IZ HUMSKE ZEMLJELjubo Krmek

Knjiga druga

Naklada Društva hrvatskih književnika

Herceg Bosne, MostarMatica hrvatska Stolac

Knjižnica

BAŠTINAKnjiga *****

Za nakladnikaIvan Sivrić

Mladen Bošković

UrednikIvan Sivrić

RecenzentiTina Laco

Ivan Baković

LektorMarijana Krmek

Grafičko oblikovanjePrint Team Mostar

©Nijedan dio ove knjige ne smije se preslikavati, računalnim ili drukčijim načinom umnožavati bez autorovog pismenog dopuštenja

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

CIP

IZ HUMSKEZEMLJE

Ljubo Krmek

Knjiga druga

Mostar-Stolac, 2016.

Naklada DHK HB Matica hrvatska Stolac

Pavao Šubić,banHrvatske i gospodin Bosne

(1299.-1312.)

Kralj Tvrtko I. (1377.-1391.)

Kralj Tvrtko II.(1420.-1443.)

Pavao Šubić i sinmu Mladen II., ban Bosne

(1305.-1312.)

Što se ne zapiše, brzo se u sveopćoj slabosti pamćenja nažalost i zaboravi. Čuvajmo stoga slovom svoju bogatu i vrijednu istinu o prošlosti kako bismo bolje razumjeli

sadašnjost i lakše kročili u budućnost.

Ljubo Krmek

Kralj Tomaš(1444.-1461.)

Stjepana Tomaševića(1461.-1463.)

Ban Stjepan Kotromanić(1322.-1353.)

Ban Tvrtko(1354.-1377.)

VII

Vrsnik

U ono vrijeme kad predšasnici ne umješe lomiti kamen, niti još otkriše da ga mogu spajati klakom, ziđaše – nasipaše

građevine od prikupljenog kamena ili zemlje. Takve građevine pronalazimo smještene na vrhovima humova s kojih se otvara dobar pogled i pregled u daljinu. Uglavnom se sastoje od gomila – nasipa, koji su često u svezi s gorostasnim čunjastim ili piramidalnim građevinama.

Ako je samo jedan nasuti bedem zaokružio gradište, takvu građevinu nazivamo gradac, za razliku od onih gdje ima više koncentričnih nasipa ili gdje građevina sporednim i poprječnim nasipima izgleda zapletenija. Takvu nazivamo grad. Svrha gradnje ovakvih utvrda bijaše različita. Neke su građene kako

VIII

bi zaštitile naseobinu koja se smjestila u njihovom središtu i li , ako je naselje bilo u blizini, da im usljed nevolje posluži za utočište i zaklonište. Druge su opet imale namjenu bogoštovnih obreda.

Istočno od puta Stolac – Ljubinje podiže se brdo Vrsnik, koje sa svojih 514 m nadmorske visine dominira cijelim okolnim krajem. Vrsnik! Odličnik! Čim skrenuh s puta i stadoh se uspinjati uz Vrsnik, opazih na njegovoj glavici golemu gomilu kamena. Ako se pogleda s visine sedla kud put vodi preko Žegulje, onda se jasno zamjećuju tri koncentrična nasipa koja su zaokružila gomilu. Je li iz pretpovijesnog doba?! Jesu li je doista gradili Iliri prije rimske okupacije?! Je li to bio strateški vojni objekt?! Ili je to ipak svetište?! Naviru pitanja...

Z aokuplja me strast potrage. . . Groznica očekivanja ježuri mi niz leđa... Čovjek je osuđen na traganje... Onaj koji odustane, izgubio je događaje...

IX

Traženje znači življenje... Ovdje je doista sve soreno... Razaranje je osvojilo nekadašnje prostore slobode... Penjem se krug po krug... Do pijadestala svjetlosti... Okružen kamenim naslagama, ubrzo zaboravljam odakle sam pošao... Soretine odvlače moje misli u duboku tamu... Nevidljiv je i početak i svršetak... Naziru se samo izabrani posvećenici tajni... Kao iz daljine šumi mrtvi zaboravljeni jezik... Neizbježno je i jednolično udaranje nevidljivih bubnjeva... Za trenutak mi svijest stvori trodimenzionalnu sliku obrednog scenarija...

Silovit obližnji lepet rasplini sve zamišljeno! Stresoh se! Jarebice! Cijelo jato!!! Tu su ćukale u travi između koncentričnih krugova! To su ti nevidljivi bubnjevi! A njihovo rakoljenje, mrtvi zaboravljeni jezik! Nije bitno... Dobio sam što sam tražio... Osjetio neviđeno... Zamislio nezamislivo... Ni prošlost ne dopušta neograničenu slobodu... I ona ima svoje zakone. . . Od njih se budim znojan, gladan i žedan... I tražim zavjetrinsko sklonište n a k o n n a p o r n o g noćnikovanja...

X

I nađoh zavjetrinu na usamljenom brježuljku strmih padina, Vrsniku...

Po tlocrtu i po presjeku, ova gradina ima oblik elipse. Pruža se od sjeverozapada prema jugoistoku. Sastoji se od: gomile, okruglog nasutog unutarnjeg bedema, unutarnjeg nasipa, srednjeg nasipa, sporednog nasipa srednjeg nasipa i vanjskog nasipa. Gomila se sastoji od prikupljenog ovećeg kamena. U sredini je visoka 7 metara, okrugla je, promjera 25 metara. Po rubu zaravanka na vrhu gomile prsobran je od 1 metra visine, obuhvaća prostor od 5 metara u promjeru. Podsjeća na prakulu.

Okrugli, unutarnji rasuti bedem leži, kao i gomila, u dugoj osovini građevine, a udaljen je od temelja gomile 8 metara prema sjeverozapadu. Sastoji se od okruglog nasipa vanjskog premjera 42 metra, a obuhvaća prostor od 28 metara u premjeru. Temelj ovog nasipa širok je 7 m, širina zida 3 m i visina 3 m. Velika osovina unutarnjeg nasipa je 158 m, mala osovina 116 m, a opseg joj je 431. U srednjem je nasipu velika osovina 312 m, mala osovina 212 m, a opseg je 822 m.

Sporedni nasip srednjeg nasipa što se hvata

XI

jugoistočne sredine srednjeg nasipa dug je 250 m. Vanjski nasip ima veliku osovinu od 371 m, malu od 269 m, a opseg mu je dug 1007 m. Horizontalni razmak između pojedinih nasipa varira između 31 i 53 m, a vertikalno jedan drugog nadvisuju između 7 i 17 m.

Iz iznesenih brojeva razvidno je kako gradina na Vrsniku ima ogromne dimezije, te da je trebalo isto tako ogromno ljudstvo dok se podizala. Valjalo je donositi kamen iz daleka i iznositi ga na vrh huma. Krenuh niz kosu... Požutjelim poljanama prošlosti koja magnetski privlači tajnovitom minulom događajnošću... Svaki odlazak u prošlost prepriječen je stupicama... Za nas prošloljube to je posebna igra... Igra koja iscrpljuje i umara, a tako je slatka... Osobito kad pronađemo odgovor na poneki upit... A na sva ne ćemo nikad... Možda kad preselimo u izvanvremenost... Možda se tamo kriju odgovori na sve naše potrage...

XIII

Kamenjak urezivač

K renuh Vidošticom uzvodno. Zima je pa je objačala. Povodna. Voda k’o voda. Svija! Vijuga! Krivuda! Zaokreće! Ne

kaže se zalud da i voda zube ima! Nedaleko od sela Borojevići, ponad Vidoštice usokolile su se visoke stijene. Oštrozubi krš! Ispod strmenice litice pripećak! Badanj!!!

Pripećak Badanj

XIV

Tu t n j a v a ! D u b o k o zvuči! Boravište naših d o m a ć i h p r a l j u d i ! Domaćih Kamenjaka! Živje li su tu pr i je četrnaest tisuća godina!

Osim kamenog oruđa, s t r u g a l a , n o ž i ć a ,

keramike i prekrasne o g r l i ce n a čin j e ne o d

probušenih koščica, u trajno naslijeđe ostavili su nam i

gravuru u kamenu iz kamenog doba. Kamenjački crtež! Najstariji otkriveni crtež na jugoistoku Europe! Paleolitski crtež! Tajnu urezanu!

Je li doista riječ o crtežu životinje (konja), kako ustvrdi vrsni arheolog pok. Đuro Basler?! Od urezivanja spleta linija u badanjsku stijenu, pa do danas, prohujalo je toliko vremena da je sve u znaku pitanja! Pogrbine vremena zgrbile su i prikaz životinje! Sve je premazano zaboravnim melemom! Teško je iščitavati prošlost stariju od Biblije! Ovdje se pronalazi odah za buduća lutanja! Naslućuje se vječnost!

Ogrlica iz badnja

XV

Plimi put k otvorenoj prošlosti punoj oštrih zavijutaka iza kojih vrebaju stupice! Čini mi se nerješiva enigma! Ako je doista u pitanju crtež konja, je li ga urezivao konjanik?! Što ako je na crtežu predstavljen jelen?! Što ako je instikt dlakavu pećinsku ruku Kamenjaka vodio k predstavi srži života?! Simbolika nadmoći nad prirodom! Možda ga je jednostavno htio ovjekovječiti u kamenu jer ga je lovio i od njega preživljavao?! Jelen prehranjivač! Volio ga je, a ubijao iz moranja! Zanimljiv oblik ljubavi!

Točno deset godina prije no što je prof. dr. Miroslav Palameta otkrio crtež u Badnju, pronađen je sličan splet linija dalekog rođaka Kamenjaka u pećini Nancy u mjestu Cireille u francuskoj pokrajini Dardogni. Naši Kamenjaci palili su vatre kresivom baš kao i njihovi subliznici u pripećku Crvena stijena iznad doline rijeke Trebišnjice! Je li nam htio predak Kamenjak poslati poruku kao što je ona iz Altamire u Španjolskoj?!

