Langobardi

Langobardi (također Longobardi ili Lombardi) su germanski narod, podrijetlom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i naseljenje Italije u 6.-om stoljeću predstavlja konačni kraj političkih institucija Zapadnoga Rimskog Carstva.

Željezna kruna langobardskih kraljeva (danas u katedrali u Monzi kod Milana) kojom su okrunjeni i carevi Svetog Rimskog Carstva: Karlo Veliki, Oton I., Henrik IV. i Fridrik I. Barbarossa.

drzava Langobarda 526.godine

Podrijetlo

Langobardska predaja, sačuvana u djelu Origo Gentis Langobardorum (Podrijetlo langobardskog naroda), opisuje kako su Langobardi napustili Skandinaviju pod vodstvom Ibora i Agija i naselili se u području oko donjeg toka rijeke Labe, o čemu svjedoči rimski povjesničar Tacit krajem prvog stoljeća (98. n.e.): Naprotiv, Langobardima je na ponos njihova malobrojnost, jer oni, iako okruženi mnogima moćnim narodima, zavrjeđuju svoju opstojnost ne uslužnošću i ustupanjem, već borbenošću i odvažnošću. (Tacit, Germania)Podrijetlo langobardskoga imena nije potpuno poznato. Origo kaže kako je to ime narodu, koji je dotad nosio ime Winili, dao sam bog Odin i znači dugobradi (njem. lang = dug + bart = brada). Ta se legenda može shvatiti kao želja za božanskim legitimitetom, s obzirom kako je u germanskoj mitologiji brada osnovna odlika boga Odina, koga se ponekad i naziva Dugobradim ili Sivobradim. Pretpostavka drugih je kako ime dolazi od Langobardima specifičnog oružja - sjekire s dugom oštricom (stari gornjonjemački barta = sjekira). Treći, pak, tvrde kako je langobardsko ime povezano s prostranim ravnicama doline rijeke Labe gdje su ih Rimljani zatekli (stari gornjonjemački bord = obalna ravan).

Tijekom prvog stoljeća Langobardi su, u zajednici s drugim germanskim plemenima - poimenice Svevima, Alemanima i Sasima – živjeli u području današnje sjeverozapadne Njemačke. U četvrtom stoljeću Velika seoba naroda pokrenula ih je prema jugu. Krajem petog stoljećaLangobardi su se našli

u današnjoj Austriji, u području koje su, prije stapanja s Ostrogotima, naseljavali Rugijci, a početkom šestog stoljeća, vođeni kraljem Wachom, naselili su rimsku provinciju Panoniju kao federati, uz dozvolu cara Justinijana. Savezništvo Langobarda i Bizanta vodi langobardsku vojsku u oslobađanje Italije od Ostrogota, gdje pomažu njihov potpunu uništenju 552. u bitci kod Tagine.

Osvajanje Italije

Na svjetsku scenu Langobarde dovodi kralj Alboin. Došavši na vlast 560. Alboin se morao suočiti s prijetnjom Avara koji su sa sjevera provalili u Panonsku nizinu. Stoga je Alboin prvo porazio susjedne Gepide i pokorio ih (566.), a onda, u proljece 568., poveo Langobarde preko Julijskih Alpi, zajedno s Bavarcima, Sasima, Gepidima i Tirinžanima, te Bugarima, u osvajanje sjeverne Italije.Sljedeće godine Cividale u sjevernoj pokrajini Furlaniji postaje prvim važnijim gradom koji pada pod langobardsku vlast. Tu Alboin uspostavlja prvo langobardsko vojvodstvo i daje naslov vojvode svom sinovcu, Gisulfu. Iste godine Langobardi osvajaju Vicenzu, Veronu i Bresciu, a potom i najznačajniji rimski grad u sjevernoj Italiji, Milano.Nakon trogodišnje opsade Langobardi osvajaju Paviju i uspostavljaju u njoj sjedište langobardskog kraljevstva u Italiji. Alboinovo umorstvo (572.) dovodi na prijestolje Klefa, koji nastavlja i privodi kraju osvajanje cijele Toskane, prije nasilne smrti 574.Dvije odvojene langobardske vojske prodiru prema unutrašnjosti, odnosno jugu Italije, i osnivaju vojvodstva oko istoimenih gradova: jedni, pod vodstvom Farualda, osnivaju Spoletsko vojvodstvo (570.), a drugi, pod vodstvom [Zotto|Zotta]], Beneventsko vojvodstvo (576.); ove će se dva vojvodstva većinom razvijati i djelovati neovisno od kraljevske vlasti u Paviji.Autoritet kraljevstva raspao se u interegnumu koji je nastupio Klefovom smrću, kad su vojvode odbili izabrati novoga kralja. U tom razdoblju vojvodstva djeluju samostalno, često u opoziciji jedno drugom, i nerijetko motivirana u međusobni sukob bizantskim novcem.

Bavarska dinastija (I)

God. 584., langobardski plemenitaši, suočeni s franačkom prijetnjom sa sjevera, i k tomu prijetnjom bizantsko-franačkog saveza, izabrali su Klefova sina, Autarija, za kralja, ustupivši mu Pavijsko vojvodstvo i polovicu svojih vojvodskih posjeda. Autharijevu vladavinu obilježili su ratovi s Francima, Bizantincima i pobunjenim langobardskim vojvodama. Usprkos franačkim upadima, zbog kojih su Langobardi nekoliko desetljeća morali priznavati franačku prevlast, plaćati danak i slati svoje ratnike u franačke ratove, Autarije je proširio teritorij kraljevine: na istoku je osvojio bizantski Comacchio i tako prekinuo razmjenu dobara između dva najvažnija centra Egzarhata, Ravene i Padove, a na jugu je priključio kraljevstvu područja južno od Beneventa sve do [Reggio|Reggia]] u Kalabriji. Brak s Teodelindom, katoličkom kćeri bavarskog kneza Garibalda, i njezini napori u smjeru pokrštavanja Langobarda, postavili su temelje boljim odnosima Langobarda s papinstvom. Iz ove bračne i političke veze se rađa Bavarska dinastija – niz kraljeva krvlju vezana za Garibalda (isprva preko Teodelinde, a kasnije preko njezina brata, Gundoalda), koja će, s manjim prekidima, vladati kraljevstvom sljedećih 130 godina.

