Lawrence Lessig Arhitektura inovacije Preveo: Tomislav Medak

(Izlaganje na konferenciji o javnoj domeni, održanoj 9-11. studenoga 2001. na Pravnom fakultetu sveučilišta Duke.)

Svako društvo ima resurse koji su slobodni i resurse koji su kontrolirani. Slobodni resurs je onaj kojim se svatko jednako može poslužiti; kontroliranim resursom može se poslužiti samo uz odobrenje nekoga drugoga. E=MC2 je slobodan resurs. Možete se njime poslužiti bez odobrenja upravitelja Einsteinove ostavštine. Ulica Mercer 112, u Princetonu, je kontrolirani resurs. Da bi se spavalo u ulici Mercer 112 Institute for Advanced Study mora dati odobrenje.

***

Pojedino doba nije toliko obilježeno idejama o kojima se raspravlja, nego idejama koja se podrazumijevaju. Karakter neke ere ovisi o onome što nije potrebno preispitivati; moć u nekom danom trenutku ide zajedno sa shvaćanjima koja bi u sumnju doveli samo luđaci.

Ponekad je to u redu. Drago mi je da je pitanje čedomorstva skinuto s dnevnog reda. Kako bi bilo krajnje mukotrpno da moramo redovito raspravljati želimo li biti demokracija. Govoreći jezikom kompjuterskog programiranja: to je velebna i vrijedna stvar da se stanovite društvene ideje kompajliraju u društveni život; to je prednost da se sve ne mora interpretirati.

Ali ponekad društvo zaglibi zbog ideje koju baš i ne može propitivati ili poljuljati. Ponekad ideja zakoči društvo. A kada se to desi onda je najteži dio političkog djelovanja - najteži dio mijenjanja dijela društva - da se potakne ljude da uvide kako je kriva upravo ta podrazumijevana ideja. Da se potakne ljude na uvid da bi moglo biti nečeg spornoga u onome što se činilo neupitnim; ili čak da ih se potakne na uvid da je priča složenija od jednostavnog obrazloženja: jutro je, i kao uvijek sad ću biti nahranjen - koje je, za većinu, neosporno.

I upravo je tako s nama.

Živimo u eri kada je ideja vlasništva upravo takvo mišljenje, odnosno upravo takvo nemišljenje; kada se značaj i važnost vlasništva podrazumijeva; kada je nemoguće, ili za nas vrlo teško, da dobijemo bilo koga da podupre stajalište da vlasništvo nije centralno; kada preispitivati univerzalnost i neumitnost potpune pretvorbe u vlasništvo znači obilježiti sebe kao autsajdera. Kao stranca.

Ne mislim pritom na debatu koju je iskristalizirao feminizam općenito ili Dekanica pojedinačno. Ne mislim na pitanje komodifikacije ili na pitanje trebamo li društvene odnose poimati kao vlasnička prava. Što je fundamentalno sporan diskurs, bremenit mogućnostima i od dalekosežnog značaja.

Mislim, naprotiv, na nešto daleko svakodnevnije. Nešto daleko jednostvanije. Mislim na pitanje vlasništva nad resursima. Pitanje trebaju li resursi biti kontrolirani - odnosno, primjerenije, kako ih treba kontrolirati.

Jer o tom pitanje, očigledno, nema debate. Kao što je to kazala profesor s Yalea Carol Rose, živimo u vremenima kada je gledište takvo da se “cijelim svijetom najbolje se upravlja kada je on podijeljen među privatnim vlasnicima”. Naši najkreativniji umovi na području razvojnih strategija okreću se pitanju kako najbolje podijeliti resurse. Ideja je da će dobro podijeljeni resursi uvijek najbolje funkcionirati.

A to stajalište - to podrazumijevano, pozadinsko stajalište - zastupamo jer smo u proteklih sto godina raspravljali o jednom srodnom pitanju, i ta je rasprava zaključena. Pitanje koje je u proteklih sto godina uzbuđivalo političku filozofiju bilo je koji sustav kontrole najbolje funkcionira. Treba li resurse kontrolirati država ili ih treba kontrolirati tržište. I to je pitanje, kao što svi mi opravdano mislimo, odgovoreno. Osim u nekoliko izuzetaka, u svim slučajevima, i iz raznovrsnih razloga, poznato nam je sljedeće: da je tržište bolje oruđe za kontrolu resursa od države. Da nema pravog spora o izboru između te dvije opcije. Komunisti odlaze u ropotarnicu povijesti.

Ali ova izvjesnost zasjenjuje jedno drugo i osnovnije pitanje. Izvjesnost oko nadređenosti tržišta državi navodi nas na zanemarivanje jedne problematike koja joj prethodi. Ne radi se o pitanju koji je sustav kontrole najbolji za bilo koji resurs, nego o pitanju: treba li neki resurs uopće biti predmetom kontrole? Ne tržište protiv države, nego kontrolirano protiv slobodnoga.

Ako je komunizam protiv kapitalizma bila borba 20. stoljeća, onda će kontrola protiv slobode biti debata 21. stoljeća. Ako je naše pitanje tada bilo kako najbolje kontrolirati, naše pitanje sada postalo je da li kontrolirati. Što dobivamo s nekim slobodnim resursom što ne dobivamo s kontroliranim resursima? Koja je vrijednost izbjegavanja sustava kontrole?

***

A to je pitanje koje je teško postaviti ovdje. U stvari to je pitanje teško postaviti bilo gdje - budući da kod publike uobičajeno pobuđuje ovčju zablenutost. Ali ovdje ga je teško postaviti, jer je ovdje ono bilo pitano, i odgovarano, već mnogo puta prije.

