Petom jahaču Nigelu Whiteleyu (1953 – 2010)

A R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N E

posebna izdanja

A R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N EKrešimir Rogina

© meandarmedia 2011

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

cip zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 764211

isbn 978-953-7355-83-8

Printed in Croatia 4/2011

nakladnik MeandarMedia, Zagreb 2011

za nakladnika Branko Čegec

urednik Branko Čegec

lektura/korektura Jasmina Han

dizajn Bestias

prijelom MeandarMedia / Tomica Zobec

tisak Kikagraf

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

A R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N E

S A D R Ž A JP R E D G O V O RKnjige su prespore, ali traju duže od arhitekture — ili zašto i kako pisati o arhitekturi?

A U T O B I O G R A F S K I S C H E R Z O U D V I J E VA R I J A N T E Z A P L E TAScenarij 1: My Main ManScenarij 2: Preko zvijezda do Trnja

P O P U P O P, A B O B U S H O P ?Tko je taj »pop«?Globalna samoposluga

M E H A N I CK A R E P R O D U KC I J A I A R H I T E K T U R AZona tišine — teorija i kritika Reynera BanhamaStrategije arhitektonskog »futurizma«Pop-arh — k efemerizaciji monumentalnogIz prve ruke — razgovor sa Cedricom Priceom

A R H I T E K T U R A U D I G I TA L N O D O B AStvarnost stvarnija od one stvarneIT-revolucija u arhitekturiIz vizualne civilizacije k audio-taktilnoj kulturiNa razmeđu mehaničkog i digitalnogIzložbeni okoliši, krajolici i sučelja

11

121

25

237

41

351

63

75

87

4113

129

133

137

140

F E N O M E N IVizije i utopije — fenomen arhitektonskoga crtežaPjeskarenje — fenomen zamjenskog iskustva povijestiCarlo Scarpa — fenomen fragmenataChill out — fenomen ambijenataHong Kong — fenomen gustoćeGrožnjan — fenomen glokalnogaaids klinika — fenomen etičke odgovornosti arhitektureJe li moguća multisenzorijska arhitektura?

K N J I G E I I Z L O Ž B EOut of Focus10×10_2Moderna kuća 3Žudnja za ljepotomSchindlerov rajChikaku

R A Z G O V O R I S T U Z E M C I M A2a3lhdCapsulaIgor Franić Hrvoje HrabakHelena Paver Njirić

Hrvoje NjirićGoran RakoRandić – TuratoAndrija RusanStudio Up

R A Z G O V O R I S I N O Z E M C I M AShigeru BanPeter EisenmanZaha HadidItsuko HasegawaKengo KumaGreg LynnWiny MaasBruce MauFarshid MoussaviBernard TschumiPeter Wilson

CE T I R I J A H A CA A P O K A L I P S EFrano Gotovac (1928–1990)Cedric Price (1934–2003)Radovan Ivančević (1931–2004)Ranko Radović (1935–2005)

S A D R Ž A J264

270

277

282

289

8305

314

321

327

332

342

350

355

365

371

379

9389

391

396

398

5153

156

160

164

168

172

177

180

6193

195

201

207

209

213

7227

232

238

244

252

258

A R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N E

P R E D G O V O R

A R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N E

1 1zašto pisati, odnosno zašto biti arhitekt i pisati, pitanje je koje si počesto postavljam. Možda se jednostavno radi o vokaciji, no zasigurno je to i stvar miljea u kojemu čovjek sazrijeva, pa s ob-zirom na to ne mogu a da se ne sjetim svojih duhovnih otaca, »četiriju jahača apokalipse«, kako ih sam za sebe nazivam, Frane Gotovca, Cedrica Pricea, Radovana Ivančevića i Ranka Radovića (kronološkim redoslijedom odlaženja). Svi su oni imali viziju ar-hitekta kao javne osobnosti koja je dužna javno izražavati svoje stavove prema prostoru, životu i svijetu oko sebe, pa su to nemi-lice i činili, svjesni da se nekima, možda i mnogima, to nimalo neće dopasti. Moje su kolumne prema primjerice Franinoj u Slo-bodnoj Dalmaciji čista »kamilica«, no ja i nisam prihvatio ponudu da budem kolumnist, najprije u art-magazinu Kontura, potom u dnevnim novinama, zagrebačkom Jutarnjem listu, naposljetku i na webu, s polazišta čemera i kritike svoje neposredne okoline. Moji su motivi bili sasvim druge prirode. Nakon godina sporadič-nog objavljivanja u raznim stručnim glasilima poput ČIP-a ili Ži-vota umjetnosti ono što me najviše zaintrigiralo bilo je vezano uz medij – formu, brzinu, doseg i odjek pisane riječi. Prvo razmišljaš, napišeš, čekaš, nadaš se, zaboraviš, i jedan dan eto iznenađenja – pojavi se tekst o temi koju si već odavno »prožvakao«, poput kuće koja se dovršava 10 ili 15 godina, tekst koji se nađe u rukama