Tamo su, također, rođaci našeg Kamenjaka prije petnaestak tisuća godina na stijeni naslikali krdo bikova. Današnji ljudi u tom kraju uzdigli su borbu s bikovima na razinu kulta. Biti toreador iznimna je

XVI

čast! A mi?! Poštujemo li mi naslikanu životinju i u jednom obliku?! Naši ne tako davni predci poštivali su konja kao člana obitelji. On je orao, nosio prenosio, te tako prehranjivao svoje gospodare. I njegovo meso nisu koristili za jelo iako je iznimne kakvoće. Govori li nam ta činjenica nešto?! Jesu li nam naši predci namrli takav odnos?! A gdje su nam danas konji?! Brojimo samo njihovu snagu u kotačima ispod nas!

Dok palež žeravice sutoni s crvenog neba i obasjava svojim crvenilom stijenje iznad pripećka zamišljam Kamenjaka kako kreše vatru... ona se razbuktava i osvjetljuje crtež netom urezan... sve ima magijsku čar. . . sjene plamenih jezika poigravaju se spletom urezina te se čini da se životinja kreće... muški.. . muževno.. . Badanj je sam sebe nadživio!!!

Paleolitska Badanjska gravura

XVII

Daorsoi – humska Mikena

Ljudi dolaze i odlaze. Kamen, zemlja, nebo, voda, sunce, uvijek isti. No, čovjek iza sebe

ostavlja razne tragove – slovom, gradnjom, slikom, grobom... Nije li to i cilj našega zemaljskoga poslanja – ostaviti pozitivne tragove?! U cijelom humskom kraju ti su tragovi tako raspoređeni da čine najljepši muzej koji današnji čovjek može i zamisliti. Na više d e s e t a k a kv a d r a t n i h kilometara, naši su nam predci ostavili u naslijeđe pravu lapidarnu riznicu, prepunu odaja. Sve vrjednija od vrjednije, sve ljepša od ljepše, sve tajnovitija od

Brončana škrinjica

XVIII

tajnovitije. Kao da se natječu u primami očiju, kao da vape: “U mene gledaj!“

I moje oči kao priljepak žude pitljivo. Ovoga puta krećem iz radimskog potoka. Vododerinom ću. Uzbrdo. K moćnoj gradini

koja se nadvila nad Vidovinom kao orao. Ilirskoj gradini. Što mi znamo o Ilirima?! O njihovoj kulturi, jeziku, običajima... Je li dovoljno poznavanje podataka koje zapisahu o ovom narodu antički pisci?! Može li moderna znanost temeljem pronalazaka i zapisa stvoriti točnu i sveobuhvatnu sliku o jednom starom narodu, ako nam oni sami nisu ostavili pisanih tragova o svojoj kulturi?! Mislim da ne može! Ako su antički pisci imali i trunku antipatije prema ovom vrijednom narodu, a pouzdano znamo da su narodi kojima oni pripadahu samo čekali trenutak kako bi osvojili ilirske zemlje i vode, stanje postaje jasnije. Razmišljam u sebi dok se teškom mukom penjem k vrhu.

U vidno polje bilježim mnoštvo poskoka koji se i ne pokušavaju skriti, tek se lijeno pomaknu čekajući priliku. Ne boje se. Zmije čuvarice,

Brončano vjedro

XIX

čuvarkuće, čuvargropke. U starim kulturama zmija je bila čuvarica kućnog ognjišta. Čuvala je pokojnikov grob. Ilir! Krije li se zmija u imenu ili ime u zmiji?! Okretati, ovijati, vrtiti. Nije li ime velike mitske zmije u indoeuropskih Hetita istog podrijetla – Illurjanka?! Je li zmija zaštitnica ilirskoga roda? Put kojim se penjem zmijulji, narod koji tražim jegulji. Ilir pak na albanskom znači slobodan. Prve podatke o gradini ponad sela Ošanići objavili su 1892. Vaclav Radimsky i Kosta Hörman, utvrdivši da se radi o rimskom lokalitetu. No, ubrzo iza njih, točnije 1901., Karl Patsch objavljuje članak o ovome gradu u kojem tvrdi da je ondje bio centar ilirskog plemena Daorsi.

"Kažu da je zemlja nazvana po Ilirio, sinu kiklopa Polifema i Galateje. Njih dvoje izrodiše tri sina: Kelta, Iliriosa i Gala. Oni napustiše domovinu Siciliju i zavladaše onima koji su po njima nazvani. Iliriosu se rodiše sinovi i kćeri među kojima i Daortho od koje potječu Daorsioi“, zapisa Apijan. Prema glasovitom astronomu Klaudiju Ptolomeju koji je živio sredinom

Brončani kalup zaizradu nakita

XX

drugog stoljeća u Aleksandriji “ D a o r s i p r e b i v a h u n a j ug oi sto ku Ke raunim a ; d o pira h u n a z apa d d o Vardeja, na jug do Komena,

a na jugoistok do Pirušćana, te se protezahu od Bjelašnice

planine do Novog Pazara, središtem im bijaše rijeka Tara. Za starijeg doba bijahu poznati pod imenom Autarijata, a nazivahu ih još Daversi i Daorizi“ (Ptolomejeva karta se nalazi u Vatikanskoj knjižnici na pergameni pod sig. Urbinas 82. Rađena je po karti Marina Tirca, a krasopisac ove pergamene je risar Agathodaimon). Osim pomenutih imena koja su pripadala ilisrkom plemenu Daorsa, nahodimo i sljedeća: Daorsoi, Daorsei, Daorzoi, Daoursoi, Darsioi, Dversi i Daverzi.

Skoro sam na vrhu. Ne smijem pogledati iza sebe. Strmina je velika. Preda mnom otvorena ilirska

Daorski novčić

XXI

vrata. Tko li ih ostavi otvorenim?! Ne miriše na dobro! Prizivam! Vičem! Jaučem! Domaćina nema pa nema! Samo obruševine! Gar

i pepeo! Možda je stupica! Ne, ne ću na vrata! Preko zida ću! Velikog!

Neobičnog! Megalitskog! Kiklopskog! Preko suhozidne kamene pletenice! Preko

spletkamenice! Kreativni ilirski genij zadivljuje! Prostor koji obuhvaća grad dijeli se na Agoru i Akropolu. Na zaravanku

platoa smještena je Akropola s velikim tumulom kao središnjim sakralnim objektom.

Agora je pravokutnog oblika dimenzije 120 x 95 m.

Snimak iz Ptolemejevog rukopisa Vat. Urbinas 82., fol. 109’.

Daorski novčić

XXII

Odvojeni su megalitskim zidom na kojem stojim. Zidom predzidom. Zatvaram oči.

Isanjavam stambene četvrti, cisterne, kovačnice, mnoštvo ljudi... Je li to plemenska proslava ili uobičajen radni dan... Posvuda kovači, posudari, parfumeri, bravari, izljevači, umjetnici, ratnici... Ovdje se željezna ruda pretapala u sirovo željezo... cijedila se Iris Illyrica... stvaralo se... trgovalo se... razmjenjivalo se... a vino se pilo... amfora do amfore... Dok je unutrašnjost Europe živjela u dubokoj tami prapovijesti, ovdje se razvijala pismenost. Daorsi se prvi put spominju već kod Hekataja iz Mileta, oko 500. pr.n.e. Ilirsko pleme Daorsa imalo je neki oblik državne organizacije, a sam grad Daorsoi bio je centar te i takve države. Ovdje je vrlo vjerojatno bilo i sjedište vladara (možda onoga čiji se lik nalazi na poleđini novčića koji su pronađeni na ovom mjestu, na kojemu je s jedne strane lađa s natpisom DAORSON na grčkom jeziku).

U ovom kraju prenosi se s koljena na koljeno legenda o postojanju kraljevske grobnice na gradini. Predstava broda na poleđini novčića ukazuje na veliko značenje brodova u životu Daorsa. Dokle su plovili daorski brodovi?! Do Narone, Epidaura, Farosa ili i dalje?!

XXIII

Gdje je bila luka, brodogradilište i pretovar robe?! U Tasovčićima, Podgradini, Kleku, Neumu, Stonu... ili treba tražiti uzvodno Vidošticom?! Postojanje grčkih slova na fragmentima amfora, obodima brončanih posuda, na potiljku brončane kacige, te na novčićima, ukazuje kako su u naselju živjeli i radili helenski majstori i učitelji, a vjerojatno i umjetnici. To znači da su poznavali, osim ilirskog, grčko pismo i jezik.

Ovdje je pronađen i veliki broj izlivenih i otisnutih metalnih i brončanih predmeta, te kalupi s različitim

Karta Raecije, Vindelikije, Norika, Gornje i Donje Pannonije, Illirije ili Liburnije te Dalmacije

XXIV

likovnim elementima vrhunskog umjetničkog dometa, što svjedoči o onodobnim umjetnicima najvišeg ranga. Isprpana je i brončana kutijica za nakit. Sva garevna od gareži. Uspoređena sa srodnim pronalascima u Vergini kod Soluna i ona u Makedoniji (kralja Filipa II.) koje su zlatne, datirana je u vrijeme prije 320. pr.n.e. Na pronađenoj brončanoj

XXV

kacigi s rupom posred glave, na zatiljku je sitnim točkicama istočkano PIN...(NES)?! Najstarija slova u Hercegovini?! Stara više od dvije tisuće godina!

Tko to sve sruši?! Čovjek!! ! Isti ovaj čovjek, koji sam sebi otežava opstanak. Ma koliko god izgledao sićušan, čovjek je toliko silan da je u stanju srušiti najveće civilizacije. Stojim pred jednim takvim činom! Ali tragovi ostaju pod zemljom. Zemlja ne da. Zemlja je najbolja zaštitnica od huda vremena. Tko bi se još osim nje brinuo za one koji nestaju osim nje?! Stoga je zemlja majka! Svoja! Plemenita! Odumirača! Mila! Ovaj grad je zaspao prije više od dvije tisuće godina. I spava snom pravednosti. Metuzalemi pod zemljom. Neopričan. Neopjesmljen. Neislikan. Ovo je jedna od najočuvanijih ilirskih gradina na svijetu. Humska Mikena! Kako mami ilirologija!

