1

KORČULA U DJELIMA ENGLESKIH PUTOPISACA XIX. STOLJEĆA I REBECCE

WEST (XX. ST.)

Priredio i preveo s engleskoga: Živan Filippi

2

SADRŽAJ

Edward A. Freeman: Korčula................................................................................................................... 3

Maude M. Holbach: Korčula ................................................................................................................. 11

A. A. Paton: Korčula .............................................................................................................................. 16

J. Gardner Wilkinson: Korčula ............................................................................................................... 25

Thomas Graham Jackson: OTOK KORČULA (Povijest otoka i grada. Katedrala. Stambene i javne zgrade. Badija. Otok Mljet (Meleda)) .................................................................................................... 34

Rebecca West: KORČULA I i II ............................................................................................................... 54

3

Edward A. Freeman: Korčula

Iz njegove knjige Sketches from the Subject and Neighbour Lands or Venice, Macmillan and CO, London, 1881; str. v-ix & 200 – 217

Predgovor

Ova knjiga zamišljena je kao priručnik i nastavak je moje prethodne knjige nazvane Architectural and Historical Sketches, chiefly Italian (Arhitektonske i povijesne skice, uglavnom talijanske). Njezin opći nacrt je isti. Ali više se eseja u ovoj knjizi pojavljuje prvi put nego što je bio slučaj s ranijom, a većina onih koji su pretiskani više su promijenjeni u pretiskivanju nego oni koji su se pojavili u prethodnoj knjizi. Jedva da je moglo biti drugačije s tekstovima koji su se odnosili na zemlje istočnoga Jadrana na kojima sam morao raditi na temelju zapažanja učinjenih u kasnijim putovanjima i gdje su su se dogodili veliki događaji otkad sam prvi put vidio te zemlje.

Eseji su uglavnom ishodi triju putovanja. Prvog, ujesen 1875. poduzetog u Dalmaciji i Istri, s Trstom i Akvilejom. U to je vrijeme ustanak u Hercegovini upravo počeo. A Dubrovnik je bio pun izbjeglica. Neki eseji sadrže upućivanja na stanje stvari u tom trenutku i ne vidim razloga mijenjati te reference. Ali mogu isto tako reći da vrijeme svoje prve posjete južnoslavenskim zemljama nisam izabrao zbog bilo koje političke ili vojne teme. Putovanje sam planirao prije nego što je ustanak počeo; to je, u stvari, bilo ispunjenje moje tridesetogodišnje čežnje za arhitetonskim čudima Splita (Spalato), koju do te godine nisam mogao ispuniti. Ako me je ta prva posjeta naučila nešto u vezi s našim sadašnjim vremenima ili s ranijim vremenima, to nije, po mom mišljenju, ni divno ni vrijedno pokude.

1877. godine posjetio sam Dalmaciju drugi put, a Grčku prvi. Mnogo bi me radovalo da jednoga dana ukoričim neke od mojih mnogih tekstova o udaljenim grčkim otocima. U ovoj sam knjizi uvrstio samo one o Krfu, jer taj otok čini bitni dio mojega sadašnjega predmeta zanimanja.

U ovoj 1881. godini ponovo sam posjetio Dalmaciju i neke dijelove Istre i Albanije, kao i veiki dio Italije. To mi je omogućilo da dodam neke tekstove o mletačkim posjedima kako u sjevernoj tako i južnoj Italiji, kao i jedan tekst o dalmatinskom otoku Korčuli (Curzola), koji sam za prethodnih posjeta vidio samo u prolazu.

Tekstove naslovljene ''Treviso''. ''Gorizia'', ''Spalato revisited'', ''Trani'', ''Otranto'', ''Corfu to Durazzo'' i ''Antivari'', također možemo zahvaliti ovom posljednjem putovanju, a nikada nisu prije bili u tisku. Onaj naslovljen ''Curzola'' pojavio se u Macmillan's Magazine za rujan 1881. Oni naslovljeni ''Udine and Cividale'', ''Aquileia'', ''Trieste to Spalato'', ''A trudge to Trebinje'' pojavili su se u Pall Mall Gazette 1875. Ostali su se pojavili u the Saturday Review 1875. i 1876. Ali mnogi su od njih bili toliko izmijenjeni da bi ih se jedva moglo naznačiti kao puke pretiske; oni su prije prerađeni tekstovi, s velikim dodacima, ispuštanjima i izmjenama, u svjetlu moje druge i treće posjete.

4

Nijedno od tih putovanja nisam poduzeo sâm i imam mnogo toga zhvaliti suputnicima s kojima sam putovao. 1877. bio sam s grofom Morleyjem i gosp. I gđom J.F.F. Horner. I ne smijem zaboraviti da je upravo lord Motley jednom pročitao i objasnio natpis u bazilici Parenza, kada smo gosp. Horner i ja vidjeli da je objašnjenje gosp. Neala besmisleno, ali nismo dotad ni sami znali bolje. U velikom dijelu moja dva kasnija putovanja bio sam u pratnji gosp. Arthura Evansa, mojega prijatelja 1877., a mojega zeta 1881. Riječi ne mogu izraziti koliko mnogo dugujem njegovom poznavanju južnoslavenskih tema. Vidio sam Dalmaciju prvi put, i počeo sam pisati o njoj, prije nego što sam ga upoznao i, vjerujem, prije nego što je on išta objavio. Inače bih se skoro trebao smatrati uljezom u pokrajini koju je on učinio vlastitom. Jedno od mnogih pitanja moram posebno spomenuti. Gosp. Evans pronašao je i objasnio dva nestala kapitela iz palače u Dubrovniku, koja su istovremeno tako značajna sama po sebi i koja bacaju tako mnogo svjetla na povijest te zgrade.

Slike iz moje prethodne knjige izazvale su ozbiljnu kritiku. Ali moram reći da se s tom ozbiljnom kritikom slažem u svakoj riječi. Jedino mislim da bi kriričari bili možda manje strogi da su vidjeli moje izvorne crteže. Slike u ovoj knjizi nastale su drugačijim postupkom, djelomice, kao i prije, iz vlastitih skica, ali djelomice i iz fotografija. Vjerujem da će biti primljene bolje od onih prethodnih.

Kako na ovim stranicama ima vrlo mnogo povijesnih referenci, od kojih neke upućuju na prilično neobična pitanja koja nisam mogao uvijek nadugo objasniti u tekstu, ja sam sastavio kronološku tabelu glavnih događaja u povijesti zemalja i gradova o kojma sam trebao govoriti.

Jedva trebam i spomenuti da ova knjiga, iako mislim da bi mogla biti od koristi putnicima na licu mjesta, nije vodič u strogom smislu te riječi. Ali dobar vodič za Istru i Dalmaciju prijeko je potreban. Ne šalim se kad kažem da je najbolji vodič za ta mjesta još uvijek prikaz što ga je napisao car Konstantin Porfirogenet pred više od devet sto godina. Ali svakako je krajnje vrijeme da se pojavi drugi. Pokušaji u jednom ili dva Murrayjeva priručnika vrlo su siromašni. Dalmatia and Montenegro Sir Gardnera Wilkinsona, objavljena pred više od trideset godina, divna je knjiga, i ona kojoj dugujem duboku zahvalnost. U prvi mah naučila me što treba vidjeti u zemljama istočnoga Jadrana. Ali ona je prevelika za vodič. Knjiga gosp. Neala sadrži neke informacije, a, čak u svojoj crkvenoj grotesknosti, ponekad je poučna kao i zabavna. Ali jedva možemo uzeti za našega vodiča nekoga koji izostavlja dubrovački Knežev dvor i koji, kada se nađe u Splitu, ne misli o Dioklecijanu. Bilo bi dobro samo po sebi kada bi Gsel-fels, zaštitnik izdavača vodiča, učinio za Dalmaciju ono što je učinio za Siciliju; ali više bismo voljeli to vidjeti na engleskom jeziku.

Sommerleaze, Wells, 20. rujna, 1881.

KORČULA (Curzola)

1846.

5

Putujemo iz Splita; kad doživimo dva ili tri putovanja u ovim morima ustanovit ćemo da postoje nekoliko načina kako doći do Splita i otputovati iz njega. Govorimo naravno o morskim putovima; kopnom postoji samo jedan put, a taj put vodi vodi iz obližnjih mjesta, i ne vodi iz nijednog mjesta u pravcu kojim smo se sada uputili. Morem, parobrod ima dva kursa. Jednim ide uzduž obale, što nam omogućava letimični pogled na Omiš (Almissa) i Makarsku; oba gradića ugnijezdila su se na obali u podnožju planine. Od njih dva Omiš nam je povijesno zanimljiv. Ovdje sveti Marko nije bio izravan suveren; njegova lava, ako se točno sjećamo, nema nigdje na vidiku, što je osobina koju jedino Omiš, zajedno s cijelom obalnom crtom, dijeli sa širim Dubrovnikom (Ragusa). Je li to bila zasebna država, zaštićena u Bračkom kanalu poput Gersaua na Jezeru četiri kantona? Ili je to bilo lučko sklonište unutrašnje države Poljica (Polizza), koja je, poput Gersaua i mnoštva drugih država, nestala rukom njihove novorođene francuske sestre zbog neoprostivoga grijeha što su bile stare? Ali daleko zanimljivija je druga parobrodska ruta, ona koji vodi između većih otoka. Tu se, čim prođemo Split (Spalato), čim prođemo taj najveći spomenik rimske vlasti, odmah nađemo na neki način unutar granica stare Grčke (Hellas). Prolazimo između Brača (Brazza) i Šolte (Solta), prolazimo pored Hvara (Lesina) i još jednom pomislimo na stara faroska sjećanja. Gledamo vani prema Visu (Lissa), gdje to helensko ime i dalje živi s neznatnom izmjenom, ali skloniji smo zaustaviti se na onim kasnijim uspomenama koje su njegovo ime učinile nesretnim u naše doba, a daleko sretnijim u danima naših djedova. Konačno se prvi put zaustavljamo da bismo proučavali ono tamo gdje uski prolaz dijeli otok od kopna, otok koji je bio još jedna grčka naseobina, nekada znameniti otok Korčula (Curzola).

Curzola – to je njegov poznati talijanski oblik – drevna je Crna Korkyra, a na slavenskim usnama ona još uvijek zadržava novije ime u obliku Kerker. Ali pogled na η μέλαινα Κόρκυρα podsjeća nas na slično pitanje koje posjetitelja nuka da ga postavi pri prvom pogledu na Crnu Goru (Montenegro). Kako su masu bijeloga vapnenca nazvali Crna Gora? Korčula se jedva može nazvati masom bijelog vapnenca; ali ni prvi pogled ne vidi ništa posebno crno u njoj, ništa što bi nas potaklo da prije upotrijebimo taj pridjev nego bilo koji drugi da bismo razlučili jadransku Korkyru od one poznatije Korkyre na jugu. Da je potreban razlikovni pridjev govori nam činjenica da je, ne tako davno, posebni dopisnik the Timesa uzeo cijelu povijest Krfa i prenio je doslovce na Korčulu. Razlog za ime isti je u Korčui i u Crnoj Gori. Crnina kako otoka tako i gore crnina su šuma s kojima su prekriveni. Istina je da putnik od Kotora (Cattaro) do Cetinja (Tzetinje) ne vidi nikakve šume, crne ili bilo koje druge; ali rekli su mu da ime potječe od gustih šuma na drugoj strani te kneževine. Tako su mu rekli i da je Crna Korkyra dobila ime po svojim gustim šumama, njezinom razlikovnom osobinom u usporedbi s mnogim golim otocima u njezinom susjedstvu. Ali crnih šuma nema danas na vidiku u onom dijelu otoka koji će putnik najvjerojatnije vidjeti. Bilo ih je, kažu mu; ali su posječene na ovoj strani otoka dok na drugoj strani još uvijek bujaju. Kako stvari sada stoje, Korčula je sigurno manje gola nego većina otoka; ali dojam koji dobivamo je onaj zelenoga otoka a ne crnoga. Ona nije zelena u smislu bogatoga zelenila, ali stabla joj daju prije zeleni izgled nego crni. U svakom slučaju otok izgleda i nizak i dobro prekriven, u usporedbi s visokim i kamenim vrletima nasuprotnoga poluotoka Pelješca (Sabiancello). Ova dva su u jednoj točki, i to u točki blizu gradu Korčuli, odvojeni vrlo uskim tjesnacem. A blizina ovoga otoka i poluotoka odigrala je ne malu ulogu u njihovoj povijesti. Postojalo je vrijeme kada je Korčula morala biti, prije svega, stalna

6

prijetnja Pelješcu i državi u kojoj je Pelješac bio njezino istureno mjesto. Pelješac, dugi, uski, kameniti poluotok, neka vrsta gole kičme, činio je dio posjeda države Dubrovnik (Ragusa). Korčula je bila tijekom tri i po stoljeća uporište one druge države koje se je Dubrovnik toliko bojao da je više volio Turčina za susjeda. Nigdje nas krilati lav ne dočekuje češće i istaknutije nego na kulama i iznad ulazâ u Korčulu. A to ne čudi; jer Korčula je bila izabrano sjedište mletačke moći u ovim vodama, njezino jako brodogradilište, mjesto gdje su se gradile njezine galije. Ako je Aigina bila trn u oku Pireju, mora da je Korčula bila još veći trn Pelješcu. Sada možemo govoriti samo po čemu je bila trn u oku svojim dubrovačkim susjedima, o utvrđenom gradu Korčuli, te o nekoliko stvari u njezinom bližem susjedstvu. Korčula je jedan od većih dalmatinskih otoka; a to je otok koji može zanimati zoologe. On je jedan od malo mjesta u Europi gdje čagalj još uvijek obitava. Možda nema drugoga, ali, kako smo čuli priče o sličnoj pojavi u Epiru, odlučna negacija je opasna. Vjerujemo, prema najboljem znanstvenom mišljenju, da je ''obitavao'' prava riječ. Čagalj nije uvezen iz bilo gdje drugdje na Korčulu; on je stari stanovnik Europe koji se zadržao u Korčuli nakon što je izbačen iz drugih mjesta. Ali onaj koji posvećuje ono malo vremena što mu prolazak broda omogućuje starinama grada Korčule ne treba gajiti nadu ni strah da će susresti čaglje. Ne mora očekivati ni da će isto tako brzo susresti konja. Jer kao pravo dijete Venecije, Korčula ne pozna ni konja ni kočiju. Konji i kočije nisu istaknute osobine u bilo kojem od dalmatinskih gradova; ali mogu se vidjeti tu i tamo. Njih se ponešto tolerira unutar zidina Dubrovnika, a sigurno smo vidjeli kočiju na ulicama Zadra (Zara). Ali u Korčuli oni su isto tako nemogući kao u samoj Veneciji, iako ne iz istoga razloga,.Korčula ne lebdi nad vodom; ona se uzvisuje nad njom. Kniđanski doseljenici izabrali su mjesto za svoj grad u pravom duhu grčkih kolonista. On je jedno takvo osebujmo mjesto kao što je sicilijanski Naxos, kao Epidaurus na Jadranu, kao Zara i Parenzo, iako Zara i Parenzo ne mogu govoriti o grčkom utemeljenju. Grad zauzima mali poluotok, koji je povezan s glavnim dijelom otoka uskom prevlakom. Postoji neznatno uzvišenje ali kosina blizu mora na svakoj je strani strma. Iz uskog grebena gdje stoji katedralna crkva, ulice se spuštaju dolje na obje strane, uske i strme, većinom stepeničaste. Konji morskih valova jedini su konji za muškarce Crne Korkyre, a te su konje oni u svim vremenima znali upregnuti velikom vještinom. Pomorska odjeća ljudi oduzima ponešto od slikovitoga dojma toga mjesta. Mnogo se manje može vidjeti, barem među muškarcima, od lokalne nošnje u Korčuli nego u drugim dalmatinskim gradovima. Nedostaju nam morlački turbani s kojima smo se zbližili u Splitu, nedostaju nam crnogorski kaputi junačkih Bokelja, koji ispunjavaju ulice Kotora, ne bez ikakvog značenja. Pomorski narod više voli nositi odjeću svojega poziva nego onu svoje rase, a otočki grad ne može postati onakvo središte s velikim seoskim stanovništvom kao gradovi na kopnu. Ali, ako su ljudi koji se mogu vidjeti u Korčuli manje slikoviti od ljudi koji se mogu vidjeti u Splitu i Dubrovniku, njihove kuće nadoknađuju taj gubitak. Korčula je savršeni primjer mletačkog grada. Čudno je kako je sve ranije od konačnog mletačkog zauzeća iz 1420. iščezlo. Grčki kolonist nije ostavio nikakvog traga osim same lokacije. Iz rimskih, ranih srednjovjekovnih vremena ništa se ne vidi osim jednog ili dva natpisa, od kojih jedan, kojega je dio ugrađen u pločnik jedne od strmih ulica, bilježi nekadašnju povezanost između Korčule i Mađarske. U predmletačke natpise možemo svrstati i jedan koji je postmletački i koji bilježi drugi jedan oblik strane prevlasti, onaj koji možemo povezati s Lujem Velikim kao barem boljim nego oni koji su se zbili između. Od 1813. do 1815. – vrijeme slavno za Korčulu kao i za Kotor, otok je bio pod engleskom upravom, a vrijeme engleske uprave doživljavalo se kao

7

vrijeme slobode, u usporedbi s prijašnjom francuskom upravom ili s austrijskom kako prije tako i poslije. Ne samo da jedan službeni natpis govori o otoku kao ''libertate fruens'' u vrijeme kada je ta veza bila raskinuta; vjerujemo da možemo opravdano reći da te dvije godine žive u pamćenju Crne Korkyre kao ono vrijeme kada su ljude Crne Korkyre stranci ostavili na miru.

Katedralna crkva je jedina zgrada u gradu koja navodi na pomisao da on može biti stariji od 1420. Dokumentarni dokazi su, vjerujemo, oskudni, i ne sadrže nikakvoga spomena crkve prije trinaestoga stoljeća. U Engleskoj bismo na prvi pogled došli u iskušenje da pripišemo unutrašnje arkade kasnom dvanaestom stoljeću; ali dugo zadržavanje ranijih oblika koje tako karakteristično za arhitekturu cijele te regije čini sasvim mogućim da one nisu kasnije od mletačkih vremena kojima moramo svakako pripisati zapadno pročelje. Ako ostavimo postrani kasniji dodatak na sjevernom dijelu, koji nije nikakvo poboljšanje, ovaj mali duomo sastoji se od tri broda s pet otvorenih arkada, koje završavaju u tri okrugle apside. Kažemo pet otvorenih arkada iako na sjevernoj strani postoje samo četiri svoda; jer prva arkada nije građena zbog zidova zvonika, koji ispunjava svojim donjim dijelom taj prostor. Unutarnje arkade i zapadni ulaz vrijedni su pravoga proučavanja, kao doprinosu onome što je doista jedinstveno u arhitekturi; čak štoviše. Arkade se sastoje od jednostavih zašiljenih lukova koji se uzdižu iz stupova s bogato izrezbarenim kapitelima, te, poput tolikih stupova svih vremena u ovim prostorima, s lisnatim jezicima u njihovim temeljima. Iznad je mala trifora, par okruglih lukova iznad svakoga uvučenoga prostora; iznad se nalazi red prozora koji unutar izgledaju četvrtasti, ali koje smo izvana vidjeli kao široke zašiljene lukove s odsječenim vrhovima. U Engleskoj ili Francuskoj takav sastav bi se, na prvi pogled, smjestio u vrijeme prijelaza romanike u gotiku, u dane Richarda od Poitoua i Philipa Augustusa. A razmjeri su isto tako dobri kao što bi bili u Engleskoj ili Francuskoj; nema ni traga onoj ljubavi prema nezgrapnim iskrivljenim lukovima koja narušava polovicu takozvanih gotičkih crkvi u Italiji. Ali, kad pogledamo kapitele, počinjemo sumnjati. Oni su izrazito bogati i lijepi; ali nisu bogati i lijepi prema bilo kojem priznatom uzorku. Oni osobito nisu klasični. Oni imaju samo neznatni korintski pečat koji nijedan cvjetni kapitel ne uspijeva potpuno odbaciti; oni nisu ni približno blizu izvornoga modela kao kapiteli u Canterburyju, u Sensu, ili čak u Lisieuxu. Ali niti se približavaju bilo kojem od priznatih romaničkih ili bizantskih tipova, niti imaju ni traga slobode koja pripada nešto kasnijem engleskom lišću. Oni su više poput našega lišća iz četrnaestoga stoljeća, iako ne previše slični. Imaju određenu masivnost, neku vrstu oblikovanosti prema obliku kamenog bloka, što, naposlijetku, ima nečega bizantskoga u sebi. Oni na sjevernoj strani imaju ubačene figure među lišćem; ta četiri stupa imaju četiri simbola evanđelista. Ovdje ne možemo a da ne nađemo lava svetoga Marka, ali ga nalazimo samo na njegovom mjestu kao jednoga u društvu od četiri. Bi li pobožnost Presvijetle Republike dozvolila da njezin zaštitnik zauzme tako priprosto mjesto kao ovo? Inače bi nas osnovna osobina kapitela, koja se proteže sve do malih peteljki lista u trifori, mogla iskušati da te stupove i lukove pripišemo mnogo kasnijem razdoblju nego na što bi nas mogao navesti njihov opći dojam. Ali, u svakom slučaju, oni su potpuno srednjovjekovni; nema ni najmanjeg traga renesanse u njima.

Izvan crkve više dolazi do izražaja uobičajeni pomiješani karakter regije. Dodatak na sjeveru i ugrađeni zvonik umjesto da stoji izdvojen na neki način kvare ono što bi inače bilo jednostavno i dobro odmjereno talijansko pročelje. I okrugli prozor –

8

naravno postoji okrugli prozor – i velika ulazna vrata vrijedni su pozornosti. Prozor nije jednostavno kolo; odvojite crte bježe u pravi čipkasti ukras, takav kakav bismo mogli vidjeti bilo u Engleskoj ili Francuskoj. Ulazna vrata čudan su primjer načina na koji su se dugo vremena u ovim predjelima četvrtasti kapitel, okrugli svod i zašiljeni luk iz nekoga razloga koristili skoro ravnomjerno. Tradicija četvrtastih vrata s polukružnim timpanom iznad njih nikada nije nestala. Mogli bismo povjerovati da su razna veličanstvena ulazna vrata Dioklecijanove palače postavila opći model za sva vremena. Ali kada se pojavio zašiljeni luk i timpan je mogao biti kako šiljast tako i okrugao. Ponekad zašiljeni timpan kruni potpuno okrugla vrata a i sam je okrunjen četvrtastim lučnim prostorom, koji divno izgleda poput komada engleske okomice. Na zapadnom ulazu u Kočuli stvari nisu dotle doprle; ali su dobro ispale. Četvrtasta vrata okrunjena su zašiljenim timpanom, koji sadrži figuru biskupa; iznad nje je opet neka vrsta baldahina. On se sastoji od okruglog luka, koji iskače iz para lavova koje podržavaju izbojci koji se stalno rabe, osobito u Korčuli, za potporu balkona. Lavovi koji bi na mnogim mjestima podupirali stupove vrata izgledaju, iako bez krila, kao da su doletjeli na to visoko mjesto. Jer ovdje vrata nemaju ništa što bismo mogli nazvati stupovima, ništa osim malih stupića, vijugavih ili ne, koji se nastavljaju u vijencima luka. Vijenac ispod niskog zabata vrlo je bogat. Zvonik se ističe parapetom, osmerokutom i kupolom koja ga okrunjuje, bogati i elegantni rad one bolje vrste renesanse koju smatramo stvarno romaničkom.

U općem pogledu na grad s mora taj zvonik puno se više ističe nego kad smo blizu njega na piazzi s kojom se Korčula može pohvaliti. Ona je kruna cijele mase zgrada koje se izdižu iz mora. U Korčuli utvrde mnogo više podsjećaju na starinu nego one u Dubrovniku. One okružuju zgrade pri samom dnu umjesto da sve skrivaju s vrha. Možemo zatvoriti oči pred jednom ili dvije moderne utvrde na obližnjim brdima; zidine u samom gradu slikovite su srednjovjekovne zidine isprekidane okruglim kulama, na nekima od kojih se pokazuje mletački krilati lav. On je opet u središtu loggie na obali, kao jedne od onih zgrada s neodređenim stupovima, koji mogu biti iz bilo kojega vremena, koji su, najvjerojatnije vrlo kasnoga razdoblja, ali koji su, jer su jednostavni i zamjetljivi, dopadljivi, bez obzira kojega su datuma. Ovdje, oni samo podupiru drveni krov, bez luka ili arhitrava. I dok sjedimo ispod lava u loggi, možemo vidjeti dolje još jednoga lava u skulpturi na obali, u društvu sa ženskom polufigurom, nešto poput sirene, nereide, morske vile, koja je čudan partner Propovjedniku. Izgleda da mu je prirodnije mjesto iznad gradskih vrata kroz koja ćemo najvjerojatnije ući u grad, vrata iz 1643., koja su i sama četvrtasta, ali sa unutarnjim zašiljenim lukovima. Natpis na njima spominje Trojanca Antenora kao utemeljitelja Crne Korkyre, zajedno s modernijim vladarom, Mlečaninom Giovannijem Battistom Grimanijem. Na desnoj strani znatiželju pobuđuju nizovi natpisa koji su brižljivo istrugani. O njima možemo samo nagađati. Ne možemo se oteti nagađanju da je taj čin prije učinio francuski nego austrijski uljez. Istrugati neki natpis glupi je i barbarski čin; ali to podrazumijeva da počinitelj shvaća njegovo značenje i da je primijenio onu vrstu energičnosti za koju je vjerojatnije da bi mogla bolje cvasti pod jednoglavim nego dvoglavim orlom. Usput rečeno, dvoglavi pretendent, iako ga možemo prečesto vidjeti u ovim prostorima, rijetko se izrađuje u tako trajnim materijalima kao lav svetoga Marka. Stoga, kad dođu bolja vremena, ukradena oznaka Carstva mogla bi, u Korčuli kao i u Veneciji i Veroni, nestati da je više nikada ne vidimo, bez ikakvoga razaranja spomenika, bilo starih ili novih.

9

Dosad smo već dosta vremena u gradu. Najbolji način za posjetitelja da temeljito razgleda Korčulu jest da se uputi kako hoće prema vrhu poluotoka, a tada sustavno istraži strme i uske ulice, idući po redu dolje i gore iz jedne u drugu. Nema nijedne koja ne sadrži nešto domaće arhitekture koju je vrijedno pogledati. Ali on treba najprije prošetati uzduž same osi poluotoka od ulaza pored prevlake do točke gdje se ulica spušta prema moru nasuprot Pelješcu. Odmah do ulaznih vrata je gradska vjećnica, Općina, kao što je sada označeno u lokalnom govoru. Pomiješani stil – najviše iz sedamnaestoga stoljeća – u ovim predjelima ovdje dolazi do punog izražaja. Stupovi i okrugli lukovi koji bi zadovoljili bilo koji razumni romanički ideal, podupiru četvrtaste prozore koji su uljepšani neznatnim oblikovanjem, ukrasnim zupcem – sličnom našem romaničkom billetu – koji se može posvuda vidjeti. Ali na jednoj stambenoj zgradi, koja je jasno u skladu s ostalima, stupovi s jednostavnim kapitelima podupiru šiljaste lukove. Nasuprot gradskoj vijećnici jedna je od manjih crkvi. Ona nosi ime svetog Mihovila, a govore da je prije bila namijenjena pravoslavnom bogoštovlju. Ona, međutim, ne pokazuje nikakve znakove takove službe Božje, osim ako ne računamo prisutnost male kupole iznad oltara. Prolazimo središnjom ulicom pored kuće gdje izbojci za balkone, tako maštoviti posvuda, poprimaju posebno umjetnički oblik, jer su izrađeni u razne ljudske i životinjske figure. Nasuprot katedrali kuće pokazuju neke karakteristične oblike lokalnoga stila, a mi se s njima bolje upoznajemo, dok uranjamo u strme ulice, slijedeći pravilan raspored koji smo već opisali. Na svakom koraku susrećemo dražesne primjere lokalne arhitekture; šteta što su ulice tako uske da trebamo istegnuti vrat kako bismo vidjeli one prozore koji su postavljeni vrlo visoko u zidu. Jer naša pozornost se uglavnom usmjerava na prozore: izgleda da je vrlo malo brige posvećeno vratima. Četvrtasta ili segmentirana vrata, bez mnogo ukrasa, smatrala su se sasvim dovoljnima za kuću kojoj i najljepši prozori nisu bili predobri. Doista su suprotnosti tako čudne da je u najljepšoj kući u Korčuli, u jednoj od ulica koja vodi dolje istočno od katedrale, središnji kat za kojega veličanstven ne bi bila prejaka riječ, smješten između jednostavnih vrata ispod i ne manje jednostavnih četvrtastih prozora iznad. To je jedna od nekoliko kuća u Korčuli gdje su prozori dvostruki ili trostruki razdijeljeni rebrima. Većina prozora su jednostruki, sa zašiljenim, ogivalnim ili čak okruglim lukom, ali uvijek, mislimo, s izrazito mletačkim trolistom, te s dovratnicima kao nekom vrstom zidnog polustupa. Korčula je u svakom svom dijelu puna prozora te vrste. Možemo biti sigurni da nisu stariji od mletačkog zauzeća, a da je većina kuća kasnijega datuma, iz šesnaestoga i čak sedamnaestoga stoljeća. Mletački stil držao se srednjovjekovnih oblika prozora dugo nakon što je renesansa prodrla u sve ostalo. I to iz očiglednoga razloga; koliko kod je renesansa mogla biti privlačna u mnogome čemu drugome, ona je u oblicima prozora potpuno promašila. Stoga se u ulicama Korčule susrećemo s beskonačnim nizom takvih prozora. Ali tu i tamo nailazimo i na druge detalje. Posjetitelja će domaćini svakako poslati da vidi zvekir u kući u jednoj od ulica na zapadnoj strani. Na njemu je Danijel između dva lava predstavljen u lijepoj brončanoj izradi. A neki od mletačkih kipova, koji bez sumnje nešto znače u povijesti grada, mogu se vidjeti u istom dvorištu. Nemalo kuća u Korčuli su bez krova; nekima su blokirani njihovi bogati prozori; nemalo od njih stoje otvorene tako da posjetitelj može vidjeti njihov jednostavan unutarnji raspored. Ovaj grad zablista u nekom prazničkom danu; ali jasno je da je bogatstvo i život Korčule nestalo kada je ona prestala biti arsenal (vojno brodogradilište) Venecije. A siromaštvo ima jedne popratnu prednost; ono pušta da stvari propadaju ali ne upropaštava njihov Izvorni oblik.

10

U neposrednoj blizini grada mogu se vidjeti dva samostana. Onaj svetoga Nikole, do kojega se stiže kratkom šetnjom uz obalu prema sjeverozapadu, koji se snažno doima ako ga gledamo s mora; ali malo nas razočara kad mu se približimo. Pa ipak, on ilustrira neke od mjesnih osobina; iako dosta novija zgrada, ona zadržava neke ranije graditeljske zamisli. Dva jednaka tijela, svaki sa zašiljenim bačvastim svodom, mogla bi nas podsjetiti na neke predjele našega otoka, a okrugli prozor odaje nešto srednjovjekovnoga. Drugi samostan, najbolje poznat kao Badija, jednom dom benedkinaca, kasnije franjevaca, nalazi se na izdvojenom otoku do kojega se dolazi ugodnom vožnjom. I tu crkva pokazuje prevladavajuću mješavinu stilova, koja je osobito vidljiva u klaustaru. On je izgrađen 1477. , kao što se pojavljuje na natpisu iznad ulaznih vrata. Ali ta vrata su s ravnim vrhom i izgubila su sav srednjovjekovni karakter, dok je sam klaustar graciozna konstrukcije sa stupovima i trolistnim lukovima, koje bismo u drugim zemljama mogli pripisati mnogo ranijem vremenu. Knjžnica sadrži neke rano tiskane knjige i neke grčke rukopise, od kojih nijedan ne izgleda pretjerano velike vrijednosti. Rukopis Dionizija Periêgêtêsa opisuje se kao vlasništvo Korkyrana Nicholasa i njegovih prijatelja. (Nικολάον Kερκνραίον και ιϖν ϕίλων). Nicolas je imao prezime, ali je nažalost ono nestalo iz našega pamćenja i iz naših bilježaka. Ali ono kako je sam sebe opisao navodi nas na pitanje: Je li ta knjiga stigla iz Krfa, ili je neki građanin Crne Korkyre pomislio da ona ima učeni izgled pa je tako sebe opisao?

