se kraljica. – Nije li ti pravo, možeš poći k ocu.Dvoranin najavi kraljevskog tovarnika i kraljica naredi Orhidi da je

ostavi. Razjarena djevojka, progonjena dosadom, zalupi vratima.Joakim uđe s nekim velikim papirom.– Potpiši ovo u kraljevo ime – reče kraljici.– O čemu se radi? – zapita ona i pođe k stolu.– Kaznit ću naše najveće protivnike koji su za Stjepanova života

huškali protiv moje i tvoje vlasti.– Kakve si im odredio kazne i kome?– Evo, vidiš, deset je glavnih na broju – osmorici ću uzeti imanja i

zemljište. Ivanu Okićkom i njegovom prijatelju Pavlu Baboniću porušitću dvorce, svi ostali moraju se odužiti polovicom svog imetka.

– Kakav će miraz donijeti kneginjica Dorja Henriku ako im porušišdvorac?

– Henriku neće trebati miraza – umrijet će. Prokleto je posječen, jošdanas ću predati osudu knezu Okićkome. Hoću da uživam u njegovujadu, dok je još živ.

– Ne diraj ga, dok nam s dvora ne ode biskup Timotej.– Zauzimaš se za njega?– Nije li mu inkvizitor Matijas ujak, a biskup Timotej prijatelj?

Hoćeš li da nam papa navijesti svoje neprijateljstvo? Čim nas papanapusti, dignut će se protiv nas podanici u Ugarskoj i cijela Hrvatska iSlavonija, a Češka će odmah poletjeti na nas. Papinski legat će uskorodoći. Pričekaj, Joakime. Knez Okićki ionako nam ne može uteći. Potpisatću sve osude, s knezom Okićkim imamo kada obračunati!

Promatrao je njezinu ruku što je držala gušćje pero i potpisivalaosude. Onda započne mirno:

– Poslao sam u potragu za Tomom – objesit ću prokletog ubojicu.Kraljica ne odgovara. Joakim očito traži novu misao da joj pogleda u

oči i reče polagano:– Opazio sam da se naša srećonoša dosađuje na dvoru. Bojim se i

Ladislavove neobuzdanosti, hoću da je zaštitim i prikujem na dvoru.Udat ću je za jednog doglavnika. Što veliš na to?

– Ona ljubi viteza Sokola.– I sastaje se s njime?– Zar je u našoj zemlji? – tobože se začudi kraljica.– Puštaš Tajanu da se klatari okolo, a ne pitaš je – kamo ide.– Umrla bi kad je ne bi pustila da izlazi. Privikla je klatarenju kao ja

407

ležanju.Za čitava razgovara je gledao kraljičino lice.– Vitez Sokol ne može biti njezin muž, on je dao riječ Orhidi –

naglasi Joakim.– Ali ja mu je ne vraćam. Orhida gine za njime. Vitez Sokol nam

može koristiti svojim slavnim junaštvom.– Dobro, neka uzme Orhidu, samo pazi da nas oboje srećonoša ne

prokune zbog toga.– Elizabeto, ne znaš ništa o vitezovu boravištu?– Zar kraljica vodi računa o lutajućim vitezovima?Porumenio je do čela, a oči mu zamrači sumnja, dok je ona

odgovarala s najvećim mirom. Ne mogavši sakriti svoje sumnje, Joakimostavi sobu.

Elizabeta je razumjela zašto je s njom zapodjenuo taj razgovor.Makar se nije ničim odala, nije bila mirna. Prepustila se mislima, ali jojdvoranka najavi da srećonoša moli bi li smjela ući. Ona se uspravi kaoda očekuje nešto važno.

– Bila si vani? – upita je kraljica.– Svijetla kraljice, bila sam.– Ne znaš što se dogodilo s Henrikom?– Čula sam na dvoru.– Joakim ga je sigurno slao da uhodi tebe. Tovarnik nešto sluti,

govori neprestano o Sokolu. Bojim se da te Joakim ne uhvati na polaskuu Gertrudin dvorac.

– Pošaljite vitezu kneza Okićkoga. To je želio vitez.– Okružena sam Joakimovim uhodama.– Knez Okićki maknut će svakog uhodu, a kraljevstvom će

upravljati svijetla kraljica.Elizabeta ode k vratima što su vodila u susjednu odaju, prisluhne,

otvori ih, bojeći se doušnika, opet se vrati pa prišapne Tajani:– Joakim je čas prije rekao da će ti na dvoru naći muža da ne lutaš

po svijetu sama.Tajana je pogleda odlučno:– Ako to sebi Joakim utuvi u glavu, morali biste, svijetla kraljice,

moj brak s vitezom – razriješiti.– Tvoj se brak ne može razriješiti, ti se ne možeš udati ni za koga.– Dok ne postanem – udovica?– Nećeš obudovjeti, tvojeg viteza ne može nitko ubiti. Nikad ne

možeš postati udovica, uvijek ćeš biti moja srećonoša, samo moja ivitezova – i privine je k sebi.

408

Djevojka osjeti odbojnost u čitavom biću. Htjela bi da je odgurne.– Ja sam te, draga moja, vezala uza se do vijeka. Mojoj srećonoši bit

će kod mene ljepše nego mojoj snahi kraljevni.– Do vijeka ste me svezali uza se? – upita Tajana.– Do vijeka. Imat ćeš sve: dragulje, svilene haljine, svegal Muža ti ne

treba. Ljubav je muška tako prolazna. Ja ću te uvijek voljeti, sve će tikneginjice kraljevstva zavidjeti, sve bi željele da su na tvom mjestu.

Izrazi kraljičine sklonosti padaju po Tajani poput bodljika.– Da te nisam kanila vezati uza se, zar bih te vjenčala s vitezom?

Tvoj vjenčani drug te neće nikad zaželjeti, nikad posegnuti za tobom,nikad te tražiti. Nego sam smislila nešto drugo. Otkrit ću Joakimu tvojbrak – i onda te ne može sprečavati da se sastaješ s vitezom. Svaka će gasumnja ostaviti, dopustit će da vitez dolazi na dvor. Vidiš kako nam jepokojni kralj dobro poslužio? Sada idi da te Joakim ne vidi sa mnom.

Tajana je otišla u svoju sobu i bacila se na postelju. Ukočenim očimapromatra sjene što se hvataju pod mračnim valovitim stropovima. Unjezinoj predodžbi opet se javlja kapelica, tiha, tamna, na oltaru dvijesvijeće, a dolje uz naslonjač on, vitez, nepomičan. Bijaše joj tako drago dase nije obraćao k njoj. Ispunjavala je grozničava sreća, ništa nije zapažalau onoj polutami. Ništa, samo ledeni dodir njegovih bojnih rukavica.Rukavice? Vjenčaju li se vitezi u bojnim rukavicama? Oh, zar je u onomčasu razmišljala, pazila, prosuđivala? Vjerovala je kraljici da se na dvoruvjenčaju u sjedalima. Ipak, čula je ona duboki vitezov glas kako jebiskupu odgovorio: „Da“. Mrtvac govori. Mrtvac?!

I lecne se. Vidi daleki Grič, Lašku vas, dominikanski samostan,Konradov sud, pred njim u naslonjaču odjeveno truplo Ninoslava, zanjime stoji inkvizitor familijar i odgovara za mrtvaca.

Tu, u kapelici, iza viteza, također su stajala dvojica u vizirima,posve blizu njega. Dakle, jedan od njih govorio je za mrtvoga. Tihimdubokim glasom kao vitez! Još joj to bruji u ušima…

Pred njezinom sviješću reži razotkrivena kraljičina zasjeda kojom juje privezala za sav život uz lješinu – čiju lješinu? Ona hoda grobljem,velikom, strašnom mrtvačnicom po kojoj kruži poput sablasti – cijeliživot…

Uhvati se za sljepoočice i zadršće od hladnoće svojih ruku. Zuri utminu sobe. Strahovita slika izlazi joj pred oči: mrtvac sa Sokolovimkacigom. Njegov grozoviti lik približuje se k njoj, ceri se, pruža za njomukočene ruke, obuhvaća je zagrljajem, pada joj na grudi, guši je.

Kad je kraljica vidjela da Tajana nije došla k večeri, pošalje po nju,ali joj jave da leži i bunca.

409

Dorja i kraljica našle su je u vrućici. Svukle je i polegle. Ona ih nepozna niti primjećuje, samo pruža gole ruke prema velikoj slici navratima i bulazni.

– Nije kriv! Kralj ne zna! Vitez ne zna – vitez – ne – vitez!– O kojem to govori vitezu? – pita kraljica Dorju.– Jednom sam je našla kako zuri u viteza na ovoj slici. Rekla je da joj

se čini kao da je živ. Nikad nije vidjela tako velike slike pa se to upilo unjezinu pamet.

Neko su vrijeme osluškivali njezino teško disanje, a onda je Tajananastavila da bunca.

Napokon ispruži ruke i šapne:– Tajčice – mala! Tajčice!Dorja pogleda kraljicu.Ona spusti duge trepavice, pozorno slušajući Tajanino buncanje:– Tajčice? Što to znači, kneginjice?– Ne bih znala, svijetla kraljice.– Zove li je tko ovako?– Nikad nisam čula. Sigurno ju je tako zvala majka.– Tajčice moja – šapne Tajana. – Zovite… me još – još – još – viteže.– Da nema ovdje na dvoru tajnog udvarača? – primijeti kraljica

naoko ravnodušno, a oči joj pokazuju zabrinutost.– Nikako – odlučno će Dorja.– Povjerava li vam svoje tajne?– Ne povjerava. Znam da čezne za Gričem. Kad bi ljubila nekog

ovdje, ne bi željela kući.– Sasvim naravno – prihvati kraljica vedrije. – Kad bi ipak ovdje

nekog ljubila, da je kneževskog roda, zapovijedila bih mu neka je odmahvjenča i postavila bih ga na dvoru za dostojanstvenika.

Elizabeta preporuči Tajanu Dorji i odredi dvorankama da čitavu noćbdiju uz nju.

Pred jutro se djevojka smirila. Nakon okrepljujućeg sna, svijest joj sevrati posvema. Prepoznala je kneginjicu.

Vidjevši da se osjeća dobro, upita je:– Što je to bilo?– Ne znam. Spavala sam.– I bulaznila. Reci, tko te je nazivao Tajčicom?Tajana skoči s ležaja. Bulji u Dorju kao da joj je ona nanijela neko

strahovito zlo.– Tko vam je to rekao?– U groznici si tako nazivala sebe – i spominjala nekog viteza da te

410

zove tako.– A – nitko nije čuo? Nitko? Samo vi?– I kraljica.Tajana se sruši na ležaj. Dorja je shvatila sve i ušutjela.Dugo leži Tajana, ne odgovarajući ni na jedno pitanje. Tada se

otvore vrata. Kraljica uđe tiho u sobu.– Osvijestila se – priopći joj Dorja. Elizabeta se sagne nad Tajanu.

Dugo je čekala i govorila o koječemu, a naposljetku počne buditi Tajanu:– Draga moja, mala srećonošo, što ti je? Govori! Ljubiš li možda

kojeg mladića na dvoru? Reci mi, sve ću učiniti za tebe. Čuješ li, Tajano?Sve ću uraditi da bude tvoj muž, ja to mogu, sve mogu. Govori!

Umjesto odgovora, Tajana opet sklapa oči i ne miče se.– Zacijelo je ljubav – mršti se kraljica. To odaje njezina šutnja.– Svijetla kraljice, dali biste joj za muža onoga kojeg ljubi?– Bih – ako možete doznati, učinite…Kraljica se udalji.Jedva se za njom zatvorila vrata, Tajana podiže glavu, a oči joj se

prikovale za vrata.– Tajano – šapće joj Dorja – kraljica je tako zabrinuta za svoju milost

kod srećonoše da je spremna učiniti za tebe sve.– Učinila je – odvrati djevojka gorko.– Slušaj me. Velik je čas ovdje, Tajano. Pruža ti se prigoda da spasiš

kneza.– Kojeg kneza?– Mojeg brata. Reci kraljici da ljubiš njega, da želiš njega za muža.Nekoliko trenutaka gleda Tajana mutno u Dorju:– Ja, krvnikova kći, vaša šurjakinja? Ne!– Tajano, nisi ti krvnikova kćerka i pokojni kralj je u to sumnjao. Bit

ćeš mi sestra, voljet ću te i ja i on, dužan ti je svoj život.– Knez to neće nikad primiti.– Sklonut ću ga. Spasi mi brata!– O, čuješ li to, sveznajući, vidiš li? Zašto dopuštaš zloći da vlada

dobrima? Zašto me je bacio u takvu nesreću? Možeš li to gledati, ako siuistinu gore?

Zapanjeno sluša Dorja njezine očajničke riječi.– Kneginjice, kraljica neće ispuniti što kaže – primijeti Tajana.– Hoće – ako ti zatražiš.Ona ispruži ruke uvis i krikne:– Gospode, čuješ li što rade sa mnom? Dopuštaš li sve to?Dorja se preplašila njezina očaja. Obujmi Tajaninu ruku:

411

– S tobom se nešto dogodilo. Povjeri mi se, ja ću te razumjeti,utješiti. Moraš mi sve izreći, pomoći ću ti. Kraljica ti nudi muža kojegahoćeš, nudi ti sve.

– Ona mi nudi – muža?! Čuješ li to, nebo, i ne grmiš?– Zašto su ti moje riječi prouzrokovale toliku zdvojnost?– Ne mogu učiniti što želite. Nikad, nikad! Ni kad bih željela.– Dobro, odustajem, oprosti, strašno je to. Tajano, vidim: ovdje sa

svih strana na nas vreba nesreća.– Mene je već uvrebala.– Gdje? Kako? Povjeri mi.– Ne mogu. Svršeno je sve!– Bježat ćemo i bit ćeš još sretna.– U grobu…– Zaboravit ćeš viteza koji te je unesrećio.– Nije on kriv.– Uzalud ga braniš. Samo on je kriv.– On ne. Netko drugi…– Kraljica?– Šutite! Šutite!– Svi se otimaju za tebe da im donosiš sreću. Jadnice! Drugima

donosiš sreću – a sebi?– Nesreću! Nesreću! – Nesreću!Nestrpljivo iščekivala je kraljica Tajanu kad je nakon svoje bolesti

osvanula pred njom.Ugledavši je pred sobom, opazi na njoj veliku promjenu. Tajana je

hladna, tvrda, uvučena u sebe. Velike crne oči – kao dva čeličnapoklopca njezine unutrašnjosti. Čudnu zagonetnost njezine ljepote sadaje još više istaklo blijedilo što se čini više posljedicom unutrašnjegpotresanja negoli tragom fizičke bolesti. Crni pramenovi, zaokružili jojlice, izgleda poput mramornog kipa usred crne guštare.

Kraljica pomiluje njezine obraze. Razabra da joj iz ovog savršenogdjevičanskog tijela dolazi neki osjećaj prijetnje. A to je tijelo privlačičarobnim uvjerenjem da je nosilac sreće. Ispruži prema njoj ruke, budejoj kao da Tajana stoji onkraj širokog jaza. Slušajući uz Tajaninu posteljunjezino buncanje, osjetila je kako iz ljubomora proizlazi neki nemir. Uovom času preplašila se još i pri pomisli da ovo biće, što može upravljatiljudskom srećom, utekne njezinu uplivu i dosadašnju odanost pretvori umržnju.

„Tajčice – recite još, viteže!“ – spominje se kraljica gledajućidjevojku. – „Koji vitez nju zove tako milim nazivom? „

412

Ni časkom nije pomislila na viteza Sokola. Ipak, u groznici izrečeneriječi uznemiruju je još više sada kad pred sobom gleda tako plemenitučistu ljepotu.

– Drago moje dijete, u tvojoj sam bolesti opazila nešto zbog čega megrize savjest. Navela sam te na odveć veliku žrtvu – za viteza Sokola. Tinekog ljubiš, skriveno i potajno.

– Nemam koga da ljubim.– Ipak, nekoga tko te zove milim nazivom „Tajčice…“– Tako me je zvala – majka.– Majka? Možda i ona, ali ti si neprestano tražila, da to ime opetuje

– vitez. Ako je netko na dvoru zavrijedio tvoju sklonost, onda ćudovijeka žaliti što sam te vezala za vitezovu sreću. Povjeri mi se!

– Da, volim jednog viteza.Elizabetine crne oči opet se pokrile trepavicama. S nestrpljenjem

čeka na odgovor.– Reci otvoreno – kojega?– Ratimira.– Onu sliku voliš? Ako se negdje jednom pojavi živ, bio bi previše

sretan. A to ne zaslužuje. On ti nije mogao govoriti tako slatke riječi.– Sanjala sam da mi govori. Sjećam se dobro svoga sna.– Da. Čovjek sanja više put čudne stvari – reče ona nešto smirena

ovim odgovorom. – Sanjala si, dakle, da ti je to govorio Ratimir?– Više put mi se snilo da me zove imenom kojim me je zvala mati.– No, dobro, sad znam. Mislila sam da nekoga ljubiš tajno i

nesretno. A ja bih bila spremna da pokušam kod Svetog Oca Paperazriješiti taj brak s vitezom.

– Ako to jednom zamolim od vas, svijetla kraljice?– Kad bi nekog ljubila?– Da, kad bih ljubila…– Oh – da, učinila bih, samo bi morao na to privoljeti i tvoj vjenčani

drug.Ledeni znoj oblije Tajanino čelo.– On će to htjeti jer samo tada vitez može biti muž one koju ljubi.– Nikada! Kruna se ne može skinuti. Ne, on ne može biti kraljičin

muž. No, kad bi ti znala kako sam se za tebe bojala, svi smo se plašili –okrene ona razgovor na drugo.

– Kako te je napala groznica? Od čega? Nešto je moralo biti uzrok.– Prošla me zima kad sam vruća ušla u hladnu kapelicu svetog

Stjepana…Elizabeta je ostala posve mirna, ne pokazujući ni trunke kakve

413

bojazni.– Vidiš, to je krivo, čuvaj se. Ne zalazi u kapelicu.– Kad sam se ondje pomolila putem u Gertrudin dvorac, uvijek je

vaša poruka stigla sretno vitezu.– Ne uskraćujem ti da se navraćaš u kapelicu, samo se ogrni kad

ulaziš.– Neću više moći ulaziti jer su je – zatvorili.– Zatvorili? Tko?– Neki muškarac. Rekao mi je da ne ulazim jer da u kapelici ima

neki – mrtvac …– Mrtvac?Tajana osjeti trenutačnu kraljičinu zbunjenost, ali ona odmah

prijeđe u smiješak:– Kakve priče! Da je tamo bila lješina i ti bi je vidjela. A nisi vidjela

nikoga, zar ne?Prođe nekoliko sekunda, a Tajana šuti. Opasnost ove šutnje osjeća u

kraljičinom vrebajućem pogledu. U trenutku osjeti djevojka da će svojimodgovorom uzdrmati sudbinama svih koji su joj dragi, a ona samaoboriti sve zidove oko sebe…

– Da! Onda bih vidjela i ja! – odvrati mirnim glasom. – Taj je čovjektvrdio da je tamo lješina i zaključao kapelicu. Sada ću moliti na stubamapred vratima kapelice.

– Dobro je. Danas poslije podne moraš poći u Gertrudin dvorac.Hoću viteza pozvati u tvoju odaju. Moram s njime govoriti radi knezaOkićkoga.

– Svijetla kraljice, pošaljite kneza.– Sad još ne mogu. Poći ćeš ti.– Dobro, poći ću.– Nešto s tobom nije sasvim u redu. Glas ti je promijenjen. Kao da

mi više nisi tako sklona.– Ne osjećam se zdrava.– Drago dijete, pozvat ću sve liječnike, moraju ti pomoći ako im je

život drag. Reci, čime da te obradujem?– Samotno mi je, željela bih da smijem izlaziti s kneginjicom. S njom

mogu razgovarati. Ne znam drugo nego hrvatski. Strašno je živjetiovako samotno! I knez Okićki bi nas pratio. Teško mi je. Oni su mi tujedini zemljaci. Svijetla kraljice, nemam s kime pripovijedati, umrijet ćuovako. Eto, ne mogu više!

– Pokušat ću, nastojat ću, samo mi budi dobra. Ne trpim da boluješ ituguješ – i pomiluje njezino lice. I bude joj kao da je prešla rukom po

414

kamenu.Onda izda nalog neka dođe Rufa. Ovo je u Tajani probudilo nadu

da će nešto saznati o svom mrtvom vjenčanom drugu.Kumanski dvoranin uđe i ostane na vratima, čekajući. Elizabeta ga

zovne bliže i oslovi kumanskim jezikom. Tajana je razabrala da sekraljica silno uzbuđuje i spominje Stjepanovu kapelicu.

Jedna dvoranka kumanskog obraza uvede u sobu malog Andriju.Kraljica odmah prestane govoriti kumanski i nastavi latinskim jezikom.Tajana se sagne malom kraljeviću da sakrije svoje lice kraljici i razaberedaljnji razgovor:

– Djevojci je netko rekao da je u crkvi lješina i taj je čovjek zaključaokapelicu. Zaista, ne znam što to ima da znači. Zar ga nisu odmahpokopali uz crkvu?

– Odmah? Ne, nisu ga pokopali odmah.– Kako nisu? – ljutito će kraljica.– Flora ga je ostavio u naslonjaču, žurilo mu se – i rekao je da će

mrtvog čovjeka pokopati sutradan u noći.– Sutradan? Lupež! Odmah mi pošaljite po njega.– Joakim ga je dao zvati, ali su isporučili da se nalazi u Dombu.– O, prokletnik, ostavio je tamo lješinu i prepustio je slugama koji,

eto, pripovijedaju na sva usta. Gadovi! šalji glasnika Flori, neka sesmjesta vrati. Odmah povedi nekoga sa sobom neka otvori kapelicu, a tisve dobro pogledaj. Idi brzo! Prokleti Flora, zderat ću s njega kožu akotko vidi lješinu u vitezovoj odori. Gadovi, satrt ću ih! Kakva bi bilastrahota da je ona ušla u kapelicu i sve vidjela?! Što bi mogla na toodgovoriti? Proklela bi me!

Pri tom joj se pogled ukrade k Tajani koja se igrala s kraljevićem,kotrljajući po podu veliki zlatni vrč. Nastavljali su dječju igru i onda kadje ulazio Joakim i Rufa se udaljio.

Tajana se, naoko, posve predala zabavi s dječakom, prisiljena na toželjom da što dulje ostane u sobi. Joakim je s kraljicom razgovarao osvečanostima krunidbe.

– Sve je plemstvo, veliko i malo, pozvano u Stolni Biograd. I biskupi svećenstvo. Sve je u redu. A nama je putovati već sutra da stignemo navrijeme. I srećonoša mora s nama – dovrši on.

Kad su se sporazumjeli, Joakim joj priopći da je biskup Timotejizjavio želju da će dočekati na dvoru papinskog legata koji ima doskorastići da krsti Kumane.

– Onog mlitavca kneza Okićkoga ću dotle zatvoriti u kulu – završiJoakim pa se obrati k Tajani: – Sutra se spremi na put u Stolni Biograd.

415

– Vaša milosti, ne mogu. Umrijet ću na pola puta.– Putovat ćeš kraljevski.– I umrijeti. Jako sam bolesna. Kad vi želite da umrem, onda

moram!Kraljica i Joakim pozvali su liječnike, a ovi su se usprotivili

Tajaninom putovanju.Ovo zabrine kraljicu i tovarnika. Stali su vijećati.– Krunidba se ne smije odgoditi. Svi će tamo čekati, svi su pozvani.– Sačuvaj nas, Bože, da je izgubimo! Jedva se drži – reče kraljica

istinski zabrinuta za Tajanino zdravlje o kojem ovisi, ne samo sreća kojaje od nje dana, nego još i više, sastanci sa Sokolom.

– Zaželjet će nam sreću i dati nam na put amanet.– Pravo veliš. Samo kome da je ostavimo da se brine za nju?– Baš sam ti htjela govoriti o tome. Čas prije tužila se na samoću.

Nema s kime da govori, ne zna ni ugarski ni latinski, pola zdravlja bit ćejoj, ako joj dopustimo da čitav dan bude s kneginjicom i knezomOkićkim. Moramo joj udovoljiti.

– Danas već drugi put uzimaš kneza u zaštitu. Što namjeravaš snjime?

– Tvoja sumnjičavost ogorčava mi život, Joakime. Zar ne vidiš dasve što činim za srećonošu, to je radi tebe? Radi nas! Ona se priklonilameni, a time je i kralj Stjepan izgubio sebi namijenjenu sreću. Ova jeprešla na mene i tebe! Da nisam stekla njezinu sklonost, zar bi ti utekaokrvniku, i našao puta iz tamnice? Zar bi Stjepan one noći bio dočekaotebe da umre. On bi još danas živio, a ti bi trunuo.

Joakim protrne, sjećajući se sjekire koja je bila tako blizu njegovuvratu. Sagne glavu:

– Istina je. Samo je čudom baš u tom trenutku dospio u tamnicuHenrik da zbuni krvnika i odvrati od mene smrt. To je, uistinu, samonjezino djelo.

– Slušaj, Joakime, tvoj neprijatelj ujedno je i moj. Bila bih sretna da sikneza mogao otrovati na večeri! Htjela bih da ga se riješimo, no kad gaprati njezina sreća, ne možeš mu ništa. Danas sam opazila da je vrlohladna prema meni i tebi. Bojim se da ne izgubimo njezinu milost. Molime da joj dopustim plandovati s kneginjicom i knezom. Nema s kim darazgovara i kaže: ne može više ovako.

– Tajano! – zovne kraljica djevojku k sebi. Ona pusti kraljevića kojise silno rasplakao pa ga kumanska dvorkinja odnese iz sobe.

– Vidiš, gospodin tovarnik i ja ti dopuštamo da druguješ koliko tevolja s kneginjicom i knezom Okićkim, da te prate na šetnju, u lov, kamo

416

god zaželiš.Veselost koja se pojavila na njezinu licu bila je iskrena i ona se

osmjehne:– Bit ću vam zahvalna.– I darivat ćeš me srećom – upita Joakim ponizno, kakvog su ga

vidjeli u tamnici samo krvnik i kralj kad ga je molio za milost.– Hoću! – odgovori ona mirno.Elizabeta je prigrli k sebi, poljubi u čelo i otpusti.Joakim se osjeti snažan. Vjera u Tajaninu moć obuzimala je njegovu

praznovjernu dušu kao i one ljude na Griču što su derali njezine haljineda imaju uza se amanet sreće, kao i kralja Stjepana i kraljicu.

Snažna Joakimova pojava se uspravi i on čvrstim korakom pođe zakraljicom koja je nekako nervozno hodala po sobi.

Njegove dvije velike široke ruke zgrabe je za oba ramena i privukuje k sebi takvom silom da nije mogla disati.

– Što ti je opet?Joakimove debele požudne usne zahvate njezine, rumene i strasne.

Onda ih opet otkine i zuri joj u oči, plamteće izazovnom vatrom.– Tebe opet mori ljubomor, moj dragi? Zar me nemaš sad svu?– Nemam! Nekog đavola osjećam u ovom tijelu.– Utvara, luđačka utvara!– Upamti: kad te bude drugi držao ovako u svojim rukama,

izdahnut ćeš ti i on. Upamti!I ostavi sobu.Joakimova prijetnja još je povećala nemir koji danas raspiruje

Elizabetu.Dugo je čekala rođaka Rufu.Tek nakon jednog sata, on je ušao k njoj i priopćio:– Flora je lakoumni magarac. Tamo je ostavio lješinu i predao ključ

svojem desetniku, a oni, lopovi, kad nije bilo gospodara, došli su dapokopaju čovjeka tek danas, kad su čuli da će im se gospodar vratiti.Kad su htjeli otključati, nikako da ključ pristane u bravu. Morali suotvoriti silom, a mrtvoga nisu našli.

Kraljica problijedi:– Što to govoriš, Rufa?– Ako je netko govorio Tajani o lješini, onda je taj čudom ušao u

kapelicu i odnio mrtvaca! Vrag bi znao što se tu krije.– Tko ga je odnio? I zašto bi govorio o tome baš Tajani?– Valjda ju je htio prestrašiti. Ona ništa ne sluti, zar ne?– To mi je sva utjeha. Kad bi znala, mrzila bi me – i onda bi mi na

417

svakom koraku podmetnula nesreću. Nisi li opazio kakva je? Nešto sezbiva u njoj od čega se plašim. Putujemo na krunidbu. Ti ćeš, Rufo,ostati ovdje i budno paziti na svaki Tajanin korak. Naložit ću joj da neide u Gertrudin dvorac. Neću da se sastaje s vitezom dok nisam ovdje.

– Bogovi! Valjda se ne bojite da bi vitez koji ljubi vas mogao da izamijeti neku drugu, pa još krvničku kćer, služavku, posljednje ženskobiće među posljednjima?

– Nisam ni časa pomislila na takvu budalaštinu. Uznemiruje mesamo ono što sam čula od nje dok je bila bolesna.

– Bogovi bi znali o kakvom je to vitezu sanjala!– O Ratimiru.– Onom koji je zarobio vas?– Nije samo to što me veže s njime, moj dragi nećače. To su moje

stvari. Jedna riječ mi ipak ne da mira.– Tajčice?!– Smiješni ste kad se uspoređujete s tom curom.– Srećonoša je. Zar ona ne bi mogla od sreće izmamiti sebi pobjedu?Rutavi mladić se zamisli.– Mogla bi, naravno.– Odviše sam se povjerila toj djevojci. Tako je divna i opasna. Tko

nju zavoli, već ga sada osuđujem na smrt.– Ionako bi mu bilo uzalud. Vjenčana je do svoje smrti.– Ali kad bi ona ljubila Sokola…– Bojim se da mu ne bi govorila o tom vjenčanju.– Ne, ona to neće učiniti. Odviše je stidljiva. Ali, kad bi on ljubio

nju?– I opet zaboravljate da ste najljepša i najpoželjnija. Kad dopreme

ovamo tog gričkog pustinjaka, bit ćete ljepša i mlađa od Tajane.– Pametan si ti, nećače. Čuj još ovo, pazi da biskup Timotej bude

dobro počašćen i dvoren. Ne ide mu se s dvora, kaže da mora ovdječekati papinskog legata. Ako legat stigne za naše odsutnosti, valja gaprimiti i ukonačiti u najljepše odaje za goste i svečano častiti.

– Sve će biti u redu ako mu uskratite krštenje našeg roda…– Rufo, ja ću sve nadmudriti. Nijednog neće pokrstiti, pouzdaj se u

mene i reci to mojem kumanskom rodu. Sad idem pripremiti Tajanu zapolazak k vitezu.

– Šaljete je k njemu, a bojite se.– Lude su moje utvare, je li? Tajana mi je tako divna posrednica s

vitezom – da, glupe su moje utvare!

418

Oblačnog popodneva stigla je Tajana pred vrata zapuštenog dvorcai udarila po željeznim vratima ugovoreni znak. Kad su se vrata otvorila,nađe se pred njom fratar, pokriven crnom kapom. Bio je nalik crnoj avetiusljed pustoši grmljem zaraslog dvorca.

– Vidio sam te s kule – reče on – i evo me.– Imam poruku za viteza. Opet je u lovu?– Možda nije. Znaš da možeš meni isporučiti sve. Vitez nije tu, ne

pitaj zbog čega.– Dobro. Kraljica i Joakim odlaze u Stolni Biograd kruniti mladog

kralja. Joakim je popustio mojoj molbi da me knez s kneginjicom pratikad izlazim …

– Prekrasno. Kada ćete izlaziti?– Svakog dana za lijepog vremena, i to u šumu ispod dvora na

Dunavu.– Tko će vas pratiti?– Mislim, četiri dvoranina, koji uvijek izlaze sa mnom. Recite vitezu

da kraljica želi neka čeka na njezin povratak, onda će mu ona sigurnoposlati kneza. Zagovara ga u Joakima – sama sam to čula.

– Joakim, dakle, još vlada njome?– Zarobljena je. Ipak će kneza poslati vitezu.– To će viteza radovati.– Recite mu: molim ga, neka spasi kneza i kneginjicu.– Tvoju će molbu ispuniti. Budite oprezni kad izjašite. Približit ću se

kao putujući mudrac. Tako ću moći da razgovaram s knezom. Reci muto.

– Reći ću. Zbogom!– Vitezu ne ostavljaš pozdrav? Promijenila si se. Zar se što

dogodilo?– Ništa. Moram natrag, kraljica mi je naredila da požurim.Sišla je ispred pećine na cestu gdje su je čekali pratioci i vratila se u

dvor.Joakim se tako zabrinuo za srećonošu da je sam zamolio biskupa

Timoteja, Dorju, pa čak i njezina brata Ivana, neka je brižno njeguju.Onda zatraže od djevojke da im zaželi sreću i uzmu sobom komadnjezina vela – kao neku svetinju.

Uveče pozvao je Joakim kneza Gjulu, kraljeva peharnika i svog

419

gorljivog pristašu:– Ti ćeš paziti na dvor. Zamijenit ćeš mene, dajem ti svu vlast i

upute.Sutradan je pošla iz dvora velika kraljevska pratnja. Krenula je na

dugo putovanje.

420

ZATOČENICI

urobno sipi prva jesenska kiša. Mutno svijetlo ulazi u sobubiskupa Timoteja. On sjedi na visokom stolcu, ruke je složiou u krilo pa razgovara s knezom Okićkim i promatra Dorju u

dnu sobe. Njoj nasuprot je vojvoda Bela. Sagnut uz Dorju, ispija snjezinih usana šaptane riječi. Tajana se povukla k vratima kao da jeposve sama.

– Tako sam ja, eto, tamničar zatočenika – smiješka se biskup,gledajući kneza Ivana.

– Ne tamničar, nego čuvar, biskupe.– Dokle će to, kneže?– Dok se ne sporazumim s vitezom Sokolom.– Puni ste pouzdanja od onog dana kad ste razgovarali s onim

mudracem što nas je sreo na cesti.– Donio mi je vijesti od viteza.– Sve je uzalud kad nas je Joakim tako lukavo prevario. Dopušta

vam da sa sestrom pratite Tajanu, a odredio je za pratnju čitavu vojsku.Tko bi mogao prodrijeti kroz toliku četu?

– To mi odgađa bijeg, ipak ne zauvijek. Samo kad mi sestra budezaštićena, onda ću ja lako.

– Henrik će preboljeti. Rana mu zacjeljuje.– Žilav je taj opaki vuk. Već drugi put se diže od mrtvih.– A što će biti s vojvodom? Njemu nije dopušteno da se makne s

dvora?– Zato što je posinak češkog kralja protiv kojeg Joakim sklapa savez

s RudolfomHabsburškim, a vojvodu smatra uhodom njegova poočima. Nadam

se, uz pomoć viteza Sokola i Tajaninu moć sreće, da će sve ipak dobroproći – kaže knez.

Tajana je tiho ustala i neopaženo ostavila sobu pa se uputila u svojuodaju. U mračnom hodniku sretne Rufu kako se žuri s nekim slugomkoji nosi jelo. Rufa se ogleda za njome, razabravši da ga ona ne slijedi i

T

421

zaokrene uzanim spojnim hodnikom. Odavle se uspne malimstepenicama u malu kulu. Otključa vrata. U kutu, prislonjen o zid, stojipustinjak Dragoša, blijed i mršav, obrastao smeđom bradom. Blagimpogledom promatra kraljičina dvoranina.

– Jeste li se odmorili od dugog puta? – upita Rufa.– Zašto sam ugrabljen?– Niste ugrabljeni. Kraljica je naredila da vas dovedu k njoj. Nadam

se da ste zadovoljni s ovim konakom.– Nisam. Meni je mjesto u kolibi.– Treba da se strpite dok se vrati kraljica – i Rufa mu ostavi jelo i

zaključa zarobljenika.

Po vedrom danu kretala se povorka iz kraljevskog dvora. Princezanapuljska Izabela i Orhida jašile su okružene dvoranima. Iza njihkneginja Dorja s Tajanom, knez Okićki, za njima s obje strane čitavakraljevska četa. Rufa je jašio iza njih da ih drži na oku, a Joakimovzamjenik Gjula budno je pazio.

Spuštali su se nizbrdo uz Dunav prema bujnoj šumi o koju seupiralo jesensko sunce. Jašili su polagano. Orhida se zabavljala,razdražujući vatrena konja pa bi se udaljila od povorke i vraćala rubomdunavske obale.

Približili su se k šumi. Peharnik Gjula nije dopustio da se ulazi uguštaru. Dorja upozori brata:

– Pazi, Ivane, to opet ide mudrac kojeg smo sreli one nedjelje izakraljičina odlaska.

– On je. Budi mirna. Zacijelo ima nešto važno da priopći.Njegova crna haljina otrcana je. Crna kapa pokriva glavu i pada sve

do očiju.– Jedne ste nam nedjelje proricali sreću? – upita ga Orhida.– Jesam, plemenita kneginjo. Hoćete li i danas? – Ona mu pruži

ruku, a on kaže:– Srce vaše puno je čemera i žuči zbog jednog viteza. Srce vam

dobro sluti. Vitez vam je, doduše, jednom posvetio mnogo svojihosjećaja, ali nadošla je druga, moćnija ljepotica i…

– I što je učinila? Govorite!– Otela vam je njegovo srce. Nikad ga više nećete sresti, ona ga

422

posjeduje. O – o – što vidim?– Razvlačite kao ribar mrežu. Mudrače, hitro!– Vaš nevjernik je vrlo blizu.– Gdje? Gdje je?– Ima u ovoj šumi potočić, a zdesna njemu neka koliba. Ondje se on

sastaje sa svojom odabranicom, moćnom gospođom – ljepoticom. Sastajuse često. Sad je ona na dalekom putu, a on je uzalud čeka. Dlan vamproriče da će se ona vratiti i opet pohrliti u njegov zagrljaj. Oni se sastajutamo.

– Kada?– Svake srijede. I sad je čeka. No, vas ljubi momak, mlad i hrabar,

neki ratnik.– Ne marim! – vikne ona, dobaci mudracu novac i odjuri u šumu

poput vihora.Mudrac stoji i smiješka se. Nakon nje približe mu se redom svi

dvorani. Svi pruže ruke, zahvaćeni željom da saznaju svoju budućnost.Kad su se povukli, primakne se k njemu knez Okićki i dok mu je

pružio ruku, mudrac, zureći u dlan, tiho mu nešto šapće. Ostali bučnopripovijedaju o proročanstvu, a Ivan sagnut k mudracu sluša…

Onda priđe Tajana i pruži mu ruku.– Prve srijede, kad se kraljica vraća, čeka je vitez.Tajana se ogleda da tko ne sluša i umirena prigne glavu. Rufa je sve

promatrao, a da mu ništa nije upalo u oči. Mudraci i proroci uvijek sučekali odličnike i nitko se nije na to obazirao.

– Gdje je Orhida? Ne vraća se! – Rufa pošalje dva jahača za njome.Međutim, Orhida zaustavi jurećeg konja pred samom drvenjarom.

Nije vidjela nikoga. Skrene konja s druge strane kolibi i opazi kako nakonju sjedi vitez, pokriven vizirom od pločica, a navrh kacige svijetli sesrebrni sokol.

– Sakrili ste se preda mnom iza kolibe?– Neka mi oprosti vaše gospodstvo, mislio sam: bolje je da se ne

sretnemo.– Vjerolomče!– Kralj mi je vratio zadanu riječ.– A da vam nije riječ vratio?– Iskupio bih je.Vrući žar bijesa podstrekne u njoj mržnju prema Elizabeti.– Moja sestra je to učinila. Moja sestra. Vi ste ludi, glupi viteže!

Slijepi ste. Dijelite ljubav s Joakimom!– Kneginjo! – oštro će on.

423

– Vjerna vam je? Joakim šeće po njenim odajama kao da joj je muž.Iz njegova zagrljaja dolazi u vaš.

– Ne, to nije moguće.– Onda će vam to reći Joakim.– Kneginjo, ne smijete nikom priopćiti da ste me vidjeli ovdje. Vi ste

plemeniti.– Kako da ne! Plemenito šutjeti da vi možete uživati…– Kneginjo, kad bih sad skinuo ovaj vizir s lica, vi biste mi zahvalili

što sam prihvatio vraćenu riječ.– Skinite zaklon s lica.– Ne smijem.– Tko vam brani!– Zakletva.– Izgovor i ništa drugo. Lijepi ste i mladi. Da niste, ne bi se Elizabeta

pomamila za vama.– Nije se ona pomamila za mnom, nego ja za njome, a ovako se

krijem od straha da ne ugleda moju rugobu.– Sve je laž, sve. I jao vama, ako ne iskupite riječ. Sve ću reći

Joakimu.– Budite plemeniti, zbog one – koju ljubim.– Drskog li zahtjeva! Baš ću vam učiniti po volji. Da šutim pred

Joakimom? Ili ste vi budala ili smatrate da sam ja…– Dolaze vaši dvorani – reče on. – Ne smiju vas vidjeti sa mnom.– Da ne bi priopćili njoj?– Kneginjo, smilujte se sebi i njoj.– Pogodili ste! Vama je i pamet pokrivena vizirom.– Kneginjo, odlazim – reče on i nestane u gustoj šumi.Kad je dostigla kraljevsku povorku, mudrac je već bio daleko.

Orhida je tražila da se vrate u dvor i njezinoj su se tvrdoglavostipokorili.

U kraljevskoj blagovaonici sjedilo je oko stola čitavo dvoranstvo. Snjima su i zatočenici.

Umakali su bijeli kruh u zaslađeno mlijeko što se pušilo pred njimau malim srebrnim lončićima. Sluge su nosile hladno pečeno meso ikolače. Dorja i knez Ivan, vojvoda i Tajana sjede zajedno na dnu stola.

424

Kad je zajutrak svršio, rastvore se širom vrata, a jedan kumanskidvoranin najavi:

– Svijetli kralj!Iznenađenje prijeđe čitavim društvom. Gledaju u vrata, ali ne

ustaju, kao da nitko ne vjeruje. Već zamalo ugledaju Ladislava, rumena,suncem opaljena. Ušao je brzo, gotovo pojuri u dvoranu. Tek sad ustanu,nešto od zapanjenosti, nešto po dužnoj počasti. Ladislavove crne drskeoči ošinu ih sve redom, pa kao da je zadovoljan, osmjehne se lukavo,zlobno i razbludno. Za njim su ušli kumanski dvorani, kraljevskioklopljeni momci i postavili se uokrug.

– Nitko da se nije maknuo! – reče Ladislav.Zapovjedni glas nikako nije pristajao dječačkoj pojavi:– Tko bi htio dočekati sutrašnji dan, neka se ne drzne oprijeti mojim

zapovijedima! Izabelo! – zovne on svoju mlađahnu ženu i pokaže jojprstom da dođe naprijed.

– Napuljsku princezu nisu nikad ovako ponižavali – reče onauvrijeđeno.

– Dvorani, vodite je! Spremi svoje prnje i škrinju i tornjaj se.– Kralju! – usklikne dvoranin Gjula. – Ovo je napuljska princeza.– Drži gubicu! Dvorani – okrene se kralj Kumanima – ovu ženu ćete

odvesti na Margaretski otok i predati je nadstojnici samostana. Recite daje dobro čuva. Ja je žrtvujem Bogu – i nasmije se zlobno.