Nakon Autarijeve smrti (590.) langobardski plemenitaši, po savjetu Teodelinde, izabiru za novoga kralja Agilulfa, torinskog vojvodu, koji sljedece godine uzima Teodolindu za ženu. Agilulfu pogoduju primirja s Francima (592.) i papom (598.), pa se teritorij kraljevstva širi na račun Bizanta, kojemu oduzima Sutrij i Peruggiju. Nakon kratkotrajnog primirja (598.-599.), Agilulf nastavlja ratovati protiv Bizanta, oduzevši mu Padovu (601.), Cremonu i Mantovu (603.). 605. sklopljen je mirovni ugovor, kojim bizantski car Foka ustupa kralju grad Orvieto, priznaje tadašnje granice Langobardskog kraljevstva i Ravenskog egzarhata kao trajne, te se obvezuje plaćati Agilulfu danak. Kralj Agilulf prvi koristi rimsko i bizantsko znanje i običaje: preuzima rimske dvorske ceremonije i upošljava rimske političke upravitelje. Za Agilulfove vladavine započinje proces priklanjanja Langobarda katoličkoj vjeri (umjesto arijanstva koje su tada većinom slijedili); cijelo će 7. stoljeće biti obilježeno borbom za vlast između katoličkih i arijanskih plemenitaša.Agilulfa je 616. naslijedio njegov sin, Adoald. Budući je Adoaldu bilo svega 14 godina, Teodolinda, njegova majka, isprva vlada u njegovo ime. Adoaldovo psihičko zdravlje nije bilo na kraljevskoj razini, pa ga 626. s prijestolja, s potporom vojvoda, uklanja Arioald, torinski vojvoda oženjen Gundibergom, kćeri Agilulfa i Teolinde. Arioald ponovno priklanja Langobarde arijanstvu, pa je i njegov nasljednik, Rotarije, vojvoda od Brescije, koji na prijestolje dolazi 636., arijanske vjere. Rotarijeva vladavina smatra se vrlo značajnom u povijesti kraljevstva Langobarda;Osvojio je prvo Genovu (641.), a potom i cijelu Liguriju (643)., te Veneto, uključujući grad Opiterg; svojim je osvajačkim pohodima Rotarije sveo bizantske posjede u Italiji na samu okolicu Ravene. 643. kralj izdaje Rotarijev edikt, prvi pisani skup langobardskih zakona i običaja, napisan na latinskom jeziku.

Langobardska sredista u Italiji u 8 st Crkva izvan zidina Santa Maria foris portas (Castelseprio) Kompleks Santa Sofia (Benevento)

Clitunovo svetište, Campello sul Clitunno (Perugia)

Svetište San Michele (Monte Sant'Angelo)

Bavarska dinastija (II)

Poslije svega šest mjeseci vladavine Rotarijeva mladoga sina, Rodoalda, vojvode na njegovo mjesto izabiru Ariperta, sina Gudoalda, brata bivše kraljice Teodolinde. Ariperta, katolika, je trebao naslijediti njegov prvorođeni sin, Godepert, koji je, međutim, bio priklonjen arijanskoj vjeri, te je stoga Aripert odlučio podijeliti prijestolje: Godepert bi vladao u Paviji, a Perktarit, mlađi sin i katolik, bi vladao u Milanu; tu je želju vijeće vojvoda učinilo punopravnom nakon kraljeve smrti 661. Već sljedeće godine, pak, Godepert je započeo rat protiv svog brata, i pokušao dobiti pomoć moćnoga beneventskog vojvode arijanske vjere, Grimoalda. Grimoald, međutim, ubija Godeperta, a potom zbacuje Perktarita s milanskog prijestolja, izgnavši ga iz kraljevstva, te tako postaje de facto kralj Langobarda; neposredno kasnije svoj kraljevski legitimitet je učvrstio oženivši se Godepertovom sestrom.Grimoaldova vladavina je jedna od rijetkih prilika u povijesti kraljevstva kad kralj ujedno vlada i beneventskim vojvodstvom. Grimoald i njegov sin, Romuald, koga je kralj postavio vojvodom u Beneventu, nanijeli su značajne poraze Bizantincima i proširili kraljevstvo na istok i jug: nakon što je Grimoald obranio Benevent od bizantske opsade (661.), Romuald osvaja Tarent i Brindisi na jugu, a Grimoald Forli na sjeveru. Obranio je kraljevstvo od franačkih, slavenskih i avarskih napada, te od unutarnjih nereda, porazivši vladare vojvodstava Furlanije i Spoleta.

Bavarska dinastija (III)

Nakon Grimoaldove smrti (671.), Garibald, njegov mlađi sin, vladao je Langobardima cijela tri mjeseca, dok pristaše izgnanoga Perktarita nisu vratili tog bivšeg kralja na prijestolje. Perktarit guši pobunu vojvode od Trenta, Alagisa, vođe arijanskih plemenitaša, ali ne ubija tog pobunjenog vojvodu, u duhu pomirbe katolika i arijanaca. Ta se dobra namjera pokazala lošom odlukom kad se 688., nakon Perktaritove smrti, Alagis buni protiv novoga kralja, Perktaritova sina Cuniperta, i dvije godine uzurpira prijestolje; Cunipert ga je konačno porazio i ubio u bitci na rogu rijeke Adde (689.) i tako povratio vlast bavarskoj dinastiji.U razdoblju od dvanaest godina poslije Cunipertove smrti (700.-712.), na langobardskom prijestolju su se smijenila čak četiri kralja, i nijedan od njih nije našao vremena previše uživati kraljevske časti, što zbog unutarnjih previranja, što zbog barbarskih napada sa sjevera. Cunipertova sina, Liutperta, i njegova kneza namjesnika, Anspranda, s prijestolja je 701. zbacio Raginpert, torinski vojvoda i sin bivšega kralja Godeperta (i time Luitpertov pra-ujak); nakon što je Liutpert povratio prijestolje poslije Raginpertove smrti, ubio ga je Raginpertov sin, Aripert,

izgnavši Anspranda iz kraljevstva. Nazvan po svom pradjedu i bivšem kralju, Aripert II je vladao do 711., kad se na čelu nogobrojne bavarske vojske sa sjevera spustio izgnani Ansprand kako bi ga, uz potporu venetskih vojvoda, svrgnuo. Aripert II, posljednji izdanak Bavarske dinastije, tako je, ironijom, poginuo u bijegu od vojske većinom sačinjene od Bavaraca.

Liutprandova vladavina

Ansprand je vladao nepuna četiri mjeseca 712. kad ga je snašla prirodna smrt; njegov sin, Liutprand, naslijedio je prijestolje i postao najuspješnijim kraljem u povijesti lombardskog kraljevstva, vrativši kraljevskoj kruni moć i donijevši langobardskoj državi novi vrhunac snage. Iskoristio je ikonoklastičnu krizu kako bi od Bizanta oduzeo Bolognu, Osimo, Rimini, Anconu, i umalo i samu Ravenu. Uz bizantsku je pomoć 729. potčinio kraljevskoj vlasti neovisna vojvodstva Spoleto i Benevento; lombardski kraljevi poslije Luitpranda također nose naslov spoletskoga vojvode. Iste godine sprječio je sukob pape i egzarha, postavivši se u ulogu pregovaratelja, te tako onemogućio potpunu prevlast bizantskoga cara nad papom. Ušao je u povijest kao prvi germanski kralj koji je proširio papinsku vlast izvan teritorija rimske kneževine, darujući 728. Grguru II grad Sutrij. Liutprand se pokazao ne samo kao izvanredan ratnik i predan katolik, već kao i suvremen zakonodavac, iscrpno dopunivši Rotarijev Edikt novim zakonima, u duhu Rimskog Zakonika. Za razliku od svojih prethodnika, Liutprand je osigurao sjeverne granice skovavši savez s Francima, te čak pomaže Karlu Martelu poraziti Maure u današnjoj južnoj Francuskoj. Langobardsko se kraljevstvo 744., godine Luitprandove smrti, prostiralo cijelom kontinentskom Italijom, s izuzetkom krajnjih dijelova poluotoka Kalabrije i Apulije, uskoga priobalnog pojasa oko Napulja, okolice Ravene, Venecije i njezina izravna zaleđa, te Rima i okolice (uključujući papinski teritorij koje je Svetoj Stolici darovao Luitprand).