Na stepenicama male krčme u Korčuli još uvijek stoji natpis o preuzimanju mletačkoga arsenala sa strane rodoljuba iz 1848. Čudno da nijedan Carski, Kraljevski ili Apostolski dužnosnik nije ponio sa sobom tako rječiti spomen na čin koje bi oni koji ga slave bili bez sumnje sretni slijediti.

Primjedba prevodioca:

Edward Augustus Freeman (2. kolovoza 1823. – 16. ožujka.1892.) bio je engleski povjesničar, arhitekt i liberalni političar tijekom druge polovice 19. stoljeća, kada je William Gladstone bio na vrhuncu svoje političke moći, a bio je i kandidat za Parlament. Predavao je modernu povijest na Sveučilištu Oxford, gdje je bio mentor svjetski poznatom povjesničaru Arthuru Evansu. Kasnije su obojica aktivno učestvovala u Balkanskom ustanku u Bosni i Hercegovini (1874. – 1879.) protiv Otomanskog carstva. Nakon što se je njegova kćerka Margaret udala za Evansa, on i Evans surađivali su na četvrtom svesku Povjesti Sicilije. Bio je plodan pisac koji je objavio 239 radova. Njegovo najbolje djelo (magnum opus) je 6. svezak Povijesti normanskog osvajanja Engleske (objavljen 1867.-1879.). I on i kći Margaret umrli su prije nego što je Evans kupio zemljište na kojemu će iskopati Palaču Kanossosa.

11

Maude M. Holbach: Korčula

Dalmatia – the Land where East meets West, London: John Lane, the Bodley Head New York: John Lane Company, MCMVIII, str. v-viii; 43-50

Predgovor

Predstavljajući ovaj mali rad o Dalmaciji javnosti, želim izraziti svoju zahvalnost onima koji su mi tako ljubazno pomogli.

Najprije, Njegovoj ekselenciji grofu Johannu Harrachu, predsjedniku Dalmatinskog društva u Beču, koji je prvi predložio zamisao o ovoj knjizi i bez čijega ohrabrenja i potpore ona ne bi bila nikada napisana. Drugo, direkciji Južnih austrijskih željeznica i Austrijskom Lloydu i Mađarskim parobrodarskim kompanijama, koji su mojemu suprugu i meni iskazali veliku počast.

Zatim Njegovoj ekselenciji signoru Nardelliju, guverneru Dalmacije, koji nas je ljubazno opskrbio općim pismom uvođenja i preporuke dužnosnicima slavenskoga jezika, što je bilo od velike pomoći tamo gdje nisu razumjeli ni njemački ni talijanski: grofu Attemu Heligenkreuzu i barunu Kalchbergu, čijemu poduzetništvu lijepi hotel Imperijal u Dubrovniku (Ragusa), gdje smo proveli toliko mnogo sretnih dana, duguje svoje postojanje. Posebno smo zahvalni monsieuru Buliću, konzervatoru starinskih spomenika u Dalmaciji, koji nas je sam proveo kroz muzej u Splitu (Spalat), gdje smo bili počešćeni što uživamo njegovo gostoprimstvo u jedinstvenoj kući koju je podigao među ruševinama.

Najtoplije zahvaljujemo i njrgovom nećaku, profesoru Jeliću iz Zadra (Zara), koji mi je dao svoju knjigu o Splitu i Saloni, na koju sam nekoliko puta uputila u ovoj knjizi, i koji je potrošio toliko svoga dragocjenoga vremena pomažući nam za vrijeme našega boravka u Zadru, u kojem smo gradu susreli i vrlo ljubaznoga signora Perlinija, predsjednika Gospodarske komore, koji nam je dao svoju kočiju na raspolaganje i organizirao našu posjetu Noni.

U Dubrovniku barun Ghetaldi, potomak slavne dubrovačke obitelji koje su članovi obnašali vrlo visoke dužnosti u Državi, bio je vrlo ljubazan što mi je dao informacije do kojih nisam mogla drugačije doći; želim izraziti i svoju zahvalnost ljubaznom grofu Gozziju koji mi je omogući da posjetim njegovu divnu i povijesnu kuću, kao i moje žaljenje što je moja posjeta bila nužno prekratka da bih vidjela svo umjetničko blago koje ona čuva.

Također smo vrlo zahvalni signoru Topiću, britanskom konzulu na otoku Visu (Lissa), koji nas je osobno pozdravio po našem dolasku tamo, i ljubazno sredio da nam njegov tajnik bude najpouzdaniji vodič i koji nam je pokazao sve ono što lijepi Vis sadrži a što bi bilo od posebnoga zanimanja za Engleze. Miris cvijeća koje sam dnevno dobivala iz konzulovih lijepih vrtova još uvijek se zadržava u mom pamćenju, kao i miris ruža koji sam ponijela iz jednako lijepih vrtova signora Depola na obližnjem otoku Korčuli (Curzola).

Njemu i njegovoj obitelji želimo izraziti posebnu zahvalnost za njihovu toplu dobrodošlicu i ljubaznu gostoljubivost, a molim ga da prenese moju zahvalnost i

12

očevima franjevačkog samostana na Badiji, gdje nas je on pratio, za njihovu gostoljubivost i veliku ljubaznost što su iznijeli sve svoje umjetničko blago u samostanski vrt, i što me moj spol nije priječio da ih vidim.

Naš izlet u Hercegovinu postao je dvostruko ugodan zbog ljubaznosti koju nam je pružio potpukovnik Lilienhoff iz garnizona u Trebinju, čijoj sam dražesnoj ženi zahvalna na povlaštenoj posjeti turskom haremu.

Pukovniku Milutinu Vukotiću, zapovjedniku Vojne škole u Cetinju i aide de campu Njegovoj kraljevskoj visosti knezu Crne Gore, idu zahvale za ljubaznu pozornost koju nam je pokazao za vrijeme naše posjete njegovoj vrlo zanimljivoj zemlji.

Naposljetku, željela bih izraziti svoju zahvalnost gosp. Thomasu Grahamu Jacksonu, R.A., na velikoj pomoći koju mi je pružilo njegovo divno djelo o dalmatinskoj arhitekturi, kao i zahvaliti se svima onima koje nisam poimence spomenula zbog njihove dobrodošlice.

Doista se nadam da ova skromna knjiga, koja mi je pružila veliko zadovoljstvo napisati je a mojemu suprugu ilustrirati je, može ispuniti svoju ulogu u privlačenju pozornosti mojih sunarodnjaka na ljepotu i jedinstvenost kraljevstva Dalmacije.

Maude M. Hollbach, Opatija (Abbazia), 27. veljače, 1907.

KORČULA (Curzola)

Korčula je bila Korkyra Nigra iz starine, nazvana tako po svojim tamnim šumama da bi se razlikovala od druge Korkyre (Krfa). Ona je jedna od malo mjestâ u Dalmaciji gdje još ima šuma, što je bez sumnje jedan od razloga zašto je ona još uvijek dom sada gotovo istrijebljenoga europskoga čaglja.

Dugačak uski otok gotovo je spojen sa susjednim poluotokom Pelješcem (Sabbioncello), a u uskom tjesnacu između njih dogodila se svjetski slavna bitka između Mlečana i Đenovežana, u kojoj su ovi drugi uhitili poznatoga svjetskoga putnika, Marca Pola, te zarobili mletačkoga admirala Dandola, koji je, kao što svatko zna, smrskao glavu o klupu jedne galije koja ga je nosila u sužanjstvo, odabravši radije smrt nego sramotu.

Korčula je uglavnom mletačka. Tu su se gradile galije Republike, tu su vojnici dužda budno promatrali dubrovački teritorij Pelješca samo preko mora i tu su izgradili mali mletački grad koji se uzdiže iz morskoga ruba i koji dobiva svoju krunu u katedrali (duomo) iz trinaestoga stoljeća.

To je mjesto u kojemu će jednako uživati slikarsko srce i student arhitekture, hodajući strmim uskim ulicama; tu ćete ugledati mletački gotički prozor, tamo neko slikovito dvorište, gdje isklesana kamena ograda vodi prema gornjem katu; a opet na nekoj drugoj točki, vodopad cvijeća prelijeva se preko lijepo isklesanoga balkona neke stare palače (palazzo).

U jednom takvom dvorištu Palače Arneri postoji zvekir koji je jedan od najljepših poznatih primjeraka te vrste i pobudio gramzivost mnogih kolekcionara. Milijuneri su

13

uzalud nudili velike svote za njega. On još uvijek stoji na svom mjestu na starinskim vratima u prividno napuštenom sunčanom dvorištu, iako su njegovi radni dani gotovi.

Upravo ispod Palače Arneri gornji kat jedne od starih kuća čini most preko ulice, te uokviruje pogled na plavo more daleko dolje, jer cijeli je grad na strmini a ulice su uglavnom sačinjene od stepenica.

Sve ulice u Korčuli vode prema maloj piazzi pred duomom; stoga se trebate popeti do tamo i najprije se diviti talijanskim gotičkim vratima na stranama kojih se nelaze čudne figure Adama i Eve slične onima u Trogiru (Trau) i Šibeniku (Sebenico), a zatim vidjeti unutrašnjost. Baldahin iznad glavnog oltara nažalost je pokvaren crvenim platnenim ukrasima – i četiri stupa koji ga podupiru prekrivena su tim gnusnim pokrivalom – ali lijepi renesansni kapiteli su slobodni. Svjetlo nije dovoljno dobro da bismo mogli cijeniti Ridolfijeve slike u kapeli sa strane, niti sliku iza oltara koja se pripisuje Tintorettu, ali cjelina dobiva na dojmljivosti djelomičnim sumrakom; on potiče um na obožavanje, a kroz tu tamnoću crveno svjetlo pred oltarom sja poput divovskoga rubina. Slabo osvijetljena katedrala, s tu i tamo nekim figurama vjernika koji kleče – zar nije to prikladno predsoblje za nevidljivi svijet?

Srednjokvjekovne zidine i kule koje okružuju mali grad Korčulu djelomice su uništene opsadom i potresom, ali još uvijek su tu da pokažu kako je dobro Venecija čuvala svoje posjede. Čak i danas ne možete ući u grad ili izaći iz njega osim kroz dva velika ulaza, a, radi još veće sigurnosti, s kopna se ulazi u grad mostom preko širokoga jarka. Utvrde potječu iz konačnoga duždevoga zauzeća otoka 1420. , ali on je bio pod mletačkom vlasti još od desetoga stoljeća, iako su u nekim vremenima njim vladali Đenovežani, Mađari i Bosanci, a neko je vrijeme otok uživao relativnu neovisnost. Korčula dijeli s Dubrovnikom čast što je ukinula trgovinu robovima još u trinaestom stoljeću, a to je bila jedna od odredaba statuta koji je grad usvojio u razdoblju samouprave.

Da biste cijenili slikovitost zidina morate ih vidjeti s mora. Stoga bih sada željela da dođete sa mnom na franjevački otok Badiju. Dolazeći i odlazeći iz grada morskim putom proći ćemo ćemo pored starih zidina i vidjeti njihove sive kule kako se odražavaju u bistrom moru, s krovovima osebujnih kuća i lijepim duomom koji se uzdiže iznad njih poput amfiteatra.

Badija je jedan od mnogih malih otoka koji leže van istočnoga kraja Korčule, a do nje prolazimo kroz dio uskoga kanala koji dijeli otok od Pelješca (Sabioncella), a bio je tako važan prolaz u starim danima za male brodove koji su tražili utočište na otocima.

Poput naše Ione (otok u Škotskoj), taj je otok bio mjesto utočišta u nemirnim vremenima, sjedište poduke i pobožnosti, dok su se na kopnu vodili ratovi i krvarilo se; ali barem jednom se ratna plima prelila do samih samostanskih zidina, a miroljubivi fratri ostavili su sa strane svoje misale i brevijare, te prekinuli svoju dnevnu rutinu da bi sudjelovali u obrani; tako su se dobro borili da su napadači potisnuti, a turska koplja koja danas vidite oduzeli su od neprijatelja.

Najdragocjenije blago ovih redovnika je veliko raspelo koje visi iznad oltara u crkvi; tradicija govori da su ga kupile ruke vjernika iz Bosne u vrijeme muslimanskog

14

osvajanja, kako bi ga spasili da ne padne u ruke nevjernika, te da je staro preko pet sto godina.

Najznačajnija osobina toga raspela je da Kristovo lice poprima potpuno različite izraze, kada ga gledamo iz raznih strana, od agonije pred smrt do potpunog mira lešine iz koje je isisan život. Iscrpljeni lik na križu tako je bolno realističan da vas odjednom očarava i ispunjava užasom, kao što je, bez sumnje, nepoznati umjetnik namjeravao, a čak kada ste povukli oči sjećanje na njega vas progoni. Povijest ne bilježi tko je bio taj majstor čija su ga živa mašta i vješte ruke oblikovale; ali postoji još jedna čudna skulptura na Badiji, koja prikazuje svijet što ga drže četiri Evangelista koja predstavljaju Crkvu, a koja je slična po izradi, a možda ju je izradio isti umjetnik.

U knjižnici ima mnogo zanimljivih starih slika i dragocjenih rukopisa, ali svi su zapisi nestali u vrijeme opsade, a o njima govori samo tradicija i nagađanje.

Klaustar na Badiji vrlo je zanimljiv arhitektonski zbog lijepih kapitela na pedeset četiri stupa, od kojih je svaki različit; ali opći utisak gubi na slikovitosti jer ne postoji vrt u središtu kao na franjevačkom samostanu u Dubrovniku. Vrt na Badiji je na drugoj strani samostana, a to je vrlo mirno mjesto s pergolama prekrivenim lišćem loze i gredicama punim mirisnoga cvijeća. Tu se morate malo odmoriti i kušati vino dobrih fratara, a i kazati im nešto o vanjskom svijetu za koji vrlo rijetko čuju, jer posjetitelji Korčule su malobrojni, a Badije još malobrojniji. S druge strane, čut ćete mnogo toga što će vas zanimati o običajima u Korčuli, kako se još uvijek pleše narodni ples ''moreška'' za blagdana, te kako se neobična srednjovjekovna igra nazvana ''kumpanjija''održava za vrijeme velikog sajma stoke u Blatu (Blatta). Čut ćete, nažalost, kako ljudi napuštaju ovaj divni otok u sve većem broju svake godine u potrazi za boljim životom u Americi na ogromnim iseljeničkim parobrodima koji plove u novi svijet svaki tjedan iz Trsta. Postaje teško u Korčuli naći težake da kopaju zemlju u njezinim plodnim poljima i siguno ćete se čuditi da domaće stanovništvo ove zemlje može tako odbaciti svoje nasljeđe tolike ljepote u potrazi za zlatom. Ali, to je tako, a ponekad se netko vrati koji se je obogatio i koji svoje susjede nuka da ga oponašaju i učine slično kao i on.

Već sam vam govorila o čagljima na Korčuli. Po pričanju lovaca i seljaka koji pate od njihovih pustošenja, mora da ih ima na stotine, a možda, s vremena na vrijeme, dobivaju pojačanje novopridošlima s planina Pelješca, jer bi za njih bilo sasvim lako preplivati kanal.

Oni su tako brojni u okolici Pupnata, velikoga sela okruženoga šumovitim brežuljcima i gudurama koje im pružaju zaklon, da su tamošnji seljaci postavili noćnu stražu kako bi se najavilo njihovo približavanje, a čovjek koji uspije ustrijeliti čaglja junak je sela, te primi dar od dva jaja i dvije štruce kruha od svakoga člana zajednice, koja ih broji oko šest stotina. To je, barem, priča koju smo čuli, ali kako bi tisuću dvjesto jaja i isti broj štruca bio prilično veliki dar, vjerojatno je da nisu svi darovi u naturi, te da lovca nagrađuju samo glave obitelji i bogatiji stanovnici. U svakom slučaju, mrtvi čagalj se povlači po selu, da ga svi vide, uz veliku radost. Govori se da te životinje neobično vole grožđe, te neposredno prije berbe posjećuju vinograde u rijetko naseljenima dijelovima otoka, gdje nema štala s janjcima i peradi koje bi mogli opustošiti.

15

Sjeverni dio otoka još je jedno leglo čaglji, a stranci koji su spavali u Račišću, šarmantnom selu na sjevernoj obali sa šumovitim planinama u pozadini, koje vidite s palube parobroda kada prolazite kroz kanal, kažu da ih je cijelu noć držalo budnima čudno zavijanje, slično onome čoporu vukova. Čagalj i vuk su u bliskom srodstvu , te imaju mnogo toga zajedničkoga; oba love po noći i u čoporima, ali mali čagalj je hrabrija zvijer od svoga velikoga brata. Mlade su često pripitomljivali i činili ih kućnim ljubimcima, ali uvijek su bili pomalo divlji. Neki kažu da imaju sklonosti slične hijenama, te da su ih znali zateći kako iskopavaju lešine i proždiru ih; a, opet, šapuće se da duše mrtvih, koje ne mogu počivati u miru, poprimaju oblik čaglja, te se zbog toga domaći ljudi plaše loviti ih, jer su otočani prilično praznovjerni.

Kako su organizirane lovačke potjere rijetke, planinski i šumoviti otok Korčula, a još više poluotok Pelješac, pružaju dobro sklonište divljim stvorovima, vjerojatno je da se čaglji u Dalmaciji neće iskorijeniti još stotinu godina. Kada se to dogodi, lijepa Korčula izgubit će jednu od najvećih zanimljivosti iz njezinih šuma!

/tekst je ilustriran slikom dvorišta Palače Arneri i onom ulaza u katedralu/

16

A. A. Paton: Korčula

Highlands and Islands of the Adriatic, including Dalmatia, Croatia, and the Southern Provinces of the Austrian Empire, Chapman and Hall, 186 Strand, London, MDCCCCXLIX, str. viii-xvii; 43-50

Predgovor

Veći dio ovoga djela poznati je opis zemalja sjeverno i istočno od Jadrana; ali, kao i u prvom svesku, samo se usput dodirujem politike. Mislim da je ispravno odmah na početku dati čitatelju ključ o duhu u kojemu je cjelina napisana. Djelo sam poduzeo na prijedlog pokojnoga istinski časnoga Sir Roberta Gordona, Veleposlanika Njezina Veličanstva pri Bečkom dvoru, u njegovom privatnom i neslužbenom svojstvu kao promicatelja svih onih štiva koji čitatelja upoznaju s trgovinom i izvorima stranih zemalja; i to na tako susretljiv i koristan način kakav nijedan proučavatelj političke i trgovačke geografije, koji je željan unaprijediti doseg svojih prethodnih iskustava, ne bi mogao svjesno zanemariti ili ga odbaciti. Njegova je želja bila da dam jedan opći pogled na materijalne izvore Austrijskog carstva. Stoga sam počeo s posjetom austrijskim lukama na Jadranu 1846. i 1847. godine. Ali sadašnje nenormalno stanje u trgovini i revolucije koje su se otada dogodile, dvojba u kolikom obimu trebam svoju knjigu učiniti opisom trgovine, te razvoj događaja u Hrvatskoj (koji nalažu razmatranja od trenutne važnosti) stvorili su zahtjev za više informacija o toj zemlji, a želja da popunim tu prazninu prouzrokovala je da drugi svezak knjige poprimi jači politički karakter nego što sam u početku zamišljao. To mi je sve pružilo prikladnu i privlačnu priliku da pred javnost iznesem svoje rezultate proučavanja interesa Velike Britanije u Austrijskom i Otomanskom carstvu, koja su započela mnogo prije mojega putovanja po Jadranu. Posebno, stoga što su ti teški i važni događaji na najbolji način potvrdili valjanost mojih stajališta izražavanje kojih me je godinama izlagalo mnogim klevetama i krivom shvaćanju. Kada sam prvi put počeo s tim proučavanjima 1838. , Velika Britanija bila je upravo zaključila trgovački sporazum s Austrijom, a bila je u vrlo lošim odnosima s Rusijom, povezano s događajima na Istoku; a nakon posjete Mađarskoj naredne godine, došao sam do zaključka da je jedina protuteža Rusiji ujedinjena i snažna Austrija; da se kuća podijeljena unutar sebe same mora srušiti; te da Austrija i Mađarska u svađi ostavljaju Rusiju neobuzdanim gospodarom sudbine donjega Podunavlja. Smatrao sam da je pokret za njegovanje mađarskog jezika i književnosti sasvim zakonit i za svaku pohvalu, ali da je pokušaj ultramađarske frakcije da nametne svoju nacionalnost drevnim i brojčano jačim slavenskim narodima njihovim istrebljenjem u devetnaestom stoljeću teška i odbojna zloporaba moći, koja će prije ili kasnije pogoditi njih same. Mađaonstvo sam smatrao čvrstim i valjanim elementom mađarskoga prosperiteta, ultramađaronstvo mlaćenjem prazne slame, koje mora nužno propasti. Za zastupanje tih mišljenja naizmjence su me nazivali i huljom i vizionarom, ali ne vidim ništa u nedavnim događajima što bi dokazalo da je teorija koju sam zastupao u zadnjih deset godina nevaljala.

U ovih proteklih deset godina, došlo je do velike promjene u našim odnosima s Rusijom, pa umjesto slutnje rata iz 1838. ili čestih pogoršavanja srpskoga pitanja, postoje svi izgledi za dugotrajnim nastavkom miroljubivih i prijateljskih odnosa s tom silom. A ja bih bio ushićen kad bih vidio da su još dalje osigurani i učvršćeni

17

dokumentom jednog Europskog kongresa, koji bi točno odredio odnose u kojima se Rusija pridržava podunavskih principa, u duhu nepristranosti i pravednosti, ne samo prema Porti i stanovništvu njezinih kneževina, već i prema svim valjanim i zakonitim zahtjevima same Rusije.

Toliko o istočnim vidovima politike u regiji koju sam posjetio. O njezinom zapadnom vidu, u odnosu na talijanske ratove i revolucije, namjeravam reći vrlo malo u ovoj knjizi, bez obzira na njezinu važnu posredničku ulogu na koheziju istočnih dijelova Austrijskoga carstva i Mađarskoga kraljevstva. Ali, uz najveće divljenje talijanskom duhu, s najvećom željom za prosperitet Italije, te sa živim uspomenama na mnoge slatke gutljaje koje sam iskapio na fontanama talijanske umjetnosti i književnosti, osjećam se obveznim napisati svoju nadu da će ona obraniti princip zakonitosti zbog interesa čovječanstva općenito.

Ako je pouka moje trgovačke geografije nužnost slobodne trgovine i šteta zaštitnoga sustava, ishod mojega raznolikoga iskustva u političkim i diplomatskim poslovima je uvjerenje u nužnost poštovanja zakona i sporazuma, te u odgovarajuću dužnost svih onih koji stvaraju sporazume za Europu, ili zakone za vlastite države, da stave načelo zakonitosti, koliko god je to praktično, u sklad s nacionalnim simpatijama, kako bi se postavili temelji univerzalnoga političkoga ustrojstva Europe. Priznajem da sam isto tako skeptičan u pogledu ljudske nesavršenosti koliko i najsumnjičaviji filozof koji je ikada živio, te da ne vjerujem da će napredovanje u obrazovanju učiniti rat manje primamljivim većini najsnažnijih, kultiviranih i sveobuhvatnih umova koji su postojali od dana Cezara do onih Napoleona. Ali bilo bi mnogo teže da se jedna nacija toliko izluduje u svojoj mladosti kao što je to činila Francuska od 1790-ih do 1815. i da iritira cijeli svijet porocima i porivima svoje obnovljene mladosti da je Europa imapa bolje diplomatsko ustrojstvo. Pa i nakon 1815., dvije velike činjenice ne mogu a da ne upadaju svima u oči. Prvo, da se nalazimo u trideset četvrtoj godini mira neprekinutoga međusobnim ratovima velikih vojnih sila; drugo, da su ratovi koji su se dogodili u tom razdoblju bili građanski ratovi, ili ratovi koji su proizašli iz tga što je načelo zakonitosti bilo u protivnosti s nacionalnim simpatijama, kao što je Lombardski ustanak; invazija na to kraljevstvo sa sttrane Karla Alberta bio je jedini pokušaj da neki ambiciozni monarh zauzme teritorije svojega prijateljskoga suverena od općega mira iz 1815.

Smatram da je Lombardija jedina ozbiljna poteškoća za Austriju; jer svaki pedalj teritorija zapadno od Mincija predstavlja rasprostranjivanje i rasipanje za Austrijsko carstvo. Ali, ja nikada nisam mogao razumjeti kako je okolnost što je liberalizam kralja Sardinije nekoliko tjedana stariji od onoga cara Austrije (u ishodu apsolutne moći prošao mu je kroz prste nekoliko tjedana prije), mogla biti izgovor, što je ovaj prvi zgazio pod noge sporazume iz Beča i Pariza, kojima sama njegova kuća duguje ponovno posjedovanje Savoje i Pijemonta – uglavnom kao posljedica što je car Franjo učinio da njegov utjecaj poremeti ravnotežu snaga, a protiv svoga zeta Napoleona – sporazumâ, koji, kad bi se opozvali ili ukinuli, ne ostavljaju nikakvoga povlaštenoga prava između ambicija jednoga cara ili predsjednika Luja Napoleona i nasljedstva nad Savojom i Pijemontom.

Karlo Albert, prirodno nadaren mnogim privlačnim i vrijednim vrlinama, počeo je ukrašavanjem svoje vladavine liberalnim poticanjem umjetnosti, znanosti i književnosti. Nadam se da će prije nego što je dovrši, učvrstiti je uspostavljanjem

18

ustavnih sloboda, putem uvođenja njihovoga prvoga i najbitnijega elementa, nepromjenljivoga i nepovredivoga poštovanja svih zakona, dok ih ne opozove za to ovlašteno tijelo. A to je načelo kojemu, više nego bilo čemu drugome, Velika Britanija, od Land's Enda do kuće Johna O' Groata, duguje očuvanje svoje slobode. A, kako sporazumi koje su oblikovali europski kongresi imaju istu valjanost među državama kao što zakoni parlamentarnoga zakonodavstva imaju u slučaju pojedinaca, u njegovoj je moći da oda priznanje ustavotvornom sustavu time što će postaviti takav primjer u svojem uzvišenom položaju, te usvojiti takvo stajalište koje neće ostaviti nikakve sumnje u njegovu iskrenu ljubav prema slobodi, svojim iskrenim poštovanjem zakona.

Velike su se promjene dogodile otkad sam napustio Austriju, u njezinim unutarnjim poslovima. A u mojim prosudbama o zastarjelom sustavu, pokušavao sam točno i vrlo pomno odmjeravati istinu i laž; ali nemam nikakvih sumnji da me nekritični mrzitelji Austrije smatraju pristranim piscem, ako mogu suditi po tome u kojem je ozračju veliki dio engleskoga tiska dočekao upravu kneza Metternicha. Taj izvanredni državnik pokazao je u bezbrojnim prilikama, tijekom svoje duge karijere, koliko je toplo privržen Engleskoj i Englezima i nikada nije dozvolio da razlike u političkim sustavima i stajališta koja su se razilazila u mnogim važnim i iritantnim pitanjima utječu na normalne simpatije prema savezu s Engleskom. Stoga mislim da ga engleski tisak tretira s nedostatkom povijesne pravednosti kao i sa začuđujućim nepoznavanjem mehanizma jedne od najvećih europskih monarhija. Da bismo pomno ispitali ta mudrovanja o onome što novinari nazivaju ''Metternichov sustav'', trebali bismo pretpostaviti da je prije dolaska na vlast toga državnika, Austrija već bila zemlja koja je uživala slobodnu ustavnu vladavinu, a da su njezine slobode dokinute nizom državnih udara; što je završilo bacanjem nekada slobodnoga naroda u najodvratnije ropstvo. Nikada nije nijedno rasuđivanje ili olajavanje bilo manje zasnovano na istini. Car Josip uveo je i financirao zastarjelo birokratsko ustrojstvo Austrije, kao apsolutistički i najdespotskiji monarh koji je ikada zasjeo na Prijestolje Austrije. Taj je vladar bio pod dubokim uplivom francuskih pomodnih teorija druge polovice osamnaestoga stoljeća: bio je i preveliki rojalist da bi poželio vidjeti posljednjega kralja kako gori na lomači, sačinjenoj od tijela zadnjega svećenika: ali svećenike, plemiće, pokrajinske veleposjednike, gradske trgovce – bilo to kao one koji obuzdavaju despotsku vlast ili kao nositelje korupcije – bio je odlučan učiniti toliko ništavnima koliko je ležalo u njegovoj moći; a kako bi bio istovremeno popularan i samovoljan stvorio je birokraciju kao svoje spremno, pokorno i servilno sredstvo. Sve se to događalo kada je knez Metternich bio u pelenama. Nijedan element zastarjele sedamdesetogodišnje vladavine nije knez Metternich stvorio; ni njezine prednosti ni njezine mane, ni njezinu skrb za siromašne i neuke, ni njezino nepovjerenje prema bogatima i pametnima; a da se je usudio promijeniti sustav, njegov položaj ne bi trajao ni četrdeset osam sati.

Nigdje to nije toliko točno kao u Beču da su politički sustavi poput zmija, jer im njihovi repovi pokreću glave. Postojala je moć jača od Metternicha, a to je bila birokracija. Kada je, 1840. taj državnik počeo provodfiti, zajedno s ostale tri sile, politiku savršeno korisnu interesima Austrije, njega su gotovo naglavce izbacili s visokoga položaja jer je tobože riskirao rat. A kasnije su, u puno većoj mjeri iskazivali svoju moć s još fatalnijim posljedicama.

19

Kardinalna sramota, krunska zloporaba takozvanog ''Metternichovog sustava'' bile su zaštitne carine koje je uveo car Josip; sustav koji je uzrokovao, i još uvijek uzrokuje, godišnji gubitak procijenjen od osam do deset milijuna austrijskoj državnoj riznici.Baron Kiibeck, desna ruka i štićenik kneza Metternicha, koncipirao je reformu sustava, a tko ju je ometao? Je li to učinio knez Metternich? Bez sumnje ne. Bio je to uskogrudni Hofkammer. Tako da je car Josip, koji je stvorio seosku birokraciju kako bi podupirao borbu siromašnih protiv bogatih, zaboravio stvoriti neki stroj koji bi mogao omogućiti prosvijećenom ministru da ulije u Hofkammera neke od viših principa politike i zakonodavstva. Ukratko, bila je to neka vrsta gordijskoga čvora birokracije, koji je odrezan jer se nije mogao odvezati.

