33/342008.

ww

w.h

citi.

hr 33/34 2008. ISSN 1332-3539

Lada Martinac Kralj Robertino Bartolec Lucija Ljubi Matko Boti Iva Rosanda igo Magdalena Lupi Katarina Kolega Vinja Rogoi Pavo Marinkovi Hrvoje Ivankovi Vlado Obad Jasen Boko eljka Turinovi

Dunja Falievac Matko Sren Boko Milin Tea Rogelj Radovan Grahovac Matija Serdar Ivana Krpan Vitomira Lonar Ana Lederer Irena Suac Deni esni Sanja Ivi Darko Luki Igor Mrdulja Martina Petranovi Ivan Trojan Gordana Muzaferija Sanja Nikevi Loredana Gaparovi Ljubica Anelkovi Ozana Ivekovi Tomislav Zajec

48

14

18

22

26

30

34

40

4250

54

60

66

PREMIJERE Draen ivak, Sve to je dobro i pametno, Produkcija GRUPA u Teatru ExitLada Martinac Kralj, Pas, djeak, glumci

Miroslav Krlea, Vujak, Hrvatsko narodno kazalite u VaradinuRobertino Bartolec, Izmeu svjetova

Jon Fosse, No pjeva pjesme svoje, Zagrebako kazalite mladihLucija Ljubi, Nemo jezika i ozraje tihog gnjeva

Saa Anoi, Kauboji, Teatar Exit, ZagrebMatko Boti, Divni gubitnici s ove strane Rio Grandea

Milan Rakovac, Riva i druxi (Stiu drugovi) / La nostra storia amara, KoprodukcijaIstarskog narodnog kazalita i Talijanske drame HNK pl. Zajca u RijeciIva Rosanda igo, Potresan scenski kola o traginoj epizodi iz istarske povijesti

Autorski projekt Olivera Frljia, Turbofolk, Hrvatsko narodno kazalite Ivana pl. Zajca Hrvatska dramaMagdalena Lupi, Turbo realnost

RAZGOVORITomislav Zajec; Najvanije je pisati i ne brinuti to e doi nakon pisanja

Razgovarala: Katarina Kolega

Lisa Lucassen i Sebastian Barka, Ovisnost o publici je opasna, ali vrlo uzbudljivaRazgovarala: Vinja Rogoi

PROTUKRITIKANeto je trulo, a koliko trulo?Preveo i priredio: Pavo Marinkovi

MEUNARODNA SCENAPremio Europa, priredio Hrvoje Ivankovi Vlado Obad, 33. kazalini dani u Mlheimu djeli njemakoga kazalinog raja

FESTIVALI18. marulievi dani u Splitu, 2008.Magdalena Lupi, Nasilja i nostalgije

15. meunarodni festival malih scena u Rijeci, 2008.Matko Boti, O usamljenosti, izmeu prosvijeenog mainstreama i eksperimenta

Festival Zlatna maska u Moskvi, 2008.Jasen Boko, Vitalnost suvremenog ruskog kazalita

SADRAJ 70748494

97

102

108

125126

192

196200

202

205

208

210

214

216

222238258

TEMAT Nestalna fortuna Drieva teatra 2Dunja Falievac, alino itanje DriaMatko Sren, Zapleti Tihe oko tiskanja i itanja Drieva SkupaTea Rogelj, Dri na slovenskim pozornicamaBoko Milin, O recepciji dela Marina Dria u SrbijiRadovan Grahovac i Matija Serdar, Dri i mi, neka saznanja o recepciji Marina Dria u Austriji

PRODUKCIJAIvana Krpan, Milenijski marketing izvedbenih umjetnosti

ISTRAIVANJEVitomira Lonar, Kazalite u Hrvatskoj i mladi (1950. 2007.)

TEORIJAAna Lederer, Uvodna biljekaKazaline profesije / piu: Irena Suac, Deni esni, Sanja Ivi, Darko Luki, Ana Lederer, Igor Mrdulja, Martina Petranovi, Lucija Ljubi, Ivan Trojan, Gordana Muzaferija, Iva Rosanda igo, Jasen Boko, Sanja Nikevi

SJEANJALoredana Gaparovi, S Galianom za ivota i poslijeLada Martinac Kralj, GutiJasen Boko, Duhoviti cinik

NOVE KNJIGE Ljubica Anelkovic, Odsutnost kazalita

(Mirella Schino, Teatar Eleonore Duse)

Ozana Ivekovi, Bogatstvo problema i pristupa(Krleini dani u Osijeku 2006. Vrijeme i prostor u hrvatskoj dramskoj knjievnosti i kazalitu)

Ana Lederer, Utvrivanje i proirivanje gradiva(Nikola Batui, Rije mati ina)

Iva Rosanda igo, Suvremena knjievnopovijesna i teatroloka (re)valorizacija starih znanja o starim temama(Leo Rafolt, Melpomenine maske, fenomenologija anra tragedije u dubrovakom ranonovovjekovlju)

Matko Boti, Epitaf novinskoj kritici(Jasen Boko, Zapisi iz kazalinog (su)mraka)

Iva Rosanda igo, Tragedija kao metaumjetnost(Christoph Menke, Prisutnost tragedije)

DRAMETomislav Zajec, Dorothy GaleMatko Sren, Darsa Pavo Marinkovi, Tri o maturi

DJEAK: Pronaao sam novu planetu. Zove se Vin. MAMA: Stvarno? A gdje je, gdje se nalazi?DJEAK: U Sunavu sustavu. MAMA: Jesi li siguran? Mislim... ako je u naem sustavu,kako je prije nisu pronali? Moda je u... DJEAK: U Sunevu sustavu je, rekao sam ti.MAMA: Dobro.

Igra je, kau to djeji psiholozi i drugi strunjaci koji sebave djecom, ozbiljna stvar i dijete je kao takvu doivljavajer u njoj zapravo istrauje, kombinira, isprobava i koristirazliite strategije. Dalje, igra ne obuhvaa dosizanjespe cifinog cilja jer je sam procec igre vaniji od rezulta-ta. Djeja igra je slobodna i spontana aktivnost, a karak-terizira je divergentnost odnosno ponaanje gdje svemoe biti organizirano na nov i neobian nain. Takoer igra je saeto i skraeno ponaanje, propisana je ifiktivna.

Ove i druge osobine djeje igre napominjem jer ihsmatram unutarnjim nadahnuem predstave Sve to jedobro i pametno koju potpisuje grupa. ak tovie, nave-dene osobine djeje igre opisuju i osnovne znaajke ovepredstave. Kako je to glavni autor Draen ivak sa surad-

nicima Ksenijom Zec zaduenom za pokret i asistenti-com, dramaturginjom Oljom Lozicom, Igorom Paukom,koji potpisuje scenu, projekcije i dizajn svjetla, Damiromimunoviem zaduenim za dizajn zvuka i aranmane,kostimografkinjom Zdravkom Ivandija i pet glumaca me -u kojim je i on sam, ivak scenski uobliio?

Odmah pojanjenje iako je predstava nadahnutaknjigom Marka Haddona Neobini dogaaj sa psom unoi i osobinama djeje igre, ona nije ni prikaz romana niglumljenje djece u igri. Ona se bavi temom igre kao nai-nom ivota na sceni.

Glumac u svoje ime osvaja prostor, rekvizitu, potrebneefekte s ciljem odigravanje scene. U scenski pripremlje-nom prizoru glumac e ui u lice nekad postupkom imita-cije (iskriavo zafrkantske minijature Jerka Maria kaonastavnika fizike, Olge Pakalovi kao nastavnice hrvats -kog i Marka Makoviia kao nastavnika tjelesnog), a ne -kad dugom linijom igranja stanja dotinog lika (postupakMarije karii u igri djeaka Christophera). Kad je scenagotova, glumac vie nije lik, nego glumac koji stoji nasceni kako bi igrao. Zato predstava u kojoj se fabulativnolabavo prati linija djeaka iji je pas odlutao i njegova odsredine neprepoznata tuga koja se pojaava do gotovo

LADA MARTINAC KRALJ

Draen ivak, Sve to je dobro i pametnoRedatelj: Draen ivakProdukcija GRUPAPremijera: 19. listopada 2007. u Teatru Exit

au tistinog zatvaranja u sebe lebdi na rubu raspadanjapa se onda opet uvruje kao da samom kazalinomdogaanju nije vano da se oformi, nego da jednostavnopostoji. Kao da je sam procec igre vaniji od rezultata zakoji se dobiva plaa. Kao da glumci, njih pet Jerko Mar -i, Olga Pakalovi, Marija karii, Marko Makovii iDra en ivak kau: Vidite nas kako igramo. Mi igramokao da se igramo. Zato je jedan od najuzbudljivijih, kakopo duhovitosti, tako po istoi pristupa, trenutak u kojemMari, obilato debeljukast i trapav, plee pa skae odradosti po sceni. Potpuno pristajanje na vlastito veliko,oblo tijelo i potpuna nepretencioznost u praenju ovogtre nutka, od onih na sceni do svih koji su oformljavaliautorski cjelinu izvedbe, ine taj dio predstave, kako birekli srednjokolci, kojih je kad sam ja gledala predstavubilo najvie u publici, totalno cool. Mogu primijetiti da jedvostruko totalno cool ne biti optereen sobom izvana,nego biti u suglasju sa sobom, a pritom stajati na scenidok te iz mraka gledalita gleda otprilike dvjesto parioiju. No, ta se etida doima takvom i zato jer je samapredstava to htjela biti slobodna, a dogovorena, bez in -te lektualno napadnog cilja, a procesu rada posveena,nastala iz igre/improvizacija iji su ishodi, neizvjesni ali

zaustavljeni u trenutku kad su kazalino najpotentniji.Iako ovakve kazaline postupke dobro poznajemo, uspje-ti njima ostvariti balon za napuhavanje na koji me Sve toje dobro i pametno podsjea, dakle lebdeu kompozicijukoja izaziva veseo interes svaki put kad promijeni rakurs iu gledatelju proizvodi jednostavno pozitivno osjeanje daje tog trenutka ba tu, u malom kazalitu u Ilici 209, nijenimalo lako. Ostaviti dojam lakoe, znaju svi koji se kaza-litem bave, teko je proizvesti jer je jednostavno jo lak -e upasti u zamke vika materijala skupljenog u improvi-zacijama, u zamke nepotrebnog fabuliranja ili pojanjava-nja, metaforinosti ili slaganja slika i cilj lakoe tako zagu-biti, a dobiti nametljiv i samodopadan materijal.

Sve upuuje da bi se od fabuliranja u takvom postup-ku trebalo potpuno odustati, ali u Sve to je dobro i pame-tno tomu nije tako. Naime, kad sam dola s predstavesvom malom sinu, mogla sam ispriati sie predstave ipro iriti je napomenom da je djeaku Christopheru nes -tao pas koji se nikako nije vraao kui pa je Christopherbio zabrinut i tuan i nesretan, a da to u stvari nitko nijepotpuno razumio ili na to obraao pozornost. Osim toga uknjiici predstave autori napominju da su bili nadahnutinavedenom knjigom.

PAS, DJEAK, GLUMCI

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

4/5

injenica da se djeakova linija, linija jednog lika, odr-ava tijekom cijele predstave govori da je fabulativni kon-trapunkt na areni materijal igre grupe upotrijebljen unakani da se cjelina dri na okupu, ali opet na nain da sena mogue toke prie u kojima bi se oekivao rast toe biti dalje s djeakom i psom ne inzistira. Takoer, dje-ak nije onaj koji e pokrenuti bilo koji dogaaj. Bit e tektrpea osoba koja izvrava zapovjeeno, ali i to trpljenjene prelazi prag da bi postalo dramatino ili zlostavljako.Jedini djeakov napor, a to je da se raspita za psa u sus -jedstvu, ostavljen je za sam kraj ili pretposljednju scenu,ali i on je rijeen u elipsi. Djeak ne ide od susjeda do sus -jeda i pita za psa. Umjesto toga imamo izvanrednu scenus ormarom iz kojeg ulaze i izlaze razliita lica i odgovarajudjeaku na pitanja koja naknadno ujemo da ih je posta-vio, a sva se tiu nestalog psa.

Situacija djeteta upotrijebljena je kako bi bila otponacza razvoj motiva igre u rasponu od oblika djeje igre(scene u koli kao tipine djeje igre dramatizacije; igra sormarom kao igra pretvaranja) do scenske igre po sebi(ples izvoaa koji je ujedno kraj predstave), kako bi uvelamotiv sjeanja na djetinjstvo u kojem je igra bila ozbiljanposao, a potom, puno godina poslije, postala jezgrom glu-makog poziva. Fabula se ostavlja publici da je primijeti teda zaranja i izranja iz tkiva predstave. Neophodne dopu-ne za priu nalaze se ispisane u videoprojekcijama u for -mi djeakovih dnevnikih zapisa. Videozapisi funkcionira-ju kao unutarnji glas lica, kao kakav pripovjeda visoko-tehnolokog doba, doba u kojem je postalo preivljeno

pri ati prie pa tako i priu: Bio jednom jedan djeak...(Kako bi predstava izgledala da nam je videozapis bio

predstavljen pripovjedaki? Bi li izgledala kao predstavaza djecu, a to su autori htjeli izbjei? I, u stvari, kome jena mijenjena predstava Sve to je dobro i pametno? Od -ras lima i onima koji se tako osjeaju ili onima koji ne za -boravljaju osjeaj slobode to ga nosi igra? Potpuno sve-jedno. Sigurna sam da bi je moj est godina star sin mo -gao gledati skupa sa mnom i srednjokolcima.)