Iliri su svoje gradine podizali na teško pristupačnim uzvisinama gdje se lakše braniti od neprijatelja. A uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti! Osobito važna stavka pri izboru mjesta gradnje utvrđenog naselja bila je gospodarska, te su birali mjesta ponad plodnih dolina. A gdje ćeš plodnije od Vidova polja! I još potok i rijeka u blizini. Harmonija potpuna. Ako je vrijeme lik, ovo mu je duga sijeda brada. Snaga dalekog,

XXVI

tajanstvenog, struji kroz žile i krvotokom ulazi u mozak, prodire u svijest i usvješćuje se nezaboravom. Jesu li stari gradovi zidani na uzvišenjima samo zbog obrane ili je u pitanju Božja blizina?! Blizina svjetla?! Mislim i jedno, i drugo, i treće, i zrak! Protok zraka ovdje hrani mozak! Pročišćava i jača tijelo, snaži duh.

Iako je povijest Ilira obavijena tamom pretpovijesti, arheolozi utvrdiše da nastanak života u ovom gradu seže čak do 17. stoljeća pr.n.e. Glasoviti arheolog Đuro Basler objavljuje 1956. zanimljivu tezu o ilirskom gradu. On smatra da je naselje prvobitno bilo grčki emporij u koji su se postupno infiltrirali Iliri (isto je tvrdio i R. S. Price). Također je tvrdio da je na ošanićkoj nekropoli postojalo svetište Kadma i Harmonije... Međutim, pravi prodrm Ilirgrada napravio je dr. Zdravko Marić. On je otkrio predmete koji će donijeti mnogo više saznanja o negdašnjim

XXVII

žiteljima. Doznadosmo da se utvrđeni grad vjerojatno zvao Daorsoi, da Daorsi bijahu jedno od najuglednijih ilirskih plemena u današnjoj istočnoj Hercegovini,

XXVIII

da su jedini u zapadnoj Iliriji kovali novac, da su bili trgovački narod, da su bili povezani morskim putovima s dalekim krajevima, da su bili vješti

Ilirska kaciga

XXIX

graditelji lađa (i ratničkih i trgovačkih), da je grad podizan u trećem ili drugom stoljeću pr.n.e., da je prekid života u ovome gradu nastao oko sredine 1. stoljeća pr.n.e. ...

Nakon velikog ratnog pohoda Rimljana protiv ilirskog kralja Gencija 168. pr.n.e., Daorsi prijeđoše na stranu rimske države i dobiše slobodu i neovisnost. Slobodno trguju i putuju. Iz starih rimskih spisa doznajemo i to da su zajedno sa žiteljima Isse (Visa) bili u povlaštenom položaju i da su se mogli žaliti i slati primjedbe rimskom senatu. Nahodimo i zapise kako su njihovi najbliži susjedi Dalmati (alb. dalmeh – ovca) ovčari, pustošili daorsku zemlju – tražili su zaštitu. Ali Ovčari su bili brojniji i jači. Odlučili su rashrpiti Daorsoi. Pohlepni i ratoborni to i učiniše. Stajaše ih glave. Porušiše im dom i domište, uništiše kuće i kućište.

A lađe??? Jesu li lađe nastavile ploviti pod drugim zastavama?! Daorsi su bili vješti i mudri trgovci! Kažu da su stari Dubrovčani od njih mudrost naslijedili. Je li to istina? Je li slučajnost da baš iz ovoga kraja potječe najbrojnije hrvatsko pleme Raguži?! Kakva je poveznica između Raguža i Raguse?! Gdje nestade Iris Illyrica sa

XXX

svojim prekrasnim modrim cvjetovima?! Iako je istina besmrtn, a u svojoj zakopanosti još spava. Predmnijevam kako u rimskom izvoru spava tajna. Obrušavam se niza strminu. Ne pravim ni koraka. Treba samo stati na obruševinu zguljenu s brda. Nosi me po desetak metara kao lavina. Koliko li je oguljotine na ovaj način sišlo u dolinu zadnjih dvije tisuće godina?! Među imenima ilirskih božanstava (Libero, Terminus, Anzotica, Bindus, Eia, Boria, Ria...) osobno mi zapinje uho na VIDASUSU – zaštitniku izvora!!!

Brončani kalupi za izradu nakita

XXXI

Dilluntum

Starorimski municipij! Rimski građevinski genij ! Vile, šetališta, kupatila, cvjetni vrtovi, peristili, atriji, kolonade, mozaici...

Antičko naselje u današnjem Stocu poznato je kao municipium Dilluntum. U municipijima su obično postojali razvijeniji centri, tj. središta ranijih peregrinskih općina (civitatis). U cijelom slivu donje Neretve, D i l l u n t u m j e , u z Naronu , bio jedini municipalni centar.

Dilluntunski municipij graničio je s Naronom na Neretvi , a da je

Hora Jeseni - maozaik iz stolacke terme

XXXII

dopirao do mora svjedoči nam i miljokaz otkriven 1925. na Trebimlji ( n a d g r o b n i s p o m e n i k s epitafom u kojem s e s p o m i n j e ime de kur i ona

municipija Dilluntum). Koliko je Dilluntum bio važno naselje, svjedoči i to što se još 533. na Drugom crkvenom saboru u Saloni spominje kao municipium Dilluntum na području biskupije Sarseniterensis. Rimskom cestom od Narone prema Leusiniumu (Panik), prema miljokazima protezao se put preko Add Turesa dolinom Vidoštice na Prenj i Rivine, odakle se odvajao jedan krak za Nevesinje i Vrhbosnu, a drugi za Vidoštak i Dilluntum. Iz Dilluntuma išao je dalje preko Zabrđa, Pardua (Graca), Ljubinskim poljem prema Leusiniumu.

Pilastr olitarne pregrade iz Crkvina - Rivine

Hora proljeća - mozaik iz stolacke terme

XXXIII

Udaljenost Dilluntuma od Narone niz Vidošticu iznosi oko 36 kilometara, upravo onoliko koliko navodi itin. ant. (xxxv.mp). Urbano jezgro koje je obuhvaćalo antičko naselje Dilluntum prostiralo se u dužinu od 1,5 km od današnje katoličke crkve,

Zagrađa i Podgrađa, Čaira, pa sve do Vidoštice. Naselje se razvijalo od I. do IV. stoljeća nove ere. Od dvanaest pronađenih i istraženih objekata s veoma vrijednim nalazima, čak su četiri termalna kupatila s podovima od prekrasnih mozaika, sustava grijanja, te

Pilastr olitarne pregrade iz Crkvina - Rivine

Rimski natpis s Orašja kod Rotimlje

Gemma od smaragdaiz velike terme

Gemma od krneola iz velike terme

Glavica s frigijskom kapom od olova, nađena

na njivama stolačkim

XXXIV

reguliranim vodovodom i kanalizacijom, što je za ono vrijeme bio izniman luksuz. Tako nahodimo u mozaicima poprsje Minotaura, horu proljeću (s likom mlade djevojke), horu jeseni (s likom ozbiljne žene)...

Neke su otkopanke bile stambenog karaktera, neke nepoznate namjene, r a z n a s p r e m i š t a , k o t l o v n i c e ,

kuhinje, dok je jedna služila kultu mrtvih. Očito je kako ih je većina

služila u javne svrhe. Osobito je zanimljiva zgrada nepoznate namjene – mozaikovina!

Trakom od prepleta mozaik je bio podijeljen u nekoliko polja na kojima su prikazane razne životinje u živom pokretu. Najvažniji je u ovoj kompoziciji njen središnji dio koji je nađen uništen. Arheolozi pretpostavljaju da je u središnjem medaljonu postojala slika Orfeja

Vrč

Koplje

XXXV

ka ko svira l ir u , prema otkrivenom sličnom mozaiku u Paniku kod Bileće. Je li doista u ovoj o t k o p a n k i b i l o sastajalište Orfejeva kulta?!

U rimsko doba u termama se odvijao sav društveni život jednoga grada. Prilikom iskopavanja zgrade, arheolozi su u odvodnim kanalima pronašli mnogo nakita koji su izgubili posjetitelji kupajući se u toplim bazenima. Tako je ovdje pronađen prsten sa zelenim smaragdom s urezanim likom Apolona, pa ukosnice, stilusi, strugalice... Pronađeni su u iskopinama i ulomci dvaju okruglih stupova i jednog nadgrobnog kamena s natpisom V(ALERIUS) JU / NIOR /

RINI... jedan srebrni denar PUBLIJA GETA, mnoštvo brončanih novčića koji pripadahu raznim rimskim carevima GALIJENU , PROBU, KONSTANCIJU

Detalj minotaura iz stolačke terme

V(ALERIUS) ERANTIUS JU, NIOR, ...RINI

XXXVI

K L O R U , L I C I N I J U PATERU, KONSTANTINU VELIKOM, KONSTANTINU II . , KONSTANSU I . i II . , VALENTIJANU...(te po tom dopiru do 375.g.n.e.)

Pronađen je i jedan trup muške statue, izrađen od kamena pješčenjaka. Prikazuje mlađahno muško tijelo s togom prebačenom preko lijevog ramena, a golih prsiju i trbuha... Prilikom zemljanih radova

na prostoru industrijskog pogona na Čairima pronađen je tordirani

kanelirani stup visine 3,52 m. Donji obujam mu iznosi 1.45 m, a gornji 1 , 19 m. Ploha pri vrhu, na koju je sjedao pripadajući kapitel,

obujma je 1,30 m. Polumjer donjeg dijela iznosi 23 cm. Stolački stup s tordiranim kanelurama je rijedak pr imjera k ovog tipa spomenika u provinciji.

Podsjeća na one primjerke

Podni mozaik iz Stoca, labirint s poprsjem Minotaura

Podni mozaik iz Stoca

XXXVII

pronađene u Mogorjelu kraj Čapljine i Dioklecijanovoj palači u Splitu.

Iskopavanjem je, također, pronađen i rimski cilindrični sunčanik, rijedak primjerak iz antičkog doba, koji se kao i sve navedenu ‘čuva’ u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. U zidu stolačkog poreznog ureda pronađena su dva natpisa, točnije dva ostatka nekadašnjih natpisa PIRIO / TILIO / AMAB / XIITA / EOR / CLEI / TILI i AC * OB / DICATI(SSIMO) / M / D ( E C U R I O N U M ) D (ECRETO). Oso bito je važan ovaj drugi natpis jer iz njega iščitavamo da je rimska naseobina bila sjedište dekurijona i po tome municipium.

