2

Poštovani čitaoci, Zbog nedostatka finansijskih sredstava za štampanje i objavljivanje rukopisa „NOVAK KILIBARDA U TOTALU I SVOME OGLEDALU“ na ovom mjestu dajemo elektronsku verziju. Ako ste u finansijskoj mogućnosti, a zainteresovani ste za njegovo objavljivanje, BUDITE SPONZOR! Uz Vašu dobru volju i finansijsku podršku rukopis može biti objavljen kao posebno izdanje. Sva prava zadržava AUTOR. Informacije na mob. telefon: (+382) 069-092-306.

3

DR MOMČILO D. PEJOVIĆ NOVAK KILIBARDA U TOTALU I SVOME OGLEDALU (Politički portret prof. dr Novaka Kilibarde) (elektronska verzija) P O D G O R I C A, 2010.

4

Dr Momčilo D. Pejović ORIGINAL ALTER EGO

Prof. dr Novak Kilibarda Foto-maska (IV-V vijek, Arheol. muzej, Kerlira-Krf) NOVAK KILIBARDA U TOTALU I SVOME OGLEDALU (Politički portret prof. dr Novaka Kilibarde) (elektronska verzija) P O D G O R I C A, 2010.

5

P R E D G O V O R „...Ako nijesi u čoporu, loše ti se piše, ne znam kako da pišeš, moj dragi prijatelju... Možeš da pišeš, možeš čak i dobro da pišeš, moj prijatelju, ali nemoj se iznenaditi ako se oni iz čopora pobrinu da se o tom ništa ne čuje. Njihov tajni posao namjerno zaboravljanje, tj. ubijanje pisaca pojedinaca. Kod njih u prvom planu nijesu pisci, nego organizovanje čopora, njegovo elementarno samoodržanje.“ (Milutin Mićović) Velika „srbenda“ Novak Kilibarda od rata do NATA! Novak Kilibarda u „ratu za mir” protiv Novaka Kilibarde u evolutivnom „hodu vremena i promjena” - Nekad u „ratu za mir“ danas za NATO. Od istine do zablude i natrag do snova. Zagovornik opšte mobilizacije i poziva Narodne stranke. „Iz hobija“ u politiku. Snovi ili zablude o ideji „vaspostavljanja slavne Dubrovačke republike... slobodne, bescarinske zone“! Kako je N. Kilibarda sebe pripremao da bude političar. Od političara na „usluzi“ do političara skutonoše. Renovator srpske svijesti ili „srpskih Spartanaca“ u Crnoj Gori. Put njegove „katarze još traje“ i u fazi je aktivnog „čučanja“. Revanšista i pacifista. Silni mrzitelj komunista i režima Josipa Broza. Ratnik ili osvetnik. Preko snova i zabluda do podmetanja i pranja političkih biografija. Od Novaka Arlekina do Kilibarde političkog kameleona. „Žrtva“ sopstvenog romantičarskog zanosa ili dobrovoljac na usluzi SDB-a, KOS-a! Od zagovarača za harmoničnu federaciju do borca za samostalnu Crnu Goru. Seoski mudrijaš ili politički murijaš. Od prvoborca u „ratu za mir“ do (prvo)borca u pokretu za crnogorsku nezavisnost. Od „zarade“ u Americi kupio „MICUBIŠI“ ili od „švajcarskog“ penzionera, naše gore list, dobio na poklon „TOJOTU“! Nekadašnji veliki 200 odsto Srbin, mali Dukljanin i danas najcrnogorskiji Crnogorac. Od promiloševićevca do antimiloševićevca. Obožavalac pa nipodaštavalac V. Koštunice. Uvijek sa Srbijom, nikad pod Srbijom! Strah od Haga otjerao Kilibardu u zagovornike crnogorstva! Sve Novakove životne zablude ili evolucija snova i zabluda. „Ako bog da i sreća junačka, srpsku novu godinu ćemo dočekati na Stradunu“! Od čuvara srpske svijesti i pravoslavne duhovne tradicije do pripadnika najcrnogorskije svijesti i Crnogorske pravoslavne crkve. Od protivnika inovjerstva do njihovog najvećeg protagoniste. Kilibardin „antiislamizam, antiturski naboj, genocid na vjerskoj osnovi“ u Njegoševim djelima i njegova apologetika Osmanskome carstvu. Svi su krivi samo je Kilibarda nevin!? Seanse i tretmani za buđenje i otriježnjenje uz pomoć ambasadora. Novakova „sistem politika“ - „sad me vidiš sad me ne vidiš“ ili danas jedno sjutra drugo. Grijeh je uvijek u čitaocima, nikad u tekstu. Od unikatnog i evolutivno - eruptivnog političara do evolutivno - integrativne razvojne

6

političke ličnosti. Klik - klak predsjednik stranke. Kako je N. Kilibarda rješavao finansijske i kadrovske probleme u Narodnoj stranci? Procesi Novaka Kilibarde i njegove projekcije u daleku prošlost. Mijenjanje tokova istorije, cenzura književnih i istorijskih djela i pranje političkih biografija. Od riječi „Gazi stazom stida mrtvi Kilibarda“ do stiha „Smrt je lakša no grdna sramota“. Od velike Srbende do najcrnogorskije be(n)de. Od p(oli)tičara do samostalnog političkog optičara. Lažno skroman čovjek, darovit pisac ili darovit pričalac. Potirač ili politički otirač? Od urednika „Ogledala“ i pisca kolumne „politički trenutak“ preko pisca feljtona, hronika, dnevnika, mozaika, ispovijesti do „samostalnog političara“ i javne ličnosti. Mudrijaš, lakardijaš ili staro političko klepetalo. Novakova Narodna Crna Kilibardina Gora Sloga.

Sve na jednom mjestu o nekadašnjem, današnjem i svakidašnjem Novaku Kilibardi, političkom „čistuncu“ i „naivcu“ iz pragmatičnih razloga! Izjave, govori, intervjui, pripovijedanja, objašnjenja, pojašnjenja, tumačenja, propovijedanja, oprosti, izvinjenja, stid i sram, lični i politički ponos i trijumf ideja koje je zastupao. Sanjar ili za(b)luđeli političar, kritičar ili udvorica, političar, lider, diplomata, politički kameleon, samo ne pjesnik i državnik. Od nekadašnje „uslužne“ političke djelatnosti do današnje političke bebisiterke za „ljuljanje odojčeta“. Dva puta na političkom startu a stalno u političkom blatu. Gdje su pare, gospodo moja? Padobranac bez padobrana i osvetnik „sa kamom“ ili olovkom u rukama! Političke maske su njegovo nadahnuće i životni moto. Novak Kilibarda kao nekad svjestan i savjestan intelektualac protiv Novaka Kilibarde kao sanjalice, zabluđenog političara i uslužne ličnosti, a danas na mjestu „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti. Maske iz političkog rukava Novaka Kilibarde nijesu sve nestale iako su mnoge sa njegovoga lica pale, one su samo stale ali ne i prestale. Sigurno, još nije rekao punu istinu o svojim političkim snovima, zabludama i lažima. Kuda ide današnji Novak Kilibarda? Njegovu konačnu „ispovijest“ očekujemo! Da li će (pro)govoriti, odgovoriti i negirati ili će kao i do sada politički i pragmatički (pr)ocijeniti da mu je samo potrebno ovlaš odgovoriti, zamazati, premazati, optužiti, (pre)baciti krivicu i odgovornost na drugoga i aktivno čučati, a mudro (za)ćutati! NAPOMENA: Za izradu navedene studije koristili smo obimnu dnevnu i periodičnu štampu, između ostalih, navodimo kompletnu štampu dnevnih ili periodičnih listova i časopisa: Pobjeda (Podgorica, 1990-2009), Vijesti (Podgorica, 2000-2009), Dan (Podgorica, 1999-2009), Monitor (Podgorica 1997-2009); i djelimično: Liberal - Cetinje; Onogošt - Nikšić; Crnogorski književni list (CKL) - Podgorica, Narodno OGLEDALO (List Narodne stranke) - OGLEDALO (List Narodne stranke Crne Gore) - (Podgorica - 1991-1995), Glas Crnogoraca - (Podgorica, 1999-2001), Politika - Beograd, Blic - Beograd, Trend - Beograd, Svedok - Beograd, Pečat - Beograd; Oslobođenje - Sarajevo, Publika (Republika) - Podgorica, DANI - Sarajevo, i tako dalje, naravno samo ono što se odnosilo na imenovanu ličnost. Podrazumijeva se da smo koristili veliki broj izjava, intervjua, članaka ili priloga, koje je prof. dr Novak Kilibarda davao novinarima ili objavljivao u vidu feljtona u dnevnoj štampi a objavljeno je u Crnoj Gori, tu prije svega mislimo na nezavisni dnevni list „Vijesti“, kao i na ostale dnevne listove, časopise i tako dalje, a koje smo naveli na kraju teksta kao korišćene izvore ili literaturu. Gotovo da smo pregledali ili isčitavali nekoliko stotina stranica tekstova koji su se mogli pretraživati na internetu pod imenom dr Novaka Kilibarde, izjave, intervjue i tekstove u kojima je suptilno pričao i tražio novo čitanje književniih i istorijskih djela u kojima se po njegovom naučnom gledanju i

7

tumačenju nalaze “antiturska” i “antiislamistička” djela, stihovi, riječi rečenice i tako dalje. Nijesmo pregledali, niti su nam bili dostupni, a interesovali smo se na razne načine, da pregledamo stenogramske bilješke sa crnogorske skupštine-parlamenta, gdje bi tek tada mogli naći obilje materijala posebno iz vremena “rata za mir”. Takođe, nijesmo u potpunosti pregledali glasilo Ogledalo (Narodno ogledalo) Narodne stranke kao i još po neka glasila u kojima se tadašnji lider Narodne stranke po malo javljao - oglašavao. E, u svemu tome bi tek imali da izgubimo polijepo vremena, ali s druge strane bi to bilo isplativo, jer bi se onda kompletirala potpuna politička biografija o N. Kilibardi. Ipak smo neke izvode ili bilješke sa Skupštine Crne Gore koristili, jer su dati-objavljeni u nekim dnevnim listovima kao izvodi iz skupštinskih zasijedanja, ali samo ono što se odnosilo na N. Kilibardu, kao govornika ili kao izvode iz njegovih replika sa kolegama poslanicima. Smatramo da smo gotovo 90 odsto materijala pregledali i na osnovu toga napisali navedeni tekst koji je dat integralno za objavljivanje po prvi put. Znamo da je to ogromno izgubljeno vrijeme, ali je ipak vrijedno da se na jednom mjestu nađe mnogo toga što je zapisano o N. Kilibardi i brojna reagovanja na njegovu političku djelatnost u protekle dvije decenije. Bez ikakvih zadnjih namjera ili bilo kakvog minimiziranja njegove profesionalne ili političke ličnosti tekst je napisan na osnovu dokaza-činjenica i dat objektivno i na metodološki način i pristup sagledavanja jedne ličnosti koja se pojavila na političkoj sceni Crne Gore, analizom i sintezom svega onoga što je rečeno o njemu ili je on govorio, tumačio, izjavljivao i tako dalje. Sve je podastrto njegovim citatima ili onih koji su o njemu pisali i dokazima utemeljeno. Pisano je u formi kritičkog i naučnog sagledavanja i upoređivanjem svega onoga što se na njega odnosilo. Dato je objektivno i bezpristrasno, bez namjere da se njegova ličnost umanji ili uveliča, već da se prikaže u totalu onako kako je N. Kilibarda uistinu bio i činio to što je činio, bolje reći N. Kilibarda iz vremena posljednje decenije 20. vijeka protiv N. Kilibarde iz prve decenije 21. vijeka; i ujedno N. Kilibarda iz vremena „snova i zabluda“ protiv „osviješćenog“ N. Kilibarde, kao i brojnih reagovanja na njegovo političko djelovanje od strane brojnih pisaca i književnika ili pojedinih novinara sa nekadašnjeg prostora državne zajednice SFR Jugoslavije. Naravno da nijesmo mogli sve obuhvatiti. Bez obzira koliko je ostalo toga što nije korišćeno ubijeđeni smo da se suština onoga što smo u datom tekstu rekli o političaru N. Kilibardi ne može se izmijeniti, već samo dopuniti i možda još jače naglasiti. Naravno, može se u detalje o pojedinim pitanjima i političkim problemima govoriti i dopunjavati ali se osnova niukom pogledu ne može promijeniti, jer je data objektivno i podastrta dokumentacijom objavljenom u štampanim i elektronskim medijima. Vjerujemo da je tokom svoga dvodecenijskog političkoga rada N. Kilibarda igrao mnogostruku igru svjesno, bez ikakvih svojih „snova i zabluda“ i da je kako i sam kaže iz “pragmatičkih” razloga “evoluirao” u hodu vremena i promjena na crnogorskoj političkoj sceni, pa je na taj način stvorio nepobitno ubjeđenje kod ukupne javnosti da se radi o njanedosljednijoj političkoj ličnosti na koju se ne može ozbiljan političar osloniti. Toliko o tome segmentu kao bibliografskom a potrebnom radi čitalaca, koji će prepoznati tekstove u kojima se citiraju ona mjesta gdje se spominje Novak Kilibarda ili kritički prikazuje njegova ličnost i politička djelatnost. Dakle, da završimo sa tim, jer je ovdje riječ o sagledavanju političke ličnosti i djelovanja N. Kilibarde od 1990. godine pa sve do 2009. godine. U navedenom radu nijesmo imali pretenzije da budemo neko ko daje samo jedno neprikosnoveno mišljenje već naše lično viđenje njegove političke ličnosti i

8

ubjeđenje na osnovu ukupnog materijala sagledano kroz njegove poruke, izjave, djelovanja politička i sučeljavanje onoga što je nekada pričao i zagovarao, kao i onoga što danas zagovara i objašnjava ili tumači na njemu svojstven način kao “samostalni političar” i javna ličnost kako bi on rekao i objasnio. Za korišćeni materijal i literaturu posebnu zahvalnost dugujemo autorima tekstova, priloga, članaka, izjava, intervjua i tako dalje, gospodi: dr Marku Vešoviću, književniku, (Sarajevo); Mr. Radenku Šćekiću, (Podgorica); Slavoljubu Šćekiću, (Podgorica); Branku Vojičiću, (Podgorica); Slavku Peroviću, (Prag); Fahrudinu Radončiću, (Sarajevo) Senadu Pećaninu, (Sarajevo); Tamari Nikčević, (Podgorica-Beograd); Želidragu Nikčeviću, (Podgorica-Beograd), kao i brojnim autorima - novinarima čija imena nijesmo spomenuli, a čije smo fragmente tekstova koristili tokom rada za navedenu studiju. Iz tehničkih razloga u vidu napomena - fus nota ispod teksta nijesmo unijeli ili navodili korišćenu literaturu, brojnu dnevnu i periodičnu štampu ili dokumentaciju, kao i preuzete djelove tekstova izjava, intervjua, članaka, priloga, notica, blogova, sa web stranica pojedinih ličnosti i tako dalje sa pojedinih portala - elektronskih novina, koje smo našli na „GOOUGLE“-u, a odnosili su se na imenovanog političara, već smo sve to dali na kraju knjige u vidu zbirnog korišćenja ukupne literature, izvora i ostaloga dokumentacionog materijala, kao što su video zapisi. S obzirom da korišćeni materijal za navedenu studiju iznosi preko 5000 stranica, a preuzeti citati, koji se nalaze pod znacima navoda i izvoda u tekstu obima su više od 30 stranica ili oko 150 bibliografskih jedinica, iz tehničkih razloga i čitaoca radi nijesmo navodili stranice korišćenih izvora i literature ili video zapisa. Iz tih razloga izvinjavamo se onima koji „prepoznaju“ izvode, fragmente, djelove korišćenog materijala, mada su stavljeni u zagradama - pod znacima navoda i izvoda kao tekst drugih autora. Na kraju navedene kritičke studije naveli smo najvažnije naslove koje smo koristili u datom radu. Takođe, iz tehničkih razloga u daljem tekstu izvoda - odlomaka umjesto punog imena i prezimena Novaka Kilibarde koristili smo skraćenice: N. K., Kilibarda ili N. Kilibarda. Iz nepobitnih razloga, na osnovu kojih ćete se uvjeriti tokom čitanja i navedenih primjera datih u kritičkoj studiji, smatrali smo da je nepotrebno stavljati naslove ili podnaslove u tekstu, jer se radi o jednoj ličnosti, političkom portretu Novaka Kilibarde, koja je tokom svoje političke karijere bila krajnje nedosljednja, nekozinstentna, prevrtljiva, nestalna, letargična, zamagljenja, kameleonska, samoreklamerska i samohvalisava, pa smo se odlučili da takvu njegovu „sistem politiku“ damo od slučaja do slučaja na brojnim primjerima, i naravno u cjelini sa samo dva podnaslova koja karakterišu cjelokupnu njegovu političku ličnost u posljednje dvije decenije, počevši od lidera Narodne stranke do danas „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti, kako se on sam o sebi rado izjašnjava ili samoreklamira.

9

U V O D Vama koji budete čitali kritički tekst navedene studije preporučujem oprez, strpljenje i pažljivo čitanje brojnih primjera i citata datih u vidu kratkih izvoda, koji su od strane političara Novaka Kilibarde davani i objavljeni, jer se možete „iznenaditi“ njegovim prvim mišljenjem ili objašnjenjem, upadicom, zabludom, zaboravom, potiranjem, „suptilnijim“ čitanjem, pa kasnije o svemu tome naići na sasvim drugačiju izjavu, način razmišljanja, objašnjenja, tumačenja a sve iz njegovih „pragmatičkih“ razloga i „evolucije“ u „hodu vremena i promjena“. Njegovu dvodecenijsku političku karijeru gotovo bez vremenske pauze pratili su „snovi i zablude“, iako se kasnije uz „seansu - tretman“ jednog ambasadora (o)trijeznio i odbacio sve ono što je nekada zagovarao, da bi danas postao politički „čistunac“ koji „svjesno i savjesno“ zagovara i širi evropske integracije i „mirotvorstvo“ u interesu onih protiv kojih je nekada bio u „ratu za mir“! Takođe, iz „pragmatičnih“ razloga N. Kilibarda je „zaboravio“ na srpstvo, nacionalni srpski ponos, dobrovoljačke odrede, „planove“ o „Dubrovačkoj republici“, ujedinjenju srpskih zemalja - teritorija, „srpsku Spartansku“ Crnu Goru, i sve to pokrio svojom „evolucijom“, „velikim“ crnogorstvom i na kraju najcrnogorskijim Crnogorcem! Nije nam bila namjera da Novaka Kilibardu (pod)sjećamo na sve ono što je radio u politici, kao „vještini mogućeg“, jer je on „pamtljiv čovjek“, kako zna za sebe reći i čitaoca „obavijestiti“, koji samo iz „pragmatičnih“ razloga svoju političku prošlost „zaboravlja“ i nastoji tumačiti protekle događaje sopstvenim zabludama, suptilnijim, lijepim i „mekšim“ riječima i drugačijim tumačenjima shodno evropskim zahtjevima! Samo smo htjeli čitaocima iznijeti makar dio primjera sa kojima je N. Kilibarda tokom dvije decenije manipulisao, zamajavao pismene, nepismene i sve one koji su mu vjerovali tokom njegove političke karijere i staviti ga pred „ogledalo(m)“- njegovi(m) tekstovi(ma), da bi (nje)mu danas omogućili da kaže ono što je propustio, odbacio ili namjerno „zaboravio“, a (š)to su „krupna pitanja u politici“ i zato ih je ostavio za neku drugu priliku! Da li će navedeni tekst (na)tjerati N. Kilibardu da (na)piše novu „ispovijest“ i konačno postane „pravi pisac-beletrista“, ono što nikad nije pomišljao kada je napunio „trideset godina“, a sada ima šansu sa duboko zagaženom osmom decenijom, ili će svestan činjenice da je „darovit pričalac“ u ovome vremenu, koje je, ipak, „vrijeme od pričanja“, za njega bogom dato pričati priče obajvljujući feljtone od kojih će bolje živjeti puneći svoj „skromni“ penzionerski budžet! Neka barem pokuša da (na)piše odgovor makar iz razloga „ne da bi se družio“ - drugovao „s narodnim pričaocem“ već da bi

10

„njime vladao“, „jer najbolje se vlada kada im znaš ama baš sve mane i vrline“!? Da li N. Kilibarda poznaje autora navedene studije ili zna „ama baš sve mane i vrline“ njegove? Eto prilike da N. Kilibarda iskaže svoje poznavanje i dobro „znanje“ istorije i događaja njemu bliskih iz vremena aktivnog učešća u političkom i društvenom životu Crne Gore u posljednje dvije decenije, a posebno njegovo vrijeme „rata za mir“, pa neka uporedi svoj lik iz „ogledala“ - tekstova, koji su na ovome mjestu fragmentarno dati i tumačeni onako kako to odgovara objektivnom stanju stvari. Da li su građani „Dubrovačke Republike“, kao „latini“, uspjeli „tokom pregovora“ da nadmudre lukavu lisicu iz Banjana Novaka Kilibardu tako što od „dogovora“ nije bilo ništa, pa je on bio „primoran“, vidjevši da je „ulovljen“, brže bolje prihvatiti se „dubrovačkoga fronta“ da se sa svojim dobrovoljačkim odredima pridruži regularnoj vojci JNA misleći da će ih svojom opsadom primorati na poštovanje „dogovora“? Da li je „argumentacija“ Novaka Kilibarde u vremenu „rata za mir“ od njega davana „besplatno i rodoljubivo“ iz „ideoloških“ potreba ili je i tada, kao danas, imala samo „pragmatične“ razloge? Mnogo je pitanja koja čekaju na odgovore Novaka Kilibarde! Novak Kilibarda je „moralna vertikala” i paradigma političkoga miljea današnje Crne Gore, nezavisne, demokratske, „prosperitetne“, potpuno privatizovane, uveliko kapitalističke, transparentno tranzicione i, naravno, da se ne zaboravi ekološke prve u svijetu nezag(r)ađene države. U ovome kritičkom radu podsjetićemo se i ne tako davnih dana i vremena kada se pjevalo „Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada”, preko „Oj drugovi, jel’ vam žao“, do „Za kim zvona zvone“! Iako (ni)je sve baš tako bilo, ipak, može se reći da je on bio narodni tribun koji je žario i palio u Crnoj Gori i izvan njenih prostora, tu do Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, naravno više verbalno i zapjenušano nacionalistički nego hladnim ili vatrenim oružjem sa „kamom u rukama“ ili vatrenim oružjem za „darovanje“ a sve „za krst časni i slobodu zlatnu“, sa devizom „Vi naprijed, a ja ću za vama”, jer je lidera trebalo (sa)čuvati od ne daj bože teškoga fizičkog ranjavanja ili tragedije. Ne bi trebalo da se zaboravi vrijeme „rata z mir“, iako to Novaku Kilibardi ne odgovara pa sve (na)mjerno „zaboravlja“ ili odbacuje zajedno sa ostalim političarima njegovoga političkoga kalibra i karaktera sa upornim ponavljanjem izgovora „bilo je što je bilo“! Biće za njega, ipak, poželjno da napiše drugi i mnogo istinitiji i potpuniji dio „ispovijesti“, a svakako da će honorar uslijediti iz „pragmatičnih“ njemu razloga. Bio je lider Narodne stranke onoga ne tako davnoga vremena crnogorskoga pluralizma - višestranačja, kada se u Crnoj Gori društvo počelo „demokratizovati“ po nacionalnom ključu i raslojavati po ličnim primanjima, bankovnom kontu, imovini - nekretninama i uopšte po životnom standardu građana, ostavljajući komunizam i napuštajući ga ili bolje reći (o)stavljajući - odlažući ga na ostrvo đubrišta. Jedan je od plejade odlikovanih za svoje ratne zasluge i to Njegoševim ordenom, mada je u crnogorskoj javnosti takvu činjenicu negirao. Da li mu se može i treba vjerovati kada je od drugoga zahtijevao ili ga prozivao govoreći: „Gospodine..., prije izbora bićete dužni da orden koji ste dobili od Karadžića izvadite iz fijoke, pa ili ga stavite na prsi ili ga vratite Karadžiću, a ja orden neću vratiti koji sam dobio od Radovana Karadžića”, kliktao je starina Novak u jednoj od predizbornih kampanja. Da li je do dana današnjega nekoga od građana Crne Gore ili građana u Federaciji BiH uspio (ubi)jediti da nema toga ordenja niti on zna o tome nešto za što ga mnogi prozivaju, iako je izgubio sudsku parnicu od onoga protiv koga je bio pokrenuo, a isti mu na sudu dostavio dokaze? A šta bi drugo

11

činio Kilibarda Novak, profesor koga studenti „najviše vole“, ili su „voljeli“, a možda ga još uvijek vole, kao i oni na privatnom fakultetu - univerzitetu, čija su predavanja bila „najposjećenija“, nego da samoga sebe poslije nešto manje od decenije negira svojim zabludama i besvjesnim stanjima, naravno, sve uz stručnu pomoć i osviješćenje tokom jednoga „kratkoga“ susreta sa ambasadorom jedne strane države, koja je bogme dosta moćna i koja mu je „otvorila“ oči uprkos naučnom pozivu i ozbiljnim godinama života, a koje je uspio da nakupi sa samo šest decenija života i predanoga rada, od kojih tada u visokoškolskoj nastavi gotovo punih četiri decenije i po slovu zakona već tada je mogao otići u starosnu i zasluženu penziju. Na samom početku da se izjasnimo i naglasimo, jasno i potpuno, da ovdje neće biti riječi o Novaku Kilibardi kao naučnom radniku, profesoru književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću ili na nekom privatnom univerzitetu i proznom piscu, već samo o njemu kao političaru, zagovaraču i tumaču istorijskih procesa, događaja, književnih i istorijskih djela i stranačkom lideru jedne od tada najjačih stranaka i najbrojnije opozicione stranke u Crnoj Gori iz vremena posljednje decenije 20. vijeka koja je imala svoj „zenit“ upravo u tom periodu, a njen idol i vođa, neprikosnoveni lider i političar bio je alfa i omega u stranci kojoj je pripadao sve do njegovog smjenjivanja od njemu najbližih i posebno od „eksperata“, koje je on takvima (samo)proglasio. Nekoliko je faza u njegovoj političkoj biografiji koje karakterišu njegovu ličnost i habitus, karakter same ličnosti, počev od pojave na političkoj sceni ili pozorištu crnogorskog višestranačja pa sve do „samostalnog političara“ i dnevnopolitičkog dežurnog advokata njegove nove stranke odnosno njegovih novih vlastodržaca, koji su mu znali zahvaliti za njegovo reagovanje, a on to, ipak, lijepo naplatio, makar samo medijskim svakodnevnim eksponiranjem i dežurnim kritizerstvom. Treba istaći da su mu se u vremenu njegovog političkog „zenita“ udvarali svi mediji i pojedinci, pa i kasnije kada je, naravno, promijenio svoju opozicionu ulogu - poziciju sa novom u trgovinskoj misiji - diplomatskoj karijeri u Sarajevu. On će i tada biti „medijska“ ličnost Crne Gore, a pisci, književnici, naučni radnici, političari svi će hvaliti njegovo književno djelo i naravno zaboravljati ili stavljati u zaborav - potiskivati njegovu političku prošlost, jer je i to Crna Gora dvolična i prepoznatljiva, posebno u periodu od kraja posljednje decenije 20. vijeka pa sve do dana današnjega. Nastojaćemo da sa njegovim i drugim argumentima pokažemo njegovu ulogu političara, lidera, sanjara, opozicionara, zabluđelog političara, diplomate, pa sve do dežurnog i slobodnog „samostalnog p(oli)tičara“, koji sebe samoreklamira, medijski protežira i lično nastoji opravdati svoja činjenja i nečinjenja pa sve do svakodnevnog pranja svoje političke ličnosti iz vremena opozicione uloge u članstvu i liderstvu u Narodnoj stranci. Kao politički potirač ili otirač on će vršiti spiranje političkog blata sa lične političke karijere, koje se taložilo nekoliko godina u vremenu nacionalističke propagande posljednje decenije 20. vijeka, srpstva i srpskoga zanosa, nastojaće da se opravda i opere ali bezuspješno. Veliki nanos blata uspio je na sebe nanijeti - staviti u vremenu „rata za mir” i odbrane srpstva i srpskih zemalja na bivšim jugoslovenskim prostorima, pa sada nema mnogo vremena da se od svega ratosilja iako bio to najviše želio, jer svakodnevno u raznim medijima „suptilno“ i na „drugačiji“ način tumači ne tako daleku političku prošlost svoju i vrijeme u kojem je bio veoma aktivan sudjelujući u „ratu za mir“. Da li Novak Kilibarda danas, prilikom intoniranja crnogorske državne himna još uvijek stavlja desnu ruku na lijevu stranu i kao glasnogovornik diže li visoko

12

tri prsta te iste desne ruke u vis i još dva prsta lijeve ruke prilikom obraćanja i pozdravljanja? Jednom riječu, šta u stvari od svega toga diže u vis i sluša od državnih himni starina N. Kilibarda a da je u sve to duboko uvjeren kao nekadašnji veliki Srbin, koji je ne tako davno znao negirati svoje današnje političko opredjeljnje i pripadnost nacionalnu i državnu? Da li se može reći da danas kao „samostalni političar“ svojim javnim djelovanjem, ipak, daje dobar doprinos i „podupire prazninu“, koju je nekada odbio dajući ostavku „na članstvo u Republičkom savjetu za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa“? Da li danas priče koje piše objavljuje kao nekad pod drugim imenom ili mu se omakne da neki tuđi tekst potpiše kao svoj, jer „...Priča me je natjerala da pišem“!? Koji su razlozi što se danas hvališe svojim znanjem iz istorije, najboljim poznavaocem Njegoševog književnoga djela pa i ukupnoga stvaralaštva i, naravno, narodne književnosti „...umjesto da upoznavamo sebe...“, mi se hvalimo? Da li je iz razočarenja u „srpsku svijest u Crnoj Gori“ otišao upravo u drugi tabor dijametralno suprotan njegovoj državnoj i nacionalnoj ideji i to kod onih njegovih političkih protivnika koji su negirali njegovu „srpsku svijest“, a izvjesno su vrijeme najljuće lomili politička koplja u crnogorskome parlamentu? Da li im je na kraju odao priznanje poklonivši im se i priklonivši priznajući svoj poraz iz „pragmatičnih“ razloga!? „Prosto da čovjek ne vjeruje u Kilibardinu titulu doktora književnosti. A to su mu komunisti dali, režim Josipa Broza, na koga on baca drvlje i kamenje... Kako ga je zaslijepila silna mržnja prema Josipu Brozu... Sjećam se kad je doktor Kilibarda u Skupštini pokazao da ne zna ko je Bodin... Znači, nije mu jasno ili neće da zna da je na području današnje Crne Gore bila kraljevina Duklja, kasnije nazvana Zeta. Zašto neće da znaju ovi „spartanski Srbi...“? Danas je N. Kilibarda, svakako, imao razloga da više sazna, nauči i obogati svoje znanje iz istorije ranoga perioda srednjovjekovne Duklje i kasnije Zete!? O njegovoj naučnoj karijeri nećemo, niti je želimo čak ni dotaći, a kamoli govoriti ili prepričavati ono što su drugi o njemu rekli. To ostavljamo onima koji su stručni i kompetentni da kažu svoju riječ o njemu kao naučniku i profesoru, proznom piscu i književnom djelatniku. Ipak, možemo reći da ima onih koji su mnogo stručnije sagledali njegovu ulogu književnika i naučnoga radnika, a političku djelatnost „malo“ zapostavili ili bolje reći nastojali samo površno da je prikažu (u) javnosti. Naravno da nije lako dati potpunu sliku njegove političke karijere, jer treba pregledati obimnu građu - dokumentaciju počev od njegovih prvih medijskih govora, izjava, tumačenja, obećanja, prijetnji, propagiranja, intervjua, audio i video zapise i sve do neprimijetnog, vještog ili jasnog udvorništva, dodvoravanja vlastima i onima koji će mu omogućiti da se dočepa vlasti i zasjedne u fotelju državnu, i da participira u vlasti zarad pranja svoje političke biografije iz ne tako davne prošlosti posljednje decenije 20. vijeka, a naravno i onih sa kojima je bio u vlasti na početku prve decenije 21. vijeka. Da li je N. Kilibarda tokom svoje političke karijere bio bez kriterija u ulozi kao „DPS i njezin režim...“ koji je birao „partnera uz čija se pleća mogu nasloniti da održe vlast“? Može li se tvrditi i jasno reći da je i N. Kilibarda cijelo vrijeme političke karijere u posljednje dvije decenije imao „ime jedne nacionalne orijentacije a prezime druge“, pa mu se upravo svidjelo baš ono što je kritikovao kod DPS-a i režima, čas naginjući bjelašima a čas naginjući zelenašima, koliko mu je i kad ustrebalo! A što ako je N. Kilibarda svakim svojim političkim gestom, izjavom, koalicijom, dogovorom ili pregovorom obezbjeđivao sebi održanje u vlasti, bilo kao opozicija ili kao pozicija kada

13

je izvjesno vrijeme participirao u parlamentu i vlasti! Znao se Kilibarda kao opozicionar sjetiti jedne narodne mudrosti i prigovoriti tadašnjoj vlasti, a koja kaže: „prevari me jednom ubio ga Bog, prevari me drugom ubio ga Bog, prevari me trećom - ubio me Bog“! „...Postoje u životu i politici neke granice preko kojih se ne smije ići. Nema tog cilja koji bi opravdao neljudski odnos čovjeka prema majci koja ga je rodila“! „...Ne treba zaboraviti da su nam obilićevski zažetnici i zatočenici očuvali nadu i slobodu, a politika Marka Kraljevića očuvala je našu biološku supstancu... Mi se držimo one vukovske misli da se onaj koji upravlja narodom ne može osramotiti ako to šta radi ide u korist tog naroda...“. Nije valjda (u)mislio Kilibarda da upravlja narodom i da mu se zbog toga sve oprašta. Šta li je to Kilibarda učinio za dobro naroda da bi mu se bilo što moglo oprostiti vidjećemo u narednim primjerima podsjećajući ga na ono što je nekad pričao i što danas priča i utvrđuje? A tek način na koji pronalazi i što sve „vidi“ u „politici“ Marka Kraljevića naš „istoričar“ N. Kilibarda, posebna je priča o kojoj ćemo nešto više reći ujedno kada se budemo kritički osvrnuli na „ideološko-političku“ matricu koju nalazi u Njegoševim djelima, zajedno sa „antiislamizmom, antiturskim nabojem i genocidom na vjerskoj osnovi“. Zapanjujuća je činjenica koju nam Kilibarda podastire sa „politikom“ Kraljevića Marka tumačeći je kao spas za „očuvanja biološke supstance“! Moćne su to „istorijske“ misli N. Kilibarde u kojoj je istina duboko povrijeđena, a činjenice istorijske nedostaju za kreiranje „politike“ Kraljevića Marka. Samo Kilibardino „poznavanje“ istorije može „potvrditi“ postojanje i poimanje duboke „politike“ jednoga narodnoga junaka, pa makar to bio i Marko Kraljević, unazad nešto više od šest vjekova! Ni manje ni više nego N. Kilibarda projektuje nekadašnje svoje viđenje, „znanje“ i politiku iz „rata za mir“ u daleko neko istorijsko vrijeme tamo unazak šest cijelih vjekova. A tek šta bi pronašao kada bi spoveo arheloška iskopavanja na lokalitetima poznatim ili onih koje bi „otkrio“? Mora se priznati da je bio neumoran borac za postizanje sopstvenih ciljeva i odbacivanje svoje nacionalističke prošlosti samo da ostane i opstane što duže u vlasti sa onima protiv kojih je bio oštar, uvredljiv, ciničan, zlonamjeran, proračunat, prevrtljiv, kameleonski spretan da se odmah uklopi u novu političku situaciju i bogme sebe uzdigne. Nekada je bio kadar „stići i uteći“, a danas nešto muca, štuca, zijeva, uzdiše a ne diše da valja, škripa pluća mu se čuje kad hoće malo da vrisne, čini se kao da ga je spopala neka golema nevolja! Od nekada velikog i moćnog političkog lidera, galamdžije, kako u parlamentu crnogorskom tako i u javnosti, na skupovima stranačkim ili na političkim mitinzima, sada je mnogo staloženiji, mirniji ili „umjereniji“ u izjavama da ne bi koga povrijedio ili uvrijedio, mekši na izrazima, suptilniji i ljubazniji sa političkim protivnicima sve do prve prilike dok dobije kakvo novo „radno“ mjesto - politički angažman i zasjedne opet u nekoj od fotelja „diplomate“, podpredsjednika ili ministra. Međutim, njegovo politikantstvo, pragmatičnost i „visoka politika“ je prohujalo sa vihorom i sada se samo pazi da koga ne nagazi pa mu taj vrne sa kamatom sve ono što je čekalo pune dvije decenije. Iako je bio nekoliko puta u teškim političkim nokdaunima i ležao na patosu ili češće na koljenima se teturao. Lagano se podizao, iako sa izvjesnim zakašnjenjima, uspijevao se održati u politici i vlasti sve do trenutka kada su ga konačno odbacili oni kojima je dobro zamiritao i koje je doveo do položaja i funkcija nezasluženo je uživajući i na kraju od njih istih bio odbačen kao islužena krpa, marginalna politička ličnost. Njegov politički život završen je na onakav način kakav je primjenjivao prema svojim oponentima,

14

neistomišljenicima ili oštrim političkim suparnicima u Narodnoj stranci. Neki ga svrstavaju u najneprevođenije pisce i kažu da je to ipak dobar pokazatelj ili dokaz sa kojim bi se tada moglo potvrditi da „naškom seljakluku nigdje kraja nema i da u CG živi polubudalasti polunarod”. Nije on kriv što se „ne može prevoditi“ ono što on (na)piše i što ga „ne razumiju“ oni koji čitaju njegovu prozu, za koju drugi mnogo stručniji kažu da im se „sviđa“ iako „ne razumiju“ po nešto ili (po)neke riječi koje on upotrebljava! Vjerovatno je „ornitolog iz Banjana” imao viziju sa kojom je htio da nadmaši i samoga sebe i svoje umne i fizičke mogućnosti samo da bi politički uspio u naumu da zavlada političkom scenom u Crnoj Gori i bude ono što ne može biti „mudrac” naše posljednje decenije 20. vijeka. Ponekad je bio pod napadima „lirske dijareje” pa je koristio svoje „eksperte“ kao zamjenu do njegovog ozdravljenja ili kao pauze za prikupljanje dokumentacionog materijala samo da svome političkom protivniku iz pozicije da ubjedljiv i dokumentovan odgovor njegovim lirskim nijansama.

15

- Novak Kilibarda u „ratu za mir” protiv Novaka Kilibarde u „evolutivnom hodu vremena i promjena” - „... Ja Kilibardu podsjećam da je prekjuče u Crnoj Gori, njegovo ime služilo za uklin, da je bio šef stranke pljačkaša, palikuća i ubojica koji su uzeli obraz Crnogorcima, da je bratski složno sa Šešeljem osnivao Dubrovačku republiku, da je bio serijski četnik iz Slobove tvornice (koji je pozivao na rušenje džamija), a...“. „Davna ideja Narodne stranke da se vaspostavi slavna Dubrovačka Republika i tako na miran i demokratski način riješi pitanje granica između Crne Gore i Hrvatske dobila je ovih dana na aktuelnosti i značaju. Zapravo, ideja je počela da se pretvara u stvarnost! Predstavnici Narodne stranke i slobodoljubivih Dubrovčana sastali su se prije nekoliko dana u Cavtatu i dogovorili se o daljim aktivnostima na realizaciji te ideje... Dubrovačka regija bi, prema ovoj zamisli, bila proglašena za slobodnu, bescarinsku zonu Južne Evrope, u kojoj bi vladali zakoni preduzetništva i slobodnog tržišta. Vrlo brzo žitelji ovog kraja imali bi dohodak veći od 12.000 dolara po glavi stanovnika. Narodna stranka odavno je lansirala ideju da se Dubrovniku vrati vjekovna samostalnost i nezavisnost - izjavio nam je tim povodom dr Novak Kilibarda, predsjednik Narodne stranke... Narodna stranka, rekao je na kraju Kilibarda, u svakom slučaju, smatra pogibljenom i pomisao da se vojska povuče sa dubrovačkog fronta dok se prostor Dubrovnika potpuno ne demilitarizuje....“. Kad je ovo pisao i objavio u „Narodnom Ogledalu“ Novak Kilibarda ni slutio nije da će ga danas ono demantovati za sve ono što priča i pripovijeda u „ispovijesti(ma)“ ili na javnim istupima, po kuloarima i tako dalje, bježeći od vremena „rata za mir“, a pripisujući radnju i krivicu na svoje istaknute članove iz tadašnje Narodne stranke. „Botaničar, etnolog, baštovan...” u isti mah i optičar znao je da osjeti talas i najmanjeg povjetarca i razazna miris cvjetova koji nadolazi, pa ga je vješto za sebe prilagođavao i njemu se podvrgavao. Politički vjetrovi, koji su u nacionalističkim vremenima posljednje decenije 20. vijeka olujno duvali, na njega su samo pozitivno djelovali i „pragmatično“ bili usmjeravani u pravcu njegovih političkih zanosa i vizija kao i osvajačkih namjera prema „srpskom Dubrovniku“ i svim srpskim zemljama na prostoru nekadašnje velike i jedinstvene bratstvom i jedinstvom optočene „monolitne Jugoslavije“. „...Razumije se, treba priupitati vladajuću partiju šta je predvidjela kao protiv mjeru naftnom embargu... Da li Dubrovnik treba da proglasi svoju autonomiju zavisi od žitelja s teritorije stare Dubrovačke republike... Ja želim da vidim lijepe Konavljanke kako opet u miru prodaju svoje grožđe na našim pijacama. Ako stara Dubrovačka republika ostane kao što je bila teritorija s koje Hrvati pucaju na Crnu Goru, neće biti smirenja ni Hrvatima ni Crnogorcima, niti će konavljanske ljepotice u miru prodavati svoje grožđe“! O njemu su izvjesni pisali veoma oštro i negativno, uvredljivo ili realno dajući političke ocjene, kao na primjer: Kilibardine naučne „magareštine i nepodopštine“... „on bubne sličnu, ali gromadniju budaleštinu“... riječ „kilibarda“ mogli bismo uzeti kao

16

jedinicu za banalnost... dosta je reći: Kilibarda je specijalist za pravljenje jezičkih bogalja. I nakaza“... „poznao bih tvoju rečenicu u koju je kuga udarila, pomorila što bješe pismeno i što mrvu pameti imaše...“... a pošto mu je sluh za jezik uzet svaki čas upada u komične, nekad groteskne nesporazume... Ja Kilibardu zovem Slobov Hrt Karaman, kako ga titulira i Jevrem Brković u romanu „Monigreni“... Eto taj učenjak koji veli „samouvjerena u tursku pobjedu“ i „smisaono značenje“ - dobitnik je Trinaestojulske nagrade!... Kilibarda je majstor autoparodije...“. “Grom zagrmi na svetoga Savu usred zime, kad mu vrijeme nije, sinu munja na časne verige, potrese se zemlja sa istoka“.... „Ali da Kilibarda po stoti put krčmi maglu i besmislice, to stoji“. A možda je i drugačije, kako neko reče ili ocijeni, da se radi o svojevrsnom „kilibardizmu“ u najpozitivnijem značenju te riječi! Zašto ne reći da je bio „vođa ’srpskih Spartanaca’ u Crnoj Gori...“, a da se „...ove rede proslavio kao narodni guslar...“. U dosadašnjim rječnicima nema riječi - termina „kilibardizam“, ako se već ne priprema dopuna toga rječnika! Nije naše da ulazimo u motive, razloge i ocjene iznijete u navedenim primjerima, već samo navodimo neke od brojnih primjera u kojima ga tako napadaju pojedinci, istaknute ličnosti politike i kulture ili ga opisuju i politički portretišu. Rekao bi N. Kilibarda „Rade đeca što vide od oca“. Da li će konačno podnijeti svoj izvještaj o političkom „radu“ pa makar to bio drugi dio njegovih „ispovijesti“? Na osnovu brojnih napisa, kritika, izjava, reagovanja, intervjua i tako dalje objavljenih u štampanim i elektronskim medijima, kao i izvjesne dokumentacije o Novaku Kilibardi kao političaru dali smo njegov politički lik onako kako je on uistinu izgledao i djelovao za protekle dvije decenije, nastojeći da budemo objektivni u prikazivanju i argumentaciji, bez pristrasnosti i bilo kakve pomisli da uvrijedimo njegovu političku ličnost. Kritici smo podvrgli sve ono do čega smo mogli doći i što je bilo za kritiku, a bilo nam dostupno analizirajući i upoređujući sve njegove izjave, intervjue i tako dalje. Nijesmo sakrili ništa što je bilo pozitivno u njegovoj dvadesetogodišnjoj političkoj djelatnosti. „Da zlo bude veće danas je također uz Brkovića i najveći crnogorski veliko-Srbin iz ’90-tih dr. Novak Kilibarda, koji se uz višegodišnje šurovanje sa Karadžićem, Miloševićem & chetniks company, glasno zalagao za „veliku Srbiju”. Ovaj pačarist je „Šešeljevski” sijao govore mržnje prema “Turcima”, misleći na Bošnjake u Crnoj Gori, kojima je pokazivao put za Tursku i da nikada neće imati mira u CG. Tako je ovaj vrsni i rasni današnji Crnogorac sa Zurotićem, Buhom, Maksimovićem & comp., uz Momovo i Milovo aminovanje proganjao bošnjačke intelektualce sa posla! Ni to nije sve, jer vjerujem da Jevremu nije promaklo da su rezervisti iz Kilibardine stranke išli po Foči da šire „čojstvo i junaštvo“. Naširoko je poznato da je u Foči na Željeznom mostu na Drini poklano nekoliko hiljada Bošnjaka. To je i sam Kilibarda javno priznao u jednom intervjuu da su članovi njegove stranke učestvovali u klanju i progonu Bošnjaka Foče. Ali na Kilibardinom obraz-opanaku sve može stati, pa čak do njegovog trgovinskog misionarstva na kojem ga Milo ustoličio usred Sarajeva da mu prenosi mišljenja i stavove Bošnjaka koji su mu hrlili u pohode, da ih Kilibarda oduševljava o Njegoševom pjesništvu kako ga Bošnjaci baš najbolje ne razumiju. Doduše Kilibarda je čak dvije godine prije pacifiste Vlahovića bio u Srebrenici i to na jednoj dženazi identificiranih Srebreničana kada se krio iza tamnih naočala. Tada se u Kilibardi guslarski „tumbalo i valjalo” da li da klekne pred žrtvama genocida i da postane srpski a možda i crnogorski Willy Brandt, ali mu se nije padalo na koljena da ne isprlja „trgovinsko-misionarski”

17

frak. Posao je to golem, pa je mogao hlače isprljati a mogao bi mu i Rašo zahatariti, onda za šta su se skupa udarnički borili“?! „A da li ste razmišljali o savezu SUVERENIH država Srbije i Crne Gore, tim prije, što bi, čini se, i partije crnogorskog bloka, mogle pristati na tu varijantu? KILIBARDA: Kada bi crnogorska svijest bila ona iz vremena knjaza Danila i kralja Nikole ja ne bih imao ništa protiv toga da i Crna Gora bude suverena, pa da se onda ujedinjuje sa Srbijom koja se njoj dopada! Međutim, u Crnoj Gori su se nasložili afiniteti prema nekoj drugoj njenoj poziciji, onoj koju su slijedili guvernaduri Radonjići. Možemo da kažemo i ovako - neka oni koji zagovaraju suverenu Crnu Goru priznaju da je ona država srpskog naroda, pa onda, hajde da razgovaramo i o suverenosti“! „... Narodna stranka kao svoj politički program temelji na uvjerenju da Crna Gora i Srbija treba stalno da ostanu u harmoničnoj federaciji... Narodna stranka zauzima se za ravnopravnu Crnu Goru, za harmoničnu federaciju, Srbiju i Crnu Goru i za zacrtavanje prostora za ujedinjenje srpskih zemalja...“. Kao nekadašnji veliki Srbin on danas sebe ne napada kao „velikoga“ Crnogorca niti mu što ima zamjeriti, jer je to, ipak, njegova „evolucija“ iz „pragmatičnih“ razloga! Međutim, on nekadašnjem velikom Srbinu uveliko zamjera samo zbog „snova“ i velikih „zabluda“ u kojima je tada ili bolje reći sve do tada bio!? Teško je velikom Srbinu nekadašnjem i sadašnjem „velikom“ Crnogorcu od „pragmatičnog“ i „evolutivnog“ Novaka Kilibarde, koji će ih napadnuti samo kad mu neko uskrati privilegije. Kada se u njemu posvađaju ili politički mimoiđu veliki Srbin i „veliki“ Crnogorac teško je onda reći ko će izvući deblji kraj ili biti pobjednik, jer i jedan i drugi znaju narodnu poeziju naizust, a posebno stihove sa kojima oni vješto znaju manipulisati, a uz sve to obojica su tvrdoglavi i promjenjivi kao kameleon. Kada je Kilibarda „doprtljao“ u Sarajevo posve se odomaćio i postao starosjedelac koji zna u detalje „šta se ovdje zbivalo u proteklih osam godina... Umije čovjek i tačka. Svud se taj umije prilagoditi! Ne može se s njime mjeriti ameba koja inače drži svjetski rekord u prilagodljivosti“. Zašto „crnogorska ameba sa kokardam“ odbija polemisati sa Markom Vešovićem? Nije valjda da mu nije nivo, iako je „darovit pjesnik i intelektualan čovjek“, a zaboravlja da „njegovi jurišnici jesu palili i pljačkali po Bosni, ali ne divljački, nego vazda uljudno, otmjeno, s ukusom, s mjerom, ne stihijski već po protokolu“. Inače M. Vešović opisuje Kilibardu kao „dojučerašnjeg crnogorskog dvojnika Šešeljevog“! Kilibarda je bio prihvaćen od strane Izetbegovića bez ikakve „uzdržanosti“ pa njegovo prisustvo kao čovjeka koga je Karadžić u ratu odlikovao ordenom - medaljom nije drugima smetalo!? Zašto sada ne zakači taj orden na staračke grudi, junačke srpske i crnogorske i ne treba kao nekada da prijeti „Treba lomit munar i džamiju, a badnjake srpske nalagati“, jer „zemlja zaudara Mu’amedom“ ili „... da tjera Turke na buljuke“ kao Marko Kraljević u narodnoj pjesmi. Moguće da su jedan drugom bili od velikog interesa! Da li je baš tako bilo?! „Ali u redu: ako Kilibarda valja Izetbegoviću, eto mu ga pa nek se njime zakiti ko prvomajskim karanfilom“! Zanemario je starina Novak tada profesuru i bacio pod noge pjesme, stihove i ordenje srpsko zarad jednog mjestašca činovničkog, foteljice. Takav je bio uvijek i na taj način provodio „viteške“ dane, moralne i čestite! Da li je Slobov „Hrt Karaman“ po Sarajevu šenlučio idući od jedne do druge kafane ili je u „La familiji“ evocirao svoje uspomene iz ne tako davne prošlosti i prisjećao se svojih vatrenih govora koje je držao po Bosni ponosnoj? Izjavio je negda i ne tako davno da „nije Srbin, ali je srpskog porijekla“, a danas je najcrnogorskiji Crnogorac veći i od onoga njegovog najvećeg stopostotnog

18

Srbina! Da li je tada ili samo sada bilo pretjerivanja od njegove strane ili je pravi razlog da je on režimu od velike potrebe i svejedno mu je šta je tada pričao ili sada što priča i zanoveta, jer ostao je onaj isti samo sada na tobože drugim političkim osnovama odnosno kursu crnogorske nezavisnosti!? Što bi rekao jedan pjesnik i pisac „I brabonjak je od cvijeća, ali ne miriše. Režim stvara crnogorske janičare“. A nećemo navoditi citat pjesnika šta bi se desilo da Kilibarda kojim slučajem pane u septičku jamu?! Profesor Kilibarda je i danas vrlo prisutan u crnogorskoj javnosti, a naročito je bio medijski aktivan i prisutan ujedno i reklamiran u periodu svoje političke karijere u posljednjoj deceniji 20. vijeka u svojstvu lidera Narodne stranke. Sve u cilju samoreklame nekada je znao zapjevati i onu pjesmu „Gdje sam bio nijesam se krio“, pa na noge lagane stati i na svakom mjestu postojati. Zna on iz koje je to pjesme i iz kojega ciklusa, ali nije više kadar „stići i uteći“ i na strašnom mjestu postojati! A bogme je nekada letio i visoko uzlijetao i slijetao brzinom narodnoga pjevača, a sada mu preostaje da očerupan zimuje među kokoškama! Čega li se plaši? Da li su u pitanju privilegije bijedne, koje bi mogao izgubiti ako progovori kako trebuje i priznanjem se izdigne iznad sebe samoga i svoje političke prošlosti? U svojim metamorfozama, političkim mijenama i stavovima kao lider Narodne stranke je daleko otišao. Razlozi za takve promjene su psihičke i moguće da trpi neke fizičke pritiske. On mnogo više govori sam o sebi i priča sam sa sobom nego što ima namjeru da čitaocu objasni realnost onoga u čemu je učestvovao. „Njegovi nekadašnji ideološki i nacionalni stavovi evoluirali su do nekih stavova koji su potpuno neprepoznatljivi. Treba imati mnogo unutrašnjeg nemira da čovek doživi jednu takvu evoluciju, da ne bude Srbin nego velikosrbin, pa onda Crnogorac, a možda će u nekoj kasnijoj fazi biti Dukljanin. Njegovu izjavu tumačim kao reagovanje na političke primedbe koje sam izneo o Platformi Crne Gore“. Zbog nekih njegovih naglih promjena i iskakanja iz voznoga reda tražen je opoziv sa pozicije političkog savjetnika u ambasadi SiCG u Sarajevu od strane Fonda za humanitarno pravo „...zbog njegove otvorene višegodišnje podrške politici haških optuženika i podsticanja na mržnju protiv pripadnika drugih naroda“. Kilibarda je bio svjestan činjenice da će takvim napadima skrenuti ili privremeno otupiti oštricu u javnosti i u očima onih koji su bili dobro upućeni u njegovu političku djelatnost u vremenu „rata za mir“. Podsjetićemo se na početak posljednje decenije 20. vijeka i izjave N. Kilibarde: „...Treba napustiti haške razgovore i tražiti da se jugoslovenski slučaj prebaci na Ujedinjene nacije, odnosno Savjet bezbjednosti... Ako gospodin Karington priznaje hrvatske granice koje su komunisti postavili, treba mu reći da su te granice ništavnije čak i od onih koje je Hrvatska imala tokom Pavelićeve vladavine. Pavelićeve granice priznale su sve fašističke države, a hrvatske granice, koje su odrezali brozovski komunisti, nemaju ama baš nikakvo pravno značenje...“. Sa kakvim i kolikim je znanjem iz istorije, a posebno upoređenja, tumačenja i zaključci o ne tako davnoj pršlosti, N. Kilibarda raspolagao tada? Do dana današnjega ostalo je to njegovo „znaje“ iz istorije i posebno tumačenje i objašnjenje istorijske prošlosti i pojedinih a brojnih događaja na prostoru nekadašnje jugoslovenske državne zajednice. Da li su osnivači Narodne stranke prilikom njenoga osnivanja zaista „imali jasne ciljeve na dan njenoga osnivanja...“ i da li su svi ciljevi postignuti posebno u periodu „rata za mir“ da se danas „...oni koji su obnovili tu stranku neće postidjeti ni pred slavnim i mudrim precima ni pred, valjda, od nas srećnijim potomcima“!? Znao je sklapati brakove iz ličnog i stranačkog računa samo da se dočepa bilo kakve vlasti, naravno prethodno dobro osmislivši način na koji će to

19

učiniti vješto i gotovo neprimjetno i kako da to bude u „interesu“ njegovih birača i naroda Crne Gore! Znao je igrati političke igre i biti „dobar“ mamac na koji je hvatao sve one do kojih mu je bilo stalo samo da se približi onima iz vladajuće stranke i čelnika DPS-a. Njegova partija Narodna stranka doživjela je zajedno sa njim najveću transformaciju i donekle prebrodila velike krize unutar same stranke, a može se reći zahvaljujući njemu ipak o(p)stala na političkoj sceni Crne Gore u vrijeme njegovoga vođstva-liderstva, mada je na posljednjim parlamentarnim izborima, zbog prethodnih previranja i ostavki lidera u toj stranci ona danas van parlamenta. Narodna stranka od radikalno srpske stranke postala je gotovo neprimjetna opoziciona građanska stranka bez političkih ličnosti koje su mogle stranku da omasove i unutar je reorganizuju. Njen prvi zaokret u političkom smislu je koalicija sa Liberalnim savezom, a nešto malo kasnije sa DPS-om, da bi ta stranka poslije njegove smjene kao i napuštanja nekih njenih političara Predraga Drecuna, Dragana Šoća (ostao u stranci ali bez javnog političkog djelovanja i namjerava otići u zasluženu penziju koristeći zakonske mogućnosti i olakšice za parlamentarce. Nije jedini, a izvjestan broj bivših parlamentaraca - narodnih poslanika već je to pravo iskoristio). Zasluga svim tim preobražajima i brojnim previranjima u samoj Narodnoj stranci, tokom njenog aktivnog političkog djelovanja i postojanja, pripada samome Kilibardi, koji je svojom politikom dodvoravanja vlasti i zadovoljavanjem ličnih interesa prije svega Narodnu stranku doveo gotovo do raspada, posebno od kraja posljednje decenije 20. vijeka. Nedosljednim stavovima u politici i napuštanje osnova programa stranke, kao i koaliciona saradnja sa strankama koje su bile potpuno suprotnih političkih opredjeljenja i stavova prema značajnim pitanjima iz politike, i političkog programa prema državi i prema građanima, a ujedno i prema svome biračkom tijelu, Kilibarda je usmjerio stranku u sunovrat. Svemu tome velikim dijelom doprinijeli su i čelnici Narodne stranke, pa je ta stranka jedina na političkoj sceni Crne Gore koja je iznjedrila najviše stranaka i time značajno oslabila biračko tijelo prije svega u Narodnoj stranci, a dijelom u javnosti i kod onih koji su bili stranački neopredijeljeni, ali je ipak opstala mada danas nije prisutna u crnogorskom parlamentu. Zagovarajući reforme u državi i građansku opciju Narodna stranka je posebno ulaskom u koaliciju sa DPS-om izgubila znatan dio svoga dugogodišnjeg članstva koje je kasnije prilazilo drugim partijama ili novoosnovanim srpskim strankama, pa je postala gotovo neprepoznatljiva iako je Kilibarda hoće prikazati kao „građansku“ stranku. Oštrinu opozicije koju je imala posebno u posljednjoj deceniji 20. vijeka ona je u prvoj deceniji 21. vijeka izgubila i postala jedna od opozicionih stranaka koja je izgubila ono mjesto koje je imala u opozicionom bloku Crne Gore. „...Gospodin predsjednik Vlade, na pitanje: da li je istina da Vlada radi nešto i mimo zakona, odgovara...: „Molim vas, u ovim teškim vremenima mora se, znate, hodati ivicom zakona, pa i nešto da se uradi tako što nije baš, znate, usaglašeno uvijek sa nekim normama“... “To je gospodo moja, vrlo opasno. U vremenima teškim, ne smijemo imati taktičku saradnju sa kriminalom i bezakonjem. Vidite koliko je vladajuća partija Crne Gore, u jednom unutrašnjem, moralnom smislu - nemoralna. Svaka pomisao na taktičku saradnju nekih formacija, u ratu, sa neprijateljem, vas dovodi do bijesa da dokazujete da su to bili goli izdajnici. A čuvate li se gospodo, budućnosti? Šta će vam reći o vašoj taktičkoj saradnji sa kriminalom?... Ali šta će biti kada oni siđu sa vlasti? Mislite da će se te kohorte

20

kriminalaca pomiriti s tim da opet budu samo kriminalci? Ne, gospodo moja! To se čudo ne događa. Kad oboli jedan dio organizma, to napreduje - pa će čitav organizam ubrzo biti bolestan“. A šta tek danas misli i radi N. Kilibarda pripadajući politički i životno sa onima koje je tada gotovo nazvao kriminalcima? Kratkotrajnu političku ljubav i saradnju u koalicijama Narodnu stranku i njene pristalice obezglaviće njen lider, a dodatno će tome doprinijeti partijski čelnici u stranci, počev od S. Đurđevca, B. Bojovića, P. Drecuna i D. Šoća. Kako bi rekao N. Kilibarda političkim rascjepom u DPS-u Narodna stranka je vidjela svoju šansu, ali je to trajalo privremeno dok se DPS unutar politički konsolidovao i opet preuzeo kormilo učvrstivši se još više na vlasti sa svojim koalicionim partnerom SDP-eom. Kilibardi nije pomoglo njegovo i njegovih „eksperata“ „studiozno“ posmatranje „kuda ide konvoj nekada jednistvenog DPS-a. U koalicionom savezu Narodna stranka je samo poslužila DPS-u da svoje članstvo unutar sredi i organizuje, učvrsti i dobije na vremenu do novog sagledavanja političke situacije u tadašnjoj zajedničkoj državi, a Narodna stranka je samo participirala na pojedinim ministarskim mjestima u saveznoj državi i Crnoj Gori. U svemu tome Kilibarda je bio nadigran pa je brže bolje trčao da bi uskočio u poslednji vagon zahuktalog političkog voza da se smjesti poslije, naravno, gubitka mjesta lidera u stranci i napuštanja-izbacivanja iz stranke, na mjesto političkog savjetnika u Trgovačkoj misiji u Sarajevu. Dvije godine pred kraj 20. vijeka on je pokušavao da spasi što se spasiti moglo, a to je prije svega poziciono mjesto poslije svih kriza u stranci i koaliciji na saveznom nivou, kada se još uvijek kalkulisalo sa referendumom i brojnim obećanjima biračkom tijelu stranaka i ukupnog građanstva u Crnoj Gori. Kupovina vremena od strane koalicije trajala je nekoliko godina bolje reći od 1998. pa sve do 21. maja 2006. godina, kada je na jedvite jade okončano i to pitanje državne samostalnosti crnogorske. Lovio je Novak Kilibarda što se moglo i dalo uloviti, ali je to bilo sve sitno pri onome što je nekada imao i kakav je autoritet uživao ne samo u Narodnoj stranci već i u Crnoj Gori, crnogorskoj javnosti i bio donekle važan opozicionar koji je imao svoju riječ u Srbiji - političkim krugovima Srbije, pa i na međunarodnom planu saradnje sa evropskim predstavnicima i brojnim delegacijama i komisijama, koje su radile na održavanju još uvijek jedinstvene SiCG kao države i bili zagovornici državne cjeline. U koalicionoj vladi lavirao je samo da se održi na nekoj od „slobodnih“ fotelja na mjestima ministra ili potpredsjednika kao nekada, ali ne tako više uspješno, jer je bio izgubio pozicije u Narodnoj stranci, pa mu je jedino bilo preostalo da se prikloni najjačoj političkoj partiji DPS-u i njenim stranačkim liderima političkog trojca u DPS-u posebno M. Đukanoviću, S. Maroviću i F. Vujanoviću. Njegovo kalkulisanje nije dalo neke velike rezultate, ali se ipak održao u vlasti poslije onoliko lomova u samoj Narodnoj stranci, i izlaska napuštanja te stranke, a sve zahvaljujući političkom preobražaju - zaokretu za cijeli krug samo da ne izgubi izvjesne političke privilegije koje su same po sebi dobro došle. Nestala je „harmonija“ u zajedničkoj državi, a koje iskreno rečeno i nije ni bilo ni sa jedne niti sa druge strane, pa se sve vještački održavalo uz veliku podršku Evropske Unije na čelu sa Havijerom Solanom, tadašnjim opunomoćenim predstavnikom za odnose u državnoj zajednici SiCG. Evo kratkih izvoda iz intervjua Novaka Kilibarde iz marta 1998. godine, u kojem on „procjenjuje“ političko stanje ne samo u Narodnoj stranci, već u koaliciji i državnoj zajednici, ali s tim da sebe prikaže kao važnog činioca na političkoj sceni tadašnje Crne Gore navodeći da se radi o „realnoj“ politici i uvažavanju stavova njihove stranke. Idemo

21

redom. „Nedavno, prilikom formiranja nove Vlade, narodnjaci su ušli i u koalicionu Vladu... Dok god Narodna stranka vjeruje u demokratski put partija koje danas imaju vlast u Crnoj Gori, ne možemo se smatrati opozicijom... Mi smo dio vlasti i pripadamo vladajućoj koaliciji partija samo do onog trenutka dok se poštuju propozicije koje su nas odvele u tu koaliciju... Desio se istorijski događaj - prsla je iz temelja vladajuća DPS... I kada smo ocijenili da struja Mila Đukanovića obećava promjene, mi smo tu struju pomogli... Kao što smo mi pristupili demokratskom krilu DPS, tako je Đukanović prihvatio politiku Narodne stranke prema Srbiji. Sjetimo se da je premijer Filip Vujanović, kao mandatar, u inauguralnom govoru izgovorio rečenicu koja je upravo sinteza politike Narodne stranke: „Crnoj Gori je korisno u državnoj zajednici sa Srbijom, ali ništa korisnije nego Srbiji sa Crnom Gorom“. Od početka djelovanja naše devize su: „Sa Srbijom da, pod Srbijom ne“. „Ako smo braća, nijesu nam kese sestre“. Milo Đukanović ne zasniva svoju politiku na odvajanju Crne Gore od Srbije, on je ne bi ni mogao odvojiti bez referenduma. Takav njegov put mi podržavamo... Mi nemamo nikakvih razlaza po pitanju nacije. Mi smo jedina stranka sa srpskim predznakom u Crnoj Gori koja priznaje crnogorsku naciju kao istorijsku realnost. Jedino zahtijevamo od ljudi koji predstavljaju crnogorsku naciju da nas priznaju kao Srbe u Crnoj Gori... Saradnja sa Liberalnim savezom bila je istorijski značajna i poetski lijepa... Ako bih se služio metaforom, koalicija sa liberalima bila je na neki način brak iz ljubavi, a sadašnja koalicija je brak iz čistog političkog računa... Mi smo našeg člana Predraga Drecuna, koji je potpredsjednik Vlade, zadužili da sve uradi da bi se izvršila vaučerizacija prije izbora - da građanin bude siguran da će dobiti vaučer, ako ne prije izbora, ono odmah poslije njih. Dakle, veoma smo zainteresovani da se prije izbora vidi trasa tranzicije i apsolutne privatizacije. Sto se tiče borbe za Jugoslaviju, to je podmetnuta teza... Ovu Jugoslaviju ruše Slobodan Milošević i Momir Bulatović... Vladajuća partija se teško odvaja od same sebe. Oni sve česće daju izjave kojima žele da nas marginalizuju i još vjeruju da mogu renovirati svoju partiju do moći i snage da sami upravljaju. Ako misle na koaliciju, oni će nam je ponuditi onda kada budu uvjereni da smo mi mali i slabi. Ja ih upozoravam da to ne rade. Mi se u Narodnoj stranci spremamo kao da ćemo sigurno sami izaći na izbore. A uvjerenje je da bi bilo bolje da idemo u konvoju koalicionih snaga... Naš poslanik Dragan Šoć bio je u pravu kada je prije četiri godine rekao da je jugoslovenska federacija straćara koju treba popraviti prije nego se sruši. Bili smo napadnuti iz svih oružja DPS da smo rušioci Jugoslavije... Ipak, mi naglašavamo da bi rušenje Jugoslavije zbog Slobodana Miloševića značilo paljenje kuće da bi izgorjeli miševi... Još se DPS udvara Miloševiću. Nijesu imali hrabrosti ni da glasaju protiv budžeta, nego su se uzdržali... DPS još nije pravi branilac državnosti Crne Gore i branilac ravnopravnosti u federaciji. To je izgleda u Crnoj Gori samo Narodna stranka... Narodna stranka će predložiti Skupštini rezoluciju o Kosovu...“. Predsjednik NS i potpredsjednik Vlade Crne Gore N. Kilibarda kaže da odbijanje poziva da se ide u rat sa međunarodnim vojnim snagama NATO-a „ne znači dezerterstvo nego intelektualno rodoljublje“, ponavljajući svoj stav da međunarodne vojne snage nisu agresor, već iza njih stoji „čitavo demokratsko čovečanstvo“. Dokazivati ili raspravljati odnosno komentarisati navodno „intelektualno rodoljublje“ N. Kilibarde je bespotrebno, a dovoljno se podsjetiti podstrekačkih govora, nacionalističke mržnje i reći da je bio zapjenušani zagovornik odbrane srpstva i srpskih teritorija i govora podstrekačkih da se ide u „rat za mir“ i brani SFR Jugoslavija a protiv onih koji se

22

otcjepljuju, jer je otadžbina u pitanju i neprijatelj je na našim granicama - ustaše i muhamedanci! Uveliko se bio N. Kilibarda uplašio optužnice da će Uprava Druge armije Vojske Jugoslavije, za koju je kaže „saznao iz pouzdanih izvora” i bio je zaprepašćen da će na njega podići optužnicu zbog izjave o potrebi zaštite teritorije Crne Gore u slučaju NATO bombardovanja, pa je bio jedno vrijeme dobro obezbijeđen da ne bi pao u ruke onima koji su ga potraživali. A zašto bi se N. Kilibarda „plašio“ optužnice od Vojske Jugoslavije kada je imao adute lične da joj je znatno pomagao u „ratu za mir“: „Crnogorska vlast dužna je da narodu podnese izvještaj o stepenu dostignute zaštite. Dok se god ne proglasi opšta mobilizacija u Crnoj Gori možemo se nadati da nam se dogodi ono što se dogodilo u Šidu i Apatinu.“... „Udri vraga ne ostav mu traga, ili gubi obadva svijeta“... „Armija treba da upotrijebi svu ubojnu moć da bi se deblokirale kasarne i da bi se spasio u Hrvatskoj srpski narod od istrebljenja. Ako tako armija hoće da postupi, treba sve rezerve rodoljubive snage da se rasporede po frontovima gdje to odredi komanda Armije“. Neće li da upotrijebi svoju moć koja je zakonita, treba dobrovoljci i da se pregrupišu u nacionalnu vojsku i da djeluju shodno interesima naroda kome vojska pripada. Ja nemam povjerenje ni u jednog Hrvata i Slovenca koji je u Armiji jugoslovenskoj“. Otkuda sada to da taj isti N. Kilibarda predlaže da se vojci ukine voda i struja i da je baca u naručje NATO-a, koji je tada bombardovao SRJ i koji su tu sve „kriteriji“ sa kojima on uvodi svoju „sistem politiku“ čas jedno čas drugo? Nema šta nego je N. Kilibarda pokazao sebe i svoju dvodecenijsku političku djelatnost u stilu „znam ja da sam darovit pisac; bio bih i darovit pričalac da živim u vrijeme od pričanja“. Da li je danas zadovoljan državom, politikom i onim političarima sa kojima je vodio „rat i mir“ ili se kao nekad, dok je bio đak misleći da „niko na svijetu nema junake kao mi, ni more kao mi, ni zdravlje kao mi...“, kasnije duboko razočarao i začudio kad je „vidio da američke penzionerke imaju zdrave zube. A koliko je u nas stasitih nevjesta krnjavih i obezubljenih...“!? Da li i danas živi od priča i svojih „ispovijesti“, naravno sa dubokim zaboravom na tako njemu blisku prošlost? Uslijedila je devetomjesečna vojna opsada Dubrovnika, od jeseni 1991. do proljeća 1992. godine. Nakon naglog porasta velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma na samom početku posljednje decenije XX vijeka Hrvatska se odvojila od nekadašnje SFRJ 25. juna 1991. godine, da bi proglasila nezavisnost 8. oktobra iste godine. Uslijedile su godine ratovanja za ideologiju i teritorije između srpskih i crnogorskih dobrovoljaca i paravojnih formacija, koje su bile pomagane od strane JNA sa jedne i slovenačkih, hrvatskih, i snaga bosanskih muslimana sa druge strane. Crnogorski zvaničnici iz tog vremena su koristili svaku priliku da naglase kako Crnoj Gori prijeti opasnost od invazije iz Hrvatske, i da podsjete da će se Crna Gora zaista braniti svim raspoloživim sredstvima. Kada je bila u pitanju vojna situacija u Hrvatskoj, i ratni sukobi uopšte na prostorima nekadašnje Jugoslavije, crnogorski građani su „podsjećani” na vrijednosti tradicionalnih koncepata poput pravde, ponosa, istorijskog prava, i njihove dužnosti da brane otadžbinu od „sila fašizma” i da je agresija - napad na Dubrovnik neophodna akcija u cilju očuvanja teritorijalnog integriteta Crne Gore i Jugoslavije, sprečavanja sukoba po liniji etničke pripadnosti, i kao jedini način da se spriječi neustavna secesija Hrvatske. Vojna komanda je objavila poziv za mobilizaciju u Crnoj Gori 16. septembra 1991. godine. Komanda Titogradskog korpusa je naredila svim obveznicima, i svima koji su bili određeni da pruže materijalnu pomoć, a koji su vođeni kao pripadnici ratne jedinice br. 2277, da se

23

odmah upute ka ranije određenoj lokaciji. Tada je Narodna stranka Crne Gore, pod rukovodstvom N. Kilibarde uputila poziv svojim članovima da se priključe jedinicama JNA, a njeno rukovodstvo podsjećalo građane Crne Gore na sve njihove „patnje” koje je uzrokovao komunistički režim apelovalo na osjećanje ponosa i pripadnosti „srpstvu”. „... Prije pet godina Narodna stranka nastala je kao autentična stranka, bez uzora. Bila je to, prosto, potreba tog trenutka!... Narodna stranka bila je prva stranka u Crnoj Gori koja nije antisrpska... a to je, pokazalo se, bio dobar mamac za vaskrs srpstva u Crnoj Gori, preko te stranke.... “Ogledalo“ je nastalo kao prirodan izraz želje da se ideje NS plasiraju u javnost...“. Dakle, jasne su i tada bile „ideje“ novoformirane Narodne stranke i njenoga lidera zajedno sa ostalim istaknutim članovima, a sve je bilo podređeno „uslužnoj“ djelatnosti njenoga lidera i najužega rukovodstva, a ostali i obični članovi te stranke i njeni simpatizeri nijesu bili upoznati sa pravim političkim djelovanjem te stranke i naravno da su bili izmanipulisani i zavedeni za „Goleš planinu“. Kasniji slijed političkih događaja i isključenja iz Narodne stranke, kao i „politika“ Novaka Kilibarde, kao lidera te stranke, iz „pragmatičhih“ razloga se mijenjala, preobražavala, krivudala izgovarajući se da se radi o „građanskoj“ opciji te stranke i „visokom“ poimanju demokratskih načela i slobode mišljenja i javne riječi bilo kojeg člana stranke. Proklamacijom od 24. septembra Narodna stranka je pozvala na oružje za odbranu srpstva, i žestoko osudila svaki vid antiratne aktivnosti: „Poziv na demilitarizaciju Crne Gore upravo je poziv na izdaju koju očekuju hadezeovski istomišljenici u Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji”. Nakon dužeg granatiranja, pješadija je ušla na hrvatsku teritoriju. „Šta reći o crnogorskim borcima na frontu? Tamo je velika hrabrost ali i velika pogibija. To su podvizi za legendu... Ja sam, kao predsjednik Narodne stranke, ponosan što članovi naše partije i disciplinom i junaštvom imaju visoko mjesto na frontu. Ali sam poražen vijestima da se tamo mnogo gine. Poručio bih članovima Narodne stranke na frontu da ne uzimaju platu, nego neka se taj novac uručuje njihovim porodicama, odnosno, neka taj novac bude nadoknada za platu koju dobijaju na radnom mjestu. Nijedan član Narodne stranke neće dozvoliti da ga neko smatra plaćenim vojnikom. Naši su članovi veliki broci i besplatni rodoljubi. Takvi će ostati i ubuduće“! “Iduće godine u ovo doba, ako Bog da, Dubrovnik će biti glavni grad Crne Gore, a Ljetnje igre biće u Nikšiću”. Uprkos činjenici da je JNA bila ubjedljivo nadmoćna u odnosu na branioce Dubrovnika, njene jedinice nijesu uspjele da zauzmu grad. U maju 1992. godine, hrvatska vlada je postigla sporazum sa JNA o prekidu blokade i povlačenju vojske sa hrvatske teritorije. Dok je trajala agresija na Dubrovnik, i dok je međunarodna javnost žestoko protestovala protiv ove akcije, vojni vrh i crnogorski političari su djelovalu kao jedinstven front u pravcu kontrolisanja javne percepcije ovih dešavanja. Ideja o teritorijalnom proširenju Crne Gore je zaista našla plodno tlo među tada brojnim zagovornicima velikosrpskog nacionalizma. Nekadašnji lider promiloševićevske Narodne stranke, N. Kilibarda se nadao da će vojna invazija na hrvatsku teritoriju stvoriti uslove za rekompoziciju granica i materijalizovati san o formiranju Srpske Republike Dubrovnik. U kasno ljeto 1991. godine, on je bio glasnogovornik ekspanzionističkog nacionalizma, da bi tokom 2003. godine pokušao da se odbrani tvrdeći da je i on, kao i mnogi građani Crne Gore manje „obrazovaniji” od njega, bio zbunjen, uplašen i izmanipulisan od strane medija!? Da li su uzroci njegove zbunjenosti, uplašenosti, izmanipulisanosti nastali kao rezultat sa brojnih seansi - tretmana, razgovora i susreta američkoga ambasadora i narodnoga prvaka Novaka Kilibarde pa je „hipnoza” zaista djelovala po njega iscrpljujuće ali i

24

„otrežnjujuće”? Ne smije se zaboraviti da pomirenje podrazumijeva suočavanje elita sa prošlim greškama, ali i mirenje na individualnom nivou građana iz dvije države, a što je još jedan od rezultata seansi - tretmana sa ambasadorom! „Gospodin Zimerman s pažnjom saslušao je naš stav da se dubrovačka regija, odnosno teritorija bivše dubrovačke republike, mora militarizovati, kako bi bile mirne granice između Crne Gore i Hrvatske. Osjetio sam da gospodin ambasador dobro poznaje program Narodne stranke i da ima formiran stav prema našoj politici. Dogovorili smo se da se naši razgovori nastave, kazao nam je, nakon ove posjete, dr Novak Kilibarda“. Kakav je danas „osjećaj“ N. Kilibarde i da li je on tada dobro izigran od jednog ambasadora ili je bilo još nekih dogovora za koje javnost ne smije znati, jer je bilo riječi o izuzetno važnim pitanjima iz dome „krupne politike“!? Šta sve skriva Novak Kilibarda od „krupne politike“ a koju nije htio iznijeti u svojo „ispovijesti“? A šta je sve bilo na ostalim „seansama“ ili razgovorima lidera Narodne stranke sa brojnim delegatima i delegacijama, visokih evropski zvaničnika, ambasadorima i drugim ličnostima koji su imali „razumijevanja“ za njegovu politiku koju je tada uporno zagovarao „...da su Srbijanci i Crnogorci ravnopravni nosioci srpske državotvorne svijesti i da će uvijek živjeti u istoj državi...“?! Da li su ga i oni izigrali i nadmudrili, a „seansama“ ga opili i uvjerili da je lider Narodne stranke „ostao“ politička lukava lisica iz Banjana, koja darovito priča, izmišlja, insinuira, obrće, prevrće i kameleonski se mijenja iz časa u čas shodno „pragmatičnim“ razlozima, „evolucije“ njegove ličnosti i „u hodu vremena i promjena“? Utvrđivanje političke odgovornosti je ipak prvi u nizu poteza. Kurtoazno poklonjenje žrtvama, koje političari obavljaju protokolarno, može samo konzervirati bol i želju za osvetom. Istorija nas uči da se političke elite lako i često mire iz sebičnih razloga, pa stoga ne treba zdravo za gotovo prihvatiti ljeporečivu retoriku žaljenja i oprosta koji kao eho političkog spasa odzvanjao i na jednoj i na drugoj strani. Crnogorska politička elita pribjegava generalizacijama, kako bi izbjegla da odgovori na važna pitanja o individualnoj političkoj i vojnoj odgovornosti. Napori vladajuće elite u Crnoj Gori da jednako rasporede odgovornost za Dubrovačku operaciju na sve građane Crne Gore, sobom nosi snažan pečat hipokrizije i paničnu potrebu zaštite ličnog interesa i lične slobode. Takva retorika je namjerena ka depersonalizaciji krivice. Izrazi žaljenja i izvinjenja crnogorskih političara za Dubrovačku operaciju i ostala zla nanešena susjedima, može se reći da su bili više motivisani savremenim političkim trenutkom i promijenjenim odnosom međunarodne zajednice prema situaciji na Balkanu. Naravno, ovakvi gestovi zaslužuju pažnju, ali bude i sumnju u iskrenost govornika, odnosno, rađaju nova pitanja o trenutnim političkim interesima kao motivu za akciju. Hrvatima je prvi izrazio žaljenje crnogorski premijer, pa potom i predsjednik, Milo Đukanović. To je učinio na mjestu koje njegov gest neminovno obavija velom cinizma: u Cavtatu, u junu 2000. godine. Reakcije na njegove izraze žaljenja su bile različite. Vojislav Koštunica je ustvrdio da je Đukanović oprao ruke od svojeg učešća u ratu, i sebe pokušao predstaviti kao potpuno promijenjenu osobu, i kao pravog zapadnjaka! On je, nadalje, podsjetio javnost da je tokom ranih 90-tih Đukanović kreirao crnogorsku i jugoslovensku politiku, te da se sada pretvara kako je to činio neko sasvim drugi. Tri godine kasnije, još jedan „crnogorski jastreb“ iz vremena Rata za Mir je prošao kroz političku katarzu sličnu onoj koju je 2000. godine doživio Đukanović. Trenutni predsjednik novoformirane države Srbija i Crna Gora, Svetozar Marović, se izvinio Hrvatima i Bosancima za sva zla koje su protiv njih počinili građani novoformirane

25

države. S. Marović se, potom, izvinio svim građanima Crne Gore, koje su on i njegovi kolege, Đukanović i Bulatović, progonili prije dvanaest godina. Prve ordene Radovan Karadžić je dodijelio 9. januara 1994. godine na svečanoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske. Odlikovano je oko 180 najviđenijih boraca za ideale saveza srpskih zemalja, odnosno velike Srbije. Orden Nemanjića se dodjeljuje za istaknute vojničke podvige. Izuzetno, i građanskim licima „zbog posebnog doprinosa u organizovanju i vođenju odbrane srpskog naroda i države“. Ljude od riječi, visokim odličjem, Ordenom Njegoša, Karadžić je, između ostalih, odlikovao ljubitelje „lepe reči“, koji su propagirali rat, veliku Srbiju i etničko čišćenje. Tako je Karadžić Njegošem prvog reda odlikovao Novaka Kilibardu dugogodišnjeg lidera ultrašovinističke Narodne stranke, aktuelnog srpsko-crnogorskog diplomatu u Sarajevu. Da li je N. Kilibarda imao samo govorničkog - retoričnog udjela u paljenju Konavala i bombardovanje Dubrovnika ili je nacionalistički žar razgarao sa svojim dobrovoljcima iz njegove Narodne stranke i onima koje je uspio usput zatrovati svojim lijepim govorima i snovima o srpstvu i prostranim srpskim teritorijima čak od srednjega vijeka? Da li je on bio samo huškač rata ili i organizator ratnih operacija odnosno usmjerivač tih operacija ka ostvarenju srpskoga sna i Dubrovačke republike? Da li on otkriva svu svoju „istinu“ ili samo nastoji da svojim zabludama čovjeka u dobrano zrelim ili vremešnim godinama kazuje da je bio opijen i obnevidio usljed nacionalističke zapjenušanosti i mržnje prema ostalim narodima i „inovjernicima” i svima koji nijesu Srbi? Da li je njegovo izvinjenje ili njegov oprost samo kurtoazno ponašanje i dodvoravanje ili veliko lažno predstavljanje sa kojim želi oprati sva svoja nedjela političkog licemjerstva kao lidera tadašnje Narodne stranke? Da li je njegov (raz)um onaj iz perioda „rata za mir” ili je ostao isti ali sada zavijen u oblandama miroljubivog koegzistiranja sa susjednim državama i narodima na kojima je širio svoju ratnohuškačku propagandu šaljući svoje dobrovoljce i dajući im moralno pravo da osvajaju srpske teritorije koje su nekada bila „srpske“?! Da li su to sada zakašnjeli kompromisi sa kojima nastoji izmiriti i sve narode na nekadašnjim teritorijama na kojima su ratne strahote uzimale nebrojene ljudske žrtve i nanijele ogromnu materijalnu štetu? Šta je to što je kod njega iskreno, pošteno i politički moralno da bi ga od svega onoga opralo ili mu umanjilo moralnu i ličnu kaznu za njegova nedjela iz „rata za mir”? Da li su njegova izvinjenja i oprosti samo mudri način političke bitange iz vremena „rata za mir” i snalaženje da spasi staru čapruljinu u kojoj se danas nalazi i pokušava još po nešto profitirati politički, neko mjesto (pri)dobiti i zadržati privilegije zbog onoga što svojim današnjim pravdanjima, govorima, razmišljanjima, nakadnom pameću o prošlosti sudi, procjenjuje, ocjenjuje, zaključuje, pametuje, improvizuje, zanemaruje, minimizira, opstruira, zbrinjava, riba nečije obraze i tijelo, čuva i abolira od krivice za sve što su on i njegovi tadašnji istomišljenici i politički sadrugovi činili u „ratu za mir”? Gospodin N. Kilibarda napadno je prisutan u crnogorskim medijima štampanim i elektronskim, na svim izložbama i naučnim skupovima. Bio je uvijek spreman da i bez svoga ličnog prisustva kaže koju riječ ili prikaže, da osvrt i ocijeni vrijednost o nekoj knjizi iz društvenih nauka. Bez njega se „nije” moglo od kada je počeo da se bavi politikom pa sve do današnjih dana kada je „samostalni p(oli)tičar” i dežurni cenzor svega što se pojavljuje u izdavačkoj djelatnosti u Crnoj Gori. Bez njegovoga „meritornog” stava ili hvale i pohvale, ne može ništa imati onu vrijednost koju bi inače pojedino djelo zavrijedilo! Međutim, nije uspio da svoje ime upiše makar u redakciju ili

26

Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika. Tu je njegova velika falinka koju je htio nadoknaditi indirektnom kritikom povodom onih koji su bili članovi za standardizaciju crnogorskoga jezika i one koji su tu stvar doveli do kraja a bez njegova prisustva, kako tako. Njegova namjera da i tamo ima svoje mjesto iskliznula mu je iz ruku zbog njegovog odsustva, psihološke motivisanosti i čežnje da se nađe u odboru ili se makar nametne, ako ne kao lingvista a ono kao dugogodišnji univerzitetski profesor, koji je generacije studenata „oduševljavao” epskom poezijom, narodnom književnošću i posebno njegovim pripovijedanjem i tumačenjima. Ulazak na mala vrata ovaj put bio je za njega bezuspješan. No ne treba izuzeti iz vida činjenicu da on olako ne odustaje od svojih namjera, makar samo da dio svoga plana nametne ili ostvari, pa će vjerovatno opet pokušati, ali mnogo opreznije i izokola kako samo on umije. Bio je angažovan politički maksimalno na izradi deklaracije o preuređenju odnosa Srbije i Crne Gore i tu je iskazao sva svoja „naučna” znanja i istraživanja projektujući „srpstvo” kao ideološku osnovu na širokim prostorima „srpskih zemalja” za koje je on utvrđivao granice i sanjao snove o „Dubrovačkoj republici” i jedinstvu srpskih zemalja „Dušanovoga carstva” na prostoru Balkana. Da li je tada imao (ja)snu viziju srpstva i srpskih zemalja i da li su mu bili realni zahtjevi na kojima je gradio nemoguću misiju za njega tada je sve bilo slavodobitno i brzo? Znao se tada nametnuti kao veliki ideolog srpskoga sna, začiniti sve to epskom poezijom i stihovima koji su promovisali srpstvo, da bi danas samo jednostavno rekao izvinite, oprostite „bio sam u zabludi” kao i da se „stidi” svojih činjenja u vremenu „rata za mir”, a politika je bila njegov hobi i igrao se on sa onima koji su mu vjerovali, koje je zavodio, ubjeđivao istorijskim argumentima-faktima, stalno se ispomažući stihovima iz kosovskoga ili hajdučkoga ciklusa. Kilibarda Novak više govori sam o sebi iz vremena njegovog srbovanja, više nego što danas vodi (bez)uspješnu borbu da opere ono što se ne može oprati, jer su naslage političkog blata na njemu debele i čvrsto zakorale, a mnogi mladi životi nošeni njegovim dobro ciljanim i odabranim stihovima padali su na mladost koja mu je vjerovala i ostavili su mnogi svoje živote na braniku „otadžbine” od koje se on odrekao. „... Treba imati mnogo unutrašnjeg nemira da čovek doživi jednu takvu evoluciju, da ne bude Srbin nego velikosrbin, pa onda Crnogorac, a možda će u nekoj kasnijoj fazi biti Dukljanin...”, reći će o njemu jedan srpski političar i državnik. Izbor N. Kilibarde za političkog savjetnika u ambasadi DZSiCG u Sarajevu u Trgovinsko-informativnoj misiji nije tako glatko prošao iako je znao reći i predstavljati se posebno crnogorskoj javnosti da je opšte prihvaćeno njegovo prisustvo i njegova politička ličnost, bez obzira na njegovo ranije političko djelanje i da on nema poteškoća ozbiljnijih koje bi mu stale na put da zauzme poziciju na koju je predložen od strane Crne Gore odnosno od vladajuće partije. Mnoge nevladine organizacije u BiH zahtijevale su da se Kilibarda opozove sa mjesta diplomatskog savjetnika. Posebno se isticali u tim zahtjevima udruženje Mladi Muslimani koji su ga prozivali za njegova činodejstva politička, tražeći zajedno sa istaknutim pojedincima iz BiH da se ministar savjetnik u ambasadi Srbije i Crne Gore povuče sa diplomatske pozicije koju je tada obavljao. Oni su insistirali i bili čvrsti u svojim stavovima, smatrajući da „Povlačenje Kilibarde sa ovog mjesta bio bi korak naprijed u uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa između dvije države, dok bi dalji ostanak Kilibarde na tom mjestu, i pored brojnih javnih negodovanja, bila čista provokacija i pokazala da Srbija i Crna Gora i dalje ne žele da odnosi među suverenim državama regiona budu dobrosusjedski i prijateljski ili bar normalni”. Na

27

jedvite jade uspio je spasiti mjesto na kojemu se nalazio samo zahvaljujuću A. Izetbegoviću, koji je našao interes da se pozicija političkog savjetnika u liku Novaka Kilibarde dobro politički unovči i bude zvanična politika Crne Gore u priznanju krivice za ono što je činjeno u „ratu za mir”. Kilibardin politički i moralni konvertizam, njegovo pranje i opravdavanje očigledno je u intervjuu datom „DANI”-ma, gdje nakon posjete komemoraciji žrtvama srebreničkog masakra kaže: „Rekao sam tada da molim i Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci, čiji sam bio predsjednik, što su njeni ljudi išli i na Hercegovinu i na Dubrovnik itd.”, nastoji da dodvoraški i snishodljivošću puzavca pokuša opravdati svoja nedjela i onih koji su bili tada kao protagonisti ili naredbodavci agresorske i zločinačke politike prema bratskim narodima iz nekadašnje monolitne SFRJ. Uspio se dakle održati ne tako dugo koliko je imao namjeru. Nije uspio održati niti sačuvati onaj lični uticaj u naučnim krugovima niti u krugovima političara. Bio je može se reći ponizni sluga koji je sve spreman istrpjeti za samo još jedan mandat na mjesto savjetnika u ambasadi SiCG u Sarajevu. Bio je krpena lutka sa kojom su pokazivali i pravdali svoja nedjela iz „rata za mir” i jedna i druga strana, a njemu je bilo tako ugodno samo da je „ambasador”. Njegova „diplomatska” karijera nije mnogo trajala na njegovu žalost i sve ono što je bio naumio samo da naslage političkog blata donekle, ako ne može da skine, barem da smanji. Na tom planu i danas uveliko radi i sve što piše, priča i daje intervjue, objašnjava i predskazuje, proročanski inicira, usmjereno je ka još nekoj poziciji, pored one koju ima kao profesor i naučni univerzitetski radnik prilično „aktivan“ na predavanjima iz „književnosti prava“ kao predmeta za koji je sigurno najsposobniji i čak će vas uvjeriti i „svjedodžbom” sve potvrditi. Pitanje kakvu je ulogu u ratnoj agresiji imao N. Kilibarda javnosti je u BiH bilo stalno potencirano i zahtijevano je od političkog muslimanskog rukovodstva da ga proglasi personom non grata. Bili su to teški politički dani za nepoželjnog političkog savjetnika na mjesto - poziciji u ambasadi SiCG u Sarajevu u BiH. Da li je bio konačno „provaljen” nekadašnji lider Narodne stranke, izjavama da je njegovu stranku osnovala SDB? To bi u smom početku njegove političke karijere bilo za njega katastrofalno pa čak moguće i tragično, ali se veoma vješto, nakon svega i političkog pada kada nije uspio bolje unovčiti svoju političku karijeru, počeo otvarati dozirano, ipak, prozirno i „ubjedljivo“. Danas kao „samostalni političar” ne igra više ni onu ulogu koju je „znalački“ nekada igrao perući svoje dojučerašnje političke protivnike zarad nekog ambasadorskog mjesta ili člana u nekoj od komisija. Iz tih razloga su mu bila širom otvorena sva vrata štampanih i elektronskih medija i njegova gostovanja na nezavisnim, zavisnim televizijama ili državnoj telviziji - javnom servisu bila sračunata i unaprijed osmišljenjo da preko njega dio krivice prebace na nekoga drugog, a jedan dio na opšte stanje i nepotupuno informisanje, a u blagoj formi prihvate se dijela uopštavanja i kolektivne odgovornosti za tadašnju nacionalističku politiku i uništavanje ljudskih i privrednih resursa Crne Gore i nekadašnje državne zajednice počev od SFRJ pa sve do SiCG. Takve uloge prihvatio se namjerno ili nenamjerno, prećutno ili otvoreno, samo da bude onaj koji će imati materijalne koristi i političku poziciju u Crnoj Gori makar onoliku koliku je do tada imao, iako je nije mogao vječno čuvati, valjda je to shvatao ili je bio i tada u zabludi N. Kilibarda. Stvari su konačno došle na svoje mjesto i N. Kilibarda se sam raskrinkao ne do u detalje ali u onim osnovnim stvarima u potpunosti se ogolio pa ga je sada konačno pristigla kazna ličnoga stida za sva zla koja je činio ili su bila izazvana

28

njegovim nečinjenjem. Da li danas ima neko ko ne poznaje Novaka Kilibardu i njegovu političku ličnost i djelatnost? Da li ima neko kome nije jasna uloga N. K. u njegovoj najcrnogorskijoj političkoj djelatnosti, za razliku od nekadašnje i ne tako davne najsrpskije političke djelatnosti? Kilibarda Novak kao veliki Srbin i „veliki“ Crnogorac, najcrnogorskiji Crnogorac, kako bi to rekli njegovi podržavaoci i zagovornici „najcrnogorskije“ Crne Gore, danas je samome sebi najveća nepoznanica i ljuti politički protivnik i to u jednom ne tako velikom vremenskom periodu političkog djelovanja, a tada i sada bio je u ozbiljnim srednjovječnim godinama bolje reći formirao se u šezdesetim godinama svoje starosne dobi, razvijao nekolike godine i bio veoma uspješan „plivač“ u opoziciji gotovo bez premca, koji je uspijevao da i sebe samoga nadmaši! Danas znamo ko ga je u tome najbolje pomogao, naravno oni koji su ga i osnovali. Danas je druga „nova“ faza njegove političke ličnosti, koja je dijametralno suprotna od one prve a mnogo duža ali znatno staloženija, mirnija, do gotovo tihoga saopštavanja svojih „zabluda“ i „priznanja“ i naravno „stida“ sa kojim će umrijeti ili će dugo mrijeti, a neće uspjeti da se toga (o)trsi(ti). To je i zaslužio sadašnji „samostalni“ politički lider za svoju političku karijeru, koju je dobrovoljno u debelo zrelim godinama izgrađivao, učvršćivao, razvijao i na kraju počeo da srlja tonući u blato sopstvene političke karijere. Reklo bi se da je letio i visočije od mogućega i na kraju pljusnuo u dugo pripremano blato, koje je sam stvarao uz simboličnu pomoć onih od kojih je gledao da ugrabi za kratko šačicu vlasti i bude minorna ličnost u nekoj od fotelja sa, takođe, kraćim zadržavanjem. Mora se priznati da u onome što je gradio i što je sebi samome zadavao kao cilj gotovo da je uvijek uspijevao, ako ne potpuno a ono već polovično i uspješno što se tiče materijalne koristi i privilegija, koje su samo date za odrađeni posao. Vidjećemo šta je sve pokušavao i šta je ostvario tokom svoje političke karijere za gotovo dvije decenije, počevši od osnivanja Narodne stranke pa sve do danas kada politički nije aktivan u nekoj od postojećih stranaka, ali nije ni tako slobodan stijelac već starina „samostalna“. On još uvijek odrađuje poslove pranja političke prošlosti prije svega sopstvene pa zatim onih sa kojima je dugo bio ljuti protivnik, ostavljajući svoje „eksperte“ po strani čak ni da ih prozove po koji put, a zna to učiniti onima koji su označeni za napad ili otkos politički. Vjerovatno da među njima, ipak, ima makar prećutni sporazuma da se mnogo ili oštro ne prozivaju u javnosti ili su bivši „eksperti“ mnogo zadovoljni onim „udomljenjem“ koje im je nekad upriličio njihov bivši lider! Napuštio je odavno jato srpske demokratije i samo srpstvo i sve srpske zemlje koje je nekada znao nabrojati i teritorije veće ili manje gdje su Srbi naseljeni i gdje nemaju zaštitu svoje matice. Sada se priklonio „crnogorskom jatu“ kojemu nije pripadao više od šest decenija već na kraju svoje političke karijere. Shodno svome burnome političkome životu teško da će izdržati još jednu deceniju. Ako je ponekada po starije dana, kao razumni profesor i naučni djelatnik i pisac, književnik, mogao biti neobaviješten i zbog toga nadigran, sada je iako u poodmaklim godinama sa velikim političkim i životnim iskustvom u potpunosti nadigran i to od njemu mnogo mlađih političara, a posebno njegovih „eksperata“ i gotovo svih političara koji su ga (o)stavili na đubrište istorije isluženih političara. Imao je „političku šansu“ i dobru priliku da ostane onaj iz posljednje decenije 20. vijeka i slobodno napušti bavljenje politikom, jer bio situiran, materijalno i politički. Međutim đavo mu nije dao mira, što bi on rekao „oženiše se đavoli“, pa mu sada ne preostaje ništa drugo do da grize nokte ili da prebira po „savjesti“ svojoj iznoseći po nešto u javnost u vidu „ispovijesti“ kao „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost!

29

Treba reći pa i istaći da nije znao kada je pravi trenutak prestati da se bavi politikom. Tek kada je izbačen iz stranke ili kada je kako on kaže „napustio“ - „ostavio“ liderstvo i stranku a prihvatio se druge suprotne strane i stranke, protiv kojih je vodio žestoke političke borbe bolje reći ratove na crnogorskoj političkoj sceni. Dobrim dijelom on je vidio svoje političko skretanje i pruženu šansu za bijeg od prošlosti, makar i privremeno to je za njega bio čist dobitak. Međutim, njegovi pragmatični razlozi i politički „nerv“ nijesu mu dali da predahne, a „uslužna“ djelatnost mami jer donosi privilegije, pa sada zbog svega samo čeka, aktivno čučeći, kada će veliko političko zvono u njegovu glavu udariti i dotući ga kao da nije ni postojao. Šteta koju je nanio Srbima političkim dilom sa Demokratskom partijom socijalista bila je kasnije pogubna po ostale srpske stranke posebno u Crnoj Gori a najviše za Narodnu stranku, koja je postala gotovo stranka bez svoga identiteta i političke moći ne samo u parlamentu crnogorskom nego i kod biračkoga tijela u Crnoj Gori, pa i izvan njenih prostora. N. Kilibarda je postepeno uništavao srpsko biračko tijelo posebno savezima ili koalicijama koje je činio sa potpuno politički suprotnim strankama. Stranke gotovo da nijesu imale ništa zajedničko u pogledu političkog programa. Trenutni interes ih je samo privremeno povezao i još više politički produbio jaz među njima. „Mnogi se sjećaju zapjenušanog, usplahirenog, violentnog Srpstva“, borbe za „ujedinjenje“, rasprave oko zapadnih granica, sve dok N. Kilibarda nije napravio otvoreni dil sa Demokratskom partijom socijalista“! Sada izigrava „novog“ demokratu i služi kao „dezodorans Srbina od 1997-me do 2000-te“. Ne sjeća se Kilibarda da se borio za „Savez srpskih država“, odnosno za rešenje srpskog pitanja u Crnoj Gori, koje bi destabilizovalo njene postojeće unutrašnje političke odnose. Koketiranje i otvoreno flertovanje sa strankama na vlasti-koalicijom DPS-SDP koštala je Narodnu stranku i srpsko biračko tijelo, koje je bilo prilično stabilno sve od posljednjih godina 20. vijeka kod postojećih srpskih stranaka i u jednom trenutku kada je bilo pitanje referenduma. Međutim izdaja je bila očigledna baš od strane lidera opozicionih stranaka, a posebno srpskoga bloka i birača koji su bili za zajedničku državu. Političko flertovanje sa koalicijom na vlasti jasno je pokazivalo izdaju srpskoga bloka, koji je bio bez ikakvog jasnog programa i buduće vizije političkog djelovanja i jasnoga cilja. Nemogućnost da zajednički istupe opozicija je po ko zna koji put javno priznala svoj poraz i pokazala ozbiljne pukotine u srpskom biračkom tijelu, a kod lidera srpskih stranaka očigledan je pokazatelj da su zadovoljni postignutim pozicijama i da ih nekada proklamovani cilj ne zanima pa ga napuštaju praveći međusobne vještačke razmirice. Sve su činili samo da se ne postigne sporazum u čemu su bili zaista jedinstveni, prebacujući krivicu sa jednog na drugoga lidera opozicije. Naravno da je takvo koketiranje i otvoreno flertovanje koštalo cijelu opoziciju na širem planu i sprečavalo da se bilo što promijeni u Crnoj Gori ili da se značajnije uzdrma politička scena crnogorska a sve u krajnjem cilju da se izazova pad vlade i dođe do novih vanrednih izbora. Obojica lidera su vjerovali da će izaći kao pobjednici iz tog flerta, te da su tolike ,,mačke“ da mogu preveslati i one s kojima koketiraju. Danas u opozicionim partijama nema jasnih, dosljednih stranačkih lidera koji program svoje stranke u potpunosti sprovode. Sve je podređeno dobijanju političkih fotelja ili funkcija nekih nevažnih mjesta u raznim komisijama, odrađujući i otaljavajući poslove zarad budućih političkih privilegija, tako da prijeti ozbiljna opasnost da opozicija izgubi na važnosti postojanja, ako već to nije na putu da izgubi i da se i to desi. Politička obojenost

30

crnogorske opozicije gotovo je izblijeđela i samo se čeka trenutak da se istopi i postane bezbojna politička masa, koja je svoju ulogu podredila poziciji na vlasti i radi za njene interese, a na drugoj strani se zadovoljava onim šta joj dodijeli koaliciona vlast odnosno politička elita. N. Kilibarda je u svojoj političkoj karijeri često mijenjao svoje stavova prema potrebama ličnim i odrađivanja zadataka u cilju održavanja stečenih političkih pozicija i privilegija koje su mu od strane crnogorske vlasti poprilično davane iz čisto „pragmatičkih“ razloga a za koje je on vezivao političku karijeru! Istinu o njemu i njegovim mijenama političkim i brojna flertovanja sa njegovim dojučerašnjim političkim protivnicima, sa kojima je bio ,,kao grlo i duša“ ili njegovo prijateljevanje, kao iz vremena sa Slobodanom Miloševićem, zavaravala ga je dajući pogrešnu procjenu da mu se neće neće ništa desiti niti nauditi, u krajnjem samo se moglo nešto saznati uopšteno, ali bez nekih detalja koji bi ga mogli politički ugroziti. Ipak koketiranja sa političkim stranka suprotnoga političkog programa naškodila su dobro njegovom političkom radu pa su počele izvjesne informacije da cure i izlaze na vidjelo. Nije razmišljao o daljem redoslijedu stvari na političkom miljeu Crne Gore ili šire, niti da ga može neko zbog toga prozvati i nazvati ,,Slobovom lovačkom kučkom“, „Slobodanov Hrt Karaman“ ili ,,lovačkim bizinom“ i tako ga dotući i pokopati mnogo dublje od dva metra u zemlju. ,,Razguslana kurvetina iz Banjana“, kako ga je jedan od književnih stvaralaca označio-okarakterisao krajnje oštro, u crnogorskim medijima imala je, ipak, mogućnost da do mile volje priča i pripovijeda šta god bilo da joj na um pane u interesu (o)pravdavanja i pranja političkih biografija onih koji su sa njim nekada bili zajedno u ,,Ratu za mir“, pa zatim bili ljuti politički protivnici da bi danas svi bili zajedno - (u)jedno i na istome zadatku samo sa presvučenim košuljicama. Udara Kilibarda na sva zvona pričajući priče u koje ne može niko povjerovati, a ponajmanje oni koji su bili uz njega cijelo vrijeme ratovanja i koji su bili prisutni kada mu je dodijeljen ,,Njegošev orden“. Sada najveći prijatelj, do jedne ure, sa onima sa kojima je htio naći oružje da izađe na megdan ali nije umio izabrati do metlu, a živi u zemlji ,,pasjoj“, kako je nazva njegov prijatelj. Nekada je sjedio u Senatu DANU i predsjedavao, tako da je i njemu nakačena titula akademika. N. Kilibarda je svaku stranku sa kojom je sarađivao upropastio, izuzev najače stranke DPS-a koji ga je poslije jednokratne upotrebe (od)bacila kao političara i danas je on samo političar sluga na dnevno-političkom uslužnom zadatku, koji se glaska u medijima shodno potrebama pravdanja nečije biografije, stavljanja u zaborav ili „kritičkog“ napada, sve u zavisnosti koliko će dobiti za odrađeni posao, makar nešto od nekih privilegija tek toliko da se sam od sebe ne ugasi politički. Danas neuspješno igra ulogu „samostalnog političara“ i javne ličnosti rjeđe se javljajući u štampanim medijima a više koristeći nezavisne televizije ili javne servise. U političkom smislu njega mogu ubrojiti u ,,pozorište od čovjeka“, koji je svoju dosljednu nedosljednost visoko istakao na crnogorskoj političkoj pozornici i tu nadmašio sve dotadašnje političare od početka parlamentarnoga života u Crnoj Gori uopšte unazad nešto više od stotine godina. Da li je to bila Kilibardina ,,crnogorska komedija lišena humora“, koja se može i na njega u potpunosti primijeniti? Da li se i na njega kao političara može staviti karakteristika koju je za književnika izrekao ,,Andre Žid - sujetan, prevrtljiv, sebičan, lažljiv, ohol, licemjeran, uobražen, jednom riječju - pravi književnik“,

31

naravno da treba dodati i ono što je gospodin Marko Vešović, književnik, veoma dobro istakao da je ,,i pravi Crnogorac“! Moguće da N. Kilibarda i dobije barem jednu od parnica koje je vodio tokom svoga političkoga života, posebno onu koju bi mogao potegnuti protiv pisca ovih redaka, ako mu se kaže da je, ipak, dobio - bio darovan - ili nagrađen ,,Njegoševim orednom“ od strane Radovana Karadžića, mada je onima koji su ga zadirkivali u Crnoj Gori javno na televiziji rekao i poručio neka ga nađu, zapitkujući i sebe i njih riječima „zašto bi ga krio“?! Neuspješno se završila i tužba diplomate - savjetnika N. Kilibarde i to u iznosu 5.000 konvertibilnih maraka. Znao je on druge političare i državnike prozivati za dobijeno ordenje tražeći da ga izvade iz fioke: ,,prije izbora bićete dužni da orden koji ste dobili od Karadžića izvadite iz fioke, pa ili ga stavite na prsi ili ga vratite Karadžiću. Znao je N. K. čvrsto stati za Karadžića i u javnosti se gotovo zakleti da nije kriv odnosno da je nevin i da nema potpisa koji ga može kompromitovati stavljajući čak u zalogu sve pripadnike i članove u Narodnoj stranci njegovoj kao tadašnjeg lidera. Tada je još uvijek bio čvrsto za srpstvo i srpski narod i na njegovim krilima letio i graktao ,,Ja orden neću vratiti koji sam dobio od Radovana Karadžića“. Na svečanoj sjednici Skupštine Republike Srpske, održanoj 9. januara 1994. godine, Karadžić dijeli zaslužnima ordenje. Među onima kojima je R. Kardžić dodijelio orden bio je i dr Novak Kilibarda. Njegova ,,osebujna transformacija“ iako po starije dane izdržala je što druga ličnost ne bi mogla bez teških ili tragičnih posljedica po onoga koji se tako preobražava i premeće skačući uvis i izvodeći salto mortale. Prošao je put od ,,najekstremnijeg četničkog huškača u proteklim ratovima do transparentnog pokajnika“, smatrajući da će pokajanjem i traženjem oprosta ili sa riječima ,,stidim se svoje političke prošlosti“, „stid me je što sam pripadao njima“ sve riješiti u svoju korist i nikome ništa, pa se sada „pokajao“, a za mnoge žrtve koje su pale ili oni koji su pošli za njim sa vatrenim nacionalističkim govorima nikome ništa. On je sebi spasao glavu i danas popuje onima koje je predvodio i pozivao u ,,rat za mir“, a istovremeno kiteći se odličjem za ,,ratne zasluge“. To nije moglo proći bez posljedica, makar samo onih koje će ga riječima podsjećati na sve ono što je zagovarao, dogovarao, planirao, kitio, proračunavao, zbrajao, širio granice, oduzimao teritorije na kojima je srpski narod vjekovima ili nekoliko vjekova. Ima da ga zbog onih koji su stradali, patili, izgubili svoje domove prozivaju svi za života njegovoga, dokle od stida i srama za ono što je činio u ,,ratu za mir“ ne crkne, ili neka jednom već prestane da „objašnjava“ i naknadnom pameću ocjenjuje događaje i svu odgovornost prebacuje na kolektiv. Na kraju neka dokaže svoju nevinost u Hagu, dobrovoljno neka se podvrgne ispitivanju od strane sudija Haškoga tribunala i na taj jedini način može se vratiti „oslobođen“ grehova koje je počinio zajedno sa onima koji su dijelili narode i teritorije nekadašnje velike SFRJ kao državne zajednice. Danas Novak Kilibarda ima na pretek vremena da se pred cjelokupnom svjetskom javnošću opravda i dokaže svoju nevinost u vremenu „rata za mir“, jer rad Haškoga Tribunala je još otvoren do 2014. godine odnosno produžena je njegova nadležnost. Smatrao je Kilibarda da je dovoljno reći i ubijeđivati narode na ratom zahvaćenim teritorijama da se pokajao zbog izgubljenih, osakaćenih, ranjenih i umrlih, protjeranih, razorenih i popaljenih domova i gradova: ,,Ja sam priznao svoje greške i javno se pokajao. Poput Vilija Branta. I nijesam zbog toga imao problema u Sarajevu“. Možete zamisliti da sa pozivom na Vilija Branta, kojega uzima za primjer javnog pokajanja - oprosta za učinjena zla! Naš starina Novak Kilibarda svoja činjena jednostavno briše

32

oprostom-javnim izvinjenjem i to sa pozivom na velikog Vilija Branta, zanemarujući značajnu i temeljnu činjenicu da Vili Brant nije zagovornik onih koji su iz njegovog naroda vodili Drugi svjetski rat. Dakle, on svoje učešće hoće perfidno da odbaci oprostom Vilija Branta, a odgovornost za svoja ratna huškanja stavlja drugima na teret, namjerno i indirektno to čini misleći da će mu biti oprošteno od onih koji ga znaju iz vremena ,,rata za mir“, kada su njegovi članovi stranke dijelili puške sa kamiona punog oružja. Kome to želi Kilibarda zamazati oči, staviti povez i začepiti im uši da ne bi čuli, i staviti krpu u usta da ne bi progovorili! Ne može sporiti N. Kilibarda da nije u ,,ratu za mir“ imao znatnu ulogu nacionaliste, koji je širio mržnju među narode, pozivao u odbranu srpstva, huškao na rat, držao govore i ratne pokliče sa kojima su išli u ratne pohode oni koji su mu vjerovali, one koje je zaveo „lijepim riječima“ i stihovima iz narodne poezije, izmanipulisao svojim političkim govorima, a njih nije bio mali broj i zbog njih samih mora položiti račune, ali ne oprostima i izvinjenjima, posebno ne pričama, zanovetanjima i minimiziranjem lične uloge u svemu tome. I još ima obraza i snage, političke hrabrosti i morala da kaže i potvrdi da je on „moralni“ pobjednik: ,,Jer iza mene je stala čitava bošnjačka elita“!? Kakva je to i koliko velika laž Novaka Kilibarde. Da li je N. Kilibarda zaista „moralni i oralni pobjednik ili je sram, stid i veliko političko zastiđe? On smatra da je 12 potpisnika sva ,,bošnjačka elita“! Eto koliko on nipodaštava i minimizira kulturu jednoga naroda i jedne države u kojoj je bio ,,diplomata“ od karijere. Reći će i istaći N. Kilibarda ,,A gdje god sam se kretao među Bošnjacima doživljavao sam ovacije“!? Takve njegove izjave i tvrđenja odnosno prikazivanje svoje ličnosti i izmišljanja je ništa drugo nego ludost i budalaštine, a posebno kada kaže da je “...među Bošnjacima doživljavao ovacije“! To je suludo od njega i to samo on može reći i vidjeti kao jedan „samostalni političar“ i bivši diplomatski savjetnik-šef crnogorske Trgovinske misije u Sarajevu. Treba da se samo podsjeti onih brojnih zatjeva Mladih Muslimana koji su tražila da bude opozvan sa mjesta diplomatskog predstavnika trgovačko-informativne misije u Sarajevu! Tragikomična je njegova politička ličnost, a posebno način na koji traži prihvatanje oprosta grehova u javnosti crnogorskoj ili na drugim prostorima u kojima je sanjao srpske snove „ujedinjenja srpskih teritorija“! Svjestan je on svega onoga što je činio i sada što čini samo da bi se slegla prašina i pokrilo ono što je sve činio u “ratu za mir“ sa svojim istomišljenicima. Ogroman bi bio prekrivač i mnogo bi debeo morao biti da bi prekrio Kilibardinu političku prošlost i smrad, posebno iz perioda “rata za mir”, pa opaska što pjesnik reče “da kojim slučajem Kilibarda upadne u septičku jamu bi je zagadio” upravo je pravi i najslikovitiji izraz njegove političke djelatnosti. Misli da je mirotvorac, a nekada je bio ratni huškač i da je danas dovoljno propagirati humanost a potirati prošlost skorašnju, kao da niko ne pamti Kilibardu iz vremena ratnih. Kao da nema štampe, video zapisa i ostaloga materijala i dokumentacije sa kojom se na vidjelo dana mora jednoga dana izaći i reći to je Novak Kilibarda pa ocijenite, procijenite, kaznite, nagradite, oživite, potopite, proslavite ili uništite. Ostala je brojna dokumentacija na osnovu koje se može dobro obraditi njegova politička ličnost iz vremena “rata za mir” i naći će se neko ko će ne samo njega detaljno prikazati u pravome ogledalu i kazati javnosti ono što on krije i namjerno zaboravlja, a ujedno dobro zna samo što pritajeno osluškuje vrijeme koje nailazi tražeći spas u protoku vremena. Neka već jednom izađu na vidjelo dana sakrivena „krupna pitanja“ i „krupna politika“ koju je vodio N. Kilibarda sa evropskim i svjetskim zvaničnicima, delegacijama, ambasadorima

33

ili sa našim političarima. Međutim, zaboravlja da će istoričari jednoga dana istraživati brojna dokumenta o svakoj ponaosob ličnosti koja je imala značajniju ulogu u ratnim vremenima, a posebno onih ličnosti koje su bile na čelu stranaka i koristili se masom kao zalogom i faktorom za ono što su radili u ime nje i članstva stranke kojoj su politički i ideološki pripadali i sada bili neodgovorni za sva činjenja i zla. „Asocijacija Fatma ističe, kao isključivo ženska organizacija, daje podršku Nataši Kandić, koja se bori za prava čovjeka i koja je na čelu Fonda za humanitarno pravo, koji je od ministara vanjskih poslova Srbije i Crne Gore zatražio da se Kilibarda opozove...”. Da li će sada reagovati „oznojeni dr Novak Kilibarda” na ono što je pisalo u tadašnjoj štampi na bivšim jugoslovenskim prostorima, a što smo samo djelimično sakupili kao relevantnu dokumentaciju na koju on sam nije bio toliko glasan, već više pasivan ili čak „neobaviješten-neinformisan“ šta se o njemu pisalo svih ovih godina, a on samo u crnogorskoj štampi i na televiziji nastojao zataškati ili opravdati se politikom nacionalističkih dešavanja na bivšim prostorima SFR Jugoslavije i tražiti krivca onamo gdje ga nema. Godinama se dr Novak Kilibarda trudio “da ubijedi Crnogorce kako nijesu Crnogorci, već Srbi. Jašući na tom paradoksu, kao na pobjedničkom konju”, taj isti N. Kilibarda danas je Crnogorac koji ubjeđuje crnogorsku javnost da je sve to bila njegova velika zabluda!? Čovjek bi mu mogao i povjerovati da nije taj isti prof. dr Novak Kilibarda već bio poodmaklih godina, naučni radnik, visoki intelektualac koji je vaspitavao brojne generacije na Univerzitetu državnom. Da li on sada treba da odgovara za ono što ih je zamajavao i pogrešno tumačio istoriju narodne književnosti, crnogorske - srpske ili je to bio i tada njegov veliki „srpski san i zabluda“, koja je konačno otklonjena samo jednom „seansom“ uz besplatnu pomoć nekog stranog diplomate?! Moralnu odgovornost svim generacijama kojima je predavao prof. dr Novak Kilibarda duguje, ako je do tada negirao Crnogorce izjavljujući da su u Crnoj Gori svi Srbi, a danas drugim generacijama studenata tumači da su tek nastali odjednom ili ih je taj isti Kilibarda preveo u Crnogorce, prekrstio i ubilježio u svoj notes - bilježnicu za polaganje ispita. Teška je to njegova obmana kako tada tako i sada pa neka ponovo, ako ima vremena, iznova piše i proučava narodnu književnost u kojoj će shodno trenutku vremena, potreba i političkih dešavanja krojiti istoriju književnosti! Da li se tu radi o podvalama i lažima ili Kilibarda ima suhe činjenice da ono što je nekada govorio, tumačio, ubjeđivao sada na drugi način krajnje suprotan tumači shodno ličnim potrebama i političkim pozicijama onih koji ga podržavaju u svemu tome? Da li su stigli računi za naplatu ili se on još uvijek igra i brani svoje pozicije “zbog svog dupeta koje želi da se ofunja u nekoj” fotelji onako po stare dane pored fotelje profesora na privatnom (ili) državnom univerzitetu, gdje ga studenti sada slušaju i gledaju u „novoj“ ulozi predavača, koji je zaboravio svoju nastavničku djelatnost na državnom univerzitetu bezmalo četiri decenije, a možda i gotovo cijelih pet decenija profesure na visokoškolskoj ustanovi. S obzirom da se (ne) nalazi na spisku političara i poslanika koji bi imali pravo na državnu penziju Kilibarda je vjerovatno iskoristio pravo da dobije pripadajuću penziju za koju on smatra da mu materijalno bolje odgovara, izuzev da je imao ponudu za nacionalnu penziju, koja je svakako veća o svih postojećih penzija koje jedan građanin države Crne Gore ima mogućnost da koristi shodno ispunjenim uslovima za privremenu ili starosnu penziju. Dešavanja na crnogorskoj političkoj sceni u posljednjoj deceniji 20. vijeka i ujedno unutar-stranačka previranja, kao i međustranačka prozivanja i

34

podkusurivanja, ne smo ona koja su bila u okviru parlamenta nego i ona koja su se mogla u štampi pročitati ili između redova naslutiti, dobra su podloga za proučavanje i istraživanje ukupne političke panorame crnogorskog višepartizma od počeka 90-tih godina 20. vijeka pa gotovo sve do pred kraj prve decenije 21. vijeka. Mada Crna Gora nikada nije bila zemlja bogatih ljudi ili bogataša u njoj ipak danas ima milionera koji su se snašli u vremenu „revolucionarnih” dešavanja i „događanja naroda” u vremenu „jogurt revolucije”. Samo dvije decenije od „jogurt revolucije” i generacije koja je došla sa njom „mladi, lijepi i (još) pametni” najvećim dijelom su se dobro snašli i unovčili svoju političku i nacionalnu pripadnost kao i osjećaj politički da se na vrijeme okrenu kao kukurijek na dimnjaku seoske kuće. „Danas je to i opljačkana zemlja”. A promjene koje su se desile najviše su pogodile onaj (naj)siromašniji i srednji drštveni sloj. Oni koji su vješto skakali i preskakali pa uskakali u jedan, drugi, treći i ko zna sve koji politički ili stranački tabor dobro su materijalno prosperirali i ne nalaze se na šalterima brojnih banaka već imaju svoje bankovne račune sa šestocifrenim iznosima kapitala, a plate su danas na „evropskom“ prosijeku približno 400-500 eura, daleko ispod prosijeka jedne socijale u bilo kojoj zapadnoevropskoj zemlji. Sve su to Novakova „dva oka u glavi” kao asocijacije državnog jedinstva i sloge Srbije i Crne Gore. Deviza ili floskula nekadašnji nezavisnih intelektualaca, „prvo država pa demokratija” danas nema alternativu i sve je podređeno političkoj eliti i koalicionoj vlasti. A bogme malo što nedostaje i opoziconarima stranačkim i oni imaju od čega da prilično dobro žive trgujući i kalkulišući sa biračkim tijelom koje nikako da shvati prevaru kako od onih na vlasti tako i od onih u opoziciji, bez obzira kojemu stranačkom bloku pripadali ili pojedinačno političkoj stranci. Nekadašnji lider Narodne stranke i potpredsjednik Vlade RCG Novak Kilibarda htio je sve mijenjati što njemu lično nije odgovaralo a posebno komuniste, komunističku i socijalističku Jugoslaviju i sami naziv Jugoslavija, iz tada njemu važnih razloga i zbog uroka “jer se naziv Jugoslavija nije pokazao srećnim...”. Da je kojim slučajem ostao duže na vlasti šta bi sve on imao predložiti ne samo za promjenu naziv-imena nego i pojedinci bi bili uniformisani prema njegovom gledanju i poimanju “estetike” i izgleda, pa i oblačenja svakako. Bila bi to „demokratija” na njegov način! Bio je za promjenu imena Jugoslavije isto kao nekada za promjenu naziva Univerziteta „Veljko Vlahović” i brisanje toga imena i prezimena njemu odioznog zbog onoga što je on kao tadašnji političar znao vrednovati! A nikada se tada nije zapitao a što ako je u zabludi tadašnji lider Narodne stranke i nekadašnji potpredsjednik Vlade, koji je javno govorio i pisao da su Crnoj Gori svi Srbi?! Ko zna da li će se zbog „zablude” u kojoj je i „besvijesti” ikada sjetiti pa ga treba stalno podsjećati na njegove riječi, tumačenja, ocjenje, zaključke, i ko zna još koje isprazne floskule i predloge. Poslao bi Kilibarda u Hag mnoge koji su to zaslužili i za koje on kaže da treba da se odazovu pozivu Haškoga Tribunala, samo da se o njemu ništa ne priča niti o njegovoj političkoj biografiji ne pokazuje učešće u „ratu za mir”. Sada se pruža šansa Novaku Kilibardi da sam iskusi snagu Haškoga Tibunala i pruži sudijama dokaze o svojoj nevinosti političkoj u vremenu učešća u „ratu za mir“ i time jednom za uvijek skine svoju odgovornost za „snove i zablude“ koje je tada imao, jer rad Haškoga Tribunala je produžen do 2014. godine. Da li N. Kilibarda vidi sebe kao osumnjičenog ili dobrovoljca da jednoga dana govori o svojoj političkoj ulozi u „ratu za mir“? Zna on da ocijeni, procijeni i odlučno potvrdi ili bolje reći znalački odgovori ko je “veliki državnik” pa u

35

tom smislu i kaže i to odmah nakon bombardovanja SRJ, Beograda i Srbije za predsjednika SAD Bila Klintona da je „uz duboki poklon svim žrtvama bombardovanja, a posebno djeci, Klinton veliki „državnik“ koji će „ostati upamćen kao moćni državnik u istoriji Amerike, a ne ratni zločinac“! Šta je sve Kilibarda izjavljivao počevši od dolaska za lidera na čelu Narodne stranke? Odmah pred referendum o državnoj zajednici 1992. godine on čvrsto stoji na pozicijama srpstva i kaže: „Ovaj referendum nije novi korak, nego samo jedna stopa na putu kojim su se kretali Crnogorci u doba Njegoša i u doba kralja Nikole“... „Nikad nijesam sumnjao da srpska matrica u Crnoj Gori neće ostati matica jedinstvene snage. Svi protivnici jedinstva srpskog naroda imali su šansu da iskažu svoje uvjerenje“. Naravno da je već tada Kilibarda „sagledavao“ političko vrijeme i događaje, da je birao trenutak kada će svoje izjave vješto ukomponovati zarad svojih ličnih interesa samo da bi održao lidersku poziciju u stranci i dočepao se vlasti, kakve ministarske fotelje mimo one klupe u parlamentu. Vlast ga je opčinjavala, opijala do besvijesti i zabluda tako da nije birao trenutak samo da bi dao izjavu sa kojom je tada sebe reklamirao. Ništa toliko nije fasciniralo Kilibardu kao njegovo učešće u vlasti, u ulozi potpredsjednika Vlade RCG, pa je sve podređivao veličanju sopstvene uloge dajući brojne izjave od kojih se danas usteže, potire ih, ne sjeća se ili jednostavno kaže to je tada bilo tako, a dojučerašnjeg saveznika i koalicionog partnera u Narodnoj slozi on proziva sa mjesta potpredsjednika ocjenjujući da Liberali nanose veliku štetu Crnoj Gori i ukazujući mu kuda to svijet ide i šta to velike sile i državnici onemogućavaju Crnoj Gori, koju su spasli niko drugi do Kilibarda sa koalicijom „Da živimo bolje”. Pita (se) Novaka Kilibarda: “Zašto svijet neće samostalnu Crnu Goru“? „...Predsjednik Narodne stranke, potpredsjednik Vlade RCG, ocijenio je da Liberalni savez Crne Gore nanosi štetu i sebi i naporima aktuelne vlasti, da sačuva Crnu Goru od „crveno-crne opasnosti“... „Liberalni savez čini štetu sebi, što ne priznaje činjenicu da Crna Gora u istoriji nikad nije bila primjećenija u svijetu, nego što je bila danas i da je izborna koalicija „Da živimo bolje“ sačuvala Crnu Goru od razaranja od avijacije NATO pakta“... ,,...on je pročitao i upitao liberale zašto danas nema „ni slovom, ni brojem značajnih političara u svijetu koji smatraju da Crna Gora treba, obavezno i hitno, da napusti državnu zajednicu sa Srbijom ... podsjetio je na izjavu Klintonovu da ga ne interesuju nikakvo prekrajanje granica...”. “Kilibarda ne misli ono što je nekad mislio, nego misli ono što sada misli, do sljedeće prilike...“. Nikoga ni tada nijesu začudili stavovi, snovi, zablude Novaka Kilibarde, odbrana srpskog nacionalizma u Crnoj Gori, stav protiv autokefalne crnogorske crkve, protiv posebnog crnogorskog jezika,...“. Ne sjeća se Novak Kilibarda intervjua iz 1988. godine datog u „DUGI“, a i zašto bi to činio, Ratku Kneževiću, tadašnjem novinaru, a kasnije šefu trgovačke misije u Americi i sadašnjem biznismenu. Šta sve nije Kilibarda izjavljivao u brojnim intervjuima pa je potpuno razumljivo da se „ne može“ sjetiti svega što je tada tvrdio zarad interesa ili onoga što danas tvrdi zarad trenutnih interesa svojih-ličnih i inih kojima su potrebna njegova tumačenja svih dešavanja iz vremena posljednje decenije 20. vijeka, a ujedno pravdanja i presvlačenja kao i pranja ruku od mnogo prljavštine, a bogme i krvi koja se prosula u „ratu za mir“. Preko Novaka Kilibarde i njegovih intervjua nastoje se oprati pojedini političari iz generacije „mladi, lijepi i pameti“, zaboraviti brojne činjenice i dokazi o jednom sumanutom vremenu nacionalističke mržnje, koja je bila uperena prema drugim narodima u susjedstvu, i zaglušiti se oni koji i danas podsjećaju sve one koji

