LIČKA ŽUPANIJA I KASEZI U SREDNJEM VIJEKU...HRVOJE KEKEZ Lička županija i Kasezi u srednjem vijeku 99 Donja Lika i Kasezi u 13. i 14. stoljeću Sredinom 13. stoljeća, a nakon

Mile BOGOVIĆ

LIČKA ŽUPANIJA I KASEZI U SREDNJEM VIJEKU

Hrvoje Kekez

Uvod

Povijesni razvoj današnje Like u mnogočemu je ovisio o njezinim geografskim karakteristikama. Za današnju Liku posebno je značajan krajolik kraških polja iz kojih se uzdižu kameniti „brežuljci“ nadmorske visine od 600 do 800 metara; ipak oni su znatno niži od planinskih vrhova Velebita, koji Liku odvaja od Jadranskog mora, i Plješivice, koji je okružuje sa sjevera i istoka. Tri su glavna kraška polja u Lici: Krbavsko, Gacko i Ličko, ali je tu još mnogo više manjih, zatvorenih popreč-nim gorskim lancima ili zaklonjenim u velebitske padine. Gotovo sve ličke rijeke su potoci ponornice, ljeti siromašne vodom, a za velikih kiša poput bujica potapaju neka kraška polja i pretvaraju ih u jezera.1

Zbog razmjerne zatvorenosti pojedinih ličkih kraških polja Hrvati su već po doseljenju u ranom srednjem vijeku spoznali sigurnost zavelebitskog zaleđa, pa su već u najranije doba formirali manje plemenske zajednice, a onda i prve srednjo-vjekovne županije.2 Na području na kojem se danas nalazi grad Gospić, u središtu kraškog Ličkog polja, formirala se srednjovjekovna Lička županija.3 Iz nje su se vrlo vjerojatno do kraja 11. ili početka 12. stoljeća izdvojili Bužani, koji su obuhva-ćali donji tok rijeke Like, i to prvenstveno od njene lijeve pritoke Otešice pa dalje na sjever i prema vrletima Velebita.4

Lička se županija spominje već sredinom 10. stoljeća u djelu bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta. Anonimni autor 30. poglavlja careve knjige De administrando imperio, nabrajajući jedanaest županija na koje je podijeljena zemlja Hrvata, spominje kako njihov ban upravlja i Krbavskom, Gackom i Ličkom župa-nijom.5 Ako se usporede podatci s Baščanske ploče o ličkom i krbavskom županu, očito je da je zavelebitska visoravan bila banska zemlja podijeljena na županije.6

1 Usporedi: Kruhek, 1977: 1.

2 Osim tri prostorno najveće županije (Krbava, Lika i Gacka) u srednjemu vijeku, prema sačuvanim izvorima,

postojalo je i nekoliko manjih, na primjer Brinjska, Bužanska, Otučka i Odorjanska. Među prvim se pitanjima

razgraničenja i povijesnog kontinuiteta srednjovjekovnih ličkih županija već početkom 20. stoljeća bavio ugledni

hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić u svojoj Građi za topografi ju Ličko-krbavske županije u srednjem vijeku (Klaić,

1902: pass).

3 Srednjovjekovna županija Lika obuhvaćala je gornji i srednji tok istoimene rijeke te njezine pritoke Jadovu,

Glamočnicu, Počiteljicu, Novčicu, sve do utoka rječice u Liku. S jedne strane bila je omeđena padinama Velebita,

a s druge Ličkim sredogorjem, koje ju je odvajalo od Krbavske županije. Usporedi: Klaić, 1902: 23; Pavičić, 1990:

19-39; Goldstein, 1996: 15-16.

4 Klaić, 1902: 16; Pavičić, 1990: 48-73; Goldstein, 1996: 15.

5 …a njihov boan vlada Krbavom, Likom i Gackom…, Klaić, 1972: 41.

6 Klaić, 1988: 2.

98 POVIJESNI RAZVOJ

Iako je planinski masiv Velebita predstavljao određenu sigurnosnu barijeru, njegove su vrleti na nekoliko mjesta presječene prolaznim klancima pa je od antič-kih vremena postojala komunikacija između zavelebitske visoravni s Jadranskim morem.7 Tako je prirodni izlaz prema moru stanovništvu Ličke županije bio preko Baških Oštarija do današnjeg Karlobaga. Očito, postojale su otvorene trgovačke veze sa sjevernojadranskim otocima. S druge strane, vlasti otočkih komuna nasto-jale se zadobiti utjecaj i na drugoj strani Velebita. Rapska je komuna kroz duga stoljeća nastojala zadobiti prevlast i na prostoru Ličke županije. Iako vjerojatno falsifikat iz kasnijeg vremena, sačuvana je povelja kralja Krešimira IV. iz 1071. godine kojom određuje međe Rapske biskupije u koju je uključio i iuppam Licche.8 Učvršćujući crkvenu vlast Rapske biskupije na prostoru Like, Rapska se komuna nadala osigurati svoje gospodarske interese na tom prostoru. Tako su već počet-kom 12. stoljeća nastojali od ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana dobiti potvrdu za crkvenu jurisdikciju u Ličkoj župi, što im je 1111. godine i uspjelo.9 Pitanja crkvene nadležnosti u zavelebitskim županijama konačno su razriješena na crkve-nom koncilu u Splitu 1185. godine. Jurisdikcija nad Ličkom županijom podijeljena je između Ninske biskupije i novoosnovane Krbavske biskupije.10

Dok se o pitanju crkvene jurisdikcije na prostoru zavelebitskih županija ti-jekom 12. stoljeća vodila velika prepirka, vlast kraljeva dinastije Arpadovića, do vremena kralja Bele IV., na tom se prostoru podržavala više formalno nego li stvar-no.11 U razdoblju razmjernog mira do sredine 13. stoljeća na prostoru srednjovje-kovne Krbave i Like razvili su se gospodarstvo, trgovina i kultura o čemu govori činjenica da je prema kriterijima iz 1185. godine, tj. u doba kada je osnovana biskupija, Krbava bila važnije i veće naselje.12 Također se u to doba razvilo doma-će hrvatsko rodovsko plemstvo, koje je do sredine 13. stoljeća u tim županijama imalo stvarnu vlast. Tako već sredinom 13. stoljeća na prostoru Ličke županije nalazimo plemićki rod Mogorovića,13 koji je već tada imao nekoliko grana.14

7 Još od antičkih vremena Japodi su poznavali i koristili brojne velebitske prijevoje i komunicirali s Liburnima,

koji su živjeli na obali i u zaleđu. O smještaju japodskih i liburnskih naselja te o antičkim prekovelebitskim

komunikacijama više vidi: Olujić, 2007: 112-117, kao i ondje navedenu literaturu.

8 CD 1: 123-124. Nada Klaić ustanovila je u svojim istraživanjima da je ta povelja falsifi kat s kraja 12. ili početka

13. stoljeća (Klaić, 1955: 44).

9 CD 2: 22-23.

10 …Nonensis episcopus habeat has parochias: Nonam, totam Lucam et medietatem Lice…Corbauiensis episcopus

habeat sedem suam in Corbaua et habeat has parochias: Corbauam, medietatem Lice, Nouigrad, Dresnic et

Modrusam…, CD 2: 193.

11 Kekez, 2009: 199-203.

12 Bogović, 1988: 42-46; Horvat, 2003: 157.

13 Do sada najdetaljniji prikaz povijesti, kao i popis izvora u kojima se spominju, donio je Vjekoslav Klaić u svome

radu o hrvatskim plemićkim rodovima razvijenog srednjeg vijeka. Vidi: Klaić, 1897: 44-54.