Posebno mjesto u municipiju Dil luntum zauzimala je velika tvrđava s mnoštvom tornjeva, koja i danas imponira masivnošću svojih zidina. Sagrađena je u IV. stoljeću n. e. Osobit dojam ostavljaju tornjevi, kule koje se povezane zidovima spuštaju do samih kuća... Kroz tužni prodor vidoških kula gledati je u prošlost.. . kuliti.. .prokuliti.. .

Rimski spomenik iz Stoca

XXXVIII

U traganju za odgonetkama rimskih izvorišta nahodimo: Rimljani srušili... Rimljani gradili... Avari porušili i popalili!!! Nakon što porušiše i popališe Naronu i Mogorjelo, dođe red i na Dilluntum, gdje zauvijek zatrše trag municipiju izobilja i svekolikog uživanja...

No, tko se mača laća, od mača i gine... i oni ubrzo nestadoše gonjeni novim osvajačkim topotom kopita.. . doseliše naši predci sa zakarpatskih strana... utaboriše se ispod ilirsko-rimskih gradina...

na novom boravištu z ate k o š e p re živ j e le starosjedioce, gajeve i dubrave zakarpatskog djetinjstva koje ostaviše u pradomovini... a bjehu darovani i onim česa ni imaše... suncem, burom,

Rimski natpis s Brštanika

Podni mozaik iz stolačke terme

XXXIX

kamenom, svjetlom, vodom.. . Zemlja humska zakrili ih pod svoj skut, a šum rijeka i mora unina ih u vječni sklad... stopiše se s ozemljem... preriječiše neke nazive koje zatekoše... neke i zadržaše izgovarajući ih po svome. . . svinuše ognjišta . . .na ložiše ognjeve.. . iskovaše plugove.. .

humovi zaruniše ovcama... u kamenicama zapjeni maslinka... u vrtovima niknu zelje. . . Osvitala su proljeća. . .nizala se stoljeća... a Hrvat i danas ovu zemlju svojom osjeća...

Detalj podnogmozaika iz stolačke terme

Trup muške statue od kamena

XLI

San Vito

Na Vidovini sam! U kraju sv. Vida! Vidim Vidovo vidovno naslijeđe! Razvidilo se po cijelom stolačkom okružju! I dalje! Do

Narone! Zavidila se župa Vidoštačka! Zastoličila! Ustoličila! Zastolacala! Je li tu bila župa Vidovo?! Je li crkva u Popratima na današnjem Vidoštaku bila crkva sv. Vida?!

Gospa s djetetom, ranoromanička skulptura iz ruševine crkve na vidoštaku 10-11 st.

XLII

Oko nje porazbacano je oko osamedestak stećaka. Na jednom od njih je natpis iz 1231. Dubrovački arhiv krije niz zanimljivih isprava. U Lamenta de foris 18. II. 1444. spominje se Vidoški grad (Vidoschi). Dubrovčanin Marin Restić uputio je po svom bratu Andriji 2300 dukata bosanskom kralju. Dubrovčani su opljačkani u selu Trijebnju od ljudi vojvode Stjepana iz Blagaja i Vidoškog grada. U povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. od 19. II. 1444. navodi se “Vidosich Vuidonopoglyo castello con la contato“ , kao posjed Stjepana Vukčića. Godine 1468. spominje se i Vidoški put (via de Vidoschi). Bijaše na putu dubrovačkih trgovaca i karavana.

XLIII

Vidoški – Stolac, jedno te isto! Grad sv. Vida! Izgrađen je na brježuljku zvanom Križevac! Kao Stolac se prvi put spominje također u ispravi dubrovačkog arhiva oko 1320. U njoj se navodi da je obitelj Vitlešević “della Stolaz“ (iz Stoca) dobila status dubrovačkog građanstva. Stolac se spominje i 1436., ali i Vidovo polje, Vukmir Đaković “de Stolaz de Vidoe poglie“. U dubrovačkim listinama Vidovo polje je zabilježeno i kao Polje sv. Vida – planum sancti Viti. Gdje li se djenu ono sveti?!

Sveti Vid se rodio na Siciliji, u mjestu koje danas nosi naziv Mazara del Vallo, krajem III. stoljeća. Kako je već kao dječak primio kršćanstvo, bio je proganjan i trpio je za Krista od svoje sedme godine.

Ploča Kulina bana

XLIV

Kako od svoga oca, tako i od službenih progona cara Dioklecijana. Život mu je okončan mučeništvom oko 304.-305. godine. Prije no što Hrvati primiše kršćanstvo, vjerovaše u Svantovita, Svetovita, Sutvida, Svevida, boga svjetlosti, plodnosti i ratne pobjede. Vjerovanje u Boga slobodnih i nepreglednih vedrina, od kojega nastadoše svi drugi bogovi, donesoše s iranskih visoravni, gdje mu u čast pališe krijesove. Svjetlost koju daje plamen krijesnica, označava pobjedu nad mrakom.

Pokršteni Hrvati štovanje Svantovita nadomjestiše štovanjem sv. Vida. Ali ne više kao božanstvo, nego kao simbol nove svjetlosti koju primiše pokrštavanjem. I tako u slavu sv. Vida, stolački kraj nazvaše Vidovim poljem, Stolac Vidoškim gradom, rijeku koja kroz njeg protječe Vidošticom, gorje humske domaje Vidušom, a jedan izvor Vidoštakom. Kod njega izgradiše i velebnu bogomolju. Drugi bog u kojega vjerovaše bijaše Perun. Gromovnik i munjotresac. Najveće brdske vrhove posvetiše

Natpis s Vidoštaka

XLV

djelitelju kiše, toliko potrebne ispucaloj zemlji u kamenu. Primivši kršćanstvo Peruna nadomjestiše sv. Ilijom, s njegovim ognjenim kolima. Stoga hrvatski narod i danas ovdje štuje sv. Iliju, slaveći ga sredinom ljeta, žeđajući u sparne dane toliko potrebne kapi.

A života nema bez vode! Ni kruha našeg svagdanjega nema bez vode! Vidoštica! Progledom kroz njenu bistrinu zagledam prošlost! Oh, kad bismo mogli zaboravit zaboravljati! Vidoštica izvire u tjesnoći golja , te se provlači ispod stršja kamenina, pokadkad kao preplašena srna u skokovima, sve do uslapljavanja. Stoga je pogodna za mlinarenje. Stoljećima unatrag njene su vodene snage pokretale stupe i mlinove. Danas su razmlinjeni i razbrašnjeni. Kao da u huku njene vode čujem slut željan meljave...

Nekad davno, točnije u desetom stoljeću, vidoški su mlinovi mljeli za Mihajla Vuševukčića Viševića, sina Višetina. Mihajlo bijaše prvi velikaš u tadašnjem Kraljevstvu Hrvata. Najslavniji humski knez! Koliko bijaše moćan, dovoljno nam govori podatak da ga u svjim djelima spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet. Mihajlo Višević, gospodar zemlje od Dubrovnika do Neretve! Jednom ga prozvaše

XLVI

i kraljem (od straha?!), kad sa svojim brodovljem osvoji grad Sipont u južnoj Italiji! Stajaše rame uz rame kralju Tomislavu na crkvenom saboru u Splitu, u obrani glagoljice i glagoljaša. Kada se sin dužda Ursa Patricijaka - Petar vraćao iz Carigrada, zarobljen na morskoj pučini posta poraženi sužanj Mihajlov. Bizantski car odlikova ga naslovom patricija i imenova upraviteljem Dubrovnika i Kotora. I danas u Stonu plijeni svojom ljepotom crkvica koju dade sagraditi u čast sv. Mihajla, prepletena starohrvatskim pletenicama, opečaćena likom hrvatskog vladara s krunom na glavi. Dao je sagraditi mlin i branu od klesanaca na planinskoj rijeci Grančici, 3 km od Gacka u pravcu Mostara... Mihajlov mlin!

Kruševo Vukosav Kučmanica Nekuk

XLVII

Što li bi nam tek mogao ispričati mlinski kamen kad bismo ga mogli razumjeti?! Možda bi nam prenio sve ono što je čuo kao mlinar od mlindžija... Možda bismo lakše shvatili i prihvatili raznovrsne rimske pronalaske ispod Vidoške utvrde... Možda bismo mogli zamisliti izgled utvrđenog rimskog grada Diluntuma, Vidoškog djeda... Možda bismo odgonetnuli točno mjesto biskupije Sarsenterensis, koja se spominje na Salonitanskim saborima 530. i 533., i tko zna što sve još što ne znamo...

Vidoški treba pogledati omjesečen... Kad mliječno-bijela svjetlost razbija

crnilo tamnine.. . Kad je sav igriv... Tad će

s h v a t i t i

XLVIII

zašto ovaj kraj zauzima važno mjesto u europskoj umjetnosti.. . Kad ga vidi ukopanog u kotlinu rastočenu Vidošticom, shvatit će povezanost čovjeka i vodotoka, toliko neophodnu za potpuni kontinuitet čovjekova življenja.. . Izvidih ime vidoštačko, ilinštačko... svukoh sa sebe njegovo breme kao zmijac iznošenu kožu... i spustih ga onkraj puta... možda netko i pročita kad u more kameno zaluta... zaluta... zaluta...

XLIX

Hrvatski kamenisvjedoci

Izvorni hrvatski nazivi za kamene svjedoke su stećak, stajećak, bilig, kam, mramor, grčka ploča, grčko groblje, usađenik... Dijelimo ih na

ploče, sanduke, stupove, sljemenjake i križeve. Osim u Bosni i Hercegovini, nahodimo ih i u Hrvatskoj, rjeđe u Crnoj Gori i Srbiji. U Hrvatskoj ih je najviše u dalmatinskom, te u kontinentalnom dijelu zemlje. Kontinuitet izrade stećaka traje neprekidno od XII. do XVI. stoljeća.

L

Iako spadaju u vrhunsku h r v a t s k u k u l t n u umjetnost, ne mogu ne spomenuti sličnost s a r m e n s k i m h a č k a r i m a , k o j i s u i z ra đ iv a n i i ti s uć u g o din a prije. Točan broj stećaka još uvijek nije utvrđen, jer se i dandanas otkrivaju nove nekropole. Smatra se da ih ima preko 65 000. Iz loženi raznim

vremenskim nepogodama, sve više i više gube na svojoj ljepoti, slova i ukrasi se uvlače u se, natrag u kami od kojih su stvorena.