36

prekrivač zaborava stavljaju na sva dešavanja i učešća onih iz vremena „rata za mir“ i naravno rukovodeće strukture. Novak Kilibarda treba da odigra ulogu amortizera, a svojim „zabludama i besvijesti(ma)“ opere, minimizira politiku filozofije razvoja, a riječima „stidim se“ i „stid me je što sam pripadao jednom vremenu i politici...“ ispraznim i neiskrenim oprostom hoće zatrpati sopstvena činjenja iz „rata za mir“ i prebaciti krivicu na opšte „stanje duha“ i kolektiviteta na širokim prostorima ondašnje SFRJ države. Dakle, hoće da obesmisli sva zvjerstva ratnoga vremena iz posljednje decenije 20. vijeka. Iz tih razloga daje se Kilibardi da može nadugo i naširoko da priča, pripovijeda, zanoveta, dezinformiše, obesmišljava, minimizira svoju i drugih političara ulogu iz generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“ i ulogu svih političara sa crnogorskih prostora koji su bili na rukovodećim mjestima i funkcijama vodeći „rat za mir“. Teško je to tako brzo potisnuti, a kamoli zaboraviti i proći će najmanje još dvije decenije da bi se smirilo stanje nekadašnjeg „ratnog nacionalističkog vihora“ na prostorima nekadašnje državne zajednice SFRJ. Naći će se oni koji će stalno proučavati ulogu svakoga pojedinačno od političara onih stranaka koje su imale velikog učešća u „ratu za mir“ a koji nijesu pozvani od strane Haškoga Tribunala, nego su svoj veliki dio krivice svalili indirektno na one koji se već tamo nalaze na izdržavanju kazne za počinjena ratna razaranja, ljudska nedjela, ubistva, zvjerstva, pojedinačne i masovne zločine nad djecom, ženama, starcima, nevinim i iznemoglim ljudima, razorenim i popaljenim domovima i ognjištima. Od brojnih intervjua koje je Kilibarda davao raznim dnevnim novinama ili nedjeljnim revijama i časopisima izdvojili smo nekolika, po našem mišljenju značajna za razumijevanje „naglih“ promjena koje su mu se dešavale u njegovom veoma „plodnom“ političkom životu za kratak vremenski periodu od svega dvije decenije. Prva je faza u trajanju od jedne decenije aktivna faza njegovog političkog djelanja u Narodnoj stranci i druga faza ona u kojoj je kao „samostalni p(oli)tičar“, analitičar i kritičar, pisac i pripovjedač, dežurni nadzornik svih kulturnih dešavanja i aktivni posjetilac ili govornik na brojnim posjelima, skupovima, izložbama i tako dalje. Jedan od takvih intervjua je i ovaj koji dajemo u skraćenoj verziji: „Profesor sam po zanimanju, a pisac po sudbini. Pisanje naučnih radova moja je akademska dužnost, a pisanje proze moja je ljubav. Bavljenje naukom obavezuje, iscrpljuje, zamara, a književno pisanje je igra duha, zadovoljstvo, velika nada i još veća iluzija... Moji su Banjani stalno bili na istorijskoj vjetrometini... Još konkretnije: moje pisanje, opričavanje života, to je vraćanje na praiskonski oblik priče... Kojoj književnosti Vi pripadate: crnogorskoj ili srpskoj? To su podjele u našim uslovima smiješne. Miješamo neke geografske i teritorijalne pojmove sa suštinom jednoga jezika, jedne kulture sa zajedničkim korijenima. K’o da se nemamo ničim pametnijim baviti? Nažalost, i to nekome treba, pa se primitivno i anahrono dijelimo na što sitnije parčiće... A ja sam član srpskog Udruženja (književnika) jer me je ono primilo za svog člana prije dvadesetak godina. I ne mislim ga napuštati... Da u ovo vrijeme nema na književnom polju ništa osim Matije Bećkovića, opet bi Crna Gora dosta ostavila za književnu budućnost... Važno je da Crnogorci stvaraju, a gdje obitavaju, to, zaista, nikoga ne bi trebalo posebno zanimati...“. Da li je tako danas i da li N. Kilibarda ostaje pri svojoj tadašnjoj izjavi ili su neki drugi interesi danas i pitanju? Kakav je danas odnos Novaka Kilibarde prema književnom stvaralaštvu M. Bećkovića? Šta je samo pričao nekada u svojoj prvoj političkoj fazi a šta u njegovoj drugoj fazi kao borac za

37

crnogorsku nezavisnost i da li je sve to N. Kilibada uspio zaboraviti, naravno kao „veliki“ Crnogorac?. „Crnogorska nacija razvila se iz srpskoga naroda, a taj ne narod slovenski narod. Tu notornu istinu zna svaki pismeni i nepismeni Crnogorac. Ali, nažalost, odavno je nekome stalo da se Crnogorci razbratstve i od Srba i od Slovena... Od Štedimlije do Brkovića, u pitanju su pojedinci da dokažu kako svi Petrovići nijesu znali kome narodu pripadaju. To je toliko pametno kao kad bismo počeli dokazivati da istine o kritsko-mikenskoj kulturi treba tražiti mimo Homera, a o Periklovu dobu mimo grčkih tragičara, vajara i filozofa... Zlo je u tome što su takvi zanesenjaci oduvijek imali podsticaj u političkim krugovima. Tako i današnji nacionalisti, kojih je, čini mi se, ipak mali broj, imaju obilatu pomoć nekih političara... Zato, molim Vas, ja ne znam šta je to velikosrbin... pogledajte tzv. Cetinjsku književnu opštinu „Genezofobije“ Sava Brkovića i pamflete što ih drugi Brković, Jevrem, objavljuje u zagrebačkoj štampi pa ćete vidjeti da ta dva poslanika nijesu bila pa u zabludi. A tada su oba okarakterisana kao velikosrbi... Nacionalistički pristup jeziku ne interesuje me ni kao pisca ni kao profesora. Vuk je uspostavio istine našem jeziku i ja slijedim taj smjer. Nažalost, nad našim jezikom radi interesa dnevne politike vrši se nasilje, i to na više mjesta u zemlji. Ta kriminalna radnja kako sada, tako i u prošlosti ima izvorište isključivo u političkoj svijesti, a ne u naučnoj i književnoj... navešću jedan slučaj... “Crnogorske bajke“... U knjigu je ušla bajka „Međedović“, koju je Vuk zapisao od Tešana Podrugovića, u Karlovcima 1851. godine. Tešan je bio, kao što je poznato, iz okoline Gacka. No, priređivač je izmijenio jezik date bajke i prilagodio ga svojim pogledima na, kako ga nacionalisti nazivaju, crnogorski jezik... takva radnja nije civilizacijska... Ili, recimo, u nekim krugovima se radi na tome da se pribave dokazi da nije bilo istrage poturica u Crnoj Gori početkom osamnaestog vijeka, i da je Bajazit, a ne Miloš, ubio cara Murata na Kosovu. Cetinjski časopis „Ars“ radi na tom projektu, koji je prije sve drugo nego naučni projekt. Eto, vidite šta uska, rigidna nacionalistička svijest i pamet mogu da učine. Ima li takvih primjera u drugim sredinama? Kako da ne? Recimo, godine 1944. Slavko Ježić u knjizi „Povijest hrvatske književnosti ustvrdio je da je ciklus pjesama o Marku Kraljeviću samo hrvatska književna baština. A skoro da se čuo podatak na jednom simpozijumu da Šiptari raspolažu sa deset hiljada stihova narodnih pjesama o kosovskom boju?! Zamislite-deset hiljada stihova u Šiptara, a sva klasična srpska epika o kosovskom boju, onako razuđena i ogromna, sadrži samo dvije hiljade stihova. Tako je u Jugoslaviji nastupilo neko smutno vrijeme gdje svak dokazuje ono što želi dokazivati“! Komentar na datu izjavu je suvišan, jer je danas Novak Kilibarda neka sasvim „druga“ ličnost, suptilnija i sasvim nešto drugo u dubokoj besvijesti i zabludi obitava u poodomakloj starosnoj dobi pri „bistrome“ razumu i „zdravoj“ pameti!? Da li se odrekao N. Kilibarda navedenoga u citiranome tekstu ili ga je „zaboravio“ jer je pisan u vremenu nacionalističke i alkoholisane euforije njegovih dobrovoljačkih odreda? O tome kakvo je Novakovo današnje političko i „naučno“ mišljenje i gledanje za navedene primjere, koje smo istakli, suvišno je išta reći ili komentarisati. „Van, naravno, svake naučne i istorijske relevantne istine... Crnogorsko rukovodstvo ponajmanje bi imalo pravo da negativno sudi o mitinzima... Zna se, naravno, da u svaku masu uplivišu i neostvareni ljudi, bolesne osobe, bistri potok nosi i mnogo trunja... Lingvistika i sociolingvistika dobile su odličnog materijala na mitinzima, ... Širok je raspon od parole „Ako nam oduzmete transparente ostaće nam motke“ do lapidarnosti

38

„Sram vas bilo“... Vuk je prvi primijetio da u pjesmama koje govore o crnogorskim bojevima ima više istorije nego poezije... Nije velika mudrost reći da je Njegoš izrastao iz klasične usmene književnosti našega jezika, uostalom, kao što je i Homer izrastao iz klasične usmene grčke književnosti. Kosovo je i početak, i kraj, i suština i bitak, i ishodište Njegoševog epa... Izdvajati repertoar koji prati samo crnogorske borbe i smatrati ga crnogorskim, a zaobilaziti Kosovski ciklus znači činiti nasilje nad jednom istinom... Sve su naše podjele jadne i kukavne... Kao što je nemoguće dijeliti našu klasičnu, i lirsku i epsku poeziju na nacionalne djelove. Tako nije moguće ni ovaj naš jezik na dva. Pa, zaboga, radi se samo o varijantama... Napisali ste po svojoj priči i scenarij za „Smrt Smail-age Čengića“? Da. Ta se priča i film zove „Dedagina godina“... Biće interesantna, nadam se, ta paralela sa ovim današnjim nasrtajima na Kosovu. Još jedan dokaz da se istorija često ponavlja, ali nimalo slučajno. Nemojte se zavaravati“! Da li se danas N. Kilibarda „ponavlja“ ili razlikuje u svojoj „evoluciji“ i koliko u političkom i naučnom smislu, ali samo iz „pragmatičkih“ razloga! Da li poslije samo ovakvog jednog intervjua odnosno izvoda iz njega treba bilo što komentarisati. Da N. Kilibarda „nema“ drugačije „naučno“ mišljenje ili su sve to njegove zablude od kada je završio studije i postao profesor pa do današnjih dana, prije svega njegovih političkih izjava i danas brojnih tumačenja kako je sve zlo i naopako i upereno protiv samostalne Crne Gore i njenoga rukovodstva, a o jeziku podjelama, i sličnom da ne govorimo? A gdje je tu Njegoš onako kako ga je nekada i posebno danas N. K. tumačio i traži da se nanovo iščitava i tumači shodno dnevnopolitičkom trenutku i potrebama onih kojima se mora dodvoravati i za čiji račun politički mora odrađivati poslove ne samo nauke nego i politike. To je, dakle, Kilibarda Novak „vjerni i iskreni“ tumač srpskoga i crnogorskoga naroda i književnosti narodne, istorije crnogorske i srpske. Šta se u njegovoj političkoj glavurdi sklupčalo pa ga hoće razmotati danas nakaradno da ne može biti gore ni naučno ni stručno već političko, kalkulantsko, nenaučno, i do zla boga neznaveno i za njega posprdno. Zar ne vidi N. K. ili ako ne vidi zašto se ne podsjeti onoga što je nekada učio i znao kao profesor, a sada kao političar iz vremena njegovoga zapjenušanoga i zapaljivoga nacionalizma hoće da nakaradno priča i pripovijeda o narodnoj književnosti, o Njegošu koji mu je danas izgleda glavni krivac ili smetnja da razvije „novu filozofiju“ čitanja i ispravljanja stihova pa bi na čisto frizerski način, makazama, skraćivanjem stihova u kojima on „vidi“ da sadrže „antiislamizam, antiturski naboj i genocid na vjerskoj onovi“. Zar ne vidi N. K. da se sam sa sobom posprduje i zanoveta gazeći sve što je činio na književnom polju i političkoj pozornici crnogorskoj! Da li će njegova treća faza razvoja najzrelijeg trećega doba njegovoga donijeti nešto novo i (ne)očekivano i za njega samoga? Kod Novaka Kilibarde nema iznenađenja, jer bi iznenađenje bilo da ono izostane. Zato je u stvari N. K. ostao najnedosljedniji političar koji je do sada postojao i opstajao na crnogorskoj političkoj sceni posebno u vremenu višestranačja u Crnoj Gori od početka posljednje decenije 20. vijeka pa sve do današnjega dana. Teško da će neki političar biti u mogućnosti da izda svoja politička načela, principe, stavove, ubjeđenja i iskaže toliku dozu dosljednje nedosljednosti pa makar i mnogo duže bio na političkoj sceni ne samo u Crnoj Gori nego i na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima. Težio je da bude u svemu prvi, posebno u politici je smatrao da će se dokazati. Upravo je na tom polju duboko u blato pao i tu ostao bez mogućnosti da se podigne i pored brojnih izvinjenja i oprosta koje je davao u cilju sopstvenog pokajanja. Na samom početku političke karijere znao je izabrati opozicionu

39

stranu i staviti se na čelo Narodne stranke i pridobiti brojno članstvo svojim ljeporječivim govorima, slakorečivim frazama, dosjetkama i sve to začiniti epskim stihovima iz narodne književnosti odnosno iz brojnih pjesama Kosovskoga i Hajdučkoga ciklusa. Znao je dobro odabrati trenutak kada je okupljenoj masi pogađao nerv-žicu da čuje ono što su htjeli čuti, a obrnuti za tili čas ono kada nije pogodio u damar pa se dosjetkama vraćao na početak i sakupljao političke poene širom Crne Gore i dijelom Bosne i Hercegovine, pa i rjeđe Srbije, u Beogradu. Njegovi pristaše birale su trenutak kada mu je trebalo pomoći i dati snage da zatalasa mase ne samo pristalica, simpatizera, članova njegove stranke već i onih gledatelja radoznalih koji su se tu našli da čuju i vide šta se sve tamo zbiva. Mnogi su vrijeme prevrata ili „Bal pod Maskama“ dobro unovčili, a posebno ono što je malo kasnije došlo u vremenu „rata za mir“, političkog razvrata i cijepanja stranaka. Sve je to pogodovalo raznim mešetarima iz nekadašnjeg komunističkoga šinjela uz, naravno, odobravanje onih na vlasti zarad sopstvenih interesa čiji poslovi su se tajno obavljali, a zvaničnici o tome pojma nijesu imali!? Bio je rođen za teatar i uloge prevrtljivca i licemjera političkog, koji je svoju sposobnost znao pred gledalište pokazati i dobiti ne samo aplauze nego ono šta je on htio. Kažu da „nema velikih predstava, bez velikih majstora teatra“, pa je „Lorens Olivije“ crnogorske političke scene, lider i predsjednik Narodne stranke, potpredsjednik Vlade Crne Gore, prof. dr Novak Kilibarda igrao onako kako su drugi režirali u periodu s kraja posljednje godine XX vijeka i tako nastavio sve do današnjih dana samo nešto malo rjeđe, birajući uloge sa manje težim tekstom i problematikom. Ipak, na kraju političke karijere „Dobro se zna ko se od nas u toku rata za šta zalagao. Ja nijesam lavirao kao vi, od velikog Srbina do senatora Dukljanske akademije. Vi ste, dakle, prešli put od velikog srpskog do malog dukljanskog vojvode“, moglo se čuti u crnogorskome parlamentu povodom raznih prepucavanja sa političkim protivnicima, a kojima nije ni Kilibarda ostajao dužan, mada je znao dobro (is)trpjeti opaske brojnih napada od poslanika suprotnih političkih opredjeljenja i opcija. Kada je osjetio da kola mogu poći niz brdo ili da njegova stranka bolje reći njegovi puleni „eksperti“ ne mogu ućariti više od onoga što im se nudi znali su da u povlačenju budu mekani, a da ostane kao da nijesu sasvim zadovoljni. „DPS ne smije smetnuti sa uma da smo mi koaliciona vlada... to ne znači da i mi ne treba da malo umirimo svoje stavove“. Osnivačka skupština Narodne stranke održana je 12. maja 1990. godine u Podgorici. „...Bila je to, prosto, potreba tog trenutka!... Narodna stranka bila je prva stranka u Crnoj Gori koja je antisrpska... a to je... bio dobar mamac za vaskrs srpstva u Crnoj Gori, preko te stranke...“. Tokom trajanja te stranke i njenoga lidera prof. dr Novaka Kilibarde vršena su „provjetravanja“ od zagušljivog vazduha koji se danima nagomilavao i prijetio da kužnim zadahom onesposobi, uspava njene najuticajnije članove. Već na samom početku dolazi do iskrica koje su nagovještavale nemire unutar stranke, koje će lider te stranke na vrijeme „provjetravati“ prostorije i redove Narodne stranke i na taj način poslije njihovog iskorišćavanja odbacivati kao da nikada nijesu ni bili članovi te stranke. Već tada on pokazuje karakternu crtu potpunog korišćenja materijalno dobrostojećih članova za „dobro stranke“, a prvom prilikom se oslobađa njihovog prisustva da mu ne smetaju u njegovom daljem radu i upravljanju strankom. Naravno da ima maksimalnu pomoć svojih „eksperata“ sa lijeve i desne strane odnosno lijeve i desne ruke koji ga podržavaju, a istovremeno ojačavaju svoje stranačke pozicije kako unutar stranke tako i na javnoj

40

političkoj sceni i posebno u parlamentu crnogorskom. Znao se na dobro planiran i lukavo izveden način osloboditi onih članova koji su mu bili velika opasnost kao stranački rivali za liderstvo u Narodnoj stranci. Odmah poslije nekoliko mjeseci provedenih u stranci zajedničkom stranačkom životu, provedenog zajedništva u Narodnoj stranci, odlazi njen član prof. dr Mitar Čvorović i osniva drugu stranku. Očigledno da su obojica imali pretenzije na čelno mjesto u stranci i da tu nije moglo doći do kompromisa. Novak Kilibarda se pokazao kao „umješniji“ političar, a imao je podršku onih koji su ga osnovali i podršku mlađih kadrova iz rukovodstva stranke, što je vidljivo bilo i neminovno je da onaj koji nije imao strpljenja i podrške napušti Narodnu stranku i pokuša svoje stavove nametnuti članstvu novoformirane stranke. Imao je Kilibarda politički „nerv“, a da li samo to pored one uslužne djelatnosti, i intuiciju za blagovremeno uočavanje opasnosti i njeno otklanjanje, koja bi mu mogla ugroziti političke pozicije sve dok se stranačko liderstvo njegovo nije učvrstilo. I tada je ono dobrim dijelom radilo, ali u manjoj mjeri, jer je zamijenjeno sada stečenim iskustvom u stranci i na terenu političkom širom Crne Gore. Odlazeći član iz rukovodeće strukture, dr M. Čvorović, uspio je nešto reći, dajući ostavku, što će se kasnije pokazati kao tačno i nagovijestiti tada događaje u bliskoj budućnosti u samoj stranci i na političkoj sceni crnogorskoj: „Vrijeme će pokazati ko je bio u pravu ali će tada biti kasno za sve...“. Nastavio je Kilibarda sa čišćenjem terena u samoj stranci i oslobađanjem od onih koji su mu partijsku disciplinu „remetili“ ili se nijesu u potpunosti povinovali njegovim zahtjevima i planovima. Naime, već tada su članovi koji napuštaju Narodnu stranku osjetili njegove namjere da svim silama nastoji sebe protežirati i za sebe osigurati čelnu poziciju u stranci u čemu je i uspio u konačnom, sve do trenutka kada je počeo d zanemaruje „program Narodne stranke“ i da koketira i flertuje sa drugim strankama koje su bile sušta suprotnost sa djelovanjem Narodne stranke. Imao je i tada bezrezervnu podršku od strane svojih mladih i „umnih eksperata“, ali koji su mu ipak dozirano dozvoljavali neke rabote u samoj stranci i tokom brojnih kontakata sa drugim opozicionim strankama pa i onima na vlasti u poziciji. Smatrao je da je dobro učvrstio svoj liderski položaj u stranci i počeo je poslije nekoliko godina da pravi neke iskorake, koji su bili inicijalna kapisla za prozivke unutar članstva Narodne stranke i za preispitivanje djelovanja i rada političkog, koji je dobrim dijelom odudarao od programskih načela Narodne stranke!? Zaslijepljen dotadašnjom političkom moći, prije svega u Narodnoj stranci i na političkom terenu u Crnoj Gori, uz izvjesnu podršku sa strane iz susjedstva posebno Srbije i srpskih stranaka, pa donekle i onih u Bosni i Hercegovi, činilo mu se da je njegov politički vrhunac bio tako visok i moćan da će trajati još dugo. Ni pomišljao nije da bi mogao jednoga dana i to ubrzo zbog svojih političkih flertova i koalicija biti opozvan i sve mu stavljeno biti na teret pod firmom „odstupanja“ od osnovnih načela programa Narodne stranke. Tako će kasnija saradnja sa koalicijom na vlasti i posebno njegov ulazak u članstvo novoosnovane Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i imenovanje za predsjednika Senata akademije biti samo formalnost na osnovu koje će morati partijski „odgovarati“ i to pred onima koje je on inaugurisao u „eksperte“! Kao kap koja je prelila čašu u koju je Kilibarda sipao svoje političke ideje, nacrte, planove i lična akademska zvanja htio nadograditi i dopuniti članstvom u DANU je bilo njegovo „smrtno“ političko sagrešenje! Prije toga istaknuti članove Narodne stranke već su bili istjerani ili su sami napustili Narodnu stranku, jer se Kilibardina prekomjerna politička moć znala oštro

41

razračunati sa „neposlušnicima“ ili onima koji ne umiju držati jezik za zubima. Znao je Kilibarda i da priprijeti svojim nekadašnjim istomišljenicima i velikim propagatorima srpstva i podržavaocima njegovoga srpskoga sna da ako se ne umire on će im staviti „katanac na jezik“! Tako je gradio svoju političku karijeru u Narodnoj stranci, a za javnost je uvijek imao spreman odgovor i „razumijevanje“ za ispade nekih svojih čalnova da su u toj stranci razumni ljudi sa mnogo „fleksibilnosti i tolerancije“ zbog izjava u štampi, kao i da nema zbora o bilo kakvim unutrašnjim nesuglasicama, a kamoli o neslozi sa rukovodstvom i tijelima te stranke, Glavnim odborom ili opštinskim odborima. Već poslije 1996. godine osjećaju se u Narodnoj stranci izvjesna previranja i lična prepucavanja sve u cilju održavanja ili preuzimanja pojedinih pozicija u samoj Narodnoj stranci. Novak Kilibarda je već tada na velikim partijskim mukama, ali uspijeva da se održi i stranku već od tada razjedaju unutrašnja neslaganja i rivalitet pojedinih ličnosti i neslaganja sa njegovom politikom, smjerom kretanja i daljeg djelovanja, posebno prema srpstvu i programu jačanja srpskih stranaka koje imaju na prvom mjestu osnovni zadatak jačanje srpstva u Crnoj Gori. Tako da 1998. godine Narodnu stranku napušta dr Božidar Bojović i naravno svemu tome uveliko kumuje lider stranke sa svojim „umnim ekspertima“. Ono što se dešavalo ranije sa pojedinim istaknutim članovima Narodne stranke već u 1999. godini počinje uveliko da se zahuktava i primjenjuje na samoga lidera te stranke N. Kilibardu. Iskustvo stečeno tokom ranijih godina u načinu diskreditacije istaknutih članova poslužiće „ekspertima“ za smjenjivanje N. Kilibarde odnosno prvo njegovo opozivanje, kritikovanje i savjetovanje, kao i uzeto-iznuđeno obećanje da se neće više tako ponašati, a posebno da se neće kandidovati za predsjednika Narodne stranke na sljedećim izborima. Dakle, ono što je radio drugima sada je preživljavao unutar Narodne stranke i to kao njen lider. Onemoćali čovječuljak politički bez nekadašnjih „eksperata“ odnosno od njih je neočekivano dobio snažan udarac sa leđa u početku, a malo kasnije i direktno u glavu, po starini Novaku. Još početkom posljednje decenije 20. vijeka Narodna stranka posebno njen lider i „eksperti“ bili su protiv referenduma i odvajanja Crne Gore i Srbije, pa izjava lidera stranke jasno govori o njegovim političkim opredjeljenjima bez ostatka ili mogućem naslućivanju da će se znatno promijeniti veliki Srbin, ili kako su ga u narodu znali nazvati „srbendom“. „Crna Gora od davnina ima suverenost i to ne treba ponovo dokazivati. Tražiti od naroda da se izjasni je li za samostalnu Crnu Goru ili je za zajednicu sa Srbijom i drugim republikama koje to žele znači stavljanje Crne Gore u inferioran istorijski položaj...“. „Narodna stranka je protiv referenduma. To je secesija, a ona je opasan zločin u svakoj državi svijeta“. U Kilibardinom političkom životu bilo je padova, ali je uspijevao da ih prebrodi veoma brzo. Međutim, od sredine posljednje decenije 20. vijeka svaki pad ostavljao je duboke tragove na njegovom političkom tijelu, a posebno oni koji su mu se direktno u glavu zabijali pa je već od kraja te decenije bilo vidljivo da dalje bavljenje politikom u stranci je neodrživo i to je znao jasno razaznati pa je „odlučio“ da prihvati ponudu da se ne kandiduje za predsjednika Narodne stranke na izborima koji su malo kasnije uslijedili. Bolje reći predobro je procijenio da za njega više neće biti sve glatko i bezpogovorno, poslušno i onako kako on kaže i da ostaje bez podrške svojih najbližih iz rukovodstva sa desne i lijeve strane posebno od njegovih mladih „eksperata“. Otišao je bez neke prevelike galame ili protivljenja, jer je ocijenio da bi mogao izgubiti i ono što je nekad imao od uloge velikog opozicionog lidera ne samo Narodne stranke već i opozicionog bloka. Poodavno je Kilibardi bilo poznato da je

42

politika i bavljenje njome neiscrpno vrelo privilegija, makar iz „pragmatičnih“ razloga. Tada mu „vrijeme“ nije dalo pa je u komunizmu bio skrajnut da uveliko ne osjeti sve njene blagodeti. Od tada će, barem ove posljednje dvije decenije, provoditi mnogo više vremena u politici radeći na svome političkom obrazovanju koristeći političku djelatnost kao „vještinu mogućeg“. Sve manje će imati vremena za nauku, jer prosto rečeno njome se nije bilo profitabilnije baviti, a uz politiku se moglo po „malo“ i naukom baviti i po nešto istražiti pa objaviti bez troškova, a sve na tuđi račun iz državnih jasli. Ujedno, kako i sam reče baviti se naukom bilo je „veoma teško, zamorno“ i njemu neisplativo iz „pragmatičnih“ razloga što je dokazo svim svojim djelanjem u posljednjih dvadesetak godina. Tu svoju „vještinu mogućeg“ do dana današnjega nije htio napustiti iako je angažovan na visokoškolskim ustanovama kao profesor književnosti prava. Svi su izgledi da je N. Kilibarda još poodavno izvukao pouku i nauk(u) iz vremena apstinencije u komunizmu da politika ide uz vlast i najbolja su kombinacija i najtrajnija slast. Da je samo malo mlađi za koju deceniju, makar samo jednu bilo bi čuda velikoga na političkoj sceni Crne Gore, rekao bi Kilibarda! Mada je sasvim jasno vidio sličnost ili razliku između SNP-a i DPS-a, izjavljujući da je ta razlika kao „kao rasječena jabuka“ nije mu smetalo da bude u koalicionoj vlasti sa DPS-om i SDP-om. Samo da je u vlasti i nekoj od fotelja pa ga uopšte nije bilo stalo sa kojom je od tih stranaka imao žestoke rasprave i nazivao ih kojekakvim pogrdnim riječima, nazivima ili imenima. Pojednim ličnostima uopšte nije dozvoljavao ni mogućnost saradnje, a kamoli učešća u vlasti. Sa najvećim političkim protivnicima bez zazora ulazio je u koalicije i čak se pohvalno izražavao o liderima tih stranaka ili koalicija, da bi kasnije mnogo umjereniji bio od nekada uvredljivih imena sa kojima ih je čašćavao, mada mu ni oni nijesu ostajali dužni. U njegovoj političkoj karijeri bilo je brojnih verbalnih duela ili stranačkih oštrih raspravljanja i izjava, kao i ljutitih govora. Međutim, ni sa jednim nije takao bio pitom i imao dobru, srdačnu i plodnu saradnju kao sa najljućim protivnikom Srba i srpstva, kako je nekada N. Kilibarda znao reći za Aliju Izetbegovića. Iako je bio već u poodmaklim godinama, a bogme uz to i (ne)ozbiljan kandidat za neko od mjesta u ambasadama tadašnje državne zajednice, ipak ga je (za)palo bolje reći namješteno mu je da se i te fotelje dočepa. Naravno, bila je to izvjesna nagrada za njegove političke „usluge“ onima na vlasti. Šta li je imao tada da poruči „diplomata od ugleda“ starina Novak i to bez i jednog dana „diplomatskoga kursa-škole za diplomate“? Pitanje je kako je uspio sve specijalističke zdravstvene i stroge preglede proći, i dobiti „ljekarsko uvjerenje da je potpuno zdrav“, a samo je punih desetak godina bio u „snovima i zabludama“, po njegovome priznanja. Gdje li su bili psiholozi i psihijatri da daju svoje specijalističko zdravstveno mišljenje za takav crnogorski „diplomatski“ kadar? Njima na dušu da je bio potpuno zdravstveno „sposoban“, a od „snova i zabluda“ se „oslobodio“ uz pomoć-seansu jednog stranog ambasadora, opet po njegovome priznanju. Ponekad se Kilibardi dešavalo da bude „zabrinut“ za standard crnogorskih građana pa dok je bio u vlasti tražio je uvođenje povoljnijih carina ili smanjenje cijena osnovnim proizvodima, ali to je samo bilo tek toliko da se i na tom polju izreklamira njegova ličnost i pokaže „vještina“ upravljanja, zanovetanja i prevođenja žednih preko vode. „... Državni prihod žrtvovati u ime boljeg života - Izvršni odbor NS predlaže da se standard građana Crne Gore zaštiti tako što će se tržište snabdjeti osnovnim životnim namirnicama po cijenama identičnim ili nižim od cijena proizvođača hrane u Srbiji, tako što bi Vlada Crne Gore donijela odgovarajuća akta kojima neće primjenjivati Zakon o

43

izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj tarifi... Donošenjem predloženih izmjena o carinskim tarifama, treba istaći da se država Crna Gora svjesno odriče dijela sigurnog budžetskog prihoda u interesu boljega života svojih građana...“. Sve se na tome završilo pa je i njegova „zabrinutost“ za poboljšanje standarda građana i za njihov „bolji život“ upravo najavljivala koaliciju „Da živimo bolje“, koja je zaista pokazala i dokazala da mnogo brine o svojim ličnim privilegijama i sticanju što većih materijalnih dobara ne samo onih na vlasti nego i onih u opoziciji, a građani su tu bili zadnja rupa na svirali. Na taj način opozicija je pružala pomoć poziciji i njihovo međusobno ispomaganje samo je još više doprinijelo osiromašenju velikog broja građana Crne Gore, a političari poput N. Kilibarde i oni sa njime dobro su unovčavali svoje „vatrene“ govore, sijanje magle i bacanje prašine u oči svima onima koji su im vjerovalili i davali glas za odbranu nacionalnih i državnih interesa. Sve je bilo usmjereno samo zarad boljega života vlastodržaca i onih koji se u opoziciji hoće malo ogrijati i ugrabiti koje mjesto u nekoj od brojnih komisija, ambasadama, bordu direktora, upravnim odborima, ministarskim foteljama, savjetima elektronskih i štampanih medija ili televizija zavisnih, nezavisnih i državne tv, transparentnoj tranziciji, rasprodaji i preprodaji svega što se moglo prodati „strancima“ ili namjestiti njima međusobno. Narodu, građanima N. Kilibarda je ostavljao mogućnost da „krčme maglu“ koju je on do tada prosipao i obećavao! Tako je tekao proces tranzicije i rasprodaja državnih dobara i dražvnih resursa u pojedinim firmama, dajući koncesija na rok od 30 do gotovo sto godina, a bez pare i dinara - marke - eura ulaganja ili simboličnog kapitala i tako dalje. O Novakovim sitnim dodvoravanjima ili advokatisanjem političkih primjera ima mnogo u periodu njegove dvodecenijske političke anagžovanosti, a sve usmjereno u cilju „pragmatičnosti“ ne bili imao kakve koristi male ili velike. Od onih na vlasti za Kilibardu nije bilo ustručavanja ili sustezanja, već je bezobzirno komentarisao mnoge političke poteze pojedinaca pa čak i onih koji za njega nijesu ni čuli. Hitio se dobro dodvoriti i primaći lideru DPS-a, predsjedniku Crne Gore, premijeru Vlade Milu Đukanoviću samo da ukaže na sebe i dokaže svoju „vjernost“ i obavezu da će odrađivati sve radne zadatke samo da bude uz vlast ili na nekom većem položaju-funkciji gdje se mnogo putuje, dobro živi i dnevnice ubiraju, a računi potpisuju i na državni trošak stavljaju. Evo jednog dobrog primjera koji najbolje govori o njemu kao čovjeku na vlasti i njegovom pokušaju da ostane dobar poslušnik, a nagradu bi mogao svakako očekivati za dobro obavljeni posao koji mu nikada niko nije tražio, ali je Kilibarda tako mislio i osjećao potrebu da podiđe kad treba i gdje treba, da u svemu stavi svoj zalog političara. Naravno da nijesu bila uzaludna njegova podilaženja, dodvoravanja i slatkorječivost dati u javnim izjavama, intervjuima i tako dalje. „Šteta što Klinton i Đukanović nijesu ravnopravni - Predsjednik NS dr Novak Kilibarda izrazio je danas žaljenje što predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bil Klinton nije mogao primiti crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, kao predsjednika nezavisne i suverene države... Klinton je primio Đukanovića na način kako mu to dozvoljavaju propozicije predsjednika najjače sile svijeta... Uz najbolju želju jednog predsjednika, ispriječi se protokol, koji ukazuje da predsjednik SAD, kao ravnoga sebi, prima predsjednika, pa bilo to Malte, Izraela, ili Njemačke... kada se uzme u obzir ta stroga protokolarnost, onda se može reći da je Klinton predsjedniku Đukanoviću ukazao najveće poštovanje koje mu je mogao ukazati“... „ohrabrujuće su činjenice srdačnost odnosa i nagovještaj pomoći Crnoj Gori od strane američkog Predsjednika“ ... „Nadam se da će Đukanović posjetiti Bijelu kuću, što bi imalo izuzetan značaj...“. Tako Kilibarda

44

vidi pozicije svojega koalicionog partnera, kojemu je samo „malo“ nedostajalo pa da bude „ravnopravan“ sa predsjednikom SAD, jer se u tome „ispriječio“ protokol, pa hoće nagovijestiti Kilibarda ili naštuknuti nekome iz američke ambasade da bi dobro bilo crnogorskog predsjednika države ugostiti u „Bijelu kuću“ makar sa pozivnicom za doručak ili nekim drugim povodom a što će uslijediti kasnije, a možda baš pomoćima, zalaganjima ili (za)slugama onih poput „samostalnog p(oli)tičara“ Novaka Kilibarde. Ubrzo poslije političkog pada i izlaska - napuštanja Narodne stranke, ipak se desilo da je N. Kilibarda ustoličen, kao penzioner, u fotelju političkog „diplomatskog savjetnika“ u ambasadi države SiCG kao predstavnik - šef trgovinsko-informativne misije u Sarajevu. Eto direktnoga rezultata koji je nastao iz njegovog „reagovanja“ i protežiranja javnoga da se njegov predsjednik izjednači sa američkim predsjednikom. Sve što je N. Kilibarda izjavljivao u javnosti imalo je konotaciju višesmislenu i posebno ugradnju ličnu, kako bi se još koju godinu održao u vlasti ili nekoj političkoj stranci i, naravno, da ne zaboravimo sigurno mjesto profesora na fakultetu u Nikšiću na državnom Univerzitetu, a nešto kasnije sa osnivanjem privatnih univerziteta i tamo će imati (za)garantovano mjesto profesora narodne književnosti - pravo i književnost. Kad nije uspio dobiti onoliko koliko je procijenio on je sve snage upinjao da dobije makar polovinu od očekivanog i u tome je uspjevao za ove dvije decenije političkoga života i rada. Naravno da penzionerske dane aktivno provodi podjednako kao profesor, „samostalni p(oli)tičar“ i analitičar društvenih zbivanja, javna i zaslužna ličnost, čovjek kome se mora „vjerovati“, jer je dugo godina bio u velikoj zabludi i besvijesti, a progledao tek poslije punih šest i po decenija. Na vrijeme nema šta, rekli bi naši stari za kasno zrijevanje nekih pojedinaca iz bratstva ili plemena, a za koje se inače znalo reći da u poznim godinama zrijevaju! Naravno da je N. Kilibarda veliki, ali ne i jedini, krivac za napuštanje osnovnog ili kako nekadašnji njegovi stranački drugovi rekoše „izvornog“ programa Narodne stranke i cijepanje te stranke, koja su se kasnije češće dešavala i na kraju dovela da Narodna stranka ne bude onaj čvrsti opozicioni faktor srpskih stranaka na političkom prostoru u Crnoj Gori. „...Znam samo da je odgovoran za napuštanje izvornog programa NSCG, što je bio neposredan povod za cijepanje stranke i njeno kasnije dijeljenje... Takvim ponašanjem, Kilibarda je nanio štetu Srbima u Crnoj Gori a i Crnoj Gori kao državi i članici SR Jugoslavije... Presudnu pomoć u tim rabotama pružili su i neki današnji čelnici stranke, koji ga sada ne eliminišu zato što žele da poprave te greške, već iz namjere da tim činom pokušaju da još jednom izmanipulišu srpski narod da im na sledećim izborima dadne podršku...“. Vrijeme je pokazalo da će biti na gubitku svi oni u srpskoj opozicionoj strukturi i posebno u Narodnoj stranci. Njegovi lični interesi bili su iznad svih stranačkih interesa posebno u periodu od 1999. godine ili bolje reći u drugoj fazi njegove političke karijere, kada je gotovo bio zaslijepljen svojim dokazivanjem da je političar „numero uno“ na političkoj pozornici Crne Gore. Za tu svoju zaslijepljenost i narcisoidnost političara sa „harizmom“ platio je visoku cijenu odlaskom-istjerivanjem, napuštanjem iz Narodne stranke koju je osnovao i za koju je u nekoliko godina njenoga nastanka i života, ipak, ulagao mnogo znanja i ličnoga političkog angažmana, zanemarujući ili bolje reći potiskujući u drugi plan lične porive i nezajažljivu želju da osvoji vlast i bude lider o kome se dižu priče i hvale širom Crne Gore. Politički pad je bio neminovan samo se čekao ili već tražio pogodan trenutak za njegovo zbacivanje i slanje-odlaganje u političku

45

penziju odstranjivanjem iz Narodne stranke. Sve što se kasnije dešavalo poslije primoranog napuštanja stranke bila je prazna zvonjava zvona i njegovo batrganje u javnosti sa davanjem brojnih izjava i intervjua sa kojima je ublažavao svoje političke boli i žal što nije uspio ostvariti svoj srpski san. Onda je, naravno, prešao u drugi dugo sanjani san uz još jednu „seansu“ koju mu je održao jedan ambasador, da što mirnije i neprimijetno nestane iz nekadašnjeg aktivnog bavljenja politikom. Da li N. Kilibarda u svojstvu današnjeg „samostalnog p(oli)tičara“ upravo svojim činjenjima „podupire prazninu“ političke elite crnogorske na planu ukupnih društvenih i političkih prilika, „demokratskih“ standarda za poboljšanje „životnog standarda građana“ u Crnoj Gori, a za koje je nekada davao predloge u Skupštini? Koliko je bilo iznenađenje kada je postao član DANU za pojedince, koji su ga dobro poznavali kao tadašnjeg političara i naučnika, profesora i književnika, pisca, vidi se po njihovom priznanju da su im iz ruku i kašike ispadale. „...Kada sam uz ručak pregledajući novine, pročitao da je Kilibarda član Dukljanske akademije, ispala mi je kašika iz ruke? Crni M. Vešoviću iz Crne Gore - kažem sebi - pa ti prekonoć postade teški jaran sa Kilibardom, iako sa tim gospodinom ne bi zajedno ni tramvaj čekao, a kamoli sjedio u istoj Akademiji...“! Bilo je to iznenađenje i za mnoge pojedince, političare, književnike koji su N. Kilibardu, kao političara, mnogo bolje poznavali iz perioda posljednje decenije 20. vijeka kada mu je bilo srpstvo na glasu i stasu, i kada je srpstvom i odbranom srpstva putovao u svaku crnogorsku zabit i izvan Crne Gore, kada je imao krila srpstva i na njima letio visoko i tada nije bilo političkoga pada, jer mu nijesu dali oni sa kojima je bio, a njih je tada bilo mnogo pa i da je pao na rukama bi bio dočekan i ne bi mu se moglo ništa loše desiti. Naravno da bi bilo tako, samo da je ona strana koja je osnovala Narodnu stranku imala interesa i htjela da „usluga“ bude takva! A, da li je on sebe „iznenadio“ kada se najednom preokrenuo ili je on teren pripremao zadovoljan onim što je tada postigao, a žudeći za slavom i na drugom političkom polu suprotnom od srpstva njegovom „pragmatičnom“ crnogorstvu?! Možda se htio i tu okušati samo što nije mogao izabrati stranku u kojoj bi dominirao, jer ona u kojoj je bio sa nekadašnjim mladim liberalom nije mu mogla dati neki veći rejting političara, izuzev da i dalje zauzima mjesto u klupama narodnih poslanika u crnogorskome parlamentu. Bilo je to već tada vidljivo i gotovo do koske ogoljeno, kao i da je izgubio političke orijentire, ostao bez kompasa i ličnog odsustva mjere i podrške za kojom je vapio, a u tadašnjoj koalicionoj slozi nije mogao naći. Kalibar nekadašnjeg „velikog“ političkog vođe i lidera u Narodnoj stranci sada je znatno bio prepravljen i umanjen da se nije mogao prepoznati. Jedino što mu je bilo preostalo je da drži govore i daje intervjue samo da bi makar još nešto od politike i politikantstva oskubao i održao se kako tako, iako je već bio duboko u blatu. Koalicioni partneri nijesu mu davali neku političku podršku sa kojom bi nekadašnjeg ljutog protivnika sada ponovo uzdizali i postavljali ili ponovo radili na njegovom učvršćenju. Tu je izostala podrška, ali na drugoj strani bio je zadovoljan mjestom u ambasadi u Sarajevu i profesurom, na koju je dolazio povremeno, ali sa nabildovanim momcima da mu čuvaju fizički integritet. I sa time je bio zadovoljan samo da potraje. Računao je da će i one protiv kojih je nekada bio „obraditi“ svojim dodvoravanjima, umilnim govorima, lijepim riječima, suptilnim i drugačijim tumačenjem ili izjavama za javnost. Međutim, nije uspio, već je na tom planu bio izigran ili ostavljen da se sam snalazi, a bez njih je ipak ostao samo „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost, profesor univerzitetski, pisac.

46

Sve mu to nije bilo dovoljno, jer su privilegije koje je nekada imao mnogostruko nadilazile one na kojima se tada nalazio. Da li se neke izjave pojedinaca i pisaca, a vezane su za Kilibardu, mogu baš tako jasno kazati ili održati mi u njih nećemo zalaziti, ali ćemo ih navesti kao postojeće izjave date u javnosti, a za koje nije bilo reagovanja sa njegove strane izuzev nekog mlakog odgovora, koji je više bio (od)govor bez ikakvog značenja ili negiranja onoga što mu je rečeno. Mijenjao je Kilibarda svoja politička uvjerenja često, naročito od samog kraja 20. vijeka pa sve do danas i zbog toga je i bio prozvan od njegovih protivnika političkih da je „...do jučer, bio obična Miloševićeva jebačica“!? Znam, znam, političari svoja „uvjerenja“ mijenjaju ka Džika Mijojkin žene, i neka ih mijenjaju, od mene im bogom prosto bilo jer političari su - s rijetkim izuzecima-preispoljne kurvetine, bar ovi na prostoru propale Jugoslavije... I stoga niti hoću, niti mogu zaboraviti da Kilibardini lakci nijesu naši Hitleri nego pršute“! „...ja nijesam zaboravio onoga Kilibardu čija se politička filosofija temeljila na Avdićkijem govedima i Konavljanskim zlatnicima, i još uvijek odlično pamtim Kilibardu iz vremena kad je, čim počne da priča, budio u meni napasnu želju da mu zavrnem rukav i potražim mu proizvodni broj na mišici, jer bi mi odmah postalo jasno da imam posla sa serijskim Srbinom izašlim iz Miloševićeve tvornice... Ili da kažem sasvim neuvijeno: za mene lično, Kilibarda je savršen uzorak naške ništa robe i ne bih volio ni da mi ga u vreći kroz kuću pronesu, a kamoli da, bratski složno s njime, ... A što se tiče Kilibarde koji je nakjučer proglašavao Dubrovačku republiku, da danas se prsi da je demokrata kakvoga nema u tri carevine, tome Kilibardi vjerujem koliko i Drini kad nadođe...“. Ostao je, dakle, Kilibarda dužan da jasno odgovori i negira ono što je rečeno o njemu, ne samo onome koji ga je prozvao nego i javnosti kojoj je nekada znao pripovijedati i sve negirati, a posebno orden koji je dobio. Tako čvrsto i vješto je bio branilac svega onoga što je do tada radio kao lider Narodne stranke, iako su činjenice bile protiv njegovih priča i njegovog javnog ubjeđivanja u „istinitost“ onoga što on kaže i način na koji se brani. Možda će nekad i o tome (pro)govoriti i odgovoriti onome ko ga je tako ocrnio sa razlogom koji za sada nije negiran od Novaka Kilibarde! Da bi sačuvao poziciju kakvu takvu u Narodnoj stranci, poslije kritika od njegovih „eksperata“ i ostalih članova Glavnoga odbora, morao je dati obećanje da se neće kandidovati za predsjednika stranke. „Kilibarda se neće ponovo kandidovati za predsjednika NS - ...Kolege budite mekši u rječniku, ali ne mekši u kritikama...“. Naravno da je bio zadovoljan i poslije izlaska iz Narodne stranke privilegijama koje su mu date od države odnosno onih za čije interese je i radio odrađivao poslove opravdavanja svega onoga što su radili u vremenu „rata za mir“ i kao nagrada došlo je da: „Sada imam jednog stalnog pratioca i dvojicu veoma obučenih i profesionalnih policajaca“. Smatrajući sebe kao važnu političku ličnost znao je javnosti skrenuti pažnju da se radi o „procjeni ljudi koji se staraju o fizičkom integritetu članova crnogorske Vlade“. Naravno da je svima jasno o kakvoj se „(pr)ocjeni“ radi i o kakvoj političkoj ličnosti ili članu crnogorske Vlade. Da li i drugi u njegovom rangu članovi Vlade imaju obezbjeđenje i privilegije i na čiji teret padaju svi njihovi troškovi? Novac crnogorskih poreznika velikim dijelom odlazi na lična osiguranja i obezbjeđenja i ostale troškove ličnosti „zaslužnih“ za „nezavisnost“ Crne Gore. Zato je i standard građana crnogorskih na tako „visokom“ nivou sa platama-ličnim dohocima koji su samo da podmire najminimalnije potrebe pojedinaca od prvog do 15-og u mjesecu, a potrošačka korpa

47

reduciranih osnovnih namirnica daleko iznad trostrukog prosječnog mjesečnog iznosa plate za potrebe jedne tročlane porodice. Kilibardino flertovanje i koaliciono sporazumijevanje bilo je podređeno njegovim interesima i to je moralo dovesti do slabljenja Narodne stranke na političkom polju djelovanja i u samoj crnogorskoj opoziciji umanjiti njen ugled, a kod biračkoga tijela uskratiti veliki broj glasova i dovesti do prelivanja u druge stranke. Krivac za nagli pad političkoga rejtinga Narodne stranke i samoga Kilibarde, tokom prve decenije života i rada te stranke, snosi najvećim dijelom njen lider. Ceh takvoga slabljenja stranke morao se jednom obiti o njegovu glavu, jer do tada su se podjele unutar stranke obijale o glavu istaknutijih članova te stranke, koji su je napuštali i osnivali druge stranke i time usitnjavali političko tijelo srpske opozicije u Crnoj Gori a posebno oslabili Narodnu stranku, koja je ne samo izgubila veliki broj članova već je i njena obojenost srpska počela uveliko da blijedi i gubi na povjerenju, kod onog dijela građana i birača koji su se nadali i vjerovali toj stranci da će ona prebroditi političke krize i unutrašnje trzavice. Pad politički i lični N. Kilibarde imao je odjeka na cjelokupno biračko tijelo opozicije, a posebno onih stranaka koje su zagovarale politiku srpskoga jedinstva u Crnoj Gori. Kilibarda je svojom nestabilnom i nedosljednom politikom i igrama u koalicijama razvodnjavao srpsko biračko tijelo u Crnoj Gori i tu je njegova zasluga za ono što će se kasnije desiti Narodnoj stranci da ne uđe u parlament crnogorski u postreferendumskim parlamentarnim izborima. Od Narodne stranke, nekada mnogo jake opozicione stranke i faktora jakog u crnogorskom parlamentu, danas je ostala „navodna stranka“. Novi raskol u stranci je uslijedio i to od onih „eksperata“ i Kilibardinih uzdanica i desne i lijeve ruke, koji su bili odlučni da ga istjeraju iz stranke i naravno preuzmu kormilo-liderstvo u stranci, što se kasnije i desilo. Čišćenje partijskih redova u Narodnoj stranci sada su preuzeli mlađi članovi i naravno oslobodili se njihovog nekada velikog lidera. Koalicije koje su nastajale pod dirigentskom palicom N. Kilibarde sa Liberalnim savezom i sa DPS-om vodile su stranku u propast voljom samoga lidera i cijepanjem glasačkog tijela, koje je bilo dobrim dijelom okrenuto srpstvu, a s druge strane formirane su manje stranke na istim ili sličnim osnovama ali mnogo slabijeg uticaja i sa ne tako velikim brojem članova u tim strankama. Iako je tada tvrdio da je bez pojedinih istaknutih ličnosti stranka jača „ona je suštinski postajala slabija...“. Mnogi analitičari i pojedinci koji su dobro poznavali crnogorsku političku scenu dobro su ocijenili da opozicija, posebno ona sa srpskom orijentacijom i srpskim predznakom, ostala je bez svoje snage i nekog ozbiljnijeg djelovanja ili uloge u političkom životu Crne Gore u smislu da može na njega ozbiljnije djelovati ili imati neku veću ulogu. Ništa se novo nije dešavalo, već je bilo sve očekivano. „Ništa novo, biće novaka, bilo drecuna: završen striptiz profesora Kilibarde“. Došlo je do „demokratskog pucanja, kokodakanja i kljucanja...“, a u carstvu N. Kilibarde trulež je došla do izražaja, a sa njom i vitalnost i visprenost „čiče iz Banjana“. „Mladi jastrebovi“ penzionisali su „spiritus movens-a političkog marifetluka...“ nekadašnjeg poznatog lidera Narodne stranke N. Kilibardu. Nekad je N. Kilibarda kao veliki lider u jednom vremenu dosta jake opozicione stranke mogao davati bilo kakve izjave, a da mu ne bude zamjereno ili da mu to prođe bez i blagog reagovanja u stranci ili javnosti i članstvu te stranke, ali sada je gubio onu moć i bogme politički osjećaj za mjeru prilikom davanja izjava ili ocjena pa su jedva dočekivane i oštro kritikovane njegove procjene ili ocjene o pojedincima kao istorijskim ličnostima, nekada o Aliji Izetbegoviću a nešto kasnije o Bilu Klintonu. „Izjaviti u Crnoj

48

Gori da je Bil Klinton „istorijska ličnost“ jednako je profitabilno kao i njujorškom Kipu slobode namontirati Slobodanovu glavu... svlačenje je završeno, najprostije: ne prodaje se šipak rabota za najskuplje meso...“. Bili su to jaki udarci koje, ni nekada dok je bio na početku političke karijere i kada je bio moćan oslonac srpstvu vaskolikom, teško da bi izdržao, a sada je sve više tonuo i teško uspijevao da se pridigne makar na koljenima i uhvati malo daha. Podrške sa strane bolje reći od onih sa kojima je bio u koaliciji izostajale su dobrim dijelom, a samo ovlaš davano mu je da se u medijima opravdava za sva zla koja je nanio srpstvu, srpskom biračkom tijelu, stranci koju je osnovao i članstvu koje ga je napustilo najvećim dijelom, uz obavezu da minimizira sva činjenja drugih i da njihovu političku ličnost opere što je više moguće bacanjem krivice na kolektiv ili „stanje duha“ koje je tada nacionalizmom bilo zahvatilo cijeli jugoslovenski teritorij. Tragovi teških udaraca nanijeti od strane političkih protivnika, a posebno onih koji su dolazili iz srpskoga bloka i opozicije ili onih iz same Narodne stranke od „eksperata“ bili su toliko vidljivi da je on bio na ivici snage fizičke i političke, pa je morao da promijeni taktiku borbe sa protivnicima time što će izvinjenjima i oprostima za učinjena djela nastojati da otupi oštricu napada i dobije na vremenu, da se pridigne iz teških nokdauna u koje je sve češće zapadao. Dijelom je uspijevao da amortizuje udarce sa strane, ali one direktne od njegovih političkih protivnika iz opozicije nije mogao, pa se okrenuo da drugačije nastavi političku borbu sa traženjem oproštaja od javnosti i time po njegovom mišljenju dobije satisfakciju makar u javnosti ili kod jednog njenoga dijela, makar i onih koji su na sve gledali nezainteresovano. Smatrao je da je to jedini način njegove borbe koja mu je preostala i koja ga je mogla ostaviti na političkoj sceni, makar i u onoj ulozi koju je on samom sebi dao „samostalnog p(oli)tičara i javne ličnosti“ zaboravljajući da je to bio nekada, samo da sebe ne uništi. Da li je sada zadovoljan sa položajem i privilegijama, koje su mu (o)stavljene na raspolaganje u „pasjoj zemlji“, kako se davno izrazi jedan književnik i pjesnik crnogorski i koji je imao pravo da takvu pjesničku metaforu upotrijebi za Crnu Goru rekavši „kakav sam ja pas koji živim u njoj“! Da li je to ta zemlja Crnogoraca ili je to ona za koju opet pjesnik reče: „Da su Crnogorci oni koji se nijesu odazvali takvoj ratnoj mobilizaciji, koji su odbili da pucaju na svoju braću. Da se mobilišu i idu izvan granica Crne Gore“? Da li N. Kilibarda može sebe naći u toj sveopštoj mobilizaciji i među „dobrovoljcima“ koje je regrutovala njegova Narodna stranka, i šta sve ima da kaže starina Novak za onakvu Crnu Goru i ovu Crnu Goru u kojoj on danas uživa velike privilegije, kao radno sposobni, još „ne penzionisani“ univerzitetski profesor narodne književnosti sa ili bez tjelohranitelja za starinu koji se primakao osmoj deceniji života, zauzimajući mjesto nekom mnogo mlađem i bogme stručnom profesoru sa univerzitetskim referencama?! Doista, istine radi, nije jedini takav slučaj u današnjoj Crnoj Gori, gdje su uveliko penzioneri pozauzimali radna mjesta mlađim kadrovima, jer nema novih zapošljavanja, ako nijesu politički podobni odnosno ako nijesu bili u pokretu za nezavisnu Crnu Goru, a on naravno da je bio. Sada cijenite dosljednost i moralnu vrijednost onoga Kilibarde iz posljednje decenije 20. vijeka i ovoga današnjega Kilibarde iz tabora nezavisne Crne Gore! Jadan je to moral, makar se radilo i o samo političkom. Bijedna su zrijevanja ljudi u poznim godinama poslije šeste decenije, iako se tu kako bi on rekao radi o „uvjerenjima“ koja se mijenjaju pa bila ona samo politička ili svi su izgledi i naučna, ona koja je on sticao decenijama proučavajući narodnu književnost?!

49

Da li će uspjeti da Crnoj Gori nametne potrebu novog, suptilnijeg i drugačijeg čitanja i tumačenja Njegoša i njegovih djela, koje N. Kilibarda već nekoliko godina zagovara i na taj način pokušava da sebe opere i opravda sve svoje govore, izjave, intervjue i svoje političke budalaštine. Reći da je bio u „zabludi“ po stare dane za sve ono što je u radnome vijeku kao univerzitetski profesor generacijama studenata kazivao, tumačio i od njih tražio da nauče shodno njegovim naučnim shvatanjima, a danas sasvim drugačije i sa „novim“ i drugačijim čitanjem i tumačenjem o djelu velikog filozofa, vladara i pjesnika Njegoša, nije ništa drugo nego pričina priče priča starine Novaka Kilibarde. Neka danas pročita sve ono što je nekada u „ratu za mir“ izjavljivao pa će se uvjeriti da je samom sebi skakao po stomaku. Ako je njegova tadašnja Narodna stranka, čiji je on lider bio dugo godina, bila osnovana od strane SDB-a zarad tajnih ciljeva nije valjda on bio ucijenjen da prihvati takvu ulogu sa svojim „ekspertima“ i djeluje onako kako je to gotovo cijelu deceniju činio ili je i danas u službi neke druge tajne službe pa zbog njih i za njihov račun tako tumači istoriju Crne Gore i njenu narodnu književnost! Ako je bio primoran da bude tada pod patronatom SDB-a onda neka i to javno kaže ili je sebe htio opravdati i sa tom „(ne)provjerenom“ činjenicom! Nema dileme da je on zaista i u potpunosti jedna ista ličnost i da nema razlike između njega iz onoga vremena do kraja 20. vijeka i onoga sada u prvoj deceniji 21. vijeka. Njegova politička ličnost gotovo je kao kod one kojom je htio javnosti ukazati na istinu o razlici SNP-a i DPS-a „kao kad jabuku rasječeš na pola“. „Narodna stranka nije osnovana iz moje glave. Momir Bulatović i Milo Đukanović su preko SDB-a osnovali Narodnu stranku, kao uslužnu stranku i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nijesu mogli da daju ministarske fotelje. Trebao im je i vođa, pa su se odlučili za mene, kao poznatog disidenta...“. Da li je bilo još stranaka koje je osnovao SDB trebalo bi ga (u)pitati. A što za sebe želi osigurati mjesto nekog velikog stradalnika i „poznatog disidenta“, to je samo jedan njegov samoreklamerski trik i potez, pokušaj da unaprijed sebi osigura dominantnu političku i naučnu figuru teškoga stradalnika u onoj Jugoslaviji i ovoj sadašnjoj Crnoj Gori. Bio je aktivan učesnik političkih mitinga, počevši od „mitinga solidarnosti“ do „jogurt i AB revolucije“ pa preko „balvan revolucije“ i džemperaša kao generacije koja je uzela vlast u svoje ruke, a znao im je reći kako su došli na vlast i prozivati ih da vrate pare koje su pokrali narodu. On je, kasnije, zajedno sa njima „našao“ pare i postao zadovoljan što su „smještene“ u „državnu kasu“ ili po privatnim džepovima i na bankovnim računima, a sve u cilju „poboljšanja“ životnog standarda građana Crne Gore! Teško tom narodu o kojemu je brinuo N. Kilibarda, što se i pokazalo, a da za sebe nije vidio na prvom mjestu makar lidersku poziciju ili prvi do prvoga. Rat na prostoru bivše Jugoslavije donio mu je imidž najvećeg borca za Srbe i srpstvo prije svega u Crnoj Gori i ujedinjenje srpskih zemalja na cijelom prostoru ondašnje „monolitne“ bratstvom i jedinstvom optočene državne zajednice, i na kraju sve je to krunisano ordenom Njegoševim, za „lijepe riječi“ i doprinos srpstvu! A orden će dati onome „ko ga nađe neka ga uzme“, znao je i takve riječi upotrijebiti odgovarajući na brojne prozivke onih koji su mu govorili da je bio „nag(r)ađen“. Danas N. Kilibarda ne mitinguje, mirno živi i radi aktivno izvodeći nastavu na privatnom i(li) državnom univerzitetu. Prisutan je u medijima i na izložbama za koje on (pr)ocijeni da treba biti viđen i na njima prisutan, kao i na naučnim skupovima, pa makar oni bili i iz istorije koju on „odlično“ poznaje, a koju bi on mijenjao da mu može biti, makar onako kako je naumio da tumači i iznova čita

50

Njegoševa djela, posebno one djelove koji govore o borbama sa Turcima - Osmanlijama, a svemu bi on dao poseban značaj za generacije koje stasavaju i promijenio bi nastavne jedinice u udžbenicima istorije i književnosti sa akcentom da je to u trendu evropeizacije i tranzicije. Za N. Kilibardu su, vjerovatno, i ratovi bili tranzicija samo što je on tada bio aktivan učesnik onoga potonjega iz posljednje decenije 20. vijeka i izašao sa ordenom, pa mu je samo malo nedostajalo da bude trostruki narodni heroj. Rekao bi Kilibarda nije mu bilo vrijeme naklonjeno pa je nagrada za zasluge izostala!? Sve ono što nije ostvario u vremenu komunizma on je nadomjestio u vremenu „mladih, lijepih i pametnih“ sa kojima je na kraju sjedio, pio i jeo, a bogme i ministarska mjesta dijelio i debelo u vlasti učestvovao - participirao, i mnogima politički određivao životnu ili radnu sudbinu. Na „talasu događanja naroda“ on je došao u političke vode crnogorskoga parlamentarizma - višestranačja, a zajedno sa tadašnjom vlašću uz veliku pomoć zvaničnoga i pod dirigentskom palicom S. Miloševića „brinuo“ o Srbima u Crnoj Gori i srpskim zemljama izvan Crne Gore i „sanjao“ srpske snove, a i „Dubrovačku republiku“ u kojoj je htio zasjesti i određivati standard građanima te Republike. U tim danima nacionalističke mržnje i ratnohuškačke euforije ime Novaka Kilibarde sve je češće u dnevnoj štampi i medijima, a oni kojima se zamjerio ponešto su o njemu i napisali ili ga opisali u svojim književnim djelima: „Treću liniju pokrivaju ekstremisti, koji vođeni rukom nekih ljudi iz tajne policije fizički ugrožavaju pjesnika i njegovu porodicu“. Na jednom mjestu u „Prljavom ratu“ opisuje se vrijeme u kojem su pisac i njegova porodica izloženi svakodnevnom pritisku „četničkih vandala Novaka Kilibarde, koji ih svakonoćno maltretiraju: kamenuju prozore na stanu, pucaju, urliču, vrište, divljaju...“. Da li N. Kilibarda može izdržati i ove napade ili za njih on „ne zna“ i neće da zna niti ga interesuju, jer dolaze od njegovoga sada „velikog“ prijatelja i političkog „istomišljenika“ pomoću kojega se dočepao titule akademika i predsjednika Senata DANU u jednom podužem mandatnom periodu. Nije lako Kilibardi sve to izdržati pa makar bila i polovina od onog što je objavljeno u štampi, elektronskim medijima, pojedinim književnim djelima i romanima nekolicine pisaca i književnika, a dijelom i novinara koji su njegovu političku ličnost uspješno portretisali. Samo u sopstvenom interesu da sve dozvoli da mu se kaže u lice ili javno prozove Kilibarda je stavljao na stranu i „zaboravljao“, ne bi li se kako domogao institucija vlasti i onih pojedinaca koji bi mu mogli biti od pomoći da se dodvori rukovodstvu bilo koje jače opozicione stranke, a naročito stranke na vlasti ili koaliciji. Tako je Kilibarda zaboravio pored niza opisa u pojedinim romanima i na pozov za dvoboj sa književnikom gospodinom Jevremom Brkovićem. „...Brković je pozvao na dvoboj Kilibardu zato što se tadašnji lider narodnjaka zalagao za rušenje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Po starom običaju Brković je za tu priliku odredio i sekundante... Oružje, po izboru Novaka Kilibarde: mač, sablja ili pištolj. Rastojanje između protivnika, opet po njegovom izboru: rusko od 13, ili evropsko od 17 metara. Uvijek za sprdnju raspoloženi Jevrem Brković je ... „uplašenom“ protivniku poslao paketić - uredno upakovanu - žensku rašu“. U tom vremenu N. Kilibarda je bio „dušom i tijelom“ pristalica politike Slobodana Miloševića. Mada nije ostao dužan za navedenu izjavu , ipak, N. Kilibarda je zaboravio što mu se dešavalo od onih sa kojima je bio kratko u vlasti, prijateljevao iz „pragmatičnih“ razloga, čak zaboravio brojne nezgode i radnje koje su mu radili prilikom političkih kampanja ili promocija Narodne sloge, koalicije sa Liberalnim savezom Crne Gore? Imao je Kilibarda običaj da naglo potisne sve u „zaborav“ samo da se domogne boljega kolača, većega

51

parčeta i jednostavno sve bude kao da mu se dotada nije ništa dešavalo. Ali isto tako odmah je sve potirao što je radio u vlasti kada bi raskinuo sa njima ili bilo sa kojom drugom koalicijom ili strankom sa kojima je flertovao odnosno kalkulisao šta može dobiti a šta će izgubuti. Ipak je na kraju onako iskusan, promišljen i lukav bio nadigran od onih sa kojima je izvjesno vrijeme dijelio vlast ali ne onako kako je on htio nego u onom dijelu koji su mu oni odredili da bude zadovoljan i ništa dalje od toga. Ostalo je odrađivao i peglao političku prošlost onih iz vrha vlasti koji su mu dozvoljavali malo igre i učešća u vlasti sa onima od kojih je tražio da se narodu vrate pare „gdje su pare“, gospodo moja „vratite pare“!? Mada je dobio odlučan odgovor da još živi „za sto godina“ neće saznati gdje su pare, pa mu i ne treba mnogo vjerovati da je saznao gdje su i kolika je suma, već samo ono koliko ga je moglo zadovoljiti sa nekim namještenjima u raznim komisijama i njega i njegove „eksperte“. Na jesen su Crnu Goru čekali parlamentarni izbori. Slavko Perović i N. Kilibarda se udružuju. Formira se Narodna sloga 1996. godine. „Zaista tragikomično izgledaju policijski službenici koji otvoreno, bez zazora, snimaju naše skupove. Mi znamo da se kasnije ti snimci analiziraju kako bi se protiv određenih lica sa tih skupova preduzimali razni pritisci. Ovaj kamermansko-policijski teror posebno je prisutan i na seoskom području“, protestovao je Slavko Perović, jedan od lidera Narodne sloge. Socijaldemokratska partija bila mnogo oštrija i direktnija: „Policijski službenici - u uniformama ili bez njih - cijepaju plakate opozicionih stranaka; isključuju struju sa mjesta održavanja predizbornih skupova i tajno snimaju, sa obližnjih balkona i terasa, njihove učesnike u cilju zastrašivanja građana“. Tadašnji ministar policije nije htio ništa negirati već je dao izjavu: „Tačno je da službenici MUP-a kamerama snimaju promocije stranaka. Ova aktivnost je u funkciji obezbjeđenja javnog reda i mira na ovim skupovima“! Trebalo je imati debele živce pa sve to izdržati ili imati velike političke dugove pa sve to odrađivati i trpjeti šta je istrpio N. Kilibarda tokom političke karijere! Ozvučenje mu nije smetalo ni u stranci ni u hotelskoj sobi gdje je jedno vrijeme bila njegova kancelarija i smještaj za „boravak“. Da li je neko htio ili mogao da se zapita ko li je plaćao tolike troškove tadašnjem lideru Narodne stranke, a ostalim predsjednicima stranaka nijesu davali ni ono što im je pripadalo po zakonu kao strankama u višepartijskom sistemu u Crnoj Gori? Da li su se međusobno ravnali računi ostaje tajna i jednih i drugih, a moguće ne zadugo, jer će se promijeniti politička garnitura, a i doznati neke tajne radnje pojedinih predsjednika opozicionih stranaka a bogme i onih u koaliciji na vlasti. Nijesu mu smetale ni tadašnje tužbe zbog kojih je sudski bio kažnjavan upravo od onih koji su bili na vlasti. I preko toga će olako preći čak vjerovatno se i ne sjeća tih sudskih poziva i presuda! A zašto bi pamtio ono što mu se dešavalo od onih koji ga upravo baš sada dosta dobro drže iako nije više u vlasti, jer je on još „radno“ aktivan kao „samostalni p(oli)tičar i javna ličnost“, doduše nešto usporeno i ne baš napadno ali sa dozom suptilnosti, skromnosti i umjerenosti tokom davanja izjava, intervjua ili kritičkih razmatranja i reagovanje na određene događaje i dešavanja u Crnoj Gori, tek toliko da je prisutan u javnosti, jer bez njegovoga mišljenja teško da se može bilo šta u Crnoj Gori komentarisati i stručno obraditi. Čudno je da povodom aktuelnoga štrajka učenika Gimnazije na Cetinju nije koju progovorio, dao savjet kako i na koji način da se riješi nastali problem i da on pokuša sve to svojim „mekšim“ i „lijepim“ riječima uspješno riješiti?! Bivši Srbin a sadašnji Crnogorac N. Kilibarda u jednom opisu od onih sa kojima je danas u dobrim

52

odnosima i nekada bio u koaliciji, na komičan se i karikaturalan način prikazuje, a koji kao „Jedan pomalo frustrirani, nažalost izgubljeni i sve manje kontrolisani profesor skače po kotorskim ulicama“. Mogao bi Kilibarda za takvu karikaturu i opis podrugljivi reći da se radi o „slobodnom pjesničkom izražavanju“ iako se radi o političaru koji daje izjavu na sudu ili metafori koju ne umije taj političar da skladno upotrijebi! Da li je Kilibarda branio srpstvo iz čisto praktično-korisnih razloga ili je to bio njegov nacionalistički ponos kombinovan sa onim što je kao profesor narodne književnosti znao upotrijebiti da bi postao lider Narodne stranke? Kao profesor srpskoga jezika i narodne književnosti Kilibarda je jedan od najvećih srpskih nacionalista na političkom nebu Crne Gore u posljednjih deset godina 20. vijeka, a koji će se kasnije transformisati u „najodanijeg“ Crnogorca i patriotu. U posljednje nekolike godine posljednje decenije drugoga milenijuma on i njegovi „eksperti“ učestvuju u vlasti i oni stoje „čvrsto“ na liniji odbrane crnogorske države dobro se prilagođavaju politici vladajuće koalicije u kojoj su kratko vrijeme proveli i omirisali vlast, naravno „(sa)znali“ za pare koje su zajedno sa Novakom tražili i mirna Bosna, što bi naš narod rekao zadovoljili svoje lične interese i „radoznalost“ koju su isprobavali tokom rada kao ministri, a njihov čelnik kalkulisao i tvrdio pazar za buduće dane i malo visočije političke pozicije od potpredsjednika Vlade na kojem se mjestu nekada nalazio. Udomio je Kilibarda bio svoje „eksperte“ i najbliže saradnike u ministarstvima na najvišoj funkciji ministara, počevši od D. Šoća, P. Drecuna, B. Dubaka i na neka potpredsjednička mjesta ili mjesta sa pomoćnicima u ministarstvima tadašnje Crne Gore. Već tada je bila započela nekakva priča ili se najavljivala tobožnja „(ne)zavisnost“ odnosno kalkulisalo i kupovalo vrijeme ne samo kod građana nego posebno kod svojih birača osluškujući rad njihovog političkog bila-žile kucavice. Ujedno je to značilo da još nije bilo zrelo vrijeme za neke promjene državnog uređenja i odvajanja od Srbije. Cjelokupna borba na planu daljeg puta Crne Gore ka osamostaljenju odvijaće su uz puno brojnih i raznoraznih političkih trzavica, velikih nesuglasica uz naravno „savjet“ Evropskih „eksperata“, a posebno Havijara Solane. Nije „vrijeme sazrelo“ bilo za neku naglu promjenu tako su procjenjivali tajni politički i vojni eksperti, iako je bilo „povoljnih“ momenata da, ipak, dođe do odvajanja Srbije i Crne Gore posebno nakon pada Slobodana Miloševića?! Mnogo su kalkulisali svi i posebno oni na vlasti, a opozicija je samo nastojala da od svega toga nešto ućari od jedne, druge i treće države. Da li se radilo o N. Kilibardi kako ga neki svrstaše u „dva propala intelektualca“, koji je politiku vidio kao šansu za dokazivanjem i nadomještenjem svega onoga što je izgubio napuštanjem Saveza komunista odnosno kad su ga lišili članstva? Treba li tražiti uzroke u njegovoj politici revanšizma komunističkom režimu i onima koji mu nijesu dali da se dokazuje u svakom pogledu? Da li je članstvo i liderstvo u Narodnoj stranci konačno bila poslednja šansa i prilika, koja se nije ispuštala bez velikih muka? Da li je zato on morao trpjeti sve što mu se dešavalo u stranci i oštro se razračunavati sa potencijalnim kandidatima koji bi mu mogli ugroziti liderstvo u stranci? Prebrodio je mnoge unutarpolitičke krize i međusobne rasprave oštre i opasne po rascjep u samoj Narodnoj stranci, naravno potpomognut od onih koji su ga i osnovali, jer takve lomove nijedna druga stranka na prostoru Crne Gore nije imala ili ako je i bilo odmah je nestala sa političke scene ili se raspadala na male djelove beznačajnih stranaka, koje su samo figurirale na političkoj pozornici Crne Gore.

53

U drugoj fazi njegove političke karijere, koja je nešto mirnija i manje plodotvornija vezana je sa njegovim postavljenjem za šefa crnogorske trgovačko-informativne misije u Sarajevu. Sa uveliko stečenim političkim iskustvom znao je pravi način kako da izbjegne mnoge neprijatnosti, posebno zbog prozivki za njegovu politiku iz vremena „rata za mir“ u Narodnoj stranci. Pa će u blagoj formi, „suptilnije“ i mnogo „drugačije“ reagovati na brojne napade i pritiske, posebno one koji su dolazili iz Sarajeva od izvjesnih udruženja da bude „proglašen personom non grata“ zbog svoje prošlosti a zbog čega je bio nazvan kao „jedan od najvećih ratnih huškača...“, na tadašnjim prostorima Crne Gore i Srbije. Samo zahvaljujući podršci visokih političara na čelu SDA i Alije Izetbegovića, koji su u Kilibardi sada vidjeli veliku šansu da sebe promovišu i sve što je bilo izgubljeno na relaciji uspostavljanja i normalizacije odnosa sa susjednim državama, posebno priznanja učešća u „ratu za mir“, priznanja države, nacije, jezika, uz nezaobilazno traženje izvinjenja za ono što je Crna Gora učinila. Sve što je tada izjavljivano preko diplomatskog savjetnika Novaka Kilibarde bilo je i trebalo se shvatiti kao zvaničan stav i Crne Gore i svih političara crnogorskih koji su bili na vlasti. Svi su bili „zadovoljni“, a najviše N. Kilibarda, koji se držao svoje „diplomatske trgovačko-informativne misije“. Šta sve nije bio spreman učiniti starina Novak samo da uspije i dohvati se političkog kolača, pa i pod skute političke je stao i poljubio ih samo da mu se „diplomatska“ fotelja udijeli, mada su i manje znaveni dobili mnogo bolja diplomatska mjesta nego što je njemu pripalo odnosno što su mu kao žrtvenom jarcu dodijelili crnogorski političari, a bogme i oni iz Bosne i Alijine države. Da nije bilo Alije Izetbegovića i njegove dozvole političke uzalud bi Kilibarda obilazio sve visoke političare i na tome mu je Nole duboko i visoko do neba zahvalan, jer ga je taj agreman načinio „diplomatom“! Naravno da će starina Novak pamtiti to „dobročinstvo“ Alijino, nekadašnjeg njegovog velikog i ljutog političkog protivnika i „inovjernika“, pa će mu na odru održati hvalospjev, ujedno odati „duboko poštovanje“ i priznanje za politiku koju je sprovodio i bogme zatražiti oprost za sve grehove, koje je tadašnji lider Narodne stranke počinio prema Muslimanima, alijas Bošnjacima. Ni trepnuo nije, a ni žmirkao dok je na odru Alijinom izgovarao onako krupne riječi u jednom dahu o pokojniku kao velikom državniku, pokušavajući da svoju ocjenu nametne istoričarima i prejudicirajući „da je on jedna od najkrupnijih ličnosti u sveukupnoj istoriji bošnjačkog naroda“ i da će ona „svestrano nadjačati ocjenu njegove ličnosti koju izriču njegovi savremenici“, a sve iz „pragmatičkih“ razloga kako bi i dalje ostao u fotelji ambasadora u Sarajevu. Znao se Noko dosjetiti i reći „niko krupno ka Turčin ne laže“! Sve što je do tada N. Klilibarda izjavljivao protiv „poturica“ i „inovjernika“ na odru pokojnikovom morao je ispljuvati sebi samome u političko lice. Tako je i učinio. Igrao je igru političkoga pajaca preko kojega su dvije strane rješavale svoje neriješene probleme ili tražile priznanje i ostvarenje onoga što se ticalo otvorenih pitanja iz građanskoga rata. Mora se priznati da je ovoga puta N. Kilibarda bio prebrodio jednu duboku političku krizu posle napuštanja Narodne stranke i gotovo da je taj gubitak političkih pozicija uspješno kompenzovao, bolje reći uhvatio je daha za dalju samostalnu političku borbu u samoj Crnoj Gori sa mjesta šefa trgovačko-informativne misije u Sarajevu. Tokom 1992. godine rat se sve više zahuktavao, a lideri nacionalističkih stranaka žestoko propagirali ideje i programe svojih stranaka. Jedan od onih koji je zagovarao ideju velikosrpstva i srpskog nacionalizma i mržnje bio je N. Kilibarda koji je držao vatrene govore širom Crne Gore i dijelom Hercegovine u „ratu za mir“, zbog kojih će

54

kasnije biti prozivan u crnogorskoj i srbijanskoj štampi i širom federacije Bosne i Hercegovine. „Tih dana Novak Kilibarda je izjavljivao da bosanske izbjeglice žive u miru dok srpska djeca i muškarci ginu...“. Na sve načine (do)kazivao se kao poznavalac svega o čemu se vodila rasprava, pa je znao predlagati da se vojne uniforme državne zajednice Srbije i Crna Gore promijene: „Vojska treba da ima svoju prepoznatljivu uniformu, jer dosadašnja unifikovana uniforma ne odgovara statusu Crne Gore u državnoj zajednici“. I kada je bilo riječi o reformi školstva i reformi nastave istorije u školama imao je i tu brojne primjedbe od kojih su bile najviše potencirane da se istorija Turaka-Osmanlija mora na „drugačijim“ osnovama izučavati i predavati posebno onaj dio u kojem se govori o muslimanskom - bosanskom življu. Bilo je tu i predloga za izmjenu zastave, grba, himne i tako dalje, koje je zajedno za koalicijom na vlasti „Narodna sloga“ podržavao. „Narodna sloga smatra da treba formirati činovničku zastavu i himnu za potrebe predreferendumske konstelacije državne zajednice, kazao je predsjednik Narodne sloge i dodao predlog da se u zastavu Srbije i Crne Gore ukomponuju dosadašnja državna znamenja („Bože pravde”, „Oj svijetla majska zoro” i plava i plavetna boja), ima unitarni podtekst i nivo političkog kičeraja...“. Fond za humanitarno pravo u pismu ministrima Draškoviću i Vlahoviću tražio je opoziv N. Kilibarde. „Prisustvo Novaka Kilibarde u ambasadi SiCG u Sarajevu predstavlja vređanje žrtava, nipodaštavanje njihovog dostojanstva...“. Kao veliki „vjernik i Srbin“, naravno koji „brine“ o vaskolikom srpstvu na širokom prostoru bivših jugoslovenskih republika, bio je ispred i unutar Cetinjskog manastira da se pričesti zajedno sa njegovim istaknutijim članovima Narodne stranke, kao i svima onima koji su tada bili za srpstvo i velikosrpske ideje u cilju pripajanja svih srpskih zemalja državi Srbiji. Danas se priklonio drugome taboru i gotovo da negira odnosno prećutkuje takve činjenice ili se zbog „sramote“ i velikoga „stida“ ne želi toga prisjećati ili na tu temu govoriti, jer je jednostavnije da kaže da je bio u zabludi ili da su „pragmatički“ razlozi prevagnuli! Velike su njegove zablude i to ne zablude kao nezreloga čovjeka i nepunoljetnoga ili retardiranoga već visoko-obrazovanog intelektualca, koji pod izgovorom „zabluda“ želi minimizirati svoje učešće i skinuti sa sebe ljagu političkog djelovanja u posljednjoj deceniji 20. vijeka i svoje učešće u „ratu za mir“. Što je radio i što sada radi i što hoće ili smjera sa izvinjenjima i traženjem oprosta od grijehova iz vremena „rata za mir“, mada nije bio nepunoljetan da bi bio zaveden i bogme je bio i u dobro zrelim godinama drugoga starosnoga doba. Htio je da nasred Cetinja igra srpsko kolo „srpske Crne Gore“, kako je govorio „srpske Sparte“ i na toj platformi dobijao je političke poene svih nacionalističkih glasova. Tada je bio moćan političar jedne opozicione stranke, koja je zajedno sa njim kao liderom htjela ostvariti srpski san i naravno osnovati bolje reći ponovo uspostaviti „Dubrovačku republiku“. To je tada bio moćni političar i lider Kilibarda, a sada je mnogo manje politički moćan, ali isti samo na drugoj strani kao kada „jabuku rasječeš na pola“, samo što sada radi sve samo da bi se makar malo iskupio ili sprao sa sebe velike političke i idejne grijehe koje je počinio pod parolom srpstva i srbovanja. Evo jednog od brojnih primjera prikazivanja ličnosti i uloge N. Kilibarde, kako ga vide i šta kažu o njemu kao političaru oni koji su sa njim u dobrim odnosima sada, a nekada su bili na različitim stranama. „Što se Petrovdanskih događaja tiče moram reći da je tada negativnu ulogu u pogledu izazivanja sukoba, svojom ondašnjom politikom i samim dolaskom u manastir i ukupnim postupanjem, imao tadašnji lider Narodne stranke prof. dr Novak Kilibarda.

55

Međutim, dr Novak Kilibarda ce kasnije, kada je radikalno promijenio svoju politiku, smoći snage i više puta se izviniti zbog njegove uloge u nemilim Petrovdanskim događajima na Cetinju 12. jula 1991. godine. Dr Novak Kilibarda će, shvativši svu promašenost ideologije i politike kojoj je pripadao, realno priznati da je tadašnja Narodna stranka vodila ratnohuškačku i nacional-šovinističku politiku i priznati vlastite zablude koje je duže vrijeme imao. Imao je dr Novak Kilibarda snage da, metaforički rečeno, ostane u molitvi za oproštaj u minutu stida zbog politike koju je Narodna stranka na čelu s njim vodila. I to je za poštovanje. I dobio je oproštaj, što je hrišćanski, i potom stekao uvažavanje zbog borbe za Crnu Goru od 1998. do danas. Zbog petrovdanskih zbivanja prvo su mu oprostili crnogorski liberali i Slavko Perović, stvarajući koaliciju Narodna sloga 1996. godine, koju su činili LSCG i Narodna stranka. Potom mu je oprostila i SDP Crne Gore stvarajući koaliciju sa njim 1998. godine „Da živimo bolje“ (koju su sačinjavali DPS, NS i SDP). Kad se vratio iz emigracije Jevrem Brković 1999. godine je hrišćanski utemeljeno uvažio Kilibardino izvinjenje i molitvu za oprost i nakon dugogodišnjeg sukoba, imenovao odličnog pisca i profesora Novaka Kilibardu za Predsjednika Senata DANU. Dr Novak Kilibarda je zaista doživio katarzu u najpozitivnijem značenju. Otvoreno i jasno dr Novak Kilibarda od 1997. godine do današnjeg dana radi vrlo korisne stvari za Crnu Goru, njenu kulturu, naciju, jezik. Zalaže se i za prava Crnogorske pravoslavne crkve, preferirajući sasvim izričito politiku u pravcu obnavljanja nezavisne Crne Gore i stvaranja građanskog, multikulturalnog društva u njoj. Istina dr Novak Kilibarda prešao je put od progonitelja do afirmatora crnogorske državne i nacionalne svijesti i identiteta...“. Kao što se vidi i može zapaziti iz rečenoga njima je važno ono šta je čovjek „(u)radio“ sada za nezavisnu Crnu Goru i biće svima sve oprošteno za ono što su radili prije toga, pa makar da su i ubijali! To je neko kvazimoralno gledanje i tumačenje jedne iste ličnosti sa dva ili više različitih lica i naličja, dvostruke ličnosti ili ličnosti koja umjesto lica ima masku koju mijenja shodno političkim potrebama i trenutku interesa onih na vlasti. Čovjek, naučni radnik, visokoobrazovani intelektualac, a bez principijelnih stavova u nauci i politici nije čovjek već šarlatan, mangup, klovn, pajac, igračka u rukama svih samo zarad ostvarenja niskih potreba i strasti. To se kosi sa svim normama i običajima ne samo gorštaka, patrijarhalno vaspitanog, nego i čovjeka koji je svoju tradiciju i slobodarski odnos zamijenio nekom pozicijom u vlasti i zavisan je od njih koji ga drže dokle im bude igrao po taktu onih od kojih zavisi. Upao je u kolo onih protiv kojih je do juče bio tijelom i dušom, politikom kao njegovim „hobijem i harizmom“, iz toga kola će vjerujem izaći kada se opet bude pozivao na još veću „zabludu“ od one u kojoj je bio do tada. I poslije referenduma o nezavisnosti Crne Gore Kilibarda se nadao da će se naći jedno ambasadorsko mjesto za njega, ali ne više kao službenika državne zajednice SiCG nego kao službenik nezavisne države Crne Gore. Iz tih razloga primirio se, pa se u javnosti samo dozirano pojavljuje, mnogo smirenije i bez pokušaja da iritira sagovornike ili one koji su ga peckali i prozivali za ne tako davnu političku prošlost, posebno onu dok je bio nosilac i zagovornik velikosrpskoga sna. Naravno uz oproste i izvinjenje i riječi srama i stida za onu politiku i stranku kojoj je pripadao kao i pokretu kojemu je kasnije prišao iz njemu „pragmatičkih“ razloga. Ipak, sve mu to nije bilo dovoljno da dobije makar neko savjetničko mjesto u nekoj od crnogorskih brojnih ambasada makar u Evropi i susjedstvu. A očekivao je mnogo i tu je bio izigran, ali je ćutao i nadao se. Moguće je da se i dan danas nada da će

56

svoju životnu i političku karijeru zaokružiti nekim ambasadorskim mjestom, ako ga godine budu držale?! Volje mu ne nedostaje, a bogme i nadanja su mu ne tako velika kao ona odmah poslije referenduma i crnogorske državne nezavisnosti. Možda mu nije kasno, makar za počasnog diplomatu ako se može takvo mjesto naći, kao neki koji nemaju nikakve škole ili su tu sa srednjom trgovačkom, a što je nevažno u ovakvoj današnjoj Crnoj Gori, gdje sve odlučuje samo jedan vrhovnik dok ostali samo sprovode njegovu volju, odluke ili „rela politiku“ preko svojih satrapa ili posilnika. S obzirom da nema više savezne države koju su muzli svi iz Crne Gore i Srbije, u kojoj je N. Kilibarda bio nekakav poslanik i primao za taj svoj veliki trud i rad novčanu nadoknadu-platu od nešto više od 1000,00 eura, sada će biti teško naći dopunu za lični njegov budžet i gubitak ostalih privilegija, putovanja i gošćenja po hotelima i restoranima, a znao je ukazati i prozivati pojedince i „komunjare“ za „jagnjeće brigade“ i troškove koje su stavljani na račun one bivše države SFR Jugoslavije. Rekao bi N. Kilibarda to nije isto!? Tačno da nije isto, jer su ovi koji su danas na vlasti mngostruko se više obogatili, a za manje vremena svega desetak godina u „ratu za mir“ i tranziciji ili bolje reći „transparentnoj“ rasprodaji i prvobitnoj akumulaciji kapitala sa feudalcima i kapitalistima, ogromnim feudima na kojima danas niču hotelski kompleksi. Sve će to narod platiti i za one na vlasti pozlatiti. Politička karijera Kilibarde, kako pojedini pisci kažu, je veoma impresivna „od četnika do bosnoljupca i bošnjakoljupca...“. Ulizivao se politički svuda i na svakom mjestu, počev od kraja posljednje decenije 20. vijeka pa posebno nastavio za vrijeme njegove „diplomatske“ karijere u Sarajevu, za koje kaže da se ne može prepoznati, jer dopušta nekim piscima da ga napadaju nezasluženo! „Sarajevo je uvijek bilo grad, ponosan i snažan, što je ovo sad? Nemojte se ljutiti, ali ja moram reći: ovo je neki mazohizam, što li“? Zar je „...Sarajevo mazohističko što trpi Vešovića, ono isto Sarajevo, koje nije mazohističko zato što u njemu ex-četniku Kilibardi nitko nije rekao ni: crn ti obraz! Nitko, osim Vešovića, jedinog! Služiti se ovakvim krvavim cinizmom može samo beznadno glup i samoljubiv, ili beskrajno beskrupulozan čovjek...“. Mnogi članovi u Narodnoj stranci vjeruju da je ona izgubila onu snagu i politički rejting kao pokret sa očuvanje srpstva u Crnoj Gori samo zahvaljujući čelnim ljudima N. Kilibardi, Predragu Drecunu i Draganu Šoću. „Prije desetak godina su podržali Mila Đukanovića na pokradenim predsjedničkim izborima, pa potom ušli u koaliciju sa DPS-om i SDP-om, koja se zvala „Da živimo bolje“. Već tada je svim politički pismenim osobama u Crnoj Gori bilo jasno da je to separatistička koalicija, koja ima zadatak da u samostalnoj Crnoj Gori sačuva nelegalno stečeni kapital od šverca cigara i ostalih mutnih radnji čelnika SDP-DPS-a. Dok je njihov čelnik Dragan Šoć bio ministar pravde, registrovana je antipravoslavna sekta tzv. „Crnogorska pravoslavna crkva“ u policijskoj stanici na Cetinju po nekom starom zakonu o vjerskim zajednicama iz vremena Josipa Broza...“. U vremenu evroatlantskih integracija i politike aktivne miroljubive koegzistencije i brojnih izvinjavanja od naših političara, posebno Sveta, Mila, Filipa i N. Kilibarde nastavlja Crna Gora „evropeizaciju i demokratizaciju“, jer je završila sa tranzicijom! U sprovođenju takve politike i posebno u edukaciji građana i crnogorske javnosti veliku ulogu bolje reći uslužni zadatak ima „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost Novak Kilibarda. On je ipak u svemu tome najgromoglasniji ali sa mekšim, ljepšim i suptilnijim riječima, sa drugačijim tumačenjem, i ne kao nekada na galamdžijski i bundžijski način.

57

Svi su oni vodili istu politiku u jednom periodu „rata za mir“ samo u različitim strankama, a sve za svoj interes na grbači narodnoj. Iz tih i sličnih razloga je i danas tako nizak standard građana bolje reći mizeran, socijala koja još više vodi osiromašeni narod u potpunu zavisnost ekonomsku, ne dajući mogućnost zaposlenima da se otkupe, kao nekada u doba feudalizma, da kmet može otkupiti svoju ličnu i ekonomsku slobodu! Karakteristika crnogorskih političara iz vremena višestranačja jeste da se ne sjećaju ničega lošeg što su činili i da sve bacaju u zaborav, a s druge strane nastoje da svoju prošlost operu ili tetovažom pređu preko svoje političke prošlosti. Jedan od onih koji se samo sjeća onoga što mu ide u prilog ili kao po njegovom mišljenju politički je to bilo „mudro“ i „pozitivno“ u cilju „očuvanja mira u Crnoj Gori“ je i N. Kilibarda, koji upire sve svoje umne i fizičke snage da prekrije „oprostima“, „izvinjenjima“ i riječima „stid me je“, bez ikakvog objašnjenja i lične odgovornosti pred zakonom. On ima ulogu političkog potirača ili otirača iako djeluje kao „samostalni p(oli)tičar“. I ne samo on nego i oni koji su bili sa njime aktivni učesnici ili naredbodavci, zagovornici, ratni huškači, propagatori, pozivnici da je država u opasnosti, pa sve do toga da „otadžbinu treba sačuvati“. Da li je Kilibarda vodio „podzemnu“, prizemnu ili „otvorenu“ politiku kao što je to znao reći kada je najavljivao da će uputiti poziv - pismo Matiji Bećkoviću, piscu, da se sučele na nekoj od televizija i brk u brk prozbore o srpstvu i crnogorstvu! Hoće li priznati da je i on vodio nacionalističku, vjersku mržnju i netoleranciju u vremenu „rata za mir“, maskar protivu Muslimana „inovjernika“ kako ih je tada nazivao i njih i njihovog vođu A. Izetbegovića? Da li je on bio jedan od sijača unitarističke politike na prostorima gdje Srbi žive i on njih brani od inovjernika - mudžahedina? Da li je to zaboravio ili je nesvijest i zabluda teška bila zamračila njegov mozak i tada nije bio on već njegov HOMO DUPLEX, dvojnik, klovn, pajac, igrokaz, vjetropir, zli duh, vjetrokaz, ratnohuškač i još koji ne sve politički nečovjek sa maskom na licu svom. Morao bi jednom dobro objasniti i činjenicama potkrijepiti svoje velikosrpstvo i svoje snove o nekrštenom stanovništvu, jer nekrst prijeti istrijebljenjem Srba na njihovim vjekovnim ognjištima! Tu oprost Kilibardu ne spašava niti ga ni za jotu može spasiti od odgovornosti političke, moralne i na kraju zakona makar za propagandu, koju je zapjenušano sprovodio po „srpskim teritorijama“. Mora jednom uzeti dnevnu štampu, koja je izlazila u vremenu „rata za mir“ i dobro proučiti svoje govore, izjave i onaj audio i video materijal pa poslušati grozote koje je širio među braćom i sestrama, kako je nekada nastupao sa pozdravom prilikom otvaranja narodnih skupova, zborova ili predavanja pod vedrim nebom ili u nekoj zatvorenoj prostoriji gdje se dobro jelo i pilo uz muziku koja je treštala. Tek tada se nešto od svega toga može oprostiti N. Kilibardi. Nema na pretek vremena da odlaže da svoju „otvorenu politiku“ stavi na uvid javnosti, jer je izbjegava i u svojim sjećanjima ili ispovijestima a mnogo toga ni dodirnuo nije, a kamoli da je „otvoren“ bio. Za težak položaj Srba u Crnoj Gori i za slabljenje srpske opozicije u opozicionom bloku preovladava mišljenje da je jedan od najvećih krivaca takvoga stanja upravo Narodna stranka na čelu sa njenim liderom i njegovim „ekspertima“. „Jasno je da su Novak Kilibarda, Predrag Popović, Dragan Šoć, Budimir Dubak i Predrag Drecun najveći krivci za težak položaj Srba na prostoru Crne Gore. Oni su nas direktno doveli u ovakvu situaciju, štiteći režimske mehanizme Demokratske partije socijalista i Mila Đukanovića zbog ličnih privilegija i materijalne koristi. Podsjećamo sve naše glasače da, dok smo mi iz stranaka koje čine Srpsku listu branili zajedničku državu, dotle su je pojedini prvaci Narodne stranke nazivali ,,straćarom“.

58

Morali smo, istovremeno, i da gutamo suzavac koji su nam bacali Kilibardini, Dubakovi i Popovićevi jurišnici...”. „Kada je Novak Kilibarda naglo evoluirao prije punih 12 godina, shvativši da se samo magarac ne mijenja, zaključio je da je vrlo glupo biti ružni, prljavi, bazdiljavi i nenaparfemisani Srbin, koji ne koristi dezodorans i kurtone, pa je i on krenuo u "modernizaciju" stranke! I onda mu se stranka svela na samo njih četvoricu (Nole, Šole, Peco i Dreco), pa su im stranku prozvali "reno 4", jer su svi mogli komotno da se smjeste u taj mali auto...“. Može biti Kilibardi da priča i propovijeda kako je glatko došao u Sarajevo i da nije bilo onih koji su ga prozivali za njegovu političku prošlost iz vremena „rata za mir“, ali ostalo je mnogo toga zapisano u štampi objavljeno ako ne u Crnoj Gori, a makar ono u Bosni i Hercegovini. „Nedavno su u Banjoj Luci ugostili Dobricu Ćosića, a u Sarajevu Novaka Kilibardu koji je 90-ih na ovim prostorima pitao ima li još živih muslimana...”. Naravno da štampa u Crnoj Gori je imala selektivan pristup u odabiru tekstova koji su govorili-pisali negativno o N. Kilibardi, jer je to tada bilo u interesu režima u Crnoj Gori i „crnogorskog pokreta za nezavisnost“ kojemu je Kilibarda prišao zbog dotadašnje „nesvijesti i zabluda“. „Isto tako, nedavno je u Sarajevu gostovao Novak Kilibarda, dakle, čovjek koji se 1991. godine na ovim prostorima pitao ima li još muslimana. I sada takvoga čovjeka ugošćuju. To je strašno“. Da li se za Kilibardu i njegove „eksperte“ i članove na visokim funkcijama u Narodnoj stranci može reći da su „političari sa karakterom morskog krastavca“, koji su cijelu stranku sveli na veoma niske grane i gotovo stranku bez identiteta, ili su to instant političari ubačeni da Narodnu stranku potpuno obezglave i svedu je na formu bez ikakvoga uticaja ne samo na političkoj pozornici Crne Gore nego ni kod opozicije posebno one koja štiti srpske interese u Crnoj Gori? Da li će srpska opozicija u Croj Gori vođena politikom svojih lidera, koji samo gledaju lične interese, prestati da postoji ili će postojati ali u formi neke moderne evropske stranke, koja je nekada bila za Srbe i srpstvo, ujedinjenje srpskih zemalja? Već duži niz godina srpske stranke u Crnoj Gori gube na oštrini i napuštaju svoj program samo da ostvare neke privilegije sa kojima se dobro živi i osigurava njihov budući život pojedinaca, sigurna egzistencija sa dobrom penzijom zlu ne trebalo. Mnogo je primjera na kojima se može prepoznati prevrtljivost srpskih stranaka i politika kojom su namjerno razbijali jedinstvo srpskih stranaka. Jedan od onih političara koji je prvi takvu politiku primjenjivao bio je lider Narodne stranke u periodu od gotovo samoga kraja 20. vijeka i nastavio tu politiku razjedinjavanja u prvoj deceniji 21. vijeka, a za njim su pošli i njegovi „eksperti“ u Narodnoj stranci, a zatim se to počelo dešavati i u ostalim srpskim strankama u Crnoj Gori. Danas se dobro vidi koliko je parola „Obraz je najpreči“ isprazna u samome opozicionom srpskom bloku, posebno njihovi brojni sastanci, dogovori pregovori o „ujedinjenju“, mada nije ništa bolje stanje ni kod ostalih stranaka opozicije u Crnoj Gori, koje se svakim danom dijele i rasparčavaju na tzv. patuljaste stranke sa novim liderima i borcima za „očuvanje srpstva“ u Crnoj Gori. Sve su to igre opozicije koje već dugo traju, a njenim stranačkim liderima ništa ne nedostaje, jer su na državnim jaslama. Dakle, N. Kilibarda već na samom početku 21. vijeka vodi „novu“ politiku sa kojom učvršćuje svoje lične pozicije, zauzima poslaničko mjesto i tvrdi pazar za buduće političke dane u novoj koaliciji koju stvara zajedno sa DPS-om, a pod nazivom „Narodna sloga“. Njegov nekadašnji partijski drugar iz „ekspertskoga“ tima na visokom položaju do tada u stranci, a kasnije i lider Narodne stranke samo sa mnogo manje moći i snage u biračkome tijelu i pristalicama srpskog

59

opozicionog bloka Predrag Popović se pita: „Osnovana je nova politička partija u Crnoj Gori - Narodna sloga. Predsjednik treba da bude „pošteni Srbin“ Novak Kilibarda. Ko osniva ovu partiju i koja joj je uloga namijenjena“? „Tu partiju osnivaju oni koji su osnovali Dukljansku akademiju, ove takozvane nezavisne medije, „Crnogorsku pravoslavnu crkvu“... To se osniva iz istoga centra. Novak Kilibarda će tu da bude samo portparol onog centra moći koji iza svega toga stoji. To su ljudi koji treba da posluže za jednokratnu upotrebu i ništa više“! Dakle, niko drugi ne detektuje pravo stanje stvari do onoga koji je nekada dijelio i dobro i zlo u Narodnoj stranci, a za lidera imao N. Kilibardu, a sada samo „zaboravlja“ na jednu činjenicu i veliku „sitnicu“ da je u vrijeme njihovoga ministarskoga mandata udjela u vlasti, kada su imali ministra pravde, upravo registrovana „Crnogorska pravoslavna crkva“, pa nikako da se zapita gdje je bio cijelo to vrijeme taj isti Predrag Popović i njegovi drugari ministri i „eksperti“, a posebno N. Kilibarda, kao lider Narodne stranke, koji sada priznaje istu tu crkvu kojoj je nekada sve zamjerao! To su mnogostruke igre samih članova visokih partijskih funkcionera Narodne stranke i na njih pada veliki udio slabljenja opozicionog srpskoga bloka. Oni su jedini ili najveći krivci u svemu tome, a N. Kilibarda samo je preskočio iz jednog tabora u drugi i spasao za neko vrijeme pozicije i glavu staru očekujući da bude nagrađen nekom novom funkcijom u Crnoj Gori od onih protiv kojih je bio. To će mu se i ostvariti odlaskom za šefa trgovinsko-informativne misije u Sarajevu kao politički savjetnik u ambasadi državne zajednice SiCG. Ništa se nije desilo niti iznenadilo one koji su realno posmatrali metamorfoze istaknutih tadašnjih članova Narodne stranke, a posebno njihovog neprikosnovenog lidera. Ono što danas čini kao „samostalni p(oli)tičar“ isto je što i nekada samo u drugom političkome bloku sada nezavisne države Crne Gore, sve dotle dokle im god treba da spira njihove biografije iz perioda „rata za mir“. Imaće on takvu ulogu i vješto će je igrati da budu svi zadovoljni, a on ponajviše. To je sva suština „novoga“ Kilibarde kao „samostalnog p(oli)tičara“, javne ličnosti i djelatnika. N. Kilibarda je danas u ulozi političkog perača ili otirača biografija političkih, svoje i svojih nekadašnjih protivnika i to preko sopstvenih leđa i političkoga obraza, ako ga uošte ima, odnosno preko obrazina i maski koje stalno skida i mijenja pokušavajući da spira blato koje se ne može oprati. Sve što se više pokušava distancirati ili oprati odnosno minimizirati sopstvenu ulogu u „ratu za mir“ i njegovih tadašnjih političkih protivnika, a sadašnjih velikih političkih „prijatelja“ sa kojima je na istome zadatku pranja političkih biografija i istodobno zaboravljanja prošlosti ili pokrivanja te prošlosti kolektivom i nacionalističkom euforijom, on sve više tone u sopstvenome blatu. Ne treba se iznenaditi ako jednoga dana opet kaže da je i ovoga puta i ko zna po koji put bio u „zabludi“ da bi se vratio na predpolitičko doba u Crnoj Gori odnosno u vrijeme jednopartizma, njegovoga komunističkoga perioda u kojemu je proveo više nego što će u ovoj novoj nezavisnoj državi Crnoj Gori. Ako bude procijenio da mu novi tabor politički bude potreban i donosio više koristi ili ko mu ponudi više on će tome prići i opet biti onaj stari N. Kilibarda čovjek sa maskama na licu, koje skida svakodnevno i nikako da dođe do svoga sopstvenoga političkog lica, kojega svakako da nema, barem prema onome što je radio u svojoj dvadesetogodišnjoj političkoj karijeri od početka posljednje decenije 20. vijeka pa sve do danas na samome kraju prve decenije 21. vijeka.

60

Pristao je Kilibarda, naravno, poslije kratke „seanse“ sa jednim ambasadorom stranim, da se „oslobodi“ zablude i da sada živi i politički djeluje u Crnoj Gori zemlji gdje „vlada diktatura sa osmjehom“ mada je jedno vrijeme živio, radio i politički djelovao u saveznoj državi SiCG zemlji u kojoj je bila „diktatura razjapljenih čeljusti“, a nije mu bila mrzna ni zemlja Srbija u kojoj je „vladala diktatura bez osmjeha, ali sa zubima“. Bila je to jugoslovenska federacija u kojoj je Kilibarda znao dobro plivati čak nadmašiti mnogo iskusnije političare i podjednako letjeti od jedne do druge zemlje i jedne federacije. Pokazao je da mu ni golub prevrtač nije ravan ni kada je trebalo braniti srpstvo i zagovarati ostvarenje srpskoga sna, niti kada je polako odustao od toga i namjestio se u saveznom parlamentu i na kraju odustao od svega i ušao u tabor nezavisne Crne Gore. Evo jednog dobrog primjera Kilibardine „lijepe riječi“ i slatkorječivosti od koje i njega samoga danas mora zaboljeti ne samo želudac nego i zabluđela politička glava i za koje će mu trebati makar još jedna „seansa“ nekog drugog ambasadora možda mlađeg iz zapadnoevropskih zemalja sa mnogo dužom demokratskom parlamentarnom strukturom. “Narodna stranka nije nikakva ratnohuškačka stranka čiji su projekti propali, pa sada hoće da se opravda. Mi ratni huškači nijesmo nikada bili. Mi smo bili vrlo realna stranka koja je znala da od tih velikih projekata nema ništa sem laži. Mi smo se borili za jedinstvo srpskih interesa, a ne za jedinstvo srpskih država. Mi bismo željeli da postignemo jedinstvo srpskih država kad bi se to moglo. Ko to ne bi želio da se postigne jedinstvo srpskog naroda! To je moja ljubav, to je moja želja, kao što je moja želja da budem najveći pisac čovječanstva, kao što je moja želja uvijek bila da budem najljepši, najpametniji, najzdraviji... Nećete mi, valjda, uzimati za grijeh - ni meni ni mojoj partiji - tu ljubav, tu moju plemenitu ambiciju, ali ambicija može biti cijenjena samo dok ostane u granicama realne ljudske namjere, a ne kada preraste u zvonjavu, šuplja obećanja i laganje naroda”. Zaista je to bila šuplja zvonjava N. Kilibarde koja i dan danas zvoni šuplje i porazno za njega samoga i za sve one sa kojima teče političku karijeru pranja političkih biografija, a sve pod firmom „samostalnog političara“ i javnoga radnika. Da li je Kilibarda negirao svoje učešće ili odricao krivicu za propast političkog projekta ujedinjenja srpskih zemalja? „Kada su kohorte nacionalno-revolucionarnih kretanja krenule na staru vlast i kada su za putovođu uzele srpski nacionalizam, ja, kao Srbin po nacionalnoj pripadnosti, bio sam uvjeren da su vođe kohorti našle uporište u međunarodnim prilikama, na osnovu kojih će srpsko jedinstvo pretvoriti u međunarodno pitanje. Podrazumijevao sam da ti ljudi imaju osnovnu političku pismenost... moje uvjerenje, uvjerenje Narodne stranke, da će te snage pitanje srpskog jedinstva pretvoriti u pitanje od međunarodnog značaja, pretvorilo se u ono mea culpa maxima. To ne dovodi, vjerujte, moju inteligenciju u pitanje, niti pamet Narodne stranke, nego je to, jednostavno, moja zabluda, naša greška. Ko to ne bi povjerovao! Nažalost, oni nijesu imali nikakvog uporišta, nego, jednostavno, jedna komunistička oligarhija borila se za vlast, srušila stariju komunističku oligarhiju, a za motorno gorivo svoga pokreta uzela nacionalizam kao najzapaljiviju materiju. Najviše oktana ima nacionalizam. Narodna stranka, koja je sa simpatijama posmatrala buđenje srpske svijesti, vrlo brzo je uvidjela da je to više bila šuplja zvonjava nego glas jednog zdravog tkiva. Čim smo vidjeli da to nema nikakvog realnog uporišta u međunarodnim prilikama mi smo, razumije se, reterirali. Mi smo se s bolom udaljavali od svega toga, ne sa bolom što napuštamo njih, nego zbog toga što moramo napustiti jednu svoju iluziju. Tako se Narodna stranka evolutivno i uspješno

61

udaljavala od toga političkog primitivizma...”. “Vlast u Podgorici mnogi su skloni da ocijene kao osjetno liberalniju od one u Beogradu? - Ipak su to, znate, dvije neokomunističke partije i sve razlike između njih su frizerske, stilističke prirode. Jedan malo više privatizuje, ali on u stvari društvenu imovinu daje u ruke ljudima svog sistema, onima koji će biti garant pobjede na sljedećim izborima. Onda, naša crnogorska granica malo je više porozna prema Hercegovini nego ona na Drini. Onda, Srbija hapsi bosanske i krajiške vojnike i sprema ih na front, a Crna Gora ne hapsi. Sve su to male razlike gdje crnogorska oligarhija pokazuje vještinu, mora se priznati, a “veliki brat” to prašta... Mene, znate, više nervira diktatura sa osmjehom. U Crnoj Gori vlada diktatura sa osmjehom, čak sa izvjesnim rezom bijelih zuba, a u Srbiji je diktatura bez osmjeha, a sa zubima ... Pretpostavimo, gospodine Kilibarda, da Crna Gora postane samostalna država. Da li bi to iziskivalo promjenu političkog programa Narodne stranke? - Mi bismo se samo prilagođavali. I dalje bismo uzgajali svoju srpsku svijest u Crnoj Gori koja je garant duhovnog jedinstva sa ostalim prostorima toga naroda. To bi, molim vas, ipak značilo mnogo. Mi se borimo za duhovno jedinstvo srpskog naroda, a ako neće biti državnog i političkog jedinstva, mi za to nijesmo krivi”. “Nikada nismo sumnjali u srpsku svest u Crnoj Gori - ne može se lako izbrisati ono čija je sinteza „Gorski vijenac”. Verujem u političku mudrost Alije Izetbegovića, jer ako dođe do krvoprolića, Bosne više ne bi bilo. Zlo seme najviše uspeva u prelomnim vremenima - ne može se na italijanskom klicati Crnoj Gori”. Gdje li je Novak Kilibarda da danas (ras)tumači svoje „snove i zablude” i negira ono na osnovu čega je zavodio i brojne glasove dobijao, a politički se uzdizao do nebesa?! „Narodna stranka ostaje i dalje pri ranijem stavu da referendum u Crnoj Gori nije bio potreban. Njegovi rezultati upravo govore koliko smo bili u pravu, jer nikada nismo sumnjali u srpsku svest u Crnoj Gori. Da budem malo maliciozan: tu svest proveravali su oni koji u nju nisu imali poverenja. A ta svest je duboka i vekovi se ne mogu lako potreti, ne može se olako izbrisati ono čija je sinteza „Gorski vijenac”... „Onog trenutka kada muslimanski narod bude shvatio da je vješta politika Benjamina Kalaja uradila da se političko jedinstvo Muslimana i Hrvata stvori kao brana protiv Srba, kada vide da je to njihov veliki promašaj, onda će početi harmonija našeg življenja... Današnji separatisti, crnogorski nacionalisti, koji na talijanskom uzvikuju „Živjela Crna Gora”, jesu žalosni izraz toga, na neki način, stalnog stanja... Ali, za ime Boga, ako mogu da oprostim jednom običnom čoveku što tako pojednostavljeno gleda na stvari, nikako ne mogu da oprostim profesoru univerziteta...”. „... Kako gledate na odnose sa Albancima? Značajan deo šiptarskog življa u Crnoj Gori je hrišćanske religije i to bi mogao biti ozbiljan temelj tolerantnog suživota. Ali, ne treba zaboraviti ni velikoalbansku ideju... Naša je nevolja što je komunistička vlast razmazila nacionalne manjine pa sada oni kod nas traže to što nigde u svetu nema. Tu je koren naših nesporazuma”. „Malo je reći da je politička sudbina dr Novaka Kilibarde, profesora Univerziteta u Podgorici, neobična. Rođen 1934. godine u Banjanima, školovan u Beogradu, postao je jedan od najznačajnijih proučavalaca narodne književnosti... Do pada titoizma pojavljivao se uglavnom tamo gde nema političara. Dao je bezrezervnu podršku Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću onda kada su rušili staru vlast u Crnoj Gori. A onda je, razočaran ishodom, osnovao svoju partiju, Narodnu stranku. Izjašnjavao se kao „Srbin, pravoslavne vere”. „...Prema tome, gospodin Bulatović i njegova partija treba da uzmu nauk od crnogorskih gospodara, od vladike Danila do kralja Nikole, da narod Srbije i

62

Crne Gore ne treba vještački sjeći državnim granicama... Narodna stranka smatra da će se prostori nade za tragični Srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini otvoriti samo ako se oformi solidno državno jedinstvo Srbije i Crne Gore... Vi ste svojevremeno Momiru Bulatoviću i celoj toj garnituri dali bezrezervnu podršku? Ja sam dao podršku mladim i školovanim ljudima koji u metuzalemskoj pričaonici samoupravne strahovlade svježe govore i predlažu nešto novo. Učinilo mi se da će ti mladići uspješno razbijati marksističko-titoističku vlast i misao. Međutim, prevario sam se u tome što nijesam uzeo u obzir činjenicu da su ti mladi ljudi pripremani u komunističkom duhu da jednoga dana zamijene te iste starce koje su i zamijenili. Prihvatili su višepartijski sistem zato što su morali, ali sve što su naučili u titoističkim licejima nastoje da očuvaju i da importuju u društvena i državna rješenja koja izvode ili planiraju... Ako mislite na njihovu sposobnost da održe vlast i da se vješto prilagođavaju, onda ću vam reći da se istorija ne bavi takvim sitnicama. Ako mislite da njihovu namjeru da Crnu Goru osamostale čim mognu, onda ću vam reći da Crna Gora nikada ne može biti ono što su države tipa Lihtenštajna. U ekonomskom značenju, Crna Gora može sama da opstane, Crna Gora nije siromašna, kako se to obično misli. Ona može da bude ekonomski sređena država, ali će se u tom slučaju glasiti kao ekološka oblast ili kao slobodna carinska zona. Međutim, ja takvu Crnu Goru jednostavno ne mogu zamisliti! Kako ću je zamisliti kada na njenu teritoriju zijevaju ale sa svake strane, kako ću je zamisliti kad ona nije jednovjerska i jednonacionalna! Tek kad se Balkan sredi bar onoliko koliko su se sredile zemlje zajedničkog evropskog tržišta, moći će se govoriti o Crnoj Gori kao nekakvoj srećnoj i sređenoj ekonomskoj jedinici balkanskoj. A kada će to biti? Na kukovo ljeto!... Koliko do juče zamlaćivali su se srbijanski i crnogorski predsjednik s Tuđmanom, Kučanom, Alijom i Kirom. Išli s njima na sastanak iz republike u republiku, trošili kerozin i zamajavali narod a raskolna četvorica radila svoj posao. Riječju, politika koja je dovela do ovoga stanja treba pred narodom da položi račune da bi se s takvom politikom ozbiljno razgovaralo. Šta su te narodne vođe uradile na planu konsolidovanja pravoslavnog svijeta da bi se pripremio teren kako bi jednoga dana pravoslavno krilo u Evropi bilo pandan zapadnom hrišćanskom krilu? ...U demografskom značenju Sarajevo je srpsko kao i muslimansko, ali u duhovnom značenju taj grad je muslimanski... Postigao je cilj. Srbi u Bosni i Hercegovini bore se za svoja elementarna prava, prvo da sačuvaju golu egzistenciju, a onda, ako je sačuvaju, da se jednoga dana ne izgube onako kako su se Hazari izgubili... Crnogorski narod ima istorijsku svijest i zna da kraljevska krv može da se nasljeđuje i sa ženske kao i sa muške strane. Kralj Aleksandar je prvi srpski kralj u istoriji kome su i otac i majka srpskoga kraljevskog roda. Dakle, i za one Crnogorce koji ne priznaju da su Srbi, kralj Aleksandar bio je i crnogorski kralj zato što ga je rodila kćerka kralja Nikole Petrovića”. Šta reći na samo malom broju primjera od brojnih izjava Novaka Kilibarde?! Da li on može sebe danas prepoznati i negirati ili je sve bacio u mutnu Maricu, kako bi znao ponekad da kaže? Sve je to politika!? A ona je: „Politika nije samo dnevna praksa nego i moć predviđanja i sposobnost sagledanja svoga mjesta u kontekstu opšte političke situacije”!? Koja je to „moć predviđanja“ N. Kilibarde kao današnjeg „samostalnog p(oli)tičara“ i „sposobnost sagledavanja... opšte političke situacije“ ne samo u Crnoj Gori nego i u regionu ili su samo u pitanju njegovi „pragmatični“ razlozi? „Da li baš sve gospodine Kilibarda Novače? Šta je to on kao političar „predviđao” i koju je „moć predviđanja“ imao i ostvario tada i danas? Kada su počela trvenja u Narodnoj stranci

63

imao je još uvijek podršku većinskog dijela istaknutih članova stranke i uspio se održati na njenom čelu, ali je ipak u drugoj polovini posljednje decenije 20. vijeka došlo da rascjepa, podjela i napuštanja stranke. „Već duže vreme traju trvenja u Narodnoj stranci Crne Gore. Ko je tu s kim i ko je tu protiv koga? Teško pitanje. Zato je dr Novak Kilibarda odlučio da sazove vanrednu skupštinu stranke i stavi tačku na ceo “slučaj”. Skupština je održana na Veliku subotu, u Podgorici, dr Kilibarda je dobio poverenje i ponovo izabran za predsednika stranke. Razgovaramo o svemu tome i o ponečem još... - Prva je namjera bila da se istjeraju iz stranke najpoznatiji poslanici stranke. Ja ću ih pomenuti zaista: gospoda Šoć i Drecun, gospodin Popović, a uz njih, bogami, i druga gospoda značajna, kao što su gospodin dr Marković, gospodin Savo Đurđevac, ... ali prvo su htjeli da istjeraju trojicu najpoznatijih, a tada nijesu dirali predsjednika. Htjeli su da ogole predsjednika, a kad ga ogole, onda će predsjednik otpasti kao gnjila kruška... Zašto se crnogorska vlast toliko zaverila baš protiv koalicije Narodna sloga? - Sva je borba ovdje bila da se sruši Narodna sloga kao koalicija koja je uspjela da pomiri za mnoge ljude nepomirljivo - ljude koji su za samostalnu Crnu Goru, a to su liberali, i ljude koji su za saveznu republiku sa Srbijom, a to je Narodna stranka... Mi smo stranka harmonije, mira, prosperiteta, Evrope... Ne, ne, Novak Kilibarda i Narodna stranka prava hoće da očuvaju u harmoniji i srpsku svijest i crnogorsku svijest u Crnoj Gori i da, razumije se, takvim načinom uklopimo život Crne Gore u solidnu federaciju, a federaciju da uklopimo u kontekst evroameričke civilizacije, što će reći da imamo otvorena vrata i u bankama i u vladama i na svim ostalim mjestima... Prema tome, ako je igdje vladajuća partija odnosno oligarhija od dviju partija - SPS-a i DPS-a - uspjela da napravi mehanizam da se izazove eksplozija u Narodnoj slozi, uspjela je sada. I, ne treba zaboraviti, nije ovo borba protiv Narodne stranke nego protiv Narodne sloge... U Srbiji je otvorena diktatura, a u Crnoj Gori je perverzna diktatura, perverzna i perfidna diktatura... I ne može se Milo Đukanović preko noći iskupiti da bude nešto demokratsko, evropsko i svjetsko, a da Momir bude sve retrogradno, nevaljalo i zaostalo. Oni su to sve radili... hoćemo da očuvamo srpstvo u Crnoj Gori, koje će imati ugled kao srpsko pravoslavlje. Evropa će samo cijeniti srpsku svijest u Crnoj Gori kako cijeni pravoslavlje u Grčkoj, a Grčka se ne boji Vatikana,... Vatikan je, znate, kao veliki udvarač. Nikad on neće startovati na neku gospođu za koju se ništa nije čulo, nego na neku gospođu gdje se može naći prostora. Na to ide Don Žuan. Prema tome Grčka se ne boji Vatikana jer je učvršćena u vjeri. A neka se naši pitaju što se boje Vatikana. Zato što je gospođa koja vrti repom... Novak Kilibarda predstavlja srpsku svijest u Crnoj Gori koja je civilizovana i koju cijeni Evropa... Prema tome, zaključio bih ovako: demokratska misao, iako ja nikada ne priznajem Milu Đukanoviću da je do sada bio demokrata, krenula je širokim kolosjekom. I poručujem s ovoga mjesta kao Srbin iz Crne Gore i kao čovjek koji predstavlja srpsku stranku... Jer je duboko uvjerenje Narodne stranke kao srpske stranke iz Crne Gore koja priznaje crnogorsku naciju, ovo: sa Srbijom uvijek, a pod Srbijom nikad”. „Kilibarda govori sam o sebi. Vaš bivši politički saveznik ... nazvao vas je “akademskim Šešeljem”. Kako to komentarišete? - Mi smo 1993. godine napravili jednu dobru deklaraciju o preuređenju odnosa između Srbije i Crne Gore. Problem je što mi i dalje razmišljamo tako, dok je Novak Kilibarda daleko od toga otišao. Njegovi nekadašnji ideološki i nacionalni stavovi evoluirali su do nekih stavova koji su potpuno neprepoznatljivi. Treba imati mnogo unutrašnjeg nemira da čovek doživi jednu takvu evoluciju, da ne bude Srbin nego velikosrbin, pa onda

64

Crnogorac, a možda će u nekoj kasnijoj fazi biti Dukljanin. Njegovu izjavu tumačim kao reagovanje na političke primedbe koje sam izneo o Platformi Crne Gore”. A Novak Kilibarda kao i dosad svoju ulogu prevrtača, osmatrača i dodvorništva nastavlja i poslije referenduma. „Prije neku noć zvoni telefon: „Pominje te Kilibarda, okreni Crnu Goru“. Okrenem na „javni servis“, kad tamo Kilibarda i Hilda Zakrajšek, bivša službenica Američkog kulturnog centra u Podgorici. Kilibarda kao i uvijek, pun želje za pričom, one oko ognja u kojoj teško da ima premca, krcat doskočica, namigivanja, podbadanja, podgurkivanja, oran, ali već pomalo usporen i umoran od ove nove uloge koju igra u visokom tempu zadnjih godina. I pored toga rutinirano, sa iskustvom, sapliće opoziciju, postavlja joj „kučice“, nije baš da je on za ovakvu vlast, nije, ali ovakva opozicija toj vlasti ne može ništa, pa neka vlast traje vječno, a i Đukanović je pravi lider, pa što bi ga mijenjali. Slaže se i gospođa Hilda, prosto njih dvoje uživaju u tome kako se nadopunjuju, sitno vezu, uživaju kako su “pametni”. Zna, čak, Kilibarda, boljku opozicije, pa to je njena nedosljednost! A Crnogorci nikako ne vole nedosljednost, oni ne vole prevrtače i obmanjivače, Crnogorci i Kilibarda vole čisti račun, jer samo računom podvučena ljubav najduže traje. Moglo bi se zaključiti iz Kilibardine priče da je vlast dosljedna i da je zbog toga narod crnogorski, ako ne voli, ma sigurno vazda glasa, prosto, nema se u Crnoj Gori alternative! Već smo navikli da Kilibarda u superlativima pominje Narodnu slogu, da kaže neku lijepu za mene lično, valjda bih na tome, ja, crna ovca crnogorskog „političkog“ života, trebao biti zahvalan. Kao da sve to Kilibarda ne radi samo zbog toga kako bi me već u narednom koraku udario s leđa pa to pravdao onom „hvalom“, odrađujući tako „izbalansirano“ za Đukanovića. Naravno, kada Kilibarda hvali Slogu, neće ni riječ reći kako je Narodna stranka, odmah poslije pokradenih izbora 1996-te hitro odustala od Narodne sloge i grabila put prema klupama vlasti, iste vlasti koja je izbore Slozi pokrala, iste one vlasti koju je u kampanji Narodne sloge Narodna stranka nazivala lopovskom, a njenog lidera lopovom, iste vlasti prema kojoj smo imali zajednički slogan „tačku na pljačku“! Neće reći ni to da je Narodna stranka odbila predizbornu koaliciju sa Liberalnim savezom za majske izbore 1998-me i da je Kilibarda uradio sve što je mogao da spriječi stvaranja Velike Opozicione Koalicije, udruživanja svih opozicionih stranaka za te iste majske izbore na čemu je insistirao Liberalni savez uočavajući istorijsku šansu da se ujedinjena opozicija za svagda nametne kao ključni, nezaobilazni faktor u Crnoj Gori, da se bez njenog učešća ne može niti smije povući ni jedan jedini važni politički potez u Crnoj Gori... Neće se podsjetiti Kilibarda da mu je, svojevremeno, policija poklonila i drugu stranku čiji je postao „lider“, onu smiješnu, karikaturalnu, jednokratnu, Milovu „Narodnu“ slogu koja je, kad su Novaka Kilibardu jednog dana Popović i Šoć isključili iz Narodne stranke, poslužila za šegačenje sa onom pravom „Narodnom slogom“ „pozivajući“ Liberalni savez na „pravi“ put, onaj koji vodi direktno u probavni trakt režima... Sva Kilibardina priča u emisiji, bila je u okviru odavno zadate režimske teme: produbiti nacionalne podjele, međusobne animozitete, čemu je služilo i njegovo izvinjenje zbog Petrov-dana na Cetinju 1991-ve. Inače, crnogorska „izvinjenja“ imaju istu „vrijednost“ kao i one novčanice sa dvanaest nula koje je štampala topčiderska štamparija naduvavajući onda najveću, do onog časa poznatu, inflaciju na svijetu... Znam da je Narodna sloga sa Liberalnim savezom za Kilibardu bila otkrovenje, novo iskustvo, ali za mene nije... Tako shvaćeno ono je bilo naše nadahnuće i u onim danima kad je Kilibarda zagovarao Dubrovačku republiku i kad su se stvarali dobrovoljački

65

odredi po Crnoj Gori. Sve što smo pregli, izviralo je iz tako shvaćene crnogorske tradicije zahvaljujući kojoj smo, jednog dana, smogli snage da Kilibardi pružimo ruku uočavajući ogromni potencijal toga čina. S druge strane, zna to Kilibarda, pružili smo mu ruku spasa“. Da li je tadašnje političko „bauljanje“ Novaka Kilibarde bilo ujedno njegov „prirodni nagon” da kad ostvari svoje spasenje odmah priđe onome koji mu se učinio „pragmatičnijim“ i isplatnijim za lične interese ili je i dalje bio neiskren politički savez, koji je samo koketirao i flertovao na političkoj pozornici u vremenu kada je bio raskol u DPS-a, i svakako vidio bolju šansu za napredovanje ostavljajući politički savez u kojem nije mogao duže ostati iz njemu znanih razloga, jer će biti ubrzo otkriven pa je bijeg od Liberalnog saveza bio za njega neminovnost i političko kalkulantstvo i ujedno izdaja zarad interesa sa DPS-om i njegovim liderom. Bila je to Kilibardina politika nedostojnog ponašanja sa onima sa kojima ulazi u savez i jedno nedostojno bauljanje lidera Narodne stranke, koji svoju šansu nije htio iskoristiti da se konačno obračuna sa onima na vlasti protiv kojih je do tada bio. Prihvatanje učešća u koaliciji sa DPS-om i SDP-om Narodna stranka i njen lider i ostali članovi te stranke samo su vidjeli zauzimanje političkih pozicija u neka od ministarstava, kao svoj najveći domet i time prepustili najjačoj političkoj stranci da ima presudnu ulogu u koaliciji. “Naravno za Kilibardu, ali i veliki broj Crnogoraca, pitanja morala su trice i kučine, oni navijaju za to da je politika djelatnost u kojoj je moral zadnja rupa na svirali, pozivajući se i na svjetska, u tom smislu na žalost, “prebogata” iskustva. U tom „naopakom“ smislu Kilibarda i armije njemu sličnih mogu naći opravdanja za svoja konkretna ponašanja... “. Možda je Kilbarda procijenio tadašnji politički trenutak pa za sebe vidio šansu za svoju budućnost i lični afinitet da vlada državom, jer se već (ost)vario kao lider jedne stranke srpske, da jednoga dana njegovi neostvareni snovi iz vremena “rata za mir”, kada je sanjao o “Dubrovačkoj republici” u kojoj bi on stolovao i odlučivao o sudbini građana te republike, preuzme kormilo državne federacije ili neke nove državne zajednice „srpskih zemalja” makar i dvočlane sa “srpskom Crnom Gorom i srpskom Srbijom”. Nije on napustio savez bez određenih kalkulacija i moguće izvjesnih obećanja, a skrivenih svojih želja, da se svima nametne i nadmudri sve svoje političke protivnike, što u njegovoj političkoj ličnosti je i osnovni motiv njegovog revanšizma i svega onoga što je radio baveći se politikom. Da li je N. Kilibarda na „seansama-tretmanima“ sa jednim stranim ambasadorom kovao-utvrđivao neke planove, a koje mu danas osiguravaju ulogu „samostalog p(oli)tičara“ i javnoga radnika ili je to visoka i krupna politika koju je on ostavio za neku drugu priliku, pa mu služi kao kec u rukavu za nedaj bože poziv iz Haga?! Porasli su bili njegovi apetiti poslije ostvarivanja koalicije sa Liberalnim savezom zvanoj “Narodna sloga“, ali je gotovo odmah možda vidio bolju priliku i efikasniji način da preko nove koalicije u vlasti i postavljanjem njegovih “eksperata“ na mjestima ministarskim učvrsti svoje političke pozicije i kao iskusan političar bude tas na političkoj vagi njegovih koalicionih partnera DPS-a i SDP-a, koji su ipak bili veliki politički rivali, pa mu se na trenutak učinilo da bi njegovo posredovanje moglo njega izbaciti na vrh te koalicije ! Sanjao je i imao velike političke apetite u koaliciji sa strankom na vlasti, ali je isto tako ubrzo uvidio „zablude“ da se preškartao i da je najbolje uzeti ono što mu se nudi i da od njegovih budućih ostvarenja i želja zasada nema ništa, pa je nastavio da taktizira u

66

blažoj i fleksibilnijoj formi sa koalicionim partnerima i da gradi neku novu političku karijeru, a povratka nazad više mu nije bilo u Liberalnom savezu. Preračunao se, ali je nastavio da smirenije i čvršće gradi svoje političke pozicije sa najistaknutijim članovima DPS-a, preko kojih je jedino mogao napredovati i tu šansu nije htio ispustiti, zato se i dodvoravao sa brojnim izjavama koje je davao u javnost i „miroljubivom” evropskom politikom sa susjedima uz svoja izvinjenja i oproste za činjenja u “ratu za mir“, a naravno i protežirajući glavne aktere nekadašnjeg “rata za mir“ kao nove ličnosti sa “evropskim“ pogledima i „tolerancijom“ suživota na prostorima nekadašnjih jugoslovenskih republika. Na takvoj političkoj strategiji on će graditi novu političku karijeru u koaliciji i sa svojim izjavama u javnosti propagirati „novi“ vid demokratskih odnosa sa susjedima i prikazivati punu spremnost da nekadašnji političari „rata za mir“ sada su „novi“ ljudi-osobe HOMO NOVUS - HOMO DUPLEX koje prevazilaze sve ono što su jedni drugima činili i bacaju sve to u zaborav sa željom da grade „nove” odnose u susjedstvu i regionu. U tome su dobrim dijelom imali podršku Evropske Unije, a za uzvrat će raditi ono što im ta ista zajednica bude propisivala i određivala kako i na koji način da se izgrađuje Crna Gora i susjedne države. Jedno kratko vrijeme umislio je bio da bi mogao biti ozbiljan kandidat za predsjednika nove državne zajednice Crne Gore i Srbije. „Kilibarda je izjavio da nema zvaničnih informacija o tome da bi mogao biti kandidat za predsednika Srbije i Crne Gore, “... ali da čuje glasove o tome...“. „Znam jedino da bolje poznajem Srbiju i njenu političku scenu, a naročito Vojislava Koštunicu, od svih koji se pominju kao kandidati za predsjednika državne zajednice. Prema tome, ako neko predloži da bih ja mogao da zauzmem tu funkciju, a uzme u obzir činjenicu da dobro poznajem srpsku političku scenu, onda takav predlog ima osnova, izjavio je Kilibarda”. Na uvođenje “maternjeg jezika ... sa dodacima, srpski, crnogorski, bosanski...” štrajka đaka i profesora u nikšićkoj gimnaziji izostalo je reagovanje velikog nekadašnjeg borca za srpstvo i srpski jezik, kojim je Njegoš govorio, kako je nekada znao citirati i sve to potkrijepiti činjenicama, a sada je za N. Kilibardu bilo važno uvođenje i crnogorskog jezika kao ravnopravnog sa ostalim jezicima ! „Predsednik Narodne sloge, partije sa jednim poslanikom u crnogorskom parlamentu, Novak Kilibarda predložio je ”braći Srbijancima” da ”ako veruju da su Srbi i Crnogorci nacionalno ista kategorija i ako priznaju da je Njegoš pisac zajedničkog jezika” da se njihov zajednički jezik nazove crnogorski ... Ne bude li tako, “Crnogorcima predlažem oprez”, rekao je Kilibarda na jučerašnjoj konferenciji za novinare, povodom spora oko naziva nastavnog predmeta “maternji jezik i književnost” i štrajka šest profesora u nikšićkoj gimnaziji ... Crnogorcima i drugim narodima u Crnoj Gori preti stalna opasnost od unitarno-klerikalnih aspiracija velikosrpstva - naveo je Kilibarda kao razlog zašto bi trebalo imenovati crnogorski jezik”. Interesantno je navesti jedan podatak koji se pojavio u štampi iz 2004. godine, a koji ne mora da odgovara istinitom događaju ili primjeru, u kome se Novak Kilibarda pojavljuje za šahovskom tablom i daje se prikaz cijele šahovske partije koju je odigrao sa protivnikom, naravno izašao je kao pobjednik. Ta zanimljivost je veoma bitna za razumijevanje njegove političke ličnosti i ukupnog mentalnog sklopa sa kojim je on cijelu svoju struku i nauku nastojao da ugradi u svoju novu profesiju politiku kao sudbinu o kojoj je znao često govoriti da je njegov hobi: „ušao sam u politiku iz hobija“! Upravo je njegova politička ličnost kao u šahovskoj partiji smišljena, proračunata, lukava, promjenjiva, iznenadna, zakulisana, interesdžijska, kalkulantska, perfidna, ponekad oštra

67

i pomirljiva da zavara protivnika, naravno sa ciljem da bude pobjednik. Takvu politiku je vodio ciljelo vrijeme u političkom životu, partiji-stranci kojoj je pripadao i koju je morao napustiti - iz koje je istjeran, kao i saveze političke koje je imao. Međutim, šahovsku političku partiju koju je igrao sa najjačom političkom strankom DPS-om u Crnoj Gori i i najjačim političkim protivnikom u toj partiji nije uspio dobiti odnosno bio se već unaprijed predao dajući signale protivniku da će biti zadovoljan sa onim što mu se da. Tako je i bilo, izgubio je sve šahovske-političke okršaje, ali je kao politički protivnik dobio po nešto što koaliciju nije ni zanimalo ili mogli su sebi i taj luksuz dozvoliti da Kilibarda misli ili da ima privid da će ih lako nadigrati. Potučen je u svim šahovskim i političkim duelima sa svojim protivnicima iz koalicije DPS - SDP. Nije imao snage, ni znanja, a bogme ni političke moći za političku borbu u cilju ostvarenja svojih političkih ambicija i zauzimanja visokih pozicija u sistemu vlasti od onih protiv kojih je nekada bio i na kraju sebe potopio, da bi postao još jedan u nizu političkih mrtvaca na crnogorskoj političkoj pozornici koji su sebe izbrisali sa scene kao (ne)dosljednog i (ne)principijelnog političara. Ostavio je mnogo onoga o čemu ni on ne bi znao da ga rastumači makar „drugačije“ i na „suptilniji“ način, a posebno „zablude i snove“ sa kojima je ratovao baveći se politikom, kao i brojne izjave koje je davao sa unaprijed smišljenim ciljem u ličnom interesu. Porazio je sebe, mrcvareći se i padajući u teške nokdaune, koje je većinom on sam namještao svojim kalkulacijama i političkim flertovima sa mnogo mlađim političkim protivnicima. Neuspjeh je bio zagarantovan, a političko blato kojim je prekriven još uvijek se nije potpuno osušilo i zabetoniralo ga kao političara koji je mnogo htio, a sebe djelimično u politici lično ostvario od lidera Narodne stranke do samoproklamovanog „samostalnog p(oli)tičara“ kojemu je dozvoljeno da priča i pripovijeda, zanoveta i protežira sopstveno samoreklamerstvo i prosipa dosjetke u cilju pranja svoje i drugih političkih biografija, a sve sa ciljem da nadmudri sve one sa kojima je kontaktirao i na kraju sebi narok politički uzeo. U tome je svakako uspio, ako mu je to satisfakcija ili nagrada za lično djelo bavljenja politikom „iz hobija“! Jedno vrijeme bio je od sebe stvorio u javnosti privid mud(r)o(g) političara, da bi se kasnije se otkrio i ostao za(b)luđeli političar. Bila je to „evolucija“ njegove političke ličnosti koja je imala unutarnju revoluciju neostvarenih snova i političkog revanšizma sa komunističkim sistemom i onim političarima kao protivnicima koji mu nijesu dali da se ostvari onako kako je želio i sa nezajažljivim ambicijama. Zbog oštre kritike u javnosti kojoj je bila podvrgnuta Narodna stranka, a u vezi sa privatizacijom - prodajom „Instituta dr Simo Milošević“ i još nekih preduzeća i njegovih „paušalnih ocjena“ Kilibarda je prijetio najavom podnošenja ultimatuma o izlasku iz koalicije, ako se ne preduzmu oštre mjere protiv Nebojše Medojevića, koji je u jednom intervjuu kritikovao mjere i način na koji se vrši ta privatizacija, iako ministri iz Narodne stranke i sam njen lider nijesu demantovali ono što je gospodin Medojević izjavio dnevnom listu „DAN“. Vođena je sedmodnevna debata u crnogorskom parlamentu povodom prodaje „Instituta dr Simo Milošević“, a koju su sprovodili i jedan član iz Narodne stranke Predrag Drecun, pa je čak konstatovano da je Crna Gora tom prodajom dobro zaradila!? Ugovor nije mogao biti stavljen na uvid poslanicima ili ga neko nije smio dati, jer su se mogli provjeriti sporni datumi prodaje odnosno obračuna marke i dinarske protivvrijednosti. N. Kilibarda je na takve prozivke u narednim godinama ostajao nijem ili je uopšteno odgovarao da je sve učinjeno onako kako je ta komisija i učinila prodaju-tranziciju, a „gdje su pare“ od prodaje otišle i da li su na zakonit način trošene ta i mnoga druga pitanja iz ostalih

68

ugovora o tranziciji - prodaji preduzeća - državnih u kojima je Narodna stranka participirala kao dio vlasti njen lider se neće oglašavati, jer vjerovatno da je (sa)znao gdje su te pare, kao i one koje je nekada tražio u parlamentu!? Od svega što se raspravljalo-debatovalo u parlamentu ostale su samo sumnje u regularnost prodaje-tranzicije „Instituta...“. Nije to bila jedina sumnjiva prodaja ili bolje reći rasprodaja o kojoj se samo debatovalo i na tome sve završavalo, a avioni i ostalo opet nije bilo toliko „interesantno“ za Narodnu stranku, a N. Kilibarda nije htio potencirati nabavku aviona odnosno i to je, svi su izgledi, „zaboravio“ ulaskom u koaliciju i učešćem u vlasti kao potpredsjednik Vlade i sa svojim ministrima kao „ekspertima“ za ekonomiju, pravo i pravni sistem i kulturu Crne Gore. Izvjesno vrijeme N. Kilibarda je „boravio“ i koristio avione za svoje političke potrebe iako nije znao ili ga nije interesovalo ko je njihov vlasnik i kako su kupljeni! Tri resora pokrivala je Narodna stranka, a ostale komisije u kojima su njeni članovi učestvovali ostaju za neka druga vremena da se provjerava ili nešto više progovori. Mnogo toga preskače N. K. ili ostavlja za kasnije da u svojim izjavama za javnost, konferencijama za novinare objasni ili u intervjuima objelodani na tenane svu transparentnost i veliki „dobitak“ za Crnu Goru!? Na tom i takvom terenu N. K. ne želi da se prošeta ili makar provoza i sa svojim obezbjeđenjem radi svake sigurnosti u cilju zaštite fizičkog integriteta. Spasio je starina Novak sijedu glavu na staračka ramena svoja. Ostala je za još neku koaliciju ili participaciju u nekoj od državnih komisija od kojih bi mogao imati makar neke koristi, ako ne materijalne a ono moralne, čisto radi „uvida“ da (sa)zna „gdje su pare“ i da ne proziva vlast protiv koje je bio i sa kojom je učestvovao u „transparentnoj“ tranziciji! O „Prekookenskoj plovidbi“ i njenim brodovima, vaučerizaciji, tranziciji i tako dalje nećemo ovom prilikom. „Novak Kilibarda se odlučio za nimalo reformski i demokratski metod. Ucijenjujući Vladu i koaliciju, iza dobro zaključanih vrata crnogorske vlade, Kilibarda je izgovorio sudbonosno - Medojević ili novi izbori - i time otvorio mogućnost da to bude stalni metod koalicionog vladanja“. „...Narodna stranka prije mog uključivanja je bila poprilično radikalna sa predznacima koji nijesu bili po mom ukusu, ali moram priznati da sam imao simpatije prema toj partiji, jer sam u njoj prepoznao demokratske potencijale koji su vremenom postajali sve uočljivije...“. Bio je Kilibarda u koalicijama počevši od „Narodne sloge“ sa Liberalnim savezom Crne Gore, zatim „Da živimo bolje“ sa DPS-om i SDP-om, do koalicije „Zajedno za Jugoslaviju“. A šta njegovi partijski drugari iz Narodne stranke misle i ocjenjuju njegov rad i djelovanje stranačko evo kraćeg izvoda: „Nijesam u prilici da čitam ta njegova iskustva, ne pratim feljton, ali bojim se da je suviše rano i da je trebalo ispoštovati vremensku distancu. Bojim se da te njegove isprike, koje on danas želi da prikaže javnosti kao da se nije slagao sa tim vremenom u kojem je tako intezivno učestvovao, djeluju dosta neuvjerljivo“. „Ne čudi me: 90 odsto Crnogoraca, s Kilibardom na čelu, u ratu su se kao pjan plota držali „Gorskog vijenca“. Držali su se onog što u „Gorskom vijencu“ ne valja, a namrtvo zaboravili ono što je u njemu besmrtno. Zaboravili su, na primjer, jarebice... ove jarebice su, u bijegu pred većim neprijateljem, potražile spas kod manjeg. Instinkt im je rekao da je manji. Kad su 1992. godine muslimanske jarebice pobjegle u CG „jere ih je nevolja nagnala“, naši policajci su ih marljivo hvatali i slali Rašu pod nož. Kako i neće kad im je Kilibarda, koga akademik Tunjo Filipović zove mudracem, objasnio da je priča o jarebicama pičkin dim, a da je Njegoš genije kad kaže:

69

„Kako smrde ove poturice“, „Trijebimo gubu iz torine“, „Udri vraga, ne ostav mu traga“. Ovaj tekst, u kojem sam od Radončića uzeo izvorna svjedočenja, treba čitati kao pomen, bez popa i tamjana, žrtvama crnogorske, suviše crnogorske mržnje prema „Turcima“ . „Đukanovićevi ljudi idu na pregovore sa partijom na čijem je čelu čovjek optužen za ratne zločine“ rezignirano je konstatovao Novak Kilibarda, prvak narodnjaka. Ovaj veliki pobornik „multietničke, multikonfesionalne i multipartijske Vlade“ otišao je i korak dalje-izjavio je da se SNP i DPS razlikuju kao presječene jabuke. Kilibarda je zaprijetio izlaskom iz koalicije, jer dogovori oko budućnosti srpsko-crnogorske zajednice, po njemu nije partijsko, već državno pitanje...“. „Pogledajte šta iz toga sada imamo: dvije, crkve, dvije nacije, dvije akademije, dva udruženja pisaca, dva udruženja novinara... Na putu su i dvije policije, zatim najmanje dvije orijentacije za Nezavisnost, dvije države sa dva različita opredijeljenja za „zajedničku... Imamo čak i dva 13. jula... Pa mi smo jebivjetri a ne politička svijest“. „Kad Kilibardu slušate, da on sam ne kaže da je profesor književnosti, ne bi čovjek mogao da pogodi...“. Novaka Kilibardu kao političara pojedini ljudi, pisci, novinari različito opisuju, ali svi se uglavnom u jednom slažu da se radi o prevrtljivoj političkoj ličnosti sa kojom morate biti veoma obazrivi, jer će vas prevariti dok trepnete samo da svoje interese ostvari. Evo dva primjera u kojima se na najslikovitiji način njegova ličnost kao političara opisuje. Prvi primjer: „...na Kilibardinom primjeru sam podvrgao jedan moralni pojav za koji u crnogorskom jeziku postoji slikovita riječ „trokapić“... Nezaboravan umjetnički prikaz takve spodobe, koja je ostala „neprevarena pod svim carevima... Brzina, sa kojom se crnogorska ništa roba prilagođava vremenu, sa kojom razvija i umnožava vlastite potencijale, takva je da jezik neizbježno kasni za stvarnošću... Kilibarda ima na glavi kapu koja je pola šešir, pola šajkača, pola korotna crnogorska kapa... Kilibardino pokrivalo za glavu ,,...sastoji se od tri polovine, što nagovještava da ju je sašio krojač koji je u isto vrijeme i guslar... ili kako bi Bećković rekao, i Kilibarda spada u crnogorsku „mućmurinu i mutljavinu, koja se „grčila i turčila, latinila i čmintila, stoput se preprodala i prekupila, a pošteno nije nikad ništa bila“. Da li se ima šta dodati ili oduzeti ili negirati iz njegove dvodecenijeske političke djelatnosti?! I drugi primjer: „....Vjekove odbacuju kao zmija svlak. U taj strašni vode krimen: A......, M....., M.... i Novak. U debelo se crijevo, kažu bratsko, uvlače Voždu krvavijeh ruku...“. Kilibarda je vječni, a ne dnevni! Dok postoji Crna Gora neće joj usfaliti trokapića kakav je Kilibarda ... Po Jevremu, Kilibarda je gadno nagrđen kad je od mene (Vešović Marka) proglašen „Miloševićevom jebačicom“... a zar nije kada se kaže da se „Voždu krvavijeh ruku“ uvlači u „debelo crijevo“... brojne političke radodajke, kakav je i Jevremov Kilibarda, kojima pred svakim novim Vlastodršcem same gaće spadaju? Odgovor Kilibarde: Ko nauči Marka da ovako mrzi - Zapitao sam se šta bi sa Markom koga sam izuzetno cijenio i ko ga nauči da ovako mrzi... Vešović vjerovatno nije imao vremena da prati moj politički razvoj, niti većinu mojih izjava... Sretan sam što mogu da osjetim vrijeme... Žao mi je što me je pjesnik Marko Vešović napao rječnikom koji ne odgovara ni njegovom stvaralačkom ni intelektualnom nivou... Sve i da sam se ponašao onako kao što kaže gospodin Vešović, a ... nije stigao da završi studije Filološkog fakulteta u Beogradu gdje je studirao... “Žalosna mu majka“! Nijesam, bukvar politike pokazuje da je neopravdano vječito opominjati političara šta je nekad radio, a ne gledati šta danas radi... Da navedem jedan primjer: Njemačka je produkovala Hitlera i fašizam i napravila jedan od najtežih zločina u istoriji ljudskoga roda... Međutim, Njemačka jedana je demokratska zemlja...

