Katie Hickman - Vrata Harema

VVRRAATTAA HHAARREEMMAA

--- 222 ---

KATIE HICKMAN

��

Naslov izvornika: Katie Hickman The Aviary Gate Copyright © Katie Hickman 2008


--- 333 ---

�� žžžžžžžžžžžž �� čččččččččččč �� šššššššššššš ��

�� žžžžžžžžžžžž �� !!!!!!!!!!!! """""""""""" �� ćććććććććććć �� $$$$$$$$$$$$ �� čččččččččččč ��

�� %%%%%%%%%%%% �� %%%%%%%%%%%% """""""""""" &&&&&&&&&&&& �� šššššššššššš �� ćććććććććććć ��

�� $$$$$$$$$$$$ �� %%%%%%%%%%%% ��

�� čččččččččččč �� """"""""""""

'''''''''''' �� žžžžžžžžžžžž �� ćććććććććććć �� ćććććććććććć �� žžžžžžžžžžžž �� $$$$$$$$$$$$ �� čččččččččččč ��

�� (((((((((((( �� $$$$$$$$$$$$ �� %%%%%%%%%%%% �� žžžžžžžžžžžž �� )))))))))))) �� ************ �� $$$$$$$$$$$$ �� ćććććććććććć ��

�� %%%%%%%%%%%% �� %%%%%%%%%%%% �� %%%%%%%%%%%% �� $$$$$$$$$$$$ �� šššššššššššš �� ćććććććććććć ��

�� %%%%%%%%%%%% �� ćććććććććććć �� """"""""""""

++++++++++++ �� šššššššššššš �� ,,,,,,,,,,,, ------------ ------------ """""""""""" %%%%%%%%%%%% �� $$$$$$$$$$$$ ............ �� """""""""""" //////////// �� $$$$$$$$$$$$ )))))))))))) ��

�� ++++++++++++ �� ++++++++++++ �� $$$$$$$$$$$$ �� čččččččččččč �� %%%%%%%%%%%% �� %%%%%%%%%%%% ��

�� čččččččččččč �� šššššššššššš �� $$$$$$$$$$$$ �� ............ �� %%%%%%%%%%%%

�� žžžžžžžžžžžž ��

�� %%%%%%%%%%%% �� čččččččččččč �� '''''''''''' �� %%%%%%%%%%%% )))))))))))) �� """"""""""""

++++++++++++ �� čččččččččččč �� %%%%%%%%%%%% ��

�� čččččččččččč �� čččččččččččč �� $$$$$$$$$$$$ �� ćććććććććććć �� """"""""""""


--- 444 ---

Ova je knjiga za mojeg sina

Lukea

Nur ‘Aynayya

Svjetlost mojih očiju

prisutnog od samog početka


--- 555 ---

Koraci odjekuju sjećanjem

Hodnikom kojim hodili nismo

Vratima koja ne otvorismo

U ružičnjak. Moje liječi odjekuju

Tako umom tvojim.

T. S. ELIOT - ČETIR I KVARTETA


--- 666 ---

L I K O V I

(* označava povijesne osobe)

E N G L E S K I :

* Paul Pindar - trgovac Levantske kompanije; tajnik engleskoga veleposlanika John Carew - njegov sluga, glavni kuhar

* sir Henry Lello - engleski veleposlanik lady Lello - njegova supruga * Thomas Dallam - izrađivač orgulja * Thomas Glover - trgovac Levantske kompanije, tajnik engleskoga veleposlanika * William i Jonas Aldridge - trgovci, engleski konzuli u Hiosu i Patrasu * John Sanderson - trgovac Levantske kompanije * John Hanger - njegov naučnik * g. Sharp i g. Lambeth - trgovci Levantske kompanije s bazom u Alepu * velečasni May - svećenik pri Engleskom veleposlanstvu u Konstantinopolu * Cuthbert Bull - kuhar pri Engleskom veleposlanstvu Thomas Lamprey - pomorski

kapetan Celia Lamprey - njegova kći Annetta - njezina prijateljica

O S M A N S K I :

* Safija, sultanija - majka sultana Mehmeda III. * Esperanza Malchi - sultanijina kira

Gilbehar, Ajša, Fatma i Turhan - validine glavne dvorkinje Gulaja, sultanova haseki - sultanova omiljena konkubina

* Handan - sultanova konkubina i majka princa Ahmeta Hanza - mlada žena u haremu Hasan-aga, poznat i kao Mali Slavuj - glavni crni eunuh Hijacint - eunuh Sulejman-aga - viši eunuh cariye Lala - podgospodarica haremskih kupelji cariye Tata i cariye Tusa - haremske sluškinje

* sultan Mehmed III. - osmanski sultan 1595. - 1903. * Nurbanu - njegova majka, stara sultanija * Janfreda Kahatun - bivša haremska nadzornica Džemal al-Andaluz - astronom

O S T A L I :


--- 777 ---

* De Brèves - francuski veleposlanik * venecijanski bailo - venecijanski veleposlanik


--- 888 ---

P R O L O G

Oxford, sadašnjost

AD GA JE ELIZABETH PR ONAŠLA, pergament je bio jantarne boje poput staroga čaja, krhak poput lisnog komposta.

Maleni list bio je pomno presavijen na tri dijela tako da savršeno odgovara stranicama knjige. Na jednoj od presavijenih strana nalazio se vodeni pečat. Elizabeth je ponovno bacila pogled na katalog - opus astronomicus quaorum prima de sphaera planetarium - a onda na presavijeni list.

Tu je! Grlo joj se stegnulo. Na trenutak je sjedila sasvim mirno. Knjižničar, okrenut joj

leđima, naginjao se preko kolica s knjigama. Pogledala je na zidni sat: pet minuta do sedam. Ima još pet minuta do zatvaranja knjižnice, možda ni toliko. Zvono se već bilo oglasilo, i većina posjetitelja spremala je svoje stvari. No, Elizabeth se nikako nije mogla odlučiti odmotati papir. Umjesto toga, podignula je knjigu i, pažljivo je držeći napola otvorenu s hrptom položenim u spojene ruke, prinijela licu. Pažljivo, sada zaista pažljivo, rekla je u sebi.

Zatim, sklopljenih očiju, onjuši kao sumnjičava mačka. I u trenutku: udisaj i stara prašina, lagani dašak kamfora... A onda more, nema sumnje, more. I još nešto, ali što? Ponovo je udahnula, ovaj put sasvim nježno.

Ruže. Sjeta. Drhtavim rukama Elizabeth je spustila knjigu.

K


--- 999 ---

P R V O P O G L A V L J E

Konstantinopol, 31. kolovoza 1599.

"JESU L I MR TV I?” “Djevojka, jest!” Vitka figura, s dva tanka zlatna lančića jedva vidljiva na nježnim gležnjevima, ležala je

na podu među jastucima, licem prema tlu. “A drugi?” Sultanijina kira, Židovka Esperanza Malchi, približila je svjetiljku licu drugoga tijela,

polegnutog na divan raširenih udova. Iz džepa je izvadila malo zrcalo optočeno draguljima i približila ga nosnicama. Jedva vidljiv sloj pare zamaglio je površinu. “Ne, Veličanstvo. Još nije.”

U mraku pokraj vrata malene spavaonice Safija, sultanija, majka Božje Sjene Na Zemlji, čvršće je omotala veo oko svojih ramena, drhteći unatoč sparnoj noći. Smaragd veličine golubova jajeta na njezinu prstu, uhvativši nakratko svjetlost Esperanzine svjetiljke, sjajio je poput mačjeg oka. “Ali ne može još dugo. Što misliš?”

