Forma i dizajn

Mladi arhitekt je doao postaviti pitanje. Sanjam udesne prostore. Prostore koji se diu i glatko zatvaraju, bez poetka, bez kraja, od materijala bez lomova, bijelog i zlatnog. Kad stavim prvu crtu na papir da uhvatim san, san nestane.

Ovo je dobro pitanje. Ja sam nekad uio da je dobro pitanje bolje od najbriljantnijeg odgovora.

Ovo je pitanje o neizmjerivom i izmjerivom. Priroda, ona fizika, je izmjeriva.

Osjeaj i san nemaju mjere, nemaju jezike, i svaiji je san jedinstven.

Sve to je stvoreno na neki nain potuje zakone prirode. ovjek je uvijek vei od svog rada jer nikada ne moe potpuno izraziti svoje tenje. Jer da bi netko izrazio sebe u glazbi ili arhitekturi mora se posluiti mjerljivim sredstvima kompozicije ili projektiranja. Prva crta na papiru ve je mjera neega to ne moe biti izraeno potpuno. Prva crta na papiru je neto manje.

Prema tome rekao je mladi arhitekt, kakva bi to trebala biti disciplina, kakav bi trebao biti postupak, koji bi nas pribliio duevnom. Jer ja osjeam da je ovjek stvarno ovjek po toj sferi bez materijala i jezika.

Okrenimo se osjeanju, a dalje od misli. U osjeanju je dua. Misao je osjeanje i prisutnost reda. Red, koji svo postojanje, ne posjeduje postojanje Volje (Existence Will). Upotrijebio sam rije red umjesto znanje, jer je individualno znanje premaleno da apstraktno izrazi miljenje. Ta volja je u dui.

Sve to elimo stvoriti ima svoj poetak u osjeanju osamljenosti. To je istina za znanstvenike. To je istina za umjetnike. Ali ja sam upozorio da ostati kod osjeanja a udaljen od Misli znai ne uiniti nita.

Mladi arhitekt je rekao: ivjeti i nita ne uiniti je nezamislivo. San ve ima u sebi volju da bude, elju da izrazi tu volju. Misao je neodvojiva od osjeanja. Kako tada misao uvesti u stvaranje da bi smo jasnije mogli izraziti duevnu volju? To je moje slijedee pitanje.

Kada osobno osjeanje prelazi u Religiju (ne religiju nego bit religije), a misao vodi filozofiji, um se otvara prema ostvarenju. Ostvarenje koje recimo moe biti postojanje volje osobitih arhitektonskih prostora. Ostvarenje je stapanje misli i osjeanja u najbliim odnosima uma s Duom, kao zaetak onoga to stvar eli biti.

To je poetak Forme. Forma podrazumjeva sklad sustava, osjeaj za Red, i ono to daje posebnost pojedinim egzistencijama. Forma nema oblik ili dimenziju. Na primjer kod razlikovanja lice od lice, licu karakterizira forma koja se sastoji iz dva nerazdvojna dijela, drke i udubine. lica ukljuuje i posebno oblikovanje, nainjena od srebra ili drva, velika ili mala, plitka ili duboka.

Forma je to. Dizajn je kako. Forma je bezlina. Dizajn pripada projektantu. Dizajn je stvar okolnosti, ovisno o koliini novca, situaciji, naruiocu, opsegu znanja. Forma nema nita s postojeim uvjetima. U arhitekturi ona karakterizira sklad prostora pogodnih za odreenu ljudsku aktivnost.

Pomislimo na as na ono to apstraktno karakterizira kuu, kao kuu, kao dom. Kua je apstraktna karakteristika prostora pogodnih da se u njima ivi. Kua je forma, u smislu uda trebala bi postojati bez oblika i dimenzije. Kua je uvjetna interpretacija tih prostora. To je dizajn. Po mom miljenju veliina arhitekta ovisi o njegovoj snazi da realizira ono, to je kua, vie nego o njegovom dizajnu kue, koji je stvar okolnosti. Dom je kua zajedno sa stvarima. Dom se mijenja sa svakim stanarom.

Naruitelj, za koga se kua projektira, odreuje podruja koja mu trebaju. Prostore tih odabranih podruja stvara arhitekt. Moe se rei da takva kua, stvorena za posebnu obitelj mora imati karakter koji e biti dobar i za druge. Dizajn (projekt) na taj nain odraava svoju vjernost prema formi.