70

Da bi čovjek govorio o mijenama političara mora zaista da zna šta je politika... Riješio sam da ne odgovaram na taj rječnik i te napade“. Šta reći poslije navedenog i kako negirati ono što mnogi o njemu pišu iz vremena njegovog političkog djelovanja u Narodnoj stranci, koalicijama i danas kao „samostalnog p(oli)tičara“ kako zna za sebe često reći i potencirati tu po njemu nedvojbenu činjenicu. Nikako da se zapita sam Kilibarda koliko je takvih „slobodnih p(oli)tičara“ u crnogorskoj javnosti kojima je sve dozvoljeno u medijima, da sebe opravdavaju i da drugima mogu lijepiti etikete ili im držati čas iz moralnoga vaspitanja i načina kako čovjek da se promijeni i preobrazi po nekoliko puta u životu i da nikom ništa ne odgovara za ono što je javno činio dok je bio na liderskoj poziciji ili u vlasti. Takav način i odnos prema javnosti i nakaradna tumačenja da bi sa sebe skinuo političko blato kojim je pokriven jednostavno i blago rečeno je političko prostituisanje ili ljepše rečeno javno i noćno provodadžisanje zabluđelog starine. Imaće priliku i vremena da odgovori na sve ono što je do sada zagovarao, huškao, izjavljivao, nagovarao, navodio da se ide u „rat za mir“, dobrovoljno bodrio i svojim vatrenim govorima o srpstvu, ostvarenju srpskoga sna i ujedinjenju srpskih zemalja, i sve to sa zaslužnim ordenom na grudima da javno objasni svoju ulogu u tom vremenu i doprinos za zasluge od kojih sada bježi pozivajući se na „promjene“ koje su svojstvene ljudskome biću, a ne kameleonu!? Šta je sa moralnim principima, ulogom ličnosti i lidera o tome on ne želi da priča nego jednostavno „objašnjava“ nacionalističkim ludilom, a sebe izuzima iz toga ludila! Ako je i bio tada u tom ludilu zašto ne kaže koliko i kada je bio u zabludi, prizna da je sve u ludilu radio pa makar to bilo i nacionalističko ludilo! Međutim, treba da zna, ako prizna da je to bilo njegovo „ludilo“ kako je onda mogao kao profesor narodne književnosti biti na Univerzitetu i da li mu je i danas kao takvom tamo mjesto?! Da li neko o tome brine, makar onaj koji mu daje honorar za nastavu koju izvodi na visokoškolskoj ustanovi? A šta će reći za „diplomatsku“ karijeru čovjeka koji je dugo godina bio u „nacionalističkom ludilu“ i kako se i na koji način izliječio od toga, a zna se da diplomate prolaze strogu medicinsku specijalističku pretragu, i da tamo oni koji su u zabludi ili nekoj vrsti zablude-ludila ne mogu biti u službi! Mnogo je pitanja na koja bi Kilibarda kao političar poslije svega ovoga morao dati odgovor prije svega javnosti, a zatim i onima sa kojima je participirao u vlasti i ukupnoj politici, parlamentarcima, političkoj sceni Crne Gore. Neka dio po dio detaljno objasni i da odgovore na postavljena pitanja u navedenom tekstu o njemu kao političaru sa portretom bez okvira. Da li je on zaista političar na crnogorskim prostorima parlamentarizma koji zaslužuje epitet političara zvanog „duplo golo“ u politici? Da li je on političar „od formata“ kako je znao nazvati - reći, izraziti se o njegovim „ekspertima“ ekonomije, prava i kulture, kako bi ih na taj način promovisao unaprijed dajući im svojstvo ili certifikat koje nemaju, ali sve po onoj narodnoj „ja tebe serdare a ti mene vojvodo“?! Da li je nekadašnjem lideru Narodne stranke konačno odzvonilo i se još uvijek čuje njegova „šuplja zvonjava“ sa pričom da je spasao srpsku politiku, nezavisnu Crnu Goru promovisao, zaliječio rane onima kojima ih je nanio u Crnoj Gori i posebno u Bosni i Hercegovini? A gdje su žrtve rata na crnogorskoj strani, koje su platile svojim mladim životima svu bestijalnost njegovih zapaljivih govora i ratnoga huškanja da se ide u osvajanje srpskih zemalja, da se srpstvo brani i tako dalje? Da li zbog njih N. Kilibarda ima političkog i ličnoga obraza da prećuti sva pitanja koja se ovdje postavljaju i za koja se traže odgovori? Samo zbog tih mladića morao bi biti odgovoran i javno svakodnevno moliti za oprost od grehova njegovoga

71

nacionalizma. Da li je to njegovo „nacionalističko ludilo“ sa kojim je zagovarao odlazak u rat, a crnogorska mladost izvjesnim brojem žrtava platila, kao i velikim brojem ranjenih, i jednim manjim brojem nestalih? Da li se to može nazvati (do)prinosom borbi za mir na ovim prostorima, a do tada što je radio sve baciti u zaborav. Ne, takva djelatnost bilo kojeg političara iz vremena „rata za mir“ i nacionalističkoga ludila ima imperativ da se pozove na odgovornost svako lice koje je svojom politikom doprinijelo tome ratnohuškačkom ludilu. Tu nema kolektivne odgovornosti, već se lako prepoznaje svačija pojedinačna i lična uloga i odgovornost, a posebno onih političara koji su bili u svemu tome aktivni propagatori. N. Kilibarda je jedan od onih političara i lidera Narodne stranke koji ima udio velike odgovornosti za učešće u „ratu za mir“ kao lider stranke i njegova odbrana ili bolje reći izgovor i fraza da je bio u „zabludi“ samo je stavljanje poveza na oči cjelokupnoj javnosti i bijeg od odgovornosti. Neka se zna šta je zagovarao, pričao i pripovijedao, huškao, vodio dobrovoljce u rat, dijelio oružje on i njegova Narodna stranka sa kamiona u kojem je bilo „puno oružja“, išao po raznim selima i zabitima crnogorskim da (po)zove ljude ili objasni istoriju srpstva i srpskih zemalja za koje treba da se ide u rat, da omasovi svoju partiju. Da li ga je svega toga stid i da li se kaje o tome ovdje nije riječ, već pitanje njegove ličnosti i političke odgovornosti za svoja djela i nedjela, naravno politička? Javnost neka prosudi čin njegovoga kajanja i stida, a prije toga N. Kilibarda neka objasni svoje motive sa kojima je „iz hobija“ ušao u politiku da bi se njome bavio. Sigurno je jedno da oni životi koji su ostali na stratištima ratnim nijesu otišli „iz hobija“ već na nečiji poziv ili huškanje, nagovor ili ubjeđivanje. „Iz hobija“ neka sada nekadašnji lider Narodne stranke N. Kilibarda odgovara. Politička ljaga blato prekrili su njegovu političku ličnost koja se ne može oprati niti se on odatle izvući bez lične odgovornosti pred javnošću crnogorskom i naravno u redovnom sudskom postupku. Premnogo je Kilibardinih izjava sa kojima minimizira ukupnu nacionalističku politiku i svoje stranke i ostalih stranka. On je bio jedan od najizrazitijih lidera nacionalizma koji je zapjenušano išao i objašnjavao crnogorskom narodu sveti poziv za odbranu „srpstva“ ili njegovih snova i ostvarenje ličnih ambicija. Za čovjeka njegovih godina i ličnog integriteta iz vremena „rata za mir“ ima samo jedno pitanje i jedan odgovor, a to je javno priznanje za politiku koju je vodio u „ratu za mir“ i sudski nalog za krivičnu odgovornost za ratnohuškačku nacionalističku politiku koju je zagovarao i javno iznosio. Da li je on imao jedini pravo ili ekskluzivu da od svih stranačkih lidera daje izjave za koje neće snositi nikakvu moralnu niti materijanu odgovornost, kako bi on rekao da lideru „narodnjaka“ treba biti dozvoljeno da daje izjave: „koje imaju i vidljivo i nevidljivo značenje“ ili je time taj isti lider imao namjeru da zaplaši javnost i privuče je za svoje interese u cilju osvajanja vlasti ili „Biću iskren: ja sam imao namjeru da jednostavno malo zaplašim DPS da više pazi na koalicioni red...“. E, sa takvim izjavama nije se igrati posebno ne u zrelim godinama, pa bez obzira da li ste „(ne)svjesni“ značenja tih riječi, a posebno ako ste javna ličnost i političar od uticajne opozicione stranke, pa makar to bila i njegova nekadašnja Narodna stranka. Za svaki javni rad, čovjek na javnoj funkciji, mora imati i ličnu odgovornost pored one službene, tako da se Kilibarda ne može od toga osloboditi time što će se izviniti, reći da ga je stid ili tražiti pro forme oprost za politiku i pokret kojem je pripadao, jer u pitanju su ne samo javne obmane nego i ljudski životi njegovih i drugih građana prije i iznad svega.

72

„Savez studenata Federacije Bosne i Hercegovine i Unija studenata Univerziteta u Tuzli danas su podržali zahtjev studenata sarajevskog Univerziteta da se diplomata Srbije i Crne Gore u Sarajevu Novak Kilibarda zbog svoje ratne prošlosti proglasi personom non grata. „Opšte je poznato da se radi o ratnom huškaču koji je u toku rata na našim prostorima bio blisko povezan sa osobama optuženim za ratne zločine i dobitnik je i Njegoševog ordena, kojim ga je odlikovao Radovan Karadžić... Unija studenata Univerziteta u Tuzli koja predstavlja 16 hiljada visokoškolaca zahtijeva od bosansko-hercegovačkih zvaničnika da Kilibardu udalje iz Bosne i Hercegovine. Opštim zahtjevima bosanskih studenata da se Kilibarda protjera iz Sarajeva pridružio se i krovni Savez studenata Federacije Bosne i Hercegovine. U saopštenju tog saveza navodi se da je Kilibarda ratni huškač koji je učestvovao u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. „Ovom prilikom od ministra spoljnih poslova Bosne i Hercegovine Mladena Ivanića tražimo da podrži zahtjev studenata da se onemogući dalji boravak Kilibarde u zemlji“. N. Kilibarda i njegovi saradnici „eksperti“ bili su i za saradnju sa vlašću i za saradnju sa opozicijom samo da bi bili u vlasti i to im je bilo jedni cilj i ništa više, zato su i svoju stranku doveli na mjesto gdje joj i pripada na opozicionu stranku koja više ne predstavlja ništa drugo sem jednu opozicionu stranku sa veoma malim brojem članova i bez ikakvog značaja na političkoj sceni Crne Gore ili kako neko reče danas je riječ o „navodnoj stranci“. Ako je nekada zaista bila stranka koja je mogla da dobrim dijelom utiče na opoziciono tijelo Crne Gore i povuče neke značajne poteze na tom planu u smislu mijenjanja političkog miljea, smjene ili bolje reći doprinosa demokratizaciji i reformama u crnogorskom društveno-političkom biću ona je sada samo obična stranka statista, koja zavisi o drugih stranaka u opozicionom bloku i kako joj se odredi odigravanje uloga. Doprinos takvoj snazi današnje Narodne stranke naravno da su dali Novak Kilibarda, Predrag Drecun, Dragan Šoć, i donekle Predrag Popović, koji je ipak bio protivan takvom djelovanju stranke, iako ne kategoričan, ali bio je prinuđen da čuvajući svoju političku poziciju u stranci povinuje se stavovima lidera i partijskih drugara „eksperata“. „Crnogorci su skloni da gledaju crno-bijelo, znao je da kaže Dragan Šoć... nijesu mu smetale koalicije sa Liberalima (Narodna sloga) ili sa partijom na vlasti u koaliciji „Da živimo bolje“, koristili su privilegije koje nosi vlast na Balkanu... Kada je Novak Kilibarda sa Koštunicom 1993. godine predložio „četvrtu Jugoslaviju“, Šoć je to okarakterisao i kvalifikovao kao „nešto između unitarizma i separatizma“. ...Priznajemo građanski i ljudski integritet, ako neko želi da bude Marsovac, za nas je to relevantna činjenica“... Kada Kilibarda u crnogorskom parlamentu, marta 1996. godine, sadašnju Jugoslaviju nazove „krvavim vanbračnim djetetom“, a Šoć najavi da će „sve preduzeti da se ova država sruši“, ...to je metafora na reformsko demokratskom kursu... kao opozicionar zalagao se za demokratizaciju medija, a kada je bio dio vlasti htio je da preuzme kontrolu državne TV... bio je nekad antisekretar i antikomunista, pa kada zatreba - ustreba i četnik i početnik...“. Šta sada zapravo rade nekadašnji lider i njegovi „eksperti“ koji više nijesu aktivni političari, već lica koja javno djeluju i reaguju na društvena zbivanja tumačeći „prave“ poteze vlasti protiv koje su nekad bili, a sada se sa njom slizali i ne mogu se prepoznati, jer su politički „čistunci“ kao i njihov nekadašnji vođa-lider, koji danas kao slobodan i „samostalan p(oli)tičar“, sebe tako naziva i promoviše da bi se što visočije digao, „aktivno čuči“ i ukoliko ne učini nešto „pod sobom“ od dugoga čučanja i čekanja može se desiti da mu se udijeli kakva uloga na političkoj sceni Crne Gore „na daskama koje

73

život znače“. Lutkarsko pozorište najistaknutijih članova Narodne stranke predvođeni njihovim bivšim liderom imalo bi i mnogo posjetilaca na predstavama koje bi mogli organizovati i gledalištu saopštiti šta su sve bili spremni da učine samo da bi se domogli vlasti i to pomoću onih koji su bili njihovi okoreli protivnici. Aktivni čučavac već je odavno na sceni nekadašnjih članova Narodne stranke na čelu sa Kilibardom, koji je njihov predvodnik i dizajner buduće scene u sopstvenoj režiji, a sve u cilju obezglavljenja kakve takve postojeće Narodne stranke i onemogućavanja da se ona povrati ili makar da stane na svoje noge. Dok je N. Kilibarde i njegovih „eksperata“ bilo u Narodnoj stranci teško da se išta moglo učiniti na planu obnavljanja, organizacionog jačanja i povećanja broja članova i simpatizera. Veliki lomovi koji su pratili tu stranku, a čijim doprinosom je uveliko „pomogao“ njen lider sa „ekspertima“, zakovali su Narodnu stranku za dno političke crnogorske scene i teško da će se tako brzo uspjeti podići na sopstvene noge. Vječiti padobranac bez padobrana Kilibarda je obavljao skokova sa velikih političkih visina, a sve znaveno sa njegovim profesorskim iskustvom i brojnim prisustvom njegovih studenata tako da je znao kada treba ukinuti struju ili vodu vojsci sa kojom je nekada bio čvrsto u „ratu za mir“ i nerazdvojan sa visokim oficirima u građenju strategije i naoružanja njegovih dobrovoljaca. Znao se je obračunavati sa svima i to uvijek sa pobjedničkim uspjehom pa i kada je trebalo disertaciju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću prihvatiti ili osporiti za odbranu, naravno uz njegove tjelohranitelje koji su mu obezbjeđivali siguran prolaz do učionice ili kabineta njegovog. Tako je znao „štititi“ autonomiju univerziteta i zalagati se za reforme visokoškolskih ustanova na kojima će on biti doživotni profesor! U svom naumu nije uspio da se domogne titule „profesor(a) emeritus(a)“ još uvijek, iako je u penziji i istovremeno aktivan predavač na privatnom univerzitetu. Moguće da će se nekako dosjetiti svojom doskočicom i „pra(v)nom“ normom koja će se naknadno unijeti pa će se dograbiti i te titule, samo da ga njegovi „zlobnici“ ne prozivaju. Nije imao potrebe Kilibarda da bude zabrinut za svoju sudbinu političara i popularnost koju je stekao i uživao dok je bio lider Narodne stranke, Narodne sloge i nekoliko koalicija ili kao predsjednik komisija ili upravnih odbora. Takođe, nema razloga da se žali da mu je nedostajalo političke popularnosti koju je imao i izvan granica Crne Gore zbog svog političkog djelovanja i visokog rejtinga u plasiranju svojih ideja. Sa druge strane, takođe, ne treba da ga brinu ni kritike ili hvalospjevi za ono što je činio u proteklom političkom periodu ili se pripremao da učini. „Dajmo si glas protiv - Kaj bu delal Kilibarda u CNK?!... zblanuti tragikomičnom obaviješću da je za stožernika Upravnog odbora CNK (Crnogorsko Narodno kazalište) izabran niko drugi do ravnatelj one otpelane k vragu Narodne stranke i kontrolor crnogorskog časništva, stanoviti gospar N. Kilibarda!... Mi u Lipoj Našoj, štovatelji koji štovat znademo kazalište, ako zatreba daćemo si protestirati v znak solidarnosti ispred našeg HNK i Splitskog kazališta... Vaš crnogorski „nepomenik“ dao se deklarirati kao stanoviti destruktivac... „Lele tebe, kazalište naše, ne no nama za tobom“!... Nakon što je sebi dal za pravo prah i pepel Narodnu stranku, drugo, Narodnu slogu, i treće sve čega bu se dotakal, ka i ukinuti dotur, strujni i vodeni, armijskim domaćim postrojbama... po sistemu trojanskoga konjisanja za ravnatelja CNK i CNK-ovih štovatelja...“! „Čuh li ja SVE TO“ i razumjeh li što se može pročitati za velikoga lidera N. Kilibardu odnosno sada „samostalnog p(oli)tičara“?! „Ko će sjutra oprati „crn obraz“ Crnoj Gori, od živog blata u koji tone

74

zbog ponašanja nekih njenih čelnika...“ bilo u vlasti ili opoziciji? Da li što dotiče od svega navedenoga u ovome tekstu do nekadašnjega lidera Narodne stranke, a današnjega „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti N. Kilibarde ili on na sve to ima spreman odgovor da se radi o onima koji mu zajedljivo i zlobno podastiru napise o njemu, a u kojima nema ništa što bi moglo da ga kompromituje ili da se od toga zacrveni iako riječ „stidim se - stid me je“ podrazumijeva i da mu se obrazi zarumene od onoga njegovog političkoga djelovanja u „ratu za mir“. „Svima je poznato da je predsjednik Narodne stranke Novak Kilibarda, nakon sramne odluke Vlade Crne Gore o neutralnosti, saopštio da, ako bude dejstvovala prema NATO paktu, Vojsci Jugoslavije treba ukinuti dotoke sredstava koja su joj potrebna. On je pozvao i članove svoje stranke na dezerterstvo...“. Ništa što nije već viđeno i što nije rečeno i očekivano od nekadašnjega lidera Narodne stranke. I danas N. Kilibarda može da priča i pripovjeda, tumači, i „otkriva istinu“ svoju o proteklim ne tako davnim događajima barem na prostoru Crne Gore. Da li je svjestan činjenice da ima mnogo svjedoka iz onoga vremena „rata za mir“ i da pamte šta je on kao lider Narodne stranke protežirao, zagovarao, nudio, ubjeđivao, okupljao, obećavao i tako dalje? Neće biti da se on toga svega ne sjeća, jer je tada bio u ozbiljnim šezdesetim godinama, i kako je znao reći dobro se svega sjeća i „zna“ istoriju dobro, a i „pamtljiv“ je, pamćenje ga dobro služi! A sada, šta je sa njegovim pamćenjem i mlaćenjem!? Da li su maske pale ili se još radi na daljem zamaskiranju svega onoga što je sa svojim saradnicima i „ekspertima“ iz najužega rukovodstva Narodne stranke osmišljavao i spovodio u djelo? Misli li Kilibarda da je neko zaboravio njegovo kliktanje i ljubav prema NATO-u iskazivano iza govornice crnogorskoga parlamenta? Da li se danas radi o njemu i njegovoj političkoj transformaciji sa kojom nastoji pobjeći od prošlosti političke i sa „novom razvojnom filozofijom“ mirotvorstva evropskoga osporiti pravo nekom da ga proziva za ono što je činio? Da li njegovo propagiranje saradnje sa susjedstvom, zagovaranje multietničke tolerancije i suživotom potire političke „snove i zablude“ nekadašnjeg lidera Narodne stranke? Već duži niz godina Kilibarda pokušava sebe rehabilitovati kao i one iz vrha vlasti kod crnogorske javnosti za sve ono što je činio i oni sa njim u „ratu za mir“ ili od 1990-1997. godine, svojim djelima i govorima, naredbama i izjavama, pozivima ili ubjeđivanjem, obećanjima i sigurnim ostvarenjima. S druge strane podbacuje toj istoj javnosti sebe i druge kao političke „čistunce“ i plasira sopstveno „mirotvorstvo“ i „toleranciju“ za period od kraja 20. vijeka pa sve do danas i time potire svoju političku prošlost odnosno izjednačava dobro i zlo i na kraju nikome ništa on je slobodan od svega, jer se sada „iskupio“ za svoja politička nedjela, on i oni sa njim koji su bili na istome zadatku. Da li će uspjeti u svome naumu koji nije za potcjenjivanje, jer mu stoje na raspolaganju otvoreni mediji, javne „govornice“ i konferencije za novinare. Smatra li da će stalnim ponavljanjem ispraznih izvinjenja, stida, srama i oprosta, tumačenjima i (do)kazivanjem njegove istine (ubi)jediti javnost da je samo njegova „istina“ mjerilo svega i jedina zadata i nepromijenjena kao takva? Stalno potenciranje „istina“ N. Kilibarde je degutantno i besmisleno bez ikakvoga značaja u cilju saznanja novih činjenica ili detalja iz njegove političke biografije. Tačno je da je njegovo političko iskustvo na propagiranju i ratnom huškanju veliko i gotovo nema premca na crnogorskom medijskom prostoru, ali neće uspjeti da izbriše duboke tragove svoga nacionalističkog zanosa sa kojim je širio mržnju među narodima, susjedima bratskih republika na nekadašnjem jedinstvenom jugoslovenskom prostoru.

75

O kakvom se političkom „čistunstvu“ Kilibarde radi i može li se išta o tome reći, pa makar bio to i djelić i da li ga uopšte ima u bilo kom vidu za vrijeme njegovoga djelovanja kao lidera Narodne stranke u „ratu za mir“ i bavljenja politikom kao „hobijem“? Da li je tu prije svega riječ o mnogostrukoj političkoj ličnosti koja je svoje maske skidala po potrebi i stavljala ih kad god joj se nova šansa ukazala da može imati od toga koristi za sebe i svoju stranku prije svega i iznad svega u cilju prikazivanja svoje ličnosti kao i veličanja liderske uloge na političkoj pozornici Crne Gore. Tačna je činjenica da je znao procijeniti trenutak i pokazivao zavidnu vještinu brzog mijenjanja maske na svome političkom licu i tako sloviti za lidera koji masama zna upravljati i kojemu se mora vjerovati na riječ! Šta sve smjera danas i na koji način teži za ostvarenjem svojih ciljeva sa kojima misli oprati svoju prljavu političku biografiju, a uz nju i onih koji su bili sa njime i posebnom onih koji su u vrhu vlasti a bili su na strani „rata za mir“? Da li će preko onih koji su zajedno bili sa njim u istoj ili sličnoj ulozi ili čak nadređenoj državničkoj funkciji uspjeti da obrišu ili makar privremeno zatrpaju političku prošlost stavljajući debeli prekrivač prašine i na taj način staviti tačku na „rat i mir“, pa danas kao politički „čistunci“ zagovaraju druge opcije evroatlantske i evropske sa ulaskom u NATO savez-alijansu u cilju da se na drugi teren prebace i time u zaborav pošalju njihovu prljavu političku prošlost?! Upravo ovaj tekst ima za cilj da ih podsjeti odnosno da N. Kilibardi skrene pažnju da neće uspjeti u svome naumu da izbriše prljavu političku biografiju iz vremena „rata za mir“ i da crnogorskoj javnosti pokaže dio dešavanja za koja nijesu znali ili su je privremeno zaboravili, a s druge strane da taj isti Kilibarda ne može i dalje da drži tirade o svome djelovanju i hvalisanju da je tobože bio u velikoj „zabludi“ a imao je blizu šezdeset godina starosti, pa bi sada da djeluje kao „mirotvorac“ i „evropejac“ kojemu Evropa odaje priznanje za takvo djelovanje! Možda očekuje da jednoga dana bude i nagrađen opet nekom medaljom, ali sada za propagiranje i zagovaranje „mirotvorstva“ i ulaska u NATO savez i bude odlikovan sa mnogo sjajnijom medaljom-ordenom koji nadilazi granice susjedstva i na evropskom je rangu! Ponosan bi bio N. Kilibarda na takvo odličje i ne bi ga skidao, niti ga odložio, već na junačka prsa stavio i pokazivao „sjaj“ odličja koje je „zaslužio“! Nije mu za sada uspjelo da se dočepa bilo kakvog visokog evropskog odličja-medalje pa je mnogo ljubomora na svoje sadašnje političke „prijatelje ili miljenike“ iz crnogorske političke elite koji su, ipak, uspjeli dobiti odličje i priznanje za očuvanje mira i dobrosusjedske saradnje. I tu je nadigran i izigran N. Kilibarda kao veliki nekadašnji Srbin, lider Narodne stranke, sadašnji Crnogorac, pobornik današnjeg „mirotvorstva“, (prvo)borac za nezavisnu Crnu Goru. Naravno da je razliku u godinama morao visoko platiti, a to mu se do prije deceniju i po ne bi moglo desiti!? Svi oni koji su nekad vodili „rat za mir“ sa ovih prostora iz vremena posljednje decenije 20. vijeka ne mogu biti mirotvorci pa iako su na visokim političkim i državnim funkcijama u Crnoj Gori ili izvan njenih granica u susjedstvu niti su politički čistunci zato što su promijenili nekadašnju politiku i prihvatili je nevoljno, ali isplativo za svoje interese prinuđeni da tako propagiraju nekada rat, sada mir i ulazak u NATO. Šta su to nego već politički marifetluci sa kojima se crnogorska javnost nastoji prisiliti da zaboravi nekadašnje borce iz „rata za mir“. Bacanje prašine u oči crnogorskoj javnosti i onemogućavanje da se prozovu krivci toga ratnohuškačkog vremena nije ništa drugo nego politički kriminal i marketing protiv zdravoga razuma, bježanje od istine i

76

suočavanja sa istinom. Zločini, počinjeni na prostorima nekadašnje Jugoslavije i brojne žrtve na tom prostoru, moraju naći krivce i pozvati ih na odgovornost makar radi onih koji su živi i onih generacija koje dolaze. Politička moralisanja N. Kilibarde danas su njegova pravdanja i minimiziranje uloge koju je imao kao lider Narodne stranke u vremenu „rata za mir“. Upravo pozivi na sjećanje i podsjećanje onoga šta su pojedinci radili u tom ratu u svojstvu stranke kojoj su pripadali ima za cilj da se javno prizna krivica onih koji su bili „psi rata“, u interesu onih koji su izgubli svoje najbliže, kao i nevine živote, stradali, raseljeni, izgubljeni ili nestali, zbog onih koji su svjedoci i koji traže pravdu i istinu o svojim najbližim i radi generacija koje dolaze. To je bio naš osnovni motiv, ne zaboraviti prošlost radi sadašnjosti i budućnosti. Pozvati na odgovornost sve koji su bili odlučujući faktor da se učestvuje u tom besmislenom, suludom građanskom ratu zadojenom nacionalističkom mržnjom i slijepom željom za osvetom, a propagatori takve politike su još uvijek na slobodi i djeluju kao „mirotvorci“. Pozvati ih sve na odgovornost moralnu, političku, službenu, sudsku i ličnu političku i materijalnu shodno položaju i funkciji koju su imali u državi ili stranci kojoj su pripadali. Dovijao se Kilibarda na razne načine i tumačio svoju politiku srpstva na svim prostorima za koje je on bio zainteresovan, pa će reći da nema ništa protiv ni da Crna Gora bude suverena „ali pod uslovom da se zna da je to država srpskoga naroda“. Kakvo je bilo uopšte stanje u privredi politici ili kulturi Crne Gore na početku njenog parlamentarnog života? „Ništa nijesmo bolji na političkom, ekonomskom, kulturnom planu danas, nego prije tri godine. Ne, no gori! Prema tome, zamjeram ovoj vlasti sto ne raspiše izbore, pod hitno, pa da se jos jednom vidi, kao u Srbiji, da narod dobrovoljno ide u žalosnu budućnost... Kada bi crnogorska svijest bila ona iz vremena knjaza Danila i kralja Nikole ja ne bih imao ništa protiv toga da i Crna Gora bude suverena, pa da se onda ujedinjuje sa Srbijom koja se njoj dopada! Međutim, u Crnoj Gori su se nasložili afiniteti prema nekoj drugoj njenoj poziciji, onoj koju su slijedili guvernaduri Radonjići. Možemo da kažemo i ovako - neka oni koji zagovaraju suverenu Crnu Goru priznaju da je ona država srpskog naroda, pa onda, hajde da razgovaramo i o suverenosti“! Na koji način i sa kojim dokazima bi danas N. Kilibarda mogao sve to izbrisati, modelisati i nadograditi „evropskom“ visokom politikom integracija ili njegovim „snovima i zabludama“? Da li je danas njegova Crna Gora srpska ili crnogorska država i na kojim je to pozicijama N. Kilibarda, da li iz vremena tadašnjega ili „pragmatičnih“ njegovih razloga današnjih? „Prof. dr Novak Kilibarda je najpoznatiji graditelj i rasturač stranke, stranaka i koalicija. Još od vremena kada je ručkom platio lažnu dojavu da je vraćen u Savez komunista pa sve do najnovije nesloge u Narodnoj slozi, Kilibardina aura vitas (životna snaga) bila je u znaku političke, odnosno trgovinske misije. Tu je nenadmašan. Sposoban je, na primjer, da za petnaestak dana stvori stranku, potom uđe u dva parlamenta, pa da ga istjeraju iz stranke, i, opet, da ostane u dva parlamenta. Sada se gadno zakačio sa nekolike stotine Nikšićana, koji čine jezgro njegove, sada već bivše stranke... Kilibarda uvijek djeluje na više pravaca. Žarko je želio da bude u SANU, priželjkivao je CANU i završio u DANU... Sve je trgovinska misija...“. Možda je i sanjao snove o „Dušanovom carstvu“ ili je te snove samo imao njegov „ekspert“ za pravni sistem u Narodnoj stranci, tek toliko ni jednom ni drugom odnosno ni Narodnoj stranci nije ostvaren san da obnove „Dušanovo carstvo“ nego su se zadovoljili, kako Kilibarda tako i njegovi „eksperti“ mladi, sa onom teritorijom koja je bila tek

77

dvadeseti dio od ondašnjega carstva srpskoga. Nije Kilibarda jedini koji je svoje riječi često čepio pa ih ponovo u usta stavljao kada je u pitanju njegov politički milje, bilo to u Narodnoj stranci ili koalicijama i naknadno u periodu poslije njegove „uspješne“ i veoma „plodne“ tagovačko-informativne misije! Međutim, on je ipak pravi primjer nedosljednog političara koji uskače u druge tabore protivnika i zadovoljava se političkim otpacima samo da ostane u vlasti i politici. Na početku svoje političke karijere, koja je već tada slutila da „zablista“ punim sjajem na parlamentarnom crnogorskom zvjezdanom nebu na čelu Narodne stranke, Kilibarda se dobro služio i pridržavao stihova iz narodne poezije i posebno Njegoševih stihova iz „Gorskoga vijenca“, a kojega danas treba „iznova čitati“ i tumačiti onako kako to njegov najvjerniji tumač i vrstan poznavalac danas propovijeda! Tako će pojedini stihovi iz narodnog epa ili iz „Gorskoga vijenca“, biti znalački modifikovani i u službi njegovih političkih ciljeva i materijalne koristi, pa će „za krst časni“ i „slobodno prisvajanje...“ biti jedna verzija nespojivog istorijskog nasljeđa u cilju oslobodilačke borbe crnogorskog naroda i današnje „transparentne tranzicije“ kojoj je uveliko i sam N. K. sa čelnicima i „ekspertima“ njegove stranke kumovao ili participirao u parlamentu ili direktno u vlasti kao lider Narodne stranke. „Uspješno“ je svoja „naučna“ istraživanja sprovodio, utvrđivao i ispravljao mnoge „netačnosti“ još iz vremena mladosti, kada je još tada vidio da nešto nije u redu i da nedostaju stihovi: “Dok ne vrati što je Dušanovo”. „Kao profesor Univerziteta stao je na čelo stranke koja svoje nastupe počinje i završava-guslama! Za svoje političke nastupe, brzoplete izjave i političke izlete znao je obavezno istaći poštapalicu sa kojom je sve objašnjavao i pravdao „Ja sam sebe samo pozajmio politici”. „Da li će time iznevjeriti pisca da bi ugodio političaru ili će se vratiti ponovo u književnost znaće se uskoro, poslije prvih narodnih izbora... sa svojom strankom “narodnjaci” imaju šansu da „vrate svojoj duši” crnogorski narod - srpskome stadu...; kao zaljubljenik ali i zarobljenik kosovskoga mita Kilibarda ostavlja utisak čovjeka iz epa koji nije konzervirao samo jezik, već i misao...“. „...kada je zatečen on grabi za odstupnicom...“ koristeći izgovor „vrijeme će samo pokazati”, ili će pogledati u pročitati šta su mu savjetnici napisali! U “kritičkom” sagledavanju “antiislamizma” Njegoševoga djela u “Gorskome vijencu” Kilibardino razmišljanje i propagiranje ide u pravcu “suptilnijeg i drugačijeg čitanja”, a to znači narodski i prosto rečeno osuditi i obezvrijediti navedeno književno djelo i na drugi nakaradan ga način prikazati izostavljajući sve riječi koje počinju sa slovom “T” ili bolje reći na Kilibardin način poimanja istorije i gledanja na istorijske tokove u prošlosti i afirmativno gledanje na osvajača i porobljivača, zulumćara. Baš briga N. Kilibardu za sve posječene glave na crnogorskoj strani i na prevaru pogubljene, na danak nametnuti, na krvlju natopljene ravnice i planine, na ojađene majke, na izgubljene sinove, na odvedenu ili osakaćenu djecu, na razapete i nabijene na kolac, na hajduke i sve junake i ljude pojedince koji su pružali otpor, i one koji se nijesu dali pokoriti i tako dalje. Kilibardino političko sljepilo je uokvireno u riječima “suptilnog” i “drugačijeg” načina tumačenja i gledanja na daleku prošlost i odstranjivanje riječi koje govore o “antiislamizmu” i imaju “antiturski naboj”, kao i na sve ono što je opjevano u pjesmama narodnoga pjevača a govori o oslobodilačkoj borbi crnogorskoga i srpskoga naroda. Brojne su “zablude” N. Kilibarde posebno današnje ili onoga Kilibarde od početka prve decenije 21. vijeka. U obavezi je Kilibarda, ako je u mogućnosti, da zdravo rasuđuje, jer je bio dugo u zabludi i teško mu je povjerovati da je danas politički normalan i zdrav njegov razum da shvata ono što tumači i što propagira, jer je triježnjenje

78

dugo trajalo pa najvjerovatnije da su moždane vijuge atrofirale uslijed njegovog dugog političkog pijanstva. Možete zamisliti kakve su, prema Kilibardi i njegovom tumačenju, “ideološke matrice” ili pretpostavke Njegoševe i posebno “ideološko-političke”, iako tu nema ni trunke od politike koju unosi i podmeće Kilibarda tumačeći današnjim mjerilima “ideološko-političku” platformu državnika, pjesnika, književnika i folosofa Petra II Petrovića Njegoša. Šta sve neće naći Kilibarda u Njegoševim djelima, a posebno u “Gorskome vijencu”! Ako bude dublje zaronio nije nemoguće da pronađe i političke osnove “Beogradskoga sporazuma” od prije nekoliko godina, a o platformama crnogorskim da ne pričamo, toga bi on kao velik istoričar našao na pretek!? N. Kilibarda govori o Njegoševom idološko-političkom polazištu i utemeljenju ali nigdje to ne potvrđuje sem što onako napamet priča, pripovijeda i zanoveta, pa kaže: „Međutim, jednako je izražen antiturski i antislamski stav u Njegoševom Gorskom vijencu. I pored činjenice da je Njegoš genijalni pjesnik, obavezno treba naglasiti da je on i u svome književnom stvaralaštvu imao ideološko-političko polazište. Da bi ujedinio, inače do tada uvijek razjedinjenu Crnu Goru, u borbi protiv Turaka, državnik Njegoš je svoja djela, koja je pisao stihom što ga prirodno prihvata sluh Crnogoraca, nadojio jakim naponom antiturstva i antiislamstva. Zato obavezno treba naglasiti da takav Njegošev stav nije sinteza narodnoga duha koji je ostvaren u klasičnoj usmenoj epici, nego je to plod Njegoševe državno-političke ideologije. A treba naglasiti i to da je tematika Gorskog vijenca, tzv. istraga poturica, plod pjesnikove mašte, a ne pak književna slika stvarnoga istorijskog događaja“. Gdje tu Kilibarda prepoznaje ideološko? Nije valjada Kilibarda vidi - prepoznao „ideološko“ u „prirodni nagon“ čovjeka za slobodom i slobodnim životom i odbranom od osvajača, koji je porobio pola Evrope i nadasve Crnoj Gori prijeti da uništi njeno stanovništvo, koje neće da pokorno živi! Šta sve Kilibarda ne bulazni govoreći da je sve „to plod Njegoševe državno-političke ideologije“. Dakle, po Kilibardinom gledanju i tumačenju neprirodno je što se Njegoš u svojim stihovima oslanja na oslobodilačku borbu pojedinca, bratstva, roda, plemena i na kraju kolektivitet cijele Crne Gore i u tome je njegova „ideološka obojenost“ i polazište koje stoji na čvrstim „temeljima državno-političke ideologije“, „antiislamstva“ i „antiturstva“ među porobljenim narodima i državama!? Mora se priznati da to što „vidi“ jedan N. Kilibarda, a posebno kako tumači ukupnu oslobodilačku borbu crnogorskog naroda da je to ne samo skandalozan nego degeneričan pogled, skaradan način viđenja jedne iskonske borbe čovjeka da živi u slobodi, bez obzira koliko bio taj osvajač „civilizovan“ i na kojem tom stepenu civilizacije bio. Sada se jasno iskazuje taj Kilibardin unutrašnji „nerv“ za politički osjećaj koji ga ne „vara“ iz njemu „pragmatičkih“ razloga. Svako dalje objašnjenje ili pokušaj da se Kilibardi suprotstavi naučni način gledanja i pristupa tumačenju istorijskih događaja i procesa bilo bi upravo smiješno, jer ga treba ostaviti u njegovoj zabludi od koje se on još nije spasio, već će trebati nekoliko ambasadora i veliki broj „seansi“ da ga vrate na jedan koliko toliko normalniji ili prihvatljiviji način života i njegovih problema, koje je imao usljed decenijskog političkog pijanstva. Triježnjenje Kilibarde iz „pragmatskih“ razloga će dugo potrajati i samo timovi „eksperata“ možda ga donekle mogu spasiti od snova, zabluda i ideološko-političkih matrica, koje on danas „vidi“ u dalekoj prošlosti a posebno u Njegoševom „Gorskom vijencu“ koji mu je poseban problem zbog evropskih integrativnih procesa. Moraće Kilibarda tako veliki zalogaj da ostavi i da priđe nečemu što mu je laganije a posebno nekom današnjem piscu,

79

pripovjedaču, književniku, romanopiscu, stihoklepcu i skorojeviću. Nikako N. Kilibarda da se sjeti stiha : „Velja kruška u grlo zapane“! Nema stiha ili bolje reći pjesme u književnom stvaralaštvu Petra II Petrovića Njegoša u kojem N. Kilibarda ne vidi „ideološku“ osnovu na kojoj se gradi veliko književno djelo posebno u „Gorskom vijencu“ i „Luči mikrokozmi“ pa će Kilibarda zaključiti ili reći: „Htio je veliki pjesnik da kroz svoje narativno-deseteračke pjesme projektuje ideološko-političke stavove svoje vladavine. U tom smislu ispjevao je te dvije pjesme koje se slažu sa sluhom njegova perjanika, orača na njivi i lovćenskog čobanina. S naglašenijem ideološko-političkim ciljem Njegoš je napisao i spjev Svobodijadu u narodnom osmercu...“. N. Kilibarda u svakome stihu Njegoševom vidi „ideološki“ stav, „antiturstvo“ i „antiislamstvo“, projicirajući današnju dnevno-političku mirotvoračku, integrativnu evropeizaciju balkanskih prostora na „neideološkim“ osnovama i oslobođenu identiteta i nacionalizma i na tome gradi svu svoju filozofiju političke ličnosti kako bi (s)prao svoju političku prošlost iz posljedne decenije 20. vijeka. Hoće Kilibarda da preko narodne poezije iskazane u „osmercu“ ili „desetercu“ podijeli svoju političku prošlost i nađe njenu ideološku osnovanost u prošlosti i to ni manje ni više nego dva vijeka unazad. Takve projekcije N. Kilibarde idu na lični račun (o)pravdanja političke djelatnosti svim onim što je činio govorima, tumačenjima, propagiranjem, zavođenjem i „zabludama“ do besvijesti. To je jedan vid njegove odstupnice i raspodjele krivice i odgovornosti za ono što je činio u „ratu za mir“ tražeći sada spas u narodnoj poeziji, koja ga je „dovela“ u zabludu da tako misli i tvrdi kako je propagirao u posljednjoj deceniji 20. vijeka. Danas se oslobodio takve „zablude“, jer je konačno uočio poslije dugog niza decenija bavljenjem i istraživanjima narodne poezije i uopšte književnosti u profesorskoj karijeri, uvidjevši da je tu bilo mnogo „antiislamizma“ i antiturstva, a posebno „ideološko - političkih stavova“ velikoga genija, pjesnika Petra II Petrovića Njegoša! To je jedini način i spas koji Kilibarda nastoji da nametne crnogorskoj javnosti i svima onima koji ga prozivaju za ono što je kao narodni stranački vođa činio kao političar u „ratu za mir“. Ako u tom naumu uspije makar da preko medija svakodnevno zatrpava javnost smatra da će obesmisliti sve ono što je kao političar proizveo, a krivicu i odgovornost će odbaciti i ostati velikim dijelom opran od blata kojim je i danas pokriven. I na kraju, zaključiće N. Kilibarda, onako u svome stilu projektovanja svojih vizija i dnevnopolitičkog interesa, sljedećim riječima: „Prema tome, narodska ili imitativna književnost Crne Gore nije rezultat neumijeća njezinijeh pisaca da stvaraju drugačije, nego produkt njihove namjere da preko popularnog stiha, osmerca i deseterca, šire svoju političku ideologiju“. Ni manje ni više nego je sve to „ideologija“ dinastije Petrovića projektovana sa namjerom za pismene ljude u narednim vjekovima, proročki stavljena da usmjerava dalje procese! Nema šta nego treba konstatovati da je N. Kilibarda ne samo vidoviti političar, prorok, naučnik, javna ličnost, „samostalni p(oli)tičar“, nego i ličnost koja čitaocu na sebi svojstven, nenaučan ali sračunat način tumači sopstvenu ličnost u dešavanjima „rata za mir“, a krivica i odgovornost za to pada na one koji su ga svojim stihovima ideološki obojili pa je zbog toga dugo bio u „zabludi“. Pretpostavimo, iako je smiješno i tako nešto zamisliti, da je Kilibarda potpuno u pravu, da su to bile zablude njegove pod uticaje velikih pjesnika!? A šta, ako se primjenom toga principa, isto to može reći za Kilibardu da je mnogim generacijama svoje „snove i zablude“ predavao, učio i usmjeravao generacije!? Koga sada optužiti nego samoga N. Kilibardu za takvu ulogu koju je

80

profesionalno obavljao i tek sada „otkrio“ da je bio u zabludi?! Da li sada sve generacije studenata kojima je predavao treba da ga pozovu na odgovornost i kako sada takvu krivicu izbjeći? Vjerujem da će N. Kilibarda i na to imati svoje (ne)naučno tumačenje i utemeljenje u narodnoj poeziji ili u današnjim evropskim integracijama i sve to pravdajući ideološko-političkom matricom nekog drugog pjesnika od prije nekoliko vijekova, a koji nijesu sa prostora Balkana ili iz Evrope i naravno bez „genocida na vjerskoj osnovi“! Političkim glupostima N. Kilibarde nema kraja, a sa „zabludama“ koje i dan danas traju i pored toga što se otrijeznio uz samo jednu „seansu“ uz pomoć stranog ambasadora, još dugo će zagovarati javnost pišući i pravdajući svoja činjenja i zablude, prebacujući najveći dio krivice na sve druge samo ne uviđajući u svemu tome svoju ulogu i odgovornost. On je, kao dijete u kolijevci, nevin za sve što je radio, jer je to bilo iz „zablude“ i pod uticajem osmeračkih i deseteračkih pjesama u književnim djelima ili narodnoj „imitativnoj“ književnosti i književnim djelima Petra II Petrovića Njegoša i knjaza - kralja Nikole, a posebno izdvaja kao političko-ideološku obojenost, „antiislamstvo“ i „antiturstvo“ u „Gorskome vijencu“. Da samo može Kilibarda bi sve izmijenio, ispravio, izbacio i upodobio današnjim evropskim integracijama, političkim potrebama i projekcijama, kao i svojim političkim interesima iz „pragmatičnih“ razloga, a sve to u duhu tranzicije i evropskih integracija u daleku prošlost. Vjerovatno da bi Kilibarda sa daljim elaboracijama „uspio“ prikazati Njegoša kao evropskog modernog projektanta današnje Evrope i evroatlantskih integracija, tranzicije u crnogorskom društvu i evropskog puta ujedinjene Evrope! Siguran sam da bi, ali malo kasnije, opet N. Kilibardi nešto zasmetalo i imao bi zamjerke i na tako projektovanu politiku pa bi opet i na tome zamjerio Njegošu, jer nije u skladu sa onim što bi tada gledao iz „današnje“ perspektive jedan bivši političar-lider, velikosrbin, velikocrnogorac, najcrnogorskiji Crnogorac N. Kilibarda. Gdje bi nas odvela sva razmišljanja i projekcije Kilibarde i posebno njegova tumačenja u duhu širenja „mirotvorstva“ i pranja njegovoga političkoga obraza iz vremena „rata za mir“, i danas najvećeg zagovarača da nije trebalo pružati otpor zavojevaču i porobljivaču velikoj Osmanskoj imperiji? Po njegovom gledanju i tumačenju sve je to „evolucija“ pa bi i ona jednoga lijepoga dana prošla samo što Kilibarda ne bi volio da živi u takvom ambijentu jednog „silnog Turčina“, gdje ne bi mogla doći do izražaja njegova usmena riječ ili kakav junački spjev izuzev da sve bude apoteoza velikom Turskom carstvu! A tek kakva bi bila duhovnost jednoga naroda, kultura, istorija i književnost kada bi sve počivalo samo na djelima jednoga N. Kilibarde i svega onoga što nam on tumači, pripovijeda, kazuje i dokazuje da je upravo sve to jedna njegova velika zabluda?! Da li on poima tu svoju „svijest“ i kako bi tako nešto prihvatio da jednom narodu izbriše sve vjekove i pisane tragove pa u takvoj „prošlosti“ na bjanko unese i nametne svoja tumačenja u politička i književna djela, da projektuje kroz tu prošlost današnju stvarnost i budućnost onakvu kavu on „vidi“ za sve buduće generacije, koje bi se samo nadahnjivale njegovim političkim govorima i antiislamističkim tumačenjima bez antiturskoga naboja? Pretenzije N. Kilibarde su ogromne, ambicije nadilaze njegovu umnu i fizičku ličnost i mogućnosti, a želje i namjere da spere svoju političku ličnost iz vremena „rata za mir“ svode se na utopiju njegovog zabluđelog sna i stvarnoga života u kojemu živi, radi i meditira do besvijesti pišući brojne nebuloze, koje priliče samo jednom senilnom starcu na kraju biološkoga sata.

81

Ne treba mnogo riječi da bi se objasnila kakva bi istorija Turske - Osmanskoga carstva bila kada bi je on pisao, a još bolje tumačio kao jedan „samostalni p(oli)tičar“ i javni radnik iz današnjega ugla gledanja i tumačenja integrativnih procesa, NATO alijanse, evroatlantskih integracija. Sve bi to bilo u duhu proislamizma bez ideološko-političko osnove i namjere lične u vidu jednoga Kilibarde, koji bi zagovarao svoju politiku „legalizma“ i „legitimizma“ da osvojeni narodi nemaju prava na borbu za oslobođenje, već samo mogu biti potlačena i obespravljena raja na jednom velikom prostoru koji je osvojila jedna velika Osmanska imperija! Sve bi to bilo baš onako kako i treba da bude još od dolaska Turaka na Balkan pa sve do današnjih dana sa „bolesnikom na Bosforu“ i ostarjelim - prestarjelim carstvom - koji samo što nije izdahnulo, ali ga život potlačene raje još održava u životu i ostaje da živi sve dotle dokle se god u takvom položaju pod Osmanlijama! Šta reći za takav način gledanja na prošlost i tumačenje jednoga velikoga političara Srbina, pa Crnogorca najcrnogorskijeg i njegovih projekcija ne samo u prošlost nego i sadašnjost i daleku neku budućnost. Bio bi N. Kilibarda zadovoljan, ali ne i prezadovoljan, kada bi raspoloženje naroda bilo protursko i proosvajačko za interese islama kao vjere i to bi po njemu bio „prirodan“ način i „evolutivan“ proces koji se i njemu samome desio uz pomoć stranog ambasadora u „hodu vremena“ i evropskih i evroatlantskih integracija, svakako sa NATO savezom kao velikom svjetskom silom i „bičem božjim“ da uspostavlja mir u svijetu, a sve bi se odvijalo bez genocida i ne na vjerskoj, naravno uz nadzor samoga N. Kilibarde! To ne bi bio osvajač niti porobljivač već „legalni“ način osvajanja teritorija i uspostavljanja reda i mira prema neposlušnom stanovništvu ili pojedincu koji neće da prizna vlast jednoga porobljivača! Vrag će ga znati šta još leži pod „kapom“ N. Kilibarde, koji govori o importovanju ideološkog-političkog u „kolektivnu svijest“ Crnogoraca i na taj način on smatra da genijalni pjesnik razvija kod stanovništva jak „antiislamizam i antiturski odnos- raspoloženje-naboj“! A zašto pita se Kilibarda, kada je mogao bez toga?! Kilibardino tumačenje određenih istorijskih događaja ili procesa usmjereno je ka negaciji ukupne oslobodilačke borba svih porobljenih naroda kojima ostaje samo mit ili legenda i ko zna što još ne! Što sve Kilibarda ne kaže i negira objašnjavajući tokove evropskih integracija, da bi na kraju zaključio: „Tri legende bez istorijske statike Njegoš je umjetničkom snagom „Gorskog vijenca“ importovao u kolektivnu svijest Crnogoraca. To su podvig Miloša Obilića na Kosovu 1389, istraga poturica „pri svršetku 17. vijeka“, kako pjesnik datuje temu koju obrađuje, i srpsko-slobodarsko herojstvo Baja Pivljanina na Vrtijeljci 1685. godine“. Razumije se Kilibarda u „statiku i mehaniku“ istorijskih zbivanja pa zaključuje da u „kolektivnoj svijesti Crnogoraca“ nema nikakve osnove o kojima Njegoš pjeva u osmercu ili desetercu, već samo namjera da „importuje ideološko-političku“ potku u svome djelu kojom nadjačava ili bolje reći podržava takav mit. N. Kilibarda „poznaje“ sveukupnu istoriografiju jugoslovensku i crnogorsku posebno, onu koja je na osnovama romantičarskoga shvatanja i prikazivanja „sve zulume turske vlasti“, uvijek naglašava ili prenaglašava! Kilibarda ide još dalje i mnogo oštrije i gotovo pobjednički da kaže i „tvrdi“ da „Genocidno-vjerski smjer subjektivne ideje pjesnika Gorskog vijenca precizno definišu stihovi koje izgovara Vladika Danilo, Njegošev alter ego u Gorskom vijencu: Luna i krst, dva strašna simvola – / njihovo je na grobnice carstvo, / sljedovat im rijekom krvavom/ u lađici teška stradanija. / To je biti jedno ili drugo“! Baš briga Kilibardu što onako preko koljena prelama vjekove i

82

stradanja porobljenoga stanovništva na balkanskim prostorima ili što zanemaruje činjenicu da su se sukobile dvije vjere pravoslavna i islamska i da su u pitanju simboli njihovi, na jednoj strani luna a na drugoj krst, kao pravoslavlje koje stoji u odbrani daljem nadiranju islama ka Zapadu Evrope. U pitanju je opstanak pravoslavlja od velike Osmanske imperije i nema tu nikakvoga genocida od strane onoga koji se brani već upravo od onoga koji osvaja i prijeti da zatre trag pravoslavlju na balkanskim prostorima. To što Kilibarda „vidi“ i način na koji tumači istorijske događaje i procese ne samo da je iskrivljena slika njegovoga gledanja, prikazivanja i tumačenja nego je u pitanju propagiranje neslobode i nepoštovanje prirodnoga prava na odbranu za lični, porodični i narodni opstanak, pravo na otpor osvajaču, borba protiv nadiranju islama, koji je tada prijetio da osvoji i pokori cijelu Evropu. Takve insinuacije jednoga „samostalnog političara“, nekadašnjega velikosrbina i sadašnjega najcrnogorskijega Crnogorca jesu proizvod njegove ostrašćenosti i osvete za svoj politički salto mortale. N. Kilibarda pokušava da prebaci veliki dio krivice i odgovornosti na sve i svakoga samo da umanji svoj udio u „ratu za mir“ i da time izbjegne eventualnu mogućnost poziva u Haški Tribuna sa ostalim učesnicima ili makar u Crnoj Gori kao osumnjičeni. Da ne bi bilo tako drastično N. Kilibarda „genocidno“ povezuje odnosno poistovjećuje sa „vjerskim“ kako bi donekle amortizovao jačinu iskazane misli sa riječju „genocidno“, pa dalje nastoji biti malo „mekši u riječima“, poput onih koje je uputio svojim „ekspertima“ kada su ga kritikovali i istjer(iv)ali iz Narodne stranke. N. Kilibarda dalje kaže da je „Njegošev alter ego“ u govoru vladike Danila, a to je ista dinastija i njegov predak, sa stihovima luna i krst... to je biti jedno ili drugo! Upravo radi se o Kilibardinom namjernom obesmišljavanju oslobodilačke borbe Crnogoraca i inkorporiranju u toj borbi „genocidne“ ideje na osnovu koje ne samo da želi se osloboditi od turskih zuluma i turske vlasti da zbaci jaram sile Turske, nego zbog toga otpora i borbe može doći u pitanju opstanak islama kao vjere! Tu Kilibarda „vidi“ i taj „genocid“ a nastoji ga svim silama importovati i ugraditi u „Gorski vijenac“ i u njemu ga traži samo on i još par onih koji su tako nešto protežirali u posljednjoj deceniji 20. vijeka, a Kilibarda je sve to usvojio i dalje nastavio pa propagira samo da bi se spasio od ukupne krivice i poziva na odgovornosti za zavođenje i propagiranje nacionalističke pošasti u vremenu „rata za mir“. Sva Kilibardina „mudrost“ i „nauka“, „učenost i znanje“ data je u ispovijestima, hronikama, romanima, dramama i kome(n)dijama i brojnim proznim radovima, izjavama, intervjuima i feljtonima koje je objavio u posljednjih desetak godina iz „pragmatičnih“ razloga za promovisanje evropske integrativne politike a sa jednim ciljem pranja sopstvene političke biografije iz vremena „rata za mir“. Svo njegovo tumačenje, nakaradno poimanja i poznavanja istorijskih događaja i procesa u oslobodilačkoj borbi crnogorskoga naroda, dijelom iskazano o Njegoševom pjesničkom djelu „Gorski vijenac“ ima namjeru da prebaci krivicu sa sebe na drugoga i posebno velikome književniku, vladaru, pjesniku i filozofu Petru II Petroviću Njegošu podbaci i importuje „genocid na vjerskoj osnovi“, „antiislmstvo i antiturstvo“, i umanji vrijednost toga književnoga djela, veličinu pjesnika i vladara crnogorskoga, naravno sa dodvoravanjem ličnim i političkim svima onima protiv kojih je bio u „ratu za mir“. Igra Kilibarda igru i diže sprdnju na sebe samoga i ima na to pravo, ali nema da pravo da izmišlja, insinuira ni malo slovo „g“ od riječi „genocid“ kojim on sam sebe želi opravdati. To je ta pozadina cjelokupne pisanije velikoga Srbina, najcrnogorskijeg Crnogorca i jednoga velikoga

83

zagovornika islamizma kojemu nije trebalo pružati otpor već čekati da „evolutivnim“ putem nestane sa evropske istorijske karte ili bolje reći iz istorijske prošlosti porobljenih naroda od Osmanlija - velikog Turskoga carstva. Veličanjem, propagiranjem i bezočnim podvaljivanjem i stavljanjem - ugrađivanjem „genocidne“ ideje na vjerskoj osnovi, nečega čega nema u „Gorskome vijencu“, iako ga on sam sa svojim snovima i zabludama „vidi“ N. Kilibarda projektuje politiku današnjice u daleku prošlost, a sve radi pranja i pravdanja sopstvene političke biografije stečene u „ratu za mir“. Protežira i pripovijeda N. Kilibarda da se radi o začetku i ideji „antiislamstva i antiturskog naboja“ i „ideološko - političkoj osnovi“ u „Gorskome vijencu“ sa još nekim istomišljenicima, a čiji je on eksponent, izaslanik i (s)provodnik, nadajući se da će, svojim upornim ponavljanjima neistine ili bolje reći laži, ubijediti javnost laičku, a i stručnu i naučnu, u istinitost onoga što dugi niz godina propovijeda iz njemu pragmatičnih razloga. Takva glupost svojstvena je samo jednom bivšem lideru, velikom Srbinu i još većem danas Crnogorcu, koji je bio u „zabludi“ nekoliko decenija i konačno se otrijeznio od političkoga pijanstva, slave, strasti i želje za dokazivanjem, pa poslije neuspješne politike iz vremena „rata za mir“ sada igra igru koja mu se diktira iz čisto političkih razloga, a uz sve to mu dođe i po nešto od sinekure ili nekog angažmana u svrhu pravdanja i pranja političke biografije svoje i svih koji su sa njim bili učesnici u „ratu za mir“. Nedopustivo je Kilibardino propagiranje ideološko-političke matrice i ideje „genocida na vjerskoj osnovi“ ili bilo kojoj drugoj. Sama pomisao na riječ genocid, a kamoli postojanje „genocida“ po sebi je pogubna za jedno veliko pjesničko i filozofsko djelo o jednom narodu koji se želi spasiti od jedne osvajačke politike i teških zuluma zaostaloga feudalnog sistema. Na taj način indirektno N. Kilibada hoće da negira oslobodilačku viševjekovnu borbu Crne Gore tražeči u njoj genocid, naravno preko pjesničkoga djela „Gorski vijenac“, koji po njegovom viđenju, tumačenju, poimanju i propagiranju treba na „drugačiji“ i „suptilniji“ način čitati i osloboditi ga određenih stihova, koji bi se odstranili ili uklonili iz nastavnih programa osnovnih i srednjih škola, a u krajnjem i sa visokoškolskih ustanova, kada je riječ o književnim i istorijskim djelima a posebno iz „Gorskoga vijenca“ po „uputstvima“ i „čitanjima“ Kilibarde! Da li će to biti dovoljno i na zadovoljstvo ne samo Kilibarde već i onih koji tako nešto zagovaraju već poodavno kao kvaziistoričari i kvazinaučnici? Uvjereni smo da se takvi „naučnici“ ne bi na tome zadržali već bi imali još da po nešto kažu i za ostale naučne discipline i njihovo naučno stvaralaštvo! N. Kilibarda ne preza da kaže da je Njegoš „stvarao“ istoriju po mjeri „politike“ a nijednim valjanim argumentom to ne dokazuje sem svojim retoričkim i „suptilnim“ tumačenjima zasnovanim na „mekšim“ i lijepim riječima i sa „drugačijim načinom čitanja“, a sve u cilju apologetike antiislamizma i idološko-političkog pristupa! Koliko je Njegoš „umješno stvarao istoriju po mjeri politike“ je u velikoj zavisnosti od onoga što nam Kilibarda podastire umno, razložno, logički i argumentovano? N. Kilibarda je u svom metodološkom pristupu i načinu elaboracije i tumačenja-objašnjenja određenih istorijskih događaja umislio da je dovoljno ubaciti neke termine i sa njema neprestano obrtati, izvrtati i okretati tok istorije i prikazivati je shodno ličnim interesima i projekcijama sa kojima će se on udvornički ponašati i od toga imati političke koristi iz čisto „pragmatičnih“razloga. On u svojim metodološkim postavkama, principima i argumentaciji stalno izrabljuje „genocid na vjerskoj osnovi“ antiislamizam, antiturski naboj, ideološko-političku obojenost ili osnovu, a sve to nastoji da zaodjene „drugačijim“

84

načinom čitanja i „suptilnijim“ pristupom na Njegoševo književno stvaralaštvo, naravno sa akcentom da se izuzmu-izbrišu stihovi u kojima se imenuje sve što je na fonu antiislamizma, antiturskog naboja koje samo on „vidi“! Jednom riječju jasna je namjera N. Kilibarde, iako ne potpuno ili aposlutno otvorena i direktna, već mnogostruko suptilna, uvijena u oblandama i podmetnuta stihovima izvučenim iz konteksta samoga spjeva ili pjesničkoga djela. Hoće se dodvoriti islamu i predstaviti oslobodilačku borbu crnogorskoga naroda i svih porobljenih naroda na Balkanskom poluostrvu kao jedan „neprirodni“ proces kojemu je trebalo stati za vrat. Tako se propagira, od strane Kilibarde i njemu sličnih autoriteta, da treba živjeti podanički i mirno trpjeti sve zulume jedne osvajačke sile, koja je (z)gazila prije svega ličnu slobodu čovjeka-pojedinca, a htjela zatrijeti sve one koji su joj se suprotstavljali na tom putu kaio i na putu širenja ili prodiranja islama ka Zapadu Evrope. Glupost koju je ispoljio jedan bivši lider Narodne stranke nekadašnji veliki Srbin, a sada „veliki“ i najcrnogorskiji Crnogorac, „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost N. Kilibarda, takvih je razmjera da joj je teško naći primjera, a posebno osobe-ličnosti tako visokoga akademskoga zvanja za koju bi se moglo reći da je normalna i da tako nešto propagira i svakodnevno medijski plasira crnogorskoj i široj javnosti. Ta njegova glupost o „drugačijem“ čitanju i „suptilnom“ načinu tumačenja i genocidnog prikazivanja „Gorskoga vijenca“ nadilazi zdravorazumsko biće i može se svrstati u bolesnika sa teškom dijagnozom metastaze moždanih ćelija. Da li je bio u „zabludi“, i da li se otrijeznio od decenijskog političkoga pijanstva ili je riječ o teškom patološkom stanju ispoljenom u tumačenju istorijskih događaja i procesa jednoga porobljenog naroda kojemu Kilibarda ne da mogućnost niti pravo na odbranu ličnoga života i slobodnoga rađanja, razvijanja, stvaranja i biološkoga opstanka, a koje je bilo ugroženo upravo od onih koje on pokušava prikazati ne kao dušmane već kao dobrotvore. Upravo je i samoga sebe takvim prikazao u svojim tumačenjima ili zaključcima o društvenim promjenama ili procesima iz naše bliže ili dalje prošlosti. Niko ne spori pravo da Kilibarda može slobodno da piše, priča, zanoveta i tako dalje. Ali, isto tako treba da je svjestan činjenica da zbog onoga što plasira javnosti i u šta želi ubijediti stručnu, naučnu i laičku javnost može izazvati ili pretrpjeti kritiku. Takođe, i preuzeti rizik da zbog nakaradnog i zlonamjernog tumačenja istorije, jednoga nekada porobljenog naroda koji ima prirodno pravo na odbranu i život dostojan čovjeka ili ostalih naroda na jednom užem ili širem prostoru, može biti kritički raskrinkan i stavljen pod lupu ukupnog sagledavanje političke i javne ličnosti pa makar on bio i „samostalni p(oli)tičar“. Dnevno-političke projekcije ili projekcije ne tako davnih događaja i današnjega političkoga trenutka, političkih implikacija i kretanja savremenoga društva N. Kilibarda nalazi nigdje drugo nego u „Gorskome vijencu“ odnosno usmjerava i ukalupljuje u „kolektivnu svijest Crnogoraca“. Za „glavnog krivca“ i za sva izmišljanja, insinuacije „ideolog“ svega toga je Njegoš, koji je sve to „importovao“ pa će N. Kilibarda reći: „Državnik i političar Petar II Petrović Njegoš, realno je procijenio da treba ideološki ujediniti bratstveničko-plemensku Crnu Goru za borbu protiv Turaka, koji su predstavljali stalnu opasnost kao sila koja još vlada balkanskijem prostorima. Rukovođen zanosom državnika, koji Crnu Goru zamišlja kao međunarodno priznatu državu, Njegoš je u svome spjevu Gorski vijenac pretvarao istoriju u legendu da bi ta legenda bila ideološki usmjerivač borbe protiv Turaka. Dva eklatantna primjera Njegoševa presnivanja istorije u pjesničku legendu jesu opis istrage poturica, koja se nije istorijski

85

dogodila, i glorifikacija ratničko-slobodarskoga podviga Baja Pivljanina, hajdučkoga harambaše čiji se podvizi, kao slobodarska kategorija, nijesu bili dotakli kolektivne svijesti crnogorske. Treća Njegoševa „importacija“ legende u kolektivnu svijest Crnogoraca je kultni položaj Miloša Obilića u Gorskom vijencu“. Dodaje Kilibarda i ubacuje u „Gorski vijenac“ sve što mu naum padne, pa kaže da Njegoš „...Crnu Goru zamišlja kao međunarodno priznatu državu“, a zanemaruje brojne činjenice sa kojima Njegoš u tom istom „Gorskom vijencu“ traži spas od turskih zuluma i opasnosti same Turska kao velikoga carstva koje hoće da uništi ili zarobi čovjeka i narod i stavi ga u položaj obespravljene raje. Naravno da Kilibarda u „Gorskome vijencu“ i Njegoševim pismima uopšte ne vidi niti će da vidi velikoga državnika, pjesnika i filozofa gdje poziva određene istaknute paše, age, begove i vezire na mir u susjedstvu! O tome sa Kilibardom raspravljati ili mu pisma i sve ostalo citirati i tako dalje bila bi uzaludnja rabota, isto kao što je njegova rabota politička satkana od snova i zabluda, priviđanja i izmišljanja, podmetanja, insinuacije, neistine i laži. Duboko je svjestan Njegoš činjenice da će borba crnogorskoga naroda biti „neprestana“ i da će dugo trajati, kao i da će u toj borbi mnogi, bratstvenici, plemenici i ostali iz naroda stradati, životima svojim slobodu platiti braneći rod, pleme bratstvo, crkvu i državu: „Muž je branič žene i djeteta, narod branič crkve i plemena“. Sanjao je dugo N. Kilibarda brojne snove u svom zabluđelom decenijskom i dubokom snu, pa ni sam više nije svjestan svoga sopstvenoga sna i zabluda, a na javi mu se često pojavljuju scene sa kojima je dugo u snovima bio. Nekada veliki Srbin pošto je srpstvo istrošio ili iscrpio, prišao je crnogorstvu koje je negda ne tako davno negirao, ali mu je sada isplativije pa se njemu priklonio, a sjutra može biti onamo gdje se mnogo više politički isplati i neka sinekura dobro bi došla, jer je navikao u vremenu posljednje decenije 20. vijeka da troši i uživa u privilegijama vlasti i položaja visokoga lidera jedne stranke koju je kako reče za interese, a sa njegovim uslugama, osnovala državna bezbjednost - SDB - KOS. Svjestan je Kilibarda da je vlast neprikosnovena strast i najstrasnija koja do smrti ostaje, a s druge strane ona mu je za dlaku izmakla iz ruku upravo od onih koje pokušava svakodnevno rehabilitovati i oprati, naravno uz njihovu i svoju političku biografiju, i na taj način obesmisliti sva dešavanja u nacionalističkoj euforiju u kojoj je igrao značajnu ulogu, da se ne zaboravi, makar istoričari sve to moraju zapisati i istraživati, objelodaniti i realno prikazati. To je upravo i jedna od osnovnih nota ovoga pisanja i sagledavanja političke ličnosti Novaka Kilibarde. A kada je riječ o Njegošu i njegovome književnom stvaralaštvu, ilustracije radi na ovome mjestu dajemo kraće izvode iz „Besjede Mirka Kovača prilikom dodjele Njegoševe nagrade“, na Cetinju, 13. novembra 2009. godine. Ono što je u jednom kratkom, a jezgrovitom i nadahnutom govoru rekao književnik M. Kovač dovoljno govori o veličini pjesničkog i stvaralačkog genija kakav je bio Petar II Petrović Njegoš. „Želim odmah reći da mnoge nagrade koje sam dobio nose imena velikih pisaca,... ali nagrada s imenom velikog crnogorskog i evropskog pjesnika Njegoša ima u mom životu posebno značenje,... Veliko Njegoševo djelo, Andrić to naglašava, prelijevalo se preko granica njegove domovine Crne Gore i to na čudesan način da su ga zapravo i oni drugi doživljavali kao svoga. Moja je, i uopšte naša privilegija, u tome što za Njegoša znamo otkako znamo za sebe same. Drugi ga otkrivaju, a mi se s njim rađamo. Za sebe mogu reći da sam Njegoševe stihove slušao iz usta drugih, potom sam ga kao đak čitao, kasnije učio nastojeći da proniknem u taj veliki misaoni sistem, da nekako spoznam taj

86

fenomen genija, ali ni do dana današnjeg u tome nijesam uspio, jer to je naprosto metafizička činjenica... I nemam ništa protiv da se Njegošev mit osvijetli s više strana, da se pjesnička pozicija na nov način sagleda, to se danas sve više radi i u drugim kulturama, svako se na različite načine nosi sa svojim veličinama, ali ono što mi stariji možemo učiniti jest barem toliko da svojim iskustvom utičemo da se svako to preispitivanje obavlja otmjeno, da ukažemo ako se to radi grubo i osporimo ako je netačno. Takva pjesnička ličnost kao što je Njegoš neće se nikada moći svesti samo na jednu dimenziju. Ovih posljednjih godina nailazio sam i na neka nepromišljena tumačenja koja dolaze, čini mi se, negdje s ruba politike i pod pritiskom savremenih istorijskih zbivanja i tragičnih događaja za koje poezija nije odgovorna, jer veliki pjesnici uvijek se mogu čitati kako to nekome odgovara. Stihovi ne mogu biti pokriće za nevaljalstva koja činimo. U velikom romanu Hermana Broha „Vergilijeva smrt” na stotine stranica vodi se rasprava između pjesnika slavne „Eneide” i vladara Oktavijana Cezara. U jednom trenutku Oktavijan će prigovoriti Vergiliju da su njegovi stihovi odgovorni za zlodjela kad god je iz njih probijala mržnja prema vladaru. Vergilije je to odbacio rekavši da je poezija uspjela kada u njoj čak i ubojica nalazi utjehu, „ali ubojica bi, dragi Oktavijane, počinio zlodjelo i bez mojih stihova, oni su mu samo opravdanje”, rekao je Vergilije. Andrić je lijepo i tačno napisao da je Njegoševa prisutnost vječna, ali to ne znači da ga možemo zloupotrebljavati, a toga je bilo i previše. Stihovi se ne uče napamet da bi se primijenili u lošim i neljudskim prilikama... Kad bih ja sudjelovao u tim novim postavkama i preispitivanjima Njegoša i njegova djela, a da sam mlad vjerovatno bih, jer svako vrijeme nameće i nov odnos prema tradiciji, ja bih počeo od toga da je Njegoš neosporna evropska pjesnička veličina, da je duhom i cijelim svojim bićem bio evropski čovjek... Kada bih se ja, da je vremena, pozabavio Njegošem, istaknuo bih najprije, a da to ne bude redukcija, slobodu, moral, solidarnost kao srž njegova pjesničkog djela, a ti pojmovi i danas sve više vrijede i još ih osvajamo. Kad god kažem sloboda, ili čitam one koji raspravljaju o slobodi, uvijek mi iskrsne Njegošev stih kao konačna definicija da je sloboda sve ono „što se nešće u lance vezati”, a tek potom slijede varijacije na tu temu. Ili, ako je riječ o moralu, ne znam tačniju formulaciju od Njegoševa stiha: „Smrt je lakša no grdna sramota”. Njegov osjećaj za solidarnost čini mi se dirljivim. Svi znamo one njegove riječi kad piše hrvatskom banu Josipu Jelačiću i kaže: „Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda, pod anatemom tirjanstva i špionstva svobodan, ali šta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje braće đe stenju u tuđe lance”. U toj jednoj rečenici sažeo je sva tri pojma slobodu, moral, solidarnost. Ali i ja bih, kada bi me dopala ta uloga da obrađujem Njegoša, izokrenuo onu njegovu da se govori „iz glave cijela naroda”, pogotovu nakon svih ovih naših evropskih iskustava s totalitarizmima, a ponajmanje bih tome podredio poeziju i literaturu. Hvala demokratiji, lijepa je i vrijedi je njegovati, ali poezija ne može govoriti „iz glave cijela naroda”, nego bi narod morao govoriti iz glave pjesnika, jezikom poezije“. Da li je „iz hobija“, kao što se bavio politikom, učestvovao u „ratu za mir“ i da li su i glave brojnim nevinim žrtvama padale iz nečijega hobija od bavljenja politikom treba upitati N. Kilibardu, jer on je u tome najpozvaniji i direktni je učesnik zagovaranja i propagiranja politike „rata za mir“ i širenja nacionalizma. Pokušao se Kilibarda oprati sa svojim prisustvom i govorom na odru pokojnika koji mu je bio ljuti ideološki i vjerski protivnik ili kako bi Kilibarda rekao „inovjernik“, da bi upravo kako je rekao zaslugom „inovjernika“ nekadašnjeg postao diplomatski savjetnik Ambasade u Sarajevu odnosno

87

sa njegovom dozvolom - agremanom. Dakle, od ljutog protivnika „inovjernika“ do dobrotvora onoga istoga inovjernika-inovjerstva, a sada na usluzi njima i svijema onima koji su protiv otvorene borbe za slobodu čovjeka i njegovog dostojanstva, za slobodan život pojedinca i porodice, građanina, naroda i države. Gdje je to moguće i kod kakve političke ličnosti i spodobe da je jedna te ista ličnost u veoma kratkom vremenskome roku bila protiv „inovjernika“ i „poturica“ pa samo malo kasnije do apologetike tih istih „inovjernika“ sem kada je u pitanju N. Kilibarda, koji se sa tim, svi su izgledi, ponosi i uznosi i svima na nos stavlja kao svoju zaslugu za „mirotvorstvo“ današnje i to iz „rata za mir“. Misli li Kilibarda da su svi oni koji su sa njim ili su u njegovome bližem ili daljem okruženju isti kao što je on, pa da im može pričati i propovijedati što mu na um zabluđeli pane i da sa time on ima prava nekome spočitavati svoj prvoborački staž iz „rata za mir“ i sadašnjega (prv)oborca za nezavisnost crnogorsku. Ako njemu niko od drugova, kolega, prijatelja, političara i inih neće da protivurječi iz ko zna kojih razloga neka ne misli N. Kilibarda da nema onih koji su nešto čitali, pročitali, učili, saznavali i bogme brojnu arhivsku građu pretresali, naravno konsultujući brojnu literaturi i upoređujući je sa arhivskim izvorima prvoga reda. Da li je tu što nejasno Kilibardi ili i u tome „vidi“ antiislamizam i genocid na vjerskoj osnovi, daće odgovor o tome svemu kao samostalni današnji političar i javna ličnost? Naravno da trka za statusom i položajem je njegova lična briga ili opsesija i na to ima pravo, ali nije u pravu kada svojim političkim izvrtanjima i iskrivljavanjem, insinuiranjem, podmetanjima i tako dalje nastoji da taj položaj i status obezbijedi krivotvoreći i zlonamjerno radeći, bolje reći genocidno tumači djelo velikog vladara i državnika, pjesnika, filozofa Petra II Petrovića Njegoša. Sva nastojanja Kilibarde da obesmisli pjesničko djelo i nađe u „Gorskome vijencu“ ili u Njegoševom stvaralačkom opusu „ideolško-političku“ matricu ili „genocid na vjerskoj osnovi“ ne mogu umanjiti vrijednost jednog genija evropskoga i svjetskoga formata u svom pjesničkom nadahnuću i filozofskom djelu. Samo pokušaj na koji to čini Kilibarda ostaje kao bezočan čin jednoga „samostalnog p(oli)tičara“ koji svoju krivicu i odgovornost iz vremena „rata za mir“ nastoji da svali na sve druge i na samoga pjesnika ili da sa njim ili njima (po)dijeli krivicu prozivajući velikog pjesnika kao ideologa svega zla u kojem je Kilibarda, kao profesor narodne književnosti i kao lider Narodne stranke učestvovao aktivno, a danas nastoji da sve to negira, izigra i na „novi“ način čita, tumači pjesničko djelo koje je „suptilno“ doprinijelo njegovoj „zabludi“. Takve gluposti u prilazu jednom književnom i umjetničkom djelu projiciranja politike sadašnjosti u duboku i daleku prošlost i prebacivanje krivice sa sebe na druge teško ili bolje reći nikako neće moći imati svoju prohodnost ni u javnosti, a najmanje u stručnim i naučnim krugovima. Da li je danas Kilibardi u nezavisnoj državi Crnoj Gori komotnije, ugodnije i srećnije živjeti sa njegovim „iskrenim“ riječima koje je rekao sebi u bradu: „Gazi stazom stida mrtvi Kilibarda“ ili sa stihom velikog pjesničkog genija: „Smrt je lakša no grdna sramota“, živjeti a biti mrtav?! Promotivne skupove koristio je kao svoju šansu za dalja politička napredovanja i velikim nezajažljivim ambicijama njegovim da jednoga dana bude državnik na čelu Crne Gore pa će se i kandidovati za predsjedničkog kandidata. Međutim, ostao je kratkih rukava i posebno bez nekih ozbiljnijih rezultata. Bio je to njegov već tada prvi politički poraz ozbiljan i možda uveliko tragikomičan po njegovu dalju političku karijeru, jer je slabo procijenio svoje podržavaoce od kojih se nadao velikom podrškom opozicionoga

88

bloka, zaboravljajući da je od istih bio pokopan onoga trenutaka kada se prijavio na predsjedničkoj kandidaturi. Nekada je kao bio zagovornik crngorskoga jezika, najljući Srbin na prostoru Crne Gore, pa pristalica i „vjerni“ tumač i poznavalac Njegoševih djela, a danas zagovornik i tumač, branitelj i propagator svega crnogorskoga, kao i negiranja bilo kojeg i kakvog postojanja srpstva u današnjoj nezavisnoj Crnoj Gori. Odlučno je nekad znao reći, istaći i zajapurena lica unijeti se nekome u lice pa kazati: „Nijesmo mi prosrpski, nego smo srpski orijentisani zato što smo Srbi”! „Po sopstvenom priznanju dugogodišnji je Srbin, do sada se “nije smio” tako izjašnjavati... jer je on rođen 1934. godine, a posle 1945. godine upisan je u dokumentima kao Crnogorac, ali u to doba: “Ja sam 1945. godine u statističkim dokumentima upisan kao Crnogorac, ali u to vrijeme još nijesam bio sposoban da mislim u pojmovima jer sam rođen 1934. godine” (mada u mnogim glasilima kao godina rođenja figurira 1937.(sic) ... “otkrio” je da je vladajući tadašnji režim manipulisao nacionalnim osjećanjima-opredjeljenjima... ovaj čovjek “đavolje metafore”, folklorist i anegdotičar znao je o svemu pričati što je vezano sa narodnom književnošću i istorijom jugoslovenskih zemalja a posebno „srpskom istorijom Crne Gore“. Rekao bi N. Kilibarda da će se sve ovo objasniti kada on o tome napiše veliku knjigu! Treba će mu vremena da napiše i da sve to objasni. A možda je već pri kraju sa pisanjem, samo da ne bude poput „ispovijesti“ ili hronika. „Vrata njegove stranke bila su jednako otvorena, kako sam kaže: Srbinu, Muslimanu, Arbanasu i Hrvatu”. Svima, osim Crnogorcima koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, koje dr Kilibarda, u sopstvenoj državi, naziva - separatistima!... inače sav je u protivurječnostima... ovaj humanista vodio bi danas diferencijaciju “ko je vjera a ko je nevjera” kao i „rat za krst“... protiv dva ljuta neprijatelja: „katoličanstva i islama”. Selo u kome je rođen zove se Tupan... pa se prepucavaju neki sa označavanjem Kilibarde kao Panto od Tupana...“. Preoštra bi bila ocjena njegove ukupne političke djelatnosti koja bi se označila sa nazivom njegovoga mjesta rođenja, jer je, ipak, on u početnom periodu bio mnogo lukav, prepreden, vješt u manipulisanju sa kojim je znao zavoditi mase sve do trenutka dok je počeo srljati i kalkulisati sa drugim strankama računajući i oslanjajući se na njegovo intuitivno zaključivanje ili predosjećaj, sve iz „pragmatičnih“ razloga! U igri nadmudrivanja bio je u početku dobar igrač, ali je kasnije bio zaslijepljen svojim političkim uspjehom i marifetlukom koji je imao početnu prolaznu fazu i uspjeh, ali na duge staze ostajao je kratkih rukava, mada se znao, iako sa zakašnjenjem, vaditi ili spašavati da ne bi bio potopljen. Svoj potop je upravo doživio od onih čiju je politiku prihvatio kao igru, smatrajući da će imati kondicije da je odigra, a upravo se pokazalo da je bio političar kartkoga daha i na trenutak, pa nagli trzaj ili preokret, koji mu je u početku dobro išao, sada je znatno usporen. Prevrtljiva njegova politika, bolje reći flertovanje, kalkulisanje, trgovanje, nagađanje i dugo pregovaranje kod njega je izazivala zamor, pa je grabio šta mu se god ponudilo, a drugima se to ipak nije moglo dati niti očekivati od opozicionih lidera. Uhvaćen je na djelu kada su ga dobro osmotrili i ponudama obgrlili, a znajući da je na njih pohlepan, lakom i gramziv, da drugome što ne bi bilo dato prije nego njemu toga trenutka, skupo je platio političku igru koju je igrao cijelo vrijeme od početka posljednje decenije 20. vijeka pa sve do danas. Nije valjda da Kilibarda narodnom izrekom „Vidjela žaba kako konja potkivaju, pa i ona digla nogu” objašnjava svoju politiku koju je vodio svih ovih godina od početka višestranačja u Crnoj Gori do njegovog sadašnjeg „samostalnog političkog“ djelovanja. Da li se može reći da u svemu tome nije jasno vidio sebe u cijelom tom političkom

89

galimatijasu na crnogorskoj političko-pozorišnoj sceni? Da li mu je (p)ostalo nejasno ko je u njegovoj metafori ostao konj ili magarac, na malom političkom polju Crne Gore?! Da li je sa ljutim protivnicima, sa kojima se kasnije izmirio i izljubio, ostao onaj: Kilibarda koji će u političkom djelovanju igrati sporednu ulogu odnosno biti puki prenosilac poruka javnom mnjenju Crne Gore, a njihovi politički očevi u hladu plandovati i preko njega prati ruke od svega? Da li je opet došlo vrijeme kao nekada: „Moji preci ponašali su se, kako bi se to reklo-zecu bježi, hrtu drži. S Turcima su bili ulijepo, a s Crnogorcima uiskreno...“. Da li je dovoljno ono njegovo izvinjenje koje se mora čitati sa posebnom pažnjom i provjerom? Sa kolikom dozom „iskrenosti“ je Kilibarda sve to izrekao i da li je usitinu to i mislio ili je tražio kupovinu vremena, koje mu je tada nedostajalo i koje je on privremeno ipak uspio pridobiti od svojih političkih protivnika? Da vidimo u kratkim izvodima, još jednom, šta je rekao izvinjavajući se javno za svoj minuli politički rad u Skupštini Crne Gore. Pred licem javnosti izvinio se pozivajući se na velikoga Vilija Branta, zamolio i Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci za ono što je činila (ne) znajući šta čini!? „Bio je Novak Kilibarda jasan : “Si parva licet componere magnis (ako je dozvoljeno poređivati malo s velikim), uzeo sam nauk od Vilija Branta, koji je pao na koljena pred spomenikom žrtvama fašizma, zatraživši oproštenje za njemački narod što je produkovao nacizam. Narodna stranka je bila na ivici, a ponekad i preko ivice, da se oprlja svim onim čime su se oprljale šovinističke stranke u našoj zemlji. Ja kao predsjednik Narodne stranke, molim za oproštaj za svu njenu nacionalističku netrpeljivost i vjersku netolerantnost i za neke moje izjave koje bih rado zaboravio“. Eto kakvo je izvinjenje dao Kilibarda prevaljujući sve na nacionalizam i vjersku netoleranciju Narodne stranke! Takve su njegove izjave i nikome ništa sve okruglo i na ćoše i uz sve to pominjanje krunskoga svjedoka za veliko izvinjenje Vilija Branta! Rekao je jednom Kilibarda „bilo je što je bilo“ i sa time završio sve ono o čemu je sanjao, bio u zabludi i samo radi „pragmatskih“ razloga politički djelovao, stavljajući tačku na svoju političku prošlost posebno iz perioda posljednje decenije 20. vijeka. Šta to umišlja i kako se on može pozvati i uzeti za primjer njemačkog političara čija je uloga u tome posve drugačija od one majušnoga Kilibarde kao političara koji je predvodio Narodnu stranku u „ratu za mir“? Šta tu ima da pominje i da se poziva na (u)poređenja ili mogućnosti poređenja malog sa velikim?! Pa, vješto je pokušao Kilibarda izvesti svoj čin izvinjenja u Skupštini i trenutno zaslijepiti prisutne, jer nijesu imali vremena svi koji bi i htjeli reagovati, kao ni javnost koja je to shvatila tako površno i neobavezno znajući da je on sve to sročio vješto i neobavezno, bezsadržajno i isprazno, sakrivajući sebe i svoju Narodnu stranku iza velikog državnika i političara, koji sa fašizom nije imao dodirnih tačaka, ali uloga njegova državnička bila je u prvom planu i on je to tada uradio. U slučaju Kilibardinog izvinjenja to se nije moglo porediti i svi oni koji su mu oprostili su prosto rečeno namagarčeni, jer je on tražio oprost za sebe i svoju Narodnu stranku od crnogorskoga parlamenta, koji je bio javno prenošen i nje mogla imati onaj značaj koji bi bio posebno i izričito dat od njega samoga, a ne kao od šponde i na uzgred da iskoristi javni prenos i „izvine“ se i javnosti!? Dugo je Kilibarda birao trenutak da vješto (u)komponuje svoju politiku kao „vještinu mogućeg“ i ubaci je u javnost prikazujući je kao njegovo „iskreno“ kajanje, tražeći „oprost“ za tobože njegovu stranku, naravno najviše za sebe. Sva izvinjenja oprosti ili riječi „stid me je“, „stidim se“ koja su date u javnosti uzgred u toku neke problematike o kojoj se raspravljalo ili je Kilibarda uzgred priupitan nemaju nikavu vrednost niti značaj istinskoga izvinjenja, kao kada bi u javnim glasilima

90

izašao i podrobnije objasnio svoja politička nedjela i iskreno zatražio izvinjenje i oprost, izvinio se ne samo Crnoj Gori nego i svima u susjedstvu kojima je dužan izvinjenje. Dobro je poznato njegovo političko lice crnogorskoj javnosti pa se uzalud ne kaže: „lako se Novaku izvinjavati. On perfektno vlada jezikom, a time i ljudima... promijeniće ćurak naopako, samo da bude uz vlast“. Sada nije u vlasti pa je to i najveći njegov problem i sve čini da bude u istome kolu u kojemu je bio, bez obzira da li je to pozicija-koalicija ili neka jaka opoziciona stranka. On bi da bude vlast ili u vlasti, jer dobro zna koliko je to važno i kolike su tu privilegije za čovjeka koji voli da se mijenja, jer „samo se glup čovjek ne mijenja“, rekao bi Kilibarda! Njegov put od „srboljupca do srebroljupca... sve uz citate o srpstvu, crnogorstvu, crkvi, Njegošu, Crnoj Gori od Dubrovnika do Prizrena... Sa Srbijom uvijek, pod Srbijom nikad“ ...do izreke „Ako smo braća, kese nam nijesu sestre“, samo su njegove dnevno-noćne mijene i metamorfoze sa kojima je živio dvije posljednje decenije bavljenja politikom „iz hobija“ što kao lider u Narodnoj stranci, političar, a što kao „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost. Kad se god ukazala i najmanja prilika Kilibarda je potezao koaliciju, stranku kojoj je pripadao, vlast ili državu, poziciju ili službenu funkciju da bi ih (is)koristio u promotivne svrhe ili kao mogućnost za opipavanje pulsa javnosti ili mogućnost njegovog novog „izvinjenja“, onima koji bi mu mogli zatrebati za neko od ambasadorskih mjesta. Međutim, nije u tome, ipak, uspio, ne zbog onih u Crnoj Gori, jer on zna da bi dobio pristanak - dozvolu, nego upravo od onih kojima je opipavao puls da li će se uhvatiti na njegov mamac. Nije potpuno uspijavao da sve svoje nekadašnje političke protivnike privoli, prevari, namami ili vješto im zamaže oči, jer je bio politički pročitan pa nije mogao ni izazvati bilo kakvu reakciju u javnosti. „Radiju Slobodna Evropa u izjavi Kilibarda je Hrvate nazvao braćom i rekao da “ne bi ništa smetalo da se zbog, svih tih popaljenih kuća, vlasti kojoj pripadam i koalicije u kojoj učestvujem, javno izvinim svim tim žrtvama, svim tim namučenim ljudima, posebno u Konavlima“. Njegovo političko driblanje bilo je isplativo i vrlo vješto kod onih u Crnoj Gori, koji su sa njim nekada bili u istome kolu i na istome političkome terenu, pa je iz tih razloga i bilo za njega lično uspješno i materijalno dobro rezultiralo. Međutim, neuspješan je bio i pokušaj da na drugom terenu se i pojavi, a kamoli da pokuša driblati, već je bio sramežljiv, dobroćudan, tolerantan, veoma fleksibilan i staložen prilikom reagovanja na političku prošlost njegove Narodne stranke i njega samoga, pa je posezao za najuticajnijim pojedincima samo da bi se spasio političkoga pada. Igrao je političku igru i bio politička varalica i nedosljedan tumač politike i istorijskih zbivanja u dalekoj prošlosti i za njegova vremena u političkoj stranci ili koalicijama, kojima je pripadao i za koje se pohvalno izražavao, a zanemarujući činjenicu da su to one stranke i koalicije o kojima je svega i svačega pričao, izrekao, prozivao, ubjeđivao javnost da je on u pravu za ono što kaže o njima i tako dalje. Nije to bila nikakva pobjeda, već samo njegova politička prevara i ništa više, a na koju se i on sam uhvatio i političkim padom u blato platio za sve što je gradio, radio, smišljao, izmišljao, planirao, ocjenjivao i na kraju odlučivao. Nije sramota okačiti znamenje - medalju na junačke grudi za podvige nejunaštva, propagatorskoga rada u okupljanju onih koji će ići u „rat za mir“, a koje će predvoditi starina Novak i ponosno prošetati kao nekada dižući visoko ruke i kličući „za srpstvo“ koje je bilo „ugroženo“. Sada on treba da korzoom opet prošeta, kako bi na njegovim grudima sada kao nekada „zasjalo“ potamnjelo znamenje koje on „osvijetli“ na oproštajnom govoru svome političkom protivniku samo sebe da bi spasao i oprao

91

političku prljavštinu ili bolje reći blato sa svoga političkog lika. Zašto da se postidi nečega što je s ponosom kazivao, a sada ga krije i pita samoga sebe gdje je ordenje i čika sve da „ko mu ga nađe“ on će ga zakačiti njemu na grudi mlađane ili staračke. Pamti li Kilibarda ono što je nekada pričao i pripovijedao ne pred samim sobom već pred brojnim njegovim istomišljenicima i onima koje je zaveo za Goleš planinu? Sjeća li se ičega danas ili glumi svoje snove i zablude pa mu treba terapija drugoga ambasadora iz neke od istočnih država sa kurom-terapijom trajnijom i drevnom pomoću alternativne medicine - akupunkturom, a možda samo i dobrom masažom? Sjeća li se kada je govorio drugima „trebalo je poslušati Kilibardu“!? Možda su to bile presudne riječi koje su mu nakačile visoko priznanje na staračke grudi! Zašto sada ne pokaže znamenje, jer ga je tada zaslužio, a sada ga krije samo on znade na kojem mjestu da mu ga ko ne preotme ili pokaže kao „corpus delicti“. Krije li ga kao neka stara ofucana lisičina ili ga je o rep zakačio da bi se njegova prazna zvonjava još čula, „podupirući prazninu“ nastalu njegovim političkim djelovanjem kao „samostalnog p(oli)tičara? Posljednji poj velikog Srbina, velikog i najcrngorskijeg Crnogorca, a moguće uskoro jednoga brzoga dana i velikog Bošnjaka N. Kilibarde, što da ne!? Neka se Bošnjaci ne uvrijede što smo takvu mogućnost izrekli vjerujući da Kilibardi ne bi smetalo mijenjanje ni vjere ni nacije, gledajući barem prema njegovom političkom radu za ovih dvadesetak poslednjih godina, mada smo skloni da (po)vjerujemo da ga ne bi rado vidjeli niti primili ni za vjernika niti za građanina. Moglo bi se reći slično onome „Niti ćete vi sa njime što dobiti, a niti bi mi bez njega što izgubiti“. Veliki „istoričar“ i „znalac“ istorije srpske sada crnogorske ili srpske-crnogorske i bošnjačke itd., veliko klepetalo staro, Kilibarda daje sebi za pravo da diktira i „demokratizuje“ javna glasila, medije u Crnoj Gori u kojima će objavljivati svoja pisma ili tekstove samo oni koji su na njegovom spisku „pametnjakovića“ odanih stvari za samostalnu i nezavisnu državu na čelu sa njim u pokretu nezavisnosti, samo što ne pročitah ni njegovo ime niti ga tamo na tom skupu vidjeh, a niti se dao zapaziti, jer se sada strogo uvukao u neke škripove ili foteljice pa se ne vidi ni njegov vrat niti prsti za srpstvo ili možda viri neki prst(ić) za nezavisnost! Kolika prsta je tada Kilibarda držao na uzdignutim rukama dva, tri, pet, sedam ili čitavih deset ili samo stisnute pesnice „smrt fašizmu“?! Kad je već bilo sve pokrenuto i pokret za nezavisnost bio „izvjestan“ naravno da se i on odmah u prve redove ubacio kao (prv)oborac, pa je vjerovatno i tu jednu od medalja ili crnogorskih odlikovanja u nezavisnoj državi Crnoj Gori dobrano zamiritao-zaslužio ili mu još samo malo nešto nedostaje? Svakako da je u stroju ili čuči u redu za čekanje na jedno od visokih i najsvjetlijih odlikovanja!? Ne vjerujem da njegov politički „nerv“ ne kazuje ono što odavno naslućuje, jer bi Kilibarda mogao biti i „drugačiji“ pa i „suptilniji“ i „tumačenja“ bi mogla biti sasvim suprotna! Zato on čeka i osluškuje, mudro čučeći negdje u kakvom ćošku, ali uvijek na vidjelu i meti onih od kojih uvijek nešto očekuje! Šta li danas ima da poruči „diplomata“ od (ug)leda starina Novak, koji je bio bez i jednog dana odslušanog kursa za diplomatske crnogorske kadrove? Da li mu to zasluge iz „rata za mir“ ne daju veliki prostor za manevar da se raspojasa, jer reference i preporuke tadašnje za savjetnika ambasadora SiCG u Sarajevu nijesu baš imale čistu političku pozadinu, a bogme ni zdravstveni karton nije mogao biti na zavidnoj visini zbog „snova i zabluda“ desetogodišnjeg trajanja? Da li da njegova današnja riječ treba da bude u svemu presudna, kao nekada komunističkih cenzora pojedinih aparatčika, pa opet kao u ona

92

vremena ko je na crnoj listi ne može mu biti objavljeno ni slovce od napisanog, sem ako je pohvala - oda onima na vlasti za sve što učiniše građanima? Staro klepetalo gubeći pozicije, tada kao šefu trgovačko-informativne misije kojemu se gasi kancelarija, nastoji da se dohvati makar kakvoga mjesta, biroa ili odjela u nekom od centara pa makar to bilo na Jadranu ili „srpskom Dubrovniku“, o kojem je nekada sanjao i mislilo da će u njemu stolovati kao upravitelj - gradonačelnik, a koje bi bilo dodijeljeno nikome drugome do starini Novaku da čuva tradiciju i bude jedan veliki Srbin u njemu, a ujedno i veliki Crnogorac, moguće ubuduće i Bošnjak, pa da bude jedan za sva tri naroda, nacije i vjere i svi se spoje-ujedine u jednoj ličnosti. Dakle, takav gradonačelnik bio bi zastupnik i Srba, Crnogoraca, Makedonaca, Hrvata, Muslimana, Albanaca, Bošnjaka i tako dalje. Ako bi ga svi prihvatili i on bi se onda rado prihvatio časne uloge gardonačelničke, bez obzira na zablude kojima je bio opsjednut. U samo jednoj ličnosti bile bi ujedinjene sve funkcije predstavnika svih naroda većeg dijela Balkana i bi bio njihov zastupnik. A na osnovu ispra(v)nog tumačenja, političkog iskustva u mijenjanju mišljenja o tim narodima i „znanja iz istorije“ znao bi sve dovesti pod konac! A on bi tu imao ulogu samo da se okreće kao vjetrokaz, pa bi morao raditi posebne vježbe za istezanje vrata, ako mu već vratni pršljenovi nijesu spondilozom dobrano zahvaćeni. Tada bi se njegova diplomatska uloga umnogostručila pojanjem pjesama, koje zna naizust iz narodne književnosti svih naroda ili sva tri naroda, čiji bi bio predstavnik-zastupnik zvanični. A kao guslar imao bi priliku da jednom nedjeljno u danima vikenda poje pjesme na sva tri jezika što bi on i takvu ulogu znao dobro odigrati kao poliglota i dobar poznavalac govora sva tri naroda. Takvo njegovo guslanje i pojanje imalo bi odjeka i u parlamentu Evropske Unije koja bi ga „rado“ vidjela kao predstavnika i „rado“ protežirala u Ujedinjene nacije da im na praktičan način objasni njegovo „uspješno“ i diplomatsko djelovanje. Naravno, na grudima junačkoga starine Novaka nalazila bi se medalja dobijena od haškog pritvorenika i osumnjičenika i bila bi ikonografija kakva se rijetko ili nikada do tada nije viđala. Sada nekadašnji veliki Srbin pokušava odbraniti „velikog“ Crnogorca od sebe nekadašnjega, a u korist sadašnjega N. Kilibarde. A kako ga odbraniti kada je onaj bio u zabludi, a ovaj se otrijeznio od političkoga dugoga pijanstva i osvijestio tek poslije zakašnjenja od jedne decenije. Tako N. Kilibarda sam sebe brani od brojnih napada koje je nekada zagovarao pa ih sada treba dočekati i protumačiti hladne glave, jer tada mu je bila (uza)vrela staračka krv. Ko će tu biti pobjednik teško je reći, jer su izgleda obojica tvrdoglavi i promjenjivi kao kameleon(i), pa se treba bojati da ne kažu što jedan protiv drugoga i mnogo više od onoga što su do tada rekli, jer drži starina Novak mnoge papire još iz vremena dok je bio u „zabludi“. Mlati N. Kilibarda po onome N. Kilibardi kao po pranju i koliko može, spočitavajući mu „srpski Dubrovnik“, skice, mape istorijske i geografske, i medalje koje ima, procente teritorija sa srpskim stanovništvom i političkom procjenom i ucjenom šta će jednoga dana biti ako se to „rat(om) za mir“ ne okonča i sve tako u krug odakle ne može izaći. Sada Kilibarda kao pomiritelj vodi duge razgovore sa nekadašnjim euforičnim i nacionalistički raspoloženim Kilibardom zarad ličnih interesa od kojih neće odustati sem po cijeni ambasadorske fotelje. Sukobili se jedan te isti N. Kilibarda sa dvije ličnosti svoje onom iz posljednje decenije 20. vijeka i ovom iz prve decenije 21. vijeka, a podgrijavaju ih maske sa više lica i interesa pa se ne mogu dogovoriti, već se za grla bijela hvataju i hoće se zubima klati. Nekada je imao „jasne“ istorijske karte i mape, a sada mu je sve smiješno i jadno pa i svejedno ko se gdje nalazi i

93

sa kime živi, koje je vjere i nacije, entiteta i promiskuiteta, ali se ne može pomiriti da izgubi pozicije koje je nekada imao, to mu je od svega najžalije! Posljednji poj velikog Srbina, „velikoga“ i najcrnogorskijeg Crnogorca, velikoga „pomiritelja“ a nekada kavgadžije nacionalističkog i zagovornika ljutoga boja „rata za mir“, usmjeren je ka Evropskoj Uniji i integracijama na ovim ratom opustošenim teritorijama. Neko je starinu Novaka gazio po stomaku pa sada poje ispljažene jezičine ne bi li došao do daha, kako bi opet ispravio ono što je rekao na grobu njegovoga nekada ljutog političkog protivnika i „inovjernika“! Ne pada N. Kilibardi tako teško što mora sebe demantovati ili psovati za ono što je činio nego mu je žao što su još svježa sjećanja pojedinih ljudi koji pamte ili čitaju ono što je on nekada zagovarao, u što se kleo i za čije ciljeve je htio život dati! Kamata narasla za ovih prethodnih nešto manje od dvije decenije pa ne stiže da se vrati, a on „malko“ ostario i hoće sve da se zaboravi. Međutim, oni kojima duguje ne daju da Kilibarda mlati i spira tako lako političku ljagu i blato koje je sam sebi nabacio i stavio ili se sav debelo umazao pa ga ni brza Morača ne može oprati. Dugovi iz „rata za mir“ pristigli i moraju se vraćati! Ima Klibarda da guta blata, a ne da srče, da ga ne može poručati da je još mnogo mlađi, makar za polovinu od ukupnih godina koje sada ima. Mora preći sa srkanja i lizanja na obličko gutanje, jer ako tako nastavi biće prekriven potpuno blatom koje mu je sada do ušiju došlo pa ne može ni da zijevne, a kamoli da zbori ili progovori. Mada je bio dobar politički plivač, a još bolji prevrtač, sada mu je sve pošlo naopačke. Iskustvo iz „snova“ i političkih „zabluda“ ne može mu pomoći, jer ga godine valjaju, a bogme i reference političke su mu spale na niske grane pa trčkara svuda kako bi sustigao mnogo mlađe, a staračke ga noge već izdaju. Nije više kadar „stići i uteći“ i na „strašnom mjestu postojati“, a zna on iz koje je to narodne pjesme i kojega ciklusa. Zašto sada ne klikne i zapita sebe: veliki Srbine, veliki Crnogorče, što ne uzletiš jadan?! Nije valjda da su ti i krila umazana blatom, a sunčevi ih zraci nemilosrdno spekli pa ih ne možeš nikako ni podići a kamoli raširiti i sa njima uzlećeti kao nekada?! U silaznoj je političkoj putanji N. Kilibarda i vrtoglavom brzinom strmoglavo ide ka ponoru i blatu. Sada mu preostaje da mnoge zime zimuje među očerupanim političkim kokoškama sve klečeći, jer se više ne može ni pridignuti. Ostaje u političkom brlogu koji je sam pripremio, umijesio zajedno sa svojim političkim istomišljenicima i bratijom njihovoga „rata za mir“. Ne bi trebalo da se plaši gubitka bijednih političkih privilegija, jer ih se dosta nauživao ili su mu ostale sada još veća strast i slast po stare dane „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti. Radi ono što mu se naređuje ili je na „dobrovoljnoj“ osnovi, uočavajući još uvijek što mu može biti od koristi za sjutra. Nekada je bio gospodar života brojnih ljudi okolo sebe, a sada je (od)bačen pošto im je odradio brojne poslove za njihov bijedni sitniš. Ne može se N. Kilibarda izviniti niti očistiti od grehova koje je počinio i to dobro zna, ma koliko da ugađa i bilo kome na crnogorskoj političkoj sceni-pozornici. Da li je sadašnji N. Kilibarda bio u dilemi šta da radi sa N. Kilibardom iz posljednje decenije 20. vijeka kao zagovornika „rata za mir“ i velikog propagatora za „srpske teritorije, svi Srbi u jednoj državi, za srpski Dubrovnik, sve za ujedinjene srpske zemlje“ ili se baš sada ljuti na starinu Novaka kao „pomiritelja“ iz prve decenije 21. vijeka?! Ko je od njih dvojice u istoj ličnosti započeo svađu i kako da riješe spor nimalo lak, a za obojicu zao i naopak? Međutim, vjerujem da će ostarjeli lisac starina Novak sa iskustvom „diplomatskog savjetnika“, naravno, pronaći „diplomatsko“ rješenje makar kao šefa

94

trgovinsko-informativne misije, pa će „pomiritelja“ Novaka posuti po glavi onim argumentima sa kojim je bio u „zabludi“ i time oprati ono što se ne pere. Zabluđeli „pomiritelj“ Novak moraće Novaku u „zabludi“ da se opravdava i za ovo vrijeme evropeizacije i transformacije narodnoga pisca i književnika, profesora i političara, sveznalicu iz istorije, pripovjedača i guslara. Udvoje guslaju N. Kilibarda iz vremena „zabluda“ i N. Kilibarda iz ovoga vremena „pomiritelja“. Obojica poju i prstima u strune vješto udaraju, ali da li se čuju i koga sada podržavaju? Da li poj glasnogovornika i propagatora „rata za mir“ mora da brani i nadjača N. Kilibardu guslara koji poje o pokojniku i državniku veličajući „najkrupniju ličnost u istoriji bošnjačkog naroda“? Sada, kao onaj koji je reterirao ili bolje reći polizao ono što je (is)pljuvao reče da će ona ličnost nadjačati i onu ocjenu koju budu izrekli „savremenici“! Nije lako ni jednome ni drugome Novaku, a Kilibardi jednom i drugom svakako, jer se nađoše u čudu njih dvojica bolje reći obojica u isto vrijeme i na istom mjestu da vode i polemiku ili traže jedan drugom opravdanje za učinjene grijehe svoje. To pomalo liči na ono dijete što se umazalo pa prste jedne ruke liže a drugom ih maže! Nije Novak a ni Kilibarda dijete kojemu se može oprostiti što je u kolijevci, ali on je u velikom političkome krevetu za odrasle osobe i sa zrelim i prezrelim godinama valjda. Povuci potegni „deda Novak“ ne iščupa repu, već joj otkide rep pa mu sada preostaje da je otkopava rukama, a nema njemu njegovih saboraca da mu (pri)pomognu i zamijene ga kao nekada ili da ga bodre i podstaknu aplauzima „slave i pobjeda“ da što prije pođu na „srpski Dubrovnik“, koji kako reče u njemu će stolovati kao gradonačelnik, a građanima toga grada pričaće priče o „velikosrpskom snu“. Nijesu valjda jednoga i drugoga Novaka i Kilibardu svi „snovi i zablude“ nekojeg za(b)luđelog političara Novaka Kilibarde zabrinuli životno i ozbiljno, pa se ne može snaći i riješti sve to još jednom, ali sada sa malo dužom-trajnijom „seansom“ uz pomoć domaćeg ambasadora sa velikim iskustvom, a ima ih nekoliko na izboru! Na šta sve nije bio spreman starina Novak samo da uspije i dohvati se političkoga kolača pa i pod skute je pošao i poljubio svoje političke protivnike i „inovjernike“ samo da mu obećaju fotelju, mada su mnogi i manje znavenjii dobili mnogo bolja mjesta nego što je njemu tada pripalo. Dospio je čak tamo kod onih koje je najviše kudio i protiv kojih se borio kao „inovjernika i poturica“. Bio se primirio i samo čekao da taj mandat započne i da traje dokle traje pa će činjeti šta mu trebuje kako bi ostao još godinicu koju, da bi mogao na miru da (na)piše „diplomatske“ memoare ili sjećanja na vrijeme diplomatskog rada u Sarajevu među Bošnjacima, kao nekadašnji veliki Srbin i današnji „veliki“ Crnogorac, a ne manji njihov podanik i skutonoša. Napisaće memoare o svome radu i zabludama, tokom preostaloga života iako ga snovi i zablude nijesu napuštale. Tokom toga rada koristiće uspješno preporučenu terapiju sa elektrošokovima stranoga diplomate ili nekoga od domaćih diplomata i sve začinjeno dugim masažama. Nije daleko ni ona pomisao da Kilibarda danas traći svoj politički identitet po stare dane kao nes(a)vjesni političar i sanjalica, zabluđeli starina, pitajući se u rijetkim trenucima dolaska svijesti zašto je baš tu, ko je i odakle je porijeklom?! Sve što je izjavljivao sada će morati da ukrsti sa onim Kilibardom iz vremena poslije rata odnosno u novom milenijumu, ali bez „(za)bluda“ kojima je opterećen bio cijeloga života, moguće zbog teškoga djetinjstva. Veliki znalac „istorije“ i za(b)luđeli starina Novak Kilibarda buni se protiv „mirotvorca“ Novaka Kilibarde koji se „osvijestio“ po stare dane poslije nekolike decenije teške kome, što baš i nije za Ginisovu knjigu rekorda, a što svakako treba provjeriti, jer se radi o visokom političaru, letaču i političkom prevrtaču.