Isto je tako točno da politika kneza Metternicha nje bila bez velikih pogrešaka. Jer nijedan čovjek, bio on vrlo velik ili dobar, ne može upravljati carstvom četrdeset godina a da ne ostavi široko polje za kritiku. Neka se sve te pogreške svale na njegovu glavu, od kojih je posljednja bila zauzeće Krakova, što je bio čin koji je prodrmao same temelje ustroja europske obitelji. Ali ništa ne može biti nepravednije nego njega držati odgovornim za uvođenje despotizma, kada je on, doista, ostavio ustrojstvo Austrije mnog boljim nego što ga je našao. Pokrajine, koje nisu ništa značile na početku njegove karijere, postale su snaga u državi prije njezinoga kraja. Oblik vladavine nije dozvoljavao divnu i neprocjenjivu povlasticu slobode tiska; ali neka bilo tko usporedi ono što je Austrija bila u kasnijim godinama Meternichove uprave s njegovim prvim godinama, pa će se vidjeti da je napredak ogroman. Ne samo da je cenzura znatno olabavljena, već su dozvoljene sve strane knjige i novine doista visokoga i informativnoga karaktera, ako su napisane u slobodnom istraživačkom duhu. A što se tiče socijalističkih romana, ultraradikalnih novina, te slobodnomisleće teologije, koji su svi bili strogo isključeni, to lišavanje, koliko god u nesklafu s engleskim pojmovima o slobodi, ipak se ne bi moglo nazvati ''zatupljujućim despotizmom'', bez zloporabe tih izraza. A oni koji su željeli vidjeti ''zatupljujući despotizam'' u svom savršenstvu trebali su otići u češke okruge Mađarske, gdje jedan narod koji ima drevnu i vrijednu književnost, te nadaren najsretnijim sklonostima za poduku, a koji broji dva milijuna i pet ili šest stotina tisuća duša, ili kao otprilike stanovništvo Škotske, nije smio imati ni jednu jedinu novinu na materinskom jeziku. Pa ipak, prema modernim pojmovima, pripadnici ultra-mađaronske frakcija koji su sebi dali za pravo da iskorijene češku misao iz Mađarske, su prosvijećeni liberali! Ali toliko je gora neodgovorna kolektivna tiranija od odgovornog apsolutizma da bi Montesquieuva sjena mogla reći za ultramađaronsku frakciju, ''Leur gouvernement est toujours odieux . Les peuples conquis y sont dans un état triste; ils ne jouissent ni des avantages de la rénpublique, ni de ceux de la monarchie.'' [Njihova vladavina je gnusna. Porobljeni narodi tamo su u jadnom stanju; oni ne uživaju ni prednosti republike ni one monarhije].

Možemo mnogo požaliti što knez Metternich nije tražio austrijske odštete u Njemačkoj a ne u Italiji. Ali ni on, ni bilo koji drugi državnik na Bečkom kongresu nije želio, ili nije mogao, predvidjeti rasne odbojnosti koje će slijediti, ništa bolje nego što će državnik na predstojećem Kongresu moći predvidjeti o čemu će se čovječanstvo prepirati trideset ili četrdeset godina od danas.

20

Oni su mudro propisali zakone za zla koja su poznavali a ne za ona koja nisu znali. Ali ako shvatimo karijeru kneza Metternicha kao cjelinu – odlučni učinak kojim su ratna vijeća iz njegove mladosti osigurala trenutni i dugotrajni opći mir – njegovo aristokratsko podrijetlo i veze, značajno odsustvo aristokratske povlaštenosti u duhu njegove vladavine – lakoća s kojom su se zaslužni ljudi iz najskromnijih redova društva mogli popeti do najviših položaja u upravi – i opći prosperitet, usprkos protekcionistu Hofkammeru – sve to mora mu, kada nestanu strasti našega vremena, osigurati visoko mjesto na stranicama filozofskoga povjesničara budućnosti, koji će ga prosuđivati u odnosu na institucije među kojima je živio, kretao se i ostvarivao se.

Iako sam svjestan zala i zloporaba u višim ešalonima birokracije, kao i nevoljkosti za reformu među slojem ljudi koji su se, nakon što su ostvarili svoje ambicije, trudili da stvari ostanu kakve jesu, ipak su pokrajine kroz koje sam prošao obilovale pametnim i energičnim ljudima, kojima je stalo do javnoga blagostanja i koji su mi, na najljubazniji mogući način, priskrbili mnoge informacije. Osim privatnim osobama, spomenutima u ovoj knjizi, mnogo sam zahvalan barunu Schalleru, koji vodi građansku upravu Dalmacije u Zadru (Zara), barunu Rasneru iz Dubrovnika (Ragusa), te njihovim kolegama, na njihovoj spremnosti da odgovore na sva moja pitanja. Ali vrlo bih se slabo odužio za njihovu pozornost, kad bih zataškao propuste ili zloporabe koje sam vidio na svojem putu. Nakon što je iskustvo rata i mira pokazalo da je malo naših većih savezništva koja njegujemo s manje smetnji nego ono s Austrijom, želja mi je da stvarno i bitno pomognem pokrajinama koje sam posjetio, predlažući one praktične reforme koje bi razbudile uspavane elemente prosperiteta; reforme za koje su jalove formule prodavača prava čovjeka jadni i uzaludni nadomjestci.

Ne namjeravajući praviti nikakve neopravdane usporedbe, ne mogu završiti a da ne izrazim svoj osjećaj gubitka koji je naša diplomacija pretrpjela smrću Sir Richarda Gordona, koji je, svojim dugotrajnim i raznovrsnim iskustvom, kao i savršenom neposrednošću kao načina vođenja poslova, toliko uzvisio našu dipomatsku službu koliko je uspješno održavao srdačne odnose i imao snažan utjecaj na Dvoru za koji je bio akreditiran.

IV. poglavlje

KORČULA (CURZOLA)

1849.

Pet sati od Hvara (Lesina) je Korčula, najljepši od svih dalmatinskih otoka. Pristupamo mu kroz prirodni kanal oblikovan otokom s jedne strane i poluotokom Pelješcom s druge, nekom vrstom Bospora na uzvišenijoj i priprostijoj razini, sa strmim planinama na obje strane, dok su mu svaka uvala i svaki rt prekriveni valovitim šumama i zelenm grmovima. Dok se približavamo gradu Korčuli, svaka je zona označena sebi svojstvenom bojom: topla preplanulost obrađenih vrtova ljeska

21

se na morskom rubu; šumoviti predjeli izdižu se nad morem. Dok se valovita crta sivih ogoljelih stijena pojavljuje kao kruna te cjeline.

Kada smo okrenuli iza posljednjega rta, ugledali smo grad Korčulu pred nama u obliku trokuta ili piramide, obrubljenoga nekima od onih ogromnih okruglih starih kula koje je moderno umijeće ratovanja učinilo zastarjelima, dok je zvonik oblikovao prikladan vrh. Na pristaništu, i to neposredno ispred zidina, nalazi se loggia, građevina lošija od one u Hvaru kada je gledamo izvana; ali mogućnost da oni unutra gledaju kroz njezine stupove, dala je Korčulanima vijećnicu i dvoranu za vjenčanja koju je naslikala sama Priroda kada je bila u najboljem raspoloženju. Masivne kule i zidine izgrađene su 1420. ; ali ulazna vrata je podigao 1643., kao što natpis kaže, potomak kuće Grimani, koji je onda bio generalni providur (provveditore generale) za Dalmaciju u Zadru.

Grimani ! Pomislio sam u sebi, dok sam se sjećao palače toga imena na Grand Canalu, te sam opet ustuknuo da ih pogledam. Ali prebogati ukrasi sei centa s kojima su prekrivena, pokazali su da je doba Balthazara Longhene slijedilo ono Sammichellija – što je bio lošiji otklon od onoga što je prethodilo, ali još uvijek visoko iznad svega onoga što je slijedilo u drugim dijelovima Europe.

Grad Korčula pravilno je izgrađen. Jedna ulica ide do Piazze, pa dolje na drugu stranu, dok su sve druge ulice pod pravim kutom. Na jednoj strani Plazze, na uzdignutom središtu grada, nalazi se Palača mletačkih knezova; a na drugoj strani je katedrala, s osrednjim slikama i turski top uzidan u zidine od jednoga napada na grad 1571. Korčula je bila prije sjedište biskupa. Ali Dalmacija, koje ja pod Mlečanima imala trinaest biskupija, danas ih ima samo šest.

U blizini je palača Signora Arnerija, najvećega veleposjednika Korčule, do koje me je odveo gospodin kome su me preporučili. Sama palača, izgrađena u stilu mletačke gotike, žalosno je ruševna. Ali u nju bi se mogla uklopiti takva građevina kao što je Contarini ili Gradenigo. Divni brončani zvekir, koji predstavlja Herkula što maše dvama lavovma držeći ih za repove, ukrašavao je vrata. A dok sam ulazio u dvorište, kameni bunar, na kojemu su uklesane tri kruške, kao obiteljski grb, te pomno isklesani prozori ruševnih dvorana, podsjetili su me da je Korčula godinama izvozila drvo u Veneciju, te da je bila još jedna omiljena luka za njezine brodove. Signor Arneri, pristojan gospodin, s bijelim okovratnikom i šeširom sa širokim obodom, iskazivao nam je počast svojom uljudnošću stare škole.

''Te tri kruške koje vidite na zidu'', rekao je, ''to je grb moje obitelji. Perussich nam je bilo prezime, kada su, početkom petnaestoga stoljeća, moji preci izgradili ovu palaču. Tako, vidite, da sam ja Dalmatinac. Cijela obitelj, očevi, sinovi i braća, služila je u mornarici Republike. Ali junak našega roda bio je Arniero Perussich, čiji kip ovdje vidite, a koji se je borio, krvario i poginuo kod opsade Kandije, čiju je uspomenu Republika štovala, te je bogato nagradila druge članove obitelji. Tako je njegovo ime postalo prezime našega roda. Mi smo postali Arnieri, te prestali biti Perussich.'' Govorio sam o zvekiru, izuzetnom kako po svojoj veličini tako i ljepoti, te primijetio da bi bilo riskantno staviti tako primamljivi komad virtùa na neka londonska vrata. Onda je on ponovo otišao do vrata, smiješeći se s užitkom, podigao glavu jednoga od lavova udarajući s njom jako po vratima tako da je cijeli dvor odzvanjao, te nastavio svoju priču: ''Nudili su mi srebro za njegovu težinu; ali mi se ne bojimo

22

lopova u Korčuli: ako ga zaključam u ormarić, prestajem uživati u njegovoj uporabi. Ako vas tako nešto zanima,'' dodao je, ''dođite ovamo''; i, vodeći me kroz tamni prolaz do svoje knjižnice, pokazao mi je starinsku tintarnicu i pješčani sat, u obliku lovačkih pasa koji grebu svoj uši, te razne druge predmete za koje je rekao da su pravi antikviteti.

Zahvalivši se starom gospodinu na njegovom iskazivanju pažnje, ponovo smo se penjali našim stepenicama i vidjeli na vratima suprotne kuće ostatak srednjovjekovnoga doba – veliki željezni prsten, koji je, nakon što ga se dohvatio neki zločinac ovome dao zaštitu od uhićenja.

Sobborgo, ili predgrađe Korčule bez zidina, uzdržava se od brodogradnje; a kako se nalazi na tjesnacu kopna koji povezuje grad s otokom, ono ima luke na obje strane. Brodovi Korčule i danas su poznati na Jadranu; a svi oni što pripadaju tvrtki Austrijskoga Lloyda tu su izgrađeni. I građevno drvo i radna snaga su jeftini, a borovi brzo rastu. Kako se šuma prorjeđuje tako raste vrlo brzo.

U Korčuli sam vidio neke od Amazonki s obližnjega poluotoka Pelješca kako prodaju svoje proizvode – visoke, jake žene, s muškaračkim crtama i visokim šeširima od slame sa smeđim obrubom.

Svi su muževi odsutni na moru, a žene rade i najteže poslove – ore, branaju i mlate; a njihova se sela sastoje skoro isključivo od žena, staraca i dječaka. Stoga žene imaju vrlo kršna tijela, kao i odlučan muževan temperament: tako da dr. Menis, učeni proto-medicus iz Zadra, vjeruje kako je legenda o Amazonkama proizašla iz zajednice koja je živjela u sličnim uvjetima. A zbog odsutnosti svojih muževa, povremeno su morali i braniti svoju imovinu.

Ovo okretanje prema pomorstvu nije nekog novijeg datuma; jer Korčula je bila fenička kolonija, a u više navrata su se nalazili predmeti s klinastim slovima toga divnoga naroda. Ostatak povijesti otoka također je povezan s pomorstvom. U desetom je stoljeću pripadao poznatom gusarskom gnijezdu susjednih Neretljana, a 907. došao je pod mletačku zaštitu. Za njegov gradski i otočki statut govori se da je najstariji u Dalmaciji. U njegovoj je blizini, Đenova je okušala uspješno svoje snage s Venecijom, te tako ponizila svoga velikoga rivala kao što to nikada nije doživio ni prije ni kasnije. Ali pobjeda kod Chioggie ponovo je Veneciju učinila gospodaricom Mediterana. U turskim ratovima Korčulani su viteški odigrali svoju ulogu. Kada je Uluz Ali, potkralj Alžira, opsjedao grad 1571., čak su žene i djeca sudjelovali u obrani. A nakon što su ga prisilili na povlačenje, riječ fedelissima, ili najvjernija, odredbom Senata primjenjivala se na Korčulu u svim dokumentima.

Nakon što sam prošao kroz predgrađe našao sam se u prirodi. A nikada nisam vidio tako bujnu i raznoliku makiju. Miris mirte ispunio je zrak. A kontrasti u bojama raslinja, ljepota cvijeća i južno voće učinili su da Korčula izgleda kao veliki staklenik, sa svojim cvijećem razotkritim vječnom proljeću. Ostvarila se mala vjerojatnost romanse. A meni je izgledalo da gazim po jednom od onih otoka koje ljudsko oko nije vidjelo, gdje je neki lijepi dobročudni duh stanovao u samotnom svijetu cvijeća i zelenila. Nakon pola sata šetnje, na visokom koničnom brdašcu pojavio se porušeni samostan Sveti Anton, do kojega se dolazi uspinjući se ravnim nizom strmih stepenica oivičenih s obje strane uzvišenim drvoredom čempresa, posađenih pred

23

sto i osamdeset godina, tako da su sada u svom punom rastu i veličanstvenosti. Stajao sam na najvišoj stepenici i uživao u pogledu kroz ruševni kameni luk koji je fokusirao sliku bogatoga raslinja i plavoga neba. Kada sam dovršio uspinjanje, moje se je divljenje još više pojačalo ugledavši azurni rt, žute bedeme Korčule i uzvišene grebene nasuprotnih planina, koje je uokvirio ovaj divni drvored, kojega se je svako stablo uzvisilo do visine najvišega brodskoga jarbola. Nešto više iznad, na vrhu stijene, ne više u crti drvoreda, otvorio mi se je široki pogled na cijeli predjel razvedenih rtova i nazupčenih obala, grada i predgrađa, kupolu i bedeme opletene kulama, nenaborano more, zaspalo među obroncima kanala, sve je to stvaralo takav izuzetan izgled, da bismo Korčulu mogli nazvati Smaragdni otok Jadrana.

Sljedećega dana odlutao sam na selo i uvjerio se da stanovništvo ovoga otoka pokazuje, u svojoj odjeći, kućama i držanju, veliku nadmoćnost nad onim što sam vidio između Zadra i Šibenika (Sebenico). U prijašnjem sam radu usporedio karakter Srbina s onim Škota gorštaka; ali ta usporedba, koliko god napadna na kontinentu, postaje kontrast kada govorimo o otočkom stanovništvu. Za razliku od Hebrida u Velikoj Britaniji, koji su, zbog svoje udaljenosti od metropole, oni posljednji što primaju svjetla civilizacije, otoci Dalmacije za svoju kulturu mnogo duguju svojoj blizini s Venecijom, kao i širokoj uporabi talijanskoga jezika, s njegovim humanizirajućim učinkom na sve slojeve stanovništva; ali, iznad svega, svojoj insularnoj sigurnosti, koja je zadržala obale i otoke kao integralni dio europske obitelji.

Ako usporedimo rezultate tih različitih političkih sudbina sa stvarnim stanjem dviju velikih podjela Dalmacije, vidimo da, od 400,000 stanovnika kraljevstva, 80,000, ili jedna petina, živi na otocima. Ali dok je naseljenost stanovništva terra ferme 104 na četvornu milju, ona na otocima je 123. Razlika u klimi također uzrokuje veliki kontrast u proizvodima. Na terra fermi, 13 posto cijeloga tla zasijano je pšenicom; a na otocima, samo 3 posto. Ali, što se tiče loze i maslina, prednost je na strani blaže klime. A dok je samo 5 posto terra ferme pod tim kulturama, vinogradi i maslinici pokrivaju 18 posto površine otoka. Ukupna neobrađena zemlja na terra fermi je 82 posto; ona na otocima, 79. S općenito siromašnijim tlom, prednost u korist otoka je neosporiva: obrađivanje na terra fermi moguće je proširiti i poboljšati; ono na otocima može se poboljšati ali ne i proširiti.

Andrew Archibald Paton (19. ožujka 1811. – Edinburgh – 5. travnja 1847.) bio je britanski diplomat, orijentalist i autor putopisa i romana. U dobi od dvadeset pet godina iskrcao se u Napukju i odtle je hodao, sa štapom i uprtnjačom, sve do Beča. Poslije je proputovao europske istočne zemlje, kao i Siriju i Egipat. Stekao je točan i širok uvid u ponašanje, običaje i politički život Istoka, koji je, zajedno s opisima samih zemalja, prenio publici u zanimljivim serijama knjga.

Od 1839. do 1843. radio je u Egiptu i Siriji. 1843. Imenovan je generalnim konzulom u Srbiji. 1858. Postao je vice-konzul u Missolonghiju u Grčkoj. 1859. Prebačen je u Lübeck a u svibnju 1862. Postao je konzul u Dubrovniku (Ragusa) i Boki Kotorskoj (Bocca di Cattaro).

Njegova knjiga Highlands and Islands of the Adriatic (Gorja i otoci Jadrana), slikovito opisuje dalmatinske krajeve, a vrlo zanimljiv je prikaz Signora Arnierija, glavoga zemljoposjednika na otoku Korčuli. Patonova knjiga Researches on the Danube and

24

the Adriatic (Istraživanja o Dunavu i Jadranu) spominje veliki značaj koji su Dubrovčani pridavali matematičaru Marinu Ghetaldiju. Paton je napisao knjigu o životu i radu Stendhala i objavio je njegovu korespondenciju sa Sir Austen Henryjem Layardom.

27. travnja 1852., Paton se oženio s Elizom Calvert; imali su kćer Elizu Rebeccu Anne Paton.

25

J. Gardner Wilkinson: Korčula

Sir J. Gardner Wilkinson , F.R.S, Dalmatia and Montenegro: with a Journey to Mostar in Herzegovina, London, John Murray, Albemarle Street, 1848, str. 251 – 264.

KORČULA (CURZOLA)

1848.

Istočna izbočina otoka Hvara (Lesina) ulazi u zaljev ili kanal Neretve, između kojega i Korčule pruža se poluotok Pelješac, visoki vrh kopna, po izgledu vrlo sličan jednome od otoka te obale. Dugačak je i uzak, te spojen s kopnom malim kopnenim tjesnacem blizu Stona, ne više od jedne milje preko puta; njegova ukupna dužina je oko četrdeset milja a prosječna širina četiri. Uski kanal dijeli ga od otoka Korčule, na kojemu vidimo slikovito selo Račišće prije nego što dođemo do grada Korčule.

Račišće leži u maloj uvali iza koje su pošumljene uzvisine; a, kao u prijašnjim vremenima, snabdijevao je Veneciju i druga mjesta drvom za ogrjev.

Otok Korčula obiluje stablima i niskim raslinjem što raste sve do ruba mora, osobito na južnoj strani; što je veliki kontrast prema nasuprotnim obalama Hvara i cijele dalmatinske obale. A borovi u unutrašnjosti otoka su veliki. On je snabdijevao građevnim drvom mletački arsenal. A srazmjer tla pokriven šumama je još uvijek 43, 471 jutara od ukupne površine od 57, 130. Ima također 58,336 jutara vinograda, 4607 obradive zemlje, 2885 pašnjaka, 128 vrtova, 615 napuštenih i 82 nastanjene zgrade. Na nijednom drugom otoku, ili u nekom dalmatinskom kotaru, srazmjer šumske površine ne dostiže polovicu ukupnoga broja jutara, osim na Hvaru, Pelješcu i Imotskom, gdje je on, po redu, 29, 285 prema 54, 291; 23, 418 prema 45, 419; i 65,039 prema 111, 526.

Ljudi su na Korčuli oduvijek bili vješti u brodogradnji, koja je još uvijek njihovo najunosnije zanimanje. Tamo se grade brodovi od 400 do 550 tona nosivosti; a brodovi, koji se često šalju u Trst na tržište ili po narudžbi, vrlo su dobri.

Grad Korčula ima 1846, cijeli otok 4268 stanovnika; što je znatno manja populacija od one pod Mlečanima,1 kada se moglo vidjeti osam, ili čak deset, brodova s križnim

1 Kažu da ih je bilo 7000 i da sedmi dio kuća danas nije nastanjen. Procjenjue se da je 1575. bilo 1084

stanovnika.

26

jedrima na navozu u isto vrijeme. Glvni izvozni proizvodi su vino, ulje, sardelle, kamen, građevno drvo, brodovi, čamci i drvo za ogrjev.

Grad se nalazi na kraju isturenog rta, koji su Mlečani odvojili od kopna jarkom; a zidine, ojačane kulama, djelomice je oplakivalo more. On je bio okružen zidinama prije nego što je pao u ruke Mlećana; koji, iako su dosta toga dodali zidinama, nisu dovršili njegove obrambene građevine i ostavili su ga manjkavim2 u obrambenom pogledu na kopnenoj strani. Što je bio propust, koji je popravljen tek kada su Francuzi izgradili tvrđavu na brdu prema jugu, kada su zauzeli Korčulu za prošloga rata. A to se nije dogodilo prije nego što su shvatili da bi neprijatelj mogao zauzeti to strateško mjesto. Tvrđava, sa svojom okruglom kulom,3 čuva pristup dvjema lukama i, s gradskim topovima, potpuno brani kanal izmeđ grada i poluotoka Pelješca.

Te luke, odvojene jezičcem kopna što ga zauzima grad i njegovo predgrađe, ili borgo, sigurne su kada pušu određeni vjetrovi; ali jedna druga mala uvala, iza istočne luke, bolja je za sklonište brodova zimi, a i odlična je luka. U njoj je bila razmještena mletačka flota, koja se sastojala od trideset galija. A njezina sigurnost, zajedno s položajem otoka, navela je Republiku da prenese zborno mjesto iz Hvara u Korčulu. Ona nosi čudno ime Porto Pedocchio , po otočiću usred nje, gdje se pretpostavlja da su robovi na galijama morali čistiti svoju odjeću. Parobrodi se sidre tu zimi, a kolna cesta izgrađena je do nje iz grada, a povezana je i s unutrašnjosti otoka.

Pogled na Korčulu s te strane vrlo je lijep; ona stoji na isturenoj točki kopna, okupana morem s tri strane, a u pozadini joj je uzvišeni Monte Vipero na suprotnoj pelješkoj obali. A kuće, izgrađene na humku, uzdižu se jedna iznad druge, i okrunjene su katedralom, koja zauzima vrh.

Taj se dio naziva Città, za razliku od Borga, ili predgrađa, koje je izgrađeno na unutarnjem dijelu istoga uskoga kopnenoga prolaza a koje se je u zadnje vrijeme mnogo povečalo. Iako se počelo graditi pred 150 godina, pod vladavinom Venecije, tek u zadnje vrijeme, kada je nestalo straha od turske agresije, svatko je sa sigurnošću mogao živjeti izvan zidina.

Kada je Korčula bila pod Venecijom, ona je doživjela veliki procvat, a povećana populacija učinila je potrebnim da se izgradi to predgrađe, uglavnom za smještaj

2 To nije ispušteno u izvještaju Mletačkih povjerenika iz 1575., prema Solitro, p. 97.

3 Francuzi su je započeli, Englezi dodali okruglu kulu, a Austrijanci dovršili.

27

brodograditelja, dok su bogatiji stanovnici imali svoje vile oko dvije milje ''van grada'', u Žrnovu (Zernova), koje je sada preraslo u pravo selo.

S obzirom na ograničenu površinu grada, kuće su vrlo blizu jedna druge, ulice su vrlo uske, sa stepenicama kao u Malti, te nema velikih otvorenih prostora. Kada ulazite u grad iz predgrađa nailazite na mali trg koji je zanimljiv po stilu svojih zgrada; a ulica iz njega vodi do katedrale. Zapadno pročelje ukrašeno je prozorom u obliku rozete i zabatom ispod kojega je poprsje, za koje neki smiješno pretpostavljaju da

pripada ''Dioklecijanovoj Carici''; Ulazna vrata imaju uvijene stupove, koji podupiru zašiljeni luk unutar polukružnog pokrova. Zvonik je kasnije pridodan izvornoj zgradi; a nijedan dio nije, izgleda, stariji od četrnaestog ili trinaestog stoljeća. Grčku crkvu, danas posvećenu ''Svim svecima'', preuzeli su rimokatolici; samo su dvije grčke obitelji ostale u gradu.

Korčula je poznata po jednoj krčmi. Nalazi se u Borgu i, iako malena, čišća je i udobnija nego u mnogim većim gradovima, ili tobože civiliziranim zemljama; a ljudi, kao u cijeloj Dalmaciji, izvanredno su uljudni. Bogatstvo Korčule bilo je prije vrlo veliko, a stanovnici se hvale da su tu živjela čak trideset tri draguljara. Ali, što je još značajnije, gradski statut potječe iz 1214. godine; a postoji razlog da možemo vjerovati kako je stariji od onoga bilo kojega grada u ovoj pokrajini. Izgled zgrada govori da je on doživio procvat pod Mlečanima. Iako su male (uslijed ograničene gradske površine), očigledno je da su bile često bogato ukrašene. Njihov je stil mletački. A umijeće i pravila Venecije prepoznaju se po njihovim masivnim kamenim balkonima, dimnjacima i ulaznim vratima; kao i po krilatom lavu, u raznim položajima, na gradskim zidinama, te po grbovima knezova koji su ih gradili ili popravljali.

Otok Korčula zove se na ilirskom jeziku Korčula ili Karkar. A pretpostavlja se da je njezino staro ime, Corcyra nigra, nastalo zbog tamne boje borovih stabala i makije koja prekriva brda, osobito na južnoj strani; što je davalo izgled grada kada su mu se

prbližavali s otvorenoga mora.

Malo se zna o ranoj kolonizaciji Korčule. Neki je pripisuju Feničanima, dok Strabon kaže da su grad utemeljili Kniđani. Vjerojatno je neko vrijeme bio u posjedu Liburnjana. A kasnije je bio pod vlašću raznih sila koje su vladale Jadranom. Sve dok

Farlati (vi. 568) misli da je to Maria, žena Bele IV.

Farlati, vol. . p. 198. On spominje fenički natpis tamo, vol. vi. p. 363.

28

ga nisu zauzeli Mlečani, pod duždom Pietrom Orseolom II., na samom kraju

desetoga stoljeća.

1298. tu se u blizini odvijala pomorska bitka između Mlečana i Genovežana, u kojoj su ovi zadnji pobijedili, dok je provveditore Andrea Dandolo zarobljen. Likujući zbog svojega uspjeha, Genovežani su slavnoga sužnja okovali lancima i izložili ga pogledima cijele flote. Ali prije nego što su došli do Genove, Dandolo im je uskratio taj barbarski trijumf: jer je skokom s klupe na galiji, udario glavom o rub broda, te je iznesen na obalu kao leš.

Slavni putnik, Marco Polo, koji je zapovijedao galijom u tom sukobu, bio je također ranjen i zarobljen. A obavijest o toj nesreći dugujemo pisanom opisu njegovih putovanja. Da bi ublažio dosadu jednogodišnjega sužanjstva, on je svoje pustolovine stavio na papir. A zhvaljujući iznenađenju i divljenju koje su one izazvale, čak i među Genovežanima, pustili su ga na slobodu.

Korčula je postala biskupijom, pod dubrovačkim nadbiskupom, u četrnaestom stoljeću. Ali je 1420. ponovo pala u ruke Mlečana, te je uključena u pokrajinu Mletačku Dalmaciju. Do njezina zauzeća došlo je uslijed ''veličanstvene varke'', kako

je to opisao Wheeler. ''Mlečani su držali mali otok nazvan Sveti Marko tako blizu Dubrovnika (Ragusa), da je on držao grad na nišanu, a još bliže malu hrid, koja nije imala toliko ravnoga tla na vrhu koliko je dovoljno za izgradnju temelja male kuće. Tamo su Mlečani, nakon što ih je netko vrlo ozlojedio, poslali ljude jedne noći, koji su izgradili utvrdu od kartona, obojali je u boje zemlje, što je izgledalo kao neki jaki bedem, a na nju su stavili drvene topove, na veliko čuđenje ljudi u gradu sljedećega jutra. Što ih je, doista, tako preplašilo da su odmah stupili u pregovore i bili su radosni što su im dozvolili da umaknu na otok Korčulu, u zamjenu za tu jadnu stijenu. Oni su također svojatali Hrid svetoga Marka; ali Mlečani se nisu željeli rastati od nje. I tako su izgubili Korčulu.''

Fridrih Aragonski pokušao ju je 1485. godine zauzeti, u ime Ferdinanda, napuljskoga kralja, koji je pretendirao na neka svoja prava u Dalmaciji. Ali junački stanovnici odbili su sve njegove pokušaje, te su obranili svoj grad s istim uspjehom, kao i u prethodnoj borbi protiv Saracena.

Vidi Povijest u poglavlju IX.

Wheeler, p. 26.

29

Korčula se opet proslavila zbog svojega otpora Turcima, u ljeto 1571. I to ne zbog jačine i hrabrosti vojne posade, već zbog junaštva ženâ. Zloglasni alžirski gusar,

Uluz Ali, nakon što je zauzeo Ulcinj (Dulcigno), Bar (Antivari) i Budvu (Budua), pojavio se s velikom flotom pred Korčulom. Uspaničen pred snagom Turaka, imenom Uluz-Alija, kao i lošim stanjem utvrda na kopnenoj strani, knez Antonio

Balbi, za razliku od svoga prezimenjaka u Signoriji , napustio je mjesto, s posadom, te s velikim dijelom stanovništva. Turci koji nisu vidjeli nikakve znakove obrane pripremli su se da se iskrcaju. Kada su se, iznenada, žene s lakim kacigama na glavi i s bilo kojim hladnim oružjem do kojega su mogli doći pojavile na zidinama. A Turci,

pretpostavljajući da je posada spremna, nastavili su svoj put prema Hvaru.

Ta obrana Korčule postala je još značajnija kada je ista flota, pojačana s još jednim turskim gusarem, Kara-koochom, toliko prestrašila Mlečane, da su ozbiljno pomišljali utvrditi Lido.

Napredovanje Turaka prema Veneciji bilo je puko razmetanje. Strah da bi ih zajedničke flote mogle blokirati u Zaljevu, naveo ih je da se povuku u Moreju: gdje je u listopadu iste godine, Uluz-Ali odigrao tako značajnu ulogu u bitci kod Lepanta i spasio ono što je preostalo od turske flote.

Rusi su 1806. godine u dva navrata zauzeli Korčulu. Prvi put ostavili su tamo premalu posadu da su ih Francuzi, sa suprotne bale poluotoka Pelješca, brzo istjerali. Ali kada se njihova flota vratila s dodatnom snagom od 600 Crnogoraca, Francuzi su bili opet prisiljeni da se povuku iz grada, jer su Rusi zauzeli zapovjedno mjesto na uzvisini Sveti Blaž (San Biagio). Otok je vraćen Francuzima 1807., mirom u Tilsitu, ali je 1813. pao u ruke Engleza, koji su se zadržali na njemu do 5. srpnja 1815., kada je on prepušten, zajedno s Visom (Lissa), Lastovom (Lagosta) i Mljetom Austriji. A englesko zauzeće Korčule spominje se na latinskom natpisu, na ulazu u

polukružnu piazzetu, izvan grada, na cesti prema luci Porto Pedocchio (današnji

turistički naziv je Uvala školjki – prim.prev.).

On je bio kalabrijski odmetnik.

Georgio Balbi, 1715. Vidi p. 236.

Solitro, Documenti Storici, p. 87. note.

Ta kamena sjedišta, kao oponašanje hemicikliona (polukružnice) izvan drevnih grčkih gradova, mogu se susresti i u drugim dijelovima Dalmacije.

PETRO LOWEN

CUJUS FELICIB AUSP

30

HOC CIVIC SOLATIU

VIAQ HAEC CURIB APTA

INCOLIS OMNIBUS

COMODO ET UTILITATI

CONSTRUCTA

LIBERTATE FERVENS

HOC GRATI ANIMI

TESTIMONIUM

COMTAS CURZOLENSIS

POSTERIS TRADENDUM

DESSIGNAVIT

MDCCCXV.