Debata o kontroliranom protiv slobodnoga iznova se javila u pravu s jednim ogledom o javnoj sferi kojeg je napisao profesor David Lange. Paradoks između kontroliranoga i slobodnoga iskristalizirao se u prvoj velikoj knjizi informacijskog doba - knjizi profesora Jamesa Boylea koji romantično osporava romantičnu vezanost uz autorstvo. A u središtu internacionalne borbe da se očuva prostor slobodnoga, kako u uskom krugu znanosti tako i na periferiji u međunarodnim razmjerima, nalazi se energija profesora Jeromea Reichmana.

I tu počiva istinska muka onoga koga pozovu na sveučilište Duke da govori o stvarima koje smo naučili od Dukea. Taj pokušaj ubrzo se doima ne toliko predavanjem koliko ispitom. U svakom trenutku osjećam pobudu da podignem pogled tražeći ispravak ili ocjenu; sjedim za svojim stolom okrećući se i razmišljajući ima li ičega novoga što bi se moglo kazati pred ovim fakultetom koji nas podsjeća koliko je staroga u svemu novome. Ali onda, na trenutak, lakne mi pri pomisli da ako i kažem nešto novo, svi ćete vi barem dobiti potvrdu vašeg stajališta da je malo toga novoga u djelu bilo kojeg autora, ili barem ovog autora.

Ali evo načina kako želim preuzeti vaše argumente i kazati nešto novo. Kazano najapstraktnije, želim prevesti vaše argumente u prostor; smjestiti ih u određenu arhitekturu. I onda pokazati pomoću mašina koje su nam svima znane zaključke do kojih ste već stigli. Pomoću mašina koje su odredile potencijal za onu vrst slobode koju mi, kao kultura, nismo poznavali već dugo vremena.

***

Profesor prava sa NYU Yochai Bankler kao teoretičar komunikacije govori da on sustav komunikacije razmatra kao podijeljen na tri sloja. Ti slojevi su međusobno povezani; svaki ovisi o drugom; a svaka komunikacija ovisi o sva tri.

Na dnu ta tri sloja nalazi se fizički sloj - žice koje povezuju telefone ili računala: kablovi kojima se može emitirati televizija; iznad toga dolazi logički sloj - sustav koji kontrolira tko dobiva pristup čemu ili što kuda ide; a iznad toga sadržajni sloj - stvari koje se kazuju ili bilježe unutar danog sustava komunikacije.

E pa svaki od tih slojeva može u načelu biti kontroliran ili slobodan. Oni su slobodni ako su organizirani u javno dobro - organizirani tako da bi svatko mogao ostvariti pristup pod jednakim uvjetima, bilo da ga plaća (uz utvrđenu i neutralnu cijenu) ili ne. Oni su kontrolirani ako su vlasništvo nekoga drugoga - nekoga tko ima pravo da isključi, odnosno dopusti pristup na osnovu njegovih ili njenih subjektivnih razloga.

I ovisno o tome jesu li ti slojevi slobodni ili kontrolirani razlikuje se i sustav komunikacija koji oni grade.

Varirajući slučajeve gdje je svaki od tih slojeva posjedovan ili slobodan razmotrit ćemo četiri mogućnosti.

Govornički ugao [Speakers Corner]: Govornici i osobenjaci skupljaju se svake nedjelje na Govorničkom uglu u Hyde Parku da bi razglabali, bilo o nečemu ili ničemu. To je postalo londonskom tradicijom. Tu se radi o komunikacijskom sustavu koji je organiziran na specifičan način. Fizički sloj ovog komunikacijskog sustava (park) je javno dobro; logički sloj (jezik koji se koristi) je također javno dobro. A kontekstni sloj (ono što ti luđaci govore) je njihova vlastita tvorevina. Ona također nije vlasništvo. Sva ta tri sloja u ovom kontekstu su slobodna - nitko ne može provoditi kontrolu nad oblicima komunikacije koji se tu mogu zbiti.

Madison Square Garden: Madison Square Garden je drugo mjesto gdje ljudi drže govore. Ali Madison Square Garden je vlasništvo. Samo oni koji plate mogu koristiti auditorij; a Garden nije obavezan primiti sve koji dođu. Fizička razina je stoga kontrolirana. Ali kao kod govorničkog ugla, i logički sloj jezika i sadržaj koji se iskazuje nisu kontrolirani u kontekstu Gardena. Oni također ostaju slobodni.

Telefonski sustav: Prije razdvajanja telefonski sustav [SAD-a] bio je jedan jedinstveni sustav. Ali fizička infrastruktura tog sustava bila je u vlasništvu AT & T; logičku je infrastrukturu također - određujući kako i tko se može spojiti - kontrolirao AT & T. Ali ono što ste kazali preko AT & T-ovog telefona (barem unutar određenih granica) bilo je slobodno: sadržaj telefonskih razgovora nije bio kontroliran, premda fizički i logički sloj ispod njih jesu.

Kablovska TV: Konačno, razmotrimo kablovsku TV. Ovdje je fizički sloj vlasništvo - žice koje prenose sadržaj u vaš dom. Logički sloj je vlasništvo - samo kompanije kablovske TV mogu odlučivati što se prenosi u vaš dom. A i sadržajni sloj je vlasništvo - emisije koje se prikazuju su autorskim pravom zaštićene emisije. Sva tri sloja su u kontroli kompanije kablovske TV; niti jedan komunikacijski sloj, u Benklerovom smislu, ne ostaje slobodan.