95

Pisac, pripovjedač, narodni guslar, znalac istorije, profesor, čovjek koji je bio dugo godina u zabludi pa se osvijestio želio se posvetiti „diplomatskoj“ karijeri i poslije penzionerskih dana. U poodmaklim godinama uspio je u svojoj namjeri i ambicije svoje zadovoljiti, a sve na državnim jaslima da dangubi i hvata zjale. Kao zgubidan, njemu poznati lik, traćario je dane po Sarajevu, jer trgovinske razmjene ili kulturnih događanja nije bilo mnogo, posebno ne za njegovu „savjetodavnu“ ulogu. Posla nekog velikoga nije bilo za penzionera i isluženog političara ili na „usluzi“ političara pa je skrajnut i udomljen da tamo bude što dalje i da pusti na miru one sa kojima je bio u „ratu za mir“ da im ne dosađuje. Namješten je ili posađen u „diplomatsku“ fotelju da bude od „koristi“, samo da ne smeta ili politički ne zavodi ili spletkari već da po Sarajevu „njegovom“ šetkari i bude „rado“ viđen gost i na diplomatskom nivou bude primljen od onih protiv kojih je politički bio kao Srbin, pravoslavac, a oni „inovjernici“, „poturice“ i Turci! Zaboravio je one svoje izjave i propagandu „svi Srbi u jednoj državi“ pa je trčkarao po Baščaršiji hraneći golubove ili odsijedao da da(h)ne dušom i ponegdje koji ćevap u kajmaku p(r)oždere ili svrati u neku od aščinica - poslastičarnica i sve to zasladi kolačima kojima nije mogao odoljeti. Imao je na pretek vremena da se baškari i lješkari prisjećajući se dana iz „rata za mir“, da pripovijeda i zanoveta, a bogme i da se ponekad nasmije svojim „vještinama“ kako je uspio zadobiti takav položaj i to od onih protiv kojih je ljutito i žestoko bio. Moguće da je na sve to gledao kao na svoj lični politički uspjeh i nagradu ili pohvalu za proteklo vrijeme iz posljednje decenije 20. vijeka. Svoje političke „zasluge“ iz „rata za mir“ krunisao je diplomatskom službom ni manje ni više i zaista je to pad moralni i politički jedne vlasti i državnoga rukovodstva koje se nije osvrtalo na političku pozadinu bivšega lidera Narodne stranke, a istovremeno su i zaboravljali na svoju ulogu u svemu tome. A gotovo su politički isti, skoro „kao jabuka kad se rasječe na pola“, samo što je jedna polovina te jabuke sasvim trula a ona druga nešto manje. Bila je to kompenzacija političke elite u Crnoj Gori data N. Kilibardi, univerzitetskom profesoru da sjedi u Bosni ponosnoj, Alijinoj državi, kako je nekada govorio velika „srbenda“ N. Kilibarda, obećavajući da se to nikada neće ostvariti, a sada je bio (pre)srećan što se tamo u Sarajevu nađe mjesto za njega i to baš u diplomatiji kao savjetnik, na dobrobit Crne Gore a ponajviše za njega. Kako reče jedan književnik dobro je došao, jer ne bi se imao sa kim „sprdati po novinama“ da mu nije Kilibarde sa kojim se „sprdnja diže“, a kada on pođe iz Sarajeva neće imati za kime dizati sprdnju. Nekada je znao biti ispred manastira, hrama, ući u crkvu, kojoj je i pripadao, a sada pripada drugoj, kako kažu registrovanoj kao nevladina organizacija i to u policijskoj stanici, za vrijeme jednog od njegovih ministara „eksperata“! Politička mišljenja mijenjao je brže od semafora ili kameleona i bivao ono što nikada nije bio, a sve u trendu svoje tranzicione ličnosti, evropejske političke promenade. Niko bolje nije shvatio te (pro)mjene od njega lično i reforme ove „mlade, lijepe i (još) pametne“ generacije sa kojom je vodio „rat za mir“, pa mu sada uzvraću sa ponekom sinekurom koja dobro dođe kao honorar u penzionerske dane. Da li se Kilibarda, dok je bio u diplomatskoj službi, bavio diplomatijom kao što je politikom „iz hobija“? A što da ne, znao bi reći-uzviknuti kada je bio u koaliciji „Narodna sloga“ sa LSCG! Sve što je iz političkih razloga radio i zagovarao „dosljedno“ je sprovodio kao što je „dosljedno“ tumačio svoje snove, zablude i osviješćenje od njih. Želja mu se bila ispunila i postao je „savjetnik“ u ambasadi SiCG onoj državnoj zajednici prema kojoj je jedno vrijeme bio zaljubljenik, pa protivnik, a

96

sada je za državnu nezavisnost. Nije mu danas važno iz „pragmatičnih“ razloga što je nekada bio za zajedništvo, jer mu ono više ne donosi koristi, iscrpljeno je i možda je bolje držati se one narodne izreke „što guzici godi to obrazu ne smeta“! Da je sve u Crnoj Gori podređeno „reformama“ ukupnog sistema sa kojima trebamo da krenemo u Evropu i preko Atlantika pokazuje najnovije Novakovo (Kilibarda) pojanje i komponovanje u BA(STA)DUR-u koje evo već deceniju izvodi veoma uspješno kao pisac-tekstopisac i kompozitor u trenucima razbibrige i naučnoga proučavanja epskih i lirskih pjesama. Daleko je ostavio svoje političke protivnike u tome, koji su reterirali ili već odavno aterirali u svojim političkim stavovima. Uprkos godinama njegovo stvaralaštvo tek dolazi do izražaja od kada se „osvijestio“ od „snova i zabluda“ pomoću jednog stranog ambasadora pa sada štimuje i komponuje sve u BA(STA)DUR-u i njegovoj koreografiji, a istežući vrat ne bi li pogledao i vidio da li ga tamo neko prati ili slično radi kao on. Njegove glasovne mogućnosti još uvijek su na zavidnoj visini za tonove BA(STA)DUR-a u koje se zaljubio i dovodi ih do savršenstva! Sada se očekuje od kompozitora njegovoga stila i iskustva diploma kojom bi potvrdio svoju stručnost, kako bi je mogao unovčiti odnosno držati predavanje na nekom privatnom univerzitetu i, naravno, sjesti za klavirom izvodeći kompoziciju iz „rata zamir“ svojim saborcima i političkim istomišljenicima. U Narodnoj stranci u vremenu njenoga lidera N. Kilibarde izdešavalo se mnogo toga što što je tu stranku koštalo smanjenja broja njenoga članstva, napuštanja istaknutijih članova te stranke i međusobnim podjelama, koje su rezultirale osnivanjem novih stranaka pod vođstvom nekadašnjih članova Narodne stranke. Sve njene unutrašnje krize, koje su je u periodu posljednje decenije pogodile mnogostruko, politički su je oslabile a njen rejting u opozicionom bloku je znatno bio umanjen. Takođe, u crnogorskoj javnosti je njen ugled splasnuo zahvaljujući kalkulantskoj politici njenoga lidera N. K. sa rukovodstvom te stranke odnosno istaknutijim članovima, počevši od M. Čvorovića, B. Bojovića, S. Đurđevca, S. Markovića, D. Šoća, P. Drecuna i P. Popovića, koji su jedno vrijeme bili u parlamentu i visoko se kotirali u opozicionoj parlamentarnoj strukturi. Nabrojićemo neke događaje koji su okarakterisali desetogodišnji period rada i političkog djelovanja Narodne stranke od 1990. godine do 1999. godine sa kratkim izvodima, onako kako su to vidjeli i prenijeli oni iz „Glasa Crnogoraca“, pod naslovom: „Prilozi za hronologiju života u višestranačkoj Crnoj Gori krajem dvadesetog vijeka: Sva provjetravanja zagušljivog vazduha u Novakovoj Narodnoj stranci - 12. 05. 1990. godine Osnivačka Skupština u Podgorici. Uoči same Skupštine osnivački odbor napuštaju ugledni intelektualci mlađe generacije Savo Laušević i Bogoljub Šijaković... besjede Bećkovića Matije, Strugara i Miodraga Bulatovića... 12. 10. 1990. godine Prva iskra budućeg sukoba. Povodom mitinga solidarnosti sa Srbima u Hrvatskoj dolazi do nesporazuma Kilibarde sa tzv. lijevom frakcijom (Milić Pavle, Božović, Markuš Jovan, Jovović)... februara 1992. godine Klub poslanika NS pozvao narod na referendum za Jugoslaviju... 25. 5. 1992. godine dolazi do razmirica sa poslanicima... 17. 09. 1992. godine Narodnu stranku napušta dr Mitar Čvorović i formira Demokratsku stranku... 20. 12. 1992. godine NS na izborima osvaja 14 mandata u Republičkom i 4 u saveznom parlamentu.... aprila 1993. godine isključen je Rade Perović iz NS... na sjednici od 6. jula u Kotoru isključen dr Radonja Zeković... a pjesniku Momiru Vojvodiću izrečena mjera „kritika i opomena“ da će mu se staviti „katanac na jezik“... 26. 08. 1996. godine Narodna stranka i Liberalni savez sklopili Izborni savez „Narodna sloga“i na izborima

97

kao savez u novembru 1996. godine osvojili 19 mandata u parlamentu, a NS ukupno 8 u saveznom parlamentu... već tada ima problema sa Drecunom, Šoćem, Stanićem i Kilibardom.... donijete odluke o raspuštanju nekih opštinski odbora NS. U 1997. godini ima problema unutar stranke... zasijedao Glavni odbor... pa je raspušten... od strane predsjednika stranke... 28. 6. 1998. godine dr Božidar Bojović i sjednica Glavnog odbora Skupštine Narodne stranke napustio akivno bavljenje politikom nakon izbornog kraha ... 10. 07. 1999. godine „mladi lavovi“ se spremaju da „izvjetre“ Novaka...“. Ono što se značajno dešavalo u političkom radu Narodne stranke u njenom daljem gotovo dvodecenijskom radu nije ništa drugo nego rezultat brojnih unutarstranačkih nesuglasica i mimoilaženja u pristupu i primjeni osnovnih načela statuta i programa Narodne stranke, a posebno način na koji je njen nekadašnji lider N. K. vodio i osmišljavao dalju politiku te stranke. Zbog brojnih krupnih nesuglasica preko kojih rukovodstvo stranke na čelu sa Draganom Šoćem, kao predsjednikom stranke, nije moglo dalje tolerisati Novakove „ispade“ i odstupanja od osnova političkog programa Narodne stranke on je udaljen iz stranke pa je na njegovo mjesto došao-izabran Dragan Šoć. U daljem radu Narodna stranka nekako je uspjevala da održi kakvo takvo stanje stabilnosti unutar njenih redova i članstva, kao i mjesnih odbora i tu nema nekih velikih trzavica, koje su mogle dovesti do nekih krupnijih problema i političkih podjela na frakcije, iako je bilo nesuglasica ne samo među članstvom već u Glavnom odboru te stranke. Njen parlamentarni rad išao je ustaljenim ritmom pa je ona donekle stabilizovala svoje redove, iako je opadao broj članstva posebno u periodu od 2005. godine do danas. Napuštanjem mjesta potpredsjednika Narodne stranke i izlaska iz članstva od strane Predraga Drecuna, a kasnije Dragana Šoća, čije je podnošenje ostavke na mjesto predsjednika stranke ostalo upražnjeno pa je izabran Predrag Popović. Očigledna je činjenica da je Narodnoj stranci prijetila opasnost od gašenja odnosno prestanka rada te stranke. Nekako se ona, ipak, uspjela održati i imati izvjesnu participaciju u parlamentu, ali odmah poslije referenduma (21. maj 2006. godine) politička moć te stranke i broj članstva se znato smanjio. Stranka se na klimavim nogama držala sve do novih parlamentarnih izbora (mart 2009. godine) i na njima je izgubila mjesto u parlamentu odnosno njen glasački - birački rejting je toliko bio opao da nije mogla ispuniti cenzus za ulazak u parlament. To je ujedno bio i njen politički krah poslije toliko godina postojanja, gotovo dvije decenije, ali brojni lomovi unutar stranke i neprincipijelna politika njenoga najužeg rukovodstva, kao i brojna koketiranja i flertovanja sa vlašću dali su negativan rezultat, pa je stranka ostala bez mjesta u crnogorskom parlamentu. Glavni krivci su upravo i njegov najveći udio je prvenstveno njen lider N. K. za period od osnivanja stranke pa do kraja 20. vijeka, a ostali krivci se manje više podjednako dijelili politički udio u porazu njihove stranke, njenom padu i današnjoj političkoj apstinenciji u parlamentu Crne Gore. Mnogo puta se tokom političkog rada i života Narodne stranke govorilo o njenoj unutrašnjoj „slozi i snazi“, jednistvu svih rukovodećih ljudi u toj stranci. Međutim, brojna napuštanja stranke od istaknutih članova, koji su bili nezadovoljni i to nezadovoljstvo javno iznosili u stranci i o tome raspravljali, doprinijelo je da je to bio privid koji je vješto sakrivan od strane najužeg rukovodstva stranke na čelu sa N. Kilibardom i njegovim „ekspertima“. To je ono što je izašlo na vidjelo danas, a ostalo što se u stranci dešavalo i što se još uvjek u njoj stavlja pod tepih kao i međusobna optuživanja o udjelu krivice za stanje u Narodnoj stranci i pad njenog političkog rejtinga kao i smanjenje njenoga nekada

98

brojnoga članstva, dovelo je tu stranku do ivice nestanka sa političke scene. Narodna stranka je dakle u velikoj političkoj krizi i predstoji joj reorganizovanje, ako hoće da bude ponovo aktivna na političkoj sceni Crne Gore i crnogorskom parlamentu. Sigurno je da se njen bivši lider N. Kilibarda, s obzirom na način kako je otišao iz stranke, gotovo više na nju i ne osvrće, a isto tako i oni bivši članovi na nju gledaju kao na jednu prošlost, koja im je koristila i donijela mnogo materijalne koristi i makar samo državnu penziju za rad u crnogorskom parlamentu, a što su već neki članovi njeni iskoristili, dok drugi možda razmišljaju ili imaju mogućnost „nacionalne penzije“ koja je mnogo veća nego ova iz parlamentarnoga staža! Narodna stranka je bila mnogima od njih samo servis za zbrinjavanje i udoban parlamentarni život preko kojega su uživali sve privilegije koje narodni poslanik ima prema slovu zakona, a bilo je tu i ponešto sa strane počevši od otvaranja privatnih preduzeća, učešća u raznim komisijama za rasprodaju - tranziciju državnih preduzeća i tako dalje. Ništa se novo nije desilo ni u toj stranci što se već nije dešavalo u drugim strankama i mnogo većim i jačim. Biračko tijelo je potpuno paralisano, barem što se tiče realnog i objektivnog sagledavanja stanja u toj stranci i bogme u ostalim strankama, a oni koji dobro vide ulogu postojanja stranaka i čijim sve interesima služe oni teško se opredjeljuju za bavljenje politikom ili su nepoželjni kao članovi u stranci, a posebno se daleko drže na distaci od onih koji upravljaju strankom od najužega rukovodstva. Prema onoj narodnoj izreci „ko je bliže ognju on se i ogrije“. „Početkom devedesetih godina prošlog vijeka Kilibarda je jezdio ovim prostorima sa ostalim srpskim liderima, držao zapaljive govore i premjeravao teritorije za buduću veliku nacionalnu državu... Na Balkanu je sasvim sigurno teško naći sličan primjer evolutivne promjene čovjeka, njegovih stavova i njegove misije. Još teže je naći primjer čovjeka koji će sve te promjene i ranije zablude uz neiscrpnu autoironiju prilično iskreno priznati...“. „...Kilibarda će stati na čelo novoosnovane nacionalističke, rojalističke, velikosrpske partije koja će zajedno sa sličnim političkim partijama i klerom raspirivati ratni požar po Hrvatskoj i Bosni i prizivati zlokobne podjele po Crnoj Gori. Nekoliko godina kasnije svoju stranku, iz velikosrpskog korpusa nastojaće da prevede u „partiju srpske prepoznatljivosti“, a kasnije i u građansku partiju. Sa Liberalnim savezom formirao je Narodnu slogu i okrenuo se protiv režima koji ga je do tada smatrao uslužnim servisom i koji je uspješno opstajao održavajući srpsko-crnogorsku podjelu...“. „On, koji je nekada bez kucanja ulazio kod visokih srpskih sveštenika na Cetinju, prihvatio je kao neoborivu činjenicu autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, pored Crnogorske akademije nauka i umjetnosti koja je godinama djelovala samo kao inferiorni prirepak SANU, Kilibarda je ne samo uvažio postojanje Dukljanske akademije nauka već je postao i predsjednik njenog Senata. U ključnim momentima, kada je NATO krenuo na srpsku vlast zbog počinjenog genocida na Kosovu, Kilibarda je sa funkcije potpredsjednika crnogorske vlade zaprijetio da Vojsci Jugoslavije, koja se ponašala kao Miloševićeva okupaciona sila, treba ukinuti struju, vodu i onemogućiti opstanak ukoliko ona u Crnoj Gori pokuša da isprovocira razaranja...“. Šta li je sve N. Kilibarda činio da bi sebe promovisao na političkom nebu Crne Gore u periodu višestranačja? Letio je visoko iznad opozicionog bloka spuštao se nisko i padao na zemlju. Prebrodio krize u Narodnoj stranci čiji je bio lider. Mijenjao profilaciju stranke do gotovo njene neprepoznatljivosti i na kraju sam sebe politički potopio. Ostao usamljeni slobodni i „samostalni p(oli)tičar“ koji je ipak bio „uslužni servis“ onima koji

99

su ga i doveli na mjesto predsjednika Narodne stranke, koja je osnovana sa namjenom da služi režimu i onima koji su imali iza sebe tajnu policiju, službu SDB-a i ostale manje stranke preko kojih je razjedano tkivo srpske stranke na prostoru Crne Gore. Dobrovoljno je pristao da igra takvu ulogu i nije lično oštećen materijalno, upravo je dobro prošao. S druge strane njegova politička ličnost doživjela je teške političke traume i psihičke krize sa kojima je on vodio dosta uspješan međustranački rat cijepajući postepeno Narodnu stranku na nekoliko novih stranaka koje je iznjedrila. Možda je to i njegova najveća uloga u cijelom njegovom političkom galimatijasu shodno njegovom poimanju politike ili izgovoru za sve što je činio da je ušao u politiku „iz hobija“ i da to sve čini ne znajući odnosno budući da je bio u velikoj zabludi zbog srpskoga sna, sa kojim je dostigao vrhunac političkog uspjeha i naravno pada kada je napravio zaokret u svojoj politici za 480 stepeni. Bio je to njegov salto mortale sa kojim je on onemogućavao opoziciju u Crnoj Gori koja je bila naklonjena srpstvu, srpskim strankama i srpskom opozicionom bloku. Prema svemu onome što je radio kao politički lider ili kao neko ko je učestvovao u vlasti, pa zatim kao „diplomata“ i na kraju kao isluženi „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost on je svoj radni zadatak obavio onako kako su to od njega tražili i bio bogato nagrađen medijskim eksponiranjem u crnogorskoj štampi, prisutan na tv ekranima počevši od državne televizije-javnog servisa do privatnih i „nezavisnih“ televizija. Prostor za njegovo eksponiranje sa kojim je izlazio u javnost tumačeći svoje snove, zablude i radnje, reklamirajući sebe kao velikog poznavaoca istorije, narodne književnosti i istorije crnogorske, on je sebe doživljavao kao bogom datu ličnost na političkoj pozornici Crne Gore i jedinog pravog i istinskog tumača svih dešavanja za posljednje dvije decenije. S druge strane bio je indirektna ili većinom direktna ličnost koja je igrala ulogu perača političkih biografija svih onih koji su bili u vlasti na istaknutim položajima, a učesnici su događaja iz vremena „rata za mir“. Sa njima je u dobrim ličnim i političkim odnosima i zato je uspješno napredovao onoliko koliko su mu oni dozvoljavali samo zbog njihovog interesa i bijega u zaborav od onoga kroz što su građane Crne Gore proveli posebno u posljednjoj deceniji 20. vijeka. Bio je na „uslužnom“ ili tajnom političkom zadatku pozicije na vlasti vješto i uspješno se skrivajući iza Narodne stranke i njenoga prvog i najjačeg političara kao lidera, sve do kraja posljednje decenije 20. vijeka kada je bio zaslijepljen svojim političkim uspjehom smatrajući da se može osamostaliti od onih koji su ga promovisali kao lidera. Praveći paukovu mrežu drugima sam je u nju upao ne osjetivši da je ulovljen i da je na dnu političkog bunara iz kojega se ne može izvući. „Crnogorcu naspeš korito u Beogradu, daš mu sve beneficije i onda taj Crnogorac igra kako oni sviraju. Ja imam pravo da ovo kažem jer ja u politiku nijesam ušao kao apsolvent, nego kao redovni profesor univerziteta. Da sam ja htio igrati po taktu Srbije, ja bih danas bio jedan od glavnih pregovarača u onom timu koji rješava sudbinu Crne Gore. Ja ne želim ovim da ističem sebe, ali hoću da polemišem sa nekim ljudima koji me stalno napadaju „kako Kilibarda mijenja politiku kao košulje“. Ne mijenja Kilibarda politiku kao košulje, nego je Kilibarda u politiku ušao sa akademskim, profesorskim, knjiškim stavovima i uvjerenjem da se može govoriti i o jednom narodu i o jednoj državi i o jednoj harmoniji. Ali, kad sam ja tokom pet-šest godina bavljenja politikom vidio šta unitarni političari Srbije misle, onda sam doživio stid. Vidio sam da sam krenuo putem koji ide protiv Crne Gore i njenog interesa. Ja sam imao snage da priznam svoju grešku, da kažem - neću ja to da radim. A ja sam se vrlo često nalazio

100

sa prvim ljudima, bio sam češći gost i kod Miloševića, sa Dobricom Ćosićem i tim ljudima sam vrlo često bio u Beogradu. Kad sam vidio da oni suštinski na Crnu Goru gledaju kao na najobičniju malu provinciju koja je dobra samo za unitarnu politiku, da se ona naglašava kao „srpska Sparta“, ja sam onda reterirao i krenuo ovim putem. I, pravo da vam kažem, kad sam javno kazao da neću ići tim putem, osjetio sam olakšanje kao da sam se okupao poslije nekog strašnog zamornog i znojavog dana...“. „... i skoro da nema grada od Bileće do Banje Luke i od Foče do Broda gdje ja nisam govorio. I najčešće je na tim skupovima, na tim trgovima, bila trojka: Radovan Karadžić, Jovan Rašković, Kilibarda, pa onda i ovaj i onaj. To je bilo, molim vas, vrijeme prije rata...“. Da li je baš tako kako tvrdi Kilibarda ili je on namjerno htio da zbuni one koji se dobro ne sjećaju i nemaju dobro pamćenje kao on što je “pamtljiv čovjek”, a preskočio i zaboravljao upravo da postoje živi svjedoci, učesnici događaja, snimci i video zapisi, fotografije u tadašnjoj štampi da se radilo upravo i o godinama u toku rata. Pokušava Kilibarda da javnosti baci prašinu u oči pa ko otkrije i nije mu toliko važno, samo koliko da u prvi mah zametne trag. Da li Kilibarda govori ponekad „istinu“ ili iz neopreznosti ipak pokaže svoju pravu namjeru kada govori da se sa Miloševićem sreo ukupno svega dva - tri puta, a maločas reče: „bio sam češći gost i kod Miloševića,...“!? Nije valjda da riječ „često“ ima značenje samo dva ili tri puta? Da se Vlasi ne dosjete, rekao bi Kilibarda. „...Ali bih želio da ljudi koji me napadaju paušalno preslušaju te govore pa da pronađu neke, po mene danas, kompromitirajuće rečenice. No, ne mogu ih naći, jer takvih rečenica u mojim izjavama i nije bilo“. Da li je baš tako kako tvrdi Kilibarda ili je kao ono što je govorio i tvrdio za orden koji nije dobio ili ga je dobio pa ga izgubio, a znao ga je tražiti onima sa kojima je zajedno bio na dodjeli ordenja i njemu istome okačen na junačke grudi? Kilibarda voli da manipuliše iako zna da to nije trajno već privremeno, ali dobro je za njega i u onom vremenu to je imalo dobru prođu pa nije ni provjeravano, a da bi čovjek posumnjao morao je mnogo da uloži truda da javno prozove N. Kilibardu za ono čime obmanjuje javnost ili govori neistinu. Međutim, u štampi je teško bilo objaviti bilo šta, a kamoli demanti protiv Kilibarde kao ostrašćenog Srbina, zagovornika srpskoga sna, borca za ujedinjenje srpskih zemalja i ratnoga huškača. Dakle, to su razlozi zbog kojih je njegova tadašnja politika uspješno prolazila i njemu donosila veliku korist, naravno političku, i javnu popularnost u narodu. „Ali, ja sam kasnije vidio svoju zabludu i ja se ne stidim da iznosim svoje zablude. Kada sam prvi put poslije rata došao u Sarajevo, u zvaničnoj delegaciji Crne Gore, kao potpredsjednik Vlade, na konferenciji za štampu jedan me novinar pitao kako se osjećam. Rekao sam da osjećam i radost i stid, i to sam iskreno mislio: radost što sam došao i užasan stid zbog svega što se dogodilo. Posebno me stid bilo kad sam ušao u razrušeno Sarajevo, koje je prije dvije i po godine ipak bilo razrušenije nego danas, i vidio da niti jednoj crkvi ne fali niti jedan kamen, sem ako nije zalutalo zrno od ovih mojih sa brda”. Kilibarda u navedenoj izjavi vidi samo što treba da vidi i što može da godi onima koji ga slušaju šta govori i on upravo govori ono što oni žele čuti. To je njegova “istina” i njegovo selektivno gledanje samo da bi opstao na mjestu na kojem se nalazio. Sve ostalo je za njega nevažno i prolazno, da odradi konferenciju za štampu i šta je govorio to će drugom prilikom ispravljati, tumačiti ili reći da je još uvijek u zabludi i da ga je “stid” i na tome bi se završavalo njegovo tako uprošćeno gledanje na stvari i događaje u kojima je imao veliku ulogu propagatora “rata za mir”. Nikad ni u jednom

101

govoru, konferenciji za štampu, intervjuu N. K. nije ulazio u detalje i suštinu onoga što je radio niti se stavio u ulozi odgovornog čovjek i krivca koji je sa razumom išao u taj rat i svjesno plasirao ideje, planove, projekte, pokazivao istorijske i geografske karte i tako dalje, sa kojima je manipulisao, izazivao i raspirivao nacionalnu mržnju upravo kao profesor književnosti, koji je vješto znao iz konteksta ubaciti stih iz narodne poezije i plasirati ga samo da dođe do cilja i ostvari ono što je zacrtao. Neće valjda Kilibarda reći ili tvrditi da tada nije imao razum i svijest o onome što je pričao, zagovarao i izjavljivao upravo kao profesor književnosti i univerzitetski profesor, koji je znao prošlost i istoriju srpskoga naroda na jugoslovenskim prostorima. Do kada će tako da zanoveta i nalazi one koji će da mu povjeruju u njegove zablude koje su floskule starine Novaka, izgovor za pravdanje i pranje njegove političke biografije i ujedno ličnosti koja ne može jednom riječju da anulira sve što je radio sa onima koji su takođe zajedno sa njim to isto činili upravo njemu vjerujući da čine pravu stvar. Takav je on samo do sljedećeg mjesta ili sljedećeg intervjua, koji mu se upravo daju da on bude taj zvaničnik i prenosnik, preko kojega se peru ili spiraju političke biografije, prije svih njegova sopstvena, a zatim ostalih istaknutih današnjih državnika i političara bolje reći političke elite na crnogorskoj političkoj sceni. Ne može Kilibarda da prođe sa takvim njegovim zanovetanjima i objašnjenjima površnim i vješto upakovanim sa prebacivanjem lične krivice na nešto što je uopšteno. Upravo je on bio ta stvarna ličnost iz „rata za mir”, konkretna ličnost koja je postojala sa svojim programom političkog djelovanja preko Narodne stranke čiji je bio lider i tu nema skrivanja. Kilibardina upravo skrivana istorija dolazi do izražaja sa brojnim izjavama i intervjuima, govorima, tumačenjima vješto plasiranim da zamagle ono što se ne može zaboraviti, makar njegova uloga u svemu tome za period posljednje decenije 20. vijeka. Tu skrivenu stranu istorije N. Kilibarda će morati jednoga dana otvoriti i ispričati do u detalje. Ali ne da i dalje nastavlja uporno i ubjeđuje javnost o nekakvoj njegovoj naivnosti, velikoj zabludi, stidu, sramu, koje uopšte kod njega kao političara ne postoji kao moralna kategorija pozitivne ili negativne konotacije, jer on svoj lični i politički angažman u “ratu za mir” gleda da plasira kao parolu nesređenog stanja i ukupne političke situacije u kojoj se on jadan tako „naivan” našao kao mlađani momak sa blizu šezdeset godina i nije se znao opredijeliti, pa ako mu uspije nešto od onoga što je naumio dobro i jest, ako ne on će to sve poništiti svojom zabludom i nikome ništa. „Bilo je što je bilo”, rekao bi Novak Kilibarda i sa time krug je završen pa počinje ponovo teći njegova „nova” politička karijera kao „samostalnog p(oli)tičara” i javne ličnosti. To nije čovjek nego prije liči na divlju zvijer ako se tako sagledavaju stvari samo da bi politički opstao, kao i da bi pripadao jednom pokretu, radio što je radio i na kraju preživio. Zakon održanja i opstanka u prirodi za životinje važi, ali za ljude koji nijesu u opasnosti to ne može da važi, već odgovornost sami pruzimaju za ono što su činili namjerno, slučajno ili nesvjesno i indirektno. N. Kilibarda svu političku djelatnost za dvije posljednje decenije činio je sa visokom sviješću, razumom i “pragmatičnošću” i sa unaprijed smišljenim planom odlazio, govorio i zagovarao, huškao i predvodio sve one koji su mu povjerovali na riječ i to nije zabluda sa kojom je on dugi niz godina živio već namjera da prevari, obmane i opravda sebe od svega što je radio i sa čvrstom namjerom i odlučnošću da sakrije svoju političku prošlost. To je skrivena strana političkog djelovana N. K. u protekle dvije decenije. Da li će mu neko lično oprostiti to je drugo pitanje, ali sud istorije i sud javnosti mora pokazati zainteresovanost da se objelodani njegova

102

politička uloga u dešavanjima iz vremena „rata za mir” i tu nema emocija ili potiranja prošlosti zbog onoga što je neko odnosno on kao nekadašnji lider Narodne stranke radio u nedavnoj prošlosti. „Nešto kasnije, ja ću doći do uvjerenja, koje me je također oblivalo stidom, da je Sarajlija, da je ovaj mučenički bošnjački narod, spremniji da zaboravlja nego naš da se izvinjava. A to je, znate, civilizacijska pobjeda”. Čija je „pobjeda” i da li je njegovo civilizacijsko izvinjenje sa zaboravom na ono što je činio u “ratu za mir” upravo nad tim bošnjačkim stanovništvom i prostorima BiH?! Njemu je važno da mu se uvaži izvinjenje ili oprost za grijehe kao i “spremnost” toga naroda da “zaboravi”. Da li je baš to tako kako naginje, navija i vješto uvija svoje namjere i skriva ono „što se vidi ili ono što se ne vidi a može se nazrijeti”, a postoji kod njega skriveno!? Nekada se Kilibarda pozivao na literaturu kao „istinu” o onome što je propovijedao, a sada mu literatura služi kao „izvor” saznanja za nešto o čemu nije mogao sanjati da može biti kao svjedočanstvo u cilju dokazivanja, mitova, legendi, njegovih snova i zabluda. „Ja sam za slične skupove znao samo iz literature, ali tamo prvi put vidim jedan tako ogroman skup žena, običnih žena, tako utuženih žena Srebrenice, bez muževa, bez sinova, bez braće. Mi smo tamo, kao diplomatski kor, bili na jednoj posebnoj strani... Pravo da vam kažem, teško je naći riječi da opišem kako me se sve to dojmilo: ja ne znam da li je tu više bilo nekoga stida, neke muke, nekoga poimanja ljudske nesreće. Uglavnom, doživio sam to na jedan poseban način i imao sam potrebu da to kažem. Na sreću, jedan naš novinar iz Crne Gore, Ruždija Adžović, bio je ovdje, tako da su ovi moji utisci objavljeni i u Crnoj Gori. Doduše, na neki način, za takav gest sam već bio pripremljen... ja sam tada u Skupštini Crne Gore ustao kao poslanik i rekao da me nije sramota da imitiram Willyja Brandta, ako je dozvoljeno malo porediti sa velikim. Rekao sam tada da molim i Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci, čiji sam bio predsjednik, što su njeni ljudi išli i na Hercegovinu i na Dubrovnik itd”. Dakle, dugo se Kilibarda pripremao da nađe riječi, izabere pogodno mjesto i pravi trenutak sa kojima će moći tumačiti i tako i ovako kako mu bude odgovaralo shodno njegovim interesima. Ni sam ne zna da opiše kako ga se „sve to dojmilo: ...da li je stid, ...muke... ljudske nesreće”! Od svega toga imao je „potrebu da to kaže(m)” i to na njemu svojstven i „poseban način”! Njegovu „čast” spasio je novinar koji je tu bio i o svemu informisao crnogorsku javnost! I na taj način N. Kilibarda koristi novinara ili bilo koga ko mu je bio pri ruci da ga uzme za svjedoka i sa njime još po nešto opere ili spere. Upravo je takav N. Kilibarda, umjesto da sam o svemu govori on sa još nekim želi podijeliti svoj „dojam”, „utuženih žena Srebrenice, bez muževa, sinova, bez braće”! Više je Kilibardi značila ta informacija u crnogorskoj javnosti no sav „dojam”, muka, stid ili sram koji je osjećao poimanjem „ljudske nesreće”!? Gotovo su sva Kilibardina objašnjenja, dojmovi, utisci, muke, patnje, stid, izvinjenja i tako dalje u okviru „teškoga dojma” sa kojim će se upoznati ukupna javnost i na osnovu toga oprostiti mu sva zla koja su on i Narodna stranka nanijeli „bošnjačkome narodu”. Samo je znao da treba tamo biti prisutan kao nekadašnji veliki eksponent nacionalističke politike i zagovornik velikoga srpskoga sna i nekadašnjeg „Dušanovog carstva” zajedno sa ostalim članovima u Narodnoj stranci, i nije mu bilo teško da odstoji neko vrijeme i pretvara se glumeći veliki bol i tugu za one kojima se klanja. Kada je Kilibardi odgovarao srpski mit on ga je koristio vješto i plasirao u vremenu „rata za mir” zarad svoje nacionalističke politike i same Narodne stranke u cilju pridobijanja članova za svoje interese, a sada taj isti srpski

103

mit mu služi kao dokaz preko kojega traži da se srpski narod mora njega osloboditi da bi došao u „luku smirenja”. Takva je prevratnička politika i licemjerstvo kojim se služi Kilibarda samo da bi jedno isto upotrijebio u vremenu različitom za svoje ciljeve i interese, shodno onome što želi da plasira javnosti kao njegovu “istinu i zabludu” kada zatreba. To je njegova skrivena strana političke ličnosti i istorije koju on smatra da može mijenjati shodno potrebama i interesima ličnim ili stranke koju je predstavljao. Priziva Kilibarda u pomoć brojne primjere i politiku iz nekadašnjih vremena u kojima su živjeli: Njegoš i Danilo, Šekspir, Dante, Torkavato Taso i tako dalje, a dobrim dijelom se poziva i na svoju doktorsku tezu koja je „imala temu bosansku”, zatim na S. Miloševića, V. Koštunicu, Maka Dizdara, Salka Nazečića, mitropolita Amfilofija, Vilija Branta, Hitlera, Crkvu, Nikolaja Velimirovića, Isusa Hrista i ko će sve nabrojati ko mu sve (ne) treba da bi sa njim(a) umanjio svoje politčke istine ili zablude, ideje i planove, ostvarene ili neostvarene snove sa kojima traži oproste!? Na taj način bi danas da postane veliki politički „čistunac” zato što mu je neko lično „oprostio” ili što je nekoga vješto izmanipulisao i tada za vrijeme „rata za mir” i danas kada je slobodan i „samostalan p(oli)tičar” ili u vremenu kada je bio „diplomata” i kada su mu u Bosni stavili veo “zaborava” na njegovu političku biografiju, a on se „postidio” ili “stidio” onoga što je nekad činio, i kao „delagat” zvanični istovremeno Crnoj Gori omogućio “slobodan” prolaz za dalju saradanju sa susjedima, predstavljajući to kao dio svoje „diplomatske” vještine i svoje velike političke zasluge. Način na koji Kilibarda upotrebljava riječi stid(a), sram(a), zabluda, naive i ostalih njegovih rekvizita za dobijanje oprosta od onoga što je činio, kao i za pranje svoje političke biografije je najbolji reprezent perfidije jednoga političara, kojemu nije ništa strano i koji je bez skrupula samo da uspije u svojoj namjeri da se održi u vlasti ili bude u nekoj od fotelja, a što je tada sve činio za diplomatsku fotelju u gradu Sarajevu, gdje je kako kaže primljen i gdje su mu sve “zaboravili”!? Pozivajući se na “zaborav” on nastoji da indirektno ukaže na takvu mogućnost koja bi mu dobro došla kao oprost i dokaz da je sa tim sve završeno?! Sve ličnosti koje poteže i nabraja Kilibarda strpava u jedan koš i time zamagljuje istinu o sebi i svojoj politici, o svemu onome što je zagovarao i na šta je ljude nagovarao, ubjeđivao i zavodio ukazujući im odkuda „opasnost” dolazi i na koji način se treba boriti protiv toga a posebno protiv „inovjernika” i „poturica”. „U jednom dubljem značenju, svi oni crnogorski polupismeni ili pismeni vojnici koji su išli na Hercegovinu na neki način su bili usmjereni Njegoševom poezijom. Njegoš je, ni kriv ni dužan, baš kao i Torquato Tasso, završio jednu ideološku misiju jednog vremena. Ali, u Crnoj Gori je i dalje nastavljena praksa prema kojoj se stihovi Gorskog vijenca odnose na jedan nedužni narod. Najbolja ilustracija ovog o čemu govorim je istiniti sljedeći događaj: čovjek je pitao jednog dobrovoljca iz Crne Gore koji je učestvovao u zločinima u Hercegovini u ovom posljednjem ratu: „Zašto sa takvom voljom ubijaš muslimane i pališ muslimanske kuće”? Ovaj mu je odgovorio: „Što pitaš, pa nisi ti valjda pametniji no vladika Rade”! Ja se sjećam, prije toliko godina, kada je pjesnikinja Mubera Mujagić rekla, i to u jednoj artikulisanoj priči, da bi trebalo drugačije tumačiti Njegoša, da je doživjela šta je doživjela. To se uzimalo kao napad. Ja i sad kažem da je Njegoš neprevaziđen pjesnik crnogorskog naroda; kao što svaki narod ima velikoga pjesnika, tako i Crna Gora ima Njegoša. Ali, Njegoš se mora drugačije tumačiti u našim školama nego što se tumačio do sada i sada. Jer, mi moramo jednom priznati da u svim genocidima koji su vršeni nad narodom muslimana i Bošnjaka, pa bilo

104

to u Šahovićima 1924. godine, bilo oko Foče u Drugom svjetskom ratu, bilo to u najnovijem ratu, Njegoš je bio na usnama tih koji vrše genocid. Društvena harmonizacija, za koju danas očito postoje pretpostavke u Crnoj Gori, nikada neće postati stvarnost dok god se ne izmijene obrazovni programi. Da bih ja nešto unaprijedio na tom planu, skoro sam na jednoj tribini u Pljevljima rekao jednu vrlo vehementnu stvar - a to sam rekao kao čovjek koji je naučio da ga psuju, i to mene više ne nervira. Rekao sam, sa izvjesnom lukavošću, da bih malo dirnuo bošnjačke intelektualce u Crnoj Gori, sljedeće: „Da sam musliman u Crnoj Gori, bojkotovao bih školu nespremanjem djece u škole dok se ne izmijene programi iz društvenih predmeta”! Da li i sada Kilibarda sve što čini upravo čini sa „izvjesnom lukavošću” pa izmišlja jednoga „dobrovoljca” prikazujući ga kao umobolnika i preko njegovih riječi provodi svoje namjere za buduća svoja opravdanja iz vremena „rata za mir”? Ono što je N. Kilibarda ne tako davno govorio i činio danas pripisuje nekom neznancu, nepoznatoj ili nepostojećoj osobi samo da bi sebi dao odstupnicu i alibi za ono što je nekoliko godina zagovarao i manipulisao pojedincima ili masama, koji su ga rado slušali, a on na mitinzima sticao političke poene i slavu. Sve to Kilibarda čini kako bi se našao opet na političkom i javnom tronu ili mjestu sa kojega će graktati i upravljati na koji način treba pisati sadašnju njegovu i njegovih susjeda istoriju koju će on na „drugačiji” način tumačiti a zarad njegovih interesa. To bi bila prava „istorija” sa „istinitim” činjenicama koje je on utvrdio i lično provjerio njegovim novim načinom čitanja i tumačenja crnogorske istorije na prostorima susjedstva i Balkana pa i širom Evrope. Tako Kilibarda plete priču, importuje svoje primjere i namjere u neke od ličnosti mogućih i bogme više pod znakom velike sumnje u priču koju priča, a naravno poteže „drugačija“ tumačenja i “čitanja” i njihov je zagovornik dodvoravajući se drugoj strani opet iz čisto njemu političkih i “pragmatičnih razloga”, a s „lukavstvom” da provocira čitaoce, istoričare, književnike i većinom one za koje smatra da će prihvatiti ono što on kao profesor narodne književnosti i bivši lider Narodne stranke, a uz sve to i „diplomata” i univerzitetski profesor na privatnome fakultetu hoće nametnuti i u programe školske i visokoškolske pod njegovom cenzurom uvesti i ozvaničiti. Evropski i integrativni prostori za kojim danas žudi N. Kilibarda, veliki „mirotvorac”, ubi se danonoćno radeći na novoj političkoj platformi kojom se hoće domoći ili dospjeti do neke međunarodne organizacije, samo da i od njih, iako brojnih, neko se sjeti i predloži ga kao kandidata kojemu bi se uručila plaketa ili medalja za mir, kako bi bio ravnopravan sa nekim današnjim njegovim političkim istomišljenicima a nekadašnjim političkim protivnicima. Možda i o tome sanja, kao nekada što je sanjao srpske mitove i srpske teritorije, a najveći „san” mu je bio „srpski Dubrovnik” i „Dubrovačka republika” u kojoj bi stolovao i upravljao određujuću njenome građanstvu „životni standard” onako kao on smatra da zaslužuju i sa kolikom pažnjom ga slušaju ili mu aplaudiraju. Umislio je da će uspjeti u svome naumu sa kojim će imati političku biografiju potpuno opranu i zaboravljenu prošlost pa iznova će pisati neku novu mirotvoračku, proevropsku, beznacionalnu, tolerantnu, nadvjersku, nadnacionalnu, nad državnu, onakvu kakvu on bude smišljao i tumačio da će budućim generacijama ona trebati, a oni će njemu biti na svemu tome mnogo zahvalni podizanjem nadgrobne ploče-spomenika kako bi ovjekovječili njegovu politiku iz vremena “rata za mir”. Umnost Kilibarde u takvim političkim snovima i stvarnosti koju misli da živi i da za drugoga u amanet ostavlja svakako je besmislena, plitka, prazna, suluda i perfidna da joj nema ravne na ovim prostorima Balkana.

105

Danas bi se moglo reći da N. Kilibarda i njegovi „eksperti” poentiraju sa nekadašnjim registrovanjem „Crnogorske pravoslavne crkve” u Crnoj Gori na Cetinju, i da je to njihova zasluga, jer je tada bio njihov ministar pravde imenom i prezimenom niko drugi do Dragan Šoć i da su imali pravo „ekskluzive” da o tome oni govore i zato će im se pripisati zasluga i jednoga dana okačiti kakva gvozdena medalja ili neka od plemenitijeg metala, makar njihovom nekadašnjem lideru Kilibardi, jer je on to dalekosežno i vizionarski sve predvidio, osmislio, uobličio i ze vijeke vjekova “ozakonio”. U svakom slučaju njihovo „vizionarstvo” pokazuje se danas ispra(v)no, sve dok jednog dana ponovo Kilibarda ne zaigra na kartu srpstva i crnogorstva u nekoj budućoj državnoj zajednici pa makar to bilo opet na komunističkim i samoupravnim socijalističkim osnovama sa nekim vidom monolitnoga bratstva i jedinstva na evropskim osnovama nastalog iz građanskoga „rata za mir”. Rekao bi N. Kilibarda „ne leži vraže”! Kada je Kilibarda vidio kuda ide njegov „brod” krajem posljednjih godina 20. vijeka okrenuo je odmah i naglo ka „premijeru pobjedničkoga duha” i sve svoje znanje, političke vještine i marifetluke zavijene u oblandama lukavstva prihvatio se pokreta za nezavisnost u prvim godinama 21. vijeka, naravno sve to iz razloga „pragmatičnih” da zakači koje radno mjesto, političku ili državnu funkciju ili uskoči u koji od slobodnih diplomatskih vagona zajedničke države SiCG. I gle čuda, Kilibarda je uspio u tom svom naumu sve ostvariti, zakačiti fotelju šefa trgovinsko-informativne misije u gradu Sarajevu u kojemu je bilo najviše „inovjernika” i „poturica” njegovih nekadašnjih najljućih protivnika. Sa nekadašnjim političkim protivnicima na vjerskoj osnovi se on htio obračunati u vremenu „rata za mir” a preko svojih „dobrovoljaca”, koje je snabdijevao oružjem iz kamiona sa kojim je raspolagala njegova Narodna stranka. Nagovarao je svoje jurišnike nacionalističke i huškao ih na istrebljenje „inovjernika” sa vješto istrgnutim i odabranim stihovima „tjerajući gubu iz torine”, kako se nekada znao poslužiti, a sada utvrditi da su to riječi pune „antiturskoga naboja i antiislamizma”, „genocida na vjerskoj osnovi”. Sada u ovim uslovima to su stihovi koje treba „drugačije tumačiti” s pozivom da djeca Muslimana ne idu u škole dok se nastavni programi ne prilagode Kilibardinom propagandnom i pragmatskom tumačenju. Na meti Kilibardinih genocidnih stihova, riječi i ostalih činjenica je „Gorski vijenac”, književno djelo velikoga i neumrloga vladara crnogorskoga, pjesnika i filozofa Petra II Petrovića Njegoša. Prodao bi N. Kilibarda svu istoriju svoga naroda, srpskog pa crnogorskog onako kako to budu drugi zahtijevali, a on njima ugađao zarad neke diplomatske foteljice i sinekure, kao i brojnih drugih privilegija za ono što odrađuje u svoje ime i ime zvanične Crne Gore u cilju brisanja prljavih tragova sa biografije njegove i njegovih sradanika današnjih, a nekadašnjih ljutih političkih protivnika, a na istome zadatku u „ratu za mir”. U koaliciji „Da živimo bolje” vidio je za sebe veliku šansu i nije htio praviti probleme već je sve bjanko prihvatao i gledao koje od kojega obećanja više koristi donosi. Birao je od ponuđenog i izabrao ambasadorsku ulogu u Sarajevu među Muslimanima, Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, protiv kojih je ratovao za srpske interese, a danas im se prodaje kao „mirotvorac” i (p)okajnik, koji je svoje grijehe okajao samo što je izgovorio riječi oprosta, izvinjenja i stida! Za njega kao Novaka Kilibardu to i nije bio nikakav problem, lasno je to progutao i od (po)kajanja sebe htio još visočije vinuti u sferu politke i velikoga „diplomate” koji je „zadužio” Crnu Goru sklopljenim poslovima i „velikim“ novčanim transakcijama na planu uvoza i izvoza! Smiješna je ta samouvjerenost N. Kilibarde da će mu neko povjerovati na riječ.

106

On je svjestan svojih (ne)djela i činjenja dok je bio „diplomata od karijere” i politički potrčko koji se morao javljati na svaki mig, a kao prethodnica služiti da izvidi situaciju i pripremi svoje izvinjenje u lično ime i dobrim i prikrivenim dijelom izvinjenje zvanične Crne Gore odnosno njegovih državnika iz vrha vlasti i političke elite koja je nastala iz vremena „rata za mira”. Za novu Crnu Goru najcrnogorskiju biće N. Kilibarda, a ostaviće onu „srpsku Spartu” i najsrpskiji dio srpstva samo zarad (o)pravdanja i pranja svoje biografije i dobijanja nekoga državničkog mjesta ili naučne karijere. I, vjerujte, uspio se dohvatiti i jednoga i drugoga, jer je sada profesor još uvijek na privatnom univerzitetu, a teško je saznati imali šta na državnome univerzitetu, još je u penziji a ne zna se da li je starosna državna, poslanička, nacionalna ili koje od država u kojima je sve bio sa kojima je kao poslanik sarađivao na državnoj, nacionalnoj, vjerskoj, starosnoj ili diplomatskoj ulozi, a zašto ne i čak dvojnoj bosanskoj i crnogorskoj, vrag će ga znati rekao bi Kilibarda. A pride od brojnih zvanja i zanimanja ima još i titulu akademika, samo što nedostaje „emeritus”. Dok je „božjih” ljudi biće i to ubrzo!? Davnašnju svoju želju uspio je zadobiti-ispuniti svojim političkim „saltom mortale” prebjegom iz srpskoga tabora u crnogorski tabor. Da toga nije bilo ostao bi kao nekad kratkih rukava za članstvo u CANU ili SANU. Danas je u DANU i bio je njen predsjednik Senata, unaprijeđen zbog politike koju danas zastupa kao veliki Crnogorac i veliki „sanjalica” srpstva i ujedinjenja srpskih zemalja ili ponovno osnivanje „Dušanovog carstva“! Ko će sve znati ima li Kilibarda još kakvih prinadležnosti i ajtera od komisija za tranziciju ili protiv korupcije i organizovanog kriminala, a nezbrinut je u jednom i drugom stanu i tako dalje i tome slično. Njegov nekada personalni karton za prikazivanje imovinskoga stanja teško da je mogao ugledati svjetlost dana ili je mogao biti samo ispisan sa onim podacima što se najmanje moglo upisati. Treba ga na sve od nabrojanog podsjetiti da ne zaboravi ili on dobro pamti sve ono što je činio pa nije riječ o zabludi visokoga intelektualca i naučnika, kasnije lidera Narodne stranke i političara, jer je on „pamtljiv“, nego njegovo mentalno brisanje i ravnanje pa zatrpavanje svega što mu predstavlja lični teret iz vremena njegovoga „rata za mir”, kako reče u Bosni, Hercegovini, Dubrovniku i ko će ga znati gdje sve ne, makar od onoga što je bio zacrtao u glavi ili na geografskim i istorijskim kartama u cilju „ujedinjenja srpskih zemalja i odbrane srpstva od inovjernika i muslimana“, a danas njima se dodvorava nazivajući ih Muslimani alijas Bošnjaci! Speman je da se po nekolika puta politički poturči samo da mu je dobro i da ima od čega plaćati račune po raznim restoranima, a najbolje je kada je na državnim jaslama. N. Kilibarda kao da se želi ponašati prema onoj narodnoj izreci „briše nos o guzici“, misli se na njegov politički obraz i karakter političara kao “čistunca” današnjega, naravno sa zaboravom na svoju političku profilaciju iz vremena „rata za mir”. Znao je Kilibarda prozivati one u skupštini za govornicom ili u javnosti koji su završili Kumrovačku visoku partijsku školu, a danas je sa njima istima na „novome“ političkome kursu sa „evropskim“ standardima „demokartskih“ reformi i „nove političke razvojne filozofije“ u Crnoj Gori! Da li je u njemu izblijeđelo najpostojanije i najdosljednije propagiranje srpstva ili se njegovo crnogorstvo izdiglo na negiranju srpstva? Moguće da je ono samoniklo iz trenutnih interesa u posljednjih desetak godina njegovog samostalnog bavljenja politikom i analitikom društveno-političkih odnosa u Crnoj Gori? Rekao bih na osnovu svega ono što se moglo pročitati o Kilibardi, na osnovu njegovih brojnih kazivanja, besjeda, priča,

107

pripovijedanja, iskaza, zagovaranja, intervjua, sjećanja, ispovijesti, hronika, video zapisa i tako dalje da njegovo srpstvo ili crnogorstvo nije njegovo ubjeđenje niti naučno utemeljenje već prosto „pragmatičko“ doživljavanje i prihvatanje shodno njegovim interesima i usklađivanje sa trenutnom dnevnom i političkom situacijom, nastalo djelimično njegovim promišljanjima šta njemu može biti korisno za buduće djelovanje i bivstvovanje. To je Novakovo srpstvo i crnogorstvo jednostavnim i prostim narodnim jezikom kazano, odnosno to je trgovanje zarad boljega života njegovoga, a u ime srpstva i crnogorstva, države i naroda koje je on vješto znao koristiti i suprotstavljati, sa njime manipulisti i obmanjivati. Kalkulantsko srpstvo i crnogorstvo interesdžijsko ili euro srpstvo i euro crnogorstvo, srpski jezik pa potom i crnogorski jezik, sve je dobro unovčeno, zag(r)ađeno liderstvom u Narodnoj stranci, koaliciji, i kasnije „diplomatskom” službom. Ono je „uspjelo“ sebe da prikaže kao da je utemeljeno i taj privid njegov Kilibarda je znao prikazati kao lični doprinos i pristanak iz želje za nezavisnom državom Crnom Gorom. Oni koji su mu povjerovali bili su od njega prevareni i nadmudreni, a oni koji su mu to dali odnosno dopustili da i sam povjeruje ili da mu vjeruju oni su ga izigrali i iskoristili za svoj lični interes. Siguran sam i ubijeđen da na osnovu svega što smo analizirali, čitajući što je objavljivao, da je on duboko svjestan da neće uspjeti prevariti nauku i naučne radnike, koji hladne glave i sa mnogo argumenta pokazuju, dokazuju i strpljivo analiziraju njegovu političku ličnost i sve što je radio. Zbog toga će on nastojati, ako im ne može zabraniti da pišu, da ih onemogući makar i privremeno da ne objave to što su napisali o njemu. Sve ono što je do sada o njemu objavljeno kao portretisanje njegove ličnosti je fragmentarno i bez dublje analitike i sinteze ukupnoga njegovog političkog djelovanja za protekle dvije decenije i nije tako oštro kritički postavljeno niti izoštreno, niti je detaljno i dokumentovano analizirano već je prikazano kao umjereno i samo proračunato, a dato je u smislu njegove metamorfoze i zabluda njegove ličnosti, mentalnog sklopa da se čovjek razvija i nadograđuje, zrijeva i politički mijenja tokom vremena i promjena koje nailaze, a zaboravlja pod kojima je bio, izbacujući sve iz svoje političke prošlosti a što mu nije odgovaralo zbog “pragmatskih” razloga. Njegovo je djelovanje bilo proračunato i visoko svjesno činjeno i sa ciljem kojemu je on bio tvorac za ostvarenje svojih neostvarenih snova i jednim dijelom sopstvenog revanšizma političkog i naučnog za ono što nije uspio postići tokom svoga života i rada na naučnom i političkom polju. Onamo gdje bude imao moć da spriječi takvo pisanje ili objavljivanje kritičkog sagledavanja njegove političke ličnosti i djelatnosti iz vremena posljednje dvije decenije N. Kilibarda će se suprotstaviti i pokušati da ga odbaci ili ga skloni za neko vrijeme. Njegova seljačka računica i seljačko poimanje politike, kao nečega što će se korisno upotrijebiti i od čega se može dobro živjeti, N. Kilibarda je na sopstvenom primjeru pokazao da je bilo korisno i mnogostruko iskorišćeno, u čemu mu je pomogla njegova profesija profesora i naučnoga radnika, predavača narodne književnosti. Malograđanski je bilo njegovo političko djelovanje, ali veoma isplativo i gotovo bezbolno, ako se izuzme moralni vid gledanja na čovjekovu ličnost i zanemari ono što je drugome učinjeno zarad ličnih interesa. Kada bi bilo posmatrano sa necivilizacijskih društvenih odnosa, a po zakonu divljine i zvjeri, onda bi bilo opravdano njegovo djelovanje u cilju održanja, opstanka i produženja vrste. Nadamo se da to nije u pitanju ili neko misli da se i na takav način mogu pra(vda)ti mnoga politička nedjela, ratna razaranja i ratni zločini na prostoru nekadašnje zajedničke države SFR Jugoslavije!

108

Metastaze Novakovog političkog zaokreta - Od „velike Srbende” do najcrnogorskije političke be(n)de - „Politička reinkarnacija” N. Kilibarde počinje od njegovog participiranja u vlasti kada je ušao u koaliciju sa DPS- i SDP-eom. Znao je ponekad da „trči za vjetrom“ pa na šta nabasa, ali je ipak mnogo češće znao okretati glavu odakle vjetar duva i procijeniti trenutak kada treba uskočiti i poentirati, napasti protivnika i dosjetkom ga obezoružati ili privremeno paralisati. Prilično uspješno je odolijevao provokacijama da je protiv srpstva odnosno da je golub prevrtač i da sve što je radio bilo je u interesu razbijanja srpstva u Crnoj Gori, zarad dodvorništva ljudima iz vlasti čiji će on na kraju biti posilni. „Naravno, nije bilo lako devedesetih godina prošloga vijeka aktivistima i glasačima Narodne stranke” da „provale” N. Kilibardu, ali su stvari počinjale dolaziti na svoje mjesto počevši tamo od kraja posljednjih godina 20. vijeka i danas su potpuno zauzele pravilan položaj. U ovom trenutku, niko nema „dilemu ko je Novak Kilibarda”. Dok neko povlači svoje „političke deonice”, N. Kilibarda je u svoje pero izigravao „dezodorans Srbina od 1997-me do 2000-te... Kilibarda i Mandić su svoje stranke, Narodnu stranku i SNS uništili kada su bile najjače. I tu nema potrebe za znakom jednakosti. U pitanju je, prosto, recept”. Da li će zbog svoje političke prevrtljivosti i pogubne nedosljednosti ostati „za uklin” na političkoj sceni Crne Gore ili će biti pravi primjer „vještine mogućeg” i politike kao njegove sudbine „iz hobija” u kojoj je njemu bilo sve dozvoljeno, a on se mijenjao i prilagođavao iz dana u dan iz godine u godinu i tako uspijevao da zanoći kod jedne stranke, a probudi se u drugome taboru? Da li će nastaviti sa pranjem, ribanjem i spiranjem političke ljage a preko sebe da spira ljagu onih koji su mu dirigovali odnosno koji su ga osnovali za potrebe „servisa i usluga”? Da li će N. Kilibarda skončati u blatu i žabokrečini ili će u kratkom vremenu „nove” (is)povijesti objasniti svoju političku vertikalu odnosno horizontalu? Da li je N. Kilibardi „vrag polokao pamet” poslije onoga što se desilo u njegovoj Narodnoj stranci punoj „harmonije”, stranačkih i ličnih razumijevanja pod njegovom dirigentskom palicom i naročito poslije razlaza u stranci odnosno odlaska iz stranke - istjerivanja N. Kilibarde nekada osnivača i lidera njenoga, a danas „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti? Jedina ideologija ili jedina filozofija njegova u cijelom tom njegovom bavljenu politikom „iz hobija” bilo je održavanje na vlasti. Ona mu je bila milija od majke, od ljeba-kruha i svega na svijetu, samo da je u vlasti i na političkome tronu i on je bio svime ispunjen i nadahnut. Mogao je na takvim krilima do neba letjeti, a bogme je mnogo jezdio i po vodi je brodio, mahao, mlatarao rukama, koračao (kilo)metarskim koracima i njegovi snovi su postali njegova java!? Sve mu je to vlast omogućavala, ta šačica vlasti od liderstva u Narodnoj stranci do potpredsjednika Vlade i „diplomate” od karijere-šefa trgovinsko-informativne misije, a zaboravio je na profesuru, na naučni rad, doktorat i trice!? Sve je to bilo ništavno za njegovu pragmatičnu idelogiju, jer biti u vlasti je i „živjeti vječno”! U svemu tome je nastala i kao takva nestala njegova politička ličnost, jer se sam udavio u nezajažljivoj

109

vlasti sopstvenih ambicija. Od svega najviše samo je htio da se dočepa vlasti, makar još jedanput prije nego pođe bogu na ispovijed. Novak Kilibarda je „najkontroverznija ličnost u crnogorskom biću“ koja je lutala od Crnogorca, Srbina, jugoslovena, pa opet do Crnogorca. „Jedan čovjek koji je počeo sa srpskom sviješću, danas vrlo temeljno stoji na crnogorskim i držvnim pozicijama... Kilibarda je Vojsku Jugoslavije nazvao okupatorskom, i to je istina. Istina koju drugi zvaničnici nijesu izgovorili...”. Posebno je pitanje koliko je Kilibardina crnogorska svijest danas temeljna ili utemeljena sem čisto iz njegovih „pragmatičnih” razloga! Bio je Kilibarda veliki igrač i (za)govornik zajedničkoga života u državnoj zajednici sa Srbijom u koaliciji „Zajedno za Jugoslaviju” sasvim svejedno mu je bilo koja je to država, jer mu je odgovaralo da i dalje igra i (do)kazuje da je za očuvanje zajednice nekadašnje na bazi srpstva ili jugoslovenstva odnosno crnogorstva koje je pokazivao kako su se političke prilike mijenjale, pa će vremenom prerasti u najcrnogorskijeg Crnogorca u Crnoj Gori ili samo ravnog jednome takvome sa kojim se konačno sprijateljio. Sve ono što se dešavalo na političkoj karti nove državne zajednice koja se pokušala komponovati od strane političkih elita Srbije i Crne Gore uz veliku „stručnu i graditeljsku” pomoć od strane Havijera Solane i Evropske zajednice bilo je samo produženje nekakvoga nestabilnog stanja zarad kupovine vremena jednih, drugih i trećih koji su bili u toj igri, a kojima nije nikako ni tada odgovaralo da se razriješi situacija na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima. Beogradski sporazum, kao „razuman kompromis koji je spriječio produbljavanje krize u Crnoj Gori i sukobe s međunarodnom zajednicom”, pozdravio je i lider Narodne stranke Dragan Šoć. „Definitivno, ovo je poraz Đukanovićevog separatističkog projekta”. Iskazivao je Kilibarda velike apetite u svojim brojnim zahtjevima i političkim planovima, ali mu nije moglo biti zbog brojnih kriza i dešavanja, koje su njegovu Narodnu stranku pogađale u posljednjoj deceniji 20. vijeka, pa će nastojati da te svoje apetite znatno smanji shodno političkoj moći svoje ličnosti, a posebno poslije onoga što mu se desilo da „napusti” Narodnu stranku i njegove “eksperte”. Veliki apetiti i mnogostruko manje mogućnosti bivšega lidera nekada velike i brojne stranke u opozicionom srpskome bloku nijesu mogli zadovoljiti Kilibardu, pa je tražio podršku ili savez sa onima protiv kojih je do nedavno bio u političkim neprijateljskim odnosima. „... Milo mi je što sam ovdje prvenstveno zbog toga što ću konačno moći da vam u brk skrešem makar hiljaditi dio od onoga sto sam smišljao (da vam jednom pljusnem u lice)... Ko smo mi Crnogorci danas“? „Opaske koje su saopštene u ovom radu nijesu kritika Njegoševe antiislamske književne genijalnosti koju je ostvario u Gorskome vijencu, nego upravo znače sugestiju da Njegošu ne treba pristupati onako kako klerikalci pristupaju Bibliji i Kuranu. Njegošu treba prilaziti kritički onako kako to već odavno čine narodi s izgrađenom demokratskom sviješću kada pristupaju svojijem velikim stvaraocima... kakvi su Šekspir, Servantes i Gete, na primjer”. “Kroz analizu i poređenje Njegoševog i Mažuranićevog antiislamizma, prof. Kilibarda upućuje na neodrživost dogmatskog pristupa vladičinom djelu i potrebu njegovog kritičkog i suptilnijeg iščitavanja...”. „Na ove izjave prvaka islamizovanijeh Crnogoraca nema ni riječi oponiranja koja bi značila dokaze da je pod tursko-islamskom vlašću nepodnošljivo u Crnoj Gori življeti, da se pravoslavni živalj haračem i različitijem obavezama iscrpljuje, i da turska vlast ne ukazuje nijedan detalj pravde i humanosti kojim je zračila pravoslavna vlast prije no su Osmanlije osvojile Crnu Goru...”. “Ukratko rečeno, nema u oponirajućijim izjavama ama baš ni jedne jedine riječi koja bi

110

govorila o nepodnošljivosti života pod turskom vlašću, nego sam odgovor usmjeren je vjerskom mržnjom uperenom protiv islama. A kao što sam istakao u svojijem dosadašnjim osvrtima na to pitanje - je li bilo istrage poturica u Crnoj Gori, objektivna ideja Gorskoga vijenca najbolji je dokaz da te istrage, kao krvave Badnje večeri, nije bilo. Nego je Njegoš crnogorsku oslobodilačku borbu protiv turske vlasti, borbu koja je otpočela poslije turskoga poraza pod Bečom 1683. godine, odnosno od trenutka kada je Rusija potražila svoju interesnu sferu u nahijskoj Crnoj Gori, sažeo u temu Istraga poturica. Dakle, sužavanje uslova za komotni opstanak islamizovanog življa u Crnoj Gori, što je otpočelo pod ruskijem uticajem početkom 18. vijeka, Njegoš je homerski sažeo u jedan konkretni antiislamski i slobodarski događaj...”. „Dakle, svu hrišćansku odiozu prema islamu Njegoš je u Gorskom vijencu sintetizovao u ustanak jednog malog naroda protiv svojijeh žitelja koji su primili islam. Kad bi se dodjeljivale medalje jednome državniku i jednome piscu za maksimalnu antiislamsku odiozu koju su ispoljili, svaki na svoj adekvatni način, državnik Petar II Petrović i pjesnik Njegoš primili bi po jedno odlikovanje. A samo bi medalja pjesnikova imala dragocjenu lentu zato što je autor Gorskoga vijenca svoj antiislamizam uobličio genijalnijem pjesničkim jezikom...”. Hoće N. Kilibarda da svoje odličje iz „rata za mir“ i brojna politička nedjela podijeli sa nekim ili da za njih okrivi druge u ovom slučaju nađe genija pjesničkoga, državnika-vladara i filozofa Njegoša na način što će mu podbaciti, izmisliti, krivotvoriti, insinuirati „antiislamizam, antiturski naboj, genocid na vjerskoj osnovi“ u dramskom spjevu Gorski vijenac! Kuda sve idu Kilibardine dnevno-političke budalaštine i projekcije, podvale, požmirepstvo i podrepaštvo a sve iz njemu „pragmatskih“ razloga vidljivo je na „suptilnom, drugačijem tumačenju“ sa „lijepim riječima“ i drugačijim čitanjima „Gorskoga vijenca“ . N. Kilibarda vjerovatno zna ili mjeri svojim dvostrukim aršinima odioznost hrišćana prema islamu i to preko Njegoša i njegovoga književnoga stvaralaštva, posebno ističe „Gorski vijenac“, za koji kako on kaže i naglašava: „Riječju, svjetska književnost nema žešćega antiislamističkog književnog djela nego što je Njegošev dramski spjev Gorski vijenac“!!! Zašto se ne stidi i srami N. Kilibarda zbog tako grubih, drskih, bezobraznih podvala koje čini jednom pjesničkom geniju samo da bi sa sebe sprao blato u kojemu se nalazi i okrivio poeziju i pjesnika za sva ona politička nedjela iz „rata za mir“, ratnohuškačku nacionalističku zapjenušanost na svakom mjestu gdje je držao vatrene govore protiv „inovjernika“ i „poturica“? Upravo to je N. Kilibarda odnosno njegov „ater ego“ iz prve decenije 20. vijeka. Ne kaže se uzaludno „Ko na Njegoša pljuje po njemu pada“! Da li Kilibarda baš tako dobro poznaje ukupnu svjetsku književnost kao što daje takvu tešku ocjenu i sud za Njegošev dramski spjev Gorski vijenac nije mi poznato, ali bi morao makar navesti neko književno djelo koje je makar približno Gorskome vijencu, pa da se na primjeru uvjere čitaoci, jer Kilibardi vjerovati na riječ je isto kao vjerovati u njegove decenijama trajne „snove i zablude“. Međutim, ono što na ovome mjestu treba jasno reći i decidno ga upitati: „Da li poznaje primjer nekog turskog sultana, vezira, ili paše koji tako snažno, antihrišćanski i odiozno se odnosio prema porobljenim narodima na Balkanskom poluostrvu i šire, makar u onoj mjeri u kojoj je on kao poznavalac svjetske književnosti i istorije Turske nalazi u antiislamizam, antiturski naboj, odiozu u dramskom spjevu „Gorski vijenac“? S druge strane možemo i postaviti mnogo „lakše“ pitanje N. Kilibardi, velikom današnjem apologeti Turske kao osvajača na Balkanu u nekoliko minulih vjekova: Da li poznaje primjer nekog slutana, vezira ili paše koji su bili tako pomirljivi,

111

ljubopitljivi, vjerski tolernatni, hrišćanski raspoloženi prema porobljenim narodima Balkana, u onoj mjeri u kojoj on vidi „antiislamsku odiozu“ u „Gorskome vijencu“? Da li jedno umjetničko djelo, ako je umjetničko što valjda nije sporno sa Njegoševim Gorskim vijencem kao dramskim spjevom, može biti protiv bilo koje vjere-religije, naroda, nacije, države, jer ako je protiv nečega od navedenog onda to nije umjetničko djelo?! Isuviše su smiješna naklapanja N. Kilibarde i njegove političke projekcije današnjih opcija i vizura, usmjerenja, zagovaranja iz njemu „pragmatskih“ raloga, a sa jednim ciljem opšteg minimiziranja oslobodilačke borbe crnogorskog i srpskog naroda od silnog i bezobzirnog porobljivača, osvajača, kao i apologetike i „pohvale ludosti“ nekada moćnom Turskome carstvu. Prof. dr Novak Kilibarda izvan književnim i političkim mjerilima, a shodno političkim potrebana i ličnim „pragmatskim“ razlozima, kritikuje, mjeri, ocjenjuje umjetničko djelo „Gorski vijenac“ sa namjerom da u njemu nađe svoje opravdanje za sopstvena nacionalistička nedjela, huškanja, propagiranja, zavođenja, manipulaciju, pa sada hoće da izbriše velike političkih mrlje sa njegove političke ličnosti i djelatnosti iz vremenu „rata za mir“, a ujedno pokušava oprati i ostale političare koji su bili sa njim na istome ratnom zadatku u kolu nacionalističke zapjenušanosti i borbe za srpstvo, srpske teritorije i ujedinjenje Srba sa svih prostora na kojima su tada živjeli. Kilibarda je na primjeru Gorskoga vijenca svojim tumačenjima i kritikom, a s druge strane apologetikom Turskoga carstva pokazao i dokazao da je krajnje slab poznavalac oslobodilačke borbe porobljenih naroda, posebno oslobodilačke borbe crnogorskog i srpskog naroda, da nije shvatio filozofiju i smisao jednog umjetničkog, književnog, i dramskog spjeva koje u sebi sadži jezgro istorijskih događaja i oslobodilačke borbe Crne Gore za vrijeme Njegoša i još unazad nekolika vijeka. Politička dimenzija Kilibardinog današnjeg gledanja, tumačenja i projektovanja usmjerena je u blisku ili daleku prošlost i zaslijepljena njegovom upornom i bezuspješnom borbom da opere svoju političku prošlost. Kilibarda je importovanjem političkih projekcija današnjih evropskih stremljenja i političkih projekata, integrativnih procesa, dobrosusjedske saradnje, mira u regionu, vjerske tolerancije u pojedina književa ili istorijska djela iz minulih epoha degradirao svo svoje poznavanje, znanje, zapažanje ili kritički dar za prikazivanje i tumačenje ukupnog stvaralaštva pojedinih državnika, političara filozofa ili književnih veličina. Na primjeru neutemeljenog kritičkog sagledavanja, shvatanja i tumačenja Gorskoga vijenca rizikovao je svoj naučni dignitet dajući čitaocima, struci i nauci da bude oštro kritikovan i diskreditovan kao „dobar“ poznavalac Njegoševog književnog stvaralaštva i ujedno tumač istorijskih događaja i oslobodilačke borbe crnogorskoga naroda. „Po prirodi stvari, svaki narod koji u moćnoj Osmanskoj imperiji nije primio islam produkovao je svoj antiislamski i antiturski odnos u usmenoj književnosti kao oličenju svoje kolektivne svijesti. A krstaški ratovi i oslobađanje Jerusalima od muslimana jesu tematika i pisaca koji pripadaju narodima što nijesu bili pod osmanskom vladavinom... Riječju, svjetska književnost nema žešćega antiislamističkog književnog djela nego što je Njegošev dramski spjev Gorski vijenac. Njegošev antiislamizam, koga on identifikuje s antiturstvom, ima dvije specifičnosti. Prva se ogleda u činjenici što je Njegoš u svojemu književnom radu polazio s ideološko-političke platforme državnika čiji je osnovni cilj da crnogorski narod cjelovito opredijeli za oslobodilačku borbu protiv Osmanske imperije kojoj je Crna Gora de jure pripadala sve do Berlinskog kongresa 1878. godine. Druga specifičnost Njegoševa antiislamizma ispoljava se u činjenici da je tvorca Gorskoga vijenca samo pjesnička genijalnost spasila od potapanja njegova književnog djela u

112

ideološko-političke bezdane koji su progutali mnoge književnike osrednjijeh stvaralačkih mogućnosti... Razumije se, Petar II Petrović, čovjek od značajnog intelektualnog iskustva, znao je za duhovne profile islama koji se ne mogu zapostavljati, ali, kao što sam to već naglasio u svojim ranijim radovima, Njegoš je, rukovođen oslobodilačkom borbom crnogorskog naroda, svaki svoj pogled na islam identifikovao s turskom osvajačkom silom koja je pokorila mnoge zemlje i narode. Različitost dvaju antiislamskijeh stavova može se prikladno sagledati ako se porede Njegošev Gorski vijenac i Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića. Dva genijalna pjesnika savremenika, obojica hrišćani, što će reći antiislamisti, raspoloženi su antiturski, ali sasvim različito. Upravo različito onoliko koliko se realizovao odnos prema Osmanskoj imperiji država kojima su pripadali Njegoš i Mažuranić. Vladika Rade svojijem antiislamizmom i antiturstvom pripremao je svoj narod za krvave bojeve koji su predstojali Crnoj Gori kao pretpostavka da dođe do državnog smirenja, a Mažuranić je gledao na Tursko carstvo kao na bolesnika s Bosfora od kojega državi kojoj on pripada već ne prijeti nikakva opasnost. Koliko je Njegoš u Gorskom vijencu ukazivao na osmansku osvajačku silu kao produkat islama, toliko se Mažuranić okrenuo turskijem izrabljivačkim gestovima koji su se iskazivali kao lokalni delikti vlasti u agoniji jednoga prestarjeloga carstva... Alter ego pisca, odnosno iskazivači njegove subjektivne ideje, jesu likovi Vladike Danila i Igumana Stefana u Gorskom vijencu. Formiranje svoje odluke da se krene u istragu islamizovanog crnogorskoga življa Vladika motiviše sljedećim svojijem stavom: Luna i krst - dva strašna sinvola,/ njihovo je na grobnice carstvo:/ sljedovat im rijekom krvavom/ u lađici teška stradanija./ To je biti jedno ili drugo! To svoje uvjerenje, da hrišćanska i islamska vjera u totalu isključuju jedna drugu, Vladika Danilo elaborira svojijem viđenjem islama kao istorijske kuge koja proždire države i narode. U gluho doba noći, dok svak spava, on glasno govori samome sebi: Kugo ljudska, da te bog ubije!/ Ali ti je malo po svijeta/ Što si svojom zlošću otrovala,/ No si otrov adske svoje duše/ I na ovaj kamen izbljuvala”! Kada bismo pošli primjerom, drugačijim i suptilnijim tumačenjem, logikom Novaka Kilibarde i primijenili „naučnost“ i njegovu „utemeljenost“ na samo jednoj rečenici „Dva genijalna pjesnika savremenika, obojica hrišćani, što će reći antiislamisti, raspoloženi su antiturski, ali sasvim različito“, onda bi mogli reći da je Kilibarda najveći mrzitelj katoličanstva, jer je pravoslavac ili on je najveći antiislamista jer je hrišćanin! Uvjereni smo da N. Kilibarda dobro uočava logiku koju primjenjuje i utemeljnost svojih „naučnih“ metoda, opservacija i elaboracija povodom „suptilnog i drugačijeg tumačenja“ antiislamizma, antiturskog naboja, genocida na vjerskoj osnovi, samo iz razloga što je on (Kilibarda Novak) hrišćanin!!! Takva logika N. Kilibarde, sa kojom tumači Njegošev „antiislamizam, antiturski naboj, genocid na vjerskoj osnovi u dramskom spjevu „Gorski vijenac“, je krajnje politikantska, dodvorniška, degradirajuća, imbecilna i samo njemu svojstvena i usmjerena radi pranja sopstvenoga političkoga obraza oblijepljenoga brojnim maskama, a „alter ego“ njegova današnja sudbina u ulozi „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti. Nadam se da N. Kilibarda prepoznaje svoj dio teksta i naravno stoji iza svega onoga šta tumači i zključuje. Međutim, očigledno je koliko je isplativo danas prekrajati blisku prošlost pojedinih učesnika u „ratu za mir” pa se najlakše sve izvodi preko N. Kilibarde, koji advokatiše sebi i njima o ulozi, značaju i sveopštoj nacionalističkoj euforiji. Najlakše se sprovodi pranje političkih biografija ne tako davnoga vremena i učešća u građanskome ratu na bivšim prostorima državne zajednice SFR Jugoslavije. Preko „nezavisnih“ medija

113

i „nezavisnih“ intelektualaca, „samostalnih političara“ u koje spada posebno N. Kilibarda političke biografije čiste se od teških mrlja iz vremena građanskog rata „rata za mir”, a na veo zaborava postepeno se stavlja prekrivač sa debelim naslagama nekih beznačajnih detalja i događaja, dok na drugoj strani ljudske žrtve „rata za mir“ gotovo niko više ne pominje niti p(r)oziva one koji su kao lideri stranaka predvodili paravojne formacije ili po naređenju države ili državnih funkcionera slali pozive i vojnu policiju da se dostave i uzmu pozivi i pođe u „rat za mir“, jer je „otadžbina u opasnosti”. „Crkva Svetog Ðorđa ispod Gorice. Novak Kilibarda sav zapjenušen drži govor u kome do nebesa veliča Karadžića, Mladića, Martića i ostale Krajišnike. Zapaljena rulja urla u glas „Ko je drugi ja sam prvi da pijemo Turske krvi...”. Da li se Kilibarda sjeća tadašnjega govora i još koječega? Da li je to radio što je bio tada u „zabludi“, a bio je profesor univerziteta državnoga i doktor nauka koji je i danas u zabludi odnosno „oslobodio“ se nekadašnje zablude sa kojom je mogao validno predavati narodnu književnost na srpskome jeziku ili danas na crnogorskome jeziku. Kilibarda se pravi nevješt i kao da je to neka promašena tema o kojoj je sve ispričano onako kako je to on tumačio i podastro golim činjenicama da mu se povjeruje na riječ! Ko je bio tadašnji duhovni vođa našim političarima zajedno sa N. Kilibardom? Koji su razlozi njegovi da odustane od tužbe protiv onoga koji ga je prozvao za Karadžićev orden jer mu (ni)je uručen, ako već (ni)je to istina, a postoji li zabilješka i fotografija gdje zajednički stoji pod suncobranom sa R. Karadžićem i još nekim ličnostima tadašnjega „visokoga” društva političara, pisaca i književnika? Nije valjda da Kilibarda sebe ne prepoznaje, jer se sakriva iza naočala da li od sunca ili od nečijih pogleda i vida! N. Kilibarda se pohvalno izražavao o velikoj i poželjnoj dobrodošlici svojoj u Sarajevu za ambasadora-diplomatskog savjetnika. Međutim, nije baš tako bilo, jer je mnogo burnih reagovanja u javnosti pa i nekih refleksija povodom teksta „Tjerajte gada iz Saraj’va grada” i naslova „Kilibarda je jedan od najagilnijih i najisturenijih zagovornika četništva”! Prikrivao je i tada N. Kilibarda svoje pravo političko lice i pravo stanje u javnosti o njegovoj „dobrodošlici“ i prihvaćenosti objeručke od onih koji su bili dobro upoznati sa njegovom ulogom u „ratu za mir” i izjavama, zagovaranju i političkim govorima o istrebljenju inovjernika „trijebimo gubu iz torine”. Mislio je N. Kilibarda da je dovoljno bilo pojaviti se na nekoj televiziji i sve to u rukavicama ispred tv kamera reći uopšteno i parafrazirajuće, licemjerno prebaci(va)ti krivicu na druge, a on kao eto našao se slučajno u tom ratnom taboru nacionalistički napaljenjih i borbeno raspoloženih vojnih, paravojnih i dobrovoljačkih odreda. Pa tek tada u takvome društvu mogao bi Kilibarda braniti se riječima: pa znate kako je ne zna se nit’ ko pije nit’ ko plaća! Ama tako mu boga i dina on tako „naivan i mlad“ u (ne)zrelim godinama pa nije znao šta treba reći i raditi, već je tu bio samo reda radi i fotografisanja i na kraju radi ordena koji je bio zaslužen samo njegovom ratnohuškačkom propagandom! E, ne može tako Novače Kilibarda da se frazerski i stidljivo ponešto priznade ali sve okruglo pa na ćoše, a drugi su krivi i posebno oni koji su u Hagu a ti im nijesi bio od neke velike pomoći. Bio je Kilibarda učesnik „rata za mir” u ulozi ratnoga huškača i propagatora i tu se zaista iskazao i odigrao glavnu ulogu makar „lijepim” i „mekšim“ riječima i stihovima iz epske poezije i bogme „drugačijim“ tumačenjem Njegoševoga „Gorskoga vijenca“ iz kojega je vješto znao istrgnuti potreban stih da bi sebi rejting vođe pojačao. Tada je predvodio mnoge mlade momke od kojih su izvjesni ostali na ratnom zgarištu, pa makar to bilo samo stihovima usmjeravano od njegove strane. Treba da se sjeti N. Kilibarda, a ne da ga drugi na sve to podsjećaju, jer

114

njegovi snovi, zablude su svjesno odglumljene i prikazane od njega samoga u cilju pranja i zaboravljanja svega što se dešavalo u vremenu „rata za mir”. Morao bi se svega sjetiti N. Kilibarda, a ako neće mi ćemo ga podsjetiti, jer ima još mnogo živih svjedoka koji bi imali (pre)mnogo iznijeti i više od ovoga što u ovome tekstu navodimo. Ljaga i sramota nanijeta je i samoj Crnoj Gori što ga je predložila da bude u Sarajevu kao njen predstavnik šefa trgovačko-informativne misije, jer je bio učesnik i aktivan propagator „rata za mir”, bez obzira što je nekome poslužio kao potirač i otirač, za pranje ili spiranje lične političke biografije. Da li su ga kako reče na BHT1 televiziji “s radošću” prihvatili i agreman dobio ili je tu bilo mnogo toga što je mimo protokola išlo samo da se smiri situacija i namire nečije potrebe i interesi, jednih i drugih, a on u tome samo bio kolateralna šteta! Kako je Kilibarda mogao takvu ulogu prihvatiti? Pa zar ga nije bilo sram i stid i da se tamo pojavi a kamoli da se šepuri hodajući Baščaršijom i stoluje u Sarajevu kao „diplomata”?! Poznata je njegova uloga i prijem „s radošću“, još samo da je rekao da su ga dočekali sa fanfarama, tek tada bismo mu povjerovali!? Iako je sve ljeporečio i dotjerivao, ostali su zapisi brojne štampe i reagovanje u njoj na prostoru BiH. „Žalosno je, da nas na Kilibardu i njegove velikosrpske i četničke orgije iz vremena pripreme genocida i agresije na BiH i Bošnjake, već nekoliko godina u svojim tekstovima uporno podsjeća veliki i dokazani prijatelj i najbolji poznavalac Kilibarde, književnik i profesor na Flozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Marko Vešović, a u posljednje vrijeme i Nataša Kandić iz Beograda i njen Forum za humanitarno pravo, te još neke značajne i važne organizacije iz Srbije, pa čak organizacije iz manjeg entiteta, poput Helsinškog odbora i dr. A tolike silne bošnjačke organizacije i institucije više od pet godina šute i trpe ovu sramotu i poniženje... U svakom slučaju bruka i sramota, jer Kilibarda je jedan od najagilnijih i najisturenijih zagovornika i autora velikosrpskih ciljeva, četništva i osvete” nad Bošnjacima... On je „spiker srpstva”, a sada i „crnogorstva i dukljanstva”... Nekoliko puta sam bio prisiljen da ga sa mukom slušam i gledam na našim bosansko-hercegovačkim TV kanalima kako se „umiljato” i demagoški udvara bošnjačkom, politički nepismenom i neobviještenom narodu, ubjeđujući ga kako je on i njegova familija, a posebno njegova mati, veliki ljubitelj svega bošnjačkog, posebno sevdalinke i slično”. Doduše, on se jeste pro forme pokajao i javno priznao svoje zablude iz prošlosti, što treba „pozdraviti”. Međutim, čudno je da čovjek sa više od šezdeset godina, doktor nauka, pisac, književnik i profesor na fakultetu, može biti u tako teškom i dugom vremenskom i političkom pijanstvu, zabludi oko takvih povijesnih i najznačajnijih nacionalnih, državnih i egzistencijalnih pitanja jednog naroda kao što su Bošnjaci, koje ovaj narod i duge narode u njegovom okruženju opsjedaju i opterećuju skoro 200 godina. To se može desiti jednom mladom studentu ili nekom drugom manje obaviještenom čovjeku, ali ne tako zrelom i nacionalno „osviješćenom”, nazovite intelektualcu, kakav je prof. dr. N. Kilibarda, književnik i pisac. Njegovo „pokajanje”, kao i pojavljivanje u Potočarima i poklonjenje žrtvama njegovih istomišljenika je pod znakom pitanja, a „Bošnjaci (ako hoće) trebaju prihvatiti, i da mu oproste, ali to nipošto ne znači da njemu, kao strancu i bivšem zagovorniku njihova istrebljenja i nestanka trebaju, niti moraju, dati dozvolu za tako važnu i značajnu diplomatsku funkciju i ulogu u “našoj zemlji, sa koje može da nam se smije u lice i misli koliko smo naivni i glupi...”. Dakle, jasno je da su njegova izvinjenja i oprosti u potpunosti “pročitani” gotovo od svih a posebno od onih

115

koji u Bosni mogu javno reći kakav je uistinu bio Novak Kilibarda i šta je zagovarao, a da je danas sa tobožnjim izvinjenjima i pokajanjem posve neki drugi čovjek!? Nije to moglo proći iako je prećutno sve to neko odradio i dao mu agreman sa kojim se ponosio pričajući, pripovijedajući i hvaleći se svojim prijemom velikoga „oduševljenja” u cijeloj Bosni! „Helsinški odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj podržao je danas zahtjeve studentskih i nevladinih organizacija iz Bosne i Hercegovine i Srbije da se diplomata državne zajednice u Sarajevu Novak Kilibarda proglasi personom non grata. Helsinški odbor smatra da Kilibarda, tokom ratnih zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije i nakon rata nije bio običan vojnik, već jedan od glasnih inspiratora i kreatora zločina u Bosni i Hercegovini. Kilibarda je kao iskusni univerzitetski profesor bio jedan od najvećih ratnih huškača na ovim prostorima, koji je svojim najjačim oružjem - govorom mržnje - podstrekavao ljude na zločine i druga brutalna nedjela i kršenja ljudskih prava..., njegova politička partija je formirala dobrovoljačke odrede, koje je Kilibarda obilazio na hercegovačkom ratištu nazivajući ih svojim ratnicima...”. „...Raspirivanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje predstavlja krivično djelo i Helsinški odbor poziva nadležne institucije da pokrenu istragu i podrobno ispitaju ratnu prošlost Kilibarde i preduzmu zakonom predviđene korake...”. Na jednu inicijativu o promjeni naziva osnovne škole navodi se kao razlog za izmjenu naziva „jer je Njegoš jedan od utemeljivača srpske nacionalističke ideologije”, a posebno se pozivaju na riječi N. Kilibarde koji je rekao: „Da on, da je Bošnjak, svoje dijete ne bi poslao u crnogorsku školu, dok se ne bi napravilo jedno novo čitanje Gorskoga vijenca”. Dodvoravao se Kilibarda zarad svojeg boravka i ostvarenja političkih i ambasadorskih ambicija Bošnjacima i svima u Bosni kako bi što duže ostao na diplomatskoj fotelji, a nije mu važno bilo šta će pričati, izmišljati, insinuirati, importovati, tumačiti, dokazivati, predlagati, i nagovarati one koji mu mogu biti od pomoći da bi ostvario svoje nezajažljive ambicije i to ni manje ni više nego podmećući Njegošu „antiislamizam”, “antiturski naboj” i “genocid na vjerskoj osnovi” u „Gorskom vijencu”, a i u cjelokupnom Njegoševom djelu. Da li je tu riječ o „zabludi” u koju je ponovo zapao Kilibarda, koji kao univerzitetski profesor sada „suptilnije” i drugačije tumači Njegoša i njegovo književno stvaralaštvo i šta je to sa onim o čemu je on „drugačije” guslao, pisao, pripovijedao i sebe proglašavao da je najbolji ili jedan od najboljih poznavalaca Njegoša i njegova djela? Sada pronalazi „genocidne stihove” kao nekad neki pojedinci prije ratnoga vihora u vremenu kada se nacionalizam zahuktavao i kada su trebali takvi pisci, pjesnici i profesori da budu svestrani tumači prošlosti zarad dnevne politike i budućih događaja koji su ideološki unaprijed bili pripiremljeni, pa se samo tražila podobna osoba koja će to najbolje propagirati i ubaciti u ratnohuškačku mašinu. Kilibarda ne odustaje od toga nego se sa njima poistovjećuje udarajući na Njegoševo djelo i posebno na „Gorski vijenac” tražeći nova čitanja i zagovarajući izbacivanje pojedinih stihova, koji su „antiislamski” i „antiturski” u pjesničkom djelu Petra II Petrovića Njegoša. Novak Kilibarda danas pravda svoju nacionalističku politiku preko „Gorskoga vijeca” i stihova u njemu kao „uzroku” nacionalističkoga zla u „ratu za mir” i njegovom ratnom huškanju i zagovaranju o istrebljenju „inovjernika” na čijem je čelu tada stajao on, profesor doktor narodne književnosti. Genijalno, da nije tragično i smiješno od jednoga profesora koji želi uniziti pjesnika, velikana i filozofa crnogorskoga.

116

N. Kilibarda ne preza da zagovara neke ideje sa kojima je nekada sanjao snove, a sada sanja druge „snove i zablude” bacajući krivicu na velike pjesnike i one koji su davno u grobu. Međutim, veliki pjesnici i književni stvaraoci žive uprkos činjenici što danas jedan živi a bivši politički lider uporno ponavlja nešto što razumni ljudi i najbolji poznavaoci Njegoševoga djela nijesu vidjeli tako kako ga je on vidio, suptilno protežirajući i još neke koji već desetak godina tjeraju i guslaju po svojemu i njihovome planu i putokazu dodvoravajući se Bošnjacima. U tome svemu najglasniji je i najuporniji N. Kilibarda koji je propagatora svih tih priča, kako bi oprao sa sebe ono što se ne može nikada oprati, pa poteže sve samo da umanji svoju prljavu političku ulogu koju je kao profesor stalno podastirao u „ratu za mir” da je dobar poznavalac crnogorske istorije! Šta li je umislio N. Kilibarda da sada ostvari, a što ostvariti nije mogao do tada? Svoje neostvarene ambicije i želje vješto politički uvija, lično smišlja i izmišlja i plasira ih kao „naučne” i naučene neke njegove vizije i zablude sa kojima misli izvrnuti ruglu sve one koji drugačije od njega misle, a koji ga prozivaju za njegova politička nedjela iz vremena zla u „ratu za mir” i posebno njegove ratnohuškačke propagande. Hoće Kilibarda da bude cenzor školskih udžbenika i nastavnih programa za književnost i istoriju počev od osnovne škole pa do univerziteta! Kad bi mogao da i ostale predmete stavi pod svoju cenzorsku ulogu pa bilo to fizika, matematika, zašto ne i hemija u kojima bi on našao neke fizičke i hemijske procese ili računske radnje koje baš nijesu u skladu sa današnjim političkim kretanjima i dobrosusjedskim odnosima, jer tamo vladaju neki drugi zakoni. Tamo bi on tek pokazao svoju lukavost i veliko umjeće pa bi mogao dokazati da je politika „vještina mogućeg”! U susjedstvu bi bili zadovoljni jer bio on sve prebrao, odabrao i naravno „provjetrio”, tako da ne bi bilo riječi „inovjernik(a)” ili „poturice”, kako je nekada znao za takve riječi često ih izgovarajući na javnim tribinama, masama ih suptilno servirati i na drugačiji način tumačiti. Šta će Kilibarda tek činiti kada naiđe na nekoga naučnika kojega ne može izbjeći iz matematike ili fizike a porijeklom je ili državljanin Turske ili one Turske iz vremena 16-20. vijeka, to je malo teže pitanje i za velikoga cenzora?! Dobro je što Kilibarda nije uspio u svome naumu, već je na vrijeme povučen sa diplomatske stolice odnosno ukinuta je njegova kancelarija u kojoj je samo smišljao kako da zadovolji one koji su protiv njega u Bosni i za koje on treba da odradi mnogo toga da bi izbjegao Haški tribunal. Međutim, rad toga suda sada je produžen do 2014. godine. Barem u Bosni, ako ne u Crnoj Gori, znali su za Kilibardu i njegove javne govore, pjesme i stihove kojima je širio neprijateljstvo, „osvajao” i ujedinjavao srpske teritorije. Zabluđeli Kilibarda ili već sumanuti kako bi rekli Rusi „sumašedstvij” sanja da ostvari svoj san i da omalovaži, minimizira pjesničko djelo Njegoša. Otkud baš njemu sada da predlaže „suptilno” i „drugačije” čitanje i „tumačenje” „Gorskoga vijenca”, a izostavlja sva druga djela, kao i ostale pisce velikane književnih djela?! Naravno da želi poći za onima koji su to prije njega zagovarali, a sada preko njega kao nekadašnjega propagatora istrebljenja „inovjernika” i „poturica” na najbolji način propagiraju da se školski programi upodobe novim evropskim kretanjima, integracijama i tako dalje. Ne treba pitati za razloge i motive zbog kojih N. Kilibarda tako radi i šta sve dobija za uzvrat, jer je odavno procijenio „pragmatičku” ulogu svega onoga što mu je tako „naučno” u skladu novih, drugačijih i suptilnijih čitanja i tumačenja, kojima dokumentuje svoje napore napinjući se, kao ona žaba dok nije prsla, samo da pjesničku viziju istorijskih događaja jednoga vremena iz crnogorske istorije „opjeva”, importuje i ugradi u stihove genija pjesničkoga, filozofa i umjetničkog stvaraoca koji jezgrovito

117

odslikava oslobodilačku borbu crnogorskoga naroda. Na takvo književno stvaralaštvo danas se okomio N. Kilibarda, politički letač, prevrtač, preletač, pisac i pripovjedač, tumač istorije i književnosti crnogorske zarad dnevno-političkih interesa, pogleda i vizije, dalje budućnosti, koju gradi nova generacija „nove” tranzicione razvojne filozofije sa novim istoričarima i književnicima tipa njegovoga i njemu sličnih političara i istoričara, poznavalaca cjelokupnog ljudskog stvaralaštva. Poslije nešto više od šezdeset godina N. Kilibarda se sjetio da nije dobro proučio Njegoša i njegova djela pa sada tek „zna” na koji način ga treba obrađivati i tumačiti i to „suptilno” sa „lijepšim” i „mekšim” riječima! Novak Kilibarda zaboravlja na činjenicu da i mnogo umnijim od njega nije pošlo za rukom da odgonetnu tajnu poimanja i shvatanja, tumačenja kosmosa i mikrokosmosa, filozofskog i književnog stvaralaštva genija, kakav je Njegoš, a kamoli jednom N. Kilibarda da sa onako opterećenom svojom političkom prošlošću iz „rata za mir“ i dnevno-političkim projekcijama iz „pragmatičkih“ razloga pokušava „objasniti“ sopstvene „snove i zablude“ i ubijediti javnost da je za sve „krivac“ pisac Njegoš, autor dramskoga spjeva „Gorski vijenac“!!! Političke projekcije i dnevnopolitičke opservacije N. Kilibarde samo su budalaštine jednoga dosljedno nedosljednog političara potopljenog u blatu njegovih ratnohuškačkih govora iz vremena „rata za mir“ kojih se hoće osloboditi bacajući krivicu na književne veličine, pjesničke genije, državnike i filozofe. S druge strane N. Kilibarda se dodvorava onima kojima je ostao dužan oproste za grijehe počinjene u vremenu njegove nacionalističke mržnje i zaslijepljenosti pa se danas ispravlja, pravda, klanja, podilazi, dodvorava ili kako mu rekoše „uvlači se u debelo crijevo“ onih protiv kojih je bio do ne tako davno da bi se moglo na lako zaboraviti. Sva je sreća za mlade generacije da u Savjetu za nastavne planove i programe kao i udžbenike nije vrhovni žrec, cenzor i recenzent N. Kilibarda, koji bi vjerujem uspio danas sa svojim „svjesnim“ zabludama od kojih se „nesvjesno“ oslobodio uz pomoć starnog ambasadora. Skratio bi mnoge književnike ne samo za glavu nego i uobličio, modifikovao njihova književna i umjetnička djela, prepolovio ili stavio na lomaču, jer su u njima stihovi, rečenice i riječi „antiislamske” i „antiturskoga naboja”, „genocidne na vjerskoj osnovi”, a bi trebali biti „suptilniji” i prilagodljiviji, umjereniji i prihvatljiviji za onoga koji hoće da čuje ono što mu odgovara. Mijenjao bi Kilibarda i istoriju Crne Gore i brojne događaje u kojima se (s)pominje i riječ turska, a da ne govorimo o Turskoj, Turčinu, Turskom carstvu, silnom Turčinu, islamu, islamizmu i sve što je istorija jednoga naroda Turske države ili Osmanskoga carstva. Zamijenio bi te riječi i nazvao imenom druga, prijatelja, brata, pobratima, kuma i velikana pa čak i oslobodioca, a sve sa „suptilnijim” i njemu „mekšim” riječima da budu umiljate u duhu evropskih integracija 21. vijeka. Nazvao bih N. Kilibarda nekim drugim imenom i to bi bila „istorija” njegove Crne Gore koja bi bila njemu za korist, u interesu onih kojima bi kao takva odgovarala i svi bi bili zadovoljni, a oni koji su stvarali i ugradili svoje živote u tu istoriju bili bi stavljeni na stub srama kao izdajnici islama i raznih osvajača i zavojevača! Zagovara N. Kilibarda takvu „istoriju” sa novim „suptilnim” čitanjem i „drugačijim“ tumačenjem, pogodnijom sadržinom, bez faktografije i imena, da bude bezimena i anacionalna, nadrealna i evropski prihvatljiva, demokratska, reformistička i samo ne Njegoševa istorija iz „Gorskoga vijenca”. E, sa takvom istorijom i poezijom ili prozom velika književna djela bila bi (na)pisana i zadovoljila bi N. Kilibardu kao velikoga kritičara, tumača, istoričara, književnika, doktora nauka i profesora univerziteta nekada državnog, a sada privatnoga, nekadašnjeg

118

lidera, političara, samostalnog političara, dežurnoga cenzora za književna djela i istoriju nazavisne države Crne Gore. Šta bi sve htio i mogao da izbaci iz istorije i književnosti, a posebno one srednjovjekovne i narodne poezije, hajdučkoga ili uskočkoga ciklusa, a za kosovski ciklus rekao bion „moglo bi se bez njega”, a prihvatiti se novih homera crnogorskih, bošnjačkih, hrvatskih, makedonskih, evropskih samo ne srpskih, jer takva riječ za njega više ne postoji i bila bi izbačena iz rječnika, kao sve što je uvredljivo ili vrijeđa osjećanja onih u susjedstvu ili regionu, na planeti zemlji. Šta se to dešava sa Kilibardom nekadašnjim Srbinom, sadašnjim Crnogorcem, nekadašnjim liderom Narodne stranke, provoborcem „rata za mir”, (prvo)borcem u „Pokretu za nezavisnu Crnu Goru”, zagovornikom ujedinjenja srpskih zemalja, pristalicom i novim borcem za političko čistunstvo svih onih koji su nekada djelovali na nacionalističkim osnovama, peračem sopstvene političke biografije i onih političara od kojih mu radna karijera zavisi, penzionerom koji je radno angažovan na brojnim projektima (pro)evropske Crne Gore, evroatlantskih integracija, samoreklamerom i prorokom, vidovitim starcem, čovjekom koji se znao pokloniti i plakati na odru „inovjernika” onih protiv kojih je nekad bio baš na vjerskoj osnovi, političkom ulizicom svih državnika i vladara do običnih političara i sekretara, istorijskom ličnosti i najvećim političkim spadalom, najnedosljednijim političarem na prostoru današnje Crne Gore u njenom višestranačkom životu u dosadašnjem njenom postojanju. Zaslužio je Kilibarda za ove dvije decenije njegovoga političkoga života i rada da mu se još mnogo toga saspe u njegovo političko lice, koje je prefarbano i oblijepljeno brojnim maskarama kojima ni on broja ne zna, a sa kojima živi život „samostalnog p(oli)tičara”. Zamiritao je da i oni koji ga mnogo bolje poznaju i posebno narodnu književnost i književno djelo velikoga genija, pjesnika, filozofa, vladara crnogorskoga Petra II Petrovića Njegoša da mu kažu kako bi trebalo pisati i nanovo čitati književno djelo, crnogorsku narodnu poeziju i crnogorsku istoriju. Šta je nekada pisao, pričao, zanovetao i koliko je od toga profitirao, pardon „pragmatično” odradio, i sada sve to briše svojom političkom zabludom ili bolje reći političkom sramotom koju je zaradio u „ratu za mir” i misli da je opere, ispere, nabere u vremenu njegovoga djelovanja za nezavisnost crnogorsku i opet okači, ako ne željeznu a ono, barem, zlatnu kolajnu evropskoga „mirotvorca” na staračke grudi njegove, a na kojima bi bila s lijeve strane medalja iz „rata za mir” a na desnoj strani medalja za „mirom protiv rata”. To je, ipak, N. Kilibarda političar, ratnik, osvetnik, propagator, zagovornik, besjednik, orator, a ipak je na kraju sve da ne valja ništa i jedno veliko političko ništa i svašta. Biće da se N. Kilibarda u svojim brojnim izjavama, intervjuima, govorima, ispovijestima, hronikama i tako dalje ipak ogolio do koske, iako se ne smije reći da je „car go” i on kao nekadašnji politički lider Narodne stranke onako ostao go do koske. Neće mu pomoći ni oni zarad kojih onako priča, piše i tumači istoriju narodne književnosti i podržava novo „drugačije” čitanje i „suptilnije” tumačenje Njegoševog „Gorskog vijenca”. Sada je ogoljen do koske, iako se ne smije to javno reći, ali da je „car go” tu nema dileme i kao nekadašnji politički lider Narodne stranke, a danas „samostalni p(oli)tičar” i javna ličnost. Raznim frazama crnogorska vlast i njihov zvaničnik odnosno predstavnik za oproste i izvinjenja N. Kilibarda, kao i nekada ministar inostranih poslova Miodrag Vlahović, pa sve do onih izvinjenja Svetozara Marovića čine jednu praznu ili besmislenu sliku izvinjenja ili lažnog plasiranja fraza sa maskiranjem „Svi smo mi krivi”, „Desilo što se

119

desilo, treba sve to zaboraviti za bolju budućnost”, „ljudski je praštati”, nijesmo mi krivi jer smo bili u zabludi, „bilo je što je bilo” i tako dalje i tako redom, samo što niko od njih neće da zaboravi na svoje fotelje i jednom za svagda iz njih više izmili i napusti politiku koja im tegobe stvara i zbog kojih oni „osijediše”, a narod nikako da shvati njihovu pregolemu „brigu i tugu” pa se pitaju zašto ih toliko kritikuju baš oni kojima ništa nijesu učinili, a sve su pokušali da ih ubijede u ispra(v)nost i ispraznost politike koju su (s)provodili u ime naroda i protiv drugih bratskih naroda pozivajući se na odbranu od fundamentalizma, islamizma, inovjernika i tako dalje! Najveći nekadašnji veliki Srbin u Crnoj Gori, a sadašnji (prvo)borac za nezavisnu Crnu Goru jeste dr Novak Kilibarda, „...koji se uz višegodišnje šurovanje sa R. Karadžićem, S. Miloševićem & chetniks company, glasno zalagao za „veliku Srbiju”. Ovaj pačarist je „Šešeljevski” sijao govore mržnje prema „Turcima”, misleći na Bošnjake u Crnoj Gori, kojima je pokazivao put za Tursku i da nikada „neće imati mira u CG...”. Da li je onu politiku sada zamijenio novom ili je samo promijenio tabor kako bi opet mogao paliti i žariti govorima mirotvorstva i evropeizacije na crnogorski način. Nije valjda zaboravio da su rezervisti iz njegove stranke „išli po Foči da šire čojstvo i junaštvo”. „...Ali na Kilibardinom obraz-opanku sve može stati, pa čak do njegovog trgovinskog misionarstva ... Doduše Kilibarda je čak dvije godine prije pacifiste Vlahovića bio u Srebrenici i to na jednoj dženazi identificiranih Srebreničana kada se krio iza tamnih naočala. Tada se u Kilibardi guslarski „tumbalo i valjalo” da li da klekne pred žrtvama genocida i da postane srpski a možda i crnogorski Willy Brandt, ali mu se nije padalo na koljena da ne isprlja „trgovinsko-misionarski” frak...?! Da li će nekoga koji bude čitao ove redove zabrinuti ono što je nekada činio i(li) izjavljivao N. Kilibarda i izjavljivao i da li će zbog toga biti pozvan na odgovornost, jer je njega, ipak, iznjedrila Crna Gora, kao današnjega najcrnogorskijega Crnogorca? „Prema riječima Nikole Samardžića, crnogorske vlasti nijesu bile umiješane u pokušaje stvaranja „Dubrovačke republike” već su na tome radile vojna obavještajna služba i Narodna stranka. Lider Narodne stranke Novak Kilibarda čak je određivao koliki će biti nacionalni dohodak „Dubrovačke republike” kad on tamo sjedne kao predsjednik...”. „... Eno vam Kilibarde. Koji, kako i priliči naškome megalomanu, reče da „oponaša Vili Branta”. Iz političkog pigmeja koji se poredi s jednim od najvećih evropskih političara 20. stoljeća progovorila je nepatvorena stopostotna Crna Gora u kojoj se, dobar čoeče, ne može disati od njene ljudske veličine. Uz to, Kilibarda ne shvata da je Brant imao pravo kleknuti pred Jevrejima i zatraži oprost, jer njegov život, način mišljenja, politika nijesu imali nikakve veze s nacizmom... „Crnogorski Srbofil” ili „crnogorsko trgovinsko-informativni misionar” Novak Kilibarda objavljivao je feljton o „jednom od najpoznatijih bošnjačkih intelektualaca” gotovo „cijelih šest hefti” pa je njegova „skribanterija” nadajući se da će time barem malo se iskupiti kod Bošnjaka u gradu Sarajevu gdje vodi visoku diplomatiju..., I Kilibarda je ... Držao vatrene govore, osnivao po Bosni i Hercegovini ‘SAO’ i ‘JAO’ pokrajine… Pokazivao „poturicama” put za Tursku… Kao dobar poznavalac historije i geografije ukazivao je da je Dubrovnik drevni ‘srpski’ grad. Pripajao istočnu Hercegovinu i Skadar Crnoj Gori, a opet Crnu Goru Srbiji. I tako sve u krug do mitinga i guslarskih večeri na kojima su se sakupljali rezervisti i vikend četnici da se bore protiv „Turaka” za veliku srpsku hegemonističku državu...”. Šta reći poslije navedenih i brojnih prethodnih citata o N. Kilibardi kao političaru dal’ srpskom dal’ crnogorskom, koji potražuje nanovo čitanje Njegoševog

120

„Gorskoga vijenca” i sa koliko razloga „naučnih” on vidi u njemu „antiislamizam” koji bi remetio ili već remeti njemu dobre i srdačne odnose u Bosni odnosno sa susjedima prije svega Bošnjacima, jer je sada veliki prijatelj postao iako je nekada bio njihov najveći protivnik, pa zbog svoje političke prošlosti on hoće prečistiti „Gorski vijenac” da mu ne bi smetalo u sljedećoj „diplomatskoj” karijeri. Dakle, sada su jasni duboki „naučni” razlozi i tumačenja istinskoga N. Kilibarde i zato preporučuje djeci i studentima, pripadnicima druge vjeroispovijesti, da ne idu u škole sa svojim vrsnicima Crnogorcima, sve dok se u udžbenicima i nastavnim programima ne izuzmu „nenaučna” pjesnikova djela ili stihovi, a koji bi mogli opet dovesti do velike zablude, do nekoga novoga N. Kilibarde i svakako današnjega. Taj zadatak ima Kilibarda, profesor i „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost, da odradi zarad susjedstva i mira u regionu ako misli opet zaploviti „diplomatskim” vodama i širiti evropejstvo, mirotvorstvo i NATO alijansu. U tom grmu leži zec, rekao bi N. Kilibarda pobjednički i ukazao na nepoželjne stihove velikoga pjesnika, kojega tumače oni koji misle kao on danas istrzajući iz konteksta i misaonog sklopa pojedine riječi, stihove i imena koja „vrijeđaju“ drugu vjeru! Dakle, pjesnike i velike književnike treba izbaciti iz nastavnih programa osnovnih i srednjih škola, sa visokoškolskih ustanova, odstraniti imena koja počinju sa slovom „T” ili pridjeve, zamjenice, imenice, glagole i tako dalje a da je u vezi sa islamom odnosno sa antiislamizmom, antiturskim nabojem i genocidom na vjerskoj osnovi. Morao bi Kilibarda da angažuje ne samoga sebe već i nekoliko istomišljenika pa da rade na iznalaženju imena za zamjenu riječi koje su protiv susjeda a počinju sa slovom „T“ velikim i malim. Na takav način hoće Kilibarda i naš Novak, profesor i doktor narodne književnosti ubirati nove političke poene da bi se dodvorio ovima na vlasti i onima kojima je skrivio u vremenu svoga učešća u „ratu za mir”. Poenta cijele (nau)kovine N. Kilibarde na polju semantike, lingvistike, istorijske problematike, književne romantike, pjesničke slobode i umjetničkog stavralaštva sada bi došle do visokoga izražaja u Novakovom novom tumačenju zarad dobrosusjedskih odnosa. Izgleda da bi ponajbolje bilo odstraniti Njegoša iz školskih programa i sa univerziteta na polju književnosti i uvesti one koji su ravni jednom Homeru, po Kilibardinom poimanju i vrednovanju stihova o kojima on piše već nekoliko godina i na veoma suptilan način crnogorskoj književnoj i intelektualnoj branši sredini plasira na veoma podmukao način, ponižavajući ili bolje reći podvaljujući ne samome sebi koliko ukupnom književnom stvaralaštvu nenadmašnoga Njegoša i njegovoga filozofskoga, umjetničkog i istorijskoga djela, a ujedno i crnogorskog književnog stvaralaštva. Sve mi se čini da sa takvom „naukovinom” Kilibarda naginje ka uvlačenju baš onako kako mu neki pisci ili književnici, a možda i jedni i drugi, pribaciše i baš rekoše da se hoće uvući „u debelo cijevo” S. Miloševiću, a danas se uvlači politička ličnost Novakova „u debelo crijevo” nekoga dugoga, vjerskoga ideologa ili nove filozofije istočnjačke, koja nastoji da zabrani da čitamo Njegoševa djela i njegov „Gorski vijenac” upravo onako kako ga i treba čitati kao jedno „istoričeskoe sobitije“ jednoga vremena oslobodilačkih ratova od Osmanskoga carstva, a koje je prijetilo da osvoji cijelu Evropu. Međutim, ono je zaustavljeno i ustuknulo pod Bečom, a mnogo kasnije palo u oslobodilačkoj borbi crnogorskoga i srpskoga naroda i tu nema nikakve „antiislamske” mržnje niti „antiturskoga naboja”, a baš ni malo „genocida na vjerskoj osnovi”, pa ne treba novoga ni „suptilnijega“ čitanja, niti „drugačijeg“ tumačenja. Nije Njegoševo djelo „vrelo” za napajanje nacionalne mržnje nego djelo visokih umjetničkih vrijednosti jednoga genija

121

koji pripada crnogorskome i srpskome narodu, a iznjedrila ga je Crna Gora i tu se ne može ništa mijenjati niti se nekome za to sve treba pravdati. Književna djela nastaju, a ostaju kao trajna samo ona koja su duboko utkana u narodnu tradiciju i vezana čvrsto za istorijske događaje jednoga naroda ili zajednice naroda na prostoru jedne države ili širem teritoriju. Ako je Kilibardi kakav zadatak da preimenuje “Gorski vijenac” ili na suptilan način izmijeni stihove pa umjesto imena islamskih stavi neka druga imena teško da će, jedan N. Kilibarda ili kilibarde koliko god da ih je, uspjeti prepjevati i onako umjetnički dočarati vjekove oslobodilačke borbe crnogorskoga naroda za stvaranje nacionalne države. Nek se krsti kako god ko hoće i vjeruje u koliko god može bogova, alaha i svetaca, neka ide u crkve i džamije i druge vjerske objekte, ali se mijenjati istorijski događaji ne mogu, posebno ne oni koji su nastajali na izvoru stvarnih događaja i gdje se prolivala krv junaka i oslobodilaca, ratnika i zaštitnika roda i plemena, naroda, crkve i države. Tu je tačka i od toga se ne može dalje pa makar bila to i naredba sa visokoga mjesta evropske zajednice i svih drugih zvaničnika. Nije valjda dotle došlo da je poželjno i da se moraju mijenjati nečija književna djela ili istorijski događaji i unutar njih stavljati poželjne ličnosti jednih, drugih, trećih, petih i desetih iz susjedstva ili zabraniti pisati književna djela sa imenima koja su podobna jednom čitaocu, državniku ili samo onom pripadniku naroda koji smatra da je to djelo nenaučno, nepoželjno, uvredljivo. Sa druge strane bilo bi isto tako pogubno da neko iz Crne Gore, kaže umjesto N. Kilibarde ili taj isti N. K., javno počne priču o nepodobnim stihovima pojedinih pjesnika ili književnika iz susjedstva, jer se ne dopadaju Crnoj Gori i njenome narodu ili jednom entitetu, populaciji, pojedincu i ko zna još kome ne. Mogao bi N. Kilibarda igrati i takvu mnogostruku ulogu koja mu politički ne bi bila nepoznata, a da li bi to bilo u interesu mira sa susjedima i prije i iznad svega da li bi to bilo naučno ili huškačko djelo sa nabojima nacionalističke mržnje!? Po principu, koji pokušava uvesti N. Kilibarda i oni koji zagovaraju ili su saglasni sa njim, da se književna djela čitaju na način na koji se po instrukcijama nečijim treba da čitaju i isčitavaju, uče i tumače, onda bi i Homer ili pisci Stare Grčke ili Rima morali da se iznova pišu i pojedini stihovi ili stranice mijenjaju kako bi upodobili istoriju svoje države, naroda ili entiteta, nacionalne manjine i tako dalje shodno namjerama i željama osvajača i porobljivača, trenutnim i dnevno-političkim interesima. To bi, dakle, ako se koristimo umom i razuma, znamo do čega dovelo i šta bi proizvelo. Onda bi bilo zbogom nauko i zbogom civilizacijo, vratili bismo se u preistorijsko doba pa bi sa ovom sviješću, koju bi morali prenijeti u vrijeme unazad nekoliko desetica milenija, počeli da pišemo poželjnu istoriju ne onog vremena u kojem bismo živjeli već pisali istoriju budućnosti - futurološku sa unaprijed zadatim ciljevima i zacrtanim događajima koji će nam se dešavati. Apsurd za sve one koji tako danas pokušavaju da misle, a imaju i malo mozga ili zrnce pameti, razuma i obrazovanja, kao i demokratskog gledanja, shvatanja i razumijevanja stvari i pojava koje nam se dešavaju tokom našega kratkoga života bilo pojedinaca ili naroda. Čovjek kao pojedinac, neodvojivi dio prirode i svjedok istorije i događaja, na jednom prostoru gdje živi tu djeluje, opaža, saznaje, naučno proučava, realno i objektivno posmatra i stvara svoje viđenje istorije, ali nije njen odlučujući faktor. On kao jedinka je dio te istorije i njen stvaralac ali tek kao društvena zajednica on je aktivni stvaralac svoje istorije koji mijenja uslove života i tako stvara istoriju. Međutim, ne može mijenjati nešto što je proteklo prije hiljade i hiljade godina, pa čak ne može izmijeniti ni ono što mu se

122

desilo juče ili samo tren prije. Za današnje novake i kilbarde i ine koji umišljaju da isprave protekle događaje i izmijene svijest prošlosti kažemo du su ne samo u zabludi nego su odavno izgubljena i usamljena bića na ovoj planeti i njihov je razum sužen i izvrnut od toka stvarnosti i objektivnog gledanja na stvarni život u kojem se živi. Prema tome nema mijenjanja prošlosti. Potreba je izučavati i težiti da se dosegne život, način života i mišljenja kao i djelanja tokom ukupnog razvitka jednoga naroda, države i svega što se na jednom širem ili užem prostoru, dešavalo. Nastojati da se saznaju i detalji ako je moguće, ako ima tragova materijalne i duhovne kulture i približiti živom čovjeku blisku ili daleku prošlost. Pogubno je ne samo za one koji tu prošlost hoće uljepšati, nego i za sve ostale koji tako uljepšanu prošlost hoće vidjeti i kao takvu je saznati, jer će se kad tad (u)vidjeti da je uljepšana prošlost besmislena i kao takva se ne može svrsishodno izučavati. Ono što je bilo treba da se zapiše i naučno obraditi, ako se nije desilo ne treba ga izmišljati jer za to postoje bajke, basne, mitovi, legende. Ako neko treba da iznova piše mitove i njima svoju prošlost pokaže kao civilizacijsku i najstariju, onda su to druge realicije u koje ovom prilikom nećemo zalaziti niti se njome kao takvom dalje baviti. Ne možemo da dozvolimo bilo kome, pa ni N. Kilibardi, da tako podrugljivo piše ili tumači djelo velikoga i neumrloga pjesnika, filozofa i crnogorskoga vladara odnosno da iz njegovih tekstova širi svoje zablude iz starijih ili pogotovo današnjih dana, a sve zarad dnevno-političkih interesa kao „naučno” mišljenje i njegovo nesvjesno stanje. Potpuno je jasno da on to čini sa namjerom da se dodvori političkoj eliti, kako u Crnoj Gori tako i u susjedstvu u Bosni i da to sve čini tobože iz „viših interesa” u cilju vjerske tolerancije, evropskih integracija i naročito iz „pragmatičnih“ razloga i dodvoravanja. Takav način je njegova poruga samome sebi i on može o sebi pisati šta mu je volja. Međutim, preko književnoga djela neprevaziđenoga pjesničkog genija Njegoša Novak Kilibarda, mene kao istoričara, koji proučava istoriju Crne Gore i koji posmatra objektivno pojave i događaje u jednom istorijskom procesu i njihovoj uzročno-posljedičnoj povezanosti makar se oni dešavali u bliskoj prošlosti ili onoj od prije dva-tri ili više vjekova, neće uspjeti da ubijedi bez dokaza na uvid, da je Njegošev „Gorski vijenac” genocidan odnosno da ga sada u blažoj nekoj formi treba tumačiti na drugačiji, suptilniji i novi način sa izbacivanjem stihova koji po njegovom tumačenju i njegovih sljedbenika, pobornika, ili začetnika sadrže „antiislamističke“ konotacije i nazive imena koje bi trebalo zamijeniti i na taj način prekrajati književno djelo velikana crnogorskog, pjesnika, vladara, vladike i filosofa. A što je naumio N. Kilibarda da umjesto stihova „Gorskoga vijenca“ podastire neke tobože druge stihove ili epove nekih homera „evropskoga“ kalibra ili narodnih pjevača i guslara to je nešto o čemu se ne možemo složiti i što ćemo oštro, kritički i dokumentovano sagledati i na sve reagovati, pa sada na ovome mjestu ne želimo polemisati. Na njegov utisak da mu se više dopadaju stihovi drugih pjesnika ili homera nema potrebe reagovati jer je to njegov dojam, lična stvar, ali ne i naučna elaboracija. Degradacijom Njegoševoga djela i podmetanjima, kao i zabluđelim tumačenjima u ličnom interesu ili interesu onih za koje N. Kilibarda minimizira crnogorsku istoriju i književnost, kao i oslobodilačku borbu crnogorskoga naroda protiv Turaka - Osmanskoga carstva u toj namjeri neće uspjeti barem u domenu našega poznavanja crnogorske istorije. Nije nas ubijedio niti pronašao nove dokaze i naveo ih kao istorijske činjenice sa kojima bi mogao meni i bilo kome drugome da nanovo i „drugačije”, „suptilnije” tumači istoriju zarad dnevno-političkih interesa pa makar to bilo i čitanje „antiislamističkih“ riječi, rečenica, stihova i antiislamističkog gledanja na prošlost daleku ili blisku iz vremena

123

današnjega ili onoga vremena u kojemu je živio Njegoš pa i malo daljega. Takav način i pristup Kilibarde i njegovog poznavanja istorije i „novog“, „suptilnijeg“ pristupa i čitanja, tumačenja Njegoševog djela “Gorskoga vijenca” protiv kojega se on suptilno i na perfidan nači okomio ima već nekoliko godina, naročito od kada je obavio svoju „diplomatsku” trgovinsko-informativnu misiju i još jednom se „osvijestio“ od svojih istorijskih snova i zabluda pa postao „mirotvorac“, degradacija je ukupnih istorijskih događaja i oslobodilačke borbe crnogorskoga naroda. Rekli smo da je on jedna politički kalkulantska ličnost, sitnošićardžijska i sluganska koja hoće da propagira i nametne neke tuđe i svoje projekcije i kalkulacije, i opovrgne slavnu istoriju oslobodilačke borbe Crne Gore koja se vodila protiv Osmanskoga carstva - Turske. Ne treba izbjegavati da se ne progovori javno i otvoreno, jasno i argumentovano o svim teškim zločinima i zulumima nad stanovništvom-rajom od strane tadašnje Turske-Osmanskoga carstva, koje je teškim nametima i zulumim bilo pritisnulo raju - pokoreno stanovništvo. Takođe, ne treba ni da se zaboravi odvođenje djece hrišćanske u službu tursku odnosno za regrutovanje njihovo u vojnim redovima Turske, poznatih kao janičari. Ne može se vršiti minimiziranje uloge porobljivača, zavojevača-osvajača i uvođenja turskoga feudalizma sa ciljem držanja balkanskih naroda u stanju pokorenih naroda i osvajački ratovi koje je Tursko carstvo vodilo od kraja 14. vijeka pa sve do balkanskih ratova. Treba na naučan način reći onako kako je uistinu bilo i zašto ne reći i istaći naučnu istinu o uspostavljanju turskoga timarsko-spahijskog sistema, kao i pritisku koji je vršen nad cjelokupnim hrišćanskim stanovništvom koje se našlo u sastvu Osmanske carevine na prostorima Balkana i posebno Crne Gore, koja se nekoliko vjekova opirala turskoj vojci i Turskoj carevini. Neko kao N. Kilibarda i ostali kilibarde hrišćani ili drugi bilo koje vjere ne mogu promijeniti i da hoće tokove istorije. Oni samo mogu da uljepšaju ili „modernizuju” prošlost i na taj način je do kraja obesmisliti, pa je kao takvu istorijsku prošlost plasirati svojim istomišljenicima ili građanima u cilju „edukacije” o evropskim integracijama sa novim načinom gledanja, drugačijeg i suptilnijeg tumačenja istorijske prošlosti iz dnevno-političkih interesa. Ako je cilj da se uljepšava prošlost a da se ne vidi stvarnost onda tu nema ni nauke ni evropskih integracija. Takvi „istoričari” hoće da nametu javnosti i budućim generacijama da se radilo ne o Turskoj carevini kao osvajaču i porobljivaču balkanskih naroda nego njihovom „oslobodiocu”, što je nosens i ne samo nenaučni pristup, nego fukarsko, bezočno podmetanje i projektovanje današnjih „mirotvoračkih” procesa od strane pojedinaca ili grupe istomišljenika, a preko nekih pjesnika, književnika, pripovjedača, naučnih radnika i novih tumača istorije Balkana pod Turcima ili Turskom - Osmanskom carevinom. Zar to nije drastično, bezobzirno, podlo i namjerno, nasilno i netačno pisanje istorije o jednom vremenu za koje je istorija kao naučna disciplina, humanistička nauka, rekla svoju riječ? Ta riječ se nije samo čula od jednoga istoričara nego ogromnog broja istoričara i to ne sa jednoga uskoga državnoga prostora nego i mnogo šireg evropskog prostora - evropskih država. Kilibardin zahtjev, predlog, preporuka ili savjet za drugačiji način čitanja crnogorske istorije i „suptilnije” tumačenje Njegoševoga “Gorskoga vijenca” je njegov način čitanja, krajnje ideološko-politički, precizno i narodski rečeno lažan, neistinit, a usmjeren na mijenjanje istinitih, stvarnih događaja. On je bez istorijskih činjenica, neutemeljan, samo kalkulantski i sitnošićardžijski sa namjerom da svoju političku ličnost iz vremena „rata za mir” opere ili prebaci na kolektiv odnosno na euforiju nacionalizma u kojoj je on bio

124

najistureniji zagovornik, propagator i ratni huškač upravo na one narode i entitete kojima se sada dodvorava i preuzima ulogu tumača i ispravljača tokova istorije i brisanja istorijskih događaja ili mijenjanja onoga sa čime on nije zadovoljan ili njegovi nalogodavci, staratelji i pokrovitelji, koji su u sjenci i za čije interese on radi. „Suptilni” N. Kilibarda „drugačijim” isčitavanjem crnogorske istorije suptilno podmeće Crnoj Gori i crnogorskome narodu neku novu „suptilniju” istoriju sa licemjernim i „mekšim” riječima. Onu „istoriju” u kojoj nastoji da obesmisli njenu prošlost i podastre neku drugu „oslobodilačku“ istoriju turskoga zavojevača koji je upravo osvajao da bi nametao svoju „kulturu i civilizaciju” narodima koji su bili civilizacijski za stepen više od turskoga feudalizma barem oni na Zapadu Evrope. Pokoravanje balkanskih naroda i zemalja, osvajanje hrišćanskih zemalja odnosno teritorija naseljenih pravoslavnim stanovništvom Kilibarda hoće da osvajača - Tursku - Osmansku carevinu proglasi ili prikaže za oslobodioca. To je zaista pravi Kilibarda, onakav kavog smo ga znali iz vremena ove dvije decenije njegovoga političkoga djelovanja i tumačenja, zagovornika i borca “rata za mir” a danas „oslobodioca” i “velikoga mirotvorca”, „političkoga čistunca” i najcrnogorskijega Crnogorca, koji „poznaje” istoriju Crne Gore i tumači je na nov i „naučan” način onako kako mu dnevni interesi to zahtijevaju, a njegov mentalni sklop, „pragmatični” razlozi i politički obraz dozvoljavaju. Do danas takvoga političara i tumača istorije i narodne književnosti na ovim prostorima pa i šire nije bilo. Na veoma vješt način on nastoji da podmetne i importuje dnevno-političke projekcije u prošlost i suptilno ih protura i nameće. Ako ne uspije u svemu tome, ipak će ono nekome od njegovih istomišljenika ili propagatora iz „pragmatičkih” razloga poslužiti za kasnije, da se na njegovo „naučno” i političko djelo nakalemi i tako (iz)gradi neko novo čitanje književnih djela u kojima takvi kao on vide sve što je „antiislamističko” i „antitursko”, „genocidno na vjerskoj osnovi” i sa ideološko - političkom osnovom. Njegoševo djelo je crnogorsko, srpsko i šire balkansko i još šire evropsko i na kraju civilizacijsko dobro od opštega interesa za kulturu jednog naroda i naroda u okruženju, koje će služiti opštem kulturnom miljeu naroda širom Evrope i svijeta barem kod onih pojedinaca, naučnika i djelatnika koji nijesu izgubili razum niti suženim razumom gledaju kao što to hoće da „vidi” i protežira N. Kilibarda i ostali kilibarde. Ne može proći ta Novakova „suptilna” priča i Kilibardin „suptilni” način novoga i „drugačijeg“ tumačenja istorijskih događaja koji su se dešavali na prostorima Crne Gore, niti će mu proći nova tumačenja i isčitavanja “Gorskoga vijenca” u kojima bi brisao stihove i imena, stavljao njemu poželjnija i ugrađivao, dotjerivao stihove po svojoj ili nečijoj drugoj želji. Književno djelo bilo kojega pisca treba da ostane onakvim kavim ga je autor napisao, objavio i ostavio svome rodu, bratstvu, plemenu, narodu i državi i na kraju čovječanstvu pa ako je vrijedno ono će i živjeti, ako nije ostaće barem zapisano ili će i kao takav zapis umrijeti ili nestati kao bezvrijedno. To su zakonomjernosti jedne civilizacije, društva, norme i principi, metodološki naučni pristup, koje je nauka prihvatila i jedan Kilibarda ga za sada ne može promijeniti niti je bilo čime pokazao niti dokazao, sem što zabluđelo zagovara „nova” tumačenja crnogorske istorijske i književne baštine zarad pranja svoje političke biografije, a koju ne može nikako oprati dokle goda tako misli i zanoveta. Tek je sada vidljivo ono sa gotovo početka ovoga teksta u kojem smo na jednom mjestu citirali jednoga pisca i književnika, vrsnoga poznavaoca kulturne baštine ne samo Crne Gore nego i kulturne baštine Bošnjaka, Muslimana, Srba, Hrvata i

125

drugih nekadašnjih jugoslovenskih naroda na ovima prostorima i bogme nekoga ko je načitan i dobar poznavalac svjetske književnosti, a koji se zapitao šta bi se desilo da kojim slučajem N. Kilibarda upane u septičku jamu, a odgovor je glasio da bi je opoganio i usmrdio. Eto, zaista je N. Kilibarda i njegovo političko djelovanje takvo za ove dvije decenije, a posebno za onaj period “rata za mir”. Treba da batali N. Kilibarda dnevno - politička tumačenja bliskih ili dalekih istorijskih događaja i unošenja današnje politike u istorijsku prošlost ne samo Crne Gore nego ni istorije sa širih prostora kod drugih naroda na Balkanu pa i šire. To što sada „vidi” nije vidio kada je bio mlađi, zreliji i znaveniji bez snova, zabluda i opijenosti romantičarske i političke, a sada „vidi” samo uz pomoć jedne „seanse” sa ambasadorom jedne strane države, koja ga je „osvijestila” i stavila u još veću zabludu nego što je i sam bio po sopstvenom priznanju da je bio u dubokoj „zabludi”. Još dok ne bude kasno, na vrijeme je Kilibarda da sve svoje „zablude” i „snove” iznese u javnost, pa dako se neko nađe i oprosti mu stvarno, jer je bio u mentalnoj a ne političkoj zabludi. Neka zatraži ako mu treba ne jedna seansa i ne jedan ambasador već više seansi i tim ambasadora i stručnjaka sa kojima će pričati o svojim snovima i zabludama i sve ispovijediti, počev od djetinjstva pa preko mladalačkog i zreloga doba, profesorovanja na visokoškolskim ustanovama i tako sve do današnjih dana. U cijeloj svojoj ispovijesti samo treba da pazi da ne zaboravi vrijeme „rata za mir” i naravno ovo njegovo novo vrijeme i buđenje iz zabluda sa grančicom maslinovom „mirom protiv rata“ kao svojom suptilnom i „novom razvojnom filozofijom”. Rekli smo negdje davno i moguće da sam to i objavili da Kilibarda kojim slučajem stane pred kameleona taj bi se kameleon (za)crvenio od stida zbog onoga što je N. Kilibarda činio u “ratu za mir”, kako se politički mijenjao iz časa u čas, a bogme bi se i znatno promijenio nekoliko puta i zbog „novoga” i „suptilnijega” tumačenja i isčitavanja „Gorskoga vijenca”, antiislamizma, antiturskoga naboja i poimanja Njegoševog književnoga djela. Ima priliku N. Kilibarda da otpiše i (pri)piše onako kako je naučio i kako ga je bog dao, jer su njemu mediji štampani i elektronski otvoreni širom, pa dako i nas za odgovor na njegovu pisaniju zapane i bude nam omogućeno da još po nešto kažemo i iznesemo na vidjelo dana a što nijesmo mogli ovom prilikom. Da li mu treba reći zbogom, iako se ne opraštamo od njega, jer čekamo očekivan odgovor, samo da se ne ustručava i ne žali „mekše” ili oštre riječi, pa neka kao „silan Turčin” zamahne, (d)ako ga mognemo i budemo znali dočekati. Samo da nam u ovom tekstu ne „vidi” ili (pro)nađe „nacionalizam”, „antiislamizam” i „antiturski naboj” ili „genocid na vjerskoj osnovi” i ideološko političku pozadinu naše apolitične i nestranačke ličnosti, jer će tek tada biti presmiješan, mada je i ovako mnogo smiješan i zabluđen od onoga što je činio kao političar u prethodne dvije decenije, naravno u „ratu za mir” prvenstveno i iznad svega. Smatramo da je u tome dostigao svoju punu političku „zrelost“ za današnju kulminaciju svojih drugačijih i suptilnih čitanja i tumačenja, iako bez stranke „samostalan“ na nekim sljedećim predsjedničkim izborima. Da li je danas N. Kilibarda primoran da tako piše i pripovijeda, izmišlja, zanoveta i vidi nešto čega nema? Prosto rečeno, da li mu se priviđaju čuda neviđena zbog onoga što je činio u „ratu za mir“ i što mu se reklo preko štampanih i elektronskih medija, pa brže bolje hita da im se svima nekako oduži, makar onima kojima je najviše zla nanio. A da li se može ikada odužiti i sprati političku ljagu koju je zadobio u “ratu za mir” slično se pita i pisac koji govori o N. Kilibardi u navedenim riječima preuzetim iz objavljenoga teksta: “...I mezarluci su na udaru. Zatiru se svi tragovi bošnjačkog i

126

islamskog postojanja na prostorima današnjeg zločinačkog entiteta. Može se slobodno reći, dobro odrađen posao u kojem Kilibarda ima ogromne zasluge. Pošto ste vi gospodo u Sarajevu lijepo dočekali Kilibardu u goste na duže vrijeme očito da niste čuli za njegove aferime u toku agresije. Njemu jeste mjesto u Sarajevu, ali u Centralnom… Jer za zločine moraju odgovarati i naručioci i počinioci. Kilibardu čak ne mogu opravdati ni riječi koje je izrekao u Skupštini Crne Gore: “…Molim Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci čiji sam bio predsjednik, što su njeni ljudi išli na Bosnu i Hercegovinu, Dubrovnik…”. Smatram da nije teško pogoditi ko je ispred Narodne stranke sakupljao te ljude i slao ih u konačni okršaj da se “Turcima” osvete za Kosovo. Nadam se da mi nećete zahatariti zato što ovo piše Bošnjak iz Crne Gore. Ja vjerujem da mu u Sarajevu ovo ima ko reći, ali se ibretim zašto mu se ne kaže. Ili se pak vi ibretite riječima “kako ćete bolan to reći šefu Trgovinske misije CG”. Šta će da kaže ili da odgovori N. Kilibarda i na koji način da se opravda i opere svoju političku biografiju? Da li je reagovao na navedeni tekst objavljen davne 2003. godine kao i na mnoge tekstove kojima nijesmo navodili izvor gdje su objavljeni, jer bi morali napisati još gotovo pedesetak stranica samo naslova i ostalih potrebnih podataka koje zahtijeva naučna aparatura. Sigurni smo da N. Kilibarda zna za svaki od tekstova ili citata koje smo naveli u našem tekstu i da se sjeća čak autora i godine kada je i šta ili gdje je objavljeno. „Svakako nije zgorega upozoriti Sarajlije, da ova inferiorno-intelektualna, po djahkad SANU, a po djahkad DANU, prišipetlja je spreman na sve. Nemojte se iznenaditi ako bude uvidio da vam nije puno feljtona prodao preko „CG trgovinske misije”, da kaže da je bio ugrožen u Sarajevu. Takav je on, ‘nako unikatan! Ovakovom „unikatu” u Crnoj Gori daju po cijelih 150 glasova na izborima. Iz svake Stranke nakon osnutka ga istjeraju. Koliko se da primjetiti svi hrle da kupe novine kada izlaze feljtoni i intervjui šefa crnogorske „Trgovinske misije”. Penzioneri u Bosni više ne štrajkuju „Hoćemo hljeba” već „Hoćemo Kilibardine feljtone”. To je bosanska krvna slika, pomiješana sa ‘trgovinskim misionarstvom’. Eto vidite šef crnogorske ‘Trgovinske misije’ u Sarajevu (Kilibarda), sa svim nabrojanim i nenabrojanim karakteristikama prije dvije godine našao se među svjetskim diplomatama koji su bili na obilježavanju šestogodišnjice od srpsko-crnogorskog genocida nad više od deset hiljada srebreničkih Bošnjaka, ... Rekoše da se krio iza tamnih naočara, zbog stida?! Pitam se, zbog kojeg stida, kada je reterirao iz grupe njegovih zločinačkih pajdaša tek 1997. godine!? A, srpsko-crnogorska agresija na BiH je okončana Dajtonskim sporazumom krajem 1995. godine. Očito da Kilibarda evo nekoliko godina u Bosni izvozi durmitorsko-lovćensku maglu, ali nikako da nađe kupca! Kilibardin pokušaj da odglumi Willy-ja Brandta je više nego „ćorak”. U svim tekstovima u kojima se pominje ime N. Kilibarde kao političke ličnosti ne može se naći jedan članak sa pozitivnim riječima na osnovu kojih bi se moglo drugačije tumačiti njegovo učešće u „ratu za mir”, ili da se opravdava njegovo neznanje zabluda i tako dalje. U svakom tekstu gdje se pominje njegova ličnost govori se kao o čovjeku koji je kriv i koji je učesnik u „ratu za mir” koji je sa znanjem i sviješću učestvovao, zagovarao, propagirao i huškao ljude da idu u rat. To mu ni bošnjački narod nije oprostio uprkos njegovim izvinjenjima, stidu, sramu ili kajanju. Nije N. Kilibardi ništa vrijeđelo niti mu je oprošteno iako on smatra da se svim tim izvinjenjima i oprostima iskupio stojeći i prisustvujući na mjestima - stratištima gdje se održavao pomen ili kada je bio na odru pokojnika Alije Izetbegovića. Ono što je bilo prećutano nije značilo da mu je oprošteno, već je zbog nekih međudržavnih odnosa i saradnje sa susjedima i čak od

127

Evropske zajednice potencirano da se kako tako tolerancija održava. Ne može se Kilibarda oprati ni opravdati za svoja politička nedjela, a niti će mu se oprostiti ni od onih u Crnoj Gori niti od onih u susjedstvu prije svega u Bosni, pa ma koliko se on izvinjavao i stidio, jer njemu se ne vjeruje. S obzirom da njegovu političku ulogu i djelatnost ljudi dobro razumiju i sagledavaju kroz brojne primjere od početka posljednje decenije 20. vijeka pa sve do kraja prve decenije 21. vijeka i na njega gledaju sa sumnjom i nevjericom, prosto rečeno niko ne vjeruje u njegova “iskrena” izvinjenja “, „kajanja”, traženje oprosta, stida i srama. To su činjenice od kojih on ne može pobjeći, a posebno ne može uvjeriti niti ubijediti javnost da je on iskren u tom svom činu pokajanja, jer svojim djelom to nije činio niti danas čini, a što se da vidjeti na primjerima i upoređenjem onoga što je nekad pričao i zagovarao, tumačio i ubjeđivao i ovoga danas što čini i tumači, a o jednim te istim događajima ili činjenicama. N. Kilibarda je pokazao da je cijelo vrijeme igrao dvostruku, trostruku i mnogostruku političku ulogu i ličnost kojoj se ne može vjerovati pa mu se zbog ne može toga ništa ni oprostiti. Tako stoje stvari i činjenice koje su uzete iz raznih izvora i od brojnih ličnosti, koje su kazivale svoje viđenje o Novaku Kilibardi kao političaru. Radovao se dr Novak Kilibarda, kao malo dijete kolaču, kada je poslije rascjepa u Narodnoj stranci on, ipak, bio razriješen dužnosti predsjednika stranke, a na drugoj strani postavljen je od Crne Gore odnosno onih na vlasti za šefa Trogvinske misije u Sarajevu: „dr Kilibarda je sazvao konferenciju za novinare na kojoj je obznanio svoje postavljenje za šefa crnogorske Misije u Sarajevu“, koje je postavljenje potpisao tadašnji ministar inostranih poslova Branko Lukovac. „Vječito nepredvidivi Kilibarda i ovaj put je imao skriveno iznenađenje“, smijenjen je sa mjesta potpredsjednika Vlade i predsjednika partije ali je to nadomjestio šefovstvom trgovinsko-diplomatske Misije u Sarajevu. Bio je to kraj njegove političke karijere kao lidera i pripadnika jedne opozicione stranke na čijem je bio čelu od početka 1990. godine, a sada će svakako djelovati kao slobodni strijelac, kako on sebe naziva i samoreklamira „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost. Trzavice u Narodnoj stranci i nesuglasice i ozbiljni međusobni i lični problemi sa Predragom Drecunom, Draganom Šoćem i Predragom Popovićem dobrim dijelom će oslabiti Narodnu stranku makar brojčanim smanjenjem njenoga članstva i simpatizera. Prihvatanjem mjesta predsjednika senata Dukljanske akademije Kilibarda je napustio programski teren Narodne stranke. „Dragan Šoć, već viđen kao budući presjednik stranke, na jednoj od posljednjih konferencija za novinare bio je izričit: „Kilibarda je, u ime Narodne stranke počeo da vodi politiku Socijaldemokratske stranke i Liberalnog saveza“. Prva trvenja u samoj stranci nastala su na početku samog djelovanja Narodne stranke, napuštanjem članstva od strane dr Mitra Čvorovića, a zatim veći potresi su bili tokom koalicije Narodna sloga i na kraju sada, a kasnije će uslijediti i napuštanje Predraga Drecuna i povlačenje Dragana Šoća iz aktivnog bavljenja politikom, iako je zadržao formalno članstvo u stranci. „Prva trvenja počela su kada je Kilibarda pokušavao napraviti otklon od vladajućeg režima, tada je djelić po djelić otpadao od Narodne stranke. No, Kilibarda je iz svih sukoba izlazio kao pobjednik. Posljednji i najjači udar desio se 1996. godine u doba stvaranja Narodne sloge, koalicije sa Liberalnim savezom Crne Gore: tada su Kilibardu napustili potpredsjednik stranke dr Bojović, te ugledni poslanici Nikčević (Želidrag), Vojvodić (Momir) i drugi... I tu „buru“ Kilibarda je preživio, lansirajući tada u politički vrh stranke Drecuna, Šoća i Popovića“. Poslije sukoba unutar DPS-a,

128

Kilibarda je svom silinom stao uz Đukanovića. Na posljednjim izborima Narodna stranka je ušla u koaliciju „Da živimo bolje“ i učestvovala u sastavu Vlade Crne Gore. Formalno, politika Novaka Kilibarde opet je pobijedila. No, već tada je bilo jasno da „stranka srpske prepoznatljivosti“, kako će je tako zvati Novak Kilibarda, ima sve manje članstva. Najveći dio srpskih glasova u Crnoj Gori išao je ipak Bulatovićevoj SNP. Dakle, N. Kilibarda je naprasno postavljen za šefa crnogorske Trgovačko-diplomatske misije u Sarajevu. „Očito, Đukanović i drugovi nijesu zaboravili Kilibardin doprinos u borbi protiv Bulatovića, a svjesni činjenice da ga ne mogu održati spolja na mjestu predsjednika, vrhovi DPS-a odlučili su da presijeku „čvor“: Kilibarda je „počašćen“ državnom funkcijom u Bosni, a njegovi stranački oponenti zadovoljeni i ostaju u koaliciji...“. N. Kilibarda je zaboravio na optužbe i presude zbog „vrijeđanja i omalovažavanja“ na promotivnim skupovima između ostalih Svetozara Marovića i Momira Bulatovića i ušao u koaliciju sa DPS-om i SDP-eom, onako kao de se ništa nije ni desilo a zaboravio i mnogo toga iz vremena njegovoga parlamentarnog života i borbe sa nekada jedinstvenim DPS-om. Znao je način na koji se „otključavaju“ vrata vlasti i sada DPS-a i SDP-a pa je poranio na kaficu razgovora sa nekadašnjim političkim protivnicima kojima je tražio pare i avione i konačno dobio odgovore na postavljena pitanja?! Nagrada je uslijedila njegovim postavljanjem za šefa trgovinsko diplomatske misije u Sarajevu. Bio je to iznenađujući potez trojca iz vrha vlasti crnogorske, a bogme udarac za one brojne političke protivnike koji su dobro poznavali ne tako daleku prošlost Kilibarde iz „rata za mir“. Međutim, „uspjeh“ je bio zagarantovan političkim djelovanjem Kilibarde i njegovom „visokom diplomatijom“ da obmanjuje i nadmaši sve one protiv kojih je bio a posebno „inovjernike“ i „poturice“ protiv kojih se borio. Javnost u Bosni nije mogla sem da protestvuje onako pojedinačno i neorganizovano, a uz sve to „imao“ je i podršku predsjedništva BiH, stranke SDA i samoga Alije Izetbegovića, koji je ipak u svemu tome bio krajnje uzdržan i rezervisan, ali je dao dozvolu za agreman. Sasvim je sigurno da su prije toga bili obavljeni neki razgovori na kojima se sve dobro rastreslo i razbistrilo i da su pali neki zahtjevi i uslovi koji su se u hodu morali ispuniti, a koje je N. Kilibarda kao „diplomata“ prihvatio na svoja staračka pleća i odradio ili još uvijek odrađuje. Takav utisak se sam po sebi naslućuje i gotovo se može identifikovati, iako se ne može direktno na nekom dokumentu čovjek potvrditi ili ozvaničiti da je tako bilo, a vjerovati je da ima i takvih dokumenata. Ali dalja djelatnost na diplomatskom i političkom međususjedskom planu saradnja se odvijala dosta skromno i bez nekih velikih trzavica. Znao je to Kilibarda da poslušno i fleksibilno, a uz sve to i „suptilno“ obradi i odradi i tamo u Bosni i ovamo u Crnoj Gori. O nekoj trgovini koja se odvijala između te dvije države nije moglo biti velikih riječi i plodnih rezultata, ali za javnost ta saradnja je donekle funkcionisala. Igrao se Kilibarda malo diplomate malo profesora narodne književnosti crnogorske, srpske, bošnjačke i pozivao na koktele i književne večeri, pa i na neke „naučne“ skupove lokalnog ili državnoga karaktera. Sve u svemu i pored „velikog uspjeha“ koji je postignut radom „diplomate“ N. Kilibarde prošlost politička i ne tako davna nije bila zaboravljena iako je bila trenutno malo stavljena po strani, ali na vidokrug da se može kontrolisati i s vremena na vrijeme korigovati onako kako je to odgovaralo bošnjačkoj strani. Šta se tu moglo sem onoga što je moralo da se odradi onako kako se unaprijed definisalo?

