Kemal Mahmutefendic Roman o Novcicu

7/22/2019 Kemal Mahmutefendic Roman o Novcicu

1/53

1

Kemal Mahmutefendi

ROMAN O NOVIUza djecu i odrasle

"Pa ja i nisam ja, konano, vesam ja samocono to su ljudi, to oni hoe i ele. Zar

nije taako?A ja, kad bih odluivao, iskreno vam kaem, bio bih neto sasvim drugo, ili ako

bih se odluio da budem novac, novi, onda bih sluio samo... ali da vas ne gnjavim time

ta bih ja elio, jer je to meni nemogue, barem meni, noviu koji je stvoren da slui a neda odluuje ta hoe a ta nee".

Novievo mudrijanje

DIO PRVI

I

Tup-tup-tup udarilo me je neto pravo u tjeme. Nisam znao ta se deava. Ali,klizio sam naprijed, sa istim, drugim noviima. Jedan po jedan, u dugoj jednolinojkoloni. Bilo je ak i veselo, mada neizvjesno kud to mi idemo.

Okrenuo sam se lijevo i desno, pogledao naprijed i nazad da vidim od drugih, istihtakvih novia, ta oni misle: kud idemo? a ono to sam vidio nije ni najmanjeodgovorilo na moje izgleda suvino pitanje.

Bilo kako bilo, ja i moja braa, svi ti skakutavi novii, stigli smo konano do jednogstranog otvora padajui jedan iza drugog u jednu bezdanu rupu, iz koje je odjekivaotako jak zvon da bi i Boije ui zacijelo zagluile.

Vidim odjednom kako sjajim udnim i neobjanjivim sjajem koji me je proimaou itavoj zapremini i obujmu. Sve oko mene ogledalo se u tom mom sjaju, nasmijeeno inekako veselo. Veselo to postoji, i ja veseo to se to, tako radosno, ogleda u meni obinom, najobinijem noviu. A da, vjerujte, nisam jo znao ni kako mi je ime.

Neije bijele i, ini mi se, mekane ruke prihvatie mene i moju skakutavu brau slagale su nas u kupe, ini mi se, po stotinu, moda i vie, a moda i manje. Ali smo, sada,stajali jedan na drugome i ekali strpljivo ta e dalje da bude sa nama.


2/53

2

II

Presloili su nas, ve slijedeeg trena, u nekakve platnene kesice, a te kesice,miriljave na nekakvu ugodnu prainu, stavili u jo vee kese, pa ih zavezali i hitnuli tkozna gdje samo znam da je tupnulo. Oko mene je bio mrkli mrak i tupi odjek onih mojihsrodnika oko mene, a potom je sve skupa krenulo, barem mislim da je krenulo, negdje,nekamo, Bog bi znao kuda a i zato. Nisam znao ni tko sam, ni emu u sluiti, a o ciljukuda me voze, o njemu ni sanjati niti nagaati nisam mogao. A ekalo me je mnogo toga.Ali, polako: itav roman je pred nama; neemo ga, valjda, ispriati u dvije-tri rijei!

Dugo i previe opirno bi bilo da priam kud sam sve zatim iao tamo-amo, gore-dolje, i sve tako bespomono i preputen volji nekoga drugog, posve nepoznatog. U stvari,nije mi bilo nimalo drugaije nego mojim drugarima, istim noviima ija sam metalna,sjajna tijela osjeao oko sebe i uz sebe.

ta da priam, naao sam se u jednom malom mjestu, u njegovoj banci, u koju sunavraali obini ljudi, seljaci, inovnici i domaini. Okolo, kroz iste prozore, vidjela suse blago zatalasana polja, zelene ume i rijeka i mnogo potoka koji su, vijugajui, teklikroz rosne trave i oko kao sir bijelog stijenja. Bez obzira to sam bio strpan u vreu, sadrugim noviima, vrjednijim i manje vrijednima, ili u ladicu odakle me je mogao dobitisvaki posjetitelj mjesne banke, sve vrijeme provedeno ovdje, do mojih "uiju" dopirali suzvukovi mjestaceta, toliko mi ugodni i prijatni: lajanje tenadi, kokodakanje ivine,hujanje vjetra, cika zaigrane djece i, povremeno, sirena sa vatrogasnog tornja, kao izvonjava sa crkvenog zvonika.

Ali i to ne potraja dugo. Jer, zna se, novije novi, i, prirodno, on se ne zadravadugo na jednom mjestu, pogotovo ako je u banci, zar ne? Jednoga dana, jednostavno,naoh se u jednoj uljevitoj ruci, za koju prvo pomislih da je muka, ali ne proe malovremena pa uvidjeh da je ta ruka pripadala jednoj krupnoj seljakinji obuenoj u arene iiroke haljine, koja je ivjela u okolici i, kako u kasnije vidjeti, imala itav buljuk djece.

III

Djeca, i ja, novi, meu njima! Noviza koji se moe sve kupiti eerno lizalo,sladoled, olovka, slikovnica i tko zna ta sve jo ne, toliko drago djeci. Da li da kaem

koliko sam bio sretan zato to sam se naao meu svim tim rumenim stvorenjima koja metoliko ele i trebaju? Uostalom, kao to su i svi oni bili prezadovoljni to sam se i ja, eto,naao meu njima. Jest da nisam bio ba nekakve velike vrijednosti, ali to je tu je,dobar sam i ja kad nema boljega; nas vie malih moemo biti vrjedniji skupa nego jednanovanica.

Ali, avaj! Ja se hvalim onim to e me toliko rastuivati, a to je da ja, ovakav kakavjesam i emu sluim, moram putovati i svakog asa mijenjati vlasnika, pa taman se radilo


3/53

3

o djeci koja su mi toliko draga i mila i sa kojima bih, da nisam sluajno novac koji sekupuje, najradije ostao zauvijek. Ali, to je, tu je mora se biti ono to jesi i za to sinamijenjen.

Koliko sam proboravio kod seljakinje i njezine zdrave djece?Onoliko koliko sam morao ostati. A to je bilo do onog dana kad je seljakinja,

pokupivi sav novac iz svog ogromnog novanika, htjela da kupi neto svojoj djeci, kojasu znala da im njihova majka uvijek donese ono to oni ele i u svojim najdubljimsnovima.

IV

Kilogram soli, kilogram eera, makaroni, ria... za svako dijete mirisna jabukauvaljana u teni eer i dovienja, bolje zbogom, dragi moji sluajni prijatelji, odoh ja,ali, vjerujte mi, nikad vas neu zaboraviti, kao to sigurno neu zaboraviti ni sve one koji

me ekaju, ma tko bili, na mom toliko vijugavom i neobinom putu, ali nadasvezanimljivom.Dakle, najednom se naoh na drugom mjestu; kad se osvrnuh oko sebe, vidjeh da se

nalazim u jednoj uskoj ladici u kojoj se osjetilo na praak, ako se ne varam, protivmoljaca. Otvoreno da kaem, bilo mi je posve neprijatno, guilo me je neto, a usto ladica

bijae ili uska ili je u njoj bila velika guva uslijed mnotva novca.To bijae u jednoj maloj ali pretrpanoj radnji u nekoj uliici koja bijae u centru

varoi.No, ubrzo sam se snaao; poto je drugo bilo veliko i aroliko, odmah sam se

upoznao sa mnogima, i krupnim i sitnim noviima. Bijo ih je razliitih. Neki noviibijahu naprasiti, neki opet blagi i prijazni, dok ih je bilo tako tunih da sam mislio kakoim se niim ne moe pomoi.

Danju smo otjecali i pritjecali. Jedni su dolazili a drugi odlazili, prvi tko zna otkuda,a drugi tko zna kamo.

Moete samo zamisliti ta jedan obini novimoe osjeati kada ga svakog trenajedna ruka moe uzeti i predati novom vlasniku, a tko je on, to sami Bog moe znati. Nekimeu nama, oni osjetljiviji, svaki put kada bi se otvorila ladica, putali bi iz sebe netokao jauk, ime bi izraavali ono to su osjeali rastajui se sa dojakonjim prijateljima.Zato su nam noi bile mnogo drae od dana, osim ako dan nije bio neradna nedjelja. Tada

bi se svi opustili, pribili jedni uz druge i otvorili svoje due, za koje neki, tako pogreno,kau da su surove i hladne, ak i da ih nema. "Novac nema due", sigurno ste i sami ulida se kae.

V

Elem, u toj ladici bilo je i veselo i tuno, zavisno od vremena i zavisno s kim ste.


4/53

4

Nikada neu zaboraviti jedan novi (ja uvijek kaem novi, kao da su novii samomukog roda, a u toj ladici upoznao sam i mukih i enskih novia, pa, zna se, i djecenovia) koji je bio ensko, koji mi je, pribivi se uz mene, priao svoju posve neobinuhistoriju historiju ljubavi i mrnje. Malo imam prostora sve da ispriam to mi je

pripovijedao, nekad po itave noi, mali novi-djevojka, ali u nekako pokuati. Novije bio kovan (kakva gruba rije!) negdje na sjeveru, u kovnicama gdje je tama i stalno bijeledena promaha. Na svoju nesreu, im se rodio, dospio je u jednu (bogtepita kakvu)

porodicu takvih krtica i, mirne due da kaem, takvih manijaka i tipova na svoju rukuskrojenih. "Svi su bili zatvoreni, namorasti, beskrajno zloesti i, to je najgore krti.krti!

Zna li ta to znai krti? Jesi li ikad imao posla, barem se susresti sa nekim tko jebio doslovno krt? Ako nisi, onda znaj ovo: na svijetu nema vee tame od one koju uovjeku stvara krtost, ili obrnuto, krtosti koja u ovjeku stvara tamu. E, moji prvivlasnici bili su takvi krti, krti, krti. A ja, ta u novi, k'o novi nita mi drugo

nije ostalo nego da se povinujem tom njihovom bogohulnom poroku. Jer mi novii,novac, smo prva i najvea rtva te krtosti svakako ako se izuzme ovjek, koji tu krtoststvara i postaje joj najveom rtvom".

"I bilo mi je ta da ti kaem hladno meu tim ljudima", znala je tuno da kaedjevojka-novi, ispovijedajui mi se u uskoj ledenoj ladici...

VI

"...Tako sam ti se ja zadesila kod tih skroz naopakih ljudi" ispovijedala mi se upovjerenju moja nova, sjajna prijateljica "i jedva sam ekala da promijenim vlasnika,koji bi imao i potenije oi, i meki glas, i topliju ruku od ovih nesretnika". A ja sam jesluao, pitajui se gdje emo, kome emo nas dvoje, ve slijedeeg trena, ko zna, otii,kad toliko razliitih ljudi ima na svijetu u kojemu smo stvoreni, da ne kaem proizvedeni,runo je kazati: iskovani. I stiskao sam se, obuzet tim mislima, uz bljetavi novi-djevojku, zareui se da je nikad, ma ta bilo sa mnom, neu zaboraviti. I, kako vidite,nisam je zaboravio, bez obzira ta se sve kasnije deavalo sa mnom. A deavalo se tolikotoga, to ete i vidjeti.

I jednoga dana zbogom ostaj moja prijateljice, tuna moja, i mogu samo da tipoelim vlasnike koji e biti bolji od onih uz koje ti je bilo i teko i muno, one koji e te

poteno stei i koji e te isto tako poteno upotrijebiti! Jer naa sudbina, nas sjajnihnovia rasutih na beskrajnom ljudskom nebu poput zvijezda, je tako neizvjesna kako sene bi mogla opisati ni u stotine, hiljade knjiga, a ne u jednoj.

Pa mi i jesmo da putujemo, da sve vidimo, da sve osjetimo, i dobro koliko i zlo jersmo zato i stvoreni: da budemo zajedniki zbir svega onoga, ili barem veine od toga, to

je ovjek, njegov rad, njegove elje, potrebe, snovi, pa bogami, zna se, i poroci!


5/53

5

VII

"Aha, ha kakva lijepa parica! Pazi samo kako svjetluca! Kao oi na kipu naegsveca zatitnika! Lijepo u s njome u kesicu, pa kesicu u njedarca, gdje je najsigurnije!Ah, ah! Slava Bogu na nebesima, a dok ima na nebesima, bie i na zemlji, u kesici, unjedrima!"

To to ste uli popijevala je, obuzeta sreom, kao kost, poput jesenske grane, suhastarica, drei me ispod svojih sitnih, mirkavih oiju. Sjedila je na jednoj stijeni pored

puta to vodi prema njezinoj kui, u stvari, jednom starom mlinu. Tog dana je bila ugradiu i, ko bi znao kako, jednostavno sam se obreo u njezinoj smeuranoj ruci to mi-rie... ko bi sve znao na to mirie ruka jedne babe.

(Vi koji me paljivo sluate, morate shvatiti kako su putevi nas novia najee takovijugavi i tako neizvjesni, kao i tako brzi, pa mi je nemogue da vam svaku stanicu na tim

putevima ne samo opiem vei samo spomenem, te vas molim da primite moje izvinjenje

za nagle skokove u prianju. No, nadam se kako e vam moja pria, i pored svega toga, nakraju ispasti i cjelovita i jasna, pa tako i interesantna.)Tako starica, izaavi iz grada, sad sjedi na jednoj stijeni obrasloj zelenom, vlanom i

mekanom mahovinom, na putu za svoj mlin, i gleda u mene svojim oima koje su takveda me i plae, a i nasmijavaju istovremeno.