Svršetak kraljevstva

Lombardski su knezovi mandat Hildepranda, Liutprandova unuka i sukralja, na prijestolju učinili kratkim, i krunu podarili Rathisu, knezu Friulija. 749. Ratchis svojom voljom napušta prijestolje, koje nasljeđuje njegov brat, Aistulf. Iako je Aistulfu prvomu u lombardskoj povijesti uspjelo osvojiti Ravenu, uskoro ju je i izgubio: kad je Aistulf zaprijetio osvajanjem Rima ukoliko mu Sveti Otac ne pristane plaćati danak, papa Stjepan II. zatražio je pomoć novookrunjenoga franačkog kralja, Pipina Malog, koji je porazio Aistulfa i oduzeo Langobardima gradove u Toskani, Emiliji i Pentapolisu, te ih darovao izravno papi. Aistulf umire 757. i iste godine prijestolje zauzima posljednji langobardski kralj Deziderije.Deziderijeva vladavina započela je u duhu suradnje sa susjedima: papa Stjepan II pomogao mu je obraniti prijestolje od bivšeg kralja Rathisa, a Deziderije je obećao vratiti papi oduzete gradove u zaleđu Rima; novoga franačkog sukralja, Karla Velikog, Deziderije je dogovorio učiniti saveznikom dajući mu svoju kćer za ženu. Stjepanovu nasljedniku, Stjepanu III., međutim, nije odgovaralo savezništvo Franaka i Langobarda, te potiče vojvode Spoleta i Beneventa na ponovno odvajanje od kraljevstva; Deziderije guši u krvi beneventsku pobunu i postavlja novoga vojvodu, te zbacuje spoletskog vojvodu s vlasti i sam preuzima vlast u Spoletu. Karlov razvod od Deziderijeve kćeri

Gerperge (771.) i dolazak na vlast novoga pape, Hadrijana I. (772.), dovode do rata između pape i Langobarda. Na papino inzistiranje 773. Karlo Veliki napada Langobardsko kraljevstvo i opsjeda glavni grad Paviju, dok mu se sljedeće godine Deziderije nije predao. Karlo se kruni lombardskom krunom, što je za germanske narode potez bez presedana, i postaje ujedno i kraljem Langobarda. Tako nestaje neovisnoga langobardskog kraljevstva u Italiji.

Lombardske zemlje poslije nestanka kraljevstva

Iako se langobardsko kraljevstvo stopilo u franačku državu likom Karla Velikog, langobardskim vojvodstvima južno od Rima, naročito Beneventom, nastavljaju vladati lombardski plemenitaši.

Spoletsko vojvodstvo

U Spoletskom vojvodstvu langobardska vlast traje kratko nakon Deziderijeva poraza, svega dvije godine: 776. Karlo osvaja Spoleto i poklanja ga papi.Povijest vojvodstva od tad više nije lombardska povijest, osim u dvjema prilikama u 10. stoljeću. Alberik I vlada Spoletom, uz blagoslov kralja Berengara I., između 900. i 922; poslije njegove smrti, Spoleto ponovno postaje papinski. Car Oton I. Veliki poklanja spoletsko vojvodstvo beneventskom knezu Pandulfu 967. zbog njegovih zasluga u borbi protiv Arapa na jugu apeninskog poluotoka, ali ga oduzima Pandulfovom nasljedniku Landulfu (981.) i daje Trazimundu (do 989.); otad su vladari Spoleta, osim pape, franački plemenitaši iz italske loze.

Beneventska kneževina

U Beneventu, vojvoda Arehis II. odmah poslije Karlova osvajanje Pavije uzima titulu kneza, kako bi naglasio svoju neovisnost od Franaka. Iako ga je Karlo iste godine porazio i nagnao pokloniti se franačkoj vlasti, Arehisova poslušnost nije bila duga vijeka. Karlo, a kasnije i njegov sin Ludovik I. Pobožni, nekoliko su puta pokušali podvrgnuti beneventsku kneževinu franačkoj kruni, no njihova vlast u Beneventu nikad nije bila dugotrajna i potpuna. Beneventski knezovi koristili su franačku pomoć i priznavali njihovu vlast kad im je to bilo od koristi – kao 788. kad je vlast u Beneventu bez uspjeha pokušao preuzeti sin bivšega kralja Deziderija, Adelhis – ali su većinom vladali neovisno od Franaka. Pod vodstvom kneza Sikarda (832.-839.) teritorij Beneventa širi se na račun bizantskih posjeda na jugu Italije, ali knezovom smrću nastupa građanski rat, po završetku kojeg (849.) se od Beneventa otcijepljuje Salerno i postaje neovisnom kneževinom; Salernu pripada zapad dotadašnje beneventske kneževine, odnosno obala Tirenskoga mora, a Beneventu istok, odnosno obala Jadranskoga mora. 899. kapuanski knez Atenulf sjedinjuje Capuu i Benevento, a cijela lombardska južna Italija na kratko (967.-981.) postaje sjedinjena u liku Atenulfova praunuka, Pandulfa, koji drži titule kneza Beneventa, Salerna i Capue, te vojvode od Spoleta, i čijom zaslugom Benevento postaje nadbiskupijom. Poslije Pandulfove smrti beneventska kneževina, ponovno odvojena od sestrinskih kneževina, gubi važnost i teritorij; 1053. osvajaju je Normani i trajno poklanjaju papi 1081.

Salernitanska kneževina

Salerno se razvija kao neovisna kneževina od 849. Nakon razdoblja borbe zavlast, Salernom od 861. vlada lokalna plemenitaška obitelj Daufer. Pod Guaimarom, i još više pod njegovim sinom istoga imena, Salernov ugled rastao je pobjedama protiv Arapa, a teritorij uspjesima protiv Bizanta, iako se na početku njegove vladavine od Salerna otcijepljuje Capua. Dauferska vlast završila je smrću Gisulfa 978., koga nasljeđuje beneventski knez Pandulf.Kratka vladavina rimskih knezova Amalfija (981.-983.) prekinula je niz langobardskih vladara, da bi poslije toga novu dinastiju u Salernu započeo Ivan II.. Vladavina Ivana i njegovih sinova, Guaimara III. i Guaimara IV. razdoblje je jačanja salernitanskog ugleda i moći, uvelike zaslugom povezivanja Guaimara IV s carom Konradom. Poslije Guaimarove smrti 1052. važnost kneževine opada; Salerno ostaje u langobardskoj vlasti do 1077. kad ga sa svojim Normanima osvaja Robert Guiscard.