Ovakav postupak skrivenog prianja podrava iznutrapredstavu i daje joj dimenziju osjeajnosti koja radostiigre suprotstavlja sjetu zbog gubitka tvrdei da od djetinjs -tva do kraja ivota plovimo izmeu tih dvaju polova polasjete i pola tuge. Kao da shvaamo tek ako ovjek znatu govati i pustiti sebe da odtuguje, moe se u potpunostii radovati.

Uostalom, to i nije ljudska privilegija ili osobitost. Nekeivotinje kao impanze, na primjer, znaju se smijati, a slo-novi znaju tugovati, ak posjeivati groblja svojih dragih ituliti nad njihovim kostima. Psi se, opet, prekrasno igrajutrei u krug za vlastitim repom ili hodajui samo na pred-njim nogama i vukui tijelo i stranje noge za sobom kaokakvu vreu. A dijete? Dijete je bie koje se najzadublje-nije zna igrati.

Na kraju glumaki zanat je vjetina koja najuzbudlji-vije zna upotrijebiti mo igre. Sve to je dobro i pametnoujedinjuje sva ova saznanja u sebi, a nas koji radimo ukazalitu pita: Kad si posljednji put igrao da si se igrao?

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

6/7

Mark Haddon engleski je knjievnik, roen 1962.,ija je knjiga The Curious Incident of the Dog in theNight-time dobila dvije prestine nagrade koje se do -djeljuju u Velikoj Britaniji i zemljama Common wealtha.Knjiga je pisana iz ra kursa djeaka s Aspergerovimsindromom. Pievo poznavanje autizma proizilo je iznjegova rada u mladosti s autistinom djecom. Ovo jeinae bila prva knjiga koju je Haddon napisao za odra-sle, ali ju je izdava marketinki obradio kao knjigu zaodrasle i djecu. Haddon pie i za dje cu, meu kojom jepoznat kao autor serije knjiga Agent Z koje je DjejiBBC snimio kao sitcom.

(podaci preuzeti iz Wikipedije)

D. ivak, J. Mari, M. Makovii, O. Pakalovi, M. karii

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

8/9

Iako kazalini kibici polazite za doivljavako rjee -nje pri gledanju Krleina Vujaka i dalje djelotvorno doj-movno uslonjavaju interpretativnim referiranjem na Ju -vani/arevi redateljski rukopis (to se dobro detekti-ra pri analizi prvih kritiarskih osvrta na predstavu vara -dinskog HNK-a), najrecentnije uprizorenje s potpisom Ivi -ce Kunevia dakako provocira sasvim drugaiju optikupri razradi konstitutivne strategije samog djela. Dok spo -menuti redateljski klasici interpretativni dekomplikatortra e u standardnom i iscijeenom scenskom oblikovanjufizionomije intelektualca deklasiranog nevjericom u bu -du nost, suspektnou u smisao vlastitoga djelovanja iliposve razoarana u ljude kojima je okruen (stoga krlei-janski voluminozne fabulistike situacije odlaska mar-kompanija na bojite, izravne strjelice posljednjim trzaji-ma francferdinandskog dvoglavog orla... ustupaju mjestosuodnosima ljudi kontrastnih ideologijskih ili ivotnih us -mjera, konstelaciji snaga kad se slobodna volja uma su p -rot stavlja karijerizmu, moralnoj nakaznosti), Kunevi vena samoj presici povodom premijere potencijale svojegapostavljanja pozicionira intenzivno drugaije. Ono to meuzbuuje u tom komadu, naglaava Kunevi, jest od -nos nas i velikog svijeta, to je pria o naoj sredini, o naojmetropoli, histerinoj i nervoznoj, kao to je i svaki ve liki

grad, iz kojeg glavni akter bjei na selo traei mir, pa on -da ne nalazei ga odlazi i u veliki svijet... Ovim ita njeme lim predstavi dati suvremenu dinamiku i znaenje... Ido ista, ono to se Vujaku varadinskog HNK-a nikako nemoe negirati jest suvremena dinamika i jo vie znaenje.Intencijom da se igrom kalkulira odnos ve likog svijeta iprovincija u kojima izmoreni intelektualac trai predah,Kunevi zapravo ide stazom najsuvremenijih pisaca da -na njice (Garland/Beigbeder/Houel le bec q...), koji svi od -re da kombinatornom isprepletenou po kazuju motiv bi -je ga iz urbane sredine u toboe idilino pastoralne pros-tore s ekstazom skrivenom tamo negdje duboko. Bezsum nje, taj motiv ima funkciju simbolike geste s kojomjunak ne pristaje na matricu kolektivne zaluenosti, nepristaje ni na jalovi rebelijanski optimizam, na ikonografi-ju kvazioponentske propagande i njoj normirane utilitarneintelektualiziranosti, zato je odlazak u zalee forma im -plicitnog protesta, odustajanja, tenje da se punoa pos-tojanja realizira u pronalaenju izgubljene konekcije s ele-mentarnim Naelima. Meutim, kao i kod Garland/Beig -be der/Houellebecq vojaera i Kuneviev putnik ne sus-ree sanjarenu tankoutnu samou, udobnu osamu u ko -joj bi uz elementarne uitke u nekoj nepominoj i mlakojarki daleko od neprolazne poplave ljudske gluposti itao

ROBERTINO BARTOLEC

Miroslav Krlea, VujakRedatelj: Ivica KuneviHrvatsko narodno kazalite u VaradinuPremijera: 25. sijenja 2008.

svoje filozofske skripte da se skonaju studiji. Ma i tajoko li provincijskog mentaliteta grupira profile jala, glu-posti, sitnih i krupnih osobnih interesnih sfera, doslovno,arhetipski ljudsku konstantu krvi, noa, pohlepe i strastikoji mogu nadvladati i poraziti svaki polet i zanos idealis-tiki natopljena doljaka. Zazivajui kraj koji mu kukavti-na tijela nije doputala dosei u histerinoj i nervoznojmetropoli (I. Kunevi), Krlein Horvat, zatiljka osjetljivaa ruke drhtave, mirne samo kad bi dohvatio kakav teakpredmet poput pune boce, ali ukoene i klonule kad bidrao neto lako poput manje knjige, iz provincije bjei,na tovaren zlatom priskrbljenim kraom i klanjem, u mag -lo viti Kanaan, imaginarnu novu Palestinu, zemlju obea -nih snova Ameriku doekati svoj konani kraj.

Postupno gradei izlagako ustrojstvo, model mrazno-ga, nepovjerljivog, paranoinog univerzuma, potpuno anti -katarzinog na kraju, Kuneviu se teko moe porei daje stvorio iznimno precizno komponiranu predstavu, iz -van redno predoene atmosfere, suspregnuta, ali bogatoiznijansirana predstavljanja psihe likova, pokazujui virtu -ozno vladanje onim motivatorom koji zagovara da u um -jet nini ne smije biti detalj koji je nesvrhovit u cjelini. I ta sekrajnja, gotovo akademska istananost, uz odmjerenost,osjea u svakom prizoru, posebno u poznatom naelnom

poretku djela. Naime, igra poinje u redakciji Narodne slo -ge i tu se naoko zadralo ikonografsku tipizaciju urnalis-tikih likova, ambijenta kue u kojoj se djeluje, rangiranjeodnosa i dogaaja: nemogunost komunikacije (telefonine rade, kolege se meusobno fino ignoriraju), indiferent-nost (mrtvac je u haustoru), Europa je izbrazdana fronta-ma i zacrvenjena krvavim ratnim podljevima, a tu se ne -kak vi fifirii parfumiraju za casino i ljubavne soareje(Stre lec/Z. Zeevi)... I ti se toponimi ne promatraju isklju -ivo s mikrovizure jednog lika (Horvatovi/R. Plemi lamen-ti) ili redakcije u totalu ni s makrovizure monumentalnogrekonstrukcijskog redateljskog pregleda (od ega bolujugotovo sve najnovije produkcije Krleinih djela), ve njiho -vom uzajamnou. Pokazuje se podjednako opi povijes-ni razvoj u njegovim kljunim fazama (podcrtavam fan-tastino scensko rjeenje Ivice Prlendera s velikom kar-tom Europe koja poentu ima u trenutku kad joj se pribli -ava Horvat traei parcelu na kojoj se prema izvjeimaupravo zbiva ratni sukob, jasno evocirajui da su prije ko -ju godinu i ovdje doslovno odzvanjali plotuni, to jest dadanas na toj karti Europe, kojoj se tako s pjenom tei,svakomalo gori kako suburbija tako i centar Pariza,Kopenhagena, Berlina, Manchestera..., to je za ovo upri-zorenje jasno u harmoniji s idejnim premisama Ivice

IZMEU SVJETOVA

sporazumima, neurastenijom i razdorima iz me u vlastitihtenji i odreenog mentaliteta sredine ili cjelokupnogusmjerenja drutva. A to se pak nerazumijevanje sredineza oblik ivljenja neovisan o mjerilima ma terijalne prag-matike (poznat je onaj Horvatov kriptoartistiki lamentkako bi on najradije leao na ledini i promatrao kakooblaci prolaze plavim nebom...) oituje na bolan i drasti -an nain posvemanjom idiosinkratinom nadraenou(bez koje se, konano, i ne moe detektirati neiji intelek-tualni, a dalje i umjetniki nerv). Imajui u vidu navedeno,dolazimo do Horvata kao glumakog iza zova: filigranskiprikazati sredstvima glumakog izraza unutarnje tsunami-je, izvui burnu duhovnu komunikaciju na razinu fizikogznakovnog sustava, materijalizirati studiozno tvorevinepotresene i potresne spiritualne naracije. I je li R. Plemiu tome uspio? Ne sasvim (barem za sad, jer kazalite imatu prednost naspram ostalih umjetnosti da korekcija imapriliku ve sljedeom izvedbom). Ukratko, Plemiem jeras padanje Horvata prikazano na razini fizikog motivaodsjeenog od bilo kakve refleksije na njegovo psihikostanje, vrei suptilnu introspekciju. Jednostavno reeno,nije uao sasvim pod kou za da nom liku. Nekako senasukao na povrinu liavajui nas mogunosti da se pre-doi sloenu a ipak pregledno usredotoenu Horvatovustrukturu iz koje se pojave opisuju i u isti mah komentira-ju nijansiranjem svakog tjelesnog miia kao adepta cere-bralnih i osjetilnih oscilacija. Naj bolji primjer navedenog jepoznati ogled s trojicom seos kih mudrijaa (. Savi i Z.Zeevi kao Tomerlin i Luka posebno su dobro raspolo -eni u toj epizodi, a pamti se i kostim koji je Danica Dedi -jer priredila Saviu) ili polemika s Marijom, gdje Plemievanepotrebna vika i mahanje uzimaju stratosferske raz mje -