Malo kasnije, poto me je strpala u neku masnu krpenu kesu, vrsto je zavezavi itutnuvi u svoja njedra, evo stupa moja baba puteljkom pored potoka, kao kakav general

ponosna, a ja, ja sam u njezinim njedrima i pitam se, obavijen nekom nerazluivomtamom, zdvajam ta li e sve dalje biti sa mnom. Zaguljivo mi je, pravo da kaem, uz tonjezino nitavno tijelo, od kojega prosto ujem kripanje kostiju pri svakom njezinom

pokretu, a i udaranje njezinog starakog srca kao kakav stari sat dopire, ako mi doputateda kaem (jer samo sam metalni novi!) do moga uha. Ali mi je, ne znam zbog ega, izabavno, pa i smijeno. Donedavno u banci, u istoj lanenoj vreici, a sada u uvehlim

babinim njedrima! Ne ini li vam se kako je sudbina nas novia zbilja udna i neobina?A moja prijateljica gdje li je ona sada: u kojem li je novaniku, u kakvom je sad depu,ili moda i nju siroticu neko nosi u njedrima kao evo mene ova baba? Jesu li i njezinemisli smuene kao to su moje sada? No, uzaludno se pitati, treba krenuti dalje, kud nasnaa skitalaka sudbina novia nosi, zar nije tako?

O, evo i babinog mlina, oronulog i u se uvuenog, pa izgleda kao da bi najradije u

zemlju propao od neke svoje uroene skromnosti ili straha od svega.

VIII

A da, i to vam nisam rekao: u babinim njedrima, u onoj njezinoj masnoj kesi, kad semalo snaoh, ugledah jo svoje sabrae, razumije se, zbog babinog siromatva, ne baneko mnotvo. Tu, u ljepljivom smotuljku, dakle zatekoh: jednu novanicu tako


6/53

6

ispresavijanu i toliko staru i izmuenu od upotrebe, da ju je bilo alosno pogledati. Ali,koliko god joj je isflekano tijelo bilo nemono i u posljednjoj fazi raspadanja, toliko je tastarica od novanice, uz koju sam se naao, bila puna iskustva i duhovitosti. Neke njezineale, koje je izgovarala poluozbiljno, kao i pojedine dogodovtine iz svoga ivota nikadaneu zaboraviti. U babinim njedrima ta stara, iskusna novanica, zna se, zauzimala je

poasno, kraljevsko mjesto. "Samo da me ne uva za svoj pogreb", govorila je u svomaljivom tonu novanica-kraljica, "onda mi nema spasa u ovoj zaguljivoj rupi od njezinihnjedara. I ja sam stara i bolesna, i potreban mi je svje zrak. Ponekad poelim da se to

prije naem makar i u grobarevom depu." Na te njezine rijei bismo se svi nasmijali, dokje novanica, kao i uvijek, ostajala ozbiljna. (Ali, kako emo vidjeti kad tome doevrijeme, ni novanica, kao ni svi ostali stanovnici babine kese, nije otila grobaru, venekome posve drugom, ali, polako: pria ne bi bila interesantna kada bi se odmahispriala.)

Oko ispresavijanog tijela stare novanice redom smo nagurani: prvo ja, mene ve

znadete, do mene je jedan udan novi, niko mu ne zna porijeklo, pa niti vrijednost, alitako kaiperan i ohol da se to kazati ne da. "Ko zna odakle je ovaj dolutao, moda prekomora?", svi su u udu gledali jogunastog neznanca, bogzna, moda vezastarjelog i bez-vrijednog. Bila je tu jo jedna novanica, zapravo dvije iste, jeftinije od one stare a tolikosline da se nisu mogle razlikovati, tako da smo ih smatrali roenim sestrama, to onemoda nisu ni bile. One su se opet stalno kikotale, mekoljile i neto jedna drugoj, u

povjerenju kao iparice, na uho aptale. Drugi su bili oito ljubomorni na tu njihovumladenaku samodovoljnost, pa su im stalno neto prigovarali. Ali posebna pria bijae

jedan srebrenjak. Da ste ga samo vidjeli, i vi biste se sigurno nasmijali! Taj srebreni ovo,otkud samo zapade babi mlinarki? bio je tako zamazan patinom, prljavtinom, ime li,da je, kako da vam kaem, djelovao kao neki stari lopov, podvodai sjecikesa, da se nijemoglo rei je li mu lice odavalo vie klovna ili prepredenog, u stotinu voda prekuhanogkriminalca. A tek kad bi progovorio, tad bi nastajao opti urnebes. Bio je to neki govorzamijean od svih jezika, i to tako zamijean da nijedna cijela rijenije pripadala jednom

jeziku, vebi taj vremeplovac znao u jednu rijestrpati po nekoliko jezika. Po tome me jepodsjeao na one udne direktore cirkusa i luna-parkova za koje nikako ne moete znatiodakle su. To o tom srebrenjaku vam je sigurno dosta nerazumljivo, ali ko vam je kriv paniste novii kao ja, da doivite tako neto!

Uglavnom, to da kaem, u babinoj kesi bilo je, mada zaguljivo i ne ba sa

najprijatnijim mirisima, vrlo interesantno. I ivo, to je suprotno dosadi.

IX

Moj spisak prisutnih svakako bi bio nepotpun, pa i nepravedan, ako bih ispustio i onemeu nama za koje se ne bi moglo pouzdano kazati emu zapravo slue i koliko u stvarivrijede. Tu je bila jedna igla, elina, malo zakrivljena, koja nas je znala, okreui se,


7/53

7

iznenada i bolno ubosti pa smo je stalno drali na oku. Pa nekoliko zamrenih smotuljakaraznobojnih konaca, od kojih su nas vlati znale kakljiti, budei nas iz sna. Te jedna sjajnakopa, stara i iskrivljena, ko zna emu treba da poslui babi. Bila su tu i dva kamenia,crna i glatka kao iz rijeke da su izvaena. A o dvije duge i sijede babine dlake da vam negovorim: toliko su na sve nas neprijatno djelovale, pa smo se neprestano odmicali od njih,ali bezuspjeno. Trunja svakakvog porijekla bilo je na sve strane, prosto smo morali da gastresamo sa sebe: zrnca pijeska, orunjeni komadii svijee, isitnjene borove iglice,

potpuno suhe mrvice kruha... I jedno kotano dugme sa svoje dvije rupice kao dvazauena, nepokretna oka i ono se smjestilo u nae areno drutvo, da uvelia sve ovosezamsko bogatstvo nae babe.

Umalo ne zaboravih: i komadiogledalceta bio je meu nama. I da bijae svjetlije ukesi, svi bismo se u njemu ogledali, no, moda je i bolje to nismo jer, ruku na srce, bilonas je tako runih meu nama.

X

Kod babe je bilo veselo.Baba je imala maora, crnoga Groma, sa kojim se po itav dan svaala, a vidjelo se,

nije mogla bez njega. "Grome, munja te ubila!", vikala je baba povazdan u mlinu, izamlina, uz potok, na mranom tavanu, a crni Grom kao da se smijao ludoj babi ne samosvojim brkatim ustima, ve itavom svojom sjajnom, kao no bez mjeseca i zvijezdacrnom dlakom.

Tako po itav dan "Grome, ne!", "Grome, prokletinjo!", "mar, Grome!" i sve tako.A nou se sve smiri; Grom sanja ko bi samo znao koje svoje vraije snove; baba sanja,

puhe, jei i svaa se sa nekim i u snu; jedino je budan potok, neumoran u svomplahovitom toku; budni su i mievi u starom zidu i ispod trulog poda; a mi, u babinoj kesi,koju je ona iz svojih njedara metnula u jednu ladicu starog, kripavog kredenca, esto

bdijemo po itave bogovetne noi. Prie ispriane u toj ladici bile bi dovoljne da senapie, recimo, nova "1001 no". I neka mi ne kau neki tamo kako je dosadno i pusto uovom svijetu, kad i jedna obina, zakrivljena igla moe ispriati tako interesantne prie osebi i drugima, kada jedno najprostije dugme od kosti moe da vas rastui do suza inasmije isto tako do suza a novanice i novii da vam ispriaju takve udne prie, davam se usta razvale od zapanjenosti.

Spava baba (na nekom starom sanduku, koji joj slui kao leaj), spava Grom, sadovdje, sad ondje, nikad mu se ne zna, Mjesec plovi nebom, potok grgolji po kamenju,izmeu usnulih trava, mievi se razmahali na sve strane, posljednji grumen ara kilji iz

pei i lii na dragocjeni dijamant skriven u pepelu a mi, u kesi, u ladici, vezemo livezemo: svak svoj tako razliit, a ipak tako povezan ivot.

I tako bi to s milou Boijom trajalo ko zna koliko dugo i ko zna koliko razliito aisto, da jednog dana, jedne noi ne doe sjena... Tada smo mi iz kese promijenili


8/53

8

vlasnika. Ali polako. Ko uri, vrat slomi; ili, preskaui i brzajui, skrpi, sklepa loupriu? Jer ne kae se daba: strpljenje je majka... majka... de, de, recite: ega je majka? pane mogu vam ja sve kazati!

A sjena: ona je bila visoka i crna. Krupna. Tiha. Opasna. Kao da je stog sijenaprohodao, ili kakvo stablo. Ila je, te tamne noi, pravo od ume, tog crnog zida odmnotva gustog drvea...

Baba ni sanjati nije mogla. A Grom? on je ionako, i u najdubljem snu, uvijekpripravan na skok i bjekstvo. Zaudo, jedino smo mi, stanovnici babine kese, netoosjetili, valjda jer smo novci? i, stiani, ekali ta e se desiti. Zarobljeni, zavezani,nemoni da bjeimo, stiskali smo se jedni uz druge iglu smo i dalje drali na oku, zna sei zato.

Zakripale su stepenice koraci nevidljivog. Jedan, dva, tri. Zaustavio se. eka.Jedan od onih konia dohvatio mi je lice, ali, pokakljen, ne usuujem se napraviti ninajmanji pokret. Stara novanica pretvorila se u bezoblini smotuljak. Sestrice-novanice

zagnjurile se jedna u drugu. Gledam: srebrenjak sav pocrnio. Svak kao da hoe pobjei usebe. Jesmo li tada dobro znali ta e se desiti naoj babi, a i to avaj! da smo mi tomeglavni razlog?

XI

Grom je dipio, pa kroz jednu rupu u zidu izletio u no i, obnevidio od straha,pljusnuo pravo u ledeni potok, neduno posrebren mjeseinom. Baba je uspjela jo samojednom punuti u snu, na onom svome sanduku, prije nego to je dobila snaan udarac uglavu, od koga su joj se sve zvijezde, koliko ih ima, stropotale s neba. I dok je Grom,natopljen vodom kao crna vunena arapa, strugao uz drugu obalu samo dalje, sve dalje!

u naherenom, do maloprije usnulom mlinu nastao je pravi urnebes. Pokustvo se ruilo,staklarija lupala i prskala i odjekivali takvi zvukovi kao da je, evo, nastupio smak svijeta.Babin se glas nije uo ko zna ta je bilo s njome. Mi u kesi utisnuli se jedni u druge,

bezmalo nismo ni disali. Podnice su kripale pod tekim koracima, i po tome smo znalikuda se pakleni neznanac kretao. Eno ga, sad je u onom oku gdje na zidu visi babinokandilo; sad je kod babinog sanduka, otvara ga, i iz njega izbacuje stvari ali gdje je

baba, zar nije vie na sanduku? i sad je ovdje, sad ondje; koraci najednom nestaju, inise da je izaao napolje, ili moda stoji, mraan i straan, premilja na sred sobe, oima

pretrauje prostoriju; i huk potoka se uje kroz nastalu tiinu... Najednom, evo ga, kreeprema nama, prilazi kredencu, grubo otvara staklene kapke, staklo cijukne, prebire pogornjim rafovima, oljice drhture pod njegovim rukama, jedna se stropota i bolno razbi u

paramparad dakle, nema onoga to on trai zatim se ustremi na ladice, otvara jednu,drugu, treu a, evo krajnjeg cilja sveg ovog rusvaja!

Gruba ruka prosto je epala nau kesu.No, brzi koraci, disanje kroz nosmo, u njedrima lopova i pljakaa, bjeali ko


9/53

9

zna kojem cilju nas je sudbina namijenila???

XII

Dok je maak Grom, sav drhtei od repa pa do brkova, sjedio u nekom grahu, amjeseina mu se ogledala u uasnutim oima da je mogao govoriti, sigurno bi se upitao:"Boe dragi, ta ovo bi?" onaj razbojnik se dugim koracima udaljavao od mlina

potonulog u zloslutnu tiinu. Naravno, u njegovom depu smo bili mi novanice i sitninovac, sve babino bogatstvo, glavni i jedini razlog razbojnikog upada u mlin. U depu,dubokom i mranom, neto je strano smrdjelo i sve nas guilo.