“Neće još dugo, Veličanstvo. Da pošaljem po liječnika?” “Ne!” oštro je odgovorila. “Ne liječnika. Još ne.” Okrenule su se prema umirućoj osobi na divanu, golemom tamnoputom tijelu. Na podu

uz divan ležao je prevrnuti poslužavnik, sadržaj je bio prosut po podu. Među jastucima tanke mrlje neke tamne tekućine, hrane ili izbljuvka, svjetlucale su poput paučine. Druga tanka crna mrlja kapala je iz jednog uha.

“Otrov?” “Da, Veličanstvo.” Esperanza energično kimnu. “Pogledajte..”, sagnula se i podignula

nešto pokraj razbijenog porculana. “Što?” “Nisam sigurna. Dječja igračka, mislim da je ... brod.” “Ne izgleda kao igračka.” Esperanza pomnije promotri predmet u svojim rukama, no jedan se komadić otkrhnuo

među njezinim prstima. “Ne, nije igračka”, reče zamišljeno. “Slastica, od šećera.” Učinila je pokret kao da će ga zagristi.


--- 111000 ---

“Ne diraj!” Safija joj je gotovo istrgnula šećernu igračku iz ruke. “Ja ću to uzeti, Esperanza. Daj mi...”

Iza divana bijaše otvoren prozor s pogledom na trijem sa zelenim i bijelim pločicama, s jasminom zasađenim u lonce. U samotnoj ljepoti noći, najednom zvuk.

“Brzo, svjetiljka...” Esperanza priguši svoju svjetiljku. Nekoliko trenutaka žene su nepomično stajale. “Mačka, Veličanstvo.” Safijina dvorkinja, zakrivena velom poput svoje gospodarice

kako joj Esperanza ne bi vidjela lice, sada tiho prozbori iz tame iza njihovih leđa. “Koliko je sati, Gilbehar?” “Još samo nekoliko sati do svitanja, Veličanstvo.” “Već toliko?” Kroz prozor, iznad visokih zidina trijema, naziralo se srebrno noćno nebo. Oblaci su se

razdvojili i mjesečina, neizmjerno svjetlija od Esperanzine svjetiljke, ispuni sobu. Na zidovima spavaće sobice pločice kao da su drhtale i treperile, srebrnoplave i srebrnozelene, poput vode u bazenu u kojem se ogleda mjesec. I tijelo ispod njih, golo, samo s najtanjim pokrivačem od bijelog muslina oko slabina, bijaše osvijetljeno. Safija je sada mogla razaznati njegov obris. Bilo je to žensko tijelo, mekano i gotovo bez ijedne dlačice: goli puteni bokovi, obješene grudi, bradavice boje melase. A onda divovsko tijelo. Koža, danju tako sjajna i crna, sada je bila zagasita, kao da je otrov isisao svu njezinu svjetlost. Iz kutova usana, gadno nabubrenih i crvenih poput cvjetova hibiskusa, izlazili su mjehurići pjene.

“Veli čanstvo...” Židovkine oči nervozno su zaiskrile prema Safiji. “Recite nam što da učinimo, Veličanstvo”, požurivala ju je.

Ali Safija kao da je nije čula. Zakoračila je u sobu. “Mali Slavuj, moj stari prijatelj...” prošaptala je jedva čujno.

Velika bedra bila su raširena na jastucima, bez stida, poput ženinih dok rađa. Mačka, koja je bučila po krhotinama na podu, sada je skočila na divan. Od tog se pokreta pomaknuo dio muslina, izloživši pogledu dotad prekrivene dijelove tijela. Esperanza se pomaknula kao da će ih ponovno pokriti, ali ju je sultanija spriječila brzim pokretom ruke. “Ne. Pusti me da gledam. Želim gledati.”

Napravila je još jedan korak u sobu. Njezina dvorkinja Gilbehar ispustila je kratak, prigušen zvuk, uzdahnula je gotovo nečujno. Kao ni na ostalim dijelovima tijela, ni na preponama nije bilo dlaka. Među bedrima, tamo gdje su trebali biti oni dijelovi, nije bilo ničega. Na njihovu mjestu bijaše praznina: samo crveni ožiljak, debeo i spaljen, gdje su samo jednim potezom noža nekoć, u nekom nezamislivo dalekom trenutku njegova nezamislivo dugog života, odrezani penis i testisi Hasan-age, sultanijina glavnog crnog eunuha.

PLOVEĆ I NA OB LAKU B OLI, Hasan-aga, Mali Slavuj, spoznao je negdje u svojoj sve bljeđoj svijesti da je sultanija blizu. Šapati žena bili su zbrkani, tek zujanje u njegovim ušima, ali njezin miris - mirtu i ambru kojima je mirisala podsuknju, kožu svojih predivnih bedara, trbuh i zabranjeno međunožje - uvijek bi prepoznao, čak i sada, čak i na samrtnoj postelji.

Opet je otplovio. Bol koja ga je u trbuhu razdirala poput demona stišala se, kao da su muke njegova tijela nadilazile svaki osjet. Sada plovi, plovi... Je li budan ili samo sanja?


--- 111 111 ---

Bol, još ju je prije upoznao. Pred očima mu navire slika dječaka. Malenog, ali čak i tada snažnoga, guste, kratko ošišane kose nalik na crnu kapu navučenu neobično nisko na čelo. Negdje u snu čuje žensku vrisku, a onda glas muškarca - svojega oca? Ali kako je to moguće? Hasan-aga, glavni crni eunuh, nije imao roditelje. Ili ih je možda ipak nekoć imao, u onom drugom, davnom životu, kad je još bio potpun.

Dok je plovio, i dalje na rubu svijesti, i druge su se slike pojavljivale i nestajale, vrteći se na plimi njegova uma u povlačenju. Sada se pred njim našao obzor, nepregledan plavi obzor. Dječak kratko ošišane kose hodao je putom bez kraja, sve dalje i dalje. Katkada, ne bi li se oraspoložio, pjevao je samomu sebi, ali uglavnom je samo hodao i hodao, kroz šume i prašume, preko rijeka i prostranih ravnica. Jednom, noću, lav se oglasio rikom. Drugi put, jato ptica, jarke plavocrvene boje, vinulo se u zrak poput eksplozije vatrometa iz šumskih dubina.

Je li bio tko s njim? Da, mnogi, uglavnom djeca poput njega, uglavnom zajedno, s okovima oko nogu i vrata. Često bi posrtala, a neka su i ostavljena tamo gdje su pala. Pokušao se rukom uhvatiti za grlo, ali udove više nije osjećao. Gdje su mu ruke i noge? Gdje mu je, uostalom, grlo? Spopala ga je neka maglovita znatiželja, a onda osjećaj snažnog i vrtoglavog raspadanja, kao da su mu dijelovi tijela unaokolo razasuti, uzajamno daleki poput mjeseca i zvijezda.

Ali nije se plašio. Negdje je to još prije osjećao. Pijesak. Nešto u vezi s pijeskom. Zastao je i pred njim se pojavio novi obzor, nemilosrdan i zlatan. Oči su ga boljele od samog pogleda.

Bila je noć kad su došli po njega, i hladno. Sjeća se kolibe i ljudi u njoj koji su mu dah nešto da popije, što je on isprva ispljunuo, ali bili su uporni. Je li im pjevao? Sjeća se nejasnog sjaja njihovih očiju dok su čučali oko vatre, i vrtoglavice, i lošeg okusa u ustima. Laknulo mu je kad su ga položili pokraj vatre. A onda zvuk metala na kamenu i intenzivan osjet topline. Muška ruka, prilično nježna, zadignula mu je halju iznad struka i otkrila genitalije. Dali su mu komad drva da zagrize, ali još nije shvaćao što se događa.