(Petru Lowenu

pod čijim sretnim zapovjedništvom

ova olakšica građanima

i ovaj put prikladan za kola

svim stanovnicima

na pogodnost i korist bi sagrađen.

Uživajući slobodu

korčulanska komuna

odredi

da se ovo svjedočanstvo

zahvalnosti

preda potomcima

31

Taj je otok, čudnim nizom događaja, još jednom došao pod pokrajinsku jurisdikciju

Dubrovnika (Ragusa), a i danas je uključen u taj Circolo.

Primijetio sam jedno stablo u Korčuli, koje sam kasnije često susretao na drugim mjestima, osobito u Hercegovini. Ono ima mnoga imena i mnogo plodova. Na

engleskom se zove nettle-tree; na talijanskom loto; na ilirskom coschila ili cóstila; a botaničari ga zovu Celtus Australis. U Istri ono nosi ime lodónia, a u Imotskom pelegrino. Po izgledu slično je stablu trešnje: po rastu, po listovima, pa i po plodovima. A nekad su ga pogrešno zamijenili za marascu, koja daje dobro poznati dalmatinski maraskino.

Niska brda oko Porto Pedocchio, kao i u mnogim drugim dijelovima otoka, prekriveni su makijom, koja se uglavnom sastoji od mastiksa (Pistacia lentiscus), mirte (Myrtus communis), maginja ili planika ( Arbutus unedo), bijele kamene ruže (cistus monspeliensis) i vrijeska (Satureja montana). A na maloj razdaljini od luke nalazi se drvored čempresa, koji vodi do brežuljka i male crkve (ne samostana) sv. Antona. Uspinjemo se stepenicama, a s vrha je lijepi pogled na Korčulu, s jedne strane, te na obalu, prema planinama Crne Gore, na drugoj.

U neposrednoj blizini otoka Korčule, tri do četiri milje jugozapadno od grada

Korčule, vidi se otočić Vrnik, sa selom istoga imena. Također se naziva Scoglio di Petrara i poznat je po svojem kamenu, koji se izvozi u Trst (Trieste), Veneciju, pa čak i u Tursku. Iz njega su izgrađene kuće u Korčuli i mnoge u Veneciji, dok se također turski nadgrobni spomenici rade na Vrniku, za izvoz na Istok. To je čvrsti bijeli mramorirani vapnenac. A preporučuje se kao dugotrajan. Rimljani su prvi tamo otvorili kamenolome.

1815.)

Vidi the History of Ragusa, u ovom poglavlju, i gore, p. 37.

Neki kažu coschella ili coshella. Vidi dolje, poglavlje vi.

Govori se da ljudi Korčule i poluotoka Pelješca običavaju držati pripitomljene čaglje. Ali iako su mnogobrojni na otoku, osobito oko Blata, ne drže se ni čaglji ni vukovi, osim, kao i u drugim zemljama, iz znatiželje. Također se mogu naći na otoku Šipanu (Giupan).

32

Iste naslage kamena nalaze se na maloj hridi prema sjeveru, između Vrnika i otočića Badije.

Postoje i drugi kamenolomi na otoku Korčuli. Ali kamen nije iste kvalitete kao onaj na Vrniku, koji je najbolji za građevinske svrhe u cijeloj Dalmaciji, osim onoga na Sv. Iliji, blizu Trogira (Trau).

Samostan na Badiji (ili Abadia) jedina je zgrada na tom otoku, koji leži istočno od Korčule. A na njemu nema nijednoga drugoga stanovnika osim nadstojnika i jednoga fratra, sa slugama koji pripadaju samostanu. Njegov usamljeni položaj primjeren je za meditaciju. Ali to je, nažalost, navelo neke razbojnike da meditiraju o napad na nj. A okoristivši se samoćom toga mjesta, kao i miroljubivim karakterom očeva, oni su opljačkali samostan. To se dogdilo pred oko dvanaest godina. Ali moglo se dogoditi samo jedanput. Dobro uređena austrijska policija spriječila je ponavljanje tako neugodne posjete, a redovnicima, otada, nitko nije smetao.

Međutim, jedna ih je druga nevolja zadesila pred nekoliko godina, kada je munja uništila zvonik i glavni oltar; a taj dio je nedavno izgrađen. Govori se da je samostan osnovan u četrnaestom stoljeću; a iznad vrata koja vode u klaustar, koja su kasnije dodana, piše godina 1477. Taj klaustar ima šiljaste lukove na tankim stupovima koji ispunjavaju malo dvorište. Crkva je prostrana za veličinu samostana; a u pokrajnoj kapeli je oltar, uzvišeniji nego što bi se mnoglo očekivati od tako osamljenoga mjesta; ukrašen je, poput onih u Italiji, mramornim stupovima i izgrađen potpuno od kamena.

Odjeća koju smo vidjeli u gradu Korčuli za sajamskih dana i festa zanimljiva je. Kao i osobito ona u Lumbardi (Lombarda) i Blatu (Blatta): kao i priprosta odijela i haljine u Žrnovu (Gérnova), Čari (Ciara), Smokvici (Smóëviza) i Pupnatu (Popnáta). Mnoge žene pređu ovamo s Pelješca, a njihova odjeća je jedinstvena u Dalmaciji. Blato je,

nakon Korčule, najvažnije mjesto na otoku i ima 2600 stanovnika. Na tom se mjestu vjerojatno nalazio neki drevni grad, jer je tamo pronađen grčki kovani novac iz vrlo

davnoga vremena. Otok Lastovo (Lagosta) također ima svoju osebujnu odjeću. I

doista raznolikost u Dalmaciji je veća nego u bilo kojoj drugoj zemlji, ne isključujući ni Švicarsku.

Cijela komuna ima 5135 stanovnika.

Petter, p. 180.

Vidi mnoge od njih u Carrara, Dalmazia descritta.

33

Lastovo leži devet milja južno od Korčule. U stara vremena zvali su ga Ladesta. Na njemu se obrađuju vinogradi, masline i razne voćke. On izvozi nešto vina, ribu i koralje. Theopompus ga ubraja među posjede Liburnjana. Njihova se vlast, najvjerojatnije, u jednom razdoblju, bila proširila na sve dalmatinske otoke. A Appendini spominje natpis iz vremena Vespezijana, koji pokazuje da je on bio rimska kolonija, te da su se neki Lastovci istaknuli u floti Ravenne i dobili rimsko građansko

pravo. Dandolo također svjedoči o hrabrosti tih stanovnika, u otporu Mlečanima pod duždom Orseolom, koji je, uz znatne poteškoće, svladao taj otok 997.; do kojega je vremena pripadao knezovima iz Chelma. Kasnije je došao pod vlasništvo

Dubrovnika, kojemu ga je prodao Stefan, kralj Raše, nazvan Krapalo.

Sir John Gardner Wilkinson (5. listopada 1797. – 29. listopada 1875.) bio je engleski putopisac i jedan od prvih egiptologa. Često ga nazivaju ‘’ocem britanske egiptologije’’. Rodio se je u mjestu Little Missenden u grofoviji Buckinghamshire. Studirao je na Exeter College, u Oxfordu, ali, zbog lošega zdravlja nije diplomirao, te je otputovao u Italiju, odakle je, kao mladić od 24 godine, u listopadu 1821. otišao u Egipat proučavati prošlost te drevne zemlje. Posjetio je sva arheološka nalazišta, koja je, kao talentirani slikar, i naslikao. Po povratku u Englesku objavio je svoje radove u brojnim publikacijama i postao član uglednoga Royal Society 1834. Wilkinsonovo najznačajnije djelo iz područja egiptologije Manners and Customs of the Ancient Egyptians (Ponašanja i običaji starih Egipčana) postalo je najbolje djelo napisano o egipatskoj kulturi i povijesti u to vrijeme. Wilkinson je tijekom 1844. Putovao po Dalmaciji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Rezultat toga je vrlo instruktivna knjiga toga vremena pod naslovom Dalmacija i Crna Gora (u 2 sveska), iz koje smo prenijeli gornji odlomak. Svi Wilkinsonovi radovi i istraživanja danas se čuvaju u uglednoj Bodleian Lin+brary u Oxfordu. Njegovi su gekstovi poslužili mnogim kasnijim istraživačima, kako u Egiptu tako i u Dalmaciji.

I Lastodon; Lstobon prema Porfirogenetu i Ladestris na Peutingerovoj tablici.

U Palazzo Barberini u Rimu, prema Gruteru i drugima. Appendini, vol. i. p. 47 i 285.

Krapavaz, or Krastavaz, na slavenskom, " gubavac."

34

Thomas Graham Jackson: OTOK KORČULA (Povijest otoka i grada. Katedrala. Stambene i javne zgrade. Badija. Otok Mljet (Meleda))

XVIII. poglavlje iz knjige Th. G. Jackson, Dalmatia, the Quarnero and Istria with Cetinje, Clarendon Press, Oxford , 1887, str. 237 – 280

CORCYRA NIGRA, tamna od borove šume koja još uvijek uvelike pokriva njezinu površinu, moderna Korčula (Curzola), sadrži, poput Hvara (Lesina), brojne kamene mogile i grobne spomenike njezinih stanovnika iz prethistorijskih vremena.1 Malo se zna o njezinoj ranoj kolonizaciji: grčki kovani novac nađen je u Blatu (Blatta) u unutrašnjosti, prema Sir Gardneru Wilkinsonu, a jedan grčki natpis na ploči koja je tamo iskopana 1883. objavio je profesor Vid Vuletić Vukasović iz Korčule.2 On je objavio još jedan natpis koji se sastoji od oko stotinu imena na ploči od koje je pet odlomaka pronađeno u Lumbardi blizu Korčule, dok je ostatak, koji je sadržavao sadržaj natpisa, na nesreću, izgubljen.3 U desetom stoljeću Konstantin Porfirogenet spominje da otok pripada Srbima iz Paganije, to jest Neretljanima, i kaže da je na njemu grad4 tako da je Korčula, izgleda, izgubila drevnu latinsku civilizaciju i postala slavenska zajednica. Korčulani su bili prvi stanovnici koji su pružili otpor vojnom pohodu Petra II. Orseola 998., ali ih je on pokorio.5 Poput ostatka Dalmacije, otok je potpao pod mađarsku vlast početkom dvanaestoga stoljeća. Nakon toga su ga neko vrijeme zauzeli Genovežani, a Popone Zorzi ga je vratio Mlečanima 1129., naoružan oružjem o vlastitom trošku. Republika je njemu i njegovim nasljednicima dala upravu nad otokom, kao ohrabrenje drugim svojim građanima da poduzmu slično djelo. Međutim, Korčulani se nisu rado podvrgnuli Zorziju, te su zadržali svoju neovisnost ne samo od Mlečana već i od knezova Chelma. Statut iz 1214., za koji se govori da je najstariji u Dalmaciji, ne spominje nikakvoga prethodnoga kneza, pa ni onoga Mletačke republike, već govori jednostavno u ime 'Comunis at hominum cvitatis et insulae Curzolae ... per minus et majus et generale consilium ejusdem civitatis et insulae.' Međutim, Kočulani su 1254. godine izabrali za svoga kneza Marsilija Zorzija, koji je u to vrijeme bio mletački knez Dubrovnika i Mljeta, a koji je otok tada

ovisio o Dubrovniku. Marsilije pokušao je promijeniti svoj izborni status u nasljednu kneževinu, pa su ga Korčulani nakon dvije godine protjerali. Pokušavajući se ponovo nametnuti silom bio je svladan i ranjen, a izgubio je i svoj stijeg umjesto kojega je izvjesio krvavi zavoj sa svoje ranjene ruke, sličan, fasciji, crvenoj traci na srerbrnom polju štita, koja je kasnije postavljena na obiteljski grb.6 U početku poražen, povukao se na jaki položaj i okupio svoje sljedbenike. Poduprli su ga i ljudi iz sela, između kojih i onih u gradu je vladala netrpeljivost, pa je konačno ponovo osvojio grad i cijeli otok. S tim je događajem neovisnost Korčule doživjela svoj kraj, a otad je obitelj Zorzi držala taj otok u svojstvu vazala Presvijetle Republike. Marsilijeva vladavina nije bila bez nemira, ali podupirali su je Mlečani, koji su 1262. poslali Giacoma Grimanija kao provveditorea ili kneza da razriješi razmirice koje su bijesnile na otoku.

35

Mlečani su dokument o proglašenju njegove vlasti uputili kako Latinima tako i Sclavima na otoku, što je zanimljiva distinkcija, kao još jedan primjer sklonosti urbanoga stanovništva Dalmacije prema latinizacij, iako su, kao i u Korčuli, potjecali iz iste slavenske rase kao i seosko stanovništvo.7

Marsilije je oporučno ostavio svoja prava svome nasljedniku Ruggeru Zorziju, čineći Republiku sv. Marka svojim oporučnim izvršiteljem. Ruggera je potvrdio na njegovom položaju mletački Senat 1271.-2. Iako Mlečani nisu nikada formalno priznali nikakvo nasljedno pravo Zorzijevima, položaj kneza u stvari se je nasljeđivao od oca na sina u toj obitelji dok otok nije prestao biti mletački teritorij u četrnaestom stoljeću.

1298. godine odigrala se velika pomorska bitka u blizini Korčule u kojoj su Genovežani pobijedili Mlečane, a provveditore Andrea Dandolo bio je zarobljen. Da bi izbjegao nečasno izlaganje u lancima, sam je sebi smrskao glavu o rub galije.

Marino Zorzi naslijedio je svoga oca Ruggera 1300., a kasnije je izabran za dužda Venecije. 1301. U Korčuli je osnovana biskupija na pomalo čudan način. Korčulani su pozvali Giovannija Crosija, stonskoga biskupa da napusti tu biskupiju, u kojoj se više nije dobro osjećao zbog bogumila, i da se ustoliči na Korčuli, pod uvjetom da o vlastitom trošku ishodi papinsku licencu, te da se obrani od bilo kakve parnice koju bi mogao pokrenuti hvarski biskup u čiju je biskupiju bila Korčula dotada uključena. Pristanak pape Bonifacija VIII. dobiven je 1301., tri godine nakon što je papa ustanovio novu šibensku biskupiju, na insistiranje Marije od Mađarske, napuljske kraljice, te zbog događaja oko Bribira. Nova korčulanska buskupija uključivala je sam otok i obližnje otočiće ili škoje, te je do 1541. bila ujedinjena s onom Stona, i, kao i ona, podvrgnuta dubrovačkom nadbiskupu. Dubrovčani su se dugo žalili na nezgodnosti takvoga saveza, jer je Ston bio na njihovom teritoriju a Korčula na onom neke strane sile. 1541. godine, po smrti Nikole Nikoničića (Nicola Niconizi), osamnaestoga biskupa Stona i Korčule, Dubrovčani su dobili od pape Pavla III. odluku o razdvajanju biskupija. Korčula je, u isto vrijeme, isključena iz nadležnosti dubrovačkoga nadbiskupa. 8

Posljednji knez iz obitelji Zorzi pod suverenitetom Republike bio je Zuane Zorzi, kojega je 28. veljače 1358. Senat zadužio da isporuči otok Luju od Mađarske prema odredbama mirovnog sporazuma iz Zadra. Uzalud se Zorzi pozivao na njihova starinska prava na temelju Marsilijeve oporuke, te se obraćao za zadovoljštinu najprije Veneciji a onda i Mađarskoj. Jer obje su sile odlučile da Zorzi nemaju nikakvih nasljednih prava, već da su vladali jedino kao dužnosnici Republike, to jest, kao kneževi ili rektori, ne kao 'signori'.

36

Pod Lujem i njegovom kćerkom Marijom i njezinim mužem Sigismundom, od 1358. do 1382. , otokom su upravljali, u ime Mađarske, kneževi Hvara i Korčule, koji su ponekad uključivali Brač (Brazza) i Omiš (Almissa) u svoju nadležnost. Tijekom prijepora oko nasljeđivanja mađarskog prijestolja između Marije i Karla III. dokumenti koje navodi Paulini ne spominju nikakve kraljevske naslove niti se oni kasnije pojavljuju sve do vjenčanja Marije i Sigismunda 1388., što je zanimljiv primjer zakučastog slijeda događaja. U dokumentima iz 1390. i 1391. imenu prethodi 'naš najsvjetliji knez i gospodar Stjepan Tvartko, D.G. Raxie Boxne Dalmatie Maritimeque Rex Inclitus'. Ono Sigismunda ponovo se pojavljuje 1393.; Ladislav Napuljski imenovao je kneza 1404.; Hrvoje, splitski knez zadržao je svoj naslov od 1408. do 1413., upravljajući otokom preko vice-knezova dok sam nije završio u nemilosti, nakon čega se ime Sigismund ponovo pojavljuje u javnim dokumentima, jer se njegovo uzdizanje u Cara dolično pratilo u promjeni stila pisanja. U ljeto 1413. Korčulu je, zajedno s Hvarom i Bračom, Sigismund predao, kao što sam gore napisao9, Republici Dubrovnik, dok je prvi dubrovački knez Korčule bio Michele de Menze. 10 Za vrijeme dubrovačkoga zauzeća, ime Sigismund je naslovljeno u javnim dokumentima, a Dubrovačka republika dobila je te otoke od Cara za neku godišnju rentu. Godine 1417. Korčula je, kao i Hvar, predana Ladislavu Jakši, 'Namjesniku Dalmacije i Knezu otoka', a dubrovačka vlast se okončala.

Korčula je 1420. konačno potpala, zajedno s ostatkom Dalmacije, pod mletačku vlast, tako što se narod javno izjasnio za Republiku 24. travnja, te prisegnuo na podaničku vjernost u svojoj katedrali, a prvi je prisegnuo knez Dubroslavo di Pietro. Po povratku mletačke vlasti, obitelj Zorzi još se jednom pojavila sa svojim starim zahtjevima, koji su još jednom odbačeni zato što oni nisu bili signori već samo rettori, a sve što im je dano kao nadoknada bio je najam na šest godina dvorca Zumella u Trevisu (Trevisan). Ime Zorzi često se kasnije pojavljuje na popisu mletačkih knezova Korčule, ali više nisu nikada ponovo iskazivali svoja svojatanja nasljednoga prava gospodarenja nad otokom.

U kolovozu 1485. godine, za vrijeme rata između Inocencija VIII. i Ferdinanda I. Napuljskog , u kojemu su Mlečani tajno podupirali papu, Korčulu su napale katalanske postrojbe, koje su pljačkale po okolici i opsjedale grad. Međutim, građani su se junački branili pod svojim knezom Zorzijem Viarom, te odbacili napadače na njihove brodove, zarobivši im oružje i vojne naprave. Nekoliko štitova koje su zarobili od neprijatelja visi u katedrali kao trofejno oružje iz te pobjede.

Korčula je doživjela procvat pod mletačkom vladavinom, što se vidi po mnogim javnim i privatnim zgradama koje su je krasile u vrijeme naše posjete. Između 1420. i 1570. katedrala (duomo) se proširila, izgrađen je zvonik (kampanel), podignuta je palazzo publico kao i Kneževa palača, izgrađene su zidine, popločane ulice i trgovi, izgrađene sudnice i loggie, dok su ulice ukrašene brojnim lijepim kućama izvanredne arhitekture koje se još vide, iako su i tu, kao i u Hvaru, često u ruševinama. Tu kao i tamo, krilati lav sv. Marka bode oči na svakom uglu, mršteći se sa svake kule ne

37

uvijek s riječju PAX na njegovoj knjizi, te je prisutan u svakoj loggi, piazzi i javnoj palači.

Turski gusar Uluz-Ali, osvježen zauzećem Ulcinja (Dulcigno), Bara (Antivari) i Budve (Budua), pojavio se u svojoj punoj snazi pred Korčulom, koju je napustio mletački knez Antonio Balbi, koji je povukao posadu i pobjegao u Zadar pod izgovorom da traži pojačanje. Samo je dvije stotine muškaraca sposobnh da nosi oružje ostalo unutar zidina, ali grad je spašen odlučnošću oslabljene posade, pod zapovjedništvom, prema Farlatiju, arhiđakona Rozanovića (Rosaneo), te uz pomć junaštva žena i dječaka, koji su svoje branitelje opsluživali puščanim prahom, pucali i pomagali stražariti. Da bi sakrili svoju brojčanu slabost poredali su žene i neborce pod oružjem i pokazali ih na zidinama. A Uluz-Ali, misleći da je posada jača nego što je u stvari bila, i videći da će mu opsada oduzeti više vremena nego što ga je mogao priuštiti, povukao je svoje snage drugoga dana, a prije odlaska spalio je Borgo, te onda odjedrio prema lakšem osvajanju Hvara, koji je opljačkao i spalio, kako se opisivalo.11 Neke su se turske topovske kugle dugo vremena čuvale kao trofeji u katedrali, a jednu se još uvijek može vidjeti u Vijećnici.

Dvije luke između kojih je grad smješten, sa sigurnim utočištem Porto Pedocchija u blizini, nudile su tako dobre prirodne uvjete da su, 1778., Mlečani prebacili svoj arsenal iz Hvara u Korčulu, koja je bila i bolje smještena za promatranje niskih dalmatinskih obala i Turaka. Borove šume, kojima je prekriveno četiri petine otoka12 do današnjega dana, opskrbljivale su mletačku mornaricu građevnim drvom, a Korčula je postala glavna pomorska postaja i arsenal (brodogradilište) Mlečana u tim vodama.

Tijekom velikoga Europskoga rata, Korčulu su naizmjence osvajali Rusi i Francuzi. Englezi su je zauzeli 1813. i vladali njome do mira iz 1815., kada je, kao i ostatak Dalmacije, prepuštena Austriji. Svakome Englezu ugodno je vidjeti da se ljudi tu, kao i drugdje u Dalmaciji gdje su doživjeli našu vladavinu, sjećaju toga vremen sa zadovoljstvom. Sa zanimanjem smo čitali proglase engleskoga namjesnika i pravila koja je vijeće građana pod njegovim presjedavanjem donosilo za upravljanje gradom. To je možda bio jedini osjećaj mjesne samouprave koju su Korčulani uživali još od 13. stoljeća. Pod engleskom upravom započela je izgradnja rive, iako nije dovršena, te je postavljena lijepa cesta koja vodi uzduž sjeverne obale sve do Lumbarde, prolazeći pored lijepoga polukruga kamenih sjedišta s natpisom u čast engleskoga namjesnika pod čijim pokroviteljstvmo su ta poboljšanja izvršena.

PETRO LOWEN

CUJUS FELICIB AUSP

HOC CIVIC SOLATIU

38

VIAQ HAEC CURIB APTA

INCOLIS OMNIBUS

COMODO ET UTILITATI

CONSTRUCTA

LIBERTATE FERVENS

HOC GRATI ANIMI

TESTIMONIUM

COMTAS CURZOLENSIS

POSTERIS TRADENDUM

DESSIGNAVIT

MDCCCXV.

---------------------------------

Hvar smo napustili uvečer. Dan je bio lijep, ali nakon zalaska sunca kiša se nemilice sručila, a sijevanje munja bilo je živo i dugotrajno. Bilo je jedanaest i trideset kada smo se počeli njihati u uskom kanalu koji dijeli grad Korčulu od kopna, te vidjeli kako se, poput krijesnica u tami, približavaju svjetiljke brodićâ koji su nas trebali pokupiti. U bilo koje doba dana i po bilo kojem vremenu to pristajanje u malim brodovima je gnjavaža, ali to je prava pokora kada je tama kao u rogu, i kada izgleda da nebo pada na zemlju u vidu kišnih plahti. Naša prtljaga bila je na palubi i stajala žalosno na kiši koja je prijetila da je rastopi u kašu, a kada su je sigurno prebacili preko strane broda, i kada smo se sa zadovoljstvom uvjerili da nijedan komad nije pao u more, mi smo tapali u mraku preko klizave skale nadajući se da ćemo imati istu sreću kao i naša prtljaga. Brodić je bio dopola ispunjen vodom, a po iskrcavanju morali smo gacati četvrt milje po kiši uzduž loše osvijetljene rive do carinarnice sa svom našom prtljagom na leđima lađara, a onda cijeli put nazad do gradskih morskih vrata, gdje je izgledalo da nas poznati lav sv. Marka pozdravlja kao stari prijatelj. A već je bilo dugo iza ponoći kada smo došli do skromne krčme, gdje smo našli vrlo podnošljivu sobu koju su nam pripremili. Na njezinom podu, naša su tri nosača, mi sami, i naša mokra prtljaga ubrzo napravili prilično veliku lokvu.

Korčula zauzima jajoliki poluotočić13 izrazito isturen u more prema nasuprotnoj obali Pelješca, a spojena je s glavninom otoka niskom prevlakom. Na vrhu poluotočića uzdiže se katedrala s veličanstvenim zvonikom (kampanel) , stvarajući privlačan vršak skupini zgrada koje se nalaze na stranama poluotočića s morske obale (crtež

39

XXXIII). Glavna ulazna vrata nakaze se na prevlaci, a glavna gradska ulica vodi odatle po grebenu poluotočića do malog Trga pred katedralom (Piazza del duomo) u samom središtu grada. Iz te središnje arterije, uske ulice idu strmo dolje na obje strane prema moru, a sastoje se od niza stepenica što se izmjenjuju sa strmim pločnicima, a često ih premošćuju arkade i galerije od kuće do kuće. Stare gradske zidine djelomice su uklonjene, a široka riva sada okružuje cijeli pluotočić s ugodnim šetalištem. Ali zidine su skoro savršene na sjevernoj strani, a mnoge kule na drugim mjestima preživjele su uklanjanje povezujućih zidova. Može se zapaziti više nego jedna crta obrane, osobito blizu kopnenih vrata, gdje uzvišena gotička kula 'Torre Lombardo', izgrađena 1448., stoji iza njih a unutar velike kule koja je oko pola stoljeća mlađa. Kada je bio u svojem savršenom izdanju, cijeli taj krug zidina morao je biti dovoljno impresivan za Uluz-Alija da je ovaj bio nesklon nastaviti napad na grad.

Prostor je isuviše vrijedan unutar zidina a da bi se bila mogla izgraditi velika piazza ispred katedrale, pa je teško toliko se odmaknuti od pročelja da bi se mogao

procijeniti pravi dojam koji ono ostavlja na gledatelja. Ali, kao i cijela zgrada, vrlo je zanimljivo, pa ga možemo, bez pretjerivanja, proglasiti lijepim. Veliki je srazmjer ravnog zidnog prostora, što onda ističe neke arhitektonske vrijednosti i pojačava istančanost njihove izrade. A istinski umjetnički osjećaj doživljavamo u postupnom povećanju bogatstva prema gornjem dijelu, gdje je veliki zabat sjajan sa svojim vijencima i križnim ružama, dok zvonik, jednostavan i skoro ravan do blizine vrha, iznenada postaje veličanstven s prsobranom u obliku arkade od trolisnih lukova, iz kojega se uzdiže graciozna lanterna (krovni tornjić) ili belvedere s dva oktogonalna sloja koji počivaju na rascvalim stupovima a završava ogromnom vjetrenicom kojoj su razgranate ruke ukrašene trostrukim nizom lopti poput križeva iznad grčkih crkvi. Za razliku od većine južnodalmatinskih kampanela ovaj zvonik nije odvojen od crkve, već je naslonjen na nju, oblikujući dio pročelja, te djelomice prekrivajući zapadni dio sjeverne lađe, koja je jednom očigledno izlazila na pročelje i odgovarala naslonjenoj lađi na južnoj strani. Takav je raspored očito diktirao nedostatak prostora, a isti razlog može objasniti kosinu cijeloga pročelja koje čini oštar kut s južnom stranom, stvarajući čudno pretjerani učinak perspektive (crtež XXXIV), dok je kampanel, opet, postavljen u različitu ravan prema ostatku pročelja. Jasno je da je arhitekt morao uštedjeti svaki centimetar površine.

Istaknuta obilježja samoga pročelja su ulazna vrata, okrugli prozor iznad njih, kao i vrlo ukrašeni zabatni karniž. Vrata su dobar primjer talijanske gotike sa spiralno izvijenim dovratnim tijelima stupova i četvrtastim kapitelima koji nose zašiljeni luk od dva dijela kojega su glavni vijenci svezani u slijed spiralnih dovratnih tijela. Tu je i četvrtasti nadvratnik, a timpan je probušen prozorom, baš poput njemačkih ili francuskih ulaznih vrata, u središtu kojih je kip sv. Marka, kao kasniji dodatak. Najčudniji dio cijele te konstrukcije je par ogromnih konzola koje strše prema naprijed iznad izboja vratnoga luka, a podupire ih par dovratnih tijela savijenih u čvor. Prema analogiji s mnogim talijanskim predvraćima, čovjek bi očekivao da će oni nositi polukružnu kapu ili baldahin, a u stvari jedan polukružni luk je trasiran na

40

zidu stršećim vijencem. Ali umjesto bilo čega drugoga one nose dva ležeća lava onoga konvencionalnoga tipa koji dobro stoje u talijanskim nadvraćima, iako ovdje ne služe nikakvoj svrsi. Likovi Adama i Eve isklesani su na konzolama, te nadziru ulaz u crkvu kao što je to slučaj u Trogiru i Šibeniku.

Rozeta-prozor iznad nije, kao što primjećuje gosp. Freeman, je 'puko kolo; razdjelne crte bježe u pravi ukrasni splet, kakav možemo vidjeti bilo u Engleskoj ili Francuskoj'.14

Karniž koji okrunjuje zabat vrlo je bogat i pomalo zbunjujući. Njegovi dijelovi, osobito čvorovi isprepletenih čudovišta, kao i trolisni splet na izboju zabata, izgledaju istinski gotički rad. Ali što ćemo s kićenošću malih lukova koji idu iznad grabljastih crta, svaki ispunjen školjkom kapicom tako dragoj renesansnim arhitektima, dok lisnati uzorak iznad njih i bogata križna ruža na vrhu ne mogu biti ništa drugo do gotička izradba? Očigledno je da stvari tu ne mogu biti u njihovom izvornom stanju.