Capuanska kneževina

Capua se kao neovisna kneževina otcijepljuje od Salerna 862. pod vodstvom kneza Panda. 887. na vlast u Capui dolazi Atenulf, koji kasnije osvaja Benevento i čiji potomak Pandulf će vladati Capuom kao dijelom sjedinjenih langobardskih kneževina do 981. Niz langobardskih vladara Capue prestaje 1062. kad kneževinu iz ruku Landulfa VIII. uzima normanski grof Richard is obitelji Drengota.

Langobardijski jezik

Langobardi su govorili langobardijskim jezikom, germanskim jezikom iz obitelji gornjonjemačkih dijalekata. Kako su Langobardi prihvatili latinski jezik, njihov je izvorni jezik nestao iz uporabe vrlo rano, u 8.-om stoljeću; u razvijenom srednjem vijeku nitko ga više nije znao govoriti.

Vlast i zakoni

Slično drugim germanskim narodima Langobardi su živjeli u plemenima i obvezivali su ih plemenski zakoni. Gledano kroz prizmu rimskih zakona, langobardski su zakoni bili barbarski: glavni cilj im nije bio kažnjavanje zlodjela, već naknada oštećenoj stranci, bilo u novcu ili dobrima.Prije 4.-og stoljeća Langobardi su se uglavnom bavili ratarstvom i stočarstvom. Nakon selidbe u Panonsku nizinu ustroj se langobardskog društva mijenja. Kako bi bili učinkoviti bizantski saveznici u boju, langobardska društvena piramida poprima vojnički izgled: od značaja, u političkom smislu, su samo langobardski vojnici – oni koji nose oružje; plemenski poglavnici sad su i generali, a njihovi krvni srodnici za koje se skrbe ujedno i njihovi vojnici;Kralj više nije samo poglavar cijeloga naroda, već i njihov vrhovni vojni zapovjednik, a njegova vlast ovisi o povjerenju koje mu daju isključivo podanici-ratnici. Takvo je langobardsko društvo u doba njihova osvajanja Italije: ne postoji nikakvo razlučenje između vojničkih i političkih funkcija; jedino izborno tijelo je skup svih plemenskih poglavara čiji je zadatak izabrati

kralja.U svom osvajanju Italije kralj Alboin osnivat će vojvodstva u osvojenim gradovima i svoje će generale ustoličavati vojvodama. Po završetku njegova pohoda 36 vojvodstava (upravnih jedinica) činilo je novo kraljevstvo; na čelu svake je stajao vojvoda (dux), član kraljevske obitelji ili plemenski poglavar; iz vojvodstava je dio teritorija izdvojen i predstavljao je oblast kraljevske ovlasti. Budući je učinkovito upravljanje tolikim teritorijem bila nepoznanica Langobardima, oni usvajaju rimske zemljišne zakone, čime prjelaze iz tradicije plemenskog vlasništva u rimski sustav privatnog vlasništva. Nerijetko postavljaju Rimljane s administrativnim iskustvom na mjesta kraljevskih upravitelja (gastaldi). Vojvode i gastaldi predstavljaju zakondavnu, izvršnu (uključujući vojnu) i sudsku lokalnu vlast – vojvode u gradovima koji nisu u posjedu kralja, a gastaldi u ostalim gradovima. Vojvode, dakako, za razliku od gastalda, sudjeluju u političkom životu na razini kraljevstva i njihovi su naslovi nerijetko nasljedni; vojvode su, u svojoj želji za što većom autonomnosti, često kraljevi neprijatelji.Iako važan dokument u povijesti Lombarda, Rotarijev Edikt nije imao rimski pristup zakonodavstvu, niti je sklopljen u duhu kršćanskog pogleda na svijet, već samo daje pismeni oblik langobardskim plemenskim zakonima o naknadi oštećenim strankama, propisima dvoboja i procesu nasljeđivanja; za Rotarijeve vladavine, a i kasnije, jedini rimski zakoni značajni langobardskom kraljevstvu su zakoni o privatnom vlasništvu, kako zemlje, tako stvari i robova. K tomu, edikt se odnosio samo na Lombarde, ne nužno i na druge narode koji su živjeli pod langobardskom vlašću; od Rimljana u langobardskom kraljevstvu se očekivalo poštovati Rimski Zakonik.Naprotiv tomu, Liutprandovi dodaci Rotarijevu ediktu odlikuju se kvalitetom rimskih zakona; on donosi zakone kojima se svim (slobodnim) podanicima jamči pravednost sudbenog procesa i pravo na žalbu, te zakone o uspostavi pravnih ustanova koje će se baviti žalbama građana. Od Liutprandove vladavine zakoni kraljevstva se sve više odlikuju rimskim duhom: iako se osnove langobardskih plemenskih zakona poštuju s jednakim žarom, okolnosti i način na koji se ti zakoni provode su istančaniji i osjetljiviji – civiliziraniji u suvremenom smislu.

Kultura i umjetnost

Ostavština langobardskih katoličkih kraljeva su brojne romaničke crkve na sjeveru Italije. U tim crkvama očuvana je reljefna umjetnost koju su lombardski kraljevi i vojvode dali stvoriti i svjedoči o pokrštavanju Langobarda. Jedan od ljepših radova, krstionica iz 8. stoljeća, nalazi se danas u crkvenom muzeju u Cividaleu u pokrajini Friuli.Langobardski kraljevi kuju vlastiti novac od vremena Clephove vladavine. Ispočetka su langobardske kovanice imitacije bizantskog novca i nose imena bizantskih careva. S jačanjem države i središnje kraljevske vlasti pojavljuju se, po prvi put za vladavine Cuniperta (688.-700.), novci s likovima i imenima langobardskih kraljeva. Ova se tradicija nastavlja u Beneventu nakon pada kraljevstva.Langobardsko pismo, poznatije kao Beneventsko pismo, jer potječe iz lombardske kneževine Benevento, jedno je od značajnijih srednjevjekovnih latiničnih kaligrafskih sustava. Nastalo je sredinom 8.-og stoljeća, a posebno je po činjenici kako je to najraniji takav sustav s potpuno razvijenim znacima interpunkcije. Koristili su ga, među brojnim drugima, svećenici iz poznatoga benediktinskog samostana u Monte Cassinu, a u uporabi je bilo sve do 16.-og stoljeća.Iz langobardske povijesti preživljava i najstariji simbol monarhističke vlasti u cijeloj Europi: Langobardska željezna kruna. Ta kruna predstavlja ne samo kraljevski autoritet, već se smatra i vjerskom relikvijom, jer je, kako kaže legenda, željezo u njoj iskovano iz čavala s Kristova križa. Iako je Langobardi nisu načinili, prvi su je koristili za krunidbu svojih kraljeva. Kruna je preživjela dugo nakon propasti langobardske države; važni europski vladari su se njome krunili sve do ujedinjenja Italije.