P o s t o t a k u k r a š e n i h stećaka je neznatan u odnosu na broj postojećih. Smatra se da ih je ukrašeno tek nešto više od dvije

Listina bana Tvrtka, izdana 1357. knezu Vlatku Vukoslaviću

LI

tisuće. Natpisi na njima pisani su srednjovjekovnom hrvatskom ćirilicom, ikavskim govorom. Najčešći ukras na stećcima jest križ, koji se nalazi na početku većine uklesanih natpisa, kao i mač koji je također simbol križa. Po svojim formama i ukrasima predstavljaju prepoznatljivu i posmrtnu tradiciju.

Većina proučavatelja koji su istraživali natpise i ukrase na stećcima, izdvajali bi iz cje line fragment, te donosi li sudove o podrijetlu kako njima odgovara. Naravno, uvijek na štetu hrvatskog imena. Tako smo imali k v a z i z n a n s t v e n i h tumačenj a da su to grobovi od ‘bogumila do vekovnih spskih svetinja’.

Kolo na stećku u Nekuku kod Stoca

LII

Svi bi htjeli nasloniti lakat na hrvatski stol(ac), al’ on je kršćanski tronožac, troplet – koloplet, ime Oca, ime Sina, ime Duha, amen, amen, amen, križni znamen, podvriskuje, poskakuje, olindžali kamen!

Čiji su stećci?!

Svi vladari Bosne i Humske zemlje, banovi i kraljevi, govorili su hrvatskim jezikom, bili su hrvatske krvi i zvali su se Hrvatima (ban Borić – Hrvat iz Slavonije, ban Prijezda – Hrvat iz Kutjeva, ban Pavao Šubić, ban Mladen Šubić, ban Ninoslav, ban Kulin, ban Stjepan Kotromanić . . . ) . Ban s ka ča st , eminentna hrvatska ustanova,

Listina bana Tvrtka, izdana 1367. knezu Pavlu Vukoslaviću

LIII

poznata je samo Hrvatima.

Nijedan srednjovjekovni bosanski vladar nije bio ni Srbin ni Turčin. Posljednjeg kralja hrvatske krvi Stjepana Tomaševića pogubili su Osmanlije 1463., a posljednja kraljica Katarina nakon pada Bosne i pogibije muža, s dvorskom svitom bježi preko Stona u Dubrovnik, pa u Rim, gdje umire kao prognanica 1478. Svoju vezu s rimskom Crkvom ovjekovječila je oporukom, kojom upravu nad svojim kraljevstvom predaje papi u slučaju da se njena djeca Sigizmund i Katarina ne vrate iz osmanskog zarobljeništva. Pokopana je u crkvi sv. Marije Aracoeli na rimskom brježuljku Capitolium. Znači,

LIV

Bosna i Hum s ka

z em l j a b i le s u s a s t av n i m d i j e l o m H r v a t s k o g Kraljevstva, a kasnije i U g a r s k o - Hrvatskog.

Pr i j e tur s ke okupacije Bosne u njoj n e m a n i t i jedna jedina srpska p rav o s lav n a crkva, niti jedan jedini srpski manastir, niti postoji pravoslavni vladika na bosanskom tlu. Postojale su jedino dvije pravoslavne episkopije, koje je osnovao sv. Sava 1219. Jedna od njih je bila u Stonu za Zahumlje i Travuniju, druga u Dabru na Limu blizu bosanske granice. (Kad su Nemanjići zauzeli Zahumlje, protjerali su iz Stona katoličkog biskupa i osnovali su Stonsku eparhiju na ruševinama katoličke, latinske biskupije, koja se

Listina banice Jelisavete i bana StjepanaKotromanića izdana Knezu Vukcu u Ribićima (1323. - 1331.)

LV

javlja već 870. godine. U isto vrijeme u Travuniji ostaje i dalje samo katolički trebinjski biskup. Nakon sto godina pravoslavni episkop seli iz Stona u manastir sv. Petra i Pavla na Limu jer je episkopija opustjela i episkop nema ni bira ni vrhovine, Ruvarac).

Pojavom osmanlija Vlasi počinju zapljuskivati hrvatske zemlje. Tko su Vlasi?! Vlasi su Aromuni, tj. pripadnici prearijskih pretpovijesnih Mediteranaca, pomiješani tijekom stoljeća s brojnim etničkim grupama na Balkanu u jedan nerazlučiv amalgam. Mješavina se sa svakim stoljećem pojačavala. Tu dolaze potomci romaniziranih Ilira i Tračana, zajedno s brojnim drugim plemenima. Zovu ih različitim imenima, a najčešće Vlasima, Cincarima, Sarakaćanima, Kucovlasima , Morovlasima i li Morlacima. Bura seobe naroda porazbacala ih je svuda. Životne navike su im vrlo primitivne i

Hrvojev grb

LVI

barbarske. Oni su u pravom smislu te riječi bili nomadski narod koji se pomiče sa svojom stokom tražeći bolja ispasišta. Vrlo su pokretni, ali i ratoborni pljačkaši.

Prvo njihovo naseljavanje u hrvatske zemlje počinje nešto prije Kosovske bitke, a masovno poslije nje. Kako su došli kao nomadi, ovo se prvo naseljavanje naziva Čobanskom invazijom. Po naseljenju u hrvatske krajeve ubrzo ostavljaju stoku, te se počinju baviti kiridžilukom – prenošenjem robe. Poslije Čobanske invazije, dolazi već u samom početku turskog osvajanja do druge Filuridžijske, još opasnije, koju organiziraju sami Turci za vlastite vojničke svrhe. Naime, kako su uvidjeli vlašku pokretljivost i sposobnost za stalno pljačkaško ratovanje (sjetimo se samo nedavnog rata), naseljavaju ih u graničnim krajevima, organiziravši ih u Vlaške krajine (Filuridži eflakan).

Daju im velike povlastice sa zadatkom da stalnim u p a d i m a u h r v a t s k e zemlje, pljačkom, paležom i ubojstvima, olakšaju buduće akcije turske vojske. Kako

LVII

god su Turci osvajali k o m a d p o k o m a d hrvatske zemlje, tako ih vuku za sobom i naseljavaju uza samo granično područje. Pri sva k om p omicanj u tur s ke g rani ce n a

zapad, osvojene hrvatske zemlje ostajale bi u vlaškim rukama. Gubitak hrvatstva uvjetovan je i prelascima na islam i pravoslavlje.

U tim teškim vremenima katoličko je svećenstvo zapuštalo vjerske dužnosti prema svom puku spašavajući glavu, a pravoslavlje je uživalo naklonost turske vlasti. Usred ljutih progona skoro cijela Trebinjska biskupija tijekom XVI. i XVII. stoljeća prelazi na pravoslavlje. “Pravoslavni kaluđeri na temelju toga fermana idu i tlače bijedne katolike to više, oni obilaze s četom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta više, nego što stoji u fermanu, izjavljujući otvoreno, da će im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogavši se oprijeti tolikoj nevolji, katolici samo što nijesu izgubljeni.

LVIII

Već su izjavili biskupu, da će morati prijeći na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda“, piše u Rim biskup Primi 1674. (K. Draganović). Biskup Andrijašević piše god. 1627., da je od dvanaest katoličkih crkava u Popovu sedam

dospjelo u ruke pravoslavnih...

Katoličke crkve i samostani prelaze u ruke pravoslavaca odobrenjem i blagoslovom turske vlasti. Turska pomaže pravoslavlje jer je vrhovni poglavar Srpske Pravoslavne crkve vjeran podanik sultanu, dok u rimskom papi i njegovim vjernicima gleda neprijateljski element, koji politički djeluje protiv turske države, pa ga tim činom nastoji svesti u što manje okvire. Prve pravoslavne crkve i manastiri se grade, i to samo u istočnoj Bosni, tek u drugoj polovici šesnaestog stoljeća.

Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. (Dabrobosanska eparhija), te se ista može uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih u Bosni. Uslijed vjerskih borbi na opustjela hrvatska ognjišta dolaze brojne pravoslavne

LIX

obitelji, koje izrijekom odbacuju nomadski način života i privikavaju se, na plodnoj i bogatoj zemlji, poljodjelskom načinu života. Ta treća kolonizacija pravoslavaca na hrvatske zemlje naziva se Seljačkom.

Potom počinje srpska priča! Velikom crkvenom promidžbom Srpske pravoslavne crkve dolazi do nametanja srpske nacionalne svijesti svim pravoslavima naseljenim u hrvatskim zemljama,

Listina bana Stjepana Kotromanića, izdana knezu Vukosavu Hrvatiniću ključkom oko 1322.

LX

onima vlaškog podrijetla , kao i onim Hrvatima koji su prešli na pravoslavlje. Kasnije su uslijedile, četvrta kolonizacija pravoslavnog življa u hrvatske zemlje doseljenjem Cincara u trgovačka mjesta, i peta, kojoj smo još uvijek živi svjedoci, političko naseljavanje dijeljenjem radnih mjesta i stanova u čistim hrvatskim mjestima. Ovi iz četvrte i pete skupine predstavljaju današnju jezgru pravoslavnog gradskog stanovništva.

Etnička ekspanzija Turaka, u svim zemljama koje su osvojili, bila je minimalna. Doseljeni činovnici prestankom službe, vraćali su se natrag u svoju postojbinu. Povijest nije zabilježila nikakve seobe izvornih Turaka u Europu, osim jednog jedinog slučaja, kada je jedan ogranak nomadskog plemena turskog podrijetla po imenu Juruci prešao sa svojom stokom Bospor i naselio se između Rodopskih planina i Šarplanine. Dalje od ovog područja Juruci nisu došli, ali su svojim dolaskom protjerali iz tih krajeva nomadska plemena Vlaha, koji se sa stokom pomiču na zapad, te se silom naseljavaju i na hrvatsko

LXI

povijesno i narodno zemljište.

To je i prvi početak sudbonosnih vlaških seoba na hrvatske zemlje (već sam ih nabrojao), koji ostavlja tragične neuklonjene posljedice u hrvatskoj povijesti do današnjeg dana. Ne samo da Turci nikada nisu naseljavali Bosnu i Hercegovinu, nego su zarobljene Hrvate iz iste odvodili i naseljavali u Tursku (zoran primjer je postupak Mehmeda II., kada je nakon zauzimanja Jajca i ostalih hrvatskih gradova odveo trećinu stanovništva koje se nikada nije vratilo).