– Što sam učinila? – zajeca Izabela.– Van! Odmah da ste je odveli! – vikne kralj.Mlađahno se stvorenje otima dvoranima koji je vuku iz sobe.– Gjula, vi ste skinuti s časti. Ovdje zapovijedaju Kumani. Evo,

Galadore, ti si na dvoru prvi.Kralj podijeli Kumanima časti i onda se okrene zabezeknutim

dvoranima pa reče:– Svi ostali u svoje odaje. Jao vama ako ikog ne nađem tamo gdje

spada.I ne pogledavši više nikoga, Ladislav izađe iz sobe.– Gdje je kraljica? Gdje je Joakim? – pita usplahireni Rufa svoje

Kumane, dok su dvorani stajali još uvijek zapanjeni.– Kralj im je pobjegao i vratio se kući.– Kako? Otkud?– S puta na krunidbu. Zatražio je da ga pratimo ili će nas, kad se

vrati kući, sve osuditi na smrt. Pokorili smo se. Kad su na odmorištu svispavali, krenuli smo natrag, a da nitko od kraljičine pratnje ne slutikamo smo nestali. I eto, tu smo! Sve su straže dobile nalog da nikog ne

425

puste u dvor, niti iz dvora. Čete su spremne da slušaju kralja!– Bogovi, tome se nešto upilo u glavu!– Tko bi znao što?Knez Ivan i vojvoda slušaju što kraljev pratilac priča Rufi o kraljevoj

pustolovini, ali na ponovnu zapovijed kraljeva pratioca svi su napustilidvoranu. Jedan sluga dotrči bez daha i najavi Rufi da ga zove kralj. Onse odmah požuri k njemu.

Kad se kraljičin dvoranin pred njime duboko poklonio, Ladislav seizdere na sluge i pošalje ih iz sobe, prebaci ruke na svoj želudac, raširinoge, očito uvjeren da to izaziva strahopoštovanje.

– Rufo, ti si kraljičin dvoranin.– Po milosti bogova.– Ja sam sada kralj. Znaš li to?– Po milosti bogova.– Hoćeš li služiti kralju ili nećeš? Ako ne, onda ću pozvati krvnika.– Po milosti bogova želim služiti zapovijedima svijetlog kralja.– Čuješ, ako i jednu jedinu zapovijed ne ispuniš – ja sam kralj, imam

vojsku i krvnika.– Svijetli kralju, zapovijedajte!– Kuštravče, ti sve znaš na dvoru. Bit ćeš mi umjesto Joakima!– Svijetli kralju, Joakim će me zamrziti.– Ha – ha – nasmije se dječak. – Gdje? Kada? On više neće ukoračiti

u ovaj dvor. Ja sam kralj, ja, a ne on. Bestidna svinja, milosnik je on,razvaganio se i vlada kao da je kruna njegova. Požderat će sve što je kraljostavio meni. Gad! Ja sam tu gospodar. Mene mati pljuska, mene, kralja,zbog njega, svojeg ljubavnika. Joakim će opljačkati sve blagajne. Ja samih prevario i pobjegao. Sad sam ja gospodar. Znaš, dođi bliže –zapovjedio sam četama da ne puste u dvor ni kraljicu ni Joakima. Tasvinja me natezala one večeri kad sam zagrlio srećonošu. Mati meispljuskala. Baš ću im se osvetiti. Sada sam ja tu gospodar!

Rufa pokorno sluša, a Ladislav zapovijeda:– Napuljsku princezu neka odvedu u samostan. Kad se ona pokupi,

uvest ćeš u njezine odaje Tajanu. Sad će ona sjediti uza me kod stola idijeliti sa mnom ložnicu. Svaki kralj ima milosnicu, i mati ima milosnika,imat ću i ja, a baš hoću nju!

Duboko se klanjajući, izlazi Rufa i pođe pred odaje mlade kraljice.Iznutra čuo je njezin plač, zapomaganje i otimanje. Dvorani silom

izvukoše iz sobe princezu, noseći za njom škrinju okovanu srebrom.Hitro potrči Rufa u Tajaninu sobu pred kojom su i sad stražarila

dva momka.

426

– Po kraljevoj zapovijedi imam srećonošu izvesti iz njezine sobe.Sad je tu kralj gospodar… upamtite!

Oni su poslušali, a Rufa uđe i šapne joj tiho dva imena:– Dorja, Okićki! – i pokaže joj izlaz, pa stavi ruku na svoje usne u

znak šutnje.Tajana ga je slijedila. Rufa je povede malim hodnikom, skrene

pokraj kule mudrosti i okrene mračnim prostorom ravno u kulu.Preneražena bulji u Dragošu što se ispravio na ležaju.Rufa je, međutim, govorio pustinjaku latinskim jezikom:– Recite joj da sam je ovamo sakrio pred kraljem, koji je pobjegao od

kraljičine pratnje. Hoće je učiniti milosnicom. Tu je neće nikako tražiti.Kraljica će se brzo vratiti za bjeguncima, a onda ću Tajanu izvestiodavde. Kraljica bi me ubila da je predam mladom kralju.

Izrekavši to, istrči iz kule i zaključa vrata.– Opet smo se sastali, dijete moje – primijeti Dragoša.– Uistinu vas je dopremila ovamo? – prošapće ona.– Znala si da me vode u Budim?– Rekla mi je kraljica.– Što hoće od mene?– Hoće nešto od čega će biti mlada i lijepa.– Dakle, to! Onda nema pogibelji. A ti, djevojko? Što se zbiva s

tobom?Ona pokrije rukama lice i gotovo se guši u plaču.– Kraljica ti je dobra?– O, dobra, previše dobra. Medom mi sladi otrove! Pustinjače

Dragoša, uzmite me natrag na Grič, služit ću vam, slušati vas dovijeka!– Primam te, dijete moje, samo što su sada i meni oduzeli slobodu.

Kad mi je vrate, povest ću te. Vidim, nesretna si u kraljevskom sjaju.Napokon je mogla iskaliti prepuno srce.– Mrzim kraljicu od sve duše – izreče ona na kraju svoje ispovijesti.– Mržnja je grijeh.– A svezati mladi život s lješinom? To nije grijeh?– Tajano, to je kazna, jer si skrenula s puta.– Mene se kažnjava, mene, a za nju nema kazne?– Kamo si zalutala, nesretno dijete? I u Boga se više ne pouzdaješ?– Napustio me i stoji uz zločinku.– Slušaj, dijete moje. Kraljica te je vezala s mrtvim.– Je li to vrijedi, oče Dragoša?– Dok ona ima u ruci bračni ugovor, a nema svjedočanstva da je tvoj

muž umro, dotle ti ne možeš poći ni za koga. Ona te može optužiti zbog

427

dvostrukog braka, jer nitko ti neće vjerovati da je vjerenik, kad su tevjenčali, bio mrtav.

Tajana klone na stol i nasloni glavu na ruke.– Za koga se hoćeš udati?Ovo je pitanje uspravi i ona upilji pogled u Dragošu.– Da, imate pravo, nemam nikoga do mrtvaca!– Jest. Kad si vidjela s kim te je vjenčala, mislila si samo na viteza

Sokola. Tvoje srce vječno čeka viteza, a on te nikada ne može uzeti.Nikad!

– Zašto, oče?– Iz mojih usta ne možeš to saznati!– I ne treba! Nikad me nije snalazila misao da bih mogla biti njegova

žena…– Za njegovu sreću.– Ljubav te je u tome vodila i upropastila. Okani se tog osjećaja,

djevojko! Ti ne znaš koga ljubiš.– Viteza koji ljubi kraljicu.Dragoša je šutio i gledao dugo u pod, onda tiho primijeti:– Još ne znaš sve…– Što još imam da znam?– Slušaj, djevojko. Groziš se od nečega što je tvoja sreća.– Moja je sreća što me je vezala s mrtvacem?– Da! Prava sreća.Ona se uzdigla i pogledala ga prosvjedujući.– Dragoša, puknut će mi srce, recite mi ono što ne znam!– Ne smijem. Smiri se. Vezana si uz mrtvaca!

Poput ludog ždrebeta koje su pustili na livadu, trčao je mladi kraljdvoranom i davao zapovijedi da se sve spremi na obranu ako dođuJoakim i kraljica. Onda se navraćao u ispražnjene odaje svoje prognanežene, otvorio vrata, vikao na dvoranke i tražio Rufu.

Rufa se pojavi pred kraljem.– Gdje je cura? – vikne Ladislav.– Svijetli kralju, nema je u njezinoj odaji. Uzalud je tražim.– Jesam li ja kralj? Idi, dovedi je!– Svijetli kralju, imam poruku za vas.

428

– Od cure?– Svijetli kralju, ovdje je papinski legat.– Tko se usudio da ga pusti u dvor?– Već je tri dana ovdje. Čeka svijetlu kraljicu.– Bacite ga van! – viče dječak.– Papinski legat želi odmah govoriti s kraljem.– Što? On će da mi zapovijeda? Baci ga van, odmah!– Svijetli kralju, bolje će se dolikovati vama, vi ste kralj. Primite ga,

sigurno je došao da krsti Kumane. Saslušajte ga, a onda ga izjurite. Dotleću tražiti Tajanu.

– Neka dođe! – odredi on dostojanstveno, uživajući u svojoj vlasti.U svečanom ornatu ulazi biskup Filip. Dostojanstveno se pokloni

kralju-dječaku. Ovaj se i ne makne.– Čekam u ovom dvoru svijetlog kralja i kraljicu, pa kad sam čuo da

je svijetli kralj prispio, dođoh zapitati: kad će se vratiti uzvišena kraljica?– Ja odlučujem o svemu. Ja sam kralj – naglasi Ladislav.Papinski legat je promotrio dječaka i onda počne:– Da, svijetli kralju, vi odlučujete, a mislim i vaša majka. Znate radi

čega sam došao.– Ne znam ja ništa.– Biskup Timotej navijestio je moj dolazak i želju Svetog Oca da se

Kumani pripreme na pokrštenje. Preostaje mi svega nekoliko dana daprisustvujem pokrštenju svega Kumanskog roda.

– Što želite, prečasni?– Da odredite poslanika koji će me pratiti na putu u krajeve gdje

obitavaju Kumani, pa da tome činu prisustvuje što više dvorana. Nekakraljevski poslanik odredi gdje ćemo početi, u kojem kraju.

– Ja ću odrediti ono što budem htio!Uvrijeđeni papinski poslanik iznenada napusti sobu, a kralj počne

nestrpljivo hodati odajama. Onda se ponovno razviče na sluge idvorane. Spaziv Rufu plane:

– Usuđuješ li se doći bez nje?– Svijetli kralju, pretražili smo sve odaje, sve trijemove, čitav dvor,

ali nigdje je nema.– Ah, znam gdje je. Dođi sa mnom.Mladić odjuri iz sobe. Rufa ga je slijedio. Na trijemu kralj upita:– Gdje je odaja kneza Okićkoga? Taj lupež ju je sakrio. Znat će da

sam ja kralj. One večeri on mi ju je oteo iz ruku, ali sad sam ja gospodar!Znat će on.

U kneževoj sobi nisu našli Ivana, a sluga im reče da je knez u odaji

429

biskupa Timoteja. Kralj potrči do biskupa.– Kneže, gdje je srećonoša?– Svijetli kralju, ne znam.– Vi ste je sakrili! Smjesta ovamo s njom.– Svijetli kralju, ne znam gdje je.– U tamnicu ga bacite! – okrene se dječak kopljonoši.– Svijetli kralju – istupi biskup – jamčim svojom riječi da se knez nije

maknuo od mene i ne zna kamo je otišla djevojka.– Nisam pitao vas, stara budalo!– Svijetli kralj ima pravo zapovijedati, ali ne vrijeđati.– Kneza smjesta u tamnicu. Svežite ga na kotač dok ne iskaže gdje je

djevojka. A ako se vama tu ne mili, možete otići – izdere se mladiLadislav na biskupa.

Na otvorenim vratima pojavi se papinski legat koji je u svojoj sobičuo kraljevu viku.

– Svijetli kralju – umiješa se legat Filip – tjerate iz svojeg dvoraposlanika Svetog Oca, prema tome i meni ovdje nema mjesta.

– Kralj sam. Biskup se miješa u moje poslove, sprečava mi da knezakaznim zato što je počinio izdaju.

– Ne, svijetli kralju, on nije sakrio djevojku koju tražite, a da jest, jabih ga za to pohvalio – reče Timotej. – Evo, i papinski legat zna da jeknez bio čitavo vrijeme s nama i veoma se zabrinuo kad mu je sestrapriopćila da djevojka nije u svojoj odaji.

– Svijetli kralju, – mrko će biskup Filip – ja ću odmah krenuti izdvora da izvršim zapovijedi Svetog Oca. Ujedno ću mu javiti kako steme ovdje dočekali. Sveti otac odredit će ostalo.

Stroge biskupove riječi smele su Ladislava, pa zaboravi svojeodredbe, gleda kneza Ivana i bučno izađe na trijem i odavde u kraljevskeodaje.

Tu ga odlučno oslovi Rufa:– Svijetli kralju, papinski legat će krstiti Kumane. Čuli ste!– Tajanu hoću da nađem. Neka on krsti vraga.– Ako dopustite pokrštenje, pobunit će se svi Kumani.– Imam ja dosta vojske da im odrubim tikve. Traži curu!– Ne dajte mu da nas krsti, kralju, volimo umrijeti.– Gdje je Tajana?– Ne mogu je naći.– Podmukla svinjo! Amo s njome! Sakrio si je, služiš mojoj materi i

njezinom milosniku. Smaknut ću te.– Tako ću pobjeći svojim bogovima od krštenja.

430

– Toga se bojiš više od krvnika?– Više, svijetli kralju.Ladislav pođe k stolu gdje je smještena dugoljasta srebrna naprava.

Nagne je nad srebrni tanjur. Iz dugoljaste posude polako je sipio pijesak.– Kad iscuri posljednja mrvica pijeska – treba da si pronašao Tajanu.

Ako je ne nađeš, biskup će krstiti Kumane! Sad odaberi!– Svijetli kralju, učinite li kakvo zlo s djevojkom – nesreća će na nas!

Vi znate da je u nje čarobna moć.– Razumiješ li: pijesak sipi, gle, pijesak curi. Ako je pronađeš, vidjet

ćeš što ću uraditi s papinskim legatom. Ljubit ćeš mi noge! Bit će veselo.Svatovat ćemo! Svečano odjeni Tajanu i sebe!

Rufa je odlučio da Tajanu žrtvuje svojem rodu i spasi ga od krštenja.Potrči hodnikom i uđe u kulu kamo je prije dva sata sklonio Tajanu.

– Kraljica se vraća! Poslala je glasnika i zapovijeda da joj djevojkadođe u susret. Recite joj neka se ne boji i neka me slijedi ako hoće da nepadne u kraljeve ruke. Recite joj da se mora svečano odjenuti i primitinakite koje će joj dati dvoranka. Valja svečano poći u susret kraljici.

Dotle mladi kralj ode papinskom legatu u sobu biskupa Timoteja.Nakloni se i počne govoriti:

– Prečasna gospodo, još nisam priviknuo kraljevanju. Evo, sam ćupratiti papinskog legata na pokrštenju Kumana.

Iznenađen nenadanom promjenom, papinski legat prihvati kraljevuispriku, a biskup Timotej reče:

– Svijetli kralju, u znak pomirenja molim vas dopustite mi dapošaljem slugu budimskom biskupu, želim mu navijestiti svoj posjet.

– Dobro! Goladore! Sluga gospodina biskupa smije da izađe i da sevrati. Prečasni – obrati se papinskom legatu – konji će biti spremni zaput.

Nasmijan i ljubazan, ostavi obojicu biskupa.– Ovaj mladić je lud – reče Timotej. – čas prije grub, sada opet

ponizan poput roba. Pokvarena krv.Zamišljen i blijed, uđe vojvoda Bela u sobu kneza Okićkoga.– Jeste li čuli? – upita Ivan. – Što će biti od toga?– Ono što je pokojni kralj slutio i prorekao. Čete su uz Ladislava, mi

smo nemoćni.Dugo nije vojvoda odgovorio. Kao da o nečemu razmišlja. Onda se

primakne k Ivanu pa mu stade šaptati:– Sjećate li se one večeri kad je kralj izdahnuo? Prije večere održao je

vijećanje, vas imenovao banom, a meni objavio moje vjenčanje. Onevečeri kralj Stjepan mi je rekao: „Kraljević Ladislav neće biti dostojan

431

kraljevanja“ i otkrio mi nakanu da mjesto Ladislava postavi zaprijestolonasljednika malog Andriju. Zatim mi kralj povjeri da je u svojespise stavio oporuku kojom određuje da, ako umre prije nego nasljednikbude punoljetan, ja preuzimam vlast u svoje ruke.

– To je bilo u oporuci?– One noći kralj mi je to objavio.– Zato ste na dan proglašenja Ladislavova vladanja tražili da se

oporuka pročita?– Jest, zato, ali kraljica izjavi da oporuke nema. Očito su je spalili.

Kralj me zakleo na moju ljubav da ću izvršiti što on od mene traži: uzetiu ruke upravljanje kraljevstva i zatražiti od češkog kralja, bude lipotrebno, da me brani i podupire. Kad me kraljica skinula s vojvodstva,osjetio sam da im je oporuka dopala u ruke, pa me se žele riješiti.

– Sad mi je jasan uzrok vašeg zatočenja. Vojvodo, ne prijeti li vamopasnost da vas ubiju?

– Zašto bi me inače zatočili? Zašto čekaju? Samo stoga što nemajuodvažnosti: boje se češkog kralja. Ali i toj neodlučnosti bit će skoro kraj,otrovat će me.

– Morate se skloniti, vojvodo, prije nego se kraljica vrati.– Kneže, ja moram u borbu!– Razložite mi kako zamišljate borbu s Joakimom.– Osnova je kratka: izvršiti zakletvu kojom sam se zakleo na svoju

ljubav. Neću dopustiti da prijestolje mojeg ujaka kaljaju blatom. Ovo štoje danas Ladislav počinio, početak je sramote koja će pasti po imenunaše porodice. Kad sam to gledao, moja je odluka pala. Kneže, vi ste miopetovano govorili da će vitez Sokol pomoći kneginjici i vama dapobjegnete. Onaj dan, kad vidim da je moja vjerenica u potpunojsigurnosti, počinje moje djelo.

– Ne smijem li saznati već danas kako ste to naumili provesti?Vojvoda se približi i šapne:– Idem u Češku da se vratim pod zaštitom četa kralja Češke i

uzmem vlast u kraljevstvu.Odlučno izgovorene riječi učinile su još ozbiljniji dojam na kneza

kad je pogledao vojvodino lice. U njemu se jasno vidjelo da je uvojvodinoj duši čvrsta odluka već dozrela.

Obojica su ušutjeli i pažljivo poslušali sitne korake trijemom i šumhaljine.

Uđe Dorja.– Ozbiljni ste? Možda ste već čuli?– Što? – upitaju obojica.

432

– Kraljica se vraća.– Tko ti je rekao?– Tajana. Rufa joj je kazao…– Otkud on zna? Kralj je rekao papinskom legatu da polazi

Kumanima na pokrštenje. Ovo se ne slaže.– Sumnjaš li u što, Ivane?– Kralj sobom vodi Tajanu.– Papinski je legat u povorci. Vidjela sam ga na svoje oči, dakle,

nema pogibelji za Tajanu. Kraljica je sigurno blizu.– Onda moram požuriti svoj bijeg u Češku! Vratit ću se s vojskom!– Kako da idete u Češku kad ne možete ni koraka s dvorca? –

primijeti knez.Tako da se preodjenem u biskupova slugu pa izađem i opet se

vratim u dvor. Biskup je zamolio kralja da dopusti poslati slugu knadbiskupu. I on je dopustio.

– Vojvodo, to bi bila jedina prilika da umaknete prije povratkakraljice i Joakima. Pomoći ćete mi da odavde izbavimo moju sestru. Tomi je sada jedina briga. Čekajte… Moćni ugarski knez Semere rođak jepokojnog kralja, on bi vas zaštitio. Dakle, evo, kako jednostavno: uodijelu sluge bježat ćete k njemu, priopćiti mu što mu se tu događa ionda neka on dođe i pod nekom uvjerljivom izlikom zatraži da se mojojsestri dopusti da dođe k njemu u goste.

– Jest, to će on učiniti – obraduje se vojvoda.– Dakle, ovako ćete spasiti moju sestru, vojvodo.– I vas.– Mene ne smijete tražiti, kraljica bi posumnjala i ne bi pristala.– Ivane, ja ne mogu bez tebe.– Uradit ćeš ono što ti odredim. Mene štiti srećonoša, biskup

Timotej, papinski legat, a ponajviše vitez Sokol. On je danas ukraljevstvu moćniji od Joakima. Samo Dorja mora biti pod sigurnimkrovom, a ja ću već znati što da radim. Samo da stigne kraljica.

– Idem k biskupu da mu razjasnim. Odmah ću se vratiti.Vojvoda i Dorja ostadoše sami.– Kneginjice, zamjerili ste mi na mojoj odluci?– Krivo me sudite. Naprotiv, shvaćam vas.– Ipak, ne opraštate mi što vas odjednom ostavljam. Vi ste se u ovo

nekoliko časova promijenili…– Da se veselim što idete?– Premila, mnogo je bilo borbe dok sam stekao snage za taj korak.– Već dugo razabiram da teške misli prolaze vašom glavom.

433

– Da nije umro kralj Stjepan, danas bih ja bio kralj sreće u svojemdvoru, služio bih samo svojoj ljubavi, svojoj dragoj ženi. Ova smrtnametnula mi je dužnost na koju sam se zakleo. Zar da u ropstvugledam kako se na prijestolje popeo milosnik kraljice? On i Ladislavprskaju blatom naše ime i čast. I postajem sukrivac zločinstva što su gazapočeli Joakim i kraljica Elizabeta, a nastavit će još i groznije Ladislav.Hoću da spasim kraljevstvo. Evo, to me ponukalo da se odlučim, makarmi se kida srce. Vjerujete li to, odobravate li mi?

– Zašto se ispričavate, vojvodo? Ja nemam pravo da vas zaustavljamu tako velikoj zadaći koju morate provesti.

– Vaš čudni mir zadaje mi boli.– Mirna sam zato što vjerujem u vaš uspjeh.– Kneginjice, vratit ću se sa četama mojeg poočima češkog kralja i

pod njegovom očinskom pažnjom preuzeti vlast ovog kraljevstva u svojeruke. A onda, kneginjice, smijem li doći pred lice svojoj sreći?

– Vojvodo, kneginjica Okićka previše je neznatna da bude ženavladara.

– Kneginjice! Da sam kralj, vi biste bili kao žena – počast! Smijem lise nadati da ćete me čekati? Neizmjerno vas ljubim. Kad se vratim,hoćete li me slijediti pred oltar?

– Da, vojvodo – reče ona – ako vi to želite, čekat ću vas.Uzevši njezine ispružene ruke, privine ih na svoje lice u znak sreće i

zalog ljubavi:– Svakog dana i svakog sata hranit ću svoje srce milom

uspomenom. Hvala vam! Sad idem obdaren i ojunačen.Uto uđe Ivan i najavi:– Biskup Timotej pristaje. Požurite se k njemu da uzmemo odoru

jednog od njegovih slugu.Vojvoda požuri k biskupu. Dorja je gledala za njime.– Nisi li ga odvratila od puta u Češku? – upita Ivan.– Smijem li, kad on vjeruje da mu je dužnost skršiti kraljičinu i

Joakimovu vlast?– Nadam se da će Joakimova glava pasti prije nego on ode pa mu ne

treba ići u Češku.– On je to odlučio.– A tebi je svejedno putuje li ili ne?– Zapravo nije mi bilo s voljom, ali je obrazložio da smatra svojim

pravom vladati kraljevstvom. Ne mogu i ne smijem ga zadržati.– On ne smije otići.– Zašto? Zar neće putem u Češku pregaziti Joakima?

434

– Samo njegovu lješinu!– Ti snuješ neke druge osnove? Zašto mu to ne kažeš?– Uzalud! Samo ti možeš vojvodu zadržati. Učini to, Dorjo, u korist

svih nas. Ne puštaj vjerenika da ode, to je tvoja dužnost. Ne pitaj zašto,nego slušaj svog brata i našu domovinu.

– Dobro, ali čas prije sam se s vojvodom sporazumjela. Kako dasada govorim drugačije?

– On ide knezu Semeru, ali dok tebe ne dočeka, neće u Češku. Kadse nađeš u kneževu dvorcu, odvrati ga od nakane. Vjeruj – ostat će ako tihoćeš.

– Pravo kažeš. Kad se vidim s njime kod kneza, zatražit ću daostane. Samo da sretno prođe pored straže.

– Nadam se da hoće. Onda bi ti za koji dan bila na slobodi, a ja ćuimati slobodne ruke.

U sobu je ušao čovjek u čudnom ruhu. Glava svezana crvenimrupcem sve do podbratka. Na tom povezu sjedi duboko utisnut širokisivi klobuk. Uske hlače i široki smeđi plašt, sličan ogrtaču, omotan mu jeoko šarenasto opšivene surke. Brat i sestra zure u lice pokriveno rupcemi klobukom.

– Vojvoda! – veselo će Dorja.– Časti mi, ni ja vas ne bih u prvi čas prepoznao – primijeti Ivan. –

Dakle, idemo. Vi ćete, vojvodo, ostati na trijemu, a sve ostalo udesit ćebiskup. Tebi je, Dorjo, slobodno da silaziš u dvorište – pazi hoće livojvoda sretno proći.

– Vojvodo, kad izađete, klonite se kapelice sv. Stjepana – upozoriDorja.

– Zašto? – upita Ivan.– Ondje se zadržava vitez otimač.– Otkud to znaš, sestro?– Tajana mi je rekla. Tomo je posjekao Henrika. Vojvodo, ne

upuštajte se ni s kim u razgovor, klonite se otimača ako biste ga gdjegodspazili. Obećajete li mi?

– Obećajem vam. Pa i ne bi me prepoznao. Do viđenja!Dorja je sišla. Ivan je dao vojvodi upute, našto on krene prema

vratima biskupove sobe. Bila su otvorena na trijem.Pred biskupom stoji kumanski dvoranin kralja Ladislava, a biskup

upozori:– Evo, vani čeka moj sluga. Kralj je odredio da pođe s porukom

nadbiskupu.– Znam, rekao mi je kralj u vašoj nazočnosti.

435

– Nego – moj momak zna samo hrvatski, morate mu davati znakoveda vas razumije – uputi ga biskup.

– Bit će udovoljeno vašoj želji.Dvoranin pođe na trijem, dade znak rukom vojvodi u odori

biskupskog sluge i, ne brineći se o njemu, prijeđe trijemovima, siđe snjime u prvo, u drugo, pa u treće dvorište.

Oko velikog zdenca šetala je Dorja. Kad je prolazio vojvoda, nije seni makla, samo opazivda joj je dobacio pogled vedar i gotovo veseo. Onase učini da gleda u zdenac. Prošli su pokraj nje i izašli u treću utvrdu.

Dorja se makne od zdenca i pođe polagano dalje, spuštene glave,samo bi katkad zirnula za dvoraninom i vojvodom. Pred vratima utvrdesu stali. Dorjino srce živo zakuca. Vidi ključara u modroj košulji svisećom kapom i debelim ključem o pojasu. Zavučen je u malu zidnuudubinu kao kip u arkadi. Ključar se pomakne. Dorja spazi prečku kakoleži na zemlji i čuje da poluga pada. Vrata se otvorila, vojvoda prolaziispod tornja. Vrata bučno tresnu natrag, prečka se protegne od jednogkraja do drugog, dvoranin se vraća. Dorja hoda ispod trijema spušteneglave.

Pola sata nakon toga ušulja se u bratovu sobu i ovije mu ruke okovrata.

– Sretno je prošao!– Sad se ne bojim za tebe. Spašena si!

436

ŠUMSKI VUK

a visočini iza budimske kraljevske utvrde gustom šumomjaši četa od dvadeset momaka. Tomo s Kozakom na čeluprodire kroz guštaru.

– Dokle ćemo lutati ovim krajem, gospodaru?– Dok me bude volja. Tebi se nekud žuri?– Čemu vam lijepi Lobor kad se verete tuđim šumama?– Reci da nisam vedrije volje nego tamo.– To ne mogu poreći. Da vam nije srećonoša otkrila za vas

spremljena vješala, već bi mi iscurile oči, tugujući na vašem grobu.– Već su ti iscurile. Eto, ne vidiš ništa. Mi u duplje, a ono tamo pod

njima neprijatelj.– Gdje to? Ne vidim ništa.– Slijepče! Tamo, vidi, između drvlja nešto se dimi. Medvjedi ne

lože vatru, bit će ljudi. Da vidimo tko je.– Je li pametno da idemo? Vas svuda čekaju vješala.– Šumski vuk namiriši ljude i ne predomišlja se. Nisam kukavniji od

vuka.Približavaju se kraju šume. Tu se visočina, kao odsječena,

strmogledno spušta u planinama okruženu kotlinu. Po njoj šatorinanizani jedni do drugih u bezbroju. Između šatora dime se ognjišta.

– Grad od šatora! – usklikne Tomo, gledajući sa strmine dolje. –Dobro smo mi zastranili od naše pećine kad na to nismo prije naišli.

– Kakvi su to ljudi, gospodaru? Crni su i rutavi.– Mača mi, nalikuju na one rutave što su bili u kraljevskoj pratnji na

Griču. Kumani! Kraljičin je to rod. Baš lijepa čeljad. I stanuju kneževski –pod šatorima. Vidi, nose zlatna i srebrna puceta, poput oraha debela.

– A žene imaju suknje šarene kao lišće u jesen.Promatrali su crnoputno pleme pred kožnatim šatorima. Prema

sredini dva se šatora ljeskaju obrubljena zlatnim resama. Pred njima dvamomka na straži.

– Bit će im to vođa! Lijep je kao gora i mlad.

N

437

Tomo i Kozak sjedoše na mokru mahovinu. Šuma miriše, gustogranje spušta se nad njihovim glavama. Lišće diše posljednjim jesenskimdahom. Pokoji list pada niz Tomino lice kao usahla suza. Daleko iznadnjih dižu se visoke planine. Najviši vrhunac pokriven je rumenimoblakom za kojim tone sunce.

– Tamo, daleko, na brdima, nešto se bijeli. Da nije kakav dvorac?Baš u šumi – kao naš Lobor. Kako je sada u našem Loboru?

– Nije me briga! Zašto opet spominješ Lobor?– Spominjem ga svakog dana. Vaša je to očevina. Nisu li ga već

orobili razbojnici?– Neka! Mene više neće vidjeti!Četovođino lice okrene se k Tomi:– Jao, kako to govorite?!– Onako kako će biti. Baš mi se hoće da tu čeljad pogledam izbliza.

Idem u kotlinu.– Vi ste pristali, a one cure dolje prelijepe. Da vam ne bi Kumani

navijestili bitku?– Baš bi mi trebalo da se s nekim bijem. U toj će mi zemlji hrđa

izgristi mač.– Njih je na stotine, ne polazimo u viteškoj odori. Uzmite radije

svoju pjevačku halju. S njom prolazite veselije.– Vitez ili pjevač prolazi svuda. Samo, vitez mora da se štiti mačem,

a pjevački plašt štiti sam sebe.– Čekajte, gospodaru! Gledajte – čitava četa vitezova dolazi u

kotlinu. Kićena gospodska povorka. Jahači s kopljima, kraljevskezastave, što je to?

Sva čeljad u kotlini digla se na noge. Uskomešali se kao da bi dirnuou mravinjak: trče, motaju se, viču i jure u susret povorci što se valja doljeispod strmine na čijem vrhu sjedi Tomo sa svojim pouzdanikom.

– Vidi, kraljevska povorka! – usklikne Tomo, zureći dolje.– Dvoranke su s njima – jedna, dvije, tri.Tomo se sagne na rub kamena.– Prepoznaješ li koju od žena? Vidiš li onu sa zlatnim dijademom na

glavi, smeđe kose?– Crna je, crna, nije smeđa, gospodaru! Nije ona! – pomaknite se

bliže – strmoglavit ćete se. Nije kneginjica, nego srećonoša. Gledajte,velike li svečanosti!

– Imaju sa sobom biskupa. Da siđem, imali bi pjevača – kaže Tomo.Dolje u taboru Kumana vrište nerazumljivim jezikom. Mladi kralj

sjedi na bijelom konju, smije se i prima poklone Kumana.

438

Biskup Filip čeka da mu pomognu sići. Nitko se ne brine za nj. Svapratnja silazi s konja dok se kraljeva četa vraća prema ulazu u kotlinu pase ondje svrstava, očito, da brani ulaz. Mlađahni kralj je sišao pa ide kTajani i podboči se:

– Curo! Ne govorim tvoj jezik, ali kažem: silazi! Kod kuće smo.Ladislav krene s biskupom između šatora i zaustavi se u praznom

okrugu pred šatorima.Rufa vodi za njima Tajanu. Ona ne pušta s vida biskupa čija

prisutnost ublažuje neugodni dojam od onoga što se zbiva oko nje;smijeh Kumana, žmirkanje njihovih očiju, dozivanje, dijeljenje naloga.

Tajana sad opazi mladog Oldamura, kumanskog vojvodu. Na tijelumu kožnata odora, sva išarana zlatom. Pojas od blistave kovine punedragulja. Stoji i sluša mladog kralja što zapovijeda kumanskim jezikom.

Biskup šuti i čeka. Posred čistine naložili su vatru poput krijesa.Momci nose drva, hitro poskakujući. Žene u smijehu gledaju Tajanu.Vatra plamti duž kumanskog tabora, prasce i divljač natiču na ražanj.Čitavi nizovi zuba sve se više cere u Tajanu. Kao da osjeća njihov dodirna sebi.

– Svijetli kralju, kad ćemo početi s krštenjem? – upita papinski legat.– Odmah! – odgovori on i prasne u smijeh. Onda uzvikne nešto

Kumanima, muškarci dotrče bliže, dok su žene ostale priređujućikraljevsku večeru.

Kumani uzimaju koplja i u tren oka opkole papinskog legata. Tajanibude ledeno u duši.

Kralj Ladislav stoji pred legatom i razvagani noge, raširi usta usmijeh i poviče:

– Uruku! Vi, staro magare. Krstite vi svoje mule! Naprijed! Brzo,ajde ovamo! – pokaže na Tajanu. Odmah je uhvate crne ruke, ispodnasmijanih kumanskih usana bijele se zubi…

– Rufo! Baci mi je u krilo!Kraljičin dvoranin uhvati Tajanu da je digne. Ona se otima, viče

dižući ruke. Sva kotlina odjekne od njezina zapomaganja.– Tuliš kao krava! Neće ti nitko pomoći – smije se kralj. – Ni tvoja

kraljica, ni tvoj Joakim, pa da dovedu sve svoje čete! Pokori se ili ću tesvući do gola i sramotno svezati pred svima.

Dršćući, podigne Tajana ruke prema papinskom legatu.– Svijetli kralju, tražim vas da pustite čistu djevicu – ozbiljno će

legat.– U ime vraga vašeg zapovijedam: vjenčajte me s njome.– Vaša je žena napuljska princeza. Vjenčani ste!

439

– Vjenčajte me! – zapovijeda on i obuhvati Tajanu. – Bit ćeš mi ženadok mi bude volja.

Ona je jača od dječaka, istrgne mu se i potrči.– Uhvatite je! – viče on.Kumani je zadrže. Ladislav potrči prema papinskom legatu i

zapovijedi:– Vjenčaj me, lupežu!– Nikada! Prije ću umrijeti!– Koplja na njegova prsa! Ako se ne pokori, probodite!Sva se koplja upere na biskupove grudi.Biskup sklopi ruke i počne moliti, a Ladislav viče:– Kumani! Nataknite ga na ražanj. Hoću da ga pečem za večeru

svecima. Neka i oni svetkuju s nama! Što stojite? Nataknite ga, kažem,živa – hoću da ga pečem! Polijte ga maslom, vrelim maslom.

Kumani pograbe papinskog legata i vuku ga k ognju.– Kralju! – vikne Tajana. – Nad vama lebdi krvav mač! Nesreća vam

leži na prsima – krv vam probija srce…A on se smije grohotom, pojuri k njoj, zgrabi je oko struka i privuče

k sebi. Obim rukama tuče ga ona u grudi. Ne mogavši podnijeti udarce,pusti je. Ipak, da sakrije ppraz, naredi:

– Napravite joj prijestolje. Škrinje nosite, prijestolje hoću! Pravokumansko svadbeno prijestolje. Kumanke, svucite je do gola!

Potrči mladi vojvoda Oldamur:– Svijetli kralju, kumanske kćeri nisu djevojčure. Vaš djed, knez svih

Kumana, neće vam zaboraviti ako povrijedite stid naših djevica.– Knez svih Kumana? Je li on kralj? Bezobrazniče! Pokazat ću ti kad

si se usudio prigovoriti kralju! Sad čekaj, drzniče!Pobješnjeli mladić potrči prema ognju gdje su Kumani u smijehu i

zluradosti svlačili papinskog legata dok su drugi pridržavali teškuželjeznu prečku da ga svežu o nju.

– Ruke k sebi! – zapovijedi on. – Obucite ga!Ovo ih ozlovolji. Ipak su spustili prečku i nataknuli napola

onesvještenom legatu njegovu svilenu halju.– Dignite ga! Ne bojte se! Neću vas peći. Ove izdajice nisu zaslužile

takvu radost. Naprijed! Vode donesite! – zapovijedi on.Donesoše u vrču vode.– Evo vam! Krstite ih! Svinje, nisu zaslužili drugo. Krstite ih, kažem

vam – zapovijedi Ladislav legatu.– Svijetli kralju, vašoj se zapovijedi nećemo pokoriti – priopći Rufa.– Ti, ti ćeš meni? Krstite ga!

440

Rufa trgne vrč i baci ga u plamen.– Čete ovamo! – zapovijedi kralj. – Zovite mi moje čete! – zapovijeda

svojim dvoranima. Ni oni ga ne slušaju.– Kralju! Vi niste pri svijesti – reče Oldamur.Ladislav se okrene prema mladim Kumankama:– Ili se krstite ili – se svucite! Ovamo, čete!Kraljevska četa je dojašila.– Neka bude – reče Rufa djevojkama. – Svucite se – ali uzmite perje i

plešite. Spasite naše bogove od sramote!Djevojke su nestale u šatorima. Oldamur i Rufa zaokružili su svojim

prijateljima mladog kralja da ga dozovu svijesti, a to još više rasplamtinjegovu divljačku ćud.

– Ja sam kralj! Ja zapovijedam! Upamtit će Joakim, moja mati i svikoji su me gnječili. Hoću da me slušate – ili ću vas krstiti!

– Gdje je cura? Neka sjedne na prijestolje, a onda bit će što jazapovijedim: posluh ili krštenje! Naprijed! Dignite kraljicu!

– Kralju, vi imate napuljsku princezu – reče Oldamur. – Kažu nadvoru da je srećonoša.

– Neka klekne i ljubi crnu zemlju. Kralj ju je odabrao za svojumilosnicu. Dvorani, ponesite je gore. Hoću kumansku svadbu!

Dvorani prihvate Tajanu i ponesu je na vrh škrinja. Po kumanskomobičaju posjednu je na grimizni plašt.

Šest potpuno nagih djevojaka, s perjem oko pojasa, zaokružile suTajanino prijestolje i plešu. Skakuću, sagiblju se, opet se uspravljaju,vrteći se uokolo. Ladislav se smije smijehom duhovne nakaze čiji je umbolestan.

Navrh kumanskog svadbenog prijestolja sjedi Tajana u svečanojhaljini, urešena dijademom od dragog kamenja na crnoj kosi. Žar sognjišta odsijeva u draguljima što se krijese u noći kao da su zvijezde sneba pale po crnoj joj kosi. Sklopivši ruke, upire oči u zvjezdano nebo ivikne:

– Gospodine! Siđi, siđi, spasi me!– Sišao je, ali ne zna kako da vam pomogne.Riječi su izgovorene na hrvatskom jeziku. „Je li to obmana ili

odgovor onih zvijezda gore što bešćutno trepere nad mojom nevoljom?“– Tko to zbori? Duh ili čovjek? – pita Tajana, gledajući još uvijek

gore.– Suđen je na vješala, a nema nego dvadeset momaka protiv ovih

stotinu.Ona ušuti. Sad joj je jasno, čula je poznati glas Tome Crnoga.

441

Kumani opojeni orgijama zaboravljaju na Tajanu. Ona to iskoristi.Pogleda dolje i spazi iza svog prijestolja čovjeka u tamnom plaštu,pjevača s kapom natikačom na glavi što mu pada duboko na lice. U rucimu lutnja.

– Srećonošo, ima li tu netko tko bi vam htio pomoći?– Možda onaj mladi vojvoda, onaj u crvenom plaštu. Već je

prigovarao kralju.Pjevač se progura k mladom Oldamuru u crvenom plaštu:– Znate li latinski ili ugarski, plemeniti gospodaru? – upita

Oldamura.– Govorim oboje – odvrati Kuman. – Otkud ti, pjevaču? Što tražiš u

Kumana?– Prolazio sam i čuo viku pa navratih. Putujem u kraljevski dvor da

potražim srećonošu u pomoć svojoj bijedi, a ona, vidim je tu – i kralja – ikraljevski dvor. Srećonoša može mi podijeliti sreću, ona može sve i hoćuda je molim za pomoć.

– Kakvu pomoć tražiš od nje? Što može ona?– Sve, gospodaru plemeniti! Ublažiti boli srca i tijela, može da

prosipa sreću kao nebo kišu. Imate li želju da budete bogati, slavni,čašćeni – sve možete od nje steći.

– I srce djevojke koju volim? – upita Oldamur, a crne mu očisjevnule.

– Ako vam ona pomogne, ljubit će vas svaka koju želite. Zar bi jekraljica tako častila da joj nije učinila sve što je željela? Zar bih ja dolazioiz daleka? Sreću daje ona, ali samo onom kome hoće. Ne zamjerite senjoj!

– Valja steći njezinu sklonost?– Da, gospodaru, a što rade tu s njome? Kralj je hoće uzeti za

milosnicu, a ona je čista djevica. Ako želite od nje kakvu uslugu, sadmožete steći njezinu naklonost.

Mladi kumanski vojvoda, u čijem srcu gori neuslišana ljubav, utrenutku stvori odluku:

– Pjevaču, da znam njezin jezik rekao bih joj: neka učini da me ljubikneginja Orhida, a ja ću je izbaviti.

– Ja poznajem njezin jezik i pomoći ću vam.Do njih dopre Ladislavovo urlanje. Spazio je Tajanu što je uzalud

tražila načina da siđe s visine.– Dolje s njoml Dolje! Hoću da idemo u svadbeni šator!Njegovi dvorani napuste legata, pa se uspeli gore, skinuli je sa

škrinje i stavili pred kralja.

442

– Amo, lijepa moja, da te grlim!Dah i riječ izdali su ga. Tajana ga snažno odgurne i potrči. Ne zna

kamo, svuda bijeli zubi, a ona ipak trči.Ladislav nagne za njom i hvata je poput derišta.– Čekaj, ni kumanski bogovi ne mogu ti pomoći!Oldamur ga u tom spriječi i šapne mu u uho:– Ona će poći s vama dragovoljno ako budete s njome dobri, kralju.

Ne postidite je!– Tornjaj se ispred mene, ti budalo. Misliš li da si pravi knez? Prosti

robe, natrag!– Kralju! Kumanski vojvoda nije vaš rob! Ne dopuštam sramotne

sablazni! Odvest ću vas kraljici!– Gdje su moje čete?On trgne iz pojasa trublju, pa zatrubi.– Dvorani! Držite je! Svucite je! Pokazat ću joj ja. Svucite je do gola,

svežite za stup, pa onda da vidimo! Kad neće da ide sa mnom u šator,neka gledaju svi. Uruku! Sad će vidjeti svi!

Oldamur i Tomo skoče pred Tajanu.– Srećonošo! Podaj ruku ovom gospodaru i obećaj da će ga ljubiti

kneginja Orhida.Obje ruke digne ona k Oldamuru vičući:– Hoću! Hoću! Ljubit će ga – mora – mora! On je bolji od svih ovdje!– Prisegla je, plemeniti gospodara.– Što brbljaš s njome? – pojuri Ladislav kao pijan, zadre prste u

Tajanine haljine i razdere ih.Oldamur mu zadrži ruke:– Kumani neće dopustiti da ovdje, pred njima, naočigled njihovih

žena i kćeri, obešćašćujete djevicu! Nisu Kumani psi!Svi oko njega ispruže ruke u zrak da se s njime slažu. Ovaj otpor

snizi Ladislavovu odvažnost do kukavičluka. Ušuti i bulji u nadmoćnogmladog vojvodu koji nastavlja odlučno:

– Pustite je neka uđe u šator da popravi svoje haljine i uredi kosu pada po čestitom našem običaju sjedne s nama uz večeru i onda ide u svojbračni šator!