Knjige su prespore, ali traju duže od arhitekture — ili zašto i kako pisati o arhitekturi?

A R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N E

1 2 1 3

P R E D G O V O R

stotinjak onih koji mahom znaju ne samo što misliš već i što si jeo za doručak! Toga već i u dnevnim novinama nema – danas napišeš, iste si večeri na kiosku, sljedeći dan u rukama stotinjak tisuća neznanaca od kojih neka samo deset posto pročita naslov, a jedan posto cijeli tekst, i tako iz tjedna u tjedan, bez odgode, bez poštede – progresivna igra brojeva. O webu da i ne govorimo, jer radi se o stvari usporedivoj jedino s virusom koji kada jednom uđe u krvotok... Nije slučajno što je suvremeni američki filozof Krispin Sartwell upravo kompjutorski virus proglasio jedinom izvornom umjetnošću prijelaza tisućljeća! Dakle imaš ritam, brzi-nu i doseg koji su umnogostručeni, a što se tiče forme, prekalje-ni su me novinski lisci uputili da nema te teme koja se ne može iskazati na dvije i pol kartice teksta i da nema te dvije i pol kartice koje urednik ne može svesti na jednu i pol ili tu negdje – stoga im ovom prilikom zahvaljujem što nisu prečesto i preobilno rabili to vrhunsko umijeće. Što se tiče odjeka, Cedric mi je kada smo se za-dnji put vidjeli, kao uostalom i mnogo puta prije toga, rekao: »Po mojem su mišljenju knjige prespore, dok su kolumne poput tvoje brže, pa se pisac može okoristiti primajući reakcije drugih ljudi, trenutačnije. Ne želim pisati knjige koje će se pojaviti za godinu dana, što nije dugo vrijeme, jer nisam zainteresiran za mišljenja o onome što sam mislio prije dvije godine, ali bio bih zainteresiran za oštru kolumnu poput tvoje jer je to oruđe razmjene«.

Oduvijek sam volio kraće forme, smatrajući da se u svakom dobrom eseju krije sažetak čitave knjige, no najveći mi je misterij bio odnos prema čitateljstvu – ne nastupati svisoka, ali i ne podi-laziti, ne podcijeniti, ali i ne precijeniti publiku, širiti arhitekton-sko »evanđelje« ne padajući u zamku tzv. educiranja, ili nedajbože dociranja, javnosti – kvintesencija populizma i elitizma. I mislim da sam, sudeći po reakcijama, uspio – zaintrigirati širu javnost za stručna arhitektonska pitanja. No to nije bio samo nesebičan čin, jer itekako profitiraš baveći se pitanjima u koja imaš bolji uvid ukoliko ih analiziraš stavljanjem na papir (posebice artikulaci-jom u dvije i pol kartice). I još nešto – moja je generacija stasala s medijima, pa je tako vidjela drugačiju sliku i ulogu arhitekta