14 Kako se do toga vremena Mogorovići spominju i na prostoru srednjovjekovnih županija u zaleđu Zadra, a

uzevši u obzir dugotrajan proces nastajanja plemićkih rodova u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, koji je u svome

radu na primjeru plemićkog roda Elefánthyja izložio poznati mađarski povjesničar Erik Fügedi (Fügedi, 1998:

69-75), može se zaključiti da je proces formiranja plemićkog roda Mogorovića do prvih desetljeća 13. stoljeća već

završio te da su vjerojatno svi članovi roda (oni u Lici i oni u zaleđu Zadra) imali nepoznatog zajedničkog pretka.

Kako je pitanje njihova porijekla i matičnih posjeda vrlo zamršeno, autor se na ovome mjestu neće upuštati u

detaljnije analize i pokušaje pronalaska odgovora na ta pitanja.

HRVOJE KEKEZ Lička županija i Kasezi u srednjem vijeku 99

Donja Lika i Kasezi u 13. i 14. stoljeću

Sredinom 13. stoljeća, a nakon tatarske provale 1242. godine, na prostoru zavelebitskih županija uočava se proces jačanja kraljevske vlasti.15 Tako je već 1253. godine kralj Bela IV. pokušao ojačati položaj svoje utvrde Počitelja (Poc-hitel) u Ličkoj županiji,16 preuzimanjem posjeda koje su do tada zajedno držali knezovi Petar, sin Tolmira Ličkog, i knez Disislav, obojica iz plemićkog roda Mo-gorovića.17

15 Uočivši nedostatke kraljevskog upravnog aparata kralj Bela IV. započeo je i prije, a poglavito nakon tatarske

provale, s reformama koje su se u prvom redu odnosile na podizanje utvrda i utvrđena mjesta za obranu

kraljevstva, potom odjeljivanje posjeda i zemalja kraljevskih gradova od imanja hrvatskih plemena te naseljavanje

pustih dijelova kraljevstva (Klaić, 1899: 216, 230, 237-239). Tako je radi jačanja kraljevske vlasti u više navrata na

prostoru zavelebitskih županija boravio moćni slavonski ban Stjepan Gut-Keled, a nakon njega ban Roland od

plemićkog roda Ratoldova (Kekez, 2009: 206-216).

16 Prepoznavši starost utvrde hrvatski povjesničar Đuro Szabo ovako je opisuje: „Među znatnije gradove u Lici

moramo ubrojiti Počitelj, kojemu se podor sačuvao od mjesta Počitelja, a narod ga zove Vuksanova gradina. Po

opisu Devčićevu sastojao se grad od tri dijela: jedne 13·5 m. duge, 1·3 m. široke zgrade, od druge manje (10 m.

duge, 4 m. široke), pa od zida, koji prema zapadu ide 17 m. dugačke, a 6. široke“. Vidi: Szabo 1920: 207.

17 comes Petrus fi lius Th olmiri de Lika … Disislaws de genere Mogorouch, CD 4: 522-523. Kralj je naložio

Ninskom kaptolu da im u zamjenu dade posjed Podgorje, koji se proteže na sela Podhumac, Brušane i Teplušane

(possessionum ipsius Podgorye vocatorum pertinentium ad villas Podhumac, Brussane et Th eplussane, CD 4: 522-

-523). Iako je moguće da je isprava falsifi kat iz polovine 14. stoljeća jer je načinom pisanja sličnija ispravama

kraljeva Karla Roberta i Ljudevita, ne treba isključiti točnost informacija koje donosi. Moguće je da su falsifi cirane

samo granice opisanih posjeda (usporedi bilješku uz prijepis isprave u CD 4: 523). Iako je upitno je li Disislav

Mogorović za ustupanje posjeda oko Počitelja dobio baš navedene zemlje, moguće je da je neke zemlje dobio. Osim

toga, budući da je u to doba kralj vodio rat za nasljedstvo u Austriji i Štajerskoj, pa je trebao sređenu unutarnju

političku situaciju, vjerojatno ne bi izveo jednostrani čin oduzimanja posjeda u korist utvrde Počitelj.

Slika 1. Počitelj – tlocrtIzvor: Zorislav Horvat

100 POVIJESNI RAZVOJ

Konačno je tek 29. siječnja 1263. godine banu Rolandu uspjelo od kneza Pe-tra Tolmirovića dobiti posjede oko Počitelja u zamjenu za posjede smještene oko donjeg toka rječice Like.18 U ispravi su vrlo detaljno opisani položaji tih posjeda te daju dobar uvid u to kakva je bila naseljenost područja današnjeg grada Gospića sredinom druge polovice 13. stoljeća.

Na prostoru gdje se danas nalazi grad Gospić razvilo se naselje Kasezi.19 Južna granica posjeda Kasega (terre Kazeg), prema onome što je utvrdio ban Roland, po-činjala je od crkve svetog Ivana Krstitelja,20 koja se nalazila uz rječicu Novčicu neg-dje blizu centra današnjeg Gospića te je išla dalje Novčicom do ušća potoka Srčana (Zerchan, današnja Bogdanica)21 u Novčicu, pa dalje na istok. Južno i zapadno od Novčice nalazili su se posjedi stanovnika grada Počitelja.22 Na sjever je granica po-sjeda Kasega prelazila preko širokog polja do današnje rječice Otešice (Secet potok)23 te odande na istok do njezina ušća u „vodu“ Liku (aquam Lyka).24 Od ušća Otešice u Liku na sjever, na lijevoj obali Like, nalazila se nasljedna zemlja kneza Petra, a na desnoj obali, sjeverno od Otešice, počinjali su posjedi stanovnika srednjovjekovne Buške županije.25 Na desnoj obali Like, južno od ušća Otešice bliže rječici Novčici (aquam Kazeg), nalazio se posjed Gaćelezi, nasljedni posjed kneza Petra (terram Petri

18 CD 5: 245-246. Da je kralju teško bilo doći do utvrde posjeda oko Počitelja svjedoči i činjenica da je prema

navodu iz isprave istu misiju ranije pokušao obaviti ban Stjepan Gut-Keled (Stephanum banum maritimum

comitem trium Camporum, considerata primo, sicut a nobis mandatum habuerat, CD 5: 245). Iako se ne može

točno odrediti kada je ban Stjepan obavio svoju misiju, moguće je da je to bilo nakon siječnja 1253. pa do 1260.

godine. Naime, u ispravi od 20. siječnja 1253. ne spominje se nikakav ban, već da je kralj naredio Ninskom kaptolu

provesti zamjenu (CD 4: 522-523). Tome u prilog ide činjenica da je od 1254. godine ban Stjepan Gut-Keled

ponekad nosio i titulu „primorskog bana i kneza triju polja“ (Klaić, 1899: 240), kako je i tituliran pri obavljanju te

misije. Isto tako, zamjenu posjeda ban Stjepan nije mogao obaviti nakon 1260. godine jer se nakon te godine više

ne spominje u izvorima te je vjerojatno mrtav (Klaić, 1899: 242).

19 Iako je Nada Klaić izrazila sumnju u vjerodostojnost isprave iz 1263. godine smatrajući da je riječ o falsifi katu

vjerojatno nastalom sredinom 14. stoljeća (Klaić, 1965: 8-9), navodi iz nje ipak se ne mogu potpuno odbaciti

prvenstveno zbog vrlo detaljnog opisa posjeda. Iako je Nada Klaić tvrdila da bi pisar ili sastavljač falsifi kata naveo

da je riječ o selima da je tako i bilo, tj. ne bi u ispravu stavio izraz particula terre Kazeg (N. Klaić 1965: 8), potrebno

je napomenuti da se termini Kasezi i Gaćelezi ne odnose samo na naselja (toponime) nego i na lokalne zajednice

koje su ondje obitavale (etnonimi) i čiji su članovi najvjerojatnije bili pripadnici lokalnih plemićkih rodova, u prvom

redu Mogorovića, pa je taj prostor nazivan prema njegovim stanovnicima čije su kuće mogle biti i raštrkane. Na to je

pitanje vrlo teško odgovoriti zbog nedostatka arheoloških iskapanja, koja bi bila vrlo korisna ako ih je ikako moguće

provesti.