Kamo idemo? To od nas niko nije mogao znati. Sad smo u posjedu ovog mranogrmpalije, i to bijae jedino u to smo svi skupa bili sigurni. Mi smo sad njegovi, on je nagospodar (jadni mi!), ali, ta objanjavati, novac si onog u ijem si depu, pa ma koliko on

bio smrdljiv i odvratan, zar ne?

Uglavnom, babe vie nema, Grom je nekamo pobjegao, mlin je tih i pust kao grob, anaa ladica u tom grobu razvaljena i baena na pod."Nije ovo nita, dragi moji, prema onome to sam ja sve doivljavala", tiho, svima na

uho proaputala je jedna novanica iz mraka. "Mijenjala sam vlasnike i u tui i u ljubavi,ako me razumijete. Nekad sam bila i krvlju poprskana, a nekad, bogami, i suzamanjenosti zalivena. Ali, ta se moe, kad nam je namijenjena takva sudbina: biti i uzovjeka-zvijer i uz ovjeka-anela i sluiti predano, bez pitanja, obadvojici!"

Uini mi se da na te rijei neko tiho plae. Ili mi se to samo uinilo.A za to vrijeme, opasni dep, tijesno pribijen uz razbojnikovo tijelo, je koraao,

koraao, sve dalje i dalje.Nismo ni u zadnjem svom snu mogli sanjati ta e se desiti veslijedeeg trena. Ali,

polako, zato uriti.

XIII

Prvo smo uli neko bujanje. Liilo je na um rijeke.Sve jae i jae. Je li pljaka stigao do neke rijeke, do potoka, kakve vode? pitasmo

se, nagaajui, stiani toliko da se moglo uti kako nam neto to bi srcem mogli zvati kuca.

I u tom nagaanju: voda je nije voda, najednom se desilo neto to nam jeprekinulo svaku sumnju. Voda je poela da prodire u dep, i svom silinom da ga natapa.Ubrzo je dep bio pun vode, sve vie i vie! Voda je bila svud oko nas. Za nas koji smo

bili od metala, manje-vie, ali papirne novanice su trpjele prave paklene muke, upijajuivodu i guei se od nje, svaki as oekujui da se ponu raspadati.

A za to vrijeme tijelo razbojnika poe se trzati, bacati, kao da ga razvlae stotinecrnih avola (koji su doli po svoje?!) Mi smo, u tom njegovom bjesnilu, bili bacani tamo


10/53

10

i amo, gore i dolje, udarani i lijevo i desno, strugani, gnjeeni, stiskani uz neto tvrdo, dokje voda bila svud oko nas, tako da smo bili vepotpuno potonuli u nju.

Tek kad zausmo krkljanje, viku i zapomaganje, bi nam konano jasno na opakigazda se utapa. Poao preko rijeke, no je, a matica ga zanijela, kliznuo se, ili propao uneki vir, i svakog trenutka mu je kraj. Kazna, sudbina, sluaj?

I u tom njegovom hrvanju sa smru, koja ga je epala u svoj zagrljaj, svaki od nas udepu gledao je kako da spasi samoga sebe. Spaavati drugog, nije bilo mogue.

Ja sam se, u stisci i lomatanju, prevrnuo nekoliko puta i gle uda, ta vidim! ispadoh iz depa u vodeni mrak, gust, uman, leden, ali ne vie zarobljen.

Polako, lagano lebdei, padao sam, tonui, dolje, prema dnu.A iza mene ostali su svi koji su do maloprije bili sa mnom, i sa mnom dijelili istu

sudbinu. ta je bilo s njima, nikad doznati neu, niti mogu.Razbojnik? Njemu sam elio samo jedno: neka se na nebu, ako postoji neto takvo,

nae sa babom, koju je moda ubio zbog novca. Baba pravednica e, tada, sjediti na

prijestolju kao ista dua, a razbojnik, izubijan ovim kamenjem u rijeci, podnaduo,iskolaenih oiju i modar, prii e skrueno babinom prijestolju i moliti za oprost imilost!

DRUGI DIO

I

...Tonui lagano, propadajui sve nie i nie, obavijen vodenom tamom, ostavljajuiiza sebe sve ono to mi se desilo, konano stigoh do dna rijeke. Ni previe dubokog, kakoocijenih, a niti ba plitkog dna, ali, eto, ipak dovoljnog da se onaj nesretnik, kome ni licenisam vidio, utopi i tako okaje sve svoje grijehe, kojih, zacijelo, nije bilo malo.

Dno bijae pjeano i ljunkovito, koliko vidjeh, smjestivi se izmeu dva obla, umraku svjetlucava kamena na sitni, biserno-bijeli i isti pijesak, koji se, pod vodenom

strujom, neprestano mekoljio kao da je iv.Eto, iz depa smrdljivog i mranog, a prethodno iz ladice, koja je mirisala na trave ipokoji babin bajati lijek, dospjeh ovdje, u ovoj noi razbojstva i smrti, na dno rijeke. Pravipravcati roman, zar ne, ne znam zato mi ba to pada na pamet kako bi to mogao nekonapisati, tu zanimljivu storiju o meni, noviu, sitnom i beznaajnom, kao to je,vjerovatno, beznaajno i sve na ovome svijetu u kojem malo postaje veliko, a veliko malo,ko zna ijom li voljom?


11/53

11

Gdje li su sad moja sabraa, oni metalni novii i one papirne novanice koje je babautedjela sigurno otkidajui od svojih usta? Jesu li i oni negdje, ovako kao ja, na dnu, ilisu, ne daj Boe, ostali zarobljeni u depu onog razbojnika, kojeg sada voda nosi ili ga jevezakaila za neku granu, moda i uklijetila izmeu dvije stijene? I isto mi doe dazaplaem, gorko zaridam u svojoj samoi; ali kakva korist plakati kad e mi suze, im se

pojave, ova hladna i plahovita voda saprati kao da ih nije ni bilo. Tako sam patio dubokou svojoj dui, suzdravajui suze, a ustvari zamiljao kako je itava ova rijeka rijekamojih suza. Za one manje osjetljive, pogotovo one koji to uopte nisu, a takvih je mnogovie to mi koji pripadamo svijetu novca predobro znamo ovo to sam rekao o suzama,

bojim se da nee biti ni malo uvjerljivo, ali svejedno. Jer, opet je na kraju lake onima kojiplau. Zato je to tako, ne znam, nisam toliko pametan, ali tako osjeam.

Zaspao sam obliven suzama cijele rijeke.

II Prvo je jedna kucnula svojim glatkim nosom. Prethodno, prije nego to se usudilaprii, kruila je oko mene, nepoznatog, sjajnog i vjetakog meu kamenjem, u sitnompijesku, napravivi nekoliko opreznih krugova. Sigurno se pitala: otkud ovaj ovdje, juer,prekjuer nije ga bilo? Valjda kada je vidjela da sam bezopasan, prila je, lagano njiuirepom, i kucnula me svojim glatkim nosom. Moda je pomislila da sam, ne daj Boe,dobar i za jelo. Ako jeste, morala se odmah predomisliti. Ali, nije mi moglo promai,znatielja je nije naputala. Potom se pojavila druga, za njom trea, i uskoro se sakupilocijelo jato, moje novo riblje drutvo. Neprestano su kruile oko mene, zagledajui me i

povremeno kuckajui svojim nosevima. Ne znam zato, ali ni jednu rije nisu izustile.Jedna je ak bila toliko hrabra da se u svom nestrpljenju zaletjela i okrenula me na drugustranu. Valjda je htjela znati da li se neim pridravam za pijesak, nekim nogama, rukama,kakvim korijenom, ili sam moda i zalijepljen za dno. Kad vidjee da svega toga nemam,niti se pridravam za tlo, ohrabrene, sve se sjatie oko mene, i tada tek poe pravidumbus.

Okretale su me, prevratale, vukle tamo i amo, i sve to im je predstavljalo pravuzabavu. Kako im viknuti "prestanite ve jednom!", kad me ne bi mogle razumjeti, jer,kako sam ve rekao, one nisu imale svoj govor. Ili su imale nekakav, riblji, ali koji segovori nekim drugim nainom od moga. Tako sam im se prepustio, u nadi da e im sva ta

igra dosaditi i da e me konano pustiti na miru u svem ovome mome jadu. Tako je i bilo.Kako su dole, tako, kao na neiju zapovijed, i odoe tiha kolona glatkih riba.Ja odahnuh. Samo, koliko mi je ovdje jo boraviti? Jer ja, ipak, nisam stvoren,

skovan, za ovaj mrtvi spokoj na dnu neke rijeke, vemoja je sudbina da budem meuljudima, u njihovim rukama, u depovima, novanicima, u sefovima u banci, u ladicama,u jastucima, da se oko mene svaaju, pogaaju, dogovaraju, jedni druge varaju, lau,

pomau jedni druge isto tako, sve u svemu, da je oko mene guva, mete i galama na to


12/53

12

sam navikao i za to sam stvoren. A ovo sada u meni je neto kukalo niti sam kamen,niti sam pijesak, riba nisam, a bogami, niti sam ono to bih morao biti, novac, u ovojvodenoj pustinji.

A i pijesak je, stalno noen vodenom strujom, poeo, malo po malo, da me zasipa.Strah me je da e mi ovdje biti grob.

III

Jednoga dana, ne znam kojeg od one noi kad ispadoh iz razbojnikovog depa inaoh se ovdje, na dnu rijeke, odjednom se voda zamuti oko mene, nasta straan tropot,liilo je na smak svijeta, i tik pored mene, mogao sam dobro vidjeti, pojavie se konjskakopita i guste dlake iznad njih. Znai, konji su gazili preko rijeke.

Uvukoh se u sebe pred ovim zemljotresom. Ali ne potraja dugo. Kako dooe, tako iodoe. Zavlada mir. Ponovo utonuh u sebe.

A jednom opet bilo je, ako se ne varam, ljeto; ne bih znao rei koliko sam veovdje, na dnu rijeke naioe neki Cigani. Mnotvo njihovih nogu, bosih, crnih i hitrih,gazilo je rijeku na ovome mjestu. Neki me i dohvatie svojim skitnikim nonim prstima,ali, sreom ili nesreom, to vi sami odredite, ne primijetie me. isto me je uzbudilanjihova ivost, i neka nesalomljiva nada kako ih eka neto tamo, na kraju njihovog puta,unese radost u ovo moje mrtvilo. I dugo poslije njihovog iznenadnog prelaska ovimgazom, do mene su dopirali njihovi glasovi iz daljine, i njihov smijeh, dozivanja.

Potom sve utihnu. Meni ostade moje sueno dno, ribe, sve rjee, sitni pijesak, kojistalno prijeti da me malo po malo zatrpa, ujednaen um zeleno-modre vode... moja

beznadena samoa.Ali, eto, ipak ne bi sueno da ovdje ostavim svoje metalne koice. ta se, dakle,

desi pa sam bio izbavljen iz svoga nimalo slavnog poloaja? O tome, vi koji me pratite, uiduoj glavi.

IV

Kad sunce izgrija i poe zlatne mree svojih niti sputati u rijeku sve do samog dna,grijui ovo vjeno ledeno kamenje oko mene; kad njegove zrake doprijee i na moje jouvijek sjajno lice, te sve postade arobna ljetna bajka to dira do suza pojavie se djeca.

Prvo to uh bili su njihovi veseli glasovi, koji do mene dopirahu sa obale.Dovikivali su se, zadirkivali jedni druge, po svemu, doli su na rijeku okupati se."Ja neu jo, voda je hladna", ciao je jedan glas izmeu mnotva."Slobodno, ba je ugodno", drugi ga je nagovarao."Dri se pliaka, opasno je ii prema sredini, voda bi mogla da te odnese", neki, po

svemu stariji glas ga je opominjao."Doite svi u vodu", zvao je neko izmeu njih.


13/53

13

"Kasnije, kasnije!", ciktao je jedan tanjuni glasi.A ja sam za to vrijeme, skupljen u pijesku, sa uivanjem sluao taj cvjetni buket

djeijih glasova, utio i, kao da sam neto slutio ekao.Plivanje, pljutanje vode, dozivanje, pocikivanje, sve se to rasprostirale na sve strane

uz rijeku, niz rijeku, nad vodom, ak dopiralo i do mene, pribliavalo se i udaljavalo,gubei se u gustoj umi na drugoj obali.

...Odjednom su se preda mnom u vodi nala dva iva oka, irom otvorena,razrogaena, gotovo riblja od dodira sa vodom. Nisam se ni snaao, kad me zgrabi jednarumena ruica, podie me sa dna i istovremeno me ponese uvis.

"Vidite, vidite ta sam naao na dnu rijeke! Novi. Samo kako se sjaji. Nekomeispao!"

I dok su se svi okupljali oko toboe sretnog nalaznika, ja sam, otkriven suncu, leaona dlanu jo mokrom kao to sam i sam bio.

"Ne vrijedi bogzna ta", jedan e, po mene ipak uvredljivo, ali, hoe-nee, svakako

istinito."Koliko-toliko, opet je dobar", tjeei se, odgovori moj novi vlasnik."Da je takvih vie, bilo bi koristi", ree neki djeak zaklonjen od drugih, tako da ga

nisam mogao vidjeti. "Moe koja bombona za njega"."Ni bombone nisu loe".A ja sam mislio: koliko je samo ljepe tu na ovom dlanu, dok te sunce grije, a oko

tebe veseli glasovi djece, pa neka te i nipodatavaju i obescjenjuju koliko hoe: koliko jeto bolje nego boraviti u onoj hladnoj, gluhoj vodi u kojoj su jedini stanovnici ribe, kojeitav svoj ivot ne progovore ni jednu jedinu rije, kamoli da neto kupuju ili prodajuznajui emu slui novac!