To je dakle raspon. Neki komunikacijski sustav, pa dakle i sustav inovacije, može biti bilo koji od ova četiri slučaja, ili naravno može biti i drugačiji od ova četiri slučaja. Ali ova četiri slučaja postavljaju raspon koji će nam najbolje pomoći da shvatimo jedan vrlo specifičan primjer: Internet.

***

Uvriježeno je mišljenje da je Internet svojevrsno javno dobro. Manje je uvriježeno imati zbilja ideju o tome što javno dobro jest.

Pod javnim dobrom poimam resurs koji je slobodan. Ne nužno bez cijene, ali ako ima cijenu, onda se radi o neutralno nametnutoj ili jednako nametnutoj cijeni.

Central Park je javno dobro: izuzetan resurs mira u središtu grada koji je sve samo ne miran; mjesto za bijeg ili utočište u koje bilo tko može zaći i koristiti ga bez dopuštenja bilo koga drugoga.

Javne ceste su javno dobro: prema vlastitom a ne ničijem tuđem rasporedu, vi možete ući na javne ceste i krenuti u smjeru kojim želite. Možete skrenuti s Broadwaya na Pedeset drugu ulicu u bilo koje doba, bez potvrde ili ovlaštenja vlasti.

Fermatov posljednji teorem je javno dobro: izazov kojeg se svatko može prihvatitit, te ga riješiti, kao što je to životnim naporom učinio Andrew Wiles.

Softver otvorena kôda, ili slobodni softver, je javno dobro: izvorni kôd Linuxa, primjerice, stoji na raspolaganju svima da ga uzmu, koriste, poboljšavaju, unapređuju. Nije potrebno nikakvo dopuštenje; nikakvo ovlaštenje nije preduvjet.

To su javna dobra, jer ona su u dohvatu članova relevantne zajednice bez dopuštenja bilo koga drugoga. Ona su resursi koja su zaštićena prije pravilom pravne odgovornosti a ne pravilom vlasništva. Profesor Reichman, primjerice, predlagao je da neke inovacije budu zaštićene pravilom pravne odgovornosti a ne pravilom vlasništva. Poanta nije u tome da nikakva kontrola nije prisutna; nego da je ta vrsta kontrole različita od kontrole koju dodjeljujemo vlasništvu.

***

Internet je komunikacijski sustav. On također ima ta tri sloja. Na dnu, u fizičkom sloju, su žice i računala, odnosno žice koje povezuju računala. Ti resursi su vlasništvo. Vlasnici imaju potpunu kontrolu nad onim što čine sa svojim žicama i računalima ili žicama koje povezuju kompjutere. Vlasništvo upravlja ovim slojem.

Na fizički sloj oslanja se logički sloj - protokoli koji pokreću net. Postoji više protokola koji su svi bačeni u isti koš zvan TCP/IP. U njihovoj je biti sustav za razmjenu datagrama, ali ako se isključivo usredotočimo na bit ispuštamo iz vida nešto značajno o tom sustavu.

Jer u srži tog logičkog sloja je načelo oblikovanja mreža. U srži oblikovanja Interneta je ideal zvan end-to-end [e2e], od-krajnje-točke-do-krajnje-točke. Prvotno definiran od tvoraca mreže Jeromea Saltzera/Davida Reeda/Davida Clarka, od-krajnje-točke-do-krajnje-točke znači izgradimo mrežu tako da je inteligencija smještena na krajnjim točkama, dok mreža ostaje jednostavna. Jednostavne mreže, pametne aplikacije.

Razlog za ovakvo oblikovanje bio je jednostavan. Sa e2e inovacija na Internetu nije ovisila o mreži. Novi sadržaj ili nove aplikacije mogle su teći bez obzira da li je mreža znala za njih. Novi sadržaj ili nove aplikacije tekle bi jer je mreža jednostavno uzimala pakete podatak i prenosila ih dalje. Fundamentalno svojstvo tog oblikovanja mreže bila je neutralnost među paketima. Mreža je bila jednostavna, odnosno glupa u Isenbergovom smislu, a posljedica gluposti, barem između računala, bila je nesposobnost da se razlikuje/diskriminira. Inovatori su tako znali da će mreža prenositi njihove ideje ako budu tražene, znali da je ta mreža tako projektirana da nikada nikome ne dopusti da odlučuje što će biti dopušteno.

To znači da je ovaj sloj ove mreže - to svojstvo mreže koje ju razlikuje od svega što je prethodno izgrađeno - izgradio tu mrežu u javno dobro. Slobodno se moglo pristupiti toj mreži i dijeliti njene resurse. Protokoli su projektirani za dijeljenje, a ne ekskluzivno korištenje. Razlikovanje/diskriminiranje, koje je u srži sustava vlasništva, nije bilo moguće u srži ovog sustava. Ovaj je sustav kodiran tako da bude slobodan. To je njegova narav.

Tako se na fizički sloj oslanja logički sloj koji je slobodan. I onda na taj sloj se oslanja sadržajni sloj koji je i slobodan i kontroliran.

Slobodni dio je sav onaj sadržaj koji se nalazi u javnoj sferi. Činjenice, podatci, napušteno vlasništvo, neotkriveni pokradeni sadržaji - to je sadržaj koji je otvoren da ga se uzme i kojeg se otvoreno uzima. Ali on također uključuje dio koji je predodređen da bude otvoren: softver otvorena kôda ili slobodni softver, predodređen da bude slobodan.