Ostavština

Ime Lombardia se u ranom srednjem vijeku koristilo kao sinonim za langobardsko kraljevstvo; ime se zadržalo sve do danas, ali mu se vremenom značenje promijenilo, označavajući samo onaj dio sjeverne Italije od Alpa do rijeke Po, sa središtem u Milanu. Danas je Lombardija jedna od najvažnijih pokrajina talijanske države i jedna od tri najbogatija područja u cijeloj Europi.Kroz to promijenjeno značenje će Langobardi posuditi svoje ime savezu gradova sjeverne Italije skovanom 1167. protiv cara Fridrika Barbarosse, Lombardskoj Ligi. Slično tomu, kad se govori o Lombardskoj renesansi, misli se na postignuća u arhitekturi koja su u 15. i 16. stoljećima potekla iz Milana i njegove okolice, ne na srednjevjekovne umjetničke tvorevine Langobarda.Lombardsko ime ostaje i kao naziv skupine srodnih romanskih dijalekata kojima se govori u Lombardiji i južnoj Švicarskoj, a zajedno se nazivaju lombardskim jezikom. Ovaj jezik nije sličan ni blisko srodan starom langobardijskom jeziku kojim su langobardi govorili u VI st.

Krstionica iz Cividalea

Langobardi u Italiji. Mjesta moći (568.-774.)

Zaključak

Langobardima u korist su išle posljedice Gotskih ratova, koje su ekonomski i politički iscrpile sjever Italije i ostavile slabašne bizantske vojne postrojbe održavati vlast u tom području. Iako su povremeno trpili franačku prevlast sa sjevera, Langobardi su se u svega par desetljeća učvrstili kao glavna zapreka ponovnoj uspostavi carske vlasti u Italiji i iznimna prijetnja Crkvi. Razdoblje njihove vlasti na poluotoku obilježen je nebrojenim sukobima s ravenskim egzarhom i papom, ali također i postupnim pokrštavanjem i prihvaćanjem katoličke vjere. Postupna je također bila i promjena u ulozi langobardskog kraljevstva: od barbarske prijetnje stečevinama rimske civilizacije i katoličke vjere, za vrijeme kralja Alboina, do zaštitnika papinstva i mogućnog nasljednika rimske svjetovne vlasti na zapadu, za vrijeme kralja Luitpranda.Dva su osnovne uzroka uništenja langobardskoga kraljevstva. Jedan od njih je postupno ideološko udaljavanje, u sprezi sa zemljopisnom udaljenosti, papa u Rimu i careva u Konstantinopolu. Vremenom se pape koncentriraju kako sami osigurati opstojnost Crkve u Rimu, uvidjevši kako je učinkovitost egzarhata slaba, a carska pomoć daleko od bezuvjetne. Stoga pape, s jedne strane, pokušavaju proširiti svoju svjetovnu vlast izvan Rima, a, s druge strane, traže saveznike u germanskim plemenima – poimenice, Grgur II traži saveznika u Liutprandu. Drugi je uzrok jačanje franačke države pod Karlom Martelom, Pepinom Malim i Karlom Velikim. U savezništvu s Francima, germanskim narodom kojima Italija nije prebivalište i kojega vode predani katolici, pape Stjepan III i Adrijan I vide priliku proširiti svoju svjetovnu vlast u Italiji na račun Langobarda, u čemu naposljetku i uspijevaju.Za razliku od ostrogotske vladavine Italijom, u kojoj nije bilo izrazitih promjena u političkom i kulturnom životu Rimljana jer su ti osvajači prihvatili rimski način postojanja kao svoj i zauzeli ulogu nastavljača tradicije rimskoga carstva na zapadu, langobardska vladavina u potpunosti mijenja život na Apeninskom poluotoku: rimske političke institucije nestaju i zamjenjuje ih langobardski plemenski zakon; većina Rimljana nestaje iz javnog života i postaje drugorazrednim građanima, što kasnije vodi njihovu neprimjetnu stapanju s germanskim osvajačima i prihvaćanju langobardskog političkog života kao svoga. Langobardi vremenom sami postaju italizirani, utoliko što prihvaćaju latinski jezik, običaje rimskih patricija i društvenu dinamiku gradskog života. Langobardski su posljednji val barbarskih plemena sa sjevera i razdoblje njihove vlasti na Apeninskom poluotoku stvara od barbara i Rimljana nerazlučiv spoj – prototip jedinstvenoga talijanskog naroda.

N. Budak, M. Levak

Langobardi, germ. pleme. Prve arheol. potvrde njihove kulture datiraju iz I.st.pr.Kr. s donjega toka Labe. U V.st. sele se u Podunavlje, gdje dolaze u doticaj s rim. kulturom i primaju kršćanstvo arijanskoga nauka, zadržavši neke mnogobožačke elemente. Istočnorimski car → Justinijan I. pridobio ih je kao saveznike protiv → Ostrogota te im dopustio da (546) zauzmu zap. Panoniju. Langobardski je kralj Alboin uz pomoć Avara 567. porazio Gepide i sljedeće godine pokrenuo seobu u sjev. Italiju. Langobardska zajednica različitih etničkih skupina naišla je na slab otpor, te je ubrzo uspostavljeno kraljevstvo s prijestolnicom u Paviji. U daljnjem nadiranju u srednju i juž. Italiju osnovali su vojvodstva Spoleto i Benevent. Alboinov nećak Gisulf osnovao je vojvodstvo Furlaniju, sa središtem u Čedadu (Cividale). I u novoj su domovini organizirali život u krvnorodbinskim zajednicama (fare). Osim s Bizantom, langobardska država često je bila u sukobu s → Francima, kojima je neko vrijeme plaćala i danak. U VII.st. katoličanstvo počinje prodirati u sam vrh društva, a do kraja stoljeća arijanstvo je bilo napušteno. U nastojanju da stabilizira vlast i dalje je gradi po uzoru na Rimsko Carstvo, kralj Rotari donosi 643. ukaz (Rotarijev edikt) kojim povezuje rimsku i germ. zakonodavnu tradiciju. Novu moć dobivaju → gastaldi, upravitelji vladarskih posjeda. U borbama s Bizantom L. osvajaju nova područja, a Francima pomažu u ratu protiv Arapa. Vjerojatno 751., L. osvajaju Istru, nakon čega njihovi vladari nose i titulu duksa Istre, a istar. biskupe kralj Aistulf (749–756) podređuje → gradeškomu patrijarhu. Godinu dana poslije osvajaju → Ravennski egzarhat, no nakon dvaju franačkih vojnih pohoda moraju se 756. odreći Ravenne. Kralj Deziderije (757–774) udajom svoje kćeri za → Karla Velikoga dovodi Langobardsko Kraljevstvo na vrhunac moći. No, Karlo ubrzo razvrgava savez i 773. upada u Italiju, a sljedeće godine nanosi potpuni poraz Langobardima. Duži otpor pružao je langobardski vojvoda Rotgaud u Čedadu, a nakon njegova poraza likvidiran je najveći dio tamošnjega plemstva. Otada Karlo nosi i naslov kralja Langobarda, a 780. osniva Italsko Kraljevstvo i za kralja postavlja svojega sina Pipina. Oko 1000. L. prestaju postojati kao posebna jezična skupina, dok se njihovo ime do danas sačuvalo u imenu pokrajine Lombardije i njezinih žitelja. U Italiji su L. razvili vlastito umj. stvaralaštvo, koje odlikuju stilizirani likovi, tropruti pleterni ornament i dvodimenzionalnost. Izrazita ornamentalnost langobardske umjetnosti najbolje se izrazila u umjetničkom obrtu (zlatarstvo). Za svoje kratkotrajne vladavine Istrom (nakon propasti njihove države ponovno je pripala Bizantu) L. nisu ostavili značajnijih tragova, ali se višestoljetno susjedstvo odrazilo kroz kult. utjecaje. Utjecaj langobardske umjetnosti očituje se ponajprije na kamenoj plastici (Mauricijev ciborij u Novigradu, pluteji iz Valbandona), a iz langobardskoga jezika do danas su se sačuvale neke riječi (fara, brajda). Na Brešcu kraj Buzeta pronađen je langobardski kneževski grob s bogatom opremom (oko 600) koji je najvjerojatnije pripadao langobardskim graničarima u biz. službi. Langobardski kroničar → Pavao Đakon zapisao je mnoge podatke važne i za istar. povijest.

