Machiavelli, Firentinske povjesti

8/17/2019 Machiavelli, Firentinske povjesti

1/250

Firentinske povijesti

(I st or i e f i orent i ne)

PreveoMATE MARAS


2/250

PRESVETOM U I PREBLA ENO M U OCU

GOSPOD IN U NAŠEM U

KLEM ENTU SEDM OM U

PON IZ AN SLUGA

N I CCOLČ M ACH IAVELL I *

Pošto mi Vaša Svetost,1Preblaženi i Presveti Oče, dok je još manja sreća zapadaše,zapovjedi da opišem ono što učini firentinski narod, ja sam uložio sav onaj mar iumijeće što mi ih priroda i iskustvo podariše, da Vam udovoljim.2 I pošto pišući stigohdo onih vremena koja, zbog smrti Veličanstvenog Lorenza Medicija, izmijeniše obličjeItalije, pa mi bijaše stvari što zatim uslijediše, jer su više i veće, višim i većim duhomopisati, prosudih da bi dobro bilo sve ono što do tih vremena opisah sažeti u jedansvezak i podastrijeti ga Presvetom Vašem Blaženstvu da Ono, jednim dijelom, počneuživati plodove Svoga sjemena i mojih truda. Čitajući, dakle, to, Vaše PresvetoBlaženstvo će ponajprije vidjeti, pošto Rimsko Carstvo poče na zapadu gubiti moć, skoliko razaranja i s koliko vladara, tijekom više stoljeća, mijenjaše Italija svoje stanje;

vidjet će k ako papa , M lečani, Napu ljsko K raljevstvo i Milansk o Vojvodstvo prisvojišeprve časti i gospodstva te pokrajine; vidjet će kako Njegova domovina, ustavši da seoslobodi od pokornosti carevima, sve dok se ne poče njome vladati pod okriljemNjegove Kuće, ostade otcijepljena. I budući da mi Vaše Presveto Blaženstvo bijašeposebno naložilo i zapovjedilo da s mjerom opišem djela Njegovih pređa, da bi sevidjelo da sam bio daleko od svakoga ulagivanja (jer, koliko god Vam je milo čutiistinite pohvale ljudi, toliko Vam se ne mile kad su česte i ljupko opisane), priličnostrahujem da će se Vašoj Presvetosti učiniti da sam, opisujući dobrotu Giovannija,mudrost Cosima, čovječnost Piera i veličanstvenost i razboritost Lorenza, prestupioNjezine zapovijedi. Stoga molim oprost ako se Njoj i komu god takvi opisi, kao malo

vjerni, ne svide; jer mi je valjalo, nalazeći pohvalama ispunjene uspomene onih koji ih urazličita vremena opisaše, ili ih ispisati kako sam ih nalazio, ili ih u svojoj zavistiprešutjeti. A ako pod tim njihovim vrsnim djelima bijaše skrito, kako neki kažu,častoljublje protivno (općoj) koristi, nije moja dužnost da ga opisujem kad ga nepoznajem; jer u svemu mojem pripovijedanju nikada nisam htio neko nečasno djelonekim časnim razlogom zaodjeti, niti neko hvale vrijedno djelo potamniti kao da jeizvršeno s nekom o prečnom svrhom. Ali koliko sam d aleko od ulag ivanja prepozn aje se

* U originalu: Storie fiorentine. Obično se prevodi kao Povijest Firence, ali mi se ovdje čini primjerenijimprijevod Firentinske povijesti jer on plastičnije odražava prijelaz od pri-povijesti do poviješti. (Bilj. priređivača.)

1 Klement VII (Giulio Medici, sin Giuliana koji je poginuo u zavjeri Pazzijevih), papa od 1523. do 1534.2 Formalni su naručioci djela tzv. Časnici Firentinskog studija (Officiali dello Studio fiorentino), zapravo

rukovodstvo Firentinskog sveučilišta. Djelo je naručeno 1520. godine, na nagovor kardinala Giulija, kasnije KlementaVII.

41


3/250

u svim dijelovima moje poviješti, a poglavito u osobnim besjedama i raspravama, kakou točnima tako i u krivima,3 koje bez ikakve iznimke, izričajima i slijedom, čuvajudostojanstvo naravi osobe koja govori. Na svim se mjestima brižljivo čuvam mrskihriječi, jer su zaista nepotrebne doličnosti i istini poviješti. Ne može me, dakle, nitko tkoispravno razmotri moje zapise ukoriti da sam laskavac, ponajvećma kad vidi kako o

uspomeni oca Vaše Presvetosti nisam mnogo govorio; razlog tome bijaše njegov kratakživot, u kojem se on nije mog ao istaknuti, niti sam ga ja op isom mo gao proslaviti.4 Ipaksu posve velika i uzvišena bila njegova djela, budući da od njega poteče Vaša Presvetost;a to njegovo djelo uvelike preteže sva djela njegovih pređa i dodat će mu više stoljećaslave nego što mu je opaka sudbina oduzela godina života. Ja sam se, pak, trudio,Presveti i Preblaženi Oče, da u ovim svojim opisima, ne kaljajući istine, zadovoljimsvakoga; a možda nikoga neću zadovoljiti; i ne bih se ni čudio kad bi tako bilo, jersudim da je nemoguće, ne uvrijedivši mnoge, opisati događaje svoga doba. Ipak veseoizlazim na bo jište, nadajući se da će me oružane legije Vašeg presvetog suda poduprijetii braniti, kao što me čovječnost Vašeg Blaženstva časti i krijepi; te ću s duhom ipouzdanjem s kojima sam do sada pisao nastaviti svoj pothvat, dok se od mene moj

život ne razdijeli i dok me Vaša Presvetost ne ostavi.5

3 Tj. onima koji su navedeni u neposrednom ili posrednom obliku. (U orig inalu :. . . cosi retti come obliqui... Ovdje obliqui potječe iz lat. sermo obliquus, tj. navedeni govor.)

4 Giuliano Medici (1453-1478), poginuo u zavjeri braće Pazzi protiv Medičejaca. Vidjeti: Firentinske poviješti, VII, 36.

5 Machiavelli je 1525. Klementu VII u Rimu predao rezultat svog rada i za to dobio kao nagradu stotinu dukata.Prvi put je djelo objavljeno gotovo istodobno u Rimu i Firenci, 1532. god. O njegovu doprinosu historiografiji vidjeti:P. Carli, Contributo agli studi sul testo delle »Stone fiorentine« di Niccold Machiavelli, u: »Memorie della R. Accademiadei Lincei«, CCCIV, 1909; G. G. Gervinus, Geschichte der florentinischer Historiographie, Frankfurt, 1833; E. Fueter,

Geschichte der modernen Historiographie, Munchen-Berlin, 1911, i Bibliografski dodatak u ovoj knjizi.

42


4/250

PROSLOV

Moj naum bijaše, kad isprva nakanih pisati o stvarima što se zbiše u pukufirentinskom i izvan njega, početi svoje pripovijedanje od godine 1434. kršćanskogavjerovanja, u koje doba obitelj Medici, zaslugama Cosima i njegova oca Giovannija,

zadobi više vlasti nego ijedna druga u Firenci; jer mišljah da su gospar Lionardo d’Arezzo i gospar Poggio,6 dva ponajvrsnija povjesničara, ispričali ponaosob sve stvarišto su se od toga vremena unatrag zbile. Ali pošto sam zatim pomnjivo pročitao njihovezapise, da vidim kojim su redom i načinom pisanja postupali da bi, oponašajući njih,naše poviješti bile bolje prihvaćene kod čitatelja, našao sam kako oni u opisu ratova štosu ih Firentinci vodili s tuđim vladarima i narodima bijahu veoma brižljivi, ali ograđanskim neslogama i unutarnjim neprijateljstvima, te o posljedicama što se iz njihrodiše, jedan dio posvema prešućivahu a drugi ukratko opisivahu, tako d a to čitateljimane može pružiti nikakve koristi ni užitka. A to su radili, mislim, ili zato što su im se tipostupci činili tako nebitni da su ih držali nedostojnima da budu pismom prenijeti u

spomen, ili zato što su se bojali da ne uvrijede potomke onih koje bi u tim pripovije-stima oklevetali. A ta mi se dva razloga (rečeno uz njihov pokoj) čine posve nedostojnima velikih ljudi; jer, ako je u poviješti išta ugo dno ili poučno , to je ono što se potank oopisuje; ako je ijedno tumačenje korisno građan ima k oji upravljaju repu blikama, to jeono koje pokazuje uzroke mržnji i razdvajanja grado va, da bi se mogli, postavši mudriu opasnosti od tuđina, održati u jedinstvu. Pa ako svaki primjer republike7 potiče,primjeri koji se čitaju o vlastitoj republici potiču mnogo više i mn ogo su korisniji; a ak osu rascjepi ijedne republike ikada bili znatni, rascjepi Firence su ponajznatniji; jer jevećina drugih republika o kojima se nešto zna bila zado voljna jednim rascjepom ,8 kojimsu, prema zgoda m a, čas podizale čas upropaštavale svoj grad ; ali Firenca, nezadovoljna

jednim ra sc jepom, mnogo ih načini. U Rim u, kao što sv atko zna, pošto su iz njega

prognani kraljevi, rodio se razdor između plemića i pučana, i u njemu se održa sve donjegove propasti; tako bješe i s Atenom; tako i sa svim drugim republikama što u onavremena cvjetahu.9 Ali u Firenci se najprije razdijeliše između sebe plemići, poslijeplemići i građani, te napo sljetku građ ani i pučani; i mnogo se puta zbi da se jedna od tih

6 Dva klasika humanističke historiografije: Leonardo Bruni Aretino, odnosno d’Arezzo (1374-1444) napisao jeHistoriarum florentini populi libri XII, a Poggio Bracciolini (1380-1459) Historici florentina. Obojica su bili kancelariFirentinske Republike, i pisanje historije svoga grada smatralo se njihovom redovitom dužnosti. Oba su djela napisanana latinskome. Bruni obrađuje događaje od postanka grada do 1401, a Bracciolini od 1350. do 1455. god.

7 Ovdje je republika sinonim za državu, u skladu s latinskom upotrebom pojma res publica.

8 Tj. bilo im je dosta jednog rascjepa. Usp.: V. Fiorini, Commento alle Istorie Fiorentine, Firenze, 1894.9 Tu temu o pozitivnom značenju unutrašnjih sukoba Machiavelli je već obradio u početnim poglavljima I knjigeRasprava o prvoj dekadi Tita Livija, a zapazio ju je i K. Marx.

43


5/250

strana, postavši nadmoćna, razdijeli nadvoje: iz takvih razdioba potekoše toliki mrtvi,toliki prognani, tolika uništenja obitelji koliko ih nikada ne poteče ni u jednom graduod pamtivijeka. I zaista, po mojem mišljenju, rekao bih da nijedan drugi primjer nepokazuje toliko snagu našeg grada koliko taj što govori o ovim razdiobama, koje biimale silu da unište svaki velik i moćan grad. Pa ipak, naš je kanda od toga uvijek veći

po stajao : tolika b ijaše vrlina tih građan a i snaga njihova uma i duha, moć da uzvise sebei svoju domovinu, da su toliki što ostajahu pošteđeni tolikih zala mogli više svojomvrlinom grad uzdignuti, nego što ga je zloća onih nevolja koje su ih tištile mogla zatrti. Ibez dvojbe, da je Firenca imala toliko sreće te, pošto se oslobodila Carstva, primilaoblik vladavine koji bi je držao u jedinstvu, ne znam koja bi joj republika, suvremena ilidrevna, bila nadmoćna: tolikom bi se vrlinom oružja i umijećima bila napunila. Jer sevidi kako gvelfi, pošto ona od sebe odagna gibeline u tolikom broju da ih bijaše punaToskana i Lombardija,10 od onih što u njoj ostadoše, u ratu protiv Arezza, godinu danaprije dana Ca m pald ina ,11 izvedoše iz grad a, od samih svojih građan a, tisuću dvjestaoklopnika i dvanaest tisuća pješaka; zatim, u ratu što se zametnu protiv FilippaViscontija, vojvode od Milana, pošto su se bavili zanatima i poslovima a ne svojimoružjem, jer ga u to vrijeme ne potezahu, vidi se kako za pet godina, koliko potraja tajrat, Firentinci potrošiše tri milijuna pet stotina tisuća forinta; a kad je rat završio,12nezadovoljni mirom, da još pokažu moć svoga grada, o doše na bojište pod Luk u.13 Nerazumijem, međutim, zbog kojih razloga ovi razdori nisu dostojni da budu potankoopisani. Pa ako su se ti veoma plemeniti pisci suzdržavali da ne povrijede uspomenuonih o k ojima im valjaše ra spravljati, prevarili su se u tome i pokaza li d a su malo znali očastoljublju ljudi i želji koja ih opsjeda da ovjekovječe ime svojih pređa i svoje; niti sudržali na umu da mnogi, nemajući prigode da steknu slavu nekim hvale vrijednimdjelom, nastoje da je steknu sramotnim činima; niti su uzeli u obzir da postupci koji usebi nose veličinu, kao što je nose postupci vlada i država, kako god se o njima

raspravljalo, kakvu god svrhu imali, uvijek kanda donose ljudima više časti negopokude.