Kunevia), ali i po osobnim implikacijama (primjericeburzovnu izmanipuliranost pokretaa Sloge Vengera/.Mavrovi, inteligentno simbolizirajui ovodobnu dioni ars -ku furiju). Dakle, ambijentiravi redakciju i njezine likove,Kunevi daje predstavnike svih graanskih slojeva; pau-perizirane do smrti (mrtvac u haustoru), arbajtere (met-teur/D. Plovani), obrazovane (Doktor, Horvat), vlasnike/pretvorbene tajkune (ef/. Savi) melkontenta/zbogpretvorbenih tajkuna (Venger) otkrivajui unutarnju protu- rjenost, besmislenost, upravo trule ustaljenog drut ve -nog i dravnog ivota, ne libei se skinuti pompoznu fa -sadu i s bogate, industrijalizirane, militarizirane, samo -svjesne i agresivne Europe (velika karta I. Prlendera). Pe -dantno je gledatelju nametnuo, ukazavi sve pukotine,ne suvislost i sumnjivu opravdanost takva okruenja,razloge Horvatova odlaska. Ali kako bi do posljednjekonzekvence iznio svoj motiv za ovakvo uprizorenje, tre-balo je zasigurno neto vie, briljantno u prvom dijeluekstrahiravi rolu Vengera (po svemu izuzetna uloga elj-ka Mavrovia) iznad svih, jer mu je oigledno taj formatbio najpodesniji za najnemilosrdniji, najdosljednjiji umjet-niki prikaz potpune amoralnosti, nerjeive opreke iz -meu iste due i neskrupuloznosti. Vengerov dominira-jui poloaj gubitnika esto se drao zamkom za inter-petaciju, jednako glumaku i redateljsku (arhivi kaoVengera pamte Kvrgia u teatru i Serdara na ekranu), jerse njegov vidokrug letimino itajui Krleu lakonski moeshvatiti fokusiranim na propadanje metafiziko i tvarno,na pasivizirano pulsiranje koje ima tek narativno kon-strukcijski posluiti katalizatorom Horvatovu pakiranjukovega. Ovakav pristup ovdje svakako nismo susreli. SMavroviem kao Vengerom, konstruiranjem identiteta likai percipiranjem realnosti radnje za taj lik, dobili smo kariz-matinog, gotovo atletski aktivnog korifeja koji sustavnojakom glumakom osobnou dobacuje uvrede, pogrde,remeti malograanski poredak i proporcije nasilne redak-cijske idile, eksplicitno i potpuno dravi umjetniku tenz-iju prvog dijela predstave u vlastitim rukama. Motrimo liVengera kao istu artificijelnu dramsku konstrukciju, nu -no emo zakljuiti da je ona kod eljka Mavrovia grae-na savreno; snagu svoje umjetnike ekspresije ovajglumac, tovie, dograuje neoekivanim obratom real-iziranim u zavrnoj sekvenci prvog dijela. Mavrovi akcijudovodi do usijanja pri izlasku sa scene, apsolutno gubeidojam glumake postavljenosti, izravno atakirajui napubliku gromoglasnim uzvicima Mrtvaci!!!, gdje ne samoda su svima u dvorani zavibrirala tjelesa nego su uzdr-

mani svi stoeri lane emocionalne i egzistencijalne sig-urnosti to mravo prikrivaju slabosti svijeta zbog kojih je,uostalom, Krlea i stvarao svoj opus. Ne tedei se u vrlostrastvenoj interpretaciji i zbog toga to je njegova ulogatehniki vrlo zahtjevna simbiozom poetskog senzibilitetakoji Kunevi eli istaknuti, mimiko-gestualno-retorikaekspozitura eljka Mavrovia defilirana Vengerovom par-tikulom potpuno zavladavi scenom, odnijevi nau po -zornost do zamiljenosti pa ak i koncentracije, koja imaizvanscenske i potpuno ivotne ambicije, petrificirajui sesignifikantno u gledatelja potvruje vrhunsko umijeeovog glumca.

Spomenuta zavrna sekvencija (Mrtvaci!), koja je izra -zito siejno akcentuirana, ima krucijalni status, navodeinas da u posve novom osvjetljenju (znai, i rekvizitarijemna sceni) tumaimo relacije to slijede. Odnosno, aspek-tualnu usmjerenost i specifinu afektivnu obojenost cijelepozornice koju je omoguavala velika arena karta Euro -pe zamjenjuje ex negativo vizura potpunog mrtvila, mra -ka, pozadina crne jame to transparentno simplificiranoobjavljuje fatum likova i zbivanja u provinciji gdje se kaotrai duhovni i svaki mir. Iskljuivi neke zamjenske rekvi -zitne autonomne zanimljivosti danoga prizora, scena takomoda izgleda ekonomino, ali pogaa funkciju za pojaa-vanjem i specificiranjem anticipacije o moguem daljemkonkretnom slijedu zbivanja, intenzivira se pozornost zazaplet, crnim izlunim eksponatom u pozadini (uz san-duke streljiva koji slue kao kreveti, stolovi...) omoguujese razumijevanje situacije i atributa junaka. Prlender takopripremljenim kontekstom, u tako prizorno i stilizacijskipostavljenim prilikama ponovno dobro pogaa ulazak rad-nje u ambijent, ovaj put provincijski nadurenih, manipula-torski trajno opredijeljenih intriganata spremnih i na naj-gore.

I tu dolazimo do dvojbenog segmenta KunevievaVujaka. Razumljivo je da puni nositelj predstave od no -nog dolaska do Marijine (B. Rocco) kue pa sve do samogfinala postaje Horvat. Karakteristian je to lik za Krleu:intelektualac (preneseno tuma senzibilnosti, ivotnih od -luka i sumnji modernog subjekta u sklopu graanskogindividualizma) koji svojom psihikom i drutvenom dis-pozicijom sam po sebi ve stvara uvjete za svojevrsneopreke i razdore kako unutar sebe, tako i sa sredinom,pogotovo sa sredinom kakvu je Horvatu u Vu jaku trasi -rao Krlea. Drugim rijeima, pojedinac je to koji svoju as -piraciju prema slobodi plaa izolacijom, gu bit kom ma -kar i dvosjekle integracije, kulminirajui su ko bima, ne -

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

10/11

re. Nije da se, slikovito ree no, svirao pijano kao da ga seprvi put vidi pa se poslije ja kih sricanja uspijevalo odgo -netnuti neku partituru, ipak, bez poznavanja harmonije,tehnike neophodne da se stvarno shvati neka nijansa, dase procijeni neka finesa, da se s punim razumijevanjemupije relevantno, uz Plemievu arku elju (koju treba poz -draviti) i delirijska kli canja (istini na volju doista izbjeglih izzamraene Hor vatove due) manje je vano to smo osta -li uskraeni za cijele fluide reeninih sklopova, ve grizeto se zaobilo uspostavljanje uzajamnog odnosa izmeupsihikog stanja razdraljivosti i specifino fizikog rasu i -vanja o zbi lji, koje rezultira emocionalnim smislom rijei umelosu glumeva glasa. Budui da te glumake internecirkula cije nije bilo, taj je prizor ostavio dojam kao da suTomer lin i Luka purgerski apsolventi filozofije pred dok-toratom sa kotskim viskijem i engleskom lulom u ruci, aHorvat profani i vulgarni seoski parven napackan ge mi -tom iz vr a.

Sreom, intermezzo/san (esto izostavljen u predsta -vama Vujaka) relativizira Plemieve nesigurnosti (koje suionako predmetom kvalitetne sanacije tijekom narednihizvedbi), usredotoujui gledateljsku pozornost na uspjelufantazmagorinu, ali i makabrinu zaigranost s kulminaci-jom u plesnim jazzy-regtime implikacijama. Siejna disper -zivnost sna zapravo je homologna definitivnom raspaduvr ste, determirane slike koju Horvat ima o svijetu, pri e -mu posebnu vanost nose gorke reminiscencije na djetinj -stvo i kolovanje. I premda san prividno lepravo kroz plesi glazbu najavljuje bijeg u Ameriku kao konano rjeenjeza sreu, naravno, vrlo brzo letalno razbijajui grotesknostte nade, Horvatova ivotna poetika ve je bitno utemelje-na na sumnji i izgubljenosti kao konstitutivnim znaajka-

Z. Zorii, Z. Zeevi, R. Plemi, Lj. Bogojevi, Z. Jelai

koru suvisle, stabilno skrojene slike svijeta, kostimografs -kom umalo nudistikom parabolom plauzibilno probitispo ne i zahvatiti zagonetku ovjeka i Svijeta u dubljim slo-jevima. Sinkrazija Eve Ljiljanom Bogojevi sirprizni je tre-fer i najvei adut Kunevieve redateljske misli vodilje.Po novimo na ovom mjestu da je iluzijom nafilan odnos,tonije prelazak iz Svijeta u Svijet Kuneviu s novi -narske presice, uoi premijere, sutinski motiv postav -ljanja Vujaka, a igra Ljiljane Bogojevi perfektan mu jemedij jer je iz svake niti tkiva zadane role znala razvitipotrebitu graciju. Pae, potresnim, pred sam kraj drame,dijalogom Eve i majke (dostojanstvena kroki perioda V.Sti linovi) uz vinilni glazbeni zapis koji zvunikom gramo-fona sjeanjem i analogijom transponira Evu na amerikenepregledne bulevare, gdje se iako beznaajan dojmioim portantnim gledajui vlastitu sjenu na izlozima sa zlat-nicima i kristalom, te bacanjem stroja za pauinu u vat -ru jer taj beskrajni konac koji majka vue podsjea na ne -raskidivu vezu s kloakom iz koje se poteklo, kad ginu pos -ljednje nade u damsku i dentlmensku narav neonskogsvijeta iz kojeg je Eva dola, kao to se obaraju i iluzije daVujak i Vujaci mogu oekivati bolje od posrnulog zah-valjujui Ljiljani Bogojevi i njezinoj vrloj duhovnoj i tjeles -noj glumakoj organizaciji, s kojom poput vulkanske erup-cije preokree sanjivu pozu muzikalne melankolije, mirnobrtenje po pitomim asocijacijama, u susret nagonskomporivu tijela, uspavanoj zvijeri probuenoj tako leerno unagoj brutalnosti da se vie nije dalo krotiti, ime funda-mentalna poruka predstave trijumfira, opravdavaju se sviartistiki firtli za interpretaciju jednoga dramskog elabora-ta o nevjerojatnom kompleksu lai, iluzija i obmana, gor -kog susreta romantiarskog zanosa i neukusne stvarnos-ti svijeta u kojem se sve sretno i nesretno plaa zveeimzlatom. Impresivnim balansiranjem dvaju polova gluma -ke stvarnosti, duevnog i tjelesnog, sublimno i estetiki--di namikog, Bogojevi je superiorno spojila separate nakojima se zasniva ljepota kazalita: redateljsku tendenci-ju proizilu iz predloka i glumaku uljivu borbu izmeubia prignutog zemlji i duha pogleda vinuta nebu eviden- tirajui svoj artistiki aurum markantnim pontifex max i -musom na moralnom i estetskom horizontu Kunevievevizije Krleina rukopisa.

Kompozicijska konzistencija nesmiljenog nizanja op -tubenih opservacija dominira i samim enantnim finalomigre, smjetajui kompletni ansambl na scenu za volens- -nolens vildvestnu egzekuciju. Nagruvanost svretka sen-zorijalno agresivnim drilom ima obligatornu podlogu i op -

rav danost. Budui da u dananje vrijeme, potvruje Kun -evievo vienje, vie ne postoji nijedna zdrava supstan-ca, budui da su voda koju pijemo i sloboda koja se prog -laava iskrivljeni i za persifliranje, budui da, napokon,treba nadnaravna koliina dobre volje kako bi se povje -rovalo da su vladajui stalei/svjetovi (aka metropole)dostojni potovanja, a ugnjetavani stalei/svjetovi (akaprovincije) dostojni olakanja tereta ili suuti predsta -vu redatelj s pravom zavrava somnambulinim Bonnie &Clyde krvoproliem na terenu simulirane obeane zemljeAmerike, dokrajivanjem (i nad)osobne nade za ovje -ans tvo posljednjim metkom upuenim alma mater, V.Stilinovi u ulozi Horvatove i Evine majke.

ma njegove egzistencije. Ogranienost perspektive biloka k vog prevrata Horvatu je opipljiva. Zato Kuneviev in -termezzo/san u biti kvalitetno dorauje ono vano u Krle -inu rukopisu, precizno izvodi arhitektoniku pripovijedan-ja, bez suvine izvanjske dinamike zbivanja, tako da svakii najbeznaajniji detalj postaje orijentirom, simboliki no -si vim, sudjelujui u gradnji semantike kompleksnostipredstave koja, ako i nije bezgreno nadahnuta predlo -kom, jednostavno navodi interpreta i na takav tip gleda -nja. Snom se takoer definitivo dolazi do onoga to je vje -rojatno Kunevia najvie i okupiralo za pripremu Vuja -ka, pitanje odnosa individualne svijesti i drutvene rela-cioniranosti svijeta uope. Kuneviev san nosi u sebi di -menziju sumnje u dogmu ureenosti sredine svake vrste:obiteljskog ognjita (koje traumatizira Horvata), metropo -le (iz koje Horvat bjei), provincije (u kojoj Horvat bestijal-no truli), obeane zemlje preko grane (Europa gori u suko-bima malih ili velikih razmjera i ve ga je napravila ratniminvalidom) ili preko velike bare (Amerika mu priprema ko -naan Pad). Mrtvaci na svim stranama emigrantske bu so -le svijeta.