V

Noviu depu djeaka.To sam ja, a dep nije ni nalik onom razbojnikovom: ne smrdi, ne zaudara niti gui,

nego se osjeti na neke trave i opija bezazlenom radou koja me svega proima, pa mi jeisto i poteno ao to, eto, nisam "tei" po vrijednosti, pa da sad moj djeak, koji me je

pronaao ronei u rijeci, kupi neto vrjednije za mene nego to su obine eernebombone, i to, kako rekoe, samo dva-tri komada.

U djeakovom depu mi je toplo i nekako svijetlo, mada bijah zatvoren. Mirisalo jena sunce, na vodu, ist ljetni zrak. Sve u svemu, veselo. Samo kad se sjetim one smrdljivepeine od onog razbojnikovog depa... Ali, to je sad prolost, kao i sve loe; i to treba toprije zaboraviti. ta bi bilo kad bi se mi novii svega to doivljavamo sjeali! Poludjelibismo, pravo da vam kaem, vama koji pratite moju povijest.

Evo, moj djeak je stigao pred svoju kuu. Okupan je i veseo. Uz to i novi, to jestja, mu je u depu.


14/53

14

"Mama, vidi ta sam naao", vie sa vrata."Novi, kakav novi? Gdje si ga, ne daj Boe, naao?", pita ga majka, a ja ujem

uuren u depu, ne bez ponosa, jer, ipak, o meni je rije."Na dnu rijeke, u pijesku", deklamuje djeak. "Ronio sam i naao ga, ko zna ko ga je

ispustio!""Daj da ga vidim", zatrai majka, i djeak joj prui na dlanu mene."Jest sjajan! Ali ne vrijedi ba mnogo", bez oduevljenja ree majka, na to se i ja i

djeak snudismo ta je, tu je.

VI

Poslije tog razgovora, djeak me je jedno vrijeme zagledao, obrtao, dizao premasvjetlosti, opipavao svojim mekim prstiima a ja sam mu se posluno preputao da bime na kraju ("ta je tu je; bolje bi bilo da je vrjedniji, ali i ovo je dobro", govorile su

njegove sjajne, okrugle oi) ostavio u jedan otvor na zidu u kuhinji, da inim drutvonekim iglama, mosurima konca raznih veliina, jednoj kutijici, valjda od lijekova,kojeemu ije mi porijeklo bijae potpuno nepoznato.

No, osjeao sam se sretnim i, to je najvanije, bezbjednim, daleko od one ledenevode i riba u njoj koje me hladno kuckaju svojim ustima, kao i mjeseine koja me je,nou, sablasno i zastraujue osvjetljavala sa kristalno istog i bezdanog neba. A o sitnom

pijesku koji je stalno prijetio da me zatrpa, o njemu da i ne govorim, znate i sami kolikome je hvatao strah od njega.

A sada neka mi se desi ono to mi se desiti mora u suenom mi skitnikom ivotu!Dani su prolazili. U pitomu kuu ulazili su i izlazili ljudi. Bilo je i ivotinja, maaka,

jedan pas bi povremeno njukao po sobama, dok ga ne bi istjerali napolje. ak bi seponekad uuljala i pokoja koko, lagano, lagano koraajui i prevrui svojim arenim,sitnim oima, kao u snu stojei na jednoj nozi, kao da se sprema poletjeti na svojim davnozakrljalim krilima.

A moj djeak? On je iao u kolu, pisao zadae, itao nekakve knjige, dolazio iodlazio, nekad veseo kao ptica, a nekad opet tuan, snuden zbog neega. Nikad musigurno nije bilo jasno da ga posmatram iz onog svog kuta u zidu, i pitam se: "Dokle u jaovdje amiti? Moj sjaj na laganoj praini koja pada na moje metalno tijelo tamniti? Pa jasam, koliko god bezvrijedan, ipak novac, novi, a za njega se moe, ipak, neto kupiti!"

Znam da je moja briga da idem dalje, da putujem, da traim novog vlasnika, bilanepravedna ta djeak me je spasio iz rijeke! ali, kakav sam ja to novac ako se za menenita ne moe kupiti? To vi koji me sluate recite.

Ali, doe i to: jednog dana, bilo je predveer, a sunana svjetlost na zalasku obilno serazlijevala po tihoj sobi, djeak, kao da ga neko povue na koncu, okrenu se i pogleda

prema onom otvoru gdje sam leao. Gledao je trenutak, dva. Vidio sam da razmilja.Zatim se uputi pravo prema meni.


15/53

15

Ja nemam krvi u sebi, to svi znate, ali neto toplo i uzbuujue potee tad u meni:vrijeme je! I zbilja, mala ruka me izdvoji od svih onih mrtvih konia, igala i nepoznatihkutijica, pa me prinese oima i proapta: "Znam ta u s tobom". Samo to ga ne upitah;"ta?", ali moja nijema usta ostadoe zatvorena. Zatim me strpa u svoj dep i istranapolje.

Mada tu nonisam vie bio u toj kui jer promijenio sam vlasnika ja sam mogaozamisliti razgovor izmeu djeaka i njegove majke.

"Uzeo si, dragi, onaj novi?""Da, mama, uzeo sam ga i kupio neto za njega"."ta si majci kupio? Kola? Bombone? Suho voe na uglu?""Nije za jelo"."Pa, ta je dakle?"

Na to majino pitanje djeak je zastao, i poslije krae utnje, vidno uzbuen,odgovorio.

"Kupio sam stakleni kliker kod Jevrejina Samuela", rekao je pogledavi majku pravou oi.

"Samo kliker?", upitala je majka."Da, samo kliker. Ali, to nije obian stakleni kliker, mama", proaptao je djeak, "on

je aroban. U njemu se vidi...""A ta se to u njemu vidi?", malo se nasmijeila majka."U njemu se vidi... mali, malecki Betlehem. Zvijezde. talica. Ovce. Ona tri mudraca

sa Istoka, njihove sjajne krune. Zatim se vide osvijetljeni prozorii na kuici Josipa iMarije. Sve se to vidi! I jo mnogo vie, pa se ini kao da si tamo, da hoda tim stazama,uje glasove, blejanje ovaca, lajanje pasa, bukanje vode u bunaru... a sve to samo za

jedan jedini, sitni noviizvaen iz rijeke! Zar to nije divno, mama? Reci!""Daj da vidim", zatrai majka.Djeak se mai depa. Izmeu njegova dva prsta bljesnu sitna staklena loptica. On je

podie prema sijalici.Dva para oiju zagledae se u unutranjost klikera. (Ono to su vidjeli, preputam

vam da zamislite; uostalom, kao i ja to sam, sad vekod novog vlasnika, Jevrejina poimenu Samuel, mogao zamiljati.)

"Divno!", uzdisala je majka, "a sve samo za jedan novi! Neka je hvala sluaju tosi ga naao!"

I oni su gledali, gledali i uivali u slici biblijskog Betlehema osvijetljenogboanskom svjetlou zvijezda ispunjenog toplinom raanja i radosti zbog novog ivota...Sve dok im se nije zadrijemalo, kada su morali poi u postelju a ja im, iz Samueloveteke kase, okruen dosad nevienim drutvom, poelio laku no i jo laki idui dan, isve idue dane.


16/53

16

VII

"ta eli, mali?", upitao je trgovac Samuel. "Kupio bih, gospodine, onaj staklenikliker iz izloga", rekao je djeak.

"Koji kliker? Ima ih svakojakih.""Onaj u kojem se vidi mali Betlehem i zvijezde na nebu iznad talice", odgovori

djeak."A, to je onaj", smijeio se ispod svoje arene kapice trgovac Samuel, u gradiu

poznat kao lukav, oprezan i, naravno, sposoban ovjek, izgovarajui svoje rijei sporo itiho, tako da je njegova svaka rijepadala kao kine kaplje po umskom liu. "Otkud ti

ba njega da zapazi?"Tako je tekao razgovor izmeu djeaka i Jevrejina trgovca u njegovoj radnji

pretrpanoj svim i svaim i ispunjenoj mirisima ije se porijeklo, osim da su bili prijatni ineobini, nikako nije moglo odrediti.

A ja sam sve sluao, i ekao smjeten, spreman za razmjenu, u djeakovom depu."A novac? Da li ima novaca da plati svoju elju?", pribliio je Jevrejin Samuelsvoju, kao snijeg bijelu, bradu i iste takve brkove preko uglancane tezge prema djeaku.

"Imam, imam. Evo ga!", djeak me je izvadio iz depa i metnuo na banak."Vidi, vidi, sjajni novi", zapjevuio je Jevrejin ugledavi me. "Da ga malo

pogledam".I digao me je svojom mekom rukom, koja je odisala na duhan, pribliivi me do

svojih sjaktavih naoala koje su mu, poput kakvog jahaa, objahivale pogolem nos."Dobar je", proaptao je kao da izgovara neku tajnu molitvu. "Saekaj, odmah u ti

Betlehem i talicu u njemu i dijete u slami, sve smjeteno u mali kliker, donijeti".Odgegao je do izloga, sageo se djeak je pomno pratio njegove meke cipele, malo

poguvane hlae starog kroja, i njegova staraka, pogurena lea i, evo ga, kliker je biotu, u djeakovoj ruci, na njegovom dlanu, jo udniji, jo ljepi nego kad ga je gledao saulice.

Odmah potom, djeak je istrao na ulicu, dok ja, zna se, ostadoh u udnoj radnji, kodudnog ovjeka. Sudbino, preputam ti se, nosi me dalje!

VIII

Evo me, dakle, dragi moji, u Jevrejinovoj kasi, da li poaenog ili zarobljenog unjoj, to vi odluite.Kasa je teka i masivna, olovna i tuana, sa stilskim vratima koja me svojim oblikom

najvie podsjeaju na ulaz iz pria u svetim knjigama, ulaz u Donji svijet, tamo gdje nemaivih, barem ne ovakvih ivih koji ive na ovome svijetu. Ja u te tamo, nevidljive ive nevjerujem, to je i razumljivo, jer sam novac, a novac je, zna se, vrijednost samo ovogasvijeta. I ne kae se daba: "Niko svoje bogatstvo" (a pod tim se prevashodno misli na


17/53

17

novac) "nee odnijeti sa sobom na onaj svijet". S vama ne znam kako je, mislim da livjerujete u postojanje drugog svijeta? To ostavljam vama. Ali, eto, siguran sam davjerujete kako sam se sada, na svom ivotnom putu, zadesio u tekoj i masivnoj kasistarog Jevrejina Samuela, kamo me je donio, prethodno me naavi na dnu rijeke, jedan

bezazleni i osjeajni djeak, mijenjajui me za, barem za njega arobni stakleni kliker uijoj se unutranjosti vidi biblijski Betlehem, a u njemu talica u kojoj je roen, kau, sinBoji, Isus, a iznad toga gradia u Palestini vide se sve to u klikeru zvijezde, beskrajnanebesa, kue, bunari, magarci, psi, ovce i kamile, kao i ona tri ovjeka koje neki zovu"mudraci sa Istoka", a neki opet "kraljevima", obuena u bogatu sjajnu odjeu, sa zlatnimkrunama na glavi, a u krunama sija drago kamenje; svakako su tu i darovi zanovoroene.

Moj djeak je, kako ste i sami vidjeli, bio toliko ushien kupljenim klikerom, da meje napustio zaboravivi me odmah, to mi u prvi mah ne bi pravo. Ali, mi novii smo nasve navikli. Na kraju, takva je naa sudbina, a od sudbine se ne moe pobjei, zar nije

tako?Prvo, to je, mislim, i red, upoznau vas sa atmosferom mjesta gdje sam se obreo.Kakva baba-mlinarka, kakav onaj smrdljivi razbojnik, hvala Bogu, sad hrana ribama,

i kakvi svi oni sluajni moji vlasnici kod kojih sam bio do sada! Svi oni su nita uporeenju sa ovim bogatstvom, raznolikou i redom to sam ih zatekao kod ovogjevrejskog trgovca. Pa ovdje je prava Sezamova peina! Ovdje je svaki novi, pa makoliko on bio sitan i bezvrijedan, kao biberovo zrno, jednako cijenjen i potovan kao ivelike, gizdave i ohole, kraljevske novanice. Ovdje je sve sloeno, sortirano, uknjieno,evidencija koja ne doputa nikakve propuste... Ovdje vas ne gnjee, ne bale, ne bacaju,ovdje ne moete biti zatureni niti zaboravljeni, sakloni Boe. Ovdje vas njeno gledaju,

jo njenije pipkaju i uzimaju u ruku koja zna ta ste i koliko i zbog ega vrijedite. Ovdjeste razmaeni, potpuno svjesni svoje vrijednosti; ovdje ste ak i oholi, jednostavno punisebe. I konano, to je barem meni bilo vrlo znaajno, oko vas ovdje nema kojekakvihigletina, zamrenog konca, konaca, neke bezvezne dugmadi, puca i drikera, ne daj Boekakvih dlaurina, komada ice, izlapjelih lijekova, suhih mrva kruha i sveg tog smetljitakoje vas vrijea i obezvrjeuje. Ovdje je, samo novac, vrijednost, mjera, ponos.