LANGOBARDSKI KRALJEVI

Adaloald (602 – 626) je bio langobardski kralj Italije od 616. do 626.[1] Bio je sin i nasljednik kralja Agilulfa i kraljice Teodelinde, odnosno prvi langobardski vladar koji je kao katolik kršten odmah nakon rođenja 602. Oca je naslijedio kao adolescent, a majka je neko vrijeme vladala kao regentica. Adaloald je, međutim, sa vremenom, prema historijskim navodima, izgubio razum. Zbog toga se protiv njega okrenulo plemstvo. Godine 626. ga je svrgnuo Arioald, langobardski plemić iz Torina i

suprug njegove polusestre Gundeberge. Adaloald je protjeran u bizantsku Ravennu gdje je nedugo potom umro.

Agilulf (? - 616), također poznat i kao Agilulf Tiringijac, bio je langobardski vojvoda Torina koji je postao langobardskim kraljem 591. i na prijestolju ostao sve do smrti.Kraljem je postao kada je u maju 591. došao u Milano na skup langobardskih poglavara koji je sazvala kraljica Teodelinda nakon smrti svog muža, kralja Autharija. Langobardski poglavari su podigli Agilulfa na štit, učinivši ga tako kraljem; Teodelinda se smjesta udala za njega. Prije toga se Agilulf, da bi joj postao prihvatljiv, pokrstio, iako ispočetka na arijanstvo. Agilulfovu vladavinu je potom obilježilo nastojanje da se ostvari mir sa Francima, čemu je dosta doprinio građanski rat među zavađenim pripadnicima Merovinške dinastije; istovremeno je nastojao ostvariti dobre odnose sa papom Grgurom I te je obustavio pustošenje tzv. ducatus Romanusa (rimskog vojvodstva), gdje je vlast imao papa. To je Agilulfu omogućilo da se u potpunosti okrene protiv Bizantinaca i njihovog Ravenskog egzarhata kome je do primirja 598. oduzeo Sutri i Perugiu. Tada je sklopljeno primirje sa bizantskim carem Mavrikijem, koje je potrajalo godinu dana. Tada je ravenski egzarh Kalinik oteo langobardsku princezu, što je dovelo do novog rata. Do 602. Agilulf je zauzeo Padovu i Mantovu. Novi bizantski car Foka ga je 605. priznao za kralja i predao mu Orvieto.Godine 603. Agilulf se pod uticajem supruge sa arijanstva preobratio na nikejsko "pravovjerno" kršćanstvo (katoličanstvo). On i supruga su potom sagradili katedralu u Monzi. Posljednje godine vladavine Agilulf je proveo u miru, sa izuzetkom napada Avara sa istoka koji su provalili u Furlaniju i ubili vojvodu Gisiulfa.Agilulf je umro 616. i naslijedio ga je sin Adaoald. Njegova kćer Ginisberga je, pak, postala supruga torinskog vojvode Arioalda koji je i sam postao kralj 626.

Alahis (italijanski: Alachis) ili Alagis (? - 689) je bio langobardski velmoža i kratkotrajni kralj od 688. do smrti. Bio je vojvoda Trenta i Brescie, a po vjeri je bio arijanac. Pobunio se protiv kralja Perktarita, ali je zarobljen; kralj ga je, međutim pomilovao. Nakon što je 688. Pektarit umro, digao je novi ustanak, ovaj put protiv njegovog sina Kuniperta. U njemu je imao više uspjeha te sveo Kunipertovu teritoriju na zamak na otoku jezera Como. Međutim, njegova vladavina se pokazala tiranskom, te se narod i plemstvo odmah okrenulo protiv njega. To je Kunipert iskoristio kako bi prikupio vojsku te Alahisa porazio u bitci kod Coronatea. U njoj je Alahis poginuo, a Kunipert ponovno preuzeo prijestolje.

Arioald (? - 636) je bio langobardski kralj Italije od 626. do 636. Bio je vojvoda od Torina i muž langobardske princeze Gundeberge, kćeri kralja Agilulfa i kraljice Teodelinde. Kada je Teodelindin sin, kralj Adaoald, izgubio razum, godine 626. je pokrenuo ustanak, djelomično motiviran željom, tada još uvijek arijanskog langobardskog plemstva, da se sa prijestolja uklone katolici. Adaolda je svrgnuo i protjerao, preuzeo prijestolje, a potom suprugu protjerao u samostan. Za vrijeme desetogodišnje vladavine je jedini važniji događaj bila uspješna obrana sjeveroistočne Italije od avarskog napada.

Aripert I (takođe se može izgovarati Aribert) je bio kralj Langobarda (653.-661.) na Apeninskom poluostrvu. Bio je sin Gundoalda, vojvodom od Astija, koji je prošao kroz Alpe iz Bavarske sa svojom sestrom Teolindom. Zbog toga što je bio u rodu sa Bavarcima njegova dinastija je nazvana Bavarska dinastija. Bio je prvi katolički lombardski kralj, izabran posle atentata arijanskog kralja Rodoalda.

Aripert II (takođe i Aribert) je bio kralj Langobarda od 701. do 712., grof Torina, sin kralja Raginpert i izdanak Bavarske dinastije. Stupio je na tron već 700. Zbacio ga je Liutpert, koji je vladao od 700. do 702., sa izuzetkom 701. kada je Raginpert stupio na tron. Posle smrti svoga oca pokušao je i on da stupi na tron. Porazio je Liutperta i njegovog regenta Anspranda u Paviji i zarobio je kralja koga je

kasnije zadavio, dok se kupao. Osvojio je glavni grad i proterao Anspranda preko Alpa. Svoju vlast je ojačao do 703.