129

Početna saradnja će se kasnije pojačati posjetama i prisustvima godišnjici žrtvama u Srebrenici - Potočarima i još nekim godišnjicama na kojima je Kilibarda prisustvovao svojom voljom ili od nevolje, ali isplatilo mu se jer uspio je da bude (ne)odgovoran, (ne)prozvan i (ne)pozvan da sudski odgovara za ratnohuškačku djelatnost u „ratu za mir“. Pregrmio je sve to pa je danas politički „čistunac“ sa par izvinjenja, oprosta, pokajanja, stida i srama, i održanoga govora na odru pokojnom A. Izetbegoviću, kojemu se zahvalio što je otvorena trgovinsko-informativna i diplomatska misija, a on dobio agreman i postavljen za „diplomatu“. Pored zahvale tu je Kilibarda u ime zvanične Crne Gore sve odradio kako je znao i umio, što bi on rekao, kako to i protokol predviđa!? Nije Kilibarda zaboravio niti htio propustiti takvu priliku da na odru A. Izetbegovića kaže nekoliko riječi i sa njima da nadjača sve dotadašnje govore i impresije o jednom državniku, nekada političkom protivniku i „inovjerniku“ iz „rata za mir“, i uzdigne ga visočije nego i jednoga do tada državnika, iako će kasnije veličati i druge državnike, a posebno Bila Klintona za kojega će reći da je „veliki državnik“. Mada nam nije poznato zbog čega je toliko „veliki“ sem što je bio predsjednik jedne zaista velike države SAD-a i velike vojne sile, ali nije valjda da se postaje „velikim državnikom“ zato što ima iza sebe milione stanovnika. Ako je zbog nekolike stotine milona stanovnika onda je on zaista veliki državnik i tu je Kilibarda u pravu, iako on nije tako mislio niti ga zbog toga „velikim državnikom“ nazvao. Prema tom principu da je neko „veliki državnik“ što je predsjednik najmnogoljudnije države na svijetu onda bi bilo „velikih državnika“ i mnogo većih od Bila Klintona. Da li je potpuno uspio u svojoj namjeri da svojom manipulacijom, „diplomatskom“ vještinom ili „višim interesima“ nadigra i jednu i drugu stranu pa da u svemu tome on najviše politički profitira, a što se i tako može reći, jer svi su bili zadovoljni „i vuci siti i ovce na broju“?! Možda je iskoristio trenutak slabosti kod međunarodne zajednice koja je bila nezadovoljna međususjedskim odnosima Crne Gore odnosno SiCG i BiH, odnosno Bosne kao federacije. Nema zbora to je N. Kilibarda znao iskoristiti, vješto ulijećući u prazan prostor koji je on ipak dobro vidio, procijenio i zaigrao na tu kartu i tada pridobio što je htio dok se „vlasi nijesu dosjetili“, a i ona druga strana bošnjačka uvidjela da sa Kilibardom nemaju „diplomatu“ koji bi im mogao biti od neke velike ili prevelike koristi. Eh, kako je nekada znao Kilibarda prozivati pojedince političare i državnike da se radi o manipulaciji, ali je tada njemu moglo biti, jer je bio lider Narodne stranke: „... I znate šta radi taj Bulatović, taj manipulant pred narodom Crne Gore, manipulant koga istorija Crne Gore nije imala. On falsifikuje dokumenta...“. „Kilibarda: Vrijeme će pokazati njegovu veličinu. Kada sa potrebne vremenske distance istoričari budu ocjenjivali Aliju Izetbegovića nesumnjivo će zaključiti da je on jedna od najkrupnijih ličnosti u sveukupnoj istoriji bošnjačkog naroda. Kad kažem sveukupnoj upravo mislim na onaj istorijski tok koji znači uobličavanje bošnjačko-islamskog etnosa, kao prepoznatljivo istorijskog naroda”. Na početku svoje političke karijere N. Kilibarda “početkom devedesetih jezdio je” širokim prostorima srpstva na nekadašnjoj SFRJ sa mnogim srpskim liderima u posljednjoj deceniji 20. vijeka, “držao zapaljive govore i premjeravao teritorije za buduću veliku nacionalnu državu”, a koju bi drugo srpsku - “veliku Srbiju”, a danas se samo izvinjava što je bio u velikoj istorijskoj zabludi čovjek sa nepunih sedamdeset ljeta kada je prvi put zatražio izvinjenje, izgovorio riječi izvinjenja, tražeći oprost za sebe i svoju Narodnu stranku i one koji su pripadali toj stranci. Riječima izvinjenja i oprosta za brojne ljudske patnje i boli, i na kraju žrtve koje

130

su stradale u suludom građanskome ratu samo vjerujući upravo riječima koje je Kilibarda izgovarao širom Crne Gore i dijelom Bosne i Hercegovine. Mnogi su mu povjerovali da ono što im je zapjenušano govorio da je sušta istina i da brane srpstvo od agresora i nacionalizma, islama i inovjernika, ustaša, Hrvata, Muslimana i Bošnjaka. Tu svoju vjeru mnogi su platili glavom idući u „rat za mir“, jer je otadžbina u opasnosti, a sa preporukom i nagovorom N. Kilibarde. I sada je taj isti Kilibarda ostao da živi i iznova priča novu priču za neko drugo vrijeme i druge potrebe i interese, lične i onih istih njegovih sadrugova i boraca iz “rata za mir” da šire mir među zavađenim narodima, a on „nit’ luk jeo nit’ luk mirisao“ ponaša se tako i tobože tuguje, srami se i stid ga je, izvinjava se i tačka koliko šaka njegova ili tri uzdignuta prsta sa kojima je širio srpstvo i hrišćanstvo u ratu protiv Turaka kako je tada znao reći. Baš je sada zgodno o tome pisati i otvoreno razgovarati sa Kilibardom koji je umislio da je politički „čistunac“ današnjega „mirotvoračkoga“ zagovorništva! Zaplakao bi se Kilibarda i pustio suzu samo da natjera da mu povjeruju oni kojima se izvinjavao i od kojih je tražio oprost. Međutim, stari lisac zna da mu ne vjeruju iako ćute od svojih muka, patnji, bola za svojim najmilijima, braćom, sestrama, roditeljima, kćerima, sinovima, unučadima, najbližima i najmilijima, djeci tek rođenoj i mnogoj tek začetoj i nerođenoj. Zar Kilibarda ne shvata da su upravo njegove riječi izvinjenja još veće boli, jer narod njemu ne vjeruje, pročitan je! Iako je sve znao uviti i preliti slatkorječivošću i snishodljivošću svojom, „bolno“ stojeći i držeći se mjesta sa kojega su se mogle vidjeti na hiljade žena i majki, roditelja i, muškaraca koji su tugovali za najbližima, izgubljenima, nesahranjenima još uvijek, a zauvijek nestalim. Šta je za N. Kilibardu izviniti se poslije svega onoga što je radio u “ratu za mir” kako reče po mnogim mjestima gdje je govorio, zagovarao, propagirao, sanjao snove za srpske teritorije, a danas je taj isti N. Kilibarda za druge teritorije u njegovoj državi nezavisnoj, a sjutra gdje će i za koju će državu ili narod biti taj politički licemjer nad licemjerima? Zašto ne pođe danas ako basta N. Kilibardi u svako od onih mjesta u kojima je nekada boravio i držao govore, ubjeđivao omladinu i sve ostali stare i mlade, ljude i žene i objasni im pojedinačno kako ih je obmanjivao i da je sve vrijeme bio u „zabludi“. Ako mu tada oproste onda je u redu može da priča i propovijeda kako mu je sve oprošteno, a do tada neka ćuti i obilazi sva mjesta gdje su ljudske žrtve pale predvođene njegovim riječima. Novak Kilibarda je započeo svoju političku djelatnost kao „lider Narodne stranke“ a „bez bez svojih zasluga u procesu rušenja komunističkog rukovodstva u takozvanoj antibirokratskoj revoluciji. „... Skoro trideset godina kao disident bavio ... se nastavom i pisanjem knjige, prvo su imali premoć naučni i stručni radovi...”, a kasnije će se posvetiti beletristici. „...ja samo mogu masi da govorim...”, kaže i sa divljenjem o sebi govori i već u tim riječima se može poznati njegovo slavoljublje, narcisoidnost i pohlepa za vlašću i vladanje masama, i kao osnovni motiv poslužili su mu za osvajanje vlasti i vođenje mase u bezdan. Naravno, čitao je Vođu, Dangu, Stradiju, vidio sebe kao vođu-slijepca koji hoće da upravlja masama, narodom, da ih upotrijebi onako kako on hoće i za svoje potrebe, da ih zavodi i predvodi, a on da se toj masi smije u lice. Te riječi izrečene u „ispovijesti“ samo su njegovo prikrivanje i izgovor za stradanje onih koji su za njim pošli i koji su mu na riječ povjerovali. A sada zabludama nastoji da opravda svoje političke strasti i neostvarene snove. Možda je N. Kilibarda već tada na početku političke karijere u vremenu pluralizma-višestranačja i sa izborom za predsjednika stranke vidio sebe kao novog osvajača počevši

131

od Džingis kana pa do fašističkog vođe A. Hitlera. O kakvim li je prostorima i „osvajanjima” već tada „sanjao” i da li bi se zaustavio sa osvajačkim pohodima samo da je ostvario san o „srpskom Dubrovniku” i stvorio „Dubrovačku republiku”, a da li bi mu bilo malo „Dušanovo carstvo”? Da li bi se proširio i na Malu Aziju da se pokuša obračunati sa „inovjernicima” pod čijom su vlašću i njegovi preci bili nekolika vijeka i bogme globljeni, stradali, patli i muškim glavama svoju borbu za slobodom plaćali ili bi krenuo prema „trulome” kapitalističkome Zapadu kojega je ipak prezirao, iako je bio „disident”. Već na samom početku svoje „ispovijesti” Kilibarda priprema čitaoca na obmanu, „suptilnu” prevaru i zavođenje za „Goleš planinu” igrajući na kartu da mu se opet povjeruje, kako bi znao reći: „ako te neko prevari jednom u redu, ako te prevario dva put i to je u redu ali ako prevari treći put onda si ti budala”. E, tako N. Kilibarda u svojoj „ispovijesti” ispreda priču o svojim stradanjima, disidentstvu, komunizmu, ideologiji i svemu sa čime nije bio zadovoljan ili iz čega je bio izopšten, pa mu se pružila prilika u parlamentarizmu odmah poslije antibirokratske revolucije da se isproba u Narodnoj stranci, koju osnovaše niko drugi nego SDB službe kao „uslužni servis”za neke državne interese i slično! Shvatio je odmah da ima mogućnost da se osveti svima onima koji su mu u komunističkom peridu zasmetali i koji su ga ostavili. Tako će rasti, razvijati se, jačati, žariti, paliti i zavaravati svojim govorima mase i pojedince. Usmjeravaće ih u pravcu koji njemu odgovara. Već tada je stekao snagu i otvorio mu se put uzleta političkoga ka (nat)prirodnoj moći sa kojom će vladati masama, valjda i narodom ili on potcjenjuje pojedince, one u masi! Dakle, on masu nipodaštava, ali je i još (zlo)upotrebljava. Zato se Kilibarda i ne osvrće na brojne žrtve koje su iz mase pale na braniku njegovih ideja, „snova i zabluda” jednoga pisca, književnika i univerzitetskog profesora. Vidi Kilibarda mnoge „građane“ koji su tu u masi da se „izgalame” i odmah mu je za oko palo da su lak plijen za njegovu ideološku upotrebu kao što ono divlja zvijer u velikome krdu nađe nejaki plijen. Rekao je sebi eto plijena, eto mi šićara, eto mase da se ostvare “srpski snovi” i bude novi vođa, najveći od svih dotadašnjih i veći od onoga na kojega ukazuje da je jedini i glavni krivac za sva dešavanja na bivšim jugoslovenskim prostorima. Za njega nije bilo dileme da li dejstvovati brzo i slatkorječivo! Odmah je znao šta mu valja preduzeti i na koji način masu „obgrliti”, pa je djelovao ničim drugo nego onim što je najbolje znao stihovima iz narodne poezije sa kojima je tako vješto dolivao ulje na vatru kombinujući vještinu govorništva sa profesorske katedre i „naizust” naučenim stihovima iz narodnih pjesama i Njegoševoga „Gorskoga vijenca”, na koje se lijepila masa i građani koji su dolazili da se „izgalame”! Kilibarda se upravo izruguje masi, građanima, koji su tada došli da se „izgalame” i da ga slušaju da čuju njegove umilne, “pametne” i dobro sročene rečenice i „umne” govore. On ih danas sve prikazuje kao jednu bezličnu masu koja se svakoga trenutka može okrenuti u stampedo, a koje je on vješto pripremao svojim zapaljivim, huškačkim i zapjenušanim nacionalističkim govorima. Upravo takav trenutak je uvijek birao i znao je kada će nastupiti to vrijeme ili trenutak za djelovanje koje godi njegovom biću, usmjerava želje, otvara, budi njegove političke strasti, a njegovim željama i žudnjama nikada kraja, posebno za revanšizmom i osvetom jednoj ideologiji, prije svega onim komunistima koji su ga iz društva izopštili (o)stavljajući ga da se bavi profesurom i pisanjem knjiga, beletristici najposlije.

132

Procijenio je da je njegovo vrijeme došlo i njegovih pet minuta koje nije htio izgubiti, niti propustiti ili prepustiti drugome, a znao je da će najbolje prosperirati u stranci koja bi pripadala „imenom narodu” pa je i zato sebe našao u Narodnoj stranci, naravno uz podršku i projektovanje SDB službe za pružanje „usluga“ državi. Naravno da je SDB služba dobro procijenila da je on najpodesnija ličnost za ono što oni namjeravaju da ostvare ili odigraju. Tako je i bilo, nepogrešivi su kada samo hoće i ako je neki veliki interes u pitanju, naravno ako im se sa vrha naredi ili migom pusti na volju da učine to što služba „zahtijeva i za što je osposobljena“! Sve su mu se kockice složile i „znao” je da će biti predsjednik i tobožnji osnivač Narodne stranke. Nije mu ništa smetalo, zašto i koji su interesi u pitanju, uslužna djelatnost ga je ponajmanje brinula! Šansu nije htio ispustiti pa će (s)provoditi u djelo ono što je naumio, uz naravno „korekcije” koje dolaze iz „usluga“. Njegovi nekadašnji politički krivci i ideološka komunistička matrica imaće najljućega protivnika u N. Kilibardi. Neispunjeni ili neostvareni snovi i zablude sada su od njega samoga bile zavisne, pa će im on biti jedini nalogodavac. Brzo je djelovao i zadobio veliki broj simpatizera i pristalica već na startu, sve one koje je vatrenim govorima osvojio na prvi pogled, na prvu riječ srpsku i stihove iz narodne poezije o novome boju na Kosovu polju! Gvožđe se kuje dok je vruće, nije mu trebalo dva puta reći ili se sjetiti i nije mu bilo teško, hvatao je plijen i gutao ga pogledom. Osvojio je brojne pojedince, neostvarene ljude, izgubljene duše, pojedince željne osvete, i sve one koji su za njega istoga trena htjeli dati svoj život. Usmjeravao ih je onamo gdje mu je poneko iz vrha i sugerisao, a za sebe znao korist veliku učiniti i ispuniti radni zadatak lidera Narodne stranke. Već tada na samome početku političke karijere i parlamentarizma imao je jaku stranku sa brojnim članovima ili kako je on na njih gledao nazivajući ih „masama”. Plijen sa kojim je raspolagao bio je impozantan, a „masa” je tražila da (s)lijepi vođa usmjeri njeno kretanje i nije mu bilo teško! Tako je Kilibarda gledao na vrijeme i politički trenutak koji mu se ukazao. Svjesno je ušao u rizik ili da bude lider najveći, najumniji ili da odustane. Izabrao je ono prvo i nije sanjao, niti bio u zabludi, ni tada ni sada kada se pravda svojim zabludama iz proteklih dana „rata za mir”. Dozvolu vlasti imao je, a često mu nije ni trebala niti je on o tome ikoga pitao, a oni kojima je trebao zvali su ga da odradi posao. Išao je, kako kaže, svuda po Crnoj Gori i na mnogo mjesta bio u Bosni i Hercegovini, strpljivo čekajući da ostvari san da bude državnik gradonačelnik-župan „Dubrovačke republike”, grada Dubrovnika i da tamo stoluje i građanima svoje „srpske republike” određuje primanja i stepen životnoga standarda”. „Milo mi je bilo što se ruši i postojeći sistem i njegovo rukovodstvo, ali prepustio sam drugim da ih ruše. Jednoga dana traži me novinar „Večernjih novosti” Momir Čabarkapa. Nijesam bio za njega čuo. I taj Čabarkapa nosi mi pismo od izvjesnog Pure Miranovića za koga, razumije se, nijesam bio čuo, koliko ni za rečenoga Čabarkapu. Piše meni taj delija da se formira nova politička stranka i da bi trebalo da se uključim u to formiranje... Ali, mogao sam se kladiti da je ta poruka iz neke političke glave, a da su pomenuta gospoda glasonoše... Radoznalost je moj pratilac kao i disanje... Dolazi tamo veliki broj aktivista svih društvenih fela i zanimanja - od omladinaca do staraca, od radnika iz „Dakića” do doktora nauka, nekakvih književnika čitava družina, primijetan je broj ljekara... Od samog početka dolazili su dr Božidar Bojović, dr Mitar Čvorović, Ilija Lakušić, dr Boro Filipović i drugi. Okupljamo se u Sportskom centru, sve smo masovniji... Tako omasovljena Narodna stranka osnovaće se 12. maja 1990. godine, na

133

dan Svetoga Vasilija Ostroškoga... Tek poslije zvaničnog osnivanja Narodne stranke saznaću ko je došao na ideju da se ta stranka osnuje i ko je planirao mene kao njenog predsjednika. Upravo, zamišljena je jedna stranka kao obični transmisioni kaiš politike koju su tada udvoje vodili Momir Bulatović i Milo Đukanović!... Tako, od restlova antibirokratske revolucije trebalo je stvoriti uslužnu stranku koja će biti svjedok demokratije, a imaće poslušnu djelatnost... a nova žeton stranka treba da zatalasa ljude od krsta i crkve, ravnogorce i đurišićevce... šta je Kasalica sve rekao, ali izgleda da me dobro protumačio, ja sam prihvatio izazov... Brojni gosti sa svih strana, bio sam pozvao i Franja Tuđmana, tadašnjeg predsjednika HDZ u Hrvatskoj i zato ću ubrzo biti ljuto kritikovan... To je prva kritika mojih stavova u Stranci, prva kritika koja je nagovijestila kritike i pučeve, što neće prestajati do moga konačnog odlaska 3. marta 2000. godine... Ubrzo poslije moga “beranskog slučaja”, imaću prvi susret sa Slobodanom Miloševićem u kabinetu predsjednika Srbije... Narodna stranka narasta u članstvu kao ukvašen hljeb... Biću časni i poštovani predsjednik Narodne stranke, ništa mi neće faliti, ali krupnu politiku treba da prepustim potpredsjednicima stranke. Niko neće saznati za naš dogovor, sve će biti u redu, ali pogodba je pogodba... vojne fabrike u Bosni otvoriće svoje kapije svakome ko je srpskoga roda i koljena, pa će se i Narodna stranka domognuti jednoga kamiona oružja... Rat se rascvjetava, Jugoslavija se raskomadava, ... Politika kao surovo zanimanje... Ja uspijem da ugušim jednu bunu preko izvjesnih ljudi, da bi ti moji pomoćnici digli protiv mene novu bunu, koju ću ja opet ugušiti preko novih punomoćnika. Međutim, uspješnu bunu protiv mene i moje politike najposlije su izveli oni koji su mi pomogli da se svaka ranija buna uguši... Pogrešnim usmjeravanjem svojih saradnika, ja na neki način nalikujem na Žan Žak Rusoa... Nije kriv čovjek koji ne zna, nego koji vjeruje da zna... Kad se raspalio rat u Hrvatskoj i kad se jasno vidjelo da će rata biti i u Bosni, na mene je vršen pritisak od gotovo svih bližih saradnika da treba nabaviti oružje za stranku... Elem, vrši se na mene pritisak da nabavim oružje i ja preduzmem korake u tom pravcu. Sastanem se u hotelu “Podgorica” s ministrom policije Crne Gore, pokojnim Pavlom Bulatovićem... Momci iz Narodne stranke su dovezli pun kamion oružja... Ubrzo će momci iz Narodne stranke uzeti kamion i otići negdje kod Bajine Bašte, sad ne znam da li s bosanske ili srbijanske strane, dovezli pun kamion oružja. Određeni su povjerenici, distribuirano je oružje po Crnoj Gori, znam da je stizalo do Herceg Hovog, Mojkovca i Bijelog Polja...”! N. Kilibarda u svojim „ispovijestima” (ne)rado donosi ili daje podatke javnosti o nekim svojim članovima u Narodnoj stranci koji su bili i koji su većinom napustili stranku. Priča i pripovijeda ili ne može da sve sakrije da oni sada dobro žive, imaju situiran život, materijano dobrostojeće stanje, imaju i kuću pod Avalom i tako dalje, ali za sebe nikako da kaže ima li što god od bankovnih računa, stanova i slično. “Čuo sam da u Beogradu ima stručni renome i kuću pod Avalom“. Tako ispada da su se mnogi od njih okoristili od Narodne stranke, a on jadan samo ima lidersku poziciju i ništa više!? On sa finansijama ama baš ništa „nije“ imao, a kako reče trošile su se desetine hiljada tadašnjih maraka na tjelohranitelje-fizičko obezbjeđenje-zaštitu! Svi su upravljali i pitali se u stranci, a on je sve to mirno posmatrao i pedantno bilježio, pa jednoga dana kada je svemu došlo vrijeme otisnuo u štampu i dao javnosti da se čita i zabavljaju mase koje je nekada „pravilno“ usmjeravao, a i sada sa njima hoće da manipuliše preko svojih „ispovijesti“ a što je u njima više nego očigledno. Ako od toga bude nešto honorara, a svakako da on to neće džabe dati da se objavljuje, nešto će uzeti za trošak a moguće da će

134

ostalo što mu preostane pokloniti nekoj ustanovi za nezbrinutu djecu i tome slično. Čudne li rabote i pisanije velikog tadašnjeg Srbina i nekadašnjeg lidera Narodne stranke N. Kilibarde, a danas „velikog“ i najcrnogorskijeg Crnogorca. Takođe, koristi svaku priliku u portretisanju istaknutijih članova svoje stranke pa na njih po nešto pribaci i nabaci, kao usput veli da ne ispane da je lukav ili zloban već namjeran da ih što „bolje“ prikaže ili makar da je odmjereno od njega! Neka im se nađe kao prirepak, koji je vještom pričom N. Kilibarde ispričan i nalijepljen pojedinim osobama, “... ugledan ljekar i srodnik četničkog vojvode ... koji je tada još bio živ u egzilu, u Londonu“. Zašto Kilibarda nastoji da se dotakne i šire rodbine onoga o kome piše i zašto bi spominjao i bližu ili užu rodbinu?! Sve kod Kilibarde u „ispovijestima“, a i onamo u intervjuima ili bilo da o čemu piše sem ako nije njegova naučna oblast, on ostavlja takve „radoznalosti“ sa kojima želi javnosti staviti kao od njega portretisane ličnosti. Svima koji su ga napustili daje po neku manu ili felu ličnu, rodbisku, političku i slično, odnosno nešto zbog čega i nijesu mogli biti više u Narodnoj stranci! Takav način portretisanja je van moralnog načina opisivanja i nije za javnost, sem ako je primjer naveden bez imena i prezimena. N. Kilibardi „...književniku kojemu je hobi politika“ ne smeta da prvo, kad nekoga hoće da kritikuje, pohvalama počne pa zatim ospe po njemu koliko može, a sve „biranijem“ i „mekšim“ riječima. „Pročita temperamentni Bjelopavlić da ravno sedamnaest predsjednika, a navede ih imenom i prezimenom, ne podržava moju politiku niti me više priznaje za predsjednika Narodne stranke...“. S obzirom da je izvjesne novce, tadašnje devize, na svome računu ličnome u banci stavio za potrebe Narodne strake N. Kilibarda je imao mogućnost i da ponešto oštrbne mimo onoga što se potrošilo širokom rukom, jer mu niko nije mogao zaviriti u njegov bankovni konto. Ne treba toliko da nas ubjeđuje u svoje čistunstvo „bankovno“ i posebno političko ili opravdava da je tako „naivan„ i „potpuno“ čist, jer se ne može dokazati koliko je novca potrošio sa svojega računa, a sve za potrebe Narodne stranke!? Međutim, jedno je sigurno da nije finansirao Narodnu stranku na čijem je čelu bio niti bi mogao to činiti da nije bilo „dotoka novčanih“ kojima se nije znalo porijeklo i sve ono što je išlo direktno na ruke u kakvom podrumu, za kafanskim stolom i ko će ga znati gdje je sve sjedio i divanio lider Narodne stranke u vremenu tadašnjeg njegovog srbovanja, a bogme ni danas nije bez nikakvih primanja sem penzije pa sjedi po restoranima sve o svome trošku. Moguće je i to, mada je teško povjerovati poslije svega onoga iz ne tako davne prošlosti njegove. „Još dok su potpredsjednici bili Nada Lazarević i Pavle Milić, Narodna stranka dobila je pristojnu svoticu funti sterlinga i to posredstvom Dobrice Ćosića. Morao sam, i to na svoje ime, otvoriti novčani račun u jednoj beogradskoj banci da se uplati taj novac, a uplaćen je iz Londona. Iz čijeg je fonda taj novac, ko je uplatio i kako je uplatio ostalo mi je nepoznato ... Odem u Ameriku, držim govore i tribine te za tih desetak dana zaradim blizu 15.000 dolara“. Neće Kilibarda da kaže o kolikoj se tu „pristojnoj svotici funti“ radilo. A, zašto bi to govorio kada se „nije“ ništa o finansijama pitao, samo je znao za bankovne račune svoje, koje je nekada znao imati za „potrebe“ Narodne stranke. Bio je Kilibarda na „zaradu“ i na „teškom“ radu u Americi kako bi finansirao Narodnu stranku za potrebe svoje!? Ko će znati dok sve ovo bude čitao šta se sve može očekivati od njegove nove „ispovijesti“ kada do sada ovako piše i oslikava svoje članove? Možda se već sada nazire njegova velika i bespoštedna borba, bezgrešna duša, političko „čistunstvo“ kojemu nema ravna, a novac samo dotiče i on putuje da „zaradi“! On svoje

135

govore smatra velikim radom pa je zato i „zaradio“ grdne novčanice kao zelembaće za svega nekoliko dana! Nema šta nego je N. Kilibarda zaista bio upregao sebe da svojim govorima zarađuje kako bi finansirao Narodnu stranku iako su bili novčani dotoci veliki. Očigledno da sebe nije žalio samo da bi Narodno stranku „izdržavao“, pa je tako nastavio sa govorima da zarađuje jer su novčani dotoci njemu izgleda bili samo „čalabrčak“! Svoj „teško“ zarađeni novac u Americi Kilibarda je „stavio“ na raspolaganje nikom drugom nego Narodnoj stranci, što je više nego velikodušno! Nema šta i treba mu „vjerovati“, posebno onima sa kojima je te zarađene „zelembaće“ trošio! Kao dobar neki govornik spoznao je svoje govorničke vještine pa je valjda to činio i kada je gostovao o trošku bogatijih pojedinaca i biznismena, koji su ga pozivali da ga čuju i da mu se dive! Kao „gastarbajter“ išao je po Njemačkoj, Austriji, Americi i bogme Kanadi, jer je i tamo bilo naseobina velikih i brojnih, a sve samih Srba za koje je Kilibarda posebno bio zainteresovan. Crnogorcima tada nije bilo mjesta u rječniku N. Kilibarde ili njegovi „pragmatični“ razlozi tada to nijesu mogli naplatiti, jer je bilo neisplativo!? Kasnije će te iste Srbe sve zamijeniti Crnogorcima te tako nikad nije bio na izgub. A kapao je novac, bolje reći ne kapao nego kao živim vodom i potokom doticale povelike sume, barem one koje je on (pri)kazao. Novčana cifra koju je naveo kao svoju ličnu „zaradu“ za nedjelju dana teško se mogla zaraditi i za nekoliko mjeseci, ali govor je govor a na radu je kod naših Srba, rekao bi Kilibarda. Oni izdašni i široke ruke, kao i onaj iz Nikšića što je vozio onaj skupi automobil od nekolike stotine hiljada tadašnjih dojč maraka?! E, Kilibarda, kako se otvaraš na veliko, a misliš da time gradiš sebi alibi ili aboliciju da će ti neko povjerovati na riječ kao nekada! Pa gdje li si tolike pare potrošio, ako ih nijesi štekao ili gradio vile i kupovao stanove ili si kod države participirao za kreditna stambena zaduženja? Biće da je sada „dužan“ bankama nekoliko stambenih kredita! Majstoriše Kilibarda, a ima u tome njegovome majstorstvu i nešto od nasljeđa u „ispovijesti“ šarenoj i unaprijed dobro osmišljenoj da u javnosti još ponekoga zaludi da bi mu povjerili vođstvo za neku novu stranku, koju bi opet osnovali oni iz nekadašnjega SDB-a! Njegovo veliko političko iskustvo mnogo bi sada bilo potrebitije i on bi ga znao još više i umješnije plasirati i od njega ućariti nego kao nekada onako „neiskusan“, ali ipak dobar slušalac sa „nervom“ za promjenu vjetrova i političkoga stanja. Sada bi se mnogo jednostavnije, lucidnije i suptilnije oslobađao nepoželjnih članova, kao i onih koji bi mu htjeli pametovati ili se zanosili da mu mogu dizati „bune“ u toj novoj stranci. Od onih koji bi mu ugrožavali vođstvo u stranci ili bili potencijalni buntovnici sa njima bi Kilibarda „mekše“ postupao sa suptilnijim riječima i „drugačijim“ tumačenjem raskidao! Jednog po jednog ili katkad u grupi po dvoje - troje čistio je lider Narodnu stranku i na kraju su njega očistili, ali nije mu žao jer je on mnoge prije njega ražalovao iz stranke. Za sve što se radilo u Narodnoj stranci u vezi srpstva, srbovanja svi drugi su krivi odnosno imenuje ih Kilibarda pa čak i za „Dubrovačku republiku“, koja je samo od njegove strane drugoga „podstakla“ i na veoma perfidan način ga njome „pozabavila“, jer lider bježi od svega samo ne od „teškoga“ rada i „zarađenih“ para od kojih je, kako reče, kupio dobra kola „micubiši“ sa kojima se vozio iha-ha, nekoliko godina! Rekao bi čovjek koji ne zna Kilibardu i koji nije ništa čitao od onoga što je on do sada pripovijedao i ispovijedao da je N. K. prava domaćica, da se skući i da privrijedi i skromno troši za narodno dobro sve u cilju da poveća standard građanima! Pravi domaćin, nema šta, takvoga Narodna stranka nije imala! Zaboravlja Kilibarda poklone koje je dobijao tokom svojih gostovanja ili „radnih“ akcija da „zaradi“ za „dobrobit“ Narodne stranke i njegovih

136

pristalica i građana, pa nikako da se sjeti malo većeg poklona, koji nije veličine ručnoga sata, već su kola - auto čovječe sa kojim će se vozikati tadašnji lider injegovi pomoćnici mladi! Šta je za N. Kilibardu auto, sitnica, „čalabrčak“ u odnosu na novčane dotoke koje je dobijala Narodna stranka, a on samo nijemo „posmatrao“, jer je takav bio „dogovor“ sa njegovim budućim „ekspertima“ da oni vode krupnu politiku ili oni koji su ih sve postavili i rasporedili!? Bogme se danas dobro može nazrijeti šta je ko od istaknutih funkcionera u Narodnoj stranci imao pride od „uslužne“ djelatnosti ili dogovora međusobnoga i vjerujem da će i to ubrzo isplivati, a možda baš u drugoj malo istinitijoj i činjenicama potkovanijoj „ispovjesti“ samoga Kilibarde! „...Zoran Antić, od Kuršumlije, švajcarski penzioner, dovezao je iz Ciriha automobil TOJOTU i poklonio je Narodnoj stranci Crne Gore...“. Tako baš piše riječju i slikom se potvrđuje, ako to već nije Novakova „propaganda“, a bogme nije jer mu se isti na velikome daru zahvalio! Šta sve neće Kilibarda zaboraviti iako je to samo „čalabrčak“ od brojnih donacija! Treba mu „vjerovati“, ako bude zaboravio reći da je Narodnoj stranci ostavio na stotine hiljada eura ušteđevine i sve je tako ostalo poslije njegovoga odlaska da troše „eksperti“ sve dok i oni ne pođoše. Da mu se „vjeruje“ na riječ i kada se u Boga jedinoga zakune!? „Kad je formirana izborna koalicija „Narodna sloga“, Narodna stranka i Liberalni savez udružili su sredstva, Liberali uložili blizu 80.000 maraka, a moja stranka ni deseti dio te sume. Jednostavno nijesmo imali - ova prazna, a u ovu nema ništa! Moj savez s liberalima presušio mi je srpske donatorske fondove“. „Mojim najbližim saradnicima, tada već čuvenim „Kilibardinim ekspertima” nijesam prenio Slobodanovu ponudu, a rekao sam da sam razgovorao s predsjednikom Miloševićem. Prošlo je najmanje mjesec-dva dok nijesam nekome pomenuo šta mi je Milošević obećao. To je bio moj potonji razgovor s Miloševićem, bilo je to na dvadesetak dana prije nego je počeo rat u Bosni“. „Svi novčani prihodi Narodne stranke koje sam pomenuo, ipak, bili su čalabrčak, a gozbu nam je priredio Vojin Lazarević, vlasnik trgovačkog preduzeća „Pima“, pravnik po struci i kotorski ekavac iz Beograda“. Svi su izgledi, a ne mora baš potpuno tako biti, da se Kilibarda zajedno sa „ekspertima“ i još ponekim od visokih političara iz Narodne stranke i tada na vrijeme (po)brinuo da kasa Narodne stranke bude stalno prazna, iako navodi kao „glavni“ razlog kojim pravda prestanak donacija zbog „saveza sa liberalima“! Kako povjerovati Kilibardi kada kaže da se sa S. Miloševićem vidio samo jednom i to „prije nego je počeo rat u Bosni“! Ne može Kilibarda da se sjeti svih susreta sa S. Miloševićem, mada je veoma „pamtljiv“ čovjek! Vješto Novak plete priču i nijansira političke portrete pripadnika Narodne stranke koji su se učlanjivali. „Tada će se i uspostaviti intimna veza između Drecuna i Lazarevića koja se neće prekidati...“. „Sukob dr Bojovića i Drecuna nije bio političke no novčane prirode... Bojović je htio da eksplodira kao balon što nema ama baš nikakvog uvida u novčanu relaciju Lazarević - Drecun... može biti istina da je Drecun bio više no siguran u predsjednikovu (ne)zainteresovanost da kontroliše novac koji ne pristiže preko bančinih računa... Moj odlazak s mjesta predsjednika Narodne stranke i njenog člana je prirodni završetak moje pripadnosti Narodnoj stranci... Međutim, ja nijesam vjerovao da ću tako otići, nijesam ni pretpostavljao da će moji potpredsjednici, Dragan Šoć i Predrag Drecun, saradnici uz čiju sam pomoć ugušio sve ranije bune i ustanke u stranci, prihvatiti ulogu mojih rušilaca i kočničara evolutivnog puta Narodne stranke koji sam ja bio trasirao...”. “Evo na čemu se temelji ta moja naivnost i nesposobnost da predvidim to što se desilo. Jednostavno kazano, povjeravao sam da oni vide ono što i ja vidim, a to je neumitno sazrijevanje

137

uslova da se Crna Gora i Srbija razdruže, kako bi to rekli Slovenci. Jednako smo se osvjedočili da je velikosrpska koncepcija propala, da se s Kosovom neće izaći na kraj, čak da i Vojvodina hita ka punoj autonomiji. Mislio sam da ti relativno mladi ljudi vide da je svijest, kolektivna svijest, crnogorskog naroda za povratak potpune državnosti u stalnom usponu”. „Kilibardini eksperti” su se opredijelili za praktičnu i dnevno isplatljivu, a ne pak za vizionarsku politiku...”. Šta će N. Kilibarda nego da pronalazi najbezbolniji način da svoju prevrtljivu politiku nazove „evolutivnom politikom” i time sebi da odstupnicu sa kojom ostaje opet u igri do sljedećih neki „viših ciljeva”. N. Kilibardu je „natjeralo” sopstveno uviđanje da se treba prilagođavati „neumitnom hodu vremena” i uklapati se u društveno-psihološki proces koji je jako vidljiv i evidentan”. Jednostavno rečeno Kilibarda je upravo na tome pokazao svoje majstorstvo kovanja, da mu ne može biti premca, a to je da se treba prilagođavati “neumitnom hodu vremena” i tačka. Tako književnik i političar Kilibarda gleda na svoju dotadašnju prošlost i političku pripadnost, jer se on upravo bavio politikom “iz hobija”, reći će “iz hobija sam ušao u politiku“. Šta je radio sa onima koji su mu (po)vjerovali i koje je zavodio svojim „radnim“ govorima sa kojima je “zarađivao” velike pare to je druga stvar, a zašto je kamion oružja posjedovala Narodna stranka i zbog čega se oružje dijelilo njegovim članovima ni to nije važno i to je „neumitni hod vremena” i „evolucija” i svemu tome se treba prilagođavati! Sve je to Kilibarda radio „iz hobija“! „Iz hobija“ su nekome glave sa ramena nestajale, ljudski nevini životi osta(ja)li na zgarištima ratnim i tako dalje. Sve „iz hobija” Novaka Kilibarde i njegovoga poimanja politike i djelatnosti nekadašnjega lidera Narodne stranke!!! Kakav je to bio „hobi” umnoga, vještoga i nenadmašnog ljeporječivog govornika Kilibarde u “ratu za mir”. Pa na tako jednostavan način mogli bi svi koji pišu reći da je sve „iz hobija” i što ga kritikuju je “iz hobija” ili je i to jedan od izgovora u cilju sopstvene abolicije, odstupnice sa kojom on hoće izaći iz svoga nacionalističkoga zamešateljstva koje je raspirivao među masama i dobro procijenio trenutak kada i gdje ih treba usmjeriti. Ono što Kilibarda piše sada “iz hobija” je vjerovatno za honorare, pa je „iz hobija” i sve što danas piše i čini i sve još poduprijeto i „pragmatičnim” razlozima-interesima!? Da li je to sve „iz hobija” Novače Kilibarda?! Drugima tako ne može biti, pa ni piscu ovih redaka, vjerujte ili ne vjerujte, odnosno pitajte koga god hoćete. A bogme za Vas da ste „iz hobija” ušli u politiku i da „iz hobija” pripadate Narodnoj stranci i sve što ste činili, držali govore, huškali, zagovarali, zavodili omladinu, polupismene ili pismene, ne vjerujem da nijeste dobro naplatili i bilo Vam je mnogo dobro, makar sa onim svjetskim čovjekom i biznismenom „crnogorskim Rokfelerom”, koga ste očinski posavjetovali kako da kroči u budućnost i nastupi „da li da bira uglednu budućnost ili bogatu sadašnjost”. „Predlagao sam i predlagao, vjerovao sam i vjerovao, ali moja iluzija uklapa se u čitav snop iluzija koje prate pojedince i narode kroz svu istoriju...”. Sa koliko je iskrenosti i sa kojim ciljem N. Kilbarda tražio, molio Boga i ljude „...da oproste Narodnoj stranci što je učestvovala u osvajačkom ratu...” i da li mu se u njegovim “ispovijestima” i šta može povjerovati sem da zagovara, opet zavodi, upliviše na mnoge ljude, pojedince ili mase da mu oproste?! On zna način kako da zavede mase, jer je stekao veliko iskustvo sa kojim je dugo i vješto radio dok ih je posmatrao i iskorišćavao za svoje interese i interese srpstva kojemu je pripadao i koje sada briše, a sve u hodu se prilagođavajući novome vremenu! Takvu politiku Kilibarda prosipa u javnost i sa njom hoće da spere političku ljagu i kako reče zbog učešća Narodne stranke „u osvajačkom

138

ratu”! Kilibarda podastire Narodnu stranku, mase, ljude, pojedince, uopšteno govori u kategorijama koje ga kao jedinku ne obavezuju, ali se njima pravda i obesmišljava svoju ličnu ulogu i uticaj na članstvo Narodne stranke u „ratu za mir” ili kako reče u „osvajačkom ratu”. Da li je to „iz hobija” Kilibarda činio i da li su pale brojne žrtve osvajačkih pohoda u kojima je i on učestvovao, na ovaj ili onaj način kao propagator, ratni huškač i zagovornik srpstva i odbrane srpskih teritorija, takođe „iz hobija” ili njegovoga hira, „političke vizije” ili „iluzije” sa kojom misli sve obesmisliti i masama opet sve poturiti, oglasiti ih krivim i odgovornim jer su ga „rado” slušali! Potcjenjuje Kilibarda ne samo masu, koja ga je dovela na mjesto koje je potajno želio, a bila je velika i neodoljiva njegova ambicija i šansa koja se ukazala, pa je vješto iskoristio i na njoj politički prosperirao. A kada je vidio da neće moći više prikrivati svoju političku ulogu i da od nje neće biti koristi, berićeta „napustio” je „ostavljajući” svoje „eksperte” i tobože vidio „evolutivni” puta svoje ličnosti i „nove” politike i svih onih koji su bili sa njim u „ratu za mir” - „osvajačkom ratu”, kako reče sa svojom Narodnom strankom! E, sada taj „hobi” mora da se istrpi, jer svaki hobi ima i svoj rizik i svoju odgovornost pa zato i N. Kilibarda traži „oprost” a „izvinjenjima” misli da se iskupi. Zbog „hobija” kojim se bavio dobrih desetak godina a koji je „napustio”, jer nije bilo više dobroga života i velikih „novčanih dotoka”, brojnih putovanja, dnevnica, rada i „zarada” po Americi, Londonu, Frankfurtu, Budimpešti, i ko zna sve gdje nije bio i boravio držeći vatrene govore za Srbe i ugroženo srpstvo, Kilibarda danas mora vraćati dugove, moralne i političke sa kojima je zadužio mase, svoje istomišljenike i brojne dobrovoljce koji su ga jedno vrijeme dobro (po)slušali i za njim išli kao za slijepcem-vođom. A sa njima je bilo i onih koji su bili sa vojnim pozivom da je „otadžbina u opasnosti”! Možda nije bio zadovoljan što njegovi „eksperti” nijesu htjeli da „dijele kese” za koje je nekada bio baš „nezainteresovan” pa ih je njima prepustio!? Misli Kilibarda da će neko povjerovati u njegovu priču i „nezainteresovanost”, a sa namjerom da uvjeri čitaoce da su samo njegovi „eksperti” možda imali lične račune u banci kao on nekada, kako je napisao u svojim ispovijestima ili ispovijedima i hronikama u kojima su brojne poluistine, potpuno nevažni podaci ili ono što nije mogao nikako zaobići. A nedostaju mnogi prećutani podaci o stvarima i događajima koji su se u četiri oka u tamnim podrumima ili sa prigušenim svijetlima odvijali, inicirali i pripremali mimo ostalih članova Narodne stranke pa i onih koji su bili u njoj „eksperti”. Da li će i o tome biti riječi u nekim daljim „ispovijestima” i ispovijedanjima u kojima će dopuniti naknadnom pameću i podacima svoje političke istine, snove, zablude, poluistine i laži? Nije Kilibarda dao punu istinu niti je nabrojao sve događaje o kojima bi imao šta da kaže, napiše i sve to (o)stavi u drugi dio „ispovijesti” prije, ne daj Bože, odlaska Bogu na istinu. Neka Kilibarda taj drugi dio istine i ispovijesti svoje ostavi testamentom za buduće generacije, makar ga oročio da se može otvoriti tek 2132. godine kada dođe do potpunog pomračenja Sunca, koje mi nijesmo mogli priuštiti kao obični smrtnici. Vjerujem da se pomračenje desilo u vrijeme njegovoga liderstva i brojnih putovanja sa poznatim biznismenima, mada je još neke važne izostavio namjerno ili ih je toliko da je samo njih nekoliko nabrojao, otišao bi i on tamo do Indije ili Kine i te dva-tri minuta posmatrao i imao neopisivo zadovoljstvo! Naravno da bi tu avionsku kartu, dnevni boravak i ostale prateće troškove i prenoćište platili oni koji su davali pare na ruke bez priznanice, i ni tada se njega to ne bi „doticalo” niti dojmilo!? Moguće da danas ne bi tako bježao od

139

novca, jer nije više u Narodnoj stranci i nema više dotoka „iz ruke u ruku” ili zlu ne trebalo na neki bankovni račun u inostranstvu, jer ove današnje banke nijesu sasvim sigurne, a moguće da bi se i po koja novčanica sama lijepila za ruke ili u bankovni račun „igrom slučaja” uljegla ili ih neki biznismen za svoje interese stavio na račun, pa ne bi to baš bio „ni čalabrčak” za one koje su se trošile u Narodnoj stranci, a najmanje ne njega kao lidera! Ko će i pomisliti a kamoli mu povjerovati u takve poluistine ili samo njegovu „istinu”, jer nema priznanica, nema računa, nema nikakve odgovornosti niti dokaza, jer su tako „tražili” oni koji su stranku osnovali kao uslužnu, finansirali ili donirali?! Svaka je politička „istina” N. Kilibarde u ispovijestima, hronikama ili dnevnicima, mozaicima i tako dalje onako istinita kao što je bila njegova „naivnost” u svemu što je činio ili snovi i zablude sa kojima hoće oprati svoj politički obraz. Ostaje da čekamo drugi dio ispovijesti, koju rekoh da kani objaviti za drugo pomračenje Sunca! Nije valjda da je umislio da je vječan i još toliko godina će da nabere dok ne ostvari sve svoje snove i zablude, pa će gotovo ili bezmalo dva puna vijeka živjeti i ispuniti ih svojom „radoznalošću” kao potrebom za „disanjem”, hobijem, lukavstvom, nervom, evolucijom, metamorfozom, političkim kameleonstvom, osjećajem, intuicijom, znanjem iz istorije i književnosti i ko će znati sa još čime. Samo treba N. Kilibarda da zažali što se taj datum ne može ostvariti na njegov rođendan i zbog toga će možda njegove dalje političke želje i ambicije usahnuti! Ne sumnjam da to ne bi mogao opisati i sigurno bi našao krivca koji mu nije sve to omogućio i koji ga je nepravedno optužio za ono što je nekada činio, jer „bilo je što je bilo”! Da li se pita Kilibarda zašto su ga „čuvale elitne jedinice” kada je tako bio politički jak, istinit, spreman da ide u boj da sačuva i odbrani srpstvo i posebno Kosovo srpsko? Šta je on to (u)činio te je bio tako (ne)važna ličnost i kome li je danas bio ili je još uvijek potreban? Da li su ga čuvali zarad pranja političkih biografija nekim političkim ličnostima a sa njima i svoju pa je bilo neophodno sačuvati ga od onih koji su ga potraživali?! Ako je samo zbog toga svega sačuvan onda i nije neka dobit ni njima koje danas brani, rehabilituje ili abolira od odgovornosti u „ratu za mir”, jer sve će doći pod svoje a dokaza i svjedoka ima na pretek. Da li je Kilibarda (o)stavljen za današnje dane da pere, riba, spira od blata nečije političke biografije, a napada sve one koji nešto progovore protiv onih koji su propagirali i rukovodili „ratom za mir” i sve minimizira i obesmisli, jer su to bili snovi i zablude samo njegove!? Njegovo „vizionarstvo” zarad naroda i masa odavno je viđeno i prepoznato kao „pragmatično” i profitabilno, a takođe i njegovih „eksperata” sve bilo čisto praktično i dnevno-političko za današnje uživanje i državne penzije koju su dijelom zaslužili u „ratu za mir” ili im svima taj radni staž nije uračunat, a trebao je makar dvostruko jer su oni bili prvoborci toga rata i ne samo oni nego i oni iz političke elite i garniture „mladi, lijepi i (još) pametni”. Na njega je svako čudo bilo upereno, a sve što je radio bilo je naivno, bezbolno, besvjesno, zabuđelo, bludno i potresno, veselo i razdragano, visoko naučno i govorljivo, zapaljivo i guslarsko, sve teke tako „iz hobija” da mu nema mane i što je najvažnije bilo je u „interesu srpskoga naroda”, a kasnije je bilo u „interesu crnogorskoga naroda”. Sve je bilo shodno njegovim promjenama, „evoluciji” i „hodu vremena i promjena” koja se mijenjaju i koja treba oslušnuti da na vrijeme spasi svoju glavu od mase, naroda, građana, pojedinaca i svih onih koji će ga kritikovati jednoga dana i provjeriti njegovu ispovijest, ispise, govore, intervjue, video i audio trake i obilje dokumentacionog materijala samo ne ono što mu je „iz ruke u ruku” davano i što je na nekome bankovnome računu leglo toliko za dnevni trošak, bez zlatnih manžetna! Sve

140

je to moglo nekako da se proguta u onome vremenu kada su mase, na koje je N. Kilibarda halapljivo gledao, „tražile” da ih usmjeri onamo gdje mu se reklo ili namignulo, pa i sam ih svojom voljom htio u „brazdu” staviti i naravno za potrebe svoje odmah aktivirati da šire „srpstvo i srpske interese i ujedinjuju srpske teritorije”! Sve to „ih hobija”, koje mu je došao kraj poslije 2000-te godine kada je svoj „evolutivni” put zaokrenuo nepogrješivo shodno „hodu vremena i promjena” i zahvaljujući svome „nervu”. Sve to nije bio uspjeh već velika njegova politička blamaža i rizik koji je prihvatio rukovođenjem Narodnom strankom i liderskom pozicijom sa kojom je bio rado viđen srpski gost i veliki Srbin. Sada mu samo preostaje da istrpi kritiku zbog svoje politike kao „hobija”, a zbog koje bi da je na Zapadu teško mogao ostati a da ne bude podvrgnut makar sumnji i sa pozivom na sud za „objašnjenje”, pa da na slobodi ili pred javnošću da dokaze sa kojima opravdava lično učešće i učešće Narodne stranke u „ratu za mir“ u kojem se ginulo, da li sa njegovim ratnohuškačkim govorima i zavođenjem, ubjeđivanjem ili „iz hobija” zato što je to bio „osvjački rat” u kojemu su on kao lider, njegovi eksperti i ostali članovi stranke, naravno, učestvovali. Za sve što je javno govorio, zagovarao, propagirao, huškao, ubjeđivao, dijelio oružje posredno ili neposredno, nabavljao kamion(e) s oružjem i tako dalje treba da bivši lider Narodne stranke odgovara pred sudom i crnogorskom javnošću. Neka se (sa)znade, objasni uloga Narodne stranke i posebno njegova lična i politička uloga u „ratu za mir” i provjere sva putovanja sa iznajmljenim automobilima ili samo sa „micubišijem” kojega je kupio od „zarade” - rada, kao „honorara” za govore o srpstvu i odbrani srpstva. To su činjenice i to je rezultat analize svega onoga što je pričao, pisao, ispovijedao, izjavljivao, nametao, propagirao, vatreno branio, nacionalistički zastupao ili zaista bio duboko u „snovima” i „zabludama” iz „pragmatičkih” razloga sa kojima se danas želi odbraniti Novak Kilibarda iz vremena 1990-2009. godine. Tako knjige kažu da za taj javni rad kao javna ličnost, lider nekadašnji i sadašnji slobodni „samostalni p(oli)tičar” N. Kilibarda mora se podvrći kritičkom sagledavanju, provjeravanju, opisivanju, potvrđivanju, dokazivanju, valorizaciji, revalorizaciji, primjenom naučnih metoda na osnovu prvorazrednih izvora od kojih na prvom mjestu dolaze sve izjave koje su zapisane ili snimljene, date u štampi, za govornicom, dokumenta, video materijal i trake. Prikupljeni materijal kao i dokumentacija Narodne stranke poslužila bi, ako već nije uništena, da se rasporedi, sredi, uporedi i dovede u međusobnu povezanost i sklad ukupnoga rada i političkog djelovanja Narodne stranke i njenih čelnika, i na osnovu svega što prouči ozbiljan naučni radnik da napiše bespristrasno, objektivno, dokumentovano i sa ubjeđenjem ličnim da je to ono što se moglo zaključiti na osnovu prikupljene arhivske građe, a bogme i deskripcijom i jednom sintezom o političkoj ličnosti lidera i njegovih „eksperata” koje su itekako imale svoje mjesto u toj stranci i nakon njenog napuštanja ili izlaska-istjerivanja. Zaključak je svakako poželjan i može biti kratak ili opširniji i ne mora biti u njemu ponavljanja onoga što je prethodno rečeno već i još po nešto što se iskristalisalo na osnovu svega datog iz ukupnog dokumentacionog materijala. „Bila je angažovana čitava elitna jedinica specijalaca da me danonoćno čuvaju. Nije to izraz moga posebnog značenja, nego Vlada se tako odnosila prema potpredsjedniku Vlade za politički sistem i unutrašnju politiku zemlje... a prihvatanje predsjedničkog položaja u Dukljanskom senatu Jevrema Brkovića prevršilo je mjeru. Niko Vas, kaže Drecun, ne podržava. Ako ne vjerujem njemu, veli, treba da pitam Šoća

141

koji će mi reći što mi je i on kazao... Tada je krenula organizovana kampanja za moju smjenu, koja neće prestajati do izbora novog predsjednika Narodne stranke 3. marta 2000. godine, dakle na nepun mjesec i po prije no se navršila desetogodišnjica Narodne stranke i moga predsjednikovanja... Članstvo Vas ne podržava, Vi treba da demisionirate”. I demisionirao sam... Malo me stid bilo što moji „eksperti” nijesu pričekali jedva mjesec i po dana dok se ne navrši deset godina moga predsjednikovanja. Nijesu mogli da izdrže, makli su me 3. marta, desetogodišnjica Narodne stranke i moga predsjednikovanja bila je 12. maja 2000. godine... Koristeći licencu književnika udao sam dvije sestre Batrićeve jednu za Šoća, drugu za Drecuna. Davao sam Šoću i Drecunu krajnje povjerenje, očinski se odnoseći prema njima. Smatrao sam da bi trebalo da bar magistriraju, ako ne i doktoriraju, što su zaista u troškovnom smislu mogli mnogo lakše ostvariti iz stranke nego da su ostali na nekom građanskom poslu. Imaju stranačku i poslaničku apanažu, besplatne avione i hotele, stranka stoji iza svih njihovih troškova”. Kilibardina poluispovijest ili nepotpuna ispovijest pisana je sa ciljem marketinškim i s druge strane precizno ciljanim sredstvom sa kojim će svoje „eksperte”, ojačane sa „dvije sestre Batrićeve” koje je udomio za njih, i političke protivnike malo da zaplaši, jer ima još mnogo toga da kaže bez obzira što je sve to što bi on iznio odjednom i u cjelini njega samoga više kompromitovalo. Međutim, zna on da je to dobar marketinški potez i trik sa kojim će zavarati i one koji bi mogli da preispituju stanje bankovnih računa onih iz vrha Narodne stranke, sa brojnih putovanja, od tranzicije, iz komisija, odbora i tako dalje, nemilice trošenja „skromnih“ sredstava sa kojima su „eksperti” i njihov lider raspolagali. Međutim, „eksperti” su bili zadovoljni „dvjema sestrama Batrićevim” i brojnim drugim privilegijama u stranci pa nijesu htjeli iskoristiti i takvu mogućnost da magistriraju ili doktoriraju o trošku Narodne stranke, kao da su znali da bi im njihov veliki Srbin i lider stranke sve to i još mnogo čega jednoga dana na njihov konto prebacio. Tek se sada vidi odnosno može pretpostavljati koliki su troškovi i novci sa kojima pojedine stranke raspolažu i koje su sve privilegije pojedinaca u stranci, naravno u zavisnosti od funkcije koju obavljaju. Na takvim primjerima vide se uloge, dotoci novca i troškovi posebno lidera ili „eksperata” na koje je Kilibarda vješto prislonio gotovo sve troškove u cilju „dobronamjernosti” i pomoći da ako treba magistriraju i doktoriraju! E, tu je došla do izražaja iskrenost, istinitost, suptilnost, drugačiji način čitanja, ljeporječivost i mekoća riječi N. Kilibarda, koji koristi svaku šansu, svako prikazivanje, objašnjenje za portretisanje pojedinaca i tom prilikom nastoji da od njih po nešto okači ili objesi i sa sebe gotovo sve skine i prikaže da su svi sem njega trošili enormno, a on nijemo posmatrao novčane dotoke ili poneki put obavio neko daleko putovanje ili koristio svoj „teško” zarađeni „micubiši”, a drugima ostavio TOJOTU, jer je to ipak bio poklon od jednoga penzionera!? Vidi se ili bolje rečeno očigledno je da se tada dobro živjelo, berem za većinu na vrhu političkome u Narodnoj stranci, imalo se i moglo se, a sponzora je izdašnih uvijek bilo od raznoraznih „privatnih biznismena” a uz sve to i državnih dotoka. Novca je bilo, kapao je sa svih strana iz znanih i „neznanih” izvora, a jedno vrijeme prosto rečeno potokom je nanošen i na kraju kada je sve iscijeđeno od istih onih koji su bili u Glavnom i izvršnom odboru Narodne stranke bio napušten odnosno presušio sam od sebe!? Vjerovatno da je Kilibarda, kao tadašnji lider Narodne stranke, na vrijeme mnogo dalje vidio dešavanja koja će (u)slijediti i „u hodu vremena” se prestrojio!? A možda se i uplašio Haškoga tribunala, koji mu je mogao stati za vrat makar sa prijetnjom zbog

142

njegove aktivne ratnohuškačke politike i uloge Narodne stranke u svemu tome pa je brže bolje, kao stariji čovjek i profesor narodne književnosti, koji je, ipak, svojim „nervom” osjećao „novo” vrijeme i evropske prilike i sa iskustvom iz perioda komunizma, odmah sve povezao i naravno ubrzao svoju „evoluciju” - evolutivni put kojim je tobože išao, preorijentisao se kako je i trebalo ne samo „novoj” Crnoj Gori nego i onima koji su se bavili Balkanom - Jugoistočnom Evropom i kojima je bilo dosta svega što se dešava na prostoru bivše SFR Jugoslavije. Naravno da u svemu tome nije izostala pomoć od onih koji su i osnovali Narodnu stranku, makar u vidu „uslužne” djelatnosti! Reterirao je već tada i na vrijeme u svojoj osvajačkoj i nacionalističkoj politici N. Kilibarda i počeo politiku „mira” sprovoditi upravo onamo gdje je bio najviše eksponiran i dužan u političkom i moralnom vidu. Takva politika ga je upravo i velikim dijelom spasila Haškoga tibunala makar da se ne pozove i da svoj iskaz kao osumnjičeni, pa makar ne bilo ništa od svega, a to bi ga potpuno obilježilo politički, a bogme i lično uništilo. O naivnosti i nesvjesnosti, snovima, zabludama i svemu ostalom, počev od izivnjenja koja su od njega odmah uslijedila, oprostima, zahtjevu da mu oproste i eksponiranju na raznim televizijama, „stidu” koji osjeća zbog onoga što je radio u Narodnoj stranci i sa njom zajedno odnosno njenim članovima, gradio je Kilibarda svoj „novi” politički zabran sa kojim će se, makar privremeno, kao tarabom braniti i prikazati sebe u „svijetlu” nekih njegovih istorijskih zabluda, čovjeka, ipak, profesora univerziteta, intelektualca, pisca, književnika i političara kojemu se desilo da „nesvjesno zaluta” i to samo svojom krivicom povede mase i usmjerava ih onamo gdje su neki htjeli da realizuju a on sa njima i svoje lične i političke snove, zablude i planove. Znao je Kilibarda već od početka novoga trećega milenija da se mnogo toga promijenilo u evropskoj politici prema Jugoistočnoj Evropi i na samome Balkanu prema stanovništvu i narodima na tim prostorima gdje se ratovalo u bivšim jugoslovenskim zemljama. Samome sebi je rekao da mora brže bolje da mijenja kurs svoje nekadašnje nacionalističke i osvajačke politike iz „rata za mir” i počne priču sa novom dobrosusjedskom politikom koju je upravo zagovarala Evropska Unija, a koja je i na tom fonu tražila pogodne ličnosti koje će odrađivati takvu politiku i primjenjivati je u „hodu vremena i promjena” koje su bile neminove pa su upravo zagovornici “rata za mir” u Crnoj Gori bili najprihvatljiviji i najpodobniji. Ukoliko ne bi pristali znalo se da im ne gine Hag makar kao prozvanim i osumnjičenim, a to bi već bila njihova najveća briga i politička degradacija kao političara, državnika i krah njihove ukupne politike koju su posebno u posljednjoj deceniji 20. vijeka sprovodili-zastupali. Bila bi to tragedija njihove političke karijere koju su dobro prigrabili i uzjahali i teško da su se htjeli nje odreći dobrovoljno ili bez nekih težih pritisaka, što bi značilo da su izbrisani sa političke i javne scene i ostali bez velikih i brojnih privilegija na koje su se bili navikli i smatrali gotovo da su sa njima rođeni. N. Kilibarda nije ništa htio prepustiti masama niti građanima, pa ni onima u samoj Narodnoj stranci, već se hvatao drugoga voza i kolosjeka koji je sada išao u suprotnom pravcu od onoga koji je bio u vremenu „rata za mir” i djelimično je uspio da na evropskoj sceni, shodno interesima evropske visoke politike i primjene zarad dobrosusjedskih odnosa, bude prihvaćen kao političar, dobar poslušnik i saradnik da radi na obesmišljavanju onoga što se dešavalo na prostorima jugoslovenskim i da doprinosi koliko toliko sređivanju i ublažavanju zategnutih međususjedskih odnosa i tenzija, kao i unutrašnjih odnosa na političkoj sceni Crne Gore. Tada je započinjao proces političkog

143

ublažavanju zategnutih i ukupnih političkih odnosa na bivšim jugoslovenskim prostorima, pa se tražilo da takvu politiku sprovode pogodne ličnosti i političari, a na koje je Evropska Unija mogla računati zbog njihovih političkih grehova i dugova iz protekle posljednje decenije 20. vijeka. S obzirom na svježinu proteklih događaja moralo se tako nešto preduzeti i preko pogodnih ličnosti sprovoditi takava politika pa makar i glumiti srdačnost i tolerantnost političke saradnje sa onima koji su nekada bili u međusobno teško zakrvljenim odnosima. Zato je N. Kilibarda tu vidio svoju šansu, a njegov „nerv” nije ga prevario da je to pravi trenutak pa je zaigrao na kartu koju je njegov pronicljivi duh i osjećaj trenutka novih vjetrova za neku drugu politiku odigrao na sve ili ništa. Ostavio je Narodnu stranku odnosno svojom „novom politikom” počeo „evolutivni” zaokret, a uslužnošću nekadašnjom i poslušnošću prevrnuo novi list nastavljajući da igra novu ulogu u politici, koju je sada režirala Evropska Unije ili evropska zajednica. To mu nije teško padalo s obzirom da se već bio dobro pokazao i izbirikao u prošlome vremenu mnogo težem i dokazao se da nije izgubio orijentir za sopstveno spašavanje! Reklo bi se da je Kilibarda nadigrao svoje „eksperte” time što ih je zabavio sa „dvije sestre Batrićeve” i što im je dao mogućnost da ga istjeraju ili da napusti Narodnu stranku, pa njima na taj način oslobodio politički prostor za slobodno djelovanje na političkoj sceni Crne Gore i naravno u samoj stranci, kao on nekada. N. Kilibarda zaboravlja jednu važnu činjenicu, a koju je on sam neoprezno otkrio na početku priče u ispovijestima, da se dogovorio na samom početku političke karijere sa „ekspertima” ko će voditi veliku-krupnu politiku a kome će liderstvo pripasti! Međutim, dubljom analizom ukupnih političkih dešavanja u Narodnoj stranci i na političkoj sceni u opoziciji može se ipak i drugačije sagledati istjerivanje-napuštanje Narodne stranke Novaka Kilibarde. Mišljenja smo da je u cijeloj toj političkoj igri „eksperata” i lidera Narodne stranke, ipak, nadigran bio njen lider N. Kilibarda na način što su mu stavili kao veliko nedjelo ili političku prevaru mijenjanje njegove ukupne politike, a kao krunski dokaz pristup-ulazak u Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti i imenovanje na mjesto predsjednika Senata u njoj. Tako se u javnosti, a posebno i kod samoga lidera, stvorio privid da je to jedini i glavni razlog zbog kojega je „dara prevršila mjeru”, pa je bila neminovnost da lider stranke mora biti istjeran, a u svemu tome bude ubijeđen da je on izašao kao pobjednik! Kilibarda je bio nadigran od „eksperata” time što mu je „omogućeno” ili dogovoreno da se u javnosti prikazuje da je politički promijenjena ličnost koja se sada svrstava drugome bloku odnosno onima koji su krenuli ka crnogorskoj državnoj nezavisnosti. Zadovoljni su bili i „eksperti” jer su se glatko oslobodili lidera Narodne stranke, a zadovoljan je bio i Kilibarda, jer je u crnogorskoj i široj javnosti prikazan kao Dukljanin! Ovoga puta „eksperti” su se na primjeru neprikosnovenog lidera Narodne stranke zaista pokazali ekspresni i „vješti” političari koji su uspjeli Kilibardu nadmudriti, a što je bila rijetkost. Kilibarda je ostao u ubjeđenju da su mu svi povjerovali da se „promijenio” i da nije onaj Kilibarda koji je nekad bezpogovorno, strasno i zapjenušano sprovodio nacionalističke zahtjeve i programe svoje stranke i svojega ličnoga političkoga opredjeljena, da on srpstvo treba da spašava i da ga ujedinjuje zajedno sa ostalima velikim igračima iza kojih se on, ipak, u velikom dijelu sakrivao prepuštajući glavnu ulogu onima kojima je bio na „usluzi”. Htio je Kilibarda sve zamagliti i prikazati svoju dotadašnju političku prošlost kao neko posredništvo u kome je on ponešto i činio, a drugi su bili glavni nosioci svega i naravo da je sve to tako prikazivao, jer nije uspjela njegova nacionalistička i ratnohuškačka politika niti njegov srpski san ujedinjenja srpskih

144

zemalja. Ostao je kratkih rukava za „Dubrovačku republiku”, koju je, ipak, kako on kaže neko drugi odnosno njegov tadašnji član Narodne stranke „zagovarao” i pokušao realizovati!? Ko bi moga povjerovati u riječi Kilibarde da je on tako veliki plijen namijenio i velikodušno prepustio drugome iz stranke samo da bi ga zabavio ili zagovarao? Biće da nije tako, rekao bi Kilibarda, odnosno neuspjeh je pretvorio u svoj uzmak sa kojim je reterirao za dalje namjere ostvarenja zacrtanoga plana. Blijeda je ispovijest N. Kilibarde, iako je unio i portretisao neke svoje podržavaoce politike i prikazao ih kao finansijere takve politike, a on je tu bio samo lider i ništa više, i to je sva njegova „neutralnost” u svemu što se dešavalo u „ratu za mir”! Zaista Kilibarda može takvu „ispovijest” da plasira masama. Međutim, onima koji se bave izučavanje istorijskih događaja u bliskoj ili daljoj prošlosti i koji na osnovu izvora govore o metamorfozi jedne političke ličnosti nikako ne može uspjeti da ih ubijedi u priču koju je ispričao u „ispovijestima”. Njegov pokušaj da sve što je činio u „ratu za mir” anulira ili obesmisli svojim zabludama je u potpunosti propao, posebno danas kada su se mnoge stvari i događaji iskristalisali, a mase na koje on i danas računa konačno ga pročitale da je sve usmjerio na pranje svoje političke biografije. Uzaludna su sva njegova dalja uvjeravanja i „ispovijesti” kao i prebacivanja krivice na druge ličnosti, kolektivizam i nacionalizam. Kilibarda je i tada i sada bio visoko svjestan svoje političke uloge u „ratu za mir” isto kao i sada samo sa manjim rizikom u „miru protiv rata” za saradnju i dobrosusjedske odnose u okruženju i regionu. Pokušao se Kilibarda ugraditi u politiku „mirotvorstva” novoga milenija od samoga početka, a u javnosti je plasirao svoju ispovijest, hronike, intervjue i tako dlje u cilju amortizacije i tolerancije svega onoga što je činio do tada, naravno spašavajući i perući sebe i ostale aktiviste i odgovorne činioce i zvaničnike državne od onoga što su zajedno činili u „ratu za mir”. Takvim načinom pranja političkih biografija učesnika „rata za mir” on je velikim dijelom obesmišljavao sve ono što se dešavalo i u čemu je njegova uloga lična i politička imala bitnoga učešća i, naravno, uloge drugih zajedno sa svojom. Ukazivao je na „glavne” ideologe i krivce u svemu tome, a sebe abolirao od svega. Takav pokušaj nije uspio, ali je bio smišljen i dobro došao za njega i njegove istomišljenike i zagovornike iz „rata za mir”. Sve svoje napore koje je činio u pravcu „nove” politike „mirotvorstva” on je usmjeravao u cilju pranja svoje političke biografije i biografije drugih aktera „rata za mir” koji su u sjenci, pa mu je na taj način dozvoljeno bilo široko prisustvo u medijima bez obzira koliko su ti mediji zavisni ili nezavisni. Takav način plasiranja onoga što piše imaće makar neku ulogu trajanja u daljim događajima koji će se sami nametnuti nekom drugom politikom evropskih integracija, a polako će se zapostavljati i bogme zaboravljati ono što se dešavalo na ovim prostorima, jer od prošlosti se ne živi, a živi moraju da sarađuju! To jeste uprošćeno gledanje na „visoku” politiku, ali je to realnost koja mora potisnuti prošlost „hodom vremena i slijedom novih događaja”. Da li će se govoriti i dalje i pisati o pojedinim ličnostima? Naravno da hoće i to mnogo svestranije i još više dokumentovanije, jer će mnogi arhivi biti otvoreniji i izaći će na vidjelo dana mnogo onoga što se do tada nije znalo ili što se naslućivalo, a nije se moglo doći do toga, jer je bilo vješto „zaobiđeno” i(li) sakriveno. Da li je uloga N. Kilibarde u „ratu za mir” dijelom „nadoknada” Srbiji i srpstvu za sve ono što su mu pružili dok je bio „disident” u Crnoj Gori u onome vremenu, a ujedno i njegova osveta Crnoj Gori i svima onima koji su mu „onemogućavali” da piše i

145

objavljuje književna djela, a sama uloga profesora nije mu bila dovoljna?! Najvjerovatnije da ima i toga, a naročito želje za osvetom, revanšizam i odrađivanje poslova i zadataka za „usluge” i za zasluge onima koji su ga održali kao pisca i književnika u Srbiji, a uz sve to još ponešto i njegova ambicija i želja za dokazivanjem da bude uspješan i nenadmašan u politici, koja mu ja početkom osamdesetih godina izmakla zaslugom nekih partijskih sekretara ili glavešina i političara. Sve će to Kilibarda kompenzirati i iskoristiti svojih “pet minuta” u vremenu „događanja naroda” i političkih događaja i dešavanja u „ratu za mir”. „Za sedam godina u Crnoj Gori nijesam ništa objavio. Ali, meni je tada bila otvorena Srbija. Tamo sam izdavao knjigu za knjigom, bio na njihovim tribinama učestvovao u kulturnom, naučnom i javnom životu. Ne samo Ćosićevu, već sam imao podršku elite književnog života Srbije u najboljem značenju. Primljen sam u Udruženje književnika Srbije 1972. godine na predlog Danila Kiša i Dragana Jeremića, kasnijih strasnih neprijatelja. Bio sam vrlo primijećen u Beogradu i kao pisac kome se izdaju knjige i kao naučnik. Sa Ćosićem sam odmah prešao na „ti”. Poželim da upoznam Miloševića, a Ćosić kaže: - To ti je sasvim lako. Ja ću mu reći kad god hoćeš da te primi. Ubrzo se to i desilo. Javio mi je da me Milošević čeka u svom kabinetu predsjednika Republike Srbije na Andrićevom vencu... Kada bih došao u Beograd ja bih nazvao kabinet Miloševića i pitao je li tu, a sekretarica bi uzvratila: - Zaboga profesore, pa za Vas svakako je tu. I brzo bi mi dala vezu ili ugovorila susret... Moja žena, Srbijanka koja se ne bavi nikakvom politikom i ne pripada ikakvoj stranci, došla je u sobu i sa iznenađenjem na licu i rekla mi da me telefonom zove Slobodan Milošević. Šta li sam tada mogao značiti u njenim očima, kada Slobodan Milošević, koji se već toliko uznio, zove nekakvog nikšićkog profesora da ga nešto priupita... Pričali su mi neki značajni ljudi da je Momir Bulatović kada je bio predsjednik Crne Gore morao poduže da čeka pred vratima Miloševića. Nijesam imao takvih problema u vrijeme moje bliskosti sa srpskim voždom“. Pokušava N. Kilibarda u svemu naći malo prostora za svoju političku rehabilitaciju pa čak to bilo u vrijeme njegovog najvećeg srbovanja i nacionalističkog zanosa, objašnjavajući to njegovom „evolucijom“! A kako bi drugačije Nole to činio, nego da sve pripremi i unaprijed zacrta njegov bijeg iz „rata za mir“ iako takva odstupnica unaprijed kod razumnih ljudi i onih koji proučavaju to vrijeme zla pada u vodu i potpuno je besmislena, ali Kilibarda ide dalje i ne brine za sumnje i poluistine koje vješto inkorporira, namješta za ono što će mnogo kasnije objasniti, reći, protumačiti i kao krunskoga svjedoka pozvati i dokumentovati samo riječima i ničim više koje su pod velikim znakom pitanja, jer se mogu tumačiti na razne načine, a on neargumentovano o svemu tome priča, bez nekog zapisnika ili drugih dokumenta koji se mogu provjeriti. Tako sve ostaje na riječima i tumačenjima N. Kilibarde, njegovim tvrđenjima ili ređenju „istine“ u ispovijestima da izgleda kao nenamješteno, a upravo je sve od njega samoga izrežirano u njegovoj ispovijesti, naravno začinjeno nekim dosjetkama, pričicama, pikanterijama i tako dalje. N. Kilibarda bi rado htio da se upoređuje ili mjeri sa ličnostima visokih političara i državnika ili makar da bude tik uz njih. Kad mu se god pruži šansa ili je on sam stvori vještim manipulisanjem iz njegovih ispovjesti i dogodovština onda je on iznad njih svakako i to (po)kazuje primjerima, kao prethodno navedenim prilikom prijema kod S. Miloševića. „Kasnije ću u procesu političke evolucije sklopiti izborni savez sa liberalima, a na kraju i sa Milom Đukanovićem... Zato će me velikosrpska elita definitivno ekskomunicirati, i svrstati u ovijane izdajnike srpstva. Rastislav Petrović me zvao novim

146

Drljevićem i drugim Štedimlijom“. Na svakom planu političkoga djelovanja u brojnim susretima bilo to sa finansijerima ili pojedinim političarima visokoga ranga i državnicima Kilibarda grabi priliku da svoju ulogu u svemu prikaže kao bezazlenu, naivnu i ne toliko uspješnu i značajnu, ali veoma „evolutivnu“! Eto on je tu kao lider jedne velike i brojne opozicione stranke koja u Crnoj Gori ima mjesto, ali nije toliko zainteresovan za politiku, tek toliko da ima stranka nekoga na čelu pa sve je pod ingerencijama drugih političara i državnika! Takvu ulogu on plasira javnosti u svojoj „ispovijesti“ pa bi čovjek rekao, da nije čitao ono što je govorio i zagovarao, predvodio, popularizovao, propagirao i zavodio, da je Kilibarda tu nedužan u svemu i da ničim nije doprinio da nacionalizam zaživi, zapjenuša i proširi se izvan granica Crne Gore! On je takav nacionalizam promovisao i u susjedstvu sa istom onom snagom strasti i ostrašćenosti samo da bi zapalio mase i svoje ratnohuškačke namjere usmjerio onamo gdje je mislio i gdje su „uslužne“ opcije zahtijevale. Strast za osvetom i revanšizmom bila je ispoljena u punoj mjeri u njegovim ratnohuškačkim govorima i u samoj Narodnoj stranci, čiji su tadašnji članovi vodili nacionalističku politiku ispoljavajući mržnju prema narodima u susjedstvu, a posebno prema „inovjernicima“, prema kojima je Kilibarda bio krajnje isključiv tražeći da se odsele sa tih prostora odnosno sa „srpskih teritorija“! Promovišući takvu politiku zapjenušanog nacionalizma, začinjenu sa ratnohuškačkim pozivima Kilibarda je bio itekako svjestan svega što je činio i znao je vladati ukupnom situacijom, vješto koristeći mase za trenutne interese i usmjeravajući ih u pravcu gdje je trebalo tj. u pravcu „rata za mir“. Danas on nastoji da sve opovrgne i minimizira svoju nacionalističku politiku i ratnohuškačke govore, sve govoreći i „tvrdeći“ da je bio opijen „snovima i zabludama“, i (ne)svjestan onoga što je do tada činio. Činjenice i djela njegova govore da je bio potpuno svjestan onoga što je činio i da je sve usmjeravao u cilju ispunjenja sopstvenih interesa i postizanja političke popularnosti najvećeg i najuticajnijeg lidera iza kojega je stajala jedna velika i brojna masa ljudi spremnih da na njegov poziv pođu-idu u „rat za mir“. Od njega se to i očekivalo i on je takvu politiku upravo sprovodio svojim govorima i tu dileme nema. Političko „nevinašce“ sa šezdeset i kusur godina „nije“ znalo šta ga čeka a znao je uživati na funkciji lidera Narodne stranke i koristiti sve one privilegije i susrete sa visokim delegacijama stranim i domaćin, brojnim upoznavanjima i dogovaranjima sa predstavnicima stranih delegacija, diplomatama ili sa državnicima. Biće da je zaista Kilibarda toliko „naivan“ kako plasira u svojoj ispovijesti ali neuspješno da bi mu se moglo na riječ povjerovati, jer ga dokumenta, riječi, govori, intervjui i sve ostalo demantuju, i posebno kada se sve dovede u vezu počevši od dolaska u stranku pa sve do dana današnjega. Upravo se to zove pranje političke biografije i ništa drugo nije u pitanju, već njegov način i cilj da ostvari san da iz blata u kojem se nalazio i još se nalazi zbog svojega djelovanja u „ratu za mir“ on ostane čist ili malo poprskan blatom, ali tek toliko da bi i to bilo beznačajno. Takva „ispovijest“ ne može proći kod onih koji proučavaju političku ulogu onih stranaka ili lidera koji su imali veliku ulogu u kreiranju „rata za mir“ i podržavanju ratnohuškačke politike i nacionalizma zapalivši prostore i narode i uvodeći ih upravo u građanski rat. To su nepobitne činjenice na kojima se ogleda sva surovost politike i političara koji su bili neposredni učesnici i zagovornici „krvi i zla“ u „ratu za mir“. Sve što priča u „ispovijestima“ Kilibarda navodi vodu na svoju vodenicu kako bi se srpstva spasio i od njega utekao kao da mu ga je neko nametnuo, a on ga je prihvatio,

147

propovijedao i zagovarao, branio i propagirao i zbog njega ulogu lidera uzeo koju nije prepuštao nikome sve dok nije uvidio da od toga više nema koristi. Osjetivši opasnost da bi mogao biti prozvan kao krivac i pozvan na odgovornost zbog ratnohuškačke politike u „ratu za mir“ pred sudom u Hagu, on se već u „hodu vremena“ prestrojavao i pripremao teren da iskoristi svako poznanstvo i razgovor sa pojedincima, da se ugradi kao neko ko je bio samo naučnik i eto slučajem političar, lider Narodne stranke, na usluzi onima koji su je osnovali i zato će reći: „Nastojeći da skratim razgovor zapitah: „- A vi, šta se radi u vašoj akademiji?... Pobogu Kilibarda, kako vašoj akademiji. Valjda našoj... Pa i vama je jednog dana mjesto ovdje... Da li Vi gospodinu Krestiću ulazak u Akademiju mjerite količinom srpstva? - zapitah oštro. - Pa molim vas, ja tako nisam mislio - poče on da se brani. - Ako je potrebno da Knez Mihajlovom ulicom psujem crnogorsku majku, da bih ušao u Akademiju, onda me to nimalo ne interesuje niti mi treba - nastavih ja još osornije... Za članstvo u SANU otkada su počeli da se pitaju krestići, očito, nijesu bile dovoljni samo naučni rezultati. Trebalo je naučiti i da šeniš, služiš i da budeš Srbin po njihovoj mjeri. Trebalo je biti Bećković, Đuretić, Bataković. Mnogo se sada analizira koliko je ta elita iskoristila Miloševića za svoj projekat, a koliko je ona poslužila Miloševiću kao zamajac“. U svojoj nepotpunoj i nepouzdanoj (is)povijesti, sem ličnih imena ili naziva gradova i ponekih neobaveznih i nepolitičkih priča i događaja, Kilibarda se prisjeća i svojih dolazaka i boravaka u Bosni i Hercegovini kada je kao naučni radnik, pisac i književnik imao „dosta posla“ i kasnije kao političar prisustvovao sa svojom Narodnom strankom odnosno njenim članovima u pojedinim gradovima. „Prije početka višestranačja i formiranja nacionalnih stranaka u Bosni nijesam se sretao s Radovanom Karadžićem, ali sam u Sarajevu bio često prisutan. Tema moje doktorske disertacije bila je usmena književnost Bosne u 19. vijeku... Jednog dana, Nada Lazarević mi kaže da treba da idem u Trebinje na miting Srpske demokratske stranke. Odem u Trebinje ne samo ja već čitav vrh Narodne stranke“. Uvijek svoje dolaske Kilibarda zna da uopšti i uokviri sa drugim važnim političarima ili ličnostima sa kojima će moći začiniti ono što priprema da bi sve amortizovao i svoju ulogu postavio na tankim granama i beznačajnoj ulozi i to kao lidera srpske opozicione stranke, što automatski stvara privid podozrenja u ono što priča i pripovijeda kao i opravdanja da je on samo sticajem okolnosti bio pozivan i nevoljno bio učesnik svih dogovora i priča sa visokim zvaničnicima, a vodio je „rat za mir“! Dakle, N. Kilibarda u „ratu za mir“ tek toliko učestvuje kao neki strani novinar ili posmatrač na visokoj funkciju i ima ulogu „posrednika“ među zaraćenim stranama! Znao je uvjek „spasiti“ situaciju koje se mogla pretvoriti u nešto drugo i, takođe je znao, kako upravljati sa masama koje zvižde gostu ili govorniku i sve usmjeriti onamo gdje on hoće radi „stabilnosti“, ukupne situacije ili držanja pod kontrolom! „Dok govori Čengić iz silne mase umjesto eha čuje se i poneki zvižduk, a u jednom času i povik: - Ua Turčine! Odmah sam intervenisao i spriječio da se „Ua...“ slije u hor. - Braćo Srbi, da li se tako gosti dočekuju“. Sve je kod Kilibarde senzacionalno i dobronamjerno i to u vremenu jakog nacionalizma, a on kao lider u svemu uspješan i gotovo dobar domaćin, spreman da nategnutu situaciju uvije, omekša i razbistri ono što neko pokušava zamutiti ili pretvoriti u otežavajuću situaciju koja prijeti da plane ili da postane lako zapaljiva. I tako sve kod N. Kilibarde počinje sa mitinzima, metežima, srpskim nacionalizmom sa kojim se uvijek pripomaže ili bolje reći ubacuje jače faktore sa drugačijim ulogama od njegove, zatrovanim srpstvom i spremnošću za rat, a on je tu da „smiri“ situaciju i da

148

narod odnosno lako zapaljiva masa, ne preokrene situaciju u zlo i gore! E, tako mi toga i takvih mitinga i govora, bez mržnje i „dobonamjernog“ usmjeravanja sa „srećnim“ završecima svega onoga gdje se god pojavio N. Kilibarda kao lider srpskoga nacionalizma u Crnoj Gori, odnosno jedan od onih koji je zagovarao san o ujedinjenju srpskih zemalja. E sada se već dobro može vidjeti kolika je uloga N. Kilibarde za razliku od one koju plasira čitaocima tako vješto i podlo drugima stavljajući i dajući mnogo veći značaj učešća u „ratu za mir“ od sopstvenoga učešća, a on lider Narodne stranke!? „Jer, u toj istoj Foči kada ja stanem za govornicu pred binom se postroji grupa mladića, najviše ih bješe iz Lješanske nahije, sa kokardama, šajkačama a svi bradati. „Novakova garda“ pazi šefa dok govori i još ga prekida pjesmom: “Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada”. I na drugoj strani se dešavalo slično. Zavijorili su se turski barjaci, govori su postali zapaljivi. Ne zaboravimo, to je vrijeme kada zvaničnici iz Male Azije pričaju kako sanjaju državu od Kineskog zida do Ulcinja. To je i doba kada Vuk Drašković po Srbiji obećava sječenje ne samo barjaka turskog, već i ruke koja ga drži. Emocije je sve teže bilo kontrolisati, tenzije su narastale na tim mitinzima do neslućenih razmjera, najavljujući velike nevolje...“. I tako redom N. Kilibarda priča i navodi “primjere“ gdje je sve “primirivao“ naelektrisanu situaciju i „spašavao“ da se ne pređu granice normale! Svuda gdje je mitingovao bilo je bez „nacionalizma“ ili samo u „dozvoljenim“, doziranim i tolerantnim granicama. Tu su ga čuvale njegove „nacionalne garde“ i tu se igralo, pilo i pjevalo, a njemu to sve i „nije“ baš godilo ili je sve sa lakoćom kontrolisao ne prepuštajući se nacionalističkoj histeriji koju je svojim govorima proizvodio, a mase ga samo slušale! “Hladne“ je glave lako „kontrolisao“ svoje nacionalističke govore koji nijesu bili ekstremni, a (ni)jesu bili usmjereni ka „ratu za mir“!? Kontradiktornost Kilibardine „ispovijesti“ je mnogostruka i velika. U njegovim rečenicama gdje prikazuje stanje na nekom mitingu, a on je tu prisutan, sve je u granicama „tolerancije“ bez bojazni da se tako zapaljiva masa „ne može“ od njega samoga kontrolisati i sa njom upravljati! Već tada je nacionalizam žestoko bio počeo da zahvata sve veće gradove po Bosni i Hercegovini sa srpskim i muslimanskim življem i bogme u Crnoj Gori u kojoj su parole „rata za mir“ uglavnom bile usmjerivačke da se ide u odbranu svega što je jugoslovensko, komunističko, srpsko, samo ne i crnogorsko, tada nikako! To ni sam Kilibarda još uvijek nigdje ne negira u svojim govorima ili je izostavio da bi svoju „evolutivnu“ ulogu dramski začinio i izveo je na pravi način za brisanja onoga što je nekada radio i za ostale aktere „rata za mir“. Svi oni koji su iz Bosne i Hercegovine ili Srbije, oni su veliki krivci i glavni ideolozi i oni se nijesu osvijestili po instrukcijama jednoga ambasadora, koji je znao održati seansu i to samo jednom N. Kilibardi i uputiti ga na pravi put! Znao je to Kilibarda cijeniti i iskoristiti pa je i danas je na tom ispra(v)nom putu vrlo slavodobitnom za njega i isplativom sa osnovnim motivom da na svojoj političkoj biografiji iz posljednje decenije 20. vijeka ostavi što manje blata. Sa politikom koju je iznio u svojoj „ispovijesti“ Kilibarda nema čega da se plaši da bi mogao biti prozvan za ono što je činio i propovijedao „lijepim riječima“ iz vremena „rata za nir“! Sve je kod njega tako jednostavno i pomirljivo, dozirano nekom malo naglašenijom ali ne tako opasnom nacionalističkom euforijom iz koje se nije mogla proizvesti nikakva iskrica rata! Tako su držali govore, on kao lider Narodne stranke i ostali lideri nacionalističkih stranaka, a koje je on sve „smirivao“ kada je osjetio za to pravi trenutak da reaguje i, naravno, nije masi „davao“ mogućnost da bude izvan granica vjerske i nacionalne tolerantnosti!? Pazi boga ti, rekao bi i sam Kilibarda, kada bi

149

objektivno htio pristupiti sagledavanju brojnih činjenica i onoga što je vješto upleo u svojoj „ispovijesti“! Baš se sve tako desilo i to je ta „istina“ o njegovom velikosrpskom snu, Dubrovačkoj republici, ujedinjenju srpskih zemalja, granicama u kojima će biti samo Srbi, Dušanovom carstvu i tako dalje!? Sve je tako „bezopasno“ da ni sam čovjek ne može prepoznati pojave il uzroke koji su doveli do „rata za mir“ u kojemu je i on učestvovao i dao zamajac onima makar u Crnoj Gori, kao što je taj isti zamajac pripisao drugom ili ga stvarno prikazao da mu i pripada. U njegovoj „ispovijesti“ sve je moguće samo nije moguća njegova misija na mitinzima, jer je bila duboko „misionarska“, nenametljiva, blaga i blagotvorna sa dozom vejrske i „nacionalne toleranicije“, i tako dalje! Vidjećemo šta je još sve Kilibarda planirao u svojoj „ispovijesti“, jer smo još uvijek na početku njegove „objektivne“ i potpune ispovijesti, nevješte politike sa naivnošću i zabludama koje su ga pratile od početka 90-tih godina 20. vijeka pa sve do današnjih dana. Tako je njegovo učešće u „ratu za mir“ besprekorno i „naivno“, kao majke Tereze „mirotvoračko“ i sveto! Moguće da u nekom drugom dijelu neke hronike crnogorske, romana ili ispovijesti naiđemo i na riječi gdje je upravo Kilibarda proglašen za sveca i možda ćemo u Crnoj Gori imati sveca iz vremena posljednje decenije 20. vijeka, u kojem je i ratni huškač proglašen za svetitelja! Ništa ne bi čudno bilo, jer se čuda u Crnoj Gori nerijetko dešavaju. Zar Kilibarda već danas nije najveći čudotvorac i „mirotvorac“!? Ako ne bude proglašen za svetitelja onda postoji realna šansa da Kilibardu zbog „zasluga“ nominuju za neku evropsku ili svjetsku nagradu za mir! Ima mnogo razloga da on tako nešto očekuje od onih koji su ga nekada upravo postavili za „diplomatu“, jer je to stepenica više i visočije, a što da ne rekao bi on nekad u vremenu koalicije Narodna sloga (Narodna stranka i LSCG). S obzirom da već ima jednu medalju iz „rata za mir“ ova druga bi dobro došla kao medalja iz njegove „evolutivne“ faze za mir i stabilnost među susjedima, na čemu se on „osvjedočio“ svojom „diplomatskom“ karijerom, sve u „hodu vremena i promjena“, a sve iz „pragmatičkih“ razloga! Okićen bi tada bio Kilibarda i to dvjema medaljama i ništa ne bi bilo čudno, jer su pojedinci iz nekih ratova i za mnogo kraće političko djelovanje izlazili sa po nekoliko medalja, ordenja i lenta ili plaketa. Nikad nije kasno opet bi rekao Kilibarda, zato i strpljivo sada čeka, čuči i osluškuje svoj politički ili prirodni nerv šta će mu signalizirati, a on nepogrješivo reagovati i iskoristiti ukazanu šansu! Talas „mirotvorstva“ koji je zapljusnuo nekadašnje narode na rasparčanom jugoslovenskom prostoru imaće svoje heroje „mira“ iz „rata za mir“ i svakako da će se jednoga dana dijeliti jubilarne nagrade, a naravno da među nominovanima biće glavom i bradom Kilibarda, makar za ovu prvu deceniju 21. vijeka. Nadati se ili treba da se i to čudo desi i realizuje ideja koja bi potekla od „mirotvoraca“ iz „rata za mir“ i generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“. Ključeve mira u Jugoistočnoj Evropi ne drži niko drugi do Kilibarda, jer je svoju politiku sada posvetio upravo vjerskoj i međususjedskoj saradnji, toleranciji i „vječnom“ miru među njima! Ako ne može biti svetac, a onda može biti „dobrotvor i mirotvorac“. Neka se Kilibarda okane pretvaranja, izmišljanja i poluistina sa kojima sve u oblandama zamotava poslije onoga što je dobro znao, vidio, planirao, usmjeravao, zagovarao i liderstvom srpstva se zanosio i veličao, reklamirao i prikazivao kao njegov istinski borac i tumač prava na nekadašnje srpsko „Dušanovo carstvo“. Umjesto što piše ispovijesti, hronike, priče i tako dalje neka još jednom pročita sve ono o čemu je pričao i pisao, javno govorio i propovijedao! Ima video zapise pa neka gleda i sluša, a ima i

150

zapisnike sjednica skupštinskih, svu štampu i brojnu dokumentaciju sve svoje intervjue, naravno plakate-bilborde na kojima je reklamiran kao mesija srpstva i srpske politike, crnogorstva spasilac i (za)govornik nezavisnosti, pa neka upoređuje svoju ondašnju politiku u periodu posljednje decenije 20. vijeka i sadašnju iz prve decenije 21. vijeka. Neka uzme i sve analizira, jer toliko barem zna, pa neka zaključi „drugačije” i suptilnije onako u duhu današnjih integracija sa njegovim „novim” čitanjem i „tumačenjem” a sve sa „mekšim” i „ljepšim” riječima! Valjda nije još uvijek u „zabludi” i nije da mu opet trebaju ambasadori da se (o)svijesti ili (o)trijezni od brojnih „snova i zabluda” pa će se tek tada vidjeti u totalu i svome ogledalu. Neka jednom bude sam sa sobom i pred ogledalom. Neka tada kaže sve što o sebi zna iz vremena „rata za mir“ i jednom za svagda ispriča cijelu istinu o onome što se zbivalo, i u tome je aktivno učestvovao i sa kakvom je ulogom u svemu tome bio! Neka u svome ogledalu u totalu sagleda sebe, objektivno ispriča ono što zna i neka se dugo posmatra da ne bi pao u iskušenje pa i sebe prevario iz „pragmatičnih“ razloga. Ako bude iskren i posluša savjet napisaće drugi dio „ispovijesti“ onako kako je uistinu bilo. Ono što je do sada napisao samo je polufabrikat ili neke pričice za radoznale, koji imaju potrebu za vazduhom samo da bi „disali”! Dvije decenije političkoga života i rada su velike i nijesu onakve kavim ih je Kilibarda prikazao u ispovijestima, jer je krivicu i odgovornost na druge prebacio, a na sebe toliko malo da je beznačajno! Takva vrsta političke naive ne može proći ni kod politički nepismenih pojedinaca i toga se treba okaniti i strogo čuvati, jer činjenice su surove, a posebno što još ima svjedoka živih, a to bi trebao da zna nekadašnji lider Narodne stranke i danas „samostalni p(oli)tičar” Novak Kilibarda. Njegova politička biografija se ne može oprati snovima, zabludama, političkom naivom, a posebno ne političkim „čistunstvom” iz vremena „rata za mir“. Kilibarda ima posebnu moć zapažnja u masi i dobre procjene daljega dešavanja, barem tako kaže, a da li mu treba vjerovati!? Pored navedenog on „posjeduje” politički „nerv“ i vještinu manipulisanja posebno u radu sa masama, gdje nepogrješivo uočava one na koje može snažno uticati ili ih usmjeravati! A to mu je, svi su izgledi, specijalnost koja je svojstvena samo izvježbanim osobama školovanim za tu vrstu percepcije i otkrivanja slijeda događaja! „Sjećam se u Berkovićima jednog čovjeka koga sam zapazio u masi dok sam govorio. Gurao se nastojeći da se što više primakne bini i liderima na njoj“. Inače sa masama će u narednim događajima i godinama „rata za mir“ Kilibarda uveliko ovladati, a vidi se to u „ispovijesti” njegovoj kako zna usmjeriti masu ili je primiriti, uvijek naći „pravu” riječ da je „razoruža” i okrene sebi i svojim interesima! Da li je baš toliko „naivan“ Kilibarda da tako piše svoju „ispovijest” i prikazuje masovne scene sem sa jednim ciljem da sebe prikaže kao nevještu i nezrelu osobu, čistunca i naivca kao lidera koji se nije umio snaći? Da li je i danas takav ili malo zreliji pa je zato i danas na političkoj i javnoj sceni onako kako on to hoće i sve mu je dato i na usluzi, počev od medija štampanih i elektronskih, a posebno na televizijama privatnim i državnim. Vjerovatno da su to zasluge iz prošlosti i ništa drugo!? Političaru kojemu se ništa nije desilo niti dlaka sa glave falila, a prošao je sito i rešeto od početka karijere u Narodnoj stranci i lidera, pa do „samostalnog p(oli)tičara”, pisca, književnika i univerzitetskog profesora na državnom i privatnom univerzitetu, onda se nema šta drugo reći sem da su to samo „zasluge“ i „uslužna” djelatnost uz njegov izoštren sluh i „nerv“ koji ga nikada nije prevario. Zato je i opstao na političkoj i javnoj sceni u Crnoj Gori danas sa ulogom „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti. Onoliko

151

kriza i lomova u Narodnoj stranci proći i „rat za mir“ izgubiti, snove i zablude ne ostvariti i opet biti uspješan javni i politički djelatnik sa drugom potpuno suprotnom političkom ulogom i opcijom to je zaista za divljenje odnosno porazno saznanje da se samo tako može u Crnoj Gori živjeti i raditi. I sve je to bezbolno prošao i bogme unovčio, ako ne materijalno a ono sa mogućnošću otvorenih vrata da može pričati, pripovijedati, pisati i objavljivati i još uvijek u poznim godinama nastavu na visokoškolskoj ustanovi izvoditi i studentima onako „čedan” politički čistunac biti, koji se „osvijestio” od zabluda u kojima je dugo bio, pa opet nadahnuto proevropski predavati narodnu književnost srpsku, crnogorsku, hrvatsku, slovenačku, bošnjačku, makedonsku i tako dalje, a da se niko ne zapita sa kojim Novakom Kilibardom ovim sadašnjim ili onim iz minulih nekoliko desetljeća?! Kilibarda je u svakom trenutku znao da masi treba davati “dopinge” i to one sa njegovim govorima i zabludama! „Masi je neprestano davan novi doping... Okomljavao sam se na lažno bratstvo i jedinstvo. Razumije se, pominjao sam i jame i zločine nad srpskim narodom, a najviše sam govorio, kao što sam i bio povjerovao, da će se prekomponovati Jugoslavija u srpsku korist. Javno sam priželjkivao da se ukine granica između Crne Gore i Hercegovine i da u toj prekomponovanoj zajednici budu jedna teritorija... Danas kada se otkrivaju jame oko Foče, napunjene nedužnim ljudima, stidim se svojih riječi sa fočanskog mitinga...“. Sa oduševljenjem i samoreklamerstvom Kilibarda u svojim ispovijestima rado ističe šta je sve činio i dodavao da bi bio zapažen na skupovima i mitinzima na kojima je držao vatrene govore. Pa zar nije to propaganda koja je tada bila toliko negativna da je mase upravo pripremao, navodio i usmjeravao onamo kuda je on želio i samo im je trebao još poneki stih kao doping, ljepša i „mekša” riječ, pa se samo čekao trenutak da se mase pokrenu i nastane stampedo. Čekao se samo znak onih koji su sve to režirali i politički scenario unaprijed napisali. U svemu tome uloga lidera Narodne stranke Kilibarde bila je velika i presudna a kombinovana sa političkim interesima ostalih političara izvan Crne Gore, sa učešćem vojske i već pripremljenim paravojnim formacijama i dobrovoljcima tako je „rat za mir“ mogao da počne. „Ipak, najmoćnije aplauze dobijao sam govoreći o jedinstvu Crne Gore i Hercegovine, koje ne može niko razdvojiti. Dodavao sam da sam poluhercegovac, kao sestrić vojvodske i ustaničke kuće Vukalovića. Palilo je to, često su me zvali, molili da dolazim na te skupove“. Hoće N. Kilibarda da kaže i još da (u)tvrdi i ubjeđuje javnost da je bio u zabludi i naivi, (ne)svjestan značenja riječi vatrenih govora na mase sa kojima je volio eksperimentisati i navoditi ih onamo gdje će „rat i mir“ carovati zajedno sa svim liderima iz toga ratnohuškačkog harmonikaškoga zbornog kola na čelu sa liderom Narodne stranke. Prosto rečeno uživao je na mitinzima gdje je mogao govoriti koliko ga je grlo nosilo, a bio je u tome neumoran, barem prema onom što je u ispovijesti(ma) napisao, i naravno da je bio najgromoglasniji, najtiražniji govornik koji je oduševljavao mase, za razliku od drugih govornika koji su bili jedva čujni ili tek toliko zalijeka zapaženi. „Radovan Karadžić je dosta anemično izgledao na tim mitinzima. Kao govornik nije pokazivo karizmu, niti je on mogao da zapali masu...“. Godilo je Kilibardi što je uspješniji od svih govornika pa će nastaviti u „ratu za mir“ još žešće samo da bude prvi govornik kojega će mase željeti, rado slušati i poslušati i sa kojima će biti na glasu. Kada je sve prošlo on će okriviti te iste mase, kojima je držao zapaljive govore, zato što se rat vodio! Drugim riječima, Kilibarda hoće reći da ga nijesu

152

tako pažljivo slušali on ih ne bi predvodio i ne bi bio na čelu jedne srpske stranke nego u kolu drugih stranaka! Tada mu je odgovaralo srpstvo i mitinzi, mase sa kojima je dosezao do nebeskih visina. Činilo mu se tada da Bog nije daleko i da mu je na dohvat ruku i u toj ulozi se „nalazio“, uživio i (na)uživao. Bio je tada ispunjen u potpunosti, a „snovi i zablude” počeli da se ostvaruju onako kako ih je sam smišljao, a za kojima je žudio još od početka osamdesetih godina kada je istjeran iz Komunističke partije - Saveza komunista. Potajno je sve pripremao i želio osvetu, a šansa koja mu se ukazivala na mitinzima nije ispuštana iz vida pa je samo ugrabio pravi trenutak kada su mase divljale, kada su ga svi slušali i kada mu se najviše vjerovalo. Tada je postao lider, veliki govornik koji je znao ugoditi masama! Znao je da je postao neprikosnoveni govornik i lider Narodne stranke koji je okupljao istomišljenike, simpatizere, radoznale, pismene i nepismene, doktore nauka, ljekare, obične ljude i seljake, članove stranke i ostale koji su dolazili samo da vide i čuju govornika Novaka Kilibardu! Oni koji su osnovali stranku sve su budno pratili i zajedno sa njim usmjeravali pojedince, grupe i ujedno mase. Temperatura na mitinzima je rasla a on je žario, palio, razgarao i dolijevao ulje na vatru govorima sa vješto odabranim stihovima iz narodne poezije i sve je plamtjelo. Danas taj isti Kilibarda u tome ništa ne vidi već je samo bio „naivac“ koji je (upo)trijebljen!? Kada je „rat za mir“ završen tada se i „uslužna“ djelatnost promijenila i onda je nastalo novo vrijeme u kojem se išlo „mirom protiv rata“! Tada se počeo mijenjati i Kilibarda. Procijenio je, na osnovu svojega unutrašnjeg „nerva“ koji ga nije varao, da se mora hvatati druge politike, pa je tako nastala njegova „evolucija u hodu vremena i promjena“ iz „pragmatičnih“ razloga, a „nova“ politika, procesi i događaji sve je bilo nametnuto od Evropske Unije ! Znao je Kilibarda dobro uočiti i naslutiti šta se sprema i koji su vjetrovi već tada počeli da duvaju i kako se zahuktava međunarodni sud pravde u Hagu. Haški tribunal će početi da radi sve većim kapacitetom od sredine posljednje decenije 20. vijeka. Sve je to vidio (ne)svjesni i „zabluđeli“ N. Kilibarda i na vrijeme se počeo otpojasavati i oslobađati svoje političke prošlosti, koja više nije bila tako plodonosna, a koja je svakoga trenutka mogla da ga odvede na drugo nepoželjno za njega mjesto, pa je odbacivao jednoga po jednog druga, prijatelja, stradalnika, člana partije i grabio onamo gdje će se uključiti kao da se ništa prethodno nije ni desilo i sa „novom“ političkom „opremom“, suptilnim i „mekšim“ riječima, „drugačijim“ čitanjem i „tumačenjem“ stao na drugi kolosjek samo različitoga smjera-pravca kretanja. Već tada se vješto oslobodio brojnih vagona iz prvoga voza zvanoga „rat za mir“ i dijela tereta pa uskočio u voz posljednjega vagona koji se kretao drugim kolosjekom - suprotnoga smjera i prihvatio se „nove“ politike integrativnih i evropskih procesa, dobrosusjedstva, tranzicije i evropeizacije. Tu politiku će stidljivo početi da zagovara i vješto zamotava u brojne oblande pokrenutih političkih procesa evropskih i evroatlantskih integracija, koji su počeli dolaziti od Evropske Unije od kraja posljednje decenije 20. vijeka ili nešto odmah poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. U pauzi koja je nastala poslije Dejtona Kilibarda se presabirao i politički počeo da modifikuje svoje nekadašnje smjernice, „snove i zablude“ i neosjetno ih po malo uklapao u još uvijek za njega (ne)jasnu evropsku politiku kojoj tada nije bio vičan, ali jeste osjećao da se radi o nečem novom i za njega prosperitetnom. Njegovi govori, izjave i ostalo što je pričao ili propovijedao začinjavao je svojim „novim“ viđenjima, bolje reći modifikovanom starom politikom. S druge strane ostavljao je prostora da mu njegovi

153

dotadašnji istomišljenici, sljedbenici i posebno njegovi „eksperti“ ne mogu na vrijeme uočiti šta on zapravo radi i kuda smjera. Mora se priznati da ih je tada vješto nadigrao pa čak i izigrao. Vjerovatno da su oni iz najužeg rukovodstva Narodne stranke po nešto osjećali, ali ni na kraj pameti im nije bilo da njihov politički lider smjera da se (za)okrene i napravi salto mortale u politici i prihvati se nove „evropske“ politike a nekadašnju odbaci kao da nije postojala u njegovoj političkoj biografiji. Skidao je N. Kilibarda političke košuljice sasvim lagano i perfidno. Njegovo političko majstorstvo i manipulacije sa masama i pojedincima došle su do izražaja u primjeni i promjeni sa novim kursom politike u kojoj će on i dalje biti aktivni činilac političkih dešavanja na crnogorskoj sceni. Novi govori su vješto smišljani, dugo pripremani i uobličavani novom ideološkom matricom koju je vezivao sa svojim pragmatičnim razlozima, „novim“ stvarima i dnevno političkim događajima koji su bili na kursu politike koju je zagovarala Evropska zajednica. To je sva suština „evolucije“ N. Kilibarde i svih njegovih snova i zabluda sa kojima on pokušava javnosti zamazati oči i opravdati svoju političku prošlost pred licem pravde i onima koji će malo bolje prostudirati njega i njegovu ulogu u svemu tome za dvije decenije političkoga rada i djelovanja. „Harizmatična“ ličnost lidera Narodne stranke N. Kilibarde nije bila dovedena do vrha, već mu je trebalo još malo vremena. Međutim, događaji su ga pretekli! Na vrijeme je sve to shvatio i u „hodu“ se prestrojio. Procijenio je trenutak kada se treba zaustaviti, a to je bilo Dejton i nije imalo više smisla bilo šta nastavljati već se nanovo okrenuti i početi iz početka. Određene okolnosti i događaje kao i vatrene govore uspio je preraditi, prepjevati i iskoristiti iz njih ono što će mu valjati za vrijeme koje dolazi. Znao je da vješto sam sebe prepravi, prekomponuje i uklopi staro sa „novim“, iako krpljeno dobro mu je došlo i biće mu s ruke u novim događajima koji su se nazirali, a on ih je „osjećao“! Veliko je pitanje koliko je to njegov „nerv“ sve „osjećao“ da nije bilo onih koji su iz sjenke usmjeravali događaje i motrili na njegovu „uslužnu” djelatnost ! Iako je to bio politički salto mortale, zaokret za 480 stepeni Kilibarda je istrpio sve turbulencije i kao „nov“ pokušao sebe prikazati kao političkoga “čistunca” koji je igrom slučaja „naivno“ bio prisutan u „ratu za mir“, a govore koje je držao samo su bili dobro došli za njegovo vježbanje i pripreme za rad sa studentima, jer je u vrijeme „rata za mir“ (ne)redovno izvodio nastavu na Univerzitetu. Ostavio je mase, a prigrabio se druge političke klase, klupe i kase. Prišao je onima protiv kojih je bio žestok politički borac i kojima nije davao za pravo da postoje Crnogorci već samo Srbi u Crnoj Gori, niti crnogorska nacija, iako se valjda (ne)rado „(pri)sjetio“, svakako, razgovora sa onima koji su još tada i njemu govorili da Crnogorcima priznaje naciju! Sad mu nije bilo teško ući u nove koalicije. Ušao je u koliciju sa Liberalnim savezom Crne Gore kojega je ostavio ili se sa njim politički razišao, pa prišao mnogo jačem političkom protivniku DPS-u i SDP-u kao koaliciji „Da živimo bolje“. Tako je činio sve do današnjih dana, kada u slobodnom vremenu priprema nova književna djela i prisjeća se događaja koje će opisati u nekoj drugoj „ispovijesti“ sa mnogo zapleta i naravno biti “preporođen” i “oslobođen” svega, samo što neće imati priliku da dovrši svoju “harizmu”, što će mu ostati trajna rana, a bila mu je ne tako davno na dohvatu ruke. Bio je govornik, lider, žario je i palio mase, izigravao klovna, pajaca i lidera, uvjeravao one koje je vješto obmanjivao i sa kojima je manipulisao. Bio je na “uslužnom” političkom zadatku tada i sada, a povjerenu uslužnu djelatnost je veoma