20 …ab ecclesia sancti Johannis Baptiste…, CD 5: 245.

21 …ad ipsam aquam currit quedam aqua Zerchan uocata…, CD 5: 245.

22 …ad sinistram partem est terra populorum castri…, CD 5: 246. Iz sadržaja cijele isprave jasno je da se izraz

terra populorum castri odnosi na žitelje kraljevske utvrde, tj. na stanovnike Počitelja, utvrde u kraljevim rukama.

Isto tako, zanimljivo je da je u izvoru navedeno kako se zemlja gradskog stanovništva nalazila desno od Novčice.

Posjed se morao nalaziti južno od nje, bliže gradu Počitelju, tj. na lijevoj obali Novčice. Potrebno je napomenuti da

se u to doba desna i lijeva strana vodotoka određivala gledano od ušća, a ne od izvora. To je razumljivo uzme li se

u obzir da su izvori često bili nepoznati i da su se ušća puno lakše detektirala u prirodi.

23 …et de capite ipsius riuuli tendit per unum campum et uadit ad septemtrionem super quendam riuulum Secet

potok vocatam…, CD 5: 246.

24 …per ipsum riuulum tendit uersus orientalem(!) et peruenit ad aquam Lyka…, CD 5: 246.

25 …et per ipsam aquam Lyka venit superius et ibi ad dextram partem remanet terra ipsius Petri comitis et ad

sinistram sunt commetanei populi de Busan…, CD 5: 246.


comitis hereditariam Gachelig uocatam). Zapadna granica Gaćeleza išla je Novčicom prema crkvi svetog Ivana, sve do već spomenutog posjeda Kasega.26

Na lijevoj obali Like nalazili su se posjedi većinom u vlasništvu članova ple-mićkog roda Mogorovića, i to poglavito kneza Petra Tolmirovića. Istočno od rje-čice Like i sjeverno od današnjeg potoka Poljakovca, koji je u dokumentu nazvan Potokom svetog Petra, nalazio se posjed Sičevo (Scycheu) čija je istočna granica bila kod nekog stupa koji se ondje nalazio od davnina.27 Južno od Potoka svetog Petra nalazio se istoimeni posjed uz crkvu sv. Petra, u vlasništvu biskupa Samsona.28 Istočno od tih dvaju posjeda, tj. istočnije od sela Bisića (Byssa), prema padinama Ličkog sredogorja nalazio se posjed i utvrda Grebenar, također u rukama kneza Petra Tolmirovića.29 U njegovoj blizini bili su posjedi gradokmetova iz Budimeri-čića (iobagionibus castri de Budem(er)ichigi).30

Stanovništvo koje je živjelo sredinom 13. stoljeća oko donjeg toka rijeke Like, tj. u Ličkoj županiji na prostoru današnjeg Gospića, bilo je raznoliko. Bili su to članovi plemićkog roda Mogorovića, i to poglavito dviju grana, Tolmirovića i Disi-slavića. No, ondje su živjeli i kmetovi kraljevske utvrde, koji se u izvorima nazivaju castrenses te plemeniti gradokmetovi (iobagiones castri),31 koji su živjeli u gradovima i obrađivali zemlju, ali su imali posebne povlastice i prava.

Široko i plodno polje oko donjeg toka Like okružuju padine Velebita s jedne strane i obronci Ličkog sredogorja s druge, na kojima su od davnina Mogorovići gradili svoje plemenske utvrde.32

26 …inde uadit superius ad aquam Kazeg et uenit ad ecclesiam sancti Johannis prenotatam…, CD 5: 246.

27 …meta terre Sycheu incipit transuendo per aquam Lika super unum riuulum qui dicitur riuulus sancti Petri et inde uadit superius ad septemtrionem supra vnam columnam reclinando…, CD 5: 246. U blizini mjesta na kojem se nalazio spomenuti stup razvilo se naselje Podslunj, koje se spominje u ispravi 1499. godine kojom je Pavao Slavković pred stolom ličkim prodao jedan ždrijeb, a pola ždrijeba poklanja fratrima samostana Blažene Djevice Marije u Zažićnu (Hrvatski spomenici: 417-420). Stjepan Pavičić je iz imena naselja Podslunj ustanovio da je nastalo od latinskog columna = stup (Pavičić, 1990: 21). U ispravi od 3. srpnja 1521., kojom Senjski kaptol daje na znanje da je Martinu Vrbaniću predana njegova plemenština u Tožićih, spominje se Filip Čavlić iz Podslumna (Acta Croatica: 209-211).

28 …ad dextram episcopo terram ecclesie sancti Petri…, CD 5: 246. Posjed oko crkve sv. Petra u izvorima se

javlja i kao Sutpetar (1408., CDF: 153; 1497., Hrvatski spomenici: 404-408), villa Sancti Petri (1408., CDF: 148) i

Zenthpeter (1437., CDF: 301).

29 …meta particule terre Grebenar incipit a parte orientali a uilla Byssa que est villa ipsius Petri comitis et inde tendit

ad cliuum cuiusdam montis…, CD 5: 246.

30 CD 5: 246. Usporedi: Pavičić, 1990: 19-22.

31 Obrambena moć Ugarsko-hrvatskog kraljevstva počivala je na kraljevskim utvrdama koje su branili pripadnici

vojničkog sloja, gradokmetovi. Pravno gledajući oni nisu bili potpuno slobodni; kao kraljevi ljudi bili su pod

njegovom direktnom vlašću i svoj društveni položaj nisu mogli samoinicijativno promijeniti. Njihova osnovna

dužnost bila je braniti kraljevsku utvrdu, ali uz vojnu službu sudjelovali su i u rješavanju pravnih sporova u

pojedinim županijama. Uzdržavali su se s posjeda kraljevskih utvrda kojima su pripadali, a pravno im je bio

podvrgnut sloj castrenses, neslobodnih obrađivača posjeda koji su pripadali pojedinoj utvrdi (Levak, 2001: 65). O

gradokmetovima vidi i: Rady, 2000: 79-85; Engel, 2001: 70-73; Karbić, 2006: 19.

32 O starosti gradina koje okružuju Ličko polje, iako se u izvorima spominju razmjerno kasno, tek u 14. stoljeću,

svakako svjedoči dvojnost njihova položaja. Tako su primjerice utvrde Lička Ostrovica i Barlete građene na uzvisini

s dva vrha. Jedan zauzima viši položaj, što je olakšavalo obranu u slučaju ugroženosti. Tako dobar poznavatelj

povijesti i materijalne kulture Japoda, Boris Olujić, opisuje japodske gradine Metulum (mogući položaj je današnja

Viničica) i Arupij (današnji Veliki i Mali Vital u Prozoru) kao dvojne gradine (Olujić, 2007: 127-128). Očito su

Hrvati po doseljenju preuzeli taj oblik gradnje od Japoda, koji su na tom prostoru ranije obitavali.