Stoga se Kuneviu mora priznati virtuoznost stila ipreciznost konstrukcije, pa ak i kad zbog umjetnike evo -lucije djela odlui dopustiti glumakim akterima prilagodi-ti role vlastitom temperamentu i na taj nain, pretpostav -ljam, detrasirati svoje polazne harmonizirane konstrukcij -ske principe, inteligentno percipirajui da svatko unutarodreene prance treba birati varijantu koja na koncu po -klanja vrhunaravni artizam. Jer ono to su nam u drugomdijelu pruile Barbara Rocco i Ljiljana Bogojevi (Eva) toli -ko je kvalitetom i glumakim kraftom nesvakidanje i po -zitivno kuriozno, da tei oduzeti dah. Iz Barbare Rocco jenizom prostudiranih gestualnosti i glasovnih modulacija(u rasponu od ivog tijela s tek prisutnim rudimentima ka -rak tera, drhtave Marije nesigurne u budunost dolaskomnovog uitelja, kad joj neto vitaliteta ironinim opaskamapokuava ubrizgati Pantelija/vjerodostojni S. Matavulj, pre -ko raspojasane preivljenosti u dvoboju s Horvatom, gdjeistom dobacuje povijesnu repliku o dva prsta sala, dobol nog klonua saznavi da je mu Lazar/S. Juraga ipakbiblijski ustao iz mrtvih, kada bolesnom strau i konfuzi-jom opsjednuta ena teinu odbaenosti dopunjuje e -ljom za osvetom) emanirala granina glumaka ekspanzi-bilnost do koje se njezin lik uope moe manifestirati. A tonije nimalo jednostavno, poznavajui da je lik Marije gra -en situacijama u kojima se izlae dvojbama zasnovanimna koliziji razliitih (a)moralnih principa (briga za vlastitu

djecu, voenje kole, promiskuitetni izleti, povodljivost,farsina kvazibigamija, trudnoa...). U stvari, vodei svojuheroinu kroz vlastiti emocionalni filtar, Barbara Roccosud binom Marije ujedno pokazuje kako je teko (o)suditimoralnu ispravnost konkretnih postupaka odreenih po -je dinaca, koji su poput Marije najee bivali zahvaenivelikim povijesnim kovitlacem ma koliko se trudili izmak -nuti i mirno odivjeti svoje male i beznaajne ivotne cik-luse raanja, odrastanja, ljubavi, rada i smrti. Iz perspek-tive nekih samozvanih karakternih motritelja koji se pozi-vaju na vie moralne principe i doktrine, premda ih i samine slijede (Horvat, Tomerlin, Luka...), oni poput Marijebivaju neopravdano svrstani u niskost, a da zapravo tojsvojoj ulozi nisu namjerno mnogo pridonjeli, jednostavnose naavi usred tornada koji se nije mogao izbjei...

To se definitivno nikako ne moe rei za Evu. Dok uMa rije jo vibrira starozavjetni (neki itaju i staromodni)arhetip bludnice i patnice, Eva je nedvojbeno modernofrivolna i proraunata ena (kao mlada napustila je dom/old country, mua, kontinent/Ma ta je taj Pariz, Pe -ta..., da bi sama zgrabila emancipaciju u obeanoj zem- lji Americi), duboko svjesna tjelesnog u sebi, spremnaprepustiti se erotskim impulsima kad to jami Neto (da,ula sam u hotel s nigerima), uvijek se oslanjajui na sa -mo uvjerenost koja ispod glazure miriljave globtroterskeekskurzije skriva zastraujuu moralnu ambivalent-nost(sluaj pokradenog zlata i blaga). S tim u vezi, ono to jekroz Evu ponudila Ljiljana Bogojevi ne samo da je vjero-jatno meu najboljim glumakim izvedbama vienim napozornici varadinskoga HNK-a u ovom stoljeu nego je iartistiki fakat koji ne smije zanemariti nijedan buduikrleoloki almanah s alinejom o realiziranoj Krleinojdrams koj ostavtini. Jer Evi kao svjetovnoj, kako Krleavoli pisati, enki poznato je da se ljubav, naklonost, povje -renje, predanost kupuje manirom robne tarife kako u bla -tu ili na asfaltu, tako i po salonima. Stoga Ljiljana Bogoje -vi otvoreno ulazi u tu analitiku krleijansku igru domini-rajui kompletnom scenom (raz)odjevena u neglie, vrele,strastvene i gotovo animalne ivotnosti posvajajui cijeludvoranu: nita ne ostavlja viziji, nita nije imaginarno ivje to skriveno, nepoznato i nenaslutivo pod nekakvimba lonima dvostruke suknje, pod bogatim volanima, poduko enim sklopom steznika... Tu je bie koje je zaranashvatilo da nema smisla horvatovski poletjeti, jurnutipo grenim tragom, bluditi po nedostinim sanjama, danema, dakle, na zemlji arobnoga a stvarnoga svijeta ko -jem se masa nada. Zato se Evom trebalo utei fikciji, de -

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

12/13

R. Plemi, B. Rocco

Lj. Bogojevi, R. Plemi

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

14/15

Poslije nekoliko repertoarnih uspjenica na velikojsce ni, Zagrebako je kazalite mladih na svojoj maloj sce -ni Miko Polanec u veljai ove godine ponudilo gledate-ljima jo jedan zanimljiv dramski naslov, No pjeva pjes -me svoje Jona Fossea u prijevodu Stephany Jamnicky iDore Maak, koji je svoju svjetsku praizvedbu doivio prijeest godina u londonskom Royal Courtu. Roen 1959. go -dine u Haugesundu, gradu na Sjevernom moru u jugoza-padnoj Norvekoj, Fosse se rano nametnuo kao jedan odnajznaajnijih suvremenih norvekih pisaca, a mnogi sukritiari u njegovu opusu uoavali zajedniku crtu svoje -vrs nog intimistikog norvekog poetikog kruga, pronala-zei u njegovu umjetnikom izriaju slinosti s Ibsenom udra mi i Bergmanom u filmu, uz jednoglasnu ocjenu da jeFosse najuspjeniji norveki dramatiar od Ibsena. Ne -dvoj beno je da se Fosse svojim osebujnim dramskim ru -kopisom ipak izdvaja iz spomenutog kruga nudei kazali -nim upravama i gledateljima neto novo i drukije to jepo taknulo snanu meunarodnu kazalinu recepciju, anaj vei uspjeh ostvario je na njemakim pozornicama.Napi savi roman Crveno, crno, koji je mu je objavljen kaodvadesetetverogodinjaku, nastavio je pisati romane (Za -klju ana gitara, Olovo i voda, Melankolija I. i MelankolijaII.), pjesme (Aneo s vodom u oima), eseje i knjige za dje -cu. Njegov prvi kazalini komad, I rastati se neemo nika-

da, prvi je put izveden u Nacionalnom kazalitu u Bergenu1994. godine, a slijedili su komadi Ime, u reiji ThomasaOstermeiera 2000., potom Ljetni dan, San o proljeu, Di -je te, Sin Autorova osebujnost na norvekoj knjievnojsceni potaknula je i nastanak knjige Zamjena sree zare-zom Espena Stuelanda iz 1996. godine. Meutim, u Hr -vat skoj je Fosseov knjievni rad slabo poznat, a ZKM-ovapredstava tek je drugo uprizorenje Fosseovih dramskihtekstova. Na repertoaru hrvatskog kazalita Fosse se prviput pojavio 2003. godine u splitskom Hrvatskom narod-nom kazalitu, kad je Nenni Delmestre reirala predstavuVarijacije o smrti, svega jedan dan prije slovenske premi-jere, a vie godina poslije prvih uspjenih kazalinih ovje-ra Fosseovih dramskih tekstova na meunarodnoj sceni.Stoga svakako valja pozdraviti ovaj potez ZKM-ove ka -zali ne uprave, tim vie to je rije o dobro napravljenojpredstavi koja, naalost, nije doivjela pretjeranu pozor-nost meu hrvatskim kritiarima.

Kao to u Hrvatskoj uoi buno najavljivanih premije-ra nerijetko biva, moda i prema onoj poslovici Tresla sebr da, pojedine su medijske najave pojele kazalinima terijal koji je pokazivao nemalen umjetniki potencijal:suvremen i vrstan dramatiar, znaajan redatelj, izvrsnaglu maka podjela, kontinuitet u oivljavanju komornih ka -zalinih scena u Hrvatskoj ini se da je Fosseovu preds -

LUCIJA LJUBI

Jon Fosse: No pjeva pjesme svojeRedatelj: Dino MustafiZagrebako kazalite mladihPremijera: 15. i 16. veljae 2008.

tavu u Hrvatskoj snala jednaka sudbina kao i njegove li -kove u dramama nedostatnost i neprikladnost jezika daizrazi svu dubinu ljudskog postojanja kao i vjeno mimo -ilaenje u pokuajima da se, unato dogovorenom jezi-nom sustavu, ljudi meusobno razumiju. Knjievnik Fosseu Hrvatskoj je jedva donekle poznat, a do sada je jednanjegova drama, Ime (u prijevodu Dubravka Torjanca), tis -kana 2004. u broju 19/20 ovog asopisa. Meutim, i leti-mian pogled na taj dramski tekst otkriva da je rije o ne -obinom dramskom rukopisu koji granii s poezijom izgra-ujui osebujne i iznimno krhke poetske svjetove, zapisa-ne u kratkim redcima, bez interpunkcijskih oslonaca, is -pre kidane veim brojem turih i jednostavnih didaskalijakoje ukazuju na komunikacijsku usamljenost i duboke ne -mire to razdiru dramske likove, a ostaju zarobljeni u svo-joj neizrecivosti. To bi mogao biti zajedniki nazivnik Fos -seova knjievnog opusa, ali i redateljskog kljua za koji seodluio Dino Mustafi. Sarajevski redatelj iz sve eepro micane regije kojega mediji hvale kao kazalinogbun tovnika, politiki angairanog umjetnika koji je i dugo-godinji ravnatelj MESS-a te oivljavatelj sarajevskoga ka -zalinog ivota, u Zagrebakom se kazalitu mladih prih-

vatio zacijelo drukije koncipiranog kazalita nego to sukri tiari oekivali. Prionuvi uz osebujan Fosseov dramskirukopis koji se bavi egzistencijalnom svagdanjicom dvojelikova uz jo troje nakratko pridruenih ini se da hrvats -koj kazalinoj zbilji nije ponudio politiki pamflet iz regi-je o kojem bi se dalo razglabati i polemizirati, nego se dis -kret no i posve u skladu s Fosseovim dramskim svjetovimadao na posao stvaranja atmosfere i u tome je uspio.

Nezadovoljavajui brak dvoje ljudi, Mlade ene (NinaVioli) i Mladog mukarca (Frano Makovi), na poetkuko mada zatjeemo na kritinoj toki on je klonuli pisacbez stvaralakog poleta i dane provodi bezvoljno se pre-mjetajui s jednog leaja na drugi, a ona je frustriranatakvim stanjem koje je rastjeralo i njezine prijateljice i svedruge namjernike, ukljuujui i njegove roditelje (Dorisa ri-Kukuljica i Damir aban) te pokuava razbistriti si -tuaciju. Ni zatvaranje ljubavnog trokuta s Bastijem (Da -nijel Ljuboja) nije dovoljno poticajno Mladom mukarcuda se prene iz apatije, jednako kao to ni Mlada ena neumije pobjei od frustriranosti. Zajedniko dijete samo jeelement koji definira obiteljsku zajednicu i predstavlja te -ret u raspodjeli brige i poslova, a na sceni funkcionira kao

NEMO JEZIKA I OZRAJE TIHOGA GNJEVA

F. Makovi, N. Violi

Prema vlastitim rijeima, Fosse svoj knjievni rad nemoe zamisliti bez pogleda na fjordove i vodu pa je vje-rojatno i to jedan od razloga to se oblikovatelj svjetlaAleksandar avlek odluio za plaviaste, sivkaste i ljubi-aste tonove rasvjete scenskog prostora prizivajuisumornost i tegobnost ljudskog postojanja. Takvomoblikovanju scene i svje t la suprotstavlja se ivopisnostkostima Doris Kristi. Rukovodei se naelima suvreme-nog odijevanja, kostimografkinja se odluila za kombini-ranje jarkih, kontrastnih boja koje naglaavaju duevnurastrganost likova, pri emu su enski likovi odjeveni utople boje, a muki u hladne. Odabir garderobe s pomi-ne vjealice i neposredno preodijevanje pred publikomdodatno su naglasili oaj nike pokuaje da se neto pro-mijeni jarkom bojom rua, haljine ili cipela, pa i grotesk-nom bijelom dekom s krupnim crnim tokama.

Unato prikazu male obiteljske zajednice i smjeta-nju u privatni prostor, Mustafieva predstava ne zadra-va se na branom odnosu, nego se premjeta na mnogoiru i apstraktniju razinu propitujui vjerodostojnost i po -uzdanost verbalne komunikacije koja se ne umije suoitis depresijom, psihozama, strahovima, frustracijama i

beumna djeja kolica sa zaklonom koji majka ili otacpovremeno provozaju i ostave ponovno u dnu pozornice.Takva impostacija dramskog teksta i predstave oiglednoje najvie pogodovala Nini Violi, ZKM-ovoj prinovi u an -samblu, koja je izvrsno iskoristila to joj je uloga ponudi-la. Snane glumake osobnosti i sugestivne izraajnosti,ova je glumica posve uronila u Mladu enu. Znalaki jespojila tihi gnjev nad nezadovoljavajuim brakom i neza-drivu udnju za promjenom unosei u dramski lik svojuprepoznatljivu glumaku snagu, strastvenost i ironiju, ane zapadajui u nepotrebnu egzaltiranost. Franjo Mako -vi kao Mladi mukarac imao je veliku zadau osmisliti likkoji je ravnoduan prema svemu i svima, a najvie premasebi i svoj scenski nastup ponajvie je temeljio na povla-enju s leaja na leaj ili na sjedenju klonulih ramena isputene glave, a usto se jo morao nositi s glumakomenergijom svoje partnerice koja od poetka do kraja domi-nira predstavom sugerirajui da je cijelo kazalino zbiva-nje od sat i etvrt zapravo ispovijed frustrirane ene, aostali likovi samo su prolaznici koji araniraju priu. Ba -lan sirajui na granici traginog i kominog te ostavljajuigledatelje u dvojbi da li se zasmijuljiti ili ne, dramske si tu -a cije i replike u prvom dijelu predstave liene su patetikei groteskno su oblikovane. Jedan od najdomljivijih prizorazasigurno je kratak posjet roditelja u kojemu je briljiralaDoris ari-Kukuljica donosei na scenu posebnu vrstusnane nelagode, tako svojstvene susretu otuenih oso -ba koje neugodne tiine pokuavaju skratiti konvencio -nal nim rijeima, a zapravo besadrajnim ili neumjesnimko mentarima. I dok D. ari-Kukuljica nastoji nelagodupri kriti, N. Violi je nastoji to vie otkriti, tako da se izme-u tih dviju glumakih realizacija vodi pravi mali dvobojpodjednakih protivnika. Damir aban kao Otac manje se

od svoje partnerice usredotoio na stvaranje nelagode te -meljei svoju ulogu najvie na komici slabia kompleksa-a koji je uvjeren da je svima na smetnju pa doista i ponesmetati spotiui se o to god stigne. Danijel Ljuboja kaoljubavnik Basti pojavljuje se na kraju predstave u posvedrukijem, realistinom registru koji odskae od ostalihglu makih kreacija u predstavi i prividno rastvara ahuruamotinje, ali brzo se iz nje i izvlai ne mijenjajui bitnoozraje predstave.