U mahnitanju već iznemogao Ladislav ne kaže ništa, mirno dopuštada Oldamur povede Tajanu ispred ognja prema šatorima. Pjevač seizgubio u vrevi.

Oldamur povede Tajanu do velikog kožnatog šatora i ponudi joj dauđe.

Na podu sagovi, plaštevi, strijele i koplja. Za njom uđu oba

443

muškarca i posavjetuju se. Pjevač uzme Tajanu za ruku i odu iz šatora.Tu ih čeka Rufa s osedlanim konjem. Pjevač skoči na sedlo. Oldamurpodigne Tajanu. Rufa vodi uzde. Svakog časa izmili iz tmine nečija crnaglava s bijelim zubima. Oldamur stoji pred šatorom i tumači svojimpouzdanicima:

– Srećonoša je to, tko joj se zamjeri stiže ga nesreća. Tko joj činidobro, tog će posuti cvijećem. Bit ćete svi njezini miljenici!

Oni slušaju, zjenice im se šire od čuda, straha, počitanja i propuštajudjevojku. Kad je nestala u šumi, Oldamur se vrati k Ladislavu:

– Dotjerat će se, iscrpljena je. Kralju, gladni ste i žedni. Da seokrijepimo dok ona dođe! Svetkovat ćemo! – i pruži kralju vrč pun vinado vrha. Sjeli su uz vatru i započeli jesti i piti. Oldamur ulijeva vino uLadislava, tako on zaboravlja Tajanu. Prolazi večera, on pije, smije seneugodnim smijehom, bunca. Tada potpuno izgubi mogućnostrasuđivanja i legne nauznak. Kumani ga nose u šator – satrvena,razbijena, pijana.

Papinskog legata su Kumani svezali i stavili pod stražom u šator.Gore, na brdu iznad kotline, leži Tajana na mahovini i gleda

zvijezde kroz gusto granje. Iz kotline dopire vika, ali samo kao žamor.Iz tmine čuje tihi razgovor Tome i Kozaka.– Na, Kozače, spremi moju pjevačku odoru. Tko zna gdje ću je opet

trebati? Da sam pošao u viteškoj odori, ne bih ništa učinio. Taj balavacpravo je živinče, kao da mu je Joakim otac. Odužio sam se srećonoši.

– Molite je da i vama pomogne do kneginjičina srca.– Udarit ću te! Treba meni njezino srce! Što bih ja s njome?

Razbojniku treba plijena, a ne srce plemenite kneginjice. I na tebe jeprešla bjesomučnost onog dolje. Bogme, nisam posrkao janjeću čorbu.No, što taj dolje radi?! Gledaj – nose ga kao svinju kad su joj rinuli nož utrbuh.

Gledaju dolje, u kotlinu, po kojoj plamti krijes i ognjišta na kojimavrte prasetinu.

Šatori kao crne gljive na ledini, lica ožarena u plamenu, glaveKumana pune kuštravih pramenova – sve je to nalik fantastičnoj prikazi.Njihova glazbala proizvode melodije, pune duboke žalosti i plačnogsmijeha.

– Što ćemo sa srećonošom? – upita Kozak.– Odvest ćete je u dvor i predati kneginjici.– Zato ste se odlučili spasiti srećonošu da je odvedete kneginjici?

Znam ja!– Zgrabit ću te i baciti dolje, baš na njihov ražanj!

444

– Kad bi vam srce bilo kao vaše riječi!– Riječ bi krepala da je zamočim u gorčinu svoje otrovne zlobe. Tako

treba da bude! Srećonošo, što će biti s vama?– Odvedite me u dvor. Kraljica je već sigurno stigla.– Kraljica? Vi ništa ne znate, srećonošo? Kralj je pobjegao, preuzeo

vlast i neće više kraljicu pustiti u dvor.– Tko vam to reče?– Onaj mladi vođa rekao mi je to u šatoru. Nije mu baš jako drago

što mu je taj kralj dječak sjeo za vrat. I biskupa je kralj prevario.– Kraljicu neće pustiti da uđe u dvor? Onda su svi propali!

Kneginjica, knez i vojvoda!– Vojvoda? Njemu baš želim da propadne u najdublju paklenu

sudbinu. A što da radim s vama u svom logoru?– Kako smo daleko od Gertrudina dvorca?– Ne biste li tamo da vas gone dusi kao što vas je gonio onaj dolje?!

Neću da se vraćam u onaj kraj, a i daleko je donde, pol dana.– Ići ću sama.– Do bijesa! Ne dam se vrijeđati. Otimač Tomo je vitez, razumijete

li? Kad obrani djevicu, onda je neće pustiti na cesti. Sa mnom ćete upećinu gdje ima kamenitih utvrda. Do sutra ću već nešto smisliti.Kozače, stavi je na konja, pa naprijed!

Ostali momci su pozaspali pokraj svojih konja. Kozak ili probudi.Povukli su svežnjeve na leđa i uzjašili.

Tomo je upravljao Tajaninim konjem. Dugo u noć uspinjali seuzbrdo dok nisu stigli pred tamnu pećinu. Po tmini uđoše i tek ondazapale baklje. Konje su privezali vani, a u dubini pećine naložili vatru,razmotali svoje svežnjeve i prionuli da peku meso.

Tomo je pokraj vatre ravnao ražnjevima. Tamno lice i lijepe crne očiosuo je žar plamena. Tajana promatra njegove kretnje i čini joj se da jevrlo lijep.

Kad je meso bilo pečeno, on uzme iz svežnja drvenu zdjelicu idonese Tajani pečenja i kruha. Kavalirski joj zdjelicu stavi na kamen.

– Ne zamjerite što vas ne mogu bolje poslužiti. Nije kao kodkraljevskog stola, ali meso neće biti lošije.

Zatim joj iz mijeha ponudi vina. Večera joj je prijala. Nakon jelaTomo odredi da u pećinu unesu gunj za djevojku.

– Tu će biti za noćas vaša odaja. Ležite mirno, kao kod kuće. Momcičuvaju svoju glavu, nitko vam neće smetati. Mi ćemo biti u velikojdvorani.

Dugo je promatrala kako u širokom prostoru pećine, što ga je Tomo

445

nazvao velikom dvoranom, polako gasne žar, a onda izmorena usne.Drugi dan probudi je bučni razgovor i smijeh. Kako je legla

odjevena, samo popravi svoju rastrganu haljinu, spremi dragulje umošnju, popravi neočešljanu kosu i tako izađe.

– Dobro jutro! – pozdravi je Tomo. – Pošteno ste se naspavali. Evo,založite, tu vam je malo mlijeka. Dobio ga je momak jutros od pastira uplanini.

U mlijeko je namočila kruh i slušala pričanje Tominih momaka.Onda su izašli iz pećine. Hladni jesenski zrak udari im u čelo. Oko njihvisoko se izdižu gore. Dolje pod njima šumoviti brežuljci. Jesenskešarene boje lišća obojile rumene i žute plohe. Desno na šiljastom brdubijele se tornjevi utvrđena dvora. Turobnim pogledom promatra Tajanapusti gorski kraj.

– Lijep je ono dvorac – reče ona nakon kratke stanke. – Komepripada?

– Jednom knezu. Slušaj, Blaž, što su ti rekli pastiri? Kako se zove tajknez?

– Zove se Se – Se…– Možda Semere? – upadne Tajana.– Da, da, tako se zove. Znate mu ime?– Rođak je i prijatelj pokojnog kralja.– Sedlajte momci, konje! – kaže Tomo. – Mača mi, nisu vas ljudi

uzalud okrstili srećonošom! Dvorac, kule, knez; pa još prijatelj vašegbranitelja kralja. To je sreća. Idemo!

– On će me primiti – poveselila se Tajana.– A nije daleko od Budima, ni pol dana hoda od kraljevog dvora.Tomo ostavi deset momaka u pećini, a deset uzme sa sobom.

Spustili se niže, prolazili gustim šumama, brdima, dolinama i opet seuspinjali. Onda se odmarali, ručali hladno meso i kruh, napili se vode izvrela i krenuli dalje dolinom ispod dvorca.

– Gle samotnog jahača! – upozori Tomo Kozaka.– Ide istim smjerom kao i mi.– Konjče mu je prokleto gegavo. Bit će da je došao s drugog kraja

svijeta.Jahač polagano kasa i kreće dolinom prema Tominoj četi.– Ruho mu odaje slugu – reče Tomo. – čudna odora! Kao da je iz

hrvatske zemlje?– Zobunac mu je naški – gle – gle! – čudi se Kozak.– Ide k nama. Uspori konje. Možda je zalutao.Pozorno promatra Tajana čovjeka koji se očito žuri da ih dostigne.

446

Preskočivši preko grabe, približi se momcima i pozdravi:– Dobar dan! Molim vas, zalutao sam šumama, vodi li ovaj put

knezu Semereu?– Ne znam ja što taj hoće – primijeti Kozak. – Govori ugarski,

gospodaru, vi znate ugarski.Jahač krene prema Tomi, no ubrzo zaustavi konja.– Što želiš? – upita Tomo.Jahač promuklo opetuje pitanje.– Da, pripada knezu, i mi idemo gore. Otkud si?– Iz Budima. Sluga kneza Batorija.– Otkud ti hrvatska surka?– Od gospodara.– Onda je robio hrvatske kneževske sluge. No, možeš s mojim

momcima ako te volja. Krepak si ti i tvoj konj!Rumen oblije ono malo obraza što nije pokrila crvena marama

kojom je sluga svezao glavu.– Srećonošo, pogledajte – nije li taj utekao iz hrvatskog kraja? –

upozori Tomo Tajanu.Ona približi svojeg vranca. Gleda u neznančeve oči što ih je dnevno

vidjela na dvoru. Strani jahač bulji u nju čudno dugim pogledom.– Ah – vi ste?– Tko? Tko? – upita Tomo.– To je sluga nekog kneza – reče ona i bude joj tjeskobno.– Poznate kneza, poznate ovog zalutalog klipana, sve vi poznate –

reče Tomo i pogleda bolje jahačevo lice.– Mača mi, vidio sam negdje te oči!– Idemo, viteže – opomene Tajana – rado bih pred zapad sunca bila

gore, u mraku neće mi otvoriti vrata. Brzo!Svi su krenuli dalje, samo Tajana se poravnava na sedlu i spusti

plašt. Jahač ga digne, ona se sagne da ga pričvrsti i šapne:– Vojvodo, ne idite s nama. Prepoznat će vas i pobiti se s vama.– I trebalo bi. Vrijeđa me!– Misli da govori sa slugom. Svladajte se radi kneginjice, ona bi

očajavala – i ona pričvrsti plašt, napne uzde pa se nađe uz Tomu.– Sluga je to kneza Čakaja.– Što? Rekao je – kneza Batorija! Do vraga, taj laže meni u brk! Eh,

isprašit ću ga!– Bio je u Čakaja pa ga je on predao i darovao Batoriju. Vitez, kao

što ste vi, ne treba da se brine za sluge. Evo, već sunce zapada. Ako nestignemo za dana, vodit ćete me natrag. To vam ne bi bilo ugodno.

447

Uspinjali su se uzbrdo. Tomo se nekoliko puta obazre natrag.– Znaš, Kozače, s ovim slugom nešto nije pravo. Gdje sluga ima

tako bijele ruke kao on.– Briga nas što je. Ni štete ni koristi od njega!Tomo je bivao sve nemirniji. Instinkt ga neprestano vuče k jahaču

čije je lice vidio negdje dva puta. Sada je zamotano u maramu ipokriveno do pola klobukom. Nikako nije mogao da u odori slugeprepozna omraženog vojvodu.

Opet se obazre, zaustavi konja i reče:– Hoću da lupeža pitam zašto laže i otkud mu hrvatska surka.– Viteže Tomo – upadne Tajana. – Henrikova rana već zacjeljuje.

Kažu da se već diže iz postelje i kralj će biti sklon Henriku i vjenčati ga skneginjicom. Što da činim?

– Neka je brani njezin vojvoda!– Njemu nije dopušteno da izađe iz svoje odaje. Jadna kneginjica me

molila da vam kažem što Joakim kani s vama. Niste zahvalni kad stegrubi prema Dorji.

Djevojka je postigla svoju svrhu. Tomo se zamislio i potjerao konja,ne mareći više ni za koga.

Uspeli se na brdo. Pred vratima utvrde kneževskog dvorca Tajanazatraži ulaz u grad. Dugo su čekali dok je stražar s kule obavijestiogospodara o Tajaninoj poruci. Sam knez došao je na kulu i prepoznaosrećonošu. Onda odredi da joj otvore vrata. Tomo je ostao daleko.

– Sreća vam je poslužila, viteže – dovikne mu Tajana – Dovijeka ćupamtiti vašu dobrotu! Uzvratit ću vam što ste učinili za mene.

On se udalji sa svojim momcima, ali opazi da je mladi sluga sišao skonja i stao iza Tajane. Gradska se vrata otvore, a Tajana uđe.

– Ovaj ne može ući – prosvjeduje ključar i odgurne vojvodu.– To je vojvoda! – vikne Tajana ključaru. – Kraljev nećak, rođak

tvoga gospodara. Pusti ga! Kneže! Ovo je vojvoda Bela! – vikne Tajanaprema kuli.

Knez odmah odredi da ga puste.– Vojvoda! – usklikne Tomo i trgne konja. Kozak zgrabi Tomine

uzde i žestoko ih povuče.– Gospodaru! Hoćete li da nas knez najuri sa svojom četom i

sramotno zarobi?Bjesno rine Tomo Kozaka da je pao s konja. Gradska se vrata

zatvorila. Tomo ostane blijed, dršćući i psujući.– Tako mi je srećonoša zahvalila za moje dobro! Uh! Gnjila mi

pamet! Što sam to uradio? Tu mi je bio pred nosom, a ja ga nisam

448

sasjekao na komadiće!– Pobjegao je iz dvora, umjesto da sjedi uz kneginjicu – reče Kozak

pošto se digao sa zemlje. – Zar ćete ga zbog toga sasjeći?Tomo pogleda u zakrvavljeno čelo svojeg četovođe pa udari konja i

jurne nizbrdo. Zaustavi se tek na podnožju i dočeka ostale. Tomopogleda Kozaka.

– Isperi čelo tamo na potoku. Vidiš kako me je prevarila ova cura!Nije vrijedila ni kapi tvoje krvi. Kad me uhvati bijes, ne diraj me! Idi,operi se, neću da te gledam krvava…

Govorio je mirno kao da kori sama sebe.– Sad je vojvoda daleko od kneginjice. To vam mora biti drago! –

reče mu Kozak.

Gore u dvoru sakupila se kneževska obitelj da vidi čudo od djevojkekoja je u viteškim igrama na Griču, dodirom koplja, stekla vitezu Sokolupobjedu nad najvećim vitezom Ugarske. Vojvoda je u dnu dvoranepovjerljivo razgovarao sa starim knezom.

Dvoranka uvede Tajanu. Njezinu su haljinu zamijenili s odijelomjedne dvoranke. Poklonila se gospođama, starom i mladom knezu, azatim vojvodi. Čim je ušla, prekinu gospoda razgovor, a vojvoda jezapita:

– Djevojko, razjasni mi što je to bilo. Kako si dospjela k tomerazbojniku? Zar nisi pošla u susret kraljici?

Tajana odluči da i ovdje zadrži tajnu da zna latinski jezik kojim susvi govorili pa se na sve primjedbe i ushićenja, kojim su obasuli njezinupojavu, učinila kao da ih ne razumije. Na hrvatskom jeziku stadevojvodi pripovijedati kako ju je Rufa poveo u susret kraljici, a doveli jeKumanima, što se tamo događalo i kako ju je Tomo, uz pomoćOldamura, odande odveo. Kneginje i stari knez okupili su se okovojvode koji je tumačio što je Tajana priopćila. Snebivali su se,ogorčavali.

– Vojvodo! Pozvat ću svoje goste da čuju i oni.– Imate goste, kneže?– Da. Moja se starija kći vjerila pa su gosti još u dvorcu. Svi su moji

prijatelji i pristaše pokojnog kralja. Ladislav je nanio nečuvenu sramotupapinskom legatu. Mi smo dužni da legatu izvojštimo zadovoljštinu.

449

Svaki knez, moj gost, ima svoju svečanu pratnju. Poći ćemo naKumanski tabor da oslobodimo legata. Dođite da to priopćimo mojimprijateljima.

– Kneginjo, mila rođakinjo – priđe vojvoda staroj kneginji – buditedobri srećonoši.

Svanulo je jutro. Debela kiša padala je iz jesenskih oblaka.Kneževske čete, na čelu im knezovi, našle su se na cesti pred ulazom ukumansku kotlinu, sa svih strana zatvorenu brdima. Čete stoje. Četirikneževska izaslanika ulaze Kumanima. Kraljevska im četa zakrči put.

– Glasnici smo ugarskih knezova kralju – navijeste oni i budupropušteni.

Vojvoda Oldamur dočeka izaslanika pred svojim šatorom:– Tko vas šalje?– Knezovi Semere, Batori i njihovi drugovi. Imamo poruku za

kralja.– Gdje je kralj? – upita Oldamur Rufu.– Spava. Još je pijan od jučer.– Što želite od kralja? Ja sam, umjesto njega – oslovi glasnike

Oldamur.– Knezovi isporučuju svijetlom kralju pozdrav i svoje poklonstvo pa

traže da im izruči papinskog legata koji je ovdje sramotno zarobljen.– Recite knezovima da kralj spava, a kad se probudi, planut će

gnjevom na svakoga tko bi zatražio legata. Neće ga izručiti ni kraljici.– Onda ga predajte vi, vojvodo. Kralj je dijete, a vi ste razuman

vojskovođa.– I baš zato vam neću izručiti legata koji je došao da popljuje naše

bogove. Svi ćemo mi dići koplja da branimo svoje bogove.– U ime kraljice tražimo papinskog legata.– Kraljica je Kumanka, ona nam je poručila da nikad neće dopustiti

da nas vode „pod vodu“ i obeščašćuju naše bogove. To je odgovor,umjesto kralja!

Glasnici krenu natrag knezovima.Jedan vojnik iz kraljevske čete dojuri i priopći Oldamuru:– Knezovi su došli s velikom četom. Naoružani su do zuba.– Budite na oprezu. Pokušaju li ući, navalite. Gdje je kralj? – zapita

450

vojvoda dvoranina koji je dolazio iz šatora.– Ne znam. Noću se probudio i stao se uvlačiti u šatore naših

djevojaka. Kumani su ga odnijeli nekamo straga.– Odvedite odmah papinskog legata u brda.Onda uzme rog pa zatrubi. Sva kotlina oživi. Ispod šatora izlaze

čete muškaraca, o pojasima im lukovi i tobolci sa strijelama, a u rucikoplja.

Na ulazu u kotlinu čuje se kreševo.– Navalili su! – viču crnoputi ljudi.– U čast naših bogova! – viče Oldamur. – Za naše bogove. Kumani!

U brda!Kumani jure prema brdima. Poput vjeverica uspinju se, plaze

grmljem, veru po stablima i sakrivaju se. Koplja padaju u travu. Razvijase nejednaka bitka. Uto konj kneza Semerea najuri na jedan šator iprevali ga. Ispod njega na blazini sjedi mladić i još pospanim očimažmiri oko sebe.

– Kralju! – usklikne Semere.Upozoreni tim poklikom, ostali se knezovi približe i opkole mladića

što je odjeven u svoj plašt prospavao pijanu noć.– Što hoćete? Tko vam je dopustio da dođete ovamo?– Naši mačevi, kralju! Izručite nam papinskog legata koji je ovdje

grubo osramoćen.– Nesretnici! – uzviče se Ladislav, a jezik mu se još zapliće i,

uzdižući se na noge, tetura omamljen kao udareno pile. – Vi ćete menizapovijedati? Ja, ja sam kralj! Ne dam legata.

– Dajte mu konja – reče Semere.Jedan momak siđe, dovede svojeg konja i pomogne kralju da uzjaši.

Knez Semere trgne uzde njegovu konju i povede ga prema ulazu izkotline.

– Kamo me vodite, vi svinje?!Ne brinući se za njegovo ponašanje, oni ga opkole. Sporazumiju se i

brzo ga nekud odvode.Kad su izašli iz kotline, navijeste mu knezovi:– Kralju, naš ste zarobljenik!– Drski psi! Na koljena pred svojim kraljem!– Kralju, vašim se riječima ne služe kraljevi prema knezovima.– Pokazat ću ja vama, naduta čeljadi!– Trubite uzmak!I dadoše znak za uzmak. Momci se dali u bijeg iz kotline. Dotle su

već knezovi poveli kralja u šumu pa se uspinjali uzbrdo.

451

U KRALJEVSKOM DVORU

vrsto veži, čvrsto – ruka mi visi.– Kneže Henriče, još vam rana nije zacijelila.– Izrezat ću ti jezik. Urekao si me!

– Ozdravila je ruka, ozdravilo je rame, eto, doskora možete vitlatimačem. Vi siječete neprijatelja. Zdravi ste – brblja kraljevski liječnik iastrolog Agora, a suhe mu ruke i blijede usne jednako dršću podmračnim pogledom kneza Henrika Gisinga.

– Svršio sam, kneževska milosti, svezao sam, ni kralju ne bih bolje.Pomalo se Henrik diže. Bjeloputo lice još je bjelije od bljedoće. Plava

mu je kosa kuštrava.– Moju svečanu odoru. Brzo: mač, plašt! Hitro!Sluge trče, jure, spotiču se, drhtavim rukama odijevaju ga.Nekoliko Henrikovih momaka stoji postrance, oboružani su

kopljima i mačevima.– Kamo se to spremate ovako ranjeni?– Odmah ću vam odgovoriti. Eto, uređen sam.– Samo rana još nije u redu, kneže.– Nije? Da vidite kako hvatam mač! No, dođite hitro. Momci za

mnom!Ipak nije mogao da korača tako hitro kako je želio. Trijemovima su

obišli palaču i zaustavili se pred jednim vratima. Henrik ih gurne iprijeđe prag sobe biskupa Timoteja. S njim sjede u sobi Ivan i Dorja.

– Sreća mi je poslužila što vas nalazim, kneginjice, uz biskupa – rečeHenrik, a zlobni smijeh nakrivi mu blijede usne. – Dižite se, kneginjice!Biskupe, dvoranin svijetlog kralja zapovijeda vam da me ovdje, na tommjestu, vjenčate s kneginjicom Okićkom.

– Kneže, vi ste bolesni – biskup se blaga pogleda približi k njemu. –Znoj vas oblijeva, idite u postelju!

– Pope, vjenčaj me ili ćeš krepati!– Zovite liječnika, on bunca – obrati se biskup dvoraninu.– Zovite kraljevskog kapelana – zapovijedi Henrik svom sluzi i ovaj

Č

452

istrči iz sobe.Ivan Okićki približi se Henriku:– Kneže, vi se ne možete braniti, to vas štiti od mojeg mača. Zato vas

u ime mojesestre pozivam da napustite sobu.– Kad budemo vjenčani!– Nikad to neću dopustiti.– Kneže – uzme riječ Dorja – ne mučite se uzalud. Ne možete me

prisiliti da izrečem riječi bez kojih me nitko ne može svezati uz vas.– Užežite željezo! Govorit će što ja hoću!– Bulaznite, kneže – opet će biskup.– Šuti, pope, s tobom ću obračunati kad se prvi put sretnemo zdrave

ruke – i poravna povez, a rana zakrvari.– Idi, užari kliješta, izvući ću joj riječi koje trebam – zapovijeda

Henrik.I drugi sluga istrči van.– Dakle, vi hoćete silom da oženite ljubavnicu viteza otimača? –

osovi se Dorja i pođe mu korak bliže.– Oženit ću je! Da, oženiti, kneginjice, i osuditi vas na pokoru koju

ste zaslužili. Pokazat ću vam da meni ne može uteći zakonita žena. akamoli ljubavnica. Oženit ću vas, svezati za rep mojem vrancu i poslativašem ljubavniku. Ženi svojoj sudi muž kako hoće! Je li vam dosta? Eto,sad znate, zato hoću da vas vjenčam, sad, ovog časa!

– Zaboravljate, kneže, da sam ja na svijetu – zagrmi Ivan.Henrik zdravom rukom trgne mač.– Ne srljajte u smrt, kneže – opominje ga Ivan. – Molim vas, stavite

mač u tok, s ranjenim nije se časno tući, ali dotaknete li se moje sestre,prvim ću vas udarcem smlaviti.

U sobu utrči sluga.– Gdje je kapelan? – viče Henrik.– Kneževsko gospodstvo, kapelan neće doći. Kumani su ga zatvorili

u tamnicu. Njima je kralj predao svu vlast. Kumani su gospodari.– Ako su oni gospodari, složit ću se s njima. To bih savjetovao i

vama, Gjula. Dođite, idemo pozdraviti kumanskog peharnika da mubudem brat i saveznik. I opet će Henrik zapovijedati! Kneginjice, dajemvam toliko vremena da se svečano odjenete. Kumovat će vam Kumanina svatovima. O najljepšeg kumanskog vranca svezat ću vaše kose ipozvati Tomu na svadbu na konjskom repu!

– Kneže Henriče, ne zaboravite da je Ivan Okićki čitav, a vi niste, daje on živ, i ostat će, a vi ne! – zaprijeti Ivan.

453

– Ne zaboravljajte da će se prije nego padne mrak na tom dvoruizvršiti sve moje zapovijedi. Momci, za mnom!

I oslonivši se na Joakimova dvoranina, on ostavi sobu.– Vojvoda je sretno utekao – primijeti Dorja.– Još uvijek nisu opazili da vojvoda nije na dvoru.Ivan priđe k prozoru i pogleda dolje.Iz prednje utvrde trči nekoliko Kumana, dozivlju nekog s trijema.

Crnoputi vojnici sakupljaju se, mašu rukama. Onda se pojavi kumanskizapovjednik straže, nešto im reče i svi se oni spuste u vežu prednjeutvrde. Iz zgrade kraljevskih četa izlaze vojnici, nose lukove, strijele, jureu prednju utvrdu. Kraljičini dvorani izlaze zbunjeni. Novi kumanskidostojanstvenici dvora prolaze istim putem.

– Nešto se opet događa novo – upozori Ivan, tiho svraćajućipozornost biskupu i Dorji.

S trijema se čuje trka, glasni govor i zveket oružja.Ivan otvori vrata. Vani stoje zablenute kraljevske sluge. Trojica su.

Strah im izbija s lica i držanja.– Kakva je to strka? – upita ih Ivan.– Kraljica sa svojim četama stoji pred utvrdom. Kumani će je otjerati

strijelama!– Ne može biti!– Kralj je naredio zapovjedniku straže, kumanskom knezu, da to

učini. Grozno je to! Koga da slušamo? I nas zovu u boj protiv kraljice.– Vi nećete poći!– Ako ne poslušamo, ubit će nas Kumani, a što će kraljica ako

prodre u dvor?– Kraljici će doći u pomoć svi knezovi kraljevstva i, kad uđe u dvor,

odrubit će glave svim izdajicama!Očajnička neodlučnost obuzme trojicu slugu.– Kojim vratima običava kraljica izlaziti i ulaziti u dvor? – pita Ivan.– Dunavskim vratima.Ivan se vrati k biskupu.– Dorjo, i vi, biskupe, slijedite me! Trenuci nam donose propast.

Trijem je prazan. Za mnom!Gotovo su trčali za njime. S trijema krenu tamnim uzanim

hodnikom. Ivan otvori drvena vrata i svi troje uđu u kulu mudrosti.Nisu našli nikoga.

– Kraljevski liječnici i mudraci zavukli se u svoje konačište i nebrinu se za posao. To bolje po nas. Samo hitro!

Ivan je pogledao iza svih vrata pa onda naišao na stube što vode na

454

astrološki krov. Uspeli su se gore. Tu je stavio na oči ruke i gleda dolje.Ledinu ispod utvrđenog zida na Dunavu pokrile su čete. Plamte imkacige na suncu.

– Ostanite tu dok se ne vratim. Ovdje vas Henrik i Kumani nećetražiti.

– Kamo ideš, brate? – upita Dorja.– Sjedni da te ne spaze sa stražarskih tornjeva. Kao da si mrtva. I vi,

biskupe!I ostavi ih. Siđe istim putem kojim se uspeo. Biskup i Dorja sjeli su

na terasu ravnog krova kule što se dizala usred dvorske palače i gledajuduboko dolje gdje se razabiru sva tri kraljevska dvorišta puna ljudi. Izatreće utvrde, nalik zvijezdi, duboke su jame pune vode.

Onkraj velike obrambene kule prema Dunavu stoje kraljičine čete.Koplja pilje uvis. Zaglušno trubljenje četa oglašuje da oni vani traže ulazu dvor. Iza kraljevskih utvrda sve dulji biva zvuk trublja.

Biskup zuri kroz zubatu ogradu, a Dorju smućuje briga kamo jepošao brat. Biskup je upozori:

– Gledajte tamo na utvrdni zid, na galeriju iza zubatog zidnog ruba,između šiljatog i okruglog obrambenog tornja.

– Vidim. Kumanci su polegli u zasjedu.– Čime da kraljica navali na dvor? Nema bojnih oprema. Trebalo bi

bojevnih tornjeva pa letećih vatri. Dok kraljica od knezova u brdimaskupi bojnu opremu, proći će dani, a dotle smo mi plijen kumanskihčopora i Henrika. Njega se više bojim – zbog vas, kneginjice!

– Biskupe, tko zna što me čeka? S ove kule silazi se ravno u grob.– U pakao, draga kneginjice!– Pakao? Tu je pakao, na ovome svijetu, ovdje su đavoli, tu su

muke. Opet su ih survali! Gledajte, biskupe. Trube kraljičine čete!Čujete? Viču dolje pred utvrdom. Vitlaju koplja, što li?

– Na utvrdi stoji kumanski zapovjednik. Bit će da nešto govorikraljici.

– Strijela! Pogodila ga strijela. Pao je s utvrde izdajnički Kuman. Damože kraljica unići, bilo bi nam bolje, biskupe.

– Sve žešće pozdravljaju kraljicu strijelama! U kraljevo ime to čine!Sin gađa majku. U kakvo divljačko doba živimo! Nikakvo čudo! Pokojnikralj navalio je na oca Belu, njegov otac, djed Ladislavov, opet na svojegbrata. Za vlast ubija otac sina, sin majku. To je ljubav čovjekova u našemvijeku!

– Nikad neće biti bolje! Razbojnička krv prelazi s koljena na koljeno.Oh, proklet bio onaj crni inkvizitor! On me je stavio na lomaču usred

455

kraljevskog grada. Da nije bilo njega ne bismo ni brat ni ja bili ovdje.– Ne vidite ništa, kneginjice! Tamo, gledajte, nama slijeva, po

gradskom zidu trči neki Kuman…Ispod zubata ruba po uzanoj galeriji žuri se muškarac. S krova kule

mudrosti razabire se samo kumanski plašt i tamna kaciga na glavičovjeka koji trči po uzanoj galeriji zidina.

– Ide prema dunavskim gradskim vratima.– Sprema nekakvu zasjedu? Protiv kraljice? Kuman je polegao na

platno, gledajte.– Puza, dakle se skriva, neće da ga opaze! Tu će nešto biti – ili – ili…Uz željezna vrata trže Kuman mač, desnicom siječe, ljevicom

pokušava okrenuti ključ, ali ne popušta, onda ostavi ključ i naleti naKumane.

– Udrite, tko je vjeran kraljici! – bodri njegov glas ispod mreže paotisne Kumane i skoči natrag, uzme mač i ljevicom vitla pred sobom.Desnica mu snažno okrene ključem.

– Uruku! Izdaja! – urliču Kumani.Straga zaštićuju ga vrata, sa strane izbočene zidine.U trenutku kad se navala zbunila on desnicom odrine vrata i vikne:– Tko je vjeran kraljici – u dvor!Taj poklik i otvorena vrata ohrabre kraljičine sluge i dvorane unutar

zidina. Nagrnu k otvorenim vratima.Izvana već jure kraljičine čete i upadaju u prvo dvorište po kojem

padaju ranjeni Kumani.Onda ulazi kraljica. Zaustavi se, gledajući čovjeka s mrežom na

kumanskom plaštu.– Ti si otvorio vrata! Skini, zaklop s lica, Kumane!Strgnuo ga je. Kraljica ugleda lijepo oštro muževno lice.– Knez Okićki! Vi?– Ja, uzvišena kraljice.– Otvorili ste mi vrata? Kako?– Pod kumanskim plaštem.– Dakle, Kumani su izdajice?– Slušali su kraljevu zapovijed.– Ovi ranjeni su vas spriječavali?– Da, svijetla kraljice, morao sam ih oboriti.– Vi ste to učinili, kneže? Vi?! – čudi se ona.– Sreća me je obdarila velikom čašću da mogu poslužiti svojoj

kraljici.– Hvala, kneže! Neću vam to zaboraviti.

456

Joakim koji je slijedio kraljicu gleda kneza s izražajem iznenađenja.Kraljičina pratnja ulazi. Svi kreću u dvor. Kumani se bacaju na koljena,drugi se sakrivaju, zapovjednici Kumana dršću. Ulaz u kraljevski dvorširi strah i trepet…

Ivan je pošao zadnji. Popeo se na astrološki krov i našao biskupaTimoteja s Dorjom.

– Ivane! U kumanskom plaštu? Ti si bio onaj što je otvorio kraljicivrata?

– Nikam nikad slutio da ću ja trgnuti mač za – kraljicu.– I da ću ja strepiti, hoće li sreća na njezinu stranu.

Čim je ušla u svoje odaje, kraljica Elizabeta dala je pozvati svedvorane u veliku dvoranu. Još u putnom odijelu, okružena svojomčetom, Joakimom i ostalim dostojanstvenicima koji su se vratili s njome,sjela je na prijestolje da tako pokaže neumoljivost svojeg suda.

– Zovite mi kralja! – zapovijedi ona Gjuli.– Kralj je otišao s velikom pratnjom.– On nije u dvoru? A ipak su izvršili njegove zapovijedi protiv

mene? Gdje je Rufa?– Kralj ga je poveo sa sobom i postavio na čast tovarnika – odgovori

Gjula.U gnjevu kraljica svakog časa biva crvena pa opet blijeda i šiba

očima. Svi strepe i čekaju.– Kumani! Vi ste me izdali! – razjareno će ona, gledajući krivce. –

Jao vama, izdajice!– Kralj nam je zaprijetio smaknućem, svijetla kraljice – branio se

glavni zapovjednik.– Tko je vjeran kraljici, dat će se za nju tri puta smaknuti. U tamnicu

s njima! Svi će izgubiti glave. Svi!Oni padoše na zemlju, moleći milost, ali ona zapovijedi:– U tamnicu ih bacite! Kad sve ispitam, sudit ću im kako su

zaslužili. Nevjerni rode! Čim ja odmaknem, izdajete me. Zato sam vasobasula častima?! Gnjusna čeljad! Van!

Sluge i vojnici odoše, moleći za milost, a njihove vođe stišću zube ikunu.

Zatim je Elizabeta saslušala Gjulu koji je ispričao sve što je učinio

457

kralj u dvoru, kako je otputovao, a njemu je rekao da odlazi kraljici ususret.

Ona je svaki čas upadala s pitanjima. Kad su spomenuli Tajanu,podigne se i pogleda Joakima kao obezumljena.

– Srećonošu je odveo? Jao nama! Sad smo izgubljeni.Joakim se zarumenio, žile mu na čelu iskočile, stiskao je pesnice i

tiho psovao.– Dakle, nitko ne zna kamo je otišao kralj?– Nitko – odgovori Gjula.– Kumani znaju gdje je – upozori Joakim.– Stavite ih na muke, odmah. Tovarniče, odreditelKrivcima je prolazila strava od kraljičina gnjeva.Ona je sišla s prijestolja, vratila se u svoje odaje, preodjenula,

uredila i osvanula u blagovaonici gdje su je čekali biskup Timotej, Ivan,Dorja i dvorani.

– Biskupe, pred svima vas molim za oproštenje. Kralj je grubopostupao s vama.

– Zaboravio sam na to – reče on – i sretan sam da ste mogli ući udvor. Još sam sretniji da je to bilo hrabro djelo mojeg štićenika knezaOkićkog – i on zadovoljno pogleda kraljicu.

Joakim se mrštio, ali kraljica, ne brineći se za to, zovne Ivana:– Dođite bliže. Uistinu, vi ste me iznenadili, kneže. Vaša vjernost

ganula me je. Kako da vas nagradim?– Prava vjernost ne traži nagrade, svijetla kraljice.– Pravo veli knez – upadne biskup. – On je to učinio na pobudu

svog vjernog srca i naći će odziva u milosti svijetle kraljice.– Vaša vjernost, uistinu, se ne da nagraditi, kneže. Ipak, krivci su

kažnjeni i osloboditelj treba da primi barem mali znak moje milosti.– Svijetla kraljice, ne tražim ništa za sebe. Neću ponoviti svoju

molbu da me otpustite u domovinu jer vidim – tu sam potreban dok toželi svijetla kraljica. Jednu jedinu milost molim za svoju sestru.

– Izrecite. Ispunit ću je.– Svijetla kraljice, oprostite je braka s Henrikom Gisingom.– Zar je on živ? – začudi se kraljica. – Rekli su mi da neće preboljeti?Henrik je upravo polako ulazio u dvoranu i, čuvši kraljičine riječi,

ubaci:– Živ je! Na nesreću svih koji mu žele smrt.– Kneže, zaboravili ste pozdraviti svoju kraljicu.– Neka mi svijetla kraljica oprosti, još sam bolestan, pogriješio sam.Ne pogledavši ga više, okrene se k Ivanu.

458

– Kneže Okićki, vašu sestru ne može nikada nitko prisiliti da se udaza kneza Henrika. Zabranjujem mu da joj o tome samo što i spomene.

Henrik se osovi i zabije pogled u Joakima:– Meni su tovarnik i svijetla kraljica obećali i zadali riječ.– Napustite dvoranu. Mojim se zapovijedima ima pokoriti svatko,

pa i vi. Kneginjica neće poći za vas. Ne dopuštam o tome više ni riječi.Van!

Drski knez izmijeni pogled s Joakimom. On mu dade znak daposluša. Postiđen, izlazi Henrik iz dvorane, a pogled mu prisiže naosvetu.

Za večerom lebdio je nad svima oblak kraljičina neraspoloženja.Šuteći, držala je tankim bijelim prstima ljevice batak purana, a nožem udesnici rezala i bijelim zubima zagrizala u meso. Dvoranima se činilo dagrize njihovu sudbinu. Tada se Orhida potuži na neuljudnost inečovječni postupak Ladislava prema svojoj ženi Izabeli.

– Sutra valja poslati po nju na Margaretski otok – odredi kraljica. –Samostan je mora izručiti vama, Joakime. Ako dozna napuljski kralj štoje Ladislav učinio s njegovom kćerkom, eto neprilika. Zar nije bilonikoga tko bi Ladislava mogao opomenuti?

Gjula odgovori brzo:– Učinio sam to, svijetla kraljice, ali se okosio na mene, a vojvoda je

šutio kao da ne pripada kraljevskoj obitelji.– Vojvoda? Gdje je vojvoda? Nije ga bilo ni blizu da me pozdravi? –

zapita kraljica i pogleda vojvodin prazan stolac.– Danas je treći dan što ne dolazi k stolu – priopći Gjula.– Pozovite ga – zapovijedi kraljica.Dvoranin se požuri da izvrši kraljičinu zapovijed i vrati se s

izvještajem:– Svijetla kraljice, vojvode nema u njegovoj odaji.– Kako nema? Gdje je? Potražite ga! – povišenim će glasom kraljica.– Svijetla kraljice, sluge kažu da nisu vojvodu vidjele od onog časa

kad je kralj ostavio dvor s velikom pratnjom.– Niste ga vidjeli odonda? A vi? Kako ste nadzirali dvor? Zašto

niste ništa poduzeli kad nije dolazio u blagovaonicu?– Bili smo zarobljeni pa se nitko nije smio maknuti. Ni prečasni

papinski poslanik.– Kneginjice, vi ste sigurno vidjeli vojvodu?– Od onog dana kad nam je kralj zapovijedio da se svi moramo

povući u svoje odaje – nisam ga vidjela.Ova vijest razljuti Elizabetu i ona ustane, oprosti se s biskupom i

459

ostavi blagovaonicu. Biskup, Dorja i njezin brat sjeli su vrlo zadovoljni ubiskupovoj odaji.

460

NAOPAKA SREĆA

iša sipi po visokom prozoru kraljičine odaje. Elizabeta mrkai zlovoljna. Kad se odjenula, ostavi svoju ložnicu i uđe udrugu odaju. Tu je čeka Joakim.

– Kakva sam jučer legla, takva sam ustala. Nisam mogla usnuti.Strahota je to! Kralj pobjegao s dvora, vojvoda utekao, a srećonoša? Tkozna što je s njom? Da barem imam nju. Sva se grozim od pomisli da ćenas prokleti.

Dugo su raspravljali o neprilikama što ih je zadao Ladislav.– Svijetla kraljice, pred gradskim vratima stoji glasnik kneza

Semerea, sam knez Batori, i nosi glas o kralju. Tako su isporučili.– O kralju? – zaprepasti se Joakim. – To je spletka. Neka dođu samo

dvojica. Pratnja ne smije u dvor.– Brzo neka dođu – odredi kraljica. – Uvedite glasnike ovamo.

Odmah!Nestrpljivo čekaju Joakim i kraljica dolazak glasnika. Napokon

uvedoše prosjedog kneza Batorija i njegova pratioca. Elizabeta jezabrinuto promatrala njihova ozbiljna lica.

– Kakve nam nosite glasove? Gdje je kralj?– U zarobljeništvu ugarskih knezova.– Još nikad nije čuo svijet da su podanici zarobili svojeg kralja –

oštro će kraljica glasom koji je prijetio..– Još nikad nije čuo svijet da bi kralj počinio ono u čemu smo zatekli

kralja Ladislava. Svijetla kraljice, on je papinskog legata predaoKumanima da ga muče. Da na sreću tamo nije bila djevojka koja jezaokupila kraljeve želje, kralj bi dao papinskog legata ispeći živa.

Uto je ušao u dvoranu Rufa. Elizabetine oči saspu po njemu plamen.– Svijetla kraljice – pokunjeno će Kuman – kralj je poveo papinskog

legata Kumanima. Da ga nisam poslušao i pratio, papinski legat bio bimrtav, a srećonoša obeščašćena.

Batori kimne glavom, Joakim zaškripi zubima, dok je Rufaispripovijedao do kraja što se zbivalo. Potpuno je opravdao sebe i izašao

K

461

kao spasitelj papinskog legata i Tajane.– Tko ti je rekao gdje sam ja? – upita kraljica.– Kralj je pri vinu govorio da vas neće pustiti u dvor, a ja, eto,

dođoh da kraljicu tražim pod utvrdom. Tu mi rekoše da je svijetlakraljica već u dvoru.

– Joakime, idite, dovedite kralja iz zarobljeništva.– Kad bude legat na slobodi, mi ćemo predati kralja – reče Batori. –

Svijetla kraljice, to se mora tako učiniti zbog Svetog Oca. Legat moraprimiti zadovoljštinu.

– Legat će primiti zadovoljštinu. Evo, sam tovarnik Joakim odlazi spratnjom da ga izbavi.

– Gdje je srećonoša? – upita Elizabeta Rufu.– Djevojka je u kneza Semerea – reče Batori – vrlo joj je dobro, pa se

knezovi ne kane rastati sa srećonošom.– Kneže – ustane Elizabeta i priđe mu – u prvi sam čas posumnjala

u istinitost vaših riječi. Teško je bilo vjerovati da bi ovaj dječak počiniotolike strahote. Isporučite knezu Semereu da mi odmah pošaljesrećonošu.