A sada, poslije ovog uvoda, ako doputate, da preemo na inventuru; i vrijeme semora nekako utui u ovoj sporoj, leeoj situaciji.

Prvo u se zadrati na onome to je unutra, u kasi; a zatim u vas upoznati sa onim

ta je i ta se deava vani, jer moj pogled, ostavi li Samuel makar malo odkrinuta vrata"drugog svijeta", ugrabi pa odluta i tamo, u radnju.

IX

U kasi su bila tri sprata. Donji je bio rezervisan za neke papire, sloene po redu kojije, vjerovatno, bio poznat samo vlasniku ovog arenog panoptikuma. Bez sumnje, ti papiri


18/53

18

nisu bili obini, i svakako su imali neku vrijednost koja nije bila svakome dostupna, nijasna. Ali, ipak sam nekoliko puta uhvatio u zraku rijekoju bi stari Samuel izgovorioponekom svom posjetiocu, a ona se ticala tih tajanstvenih papira: vrijednosni papiri,dionice. Znai, zakljuio sam, ti papiri iz donjeg sprata, mada nisu novac, imaju vrijednostnovca, kakvu, to sebi nisam mogao objasniti. Uglavnom, dolje, dva sprata ispod, leali suti papiri koji su imali neku vrijednost, a bili su u vezi sa nekim poslovima to ih mojamalenkost nije mogla shvatiti. To je, mogu vam kazati, bio i najmirniji sprat, uredan,

proet nekom ozbiljnou, koji je nas, itav svijet papirnih novanica i cijelo brdometalnih novia (meu nama je bilo i zlatnika i srebrenjaka; da, da, to se udite: izlatnika i srebrenjaka), svijet, moglo bi se mirne due rei, skitnica i avanturista bez

poreenja htio sam da kaem kako nas je taj donji sprat plaio i posve odbijao. Ta utnjai utirkanost, ta tu da te privlai?

Dok je gore, i pored sve nune discipline koja je i tu vladala, dakle na dva gornjasprata, bilo... kako da vam kaem... gore je bilo svega i svaega, samo ne dosadno i

zvanino. Vrijednosni papiri, pih! Umrijeti od dosade!Odakle poeti? Od koga? kad je svak za sebe, a i za druge, jedna avantura, jedan

ivot, jedna historija koju je teko i uvijek nedovoljno iskazati rijeima?Samo, kakvih je tu bilo ljepotica! Pravih princeza, trnoruica, tankoutnih

aristokratkinja! A odmah, pored njih, kakvih rugoba! Kakvih mudraca, kakvih glupaka!Kakvih... samo kad se sjetim... protuha i tipova iji originali ne trpe nikakvu kopiju! Pa tovam je itav svijet, vieni i nevieni! Nikad dovoljno nasluen!

Tu, na ta dva gornja sprata, govorili su se svi jezici, ini mi se, od onih najzabitijihnarjeja pa sve do onih proienih, kod kojih se rijei i reenice izgovaraju gotovo bezotvaranja usta. Da, ba tako, kao da je ovaj skupljeni svijet novca u sebi nosio cjelokupnuhistoriju ovjeanstva, od peina do dvorca, od ilovae do crkvenih vitraa i fajansaistonih kupola, od krika do kulta muzike... A sve to, gledaj, u starinskoj kasi, sklonjenoju oak radnje sijedog i pogurenog trgovca, Jevrejina Samuela. Samo onaj koji nemamate, tog glavnog ovjekovog pokretaa, moe kazati: svijet nije udo.

U toj kuli babilonskoj od kase (ako me, poslije toliko godina i daleko vie doivljajai susreta, sjeanje ne vara) nalo se, na oba gornja sprata, slijedee drutvo (primoran samskratiti zbog skuenog prostora mojih ispovijesti; a u mislima molim starog Jevrejina nekami oprosti, ako moe, jer nedopustivo smanjujem njegovo, itav ivot sticano bogatstvo):

jedan ni veliki ni mali sveanj, zavezan gumom, novanica njemakih maraka, svaka

novanica u vrijednosti od 1.000 DM, ispeglanih, uredno sloenih, tako da nijedna ni zasitni nokat ne iskae iz kao omanja cigla vrstog stegnutog tosa, a vidljiva karakteristikana ovim novanicama, uz neprikosnoveni suhi ig, je i lik nekog zaslunog njemakogistraivaa, znanstvenika, reformatora ili umjetnika, ne znam, jer se u to ne razumijem (dali da kaem i to, kako je iznad tih novanica lebdio lagani miris koji bi se mogao odrediti

pojmom: miris ljudskog rada i znoja, miris ljudske brige, nada i razoaranja, ujedno: mirisdodira ljudskih ruku); zatim slijedi, sve sloeno u pregrade jedne posude od sjajnog lima,


19/53

19

jedan bunt amerikih dolara, "zelembaa", nevelikih, ali ne zato manje vrijednih, a nasvakoj novanici, takoe po 1.000 $, vidi se neki njihov sjedokosi i dugokosi predsjedniki, ako se ne varam, neka starinska kua sa stubovima (nad tom grupom vije se oblak

prerijske praine, grubog mukog govora i nekog nemogueg prostranstva, rekao bih, ineke djetinjaste hrabrosti); bilo je tu i nekih meni posve nepoznatih novanica,abnormalno velikih, na kojima se u punoj svojoj irini i duini raskrilio opaki crni orao,

prijetei svojim grabljivim kandama; iz njih, kojima porijeklo i naziv nisam nikad otkrio,izbijao je miris tamnih, podzemnih prostorija i zvuk potmuo i zloslutan; a evo i veselihnovanica, ukraenih nekim egzotinim cvjetovima jarkih boja i iznenaujuih oblika, pavie podsjeaju na estitke, a iz njih je izbijao miris dalekog mora i slobodnog tijela, kao imuzika uz koju se sretno sanja, jo sretnije budi; evo i novanica (ega sve nema kodarobnjaka Samuela!) brazilijanskih eskudosa (koji miriu na uprenu kafu, a iz njihudara zarazni ritam sambe), u koje uz bok stoje japanski jeni (ciliktavo budistiko zvoncei miris i rajska svjetlost trenjevih cvjetova), te ozbiljne i neprikosnovene poslovne

engleske funte (ija vrijednost ima podlogu u Indiji i Arabiji), koje prethode vicarskimfrancima (miris apoteke, hladni sjaj gleera, i tiina cirikih banaka), pa "druga liga" poznaaju i vrijednosti: krune, rublje, lire, drahme, zlote, forinte, dinari, ilinzi... sve aren iraznolik svijet, kao na kakvom venecijanskom karnevalu skrivenih lica i jo skrivenijihnamjera.

Tu beskrajnu kolonu (na Jevrejinovu radost i hvalu!) koja uka, govori svimjezicima, mekolji se, zagonetno uti i ko zna o emu razmilja, zavriu jednom gomilomnovanica, smjetenom postrani, koje u jednim imenom nazvati ranjenici. Ne udite seda i novanice, eto, mogu biti ranjenici. Bezmalo kao ljudi. Ustvari, to su novanice kojesu iz dramatinog opticaja, iz estoke i dugotrajne upotrebe izale sa trajnim oiljcima: ilisu posve poderane, ili im, jadnicama, nedostaje polovica ili samo oak, ili su zamazanekojeime (moda i krvlju!), ili su pak od dugotrajne upotrebe jednostavno toliko izrozanei istroene, nasmrt izlizane, da su im brojke i slova, ili likovi na njima tolikoneraspoznatljivi da ih se moe uporediti sa natpisima na starim grobovima to ih je pojelovrijeme.

Tu grupaciju bilo je stvarno i alosno i jadno pogledati, a gotovo nemogue zamislitikada su te, sad skroz hendikepirane novanice bile nove. itavo vrijeme svog boravka uSamuelovoj kasi pitao sam se: emu mogu da slue te reliqie reliqiarum (ostaci ostataka)novanica. Jevrejin ih sigurno ne dri uzalud, zakljuio sam svojim metalnim mozgom.

Ostaje jo da vas ukratko (da ne bih dosadio) upoznam sa nama sitnima, i sa joponeim, smjetenim na gornjem spratu.

Sta da vam kaem: tu je tog metalnog sitnjea (kojem sam imao tu sreu ili nesreuda pripadam) bilo svakojakog, po vrijednosti, veliini i po vrsti metala od kojeg su

pravljeni. Vrijednost: meu nama se nalo tako vrijednih novia, bez obzira na veliinu,koji su vie "teili" od mnogih velikih novanica na spratu ispod nas. Veliina: ta oveliini tog zveeeg naroda rei bilo nas je velikih kao volovsko oko, i malih, sitnih


20/53

20

poput kozjeg brabonjka, da se slikovito izrazim. A vrsta metala: bakar, mesing,aluminijum, bronca, do srebra i zlata i ko zna kakvih jo, meni nepoznatih, mjeavina. I toda vam kaem: biu iskren i priznati da sam pripadao meu one najjeftinije, ta se tumoe. Ali mnogo ovakvih sitnih i manje vrijednih sainjava one skupe, ba kao to jeveliko more sastavljeno do sitnih kapljica.

Uh, ne znam kako vi, ali ja se umorih nabrajajui sve ove vrste novca u, do ludilapedantnoj i u sebe zatvorenoj, Jevrejinovoj kasi! Ima neto udno kod nas novaca: dok nasljudi uzimaju i grabe vrlo ozbiljno, do odvratnosti halapljivo, mi, ja posebno, na svu tuljudsku ozbiljnost i halapljivost poesto gledamo sa aljive strane, pa se esto znamonasmijati ljudskoj slabosti za novcem, ak joj se i izrugivati, a da oni koji nas grabe, iobraz i ivot gube zbog nas, nisu toga ni svjesni. Predmeti ne znaju da bacaju sjenku, nisutoga svjesni.

X Jo da vam ispriam i ovo, tako da nagradim vae strpljenje to me pratite u mojojudnoj ispovijesti.

Jevrejin bi ponekad svakako vrlo rijetko ostavljao, u hitnji, malo otvorena vratana kasi, tako da sam barem na trenutak mogao vidjeti, a i uti neto od onog to sedeavalo u duanu.

Viao sam tad neke udne ljude, koji su bili neobino obueni i imali sline brade ikapice kao i moj gazda Samuel. Bili su kao i on tajanstveni i tihi, govorili su nekimudnim jezikom, a pokreti im bili posve usporeni i usredsreeni. Njihov govor se sputaodo apata. Djelovali su mi kao neka druina patuljaka koji se samo njima poznatimznakovima dogovaraju o nekom tajnom blagu. U svojim razgovorima glave bi pribliili

jedni drugima, pa je izgledalo da se meusobno i ne vide oima venekim ulom dodiraili mirisa. A im bi neko ko ne pripada njima uao, oni bi prekidali razgovor, glave bi seudaljile, odlazili bi brzo se opratajui i naputajui duan, tihi, poput pueva, u seuvueni, pogureni pod nekim nevidljivim teretom.

Uivao sam u tim prizorima koji su meni, avanturisti i zakletom skitnici, predstavljalizabavu i bijeg iz ovog zatvorenog, uskog prostora u kojem su vladali, iskren da budem, iizvjesni mirisi. Razumijete me, jer dovoljno je samo zamisliti kuda je sve hodala i ta jesve prola ova bjelosvjetska bratija od novca, pa da vam bude sve jasno.

No, ipak bih ponekad uspio uhvatiti poneku rijeizgovorenu u duanu. Samo da suznali da ih pijunira jedan obini, sitni i bezvrijedni novi, malen kao nokat, lagan poputperceta!

"Kako ide, sinjor Samuele?", bilo je gotovo na uho izgovoreno pitanje koje je uputiomome gazdi jedan mravi, kao upitnik savijeni ovjek.

Bilo je predveerje, kia samo to je prestala, a po svim, i najtajnijim kutovimapretrpane prostorije rasipala se zlatna suneva svjetlost na zalasku, te je itava radnja


21/53

21

izgledala kao potopljena u iskriavu vodu, a dvije bradate figure kao dva ovjekolikakamena zarasla u bujnu mahovinu na nekom umskom proplanku.

"Adonaj pomae, pomae Adonaj. On je na strani pravednika, moj Jerohane!"Samuel je pribliio svoju bradu, poveliki nos i suzne oi sa bujnim obrvama iznad njih ta-

janstvenom pridolici.Istegao sam svoj vrat, toliko da me zabolio, ne bih li to bolje uo i vidio kroz, kao

prst iroko, odkrinuta vrata na kasi."Jest, jest, pomae, i Njemu slava i hvala za to", aputao je "upitnik", "ali, ipak, nije

samo to dovoljno. Jer, tono kae Sveta knjiga: Kamilu dobro svei za drvo, pa je tekonda prepusti brizi Gospodara svjetova".

Neto mi je u tom trenutku puklo u vratu, toliko sam se bio protegao u svojojznatielji, mada, da budem iskren, nita razumio nisam od onoga posljednjeg to su onadvojica izgovorili.