Na kolu mislim kao na ambijent od prostora koji su pogodni za uenje. kole su poele s ovjekom pod stablom, koji nije znao da je uitelj, koji je razmatrao svoje spoznaje s nekolicinom koji nisu znali da su uenici. Uenici su mislili na ono o emu su razgovarali i kako je dobro bilo biti u prisutnosti tog ovjeka. Oni bi eljeli da i njihovi sinovi sluaju takvog ovjeka. Uskoro su podignuti prostori i nastale su prve kole. Osnivanje kola je bilo neizbjeno jer je to dio ovjekovih elja. Nai opseni sustavi edukacije, sada pretvoreni u institucije, vuku porijeklo od tih malih kola ali duh njihovog poetka je sada zaboravljen. Sobe koje zahtjevaju nae institucije uenja su stereotipne i ne insoiriraju. Jednake uionice, hodnici s poredanim ormariima, i druge takozvane funkcionalne povrine i sredstva koje trae ustanove su svakako aranirane u uredna pakovanja arhitekata koji paljivo slijede financijska ogranienja i zadane povrine. Te kole su lijepe za pogledati ali su plitke u arhitekturi jer ne reflektiraju duh ovjeka pod stablom. itav sustav kola koji je slijedio nakon poetka nebi bio mogu da poetak nije bio u skladu s ljudskom prirodom. Moe se takoer rei da je postojanje htijenja za kolom postojalo ak prije okolnosti s ovjekom pod stablom.

To je ono zbog ega je dobro da se sjetimo poetka, jer je poetak najvelianstveniji trenutak bilo koje ovjekove ustanovljene aktivnosti. Jer u njemu lei cjelokupan njen duh, izvornost iz koje moramo stalno vui inspiracije za sadanje potrebe. Nae ustanove moemo uiniti velikima ako im u arhitekturi, koju emo ponuditi, damo smisao tih inspiracija.

Vratimo se znaenju kole, kole institucije. Institucija nam zadaje zahtjeve za povrinam. Ono to institucija od nas oekuje je kola ili specifini projekt. Ali kola, duh kole, bit postojanja volje, to je ono to bi arhitekt trebao unijeti u svoj projekt. Ja ak mislim morao, ak ako projekt ne odgovara budetu. Po tome se arhitekt razlikuje od pukog konstruktora. U koli kao podruju prostora koji su pogodni da se u njima ui, predvorje dimenzionirano od institucije s odreenim brojem kvadratnih stopa po studentu postalo bi plemeniti prostor slian Pantheonu u koji je dobro ui. Hodnici bi bili preneseni u uionice koje pripadaju studentima ako bismo ih napravili mnogo irima i dodali im sjenice s pogledom na vrtove. Oni bi postali mjesta gdje mladii susreu djevojke, gdje student razmatra profesorov rad sa svojim kolegom. Dajui tim prostorima vrijeme uionice, umjesto da se ono izgubi u prolazu od uionice do uionice, oni bi postali veza susretanja a ne samo koridor, to znai mjesto na kojem su stvorene mogunosti za samostalno uenje. To postaje uionica koja pripada studentima. Uionice bi trebale evocirati svoju namjenu prostornom raznolikou a ne slijediti uobiajenu vojniku slinost u dimenzijama, jer jedna od najdivnijih ideja onog ovjeka pod stablom je je bila da je priznavao jedinstvenost svakog ovjeka. Uitelj ili student nije isto kada je s nekolicinom u intimnoj sobi s kaminom ili kada je u velikoj visokoj sobi s mnogim drugima. I mora li restoran biti u prizemlju ak i kada se rijetko upotrebljava? Nije li relaksirajui moment kada se jede takoer dio uenja?

Dok sam u svom uredu piem, osjeam iste stvari o kojima sam prije nekoliko dana pred mnogima govorio u Yale-u sasvim drugaije. Prostor ima snagu i daje nain. Ta posebnost svake linosti sugerira raznolikost prostora i razliite naine prirodnog osvjetljenja i orjentiranja prema okolini i vrtu. Takvi se prostori nude novim idejama u nastavnim planovima, boljoj vezi izmeu uitelja i studenata i vitalnijem razvoju institucije.

Spoznaja onog posebnog u domeni prostora pogodnih za kolu moe arhitekta pobuditi da kod institucije uenja postane svjestan to kola eli biti, a to je isto kao kada kaemo to je forma kola.