154

dobro odradio i to „bez“ ikakve materijalne „koristi“ on tako „mlad“ i „naivan“, a svi drugi su se (o)koristili i njega “iskoristili”, a najviše njegovi „eksperti“ koji su ga onako (od)bacili na davši mu da mandat lidera zaokruži na desetogodišnjicu osnivanja Narodne stranke! To mu je velika žal, bol i tuga! Samo da hoće biti stvarno iskren makar pred samim sobom i ogledalom pa reći sve što je „zaboravio“ o „ratu za mir“! Vjerujem da bi iz ogledala njegov lik - alter ego - prasnuo u takav smijeh da bi se i on sam zacenio, jer za sada sopstvenog političkog srama i stida ili crvenila nije spoznao. Jednoga dana progovoriće Kilibarda o punoj istini iznijetoj u „ispovijestima“ u kojoj je sve ispričano nepotpuno, nedorečeno, romansirano, djelimično tačno i fragmentarno sa prozivkom ili pozivom na stvarne ličnosti i to je cijela istina u njima, a ostalu su poluistine i fikcije autora ispovijesti. Kad tad proučiće Kilibarda ono šta je kazivao i pisao, analiziraće i iznijeće makar to ostavio da bude otvoreno kao što rekoh i 2132. godine na totalno pomračenje Sunca, koje će gledati neke druge generacije i čitati ono što je zapisano, makar samo dio od svega. „Za mene i Raškovića politika je hobi, za Karadžića i Miloševića - zavjet. Radovan Karadžić je došao jedan jedini put na moj miting. Bilo je to u Nikšiću... U toku rata u Bosni, sa Karadžićem sam se više puta čuo telefonom a vidio sam ga svega dva puta“. Ne sjeća se dobro Kilibarda svih susreta sa Radovanom Karadžićem, jer zaboravlja još jedan od susreta gdje su sva trojica i Radovan, Novak i Jovan Rašković. Nevažno koliko je susreta bilo, ali je mnogo važnije što Kilibarda sada u „ratu za mir“ svoju ulogu lidera zanemaruje i sve prepušta drugima J. Raškoviću, M. Martiću, R. Karadžiću i ostalima, a sebe (o)stavlja u drugi plan u nekoj dalekoj pozadini gdje se o njemu niko ne brine, a ipak iza sebe ima već veliki broj mitinga na kojima je stekao veliku slavu, brojnu posjećenost, veliku slušanost i skoro “harizmatsku” ličnost! Dakle, Kilibarda već uveliko u „ispovijestima“ rado mijenja svoju ulogu lidera, na mitinzima „teško“ stečenu, za sve ono što će se kasnije dešavati i rado ustupa drugim ličnostima i prepušta im vođenje rata, sa njima druguje, putuje, gostuje, vodi neoformalne razgovore, pije i jede, leti i zabavlja se, ide kuda mu drago i to sve „iz hobija”, a ne za vjeru i otadžbinsku dužnost na koju je zaboravio kada su se dostavljali vojni pozivi i kada je prisustvovao na Ćemovskom polju prozivkama odazvanih, a bogme treba istinu pravu reći i dobar dio na silu povedenih za pohode u „rat za mir“, njihovom postrojavanju i naoružavanju. Za slanje vojnih poziva građanima ili vojnim obveznicima Kilibarda je, kao lider Narodne stranke, dao veliki doprinos, iako takvu činjenicu danas prećutkuje u potpunosti, ni da je makar pomene ! Zna Kilibarda kada i kome treba dati prednost i uvaženost, visok rejting ratnih zasluga, a kome medalju za „lijepe riječi“ u „rat i miru“ od onih koji su vodili taj rat. Za njega baš ništa ne znači masa, niti hoće da razumije nepismenog, neobrazovanog čovjeka kojih je tada bilo na tom polju. Kao da nije svjestan, već u zabludi, pa ne zna za izreku „sa kime si takav si“ i to nekoliko godina zajedno. Hajde da je jedna ili dvije tri večeri ili dana, pa da čovjek kaže zapili se ljudi pa ne znaju šta rade i ko je sa kima i na kome su mjestu. Eto kakv je politički lider Narodne stranke bio „velika Srbenda“ N. Kilibarda. Teško je povjerovati i njemu samome u ono što piše, pripovijeda i zanoveta u svojim ispovijedima. A, tek, kako je onim koji tu ispovijest dobiju od njega prepušteni samima sebi da mu na riječ povjeruju ili da danima provjeravaju istinitost svega što je napisao, nekada zagovarao, mitingovao, putovao i zapovijedao, dijeli oružje iz kamiona on ili njegovi članovi stranke u kojoj je bio lider i bez čijega se znanja nije moglo dijeliti nikakvo oružje. Čovjek ne mora sve rukom dotaći i svakome udijeliti po pušku, može i

155

dozvolu izdati ili naredbu i samo mig uputiti svojim vjernim slugama ostrašćenim borcima za srpstvo i srpske zemlje i to je ono što N. Kilibarda od sebe odbija, a sve svodi na deskripciju bez dokumenata sem svojih sjećanja, naive i zabluda, kao osobe koja je već tada zagazila sedmu deceniju. Ko to danas ima vremena da istražuje, isčitava brojnu dokumentaciju i napise u štampanim i elektronskim medijima za period od gotovo dvije decenije, sem istorčara i još ponekih entuzijasta koji strpljivo prikupljaju dokumentacioni materijal i vrše obradu ukupnih podataka dajući analizu političke ličnosti ili portret jadnoga N. Kilibarde. Počeo je da mitinguje i da govore drži nešto prije 1990. godine i tako „naivan“ ušao u „rat za mir“. Nekolike godine proveo je gledajući i mrtve i žive, ranjene i iznemogle, razurene i spaljene domove, na svim stranama ratna zgarišta, kolone i konvoje izbjeglica i tako dalje. Čista „naiva” N. Kilibarde, ako mu ko povjeruje. „Nasjeo” je i Kilibarda na svoju propagandu koja mu je djelimično zamutila znanje sa fakulteta pa je i zbog toga jadan mogao da nastrada prilikom nekih posjeta i razgovora koje je vodio u toku rata! Siromah nije se znao snaći, jer u ratu kaže ginu ljudi, nestaju ljudski životi. Možete li mu vjerovati i zamisliti kako sve to zvuči i još kako sve to doživljava Kilibarda, jer prvi put „čuje” da se u ratu može poginuti i bogme „ukazuje” i Radovanu da koji čovjek ne pogine „...čuvaj se da ne pogine čovjek“!? Smiješno je i previše, iako je od Kilibarde! A, N. Kilibarda je rođen 1934. godine, i bogme imao je punih šest godina ili blizu sedam kada je rat započeo u onoj Jugoslaviji, a bogme sigurno u njegovim Banjanima gledao i vojnika neprijateljskoga i onoga vojnika koji je oslobađao domovinu. Gledao je i jedne, druge i treće i ko zna koliko vojnika i siguran sam da je čujao da ljudi u ratu ginu i tada kada je bio dječak!? A poslije rata sigurno je mnogo više slušao o ratu, čitao i čuo da su mnogi poginuli i iz njegovih Banjana, bez obzira na kojoj su strani bili i u kojim redovima neprijateljskim, oslobodilačkim ili onima koje su sarađivale sa neprijateljem-kolaboracionistima. Da li zaboravlja Kilibarda ono što je nekada govorio za borce sa dubrovačkoga ratišta na kojemu su pali mnogi mladi životi, a koje je on svojim vatrenim nacionalistički zapjenušanim govorima podsticao, hrabrio, zavodio i na kraju poveo da osvaja „srpski Dubrovnik“ a danas ni da ih pomene i izrazi svoju bol i tugu jer je za njihovu smrt značajno odgovoran, makar kao podstrekač - ratni huškač? Mada smo negdje na početku naveli citate iz njegove izjave, još jednom da podsjetimo N. Kilibardu na riječi: „Šta reći o crnogorskim borcima na frontu? Tamo je velika hrabrost ali i pogibija. To su podvizi za legendu... Naši su članovi veliki borci i besplatni rodoljubi... ”. N. Kilibarda kao da nije svjestan onoga na šta ih je podsticao da idu u rat, a tamo se, ipak, ginulo. N. Kilibarda tobože upozorava R. Karadžića da koji vojnik-čovjek ne pogine „...čuvaj se da ne pogine čovjek”!? Veliko je danas političko i lično licemjerstvo N. Kilibarde koji zna druge savjetovati i ujedno okriviti za „rat i mir” ali sebe ne vidi u svemu tome, sem kao „mladu nevjestu” koja se tu našla sticajem okolnosti, a bez ikakve odgovornosti, a kao lider Narodne stranke znao je jurišati na osvajanje „srpskih teritorija”. Dokle sa takvim licemjerstvom Novače Kilibarda, nekadašnji nacionalisto ostrašćeni, lideru Narodne stranke, koji si, ipak, znao nabavljati i dijeliti oružje i zagovarati „rat za mir”? Da li N. Kilibarda prepoznaje svoje riječi od kojih se nekada nije stidio, već na njima gradio političku karijeru? Čitajući „ispovijesti” gotovo da se može osjetiti njegovo prenemaganje od opasnosti da neko u ratu ne pogine! A da li zna Kilibarda u kojim se to građanskim ili drugim ratovima, koji su se vodili nekoliko godina nije ginulo ili ni kap ljudske krvi da se nije

156

prolilo?! Valjda se Kilibarda u svojim „ispovijestima” ne želi podsmjehivati čitaocima, pismenim ili nepismenim, obrazovanim ili onima koji su bili u „ratu za mir”! Za Kilibardu rat je takav, pa kad je tako kako priča sa kojim ciljem je njegova Narodna stranka, čiji je on bio lider, dijelila oružje? Neće valjda reći da su dijelili oružje da se sa njim spava a ne da se „igraju“ rata, kao i da je sve to igra i niko neće poginuti! Sve je to čista „naiva” Kilibarde u koju on najviše istine kaže kada stalno ponavlja da je ušao u politiku „iz hobija“ i da je valjda držao govore „iz hobija“ uvježbavajući poze sa kojima će studentima držati predavanja, pa sve dotle da je možda „iz hobija“ i dijelio oružje i slao u rat vojnike, takođe, „iz hobija“!? Takav „hobi” koji danas propagira N. Kilibarda koštao je mnogo ljudskih života, i za sve to snosi se puna moralna, materijalna i krivična odgovornost pred državnim organima ako je pravne države! Premnogo je toga što je N. Kilibarda činio u „ratu za mir“ čisto „iz hobija“. Takva „ispovijest“ ili „ispovijedi“ koju je napisao N. Kilibarda i servirao čitaocima, crnogorskoj i široj javnosti, jeste njegov humoristički način prikazivanja rata i ratnih događaja što je žalosno od osobe koja je svjesna onoga što se dešavalo u građanskome ratu na jugoslovenskim prostorima i gdje je on imao veliku ulogu. Morao je Kilibarda da pokaže mnogo više iskrenosti, ozbiljnosti, stida i srama, bola i tuge za ono što je činio u „ratu za mir“ i za način kako ga je „ispovijedio“, jer ono što je rekao i tražio kao oprost za sve što je njegova Narodna stranka učinila i on sam kao njen lider nije bilo iskreno niti pošteno od njega samoga. On je svjestan te činjenice, kao i činjenice da mu se ne može vjerovati na riječ u „ispovijesti“ sa poluistinama, bez velikog broja mnogo ozbiljnijih stvari i događaja koje je prećutao, ne nalazeći za shodno ni da ih naznači i mnogo toga što je karikirao i podmetnuo drugima, pojedincima, građanima, dobrovoljcima, vojsci ili masama. Mnogo toga je saopštio sve u cilju pravdanja svoje političke uloge u „ratu za mir“, naravno i drugih političara i sadrugova i boraca toga rata kao i pranja političke biografije svoje i drugih. Sve je tako vješto ispričano da bi umanjio svoju krivicu i odgovornost ili da uopšte ne bi odgovarao za ono što je zagovarao, propagirao i ratnohuškački zapjenušano govorio, direktno ili indirektno činio. Nije to bilo iz hobija, nego iz njegove namjere i pune svijesti sa kojom je upravljao masama, članovima svoje stranke i dogovorima koje je vodio u četiri oka ili oči u oči sa onima koji su vodili građanski rat. Neće valjda Kilibarda ubjeđivati nas kao čitaoce i javnost da nije ni jednog visokog oficira upoznao i sa njim vodio neki razgovor ili preko drugih ljudi kontaktirao i razmijenio neke dopise, naredbe, uredbe vojne, važne informacije i tako dalje. Zamislite rat koji Kilibarda zagovara, „vodi“ i opisuje gdje se ne gine i gdje nema vojnika, a baš skoro da tako ispada u njegovim „ispovijestima“. Kao malo se ratovalo, pustilo krvi, izginulo i raselilo se nekoliko stotina ljudi, popalile se neke kuće, izgorele neke štale, pokrale nekolike krave, opljačkano nekoliko kuća, stajali ili ležali neki pijani vojnici, bili dobrovoljci i popili nekoliko buradi vina i rakije, i tako se šenlučilo nekolike godine, a na kraju se on izvinjavao i prisustvovao godišnjici pomena palim žrtvama u Srebrenici gdje se bilo iskupilo na hiljade ljudi, a on je tamo stajao i nabio crne naočale pa nije mogao ni vidjeti koliko se ljudi okupilo!? Ozbiljnost Kilibarde nije na visini koja se očekivala od jednoga lidera Narodne stranke, koji je imalo velikoga udjela u „ratu za mir“ i on kao njen lider najviše je odgovoran što je nepobitno i ne treba dokazivati. Po istom principu sa kojim Kilibarda postupa i pristupa u ispovijesti da je u politiku ušao „iz hobija“ i ispada da mu je i rat bio

157

„hobi”, moglo bi se reći da sve što se piše o Kilibardi jeste „hobi” i da je to pisanje „iz hobija”. Međutim, kao čitaocu i prije svega kao naučnom radniku i istoričaru nameće nam se pitanje sa kojim je ciljem N. Kilibarda pisao onako kako je pisao, tvrdio, uvjeravao, dokumetovao, izvrtao, obećavao, mitingovao, govorio, držao zapjenušane govore, iz kamiona punog oružja naoružava ljude i tako dalje? Da li je izgovor „iz hobija sam ušao u politiku“ dovoljan da pokrije sve one radnje koje je činio Kilibarda ili je to učinjeno sa namjerom da sve obesmisli, da nema razloga za poziv na odgovornost makar moralnu i ljudsku pa jednim dijelom bogme i sudsku, krivičnu odgovornost. Šta to misli Kilibarda da sve svede na prazne priče i izgovore jeftine, naivu i zablude, političko čistunstvo i zasluge u pokretu za nezavisnost Crne Gore, kao da prošlost njegova ne postoji i zbog koje bi ga trebalo barem malo biti stid što je bio lider Narodne stranke. Kilibarda se izvinio i zatražio oprost i stavio tačku na sve sa riječima „bilo je što je bilo“, i nikome ništa, nema krivice niti odgovornosti, jer su „oni“ drugi glavni krivci!? E, ima i onih drugih krivaca sa manjom ili većom ulogom u svemu tome i poziva na odgovornost pa će drugi organi o tome suditi o kojem se stepenu odgovornosti radi i da li ima osnove za pokretanje krivičnoga postupka. To se u pravnim državama tako radi i tu nema mnogo šta da se priča i piše ispovijed ili ispovijesti da bi ga javnost rehabilitovala ili ne. Ako je Kilibarda već bio aktivni učesnik u svemu onome u vremenu njegove političke djelatnosti u „ratu za mir“ nema potrebe da je izbjegava, već je treba skinuti sa sebe u redovnom postuku pa neka ga aboliraju svake krivice. Ovo što on piše u „ispovijestima“ i javnosti i način na koji se pravda još više ga pozicionira u stepenu odgovornosti da tu nijesu čisti računi i da je svjesno prihvatio igru ili uslugu, koja je od njega tražena kao tadašnjega profesora i na koju je dobrovoljno sa velikim i nezajažljivim ambicijama na sve pristao. Čudna su zapažanja Kilibarde i posebno zapisi i opisi onih ruševina i grobalja na koja je nailazio „a crkva netaknuta“, dok se bijele muslimanska groblja i „...Porušene džamije, Muslimani, njih šezdeset od sto, od postojećeg življa, pobijeni i protjerani,...“. Kilibarda gotovo na mah procjenjuje i daje podatke u procentima šta je i koliko ljudi stradalo i protjerano! Na drugoj strani makar da pomene da je stradalo i srpsko stanovništvo, o tome ni jedne jedine riječi! Zašto, zar nije i tu ljudska krv se prolila i pale ljudske žrtve? Nevjerovatno da kuda god je prošao Kilibarda, a prolazio je kroz mnoga mjesta sa mješovitim stanovništvom nacionalnom i vjerskom strukturom, nigdje nije naišao niti zapazio, pa na taj način ni opisao, makar jednu srušenu srpsku kuću, oskrnavljeno groblje ili srpsko pravoslavno groblje koje je sa spomenicima palih ljudskih žrtava! To je tako neuvjerljivo i namjerno prikazano da se samo može zaključiti da je tendenciozno pisano da se dodvori drugoj strani i na taj način rehabilituje za ono što je činio tokom svojih putovanja, govora, mitinga sa dobrovoljcima iz njegove stranke ili mnogim drugim dobrovoljcima. Gdje je tu „ispovijest i istina“ N. Kilibarde i kako mu vjerovati na riječ u njegove opise? Zar misli da je čitalac slijep da ne poznaje ili da nije dolazio u mnoga mjesta o kojima pisac piše i po kojima je hodio, držao govore, pozdravljao se sa vojnicima, „osmatrao“ Dubrovnik, posjetio Višegrad, Foču, Zvornik i tako dalje!? Zar Kilibarda misli da čitalac ne razumije ili ne može razlučiti laž od istine i podmetanja koja mu podastire nekadašnji lider Narodne stranke samo da bi svoju krivicu iz „rata za mir“ odbacio ili umanjio? Takve vrste „ispovijesti“ su za one pisce koji potcjenjuju čitaoca i od njega nastoje da naprave slijepca i neznaca, koji će se

158

„prosvijetliti“ i steći „znanje“ samo ako bude čitao i vjerovao N. Kilibardi i njegovim „ispovijestima. Kilibarda je znao kome treba dati preporuku da ide sa spakovanim koferima u Hag, a mnogi su po njemu to zaslužili izuzev njega „naivca“, koji se tu za(b)luđen našao i nije se snašao već ostao tako nekoliko godina sa njima, a samo se čujao telefonom iz hotelske sobe ili kabineta i ništa više! Kome(n)dija rekli bi njegovi Crnogorci najcrnogorskiji kad Kilibarda opisuje šta je sve tako „bezazleno” radio u „ratu za mir“ i to sa onima koji su u Hagu. Njega Haški tribunal „neće“ bez valjanih razloga, i zašto bi kad je on „samo“ držao govore, a mase ga na to „tjerale“, a on dao ga Bog znao naizust mnogo pjesama i „pravih“ stihova iz narodne poezije pa samo srpske pjesme ili stihove recitovao i tek tako širio propagandu, „besplatno“ tumačio svoja naučna djela! Sve je radio potpuno besplatno samo da mase navede da pođu u rat! To je „rat za mir“ koji je N. Kilibarda vodio i zato je i nagradu dobio, orden kojemu niko ne može da u trag uđe, a on zna sve koji su ga dobili i ne nose ga već ga sakrivaju vještije od njega. Još samo nedostaje da taj orden kao „Dubrovačku republiku“ prikači kojem drugom članu Narodne stranke nekadašnjem ili sadašnjem. Neće nikoga i to iznenaditi, jer je od Kilibarde, pisca, književnika i „samostalnoga p(oli)tičara“, borca za mir i nezavisnost i svaku vrstu tolerancije pa makar ona bila i zanovetanje kao kada opisuje svoja putovanja. Kod njega je sve slučajnost i svaki susret njegov sa opozicionim liderom je slučajnost u foajeu, prilikom neke rasprave, skupa, sjednice i tako dalje, a sve onako se potrefi i namjesti baš kako mu odgovara priči koju od početka u „ispovijestima“ prede. „Sa ove distance počinjem da vjerujem da je i sam Bulatović, kao inteligentan čovjek u to vrijeme, uočavao moju srpsku nepostojanost pa je htio da preduprijedi neki moj manevar u pravcu liberala“. Sve je moguće i Kilibardino crnogorstvo u srpstvu i srpstvo u crnogorstvu u „ratu za mir“. A po tom principu zašto ne bi bilo da je Kilibardino crnogorstvo bilo nepostojano i da su neki političari upravo u njemu vidjeli veliku dozu nepostojanosti crnogorstva i baš ga zbog toga i izabrali za predsjednika stranke, makar radi političke neke ravnoteže u tadašnjoj Crnoj Gori! Moraće da se nekad zapita Kilibarda i sebi da odgovor ili istinu saopšti u ispovijestima! Hoće Kilibarda da zbuni čitaoca kao da je proteklo vrijeme tako davno i da nema svjedoka, niti učesnika, a ni zapisa i ama baš ništa sem njega kao učesnika, svjedoka, pisca i pripovjedača koji priča „istinsku“ najcrnogrskiju istinu u svojoj „ispovijesti“ i to je za svagda jedna i jedina njegova „istinska istina“ u koju se on može zakleti kad on to reče i gdje on odredi! Tako mi te Kilibardine istine iznijete u ispovijestima i hronikama, kao i one koju je nekada pričao. Neka ih uporedi i dobro izanalizira, samo mora još mnogo toga da reče, ako ima još gdje što zapisano, makar kod njegovih portparola ili sekretara u parlamentu crnogorskome, u slučaju da su sačuvani stenogrami. Nijesu ih vljada bacili negdje i zaturili da propadaju, jer će bogme valjati nekome da čuva svoj obraz, a „obraz je najpreči“, tako rekoše oni koji se boriše za njega i mitingovaše a sve za interese onih na vlasti, kao nekada Kilibarda pa i sada, a sve u svoju korist preko mase, građana i članova Narodne stranke. „Bilo je sve to lagano utabavanje staze kojom ćemo uskoro zajedno krenuti Kilibarda praveći Narodnu slogu za izbore u jesen 1996. godine. „Inicijativa o Narodnoj slozi potekla je od mene, a Slavko Perović ju je iznenađujuće brzo prihvatio“. Kao neko priznanje reda radi, makar da se nešto od „istine“ kaže Kilibarda „priznaje“ da je mijenjao svoja politička mišljenja ali odmah nalazi razloge zbog kojih je

159

to često činio i tu su njegova opravdanja. „Činjenica je da sam svoja prvobitna politička uvjerenja mijenjao ne radi političke karijere nego analogno saznanjima“. U svemu tome od svega je najčudnije kako nije svoje zablude na vrijeme vidio nego je uz pomoć ambasadora na „seansi“ sve objašnjeno i utuvljeno u njegovu političku tintaru - glavu, tako da je sada potpuno čist, bez ikakvih zabluda!? „Kada sam god uvidio svoju zabludu, podastirao sam to činjenicama. Da nijesam smijenjen, bolje reći potjeran iz Narodne stranke, vjerujem da bi danas drukčije izgledala politička scena Crne Gore“. „Dobro“ je što politički umni Kilibarda podastire zablude činjenicama!? Njegove su zablude decenijske i kao takav zabluđeli intelektualac ne bi mogao izvoditi nastavu na visokoškolskim ustanovama, jer je njegov intelekt zarobljen njima pa mu je potrebno liječenje, terapija makar od nekog ambasadora! Priznanje N. Kilibarde da je bio u snovima i zabludama ne oslobađa ga odgovornosti za ono što je činio u „ratu za mir“. Nadamo se da je toga (ne)svjestan! Žali Kilibarda što je smijenjen odnosno istjeran - potjeran iz Narodne stranke, a mijenjao bi on mnogo toge na političkoj sceni Crne Gore i pošao bi još dalje da u nastavim programima izmijeni mnogo toga što nije „suptilno“ i na „drugačiji“ način ispričano počevši od osnovne škole, preko srednje pa sve do visokoškolskih ustanova - do univerziteta! Mijenjao bi mnoge stihove ili bi ih galantno izbacio i preuredio mnoge romane, književna djela počevši od Stjepana Mitrova Ljubiše pa do kralja Nikole, i tako redom. Skraćivao bi sve ono što njemu smeta a što može da smeta i susjedstvu i regionu posebno onima koji su druge kulture, vjere i nacije, jer nijesu svi Srbi, a što je tek sada utvrdio!? Podstrigao bi N. Kilibarda gdje god mu se učini da je predugačko, zakinuo tamo gdje ga je premnogo, ispravio gdje mu se učinilo da je krivudavo, zamijenio gdje misli da treba mijenjati, zatro tamo gdje mu ne odgovara iz „pragmatičnih“ njemu razloga. Kod Kilibarde je sve bilo nepostojano i zato je on nedosljedan odnosno dosljedno nedosljedan i ne može mu se vjerovati, jer se on u „hodu mijenja“ i prilagođava „vremenu i promjenama“ koje njegov „nerv“ osjeća i predviđa shodno njegovome čulu i „uslužnoj“ djelatnosti. Ima on sposobnost i „senzore“ koji mu (na)javljuju promjene pa bi dobro bilo da se takvi ugrade za ona mjesta gdje vjetrovi ne duvaju, jer je zatvoren prostor! Smiješan je Kilibarda u svojoj „ispovijesti“ i opisivanju, a posebno u svojoj „naivnosti“ i „zabludama“ koje uvijek „podastire činjenicama“! Postojan je kao ono muklo slovo „a“ ili „e“ u engleskom ili njemačkom jeziku, koje još nije standardizovano u crnogorskome jeziku, a možda toga i nema ili je arhaizam?! Žali N. Kilibarda što nije „katalizator“ u strankama u parlamentarnom životu Crne Gore pa i samoj državi, jer bi mogao da izaziva reakcije, koje bi samo njemu godile i sa kojima bismo u Evropu bili bez čekanja, a u NATO bi nas primili trčeći već odavno. A tek demokratija, reforme, životni standard građana! Pitanje je veliko da li bi nešto ostalo a da ne bude reformisano „katalizatorom“ Kilibardinim, kako reče „kao u hemijskom procesu“!? Šta sve neće Kilibardi panuti na um i žali bože što nije rođen sto godina ranije da ispravi sve ovo što se od tada dešavalo, a posebno kod dinastije Petrović i u Njegoševom „Gorskome vijencu“, a tek dalje unazad prije tri - četiri vijeka on bio onda „znao“ sa Turcima - Osmanskim carstvom kako živjeti i izgrađivati dobrosusjedske odnose, a tek danas integracije i tranziciju!? Sve bi Kilibarda ispravio shodno današnjim evropskim procesima i svojim političkim interesima i uvjerenjima! Šta bi tek bilo sa srpstvom i crnogorstvom o tome danas nećemo pretpostavljati, jer svakako da naslućujete

160

šta bi N. Kilibarda mogao unijeti u istorijske procese i događaje, a tek bi njegova ekonomija bila posebna priča“!? Vjerujem da sa njegovim promjenama, izmjenama i vizijama parlamentarizam bi odavno bio u Crnoj Gori, a demokratskim reformama ne bi bilo kraja iha-ha-ha-iha-ha! Njega su svi „oštetili“, iako je sa svima njima u dobrim odnosima i svi ti koji su ga „oštetili“ vratili su mu mnogostruko unapređujući ga ne nekim nezasluženim položajima i funkcijama, kao na primjer „diplomatskom“ karijerom, što je presedan, a bogme nije bio ni tako mlad da započne diplomatsku karijeru, gotovo je bio prisuka sedamdeset ljeta, a bio je „mlađani“ penzioner, mada u Crnoj Gori nije bio jedini koji je kao penziner na nekoj državničkoj visokoj funkciji. To je nije bio slučaj niti kakvo čudo neviđeno, već je to bio običaj da te vlast stavlja đe ti hoćeš ako si joj po volji i ako (ho)ćeš da slušaš kako ti se kaže. Nema toga zakona u državi Crnoj Gori što se ne može mimo njega, pa ne pomažu svi pravnici i advokati, jer rođak je u pitanju, brat, stric, ujak, svastika, kum, tetak, zet i ko zna sve koja bliža ili dalja rodbina, jednom riječju nepotizam visokoga stepena na sceni u „(p)ravnoj“ državi kao što je sada nezavisna Crna Gora! Ajde majčin sine, što bi rekao Kilibarda nekada, suprotstavi se sili i vlasti u Crnoj Gori ! Međutim, za Kilibardu mjesta i funkcija koliko hoće(š) i to u periodu za njega najplodnijem višestranačkom životu u kojem se on dobro snalazio sve sa fotelje na fotelju ili tu malo s kraja, ali uvijek u vlasti. Opozicija i pozicija je „kao rasiječena jabuka“ rekao bi Kilibarda za DPS i SNP ali se to može reći i za današnju parlamentarnu opoziciju i to je činjenica nepobitna. Svi se „bore“ i ubiše se da smijene režim, a njima dobro sa istom tom vlašću pa jadni narod zamajavaju kao ono Kilibarda mase, građane i pojedince što je znao zavoditi. Sve je isto „kao rasječena jabuka“ Kilibarda i vlast, opozicija i vlast. Novak Kilibarda, ponovio sam to nekoliko puta, vješto nastoji da plasira svoja pravdanja da bi ona bila tako (ne)postojana, ali ipak dovoljna da bi se mogla osjetiti tokom čitanja ispovijesti, pa će na jednom mjestu reći: „Uvjeren sam bio da je savez sa liberalima bio potreban i čitavoj Narodnoj stranci, da bi bukvalno oprala svoj obraz“. Za njega ništa ne znači što riječi tako iznijete u javnost imaju i drugu konotaciju, bolje reći mogu se tumačiti na pravi način onako kako je uistinu mislio nekadašnji lider Narodne stranke! Nijesu valjda LSCG i njegov lider pristali da se preko njihove stranke pere ono što se kod lidera Narodne stranke ne može nikako oprati i to N. Kilibarda baš preko njih da pere, a da se gospodin Slavko Perović ne dosjeti šta to hoće tada moćni Srbin N. Kilibarda!? Čudna li je to zahvalnost i podizanje LSCG na političke ljestvice i to od jednoga do tada Srbina i srbovanja Kilibardinog koji gleda samo da se opere!? U osnovi njegove sveukupne politike jeste političko pranje svega onoga što je on činio u „ratu za mir“. Takvu politiku pranja svoje političke ličnosti i djelatnosti on je započeo krajem posljednje decenije 20. vijeka u koalicijama naročito. Eto, to je ono šta se u „ispovijestii“ Kilibardinoj otkriti može kao debela crvena nit za koju je on mislio da će ostati neotkrivena ili čak da će ostati nekoliko decenija vješto sakrivena. Isto tako i u mnogim govorima, koalicijama ili izjavama i intervjuima, a nešto i u „Crnogorskoj hronici“ Kilibarda nastoji po svaku cijenu da spere blato koje nosi od početka posljednje decenije 20. vijeka. I to se ne može sprati ma kako nastojao da to odradi a posebno ne sa strankom Liberalnog saveza Crne Gore. Vješto je to Kilibarda podmetnuo i smislio da na taj način prenese dio svojega političkoga obraza i na koalicionog partnera u Narodnoj slozi. Da li je to primijećeno od strane LSCG i njegovoga nekadašnjeg lidera nije mi poznato, a

161

vjerovatno da jeste, i nije u ovom slučaju ni bitno za ovo što pišemo i nije to bila naša namjera već naglašavamo takvu činjenicu, kojoj nije mjesto tu i koja ne stoji onako kako je data od Kilibarde. Šta je mislio to je i rekao u „novoj“ ispovijesti ili hronici, a vjerovatno će ispraviti sve ono na što smo ukazali u cjelokupnom prikazivanju i portretisanju njegove političke ličnosti. Njegovu „ispovijest“ možete prevesti i kao ratnik i osvetnik ili od istine preko „snova i zabluda“ do podmetanja i pranja političke biografije Kilibarde. To je naše ubjeđenje koje je zasnovano na obimnom činjeničnom materijalu i postignuto detaljnom analizom brojnih govora, izjava, intervjua i svega onoga što je Kilibarda saopštio ili je prenijeto u elektronskoj štampi i štampanim medijima, a da je nama poznato. Sigurno da je ostalo mnogo toga nepročitanog od brojne štampe, koja je prenosila njegove izjave i onako u cjelosti ili u izvodima donosila na svojim stranicama saopštavajući ih izvorno ili sa komentarima svojim cijenjenim čitaocima. Iako, dakle, nije kompletirano sve što je objavljeno, ipak, na osnovu velikog dijela pregledane dokumentacije, izvorne građa ili zapisa objavljenih u štampi, suština onoga što bi se pojavilo poslije našega pisanja i prikazivanja političkog portreta N. Kilibarde ne bi mogla biti izmijenjena, kao ni naše konstatacije ili zaključci koje smo saopštili. Upravo onako kako je i Kilibarda u „ispovijesti“ i naglasio: „Uostalom, istraživači našeg vremena daće ocjenu političkih događanja o kojima govorim“. Ovo je jedno moje gledanje i tumačenje događaja i brojnih izjava Novaka Kilibarda dok je bio lider Narodne stranke i kada je „evoluirao“, kako bi on to kazao „u hodu vremena i promjena“. Zna Kilibarda da je mnogo toga izostavio u svojim ispovijestima, ali se ogradio rekavši: „Velika pitanja ostavimo budućnosti“. Možda je zbog „velikih“ razloga, koje je imao, morao da izostavi mnogo toga, jer kaže: „ja pamtim samo ono što se nečim doima mene“! Da li se to što je izostavljeno samo njega „doima“ pa ga pamti ili mnogih drugih političara iz vremena „rata za mir“? Ostao je Kilibarda kao i do sada u političkome životu nedosljedan, nepouzdan, nedorečen, zakulisan, zamagljen i „pragmatičan“ shodno svojim političkim shvatanjima i „evoluciji u hodu vremena i promjena“! Njegova ispovijest kratko opisuje njegovu raniju biografiju iz vremena kada je „... bio narodni poslanik“. No kako kaže „Vlast je pusta slatka i zavodljiva pa i kad je obična imitacija“. N. Kilibarda se toga drži kao pijan plota i ni po koju cijenu ne ispušta „vlast“ iz ruku makar bila i „obična imitacija“, već čvrsto steže do posljednjega atoma snage fizičke i umne, pa makar bio u „snovima i zabludama“. N. Kilibarda je bio na čelu partije srpske provenijencije, pa je rado o tome pričao na brojnim skupovima podastirući to stihovima iz narodne poezije i to onim koji je on vješto birao, selektirao i plasirao. Volio je da priča i tu činjenicu da ističe: „Za mene je priča duši poslastica“! Kako kaže N. Kilibarda, držao je brojne govore prije rata na trgovima širom Bosne i Hercegovine, a u Crnoj Gori i prije i tokom rata i to treba on da naglasi. „Prije rata, odnosno na početku višestranačkog sistema u BiH, održao sam mnogo govora po trgovima i na tribinama u Bosni i Hercegovini“. N. Kilibarda uvijek nađe neki izgovor i nakači se na nekoga državnika, političara, savremenika ili davnoga prethodnika i svoje govore na taj način opravdava, pa tako kaže da je on o Muslimanima imao poglede shodno onima za vrijeme Petrovića. „A za takav odnos, moj politički odnos, prema Muslimanima motivisao me niko drugi no kralj Nikola Petrović“. Dakle, N. Kilibarda ima „adut“ da ono što je zagovarao na brojnim mitinzima bilo je djelo nikoga drugoga do Petrovića ili današnjih političara ili onih „političara“ iz

162

vremena dinastije Karađorđevića i Garašaninovoga Načertanija!? Jednostavno rečeno svi su krivi što su tako pisali, a Kilibarda „naivno“ prihvatao njihovu „politiku“ i na taj način on nema ama baš nikakvu „krivicu“! Čudno neko tumačenje i opravdanje za ono što jedan intelektualac koji proučava prošlost uzima ličnosti iz bliske ili daleke prošlosti i sa njima pravda svoju nacionalističku politiku, a kada mu budu odgovarale te činjenice on će se opet na njih pozivati da je to on tada tako mislio, a i oni prije njega su tako mislili! Za sve što je zlo ili naopako drugi su krivi, jer je on tako „bukvalno“ shvatio njihove „političke“ misli o vremenu od kojega je Kilibarda daleko barem sto godina. Ne smeta Kilibardi da uvijek potegne nekoga iz davne prošlosti i istovremeno ako ne uspije u svojemu naumu on to odmah opravda time što će reći da je tako mislio neki političar iz 19. vijeka ili neki državnik. Kilibarda kao malo dijete pravi se tako naivan u svojim shvatanjima ili tumačenjima koja mu u datom trenutku ne idu u prilog ili kasnije zbog njih mora da trpi kritike. Oni kojima je držao govore nosili su ga na krilima stihova kojima je podupirao svoje namjere i političke strasti, usmjeravao mase, a oni su ti koji su tako htjeli da ga (sa)slušaju i od njega čuju da li su u pravu, a on im je samo „pomogao“ pravovremeno i sa stihovima koje je upravo za takve prilike i namjere vješto podastirao. „Ja sam tako govorio, a u masi koja mi kliče bile su česte brade, šubare, kokarde i mrtvačke glave. Kao himna odjekivala je pjesma „Od Topole pa do Ravne gore“, a Pavle Đurišić, „mlad majore“ slavio se kao oslobodilac Sandžaka! Prema tome, akordi moje političke „pomirljivosti“ gubili su se u kakofoniji velikosrpskog vjersko-nacionalističkog urnebesa. Nijesam svirao nijedan instrument u tom orkestru predratne muzike, ali nijesam izrekao ni riječ javnog protesta“. I sa tim Kilibarda još jednom sve opravdava i zaključuje da nema tu nikakve odgovornosti ili se takav zaključak nameće i on preko toga olako prelazi čak ga i ne registruje! „Moje stupanje s nacionalnom gomilom po trgovima bilo je na neki način vjerovanje u mogućnost prekompozicije avnojevskih granica. Od stava o prekompoziciji granica počeo sam polako da odustajem i da ga ne pominjem poslije jednog razgovora sa američkim ambasadorom Vorenom Cimermanom“. Pa šta može biti „prekompozicija avnojevskih granica“ nego poziv na rat! Zna dobro Kilibarda da je u osnovi takvih „prekompozicija“ u pitanju rat i on ga sada samo vješto izbjegava i drugima - gomili ili masama nastoji podmetnuti, a on je „naivno“ u sve to samo vjerovao ali ne i zagovarao! Pa šta su tada njegovi govori značili i kuda su vodili? Zna on to dobro i vidi svoju veliku ulogu u svemu tome pa sada nastoji da se od nje nekako oslobodi, makar preko mase, gomile ili građana koji ga na trgovima pomno slušaju, a on samo govori njih radi, a s druge strane ubira političke poene sa kojima će graditi političku karijeru. A šta su do tada radili oni koji su ga osnovali i koji su od njega tražili samo „uslužnu“ djelatnost!? I o tome treba Kilibarda da mnogo detaljnije progovori, jer ih je svakako znao, ako ne sve ali glavne aktere nalogodavce svakako, a bogme i danas je svoje znanje i saznanje o svemu pa i o tome dobrano obogatio. Na talasu nacionalističkoga ludila i građanskoga rata Kilibarda gradio je političku karijeru i stekao slavu lidera Narodne stranke i bio u njoj neprikosnoven. Danas se Kilibarda svega odriče ili minimizira svoju političku ulogu u „ratu za mir“ i ne sjeća se „snova i zabluda“ o ujedinjenju srpskih zemalja sa kojima je na brojnim mitinzima pozivao sve da idu i osvajaju „srpskih teritorija“ i naravno da brane srpstvo. Takav „previd“ kod Kilibarde naravno da je uočljiv i očekivan zarad pranja sopstvene političke biografije. U tom i takvom naumu Kilibarda neće uspjeti pa makar napisao još dva toma „ispovijesti“.

163

Da li mu je ambasador, koji je pomogao da se poslije jedne seanse razgovora „osvijesti“ od brojnih zabluda onako u poznim godinama, zaista „pomogao“ da na vrijeme promijeni politiku koja više nije imala prođu, a on od nje mogao da zadobije veliku glavobolju? Ne dozvoljava Kilibarda, sem mogućnost, da je njegova Narodna stranka mogla imati uticaja na mase, ali je to tako bilo benigno da nije moglo djelovati više nego da se malo masama dade prostora da se razvesele, opušte i ništa više! „Retorika Narodne stranke, doduše, mogla je uzburkavati vjerske i rojalističke strasti građana. I tu ne treba abolirati Narodnu stranku. Pogotovo ne od njenoga uticaja na intenziviranje kosovske mitologije“. Sve što je radio i pričao on za to ima spremno objašnjenje i tumačenje u kontekstu dnevno - političkih događaja i ta njegova tadašnja retorika samo je služila za dobijanje nekih poena - glasova prilikom izbora i ništa više!? „Moja retorika u to vrijeme bila je da ne treba uzeti nijednu stopu hrvatske zemlje, ali i da Hrvatska ne smije pritisnuti nijednu stopu sprske zemlje. Da Dubrovnik ne može biti hrvatski, te od njega treba praviti simpatičnu državicu tipa Hongkonga. Upozoravao sam ako hrvatske oružane snage napadnu Krajinu, Srbija i Crna Gora treba da udare na Hrvatsku tamo gdje im je najbliže. Nijesam odlučivao a ta je retorika donosila glasačke poene. Međutim, ako se i sada te moje riječi tumače u kontekstu tadašnjih zbivanja, moglo bi se naći objašnjenja ako ne i razumijevanja za takvu retoriku“. Čime dokazuje Kilibarda svoje planove, objašnjenja, namjere ili smatra da je dovoljno se „prisjetiti“ i pozvati u pomoć „sjećanja“, snove i zablude za riječi izgovorene na brojnim „tribinama“! Šta drugo reći nego da se Kilibardi odmah odbije polovina od svega onoga što je činio u “ratu za mir“ jer je bio političar i još lider opozicionar, a ona druga polovina opet treba da se sagleda u „kontekstu vremena“ i onih istorijskih događaja iz bliske ili daleke prošlosti koju su zagovarali neki drugi političari ili državnici u 18. i 19. vijeku. Tada šta od svega ostane neka se zato Kilibarda pozove na odgovornost, a to je upravo ništa. Dakle, ono što zagovara u svojim ispraznim hronikama i ispovijestima u kojima zanoveta i podmeće svoju „istinu“ i poluistinu on time vrši političko pranje svoje političke djelatnosti u „ratu za mir“. A „uslužna“ djelatnost je u ovom slučaju ostala za neku drugu „ispovijest“ sa kojom ima druge namjere vjerovatno u cilju pranja političkih biografija onih drugih krivaca za odlazak u „rat za mir“! A tek šta će Kilibarda sa brojnim velikim planovima koje je ugovarao tokom „rata za mir“ ili o njima zabluđelo sanjao? Čista naiva N. Kilibarde koji tako drastično i bez ikakvih obzira moralnih drsko plasira javnosti koju podcjenjuje ili smatra da je maloumna i da neće shvatiti njegovu podrugljivu poruku, kao onu masama, koje je znao dobro da usmjerava i sa kojima je manipulisao. To je besprizoran i bezočan način prikazivanja činjenica i bježanja od istih, a sa namjerom prebacivanja krivice na istoriju i događaje iz prošlosti i naravno na ličnosti koje su djelovale u tim davnim događajima. Kada ne može da izbjegne nešto što je toliko očigledno on pribjegava samo konstataciji da je njegovo učešće bilo samo ličnim prisustvom ili pojedinih članova Narodne stranke, ali da su opet svi drugi bili moćniji od njega i da na njih on nije mogao uticati niti zaustaviti njihovo djelovanje. Dakle, opet Kilibarda prebacuje veliki udio u krivici na drugoga, a svoju i ulogu članova Narodne stranke stavlja u poziciju onih koji su se našli u (ne)obranom gožđu. Kao da Kilibarda hoće dokazati da je upravo on u „ratu za mir“ bio izmanipulisan, a ne da su pojedinci, grupe, dobrovoljci, građani i mase od njega, kao tadašnjeg lidera i političara, bili izmanipulisani brojnim njegovim govorima i ratnohuškačkom politikom pozivanja u „rat za mir“.

164

„Nije Narodna stranka svojim izjavama bila moćna da opredijeli JNA i Crnu Goru da krenu na Dubrovnik. Prije se može reći da se Narodna stranka svojim izjavama stavila u službu takvih kretanja i toga se ne možemo odreći. Uz to, naši članovi išli su na Hercegovinu i Dubrovnik“. I tako redom Kilibarda ide od mitinga do mitinga, preskačući one na kojima je bio mnogo nacionalistički zapjenušanije i nagovarao svoje članove i prisutne na mitinzima, usmjeravao mase, pojedince i građane, trasirao im put daljeg hoda i odbrane srpstva. Kilibarda tako bezbojno prikazuje svoju ulogu i kao potpuno golu i naivnu, a uz sve to slijed događaja opisuje nekim svojim perifernim učešćem i sa naravno udjelom drugih ličnosti i činilaca koju su tu bili od najvećeg uticaja i sa mnogo velikom političkom ili vojnom ulogom. Namjerno da Kilibarda bira manju ulogu u „ratu za mir“ a da glavnu prebacuje na drugu stranu odnosno prenosi je na JNA, jer se njegova Narodna stranka samo „stavila u službu takvih kretanja“. Takav način političke podvale je očekivan od lidera Narodne stranke N. Kilibarde, ali je neuspješan, jer je potpuno neistinit. Priznaće N. Kilibarda da su mu „seanse“ - tretmani sa ambasadorom stranim „pomogli“ i da je on konačno „progledao“ i rekao sebi da mora izaći iz „zabluda“ koje je nosio tolike decenije! Pazi, boga ti, kako to naivno a vješto Kilibarda plasira!? „Vratio sam se na teren trezvenog, tek kada mi je Cimerman tresnuo u lice: - Nema prekomponovanja granica, Vi ste u zabludi“! Bio je u „zabludi“ opijen onim što su ga mase prihvatale jer je bio njihov idol, heroj, zagovornik i ličnost koja će ih povesti onamo gdje njegovi stihovi usmjeravaju mase i građane kao i članstvo Narodne stranke. Kada se otrijeznio od političkog pijanstva, koje je trajalo nekolike godine i na kojem je on gradio uspješno svoju političku karijeru lidera, a koja mu je pružila brojne privilegije ne samo materijalne nego i one da ima susrete sa brojnim diplomatama, liderima i državnicima, onda je sve do tada dobro išlo. Ali triježnjenje je najednom bilo potrebno kada se uplašio da bi zbog toga mogao jednoga dana i odgovarati pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu i naravno „otrijeznio“ se i započeo novu politiku, prevrnuo list i sve iz početka sa novom ideologijom zamijenio je „rat za mir“ sa „mirom protiv rata“. I „bilo je što je bilo“, tako je nastao „novi“ Novak Kilibarda kao „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost?! Da li se tako može raditi i pravdati politička djelatnost ili samo tako nešto pripada N. Kilibardi?! Misli N. Kilibarda da je to tako jednostavno - objasniti i da će mu neko povjerovati i oprostiti njegovu prljavu političku ulogu u jednom nacionalističkom građanskom sukobu i ratu u kojem je on učestvovao, pa makar i vatreni govori bili usmjeravani „lijepim riječima“ ili stihovima iz narodne poezije, a koje je vješto servirao masama iako su kako bi on rekao to one „tražile“. E, bio je Kilibarda i tada potpuno svjestan i trijezan i znao je šta čini, a to njegovo „triježnjenje“ poslije nekoliko godina, kako bi on rekao „mačku o rep“ neka okači. Osnovna namjera u Kilibardinoj „ispovijesti“ jeste da sve obesmisli i da ono što ne može da zamagli podijeli kao krivica sa drugima, a najvećim dijelom da svoje političko djelovanje i odgovornost prebaci na vrijeme, nacionalističku euforiju, na bližu i dalju istoriju i događaje koji su sve to po njemu projektovali sa ličnostima iz minulih epoha, bilo političari ili državnici, vladari i pjesnici! To je Kilibardina zamisao koju on vješto ali neubjedljivo prikazuje svojim riječima kao „svjedocima“, ali plete je za neupućenog čitaoca i nove generacije koje dolaze, a svjedoke ovoga vremena on mnogo ne zarezuje, jer smatra da će mnogi od njih to izbjeći radi opšte situacije, mira u kući i da Evropa neće mnogo vrednovati ono što se piše i potencira upravo radi integrativnih evropskih i

165

evroatlantski puteva i interesa za dobrosusjedske i regionalne odnose sa vjerskom i nacionalnom tolerancijom. Na tu kartu igra N. Kilibarda i smatra da je to njegov „kec u rukavu“ sa kojim on danas igra pred javnošću. „Razloga za kajanje ima što sam bio u prilici da taj nož uzmem u ruke: put moje katarze još traje... Ne može se odreći da je zvanična vlast u Crnoj Gori osluškivala šta misli Narodna stranka“. Pokušava N. Kilibarda da tobože nađe makar dio krivice koja je toliko bezazlena, ali je ipak krivica od koje on neće da bježi već je plasira, a ona je tako naivna, bezazlena, bezbojna, nevidljiva ali je „krivica“! „Vjerovatno, kada bismo tražili neku unutrašnju krivicu, posebno moju, našli bi smo je u eventualnom uticaju mojih izjava na učvršćivanje njihove politike“! To je ta „krivica“ i „kec u rukavu“, karta na koju igra Kilibarda cijelo ovo vrijeme prve decenije 21. vijeka, ni veća ni manja unutrašnja koju svaki čovjek rekao bi on sa sobom nosi, a ne on koji je tada bio lider nacionalističke stranke spske provenijencije Narodne stranke, pa su svi njegovi govori bili puni „bola“ i „žala“ za onim što se moglo desiti i on je upravo tako i govorio i to je sva njegova krivica!? To je krajnja podlost jednoga visokoobrazovanog čovjeka i političara, koji hoće da se opere od blata političkoga, kao lider Narodne stranke i učešća u „ratu za mir“. Svi su drugi govorili i bili „opijeni“ jedino je on bio „trijezan“ i jedino njegove „legije“ nijesu bile alkoholisane! Samo se pitamo kako se onda otrijeznio i od čega je imao da se (o)trijezni kada je sve tako bilo? Uvijek i na svakom mjestu Kilibarda traži osobu, političara, državnika, stranku i tako dalje da podijeli sa njima krivicu, a svoj udio prikaže kao naivnost i bezazlenost govora koje je držao i stihovima podstrekivao samo da atmosferu upriliči i „razveseli“ mase kojima je držao govore. Da ih „razveseli“ i oni se „zamorno“ onako vrate kućama i zadovoljni prespavaju noć i sve tako iznova cijeloga trajanja „rata za mir“, a onda se Kilbarda „(o)trijezni“ uz pomoć ambasadora! Nema šta nego „ubjedljivo“ da ne može biti lažljivije od prikazivanja uloge u „ratu za mir“ koju je imao Kilibarda. To što se radilo sa ili bez njegovog znanja i formiranje jedinica i dobrovoljaca to je tako prosto i nevino da je sve svedeno na beznačajno učešće i na neslavan povratak ili čak put koji se nije realizovao već su se borci vratili sa pola puta!? Sve nam to priča bivši politički lider Narodne stranke N. Kilibarda i „dokumentuje“ riječima: „Narodna stranka nikada nije formirala svoju jedinicu da ide ni na Hercegovinu ni na Dubrovnik. Jednom je, s mojim znanjem, formirana jedinica da se ide u pomoć Srbima u Kninu. Prijavilo se u hotelu “Podgorica” oko 150 ljudi, ali je prema Krajini otišlo svega dvadesetak“. Sjajno! Samo dvadeset je otišlo, a i oni nijesu „oposlili“ posao zbog kojega su pošli, već su se vratili sa pola puta! Nema krivice, jer posao nije obavljen, a šta je takav način formiranja učinio i kako je uticao na javnost ili na one koji su „dobrovoljno“ ili samostalno išli u „rat za mir“ i ono „malo“ boraca koje je on prikazao, o tome ništa! Na tome su se sve vojne akcije ili operacije Kilibarde i njegovih vojnika i dobrovoljaca završavale!? Tako je „rat za mir“ trajao „nekoliko godina“ i tako je Kilibarda provodio ratne dane da bi primio orden i za to je dijeljeno oružje članovima i simpatizerima njegove stranke, moguće i bez municije! Moguće da će Kilibarda u drugoj fazi pisanja „ispovijesti“ prikazati „rat za mir“ bez ispaljenoga metka, a kako će objasniti onoliko poginulih u tome ratu i za to će Kilibarda naći „siguran“ izgovor ili ga je već pripremio, a možda će opet „vrijeme“ kao faktor i „promjene“ biti krivci za sva ratna dešavanja bez učešća političara sličnih Kilibardi! Opis ratnih zbivanja, onakav kakav on nudi čitaocima u svojoj „ispovijesti“ je jednostrano gledanje i prikazivanje svega drugoga samo ne ličnoga učešća i značaja njegove uloge u

166

sve mu tome. On priča kao da je došao neki strani izaslanik ili posmatrač određen od visokog evropskog predstavnika da razgleda i primjećuje sve što je nebitno za taj rat, čaurice, oteljenu kravu, sveščice i bukvar, poneku kućicu srušenu, vojsku bez vojničke discipline, a nikako da objasni kako su u tom i takvom ratu stradali stanovnici i toliki broj vojnika i ko je pucao ako se uopšte pucalo, rukovanje sa nekim visokim oficirima generalima JNA koji mu nešto raportiraju, a on to uopšte ne shvata o čemu se radi u „ratu za mir“! Kako su i da li su se vojske sukobile, a neprijatelja nigdje nema, sve je čisto iako u ruševinama, ali nema vojnika niti ko puca sem što se vojnici vesele i napijaju pa i onako dangubeći provode ratno vrijeme!? Takvoga rata bez ljudskijeh žrtava ili sa nešto „malo“ žrtava nije nigdje bilo sem u Kilibardinim „ispovijestima“, a zna reći za „...Srebrenicu, Srebrenicu, Srebrenicu, Srebrenicu...“, i toliko puta je u jednoj jedinoj rečenici potencirati čak četiri puta, valjda da pojača zvučnost ili pokaže svoju „bol“ u koju niko neće i ne može povjerovati, jer je bestidna i neiskrena upravo onakva kakvom je prikazuje u vremenu „rata za mir“. Takvo je, i još naivno Kilibardino opisivanje scene odnosno fotografije sa nožem. On, jadan držao nekakav nož, koji se tu slučajno našao, a fotoreporter ga baš u tom trenutku uslikao i objavio sjutri dan u štampi, pa se Kilibarda „iznenadio“ svemu tome i posebno „podvali“ koju mu je taj „novinar“ priredio! Čuda i podvale koje se dešavaju N. Kilibardi slična su čudima koja se dešavaju u Crnoj Gori. Takvim „naivnostima“ Kilibardinim nema kraja u njegovoj „ispovijesti“ i prikazivanju njegove političke uloge u „ratu za mir“, a sve sa ciljem da spere blato sa sebe i drugih sa kojima je bio u tome ratu, a sada ostao dužan makar za državničke položaje, funkcije i mjesta na kojima će biti postavljan. On će se „u hodu vremena i sa promjenama“ mijenjati „evolutivno“ kao kameleon koji bi presvisnuo od crvenila kada bi mogao vidjeti Kilibardu kolika se puta može promijeniti samo u jednome trenutku dok opisuje neki događaj ili svoje učešće u „ratu za mir“. Naravno da je nepobitna činjenica da je Kilibarda u Narodnoj stranci o svemu odlučivao i krojio kapu onako kako je on htio, a dijelom je imao i dobre pomoćnike „dvije sestre Batrićeve“ koje je dobro udao-udomio i nazvao „ekspertima“ iako on želi to prikazati kao ravnopravan odnos i zajedničko djelo u svemu. Evo šta jedan bivši član njegove stranke upravo govori i kako opisuje Kilibardinu „ispovijest“, koja se ni malo ne razlikuje od onoga što smo poslije dugog istraživanja i analize brojne dokumentacije napisali o Kilibardi kao političaru u totalu i svome ogledalu. Navešćemo kratke izvode iz toga reagovanja: „Prije nekoliko dana, u Vašem cijenjenom listu, počeo je da izlazi feljton „Ispovijest Novaka Kilibarde o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore“ u kome je g-din Kilibarda, na osnovu sjećanja, vezao za moje ime, niz površnih, netačnih i zlonamjernih izjava. Zaista ne mogu sa sigurnošću reći, šta je motivisalo g-dina Kilibardu da radi ovo što radi, ali oni koji ga malo bolje znaju i nijesu mnogo iznenađeni, što jedan u mnogo čemu bivši akter, na kraju karijere, poput ostarjele glumice koja ne dobija uloge, preko skandala pokušava da ostane u centru pažnje. Međutim, oni koji dobro poznaju g-dina Kilibardu, takođe dobro znaju da on ne radi ništa slučajno, odnosno ništa što ne donosi ličnu korist i da je ovo što on danas radi u stvari pokušaj, da je dio problematičnih radnji, koje je u ovih deset godina počinio, prebaci na drugoga, po mogućnosti na nekoga ko je izašao iz politike, pa nema moćnu zaštitu i predstavlja idealnu priliku, za ovako nečasnu rabotu. Srećom postoje dokumenti koji nijesu saglasni sa sjećanjima g-dina Kilibarde i mnogo toga prikazuju u drugom svjetlu... sve što g-din Kilibarda piše o nabavci oružja je njegovo

167

manipulisanje da nekako minimizira svoj doprinos u tom poslu. Neka je svima jasno, da se u Narodnoj stranci Crne Gore nije moglo ništa dogoditi i ne samo dogoditi nego i planirati a da to nije znao i o tome odlučivao g-din Kilibarda... Kilibarda je o Dubrovniku pisao 1991. u listu “Epoha” i ne može reći kako je imao skrivene misli...“. Dakle, sve je jasno i nema potrebe za komentarom bilo kakvim. Da li će se Kilibarda poslije ovoga što smo napisali „u životu često smijati od jada“ ili će konačno prići pisanju nove ispovijesti sa makar nekim istinitim činjenicama i njegovoj stvarnoj ulozi u „ratu za mir”, bez podjela krivice i svoje naivnosti, zabluda i triježnjenja od velikoga političkoga pijanstva u kojemu je bio ili će sa svojom naivnošću iz vremena ratnohuškačkih imati da podastre nove dokaze u vidu suptilnijih i drugačiji sjećanja? A povodom prikazivanja političke ličnosti Novaka Kilibarde samo ćemo iznijeti neke naslove ili opise, izjave o njemu kao ličnosti, koje su objavljene u štampi u Crnoj Gori ili izvan Crne Gore. Evo nekih naslova ili kratkih ispisa i izvoda iz zapisa: Ko je ovaj čovjek ? Novak Kilibarda (Penzionisani skandal-majstor ili oportunista); Novak Kilibarda govori o vremenu kada je bio u koaliciji sa Liberalnim savezom da nijesu imali novaca a za izbornu kampanju zajedno su gotovo uložili oko 300 hiljada maraka, barem prema nekim podacima koji su javnosti saopšteni. „Za ilustraciju, njihov najjači politički oponent - Narodna sloga - nakon višemjesečne agitacije sakupila je svega 300 hiljada maraka za izbornu kampanju”. „Glavni slogani kampanje upereni su, naravno, protiv lidera DPS-a: „Vratite pare”, „Tačka na pljačku”, „Bolje narodna sloga nego droga”, „Idite na Kipar” i slično. Uz to, Novak Kilibarda i Slavko Perović svaki miting počinju i završavaju uzdižući sinhronizovano dva i tri prsta, simbole jedinstva „crnogorstva” i „srpstva” u Crnoj Gori. Lider narodnjaka Novak Kilibarda smatra, bez obzira na rezultate izbora, da politički savez Liberalnog saveza i Narodne stranke znači „istorijski iskorak” za Crnu Goru”. „Ja sam priznao svoje greške i javno se pokajao. Poput Vilija Branta. I nijesam zbog toga imao problema u Sarajevu... To nijesu mogli da prihvate samo moji Srbi, pravoslavci... iza mene je stala čitava bošnjačka elita. Akademska, kulturna, moralna”. „Eksperti” mladi iz Narodne stranke gotovo da su nadmašili i samoga Kilibardu pa poslije opozicije koju je napustio jedan od njih, a koji se bavio ekonomskom analitikom i stanjem ekonomije u Crnoj Gori sada napreduje i došao je do visoke funkcije u Prvoj banci, dok se drugi malo pritajio stojeći u politički pripećak čekajući kako će se dalje odvijati događaji u Narodnoj stranci. To je slično onoj Kilibardinoj politici aktivnoga čučanja sve dok se ne ukaže šansa od nekog ambasadora ili faktora političkoga koji će ga osvijestiti i upraviti kamo treba! Prihvatio se da bude u njoj kao član Odbora direktora jer ima perspektivu-budućnost! „Prihvatio sam poziv zato što smatram da Prva banka ima budućnost”!? Svakako da se radi o „budućnosti“ ali čijoj i ko njome upravlja. A moguće je da i nijesu nikada bili stvarni već tobožnji politički rivali u ovih dvadesetak godina!? I tu je sasvim jasno stanje i poredak stvari, jer Prva banka je privatno vlasništvo, u kojoj imaju mnoga privatna lica akcije, pa uopšte „nije“ toliko važno da li ima konflikta interesa sa predsjednikom Vlade Crne Gore, jer se radi o rođenoj braći. Tu se odmah nalaze „pravi“ razlozi da u Crnoj Gori mora biti neko nekome, kum, rođak, drug, prijatelj, brat, stric i tako dalje pa tu nema nikakve dileme kada se radi o uskome prostoru i malome broju stanovništva u nezavisnoj Crnoj Gori?! A banke „moraju“ postojati, jer je sve privatizovano i tranziciono sprovedeno i to “transparentno”! Mogao bi i da o tome

168

koju riječ mudru reče Kilibarda, pa makar i „bilo je što je bilo”! Sve je regularno i na visokom zakonskom nivou!? A kako bi inače u Crnoj Gori moglo biti da nije tako?! N. Kilibarda se pokazao kao “borac i prvoborac” ne samo za srpska prava nego i kao borac i prvoborac za uvođenje crnogorskoga jezika i borac u pokretu za nezavisnost Crne Gore! Na više frontova N. Kilibarda je udarao i to veoma “naučno” i “utemeljeno” isto kao što je nekada govorio za srpski jezik, a sada zahtijeva novi crnogorski jezik sa istim argumentima. „Nedavno je crnogorski političar Novak Kilibarda tražio da se skupštinski materijali prevode na crnogorski jezik. - Novak Kilibarda je bio moj profesor, i evo me u apsurdnoj situaciji da branim srpski jezik od svojih profesora. Teško je ozbiljno shvatati ovakve njegove izjave - kaže Mihailo Šćepanović, asistent na Filološkom fakultetu u Beogradu”. U svojoj „ispovijesti” Kilibarda preskače mnoge izborne kampanje, kao na primjer i jednu u Andrijevici. Uopšte se ne sjeća „uspjeha” koji je tamo postigao, a i kako bi kada je imao nekih problema sa ženama koje su mu prijetile ili bogme pokušale da ga malo istabaju ničim drugo do metlama. „Kada je 1. maja davne 1998. godine Novak stigao na predizborni skup u Andrijevicu da... objasni potrebu za modernizacijom i transformacijom, ...dočekalo ga je tridesetak žena - s metlama”! Narodni guslar koji se tu zatekao, u svom epskom dijelu „Metloslom Novaka Kilibarde“, opisao je neviđenu dramu podno Komova: „Ali žene neće ni da čuju, nego mlate Novaka ko guju; Grdni kastig s Kilibardom puče, trideset žena metlama ga tuče“! Na sve to Kilibarda bi slično prokomentarisao. „Udario junak na junaka“! Možda je i bilo tako no se Kilibarda ne sjeća svega! Naravno da se ne može svega sjetiti, jer koliko takvih događaja bilo u njegovoj političkoj karijeri? Ipak bi, Kilibarda, trebao da se malo podsjeti od njemu najbližih članova iz Narodne stranke, koji bi mu mogli ponešto ispričati i osvježiti mu pamćenje, jer se ne može stalno potezati za ambasadorom koji bi ga stavio na tretman-seansu u kome će se trijezniti i oslobađati snova i zabluda! Možda je književnik Kilibarda negdje zaturio svoje bilješke sa brojnih tribina pa neka učini mali napor da ih potraži i pretoči u drugu neku ispovijest! Da li je u „ispovijesti(ma)“ N. Kilibarda „pocepao jednu stranu“ političkoga života ili ih je nekoliko onako na brzinu istrgao i bacio, pa danas ne može nikako da se sjeti šta je do tada radio, već ga drugi moraju na sve podsjećati! A možda mu je priča koju je dugo pripremao i smišljao toliko godila sve dok mu „glavni junak jedne knjige“ nije došao da se žali i „sve je bilo tako lepo“ dok ga „nijesu pročitali“! Naravno da je Kilibarda „vrstan“ poznavalac i „istražitelj“ narodnoga književnoga blaga na kojemu je i doktorirao, ali mu je, ipak, bilo promaklo „otkriće“ još po nekog Homera osim onoga za kojega je znao i to sasvim slučajno! A, kako je „promaklo“ njemu tako velikome poznavaocu?! „Ja pročitam taj ep, na neki način duboko sam impresioniran. Ja sam već bio doktor nauka i iz te oblasti sam doktorirao usmeno. I ja se začudim. Kakva veličina, čovječe, književna. To je enormno djelo. Znate koliko je dugo to djelo? Koliko “Odiseja” Homerova. Pazite, preko dvanaest hiljada stihova i ja prosto ne vjerujem svojim očima, je li to moguće da je, zaista, jedan novi Homer na našim prostorima“. Rijetko se Kilibarda do tada znao tako „diviti“ ili „iznenaditi“ i tek poslije toliko godina od kada je doktorirao „otkriti” novoga Homera na našim prostorima ravnom jednome gorostasu Homera iz Grčke!? Šta li se sada desilo Kilibardi da tako naglo „otkriva“ pojedine pisce, a za koje je narod znao ali Kilibarda svakako ne, i treba mu vjerovati!?

169

„Kao diplomata bio je šef informativno-trgovinske misije Vlade Crne Gore u Sarajevu i ministar - savjetnik za politička pitanja u Ambasadi DZSCG u Bosni i Hercegovini“. O „plodnoj“ diplomatskoj karijeri Kilibarda nije toliko (na)pisao niti objavio neku prepisku koja bi mogla biti značajna ne toliko za radoznale čitaoce koliko bi bila dobrodošla bivšim diplomatama i onima koji se pripremaju na visokoškolskim ustanovama za diplomate, pa tako i za diplomatsku školu u Podgorici, na kojoj bi mogao Kilibarda da gostuje nekoliko godina i prenese svoje „veliko“ iskustvo diplomatske vještine sa njegovim komentarima i teorijskim pristupima! Znao je Kilibarda dobro baratati i statističkim podacima o procrnogorskoj orijentaciji stanovništva u Crnoj Gori i tu je bio baš onako „vjerodostojan“ i ubjedljiv, već 2001. godine. “Najnovija anketa pokazuje da se to procrnogorsko raspoloženje primiče kvantumu od 60% izbornog tijela Crne Gore“. Vjerovatno da su to bile analize njegovih „eksperata“ kada su bili u dobrim odnosima pa ih on sada iskoristio poslije napuštanja-istjerivanja iz Narodne stranke i sa sobom ponio odnosno sačuvao ih upravo za dane nezavisnosti i referenduma, kao statističke dokaze budućim generacijama o raspoloženju stanovništva za zasebnu državu Crnu Goru, odnosno nezavisnu i međunarodno priznatu državu! Koliko bi bilo takvih Kilibardinih zanimljivosti koje on čuva za nedaj bože i posebno za ona vremena koja projektuje za unaprijed nekoliko vjekova? Samo je njegov veliki problem što takve projekcije ne može importovati unatrag nekoliko vjekova. O tome smo nešto malo u prethodnom tekstu govorili. „Vojne vlasti zajedno s Narodnom strankom Crne Gore preduzeli su aktivnosti da osnuju Dubrovačku Republiku... Prljavi posao osnivanje Dubrovačke republike, što znači komadanje Hrvatske, pripao je kao što rekoh vojnim vlastima i Narodnoj stranci CG...“. Tek danas poslije toliko godina govori Kilibarda i priznaje da je to bio „prljavi posao“ u kojem je i on učestvovao u „ratu za mir“, a tek koliko bi imao toga da još kaže o sebi kao lideru i, naravno, Narodnoj stranci! Zatim nastavlja u malo oštrijem tonu sa mnogo dubljim namjerama pravdanja i tobožnjega kritičkoga sagledavanja navedenih događaja: „Još viša blamaža i bruka vojnih vlasti je kada se pogleda koga su uzeli za glavnog saradnika u osnivanju Dubrovačke republike. To je Narodna stranka kojoj bi prikladnije bilo da se zove izdajnička stranka. Narod je u prošlosti nije zvao narodna stranka nego klubaši ... U višepartijski sistem Crne Gore ušli su 1989. godine kao tobož nova politička stranka, ali organizovana i dirigovana od organa državne bezbjednosti i KOS-a. Zato je njih i pripao zadatak da osnuju Dubrovačku republiku... Nije znao nesretni Novak da su Dubrovčani i bez njegove republike ostvarivali ne 12.000 nego 15.000 $ dohotka po glavi stanovnika. Zaista je pretjerao Novak u težnji da iz njegove banjanske očevine i zubačke ujčevine koji su oboje puka sirotinja donese evropsko blagostanje i sreću bogatom Dubrovniku“. Da li su i koliko N. Kilibarda kao lider Narodne stranke i ta stranka imali udjela što je u „ratu za mir“ poginulo i ranjeno nekolike stotine vojnika iz Crne Gore? Ni o tome Kilibarda nikako da zapiše neko slovo i opravda takvu činjenicu i kaže ko je kriv i koliki je njegov udio u toj krivici i bolu za crnogorskim mladićima? Da li je mogao zaboraviti i takvu činjenicu ili je samo zapisivao na drugoj strani poginule, ranjenje i izbjegle, pa i razrušene domove i sa kojim motivom, a bio je njihov protivnik!? Kakvu je ulogu tada igrao N. Kilibarda u „ratu za mir“ neka objasni samo ne onakvom naivnošću i bezazlenošću, nesvjesno, opijeno i zabluđeno? A danas, kakvu ulogu igra tako se pravdajući i sa naknadnom pameću priznajući nekakvu krivicu više verbalnu nego

170

stvarnu? Koja je u svemu tome njegova današnja uloga. Da li priznanje, oprost, izvinjenje ili će biti nešto sasvim drugo što je on odavno smjerao da sve obesmisli i tako naivno objasni svoje slatke snove i zablude iz „rata za mir“? S obzirom na način kako je pisana „ispovijest“, namjeru napisanog i iznijetih „činjenica“ očigledno je da se od Kilibarde i nije moglo očekivati ništa drugo sem (ispo)vijest koja je selektivna sa uopštavajućim podacima i prebacivanjem krivice na sve druge samo ne na njega. A on u svemu tome kao nije imao nikavog „značajnijeg“ udjela, jer je njegova uloga bila službena onako kako se to od njega tražilo „uslužna“ i tako je on svoju „ispovijest“ i ispričao gotovo bez njegovoga posredovanje ili bilo kakvog direktnog kontakta u događajima za vrijeme „rata za mir“. Međutim, s druge strane njegova je značajna uloga upravo tek poslije 2000-te godine kada je „mirotvorac“ Kilibarda uveliko propagirao ideju Evropske unije za saradnju sa susjedima, vjersku i nacionalnu toleranciju i suživot na bivšim jugoslovenskim prostorima odnosno sada zasebnim državama koje će ići putem integracija sa njim na čelu. Takav se utisak stiče kada se čita Kilibardina „ispovijest“, napisana i sročena da zamagli suštinu svih značajnih događaja i veliku ulogu njegovu kao lidera u Narodnoj stranci i propagatora ratnoga na brojnim mitinzima. Moraće objasniti tu svoju ulogu, koja se ne može tumačiti samo činjenicom da je držao govore reda radi, da razveseli mase i radoznale građane ili slučajne prolaznike! Ne samo da je njegova „ispovijest“ neuvjerljiva za jednog ozbiljnog čitaoca i posebno poznavaoca ili svjedoka svih dešavanja na tim prostorima u „ratu za mir“ nego je ispričana sa namjerom da obesmisli sve što je rađeno sa njegovim znanjem. Kilibarda je prošao put od političkog uspjeha do zaborava odnosno do pada u političko blato. U ovoj prvoj deceniji 21. vijeka nema važnijeg mjesta, izložbe ili muzičke svečanosti, pozorišne predstave na kojoj Kilibarda nije bio prisutan ili kao promoter, govornik, otvarao izložbe, govorio ili besjedio kao uvodničar. Bio je veoma aktivan i prisutan gotovo na svim skupovima ili važnijim književnim sastancima, promocijama, otvaranju umjetničkih izložbi, na muzičkim svečanostima i pozorišnim predstavama. Da li „...realizovanom četniku Nošu Kilibardi...“ neki istaknuti Crnogorci pjevaju serenadu upravo zbog toga što je Kilibarda danas najcrnogorskiji Crnogorac, koji je pola svojega političkoga života barjačio srpstvom ili će on sam sebi tu serenadu pjevati? No bilo kako bilo ili kako mu bude on danas barjači crnogorstvom kao politikom, ideologijom, kulturom i svime što je do tada kao nekadašnji lider Narodne stranke u „ratu za mir“ negirao kao naciju, jezik i državu. Kilibardina „antiislamska intima” u periodu od početka trećega milenijuma stalno je prisutna u njegovim literarnim radovima i zagovornik je njene popagatorske uloge i veličanja svega što je islamsko ili bošnjačko, pa čak nadilazi neke kategorije za koje do današnjih dana još nije moguće poremetiti kvalitet narodne poezije i književna djela velikih pisaca iz pravoslavne baštine. Posao je Kilibarde upravo da danas promoviše islamsku kulturu, bošnjaštvo, otkriva ga crnogorskoj javnosti i stavlja na veoma visoko mjesto kulturne i književne baštine, a zapostavljajući ili bolje reći na štetu sopstvene istorijske kulturne baštine. No, to je Kilibardino pravo i lični zadatak, njegova dobra volja da se dodvorava onima protiv kojih je bio sa svojom istorijskom „zabludom i snovima“, a naivnošću pred ukupnom naučnom, stručnom i laičkom javnošću. Upregao je Kilibarda sebe u veliku rabotu prepjevavanja i „suptilnoga“ tumačenja i reprogramiranja, kao i transformisanja ukupne književne baštine crnogorskoga naroda zarad samo nekog (o)pravdanja sopstvene političke ličnosti ili bolje reći političkoga pranja svoje biografije.

171

I to je jedina potreba ili interes što je Kilibarda i tada bio u Sarajevu na zadatku „visokom“ u cilju potreba onih protiv kojih je bio strasno, idejno, politički, lično i zapjenušano sa negacijom koju je, svi su izgledi, „visokom“ cijenom platio svojom istorijskom zabludom! O moralno-političkim vrednostima ili karakteristikama N. Kilibarde treba govoriti sa mnogo opreznosti iz razloga što morate imati na umu jednu fazu njegovoga nacionalističkoga zanosa i političke istrajne pripadnosti i dosljednosti. S druge strane u drugoj fazi njegove političke djelatnosti imate njegovu podfazu triježnjenja od zabluda koja gotovo jednako vrijeme traje posebno od samoga kraja 20. vijeka pa sve do današnjih dana. Taj njegov „evolutivni“ put kako ga on naziva jeste politički kredo koji ima za cilj pravdanja za sve što je činio. On pranje svoje političke biografije ne izvodi činjenicama već samo riječima u koje treba čitalac da (po)vjeruje kao dokazima, a to su njegova naivnost, nezrelost, opijenost i brojne zablude i snovi koje je tokom šest decenija nagomilavao, a koje će se za sada morati drugačije tumačiti u „hodu vremena i promjena“ koje su uslijedile uz pomoć ne samo ambasadora nego i evropskih integracija. „Najcrnogorskija lustracija“ političke djelatnosti i pranja političke biografije Novaka Kilibarde je počela i ona će trajati sve do neke veće i „pragmatičnije“ opijenosti i zablude, a za to, ipak, postoji realna mogućnost da on u nju opet zapadne i konačno se sa njom pokrije. Da li je to sada Novakovo zatiranje istine ili kako veli jedna pjesnik i književnik „...Nošo laže kad zatrepće...“ samo da svojim triježnjenjima barem nešto od svega zbaci sa svoje blatom prekrivene političke ličnosti koju on spira neuspješno, ali dosadno i uporno misleći da će se prljavština sama od sebe sa njega skinuti ili otpasti, a upravo je toliko prionula za njega da je postala sastavni dio njegove političke ličnosti i biografije. Sada Kilibardi, kako ga nazva jedan književnik i pjesnik „Hrt Karaman“, samo preostaje da se uporno dodvorava i pravda svima za svoju prošlost u kojoj je napadao ne samo književnika nego i sve političare, dok je srbovao i nacionalističku euforiju propagirao, a „dobrovoljce“ zavodio i slao sa oružjem na ratišta da osvajaju srpske teritorije, koje su nekada davno imali. Brojne izjave Kilibarde imaju za cilj da udjeljivanjem bombastičnih riječi upravo se dodvori ne samo pojedincu o kojemu piše i kojega veliča nego i njegovom narodu da bi se jednoga dana pozvali na Kilibardine riječi koje veličaju pojedine političare iz vremena nacionalizma i građanskoga rata. Tada će imati i jake razloge da, pored mnogobrojnih izjava o ličnostima, velikim i istorijskim, naglasi: „Kilibarda, koji nije glup, izjavio na sjednici svoje stranke nedavno u Nikšiću da je Tuđman najveći državnik ...“. Kilibarda za svakog državnika koji mu je potreban za pranje svoje političke biografije govori ni manje ni više nego da je „veliki državnik“, počevši od A. Izetbegovića, F. Tuđmana, B. Klintona i do ko zna kojih će još biti samo kad mu zatrebaju. Kao lider punih deset godina je „... šef zločinačke Narodne stranke...“, uspio je zamijeniti svoju prošlost i dograbiti se nezavisnosti, promijeniti svoju političku ulogu i sada svoju mirotočivost prosipa ukupnoj javnosti. Ponaša se Kilibarda kao politički čistunac, pa priča i pripovijeda šta mu na um pane kao da nema živih svjedoka, koji ga se sjećaju šta je do prije desetak godina radio, a to nije mali vremenski period za jednoga političara. Ne misli valjda „osviješćeni“ i „samostalni p(oli)tičar“ N. Kilibarda da će u drugih deset godina njegove „nove“ politike integracija, koju po prvi put „dosljedno“ sprovodi, uspjeti da poravna sve neravnine u svojoj političkoj biografiji i da će sve maske

172

sa njegovoga lica biti skinute! U drugoj deceniji njegovoga miropomazanja i političke mirotočivosti biće stavljene neke druge političke maske o kojima će samo on znati razloge njihovoga postojanja i mijenjanja-skidanja. Kada je njegov velikosrpski projekat doživio poraz - fijasko on je „priznao zablude“ koje je nosio sa sobom punih šest decenija i sa kojima je izvodio nastavu na visokoškolskoj ustanovi u Nikšiću! Ništa čudno ili neobično za njega da se po nekoliko puta preobrati i zamijeni jednu masku drugom i to u par minuta, a kamoli za desetak godina koliko je tek izmijenio političkih lica, to sami bog zna, često bi tako znao reći. Sada je onamo gdje je uvijek „pripadao“ nacionalno i državno, u „pasjoj zemlji“ kako reče jedan književnik ili u Crnoj Gori gdje „vlada diktatura sa osmijehom... čak sa izvjesnim rezom bijelih zuba“, sa istomišljenicima i bivšim protivnicima, otriježnjen i „evolutivno“ izmijenjen, preobražen i preobraćen u najcrnogorskijega Crnogorca, bivšega najagilnijeg i najvećega velikosrbina punih deset godina. Kilibarda se ne pita šta je bilo sa onim periodom do tada i o tome se mnogo ne izjašnjava niti je to toliko obojeno ili ispolitizovano, ali jeste vješto ispleteno da zlu ne trebalo uvijek se može pozvati na komunizam, ideologiju, partijsko gledanje i na kraju partijsko protjerivanje i onemogućavanje da njegova ličnost kao pisca i književnika dođe do izražaja u Crnoj Gori. Zbog zaokreta u politici i nove ideološke preorijentacije na „tranzicionim i integrativnim“ osnovama možda je nastalo sadašnje Kilibardino suptilno, „novo i drugačije“ čitanje Njegoša i posebno „Gorskoga vijenca“ i kao preporuka da bude na onim „visinama“ ili po kriterijumu kao „Opet isto, ali drukčije“, ali sada bez „antiislamizma“ i „antiturskoga naboja“ i bez „genocida“ na vjerskoj osnovi! Danas je njegovo „beharanje“ novoga političkoga nacionalizma odnosno pozivanja na crnogorstvo „pragmatično“ ili veoma profitabilno i poželjno za „edukaciju“ građana u Crnoj Gori, na što ima lično pravo i niko mu to ne negira niti hoće išta (od)uzeti. Međutim, nastojimo ga podsjetiti na nekadašnju orijentaciju političku od koje se on sada ježi, jer je bio u „zabludi“. Međutim, ne ježi se kada su u pitanju privilegije koje su ga zadovoljavale do jednoga trenutka, kada je imao sve što mu je trebao da zadovolji svoju nezasitu i preambicioznu ličnost. Da li se tu radi o nekim Kilibardinim zavrzlamama i „korisnim nejasnoćama“, snovima i zabludama sa kojima on hoće dovesti čitaoca u zabludu ili ga uvjeriti-ubijediti u istinitost svojih riječi, a bez ikakvih dokaza samo na osnovu „ispovijesti“ i sjećanja. A možda bi u objašnjenju svega mogle pomoći i važiti riječi jednoga pisca koji reče da su to sve Kilibardine naučne „magareštine i nepodopštine“, kojih je za „ovih desetak godina njegovoga političkoga djelovanja“ toliko mnogo da analizirati sve te snove, zablude, naivu, bezazlenost, opijenost i besvjesnost teško da bi pomogla bilo kakava „seansa“ sa ambasadorom jedne strane države! Da li Kilibarda može da pojmi ono što sebi pripisuje ili od čega bježi ako je to njegova politička prošlost koja je samo naivna, zabluđela i danas preporođena uz „seansu“ jednoga ambasadora strane države? Da li misli da je može izbrisati i preko toga zasaditi novu ili pomiješati je sa ovom sadašnjošću koja mu je „pragmatična“ i upravo dobrodošla, jer je prepoznaje kao „novu“ i gotovo urođenu, a sve do tada je bila farsa, maska, paravan iza kojega se on krio. Dakle, sa rođenjem je usvojio sve ovo današnje koje je kao „prorok“ predvidio! Takvih političkih trabunjanja Kilibarde ima na pretek i ne treba da na ovom mjestu se o njima toliko priča, posebno ne jer odišu velikom „naivom“ jednoga čovjeka u poodomaklim godinama, zadojenog nezajažljivim ambicijama i

173

neostvarenošću kao i željom za revanšizmom i osvetom svima onima koji su ga pretekli u političkom ili intelektualnom dijelu i književnom stvaralaštvu. Današnji Kilibarda kao „samostalni p(oli)tičar“ nadmašio je „za tri koplja“ sebe kao političara iz vremena posljednje decenije 20. vijeka. I tu je on veoma ambiciozan i uvjerljivi, inventivan i pragmatičan, neuračunljiv i degutantan, pravdoljubiv i preambiciozan, sve suprotnost do suprotnosti, najdosljedniji u nedosljednostima, i to je nešto, rekao bi on, a mogao bi i dodati da je sve to njegovo političko blato sa kojim je prekriven! A mnogo toga je govorio, zborio, pjevao, pripovijedao, pričao, zamagljivao, prepjevavao, dodavao, prepričavao i sve to naglavačke obrtao shodno svojoj „evolutivnoj“ prirodi u „hodu vremena i promjena“, kojima je cijeloga života težio i sa kojima je svojim životom upravljao kao principima i devizom-motom njegovoga životnoga kreda „sve se mijenja“, a najbrže se od svega sam se mijenjao, kao kameleona kojega je jedino Kilibarda nadmašio u svome životnom i političkom bitku. Vjerovatno da je Kilibarda posmatrao i učio od kameleona promjene i preobrazbe, pa ih shvatio kao „evoluciju“ shodno životnim stanjima u prirodi što mu je poslužio kao primjer za ugled na političke promjene i stanja tokom brojnih njegovih susreta, mitingovanja, izjava, tumačenja, sjećanja, intervjua, ispovijedanja, zagovaranja, ubjeđivanja i propagiranja. Da li je Kilibarda sve izmislio o sebi pa se kasnije počeo od svega toga trijezniti i sada „vjeruje“ da je to „stvarnost“ njegova potpuna i istinska istina, ili je to njegov put postepene „evolucije“ od djetinjstva pa sve do starosnoga doba? Možda mu se desilo da je sebe uspio ubijediti da je sve tako kako je on želio i duboko povjeruje u svoju „istinu“ koju je cijelo vrijeme izmišljao, a najednom bio „prinuđen“ ne samo da povjeruje već i da odbaci svoju političku prošlost! „Jer, Crna Gora je, prvo, samu sebe izmislila, a potom povjerovala u vlastitu izmišljotinu“! Da li Kilibarda živi u stilu novoga životnoga mota i modernoga doba, da može „prije podne biti kučka a poslije podne vitez“? Smatra li da može jedno vrijeme raditi ono što hoće da bi u drugom vremenu opet radio nešto drugo, a ono prethodno negirao ili ga pravdao zabludama? „Znači, možeš juče biti običan skutodrža dedinjskog kasapina, i svesrdno raditi na likvidaciji Crne Gore, i uzeti joj obraz na Dubrovniku, i biti, i juče kao i danas, najobičniji švercer, a da te ipak Crnogorci smatraju legendom“! Kilibardi Novaku sada jeste „blagoš“, a bilo mu je i u onom vremenu „blagoš“ i tako stalno mu je mnogo dobro. „ I nek' mu je "blagoš“! „Kilibarda u jednom intervjuu veli kako je, tražeći i desno i lijevo oprost zbog onog što su do juče radili on i njegova stranka, imitirao Vilija Branta! E pa to vam je klasičan obrazac crnogorske megalomanije: On, Kilibarda, niko i ništa, obična vega ispod Tupana, imitira nikoga manjeg od Vilija Branta“! Preobražaj - metamorfoze političara Novaka Kilibarde su takve da u njegovom „evolutivnom“ procesu iziskuju od njega mali napor na koji je on odavno navikao i upravo je to njegov moto i ambicija sa kojom dolazi do vrhunca svojega ega i nadgradnje da se pokaže i iskaže kao čovjek „velikih“ evropskih shvatanja! „Kilibarda, doduše, kaže da je Srbin, ali je očekivati, koliko sjutra, da s desetkom diplomira za Crnogorca. Jer Kilibardi fali „tek jedan korak do svijesti da je Crnogorac“! N. Kilibarda se odriče srpskoga sna „Dubrovačke republike“, učešća u „ratu za mir“ i sve će nabrojiti bilo čega se bude (do)sjetio, pa je „upečobrazio“ da javno govori kako je za „nezavisnu“ Crnu Goru gotovo bezmalo cijeli svoj život, i još malo pa onaj dio iz njegovih zabluda i „rata za mir“ da odbaci ili ga prebriše. Bio bi onda politički „čistunac“ kakvoga nije Crna Gora rađala, niti će roditi za sva vremena buduća. „Objašnjenje“

174

Kilibarde o svojoj transformaciji ili „evoluciji“ shodno „hodu vremena i promjenama“ i protivljenja onih koji su ga napadali i mrzjeli pa mu nijesu dali da se „pokaje“ je veoma interesantno i na putu vlastite „osebujne transformacije“. „... Ja sam priznao svoje greške i javno se pokajao. Poput Vilija Branta... To nijesu mogli da prihvate samo moji Srbi, pravoslavci. Na jednoj strani se izdaju za hrišćane, a nijesu mi dali da se pokajem. To je hipokrizija i bezobrazluk...“. Dakle, ostvario je Kilibarda „veliku moralnu pobjedu“ upravo zbog velike mržnje koju su prema njemu „protivnici“ njegovi izražavali „napadajući“ ga i mrzeći ga!? Zbog svega što je radio i gdje je god se kretao „među Bošnjacima“ Novak je čak „doživljavao ovacije“!? Da li je Kilibarda upravo svjestan „ovacija“ koje je doživljavao i da li zaista želi da pravilno tumači izraze te „ovacije“! Nevjerovatno koliko je Kilibarda umislio da su njegove promjene, transformacije, „evolucija“, koje je imao tokom posljednjih desetak godina svojega političkog života i rada, posebno kada je bio diplomatski predstavnik u Sarajevu, plod njegove uobrazilje i „velike moralne pobjede“ u čemu mu je pomogla mržnja protivnika njegovih, a njegovo Vili Brantovsko pokajanje je kulminacija „oprosta“ za sva politička nedjela u posljednjoj deceniji 20. vijeka. „Nošo Pošteni“ doživio je politički kredo ovjenčan „ovacijama“ koje je dobio od „bošnjačke elite“. Naravno da ga je podržala „...Akademska, kulturna, moralna...“ elita, barem je tako Kilibarda sve shvatio i prihvatio, a da li je ostao zbog svega toga zbunjen? Da li se zapitao kada? N. Kilibarda ima paranoičnu moć izvrtanja činjenica i prilagođavanja svojim željama i namjerama. Za sve Kilibardine izjave, objašnjenja i tumačenja, mijene, preobraženja, evolucije i promjene u kojima on reterira iz „pragmatičnih“ razloga dobro bi došli stihovi „Što se mrčiš kad kovat nećeš, što zbor kupiš kad zborit ne smiješ“! Novak Kilibarda pominje zločine u Srebrenici koji su učinjeni prema Muslimanima, ali sa druge strane zaboravlja ili namjerno to čini za zločine koji su učinjeni prema Srbima, srpskom dijelu stanovništva prema porodicama u Republici Srpskoj, prije nego se dogodila Srebrenica, koji su činjeni od strane Hrvata ili Muslimana. Zar to nije jedna vrsta zločina kada se namjerno spominju žrtve na jednoj strani dok na drugoj strani u tom istom ratu „nema“ ili se namjerno zaboravljaju žrtve rata na srpskoj strani? Kilibarda sve čini u svojoj ispovijesti, poluistini i selektivnoj istini samo da se opere prema onoj strani protiv koje je bio u „ratu za mir“. „Helsinški odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj u potpunosti podržava zahtjeve studentskih i nevladinih organizacija iz BiH i Srbije da se Novak Kilibarda, savjetnik u Ambasadi SiCG u Sarajevu, proglasi personom non grata... „Novak Kilibarda je iako iskusni univerzitetski profesor bio jedan od najvećih ratnih huskača na ovim prostorima, koji je svojim najjačim oružjem - govorom mržnje podstrekavao ljude na zločine i druga brutalna nedjela i kršenja ljudskih prava. Osim toga, njegova politička partija je formirala dobrovoljačke odrede koje je Kilibarda obilazio na hercegovačkom ratištu, nazivajući ih svojim ratnicima”. Da li u Kilibardinoj ispovijesti ima govora mržnje na način što se ređaju žrtve zločina na jednoj strani a na drugoj strani se prećutkuju. Šta je to i ima li tu mržnje ili koja je to vrsta zločina? „Podržao je „mlade, lijepe i pametne“ posle „Žute grede“, ali dogodilo mu se da se, kako kaže, razočara u Mila i Momira i Sveta. Zato je 12. maja 1990, na dan Svetog Vasilija Ostroškog, osnovao NS - srpsku stranku usred Crne Gore“... za Crnogorce ističe da je Srbin, za Srbe da nije Srbijanac... tužio je i bio tužen. Prvi je, kako ističe, od Periklovog doba do danas, političar kažnjen u sudu za „nanesene duševne boli Momiru

175

Bulatoviću i Svetozaru Maroviću“, izjavama „da je dati njima da upravljaju državom isto što ostaviti jarca da čuva kupus... Često je menjao stavove, mnogi mu upravo to najviše i zameraju. Govorio je 1992. uoči žabljačkog ustava: „Referendum znači da će mene i moje potomke, sve nas, pretvoriti u banana-narod koji prestaje da išta znači na planu svetske istorije“. Čudna je konstatacija ili zaključak N. Kilibarde koji kaže da je “Po prirodi stvari, svaki narod koji u moćnoj Osmanskoj imperiji nije primio islam produkovao je svoj antiislamski i antiturski odnos u usmenoj književnosti kao oličenju svoje kolektivne svijesti. A krstaški ratovi i oslobađanje Jerusalima od muslimana jesu tematika i pisaca koji pripadaju narodima što nijesu bili pod osmanskom vladavinom”. Kod Kilibarde sve je moguće i očekivano pa je sasvim „nevažno“ što u svojim zapažanjima odmah daje upoređenja koja su vremenski daleko jedan od drugoga nekoliko vjekova i u kojima samo on uviđa „... produkovan je svoj antiislamski i antiturski odnos”, barem za istoriju jugoslovenskih naroda. Drugim riječima zašto su narodi ili stanovništvo koje se našlo u velikom Osmanskom carstvu, pokoreno od sile moćnoga Osmanskoga carstva, ne zadovolji sa vladavinom osvajača i zašto po „prirodi stvari” ono ispoljava „antiislamizam” i “antiturski naboj”, jer bolje mu je bilo pod osvajačem i zulumom nego danas da Kilibarda mora da „tumači” zašto je baš to tako, a ne onako kako misli Kilibarda da bi mu mnogo bolje bilo!? Kakve li logike i naučne metodologije ili istraživanja po „prirodi stvari” od bivšeg velikog Srbina Novaka, a sada proturski nastrojenog i po njegovom mišljenju ili tvrđenju više ne bi bilo ratova, makar onih imeđu pravoslavaca na Balkanu i Osmanlija kao osvajača i porobljivača iz Male Azije. Zapanjujuće je i Novakovo objašnjenje “po prirodi stvari”!? A na koji bi način trebalo da bude u ne skladu po „prirodi stvari” da bi zadovoljilo Kilibardina razmišljanja odnosno projekcije dnevnih događaja u prošlost pa da svi ne budu “antiislamisti” i da ne produkuju „antiturski odnos”, odnosno da osvajača podrže u namjeri da okupirano stanovništvo bude zahvalno što je u neslobodi pod zulumima turskim, nabijeni na kolju, sa otkinutim i uzidanim glavama kao na „Ćele kuli”, da strah siju svima koji i pomisle na otpor ne „po prirodi stvari” i tako dalje? Moguće da je to „novi” način primjene metodologije i nekih Kilibardinih “naučnih” utemeljenja iz prošlosti i ispravljanje istorijskih događaja sa „novom” sviješću „suptilno” i drugačije da se tumači, kako to bude trebalo Kilibardi da zadovolji svoje potrebe i interese onih protiv kojih je bio kao zabluđeli starina. Šta to hoće novak i današnje kilibarde, zabluđeli profesori, koji se otrijezne poslije desetogodišnjeg danonoćnog političkoga i nacionalističkog pijanstva i počnu ispravljati svoju političku prošlost spirajući sa sebe crijevni sadržaj koji su tokom cijeloga političkoga života i rada sisali iz debeloga crijeva bivših njihovih političkih voždova i ideologa? Kilibarda smišlja jedan i propagira svoj novi način gledanja na slobodu i slobodan život „dostojan” samo čovjeka poput njega, u duhu kako ga je on vodio poput kameleona ili Arlekina, zanovetajući sopstvenim zabludama i propagirajući „slobodu” porobljenog čovjeka, koji je u težem položaju od nekadašnjega roba u robovlasničkom društvenom sistemu. Podržavao je i propagirao politiku svojih vladara i ideologa političkih i to mu je bilo isplativo ali je zaboravio da je dostojanstvo čovjeka slobodnog i zdravorazumskog bića iznad njegovoga načina shvatanja i političkih pogleda, shvatanja i instrukcija življenja pod zavojevačem. „Savremeni” način Kilibardinog “suptilnog” i „drugačijeg” tumačenja i projektovanja današnjih pogleda i stremljenja društva u blisku ili daleku

176

prošlost crnogorsku, koja bi bila podobna i prihvatljiva od strane islamizma i proosmanizma je u stvari ništa drugo do veličanje svih osvajača a posebno Osmanlija na Balkanskom poluostrvu. Hoće Kilibarda da se oslobodi ili na neki način izbaci sve što su neoborive činjenice kada je riječ o Turskoj kao osvajaču ili Osmanskom carstvu i osvajačkim težnjama da stave pod vlast cijelokupno stanovništvo Balkanskoga poluostrva. Dakle, zašto „antiislamizam” i „antiturski naboj” kada sve to može po zamisli Kilibarde, da bude „suptilniji” način gledanja na onoga ko vam oduzima slobodu i ugrožava egzistenciju odnosno uzima život i stavlja ga pod kopita!!! Nije ništa novo niti iznenađujuće kada je u pitanju “pragmatičnost” N. Kilibarde i zagovaranje evropskih današnjih integrativnih procesa i dobrosusjedskih odnosa od onoga političara koji je bio protivnik „inovjernika” i „poturica”!? Koja je sve to Kilibardina projekcija današnje politike u daleku prošlost, književnost i istorijska djela. To je ona „visoka” politika „pragmatizma” N. Kilibarde bez ideološko-političke osnove ili ideološke matrice koja je prošla njegovu cenzuru svakako, a i određenoga kruga njegovih istomišljenika u Crnoj Gori i u susjedstvu gdje je on imao veoma plodnu „diplomatsku” karijeru „razvijajući„ trgovinu na „zavidnom„ nivou! Zaista, a vrag će ga znati, šta je sve zabluđeli i domišljati Kilibarda uspio vidjeti poslije triježnjenja i seanse sa jednim stranim ambasadorom i konačno se uspio izbaviti od dugo decenijskih zabluda i svojega ukupnoga političkoga života i rada. Genijalno ili ženijalno, klovnovski, kameleonski je nadvisio i uspio zacrveniti i samoga kameleona pojavljujući se i mijenjajući u „hodu vremena” i tranzicije evropskih integracija i intelektualnog napora koji je svakim danom sve veći i teži kod samoga Kilibarde! Kada god je trebalo Kilibardi da nešto uzme iz istorije oslobodilačke borbe ili da se pozove na nekoga on je uvijek sve to znao začiniti ne samo stihovima, činjenicama ili govorima, pa i pozvati se na knjaza odnosno kralja Nikolu I Petrovića, samo da bi ojačao, potvrdio i ozvaničio ono što je htio tada zloupotrijebiti, kao na primjer, kada je bilo riječi o Štrpcima i otmici iz voza tokom zasijedanja Skupštine: RCG „Izgleda da sam bio u pravu kad sam pitao da li je Vlada išta uradila po ovom pitanju”, naglasivši “kako ni on, kao ni kralj Nikola, nije srećan što živi sa Muslimanima, a ni oni nijesu srećni s nama, ali bog nam je sudio da živimo zajedno i to je naša neminovnost”! Vještina političke manipulacije od strane N. Kilibarde i zloupotreba pojedinih riječi, izjava koje je on znao naći bilo u poeziji ili prozi književnih djela Petra II Petrovića i Nikole I Petrovića sežu do velikih „visina” i veoma su „suptilne”. Upravo ta „suptilnost” i „drugačije čitanje” i tumačenje “Gorskoga vijenca” i ostalih Njegoševih djela dolazi do izražaja onako kako sada traži da se tumači „antiislamizam” i „antitursko raspoloženje” tokom oslobodilačke borbe. To je u stvari Kilibardin način metamorfoze i transformacije političke ličnosti i gledanja na procese u crnogorskoj istoriji i viševjekovnoj oslobodilačkoj borbi crnogorskog naroda kojega on nije do skoro nikako htio priznati da postoji, već se negatorski odnosio, da bi se, naravno, od toga pijanstva otrijeznio i sve zablude odbacio i postao „novi” Novak Kilibarda, kao da se ponovo rodio. To što može Kilibarad ne može niko drugi da u jednom vijeku nekoliko puta se rodi i preporodi, preobrazi i uobrazi, opije i otrijezni po nekoliko godina ležeći u stanju pijanstva ili otrežnjenja. Zaista metamorfoze Kilibarde su na granici fenomena. To je maligno tkivo političara N. Kilibarde odnosno „samostalnog p(oli)tičara” i javne ličnosti. Ali, mora se priznati da je N. Kilibarda bez obzira na sve svoje mijene svjestan itekako svoje uloge koju igra i svega onoga što čini samo da spere barem nešto od onoliko blata koje je po njemu odnosno u kojemu se

177

odavno nalazi i svakim danom sve više tone sve do njegovog i biološkog nestanka, ako se to uopšte bude i desilo! Tvrdi ili možda samo govori N. Kilibarda da je Njegoša spasila „od potapanja njegova pjesnička genijalnost” što drugim riječima treba da znači da taj isti Kilibarda hoće se očešati samo da sa sebe zbaci barem nešto i da to (od)baci pa makar i na Njegoša od kojega je on udaljen nešto malko više od dvanaest decenija od dana rođenja. Umislio N. Kilibarda da može da se uporedi sa Njegošem, a ako mu ne uspije makar da bude tik uz njega ili da na neki način samoga Njegoša stavi u podređen položaj zbog svoje primjedbe i „objektivnog” tumačenja i poimanja „antiislamizma” i „antiturskoga naboja”, odnosa ili raspoloženja. Upinje se Kilibarda, napinje i propinje, vuče i poteže, kleca, pada i pokušava se podići a nikako ne uspijeva da teški politički jaram iz vremena posljednje decenije 20. vijeka sa svojega sićušnoga vrata makar malo oslobodi, a kamoli da ga skine kako je naumio i na drugoga prebaci. U blatu političkome je već dugo, a jaram ga vremena „rata za mir” uveliko steže. Kilibarda bača krivicu i svaljuje svu odgovornost na pisce i književna djela iz 19. vijeka i na daleke istorijske procese i događaje, velike sile i brojne vladare, za sve ono što je on sa ushićenjem i velikom šansom, a na usluzi, vidio svoj slobodan put ka tronu i nikako da se otrijezni i shvati, što je nekada davno dobro uočio bio, da „nije kriv pisac već isključivo čitalac”, a te velike istine, činjenica i krunskoga dokaza on nije svjetan danas, mada se “otrijeznio” uz „seansu” jednoga ambasadora strane države! N. Kilibardu još uvijek ne napuštaju pusti snovi i teške zablude pa i dalje projektuje današnje političke projekcije u daleku prošlost nadajući se da će se makar neko uhvatiti na njegov davno iskidani mamac. Kilibarda je zbog sopstvene političke nastranosti sadašnje upravo upao u „ideološko-politički bezdan” pa svim silama nastoji to nametnuti velikom vladaru, pjesniku i filozofu, smatrajući da će mu to proći jer crnogorska javnost, a posebno politička, o svemu što piše Kilibarda ćuti i prepušta da o tome samo on kao „samostalni p(oli)tičar” sebi sudi, presuđuje, tumači i ocjenjuje, kako je prošlost crnogorska ili književna djela Petrovića Njegoš, Nikole ili Petra I Petrovića Njegoša na granici bezdana! Sve su to gluposti jednoga samostalnoga političara i javne ličnosti u liku N. Kilibarde, koji nastoji da svoju političku prošlost donekle opere ili svede na neke minorne granice krivice i odgovornosti. Sve što je N. Kilibarda više pričao protiv onoga N. Kilibarde iz vremena posljednje decenije 20. vijeka sve je dublje padajući gnjurio u blatu upravo u ideološko-politički bezdan iz kojega ga ne može izvući ni njegova metamorfoza kameleonska. Potonuo je i propao u bezdanu sopstvene političke ličnosti i zabluda kojima je nastojao oprati svoju političku prošlost, političku ličnost i djelatnost. Gotovo bi bilo beznačajno šta danas Kilibarda priča, pripovijeda, zanoveta, opravdava, utvrđuje, nadređuje, zagovara, improvizuje, „duboko” i „suptilno” poima pojedina književna djela i istorijske događaje u kojima vidi ideološko-političke matrice njegove današnje političke preokupacije, da je riječ o njemu kao „samostalnom p(oli)tičaru”. Međutim, kada je riječ o njemu kao bivšem političaru, koji nema političku pozadinu i prošlost jednoga lidera Narodne stranke, a koji je aktivno djelovao u jednom teškom vremenu opterećenom nacionalizmom na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima i naravno imao izvjesnu ulogu kada je tadašnja monolitna SFR Jugoslavija se raspadala i konačno je nestalo kao državne tvorevine, ratnim događajima i dešavanjima iz posljednje decenije 20. vijeka u zvanom „ratu za mir”, onda je itekako važno što je on nekada govorio i na koji je način

178

politički djelovao. A, s druge strane, takođe, je mnogo važno kako on danas na sve to gleda i posebno način na koji objašnjava tadašnje događaje, daje tumačenja i kao javna ličnost i „samostalni p(oli)tičar”, kako „edukuje” građane Crne Gore, srpsku, crnogorsku i širu javnost. Dakle, njegova politička ličnost je u žiži svih dešavanja iz razloga što je dobrim dijelom učestvovala u političkom životu Crne Gore u posljednje dvije decenije i imala velikog uticaja i značaja, pozitivnog ili negativnog, ono što N. Kilibarda danas upravo zagovara i samo prije nešto više od decenije je drugačije pričao, instruisao, zagovarao, djelovao i politički osmišljavao, posebno kao lider Narodne stranke. N. Kilibarda je često puta veoma „lucidan” sa svojim izjavama pa makar to bilo i o nekim temama koje su izvan njegovoga književnoga stvaralaštva i interesovanja, ali za sve on ima najmanje po neki savjet, predlog, preporuku ili želju da skrene pažnju svojim iskazom - mišljenjem, pa na primjer tako o jednom veoma poznatom slikaru i njegovom slikarstvu kaže: „Čestitam mu što ima sposobnosti velikog slikara. Intimno, želio bih da se bavi drugom tematikom”. Šta drugo reći za N. Kilibardi i za njegov način poimanja umjetničkog djela i viđenja na opus jednog velikog umjetnika čestitajući mu na „sposobnosti velikog slikara”. Zamislite kada bi neko na promociji neke Kilibardine knjige-hronike, mozaika, ispovijesti ili romana rekao: „intimno, želio bih da se bavi drugom tematikom” ili problematikom?! Sposobnost, nadarenost, talenat i genijalnost je nešto što je u tom ili takvom čovjeku umjetniku - slikaru - muzičaru, fizičaru, matematičaru i tako dalje, pa za tako nadarene ljude reći odnosno uputiti im riječi “čestitam” na talentu gotovo je kao da ništa nijeste ni rekli. Ne bi mu bilo zamjereno, a niti bi toliko pogriješio da je rekao “čestitam ti na genijalnosti” ili “visokom umjetničkom dometu! Ali, i to je N. Kilibarda!? Možda bi on znao velikog slikara “usmjeriti ili preusmjeriti” ne na neki drugi slikarski - umjetnički pravac ili nekom muzičaru ili pjevaču reći da se ogleda u nekom drugom muzičkom žanru. Svi su izgledi da mu nijesu bliski slikarski dometi umjetnika ili te vrste umjetnosti što i nije za neku kritiku, jer je njegovo književno „izoštreno” čulo namijenjeno drugoj vrsti umjetnosti pisanoj - književnim djelima. Umjetnička djela iz slikarstva u navedenom slučaju ipak se na drugačiji način prikazuju, dojme, kritikuju ili vrednuju. Nema tu onoga što bi Kilibarda rado vido i prilagodio svome političkom i „pragmatskom” čulu na koje je navikao u prethodne dvije decenije pa mu čestitanja na sposobnosti i nije neka uspjela posebnost sa kojom se htio izdvojiti ako ne i malo drugima “suptilnije” zazvučati! Jednom riječju Kilibardino mišljenje je krajnje neuspjelo i bezbojno da ne kažem ispod osrednjeg umjetničkog “dojma”. Htio je nešto drugačije reći, ali je ispalo ispod svakog prosijeka. Toliko o nekim Kilibardinim izjavama sa kojima se želi infiltrirati u kulturnim i umjetničkim krugovima i zaokupiti njihovu pažnju i posebno pažnju crnogorske javnosti. Ipak, skromnost je vrlina, očigledno da je Kilibarda tu napravio previd. Mediji se, ipak, i danas utrkuju prenoseći raznorazne nebuloze i izjave Kilibarde iz njima poznatih razloga, a vjerovati da je to zasluga makar iz protekle decenije iz vremena „rata za mir”! Ono što danas Kilibarda kao javna ličnost i „samostalni p(oli)tičar” zagovara i propagira u cilju “edukacije” građana Crne Gore, a shodno njegovom „pragmatskom” djelanju i dodvoravanju visokim predstavnicima Evropske zajednice jeste evropeizam, integracije, evroatlantske integracije, dobrosusjedski odnosi, ulazak u NATO i tome slično. Dakle, Kilibarda je shvatio da je svoju politiku iz prošlosti dovoljno izraubovao i da sa njom više nema napretka pa se sada okrenuo novom talasu politike koja dolazi od Evropske Unije. Takva politika ima veliku prohodnost i isplativost i on tu sada i djeluje,

179

smatrajući da ima što reći, iskazati se, inicirati svoje ideje pa makar to bili opet njegovi „snovi i velike zablude”, ali koje ovoga puta neće imati vremena da ispravlja ili da ih se oslobađa, makar to bilo i na „seansi” sa ambasadorom neke druge države i ne tako moćne, već one iz susjedstva. Procijenio je da bi dobro išli pojedini termini zbog kojih se nekad ”ratovalo” u posljednjoj deceniji 20. vijeka, u kojima je on visoko iskazao umješnost i sposobnost plasiranja, a sada će na drugačiji i „suptilniji” način sve to isto podbaciti novim evropskim putevima i projekcijama. Evropa je zainteresovana za stabilnost na Balkanu, a on se već p(r)okazao za ovih desetak proteklih godina da nije isti kao prije nego da je potpuno „nov” i na „drugačiji” način! Koliko će u tome uspjeti Kilibarda da ubijedi ukupnu javnost na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima za sada su procjene na uzlaznoj liniji i pokazuju velike izglede, a da li će i visoke evropske zvaničnike uspjeti da nadmudri to je veliko pitanje i za tako nešto ima rezervnu varijantu „B” sa kojom će kao „kecom u rukavu”, ipak, izaći kao pobjednik!? Nada ga ne napušta i za sada pokazuje veliku istrajnost na takvome zadatku! Antiislamizam i antiturski naboj iz vremena 19. vijeka posebno u pojedinim književnim i istorijskim djelima, kao na primjer Njegoševom djelu Gorski vijenac, po mišljenju Kilibarde treba ukloniti iz nastavnih programa i ako u tome uspije on može opet očekivati neku nagradu, pa makar to bila i medalja za mir od visokih evropskih zvaničnika. Ništa nije nemoguće u to se i sam Kilibarda uvjerio toliko puta u svojoj političkoj karijeri, jer ima za to mnogo primjera ne samo u regiji ili susjedstvu već i u samoj Crnoj Gori, pa kada mogu oni može i on kao dugogodišnji neuspješno - uspješni ratnohuškačko - mirotvorački bivši lider a sada „samostalni p(ol)itičar” i javna ličnost. Njemu politički “nerv” kazuje da ima političkog prostora za takvo djelovanje pa od njega i njegovih političkih boraca i novostečenih prijatelja zavisi dalji politički angažman. I danas, cijelim svojim bićem, umnim i fizičkim radi na tome. Koliko će i dokle uspjeti ostaje da se vidi, a planovi su u toku realizacije i ideološko-politička trasa se po fazama izvodi, a vjerujemo da je na polovini puta ili ga je primakao. Naravno da Kilibarda vješto krije svoju „visoku” današnju političku djelatnost, a „kreativnost” mu ne nedostaje što je vidljivo, makar za ovaj protekli period prve decenije 21. vijeka. Osjećao je svojim čulima, unutrašnjim nemirima i treptajima da mu nije samo dovoljna sopstvena ličnost niti iskustvo koje ima, već mu je potreban malo veći tim i na tome planu bio je uspješan! Okupio je ljude iz struke i nauke, a uz sve to i „visoke” političare je pridobio za taj projekat i onda je (o)siguran pogodak u cilju realizacije političkoga zadatka na kojemu je svakako danas, kao „samostalni p(oli)tičar” i javna ličnost. Sve je od podredio duhu današnjih evropskih i evroatlantskih integracija i potreba bez prošlosti i brojnih istorijskih događaja, koji su „opterećivali” političke projekte nekadašnjih boraca „rata za mir”. Samo je pod velikim znakom pitanja kako i na koji način izbrisati prošlost koja opterećuje integrativne evropske procese, ali o tome će vjerovatno posebnu brigu brinuti ili imati niko drugi nego N. Kilibarda. Sve će biti podređeno duhu današnjih političkih procesa i dobrosusjedskih odnosa sa akcentom na stabilnost i bez tenzija u regionu na Balkanu. Dakle, to je projektovanje današnjih potreba N. Kilibarde u blisku ili daleku prošlost crnogorsku ili ostalih evropskih naroda, koji su se po njegovom viđenju i tumačenju velikim dijelom još u prošlosti oslobodili takvoga gledanja na „bolesnika sa Bosfora”, pa mu ne smeta, jer se radilo o jednom „prestarjelom carstvu” koje nikome nije moglo škoditi niti zasmetati. Takvih „bisera” kod njega ima bezbroj posebno u ovoj prvoj deceniji 21. vijeka od kada je on potpuno „svjestan” i

180

„otriježnjen” od svih zabluda sa kojima je bio u jednom bezdanu, ali spas je našao u jednom stranom ambasadoru i iz „bezdana” se izvadio bez ikakve truleži od dugoga ležanja! Pitanje za Kilibardu je u sledećem, da li je to bio bezdan jednog političkog zgubidana u posljednjoj deceniji 20. vijeka na crnogorskoj političkoj pozornici ili je to zapravo veliko blato preko jedne starine, koja je sada ipak u ozbiljnim godinama pa joj nije stalo šta piše, zanoveta, odgoneta ili politički unovčava da bi oprao barem dio onoga što se na njemu nalazi. Šta bi sve Kilibarda mogao da odradi kod nekog od poznatih ili nenadmašnih „kompozitora“ i pronađe ostaje da samo nagađamo, jer kada bi se on zadubio u te silne „note“ i umješnost spajanja i kombinovanja bilo bi to ipak nešto „veliko” kao BA(STA)DUR Novak Kilibarda. Možda nećemo dugo čekati na tako nešto iz prekrajanja neke kompozicije makar to bio i „Rekvijem...” političkog kompozitora bivšeg lidera Narodne stranke i „velike Srbende” N. Kilibarde. Nema dnevno-političkog događaja ili dešavanja na koji Kilibarda nije reagovao, ali je ostao na tome. Nije bio dosljedan da do kraja istjera stvar na čistac, upravo onako kako je to cijeloga svoga političkoga trajanja radio sve do jedne ure, kako bi on znao reći i zapaziti. Savjete koje je dijelio pojedinim ličnostima, a koje ga nijesu zato poslušale, on je odustajao od daljeg reagovanja, ali njemu je važno bilo da se oglasi sa svojim reagovanjem, jer je to rekao-izjavio N. Kilibarda i ostaće zapisano! Hoće da bude u svemu prisutan i da je on mjerilo svih stvari! Šteta što nije mlađi, a inače bi dogurao daleko do nekoga od visokih cenzora koji bi regulisali ukupni društveno-politički život u Crnoj Gori, a moguće i okruženju barem susjedstvu i donekle regionu, jer to su današnje integracije i procesi vrednovani i mnogo traženi da se na tom putu istraje! Šteta je što ga „veliki” nijesu poslušali, niti gradonačelnik da podnese ostavku niti Savjet za pravopis i tu je ostao kratkih rukava, kao uostalom na mnogo takvih njegovih trenutnih javljanja i reagovanja. Ne sjeća se Kilibarda svega šta je izjavljivao ali svjedoci su tu pa ga u javnosti prozovu ponekad, a on uopšte ne reaguje makar savjetom, na primjer: „Bio sam na dubrovačkom ratištu i imao prilike da slušam šta su sve govorili ..., posebno Novak Kilibarda, Drecun i ostala bratija.... „Nećemo se zaustaviti u Dubrovniku, već idemo do Stona, tamo gdje je nekada bila granica Zetske banovine“. ... „Srpstvo se brani i u Dubrovniku i u Virovitici i Karlobagu“. „Ako bog da i sreća junačka, srpsku novu godinu ćemo dočekati na Stradunu“. N. Kilibarda ne vidi interes niti „pragmatičnost” da na sve reaguje, makar iz razloga što je bio duboko u snovima i zabludama ili političkom pijanstvu. Znao je Kilibarda ponekad potražiti sponzorstvo i od Ministarstva kulture. Zašto da ne, neka mu se nađe, jer nema od čega da štampa svoja djela! Hiljadarka je ipak za njega nešto i za njegovu „Usmenu književnost Crne Gore“! Odasvud po malo eto ti knjiga za štampanje njegovih velikih i proznih djela. Koliko god da piše i napiše Kilibardi ne može da prifali novca, a bogme ni rukopisa koje svakodnevno priprema, o kojima crnogorska štampa naveliko informiše, promoviše ili reklamira. Evo jednog od primjera kako Kilibarda tumači istorijske procese i događaje pada pojedinih srednjovjekovnih država pod tursku-osmansku vlast: „Nijesu balkanske države padale pod tursku vlast kao gnjile kruške zato što su bile nesposobne za borbu, nego zato što živalj tijeh država nije imao ekonomske motivacije da se suprotstavlja osmanskom osvajanju“!? Genijalno, ženijalno i od Kilibarde je „istoričara“! Dakle, ni manje ni više stanovništvo nije imalo „ekonomske motivacije” da se suprotstavlja Osmanlijama, jer im nijesu bila ugrožena imanja-posjedi, ekonomska egzistencija, a to što su morali da plaćaju brojne

181

poreze i što su morali da idu u oružane odrede da se bore protiv drugih naroda za potrebe Turske ništa ne znači, već je samo obaveza porobljenoga naroda, jer imaju od čega da žive!? Kako jednostavno Kilibarda rješava mnoga pitanja za koja su istoričarima trebali tomovi knjiga da objasne takva pitanja, a on svega u jednoj prostoj rečenici sa svega par riječi donosi matematički ili ekonomski zaključak, do genijalnosti njegove političke ličnosti i „pragmatičnih“ razloga zbog kojih on upravo tako i piše i „naučno“ dokazuje! S obzirom da ima mnogo pitanja u istorijskoj nauci koja još nijesu riješena ili im se ne nazire rješenje smatram da bi Kilibardu trebalo angažovati i dati mu najveće honorare samo da istorijska nauka jednom za svagda ta nagomilana pitanja riješi, a shodno onome kako zaključuje jednostavno bez ikakvoga napora i sa lakoćom političkoga promišljanja, a bez izvora i arhivskih istraživanja, iz današnje njegove perspektive on je doista za(b)luđeli „istoričar”. Nijesmo zapazili u Kilibardinim objavljenim radovima ili štampi da je imao bilo kakve istorijske opservacije ili elaboracije povodom nastanka piramida ili u prošlost Inka i tako dalje. A šteta je da se i na planu arheoloških iskopavanja i tumačenja slikovnog pisma ili hijeroglifa koji još nijesu potpuno odgonetnuti njegovo „znanje“ ne iskoristi makar sa ideološko - političkog stanovišta u onoj mjeri kako ga „vidi” u „Gorskome vijencu”! Ko će znati šta bi sve tamo Kilibarda mogao pronaći ili (iz)naći a bogme i importovati svoje današnje političke projekcije u nazad nekoliko hiljada godina. No, nikad se ne zna šta će učiniti jedan Kilibarda kada on zapne i upregne se da prouči daleku i najdalju prošlost i ljudsku civilizaciju!? Možda bi trebao da se oproba - okuša u astronomiji i astrologiji, koje su danas veoma profitabilne i vjerujem za njega veoma intrigantne ili on već o tome ima jednostavna rješenja koja su u završnoj fazi, pa će i to biti objavljeno makar kao popularno štivo za široke mase sa kojima je on uvijek znao manipulisati, a dokazao je to posebno u „ratu za mir“! Njegovo vulgarizovanje istorijskih procesa i događaja kao i predstavljanje Osmanskog carstva kao dobroželateljnoga, a koje je tu bilo samo radi osvajanja i širenja islama je „vidovito“ i karikaturalno tumačenje od strane jednoga takvoga književnika, pisca, profesora narodne književnosti i na kraju političara tipa N. Kilibarde. Kada bi to tako bilo jednostavno i bez ikakve presije, pritiska i zuluma i na kraju nametanja timarskog-spahijskog feudalnog sistema od strane Turske nad porobljenim narodima Balkanskog polostrva i šire onda bi to bila samo lijepa priča ili pripovijetka sa dobrim završetkom i savjetom-istorijskom po(d)ukom ili upravo bajka koju nam hoće saopštiti veliki narodni tumač epske poezije u liku Kilibarde! Očigledno da njega interesuju samo pojavne i površne stvari, a osvajačka politika i uspostavljanje vlasti od strane Turske na osvojenom prostoru i nad stanovništvom baš ga je briga jer on u tom vremenu ne živi, a samo „istražuje” ono što je u skladu sa zahtjevima i projekcijama današnjeg gledanja na jedno vrijeme daleko od njega nekoliko vjekova, a sve iz razloga što je u pitanju „bolesnik sa Bosfora”, ostarjeli vladar, prestarjelo carstvo, koje nikoga ne ugrožava pa zašto se raja ima suprotstavljati dižući bune i ustanke, vodeći ratove, kad će ionako to carstvo umrijeti!? Takve gluposti i tumačenja od strane N. Kilibarde prelaze sva normalna i laička sagledavanja, a da ne govorimo o njegovom „naučnom” tumačenju istorijske prošlosti naroda i stanovništva koje je porobljeno od strane Osmanlija. U stvari, to je Kilibardino poznavanje i tumačenje istorijskih procesa i odavanje priznanja onima osvajačima koji su porobili narode Balkana. Treba biti „zahvalan” na Kilibardinom „drugačijem” čitanju i tumačenje osvajačke politike Turske što je „dokazao” da su porobljeni balkanski narodi u stvari živjeli nekoliko vjekova „srećno” i „zadovoljno” pa

182

nijesu imali „ekonomske” motivacije da se oslobađaju ispod tuđinske vlasti velikoga Turskoga carstva i na tome treba da su im „zahvalni”!? Dakle, Novak Kilibarda kao „istoričar” je upravo „genije” koji donosi genijalno za(b)luđele zaključke!!! Vjekovna borba porobljenih naroda prema Kilibardinom tumačenju bila je nepotrebna, jer je Tursko carstvo „prestarjelo“ i očekuje se njegova konačna smrt. Zašto voditi borbu kada je porobljenom stanovništvu ionako „udobno“ pod vlašću jedne još uvijek tada moćne Turske, koja bi tu bila još prisutna samo da nije bilo te oslobodilačkle borbe porobljenih naroda i velikih sila da sudjeluju u nestanku dvaju carstava Turskog i Austrougarskog. Nanijeta je velika „šteta“ jednome carstvu koje je bilo prisutno nekoliko vjekova, a na korist porobljenih naroda Balkana i to sve zbog oslobodilačke borbe porobljenih naroda! To je poenta cijele priče, istorijskog i „naučnog” utemeljenja i Kilibardinog shvatanja istorije Osmanskoga carstva i svih carstava koja su nestajala usljed oslobodilačke borbe koja je „protivna prirodi“ ljudskoj! Kilibarda je oduševljen turskim sistemom vladanja i uspostavljenim odnosima na Balkanu, a raja neka trpi, jer Kilibarda gleda sa današnjih pozicija, udaljen ponekada i vjekovima, a baš ga se uopšte ništa i ne dotiče. To što Turci u njegove rodne Banjane mogli raditi i zulume izvoditi kako bude zgodno nekom turskom silniku, paši, agi, dervišu, begu, zulumćaru i tako dalje sve je nevažno, a narod treba da trpi, jer je to u njegovom interesu odnosno tako on kaže i tumači i tome nema ni prigovora niti se o tome može na naučnim osnovama raspravljati! Takve su „maksime“ jednoga N. Kilibarde i njegova istorijska neprikosnovena tumačenja sa istorijske distance i antiislamističkog gledanja i obaveznog prekrajanja istorijskih događaja koji nekome danas smetaju, a on je samo njihov promoter i „transmisioni kaiš“ činilac! Na svakojake načine i glupa tumačenja Kilibarda hoće da predstavi turski feudalni sistem i osvajačku politiku kao „napredni“ politički i društveni sistem koji dolazi iz Male Azije i hoće da „civilizuje“ ne samo Balkan nego i još dalje prema Zapadu, Beč, zašto da ne i sami Pariz. Ali pred zidinama Beča Turska je sila bila poražena! Tu je Kilibarda zastao i trebao iskazati mnogo više tuge, bola i žala za daljim napredovanjima i osvajanjima od strane Osmanlija! Da može kako Kilibarda bi ponovo pokrenuo veliku Tursku i sve Osmanlije da opet krenu i još jednom pokušaju osvojiti Beč i dalje produžiti putevima velikih rimskih vojskovođa i osvajanja! Politička dionica Istanbul - Pariz bila bi otvorena od samoga Kilibarde kao glavnog političkog tvorca i ujedno realizatora. Nagrada bi svakako uslijedila od Evropske Unije i bogme od susjeda makar onog gdje je bio diplomatski savjetnik! Šta je to što je kod Kilibarde tako „naučno“ i metodološki utemeljeno i to samo na osnovu onoga što on prikazuje u ekonomskom i političkom sistemu Turskoga carstva, a da niko od istoričara nije do sada primijetio, a Kilibarda je to na mah zapazio!? Šta je to tako bilo napredno i za Zapadnu Evropu, a ne samo za balkanske narode, koje je tadašnja moćna Turska htjela da porobi i nametne civilizacijsko, a stanovništvo i narodi porobljeni i stavljeni pod vlast moćnoga Osmanskoga carstva nijesu prihvatili ni po cijenu slobode!? Odgovore na ta i brojna druga pitanja može samo Kilibarda da zna i on će naći načina kako da ih objasni današnjem čitaocu da lakše i bolje razumije, a sve u skladu sa svojim tumačenjima i dobrom poznavanju istorijske prošlosti upravo one iz vremena Osmanskoga carstva na Balkanskom poluostrvu. Njegova tumačenja ili objašnjenja će biti u skladu sa današnjim političkim projekcijama kojima on stoji na usluzi, ali samo suprotno od onih iz vremena „rata za mir“, jer su takve projekcije integracija danas posebno na cijeni kod Evropske Unije!