Današnji muslimani u BiH su potomci starih kršćana Hrvata koji su silom prevedeni na islam. Niti jedan današnji musliman nije i ne može biti potomak Srba iz dva razloga: prvi jer Srba nije bilo do dolaska Turaka, a drugi jer Turci nisu progonili Srbe. Dokaza za to ima napretek.

Nakon turske okupacije BiH, hrvatski narodni jezik ostao je službenim jezikom uprave, dočim se turski ograničavao na šerijatsko sudovanje , a arapski na vjersko područje. Jezik je najsigurniji dokaz starine i autohtonosti muslimana

LXII

i katolika u Bosni i Hercegovini, kao i njihove nacionalne pripadnosti istom narodu. Naravno da je to hrvatski narod, jer ikavica je specifični hrvatski govor.

Antagonizam je između domaćih , hrvatskih muslimana i Osmanlija, bio redovito vrlo jak

Listina bana Stjepana KotromanićaKljučkome knezu Vukosavu Hrvatiniću oko 1323.

LXIII

i katkad bi poprimao opasne oblike. Hrvatski muslimani su uvijek zazirali od udaje svojih kćeri za tzv. Turkuše. Nisu li hrvatski muslimanski begovi obećavali kćeri i sestre, a da to one nisu ni znale?! Tako je hrvatska muslimanska plemenska stega obdržavala endogamiju i svojoj djeci čuvala čistu hrvatsku krv. Svoje osjećaje često su iskazivali i u narodnim pjesmama, u kojima su često upotrebljavali riječ Hrvat: “Hrvat-barjaktaru“, “rvackoj djevojci“, “sinu Hrvatinu“... U primjeru “Platno b’jeli rvacka djevojka / U Krajini l ’ jepoj begovini / Begovini, u Hercegovini...“ rvacka djevojka je sestra Mustajbega hercegovačkog....

Pripadnost hrvatskom narodu zasvjedočuje i činjenica da su muslimani u BiH čuvali i sačuvali ikavicu, hrvatski narodni govor. Mnogi orijentalni povjesničari izrijekom nazivaju zemlju i narod BiH hrvatskim. Nitko nije tako krasno opisao bosanske

Listina bana Stjepana Kotromanića, izdana velikom knezu Grguru Stipaniću, poslije 1323.

LXIV

muslimane i nitko ih nije tako jasno pribrojio h r v a t s k o m n a r o d u , k a o v r l i t u r s k i povjesničar Tarihi A a l i k o j i j e tr ideset godina u Bosni na dvoru valija boravio: “ Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odražuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati... ... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave...“

Ništa manju hvalu i pripadnost bosanskih muslimana hrvatskom narodu ne izrekoše Arap

Listina bana Tvrtka izdana godine 1354. knezu Vlatku Vukoslaviću

LXV

Edrizi, Turčin Evlija Čelebija... Neki Hrvati su se uspeli i do najviših časti u Turskoj carevini, a da ne zanijekaše svoje hrvatsko podrijetlo. Safvet-beg Bašagić, pionir probuđene hrvatske svijesti u Bosni, povjesničar i pjesnik, u knjizi Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, nabraja glasovite paše i vezire koji se ne stide svoga hrvatskog podrijetla: Mahmutpaša Hrvat, Memipaša Hrvat, Rustempaša Hrvat, Sijavupaša Hrvat, Tahvilpaša Kulenović Hrvat...

Današnji muslimani u BiH ne žele znati za povijesnu istinu kako su njihovi predci u XV. i XVI. stoljeću s tugom u srcu, sa suzama u očima, te kletvom na usnama, ostavljali vjeru svojih otaca i prihvaćali islam želeći spasiti svoju i glave svoje djece. Odoh ja daleko, da se vratim stećcima!

Čiji su stećci???

Prosudite sami!!!

LXVII

U domaćina gosta Radima

N ije isto! Privući se neopazice zorom i pokucati mu na vrata ili prolazeći, kad sunce već dobro odskoči, svrnuti na

njegov poziv. Ja radije biram zoru. Kad je nespreman, uspavan, usanjen, kad mi se ne nada, kada su mu još iscrpljene oči sklopljene od teškoga rada. Nije lako po cijeli bogovjetni dan pozdravljati, odzdravljati, dočekivati, svraćati, svakomu željeti i dobrodošlicu i dobropošlicu. Umori se desnica, slije se krvca, otekne mišica.

Privlačim se polako. Pužem. Strah me je stupica. Huči Radimlja! Kotrlja, valja, stovalja. Zastajem tren na premosnici. Gledam je u

LXVIII

oči. Ne skreće pogleda. Modruje, boluje, stoluje. Pruža mi desnicu, a ljevicom se drži za hrgudsku

nogu. Kaže: “Stara sam, ne mogu!“ I hladna, zamjećujem, stoga je i Hrgud tako namrgođen.

Zgrijat ću joj ruku. Činim joj ugodu. Skuplja prste u šaku i gura ih u moju toplinu. Naslanja

glavu na moje rame i šapuće: “Ne budi, Libo, gosta Radima, ta rano je! Eno, još mu se kamen nadima!“

Ispuštam joj ugrijanu ruku i kazujem svoju muku: “Moja draga starice, previše je odapetih strjelica žednih vode s naših kamenica!“ Stoga i pođoh za ranijega na zaron u vrijeme duboke

duhovnosti, u vrijeme jedinstvene kamene pismenosti, u izvorište hrvatske zemnosti. I

nađoh se na Humskoj poljani. Na Batnogah! Na padalištu, na pozaspištu, na pokameništu. Tiho ću da ne probudim Radima. Ali, kako ću proći pokraj Prvca? Pokraj stožernika! Pokraj glednika! Pokraj nadglednika! A da me ne zamijeti! Kameni križ!!!

Razapeo se ispred spavališta i ne da! Ne ćeš, majčin sine pokraj mene stajećka dok stojim i godine brojim! S njegove desne strane

LXIX

još je jedan. Križić podržić! Putniče, namjerniče, posjetniče, proberi! Ako ćeš dalje, ponesi jedan, veći ili manji, na probir ti je! Dalje bez križa ne možeš! Ovo je molnica!!! Nigdje nije moguće tako uspostaviti vezu između unutarnjeg sebe i pretka zagrobnika, kao u Radimovom domu. Uspostaviti tajnu vezu između smrti i života, između stradanja i nadanja, između kamena i čovjeka, čovjeka i kamena. Što je pravije?! Čovjek u kamenu ili kamen u čovjeku?! Život u kamenočovjeku!

Samo strancu može izgledati daleko i tajnovito njegovo domište, samo neznalica i podlica može nijekati hrvatsko odmorište. Naš stol je prostrt samo za nas. Trt mrt utrt put satrt... Tisućglasnim tisućjasnim žarom rožarija protrt... Suzom ružom majke pramajke prostrt... Naši su predci za slobodu ginuli i nestajali, ali nikad poginuli i nikad nestali. Često sam u pohodu gostu Radimu. Dođem, gledamo, sjedimo i šutimo. Šutimo li šutimo, kao šutnici zatravljeni. O, kako šutnja zna raspričati! O dva groblja jednog naroda. O prvom biranom. O drugom silanom. O dva vremena. O zgibanju za svoju za plemenitu, o ubojstvima na baščini i pokopu bez čini.

LXX

O kamenoj stini na gostima, o tananoj zemljici na kostima.

Kad se našutimo šutnje, počinjem čitati. Kako tek može čitanje raščitati! A SE LEŽI STIPAN, A ČINIO KAMI MIOGOST KOVAČ! Leži Stipe na svojoj, na plemenitoj. Nije bezimen! Umrlniče, gledaj u mene, gledaj u prošlost, ali nikad ne zaboravi moje ime, moj jezik, ne zaboravi moju otežalu podignutu desnicu, desnicu sv. Vida, ne zaboravi da zgiboh za pravicu! Omrežavaju me povijci lozja. Grozdim, zrijem, zorim. SIJE LEŽI DOBRI RADOJE, SIN VOJEVODE

Bolašin Bogačić

Dobri Radoe

LXXI

STIPANA, NA SVOJ BAŠTINI NA BATNOGAH . SI BI LIG POSTAVI NA ME BRAT MOJ VOJEVODA PETAR. Jok na tuždi! Na svojoj baštini. Stipanovi sinovi polegli uz ćaću. Polegli Stipanovići na Stipanovini.

A sikoše na nas kami najglasitiji humski kamenari : BOLAŠIN BOGAČIĆ I RATKO BRATIVONIĆ. Pisaše i milu nam bratiju: VUKCA PETOVIČA, VLAČA VLAHOVIČA, RADOJA VUKOVIĆA... Pisaše, a crtovlje i ukrase okamiše u sidra i jidra, lozje i grozje, vijuge i uvojnice, prizore nesna i kola plesna, kulice i sulice, križeve i štitove... Pokoj vam vični Stipanovići. E, da je klet koji će kreti u vas!!!

Narukvica ornamentika

Radoe sin Voevode petra

LXXII

Evo, prekoračih prag i vašega doma, prepušten nebrizi i zubalu vremena. Sva sreća pa je od kamena i što je rahla Radima

starog podina. Zvijezde prepoznajemo po sjaju, a ljude po glasu. A vaš ikavski glas duboko je usađen u nas. A hrabrost što vašu Batnogah podi, Bog dade, i u nama se rodi. S oca na sina u nama klije, baš kao i šare na leđima oštrozube kamenjarke zmije.

LXXIII

Stolačko prijestolje

U Svevidovu zavičaju gdje god pođeš, dobro si poš’o. Ovoga puta penjem se ošanjićkim kamenim liticama. Čini

mi se idem uvis, tamo dokle oko baca iz stolačke kotline. Svuda oko mene siva kamena masa, bez glasa. Šutljive gromade. Tek poneko zakržljalo drvo i sitno raslinje svojim korijenjem pridržavaju truni zemlje koje kiše uporno otimlju i guraju u dolinu.

LXXIV

Prolazim pokraj kukova i grebena, potom se ispred mene otvara puno blaži i oku prijemčljiviji krajolik. Zamjećujem i vrtače, plodne oranice u kamenjaru. One su duša ovog kamenog tijela. Čine ga živim.