– Svijetla kraljice, jesenski su dani dugi, mlade kneginje padaju predvama na koljena i mole, ako im ne želite ostaviti srećonošu, da biste imudijelili milost i u zamjenu otpustili im na koji tjedan kneginjicu Okićku.

Ova je ponuda uzbudila Joakima:– Kneže! To zvuči kao neka ratna izmjena. Kraljica ima pravo na

srećonošu.– Knez ju je primio na dvor i zaštitio. Pravo izbavitelja u ovom

kraljevstvu još nije utrnulo! Vi znate, Joakime, stare običaje. Kraljevi semoraju pokoriti da izbavitelju prepuste djevicu.

Joakim porumeni, a kraljica bude još rumenija.– Kneže – upita Joakim – zbog čega vam je kneginjica tako

dragocjena da je smatrate bojnom ucjenom?– Nema bojne ucjene. Kneginjica i srećonoša bile su vrlo omiljene

kod kneginja još za života svijetlog kralja kad su dolazile na kraljevskidvor. Pa su zabile sebi u glavu da će imati jednu ili drugu u svojempustom dvorcu.

– Kneže, pričekajte u narednoj odaji da se sporazumim stovarnikom – odluči Elizabeta.

Ostala je s Joakimom. Njihova lica naliče tamnim oblacima u kojimablistaju munje.

– Ti si se upleo kad si vidio da ću pristati na zamjenu s kneginjicom?– Sestru i saveznicu mojih zakletih neprijatelja hoćeš da šalješ knezu

462

Semereu? Da mu nosi Ivanovu sumnju jer me je našao pred zaključanimvratima pokojnika?

– Pamet ti se muti. Knez Ivan okanio se sumnje i dokazao je svojuvjernost.

– Tebi! Ulaskao se tebi! A meni radi o glavi. Ova zamjena prozirnoje smišljena spletka protiv mene. Knez te je ganuo svojom lukavomvjernošću.

– Kakva lukava vjernost? Nije li on otvorio vrata meni kao i tebi?– A svojeg saveznika vojvodu prokrijumčario iz dvora! Ne vidiš li u

tome skovanu urotu, slijepa ženo?– Sljepoća tvoja je krijepost! Na oba oka ne vidiš. Da nema kneza

Okićkoga, oboje bismo morali moliti konačište u budimskih krčmara.– Kad si vidjela kneza zadahtanog s mačem pred gradskim vratima,

razbudila ti se prokleta griješna krv! Zapala si mu u mrežu kao što si onenoći pustila s dvora Tomu jer je mlad i lijep. Padaš u naručaj mladogsnažnog kneza. Vidio sam ti u očima griješni plamen, ženo…!

Ona udari po koljenima.– Prestani! Hoću srećonošu i pustit ću kneginjicu. Ni riječi više!– Dakle, pristupaš k urotnicima protiv mene? Već pred odlazak na

put branila si toga kneza. Rotiš se protiv mene, Elizabeto, sada menepredaješ neprijateljima! Čim kneginjica korakne u dvor kneza Semerea,saznat će Okićki čime okrivljuju mene. Ja ti, evo, kažem: ne puštam izdvora kneginjicu. Ona pripada Henriku!

– Ja sam obećala da mu neće pripasti! Svršeno!– A ja ću reći: da! Ona će poći za Henrika. Jedino on zna kako je

umro kralj. Na osveti neće me poštedjeti. Objeda iz usta mojeg pristašepoletjet će čitavim kraljevstvom poput strijele. Znaš li to?

– Knezovi Semere, Batori i svi naši neprijatelji neka zadržesrećonošu?! Oni će imati nju, njezinu sreću, a po nama neka padanesreća za nesrećom?

– Moraju je izručiti. Povest ću na njih čete.– Navali na utvrđeni grad kneza Semerea! Navali! Bori se sto

tjedana! Srećonoša dosudit će pobjedu onima koji je štite od Kumana ikralja. Ja odlazim u tvrđavu Domb da zaklonim živu glavu, a ti ćeš pastiu prvoj bitki. Upamti – srećonošu imaju oni, a mi njeno prokletstvo! Sveje propalo! Imaju Ladislava! Dječak će njima predati vlast, a srećonošabojnu sreću. Ja bježim. Ti padaj!

Joakim problijedi. Na njegovu goropadnom licu pojavi se kukavnistrah. Potrese ga neodoljivo praznovjerje u čijim okovima čami i on, kaoi svaki njegov rob, kraljica, kao i njezina služavka. Praznovjerje sruši ga

463

u prah malodušja. Sve strahotne nesreće prikazuju mu se u nizu grdnihslika.

– Sve nesreće pale su po nama otkako nema nje. Tebi je najprečiHenrik! Za njega je vrijedno izgubiti srećonošu i vlast.

Dok je to izrekla, Joakim pođe k vratima i dade nalog dvoranima dauvedu kneza Batorija.

– Kneže – reče on glasniku – uzvišena kraljica odlučila je da odmahpođem u logor Kumana i oslobodim papinskog legata. Kralju je dosudilada zamoli legata za oproštenje. Osim toga, kraljica je odlučila da otpustisvoju dvoranku kneginjicu Dorju u pratnji vaše milosti knezu Semereu,a istodobno će poslati svoju pratnju koja će još danas uzeti kraljičinusrećonošu.

– Svijetla kraljica imat će svoju srećonošu još danas pod svojimkrovom. Kralja bi trebalo ostaviti kod nas dok se Kumani ne pokore.Danas u zoru navijestili su nam da će opsjedati naš dvor godinu danaako im ne izručimo kralja.

– Tovarniče, sakupite što više četa i krenite na Kumane.Nemilostivo ih napadnite i potucite. To je moj odgovor.

– Mi ćemo se rado pridružiti – reče Batori.I ugovore sve podrobno, a onda dozove kraljica Dorju i njezina

brata.– Kneže – reče mu Elizabeta – kneginja Semere pozvala je vašu

sestru u goste. Ja sam joj to obećala, mislim da ćete pristati i vi.– Svijetla kraljice – teško se dijelim od svoje sestre – i zapne

naumice.– Vjerujem. Vi ste mi potrebni u dvoru. Kumani su me iznevjerili i

ne znam, neće li mi opet biti potreban vaš mač.– Nisam ni mislio da odem sa svojom sestrom, ali bit će mi teško bez

nje. Ostajem uz svoju kraljicu i branit ću je do posljednje kapi krvi, asvoju sestru molim da se pokori želji svijetle kraljice i primi častan pozivnjezine kneževske milosti.

Elizabeta pogleda Joakima slavodobitno.– Unaprijed sam znala vaš odgovor, kneže. Vi ćete, kneginjice, na

put s knezom Batorijem i mojom pratnjom. Opremite nešto svojih haljinai što vam već treba. Naći ćete tamo srećonošu i recite joj koliko samočajna radi nje.

– Slušam uzvišenu kraljicu – odvrati ona, poklonivši se, pa ostavidvoranu praćena knezom Ivanom.

Vani brat i sestra stisnuše sebi ruke od radosti.– Vidiš da se vojvoda pobrinuo za mene – šapne Dorja.

464

– Zadrži ga. Nikako ga ne pusti da ode u Češku. Nikako! Sada toželim više nego prije.

– Ne boj se. Ostat će!Nakon doručka krenula je Dorja s knezom i pratnjom iz kraljevskog

dvora.Istodobno javio se Henrik kraljici i Joakimu. Makar je

prosvjedovala, ona ga pusti da uđe.Blijed, osovljen i drzak, stade pred njima i onda započne

uzdignutim glasom:– Svijetla kraljice! Optužujem vašeg tovarnika! Zaboravio je isplatiti

dug svjedoku koji mu je pomogao na Griču izvesti urotu protivpokojnog kralja, a i one noći, kad je Joakim na njega navalio nožem…

– Lažete! – vikne ona.– Svijetla kraljice, mogao bih istinu dokazati i svjedocima kojima

sam sve to ispričao.– Ti si govorio – drugima? – trgne se Joakim i gotovo naleti na

njega.– Gdje su svjedoci? – skoči ona.– Nisu daleko. Dovest ću ih pred knezove kad bude trebalo –

zaprijeti mu Henrik u ludom bjesnilu.– Van! – vikne kraljica.– Doći će vrijeme – vi ćete me moliti da dođem.– U tamnicu s njime! Zatvorite ga, tovarniče, neka se prijeti u

tamnici!Henrik se isprsi:– Moji su svjedoci na slobodi…– Smaknite ga, tovarniče! Jeste li čuli? Ovog časa! Odmah! Neću da

živi!Henrik pogleda Joakima tako da mu se naježila koža.– Slušam, svijetla kraljice! – reče on, otvori vrata i mahne Henriku

rukom da ga slijedi.Otišli su hodnikom. Henrik se zaustavi:– Ako me smaknete, kraljica će ostati čista, a vas će suditi kao

urotnika.– Kome si povjerio tajnu?– Onome tko će me osvetiti i uništiti vas.– Prokleti lupežu!– Kad lopov ima posla s lupežom, ne može ga osloviti svetom

zakletvom, upamtite Joakime! Vas će stići sudbina pokojnog kralja.– Ideš u propast radi kneginjice?

465

– Što hoću, to mora da bude, makar poginuo!– Zatvorit ću te dok te ne prođe bijes – reče Joakim. Hranit ću te i

brinuti se za tebe.– Pustili ste Dorju! Kraljica se sve više druži s vašim neprijateljima.

Pazite, Joakime!

Dok su oni odlazili, kraljica je ušla u svoje odaje. U prvoj nađe Rufu.Promjeri ga ljutito:

– Idi! Neću da te vidim.– Došao sam samo da vas pitam: ne biste li htjeli vidjeti pustinjaka s

Griča?– Gdje je?– U bijeloj kuli. Našao sam ga napola mrtva. Nitko mu nije mogao

donositi hrane dok mene nije bilo. Ključevi su u mene. Slab je, dao sammu kuhanog voća, budala – jede samo kruh i voće.

– Krivovjerac je.– Kakve je vjere ne znam, da je budala – to vidim.– Oporavit će se za dva-tri dana pa ćete od njega dobiti životni

eliksir i postati djevojka.Sa zadovoljstvom je promatrao kako se kraljičina srdžba ublažava

od ovog njegovog priopćenja.– Kad želite razgovarati s njime?– Kad se oslobodim briga, a ti ga hrani i brini se o njemu.

U dvorištu skupljale se kraljevske čete za polazak u kumanski tabor.Joakim je odjenuo bojnu odoru i naređivao peharniku Gjuli:– Pazi, slijedi svaki kraljičin korak! Ne dopusti joj sići u tamnicu,

reci da sam uzeo ključeve sobom. Zatvorio sam Henrika po njezinojzapovijedi, žurit ću se, a ti, velim, slijedi je. Još danas će stići srećonoša izSemereova dvorca. Bude li kamo odlazila, šalji momke za njom.

Joakim pohiti trijemom. Iza jednog stupa zakrči mu put Orhida. Onje mrko upita:

466

– Što radite tu?– Čekam vas. Jučer nakon večere uzalud sam pokušavala govoriti s

vama nasamu.– Ne znam što ima kneginja Orhida zapovijedati kraljičinu

tovarniku nasamu.– Zapovijedati? Ja, o kojoj nitko na tom dvoru ne vodi računa? Ni

kraljica, ni vi, čak ni robovi.– Ako se želite tužiti, nemam vremena. Žuri mi se. Polazim u

budimske brdine.– Ako sretnete viteza Sokola, recite mu da iskupi zadanu riječ – reče

ona ironično.Ovo Joakima zaustavi:– Sokol je u Budimu? Tko vam je to priopćio?– Moj očinji vid.– Vidjeli ste ga?– I razgovarala s njime. Što biste platili za tajnu koju znam?– Ono što će i vama pomoći. Govorite – brzo – što znate!– Uhvatite i prisilite viteza Sokola da me vjenča – i govorit ću.– Gdje da ga uhvatim?– Dat ću vam ga u ruke, ali najprije: hoćete li mi ispuniti ono što

tražim?– Moja viteška riječ!– Dobro. Naći ćete ga u šumi, na obali Dunava, s one strane dvora,

pokraj lovačke kolibe. U lovačkoj kolibi svake srijede čeka on svojudragu.

– Dragu? Vi niste prisebni, Orhida!– Ja sam posve prisebna, ali vi niste.– S kim se sastaje? Recite s kime?– S kraljicom…Stresao se kao da ga je pogodila strijelom u srce.– Tko im služi kao glasonoša?– Žarke usne što se ondje nađu svake srijede na cjelove…U predodžbi vidio je samo Elizabetine ispupčene usne što se upijaju

u nečije kome lice ne vidi.– Svake srijede? Sutra je srijeda. Orhido, ako ste me prevarili?!– Onda će mu pasti u naručaj iduće srijede.– U njegov naručaj! Zato se otimlje meni – zato!– Dugo se nisu zagrlili, sutra će ga sigurno jako željeti.– Orhido, pazite!– Joakime, ako me odate, ona će me baciti u tamnicu. Molio me je da

467

vam ništa ne otkrijem.– Razbojnik! Umrijet će!– On nije nikad molio kralja da mu vrati riječ, netko ga je drugi

sklonio na to.– Ona! Ona! Slutio sam to. Kralj mi je rekao istinu.– Vitez mi je priznao da ljubi nju i molio me za oproštenje.– Ja, ja sam slutio da nosi đavla u sebi. Osjećao sam ga.– Joakime, mi smo saveznici. Ja ga hoću za muža.– Orhido! On će vas vjenčati, tako mi očinjeg vida, tu, na dvoru,

pred njezinim očima! Uhvatit ću ga. Okovati. Prisiliti. Ni da ste trepnuliokom. Ali, kad ste razgovarali s njime?

– Prošle srijede čekao je nju. Dala sam sebi proricati i naletjela na nj.Proročanstvo se ispunilo.

– On je priznao da je čeka?– Priznao je, kao ja, eto, vama.Uspravio se, teško dišući. Morao se svladati da ne poleti kraljici i

zadavi je.– Orhido, recite joj: isporučujem joj svoj poklon. Morao sam hitno

otići jer su Kumani odlučili ubiti legata.– Idem, evo, odmah.– Brzo. Pazite, ne odalečujte se od nje! Uhvatite je!Orhida je potrčala hodnikom. Lakše je disala.Joakim je sišao stepenicama u dvorište. Poput mladića, ubacio se na

sedlo.Trag sumnji koju je u njegovu dušu ubacio kralj Stjepan

razgoropadi mu maštu: „Ako Elizabeta uzme za ljubavnika vitezaSokola, onda će ga uzeti i za suvladara i tovarnika – a mene odbaciti. Tobi značilo urotu. Čekaj, Elizabeto!“

Psujući, potjera konja.

Na dvoru kneza Semerea primile su Dorju dvoranke, uvele je uveliku raskošnu sobu i pomogle joj uređivati haljine. Brzo su ih povadileiz škrinja i složile u veliki srebrom okovani sanduk. Onda se Dorjaumila, uredila kosu i htjela izaći da pozdravi kneginju i kneza, kad se navratima pojavi Tajana.

– Kneginjice, rekli su mi da ste stigli.

468

– Vidiš koliko vrijediš u kraljice. Čak me je pustila iz zarobljeništva.– Nije moja zasluga.– Jest, knez Batori mi je putem ispričao da su nas zamijenili.– Dakle, moram poći natrag? – pita razočarana Tajana.– Svi priželjukuju srećonošinu sklonost. Vjerujem, strašno je što se s

tobom dogodilo. Knez mi je pričao. Knez Batori kaže da ni ti ne znaš tkote je izbavio.

– Namjerice sam zalutala. Pogodite tko me je oslobodio?– Vitez Sokol?– Da je znao sigurno bi me izbavio, ali drugi je naišao na mene,

netko tko se skiće šumama poput vuka. Vitez Tomo…– Otimač? On te je doveo u dvor knezu?– Najprije u svoju pećinu, onda na dvor. Sama sam ga zamolila za

to. Putem smo naišli na vojvodu.– Bože! Što se dogodilo?Tajana joj nešto ispripovjedi o susretu s Tomom.– Sve ga je nešto mučilo, nije mu dalo mira, ja sam ga odvraćala i

sretno smo prispjeli.– Zacijelo si mu ti posula put srećom. Kako se radujem, Tajano! Sad

ću živjeti u miru i spokoju. Vojvoda je pod sigurnim krovom, samo jošIvan da dođe. Kasnije ćemo dalje razgovarati, idem da pozdravimkneginje i da razgovaram s vojvodom.

– S vojvodom?– Ne razumijem tvoje čuđenje.– S njim nećete moći govoriti. Jučer je otputovao u Češku.– Dražiš me, Tajano! Batori mi to nije rekao.– Nisu rekli nikome da vojvoda ide u Češku. Samo stari knez i on

znaju – to je tajna.– Uistinu je otišao?– Zar se niste sporazumjeli da ide?– On je rekao da će me ovdje čekati. Nije moguće da je otišao! Ne

mogu vjerovati.– Ipak jest i molio me da vam predam ovo pismo. Zato sam vas

potražila.Smrknuta lica Dorja stade čitati:

„Kneginjice! Premila, moja draga, vjerenice! Sa suzama u očimapišem vam ovo pismo. Kad smo ugovorili da ću vas ovdje čekati, jošnisam slutio da je Ladislav počinio među Kumanima sramotna djela kojasu protiv njega i kraljice ozlovoljila knezove. Nakon dugotrajnog

469

vijećanja s mojim rođakom knezom Semereom, odlučili smo da se nemože izgubiti ni časa. Valja se požuriti da iskoristimo zlovolju svegaplemstva. Na kocki je prijestolje! Ako u pravi čas ne stignem natrag,preteći će me moj rođak Andrija Mletački. Ne smijem čekati. Što brže uČešku, to ću brže natrag, a onda, najmilija, najdraža, bit ćemo sretni umiru i spokoju!

Vratit ću se za dva-tri mjeseca i uzeti neiskazanu sreću, vas, premilamoja, posaditi vas uza se i vladati. Dotle, ostajte mi zdravi i vjerni!Padam pred vama na koljena i ljubim vaše skutove – Bela“.

Tajana promatra Dorju. Ona, ne rekavši ništa, smota pismo.– Vojvoda vas je zamolio da pismo spalite. Moglo bi pasti kome u

ruke.– Da, pravo ima – odvrati Dorja tihom žalošću, još jednom ga

pročita i baci u plamen kamina.– Ljutite li se na vojvodu, kneginjice?– Iznenadio me. Bila sam uvjerena da ću ga ovdje zateći i govoriti s

njime, trebao je pričekati. – Knez Semere i vojvoda raspravljali su one prve večeri kad sam

došla vrlo dugo. Mislili su da ne razumijem ništa. Vojvoda je bio punnade. On će zavladati kraljevstvom, a knez Semere bit će prvi njegovsavjetnik i tovarnik. Kneza Okićkoga učinit će banom ili peharnikom, štobude odabrao. Vidite, kakva vas sreća čeka! Zašto se ne radujete?

– Imala sam s njime govoriti o nečem važnom.– Da ste vidjeli vojvodu kako je bio sav izmijenjen! Oči su mu bile

velike, svijetle, a lice zažareno, riječ oštra, plamena. Odkako ga poznam,nije govorio toliko kao ovaj put.

– Trebao je ostati. Nije mi pravo što nisam mogla s njime govoriti onečem vrlo važnom. Sad je već prekasno! Tajano, tebe će već danaspovesti na dvor. Reci mojem bratu, kad nitko ne bude mogao čuti, da jevojvoda otputovao prije mojeg dolaska, pa nisam mogla učiniti ono štomi je naredio.

Istog popodneva krenula je Tajana u kraljevski dvor.

470

BAN JOAKIM

balom Dunava jaši mala kraljevska pratnja. Pratnju dijeli odkraljice u kneževsko ruho odjeveni Rufa. Elizabeta sveživlje govori Tajani:

– Čitava tri dana trajalo je to. Ni jesti nisam mogla, ni spavati dojučer predvečer kad sam te ugledala pred sobom. Sada će sve biti opetlijepo i dobro. Vidiš, jedva ti preko mojeg praga, i, evo, s tobom ulazisreća. Da nije bilo tebe, ne bih bila saznala da me čeka vitez. Sad samopet sretna. Reci gdje si srela mudraca?

– Ondje, baš ispred šume, eno, tamo na raskrižju.– Je li to bio vitez?– Njegov glasnik.– I približio ti se pred čitavim dvoranstvom?– Kneginja Orhida sama ga je zvala da joj prorokuje.– To je dobro, barem dvorani nisu mogli ništa posumnjati. Nitko

nije čuo što ti je rekao?– Nitko. Kad je prorokovao knezu Okićkome, otišao je on k Dorji, a

mudrac se približi k meni i šapne: „U ovoj šumi, pokraj kolibe, kad sekraljica vrati, reci joj da je vitez moli za sastanak u prvu srijedu nakonnjezina povratka.“ A sada još, svijetla kraljice, pustinjak Dragoša moli daga ne držite dugo na dvoru.

– Znam, znam, on će doći na red još danas. Rufa te je trebao pustitiu kuli s pustinjakom. Ne mogu mu oprostiti taj čin. Reci mi sad, on nijeprisutan, je li Rufa znao kamo te vodi kralj?

– Ne znam. Samo je istina da je on pomogao Oldamuru da meizbave.

– Zašto je kumanski vojvoda tebe otimao kralju?– Obećala sam mu sreću da će ga ljubiti Orhida.– Oh, učini to, Tajano! Nagradit ću te obilno.– Orhida me gleda mrko, kao i svi drugi.– Zato što ti zavide na mojoj milosti. Zar je to čudo? Nikad nisam

jednom ženskom stvorenju bila tako dobra kao tebi, a ipak, uvijek si

O

471

ledena. Od jučer, otkako si opet na dvoru više nego prije. Znam,Ladislav je kriv, obećajem ti, čim Joakim dovede kući kralja, zatvorit ćuga u odaju, a tebe više nikad ne puštam samu.

Makar su joj riječi bile tople, Tajanu od njih prođe mraz.Mramornom šutnjom odvratila je ulagivanju svoje okrunjenegospodarice.

– Sad treba da krenemo ovim puteljkom u šumu – opomenedjevojka. Negdje zdesna je potočić, tamo je koliba.

Potjerali su brže. Elizabetine vatrene oči prikovane su u daljinu.Nakon hitrog jahanja ugleda kolibu. Elizabeta prvo osjeti vreli mlaz

krvi, pa onda ukočenu zimu.– Ne vidim nikoga pred kolibom.Onda se obazre, dozove Rufu i naredi mu da s dvoranima zastane, a

one su same krenule preko potočića i približile se kolibi. Iza nje je vitezsa sokolom navrh šljema. Sjedi na sedlu.

Tajana ga gleda samo čas pa okrene konja, udalji se za nekolikokoračaja i bulji u gustu šumu.

– Viteže! – usklikne kraljica.On se sagne k njoj posve blizu i stade govoriti, gotovo šapćući:– Svijetla kraljice, vidio sam u šumi kako između drveća vire

kraljevske odore. Bojim se zasjede, vratite se! Zacijelo su uhode.– Uhode? Nitko ne zna…– Velim vam, sakriveni su iza grmlja i stabala. Došao sam samo da

vas opomenem, udaljite se, odmah.– Onda vas čekam danas u Tajaninoj sobi na dvoru.– Rekao sam: dok je tamo Joakim, neću doći. Odabrali ste njega.

Ostajte zbogom! To je sve što sam vam imao reći!– Čekajte! Ne ostavljajte me!– Bježite odavde, tamo vrebaju.– Čekajte! Bojim se Joakimove osvete, a htjela bih ga se riješiti.– Niste održali obećanje, niti slali kneza Okićkoga. On bi nas

oslobodio Joakima. Zbogom!Tajana dojuri između njih:– Joakim dolazi!– Viteže, ne dajte se uhvatiti – prestravljeno će kraljica.– Sutra ili prekosutra.Njegov konj jurne poput munje i ponese viteza u šumu. S druge

strane nasrnu Joakim i njegovi momci.– Tko mi uhvati viteza – tome sto cekina! – vikne on i pokaže

momcima u šumu kroz koju je viteza nosio hitri konj.

472

Konji žvignu ispred Joakima. Za njima se otkida suho granje i padališće.

Elizabeta gleda Joakimove oči i osjeća kao da joj se u grudi zabadajudvije strelice. Usne, koje su je tako požudno cjelivale, stežu se, odgorčine. Lice mu je osvetnička kletva. Rufa se približi s dvoranima štoJoakima spriječi da iskali nad njome svu žuč prevarena ljubavnika isuvladara, još više – gospodara prijestolja.

Elizabeta je naoko mirna, Tajana zaplašena.– U dvor! – zapovijedi on glasom koji je zvučao kao osuda.– Tovarniče, ja sam izašla da udišem zraka.– Svijetloj kraljici imam priopćiti važnih vijesti.– Je li papinski legat oslobođen?– Čeka u dvoru.– Onda je drugo. Dakle, vratimo se.Jašio je posve blizu iza Tajane i kraljice da može čuti svaku njihovu

riječ. Kraljica se sasvim hladnokrvno obraća djevojci:– Gle, Tajano, skoro će kiša, neka ti ne bude žao. Bolje je da smo se

vratile.– Da, bolje je – odgovori ona.Do kraljevskog dvora pričala je kraljica s potpunim mirom o

najneznatnijim stvarima. Joakim nije prozborio ni riječi.Kad su ušli u kraljevsku palaču, kraljica zovne svoje dvoranke i

Tajanu da uđu s njome u odaju. Nijemo ih slijedi Joakim.Kad je Elizabeta bila u svojoj sobi, zapovijedi da je svuku. Elizabeta

pogleda Joakima:– Gospodine tovarniče, želim se preodjenuti.– Čujem – i ostane na mjestu.– Kako? Valjda niste nakanili prisustvovati mojem svlačenju? – reče

mu latinski.– Već sam i ja vršio tu službu…Ona ljutito ustane:– Kanite me osramotiti pred dvorankama?– Šaljite ih van!– Nečuveno, što vam je? Izgledate kao da ste bolesni.– Dobro komedijašiš.– Služavke neka izađu, plemenita djevica od Astre neka pričeka u

predvorju.One se udaljile. Kraljica podigne glavu:– Ne shvaćam, Joakime, takvo ponašanje.– Podla komedijaške! – promrsi on, stišćući šake kao da će je

473

udaviti. – Zatekao sam te s ljubavnikom, a ti se vladaš kao da je to bioduh!

– Viteza Sokola misliš? – upita nevjerojatno ravnodušno, što mu jezatjeralo svu krv u glavu. Ona se nasmije:

– Ne bi me potvorio da vodim ljubav s mužem srećonoše?U prvom času snebio se, zureći u njezino nasmijano lice. Tada poleti

na vrata i vikne:– Tajano! Ovamo!Djevojka je ušla, preplašena njegovim grubim pozivom i stisla se

kraj vrata.– Što je tebi Sokol? – upita Joakim Tajanu i stavi se između kraljice i

djevojke. – Odgovaraj što te pitam i ne gledaj u nju.– Reci mu, Tajano – s kime si se vjenčala? – oglasi se iza Joakimovih

leđa kraljica.– Ti si – vjenčana? – upita Joakim zapanjeno.– Jesam, tovarniče.Tajana gleda strahovitu sliku svojeg vjerenika u kapelici. Val

odvratnosti u tom trenutku pretopi joj prsi. Na mramornim usnama ležijedna jedina riječ – što će, poput paklenog groma, razrušiti sve kraljičineutvrde.

– S kim si vjenčana? – zagrmi Joakim.– Ta reci mu! – upadne kraljica, a smijeh joj se sledi na usnama. –

Reci mu!– Vjenčana sam s vitezom Sokolom.– No? Jeste li sad čuli, tovarniče? Čemu tolike buke? Reci mu,

Tajano, kako je do toga došlo.– Kralj me je pitao zašto sam žalosna. Priznala sam da volim viteza.

Vratio mu je riječ i vjenčao nas potajno da ne sazna kneginja Orhida jerbi me otrovala.

– Zato ju je kralj i učinio plemkinjom od Astre. Kad mi je sreconošato priznala, ja sam danas pošla da ga pozovem u dvorsku službu.

– Čut ćemo kad ga dovedu moji momci – padne odlučan Joakimovodgovor, a kraljica to osjeti kao udarac nožem.

– Ako mu učinite zlo, onda, onda neka vas stigne… – vikne Tajana.– Šuti! Neće ga stići nikakvo zlo – neće – zaustavljao je on njezine

riječi koje su ga imale prokleti.– Niste li u kraljevskim škrinjama našli bračni ugovor? – upita

kraljica Joakima. – Dođite, potražit ćemo.Ustane i pogleda Tajanu:– Tovarnik se zbog toga ne srdi na tebe. Oprosti mu i pričekaj me.

474

Dođite, Joakime!Slijedio je kraljicu bezvoljno, ravnodušno. Ipak mu u očima titra

sumnja.Prekopao je sve kraljevske škrinje i zatvorene police s knjigama.

Ona ih nije, dotakla. Onda izvuče bračni ugovor. Dugo zuri u slova. Da,ovo je bračni list!

– Čudan vitez koji vjenčanu ljepoticu ostavlja na dvoru – promrmljaJoakim.

– Stjepan nije bio lud da ne postavi taj uvjet. Vitez ljubi Tajanu i zauzdarje što ga je riješio vjeridbe s Orhidom, pristao je ostaviti je dok kraljposve ozdravi. A zdravlje mu se vraćalo iz dana u dan, dok nije umroone noći.

Promatrala je pozorno njegovo čelo, čudno, ledeno, ukočeno, alisumnjičavo.

– Flora je izvršio to vjenčanje?– Dozovi ga i pitaj! Je li bilo potrebno da srećonošu tako prestrašiš?

Posve ćeš je otuđiti i navući na sebe njezinu mržnju. Pusti je neka sesastaje s mužem koliko je volja. Inače će jednog dana s njime pobjeći.

Šutio je i zamolio kraljicu da ga otpusti jer da je veoma umoran.

Papinski legat ležao je u postelji od prepaćenih muka, a biskupTimotej i knez Okićki boravili su uz njega. Tako je ova večer svršila brzo.Samo je Tajana, kad god bi tko ušao, drhtala od straha, neće li objaviti dasu viteza uhvatili.

Joakimovi momci nisu se ni do kasne večeri vratili iz šume. Kraljicaode na počinak.

Probudi je štropot. Uljanica na stolu baci odsjev na crvenu bradu.– Joakime? Preplašio si me. Ulaziš u ovo doba kao tat. Što je?– Ne bi li me dočekala zagrljajem?– Pijan si!– Pijan od osvete! Ti, nezasitna ženo – i dobaci joj uvredu.– Zašto si došao? – upita ona preplašena stravičnim izražajem

njegova lica.– Da ti sudim!– Bogovi! Pomozite mu! Zna da vitez ljubi Tajanu, s njome je

vjenčan, a ipak luduje.

475

– Znam! Lažljivice, progledao sam tvoju himbu. Udala si je za vitezada možeš s njime lagodnije provoditi griješni život. Evo, čuj! Sud se tvojizvršava!

U njegovim rukama zvekeću lanci o kojima visi kovna mreža slokotom.

– Okovat ću te lokotom krijeposti!Zahvati je užas i ona krikne.– Ne viči ako nećeš da te zagušim.Osjećala je da njegova prijetnja nije samo riječ.– Joakime, miljenče moje, osvijesti se, nije li dosta nesreća?– Nije! Rekao sam ti: jao tebi ako me iznevjeriš.Ona skoči da pobjegne. Njegove je pesnice pritisnu.– Ako me dragovoljno ne pustiš da ti vjernost stavim pod lokot,

pozvat ću krvnika!Prignječio je nauznak. Osjećala je u tim rukama ubojničku namjeru.

Zavrištala je očajnički u nadi da će je čuti dvoranka što spava u drugojodaji uz malog Andriju.

Joakim joj rukom pokrije usta. Ona lomata glavom i viče kao zvijerna klanju.

Na vrata izvana udaraju mačevima. Sad je njegova ruka jače stegne.Izvana se čuju povici:

– Ubit će kraljicu!– Knezovi neka dođu u pomoć kraljici! Ubojica ubija kraljicu.Joakim otpusti ruke. Kraljica klone iznemogla na postelju i poviče:– Neka dođu knezovi! Neka spase kraljicu!Joakim shvati pogibelj koja prijeti njegovoj vlasti. Hitro prođe kroz

druga vrata što vode malim hodnikom u njegovu sobu.Elizabeta skoči s postelje. Otvori vrata iza kojih se čula buka.Rufa uđe u ložnicu.– Gdje su kneževi? – upita kraljica.– Nema ih. Ja sam to lukavo izmislio da ga preplašimo. Slutio sam

da nešto kani. Vidio sam kako krvnik nosi lance, bdio sam i čekao sasvojim rođacima.

– Ubit će me.– Tu su vaši Kumani koje ste prezreli. Branit će vas svi, osim onih

što su u tamnici.– Neka ih odmah dovedu gore. Stražarite nada mnom jer ću do zore

biti mrtva.Rufa izda naloge dvoranima koji su pohitili i za malo vremena već

su Kumani čuvali Elizabetu, hvaleći slučaju što im se pružila prilika da

476

operu svoj grijeh kad su slušali Ladislavove zapovijedi. Zmijolika čeljadveć se sabrala pred vratima i čuvala je.

Kumani su stražarili, a kraljica razmišljala blijeda, ukočena.Smišljala je sve do jutra, kad su joj najavili da su stigli knezovi

Batori i Čaki i s pratnjom doveli kralja.Elizabeta ustane, odjene se i primi ih u velikoj dvorani. Mladi kralj

prkosno je šutio na svako njezino pitanje. Onda kraljica pozovepapinskog legata i priredi mu naočigled knezova i dvoranazadovoljštinu. Mladi kralj morao je pred svima moliti legata zaoproštenje. Izgovarao je za njom riječi mrko, ravnodušno, s prizvukomprezira.

Za čitava prizora stajao je Joakim podalje od kraljice, s krvavimneispavanim očima, ne progovorivši ni riječi. Knez Ivan Okićki bio jemeđu dvorskim dostojanstvenicima, a Tajana među dvorankama.

Kraljica joj dobaci letimičan pogled i navijesti knezovima što sudoveli kralja:

– Radujem se što smo ovu tešku nesreću sretno prošli. Molimprečasnog papinskog legata biskupa Filipa i papinskog poslanikaTimoteja, kao i oba odlična kneza Batorija i Čakija, neka bi prisustovalisvečanom ručku što sam ga dala pripremiti vama u počast.

Joakim bude ovom odredbom neugodno zatečen. Kraljica povedeLadislava, a ostali se raziđu po svojim sobama.

Joakim je sjeo na ležaj u nekadašnjoj ložnici kralja Stjepana.Peharnik Gjula plaho je promatrao tragove zatomljenog bijesa naJoakimovu licu.

– Govori! Što je?– Ne znam ništa više nego vi, tovarniče. Kraljica je odmah po

dolasku knezova osobno izdala kuharima naloge za svečani ručak.– Kani ih zadržati i preko noći?– Već je odredila odaje za konak.– Mene i ne pita. Zar još uvijek nisu stigli s potjere za Sokolom?On ustane i zakorakne.– Moji najvjerniji momci da su me izdali? Nemoguće. Odmah šalji

druge neka pretraže svu šumu. Od jučer popodne još nikakva glasa!Onda ostavi peharnika, odšulja se do Orhidine sobe i dozove je na

trijem.– Još ga nisu našli! Strpite se!

477

JUNAK GERTRUDINA DVORCA

akon svečanog ručka gosti se razišli po velikoj blagovaonicisve po dvojica-trojica. Oba kneza sjeli su uz papinskoglegata. Mladi je kralj na zapovijed kraljičinu otišao u

njezine odaje. Njegova žena Izabela povukla se u svoju odaju sOrhidom. Ova još uvijek očekuje da će Joakimovi ljudi, što su jučer pošliu potjeru za Sokolom, svaki čas doći da mu ga predadu. Među kamenezidine dvorane uvlačila se jesenska studen. U kaminu su naložili vatru.Tajana, na zapovijed kraljice, sjedne njoj nasuprot. Knez Okićki stojipostrance. Kroz stakleni trijem razabire se na brdu zapušteni Gertrudindvorac. Uz staklo naslonjen je Joakim. Ne zanima ga ništa što se zbivaoko njega.

Kraljica pripovijeda ženama i gostima priču o Gertrudinu dvorcu.Dovrši je ovako:

– Od dana kad se to dogodilo, pričaju ljudi: tko uđe u taj dvorac, nevraća se živ.

– Valjda se nitko ne boji te priče? – upita knez Okićki.– Boje se i te kako. Ne biste nikoga mogli nagovoriti da ide onamo

ni po bijelu danu – kaže Elizabeta.– Okladit ću se s vama, kneže, na moju ogrlicu – evo, ovu – da

nećete naći na mojem dvoru viteza koji bi se osudio otići u dvorac,popeti se preko njegovih zidina i ondje ostati do zore.

– Svijetla kraljice, vašu okladu na vječnu uspomenu steći ću ja! –ponudi se Ivan.

– Šalite li se, kneže?– Dokazat ću da ne poznam šale. Dopustite mi da idem.– Vaša bi me sestra proklinjala do groba. Ne, ne puštam vas, ne

biste se vratili nikad više.– Kneže, vi ne smijete poći – reče Tajana.– I srećonoša vam ne može pomoći. Čujete li? Ne dopuštam vam –

odluči kraljica.– Časti mi, htio bih ga vidjeti na djelu – ubaci sada Joakim.

N

478

– Zar i vi? – i kraljica pogleda letimično Joakima s kojim nijeizmijenila riječi još od jutros.

– Samo kažem jer ne vjerujem da bi se knez odvažio na to –odgovori tovarnik prezirno.

– Svijetla kraljice! Otići ću i ako mi ne dopuštate, moja je čast nakocki – najodlučnije izreče knez.

– Srećonoša mora izaći – predloži Joakim. – Ako knez hoće dazasvjedoči svoje junaštvo, neka se ne oslanja na pomoć srećonoše, kakoje to učinio vitez Sokol.

Knez pogleda Tajanu:– Idi, Tajano, i da mi nisi zaželjela sreću!Šuteći, djevojka napusti dvoranu. Joakim se polagano išulja van.Knez Okićki klekne pred kraljicu, gledajući joj u lice i reče glasno:– Svijetla kraljice, vaš vjerni podanik polazi s nadom da će se vratiti

i opet zaoštriti svoj mač za obranu vašeg prijestolja.Ona mu čvrsto pogleda u oči:– Kako ćemo doznati da knez, uistinu, ide u dvorac?– Uzmite četiri dvoranina, neka ga otprate do dvora – barem do

pećine i paze dok bude onkraj zida.– Slušam, svijetla kraljice.Knez se pokloni. Dvorani izbulje oči u kneza Ivana kao u čudo.– Gdje je tovarnik? – upita kraljica.– Zvali su ga zbog nečeg važnog.Ona spusti trepavice da prikrije zabrinutost, no opet ih digne,

osmjehne se i priđe papinskom legatu i s njime rasprede razgovor.Kasno u večer, kad su svi sjedili uz vino, vrate se dvorani i donesu

vijest da se knez popeo preko zidina u Gertrudin dvorac.Joakimove se obrve skupile, kao da je suzdržao smijeh.– U zoru će doći! – tvrdila je kraljica.– Dakle, čekajmo!Ni sutradan, kad su odlazili knezovi Batori i Čaki, nije se Ivan

Okićki vratio. Joakim je bio vrlo dobre volje, a kraljica zabrinuta. Tajananije izlazila iz sobe.

Podvečer jave Joakimu da su mu momke poslane u potjeru zavitezom Sokolom našli poubijane. Ovo ga strahovito razbjesni.

– Očito Sokol nije bio sam kad je dolazio s kraljicom na sastanak –reče Gjula.

– Može on potući stotinu! Tom je snagom uzavreo prokletukraljičinu krv. Zovi mi Orhidu ili, bolje, ja ću k njoj.

– Ako ona dozna da je on vjenčan?

479

– Ne smije doznati, trebam je više nego ikada. Ona će mi služiti kaonajbolja uhoda.

– Još imam da vam nešto javim, Joakime. Kraljica je u svojoj odajinamjestila Ladislavovu postelju.

Crvenobrado lice gotovo pozeleni.– Čuvajte se, Joakime, sablazni dok su ti rimski popovi tu. Izvijestit

će cijeli svijet da vi gospodarite – a onda je češki kralj odmah ovdje.– Elizabeta je obećala papinskom legatu pokrštenje Kumana da ga

što dulje zadrži. Boji se moje osvete. Ovi su popovi sada štit poganskimbogovima.

– Treba da se svladate, da ne padnete u nemilost. Knezovi vas mrze.Škripajući zubima, on se naoko drži hladnokrvno.

Prošlo je pet dana. U dvoru je bilo mirno. Papinski legat i biskupslužili su mise i čekali. Kraljica im je svakog dana pripovijedala kako je upratnji četa u sve kumanske krajeve poslala svećenike da poganepoučavaju o kršćanskoj vjeri. Za dva tjedna papinski legat moći se ih svepokrstiti.

– Vjeruju mi sve to – šaptala je kraljica svojem pouzdaniku Rufikojem je djelomično vratila povjerenje. – Hoću da ostanu ovdje dok nebude mirno…

– I sad je mir. Tovarnik šuti kao zaliven, mrk je i ne dolazi vamblizu.

– Da, da, znam, mislim da bude mirno i s njime.– Kanite se izmiriti? Dakle, kanite se, zauvijek odreći viteza Sokola?– Ne reci to ime, ni šapćući! Šuti kao da ga nema.– Što da radim s onim pustinjakom?– Sad sam odviše zaposlena drugim brigama. Još koji dan pa ću

imati vremena da mislim samo na svoju ljepotu i mladost. Čim seizmirim s Joakimom. Moram to učiniti. Drugog mi izlaza nema. Beznjega ne mogu vladati. Evo, srećonoše! Pusti me s njom.

Rufino se lice rasteglo od čuda i on nestane, a kraljica pita djevojku:– Što misliš, Tajano? Pet je dana prošlo, a o knezu nema vijesti!– Ne bojte se! Sastao se sa Sokolom.– Zašto mi ne dolazi javiti što je zamislio vitez Sokol. Uznemiruje

me. Zar nije čudno da je Joakim tako brzo prihvatio kneževu želju da ide

480

u dvorac?– Zato što se nadao da će se zla priča ispuniti i knez se neće vratiti.– I nije se vratio. Bojim se da me nije iznevjerio i otišao s

kneginjicom kući.– Nikad to ne bi učinio. Kad sam mu došapnula vašu osnovu s

pričom i povjerila što ste smislili s tom pričom – on mi je rekao da ćepoći i vratiti se. „Reci to kraljici. Svoju riječ knez Okićki ne gazi!“

– Onda mu se nešto dogodilo?– Knez će doći – reče Tajana.Rufa je utrčao u kraljičinu sobu.– Njegovo gospodstvo, kraljevski tovarnik moli da ga kraljica

sasluša u važnim državnim poslovima.– Dolazim u dvoranu – odgovori ona. A kad je Rufa izašao,

prišapne Tajani:– Pazi, Rufi ne vjerujem kao dosele. Ne odaj se pred njim ni jednim

pogledom.Kraljica uđe u dvoranu.Joakim se zabezekne, opaziv da je kraljica naredila da biskupi

ostanu. Savladavajući ljutinu, on će tiho:– Papinski legat kani ovdje zimovati? Što čeka?– Dok se Kumani ne pouče u vjeri da bi mogli primiti krštenje.– Nitko ih ne poučava.– Ako se ne vrši moja zapovijed, bit će kažnjeni.– Kratko odgovaraš.– Nakon one noći nemam više riječi.– Jesam li, Elizabeto, zaslužio tako grdnu prevaru?– O tome ni riječi.– Otpremi Ladislava iz svoje ložnice – šapne on, približiv joj žedne

usne.– Treba mu njege. Upokorit ću ga.– Nećeš da budeš sa mnom nasamu? Postavila si straže oko sebe,

tobože, radi kralja.– I radi sebe. Bojim se za svoj život.– A meni život pretvaraš u pakao? Elizabeto, makni Ladislava iz

svoje ložnice.– Ni govora!– Nećeš? Njega čekaš, svojeg viteza? Proglasit ću u cijeloj zemlji

kraljevstva ucjenu na njegovu glavu.– Tajano, čuj Tajano! – zovne ona na vrata druge sobe. – Dođi, čuješ

li? Tovarnik hoće da stavi ucjenu na glavu tvojeg Sokola.