Godepert (također Gundipert, Godebert, Godipert, Godpert, Gotebert, Gotbert, Gotpert, Gosbert ili Gottbert) (? - 662) bio je kralj Langobarda od 661. do smrti. Bio je najstariji sin kralja Ariperta I. Iako mu je otac bio katolik, Godepert je ispovijedao arijansku vjeru. Nakon očeve smrti je preuzeo prijestolje u Paviji, dok mu je mlađi brat Perktarit, koji je ispovijedao katoličanstvo, preuzeo prijestolje u Milanu. Dva brata su međusobno zaratila. Zbog toga je Godepert u pomoć pozvao vojvodu Grimoalda I od Beneventa. Grimoald ga je, međutim, ubio u kraljevskoj palači i preuzeo prijestolje. Taj je puč preživio njegov sin Raginpert, koji je uspio pobjeći iz palače i kasnije zavladati kao kralj.

Grimoald I (cca. 610 – 671) je bio vojvoda od Beneventa (651–662) i kralj Langobarda (662–671).

Bio je sin vojvode Gisulfa II od Furlanije i bavarske princeze Ramhilde, kćeri vojvode Garibalda, te je tako preko majke bio povezan sa vladajućom Bavarskom dinastijom. Zajedno sa bratom Radoaldom je bio posvojen od strane vojvode Arehisa I od Beneventa; tako je mogao naslijediti Arehisovog sina Aiulfa I i Rodoalda 651. Po vjeri je bio arijanac. Godine 662. ga je njegov sizeren, arijanski kralj Godepert pozvao u Paviju kako bi pomogao u borbi protiv njegovog katoličkog brata i suparnika, kralja Perktarita. Grimoald je iskoristio priliku da mučki ubije kralja u palači; nakon toga je preuzeo vlast i protjerao Perktarita.Grimoald se pokazao kao uspješan vojskovođa. Ratovao je s bizantskim carem Konstansom II i iskoristio pobunu bizantskog generala Mezezija na Siciliji; zahvaljujući tome je osvojio Brindisi, Taranto i Forli na sjeveru. U Furlaniji je za svog namjesnika postavio vojvodu Lupusa od Furlanije. Kada se Lupus pobunio, Grimoald je stupio u savez sa Avarima kako bi ga porazio, pri čemu je Furlanija opustošena. Kasnije je porazio i Lupusovog sina Arnefrita, a za novog namjesnika Furlanije je postavio Wechtarija, poznatog po neprijateljstvu prema Avarima i Slavenima.Grimoald je uspio poraziti i Franke pod kraljem Klotarom III, koji su pokušali na prijestolje postaviti Pektarita. Kada je umro 671. godine njegov malodobni sin je ubrzo svrgnut od strane Pektarita i njegovih pristaša.

Hildeprand (u narodu znan kao Nesposobni) je bio kralj Lombarda 744. i praunuk Liutpranda. učestvovao je u opsadi Ravene 734. sa Liutprandom, a 737. Liutprand ga je proglasio za svog naslednika. Počeo je svoju vladavinu januara 744, ali ga je vlastela zbacila s prestola zbog njegove nesposobnosti. Umro je u avgustu.

Kunipert ili Kuninkpert (Cunipert, Cunincpert; italijanski: Cuniperto; ? - 700) bio je kralj Langobarda od 688. do smrti. Bio je sin kralja Perktarita, koji mu je 678. dao kraljevstvo na zajedničko upravljanje. Samostalno je vladao od 688. i odmah tada se suočio s pobunom Alagisa, arijanskog vojvode od Trenta i Brescie. Pobijedio ga je u bitci kod Coronatea. Poslije se često suočavao s pobunama, od

kojih je jednu vodio Ausfrid, vojvoda uzurpator Furlanije. Ostao je upamćen kao prvi langobardski kralj koji je iskovao novac sa svojim likom. Nakon smrti ga je naslijedio sin Liutpert.

Lijutpert ili Lijutbert (umro 702.) je bio langobardski kralj Italije od 700. do 702. sa prekidima. Nakon što je nasledio oca, kralja Kunincperta, vladao je sa tutorom Ansprandom, vojvodom od Astija. Posle osam meseci Lijutperta je sa prestola zbacio Raginpert, vojvoda od Torina sa sinom Godipertom, Lijutpertovim praujakom. Lijutpert je uspeo da povrati presto tek nakon Raginpertove smrti, ali je ubrzo ponovo bio svrgnut i zatočen u zatvoru u Paviji. Dao ga je zadaviti Aripert II, Ragipertov sin.

Liutprand je bio langobardski kralj od 712. do 744., a pamti ga se poglavito po dugoj vladavini punoj uglavnom uspješnih sukoba s većinom tadašnje Italije, iskoristivši slabost Bizanta na čiji račun je povećao posjede u Emiliji i Romagni.Prema Pavlu Đakonu, njegov život počeo je surovo. Njegov otac bio je prognan u Bavarsku, njegovog starijeg brata Sigiperta oslijepio je Aripert II., tadašnji langobardski kralj, a njegovu majku i sestru dao je osakatiti. Liutprand je bio pošteđen jer je zbog svoje mladosti djelovao bezopasno. Nakon puštanja na slobodu, dopušteno mu je da se pridruži svom ocu.

Vladavina

Liutprand, koji je bio sin Anspranda, vojvode Astija i nakratko kralja Langobarda počela je dan prije smrti njegovog oca, kada su magnati pozvani na njegovu samrtnu postelju pristali proglasiti Liutpranda suvladarom. Liutprandovo kraljevanje potrajalo je 31 godinu. Unutar Langobardskog Kraljevstva bio je priznati zakonodavac besprijekorne privrženosti katoličanstvu.