Pošto sve te stvari razmotrih, one me nagnaše da mijenjam naum; te odlučihkrenuti sa svojom poviješti od početka našega grada. I budući da mi nije nakanazauzimati tuđa mjesta, opisat ću posebno, do godine 1434, samo stvari koje su sezbivale unutar grada, a o stvarima izvana neću reći ništa drugo osim onoga što budenužno za razumijevanje unutarnjih stvari; zatim, kad mine godina 1434, pisat ćupotanko o jednoj i drugoj strani. Osim toga, da bi se bolje i o svakom d obu ova povijestrazumjela, prije nego što se prihvatim Firence, opisat ću kako Italija potpade pod onemoćnike što u to vrijeme njome vladahu. A sve te stvari, kako talijanske tako ifirentinske završit će se sa četiri knjige: prva će ukratko ispričati sve događaje koji sezbiše u Italiji od pada Rim skog C arstva do godine 1434; druga će sa svojom pripoviješćudoći od početka grada Firence do rata koji se, poslije progonstva vojvode od Atene,povede protiv pape;14 treća će završiti u godini 1414, smrću kralja Ladislava Napulj-

10 Posljednji put su gibelini protjerani iz Firence 1267, poslije Manfredijeva poraza u Beneventu 1266. god.11 Firenca je u proljeće 1288. započela rat, na čelu gvelfskog saveza, protiv gibelina iz Arezza, koji su bili

poraženi 11. lipnja 1289, u Campaldinu.12 Taj rat je trajao od 1423. do 1428. Usp.: IV knj., 15. pogl.13 Nezadovoljni uspjesima u ratu, Firentinci su poveli rat protiv Luke, koji je trajao od 1430. do 1438. U to doba

Lucca je bila jak zanatski i trgovački centar, i firentinski trgovci su tim ratom htjeli onemogućiti konkurenciju Lukežana

u trgovini i zanatstvu.14 Vojvoda Atene (Gautier de Brienne) prognan je 1343, a taj rat protiv pape nazvan je »ratom osam svetaca«.

44


6/250

skoga;15 a sa četvrtom ćemo doprijeti do godine 1434; od toga vremena nadaljepotanko će se opisati stvari što se zbiše u Firenci i izvan nje, sve do ovoga našegdanašnjega doba.16

15 Smrću Ladislava Napuljskog prestaju pokušaji talijanskih državica da jedna drugoj nametnu svoju dominaciju.

16 Machiavelli je u početku zamislio napisati povijest Firence koja bi sezala do »naših dana«, to jest dorestauracije vladavine kuće Medici i do ustoličenja Klementa VII, ali su ga u tome omeli drugi poslovi i, najzad, ponovnouspostavljanje republike 1527. Čak i u ovoj knjizi on je namjeravao obraditi događaje do pohoda Karla VII u Italiju1494, ali je stao na smrti Lorenza Veličanstvenog, 1492. Tako je izbjegao raspravu o »delikatnim« pitanjima, kao što suocjena Savonarole (dakle kritika crkve) i protjerivanje porodice Medici iz Firence.

45


7/250

PRVA KNJIGA17

1. N aro di koji obitav aju u sjevernim strana ma onkraj rijeke Rajne i Dun ava,budući da su rođeni u rodnu i zdravu području,18 mnogo puta do tolikoga mnoštvanarastu da dio njih nužno mora napuštati očinsku zemlju i tražiti nove krajeve za

stanovanje. Kad se jedna od tih pokrajina želi rasteretiti stanovnika, drže se običaja dase rastave u tri dijela, rasporedivši se uvijek tako da svaki dio bude jednako popunjenplemenitima i neplemenitima, bogatima i siromašnima; zatim onaj dio kojemu sudbinanaloži ode tražiti svoju sreću, a dva dijela rasterećena trećega ostanu da uživaju očinskadobra. Ta su pučanstva srušila Rimsko Carstvo; priliku su im pružili carevi koji su,napustivši Rim, drevnu prijestolnicu Carstva, i otišavši prebivati u Konstantinopolu,oslabili zapadni dio Carstva, jer su na nj manje pazili i izložili ga grabeži ministara isvojih neprijatelja. I zaista, da se sruši toliko carstvo, utemeljeno krvlju tolikih vrlihmuževa, nije smjelo uzmanjkati ni mlitavosti u vladara, ni nevjernosti u ministara, nisnage ni upornosti u onih koji ga napadahu; jer ne bijaše jedan narod, nego se mnogonjih na njegovu propast uroti. Prvi koji iz tih sjevernih strana dođoše protiv Carstva,

poslije Cimbra što ih rimski građanin Marije pobijedi, bijahu Vizigoti;19 to ime unjihovu jeziku znači ono što u našemu Zapadni Goti. Oni, poslije nekoliko okršaja nagranicama Carstva, s dopuštenjem careva dugo vremena zadržaše svoje sijelo na rijeciDunavu; i premda su mnogo puta, zbog različitih razloga i u različita vremena, napadalirimske provincije, ipak ih je uvijek moć careva suzbijala. I posljednji koji ih slavnopobijedi bijaše Teodo zije; pošto mu pad oše u pokornost, ne izabraše nad sobom nikogaza kralja, nego, zadovoljni plaćom koja im bijaše dana, pod njegovom vlašću iznamenjem življahu i vojevahu.20 Ali kad umrije Teodozije i ostadoše Arkadije iHonorije, njegovi sinovi i baštinici Carstva ali ne njegove vrline i sreće, s vladarom sepromijeniše i vremena. Teodozije je u tri dijela Carstva bio postavio tri namjesnika:Rufina u istočni, u zapadni Stilihona a Gildona u afrički; i nijedan od njih, poslije

17 U pisanju prve knjige Machiavelli se poslužio djelom historičara Flavija Bionda, koji je prvi uveo u opčuupotrebu pojam srednjeg vijeka. Machiavelli je »dajdžestirao« Bionda, prepisujući mjestimice i njegove greške, ali je daosvoju sintezu historije srednjeg vijeka. Vidjeti: Biondi Flavii Forlivensis, Historiarum ab inclinatione Romanorum Libri XXI, Basileae, MDXXXI, (napisano 1453).

18 Machiavellijev sud se ovdje podudara sa sudom Pavla Đakona (Paolo Diacono, Historia Langobardorum, lib.I: »Septentrionalia plagia, quanto magis ab aestu solis remota est, et bivali frigore gelida, tanto salubrior corporibushominum et propagandis est gentibus magis coaptata«). Vidjeti: Monumenta Germaniae Historica, Hannover, 1878.

19 Cimbri, pleme keltskog porijekla, koje je upalo u Italiju 102. god. n. e. Porazio ih je Kaj Marije u bici kodAquae Sextiae. S njima su došli i Teutonci, germanskog porijekla, koje je Marije porazio kod Raudinskih polja (današnjiVercelli).

20 Teodozije (378-3 95), nasljednik cara Gracijana, porazio je Vizigote i 382. prisilio ih na sklapanje mirovnogugovora u Konstantinopolu. Prema tom ugovoru, oni su se naselili u Meziji i Panoniji te obavezali braniti tzv. dunavsku

granicu od drugih barbarskih plemena.

46


8/250

vladarove smrti, nije mislio kako da dijelom upravlja, nego kako da ga kao vladarprisvoji. Od njih Gildon i Rufino u samim počecima bijahu suzbijeni; ali Stilihon,znajući bolje kriti svoj naum, pokuša steći povjerenje novih careva, a s druge stranetako im uznemiravati državu, da mu je poslije lakše bude zauzeti.21 I da bi izazvaoneprijateljstvo Vizigota, nagovori ih da im više ne daju uobičajene namete. Osim toga,

čineći mu se da ti neprijatelji neće biti dovoljni da ugroze Carstvo, uredi on daBurgundi, Franci, Vandali i Alani, jednako tako sjeverni narodi, i već u potrazi zanovim zemljama, napadnu rimske provincije. Kad Vizigoti, dakle, ostadoše lišeni svojihnovaca, da bi se bolje složili i osvetili za nepravdu, proglasiše Alariha svojim kraljem; inapavši Carstvo, poslije mnogih zgoda opustošiše Italiju te zauzeše i poharaše Rim.22Poslije te pobjede umrije Alarih, i naslijedi ga Ataulf, koji za ženu uze Placidiju, carskusestru;23 i zbog te svojte valjade njemu s njima poći u pomoć Galiji i Španjolskoj, jer tepokrajine napadoše Vandali, Burgundi, Alani i Franci, potaknuti već spomenutimrazlozima. Iz toga uslijedi da Vandale, koji bijahu zauzeli onaj dio Španjolske što sezove Betica,24 pošto ih žestoko potukoše Vizigoti i ne bješe im spasa, pozva Bonifacije,koji u ime Carstva upravljaše Afrikom, da dođu zauzeti tu pokrajinu; jer on, pošto seodmetnuo, strahovaše da će car doznati za taj njegov prijestup. Zbog rečenih razlogaVandali se drage volje prihvatiše toga pothvata i pod Genserikom, svojim kraljem,zagospodariše Afrikom. Bijaše, u međuvremenu, naslijedio Carstvo Teodozije, sinArkadije25 koji, malo vodeći računa o zapadnim prilikama, navede te narode napomisao da mogu posjedovati ono što prigrabiše.

2. I tako Vand ali zagospod ariše Afrikom, a Alani i Vizigoti Špan jolskom ; Franci iBurgundi ne samo da zauzeše Galiju nego oni krajevi što ih oni zaposjedoše dobiše ponjima i ime; otada se jedan dio zove Francuska a drugi Burgundija. Njihovi sretni

uspjesi potakoše nove narode na rušenje Carstva; pa drugi narodi, zvani Huni, zauzešePanoniju, provinciju na ovoj obali D unava, koja se danas, dobivši ime po tim Hunima,zove U garska.26 Tim neredima se dodade ovo: car, videći da je napadn ut s tolikih stranai želeći imati manje neprijatelja, poče čas s Vandalima a čas s Francima sklapatiugovore; tako je rasla vlast i moć barbara a Carstvo slabilo. Ni otok Britanija, koji sedanas zove Engleska, ne bijaše siguran od takve propasti; jer bojeći se Britanci onihnaroda što zauzeše Francusku, a ne videći kako bi ih car mogao obraniti, zovnuše upomoć Angle, narode iz Germanije.27 Prihvatiše se Angli te zadaće pod svojim kraljemVortigerijem, isprv a su ih branili, a onda ih prognali s otok a i ostali na njemu stanovati,

21 Stilihon je bio kontroverzna figura: Vandal koji se uzdigao do časti rimskog vojskovođe i carstvo uspješnobranio od barbara. Dva puta je porazio Alariha, odbio germanska i sarmatska plemena, na čelu s gotskim vođomRadagajsom, kod Firence. Međutim, rimska aristokracija optužila je Stilihona da paktira s barbarima i da tolerirapoganstvo, pa je 408. god. optužen za zavjeru i pogubljen. Machiavelli je ovdje prema njemu nepravedan.

21 Nakon Stilihonove smrti Alarih je opet upao u Italiju i 410. godine opustošio Rim. Biondo smatra taj datumpočetkom pada Carstva (imperii inclinationem principium dicimus habuisse a Gothorum in urbem Romam irruptione). Vidjeti: F. Biondo, nav. dj., I, I, 4. Taj događaj potakao je i Aurelija Augustina da napiše svoju Civitas Dei.

23 Gala Placidija, Honorijeva sestra i Teodozijeva kći, zarobljena za vrijeme pustošenja Rima. Njezin je brak biotipični »politički«, zamišljen da pomiri Honorija s barbarima.

24 Pokrajina Vandalusia (današnja Andaluzija), po rijeci Baetis (današnjem Guadalquiviru).25 Teodozije II (408-A50).26 Machiavelli ovdje griješi. Panonija je bila omeđena Dunavom na sjeveru i istoku, te se njezin teritorij nije

podudarao s Ugarskom, a obuhvaćala je područja između Save i Drave, Štajersku, dio Austrije i manji dio Ugarske, kojise nalazio'na desnoj strani Dunava. Sam naziv Mađarska (lat. Hungaria) ne potječe od Huna, već od Mađara (Hungri iliVengri), koji su se naselili tek u IX st.

Britanci su često pozivali u pomoć Angle, Sase i Jute, ali radi obrane od barbara iz Irske i Kaledonije (Škotske).