481

Djevojka je uletjela u sobu. Stala je pred Joakima u stavuneprijateljstva. U zjenicama joj sjevnula mržnja od koje se Joakimuplašio. Djevojka mu dobaci:

– Nemali sreće nikada!Jednim skokom on je dosegnuo njezine usne i zaguši joj riječ.– Tajano! Zar ne vidiš? Ova te je žena udala za viteza samo zato da

može s njime živjeti griješni život! Ti pokrivaš nju! Ona uživa viteza! Onljubi nju! Ona uživa zagrljaje onoga koga ti ljubiš, nesretna djevojko!

– Van! Joakime! – viče kraljica.– Ti ljubiš viteza, Tajano. Sad vidim da ga ljubiš, vidim to u tvojim

očima. Zar ne možeš, srećonošo, domamiti njegovu ljubav? Zapovijedisreći da njegovu ljubav dade tebi, a ne njoj – nastavlja Joakim, ne brinućise za kraljičinu jarost kojom ga hoće ušutkati. – Ne rasipaj, Tajano, srećuu krilo svoje suparnice, zadrži je za svoju ljubav!

Nepomičnost Tajanina lica i tijela privuče kraljičinu pozornost.– Ti si ga uvijek ljubila, Tajano! – doda Joakim. – A utrla si put do

njega njoj! Gdje ti je pamet, djevojko?Ni jednom riječju ne odaje Tajana što se zbiva u njoj, a on nastavlja:– Neću učiniti ništa zlo tvojem vitezu, Tajano. Neka te uzme k sebi,

neka ide s tobom na kraj svijeta – ako nije kraljičin ljubavnik! Ja mu tebeprepuštam, srećonošo! Dat ću vam dvorac najljepši u čitavomkraljevstvu. Evo, ja ću proglasiti čitavim kraljevstvom: Tko zna vitezaSokola, neka mu to javi – družit ću se s njime! Što veliš na to, Elizabeto?Još danas proglasit ću to ulicama grada!

Previše je to, a da kraljica sačuva svoj mir i ne oda svojepreneraženje.

– Ha! Gledaj je, Tajano! Dršće! Strepi od toga! Nema riječi.– Ostavi me! Ovu objedu ne smatram potrebnim da poreknem –

vikne Elizabeta.Nasmijao se zlobno i, obazrev se nekoliko puta natrag, zalupi

vratima.– Što nisi odgovorila, Tajano?– Što da odgovaram?Pozornim pogledom istražuje kraljica Tajanino lice.– Glup je. Misli da ti ljubiš viteza. Slijep je. Ništa zato – ovo mi ide u

račun, meni i vitezu. Kakva budalasta misao: ti ljubiš viteza! Kad bi ga tiljubila, ne bi meni pomagala! Nije li tako?

– Da, kraljice! Tako je!Jednolični njezini odgovori zabrinu Elizabetu. Upravo sada joj se

probudi uspomena na onu noć kad je Tajana bulaznila: Tajčice!

482

Tajčice…!– Vitez će biti zahvalan što si me obranila kad si priznala vjenčanje.

Reći će mu. Pazi da pred njim ništa ne rečeš. Mislio bi vitez da mu senudiš!

Ova riječ natjera Tajani krv u lice i povrijeđena stisne usne.– On hoće da proglasi to vjenčanje u gradu. Poslat ću Kumane da

rastjeraju njegove glasnike.Tajana nije ništa odgovorila.Joakim je ušao u svoju odaju. Jurio je njome gore-dolje kao životinja

u kavezu. Osjeća da su mu sa svih strana zatvoreni ulazi u kraljičinusobu. Pozvao je peharnika da mu se potuži.

– Da proglasim brak viteza Sokola – raspravlja on – neću ništapolučiti. Izgubit ću svojeg najboljeg uhodu – Orhidu. A ona mi treba višenego prije. Prokletstvo, možda se srećonoša odvrati od Elizabete. Svesam joj rekaol Ona će kraljicu zamrziti – to je moja jedina nada.

– I to da Elizabeta ne može vladati bez vas, tovarniče.– Što da radim?– Čekajte mirno. Ona će sama popustiti, dodijat će joj, žena je, od

krvi i mesa. Zaboravljate na Henrika. Poginut će dolje!– Neka pogine!– Da mu odnesem hrane i pića?– Možeš, ali ništa mu ne reci.Onda, tjeran nemirom koji mu je prešao u kosti, izađe iz sobe. Kad

je htio da siđe na drugu stranu palače, našao se kod Orhide. Skočila je sležaja i potrčala k njemu.

– Našli ste ga?– Nigdje mu nema traga! Moje su uhode ispitale čitav grad, nigdje

nitko ne zna gdje živi Sokol, nisu ga vidjeli nigdje. Čini se: kad izlazi,uzima neku drugu kacigu i vizir.

– Možda. A kraljica više ne izlazi. To je čudno…– Oprezna je. Ipak, netko joj donosi vijesti od njega. Srećonošu

slijede, Rufu slijede, svakog kraljičina prijatelja – uzalud. Netko jojdonosi glasove, možda vitez dolazi čak na dvor, bit će da imaju nekogameđu stražom. Vi jedini možete zaviriti kamo drugi ne mogu: držite seuvijek uz kraljicu, pazite na svaki njezin pokret.

– Ona – ona i uvijek samo ona, a na mene uopće ne računate!Tražim da iskupite riječ, da ga nađete.

– Budite pametni. Kako da ga uhvatim dok mu ne nađem trag? Putdo njega vodi od kraljice. Da je vitez ptica, poslao bih mu sokola. VitezaSokola ne može se zgrabiti kao pticu u letu.

483

– Da, da, sve je to istina, ali dani prolaze.– Ne može dugo. Budno pazite, naići ćete na nešto, Orhido.– Možda i ne kanite da mi viteza date za muža? Govorite iskreno:

da ili ne?– Zakovat ću ga uz vas lancima, tako mi imena! Ako to ne izvršim –

možete mi pljunuti u obraze. Samo budno pazite. Danas idem da gatražim sam, a vratit ću se tek navečer. Budite oprezni, možda ćeElizabeta izaći dok mene nema.

– Ah, to je dobro, pazit ću!

Sutradan, kasno uvečer, vratio se Joakim u dvor. Ušavši u svojusobu, nađe Orhidu kako ga čeka.

– Što vas spopalo da me tu čekate?– Danas pred doručak iznenada je došla na dvor kneginja Semere s

kćerima i dovela kneginjicu Okićku.– To je čudna novost. Što je rekla kad nije bilo Ivana? Je li vikala,

plakala?– Kraljica je preda mnom spomenula kneginjici da je njezina brata

poslala u tvrđavu Domb po nekom poslu i neće ga biti dugo. Onda jeElizabeta s kneginjicom bila dugo u njezinoj sobi. Htjela samprisluškivati, ali Tajana me ni časa nije pustila nasamu. Kao da zna mojunakanu. A nakon dugog vremena izašle su kneginjica i kraljica iz njezinesobe.

– Bile su mirne, vesele, ili?– Sasvim ravnodušne. Nakon ručka vratila se kneginja Semere u

svoj dvorac.– I Okićka kneginjica s njom?– Da – i ona.– Što je kneginjica tražila ovdje? Ona se nije plašila da je neće pustiti

natrag?– Sigurno nosi kraljici vijesti od viteza.– Zašto me nije bilo kod kuće?! Ne bih je pustio natrag, pa makar se

potukao s kraljicom.Zatim je Joakim pripovijedao kako je obilazio svuda gradom,

raspitivao se kod svih gostioničara u okolici, ali nitko nije vidio viteza sasokolom na šljemu.

484

– On se, dakle, krije u drugom ruhu, u drugom šljemu – dovršiJoakim.

Orhida se tiho odšulja iz Joakimove sobe. Prolazi hodnicima, nosećiu duši ljubomornu strast i neugasivi plamen osvete.

485

KRALJIČINA UROTA

askoš kraljevskog blaga blista dvoranama s visokimstropovima i širokim masivnim zidinama po kojima suoslikane razne vojne, viteški turnir, slavni bojevi.

Osvjetljavaju ih žute svijetle voštanice, utaknute u mnogokrakekovne lustere.

Po sagovima šušte svilene haljine gospođa. Glave su im ukrašenevrpcama, svilenim velima i draguljima. Među njima ističu se djevojke ujednobojnim i dvobojnim haljinama s raspletenom djevojačkom kosomza kojom se hvataju pogledi muškaraca.

Knezovi i vitezovi blistaju u svojim zlatnim i srebrnim kazetama iširokim skupocjenim pojasima. Svaki za sebe je blistava slika šarenihboja, srebra, zlata i kovnih ukrasa. Plaštevi se vuku. U središtu jekraljica. Na crvenoj haljini svjetluca se teško zlatno vezivo, niz draguljaspušta se po bijelim grudima. Krunoliki ures sjedi joj na crnoj glavi, acrna kosa spušta se u debelim pletenicama. Zjenice joj se iskre. Crveneusne rastvorene su u smiješak. Uz nju je mladi kralj, miran, uljudan,poput ukroćena pseta kad su mu zapovjedili da podvine rep i ne mičese.

Orhidine crne oči žedno upijaju oko sebe sjaj i promatraju svakogmuškarca, kao da u svakom naslućuje svojeg viteza.

Ponosnu Dorjinu ljepotu zaokružuje zelenobijela haljina, punabisera i s izvezenim grbom Okić-grada. Sama, šutljiva, od svih gledana,stoji Tajana iza kraljice. Svilena haljina modra je kao nebesko plavetnilo,po njoj blistaju zvijezde izvezene zlatom. Raspletene crne pramenovesputava vijenac od zvijezda u kojima se ljeskaju dragulji. Bjelokosna putlica nešto je bljeđa. Vječno pitajuće velike crne oči kao da gledaju u neštodaleko od tog dvora, čekaju nešto nerazjašnjivo.

Glasni žamor prolazi dvoranama. Joakim obilazi goste, razgovara,smiješi se, smrkava, iščezava iza debelih izrezbarenih vrata, prolazihodnicima trijemovima kao da nešto traži, uhodi, vreba. Ne nalazi mira.Goni ga nešto neodređeno, nepoznato, ničim objašnjeno. I tu ispod

R

486

mrkih svodova kraljevskih hodnika zijevaju u njega sablasti, nevidljive,nestvarne. A ipak mu se čini da je ova praznina ispunjena nečim što seceri na nj, posiže za njim, došaptava mu. Za njime dolazi hihot nevidljivesablasti.

Prilazi mu peharnik Gjula.– Što radite ovdje, tovarniče, kad su toliki gosti u dvoru?– Toliki? Što veliš na to?– Prevarili ste se. Došli su svi.– Svi. Svi koji su bili one večeri kad je umro kralj. Svi njegovi

prijatelji.– Zapravo, ja sam time iznenađen.– Ti? Vidiš, nije utvara! Kad su ulazili u dvor, činilo mi se – to je

Stjepanov pohod. Što je to? Znaš li? Zašto to?Odjekuje štropot koraka po kamenom podu. Prolazi skupina ljudi,

čudnih, s nakaradnim glavama, u grotesknim odijelima, u plaštevima ilutnjama. On ih zaustavi, zagleda se u visokog čovjeka. Glava mu je doobrva povezana šarenom tkaninom.

– Čuješ li – oči te odaju. Prepoznajem te.– Pustite ih, tovarniče – pristupi Gjula. Pozvani su svi komedijaši,

neka se, jadne protuhe, najedu i napiju! Neka idu!– Znam onoga tamo. Neka pjeva sebi smrtno opijelo! Neka se

naždere za put na vješala.– Kao da se nečega bojite, tovarniče?– Ja? Što veliš na to: zašto od mojih prijatelja nije došla ni polovica?– Ni četvrtina.– Bili su pozvani. Svima je otposlan glasnik, ali im je otkazano…U tovarnikovim očima iskočila iskra:– Gjula! Nešto se zbiva u ovom dvoru, mirišim krv…– Otkako ste se s kraljicom razdvojili, progone vas demoni.– Demoni? Ovdje su, u mojim šakama, ali ne mogu ih zgrabiti.– Kakva je to slabost ušla u vas?Silnik, vičan zapovijedati, gospodariti, gušiti, gnječiti, probijati sebi

put tamnicom, otrovom, krvnikom, zasjedom, zamkom, osvetničkimokrutnim smijehom – pod prvom slutnjom osvete gubi čvrstoću koraka.

Ipak uđe u raskošni sjaj dvorane. Nalik je crvenom svjetioniku okoji su se okliznuli svi pogledi. Kraljica ga doziva, nešto mu naređuje,njezine mu se usne smješkaju. A njemu se čini da su otrovane.

Pokloni se, povuče iza njezinih leđa. Tu osluhnu tihi zov što se gubiu žamoru. Obazre se. U njega bulji Orhidin napregnuti pogled.

– Našli ste viteza, vidim to, lice vam je strašno. Imate ga?

487

– Samo trag imam, siguran trag.– Trag! Trag! Dovest ćete ga na dvor?– Da, kneginjo, to ću učiniti za vas i za mene. Znate li što se tu

događa? Tu, među ovima. O čemu govore?– Govore, kao i uvijek. Zašto pitate?– Elizabeta sluti da viteza već imam u šakama pa nešto snuje. Vidite

li njezine oči? I lica mojih prijatelja? Čudna su. Pazite! Slušajte na svestrane. On će biti sutra u vašim rukama! – reče da u času strave nađeoslonac u njoj.

Tada udari dlanovima u znak da počinje večera.U dnu svirači na sviralama i trubljama zaglušuju razgovor. Sastaju

se čudno veseli, nešto uzbuđeni pogledi. Nad kraljevskim stolovimanešto lebdi u zraku i preokreće ljude, njihovu volju i začinja im zalogaje.Nesvjesno osjeća to i Orhida. Prstima razdire meso, zagriza, ali ne možegutati, vidi nasuprot Joakimovu crvenu bradu, svjetionik kojemu krećeona, od svih zaboravljenih brodica na pučini. Hvata se crvene brade kaobrodolomac.

Njoj se čini da iz te brade viri pokrivena glava viteza Sokola i smijujoj se usne pobjedničkim smiješkom nad kraljicom. Zluradost natapanjezinu sreću. Uz nju dva mlada kneza s lijeve i desne strane neštožmirkaju, sporazumijevaju se znakovima, nastavljaju jesti, piju iz vrčeva,opet žmirkaju pa se iza Orhidinih leđa sagibaju jedan drugome.Joakimove oči ispod debelih obrva prikradaju se Orhidi, obustave jojmisli, pozornost iskoči, sluh se napne. Na goloj puti leđa osjeća vrućidah dvojice. O nečemu šapću. Glazba zaglušuje riječi, muški dah jojusijava razgolićena leđa. Hvata riječi:

„… Ne sluti crvenobrki! Samo što izađe mjesec!“Riječi, poput žeravice, okliznule se niz Orhidina gola leđa, a zima u

njenoj duši. Široko rastvoren pogled ukočio se o crvenu bradu,pristanište njezinih pohlepa za viteza kojeg on ima u šakama.

U gužvi Orhida se privuče k Joakimu:– Samo nekoliko riječi sam čula.Ona ih ponovi.Joakim se odmakne, pođe do kraljice, uzdigne vrč. Ona se nasmiješi.Joakim vidi otrov na usnama što ih je tako cjelivao. Odlazi, gubi se

među drugima. Sjeda. Svirači pušu u trublje. Joakim polazi u dnodvorane. Pristupa k pjevaču s crvenozelenom natikačom što mu pokrivaglavu i pola lica, onda se miran, hladna izražaja lica, sagiblje kraljici:

– Svijetla kraljice! Najbolji pjevač najgromkijeg glasa smjerno molida smije pokazati svoje umijeće prvi po redu.

488

– Zaslužuje li njegovo umijeće vašu hvalu?– Nadmašuje. Svijetla kraljice, jednom ste ga željeli čuti kad je ljeti

pjevao nad utvrdama. Sada hoće da popravi što se onda nije odazvao.– U znak oproštenja, neka počne prvi.– Smijem li ja očekivati za oproštenje – kakav mali znak kraljice? –

zapne on i gleda je prodorno, ali moleći.– Dobit ćeš, Joakime, još ove noći…– Svijetla kraljice, javili su da je narodu pod utvrdom ponestalo

vina. Svi kliču i slave uzvišenu kraljicu.– Naložite neka im dadu još pedeset čabri. Svečan je danas dan.Joakim prilazi igračima. Zaustavi svirku – naređuje da izađe pjevač

sa crvenozelenom natikačom. Ovaj zapjeva zvonkim glasom, latinskimriječima, vitešku priču. Svi ga upijaju očima. Samo Dorja se lecne.Okrene biserom ukrašenu glavu k Tajani.

U smeđim joj očima prikriveno preneraženo pitanje. U crnimTajaninim očima zabrinuti odgovor. Nitko ih ne shvaća, nitko ih neopaža. Svi su se okrenuli k pjevaču što svojim grlom, i još više riječima,privlači na sebe svu pozornost njihovih očiju, misli i sluha.

Crvena brada izgubila se iz dvorane. Mračnim hodnikom ideJoakim mirno, gotovo polagano.

Uđe u svoju odaju. Blijed je i zamišljen. Časak gleda u svjetlo, ondamu je nešto potjeralo misli munjevitom brzinom. Skoči do srebrneškrinje, otvori je, zgrabi u zdjelu zlatnog novca, ubaci to iza košulje,zgrabi dva bodeža i tobolac sa strijelama. Sve sakrije ispod plašta.

Onda ga nešto zaustavi. Baci tobolac, iz škrinje uzme ključ, zatvorivrata hodnika i druga od naredne odaje, pa iz svoje sobe ulazi u malukomoricu, digne pokrov u podu i osvijetli. Ljestve su prislonjene, sižunekud u duboku tminu. Silazi i zove:

– Henriče! Henriče! Izbavit ću te! Uspni se! Hitro, što možeš hitrije!Iz tmine dubine čuje se gunđanje kao, od sna, probuđene zvijeri.Joakim drži luč i čeka. Ljestve se drmaju, svijaju se pod težinom.

Tovarnik opet stupi na pod komorice. Iz tmine izviri Henrikovakuštrava glava.

Hrapavim glasom Joakim šapne:– Urota protiv mene i tebe! Smrt reži na nas. Slijedi me!Povuče ga u svoju sobu. Dobaci mu dva bodeža i tobolac sa

strijelama.– Pokrij to svojim plaštem – reče mu, a sam se zamota u svoj

svečani.– Dođi! Slušaj!

489

Oprezno korakne Joakim k zastoru. Odrine ga. Mala zaklonjenavrata otključa, stupa tiho, noseći ključ, prolazi uskim hodnikom, polakootvara naredna vrata kraljičine odaje. Stoji. Osvjetljuje tminu. Razbacanehaljine, spremljena postelja s ružičastim svilenim zastorima, ljeskaju sezlatne rese. Na prstima se šulja i stane. U kutu, na ležaju, odjevena spavadvoranka tvrdim snom. Joakim utisne Henriku u ruke bodež i pokazujemu da pazi na dvoranku. Na sagu zipka. U njoj spava petogodišnjikraljević Andrija. Joakim se ogleda. Dvoranka tvrdo spava. Luč stavi nazemlju, sagne se, primakne ruke k dječaku, obuhvaća ga oprezno, diže izzipke i zuri u ženu. Svileno pokrivalo omota oko djeteta i mahne glavomHenriku. Ovaj ga slijedi, otvara vrata, izlaze na trijem…

Iza svojih leđa začuju povik žene. Obazru se. Dvoranka trči zanjima.

– Udri je nožem! – promrsi Joakim, držeći dječaka.Henrik udari nož u njezine grudi.Žena zanijemi. Trijem je pust.– Gurni je u odaju. Zatvori!S dva udarca nogom, ona je unutar praga, vrata se zatvore. Obojica

potrče trijemom, spuštaju se stubama. Dolje, na podnožju, o željeznomstupu gori velika baklja. Pod stubama dvojica kopljonoša.

– Otvaraj! Kraljica zapovijeda!– Ne mogu, zapovijedila je nikome otvoriti!– Onda pridrži ovo. Idem gore kraljici – i pruži mu zamotani

svežanj…Kopljonoša hoće da uzme. Joakim mu rine bodež u grkljan. Henrik

probode drugog.– Ugasi baklju!I već se Henrik uspne, ogrnut plaštem ubijenog. Zgrabi baklju,

zdrobi je, brzo otvori vrata. Izađu u dvorište.Tmina je. Šuljaju se ispod zidina Belina dvora. Obiđu kule. Mrko je,

tiho i sablasno.Nekoliko stotina koračaja pred njima žari se svjetlo. Hite mu u

susret. Odjekne pijana pjesma.– Stražari su to. U tubastom tornju.– Slave nešto? – pita Henrik.– Moje karmine! Uzmi dječaka, polako da se ne probudi.I on uzme kraljevića. Onda potrče, dahću. Dječak se probudi.– Začepi mu usta.Znoj promoči Joakimovo tijelo. U jednoj ruci mu mač, u drugoj

bodež. Približava se tubastom tornju. Pred njime tri stražara. Pjevaju i

490

cijede u grla zemljane vrčeve.– Otvaraj! – zaviče nad njima crvena brada.Trojica umuknu. Ustaju:– Gospodine tovarniče, nalog od kraljice…– Nalog da otvoriš!– Da ne puštam vaše gospodstvo iz dvora.Po stražarevoj glavi pada mač. Rikne, pada. Joakim zahvaća drugog

pa trećeg. Leže uz povaljenu luč. Joakim je gazi, pretraži ključara.S plačućim dječakom istrči Henrik iz utvrde. Joakim zatvara vrata i

zaključava bravu.– Zakrčiti im treba put! – onda pritrči Henriku, uzme dječaka i

ušutkava ga.– Ne boj se, ja sam, Joakim, vidiš tamo gori vatra, igrat ćemo se,

Bandika!Čuvši dječak ovo omiljeno ime kojim ga svi zovu, prestane plakati i

gleda dolje prema Dunavu odakle se žari čitav kraj kao da gori ledina, au odsjevu plamena siluete svjetine što riče, urla od radosti.

– Kamo sad? – pita Henrik.– Ravno k puku, tamo ćemo naći konje.– Konja? – opetuje mali kraljević.– Da, da, Bandika, dobit ćeš konja i jašit ćemo. Samo čekaj, Bandika.Ovo razveseli dječaka. On se nasloni na Joakimove grudi pa se

zagleda u daleki žar ognja.Skrivajući se duž grmlja što im je pružilo dobro zaklonište, hite nad

dubokom jamom, iskopanom pokraj gradskih zidina dok se nisu našli naprednjem dijelu gdje je Dunav sačinjavao utvrdu grada. Na ledini dužobale gore ognjišta. U dimu i plamenu vrtuljak svjetine što se okreće,hihotajući i dižući ruke uvis.

– Živjela kraljica! Živio kralj!Jedna se grupa vrti u plesu, sad je osvijetljena žarom i opet se gubi u

tmini.Grmljem približuju se Henrik i Joakim, noseći dječaka koji je opet

zaspao. Zamotali ga u plašt da se ne bi moglo razabrati što nose.Ledinom pasu konji, samo napola upregnuti u kola u kojima su sedovezli udaljeni pučani.

Joakim se provuče do njih, potpuno ih odriješi zaprege. Henrik stojii čeka. Nekoliko polupijanih muškaraca dotrči do ognjišta i bace se natamnu spodobu što vodi konje. Joakim zavitla mačem:

– Rasjeći ću vas kao volove!Ljudi su zastali.

491

– Trebam hitno ove mrcine, čiji su? Evo cekina!U blijedom odsjevu udaljenog zgarišta bijesnu zlato. Ljudi se

kotrljaju za njim po travi. Joakim i Henrik uzjaše i potjeraju konje uneprozirnu noć.

– Zašto bježimo?– Ona se urotila.– Zašto nosite kraljevića?– Okrunit ću ga za protukralja Ladislavu. Rudolf Habsburški će

klicati od radosti!– I ja ću vam pomoći. Željan sam da se osvetim kraljici – više nego

što moje oči žele sunca.

492

IVAN OKIĆKI

jevač u kraljevskoj dvorani prikovao je svačije misli, svačijeoči, svačiju dušu k svojoj pjesmi. Monotona je, tugaljiva, uztihe uzdahe na lutnji:

„…A svake noći zlokobni vitez leti na vrancu svojem planinama,drobi brda i ruši gore i nariče gromko i vile gorske i dusi zlokobnioblijeću ga i piju suze njegove. I padaju mrtvi na tlo jer suze vitezove suotrov kao i zloća njegova…“

Knezovi, kneginje, sva blistava družba u kraljevskoj dvorani,mukom šuti i sluša s pjevačevih usana pjesmu što odjekuje zidinamapunih štitova i oružja. Niz blijeda lica djevica kradu se suze, u očimamuškaraca nešto je mutno, blista samo kraljičina zjenica.

Tajana spušta pogled na Dorjinu spuštenu glavu, dok pjevač pjeva ovitezu zlokobnog srca što potapa svijet u krvi i zlokobi jer to je njegovaradost. I dolazi crni duh planine i pita ga:

„Tko si ti, viteže?“A on mu odgovara:„Brat sam đavla, brat rođeni, a ljubim anđela s nebesa što sjedi na

zlatnoj stubi prijestolja.“„A ti se digni k nebu!“ – veli crni duh, ali vitez mu odgovara:„Može li pakao k nebu – i nebo k paklu?“Šutnja u dvorani – mrtvilo prije groma. Netko reče:– Mjesec je već izašao…!Ovaj glas iz nečijih usta proleti dvoranom poput grmljavine.

Zazveče mačevi, strugnu mamuze, štropoću stolice pod ljudima što senaglo dižu. Kraljica problijedi.

Na vrata dvorane stali su knezovi na stražu. Svi se pogledi obazru,traže, kruže po dvoranama, zapanjeno pitaju kraljicu. Ona se okrene izasvojeg naslonjača gdje stoje dvorani:

– Gdje je tovarnik Joakim?Peharnik Gjula odvrati:– Svijetla kraljice, izašao je s vašim nalogom da puku dade vina.

P

493

– Što? Zar se nije vratio? Odavna je trebalo da se vrati Zovnite ga.Trebam ga odmah!

Gjula hoće da ide. Po vratima udari mač, a netko najavi:– Knez Ivan Okićki.Joakimovi su dvorani zabezeknuti.U bojnoj odori Ivan Okićki. Za njime vojnici u borbenoj opremi.– Svi dvorani neka polože oružje! – zapovijeda Ivan.Joakimovi pristaše su protrnuli. Peharnik Gjula prvi se pokori

zapovijedi. Drugi ga slijede. U tišini oni se predaju. Kraljica priđe Ivanu:– Prerano ste došli, kneže. On nije tu!– Prekasno, kraljice! Znam…Svatko se u dvorani trgnuo. Knezovi pitaju:– Što to velite, kneže? Zašto prekasno?– Svijetla kraljice, izdaja! Ulazeći u dvor, na podnožju stubišta našao

sam dvojicu, jednog mrtvog i jednog ranjenog kopljonošu. Ovaj mi reče:„Joakim ih je probo i utekao, s njime je bježao i Henrik.“

Preneraženi poklici ispune dvoranu.– A mene je ostavio na cjedilu – promrmlja pjevač svojem drugu u

pozadini.Ivan Okićki okrene se s tolikom žestinom da je svačiju pozornost

svratio na sebe. Prilazi pjevačima, u njih upire prodoran pogled pa stanepred onim s crvenozelenim zaklonom na licu i s lutnjom u ruci čija jepjesma zabavljala ljude željne zanosnih priča.

Sumnja iskoči na licima knezova.Tajana i Dorja stisle se iza kraljice.Orhida očima i ušima hvata što se događa.– Tko je taj? – pita Ivan prisutne. l– Neki pjevač što nam je pjevao čitavu večer.– Tko ga je pozvao?– Svi su bili pozvani.– Zašto to pitate, kneže? – oglasi se kraljica.– Ovaj ovdje govori hrvatski, a u Budimu nema takvih pjevača.– Pjevao je latinski.– Kad sam objavio da je Joakim pobjegao, rekao je drugu što stoji

kraj njega: „Mene je ostavio na cjedilu!“ – i to hrvatskim jezikom.– Ortak Joakimov.Knezovi se podižu, natiskuju se oko pjevača. Ivan zagrmi nad

njime:– Joakimov ortak, izdajica! Dolje s tvojim komedijaškim obrazom!

Skini komedijaški zaklon s lica. Tko si?

494

– Nije, gospodaru, on izdajica – oglasi se iza njega u komedijaškoruho odjeven čovjek.

– On je vitez otimač! – doda drugi.– Vitez otimač! – zapanji se kraljica.– Vitez Tomo Crni, Loborski?! Ti, izrode, Joakimov ortak?– Joakim ga je doveo – upade knez Semere. – Govorio je s njime,

nešto šaputao, dok su svirači svirali.– I onda me je Joakim zamolio da bi ovaj pjevač prvi počeo pjevati –

priopći kraljica.Tomo je miran kao da ga se ništa ne tiče.– Otimaču! Kamo je umakao Joakim?On slegne ramenima. To kneza uzbudi:– Nemam vremena da čekam na tvoj odgovor. Vojnice, užeži

gvožđe, na mučila s njime! Neka ti kaže gdje je Joakim.Približi se zapovjednik s momcima što stoje na otvorenim vratima.Tomo pogleda Ivana:– Kneže, ne gubite vremena mučenjem! Moja je glava tu, odrubite je

i radije potecite za bjeguncem jer ja ne znam kamo je nestao.Tomo pođe hladnokrvno prema Ivanovu vojniku:– Evo mene i moje glave! Nisam ni slutio da bi on bježao.– Kneže, gospodaru – zavapi iza Tome čovjek u komedijaškoj odori

– ja ću vam reći sve.– Šuti! – zapovijedi Tomo.– Govori! – zapovijeda knez.– Moj gospodar došao je sa mnom. Ja sam njegov četovođa, ime mi

je Kozak, tovarnik ga je prepoznao na trijemu i zapovijedio da zabavljagoste.

– Jao tebi, ako prešutiš nešto! Što je Joakim naredio tvojemgospodaru? Da zabavlja goste dok on pobjegne?

– O bijegu nije govorio ni riječi, još mu se prijetio. Moj gospodar nijeni sanjao što kani tovarnik.

– Lažeš! Zato je i došao u dvor da mu pomogne bježati. Reci, zaštoje došao u dvor?

– Moju glavu skinite, kneže – mirno odgovori Kozak. – Mojgospodar došao je u odori pjevača da vidi kneginjicu Okićku.

Kao da ih je žive pokosila smrt. Grobna tišina. Svi se krišomprivlače Dorji što blijeda, zasuta stidom, stoji iza kraljice. Ivan je blijedod sramote što je pala na njegovu sestru i na nj.

– Kneže, moj četovođa hoće da me izbavi iz smrti pa izmišlja glupelaži. Evo, velim: ja sam se s Joakimom uortačio! Došao sam na njegov

495

poziv da može pobjeći.– Otkud je znao da danas mora bježati? – upita knez Semere i gleda

po dvorani.– Gospodaru, on se sam zapliće u laž – poviče Kozak. – Evo, otkud

bi znao?! Nije znao!– Lupežu, reci kamo je pobjegao Joakim? – okosi se Ivan na Tomu

da mu onemogući govoriti o Dorji.– Nije lud da mi to reče, nego me je ostavio na cjedilu!Kozak kao da se zakleo da će spasiti svojega gospodara:– Ostavio ga na cjedilu jer mu Joakim nije rekao da je u nemilosti,

nego mu je obećao oprostiti vješala, a gospodar je rekao: premalena je toplaća. Zabavit će plemenite goste ako oslobodite kneginjicu da ne morapoći za kneza Henrika! Evo, to je!

– Laže, budala! Ništa ne znam o nekakvoj udaji kneginjice! Niti meza to briga. Niti ja kneginjicu poznajem! Nikad je u životu vidio nisam! –viče Tomo.

Ivanove mišice podrhtavaju. Koliko god prezire otimača, osjećakako on ovim riječima viteški pere ljagu s njegove sestre predplemstvom u toj dvorani, i to ublažuje njegov bijes:

– Tomo, ako te je Joakim zaveo, reci kamo je pošao i svijetla kraljicaće ti darovati život.

– Život ne vrijedi, kneže, ali osveta! Rekao bih vam iz osvete što meje ostavio ovdje, vama u šakama, ali ne znam. Pomogao sam mu pobjećii evo, uzmite mi glavu – zaslužio sam!

– Neka ti bude po volji! – reče knez i promjeri Joakimova prijateljaGjulu.

– Peharniče, kamo je utekao Joakim?– Kneže, nisam ni slutio što kani. Kunem se.– Pritegnite mu jezik – odredi knez vojniku. Ovaj odvede dvoranina

sa tri momka van. Tada se knez Ivan obrati Elizabeti:– Svijetla kraljice, evo, nećemo doznati kamo je umaknuo, a ipak

treba da pođemo u potjeru za Joakimom. Naći ćemo ga, makar u paklu!– Da, treba da idete. Vama, moj tovarniče, i knezu Semereu

predajem to u ruke – i – vitezu Sokolu koji vam je bio i dosele napomoći. Ali ne vidim ga s vama? – doda ona.

– Vitez Sokol čeka ovdje na dvorištu vaše zapovijedi. Njegov će nashrabri mač povesti u potjeru ako tako odredi svijetla kraljica.

Osjećala je kako ne može izreći privolu da ga pošalje s dvora, sada,kada je tako blizu čas da se ispuni njegovo obećanje što joj ga je dao uTajaninoj sobi.

496

– Tko će čuvati nas u dvoru? – upita Elizabeta.– Svrstat ćemo se – odgovori Ivan. – Mi koji idemo nećemo se vratiti

bez Joakima.Svi bučno upadaju, spremaju se, a ona osjeća što mora da kaže:– Rekla sam: prepuštam potjeru vama, kneže, i vitezu Sokolu!U dubini, uz stijenu, stisnuta Orhida sluša i osjeća da je crvenobradi

svjetionik ugasnuo, a njezinom brodicom vitla orkan – moćna kraljica injezina sestra – suparnica…

Knezovi se svrstavaju. Ivan i Semere određuju tko će ostati, a tko ćepoći u potjeru.

Kraljica, Orhida, Dorja i Tajana ne izlaze iz dvorane. Sve one kao danešto očekuju.

Ivan se obrati ponovo otimaču:– Tomo, posljednji put te pitam: gdje se kani Joakim sakriti?– Pitajte, kneže, onoga koji mu je odao vaše nakane. Ja ih nisam

mogao saznati, bit će netko među vama.Tomi odvraćaju ljutiti poklici kneževa, a onda se stišavaju u

uvjerenju da je izdajica ipak mogao da bude samo na dvoru. Orhidino setanano mlado tijelo pritislo o stup kamene sige. Knezovi kruže očima itraže zaustavljajući se na svim licima Joakimovih dvorana. Načas opaziOrhida kraljičinu zjenicu na sebi, kao da je nagon privlači ili je to biosamo slučaj.

– Kneže, radite kako je bilo urečeno – naredi kraljica Ivanu.– Neka se svi dvorani zatvore u tamnicu – odredi Ivan. – Naći će se

među njima i izdajica. Viteza otimača predajte odmah krvniku – neka gaobjesi!

– Kneže, plemić sam, odrubite mi glavu, ali dopustite mi da sepreodjenem. Neću da umrem u komedijaškoj haljini!

– Neka ti bude!– Hvala vam, kneže! – pokloni se Tomo kao da mu je pružena

sloboda. – I molim vas – nastavi – ako je kneginjica Okićka na Okić-gradu, priopćite joj da je vitez otimač moli za oproštenje što je ova hulja,moj četovođa, da me spasi, s mojim sramotnim imenom izgovorio injezino…

Tomo sagne glavu na pozdrav kraljici, a pritom mu se pogleddotakne Dorje koja je stajala iza nje. Ukočeni mrtvi pogled – posljednjioproštaj – ni od kog zamijećen do jedine Tajane.

Tomo pođe između dvoreda koplja na trijem.U prvom trenutku, kad je izrekao svoju posljednju poruku pred

polaskom u smrt, kruti su muškarci bili pogođeni nekim počitanjem

497

prema viteškoj poruci upućenoj kneginjici. No, već zvekne oružje. Tajzvuk prođe njihovim žilama, razbudi borbenost i osvetu.

Ivan dade Joakimove prijatelje odvesti u tamnicu. Knezovi sespremaju u potjeru za bjeguncima. Uđe četovođa kneza Semerea:

– Vaša kneževska milosti, peharnik je na mukama tvrdio da ne znaništa o bijegu. Ali mu je poznato da je tovarnik prije večere naslućivaoneku pogibelj. Lutao je trijemom, progonio ga je strah od toga što jevidio na večeri samo pristaše pokojnog kralja. Tako je bio zastrašen da jezaustavio čak komedijaše i pjevače, sumnjajući da su preodjeveninjegovi neprijatelji. Tada je prepoznao onoga što je imao crvenozelenunatikaču preko lica. Prijetio mu je vješalima. Peharnik kaže da se pjevačJoakimu izrugivao. Odonda ne zna ništa, a da je i znao, on ne bi bježao.

– Braćo! – okrene se Ivan plemićima. – Pouzdajmo se u svoju sreću ionu što će nam je dati srećonoša. Djevice, Tajano, kao što ste na Gričuvitezu Sokolu rukom dotakli koplje, evo, svojom rukom dotaknite mojeoči da me vode pravim putem za Joakimom.

Svi se okrenuli djevojci. U mramorno blijedom licu kao da jespušteno magleno velo. Velike crne oči, kao dvije neprozirne tajne,gledaju u kneza. Crnokosa joj glava blista pod vijencem od zvijezda.Modra haljina zašušti. Nečujno korača prema njemu, diže malu bijeluruku. Knez klekne, njegova se glava sagne k njoj i na smeđe mu se očispuste vjeđe. Nježna tanka ruka dotiče se njegovih sklopljenih očiju.

– Neka vas svjetlost sreće vodi pravim putem!Svi u dvorani prisustvuju tome činu u šutnji i počitanju kao da su

na nekom svetom obredu. Tajanina čarobna tajanstvena pojava zauzimaduboko mjesto u svim tim dušama punim vjere u njezinu čarobnusnagu.

Ivan ustaje i kliče:– Braćo! Knezovi! Sreća je s nama! Neka joj hrabrost naša bude

drug! Naprijed!Vani na trijemu stoji vitez. Odrazi svjetla bljeskaju se navrh šljema

viteza Sokola. Okićki knez nešto mu reče i obojica odu s knezovima iizgube se. Kraljica zadršće. Orhida blijedi od štropota njihovih koraka.

Tajana blagoslivlja njihov put uzdasima, zakopanim u malimnježnim grudima.

Dolje, na dvorištu, čekaju bojno opremljeni vojnici knezova iosedlani konji. Pod utvrdom svijet se prepao, ugledavši tolike čete skopljima i knezove sa štitovima. Knezovi počeše ispitivati za Joakima.Naposljetku neki muškarci pokorno priznaše da su prodali dvojicigospode u plaštevima dva konja i dobili cekine. Ovi su odjašili prema

498

šumi.– Trag imamo! – klikne Ivan i povede sve ostale.

Gore, u dvorani, ostali su oni kojima je određeno da čuvaju dvor.Semere izdaje odredbe da nikoga ne puštaju ulaziti ni izići iz dvora, akad je to uredio, pokloni se Elizabeti koja zamišljeno sjedi u naslonjaču,okružena dvorskim gospođama.

– Svijetla kraljice, čekam vaše zapovijedi.– Strašno je to, kneže, ako je pobjegao. Izdajica mora da je na dvoru.– Nitko nije znao do nas koji smo ugovorili.– Da nije Joakim uhodio kad je knez Okićki sa svojim prijateljima

izlazio iz Gertrudina dvorca?– Izdaja se morala počiniti ovdje. Upravo je nerazjašnjivo otkud

Joakimu glas o našoj uroti. Da je izdaja izvana, on bi odveo sa sobom isvoje prijatelje.

– A Henrik Gising? Kneže, njega sam bacila u tamnicu i osudila nasmrt. Joakim je pobjegao s njime!

– Eto, kraljice, svagdje vas je varao taj prokletnik.– Sretna ću biti tek onda kad ga smaknu – reče ona u pritajenom

strahu. – Odredit ću sve što bude potrebno, kneže, ako nas Joakimmožda napadne.

Knez izađe, a kraljica se približi Tajani i Dorji.– Što vas zabrinjava? O čemu govorite?– Vitez otimač odveden je nevin na stratište. Peharnikovo priznanje

na mukama pokazuje da vitez otimač nije bio u vezi s Joakimom – rečeDorja.

– Knez je odredio da ga smaknu. Vaša je riječ prekasno izrečena.Neću da porečem kneževu prvu odredbu.

– On je nevin! – poviče Tajana odlučno. – Potpuno nevin!Neodlučno pogleda kraljica Tajanu:– Knez Okićki je tako odredio – i sad je osuda već izvršena. Krvnik

ne čeka.Nije se dalje brinula. Njezine su misli odviše zaokupljene

iščekivanjem onoga što je njoj imala donijeti ova urota protiv Joakima:ispunjenje ljubavne čežnje. Ustala je i pošla dvoranom, kad opazi u kutumladog kralja.

499

– Ladislave! Što si se tamo odrvenio? – upita ga Elizabeta.Dosele ga nitko nije opazio, ni pitao, kao da ne postoji. On se čitavo

vrijeme nije micao. Zabezeknutošću slabo nadarenog dječaka, slušao je igledao što se pred njime odigrava.

– Sad smo se riješili Joakima kojeg si toliko mrzio – reče kraljica.Ladislav ne odgovori, samo budalasto kimne glavom u kojoj su se

rojile protivne misli. On je dalje šutio, povučen u kut. Vani počne netkovikati.

– Tko to viče? Što je to? – začudi se kraljica.Svi su poustajali i krenuli u narednu dvoranu. Bila je širom

otvorena. Dvoranka lomata rukama i viče kao da je poludjela i baca sekraljici pred noge:

– Jao, svijetla kraljice, probudila sam se, otišla u ložnicu, ukrao ga je,ona je probodena!

– Tko je ukrao – koga?– Tamo! – I podigla se, trči dvoranom prema kraljičinim odajama.Svi je slijede do kraljičine ložnice. Elizabeta spazi praznu zipku.

Obuze je crna slutnja. Dvoranka trči dalje, malim spojnim hodnikom, uodaju pokojnog kralja što ju je nastanio Joakim. Na podu leži dvoranka istenje, prevrćući se u mlaci krvi.

– Uzeo je – kraljevića! – Joakim – Henrik! Uzeli ga…Elizabeta vikne:– Krunit će ga za protukralja!– Meni za protukralja? – razgoropadi se Ladislav.Dorju obuzme strah da neće uspjeti urota koju je izveo njezin brat.

Ladislav se boji da neće moći raditi što ga volja, a Orhida želi uspjehJoakimu. Tajana potrči na trijem i naloži sluzi da odmah dovede liječnikepa se vrati dvoranki i stade je ispitivati.

Kad se vratila u svoju ložnicu, kraljica je dalje naricala:– Za protukralja će ga kruniti, to je smislio za osvetu! O, prokleta

izdajica koja mu je odala. Znam, bježat će Rudolfu Habsburškom, krunitiAndriju protiv Ladislava i navaliti na nas – Rudolfovim četama. Tko jebio izdajica? – vikne Elizabeta. Upravo nasuprot njoj stoji Orhida.