Odnosi s Agilolfinzima

Na samom početku vladavine, Liutprandov glavni saveznik među vladarima susjednih zemalja bio je Theodo I., član bavarske plemićke obitelji Agilolfinga, franački vojvoda Bavarske. Njegova pomoć u Ansprandovo ime pomogla je Liutprandu osvojiti prijestolje. Theodo ga je prihvatio kada je Aripert II. njega i njegovog oca privremeno izgnao, a gostoljubivost je kasnije učvršćena bračnim vezivanjem - Liutprand je za suprugu uzeo Guntrudu Agilolfing. Srž Theodove politike bio je otpor prema merovinškim majordomima i njihovom približavanju područjima sjeverno od Alpa, što Liutpranda nije toliko zanimalo kao kontrola nad prometnim prolazim u današnjem talijanskom sjevernoalpskom području. U proljeće 712., Theodov sin Theodebert je s Ansprandom pomogao Liutprandu u napadu na suparničke langobardske utvrde, i utapanjem glavnog rivala Ariperta, Ansprandova skupina ponovo je osvojila moć u Paviji.Theodo umire 717. ili 718. Pod vladavinom njegovog nasljednika, veze Langobarda s Agilolfinzima su oslabile. Sve dok ga nije odvratila

Rat sa bizantom

U rano doba svoje vladavine, Liutprand nije napadao ni Ravenski egzarhat, ni papinske posjede. Ali 726. godine car Leon III. proglašava prvi od niza edikata koji zabranjuju vjerske slike ili ikone (ikonoklazam). Papa Grgur II. naređuje narodu otpor, te bizantskog vojvodu Napulja Exhiliratusa ubija svjetina u pokušaju uništavanja carske naredbe uništavanja svih ikona. Liutprand izabire ovaj trenutak podjele kako bi napao bizantske posjede u Emiliji. 727. godine prelazi rijeku Po i zauzima Bolognu, Osimo, Rimini i Anconu, kao i druge gradove u Emiliji i Pentapolis. Zauzeo je i ravensku luku Classis, ali nije mogao od egzarha Pavla osvojiti Ravennu. No egzarh Pavao uskoro pogiba u pobuni, te se Ravenna 737. predaje Liutprandu gotovo bez borbe.Prve maurske provale na Korziku počinju između 713. i 719. Postupajući kao zaštitnik Katoličke crkve i njenih vjernika, Liutprand je Korziku podvrgnuo langobardskoj vlasti (oko 725.), iako je ona nominalno još bila bizantska. Korzika je ostala dijelom langobardskog kraljevstva čak i nakon franačkog osvajanja, do kada su tu langobardski zemljoposjednici i crkva uspostavili značajnu prisutnost.

Predaja Sutrija

Iako je tek na njegovim nasljednicima ostalo dokrajčiti Ravenski Egzarhat, Liutprand je svojim pohodima označio kraj bizantske prisutnosti na Apeninskom poluotoku. Krenuvši prema Rimu cestom Via Cassia u drevnom gradu Sutri susreo se 728. godine s papom Grgurom II. Tamo su postigli dogovor prema se Sutri i nekoliko gradova u Laciju predaju Svetoj Stolici (Liber Pontificalis) "kao dar blagoslovljenim apostolima Petru i Pavlu". To je bilo prvo širenje papinskog teritorija izvan prostora rimskog vojvodstva, što označava početak Papinske Države. IzvoriPavao Đakon, VI.

Perktarit (Perctarit; italijanski: Pertarito, ? - 688) bio je kralj Langobarda od 661. do 662. i od 671. do 688. Bio je mlađi sin prethodnog kralja Ariperta I. Nakon očeve smrti je prijestolje nakratko podijelio sa svojim bratom Godepertom; vjerske razlike među braćom, odnosno Godepertovo arijanstvo nasuprot Perktaritovog katoličanstva, su dovele od građanskog rata između Godepertovog dvora u Paviji i Perktaritovog dvora u Milanu. Godepert je u pomoć pozvao vojvodu Grimoalda, ali ga je Grimoald mučki ubio, preuzeo vlast, i na kraju protjerao Perktarita, koji je utočište pronašao kod Avara i njihovog kagana Kakara. Tom prilikom su, pak, zarobljeni Perktaritova supruga Rodelinda i sin Kuninkpert. Perktarit je poslije bio prisiljen bježati u Franačku.Pred Grimoaldovim zahtjevom za izručenje se planirao skloniti u Britaniju, ali mu je Grimoaldova smrt 671. omogućila da se vrati u domovinu, svrgne Grimoaldovog sina Garibalda i preuzme vlast. Perktarit je kao kralj katoličanstvo učinio državnom religijom, ali je, s druge strane, odbio priznati vjerski autoritet pape. Sa Bizantom je sklopio mir. Godine 678. je Kuninkperta postavio za suvladara. Jedini vojni pohod koji je poduzeo bio je protiv Alagisa, pobunjenog vojvode od Tridenta. Uspio ga je poraziti, ali je ubrzo nakon toga ubijen.Perktaritov život je postao predmetom Corneilleove tragedije Pertharite, kasnije obrađene i kao Händelova opera Rodelinda.

Raginpert ili Reginbert je bio grof Torina i onda kralj Langobarda tokom 701. On je bio sin Godeperta i praunuk Ariperta I. Stupio je na tron 701. a svrgnut od strane Liutperta, njegovog nećaka, stavljajući njegovog sina na mesto nasledstva. On i njegovi Neustrijanci (ljudi iz Pijemonta) odlaze da se sukobe

sa zaštitnikom trona, Ansrpandom u bici kod Novare, gde su i poraženi. Ali umire nedugo posle toga. Njegov sin Aripert II nije odmah nasledio tron.

Račis (drugačije Radič, Radik ili Radiks) je bio Vojvoda Frulija (739.-744.) i kralj Langobarda (744.-749.). Njegov otac je bio Pemo od Frulija. Njegova žena Rimljanka se zvala Tazija. Vladao je mirno sve dok nije započeo opsadu Peruđe iz nepoznatih razloga. Papa Zaharije ga je ubedio da zaustavi opsadu i odrekao se je prestola i zajedno sa svojom porodicom u manastir Monte Kazino. Posle smrti Aistulfa 756. pokušao je još jednom da stupi na presto, ali ga je porazio Deziderius i zatvorio ga je u manastir.

Rodoald (ili Rodwald) (? - 653) bio je langobardski kralj Italije. Godine 652. je na prijestolju naslijedio svog oca Rotharija. Kao i otac, po vjeri je bio arijanac. Historijski izvori navode kako je po prirodi bio razvratnik te imao običaj zavoditi žene svojih podanika. Nakon samo šest mjeseci vladavine ga je ubio muž jedne od ljubavnica. Ubrzo nakon toga je za novog kralja, uz podršku Katoličke crkve, izabran Aripert, koji se protivio arijanstvu

Rothari ili Rothair (? - 652) je bio langobardski kralj od 636. do smrti. Prije dolaska na vlast bio je vojvoda od Brescie. Kao i njegov prethodnik Arioald je po vjeri bio arijanac. Nedugo nakon stupanja na prijestolje je dao pobiti sve svoje protivnike. Pokazao se kao energičan i sposoban vladar. Nastavio je rat s Bizantincima te im oduzeo područje Ligurije kao i gotovo cijelu dolinu Poa. Poznat je i po tome što je 643. izdao Edictum Rothari, kodifikaciju dotle običajnog prava među Langobardima čiji tekst (napisan na latinskom) daje važan uvid u život i običaje Langobarda tog doba. Rotharija je naslijedio sin Rodoald.

Valtari ili Walthari (? - 546) je bio kralj Langobarda od 539. do 546. Bio je sin kralja Wachoa, a na prijestolje je došao kao dijete. Kao regent je vladao Audoin. Dok dio historičara pretpostavlja da ga je 546. Audoin ubio kako bi stupio na prijestolje, Prokopije Cezarejski smrt mladog kralja pripisuje bolesti.