Fosseov dramski tekst sagraen je od kratkih reeni-ca koje ne razglabaju branu tematiku, nego samo nagla-avaju snano ozraje otuenosti, nekomunikativnosti ivje itog mimoilaenja. Pojedine reenice i situacije povre-meno se ponavljaju sugerirajui vjeni koloplet zasienos -ti istim i dosadnim odnosima, to se efektno realizira upred stavi ponavljanjima koje priziva psiholoki deja vu.Kad se malo (i doista neudobno) gledalite zamrai, asce na se rasvijetli u plaviastim tonovima nudei sumor-nu sliku kinog dana u kojemu vlada dosada izazivajui is -kljuivo melankolina i depresivna raspoloenja, postajejasno da je rije o predstavi koja e se ponajprije bavitipredoavanjem i posredovanjem ozraja, a ono e se naj-vjerojatnije okonati tragino. Scenografija Dragutina Bro -za izvrsno je naglasila prostore duevnog zatoenitvasla ui elemente modernog stanovanja i grobljanske mo -ti ve jedne do drugih: krupne bijele krizanteme i parnog ineparnog broja, velike crne bljetave plohe namjetaja,kro mirane obrube i stepenastu razvedenost scene. Ne -gdje vani pada kia, a sve je toliko natiskano i naguranoda glumcima znatno oteava kretanje u pozadini i zapra-vo ih vodi kroz svojevrstan labirint meu komadima na -mje taja koji, unato grobljanskom okruenju, odaju i rafi-niran ukus u namjetanju stana potujui nametnuti su -stav proienih linija u bezuspjenoj potrazi za trendovs -ki razvikanim feng shuijem. Scenografski dualizam u oda-biru elemenata ve u prvim replikama otvara pitanje kojae od dviju sastavnica nametnuti na svretku drame, ali ibitno pridonosi stvaranju atmosfere. Ukoenost ploha ko -je glumaka tijela ne koriste za bezuspjena uspinjanjane go iskljuivo i jedino za padanja samo vaze s krizan-temama stoje vrsto na svakoj plohi! dodatni je sceno-grafski element koji glumcima ne doputa da se duezadre u mirovanju i oputanju, pri emu posebice valjaistaknuti zanimljive scenske pokrete koje je osmislio Da -mir Klemeni unosei elemente suvremenog plesa kojisu dodatno pridonijeli stvaranju ozraja, ba kao to je i sglazbom Frane urovia koja prati scensko zbivanje.

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

16/17

emocionalnom hladnoom suvremenog ovjeka. U tomsmislu predstava se ne bavi psiholokom razradom liko-va, nego oslikavanjem stanja za koje Fosse nema sprem-no rjeenje. Konvencionalna komunikacija gdje su izgovo-rene reenice zamjena za prave misli koje je teko ilinemogue izraziti otkrivaju suptilan i osebujan Fosseovodnos prema jeziku. Izreene rijei prekrivaju znaenjeneizgovorenih misli, a jezik sporazumijevanje oteavaumjesto da ga olakava, to u vie navrata dovodi do gro-tesknih situacija. Nemo jezika u iskazivanju ljudskih os -je aja u ovoj se predstavi materijalizira kao ljudska ne -mo u samoostvarenju, pronalaenju puta prema drugi-ma i dosizanju uene sree. Iako komorne kazaline sce -ne ostvaruju prisnost s gledateljima zavlaei se izmeustolaca u gledalitu, Dino Mustafi svojom je reijom ko -mada Jona Fossea podigao svojevrstan zid iako se stva-ra privid uljanja po tuoj branoj privatnosti, ona ne na -vo di na poistovjeivanje, nego postavlja pitanje to sudramske osobe rekle, kako su to rekle i to su zapravohtjele rei. Neprobojnost jezika utrnula je voajerski doiv-ljaj, a gledateljima je preostalo razabrati i osjetiti ozrajekojim ova predstava obiluje.

N. Violi

N. Violi, D. aban, F. Makovi, D. ari-Kukuljica

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

18/19

Nova predstava Sae Anoia u Teatru Exit svojevrsnaje rekapitulacija njegova dosadanjeg rada, zapoetog po -etkom desetljea u osjekom HNK-u. Alaska Jack bila jeprva zapaena reija kolovanoga glumca, koji se od per -s pektivnog mladog prvaka idealnog za uloge buntovnihprotagonista u demodiranim HNK-ovskim dosadama pro-metnuo u jednog od tri najzanimljivija hrvatska redateljadanas, uz bok Reneu Medveeku i Bobi Jeliu. Nakondobro primljenog Alaska Jacka, Anoi reira sve kvalitet-nije: u Teatru Exit postavlja Harrowerove Noeve u koko -kama, a potom jednu od najboljih zagrebakih predstavau posljednjih desetak godina, To samo Bog zna, po vlasti-tom tekstualnom predloku nastalom u suradnji s glumci-ma. Stalno zaposlen u Trenji, postavlja tamo Alisu, Pinoc -chija i Frankensteina, zanimljive naslove iz djeje literatu-re s izvrsnom glumakom postavom. U Rijeci vrlo uspje -no reira Komiluk naglavake Nine Mitrovi, a autor je iviestruko nagraivane predstave peenikog Knapa,sjaj nog Smisla ivota gospodina Lojtrice.

Anoia u kazalitu zanimaju sudbine malih ljudi, gu -bit nika u svakodnevnim ivotnim bitkama, on u svojojinduktivnoj metodi istraivanja pojedinanih sluajevanema vremena za grandiozne politike poruke. Iako je on

sam po vlastitom priznanju potpuno apolitian, njegovokazalite izniman je dokument vremena u kojem nastaje,upravo zbog bespotedno precizne dijagnoze stanja onihkoji su propustili baviti se politikom pa se ona stoga vrloaktivno bavi njima. ena iz Noeva u kokokama razape-ta izmeu tradicije i elje za novim, bolno iskarikirani umi-rovljenik u To samo bog zna, nepodnoljivo groteskni gas -tarbajter u Komiluku naglavake i suvremeni patnik Lojt -rica sve su to likovi s dna drutvene ljestvice kojimaAno i gradi gorka, ali topla scenska utoita.

Oko Sae Anoia se tijekom godina skupila nekolici-na istomiljenika, redom talentiranih, ali nedovoljno eks -poniranih osoba, sa zajednikim otklonom od uobiajenepozicije mladoga glumca koji razapet izmeu snimanjanove Avine sapunice i sinkronizacije crtia, u kazalite do -e kad i ako stigne. Rakan Rushaidat, Bojan Navojec, Hr -vo je Barii, Darija Lorenci, Radovan Rudjak i ivko Ano -i izvrsni su glumci mlade i srednje generacije koji sAnoiem zasluuju uvjete kakve rpd Schilling ima sasvojim Krtakrom, ali su umjesto toga primorani ivota-riti odbijajui unosnije projekte kako bi zajedno mogli radi-ti na svojim kazalinim vizijama.

Matko Ragu u privatnom Teatru Exit odluio je riski-

MATKO BOTI

KaubojiAutor i redatelj: Saa AnoiTeatar Exit, ZagrebPremijera: 6. oujka 2008.

rati i pruiti Anoievoj ekipi nevjerojatnih est mjesecivremena za probe Kauboja, planirajui predstavu od akosam glumaca, to je vjerojatno najbrojnija i financijskinajzahtjevnija produkcija tog sjajnog kazalita koji u neko-liko posljednjih godina, valja i to priznati, nije imao velikuhit predstavu. Anoi je imao slobodne ruke, kako u oda-biru teme, tako i u odabiru suradnika, pa su se nenadma-nom trojcu iz Lojtrice, Rakanu Rushaidatu, Radovanu Ru -djaku i ivku Anoiu, pridruili Hrvoje Barii i KrunoslavKlabuar te perspektivna mlada pjevaica Ivana Starevii multiinstrumentalist Matija Antoli, dvojac koji je ozbljnoosnaio glazbeni dio predstave.

Kauboji su strukturirani u dva dijela koji funkcionirajukao zasebne cjeline. Prvi dio predstava je o nastankupred stave, s nekolicinom autsajdera koji javljanjem naau diciju bjee od vlastitih ivotnih poraza i u dinamici sku-pine trae izlaz od bolnih usamljenikih pria. Drugi dioini sama pripremana predstava, shvaena kao pobjedasvih sudionika, vjerojatno jedina koju su ikad uspjeli izbo-riti. Prvi dio, sazdan od urnebesno smijenih situacija ne -kolovanih glumaca koji se privikavaju na grupni rad, pod-sjea na sjajan dokumentarac Christophera Guesta Wai -ting for Guffman, a plijeni svojom nepretencioznou i ka -

rakterno zaokruenim glumakim ostvarenjima. Drugi diopunokrvni je mjuzikl zaogrnut ikonografijom vesterna istripova Zlatne serije iz Gornjeg Milanovca, gdje do izra-aja osim primarnoga glumakog dolaze i ostali talentiano ievaca, virtuozni step, sjajne pjevake dionice i izvr-sna uivo odsvirana glazba. Mjuzikl koji se odigrava posli-je stanke funkcionira kao mlai brat Mujii-Senker-kra-beova Okaja iz Komedije, iako ekipa Kauboja tu ame-ricana poetiku shvaa mnogo iskrenije i s vie ljubavi.Kau boji su za Okaj ono to je Gram Parsons za KennyjaRo gersa ili mistika pustinje Mojave za minku Grand OleOpryja u Nashvilleu.

Kao i gotovo sve Anoieve predstave, ni Kauboji nisupiece bien faite, njihova je struktura pomalo razbaruenai u dijelovima neizbruena, a ne treba ni naglaavati datraju dulje od tri sata. Dramaturki problemi, koje domaakritika uporno predstavlja kao glavni problem Anoievihpredstava, u velikoj su mjeri postali njegov zatitni znak iposljedica njegova naina rada. On, naime, kao redateljumnogome ovisi o koliini uzajamnog povjerenja u svoje-vrsnom branom odnosu s glumcima, koji meandrira iz -me u ljubavi i nepodnoenja. Takav odnos jednostavnone trpi dodatne ljude u procesu rada, to rezultira oslanja -

DIVNI GUBITNICIS OVE STRANERIO GRANDEA

Saa Anoi u predstavi je redatelj Saa Anlokovi kojiima previe posla brinui se oko ostalih likova te o svome ine razmilja. Ipak, neizljeiva bolest od koje boluje Anlo -kovi razlikuje ga, na sreu, od Anoia i stva ra auto nomanfikcionalni karakter. Anlokovi uspijeva u elji da stvo ri ka -zalinu predstavu koja ga se stvarno tie i na kra ju umre pasu Kauboji tako posveta Anlokoviu, ali na ne ki nain i svimpredstavama Anlokovia/Anoia koje su Kaubojima pret-hodile. Smru redatelja Anlokovia simbolino se zatvara

njem na vlastiti sud o proputanju dobivenog materijala uzavrnu verziju predstave, esto previe blagonaklon pre -ma pojedinim ponavljanjima i scenama bez kojih bi dram-ska faktura komada bila poletnija i kompaktnija. ProblemKauboja je i poneto preizravan i patetian ton u prvomdijelu, zbog ega suptilna pria o meuljudskim odnosimamjestimice zna zazvuati moralizatorski i didaktino.