Taj slobodni resurs čini više od toga da održava ili gradi svoju kulturu; taj slobodni resurs nas ujedno uči kako taj resurs mreže funkcionira, odnosno kako je slobodan. Podjednako kao što svaka web stranica prikazuje i nosi svoj izvorni kôd, tako da se njen izvorni kôd može kopirati i modificirati za različite prikaze.

Taj slobodni sadržaj postoji skupa sa sadržajem koji je kontroliran. Softver koji se prodaje; digitalni sadržaj - glazba, filmovi, čestitke - koji je kontroliran. Možete se spojiti na mp3.com i slušati glazbu koja je slobodna; možete se spojiti na amazon.com i čitati knjigu koja je kontrolirana. Mreža baš ne brine o tome kakva se spajanja događaju. Ona je neutralna prema spajanjima, a rezultat te neutralnosti je mješavina.

***

To je dakle slika kompleksnosti koju nazivamo Internet. Na dnu je fizički sloj koji je kontroliran; na njega se oslanja logički sloj koji je slobodan; a na ta dva sloja oslanja se sadržajni sloj koji miješa slobodno i kontrolirano.

Ta kompleksnost tvori javno dobro. A to javno dobro bilo je mjesto nekih od najizvanrednijih inovacija kojima smo bili svjedoci. Ne samo inovacija u smislu .com-a, nego inovacija u načinima kako ljudi interagiraju, inovacija u načinima kako se širi kultura i, najvažnije, inovacija u načinima kako se izgrađuje kultura. Inovacija Interneta - ugrađena u njegovu arhitekturu - inovacija je u načinima kako se kultura stvara. Neka .com gori, to nije ni najmanje važno za inovaciju. Ključno svojstvo tog novog prostora niska je cijena digitalnog stvaralaštva, te niska cijena isporučivanja onoga što se stvara.

***

Ja sam to javno dobro raslojio na tri sloja kako bi nam pomogao da preciznije vidimo kako će ga ograditi. Dosad je moja poruka bila poprilično vedra; ali moja je odlika pesimizam, pa nam stoga treba dobra mjerica mraka.

A činjenica je da tu ne treba dugo tražiti mrak. Jer iako smo tek počeli uviđati kako ta sloboda funkcionira, vrlo brzo naziremo kako će se ta sloboda ukloniti. Ti slojevi koji miješaju slobodno i kontrolirano ubrzano postaju slojevi koji jednostavno miješaju različite vrste kontrole.

Usred smo procesa kojim se, kroz pravo i kroz tehnologiju, mijenjaju ta svojstva te početne arhitekture. Budući da vjerujemo da “ se cijelim svijetom najbolje upravlja kada je podijeljen među privatnim vlasnicima” mi mijenjamo arhitekturu neta kako bismo omogućili da ga se dijeli i kontrolira; budući da vjerujemo da “ se cijelim svijetom najbolje upravlja kada je podijeljen među privatnim vlasnicima” mi širimo i potičemo: budući da vjerujemo u ono što nam govori naša ideologija, mi Internet preobražavamo tako da odgovara toj ideologiji. A da nismo ni zastali da to shvatimo, a da nismo ni odvojili trenutak da bismo vidjeli kako bi to zbilja moglo djelovati. Mi smo kartografi koji nakon što naiđu na grad koji se baš ne uklapa u mapu - dodatna zgrada ovdje, neočekivana rijeka ondje - idu preobraziti grad da bi bili sigurni da će se uklopiti u kartu.

***

Razmotrimo te preobrazbe.

Kazao sam da je to javno dobro koje pogoni inovaciju javno dobro koje se nalazi u logičkom sloju neta. Radi se o javnom dobru koje je konstituirano načelom od-krajnje-točke-do-krajnje-točke; radi se o javnom dobru koje je izgrađeno na skupu protokola koji ne razlikuju/diskriminiraju. To je neutralna platforma na kojoj se događa inovacija. A ta neutralnost je neutralnost koja je ugrađena u kôd.

Ali taj kôd nije datost. Kôd koji upravlja mrežom nije fiksan. Kôd koji upravlja u jednom trenutku može se kasnije zamijeniti drugim kôdom. I što je još važnije, nema ničega što bi ljude koji se spajaju na net prisiljavalo da poštuju neutralnost neta. Nema tržišne marke zvane “Internet” koja sa sobom nosi skup pretpostavki o otvorenosti i ravnoteži; namjesto toga postoji bazični skup protokola koje svatko može slobodno zamijeniti protokolima nadodanim povrh njih.

Svatko je slobodan mijenjati ih, pa ih neki važni ljudi i mijenjaju. Primjerice, ponuđači broadband usluga.

Kako se Internet razvija od telefona - od modema i 28.8. ili 56 kb/s veza - prema broadbandu - prema brzim, stalnim vezama, tako se mijenja i fizički sloj kojim putuje Internet. Danas dominantna tehnologija za ponudu tog broadband sadržaja je kabl.

A kako se kabl preobražava da bi postao otvorenim za Internet tako značajno mijenja i arhitekturu Interneta. Dok je bit javnog dobra Interneta bila neutralnost i jednostavnost, bit onoga što će biti broadband Internet je moć da se razlikuje/diskriminira sadržaj i usluge. Cilj ovog oblika pristupa Internetu neće biti otvorenost i neutralne platforme, cilj ovog oblika pristupa Internetu bit će kontrola nad sadržajem koji se pušta.