47


9/250

nazvavši ga po svojem imenu Anglija. Ali njegovi stanovnici, ostavši lišeni svojedomovine, postadoše nuždom okrutni i namisliše, premda nisu mogli obraniti svojezemlje, da mogu neku tuđu zauzeti. Prijeđoše stoga s obiteljima more i zauzeše mjestakoja nađoše najbliža obali, i po svojem imenu nazvaše tu zemlju Bretanjom.28

3. Huni, o kojim a rekosm o prije da su zauzeli Panoniju, izmiješavši se s drugimnaro dim a koji se zovu Gepidi, Heru li, Turinzi i Ostro goti (jer se u tom jeziku tako zovuIstočni Goti), krenuše u potragu za novim zemljama; i ne mogavši ući u Francusku kojusu branile barbarske sile, stigoše u Italiju pod svojim kraljem Atilom koji malo prijetoga, da bude sam u kraljevanju, ubi svoga brata Bledu; postavši tako veoma moćan,njegovi podanici ostadoše Andarih, kralj Gepida, i Velamir, kralj Ostrogota. Došavši,dakle, Atila u Italiju, opsjede Akvileju, gdje stajaše bez ikakve smetnje dvije godine; i utoj opsadi opustoši on svu krajinu naokolo i rasprši sve njezine stanovnike; i to, kakoćemo na prikladnu mjestu reći, donese utemeljenje gradu Mlecima. Poslije zauzeća i

razorenja Akvileje i mnogih drugih gradova, o krenu se on prema Rimu, ali se na papinemolbe suzdrža da ga ne razori; toliko je papin o štovanje djelovalo na Atilu, da je izašaoiz Italije i povukao se u Austriju, gdje je umro.29 Poslije njegove smrti Velamir, kraljOstrogota, i druge vođe drugih naroda digoše oružje protiv njegovih sinova Erika iUrika, te jednoga ubiše a drugoga prisiliše da s Hunima prijeđe Dunav i vrati se u svojudomovinu; pa se Ostrogoti i Gepidi smjestiše u Panoniji, a Heruli i Turinzi ostadoše sonu stranu Dunava. Pošto Atila ode iz Italije, zapadni car Valentinijan namisli da jeobnovi; da bi mu je bilo lakše braniti od barbara, napusti Rim i uspostavi svoje sjedišteu Ravenni. Te nevolje koje pritiskivahu zapadno carstvo bijahu uzrokom da car, kojistanovaše u K onstantinopolu, mnogo puta dopusti da ono prijeđe u posjed drugih, kaonešto što je puno opasnosti i troškova; i mnogo puta također Rimljani, videći da su

zapušteni, da bi se bolje obranili, proglasiše sami sebi cara, ili bi pak netko svojomvlašću prigrabio carstvo: kao što se zbi u ono doba kad ga poslije Valentinijanove smrtiprigrabi Rimljanin Maksim; i prisili Eudoksu, bivšu njegovu ženu, da ga uzme zamuža.30 Ona, željna osvete za toliku nepravdu, jer joj carska krv ne mogaše podnositibraka s običnim građaninom, potajno nagovori Genserika, kralja Vandala i gospodaraAfrike, da dođe u Italiju, pokazavši mu lakoću i korist toga dobitka. On, primamljenplijenom, smjesta dođe; i našavši napušten Rim, pohara ga i u njemu se zadrža četrnaestdana; zauze još i pohara mnoge zemlje u Italiji, te napunivši sebe i svoju vojskuplijenom, vrati se u Afriku.31 Rimljani, pošto se vratiše u Rim a Maksim bijaše umro,proglasiše za cara Rimljanina Avita. Zatim, poslije mnogo događaja što se zbiše u Italiji

i izvan nje, i poslije smrti nekoliko careva, pripade carstvo u Konstantinopolu Zenonu acarstvo u Rimu Orestu i njegovu sinu Augustulu, koji ga na prijevaru zaposješe .32 I dokse oni spremahu da ga silom zadrže, Heruli i Turinzi o ko jima rekoh da se poslije Atilinesmrti smjestiše s onu stranu Dunava, načinivši savez, pod svojim vojskovođom Odoa-

28 Pogrešan podatak: Bretanja je dobila ime po svojem autohtonom stanovništvu.29 Nakon bitke kod Katalaunskih polja, 451. god., u kojoj je rimski vojskovođa Flavije Aecije, na čelu rimske

vojske u koju su ušli Vizigoti, Franci i Burgundi, porazio Atilu, Huni su krenuli prema jugu i 452, za samo tri mjeseca,razrušili Aquileiju, Altino, Concordiju i Padovu te zauzeli Vicenzu, Veronu, Bresciu i Bergamo. Machiavelli je nasjeosrednjovjekovnoj mistifikaciji susreta pape Lava I (440-461) i Atile, »biča božjeg«, na rijeci Ticino. U stvari, papa je načelu rimskog poslanstva ponudio Atili visoku otkupninu i stalni danak. Vidjeti: Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, I, 1.

30 Petronije Maksim, senator koji je bio na čelu urote protiv Valentinijana III. Eudoksija je bila kči Teodozija II.31 Vandali su opljačkali Rim 455. god. »Vandalizam« je otada ušao u svakodnevnu jezičnu upotrebu.

32 Patricij Orest je započeo svoju karijeru kod Atile kao notar, a kasnije je bio njegov pomoćnik. Vrhovni jevojskovođa za cara Julija Nepota, organizirao je pobunu i svrgavši ga, 475. god., doveo je na prijestolje svog sinaRomula Augustula.

48


10/250

krom banuše u Italiju; a na mjesta koja ostadoše prazna iza njih uđoše Langobardi, jednako ta ko sjeverni narod i, pod vod stvom svoga kra lja G odooga, a oni bijahu, kakoćemo na pravom mjestu reći, posljednja napast u Italiji. Došavši, dakle, Odoakar uItaliju, pobijedi i ubi Oresta blizu Pavije, a Augustul pobježe. Poslije te pobjedeOdoakar, budući da je Rim s moći mijenjao naslove, zapusti ime carstva i proglasi se

kraljem Rima. I bijaše prvi koji od vođa naroda, koji su tada obilazili svijetom, počeprebivati u Italiji; jer drugi, ili od straha da je neće moći zadržati stoga što joj je istočnicar lako mogao u pomoć priskočiti, ili zbog kojeg drugog skrivena razloga, nju supljačkali a zatim tražili druge zemlje da u njima ustale svoje sijelo.33

4. Bijaše, međutim, u to vrijeme drevno Rim sko Carstvo potpalo pod ove vladare:Zenon, vladajući u Konstantinopolu, zapovijedao je cijelim istočnim carstvom; Ostrogoti su gospodarili Mezijom i Panonijom; Vizigoti, Svevi i Alani držali su Gaskonju iŠpanjolsku; Vandali Afriku, Franci i Burgundi Francusku, Heruli i Turinzi Italiju.Kraljevstvo Ostro gota bijaše zapalo Teo dorika, V elamirova nećaka, ko ji se sprijatelji s

istočnim carem Zenonom i napisa mu kako se njegovim Ostrogotima čini da jenepravedno da budu niži od carstva, budući da su po vrlinama viši od svih drugihnaroda, i kako mu je nemoguće da ih drži stisnute u granicama Panonije; pa takohtjede, videći da ih mora pustiti da se late oružja i krenu u potragu za novim zemljama,prvo to njemu d ati na znanje da bi se mogao pobrinuti, prepustivši im neku zemlju, gdjemogu s njegovom milošću najčasnije i najudobnije živjeti.34 Stoga Zenon, djelomice odstraha, djelomice od želje da progna Odoakra iz Italije, dopusti Teodoriku da dođeprotiv njega i prigrabi u posjed Italiju. Ovaj odmah pođe iz Panonije, gdje ostavi svojprijateljski narod Gepide; i došav ši u Italiju, ubi O do akra i njegova sina, i ugledavši se unj uze naslov kralja Italije; i smjesti svoje sijelo u Ravennu, potaknut onim razlozimakoji već cara Valentinijana ganuše da u njoj prebiva. Teodorik bješe vrstan muž u ratu i

u miru; u prvome vazda bijaše pobjednik, a u drugome velik dobročinitelj svojimgradovima i narodima.35 Razdijeli on Ostrogote po zemljama, zajedno s njihovimvođama, tako da njima zapovijedaju u ratu i upravljaju u miru; poveća Ravennu,obnovi R im i R imljanima iskaza svaku drugu po čast osim vojničke stege; zadrža unutarnjihovih granica, bez ikakve ratne pometnje nego samo svojom vlašću, sve barbarskekraljeve što zaposjedoše Carstvo; izgradi zemlje i tvrđave između vrška Jadranskogamo ra i Alpa, d a bi lakše zapriječio pro laz novih ba rba ra koji htjedoše provaliti u Italiju.I da se pod konac njegova života tolike vrline ne okaljaše nekim okrutnostimaprouzročenima različitim sumnjama u njegovo kraljevstvo, kako to pokazuje smrtpresvetih ljudi Simaka i Boecija,36 njegova bi uspomena u svakom pogledu bila dostojna

33 O doakar je bio zapovjednik palatinske straže (Guardia Palatina), i godina svrgavanja posljednjega zapadno-rimskog cara Romula Augustula (476) smatra se godinom pada Zapadnoga Rimskog Carstva.

34 Machiavelli je izmislio to pismo da bi bolje iznio razloge koji su, po njegovu mišljenju, naveli Teodorika da uđeu Italiju. Usp. komentar Firentinskim povijestima V. Fiorinija.

35 Teodorik je vladao od 493. do 526. god. Machiavelli u njemu vidi idealiziranog vladara koji u sebi utjelovljujevrlinu i mudrost: da bi opravdao svoju idealizaciju, prešućuje činjenice koje mogu baciti loše svjetlo na njegova junaka.Neosporno je da se Teodorik potpuno uživio u svoju ulogu rimskog cara. Prišio si je titulu Augusta i postao velikobožavatelj rimske kulture, iako nije umio ni čitati ni pisati na latinskom jeziku. Ali njegova je kćerka zato postalapoznata spisateljica na latinskome i grčkome, pa je čak prevela na grčki Vergilijevu Eneidu. Sam Teodorik je naredioobnovu mnogih starih palača u Rimu te sagradio nove luke i javne vodovode, a rimskom piscu Kasiodoru naručiopisanje Historije Gota. K. Marx kaže da je njegova velika pogreška bila u tome što je ne samo zadržao rimskuekonomiju, zakone, magistraturu, itd., nego ih u određenoj mjeri i obnovio.

36 Historičar Kvint Aurelije Simak autor je Rimske historije, a njegov zet, filozof i matematičar Severin Boecijenapisao je u zatvoru O utjesi filozofije i preveo Aristotelov Organon na latinski, koji je poslužio kao model

srednjovjekovnoj filozofiji. Oba su osuđena i smaknuta jer je uhvaćena tajna prepiska rimskih senatora s Bizantom, izkoje se vidi da je rimska aristokracija kovala urotu protiv gotske vladavine.

4 N. Machiavelli: IZABRANO DJELO II 49


11/250

svake časti, jer se njegovom krepošću i dobrotom ne samo Rim i Italija nego i svi drugidijelovi Zapadnoga Carstva, slobodni od trajnih borbi kroz tolike godine, uzdigoše iztolikih barbarskih poplava što ih pretrpješe, te se u skladan red i vrlo sretno stanjevratiše.

5. I zaista, ako su ikad a ikoja vremena bila jadn a u Italiji i tim provincijam a što ihpregaziše barbari, to su vremena što od Arkadija i Honorija do njega protekoše.37 Jerako se razmotri na koliku je štetu nekoj republici ili nekom kraljevstvu mijenjati vladaraili upravu, ne zbog neke vanjske sile nego samo zbog građanske nesloge (gdje se vidikako male izmjene razaraju svaku republiku i svako kraljevstvo, pa bilo ono nadasvemoćno), lako će se zatim zamisliti koliko u ta vremena pretrpje Italija i druge rimskeprovincije; a one ne mijenjahu samo uprave i vladare nego i zakone, običaje, načinživljenja, vjeru, jezik, nošnju, imena. A te će stvari svaka za se, kamoli neće sve zajedno,i kad se na njih pomisli, kamoli neće kad se vide i trpe, ustrašiti svaki čvrst i postojanduh. Od toga poteče propast, rođenje i porast mnogih gradova. Među onima kojipropadoše bijahu Akvileja, Luni, Chiusi, Populonia, Fiesole i mnogi drugi; među onimakoji se nanovo izgradiše bijahu Mleci, Siena, Ferrara, Aquila i mnoge druge zemlje itvrđave što se radi kratkoće ispuštaju; oni što od malenih postadoše veliki bijahuFirenca, Genova, Pisa, Milano, Napulj i Bologna; svima njima pridružuje se propast iobnova Rima i mnogih drugih što bijahu različito razarani i obnavljani. Između tihrazvalina i tih novih naroda potekoše novi jezici, kako se to javlja u govoru koji seuvriježio u Francuskoj, u Španjolskoj i u Italiji; taj govor pomiješan s materinskim

jezikom novih naroda i s drevnim rim skim jeziko m stva ra nov način izričaja.38 Osimtoga, promijeniše imena ne samo provincije nego i jezera, rijeke, mora i ljudi; Francuska, Italija i Španjolska pune su novih imena, potpuno stranih starim imenima; tako se

vidi, preskačući mnoga druga, da su Po, Garda, Arhipelag izobličena imena nadjenutadrevnima; ljudi također od Cezara i Pompeja postadoše Petri, Ivani i Mateji. Ali međutolikim mijenam a ne bijaše od neznatne važnosti mijenjanje vjere, jer boreći se čudesimanove vjere protiv običnosti stare, rađahu se teške pobun e i nesloge među ljudim a; a da jepak kršćanska vjera bila jedinstvena, malo bi nereda iz toga proisteklo; ali boreći semeđusobno grčka, rimska i ravenska crkva, te k tome krivovjerne sekte s katoličkom,na mno go načina oža lostiše svijet. Svjedok je tome Afrika ko ja podnese mnogo više jadazbog arijske sekte, u koju vjerovahu Vandali, nego zbog njihove lakomosti ili prirodneokrutnosti.39 Živeći, dakle, usred tolikih progona, ljudi su u očima nosili sliku strahasvoje duše, jer povrh bezbrojnih zala što su ih podnosili, dobar dio njih nije se mogaouteći za pomoć Bogu, u kojega se svi ubogi uzdaju; zato, budući da većina njih bijašenesigurna kojemu se bogu treba uteći, lišeni svake pomoći i svake nade, nevoljnoumirahu.