U središtu zabata, zauzimajući sam njegov šiljak, nalazi se ženska glava, koja je dražila domišljatost znatiželjnika tijekom nekoliko naraštaja. Spon, pišući 1688., i naivno smatrajući korčulansku katedralu zgradom cara Dioklecijana, kaže kako su mu rekl da je to poprsje careve žene, za što se, međutim, ne bi mogao zakleti, jer njezino lice nije poznavao ni na medaljama ni na antičkim kipovima. Farlati15 misli da ono predstavlja Mariju, kći cara Lazara i ženu Bele IV. koja je vladala od 1234. do 1270. Dr. Paulini misli da ono predstavlja Mariju od Mađarske, ženu kralja Karla II. Napuljskoga, koja je možda iskoristila svoj utjecaj kod pape za osnivanje korčulanske biskupije, kao što je to učinila za Šibenik, a kojoj su se građani Korčule željeli zahvaliti na taj način. Marija je umrla 1323. Drugi pretpostavljaju da poprsje predstavlja Elizabetu, ženu Luja Velikog, kojega su ubili u Novigradu 1387., ili Mariju njezinu kćerku, ženu Sigismunda, koja je umrla 1395. Prevladava priča da je crkva izgrađena uz pomoć znatne svote novca od mađarske kraljice, ali datum zgrade i identitet kraljice jednako su stvar prijepora među svim koji su o tome pisali. Lik koji je trebao biti portret, predstavlja ženu koja više nije mlada, naborana je čela i s dubokim brazdama na obrazima, pa prema tome ne može biti najmlađa kraljica Marija, koja je umrla kada joj je bilo dvadeset pet godina. Kosa je detaljno isklesana i odvaja se od lica na svaku stranu u masu uvojaka, dok je glava okružena trakom dragulja. Haljina je naborana i ima uske rukave, razrezana, a završava s izvezenim obrubom oko vrata unutar kojega se pojavljuje potkošulja s čipkom koja ide do grla. Odjeća je iz kraja trinaestoga ili početka četrnaestoga stoljeća, pa lik stoga može biti druga Marija od Mađarske, koja je u vrijeme svoje smrti, 1323., morala imati barem sedamdeset godina.16

Unutrašnjost crkve (crtež XXXV) nudi isto toliko problema koliko i vanjska strana. Tlocrt se sastoji od središnjeg dijela od pet odjeljaka s postranim lađama koje prema

41

istoku završavaju u tri okrugle apside. Odjeljci lađa su četvrtasti, prekriženi bez dijagonalnih rebara, već s ravnim širokim poprečnim lukovima koji dijele odjeljak od odjeljka. Ti lukovi, kao i oni koji se otvaraju prema središnjem dijelu katedrale, zašiljeni su, te su pričvršćeni željeznim šipkama kako po dužini tako i poprijeko. Središnji dio nije bio nikada nadsvođen, već je imao otvoreni drveni krov koji nije bio skriven sadašnjim ravnim žbukanim plafonom do početka ovoga stoljeća, kada je crkvu žalosno pokvario posljednji korčulanski biskup. Iznad arkada središnje lađe nalazi se triforij koji se sastoji od dva otvora za svjetlo s kratkim veznim stupovima postavljenima jedan iza drugoga u debljini zida. Iznad toga, opet, je niz uskih otvora s trolisnim vrhom. Otvori triforija bili su zatvoreni, a prozore je iznutra osakatio isti onaj biskup koji je pokvario plafon. Apside se otvaraju prema glavnini crkve okruglim lukovima a prekrivene su polukupolama. Osjeća se ozračje sjeverne gotike vidljivo u zašiljenim lukovima glavne lađe što izbijaju iz široko raširenih kapitela, te u trostrukom rasporedu triforija arkada i niza uskih otvora. Triforij, iako sada blokiran, jednom je bio pravi triforij otvoren prema krovnom prostoru iznad lađnih svodova. Okrugli i zašiljeni lukovi raspoređeni su nasumce, tako da su triforijski lukovi okrugli, dok su lukovi iznad središnjeg dijela crkve ispod i uski prozori iznad zašiljeni. Središnji dio ima pet odjeljaka ali prostor jednoga odjeljka prema sjeveru zauzima zvonik koji čak prodire na sljedeći luk. Stupovi su monolitski, ne konusni, a počivaju na visokim atičkim osnovama sa četvrtastim izbočinama i listovima na uglovima. One nose masivne raširene kapitele s plitskim četvrtastim abacima (pokrovna kamena ploča na glavici stupa), a uvelike se razlikuju kako po dizajnu tako i u datumu. Kapiteli s četverougaonim potpornjima sačinjeni su od evanđelističkih simbola; lav sv. Marka zauzima jugoistočni potporanj s motom PAX TIBI, itd. u lombardskim slovima na svojoj knjizi, a stoji na morskim valovima; sv. Mateja skriva galerija; sv. Luka, koji zauzima sjeverozapadni potporanj, lijepo je oblikovan; ali sv. Ivan, na sjeveroistočnom uglu, bio je nespretno popravljen nakon oštećenja uslijed groma 1783., a njegov abak nosi godinu 1788. Lišće ubačeno ispod likova je mletačkoga podrijetla, a odgovara onome na kapitelima južne arkade. Ti su kapiteli prilično grubo izvedeni , a sliče po stilu onima u središnjem dijel crkve u Šibeniku, iako nisu tako dobro napravljeni. Najbolji je onaj prikazan na slici (crtež XXXVI), koji je, iako grubo isklesan, lijepo zamišljen. Četiri lista čine cijeli kapitel. Naprotiv, tri kapitela na sjevernoj arkadi grubo su izrezana i obiluju rogovima izobilja, zavijutcima, grotesknim polufigurama s ogromnim sisama i vlasuljama što izbijaju iz listova, a sve to u patvorenum stilu sedamnaestoga stoljeća. Uz pomoć povećala otkrio sam na neckingu (ravna konkavna traka između kapitela i tijela stupa) jednoga od njih godinu 1670. , iako necking ima redovni mletački obrazac petnaestoga stoljeća. Prisutnost svih tih figura usred savršeno gotičkoga dizajna može se jedino objasniti nekim opsežnim dogradnjama ili popravcima te strane crkve o čemu nema nikakvoga zapisa u Paulinijevom MS (rukopisu), niti su mi lokalni poznavatelji starine mogli pomoći u bilo kakvom objašnjenju o tome.

Na kraju sjeverne lađe nalaze se vrlo lijepa vrata (sl. 58) koja vode u sakristiju, u kojoj je snažno naznačeno sjevernjačko ozračje koje sam zapazio na drugim mjestima ove crkve. Uz ponešto razlika, arhitekonski detalji i opći stl dizajna temeljito su njemački.17 U timpanu je sv. Mihovil, koji likvidira strašnoga vraga vrlo dugačkim mačem. U lijevoj ruci drži vagu pravde o koju se očajnički drži svladani đavo; dok su

42

otraga dvije duše, u liku dvoje djece, čekajući sud. Luk timpana je zašiljen i neznatno u obliku konjske potkove, ali natpis, koji se ubacuje u malu krivulju u obliku slova s, nije unutar konjske potkove, već se uzdiže okomito iz tijela stupa koji ga nosi. To tijelo stupa nije, naravno, u skladu sa sjevernjačkim gotičkim načelima, ali ukrasne trake dovratnika i luk imaju više veze sa sjevernjačkom nego s južnjačkom gotikom. Valjci imaju fillets (uske trake s okomitim licem) na sebi, ravna traka kapitela i gornja ukrasna vrpca tijela stupa slomljeni su da prime fillets, kao što bi bili u sjevernjačkom radu, a visoki razmjer odljevnih tijela stupa podsjeća na Beč ili Köln. Nadvratnik je poduprt parom konzola od kojih je svaka ukrašena likom dječaka koji svira neki glazbeni instrument, jedan tambur i frulu a drugi gajde. Iznad vrata izvorni je isklesani obrubni vijenac koji ide oko crkve, a prerezan je da bi se ostavilo mjesta za križnu ružu, što pokazuje da su vrata umetak kasnijega datuma od crkvenoga zida. Kampanel, koji smo već opisali, sakrio je jedan odjeljak izvorne sjeverne lađe, ostavljajući odlomak kosoga krova i nastojeći dokazati da je ta lađa jednom izlazila naprijed. Kroničar Korčule, Giovanni de Zorzi, kaže da je gradnja kampanela započela neposredno nakon izručenja otoka Mlečanima 1420. Korčulanska komuna prodala je braći Agneli vlasništvo u Blatu kako bi mogla kupiti kamen za kampanel, a 1440. ona je sačinila ugovor za njegovo dovršenje s 'lapiecidom', istovremeno arhitektom i izvođačem, po imenu Vatco Bratcovich; 18 ali kako se grb biskupa Tomasa Malumbre pojavljuje na belvederu ili galeriji koja okrunjuje kampanel rad nije mogao biti dovršen prije 1463.

Najkasniji do zgrade je četvrta lađa pridodana na sjevernoj strani, koja je izgrađena da bi se dobio dodatni prostor za ukopavanje unutar crkvenih zidova. Ona je, izgleda, dovršena prije 1352., kao što se aludira na nju u oporuci Ser Vincenza Michielija Dobrića datiranoj u toj godini; ---''item voluit et ordinavit quod per comisarios suos fiat unum atare in eccla S. Marci in Coemeterio noviter confecto;'' ali kako portal nosi grb ne samo biskupa Nikole Nikoničića (1515.-1541.) već i onaj biskupa Leonija (1453. – 1462.), izgleda da je zgrada projektirana i vjerojatno započeta u prethodnom stoljeću.19 Kaže se da je zauzimala prostor javne loggie koja je bila srušena da bi joj ustupila mjesto.

Središnji dio crkve i lađe, nažalost, dio su o kojemu imamo najmanje dokumentarnih podataka koji bi nas doveli do datuma njihove izgradnje. U Korčuli, kao i drugdje u Dalmaciji, postoji tendencija mjesnih proučavatelja starina da pretjeravaju u određivanju starosti svojih zgrada. Iako je teorija o Dioklecijanovom hramu odbačena od datuma Dr. Sponove posjete, razni pisci pripisivali su izgradnju crkve bilo kojem razdoblju od desetoga do kraja trinaestoga stoljeća. Najstariji poznati dokumenti koji sadrže bilo kakav spomen o njoj su kupoprodajni ugovori neke kuće 1329. godine, koju se opisuje da stoji iza crkve sv. Marka, te drugi ugovori koji nose godine 1342. i 1344. , a sadrže imena kanonika crkve sv. Marka u Korčuli. 20 Iz tih dokumenata razabiremo da je obična (nekatedralna) crkva sv. Marka postojala početkom četrnaestoga stoljeća, a to je bez sumnje bila katedrala nove biskupije, a kolegij kanonika bio je onaj isti za koji Farlati kaže da ga je osnovao novi prelat. Ostaje pitanje je li postojeća crkva ona ista koja je tada stajala, te ako je tako je li u to

43

vrijeme to bila stara ili nova crkva. O tome zgrada mora sama govoriti, a nažalost u Dalmaciji stilovi ne govore sami za sebe kao što je slučaj na drugim mjestima.

Romanički stil, kao što smo vidjeli u Zadru, Splitu i Trogiru, prevladavao je u Dalmaciji tijekom trinaestoga stoljeća i dobar dio četrnaestoga. A kako u Kočuli, iako bez sumnje okrugli luk postoji, nema ničega što bismo mogli nazvati romaničkim, jer su zašiljeni lukovi glavne lađe i široki prozori apside očigledno kasniji od okruglih lukova i uskih prozora Trogira ili Zadra, onda možemo sa sigurnošću postaviti početak četrnaestoga stoljeća kao pravu granicu razdoblja tijekom kojega je crkva, vjerojatno, bila sagrađena. S druge strane imamo činjenicu da je dio izvorne zgrade bio srušen da bi se učinilo mjesta za kampanel 1420. ili barem 1440., a to postavlja drugu granicu. Prema tome izgradnja središnjega dijela i lađâ dogodila se tijekom razdoblja koje je približno ograničeno godinama 1300. i 1420. Kako se početak toga razdoblja poklapa s uspostavljanjem biskupije, prirodni zaključak bi bio da su Korčulani započeli graditi svoju katedralu čim su primili svojega novoga biskupa, to jest oko 1300.; ali zagonetka je pronaći bilo što u zgradi što se sa sigurnošću može povezati s tako ranim datumom. Iako se s jedne strane, po analogiji zgrade poznate kao Sponza u Dubrovniku, apside, arkade središnjega dijela i triforij mogu pripisati tome datumu, s druge strane skulpture unutar i izvan crkve izgledaju skoro stotinu godina kasnije: jer ako zapadna vrata i kapitel središnje lađe (crteži XXXIV i XXXVI) usporedimo s vratima i kapitelom u Šibeniku (crteži XIII i XIV, Vol. I. pp. 384., 388), za koje se zna da im se datum nalazi između 1430. I 1441. , izgleda da postoji svaki razlog da ih se pripiše petnaestom stoljeću prije nego li četrnaestom.

Ako je glavnina crkve izgrađena tijekom četrnaestoga stoljeća, moramo uzeti u obzir činjenicu da su kapiteli središnjega dijela crkve izgrađeni sredinom narednoga stoljeća. Zapisano je da su izgradnji zgrade značajno doprinijeli biskup Andrija Kanavelić (1480. – 1453.) i Vito Ostojić (Ostoich), koji je, nakon što je bio korčulanski kanonik, promaknut u biskupsku stolicu Krbave (Corbavia), iz koje je abdicirao 1453., a koji je došao provesti zadnje dane svojega života u svojemu rodnome mjestu, gdje je i umro 1459. Krov je bio u ruševnom i opasnom stanju pa su ga zamijenili novim, vjerojatno onim koji je sada skriven ožbukanim plafonom biskupa Kosirića.; nove je oltare dao biskup Ostojić, kao i novu propovjedaonicu od lijepoga korčulanskoga kamena na osam stupića, koju je također srušio isti biskup Kosirić i zamijenio modernim vulgarizmom.21 Ti su se popravci morali također proširiti na glavnu zgradu, jer se do toga datuma najranije moraju pripisati najstariji kapiteli (crtež XXXVI), zapdna vrata, rozetni prozor zapadnoga pročelja, te ukrašeni karniž lukova i školjki u gornjem zabatu, u koji su, međutim, ugrađeni dijelovi starijega rada, naime istureni kameni s njihovim skupinama čudovišta, te križna ruža, zajedno s gomilom lišća koje odgovara onome u lađama. Tajanstveno poprsje u središtu, ako ono predstavlja, kao što ja mislim, Mariju ženu kralja Karla II., mora da je u isto vrijeme bilo ponovo postavljeno u novi zabat, gdje je, moramo priznati, pomalo neumjesno.

44

Od toga vremena pa nadalje, povijest zgrade manje je nejasna. U sedamnaestom stoljeću neko oštećenje na sjevernoj strani crkve, možda udar groma kao što se i kasnije dogodilo, učinilo je nužnim obnoviti tri kapitela sjeverne arkade, na jednome od kojih sam, kao što sam već rekao, otkrio godinu 1670. 'Grom' je opet 1715. ozbiljno oštetio zvonik. Oborio je jedan od uglova i, ušavši u crkvu, oštetio orgulje i kor, a drugom prilikom oštetio i stupić sa simbolom sv. Ivana, kao što sam spomenuo.

Međutim posljednji korčulanski biskup, Josip Kosirić, učinio je puno više štete od groma: uklonio je mramornu ogradu između stupova baldakina (ciborija) i apsurdno postavio gornje prečke, kakvima ih danas vidimo, na ogradu u ulazu u kor; blokirao je lukove triforija, pokvario uske otvore (clerestory windows), uništio propovjedaonicu, sakrio stari krov ožbukanim plafonom, te obijelio cijelu crkvu, što je uvreda koja se nedavno popravila.

Još jedno zlo koje je učino bilo je što je izbrisao epitaf na sarkofagu biskupa Malumbre te ga zamijenio drugim posvećenom dvojici kasnijih biskupa, kojih je posmrtne ostatke uklonio iz središnjega dijela i tu ih postavio. Izvorni natpis22 zabilježio je podizanje toga spomenika, koji je biskup Nikola Nikoničić posvetio uspomeni na svojega prethodnika:

THOMAE MALVMBRAE EPISCOPO CVRZOLENSI

ET STAGNENSI PRAECESSORI NICOLAVS NICONISIVS

EPISCOPVS SVCCESSOE POSVIT.

Grbovi Malumbre i Nikoničića unutar vijenaca još uvijek ostaju na sarkofagu.

Vanjski dio apsida značajan je zbog nekoliko zidarskih oznaka koji su vrlo čudno sakupljeni u klaster usred svakog zida apside. Izgleda kao da su poredani na taj način s određenom namjerom, ali, ako je to točno, ja nisam pronašao nikakvo objašnjenje. Same oznake imaju oblik grčkih slova, ali to je vjerojatno slučajno; grčka su slova rezultat jednostavne kombinacije crta, a možemo svakoga dana vidjeti engleske zidare kako označavaju svoje kamene grčkim slovima a da to i ne znaju. Zidarski rad je dobro obrađen i postavljen u pravilne redove, lice je isklesano čekićem ili zašiljeno, te ostavljeno pomalo neravno, osim što postoji glatko odrezan rub od jednog inča širine oko svakoga kamena. Zidarski znak je u sredini neravnoga dijela. Znakove prikazujemo na popratnom presjeku (sl. 59) u njihovim pravim relativnim položajima iako ne i u pravim razdaljinama, jer su kameni veliki a znakovi vrlo maleni.23

45

Vrlo slikoviti predmet u unutrašnjosti je ciborij ili baldakin iznad glavnoga oltara, piramidalna kompozicija od tri kata koji se smanjuju, s geometrijskim ukrasima, a nose ga četiri lijepa stupa s izvanrednim renesansnim kapitelima, od kojih su dva stražnja jednostavno oponašanje korintskih, dok su dva sprijeda dobro dizajnirana i ukrašena sfingama i dupinima. Usprkos svojemu datumu nastanka, isklesani rad gornjega dijela je gotički. Mramorna ograda koloneta i okruglih lukova u mletačkom stilu koja je izvorno ispunjala prostor između stupova na svakoj strani uklonjena je, kao što sam prije rekao.

Iza glavnoga oltara je lijepa slika, a pripisuje se Tintorettu, ali tako je postavljena i u tako slabom osvjetljenju da ju je nemoguće dobro pogledati. U četvrtoj ili sjevernoj lađi, iznad pokrajnog oltara, lijepa je slika Ridolfija u tri odjeljka; likovi sv. Lovra i sv. Vincencija neobično su dobri. U riznici se nalazi nekoliko krasnih kaleža iz petnaestoga stoljeća; za jednoga od njih govori se da je dar biskupa Ostojića, kao i neka izvezena crkvena odijela barem toliko stara kao i kaleži, od kojih su neki daleko od uporabe, a naći će svoje mjesto u muzeju koji će se ustanoviti u jednoj od mnogih malih nekorištenih crkvi u gradu. Postoji još nekoliko crkvi i privatnih kapelica u Korčuli, ali nijedna od njih nije toliko značajna oim one Svih Svetih, gdje je još jedan ciborij vrlo sličan onome u katedrali, ali svakako više renesansnoga karaktera.

Grad je pun dražesnih djelića mletačke arhitekture u najboljem stilu petnaestoga stoljeća, ali ulice su toliko uske da ih nije lako vidjeti. Jedna srušena kuća u ulici koja se spušta niz istočnu kosinu brda ima divan prozor s rezbarijama ptica i zmija na kapitelima, koje su se donedavno savršeno uklapale u njezine balkone na isklesanim konzolama; ali balkoni i konzole su se prodali jednom bogatom Amerikancu koji ih je uzeo da bi ukrasio svoju vilu u New Yorku, dok je sam prozor u opasnosti da padne u nečiste ruke dilerima starinama, bilo Židovima ili Grcima, koji se i sada pogađaju s osiromašenim vlasnikom, tako da se govori kako su došli do nekoliko fjorina razlike. Vjerujem da konzervatori koje je nedavno imenovala austrijska vlada imaju dovoljnu moć da spriječe razaranje ili rasprodaju predmeta od umjetničkoga interesa kao što je gore spomenuti, a možda i mogu pozvati policiju upomoć ako je potrebno. Oni bi mogli čak i nadvladati vlasnikova prava da proda ili uništi takve predmete a da mu, koiko ja znam, ne daju nikakvu nadoknadu niti da kupe spomenik u pitanju za državu. Te bi ovlasti morale svakako biti dovoljne da spriječe uništenje tih zanimljivih starih gradova, koji će, bez takve zaštite, biti, zbog siromaštva njihovih stanovnika, izvrgnuti na milost i nemilost mnogih kolekcionara i njihovih agenata sa svih strana Europe i Amerike.

Neke od ljepših palača u Korčuli su bez krova i u ruševinama, nakon što su spaljene radi dezinfekcije od kuge, ali druge i dalje nastanjuju potomci staroga plemstva. Među ovima drugima je Palača Arneri (Palazzo Arnei), koja imna mnogo lijepih arhitektonskih obilježja, te fantastični kućni zvekir iz šesnaestogs stoljeća koji predstavlja Neptuna između dva lava, a sliči radu Giovannija da Bologne (sl. 60). Trozub što ga lik čvrsto drži u svojoj desnoj ruci otkinut je jednom u pokušaju da se

46

zvekir ukrade. Možemo ga usporediti sa slavnim zvekirom iz Pisanijeve palače u Veneciji, koji predstavlja Neptuna između dva konja, od kojega ovaj korčulanski nije manje vrijedan po svojoj umjetničkoj izradbi.24 Grb Arnerija, tri kruške na polju prekriženim azurnom i zlatastom trakom, aludira na još stariju obitelj po imenu Peručić (Perussich). Arnero Perusich uspješno se borio u mletačkoj službi i pao je pri opsadi Kandije; Republika je u spomen na njega odobrila obilatu mirovinu njegovoj obitelji, a u njegovu čast obitelj je promijenila prezime iz Perussich u Arneri.25 U dvorištu palače nekoliko je ostataka iz starih mletačkih vremena, figura glave s jedne galije, kip velikog provveditorea Leonarda Foscola26 s natpisom LEONAR FVSCVL

VIRTVTIS EFFIGIEM IACOBUS ARNERI SERVITVTIS MEMORIAM NEPOTIBVS. Signor Arneri, sadašnji vlasnik palače bio je podestà Korčule kada smo mi bili tamo.

Javna loggia i općinska palača nalaze se na maloj Piazza del Salizo, neposredno unutar glavnih gradskih vrata. Lukovi na loggi bili su prije ispunjeni ostakljenim prozorskim okvirima, ali inače je ona zadržala svoj izvorni izgled, s kamenim stolom za suce i mletačkim lavom iznad na zidu. Iznad jednoga gornjega prozora na vanjskoj strani je natpis:

M ˙ D ̇ XXV ̇ PAVLO ̇ QVIRINO ̇ PRAETORE.

U samoj je palači minijaturni stup s mletačkim lavom, koji nosi inicijale i grb kneza Battiste Michielija koji je vladao Korčulom od 1569. – 1571. , prethodeći knezu Antoniju Balbiju, knezu koji je napustio svoj položaj kada se približio Uluz-Ali. Na stupu je ovaj natpis:

Z ̇ B ̇ V

OPVS ̇ VINCENTII ̇ 9

ALVISII ̇ DIE ̇ XXV

IVLII ̇ M ̇ D ̇ LX ̇ IX

Rep i krila lava otkinuti su, a to je učinio, prema predaji, kada je pala Mletačka republika, susjedni ljekarnik, koji je bio kivan na njezinu vladu, pa se zadovoljio što je ozlijedio umirućega lava.

Ta mala piazza i ona pred katedralom jedina su dva otvorena prostora unutar zidina, a izgleda da su bile neka vrsta dnevnoga boravka i igrališta za građane, koji su znali iz uske površine ove druge nahrupiti u samu katedralu, po kojoj su hodali i razgovarali uobičajenom visinom glasa čak i za vrijeme božje službe, na veliko

47

nezadovoljstvo svećenika. Građani su koristili piazzu za igre loptom, a baš tu se, početkom sedamnaestoga stoljeća budući biskup Korčule zabavljao na način koji je skandalizirao kanonike.27 Bio je to Jacopo Faganeo, redovnik iz Fiesole, koji je bio isto tako poznat po svome znanju i rječitosti koliko i po svojemu jednostavnom i pučkom ponašanju. Zapovjednik mletačke flote na Jadranu, kako bi uživao u njegovom društvu, nagovorio ga je da pođe ne kružno putovanje, a kada su bili u luci u Korčuli, njegovi su suputnici predložili igru loptom da bi se razonodili od puta.28 Jacopo je rado pristao, pa su otišli do Piazza del duomo, gdje je Jacopo u svojoj podignutoj redovničkoj halji pokazao vještinu i okretnost u primanju i vraćanju lopte, zbog čega je zaradio oduševljeni pljesak od skupine zadivljenih građana. Korizma je bila blizu, pa je netko predložio da iskoriste prigodu i čuju tako poznatoga propovjednika kao što je Jacopo, ali kanonici su bili zgroženi njegovom igrom na piazzi i odbili su ga primili na svoju propovjedaonicu, nemajući ni najmnanjega pojma da će ubrzo morati primiti kao biskupa onoga kojega su odbili kao propovjednika. Tako se je i dogodilo; biskupska stolica se ispraznila, te je, na zagovor njegovoga prijatelja admirala, koji je dobro poznavao papu Urbana VIII., Jacopo Faganeo imenovan za korčulanskoga biskupa 1626. On se ponašao vrlo dostojanstveno na svome novome položaju, te je bio vrlo cijenjen; ali možemo naslutiti da je zadržao svoju staru vedru ćud. To se vidi iz teksta koji je napisao na stupu u svojoj dvorani: 'Lapidem quem reprobaverunt hic factus est in caput anguli.'

Kišilo je veći dio vremena koje smo proveli u Korčuli, pa smo rijetko išli izvan grada. Jedne večeri šetali smo cestom prema Lumbardi koja je izgrađena za vrijeme engleske uprave. Prolazila je pored Porto Pedocchio, Luke uš, postaje za mletačke galije i robove na galijama, po kojima je dobila svoje ime, kao i pored polukružnice s kamenim sjedištima i s natpisom koji su zahvalni Korčulani postavili u čast engleskoga namjesnika. 29 Otok je, koliko smo mi mogli vidjeti, mnogo bolje prekriven raslinjem nego veći dio Dalmacije, iako nismo išli dovoljno daleko da bismo vidjeli guste borove šume koje prekrivaju veliki dio površine otoka. Niti smo vidjeli ijednoga čaglja kojih se može naći na Korčuli, posebno prema Blatu, najvećemu gradu na otoku. U šesnaestom stoljeću još nepoželjnija životinja prododana je otočkoj fauni i to neljubaznom šaljivom igrom nekih neprijateljski raspoloženih susjeda. Neko nepoznato plovilo jedne je noći iskrcalo par vukova koji su se tako brzo razmnožili u šumama da su stanovnici bili prisiljeni organizirati potjeru i pročešljati otok. Devet je vukova ubijeno, od kojih je posljednja bila stara vučica, koju su protjerali do Privale (u blizini Vele Luke), gdje je natpis s godinom 1576 uklesan na stijeni kako bi se zabilježila njezina sudbina: QUI È STATA UCCISA LA LUPA. 30 Iako sada nema više vukova na otoku, čaglji su još brojni, a Prof. Vuletić Vukasović jednom je imao jedan par, ali nije ih uspio doista pripitomiti. Bili su vrlo lijepi, sa zlatastim krznom, ali su zavijali cijelu noć kada su ih zavezali, pa su postali takva smetnja da je njihov gospodar bio sretan kada ga je neki prijatelj izmolio da mu ih dade. Čaglji su živjeli i na susjednim otocima Mljetu (Méleda) i Šipanu Giupana), ali govori se da ih tamo više nema. Spon, koji je tamo putovao 1688., čuo je za te divlje životinje, ali ih nije uspio vidjeti. Zamišljao ih je kao neku vrstu hijena, životinja za koju su drevni narodi pisali u svojim bajkama da mijenjaju spol svake godine, te da oponašaju ljudski glas tako dobro da ponekad nauče imena pastira, koje tako namame u zasjedu i proždru. 31

48

Nepokolebani tim opasnostima, otišli smo na još jedan kratki izlet u suprotnom pravcu zapadno od grada prema dominikanskom samostanu Sv. Nikole (S. Nicolò), koji se nalazi na samom morskom rubu. Nema mnogo toga što bismo tu mogli vidjeti, ali tlocrt dvostruke lađe je jedinstven, a arabeskni zidani potpornji i arhitrave arkade koja dijeli dvije lađe originalni su i sugestivni. Samostan je osnovan 1509, 32 a to može biti i godina izgradnje.

Zanimljiviji je izlet na Badiju ili u franjevački samostan, na otočiću istočno od Korčule. Na toj hridi ili škoju, kako Dalmatinci nazivaju svoje otočiće, benediktinski samostan postojao je 997, 33, ali nikakvih tragova bilo samostana bilo crkve nije bilo početkom četrnaestog stoljeća, a obje te zgrade su razorili gusari, dok je sam naziv ustanove bio tada pitanje pučke predaje. Oko 1350. kanonik Korčule, Biagio Ivanovich, s dva pratioca, povukao se tu da provede život u kontempliranju, te je izgradio malu crkvu 'coenobium', ali nakon njegove smrti otok je bio ponovo napušten. Franjevci su se tamo doselili 1392. , a 1394. Korčulansko vijeće, sastalo se, njih četrdeset pet po broju uz zvuk zvona, kao što je bio običaj, i odredilo da zbog udobnosti i mira braće nitko ne smije sjeći šumu ili obrađivati zemlju unutar vidokruga njihovoga samostana bez njihove privole, te da njihov otočić ne smije osvojiti nijedan član ljepšega spola 'nisi causa indulgentiarum'.

Postojeće zgrade datiraju iz narednoga stoljeća najvećim dijelom, iako je crkva posvećena tek 1533.

Samostan je smješten izvan pogleda s Korčule, u maloj uvali blizu obale, te sa svojim kampanelom, klaustorskim zidinama i ugaonom vedutom, predstavlja prilično dojmljiv prizor. Kroz četvrtasta ulazna vrata od bijeloga mramora, oivičena vješto uvijenim uzorkom lišća i cvijeća, ušli smo u možda najljepši klaustar u Dalmaciji (crtež XXXVII). Trolisni lukovi što počivaju na okruglim stupovima sa četvrtastim kapitelima, te s vrlo domišljatim potpornjem da bi im dao dovoljno važnosti i visine, razdijeljeni su nešto masivnijim stupićima u skupine od tri; a taj raspored na dva mjesta prekidaju široki lukovi, bogato ukrašeni, kroz koje vode stepenice prema središnjem zatvorenom prostoru s njegove dvije kamene cisterne. Dizajn je lagan i istančan ali nikako krhak, pa je rezultat potpuno uspješan. I tu se događa, kao tako često u Dalmaciji, taj sretni sklad gotičkih i klasičnih oblika koji je tako poticajan nama modernim ljudima da moramo iz nužnosti biti eklektici. Isklesane glave, lukovi, te ukrasna zidna štukatura, sve je to oblikovano u uobičajenoj mletačkoj gotici petnaestoga stoljeća; ali stupovi na kojima počivaju imaju pravilne atičke osnove i kapitele s konkavnim abacima i ugaonim zavijutcima u stilu rane renesanse, dok je iznad arkada nešto poput pravilne klasične kompozicije s frizom i karnižom. Godina je u natpisu na obrubu koji okružuje monogram IHS iznad vrata koja vode iz klaustara u unutrašnjost samostana:

49

ANNO DOMINI MCCCCLXXVII ̇ PRIMA ̇ DIE ̇ MENSIS MAII.

Morski zrak i kiša što prodire odozgo mnogo su učinili da unište ovaj dragulj dalmatinske, slobodno mogu kazati, gotičke umjetnosti. Žbuka na zidovima i lukovima i svodovima nestala je, izlažući golo grubo ziđe, a ako se hitno ne poduzmu mjere da se krov terase učini nepropusnim cijela će se arhitektura oštetiti u nepovrat.

Gradnja crkve, prema Fabianichu, započela je 1493., a jedan natpis bilježi da ju je 1533. posvetio Nikoničić (Niconizio), biskup Korčule i Stona. Ona je vrlo jednostavna a njezina osebujnost je da ima četvrtasti istočni kraj, kakav ima još samo nekoliko crkvi u Dalmaciji. Nema istočnoga prozora. Kancel (dio crkve koji sadrži oltar, sjedišta za svećenstvo i kor - prevodilac) je prekriven četverodjelnim svodom na tankim rebrenicama, a lađa ima šiljasti bačvasti svod. Pod je pun urezanih grobnih ploča s godinama 1500, 1523, 1340, , &c, ali postoji jedna ranijega datuma (sl. 61), u spomen na jednoga korčulanskog ahitekta, koja se ovako čita:

CURZOLA 1430

ANO · DÑI · M · CCCC · XXX ·

NƟC · EST · SEPVLTVRA ·MAGI

TRI · HRANIHA · LAPICIDE · DE

· CORZVLA · CUM · HEREDI

· BVS · SVIS.

Mnoge od tih ploča nose znakove majstorskih alata koji se odnose na zanat dolje ukopane osobe, tako da grobovi zidara nose šestare, dlijeto i bat, i tako dolje. Takvim grobnim pločama obiluje cijela Dalmacija. Često su vrlo lijepe i od povijesnoga interesa.

Tu je i vrlo lijepo staro drveno raspelo iako bolno izražajno, za koje se govori da su ga izbjeglice iz Bosne donijele nakon Kosovske bitke pobjegavši na otok Korčulu, u Račišće (Rasischie). 34

50

Zapadno pročelje ima graciozna vrata i rozetni prozor, ali Madona u timpanu osrednje je izradbe. Prednji rub zabatne kosine očigledno je kopija onoga na korčulanskoj katedrali, s istim uzorkom lišća koje izlazi na svakom kraju iz usta morskoga čudovišta, a križna ruža na vrhu također oponaša veliku križnu ružu na katedrali, iako je izvedba ovdje slabija i datum očigledno mnogo stariji. To pročelje nosi očigledne znakove paljenja koje su Turci učinili 1571.