Budući da je Počitelj bio u kraljevskim rukama,33 najvažnija plemenska utvr-da postala je Lička Ostrovica, koja se prvi put spominje 1341. godine. Riječ je o ispravi od 26. lipnja kojom krbavski biskup Radoslav podjeljuje oprost u trajanju od 40 dana svima koji materijalno pomognu crkvi svetog Mihovila u Ostrovici ili crkvi svete Marije podno istog grada.34 Grad je sredinom i u drugoj polovini 14. stoljeća bio u rukama kneza Novaka Disislavića iz jedne od uglednijih grana plemićkog roda Mogorovića.35 Disislavići su bili potomci kneza Disislava, koji se spominje 1253. godine.36 Njegov sin Kurjak spominje se 1358. godine kao splitski načelnik,37 pa je očito ondje i živio. Drugi sin, Petar, spominje se u ispravama od 1322. do 1346. i nosi pridjevak Lički (de Licha).38 Godine 1349. Petrovi sinovi No-vak, Grgur i Ivan, zajedno sa stricem Kurjakom, zamijenili su s knezom Petrom, sinom pokojnog Ivana Ličkog, također iz plemićkog roda Mogorovića, neke svoje

33 Tako se kao knez Počitelja godine 1332. spominje Juraj Vlatković, koji nije bio pripadnik plemićkog roda

Mogorovića nego građanin Nina i vjeran kraljev podložnik (Georgio Mlatcovis (Wlatkovic?) comiti de Pochitel, civi

None, fi deli servo dilecto, Listine I: 393). Štoviše, Počitelj je 1345. godine ugovorom između Nelipčićeva sina Ivana

i njegove majke Vladislave defi nitivno došao u kraljeve ruke (CD 11: 205 i 207; Klaić, 1965: 7). Kralj Karlo Robert

očito je imao običaj za upravitelja kraljevskih utvrda postavljati sebi odane ljude koji nisu bili iz redova lokalnog

plemstva. Tako se i 1371. godine kao knez Počitelja i Bužana, tj. kraljevski službenik u Ličkoj i Buškoj županiji,

spominje Petar Bellante (magnifi co viro domino Petro Bellante, comiti Bousane et Puchutelli, vel offi cialibus suis in

comitatu de Liche et Busane, CD 14: 309).

34 …sancti Michaelis in castro Ostrouice et sancte Marie sub eodem castro…, CD 10: 628-629.

35 Tako se Ostrovica spominje u njegovoj vlasti 1372. (magister Novak Disislavich de Ostrovica de genere Mogorovich,

Bulletino: 87) i 1377. godine (magister Nouak fi lius Petri fi lii Dyzyzlay de Oztrouicha, CD 15: 256-257.).

36 …Disislaws de genere Mogorouch…, CD 4: 522-523.

37 …comes Curiacus, Disislavi natus, comes Spalati…, Klaić, 1900: 2.

38 Klaić, 1900: 2.

Slika 2. Lička Ostrovica – tlocrtIzvor: Većeslav Heneberg


posjede u Ličkoj županiji, među ostalima Sičevo i Grebenar.39 Od braće je najveći ugled stekao knez Novak Disislavić, o čemu svjedoči sačuvani rukopis glagoljskog misala na kraju kojega je sam knez 1368. godine izjavio kako mu je želja da se misal pokloni onoj crkvi u kojoj će biti njegovo posljednje počivalište.40 Sjedište je knez Novak imao u Ličkoj Ostrovici.

Knez Novak ostavio je za sobom dva sina, Petra i Pavla, koji su se prema ocu prozvali Novakovići. Nažalost, nisu bili sposobni poput njega, pa su se početkom 15. stoljeća našli u financijskim poteškoćama. Knez Petar Novaković prodao je očev misal 1405. godine za 45 dukata, o čemu je sačuvan zapis na samom misalu.41 Očito je ugled Novakovića kopnio krajem 14. stoljeća, a možda su se našli i u znat-nijim financijskim neprilikama, pa je knez Petar Novaković i nekoliko godina prije (1403.) pokušao s knezom Nikolom Frankapanom zamijeniti svoj grad Ostrovicu za grad Ozalj. S druge strane, Frankapanima je bilo stalo doći do utvrđena grada i tako proširiti svoj utjecaj i moć na prostor Ličke županije. U to su doba već odavno bili prešli s otoka Krka na kopno i imali u vlasti Gatačku i Modrušku županiju te grad Senj. Zamjena je provedena tek 12. travnja 1408. godine. Naime, knez Pavao Novaković, Petrov brat, uspio je zamijeniti grad Ostrovicu, sela Novake i Streliće u njegovu podnožju te dijelove još nekih obiteljskih posjeda za neke posjede u su-sjednoj Gackoj županiji koji su pripadali knezu Nikoli Frankapanu.42

Prilike u Ličkoj županiji u 15. stoljeću

Preuzimanjem važnijih utvrđenih gradova na prostoru donjeg toka Like od strane moćnih plemićkih rodova iz susjednih županija, koji su bili svojevrstan stra-ni element dotadašnjem stanovništvu Ličke županije, započeo je nov proces. On se može pratiti još od posljednjeg desetljeća 14. stoljeća, kada su u ne posve jasnim okolnostima knezovi Kurjakovići, tj. knezovi Krbavski, preuzeli Počitelj. Naime, krbavski knezovi Tomaš i Butko43 potvrdili su 15. kolovoza 1393. godine i mir

39 …nobilibus viris comitibus Curiacho nato quondam comitibus Dissisclaui et suis nepotibus comiti Nouaco,

Gregorio et Johanni fratribus, fi liis olim comitis Petri Dissisclaui et Petro fi lio quondam comitis Johannis de Lyka,

omnibus de dicta generacione Mogorouig … villam vocatam Sichieuo, item villam vocatam Grebenari…, CD 11:

523-525. Isprava je naknadno potvrđena i pred kraljem Ljudevitom Anžuvnicem 23. kolovoza 1358. godine (CD

12: 504-505).

40 Hrvatski spomenici: 84-85; Klaić, 1900: 1.

41 Hrvatski spomenici: 107; Klaić, 1900: 3.

42 …magnifi cus vir Nicolaus Wegle, Segnie ac Modrusse comes ab una, parte vero ex altera nobilis vir Paulus fi lius

Nowak de Lyka generationis Mogorowitch…vilas suas hereditarias…in comitatu suo Gaczka habias et existentes…in

concambium, perpetuamque et irrevocabilem permutationem medietatum merarum castri Oztorwicza, ac villarum

Nowaczi et Strelych…, CDF: 152-157.

43 Kurjakovići, tj. krbavski knezovi, bočna su grana plemićkog roda Gusića čiji su matični posjedi bili u susjednoj

Krbavskoj županiji. Ime su dobili prema knezu Kurjaku (dominus comes Churiachus, CD 7: 322-323), koji se prvi

put spominje 1298. godine. Najvažniji su im gradovi od sredine 14. stoljeća bili Komić i Kurjak na jugoistočnom

kraju Krbavskog polja i istoimene srednjovjekovne županije. Smještaj tih dvaju gradova omogućivao je nadzor

puta što je povezivao Ličku i Krbavsku županiju, pa nije čudno što su krbavski knezovi postupno nastojali zaštititi

svoje interese u susjednoj Ličkoj županiji preuzimanjem tvrdih gradova, te tako učvršćivali u njoj svoju. Više o

Kurjakovićima/krbavskim knezovima vidi u: Klaić, 1898: pass.


između Dujma i Netrmca.44 Isprava je sastavljena „podno grada Počitelja“, koji su krbavski knezovi zadržali sve do osmanskih provala krajem 15. i prvih desetljeća 16. stoljeća.45

S druge strane Frankapani su u 15. stoljeću osim Ostrovice preuzeli još neke utvrđene gradove u donjoj Lici. Tako je prigodom velike frankapanske diobe po-sjeda na Modrušu 1449. godine, koju su proveli sedmorica sinova kneza Nikole (knezovi Nikola V., Stjepan III., Bartol I., Dujam IV., Martin IV., Žigmund, Ivan VII.) i knez Juraj, sin pokojnog Anža VI. i Katarine Nelipićeve,46 navedeno da utvrda Novi (Novum Castrum) u Lici treba pripasti knezu Dujmu IV.47 Potvrdu posjedovanja utvrde dobio je knez Dujam i od ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša 1465. godine.48 Na taj su način do sredine 15. stoljeća sve važnije utvrde što su okruživale područje današnjeg Gospića prešle iz ruku Mogorovića u ruke Franka-pana ili krbavskih knezova.