37 Ovo poglavlje je, prema P. Villariju (N. Machiavelli e i suoi tempi, Milano, 1895), ubačeno da bi se u sljedećempoglavlju još više istakle pozitivne osobine Teodorikove vladavine. Međutim, ta digresija je zanimljiva i zbogmetodološkog značenja, jer njome Machiavelli napušta koncepciju historije kao rerum gestarum i uvodi kulturnuhistoriju u modernu historiografiju.

38 Machiavelli daje ovdje tumačenje kako su nastali romanski, odnosno neolatinski jezici. Ono je danasprevladano, jer se smatra da su ti jezici nastali iz latinskoga rustičnog jezika, a da su barbari obogatili te nove jezikespecifičnom, vojnom terminologijom i tek manjim brojem drugih pojmova.

39 Već u II st. počinju doktrinarne prepirke i interpretativne divergencije u kršćanskoj crkvi. Najveći kontrastizbio je između Arija i Atanasija, u IV st., u aleksandrijskoj crkvi u Egiptu. Arije je 318. god. istupio protiv ortodoksnogkršćanskog učenja o trojstvu Boga. Arijanizam je osuđen kao hereza na Nikejskom koncilu 325. god. T a šizma je imala i

konkretne reperkusije: arijanskoj sekti prišla su mnoga germanska plemena, među njima i Vandali, što se odrazilo i naunutrašnje političke borbe.

50


12/250

6. Prema tome, Teo dorik ne zasluži tek osrednje hvale, jer on bijaše prvi koji utišatolika zla, tako da za trideset osam godina, koliko vladaše u Italiji, dovede zemlju dotolike veličine da se na njoj stari udarci više ne poznavahu. Ali kad on umrije i na vlastiostade Atalarih što ga rodi njegova kći Amalasunta, do malo vremena, budući da sesudbina još ne bijaše iskalila, zapade u svoje stare nevolje; jer Atalarih, malo poslije

svoga djeda, umrije; i kad ostade kraljevstvo na majci, nju izdade Teodat kojega onabješe zovnula da joj pomogne upravljati kraljevstvom. On, pošto nju umori40 i sebeproglasi kraljem, te tim činom postade m rzak Ostrogo tima, navede cara Justinijana napomisao da ga može prognati iz Italije; i odredi on Belizara za vojskovođu togapothvata, jer već bijaše osvojio Afriku i iz nje protjerao Vandale i vratio je Carstvu.Zauze dakle Belizar Siciliju i odatle, prešavši u Italiju, zauze Napulj i Rim. Videći tupropast, Goti ubiše kralja Teodata, kao uzrok njoj, i na njegovo mjesto izabrašeVitigeta, kojega, poslije nekoliko kreševa, opsjede Belizar i zarobi u Ravenni. I dok jošne bješe dokončao pobjedu, Belizara opozva Justinijan i na njegovo mjesto postaviIvana i Vitala, potpuno nenalične njemu vrlinama i navikama; tada se Gotima povratiduh te oni proglasiše svojim kraljem Ildovada koji bijaše namjesnik u Veroni. Poslije

njega, jer on bi ubijen, zapade kraljevstvo Totilu koji porazi carevo ljudstvo i preoteToskanu i Napulj, te podvrže pod svoje kapetane gotovo sve države što ih Belizar bijašepov ratio.41 Stoga se Justinijanu učini da ga opet m ora po slati u Italiju. On, vrativši se smalim snagama, više izgubi slavu prijašnjih svojih djela nego što je iznova steče; jerTotila, dok Belizar s ljudstvom bijaše u O stiji, pred njegovim očima osvoji Rim; i videćida ga ne može ni pustiti ni držati, većim ga dijelom razori i narod iz njega protjera, asenatore sa sobom povede; i ne držeći mnogo do Belizara, ode odatle s vojskom uKalabriju42 da se sukobi s vojskom što je dolazila iz Grčke u pomoć Belizara. Videćidotle Belizar da je Rim napušten, prihvati se časna posla te, zašavši među rimskerazvaline, najvećom mogućom brzinom obnovi zidine toga grada i pozva unutrastanovnike. Ali tom njegovu hvale vrijednom pothvatu usprotivi se sudbina, jer u tovrijeme Justinijana napadoše Parti,43 te on zovnu Belizara; i on, poslušavši svogagospodara, napusti Italiju; i ostade ta provincija na milost Totili, koji opet zauze Rim.Ali ne postupi s njim okrutno kao prije, jer ga zamoli sveti Benedikt, o kojemu se u todoba posvuda mislilo da ima veliku svetost, te se on prihvati da ga obnovi.44 Justinijanu međuvremenu bijaše uglavio mir s Partima, i kad naumi poslati novo ljudstvo upomoć Italiji, zadržaše ga Slaveni, novi sjeverni narodi koji prijeđoše Dunav i provališeu Iliriju i Tra ciju; tako je Totila gotov o svu zauze.45 Ali kad Ju stinijan pobijedi Slavene,posla on u Italiju sa četama eunuha Narseta, odlična ratnika; on, stigavši u Italiju,porazi i ubi Totilu; a ostaci G ota što se poslije toga po raza spasiše pov ukoše se u Paviju,

40 Amalasunta je bila ljubiteljica rimske kulture (vidjeti 35. bilješku). Za vrijeme njezine vladavine ojačala jeprorimska struja, koja nije bila po volji gotskoj vojnoj aristokraciji. Zatočena na otočiću u jezeru Bolsenu, zadavljena je535. god. Taj je događaj bio povod Justinijanovoj intervenciji i gotsko-bizantskim ratovima koji su trajali do 553. god.

41 Baduila, zvanog Totila (Besmrtni), izabrali su za kralja donji slojevi, kojima je obećao oslobođenje od ropstva ipodjelu krupnih zemljoposjeda. Vladao je od 541. do 552. god. i bio vrlo popularan u narodu. Odbacio je bizantsketrupe do samog juga Italije. Machiavelli je nasjeo ideologiziranom stereotipu Totile kao okrutnog vladara, koji potječe izbizantske historiografije.

42 Kalabrija je stari naziv za današnju pokrajinu Puglia, i ne treba je miješati s današnjom istoimenompokrajinom.

43 Riječ je o Perzijancima. F. Biondo slijedi klasične obrasce i Partima naziva stanovništvo koje je nekadpripadalo partskom kraljevstvu.

44 Sveti Benedikt (Benedetto da Norcia) osnivač je reda benediktinaca, čija je deviza »ora et labora« (moli se iradi), koji su sagradili opatiju Montecassino. O susretu Totile i svetog Benedikta pripovijeda papa Grgur Veliki u svojimMoralnim dijalozima.

45 Slavenska plemena prešla su Dunav 547. god.

51


13/250

gdje proglasiše za kralja Teju. S druge strane Narset, poslije pobjede, zauze Rim inaposljetku se sukobi s Tejom , blizu Nocere, te ga ubi i porazi. Na kon toga posvema seugasi ime G ota u Italiji, gdje oni, od Teod orika do Teje, sedam deset godina vlad ahu.46

7. Ali čim se Italija oslobodi Gota, umrije Justinijan, a nasljednikom mu postadesin Justin koji, po nagovoru svoje matere Sofije, opozva N arseta iz Italije i onam o poslaLongina da ga naslijedi.47 Prihvati Longin običaj drugih i nastani se u Ravenni; a povrhtoga dade Italiji novo obličje, jer ne postavi provincijske namjesnike, kako su činiliGoti, nego u sve gradove i zemlje od ikakve važnosti metnu glavare koje nazvavojvo dam a. I u toj podjeli ne počasti R ima više nego druge zemlje; jer uklonivši konzulei senat, kojih se imena do toga doba bjehu zadržala, podvrže ga jednom vojvodi koji sesvake godine onam o slao iz Ravenne, i to se zvaše Rimsk o V ojvodstvo ; a onome tko jeza cara stajao u Ravenni i upravljao cijelom Italijom dade se ime egzarh. Ta razdiobaolakša propast Italije i ubrza zgodu Langobardima da je zauzmu.48

8. Silno se Narset bješe naljutio na cara što mu preote vlast nad tom pokrajinomkoju on svojom vrlinom i krvlju bijaše osvojio; jer Sofiji ne bješe dovoljno nepravde štoga opozva, nego tome dodade još riječi punih klevete, govoreći da ga želi vratiti daprede s drugim eunusima; stoga Narset, pun gnjeva nagovori langobardskog kraljaAlboina, koji tada vladaše u Panoniji, da dođe zauzeti Italiju.49 Langobardi bijahu,kako je gore pokazano, ušli u ta mjesta blizu Dunava, koja napustiše Heruli i Turinzi,kad ih njihov kralj Odoakar dovede u Italiju; pošto tu provedoše neko vrijeme ikraljevstvo zapade Alboina, grozna i smiona čovjeka, prijeđoše oni Dunav i pobiše se sKomundom, kraljem Gepida koji držaše Panoniju, i pobijediše ga.50 I pošto se u plijenunađe Rozamunda, Komundova kći, Alboin je uze za ženu i zagospodari Panonijom; ipotaknut svojom groznom naravi, načini od Komundove lubanje čašu iz koje je pio uspomen te pobjede. Ali kad ga u Italiju zovnu Narset, s kojim se bijaše sprijateljio u ratuprotiv Gota, prepusti on Panoniju Hunima, o kojima rekosmo da se poslije Atiline smrtibijahu vratili u svoju domovinu, te stiže u Italiju; i našavši je razdijeljenu na onolikodijelova, zauze odjednom Paviju, Milano, Veronu, Vicenzu, svu Toskanu i veći dioFlaminije, koja se danas zove Romanja. Zbog tolikih i tako brzih osvajanja njemu seučini da je već pobijedio u Italiji, pa priredi gozbu u Veroni; i postavši veseo od obilnapića, napuni Komundovu lubanju vinom i ponudi je kraljici Rozamundi, koja je sučelicenjemu jela, rekavši jakim glasom, tako da ga ona mogaše čuti, da želi da i ona u tolikomveselju pije sa svojim ocem. Ta riječ ostade kao rana u srcu te žene: i želeći se osvetiti,

znajući da Elmelhild, mlad i žestok lombardijski plemić, ljubi jednu njezinu sluškinju,dogovori se s njom da potajno udesi tako da s Elmelhildom spava ona umjestosluškinje. I pošto Elmelhild po njezinu naputku dođe da je potraži na nekom mračnumjestu, misleći da je sa sluškinjom, leže s Rozamundom. Ona mu se poslije čina otkri,

46 Zapravo je prošlo šezdeset godina od pada Ravenne, 493. god., koja označava kraj Ođoakrove vladavine, dobitke kod Latarskih brda kod Nocere, 553. god. Machiavelli ovdje prepisuje pogrešku koju je učinio F. Biondo u svojojHistoriji.

47 Justin II (565-578) nije bio Justinijanov sin, već nećak, sin njegove sestre Vigilantije i Dulcisima.48 Početak decentralizacije vlasti datira, međutim, od Justinijanove pragmatičke sankcije, 554. god., kojom je

talijanskim biskupima dodijeljena široka autonomija i administrativna ovlaštenja.49 Taj podatak, koji pripada legendi a ne historiji, navodi Pavao Đakon u svojoj Historia Langobardorum (II

knj., 5. pogl.). Prenosi ga i Liber pontificalis, a čini se da ga je prvi spomenuo Isidor Seviljski u Chronicon (CIV pogl.).50 Nije riječ o Panoniji, već o Daciji.