U viemjesenom laboratorijskom nainu rada Anois glumcima uvijek dolazi do fascinantnih rezultata pa suiznimne glumake role glavna prednost i ove predstave.Iako je cijela postava svoj posao obavila vrlo kvalitetno, izcjeline se izdvajaju Rakan Rushaidat, ivko Anoi i Hrvo -je Barii. Najvjerniji Anoiev suradnik, Rakan Rushai -dat, pokazuje kako u svakom novom zajednikom projek-tu moe dati svjeu i originalnu kreaciju, usprkos injenicida gotovo uvijek nosi teret najvee i najzahtjevnije role.Anoi i Rushaidat imaju odnos slian onome BoidaraViolia s Kvrgiem i Bobanom pa gotovo da i nema uspje-nije Anoieve reije bez Rushaidata kao protagonista, ai Rushaidat je najbolje uloge dao upravo u njihovim zajed-nikim predstavama. Potpuno povjerenje izmeu njih dvo-jice uvijek rezultira matovitim i prostudiranim ostvarenji-ma pa ni Rushaidatov Miodrag Pano Osmanovi nijeiznimka. Hommage starim jugoslavenskim filmovima i nji-hov uobiajeni guzini humor daju okvir liku koji se nelibi iz bezazlene parodije prijei u emocijama ispunjenukreaciju egzistencijalnog oaja, u sceni kada Miodrag tra -i da ga puste s probe jer mu je kamatar prebio enu. Udrugom dijelu izmeu nekoliko izvanredno iznijansiranihlikova izdvaja se Rushaidatovo ostvarenje zmije egrtue,koje su mogli osmisliti samo ljudi duboko razgaljeni raa-njem predstave. ivko Anoi, mlai redateljev brat, pola-ko, ali sigurno postaje uzdanica njegovih predstava te na -kon sjajnih uloga u Lojtrici gradi jo jednu zbirku smije -nih kataktera, meu kojima se izdvaja uspjela studija sra-meljivog i napornog mladca Domagoja trpca. U drugomdijelu pokazao je i zadivljujui pjevaki tenor, s kojim bibez problema mogao pjevati naslovne uloge u mjuziklimau Komediji, kad bi ga to imalo zanimalo. Hrvoje Barii,najstariji redateljev suradnik jo iz vremena Alaske Jacka,fascinantno gradi lik nepodnoljivog ulizice Javora Borov -ca, tako urnebesno i uvjerljivo, da zasluuje humoristinuseriju na televiziji. Izvrstan je i u ocrtavanju apsolutnog zlautjelovljenog u sucu eksonu, glavnom negativcu u dru-gom dijelu predstave.

Radovan Rudjak imao je nezahvalnu ulogu dvostru-kog protagonista, stereotipnog Ivana Horvata u prvom

dijelu te kliejiziranogju naka onija Nepraskeu drugom, a oba je likanapravio ivo i uvjerljivo,trudei se maksimalnoodmaknuti od opihmje s ta koje takve roleneizostavno nose sa so -bom. Rudjak je uz SauAnoia zasluan i zakoreografiju stepa, to u predstavi demonstri -ra virtuozno izvedenomple s nom tokom. Kruno -slav Klabu ar postavioje lik Brune Maria sup -tilno se poigravajui op -im mjestima neprih -vaanja razliitosti, uovom sluaju homosek -sualnosti, da bi u dru-gom dijelu nesebinopodmetnuo lea prota-gonistima utjelovljujuinekoliko za nimljivih epi-zoda. Ivana Starevi jenakon rijekog Malogglasa i drugi put doka -zala da je prvoklasnapjevaica i jem baru-nastom glasu america-na tih Kauboja stojikao saliven. No, za razli-ku od pomalo statine izakoene nas lovne ulo -ge u Malom glasu, onaovoga puta glumaki ap so lutno stoji uz bok svojim mukim partneri-ma kreacijom smuene Marice Krmpoti.Matija Antoli pridruen je pred stavi prvenstve-no da bi znalaki odsvirao dionice na nekolikoinstrumenata i taj je posao obavio besprijekor-no, istodobno uvjerljivo i oputeno. I svi ostaliglumci solidno barataju glazbenim instrumenti-ma, a za originalnu glazbu koja se izvodi uivozasluni su Rakan Rushaidat i Matija Antoli.

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

20/21

je dan krug predstava koje su obiljeile zagrebako i hrvat-sko kazalite u posljednjih desetak godina. to dalje? Daima pravde i zdravog razuma u kreiranju hrvatske kulturnepolitike, netko bi morao omoguiti ovim ljudima da bez ob -zira na zahtjevnost priprema i dalje rade svjee i hrabrepred stave koje se tiu. Budui da takvo to zvui prilinouto pijski, valja se samo nadati kako Anoi i Co. imajudovoljno strpljenja i volje da se, bez obzira na egzistencijal -ne utege oko nogu, i dalje nastave smjelo baviti teat rom.

. Anoi, H. Barii, R. Rudjak, K. Klabuar, R. Rushaidat

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

22/23

Nakon ideje prvotne dramatizacije romana Riva i duiili, kako su nassa dizza kontroverznoga istarskog knjiev -nika Milana Rakovca, a koju su prije etvrt stoljea osmis -lili Ivica Boban i Dalibor Foreti nastojanja su oko insce-nacija ovoga proznoga, a potom i dramskoga predlokauglavnom nesretno zavravala, ostavljajui pritom rukopi-se po strani za neka bolja vremena. Izuzev Fulgosijeva fil -ma Na istarski nain iz 1985. odnosno emitiranja Rakov -e ve dramatizacije na Hrvatskom radiju 2007. godine ure iji Ranke Mesari, ovaj e scenski i te kako zanimljivmaterijal ostati zaboravljen sve do suvremene dramatur -ke obrade Laryja Zappije. Naime, rije je o specifinomdra maturkom kriancu nastalom prema spomenutomro manu i istoimenom dramoletu (Riva i druxi / La nostrasto ria amara) dobitniku tree Nagrade za dramsko djeloMarin Dri 2006. godine.

Oslanjajui se na fragmentarnu strukturu romana (akojega Rakovac fiction-faction postupkom po uzoru na DosPassosa zamilja vie kao strip ili fresku) i svojevrsnu(ne)vjeto leksiki konkretiziranu vizualizaciju pieve in -fantacije i inicijacije, Zappia iz predloka preuzima ononajznaajnije i dramaturki najjae naglaenu sceni-nost i teatralnost. Rakovev je prozni diskurs kroz etrde-

setak cjelina i glava umjesto velikoga narativa ponudionekoliko traginih pria iz kojih je redatelj spretnim mon-tiranjem proizveo niz stanja i situacija postavivi pritomu sredite vlastitoga dramaturkog i redateljskog zanima-nja suvremenu problematiku identiteta.

U sreditu je, dakle, Rakoveva interesa tragika istars -koga novecenta, veliki svretak ohologa inter-etnikog ibi lateralnog (romansko-slavenskoga) sukoba. Rije je za -pra vo o egzodusu autohtonih Talijana koji su kao esuli biliprimorani napustiti granice ondanje Jugoslavije, potom oegzodusu slavenskih barbara koji su u svrhu takozvanogakomunistikog napretka morali pristati na urbanizaciju i o neprimjetnom, ali prisilnom asimiliranju preostalih Ta -lijana koji su se u novom ozraju trebali odrei vlastite kul-ture. U tom trostrukom egzodusu koji je zahvatio istarskipoluotok po svretku Drugoga svjetskog rata prelamao sei nanovo uobliavao kolektivni i individualni identitet. Nataj je nain specifinim ekvilibriranjem izmeu intimne, uprustovskoj maniri ispripovijedane prolosti i nemilosrd -ne, kritiki intonirane freske minulih vremena, Zappia izove fabulacijom osiromaene poeme-bez-poezije-i-proze(Rakovac) uspio kontekstualizirati neodoljivu literarnostgole informacije, prizivajui pritom metafiziku (istarskoga)ognjita.

IVA ROSANDA IGO

Milan Rakovac, Riva i druxi (Stiu drugovi) / La nostra storia amaraReija i dramaturka obrada: Lary ZappiaKoprodukcija Istarskoga narodnoga kazalita u Puli i Talijanske drameHrvatskoga narodnog kazalita Ivana pl. Zajca u RijeciPremijera: 6. oujka 2008. Gradsko kazalite Pula

15. oujka 2008. Hrvatsko narodno kazalite Ivana pl. Zajca

Narativno je pak sredite djeak Grgo koji s majkomLucom (a u ime napretka), istrgnut iz seoske sredine, do -lazi u Pulu/Polu, donosei sa sobom sjeanja na mrtvogaoca i djeda kojega su ubili faisti. U novom ga okrujueka borba za novim identitetom i ta kunja za, rekli bis -mo, novim poetkom eksplicira razaranje svih nekada -njih ideologijskih iluzija. U tom se drugaijem mentalnom,kulturnom, odnosno jezinom kontekstu djeak susreesa sunarodnjacima, potomcima faista i s djeakom Bru -nom, odnosno njegovom majkom Venerandom, koji suzbog promjene politiko-drutvenoga ozraja primoraninapustiti rodni kraj. U tom zatvorenom krugu kultura iideo logija (kaotinom polurazruenom talijanskom gradupod upravom Engleza, Amerikanaca, Slovenaca) protago-nisti ive sa svim preprekama koje unitavaju zbiljsku ko -munikaciju. Tako drama pojedinca (Maloga Grga) uranja udramu kolektiva, a povratak drugova implicira iskrivljenipokuaj pojedinanoga i partikularnoga naina ouvanjaduhovne (ne)izvornosti. I ba tako zavrava prvi in. Sna -na je to i emocijama nabijena scenska slika u kojoj autoh-tona Talijanka Veneranda (u izvrsnoj interpretaciji ElvijeNacinovich), poto su joj druxi uzeli stan i cjelokupnu imo-vinu, s kovegom u ruci naputa rodnu Pulu.

Valjalo bi ovdje spomenuti kako pozornicom domini-raju, s jedne strane djeak Grgo (Filip Lugari) koji iz kutavlastitoga djetinjstva predstavlja autorovo motrite naprole dogaaje, odnosno odrasli Grgo (Aleksandar Cvjet -kovi) koji je u potpunosti zavladao scenom i osobitomdramskom snagom iznio lirske pasae i djeju razigra-nost. Svi ostali protagonisti zapravo igraju niz uloga pa

ovim udvajanjem Zappia postie brzo smjenjivanje slika,svojevrsni tempo konverzacije u kraticama, parodijski iironijski ton ime se utjee postdramskom postupku iz -bje gavanja koherentnoga narativnog okvira u korist scen -s koga kolaa. Spomenuto ironiziranje stvara tako niz ko -mino-grotesknih situacija u kojima se izdvaja, primjerice,lik Checa, Talijana (Bruno Nacinovich) koji je postao parti-zan, odnosno lik Slovenca Kopinia (Denis Brii), dok suAlida Delcaro (kao Pina), Lucio Slama (Toio) odnosno Ele -na Brumini (Tea) svojim efektnim minijaturama upotpuni-li ovu zanimljivo zamiljenu fresku iz istarske prolosti. No,izuzev Venerande odnosno Luce (Romina Vitasovi), kojeprihvaanjem vlastite tragine sudbine zapravo postajusastavnim dijelom dramske prie, trebalo bi ovdje spome -nuti ulogu Cantastorije koju u predstavi tumai RosannaBubola. Percipirana bitno drukije, Cantastoria jedinstve-

POTRESAN SCENSKI KOLAO TRAGINOJ EPIZODI IZ ISTARSKE POVIJESTI

se doarati raspad jednoga iskustva i jednoga kolektiva,odnosno strepnje i nadanja pred stvaranjem novih i dru-gaijih meuetnikih odnosa. Rakovevo poimanje jezikakao primarnoga gradbenog narativnog elementa Zappiaosobito dobro prepoznaje oblikujui specifian duhovito-dramatian jezini amalgam koji umnogome pridonosi i -vot nosti inscenacije.

Iz svega iznesenoga moemo zakljuiti kako je reda-telj iitavajui i intervenirajui u Rakovev predloak tra-giku povijesnih dogaaja konkretizirao na razini mental-noga i psiho-emotivnoga kolektiviteta, inzistirajui pritomna percepciji kategorije vremena kao predmeta izravno-

nim mizanscenskim postupkom (odijeljena pravim reet-kama) predstavlja specifino redateljevo promiljanjenesretnih okolnosti i traginih sudbina. Zamiljena kao likprostitutke (ostavimo ovdje po strani mogue feministikokontekstualiziranje problema), ona postaje komentatorzbi vanja i bez vee scenske akcije prua sliku oholostivremena u kojoj nestaje ovjekov identitet i u kojem se tajisti ovjek pokazuje u potpunosti nag, obezlien u svojojtjelesnosti i duhovnosti.