“Tri su načina.” Sada je govorio čovjek drukčiji od ostalih. Glava mu je bila obavijena platnenim turbanom, prema običaju muškaraca iz sjevernih pustinja. “Oba se testisa ili zgnječe ili potpuno uklone. Penis ostaje, ali osoba nakon toga nije plodna. Bol je snažna i postoji određeni rizik od infekcije, ali većina preživi - posebice mladi. Treći način podrazumijeva rezanje cjelokupnih genitalija.” Dječak je bio kao u magli svjestan muškarca koji ga je odozgo gledao u lice. “Naravno, rizik je znatno veći - možete sasvim izgubiti robu — ali za takvima je veoma velika potražnja. Pogotovo ako su ružni ... a, he he!” tiho se nasmijao sebi u bradu, “ovaj je ružan k’o vodeni konj.”

“Kakvi su izgledi?” upita čovjek koji je bio zadignuo dječakovu halju. “Ako lije čnik nije oprezan, malo ih preživi ovaj treći način. Ako ih bol ne izludi, onda

ih poslije ubije vrućica. A ako ih ni ona ne ubije, tada postoji opasnost da im se, kako rana zacjeljuje, oni dijelovi stisnu. Liječnik mora jednu cijev držati otvorenom, cijev za prolaz mokraće. Jer, ako se za to dobro ne pobrine, nema nade, i smrt je neizbježna. Najgora i najbolnija smrt. Ali u mojem slučaju, jer sam u tome vrlo vješt, izgledi su dobri: gotovo polovica mojih pacijenata preživi. A u ovom slučaju..”, dječak je opet postao svjestan lica u turbanu koje ga odozgo promatra, “... pa, meni se čini dovoljno snažnim. Prodat ćete ga u


--- 111222 ---

harem samog Grand Signora, siguran sam u to.” Muškarci oko vatre nešto su se dogovarali, a zatim je onaj prvi, glavni, kako se činilo,

ponovno progovorio. “Naša je roba dragocjena. Došli smo predaleko - tri tisuće morskih milja a možda i više

od šuma velike rijeke - i usput smo već izgubili previše tereta da bismo toliko riskirali. U Aleksandriji, kamo idemo, preostale ćemo lako prodati kao robove, i profit nam je zajamčen. Ali točno je to što kažeš: veliko je blago imati jednoga takvog. A danas pogotovo dječaka iz ovih krajeva. Kažu da ti samo jedan dobar može donijeti koliko svi ostali zajedno. Govori se po tržnicama u Aleksandriji i Kairu da osmanski gospodari sada radije uzimaju njih nego bijele eunuhe iz najistočnijih planina Turskog Carstva. Te crne eunuhe mogu si priuštiti jedino najbogatiji haremi u carstvu. Luksuzna roba, reći ćete, poput nojeva perja, zlatnog praha, šafrana i bjelokosti, koju mnoge karavane prevoze ovim pustinjama. Riskirat ćemo samo s jednim: neka to bude ovaj dječak, kako i sam kažeš, čini se snažnim i ima dobre šanse da preživi. Iskušat ćemo tvoju vještinu, Kopte, samo ovaj put.”

“Dakle, raspjevani dječak. Neka bude!” Muškarac u turbanu kimnuo je u znak pristanka. “Pravi si trgovac, Massoufe Bhai. Trebat ću kipuće ulje za spaljivanje rane”, dodao je bez okolišanja. “I četvoricu tvojih najsnažnijih ljudi da drže dječaka. Bol im da je snagu desetorice.”

Gotovo četrdeset godina poslije, u svježoj i mirisnoj bosporskoj noći, golo tijelo Hasan-age lagano se pomaknulo, njegovi rašireni prsti malaksalo su se micali na divanu poput divovskih moljaca. Polako, um mu je ponovno tonuo u prošlost.

Još bijaše noć. Kad je bilo gotovo, prema Koptovim uputama, u pijesku neposredno iza kolibe, iskopah su rupu. Bila je uska ali duboka, tek dovoljno široka da u nju do vrata zakopaju dječaka, tako da mu viri samo glava. Nakon toga muškarci su otišli i ostavili ga. Dječak se ničega nije sjećao, samo ponovnog dolaska svijesti, osjećajući veliku, hladnu težinu pijeska oko sebe i da su mu ruke i noge tako čvrsto svezane uz tijelo kao da ih je obavio divovski pauk.

Koliko su ga dugo ostavili u toj rupi živog zakopanog? Pet dana ... tjedan? Prvih nekoliko dana, dok ga je tresla vrućica koja se gotovo odmah pojavila, nije bio svjestan vremena. Unatoč nesnosnoj vrelini danju, sa suncem od kojega kao da mu je krv kipjela u bubnjićima, zubi su mu cvokotali. A među nogama bol bijaše toliko snažna da mu se gorka žuč dizala u grlo. Ali, još je gora bila žeđ, strašna, nesnosna žeđ koja ga je opsjedala i mučila. Kad bi tražio vodu, njegov glas, sada slab poput glasanja mačeta, nije dopirao ni do čijih ušiju.

Jednom, kad se probudio, ugledao je kako ga odozgo promatra čovjek s turbanom, onaj kojeg su zvali Koptom. Sa sobom je bio doveo vođu goniča robova, muškarca crnog kao noć, u dugačkoj, svijetloplavoj halji.

“Prestala je vrućica?” Kopt je kimnuo. “Imao sam pravo: dječak je snažan.” “Onda mogu dobiti natrag svoju robu?” “Strpljenja, Massoufe Bhai, vrućica je prestala, ali rana mora zacijeljeti, i to dobro

zacijeljeti. Ako hoćeš da ti roba bude neoštećena, moraš pustiti da pijesak učini svoje. Još se ne smije micati.”


--- 111333 ---

“Vode...” Je li progovorio? Dječakove usne bile su toliko suhe da su pucale i krvarile i pri najmanjem pokušaju da govori. Jezik mu je bio toliko natečen da se gotovo ugušio. Ali, ona dvojica već su se bila udaljila.

Te mu je noći prvi put došla djevojčica. Isprva je nije vidio, već se probudio iz polusna u koji je povremeno padao, osjetivši hladnoću na čelu i usnama. Od njezina dodira bolni, suhi krik podignuo se u njegovu nateklom grkljanu. Ali zvuk nije izašao. Vlažno platno rezalo ga je poput noža.

Neki lik, nestvaran poput duha, klečao je pokraj njega na pijesku. “Vode...” s naporom je izustio. “Ne, ne mogu.” Dječak trepnu i ugleda široko, glatko djevojčičino lice. “Ne smiješ piti,

još ne. Prvo zacijeli, onda pij.” Ona nije bila jedna od onih s kojima je putovao, u to je bio prilično siguran, ali njezin glas bio mu je poznat, i slutio je da i ona dolazi iz šuma iza velike rijeke. Dječaka su pekle oči, no bile su presuhe čak i za suze.

Djevojčica je sada platnom nježno brisala njegovo lice. Pažljivo je brisala pijesak s njegovih vjeđa, nosnica, ušiju, ali kad mu je pokušala opet dodirnuti usne, ustuknuo je gotovo silovito te neartikulirano zakreštao, poput graktanja vrane.

“Ššš!” Stavila je prst na svoje usne, i u tami je vidio kako joj bjeloočnice sjaje. Zatim je priljubila svoje usne na njegovo uho: “Vratit ću se.”

Skupila je tanke nabore svoje haljine, a dječak je promatrao kako njezin maleni lik ponovno nestaje u noći. Na obrazu je još osjećao njezin topli dah.

Kad se vratila, u ruci je nosila bočicu. Čučnula je pokraj njega i ponovno mu prislonila usne na uho: “Ovo se ulje koristi za kuhanje. Ono ti neće škoditi.”