"Mudro si to rekao, mudro, moj Jerohane. I vjeruj: i kamila je dobro privezana, i

briga Boja je velika nad njom, kao i nad svim pravednicima koji idu Njegovim stazama,da Mu je slava!"

Koja sad kamila? Kako svezana? Svaku rijesam razumio, ali njihovo znaenje mijebilo tako daleko i zamagljeno.

Drugi jedan, zdepast, ruku krompirastih, liio je na grumen suhog sira, bio mi jeneto jasniji, iako ni on ne potpuno. Taj je poskakivao, brzo i naglo izgovarajui rijei, anjegovo tijelo se pri tom trzalo kao da ga trese struja visokog napona. Djelovao jesmijeno, i izgledalo je kao da e se svakog trena raspasti u dijelove koje vie niko neemoi sastaviti. Takav, bio je suta suprotnost smirenom i tihom Samuelu.

"Koliko?", kao ep iz boce izletjelo je pitanje upueno mome gazdi."Devet hiljada, ako se oduzmu trokovi prijevoza i poreza", mirno kao zidni sat

otkucao je svaku svoju rijeSamuel."Da nije previe?""Ne moe biti, tako mora biti"."Moda bi moglo manje?", tektao je zdepasti, dok sam se ja sav pretvorio u uho."Ni u kom sluaju", mirno kao molitvu nad pokojnikom izgovorio je moj vlasnik.I tako "moe", "ne moe", "tako je", "nije tako", "pa jest", "pa nije", povuci-potegni,

trajala je u mom napregnutom uhu i tihoj prodavnici ta diskusija kojoj, inilo se, nemakraja niti rjeenja.

Odjednom su, napokon, jedan drugome odsjeno klimnuli glavama samo to se nesudarie elom o elo i onaj krompirasti izleti iz radnje kao metak iz puke. Jesu li tarijeili, ne znam.

Jednom opet duan se napuni, izbrojat' ih ne moe. Glava do glave, kapica dokapice, kao da gleda polje suncokreta. uma neprohodna brada, brkova, obrva, izukrtaninosevi, mnotvo oiju, koje me podsjeti na jata riba u onoj ledenoj brrr rijeci. Glasovisklupani u nerazmrsivu punu, iz koje nita ne razabire.


22/53

22

Po svemu, molili su se. emu? Kome? Otkud bih znao. Izgledalo mi je evo, sad ese uhvatiti za ruke, zapjevati u horu i zaigrati, svi skupa, bijesno, zanosno, bez kraja, svedok ne porue i zidove, i sve u duanu, i ovu kasu ne prevrnu, a zidovi se ne razmaknu, teoni svi, koliko ih ima, drei se za ruke, za arene kaftane, visoko, visoko, u nebo neodlete, i nikad se otuda ne vrate...

DIO TREI

I

Ne znam koliko sam bio kod Jevrejina u onoj udnoj peini, punoj mirisa izvukova koje, dok god sam iv, neu moi zaboraviti niti sebi objasniti. Ponovo kaem:udan je, udan ovaj svijet!

U neijem sam depu. Ne znam iji je dep.Samo to znam da je svijetao i miriljav; odie na sunce kad ono zalazi za rumene

hume u ljetna predveerja, kad se ptice gnijezde za noni san, a sve tamnije vode uborepjevom ljubavi i vjene tuge.

Kakav li je to dep, tvoje novo sklonite, u kojem se sad poslije Jevrejinove kase nalazi? vjerovatno se pitate svi vi koji me pratite.

ovjek je uao u radnju. Kupio ovo i ono. Pazario, kao to se to kae. Kilo sapuna,eera, kafe, ilete, i jo kojeta. Tiho, smireno, irei oko sebe krug svoje tajanstvenosti,Samuel je posluio muteriju, zapakovao mu sve kupljeno, tintanom olovkom sveizraunao, primio novac i vratio kusur jednu papirnatu novanicu i neto sitnjea, meukojima sam bio i ja.

Zbogom moji sluajni drugari! nijemo sam proaptao dok sam, veu depu novogvlasnika, naputao duan Jevrejina Samuela. I vi ete, neko prije a neko kasnije, rasuti se

po svijetu kao lagana pljeva na vjetru!Ali, ovo je ipak udan, posve udan dep, a njegov vlasnik, ije lice, u urbi, nisam

mogao vidjeti, bio mi je jo udniji.Zamislite, on je pjevao, zanosno i glasno, koraajui nekim putevima, gore, dolje,lijevo, desno, pa kroz ume, preko livada, potoka, pored ogromnih, utljivih stijena, ispodoblaka, vedrog neba kojim je plovilo vjeno sunce, nasmijano njegovom pjesmom.Razumijete, moj novi gazda je pjevao, ba kao da je van sebe od neke neobjanjiveradosti. I bilo da je no, i bilo da je jutro ili podne, kia ili vjetar, on je jednako pjevao kome ili zato, to i ja vas hou da pitam.


23/53

23

I ta njegova pjesma, izvirui iz njegovih usta, pokrenuta njegovom duom i srcem,dopirala je i do njegovog, da ne kaem mog, depa koji je, kao i on to je bio svijetao iradostan, mirisao nekom beskrajnom, nekom nezaustavljivom radou i vedrinom.

Bio sam van sebe od uzbuenja sluajui njegovu pjesmu. Samo kakva razlikaizmeu utljive atmosfere u Jevrejinovom duanu, tom carstvu brojki i rauna gdje se svei zauvijek zna ta je ta i emu slui, i ove sveanosti u kojoj pjesma, nada i radostobeavaju i pruaju ono to mnogi u ovom arolikom svijetu ne mogu ni sanjati! Dobro je,ipak i nadasve, biti novi, ma koliko bezvrijedan i emu sluio, pa ii od ruke do ruke, odradosti do tuge, od svijetlih visova do ledenih dubina rijeke, od kasa krtica do depovaveseljaka kojima je itav svijet mali i pod njihovim je stopalom.

Stotine, hiljade pjesama, smionih popijevki, zanosnih refrena nauio sam na ovomsvome novom putu. I nisam se pitao kud idem, i kome u slijedeem pripasti. Bilo mi jesvejedno. I sam sam poeo pjevati, iz svog rajskog depa pratiti onoga gore ije sam lice,usne i oi mogao samo zamiljati.

I gledaj uda: pokrenuto pjesmom, sve oko nas je poelo da se kree, i zvijeri, imravi, i uz stabla prilijepljene gljive, i kamenje iz svoje nepominosti; zatim kue, ljudi,stoka, najsitniji predmeti, i istok i zapad, i sjever i jug, i ono to je pod zemljom, i ono to

je na njoj, i ono to je u zraku, na nebu, sve i vieno i zamiljeno, sve je to skupa treperilo,igralo i nezaustavljivo nastojalo da promijeni mjesto, da bude vie, bolje, radosnije isvjetlije nego to je bilo prije ove pjesme. Ne znam kako izgleda Bog, ali sam siguran

ja, bijedni novi da je sva ova radost barem zanosna trepavica iznad Njegovog oka!Dosta!Hooop!Stoj!Zaustavismo se.uju se neki glasovi. Djeiji. Staraki. enski, muki.Gdje smo?Odjednom osjetih, na dnu svog depa, koji je naglo prestao pjevati, ruku to je ila

prema meni...

II

Iznad mene je bio crven krov. Na njemu nekoliko ptica, u suncu. Nalazio sam se na

dlanu onog ovjeka koji je domaloprije tako zanosno pjevao, a sad je utio. Oko njega jebilo mnotvo ljudi, govorili su glasno, gestikulirali rukama, neto prodavali, kupovali.Bilo je stoke, rogatih volova, mirnih krava, ovaca, bradatih koza, kretavih kokoiju,utokljunih pataka, napuhanih urki. Praina, mete, uzvici. Konji, privezani postrani,

branei se kosmatim repovima od muha napasnica, na sve su gledali svojim bistrim oimau kojima se ogledalo nebo.

Po svemu, doao je as da pripadnem drugome.


24/53

24

A da! Umalo ne zaboravih da vam kaem: sa dlana vidjeh, kunuh moga putujuegpjevaa. Kosa plava kao zrela penica, lice bijelo, suta nevinost, a oi... ujte ovo... oi sumu bile raznobojne; jedno plavo, a drugo boje zlata! To li je to!

Odijelo mu bijae areno, na trafte, veselo kao to je i sam bio kako se sad rastatiod ovog ovjeka kome je radost poput vrela izvirala iz grla?!

Odjednom se naosmo okrueni nekim Ciganima. Vikali su, nudili, na sva ustahvalili neku svoju robu "uzmi, daba je, nigdje je nee takvu nai; pokajat e se ako

propusti priliku!" sve se unosei mom vlasniku-pjevau, dok ih je on gledao veselo iznatieljno. Nije valjda da u njima pripasti, tako brkatima, zguvanima, to odiu na

praljive puteve, ljut duhan, vatru i nioder kojim kalajiu sudove?"Uzmi, due ti!", vikao je jedan, polubos, polugo, a brkovi mu veliki kao bivolji

rogovi."Bog nek nam je svjedok da je jeftino i kvalitetno!", pomogao mu je drugi,

otkrivenog trbuha na kome je pupak podsjeao na rupu od iupanog edenskog stabla.

Pa: "uzmi", pa: "na", pa: "vjeruj", pa: "due mi", i sve tako, brzo, ciganski,polualjivo, poluozbiljno, ali nekako uporno kao da se, evo sad, radi o biti ili ne biti.

A moj vlasnik, koji me ve, kako rekoh, drao na dlanu, potpuno preputenog svakojsluajnoj sudbini, samo se smjekao i niim nije odavao kakvu e odluku donijeti veslijedeeg trena. A Cigani su svojim oima, u kojima se itala sva njihova sudbina, bacalizainteresovane poglede na prijesto njegovog dlana na kome je uz mene bljetalo jonekoliko novia.

"Daj", konano je izbacio Pjeva, "samo znajte da, ako ste me prevarili, to nisteuspjeli vaom priom, vesam odluku donio ja. A inae ste mi simpatini, bez obzira nasve. Divim se vaoj bezbrinosti i vaoj ljubavi prema ivotu bez obzira kakav on jeste,kakav i sam pokuavam da budem."

"Hvala, gospodine, hvala; vidi se da se radi o ovjeku i potenju", zabrza jedanizmeu Cigana, gotovo se sagnuvi da poljubi u ruku mog, sad veprolog vlasnika; uruku, ili nas novie na dlanu?

"Hvala, hvala i na ovom i na onom...", zagraktae svi koliko god ih je bilo, odbosonoge djece do sijedih staraca, samo ne znam zato ne rekoe "svijetu", dok su im oisvima govorile: "Ovaj je malo onako... enuo".

Sve bi uas: sjajni, neveliki kotao, svana crn kao no, iznutra sjajan kao ciganskavatra pored rijeke, pree u ruke veseljaka, a mi, novii s njegovog dlana, da vie nikad ne

ujemo pjesmu ovog neobinog dobriine pravo u njedra jedne Ciganke: potonusmo ugustu dubinu tekog mirisa, kao u Limb.

III

Crvene bobice, u grozdovima punog ljeta lijepe koliko i otrovne na bunju poredputa, samo se sneno zanjihae kad pored njih proe buljuk Cigana.


25/53

25

Vraali su se sa seoskog vaara, sretni zbog uspjenog posla jer su, kako oniobiavaju rei, "utopili", redom, jedan kotao (jednom dobroudnom i posve lakovjernomovjeku), nekoliko eljeznih maica za daranje vatre, te nekoliko iova za prenje kafe,tuce noeva, a o gatanju pomou kojeg su Ciganke sujevjernim seljacima i seljankama

proricale sudbinu, da i ne govorimo. Sve u svemu, bilo je dobro, uspjeno, ne moe bitibolje, i to se sad, dok pored kitnjastog bunja idu uz rijeku, vidi na njihovim licima,sjajnim i radosnim.

A moje poasno mjesto su Cigankina njedra. Nisam sam u tome loncu, vrelom ipretrpanom, a uz to znojnom, da li da kaem i vonjavom. Tu je, izmeu Cigankinih nemalih sisa, itava vojska novaca, novia, arobnih zapisa, ptijih noica, lanih bisera,poderanih novanica, preparata za ljubavne dozive i tjelesnu pomamu, ak i jedanpacovljev rep pomou kojeg postaje nevidljiv...

Pa ovdje je tako toplo i takva je silna sparina, da se guim! Gubim dah od togznojnog smrada. Nita drugo mi ne preostaje veda sklopim oi i u mati se vratim na sva

ona mjesta gdje mi je bilo potpuno drugaije, po svemu ljepe i ugodnije.Evo me, ve sam kod one babe-mlinarke koja nastrada od onog kletog razbojnika:

njezin maak, crni Grom, prede u uglu, itav mlin mirie na brano, vani cvrkuu ptice ugustim vrbama, a mlinski toak, okreui se, rasipa biserno istu vodu koja iri svoj svjeidah svud naokolo... Evo me ak i to mi se, sad izmeu Cigankinih znojnih sisa, ini kaospasonosni raj evo me na dnu one rijeke, voda je prozirna poput stakla, nebeski mirie, ai one ribe mi se priviaju tako prisnima, i tihe su, srebrenkaste, pune obazrivog

potovanja... Tu je, razumije se, i onaj veseljak, pjevau arenom odijelu, dobriina naddobriinama, i njegov dep u kome mi je bilo tako mirisno i svijetlo da mi sad, iz ovognezavidnog poloaja, ta svjetlost izgleda potpuno nestvarno...