u suvremenosti. Tradicionalna hrvatska želja za savršenstvom i dovršenošću što najčešće rezultira neobjavljivanjem, otvarajući prostor mitologiji i usmenoj predaji kao surogatu za činjenično stanje, te manira arhitektonskog pisanja koja graniči s pjesmom u prozi za nas je oduvijek bila nezadovoljavajuća. No nije na meni da ispravljam krive Drine, duboke crne rupe ili »zone tišine«, kako ih je nazivao Banham, hrvatske i ine arhitektonske kritike, teorije ili historiografije. Moji napisi nisu stranice povijesne čitanke, već se radi o fragmentu fragmenta, o the personal view, vrlo osobnom viđenju prohujaloga trenutka jednog djelatnog arhitekta kakvih bi, uz postojanje oficijelnih, pa možda i suhoparnih činjeničnih analiza sviju vrsta, trebalo biti više. Jer multimedijalno stanje današnjice topi sliku arhitekta kao pretežito neshvaćenog umjet-nika koji stvara utopljen u weltschmertzu u zabačenom kutku svojega sobička, daleko od ružnog i nezadovoljavajućeg svijeta koji kani promijeniti poetikom čistoga praksisa. Spomenuo sam Cedrica kojem su knjige bile prespore, no postoji mudrost koja ipak ide u prilog tome mediju, a izrekao ju je Peter Eisenman u intervjuu koji je i ovdje objavljen: »Knjige traju duže od arhitektu-re; kad biste me pitali bih li više volio sagraditi zgradu u Zagrebu ili imati svoje eseje prevedene na hrvatski, moj bi odgovor uvijek bio – knjigu!«

A U T O B I O G R A F S K I S C H E R Z O U D V I J E VA R I J A N T E Z A P L E TA

A R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N E

Sekvenca svestrane raskoši trnjanskih Njivica, autorov životno-svjetonazorski univerzum

Marc Bolan je vrlo rano

postao samoinducirajuće

umjetničko djelo u

kojem je glazba bila samo

jedan od puzzleova. Njegova je

trominutna »poezija s glazbom«

precizno pogađala naša

egzistencijalistička stanja. See how the sun shines like an arc where you walk.

Trnjanske su Njivice vitalan

preplet vrlo konkretnih

sudbina. Tu dogradnje,

prigradnje, pregradnje,

nadgradnje i ine neobične

radnje, kakofonije, jukstapozicije

i oksimoroni materijala,

tekstura i boja predstavljaju

jasne koordinate horizontalno

rasprostrte zajednice.

A U T O B I O G R A F S K I S C H E R Z O U D V I J E VA R I J A N T E Z A P L E TA

2 1ljeti 1967. nisam se uselio u stan, već u svoj san. Petnaesti kat nebodera na Novoj cesti 1, ubrzo preimenovanoj u Lenjingradsku 1, bio je moje savršeno toplo utočište sljedećih petnaestak godina. Sve su se moje bitne životne spoznaje dogodile u toj osovljenoj vertikali ili u njezinoj neposrednoj okolini. Dobro se sjećam tih prvih dana i sjedenja prekriženih nogu na sjajno lakiranom par-ketu praznog dnevnog boravka, nasuprot meni samo drvena kuti-ja RIZ-ova crno-bijelog TV-prijemnika koji emitira čarobni galak-tički igrokaz Izgubljeni u svemiru. Radio, televizija i gramofonske ploče, mediji općenito, bili su najveća hrana našoj pregladnoj ma-šti koja je, ne osjećajući nikakvu bitnu represiju (osim kratkotraj-ne turobne mučnine karađorđevskih odjeka), gradila svoj svijet tamo preko pruge, na periferiji.

I tada se, ljeti 1972, pojavio on, Metal Guru, Cosmic Dancer, Rabbit Fighter te iznad svega naš Main Man – Marc Bolan, pla-netarna cool faca, androgin razbarušenih uvojaka koji je dokazao da su sve naše uobrazilje zapravo istinite. »Catch a bright star and place it on your forehead«, reče, i mi smjesta tako i učinismo. Naša nas je glamurozna zvijezda repatica, svjetlucajući iz svake svoje pore, pršteći zvjezdanu prašinu svakom svojom gestom, vinula među zvijezde više nego itko prije ili poslije nje. Odatle smo Pink, Jagoda, Majdak, Zdravac, Njofra i ja promatrali svijet. Njegova je trominutna »poezija s glazbom«, začinjena dahtanjem,

Scenarij 1: My Main ManA R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N E