52


14/250

pa kad mu kaza kako po njezinu sudu mora ili ubiti Alboina i zauvijek uživati nju ikraljevstvo, ili od njega poginuti kao oskvrnitelj njegove žene, pristade Elmelhild daumori A lboina. Ali pošto ga ubiše, videći da im ne uspijeva prigrabiti kraljevstvo, obuzeih sumnja da će ih Lan gobardi zbog ljubavi prema Alboinu ubiti, te sa svim kraljevskimblagom pob jegoše u Ravennu, gdje ih Longin časno primi. U tim nevoljama bijaše umro

car Justin, a na njegovo mjesto dođe Tiberije koji, zauzet ratovima protiv Parta, nemogaše pomoći Italiji; stoga se Longinu učini da je to zgodan čas da postane, uz pomoćRozamunde i njezina blaga, kralj Langobarda i cijele Italije; i povjeri joj taj svoj naum, inagovori je da ubije Elmelhilda i njega uzme za muža. Ona to prihvati; i spravi peharotrovana vina, i svojom rukom ga pruži Elmelhildu koji žedan izađe iz kupelji. Kad gaon pola popi, osjetivši da mu nutrina gori i dosjetivši se što je posrijedi, prisiliRozamundu da ispije ostatak; i tako, za kratko vrijeme, umriješe jedno i drugo, aLongina napusti nada da će postati kralj.51 Međutim Langobardi, sabravši se u Pavijikoju načiniše glavnim sijelom svoga kraljevstva, proglasiše Klepha za kralja; on obnoviImolu, koju bješe razorio Narset, zauze Rimini i gotovo svako mjesto sve do Rima; aliusred svojih pobjeda umrije. Taj Kleph ne bijaše okrutan samo prema tuđincima nego iprema svojim Langobardima te oni, ustravljeni kraljevskom moći, ne htjedoše višebirati kralja; nego između sebe izabraše trideset vojvoda da vladaju drugima.52 Taodluka bijaše uzrokom što Langobardi nikada ne osvojiše cijelu Italiju, i što njihovokraljevstvo ne prijeđe Benevento, i što se Rim, Ravenna, Cremona, Mantova, Padova,Monselice, Parma, Bologna, Faenza, Forli, Cesena dijelom branjahu neko vrijeme, adijelom ih oni nikada ne osvojiše. Jer nemajući kralja bijahu manje spremni ratovati; akad ga poslije izabraše, zbog toga što su neko vrijeme bili slobodni, postadoše manjeposlušni i skloniji neslozi između sebe; i to ih isprva uspori u pobjeđivanju, a poslije ihkonačno otjera iz Italije. Pošto dakle Langobardi ostaše u tim granicama, Rimljani iLongin se nagodiše da svatko odloži oružje i uživa ono što posjeduje.

9. U to dob a počeše pape zadobiva ti veću vlast nego što je prije imahu; jer prve suposlije svetog Petra, zbog svetosti života i čudesa, ljudi štovali, te njihovi primjeri tolikoproširiše kršćansku vjeru da su se vladari, da bi doskočili velikoj pometnji što bijaše nasvijetu, morali njoj pokoriti. Pošto dakle car postade kršćaninom, i pošavši iz Rima odeu Konstantinopol, uslijedi to, kako u početku rekosmo, da Rimsko Carstvo bržepropade a rimska crkva brže poraste. Pa ipak, sve do dolaska Langobarda, budući daItalija bijaše podložna carevima ili kraljevima, nikada u ta vremena ne zadobiše papedruge vlasti osim one što im ju je pribavljalo poštovanje njihovih postupaka i njihovanauka; u drugim su stvarima bili pokorni ili carevima ili kraljevima, pa su ih oni

ponekad ubijali i kao svoje ministre u pothvatima koristili. Ali dobiše veću važnost utalijanskim prilikama kad Teodorik, kralj Gota, posadi svoj prijestol u Ravennu; jerpošto Rim ostade bez vladara, Rimljani dobiše razlog da se za utočište više pokoravajupapi; pa ipak ne poraste zb og tog a m nogo njihova vlast, tek postiže to da rimska crkvabješe pretpostavljena ravensko j. Ali kad stigoše Lo mbarđ ani53 i kad se Italija raspade na

51 Cijela ta bizarna priča potječe od Pavla Đakona (II, 27-31) i pripada u legendu. Machiavelliju je ta epizodapotrebna jer u svakoj povijesnoj situaciji on traži živog čovjeka, čije psihološke osobine utječu na povijesna zbivanja.Zato je i Machiavellijevo djelo jedinstvo suprotnosti: s jedne strane velika zbivanja na koja utječe sudbina, a s drugestrane protagonisti od krvi i mesa, sa svojim vrlinama i manama, koji zadovoljavaju njegovu sklonost premaanegdotalnom i bizarnom.

52 Taj interregnum je trajao od 574. do 584. god.53 Tj. Langobardi.

53


15/250

više dijelova, imade papa razloga da živne; jer postavši gotovo glavar Rima, dok carbijaše u Konstantinopolu a Lombarđani ga štovahu, preko pape Rimljani se, ne kaopodložnici nego kao drugovi, povezaše s Langobardima i s Longinom. I tako, nastojećida budu prijatelji čas s Lombarđanima a čas s Grcima, dostojanstvo papa poraste. Alipošto zatim uslijedi propast Istočnoga Carstva (koja se u to doba dogodi za cara

Heraklija,54 jer Slaveni, koje prije spomenusmo, ponovo provališe u Iliriju i zauzevši jedadoše joj ime Slavonija; i druge dijelove toga carstva prije napadoše Perzijanci, zatimSaraceni, koji pod Muhamedom izađoše iz Arabije, te naposljetku Turci, i otrgnuše muSiriju, Afriku i Egipat), ne ostade više papi, zbog nemoći toga carstva, mogućnosti da unjega traži pomoći protiv svojih nevolja; a s druge strane, pošto poraste snagaLangobarda, pomisli da mu valja potražiti druge zaštitnike, pa se obrati kraljevimaFrancuske.55 I tako su sve ratove što su ih, poslije tih vremena, barbari vodili u Italiji,najvećim dijelom prouzročili pape; i sve su barbare što nju preplaviše oni više putapozivali. A takav način postupanja traje i u ovo naše doba: i zbog toga je bila i jestItalija razjedinjena i nemoćna. Zbog toga, u opisu stvari koje uslijediše do ovih naših

vremena, neće se više prikazivati propast Carstva, koje je sve pod zemljom, nego usponpapa i drugih vladara koji od tada do dolaska Karla VIII vladahu Italijom. Pa će sevidjeti kako pape, prvo-zabranama a poslije i njima i oružjem zajedno, pomiješanima soprostima, bijahu užasni i štovani; i kako, zbog zloupotrebe jednoga i drugoga, jednoposvema izgubiše a u drugom ovise o volji drugih.

10. Ali, vrativši se našem redu, velim kak o pa pa postad e Grgu r III a kraljLangobarda Aistulf koji, unatoč uglavljenim sporazumima, zauze Ravennu i povede ratprotiv pape.56 Na to Grgur, zbog već opisanih razloga, ne uzdajući se u cara uKonstantinopolu jer bijaše slab, i ne želeći se osloniti na vjeru Lombarđana jer njome

više puta okrenuše, pribježe u Francusku Pipinu II,57 koji od gospodara Austrazije iBrabanta bijaša postao kralj Francuske, ne toliko svojom vrlinom koliko vrlinom svogoca Karla Martela i svoga djeda Pipina. Jer Karlo Martel, kao vladar toga kraljevstva,nanese onaj glasoviti poraz Saracenima k od To ursa na rijeci Loire, gdje ih izgibe više oddvije stotine tisuća;58 stoga njegov sin Pipin, po očevoj slavi i svojoj vrlini, postadeposlije kraljem toga kraljevstva. Njemu papa Grgur, kako je rečeno, posla po pomoćprotiv L ango bar da ; i Pipin mu obeć a d a će je poslati, ali da ga prvo želi vidjeti i osobnopočastiti. Stoga Grgur ode u Francusku, i prijeđe zemlje svojih dušmana Lombarđana, aoni ga u tome ne spriječiše: toliko bijaše štovanje koje se iskazivalo vjeri. Otišavši,dakle, Grgur u Francusku, onaj ga kralj počasti i sa svojom vojskom otprati u Italiju; ioni opsjedoše Langobarde u Paviji. Tada se Aistulf, natjeran nuždom, nagodi sFrancuzima, i oni pristadoše na nagodbu zbog molitava pape koji ne poželje smrt svoga

54 Heraklije je vladao od 610. do 641. god.55 Nekoliko je papa tražilo pomoć francuskih kraljeva: najprije papa Zaharije (751), zatim Stjepan Ii (753-754),

pa Hadrijan I (772). Konačno, papa Lav III utekao je Karlu 779. god.56 Tu je temu Machiavelli podrobno razradio u Raspravama... (I, 12), gdje je upozorio da Talijani treba da

zahvale papinstvu što je njihova zemlja razjedinjena i što je plijen ne samo moćnih barbara, već i najobičnijih vazala. Utoj kritici možemo uočiti aluziju na Klementa VII, koji je vodio istu politiku osam stoljeća kasnije, no papa Klement VIIbio je zadovoljan tim djelom, što svjedoči i o njegovoj duhovnoj širini i o relativnoj duhovnoj toleranciji u dobarenesanse.

57 Nije riječ o Grguru III, već o Stjepanu II. Machiavelli prepisuje pogrešku koju čini F. Biondo, koji je na temelju jednoga pronađenog kodeksa sv. Ivana Lateranskog htio ispraviti Liber Pontificalis. Grgur III je vladao od 731. do 741.god., a naslijedili su ga Zaharije (741-752) i Stjepan II (752-757). Aistulf je vladao od 749. do 756. god. Stjepan II je sPipinom ugovorio prvi franački upad u Italiju 755. god.

58 Između Toursa i Poitiersa, bitka poznata pod imenom »bitka kod Poitiersa«, 732. god.

54


16/250

dušm anina, nego da se obrati i živi: u toj nagodb i obeća Aistulf vratiti Crkvi sve zemlješto joj ih bješe uzeo. Ali kad se Pipinovo ljudstvo vrati u Francusku, Aistulf se ne osvrnuna nagodbu, pa se papa opet uteče Pipinu; on opet posla vojsku u Italiju, pobijediLangobarde i zauze Ravennu; i protiv volje grčkoga cara, dade je papi zajedno sa svimonim zemljama što bjehu pod njezinim egzarhatom, te tome dodade zemlju Urbina i

M ark e.59 Ali Aistulf u predaji tih zem alja umrije, a Lom barđanin Deziderije, koji bijaševojvoda Toskane, zgrabi oružje da zauzme kraljevstvo, i zaiska pomoć od papeobećavajući mu svoje prijateljstvo; i on mu je pruži, tako da drugi vladari popustiše. IDeziderije se u početku držaše vjere, te nastavi vraćati zemlje papi prema dogovorusklopljenu s Pipinom: i ne dođe više egzarh iz Konstantinopola u Ravennu, nego sevladalo po volji papinoj.

11. Za tim umrije Pipin, a kraljevstvo naslijedi njegov sin Karlo, i to bješe onajkojega zbog veličine njegovih djela nazvaše Velikim. Dotle papinstvo naslijedi TeodorI.60 On zapad e u neslogu s Deziderijem te ga ovaj opsjede u Rimu; tada se pa pa uteče zapomoć Karlu koji, prešavši Alpe, opsjede Deziderija u Paviji, zarobi njega i njegovesinove i posla ih kao sužnje u Francusku; i pođe pohoditi papu u Rimu, gdje prosudi dapapu, namjesnika Božjega, ne mogu ljudi suditi; a papa i rimski narod njega proglasišecarem.61 Od tada Rim opet imađaše cara na zap adu; i dok nek ada pap a imaše oslonac ucareva, tim izborom car poče trebati papu, te Carstvo stade gubiti svoje položaje, aCrkva ih zadobivati; i tako je stalno rasla njezina vlast nad svjetovnim vladarima.Langobardi su dvjesta trideset dvije godine bili u Italiji, i više im od tuđinaca ne ostadeništa osim imena; i kad Karlo htjede preurediti Italiju, što se zbi u doba pape Lava III,zadovoljan bješe da oni prebivaju na onim mjestima gdje se odgojiše, i ta se pokrajinapo njihovu imenu nazva Lombardija. I budući da oni štovahu rimsko ime, htjede on da

se sav njima najbliži kraj Italije, koji bijaše podložan egzarhatu Ravenne, nazoveRomanja. I osim toga Pipin proglasi svojeg sina kraljem Italije; njegova se vlastprotezala sve do Beneventa; a sve ostalo je posjedovao grčki car s kojim Karlo bijašeuglavio sporazum. U to se doba na papinsku čast uspe Paskal I, a župljani62 rimskihcrkava, da budu bliži papi i da se nađu pri njegovu izboru, da bi svoju moć uresili nekimsjajnim naslovom, počeše se nazivati kardinalima; i stekoše oni toliki ugled, ponajvišekad isključiše rimski puk iz biranja pape, da se često njegov izbor izvrši iz njihovihredova;63 tako, kad umrije Paskal, bijaše izabran Eugen II, s naslovom svete Sabine.64 AItalija, pošto bješe u rukama Francuza, izmijeni djelomično obličje i poredak, jer papazadobi više svjetovne vlasti, a oni u nju bijahu uveli imena grofova i markiza, kao štoprije Longin, ravenski egzarh, bijaše uspostavio imena vojvoda. Poslije nekoliko papa,

59 Pipin se oglušio o zahtjeve bizantskog cara Konstantina Koproniraa da Ravenski egzarhat vrati Bizantu.Predajući papi te gradove i zemlje udario je temelj svjetovnoj državi papa. Stjepanu II se pripisuje i falsificiranaKonstantinova darovnica po kojoj je Konstantin Veliki poklonio Zapad i Italiju papi Silvestru u IV st. Taj je falsifikatotkrio humanist Lorenzo Valla sredinom XV st. i vrlo je čudno što to Machiavelli ne spominje. Vidjeti: M. Brandt,Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1980.