183

U svemu tome Kilibarda je danas glavni akter i jedina politička ličnost, iako „samostalna“, koja ima pedigre političke prošlosti „rata za mir“, današnjega zagovaranja i edukovanja građanstva u cilju vjerske tolerancije i projekcije današnjih integrativnih procesa sa naglaskom na „drugačije“ gledanje i „suptilnije“ tumačenje nekadašnjega Tuskoga carstva, posebno kod naroda na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru. N. Kilibardi će pripasti „čast“ da zbog takve politike i apologetike jednoga dana bude proglašen za „mirotvorca“, čuvara mira na Balkanu, a nagradu za mir za koju se toliko trudi i indirektno propagira već deceniju, može očekivati, mada je nevažno što je upravo on bio taj koji je bio protiv „inovjernika“ i „poturica“ na vjerskoj osnovi!? Kilibarda je mag političke metamorfoze ličnosti od ljutog protivnika do velikog apologete, od kameleonstva do licemjerstva u svojoj političkoj djelatnosti za protekle dvije decenije. Da li će uspjeti u svemu onome što je zacrtao Kilibarda uspjeti ili će ga vrijeme iznenaditi i onemogućiti da realizuje svoje nove snove i zablude!? Trenutno je ostavljen i prepušten sopstvenom projektovanju „nove“ političke trase ili je to samo privid sa kojim želi iznenaditi javnost na političkoj sceni integrativnih procesa! Sigurno je jedno da ne sjedi niti leži skrštenih ruku nego razmišlja, planira, kontaktira, objavljuje, ali sve na „drugačiji i suptilniji“ način da mu politički protivnici ne kažu da je „apologeta“ jedne Turske ili nekadašnjega moćnoga Turskoga carstva. Ako uspije da na „drugačiji“ način prikaže sve „prednosti“ nekadašnjega timarskoga feudalnoga sistema na kojemu je počivalo Tursko carstvo biće to veliki „naučni“ napredak i posebno zasluga jednoga bivšeg političkog lidera, koji je upravo nekada bio protiv „inovjernika“ na vjerskoj osnovi što je, ipak, veliki napredak u kameleonstvu, metamorfozi i licemjerstvu jedne javne ličnosti i „samostalnoga p(oli)tičara“. „Kada bi to moglo biti gospodine N. Kilibarda“ da se ostvare tvoje političke projekcije koje počivaju na snovima i zabludama a koje traju već nekoliko decenija!? Političke projekcije koje on danas zagovara na nivou su jedne zabluđele postarije muške osobe sa visokim akademskim zvanjima, a utopljene u političko blato iz posljednje decenije 20. vijeka, koje sada nastoji da spira samo da bi njegova politička ličnost ostala barem da viri iz blata i žabokrečine. Kilibarda govori o Njegoševom idološko-političkom polazištu i utemeljenju ali nigdje to ne potvrđuje sem što onako napamet priča, pripovijeda i zanoveta, pa kaže: „Međutim, jednako je izražen antiturski i antislamski stav u Njegoševom Gorskom vijencu. I pored činjenice da je Njegoš genijalni pjesnik, obavezno treba naglasiti da je on i u svome književnom stvaralaštvu imao ideološko-političko polazište. Da bi ujedinio, inače do tada uvijek razjedinjenu Crnu Goru, u borbi protiv Turaka, državnik Njegoš je svoja djela, koja je pisao stihom što ga prirodno prihvata sluh Crnogoraca, nadojio jakim naponom antiturstva i antiislamstva. Zato obavezno treba naglasiti da takav Njegošev stav nije sinteza narodnoga duha koji je ostvaren u klasičnoj usmenoj epici, nego je to plod Njegoševe državno-političke ideologije. A treba naglasiti i to da je tematika Gorskog vijenca, tzv. istraga poturica, plod pjesnikove mašte, a ne pak književna slika stvarnoga istorijskog događaja“. Gdje tu Kilibarda prepoznaje ideološko, valjada nije da prirodni nagon čovjeka za slobodom i slobodnim životom i odbranom od osvajača, koji je porobio pola Evrope i nadasve Crnoj Gori prijeti da uništi njeno stanovništvo, koje neće da pokorno živi! Šta sve Kilibarda ne bulazni govoreći da je sve „to plod Njegoševe državno-političke ideologije“. Dakle, po Kilibardinom gledanju i tumačenju neprirodno je što se Njegoš u svojim stihovima oslanja na oslobodilačku borbu pojedinca, bratstva, roda, plemena i na kraju kolektivitet cijele Crne Gore i u tome je njegova „ideološka

184

obojenost“ i polazište koje stoji na čvrstim „temeljima državno-političke ideologije“, „antiislamstva“ i „antiturstva“ među porobljenim narodima i državama!? Mora se priznati da to što „vidi“ jedan Kilibarda, a posebno kako tumači ukupnu oslobodilačku borbu crnogorskog naroda da je to ne samo skandalozan nego degeneričan pogled, skaradan način viđenja jedne iskonske borbe čovjeka da živi u slobodi, bez obzira koliko bio taj osvajač „civilizovan“ i na kojem tom stepenu civilizacije bio. Sada se jasno iskazuje taj Kilibardin unutrašnji „nerv“ za politički osjećaj koji ga ne vara iz njemu „pragmatičkih“ razloga. Svako dalje objašnjenje ili pokušaj da se N. Kilibardi suprotstavi naučni način gledanja i pristupa tumačenju istorijskih događaja i procesa bilo bi upravo smiješno, jer ga treba ostaviti u njegovoj zabludi od koje se on još nije spasio, već će trebati nekoliko ambasadora i veliki broj seansi da ga vrate na jedan koliko toliko normalniji ili prihvatljiviji način života i njegovih problema, koje je imao usljed decenijskog političkog pijanstva. Triježnjenje Novaka Kilibarde iz „pragmatskih“ razloga će dugo potrajati i samo timovi „eksperata“ možda ga donekle mogu spasiti od snova, zabluda i ideološko-političkih matrica, koje on danas „vidi“ u dalekoj prošlosti a posebno u Njegoševom „Gorskom vijencu“ koji mu je poseban problem zbog evropskih integrativnih procesa. Moraće Kilibarda tako veliki zalogaj da ostavi i da priđe nečemu što mu je laganije a posebno nekom današnjem piscu, pripovjedaču, književniku, romanopiscu, stihoklepcu i skorojeviću. Nikako Kilibarda da se sjeti stiha : „Velja kruška u grlo zapane“! Da Kilibarda ima želju biti svakoj čorbi zaprška ili da na sve nastoji svoju riječ u javnosti oglasiti i naglasiti pa čak i povodom predloga da se zabrani borba ovnova. Evo njegovog mišljenja ili stava gdje kaže: „Španski bik je namamljivan crvenom muletom da nasrne na toreadora, a borba ovnova je prirodni čin rasnih mužjaka...“. Poznaje Kilibarda sve prirodne zakone i nagone i to na zavidnoj visini želi čitaocima saopštiti i (pro)tumačiti. Kilibarda podsjeća „...da s jeseni, kada je vrijeme za priplodnju ovaca izlaze jedan drugom na megdan „isto onako kako se vukovi bore za naklonost vučice ili jeleni za naklonost košute“! Nema šta nego Kilibarda na sve treba da iznese svoje mišljenje i iskaže stav, koji će važiti za naredne decenije i vjekove ne samo u crnogorskoj javnosti kada se o tome bude raspravljalo, već je to njegovo odrečno i neprikosnoveno gledište o kojem ne može biti dalje rasprave. Hoće Kilibarda i u tome da nametne svoj stav javnosti, koja se može pozivati na njegovo „stručno“ i „naučno“ utemeljeno, gledište „samostalnog p(oli)tičara“ i javnoga radnika. Zašto Kilibardi ne uspijeva da svoje „intelektualne“ patente zavede kao značajna „naučna“ otkrića i zaštiti kao intelektualnu svojinu koju je provjerenu i produkovao u „ratu za mir“? Mogao bi na tim patentima političkim i nešto zaraditi, a posebno prodajom licenci zapadnoevropskim zemljama-državama! Kao dobar „znalac“ istorije Crne Gore morao bi Kilibarda znati i godinu pada Crne Gore pod vlast Turke! Samo me čudi što ga njegovi istomišljenici ne informišu blagovremeno ili upute u tačan datum te godine, a sa njima ne samo da raspravlja nego i projektuje današnju politiku u duboku prošlost i na istorijske događaje. Pomjera Kilibarda godine ruskoga uticaja u Crnoj Gori ne samo za nekoliko godina nego i nekolike decenije, ispravlja istoriju shodno onome što smjera i projektuje da zaživi u tim njegovim konstrukcijama, pa će nekad za poraz pod Bečom navesti 1683., a nekad 1686., ili vlast mitropolita će ograničiti i zadobiti na slabljenju ili jačanju Opštecrnogorskoga zbora!? Kilibarda vidi „umnogome poistovjećenje naroda i crkve“ a kadkad mu smeta i „troprstna

185

Rusija majka spasiteljica crnogorska“ kojoj se Crnogorci okreću. Kod Kilibarde i njegovoga tumačenja prošlosti crnogorske sve može kako treba i ne treba naglavačke ili na nestabilne noge junačke, kako ono kažu na staklenim je nogama, nekada je za pravoslavlje, a češće je za islamizam i za sve je kriva epska poezija koju je stvarao narodni pjevač, a uz gusle pjevao neko od njegovih poznatih guslara, Višnjić, Starac Milija, Tešan Podrugović i tako dalje. Kilibarda je pokazao svu „naivu“ i providnost u namjeri da opere svoju biografiju iz „rata za mir“, a pokazao je ne samo neznanje nego i zlonamjerno tumačenje istorijskih događaja i ličnosti, kao i procesa insinuirajući, podmećući i importujući u njih ono sa čime će se pravdati i prati. Međutim, u toj namjeri neće uspjeti, jer će ovim reagovanjem i kritičkim sagledavanjem političke ličnosti Kilibarda biti ogoljen do koske i na njegovom političkom obrazu neće biti premaza koje je stavljao shodno vremenu i trenutnim događajima. Biće sa njegova političkoga lica skinute sve maske, koje je dugo godina držao i mijenjao shodno političkom trenutku i njegovom pragmatičnom odnosu. Sve maske su skinute sa političke ličnosti N. Kilibarde i samo mu predstoji da upregne sve svoje umne i fizičke snage pa i „uslužnu“ djelatnost dodatno angažuje i pokuša da opovrgne ovu kritičku sliku koju je sam izgradio za dvije decenije političkoga života i rada od početka posljednje decenije 20. vijeka pa do samoga kraja prve decenije 21. vijeka. Odgovor ćemo spremno dočekati, jer nijesmo još sve rekli što smo sakupili iz brojnih njegovih govora, intervjua i posebno djela koji su na video i audio zapisima. A nadamo se da još od postojećih živih svjedoka možemo dobiti nešto dokumenata sa kojima ćemo mnogo detaljnije govoriti o njegovoj političkoj ličnosti i djelatnosti. Sigurno da je i sami Kilibarda ostavio brojne tragove političkog djelovanja iz jednoga vremena zvanoga „rat za mir“, mada su vjerovati je izvjesni uklonjeni ili uništeni. Imaće priliku N. Kilibarda da se suoči sam sa sobom i sebi objasni šta je to činio u „ratu za mir“, i zašto je u vremenu današnjega njegovoga „mirotvorstva“ ili „mirom protiv rata“ sada za evropske integracija bio, čime je negirao sebe samoga iz „rata za mir“!? Koji su razlozi da tako zapjenušano piše proislamistički, proturski i naglašeno integralistički zaboravljajući da ima svjedoka koji uveliko pamte šta je sve činio i propagirao? Da li misli da će mu neko istinski povjerovati u takav način borbe, koju danas vodi tako naivno tumačeći istorijske događaje i velika pjesnička i filozofska djela, o kojima je imao nekada sasvim drugačiji stav, a što je još veća katastrofa da je on kao čovjek i profesor sa svojim „snovima i zabludama“ obrazovao brojne generacije studenata! Mogo toga je pred Kilibardom da razjasni, objasni, dopuni, obradi, transponuje, modeliše, razgradi, dogradi, uveliča, zamrsi, opere, opravda i na kraju, ipak, će mu toliko političkog blata ostati da se iz njega ne može izvuću, već će u brlogu toga blata ležati i ostati ili kako bi on rekao nestati bestraga u „bezdanu“. „Neka ovaj veliki dan rođenja Hristovog, jače osvijetli ljudske puteve, da snagu razumijevanju među ljudima, ojača ljudsku trpeljivost, zagrije ljudska srca i oslobodi nas napetosti svakodnevne i često puta grešne trke za statusom, većim položajem, interesima i simbolima moći koja su prolazna i više zavađaju i dijele”... „S vjerom da će nas sve za ove blage dane obasjati svjetlost Hristove nauke i neprolaznost njegove Riječi, koja poziva na čovjekoljublje i mir među ljudima dobre volje, upućujem Vam hrišćanski pozdrav: Hristos se rodi”. Nadam se da će N. Kilibarda prepoznati svoje riječi, koje je zajedno sa gospodinom S. Marovićem uputio mitropolitu Amfilohiju povodom pravoslavnog Božića. A danas sigurno ima „drugačiji i suptilniji“ način čestitanja ili

186

obraćanja svim crkvenim velikodostojnicima, vjernicima pravoslavnim! Da je pročitao barem dva puta navedenu čestitku mogao bi se barem malo zaustaviti u svom pohodu na politički položaj i „status“. Oslobodio bi se političke napetosti koja izbija iz njegovih reagovanja i promišljanja u prvoj deceniji 21. vijeka, a da ne govorimo o onome iz posljednje decenije 20. vijeka, i na kraju bi shvatio da je sve to prolazno, a „neprolaznost Riječi“ je svjetlost! „Brojni - mnogi su putevi gospodnji“, imao je običaj N. Kilibarda reći-ponoviti riječi iz Biblije! Neka ovo portretisanje i prikazivanje političke ličnosti jednoga nekadašnjega velikoga Srbina a sada Crnogorca ne izazove gnjev bivšeg političkog lidera, koji je učestvovao u „ratu za mir“ i neka ono bude „kao darovna jabuka“ za koju će naći vremena da je sagleda u totalu i svome ogledalu! Moguće da je ona data u „nevakat“ i bez fotografije koja bi za ovu priliku dobro došla da se iz njegova pogleda vidi „prikrivena tuga“, čuđenje ili jeza, iznenađenje ili zadovoljstvo što će imati priliku da objasni ono što do sada nije uspio, ispravi ono što je iskrivio, otpiše ono što je propustio, nadoda ono što je izostavio, izmisli i iznese ono što je dugo smišljao. Da li će vidjeti proznu i poraznu ljepotu svojih riječi i odagnati sumnju koju je nekada izrekao? Da li će pisac, književnik, političar, nekadašnji lider a sadašnji „samostalni p(oli)tičar“ N. Kilibarda uspjeti da sve to sabere i samo kratko odgovori reda radi, napabriči nekoliko redaka i na tome sve završi ili će tanko i potanko, natenane i opušteno odgovarati na sve svoje „snove i zablude“ koje su ga tokom nekoliko decenija pritiskale? Da li će u tom reagovanju naći „ideološku“ potku ili pristrasna tumačenja onako data „iz hobija“, zbog kojega je on nekada bio u politici - bavio se politikom i naravno rat zagovarao protiv „inovjernika“, „poturica“ i dušmana, koji su zauzeli srpske teritorije?! Neće valjda opet Kilibarda sada iz potpune „svijesti“, „suptilno i na drugačiji način“ i bez „ideološkog i vjerskog“ tumačiti svoje stavove i projekcije u daleku prošlost, a shodno evropskim i evroatlantskim integrativnim procesima, kojima on svom dušom i tijelom „(pri)pada“ zagovarati ulazak u NATO, naravno samo iz „ekonomskih“ pobuda i razloga razvoja „elitnog“ turizma sve u cilju poboljšanja životnog standarda građana Crne Gore i, naravno, sve to svakako bez „genocida na vjerskoj osnovi“ utemeljeno na riječima „samostalnog p(oli)tičara“! Svako drugo viđenje njegove političke ličnosti može kod njega izazvati ne samo gnjev i već želju za osvetom, revanšizmom i naplatom duševnih bolova zbog kojih je nakada bio izveden pred lice pravde od onih istih sa kojima je participirao u vlasti, mada ne zadugo već do kada im je trebao, a sada je u zasluženu penziju i djeluje više iz sjenke, naravno sa manje strasti ili pristrasnosti, umjereno i ne onako agresivno kao kad je zapomagao govoreći „gdje su pare, gospodo moja“! Da li će Kilibarda još uvijek i zadugo biti „predmet političke pažnje“ ili će ga sud istoričara poslati u penziju, konačno penzionisati i primiriti dajući mu epitet najnedosljednijeg političara na prostoru Crne Gore i šire, i ujedno crnogorske parlamentarne scene? Da li će se za njega reći da je vodio rat „mačem, vjerom i perom“ iako sam on tvrdi da nije uzimao oružje, ali je sigurno da je makar „...vjerom i perom“ mnoge zaveo i odveo na ratište da oslobađaju srpske teritorije?! Da li pored mitologije koja ga pritiska ima još nešto što ga još teže pritiska pa se zbog toga teško trijezni ili nepotpuno svijesti? Mada taj proces triježnjenja - osviješćenja kod njega traje vremenski dugo, ali ne valjda duže od onoga kako sam kaže: „Mitologija nas pritiska. I sam sam dugo bio pritisnut dok se nijesam počeo osvješćivati“. Očigledno da to „osviješćivanje“ kod Kilibarde traje predugo što ima razloga, jer je dugo bio u „zabludi“. Ali kada čovjek

187

nabasa na „pravoga“ ambasadora onda mu se sve „pročisti“, misli „razbistre” i nestanu decenijske „zablude“, a um se počne bistriti oslobađajući se od naslaga mulja i blata! Treba biti oprezan i pažljiv savjetuje nam on posebno sa zabludama, triježnjenjem, mitovima, legendama, istorijom i sve to dopuniti nadasve sa „istinom“ N. Kilibarde, njegovim „drugačijim i suptilnijim” tumačenjima i poznavanjem istorije! Da li će se sve to završiti i konačno biti sa N. Kilibardom i njegovim političkim djelom kao u stihovima: „Neće oni dugo, gasi im se svijeća”, „isteklo im je vrijeme“ ili će on zaista biti predmet ozbiljnih istraživanja od istoričara i ostalih naučnih radnika i ko će o njemu dati sud ostaje da se ubrzo vidi! U svakom slučaju napisano je do sada o njemu dosta, a kritika još nije rekla svoju završnu riječ. Nekada je Kilibarda bio protiv Crnogoraca i crnogorske nacije, a sada kaže da treba uvesti crnogorski jezik „jer ako nije tako, u suprotnosti smo sa logikom“ ili lingvistikom koju zaboravlja makar pomenuti ako ne istaći! „Studijski program za srpski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću treba promijeniti u katedru za crnogorski jezik i druge jugoslovenske jezike i književnosti“. Kako kada Kilibarda (o)cijeni da mu je isplativo pričati, zanovetati i zagovarati. Sve u „hodu vremena i promjena“ shodno njegovoj „evolutivnoj“ prirodi, procesu, ambicijama i željama koje teži makar materijalizovati iz „pragmatičnih“ razloga. Sve navedeno on bi htio u programe školske uvesti onako kako je zamislio zaboravljajući i ono što je samo prije deceniju zagovarao. Na sve je bio spreman samo da se kako domogne vlasti i naravno „nađe“ pare koje je tražio, pa čak i na koalicioni savez sa potpuno suprotnim stavovima političke stranke kakva je bio Liberalni savez Crne Gore! I sa đavolom, kako bi on rekao i navodi primjere, sklopio bi savez samo da svoje lične interese ostvari, a to se kasnije upravo sve vidjelo i gotovo u potpunosti ostvarilo. „Došlo je do koalicije Liberalnog saveza Crne Gore i Narodne stranke dr Novaka Kilibarde, od samog osnutka najčetničkije partije, to jest stranke u Crnoj Gori... Slavko Perović i dr Novak Kilibarda održali konferenciju za štampu i elektronske medije. Proklamovali koaliciju, naravno veoma patetično, a oba su inače patetičari posebnog usmjerenja...“. Kilibarda prelazi preko svega samo da se dočepa vlasti što je njegova bit političkoga djelovanja u Narodnoj stranci u kojoj je bio neprikosnoveni lider, gdje se sa neistomišljenicima razračunavao na način što ih je istjerivao iz stranke ili ih primorao da sami napuste stranku u kojoj je on apsolutista, mada je u javnosti govorio da svi mogu da imaju različite stavove. Bilo je to samo „mekša“ i lijepa riječ za javnost, sa kojom je oblizivao sve ono što radio u Narodnoj stranci, naravno uz veliku pomoć svojih „eksperata“, koji će ga se otarasiti na isti način na koji je on - Kilibarda - koristio u otklanjanju protivnika-odnosno „drugačijeg“ gledanja na stranačku borbu Narodne stranke na političkoj pozornici Crne Gore. Upravo je „lijepim riječima“ izmamio orden - visoko odličje od onoga koji nije znao tako lijepo govoriti, iako ga ne stavlja na junačke srpske-crnogorske grudi, već ga krije i od samoga sebe! Koalicija Liberala i Narodne stranke, naravno, sve je iznenadila na političkom „beskrajno plavom nebu“ Crne Gore, kao i sve političke analitičare. Da li je to bila izdaja i jednih i drugih odnosno izdaja sopstvenih političkih interesa dvije stranke, koje su bile u svemu različite pa čak i u načinu osvajanja ili preuzimanja vlasti u Crnoj Gori? Kasnije se vidjelo da tu nije bilo ničega drugog do Kilibardinog interesa, koji je htio svoju političku popularnost uvećati i nadigrati svoga koalicionog partnera. Naravno da taj savez

188

nije mogao imati nikakvu perspektivu. Kako je došao tako je još brže prošao odnosno raspao se. Jednako se Kilibarda razumije u književnost, crnogorski jezik, istoriju crnogorsku i datume koje treba proslaviti ili uzeti za datum proslave na primjer crnogorske vojske. Uveo bi on mnoge datume za koje misli ili tvrdi da su „najsadržajniji“ i „jedini datumi“. On je vrhovni arbitar u svemu i tako hoće da ostane u nastavnim programima, makar to bilo iz fizike ili astrofizike, hemije ili alhemije. Spajao bi N. Kilibarda mnoge lake i teške elemente, i hemijske procese izvodio i sa njima ubrzavao kretanja „elektrona“ u Narodnoj stranci. A možda bi pokušao i sa bombardovanjem atoma sa ciljem preuzimanja vlasti samo da on bude glavni i odlučujući faktor. Ko zna dokle bi Kilibarda stizao sa eksperimentima iz nuklearne fizike ili hemijskih procesa radeći na otkriću nekih novih hemijskih elemenata. Trebalo bi mu omogućiti da radi na dopunama Mendeljejevoga sistema! A tek šta bi činio i kakava bi (s)kretanja uveo u samome crnogorskome društvu, posebno u privredi!? Primjenom pojedinih oblasti iz fizike, naročito magnetizma, elektriciteta ili fizičkih slila, slaganje vektora, N. Kilibarda bi poboljšao životni standard građana Crne Gore, isto kao onaj koji je obećavao ako osvoji „srpski Dubrovnik“ a on postane gradonačelnik! Koji su to sve njegovi snovi, zablude ili istine teško je razaznati, ali ih on dobro koristi i spaja, pa stvara posebne amalgame od onoga što se ne može sjediniti, a njemu ipak „uspijeva“! Pravi je alhemičar i nespojivo može spojiti samo ako je u njegovom političkom interesu iz čisto „pragmatičkog“ razloga! A tek u politici šta bi sve Novak htio činiti ne samo kao nekada nego i danas sve bi on doveo pod konac i ujedinio ih kao nekada u jednu partiju samo ne Narodnu stranku, sadašnju ni ondašnju, ali crnogorsku stranku svakako. Kilibarda je pravi mađioničar u politici i plasiranju svojih ideja, koje je trebalo usvojiti na mah i one će same od sebe na njegov „evolutivan“ način razvijati se i (za)okupljati pojedince, mase i sve činioce pa bi se od Crne Gore napravio raj na zemlji, a na čijem bi čelu takve države bio niko drugi nego jedini i slavni N. Kilibarda, naravno samo zbog zasluga ratnih i poratnih! Obilježavanje dana crnogorske vojske, dana državnosti, dana pakta, dana ulaska u NATO sve bi to bilo na osnovu „najsadržajnijih“ predloga N. Kilibarde. Onda bi se Crna Gora zvala Novakova Narodna Crna Kilibardina Gora Sloga. Bila bi to „Crna Gora“ Novaka Kilibarde. Naravno da kada god mu zatreba on (pro)nađe mjesta u Njegoševim stihovima i za žene vojnike u crnogorskoj vojsci, jer sve je proročki (pred)vidio Njegoš prema naučnim tumačenjima i činjenicama sa kojima zanoveta niko drugi do N. Kilibarda. Otuda su i one koje samo on „vidi“ kao „ideološko-političke“ i „genocidne na vjerskoj osnovi“. Sve je, dakle, u stilu njegove proročanske vizije, predviđanja, insinuacija, intuitivnog zaključivanja i propagiranja ideja sa kojima zatrpava crnogorsku javnost i ugrađuje sebe u crnogorski kulturno-politički milje, a za ratni je već odavno ostavio dobar dio svoje političke ličnosti. Ako u tom stilu i namjeri tako nastavi ko zna šta će još „otkriti“ kod Njegoša samo ako on ili njegov „nerv“ predosjete odkud vjetar duva i koliko će mu nanijeti dobra-interesa. Svoje vizionarstvo će odmah podmetnuti drugome, a ideju uzeti za sebe da je on prvi otkrio sve ono što do sada nije otkriveno, ne samo u narodnoj književnosti nego posebno u bližoj i dalekoj prošlosti u istorijskim događajima sa kojima treba slaviti značajne jubileje po Novakovim „najsadržajnim“ uputstvima i zanovetanjima. Potpuno je jasno da je N. Kilibarda sve svoje priče, pripovijedanja, nagovore, iluzije, zablude, praktički unovčavao i istovremeno ih odbacivao kada mu nijesu bile u službi onoga što hoće da ostvari, što se najbolje vidi i potvrđuje u njegovom

189

romanu „Epilog crnogorske hronike“ ili podnaslovu toga romana „Jevanđelje po Amfilohiju“. „To je bila moja velika zabluda. Ponijet talasom antititoizma, i oduševljen nastupanjem višepartizma u tadašnjoj Jugoslaviji, povjerovao sam da gospodin Amfilohije Radović ima vrhunske kvalitete da sjedne na mitropolitski tron Crne Gore...“. „...A pošto sam ja predvodio političku partiju čije su korake pratile pjesme Radovana Bećirovića uz zvuke gusala, proračunao sam da će mi vladika Amfilohije Radović, kao mitropolit crnogorski, značiti za glasačku masu koju predvodim ono što je bio Karl Marks za partizanske ustanike koje je predvodio najveći sin naših zbratimljenih naroda - Josip Broz Tito. I bio je, amanati“! „...Dakle, moje vračarsko nagovaranje banatskog episkopa Amfilohija da sjedne na stolicu Svetoga Petra Cetinjskoga bilo je, na prvom mjestu, motivisano mojim praktičnim smjerom političara,...“. Sve ono što piše N. Kilibarda motivisano je „praktičnim smjerom političara“, „pragmatičnim“ razlozima i interesom da opere svoju političku biografiju i ostane samo donekle poprskan blatom. S druge strane namjera mu je da ubijedi čitaoce da je „nevino“ ulazio u sve političke šeme koje je on sam zagovarao ili unaprijed planirao, smišljao i nastojao sprovesti u cilju veličanja svoje ličnosti i izgrađivanja političara kojemu drugi nijesu ni do koljena. Upravo je takvo i njegovo kako reče „vračarsko nagovaranje“ usmjereno na čitaoce, pismene, polupismene, neobrazovane, visokoobrazovane, stučnjake i naučnike, akademske građane i ukupnu javnost samo da mu povjeruju na riječ koju on vješto uvija, umotava u oblande njegovih političkih projekcija sa kojima će istovremeno manipulisati shodno potrebama u jednom ili drugom trenutku. Ne treba sumnjati da ne poznaje ekonomiju makar solidno, iako je to bio prepustio jednom od „eksperata“ u Narodnoj stranci. Nijesmo toliko sigurni da se nije pravio nevješt u svemu tome samo da što bolje može spoznati „novčane dotoke“ iz ruke u ruku! Tako je Kilibarda unosno i njemu korisno sve ugrađivao u svoje političke vizure i ujedno propagirao samo da bi uspio u svome naumu da bude na vrhuncu političke slave i da se njegova ličnost pominje kao neprikosnovena i zaslužna za sve što se dešavalo u Crnoj Gori. Onoga trenutka kada je osjetio ili intuitivno zaključio da to što trenutno čini ili politika koju zagovara nema prođu-prohodnost odmah je napravio zaokret i prišao, ipak, oprezno osluškujući svoj „nerv“, onima koji će mu donijeti makar politički interes i naravno politički uticaj u crnogorskoj javnosti. Sa druge strane on će svojim „zabludama“ nastojati da amortizuje sva činjenja u „ratu za mir“, kao opravdanje i odstupnicu da kupi vrijeme za pranje političkoga obraza i obesmisli ono za čim je posegnuo i sa čime je htio biti nenadmašan i jedini „zaslužni“ borac za narodna prava. Sada u svojim romanima, ispovijestima, hronikama ili javnim istupima koristi svaku priliku da ocrni osobe sa kojima je strastveno zagovarao nacionalizam i imao osvajačke namjere „ujedinjenja srpskih teritorija“, pa u svojstvu „samostalnog p(oli)tičara“ nastoji sve prikazati kao svoje snove i(li) zablude stečene čitanjem narodnih pjesama i prebaciti krivicu na narodnog pjevača ili pisca, koji je u svojim književnim djelima ovjekovječio oslobodilačku borbu crnogorskoga i srpskoga naroda. Dakle, kada mu je u interesu on je sa svim osobama, političarima ili ličnostima tu pored njih prvi uz njih, a kada mu ne ide u prilog, bilo naučni ili politički, on je protiv svih njih i oni su tu kao jedini krivci za njegove snove, zablude, naivu, i tako dalje. Sva razmišljanja N. Kilibarda i sve njegove zablude, snovi i želje usmjerene su da bude na vrhuncu slave političke, naučne, književne. Navodimo jedan ilustrativan primjer gdje kaže: „Kad bi, kao u mitologiji, bilo moguće da zamijenimo prozna djela, ja i neki

190

pisac iz istorije svjetske književnosti, bez razmišljanja trampio bih se sa Ivom Andrićem...“. Ni manje ni više nego sebe želi odmah staviti tik uz nobelovca I. Andrića! Tako on o sebi razmišlja i sebe reklamira ili podiže rejting svojega književnoga djela! Nije to usamljen primjer kod N. Kilibarde. Gotovo u svemu on koristi velike ljude, političare, naučnike, književnike, pisce i tako dalje, ličnosti koje su u svijetu prepoznate kao velikani riječi i književnoga djela, pozitivne ličnosti. N. Kilibarda ih uzima i (zlo)upotrebljava stavljajući ih odmah do sebe bilo to da čini uporedbama, većinom indirektno kao od „šponde“ što bi rekli primorci, da se malo očeše ne bili mu kakvo dobro prijenulo, a kad bi mu moglo biti da bira, jadan ne bi umio izabrati!? A na drugi način on primjenjuje svoju taktiku i političko lukavstvo u kojemu se izvještio pa u njihovim djelima nalazi nešto što istrže iz konteksta samo da bi sebe za nešto opravdao ili dio krivice i odgovornosti iz „rata za mir“ podijelio sa njima koji su od njega udaljeni ne samo nekoliko decenije nego vijek ili dva pa i mnogo više. „A đavoli ga znali“ i nije to tako loše za samoga Kilibardu, jer hoće da se kokoti ili kočoperi. Želi da pokaže sebe u drugom svijetlu odnosno da osvijetli tamu u kojoj se našao svojom voljom i ambicijama da bude slavan i neprikosnoven u svemu, svojom osvetničkom i revanšističkom političkom djelatnošću sa sebe spira blato, ako se već ne može iz njega izvaditi. U svemu nastoji pozivati i dozivati pisce i književnike samo da čitaoca obrlati i zbuni, da ga zagovori i obesmisli ono što je nekada činio u „ratu za mir“ poziva se na Iva Andrića, Petra II Petrovića-Njegoša, Maka Dizdara, Blaže Koneskog, Boru Stankovića, Mihaila Lalića, Mešu Selimovića, na poslanice Petra I Petrovića i ko će sve nabrojati ličnosti iza kojih se hoće rado sakriti, pokriti i da sa njima podijeli po nešto od svega onoga u čemu je bio dugi niz godina u svjesnoj zabludi svojoj, a one koje priziva mnogo su iznad njega i tako daleko. Ne, Kilibarda uopšte nije imao zablude niti snove sa kojima danas zamajava javnost i „nevješto“ ih plasira i nameće čitaocima, a na taj način odbacuje sve ono što je činio i svu političku odgovornost sa sebe želi skinuti. Duboko je svjestan svih dešavanja i nema kod njega zabluda, već samo motiv interesa da sopstvenu ličnost prikaže onako kao on to hoće i u što boljem svijetlu, da bude nevin u svemu, bez krivice ili odgovornosti i politički čistunac konačno postane. Jedini motiv svega što čini u javnosti jeste da obesmisli deceniju - dvije, vrijeme u kojem je bitisao - živio i radio, politički djelovao a koje je za njega teret, krivica, odgovornost i političko blato u koje se potopio, a htio se osvetiti komunistima. Sada od svega pravi odstupnicu i pere svoju političku biografiju koju je blatom prekrio da ga ni jedna planinska rijeka ne bi mogla oprati, posebno za period „rata za mir“. U cilju dodvoravanja političkoj vlasti u Crnoj Gori Kilibarda do nebesa hvali sadašnju političku elitu i nastoji sebe prikazati kao sljedbenika „nove“ Crne Gore, jer je uložio dio sebe i „još ulaže“, predviđajući čak da će dostići u skoroj budućnosti visoke standarde pred kojima će i Evropa zastati! „Za deceniju - dvije, Crna Gora će biti Eldorado za biznismene, ljubavnike, turiste i sportiste...“. Mlati Kilibarda koliko ga „zablude“ nose, sve „iz hobija“ priča i sanja nedosanjane snova kao nekada, samo da bi opstao i bio uz vlast, a protiv koje je nekad bio više nego što je danas uz njih. Odavno je pročitan od iste te vlasti kojoj se snishodljivo primiče, dodvorava zarad ličnih interesa i medijske pažnje. Kilibardin strah da prestane interesovanje javnosti za njim je veliko i to je još jedan njegov jak razlog i osnovni moto, koji ga tjera da tako piše i propagira, tumači i zanoveta, smatrajući da će ostaviti budućim generacijama toliko toga da će biti „izučavan“, a zaboravlja, da će njegova uloga iz

191

posljednje dvije decenije biti ubrzo ispisana, istražena i stavljena „ad acta“ kao negativna i kameleonska i ništa više niti manje od toga. Biće to kraj Novaka Kilibarde kao političara nekadašnjeg, a sada „samostalnog p(oli)tičara“ i javnog radnika. Htio bi biti svakodnevno u medijima i na televiziji posebno, pa sa tih razloga poziva mnoge da sa njime „razjasne“ političke probleme ili potrebe kao i pojedina pitanja iz privrede, društva, kulture ili nauke, samo da ne bude u sjenci dnevno-političkih događaja. Sada se svrstao u najotrežnjenije i najpocrnogorčenjenije Crnogorce u posljednjih desetak godina, a šta je to u odnosu na njegovo srbovanje i poništavanje Crne Gore i Crnogoraca sve do kraja posljednje decenije 20. vijeka? Da li je promijenio politiku u prvoj deceniji 21. vijeka iz straha ili iz ćara i šićara ili sve troje zajedno bježeći od prošlosti i odgovornosti političke iz vremena posljednje decenije 20. vijeka? Da li je našao mirnu crnogorsku luku ili luku spasa u koju će uploviti bježeći od nacionalističkoga srpskoga sna i političkih zabluda, koje je sebi pripisao svjesno da bi dao odstupnicu sebi i onima koji su ga postavili na čelo Narodne stranke i držali kao lidera njenoga samo iz razloga uslužnih i potreba konspirativnih? Da li se on sada kao olinjali mačak ili ofucana lisica nastoji skrasiti na jedno mjesto i ostaviti se politike, od koje je sve imao i na visokoj nozi živio i uživao koristeći privilegije lidera jedne stranke, ili još uvijek se svojim lukavstvom i stečenom političkom praksom može nekome dodvoriti i svoje političko iskustvo staviti na uslugu osnivanjem neke nevladine - neprofitne organizacije u cilju daljih integrativnih procesa, makar bio i za NATO lider pokreta? Da li pokazuje znake straha i zečjega srca, pa mu se tresu gaće od mogućnosti da bude makar saslušan od sudskih organa za vrijeme i događaje kojima je iz praktičnih-pragmatičkih kako reče razloga uspostavljao veze, prijateljstva i političke saveze, a sve u svoju korist „iz hobija“ baveći se politikom? Da li će „iz hobija“ imati odgovornost ili će svoje zablude negirati stalno potencirajući da su nastale krivicom usmene narodne književnosti i književnih djela koja su na njega značajno uticala pa ih je gotovo znao naizust ili barem većinu stihova? A možda samo sitno tancuje onako kako je tancovao nekada, kada je bio na čelu Narodne stranke u osnivanju iz kojih razloga sasvim je nebitno, usluge, interesa ili ambicija koje ga nijesu napustile?! Može li se reći za Kilibardu da je bio čovjek kao „epsko čudovište“ koje naizust zna brojne stihove iz narodne poezije i vješto ih je ugrađivao u nacionalističku euforiju u cilju pridobijanja pojedinaca, mase iz „praktičkih razloga“ ili za što veći broj doborvoljaca u „rata za mir“, a možda je samo bio jedan od onih u društvu „svetosavaca, šizofrenih mitomana i stihoklepaca onog genocidno borbenog i nakaznog deseterca“? Sa „nepodnošljivom lakoćom“ pričanja, pripovijedanja i zanovetanja propagira sopstvene snove i zablude samo da nekako umanji krivicu iz „rata za mir“, umanji odgovornost i sve prebaci na one koji više nijesu među živima, bilo da su književnici, političari, ili ini pojedinci koji su ga „nagovorili“ da bude na čelu Narodne stranke i njima na „usluzi“ shodno ličnome interesu. Da li se ukupni politički život Kilibarde u posljednje dvije decenije njegovoga života i u ovih dvije decenije parlamentarizma Crne Gore, kao i sve što je on propovijedao, propagirao, zanovetao, tumačio svjesno ili nesvjesno, sa zabludama ili bez njih, uz osvješćivanje u hodu vremena i integrativnih procesa moderne „evropske“ Crne Gore, može identifikovati sa njim i nazvati „kilibardizmom“ u najnegativnijem značenju ili je sve to „kilibardizam“ u najpozitivnijem značenju!? Ta nova riječ „kilibardizam“ mogla ga bi označiti kao „barda“ dosljedne nedosljednosti i „suptilnog“ načina pisanja i izražavanja, sa

192

„ideološko-političkim osnovama i genocidom na vjerskoj osnovi“, mržnji prema svima koji nijesu pravoslavci odnosno „inovjernicima“, protiv kojih je bio jedno vrijeme reprezent političkog protivnika sa kojim je počeo njegov stranački život i nekoliko godina ga vatreno zastupao, propagirao i branio, a danas ga opet brani ničim drugo nego „evolutivnim“ procesom onoga istoga N. Kilibarde samo na drugim ideološko-političkim osnovama, koje su mu se svakako isplativije pokazale od nekadašnjih, bolje reći potrebitije su mu danas nego onda, jer bi ga mogli pozvati na odgovornost oni koje je zavodio i koje je znao dobro uočiti u masi i povesti ih u „sveti rat“ za srpstvo! To nije njegov kosovski mit već „kilibardizam“ „kosovskoga mita“, mada u osnovi svega toga ne stoji nikakva njegova „naučna“ argumentacija. Imaju lično pravo da ga mnogi pojedinci stručno, naučno, politički slave i hvale do nebesa, ali će njegov politički „salto mortale“ zarad spasenja sebe od krivice i odgovornosti od svega što je proizveo u vremenu „rata za mir“ ostati u dubokom blatu kao politička ličnost, koja je „iz hobija“ činila sve da bi uspjela u politici i „ratu za mir“. Danas, na drugi i „suptilniji“ način sa drugačijim i „mekšim“ i „lijepim“ riječima nastoji da traži krivca u književnim djelima vrhunskih i nenadmašnih stvaralaca, pjesnika, vladara, filozofa ili mudraca. Gledajući, posmatrajući i analizirajući njegov „evolutivni“ proces političke ličnosti može se reći da nije riječ o nikakvoj „evoluciji“ političke ličnosti, već o golom „pragmatičnom“ i interesnom učestvovanju u jednom vremenu sa svjesnim odnosom prema svim kretanjima i dešavanjima u posljednje dvije decenije. U pozadini svega toga leži namjera koja se kao crvena debela linija uočava lako u svakom od njegovih političkih govora ili intervjua, kao i tumačenja i da je samo i jedino riječ o pokušaju političkoga pranja lične biografije za učešće u „ratu za mir“. Kao „diplomata od formata“ i on se jedno vrijeme nalazio na listi onih sa kojima se nije znalo šta će se odnosno bili su na „bijelome hljebu“, mada su kasnije svi opet angažovani u nekakva diplomatska ili konzularna predstavništva u ulozi „savjetnika“ i tako dalje. Moguće da se i danas nada nekakvoj „diplomatskoj“ ili „uslužnoj“ misiji, ako ne onoj u klasičnom obliku a ono u vidu „suptilnog“ javnog diplomate na „drugačiji način“ angažovanog da crnogorskoj javnosti nanovo tumači svoje snove i zablude i trabunja o „genocidu na vjerskoj osnovi“ i „ideološko-političkim“ osnovama pojedinih stihova iz narodne crnogorske poezije u osmercu i desetercu. Kao „samostalni p(oli)tičar“, koji uvijek bira „mekšu“ i „ljepšu“ riječ on svjesno i na „drugačiji“ način inkorporira u Njegoševo književno djelo nešto čega nema i ne može biti, ali jeste intencija određenih političkih ili kulturnih krugova bolje reći grupica, koje nastoje krojiti političku i kulturnu sliku budućim generacijama, na osnovama borbe proturskog gledanja na istorijske događaje i zagovaranja, uljepšanog posmatranja istorijskih procesa, a sve u interesu veličanja islamizma među pravoslavnim stanovništvom. Kilibarda igra ulogu današnjega „karijernog diplomate“ i vjerujemo da se u toj ulozi toliko uživio, a najviše zbog „pragmatičnih“ razloga, jer teško ga je zamisliti da na dobrovoljnoj osnovi nešto propagira, tumači i zanoveta! To nije činio ni u vremenu „rata za mir“, a najmanje ima razloga da danas, po stare dane, tako čini bez neke sinekure, makar da bi mu se dodijelila izvjesna finansijska sredstva na nekom od konkursa pojedinih ministarstava, koliko toliko, samo ne džabe. Sve što radi ima veliku dozu pragmatizma, ako nije i ona često potpuna. Kilibarda je čest i „rado viđen“ gost na gotovo svim važnijim svečanostima bilo državnim, političkim, kulturnim i tako dalje, počev od nivoa mjesnog u Banjanima, lokalnog, republičkog, možda regionalnog, a nikad se ne zna da ga je moguće sresti i na

193

evropskom nivou na proslavi godišnjica ili jubileja pojedinih stranaka u Crnoj Gori ili u Evropskoj Uniji! Samo se postavlja pitanja zašto baš njega pozivaju, a on im se odaziva kada odavno nema neku političku funkciju, kao nekada u Narodnoj stranci ili Građanskoj partiji ili nekom od pokreta za nezavisnost, zelenih, neprofitnih i nezavisno - zavisnih od nezavisnih. Može i takva konstrukcija kada već Kilibarda ili njegovi štovaoci izmišljaju neke riječi ili kovanice koje ništa pod bog živi ne znače sem prazno i šuplje do u bezdan, ako mu može biti ili je u pitanju njegovo „podupiranje praznine“ iz samo njemu znanih i uz sve to „pragmatičnih“ razloga! Kilibardi može biti da je redovni profesor i tamo i amo na privatnom ili državnom univerzitetu, a može i na jednom i na drugom, jer su sve to političke zasluge i naučne reference samo nijesu valjda iz vremena teškoga triježnjenja, besvijesti, snova i velikih i brojnih zabluda njegovih?! O godinama starosti ne treba brinuti dok je krštenice one iz 1934. godine ili one iz 1937. godine, a što bude dalje vrijeme odmicalo prijeti opasnost da se njegovo vrijeme rođenja đusta sa vremenom „rata za mir“, mada ni to ne bi bilo neko čudo veliko, jer i to je Crna Gora! Nije on usamljeni slučaj već samo jedan od brojnih i prekobrojnih primjera, koji potvrđuju praksu poželjnih kadrova u dubokoj starosti ili bolje reći ozbiljnim godinama, zato i mlađi kadrovi teško do posla dolaze na visokoškolskim ustanovama. No, to su „kadrovi“ kojih se drži ova politička nomenklatura na vlasti i sa njima izgrađuje kadrovsku strukturu, popunjava ili nadograđuje. Oni su cijeloga svoga života „neophodan“ i poželjan politički kadar koji je „tumačio“ istorijske procese sa dubokim snom i zabludama u svjesno-nesvjesnom stanju i rem stanju u fazi mirovanja ili u „stend by“-u. Kilibarda tek sada pokazuje svu političku ulogu, naravno „potkovanu“ sa „novom“ argumentacijom, na osnovu „uslužne“ djelatnosti, a sa drugačijim načinom tumačenja shodno snovima i zabludama, kojih je bilo mnogo i koji su trajali nekoliko decenija, a konačno se njih „oslobodio“ uz aktivnu „seansu“ stranoga ambasadora. Kad već naiđe na nepremostivu prepreku, sa kojom mora potvrditi postojanje Srba i srpstva u Crnoj Gori danas, onda Kilibarda u svome maniru sve to kaže na veoma „suptilan“ i „mekši“ način: „...Biće u Crnoj Gori uvijek ljudi koji će se izjašnjavati kao Srbi i kao Crnogorci...“! Samo se ne zna da li je mislio da ima onih koji su i jedno i drugo, kao on ili su samo Srbi ili su samo Crnogorci? Nije valjda da je Kilibarda samo Crnogorac, jer šta će sa onim što je nekoliko decenija bio Srbin, Srbin-Crnogorac ili Crnogorac!? Moglo bi se konačno zaključiti sa jednom riječju odnosno pitanjem: „Kuda ide današnji Novak Kilibarda“? Sigurno je jedno da N. Kilibardi, makar od kada se počeo baviti politikom, nikada nijesu bili prazni ni džepovi, ni stanovi, a bogme ni njegov makar pogled u blisku budućnost za razliku od Cetinja i Cetinjana, kako se negda slikovito znao izraziti jedan njegov politički protivnik. „Prevrtljivi Kilibarda s kojim se ni u crkvu ne ide“ paktirao je sa svima koji su mu davali mogućnost da se malo više politički iskaže i pokaže svoju političku opciju isplativiju od one koju je prethodno imao. Znao je ukazati ili savjetovati svoje kolege književnike ili pisce da vrate „priznanje za književno djelo „Trinaestojulsku nagradu“ ali to niukom slučaju on nije htio učiniti, a poodavno je to zasluženo priznanje u njegovim vitrinama ili na junačkim grudima sa ostalim nagradama i ordenima. I na tom se primjeru vidi njegova politička dvoličnost, jer zašto da on vraće neku nagradu kada je jednom uspio dobiti, a drugima savjetuje da to učine i sve obrazlaže „argumentima“!? Može li danas iko pametan i zdravorazumski biti ljubomoran na „Kilibardinu prevrtljivost“ kako

194

to hoće istaći sam N. Kilibarda i koji su to razlozi zbog kojih bi to neko učinio? Ono što Kilibarda prebacuje na drugoga njegovo je svojstvo i njegova je osobena politička, ideološko-politička osnova i karakteristika, posebno kada se pridružuje onima koji savjetuju ili predlažu piscu da vrati priznanje-nagradu za književno djelo „Trinaestojulsku nagradu“! „Šlepa“ se Kilibarda uza sve one koje kritikuje, proziva ili govori o njihovom književnom djelu samo da bi sebi podigao rejting „skrenuo pažnju na sebe“ i ukazao na svoje političko nedostojanstvo i političku dosljednu nedosljednost. Niko nema ništa lično protiv njegove političke prevrtljivosti, ali ima protiv onoga što je činio i doprinosio tom prevrtljivošću i na čijim je osnovama izgrađivao svoju ličnost političara i koristio usluge i privilegije državne i još od svega najteže što se kao lider Narodne stranke na krilima nacionalizma baš on najače izražavao i doprinosio težini te nacionalističke euforije zagovarajući „rat za mir“. Sve je to neko odnosno mnogi platili svojim nevinim životima, koje je on svojim ljeporječivim govorima i stihovima iz narodne poezije vješto koristio i plasirao u cilju pridobijanja „dobrovoljaca“ i ostalih učesnika „rata za mir“. Da li je to ta „usluga“ koja se od njega tražila i zbog koje je on (po)stavljen na čelo Narodne stranke kao „pogodna“ ličnost profesora narodne književnosti, uvaženog i strastvenog propagatora i stranačke ličnosti kojoj se vjeruje i kojoj se imalo vjerovati?! A, on je to znao zloupotrijebiti i vješto plasirati masama i kod istaknutijih pojedinaca na koje je računao da će pristupiti stranci, kako je to sam kazao u svome romanu ili ostalim proznim književnim djelima. „A pošto sam ja predvodio političku partiju čije su korake pratile pjesme ...uz zvuke gusala, proračunao sam da će mi vladika ... kao mitropolit crnogorski, značiti za glasačku masu koju predvodim ono što je bio Karl Marks za partizanske ustanike..., njegov govor na kongresu Narodne stranke u Nikšiću, uvrnuo je u moju partiju veliki broj članova. Posebno su mi željno pristupale ličnosti iz prigradskih, prigraničnih i ruralnih naselja“. Očigledno je da je njegova uloga bila zasnovana na „uslužnosti“ i pridobijanju masa za potrebe onih koji su vodili „rat za mir“ što on kao vođa stranke i njen neprikosnoveni lider djelimično priznaje, ali izbjegava da kaže izričito, mada nema potrebe, jer je sve jasno iz njegovih govora, izjava, intervjua i pisanja koje je pretočio dijelom u roman ili svoju ispovijest, hronike i tako dalje, pa će reći: „...moje vračarsko nagovaranje... bilo je, na prvom mjestu, motivisano mojim praktičnim smjerom političara, ...“. „Politički žongleraj“ N. Kilibarde začinjen sa dobro odabranim stihovima iz narodne poezije i plasiran masama koje je samo malo trebalo politi uljem i zapaliti, a iskazao sa zavodljivim govorima i ljeporječivim stihovima biranim za politički trenutak, koji je trebalo dobro iskoristiti i povesti mase onamo u srpski bezdan, san i zablude njegove! N. Kilibarda je kao slijepac vodio mase koje su ga voljele slušati i stihovima iz narodne poezije raspirivao plam rata i razgarao žar, kada je prijetila opasnost da se ugasi oganj nacionalizma. Sve ih je stranputicom vodio i smišljeno rukovodio zarad političke i lične slave. On je usmjeravao mase putevima Crne Gore i njenim bespućima okrećući ih često svojim ličnim interesima, a pod „zaštitom“ Narodne stranke i pod njenim vođstvom u njeno ime, a sve za srpsku slavu i osvajanje srpskih teritorija! Bio je to politički žongleraj Novaka Kilibarde koji je platio vrlo jeftino izgovorom da je bio u teškom decenijskom političkom pijanstvu, romantičarskoj zanesenosti i ljubavi, političkim snovima i zabludama i na kraju sve začinio riječima „ušao sam u politiku iz hobija“, a „rat za mir“ takođe vodio „iz hobija“ i sve što je radio „iz hobija“ je radio i zavodio!? Takva propaganda se plaća i za nju se odgovara pred sudskim organima u pravnoj državi. Da li

195

je Kilibarda u svojoj političkoj djelatnosti pribjegao „lukavstvu“ pa kombinovao svoj „hobi“ i „uslužnu djelatnost“ i na taj način osigurao svoju buduću karijeru „samostalan(og) p(oli)tičar(a)“? Politička krivica i odgovornost za širenje laži, manipulacije sa masama i nacionalističko rasplamsavanje strasti je ono što zna N. Kilibarda. Svjestan je da zbog toga može odgovarati pa želi pobjeći od svega toga prebacivanjem krivice na druge i podjelom odgovornosti sa drugim učesnicima ili sve svaliti na leđa drugih. Duboko svjestan težine svoje krivice i veličine udjela i odgovornosti on danas kao i prethodnih desetak godina nastoji da se uz pomoć medija politički opere od svega i zajedno sa onima koji su bili na istome zadatku oslobodi ukupne odgovornosti i na takav način se rehabilituje. To je prvenstvena namjena, alfa i omega svih njegovih političkih izjava, govora, intervjua, zagovaranja, integracija, mirotvorstva, hronika, ispovijesti i ostaloga usmjereno i podređeno sopstvenoj političkoj rehabilitaciji za vrijeme političkoga djelovanja u „ratu za mir“. Svaka nacionalistička propaganda i njeno podržavanje, zagovaranje, ispoljavanje javno za govornicom, i u javnosti među masama podliježe krivičnoj odgovornosti uz sve ostalo što je išlo sa tom propagandom, a on kao vođa i lider Narodne stranke u svemu tome uživao i karijeru političara gradio. Sada kada je takva politika raspirivanja vjerske, nacionalne i nacionalističke mržnje koja je dovela do „rata za mir“ doživjela poraz on se od svega distancira na „suptilan“ i drugačiji način tražeći da se „drugačije“ tumače neki stihovi iz narodne poezije u stilu da je on njome bio zatrovan odnosno zaljubljen i sve to platio naivnošću čovjeka u šezdeset i nekim godinama. Ko će u sve to povjerovati ili makar samo u dio onoga čime nas zatrpava Kilibarda? I takav politički žongleraj podliježe makar ovoj kritici i reagovanju na sve što je pričao i propovijedao i posebno tumačio danas na njemu svojstven nenaučan način sa nakaradnom metodologijom, koju zagovara i plasira, i sa kojom izlazi pred javnost. Gdje god se ukaže prilika on je koristi da bi se pohvalio, makar govoreći da o sebi ne želi ništa da kaže niti da se pohvali! Ali njegova ispovijest, hronika, kao i njegovo političko djelo, ko zna gdje će završiti i u kojoj posljednjoj noći ostati da sanja zabluđele snove, naravno uzimajući „Šeherezadu“ kao primjer kojim upoređuje svoje priče iz hronike njegovoga života ili života likova u njegovim „romanima“ ili književnoj prozi. Zajedno sa današnjom političkom elitom N. Kilibarda istrajava i svoje snove i zablude uobličava shodno „evoluciji“ sa kojom prolazi u „hodu vremena i promjena“. Treba mu vjerovati da je takav njegov „evolutivni“ put prije svega za njega isplativ, pa tek „ispra(va)n“ i da će koristiti ne samo njemu nego i političkoj eliti kojoj danas pripada, a protiv koje je bio u posljednjoj deceniji 20. vijeka. On sa njima mora i njima treba da preko njega spiraju svoja nedjela politička. Rekli smo da kada zatreba N. Kilibarda posegne za „Poslanicama“ Petra I, Njegoševim djelima, stihovima iz narodne poezije i ostalim književnim djelima pojedinaca, velikih crnogorskih književnika, kao na primjer: „Crnogorski književni jezik vrhunski je uzrio u Poslanicama Petra I, u Gorskom vijencu i u prozi Stjepana Mitrova Ljubiše. A crnogorskim jezikom ostvarena su i najuzvišenija usmena književna djela. Pomenimo samo Ženidbu Maksima Crnojevića od Starca Milije, Ženidbu kralja Vukašina od Stojana Lomovića, Zidanje Skadra od Starca Raška, Marko Kraljević i Musa Kesedžija od Tešana Podrugovića, Čovjek-paša i Mihat čobanin od Todora Ikova“. Da li Kilibarda pokušava da na taj način skrene pažnju na sebe sve u cilju da bude što više prisutan u medijima, a oni treba da „razviju svoju stidnu maramu“ i otvore se što više prema njemu kako bi se čuo sa svojim „drugačijim“ čitanjem i

196

pisanjem protiv „antiislamizma i antiturskog rapoloženja“, na veoma „suptilan“ i bez „genocida na vjerskoj osnovi“, a naravno i bez ideološko-političke osnove koja je „importovana“ od Njegoša, a inkorporirana u „kolektivnu svijest Crnogoraca“! Tako on savjetuje i zlonamjerno tumači veliko pjesničko djelo „Gorski vijenac“ vladara, pjesnika i filozofa Petra II Petrovića Njegoša. Šta je to za jednoga Kilibardu tako reći i tumačiti kada je mnogo teže stvari radio u „ratu za mir“ samo da bi spasio ostarjelu glavu, pa mu sada ne predstavlja „ozbiljnu“ opasnost ni davati ocjene o bilo kome posebno onima koji nijesu fizički među živima, a on će to tumačiti kako mu se bude prohtjelo iz samo „pragmatičnih“ razloga. Svjestan je Kilibarda da su književna djela navedenih pisaca u kojima traži „krivca“ i „odgovornost“ za „antiislamizam, antiturski naboj, genocid na vjerskoj osnovi“ i tako dalje besmrtna pa mu stoga i smetaju. Tada on nastoji da, uporedo bježeći od krivice i odgovornosti iz „rata za mir“, nađe neko opravdanje za svoja politička nedjela iz toga vremena upravo kod tih književnih djela i veličina. Hoće Kilibarda da ostavi još političkoga prljavoga traga, kada se već njega ne može osloboditi i da se po tome za njega čuje i ostane za pamćenje makar po zlu, ako ne može po političkom djelu koje je sam stvarao tokom dvije posljednje decenije svoga života i rada. Novak Kilibarda, onako odokačke, ni manje ni više i bez pardona, kao glavne krivce za svoju političku djelatnost, snove i zablude u „ratu za mir“ navede pisce i književna djela iz 19. vijeka, i naravno romantičarsku ljubav i zanesenost, pa ne bi lijen da ih sve upakuje u istoričare ili istoriografe koji su nosioci udvorništva. Naumio je pa još i navalio bivši lider Narodne stranke, veliki Srbin, danas najcrnogorskiji Crnogorac, da podijeli ili veći dio krivice svali na pisce, istoričare i istoriografska djela iz 19. vijeka za sve ono što je on činio i propovijedao, sanjao i bio u zabludi kao ratni huškač u „ratu za mir“ Političko zrijevanje N. Kilibarde započeto je u Narodnoj stranci i u njoj se formiralo odnosno postiglo svoju punu zrelost, da bi u koalicionoj saradnji sa DPS-om bilo ostavljeno da prezri i na kraju opet ubrano kao prezreli plod od Narodne stranke i njenih „eksperata“ konačno bilo odbačeno kao „gnjila kruška“ i neupotrebljivo. Prelazak u tabor kadrova DPS-a, ne u smislu prihvatanja članske karte, ali kao političar sa iskustvom opozicionara nekadašnjeg primljen je u „Pokret za nezavisnost“ i „Građanskoj stranci“ sa nekadašnjim mladim liberalom. Tamo je djelovao na parlamentarnoj i političkoj javnoj sceni, i bio opet na „usluzi“ kao propagator druge političke opcije sve do njegove realizacije, da bi opet poslije jednokratne upotrebe bio odbačen kao prestarjeli neupotrebljivi „diplomatski“ kadar, koji sada djeluje kao „samostalni p(oli)tičar“ i služi za upotrebu u cilju reagovanja na ideološko-političke protivnike. Stalnom političkom i javnom aktivnosšću u medijima uz profesorsku punu angažovanost Kilibardi je omogućeno da još uvijek skreće pažnju javnosti, što je sa njegove tačke gledišta i interesa „pragmatično“ u duhu je njegove političke ličnosti, a s druge strane ne gubi se nada da se još ponečega uhvati od funkcija. Ni tako nešto ne bi bilo iznenađenje da se i u tim godinama starina Novak opet aktivira i angažuje, ako ne kao ministar, a ono makar kao savjetnik nekog od ministara, na primjer ministra prosvjete i nauke, što bi bilo veoma profitabilno i u potpunosti ostvaren njegov san, a zablude ostale da sa njima zanoveta u javnosti i pere sopstvenu političku biografiju! Kilibarda je na političkoj sceni crnogorskoga parlamentarnoga života igrao mnoge uloge i u njih se odista uživio. Jedno vrijeme je igrao ulogu lisice i kadkad shodno potrebama uloge pijetla, pa je takve uloge vjerno i znalački odigrao nastojeći da crnogorskoj javnosti da do znanja da je vješt politički glumac i kao lisica i kao pijetao

197

koji zna lukavo zakukurikati, makar opoziciono pitati političku elitu „gdje su pare, gospodo“! I tako sve naizmjenično mijenjao je ulogu za ulogom, lidera, uslužnog političara, propagatora, političkog protivnika, od noja pa sve do kameleona. Svaka od povjerenih glavnih uloga bila je od njega kao političara odigrana (bes)prekorno. Mnogi mlađi glumci bi mu na tome pozavidjeli! Nizale su se mnoge političke uloge u vremenu od početka posljednje decenije 20. vijeka pa sve do kraja prve decenije 21. vijeka, a Kilibarda još uvijek tancuje i glumi sa istim zanosom „snova i zabluda“! Znalci bi rekli maestralno!? Sada je u drugačijoj i nešto izmijenjenoj pozi i ulozi, ali sa mnogo „suptilnijim“ načinom djelovanja posebno umanjujući političku ulogu i zamjenjujući je „naučnim“ tumačenjima, istraživanjima i kao profesora narodne književnosti - pravo i književnost. Ulogu lisice i pijetla u prvoj deceniji 21. vijeka dobrim dijelom zamijenio je pripovijedanjem i mudrovanjem ukazujući na društvene probleme, na dalji program političke aktivnosti elite na vlasti, posebno u školskim programima, gdje do izražaja dolazi njegovo naukovanje sa pozicija vlasti. Ako je neko još u dilemi da se radi o drugačijem N. Kilibardi onda je takav čovjek zaista u zabludi, ali ne Novakovog tipa već stvarne zablude. Ostao isti onaj koji je imao svoj pravac kretanja više po horizontali nego vertikali shodno vjetrovima koji su ga okretali, a on samo dobrovoljno pristajao na sve koristeći pogodnosti vjetra okrenutog da duva u njegova jedra pa je „čamac“ sa njegovim političkim likom i djelom plovio bez nekih težih stradanja ili lomova. Tačno je da je bio na ivici političkog potopa u mnogim trvenjima međustranačkim i unutar Narodne stranke, ali je upravo zahvaljujući povoljnim „vjetrovima“ i onima koji su mu uduvavani kao svježa krv i „uslužna“ djelatnost na veoma lagan način prevazilazio sve probleme i (o)stajao na čelu Narodne stranke, bio u žiži političkih zbivanja i društvenih promjena. To je mogao samo onaj tip čovjeka, kao političara, koji je bio od samoga početka na „usluzi“ onima koji su ga osnovali odnosno postavili na mjesto predsjednika stranke, a kasnije mu izborili i sačuvali mjesto lidera. Tako je ostajao i opstajao, održavao se, jačao ili slabio N. Kilibarda sve do upotrebe u druge namjene i na drugom polju „političkoga“ djelovanja sa drugim ciljem i dužim trajanjem od prethodnog. Imao izoštreno čulo za osjećaj novih vjetrova i posebno politički „nerv“ pa ga je znao koristiti i iskoristiti dajući sve od sebe da uloga, koja mu je data ili ponuđena, bude dobrim dijelom iskorišćena i u lične svrhe, da mu ne nedostaje gotovo ništa, kao u vremenu liderstva u Narodnoj stranci. Ostavljajući „omiljene opozicione poslanike DPS-a“ u Narodnoj stranci Kilibarda je u do tada njemu protivničkom taboru gledao da se dočepa što veće funkcije i dijelom vlasti pa je dogurao do diplomatskog savjetnika-šefa informativno trgovačke misije Crne Gore u Sarajevu. Bila je to nagrada za ukupni Kilibardin rad od strane DPS-a ili bolje reći od trojca političke elite u DPS-u u samoj državi. Državni trojac omogućio je Kilibardi da koristi sva politička sredstva u cilju obesmišljavanja onoga što se desilo u posljednjoj deceniji 20. vijeka, gdje su ne samo oni veći i mnogi iz DPS-a koji su na visokim državnim funkcijama imali značajnu ulogu. Tako je „napredovao“ u političkom smislu i uspješno prelazio preko raznih prepreka koje su mu dijelom i postavljanje od onih koji su ga u svemu pomagali. Kilibarda bi rekao „i to je politika“, a za koju je on znao i igru koju su igrali on je dobro poznavao i ujedno vješto koristio. Iz tih razloga uvijek i na vrijeme bio spašen ili trenutno politički zanemaren da bi poslije manje krize opet hvatao zalet za nove uspjehe! U prvoj deceniji 21. vijeka Kilibarda je jačao „nove“ političke pozicije, naravno sa starim načinom kontrole i daljinskog upravljanja od onih na vlasti. Ulogu

198

političke lisice i pijevca, noja ili kameleona Kilibarda i sada igra mnogo opuštenije i sa velikim iskustvom udaljavajući se od politike, a bacajući se na njemu bliže „književno-istorijske teme“ kao svoju profesiju. Umjesto nekadašnje mase kojom je upravljao stihovima iz narodne poezije, bilo u osmercu ili desetercu, sada Kilibarda svjesno cilja na intelektualce koji samostalno misle i djeluju, bolje reći slobodni su strijelci. Reklo bi se da je to njegov glavni „uslužni“ politički zadatak i uloga, sa kojim treba da onemogući i takvo, iako rijetko, djelovanje slobodnomislećih ljudi intelektualaca. U ovakvoj frontalnoj borbi on se služi lukavstvom stečenim u političkoj borbi iz posljednje decenije 20. vijeka samo što ne prihvata sučeljavanje direktno sem u izuzetnim slučajevima, gdje smatra da je pobjeda kao ishod njemu zagarantovana. Naravno da on u tome svemu nije u usamljen, već ima punu podršku određenog broja intelektualaca iz raznih struka, koji mu doturaju podatke ili oni katkad preuzimaju njegovu ulogu. Kilibardin način političkog djelovanja u cilju negiranja ili obesmišljavanja svega što se dešavalo u „ratu za mir“ ogleda se i prilikom njegove izjave o hapšenju R. Karadžića i stavljanja u pritvorsku jedinicu u Hagu. „....Univerzitetski profesor, bivši poslanik i političar Novak Kilibarda ocijenio je da Srbija, hapšenjem Karadžića, „izgleda, izlazi na put koji će je voditi u Evropu“. Kilibarda je, u izjavi za agenciju Beta, podsjetio da su on, Karadžić i Jovan Rašković, prije rata u BiH, u vrijeme formiranja političkih stranaka, održali dosta govora na mitinzima u toj republici. „Poslije je došao rat i bilo je što je bilo, a kada je protiv Karadžića podignuta optužnica Tribunala, poručio sam mu da treba odmah da spakuje kofere i ode u Hag“, rekao je Kilibarda...“. Dakle, jasno je da Kilibarda na sve što se dešavalo i što je propagirao, zagovarao i za sve svoje „lijepe riječi“ ili govore dobio orden, sada jednostavno kaže „bilo je što je bilo“!? I nikome ništa, on je potpuno drugi i “nov“! Na taj način on nastoji sa sebe skinuti svaku odgovornost i ujedno i druge učesnike „osloboditi“ učešća u krivici i poziva sudskog za političku odgovornost. Savjet koji je, kako reče dao R. Karadžiću da se prijavi odnosno „spakuje kofere i ode u Hag“, on za sada ne bi mogao poslušati makar to dolazilo i od onih koji su mu odredili „uslužnu“ ulogu prilikom osnivanja Narodne stranke i koji bi mu mogli ukazati i na takvu mogućnost sa kojom bi se suočiti mogao do 2014. godine, pa makar i bio rehabilitovan ili oslobođen sumnje za politička (ne)djela u „ratu za mir“! Više puta smo naglasili činjenicu da Kilibardi na um pada mnogo toga ili mu se priviđa, i uspjeva „vidjeti“ ili „pronaći“ nešto čega nema. Tako na jednom mjestu kaže da za Crnogorsku pravoslavnu crkvu današnju, osnovanu ili bolje reći zavedenu u policijskoj stanici na Cetinju, tragove njenoga „vjekovnog“ postojanja kao „samostalne“ nalazi u Njegoševoj drami „Šćepan Mali“: „Uostalom, Njegoš je u književnoj slici razgovora pećkog patrijarha Vasilija Jovanovića Brkića i Šćepana Malog jasno naznačio razliku između položaja Pećke patrijaršije i Crnogorske mitropolije, koje su, u formalno pravičnom značenju, dejstvovale u okvirima Osmanskog carstva. Na pitanje Šćepana Malog koliko ima turske vojne sile u Evropi i bi li se moglo stati njoj na put, patrijarh Brkić odgovara: Gospodare, ne znam ti kazati,/ nigda roba za moć tiranina/ nemoj pitati da se ne prevariš./ U ropstvu sam rođen i porasta,/ strah je turski moju krv smrzao,/ Ja ne mogu već nikad imati/ ponjatija o tome pravoga,/ no se muči kako te Bog uči. Isti patrijarh, prebjegalac u Crnu Goru, indirektno naglašava razliku između položaja prostora sa koga je pobjegao i prostora na koji je dobjegao. Ovako patrijarh Pećke patrijaršije vidi Crnu Goru: Božja volja a i božja sila/ ovo malo sačuva narod, a/ sačuva ga i proslavi divno“. A kao drugi krunski dokaz vidi u narodnoj izreci „rodilo se valja ga ljuljati“.

199

Novak Kilibarda je danas u ulozi političke bebisiterke koja sa „uslužnom“ djelatnošću obavlja „ljuljanje odojčeta“, a koje je ne baš tako davno za vrijeme njegovih „eksperata“ zavedeno u centru bezbjednosti - policijskoj stanici, pa sada u svojstvu „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti istražuje daleku crnogorsku prošlost, „pronalazi“ i dokazuje „samostalnost“ onoga što je registrovano i stavljeno u kolijevku. Kada „odojče“ „zaplače“ ima da se „ljulja“, a on se još odavno dokazao na djelu političkih „usluga“ iz vremena liderstva u Narodnoj stranci. Kod njega nema iznenađenja niti se njegovim „pronalascima“, dokazima, argumentima ili zaključcima treba čuditi! On se, kada mu zatreba, pozove na Njegoševa djela, a kada mu ne treba onda „suptilnije“ i na „drugačiji“ način „lijepim riječima“ (zlo)upotrebljava pojedine stihovi iz istih književnih djela, i za sve kaže da je to „nedostatak logike“!? Da li i logike Novaka Kilibarde kojemu je, ipak, ona slabija strana? Takvih nakaradnih tumačenja i „kilibardizama“ ima i previše i na njih se nećemo više zadržavati, iako imamo namjeru da Kilibardu u totalu prikažemo kao političara i uporedimo ga sa N. Kilibardom iz prve decenije njegovoga političkoga života kao zrelog, prezrelog i prezrenog političara sa iskustvom od dvije decenije i još lidera Narodne stranke. Čudno je da Kilibard ne „uočava“ jednu nespornu činjenicu da je pomenuto djelo u stvari drama i da tu istorijske činjenice ne moraju imati potvrdu i vjerodostojnost istorijskih događaja, već su fikcija jednoga pjesnika u ovom slučaju pjesničkog genija, državnika i filozofa. Naravno da njemu tako nešto ne odgovara pa takvu činjenicu i previđa sa namjerom da čitaoca ubijedi u svoje istorijsko znanje i tumačenje istorijskih procesa, a u ovom slučaju potvrde radi da „samostalnost“ Crnogorske pravoslavne crkve treba tražiti mnogo dalje! Kilibarda ima dvostruke aršine za istraživanje istorijskih činjenica i događaja, i njihovo tumačenje shodno svojoj „evoluciji“ i „pragmatičnosti“ sa ciljem dnevnopolitičkih potreba, a što se, ipak, sa njegovom logikom poimanja stvari i pojava i shodno „hodu vremena i promjena“ ne suprotstavlja političkim interesima kao današnjeg „samostalnog p(oli)tičara“. A tek šta bi se moglo desiti i kakve bi sve naučne nepoznanice bile riješene kada bi se on zainteresovao za arheologiju i arheološka istraživanja Duklje ili čak još nekoliko vjekova unazad?! Novak Kilibarda protiv Novaka Kilibarde u jednom književnom djelu nalazi istovremeno nešto što potvrđuje i opovrgava ili „genocidno na vjerskoj“ osnovi djeluje „antiislamski“. Možda je to i „dijalektika“, ali ona koju samo razumije N. Kilibarda zbog svoje uloge kojoj je on sam kumovao u vremenu „rata za mir“, pa je sada u drugoj ulozi, takođe, svojevoljno i bez prisile, ali znatno isplativije nego u prošloj da spira blato sa političkoga obraza iz vremena posljednje decenije 20. vijeka. Kod Kilibarde u tumačenju nema argumentacije sem pozivanja na izreke ili kazivanja i sve je tako jednostavno bez procesa, bez ikakvoga uzroka i posljedice, bez vladara ili dokumenta sve je na provizirijumu kojemu njegova riječ i tumačenje daju „snagu“ argumenata i zakona i to je dovoljno!? Kako bi bilo dobro kada bi se sve u istoriji na tako jednostavan način dalo objasniti ili objašnjavalo i kada ne bi bili potrebni dokazi valjani i čvrsti, već se sve pozivalo na rekla kazala, mislim, biće da jeste i tako dalje! N. Kilibarda je, rekosmo, sada u takvoj ulozi i on je kao takvu znalački igra, ali bez argumenata odnosno bolje reći bez lika, a do sada je makar koristio maske, koje je shodno potrebi i vremenu mijenjao, a u ovom periodu prve decenije 21. vijeka on je bez lika, ali sa maskama koje su nejasne i prozirne do njegovih zabluda. On umišlja, izmišlja, insinuira, podmeće, improvizuje i importuje kad mu zatreba nešto ili neki lik on ga ubaci u igru, kao na primjer nikog

200

drugog do Leonarda da Vinčija i Stevana Sinđelića! Dvije ličnosti sasvim različitog i drugoga vremena, udaljene makar dva vijeka i sasvim drugih shvatanja, djelovanja, opredjeljenja i mentalnoga sklopa, koji su živjeli, razvijali se i djelovali u potpuno drugačijim sredinama i stvarali drugačiji svijet, poimali mnogostruko drugačije i tako dalje. Gdje i kako N. Kilibarda nalazi vezu, povezuje, spaja, pripaja, nadodaje i sve u čvor veže Leonarda da Vinčija i Sinđelića to ni sami Bog ne zna, ali on „tvrdi i dokazuje“ i ono što se ne može dokazati niti on sam može taj „Gordijev čvor“ razvezati a bogme ni presjeći, već onako preko koljena savija koliko god može, jer druge mogućnosti nema, a za druga razmišljanja nedostaje mu vremena i dokaza. Naveli smo primjere i nekoliko puta rekli u prethodnom izlaganju, da smo upoređivali „argumente“ koje koristi N. Kilibarada u svojim objašnjenjima, tumačenjima, dokazima i tako dalje, pa i konstatovali da su izjave, propovijedi, zagovaranja, propagiranja dati od njega sa punom sviješću. On se na njih ponekad poziva mahinalno ili uporno tvrdeći da su to još uvijek snovi i njegove zablude, a sve usmjereno sa namjerom da ugrađuje i projektuje današnje događaje ili procese i idejno-političku obojenost u daleku prošlost. Zatim ih uzima i stavlja u politička dešavanja ili događaje sadašnjega trenutka, što je upravo mimo svake logike i naučne metodologije sem Novakove u stilu „kilibardizma“. Kilibardin „kilibardizam“ je sinonim za njegova izmišljanja i „argumentaciju“ kojom dokazuje nešto čega nema niti se može naći koristeći se istorijskom istinom - argumentima o jednom vremenu-epohi. Samo takva logika i „naučni“ metod N. Kilibarde dolazi do „spoznaje“ onoga što mu je stavljeno u zadatak da dokaže, čime on ispunjava svoju ulogu „samostalnog p(olit)ičara i javne ličnosti“, koja sebi daje za pravo da sve što kaže je utemeljeno na njegovim dosljednim nedosljednostima i da će poslužiti samo za jedno kraće vrijeme i na kraju biti odbačeno istoga trenutka kada njegova uloga prestane da bude aktivna ili neprofitabilna. U svemu tome Kilibardina uloga je sada zamijenila nekada njegovu propagandnu sa sadašnjom „edukativnom“ ulogom širokih narodnih masa kojima je on nekada prilazio kao slijepcima i tjerao ih u stampedo svojim stihovima a usmjeravao gdje je htio. To i sada čini sa svojom medijskom ulogom i pisanijom sa kojom dokazuje ono što poželi politička elita na vlasti, određeni politički krugovi ili pojedinci. To je sva učevnost i nauka „samostalnog p(oli)tičara“ i javnoga radnika N. Kilibarde u drugoj fazi njegove „evolutivne“ ličnosti, koja je prezrela pa se ponovo „omladila“ ili bolje reći ponovo začela i obećava da će se „oploditi“ samo među one koji su njegovi istomišljenici i politički sapatnici iz vremena „rata za mir“! U nekim od svojih reagovanja on iskazuje „zavidno“ poznavanje istorije od nastanka svijeta pa sve do današnjih dana, kako bi se reklo „od noja do AVNOJ-a“. I, to je dobro iz razloga što se može potpunije sagledati njegova politička ličnost za posljednjih dvije decenije, a koja traži sve više prostora u tumačenju istorijskih ličnosti ili istorijskih procesa iz istorije Crne Gore. Moguće da bi bilo mnogo drugačije i „suptilnije“ čitanje ili propovijedanje N. Kilibarde da je započeo arhivski istraživati i baviti se istorijom kao humanističkom naukom! Čini mi se da se sada osamio i da je u ulozi „edukatora“ crnogorske javnosti koji dobro unovčava svoje „znanje“ iz istorije i narodne poezije! On sada više ne djeluje selektiranim stihovima koji govore protiv islamizma ili protiv Turaka i Osmanske imperije, već sa stihovima koji su pomiriteljnoga duha kombinovanoga sa integrativnim elemetima evroatlantskih i evropskih procesa i puteva i sa naglim ulaskom u NATO alijansu, za dobrobit onih na vlasti i održavanje stečenoga bogatstva u vremenu

201

„rata za mir“, pa sve do današnjih dana za umnožavanje istoga i novostečenoga kapitala investiranoga u nekretnine, izgradnju elitnih hotela i stambenih ili individualnih objakata - vila i ostalih objekata za široku turističku namjenu. On je nekada prihvatio krst Svetog Petra, a sada više kritikuje one koji su taj isti krst prihvatili kao on nekada, a ne onaj drugi krst Crnogorske pravoslavne crkve! Postavlja mu se pitanje da li se odrekao krsta Svetog Petra, kojeg je jedno vrijeme ponosno prihvatio i sa njime išao u boj za srpstvo u „ratu za mir“ i odbranu srpskih teritorija? On nastoji da analizira Njegoševo književno-filozovsko djelo i da u njemu pronađe ili uoči sve ono što drugi nijesu mogli naći ili vidjeti, naslutiti ili prozrijeti, a to su: genocid na vjerskoj osnovi, ideološko-politička osnova-matrica, antiislamizam i antiturski naboj. Sve je to, kako N. Kilibarda tvrdi i kaže, Njegoš „inkorporirao“ u „kolektivnu svijest Crnogoraca“, pa čak ide i dalje i kaže da je Njegoš, državnik i političar „kontroverzna ličnost“ ili bolje reći među „najkontroverznije ličnosti“, a tako krupna kao državnik i političar! U kojoj i kolikoj mjeri je „političar“ Njegoš, to ćemo ostaviti Kilibardi da do mile volje elaborira i uzima primjere iz Staroga i Novoga zavjeta ili iz staroga i srednjega vijeka, pa da i ličnosti velikih „modernih“ političara potraži tamo daleko unazad nekolika milenijuma. N. Kilibarda ne može da analizira jednu političku ličnost ili državnika, a da ga ne povezuje sa primjerima iz daleke njemu prošlosti, pa tako i kod Njegoša pronalazi „politiku“, vjerovatno onu iz 20. vijeka, koju je samo on „pronašao“ i danas je plasira crnogorskoj javnosti. Baš briga N. Kilibardu što i Milovana Đilasa stavlja u krupne ličnosti i posebno „državnike“, sve u zavisnosti što on podrazumijeva pod državnikom! Moguće da će i sebe jednoga dana (pro)zvati „državnikom“ ili samo p(oli)tičarem! Za političara se može p(r)ozvati, ali da je Kilibarda „državnik“ teško da će mu to uspjeti, mada je kod M. Đilasa kada je u pitanju riječ „državnika“ mnogo složenije, jer je bio na svim važnim i istaknutim partijskim funkcijama ili položajima. Ali se, ipak, ne može u krajnjem slučaju reći da je bio „državnik“. Priča koju plete N. Kilibarda o državniku i političaru i u njoj kao kontroverzne aktere stavlja Njegoša i Đilasa nije radi uporedbe jednoga ili drugoga, jer su to dvije ličnosti u sasvim drugim vremenima koji su živjeli u novim istorijskim okolnostima, i sa znatno izmijenjenim društveno-ekonomskim uslovima i političkim prilikama, ali mu treba da jednoga dana i sebe nađe u nekim relacijama kao „državnika“ makar mnogo manjega formata, jer je bio političar i potpredsjednik vlade, makar kratko vrijeme. Kao potpredsjednik Vlade Crne Gore Kilibarda nije ništa značajno ili reformatorski krupno učinio da bi ostao zapamćen, sem kao jedan od brojnih članova u mimohodu na funkciji potpredsjednika crnogorske vlade. S obzirom na tu činjenicu da je bio potpredsjednik Vlade Crne Gore i malo (pri)mirisao vlasti, a bez ikakvog stvarnog uticaja ili nekog jakog angažovanja o nekim pitanjima važnim za državu Crnu Goru, na spoljašnjem i unutrašnjem planu, Kilibarda bi htio biti makar državnik u sjenci ili kontroverzni „državnik“ i političar. Na taj bi se način približio Njegošu i Đilasu, makar u dijelu najdosljednijeg političara u nedosljednostima. Tu je, kako bi neki rekli, „kvaka“ za otvaranje onoga što će kasnije u datom trenutku Kilibarda namjestiti, jer sve što radi smišljeno je i unaprijed projektuje svoju političku vizuru sa kojom obesmišljava sve što je do tada kao političar i lider Narodne stranke radio u vremenu posljednje decenije 20. vijeka. Moguće da će i Kilibarda jednoga dana biti ne samo bivši političar nego i „bivši državnik“ u smislu „kilibardizma“ u „najpozitivnijem“ smislu!? Hoće Kilibarda i to da

202

postane i bude upisan u knjige državnika i političara iako ne krupnih, ali ipak „državnika“! Za poziciju državnika N. Kilibarda izgore „ka’ Njegoš za Lesendrom“! Može li se reći da je N. Kilibarda ranije zapjevao-kukuriknuo, kao politički kokot, prije nego što je razmislio o onome što će elaborirati po pitanju velikoga i krupnoga državnika i političara ili se na tren zaboravio da pogleda u rječnik i pod riječju „državnik“ malo bolje prouči njeno značenje. A, može biti da je mislio da je dovoljno što je bio u vlasti sa nekadašnjim svojim političkim protivnicima i sadašnjim istomišljenicima „dobrotvorima“ boljega života. Možda će ga oni i nazvati „državnikom“, jer ih ništa i ne košta da ga tako zovu makar od sprdnje. „Oženiše se đavoli“, rekao bi Kilibarda, pa dodaje i tamo gdje treba i gdje ne treba samo da ga je što više, jer neće niko čitati što on to piše i majstoriše! I ako pročita tome neće pridavati pažnje, državnik (i) p(oli)tičar, dođe mu to isto kao iz vremena Kilibardinoga političkoga života, kada su svi bili na istome putu u „ratu za mir“. Moglo bi se reći i ovako, opet njegovim rječnikom rečeno, da je to „čalabrčak“ dok ne prispije „ručak“ koji nam sprema N. Kilibarda! Sudeći po svemu dosadašnjem što je objavljeno kao njegova pisanija, brojne medijske izjave, pisustva na raznoraznim skupovima, stručnim ili naučnim, kao i koncertima, izložbama i svečanostima usmjereno je samo u jednom pravcu i sa ciljem izbjegavanja krivice i odgovornosti koju je imao za vrijeme „rata i mira“ i straha da jednoga dana, makar po stare dane, ipak bude saslušan pred licem pravde, pa se makar i to desilo da za sve bude rehabilitovan iz samo jednog razloga zbog godina starosti! Da li se baš to čeka da ispuni osam decenija života i bude ostavljen bogu na ispovijest, jer bi ga u tim godinama, ipak, proglasili neuračunljivim ili ograničeno sposobnim za preuzimanje odgovornosti! Tako politički „zavedeni“ a vremešni intelektualac N. Kilibarda i ujedno zabluđeli starina sada pravi odstupnicu sa svojim tumačenjima u književnim djelima u kojima „nalazi“ odgovornost drugih za svoju tadašnju političku djelatnost odnosno onu iz vremena posljednje decenije 20. vijeka. Nije Kilibardi nepoznata izjava F. Radončića da će ga izvesti pred sud u BiH: „...Radončić je najavio da će zajedno sa 50 bosansko-hercegovačkih intelektualaca i udruženja žrtava rata u septembru podnijeti krivičnu prijavu protiv Kilibarde zbog krivičnog djela ratnog zločina i učešća u zločinačkom poduhvatu protiv BiH“. Iz toga straha od poziva na saslušanje Kilibarda se upire po stare dane da sve što napiše bude u cilju svoje odbrane, bez obzira koliko je sve to njegovo piskaranje i tumačenje potkovano „argumentima“ ili je bez ikakve naučne i stručne metodologije. Da li Kilibarda praznoslovi kada tako piše, propovijeda i posebno tumači književna djela velikih pjesnika, vladara, državnika ili političara i sa njima pokušava da se poredi ili bolje reći o njih se očeše i svrsta kao sa sebi ravnima? Njegovo praznoslovlje je veliko, a „istina“ koju on svojim tumačenjima plasira javnosti ista kao ona iz „seanse“ koju je imao sa ambasadorom, kao i sve zablude sa kojima je svoj politički život i rad upregnuo za ovih dvije decenije u interesu pranja svoje političke biografije. Kojim sve relevantnim izvorima Kilibarda raspolaže te tako olako i preko koljena nalazi ideološko-političke osnove na kojima je vođen „rat za mir“ i to iz vremena posljednje decenije 20. vijeka u književnom djelu velikoga pjesnika, vladara i filozofa crnogorskoga Petra II Petrovića Njegoša? Traži Kilibarda spas u izmišljanjima i insinuacijama sa tumačenjima velikoga književnoga djela „Gorskoga vijenca“ preko „genocida na vjerskoj osnovi“ i u stihovima iz narodne poezije, sve ono što je on vješto plasirao kao osoba zadužena za „usluge“, a on bio „naivan“ i svega se prihvatio kao „najpogodnija“ ličnost.

203

Kilibardina otkrića su zaista „kilibardizam“ svoje vrste usmjeren na spiranje političkoga blata za učešće u „ratu za mir“. Njegova „opreznost“ je izražena u brojnim govorima, posebno onima koji su dati u njegovoj ispovijesti i zbog nje on upravo imputira svima onima od kojih bi mogao imati koristi da ih upotrijebi u cilju svoga (o)pravdanja za ono što je činio u „ratu za mir“. Svojom pisanijom i tumačenjima istorijskih fakata na „relevantnim“ osnovama „kilibardizma“ zanesvješćuje crnogorsku javnost ispovijestima, mozaicima, romanima i hronikama, koje su kao trice i kučine od velikoga književnoga značaja u smislu „potvrde“ i istorijskih fakata sa kojima dokazuje svu istinitost onoga o čemu zanoveta, propovijeda ili besjedi. Hoće Kilibarda da ponovo ustalasa mase kada već ne može i nije vrijeme da ih zapali, ali jeste da ih usmjeri u „mirotvoračku“ energiju sa kojom sada on kao poznavalac narodne poezije, igra ulogu majke Tereze! Da li sada Kilibarda misli da je dovoljno reći „bilo je što je bilo“ idemo iznova sve ostalo se ne važi, a izgubljeni, poginuli, ranjeni, rastjerani sa svojih ognjišta, popaljeni domovi, baš ga je briga, jer se on „iz hobija“ bavio politikom i zavodio, zagovarao, propagirao stihove sa kojima je usmjeravao mase da idu u ostvarenje svojih - srpskih snova i zabluda. Tu odgovornost mora N. Kilibarda osjetiti i biti pozvan da jedanput pred licem pravde protumači i objasni sve i posebno svoju ličnu političku ulogu u „ratu za mir“. Kilibarda sa svojim „kilibardizmom“ smatra da će nekoga zainteresovati i pridobiti da podrobnije istražuje za narednih nekoliko vjekova, a nije svjestan činjenice da je sve zatvorio svojom političkom djelatnošću iz posljednje decenije 20. vijeka. Buduća pokoljenja će o njemu samo imati informaciju najnedosljednijeg političara na crnogorskoj parlamentarnoj sceni i političara koji je sve činio samo da bi oprao politički obraz od nanosa blata iz vremena posljednje decenije 20. vijeka i ništa više niti manje, ma koliki njegovi napori bili i nadilazili njegove umne i fizičke potencijale. Da li je sa svojim političkim zanovetanjima našao „zlatnu nit“ na kojoj gradi svoj pozitivni lik ili je to ona obična i zarđala žica na kojoj će on biti okačen da visi kao primjer političke nedosljednosti i izmišljanja sa kojima je htio sebe pohvaliti i ponovo staviti na mjesto političara i „državnika“? N. Kilibarad kao „konzervativni političar“ u svojim publikacijama plasira čitaocima svoje snove i zablude, razmišljanja i tumačenja, fakta i vizije, sa kojima hoće da se sve obesmisli, a njegova uloga ostane politički čista u svojoj naivnosti i djetinjariji koju je „iz hobija“ prihvatio, a da nije bio svjestan značenja sopstvene uloge u „ratu za mir“! Suprotstavljene političke opcije njegovoga političkoga bića jedna je faza iz perioda „rata za mir“ i druga iz vremena prve decenije 21. vijeka, koju nastoji staviti odnosno nametnuti ukupnoj javnosti, stručnoj, naučnoj i laičkoj, da je sve to što je činio proizvod njegovog „romantičarskog“ zanosa i velike „ljubavi“ prema narodnoj poeziji u kojoj je nalazio izvore svojih zabluda i da svemu tome nema se što pribaciti, jer „bilo je što je bilo“! Sada se treba okrenuti novim zahtjevima u pravcu društvenih odnosa kojima Evropska Unija danas teži i gura države Zapadnoga Balkana i Jugoistočne Evrope da postanu članice integrativne Evrope. U njegovim političkim esejima i kolažima čitaocu se nameće uloga pisca kojemu treba „vjerovati“ na riječ, iako je u svome dosadašnjem političkom radu bio paradigma političara najdosljednijeg u nedosljednostima, u svojim političkim stavovima, razmišljanjima i tumačenjima sopstvenih riječi ili stavova. Mada je danas „samostalni p(oli)tičar“ Kilibarda je nekad imao kancelariju u Nikšiću i(li) Podgorici, pored kabineta na nekom od univerziteta, u kojoj je primao stranke, nezadovoljne građane, prijatelje i

204

drugove, čisto radi hobija ili zabave i uveliko trošio svoje slobodno vrijeme za pisanje i reagovanje na brojne anomalije u crnogorskome društvu! Ima on mnogo „zasluga“ iz vremena „rata za mir“ pa sada dio od tih prethodnih „zasluga“ i uživa na način što se, ipak, „neko“ brine o njegovoj političkoj ličnosti potrebnoj današnjoj Crnoj Gori stavljajući mu na uslugu auto, šofera, naravno, tjelohranitelja, kancelariju i sve što je potrebno tako „zaslužnom“ građaninu, bivšem lideru, današnjem „samostalnom p(oli)tičaru“ i javnoj ličnosti. Uostalom zbog velikih zasluga dobio je i orden od Radovana Karadžića, jer „zasluge“ su zasluge i moraju se vrednovati makar i medaljom! Vjerujem da se danas niko ili rijetko ko (za)pita da li mu je sve to dovoljno ili je previše „zapostavljen“ u crnogoskoj javnosti, a nekada je, ipak, njegov „kilibardizam“ u „najpozitivnijem“ vidu imao svoju značajku i bio činbenik od formata! Sveprisutan u crnogorskoj javnosti i medijima crnogorskim (elektronskim i štampanim) Kilibarda se pobjedonosno šepuri i uvijek ima spreman govor, izjavu za javnost, bilo da pohvali ili ukaže svojom primjedbom da treba nešto mijenjati i da nije dobro što Crnoj Gori upravo to nedostaje što on zagovara, savjetuje i osobno smatra da je to prava stvar za identifikaciju njene državnosti! Nije mu ništa smetalo u obavljanju „diplomatske“ aktivnosti što nije imao stručne kvalifikacije, jer se „dokazao“ tokom političkoga djelovanja u posljednjoj deceniji 20. vijeka, gdje je stekao ogromno političko iskustvo sa kojim se danas u diplomatiji ne mogu mnogi pohvaliti. Ono što je obavljao kao „diplomatski savjetnik“ u Sarajevu on ga je na njegov način „znalački“ obavio, na čemu su mu zahvalni saradnici sa kojima je nekolike godine radio! Da li je N. Kilibarda u „ratu za mir“ bio samo „iz hobija“ ili je u stvari njegova uloga bila „uslužna“ kao piromana pri razgaranju nacionalističkih strasti, kod onih koji su rado slušali njegove govore, izjave, stihove iz narodne poezije? Da li bi bilo moguće da N. Kilibarda na sudu u redovnom postupku pokaže i dokaže svoju nevinost, snove i zablude ili ipak priznade krivicu i odgovornost? Sa tužbom protiv novinara dok je bio u Sarajevu kao „diplomatski savjetnik“ nije uspio, već je odustao od iste poslije ponuđenih dokaza od tužene strane i, ipak, izgubio parnicu, makar što se tiče parničnih troškova. Da li će biti još suđenja povodom duševnih bolova od strane N. Kilibarde ili će druga strana tražiti zadovoljenje pravde na sudu ostaje da se vidi, jer tuženi nije rekao svoju posljednju: „...Radončić je nazvao diplomatskim presedanom tužbu koju je protiv njega podnio Novak Kilibarda. „Na sudu ću dokazati da je Novak Kilibarda jedan od najvećih neprijatelja BiH - izjavio je Radončić agenciji MINA. On je rekao da je Kilibarda bio jedan od glavnih inspiratora rata u BiH i piroman koji je svojim huškanjem i podstrekavanjem na zločin odveo u smrt na desetine hiljada nevinih ljudi u BiH. - I Bošnjaka i Hrvata i Srba. Naravno, na sudu ću dokazati ono što zna čitava Crna Gora: Ne samo da je Novak Kilibarda dobio “Njegošev orden” od Radovana Karadžića, već i da neće, kako je i sam izjavio na zasijedanju crnogorskog parlamenta 11. jula 1996. godine, da ga vrati ni za živu glavu - precizirao je Radončić. On je kazao i da „nebuloze“ iz tužbe poput one da je Kilibardino postavljenje na dužnost ministra-savjetnika, na koje je stupio 1. avgusta 2004. godine, lično odobrio tada već podavno preminuli Alija Izetbegović, govore same za sebe“. U svojim opservacijama na pojedine istorijske događaje Kilibarda ide tako daleko da govori o „velikosrpskom jugoslovenstvu“ koje je „otpočelo“ Podgoričkom skupštinom 1918. godine. A šta bi on mogao tek reći o „velikohrvatskom jugoslovenstvu“, pitanje je za neku njegovu drugu ispovijest ili će i o tome progovoriti kao o „velikosrpskom

205

jugoslovenstvu“? Kilibarda ponekad negdje načuje nešto u razgovoru među istoričarima, ali baš najbolje to ne shvati ili razumije pa izvali-odvali glupost i počne da elaborira i dokazuje. Naravno da je u centru njegove pažnje u fokusu-žiži političkih dešavanja Podgorička skupština 1918. godine i on na taj način hoće i o tome da progovori i „naučno“ razjasni problematiku same Skupštine, odluke donije na njoj, kao i kasnijih događaja pa i onih koji su nešto malo prije ujedinjenja bili pod posebnom pažnjom evropskih političara i evropske javnosti, a naročito velikih sila. Šta je sve tu zbrkao Kilibarda ili šta je sve time htio zahvatiti nije baš jasno, ali se o „velikosrpskom jugoslovenstvu“ tada ne može govoriti. O nečemu drugom u redu, kao na primjer ujedinjenju jugoslovenskih naroda u jednu državnu zajednicu poslije oslobođenja od tuđinske vlasti, a raspadom dvaju carstava Austro-Ugarskog i Turskog carstva, što nema nikakve veze sa onim što „vidi“ Kilibarda i njegov idološko-politički „kilibardizam“ sa kojim on nadomješta ono o čemu sanja ili čime želi poentirati slavodobitno. Istoričari ne moraju biti ljubomorni na Kilibardino „poznavanje ili stručno znanje“ istorije jugoslovenskih naroda ili samo istorije Crne Gore, koje on crpi ko zna iz kojih sve udžbenika za osnovne i srednje škole ili istorijskih čitanki i slika iz istorije i od kojih sve „istoričara“, a svakako mlađe generacije. Međutim, s druge strane ozbiljni istoričari ipak moraju biti zabrinuti o razlozima i namjerama njegovim što pokušava importovati lične i dnevno-političke projekcije u istorijske događaje i procese koji su se davno odigrali, a istoričarima nije pošlo za rukom da to „otkriju“! N. Kilibarda je čarobnjak koji iz pojedinih istorijskih događaja ili književnih djela izvlači zaključke koji su bez ikakvog normalnog, logičkog, metodološkog, naučnog, istorijski zasnovanog, smislenog i održivog dokaza i principa, a koji se mora primijeniti tokom donošenja nekog „ispravnog“ zaključka. On ne dostavlja dokaze već formulacije i fraze sa kojima uporno vrši ubjeđivanje da mu se vjeruje na riječ, iako sve to nije dovoljno da mu se (po)vjeruje kao „magu“ lijepe riječi za koju je dijelom dobio orden. U svemu tome on izostavlja drugi dio svojih „dokaza“ kao što su „suptilno“ izražavanje, „mekše“ riječi i „drugačiji“ način tumačenja, pa još više djeluje neubjedljivo i prozirno! Sa tako odabranom naučnom metodologijom Kilibarda bi vjerovatno uspio u svojoj namjeri da riješi određene istorijske probleme, u protivnom zna se da je neuspješan, neuvjerljiv i nedorastao da riješi dati problem. Kilibarda je kao čudotvorac koji samo što i ovlaš nešto vidi ili pročita odmah „zna“ šta je osnova toga i brzometno zaključuje i dokazuje, pozivajući se na brojne spjevove, događaje i ličnosti iz perioda od prije hiljadu ili dvije hiljade godina, i sve to (u)komponuje sa današnjim događajima. Takav tip „istoričara“ i takav metodološki način prikazivanja i tumačenja istorijskih događaja samo je svojstven njemu i samo je on svjestan „značenja“ onoga što „dokazuje“ mada njegovi „snovi i zablude“, svi su izgledi, još uvijek imaju trajne posljedice na njegovo logičko zaključivanje i „evolutivni“ način njegovog razvoja ličnosti, naravno političke. Ima Kilibarda mnogo preporuka, pa i savjeta, koje besplatno dijeli crnogorskoj javnosti, a sve sa namjerom da „rat i mir“ stavi negdje duboko ili ga prekrije svojim sopstvenim „snovima i zabludama“, svjesno i smišljeno u cilju zaborava i velikoga pranja lične i njemu sličnih političkih biografija. Koliko god da pokušamo da u njegovim političkim profilima nađemo neki svijetli trenutak teško da se ozbiljno njegova ličnost u događajima „rata za mir“ ili onim kasnije može nezavisno posmatrati, bez obzira na njegove napore da objasni samome sebi sopstvenu „uslužnu“ ulogu i djelovanje po prestanku političkog rada izlaskom - istupanjem ili protjerivanjem - istjerivanjem iz Narodne stranke.

206

Najteže od svega u njegovom prilazu za objašnjenje i nalaženje motiva za takvu političku ulogu jeste da on samoga sebe svjesno tjera da vjeruje u snove i zablude sa kojima je živio sve do danas, bez obzira da li se bavio politikom ili naukom. Svjestan svoga načina predstavljanja pred ukupnu javnost on nastoji da nametne svoju igru i svoja tumačenja, koja su bez ikakvoga valjanoga argumenta za razumijevanje njegovih „snova i zabluda“, iz razloga što čovjek koji je bio u tako decenijskim zabludama i stanju političkoga pijanstva ne može samo u jednoj „seansi“ da se osvijesti, otrijezni i preobrazi odbacujući zablude pod kojima je dugo bio. Dugo trajanje ili življenje pod teškim pritiskom „snova“ i brojnih „zabluda“ moralo je ostaviti na njega i njegovo rasuđivanje duboke tragove i psihičke traume, rupe, praznine i bezdane sa kojima se on do današnjih dana uporno bori i predstavlja ih javnosti, posebno crnogorskoj i onoj u okruženju, kao politička ličnost bezgrešna i čedna a koja „podupire prazninu“, i zaboravom prekriva vrijeme „rata i mira“, jer „bilo je što je bilo“! „Ženijalan“ - genijalan zaključak N. Kilibarde na sve što se sa njegovim učešćem dešavalo u „ratu za mir“! On je težak politički slučaj odnosno politička ličnost sa velikim učešćem i angažovanjem umnim i dijelom fizičkim u „ratu za mir“ i zato se mora detaljno istraživati sve ono što bi moglo biti od pomoći za razumijevanje motiva sa kojima je bio aktivan činilac u tom ratu. Kao profesor univerziteta, koji ima dugo nastavno iskustvo, N. Kilibarda daje sebi za pravo da se ponaša kao nekad prema masama ili svojim studentima, koji ga na času njegovome „moraju“ slušati i „diviti“ se njegovim predavanjima, pripovijedanjima, nizanjem podataka, i stihova osmeračkih ili deseteračkih i tako dalje, sve dotle dokle on ne pane od umora ili potraži malo predaha u nekom hotelu, restoranu i kafani. Teško da bi neko imao skoposti, smjelosti ili snage da se (us)protivi silnome N. Kilibardi iz vremena njegovoga liderstva u Narodnoj stranci ili posebno u vremenu kada je bio potpredsjednik Vlade Crne Gore! Tada je „raspoređivao“ kadrove koji su vjerni DPS-u ili koaliciji u kojoj je on bio ili su makar bili simpatizeri odnosno nijesu mogli niti smjeli biti opozicija ili na strani SNP-a, posebno ne za Momira Bulatovića. Tada je nastupilo njegovo vrijeme i došlo je do brojnih smjenjivanja sa funkcija bilo šefovskih ili direktorskih, a da ne kažemo ministarskih i sve je bilo pod vidljivim nadzorom velikoga Srbina N. Kilibarde, odnosno najcrnogorskijeg Crnogorca od nastanka parlamentarizma u Crnoj Gori do danas. To je vrijeme kada su njegovi „eksperti“ bili, zaslugom njegovom, na visokim državnim pozicijama ministri: pravde, socijalnoga staranja i kulture, i bogme strogo vodili stranačku-partijsku kadrovsku politiku da im ne (za)mjere oni iz DPS-a i na taj način pokazivali svoju (po)slušnost i zahvalnost što su se kao nekadašnji politički protivnici domogli malo vlasti i konačno za manje od „sto godina“ „pronašli pare“, koje su nekoliko godina uzaludno tražili uzvikujući u crnogorskoj Skupštini „gdje su pare, gospodo“, vratite pare i tako dalje. Mora se N. Kilibarda, makar na trenutak, sjetiti toga vremena i svoga koalicionoga sluganstva pa je valjda i otuda zaradio mjesto za „diplomatskog“ predstavnika u Sarajevu. N. Kilibarda za sebe kaže: „Bio sam čovjek ozbiljnih godina, književnik i profesor univerziteta i, posebno, političar koji se opredijelio za srpsko jedinstvo... “. U vremenu participacije u koalicionoj vlasti on ne bi trebao da zaboravi da je pored dva ministarska mjesta zauzimao ili imao dobar uvid u pojedine službe kao što su bile SDB i MUP, dakle posebno kada je bio potpredsjednik Vlade, tako da je kadrovsku politiku na opšte zadovoljstvo koalicionoga partnera dobro vodio. Da li se sjeća toga ili „se svi prave nevinaščad i jagnjad koja nijesu ništa znala“?! Sve su to ozbiljni simptomi

207

koji ukazuju da N. Kilibarda nije baš tako ušao „naivno“ u osnivanje stranke odnosno u izbor za predsjednika Narodne stranke na „uslužnoj“ osnovi. Da li je danas kao „samostalni p(oli)tičar“ i javni radnik-ličnost, kako sebe naziva i reklamira, još uvijek na uslužnoj traci, ne možemo mnogo reći, ali prema onoj narodnoj: „Što nauči đevom, ne oduči nevom“ ili „ko se jednom zadoji đavolom“, a sada bogme isto teško da se išta promijenilo! Smatramo da je danas Kilibarda „pročitani političar“ posebno od početka prve decenije trećega milenijuma i da se tu više nema što istraživati, jer samo ostaje možda da konačno skine i posljednju masku sa svoga političkog lica, jer ih je zaista premnogo bilo više nego i godina u ove dvije decenije. Gotovo da se može iz godine u godinu ili periodično pratiti Kilibardina politička metamorfoza, shodno njegovom poimanju života, političkog odnosa i učešća u parlamentarizmu, gdje je on čekao svoj trenutak ili šansu, koju je dobrano iskoristio i još uvijek koristi ali sa mnogo umanjenom šansom da se domogne nekog jačeg državničkog položaja. Da po drugi put zauzme mjesto ambasadora konačno mu je izmaklo, ostala su samo mjesta profesora na državnom ili na privatnom univerzitetu ili u nekom od kakvih odbora ili komisija, a moguće i nekom od savjeta koji su pri ministarstvima prosvjete i nauke ili kulture. Dakle, nema nekog velikog izbora, ali se on još uvijek nečemu nada, i samo on zna zašto i kako bi to mogao iskoristiti, ako ga zapadne od mnogo mlađih apaca i kadrovika stranački poslušnih. Da li sada ovo što danas propovijeda ili zanoveta i iznalazi u književnim djelima i istorijskim događajima ili narodnoj poeziji je u interesu Crne Gore i u njeno ime? Međutim, on ide naprijed, bez pardona, pa će reći: „... moramo prelaziti preko onoga što je bilo“, i na taj način misli da će pogaziti - poništiti i osloboditi sebe od svega što je činio u „ratu za mir“. On u svojim izjavama uvijek ima spreman prijedlog, savjet, preporuku, makar se radilo i o prijavi imovine odnosno ispunjavanju formulara za narodne poslanike, ali nikako da sebi ukaže na takve „propuste“ i blagovremeno dostavi ispunjen formular, a koji je bio obavezan ispuniti kao poslanik! Tu svoju službenu - poslaničku obavezu barem nije blagovremeno učinio ni on kao ni izvjestan broj poslanika za 2005. godinu. I tako redom, moglo bi se govoriti i nabrajati takvih „sitnica“ koje ga, ipak, u javnosti zanimaju, ali o sebi on ima „suptilniji i drugačiji“ način tumačenja i ispunjavanja poslaničkih obaveza iz vremena dok je bio poslanik. Često je Kilibarda dijelio savjete i preporuke pa je u vrijeme pokreta za nezavisnost imao uopšten pristup građanima Crne Gore: „Ljudi od autoriteta s obje strane treba da polemišu akademski i činjenično kako bi običan građanin bio u prilici da se na osnovu uvjerljivih dokaza opredjeljuje za jednu ili drugu opciju”. Naravno, uvijek ono što je savjetovao ili preporučivao imalo je obaveznu konotaciju da se bez njega ne može u medijima elektronskim ili štampanima, a mjesto za njega bilo je uvijek i strogo rezervisano. I tako, on ide „iz priče u pričicu“ i o svemu ima „svoj“ stav, mišljenje i naravoučenije. Tako se i našlo i njegovo reagovanje ili bolje reći razmišljanje o Tari i izgradnji hidroelektrane „Buk Bijela“: „Lično smatram kao ekonomski i ekološki laik da je Crnoj Gori potrebnija Tara nego hidroelektrana „Buk Bijela“. To uvjerenje opredjeljuje me i da saopštim sljedeće: Ako su tačne novinarske opaske, da se izgradnja te elektrane dovodi u vezu sa biznismenom iz Londona gospodinom Vojinom Lazarevićem, moram reći da je Lazarević veliki majstor za mutne poslove i pranje novca u velikim svotama. Narodnu stranku čiji sam bio predsjednik, a on član, nije Lazarević finansirao preko bankovnog računa nego iz ruke u ruku“. Da li na riječ vjerovati N.

208

Kilibardi da od „novčanih dotoka“ za koje je znao da stižu „iz ruke u ruku“ on nije ni pare-dinara-marke skrenuo ili preusmjerio negdje gdje on misli da je bilo isplativije? A, ipak je, zaboravio Kilibarda da je neke pare nekad stavio na neki svoj bankovni račun! Rekao bi na to bivši lider Narodne stranke, a nijesu to bile neke pare, ni „čalabrčak“ od onoga kad „...stigne ručak“! Kilibarda za svakoga ima poneki „epitet“ sa kojim karakteriše datu osobu pa tako i u navedenom slučaju govori o gospodinu koji je „veliki majstor za mutne poslove i pranje novca u velikim svotama“. Ko zna zbog koji ličnih ili drugih razloga on tako govori i piše, sem ako nije ljut na nekoga iz Narodne stranke koji je bio blagajnik, a nije dozvolio da novci idu drugim smjerom! Vrag bi ga znao izustio bi ponekad N. Kilibarda i time ukazao na neko posebno značenje u nekom poslu, a za koji samo on zna šta je mislio i na koga se odnosilo. Da li sa „patrljcima“ Kilibarda pravi živi sliku i sa njome pravi otklon od „rata za mir“ ili hoće zamagliti svoje brojne govore i izjave, pitanje je na koje će on vjerovatno detaljno i blagovremeno odgovoriti ili naknadno, kada odabere pravi trenutak i osluhne prije toga od kuda vjetar duva. Razmisliće i odmjeriti kolika će biti jačina njegove snage u datome odgovoru kada bi reagovao ili će sve ostaviti za neko drugo vrijeme, na poček kada bude imao više vremena da dublje o svemu razmisli!? Imao je N. Kilibarda mnogo sličnih predloga i na planu sumnjivo stečenog novca kod današnjih biznismena, pa je jednom prilikom i o tome ponešto rekao odnosno savjetovao i ukazivao, na koji bi način takav kapital ili takvi biznismeni mogli biti „od koristi državi“, Crnoj Gori?! „Za uspon sumnjivog kapitala ne snose krivicu samo oni koji su ga nezakonito stvorili, no i država koja nije imala snage da im stane na put. Zato ne treba se iscrpljivati u osudi sumnjivog kapitala i vlasti koja je pogodovala takvom kapitalu, nego treba agoniju pretvoriti u djelatnost od opšte koristi...“. Nema šta nego diplomatski i još „ekspertski“ i dalekovido! Naravno da je u svemu tome imao svesrdnu pomoć i savjet svojih „eksperata“ u stručnom dijelu. Na sebe svakako (ni)je mogao pomisliti, jer se nije ni najmanje materijalno okoristio ili obezbijedio! Nije imao potrebe, makar za prvih pet godina, da se grčevito bori za prevlast u Narodnoj stranci, ali nešto kasnije trebala mu je podrška „izvana“ od onih u poziciji, vlasti kojima je svakako dijelom bio na „usluzi“, makar samo zbog činjenice da su ga oni iz DB-a, KOS-a postavili za njenoga predsjednika kao „pogodnu“ osobu. Istovremeno kada je došlo do rascjepa u DPS-u 1997. godine bilo je i velikih tumbanja ili kriza i u samoj Narodnoj stranci, pa je pucalo po svim šavovima. Tako je došlo do osnivanja nove stranke, Srpske narodne stranke, od strane dr Božidara Bojovića, koji je imao, ipak, veću političku podršku i od samoga Kilibarda, ali će biti primoran da napusti svoju nekadašnju stranku, jer su „eksperti“ i „mladi lavovi“ priskočili u pomoć svome lideru! Ali, samo su još tada spasili svoga lidera N. Kilibardu i sačekali pogodan trenutak da ga se otarase, a što će uslijediti nešto malo kasnije. Tada će Kilibarda biti primoran da prihvati uslove i izvjesno vrijeme bude kao politička figura prisutan, a onda je najuren iz Narodne stranke ne dobivši mogućnost da proslavi desetogodišnjicu-jubilej osnivanja te stranke i to samo za par mjeseci! Tu je mnogo oštećen i bogme politički ponižen od svojih „eksperata“. Poslije je Kilibarda osnovao Narodnu slogu koja je bila procrnogorski orijentisana, a čiji je on bio predsjednik, a ko bi drugi, takvom bi upadicom stavio tačku i na to pitanje. Kilibarda je znao reći ili pribaciti da Crna Gora nije imala nedosljednijeg državnika, ali za sebe to nikako nije htio ni primijetiti, ako već ne ustvrditi, da je on upravo dosljedno najnedosljedniji od svih crnogorskih političara koje je imao crnogorski

209

parlamentarizam u svome postojanju. Kako se on i zašto našao u kolu onih protiv kojih je do tada bio i koje je nazivao „mafijaši(ma) i lopovi(ma)“, a posebno što su mu oni isti sudili za duševne boli o tome Kilibarda svakako da ima dobar razlog, ali ne samo njegov „evolutivni“ put ili „seansu“ sa ambasadorom jedne strane države i „drugačiji“ način čitanja i tumačenja! Nastojaće da i o tome nešto progovori a posebno da „objasni“ o kakvim osobama je riječ, pa će reći: „... o građanskim ličnostima nijesam govorio, nego o ljudima koji stoje na čelu jednoga lopovskog režima i mafijaškog režima.” Moguće da je tada Kilibarda imao ili zapao u vlastite političke košmare u kojima je bio nadvladan gubitničkom agonijom svojih političkih pristalica. Kilibarda je „razumije se pamtljiv čovjek“, barem tako za sebe kaže, pa ne bi trebalo da zaboravlja mnogo toga što je pričao tokom „rata za mir“! Bio je N. Kilibarda 2004. godine izabran za ministra savjetnika u ambasadi SCG u Sarajevu što je druga ličnost po rangu u ambasadi. Uprkos svemu napredovao je politički i bez obzira na ono što mu se do tada dešavalo. Tokom osnivanja „Narodne sloge“ na dočeku prve decenije trećega milenijuma, odmah poslije odlaska iz Narodne stranke kao i brojnih političkih kriza u novoosnovanoj stranci Kilibarda je pokušavao srediti nemirno stanje u opštinskim odborima, a najteže mu je bilo u njegovome Nikšiću u kojem članovi Glavnoga odbora „...izrazili su nepovjerenje Kilibardi, a početkom septembra isključili ga iz članstva uz optužbu da je prisvojio stranku, da je galantno trošio novac. Toj inicijativi pridružili su se i odbori Bara, Budve, Cetinja, Danilovgrada, Plužina, Pljevalja i Šavnika...“, koji su konstituisali novi Glavni odbor NSL. U cjelokupnom tom političkom zamešateljstvu u kojem je predsjednik Narodne sloga N. Kilibarda imao vodeću ulogu bilo je mnogo toga što je imalo prizvuk ili ukazivalo da su umiješani i nečiji prsti iz koalicionog partnera, pa je Kilibarda na tu adresu uputio malo oštrije kritike. „Predsjednik Narodne sloge Novak Kilibarda optužio je rukovodstvo nikišićkog DPS-a da prećutno podržava rasformirani opštinski odbor Narodne sloge u toj crnogorskoj opštini... Od njih smo tražili da daju izjavu za javnost i da potvrde da će sarađivati samo sa zakonitim opštinskim odborom, što oni nijesu htjeli da urade“. Kilibarda nije dozvoljavao da se njegova predsjednička uloga u novoj stranci tek tako anulira ili oslabi, a teško je prihvatao da izgubi političke pozicije u samoj vlasti, posebno poslije izlaska - istjerivanja iz Narodne stranke od njegovih „eksperata“, pa je odmah svoju političku aktivnost i stečeno iskustvo usmjerio na organizovanje novih, njemu odanih, odbora. Šta sve tada N. Kilibarda nije preduzimao, čak je prijetio da će tužiti krivce za nastalo stanje u „Narodnoj slozi“ gdje je bilo mnogo „neposlušnih“ koje je raspuštanjem Glavnih opštinskih odbora pokušavao reorganizovati i staviti ih pod svoju predsjedničku kontrolu. Tada mu je zaista trebala američka „Šesta flota“, mnogo više tada nego kada je on nekad smatrao da joj se treba obratiti za pomoć, da bi razriješio nastalu krizu odnosno objedinio svoju političku moć i uticaj na poslušno članstvo, a neposlušne istjerao iz starih odbora! On je sada bio u poziciji onih od kojih je nekada u crnogorskoj Skupštini tražio pare odnosno galamio i pitao poziciju-vlast „gdje su pare, gospodo“, pa je morao odgovarati na ista pitanja koja su mu nezadovoljni članovi postavljali „gdje su pare“, Kilibarda Novače: „Pitamo Kilibardu gdje su pare, s obzirom da je od osnivanja Narodne sloge u Nikšiću stanje na računu bilo prekrižena nula. Interesuje nas sudbina novca koji je na račun stranke uplaćen poslije parlamentarnih izbora u aprilu 2001. godine, kao i novca koji je Narodna sloga, kao

210

parlamentarna stranka nakon posljednjih izbora, dobila iz crnogorskog budžeta...“?! Da li se N. Kilibarda cijelo svoje vrijeme političkog rada i života udvornički ponašao prema poziciji, s obzirom da je bio na „usluzi“ onima koji su osnovali Narodnu stranku i postavili ga za predsjednika te stranke, usmjeravajući preko njega svoje političke zadatke u vremenu „rata za mir“? Naravno da je on izvršavajući „usluge“ znalački vješto sve koristio za lične interese i jačanje svoje političke pozicije gradeći i ujedno učvršćujući svoju lidersku poziciju „naplativši“ to od DPS-a „diplomatskom“ karijerom i obaška ostalim funkcijama. Kilibardi smeta stav velikoga broja istoričara, koji govore ili pišu odnosno prikazuju istoriju i događaje mimo onoga što on zna i što se u njegove uzuse ne uklapa, pa kaže da je crnogorska istoriografija udvornička odnosno da ima bogatu tradiciju. Naravno da N. Kilibarda priča o udvorništvu, jer je upravo tako politički djelovao gotovo dvije decenije, a što potvrđuju brojni primjeri koje smo navodili tokom kritičkoga sagledavanja njegove političke ličnosti i uloge posebno u periodu „rata za mir“, i on kao takav tu svoju ulogu „vidi“ i kod drugih bilo političara, književnik, i sada kod istoričara onih iz 19. vijeka ili prve polovine 20. vijeka. Sve to Kilibarda vješto komponuje i inkorporira samo da bi sa sebe i iz svoje političke biografije odbacio po nešto od njegovoga udvorničkoga ponašanja makar današnjega kao „samostalnog p(oli)tičara“ na „usluzi“. Takođe, pripovijedajući o udvor(n)ištvu istoričara 19. vijeka N. Kilibarda hoće da skrene sa vidnoga polja svoju političku ulogu iz „rata za mir“ i navede čitaoca da razmišlja o istorijskim događajima iz daleke prošlosti. Na taj način on ostavlja i zanemarujei svoju ličnost, a nameće čitaocu „istoričare, istoriografe ili pisce i književne stvaraoce“ stavljajući ih u žižu ukupnih društveno-političkih dešavanja. Prede priču Novak Kilibarda samo „da se Vlasi ne dosjete“! Udvorica je bilo i prije Kilibarde i posebno za vrijeme Nikole I Petrovića i tako dalje i tome slično pa je sa time Kilibarda sve svoje snove i zablude objasnio, opravdao i na druge prebacio!? Plitkoumno od N. Kilibarde, ali trenutno kupuje vrijeme i izbacuje „loput u aut“! Samo da može kako da zametne trag dokumentima, štampanim i elektronskim medijima, tek tada bi on uspio u svojoj namjeri da spere sa sebe političko blato. Svoju političku opijenost tokom dvije decenije Kilibarda plaća već dugim triježnjenjem, a plašiti se da će to još potrajati taman toliko koliko se i nalazio u takvome stanju. Međutim, Kilibarda ide hrabro pa se na sve strane razmahao, siječe i sa lijeve i sa desne strane sve što treba i što ne treba, a sve mu se nalazi pod udarom „silna Turčina“ nešto slično njegovoj nekadašnjoj moći iz vremena „rata za mir“ ili potpredsjedničkoga mjesta u Vladi Crne Gore. „U Crnoj Gori udvornička istoriografija je disciplina koja ima dugu i bogatu tradiciju. Čak je novovjekovna crnogorska istoriografija i nastala kao apologetska i glorifikatorska disciplina, u službi jedne političke ideje“!? Ni manje ni više Kilibarda daje takvu ocjenu o crnogorskoj istoriografiji, pa onda uzime da naglaba i tvrdi, izgrađuje svoje tvrđenje na „dokazima“ od prije dvije hiljade godina ili više pozivajući se na sve čega se mogao dosjetiti, da bi odjednom sve preskočio i s neba pa u rebra okomio se na 19. vijek i posebno na Njegoševa djela i samoga Njegoša, kojemu imputira sve što mu na um padne, genocid, antiislamizam, idološko-političku obojenost, politiku sa kojom je umješno stvarao istoriju i tako dalje! Samo Kilibarda neće da prizna sebi i drugima da sve to radi da bi izgradio nešto što uopšte nema nikakve temelje pa mu se sve ujedno (po)ruši kao kula od karata.