Ponovno se penjem prisojnom stranom. Jak sjeverni vjetar bistri pogled i brusi kamene šiljke. Prolazim pokraj prvih kuća u kojima čujem bezbrižne ljudske glasove. Starije. Pred oči mi iskrsnu uličica. Prava pravcata starinska kamena ulica. Široka oko metar i pol, omeđena je s obje strane kamenim složencima. I tek što zagazih u ulicu, s lijeve strane ugledah dvije stolice. Dvije kamene stolice, Malu i Veliku. Stolačko prijestolje. Uzdigle se ponad ulice kao kamene prikaze.

Natpis na sudačkoj stolici

LXXV

Zabršljanile i zališajile. Pozaspale u debeloj hladovini nebrige. Stolice koje bijahu mjesto stobrige.

Kameno prijestolje nije mrtva tvar, to je kameni stvor koji ima svoju priču. Prosta kiparska ruka zaigrala se s kameninom. Vješto. Zanesen viđenim, opustih se i sjedoh u kameno krilo. Zaklopih oči. Hladnoća mi prostruji tijelom. Počeše se ispred mene redati prizori do u beskraj… sve vrvi u malom prostoru… vojvoda Stipan sjedi na prijestolju okružen plemićkom svitom… pokraj njega na manjoj stolici sjedi njegov sin… njegova desna ruka… narod skrušeno gleda i sluša kako Vojvoda dijeli pravdu… potvrđuje prava i sloboštine… sluša molbe… određuje presude… otvorih oči.

Osvit iz zamračenog vrta prošlosti okrijepi me. Pa ovo su sudačke stolice! Je li Stolac svoje ime dobio po njima?! Veća je visoka 2.50m, a manja 2,05m. U veće je sjedište široko 0,79cm, a podnožje i naslonjač visoki su po 0,50cm. U manje je stolice sjedište po

LXXVI

širini, dubini i visini podnožja i naslonjača prosjekom za 0,10cm manje od veće stolice. Veća stolica ima dva natpisa: ASE STO VOEVODE STIPANA MILORADOVIĆA i A PONOVI GA VOEVODA PETAR SIN MU. Stipan je pokopan na Radimlji.

Malo dalje, nekih pedesetak metara od stolica, postoji mala srednjovjekovna crkvica sv. Petra, pred čijim vratima na desnoj strani ugledah veliku nadgrobnu ploču s natpisom: ASE LEŽI VOEVODA RADOSAV HRABREN…1505. Druga ploča je tik do ulaza u crkvu. Na njoj se vidi jasno usječen strijelac. Ona je bez natpisa. Iza crkve je stećak monahinje Marte iz 1574. Jedan od Hrabrena – Miloradovića, vojvoda Radoje, obnovio je srednjovjekovnu crkvu sv. Nikole u Trijebnju 1534. Natpis je na vanjskoj strani crkve. Dao je oslikati i crkvene zidove, a slikar je naslikao i njegov portret.

LXXVII

Neki slikar Simo Miloradović iz ovih krajeva učio je slikarski zanat u Dubrovniku 1481. Je li baš on oslikao trijebanjsku crkvu?! Ili su mu u tom pomogli također domaći slikari, njegovi suvremenici, Petar Miljenović iz Dabra i Petar Vukićević iz Burmaza?! Dubrovčani su imenovali svojim građanima vojvodu Petra Stipanovića – Miloradovića i braću njegovu u drugoj polovici petnaestog stoljeća, a Miloradovići im se zakleše na vjernost.

Spuštam se lagano nazad u stolačku kotlinu. I priroda se postarala da ovom kraju daruje neobičan i čudesan ram. Pogled odozgo to navješćuje. Pejsaž je prabiblijski. Praiskonski. Tišinu remeti jedino ptičji

Hodovo Pavko Radohtić

Kruševo župan Juroje

LXXVIII

poj. Prate me. Kao da me jedna predaje drugoj. A jedva ih zamjećujem. Skrivaju se iza raslinja. Možda ih tako slušahu i oni koji ovim krajem vrludahu prije mene i nekoliko tisuća godina…onda kad još ne bi glazbala…pa im njihov poj rodi podražavanja u sluhu…baš kao i meni u slovu…

Srednjovjekovna crkva Sv. Petra na Ošanićima

LXXIX

Slijepi gledač

U carstvu sam kamena ! Pečenog ! Ispečenog! Prepečenog! A opet veselog! Nasmijanog ! Razdraganog ! Gola

golcatog! Na neplodušnoj kamenoj golotinji! U zraku visi žeđ! Popeh se ponad Vidoškog i krenuh prema Hrasnu! Prema Svetištu! Sve do Bjelojevića. Umjetni asfaltni prohodi prave su zmijolike oaze. Na njima sam sigurniji od poskokovog žalca. Cvjetni miris smilja i kadulje omamljuje njuh. S osamljenih stabala,

LXXX

koji djeluju kao čuvari – dojavljivači , glasaju se ptice. Negdje u daljini klepeće zvono na kravi, ovnu ili možda konju. Kao da dozivlje pradavno doba kojemu hrlim. Sitni sam

gladnik pradjedovskog daha. S glavnog puta skrećem desno, prema Hutovu blatu. Što više zalazim k vodi, krš sve vedriji. Boljuni!!! Izvori!!!

Maleni zaseok Bjelojevića, a tako impozantan! Onkraj polja, odmah ispod Šutalovih kuća na putačini prema Blatu, prekrasan prizor. Dvije nekropole! Dva oka u glavi! Dva krila! Lijevi i desni zajedno! Domorodci i došle, spojeni u jedno! Spojeni srcem okruglašem što prikuplja vodu tako važnu za život. Neveš!!! Nevesji zdenac! Amfiteatrina! Kamena kružnica! Napojnica! Koliko li je samo žednih usta napojeno na ovom pojilištu?! Koliko li je oprano tkanine na ovom peri lištu?! Uranjam u mistiku! Ljekovita biljka Devesilj/nevesilj

Herak uz veliki križ kraj Blata

Grubač

LXXXI

'corydalis ochroleuca', biljka s devet sila. I rimska božica zime zove se Neves. Božica s devet sila…

Je li to prividba ili su mramori naćulili uši?! Podzemljari osluškuju! Naperili su kamene odašiljače! Dolazi li prijatelj ili neprijatelj?! Ide li na vrata ili iza doma?! Najgori su im oni koji kradom idu za dom! Trudim se biti tih, a opet se ne skrivati. Ono što zanima većinu zemnika, kad se nađu među vječnim kamenim kućama, jesu one s prozorima, s vratima, s natpisima, s reljefima... većina prođe pokraj nijemnika, zatvorenika, zakamenika... koji su goli i bosi... a imali su veliko srce, dobru dušu...

Osjećam nečiji pogled na leđima... okrećem se... slijepi Gledač zuri kroz mene... On mi treba... S njim bih bacio

koju... Šuti... Samo me promatra... Krajičkom o k a z a m j e ć u j e m kako svi ustaju . . . svi su na okupu.. . ista im postelja . . . isti strahovi.. . ista sud ba . . . sam o se prekrivači razlikuju...

Heraković

LXXXII

Na mom Gledaču snježni jorgan...

bez ijedne bljuzgave šare... Nekako se sav potulio... kao da se stidi... kao da šapće... “Što ću ti ja?“ dopire do mene odzivljeni glas... Nije lako odživljeti proživljeno... čuti glas bez glasa... Moram napregnuti sva osjetila... Moram ga čuti... Razumjeti... to mi je odah... Šapće mi da samo tišina i sklopljene oči mogu zazvati priviđenja... Prolahori otravljen glas... naježuri mi kožu... zabjelija mramor...

“Ja sam svoj među svojima! Zvahu me Nepokor! Nosih uspravno glavu, ne žnjeh slavu. Kad trava počinje rasti, neki do mene dobi počasti. Ponosih se samotništvom, oboriše me, ali ne slomiše. Nagradih se smrću i zaboravom. Ne pokleknuh, ne izdadoh svoje

Jerina Ivkovica

Ilić kovač

Jerina

LXXXIII

ni svoju viru. Vični dom obezimeni sve moje! Otad mi štit bijaše ležaj, a podglavnik mač! Usnih sa sikirom u ruci i snivah u muci... isprekidani

snovi...sami jauci, jauci, jauci... Počeh se rotiti s bratskim sjenama... moj natkamen zasvitli samo u mijenama... Žalim za moćima jer mojim noćima više ne sviću dani...“

I zašuti! Sve se uskomeša! Nestade prvotnog prividnog spokoja. Uvremene kosti i usklađena tijela s noći bez dana uhvatiše se za ruke i zabalaše. Svejedno im je koje godišnje doba traje. Oni ne računaju vrijeme. Za razliku od njih, mi smo požurnici. Svi bismo odmah u kolo! A u njihovo kolo je teško uskočiti jer svi su leđima okrenuti, drže se čvrsto i gledaju sučelice. Čini mi se, za uskok, morao

Tarah Soljunović

LXXXIV

bih navaliti smrtimice. Grješka! Navalnici doista upadnu u kolo, ali iz njega nema izlaska. Zaplešeš li njihov ples, najprije će te opjevati, a potom ožalovati. Posmrtiti! Ne ću u kolo! Bar ne još!