A R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N E

2 2 2 3

A U T O B I O G R A F S K I S C H E R Z O U D V I J E VA R I J A N T E Z A P L E TA

krikovima i uzdisajima, poput »Telegram Sama« ili »Children of the Revolution«, precizno pogađala naša egzistencijalistička sta-nja (1972. uplovio sam u tinejdžerstvo), dok su njegove egzotične fotografije s omota ploča i postera koji su stizali putem Studija, Tine ili njemačkoga Brava oslikavale temeljitu različitost naše-ga svijeta, ukotvljenog svjetlosnim godinama daleko od (svije-tlo)sive socijalističke stvarnosti naših roditelja (ali i britanskog progressive-rock ćorsokaka tipa Free-Move-Cream, novoj genera-ciji napornoga do boli). Idila je trajala negdje do proljeća 1974, kada se Marc prometnuo u Zinc Alloya, a svoj je band iz T.Rex preimenovao u Hidden Riders of Tomorrow za potrebe albu-ma »Creamed Cage in August«, koji je trebao biti njegov »Sgt. Peppers«, pomno pripremana prekretnica u dotada više-manje uzlaznoj karijeri koja je nedvojbeno počela stagnirati. No dogo-dilo se suprotno, zahtjevna britanska kritika nije ga smatrala do-voljno kvalitetnim i razlikovnim, dok je fanovima promjena bila prenagla i presnažna, pogotovo u segmentu raskošne produkcije s novim instrumentima i napadnim pratećim vokalima Afroame-rikanki Glorije Jones, njegove nove družice, te raskošne Pat Hall. Bez obzira na sve meni je »Creamed Cage« bio i ostao jedan od najboljih Bolanovih albuma! Marc/Zinc u to je doba bio potpu-no zbunjen činjenicom da njegovi neupitni hitovi poput »20th Century Boy« ili »Teenage Dream« više ne dosežu same vrhove glazbenih ljestvica, što mu je bilo izuzetno važno jer je na svome statusu superzvijezde (navodno je taj pojam skovan upravo kako bi opisao njegov strelovit uzlet početkom sedamdesetih godina) radio intenzivno prethodnih desetak godina. Bljedunjavo london-sko porculansko lice blagoga dječačkog pogleda i androginskog izraza s dugim kovrčama zamijenjeno je tom prilikom arogantno prodornim pogledom na egzotičnim plažama preplanulog mužja-ka s čudnovato skraćenom frizurom u stilu sredovječne kućanice iz susjedstva ili u najmanju ruku tada anakronog sex-machinea Jamesa Browna. Nakon što se od maze rock-kritike prometnuo u njezinu glavnu metu, Bopping Imp, kako mu je znao tepati Chris Weltch iz Melody Makera, odnosno Electric Warrior preko noći postaje Glittering Chipolata (sarkazam na nabacivanje kilograma

novim životnim stilom superzvijezde oblivene šampanjcem, ko-njakom i kokainom) te 1974. pakira kofere i odlazi u porezni egzil na relaciji Los Angeles – Monte Carlo.