Knjižnica sadrži dvije amfore pronađene u starom Dubrovniku (Ragusa Vecchia) i Aristotelov MS (rukopis) napisan na debelom papiru sličnom pergamentu; također i Život sv. Jeronima Gabriellija Petrija tiskan u Veneciji 1475, kao i teološki rad Aslefanusa de Asta (?) ordinis minorum, tiskan u Ratisbonu 1480., s ručno iluminiranim inicijalima u zlatu i boji.

Badija je pretrpjela nasilje više nego jednom i nije slučajno što je izgrađena mala isturena izvidnica prema moru u svrhu izviđanja i obrane. Uluz-Ali, ne uspjevši osvojiti Korčulu, osvetio se i izvojio laku pobjedu paljenjem samostana i crkve. Ponovo je 1660. 'zloglasni gusar Belalić iz Hercegnovoga (Bellalich of Castelnuovo) s brojnom hordom opljačkao religijsko pokućstvo, protjerao fratre koji su našli utočište u kampanelu i pobjegao nakon što je opljačkao sve što je pobuđivalo pobožnost i ukrašavalo crkvu.35 ' Čak je vrlo nedavno, 1836., osamljenost toga mjesta namamila neke razbojnike koji su opljačkali samostan. 36 Otada su fratre ostavili na miru. Danas su samo dva stanovnika unutar zidina s jednim muškim slugom, a, osim u velikim samostanima Zadra i Dubrovnika, taj broj rijetko je bio veći u samostanima Dalmacije.

--------------------

Vrijeme se proljepšalo pred kraj naše posjete Korčuli , pa smo imali vedri dan za naš put u Dubrovnik, sljedeće postaje na našim putovanjima. Dok smo napuštali Korčulu i klizili niz kanal između otoka i kopna, za sobom smo ostavili staru mletačku pokrajinu i ušli u vode drevne Republike Dubrovnik. Poluotok Pelješac sa svojim visokim planinama lijevo od nas, dalji otok Lastovo na pučini nama desno, te bliža skupina otoka unutar kojih smo se uskoro prolazili, bili su pod stijegom ne sv. Marka već sv. Vlaha.

Iza dugoga planinskoga grebena Pelješca je Neretvanski kanal (Canale di Narenta), koji se skoro spaja sa Stonskom dražicom (inlet of Stagno), a dva su mora jedino razdijeljena niskom prevlakom širokom jednu milju, koja spašava Pelješac od savršene samoće. U tom uskom Neretvanskom kanalu slaba plima Jadrana, stisnuta u postupno uskom prostoru, uspijeva proizvesti plimni val poput onih na Seini ili

51

Severnu, kao što me je uvjeravao mornar koji je to vidio u Bristolskom kanalu blizu Gloucestera. Tu je bio dom strašnih Neretljana, koji su u desetom stoljeću naplaćivali Veneciji carinu na trgovinu, te se svađali s njom za vlast nad Jadranom dok pohod Pietra Orseola II. nije okončao njihove presizanja.

Pred zalazak sunca plovili smo uzduž dugoga brdovitoga otoka koji je, svojim imenom ako ničim drugim, pobudio uzbudljivo zanimanje – Méleda, drevna Melita, mjesto, prema nekima, brodoloma sv. Pavla. Predaja o tome uvelike govori, a ona potječe još iz vremena Konstantina Porfirogeneta, koji kaže kao da je to neosporno. 37 Mlječani su još uvijek uvjereni da je to točno, te pokazuju uvalu sv. Pavla kao što čine i oni na Malti. To mi je mjesto opisao pomorski kapetan, koji ju je dobro poznavao, kao uvalu s unutarnjim bazenom, okruženu kosim niskim brdima, a unutarnji dio je jedno od onih morskih jezera čestih u Dalmaciji s uskim ulazom iz mora. Ulaz u Mljet je previše plitak za veće plovilo, a bilo koji brod veličine onoga koji je nosio sv. Pavla nasukao bi se pri pokušaju da uđe. Dubrovački svećenik na brodu spomenuo je, kao potvrdu legende, da je to prava Melita iz priče sv. Luke, da ima zmija otrovnica na otoku Mljetu, dok ih nema na susjednim otocima. Bilo kako bilo, dok je sunce veličanstveno zalazilo za otokom, a svaka litica i vrh njegove nazupčane hrptenjače isticao svoje crne konture pod plamenim nebom, složili smo se da ćemo za jednu noć zaboraviti da postoji neki drugi otok koji tvrdi da je zavičaj onom barbarskom narodu koji nije pokazao ni najmanju ljubaznost prema velikom misionaru Zapada.

Bila je skoro tama dok smo prolazili pored drugih otoka stare Dubrovačke republike, Šipana (Guipana), Lopuda (Mezzo) i Kalamote (Calamotta), za koje neki kažu da je začarani otok nimfe Kalipso, te ušli u duboku uvalu na dalekom kraju koje su svjetlucala svjetla Gruža, glavne luke drevne republike tijekom zadnjih godina njezine povijesti. Dubrovačka luka mala je i nezgodna, a sada je skoro pusta jer je brodove preuzela prostranija luka Gruža ili Svetog križa. Razdaljina između ta dva mjesta je oko dvije milje, preko uzvišene prevlake koja povezuje stjenoviti borovima obrasli poluotok s kopnom. Strmi silazak na drugoj strani završava u gaju punom divovskoga dudovoga drveća blizu vrata od Pila (Porta Pile), gdje smo se zaustavili u Albergo Miramar i smjestili u odličnim sobama na prvom katu. To je očigledno jednom bila palača dubrovačkoga veletrgovca.

--------------------------------

1 Farlati, tom. vi. p. 363, 'acervos saxorum qui in superciliis montium adhuc extant, subterraneis loculis

impositos.

52

2 Dao mi ju je prof. Vid Vuletić Vukasović kako slijedi : -

. Ploča je bila oko dvije stope visoka i imala je neku vrstu ukrasnoga privjeska preko. Vid. Epigraphische Mittheilungen, Vienna, 1884. p. 87.

3 U Korčuli postoji, u posjedu obitelji Dimitri, rukopis (MS) o povijesti Korčule, autora dr. Antonija Paulinija,

liječnika na otoku, napisan oko 1750. Izvode iz njega upravo objavljuje prof. Vid Vuletić Vukasović, koji mi je ljubazno priskrbio probne otiske koji su mi uvelike koristili. Moram mu također zahvaliti, kao i kanoniku don Antoniju Alibrantiju iz Korčule za brojne vrijedne izvode lokalnih kroničara Padra Riceputija, Giovannija de

Zorzija i Pietra Dimitrija, kojih djela postoje samo u rukopisima i sačuvani su u Korčuli u knjižnicama obitelji Kapor, Boschi i Dimitri.

4 Const. Porph. De adm. Imp. Ch. Xxxvi. Vid. Sup. vo. I. p. 17, bilješka.

5 'Ciurzolae insulae habitatores suis recusantes parere jussionibus valida manu acquisivit, suaeque potestati

subjugavit'. And. Dandolo, Chron. Lib. Ix.c.i. oars xxviii.

6 And. Dandolo, lib. x. c vii. p i, pars. i, također Farlati, tom. vi. p. 364; Paulini, Excerpt. p. 6; Galvani, Il Re

d'armi, vol. Ii. P. 91. Prijašnji grb Zorzija bio je kockast.

7 Ovome poglavlju dodajem tekst zakletve koju su potpisali Marsilije i Korčulanska komuna 1265., koji priznaje

nasljedno pravo njegovim nasljednicima, koje se uvjetuje, u slučaju prijepora ili pravdanja, odlukom Prokuratora Republike sv. Marka, ili dužda u vijeću. Zahvalan sam ljubaznosti kanonika don Andree Alibrantija iz Korčule na kopiji toga zanimljivoga dokumenta. On je objavljen u knjizi koja sadrži statute Korčule od 1214. – 1558., od prof. Dr. J. J. Handela, Zagreb (Zagabria=Agram), 1877.

8 Farlati, vi. p. 388.

9 Vid. supra, p. 209.

10 Boglić, Lesina, p. 97.

11 Arhiđakon Rozanović napisao je opis obrane iz kojega Farlati citira. Tom. vi. p. 393.

12 Sir G. Wilkinson, i. p. 251, kaže da je od 57, 130 jutara zemlje 43, 471 prekriveno borovim šumama.

13 Farlati, vi. p. 367. uspoređuje njezin oblik s ljudskim srcem, te citira pjesnika koji se zabavlja izvodeći

podrijetlo riječi Corcula, jedan od imena otoka, iz njegova oblika: 'Et parvi cordis moenia nomen habent.'

14 Subject and Neighbour Lands of Venice, p. 209. E. A. Freeman.

15 Tom. vi. p. 368.

16 Nae znam godinu njezina rođenja, ali u vrijeme dolaska na prijestolje njezinoga supruga 1284. Njezin

najstariji sin Carlo Martello bio je u svojoj tridesetoj godini. Vid.Giannone, I. xx. I xxi.

17 Postojao je njemački arhitekt koji je radio u Korčuli 1388. U toj su godini Rettore i Giudici napravili ugovor s

Jo. di Ant. da Viena sa svrhom 'facere unam logiam apud Ecclesian Stae. Mariae.' Mem. Di Pietro Dimitri, MS. Ta loggia više ne postoji.

18 Ugovor glasi ovako: ---''JESUS, 1440, Ind 3ᵃ et die 22 mensis Junii in Episcopali Palatio praesentibus f Marco

Giglazovich et magistro Faticho Vicarich Testibus ibique Magister Vatcus Bratcovich Lapicida et cum Rmo. In Christo Patre et Domino nostro Dei et Apostolicae Sedis Gratia Episcopus Curzolensis et Stagnensis Ecclesiae

53

Domino Marco Martich et f Joanne Petri Procuratoribus Ecclae divi Marci concessit et concordavit ad laborandum et fabricandum ac aptandum Kampanel dictae ecclesiae S. Marci ad laudem boni laboratoris et Magistri simul cum uno magistro et ejus discipulo incipiendo a prima die mensis Julli proximi venturi usque per totum mensem Octobris et ante plus quanto praedicto Dno Episcopo et dictis Procuratorobus melius et utilius videbitur. Versa vice dictus Dnus Episcopus et Procuratores promiserunt solvere die quolibet prout ante habuit cum laboravit supra dictum kampanel L. (?) 29, & c. '' P. Dimitri , MS.

19 Farlati kaže da se ta lađa izgradila da bi se pokrilo groblje 'quod erat sub Dio', u kojemu su pokopane

pučanske žrtve kuge iz 1571., jer su njihovi plemićki supatnici bili iscrpili prostor u južnoj lađi crkve, crkve koja je služila kao starije groblje. Ali tome proturječi biskupski grb iznad vratai oporuka iz 1532.

20 U Dr. Paulinijevom MS. Storia di Curzola, c. xxii.

''Anno Dm. M.CCCXXIX. Indict. xii. Tempore dictorum Jacobi Sanoje et Berci Judicum vendidit domum unam positam intus

in civitate Curzulae juxta et post eccesiam S. Marci, '' &c., &c.

''1342. Die 22 Octobris actum Curzolae in domo episcopatus Curzulae . . . praesentibus praesbyteris Marinich Canonico Eccl. S. Marci in Curzula, ''&c.,&c.

1344. Izvod iz oporuke Nikše Vulićevicha: '' Item relinquo Dno Georgio Canonico S. Marci de Curzula,'' &c., &c.

21 Frlati, vi. p. 368, spominje velike popravke koje je izvršio biskup Kanavelić, kao i darove biskupa Ostojića. Na

drugom mjestu kaže za Ostojića da je 'cum aedes Cathedralis Corcyrensis vitium fecisset ad eam restaurandam plurimum peciniae suppeditavit.' Ne bi me iznenadilo da se ustanovi da je u to vrijeme crkva skoro potpuno ponovo izgrađena, te da je malo preostalo dijela od izvorne crkve iz 1300., osim istočnoga kraja s njegovim apsidama i donjega dijela zidova sa strane. Kapiteli zidnih tijela stupova u lađi istoga su datuma kao i arkada, tj. Iz petnaestoga stoljeća.

22 Sačuvao ga je Faarlati, vi. 387. Toma Malumbra iz plemićke mletačke obitelji bio je biskup od. 1463. – 1515.

Nikola Nikoničić, Korčulanin, bio je koadjutor (biskupov pomoćnik) od 1505. – 1515. I biskup od 1515. – 1541. On je bio zadnji biskup ujedinjene biskupije Stona (Stagno) i Korčule.

23 Zahvalan sam don Andreji Alibrantiju za kopiju tih znakova iz koje je nastala moja uilustracija. Vrlo slični

znakovi iz katedrale Gurka u Koruškoj (Carinthia), koji također sliče grčkim slovima, ilustrirani su u Mittelalt. Kunstdenk. vol. ii. p. 148.

24 Ilustraciju zvekira iz Palaće Pisani dao je Digby Wyatt u svojoj knjizi Metalwork of the Middle Ages.

25 Tako su gosp. Patonu rekli predstavnici obitelji 1846. Highlands and Islands of the Adriatic. i. 45.

26 Vid. General History, vol. I. p. 159.

27 Farlati, vi. 401.

28 Možda je ta igra bio nogomet. 'Rogatus Jacobus a sociis quibuscum venerat velletne ... pila majori ludere,'

&c.

29 Vidi gore, stranica 247.

30 Ta je priča sačuvana u neobjavljenom djelu Pietra Dimitrija.

31 Vid. Plin. Nat. Hist. viii, xxx.

32 Paulini, Izvadak, p. 62.

54

33 Tako kaže Fabianich, vol. ii. p. 101.

34 Fabianich, vol. ii. p. 105.

35 Fabianich, vol. ii. p. 104.

36 Sir G. Wilkinson. vol. i. p. 262.

37 On spominje Méledu kao otok koji pripad Srbima iz Paganije. De Adm. Imp. ch. xxxvi. p. 163.

/ tekst je ilustriran s 10 crteža najvažnijih korčulanskih zgrada i povijesnih predmeta koje je Thomas Graham Jackson, kao vrhunski arhitekt, nacrtao gotovo fotografskom preciznošću /

Sir Thomas Graham Jackson, 1st Baronet RA (21. prosinca 1835. – 7 studenoga 1924.) bio je jedan od najistaknutijih arhitekata svoje generacije. Poznat je po svojim projektiranjima važnih građevina u Engleskoj (osobito u Oxfordu) i Irskoj.

Napisao je mnoge knjige o povijesti arhitekture, koje je često ilustrirao skicama koje je radio na svojim putovanjima..

Za Hrvatsku i Dalmaciju osobito je važan što je svijetu otkrio i detaljno opisao Dioklecijanovu palaču. 1887. godine izdao je svoju putopisnu knjigu pod naslovom Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cetinje (Dalmacija, Kvarner i Istra, s Cetinjem) u dva sveska iz koje smo prenijeli gornji odlomak što se odnosi na Korčulu.

Institut za povijest umjetnosti u Splitu organizira mrđunarodni simpozij u studenom 2017. u povodu 130. godišnjice objavljivanje te za nas važne knjige.

55

Rebecca West: KORČULA I i II

1937.

Rebecca West, Black Lamb & Grey Falcon, Macmillan Ltd, London, 1940, str. 202 -229

KORČULA I

Međutim, vidjeli smo da sam ja imala savršeno pravo u pogledu Korčule. ''I neka to bude dosta'', rekao je moj suprug. ''Što se tiče tvojih drugih zahtjeva koji će nam odsad pa nadalje svaki dan biti apokaliptičko otkrivenje, ja bih to izostavio da sam na tvom mjestu. Možda ti se neće svidjeti čak ako ti udovoljim. '' Razgovarali smo dok smo se raspakirali u sobi koju smo iznajmili u hotelu na rivi, a koji je ili prenamijenjena mletačka palača ili ga je izgradio netko tko je naviknut na palače od rođenja. Kao dobar hotel pokazao je onu pokajničku čistoću na koju ponekad nailazimo u južnim zemljama; od ranoga jutra do kasno navečer, žene su bile na koljenima po hodnicima kao na molitvi, stružući i stružući, te mrmljajući sebi samima kroz stisnute usne. Hotel je mirisao klasičnim kuhinjskim Mare Internum (mediteranskim) mirisom koji je odbojan samo smalaksalima, jer on potvrđuje da one dragocjene biljke mogu živjeti u zemlji bez vode i zemlje, da čak nakon stoljećâ borbe i bijede žena još uvijek ima volje da stavi prstohvat jakog začina u kuhinjski lonac, te da je potreban najveći napad urbanih uvjeta života kako bi na čovječanstvo navukao prokletstvo težnje za bljutavošću. Naši suputnički gosti bili su dvojica muškaraca tako napadno ozbiljni kao ovjenčani Cezari, i njihove dvije gospođe, obje u kaputima, koje su možda putovale iz istih romantičkih i detektivskih razloga kao Donna Anna i Donna Elvira: dike trgovaca vinom u Sušaku i njihovih supruga.

''Leći ću i zaspati pola sata'', rekla sam, gledajući čiste grube plahte, plavkaste i prozračne uslijed pretjeranoga pranja. '' Ja ću sjediti tu i gledati karte'', rekao je moj suprug, koji je prilično sklon tom muškom obliku autohipnoze. Ali nismo učinili ništa od toga dvoga jer je netko zakucao na vrata i najavio da dva gospodina iz grada, koji su dobili pismo o nama od prijatelja iz Splita, čekaju na nas dolje. Nismo imali pojma tko bi mogli biti ti ljudi. Moj je suprug zamišljao blage staretinare koji žive u korčulanskim ruševinama poput ostarjelih golubova; ja sam pomislila na pljesnive irske vlasteline. Sišli smo dolje i naišli na dva lijepa gospodina u ranim srednjim godinama koji govore ženi upravitelja hotela da nam svakao skuha dobru ribu večeras za večeru, te nam dade neko crno vino koje se uzgaja na otoku, a to je bilo kao da gledamo kako oživljava venecijanska slika, jer su sve glave snažno klimale tijekom rasprave, gestikulacije muškaraca bile su u širokom krugu i pretjerano govorljive, žena im je obećavala poslušnost savijanjem cijeloga tijela. Jedan od muškaraca imao je veliku glavu i punačko tijelo nekoga renesansnoga kardinala, drugi je ima odbijajući kristalni pogled jedne Sitwell (Dame Edith Sitwell, engleska pjesnikinja). Oni su otpustili ženu hotelskog upravitelja gestom iz Nacionalne galerije i okrenuli se da nas pozdrave. Rekli su nam da bi im bilo zadovoljstvo ako bi oni mogli biti naši vodiči u gradu, a počeli bi odmah, ako mi želimo, s bilo kojim

56

odredištem koji mi kažemo. Izrazili smo našu zahvalnost i rekli da bismo njima prepustili gdje trebamo poći. Gospodin s pogledom Sitwellove onda je rekao: ''Možda biste željeli vidjeti našu novu parnu pekaru.''

Ni ja ni suprug nismo odgovorili. Oboje smo upali u klonulo sanjarenje, pitajući se zašto on misli da želimo vidjeti novu parnu pekaru. Jedino smo mogli pretpostaviti da smo za njega bili predstavnici zapadne civilizacije koja je opsjednuta strojevima, pa je možda sumnjao da mi mislimo zbog toga da u Dalmaciji ne jedu kruh, ili samo kruh pripremljen na prljav način. Na sreću onaj koji je izgledao kao kardinal zataškao je tu temu govoreći, ne baš točnim engleskim, ''Ah, ali vi ste sigurno vidjeli mnogo, mnogo parnih pekara, više ćete voljeti vidjeti naše stare crkve i palače.''

Šetali smo uzduž obale koja se proteže oko vrha poluotočića, slijedeći zidine, a onda smo se uspeli strmom malom ulicom, pretrpanom palačama koje izbacuju balkone jedna prema drugoj, ili su bile spojene mostićima, u sam grad. Doživjeli smo ga kao pčelinje sače; kapao je svoje arhitektonsko bogatstvo, a bio je planiran u obliku kojemu se matematičari dive. Ali njegov duh bio je razuzdan, med je fermentirao i pretvorio se u medovaču. Muškarci koji su nas pratili imali su uglađeno ponašanje, i samo su rečenicom ili dvije dali naslutiti da cijene kako nam Korčula izgleda lijepa jer su oni upoznali velike gradove Zapada, Berlin i Pariz, i misle da su prljavi; ali nisu bili profinjeni već robustni. Penjali su se strmim ulicama velikom brzinom, pričajući nam povijesne šale o gradu uz izljeve grohotnoga smijeha, te su se ispričavali što su razbijali tišinu, govoreći kako se grad nije nikada ponovo napučio nakon napada kuge u šesnaestom stoljeću, koja je uzela živote pet tisuća građana od ukupno njih sedam tisuća. Onaj koji je izgledao kao renesansni kardinal osobito se mnogo i gromko smijao pri čemu je spajao zabavu zbog konkretne činjenice s krajnjim zadovoljstvom sa životom općenito. Kad smo došli do maloga trga ispred katedrale, koji je bio ravno popločan pa je izgledao kao da se nalazi unutar gabarita neke plemićke kuće, Kardinal je rekao: ''Ovdje smo uvijek šetali i razgovarali se a često smo govorili preglasno. To je nešto što se nikada ne mijenja, naši arhivi puni su svećeničkih pritužbi da mi tu vani govorimo tako glasno da oni ne mogu čuti sami sebe kada govore misu u katedrali.'' Grohotom se i dalje smijao. ''A igrali smo se i loptom'', rekao je Sitwell; ''i na to su se žalili.'' ''To nas dovodi do priče o Jacopu Faganeu'', rekao je Kardinal. ''On je bio toskanski svećenik iz sedamnaestoga stoljeća, koji je bio vrlo dobar propovjednik ali i omiljen u društvu. Admiral koji je zapovijedao mletačkom flotom na Jadranu nagovorio ga je da pođe s njim na kružno putovanje, a kad su došli ovdje moranri su se iskrcali na obalu, zajedno s admiralom i njegovim prijateljima, a mi smo ih mjesni ljudi izazvali na igru loptom. Nitko nije tako dobro igrao kao svećenik, koji je podigao svoju halju i tako izvrsno igrao da smo mu svi pljeskali. Ali to je sablaznilo naše mjesne svećenike, a kako se približavala korizma nisu dozvolili ocu Jacopu propovijedati u katedrali, iako je admiral još uvijek bio tu s flotom. Međutim, ubrzo nakon što je naš biskup umro, admiral, koji je imao utjecaja kod pape, osvetio se našim svećenicima tako što je otac Jacopo imenovan korčulanskim biskupom. A bio je i vrlo dobar biskup.''

Mora da je tada trg odjekivao smijehom jakih ljudi, ali i trg je uvijek znao da postoji tama kao i svjetlo. Iznad igrača loptom uzdizala se katedrala, koja ima pomalo oblik žirafe jer je njezin arhitekt bio svjestan da mora raditi na malom prostoru, a svoj

57

čudan izgled duguje zamršenim ukrasima, ispunjenima tragičnim umovanjima slavenskoga uma. Jer Korčula je, poput Trogira, snažno slavenski grad. Stupanj čudnovatosti toga ukrasa može se mjeriti skulpturom koja izbija iz zabata iznad središnjih vrata i prozora-rozete. To je snažno realistično poprsje bogato zaodjenute stare žene, ne groteskno, ali previše strastveno da bi bilo, kao što neki pretpostavljaju, puka slika mađarske kraljice iz četrnaestoga stoljeća koja je dala novac za crkvu. Ono ima nešto dostojevskijevskoga u sebi kao i Radovanov portal u Trogiru. Možda je biskup iz devetnaestoga stoljeća htio unijeti tu notu metafizičke fantazije kada je napravio slagaljku od unutrašnjosti katedrale, zamijenjujući dijelove i unoseći groznu ali praktičnu propovjedaonicu. Ali vanjština ostaje i dalje zagonetna u svojoj ljepoti, djelomice jer katedrala gleda preko trga na ruševinu od palače bez krova, divljeg pogleda s prozorima kojih se kameni čipkasti ukrasi suprotstavljaju divljem lišću stabala koji su pustili korijene u uglovima gornjega kata i rastu ukoso iz balkonâ.

''Što je to?'' rekao je Kardinal. ''Prilično žalosno, to je kuća moje obitelji. Spalili smo je da bismo je dezinficirali, u šesnaestom stoljeću, nakon što je mnogo članova našega kućanstva umrlo od kuge, a nikada nismo imali novca da je ponovo izgradimo. Ali sad ću vam pokazati još jednu crkvu koju morate vidjeti.'' Nalazila se na početku jedne od strmih ulica, crkva u kojoj se gotika miješala s renesansom, gdje se arhitektonsko proljeće dovršilo a ljeto je bilo toplo i u polusnu. Ti ljudi doživljavali su to ljetno vrijeme s mnogo više zadovoljstva nego mi, jer nisu ništa znali o zimskom vremenu koje je išlo s nama, nisu bili svjesni Regent Streeta. Ali osobito su bili zadovoljni tom crkvom iz jednoga drugoga razloga koji nije imao nikakve veze s arhitekturom. Rekli su da se u toj crkvi brine jedna bratovština i počeli nam objašnjavati što su bile te bratovštine; ali kad su vidjeli da mi već znamo, prestali su i nisu ništa više rekli. Nisu nam rekli da i sami pripadaju toj bratovštini; ali to je bilo očigledno. S lakoćom ljudi koji strancima pokazuju vlastitu kuću uveli su nas uz stepenice i mostićem preko ulice u sobu gdje bratovština čuva svoje zapise i svoje blago. Tamo smo svi sjeli, a oni su se međusobno smijuljili, blagim i tajnim smiješkom. Tu su došli doživjrti nešto magično i uživali u mističnoj, poticajnoj inačici uživanja u bratimskom ritualu. Sama soba predstavljala je začuđenost. Na zidovima je visilo desetak bizantskih ikona, u pravim ikonskim bojama, to znači plamenim i dimnim, s pravom ikonskom porukom , to jest onom duha koji se uzdiže iz materije s točnim a opet netvarnim oblikom plamena. O njima su rekli, smiješeći se vlastitoj povijesti, ''Vidite, mi smo vrlo pobožni ljudi – svi mi – čak i naši mornari.'' Njih su, u stvari, opljčkali dobri katolički Korčulani iz pravoslavnih svetišta na pohodima koji se ponekad mogu nazvati pomorskima, ali su ponekad bili jednostavno gusarski. ''Ljudi ovdje dolaze i pokušavaju ih kupiti'', rekao je Kardinal lijeno, i nasmijao se u svoju ruku, dok su ih njegove oči pune strahopoštovanja pretraživale i vidjele u njima vrijednu čaroliju.

''Ali jednoga dana, nema sumnje, doći ćemo, kao siromašni ljudi, u iskušenje da strancima prodamo naša vrijedna dobra'', rekao je Sitwell. ''Niti će nam trebati turistički promet iako će novac koji će s njim doći biti dobrodošao'', rekao je Kardinal'', ''moći ćemo živjeti točno kao i drugi ljudi, od naše proizvodnje, kada ispravimo sve ono loše što su nam Mlečani i Austrijanci učinili. Mi nismo samo

58

pomorci, mi smo i brodograditelji. Ali naravno treba nam više drva. Imamo mnogo za Dalmaciju, više nego što ste mogli naći na drugim otocima koje ste vidjeli, ali još uvijek nemamo dovoljno. Dođite i vidite što radimo s tim u vezi''. Otišli smo kroz vrata kopnene strane grada, niz veličanstvene kamene stepenice, i našli smo se u autobusu punim ljudi koji su poznavali naše vodiče kao i oni njih, a koji su im nekom čudesnom prilagodbom iskazivali poštovanje a opet se ponašali kao njima jednaki. Vozio je do sela na vrhu brda koje je ležalo južno od Korčule, a napustili smo ga kad je došao do podnožja brda, da bismo se uputili stazom kroz borovu šumu. Ubrzo se Kardinal zaustavio i spustio ruku na debelo deblo jednoga visokoga bora i rekao, ''Ta je stabla posadio moj djed kada je bio gradonačelnik''. A kasnije se u jednoj daljoj dolini zaustavio pokraj tanjega debla u nižoj , rjeđoj šumi i rekao, ''Ova je stabla posadio moj otac kada je on bio gradonačelnik''. A još kasnije, u prijevoju izdanka brda koji se protezao prema nekoj nezdravoj goleti, goloj stijeni oker boje uz nešto malo različitoga šipražja, došli smo do rasada borovih mladica, jedva do visine bedara. '' 'To su stabla koja sam ja posadio, sada sam ja gradonačelnik'', rekao je. Stajao je među njima šireći ruke visoko iznad njih, lijeno se smijući, ''Zar nemam jadnu krhku djecu? Ali porast će.''

Na putu nazad kroz gušću borovu šumu došli smo do terase, gdje su bili mali stolovi i klupe na kojima su ljudi mogli sjesti i jesti tijekom svojih nedjeljnih šetnji, a kako smo bili umorni, jer smo započeli svoje putovanje rano ujutro, zapitali smo bili smo se mogli malo odmoriti. Onda smo sjeli na jednu stranu stola, a oni na drugu, i govorili su nam što se oni nadaju učiniti za pošumljavanje otoka i kako im je vlada pomogla. Onda su govorili o tome kako su Mečani sjekli šume i kako su malo Austrijanci učinili da ih obnove. A dok su govorili, ti ljudi kji su u biti bili aristokrati, poprimili su mrzovoljni i uskogrudni urotnički izraz lica. Ogorčeno su mrmljali u svoje prste, isturenih donjih usana. Onda je Kardinal, još jednom u stavu plemića, pogledao prema nebu i povikao.'' Sada je bolje, još je uvijek teško, ali uklonjena je glavna uvreda; mi smo slobodni, i život ide dalje. Jeste li se odmorili? Hoćemo li se vratiti?''

Hodali smo pješice cijeli put natrag, najprije uvalom u kojoj su izgrađene moderne vile bogatih Hrvata, a onda cestom koju bismo nazvali prašnjavom da nije prolazila pored spomenika koji je godio mojemu ponosu. Pored vrlo lijepoga polukruga s kamenim sjedištima, projektiranoga u neoklasičnoj tradiciji, bila je ploča sa zahvalom engleskim postrojbama koje su zauzele otok kada su Francuzi potisnuti iz njega i vladale njime dvije godine dok ga Mirovni sporazum iz 1815. nije izručio, s ostalom Dalmacijom, Austrijancima. Mi smo Englezi onda bili drugačijega kova. Mogli smo graditi. Mogli smo upravljati. Mi smo tim otocima dali demokratsku upravu koju su oni u potpunosti uživali i slijedili francusku tradiciju učinkovitih javnih radova izgradnjom dobrih cesta i luka. Danas bismo izgradili limene kolibe po cijelom mjestu, Downing Street bi nas prisilio da udaramo lokalno stanovništvo u lice iz straha da ono ne potiče revolucionarne pokrete koji u stvari ne postoje, a na kraju bismo završili lošim ugledom tlačitelja bez ikakvih plodova tlačenja.