211

Naglavačke Kilibarda gradi svoju radnju bez ikakvih argumenata sem svojih umišljanja. Uzima određene riječi, umeće i podmeće ih onamo gdje im nema mjesta niti bilo kakvog logičkoga slijeda, jer su potpuno besmislene sem njemu, koji hoće da sve to nametne čitaocu, javnosti, struci i nauci. Sve to čini N. Kilibarda književnik i istoričar, još profesor i političar, samo ne pjesnik i državnik. Šteta je za njega velika što se i toga nije domogao, a upregnuo se zatežući kolane više nego je ikada do sada i teško da bi mogao sve izdržati i da je mnogo mlađi, da je makar sa početka „rata za mir“ pa bi se zapjenušano borio bez ikakvih argumenata sem riječi i zanovetanja. Šta sve ne čini i čime se sve ne ispomaže N. Kilibarda da bi unaprijed postavljenu tezu dokazao kao apsolutnu i neprikosnovenu i kao takvu od njega ukupna javnost treba da prihvati i proguta kao spasonosno i ispravno tumačenje, i jednom zadato i nikada više ne ispravljeno. „Uobičajeno je da vladajuće političke elite žele da utiču na stvaranje afirmativne istorijske predstave o svom djelovanju, zaslugama i učinku, vjerujući da na taj način obezbjeđuju, ne samo poželjnu sliku o sebi, već i istaknuto mjesto u istoriji. Iako je prilično naivno vjerovanje da se na osnovu apologetskih i glorifikatorskih istoriografskih radova može uticati na konačni istorijski sud o nečijoj vladavini ili epohi, malo je koja vladajuća politička grupacija odoljela ovom iskušenju. Prvi vladar za koga se zna da je ovom iskušenju podlegao, potiče iz jedne sumerske dinastije (oko 2.500 godina prije Hrista). Od tada pa do naših dana, postoji težnja političkih elita da kreiraju idealnu istoriografsku sliku o sebi i svom učinku, u čemu su im istoričari, prilježni pomagači i revnosni izvršioci njihovih zamisli. Ovi istoričari tvorci su udvoričke istoriografije, koja svojim sadržajem prvenstveno ima za cilj da glorifikuje vladajući režim, da afirmiše njegove političke ciljeve ili da divinizira ličnosti koje su na čelu režima“. Mora N. Kilibarda shvatiti da nijesu pojedini istoričari jedini koji pišu za potrebe onih na vlasti - političke elite i da je mnogo više onih pojedinaca njemu sličnih književnika, pisaca ili pjesnika i drugih publicista koji glorifikuju jednu političku elitu i toliko o njoj pišu da je gotovo slave kao spasitelja i neko božanstvo koje je univerzalno, Boga. Ako uopšte može da shvati N. Kilibarda onda će vidjeti da sve što je činio u svojoj političkoj karijeri jeste upravo njegovo udvor(n)ičko ponašanje zarad neke funkcije i političkih privilegija i svega ostaloga što nije takvo ponašanje i političko djelovanje jednoga nekadašnjega lidera Narodne stranke, a sada „samostalnoga p(oli)tičara“ i javne ličnosti. Upravo je njegovo djelovanje usmjereno i gotovo dosljedno udvor(n)ičko u političkom smislu izuzev jednog kratkog političkog djelovanja iz „rata za mir“ koje je dijelom bilo samostalno ali ipak dozirano uslužnim odnosom, a konačno je bilo na istome zadatku političke projekcije „rata za mir“ u cilju osvajanja teritorija i srpskoga sna o kojem je sam Kilibarda jasno sve rekao i potvrdio svojim govorima, izjavama, tumačenjima, snovima, zabludama i tako dalje. Zar on ne prepoznaje sebe, ali ne kao istoričara već kao političara, nekadašnjeg lidera Narodne stranke i političku ličnost za koju je on znao reći da „zna dobro istoriju“. Ali „znati“ dobro ili loše istoriju nije isto što i biti diplomirani istoričar ili istoričar koji za sebe samoga kaže da je istoričar! Dakle, u te istoričare ili bolje reći kvaziistoričare spada N. Kilibarda i onda je u redu kada se prepoznaje kao udvor(n)ički istoričar koji piše apologetska djela, traktate, oglede, prikaze, članke o istorijskim događajima ili iz istoriji Crne Gore, i tako dalje o političkoj eliti kojoj je jedno vrijeme makar „malo“ pripadao. Gdje je sada N. Kilibarda da ocjenu o sopstvenom djelu i svojoj političkoj ličnosti i ulozi u vremenu „rata za mir“ da i sagleda je od tada do danas u ulozi udvorništva, zarad

212

nekih političkih interesa i fotelja na kojima je izvjesno vrijeme bio i bogme uživao privilegije, koje same po sebi mnogo korisnog donose, a i on po nešto na njih nakalemi? Da li se tom prilikom vođenja politike dodvoravao ili je cjelokupno njegovo političko djelovanje bilo samo udvorništvo onima na vlasti - političkoj eliti kojoj danas „ne“ pripada? Kakvo je njegovo stvaralaštvo političko i koliko je ono činjeno sa njegovim udvorništvom samo da bi se dočepao vlasti ili pitao kao pijetao koji je kukurikao „gdje su pare, gospodo“, „vratite pare“? Da li je njegova nekadašnja i današnja istina ili laž zasnovana na udvorništvu, a usmjerena na ostvarenju političke i državničke karijere cijele ove dvije protekle decenije, od koje je samo uspio političku karijeru graditi i razgraditi, a za državničku samo mu ostaje da je sanja, jer je u sopstvenoj zabludi? Neka danas sve sagleda na tenane šta je činio i šta je sve ostvario i na koje sve načine je do toga došao, da li samo na „uslužnoj“ djelatnosti u Narodnoj stranci ili samo svojim ličnim i „naučnim“ angažmanom? Da li bi se njegovi mnogi „snovi i zablude“ ostvarili da nije bilo njegovoga dosljednoga udvor(n)ičkoga ponašanja prema političkoj eliti sa kojom je nekada bio na zajedničkom političkom zadatku i snu „rata za mir“, a uz sve to i ostvarile lične ambicije i interesi“? Da li se, takođe, danas mogu pravdati „snovi i zablude“ neostvarenim „ratom za mir“ ili se za političko učešće, krivicu i odgovornost moraju izvoditi dokazi u redovnom sudskom postupku od strane državnoga tužioca, ako je pravne države u Crnoj Gori?! Da li su „snovi i zablude“ sada paravani Novaka Kilibarde iza kojih se on jedino zakloniti može, makar privremeno i dok je još iza zaklona on piše, pripovijeda, zagovara, pravda, pere, spira sa sebe odnosno sa svoje političke biografije nataložene naslage političkoga blata? Da li je to njegova svjesna radnja i „pragmatični“ razlozi sa kojima nastoji obesmisliti vrijeme i događaje u kojima je aktivno učestvovao? I bilo bi još mnogo takvih pitanja pred kojima bi se našao N. Kilibarda i od njega tražio odgovor da je pravne države. A ne samo za njega nego i za one sa vrha političke elite sa kojima je nekada bio zajedno, pa jedno vrijeme bio njihov protivnik i opet je danas sa njima samo što on nije više tamo gdje su i oni, već daleko ispod njihovog političkog nivoa, a na čemu im isti Kilibarda zavidi strpljivo čekajući svoj trenutak da mu udijele političku milostinju! Ako Kilibarda Novak nije dao ogroman doprinos takvoj udvor(n)ičkoj ulozi onda je imao veliku ulogu upravo u tome sa svojim pisanjem i djelovanjem čineći da udvor(n)ička uloga njegove političke ličnosti stane na vrh takve politike, umješnosti stvaranja i kreiranja dodvorništva svih onih koji su danas sa njim na (iz)gradnji takvoga društva u Crnoj Gori. On upravo stvara ili predstavlja političku „poklik elitu“ u Crnoj Gori prikazujući je kao bogom datu za sva „dobra“ od početka 90-tih godina prošloga vijeka pa sve do danas, što je upravo njegova uloga pa neka vidi da li je realna i udvor(n)ička ili je umješna i interesna za njega samoga i koliko on nastoji da takvom politikom kreira udvorništvo u Crnoj Gori? Možete zamisliti sa kojim i kolikim „prirodnim nagonom i zakonom“ N. Kilibarda navodi imena kao „reprezente“ udvorničke istoriografije, pa imenuje: Lazara Tomanovića, Marka Dragovića, Živka Dragovića, Lazara Perovića, Mila Kovačevića i evo šta kaže: „Posljednjih decenija 19. vijeka vladare koji pišu „udvoričku istoriju“ zamijenili su istoričari. Crnogorska udvorička istoriografija imala je krajem 19. vijeka svoje najznačajnije predstavnike u Lazaru Peroviću, Marku Dragoviću, Lazaru Tomanoviću, Živku Dragoviću, Milu Kovačeviću... U to vrijeme ovi istoričari počinju da stvaraju kult kralja Nikole i da glorifikuju njega i njegovu dinastiju. Iako izvorna osnova za izricanje ovakvih sudova nije bila velika, njihovo idealisanje kralja Nikole ne može se

213

pravdati pukom neobaviještenošću. Svi oni su znali da prilike u Crnoj Gori nijesu najbolje, i da je po prirodi stvari najveći krivac za nazadovanje Crne Gore vladar koji o svemu neprikosnoveno odlučuje. Ipak, oni nijednom riječju nijesu spominjali to katastrofalno stanje, niti kraljevu krivicu. Čitajući njihove radove o Crnoj Gori čiji su savremenici bili, stiče se utisak da je to zemlja blagostanja i napretka“. Kilibarda Novak ne uspijeva ili previđa da nabroji makar neke od pisaca, književnika koji su se u tome isticali na samome početku vladavine Nikole I Petrovića, a razloga za to svakako da ima makar „pragmatičnih“. Šta bi N. Kilibarda danas kazao za stanje u privredi i društvu Crne Gore i koga bi on to „vidio“ kao krivca za „katastrofalno stanje“ i da li bi „krivac“ bio današnji vladar, predsjednik vlade i predsjednik države, istoričar, istoriograf, političar ili se u krajnjem radi o današnjoj Crnoj Gori „zemlji blagostanja i napretka“?! U tom dijelu N. Kilibard nije bastadur niti ima hrabrosti da principijelno objasni i uporedi prošlo vrijeme 19. vijeka sa ovim današnjim kojemu je on sam dao veliki doprinos, pa iz tih razloga i nalazi udvor(n)ičke istoričare, a ne vidi sebe kao udvoricu „samostalnog p(oli)tičara“ i javnog radnika. Nije valjda N. Kilibarda danas potpuno neinformisan- neobaviješten o životnom standardu velikog dijela stanovništva - građana Crne Gore pa zašto javno ne okrivi i nađe krivce za veliko siromaštvo brojnih porodica i potpuno uništenoj crnogorskoj privredi. Čitajući ono što danas piše N. Kilibarda stiče se utisak da je Crna Gora zemlja blagostanja, jer je njemu dobro i ima dobru penziju i ostala primanja, a do sada je od države imao na raspolaganju obezbjeđenje, šofera i bogme otvoren raučn da gdje god pođe može svratiti u kakav restoran ili hotel da dobro objeduje sve to zalije i odmori se od napornoga političkoga rada „samostalnog p(oli)tičara“! Misli ili bolje reći seiri se Kilibarda da ako je on dobro situiran da u Crnoj Gori nema gladnih, nezaposlenih, osiromašenih i da po svuda teče med i mlijeko. Ni jednom riječju Kilibarda ne spominje katastrofalno stanje u privredi i društvu Crne Gore današnje nezavisne i međunarodno priznate države, a bogme neka se samo sjeti kada je graktao u Skupštini „vratite pare, gdje su pare...“. Našao pare Kilibarda pa se pokrio s njima po ušima i danas ukazuje na „udvrice“ iz 19. vijeka, udvoričku istoriografiju preko koje valjda ne misli okriviti današnje stanje ili ono vrijeme „rata za mir“ u kojemu je debelo podržavaoa zagovornike rata i osvajačke pohode njegovih dobrovoljaca i naravno svih ostalih koji su bili ideolozi „rata za mir“. Prema mišljenju Kilibarde Novaka a „...po prirodi stvari“ ko je „...najveći krivac za nazadovanje Crne Gore...“, da li „...vladar koji o svemu neprikosnoveno odlučuje“?! U takvim kategorijama i metodološkim naučnim principima Novak Kilibarda posmatra udvorničku istoriografiju, istoričare 19. vijeka i dobar je poznavalac istorije Crne Gore!!! Logika, znanje iz istorije i poznavanje istorijskih procesa, prema onome što nam saopštava Novak Kilibarad a posebno način na koji na tumači i navodi primjere su prosto rečeno prazno, porazno i katastrofalno po njega. Niko neće od istoričara niti može negirati da nije bilo udvorništva u djelima tih „istoričara ili istoriografa“ koji su veličali knjaza-kralja Nikolu i njegovu dugogodišnju vladavinu, ali sigurno je jedno da su sa manje udvorništva prilazili u prikazivanju i idealisanju vladavine kralja Nikole nego što danas taj isti Novak Kilibarda piše o Crnoj Gori i političkoj eliti kojoj pripada ili je pripadao u ove dvije decenije. Nije N. Kilibarda čitao ili bolje reći isčitao sva djela navedenih istoričara-istoriografa, jer da jeste vidio bi koliko su oni, koje je on prozvao-imenovao, govorili-pisali kritički ili sa dosta primjera ukazivali na nedostake vladavine samoga Nikole I Petrovića ili ukazivali na društvenu i

214

političku nerazvijenost Crne Gore u drugoj polovini 20. vijeka. Kilibarda, ako zna današnje udvorice među istoričarima, piscima, književnicima, istoriografima, umjetnicima, intelektualcima i tako dalje treba da ih imenuje i ubroji među „one“ iz 19. vijeka koje je prozvao kao dvorske istoričare-istoriografe ili je to za njega isto kao na primjer pisac i profesor književnosti. Ne vjerujem da je takav bastadur, a ne bi on ni danas imenovao bilo kojega od prozvanih samo da je koji živ, kao što prećutkuje sve one sa kojima je išao na poklonjenje. Ni jednu riječ ili slovca Kilibarda ne bi o tome zucnuo već bi se potalaušio, kao što to danas čini, ćuti i čuči, a razlozi su poznati prije svega oni „pragmatični“, koji su mu uvijek na umu i duši, a on njima na „usluzi“ vječno. U svojim radovima i predlozima u toku rada na određenim državničkim funkcijama oni su davali smjernice daljem ekonomskom i političkom razvoju Crne Gore iako su neki od navedenih bili političari ili istoričari, pisci, književnici, istoriografi i politički bili pristalice režima Nikole I Petrovića, branili njegovu vladavinu odnosno jednim dijelom veličali više njegovu pjesničku ulogu i književna djela nego političku ulogu i ekonomsko-politički razvoj Crne Gore u vremenu Gospodareve vladavine. Ali, N. Kilibarda je svjestan da se na njegove isprazne priče i propagiranja neće niko osvrnuti toliko, jer će samo reći pusti ga da trabunja, propovijeda i ubjeđuje javnost da je popio svo znanje svijeta. Kilibarda je jednako istoričar, koliko i fizičar, jer ako je pisac i književnik to ne znači da dobro zna istoriju posebno istoriju Crne Gore ili istoriografiju crnogorsku i djela istoričara crnogorskih ili onih sa širih prostora odnosno sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora koji su pisali o Crnoj Gori apologetski ili kritički i strogo naučno, a što bi bilo najpoželjnije. Naravno da se N. Kilibardi kao „samostalnom p(oli)tičaru“ neće svidjeti ovakav komentar ili reagovanje jednog istoričara. Međutim, ne možemo dopustiti da priča nešto što nema valjanih dokaza ili da onako lijepi etikete na sve one pisce o Crnoj Gori koji njemu nijesu danas pogodni, jer se ne uklapaju u njegove „pragmatične“ razloge i političke vizije, niti se za ove današnje evropske integracije o kojima bi sami Kilibarda volio više čitati u njihovim djelima iz istih onih razloga zbog kojih tako „naučno“ nalazi i dokazuje „antiislamizam, antiturski naboj i genocid na vjerskoj osnovi“ u Njegoševim djelima, a posebno u „Gorskome vijencu“! Kilibardi bi danas bilo potaman da su „ dvorski istoriografi 19. vijeka“ manje „veličali“ knjaza-kralja Nikolu I Petrovića ili barem nešto napisali po njegovim uzusima-kriterijima i metodologiji jednoga pisca i književnika, makar pisali i o njemu kao velikom Srbinu odnosno velikom Crnogorcu, najcrnogorskijem Crnogorcu od svih dosadašnjih Srba, kako se nekada Kilibarda izjašnjavao braneći srpstvo i sanjajući snove, a sve u „zabludi“ živeći. Zbog takvoga pisanja on ih danas ne bi kritikovao i narvno ne bi ih svrstao u udvorice, niti njihovo stvaralaštvo nazvao „udvor(n)ičko“! Sasvim su jasne i krajnje providne namjere Novaka Kilibarde kao današnjega „samostalnog p(oli)tičara“ jer on hoće da skrene na druge teme u 19. vijek i na taj način odvrati čitaoca od dešavanja iz vremena „rata za mir“ gdje je njegova politička uloga evidentna, a udio u tome ratu kao ratnog huškača najveći i najžešći. Kritikujući „dvorsku istoriografiju“ Kilibarda traži za sebe prostora da se proglasi političkim čistuncem iz „rata za mir“ sa brojnim „snovima i zabludama“ u rangu jednog univerzitetskog profesora narodne književnosti sa svim naučnim referencama. Nijesu imenovani krivi niti im se može zamjeriti što nijesu znali, a niti su mogli pretpostaviti ili proročki predvidjeti i znati da će živjeti jedan Novak Kilibarda bivši Srbin, a danas Crnogorac, koji će ih svrstati u „dvorske istoričare“. Na njegovu veliku žalost tu se ne može ništa učiniti, već samo prepustiti N. Kilibardi da i dalje pametuje,

215

„snovima i zabludama“ prekriva svoju ukupnu političku djelatnost i traži svuda istoričare kao krivce ili udvorice, a naravno sebe i svoju veliku ulogu u udvorništvu izostavi ili stavi po strani. Uzaludno se iscrpljuje Novak Kilibarda da sa sebe prebaci krivicu i udvorništvo na drugoga, a posebno na one iz 19. ili početkom 20. vijeka, a neće da vidi makar one iz prethodne dvije decenije istoričare, pisce, književnike ili istoriografe već ih preskače, kao i samoga sebe, a nažalost zajedno sa njima živuje i uveliko razglaba, tumači, modifikuje, prevrće, trasira i uglaba istoriju Crne Gore za evropske integracije, naravno na njegovu veliku žalost. Kad je N. Kilibarda tako veliki istoričar koji poznaje istoriografska djela onih koje navede kao udvorice zašto se ne podsjeti na predstavnike - članove iz Narodne stranke, Klubaše i provjeri da li ih je bilo i koliko su se oni dodvoravali knjazu Nikoli u periodu njihovoga službovanja i ukupnoga života i rada? Eto za velikoga „istoričara“ ili „dobrog znalca“ istorije zadatak da malo bolje prouči i upozna viđenije ljude iz najužeg kruga Gospodara Nikole I Petrovića. Nije Kilibarda imao toliko velike potrebe niti se morao mnogo truditi da isčitava književno-istorijska djela navedenih pisaca koje je svrstao u udvor(n)ičke istoriografe, kada ih je već tu imao pred sobom, koji se sa njime sastaju i žive u ovome vremenu evropskih integracija, makar posljednje dvije decenije. Valjda je mogao prepoznati nekoga od današnjih dvorskih istoričara i imenovati ili mu je nedostajalo hrabrosti kojom se nije proslavio ni u „ratu za mir“, a bogme niti u „miru protiv rata“, već bio zapažen kao političar sa „mekšom“ i „lijepom riječi“ i zbog toga je i dobio zasluženu medalju! A, hoće li danas takvom udvor(n)ičkom politikom zamiritati još makar jednu medalju pod velikim je znakom pitanja, jer mu kao „hrabrome“ samostalnome političaru ne basta imenovati niti jednoga dvorskoga istoričara u današnjoj Crnoj Gori, a još manje navesti nekog pisca, pjesnika, književnika, novinara i tako dalje, svakako sebe izuzimajući kao univerzitetskog profesora, zaboravljajući da stane u red dodvorica-udvorica, ako ne već na pijedestal udvorništva političkoga od kojega se ne može osloboditi nikako. Naravno, ne moraju baš i biti istoričari po struci, već makar kao oni koje je imenovao i svrstao u dvorske istoričare! Opet da naglasimo dobro bi bilo i da sebe i svoje političko djelo još jednom pretrese i vidi da li je makar on jedan od dvorskih „istoričara“ u što ne treba sumnjati, jer bi onda današnja Crna Gora bila najsiromašnija nezavisna država koja nema do samo jednoga dvorskoga „istoričara“. Bila bi tragedija za crnogorsku književno-istorijsku bibliografiju i istoriografiju što nema pisca, književnika, naučnika, istoričara koji u svome djelu veliča današnju političku elitu, a tako nam je hoće Kilibarda prikazati i sve svaliti na „istoričare“ i istoriografiju 19. vijeka! Istorijskih i književnih djela u crnogorskoj istoriografiji u posljednje dvije decenije ima ne jedno ili nekolika nego više no što je Kilibarda naveo za drugu polovinu 19. vijeka. I to je činjenica koju će svakako N. Kilibarda pokušati da demantuje, a morao bi da počne prvo od sebe samoga i svoga političkoga djela u prethodne dvije decenije. Preskače Kilibarda sa teme na temu i ide daleko u istoriju, „bliži“ mu je 19. vijek nego istoričari iz njegovoga vremena i posebno oni „istoričari“ sa kojima sjedi i tumači istorijske procese i događaje, makar iz istorije njegove bivše stranke ili one kojoj je jedno vrijeme pripadao sve dokle ga nijesu kao komunističkog „disidenta“ prepoznali i dobro upoznali. Sama činjenica da je Kilibarda sam bez prisile izjavio da je nerealno „sanjao“ odnosno da su to bili njegovi „snovi i zablude“, a sve „iz hobija“ jasno govori da mu se ne može vjerovati što god da je pričao, zanovetao, propagirao, i da je pred nama političar sa iskrivljenom sviješću odnosno političar koji je još uvijek pod tretmanom u cilju

216

oslobađanja od političkih košmara, snova i brojnih zabluda sa kojima se još uvijek bori. I iz tih razloga on u medijima ima mogućnost da objavljuje i to mu služi kao jedna vrsta terapije, koja će mu „pomoći“ da konačno postane slobodni „samostalni p(oli)tičar“ koji zdravorazumski misli, dokazuje, objašnjava, proučava i jasno priznaje svoj udio u krivici i odgovornosti iz vremena „rata za mir“. Sve ostalo bi bilo uzaludno reagovanje ili kritikovanje samoga N. Kilibarde, iako je teško a ne reagovati na njegove snove, zablude, istorijske istine i laži, legende i mitove, pozivanja na daleku prošlost, projekcije današnje politike u bližu ili daleku prošlost Crne Gore ili projekcije od prije jednog, dva ili tri vijeka u kojima on „vidi“ današnjicu kao proročica, i tako dalje. Tačno je i to da N. Kilibarda izdvaja ono što ima za potvrdu i ide u prilog njegovoj tezi iz „pragmatičnih“ razloga, ali ne sagledava cjelinu ukupnog djela pojedinog istoričara ili istoriografa, i sasvim je sigurno da će u djelima „udvorničkih istoriografa“ upravo naći mnogo primjera za takvo njegovo kazivanje ili kritički pristup. S druge strane isto tako morao je i mogao je naći primjere u kojima se kritikuju određeni segmenti društva Crne Gore za vrijeme vladavine knjaza-kralja gospodara Nikole I Petrovića. O načinu osnivanju Narodne stranke i njenoj ulozi i političkoj djelatnosti, kao i ostalih stranaka, može se jasno vidjeti na osnovu priznanja samoga N. Kilibarde i onoga što je rečeno od strane onoga koji je pisao o tome: „Pred naletom višestranačja crnogorska tajna policija dobija i specijalne političke zadatke. U opis radnog mjesta crnogorskih bezbjednjaka ulazi praćenje i prisluškivanje političkih protivnika i opozicionih političara, ubacivanje provokatora u novoosnovane stranke, nezavisne medije i u redove nezavisnih intelektualaca. Nekoliko pripadnika crnogorske tajne policije dobija i specijalni zadatak da formira nove stranke i partije, kako bi državni vrh simulirao demokratiju. „Narodna stranka nije osnovana iz moje glave. Momir Bulatović i Milo Đukanović su preko SDB-a osnovali Narodnu stranku, kao uslužnu stranku i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nijesu mogli da daju ministarske fotelje. Trebao im je i vođa, pa su se odlučili za mene, kao poznatog „disidenta“, priznaće deset godina kasnije... bivši lider narodnjaka Novak Kilibarda“. Učestvovao je Kilibarda i na izborima za predsjednika, međutim neuspješno. Možda još i dan danas sanja nerealno, ali je, ipak moguće da učestvuje na još jednim predsjedničkim izborima, jer poslije dva neuspjeha mogla bi se preokrenuti junačka sreća, kako kažu „treća sreća“ ili „bez treće nema sreće“ makar bio i tada u zabludi da će uspjeti i pobijediti ili „doprinijeti“ pobjedi njegovom rivalu u obostranom interesu. I to je politika, rekao bi Kilibarda! Politika je Kilibardina sudbina, odavno je to htio i izabrao. Vrijeme mu je bilo naklonjeno početkom 90-tih godina 20. vijeka ili su se poklopili interesi pojedinih službi i njegovi interesi, a možda su prevagnule želje za revanšizmom prema onima koji su ga nekada istjerali iz monolitne partije Saveza komunista Jugoslavije. Za Kilibardu se može reći da ga ima svuda i na javi i u snu, realnosti i imaginarnosti, apstraktan i stvaran na političkoj sceni Crne Gore, u medijima štampanim i elektronskim, na svim televizijama državnim i nezavisnim i nezavisno-zavisnim, na izložbama, koncertima i pozorišnim salama. Bez njegovoga prisustva teško da može proći bilo koji „važniji“ susret ili manifestacija, teatar, izložba, sem maskenbala, na kojima je gotovo neprimjetan, mada se samo po sebi podrazumijeva da je uvijek prisutan, naravno, pod maskom, mada u javnosti nije bilo njegovoga javljanja ili komentara po završetku maškara, što može biti (ne)korisno za crnogorsku kulturu uopšte!

217

Kilibardina narcisoidnost i samoljublje svuda je i na svakom mjestu prisutno ili zastupljeno i to je njegov način shvatanja politike, koju je (za)volio i u njoj vidio svoj puni interes i mogućnost sopstvene prezentacije bez ikakvih ličnih troškova, a uz moguća sponzorstva u bilo kojem obliku. Sticajem okolnosti, rekao bi Kilibarda, postao je političar kojega je „događanje naroda“ izbacilo na političku površinu parlamentarizma a uz podršku onih koji su mu omogućili da bude predsjednik Narodne stranke, bez obzira da li se radilo o određenoj službi ili glavnim političkim i državničkim ličnostima koje su ga makar preporučile. Da li mu treba vjerovati na riječ u tom i drugom slučaju? Uvijek treba imati malo više zazora ili rezerve kada su njegove istine, laži i dokazi u pitanju. Moguće da je u svome političkom radu Kilibarda više volio da ne bude u jasnoj vizuri već da bude zamagljen, kao što su njegove političke priče i „ispovijesti“ zamagljene i sastavljene od „snova i zabluda“ sa kojima je on dugo godina živio. Zato ga treba posmatrati i duboko poimati u korelaciji politike i lidera stranke i onoga što na potpunoj realnosti ne počiva, ali ipak ima pomalo stvarnoga i doživljenoga. Svoju političku ličnost izgrađivao je na sudaru stvarnog i imaginarnog, nastojeći da sve što radi ili što je naumio bude stvarno i ujedno nestvarno, zamagljeno, višesmisleno i uvijek za njega korisno i „pragmatično“ u duhu vremena i integracija! Ponekad se čini da on u svojim političkim promišljanjima ili promocijama djeluje utopistički, ali uvijek to što predlaže ili propagira u krajnjem ima za cilj da njemu bude udobno, lično korisno i da na osnovu toga grabi ka političkim visinama, i tako bude, ako ne na samome vrhu, makar blizu najodabranijih, najpoštovanijih i najuspješnijih! I to je njegov san koji još uvijek sanja, iako je svjestan svoje „zablude“. To je ta njegova draga ljubav sa kojom on svakodnevno živi. Bio je Kilibarda u poslaničkom klubu Građanska sloga zajedno sa Krstom Pavićevićem, nekada mladim liberalom, pa su svoje političke opcije usmjeravali DPS-u. Zatim je bio u parlamentu državne zajednice SiCG. Dakle bio je isuviše politički aktivan i angažovan, pa je kao bivši opozicionar znao umješno koristiti lične vještine u politici i one koje mu je politika sama po sebi pružala, naravno uz podršku onih koji su osnovali Narodnu stranku kao „uslužnu“. Davno je N. Kilibarda, više reda radi, izjavio: „Krajnje je vrijeme da Crna Gora pokaže svijetu da je sposobna da izvede na čistinu sve one, koji su se ogriješili o ljudska prava i međunarodne standarde ... Treba se nadati da će Vlada Mila Đukanovića, koja ima stabilnu postavu, tokom naredne četiri godine nadomjestiti propušteno i donijeti odgovarajuće zakone i uredbe, koji bi upravo precizirali to pitanje...“. Da li je Kilibarda i na sebe tada pomislio ili je samo pribjegao lukavstvu i htio zaplašiti one koji su bili ideolozi „rata za mir“? Tada je to rekao i više ga nije potencirao, vjerovatno iz nekih svojih ličnih razloga, kao i zbog onih koji su sa njim bili na istome zadatku u „ratu za mir“. A šta ako se ispostavi da (ni)je „tako daleko a tako blizu“ 2014. godina kada prestaje sa radom Haški Tribunal!? Da li baš danas samo od toga strahuje jedan „samostalni p(oli)tičar“ i sa njime još po neki iz političke - poklik elite pa iz tog razloga svi trče u Evropsku Uniju zagovarajući integrativne procese na Balkanu a sve šireći „mirotvorstvo“? Zna se da do današnjega dana o tome se ponekad progovori toliko da se ne zaboravi, ali do usaglašavanja je daleko i biće potreban malo duži vremenski period najmanje desetak godina ili još samo dvije decenije koliko je i proteklo od kada su došli „mladi, lijepi i (još) pametni“ na vlast, zarad „boljega života“ i ulaska u civilizovanu Evropu na čelu sa NATO alijansom. Jedno od najznačajnijih pitanja koje se postavlja pred Kilibardu jeste šta će se sve saznati kada se on u sljedećem desetljeću „otvori“ odnosno osvijesti u potpunosti od svih

218

snova, zabluda i opijenosti političke, jer mu je ipak trebalo decenija da prizna da je njegovu Narodnu stranku osnovala služba SDB-a, po nagovoru tadašnjih državnika „usluge“ radi. Danas Kilibarda kao „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost igra sasvim drugačiju ulogu, a to je da je on dežurna dnevno - politička ličnost koja reaguje kritikujući sva dešavanja koja se tokom dana dese na društveno-političkoj sceni Crne Gore, a imaju konotaciju politike i atak su na koalicionu vlast ili bolje reći samo na one iz vlasti političke stranke DPS-a, političku elitu te partije. Međutim, on reaguje i na određene „tabue“ i pokrete koji se i u Crnoj Gori dešavaju! Jedan od brojnih primjera je povodom „procvata“ prostitucije, postojanja makroa, upotrebe lakih i teških droga, homoseksualizma, sklapanja brakova imeđu istih polova i drugih današnjih „tabua“, pa Kilibarda za sve ima savjet za takvu „realnost“ ili preporučuje „prevenciju“, sankcije od države Crne Gore: „Kriminalne afere i elementarne nepogode prate ljudski rod kroz sva vremena, a od demokratske svijesti društvene mase i od zakonske agilnosti vlasti zavisi uspjeh obaveze da se te društvene nepogode preventiraju, odnosno sankcionišu“. Veliko je pitanje šta je htio reći pisac posebno na preventivu kojom bi se spasio odelementarnih nepogoda ili ih eventualno ublažio, a da zakonski sve to reguliše. Prije bi se moglo reći da se Kilibarda uplekao u materiju koju ne poznaje a htio je da ispadne uvijek mudar i veliki znalac kao njegovi „eksperti“, pa je iz tih razloga pomiješao „zakonsku agilnost“ preventivu i elementarne nepogode, a s druge strane bogme je potrefio „kriminalne afere“ i na tome sve se završilo. Rekao bi nekad davno Kilibarda Novak da elementarne nepogode dođu i prođu, a sa kriminalom se treba uhvatit u koštac i spriječiti da napreduje ako se već ne može iskorijeniti. Novak Kilibarda danas „uspješno“ politički i „edukativno“ djeluje u crnogorskoj i široj javnosti koristeći se bogatim iskustvom naučnika, pisca, diplomate, profesora književnosti, književnika, političara, Srbina, Crnogoraca, potpredsjednik vlade, lidera i tako dalje. Šta će se sve ubrojiti kao „zanimanja“ ili „hobi“ sa stečenim iskustvom prethodno nabrojanim, a već je usmjereno na planu „edukacije“ integrativnih procesa za još najmanje jednu deceniju, ostaje da se sačeka. Svakako da će svemu tome nedostajati dvije riječi „pjesnik“ i „državnik“ za kojima „luduje“ bivši lider! Ne samo što nije uspio da se na predsjedničkim izborima domogne predsjedničke-državničke uloge, već mu je i propala velika i možda posljednja šansa da se makar jednom domogne drugoga mjesta što bi mu bila velika satisfakcija! Međutim, ima vremena i sigurno da i o tome Kilibarda sanja slatke snove. Da li je zaista u zabludi da će uspjeti u toj namjeri? Ne treba se iznenaditi ako se i tako nešto dogodi, jer u državi Crnoj Gori čuda su svakodnevna pojava i na to su građani navikli. I to je realnost, jer za crnogorske političare, a posebno za političku poklik elitu, politika je „vještina mogućeg“, pa se i to može desiti, ali samo pod uslovom da opet bude od nekoga državnoga faktora preporučen jednoj od službi koje su nekada bile angažovane na osnivanju Narodne stranke i postavljanjem njega za predsjednika te stranke. Nikad se ne zna, jedan je od mogućih odgovora Kilibarde. kada bi ga novinari pitali, a on mudro zatreptao ili bolje reći (za)žmirkao uz obavezan poluosmjehom od „posebnog“ značenja i nagovještaja da može biti i tako! Možda bi i prećutao odgovor na navedeno pitanje, ali bi žmirkanje svakako bilo ispraćeno uzdržanim i zagonetnim osmjehom. Takvu prirodnu-urođenu sposobnost imaju samo N. Kilibarda i jedna njemu draga politička i državnička ličnost, a koju ispoljavaju u izuzetnim okolnostima koje nastaju sa novinarskim pitanjem na slične ili škakljive teme.

219

Reaguje N. K. i na neke svoje komentare ili članke odnosno na svoj stručni tekst koji je objavio prije tri decenije da ga sa današnjega političkog trenutka i društvenih potreba aktuelizuje i „pojasni“! Zašto se baš na taj članak „okomio“ i eto daje ga u nastavcima u jednoj dnevnoj novini, a nije valjda da su samo preovladali „pragmatični“ razlozi? Hoće Kilibarda dvostruku ili višestruku popularnost za nešto što tada nije tako debelo naplatio, iako je i tada izazvao „živu diskusiju“, naravno, u Beogradu a gdje bi drugdje, jer tada u Crnoj Gori nije mu bilo mjesta ili dovoljno prostora! I tako redom Kilibarda promoviše tekstove davno napisane i sve svoje ispovijesti, hronike i ko zna još koliko legendi, mitova pa sve do politike, njegovih snova i zabluda. On ne bi bio to što jeste da sam sebi makar po jednom u bilo kojem tekstu o sebi ne kaže lijepu riječ, indirektno ili direktno, i pohvali se ili „suptilno“ ukaže čitaocu koga ima preda se pa će reći: „Vjerujem da sam jedini pisac u istoriji crnogorske književnosti koji nikad nije ni napisao ni objavio pjesmu. Ja sam prozni pisac sto posto, a osnovno mi je zanimanje da tumačim poeziju“. Da li mu je jedino - osnovno „zanimanje“ da „tumači poeziju“ ili je i još „samostalni p(oli)tičar“, bivši diplomata, profesor univerzitetski i prozni pisac, a možda bi najviše volio da je „državnik“ i tu bi imao šta da predloži i da preventivno djeluje na mnoga posebna izdanja iz književnosti i istorije u kojima bi ispravljao sve ono što smatra da nije u duhu današnjega vremena ili bi prosto odbacivao kao nepotrebno. Ne bi on bio cenzor za književnost i istorijska djela, već samo čovjek, pisac, naučnik, diplomata, književnik i na kraju javni radnik, koji „dežura“ preventivno u cilju „dobra“ narodnoga na podizanju (d)uhovnih vrijednosti na mnogo viši nivo nego što je ovaj današnji, a sve bi bilo u duhu integrativnih procesa, saradnje sa susjedima i radi mira u regionu. Najbolje bi izgleda bilo kada bi se izgubile sve one karakteristike prošlih vremena koje su crnogorsku istoriju ispunile u poslednjih četiri-pet vjekova iz kojih bi izbacio „antiislamizam“ a uveo „vjersku toleranciju“ osvajača, koji je bio na prostorima Balkana! Osvajač bi „njegovao“ sve vrednosti porobljenih naroda odnosno oni ne bi imali potrebe za „prirodnim nagonom otpora“ a ni „ekonomskih motiva“ da se oslobode teških zuluma porobljivača i osvajača, jer bi on bio toliko „tolerantan“ da im ne bi predstavljao nikakvu smetnju za njegovanje kulturnih vrednosti sopstvenoga identiteta, a sve na evropskim osnovama! Da li su to snovi jednoga jadnoga i politički umobolnoga Kilibarde ili zablude jednoga bivšega lidera Narodne stranke i danas „samostalnog p(oli)tičara“, koji kao javna ličnost reaguje na sva društvena dešavanja i meritum je svega? On za sve ima spremna „rješenja“ i planove na koji se način sve treba sprovoditi među građanstvom Crne Gore. Takve namjere su iskazane direktno ili indirektno, vješto i manipulativno, suptilno i na drugačiji način da se mogu tumačiti, a nalaze se u njegovim izjavama, porukama, preporukama, savjetima, reagovanjima, kritikama, ukupnim hronikama, ispovijestima i brojnim tumačenjima književnih i istorijskih djela o kojima on „najviše“ zna!? Šta bi imao reći povodom „crnogorskoga jezika“ N. Kilibarda u vremenu njegovoga srbovanja i svesrpstva teško je odgonetnuti, ali nije teško postaviti mu to pitanje! „Treba posebno naglasiti da se svaki valjan pravopis oslanja na prirodu jezika. Pravopis je kao ljekar koji propisuje ljekove prema datoj prirodi organizma. U separatističkim krugovima u Crnoj Gori vrši se nasilje nad jezikom. Ide se u tome toliko daleko da se ne poštuje činjenica da se glas „jat“ pretvorio u „e“, „ije“ i „i“... Reći „prijestonica“ je isto kao reći „nijebo“.. Treba i ovo naglasiti: jezik nije reverzibilno jezero. To znači da se ne može jezička materija sa uvora vraćati na izvor... Jezik teče kao rijeka i ko ne zna zakone

220

njene matice, stropoštaće se u prvi vir“! A evo šta je skoro kazao: „Hvala vam što pominjete moju davnašnju izjavu o crnogorskom jeziku. Tu je stvar jasna. Jezik je najprirodnije nazivati imenom onoga naroda koji govori tim jezikom. Srbi, Hrvati i Muslimani alijas Bošnjaci svojim ustavima utemeljili su nazive svojih jezika, samo se Crna Gora još stidi da uradi ono što je sasvim normalno da učini...“. Da li bi se on nekad u njegovoj političkoj i mentalnoj pripadnosti svesrpstvu sada toga (po)stidio i ne bi ništa progovorio ili bi presjekao kao nekada da u Crnoj Gori nema Crnogoraca ili u Crnoj Gori svi su Srbi! Da li se sjeća izjave i riječi sa počeka naše kritičke studije o njegovom mišljenju po tom pitanju? Razmisliće N. K. pa dati „pravi“ odgovor kao nekada o tom istom jeziku kada je izvjesnom novinaru objašnjavao da o tome ne može biti riječi, jer taj jezik po pravilima lingvističkim je jedan te isti sa ostalima i srpskim jezikom. Dakle, Kilibarda ima različita tumačenja o jednoj istoj stvari u samo desetak godina njegove „evolucije“, ali ne i nauke, i političke metastaze poslije seanse sa jednim stranim ambasadorom!? Bio je to adekvatan naziv sa kojim bi Kilibarda kasnije, kada se promijene političke prilike ili uđemo u Evropu, u cilju integracija i tranzicije više govorio o „evropskom“ jeziku na onim lingvističkim osnovama koje bi on upodobio kao stručnjak, prozni pisac i naučnik, samo ne pjesnik, jer nije napisao nijednu pjesmu, valjda nema nadahnuća - inspiracije! Teško je povjerovati da jednu pjesmu ne može napisati i stihovima se izraziti kao „veliki“ pjesnik, jer su ga događaji, makar oni iz posljednje decenije 20. vijeka, mogli nadahnuti da napiše makar rodoljubivu, patriotsku pjesmu iz vremena „rata za mir“ ili elegičnu, a što da ne i ljubavnu pjesmu, posebno o onim damama koje su ga „upitno“ i očima lijepim „radoznalo“ gledale! A zašto da, kao i mnogi veliki pjesnici poslije brojnih proznih djela, i on se ne okrene i oproba pa makar mu to bio i ostao samo prvijenac? Možda će moj savjet i poslušati ili će ga ignorisati! Razmišlja N. K. o uvođenju „evropskog“ jezika - engleskog jezika kao „maternjeg jezika“ zašto da ne, jer je to svjetski jezik!? Vaga i „za“ i „protiv“, procjenjuje i poslije izvjesnog razmišljanja zaključuje „mudro“, kao i uvijek sa „mekšim“ i „lijepim“ riječima, „jer živimo u Evropi ujedinjenoj“. Kakav genijalan zaključak i „otkriće Amerike“! Niko drugi nije mogao doći na tako genijalnu ideju i „otkriti“ da mi danas živimo u Evropi i to onoj koja se ujedinjuje, a Crna Gora se upravo nalazi u „Evropi“!? Ljudi, građani, mase čujete li Novaka Kilibardu da govori: Crna Gora je u Evropi“! Da li sada zaista vjerujete njegovom „pronalasku“ i čak tvrđenju, bez dokazivanja!!! „Crna Gora u Evropi“, i to ujedinjenoj nešto malo kasnije, ali i to će se desiti!? Opet da ponovimo i naglasimo: „Zašto da ne, neka engleski nam bude jednoga dana maternji jezik, jer živimo u Evropi ujedinjenoj, a i gotovo sva tehnika je na engleskome jeziku“! Nekada smo imali njemačku marku, danas euro, pa možemo i engleski jezik, kao široko prihvaćen u cijelome svijetu. A, zašto da ne i funtu kao monetu ili mjeru?! Nema šta, dobar predlog N. Kilibarde i genijalan naravno, a „pragmatični“ su razlozi kojima se uvijek on rukovodi da ne bismo imali ove lingvističke rasprave i brojna trvenja oko uvođenja srpskog, crnogorskog, turskog, albanskog, i tako dalje i sve do standardizovanja „crnogorskoga jezika“ i pisanja gramatike i ostaloga. Svi bi bili prezadovoljni: Srbi, Crnogorci, Muslimani alijas Bošnjaci, Albanci, Hrvati i svi koji žive u Crnoj Gori govorili bi „maternjim“ jezikom-engleskim! Bila bi divota, mada mislim da bi ga brzo đavolisali sa svojim padežima i arhaizmima! Crna Gora se lako prilagođava i preorijentiše u hodu samo što „demokratske“ procese nikako ne prihvatamo, a jezik i monetu lako usvajamo. A šta je N. Kilibarda početkom posljednje decenije 20. vijeka govorio-izjavljivao o

221

otuđenju jezika: Zbog sve češćeg prekrštavanja Crne Gore u Montenegro, posebno jadno se osjećaju Paštrovići, jer su se vjekovima borili protiv latinske duhovne prevlasti. Zamislite kako bi se, da čuje ovu sramotu, osjećao Stefan Mitrov Ljubiša ili Njegoš. Znaju istorijski narodi da se gubitkom riječi gubi i dio narodne svijesti i duhovne prepoznatljivosti... Stopostotni Crnogorci stalno leleču i kukaju kako im je ugrožena crnogorska samobitnos, a rođenu zemlju nazivaju tuđim imenom“. Još dok je bio šef „Trgovinsko-informativne misije“ u Sarajevu imao je čast predstavljati Vladu Crne Gore u Bosni i Hercegovini, i za sve to vrijeme često ga je preko medija napadao Marko Vešović, pa ga je Kilibarda pozvao na tv duel i njega i Matiju Bećkovića. Nije to Kilibarda tako rijetko činio, već je sve svoje protivnika političare i pojedine intelektualce pozivao samo da bi sebe reklamirao i što više bio prisutan u medijima, štampanim i elektronskim, i na tv ekranima da gledamo barem kako žmirka i politički propovijeda, savjetuje i tumači svoje snove i zablude, a ujedno i ukršta koplja sa političkim protivnicima ili reaguje „kritički“ na pojedina književna i istorijska djela. Mediji su, ipak, u velikom dijelu izlazili u susret dajući mu prostora da izrecituje to što je naumio. Samo se treba sjetiti njegovih itervjua na raznim privatnim televizijama u kojima je Kilibarda (b)listao i pobjedonosno trijumfovao, najviše sam sebi dižući rejting medijske zastupljenosti. Bilo je nekad „ozbiljnih“ razmišljanja ili predloga da N. K., ipak, bude „državnik“ i tada su moguće postojali najbolji uslovi! „Realnost“ političkoga trenutka na to je uveliko ukazivala, ali ga je teško moglo zapasti iako je „najbolje poznavao Koštunicu“. Bio je čovjek koji je u svojoj ranoj političkoj fazi kao „jedan od lidera velikosrpskoga pokreta“, rado sklapao saveze sa svim „akterima na srpskoj političkoj sceni“, i „najbolje“ je poznavao Vojislava Koštunicu, ali mu to nije moglo biti dovoljno da nečiji predlog za državnika, predsjednika državne zajednice Srbije i Crne Gore, baš bude podržan N. Kilibarda, pa je takava „prednost“ u odnosu na ostale kandidate izostala ili je bila nerealna, nedovoljna i suviše nezrela i nije imala dovoljnu političku utemeljenost u stranačkom tijelu Srbije. Bila je to tada njegova jedina i velika šansa ili zabluda sa kojom je imao neke varijante za „ozbiljnije“ razgovore i pregovore za njegovu buduću političku karijeru. I kao svi snovi N. Kilibarde ili zablude sa kojima je živio i politički djelovao napredujući u političkoj karijeri sve je palo u dubok zaborav. Sada se samo istoričari ili neki publicisti još bave neko vrijeme N. K. sve do konačnoga stavljanja predmeta u „ad acta“. Izgledi da u sljedećoj mogućoj šansi na nekim od predstojećih predsjedničkih izbora bude kandidovan bili bi gotovo nikakvi ili su toliko mali, govoreći u procentima, da se takva mogućnost ne može ozbiljnije uzeti u razmatranje makar to bilo na jednim od sljedećih predsjedničkih izbora u malenoj državi Crnoj Gori iz prostoga razloga što će ga i godine starosti u tome preteći. Moguće da ni takvih činjenice N. K. nije svjestan, pa se još uvijek nada sanjajući zabluđele snove i „suptilno“ djelujući i „drugačije“ tumačeći ne samo društveno-političku stvarnost i realnost u Crnoj Gori nego i književna djela velikih pjesnika ili istorijska djela i istoriografiju crnogorsku. Mada nije imao „zvaničnu informaciju“ o tome da bi mogao biti makar kandidat za predsjednika državne zajednice Srbije i Crne Gore N. Kilibarda je izjavio da su mu takvi glasovi ipak milozvučni ili prihvatljivi makar da se o tome priča: „Čujem neke glasove o tome, ali koliko je ta mogućnost novinarski folklor, a koliko stvarno ima osnova, ne znam. Znam jedino da bolje poznajem Srbiju i njenu političku scenu, a naročito Vojislava Koštunicu, od svih koji se pominju kao kandidati za predsjednika državne zajednice. Prema tome, ako neko

222

predloži da bih ja mogao da zauzmem tu funkciju, a uzme u obzir činjenicu da dobro poznajem srpsku političku scenu, onda takav predlog ima osnova“. Mislim da je ipak Kilibarda tada dobro procijenio da je to mogući „novinarski folklor“ i da nema tu nikakvog osnova pa je dalje nastavio kratko završavajući da bi mu bolje bilo da sjedne i piše knjige. Tako je taj svoj unutrašnji poziv dobro čuo i poslušao „nerv“, a rezultat svega toga su brojna štampana izdanja od tada do danas, iako isprepletana snovima i zabludama, realnim i nestvarnim, zamagljenim i potpuno nejasnim, zrelim i nedozrelim, riječima i izjavama, preporukama i savjetima, nacrtima i planovima i tako dalje. Svjestan je Kilibarda svojih političkih moći posebno danas u ulozi „samostalnog p(oli)tičara“. Zna da ne raspolaže, kao nekada, brojnim članstvom u stranačkom tkivu jedne ili druge političke opcije, bilo pozicije ili opozicije, i gotovo da je usamljen u svemu ali se još drži i ne predaje, misleći da nije sve izgubljeno i da će dosanjati san iz svojih zabluda! Moguće da u tome i uspije, ali zablude su zablude, a snovi slatki gotovo da su prošli i više ga mimoilaze nego što ih može pogledom ispratiti kako prolaze, a kamoli „dotaći“! U svojoj „ispovijesti“ pod znakom je pitanja koliko Kilibarda „nije štedio sebe“ od samokritike, a što je nagovijestio posebno sa riječima: „Put moje katarze još traje“. Kilibardin „put“ od „izrazitog montanjarskog velikosrbina“ veoma sporo je „evoluirao do političara građanske orijentacije“. Tada je bio već sve iscrpio i uvidio na vrijeme da nije politički isplativo zagovarati ono što je vatreno i zapaljivo izgovarao dok je „jezdio ovim prostorima“ i „premjeravao teritorije“ gdje Srbi žive vjekovima na svome ognjištu „za buduću veliku nacionalnu državu“! Radio je Kilibarda na projektu „svih Srba u jednoj državi“ nastojeći da u vremenu „rata za mir“ i on na srpskome tronu zasjedne u nekoj pokrajini ili da stoluje u „srpskom Dubrovniku“. Da li su njegova viđenja stvarno njegove „zablude i snovi“ od kojih se izliječio ili dijelom oslobodio samo u jednoj „seansi“ sa stranim ambasadorom ili je njegova „evolucija“ u „hodu vremena i promjena“ osjetila nove vjetrove sa Zapada, pa je brže bolje učinio politički „salto mortale“ i počeo zagovarati ono što su drugi htjeli od njega čuti, opet po onome njegovome scenariju i upotrebama selektivnih stihova za mase koje hoće sada u Evropu, a politička elita kojoj je na usluzi upravo traži neku podesnu osobu, pa ko bi drugi to mogao učiniti tako vješto ako ne N. Kilibarda? To je svo zamešateljstvo, snovi i zablude N. K., koji selektivno, onamo gdje se ne može izbjeći, govori da su sve to bili njegovi „snovi i zablude“ kao i „romantičarski“ način gledanja i „zaljubljenosti“ u narodnu epsku poeziju u kojoj danas „pronalazi“ velike nedostatke i pogubne riječi ili stihove sa antiislamizmom i antiturskim nabojem, pa sve do „genocida na vjerskoj osnovi“. Preko „ispovijesti“ Kilibarda očekuje od javnosti ili pojedinaca da mu uzvrate potvrdom o prihvatanju njegovih izvinjenja, uvaže oproste za sve što je činio, iako još vjeruje u sve te „snove i zablude“, a bez ikakvih posljedica po njega završavajući u svome stilu: „bilo je što je bilo“! Takvo traženja „oprosta“ gotovo je ravno njegovom drskom ponašanju da ima pravo na sve to, jer i drugi su poput njega to isto činili samo sa izvinjenjima koja gotovo su isprazna i sramna, jer su neiskrena i politički obojena, kako bi on nekad rekao, i imaju „ideološko-političku osnovu“. Propast njegovoga projekta odnosno projekta u kojem je i on unio dobar dio svoje političke ličnosti i radne aktivnosti, držeći zapaljive govore u cilju ostvarenja srpskoga sna „svi Srbi u jednoj državi“, kod Kilibarde je proizveo da namjerno i svjesno učini politički zaokret i pođe drugom stranputicom iz njemu „pragmatičkih“ razloga. Tako danas djeluje politički i bogme

223

„naučno“ tumačeći književna i istorijska djela u kojima se „veliča antiislamizam“ i u kojima ima riječi i stihova koji predstavljaju „genocid na vjerskoj osnovi“! Koliko je N. K. bio u svemu tome „iskren“ veliko je pitanje? Ostaje još mnogo toga što on imao i mogao reći, kada se potpuno oslobodi svojih „snova i zabluda“ i bude odbačen od onih koji su ga danas prihvatili, kao nekada kada je za njih Narodna stranka bila samo „uslužna“ stranka. A on je kao „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost u ovoj deceniji 21. vijeka je tumač novih integrativnih puteva, mirotovrac, čovjek vjerske i nacionalne tolerancije u kojoj nema nekadašnjih „inovjernika“ niti „poturica“ već je on upravo ljubitelj „inovjerstva“, kao što je bio nekada njihov najljući protivnik! Da li danas N. K. i dalje vjeruje da su krivi stihovi iz narodne poezije ili stihovi pojedinih pisaca i književnih stvaralaca, velikana pisane riječi za ono što čitaoci u njima pronalaze ili na sebi svojstven način doživljaju i hoće da tako vide ili je u pitanju „suptilnije i drugačije tumačenje“: „Naravno, nikada poezija ne može biti odgovorna za tako nešto. Grijeh je uvijek u čitaocima, nikada u tekstu“. Veoma je rijetko naći takve riječi priznanja kod Kilibarde ili bolje reći samo jednom je sebi priznao da je čitalac taj koji je odgovoran za krivo tumačenje onoga što piše u datome tekstu. Sa koliko vjere ili „povjerenja“ N. K. iz razloga „više sfere“ danas drugačije pristupa književnom djelu velikih pisaca i da li su oni samo danas njegovi „krivci“ za drugačiji način čitanja i tumačenja koje on plasira cjelokupnoj javnosti? Da li su to Kilibardine manipulacije narodnom književnošću i ako jesu ko je tu krivac on, pisac ili „Grijeh je uvijek u čitaocima, nikada u tekstu“. Vjerovatno da se Kilibarda i ne sjeća onoga šta je sve govorio, zagovarao, propagirao, tumačio tvrdio, naučno dokazivao, a danas sasvim drugačije i na mnogo „suptilniji“ način sve opovrgava i podastire kao „genocidno“ štivo na vjerskoj osnovi sa „ideološko-političkom“ osnovom! Da li u njegovim književnim romanima „Mozaik crnogorske hronika“ ili ispovijestima i drugim hronikama i proznim djelima ima ozbiljnih mjesta u kojima je „veliki“ pisac Kilibarda na „trenutak zadrijemao“ pa „ubjedljivo“ dao ono što je usnio? Koliko je sve u književnom djelu i posebno u tumačenjima, dnevno-političkim opservacijama kod njega uvjerljivo, ubjedljivo, istinito, fikcija, iluzija, san, zabluda, vizionarstvo ili dobro smišljeno i „pragmatično“ projektovano sa današnjih pogleda i u daleku prošlošt importovano? „Rigidna ideologija“ koju Kilibarda vidi svuda i na svakome mjestu posebno u školskim programima u Crnoj Gori izaziva kod njega javno reagovanje sa kojim on daje preporuku na indirektan način, stavljajući se u ulozi: „...da on, da je „crnogorski Musliman ne bi svoju djecu slao u ovakvu školu“!? Pritom je mislio na crnogorsko školstvo danas, i sve one naslage jedne civilizacijski „rigidne ideologije koja i sada, u velikoj mjeri, karakteriše crnogorski školski sistem“, i naravno navodi primjere iz takvoga školskoga programa, savjetujući da ako neko misli da je on kao Kilibarda „preoštar“ uvjeri se u dokaze koji se nalaze u jednom od brojeva „Školski biseri“. Pitanje za Kilibardu: da li je što čitao prije ovoga njegovoga političkoga zaokreta poznatog kao „salto mortale“ i da li je tada tražio primjere u nekim drugim školskim listovima i u kojoj mu je mjeri sve to smetalo, naravno, kao preporuka da „crnogorski Musliman“ ne šalje djecu u te škole? A samo neka se sjeti, s obzirom da „zna“ istoriju, šta je nekada kralj Nikola zahtijevao ili preporučivao da i djeca Muslimana „imaju pohađati škole u Crnoj Gori“. A da li je Kilibarda imao priliku da pogleda školske udžbenike iz istorije ili književnosti za osnovne i srednje škole onih učenika koji žive i školuju se u Federaciji Bosne i Hercegovine? Da li i tamo ima nekih školskih listova poput onih „Školskih

224

bisera“ sa kojima maše nekadašnji diplomata od karijere? Mnogobrojni su primjeri u kojima je N. K. sam sebi protivurječan - kontradiktoran i sasvim „drugačiji“ i „suptilniji“ od nekadašnjega N. Kilibarde. Sve to čini samo iz razloga decenijske političke opijenosti i dubokoga sna, brojnih zabluda koje danas pere dežurnim reagovanjem na ukupna društveno-politička događanja u cilju zagovaranja islamizma i tolerancije prema turskom osvajaču iz prethodnih vjekova. Tom prilikom zanemaruje i negira „prirodni nagon“ za oslobođenjem od velikoga Osmanskoga carstva u kojem je sve bilo na „tolerantnoj“ osnovi kako to „utvrđuje“ i „dokazuje“ Kilibarda tumačeći istorijske događaje i procese i u njima projektujući „integrativnu“ ulogu Evropske Unije i evroatlantskih integracija. Nema sumnje da bi na osnovu takvih tumačenja istorijske prošlosti N. K. uveo - importovao, da mu kako može biti, i NATO alijansu sa kojom bi zaveo malo reda na nemirnim prostorima Balkana, pa bi bio njihov najveći i najglasniji promoter. Svakako da bi za takvu djelatnost zaslužio opet ne bilo kakav visoki orden. Misija N. K. danas je na drugim političkim osnovama začinjena idološko-političkom obojenošću, a usmjerena na prilagođavanju prošlosti današnjim interesima političke elite, dodvoravanja susjedima, na pranju političkih biografija svih učesnika „rata za mir“ i naravno unaprijed smišljeno pranje svoje političke biografije iz navedenoga perioda. U tom dijelu i sa tom ulogom on danas drži mnoga predavanja posebno iz narodne poezije i narodne književnosti kao i književnim djelima velikih stvaralaca u kojima pronalazi i „dokazuje“ brojnim primjerima pa ih servira čitaocima kao svoja viđenja i priviđenja sa kojima se političko-podanički odnosi. Dakle, u prvoj deceniji 21. vijeka Kilibarda je svoj politički „salto mortale“ usmjerio na preobraženje svega onoga što bi moglo susjedima „smetati“ i onima koji su bili njegovi nekadašnji politički protivnici „inovjernici“. Mitovi i legende u narodnoj književnosti su meta Kilibardinih razglabanja i zanovetanja, plasiranja političkih projekcija iz današnjega ugla gledanja i potreba sa projekcijom u prošlost i ispravljanje „nepravde“ koja je njima nanijeta. Glavna meta svega je i Kosovski mit i kosovski junak Miloš Obilić o čemu Kilibarda „znalački“ priča i ubjeđuje da je to samo vizija pjesnika u cilju održanja jednoga naroda ili „političko-ideološka projekcija“ za buduća pokoljenja, a zaboravljajući svoju priču koju je ne tako davno pričao i temeljio svojim profesorskim predavanjima. „Dok je Novak Kilibarda bio Srbin, imao sam priliku da napravim nekoliko intervjua sa njim (uglavnom za „Večernje Novosti) i, bile su to najljepše rečenice koje sam od savremenika čuo na teme: Ljepota srpskog jezika, Kosovski mit u Crnoj Gori, Kult Obilića u Crnoj Gori, Nerazdvojivost crnogorske od srpske kulturne baštine, Srpstvo kod Njegoša...“. Tada nije bio u „snovima niti zabludama“! Danas u svemu tome Kilibarda vidi „antiislamski i antiturski naboj“ i svim silama se gotovo deceniju napreže da dokaže ono što se ne može dokazati, jer je sve u duhu njegovih tumačenja i „pragmatičnih“ razloga, a koje je usljed dugogodišnjih snova, zabluda i političke opijenosti sve „istinito“ prikazao i dokazao! Iz tih razloga još uvijek traju Kilibardine elaboracije, koje nikako da uspiju u njegovoj dobro smišljenoj projekciji i natjeraju javnost, nauku i struku da izmijene sva ona mjesta u kojima nema vjerske tolerancije i gdje je sve zasnovano na „genocidu“ iz vjerskih pobuda, a upereno na „atiislamizam i antiturski naboj“. U tom cilju su organizovane brojne tribine i održana predavanja na kojima N. K. opet pjenuša držeći političke govore i zavodi mase, oduševljava svoje istomišljenike i računa na još ponekog koji zaluta da čuje njegova zanovetanja na „ideološko - političkim“ osnovama današnje političke elite iz

225

„pragmatičkih“ razloga „velikoga“ govornika i „znalca“ istorije i književnosti sa političkom pozadinom i evropskim integracijama u NATO savezu. U čemu je „tajna suština“ svih Kilibardinih tumačenja, govora, predavanja snova, zabluda i osviješćenosti današnje pitanje je na koje se i on sam duboko može i mora zamisliti i na koje će on jednoga dana dati odgovor, makar kada se ponovo podvrgne jednoj seansi-razgovoru sa možda nekim od domaćih diplomata, a zna način na koji će se osvijestiti, jer je bio u diplomatskoj službi!? Koje su sve poetičko-političke motivacije N. K. da za ovih desetak godina uporno priča i propovijeda svoje snove i zablude, romantičarsku zaljubljenost u narodnu poeziju i ideološko-političku obojenost crnogorske prošlosti posebno 18. i 19. vijeka? N. Kilibarda će svakako i na to imati spreman odgovor ili naknadnu pamet, koja će biti podastrta „dokazima“ iz vremena prve ili ove druge političke faze „osviješćenog“ svoga bića! Šta se sve kod njega nije „taložilo, namještalo“ da bi danas slavodobitno bilo „otkriveno“ u cilju pranja svega onoga što je do tada drugačije mislio, a nije bilo „suptilno“ i nije bilo u duhu današnjeg integrativnoga procesa kojemu treba da težimo i konačno uđemo u „civilizaciju“ na tolerantnoj osnovi sa svima koji su držani u neslobodi-ropstvu, a bilo je „neprirodno“ pružati im otpor, jer bi sila ionako sama od sebe nestala shodno njegovom „evolutivnom“ procesu. To Kilibardino „taloženje“ i „namještanje“ istorijske prošlosti danas je „osobođeno“ snova i zabluda pa je „progledao“ kao da se iznova rodio! Sada sa ogromnim političkim iskustvom i naravno naučnim zvanjima i stečenim znanjima ima namjeru da „edukuje“ ne samo crnogorsku javnost nego i one u susjedstvu i da on bude parametar i kriterij svega naprednog i naučnog!? Veliki su prohtjevi N. Kilibarde a zijev politički još veći, ali snaga i moć nerealni i sasvim mali i bez velike su podrške sa strane posebno onih kojima je bio protivnik, a danas im je prijatelj, drugar, istomišljenik, uslužni i „samostalni p(oli)tičar“. Politički zijev nekadašnjeg velikog Srbina i još „većega“ Crnogorca danas ostaje samo zijev u koji upadaju mušice, koje su mu nedovoljne za ostvarenje još jednoga njegovoga sna kao velike zablude. „Kilibardine knjige“ biće veliki doprinos izučavanju istorije njegovoga političkog mentaliteta iz vremena dvije potpuno dijametralne i supotstavljene političke faze u samo dvije decenije, jedna od 90-tih godina posljednje decenije 20. vijeka i druga od početka prve decenije 21. vijeka pa sve do njenoga kraja u tome vijeku. Šta je i kako je čitao N. Kilibarda „Gorski vijenac“ i ostala književna djela velikih književnih stvaralaca i na koji način ih je doživljavao ostaće nepoznato i još u snovima i njegovim zabludama sa političkom pragmatičnošću i neostvarenim ambicijama, koje danas teško preživljava i za kojima politički zijeva, samo da se dokaže i ostvari na političkome i državničkom polju. Da li je „šarm“ prošlosti odveo N. Kilibardu u „rat za mir“ ili interesna zaljubljenost i „pragmatizam“ njegovoga načina poimanja politike „iz hobija“ navelo u drugu suprotnost u današnji „suptilni“ i „drugačiji“ način tumačenja i posmatranja stvari i pojava ne samo u crnogorskom društvu nego i susjedstvu, regionu? Shodno njegovom „evolutivnom“ putu sa brojnim političkim (meta)stazama on se pretvarao ili preobražavao od ratnika do mirotvorca, od Srbina do Crnogorca, od zagovarača do pregovarača, od protivnika do zaljubljenika, od inovjerstva do vjerske tolerancije, od političkog „moraliste“ do pacifiste, od lidera do „samostalnog p(oli)tičara“, od pisca do političara, od profesora do diplomate i javne ličnosti, od snova do zabluda, od besvijesti do osviješćenosti, od političkog pijanstva do otriježnjenosti, i sve to krunisao izjavom: „put moje katarze još traje“, dakle, nije završen!? Da li je N. K. sve to što je pisao i

226

uobličavao, smišljao i plasirao „negdje između književnosti i politike” usmjereno ciljao na pranje svoje političke biografije iz vremena „rata za mir“ ili je sve to plod njegovih snova, zabluda i zaljubljenosti, političkog „šarma“ i uzavrelih ambicija a neostvarenih želja? Da li iza svega toga stoji N. Kilibarda, kao što je izjavio povodom „famozne“ nabavke - „kupovine aviona“ dok je bio potpredsjednik Vlade Crne Gore, zamjerajući svojim „ekspertima“ - saradnicima što ga za „avione“ nijesu pitali dok je on sa njima bio!? Zašto bi se N. K. sjećao onoga što nije bio „njegov“ resor, jer je tada bio (pre)okupiran kulturom i „uslužnom“ djelatnošću, a „šta se dešavalo na jednom od mnogih sastanaka užeg kabineta filistarsko, malo, sitno, činovničko, jadno ulično pitanje“!? Sve je to tako sitno kao što je ono što sadašnji N. Kilibarda čini i na sve će odgovoriti činovnički i jadno. Bilo bi moralno, obavezno i normalno da ipak odgovori, iako ga njegovi „nekadašnji saradnici“ koje je promovisao u „eksperte“ i ostali koji čitaju ono što on tumači, propagira i javnosti govore bez podnošenja izvještaja šta je „radio kao jedan od četiri potpredsjednika Vlade Crne Gore”. Ipak, veliki su novci u pitanju! Možda nijesu preko njegovoga „bankovnoga računa“ uplate-isplate vršene niti valjda „iz ruke u ruku“, a svakako da je znao za sve dotoke novčane! Može li se danas reći, iz ugla onoga što on projektuje i zagovara za razliku od onoga što je bilo u potpunoj suprotnosti sa današnjim iz vremena „rata za mir“, da je to čin potrčka političkoga koji je na „usluzi“ kao „samostalni p(oli)tičar“, a u interesu „edukacije“ građana i mijenjanja njihove svijesti pod vidnim nadzorom njegovim ili je to sve privid, koji se ne da sagledati tako brzo i bistro zbog ukupne političke slojevitosti izgrađene na ideološkoj osnovi? Da li N. Kilibarda danas ima stvarnu ulogu „samostalnog p(oli)tičara“ koji će biti „potrčni“ saradnik iz „pragmatičnih“ razloga? Da li je ono što on danas čini „mudro(st)“ i koliko ima „statiku“ sa kojom će sve to opstati i u narodu zaživjeti odnosno „edukativnu“ ulogu odigrati u crnogorskoj javnosti i među građane Crne Gore? Smatramo da ne samo da nije „mudro(st)“ nego da prije svega nema nikakvu „statiku“ o kojoj priča sami Kilibarda ili umišlja, a donekle jeste „mu(d)ro“ iz njegovoga ugla gledanja, jer je za njega interesno-pragmatično i sitnošićardžijsko, isplativo, zarad boljega života i sticanja određenih političkih pozicija ili drugih, sasvim je svejedno. N. Kilibardu u pisanju usmjerava njegov politički „nerv“ i „pragmatizam“ lični sa kojima on nastoji nametnuti svoje mišljenje i elaboracije ispisane u crnogorskim hronikama, ispovijestima, romanima i reagovanjima na one pojave, politiku ili ličnosti koje njemu lično ne odgovaraju i na njih se odnosi štiteći ih od kritike, a koja bi po njemu trebala biti pozitivna za ulogu koju su imali u „ratu za mir“. Koliko je on bio u prilici i imao želju da objektivno prikaže sve ono što je činio ili koliko je on bio primoran to učiniti onako kako je učinio, jer je samo selektivno bilježio i pamtio ono što će mu valjati za pravdanje svojih političkih nečasnih radnji u „ratu za mir“. Sa tih razloga možda se može reći da njegov „put katarze još traje“ i na taj način on sebe hoće da oslobodi svake krivice i političke odgovornosti, moralne naravno, a to je i osnova-moto njegovoga ukupnoga pisanja i „edukovanja“ crnogorske i ukupne javnosti preko njegovih hronika, romana, ispovijesti, kritika, reagovanja i svega onoga što je on u posljednjoj deceniji objavio i izjavio. Na veoma perfidan način Kilibarda govori o svojoj krivici i udjelu u njoj pa je prebacuje na sasvim drugi teren i u sasvim drugom vidu je projicira i kaže: „Ne može se odreći da je zvanična vlast u Crnoj Gori osluškivala šta misli Narodna stranka. Ne što je

227

Narodna stranka bila osobito jaka, nego što predsjednik Narodne stranke raspolaže s više iskustva nego njihovi prvi ljudi. Vjerovatno, kada bismo tražili neku unutrašnju krivicu, posebno moju, našli bi smo je u eventualnom uticaju mojih izjava na učvršćivanje njihove politike“. To je „sva“, „ukupna“ i „eventualna“ krivica njegova zarad „dobra“ onih koji su na vlasti i koji su koristili njegovo političko „iskustvo“ slušajući-osluškujući šta će Kilibarda reći ili preduzet! Tu se vidi sva njegova vještina kojom hoće da obesmisli svu svoju političku ulogu i brojnih izjava sa kojima je usmjeravao „mase“ i „dobrovoljce“ u cilju ostvarenja srpskog sna. Sasvim jasno i svjesno Kilibarda ugrađuje svoje snove, vizije političke ili zablude, prilagođava ih vremenu i zahtjevima, a s druge strane ih pravda istovremeno stihovima iz epske i narodne poezije ostavljajući prostor „zlu ne trebalo“ da u datom trenutku sve opovrgne. Zato se i ne može govoriti ni o kakvim snovima, političkoj opijenosti niti političkim zabludama ili krivici napisanog u tekstovima kod književnika i stvaralaca, već o Kilibardinom svjesnom bježanju od krivice i odgovornosti uz pomoć onoga što se odigralo u dalekoj prošlosti, a sa vještim ubacivanjem - „importovanjem“ u dnevnu politiku ili u događaje iz vremena posljednje dvije decenije. Kilibarda kao „pisac humora i ironije“ „tumači“ i „objašnjava“ u svojim tekstovima, hronikama, ispovijestima i tako dalje svoje „snove i zablude“ na veoma karikaturalan način da opravda sebe i opere svoju političku biografiju. Možda je u svojim spisima u proznoj izvedbi na originalan način htio promovisati svoju političku rolu iz prve faze u kojoj je bio „sanjalica i zabluđeli“ intelektualac, a u drugoj fazi „dokazati“ da se svojim političkim „saltom mortale“ oslobodio od svega što ga je bilo (za)trovalo i zaslijepilo u njegovom „romantičarskom“ zanosu i ljubavi prema narodnoj književnosti i oslobodilačkoj borbi Crne Gore protiv turskog osvajača, Osmanskoga velikoga carstva. Rekosmo da Kilibarda „ima“ političkoga obraza da se (za)stidi što se drugi ne sjete da se prihvate i kažu riječi izvinjenja i oprosta za „genocid“ koji su (u)činili, ali sa druge strane uopšte se ne (za)pita da li se neko stidi onoga što je on nekada činio i dobrano danas čini, jer zašto bi se on nečega „(za)stidio“ što je drugi činio?! Kilibarda daje sebi za pravo da pribacuje drugome, a da istovremeno za ono što je i on sam činio ne vidi nikakvu krivicu, odgovornost niti da osjeća zbog toga stid, jer njegov „istovjerski narod nema snage da javno osudi genocidni zločin Srebrenice“! Trpa sebe Kilibarda gdje ne pripada i gdje mu nije mjesto, a uvijek sa velikanima književnosti i političkim ličnostima samo da se reklamira ili da neko makar pokuša uporediti njegovo književno stvaralaštvo, a političku stranu toga zanemari ili obesmisli. Bivši članovi Narodne stranke i Liberalnog saveza Crne Gore osnovali su registrovali zvanično novu stranku - Narodnu slogu, samo da bi učestvovali u političkom životu i sačuvali privilegije koje su imali kao istaknutiji članovi tih stranaka. U svome će se programu zalagati za ostvarenje „saveza suverenih država Crne Gore i Srbije“. Naravno da je o tome i Kilibarda „(na)čuo nešto“, i da će o svemu razmisliti ako mu neko ponudi kakav politički angažman. N. Kilibarda se za lako nije odricao politike i dobro je osjetio svu njenu korisnost i privilegije koje ona donosi posebno lideru stranke, bez obzira bilo u poziciji - na vlasti ili opoziciji. Prema njegovim „kriterijima“ mnoge ideje iz istorijske prošlosti jugoslovenskih naroda nijesu u duhu shvatanja današnjih evropskih integrativnih procesa i sve ono što je bilo u duhu oslobodilačke borbe tih narodna u cilju osobađana ispod turske ili austrogarske vlastu ili od Turske i Austro-Ugarske ne odgovara „kilibardizmu“ u

228

„najpozitivnijem“ smislu, snovim i zabludama njegovim. Pitanje je koliko su „edukativne“, „plemenite“, „naučne“, „statičke“ i „utemeljene“ Kilibardine elaboracije, argumentacije, eksplikacije i implikacije koje on importuje u istorijsku tkivo Crne Gore i njenu vjekovnu oslobodilačku borbu protiv Osmanskoga carstva, pa makar to iz današnjega ugla, posebno njegovoga, nije pragmatično ili bolje reći isplativo, kao ono koje će biti kada uđemo u NATO, a koje i on sam nesebično podržava. Rekao bi naš narod „a radi čega to čini ako nije radi svojega interesa“! Može biti da je baš tako i nikako drugačije, da se spasi od onoga što je zagovarao i zapalio svojim „umilnim“ i „lijepim“ riječima i epskim stihovima vješto odabranim za sprovođenje „vjekovnoga“ sna o kojemu on danas „malo“ zna ili zna onoliko koliko mu treba da „drugačije“ (pro)tumači, sagledava na „suptilniji“ način i sve, naravno iz njemu „pragmatičnih“ razloga. Nema „suptilnijeg“ i „drugačijeg“ čitanja kod N. Kilibarde sem nakaradnoga njegovog tumačenja i selektivnog pristupa sa naglavačke izvrnutim činjenicama u cilju obesmišljavanja oslobodilačke borbe crnogorskoga naroda ispod tuđinske vlasti odnosno Turskoga carstva u kojem je isuviše mnogo teških stradanja, raseljavanja i zuluma u trajanju od nekolika vijeka, a sirotinja raja platila danak svojom krvlju. Niko ne spori njegove vještine „lijepoga“ pisanja, „umnoga“ govora, naizust naučenih brojnih stihova i pjesama, nacionalističke zapjenušanosti, rječitosti, nakalemljenih činjenica sa kojima se obraća u svojim hronikama i ispovijestima, gdje nastoji oprati političko djelanje i zadržati masku na političkome obrazu svom iz „rata za mir“. Uzaludna su njegova namještanja i političke projekcije iz današnjih procesa ili puteva u daleku ili blisku prošlost. Ako ta pisanija sa izvrtanjima nakaradnim i genocidnim tumačenjima ima prođu kod njegovih istomišljenika u nekom užem ili širem krugu i kod određenog broja političara iz političke poklik elite na vlasti, koja je učestvovala zajedno sa njim u „ratu za mir“ a on joj bio na stranačkoj usluzi, onda neka njima servira genocid na vjerskoj osnovi, antiislamizam, antiturski naboj i ideološko-političku matricu, kao i brojne „snove i zablude“ sa kojima zagovara ukupnu javnost. Takva politika „samostalnoga p(oli)tičara“ i javne ličnosti za njega je veoma isplativa makar kao njegova duhovna hrana, politički usmjerena na pranje lične biografije i ostalih istomišljenika, saboraca i zagovornika novoga integrativnoga procesa na čelu sa NATO alijansom kao žandarmom današnje Evrope, a i svijeta odnosno „čuvara“ mira koji kontroliše mir vojnim snagama, a u kojima će se naći i crnogorski vojnici kao „mirovne“ snage. Glupost je izjavljivati i naknadno pametovati da je još 90-tih godina prošloga vijeka zagovarao ili proročki-vidovito mislio da (ni)je moguće neophodno nacionalno ujedinjenje Crne Gore i Srbije, a zaboravlja da je već tada i nekoliko godina kasnije još uvijek govorio da u Crnoj Gori žive samo Srbi i bogme bio prista(k)lica onih koji su govorili da je Crnogorac geografski pojam i da ne postoji crnogorska nacija, a danas aveta, pametuje i doziva nešto o čemu ni u snu tada nije mogao usniti. Već tada je imao jasno izgrađene stavove u periodu komunizma koji će mu kasnije u periodu „rata za mir“ poslužiti i sa njima će zadobiti političko carstvo! „Dugo sam mislio da je neophodno državno, pa čak i nacionalno jedinstvo Crne Gore i Srbije. Sa takvim stavovima sam ušao u politiku 1990. godine, ali sam kao čovjek koji, nadam se, umije da sagledava biljege vremena i ispravlja svoje zablude, došao do uvjerenja da to jedinstvo nikad ne može biti harmonično... Zamišljanje Jugoslavije je plemenita, ali iluzorna ideja, kao što je bio panslavizam, ilirski pokret i komunizam. Do ovog saznanja sam došao sagledavajući

229

činjenice i nijesam svoje prvobitno političko uvjerenje promijenio zbog profitabilnosti. ...Ja sam u debelom rođaštvu sa Srbijom, jer sam odatle i oženjen. Shvatio sam da Crna Gora i Srbija treba da budu samostalne države, kako bi ovakvi osjećaji potrajali“. Te priče o kojima priča da je i tada sve vidio, a bio je srpstvom zaslijepljen, odmah ga negiraju brojne činjenice o srpstvu, oslobođenju srpskih teritorija, ujedinjenju srpstva, o ponovnom uspostavljanju „Dušanovog carstva“ i apsolutno mu ne daju ni najmanje šanse da na takav drastičan način javnost ubjeđuje u istinitost svojih činjenja, snova i zabluda. Da je ušao u politiku sa takvim idejama na samome početku neka to zakači mačku o rep, kako bi se on znao „mekše“ i metaforično izraziti da ga i laik razumije i posebno neuk i nepismen čovjek. Sa navedenom izjavom N. K. sebi ostavlja širok prostor za manipulacije sa „suptilnim i drugačijim tumačenjem“ svoje političke djelatnosti u „ratu za mir“. navodeći kao „krunski“ dokaz njegove dosljednje politike i srpske pripadnosti „veliki prijatelj Srbije, posebno Beograda... rođaštvo sa Srbijom, jer je ...odatle oženjen“, sa čime se na indirektan način želi dodvoriti Srbiji. Veliko je pitanja, poslije svega onoga kako tumači određene događaje i istorijske procese, a posebno književna i istorijska djela, koliko „umije“ sagledati „biljege vremena“, a tačno je da uviđa brojne zablude samo s tom činjenicom da drugoga okrivi ili bolje reći baci na drugoga krivicu i svali odgovornost, naravno ako se kad opet sjeti da „nije kriv tekst već čitalac“!!! Takođe, na osnovu svega za čim se upreže da ubijedi i „edukuje“ javnost u stvari je njegova namjera da se opravda i od svega negativnog oslobodi i spere političko blato koje je na njega (na)taloženo tokom „rata za mir“. Kaže da sve to što je činio nije bilo zbog profitabilnosti, a kako je i na koji način moguće sve tumačiti kada je žario i palio u posljednjoj deceniji 20. vijeka kao lider Narodne stranke, i putovao onamo gdje su ga tražili da bude od „koristi“ za srpstvo pa ih je svojim „lijepim riječima“ i brojnim naučenim stihovima znao zavesti, govorima na tribinama, svojim izjavama, ispovijestima i hronikama. Kao „stalni zagovornik“ koalicija Kilibarda ima „moralno-političkog kredita“ i prava da i dalje tako radi, jer se pokazalo da je bio u teškoj političkoj opijenosti, snovima i zabludama. Da li su to Kilibardine „vješto smišljene manipulacije i uspijevaju kod ljudi koji nijesu obavezni da barataju političkim pojmovima“ ili njegova tek oslobođena svijest i otriježnjena ličnost shvata realitet novoga života? Iako se do sada dva puta kandidovao i izlazio na predsjedničke izbore znao je da neće biti izabran, ali je ipak „mislio da će to biti rentabilno za partiju“ na čijem je tada čelu bio! Gotovo da N. Kilibarda sve što radi čini za „drugoga“ i posebno za „svoju partiju“ i narod srpski-crnogorski, a o sebi „najmanje“ razmišlja i to bez ikakve „kalkulacije“ i „interesa“ mada sve podređuje svome „pragmatizmu“. Svjestan je svojih mogućnosti i političke moći kandidata sa kojima bi mogao ući u predsjedničke izbore i samo daje prednost gospodinu Đukanoviću sa kojim na izborima ne bi imao šansi!? A, zašto gospodine N. Kilibarda? Zar pored tolikoga ukupnoga iskustva ne bi se politički izmjerio i sa njim?! Tokom 2001. i 2002. godine u gradovima šitrom Crne Gore otvoreni su opštinski odbori Narodne sloge da pomognu ostvarenju ideje njihovoga stranačkoga programa. Svi novoosnovani opštinski odbori su tražili za predsjednika Narodne sloge N. Kilibardu. Naravno da je Kilibarda prihvatio pristupnicu koju je potpisao kao tadašnji šef misije Crne Gore u Sarajevu. Neki zaključci, elaboracije, dokazi i komentari njegovi, dati povodom književnih djela ili istorijskih događaja i procesa, više su svojstveni nekome ko

230

zna jednako „atomsku fiziku“ i istoriju Egipta ili Mesopotamije. U drugoj polovini 2000. godine otvoreno je predstavništvo Crne Gore u Sarajevu a za šefa misije je postavljen - imenovan prof. dr Novak Kilibarda. Diplomatija crnogorska je „napredovala“ sa njegovim postavljenjem!!! Moguće da Crna Gora tada još nije imala kadrove za takvu „diplomatiju“, a on se sam nije ponudio, već je samo čekao i bio na „usluzi“?! Da li je „drugačije“ ili može biti i „suptilnije“, Novače Kilibarda? Kada tumači Njegoša i njegovo ukupno književno stvaralaštvo Kilibarda daje sebi za pravo da prejudicira i u budućnosti projektuje događaje koji će biti genocidni i uzrok uništavanja, fizičke likvidacije i proganjanje Muslimana zbog toga što je Njegoš ispjevao stihove u kojima se govori o „antiislamizmu“ i „antiturskom naboju“: „Njegoš nije kriv ni dužan što se prednjegoševsko vrijeme krvavo produžilo i poslije Njegoša, nije on kriv što je slobodarska ideologija njegova djela poslužila kao ideologizovana epska podloga i paradigma za sva kasnija proganjanja i fizičku likvidaciju Muslimana na našim prostorima. A posebno veliki pjesnik nije kriv, što zlonamjerni tumači njegova djela i čitaoci koji pjesničku istinu ne razlikuju od istorijske istine, sistemom izvlačenja detalja iz cjeline, preko Njegoševih stihova siju genocidnu i vjersku mržnju“. Da li u tome vidi samoga sebe upravo iz navedenih po njemu razloga da je on najviše potezao za stihovima i zlonamjerno ih tumačio i kolika je „krivica“ pisca u datome tekstu i pjesmi ili je to samo krivica i isključiva krivica čitaoca i onoga ko tako nešto propagira i tendenciozno usmjerava nekoga zarad ostvarenja svojih interesa? Da li i sam Kilibarda pored tolikoga političkoga iskustva i znanja iz narodne poezije uviđa razliku i da li je pravi između „pjesničke istine“ i „istorijske istine“. Očigledno je da on navedenu činjenicu dosljedno zanemaruje iako je potencira. Kilibarda bi mijenjao i prilagođavao Njegoševo djelo tako što bi pojedine stihove „suptilnije“ tumačio i na „drugačiji“ način elaborirao pa bi za djecu školskoga uzrasta i laičku javnost oslobodio se termina koji su genocidni, antiislamistički i sa antiturskim nabojem! Time bi Njegoševa ideja plemenitosti bila „oplemenjena“ i izdignuta na još veći nivo i to od N. Kilibarde koji bi se usudio prepravljati Njegoševe stihove ili ih makar odstraniti iz školskih programa, a samo u cilju da ih „oplemeni“! Možete zamisliti na šta bi ličili stihovi onoga pjesnika kojemu bi Kilibarda vršio prepravke u cilju „oplemenjavanja“, a reče i utvrdi da je on jedini pisac koji nikada nije napisao jednu pjesmu! Tako on hoće da „edukuje“ sve one koji će shodno današnim kretanjima i zahtjevima evropskih integracija ostaviti se prošlosti i samo uzimati ono što cenzor Kilibarda odredi i osmisli kao drugačije tumačenje! „Da bi Njegoševo djelo vršilo plemenitu misiju velike poezije, treba ga u školskim programima i tumačenjima prilagoditi našoj savremenosti, što je pretpostavka za multietničku stabilizaciju Crne Gore“. Itekako on „zna“ šta mu je činiti za multietičnost i „mirotvorstvo“ na prostorima Balkana! „Multietnička Crna Gora krenula je u evroatlantske integracije i nema joj povratka. Zato tumačenje Njegoša primjerimo tom putu da ne bismo imali karakteristike: „Glava mu u berbernici a zadnjica u aščinici“! Eto Kilibardine oplemenjenosti evropskim integrativnim procesima sa kojima bi Njegoševi stihovi bili moderni, evropski, najsadržajniji, integrativni, tolerantni tako dalje sve ono što zagovara veliki i najcrnogorskiji Crnogorac N. Kilibarda, književnik, pisac, samo ne poeta i državnik. Dakle, sve treba podrediti evropskim integracijama i multietičnosti, multikulturalnosti i multi puta multi sve začiniti njegovim „kilibardizmima“ i osloboditi se svega što bi smetalo iz prošlosti novim putevima današnje Crne Gore i to samo po uputstvima i savjetima velikoga maga „lijepe riječi“ za koje dobi orden, političkog

231

mađioničara, pisca, dramaturga, bivšega lidera, političara, diplomate samo još ne pjesnika i državnika, a jednoga dana može i to biti da dočekamo. Bila bi to velika „sreća“ za buduće generacije i gotovo sve njegove istomišljenike i protagoniste, sljedbenike i inovatore, kulturne edukatore, priređivače i prerađivače književnih i istorijskih djela koja nijesu na fonu brojnih kilibarda i novaka. Tada bi bilo sve ravno, uravnoteženo, izmjereno i zaobljeno snovima i zabludama nekadašnjih političara bivših lidera, političkih elita i zagovornika neke druge, „suptilnije“ i na „drugačiji“ način čitanja i tumačenja „nove razvojne filozofije“. Shodno njegovoj logici i razmišljanjima kao i „dokazima“ koje nam on daje primjerima upoređujući osvajače i njihovu „civilizacijsku“ ulogu na prostorima Balkanskog poluostrva onda je mnogo dobro bilo za sve, posebno jugoslovenske narode, što su jedno vrijeme bili pod vlašću Rimljana, a mnogo kasnije pod vlašću Osmanlija - Osmanskoga carsta, a ne Turske kako predlaže, preporučuje ili bolje reći smeta Kilibardi. Takva „civilizacijska“ uloga osvajača ogleda se u usvojenim riječima „turcizmima“ što će reći odnosno „dokazati“ da pokoreni narodi „nijesu“ izgubili nacionalni identitet i jezik već samo državnost, slobodu ili život što je za Kilibardu najmanje važno. Nebrojene riječi iz turskoga jezika usvojilo je mjesno pokoreno stanovništvo i narodi i „turcizmi“ su odigrali vrlo jednostavno ulogu „emancipatorsku i civilizacijsku“!? Kada bi tako banalizovano posmatranje i izučavanje istorije porobljenjih naroda i njihovu oslobodilačku borbu izučavali odnosno posmatrali onda tu ne bi bilo uopšte neslobode i porobljavanja ili pokoravanja stanovništva, osvojenog teritorija od strane porobljivača u ovom slučaju Turskoga carstva. Zašto bi se dizale bune i ustanci, vodili ratovi za oslobođenje, kada je to sve što je turski osvajač učinio i samo odigrao „civilizacijsku“ ulogu i čak obogatio slovenske jezike „turcizmima“ koji su danas u „širokoj“ upotrebi pa i kod samoga velikoga Srbina odnosno velikoga, najvećega i najcrnogorskijeg Crnogorca N. Kilibarde! Sve je prosto i tako na jednostavan način „objašnjen“ proces islamizacije preko riječi i „očuvanja“ crkava, plaćanje danka, poreza-filurije i ko će sve nabrojiti kojih još poreza, nameta i kijameta od strane nekada velike i silne Turske odnosno Osmanlija! Zašto se porobljeni i oglobljeni narodi ili stanovništvo ima boriti kada „slobodno“ živi, a osvajač ih „čuva“ odvodeći u ropstvo samo neposlušne i katkad potrebne za vojne pohode?! To je sva filozofija osvajača tumačena logikom jednoga bivšeg političkog lidera, a sada „samostalnog p(oli)tičara“ koji ima „edukativnu“ ili sasvim drugu ulogu od one „uslužne“ koju je imao početkom 90-tih godina, kada su mu osnovali Narodnu stranku oni iz SDB-a sa balgonaklonom ili dozvolom-naredbom tadašnjih njegovih političkih protivnika. Pa, zar to nije isti princip koji danas zagovara taj isti Kilibarda da se uđe u NATO savez-alijansu, koji će nas braniti od svega, a mi ćemo samo poslušni biti i plaćati harač-danak za očuvanje mira! Veliki nekadašnji Srbin N. Kilibarda, tada protivnik „inovjernika“, a sada veliki Crnogorac i još veći njihov branitelj i ljubitelj, koji ih čas „brani“ od sebe samoga, a čas napada u jednoj fazi svoje političke zrelosti, pa ih zatim hvali, visoko uzdiže ljubeći ih u drugoj poznijoj političkoj fazi ili fazi „svijesti“ i političkog (o)triježnjenja, (o)slobođenja od „snova i zabluda“. Da li samo političkih Kilibarda Novače? Sve te mijene i fizičke izmjene on posmatra kao veliku rijeku sa meandrima na kojima živuju slobodo stanovnici-raja velikoga osvajača Osmanskoga carstva - Turskoga carstva čijoj sili se tada niko nije mogao oduprijeti, a oni koji su to pokušali ili probali žestoko su glavama platili i bili gotovo istrijebljeni ili u lance vezani i na kolje nabijani,

232

kako bi služili kao primjer onima koji kad odrastu da im na um ne pane da pribjegnu otporu ili se odmetnu u hajduke. Šta će sve čovjek laik ili učen, školovan i posebno istoričar nacinalno neopterećen, politički nepristrastan i apolitičan, koji ne pripada nijednoj od postojećih stranaka, a ni bilo kojoj vladinoj ili nevladinoj organizaciji ili bilo kojoj drugoj asocijaciji, da nauči od velikoga bivšega lidera Narodne stranke kada čuje „argumente“, kojima on vitla i „edukuje“ javnost, posebno crnogorsku i sa kojima hoće silu na sramotu da uvede u školske programe, a nešto bi kasnije sve to i na fakultete pritvrdio. Poteže Kilibarda „turcizme“ kao „krunske“ dokaze jedne velike „civilizacijske“ uloge porobljivača i osvajača tuđih teritorija, zavođenja harača i ostalih nameta svima onima koji nijesu pravoslavci - hrišćani, a samo oni koji su poslušni i islamizirani njima ostaju privilegije i brojne feudalne titule, aga, begova, derviša, i tako dalje beglerbega, vezira pa do čak sultana. I tako uvođenje spahijskog „naprednog i civilizacijskoga“ sistema od Osmanskoga carstva Kilibardi ništa ne smeta danas, jer je u „pravu“, a i ne živi ni pod kojom vlašću iako je zapamtio kao dječak jednog drugog neprijateljskoga vojnika koji je osvojio i njegove rodne Banjane, ali kaže da se lijepo živjelo i bilo site-bijeloga brašna i duvana, a za djecu čokolade i bombona pa sve tako do makarona „milaneze“. Pa dobro, ne zamjerimo toliko jednome dječaku od 6-7 godina, koji tako gleda na nekoga njemu stranoga čovjeka u uniformi posebno kada ga je taj „okupatorski“ vojnik uspio na lijep način zadobiti i u njemu raspiriti maštu, uvjeriti ga da je dobrodošao i da će cijeloga života jesti bombone, keks i čokolade, jer kažu stari ili izreka je stara „psa i dijete lako je zadobiti“! Moguće da Kilibarda sa tadašnjeg načina gledanja na „neprijateljskoga“ vojnika još uvijek sanja o keksu, čokoladi i bombonima, pa nije ni (od)rastao iako se školovao i stekao visoke diploma iz struke i nauke, a za sobom ostavio brojne knjige, članke, rasprave, eseje i tako dalje samo ne pjesme i pjesmice! Teško je danas raspravljati o takvom poimanju stvari i pojava, istorijskih događaja i procesa, porobljenim narodima, osvajaču i njegovoj osvajačkoj politici i svemu onome gdje se uveliko krv ljudska nemilice prosipala odnosno ako se ko usudi da pruži otpor neprijateljskom vojniku taj ima glavom platiti i za njega i odmazdu nad stanovništvom sprovesti. Na naučnoj ravni nema smisla voditi raspravu sa takvim istoričarima i kvaziistoričarima pa makar bili veliki naučnici, književnici, diplomate i političari, jer je njihov ugao posmatranja ideološko-politički i posebno interesdžijski, pragmatički i dnevno-politički sa posebnim ciljem da se udvorništvom steknu određene pozicije i dobije gvozdena medalja ili zlatna kolajna za kojom veliki najcrnogorskiji Crnogorac Novak Kilibarda žudi, mada ima brojnih diploma, medalja, priznanja i pohvala u svojim vitrinama za svojih nepunih osam decenija života. Njegov metod kvazinaučnoga pristupa sa lamentisanjem i uporedbama dvaju milenija u vremenskoj razlici ili rasponu i posebno okupatorsku i porobljivačku politiku prikazivati kao bogom datu i dobro došlu je samo jedino i veliko pitanje da li je data osoba, koja tako prikazuje osvajača i pokoreno stanovništvo i narode, sasvim bistroga ili pomračenoga uma. Da li je još uvijek u nekom letargičnom snu, sa „mekšim“ riječima, „drugačijim“ čitanjem i tumačenjem, i lijepim snovima ili je zabluda dostigla svoj vrhunac i tu nema popravke niti razmjene mišljenja, a ni pokušaja da se na bilo kakvoj stručnoj ili naučnoj visini vodi neka ozbiljna rasprava. Upravo smo tokom dosadašnjega elaboriranja i prikazivanja brojnih Kilibardinih snoviđenja, zavođenja, zabluda, govora i još tumačenja, rekli da je on još uvijek u velikoj zabludi i da nije dorastao ili dosanjao ono što je započeo, a godinama je odavno prestario političku zrelost tako da je uzaludno dalje kritičko sagledavanje njegovih ispovijesti,

233

hronika i svega ostaloga što je u posljednje dvije decenije objavio u štampi ili izjavio. Zalagao se Kilibarda za „redefinisanje pojma turski okupator“ navodeći primjere-tri detalja koji će cjelinu i pojam objasniti!? Pa gdje to ima da sa tri detalja bude jedna istorijska cjelina i društveno-politički život okarakterisan sa detaljima koji i da ih je mnogo više teško da bi mogli okarakterisati i neku manju društvenu pojavu ili neku ličnost, jer detalji nijesu karakteristike osobene pojave ili činioci, niti karakterna odlika jednoga istorijskoga događaja ili procesa. Navodi primjer Švajcarske i to „od Bečkoga kongresa do danas“, a uopšte pozadinu nastanka države Švajcarske i njen istorijat ili ulogu tadašnjih velikih sila nijednoga trenutka ne uzima za potrebno, kao ni istorijske okolnosti i ukupnost političkih procesa onih koji su snažno uticali da dođe do njenoga nastanka. Istorijske okolnosti na kojima je počivao nastanak i stavranje Švajcarske nikako se ne mogu uporediti sa današnjim okolnostima i stvaranjem jedne nezavisne države Crne Gore pa makar ona bila multietnička, multikonfesionalna i multikuturalna i to sve mnogostruko multi. Objašnjava Kilibarda i uzima primjere iz antike, upoređuje vremena i smjene osvajača, ali stalno zamjenjujući teze i antiteze koje primjerima „tihog“ nestanka usljed „dugog trajanja“ nestaju kao osvajači i okupatori, a posljedice su „minimalne“ samo ljudske žrtve, patnje, ruševine i tome slično. Pa da li on zna za stvarne ekonomske i političke uzroke koji su doveli do nestanka takvih silnih carstava? Koji su to činioci koji su bili osnovni uzročnici nestanka-raspada tako moćnih carstava i da li se mijenjao društveno-ekonomski sistem! Kilibardu samo interesuje „dugo trajanje“ i nestanak takvih carstava i ništa više! Sve je kod njega na bazi relativiteta i da nije dugovječno, a što je turski osvajač - Turska - Osmansko carstvo držalo narode Balkana nekoliko vjekova nije ništa strašno, jer su Rimljani držali u pokornost taj i druge prostore znatno duže pa su nestali odnosno „evolucijom“ i „dugim trajanjem“ sami od sebe se raspali i odumrli!? Smiješan je Kilibarda u pojedinim razmišljanjima, naglabanjima, tumačenjima, opservacijama i navođenjem primjera, kao i iznenađujućoj ljubavi prema okupatoru a posebno prema Turskom carstvu - Osmanskom carstvu. Gdje je tako naučio nije nam poznato, ali da je sam vršio istraživanja, barem što se tiče arhivskih podataka za istoriju Turske na Balkanu i posebno na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima, mogao je nešto i naučiti, a bogme bio je nekoliko godina diplomatski predstavnik-šef Trgovinsko-informativne misije u Sarajevu na licu mjesta. Ko će znati šta ga je tada interesovalo, posebno u te malo poznije godine i na tako „visokom“ položaju, koji ima i svoje posebne privilegije makar što se susreta tiče, a i još po nečega za njega mnogo prihvatljivije i pragmatičnije. Nabraja mnoge careve, kraljeve i vojskovođe počev od Aleksandra Makedonskog, pa odmah na Napoleona Bonapartu, Atilu i sve tako skače i preskače da miješa i povezije što se povezati ne može. Svakako da za to ima ličnih „dokaza“, primjera i poseban „naučni“ metod koji primjenjuje u tom svom dokazivanju, „drugačijem“ tumačenju i „suptilnijem“ pristupu sa kojima objašnjava da će okupatorska sila, bilo koja, „vremenom“ nestati i za to ne treba porobljeni narod ili stanovništvo, danas građani, da pružaju bilo kakav otpor, a posebno ne velikoj Turskoj, jer im je to „privilegija“. Šta se tu može učiniti zapitali smo se i duboko zamislili, da bi na kraju rekli nema mu pomoći, jer je još „sanjalica“ u dubokoj „zabludi“, vješt manipulator i ljubitelj „mekšega“ izraza, tumač svojih bolesnih ambicija i na kraju „samostalni p(ol)itičar“, koji će otići na onaj svijet sa jednom velikom ali neostvarenom željom da postane državnik. Na njegovu

234

veliku žalost, dobro je što su građani Crne Gore, konačno dobili priliku da dvije decenije Kilibardinih snova, zanovetanja, zabluda i tumačenja vide u totalu i njegovom ogledalu. Novak Kilibarda je samome sebi ucrtao svoj lik u velikom ogledalu pa kada bi se pogledao ne može od njega vidjeti sebe, već onaj lik koji želi vidjeti i koji je odavno ucrtan u ogledalu. Sve druge „promjene“ svoga lika za njega su periferne i efemerne pa ih koristi kao kozmetiku kojom uljepšava ucrtani lik, jer ga on tako želi vidjeti. Za njega je takav lik „stvaran“ i prihvatljiv, „istinit“ i moćan kao pojava koja mu se pokazuje iz njemu „pragmatičnih“ razloga. On sebe ne želi vidjeti drugačije, jer ga je strah od istine i zato je ucrtao lik koji stalno modifikuje i prilagođava shodno „hodu vremena i promjena“ a po osjećanju njegovog „nerva“ i to je sva njegova „evolucija“, pa zato i njegov „put katarze još traje“. Sve maske Kilibarda Novak još nije skinuo sa političkog lica svog, a teško da će to učiniti, jer je navikao na njih sa njima živi i uživa sanjajući zabluđele snove. On je samo politički nečija produžena ruka na „usluzi“, koja „edukuje“ građane u smjeru „redefinisanja“ pojma „turski okupator“, pa će im „suptilno“ sve reći i „drugačije“ tumačiti iako će mu zamjeriti „pravoslavni rodoljubi alijas nacionalisti“ jer zagovara „apologetiku Osmanskoga carstva“! Na sve načine se ograđuje praveći u svemu odstupnicu bježeći od svojih protivnika, kritičara ili onih koji imaju namjeru reagovati na njegove političke nebuloze. Odmah ih u startu označava i sa negativnim predznakom importuje u krug onih koji su protivnici islamizma i(li) Turske. Da li je N. Kilibarda svojim političkim obmanama izgubio povjerenje velikoga broja članova i simpatizera Narodne stranke i razočarao ili je uspio sa njima u namjeri da stranku kojoj je desetak godina pripadao konačno po instrukcijama ili svojim uslugama dovede do nestanka ili da je raspoluti? Da li je on, kao što su mu rekli, „imao zadatak da ekstremizuje Srbe i zavodi ih za Goleš planinu“ ili je i pored toga radio „uslužnu“ djelatnost shodno „višim“ ciljevima političke poklik elite koja ga je osnovala ili postavila za predsjednika Narodne stranke? Da li sve to danas čini u „okvirima političkog morala“ i njegovoga šovinizma za koji priznaje da je „Narodna stranka obilovala šovinistima“? Da li se današnja Crna Gora oslobodila „političkoga korova“ koji je nekada bio ispunjen „šovinistima“ iz Narodne stranke? Poslije svega navedenog ne stoje riječi N. Kilibarde u kojima negira nacionalističku osnovu Narodne stranke i njegove promjene koje su kako kaže bile „evolutivne“! „Program Narodne stranke nikad nije bio nacionalistički, nego je Narodna stranka obilovala šovinistima koji su, kao što rekoh, odlazili i prerastali u politički korov Crne Gore. Ni predsjednik Narodne stranke nije se naglo mijenjao kako mu dobacuju oni koji ne poznaju Program Narodne stranke, nego se u okvirima političkog morala prilagođavao mogućnostima i okolnostima“. Pored brojnih nagrada i diploma ima i nekolika ordena, a posebno bi trebao da izdvoji jedan sa nazivom „Zlatna medalja časti“. „Za svoj književni (beletristički) rad dobio je Trinaestojulsku nagradu Crne Gore. Kao političar bio je predsjednik i osnivač Narodne Stranke Crne Gore i potpredsjednik Vlade Crne Gore. Kao diplomata bio je šef informativno-trgovinske misije Vlade Crne Gore u Sarajevu i ministar - savjetnik za politička pitanja u Ambasadi DZSiCG u Bosni i Hercegovini. Bio je poslanik u skupštinama Crne Gore, SFRJ, SRJ i DZSiCG. Povodom dva milenijuma Hrišćanstva Bibliografski institut Sjedinjenih Američkih Država odlikovao je Novaka Kilibardu Zlatnom medaljom časti“. Koliko je N. Kilibarda bio „naivan“ vidi se po njegovome priznanju kada je još davnih devedesetih godina 20. vijeka na samome početku političke

235

karijere tada vidio da „može“ doći do ujedinjenja odnosno da od toga „ne može“ biti ništa: „... Zar nisam bio naivan kada sam pomišljao da mogu Srbija i Crna Gora jednim duhom disati? Ali, ja sam kasnije vidio svoju zabludu i ja se ne stidim da iznosim svoje zablude“. Da li su i „zablude“ tako velike i „naivne“ kada kaže u ispovijesti(ma) „Momci iz Narodne stranke su dovezli pun kamion oružja“!? Da li je dopremljeno oružje bilo tu da „zadovolji“ samo njegove ambicije ili samo radi „proslave“ njegovoga ulaska u politiku „iz hobija“? A moguće da je oružje samo „iz hobija“ dijeljeno članovima Narodne stranke ali ne i simpatizerima!? Da li je svjestan činjenice da je riječ o oružju i to „kamionu punom oružja“ i šta je on mislio da će se raditi sa tim oružjem, kada se raspodijeli njegovim dobrovoljcima? Pa to je klasičan način stvaranja paravojnih jedinica pod rukovodstvom nikoga drugoga do njega kao predsjednika Narodne stranke i to je jedan od velikih i bitnih razloga zbog čega treba biti pozvan na odgovornost. Da li je danas dovoljno reći za njegovu dvodecenijsku politiku ono što je on za sebe kako priznaje rekao u sebi bolje reći (pri)sjećajući se stihova Tina Ujevića pa ih je samo malo prilagodio ili začinio svojim imenom: „Gazi stazom stida mrtvi Kilibarda“!? A koliko su iskrene navedene riječi i koji im je krajnji cilj nećemo elaborirati, jer su samom sebi u „bradu“ rečene, „naznačene“ ili kao moguće da se i tako kažu i iskažu u vidu „kajanja“ i „priznanja“. Kilibarda smatra da je više nego dovoljno na njih se (pri)sjećati i sebi u bradu reći!? U svakom slučaju bile su to samo njegove varijacije na temu kajanja, žala, bola ili oprosta! Narodna stranka je u vremenu svoga osnivanja i nekolike godine kasnije imala ulogu „žeton stranke“, a bila je pored ostaloga i „uslužna“ stranka onima na vlasti i svakako „brinula“ o srpskom stanovništvu u Crnoj Gori i susjednim tadašnjim republikama, sa zadatkom da „zatalasa ljude od krsta, crkve, ravnogorce i đurišićevce“. „Odana srpstvu i svetosavlju“, ova politička grupacija je slijedila ideološku matricu srpskog nacionalizma poznog XIX vijeka“, sa nešto kasnije modifikovanim programom na osnovama građanskoga društva odnosno građanske stranke na čemu je i nastao međustranački sukub između lidera i „eksperata“ Narodne stranke. Kurs „nove“ politike uzima N. Kilibarda kada je vidio da od „ujedinjenja srpskih zemalja“ neće biti ništa, i od tada (1996. godine) malo po malo „profiliše“ Narodnu stranku kao „građansku“ naravno sa interesima onih koji su mu dali da bude „uslužna“ stranka, jer san o „ujedinjenju srpskih zemalja“ je konačno propao mirom u Dejtonu (21. novembar 1995. godine). Od tada on počinje sa „krečenjem“ svoje političke biografije i modifikacijama shodno vremenu i evropskim integracijama i transformacijama, koje dolaze iz Evropske Unije i počinje „nova era“ demokratizovanja Jugoistočne Evrope - Zapadnoga Balkana sa vjerskom tolerancijom i stabilizovanjem političkih odnosa u tom regionu. A od tada on sa svojim vještim i dobrim političko sofisticiranim slušnim aparatom prikuplja snagu za nove političke uzlete i posebno za politički zaokret sa onima protiv kojih je do tada bio ne samo u Crnoj Gori nego u susjedstvu, gdje su „inovjernici“ i „poturice“ najvećim dijelom bili njegovi politički protivnici. Svođenjem „bilansa rata za mir“ N. Kilibarda nalazi prostora za ispravljanje i pranje svoje političke biografije i postepeno koristi instrukcije Evropske Unije za suživot na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima, zadržavajući još uvijek srpsku osnovu za svoje političke izlete i odbranu u toku parlamentarne borbe, ali mijenjajući i prilagođavajući je svojim „pragmatičnim“ interesima u cilju ujedinjenja nove državne zajednice-stvaranja SRJ odnosno Srbije i Crne Gore. Sve dok je takva politika imala političku „realnost“ on

236

je bio na fonu državne zajednice kao lider Narodne stranke, naravno uvijek spreman na još jedan „salto mortale“ sa većim izgledima da preživi, ali će ga u tome spriječiti njegovi „eksperti“ ili kako se o njima izrazi „mekše“ i sa „lijepim“ riječima i etiketom „dvije sestre Batrićeve“, za koje je mislio da se neće tako oštro sa njim razračunati odnosno istjerati ga iz Narodne stranke ne omogućivši mu da zaokruži jubilej i proslavi desetogodišnjicu rada i liderstva u toj stranci. Da li je N. Kilibarda „sumnjivi konvertit i nesumnjivi grešnik“, koji je svoju političku ulogu lidera Narodne stranke stavio na „uslugu“ onima protiv kojih je bio i ujedno sa njima vodio „rat za mir“, a sada svoju uslužnu ulogu značajno ispunio, naravno uz sve to „pragmatično“ djelovao i iskoristio? Da li je kasnije, učestvujući u političkom životu odnosno vlasti sa onima protiv kojih je bio javno, a u dosluhu tajno preko SDB-a kao službe koja je kontorlisala ili rukovodila ukupnim radom „uslužnih“ stranaka, radio na zajedničkom zadatku političkih podjela na parlamentarnom tkivu Crne Gore? Simpatizerima i članovima Narodne stranke N. Kilibarda je priređivao brojna iznenađenja sa političkim diskursima i koalicijama koje su bile u potpunoj suprotnosti sa programom te stranke. Međutim, ta „iznenađenja“ i diskursi politički nijesu bili u suprotnosti sa „pragmatičnim“ interesima lidera i njegovih usluga zbog kojih je Narodna stranka i osnovana, a on postavljen za njenoga predsjednika odnosno kasnije neprikosnovenog lidera. Sve će njih njihov politički lider svojim „mekšim“ i „lijepim“ riječima prevesti „žedne preko vode“, a on i dalje kovati političke paktove sa kojima će kasnije raditi na potpunom obesmišljavanju stranačkih ciljeva i programa Narodne stranke, a na kraju će i svoje pristalice ostaviti na političkome cjedilu. Nekad je, a nije tako davno bilo u vrijeme „jogurt revolucije“ ili „događanja naroda“, (po)hitao i „pružio je podršku mladom dvojcu, Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću u rušenju stare vlasti“. Moguće da bi bolje bilo da za lik N. Kilibarde ne treba uzeti njegovu fotografiju koja jeste stvarna, ali ne odslikava njegovu ukupnu političku strukturu i poimanje političkoga života i rada, već je mnogo podesnija ili pijemčivija slika-fotografija jedne maske iz „Arheološkoga muzeja“ u Kerliri (gradu Krfu). Iscereno lice kao podrugljivi kez javnog djelatnika upućen „žednima na vodi“ ili naličje velikih ideja „kojima ih je obasipao njihov vođa, politički slijepac, pisac i književnik, naučnik i političar Novak Kilibarda. Zato smo i dali fotografiju maske koja govori više od hiljade riječi o Novaku Kilibardi. „Iako danas poriče da je ikada držao zapaljive govore, svedoci navode da je posle njegovih veličanja Karadžića i Martića, na mitingu pred crkvom Svetog Đorđa ispod Gorice, masa skandirala u glas: „Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo turske krvi!“ Ne rijetko se od poznatih pisaca i književnika za Kilibardu Novaka kao uporedbe ili karakteristike njega kao političara mogu pročitati izjave: „crnogorski Šešelj“, „prevrtljivi(m) čovek(om) s kojim se ni u crkvu ne ide“, i tako dalje. „Nakon stupanja u koaliciju sa DPS Da živimo bolje, Kilibarda je postao potpredsednik Vlade CG. Na tom mestu je ostao sve do februara 2000, kada je u jednom danu presvukao nekoliko odela: odrekao se liderstva u NS, dao ostavku na mesto potpredsednika Vlade i postao prvi šef Trgovinsko-informativne misije CG u Sarajevu. Kao diplomata, dr Kilibarda se pojavio 11. jula 2001. na komemoraciji u Potočarima gde je, kako je izjavio za BH DANE, „imitirao Vilija Branta“, zaboravljajući očigledno da je Brant u Nemačku ušao kao saveznički vojnik na kraju rata, a ne kao pozni konvertit iz SS-a. U istom intervjuu, dr Kilibarda je govorio i o ulozi Njegoševog dela u sprovođenju genocida, takođe

237

zaboravljajući da je on sam kao stručnjak za usmenu epiku i, dakako, za Njegoša, tumačenje Gorskog vijenca podigao na nivo političkog programa... Danas je dr Kilibarda ugledni akademik DANU, stručnjak za jezičku politiku pre svega. Podgoričkom novinaru Slavoljubu Šćekiću, izdiktirao je u pero svoju ispovest... Umesto suočavanja sa počinjenim zlom, dr Kilibarda je tom prilikom pokušao da očisti svoju biografiju od sopstvene političke odgovornosti, žaleći se kako ga je, eto, slučajno zapalo da se druži sa najgorima. Dr Kilibarda je nosilac Ordena Njegoša, kojim ga je odlikovao Radovan Karadžić i Zlatne medalje časti koju je dobio od Bibliografskog instituta SAD, povodom dva milenijuma hrišćanstva“. Kilibarda je u svomu političkom mijenjanju i preobražaju mislio da će kao kameleon samo mijenjati boju i ništa više. Međutim, oni koji su ga postavili na mjesto predsjednika Narodne stranke upravo su zahtijevali da on promijeni i samu strukturu političke ličnosti, a on iz „pragmatičnih“ razloga, naravno, na sve pristao ili su njegova politička filozofija i politički „nerv“ sve to uskladili sa onom narodnom izrekom „što zadnjici godi to obrazu ne smeta“. „Nisu, razumije se, domaći silnik, laskavac ili poltron nastali sami od sebe, nego su ih oblikovali naša naslijeđena kultura i trenutni društveni odnosi“. Tako se danas ponaša N. Kilibarda koji je pravi predstavnik političara koji se shodno vremenu i trenutnim političkim interesima mijenja i prilagođava, a sve na „pragmatičnoj“ osnovi u duhu potreba i ambicija kojima teži se ostvariti kao nedokazani političar i neostvareni državnik, a na „uslužnoj“ djelatnosti kao „samostalni p(oli)tičar“ i javni radnik. Odavno je shvatio da „Politika nije ni nauka ni umjetnost, već igra za vlast i igra sa vlašću“. Iz tih razloga je i brzo „evoluirao“ i preobražavao se shodno vremenu i vjetrovima koje je svojim veoma osjetljivim sluhom znao hvatati na malim bolje reći niskim frekvencijama. Sve je to vješto uklapao za buduće svoje političko djelovanje i „salto mortale“ koje nije odjednom nastalo nego ga je on znao pripremiti i unaprijed projektovati, kao što danas vješto pere svoju političku biografiju preko „genocidnih“ stihova, „ideološko-političke“ osnove knjiženih djela velikih pisaca, udvor(n)ičkih istoričara i istoriografskih djela iz 19. vijeka. Svu odgovornost za sopstvena politička nedjela pokušava svaliti na epsku poeziju i ideologiju toga vremena, a što je apsurd, mada je „pragmatično“ sa njegovoga stanovišta i veoma „edukativno“ i prijemčivo za laike i onoga ko hoće da svoju ulogu umnogostruči. Prema onoj „Ko kritikuje, taj mora pristati da i sam bude kritikovan“. Ali ne po onoj: „ti njega satirom, a on tebe satarom“. Zašto je stvarao „Dubrovačku republiku“ ili je samo sanjao da bi u njoj stolovao, povećao nacionalni dohodak i srbovao jednoga dana će o svemu tome (pro)govoriti mnogo detaljnije N. Kilibarda, nekadašnji lider Narodne stranke, a danas samo u ulozi „samostalnog p(oli)tičara“. A kako danas svoje riječi tumači N. Kilibarda: „Ništa nije korisnije Crnoj Gori no Srbiji da žive u zajedničkoj državi... Crna Gora je vazda bila država i biće, ali u Crnoj Gori žive čisti Srbi...“. Umislio N. Kilibarda da je „silan Turčin“ pa tumači istoriju i velika književna djela onako kako mu je politički isplativije sve čineći da bude medijska ili „...televizijska zvijezda“, koja se neće zadugo skidati sa tv ekrana crnogorske državne televizije - javnoga servisa i privatnih televizija, a uz sve to nezavisnih koliko i odojče od majčine sise. U svojoj političkoj karijeri „rata za mir“ sanjao je „realne“ snove za ostvarenjem „ujedinjenih srpskih teritiorija“ u jednu državnu cjelinu sve dotle „Dok ne vrati što je Dušanovo”, a potom svoju politiku usmjerio na „edukaciji“ građana evropskom politikom integracija i ulaska u NATO, iako im treba naglasiti da smo odavno

238

civilizacija! Riječi koje su mu nekada (po)služile kao politička odstupnica „vrijeme će samo pokazati“, ko je bio tada u pravu, zamijenio je poslije političkog neuspjeha i neostvarenoga sna sa parolom promjena „u duhu vremena“ i novih evropskih puteva i integracija pa sve do NATO alijanse, koja će „čuvati“ stečene pozicije političke poklik elite u Crnoj Gori kao i onih u bivšim jugoslovenskim republikama. Danas je Kilibarda zadovoljan „demokratskim reformama“ i procesima kao i „standardom građana“ koji su na ivici gladi, barem jedna trećina stanovništva, u njegovoj nezavisnoj Crnoj Gori, evropskoj, demokratskoj, ekološkoj, prosperitetnoj i budućoj članici Evropske Unije. Svuda ima sirotinje rekao bi on i naveo brojne države posebno u okruženju-susjedstvu i iz političkoga rukava istresao statističke podatke tvrdeći da je standard građana Crne Gore mnogo „bolji i sigurniji“ u odnosu na period unazad desetak godina i sve je podređeno očuvanju njegove biološke supstance! Sve bi to bilo podrobno sagledano iz ugla njegovoga poimanja i ostvarenih interesa kao i apanaže koje je politički stekao „zaslugama“ iz vremena „rata za mir“ a sve opet za „bolji život“ njihov-političke elite i za evropski put velikoga broja siromašnih građana nezavisne Crne Gore! „Sujete i omraze“ sa svojim ljutim političkim protivnicima Novak Kilibarda je odbacio ili bolje reći (pre)gazio samo da bi i dalje bio politički aktivan kao „samostalni p(oli)tičar“ i mogući kandidat za nekoga predsjednika makar neke još manje države od Crne Gore ili gradonačelnik grada pa bila to i prijestonica crnogorska. A što da tako ne bude, jer je on tamo danas politički najomiljeniji i najrađe viđeni intelektualac koji je sve podredio novome političkom snu, a koji se, ipak, „ostvario“ i svojim ličnim političkim zaslugama i angažmanima, makar samo zbog činjenice da je prišao tome taboru ili nekadašnjem Pokretu za nezavisnost! I tek toliko da kažemo da Novak Kilibarda ne bi trebao da bježi od svojih tekstova - bolje reći od svojega ličnog i političkog ogledala iz mnogo razloga, a jedan je zaista dobar, barem onaj koji govori o „prijatelju“ u „Artu“ - „Vijesti“ od posljednjeg dana oktobra 2009. godine, gdje se preporučuje, kao ogledalo, i kaže: „Pravi prijatelj je uvijek i naše ogledalo - družite se jer se prepoznajete kad stanete jedan pred drugoga, osjećate i vidite-bliskost. Onu čojsku, a ne sramotnu“. Zato Novak Kilibarda treba što češće da druguje sa „ogledalom“ - svojim tekstovima i udubi se u njih kao u priču sa dobrim „prijateljem“, a ne izdaleka sa distance prezrivo da na njih gleda i zbog toga mu „ogledalo“ kao „prijatelj“ daje drugi lik - njegov „alter ego“ koji mu se smije za sve što je činio u svojoj dvodecenijskoj političkoj prošlosti. Naša preporuka ili savjet Novaku Kilibardi je ako neće da nas posluša neka onda uzme „Art“ i pročita nekoliko puta „Prijatelj“-a, svakako uz ogledalo čisto razonode i podsjećanja radi. Neće imati štete, a može biti od koristi, jer je on uvijek bio „pragmatičan“. I na samom kraju da ukažem Novaku Kilibardi na veliku grešku koju je počinio na samome početku političke karijere, a koju sve do današnjega dana nije otklonio i to mora već jednom učiniti, da onaj ucrtani lik u ogledalu koji je on crtao i koji samo kozmetikom mijenja, neka ga ukloni odnosno razbije ogledalo i jednom stane pred pravo svoje ogledalo, bez ikakvoga straha, on i ogledalo-tekstovi! Da li se u prethodne dvije decenije bavljenja politikom snažno rukovodio devizom svojih slavnih predaka za koje kaže: „Moji preci ponašali su se, kako bi se to reklo-zecu bježi, hrtu drži. S Turcima su bili ulijepo, a s Crnogorcima uiskreno...“, ili je i nju iz pragmatičnih razloga svojih modifikovao u „hodu vremena i promjena“, pa takvu „evoluciju“ platio današnjom njegovom zvonjavom praznih zvona!

239

Ono što danas preostaje „samostalnom p(oli)tičaru“ Novaku Kilibardi jeste da se svakodnevno pita: „Za kim zvone zvona“!?

Podgorica, januar 2010. godine Dr Momčilo D. Pejović

240

Izvori i literatura Živko M. Andrijašević, Nacrt za ideologiju jedne vlasti, Bar, 1999. godine Jevrem Brković, Dnevnik iz progonstva 1994/95., (Objavljeno u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, mart-avgust 2007. godine) Jevrem Brković, Dnevnik prognanog dukljanina 1998/99. godine, (Feljton u dnevnom listu „Vijesti, Podgorica, januar 2008. godine) Balša Brković, Đukanović i intelektualci - Od fatalne privlačnosti do totalnog opoziva. (Feljton. Objavljeno u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, 07. septembar - 17. septembar 2004. godine, br. 1-11) Balša Brković, Prijatelj. Vijesti, ART. Podgorica, 31. oktobar 2009. godine Momir Bulatović, Pravila ćutanja, (Feljton, objavljeno u dnevnom listu „DAN“, mart-april 2004. godine) Marko Vešović, Naučnik Kilibarda - esej, Sarajevske sveske, Sarajevo 2005, str. 452-490 Marko Vešović, Nedjelima dokazali da su Srbi, (Objavljeno u broju 94 DANI, 1. februar/veljača 1999. godine). Arhiva DANI 94 Marko Vešović, Hljeb na veresiju i Amfilohijev harem, (Objavljeno u broju 95 DANI, 15. februar/veljača 1999. godine). Arhiva DANI 95 Marko Vešović, Žitije svetoga Radovana Karadžića, (Objavljeno u broju 113 DANA, 30. juli/srpanj 1999. godine). Arhiva DANI 113 Marko Vešović, Ameba sa Kokardom, (Iz knjige Pionirska dolina). Objavljeno u broju 161 DANA, 30. juni/ lipanj 2000. godine). Arhiva DANI Prepiska: Marko Vešović-Rajko Cerović. Za i protiv Kilibarde. (Objavljeno. Arhiva DANI 120, septembar-rujan 1999. godine, DANI). Arhiva DANI 120 Besjeda Mirka Kovača prilikom dodjele Njegoševe nagrade, Poezija ne govori „iz glave cijela naroda”. Vijesti, Podgorica, 21. novembar 2009. godine Branko Vojičić, Trinast godina od rata za mir, 2004. Branko Vojičić, Unutrašnja strana rata (Politički portreti 1990-2005), Podgorica, 2007. Branko Vojičić, Dubrovnik - „Rat za mir“, Beograd, 2006. godine. V. Koprivica, B. Vojičić, Prevrat 89, Liberalni savez Crne Gore, Podgorica, 1994. godine Koprivica Veseljko, Sve je bilo meta: operacija Dubrovnik, Monitor, Podgorica, 2004. Dobrilo Dedeić, Kako je Crnogorska ANB likvidirala Srpsku narodnu stranku, (Objavljeno u nastavcima, br. 1-14. SRPSKENOVINECG.COM) Mr Alaga Dervišević, Kilibarda je jedan najagilniji i najistaknutiji zagovornik četništva. Refleksije na tekst: Tjerajte gada iz Sraje’va grada, (Bošnjaci. net) Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988-1989. Podgorica, 2002. godine Novak Kilibarda, Od mita do politike, Daily press, Podgorica, 2002. godine Novak Kilibarda, Mozaik crnogorske hronike, Podgorica 2001. godine Novak Kilibarda, Specifičnost Njegoševog antiislamizma. (Fljton u dnevnom listu “Vijesti”, Podgorica, 11. septembar -15. septembar 2009. godine, br. 1 - 5) Novak Kilibarda, Usmena književnost Crne Gore - Od slovenske paganske pjesme do poezije Starca Milije. (Feljton u dnevnom listu “Vijesti”, Podgorica, januar - februar 2009. godine, brojevi od 1 - 36) Novak Kilibarda, Epilog crnogorske hronike - Jevanđelje po Amfilohiju, (roman), 2007. godina Novak Kilibarda, Historia magistra vitae est. (Objavljeno u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, novembar 2006. godine, br. 1-4) Novak Kilibarda, Ja i Amfilohije. (Feljton. Objavljeno u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, 15. 08. 2005. godine do 25. 08. 2005. godine, br. 1 - 11)

241

Novak Kilibarda, Sula Radov - glasnogovornik istorijskog iskustva Crne Gore. (Objavljeno u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, 15. novembar - 16. novembar 2001. godine, br. 1- 2) Dr Novak Kilibarda, Pretpostavka za stabilnost crnogorske multietničke države. (Objavljeno u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, 25. 09. - 28. 09. 2000. godine, br. 1 - 4) Esad Krcić, Tjerajte gada iz Sraje’va grada, (Bošnjaci. net). Objavljeno: 16. januar 2006. godine Esad Krcić, Crnogorski pacifisti i pačaristi, (Bošnjaci. net). Objavljeno: 18. novembra 2004. godine Esad R. Krcić, Šef crnogorske Trgovačke misije u Sarajevu, Kilibarda, prodavač magle. (Bošnjaci. net) Objavljeno: 02. novembar 2003. godine. (Objavljeno u Ljiljan, 24 - 31. oktobar 2003. godine) Miodrag Lekić, Rat za Kosovo: rimski dnevnik jugoslovenskog ambasadora tokom rata za Kosovo, Podgorica 2008. godine. (Autori dodatnog teksta: Romano Serđo, Savić Milisav, Nikčević Želidrag) Božidar I. Miličić, Mozaik likova, pogleda, misli, ideja, riječi (Razgovori sa Novakom Kilibardom), Podgorica 2008. godine Želidrag Nikčević, Prava Srba u Crnoj Gori, Beograd 2006. godine Tamara Nikčević, Crnogorci nedovršen narod, (Objavljeno u broju 101 DANA, 7. maj/svibanj 1999. godine. Razgovarala Tamara Nikčević). Arhiva DANI 101 Tamara Nikčević, Jevrem Brković, Crnogorac, (Razgovarala: Tamara Nikčević. Objavljeno u broju 105 DANA, 4. juni/lipanj 1999. godine). Arhiva DANI 105 Nijesu novinari krivi, već tvorci knjige „rat za mir“, Pisma uredniku, „Vijesti“, Podgorica, četvrtak, 23. 7. 2009. godine Orlandić Marko, U vrtlogu, Montenegropublic, Podgorica, 1997. godine Srđa Pavlović, Opsada Dubrovnika - Rat za mir. (Internet - 04. 07. 2009. godine) „Može i suverena Crna Gora, ali, samo kao srpska”. Intervju: Sa Novakom Kilibardom, predsjednikom Narodne stranke Crne Gore. (Razgovarao: Darko Šuković). SAT, 15. januar 1994. godine, GMT Intervju: Dr Novak Kilibarda. SUN, 22. septembar 1996. godine. GMT. (Razgovarao: Darko Šuković) Rascjepi u Narodnoj stranci Crne Gore. Ostavka i nova misija doktora Novaka Kilibarde... (AIM Podgorica, 17. 02. 2000. godine, Draško Đuranović). SAT, 19. februar 2000. godine. GMT Dr Radoje Pajović, Neprihvatljivo poređenje kvislinške Petrovdanske skupštine (12. jul 1941.) i Trinaestojulskog ustanka. (Objavljeno u dnevnom listu “Vijesti”, Podgorica, novembar 2006. godine, br. 1-5) Dr Momčilo D. Pejović, „Zalužni“ stranački kadrovi sa tromjesečnim znanjem popuniće diplomatska predstavništva. (Objavljeno: DAN, Podgorica, srijeda, 12. novembar 2003. godine, str. 19) Dr Momčilo D. Pejović, O unosnoj transformaciji šefa trgovačko-informativne misije u Sarajevu - (Novak Kilibarda postao mirotvorac zbog ambasadorske fotelje). Objavljeno: DAN, Pogorica, ponedjeljak, 29. decembar 2003. godine, str. 19 Dr Momčilo D. Pejović, HOMO DUPLEX (KAO) HOMO NOVUS, (Objavljeno: Vijesti, Podgorica, četvrtak, 05. mart 2009. godine, str. 11) Dr Momčilo D. Pejović, Metamorfoze prof. dr Novaka Kilibarde, (Neobjavljeno. Rukopis dat za objavljivanje, e- mail poštom poslat 13. marta 2004. godine listovima: DAN, MONITOR, CKL, VIJESTI, POBJEDA, ali je kao i veliki broj mojih poslatih tekstova ostao neobjavljen) Senad Pećanin i Tamara Nikčević, Intervju DANA, Đukanović, (Razgovarali: Senad Pećanin i Tamara Nikčević. Objavljeno u broju 115 DANA, od 13. kolovoza 1999. godine). Arhiva DANI 115 Milorad Popović, Crnogorsko pitanje, (Objavljeno u broju 102 DANA, 14. maj/svibanj 1999. godine). Arhiva DANI 102 Portreti za poneti ili zvezde - padalice Bulevara zvezda. Novak Kilibarda i Petar Handke. Jedan sumnjivi konvertit i nesumnjivi grešnik i drugi - vanliterarni avanturista i otkrivaoc

242

Balkana špenglerovskog tipa. (Objavljeno u BETON - Kulturno propagandni komplet, 08. rujna 2009. godine) Šeki Radončić, Iza maske: Tajni ratovi u tajnoj policiji. Podgorica, 2003. godine. (Feljton. Objavljeno u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, 18. 06. - 09. 07. 2003. godine, br. 1-25) Šeki Radončić, Sto godina robije - politički procesi i političari na sudu u Crnoj Gori u posljednjih 15 godina. (Feljton. Objavljeno u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, 14. maj - 28. maj 2004. godine, br. 1-15) Donko Rakočević, Kilibarda se stropoštao u vir! (Objavljeno, SRPSKENOVINECG.COM, četrvrtak, 13. avgust 2009. godine) Šerbo Rastoder, Religija i politika 1991-1999. (Pogled iz crnogorske perspektive) Istorijski kontekst. INTERNET Mr Radenko Šćekić, (Rukopis: Politička propaganda u Crnoj Gori i uloga medija 1989-2000. godine; Ispisi iz rukopisa: Promjene, Sukobi, Mediji u Crnoj Gori, Antibirokratska revolucija, Rat za mir, Politički pluralizam) Slavoljub Šćekić, Ispovijest Novaka Kilibarde o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore, Podgorica 2001. godine. (Feljton. Objavljeno u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, septembar - oktobar 2001. godine) Saopštenje o rezultatima konkursa o sufinansiranju programa projekata iz oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva u 2007. godini YouTUBE - LSCG, II Vanredna konferencija Budva 1997. godine Za izradu navedene studije koristili smo obimnu dnevnu i periodičnu štampu, između ostalih, navodimo kompletnu štampu dnevnih ili periodičnih listova i časopisa: POBJEDA (Podgorica, 1990-2009), VIJESTI (Podgorica, 2000-2009), DAN (Podgorica, 1999-2009), MONITOR (Podgorica, 1997-2009); i djelimično: LIBERAL - Cetinje; ONOGOŠT - Nikšić; CRNOGORSKI KNJIŽEVNI LIST (CKL) - Podgorica, PUBLIKA (REPUBLIKA) - Podgorica, GLAS CRNOGORACA - Podgorica, 1999-2001), POLITIKA - Beograd, BLIC - Beograd, NIN - (19. 06. 1992. godine; 13. 10. 1995. godine: 02. 05. 1997. godine) Beograd, VEČERNJE NOVOSTI - (04. 03. 1992. godine) Beograd, TREND - Beograd, SVEDOK - Beograd, GLAS JAVNOSTI - Beograd, VREME - (14. 08. 1999. godine) Beograd, KURIR - Beograd, PEČAT - Beograd; OSLOBOĐENJE - Sarajevo, DANI - Sarajevo, i tako dalje, naravno samo ono što se odnosilo na Novaka Kilibardu kao političara. Podrazumijeva se da smo koristili veliki broj izjava, intervjua, članaka, notica ili priloga, koje je prof. dr Novak Kilibarda davao novinarima ili objavljivao u vidu feljtona u dnevnoj štampi a objavljeno je u Crnoj Gori ili u susjedstvu (Srbija, Federacija BiH), tu prije svega mislimo na nezavisni dnevni list „Vijesti“, kao i na ostale dnevne listove, časopise i tako dalje. Takođe, iz dnevnih i periodičnih listova, časopisa i revija, korišćeni su tekstovi dati u vidu feljtona, intervjua, članaka, notica, reagovanja i slično koje je pisao i objavljivao Novak Kilibarda ili dio tekstova u kojima se pominje njegovo ime u svojstvu političara ili naučnika pisano od strane političara, novinara i drugih pojedinaca, koji su na direktan ili indirektan način njegovo ime pomenuli ili o njemu pisali. Takođe, koristili smo elektronsku verziju brojnih članaka, intervjua, reagovanja i tako dalje objavljenih na pojedinim internet stranicama raznih portala i sajtova ili web sajtova, naravno samo ono što se odnosilo na prof. dr Novaka Kilibardu, kao političara. S obzirom da korišćeni elektronski materijal i video zapisi na raznim portalima, blogovima internet sajtova ima preko sto stranica naslova smatrali smo da nema potrebe da ih navodimo, jer smo dali naslove onih najvažnijih. Dio podataka koristili smo iz rukopisa „Poslanice ćutolozima“ - (Zbornik (ne)objavljenih tekstova 1991-2010.), koji se nalazi na našem sajtu CGEMBARGO.

243

R E G I S T A R L I Č N I H I M E N A (registar ličnih imena bez navođenja stranice) A Andrijašević M. Živko, Andrić Ivo, Antić Zoran, Aleksandar, kralj Aleksandar Makedonski, Adžović Ruždija, B Bajazit, Bataković, Bećković Matija, Bodin, kralj-car Božović, Bojović Božidar, Brandt Villy, Brkić Jovanović Vasilije, Brković Balša, Brković Jevrem, Brković Savo, Broh Herman, Bulatović Miodrag, Bulatović Momir, Bulatović Pavle, Buha, V Velimirović Nikolaj, Vergilije, Vešović Marko, Višnjić (Filip), Vlahović Veljko, Vlahović Miodrag, Vladika Danilo, Vojvodić Momir, Vojičić Branko, Vujanović Filip, Vuk (Karadžić), Vukalović, Vukašin, kralj, G D Dante (Aligijeri), Dedejić Dobrilo, Dervišević Alaga, Dizdar Mak, Dragović Živko, Drašković, Drecun Predrag, Drljević (Sekula), Dubak Budimir, Đ Đilas Milovan,

Đukanović Milo, Đuranović Draško, Đurđevac Savo, Đuretić (Veselin), Zakrajšek Hilda, E Ž Z Zeković Radonja, Zurotić, I Izetbegović Alija, Isus Hrist, Iguman Stefan, J Jelačić Josip, ban Jeremić Dragan, Jovanović, Josip Broz Tito, K Kandić Nataša, Karadžić Radovan, Karington, (lord Piter) Kasalica, Keković Vladimir, Kilibarda Novak, Kiro (Radović), Kiš Danilo, Klinton Bil, Knežević Ratko, Kovač Mirko, Kovačević Milo, Koneski Blaže, Koprivica Veseljko, Koštunica Vojislav, Kraljević Marko, Krestić (Vasilije), Krcić R. Esad, Kučan (Milan), L Lazarević Vojin, Lazarević Nada, Lalić Mihailo, Laušević Savo, Lekić Miodrag, Lakušić Ilija, Leonardo da Vinči, Lomović Stojan, Lj Ljubiša Mitrov Stjepan, M

244

Maksimović, Marks Karl, Markuš Jovan, Marković S., (Savo) Marović Svetozar, Martić Milan, Mažuranić (Ivan), Medojević Nebojša, Međedović, Milačić I. Božidar, Milić Pavle, Milošević Slobodan, Miranović Pura, Mladić (Ratko), Mićović Milutin, Mujagić Mubera, Murat, car Musa Kesedžija, N Nazečić Salko, Napoleon Bonaparta, Ničkević Želidrag, Nikčević Tamara, Nj O Obilić Miloš, Olivije Lorens, Orlandić Marko, P Pavlović Srđa, Pajović Radoje, Panto, Pejović D. Momčilo, Perikle, Perović Lazar, Perović Slavko, Petrović, dinastija, Petrović Nikola I, kralj Petar I Petrović Njegoš, Petar II Petrović-Njegoš, Petrović Rastislav, Pećanin Senad, Pivljanin Bajo, Podrugović Tešan, Popović Milorad, Popović Predrag, R Radović Amfilohije, mitropolit, Radonjići, guvernaduri, Radončić Fahrudin-Šeki, Rakočević Donko, Rastoder Šerbo, Rašković Jovan, Romano Serđo, Ruso Žak Žan, S

Savić Milisav, Samardžić Nikola, Sveti Đorđe, Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Petar, Sveti Petar Cetinjski, Sveti Sava, Selimović Meša, Sinđelić Stevan, Solana Havijar, Stanić (Novica), Stanković Bora, Starac Milija, Strugar, T Todor Ikov, Tomanović Lazar, Torkquato Tasso, Tuđman Franjo, Ć Ćosić Dobrica, U F Filipović Boro, Filipović (Nedim)Tunjo, H Handke Petar, Hitler A.,(Adolf), Homer, C Cezar Oktavijan, Cerović Rajko, Cimerman (Zimerman) (Voren), Crnojević Maksim, Č Čabarkapa Momir, Čvorović Mitar Čengić-aga Samil, Dž Džingis kan, Džika Mijojkin, Š Šekspir (Viljem), Šeherzada, Šešelj Vojislav, Šijaković Bogoljub, Šoć Dragan, Štedimlija (Savić Marković), Šćekić Radenko, Šćekić Slavoljub, Šćepan Mali, Šćepanović Mihailo, Šuković Darko

245

S A D R Ž A J: Predgovor............................................................................................................... str. 5 - 8 Uvod......................................................................................................................str. 9 - 14 . Novak Kilibarda u „ratu za mir” protiv Novaka Kilibarde u „evolutivnom hodu vremena i promjena”............................................................................................................str. 15 -107 Metastaze Novakovog političkog zaokreta - Od „velike Srbende” do najcrnogorskije političke be(n)de..............................................................................................str. 109 - 239 Izvori i literatura...............................................................................................str. 240 - 242 Registar ličnih imena, bez navođenja broja stranice........................................str. 243 - 244