Ali, tu sam gdje sam, i samo mi je prieljkivati to skoriju novu promjenu, i drugog,barem neto istijeg vlasnika.

Jao, odjednom primjeujem, tik uz mene je, priljubljena da ne moe pobjei jednasuha ptiija noga, zgrena, mrtva i naborana, neugodna mirisa, odmah mi je pored nosa.Izludio bih da imalo koristi ima od toga.

A gore, izvan i iznad Cigankine arene bluze, odjekuje i iri se pjesma, smijeh idovikivanje razuzdanih Cigana. uo sam ih kako pjevaju, povremeno pocikujui:

Oj, Boe, Boe,

mi smo crne koe!

Dandari nas tuku,uniti tu bruku, joj!I, gledaj, kolo igra na mirisnoj ledini pored rijeke; suneve sjene sve su due i

tamnije, prsti su to budue noi; a vatre, rasplamsane poput lica mladih Ciganki, sve suivlje i palucavije... Igram i ja, poskakujem, ni kriv ni duan, nevini noviosuen da ideod ruke do ruke, od mirisa do smrada, od anela do avola igram tako da mi se u glavisve okree, u njedrima Ciganke koja igra, a uz mene igraju svi, i ona suha ptija noga, i


26/53

26

drugi novii, i zguvane, lojave banknote, talismani i amajlije od ije te namjene strahhvata... Igraju i ogromne sise, dva brijega ljuljana podzemnim zemljotresom dodiruju se,taru i odbijaju... Sve je pokret, njihanje, skakanje, cika, smijeh i beskrajno uzbuenje...Boe, kada e se sve ovo smiriti?!!!

Nisam to ni izgovorio do kraja, kad li sa moje Ciganke, uz uzvike sa strane, poe daleti odjea. Bluza, haljina, marama, arape, donji ve, gae, sve se to u tili as nae

pobacano po grmlju pored rijeke. Probeharalo grmlje! pomislio bi neko.Tek tada ugledah vanjski svijet svojim oima: goli Cigani trali su po bijelom

ljunku uz rijeku; gonili su Ciganke, gole kao i oni to su bili; a mjesec na nebu je lagano itiho izvlaio svoj sjajni, povijeni no iz kanije tamnih uma.

Tu svu nome je, u travi pored rijeke, nemilice, na bujnim grudima Ciganke, gnjeiojedan runjavi Ciganin, sjajnih, uagrenih oiju u kojima se ogledao mjesec, i brkovaizvijenih kao rogovi u crnog bivola.

A pjesma Cigana okupljenih oko vatara tuno je i bolno odjekivala nonom

krajinom:Usne tvoje vrele

okus krvi imaju...I sove su sluale, stiane, i slavuji zaboravili svoju pjesmu, zanijemjeli u tami:

I ubit' sam, majko,

spreman zbog njih...

IV

Kad padoe prve kie, a ptice po starom nagonu sklopie svoje nebeske kolonespremne na veliki put za malaksalim suncem, i Cigani, isto kao i ptice, osjetie zov za

pokretom; ali ne za suncem, veu sklonita sigurnija od njihovih ergi.Putuju kola, kotrljaju se, a na njima se tuno ljuljaju, objeeni sa strane, kotlovi svih

veliina, raznorazni lonci, velike i male kuke svih oblika, izblijedjele i izanale cerade,ispod kojih vire raupane glavice sitnih Cigania; tu su i pokisli, mravi konji i pokojamazga i magare, svi ispalih kostiju na nategnutoj koi punoj oiljaka klimaju blatnjavimstazama, zagledam u neto samo njima znano; a ene, skupljene pod naherenimarnjevima, lie na krpene lopte; pored njih starci, nestvarno stari i naborani, brkati kao izkakve drevne prie o udnim ljudima i udnim putovanjima, pue svoj duhan, dok

plaviast dim u pramenovima zaostaje iza kolone, sve vie se tanjei kao kakva utvara...glasovi, topot kopita, jaukanje sasuenih glavina, pogledi u nigdinu, otkine se pokojapsovka... a jedan mali i nevini, majuni novi potonuo u njedrima jedne Ciganke,stian, nemoan, po ko zna koji put pita samoga sebe: kud dalje, ta te sada eka, nitavnametalna ploica, koju ljudski stvorovi suludo premeu po svojim rukama, po svojimmislima, a evo, i njedrima kuda?

Kakva je sad ovo vika?


27/53

27

V

uje se nekakav pla, neto se deava, kolona kola se zaustavila. Do mene, unjedrima, dopiru glasovi, lave pasa, rzanje zaustavljenih konja, ljapkanje mnotva nogu

po raskvaenoj zemlji, a iznad svega toga pla, enski plai kuknjava.I moja Ciganka se trgnu iz pospanosti; osjetih joj drhtaj tijela, koji i na mene pree."ta je bilo, ta se desilo?"

Njezin zvonki glas bubnja mi u uima. Odmah joj odgovaraju na pitanje:"Neko dijete je bolesno, ima groznicu"."Pa to smo stali?""Mora se hitno potraiti pomo, inae e, ne daj Boe, umrijeti"."Treba baciti sihire1"."Ma kakvi, mora se saliti strava2".

1 Sujevjerno lijeenje pomou bajanja i maije, ime se navodno tjeraju zli duhovi.2 Takoe primitivno lijeenje, "tjeranje" zlih duhova pomou uarenog ugljevlja,

istopljenog olova, magijskih rijei.

"Bacite ga u ledenu vodu!", neko nevidljiv predloi, kao da trai najbolji nain dasve rijei smru.

"Budalo, kakvu ledenu vodu.""Popu ili lijeniku, nema druge".Jedni su za lijenika, drugi za popa. Lijenik lijei, pop na onaj svijet otpravlja.

Galama, mnotvo glasova se sudara i odbija. Izgleda da niko nikoga ne uje. MojaCiganka je iskoila iz kola i zajedno sa mnom u njedrima tri tamo gdje se stvorilaguva. Sva je zadihana, glas joj je od uzbuenja promukao.

"Gdje je sad doktor u ovoj pustinji?"Svi zautjee na njezino pitanje. U nastaloj tiini jedino se ulo kako konji hrskavo

pasu travu pored puta, i um nevidljivog potoka u umi nedaleko odatle."Zbilja, doktor je tek u gradu. A to je daleko odavde"."Onda nita drugo ne preostaje veda ga odnesemo popu. Ima jedan tu blizu"."Onda popu".

"Pop nekad pomogne da se ne umre...", neko zabaci prozirnu mreu mogue utjehemeu njih."Samo da ne umre. Pa koliko god da kota, nek kota".To je rekla moja Ciganka, sigurno se pouzdavajui u novce koje je nosila u svojim

njedrima.


28/53

28

DIO ETVRTI

I

upna kua i crkva uz nju, kao stisnuta pesnica i ispruen prst tako izgledaju kadase gledaju iz daljine, odakle dolaze Cigani sa bolesnim djetetom na rukama.

upnikov sipljivi pas samo ih je pogledao kad, sa strahopotova-njem, ne bezizvjesnog straha, prooe pored kamenog kria u dvoritu u ijem je podnoju tihouborila esma.

Dijete je bilo na rukama jednog Ciganina, po svemu malianovog oca, koji je iao

odmah iza one moje Ciganke, predvodnice ove tune kolone. Ako se uzme da sam joj ja,kao i sav njezin novac, bio u njedrima, moglo bi se kazati kako sam eto ba ja, obavljenoporim mirisom te ene, bio ni manje ni vie nego prethodnica za spas ovog bolesnogdjeaia. Kud li me sve moja sudbina nee dovesti!

Tamnoputa ruka, koja mirie na paprat i vatru, na kojoj su nokti otvrdli od vode,vjetra i sunca, oprezno pokuca na vrata upnikovog stana.

"Ko je?!", uje se iznutra zvonak glas. uvi ga, Cigani se trecnu."Mi smo, veleasni. Ima nas vie. Dijete je bolesno. Traimo pomo. Bog pomae".To izgovori ona moja Ciganka, i to tako glasno i naglo, da sam njezin glas uo kako

odzvanja u njezinoj utrobi kao u praznom buretu.Vrata se otvorie. Na njima se pojavi ovjek u habitu, starac rumenog lica kao u

zdravog djeteta, ili kao kod kipova svetaca od obojenog drveta ili fajansa. Zubi su mubijeli i jaki, valjda se zato rado smijao. Osmijeh mu je bio prosto zalijepljen za lice.

"ta je to, pobogu?", rumene usne Bojeg slubenika upitae kad je ugledao arenugomilu i klonulo dijete u naruju.

"Pomozite! pomozite! kako god znate! Molitvom Bogu se obratite, da ne umre...!"Oajni vapaj ispuni inae tihi hodnik, na to sveenik, metnuvi prst na usta i

pokazujui oima na jedno raspelo na zidu, proita: "Pssst!" Opominjao ih je kao da sudjeca.

"A... jeste li vi krteni? (Ne ree, ali se podrazumijevalo: jer vi ste Cigani.) "Da li stekrani, mislim?""Jeste, gospodine, mi smo krani. Jo od naih djedova, pradjedova...""A djetetu, kako je djetetu ime?""Franjo, Franjo mu je ime, gospodine. Mi i molimo, i nema crkve u kojoj smo bili a

da nismo, uz molitvu Bogu i svecima, i novaca dali, koliko se ima".Opet je bila najglasnija ona moja prsata Ciganka. Upoznavanje je bilo uspjeno


29/53

29

zavreno. Moglo se pristupiti onome radi ega su doli. No, dijete je poelo jecati, oito,bilo mu je loe.

"Ja mogu izmoliti kod dragoga Boga za ozdravljenje ovog nevinog stvorenja. I On,koji sve moe, u stanju je pomoi, jer Njegova volja je na Zemlji i na Nebu! Ali, moda

bi, uz molitvu, ipak bilo bolje, sad, u ovoj prilici, obratiti se lijeniku"."Lijenik je u gradu; a znate koliko je kilometara grad daleko odavde?"Dijete je i dalje jecalo kad se, malo kasnije poto sveenik obavi sve pripreme,

uputie, on naprijed, oni za njim, topui hodnikom, u crkvu.Molitva za spas djeteta bi obavljena. Gorjele su svijee, vitrai rasipali svoja arena

arobna svjetla po licima svih prisutnih, a sveenikova ujednaena molitva meko padalana pognute glave, i dijete (koje je prestalo da se javlja, pa bi se moglo pomisliti da nije niivo, da mu se majuna prsa nisu sputala i dizala) se potpuno umirilo.

Opratajui se od sveenika poljubac u ruku, rijei zahvalnosti moja Ciganka (koe, ako nee ona!) zaroni svoju ruku u njedra, i iz njih izvue smotuljak u kome sam ja,

priguenog daha, ekao krajnji ishod. Kad ugleda novac, sveenik odmahnu rukom, ali neba potpuno odbijajui ponueno.

Cigani izaoe iz crkve. Tuna gomilica novaca, do maloprije u znojnim njedrima, asada u hladnoj tiini crkve, ostade leati na glatkom mramoru.

Poto to i sami sigurno znate, ne treba ni da vam kaem da sam i sam ostao u onojgomilici, koju sveenik, im se izgubi bat ciganskih koraka, vrhovima svojih bijelih

prstiju pokupi i strpa u dep, vie nekakav prostrani prorez u mantiji, pogasi svijee ilaganim korakom izae iz crkve.

ta je bilo sa onim djetetom?Da li je ozdravilo, na radost svih Cigana, slobodnih kao ptice nebeske to su?Daj Boe da jeste! ponavljam u sebi, na ovome svom putu susreta i naputanja, nade

i zaborava, sjeanja jednog obinog, ali ne sasvim ni obinog novia.

II

Dani idu, slau se jedni na druge, ulaze jedni u druge, stapaju se; vrijeme prolazikako za ljude tako i za novie a ja leim u jednoj ladici od tvrdog i crnog drveta, kojamirie na lijekove, kolonjsku za mukarce, tamjan, votane svijee i pusto! Ta pusto je,

pravo da vam kaem, nepodnoljiva i, to je najgore, ne znam koliko e trajati.

Ali, sve bude i proe zapamtite tu istinu nad istinama! tako je i moj ivot uupnikovoj ladici bio "osuen" da proe. Svjestan sam koliko sam naivan kad vjerujem daono to je loe, kad proe, ne pravi, moda, mjesto za neto to e biti i gore; ali, inaivnost je neodvojiva istina od ovog ivota koji i ja kao novi, a i vi kao ljudi, ivimo.

Koraa asna sestra seoskom stazom, i neko ko bi je gledao iz daljine, onakvu, unjezinoj crnom habitu uspravnu i mravu, mogao bi pomisliti: eno prohodalo crkvenozvono, ono najmanje, ono duguljasto, mrtvako, po seoskom puteljku. Jutros joj je upnik


30/53

30

naloio da pokupuje neke potreptine u nedalekom gradiu. Novanik je crn, velik, imanekoliko pregrada, u njemu je novac, za koji se sve kupuje na ovom svijetu, svialo se tokome ili ne meu novcem sam i ja glavom i petom, va novi.