Umočila je mali prst u ulje i lagano mu namazala gornju usnu. Premda se dječak stresao, nije vrisnuo kao prije.

Nakon toga čekao ju je svake noći kako bi mu hladnim platnom oprala pijesak s lica i usne namazala uljem. Iako je uporno odbijala dati mu vode - govorila je da mu rana neće zacijeljeti ako to učini - potajice mu je u džepovima donosila malene kriške tikve i krastavca. Stavljala mu ih je među usne, a on ih je tako držao, umirujući i ublažujući natečeni jezik. Nisu međusobno razgovarali, ali katkad kad bi završila, djevojčica bi sjela uz njega i pjevala mu. Budući da su ga lišili vlastita glasa, slušao ju je s ushitom, gledajući beskrajne i blistave zvijezde kako trepere na pustinjskom nebu iznad njih.

Kao što se i pretpostavljalo, dječak je bio snažan te je preživio. Nakon što su ga izvukli iz pijeska, bolje su se odnosili prema njemu. Dali su mu novu odjeću, zelenu s bijelom prugom te platno da ga omota oko glave i rekli da više neće biti u lancima s ostalima, nego će jahati iza goniča robova na svojoj devi, kao što dolikuje njihovoj najdragocjenijoj robi. Rana mu je lijepo zacijelila, ali ne i mokraćna cijev - bila je još osjetljiva. Kopt mu je dao tanku srebrnu cjevčicu i pokazao mu kako je umetnuti u tijelo. “Kad želiš mokriti, ovako to umetni, vidiš?”

Kad je došlo vrijeme za polazak, dječak je ugledao drugu skupinu trgovaca kako okupljaju svoju robu pred malenim karavan-sarajem. Raštrkana skupina muškaraca i žena, okovanih vratova i gležnjeva, stajala je u zaklonu uz zid, štiteći se od vjetra koji je puhao preko pijeska šibajući ih i pekući po licu. Na kraju niza dječak je prepoznao maleni lik, djevojčicu koja mu je pomagala. “Kako se zoveš?” viknuo je.


--- 111444 ---

Ona se okrenula, i sada je znao da ga vidi u njegovoj novoj zeleno-bijeloj haljini, kako jaše iza goniča deva.

“Kako se zoveš?” “Li...” Nešto mu je odvratila, ali riječi su se kovitlale i lomile u zvižduku vjetra. Uz škripu

kože i udaranje zvona, njegova se karavana sada pokrenula. Djevojčica je prinijela ruke ustima i spojila ih. Ponovno mu je doviknula. “Li..”, viknula je u vjetar. “Lili.”

DOK JE TAKO HASAN-AGA I DALJE LUTAO nesigurnim obalama između sjećanja i smrti, zora je napokon svanula iznad Zlatnoga roga. S druge strane Roga, u dijelu grada koji zovu Pera - utočištu stranaca i nevjernika - glavni kuhar John Carew, sjedio je na zidu vrta engleskog veleposlanika i čistio orahe.

Noć je bila sparna i topla. Sjedeći na zidu, što je veleposlanik izričito zabranio, Carew je skinuo košulju, što je također bilo izričito zabranjeno, ne bi li iskoristio blagu svježinu ranojutarnjeg povjetarca. Ispod njega tlo se spuštalo, otvarajući mu lijep pogled na nasade badema i marelica. Na rubu mora mogao je vidjeti nagomilana drvena spremišta za čamce bogatijih trgovaca i stranih poslanika.

Premda se prvi poziv muslimanima na molitvu čuo još prije pola sata, tog se jutra vidjelo malo vreve i na moru i preko u gradu. Blaga izmaglica, sada obojena najtanjim premazom ružičaste (boja koja, kako je Carew saznao, nije svojstvena samo konstantinopolskoj zori, nego je to i boja slatkog od ružinih latica) još je prekrivala more i obale. Malo poslije jedan kaik, bosporski uski čamac na vesla, polako se probijao kroz maglu prema obali Pere. Do Carewa je dopiralo pljuskanje i zaranjanje njegovih vesala, a onda i kriještanje galebova koji iznad njih kruže, bijelo-zlatnih trbuha što se ljeskaju na jutarnjem suncu.

A onda, i dalje promatrajući, na suprotnoj se obali magla počela dizati te se iznenada pojavila sultanova palača sa svojim čempresima kao izrezanima u crnom papiru, s kupolama, minaretima i kulama: začarani grad, ružičast i zlatan, drhtureći ponad magličastih voda kao da ga obješenog drže divovi.

“Rano si ustao, Carew”, začuo se glas iza njega, s vrtne strane zida, .”... ili uopće nisi spavao?”

“Gospodaru”, John Carew, dangubeći nehajno na zidu, pozdravio je u smjeru glasa, i nastavio čistiti orahe.

Paul Pindar, tajnik sir Henryja Leila, engleskog veleposlanika, nakratko je pomislio na ukor, jedan od nekoliko koji su mu bili navrh jezika, no onda se predomislio. Ako je išta naučio svih tih godina poznanstva s Carewom, onda je naučio da to nije način na koji se s njim izlazi nakraj, u što još nije uspio uvjeriti veleposlanika, niti je bilo mnogo izgleda za to. Umjesto toga, bacivši kratak pogled prema još uspavanoj kući, skočio je na zid.

“Uzmi orah.” Ako Carew i jest primijetio Paulovu nakratko podignutu obrvu, nije to pokazao.


--- 111555 ---

Paul je na trenutak zamišljeno motrio dangubeću figuru: njegova kovrčava i neuredna kosa dopirala mu je do ramena, a sitno, ali čvrsto i skladno građeno tijelo, puno potisnute energije, bilo je napeto poput tetive luka. Često je promatrao Carewa na djelu, diveći se preciznosti i gracioznosti njegovih kretnja, čak i u najskučenijem i najtoplijem prostoru. Jedva vidljiv ožiljak, posljedica kuhinjske tučnjave, spuštao se niz jedan obraz od uha do ugla usana. Neko su vrijeme ova dvojica sjedila skupa u tišini punoj razumijevanja, tišini koju su slavile mnoge godine njihova nevjerojatnog prijateljstva.

“Kakvi su to orasi?” napokon upita Paul. “Zovu ih ‘pistač’. Pogledaj kako se zelene, Paule!” Carew se najedanput nasmijao. “Jesi

li ikad vidio takvu ljepotu u običnom orahu?” “Ako te veleposlanik ovdje vidi, Carew, nakon što je izričito...” “Lello nek’ se objesi.” “Ti ćeš prvi visjeti, prijatelju moj”, mirno odgovori Paul. “Uvijek sam to govorio.” “Kaže da više ne kuham, barem ne u njegovom kućanstvu. Moram kuhinju prepustiti

onoj blesavoj vreći sala Cuthbertu Bullu, onom velikom babunu koji ne zna skuhati ni bosanski lonac...”

“Pa...”. Paul uze još jedan orah, “sam si kriv.” “Znaš li kako ga zovu?” “Ne”, odgovori Paul. “Ali ne sumnjam da ćeš mi reći.” “Tupko.” “Hoćeš da ti kažem zašto?” “Hvala, mislim da znam.” “Smiješ se, tajnice Pindar.” “Ja? Ja sam najponizniji sluga Njegove Ekscelencije.” “Njegov sluga, Pindar, ali u tebi nema ništa poniznoga, samo kad bi on imao dovoljno

pameti da to vidi.” “A ti se, pretpostavljam, razumiješ u poniznost.” “Baš naprotiv, o tome, kao što dobro znaš, ne znam baš ništa. Ali znam sve o slugama.” “Ni blizu dovoljno, Carew. Moj je otac uvijek tako govorio svih onih godina dok si bio

u njegovoj službi, ako je ‘služba’ prava riječ za tvoje teatralne ispade, u što prilično sumnjam.” Paul je govorio vrlo blago. “Naš cijenjeni veleposlanik ima pravo, barem što se toga tiče.”