Primjerice: kompanije kablovske TV zarađuju mnogo novaca emitirajući video na televizore. To je srž nasljeđa njihove monopolističke moći. Neki misle da bi bilo korisno streamati video na računala. Kompanije kablovske TV nisu željne suočiti se s tim oblikom konkurencije. Pa su tako nametnule pravila korisnicima broadbanda - ni u kojem trenutku ne može se ugovoriti emitiranje više od 10 minuta video streama. Kad god su bili mudri, onda su govorili da su zabrinuti zbog zagušenja. Ali kada god su bili iskreni, onda su govorili nešto drugo. Somers, iz AT & T-a, je kazao: “nismo potrošili 56 milijardi na kablovski sustav da bi nam se zatim isisala krv”.

Ponuđači broadbanda insistirat će da je kontrola njihovo pravo - da ništa ne smije remetiti njihovo pravo da postave sustav kontrole nad logičkim slojem. A cvjetajuća doktrina prvog ustavnog amandmana (koju su prigrlili i koju guraju okružni suci u District Columbiji) snažno podupire tu tvrdnju.

Ti slučajevi su blejdranerovski. Prisjetite se da je jedna od milijuna zagonetki u tom izvanrednom filmu polagano raspoznavanju da su te mašine ljudske. E pa i ovdje, kod kablovskog sustava, radi se o sve boljem raspoznavanju da su ti sustavi za isporuku struje zapravo zagovornici prvog amandmana. Žice plus stanovita logika povlači za sobom tisak, a onda u čitavu tu mješavinu uskače okrug District Columbije koji je željan na taj tisak prenijeti dugotrajnu moć prvog amandmana.

I zbog toga trebali bismo očekivati da će s prelaženjem Interneta na broadband pravila koja upravljaju ponuđačima biti drugačija. Ovim će ponuđačima, za razliku od telefonskih kompanija, biti dopušteno da razlikuju/diskriminiraju; a da će razlikovati/diskriminirati, hoće; a kad budu, otvorenost javnog dobra Interneta bit će uklonjena. Ograđena. Raskomadana i rasprodana. S tom posljedicom da će i inovacija tu biti drugačija.

***

To je promjena na logičkom sloju - ili točnije, skup kontrola koje se postavlja na logički sloj. Ali promjene nisu samo tu. Dramatičnije, neopravdanije, ali i očekivanije su promjene na sadržajnom sloju. To su promjene koje se ovdje najviše komentiralo. Stoga će ih biti i nešto lakše opisati.

Sadržaj na kojeg se ovdje želim usredotočiti je kontroliran zakonom o autorskom pravu. Ideje, ili zapravo inovacije, kontrolira patentno pravo; kontekst, ili izražavanje ideja, regulirano je autorskim pravom.

Zakon o autroskom pravu se promijenio. Promijenio. U smislu u kojem je hrast promjena u odnosu na žir, moderni zakon o autorskom pravu je promjena u odnosu na zakon o autorskom pravu kakav je bio.

Trebamo zapamtiti kakav je bio taj zakon; tome ste nas Vi naučili.

Kada su Sjedinjene Države osnovane, ustav je kongresu dao moć da “autorima” dodijeli ekskluzivna prava za njihove “spise” na “ograničeno vrijeme” kako bi - kao što izričito stoji u ustavu - “potakao napredak”. Klauzula o poticanju napretka jedinstvena je u ustavnom pobrojavanju moći; svaka druga klauzula ne specificira svrhu; samo ova klauzula govori zašto se moć mora upotrijebiti.

Prvi federalni statut o autorskim pravima donesen je 1790. Taj je Akt regulirao “tiskanje” i “prodaju” “mapa, zemljopisnih karata i … knjiga” na inicijalni rok od 14 godina. Dok je u načelu svatko mogao kršiti ekskluzivno pravo na prodaju, 1790. postojalo je samo 127 tiskarskih subjekata u Sjedinjenim Državama. Autorsko pravo nije funkcioniralo po automatizmu; potrebna je bila registracija; većina ranih registracija bila je za znanstvene i podukovne tekstove. Između 1790. i 1799. u Americi je objavljeno 13.000 naslova, ali podneseno je samo 556 registracija. Više od 95% objavljenih djela padalo je, prema tome, odmah u javnu sferu - uključujući, dakako, 100% stranih djela. Unatoč našem zgražanju nad Kinom, ne smijemo zaboraviti da do 1891. strana autorska prava u Americi nisu bila štićena. Drugim riječima, mi smo rođeni kao piratska nacija.

Prema tome, zakon je bio skroman, kao što je skroman bio i istinski opseg zaštite. Autorsko pravo nije štitilo derivirana djela, mogli ste prevesti ili adaptirati ili sažimati ili uglazbljivati djela pod autorskim pravom bez dopuštenja autora. Monopolistička prava koje je dodjeljivao statut iz 1790. bila su u biti zaštita protiv piratskih tiskara. Meta regulacije bila je tiskara koja bi uzela knjigu nekog američkog autora i jednostavno je reproducirala bez kompenzacije izvornom autoru. Te piratske tiskare trebale su usredotočiti svoju energiju na krađu od britanskih i francuskih, a Amerikanci su trebali biti izuzeti od piratske trgovine.

***

Autorsko pravo se promijenilo. Ono više nije ograničeno na mape, karte i knjige. Ono se sada praktički tiče svakog stvaralačkog djela svedenog u opipljiv oblik. Ono štiti glazbu i izvedbe i arhitekturu i stanovite oblike dizajna. Ono štiti mašine napisane jezikom - koje nazivamo softverom - i riječi napisane na mašinama - koje nazivamo Internetom.