44 Hrvatski spomenici: 98-99.

45 Tako se krbavski knezovi spominju kao gospodari Počitelja 1432. (Listine 9: 55), 1446. (Listine 9: 249-250),

1451. (Jura Regni: 155-159), 1455. (Listine 10: 56-57) i 1509. godine (Kukuljević, 1854: 111-113).

46 Kruhek, 2008: 37-40.

47 CDF: 370-373. Hrvatski povjesničar Đuro Szabo opisao je Novi u Lici riječima: „Sastav grada Novoga poznamo

iz tlocrta u c. i kr. ratnom arhivu u Beču. Nutarnji je grad bio sagrađen u formi nepravilnog peterokutnika, imao

toranj i konak, uz koji se nalazila kapela. Oko toga dijela bilo je predgrađe, opasano zidom, a na sjeveru još omanje

predvorje, pred kojim je još neka kapelica postojala.“ Szabo, 1920: 205-206.

48 Listine 10: 325.

Slika 3. Lički Novi – tlocrtIzvor: Zorislav Horvat


Jedino se utvrda Bilaj godine 1451. spominje u vlasništvu Tome Tvrtkovića,49 ali je i ona do početka 16. stoljeća prešla u posjed krbavskih knezova.50

49 …Th omas Twerctkonich de Belay de Lika…castrum suum Belay vocatum in comitatu Like…, CDCZ 9: 288-290.

Toma Tvrtković bio je iz bočne grane Mogorovića i u to doba bio je podban. Moguće je da je utvrdu Bilaj početkom

15. stoljeća sagradio njegov otac Tvrtko (Pavičić, 1990: 27-28). Godine 1920. u studiji o srednjovjekovnim

hrvatskim gradovima Đuro Szabo za Belaj kaže: „Od grada se do danas malo sačuvalo, a sastav nam njegov

pokazuje tlocrt u bečkom ratnom arhivu. Do glavne se kule (peterokutnik, koji okreće šilj prema najslabijoj strani)

dignuo konak; usko dvorište zatvarao je zid od glavne kule nutarnjega ulaza. Cijeli taj nutarnji grad opasavalo je

gradsko platno, tvoreći tako predgrađe“ (Szabo, 1920: 206).

50 Prema ispravi od 1509. godine knez Ivan Karlović Kurjaković u Lici je među ostalim posjedovao utvrđeni grad

Bilaj (…Magnifi cus Dominus Johannes Comes de Corbavia…Castrum Pochytel, Belay, Lovynecz, Barleth, Zlyvnyk,

Novaky et Novigrad in Lykaensi Comítatibus… Kukuljević, 1854: 111).

Slika 4. Ruševine utvrde BilajIzvor: Mijat Sabljar


Iako gotovo svi utvrđeni gradovi što su okruživali plodno polje donje Like od sredine 15. stoljeća više nisu bili u rukama Mogorovića, članovi roda koji su živjeli u Kasezima, Gaćelezima i Sutpetru te drugim naseljima na području današnjeg Gos-pića imali su miran razvoj i sačuvali su svoje povlastice. To se posebice odnosilo na sudsku vlast članova roda koja je postojala među Mogorovićima i otprije. Tako se u ispravi iz 1248. godine, u kojoj su navedeni rezultati istrage koju je prema kraljevom nalogu proveo ban Stjepan Gut-Keled, vidi da su mu pomagala dvadeset i četiri suca ličkih plemićkih rodova.51 Pravo sudovanja među sobom Mogorovići su zadržali sve do kraja 15. stoljeća, pa je tako jedan od sudaca rotnog stola 1490. godine bio Domja-nac Radmančić iz Gaćelega.52 On je i 1497. godine bio jedan od dvadesetčetvorice sudaca rotnog stola, a pridružili su mu se i plemeniti Karin i Vidas iz Kasega.53 Pravo sudovanja prvenstveno u pitanjima imovinsko-posjedničke naravi, kao i u pitanjima manjih kriminalnih radnji, Mogorovići su sačuvali sve do 16. stoljeća, pa se tako u žalbi iz 1513. godine koju je Grgur Surlić iznio pred sudbenim stolom roda Mogoro-vića spominje kao jedan od sudaca Petar Lukšić iz Kasega.54

Nekoliko je crkava na području današnjeg Gospića u srednjem vijeku imalo važan položaj u životu članova roda Mogorovića: crkva svetog Ivana u Kasezima, crkva svetog Ivana na Gori i crkva svetog Petra u Sutpetru. Prva se spominje već u ispravi iz 1263. godine,55 a nalazila se uz Novčicu, vjerojatno na mjestu današnjeg središta Gospića. Crkva svetog Ivana na Gori spominje se 1433. godine,56 a da je imala poseban položaj među Mogorovićima sredinom 15. stoljeća svjedoči bilješka na misalu iz 1441. godine iz koje se vidi da su ga plemići Mogorovići poklonili crkvi kao zalog za njihove grijehe i pokojnike.57 Nešto kasnije pop Blaž iz plemena Bobinca, vikar crkve Svetog Ivana, prodao je misal za 27 dukata crkvi Blažene Djevice Marije u Drenovici, čiji je zaštitnik bio knez Dujam IV. Frankapan. Konačno su ga od njega 1449. godine otkupili plemići Mogorovići za 200 dukata i poklonili crkvi svetog Ivana. Očito je ta crkva imala po-sebno značenje u životu plemićkog roda Mogorovića i vrlo vjerojatno je bila zadužbina roda. Slične primjere obiteljske zaklade možemo pronaći i kod drugih srednjovjekovnih plemićkih rodova s prostora današnje Hrvatske. Tako je, primjerice, oltar Svetog Križa u kapeli svetog Nikole unutar kompleksa cistercitskog samostana u Topuskom krajem 13. i početkom 14. stoljeća imao slično značenje za plemićki rod Babonića.58 Osim toga, iz bilješke s misala doznaje se da je crkva svetog Ivana u Kasezima bila središnja crkva Ličke vikarije Ninske biskupije sredinom 15. stoljeća.59

51 …cum XXIV iuratis iudicibus nobilium de Lika…, Kukuljević, 1893: 199-200.

52 Hrvatski spomenici: 340-341.

53 …Na to prisegoše dvadeset t(e)r četiri poglaviti ljudi osidnici… Karin s Kaseg… i Vidas s Kaseg…, V. Klaić 1902:

28. Riječ je o presudi župana Jurja Sladojevića i plemenitog sudbenog stola roda Mogorovića u parnici Mihalja

Škoblića (Hrvatski spomenici: 404-408).

54 Acta Croatica: 202-204.

55 …ecclesia sancti Johannis Baptiste…, CD 5: 245-246.

56 …svetoga Ivana crikve v Lici na Gori, Klaić, 1902: 26. Isto: Hrvatski spomenici: 132-133.

57 …Va to vrime gospoda Mogorovišći daše županiju v sveti Ivan na Gori vsi kupno za svoje grihe i za vsih mrtvih

duše…, Hrvatski spomenici: 154-155.