“Ah, ali tvoj me otac volio.” Potpuno miran, Carew je vješto razbio orah jednom rukom. “Dok mi ne vrati kuhinju,

Lello se može objesiti. Jesi li ga vidio onog jutra kad su Thomas Dallam i njegovi ljudi napokon otvorili veliku kutiju, a unutra je njegov dragocjeni dar bio slomljen i pljesniv? Naš Thomas - koji je, usput, dosta vješt s riječima za jednog Lankaširca - rekao mi je, a to je rijetko, da je sir Henry izgledao kao da se napinje sjedeći na zahodu.”

“Znaš, katkad doista pretjeruješ, Carew.” Iako je Paulov ton i dalje bio blag, razdražljivo je što dalje od sebe bacio šaku ljusaka koje je držao. “On je veleposlanik i zaslužuje tvoje poštovanje.”

“On je trgovac Levantske kompanije.” “On je kraljičin izaslanik.”


--- 111666 ---

“Jest, ali je u prvom redu trgovac. To jako dobro znaju stranci ovdje u Konstantinopolu, posebice izaslanici, venecijanski bailo i francuski veleposlanik, i zbog toga nas preziru.”

“E, pa, onda su budale”, odbrusi Paul. “Svi smo mi sada trgovci jer smo svi u službi Časne kompanije i toga se ne treba stidjeti. Baš suprotno, naša sudbina, tvoja i moja - i sudbina cijele naše zemlje, dobro me slušaj - ovisi o njoj. To nikad nije naštetilo našem ugledu kod Turaka. Zapravo, sada nas cijene više nego prije.”

“Ali samo kad im je to u političkom interesu.” “I upravo im to i jest u izrazitom političkom interesu”, reče Paul oštro. I ne samo zbog

trgovine od koje imaju koristi jednako koliko i mi, nego i zbog zajedničkog neprijatelja: Španjolske. Mogli bi nas pokušati zavaditi s Venecijancima i Francuzima, ali to je samo igra. A trebaju nas gotovo koliko i mi njih. Jesi li znao da se sultanova majka - valide sultan Safija, za koju kažu da je moćna žena (premda Lello u to, bojim se, nikad neće povjerovati), osobno dopisuje s našom kraljicom? Već joj je slala darove, jednako vrijedne kao oni koje smo joj mi donijeli iz Engleske, i kažu mi da će ponovno to učiniti. Ja bih ih trebao ponijeti na povratku.”

“Kako netko utamničen u toj palači može imati moć?” Carew je pokazao na kupole i tornjiće na udaljenoj strani blistavog mora ispod njih. “Prema kazivanju naših janjičara i sam Veliki Turčin ondje je tek zatvorenik.”

Ranojutarnja magla sada se već potpuno razišla te je desetak kaika i nekoliko većih brodova zaplovilo svojim trgovačkim rutama uz obalu.

“Kažu da su ondje stotine žena, sve sultanove robinje i konkubine, i da dok god žive možda nikada neće pokazati svoje lice nijednom drugom muškarcu”, nastavio je Carew.

“Njihovi običaji, nedvojbeno, nisu poput naših - a možda i nije sasvim onako kako mi mislimo.”

“Govore nešto drugo o sultaniji”, Carew se opet okrenuo Paulu, “...da joj se jako svidjelo džentlmensko ponašanje tajnika Pindara kad joj je došao uručiti kralji čine darove. Dragi Bože!” Carewu su iskrile oči. “Tupko se sigurno napinjao i više nego na zahodu kad je to čuo.”

Paul nije uspio suspregnuti smijeh. “Hajde, Paule, kakva je? Sultanova majka, miljenica starog Turčina, sultana Murata.

Kažu da je u mladosti bila toliko lijepa da joj je on bio vjeran, isključivo njoj, više od dvadeset godina.”

“Nisam je vidio. Razgovarali smo kroz rešetku. Obratila mi se na talijanskom.” “Talijanka je?” “Ne, ne vjerujem.” Paul se sjetio njezine zasjenjene nazočnosti iza zaslona, više ju je

osjećao nego vidio, poput svećenika u ispovjedaonici. Sjetio se snažnog parfema, tajanstvenog poput mirisnoga noćnog vrta, istodobno slatkastog i zemljastog; nejasnog dojma mnogobrojnog dragog kamenja; a onda taj čudesan glas, tih, bogat i baršunast. “Ne govori kao rođena Talijanka”, rekao je i zamišljeno dodao: “ali mislim da ima najljepši glas koji sam dosad čuo.”

Obojica su ponovo utihnula, još jedanput pogledavši preko vode Zlatnog roga, prema dalekim crnim vršcima čempresa i, iza njih, prema napola zakrivenim kulama sultanove palače. Najedanput više nije bilo moguće izbjeći pravi razlog koji ih je spojio u


--- 111777 ---

ranojutarnjoj privatnosti veleposlanikova vrta. “Djevojka, Paule...” “Ne.” “Tamo je, Paule.” “Ne!” “Ne? Ja to znam.” “Otkud ti to znaš?” “Jer sam je vidio, Paule. Vidio sam Celiju vlastitim očima.” “Nemoguće!” Paul je zgrabio Carewa za zapešće i snažno ga zavrnuo. “Celia Lamprey

je mrtva.” “Kažem ti da sam je vidio.” “Vidio si je vlastitim očima? Znaj da ću ti iskopati te tvoje oči ako mi lažeš.” “Kunem se životom, Pindare. Bila je ona.” Muk. “Pitaj Dallama. On je bio sa mnom.” “O, ne brini se, hoću.” Pustio je Carewovu ruku. “Ali nemoj napraviti pogrešku, Johne,

jer ako ijedan Turčin čuje čak i najmanji znak o toj pustolovini, priznanje će značiti sigurnu smrt.”


--- 111888 ---

D R U G O P O G L A V L J E

Oxford, sadašnjost

TO S I PR ONAŠLA?” Eve je torbu s knjigama preko ramena bacila na susjedni stolac i sjela nasuprot Elizabeth. Dogovorile su sastanak u kafiću na prvom katu

Blackwellove knjižare u Broad Streetu. “Priču o ropstvu o kojoj sam ti govorila.” “Ma zafrkavaš me. Stvarno?” Eve je skinula vunenu kapu te joj je kratka crna kosa

ostala stršiti prema gore. “Gdje?” “U čitaonici Orijentalne knjižnice. Barem sam prilično sigurna da sam je pronašla. Još

je nisam uspjela pročitati. Naišla sam na nju doslovce dvije minute prije zatvaranja knjižnice i jednostavno sam to morala nekomu reći.”

Elizabeth joj je ispričala o presavijenom papiru koji je pronašla među stranicama knjige.

“Ali kako znaš da je to upravo to? Moglo bi biti bilo što - popis za kupnju.” “Ne, nije. Riječ je o Celiji Lamprey. Mora biti.” “Ne seri, Sherlock.” Evine oči, uokvirene debelim crnim naočalama, promatrale su

Elizabeth poput sove. “Pretpostavljam, još jedna od onih tvojih čudnovatih ‘intuicija’”, prstima je naznačila navodne znakove.

“Tako nešto.” Elizabeth je odložila šalicu. “Slušaj, požuri se malo i naruči kavu, može? Pa da ti ispričam ostatak.”