U istom bi smislu volio govoriti o unitarijanskoj crkvi.

Prvog sam dana govorio pred skupinom vjernika upotrebljavajui plou. Iz razgovora sveenika s ljudima uokolo shvatio sam da je formalni aspekt, formalno shvaanje unitarijanske aktivnosti vezan oko toga to je Pitanje. Vjeno pitanje zato je bilo to. Morao sam doi do spoznaje o postojanju htijenja i reda prostora koji su izraz Pitanja.

Nacrtao sam dijagram na ploi koji je sluio kao formalni prikaz crkve i koji naravno nije znaio da sugeriram odreeni projekt.

Nainio sam kvadrat u ije sam sredite stavio znak pitanja. Recimo da sam mislio da to bude svetite. To sam okruio ambulatorijem za one koji ne ele ui u svetite. Oko ambulatorija nacrtao sam hodnik koji je pripao vanjskom krugu i zatvorio prostor, kolu. Bilo je jasno da kola koja uzdie Pitanje postaje zid koji okruuje Pitanje. To je bio formalni prikaz crkve, ne i projekt.

To me podsjetilo na znaenje kapele na sveuilitu. Jesu li kapela mozaici, obojeno staklo, efekti s vodom ili drugi poznati izumi? Ili je to mjesto za inspirirani obred koji bi mogao biti izraen od studenta koji mirka prolazei kapelom nakon to mu je smisao posveenja za taj rad dao veliki uitelj. On ak nije ni trebao ui.

To moda moe biti izraeno mjestom koje emo za trenitak ostaviti neopisano, a koje ima ambulatorij za onog tko ne eli ui. Ambulatorij je okruen arkadama za one koji ne ele ui u ambulatorij. Arkade su smjetene u vrt za one koji ne ele ui pod arkade. Vrt ima zid i student moe biti vani i pogledavati u njega. Obred je inspiriran a ne postavljen i on je osnovica forme kapele.

Natrag unitarijanskoj crkvi. Prva moja zamisao za projekt koja je slijedila, bio je potpuno simetrian kvadrat. Zgrada s uionicama po periferiji, i uglovima naglaenim pomou veih soba. Prostor u centru kvadrata sadravao je svetite i ambulatorij. Taj dizajn je vjerno odraavao dijagram na ploi i svakom se svidio sve dok se pojedinani interesi svakog lana odbora nisu poeli kidati na strogoj geometriji. Ali izvorna premisa jo se uvijek drala kole oko svetita.

Je li uloga dizajna da se prilagodi trenutnim okolnostima? U diskusiji s lanovima crkvenog odbora nekolicina je inzistirala da svetite bude sasvim odvojeno od kole. Ja sam rekao u redu, uinimo to i stavimo auditorij na jedno mjesto i poveimo ga vrlo zgodnim malim spojem sa kolom. Uskoro su svi uvidjeli da odmor uz kavu poslije obreda zahtjeva nekoliko spojenih prostorija uz svetite, koje su, kada su same, previe nespretne i same sebi dovoljne a trae podvostruenje takvih soba u odvojenom kolskom bloku. Uionice su tim odvajanjem takoer izgubile snagu da podsjete na upotrebu u religiozne i intelektualne svrhe i sada su poput struje, sve vratile natrag oko svetita.

Konani dizajn nije korespondirao s prvobitnim dizajnom iako je forma ostala.

elio sam govoriti o razlici izmeu forme i dizajna, o ostvarenjima o izmjerivim i neizmjerivim aspektima naeg rada, kao i o granicama naeg rada.

Giotto je bio veliki slikar jer je slikao crno nebo po danu, slikao je ptice koje nisu mogle letjeti, pse koji nisu mogli trati, nainio je ovjeka veeg od vratiju, jer je bio slikar. Slikar ima tu povlasticu. On ne mora davati odgovore na probleme gravitacije kao ni na slike kakve znamo iz stvarnog ivota. Kao slikar on reagira na prirodu i ui nas kroz svoje oi i svoje reakcije o prirodi ovjeka. Kipar je onaj koji preoblikuje prostor. On ga modificira. Arhitekt kreira prostor.

Arhitektura ima granice.