Ostajem na desnoj strani. Privlači me križ! Križ u križu! I još dva iza njega! Trokrižje! Bosanica! Ikavica! Razmilila slova po kori! A SE LEŽI DOBRI JUNAK I ČOEK VLATKO VUKOVIĆ PIŠE SEMORAD / A SE LEŽI LUBICA VLATKOVICA PIŠE SEMORAD / A SE LEŽI PETAR VUKČIĆ A SIČE PETKO NA BRATA / A SE LEŽI ERINA IVKOVICA / A SE LEŽI RADIČ VUČIĆ / A SE LEŽI DOBRA ŽENA STANA ĆURENOVICA SIEČE ZELIE A (P)IŠE RATO / A SE SÊČE GRUBAČ KAMI / A SE SÊČE GRUBAČ KAMI NA VUKŠU ZA PET RANA / A SE LEŽI RADIČ VLADISALIĆ A SIČE NA ME OTAC BOŽE TI GA POMOZI / PIŠE SEMORAD / A SE LEŽI RADICA A BRAT SIČE DRAGIŠA PA BRAT A SE PIŠE DI(Ê)K SEMORAD USIČE KOVAČ MILIĆ / A SE LEŽI VUKIĆ VUMIĆ / A SE LEŽI VLAĆ VLADISALIĆ PIŠE SEMORAD SIČE VUK NA OCA / A SE SÊČE GRUBAČ / MILIĆ KOV(A)Č SIČE / A SE LEŽI

DOBRA VLADIKOVKA ERINA VUKOCAMIĆ PIŠE DI(Ê)K SEMORAD

Petar Vukčić

Podgradinje

LXXXV

Na boku jednog sanduka zanosna žena! U naručju drži dijete! Je li to Bogorodica s d j eteto m? ! B o l j un s ka Madona?! Ima li možda neku poveznicu s Bo ljunskom M a d o n o m p r o n a đ e n o m u B o l j u n s k o m p o l j u (u

sjeveroistočnoj Istri, ispod zapadnih padina Učke), u bivšoj benediktinskoj opatiji, danas crkvi sv. Marije. Boljunskim poljem dominira s brijega srednjovjekovni grad Boljun, koji je u XV. st. bio u domeni pazinske grofovije. Pa i toponim Boljuni između Uloga i Oblja, sjeverozapadno od planine Zelengore, s v o j e v r s n a j e p o v e z n i c a s a stolačkim Boljunima. Razboljunilo se ime p o h r v a t s k i j e m stranah! A ja i idem d a l j e i o sta j e m ! Prikovan ! Z ovom predaka!!!

Stana ĐURENOVICA

Radič Radisalić

LXXXVII

VidoškiMojsije

Neke viđene slike naš um nikada ne zaboravlja. Ako ih i pokušamo smetnuti s uma, one nam se ušuljavaju u snove.

Čak štoviše, počinju njima vladati. Ako su upamćene slike uznemirujuće, budimo se znojni i prestrašeni. Pokušamo li ih pak svući sa sebe kao zmijski svlak, ne ćemo uspjeti, splest ćemo se i pasti. Stoga je najbolje, živjeti viđene slike. Prohodeći vidoškim krajem, a pratila me je ljetna kiša, zamijetih dugu. Poželjeh kao dijete proći ispod njenog šarenila. Nehotično naletjeh na jednu zanimljivu sliku. I dobro je zapamtih!

U neposrednoj blizini moderne asfaltne prometnice, na samom izlazu iz današnjeg Stoca, u pravcu Radimlje, s desne, sjeverne strane puta, smješteno je najveće židovsko svetište u Europi!!! Čine ga tri

LXXXIX

spomenika – nadgrobnika. Mjesto obiluje mirsnom. Ovdje svraćaju radoznalci, hodočasnici, putnici i umornici. Na ponudi su molitva, odmor i hlad. Dužni ste na ulazu odbaciti neprijateljstvo i otkrotiti dušu. Zato ovdje dolaze Židovi sa svih strana svijeta. Da pomirbenom molitvom potvrde zavjet i prijateljstvo s pokopanim dobrim čovjekom. Tko je on?!

Onaj koji sve nijemo promatra stoljećima jest kamen. On zna sve. Najviše volim kad on priča. Teško ga je natjerati, al ‘ kad počne, tu laži nema. I po običaju, uz raznorazna nagovaranja, osvjetljen prekrasnim duginim bojama nijemi svjedok razveza jezik:

“Bilo je to vrijeme kad se rađalo bez krika, a umiralo bez jauka... Kad zlato ne imade na vagi sudnjega dana, ni svoje težine, ni cijene... Kad je dobrota uzdizala ljude do zvijezda... Svaki je čovjek stvoren da živi u svjetlosnom ozračju... stvoren je za dobro... ali to dobro, u svoj svojoj punoći, ostvaruju samo veliki povijesni ljudi... U našu kamenu zemlju Židovi su došli iz Španjolske u XVI. stoljeću... Uklopili su se s ostalim narodom i živjeli su svojim patrijarhalnim životom, te su uvijek bili vjerski povezani... Pokojnike su pokapali u groblju pod glomaznim kamenjem sličnim stećcima... Na čelu spomenika ispisivali bi podatke

XC

o pokojnicima... Za vrijeme bosanskog valije Ruždi-paše u Sarajevu, koji je bio podmitljiv i vrlo nezgodan čovjek, Moše Havije iz Sarajeva prešao je na islamsku vjeru, te je upućen u Travnik kao derviš Ahmed... Nekako ubrzo nakon prelaska na islamsku vjeru, nestao je iz grada... Ruždi-paša je i sam pripadao rodu derviša, te je bacio krivicu na Židove da su ubili Mošu derviša Ahmeda iz mržnje što je prešao na tuđu vjeru... Zatražio je veliku krvninu u novcu, a kad je Židovi i pored najbolje volje nisu mogli skupiti i isplatiti, izdao je naredbu da se zatvori vrhovni rabin i još desetorica njegovih najbližih suradnika... U subotu 4. studenog 1820. pronio se glas da je paša naredio da se taoci poubijaju... Jedan Židov potplati novcem muslimana Ali Asaka da pobuni i onako nezadovoljne muslimane protiv Ruždi-paše, te da tako pokuša spasiti zatvorenike osuđene na smrt... Kako je Ali Asak mrzio Ruždi-pašu od ranije, sakupi dosta istomišljenika, provali u zatvor i oslobodi zatvorenike... Razjarena masa navali na pašine konake, provali vrata, a paša se spasi bjekstvom... Po izlasku iz zatvora Mojsije Danon naredi da se od prikupljene svote novca namijenjene za njihov otkup, a koja je paši bila nedovoljna, sagradi židovski hram kod Bezistana u Sarajevu 1822.... Prikupljeno je bilo

XCIII

oko 15 000 dukata... Vrhovni rabin Mojsije Danon se također zavjetovao da će, izbavi li se iz zatvora, otići u Palestinu... Želja mu je bila ako na tom svom zavjetnom putu umre, da ga i pokopaju na mjestu gdje premine... Na putu u Palestinu zateče ga smrt u Vidovom polju kod Vidoškog grada... Kako tada ne bi židova u Vidoškom, njegov pratitelj dojavi židovskoj općini u Mostaru o njegovoj smrti... Dođoše Židovi iz Mostara i pokopaše Mojsija Danona na Krajšini, kod Vidoškog, tamo gdje je i umro... Oko 1910. otkupi to zemljište Daniel Mojssije Salon iz Sarajeva – Šćuplija, koji obnovi spomenik, sagradi zgradu za sastajalište i ogradi zemljište...“ Kamen ušuti...

Otada ovo mjesto postade židovsko sastajalište i svetište, gdje se čuvaju uspomene na Mojsija Danona. Na dan njegove smrti čitaju se molitve sve do današnjih dana. Mojsije Danon je 1815. izabran za vrhovnog rabina. Vrhovni rabin imao je neograničenu vlast nad svojim vjernicima. Bio je sudac Židovima u međusobnim sporovima, te ih je zastupao kod vrhovnih vlasti.

Glavni nadgrobni spomenik, nalik stećku, ima oblik nepravilne peterostrane prizme, kojoj su strane jednake, a gornja je strana zaravnjena pa izgleda

XCIV

kao nepravilna šesterostrana prizma. Kamen je dugačak 150 cm, a visok je 96 cm. Dužina postolja iznosi 190 cm. Sa sjeverne strane uklesan je natpis na starohebrejskom jeziku, koji u prijevodu znači: OVAJ KAMEN KOJI JE OVDJE PODIGNUT/NEKA BUDE KAO ZNAK I SPOMENIK/UKOPA JEDNE SVETE OSOBE/ČIJA SU DJELA ČUDESNA/I O KOME SE MOŽE KAZATI/DA JE BIO POBOŽAN I SVET./ON JE NAŠ GOSPODIN UČITELJ I VELIKI RABIN/RABIN MOŠE DANON. NJEGOVA DOBRA DJELA/NEKA NAM POMOGNU. AMEN!/ODIJELIO SE OD OVOGA SVIJETA DANA/20. SIVANA 5590. (1830.)

Pokraj ovoga spomenika nalaze se još dva manja, gdje su pokopana dva židovska vojnika koje je pogibija zatekla u vidoškom kraju. Na jednom od njih piše: ARNOLD SILBERSTEIN GESTORBEN IM MAI 1898. U vidoškom kraju nastala je i izreka: “Blago onoj dvojici kada su pokopani kod onog dobrog čovjeka!!!“ A duga?! Kako se pojavila, tako je i iščezla u bjelini obzorja...

Kanelirani stupovi s Čaira

XCVI

ZAPIS O IMENU

I dopade me bono ime

I dopade me zvon slabine

I od boli skrojiše mi ime

I zazvaše me bolibolibolibo

I stadoše bolibolibolibo

I ostah Libo na svojoj boli

I pisah slovo kakore boli voli

I vavijek od boli bijah gori

I uznah boli protivu zlom se hrvat

I vojnu od boli prozvahu rat

I moje ime Libo Hrvat

I

KAZALO

VRSNIK

KAMENJAKUREZIVAČ

DAORSOIHUMSKA MIKENA

DILLUNTUM

SAN VITO

HRVATSKI KAMENI SVJEDOCI

SLIJEPI GLEDAČ

U DOMAĆINAGOSTA RADIMA

STOLAČKO PRIJESTOLJE

VIDOŠKI MOJSIJE

I

II

III

IVV

VI

IX

VII

VIIIX

Nikole Iločkog (1471.-1477.)

Novac kralja Tomaša - Gospodin Tomaš, kralj Bosne

Pečat Tvrtka II. na listinikralja Tome iz 1444.

Pečat Tvrtka II. na listinikralja Tome iz 1451.

Tvrtko ban Bosnia

Naklada DHK HBTrg hrvatskih velikana bb

88 000 Mostartel.:/faks: (036) 324-432

e-adresa: info@dhkhb.org internet: www.dhkhb.org

PortretMišel Stojanović

FotografijeAtelje Ćiril Ćiro Raič, Željko Mustapić, Ljubo Krmek

TisakPrint Team, Mostar

Naklada: 1000 primjeraka