Promatrala je Eve kako odlazi na šank - malena, vatrena figura, neskladno odjevena u haljinu s crveno-bijelim uzorkom iz 1950-ih i martensice.

“Rukopis ili tiskano?” upita Eve kad se vratila. “Rukopis.” Spremno odgovori Elizabeth. “Pretpostavljam”, dodala je brzo. Slijedila je duga stanka. “Znaš da ne postoji paranormalno, zar ne?” reče Eve nakon nekog vremena. “Pogotovo

kad je riječ o istraživačkim subvencijama”, rekla je kao da se obraća malom djetetu. “Daj, molim te”, Elizabeth je zakolutala očima. “Nekad stvarno lupetaš gluposti.” “Gluposti? Bolje ti je da pripaziš što govoriš. Samo da znaš, primijetila sam da imaš

“Š


--- 111999 ---

dara za pogađanje. Evo ovako, kladim se u pedeset funta da si u pravu za papir koji si pronašla.”

“Što! Pa upravo sam ti to rekla!” “Sama si rekla da ga još nisi pogledala. E, pa, kako onda možeš biti tako sigurna?” “Kako?” Elizabeth je slegnula ramenima. Samo Bog zna, pomislila je. Ali itekako

mogu. Uvijek sam to mogla. Elizabeth se prisjetila onog jedva osjetnog mirisa, i prelazeći napokon prstima preko papira, osjeta - sličnog čemu? Morskom povjetarcu koji mreška neku glatku površinu, šapatu na njezinoj koži. Tako ... jasnog, zaista. “Intuicija. To je sve.”

“Šteta što nemaš takvu intuiciju za sadašnjost.” “Dobro, što je sad ovo, španjolska inkvizicija? Možemo li, molim te, ne miješati s ovim

sadašnjost?” Ponovno pogled sove, a onda se Eve smekšala. “OK.” Kafić je bio prepun ranih božićnih kupaca koji su se sklonili od hladnoće. Zrak je bio

zagušljiv od mirisa vlažne vune i zrna kave. “Dakle. Ispričat ćeš mi o tome?” “Vidiš, bila je to zapravo luda sreća...” Elizabeth je privukla stolac bliže Eve. “Znaš da

tražim moguću doktorsku tezu o pričama o ropstvu?” Elizabeth je mjesecima istraživala izvještaje Europljana koji su preživjeli zarobljeništvo u koje su ih odveli uglavnom sredozemni gusari. Neki dan čitala sam izvještaj tog čovjeka, Francisa Knighta. Knight je bio trgovac kojeg su na Berberskoj obali oteli alžirski gusari te je sedam godina proveo u zarobljeništvu u Alžiru.”

“Kad je to bilo?” “Godine 1640. izvještaj je bio poslan čovjeku po imenu sir Paul Pindar, bivšem

veleposlaniku na osmanskom dvoru. To mi se činilo čudnim: zašto bi se Pindar zanimao za zarobljenike?” Elizabeth na trenutak zastade. “A onda sam pronašla nešto još intrigantnije. Netko je olovkom dopisao bilješku na uvodnoj stranici, uz ime onoga kojemu je poslan izvještaj: jednostavno je pisalo, ‘vidi također priču o Celiji Lamprey.’ To me zaprepastilo jer do osamnaestog stoljeća nema poznatih priča o ropstvu iz ženskog pera, a čak su i tada vrlo rijetke. Ali to drugo ime - Pindar, Paul Pindar - nejasno mi je zazvonilo.”

“Znači, pronašla si nešto o njemu?” “On ima prilično dugačak opis u Nacionalnom biografskom rječniku. Pindar je bio

trgovac, i to nevjerojatno uspješan. Bilo mu je sedamnaest kad ga je za šegrta primio londonski vac Parvish, koji ga je sljedeće godine poslao u Veneciju da ga ondje zastupa. Čini se da je u Veneciji ostao oko petnaest godina, i ondje, prema opisu, stekao ‘golemo imanje’”

“Dakle, bio je bogat?” “Vrlo. Krajem šesnaestog stoljeća trgovci su tek počinjali zarađivati velik novac na

inozemnoj trgovini - prava bogatstva, kao poslije u slučaju naboba iz Istočnoindijske kompanije - i Pindar je postao veoma uspješan. Toliko uspješan da ga je, zapravo, Levantska kompanija poslala u Konstantinopol kao tajnika novog engleskog veleposlanika, još jednog trgovca, sir Henryja Leila. To je bilo 1599. godine. Čini se da je otamo obavljao razne druge diplomatske službe, kao konzul u Alepu, a poslije ponovno u Konstantinopolu,


--- 222000 ---

ovaj put kao veleposlanik Jamesa I... Ali, čini se da ništa od toga nije uistinu važno. Stvarni prijelomni trenutak za Pindara bila je ova misija iz 1599., kada se činilo da je cijela britanska trgovina ovisila o predaji dara novom sultanu, naime izvanrednog mehaničkog sata...”

“Ali, kakve sve to ima veze sa Celijom Lamprey?” “Pa, to je sve - o njoj ništa nisam mogla pronaći. Stara priča: puno podataka o

muškarcu, a baš ništa o ženi - dosad.” “Hajde onda”, reče Eve, sad već nestrpljiva, “prijeđi na stvar.” “Ispostavilo se da je Paul Pindar bio prijatelj Thomasa Bodleyja i da je, kad je Bodley

ovdje osnivao knjižnicu, kao što se zna, obilazio prijatelje i nagovarao ih da za njega skupljaju knjige. S obzirom na sva njegova putovanja u egzotične zemlje, Pindar je sigurno bio najbolji kandidat. Uglavnom, da skratim: Pindar je doista darovao knjige knjižnici i danas sam otišla i pogledala ih. Bila je to prilično oskudna ostavština - oko dvadeset knjiga većinom na arapskom i sirijskom. Koliko sam uspjela shvatiti, to su većinom stari medicinski i astrologijski tekstovi. Uglavnom, pukim slučajem, najnevjerojatnijim slučajem, kad sam se spremala za polazak doma, nasumce sam otvorila jednu od knjiga, kad u njoj taj komad papira, i smjesta sam znala...” Kao pogođena nečim, Elizabeth je zastala usred rečenice.

“Smjesta si znala...?”, ponovila je Eve. Onda je primijetila Elizabethino lice: “Što ti je, izgledaš kao da si vidjela...”

Eve se upravo htjela okrenuti, ali joj je Elizabeth zgrabila ruku. “Ne gledaj sada, molim te. Nastavi razgovarati.” “Marius?” “Nastavi razgovarati sa mnom, Eve. Molim te.” Elizabeth je dlan druge ruke pritisnula

na solarni pleksus. “Marius”, kiselo reče Eve. Ali, nije se osvrnula. Umjesto toga skinula je naočale i

malenim, žustrim pokretima počela ih čistiti o nabor haljine. Bez naočala oči su joj oblikom podsjećale na bademe, vrlo crne i sjajne. “S kim je ovaj put?”

“Ne znam”, reče Elizabeth. “S nekom ... drugom.” Pogledala je preko, tamo gdje je Marius sjedio na drugoj strani kafića. Nije ga vidjela više od tjedan dana.

Žena koja s njim sjedi bila im je okrenuta leđima, vidjela joj se samo plava kosa. Ugledavši je, u Elizabethinu trbuhu nešto se tako silovito zgrčilo da je pomislila kako je bolesna.

U PABU K ING’S ARMS Eve im je objema donijela duplu votku i pronašla im mjesto u kutu, što je moguće dalje od ostalih gostiju koji piju petkom.

“Lijepo od tebe što ništa nisi rekla”, reče Elizabeth nakon što je gucnula malo votke. Primijetila je da će, pokušavajući biti taktična, Eve eksplodirati. “Hajde, reci što imaš.”