I ono te stvaralačke činove više ne štiti na inicijalni rok od 14 godina. Ono ta stvaralačka djela štiti za autorova života plus sedamdeset godina - što, primjerice, u slučaju Irvinga Berlina znači na rok koji prelazi 140 godina. Ono štiti to djelo ne kontingentno, to jest ne po registraciji. Kao i sva ostala stvaralačka djela, ono ga štiti automatski - na rok koji ne treba obnavljati, na životni vijek koji je duži od autorovog.

I ono ne štiti samo od piratskih izdavača. Opseg zaštite autorskim pravom sada uključuje iznimno široko derivirano pravo - pravo na prevođenje, kod nekih djela pravo na izvođenje, pravo na adaptaciju komada, ili da se snimi film - sva ta prava su prava koja su sada uključena unutar ograničenog “ekskluzivnog prava” kojeg je dodjeljivao izvorni akt o autorskom pravu.

I naposljetku, budući da ono ne štiti samo protiv piratskih izdavača, jer je 1909. taj statut promijenio svoje uvjete i govori o “kopijama” a ne tiskanju, i budući da je tehnologija kopiranja sada eksplodirala tako da pokriva gotovo bilo što što netko radi s računalom, u dosegu te regulacije nije samo 127 izdavača koliko ih je postojalo 1790. Doseg ove regulacije nad pravom na govor proteže se na 127 milijuna onih koji danas koriste računala. Ta sićušna regulacija nad sićušnim dijelom ogromnog opsega stvaralačkih djela 1790. preobrazila se u masivnu regulaciju svakoga tko ima bilo kakve veze s najtrivijalnijima od stvaralačkih autorstava.

***

Nema sumnje, i to je svakako i moje uvjerenje, da je veći dio proširenja autorskog prava tijekom posljednjih dvije stotine godina potpuno opravdan ispravnim čitanjem ravnoteže koju su ustavotvorci htjeli postići. Iako oni nisu zaštitili glazbu, bilo bi krvio od nas da ne zaštitimo glazbu. Svjestan sam da ima onih koji zastupaju oprečnu poziciju - onih koji napominju da je naš sustav zaštite proizveo Britney Spears i Madonnu, dok je sustav ustavotvoraca proizveo Beethovena, što možda znači da su ustavotvorci i bili na tragu nečega - ali ja nisam na strani slobodne glazbe ako slobodna glazba znači da umjetnici nisu plaćeni. U mojim očima pitanje nije da li se umjetnike plaća; pitanje je kako. I ispravna su nastojanja Kongresa da proširi prava kako bi osigurao da se umjetnike plati i time osigurao dovoljni poticaj da se proizvodi umjetnost.

Stoga trebamo zamijetiti to širenje ne toliko da bismo mu se suprotstavili, nego da prepoznamo njegovu inerciju. Kontrola je naš smjer i naša je brzina određena. Nešto će se veliko morati dogoditi da bi se zaustavila ta inercija. Nešto značajno u kulturi mora je blokirati da bi se izbjegla neizbježnost koju ona obećava - neizbježnost savršene kontrole.

***

No namjesto toga desilo se nešto veliko što je ubrzalo uzgon prema savršenoj kontroli. I paradoksalno, a bojlesknom u nama svidjet će se taj paradoks, to nešto veliko što će gurnuti autorsko pravo prema savršenoj kontroli upravo je ta arhitektura slobode koju zovemo Internet.

Jer prije Interneta, prema mom skromnom stavu, bilo je malo razloga da se brinemo zbog pojave kontrole. Shvaćam da je to kontraverzan stav. David Lange je oplakivao javno dobro davno prije no što je bilo tko od nas linkovao HTML-om. Davno prije no što je Hilary Rosen postao uvreda na chatu, Lange je pozivao na bijes nad tendencijom odvjetnika ponuđača Internet usluga za posezanjem. Doista, u odjeljku njegovog Reclaiming the Public Domain, Lange istodobno zahvaća bit situacije u kojoj se sada nalazimo, sa stilom i autoritetom koji nas podsjećaju na Charles Blackov opis slučaja Brown protiv Board of Education: Lange nam kazuje ono što svi znamo, ali nas i opominje kako nam pravni sustav onemogućuje da kažemo ono što znamo:

Branitelji su, naravno, bili obavezni da svaki od tih zahtjeva uzmu ozbiljno i da na njih odgovore iskrenim opovrgavanjem čvrsto ukorijenjenim u zakonu. Ali ja ih slobodno mogu prepoznati kao besmislicu kakva jesu. Legitimna djela zaslužuju zaštitu od stvarnih prijetnji. Ali zahtjevi ove vrste tako su ekstravagantni u odnosu na stvarnost iz koje bi u teoriji trebali proizlaziti da smo u iskušenju da ne samo da ih otklonimo kao besmislicu, nego da sugeriramo dodatno da jednoga dana neke od njih bi trebalo učiniti predmetom ozbiljne

protutužbe za krivičnu štetu proizašlu iz neke vrste povrede prava formulirane izričito za tu svrhu, za koju bi se možda mogao koristiti termin “nedopustivo posezanje”.

Praksa od koje danas ne možemo pobjeći je, naravno, praksa koju su drugi primjećivali odvajkada. RIAA ekstremizme nije izmislilo RIAA. Lange u istom članku prepričava neobičnu priču da je Warner Brothers zaprijetio braći Marx kada je Gorucho razmišljao da jednu produkciju naslovi “A Night in Casablanca”. Jer, naravno, Warner Brothers je smatrao da posjeduje ime “Casablanca”, što je nadahnulo Groucha na odgovor da on smatra da, budući da su braća Marx [Marx Brothers] starija od Warner Brothers, on posjeduje riječ “Brothers” te da je Warneru bolje da odstupiti.