58 Ančić, 1994: 34.

59 U bilješci pop Blaž sebe naziva … ja pop Blaž plemenjam Bobinac, vikar v Lici pod gospodinom Anadalom

biskupom ninskim stoje u svetago Ivana v Kacezih…, Hrvatski spomenici: 155.


Karta 1. Naselja i posjedi koji se spominju u ispravi iz 1263. godine i glavne srednjovjekovne utvrde Ličke županije na području oko današnjeg grada Gospića

Izvor: Hrvoje Kekez


S treće strane, crkva svetog Petra u Sutpetru, koja se također spominje u ispra-vi iz 1263. godine,60 imala je nešto drugačije značenje za područje današnjeg Gos-pića u srednjem vijeku. Naime, prema svjedočanstvima iz isprava s početka 15. stoljeća u njenoj se blizini 1408. godine nalazio trg, sajmišno mjesto. Zamijenivši svoje posjede u Gackoj, knez Nikola Frankapan kupio je od Pavla Novakovića pravo i na dio prihoda s trga u Sutpetru.61 Prema ispravi od 27. listopada drugi dio tributa ostao je u rukama Mogorovića, tj. pripadao je Tomi Tvrtkoviću iz Li-ke.62 Na tome se mjestu vrlo vjerojatno trgovalo i prije, uzme li se u obzir da je taj prostor bio naseljen i da se nalazio na trgovačkom putu. U jednom smjeru put je vodio preko Kasega i Baških Oštarija prema današnjem Karlobagu, gdje se roba uključivala u širu jadransku i mediteransku trgovinu. S druge strane se put dijelio prema Bužanima i Gackoj, te na treću stranu prema srednjovjekovnoj Krbavskoj županiji. Osim toga, trg u Sutpetru imao je središnji smještaj u Ličkoj županiji, što je omogućivalo stanovništvu Ličke županije brz i jednostavan prijevoz robe do sajmišnog mjesta. Kako je tribut s trga u 14. stoljeću pripadao Disislavićima, očito je knez Novak Disislavić od njega ostvarivao značajne godišnje prihode koji su mu omogućili rast ugleda i moći. Trg u Sutpetru spominje se 1411. godine.63

Sredinom 15. stoljeća, osim stalno naseljenog stanovništva, na području da-našnjeg Gospića živjela je i posebna društvena skupina, srednjovjekovni Vlasi. Bili su to stočari nomadi, koji se prvi put spominju 1405. godine kada su Novakovići prodali Ostrovicu knezu Nikoli Frankapanu.64 Njihova je prisutnost na tom po-dručju zabilježena i 1420. godine.65 Srednjovjekovni Vlasi predstavljali su posebnu društvenu skupinu koja se bavila transhumantnim stočarstvom66 po vrletima Vele-bita i padinama Ličkog sredogorja te su imali svoju upravu i sud s knezom i četiri sudca i dva pristava.67

Osmanska ugroza

Nakon pada srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva u osmanske ruke 1463. godine otvorena su vrata za njihove upade, kako u Hrvatsko Kraljevstvo, tako i u Ličku županiju. Stoga ne čudi vijest da su osmanske trupe na svome putu prema

60 ecclesie sancti Petri, CD 5: 246.

61 …pro portione fori videlicet in villa Sancti Petri…, CDF: 148.

62 …Th omas fi lius Twert de Lyka…a quodam oppido ipsorum exponentium Zenthpeter vocato tributum ac forum

ebdomadale…, CDF: 301.

63 …positae iuxta forum vocatum S. Petri de Lika…, CDH X/5: 188.

64 …castrum nostrum Otrouize, in comitatu Licce constitutum cum … morolakis seu olakonibus…, CDF: 138.

65 …castri Osteruicha in dicta Lika habiti et wolachos sugari nuncupatos…, CDF: 188.

66 O srednjovjekovnim Vlasima u Hrvatskoj vidi: Vončina, 1955: pass; Mandić, 1963: pass; Novak, 1971: pass Mi-

lošević, 1991: pass; Mirdita, 2003: pass; Botica, 2005: pass; Ančić, 2007: pass; Botica, 2007: pass; i ondje navedenu

literaturu.

67 Pavičić, 1990: 43.


Senju te 1463. opustošili Krbavu i Liku.68 Trpeći stalne upade i pljačke osmanskih četa Frankapani, a potom i krbavski knezovi, obratili su se 1469. godine za pomoć Veneciji. Situaciju je dodatno pogoršao novi upad Isa-bega početkom svibnja 1469. preko Krbave i Like sve do Senja i dalje preko Modruša u Kranjsku.69

Osmanski upadi nastavljeni su sve do bitke na Krbavskom polju 9. rujna 1493. godine,70 koja za posljedicu nije imala neposredne značajnije teritorijalne gubitke,71 prvenstveno zato što su tadašnji ratni planovi Osmanskoga Carstva bili okrenuti osvajanju na sjeverozapad, prema srednjoj Europi, ali preko širokih rav-nica Podunavlja i Panonske nizine. Osim toga, uspješni vojskovođa i pobjednik na Krbavskom polju, Hadum Jakub paša, za nagradu je premješten u Rumeliju, što je svakako utjecalo na daljnji tijek osmanskih ratova i osvajanja Hrvatske.72

U bitci su vrlo vjerojatno sudjelovali seljaci i kmetovi s posjeda knezova Fran-kapana i krbavskih knezova iz Like i Krbave.73 Isto je tako moguće da su i pri-padnici plemićkog roda Mogorovića iz Ličke županije sudjelovali u postrojbama knezova Bernardina i Nikole Frankapana.74 Dvije su glavne posljedice Krbavskoga boja. Prvo, u stanovništvo Like uvukao se velik strah, o čemu ponajbolje svjedoči zapis popa Martinca,75 te je postupno počeo proces depopulacije srednjovjekovnih zavelebitskih županija, naravno uključujući i Ličku županiju i područje današnjega grada Gospića.76 I drugo, hrvatsko je plemstvo shvatilo da ne može računati na znatniju pomoć ugarsko-hrvatskih kraljeva u obrani od osmanske ugroze, a da samo neće moći obraniti zemlju i ljude te da mora potražiti pomoć iz drugih cen-tara moći, poput Venecije ili od Habsburgovaca.

Kao dobar organizator obrane granice i dobar vojskovođa u Lici i Krbavi, ali i čitavoj Hrvatskoj, početkom 16. stoljeća istaknuo se knez Ivan Karlović Kurajko-vić.77 Učvršćujući svoje gradove u Krbavi i Lici uspio je sačuvati te prostore gotovo cijela dva desetljeća. Tako se kao njegovi gradovi u okolici današnjeg Gospića 1509. godine spominju utvrda Počitelj, Bilaj, Barlete i Novi.78 Sustav utvrđenih

68 MDMK: 216-219; Mažuran, 1998: 36.

69 Mažuran, 1998: 40.

70 O Krbavskoj bitci i njezinom značenju u hrvatskoj povijesti, više vidi u: Kruhek, 1993: pass; Strčić, 1999: pass;

Mijatović, 2005: pass, i literaturi tamo navedenoj.

71 Goldstein, 1997: 22-24.

72 Kruhek, 1993: 267.

73 Kruhek, 1993: 254; Mijatović, 2005: 56-57.

74 Ivan Jurković smatra da se iz opisa poginulog hrvatskog pješaštva iz zapisa popa Martinca (Mijatović, 2005:

120), kao i iz iskaza nepoznatog čovjeka rodom iz Hrvatske (Šišić, 1936: 280), koji je dao češkom putopiscu Jánu

Hasišteinskyom, može zaključiti da je pješaštvo većinom bilo sastavljeno od pripadnika nižeg plemstva s područja

Ličke ili Krbavske županije. Vidi: Jurković, 1999: 71, bilj. 47.