60 V. Fiorini navodi da je Machiavelli, prepisujući Bionda, zamijenio Teodora i Hadrijana I. Međutim, papa jetada postao Pavao I (757-767). Odlomak koji slijedi također je pun netočnosti: Hadrijan I je bio papa kojega je u Rimuopsjedao Deziderije, od 772. do 795. god., a pozvao je u pomoć i Karla Velikog, što je izazvalo propast langobardskogkraljevstva.

61 Stara formula rimske vlasti senatus populusque romanus sad je zamijenjena i glasi »papa i rimski narod«.62 Treba stajati župnici (u originalu: parrocbiani, a treba parrocki).63 Dekretom Lateranskog koncila, 1059. god., rimski je narod izuzet od biranja pape, što je postalo isključiv

prerogativ kardinalskoga kolegija. Narodu i nižem kleru preostalo je samo da aklamacijom prihvate izbor kardinala.64 Tj. kardinal župe Sveta Sabina.

55


17/250

zadobi tu čast Rimljanin Osporco koji, zbog ružnoće toga imena, naredi da ga zovuSergije; to bijaše početak mijenjanju imena što pape čine kad budu izabrani.65

12. U međuvremenu bijaše umro car Karlo, i njega naslijedi sin mu Ludovik;

poslije njegove smrti rodiše se među njegovim sinovima tolike trzavice da carstvo, uvrijeme njegovih unuka, bješe oteto francuskoj lozi i svedeno na Germaniju; i proglasise prvi njemački car Arnulf. I ne izgubi Karlovo potomstvo zbog svoje nesloge carstvonego i kraljevstvo Italije; jer se osiliše Lomb arđan i i počeše ugrožavati papu i Rimljane;tako da papa, ne videći kome bi se utekao, od nužde proglasi Berengarija, vojvoduFurlanije, kraljem Italije.66 Ti događaji navedoše Hune, koji prebivahu u Panoniji, danapadnu Italiju; i sukobivši se s Berengarijem, bijahu prisiljeni da se vrate u Panoniju,odno sno Ugarsku, jer se ta provincija tako po njima zvala. U to je dob a u Grčkoj car bioRoman, koji carstvo preote Konstantinu, dok bijaše zapovjednik njegove vojske.67 Ibudući da mu se na tu novost bijahu odmetnule Apulija i Kalabrija koje, kako većrekosmo, bijahu pokorne njegovu carstvu, srdit zbog te bune dopusti on Saracenima da

prođu u. te krajeve; oni, došavši i zauzevši te provincije, pokušaše osvojiti Rim. AliRimljani, budući da Berengarije bijaše zauzet suzbijanjem Huna, uzeše za svogavojskovođu toskanskoga vojvodu Alberiga i s pomoću njegove vrline spasiše Rim odSaracena.68 Oni, okanivši se opsade, podigoše tvrđavu na brdu Galganu i odatlevladahu Apulijom i Kalabrijom, a po ostatku Italije udarahu. I tako Italija u to dobabijaše strašno ojađena, jer na nju od Alpa vojevahu Huni a od Napulja Saraceni.Potrajaše te muke u Italiji mnogo godina i pod vlašću triju Berengarija što naslijediše

jedan dru goga; i u to vrijeme papa i Crkva bijahu stalno nap ad an i, jer se ne imadošekamo uteći zbog nesloge zapadnih vladara i nemoći istočnih. U to su vrijeme Saraceniopustošili grad Genovu i svu njezinu obalu; iz toga poteče veličina grada Pise, kamo

pribježe mnogo naroda protjerana iz vlastite domovine. Te se stvari dogodiše u 931.godini kršćanske vjere. Ali kad carem postade Oton, sin saksonskoga vojvode Henrika iMatilde, razborit i veoma glasovit muž, papa Agabit obrati mu se s molbom da dođe uItaliju i da je izbavi od nasilja Berengarija.69

13. U to su vrijeme države u Italiji bile ovako uređene: Lom bard ija je bila podBerengarijem III i njegovim sinom Albertom;70 Toskanom i Romanjom upravljao jenamjesnik zapadnoga cara; Apulija i Kalabrija dijelom spadahu pod grčkoga cara adijelom pod Saracene; u Rimu su se svake godine birala dva konzula među plemićima ioni su po starim običajima vladali; tome se dodavao jedan prefekt koji je puku dijelio

65 Ime Osporco znači svinjska usta (lat. os pora). Međutim, taj se običaj uvriježio kasnije, kad se Oktavijannazvao Ivan XII (955-963). Čini se da je tu zabunu uveo A. Dandolo u svom djelu Chronicon, knj. VIII, 4. pogl.

6b Berengarije je bio markgrof, a ne vojvoda Furlanije (današnji Friuli), i vladao je od 888. do 924. god. Papa ga je proglasio kraljem, a 915. i carem Italije. Sukobio se s Ugrima (ne Hunima, kako on navodi) 899. god., kad su ušli uFurlaniju i Lombardiju, pošto ih je Arnulf odbacio s njemačke granice. Machiavelli u ovom poglavlju navodi triBerengarija, a bila su samo dva: Berengarije II vladao je od 950. do 963.

67 Konstantin VII Porfirogenet (913—959). Od 920. do 945. god. u njegovo je ime vladao njegov tast RomanLekapen, dok se on bavio knjigama i muzikom.

68 Srednjovjekovni historičari pripisivali su Romanu dolazak Saracena u Italiju, navodno na njegov poziv. Ali onisu još od 827. god. vladali Sicilijom, gdje su osnovali emirat s centrom u Palermu. Nekoliko su puta pokušavali osvojitiRim, a 846. su opljačkali bazilike sv. Petra i sv. Pavla.

69 Oton I Saksonski, sin Henrika Ptičara, vladao od 936. do 973. god. Poveo je tri pohoda na Italiju: 951, 961. i

966. god. Rimskim carem bio je proglašen 962. god. Pontifikat Agapita II traje od 946. do 956. god.70 Riječ je o Berengariju II i njegovu sinu Adalbertu, koji su vladali s naslovom kralja Italije.

56


18/250

pravdu; imali su vijeće od dvanaest ljudi koji su svake godine raspoređivali upraviteljepo njima podložnim zemljama. Papa je imao i u Rimu i u cijeloj Italiji više ili manjevlasti, ovisno o naklonosti careva ili onih koji u njoj bijahu najmoćniji. Stiže dakle carOton u Italiju i preote kraljevstvo od Berengarija, koji tu vladahu pedeset pet godina, ipapi vrati njegovo dostojanstvo.71 Imade on sina i unuka, svaki se također zvaše Oton,

koji jedan za drugim poslije njega baštiniše Carstvo.72 A u vrijeme Otona III Rimljaniprognaše p apu Grgura V; stoga Oton siđe u Italiju i opet ga posadi u Rim; a papa , da seosveti Rimljanima, oduže im vlast da proglašavaju cara i dade je šestorici vladaraGermanije: biskupima Mainza, Triera i Kolna, te knezovima Brandenburga, Palatina iSaksonije; to se zbi godine 1002.73 Poslije smrti Otona III, Izbornici proglasiše carembavarskoga vojvodu Henrika kojega, dvanaest godina kasnije, okruni Stjepan VIII.74Henrik i njegova žena Simeunda življahu veoma svetim životom; to se vidi po mnogimhramovima što ih pomagahu i podizahu, među kojima je i hram sv. Miniata, blizugrada Firence. Henrik preminu 1024; njega naslijedi Konrad Švapski, a njega poslijeHenrik II.75 Ovaj dođe u Rim; i budući da u Crkvi bijaše raskol triju papa, on ih svutrojicu zbaci i dade izabrati Klementa II, koji ga okruni za cara.76

14. Ta da su Italijom upravljali dijelom narodi, dijelom knezovi, dijelom carevinamjesnici od kojih se glavni zvao kancelar, i njemu se drugi obraćahu.77 Međuknezovima najmoćniji bješe Gotfrid i njegova žena grofica Matilda, koju porodiBeatrice, sestra Henrika II.78 Njoj i njezinu mužu pripadahu Lucca, Parma, Reggio iMantova, sa svim onim što se danas naziva Patrimonijem.79 Papama je tada dodijavalapreuzetnost rimskoga puka, koji se isprva služio njihovom vlašću da se oslobodi careva;kad je poslije uzeo gospodstvo nad gradom i preuredio ga onako kako mu se svidje,odmah postade neprijatelj papama; i mnogo više nepravda njima zadade taj puk negoijedan drugi kršćanski vladar. I u doba k ad su pape svojim zab ranam a strašili cio zapad,

imali su pobunjen rimski puk, te nijedan od njih nemaše drugoga nauma nego da jednidrugima preotmu slavu i vlast.80 Kada dakle papom postade Nikola II, kao što Grgur Voduže Rimljanima moć da imenuju cara, tako ih Nikola liši prava da biraju papu ihtjede da njegov izbor pripad ne samo kardinalima. I ne bješe ni tim zadovoljan ; jer kadse sastade s knezovima koji upravljahu Kalabrijom i Apulijom,81 zbog razloga koje

71 Posrijedi je već spomenuti (vidjeti 68. bilj.) drugi pohod Otona I (961). Suprotno Machiavellijevoj tvrdnji, on je nametnuo papi carski autoritet, o čemu govori i tzv. Privilegium Othonis. Njime su bile potvrđene donacije PipinaMaloga i Karla Velikoga papinstvu, ali je car time uspostavio i kontrolu nad upravom u Papinskoj državi. Uloga sepromijenila: tim dokumentom crkva je podvrgnuta državi, i izabrani papa mora caru polagati zakletvu vjernosti.

72 Oton II je vladao od 973. do 983. god., a Oton III od 983. do 1002.

73 Sedmi izbornik je 1257. god. postao kralj Češke.74 Henrik II Bavarski, kojega je, međutim, okrunio Benedikt VIII, 1014. god., a ne Stjepan. Henrikova žena zvalase Kunigunda, a ne Simeunda, i proglašena je sveticom.

75 Ta je zbrka oko imena Henrika posljedica toga što je Henrik II bio car i kralj Italije, a kao kralj Germanijenosio je naziv Henrik III. Henrik I Ptičar bio je otac Otona I, Henrik II, zvan Šepavi, bio je nasljednik Otona III, a HenrikIII, zvan Crni, sin Konrada Švapskog.

76 Benedikt IX, Silvestar III i Grgur VI.7/ Tvrdnja da su »Ita lijom upravljali dijelom nar odi .. .« odnosi se na početak stvaranja talijanskih komuna,

gradova, koji su počeli stjecati nezavisnost prema caru i papi. Machiavelli nije dovoljno istakao jedan bitan momentrazvoja feudalizma, koji će kasnije izazvati burne društvene promjene.

78 Gotfrid Lotarinški i Matilda Toskanska (1046-1 115), koja je bila vatreni pristaša papinstva.79 Očevina sv. Petra, tj. Papinska država.80 »Zabrane« koje spominje Machiavelli zapravo su mnogobrojne ekskomunikacije. U to su doba Rim potresale

borbe između papa i rimskog plemstva.

81 Sporazum u Melfiju 1059. god. između Nikole II i Norm ana, koji su vladali jugom Italije na čelu s RobertomGuiscardom.

57


19/250

ćemo malo poslije reći, prisili sve službenike što ih po svom pravorijeku poslašeRimljani da priznaju pokornost papi, a neke i liši njihove službe.