Tu sam negdje i ja otišao u bolanovski egzil (nažalost, lišen iole sličnih destinacija), vođen drugim glazbenim interesima, sve do 16. rujna 1977, kada su sve britanske novine na naslovnicama donijele vijest da je prethodne noći kralj glam rocka poginuo u prometnoj nesreći na Barnes Commonu u Londonu. Možda to za njega nije bilo ništa neočekivano, jer je u srpnju 1972. u TV-showu Russela Hartyja na upit »Probudite li se ikada noću pitajući se što ćete raditi za dvadeset ili trideset godina, kada budete imali pedeset ili šezdeset?« lakonski odgovorio: »Nikada o tome nisam razmišljao... mislim da neću živjeti tako dugo«, no za nas je to bio definitivni kraj teenage dreama (te sam se jeseni upisivao na Ar-hitektonski fakultet). Kuriozum je da veliki poklonik automobila, koje je opjevao u nizu pjesama poput »Mustang Ford«, »Jeepster«, »Cadillac«, »Tunderwing« ili »Buick Mackaine«, zbog straha nika-da nije položio vozački ispit, pa se za volanom, umjesto uobičaje-nog šofera, te kobne noći našla Gloria (koja je preživjela nesreću). Kada je nešto ranije te godine Marc saznao da je preminuo Elvis, ridajući je dometnuo u svome stilu: »Ne bi bilo dobro da sada odem, dobio bih samo redak na trećoj stranici«. Ironično, četiri tjedna kasnije dogodilo se to ne njemu, već Mariji Callas, koja je preminula isti dan kad i Marc. Zinc Alloy nije bila prva transfor-macija imena/imidža hackneyevskog dječarca Marka Felda koji je po uzoru na svog idola, 19-stoljetnog dendija Beaua Brumme-lla, vrlo rano postao samoinducirajuće umjetničko djelo u kojem je glazba bila samo jedan od puzzleova. Put od stokenewingto-novskoga ulaštenoga Moda, preko dylanovskog folkera Tobyja Tylera, potom člana destruktivnog proto-punk boy-banda John’s Children, hippie underground lika nalik na meduzu u akustičkom duu Tyrannosaurus Rex, do androginske glam rock superzvijezde Marca Bolana, pop-ikone obavijene satenom i baršunom (preteži-to iz kingsroadovskog butika Alkasura) u ženskim Anello & Davi-de cipelama, našminkanih očiju sa svjetlucavim naglascima nalik na suze, pa sve do »kuma« punk-rocka, bio je vijugav, ali i odlučan.

2 5

A R H I T E K T O N S K I F O K U S K R E Š I M I R A R O G I N E

24

Kako bi karakteristične kovrče s larry-the-lamb glasom djelovale 30 godina kasnije, možemo samo nagađati jer bi 30. rujna 2007. 20th Century Boy navršio 60 godina. Zašto uobičavam reći da sam od Marca Bolana, koji s arhitekturom nema nikakve veze, o arhitekturi naučio više nego od svih arhitekata zajedno? Zato što je (zajedno sa svojim prijateljem i najvećim rivalom Davidom Bowiejem) uspostavio sustav vrijednosti toliko ukorijenjen u mo-joj generaciji, ulivši nam samopouzdanje koje govori da je naj-ispravnije ići sa svojim vrijednostima, toliko različitim od onoga što su nam tumačili naši profesori, da jedina stalna promjena jest ta da se arhitektura ne mora nužno rađati iz neke druge arhitek-ture. »See how the sun shines like an arc where you walk«, rekao bi Marc, i bio bi potpuno u pravu!

i. čin – uzlijetanje

Ljeti 1967. nisam se uselio u stan, već u svoj san. Petnaesti kat nebodera na Novoj cesti 1, ubrzo preimenovanoj u Lenjingradsku 1, bio je moje savršeno toplo utočište sljedećih petnaestak godi-na. Sve su se moje bitne životne spoznaje dogodile u toj osov-ljenoj vertikali ili u njezinoj neposrednoj okolini. Sjećam se tih prvih dana i sjedenja prekriženih nogu na sjajnom neškripećem parketu praznog dnevnog boravka, nasuprot meni samo drvena kutija RIZ-ova crno-bijelog TV-prijemnika na četiri elegantne vretenaste drvene noge s mesinganim kapicama koji emitira in-fantilno čaroban galaktički igrokaz Izgubljeni u svemiru. Model B-9 Environmental-Control Robot i ja, a oko nas samo zvijezde. Pa naravno, neboderski je socijalistički labirint školski posloženih hodnika, degažmana i inih funkcionalističkih prostorijica i soba za mene bio pravi pravcati svemirski brod, moja raketa u koju se doslovno ulazilo iz blata odnosno prašine, ovisno o atmosferskim prilikama planeta na koji bismo znali sletjeti. Radio, televizija i gramofonske ploče, mediji općenito, bili su najveća hrana našoj pregladnoj mašti koja je, ne osjećajući nikakvu bitnu represiju (osim kratkotrajne turobne mučnine karađorđevskih odjeka), gra-dila svoj svijet tamo preko pruge, na periferiji. I tada se, ljeti 1972,

Scenarij 2: Preko zvijezda do Trnja