– Ti se smiješ, Orhido? Ti se smiješ?– Nije mi do smijeha nego do plača – odgovori ona, jedva

suzdržavajući radost.Velikom dvoranom, po kojoj su još ležali tragovi kraljevske gozbe,

šeta kraljica kao izvan sebe.– Da smo to barem mogli priopćiti knezu Okićkome i Sokolu! Oni bi

mu najprije oteli kraljevića. Oh, da barem oni znaju. Zašto dvoranka nije

500

prije javila?!– Svijetla kraljice, kad su je našli, ležala je kao mrtva i tek kad su je

osvijestili, mogla je reći što se zbilo – razjašnjava Tajana.– Ako mu ipak uspije pobjeći s Andrijom, što ću onda? Gdje je knez

Semere? Zovite kneza! – naredi kraljica kopljonošama što su stražarilipred otvorenim vratima, pa onda sjedne sva iznemogla i nasloni glavuna ruke.

Tajana i Dorja tiho raspravljaju, stojeći uz kamin.– O čemu govorite? Hoću da čujem, ne podnosim šaputanje –

nestrpljivo će kraljica.– Svijetla kraljice, ima netko tko bi vam mogao povratiti kraljevića –

reče Dorja.– Tko? Brzo govorite!– Vitez otimač ako već nije pogubljen.Elizabeta podigne ruku i domahne im da se približe.– Kako? Recite?– Zacijelo je Tomo usko sprijateljen s Joakimom. Bio je tu i onu noć

kad je kralj umro.– Da, znam. Što zaključujete iz tog prijateljstva?– Da bi vitez mogao od Joakima doznati gdje se nalazi kraljević.– Kad bih ga pustila, združio bi se s njime protiv mene.Tajana primijeti:– Svijetla kraljice, ako kneginjica s njime govori, učinit će sve. On je

mahnito ljubi.– Vi ćete govoriti s njime, kneginjice – ako još uopće može govoriti.Uto se pojavi knez Semere.– Brzo, kneže, odredite neka dovedu viteza otimača.– Svijetla kraljice, njega više neće moći da dovedu.– Smaknut je? Hitno, kneže, možda još nije kasno.Začuđen takvim uzbuđenjem zbog otimača, knez je odlazio dosta

polagano. Tajana i Dorja ustremile se.Kraljica uzrujano pođe k stolu i opet se vrati kaminu.Dugo se nije javljao nitko. Tri su žene bivale sve nestrpljivije.

Napokon se knez vrati s jednim dvoranom.– Što je? – upita kraljica. – Smaknut?– Tek sad su mu donijeli vitešku odoru jer mu je knez dopustio da

umre u svojoj viteškoj odori. To je odgodilo smaknuće – ali on neće dadođe.

– Kako neće?– Rekao je: „Kad se siđe na stratište, nije dobro opet se vraćati među

501

ljude jer čovjeka stiže nesreća.“– Nije zavrijedio vaše milosti, kraljice – reče knez.– Kneže, molim vas neka ga dovuku gore silom, kazat ću vam

razlog.Bijesno psujući, slijedio je Tomo stražu koja ga uvede u malu sobu

kraljevskog dvora.– Što hoćete? Što ćete sa mnom?– Svijetla kraljica je zapovijedila da ovdje pričekate.On ljutito opsuje. Straža izađe.Na vratima zašušti haljina. On prisluhne. Uđe Dorja laganim, jedva

zamjetljivim korakom. Lice mu se smrači:– Dakle, vama se, kneginjice, prohtjelo da mi smetate i u

posljednjem času?– Varate se. Dolazim po zapovjedi kraljice.– Samo njoj ću odgovarati.– Kraljica je slomljena. Ne može se ni micati s postelje. Joakim je

ugrabio kraljevića Andriju, dijete od pet godina.– Ugrabio dijete? To vi recite kome vas volja! Zašto bi on uzimao

kraljevsko dijete? Zašto treba da bježi tovarnik čija je vlast toliko velika?Sve je to budalasto i mene se ništa ne tiče.

– Skinut je sa svih časti i bio bi svršio u tamnici da nije saznao štokane – reče ona. – No, upleo je i vas.

– Ja sam se sam upleo, pomogao sam mu.– Tomo, zašto se činite gori nego što jeste?– Gori? Ha-ha! Dobra šala! Nije li dosta što sam vam rekao kad smo

se ovdje sreli na dan kraljeve smrti? Ali pustite to! Što hoće kraljica samnom?

– Kad ste pomogli Joakimu, učinili ste veliko zlo.– Živim za to da činim zlo. Čim mi odrube glavu, bit ću janje. Ne

zadržavajte me dugo u tom obećanju!– Vi niste razbojnik koji pomaže otimati djecu.– Tako se dogodilo. Ne mogu pomoći.– Možete, viteže Tomo.– Ne mogu. Knezovi će sigurno za njime u potjeru, neka mu otmu

kraljevića.– Oni su otišli, a da nisu znali za otmicu djeteta i dok saznaju, on će

ga sigurno dobro sakriti. Čujte! Pođite za njime, iskoristite njegovopovjerenje i otmite mu kraljevića. To neće moći nitko bolje od vas.

– Ja?! Nije mi na kraj pameti da se potucam okolo goneći Joakima,kad mi je vaš brat dosudio tako udoban mir na drugom svijetu! Ni za što

502

se ne odričem mira koji me čeka.– Život je svakome najmiliji…– Užio sam baš sve što sam želio do dna!Dorja pođe bliže, nagne se k njemu i dotakne mu rukav:– Tomo, časno ste se vladali kad ste u dvorani zatajili mene.On složi ruke, pogleda je podrugljivo i nasmiješi se:– Vaša milost sigurno ne umišlja sebi da sam to učinio radi vas!– Što ste učinili, to je od vas tražila vaša viteška čast.– Kad sam živio lupeški, neka umrem viteški.– Upravo zato treba da svojoj časti isplatite sve dugove.– Nemam više dugova.– Imate! Nehotice ste jednoj životinji bacili u ralje nevino dijete.

Istrgnite mu ga. To je dug vašoj časti.– Što nisam učinio svojom voljom, nije moje djelo.– Tomo, molim vas. Mnogo je toga na kocki ako Joakim odvede

kraljevića.– Recite kraljici neka mi što prije skine s vrata ovu tvrdu glavu,

probit je ne može nitko, nitko i ništa!Ona priđe k njemu tako blizu da je osjetio njezin dah. Pogleda mu

ravno u oči sa željom da slomi njegovu krutu otpornost.S usana mu nestaje smijeh, s očiju podrugljivi izraz. Crne mu oči

prekrije koprena iza koje Dorja spazi bol što se čini da vrišti u kliještimanjegove surove volje da je prignječi, zgazi, smrvi. Zapanjena je timotkrićem. Čini joj se da u ovim grudima, na kojima su tako drsko složenenjegove ruke, ima more otrovnih suza o kojima je pjevao ove večeri.

Tomo stisne zube. Htio bi da sam sobom tresne o nešto tvrdo i da serazbije. Gleda joj u oči, traži riječi – drske, grube, razvratne, raskalašene,teške kao olovna kiša, stisla ih bol kao da mu užeženim gvožđemzabadaju u živo srce.

Ništa se na njemu ne miče. Samo mu s obraza nestaje krvi kao damu smrt nevidljivom rukom prelazi preko tamnoputog muževnog lica.

Dorja ne skida pogled s njega. Hoće da mu zagleda u dušu i slomiga. Trenuci su prošli. Šutnja se čini beskrajnom.

Uzalud ona čeka da on nešto reče. Ne shvaća što je to zapravo unjemu, istodobno tako kruto i tako bolno.

Predugu šutnju prekine Dorja:– Viteže Tomo, vi ćete pomoći!Ne odgovara riječima, zaniječe samo oštro glavom.Poražena obori oči, pođe po sobi i reče gotovo u plaču:– Onda će Joakim uspjeti da odvede kraljevića preko granice, da ga

503

okruni za protukralja, da uđe s Rudolfom Habsburškim u ovokraljevstvo. Gospodarit će Joakim nad svima nama, i on i Henrik, a ja ćubiti prikovana za sav život uz lupeža Henrika. Neuspjelu urotu platit ćuja… ja!

Njezin glas odaje očaj. Ona pokrije lice rukama i krene premavratima.

– Kneginjice!Dorja se zaustavi i gleda mu u lice. Smrtno je blijedo, oči su poput

stakla nad rasplakanom dušom. Digao je ruke i savio ih na kacigu kaoda kovinu utiskuje u lubanju da prodre sve do mozga. Dorji se čini: onse bori s nekakvim orijašem u sebi koji prijeti da će okrutno slomitisvako popuštanje.

– Kneginjice! Ja…Glas mu je tih, promukao…– Slušam vas, viteže Tomo – prošaptala je Dorja, zaplašena muklim

zvukom njegova glasa što je prodirao do nje poput jeke očajnika.Ruke je skinuo sa kacige i one klonuše kao obamrle niz tijelo.– Ja ću – kraljevića donijeti!– Tomo, viteže, nikad vam to neću zaboraviti. Po treći put primam

iz vaših ruku dobrotu!Ona ispruži ruke prema njemu.– Ne. Ne blatite svoje ruke! Ne obešćašćujte se – izreče on,

povukavši svoju ruku od nje kao da će ona od dodira njegovih ruku namjestu umrijeti.

Oboriv oči, spusti Dorja svoje bijele ruke niz haljinu i ostade šuteći.Njegove oči bivaju sve manje, kao da umire…

Dorja ga upita tiho:– Treba li vam kraljičinih ljudi u pomoć?– Ne. Nitko mi ne treba.– Svog četovođu povest ćete sobom?– Da.– Treba li vam što god na put? Novaca, konja ili…– Ništa – sasvim ništa.– Tomo, pratit će vas moja želja da kraljevića spasite za sve nas –

najviše za me! Javit ću kraljici.Polagano, nečujno ide k vratima. Tomin pogled još je uperen u pod

kojim se vukao njezin plašt. U glavi mu udara, vid mu potamnuje,obezumljen je, razbijen, smrvljen, pretvoren u prah pod rubom njezinaplašta…

Trgne se, podigne glavu, nasloni je o ruku. Pogled upire o nešto

504

daleko – daleko.Riječi pjesme što ju je sam skladao obnavljaju se u njegovim

mislima, razvijaju mu se da su svi bodeži ovog svijeta zabodeni u ta prsa– zlobna – razbojnička – đavolska.

Nešto ga hladi na obrazima i dozivlje k svijesti.Trgne rukom k licu, skine ledenu suzu, udari šakom o kacigu, jurne

po sobi, tražeći zraka, daha.– Gospodaru! Gospodaru!Pred njim stoji Kozak. Njegovo mu se lice pričinja pokriveno

koprenom od iskrica.– Gospodaru! Izgledate kao da su vas izvukli iz groba u kom ste

ležali od svog postanka. Dođite, čekaju nas.Kozakov govor Tomo čuje samo kao neugodni šum.– Gospodaru moj! Vama neće sjeći glavu. Ne može ona zaboraviti

kad ste je pustili iz svojeg dvorca! Ne zaboravlja to žena nikada!Tomo ne razumije ništa. Izgubljen bulji u svog četovođu.Kozak ga prodrma kao čovjeka koji spava dubok san. Tomo ustaje,

gleda u Kozaka i pita glasom tihim da se četovođa prestrašio:– Gdje me čekaju momci?– Bog s vama, pa tamo u šumi, uz onu kolibu, kako ste odredili.– Oni čekaju?– Kako ne bi čekali! – odvrati Kozak i promatra ga u čudu.– Znaš li onaj dvorac, žuti, kamo smo vidjeli nekoliko puta jašiti

Joakima? Tamo treba da prodremo lukavo. Treba nešto izmisliti, ispitatiza Joakima i kraljevića. Moramo ga naći, makar izginuli svi do jednoga.

– Znam – rekla mi je.– Kraljica?– Ne ona, nego naša kneginjica!Riječima „naša“ kao da ga je udario po glavi.– Kakva „naša“! Ne reci to više!– Idemo, čekaju nas. Kraljica, srećonoša i kneginjica.Tomu su uveli u dvoranu. Iza kraljice stoji Dorja, s druge strane

Tajana.– Viteže, obećali ste donijeti kraljevića?– Održat ću riječ.– Joakim ne može s njim lako bježati, možda će ga negdje sakriti.– Pronaći ću ga.– Nećete ostati s Joakimom?– Ako sumnjate, smaknite me odmah!On poklekne pred njom i opet se digne i ni jednim trenutkom ne

505

pogleda Dorju. Kraljica zapovijedi:– Srećonošo! Zaželi mu sreću!– Neka vas povede pravim putem, viteže! Sreća neka bude s vama

za cijeli život!Kod tih riječi usne mu se iskrive.– Ne znam što bih sa srećom za sebe! Uzimam je samo za kraljevića!– U vašim je rukama naša sudbina! – progovori Dorja.On obori oči da je ne treba gledati, duboko se nakloni i izađe.– Izgleda kao pravi vitez – reče kraljica.– I ponijet će se tako.– Hvala vam, kneginjice – reče kraljica. – Umor me je slomio. Idite i

vi na počinak. Ugodnije sam sebi zamišljala ovu noć!Djevojke su ostale same.– Kneginjice, jeste li ga promatrali kad je odlazio? Nije li šteta da je

otimač?!– Čudan je, neshvatljiv.– Ne postoji za njega ništa na svijetu do ljubavi prema vama. On

mnogo trpi, vidim to – kaže Tajana.– Nešto jest u njemu čudno, okrutno, grubo, podlo, a onda ti se čini

kao da se kamen orosio, kao da je iz zmijskog otrova kapnula suza …– Siromah! Danas je pjevao: „Nebo i pakao nikad se sastati ne

mogu“, jer on je đavo – a vi anđeo kojeg on ljubi.– Pusti, Tajano, ne govori o njemu, moli svoju sreću da ga prati dok

bude tražio kraljevića. Ako ga ne nađe, Joakimova osveta udarit će nasposred srca i doma našeg!

506

U BAKONJSKOJ ŠUMI

iša lije kroz guste krošnje tamne šume. Potokom teče vodanizbrdice. Granje se spušta k zemlji. Dva konjanikaprokrčuju sebi put kroz guštaru. Ogledavaju se, zaviruju u

duboke šupljine starih debelih stabala, pogledavaju iza svakogstogodišnjeg debla.

– Pazi! Tamo na onoj guduri nešto se pomaknulo.Povuku se iza stabala. Gledaju kako se dolje spuštaju tri naoružana

čovjeka na konjima.– Mislili ste da će vam se Joakim skotrljati u šake, a ono dvojica

običnih kraljevskih vojnika i netko treći.– Treći je Kuman. Otkud oni dolaze i kamo idu? Pričekat ću ih.Doskora se trojica spustila u nizinu.– Stoj! – viknuše konjanici, izjašivši pred došljake. Oni se ne pokore,

već nagnu u divlji bijeg. Konjanici pojure za njima, odapinjući im u leđastrijele. Jedan progonjeni gotovo je letio. Da im ne pobjegnu ona dvojica,konjanici se vrate. Oboreni vojnici kleknu pred njima sklopljenih ruku:

– Milost, milost!– Otkuda ste utekli?– Nismo utekli. Mi smo od čete koja stražari tamo u taboru Kumana

da se ne bune zbog papinskog legata, a nama su zapovijedili da pratimokumanskog vojnika.

– Zašto se niste zaustavili na moj poziv?– Kuman nam je zapovijedio da bježimo.– Otkad ti slušaš Kumana?– Gospodin tovarnik Joakim je zapovijedio da ga slušam.– Joakim? Gdje je on?– Tamo je s kraljevom četom i Kumanima.– U kumanskom taboru? Otkada?– Stigao je noćas.– S kime?– S jednim knezom.

K

507

– Nosili su sobom dijete – kraljevića?!– Nisu imali dijete.Vojnik ga žestoko udari u grudi:– Lažeš, govori istinu, ili se više nećeš podići.– Gospodine vojniče, nisu imali dijete. Ubijte me, ali tako je. Bili su

sami i jako blatni i mokri. Odmah je gospodin tovarnik zapovijedio našojkraljevskoj četi da se digne na noge. Onda je pustio Kumane slobodne, ačitava se njihova četa pridružila k nama s vojvodom Oldamurom načelu. Zatim je gospodin tovarnik slao četovođu, onog što je sada utekao,i nas dvojicu s njime.

– Kamo vas je slao?– Ne znamo kamo, mi smo samo pošli po zapovijedi – govori vojnik

u smrtnom strahu.– Joakim je ostao u kumanskom taboru?– Ne, krenuli su za nama svi, i kraljevska i kumanska četa.– Onda su uzeli pravac prema Bakonjskoj šumi?– Vidio sam da kreću ovim pravcem, a mi smo išli naprijed, ne

znam kamo su dalje pošli.– Ja znam nešto, gospodine četovođo – oglasi se drugi koji je dosele

šutio. – Razumijem kumanski. Gospodin tovarnik je pozvao Oldamurada idu zajedno protiv kraljice jer ona hoće da krsti Kumane.

– Gdje je kraljević?– Govorili su da je sakriven, ali gdje, o tom nisu rekli ništa. Još su

govorili da će u toj šumi dočekati čete Rudolfa Habsburškog.– Dignite se. Čuj – okrene se vojnik svojem pratiocu – vodi ih prema

našoj četi. Konje treba dotući i pokriti da ne bi Joakim na njih naišao iopazio kako smo ih uhvatili. Kad svršiš, slijedi me, ja ću brzo knezu.

U pljusku kiše vojnik krene pravcem kojim su došli. Bijesno je goniokonja.

Brzo stiže na rub šume gdje u mraku stoji nekih pedeset naoružanihvojnika s knezovima. Međutim je stigao drugi konjanik s dvojicomuhvaćenih vojnika. Ivan Okićki stade ih ispitivati, zaprijetivši im smrću.Nisu znali ništa više nego što su iskazali vojniku. Na to se Ivan približiknezovima vrlo ozbiljna lica.

– Sad je razumljivo zašto smo Joakima uzalud tražili. Prebjegao jeKumanima, a oni, da se osvete što im je kraljica otela papinskog legata,idu s Joakimom protiv nje i kralja. To je urotnički rat! Joakim je odlučioda se bori za svoju vlast.

– Gospodo, ovo nismo predvidjeli. Nitko nije slutio da bi namJoakim mogao uteći s dvora kao što se to dogodilo pretprošle noći.

508

Zacijelo on ima ortaka na dvoru koji mu je izdao našu osnovu da ćemoga skinuti. Ali sada – ili će Joakim uništiti nas, ili mi njega. Ako on izađekao pobjednik, onda je bolje da ostavimo ovu zemlju. On će svrgnuti ikralja i kraljicu i zakraljevati Hrvatskom u ime mladog Andrije.Poduprijet će ga Rudolf Habsburški i Kumani i on će sve nas koji smonjegovi protivnici uništiti. U ovoj šumi čeka nas borba na život i smrt. Ilimi ili on!

– Bolje bi bilo izginuti nego dočekati strahote ove vladavine.– U lošem smo položaju – reče knez Batori. – Joakim ima tri stotine

kraljevaca i tisuću Kumana!– Ne klonite, gospodo! Mi imamo kneza Okićkoga koji nam vrijedi

za pedeset vojnika – oglasi se jedan plemić.Ivan se obazre i odvrati:– Zaboravili ste, gospodo, mi imamo nekoga tko vrijedi za stotinu.

Imamo viteza Sokola! Kosi glave kao kosac travu – ali kad dođe Rudolf?!Njihova se pozornost skrene u zaleđe gdje se na vrancu naslonio

vitez visok, vitak, pokrivena lica. Srebrni sokol na njegovoj kacigi mutnose ljeskao na pljusku kiše. Ne sudjeluje u vijećanju, ne gleda ih, povučenje iza posljednjeg momka male kneževske čete.

– Da čujemo što veli on – kaže knez Ivan Okićki. – Hoće da ostanenepoznat, a to treba poštivati. Saopćit ću mu što nas čeka i s njime seposavjetovati.

Ivan se uputi k vitezu.Iz jesenjeg neba lije ledena kiša, pomiješana sa snijegom. Kraljevska

četa prispjela je iz Budima. Donijela im oružja, bojnih klobuka, kaciga,hrane i pića. Kad su se okrijepili, Ivan Okićki je izdao naloge, a tada sedigoše da krenu. Ivan Okićki vodi. Uz njega jaši vitez Sokol. Krenupolagano i oprezno. Svuda gusta, daleka mračna šuma. Nad vršcimastabala crni oblaci poput tamnog svoda od kojeg je šuma još mračnija.Kneževska četa nastavlja put između stabala.

Vrijeme prolazi. Kroz očne rupe svoje željezne kacige opazi IvanOkićki dvojicu kraljevskih vojnika što trkom jašu između stabala. Sobomvuku konja na kojem je potrbuške svezan čovjek.

– To su naši – reče Ivan. – Nekog su uhvatili!Zadahtani, mokri i blatni, zaustavili se.Ivan pogleda svezanog momka u kožnatom odijelu sa srebrnim

sponama na prsima. Licem mu se cijedi krv.– Kneže, uhvatili smo kumanskog četovođu. To je onaj što nam je

danas utekao. Umijem kumanski i on mi je sve priznao…– Što? Brzo! – nestrpljivo će Ivan.

509

Vojnik dršćući stade pričati:– Kuman kaže da će Joakim ući u ovu šumu i sakriti se do mraka, a

noću se uvući u kraljevski dvor. Ovaj tu treba poći u dvor i kraljiciodnijeti neku poruku od Oldamura kao izliku, a noću bi otvorio Joakimumala istočna vrata. Pomogla bi mu pri tom kneginja Orhida. Ona jenjihov ortak.

– Orhida! – klikne Ivan pa se obazre k ostalim knezovima. – Govoridalje!

– U kraljevskom dvoru htio je Joakim zarobiti kraljicu, kralja i sveknezove.

– Gdje je sada Joakim?– Kuman kaže da ima stići u šumu gdje će pričekati poruku svog

glasnika da je sve u pripremi.– Pitaj ga na kojem mjestu će Joakim dočekati glasnika iz dvora.– Kaže da će nam pokazati.– Reci mu: živa ću ga rezati na komade ako nas zavede.Kuman sklopi ruke na milost i zakune se na svoje bogove. Tada svi

krenuše.Zaustavili su se na mjestu koje je označio kumanski zarobljenik.Knezovi su se opet savjetovali. Onda se Ivan povuče s vitezom

Sokolom daleko od drugih.Kad su završili razgovor, Ivan poreda četu. Svatko se sakrije iza

debelog stabla. Svako je deblo poput obrambene tvrđave. Jedni seuspinju na drveće i sakrivaju se opremljeni strijelama. Ivan hiti amo-tamo, određuje, priprema. Onda čekaju… Iz oblaka po njima lije kiša.

Satovi prolaze. Vjetar šumi granjem i nosi oblake na okup. U šumibiva još tamnije.

– Dolaze! – šapne Ivan drugovima. – Sad je kucnuo odsudni čas.Gospodo! Mi, ili oni! Jao nama ako on pobijedi, propast će našekraljevstvo, naša imanja, mi i svi koje ljubimo.

Ivan se okrene k vitezu Sokolu i nešto šapne tako tiho da nitko nijemogao čuti. Vitez kimne glavom pa se povuče daleko natrag iza čete.

– Kamo vitez ide? – zapita knez Batori.– To je naša osnova – odvrati Ivan tiho. – Gospodo, napnite mišice!

Lupež se približava. Za tri-četiri dana može stići Rudolf!Joakimove čete dolaze polagano kao da im se ne žuri. Joakim i

Oldamur ne raspoznavaju se od drugih. Pokriveni su bojnim kacigama.Sve bliže dolaze k mjestu gdje ih čeka Ivan Okićki.

– Spazili su nas – reče Ivan. – Naprijed!Stabla su oživjela. Oružana Ivanova četa pojuri protiv Joakimove

510

čitave vojske. Ori se:– U ime kraljice i kralja Ladislava, nevjerni vojnici – na našu stranu!

Kralj vas zove!Gvožđe se sudara, prskaju štitovi, a iza Ivanovih leđa sa stabla

padaju strijele njegovih vojnika na Joakimove. Kumani urliču:– U ime kumanskih bogova, pobijte kršćane!Sudaraju se dva vala mržnje. U sudaru njihovu prska krv, oružje

struže, a koplja se lome, i padaju ljudi, posrću konji po blatnom tlu,strijele se prosiplju poput kiše s oblaka, mačevi se krše. Povici bola ibodrenja miješaju se u divljačku kriku.

Kiša jenja. Kao da su se oblaci prepali krvavog prizora na zemlji.I biva vidnije u šumi. Kacige se ljeskaju. Dahću knezovi, kupaju se u

znoju i krvi pod košuljama od kovnih mreža.– Udrite izdajicu Joakima! Udrite razbojnika! – viče Ivan Okićki. – U

ime kraljice!– Sasjecite hrvatskog urotnika kneza Okićkog! – čuje se Joakimov

glas.Ivan udara što mu dolazi pod mač, ruši, bode. Odozgo padaju

strijele, gaze jedni po drugima i krče sebi put naprijed.Protivnici kao da su utopljeni, uklesani jedni u druge. Beskonačno

gnječi se raskrvavljena masa.A onda četa Okićkoga kao da gubi snagu. Njegov glas je umuknuo.– Gdje si, kneže Okićki! – viče Joakim. – Dođi mi na megdan,

lupežu!– Zar je pao? – pita nečiji prestravljeni glas, a odmah zatim vikne

knez Batori:– Naprijed! Naprijed! Mi ili Joakim! Drugovi, bolja je smrt nego

Joakimova tamnica!Kumani dozivaju svoje bogove i upere koplja.Od strane knezova konjski topot. Do pedeset vojnika iskrsne ispod

stabala. Srebrni sokol bljesne navrh kacige vitezu u sivom plaštu.Ljevicom drži uzde konju i štit, u desnici svjetlucavi mač.

Čudni zaklon na licu od srebrnih pločica neugodno sijeva. Čini sekao da je sablast pala netom iz oblaka.

– Smrtnom kosom siječem vaše glave! – viče vitez Sokol gromko,dubokim glasom što se razlijeva poput grmljavine.

Kao da je kumanskim redovima preletjela tajnovita strava. Sablastse zaleti na njih. Vitez se zaustavlja kod prvog Kumana, okrene mačpljoštimice i sjekne zdesna nalijevo. Tri kumanske glave odrubi jednimudarcem.

511

Crnoputi krvoloci u vrisku strave povuku se natrag. Ovaj im udaracsmuti pamet. Čvrsto sjedeći na konju, vitez vještinom žonglera kosi kaoda je njegov mač uistinu smrtna kosa. Ruši, obara, siječe i bode, podnjime i za njime cesta od lješina i krvi.

– Čarobnjak kršćanski! – zapanjuju se Kumani.Vitez iskorišćuje njihovu smetnju i lomata mačem divlje, pomamno.S obih strana uz njega četica odmorenih, svježih vojnika zaustavlja

pokušaj slijeva i zdesna da mu se neprijatelj dovuče u zaleđe.Ali pred njima još je nepregledna šuma kopalja iza kojih strši

ogromna glava pokrivena željeznim oklopima. Ispod nje ori se Joakimovglas:

– Utucite neman! Opkolite ga! Tko ga obori, tome kraljevski darovi isve časti!

– Kumani! Za slobodu naših bogova, udrite ga – viče Oldamur.Koplja se uskomešala. Konji se zalete naprijed. Desetorica

najhrabrijih Kumana približi se vitezu. On spusti mač na lancu okopojasa, trgne ogromno koplje iz ruku svog kopljenoše, učini neviđenikrug zdesna nalijevo i udari prema uperenim oštricama. Neočekivaniudarac istrese koplja iz kumanskih ruku. Oni protrnu od čarobnevještine i povuku se natrag.

– Proklete kukavice! – viče Joakim.– Kumani, bogovi će vas prokleti! – zaori Oldamur, sjedeći na konju

uz Joakima.Vitezovi neviđeni udarci, njegova snaga i vještina, mrtvi pod

njegovim nogama – sve to oživi knezove i njihovu već smalaksalu četu.Snova se prikupe i u jurišu navaljuju na mnoštvo Joakimove vojske. Učasu kad je on opazio viteza Sokola srcem mu se prolije žuč. Tijelo ukovnoj mreži zadršće, sve u njemu igra, mač mu se u ruci trese, umislima ubija protivnika:

„On je to! Moj nuzljub! Došao je da svrgne mene, da grli nju nadmojom lješinom. Nećeš ni za čitavo nebo ni zemlju!“ i pogleda oko sebesvoju daleko brojniju vojsku.

– Oldamure! Ako mi pomogneš potući viteza Sokola, bit ćeš prvi izamene u kraljevstvu. Darovat ću ti dva kneževska dvora.

– Dat ćete mi Orhidu, htjela ili ne htjela?– Zakovat ću je uza te okovima krijeposti. Tvoja je, života mi i časti!– Što hoćete da uradim?– Napni strijelu, gađaj Sokolova konja ravno u trbuh. – Zatim se

prigne kumanskim vojnicima:– Naprijed! Povucite se u vitezovu blizinu i pazite: kad padne

512

njegov konj, bacite se desetorica, dvadesetorica, na viteza i utucite ga.Ako to ne učinite, pljujete po svojim bogovima. Rasporite ga! –zapovijeda Oldamur.

– Tko ne učini što vam je odredio kraljevski tovarnik, živ će naražanj!

Kumanski vojnici se potiskuju sa strane, ugiblju se bitki Joakimovihvojnika s kneževskim, a Joakim i Oldamur ih prate pogledima.

– Sada su mu dosta blizu. Počni, Oldamure!Kumanski vojvoda napne luk i nanišani.Tek treća strijela udari postrance u trbuh vitezova konja.– Ah! – urla Joakim poput gladne zvijeri kad zagriza u meso žrtve.– Bogovi! Strijela je odskočila!– Gađaj – gađaj! Jedna – dvije – tri. Što je to? Zar njegov konj ima

trbuh od gvožđa?!On izusti kletvu, kunući nebo, zemlju, kumanske i kršćanske svece.– Oldamure! Što ti je? Zašto ne gađaš konjsku glavu?– Teško je to kad vitez neprestano upravlja amo-tamo štitom.

Pomozite, bogovi – i strijela ponovo poleti.Strelica leti oko viteza koji je nijem i kao da nije živi stvor, obara

ljude i životinje.Joakimu se prekine dah. Oldamur zastane.– Joakime! Ovo nije čovjek! Nije ovo ljudski stvor!Obojica gledaju kako se vitez sagnuo naprijed i svoj štit štavio pred

glavu konju, a iza štita vire samo njegov sablasni vizir i blistavi mač.– U trbuh, u noge konju! Strijelu amo! – vikne Joakim i uzme svojem

momku luk pa nišani uporedo s Oldamurom.Strijele zvižde. Čitav pokrivač vitezova konja posut je strijelama kao

jež iglama. Konj ne pada, već nosi svojeg gospodara lijevo-desno,naprijed-natrag, kako ga on upravlja svojim tijelom.

Kumani, krvoločni, razdraženi mirisom krvi i Joakimovimobećanjima, zapanjeno gledaju viseće strijele na konju koji od njih nepogiba.

Smućuje ih predodžba o nekoj tajanstvenoj čaroliji. U mišice im seuvlači strepnja pred nečim nesavladivim što nosi u sebi smrt i zator.

– Stotine svojih momaka vodite na viteza! – dere se Joakim izvansebe.

– Bogovi vas zovu, Kumani! – viče Oldamur. – Ako ovaj ostane živ,krstit će vas!

Opet se koplja uzgibala. Joakim vitla oko sebe mačem i tjera vojnike.– Čarobnjak je! – viču oni sprijeda.

513

– Nije čovjek! Strelice ne pogađaju ni konja.Poput grmljavine iz oblaka, zaori nad njima vitezov glas:– Mač i koplje darovala mi je srećonoša! Uzalud lijete krv uz

Joakima! Srećonoša mi je poklonila sreću! Dođite svi pred mačsrećonoše! Dođi, Joakime, kojemu srećonoša šalje svoje prokletstvo!

Praznovjerje zagospodari svim ljudskim nagonima. Joakim osjeti usrcu teški udarac. Presahnuo mu je dah. Kipuća krv mu se smrznula ipretvorila u led. Oldamur mu okrene zastrtu glavu:

– Čujete li? Srećonoša je na njegovoj strani. Zato strijele nepogađaju. Zato siječe tri glave najednom, Joakime, mi smo izginuli!

„Tajana – Srećonoša! Ona je, dakle, s njime, ona koja sve može! Njunisam mogao povesti sa sobom! Nju sam ostavio na dvoru! Nju sam ubijegu, u strahu za svoj život, zaboravio!“

Nevidljiva sila pala je na bojište i zahvatila bojovnike. Glas osrećonošinu oružju i njezinoj pomoći knezovima i njihovim vojnicimaprobudi vjeru u njihovu pobjedu. Vjera u srećonošinu moć uđe im usrca, u mišice, u drške njihovih mačeva. A u Joakimovim redovimakrvožednost, pohlepa za vlašću, častima i darovima, pretvara se u strahod sigurnog gubitka boja jer vjeruju u moć koja im nosi poraz. Nadsvima lebdi prikaza djevice u bjelini, oko nje zlatan oblak. U ruci jojsreća kao nešto stvarno, blistavo, nedostižno, čime ona upravlja bojnimač i smrtonosno koplje viteza pod sokolovim kacigom, čini mu konjanedohitnim strijelama i pruža pobjedu kneževskoj četi.

Sila praznovjerja lomi hrabrost, tjelesnu i duhovnu snagu ljudi,jakih, mišićavih, odraslih s mačem i kopljem na megdanu i bojevima.Joakimova klonulost nevidljivo, nesvjesno prelazi u njegove vojnike, anjihov strah ulazi u njega.

– Dođite, sinci smrti, pod mač srećonošin! Što ste stali?! Momci moji,za mnom! U ime srećonoše, svi će pasti mrtvi! – viče Sokol i jurnenaprijed u divljem trku. Kneževska četa za njime.

Užas hvata Kumane i nevjerne kraljevske vojnike uz Joakima. Utom času, u divljoj trci, glavom bez obzira jure oni u predvečernje sjenešume.

– U ime srećonoše! S njezinom srećom na kraj svijeta!Kneževa četa poput bujice iza povaljenih nasipa poteče za

bjeguncima.Pobjeda u toj šumi spriječi Rudolfa da za četiri dana prijeđe granicu

ugarskog kraljevstva.

514

Na kraljevskom dvoru svi su uznemireni. Po utvrdama, na kulamaza izviđanje, gleda knez Semere s drugovima dolje niz obalu širokognabujalog Dunava u pustu, vodama natopljenu nizinu, iz koje se sterušumovite budimske visočine.

Sunce se pomalja ispod sivih oblaka. Čitav kraj leži u predzimskojpustoši. Nigdje se ne pomalja nikakva četa ili glasnik. Knez Semerezabrinuta lica izdaje odredbe kao pred neprijateljsku navalu na utvrđenidvor.

Na izvidnom tornju pojavi se kraljica. Ogrnuta je plaštem. Oči jojgrozničavo plamte. Iza nje, poput sjene, ide Tajana. Tamni ogrtačnapadno ističe duboku bljedoću njezinih obraza.

– Svijetla kraljice, vi ovdje? – usplahiri se knez Semere. – Upravosam htio da vas izvijestim.

– Nemam mira u odajama, kneže. Što je?– Još uvijek našima nema traga. Sad su, eto, minule tri noći i, evo,

ide treći dan da im nema glasa.– Onda je Joakim naše pobio?– S njime su Kumani i jedna vaša četa. Ipak, Ivan Okićki je lukav i

hrabar, a kažu da je njegov prijatelj vitez Sokol pravo pakleno čudo.– Da, on to jest! Da znate kakav je bio na turniru što sam ga

priredila u Hrvatskoj pod Gričem?! Njegova snaga je silna, ali on jejedan.

– A Okićki? A naši knezovi? – ljubomorno će knez Semere.– Da, da, nadam se, svi su oni hrabri, no može li hrabrost pomoći

protiv kumanskih životinja? Kad mi dođu pod ruke, krstit ću ih sveredom – i onda ih baciti u tamnicu! Zvijeri izdajničke! Ako se vitezudogodi kakva nesreća…

Nijemo, oborenih očiju, Tajana stoji iza kraljice, ne odajući nikakvaznaka svojim mislima.

– Dođi, Tajano – okrene se kraljica k njoj. – Kneže, javite mi odmahsve što god se dogodi.

I napusti toranj pa se uputi k debelim željeznim vratima.– Idemo u kulu mudrosti, Tajano. Možda nam pomogne Agora.Djevojka odgurne vrata i one se popnu u kulu.Sjedoglavi mudrac u crnoj halji s bijelom pelerinom pokloni se

duboko.

515

– Brzo gledaj u daljinu! Hoću da znam gdje je vitez, gdje su njegovidrugovi. Brzo, brzo! Dođi, Tajano – šapće Elizabeta i privuče djevojku ksebi, a ona se čini gotovo neosjetljiva, bešćutna.

Agora baci na žeravicu prah, dim se uzvija, plamen suklja, a on zuriu nj izgubljenim očima.

– Što vidiš, Agora? – pita kraljica.– Knezove – vojsku – dvije vojske, bore se, kolju, krv se lije.– Vidiš li viteza sa sokolom na šljemu?– Ne vidim.– Budalo! Moraš ga vidjeti.– Sad, evo, dolazi, krv teče iz njegovih ramena, vitez pada.– Pada? – krikne kraljica.– On nije pao – odlučno će Tajana.– Ti vidiš, Tajano?– Ja – vidim, ja ga vidim – on pobjeđuje.– Gdje ga vidiš?– Svuda – u šumi, u dolu, u gori, svuda.– Tajano, on je živ?– Da, živ je.– Kako znaš? Otkud?– Otkud? – pita ona plamen, dim i sebe.Nakon tri probdjevene noći, ne okusivši jelo, čitavo joj tijelo postaje

veoma osjetljivo, sve u njoj dršće, trepće, priviđenja dolaze i odlaze ublijedim slikama iz daljine. Vidi boj i viteza, samo njega što lebdi nadsvima kao luč u tmini, kao sunce iz oblaka.

– On je pobijedio! – veli ona čvrsto.– Ti znaš – ti? – i zagleda se kraljica u njezine crne oči iz kojih se

iskri. – Kakve su ti oči?! – usklikne nesvjesna zbog čega ju je sadazahvatio strah od tih očiju što sijevaju žarom koji nikad nije primijetila unjima.

– Kakve su ti oči, Tajano! U njima je bodež!Djevojka se lecne, probudi.„Tajčice moja!“ pomisli kraljica. „Još jednom recite to, viteže“. – Zar ju

je on tako nazivao?Slutnje što su je obuzele onog dana kad je sjedila kraj Tajanine

postelje, iskrsle su. Stegoše je sada ponovo u grudima. Kroz stisnutetrepavice gleda Tajanu i čini joj se da ona stoji pred njom kao krivac.

– Ti ljubiš viteza?– Kao oca – odvrati ledeno.Kraljica šuti i prisluškuje zvuk glasa kojim je to odgovorila.

516

– Govoriš li istinu? Zakuni se da govoriš istinu.– Svijetla kraljica meni više ne vjeruje. Zato molim da me otpusti s

dvora, i to još danas, i da mi za pratnju dade pustinjaka Dragošu kojičami u Belinoj kuli.

Odlučno, čvrsto zvuče njezine riječi. Elizabeta se zapanji. Da sakrijeneodlučnost, pođe prema malom prozoru.

Slike i doživljaji što ih je proživjela s Tajanom u vezi s vitezomuspiruju i opet stišavaju njezine sumnje. Tajana čeka, ne maknuvši se.

Kraljica se obazre.„Ako ga ljubi, oduzet će sreću meni i podijeliti je sebi. On će je

ljubiti! Može li to?“Glas trublje prekine njezine misli. Skoči i potrči uz stube k prozoru.– Oni su! – klikne Tajana, ne mičući se.A kraljica zuri kroz prozorčić, dršćući i zaboravljajući sve, krikne:– Kneževski su šljemovi! On je!I potrči iz kule.Tajana ju je slijedila polagano, oborene glave. Mirna i blijeda, uđe u

Dorjinu sobu. Kneginjica je uhvati ledenim rukama:– Tajano, trublje su kraljevske. Vraća li se Ivan živ? Oh, je li živ,

ranjen?– Živ je! Mora biti živ!– Ti si mu dala svoju sreću, ti si bdjela, Tajano, nad njim! Tajano, da

vidimo što nas čeka.U kraljevskoj dvorani zveči oružje. Ulaze knezovi, vitezovi. U

naslonjaču sjedi kraljica, uz nju Ladislav. Rumeno kraljevo lice odajeznatiželju. Knezovi i bojovnici obredali se uokrug, onako blatni,poderani, izmučeni. Elizabetin je pogled prikovan uz srebrnog sokola našljemu viteza sa zaklonjenim licem.

Sa strane kraljici stoji Orhida. Provela je dvije noći dršćući zaJoakimovu pobjedu. Čvrsto je vjerovala da će je on, kad bude na vlasti,vjenčati s vitezom Sokolom. A sad strepi, gledajući tu u dvorani vitezana kraljičinoj strani, u njezinoj vlasti i moći. „A, Joakim?“ – pita svakinjezin pogled. Zaustavila je dah, slušajući kako knez Okićki izvještavakraljicu o bitki u Bakonskoj šumi.

– A urotnik? A kraljević? – upadne kraljica nestrpljivo.Orhida se gotovo stresla, očekujući odgovor.– Svijetla kraljice, urotnika smo progonili, tražili čitavu noć. Mrak

ga je sakrio. On uteče netragom!– Ah! – udari kraljica rukom po naslonjaču.– Gonili smo ga, tražili u šumi, u kumanskom taboru, nestao je. Bit

517

će – sakriva se u gorama ili kod kojeg prijatelja, po svoj prilici tamo gdjeje sakrio kraljevića. Otposlao sam nekoliko vjernih ljudi u sve krajeve.

Orhidi od radosti zaigraju zjenice. No, u istom času osjeti da joj jeIvan Okićki dobacio čudan pogled.

Ladislav, kralj, sjedi šuteći i bulji preda se, dok je kraljica vršeći uznjega vlast, uzdigla glas:

– Sve Joakimove pristaše pohvatajte i bacite u tamnicu, a vi, knezovii vitezovi hrabri i vjerni, čujte: Joakima, nevjernog svojeg slugu – čvrstonaglasi ovu riječ i pogleda viteza Sokola – slugu, kojeg je pokojni kraljpodigao do tovarnika, skidam s ove časti, proglašavam ga izdajnikomprijestolja i kraljevstva, lišavam ga svih njegovih dobara i stavljamnjegovu glavu na mač.

Ivan Okićki pogleda Orhidu ravno u oči. Sad je već bila sabrana ihladna.

Kraljica podigne glas još više:– Svakome tko ga uhvati podjeljujem pravo da ga ubije kao

prokletog izdajnika, a nevjerne Kumane kaznit ću nesmiljeno.Trenutak ušuti, pogled joj se potkrade k vitezu što stoji poput kipa,

ne odajući ni jednom kretnjom dojam nad Joakimovom osudom, koju jeon tražio u zamjenu za obećano ispunjenje kraljičinih težnja.

– Sva njegova dobra podjeljujem knezovima koji su me hrabrobranili i pobijedili buntovnika. Tko je bio najhrabriji od svih? Tko jevodio boj do pobjede?

– Ivan Okićki – vikne stari knez Semere. – Njegovo je bilo vodstvo.Svi kliknuše knezu Ivanu.Sjena padne po kraljičinu licu. Ivan Okićki okrene se k starom

knezu Semereu:– Vaša kneževska vlast nije bila prisutna. Zasluge su moje malene.

Uzalud bi mi bila osnova da je nije neviđenom bojnom majstorijomizveo vitez Sokol. To moraju potvrditi sva plemenita gospoda.