15. Poslije Nikoline smrti zbi se u Crkvi raskol, jer svećenstvo Lombardije ne

htjede iskazati pokornost Aleksandru II, izabranom u Rimu, nego proglasi Kadola izParme za protupap u. Henrik, kojemu bijaše mrska papin ska moć, javi pap i Aleksandruda se odrekne prvosvećenstva, a kardinalima da dodu u Germaniju i proglase novogpapu.82 Stoga on bijaše prvi vladar koji poče osjećati kakvu važnost imaju duhovnerane, jer papa sazva koncil u Rimu i liši Henrika Carstva i kraljevstva. I neki talijanskinarodi pristadoše uz papu, a neki uz Henrika; to bijaše sjeme struja gvelfa i gibelina, dabi se Italija, kad joj uzmanjkaše barbarske provale, razdirala unutrašnjim ratovima.83Tada Henrika, pošto bijaše izopćen, nagnaše njegovi narodi da dođe u Italiju i bosklekne pred papu i zaište njegov oprost: to se dogodi godine 1080.84 Pa ipak, maloposlije, rodi se nova nesloga između pape i Henrika; zato ga p ap a p onovo izopći, a car

posla svoga sina, također Henrika po imenu, s vojskom u Rim, te on uz pomoćRimljana, koji su mrzili papu, opsjede ga u tvrđavi; tada dođe Robert Guiscard izApulije da mu pomogne, a Henrik ga ne dočeka, nego se vrati u Germaniju. SamoRimljani ostadoše uporni, tako da zbog toga Robert iznova opljačka Rim i vrati ga uprijašnje razvaline iz kojih ga mnogi pape prije toga podigoše. I budući da od togaRob erta poteče Nap uljsko Kraljevstvo, ne čini mi se da je naodmet potank o pripovjeditio njegovim djelima i puku.

16. Pošto među nasljednicima Karla Velikoga dođe do rascjepa, kako gorepokazasmo, prilika se pruži novim sjevernim narodima, zvanima Normani, da dođunapasti F rancusk u; i zauzeše onu zemlju koja se danas, po njima, zove Norm andija. Diotih naroda dođe u Italiju, u vrijeme kad tu provinciju harahu Berengariji, Saraceni iHuni, te zauzeše neke zemlje u Romanji gdje se, usred tih ratova, junački održaše.85Jednom od tih normanskih knezova, Tankredu, rodi se više sinova, među kojima bijahuVilim, zvan Ferabak, i Robert, zvan Guiscard. Vlast bijaše zapala Vilima, i nemiri uItaliji djelomično prestaše; ipak su Saraceni držali Siciliju i svakodnevno napadali obaleItalije; stoga se Vilim udruži s knezovima Capue i Salerna i s Grkom Melorhom, koji uime grčkoga cara upravljaše Apulijom i Kalabrijom, da navale na Siciliju i da nakonpobjede po dogovoru svakom od njih mora četvrti dio plijena i države pripasti. Pothvatbijaše sretan; i prognavši Saracene, osvojiše Siciliju. Poslije te pobjede Melorh potajno

dovede ljudstvo iz Grčke i zauze otok samo za cara, a tek plijen razdijeli. Time Vilim

82 Ne Aleksandru, već Grguru VII (1073-1085), kojega je Henrik IV na saboru u Wormsu zbacio. U odgovor nato Grgur VII je sazvao koncil u Rimu i ekskomunicirao Henrika IV. Machiavelli nije dovoljno uočio značenje tihdogađaja i »personalizira« sukob pape i cara, koji je sveden na jedan od mnoštva sporova među vladarima.

83 Ime gvelfa potječe od bavarskog i saksonskog vojvode Wolfa. Međutim, gvelfi i gibelini se počinju spominjatinešto kasnije nego što navodi Machiavelli, i to 1140. god., u vrijeme građanskih ratova između švapske i bavarskedinastije u Njemačkoj.

84 Trierski sabor obavezao je Henrika IV da pođe u Canossu 1077, a ne 1080. Te godine (1080) Henrik jeproglasio antipapu Klementa III i krenuo u pohod na Rim. Grgur VII je pozvao u pomoć Roberta Guiscarda, kojemu jezauzvrat dopustio pljačkanje Rima (1084). Pred bijesom rimskih građana papa je morao uteći u Salerno, pod zaštitunormanskog kralja, gdje je i umro 1085. god.

85 Normani su se pojavili u Italiji 1016. god. kao najamnička vojska. Postepeno su ojačali i 1030. osnovaligrofoviju između Napulja i Capue. Godine 1043. osvojili su Apuliju, a 1057. se Robert Guiscard proglasio vojvodomApulije i Kalabrije. Normani su 1061. osvojili Siciliju i otjerali Saracene, a 1130. službeno je proglašeno Sicilskokraljevstvo.

58


20/250

bijaše nezadovoljan; ali se suspreže i ostavi da to pokaže u prikladnije vrijeme, teotputova sa Sicilije zajedno s knezovima Salerna i Capu e. K ad ovi otiđoše od njega da sevrate kući, Vilim ne produži u Romanju nego se sa svojim ljudstvom okrenu premaApuliji i odmah zauze Melfi, a zatim u kratko vrijeme, unatoč snagama grčkoga cara,zagospod ari gotovo cijelom Apulijom i Kalabrijom, u kojima u doba N ikole II vladaše

njegov brat Robert Guiscard. I budući da imaše mnogo razmirica sa svojim sinovcimaoko nasljeđa tih država, posluži se papinom vlašću da ih objedini; to papa drage voljeizvrši, želeći pridobiti Roberta da ga brani od njemačkih careva i drskosti rimskogapuk a; k ao posljedica toga zbi se da on, kako smo prije pokaz ali, na poticaj G rgura VIIprotjera Henrika iz Rima i onaj puk ukroti. Roberta naslijediše njegovi sinovi Roger iVilim; njihovoj se državi pripoji Napulj i sve zemlje što su između Napulja i Rima, azatim Sicilija; njihov gospodar postade Roger. Ali kad poslije toga Vilim pođe uKonstantinopol da uzme za ženu carevu kćer, Roger ga napade i ote mu državu. Iuzoholivši se zbog tolike stečevine, prvo se prozva kraljem Italije; poslije, zadovoljannaslovom kralja Apulije i Sicilije, on prvi dade ime i red tome kraljevstvu; ono se još i

danas nalazi unutar starih granica, premda je više puta mijenjalo ne samo krv nego inarod; jer kad presahnu loza Normana, to kraljevstvo prijeđe na Nijemce, od njih naFrancuze, od ovih na Aragonce, a danas ga posjeduju Flamanci.86

17. Prvosvećenstvo bješe dop alo Urba na II, kojega su mrzili u Rimu ; i kad mu seučini da zbog razjedinjenosti ne može siguran boraviti u Italiji, prihvati se veličajnapothvata, te sa svim svećenstvom ode u Francusku i u Auvergni okupi mnoge narode iodrža im govo r protiv nevjernika;87 time im toliko podžeže duhove da odlučiše krenutiu Aziju protiv Saracena; taj se pothvat i svi drugi njemu slični nazva križarskimpohodom, jer svi koji u njemu sudjelovahu bijahu na oružju i odori obilježeni crvenim

križem. Vođe toga pohoda bijahu Godefroy, Eustahije i Balduin od Bouillona, grofoviBologne te neki Petar Pustinjak, slavan po svetosti i razboritosti;88 tu se mnogi kraljevi imnogi narodi stekoše s novcem, i mnogi pojedinci bez ikakve milosti vojevahu: tolikotada bijaše moćna vjera u ljudskim dušama, kad bi ih ganuo primjer onih koji im bijahuvođe. Taj pohod bješe slavan u početku, jer sva Mala Azija, Sirija i dio Egipta dođošepod vlast kršćana; u njemu se zače red vitezova Jeruzalema, koji još danas drži otokRod i njime vlada, ostavši jedinom preprekom moći Muhamedanaca.89 Osnova se jošred templara, koji poslije kra tka vremena, zb og njihovih zlih običaja, n estade. Uslijedišeu razna vremena razni događaji, gdje se mnogi narodi i pojedini ljudi proslaviše. Upomoć tome pothvatu priskoči kralj Francuske, pa kralj Engleske; i narodi pizanski,

mletački i genoveški stekoše tu silnu slavu; i vojevahu uz promjenljivu sreću sve do

86 Španjolski kralj Karlo V bio je flamanskog porijekla.87 Crkveni sabor u Clermontu, 1095. U tom govoru obećane su i mnoge olakšice za sudionike: oprost od dugova,

zaštita crkve za njihova imanja i bogat plijen, a kmetovima je obećano oslobođenje od gospodara.88 Godefroy, Eustahije i Balduin bili su sinovi Eustahija Bouillona, grofa Boulogne (pokrajina Artois) i vojvode

Lorene; Petar Pustinjak, poznat i kao Petar Amijenski (po riječima Marxa »kao magarac glupi pustinjak«, vidjeti:»Arhiv Marxa i Engelsa«, tom V, str. 122). Čudno je da Machiavelli svodi križarske ratove samo na to sumorno opisanopoglavlje i da, s obzirom na svoju sklonost bizarnome, ne opisuje poznati pohod sirotinje i demagogiju koja se razvila natlu križarskih pohoda.

89 Duhovno-viteški red hospitalaca ili ivanita osnovan je 1070. god. Njihovo sjedište je bilo smješteno na otokuRodosu od 1310. do 1522. god., kad su taj otok osvojili Turci. Na osnovi ovog odlomka F. Gilbert dokazuje da je Iknjiga Firentinskih poviješti pisana kasnije od preostalih sedam, što dokazuje činjenicom da je Beograd pao 1521. i da je

vijest o padu Rodosa doprla u Evropu nešto kasnije. Vidjeti: F. Gilbert, Machiavelli’s »Istorie Fiorentine«, u knjiziStudies on Machiavelli, Milano, 1972. Red templara ili hramovnika osnovan je 1119, a likvidirao ga je francuski kraljFilip IV Krasni 1307. god.

59


21/250

vremena Saracena Saladina; njegova valjanost i nesloga kršćana preote im naposljetkusvu slavu što je na početku stekoše, te nakon devedeset godina bijahu prognani s togamjesta što ga s tolikom čašću sretno bjehu povratili.90

18. Poslije Urbanove smrti papom je pos tao Paskal II, a Carstvo je pripaloHenriku IV.91 On dođe u Rim, hineći prijateljstvo s papom; zatim baci papu i svesvećenstvo u tamnicu; i ne oslobodi ih prije nego što mu bješe dopušteno da po svojojvolji raspolaže crkvama u Germaniji. U to doba umrije grofica Matilda i ostavi ubaštinu Crkvi svu svoju državu. Poslije smrti Paskala i Henrika IV uslijedi nekolikopapa i nekoliko careva, sve dok papinstvo ne zapade Aleksandra III, a Carstvo FridrikaSvapskog, zvanog Barbarossa. U ta su doba pape imali mnoge poteškoće s rimskimpukom i s carevima, a u vrijeme Barbarosse one silno porastoše. Fridrik je bio vrstanmuž u ratu, ali ispunjen tolikom gordošću da ne mogaše podnijeti to što mora popustitipred prvosvećeniko m; ipak poslije svog izbora dođe u Rim radi krune, pa se mirno vrati

u Germaniju. Ali malo ostade u tom raspoloženju, jer se vrati u Italiju da ukroti nekezemlje u Lombardiji koje mu se ne pokoravahu; u to doba zbi se da se kardinal sv.Klementa, iz rimskog naroda, odijeli od pape Aleksandra te neki kardinali njegaproglasiše papom.92 U to se doba Fridrik nalazio na bojištu pod Cremom; pa kad mu seAleksandar potuži na protupapu, on mu odgovori da i jedan i drugi dođu k njemu i tadaće presuditi koji je od njih papa. Ne svidje se taj odgovor Aleksandru; i videći da jesklon da privoli pro tupa pi, izopći ga i pobježe k Filipu, kralju Francuske . Dotle Fridrik,nastavivši rat u Lombardiji, zauze i razori Milano; to bješe uzrok da se Verona, Padovai Vicenza ujedine protiv njega u zajedničkoj obrani.9j Uto umrije protupap a, pa Fridrikna njegovo mjesto postavi Guida iz Cremone.94 U to vrijeme Rimljani, zbog odsutnostipape i smetnji što ih car imaše u Lombardiji, prigrabiše donekle vlast u Rimu i počeše

priznavati podaništvo zemljama koje im nekoć bijahu podložne. A budući da seTuskulanci ne htjedoše pokoriti njihovoj vlasti, pođoše im oni bijesni u pohode; ovimapomože Fridrik te tako ametice poraziše rimsku vojsku da se Rim nikad a više ne napučiniti obogati. U međuvremenu se papa Aleksandar vratio u Rim, jer mu se činilo da unjemu može siguran prebivati zbog neprijateljstva između Rimljana i Fridrika, te zbogneprijatelja što ih ovaj imaše u Lombardiji. Ali Fridrik, odbacivši svaki obzir, dođe podRim; tu ga Aleksan dar ne dočeka nego pobježe k Vilimu, kralju Apulije, koji naslijedi tokraljevstvo poslije Rogerove smrti.95 Ali Fridrik, otjeran kugom, ok ani se opsade i vratise u Germ aniju; a lom bardijske zemlje koje se bjehu urotile protiv njega,96 da bi potuklePaviju i Tortonu koje pristadoše uz carevu stranu, podigoše grad koji bijaše sijelo toga

90 Machiavelli je ovdje pobrkao nekoliko pohoda: francuski i engleski kralj (Filip August i Rikard Lavljeg Srca)sudjelovali su u trećem pohodu (1189-1192), a tek nakon četvrtog pohoda (1203-1204) talijanski su gradovi razvilitrgovinu s Istokom; istodobno aludira na Saladinovo zauzeće Jeruzalema 1187. god., koje je izazvalo treći pohod, pa semože pretpostaviti da on želi govoriti o drugom pohodu, u kojemu, međutim, nije sudjelovao engleski kralj, većfrancuski Luj VII i njemački kralj Konrad III.