Meutim, Zappia u svojoj inscenaciji poseban nagla-sak stavlja na skokovitu dramaturgiju i nelinearnu priukojima se paradigme vremena i prostora meusobno su -kobljavaju i iznova mire. Na taj nain redatelj zapravo fo -ku sira i fiksira dvije paralelne povijesne istine, dva kolek-tivna sjeanja, predsrasude, stereotipe, historijske amne-zije i amnestije (Rakovac). Stoga ova dinamika kaosa is -tarskoga ovjeka implicira scensku statiku realiziranuspret nim scenografskim promiljanjem Dalibora Laginje.Vertikalno postavljena konstrukcija s jedne strane pred-stavlja metaforiku razruenoga grada, a s druge se pak natri kata i u dvanaest soba (kaveza) odigrava klaustrofobi-na politiko-drutvena tragika minulih vremena. No, utom politikim dogaajima rastresenom kolektivu, osjeaj(fizike) bliskosti onemoguava etnika razlikovnost kaoizvor konfliktnosti. Protagonisti tako postaju robovi viih(politikim previranjima zaokupljenih) sila, a ukroenastvar nost priziva tiraniju vlastitih sjeanja. Nesumnjivo,Ra kovev je predloak do tanine ljudski, to je uostalomu temelju i Zappijina redateljskoga prosedea ovjek usituaciji odnosno ovjek kao situacija podloga je ove poe-tike kojom se vremenskim skokovima i interpoliranjempo jedinac moe participirati tek kroz intimna sjeanja. Bu -

dui da je vladavina amorfnosti i uniformiranosti naruilapotencijalni kolektivitet, protagonisti ovdje nisu u mogu-nosti biti individualno autentini. Zarobljeni u mranojprolosti i sadanjosti, svaki u svom kavezu kao krajobra-zu vlastite unutranjosti svjedoe grozu sudbine. Glumciizgovaraju replike (osobito u drugom inu, kada glumaura nja u recitaciju) svaki iz svojega ogranienoga prosto-ra svoje male scene te prelaze iz vremena u vrijeme,s mjesta na mjesto, odnosno iz uloge u ulogu.

Jednako tako, potrebno je ovdje istaknuti i redateljevuintenciju za stvaranjem specifine postdramske multime-dijalne freske, a to se posebno oituje kroz vjeto smi -ljene videoaplikacije koje ne egzistiraju kao izraziti doku-mentarni realitet s osobitim naglaskom na neto izvan ka -zalita. Upravo suprotno, obogaene snanim svjetlosnimefektima (Deni esni) odnosno izvrsnom glazbom (Du -ko Rapotec Ute) koju kontrapunktiraju partizanski napje-vi, talijanske kancone i valcer, ovim se projekcijama, po -se bice unutar lirskih prizora koji prizivaju ljepotu Amar -corda, stvaraju atraktivne scenske slike. Tako zamiljenapozornica gubi onu uobiajenu hijerarhiju dramskoga pros-tora (s mjestom i suoavanjem likova odnosno njihovimznaajnim gestama), a nadomjeta je zapravo niz polja nakojima se igra sinkrono i naizmjence. Obiljeen svjetlom ipredmetima unutar pojedine sobe (unutranjost je so ba/kaveza tijekom prvoga ina bogatija), prostor igre defini-ra se tijekom izvedbe, od trenutka do trenutka. Dakle,dra maturka promjena fokusa koja posredstvom svjetlo-snih efekata interferira, primjerice, itanje i komentiranjepodataka iz tadanjega dnevnog lista, Rakovev glas upozadini kao poetski intoniran autobiografski element po -dignut na razinu dramskoga lika, odnosno spomenuto ud -va janje uloga, tipini su postupci scenske montae nu niu postizanju dramske dinamike.

Potrebno je meutim naglasiti kako fragmentarnostpredloka i redateljevo izbjegavanje dramske akcije odvo-di glumu u recitaciju koju u konanici, izuzev gore nave-dene vizualne dramaturgije (spomenimo ovdje i povijesnukostimografiju Danice Dedijer te koreografiju Andreje Go -to vine), spaava spretno osmiljena jezina razina na ko -joj su glumci dobili nadahnjujui kontekst za oblikovanjesvojih uloga. Osobito treba pohvaliti savjetnicu za pulskidijalekt Ester Barlessi Sardoz, odnosno savjetnika za a kavski Milana Rakovca, koji su umnogome pomogliglum cima da u svojim kreacijama stvore posebnu leksi -ku polifoniju. Mijeanjem tako talijanskoga i hrvatskogajezika, istrovenetskoga i akavskoga dijalekta, uspijeva

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

24/25

ga (teatarskoga) iskustva. Shvaajui tako pozornicu kaomo del predstavljanja vremena proienoga od eventual-nih konotacija, Zappia ovu dramsku (scensku) kategorijupodie na razinu teme. Vrijeme zapravo postaje, to jeuostalom karakteristika i Rakoveva predloka, predme-tom umjetnike obrade i refleksije te se (na ovoj razini) sin -tetizira s problemom interkulturalnosti kao arita po li tiko-povijesnoga konflikta. Specifinim reijskim pos tup komosvjetavanja vremena odnosno njegove estetske or -ganizacije kroz kategorije konstantnoga i sveprisutnoga,ovi se nesretni fragmenti prolosti uobliuju na sceni u zao-krueno svjedoanstvo jedne tragine povijesti.

R. Vitasovi

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

26/27

Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pri-tiskom u cilindar motora s unutranjim sagorijevanjem.Turbo folk je gorenje naroda. Svako pospjeivanje tog sa-gorijevanja je turbo folk. Razbuktavanje najniih strastikod homo sapiensa. Muzika je miljenica svih muza, har-monija svih umjetnosti. Turbo folk nije muzika, turbo folkje miljenica masa, kakofonija svih ukusa i mirisa.

Rambo Amadeus, Turbo folk

Kovanicu turbo folk izmislio je glazbenik Rambo Ama -deus krajem turbulentnih 80-tih godina prologa stoljea,iji e dogaaji uskoro izmijeniti ivote tisua ljudi unutarzemlje koja se raspadala po avovima. U ranim 90-im go -dinama turbo folk postaje bitnim sudionikom politikihzapleta na ovim prostorima te se velikom brzinom iz Srbijeiri na ostale zemlje bive Jugoslavije.

Tridesetak godina nakon pojave punka, jo jednogaglazbenog pravca koji u sebi zapravo nosi i odreeni poli-tiki stav, u gradu punka, Rijeci, redatelj Oliver Frlji istra-uje fenomen turbo folka prenosei ga iz njegova primar-

nog konteksta u kazalini prostor gdje postavlja istoimeniprojekt na scenu Hrvatskoga narodnog kazalita Ivana pl.Zajca.

No Frljieva namjera nije licemjerno zgraanje nadnajezdom primitivnog melosa i ritma protiv kojega mo -ramo hitno primiti cjepivo da se njime ne okuimo, a jomanje tretiranje turbo folka kao ivotnog obrasca primje-renog iskljuivo podneblju i mentalitetu nekadanjih su -narodnjaka kojemu se ismijavamo s distance, jer, narav -no, mi to nikako nismo. Upravo obrnuto, on postavljaprovokativnu tezu po kojoj svi mi jesmo turbo folk.

Sukladno tomu, u manifestnome je stilu pisan i po -pratni tekst u programskoj knjiici predstave. Njime senamjerno odstupa od klasinih dramaturko-redateljskihanaliza te umjesto oekivanog pojanjenja Frlji i njegovdramaturg Borut eparovi u stilu Ramba Amadeusa(alkohol je turbo folk, koka kola je turbo folk, peenje naranju je turbo folk, porno opovi su turbo folk, nacionali-zam je turbo folk, rejv parti je turbo folk, etno dez je turbofolk, evrovizija je turbo folk, hipermarketi su turbo folk,sta dioni su turbo folk, sapunske serije su turbo folk,

MAGDALENA LUPI

Autorski projekt Olivera Frljia, TurbofolkRedatelj: Oliver FrljiHrvatsko narodno kazalite Ivana pl. Zajca Hrvatska dramaPraizvedba: 31. svibnja 2008.

politiki marketing je turbo folk itd.) nude pregrt razno-likih i povremeno nemutih definicija. (Turbofolk nijepred s tava o turbofolku. Turbofolk je turbofolk. Turbofolkje doslovan i nema problem s tim. Turbofolk je sve to ste od Stjepana Miletia oduvijek prieljkivali doivjeti uHrvat skom narodnom kazalitu, a niste se usudili traiti.Turbofolk je predstava iz naroda i predstava za narod uHrvatskom narodnom kazalitu. Turbofolk je gay friendly.Turbofolk je punk. Turbofolk je pink itd.)

U samoj predstavi njezin autor s provalom narodnja-ka u prostor nacionalnog kazalita u ijem nazivu vestoji odrednica narodno, ipak daleko serioznije, ee ibeskompromisnije problematizira sve posljedice ove rub -ne, od hrvatske slubene politike, a jo vie od hrvatsko-ga kulturnog establimenta preuivane pojave koja iz -ravno pogaa u stupove dananjeg drutva ukazujui nanjihovu gnjilost. Frlji istie kako za svoj autorski projektmotivaciju nalazi upravo u drutvenoj hipokriziji. U tomsmislu predstava secira brojne socioloke poremeaje ko -jima zabavljako-kafanski melos istonog Balkana zapra-vo slui kao legitimni paravan za prikrivanje svih njegovihinficiranih mjesta, kao to su korupcija, mafijaki obrau-ni, politike tranzicijske manipulacije, brzopotezna boga-enja bez pokria, patrijarhalna paranoja od drugaijeg idrugog.

Dok je ve spomenuti punk kao supkulturni pokretmladih izrastao iz nezadovoljstva postojeim sustavom uz

glasan prosvjed protiv moralnih normi drutva, turbo folku Hrvatskoj postaje neka vrsta nekonformizma mladih,izraz bunta protiv proklamiranih nacionalnih i drutvenihvrijednosti. Pankersku individualnost kao kljunu oznakuu izgledu, ponaanju i izraavanju koja se uvijek opredje-ljivala za sve ono to je anti, ukljuujui i antiemocio-nalnost, turbo folk mijenja za masovnu patetiku, povie-nu, turboemociju uz koju obvezno pristaje naglaena ero-tiziranost i neizbjeni silikoni.

Predstava ija je poetika bliska ready-madeu polaziod samih pjesmama i njihovih tekstualnih dijelova (osimturbo folka tu je i nekoliko hitova kantautorske, pop i za -bav ne glazbe, ime se na zanimljiv nain dotie i pojamnostalgije, posebice Yu-nostalgije kao jo jednog omrae-nog pojma u hrvatskoj javnosti).

Drugi je dio koncentriran oko kazalinog medija i istra-ivanja naina razliitih kazalinih mehanizama koji odre-enu temu ukljuuju u kazalinu izvedbu.

Svoje glavno uporite predstava ima u izvedbenomdijelu, tonije u tijelu i fizikalitetu izvoaa kao njegovunajmonijem izraajnom sredstvu. U nizovima snanih ko -lektivnih prizora ije su prepoznatljivi rekviziti pitolj, cvi-jet i boca, gomilaju se psovke, krikovi, agresija i razni obli-ci nasilja s neizbjenim seksualnim nasiljem, ali i oajni -ka elja za njenou, ljubavi, razumijevanjem i prihvaa-njem razliitosti. No unutar svog izvedbenog materijalanastalog iz improvizacije, glumci ne predstavljaju neke

TURBO REALNOST

istraivakog, tzv. Zajc-off repertoara, proizveo je na krajuvrlo zanimljivu, paradoksalnu kazalinu situaciju, koja jere zultirala voenjem dvaju potpuno oprenih dijaloga sasuvremenou.

Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime, poru-uje nam Rambo Amadeus, a Frlji i eparovi zakljuujuda Turbofok ne eli biti vie od onoga to jest .

Ipak, njihova predstava na kraju jest i puno vie odsamoga kazalita.

ima ginarne kazaline karaktere, nego sami sebe i svojebiografije koje e ve u sljedeoj sceni biti izloene trenut -nom zaboravu i brisanju identiteta, kao jo jednome bol-nom mjestu ovih prostora. Istodobno, tijekom izvedbestalno se uspostavlja i potencijalna, labilna narativnastruktura koja na trenutke koketira s mjuziklom i melo-dramom, isprekidana raznim filmskih, likovnim i kazali-nim citatima. Kako svaki mogui postojei sustav koji sena trenutak oformi uskoro biva ve poniten, dramatur -

ko najradikalniji rez predstavlja prizor u kojemu glumakeuloge preuzimaju spolovila, eljana i Kreo, postajuiza udna scenska bia s pravom glasa koja se uspijevajuizboriti za svoj izvoaki prostor unutar posveenog scen-skog prostora jednoga HNK-a.

Openito, sudar predstavnika niske i visoke kultu-re, turbo folka i HNK-a, iji se ovosezonski repertoar podna zivom Shakespeare na suvremenik zakljuujeupra vo predstavom Turbofolk, i to kao dijelom kazalino

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

28/29

To definitivno potvruje i posljednji prizor u kojem sezrcali slika proizila iz graanskog okvira sa zlatnim tuka-turama, gdje glumci sjede u raskonom, osvijetljenom gle-dalitu, a publika zapravo pljee sebi na pozornici. Pred -stava koja se vrlo hrabro hvata u kotac s jednom potpu-no netipinom kazalinom temom, napokon otvoreno, bezzadrke ili samodopadnosti, dijagnosticira nau turbo real-nost sa svim svojim posljedicama po folk, iji smo akteri imi sami. A to je na hrvatskoj sceni rijetka pojava.