Međutim, postoji jedna razlika u tim osornostima odvjetnika danas, a ta razlika je u kôdu. Ne u kôdu kojeg su projektirali stvaratelji kôda s Istočne obale - zakonodavci u Wahingtonu - nego u kôdu kojeg su projektirali stvaratelji kôda sa Zapadne obale - softverskom kôdu i kontroli koja je ugrađena u njega. Razlika je u tome da sada ti sustavi kontrole mogu biti ugrađeni u arhitekturu koja ih mora prepoznati; kodiranja i kontrola, kao što to Jamie Boyle na Foucaultovom tragu kaže, upisuju se u žice. A kada se ta disciplina ukodira u žice, tada je ta disciplina, bizarno, važnija nego kada se radi samo o odvjetničkom posezanju. Tada je posezanje u slučaju neke elektronske knjige, koje kaže da je možete čitati na Windows stroju ali ne na Macintoshu, nešto više od osornosti. To je skup kontrola koje imaju oslonac u moći matematike - koju nazivamo πifriranjem - a sada i moć zakona da ih štiti - koje nazivamo Digital Millennium Copyright Act (DMCA) - Akt o autorskom pravu za digitalni milenij.

Ovaj sloj kontrole novost je u igri, taj sloj doživaljava bum i zakon se širi da bi ga podupro. I prema tome, sada, u trenutku kada bi nam tehnologija mogla omogućiti milijarde životnih inovacija, milijune iMacova koji stvaraju filmove remiksirajući kulturu iz prošlosti, u trenutku kada bi tehnologija mogla ozbiljiti ideju koju je sažela jedna Appleova reklama - ripajte, miksajte i pržite, jer naposljetku, kao što reklama govori na kraju, to je vaša glazba - tehnologija nam oduzima tu slobodu. Taj isti iMac kojeg Apple pokušava prodavati pomoću te slike slobode - ripajte, miskajte i pržite - enkodiran je softverom za upravljanje DVD-ima koji ne dopušta ripanje, miksanje ili prženje holivudskih filmova. Pokušajte ripati, miksati i pržiti te stvari i sistem će se brzo srušiti. Kontrola nad tim sadržajem je enkodirana, pa je i sustav “slobode” enkodiran da bi poštovao tu kontrolu.

To je sukob između dvije predodžbe budućnosti. Jedne, budućnosti nesavršene kontrole nad sadržajnim slojem - glazba koja se ripa, miska i prži; druge, budućnosti savršene kontrole - DVD-a koji se ripaju, miksaju i prže samo onako kako to dopušta [predsjednik Motion Picture Association of America] Jack Valenti. I ja stavljam svoju okladu na budućnost savršene kontrole. Jer, pored infrastrukture nad kojim se može uspostaviti kontrola - što nazivamo Internetom; pored kôda koji može ugraditi kontrolu u sadržaj - što nazivamo povjerljivim sustavima, odnosno režimima upravljanja autorskim pravima; pored svih tih tehnologija kontrole, važniji razlog za klađenje na budućnost savršene kontrole je kultura. Najveći značaj neće imati kôd sa Zapadne obale. Kôd s Istočne obale će donijeti razliku. Zbiljsko pitanje je kultura i njen kôd; zbiljska moć je u skupu ideja koje se još uvijek podrazumijevaju.

***

Jer to je ono o čemu sam govorio na početku i to je ono što će definirati kraj. Ideje koje se podrazumijeva, koje su nepreispitane u ovoj kulturi; preispitivanje kojih bi vas učinilo strancem; te ideje su ideje koje će tvoriti kontrolu nad budućnošću.

Jer te ideje podrazumijevaju vlasništvo u intelektualnom vlasništvu; te ideje su izgubile razlikovanja koja su naši ustavotvorci jasno povukli - govoreći ne o intelektualnom vlasništvu, nego o monopolima i ekskluzivnim pravima. To je to što autorsko pravo ili patent jest - monopol kojeg podupire vlast, ne nad konkurentskim ili oskudnim resursom kao što su zemlja ili jabuke ili grijani domovi, nego nad nekonkurentskim resursom koji, kao što nas je naučilo prosvjetiteljstvo, treba biti dijeljen mnogima a ne samo crkvi. Ponuđač Internet usluga nije ponuđač, ali ta je istina za nas izgubljena.

I to tako duboko izgubljena da ni ne primjećujemo ironiju koju to stvara. Govorimo o javnom dobru kao da je ono jedino tragedija, prisjećamo se javne sfere kao da je ona naprosto eho iz neke romantične prošlosti, uzimamo - kao što to profesor Rose kaže - pod okrilje ideju da se cijelim svijetom bolje upravlja kada ga se podijeli među privatnim vlasnicima a zatim prilazimo podjeli svijeta među privatnim vlasnicima. Većina Amerikanaca se slaže s Disney Corporation da je Mickey Mouse Disneyev kako danas tako zauvijek. Ni ne primjećuju ironiju kada Disney može zaraditi milijune na Hugoovoj kreaciji - Zvonaru crvke Notre Dame, ili na Prokofjevu ili Pocahontas. Tako je nevidljiva javna sfera da je čak i ne vidimo a posvuda je oko nas; tako je nevidljiva ideja da bi slobodno dobro moglo nešto značiti za kreativnost da kada ga se ogradi mi smo uvjereni da je to napredak.