Stigli smo na pijacu, asna sestra, njezin crni habit, njezin veliki crni novanik, i ja unjemu, neunitivi novi, razumije se, sa drugim novcem kojim e ona kupiti sve ono to

je potrebno za upnu kuu.Valjda ste nekad bili na pijaci u malom mjestu? I ako jeste, i ako niste, ipak ne mogu

odoljeti potrebi da vam je ukratko opiem. Razumljivo je zato ja volim ba takva mjesta:tu mi, mislim na novce, imamo, reklo bi se, poasnu ulogu, nezaobilaznu. Nama se kupujesve! Tu, na pijaci, esto se deava da mi, novci, u ciglih pet-deset minuta promijenimodesetine vlasnika, jurei kao ludi od depa do depa, od ruke do ruke (o svakojakimmirisima da vam ne govorim!), od njedara do njedara, od novanika do novanika, kesa,zamotuljaka... ko bi sve to nabrojao (jednom me je jedno dijete dralo u ustima i postojala

je, ne daj Boe, opasnost da me proguta, ali je, sreom, majka priskoila u pomo i

okonala moju dramu, izvadivi me iz pljuvake, usput prilijepivi amar na rumeniobraz).

A da me je jedan pas grizao, i dobro me naeo, to sigurno neete vjerovati. Ali,neka... No, dobro. Budite strpljivi, kao to ste bili i do sada, itajui ovu moju udnuispovijest. Moda je nekome i dosadila?

ega svega nije bilo ovdje!

III

Uz gomile voa i povra, rasporeene po tezgama, na zemlji, u vreama i korpamasvih oblika i veliina, tu su se mogle vidjeti male i velike kaice sa sirom, posude sakajmakom, jajima, ajvarom, medom boje ilibara, voskom, ko bi sve to potrebno ljudimamogao nabrojati: a na sve strane, izmeu ljudi koji su koraali, razgledali i cjenkali se,mogli ste zatei sve vrste domaih ivotinja: ivine, koza, ovaca, krava i teladi, konja,naao se i poneki magarac koji je, mudar, otresajui povremeno svojim dugim uima, svemirno gledao sa strane.

Novac je u tom uzavrelom kotlu kupovanja i prodavanja inio svoje. Prosto je letiood ruke do ruke; ne bi se estito ni smirio kod jednog, a evo ga, ve je kod drugogvlasnika.

I tako, izlijeui i ulijeui u sve one depove i novanike, svim tim novanicama, teveim i manjim noviima, prosto se barem po sebi raunam nesvijestilo od tih silnihrijei, ubjeivanja i nadmudrivanja, pogaanja s rukom na ruku, tapanja, brojanja i

prebrojavanja. Bijele, njene i iste ruke su se smjenjivale sa grubim i aavim, uljevitimi ogromnim; a tihi glasovi se preplitali sa mumlanjem, psovkom i kritanjem; ni pljuvakanije izostajala ona je na ovakvim mjestima provjereno sredstvo da se sluajno jednanovanica ne bi zalijepila za drugu pa su moja sabraa, poslije svih tih manipulacija,


31/53

31

bila i zamazana i uprljana, i zagaena, pa i poniena (nemojte misliti da nisu), kako se toiskazati ne da.

Bilo je tu i zanatskih rukotvorina: kazana, kotlova, klijeta, mlinova za kafu, sjekira,motika, kosa, grabalja, buradi svih namjena i veliina, brava velikih, malih i ogromnih,kljueva, teka... i da vas dalje ne zamaram, jer kad bih jo spomenuo kape, gae, cipele,kapute, enski donji ve sigurno ne bih zavrio prije nego to vam dosadim; a sve je to

bilo i nueno i uzimano samo, jedino preko novca i pomou njega. I, vjerujem, danije tih papirnih, raznobojnih i veliinom razliitih novanica i isto tako, da nije nasmalih, zveeih novia, sve bi to to se kree i galami, nadmudruje i nadmee stalo,ukoilo se, rasprilo i nestalo; zavladao bi mir i mrtvilo. Hajdete vi meni sad to objasnite.Ja samom sebi ne mogu; ja uestvujem u tome, i to je sve.

Evo i moje crne habitaice; lagano se, zagledajui sve oko sebe, kree u svoj tojgunguli ljudi, glasova i ivotinja. Proba, propituje, pipa svojim suhim rukama oprezno,

prevre kelj, salatu, krompir, kroz duge prste proputa grah, kao da moli krunicu; riu,

graak, bob, razliita mliva. Priupita poneto, tiho, smireno, ali glas joj se uje, probije sekroz splet glasova, dopre i do najtvreg uha.

"Ovogodinji?""Jest, grah je od ove godine; za pola sata je kuhan. Mesni; mesa mu ne treba, brunda

onaj iza tezge, a oi mu dvosmisleno bulje u crnu mantiju zavjetovane djevice."iaka nema?""Toga kod mene ne smije biti". Dodao bi i "gospoo", ali se ne usuuje djevojka li

je, ili gospoa, ko bi to znao, on ponajmanje."A sir... je li kravlji ili oviji, ili je mijeani?""Ovaj vam je, oprostite, kravlji, a ovaj tu je oviji, ist kao dua; dok ovaj ovdje je

mijeani neete ga nai... jeftin i dobar".Ona odlazi, i izgleda kao jedina tiha taka, otok tiine u ovom moru guve i vike.

IV

Uh!Evo asna sestra sjedi u upnom uredu, sjenovitom refektorijumu; tek to se vratila

sa pijace, umorna i znojna. Samo da predahne, povrati duu! Kupila je svega i svaega, inasluala se i nagledala isto tako. I jedino to je sad smiruje, jest onaj lik Raspetoga na

zidu, kome je tako, iz onih Njegovih nebeskih visina, tako malo stalo do svih ovoze-maljskih pijaca, ljudskog metea na njima i tog glupog cjenkanja u nedogled... ak je isvoj dugi crn habit zbog vruine neuobiajeno visoko podigla uz svoje mrave noge.

Ali uvi upnikove korake u hodniku, munjevito brzo je spusti.A ja, gdje sam ja? Novi do danas u potovanom posjedu ove svete kue? Gdje

sam? No, sluajte.Poimo redom. Prvo sam kada je asna sestra kupila kelj i paradajz iz njezinog


32/53

32

velikog, kao molitvenik crnog novanika dospio kod jednog ie kojem je pozamaan nosbio ispunjen itavim bunom dlaka, a ruke mu odisale na jak duhan, krdu, i suho ovijemeso.

ia me je metnuo u neku kartonsku kutiju, koja je nekada po svoj prilici bilaspremite za otrov, a u kojoj je bila svakojakih novaca, takoer sa istim mirisima kao injegove ruke. Na dnu te kutije leao je mrtav ili samo umrtvljen nekakav pogolem insekt.Lijepo drutvance!

Zatim je stari kupio so i eer u mjesnoj prodavnici i evo me, sad sam u ladici u kojojje, uz gomilu izguvanih, bogzna otkud i od koga tu dospjelih novanica i novia, leao samo zamislite! jedan crni, opaki, glomazni pitolj! Moete li zamisliti kako mi jebilo, ta sam osjeao, jer glava mi je bila naslonjena odmah uz opasni otvor cijevi. Skupiosam se kao najbjedniji petparac, toliko me bijae strah. Ali, pitolj je bio miran, u sebeuvuen, i po svemu dobronamjeran. Ne znam kako su se osjeale druge novanice inovii, no meni je bilo stalo da to hitnije zbriem odatle. I na sreu, nije trebalo dugo

ekati. Iz prodavaeve ruke odletjeh u ruke neke ene, poluseljanke, rune kao sami avo,a obuene u takve haljine kao da ste paunovim perjem okitili seosku kravu! Na sreu, jermi je ena i svojim govorom i svojim izgledom izazivala odvratnost ve polu-onesvijeten od sveg tog truckanja i lomatanja, dooh u sitne ruice jednog djeaka koji

bijae kupio kolau mjesnoj slastiarni.Kod djeaka malo predahnuli, jer djeca me ipak odmaraju. Ali ne zadugo: djeak me

preda Nekome vika, strah, smrad zatim ovaj Nekome tiina, drhtanje, jeza pa evome opet kod Nekog smijeh, grohot, veselje, udan miris i sve sam tako, dok se suncelagano priklanjalo smiraju, mijenjao sad jednog sad drugog vlasnika: u dep pa iz depa, u

prsluk, zatim u pantalone, u novanik ovakav, onakav, u ladicu, u njedra, iz mirisa usmradove svakojake; elio sam, na kraju, samo jedno nek se konano zavri ovaj ludidan, da se napokon spusti no, nek se ovo moje trudno tijelo sitnog, nedunog novianapokon smiri i zaspi, pa to bilo ma gdje, ma kod koga.

I doekah i to. Evo me pokraj hune rijeke na konju jae ovjek. Rijeka je sve crnjaod skorog mraka. ovjek je prodao kravu i konja. On pui, zamiljen je, razmilja oobavljenom poslu, no, ao mu je i krave i konja. U njegovom novaniku, nabijenom poputipka, izgruhana i nasmrt umorna je i moja malenkost; oi se sklapaju, no pada, kudidemo? pitam se tonui u dubok san.

V

Probudio sam se na elu mrtvaca.U selu je umro ovjek. Neki dalji roak ovoga u iji sam novanik dospio na stonoj

pijaci, gdje je on prodao kravu i konja. Dua ovjekova napustila je njegovo tijelo iodletjela je neznano kud. To vam je, napriliku, kao kad se kod nas, mislim na novac,

promijeni ono to ljudi nazivaju valutom, to jest vrstom novca, i mi, preko noi,


33/53

33

postanemo samo bezvrijedni papir, ili bezvrijedni metal za djeiju igru ili za smetljite ostanemo bez due, samo sjeanje.

Ljudi se obino ne usuuju sebi priznati, kad dua napusti tijelo, da je to kraj, da je toono "nikad vie". Zbog toga, u tome svome strahu, nastoje stvoriti privid, ma kakav on

bio, ivota koji se nastavlja. Otprilike, kao to ima ljudi koji, i poto proe rok nekognovca, ne bacaju taj bezvrijedni novac nego ga uvaju uzaludno pokuavajui u njemu idalje vidjeti njegovu nekadanju vrijednost.

Smrti se, tako, ne smije pogledati u njezine bezdane oi. Zato se mrtvacu zatvarajuoi, izgovaraju se molitve uz njegovo hladno tijelo, pale se svijee, nek njihov bljetavi itopli plamen osvjetljava votano lice, dojueranji blizak a sad otiavi ovjek ogre searenim alovima, negdje ga i minkaju a bogami, negdje mu se mee i novac na elo,kao to je mene moja vijugava sudbina donijela na elo ovog mrtvaca gdje se ba sadanalazim...

Babe mrmljaju svoju molitvu i podsjeaju na strljenove meu gredama pod krovom.

Svijee gore, palucaju, vosak cvri, a njihovi plameni cvjetovi lelujaju osvjetljavajuitamna lica i tajne kutke sobe. uto, kameno mrtvo elo u otkrivenom kovegu pruenogmrtvaca je ispod mene. Udiem miris trulog lia, kunog bezdana; a spustim li malo

pogled, nazirem Njegov pepelnosivi nos, kao movarna travuljina mlohave brkove, atijelo prueno i dugo, dugo, kao da mu kraja nema; i ruke besposlene, mrtve, nepotrebnekao dva drveta.

Mrtvaeva usta malo su otvorena, i, mada sam u poetku bio miran, odjednom meuhvati strah da sa glatkog ela ne kliznem u taj otvor, mraan i hladan poput groba.

Poeo sam i drhtati, ali to niko nije primijetio, jer je bila polutmina, a svi zaneseni umolitvi i svojim mislima.

ak mi se, najednom, ako mi vjerujete, uini kako iz tih mrtvih usta izae jedanuzdah. A kada pomislih kako je malo vremena trebalo da proe i da ja iz bujnih njedaraone Ciganke dospijem na elo jednog mrtvaca, doe mi, meni sirotom noviu, naisto da

poludim.Jedna po jedna, sve babe pospae oko pola noi. Na svojim stolicama, poredane

jedna pored druge, liile su na kokoi na leglima. Mrtvac je spavao u svom sto osamdese-tom snu. Jedini budni bili smo ja i svijee. Dokle mi je sjediti na ovome elu, koje je

poelo i da me hladi, pa i ulja? Pitao sam se u mrtvakoj tiini sobe: kada e svanuti? Alijedno pitanje me je odjednom prestravilo: a ta ako ostanem na elu ovog mrtvaca i onda

kada metnu poklopac i zakucaju ga?Sreom, nije se to desilo, i nije mi, dakle, bilo sueno da zavrim u grobu.Kada se jutro, mekano i sivo kao maije ape, uvuklo u sobu, a babe poele svojim

kokoijim oima treptati, ue jedan ovjek, visok, crn i utljiv. Ode u drugu prostoriju i iznje iznese crn poklopac. U meni neto zajeca od straha

Documents

Kemal Mahmutefendic Roman o Novcicu