91 Car Henrik IV kao njemački kralj bio je Henrik V, a vladao je od 1106. do 1125. Machiavelli u ovompoglavlju prvi put spominje pravo investiture, ali ne uočava prave razmjere te borbe. Zaboravlja spomenuti konkordat uWormsu, kojim je završio prvi rat između crkve i carstva.

92 Antipapa Viktor IV (1159 -1164) . Aleksandar III je bio papa od 1159. do 1181.93 Milano je razoren, nakon dvogodišnje opsade, 1162. god. Stanovnici Milana su s konopcem oko vrata morali

moliti cara za milost, na što je Fridrik presudio da se za kaznu grad mora razoriti, tako da ne ostane kamen na kamenu, ida se na tome mjestu uzore plugom brazda u znak da se on više ne smije obnavljati. Godine 1163. osnovana je Veronskaliga, kojoj se priključio i Treviso, a uživala je podršku Mletaka.

94 Guido iz Creme, a ne Cremone, koji je vladao kao Paskal III (1164—1168).95 Vilim II Dobri (1166—1189), koji je, međutim, naslijedio Vilima I Zločestog.

Tzv. Lombardijska liga, 1167. god.

60


22/250

rata; nazvaše ga Alessandria u čast papi Aleksandru i na sramotu Fridriku. Umrije iprotupapa Guido, a na njegovo mjesto se uspe Giovanni iz Ferma, koji radi naklonosticarevih pristalica stanovaše u Montefiasconiju.97

19. Uto papa Aleksandar bješe otišao u Tusculum, na poziv toga puka, da gasvojom vlašću obrani od Rimljana; tu mu dođoše poslanici engleskoga kralja Henrikada mu jave da u smrti blaženoga Tome, biskupa Canterburyja, njihov kralj nemanikakva grijeha, premda je u javnosti za to oklevetan.98 Zbog toga papa posla dvakardinala u Englesku da potraže istinu o tome; oni, premda ne nađoše kralja ubjelodanoj krivnji, ipak zbog nečuvena grijeha, i zato što ga nije častio kolikozasluživaše, zadaše mu pokoru da se, sazvavši sve barune kraljevstva, pred njima uzprisegu opravda; i da k tome smjesta pošalje dvije stotine vojnika u Jeruzalem, plaćenihza cijelu godinu, a da osobno, s najvećom vojskom što je može sabrati, prije nego štoprođu tri godine onamo pođe; i da mora poništiti sve ono što je u svom kraljevstvuučinio na štetu crkvene slobode, te da dopusti da se svaki podanik, ako želi, možeobratiti Rimu. Sve je te stvari Henrik prihvatio; i toj se presudi pokori jedan tak av kralj,a dana s bi se i običan čovjek stidio da joj se pokori. Pa ipak , premda je papa im ao tolikuvlast nad dalekim vladarima, nije mogao nagnati Rimljane na poslušnost; od njih nemogaše izmoliti ni da prebiva u Rimu, premda im obećavaše između ostalo ga da ih nećesvećenstvo tištiti: toliko ljudi više strahuju od prividnih stvari izdaleka nego izbliza.99 Uto se vrijeme vrati Fridrik u Italiju, i dok se spremao obnoviti rat protiv pape, svi munjegovi prelati i baruni obznaniše da će ga napustiti ako se ne pomiri s Crkvom; takobješe prisiljen poći da mu se pokloni u’Mlecima, gdje se pomiriše;100 i u pomirbi papališi cara sve vlasti što je imaše nad Rimom, i proglasi Vilima, kralja Sicilije i Apulije,svojim saveznikom . A Fridrik, ne mo gavši biti bez ratov anja, pođ e u osvajanje Azije, da

protiv Muhameda iskali častoljublje koje ne mogaše iskaliti protiv Kristovih namjesnika. Ali stigavši do rijeke..., primamljen bistrinom vode okupa se u njoj i zbog teneumjerenosti umrije.101 I tako voda donese više koristi Muhamedancima, negoizopćenje kršćanima, jer ovo je zaustavilo njegov ponos, a ona ga je ugasila.

20. Kad umrije Fridrik, papi ostade samo da ukroti ogluhu Rimljana; i poslijemnogih rasprava o ustanovljenju konzula, nagodiše se da ih Rimljani po svom običajubiraju; ali ne mogahu izabrati poglavarstvo prije nego što se zakunu da će sačuvativjernost Crkvi. Ta n agodb a nagna protupapu Giovannija da pobjegne u Monte Albano,gdje malo zatim preminu. U to vrijeme umrije i Vilim, kralj Napulja, pa papa naumi

97 Ivan iz Strume, koji je vladao kao Kalist III (1168 -1178) .98 Henrik II Plantagenet (1154-1189) ograničio je kompetencije crkvenih sudova i zabranio papino upletanje u

svjetovnu jurisdikciju tzv. Klarendonskim konstitucijama (1164). Primas engleske crkve nadbiskup u CanterburyjuThomas Beckett oštro se suprotstavio kralju, i nakon povratka iz egzila (1170) bio je ubijen u crkvi. Beckettovo ubojstvoizazvalo je pobunu vlastele i naroda, pa je Henrik morao popustiti i podvrgnuti se javnom bičevanju u znak podložnostipapi.

99 Papa je obećao da će se baviti samo crkvenim stvarima i da se neće upletati u »civilnu vlast«. Vidjeti:Rasprave.. I, 12. Ova maksima je preuzeta od Tacita: maior ex longinquo reverentia.

100 Riječ je o Barbarossinu petom pohodu na Italiju, 1174-1178. god. Tom prilikom je Fridrik neuspješnoopsjedao Aleksandriju i u bitki kod Legnana (koju Machiavelli, začudo, ne spominje) doživio poraz. Godine 1177. car jesklopio primirje s Lombardskom ligom, i u Veneciji se poklonio papi, kojemu je morao poljubiti papuču, vrativši mu sveosvojene zemlje. Kasnije je, po traktatu u Konstanzi, 1183. god., car odustao od postavljanja svojih namjesnika ugradovima. Barbarosa je pripadao porodici Hochenstaufen, koji su se zvali i Weiblingen, odakle i potalijančen naziv

gibelin. O gvelfima vidjeti 81. bilj.101 Z a trećega križarskog rata (1189—1192) u rijeci Selefke.

61


23/250

zauzeti to kraljevstvo, jer taj kralj ne ostavi drugih sinova osim Tankreda , vanbračn ogasina;102 ali baruni ne pristadoše uz papu nego htjedoše da Tankred bude kralj. Bijašetada p ap a Celestin III koji, željan da otme to kraljevstvo iz Tankredovih ruku, uznasto jada se Fridrikov sin Henrik zacari, i obeća mu Napuljsko Kraljevstvo uz uvjet da Crkvivrati zemlje koje joj pripadahu.103 I da bi to olakšao, izvuče iz samostana Konstancu,

već ostarjelu Vilimovu kćer, i dade mu je za ženu. I tako Napuljsko Kraljevstvo prijeđeod Normana, koji ga utemeljiše, na Nijemce. Car Henrik, pošto prvo sredi stvari uGermaniji, dođe u Italiju sa ženom Konstancom i sinčićem od četiri godine po imenuFridrik, te bez mnogo teškoća uze Kraljevstvo, jer Tankred već bješe umro a za njimostade samo malen dječak po imenu Roger. Poslije nekog vremena umrije Henrik naSiciliji, pa ga u Kraljevstvu naslijedi Fridrik, a u Carstvu Oton, vojvoda od Saksonije,proglašen milošću pape Inocenta III.104 Ali pošto prije uze krunu, protivno svačijemmišljenju, postade Oton neprijatelj papi, te zauze Romanju i poče se spremati danapadne Kraljevstvo; zbog toga ga papa izopći, tako da svi od njega odbjegoše; aIzbornici izabraše napuljskoga kralja Fridrika za cara. Dođe Fridrik u Rim po krunu, apapa ga ne htjede okruniti, jer se bojaše njegove moći i nastojaše da ga odvuče iz Italije

kao što iz nje bješe odvukao Otona; zato Fridrik, razljućen, ode u Germaniju i nakonnekoliko ratova, pobijedi Otona. U međuvremenu umrije Inocent koji, povrh svojihodličnih djela, sagradi bolnicu Duha Svetoga u Rimu. Njegov nasljednik bješe HonorijeIII; u njegovo vrijeme nastade red svetog Dominika i svetoga Franje, godine 1218.105Okruni taj p apa Fridrika, kojemu Ivan, potom ak jeruzalemskog kralja Balduina, koji sostacim a kršćana bješe u Aziji i još držaše taj n aslov, d ade jednu svoju kćer za ženu i uzmiraz prepusti mu naslov toga kraljevstva:106 iz toga poteče da se svaki kralj Napuljanaslovljuje i kraljem Jeruzalema.

21 . U Italiji se tad a živjelo na ovaj način: Rimljani nisu više birali konzule, nego sumjesto njih, s jednakom vlašću, birali kad jednoga, kad više senatora;107 trajao je jošsavez što ga sklopiše gradovi Lombardije protiv Fridrika Barbarosse, a to bijahuMilano, Brescia, Mantova, s najvećim dijelom gradova Romanje, te k tome Verona,Vicenza, Padova i Treviso; na strani cara bijahu Cremona, Bergamo, Parma, Reggio,Modena i Trento; ostali gradovi i utvrde Lombardije, Romanje i treviške Markepristajahu, prema potrebi, čas uz jednu a čas uz drugu stranu.108 U vrijeme Otona IIIdođe u Italiju neki Ezzelino, od kojega, kad ostade u Italiji, poteče sin koji rodi još

jedn og Ezzelina.109 On postad e bogat i moćan i pridruži se Fridriku II koji, kako jerečeno, bijaše postao dušmanin papi; i došavši u Italiju nastojanjem i naklonošću

102 Tankred iz Leccea (1149-1194) bio je vanbračni sin Rogera, apulijskog vojvode.103 Tada je bio papa Klement III (1187-1191), a ne Celestin III (11 91-1198). Henrik VI, koji je vladao od 1190.

do 1197. god., oženio se Konstancom iz roda Hauteville.104 Oton IV iz kuće Wolfa, sin Henrika Lava, ekskomuniciran 1210. god. Istodobno je za cara izabran i Filip

Svapski, brat Henrika VI iz kuće Hochenstaufen. Postojanje dvojice vladara u Njemačkoj omogućilo je papi da steknepovoljan položaj prema carskoj vlasti i da vještim manevrima oslobodi Italiju njemačke vladavine.

105 Red dominikanaca osnovan je 1216, a red franjevaca 1220.106 Jolanda de Brienne. Njezin otac Jean de Brienne nosio je naslov jeruzalemskog kralja .107 Dužnosti konzula odavno su bile samo počasne. Srednjovjekovni i renesansni historiografi htjeli su isticanjem

konzulata naglasiti kontinuitet republikanskih tradicija od starog Rima do njihovih dana. Međutim, vlast je pripadalaSenatu. Inocent III je izvršio reformu uprave i zamijenio Senat jednim senatorom, 1205. god. Od 1238. čas se bira jedan,čas dva senatora, koji upravljaju državom.

108 Ovdje je riječ o Drugoj lombardijskoj ligi, koja je osnovana 1226. god. protiv Fridrika.

109 U vrijeme Konrada II, a ne Otona III, i to 1036. god. Ezzelino III, zvan Okrutni, odnosno Ezzelino daRomano, kojega Dante spominje kao žestokoga gibelina koji svršava u paklu.

62


24/250

Ezzelina, zauze Veronu i Mantovu, razori Vicenzu, osvoji Padovu i porazi vojskuudruženih zemalja; a zatim pođe prema Toskani. Dotle Ezzelino pokori svu treviškuMarku, ali ne mogaše osvojiti Ferraru jer ju je branio Azzone da Esti i ljudstvo što gapapa imaše u Lombardiji;110 stoga papa, kad se diže op

Documents

Machiavelli, Firentinske povjesti