75 … I tьgda načeše cviliti rodivšie i vdovi mnoge i proči ini. I bis(tь) skr’bь veliê n’ v’sihь živućihь v strahь sihь, êka že

nestь bila ot vr(ê)m(e)ne Tatarovь i Gotovь i Atelê nečist’vihь…, „Zapis popa Martinca“ u: Šišić, 1936: 276.

76 Jurković je dobro primijetio kako se u hrvatskoj javnosti često zaboravlja činjenica da su u razdoblju od 1463.

do 1593. godine hrvatske zemlje pretrpjele gubitak od oko 60% starosjedilačkog stanovništva (Jurković, 2006: 39).

77 O životu, djelovanju i sudbini krbavskoga kneza Ivana Karlovića Kurjakovića više vidi: Grgec, 1932: pass; Klaić,

1891: pass.

78 … Castrum Pochytel, Belay … Barleth … et Novigrad in Lykaensi comitatibus…, Kukuljević, 1854: 111.


gradova koji je održavao knez Ivan Karlović osiguravao je kakvu-takvu sigurnost u Ličkoj županiji, pa su u to doba glavna naselja na području današnjeg Gospića tada bila još naseljena te su sačuvani tradicionalni običaji života i sudovanja. Tako se u nekoj parnici između plemića Lagodušića kao svjedok spominje Stjepan Mokrić, zvan Knavor, iz Sutpetra.79 Također, 10. listopada 1513. godine u sporu između Grge Surlića i Jurja Mišlenovića kao svjedok se spominje Petar Lukšić iz Kasega.80

Nakon pada Beograda 1521. godine81 počeo se raspadati i obrambeni sustav u Lici. Pišući nadvojvodi Ferdinandu iz Udbine 15. ožujka 1522. godine Ivan Kar-lović javlja kako Osmanlije svakodnevno pustoše granicu.82 Koji dan potom, 27. ožujka, Karlović ponovno javlja vijesti s granice. Prema dojavama doznao je da bosanski sandžak-beg namjerava upasti u Liku i opustošiti njegove gradove.83 Ipak, umjesto očekivanog napada Osmanlije su upale u Kranjsku i po povratku opusto-šili okolicu Grobnika, Ledenica, Brinja i Modruša.84

79 ... Stipan s’Mokrić pridivkom Knavor prisegši reče: Ja va t’ dan nis bil pri s(vr)t(o)m Petri…, Acta Croatica: 184-185.

80 … Budući ondi v Kase(z)ih u … Petar Lukšić s Kasez … na meji humačkoj i kasezškoj…, Acta Croatica: 202-204.

81 O osmanskim osvajanjima na Balkanu i u Hrvatskoj u prvim desetljećima 16. stoljeća više vidi: Klaić, 1981:

257-428; Mažuran, 1998: 52-79; Pavličević, 2007: 198-213.

82 HVO: 47; Mažuran, 1998: 59.

83 HVO: 49; Mažuran, 1998: 59.

84 HVO: 76, 77, 85, 96 i 97; Mažuran, 1998: 59.

Slika 5. Barlete – tlocrtIzvor: Mijat Sabljar


Nakon Bitke na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. godine85 hrvatsko se plem-stvo sve više okreće nadvojvodi Ferdinandu. Ivan Karlović mu 1526. godine piše da je u borbama s Osmanlijama izgubio svoje dvije pokrajine, Krbavu i Liku, te da više nema kamo skloniti ostarjelu majku.86 Potkraj studenog 1527. godine Osmanlije su osvojili čitavu Jajačku banovinu,87 pa su krajevi uz rijeku Unu, ali i područje Ličke županije, izravno izloženi njihovim provalama. Tijekom 1528. godine88 Osmanlije su osvojili Liku, pa je očito nakon toga srednjovjekovna Lička županija izgubljena za hrvatske ba-nove. Tako 30. travnja 1529. godine Ivan Karlović očajnički javlja kapetanu konjanika Gašparu Karšanu da je osmanska konjica preplavila Krbavu i Liku.89 Vrlo je brzo Lika postala jedno od mjesta okupljanja osmanske vojske za daljnje prodore u Hrvatsku i Kranjsku, o čemu svjedoči kraljevska posada u Bihaću svibnja te 1531. godine.90

Zaključak

U srednjem vijeku sve do osmanske ugroze područje današnjeg Gospića bilo je razmjerno gusto naseljeno o čemu svjedoči znatan broj naselja koja se spominju u srednjovjekovnim pisanim izvorima. Ponajprije su to bili Kasezi, a u njihovoj ne-posrednoj blizini Gaćelezi, Sutpetar i Sičevo. Plodno polje oko donjeg toka rijeke Like nalazilo se na trgovačkom putu koji je dalje vodio preko Baških Oštarija pre-ma današnjem Karlobagu. Istodobno, planinski masiv Velebita omogućivao je svo-jevrsnu izoliranost srednjovjekovne Ličke županije te je tamošnjem stanovništvu omogućio nesmetan razvoj, i to poglavito prvih stoljeća nakon doseljenja. Osim plemenitih Mogorovića, živjeli su tu kmetovi, ali i gradokmetovi, društvena sku-pina s posebnim pravima i obavezama. U 15. stoljeću na prostoru Ličke županije spominje se i nomadsko vlaško stanovništvo.

Na području srednjovjekovne Ličke županije, oko donjeg toka Like, razvili su se gotovo svi srednjovjekovni oblici života. Plemeniti su Mogorovići imali vlastito sudstvo i običaje i gradili su utvrde na obroncima Velebita i Ličkog sredogorja, koje od kraja 14. stoljeća postupno preuzimaju krbavski knezovi i Frankapani. Gradile su se crkve i razvila se trgovina. Kraljevska je vlast s vremenom ojačala. Svakodne-vni život išao je svojim prirodnim povijesnim razvojem sve do kraja 15. i početka 16. stoljeća, kada je postupno zbog osmanske ugroze počeo slabjeti. Stanovnici su se počeli iseljavati i područje današnjeg Gospića zašlo je u drugo, razmjerno dugo, razdoblje osmanske vlasti.

Današnji Gospić svoje korijene svakako treba tražiti u srednjovjekovnim nase-ljima koja su tu postojala sve do početka 16. stoljeća, u prvom redu Kasezima, te u plemenitim Mogorovićima i utvrdama koje su gradili, čije se neznatne ostatke još uvijek može pronaći na obroncima Velebita i Ličkog sredogorja.