“Ne. Već sam sve rekla. Nekoliko puta.” Eve je kopala po torbi i izvadila rubac s istim crveno-bijelim uzorkom kao na haljini te ga žustro zavezala oko glave u stilu pralje.

“Misliš da me iskorištava i da sam ja predobra za njega i da su muškarci svinje?” Eve nije odgovorila. “Prestani kopati.”


--- 222111 ---

“A zašto ne bih kopala?” “Zato što kopaš samo kad si ljuta.” “Hm.” “Ljutiš li se na mene?” “Isuse Bože, Elizabeth!” Eve je spustila torbu. “Taj te čovjek čini jadnom. Poigrava se

tvojim srcem. Ima toliko ... toliko negativne energije oko tebe kad si s njim, ih kad god imaš nešto s njim, gotovo mogu čuti kako pucketa. S vremenom ćeš se zbog toga razboljeti. Stvarno razboljeti.”

Ali već sam bolesna, Elizabeth je htjela reći. Ovo što osjećam, to jest bolest. Umjesto toga popila je još jedan gutljaj votke. Poigrava se tvojim srcem. Takvo joj je što mogla reći i njezina baka. Je li Eve zaista upotrijebila te riječi, ili ih je samo umislila?

“Jesi li zaljubljena u njega?” Eve ju je pozorno promatrala. “Valjda bih morala biti.” “Ali, ponaša se prema tebi kao prema zadnjem smeću.” “Samo katkad.” Elizabeth se uspjela blago nasmiješiti. “Ah, vidiš”, Eve se bacila na

nešto drugo: “Nekoć si se uvijek smijala. Više se ne smiješ, Liz.” “Nije istina.” Votka joj je pekla grlo. “Upravo sam se nasmijala.” “Znaš što mislim.” “On mi nije dečko, Eve. Nikad to nije bio.” Elizabeth se trudila da ne zvuči tužno.

“Marius je moj ljubavnik.” “O, tako znači. Tvoj ljubavnik. To ti govori? Kako glamurozno. Hoćeš da ti ja to

prevedem u Mariusov govor? To znači da te može pokupiti i onda jednostavno ponovno ostaviti kad god mu se prohtije. Uh!” ogorčeno uzdahnu, “ne shvaćam zašto te jednostavno ne pusti...”

Zavibrirao je Elizabethin mobitel. Bio je to SMS od Mariusa. Srce joj je lupalo. Bok, ljepotice, što si tako tužna?

Elizabeth je na trenutak dobro promislila prije nego što mu je odgovorila: ja? Tužna? Malo poslije stigao je odgovor: piješ votku, mala. Naglo je podignula glavu, kad eto njega, sjeda na mjesto do nje. “Bok, ljepotice”, reče

Marius, posjednički uzimajući njezinu ruku u svoju. Neuredna kosa padala mu je do ramena, jakna koju je uvijek nosio zaudarala je - ne baš erotično - po cigaretama i vlažnoj koži. “Zdravo, Eve. Ideš na fancy zabavu?”

“Zdravo.” Eveine bademaste oči sužavale su se sve dok se nisu pretvorile u dva crna raspora. “Marius.”

Smijao se. “Je li to bio smiješak, ili si zapravo iskesila zube na mene?” Pogledao je Elizabeth, sudionicu u zločinu; nije izdržala da se i ona ne nasmije. Marius

ju je uvijek znao nasmijati, uvijek ju je mogao navesti da se osjeća kako je u središtu njegova univerzuma. Podignuo je Elizabethinu čašu i popio posljednji gutljaj votke.

“Mmm, Grey Goose, vrlo fancy. Ali bez brige, djevojke, neću ometati vaš razgovorčić u četiri oka, samo sam vas došao pozdraviti.”

Nagnuo se i poljubio Elizabeth u vrat. Od njegova mirisa, njegova dodira - njegova opasnog dodira - osjetila je drhtavi užitak.

“Je li stvar u meni, ili je tvoja prijateljica potpuno otporna na metke?” šapnuo joj je na uho. Elizabeth je jedva uspjela suspregnuti smijeh.


--- 222222 ---

“Hej, nemoj ići...” počela je, “ostani i popij nešto s nama”, ali već se udaljavao od nje. “Žao mi je, draga, žurim se. Za pola sata imam sastanak na odsjeku. “Petkom navečer?” reče Eve kiselo. “Baš si marljiv, doktore.” Marius se nije obazirao. “Zovem te uskoro, obećavam”, rekao je Elizabeth, a zatim

mašući nestao u mnoštvu. “Slijedio te do tu!” Eve je promatrala njegov lik dok je iščezavao. “Sigurno. Zašto te

jednostavno ne pusti da nastaviš sa svojim životom? Ne želi te uistinu, ali ne može te niti ostaviti na miru ... uh, jebeš ga, idem nam po još pića.” Ustala je. “I briga me što bilo tko kaže, netko bi mu zbilja trebao reći da je prestar za kožne hlače”, pakosno je dodala.

Elizabeth se nije niti pokušala usprotiviti. Iznenada se osjećala potpuno iscrpljeno. Oduševljenje koje je osjetila kad je vidjela Mariusa neočekivano je splasnulo. Umjesto njega, negdje u njezinoj nutrini ostala je praznina.

A onda ponovno vibriranje mobitela. Kod mene, za pola sata? Vratila je mobitel u torbu. Znam da ne bih trebala, ali hoću. Osjetila je rumen na licu. A srce, njezino srce s kojim se poigrava? Opet lebdi.

“Sorry, draga. Moram gibat’” “Nadam se da je vrijedan toga”, reče Eve. “Nadaš se da je što?” “Seks.” Elizabeth ju je poljubila u tjeme. “Volim te”, samo je to rekla.

POSLIJE, ELIZABETH JE PROMATR ALA Mariusa dok se odijevao. Djelovao je zamišljeno. Nije ju bilo briga. I dalje u očaravajućem žaru njegove pozornosti, opet je bila spokojna. Uvijek ga je voljela promatrati dok se odijeva. Za muškarca u četrdesetima njegovo tijelo još joj je bilo lijepo. Voljela je vitkost njegovih bokova, način na koji mu se dlake kovrčaju oko pupka. Oblačio je izblijedjele traperice. Noge mu, mislila je, dobro izgledaju u trapericama. Koža njegova remena iznenada je pucnula.

Htjela mu je reći za priču o ropstvu. Pitala se kako početi. Danas sam pronašla nešto uzbudljivo ... pomno je složila rečenicu u glavi. Barem mislim da jesam ... Od pomisli na svoje otkriće raspoloženje joj je poraslo, a onda je opet splasnulo. Ne, već zna što bi on rekao. Bolje je da čeka dok ne bude sigurna.

“Kamo ono trebaš ići?” “Na onaj sastanak na odsjeku koji sam ti spomenuo.” “Aha.” “Zapravo, to baš i nije sastanak. Trebam se naći kako bih raspravio neke stvari.” Na

brzinu joj se nasmiješio. “Sorry.” Što je to značilo? Marius je bolje od ikoga poznatog znao kako ne odgovoriti na pitanja.

Pitanja poput: S kim ćeš se stvarno naći? Je li to druga žena? Je li to žena s kojom sam te vidjela danas u Blackwellovoj knjižari i tko je uopće ona? Instinktivno je znala koliko bi se uzrujao kad bi mu postavila neko od njih. Suzdržala se.

“Što planiraš?” Sjeo je pokraj nje na krevet. Uzela je njegovu ruku i prinijela je svojim usnama, moleći ga da još ne ide.