– Istina je – naglasi knez Batori. – Knez Ivan je vodio, upravljao, aSokol sve izvodio nevjerojatnom bojnom vještinom.

– Tako je bilo! – kliknuše svi knezovi. Elizabeti se lice razvedri.Sokol šuti i ne miče se. Knez Ivan izlazi pred kraljicu:– Svijetla kraljice, moja lukava osnova, a vitezova đavolska bojna

vještina i divna hrabrost naših uglednih kneževa, bila bi podlegla četiriputa većoj Joakimovoj sili da nije došlo pojačanje silnije od svih vojska.Vitez Sokol zatražio je od mene da o tom svijetlu kraljicu izvijestim predsvima, i, evo, izvršavam tu dužnost.

– Tko je doveo pojačanje? – upita Elizabeta u čudu i u nekom

518

strahu.– U najstrašnijoj pogibelji dosjeti se vitez Sokol i uzviknu gromkim

glasom: „Joakime, mač i koplje darovala mi je srećonoša! Ti si izgubljen!Dođite svi pod mač srećonoše koja šalje tebi, Joakime, svojeprokletstvo!“ Joakim zanijemi, neprijatelja zahvati strah, protiv nas biišli, ali protiv srećonoše izgubili su snagu. Ona je nad nama prosipalasvoju sreću. Kad sam polazio, dotakla se mojeg mača, a sestra mi reče daje dan i noć bdijući sazivala pomoć nama koji branimo kraljicu.Neprijatelj je uzmaknuo pred – srećonošom!

Bojne opreme tiho zveknuše kad se svi okrenuli s izrazom radostiprema Tajani. Ona stoji daleko u pozadini kraljevskih dvoranka, a svi jojse dive.

I Sokolova se glava pomakne prema djevojci. Knez Okićki pođeprema Tajani, prihvati njezinu ruku i dovede djevojku pred Elizabetu iLadislava, koji samo zablenuto gleda.

Oborena pogleda, izgubljena, zatečena tim kneževim činom, slala jepred kraljicom poput mramorna kipa.

– Živjela srećonoša! – uskliknu knezovi, zanosno gledajući djevojkupred čijom su moći bježali Joakim i njegova vojska.

Elizabeta se prisili na smiješak, a pogled joj istražuje nepomičnogviteza Sokola.

– Srećonošo – reče ona – što tražiš od mene? Ispunit ću ti što godželiš na uzdarje za sreću koju si nam donijela.

U dvorani bude tiho. Tajana prozbori. Njezin meki glas zvuči poputsrebrnog zvona:

– Svijetla kraljice, ispunite mi ono što sam zamolila danas u kulimudrosti.

Kraljica osovi glavu, pogleda po dvorani, a zapravo zaustavi pogledna vitezu pa odvrati:

– Molila me je da je otpustim s dvora na Grič, nekom pustinjaku. Štovelite na to, knezovi?

Svi se jednodušno protive:– Da pustite srećonošu, svijetla kralijce? Ne! Ne činite to!– Viteže Sokole, zaštitniče ove djevojke, što velite vi? – naglasi

kraljica. – Da je pustim?Stojeći uz viteza, Ivan ga ponuka da pođe bliže kraljici.Polagano pristupi vitez kraljici i odvrati nekako tiho, ali odlučno:– Da! Pustite je kući.Elizabetu obuze takva radost da je nije mogla sakriti.– Ne! Ne! – viču ostali knezovi.

519

– Tvoj zaštitnik hoće da ti učinim po volji, a ostali knezovi su protivtoga. Čuj, Tajano! Zaboravila si da si mi obećala ostati na dvoru. Smiješmoliti sve, samo to ne! Reci što drugo!

U žamoru glasova ona se približi kraljici i šapne:– Svijetla kraljice, ispunite mi drugu molbu i otpustite kući…Elizabeta je shvatila da misli pustinjaka Dragošu i reče:– Dobro, ispunit ću! Gospodo knezovi, dajem plemkinji Tajani od

Astre kneževski naslov.– Živjela kraljica! – kliknuše knezovi u jedan mah.– A sada molim mojeg tovarnika hrabrog Ivana Okićkog i sve

plemenite i hrabre knezove da se odmore i dođu na večeru na kojoj ćumeđu sve vas podijeliti časti i darove. Hrabri i vjerni naši, izričem vamsvu milost svoju i kraljevu.

Oni dignuše mačeve uvis i dvoranom odjekne burno klicanje.Elizabeta i Ladislav izlaze iz dvorane, a knez Ivan ih prati. Blizu

vrata on reče:– Svijetla kraljice, vitez Sokol čeka na vaše odredbe. Pokrivena

obraza ne može se više ni časa zadržati na dvoru!– Da, istina je, ali pobjednika ne treba ozlovoljiti, neka pristupi da

ga pitam: stavit ću mu na volju, hoće li se razotkriti i ostati na dvoru ilikani poći svojim putem. Neka svi odstupe.

Dok su se svi povukli, promatrala je ona Tajanu, a onda Orhidu,zatim se još udalji od Ladislava. Vitez Sokol pristupi i pokloni seduboko:

– Stupite bliže – ponuka ga ona.Kad se posve približio, reče mu tiho;– Viteže! Kraljica je ispunila ugovor do posljednjeg slova. „Onog

dana kad Joakim bude svrgnut i odstranjen s dvora, ja ću vam pasti donogu“ rekli ste, viteže, kraljici.

On poklekne na jedno koljeno i reče tiho:– Zapovijedajte!– Neću da pred dvorom skinete svoj zaklon s lica. Ni danas ni

poslije. Vratite se u Gertrudin dvorac, ne dođite na večeru, a kad minesvečanost, čekam vas u svojoj odaji. Na južnim vratima dočekat će vasmoj pouzdanik.

On se sagne i poljubi rub njezina plašta. A Elizabeta osovi glavu,blijeda od uzbuđenja, i reče neobično glasno:

– Svojom milošću dopuštam vitezu Sokolu na njegovu molbu daživi dalje po svojoj vlastitoj volji – gdje god bude htio.

Orhidi se ukrade zlobni smiješak. Tajanino lice je hladno,

520

nepromijenjeno. Kraljica krene s kraljem, a knezovi ih prate klicanjem.Vitez Sokol izgubi se iz dvorane. Za njim pohiti knez Ivan.

Čitav događaj u dvorani Dorja je promatrala teško suzdržavajućisvoj ushit nad srećom što joj se brat vratio zdrav. U svojoj radosti stisla jeTajaninu ruku i potpuno zaboravila da se u njoj mora nešto događati uovom času – naočigled viteza Sokola i kraljice. Čim je Elizabeta otpustiladvoranke, Dorja pođe da potraži brata s kojim se još nije ni pozdravila.Sluge u hodniku rekoše da je knez Okićki otišao s vitezom Sokolom udvorište. Dorja se uputi u svoju sobu, uvjerena da će brat, kad svršiposlove, doći da je zagrli.

Nije dugo čekala. Ivan uđe blistava lica. Nakon nekoliko dana i noćiteških patnja, brat i sestra padoše u dug zagrljaj.

Kad su sjeli jedno uz drugo, raspravljajući što se desilo od onevečeri kad su knezovi proveli urotu protiv Joakima, Ivan primijeti:

– Vidiš, radi ove osnove htio sam da vojvoda Bela ne odlazi uČešku, nego da ostane ovdje.

– Pričaj mi, Ivane, o bitki – radoznala sam na svaku sitnicu, a najvišeo tebi.

Ivan je, međutim, najviše pripovijedao o Sokolu i gotovo uživaoobnavljajući bojne događaje, a ona je slušala zapanjena hrabrošću vitezaSokola. Odjednom prekine brata:

– Ne razumijem, Ivane, kakve su to bile čarolije da strijele nisupogađale njegova konja?

– Čarolija je to Sokolove bojne dosjetke. On je razderao košulju odkovne mreže i njome oklopio svojega konja. Tome se dosjetio još doksam ja s njime živio u Gertrudinu dvorcu. Vježbao je svojeg sivcadanomice, u dvorištu, da se privikne na tu mrežu i nitko nije mogaoslutiti da je konj pod suknenom prevlakom potpuno zaštićen od strijela.Ovo mu je došlo baš u pravo vrijeme u Bakonjskoj šumi. Kumani iJoakim smatrali su da je konja začarala srećonoša!

– Uistinu su pobjegli pred njezinim imenom?– Nije to nikakvo čudo kad se čitavom zemljom pronosi glas o

čudotvornoj moći ove djevojke. Sokol je to u dobrom času iskoristio,rekavši da mu je ona poklonila oružje.

– Taj je vitez, uistinu, neviđena ličnost.– Prije si ga krivo objeđivala.– I sad se ljutim na njega radi Tajane. Nego, čudim se da kraljica nije

njega podigla na čast koju je podijelila tebi.– Ovo je ona učinila po njegovoj želji.– Tebi je, dakle, veoma sklon?

521

– Sklopili smo savez i prijateljstvo.– Znaš li tko je?– Znam.– I vidio si njegovo lice?– Jesam.– Zašto se sakriva? Je li, možda, nakaza?– To nikako ne mogu priopćiti. Veže me riječ.– Kako? Zar neće sada živjeti na dvoru i razotkriti se?– Ne.– Dakle, sve to nije učinio zato da dođe na vlast?– Mene je podigao na vlast po Tajaninoj sreći.– Ali on će imati od toga ipak svoju korist. Za uslugu će od kraljice

dobiti nagradu.– Odbio je sve.– I – kraljicu…? – upita Dorja, tiho i značajno.– To je drugo. Kad je malo prije odlazio u Gertrudin dvorac, reče mi:

„Moja sudbina riješit će se danas nakon svečane večere!“– Bit će kraljičin ljubavnik?– Njegovi posli – ne pitam ga. Mene muči samo jedna mogućnost:

da Joakim pobjegne s kraljevićem Andrijom k Rudolfu Habsburškome.– Ne boj se. Andriju će mu oteti.– Tko će ga oteti?– Tomo Loborski.– Tomo?! Ja sam ga dao smaknuti!– Kraljica ga je u posljedni čas pozvala, a on joj dao riječ da će oteti

kraljevića.– Kraljica je Tomu pomilovala?– Ali prije toga je meni dao riječ da će Andriju oteti.– Tebi?– Da, meni, a kasnije i kraljici.Neugodna šutnja uslijedila je nakon ovih riječi. Dorja primijeti da se

na bratovo lice navukla sjena. Njegove lijepe smeđe oči zažmirile na nju.Ruke je složio na grudi i pošao dva-tri koraka bliže.

– Ti si kraljici savjetovala da ga pomiluje?– Jesam – odvrati mirna glasa i pogleda. – U našu korist.Vjeđe mu se još dublje spustile na oči iz kojih je probijao gnjev.– Dorjo, nešto mi je nejasno.– Ne znam na što smjeraš.– Na što si smjerala ti kad si savjetovala kraljicu?– Da pomognem svima. Najviše nama.

522

– Ti si pod izlikom da će on ugrabiti kraljevića, navela kraljicu da gapomiluje – da njega spasiš od smrti. Dorjo, sebe si založila za razbojnika.

Lijepo Dorjino lice ostalo je mirno i spokojno.– Nije lijepo što mi tako govoriš. Razumljivo je da Joakim neće

kraljevića nositi sobom po šumama nego će ga negdje sakriti. Tomo jesmion, a Joakim će mu vjerovati.

– Nikada ti to neću povjerovati! Htjela si spasiti život otimaču.– Zašto da ga spašavam?– To pitaj – sebe!– Jednom, na Okić-gradu moj brat se na me nabacio sumnjama, a

vojvoda, stran čovjek, povjerovao mi je.– Kad bi čuo ono što sad ja slušam…– Odobrio bi moj čin.– Dorjo, Tomo je tražio od tebe zauzvrat što si iz njegova dvorca

otišla čista da mu vratiš život.– Naprotiv, nije htio da ide! Molila sam ga i predočila mu, ako

Joakim utekne s kraljevićem, da ću ja dopasti Henriku.– I pošao je iz ljubavi – grubom podrugljivošću reče Ivan.– Ne znam što on osjeća prema meni. Tajana je tvrdila da me ljubi, a

ja sam to iskoristila.– Tajana tvrdi da te ljubi otimač, i tvoje se srce raznježilo…– Ivane! Valjda me ne kaniš sumnjičiti da osjećam za ovog otimača?

Nisam li vjerenica vojvode Bele kojega volim? Zaboravljaš da govoriš sasvojom sestrom. Sramotiš me pred sobom i preda mnom!

Glas joj se prelomi zaustavljen plačem. Ovo ga očito dirne.– Idi, pitaj Tajanu! S njome sam ugovorila da njegove osjećaje

iskoristim za sebe. U onom je času kraljica očajavala, a ja sam htjelaodvratiti od svih nas tako strahovitu pogibelj da sam samu sebe ponizilai žrtvovala se. Idi, ispitaj Tajanu pa razaberi kako si me uvrijedio.

– Priznajem. Ali, Dorjo, kraljica, Tajana i ti poslale ste Joakimupomoć. Razumiješ li – pomoć!

– Varaš se! Tomo će kraljevića donijeti. Otkud – ne znam, ali to ćeučiniti!

– Mnogo vjeruješ Tominoj riječi!– Nije li mi u Loboru dao dokaza da je zna održati? Bila sam mu

izručena na volju dan i noć pa me nije ni dotaknuo. Ako to nije dovoljandokaz, onda na zemlji drugi ne postoji! Dakle, vjerujem i čekam.

Zagledao se u njezina lijepa vitka leđa po kojima se spuštaraspletena smeđa svilena kosa.

– Dorjo, tvoje ime odviše je često bilo spomenuto uz ime ovog

523

razbojnika. Meni je odlanulo kad je priznao ortaštvo s Joakimom. Biosam sretan da će krvnički mač učiniti kraj toj našoj sramoti, a sad, eto…

– Zar bi bilo bolje da Joakim proglasi Andriju kraljem, a Hrvatskurobljem?

– Učinit će to i prenijeti kraljevića preko granice.– Neće! – velim ti – Tomo se zakleo! Vjerujem mu. Donijet će ga,

makar ga izvadio ispod đavolskih krila.– Pa kad bi to i učinio, kakvu bi nagradu stekao?– Kraljičino pomilovanje.– I on će se i dalje vrsti oko tebe?– Nikad mi više neće na oči. Na to se kunem.Ivan slegne ramenima i promrmlja:– Tko bi vas žene znao!– Ti uistinu nemaš oči da vidiš pravu istinu u ženskom srcu. Jao

onoj koju ti sudbina nanese za ženu – ljubomorit ćeš na pustu maglu.– Ne boj se, nikad nećeš dočekati snahe. Ne kanim se mučiti,

odgonetavajući vječno skrovite ženske osjećaje i misli.– Ja nemam što skrivati, upamti to, Ivane, i nikad više ne vrijeđaj

svoju sestru, vojvodinu vjerenicu. Ali, zanima me, hoćeš li vojvodiposlati u Češku glasnika da mu javiš što se zbilo?

– Kada doznam što je s kraljevićem. Ako ga Joakim prenese prekogranice, tamo će ga Rudolf Habsburški proglasiti kraljem ugarskim ihrvatskim. Neće nam preostati drugo, nego da povedemo na Rudolfavojsku.

– Što? Rat?– To je ono što zabrinjava mene i knezove. Joakim je ispraznio

blagajnu kraljevstva, a nas će uplesti u rat. To je nesreća za kraljevstvo.– Tomo će spasiti kraljevića Andriju… Ili bi volio da Joakim

kraljevića prenese preko granice ili da ga ovamo donese Tomo?– Dosele nisam poznavao tvrdoglavosti u tebe, Dorjo. Ti si stvorena

da vladaš. Čuj me – naš sukob zbog otimača gotovo me je prepao da ćuizgubiti povjerenje u tebe.

– Kao da to ne govori moj Ivan!– Dorjo, velika me čeka borba, veliki posao za veliku stvar o kojoj ti

danas ne mogu ništa reći, samo jedno: trebam ovdje saveznicu! Možeš limi se zakleti da odsele nećeš raditi ništa, a da ne pitaš mene?

– Ivane – odvrati Dorja ganuto – kunem ti se na mrtvu majku. Akojoš jednom posumnjaš kao malo prije…

– Ne, ne, ne govorimo više o tome. A sad, evo ti prve zadaće sestro.– On počne šaptati:

524

– Pazi budno na Orhidu, svaki njezin pogled i korak, pa i njezinesluškinje jer ona je uhoda i ortak Joakimov…

Začuđeno sklopi ona ruke slušajući ga.– Znam da je ona one večeri otkrila Joakimu našu urotu. Valja steći

dokaze kako je stupila u vezu s Joakimom.– Lako se domisliti: ljubi viteza, dakle je ljubomorna na kraljicu, ali

netko ju je natjerao u taj savez. Orhida je odala Joakimu kraljičinsastanak s vitezom u šumi. Saznala je za taj sastanak od Sokolovaprijatelja, onog mudraca što nam je prorokovao budućnost na poljani.Vitez joj je sam dao prigode da Joakimu otkrije sastanak a odredio je tozato da požuri slom između kraljice i Joakima, iskoristiv Orhidinljubomor. A sada je moramo držati na oku. Kad je Orhida izdala našuurotu Joakimu, on će joj se javiti i dobivati od nje vijesti s dvora.

– Onda je ta djevojka velika opasnost, Ivane.– Do tebe je da tu opasnost ukloniš od nas. Ženi je lako nadzirati

ženu. Valja spriječiti da Joakim nađe vezu s Orhidom.– Nećeš li to priopćiti kraljici?– Ako nađem dokaze da je moja sumnja opravdana. Ali ona bi je

odmah dala smaknuti, a krvoprolićem ne želim započeti vladati… Pazibudno!

– Pouzdaj se u mene!

525

VITEZ SOKOL

nez Ivan Okićki stoji pred kraljicom zapanjeno promatrajućinjezinu odviše raskošnu haljinu od zelenog baršunaprotkanu srebrnim nitima. Crnu kosu splela je kraj ušiju i

pričvrstila je srebrenim nakitom i biserima. Navrh glave blista sekrunoliki zlatni dijadem. Teški nakit od srebra i bisera savio se okobijelog vrata.

Dok je dvoranka zakopčavala teški grimizni plašt oko njezinihramena, on se divi kraljičinoj ljepoti i prevelikom sjaju haljine. Još jenikad nije vidio odjevenu s tolikom brigom i tako urešenu. Zelenaskupocjena tkanina zaokupila je njegovu pozornost. Ona otpustidvoranku. Spazivši Ivanovo divljenje, primijeti:

– Prekrasna tkanina, zar ne? Donio mi ju je s istoka veliki meštarOlivero, vi ga poznajete. Obećala sam mu, kad budem imala vlast, da ćuga pozvati na dvor i podijeliti mu čast dvorskog peharnika. Učinio mi jemnogo usluga. Jeste li suglasni sa mnom?

Oliverovo ime uzburka Ivanovu krv. Nije zaboravio njegovosramotno vladanje prema Dorji kad je utekla u samostan templara injegov izdajnički posjet na Okić-gradu. Ali se poklonio posve korektno:

– Svijetla kraljice, kako vaša milost želi, tako će biti. Jedino bihspomenuo da je Olivero ortačio s Joakimom, tako mi je rekao Sokol.Mislim da viteza Sokola neće veseliti Oliverovo odlikovanje.

– Odustajem od toga. Neću mu ni odgovoriti na poslano pismo.Kako da podijelim časti na dvoru među ostale knezove?

– Svijetla kraljice, knez Semere, najstarji vjerni vaš sluga, najvišenam je pomogao protiv Joakima. U njegovoj smo kući sve dogovorili, onzaslužuje prvu čast, pa onda Batori, knez Janoš – i stade nabrajati sveone koji su ga podupirali protiv omraženog tovarnika Joakima.Naposljetku spomene:

– Na mjesto Henrika Gisinga za hrvatskog bana predložio bih knezaMateja! Vjerni je prijatelj viteza Sokola, dakle, pouzdan.

– Onda njega postavljam za bana hrvatske zemlje.

K

526

– Možda bismo, kraljice, sve trebali dogovoriti s vitezom. A uprvom redu treba da otkrijem na dvoru izdajicu i ortaka koji je onevečeri odao Joakimu našu urotu i omogućio mu bijeg.

– Znate li da je izdajica doista bio na dvoru?– Jest. Saznao sam to od kumanskog četovođe u Bakonjskoj šumi.

Joakim ga je slao svijetloj kraljici, tobože, s porukom vojvode Oldamura,a noću je trebao da mu otvori mala vrata pa da provali u dvor. U tommu je trebao pomoći Joakimov ortak. Izdajica je, dakle, na dvoru. Očitoje izdao vašu urotu, svijetla kraljice.

– Izdajica u mojoj blizini? Nitko nije o uroti znao, osim Tajane.Nitko drugi. A ona?

– Sasvim je isključena od svake sumnje – djevojka je pomagala nama– i umrla bi za sreću svijetle kraljice. Ali zar tko drugi nije znao, slutio ilišto god načuo?

– Načuo? To je jedino moguće. One večeri svi smo bili u groznici,knezovi su se skupljali, šaptali, sporazumijevali. Ako je Joakim imaokakva ortaka, onda je taj bio među nama, načuo i priopćio Joakimu damu se te večeri nešto sprema.

– Jedino tako je mogao pobjeći. Držim da je izdajica među nama.– Nađite mi ga, kneže, umrijet će groznom smrću. Govorite na koga

pada vaša sumnja?Ivan ušutka njezine pretnje i zamišljeno odgovori:– Svijetla kraljice, još nisam pronašao osobu, ali ona je još danas na

dvoru i može se s Joakimom sporazumijevati, na to me je upozorio vitezSokol i savjetovao me da zamolim svijetlu kraljicu neka mi dopustiuhoditi svakog u vašoj blizini, pa i one najbliže svijetloj kraljici. Trebaobih po uzoru Joakimovog uhodarenja, urediti da nitko ne može iz dvora,da svatko bude nadziran. Mislim da vitez Sokol nema krivo.

– Nikako. Uhodite svakog, sve, pa i samog kralja, ja vam tonalažem. Sve što god sam učinila po savjetu viteza Sokola, bilo jespasonosno.

– Htio sam upravo zamoliti svijetlu kraljicu neka bi viteza sklonulada preuzme otvoreno uz bok kraljice, poslove kraljevstva.

– Pokušat ću. On je moj spas, moj usud – a i čitavog kraljevstva.– Uistinu je tako.– Za danas bilo bi dosta kraljevskih poslova. Kneže, čekaju nas

gosti.– Još jedno molim svijetlu kraljicu: vitez mi je osobito stavio na dušu

da sve Joakimove pristaše zatvorim u tvrđavu Domb, bili oni knezovi, iline.

527

– Sve ih pozatvarajte. Za kraljevićem Andrijom pošla je potraga.Nadam se u viteza otimača, on će nas obavijestiti gdje se Joakim sakriva.Kneginja Dorja vam je sigurno priopćila što smo učinile, ali sad je dosta.Knezovi čekaju.

– Svijetla kraljice, papinski legat još je uvijek kod nadbiskupa.Danas popodne poslao je glasnika da bi kralj i kraljica položili zakletvuda će krstiti Kumane i dići vojsku na krivovjerce. Ovo sam priopćiodanas na odlasku vitezu Sokolu.

– Pa što je rekao?– Da bi bilo nemoguće voditi križarsku vojnu na krivovjerce dok se

kraljevstvo ne riješi unutarnjih neprijatelja, a blagajna napuni.– Pravo kaže! Govorit ćemo, kneže, o svemu s njime. Jest, on nas

divno savjetuje.– Priopćio mi je danas nenadanu vijest o vojvodi Beli…To je smrkne, zabrine i vrlo iznenadi.– Što zna vitez o vojvodi?– Da je utekao preko granice. Vitez je, naime, uhvatio njegova slugu

kad se verao u blizini Budima. Ovaj je priznao da je njegov gospodarpobjegao iz dvora od straha pred Joakimom.

– Snuje nešto protiv mene? Hoće da zavlada kraljevstvom!– Svijetla kraljice, vitez Sokol poveo je slugu u Gertrudin dvorac i tu

ga stavio na muke. Nesretnik je odmah priznao da je u sedlu svojegkonja donio pismo mojoj sestri. Vitez nije vjerovao i razderao je pečat.Priopćit ću sve. Vojvoda piše mojoj sestri da je ljubi i moli neka ga slijediu Češku gdje će živjeti samo za nju, svoju ljubav, jer ga drugo na životne veže. Sokol mi je uručio pismo i savjetuje mi da sestru odvedemnjezinom zaručniku. Ja sam to odbio jer vojvoda je u nemilosti svijetlekraljice, i zato sam pozvao sestru da vojvodi vrati prsten. Vitez Sokol mije savjetovao nešto drugo.

– Što kaže vitez Sokol?– Svijetla kraljice ne primam njegov savjet.– Što je rekao? Hoću da znam.– Vitez kaže: ako ima vojvoda prema kraljici kakvih opasnih misli,

onda bi ih napustio i bio potpuno razočaran i neopasan kad bi ga svijetlakraljica pozvala natrag i odmah vjenčala s Dorjom. Ali to ne mogu i nećuda predložim svijetloj kraljici – ja!

– Ali on to savjetuje vama. Vitez zna što kaže. Vojvoda mi je bioopasan ali je do ludila zaljubljen u kneginjicu. Bit će joj sluga. U mojeime mu javite neka se vrati. Vitez će mu kumovati. A sad želim dasvečana večera što prije završi. Odviše sam probdjela noći, ovu želim

528

prospavati mirno… za sebe…Razabravši njezinu nestrpljivost, Ivan se duboko pokloni.– Svijetla je kraljica taj mir teško zaslužila.– Oh, to ste pravo rekli, kneže. Vitez Sokol zadužio me je do smrti

kad mi je preporučio vašu vjernu službu.Mladi se knez uspravi. Otvori širom vrata predvorja u kojem su

čekali dvorani i dvoranke.Dorjini obrazi rumene se od veselog uzbuđenja. Bjelina Tajanine

haljine i put njezina lica stapaju se u jedno, samo zlatni obruč oko crnejoj kose mutno sja. Dvorani čekaju. Mlada, ni od koga zapažena ženakralja Ladislava, stoji kao da je tu samo sablast. Orhida je odjenularužičasto odijelo, nekako je plaha i zamišljena. Kraljica ne vidi nikoga iništa. Pokreće je očekivanje onoga koji ima da nakon večere prijeđe pragnjezinih odaja. U pratnji mladog kralja ulazi u raskošnom sjaju svojehaljine i nakita u veliku blagovaonicu. Svjetlost s kovnih lustera zahvaćakneževske draguljima urešene mačeve, zlatom opšivene kazete, zlatnoposuđe po prostrtom stolu i svečanu kraljičinu pratnju. Knezovi gubeoči u Elizabetinoj ljepoti, uokvirenoj skupocjenim sjajem.

Bučni pozdrav gospode knezova uresi joj vrele usne smiješkom.Večera je počela. Za prve zdravice objavi knez Okićki u ime kralja i

kraljice sve časti kojima su obdareni njihovi vjerni pristaše. Zatim imdijeli darove.

Kad je utihnulo njihovo oduševljeno klicanje, kraljevski svirači odvremena do vremena zasviraju, onda se redaju zdravice i toči umirodijama nakvašeno vino.

Ljubaznost kraljičina ushićuje knezove i nove dvorskedostojanstvenike. Ona, kao da lebdi negdje u oblaku, lagana ukretnjama, hitra u dosjetkama, pažljiva u gostoprimstvu. Ljupka jeprema Tajani kao nikad do sada, hvali pred svima njezinu čarobnuljepotu, baršunastu crninu njezinih očiju. Divi se i Dorjinoj kraljevskojljepoti.

Večer zalazi u noć, veselje gospode raste. Kraljičini obrazi plamte,oči žare, tijelom struji drhtaj. Svakog časa je spopada želja da pojuri usvoje odaje, da dočeka njega i baci mu se u zagrljaj.

Ne mogavši dulje izdržati, uzme zlatni vrč i oslovi goste:– Mnogo sam noći probdjela, čekajući ovu veselu, sretnu, slobodnu

noć. Klonula sam od umora i sreće. Moji plemeniti knezovi, vitezovi ibaruni, molim vas da ostanete i dalje u veselju kraj ovog stola. Nekasvirači sviraju, dok će kraljica u svoje odaje da počine prvu sretnu noć.Mladi kralj i moja obitelj ostat će s vama.

529

Knezovi trgnuše mačeve. Pod svijetlom stotina svijeća blistajuoštrice i ore se pozdravi kraljici. Ona odlazi s nekoliko dvoranina.Grimizni plašt leprša za njome poput krila…

Društvo nastavi zabavu. Knez Semere priđe Ivanu uz kojega sjediTajana šuteći, spuštene glave.

– Što imate da mi kažete, kneže? – upita stari knez Semere.– Mnogo. Postavit ćemo svoje uhode Joakimovom ortaku.

Pozatvarat ćemo njegove pristaše u tvrđavu. Dobili smo dozvolu da sevojvoda Bela vrati. Otklonili smo od kraljevstva vojnu i sad imamovremena da učvrstimo svoju vlast.

– Kako ste to sve, do đavola, polučili u jednom danu?– Ne ja, nego vitez Sokol! Sve on! Razumijete li?– Oh, razumijem! On vam je dao slobodu da govorite u njegovo

ime, a on…– Pogodili ste! Ali, tiho!– Danas kraljica cvate, dakle, Sokol je naš zaštitnik.– Jest, stigao je za vrijeme večere i čeka. Sad će se sastati s njom.Tajanino uho upijalo je svaku riječ. Posljednja pretvori se u

gvozdenu šaku i stisne joj grlo. Blijeda zuri preko stola i sklopi oči.Svirači su zaigrali, knezovi zaplesali, vino se toči u blistave vrčeve.

Neopaženo od društva istrči Tajana u hodnik. Osjeća slabost,vrtoglavicu i hiti bezglavo mračnim trijemom ne pazeći kamo. Nađe se ukraljičinu predvorju.

Zaprepastila se od svoje smjelosti. Zašto je tu? Što traži u ovommramornom predsoblju? Svjetlo pada sa stropa. Plam uljanice gori.Zraka svjetlosti diže se i pada. Po kamenim pločama miču se sjene. Tihoje, debela zavjesa nad ulazom u kraljičine odaje visi u naborima. Što sedogađa tamo, iza zavjese?

Ukočena pogleda uperena u zavjesu stoji Tajana poputpreneraženog, osamljenog djeteta. Tijelo, nježno – tanana pahuljica nadahu vjetra. Prostor oko nje pun je magle. Hoće da utekne, da ide, da trčidaleko.

Po kamenu zazveče mamuze. Čvrsti koraci. Sva je ustreptala.Približuje joj se zveket, ona krene da pobjegne. Prekasno je. Instinktivnose zaleti u sjenu debelog stupa i zakloni, pritišće uz ledeni mramorvruću glavu. Čvrsti koraci odjeknu kamenim podom, udaraju joj usljepoočice, tuku je po čelu. Otvori oči. U svjetlosti cakli se sokol navrhšljema. Visoki snažni muškarac, pokrivena lica, korača predvorjem.

Dah joj se zaustavi. On je! Kamo ide? Zašto dolazi? Što hoće? Kamoće? Korača ravno, posve ravno k zavjesi – k zavjesi nad vratima

530

kraljičine odaje. Stao je. Čeka. Prisluškuje? Predomišlja se? Ruka muuhvati zavjesu… Gvozdena šaka uhvati Tajanino srce i zaustavi ga…

Vitez ulazi ispod zavjese. Tajana to ne može gledati. Otisne se odstupa, savija je nešto od bola, stenje. Jecaj ispuni njezine grudi. Stisla jeoči pa ide naslijepo kao da su je gurnuli iz tamnih stijena iza stupa. Usnejoj se stežu, čeljusti bole, glava je gvožđe, u prsima razlila se gorčina kojažari. Raspuklo se nešto u njoj, strahovita bujica ispuni joj grudi do grla.Zadavit će je.

Bježi trijemom, lamata rukama oko sebe tražeći zraka, zraka…Prebaci se na ogradu. Ledeni vjetar bije joj u lice. Noge joj klecaju,

tijelo se savija kao u mučilištu, hrapavi jecaj izlazi na blijede usne.Probudila se njezina tiha ljubav što jedo sada bila samo kao neki

san. Ljubomor je zgrabio u srce i valja ga u bolu, nikad iskušenom, nikadslućenom. Do ovog časa nije poznavala drugo do želju da usreći njega,pomogne mu da on stekne ženu koju ljubi. U času kad je prešao taj prag– jauknula je poput pregaženog pseta na pragu njegova gospodara.

Prebačena preko trijema, natapa suzama kamenu ogradu.Djevojačko nježno, ljupko tijelo propinje se poput nastrijeljene zvijerke ušumskoj pustoši.

Okružuje je tmina. Vjetar nosi njezin jauk u prvu zimsku noć. Mislisu joj tamo, iza zavjese, gdje je on u naručju druge žene.

Sve jače osjeća kako je razdire ljubomor. Nema više ničega. Kao daje izašla iz svojeg tijela, noseći smrtonosnu muku.

Vrata jedne odaje se otvore. Svijetlo se izlije duž trijema, čuje muškipovik. Knez Okićki obuhvati Tajanino tijelo što skliže niz ogradu.Povuče je natrag i usklikne:

– Zamalo biste pali dolje, na kameno dvorište. Što je? – Ne dobijeodgovora pa okrene prema svjetlu njezinu glavu i pogleda joj lice. Očipoluzatvorene, trepavice mokre, zjenica umiruća iskra…

– Što vam je, Tajano? Govorite već jednom! Pozlilo vam je? Plakaliste? Tajano! Probudite se!

Držao ju je svu u naručju:– Tajano, izrecite riječ. Dorja! Dorja!Sestra dohiti iz otvorene odaje i prestrašena gleda muklim očajem

izobličeno Tajanino lice. Ivan je ponese u sobu. Ovdje je svjetlo, izkamina širi se toplina. Položi je na postelju i podiže kosu s njezina čela…

– Što je? Što je, Dorjo? Pomozi! Zar umire?Kneginjica se više prepala od njegova uplašena glasa nego od

Tajanine polunesvijesti. Kneginjica joj počne trti ruke, on sljepoočnice.Onda joj Dorja vodom nakvasi čelo, dok je Ivan neprestano dozivlje:

531

– Tajano? Što se dogodilo? Što? Govorite!Poluotvorene oči zure u prostor, dalek, sablastan. Na ustima je guši

grcaj…– Idi po liječnika u kulu mudrosti! Brzo! – zamoli Dorja brata.Otrčao je skokom dok njegova sestra i dalje trlja Tajanine ruke.

Raskopčala je njezinu haljinu i doziva je. Sve uzalud. Tišina je. Ondahitna trka.

U sobu se vrati Ivan s liječnikom koji nosi pune ruke lončića. Neštojoj stavlja pod nos, trlja čelo, ruke, raskopčane grudi kao od mramoranježne i djevojački nevine.

Ivan se povuče od postelje u dno sobe.Liječnik se vrze oko Tajane, trlja je, polijeva nekom tekućinom.

Djevojčin grcaj biva sve jači, izrazitiji, plačniji, njezine se grudi dižu ipadaju.

– Što se dogodilo? Što? Da barem znamo! – pita Dorja.– Na grudi joj je sjela mora – mudro će liječnik – crna i gadna, ali već

je ostavlja. Ne trpi miris mojih kapljica, odmah će pobjeći od nje.Jecanje se pretvori u plač, prosiplju se debele suze i tijelo se

djevojčino trza.– Vidite, već je bolje! – upozorava liječnik. To joj je na grudi sjeo

noćni zloduh. Zavidi joj na ljepoti i moći. Sad sam ga otjerao.Dorja ga ne sluša, već promatra Tajaninu glavu utisnutu u postelju i

sluša njezin plač. Priđe bliže i ovije ruku oko glave i prozbori:– Tajano, Tajčice, Tajčice! Što je?Ovo je podigne s postelje. Suzama orošene oči gledaju oko sebe.– Vi ste me tako zovnuli? Vi?!I pade nauznak pogođena razočaranjem.– Ne zovite me tako! Ne, neću! Neću!Posljednja riječ izrečena je odlučno.Dorja pogleda brata. Lice mu je blijedo. Na čelu mu debele kaplje

znoja.Nekoliko hipova gledaju jedno drugom u oči – kao da oboje

naslućuju uzrok Tajanina očaja.– Je li ti bolje? – pita Ivan, ne dolazeći k postelji.Muški glas uspravi Tajaninu glavu. Spazivši kneza, pokrije se i

ostane ležati.– Dobro ti je, Tajano? – upita Dorja.– Zar sam bila bolesna?– Pozlilo ti je – gotovo si pala preko ograde.– Da, istina je, bilo mi je zlo, otišla sam iz dvorane na zrak.

532

– Bdjela si tolike noći, jadnice!Liječnik se mrštio jer se na njega ne obaziru.– Sjela joj je na grudi mora – upadne on.– Dobro je. Sad ste je otjerali, možete ići – primijeti Dorja.On izađe. U sobi šute. Tamo iz dvorane dopire glazba. Ivan stoji i

zuri u pod.– Idi, brate, gostima, ja ću ostati s Tajanom.Nekoliko koraka od vrata on se opet vrati k postelji i uhvati

Tajaninu ruku:– Tajano, je li ti sad posve dobro? Ne bih li zvao još kojeg

kraljevskog liječnika?– Hvala kneže. Ustat ću. Sve je prošlo…– Onda idem, Ako bi joj opet pozlilo, zovni me odmah.I požuri se onamo odakle je dopirala buka veselja.– Zašto si plakla, Tajano? Reci mi.– Ne znam. Možda liječnik ima pravo: sjelo mi je nešto na prsa.Dorja zakima glavom.– Da, sjelo ti je – možda slutnja da…– Što ste htjeli reći?Ali nije izrekla, već upita:– Zar nisi mogla sreću upraviti na svoje puteve, k sebi?– K sebi? Nikada nisam mislila na sebe…– I svu si sreću prepustila kraljičinoj ljubavi, a sad je prekasno?Tajanine oči ožive plamenom. Nešto zastrašujuće, prijeteće pojavi se

u njezinim zjenicama. Skoči s postelje, ali brzo klone. Ugasnulo je sve unjezinim očima. Blijedim se licem prelije podatna žalost.

– Mislim da te shvaćam, Tajano. Ili znaš sve, ili slutiš.– Što da slutim? Molim, kneginjice, pođite sad na veselje, idem na

počinak.– Otpratit ću te.I pošle su.Na trijemu se Tajana zaustavi. Pogled joj skrene onamo kuda put

vodi u kraljičino predvorje. Noge joj klecnuše. Podupre se o zid i okreneprotivnim smjerom: pokraj dvorane u kojoj su zvečale trublje svirača, pasve dalje spojnim hodnikom gdje je bivalo tiše i samotnije. Dorja seoprosti s njome. Tajana tek na to uđe u svoju odaju, rine zavor i zuripreda se. U svjetlu stane pred velikom slikom viteza s tamnimtugaljivim očima, sklopi ruke i zaplače.

„Zašto sada plačem? Nisam li htjela da on bude sretan? Nisam li sedala u službu njihovoj ljubavi? Nisam li im nosila poruke, čuvala stražu

533

dok su tu u ovoj sobi bili sami? I nikad me nije boljelo. Nikad stislo.Zašto ova bol? Što sam htjela, željela – očekivala? Da on bude sretan! Sadje sretan! I ja sam sretna – sretna“, govori sebi, a bol je guši i suzepadaju…

534

SUDBONOSNI ČAS KRALJEVSTVA

kaminu plamsa oganj. Svijetli odrazi oblijeću ružičastezavjese kraljičine postelje, uspinju se po fresko-slikarijamazidina i šaraju zlatne pruge po ćilimu poda.

Voštanica u zlatnom svijećnjaku gori dugim plamenom pokrajširokog sjedala pokrivena grimizom. Kraljica stoji usred sobe. Drhtavirefleksi vatre u kaminu tajanstveno blistaju u srebrnim nitima njezinehaljine, utapljaju se u draguljima oko bijela vrata. U polusvjetlu se iskrikao zvijezda u sutonu. U toploti raskošne sobe obilaze je ledeni srsi.Svijest o blizini željena časa ukoči joj tijelo, obrazi joj gore, a ruke zebu.Disanje zapinje. Čekanje propinje njezinu želju… Oči su joj baklje, mislisamo vjerna predodžba: visok, snažan vitez, navrh kacige sokol, po licupada zaklon od srebrnih pločica, gustih, neprozirnih, blistavih. Urupama kovnog zaklopa trepću žarke oči.

Takva ga je Elizabeta ugledala, takva vidjela posvuda: na javi, usnu, u časovima budnih sanja. Svega pokrivena, nevidljiva, a pododorom razmahana junačka snaga razotkriva se u koplju i maču.

Zaklonjena mu glava već joj u mislima razdražuje krv. Ne misli višeda ove srebrne pločice pokrivaju muški obraz. Njezina želja ostala je sove strane vitezova zaklona, ne istražuje obličje, ni jedna je misao nepodbada da zagleda – pod vizir. Njegovo lice izgubilo je u njezinom bićuoblik, bitnost, značenje. S njezinim žudnjama svezana je samo i jedinostasita muževnost u odori od kovne mreže, opasana mačem, pokrivenaprebačenim plaštem.

Takva gleda ga u mislima, u željama, takva u svojim žilama. Takvačeka sad, napeta poput kumanskog ubojitog luka, poput žice na lutnjitrubadura…

Zveket mamuza. Taj joj zvuk prođe tijelom, pali je poput munje,razgara i ubrzava dah.

– Sad je tu – u njezinoj odaji sam, nakon onog susreta na Griču, tu jenakon pola godine čekanja. Stoji na vratima. Pokriven je kao i onda, kaouvijek, tajanstvenim zaklonom, miran, čekajući. Što čeka? Čeka?!

U

535

Njegova nepomičnost ulijeva joj strepnju.Blistavilo njegova zaklona žari je…– Kraljica čeka svojeg viteza – šapću njezine usne.Čvrsti muški koraci čuju se po sagu. Prilazi polagano. Klekne.

Lagano rukom dohvaća rub njezina plašta, a kroz rupe zaklona krijesi senjegova zjenica…

Obnemogla je. Prihvati se za sjedalo. Svjetlucava njezina pojavaspušta se na grimiz. Sagiblje glavu. Šapće:

– Jedne večeri govorio je vitez: „Obujmit ću koljena vaša – ipripadati vam do vijeka!“

On ne govori – obujmi joj koljena čvrsto, gvozdeno.Njezine oči plamte, ruke joj se ispružile i oviju oko njegova vrata…

Srebrne pločice zvekeću. Od tog zvuka obilazi je slast. Ne traži njegoveusne na cjelov – samo stišće srebrnim kacigom pokrivenu glavu, kao daljubi kovinu – a ne čovjeka pod njom. Šuti, drži ga ogrljena, gleda urupama nepomičnog zaklona žive oči, svijetle, goruće, divlje. Upita:

– Ljubiš li me, viteže?– Ljubim, kraljice, neizmjerno!– Ne kraljica! Tvoja ljubav – tvoja ljubav – drugo ništa. Dugo

željkovani, dugo čekani, ljubimče moj – i prisloni hladnu kovinu njegovaobraza na svoju užarenu. Ledena kovina pali je poput žarka cjelova.

– Napokon moj – moj – samo moj.– Da – samo vaš!– I nikad nećeš pripadati drugoj!– Nikad!– Ljubit ćeš uvijek samo mene?– Samo vas – vječno!– „Tebe“, reci – „tebe“, tvoja sam ljubav – i ničija druga ne može da

stane između nas. Prije bih umrla nego dopustila da se netko uvučeizmeđu nas, ljubimče moj – i baci mu se u naručaj.

On je dohvati čvrstim rukama. U polunesvijesti leži ona nanjegovim grudima. Onda je posadi na sjedalo.