85 O tijeku bitke više vidi: Mažuran, 1998: 65-67.

86 MH 1: 2.

87 Pavličević, 2007: 72-73.

88 HNJ 1: 770.

89 MH 1: 315-316.

90 MH 2: 26.


Izvori

A horvatt veghelyek okléveltára (1903): ur. Thallóczy, L., Hodinka, A., Budimpešta (kratica: HVO).Acta croatica. Listine hrvatske (1863): ur. Kukuljević Sakcinski, I., knj. I, Zagreb.Acta croatica (ab anno 1100–1499). Hrvatski spomenici (od godine 1499) (1898): ur. Šurmin, Đ., sv. I, Zagreb.Bulletino di archeologia e storia Dalmata (1881): ur. Bulić, F., sv. 4, Split.Codex diplomaticus de Frangepanibus. A Frangepán család oklevéltára (1910): ur. Thallóczi, L., Barabás, S., Budimpešta (kratica: CDF).Codex diplomaticus domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeő. A Zichi és Vásonkeői gróf Zichy-család idősb ágának okmánytára (1899): ur. Nagy, I., Nagy, I. – Véghely, D., tomus IX, Budimpešta (kratica: CDCZ).Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticvs ac civilis (1842): ur. Fejér, G., sv. X/5, Buda (kratica: CDH).Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik Kra-ljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1916., 1934., 1967.): ur. Kostrenčić, M., sv. 1, 14 i 15, Zagreb (kratica: CD).Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik Kra-ljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1904., 1914.): ur. Smičiklas, T., sv. 1-12, Zagreb (kratica: CD).Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (1862): ur. Kukuljević, I., pars I, Zagreb.KLAIĆ, N. (1972): Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb.KUKULJEVIĆ, I. (1854): Dogadjaji Medvedgrada s obrisom, Arkiv za povjestnicu ju-goslavensku, knj. III, Zagreb, 13-132.KUKULJEVIĆ, I. (1893): Regesta documentorum regni Croatiae, Dlamatiae et Slavo-niae saeculi XIII., Starine JAZU, sv. 26, Zagreb.Magyar diplomacziai emlékek Matyas király korábol (1875): ur. Nagy, I., Nyáry, A. Budimpešta (kratica: MDMK).Monumenta Habsburgica regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Habsburški spomeni-ci Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1914., 1916): ur. Laszowski, E., sv. 1-2, Zagreb (kratica: MH)Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium. Listine o odnošajih između južnog slavenstva i Mletačke Republike (1868-1891): ur. Ljubić, Š., knj. 1-10, Zagreb.ŠIŠIĆ, F. (1936): Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima (1473-1496) s „dodatkom“ (1491-1498), Zagreb.


Literatura

ANČIĆ, M. (1994): Cistercitska opatija u Topuskom do pretvaranja u komendu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 27, Zagreb, 29-42.ANČIĆ, M. (2007): Srednjovjekovni Vlasi kontinentalne Dalmacije, Dalmatinska zago-ra, nepoznata zemlja, Zagreb, 161-168.BOGOVIĆ, M. (1988): Pomicanje sjedišta Krbavske biskupije od Mateja Marute do Šimuna Kožića Benje (pregled povijesti Krbavske ili Modruške biskupije), Krbavska bi-skupija u srednjem vijeku, zbornik radova, Rijeka – Zagreb, 41-82.BOTICA, I. (2005): Prilog istraživanju najstarijeg spomena vlaškoga imena u hrvatskoj historiografiji, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 37, Zagreb, 35-46.BOTICA, I. (2007): Vlah i vlah – nekoć i danas, Jezik i identitet: zbornik, Zagreb –Split, 61-68.ENGEL, P. (2001): The Realm of St Stephen: A History of Medieval Hungary, 895 – 1526, London – New York.FÜGEDI, E. (1998): The Elefánthy: The Hungarian Nobleman and his Kindred, Bu-dapest.GOLDSTEIN, I. (1996): Županije u ranom srednjem vijeku u Hrvatskoj, Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 9-20. GOLDSTEIN, I. (1997): Značaj Krbavske bitke 1493. godine u hrvatskoj povijesti, Krbavska bitka i njezine posljedice, Zagreb, 22-27.GRAFENAUER, B., PEROVIĆ, D., ŠIDAK, J. (1953): Historija naroda Jugoslavije, knj. 1, Zagreb (kratica: HNJ 1).GRGEC, P. (1932): Hrvatski Job šesnaestog vijeka ban Ivan Karlović, Zagreb.HORVAT, Z. (2003): Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb – Gospić.JURKOVIĆ, I. (1999): Turska opasnost i hrvatski velikaši – knez Bernardin Frankapan i njegovo doba, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 17, Zagreb, 61-83.JURKOVIĆ, I. (2006): Osmanska ugroza, plemeniti raseljenici i hrvatski identitet, Povi-jesni prilozi, sv. 31, Zagreb, 39-69.KARBIĆ, D. (2006): Plemstvo – definicija, vrste, uloga, Povijesni prilozi, sv. 31, Za-greb, 11-21. KEKEZ, H. (2009): Bela IV. i jačanje kraljevske vlasti u Lici, Bužanima i Krbavi nakon provale Tatara 1242. godine, Identitet Like: korijeni i razvitak, knj. I, Zagreb – Gospić, 197-220.KLAIĆ, N. (1955): Rapski falsifikati, Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, Zadar, 37-57. KLAIĆ, N. (1965): O Kasezima i Hrvatima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Dostignuća: časopis za školstvo, prosvjetu i kulturu, br. 1-2, Gospić, 3-21.KLAIĆ, N. (1988): Srednjovjekovna Krbava od Avara do Turaka, Krbavska biskupija u srednjem vijeku, zbornik radova, Rijeka – Zagreb, 1-9.


KLAIĆ, V. (1891): Ban Ivan Karlović, Pripovijetke iz hrvatske povijesti, III. dio, Za-greb, 138-160.KLAIĆ, V. (1897): Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća, Radovi JAZU, sv. 130, Zagreb (objavljeno kao pretisak).KLAIĆ, V. (1898): Rodoslovlje knezova Krbavskih od plemena Gusić, Rad JAZU, knj. 134, Zagreb, 190-214.KLAIĆ, V. (1899): Povijest Hrvata, sv. 1, Zagreb. KLAIĆ, V. (1900): O knezu Novaku (1368.), Zagreb.KLAIĆ, V. (1902): Građa za topografiju Ličko-krbavske županije u srednjem vijeku, Zagreb. KLAIĆ, V. (1981): Povijest Hrvata, sv. 4, Zagreb.KRUHEK, M. (1977): Stari gradovi Like, Zagreb (izdano kao predavanje).KRUHEK, M. (1993): Sraz kršćanstva i islama na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Ri-ječki teološki časopis, god. 1, br. 2, Rijeka, 243-248.KRUHEK, M. (2008): Srednjovjekovni Modruš: Grad knezova Krčkih-Frankopana i biskupa Krbavsko-modruške biskupije, Ogulin.LEVAK, M. (2001): Podrijetlo i uloga kmetâ u vinodolskom društvu XIII. stoljeća, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvat-ske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 19, Zagreb, 35-81. MANDIĆ, D. (1963): Postanak Vlaha. Novija povijesna istraživanja, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 518-567.MAŽURAN, I. (1998): Hrvati i Osmansko Carstvo, Zagreb.MIJATOVIĆ, A. (2005): Bitka na Krbavskom polju 1493. godine, Zagreb. MILOŠEVIĆ, A. (1991): Stećci i Vlasi. Stećci i vlaške migracije 14. i 15. stoljeća u Dal-maciji i jugozapadnoj Bosni, Split.MIRDITA, Z. (2003): Vlasi u historiografiji, Zagreb.NOVAK, G. (1971): Morlaci (Vlasi) gledani s mletačke strane, Zbornik za narodni život i običaje, knj. 45, Zagreb, 579-603.OLUJIĆ, B. (2007): Povijest Japoda: pristup, Zagreb.PAVIČIĆ, S. (1962, 1990²): Seobe i naselja u Lici, Zagreb (reprint: Gospić).PAVLIČEVIĆ, D. (2007): Hrvati i istočno pitanje, Zagreb.RADY, M. (2000): Nobility, Land and Service in Medieval Hungary, London.STRČIĆ, P. (1999): Prilog životopisu Bernardina Frankopana: (s izborom literature), Sveti Vid: zbornik, sv. 4, Rijeka, 21-52.SZABO, GJ. (1920, 2006²): Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb.VONČINA J. (1955): Četiri glagoljske listine iz Like, Radovi Staroslavenskog instituta, sv. 2, Zagreb, 213-230.

Documents

LIČKA ŽUPANIJA I KASEZI U SREDNJEM VIJEKU...HRVOJE KEKEZ Lička županija i Kasezi u srednjem vijeku 99 Donja Lika i Kasezi u 13. i 14. stoljeću Sredinom 13. stoljeća, a nakon