Kad dodirnemo nevidljive zidove njezinih granica tada znamo vie o tome to oni sadre. Slikar moe naslikati kvadratini kota na topu da bi izrazio nitavnost rata. Kipar moe isklesati iste kvadratine kotae. Iako slikarstvo i kiparstvo igraju prekrasnu ulogu u kraljevstvu arhitekture, kao to arhitektura igra divnu ulogu u kraljevstvima slikarstva i kiparstva, ova prva nema istu disciplinu kao druge dvije.

Netko bi mogao rei da je arhitektura promiljeno stvaranje prostora. To je, vidimo, ispunjavanje podruja koje propie naruitelj. To je stvaranje prostora koji pobuuju osjeaj za odgovarajuom upotrebom.

Glazbeniku i papir s notama predstavlja ono iz ega on uje. Nacrt zgrade bi trebalo itati kao harmoniju prostora u svjetlu.

ak i prostor koji bi morao biti mraan trebao bi nam rei koliko je on zaista mraan. Svaki prostor mora biti definiran svojom konstrukcijom i karakterom svojeg prirodnog osvjetljenja.

Arhitektonski prostor mora otkriti oitost njegovog stvaranja pomou samog prostora. On ne moe biti prostor izrezan iz vee konstrukcije smiljene za vei prostor jer je izbor konstrukcije vezan sa svjetlom i oni zajedno stvaraju sliku tog prostora. Umjetno svjetlo je jedan mali statini trenutak u svjetlu, ono je svjetlo noi i nikad ne moe dostii nijanse raspoloenja stvorene za dan kao ni udo godinjih doba.

Velika zgrada, po mom miljenju, mora poeti s neizmjerivim, mora proi mjerljiva sredstva kad biva projektirana i na kraju mora biti neizmjerljiva. Dizajn, pravljenje stvari je izmjeriv akt. U stvari, na toj toki, vi ste kao fizika priroda jer u njoj je sve izmjerivo, ak i ono to nije izmjereno do sada, poput najudaljenijih zvijezda za koje moemo pretpostaviti da e moda biti izmjerene.

Ali to je neizmjerivo je duh psihe. Psiha se izraava osjeanjem kao i mislima i vjerujem da e uvijek biti neizmjeriva. Smatram da se psihiko Postojanje Htijenja poziva na prirodu da bi uinilo ono to eli biti. Mislim da rua eli biti rua. Postojanje htijenja, ovjek, postaje postojanje kroz prirodne zakone i evoluciju. Rezultati su uvijek manji od smisla postojanja.

Na isti nain graevina mora poeti u neizmjerivoj atmosferi i proi kroz izmjerivu da bi bila dovrena. To je jedini nain na koji moete graditi, jedini nain na koji ju moete dovesti do postojanja je preko mjerljivog. Morate slijediti zakone ali na kraju kad zgrada postane dio ivota ona uspostavlja nemjerljive kvalitete. Koliina opeke, metode konstruiranja i inenjerstva koje dizajn povlai za sobom su prole i duh njenog postojanja prevladava.

Uzmimo prekrasni bronani toranj podignut u New Yorku. To je bronana dama, neusporediva u ljepoti, ali vi znate da ona ima steznike kroz petnaest katova jer su vjetrovni vezovi skriveni. To je ono to ju ini objektom protiv vjetra i moglo bi biti lijepo izraeno, ba kao to priroda pokazuje razliku izmeu mahovine i trske. Baza te graevine bi trebala biti ira od vrha, da stupovi na vrhu pleu poput vila, a da oni dolje, to kao ludi rastu, nemaju iste dimenzije jer oni nisu ista stvar. Ova bi pria, ispriana kroz ostvarenu formu uinila da toranj izraava sile. ak ako bi u prvim pokuajima dizajniranja toranj bio ruan on bi vodio ljepoti kroz iskaz forme.

Radim zgradu u Africi, koja je vrlo blizu ekvatora. Bljetavilo ubija, svatko izgleda crn prema sunanom svjetlu. Svjetlost je potrebna stvar ali ujedno i neprijatelj. Nemilosrdno sunce iznad vas, sanjate popodnevni odmor.

Vidio sam mnoge kolibe koje su nainili domoroci.

Tamo nije bilo arhitekata.

Vratio sam se s umnoenim dojmovima o tome kako je bio domiljat bio ovjek koji je rijeio probleme sunca, kie i vjetra.