– Tvoja – sva! – uzvikne ona. – Sva, čuješ li?Vitez se uspravi. Ruke mu posegnu u zatiljak njegove kacige. Zveče

spone…Kraljica se lecne, podigne užareno lice.– Što radiš?– Skidam zaklon s lica.– Ne! Ne! – i skoči uvis i zgrabi njegove ruke. – Neću da vidim tvoje

lice… Tebe hoću!

536

– Strah od moje rugobe?– Ne! Ne! Ne marim kakav si! Ovakva te ljubim! Ovakva! S vizirom.– Hoću da cjelivam tvoje usne – reče on žestoko – skinut ću zaklon s

obraza.– Ne – samo to ne! Još danas ne. Sutra! Ovakva te hoću, danas, o-va-

kva! – i ovije se oko njega.U kaminu gasnula je vatra.

537

CRVENI VUKODLAK

a svojim ledenim krilima nosi vjetar kišu i snijeg, zavijajućigustom noći. U zamahu zapljuskuje zemlju i noćne skitnicena konjima padaju, dižu se, zaklanjaju za grmlje i stabla i

opet idu dalje u noć uzburkanu, podivljalu.– Crveni vukodlak bdi i ne sluti da mu Tomo dolazi u goste – šapće

Tomo.– Kad bismo se vratili u Budim i odali kraljici da se sklonio u

barunov dvorac, nagradila bi nas kraljica bogato i poslala svoje čete.– Ne prepuštam ovo nikome! Ja sam obećao da ću kraljevića oteti –

ja ću to izvesti.– Dvorac je utvrđen, a mi nemamo bojnih oprema. Ni do sudnjeg

dana nećete ući.– Osim britka mača, ima u Tome još britkije lukavosti.– Ako vas ubiju, gospodaru?– Onda ćeš ravno u Budim i reći kneginjici da sam umro za svoju

riječ. Možda će reći: odviše časna smrt za viteza otimača! Idi, zaklonitese, nitko ne smije primijetiti moje momke. Ako se u zoru ne vratim,pomolite se za me đavlu da odviše ne loži pakleni ražanj. Naprijed, uime kneginjice Dorje!

Mrak ga proguta. Pljusak vode i snijega brizga mu u lice. Grmećival vjetra zapinje mu o tijelo. Odupire se. Hvata suho grmlje i stabla iuspinje se. Gore, na visini, u dvorcu svijetla luč pozivlje ga, razbuđuje unjemu želju da iskupi riječ Dorji. Zaustavi se. Duboko odahne, gleda unoćnu buru prema onoj strani gdje u dalekom kraljevskom dvoru snivaDorja…

Okrene se i juri uz brijeg kao da se bacio nizbrdice. Dragi su mu inoć i bura i kiša i snijeg jer se s njima bori za Dorju.

Duboka je tmina. Svjetlo se izgubilo. Tomo udari o zid. Srce muzapjeva od radosti. Tapkajući, obilazi zid okolo dvorca.

Pod rukom osjeti gvožđe gradskih vrata. Ushićen tim otkrićem,stade pjevajućim glasom zvati:

N

538

– Jo – a – ki – me! Crveni vukodlače, otvaraj!Prozorčić se u veži otvori, žarka baklja osvijetli pjevača u buri.– Nema u dvoru nikakva Joakima! Što hoćete?– Konačište! Evo sama samcata viteza, dajte mu konačište. Prijatelj

sam kraljevskog tovarnika!Sa zidina osvijetle ga baklje. Očito žele da se uvjere govori li istinu.

Videći da je sam, netko zapovijedi:– Otvorite mu!Tomo zadrži radosni krik. Mala se vrata otvore, a iz svjetlosti pilje u

njega oštrice koplja u rukama gradskih momaka.– Ej, doček baš nije odviše ljubazan. Evo, – i on digne ruku. – Ne

bojte se mene, samca, zalutala u gori.Sluge s kopljima vode ga u kamenu zgradu mračnim uskim

hodnikom. Odavle mu otvore vrata u sobu punu svjetla. Uza stolnaslonjena crvenobrada glava. Kraj njega šestorica plemića.

Tomo skoči preko praga. S njega lijeva voda po kamenitom podu.Odora mu se prilijepila uz tijelo i otkriva stasitu vitkost.

– Dobar večer, Joakime! Moj poklon kućedomaćinu, barunu! Podkrovom je nešto bolje. Dopustite da ogrijem ozeble ruke, a, bogme, ne bimi škodilo da mi ponudite vrč vina i komad mesa – sa smiješkom otkrijeTomo zube.

Plemići šute. Joakim ga promatra mrzovoljno ispod kuštravihobrva.

– Vaša milosti, gospodine tovarniče, baš nije dobre volje. Ili steovdje zaboravili gostoprimstvo?

Joakim uputi kućedomaćina da mu da večeru.– Prije toga morao bih se pokloniti gospodarici dvora, ako još ne

spava – kavalirski će Tomo.– Nema na dvoru nikakve gospodarice – odvrati pristari barun.– Ah – nema? Onda na posao!I pođe k stolu. Plemići ustanu.– S vitezom otimačem mi nećemo k stolu!– Pitajte gospodina tovarnika koliko je noći sjedio sa mnom kad je

on trebao mene! Sad ja trebam njega, pa mu se neće da zagrize!Gospodine tovarniče!

A Joakim samo gleda u nj, smišlja i upita sumnjičavo:– Kako si saznao da sam ovdje?– Posve jednostavno. Osamljeni bjegunac sakrivao se, bježao, kad

opazim vas s nekolikovmomaka. Vikao sam za vama – ali odletjeli ste.Trčao sam za vama i vašim smjerom dolutah baš do ovog brda. Onda

539

me zateče noć i bura. Mislio sam: išli ste u posjete čestitom gospodarudvorca i, eto, da vas zamolim konak i konja da potražim svoju četu. Tkobi znao gdje se klate moji momci!

– A ne znaš ništa iz kraljevskog dvora?Znam da je one večeri, dok sam pjevao kraljici i njezinim gostima,

iznenada dojurio knez Okićki s čitavom vojskom u dvoranu – i povikao:„Gdje je tovarnik Joakim?“ Svi su se uskomešali – ne znam zašto – a janisam imao volje da pjevam knezu Okićkom pa izađem. U hodniku samčuo kako viču: „Uhvatite pjevača!“. Taj mi se poziv tako ogadio da samodlučio ostaviti kraljevsku palaču.

I stade živo i veselo pričati izmišljene potankosti o svom bijegu sdvora.

Joakim pozorno sluša. Očito vjeruje i upita:– A što kaniš sada?– Dobiti od vas konja da nađem svoju četu, pa onda na bogate

trgovce da im razveselim dosadna putovanja. Osim, ako imate vi zamene kakva posla? Znate da sam uvijek vrijedio.

– Ne tajim – tu se Joakim zaustavi i zovne znakom ruke k sebiplemiće, povede ih u kut i počne im preporučivati Tomu.

– Lupež bi nam mogao dobro poslužiti. Lukav je, ni sto vragova nebi ga nadmudrilo.

Dok su se oni savjetovali, Tomo bezbrižno guta meso i pije vino.Tada se Joakim vrati, zabode ruke u kuštravu bradu i reče:

– Dat ću ti konja, ponajboljeg, i još šaku dukata. Ove noći krećemona put. Trebamo đavolski smionog jahača koji će paziti da mojimljudima tko ne zakrči put, bilo sprijeda ili iza leđa. Treba mu smionalukavost jer mi prijeti potjera. Do tebe je da mi je skreneš s puta, osobitotamo preko granice kad budemo išli prema Beču.

– Tako mi časti, baš to mi ide u račun, željan sam se poigrati sastotinu momaka, kao pseto s mačićima. Idem!

– Treba da uzmeš suho ruho, popiješ još vrč vina pa onda na put.Mi smo spremni, konji su osedlani.

– Vidite, nisam došao uzalud. Tako mi sunca nebeskog, isprašit ćuvam s puta i noćne vilenjake – reče on, ustajući, kad iz neke sobe dopreplač djeteta. Plemići se namršte. Tomo se nasmije:

– Rekli ste da nema na dvoru gospodarice. Onda je jedan od vasovdje rodio dijete!

Samo se Tomo smijao svojoj dosjetki. Joakim opsuje i promrmlja:– Probudili su ga, derat će se cijelim putem. Neka ga uspavaju!Gospodar dvora odmah izađe. U Tomi je sve poigralo. Skokne

540

preko klupa da se ide presvući. Vrata na hodniku bučno se otvore. Napragu je knez Henrik, mokar i zadihan.

– Do sto vragova! Gdje si tako dugo? – vikne Joakim. – Jesi li doveokonje?

– Jake, izdržljive.Spazio je Tomu i riječ mu je zapela, a lice oblilo crvenilo. Dva

suparnika stoje nijemo, njihove se oči zabole kao dvije oštrice.– Kakva posla ima ovaj lupež ovdje? – pita Henrik, a u glasu mu

dršće mržnja.– Ako dopusti kućedomaćin – našao bih posla – odvrati Tomo i

udari u držak mača.– Mir! – vikne Joakim. – Ovdje niste nuzljubi, već moji pomagači.

Kad ne bude prečih briga, možete se mrcvariti od zore do mraka. Tomoće nam trebati na putu.

– On je došao da vam pomaže? – pita Henrik sumnjičavo. – A izdatće nas, udariti u leđa.

– Tomo, znaš, učinio mi je već usluge – a zapravo nema nikoga,izgubio je četu, treba me. Sam je.

– Sam? – vikne Henrik, sijevajućim očima. – Laže! Dolje pod brdomnaišao sam na četu sakrivenu za grmljem. A zašto? Uhoda je.

Tomo posegne za mačem, no već su se svi bacili na njega. Joakimpita:

– Govori, Tomo, tko te je poslao?– Poslali su me bura i vjetar.– Zašto si rekao da si sam, a dolje je tvoja četa?– Glad i žeđa gonila me, a da sam došao pred dvorac s četom, biste

li me uzeli pod krov?– Istina je da te ne bih uzeo pod krov. A zašto si dalje tajio kad si

ovdje večerao?– Da mi ne otmete batak iz zuba i ne bacite u buru. Rekao bih vam

bio, kad smo trebali poći, da uzmete u pomoć i moje momke, a vi me,eto, vješajte, Joakime, ako mislite da vam više nikad neću trebati.

– Dakle, oni su momci dolje tvoji?– Zovite ih pod krov. Zahvalit će se lijepo. Gladni su i mokri kao

pseta.– Onda se ne mičem iz tog dvorca – reče Henrik. – On vas vara!– Ti ga mrziš. No, da otklonim svaku pogibelj od nas, čujte.

Nemamo kada gubiti vremena. Bura nas pokriva na bijegu. Tomu ćuzatvoriti. Kad budemo preko granice, možeš odnijeti kraljici glas da smojoj odnijeli sina u Beč, okrunili ga kraljem, pa ćemo doći s vojskom kakve

541

nikad nije vidjelo kraljevstvo. Još joj reci da će mi biti sluškinja. A tiupamti: mogao sam te smaknuti, a nisam to učinio. Ako dođeš prekogranice k meni u Beč, uzet ću te u vojsku.

– Možda ću doći. Zašto ne?!Tomo se dade mirno odvesti u tamnu izbu. Joakim zapovjedi

kastelanu da ga drži osam dana i onda pusti na slobodu. Zatim odredikastelanu da sluga ode dolje Tominoj četi i kaže da ih gospodar zove udvorac.

Vrata se komore zatvorila. Tomo ogleda debele zidove i popne sedo male rupe što je sačinjavala prozor. Opet se spusti dolje i stanerazmišljati. Neko se vrijeme izvana čula strka, a onda nastane mir. PredTominim vratima šetka momak, onda sjedne na pod i zadrijema. Brzo gaprene čudno sablasno ćukanje kao da se u tami javlja sova. Momkaobuzme strah. Koža mu se naježi, sluša. Opet ćukanje u grobnoj tišini.Momak skoči i udari po vratima.

– Viteže, viteže! Zar ne čujete?– Kojega me vraga budiš? Hoće mi se spavati.– Sova ćuka negdje u dvorcu, to nosi smrt.– Briga me, neka nosi, ne marim živjeti – i ponovo je Tomo zahrkao.– Gospodine viteže! Vaša milosti, ne spavajte – dršćući moli čovjek.– Daj mi mira! Ponoć je, dusi idu pa nose sovu. Zar ne znaš da je taj

dvorac uklet?– Jao meni.Tomo zijevne, a odmah zatim opet ćukanje…– Vaša viteška milosti – dršće momak – strah me je, ne spavajte.– Ako te je strah, dođi k meni pa lezi. Hoću da spavam – i zijevne

glasno. Opet tiho sablasno ćukanje…Znoj oblijeva momka, ukočenom rukom s vrata skida prečku, ulazi

u komoru. Tomo zijevne, momak se spusti do njega leden, ukočen.– Ne spavajte, vaša milosti, ne spava…Nešto mu je palo na usta, prignječilo ga, dah mu zastaje, osjeća

težinu, u uhu čuje pretnju:– Jedan jedini glas – i mrtav si! Pridigni se!Momak bulji u tminu. Znoj ga polijeva, vjeruje u duha, a čuje i

osjeća vitezovu pesnicu i glas.– Govori! Jesu li moji momci u dvorcu?– U staji su.– Kastelan je u dvorcu?– Pošao je gore spavati.– Sad me vodi u staju i reci tvojima da je kastelan zapovjedio da se

542

gore dovedu moje glavne četovođe. Stojim ti iza leđa! Makneš li se,probost ću te. Ne izvedeš li to, čuj – i on zazveči kesom – puna je, svi sutvoji! Toliko ih ima da možeš za nj kupiti plemićki dvorac. Bježat ćeš snama, ako ne, zaklat ću te ovdje, pa idem sam!

– Hoću – vaša milosti, hoću! Siromah sam, neću da živim u ukletomdvorcu, neću!

– Vodi me. Pazi, u ruci držim bodež.Klecajućim nogama prolazi momak kroz tminu dvorca. Na vratima

skida prečku, izlazi s Tomom u dvorište pa u staju.Konjušar sneno pita momka. Ovaj mu razjašnjava, on spava dalje. U

tmini javi se Tomo Kozaku. Probude ostale. Ulaze opet u kuću. Momakih vodi gore na kat. Tiho se šulja Tomo u kastelanovu odaju. Zatvori muusta, njegovi momci ga svežu, a onda mu natisnu u usta njegov haljetak.Tomo zapovijeda:

– Kozače, drži na oku ovog momka! Neka dolje kaže da je kastelanodredio svu moju četu pustiti iz dvorca.

Kozak izmakne iz tmine s momkom, a drugi čuvaju kastelana.Niotkud ne dolazi nitko. Sve su obavili u najvećoj tišini. Služinčad

duboko spava. Čuje se samo kastelanovo teško disanje. Tomo tražigradske ključeve. Još jednom veže kastelana, čvrsto zabravi vrata, uzmeključeve i siđe dolje. Tomini momci u staji uzimaju konje pa izlaze ublatno tamno dvorište. Straža se na zidinama prenula.

– Tko je to dolje?– Ja, domaći, – oglasi se potkupljeni momak. – Kastelan nalaže: brzo

otvarajte!Čitava Tomina četa izlazi. On zaključa gradska vrata, baci ključ

daleko u noć i povede četu nizbrdo. Kad su stigli na cestu, zaustavi ih izovne podmićenog momka:

– Čiji si bio sluga?– Ugarskog baruna gospodina Andraša.– Kako ti je ime?– Zovu me Gabro.– Joakim ide prema Beču. Znaš li preči put da stignemo pred njih?

Ovo su cekini, zaslužit ćeš ih. Želiš li steći novu nagradu od samekraljice, a ti me vodi. Ako me zavedeš krivim putem, plati mojimmomcima trud unaprijed da ti odsijeku glavu.

– Vodit ću vas, gospodine. Bolje to od batina gospodina kastelana!– Kozače, momci moji! Treba da otmemo jedno dijete. Kad ono bude

u mojim rukama, prosto vam bilo opljačkati gospodina Joakima. Nosisobom dosta blaga, sve će biti vaše ako otmete kraljevića. Sada naprijed!

543

I pojurili su u šumu.Bilo je daleko iza podne. Tomo ne sustaje, tjera svoje momke i bodri

ih.– Gospodaru – opominje ga Kozak – vaša odora je ledeni oklop. Da

se negdje u selu ugrijete?– Toplo mi je kao u kotlu. Kako smo daleko od granice?– Nismo daleko – odvraća Gabro – još prije večeri bit ćemo tamo.

Joakim mora proći preko mosta rijeke, tamo će nam baš dopasti šaka.I nastave juriti. Konji su mokri i blatni, dah im se smrzava.

Odjednom se Kozak zaustavi:– Kao da negdje čujem dječju viku?Svi zaustave konje. Osluškuju pažljivo.– Tamo se nešto dimi. Bit će kakvo selo ili krčmica. Evo, vidim i

cestu – spomene jedan od momaka.– Bilo što mu drago, vika djeteta dolazi ondje od ceste. Idi pogledaj,

Kozače, neka te prati Gabro. Ako ustreba s kim govoriti, oprez!Krenuše obojica onamo odakle je dolazio dim. Plač djeteta ostajao

im je iza leđa pa se Kozak zaustavi i ogleda na sve strane. Krozprorijeđeno šumsko granje razabire drvenu kućicu.

Htjedoše sići s konja da idu pješke i ne pobude pozornost, kadopaze na cesti ravno prema krčmi dva jahača. Zaustavili su se.

Iz krčme izađe malen muškarac. Jahači s njime nešto govore iokrenu odmah konje natrag. Krčmar se požuri u kuću. Zamalo cestomdolaze Joakim i njegovi ljudi. Od njih dopire oštri dječji plač. Svi sezaustavljaju pred krčmom. Kozak i njegov pratilac oprezno se povlačeiza visokog grmlja i udare trkom k Tomi.

Pred osamljenom krčmicom, na rubu ceste, iza guštare, stali suJoakim i knez Henrik s prijateljima.

– Gdje je to mlijeko? Nisam li ti poslao glasnika da mi pripremištoplo mlijeko za moje dijete? – uzviče se Joakim na krčmara koji je nosiodva vrča za vino.

– Milostivi gospodaru, na zapovijed! Mlijeko je u ovom vrču. Misliosam: ni vino ne bi bilo na odmet – i ponudi gospodi drugi, veći vrč.

– Strahovita je muka juriti s tim derištem – tuži se Joakim i nutkadječaka, ali se ovaj na sav glas dere i ne pije.

– Čitav dan nije ništa jeo, pa mora da viče – primijeti pristari barun.– Kad se najede, spavat će.

– Ali neće piti, prokleto dijete!– Dajte ga meni, milostivi gospodine – reče krčmar – ja ću ga

nahraniti. – Uzme dijete sa sedla i stavi ga na zemlju pa ga stade nuditi

544

mlijekom.– Je li ovuda noću ili jutros projašila kakva četa kraljevskih ili

kneževskih vojnika? – pita knez Henrik.– Svatko se zaustavlja kod mene, milostivi gospodaru – pa bio on

knežev ili kraljev sluga, ali nije bilo nikoga – odvrati krčmar, uzalud setrudeći da sklone dječaka popiti mlijeko.

– Ne časimo, Joakime – opomene Henrik. – Do noći smo prekogranice ako se odviše ne zadržimo.

Mali viče. Joakim siđe s konja, stade ga milovati i nuditi molećivo:– Bandika, no, daj, vidiš li – mlijeko – pij – i prisloni na djetetova

usta posudu s mlijekom. Ali dijete odvrati lice od vrča i stade još glasnijevikati i plakati.

Dotle su ostala gospoda, onako u sedlu, gutnula nešto vina izkrčmareva vrča.

– No, pij brzo – nuka Joakim dječaka, susprežući svoj bijes.– Neću jašiti! – vikne mališan, dršćući od zime. – Hoću kući!– Nećeš ti meni gospodariti! Kad nećeš mlijeka, dignite ga opet na

konja – zapovijedi Joakim krčmaru.Mališan spusti vrč i potrči prema kućici po malenoj brvi, spotakne

se, padne i skotrlja u potočić. Sve u trenutku.Joakim prokune. Neki od knezova i baruna preplaše se i skaču sa

sedla.– Ugušit će se – poviče Henrik i potrči u pomoć Joakimu koji je već

zagazio u potok. Svi su nagnuli za dječakom koji je umuknuo ležeći uvodi.

Prestrašeni da se ugušio ili udario o kamen, stali su oko djeteta,tresući malo tijelo što se nije micalo. U njemu je sva njihova budućavlast. Ustrašeni, uskomešani, uprtim očima i mislima o djetetu, neprimjećujući da iza visokog gustog grmlja, za krčmarevom kućicom,nešto šušti.

– Obezumio se od straha – reče krčmar – treba ga valjano stresti,gospodaru. Unesite ga u kuću, jer…

Dalje nije govorio. Iz grmlja naletjeli konjanici. U strahu zakraljevićev život, pridruži se iznenađenje od potjere. Stoje kao usađeni uledini. Samo Henrik, najbliži svojem sivcu, vikne:

– Na konje!Henrikov povik trgne druge. Joakimovo snažno tijelo stoji poput

leda. Držeći dječaka, pohita prema svojem konju.– Stoj! Sasjeći ću te! – vikne Tomo, a njegovi momci navale na

Joakimove pratioce.

545

Oni se domogli svojih konja i stavili u obranu, ugroženi kopljima imačevima Tominih momaka. On sam zakrči put Joakimu koji u jednojruci drži onesviješćenog kraljevića za haljine, pa dijete visi u zraku kaomačić kojeg su uhvatili za kožu. Desnicom trgne Joakim mač na obranu.Dva-tri sudara i već se Joakim potpuno oporavio od zaprepaštenja što gaje obuzelo kad je opazio pred sobom Tomu. Kad osjeti da je potpunopredan vitezu otimaču, digne dječaka preda se, vičući:

– Ubij kraljevića!– Dječjim tijelom sebi praviš štit, kukavice!– Lupežu! Ubij kraljevića!S leđa se Tomi približi Henrik, ali Kozak čuva leđa svojem

gospodaru i odbije Henrikov udarac.Tijelo dječakovo onemogućuje Tomi da se bori. Kud on oštricom,

tud Joakim onesviještenim djetetom. Tomo plane:– Otmičaru, mučitelju nevinog djeteta, oslobodi dijete iz ruku,

dopustit ću ti da sjedneš na konja i da se boriš sa mnom!Joakimovi baruni, knezovi i sluge okupljaju se. Navala ih zaskočila i

ne mogu da se domognu svojih konja, a Kozak s četom navaljuje, mačevise sudaraju, napadnuti jedva zaštićuju svoje živote.

Joakim se bori s djetetom u ruci. Tomo ga zahvati mačem u ljevicukojom drži kraljevića. Dječak padne na ledinu. Joakim potrči svojemkonju. Prijatelji ga zaštite od navale dok se uspinje na sedlo.

Četvorica Tominih momaka naletjela na Joakimove sluge, otimajućiim torbe prikopčane na sedlu. Uhvatili se za plijen kao dva čoporavukova. Ugroženi knezovi napadaju.

– Udrite ih, vaše je sve – viče Tomo, čuvajući ledinu na kojoj ležidijete.

Divlja navala udari mačevima i kopljima. Tomini momci imajuplijen. Joakim i njegovi jurnu u bijeg, vičući:

– Spasi glavu!– Za njima! – zapovijedi Tomo momcima. – Ali samo prividno –

vratite se čim vam oni odmaknu vidu.Vitez skoči sa sedla i podigne dječaka, a onda potrči s njime u kuću

gdje se sakrivao dršćući krčmar. Tu prinese dijete k ognjištu, stade ga trtivinom, okretati na sve strane, onda opet grijati i čitava otirati vinom izvrča. Od topline i trenja probudi se dječak iz nesvjestice. Kad opazistrano lice, zaplaka. Da dijete umiri, Tomo ga uzme na ruke i počneljuljati. Dječak se na čas umiri i opet plače – ali Tomo zapjeva svojuotimačku pjesmu kao dadilja uspavanku. To dijete najzad uljulja u san.Vitez otimač nosa kraljevića po sobi, držeći ga na rukama poput dadilje.

546

– Je li to vaš sin, gospodine? – pita krčmar, umiljujući se pobjedniku.– Mojeg sina ljuljaju vile u šumi – odgovori Tomo, držeći na

koljenima dječaka.U crnim otimačevim očima pojavi se daleka misao, u zjenicama

izmili neka tuga, mračna, teška, gotovo očajnička.Četovođa Kozak uniđe, zaustavi se i usklikne:– Da ste imali sina, gospodaru, tamo u Loboru, morala bi ona ostati

s vama dovijeka! To ste trebali, a ne pustiti je.– Tvoja tikva nije pametnija od ove krčmarske čuture. Srami se.

Četovođa viteza otimača zbori i poput babetine! Reci radije jeste li ihnatjerali?

– Gospodaru, ni vjetar tako hitro ne leti kao oni. A momci su imoteli plijena za dva gospodska dvorca. Nosio je Joakim sobom blago, uh!Bismo li to razdijelili?

– Rekao sam da sve pripada svima vama.– Moramo odavde negdje stranputicom u selo – šapne Kozaku – da

se oni ne bi vratili. Dijete moramo ove noći pustiti na miru – da seodmori. Baš ga je Joakim natezao kao krepano mače. Idemo!

Izašavši s usnulim dječakom, uspne se u sedlo i okrene k kmomcima:

– Pazite! Otimači se mogu vratiti, a ja ovo dijete moram donijeti uBudim – živ ili mrtav!

547

VIZIR UPRAVLJA SUDBINAMA

velikoj, oružjem i štitovima urešenoj dvorani budimskogdvora, sjedi prvi kraljevski savjetnik ban Ivan Okićki.Naslonio je glavu na ruke i gleda preda se. Lijepe oštre

muževne crte obilježuju jak duh, čvrstu volju. Smeđe oči pokazuju da jetaj čovjek u dvadesetšestoj godini potpun gospodar sama sebe. Ulaziknez Semere i oslovi ga:

– Kneže Ivane! Vaše lice nije u skladu s veselom slikom koju pružakraljevski dvor. Zar se nije sve promijenilo kao što smo željeli? Ili vamnešto nije pošlo za rukom?

– Meni nije ništa pošlo za rukom, ali je vitezu Sokolu! No, ima li štonova.

– Ima. Danas je kraljica odredila da pouzdanika pokojnog kraljaGezu pustim iz tamnice i podijelim mu čast prvog kraljevskogdostojanstvenika. On će paziti na mladog kralja, makar to Ladislavu nijebaš jako drago. Ali Kumani? Zar će ostati u svojstvu kneževa i plemića?To ugarsko plemstvo ne može dopustiti.

– Ovo je riješeno po želji viteza Sokola – osmjehne se Okićkišapatom. – Svi su skinuti sa časti, koje im je dodijelio Joakim, i poslani ukumanske tabore pod prijetnjom smrtne kazne ako se pobune. Rufa jemaknut sa časti kraljičina pouzdanika. Vitez je uz kraljicu postaviosvojeg čovjeka, mladog plemića imenom Belko koji se nalazio u njegovojpratnji. Oldamur i svi koji su Joakimu pomagali, ostat će utamničeni utvrđavi Domb dok se ne pokore. Ako se mladi kumanski vojvoda ponizii zamoli milost, dat će mu Orhidu.

– Čudim se da ona mari za nj kad su joj ga silom narinuli zavjerenika.

– Tko zna što ju je nagnalo da se založi za nj! No, sad smo dvoročistili od svih opasnih ljudi.

– Doskora ima stići Bela – šapne Semere – s potporom češkog kralja.Mislim da neće biti kraljicu teško sklonuti da njemu prepusti vlast uBosni!

U

548

– Lako neće biti, osim, ako vitez Sokol kraljicu posvema ne obuzmesvojom ljubavi.

– Baš zato se i nadam u njezino odreknuće. U ova dva-tri danaotkako je postao njezin ljubavnik, ona se sva izmijenila. Cvate od sreće izadovoljstva, a da tako sve ostane, ovisi, naravno, o vašem prijateljuvitezu. Imate mnogo upliva na njega. Ne biste li ga nagovorili da živi udvoru, u vašoj i kraljičinoj blizini?

– Naprotiv, treba da ostane u Gertrudinom dvorcu. Ovako ćekraljica više čeznuli za njime, a onda ona ne želi da se razotkriva predostalim dvorankama.

– Dakle, je ljubomorna! Oh, to je vrlo dobro, to lakše je on možedržati u svojoj vlasti, a po tome i vi. Ako bi se ona ipak kratila predativlast, onda ćemo je prisiliti.

– Sada ne valja dirati ni u šta nego se brinuti kako da popravimoporušene zidine našeg kraljevstva i paziti na one neprijatelje koje nismomogli upoznati i zato su nam baš opasni. Osobito na nepoznatu izdajicukoja je našu urotu otkrila Joakimu.

– Tako sad vlada kraljevstvom taj neznani vitez – reče Semere. –Ako nas jednog dana izda?

– Jamčim svojom čašću i svojom glavom, kneže – naglasi Ivan.– To me umiruje. Jedino me smućuje Joakimova otmica kraljevića

Andrije. Nema mu traga!U dvoranu uđe mlad, plavokos, bljedolik mladić u odijelu

dvoranina.– Što je, Belko? – upita knez prijazno.– Vaša kneževska milosti, pred gradskim vratima stoji Tomo Crni.

Traži ulaz u dvor i veli da nosi kraljevića.Oba kneza ustanu s poklikom radosnog začuđenja. Knez Semere

udari po stolu:– Sad ga imamo. Otimač će znati gdje se sakriva Joakim. Ako ga ne

oda, a vi ga razapnite na muke. Neka ga dovedu ovamo.– Čekaj – zaustavi Ivan svojeg čovjeka. – Obećao sam svojoj sestri da

ona primi kraljevića. Moram to ispuniti, a ostalo ću već sam udesiti.Otimač neće iz dvora dok ne saznamo Joakimovo skrovište.

Onda naredi mladom dvoraninu:– Belko, reci kneginjici da je stigao Tomo i neka se potrudi k meni. A

Tomu neka dovedu pred stube Beline kule. Imam razloga da ga doveduupravo pred kulu.

– Razumijem. Samo pripazite, kneže: kneginja Orhida, čim je dočulada je otimač pred vratima, odmah je sišla na dvorište.

549

Kad je Dorja otišla, Ivan se uspeo u Belinu kulu i sakrio za ogradumalog trijema, okrenutog na stepenice. Dolje opazi Tomina četovođuKozaka kako stoji podaleko od kule, dok je Tomo sjedio na konju skraljevićem. Daleko u dvorištu zamijeti Orhidu kako mirno, polaganokorača gore-dolje i samo dobacuje poglede prema kuli.

Polagano se spušta Dorja niz stube. Tomo sagne glavu na pozdrav,pa se opet osovi. Dorja pogleda Tomu u oči:

– Viteže, znala sam da ćete održati riječ. Hvala vam!– Hvale ne prima vitez – pa bio on i otimač.– Dobro, dakle, ne hvalim, radujem se! Oslobodivši kraljevića,

spasili ste i mene i cijelo kraljevstvo teških nesreća!– Za kraljevstvo me malo briga, za vas idem kamo god zapovjedite!– Dječak je vrlo blijed – primijeti ona kao da nije čula njegovih riječi.– Izmučio se jadnik. I odraslom bilo bi dosta tog putovanja.– Gdje ste ga oteli?– Pol dana hoda od granice. Joakim ga je vodio u Beč.– Dakle uistinu? Mnogo ste učinili, Tomo!– Ako je to mnogo, što je onda: ništa? Tražite više, više!– Viteže, vi ste doveli kraljevića. Upotpunite svoje djelo i recite gdje

se skriva Joakim?– Otkud da to znam? Kad sam oteo dijete, on mi je pobjegao i nisam

imao razloga goniti ga, a niti vremena za to. Oteo sam mu kraljevićanapola mrtva, obezumio se od straha kad je pao u potok. Trebalo sepobrinuti za dijete da vam ga donesem živa.

– Joakim se nije vratio da vam ga otme?– Sretan što nosi živu glavu, bježao je trkom.– Vi znate kamo?– Cestom koja vodi prema Beču. Htio je kraljevića proglasiti kraljem

ovog kraljevstva i doći s velikom vojskom Rudolfa Habsburškog. To jesve što znam.

– Viteže, govorite li istinu?U licu mu zaigrale mišice:– Lagat ću cijelom svijetu, vama nikada!– Vjerujem vam, ali ne znam hoće li vjerovati kraljica?– Ako ne vjeruje, neka me smakne.– Lagano dajete svoj život!– Na teret mi jelKratak čas, ona ga šuteći gleda, a onda ispruži ruke prema

kraljeviću:– Bandi, dođi, idemo kraljici, tvojoj majci.

550

Dječak se okrene k vitezu:– I ti ćeš doći?– Da, i on će doći – odvrati Dorja i pruži ruke za dječakom.Tomo ga digne ispred sebe sa sedla i preda Dorji. Dok ga je položio

u njezin naručaj, njegova se ruka dotakla njezine. Ona osjeti kako jeTomina ruka vrela.

Uzme dječaka i pogleda u Tomino lice. Tek sad opazi da je silnoblijedo, upalo, posuto crnim mrljama, a oči su mu mutne, grozničave.

– Izgleda, vi ste bolesni?– Ništa ne čini, a sad molim da javite svijetloj kraljici: vitez je tu i

čeka izvršenje osude.– Kraljica vas je pomilovala i dala slobodu ako joj dovedete

kraljevića. Izvršili ste uvjet i ona vam na moja usta poručuje da steslobodni.

Tomo slegne ramenima kao da mu je svejedno i nastavi:– Imam slugu baruna Andraša kojemu sam obećao kraljičinu

nagradu. On mi je pomogao uteći kad me je Joakim uhvatio u barunovudvorcu. Taj Gabro vodio me je prečim putem da dostignem Joakima.

– Neka momak dođe u dvor. Vama je slobodno otići, ali prije bihhtjela znati kamo vas vodi put.

– Kamo? – i zagleda se u nju s dubokom tugom u očima. – Kamo?Daleko ne! – opetovao je tiho, gledajući je pogledom čovjeka koji govoriu nastupu vrućice: – Daleko od vas ne mogu, daleko od vas, nikada!Umro bih …

Glava mu se spusti na grudi i oči sklope kao da ga zahvaća nesvijestili prepast od svojeg priznanja.

– Tomo vi ste na moju želju oteli kraljevića.– Samo na vašu!– Znam! Nikada vam to neću zaboraviti. Sad vas molim: učinite još

nešto, isto tako veliko djelo – za mene.– Zapovijedajte!– Napustite ovaj kraj.Ovo ga potrese. Zabaci glavu natrag i prkosno odgovori:– Hoćete li moju glavu, evo je! No, kad mi dajete slobodu živjet ću

gdje budem htio.– Tomo – ona će blago – niste li pomislili koliko se puta vaše ime

spominjalo uz moje? Želite li i dalje da snosim tu sramotu. Ja znam da uvašem srcu ima mnogo dobra, barem prema meni, ako se nisamprevarila. Vi ćete otići i nikad više prouzročiti da se obnovi sramota štosam je pretrpjela zbog vas, Tomo!

551

On je neko vrijeme šutio i teško disao:– Istina je! Kriv sam vam! Vitez otimač ne smije više da vam bude

na putu. Ne smije! Neće!– Idete odavde?– Kneginjice, više – nikad nećete…Glava mu se spusti, sav se sagne na sedlu, uzde mu ispadoše iz

ruke, a tijelo se oklizne s konja.Dorja priskoči, zgrabi uzde, povuče nemirnog vranca od Tome što

leži na zemlji. Mali Andrija vikne, Dorja zovne pomoć.Knez Ivan koji je slušao razgovor pohiti dolje i nađe viteza otimača

bez svijesti. Prizvani stražar ispod zidina dotrči. Dorja mu zapovijedi dazovne Tomina četovođu. Knez se prigne k Tomi.

– Da to nije izlika? – Orhida se vrze po dvorištu.– Ne, Ivane, nije, posulo ga je smrtno bljedilo.– To je istina, izgleda poput lješine.– Dozovi liječnike, Ivane i daj ga unijeti pod krov. Vjeruj, zaslužio je

da mu iskažemo tu uslugu i čovječno mu pomognemo. Molim te.– Dobro. Poslat ću sluge – reče Ivan, gledajući omraženog mu viteza

kao mrtva na zemlji i pođe u kulu, uzevši Andriju za ruku. Dječak se nijedao odvesti od viteza i prosvjedovao je. Ivan ode sam. Dorja pridigneTominu glavu i podmetne pod nju njegov plašt pa se zagleda u lice štonalikuje mrtvacu.

Kozak priskoči k svome gospodaru pa mu stane puhati u lice i posvome ga načinu trti.

– Danas ga već drugi put dozivam k svijesti – reče on.– Drugi put? Zar je bolestan?– Vaša milosti, od one noći, kad se po buri i kiši uvukao u barunov

dvorac, tragajući za kraljevićem, s njime nije dobro. Bit će što jepromočen do kostiju jurio čitav dan. Na njemu se odora smrzla. Treslaga groznica, ali nije sustao. Kad smo se vraćali, uhvatila ga vrućica.Sinoć je bulaznio, a danas nije dopustio da ja nosim kraljevića, on je htiosam. Poznam ja to, stari sam vrač, neće biti dobro s njime!

„Ne, ne smije da umre – zbog mene.“ Ovo posljednje izrekla je tek umislima.

– Ostat će tu na dvoru, i vi s njime, izliječit će ga kraljevski liječnik.Ne puštam mu otići dok ne ozdravi – i ona se sagne, gledajući kakoKozak Tomu doziva k svijesti.

– Budi se – upozori Dorja.Stubama su silazili momci i prišli da Tomu podignu. Od toga on se

prene, čas je sabirao misli, tada se upre da digne glavu. Razabrao je da

552

leži na zemlji pred njome. To ga postidi i, prkoseći prirodi i bolesti,skupi svu svoju snagu i napola se digne.

– Odvedite ga ili odnesite u dvor – naredi Dorja slugama.– Mene? Zašto? Ja sam, eto, čitav i zdrav – uleti Tomo u riječ pa se

upre o ruke, skoči i zaljulja kao pijan. Kozak ga podupre, ali Tomoodrine pomoć i oštro pođe prema svome konju. Ipak se ljuljao.

Kneginjica mu se približi:– Neću vas pustiti ovakva, Tomo. Bolesni ste, moj brat je odredio da

vas liječe kraljevski liječnici. Ostat ćete dok vam ne bude dobro.– Onda mogu otići! Dobro mi je – jako dobro!– Nije. Savjest bi me grizla da vas pustim otići ovako. Obolili ste u

potrazi za kraljevićem.– Naprijed! Idemo, Kozače! – vikne on oštro i, svladavajući slabost,

uspne se na sedlo.– Lice vam je zeleno, smalaksat ćete. Ostanite, viteže. Moj brat to

želi – i ja to hoću, vi ste bolesni!– Zdrav sam kao životinja u šumi, a vi ostajte sretni! – povikne tako

glasno da su se svi naokolo začudili njegovu glasu. Tomo potjera konjaniz dvorište. Kozak se uspne na svojega konja.

Mali kraljević stade trčati za Tomom i dozivati ga. On se okrene.Trgne goli mač, spusti ga na počasni pozdrav, krene prema gradskimvratima i, ne opazivši Orhide, koja se očito nadala da će osloviti viteza.

– Gabro, uđi! – zapovijedi Tomo kad su se pred njime otvorila vratadvora – i najavi se kneginjici Okićkoj.

Momak uđe. Vrata kraljevskog dvora su se zatvorila. Kozak je jašiouz Tomu, dok su ostali momci pošli naprijed.

– Gospodaru, zašto niste ostali? Ona je rekla da će je savjest mučitiradi vas.

– I mrtav bi odjurio iz dvora samo da je duša zagrize…!Onda vikne oštro:– Kozače! Moramo iz ovog kraja. Moramo – odmah!– Nećete moći ni do naše špilje.– Moramo odavde. Juri! Tjeraj! – i stane goniti konja obezumljeno ga

udarajući.– Što mu je? – zaprepastili se momci.– Držite ga – zatjerat će u Dunav.Sva četa skokne za Tomom. On je podbadao konja, vitlajući visoko

bičem ravno prema derućem Dunavu.Stigne ga Kozak i zahvati mu uzde, a Tomina glava zaklima i čitava

klone svojim momcima u ruke.

553

– Vrućica ga drži, obezumio se. Zlo je – navijesti Kozak.Brzo svežu dva konja jedan uz drugoga, polože Tomu na dva sedla

poprijeko i krenu korakom prema šumi.

Dorja je uvela kraljevića u dvor i predala ga u kraljičine odaje pa seuputila k bratu.

On je obgrli neobično nježno:– Sestro moja, ti si učinila što sam od tebe očekivao. Čuo sam tvoj

razgovor s njime. Vjerujem ti!– Čudno, Ivane! Otkud ti misao da sam Tomi odviše sklona?– Zato što si mu vratila život kad sam ga osudio na smrt. Ali sad je

sve dobro. Gdje su smjestili Tomu?– Vratila mu se svijest, odbio je naše gostoprimstvo i odjurio.– U tom času volio bih da je primio našu pomoć. Oslobodio nas je

protukralja i rata s Rudolfom Habsburškim! A današnjim svojimriječima vratio mi je svu vjeru da te nikakav osjećaj ne veže uz njega. Sadvidim Dorjo: ti si radila samo za moje dobro, a to me usrećuje jer tebečeka još mnogo da mi pomogneš! Sreća je sa kraljevićem bila na našojstrani!

– I Tomi je Tajana zaželjela sreću!– Tajana! Svuda ona! Čudno je to! No, sada mi je skinuta velika

briga s mojih ramena. Mogu da se naoružam za – dalje!Belko je ušao i najavio da se vani nalazi neki momak kojeg je poslao

vitez otimač.Knez ga primi i stade ispitivati o svemu što je bilo na dvorcu baruna

Andraša i o kasnijoj Tominoj potjeri za Joakimom.Knez odmah naredi da se krene na barunov dvorac. Uhvatiti

kastelana i od njega doznati da li će se vratiti njegov gospodar i kada.Onda odredi da se Gabro nadari, zadrži na dvoru i pridijeli kraljevskojstraži.

– Momak poznaje sve Joakimove pristaše. On nam može poslužiti upotrazi za njima. A što je s Orhidom?

– Vratila se – odgovori Belko. – Tomo je nije ni pogledao.– Pazi na nju, Belko!– S oba oka, kneže!– Čujte, mladi plemiću, kad ste me ono na Griču spasili iz ruku

554

templara, vaše su mi bijele ruke izdale da niste sluga. Ipak nisam slutilada ću vas ovdje naći.

– Kneginjice, dovela nas je ovamo sudbina viteza Sokola.– I vi ste njegov ortak? Onda ću se ulaskati bivšem ključaru

biskupskog dvora na Kaptolu da mi prišapne: tko se skriva pod timsrebrnim sokolom?

– Nikad njegovo ime ne smije preći preko mojih usana. Ni onda kadsam s njime nasamu, ne spominjem njegova imena. On je vitez Sokol iništa drugo!

– Nisam li ti već jednom to i ja rekao? – ukori je Ivan.– Da, vitezovi drže svoju riječ. Dakle, više ne pitam tko upravlja

sudbinom našom i čitavog kraljevstva.– Tko je, da je, pošten je! Na to se mogu zakleti.Belko ostavi sobu kraljevskog savjetnika Okićkog. Ovaj priđe k

sestri i zapita je:– Kako je Tajani? Ona je žrtva! Žrtva nevina, potpuno naša!– Naša? Kako to misliš, „naša“?On prinese usne k njezinom uhu:– Velika tajna kruži pod svodovima kraljevskog dvora. Jedan joj je

kraj na Griču, drugi tu, u vitezu Sokolu. Znaj u njegovu zaklonu ležeglave svih nas!

– Vitez je spleo tu osnovu?– Da. Ali za svakim našim činom šeće – smrt!– Radovala sam se da je borba završena.– Oh, Dorjo, tek počinje!

KRAJ PRVE KNJIGE

555