Nešto nas je promijenilo. Život koji vodimo ne odgovara nam. Shvatila sam to nekoliko minuta kasnije kada smo se vratili u Korčulu, a naši nas vodiči odveli do brodografilištâ na obali. Ušli smo kroz jedno manje brodogradilište puno

59

posloženoga drva, te čiste, moralne tvari, i pokrivenog strugotinama, u šupu gdje su tri muškarca stajala gledajući nedovršeni trup motornoga broda. Daske koje su se preklapale bile su pravilne poput perâ na ptičjem krilu, oblik je bio skladan poput ptice u letu. Šteta što toliko ljepote treba biti skriveno ispod vode. Od tri muškarca ispred njega, jedan je vrlo čvrsto držao uvis nacrt; drugi je držao ravnalo na brodu i mjerio; još jedan je promatrao i govorio zapovijednim tonom. Sva trojica su bila lijepa s gustom, ravnom, plavom kosom, preplanule kože i visokih ličnih kosti što uzdižu meso iz njihovih velikih usta, sa širokim prsima i dugim nogama što rastu iz stopala u obliku luka. To su bili muškarci, oni su ženama mogli praviti djecu, oni su mogli oblikovati neke vrste materijala u svrhe koje su ih činile gospodarima njihovih svjetova. Razmišljala sam o dvije vrste ljudi što ih Zapad proizvodi: gradski tip koji nosi naočale bez ikakvoga stida, kao da su one znak kakvoće a ne nedostatka, koji je debeo i nadut, koji može voziti automobil ali ne zna nikakvu drugu vještinu nad materijalom, koji pritiska dugmad i okreće prekidače ne shvaćajući ishod, koji zarađuje novce kad je tržište u uzlazu a gubi ga kad je tržište u silazu; mladić velikog nosa, koji je nečiji tajnik ili je u Foreign Officeu, koji ima razdražljivo zabavan glas i vrlo je istančan, koji zna mnogo ali daleko od onoga što bi trebalo znati o francuskom slikarstvu. Razumijem zašto ne možemo graditi, zašto ne možemo vladati, zašto se ponašamo bez ponosa u našim međunarodnim odnosima. Ne znači da su svi Englezi takvi, ali sigurno je da ih je suviše takvih u našim povlaštenim slojevima.

Čudno je, srceparajuće, zalutati u svijet gdje su muškarci još uvijek muškarci a žene još uvijek žene. Mnogo sam puta zatekla sebe u mislima dok sam bila u Korčuli jer nisam vidjela nikakvih naznaka da će se dalmatinska kultura preliti preko zapadnoga svijeta, a vidim mnogo razloga za bojazan da će zapadna kultura na dulji rok preplaviti Dalmaciju. Prešli smo preko ceste iz brodogradiišta da bismo posjetili stariju ženu koja je živjela u kući, buržujskoj vrsti palače koja je pripadala obitelji njezinoga muža četiri sto godina. Odveli su nas kroz lijepo nadsvođeni prolaz u vrt, gdje smo stajali pod pergolom od glicinije i gledali u kamene čipkaste ukrase na prozorima koje je uveliko obogaćivalo soljenje kamena stvarajući beskrajne jantarske i crvenkaste nijanse boja, jer su nas zamolili da počekamo dok ona ne završi neki pobožni posao koji je izvodila u privatnoj kapelici, koja je stajala, kao kućica sa zašiljenim lukovima, usred mnogobrojnoga cvijeća, u blizini zida s nišom koja je skrivala Tritona i nimfu. Na stepenicama kapelice ležalo je nekoliko svijeća i kutija šibica i paket sode za pranje na novinskom listu. Na sekundu sam to shvatila kao naznaku da obiteljsko bogatstvo pomalo nestaje, ali kad sam bolje promislila pitala sam se koje dokaze imam da su palače ikada bile uredne. Sve povijesne uspomene slikaju jedinstvo sjaja i sjene; a urednost je, vjerojatno, proizvod srednje klase, koja je težila prema ogoljelom i pročišćavajućem protestantizmu ojačanom njezinim paničnim prihvaćanjem bakteriološke teorije. Boucherov slavni portret Madame Pompadour otkrivav da je čak i ona, koja je bila idealan državni službenik, držala svoje osobne potrepština po podu. Domaći nered na stepenicama kapele bio je stoga jednostavno dokaz da ta ustanova još nije postala muzej.

Na kraju je gospodarica kuće izašla iz privatne kapelice, u pratnju kuhinjskih mirisa pobožnosti, ne manje snažnih i klasičnih od kuhinjskih mirisa našega hotela. Bila je starija gospođa iako ne i stara; a moglo se vidjeti da je vrlo ljupka; i odmah je počela

60

očijukati s mojim suprugom. Ona je znala savršeno stvarno, a to je znala još odavna, sigurna sam, da je prestara za ljubav. Ali ona je znala da bi mu ponavljanje metoda kojima je očaravala srca i pamet muškaraca njezinoga vremena dalo isto ono zadovoljstvo koje bi oduševljeni posjetitelj kazališta osjetio kada bi slavna stara glumica izvodila za njega svoju poznatu izvedbu Julije. Stoga smo ponovo uživali u veselju u kojemu su se njezin glas i lice i tijelo spojili da pokažu njezinim obožavateljima da je ne samo ona već cijeli njezin život bio beskonačno i nepredvidivo ugodan. Nakon pravoga dugotrajnoga skupa zadirkujućih komplimenata i ruganja, zvono je zazvonilo negdje u gradu, a mi smo se svi zaustavili da ga osluhnemo.

Kada je prestalo zavladala je tišina. Moj je suprug duboko disao, utopljen i izdovoljen njezinim zrelim i sada bespolnim čarom kao što bi bio čovjek koji se napije staroga vina kojemu je sav alkohol izvjetrio, te je rekao, ''Divno je mirno.'' Ona je napustila svoju predstavu i rekla mu je ne sentimentalno već s gotovo mrzovoljnim prisjećanjem na prošlo uživanje, kao što bi netko mogao reći da je u svojoj mladosti jako volio konjske utrke ali da više ne mari za sastanke konjičkoga kluba, ''I previše je mirno. Voljela sam kad su bila djeca u kući, smijala se, a onda plakala, a onda ponovo smijala. Tako bi trebalo biti u kući.'' Govorila je s potpunim pouzdanjem, kao netko koji izražava mišljenje koje dijeli cijeli svijet. Kuća s djecom bolja je od kuće bez djece. Ona je pretpostavljala da je to aksiom, na tome je zasnivala cijeli svoj život i ponos. Kao da je i sama dijete, krhko dijete koje je nekim čudom izbjeglo smrt i hvali se svojom neranjivošću prema svim zalima. Njezin je život većim dijelom bio siguran jer su u njezinom svijetu muškarci bili ponosni što su očevi, zahvalno su se divili ženama što su tako lijepo sazdane da im je rađanje djece bilo uzbudljivo, što su dovoljno krepke da ih nose u trudnoći i podižu u razvoju, i što u majci mnogo djece vide žensku osobu jednakovrijednu bogatom čovjeku. Kako su muškarci sa simpatijama gledali na njezine ženske radnje, njezin nenprekinuti ponos bio je živahan poput ljiljanove trube. Bilo bi sasvim drugačije da je rođena u društvu gdje su muškarci ili izgubili želju za djecom, ili su spriječeni da joj udovolje zbog siromaštva ili straha od rata. U njemu bi je čak i mrzili zbg njezinoga spola. Njezina utroba koja je ovdje bila njezin talisman bila bi izvor opasnosti koja bi možda uništila i korijene njezine najveće vrijednosti i jednoga ga bi dana učinila da njezin muž počne osjećati kako užitak koji je s njom doživio nije vrijedan cijene koju za njega mora platiti. Bilo je strašno što je sigurno da će takva sudbina , iako nju nije zadesila, uništiti mnoge od njezine krvi, njezinoga roda, a ta je opasnost bila skrivena u mnogim njezinim izjavama koje je davala bez i trunka bojazni, kao kada je rekla da su njezin suprug i svi negovi preci bili pomorski kapetani i da njezini sinovi još uvijek slijede pomorsku tradiciju kao agenti velikih parobrodarskih tvrtki.

Kardinal mi je rekao, ''Izgledate vrlo umorno. Prije nego što vas povedem u našu kuću da sretnete moje roditelje, poći ćemo do kavane na rivi, pa se možete odmoriti.'' To mi je izgledao pomalo čudan program, ali bio je prilično ugodan. Dok smo pili vrlo dobru jaku kavu dva su muškarca ponovo govorila o stablia: o mogućnosti da se izgradi mnogo motornih čamaca za novi turistički promet, o ribarskim flotama, o šteti koju su Talijani učinili time što su zauzeli južni otok Lastovo (Lagosta), gdje ima posebno mnogo ribe. ''Slaveni su ga napustili kada su doznali za

61

Mirovni sporazum'', rekao je Sitwell. ''A nisu ga bili u stanju ponovo napučiti Talijanima'', rekao je Kardinal, ''jer oni su idioti, gori od Austrijanaca. Zamislite, željeli su kolonizirati otok talijanskim ribarima i preimenovali su ga po jednom talijanskom zrakoplovcu koji je poginuo. Zamislite kako je glupo tako nešto napraviti kada imate posla sa seljacima. To je tako glupi gradski trik.'' Iz njega se prolomio njegov grohotan smijeh. ''Vi ste navikli da s ljudima politički djelujete pojedinačno'', rekao je moj suprug.. ''Za nas je to smiješna zamisao. Ne s milijunima, preko novina i radija, ili s tisućama i stotinama u dvoranama, već sa svakim pojedinačno. '' Kardinal je skromno odgovorio, ''Činimo što možemo, da nas ne unište. Ali dođite i vidite moga oca, koji je u tome pametniji od mene. ''

Pošli smo natrag u grad i imali smo samo još jednu digresiju. Kardinal nas je brzo odveo u dvorište ukrašeno s dvije ograđene galerije. Kako je to bilo sirotište, između stupova pojavile su se znatiželjne njuškice malih Slavena, dok su iznad njih visile draperije mladih duvni. Prisutnost Kardinala dovela je do iskazivanja poštovanja u obiku skvičanja i brbljanja siročića, a uljudno klanjanje duvni podsjećalo je na raspoređivanje anđela. Ustanova je glasno iskazala svoje razočarenje što smo otišli , a Kardinal je požurio s nama iza ugla i uz drugu ulicu, u svoju srednjovjekovnu kuću.

Dvorište je bilo tamno s vlastitim sjenama kao i suton, i sablasno s bijelim svjetlom koje se probijalo prema dolje iz još uvijek osunčanoga gornjega zraka, kroz razrušenu palaču, spaljenu zbog kuge, koje je jedan njezin zid oblikovao četvrtu stranu dvorišta. Cijela je zgrada izgledala još fantastičnije nego kad smo je promatrali s Kardinalova trga. Na prizemnom prozoru stajalo je stablo poput neke žene koja gleda u dvorište, a na gornjim katovima stabla, neka od njih odjevena u cvijeće koje je na tom nesigurnom svjetlu bilo boje perzijske mačke, izniklo iz praznih rupa iščezlih gredica u stavovima akrobata koji traže trapez. Samo dvorište govorilo je o nečemu starijem od te palače jer je bilo puno isklesanoga kamena; ploče s natpisima ili niskim reljefima ugrađene su u njegove zidove, a posvuda je bilo i mnogo kipova ili dijelova kipova, od kojih su neki bili rimski. Ono je čuvalo i puno rastućega zelenila, cvijeća što je izbijalo iz olovnoga pokrova cisterne i jednoga sarkofaga, cijele biljke mesnatih listova, paprat u malim brončanim loncima obješenima na niz konopaca kao kiparski detalji. Podsjetio nas je na ono što je ponekad zaboravio ovoga kišnoga proljeća, da smo duboko na jugu naviklom na godišnja doba kada je trava čudo koje se pamti i sve ono što može rasti u loncu za cvijeće znak je udobnosti. Na drugoj strani dvorišta, nasuprot ovoj ruševini, bila je još jedna palača, također izgrađena u mletačkoj gotici i u petnaestom stoljeću, ali čitava. Njezina su velika vrata bila otvorena i pokazivala jednu tamnu sobu i još jednu iza te prve koja je bila osvijetljena blagim bijelim svjetlom iz svijećnjaka. Kardinal nas je tada poveo prema tom uzdržanom pa čak i obranbenom interijeru. Ali ja sam odgodila svoje divljenje bogatom dekoru zadivljena kamenim kruništem jedne cisterne, a on mi je rekao, ''To je grb moje obitelji. Ali mi danas ne upotrebljavamo takve cisterne. Imamo moderne metode. Pogledajte, ispod ovoga dvorišta je velika cisterna.'' Udario je petom o pločnik, proizvodeći oštar zvuk zvona što je nagnalo jednu malu pticu da odlepeta iz jedne od biljki natrag u svoj dom u porušenoj palači. ''Stabla i voda'', rekao je Sitwell, ''oni su za nas na otoku dragocjeniji od zlata.'' ''Imat ćemo sve što želimo u Jugoslaviji'', rekao je Kardinal.

62

Opet smo se zaustavili pred vratima da bismo rukovali velikim zvekirom, što ga je izradio, možda, Giovanni Bologna: prikazivao je Neptuna između dva uzdignuta dupina; bio je veličanstven koja god da ga je ruka izradila. Unutra smo naišli na još nešto veličanstveno iako su razmjeri tu, kao i svgdje u gradu, bili ograničeni nedostatkom prostora. A pokućstvo je pokazivalo utjecaj Italije i Austrije devetnaestoga stoljeća, što nije bilo bez neke šinjonske i krinolinske elegancije, iako su ga debeli materijal, gusjenična traka i rips, pliš i konjska dlaka prilično pogrubjeli. U drugoj sobi, za stolom pod svijećnjakom , sjedila je sjedokosa gospođa, u svojim šezdesetim, odjevena u crnu baršunastu dugu haljinu. Po njezinom dostojanstvenom pozdravu shvatili smo zašto nas je njezin sin odveo da se odmorimo u kavani prije nego nas j uveo u njezinu kuću. Društveni život u toj palači bio je iznimno formalan, što znači da se od nas očekivalo da odigramo svoju ulogu u iskazivanju društvenoga umijeća u njegovom najvišem smislu, umijeće susretanja ljudi s kojima imamo malo ili ništa zajedničkoga i izvlačenja najveće moguće ugode iz takvih kontakata a da ne forsiramo nestvarnu bliskost. Ali bio je to bestežinsko mačevanje, lagano poput zraka. Stara se gospođa najprije meni obratila što je bilo laskavo iako ne i napadno kao da je jaz u godinama među nama bio veći nego što je stvarno bio, ali ne i nemoguće velik. Onda se, poput dame u palači pomorskoga kapetana počela obraćati mojemu suprugu iz odličnoga razloga da je ona bila žena a on muškarac. Međutim, izvedbu što je je ona izvela nije vjerojatno promijenilo vrijeme u kojemu živimo: jer razlika u njihovom društvenom statusu značila je da sav njegov spolni skriveni smisao mora biti privatan unutar njezine najuže obitelji, iako je cijeli svoj život ona sigurno smatrala samo po sebi razumljivim da je njezina ljepota bila svjetionik pred očima muškaraca. Udovica pomorskoga kapetana, koju smo sreli ranije, bila je svakako kreposna poput snijega, ali vjerojatno su je mnogi muškarci gledali i mislili kako je šteta što ona nije njihova žena; ali ova je dama bila do krajnosti žena svoga supruga, kraljica palače, da je bila izvan takvih nevinih i štovanih oblika želje. Stoga je ona, kako je njezina karijera bila da bude žena i majka, stvarala isključivo žensku privlačnost, ali ona je bila daleka, eterična, skoro apstraktna.

Kada je došao njezin suprug pokazalo se da isto tako izgleda plemićki kao i ona; mršav muškarac s bradom, s vučjom napetom budnošću čudnom za čovjeka njegovoga tipa. Bilo je to kao da gledamo lorda Cecila s gegavim hodom jednoga matadora. Odmah se je ispričao, na talijanskom, što je sa svojim sinom razgovarao na srpskohrvatskom dok je ulazio u sobu. ''Bojim se'', rekao je, ''bolje da razgovaramo na talijanskom, ali mislim da to nećete uzeti kao dokaz da smo mi na ovoj obali Taijani po rasi i jeziku, što je njihova uobičajena laž. To je propaganda , vrlo podmukla. Oni skazuju drskost što nam odriču našu krv i naš govor, a nikada ih nije bilo briga kakve laži govore. Jedan od njih nas je čak prisilio da promijenimo naše prezime. Slučajno se dogodilo da je naše izvorno prezime završavalo na –i, što nije slavenski već talijanski završetak za prezime, iako smo mi čisti Slaveni. Mi smo se u šesnaestom stoljeću odlučili prezivati po krštenom imenu jednoga člana naše obitelji, koji je bio veliki junak, i poginuo od Turaka braneći Kandiju. Tu okolnost, koja je značila našu slavu, Talijani su pokušali preokrenuti u našu sramotu, govoreći da naše prezime dokazuje da smo mi, jedna od vodećih plemićkih obitelji Korčule, talijanskoga podrijetla. Nema te niskosti do koje se oni neće spustiti.''

63

U tom su trenutku unijeli dekanter s vinom i kolačiće, pa smo pili u zdravlje jedni drugima. Moj je suprug objašnjavao kako nam je veliko zadovoljstvo što smo ih sisreli i što smo vidjeli njihovu povijesnu kuću. U njihovom odgovoru bilo je čudno što je izgledalo da su isto tako ponosni na kamenu slavu svoje palače kao i na lončiće paprati na konopcima. ''Jednom'', rekao je stari gospodin, svjetlucavim očima, ''imao sam ptice kao i biljke u dvorištu.'' Njegov se sin počeo smijati, stara gospođa stavila je rubac na usne i pućila usta i tresla glavom iz strane u stranu. ''Vrlo su lijepo izgledali u svojim krletkama, a pjevale su kao anđeli'', nastavio je stari gospodin ozbiljnim tonom. ''Ali moja žena nije voljela da budu tamo. Ona to uopće nije voljela. I zbog toga one više nisu tamo. Hoću li ispričati priču, Jelice? Hoću li ispričati priču? Da, bolje je da ispričam priču. To je priča koju sigurno nikada nisu čuli, nikada i neće čuti, nikada neće čuti da se neka žena ponašala tako zločesto.''

Očigledno su nas pripustili omiljenoj obiteljskoj šali. ''Zamislite'', rekao nam je užasnuto i rugajući s, ''pozvali smo veliko društvo prijatelja u dvorište ujutro na Uskrs, kao što je naš običaj. Iznenada je moja žena ustala i počela hodati od krletke do krletke, otvarajući sva vrata i govorći, 'Krist je uskrsnuo, cijeli svijet se raduje, i raduj se, ptico, i odleti svome domu!' A kako je tu bilo cijelo društvo nisam mogao skočiti i kazniti je, a naši su prijatelji sjedili i smiješili se, misleći da je to neka ljupka pobožna komedija, prikladna za Uskrs. Je li se ikada neka žena tako poigrala sa svojim mužem? Pitam vas, gospodine, je li se vaša žena ikada tako s vama poigrala?'' Njezin suprug, i u stvari svi mi, promatrali su je s obožavanjem, a ona je slegla ramenima i rekla slakoćom, ''Pa, ptice u krletci, to je nešto što ne volim.''

Ali ubrzo smo opet bili u sukobu Dalmacije s njezinom poviješću. Stari nam je gospodin rekao, ''Mislim da ćete uživati u putovanjima među nama. Ali morate imati razumijevanja. Mi smo u nekim stvarima još uvijek barbari jer smo toliko mnogo vremena potrošili braneći Zapad. Borili smo se protiv Turaka, pa smo se borili protiv Turaka, pa smo se borili protiv Turaka. Iz toga razloga nismo mogli odbaciti tiraniju Venecije, tako da nas je ona mogla koristiti kao smrtnu postelju, koristiti naš život kao madrac za svoje propadanje. Francuzi su bili bolji, ali su oni sa sobom donijeli mrlju revolucije. Bilo je nekih žalosnih prizora, ovdje i posebno u Trogiru, gdje su doktrine jakobinstva prouzročile pobunu. Ali imamo samo najbolje uspomene o vašim sunardnjacima. Nažalost, Mirovni sporzum iz 1815. napravio je pogrešku što nas je izručio Austrijskom carstvu , toj nepotrebnoj tvorevini, koja je trebala prestati postojati nakon uništenja Turaka, a koja je preživjela samo zahvaljujući tome što je gajila neosjetljivost i neozbiljnost na račun njoj podvrgnutih viših rasaa. '' ''Austrijanci su bili najveći tlačitelji od svih koje smo poznavali'', rekao je njegov sin, ''jer je Venecija bila sila na izdisaju tijekom većeg dijela svoje vladavine nad nama i nije imala energije da pokori naš duh. Ali Austrija bila je u izvrsnom zdravlju do početka Velikog rata, a kada nas je udarila bilo je mnogo snage u njezinoj čizmi.'' ''Četiri naša naraštaja bila su pod Austrijom'', rekao je otac, ''i uvijek smo se bunii protiv njih upravo iz toga razloga. Ne zbog svoga siromaštva već zbog svoga bogatstva, Austrijanci nisu htjeli zasaditi naše opustošene šume, nisu nam htjeli dati vodu, a oporezivali su sol, kako naše tvornice ribe ne bi mogle konzervirati svoju ribu; a mrzili su one od nas koji smo bili bogatiji ali su branili našu manje bogatu braću

64

Slavene''. ''Ali ženama je vrlo teško'', rekla je njegova žena, obraćajući se meni, ''kada se muškarci uvijek bave politikom.''

Stari ju je gospodin nježno gledao. ''Moja žena pravi se da je politika ne zanima'', rekao je, ''ali ona doista slijedi tradiciju hrabrih Dalmatinki, koja je u Korčuli poznata po posebnoj slavi. Godine 1571., kada nas je napustio naš mletački knez, koji je pobjegao u Zadar, a svi su se naši muškarci borili na moru, posada koja se sastojala od žena i djece obranila je grad od zloglasnog turskog gusara, Uliz Alija, koji usput rečeno nije ni bio Turčin, već odmetnik, jednostavno još jedan od onih Talijana. Mogu reći da je moja žena vrijedna nasljednica tih žena, jer nikada je nisam vidio da je ustuknula pred opasnošću. ''Možda i nisam'', rekla je ona, ali svejedno je ponekad bilo dosadno.'' Ipak, mogla sam vidjeti da je njegovo viđenje svoje supruge bilo točno. Njezin uobičajen izraz bio je onaj koji sam vidjela ranije, na licima žena kojih su muževi bili predratni ruski revolucionari, ili španjolski liberali pod Alfonsom. Obrve su bile ponešto uzdignute, tako da je prostor među njima bio prilično gladak, a očni kapci bili su spušteni: tako ljudi izgledaju kada očekuju da u svakom trenutku mogu primiti težak udarac u lice. Ali njezin podbradak bio je nakrivljen prema naprijed, njezine su usne bile odlučno zakrivljene u smiješak: ona se rugala davatelju udarca prije nego što ga je on zadao, te smjestila svoju dušu na mjesto gdje je on ne može dodirnuti, ''Jeste li se ikada preplašili?'' zapitala sam. ''Imala sam mnogo puta razloga za to, zbog toga kako se moj suprug ponašao'', odgovorila je ona. ''Ali zahvaljujem Bogu da smo kada su moji sinovi postali odrasli muškarci bili već sigurni u Jugoslaviji.''

''Čujete po njezinim riječima što Jugoslavija znači nama Dalmatincima'', rekao je stari gospodin. Onda je zastao. Osjetila sam da je tražio riječi kako bi rekao nešto što mu je bilo na umu otkad nas je ugledao, a što je smatrao vrlo neugodnim. ''Drago mi je'', nastavio je, ''da ste došli vidjeti našu Jugoslaviju. Ali mislim da ste je došli vidjeti prerano. To je ono za što sam se borio cijeli svoj život, i to je ono što mora biti, i, kao što vam moja žena kaže, to već znači sigurnost koju nikada nismo prije poznavali, ne od samoga našega postojanja. Ali morate se prisjetiti onoga što kaže Cavour: 'Sada postoji Italija, ali još nismo dobili Talijane.' Tako je to s nama. Imamo ustrojstvo države u Jugoslaviji, ali još nismo naučili kako ono radi. Imamo mnogo onih među nama koji ne shvaćaju njezine mogućnosti, koji toga nisu svjesni...'' – njegove su se ruke tjeskobno kretale – ''onoga što ona treba biti za nas Slavene.'' Počeo je govoriti sporim, isprekidanim tonom, o hrvatskom nezadovoljstvu i o Mačekovom pokretu; a bilo je jasno iz nelagode njegovoga sina i prigušivanja veselosti u njegove žene da ovo domaćinstvo još uvijek okruženo neprijateljima, a da je to zadnje okruženje teže podnositi nego bilo koja druga, jer su ti neprijatelji bili njihove krvi. Ovi ljudi sjećali su se da su Slaveni već tisuću godina, usprkos prijetnjama carstva, a bili su uvjereni da ne mogu mrziti svoju slavensku braću. Ali sada kada oni vide kako su se njihovi sunarodnjaci Slaveni urotili protiv Jugoslavije i pružaju Itaiji priliku da se ponovo nametne kao njihov tlačitelj, izgleda im da ih moraju mrziti, moraju iskorijeniti bez milosti, kao što su u prošlosti iskorijenili odmetnike od njihove rase koji su prešli Turcima.

Stari je gospodin govorio, ''Teško ćete to povjerovati, ali među nama postoje oni koji su tako zavedeni da žele otuđiti Hrvate od naših sunarodnjaka Slavena, Srba; a

65

doista postoje vrlo velike razlike između nas i Srba, razlika u ponašanju uslijed nesretnih okolnosti što su oni prepatili što mi nismo, stoljeća ropstva pod Turcima. Ali oni nisu samo braća, oni su nam dali ogromne darove. Sjećam se da je pred mnogo godina vaš divan Profesor Seton-Watson došao boraviti ovdje kod mene, pa mi je rekao, 'Vi ste ludi ako mislite da ćete ostvariti slavensku nezavisnost, sve čemu se možete nadati su puna prava za Slavene kao građane unutar Austrougarskog carstva; ono je prejako za bilo koju od slavenskih sila'. Ali onda se vratio početkom 1914., upravo nakon što je Srbija pobijedila Tursku u Balkanskim ratovima, te je rekao, 'Sada je drugačije. Kada vidim što su Srbi učinili protiv Turaka, nisam uopće siguran da Srbi i Česi i vi Hrvati svi vi nećete pobijediti austrougarsku vojsku.' On je točno govorio. Upravo nam je pobjeda Srba dala nade. Smatram stoga odvratnim da bi, zbog neznatne razlike u ponašanju, ljudi prezirali svoje osloboditelje.'' Govorio je poput čvrstoga čovjeka od akcije, naviklog donositi čvrste odluke, naviklog do dođe do čvrstih izračuna koji su nužni prije nego se dođe do kompromisa. Ni za tisuću godina neće on shvatiti hrvatski svijet, koji je bio razrijeđen njemačkim otrovom, koji je bio dimna zavjesa za nestabilne osobe, Slavene u biti ali zapravo kolebljive, neodlučne u akciji.

''A taj Mačekov pokret'', povikao je stari gospodin, ''je boljševički! Komunistički! Kakva je to besmislica o nužnosti društvene revolucije? Ako ima posla ljudi zarađuju plaće i imaju koristi. Kakav drugi ekonomski problem postoji osim toga? Ako budemo mogli izgraditi naše tvornice ribe i našu brodogradnju na Korčuli, onda će naši otočani imati mnogo novca i imati sve što žele. Što se ima još kazati o tome?'' Promatrao nas je očima staroga orla koji drži do svoga autoriteta, a opet se boji da možda nema pravo. Znao je da ono što on govori nije sasvim točno, ali je znao u čemu je krivo. Pomislili smo da je bio u škripcu zbog svojih godina, ali kad smo pogledali njegovoga sina vidjeli smo točno isti izraz na njegovom licu. Rekao je, bez svojega uobičajenoga autoriteta, ''To je sve posao rovara kakav je nekada bio Mussolini.'' Vjerojatno je aludirao na činjenicu da je Musolini, kada je bio socijalist, jednom organizirao štrajk obalnih radnika u Splitu. Iskustvo ovih ljud bilo je vrlo bogato.

Ali u jednom pogledu bilo je vrlo siromašno. Njihov svakidašnji život i rad, vidjela sam, imao je mnoge prednosti – urođeni talenti, tradicionalna disciplina koja se tako strogo primjenjivala stoljećima prema kukavicama i izdajnicima tako da njihova hrabrost i lojalnost danas izgledaju prirođenima, privrženost javnom interesu koja ih čini svetima poput svećenika. Ali živjeli su pod jednim nedostatkom. O idejama Francuske revolucije nije se nikada raspravljalo u ovom dijelu svijeta. Dodir jakobinske groznice dosegao je Dalmaciju kada je ona još uvijek bila pod Venecijom, ali su je drastično izliječili, najprije Mlečani a kasnije Francuzi. Godine 1848. došlo je do obnove revolucionarnih ideja u cijeloj Europi, ali ne i u Dalmaciji i Hrvatskoj, jer je Mađarski ustanak pošao protuslavenskim smjerom pod Košutom, a Hrvati su bili prisiljeni ići protiv svojih rasnih interesa boreći se za Habsburgovce i reakciju. Stoga nitko u ovom dijelu Europe nije raspravljao o mogućnosti da bi doktrina Slobode, Jednakosti i Bratstva mogla biti divan recept da se održi mir širenjem industrijske civilizacije. Oni nisu imali načina shvatiti one sljedbenike doktrine koji su otkrili da je nemoguće jamčiti slobodu, jednakost ili bratstvo svakom članu zajednice dok neki

66

članovi imaju ekonomsku moć nad drugima, a koji sada zahtijevaju preraspodjelu bogatstva. Ova obitelj vidjela je samo zbrku u modernoj inačici nečega što su oni kao korčulanski plemići shvaćali sasvim dobro: u plebejskoj pobuni. Ne trepnuvši okom oni bi joj se oduprli, jer oni znaju što ljudi doista želi, i činili su sve što je u njihovoj moći da to za njih što je brže moguć dobiju. Voda, to oni trebaju, i stabla.

Nevini u svom krivom shvaćanju, puni dobrohotnosti i javnoga duha, ali zbunjeni bukom neke daleke gungule za koju ih njihovo temeljito poznavanje građanskih poslova nije pripremilo, otac i majka i sin sjedili su u širokom krugu pod svijećnjakom, dok je tama pune noći preplavila dvorište u blizini.

KORČULA II

Probudila sam se rano ujutro i čula Ellen Terry kako govori kao što je govorila u kazalištu Theatre Royal, u Edinburghu, kada sam bila djevojčica. Njezin se glas zapovjednički podizao do krika, ''Ubij Claudija!'' – što je bio zahtjev koji uopće nije bio pretjeran jer je bio u biti pravedan, ali ipak je potakao neke probleme. Bilo je dobro da je netko mogao bez oklijevanja kazati kako se jednostavno obračunati sa zlom, iako nitko onaj koji je znao sve, koji je shvaćao cijelu zagonetku dobra i zla, ne bi tako rekao. Možda je nešto bilo s obitelji koju sam prošle večeri posjetila što me podsjetilo na izgovaranje onih riječi. Ponovo sam zaspala, a probudio me je zvuk pjesme, malo grube i nalik vučjem zavijanju a da bi bila puko veselje. Kada sam otišla do prozora ugledala sam skupinu mladića kako stoje na rivi, a svaki je nosio zavežljaj. ''Mora biti da su novaci'', rekao je moj suprug, ''koji čekaju parobrod da ih odvede na kopno.'' ''Da'', rekla sam, '' ovo je doba godine kada oni započinju vježbati. A pogledaj, svi izgledaju neobično otrcano za tako čiste mladiće. Dotjerani su da izgledaju najbolje što mogu, ali istovremeno su svi došli u svojoj staroj odjeći a novu ostavili kući.'' ''Umijmo se i odjenimo vrlo brzo, pođimo dolje i pogledajmo ih dok se penju na brod.''

Kad smo izašli kroz prednja vrata hotela, s našim šalicama kave u rukama, bijeli parobrod pojavio se iza poluotoka, ljubak poput dame i pijan poput lorda. Nagnuo se duboko prema rivi, jer je već nosilo skupinu mladića, koji su svi potrčali na stranu da pogledaju Korčulu. ''To je parobrod koji je došao da odvede novake'', rekao je čovjek koji je stajao pored nas, na engleskom koji je naučio u Americi. ''Da'', rekli smo. ''Idu služiti svoj vojni rok na kopnu'', nastavio je. ''Da'', rekli smo. '' Idu sada služiti svoj vojni rok za Jugoslaviju'', rekao je, ''ali oni su dobri Dalmatinci, oni su dobri Hrvati. One pjesme koje ste čuli kako pjevaju sve su protiv vlade.'' Na licu mu se pojavio nepomičan, skoro rastreseni smiješak koji je predstavljao kasnije izrugivanje koje je već davno zaboravilo na svoj prvi ili bilo koji razlog. Sjetila sam se nečega što mi je jednom Konstantin rekao. ''Mi Slaveni volimo ono užasno'', rekao je, ''i dogodi se da kada duboko osjećamo onda se strašni izrazi pojave na našim licima. Kako volimo ono užasno mi ih tu zadržimo, a oni postaju grimase, maske koje ništa ne znače. To je jedna od stvari što se dogodila boljševicima. Revolucija je postala kešenje. Možda je i ovdje ona pošla ukrivo.