Doao sam do zakljuka da bi svaki prostor trebao pred sobom imati zid. Taj bi zid prihvaao dnevno svjetlo i imao jasan otvor prema nebu. Bljetanje bi bilo ispravljeno osvjetljenim a pogled nebi bio zatvoren. Na taj su nain izbjegnuti kontrasti od razliitih vrsta bljetanja koje inae stvaraju grilje tik uz prozor. Druga je ideja dola od mogunosti da se vjetar iskoristi za klimatizaciju, tako da se napravi odvojeni krov za zatitu od sunca s nezavisnim podupiraima, odignut od krova koji titi od kie. Ti projekti prozora i zida i krova za sunce i kiu govorili bi ovjeku s ulice o nainu ivota u Angoli.

Projektiram jedinstveni laboratorij za istraivanja u San Diegu u Kaliforniji.

Direktor, poznati ovjek, uo me kako govorim u Pittsburgu. Doao je u Philadelphiju da vidi zgradu koju sam projektirao za pensilvanijsko sveuilite. Izali smo van na kini dan. Rekao je: Kako je lijepa, prekrasna zgrada. Nisam znao da zgrada moe koja se die u zrak moe biti lijepa. Koliko kvadrata ima ova zgrada? Ja rekoh: Stotinu i devet tisua kvadratnih stopa. On ree: Tako neto i mi trebamo.

To je bio poetak programiranja povrina. Ali neto drugo to je on rekao postalo je klju za itavu prostornu okolinu. Naime, taj medicinski istraivaki centar ne pripada samo medicinskim i fizikalnim znanostima. On pripada stanovnitvu. Smatrao sam da svatko s umom i ovjenou moe u znanosti i umjetnosti doprinjeti onoj duhovnoj okolini istraivanja koja vodi do znanstvenih otkria. Nagraujue iskustvo je postalo, bez diktatorskog ograniavanja, sudjelovati u stvaranju razvojnog programa prostora kakvih nikada ranije nije bilo. To je bilo mogue samo zato to je direktor bio ovjek s jedinstvenim osjeajem za ambijent kao stvar koja inspirira, i on je mogao osjetiti postojanje htijenja i njegovo ostvarivanje kroz formu prostora koje sam ja odredio.

Jednostavni poetni zahtjevi za laboratorijima i njihovim servisima proirili su se na vrtove s trijemovima i studije o arkadama kao i na prostore za susrete i relaksaciju protkane s bezimenim prostorima za velianje sadrajne okoline.

Laboratoriji mogu biti okarakterizirani kao arhitektura istoe zraka i prostorne prilagodljivosti. Arhitektura ovakovog stola ili tepiha je ono to se prouava.

Centar za medicinska istraivanja na pensilvanijskom sveuilitu je zaet u shvaanju spoznaje da su znanstveni laboratoriji studiji i da zrak koji se udie mora biti odvojen od onoga koji se izbacuje.

U uobiajenom planu laboratorija su radni prostori na jednoj strani javnog hodnika, a na drugoj su stepenice, dizala, odjeli za ivotinje, vodovi i drugi servisi. Taj hodnik vodi istroeni opasni zrak, a ujedno kroz njega dolazi zrak koji diemo, sve jedno s drugim. Jedina razlika meu radnim i drugim prostorijama su brojevi na vratima.

Dizajnirao sam tri tornja sa studijima u kojima ovjek moe raditi u svom vlastitom prostoru i svaki studio ima vlastito poarno stubite i ispust za inficirani zrak, otrovne plinove i zrak u kojem ima izotopa.

Sredinja zgrada s tri dodana glavna tornja smjetena je na prostoru servisa koji su inae u normalnom planu s druge strane hodnika. Ta sredinja zgrada ima nozdrve za uvlaenje svjeeg zraka, udaljene od ispusta zagaenog zraka.

Ovaj projekt, posljedica shvaanja o jedinstvenom koritenju njegovih prostora i toga kako su oni posluivani, karakterizira emu slui.

Jednog sam dana posjetio gradilite ba kad su dizali prefabricirani okvir zgrade. Veliki kran podizao je prefabricirane dijelove teke 25 tona i postavljao ih na mjesto poput ibica koje pomiemo rukom. Zavidio sam dreavo obojenom kranu, tom udovitu koje je poniavalo moju zgradu stavljajui je izvan mjerila. Promatrao sam kran kroz sve njegove pokrete i raunao cijelo vrijeme koliko e jo dana ta stvar vladati gradilitem i zgradom prije nego e se moi napraviti laskava fotografija.