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

30/31

Dramski pisac, romanopisac, pjesnik, dramaturg i pre-da va na Akademiji dramske umjetnosti sve je to Tomis -lav Zajec, ovogodinji dobitnik prve nagrade Marin Driza neobjavljenu dramu Dorothy Gale. Ta mu je nagradapripala i prije nekoliko godina, kad je napisao Atentatore,koji su izvedeni u ITD-u, a neki jo sigurno pamte i ZKM-ovuizvedbu njegova John Smitha princeze od Walesa. Tanje gova prva drama bila je ovjenana Dekanovom nagra-dom.

Komad si nazvao prema junakinji arobnjaka iz Oza kojaje svojevrstan alter ego tvojim likovima ili pak njihova tje-iteljica. No, na kraju drame, pomou tri arobna udarcao pete svojih cipelica, bjei iz tog naeg, za nju nadreal-nog svijeta. Zato Dorothy Gale?

Mislim da je tu teko ita dodati. Dorothy Gale jesasvim sigurno lik koji dolazi iz potpuno nadrealnog kon-teksta u kojemu, kao to znamo priu, djevojica zavravau svijetu mate, a taj je svijet sasvim sigurno na idejnovioj potenciji. U mojoj drami ona, na isti nain, dolazi usvijet koji bi po svemu trebao biti realan, ali za nju je,upra vo obrnuto, potpuno nerazumljiv i nadrealan jer jehladan, pomalo beznadan te se u njega teko prodire. Unjemu istodobno obitavaju likovi koji su sami hladni i zat-voreni i teko se otvaraju drugima, iako neprekidno traekontakt s drugom osobom pa na taj nain ive u svoje -vrsnom paradoksu. U istodobnoj potrebi i strahu od blis -kosti.

Jesi li zbog te hladnoe i zatvorenosti sve likove osimDorothy, koja jedina ima ime i prezime, sveo na funkcijekao to su Mlada ena, Farmaceutkinja, ovjek bez sje-anja i drugi?

Iako ovo objanjenje ima smisla, to je ipak bila spon-tana, ili meni jednostavno nekim unutarnjim procesom pi -sanja nametnuta odluka koja me dovela do takva rjee-nja. Naime, piui svoje tekstove, rijetko u njima traimovakve odgovore ili paralele, koje su donekle izvan onogato me prvotno privlai kod pisanja, a to je osjeaj. Morampriznati da rijetko svoje tekstove promiljam analitiki, nanain na koji, primjerice, moram promiljati tekstove svo-jih studenata.

A bi li se sloio s lanovima ocjenjivakog suda ovogo-dinje nagrade Marin Dri koji su tvoje likove nazvaligubitnicima, tonije, izjavili su da je rije o djelu kojepra ti niz gubitnikih velegradskih sudbina?

Moram priznati da me takvo odreenje mojih likovapomalo iznenadilo, jer o njima ni u jednom trenutku nisamrazmiljao kao o gubitnicima. Upravo suprotno, vjerujemda djelie njihovih osobnosti ili sudbina posjedujemo svimi, jer smo na ovaj ili onaj nain zakoeni te esto teimoza nekim vrlo prispodobivim stvarima, ali nemamo dovolj-no hrabrosti realizirati ih; nedostaje nam snage za izrazitiono to elimo, iako vrlo esto znamo da nas upravo to

moe dovesti do ivota kakav zapravo elimo ivjeti. Vje ru -jem, dakle, da to sasvim sigurno nisu likovi koji u ivotugube. Oni jednostavno prolaze neprekidni proces nastoja-nja kroz borbu sa samima sobom, no upravo kad su naj-blii realizaciji, neto im izmakne, uplai ih i natjera naponovni trud, na nove pokuaje koji na samome krajuipak daju svoje pozitivne rezultate. Iako mi sve to samupravo rekao pomalo zvui kao patetina epopeja, doistamislim da je taj tekst zapravo vrlo optimistian, jer ostav-lja jasnu mogunosti dosezanja onoga za ime likovi tee.Barem ga ja doivljavam na taj nain.

Oni naizgled mogu biti uspjeni i sretni, no zapravo svat -ko od njih nosi svoje rane. Jednom si spomenuo, kad sigovorio o romanima, da tvoji likovi nose sva iskustva izdevedesetih i ratne traume, ali i iskustva koja smo pre -uzeli od Zapada. ini mi se da to nose i likovi ove dramekoje bih prije nazvala usamljenicima.

Vrlo mogue. Oni su potpuno zatvoreni u svojim svje-tovima, a lajtmotiv drame i onoga to ti likovi jesu jestreenica koju izgovara jedan od njih, neprekidno traeida mu nepoznati ljudi koje sluajno susree kau netolijepo. On doista eli uti jednu jedinu lijepu reenicu i tobi mu bilo sasvim dovoljno, ali je ne dobiva. Upravo supro-tno, ovjek koji se u jednom trenutku zatekne pored njegasmatra tu reenicu, koja je vrlo iskrena, obinom provo-kacijom. U novoj drami, koju sam upravo zavrio, jedan od

likova pokuava jo izravnije pristupiti drugim ljudima,trai od njih da mu budu prijatelji, no oni to takoer itajuiskljuivo kao provokaciju. Moji likovi tako samima sebido kazuje da je prijateljstvo, ljubav, pa ak i obina uvia-vna rije, neto to je lako dati, no istodobno i teko pro-nai. Moda je upravo taj strah od zbliavanja jedno odiskus tava koje nosimo iz devedesetih.

Osim Dorothy i tih usamljenika, zanimljivi su i likovi troji-ce skinsa iji je diskurs takoer nadrealan. Naime, njihovgovor nije karakteristian govor te subkulture, nego po -mo u njih ispreplee bajku, mit i razne intertekstualnecitate. Oni su zapravo simbol. Zato?

NAJVANIJE JE PISATI I NE BRINUTI TO E DOI NAKON PISANJA

Razgovarala Katarina Kolega

ogo ljenim karakterima, oienim od svega to im prozanamee i u to ih zamata. U mojim romanima nema punodijaloga, jer me u proznom kontekstu oni jednostavno nezanimaju niti su mi potrebni. U tom mi je smislu dosta lju -di prigovorilo da u mojim romanima likovi sve manje raz-govaraju, ali proza je za mene sve vie prostor unutarnjegmonologa. S druge strane, dramaturgija je i moja profesi-ja pa dok piem dramske tekstove, osjeam dodatnu od -govornost. Piui pak poeziju ili prozu, sebe nikad ne do -iv ljavam kao profesionalnog pisca, ve jednostavno udo-voljavam svojoj unutarnjoj potrebi, ne razmiljajui ni oemu drugome.

Vratimo se drami. Dorothy Gale ima mnotvo slojeva kojemoemo iitavati, ali moram priznati da mi ju je, doksam itala, bilo teko zamisliti na pozornici. Kako je tividi na kazalinim daskama?

Kad piem pokuavam se maknuti od svih stvari kojebi me mogle zakoiti, a razmiljanje o scenskom uprizore-nju teksta bilo bi za mene konica koju ne bih tako lakouspio pregaziti te bi sigurno ostavila odreene posljedicei na sam tekst. Zbog toga nisam razmiljao o tome. Na -ime, ukoliko dramski pisac ima viziju uprizorenja vlastito-ga teksta, svakako je treba ponuditi, ali istodobno nunomora biti dovoljno slobodan i otvoren u razumijevanjudramskog teksta kao temelja iz kojeg se kree u procesrada na predstavi. Moram priznati da sam Dorothy Galesve vrijeme zamiljao kao dio eksperimenta koji ne moranuno zavriti u kazalitu. No, s druge sam strane razmi -ljao i o svojevrsnom nastavku te drame, jer sam je zamis -lio kao dio trilogije. A tu pak trilogiju prije svega vidim kaoknjigu, odnosno fotografsko/dramsku mapu, i jako se ve -se lim nekoj buduoj realizaciji tog projekta. Usto se i na -dam da e Dorothy Gale uskoro dobiti svoj drugi i trei dio.

Zna li ve tko e objaviti tu trilogiju?

Moram priznati da nisam razmiljao o tome jer ne vo -lim previe razmiljati o stvarima koje se dogaaju izvan

Kad sam slagao likove za ovu dramu, htio sam imati iskupinu ljudi koja bi nastupila kao svojevrsna parafrazaantikoga kora. Skinsi su mi odmah pali na pamet kao za -nimljiva subkultura, ali znao sam da ne elim pisati i raz- glabati realne skinse i nosee elemente njihove supkultu-re, nego je razlomiti kroz modele, osjeaje pripadnos ti istraha od postizanja individualiteta. Metatekstualnost ime tadiskurs koji sam im dao njihov je pokuaj odrastanja,traenja svog prostora, snalaenja u svijetu. Oni nemajuzaseban identitet, nego se identificiraju i ostvaruju isklju-ivo preko skupine kojoj pripadaju. U onom trenutku kadbudu spremni napustiti tu skupinu, bit e spremni i ivje-ti, a to znai da e doi do iste razine na kojoj su i ostali li -kovi. To se u ovoj drami nije dogodilo, ali na kraju najavlju -jem njihovo odvajanje. Ono to ostaje, njihov je potencijalkoji izlazi iz okvira supkulture i nadilazi strah koji imajuprema svijetu, a zbog kojega se moraju drati zajedno.Time ujedno pokuavam otvoriti i prostor nade da e s vre-menom postati djelatnim sudionicima ovoga drutva.

Zanimljivo je da drama poinje priom o prstenu i da sud-binu likova povezuje pomou tog simbolinog predmeta.

Kad piem, zanimljivi su mi upravo oni trenuci u koji-ma se dvije sudbine dotaknu, a da njihovi sudionici toganisu ni svjesni. Vrlo je simptomatino da naoko beznaaj-na sitnica moe u potpunosti promijeniti ivot jedan slu-a jan susret, u ovoj mojoj drami jedan prsten. Zanim -ljivo mi je bilo promatrati kako razliite osobe reagiraju naisti predmet. Nekome taj prsten oznaava i predstavlja ci -jeli ivot, nekom drugom samo komad nakita koji slui zaukras, a treem je to tek mogunost dodatne zarade. Natom putu taj prsten doivljava preobrazbu iz emotivno vri-jednog predmeta u robu za prodaju. Zanimali su me, sjedne strane, razliiti pogledi prema istoj stvari, ali s drugestrane taj mi je prsten pomogao i u kolanom isprepleta-nju ljudskih sudbina, a da sami likovi ostaju nesvjesni tre-

nutka prije ili trenutka poslije one situacije u kojoj je ref-lektor dramskog prizora upravo na njima.

Sve likove, meutim, razotkriva. Vrlo suptilno, u kratkimbljeskovima. Do sada si pisao narativno, linearno, a Do -rothy Gale je sa svojom fragmentarnom dramaturgijomsvakako novi korak u tvom dramskom pismu.

Na neki je nain to definitivno tako. No, da bih napi-sao Dorothy Gale, morao sam prije toga napisati dvije dra -me. U jednoj od njih razvijao sam razliite modele struk-ture, a u drugoj pristup likovima. Dorothy Gale je rezultatonoga to su te prethodne dvije drame otvorile u mompros toru pisanja. Prvu sam dramu nazvao Slama. To jebila drama/materijal u kojoj su postojali obrisi likova kojesam prenio u Dorothy, ali pritom sam ih trebao stiati,uutkati i priguiti, kako bi na kraju izgovorili samo ono tojednostavno moraju rei. Nakon toga sam napisao Otklju -ano, gdje sam se bavio strukturom koja je bila na polaputa izmeu klasine naracije i onoga to je svojevrsnafragmentarna dramaturgija u Dorothy Gale. Tako da je ovadrama imala vie faza svog oblikovanja te je nastala krozopisani proces. No, to je definitivno neki novi korak ope-nito u mojem pisanju, jer bih vrlo teko mogao odvajatisvoje prozno pismo od dramskog, a mislim da to i nije po -trebno jer je sve zapravo jedan, moj diskurs koji se mije-nja, prilagoava i stavlja u odreene okvire s obzirom naformu kojom se u tom trenutku bavim.

Kad si spomenuo prozu, prisjetit u te jedne tvoje izjaveprilikom predstavljanja romana Ljudoderi. Naime, tadasi rekao da ti je pisati dramski tekst najvee zadovoljs -tvo, ali ujedno i najtei posao. Zato je to tako teko? Izato smo na tvoju novu dramu trebali tako dugo ekati?

Ne mogu se sjetiti da sam to izjavio, ali ako jesam, vje-rojatno i nisam bio daleko od istine. Nakon rada na roma-nima, koje me dosta iscrpljuje u svim moguim varijanta-ma i kreativno i idejno vrlo se teko vratiti dijalogu i

PREMIJERE

RAZGOVORI

PROTUKRITIKA

MEUNARODNASCENA

FESTIVALI

TEMAT

PRODUKCIJA

ISTRAIVANJE

TEORIJA

SJEANJA

NOVE KNJIGE

DRAME

32/33

prostora pisanja. Mislim da je to i dobro. Nisam siguran daje pametno pisati za odreenog izdavaa ili razmiljati onaslovn