Ovo je naša budućnost: klauzula o slobodi izražavanja u prvom amandmanu ustava bit će čitana tako da ovlasti one koji su vlasnici žica da promijene logički sloj i da ga također pretvore u vlasništvo. Načelo slobodne konkurencije u Shermanovom aktu bit će čitano (možemo primijetiti u istom ključu) tako da ovlasti vlasnika platforme koja ima najveći utjecaj na taj logički sloj (onu jednu kompaniju čije ime nisam izrekao) da kodira tu platformu da razlikuje/diskriminira kako god on to želi. I slobodnu kulturu koju smo gledali kako cvijeta u tom javnom dobru koje je izgradio Internet ponovno će uhvatiti i kontrolirati oni koji kontroliraju većinu sadržaja, te oni koji u Kongresu uspijevaju proširiti svoju kontrolu od nesavršene u savršenu. Budućnost kontrole biti će izgrađena na jednoj ideji - ideji da je vlasništvo dobro pa je još više vlasništva bolje. Nju će odobravati kultura koja je zaboravila bilo kakvo razlikovanje i koja je tako zaslijepljena onime što je zaboravila da čak ni ne primjećuje da je najčudesnija inovacija koju je naša kultura vidjela otkako je Thoreau postalo ime kojeg većina Amerikanaca zna sricati izgrađena ne na arhitekturi savršene slobode, ne u svijetu u kojemu je svaki sloj javno dobro, ne na arhitekturi gdje je svaki sloj bio u vlasništvu, već namjesto toga na arhitekturi koja je miješala slobodu i kontrolu, koja je ugradila vlasništvo unutar javnog dobra, koja je zaživjela zbog te mješavine vlasništva i javnog dobra.

Na svakom sloju istiskujemo slobodno kontrolom, a razloge za to istiskivanje nije teško uvidjeti. Arhitektura inovacije, kako nazivamo Internet, prijeti sustavima kontrole koji su uspijevali prije no što je postojalo nešto takvo kao što je Internet. I oni čiji su interesi najugroženiji tom inovacijom nagrnuli su da potkopaju ono što je posebno u toj inovaciji.

Stvar s Internetom nije ništa novo. Machiavelli u svom izuzetnom djelu Vladar ima sljedeće za kazati o inovaciji:

Inovacija stvara neprijatelja među svima onima koji su uspijevali pod starim režimom, a samo mlaka podrška će doći od onih koji bi uspijevali pod novim. Njihova podrška je ravnodušna djelomice zbog straha a djelomice zato jer su oni općenito nepovjerljivi, jer nikada ne vjeruju novim stvarima ako ih sami nisu iskustveno probali.

Mi dopuštamo te promjene, one se ne događaju samo tako. Mi se držimo po strani dok se one događaju, one se ne događaju u mraku. Mi puštamo da se događaju jer većina nas smatra da bi se one trebale dogoditi - kontrola je dobra, bolja kontrola je bolja, ti sustavi kontrole su načini kako da se osigura da iz dobroga proizađe bolje.

Radi se o stavu i sljepilu, o patetičnoj rezignaciji koja dopušta tu promjenu. Tako smo zaljubljeni u tu nevidljivu ruku, tako uvjereni u genijalnost vlasništva, tako slijepi za ono što omogućuje inovaciju, da dopuštamo razaranje najznačajnije prilike za nešto drugo koju smo ikada vidjeli.

***

Kada drugdje govorim o ovom gubitku, većina zapravo ne shvaća. Oni pristojno plješću, a onda pitaju: što je inovacija? Niste definirali dobro u inovaciji? Što to gubimo kada je kontrola norma? Što se stvarno može dobiti slobodom?

To su ljudi koji ne mogu zamisliti svijet u kojemu je kultura bilo što drugo do poslužena kultura. To su ljudi za koje je ideja kulturne proizvodnje uvijek samo povezana s državom (kao u Kini) ili korporacijom (kao u proizvodnom odjelu). To su ljudi koji ne mogu zamisliti da kulturu reproduciraju ili iznova stvaraju pojedinci ili male suradničke skupine, s tehnologijom koja omogućuje preobrazbu kulture.

To su ljudi koji nisu vidjeli filmove studenata Davida Langea; koji nisu čuli politiku u spisima Jamiea Boylea; koji nisu ni počeli shvaćati lekciju o šteti po znanost o kojoj nas poučava Jerry Reichman.

To su ljudi koji nisu bili na Dukeu. A ja tako dolazim na Duke da iznesem tek nešto više o izvještaja o ratu kojeg gubimo. O kulturi koja ne može uvidjeti potencijal koji ta arhitektura [Interneta] predstavlja. O politici koja prezrivo gleda na bilo koga tko preispituje tu viziju savršene kontrole.

Zadivljuje ironija - dobivamo Hladni rat protiv državne kontrole samo da bismo tu kontrolu ponovno ukopali u položaje u ime tržišta. Vodimo bitku u ime slobode govora samo da bismo vidjeli kako taj arsenal prelazi u ruke onih koji kontroliraju govor. Branimo ideal vlasništva, a onda pobrkamo njegove granice i proširimo njegov doseg na prostor kojeg nijedan od naših utemeljitelja ne bi nikada ni zamislio.

Prolazimo ovim momentom arhitekture inovacije ponovno prema arhitekturi kontrole - a da ni ne primjećujemo, a da se ni ne opiremo, a da ni ne pitamo.

Možda ćete primijetiti da je to proturječje u našoj tradiciji. Možda ćete doći u napast da ponovite omiljene retke iz knjige Jamiea [Boylea]:

“Nemam ništa protiv proturječja, neki od mojih najboljih prijatelja su proturječja.”

No ovo je proturječje protiv kojega bismo trebali biti. Međutim, mi, Amerikanci, nismo.