Sada mi je drago zbog tog iskustva jer sam postao svjestan to znai kran u projektiranju, jer je on samo produenje ruke, kao eki. Poeo sam razmiljati o dijelovima tekim sto tona koje bi podizali jo vei kranovi. Ogromni dijelovi bili bi samo elementi sloenog stupa, s rekama i spojevima kao kod skulpture u zlatu i porculanu, i zatienim sobama poploanim mramorom na raznim razinama. Ti bi dijelovi bili postavljeni na velikim rasponima, a cijeli bi volumen bio obloen staklom na nosaima i okvirima od nehrajueg elika, protkanim poput niti da pomau staklu protiv snage vjetra.

Kran je sada bio prijatelj i poticaj za stvaranje nove forme.

Institucije gradova mogu se uiniti veima snagom arhitektonskih prostora. Kua za sastajanje u seoskom zelenilu je otvorila put do gradske vijenice koja vie nije mjesto sastajanja. Ali ja osjeam postojanje htijenja za trgom u gradu. Trgom koji bi bio okruen arkadama, s igrom fontana, gdje opet momci susreu djevojke, gdje grad opet moe zabaviti i dovesti obine goste, gdje se mnoga drutva koja podravaju nae demokratske ideale mogu sastati u grupe sluatelja u gradskom prostoru.

Motorno vozilo je sasvim poremetilo formu gradova. Osjeam da je dolo vrijeme da se uini razlika izmeu automobilske viadukt arhitekture i arhitekture ljudskih aktivnosti. Tendencije projektanata da kombiniraju dvije arhitekture u jednostavnu zamisao zamrile su pravac planiranja i tehnologije. Viadukt arhitektura ulazi u grad iz vanjskih podruja. Na toj toki nju bi trebalo poeti stvarati mnogo paljivije. ak i uz vee trokove trebalo bi ju strateki bolje postaviti s obzirom na sredite.

Viadukt arhitektura ukljuuje i ulicu koja u sreditu eli biti zgradom, s prostorima za cijevi gradskih servisa ispod nje, da se izbjegne prekidanje prometa kada ih treba popraviti.

Viadukt arhitektura podrazumijevala bi jedan potpuno novi koncept kretanja ulicom koji razluuje stakato kretanje autobusa stani i idi od idi kretanja automobila. Podruja uz brze prometnice su poput rijeka. Te rijeke trebaju luke. Privremene ulice su kao kanali kojima su potrebni dokovi. Luke su gigantski gatovi koji stvaraju arhitekturu zaustavljanja. Na krajevima viadukt arhitekture su terminali s garaama u jezgri, hotelima i robnim kuama na periferiji i trgovakim centrima na razini ulice.

To strateko postavljanje toaka oko grada predstavljalo bi loginu sliku zatite od razaranja grada motornim vozilima. Problem grada i automobila je u biti rat, a planiranje za novi rast gradova nije samodopadni in, ve in koji proizlazi iz nude.

Razlikovanje dviju arhitektura, viadukt arhitekture i arhitekture ovjekovih aktivnosti moe nas dovesti do logike rasta i do zdravog gledita za budue pothvate.

Jedan je arhitekt iz Indije odrao odlian govor na sveuilitu o novom Corbusieovom radu kao i o vlastitom radu. Impresioniralo me, meutim, da su ti lijepi radovi koje je pokazao bili uvijek izvan konteksta i da nisu imali pozicije. Poslije njegovog predavanja zamolili su me da dam komentar. Nekako su me pokrenuli da odem do ploe gdje sam u centru ploe nacrtao visoki vodotoranj irok pri vrhu a uzak pri dnu. Poput zraka zvijezde nacrtao sam akvadukte radijalno od tornja. To je ukljuivalo da se pojave i stabla, plodna zemlja i poetak ivota. Zgrade koje jo nisu bile tamo, bile bi skupljene oko akvadukta i imale bi znaajno mjesto i karakter.

Grad bi imao formu.

Iz svega to sam rekao ne elim sugerirati sustav misli ili rada koji vodi shvaanju od Forme do projekta.

Dizajn (projektiranje) moe jednako tako dobro voditi do ostvarenja u formi.

Ova meuigra predstavlja trajno uzbuenje u arhitekturi.