67

Dok se brod približavao čuli smo mladiće koji su se naslanjali preko ograde kako pjevaju upravo iste one ljutito optimistične pjesme kao i mladići na rivi, a kada je brod pristao uzduž rive oni su se ujedinili u jednoj pjesmi. Neki od onih na brodu nisu mogli dočekati da se mostić spusti, te su povikali gomili na rivi da se povuče, a oni su skakali preko ograde na rivu, tijelima punima kozje žustrine, a smirenih, tvrdoglavih i uzdržanih lica. Protrčali su pored nas i za trenutak se vratili noseći skoro metar dugačke štruce kruha pod pazuhom, te mirno stajali, ushićeni štu su započeli novu pustolovinu, iza mladića iz Korčule, koji su bili nešto nemirniji, jer za njih nova pustolovina još nije bila počela, a žalost među članovima njihovih obitelji neugodno im je odvraćala pozornost. Tamni viseći oblak jedne nepovezane pjesme ujedinjavao je te dvije skupine. Mi smo ušli u hotel i namazali maslom druge žemičke, a kad smo se vratili brod je već bio primio svoje putnike i otisnuo se na more. Bio je nekoliko stotina metara od obale, pijaniji nego ikada, naginjući se još dublje sa svojim povećanim ljudskim teretom, koji je sada pjevao vrlo glasno i okupljao se uz ogradu kako bi mahao članovima svoje žalosne rodbine, koji su se sada kretali uzduž rive prema okruglim kulama na kraju poluotoka kako bi još jednom vidjeli brod dok je napuštao kanal i odlazio dalje na širu pučinu; hodali su poput rakova, s glavama okrenutima postrance, da ne bi propustili ni sekundu pogleda na svoje voljene. Očigledno ih je mnogo potresla ona mračna agonija utrobe više nego uma, ili čak srca, koja pogađa ljudsko biće kada njegovi mladi potomci idu od njega preko vode, što je sv. Augustin zauvijek opisau u svojim Ispovijedima, kada je opisivao kako je njegova majka žalila kada je on jedrio od Afrike do Italije. Uskoro je brod otišao a gomila ljudi se vratila; svi su hodali vrlo brzo, gledali prema dolje i brisali nos.

Zatekli smo pored nas Kardinala, Sitwella i lijepu gospođu koja je bila Sitwellova supruga. Što se nas tiče bilo je šteta da ta gospođa nije govorila nijedan jezik osim spskohrvatskoga i ruskoga, koji je naučila od učitelja koji je predavao u Caričinom internatu u Crnoj Gori. Ali to je bacilo zanimljivo svjetlo na presizanja Italije za Dalmacijom i na stvarno usmjerenje Dalmacije. Odveli su nas do motornoga čamca pored rive, a onda smo toga plavoga i bijeloga i vjetrovitoga jutra otišli na izlet oko otoka. Sada je grad Korčula bio zlatarska igračka, kornjača izrađena od dragocjenih metala, sjedeći na svom poluotoku kao na izložbenom štandu, a mi smo polako plovili pored predgrađa vila, ljubičastih i bijelih poput zašećerenih badema. Prošli smo jedan ili dva rta i došli do uvale dovoljno široke da bude divna, a dovoljno uske da je se može posjedovati. Na njezinom rubu bili su vrijesak i stijena, a iza njih terase maslina i voćnjaci badema uzdizale su se do šipražja i goleti. Jedan trak ceste išao je do visokog sela u raspuklini te goleti, a Kardinal nam je rekao, smijući se, da su njegovi stanovnici gnjavili središnje i mjesne vlasti da im izgrade bolju cestu dolje do uvale. ''A mi smo im rekli, 'Ali zašto? Imate savršeno dobru cestu dolje do Korčule!' A oni su rekli. 'Ali Korčula nije naša luka. Ova uvala treba biti naša luka.' Pa vidite, mali svijet isti je kao i veliki svijet, a oba su glupa.''

U toj i u sljedećoj uvali ostavili smo brod da se odmori. Zelena voda caklila se poput leda, ali blago. ''Bismo li mi mogli kupiti neko zemljište?'' zapitali smo . ''Bismo li mogli kupiti vilu?'' To bi bila glupost. Da bismo tu stigli iz Londona trebalo bi nam dvije noći i dva dana željeznicom i parobrodom, a pretpostavljam da nijedno od nas nikada ne bi tako dobro savladalo jezik koji smo naučili tako kasno. Ali slatka divljina

68

ovih uvala i zrak bogat suncem okupan solju i miris šipražja i pogled na savršeni gradić, učinili su ovo jedno od onih mjesta gdje je pozornica za dramu i sama drama. ''Ali jedno'', rekao je Kardinal u želji da ne obmane strance, ''jedno nećete imati u izobilju. To je voda. Ali, s druge strane, vi možete sebi priuštiti da izgradite veiku cisternu, a ovdje uvijek kiši zimi. To je problem, stvari idu u krug. Ljudi ovdje trebaju vodu da bi zaradili novac. Ali kako nemaju novca ne mogu graditi cisterne da bi uskladištili vodu. Tako ne mogu zaraditi više novca. Međutim, sve ćemo to riješiti s vremenom.''

Dok smo vozili prema suprotnoj obali, koja je izgledala kao otok ali bio je to poluotok Pelješac, Korčulani su još uvijek govorili o vodi, ''Doživjeli smo veliko razočarenje'', rekao je Sitwell. ''Tamo preko na Pelješcu postoji izvor koji stanovnici mnogo ne trebaju, pa smo pomislili da bismo mogli sakupiti dovoljno novca da izgradimo cijev ispod kanala do našega otoka. Ali nažalost, otkrili smo u zadnjem trenutku da s vremena na vrijeme, a osobito za vrijeme suša, kada bismo ga najviše trebali, izvor postaje slan''. ''Vi iz Engleske'', rekao je Kardinal, ne možete imati pojma kako smo mi bili razočarani. Ipak, ne smijemo se tužiti. Kada dođe do najgorega, pošalju nam brod s teretom vode tamo dolje iz Splita.''

Kako smo se približavali obali voda ispod kobilice bila je blijedo smragdna, tamo gje je uronula sunčeva svjetlost pronašla pijesak. Pristali smo na malu kamenu rivu, gdje su ribari u brodu s jedrom boje rđe pozdravili naše prijatelje, kao što su u srednjem vijeku pučani koji se već bili slobodni ljudi pozdravljali plemiće, kada je društveno ustrojstvo bilo dobro uhodano. Iskoračili smo na rivu i šetali uzduž obale pored reda malih kuća i vrtova, a Kardinal je rekao, ''To je selo gdje svi umirovljeni pomorski kapetani dolaze živjeti ako ikako uspiju to srediti.'' Pomorski kapetani su razboriti. Nije bilo ničega što ne bi bilo u redu u tom selu. Nije bilo ničega što snažna tradicija nije postupno usmjeravala prema savršenosti. Svaka kuća bila je lijepa, i svaki vrt. A bile su male, one nisu bile rezultat prevelikog trošenja; a većina njih bile su nove, nisu bile ostavština preminule savršenosti.

Čak je i poštanski ured poslovnoga izgleda imao lijepo okruženje. Staza je vodila kroz vrt skromne i minijaturne formalnosti, do male kuće izgrađene od ovoga dalmatinskoga kamena koji je domaći kao sir i sjajan kao mramor. Unutar nje, hladan i čisti prolaz, lijepo nadsvođen, bio je blokiran visokim željeznim postoljem, savršenoga nacrta, u koje su bili postavljeni cvjetovi koji su trebali blagu njegu. Žena, lijepoga i rezerviranoga izgleda, došla je iz stražnjega dijela kuće i ozbiljno govorila o nekoj lokalnoj stvari s Kardinalom, dok je meni precizno zakačila kiticu cvijeća. Ljudi koji su hodali po cesti izgledali su kao i ona. Kuće pored kojih smo prolazili sve su izgledale kao ova. Ovdje se svaki lokalni čovjek ležerno osjećao. On je ovladao umijećem življenja tako dobro da je to postalo dio njega. Da kupimo zemljište u onoj uvali preko na Korčuli ne bismo znali koju vrstu kuće izgraditi, morali bismo beskonačno razmišljati, a naš uspjeh bio bi stvar pogotka ili promašaja; a morali bismo i promisliti o tome kako bismo željeli da naš vrt izgleda. Ali kultura življenja ljudi u ovom mjestu naučila ih je točno kako najbolje mogu živjeti tamo gdje moraju živjeti.

69

Onda smo ušli u vrt veće i bogatije kuće, koja je bila prazna, a Kardinal je slomio s jednoga stabla naranče grančicu s plodom i cvijetom i dao mi je. ''Pripada'', rekao je, žalosno pogledavajući prema gore, ''nekim Hrvatima, koji su je, jadni ljudi, kupili da bi je pretvorili u hotel ne razmišljajući da nemaju novaca da je preurede i da vode posao''. Iako je bio tako praktičan, on je govorio o tom ne tako nevažnom nemaru kao da nije bio vrijedan pokude, kao da ih je pogodilo nešto vrlo loše kao napad ospica ili gubitak vida. Ja sam nosila moj skeptar naranči sve dok nismo došli u crkvu, malu crkvu, malu crkvu, najmanju crkvu, koju je još više patuljastom učinio čempres koji je bio širok trećinu njezine širine a četvrtinu viši, a još i nije bio najviši u blizini. Iako malena crkva je bila poznata po sjajnoj tradiciji i imala veliku braću koja su bila katedrale. Stajali smo na travnjaku diveći se njezinoj sićušnoj veličanstvenosti, dok je Kardinal, koji je znao da mu je sve sve svugdje dozvoljeno, otišao u zvonik, koji je stajao odvojeno od crkve, i povukao konopac. Dok je duboki zvuk zvona još odjekivao u zraku, Kardinal se uputio prema cesti iza nas i rekao, ''Pogledajte! Tu je nešto što nećete danas često vidjeti.''

Jedan je stari gospodin uživao u šetnji, uredan i čist s bijelim zaliscima koji su se spajali s brcima koji su išli preko njegovoga sjajećega ljubičastoga lica, odjeven u kratki kaput i mornarske hlače. Imao je izgled iskrene i razumne osobe, ali vrijeme ga je prerušilo, jer on je prekinuo razgovor s nekim utvarama kada nas je vidio, a starosna dob ga je prisilila da pijano hoda. ''Zdravo!'' rekao je Kardinal, kao što se Slaveni pozdravljaju kada se sretnu. ''Zdravo'', odgovorio je starac, kao s druge strane ponora. ''Rekao sam vam da svi umirovljeni pomorski kapetani žele tu živjeti. To je jedan od njih; a vi možete vidjeti po njegovim zaliscima a la Franjo Josip da je bio u austrijskoj mornarici. Mislim da su ti zalisci na tako starom čovjeku jedina stvar što dolazi iz Beča koju ja doista volim.'' Promatrali smo starca kako tetura na svom putu, a, kako nas je zaboravio, on je pozvao natrag svoje fantomske prijatelje i nastavio s njima razgovarati. ''Bože, smiluj nam se,'' rekao je Kardinal. ''Mora biti Jugoslavija, ali skoro je sigurno da zbog toga tu i tamo postoji dobra duša koja se osjeća poput izgubljenog psa.''

Čamac nas je neko vrijeme vozio po svjetlosmaragdnom moru do plaže nedaleko tih kuća i vrtova koje bi bile teatralne u svom savršenstvu da nisu izgledale preozbiljno. Onda smo vozili dalje prema van i vidjeli kako se iznad tog obruba plodnosti iza obale uzdižu maslinjaci i voćnjaci badema do golih strmina prekrivenih jedino niskim šipražjem, na kojima je počivala visoravan s još badema i razrijeđenih crnih čempresa, kao i s nekoliko sela i crkvi; a iznad toga bili su goli vrhovi, odražavajući svjetlost poput zrcala. Onda je nestalo plodnosti. Ispod strmina strmo šipražje odašiljalo je miris koji sam mogla osjetiti usprkos cvjetnoj grani naranče na mojim koljenima; a onda gusta šuma čempresa, koji su, uza svu svoju tamu i čednost oblika, predstavljali onu raskošnu pojavu koja pripada obilju svačega onoga što je obično rijetko. Onda su se planine spustile u uvalu, puku stijenu u obliku ramena, a na obali je ležao ugodan grad. ''Ovo je Orebić'', rekao je Kardinal. ''Pogledajte, bojom napisan natpis uzduž cijeloga mola, 'Zdravo nado Jadrana.' To je pozdrav što ga je grad uputio našem jadnom kralju Aleksandru kada je plovio uz ovu obalu u Marseille na svom putu u smrt. Nije se imao vremena ovdje zaustaviti, pa su mu građani Orebića na taj način iskazali štovanje.'' Promrljali smo naše zanimanje i gledali taj

70

natpis, a ne onaj drugi koji su neki odvažni mladići izgrebli na izbočini stijene iznad pristaništa.. ''Živio Maček!'', glasio je natpis. Živio Maček, neprijatelj Jugoslavije, simbol ekonomske borbe koja nije pobudile nikakve simpatije među našim prijateljima, iako su osjećali naklonost za Hrvate koji su kupili hotele bez novca da ih vode, kao i za stare austrijske mornaričke časnike, jednostavno zbog toga što ih ništa u njihovom iskustvu nije pripremilo za to.

Preko puta kanala ljupka sićušna Korčule bila je boje mekanog zlata. Uputili smo se prema njoj preko mora koje je sada bilo još svjetlije smaragdno, između otočića koji su me podsjećali na razbacane komade Škotske, oštri ri vrhovi stijena i vriština od vrijeska sa čistim zrakom Grampiana (planinski lanac u Škotskoj) iako ne veća od našega pašnjaka. Naš je čamac klizio stopu ili dvije od otočića, toliko je more bilo mirno. Jednoga su mngo posjećivali radi galebovih jaja. Dok smo se mi polako kretali, galebovi su se uzdizali, kružili i ponovo kružili nebom iznad nas, jaukajući protiv nas koji smo bili njihovi Turci, njihovi gusari. Na jednom drugom otočiću čamac je bio nasukan na drvene skele a tri ribara su ležala i spavala među šipražjem, bocama i praznim košarama. Jedan od njih čuo je naš čamac i podigao glavu. Njegove prezauzete oči, žmirkajući pred podne, našle su nas i prepoznali; podigao je ruku i rekao ''Zdravo!'' odsutnim glasom, te uronuo nazad s izrazom lica kao da se vraća u stvarniji svijet. Druga dva nisu se probudila, ali su se komešali kao da brane vlastiti san.

''Mora da su ribarili od zore, dobri momci'', rekao je Sitwell. Prošli smo pored još jednog i više golog otočića koji se je uzdizao u ravni vrh, ne širok. Možda se pet ribara ovdje odmaralo usred dana. ''Ovdje je potpisan poznati sporazum u našoj povijesti'', rekao je Kardinal. Ljudi su se iz svojih brodova penjali na ovu kamenu kulu, barbarsku i ukrašenu draguljima, jer ova je obala bila puna dragoga kamenja kao i nasilja. Trgovci su išli od otoka do otoka prodavajući bisere i smaragde plemićima, a broj draguljara u gradu bio je nevjerojatan. U Korčuli su u jedno vrijeme bila trideset dva draguljara. Nakon još nekoliko takvih otočića došli smo na veći otok Badiju, koji ilustrira zagonetnu kakvoću dalmatinskoga života. Samostan se uzdizao među svojim borovima, od kojih je jedan bio star skoro tisuću godina iako nije bio uvijek isti. Stalno su ljudi tu dolazili živjeti kontemplativnim životom, a kako otok leži pored obale na ravnici koju je teško braniti, a udaljen je i od Korčule i od kopna, gusari su ubijali redovnike i pljačkali njihove oltare; a uvijek su novi redovnici dolazili u zamjenu, da bi ih gusari opet ubijali i pljačkali. Taj niz pobožnih tragedija nastavio se sve do sredine devetnaestoga stoljeća. To bi bilo razumljivo, da je to bilo mjesto nekoga svetoga događaja, ili da je to bila neka pustinja vrlo prikladna za bijeg iz svjetovnoga i sjedinjenja s nadnaravnim. Ali Badija i nije imala druge povijesti osim te čudne uzajamne upornosti redovnika i gusara, a samostan leži tako udobno i neduhovno među svojim vrtovima poput majura u Sussexu. Povijest predstavlja točno usklađeni sadizam i mazohizam, jednako lud u potrazi za onim u čemu ona nalazi svoj perverzni užitak i ništa više.

Časne sestre bi već bile otišle kući kad bi vidjele da su tako opasno smještene. To sam pomislila prije nego što smo se iskrcali, a poslije sam se i uvjerila. Jer hodali smo kroz dobro održavane vrtove i oko klaustara, koji je mješavina mletačke gotike i rane ranesnse i konvencionalne klasike, a održavaju ga tako savršeno, u najboljem

71

mogućem stilu. Ušli smo u crkvu, gdje taj zlatni otočki kamen pravi sjaj i od najjednostavnijega nacrta. Tu je, iako je to bio franjevački samostan i muška gimnazija, vrlo lijepa časna sestre strugala pod pred oltarom. Sjela je oslanjajući se na svoja privlačna mala bedra i smiješila se vlasničkim ponosom dok su nam pokazivali drveni križ, koji su u Korčulu donijele izbjeglice koje su pobjegle ovdje nakon što su Turci pobijedili balkansko kršćanstvo u bitci na Kosovu polju, koje je pokazalo na svakoj strani stvarnoga Krista u agoniji, jednoga očigledno mrtvoga, drugoga očigledno još živoga. Tako bi se mogla smiješiti seoska kći kada stranci dođu u staje njezinoga oca da bi se divili teletu s dvije glave. Da je ona bila na čelu crkvene ustanove kada su gusari prijetili, ovaj i svi drugi sveti predmeti bili bi pokupljeni i jednostavno lukavo ubačeni u bale sijena ili kupusa i spremljeni na sigurno.

Ona je izgledala vrlo razumno. Nema ništa baš posebno dragocjenoga s tom dalmatinskom civilizacijom. Ona počiva na osnovi dobrog seoskog zdravog razuma. Napustili smo Badiju i vozili natrag prema otoku Korčuli, u uvalu s brežuljcima prekrivenim terasama s vinogradima i posjedima u obliku tvrđava, zdepastim između njihovih stabala smokava i duda. Ceste koje su ih spajale išle su između debelih zidova, prema velikim strminama i stepenicama koje ni sve vojske svijeta da marširaju godinu dana ne bi porušile; vino uvijek dovodi one koji s njim imaju posla u uvjerenje da sve treba uraditi do krajnjega savršenstva. ''Na rtu tamo gore'', rekao je Kardinal, pokazujuću na ogoljeli rt, ''pronađena je ploča koja nam govori tko smo mi Korčulani. Jedan arheolog koji je tamo radio u prošlom stoljeću pronašao je natpis koji je davao imena pet stotina grčkih kolonista koji su se nastanili tamo u trećem stoljeću prije Krista.'' ''Nije li ih bilo stotinu?'' zapitao je Sitwell. ''To nije važno'', rekao je Kardinal, ''Važno je da su bili Grci . To znači da je postojao dio stare Grčke koji Turci nisu nikada pokorili. Jer usprkos Mađarskoj i Veneciji i Austriji mi smo, kao što ste primijetili nastojali biti slobodni.''Slušala sam smiješeći se kao kad se netko hvali a onda sam zaboravila na smiješak. Što je to bila drevna Grčka da je svi seoski momci obožavaju? Jutarnja svježina tijela i duše, u kojoj nema nimalo prašine; tako bi se moglo reći. To nije bilo protuslovno s mnogim što smo vidjeli kada smo se otisnuli na more toga jutra. Ta tvrdnja mogla bi se odnositi na krajnju doličnost sela pomorskoga kapetana, čar maslinjaka i voćnjaka badema koji su bili s mukom posađeni po planinama, grad Orebić i njegov jasan, muževan natpis i protunatpis, ribare na otočiću, seosku časnu sestru koja struže pod pred oltarom na Badiji, vinograde i njihove zdepaste poljske utvrde. Ona je, ta tvrdnja, potpuno u skladu s onim što smo vidjeli na ovom zadnjem otoku što smo ga toga dana posjetili.

''Ovo morate vidjeti'', rekao je Sitwell; ''tamo je veliki kamelonom, koji je dao kamen za neke od najljepših zgrada na našoj obali. Kažu da je i Kneževa palača u Dubrovniku s njim izgrađena.'' Prišuljali smo mu se tako blizu da smo mogli vidjeti korov koji izbija iz njegovih stijena, i gledali smo nešto što sigurno nije mogao biti kamenolomski grad. Postoje neki ružni paradoksi koji važe jednako za skoro svako društvo; na primjer, ljudi koji zadovoljavaju najhitniju potrebu čovječanstva i proizvode njegovu hranu malo su plaćeni i uživaju malo poštovanja. Drugi je podlo ponašanje prema onima koji vade kamen iz zemlje, koji ne samo daje sklonište već prisiljava one koji ga upotrebljavaju na doličnost; jer čak i najgori arhitekt teško će

72

počiniti podlost u izvedbi kada radi s kamenom, a kamen će mu pomoći da ostvari sve veličanstvene namjere koje može zamisliti. Ali u mnogim selima s kamenolomima može se vidjeti kako se oskudica ustremila na čovjeka poput gladnoga morskoga pasa; a u Francuskoj posjetila sam jedno gdje su radnici živjeli u rupama bez svjetla i vode koje su njihove ruke iskopale u zidovima jednoga srednjovjekovnoga dvorca. Ali ovdje nije bilo tako. Otok je bio poput hrama, a selo koje smo vidjeli pred sobom bilo je poput oltara u hramu.

Selo je ležalo na obali ispod dugačkoga niskoga brda, raskoljenoga kamenolomima i zasađenoga s nešto čempresa. Kuće su izgrađene u pravilnim oblicima koji odolijevaju zimskim vjetrovima ali nisu bile odbojne, pogodne i za proljeće i ljeto, od kamena boje jestivih stvari, blijedoga meda, kore kolača, neke vrste boje dinje. Cvijeće ovdje ne samo da raste nego ga i uzgajaju. Nasturtiumi (dragoljubi) su utisnuli zlatniu i grimiznu figuru na zidu ispod jednoga prozora, listovi vinove loze učinili su osje preko stola izvan kuće gdje su otvorena vrata pokazivala simetriju posloženih bačava. Neki ljudi šetali su niz ulicu, dva ili tri a onda druga skupina od tri. Kako su oni poznavali naše prijatelje i poštovali ih, podigli su ruke u pozdrav, a onda se više nisu obazirali na nas, vraćajući se u vlastite živote kao što su se oni ribari vratili u svoj san. Četvero djece koja su se igrala s kozom i njezinim kozlićem, pogledali su unazad preko ramena za sekundu i vratila se svojoj igri. Jedna žena što je strugala stol u vrtu uspravila je svoju ruku i naslonila se na nju, pitajući se tko bismo mi mogli biti, a kada se je dovoljno odmorila napustila je svoju znatiželju i nastavila raditi. Kuće i ljudi stvarali su sliku života različitoga od onoga koji znamo na Zapadu, ali nimačo manje vrijednoga.

Moja moć da ga prenesem ograničena je; čovjek ne može opisati život ribe, riba ne može opisati život čovjeka. Bilo bi mi neko mjeilo da se zapitam što bih bila našla na otoku da nismo krstarili čamcem pored njega na našem putu u svakodnevicu već da smo bačeni na njega zauvijek. Ne bih našla pismenost, Bog zna. Skoro polovica stanovništva Jugoslavije ne zna ni čitati ni pisati, a znam u kojoj bi polovici ovi muškarci i žene pronašli sebe. Po iznimnoj estetskoj osjećajnosti pokazanoj na jednostavnoj arhitekturi njihovih kuća i u sađenju njihovoga cvijeća moglo bi se vidjeti da oni nisu trošili svoje oči na tiskanim riječima. Niti bih našla obzirnost. To nije bio šećernoslatkasti otok blaženih; oči tih muškaraca i žena mogle bi biti hladne poput kamena kada bi mislili da netko nije vrijedan njihove pozornosti, kada bi osjetili potrebu da budu okrutni oni bi se tome prepustili, kao što bi se prepustili potrebi da jedu i piju ili da napuste svoj otok. U ono šte će mi nedostajati s ovoga otoka trebam ubrojiti veliki užitak kada gledam ljudska bića kako se kreću s kretnjama životinja, s njihovom lakoćom mišića i bez ustručavanja. U ta svojstva trebalo bi uključiti i dar, koji nalazimo među privlačnijim životinjama, da drže čistim svoje krzno i svoju jazbinu. Iz bližega pogleda moglo se vidjeti da ni u ovom selu nije iskorijenjeno neprimjereno siromaštvo koje je za pokudu, ali sve je bilo čisto, sve je bilo uredno. Ali mirnoća ovih ljudu nije bila animalna. Oni su pronašli neki način da obuzdaju tijek života tako da on nije bio uzalud potrošen, pa nije bilo ni preobilja ni gladi, već produženje veselja. Na kraju sela jedan je ribar sjedio na stijeni sa svojim mrežama i vršom za jastoge pored noga, nagnute glave dok je nožem radio na jedom od svojih alata. Po spretnosti njegovih pokreta moglo se vidjeti da je on tu radnju morao izvršiti

73

stotine puta, a ipak je činio sretno, elastično i sa zanimanjem, kao da to je to bilo prvi put. Tako je bilo sa svim stvarima na ovom otoku. Mjesto je bilo kamenolom skoro tisuću godina: bilo je kao da je upravo zgrađeno. Bilo je prošlo podne; bilo je isto tako bistro kao da je zora. Neki od muškaraca i jedna žena koja je sjedila između cvijeća na kućnom pragu, zašli su u duboku starost, ali u njima nije bilo ishlapjelosti.

Na zadnjoj stijeni otoka, na otprilike metar od obale, stajao je dječak. Odraz mreškanja vode tvorio je treperavu crtu preko njegovoga gologa tijela. Podigao je pogled prema nama, nasmiješio se, zamahao rukom, te ustuknuo, ustuknuo je kao što su svi oni činili, u njihovo unutarnje bgatstvo. Sjetila sam se jedne rečenice iz knjige Humfryja Paynea Archaic Marble Sculptures in the Acropolis (Drevni mramorni kipovi na Akropoli), koja je, kada sam provjerila, glasila: ''Većina drevnih atičkih glava, bez obzira na njihovu osobnost , imaju isti živahni pogled – pogled koji najviše izražava čistu činjenicu njihovoga temperamentnoga postojanja. Uzbudljivoga temperamentoga postojanja, oslobođenoga od neumjerenosti i raspada, nekom radnjom što ju je poduzeo um, koju ostatak svijeta ne može prakticirati.'' Rekla sam Kardinalu, ''Ovdje imate jedan način života koji je poseban, koji je vama prirođen, koji morate braniti pod svaku cijenu.'' Odgovorio je odbijajućim tonom, ''Ja to doista mislim.'' Ustrajala sam. ''Ne mislim samo na vašu arhitekturu i vašu pisanu tradiciju, mislim na način na koji ljudi žive.'' Odgovorio je, ''To je upravo to. To su naši ljudi, način na koji živimo. '' Vozili smo se sada nešto brže, pored samostana s njegovim borovim šumama, pored rta gdje je nađena grčka ploča, te smo vidjeli grad Korčulu ispred nas. ''Volio bih'', rekao je Kardinal, ''da se vratite i upoznate naše seljake.Ovaj posao s politikom kvari nas u gradovima, ali netko mora i to raditi.''

Upravo u tom trenutku, kada smo mogli raspoznati ulice u gradu, motor se zaustavio i počeo brektati. Sitwell je rekao, ''Mi u Korčuli smo potomci stotine ili možda pet stotina Grka, i mi smo branili Zapad od Turaka, a možda je i Marco Polo bio jedan od naših sugrađana, ali svejedno naši se motori ponekad pokvare.'' Voditelj čamca proizvodio je zvukove popravka u nutrini broda, dok je zeleno more pokazivalo svoju snagu i vuklo nas prema vani u vjetrom namreškani kanal. ''Oni će propustiti parobrod za Dubrovnik,'' rekao je Sitwell. ''Je li tako važno'', pitao je Kardinal, ''da trebate biti danas u Dubrovniku?'' ''Da'', rekao je moj suprug. Kardinal se uspravio, napravio lijevak od svojih ruku i vikao prema jednom čamcu na vesla koji je ljenčario u sjajnom svjetlu na moru južno od nas. Ništa se nije dogodilo, a Kardinal je pučnuo jezikom uza zube i rekao, ''Ta je obitelj uvijek bila spora u shvaćanju. Uvijek.'' Bilo bi zabavno utvrditi što je on mislio kad je rekao uvijek: vjerojatno nekoliko stoljeća. Ali on je nastavio vikati i uskoro je čamac krenuo prema nama. Pokazalo se da su u njemu dvije mlade osobe zauzete vlastitim osjećajima: djevojka čija je kosa bila za nekoliko nijansi svjetlija od njezine brončane kože ali iste boje, i mladić koji je izgledao kao da ga Kardinalov povik dovukao s daljine od tisuću milja, iako je odmah shvatio što se od njega traži, pa smo mi iz našega čamca zakoračili u njegov; on se nagnu na svoja vesla postojanom čilošću, a njegov izraz lica pridružio se njegovoj odlučnosti. Djevojka, koja je sisala peteljku cvijeta, mirno je uživala u pogledu na njegovu umješnost, koja doista nije izgledala da je iznenađuje. Iza nas, preko širokoga pojasa sjajnga mliječnobijeloga mora, motorni čamac koji smo upravo

74

napustili postao je dostojanstveni nacionalni spomenik, jer je Kardinal ostao stajati uspravno, gledajući dolje prema voditelju čamca. On je bio potpuno opušten, jer nas je uspio prebaciti na naš čamac, ali je gledao tog muškarca ne da bi mu predbacio za bilo kakvu pogrešku već da procijeni njegovu kvalitetu. Iz daljine sličio je jednom od onih čvrstih mramornih stupova na trgovima srednjovjekovnih gradova na kojima je vijala gradska zastava.

Dame Cicely Isabel Fairfield DBE (21 prosinca 1892. – 15. ožujka 1983.), poznata kao Rebecca West, ili Dame Rebecca West, bila je britanski romanopisac, novinar, književna kritičarka i putopisac. Kao autorica koja je pisala u mnogim književnim žanrovima, ona je recenzirala knjige za najbolje britanske i američke novine i magazine kao što su: The Times, the New York Herald Tribune, the Sunday Telegraph, i the New Republic, a bila je i korespondent za The Bookman. Njezina glavna književna djela uključuju: Black Lamb and Grey Falcon(1941) (Crno janje i sivi soko), o povijesti i kulturi južnoslavenskih naroda, iz koje i prenosimo gornja dva poglavlja o Korčuli, zatim A Train of Powder (1955), (Vlak baruta), njezini izvještaji iz Nirnberških procesa, The New Meaning of Treason (Novo značenje izdaje), studija o suđenju britanskom fašistu Williamu Joyceu i druge. The Return of the Soldier (Povratak vojnika), modrrnistički roman o Prvom svjetskom, Aubrey trilogy (Trilogija Aubrey), autobiografski romani, te The Fountain Overflows, This Real Night, and Cousin Rosamund priskrbili su joj ocjenu američkog časopisa Time da je ona "neosporno najbolji svjetski ženski pisac. Uzela je pseudonim "Rebecca West" po buntovnoj mladoj junakinji iz drame Rosmersholm Henrika Ibsena.

Knjigu Black Lamb and Grey Falcon svjetska knjoiževna kritika smatra jednom od velikih knjiga 20. stoljeća.