--- 222333 ---

“Mogu li ostati ovdje?” rekla je, nastojeći zvučati ležerno. “Pa ... možeš ako hoćeš”, rekao je. Ako je u njegovu glasu i bilo opiranja, Elizabeth je odlučila prečuti ga. “Grijat ću ti

krevet.” “Pa, dobro.” Nježno je izvukao svoju ruku. “Ali mogao bih se kasno vratiti.” “Nema veze.” Nekoliko minuta poslije čula je zatvaranje vrata i više ga nije bilo. Elizabeth je ležala u Mariusovu krevetu gledajući u strop. Soba je bila prekrasna, barem

arhitektonski. Visoki prozori sa stupom u sredini gledali su na četverokutni blok koledža. U ljetna jutra cijelu bi preplavila sunčeva svjetlost. Sjetila se prvog susreta, prošlog lipnja, i kako su ležali goli na krevetu puštajući da razlomljena svjetlost pada u duginim bojama na njihova gola tijela. Je li je tada usrećio? Pretpostavljala je da jest.

Sada je osjetila kako polako ponovno gubi duševni mir. Još je bilo rano, tek pola devet. Snažna kiša pljuštala je po prozorskim oknima. Elizabeth je beznadno pogledala oko sebe. Bez Mariusa u njoj, učinilo joj se da je ta soba samotnija nego ijedno mjesto na kojem je bila i da je neobično neuredna. Za čovjeka s takvim istančanim intelektom, on je bio prilično neuredan. Hrpe njegove odložene odjeće ležale su na podu. Prljave šalice pune čajnih vrećica bile su naslagane na kuhinjskom ormaru uz sudoper, uz njih poluprazan tetrapak od mlijeka za koje je, poučena iskustvom, znala da se ukiselilo, premda je soba bila hladna poput grobnice.

Cijelo ju je tijelo boljelo. Nadam se da je seks vrijedan toga, rekla je Eve. Pa, možda jest za njega, ali ne za mene, ogorčeno je pomislila. Čak ni to. Ušuškala se u pokrivač tražeći njegov miris, pokušavajući zamisliti njegove ruke oko sebe. Osjećala se potpuno poniženo. Zašto to radim? Ne mogu to više podnijeti, mislila je Elizabeth. U njoj je vladala tolika praznina da joj se činilo kako će se u njoj utopiti.

POSLIJE, MNOGO POSLIJE, probudila se i ugledala kako netko stoji iznad kreveta i promatra je. “Marius?” “Još si ovdje.” Čuje li iznenađenje u njegovu glasu? Sjeo je pokraj nje i povukao

pokrivač kako bi otkrio njezina gola ramena. “Izgledaš tako slatko u snu, kao maleni puh. Jesi dobro?”

“Jesam.” Sneno se okrenula, sretna što u tami neće moći vidjeti njezine natekle vjeđe. “Zapravo, nisam. Koliko je sati?”

“Kasno je. Nisam mislio da ćeš još biti tu.” “Marius...” To što ga nije mogla dobro vidjeti ulilo joj je hrabrost. “Mislim da ne mogu

više ovako.” “Što je sad?” Prstima je pažljivo slijedio toplu oblinu njezina ramena. “Mislio sam da

voliš to raditi.” “Znaš što mislim”, okrenula se prema njemu.


--- 222444 ---

“Ne, ne znam.” Opet se svlačio, izuvajući cipele, skidajući košulju. “Opet si razgovarala s Rosom Klebb, je’l da?”

“Nemoj tako, Eve je moja dobra prijateljica.” Ta bi je šala obično nasmijala, ali sada nije. “Ona kaže da me zaista ne želiš, ali da me isto tako ne možeš niti pustiti”, Elizabeth je rekla u tamu.

“Uh -“ progunđa Marius. Začula je kopču njegova remena kad je pala na pod, a zatim se on popeo na krevet uz nju. “Dođi ‘vamo”, obavio je svoje ruke oko njezinih hladnih ramena, držeći je u naručju tako da joj je glava ležala na udubini njegova vrata. Ispružila se, namjestivši se u krivulju njegova tijela tako da ga je dodirivala svakim centimetrom, grijući se uz njega. “Oprosti”, rekla je.

“Eve bi trebala više izlaziti.” Njegov dah, primijetila je, zaudarao je po viskiju. “Znaš da te volim, zar ne?” rekao je, dodirujući joj čelo usnama.

“Znam li?” izustila je ponovno u tamu. “Naravno da znaš, ženo”, odgovori on, nimalo neljubazno. A onda, okrenuvši se reče:

“A sada, možemo li, molim te, malo odspavati?”


--- 222555 ---

T R E Ć E P O G L A V L J E

Konstantinopol, 1. rujna 1599.

Svitanje

ELEPOS LAN IKOVA REZID ENC IJA bila je velika četverokutna građevina u osmanskom stilu, sagrađena od vapna i kamena, s prozorima zasjenjenima rešetkastim drvenim

kapcima. Smještena tik izvan zidina četvrti Galate, palača je podsjećala na ladanjsku kuću s velikim, zidom opasanim vrtom, i okolnim vinogradima. Zimi ledeno, ljeti je to mjesto bilo vrlo ugodno - imalo je fontanu s tekućom vodom u dvorištu i voštanim cvjetovima jasmina koji se po unutarnjim stupovima penju na balkone. Najveći i najudobniji apartman na prvom katu zauzimali su veleposlanik sir Henry Lello i njegova žena. Sljedeći po rangu u veleposlanikovoj pratnji, uključujući njegova tajnika Paula Pindara, imali su manje sobe na drugom katu. Ostali su spavali u spavaonicama u prizemlju.

Kuća je sada oživjela. Paul je poslao slugu po Thomasa Dallama, a zatim su on i John Carew pošli u Paulovu sobu na katu gdje ih, znah su, nitko neće čuti. Ubrzo su čuli zvuk Dallamova čvrstog koračanja po drvenom podu.

“Dobar ti dan, Thomase.” “Tajnice Pindar.” Thomas Dallam, krupni Lankaširac srednjih godina, kimnuo im je, ali

nije ušao u sobu. Bio je odjeven za izlazak u široku tursku tuniku preko svoje engleske odjeće, kako se zahtijevalo od svih stranaca koji žive u Konstantinopolu.

“Uđi, Tome”, reče Paul. “Znam da jedva čekaš izaći iz palače, pa ti neću oduzimati mnogo vremena. Reci mi, kako napreduje čudesni uređaj? Hoće li Grand Signor zaključiti da je to dar vrijedan čekanja, što misliš?”

“Da.” Kratko odgovori Dallam. “Časna kompanija neće zažaliti zbog svojeg izbora.” “Nadam se da neće”, nasmiješi se Paul, “Časna kompanija ostavila nas je ovdje da

čekamo tri godine dok su se oni domislili što će poslati. Kažu da je Veliki Turčin lud za satovima i automatima i za svim vrstama mehaničkih naprava.”

“Istina.” Dallam se iznenada nacerio. “Gotovo svaki dan šalje svojeg čovjeka da vidi jesam li završio.”

V


--- 222666 ---

“I ...jesi li?” “Sve u svoje vrijeme, tajnice Pindar.” “Imaš pravo, Thomase. Ne mislim te požurivati.” Znalo se da je Dallam osjetljiv kad je riječ o toj temi i da ne dopušta da itko utječe na

njega i njegove ljude, od kojih su ga čak petorica pratila na kompanijinom brodu Hectoru na šestomjesečnom putovanju kako bi sultanu donijeli dar u Konstantinopol.

“Čujem da si prilično popravio štetu koju su orgulje pretrpjele na putu ovamo, premda mi sir Henry kaže da će tebi i tvojim ljudima trebati još neko vrijeme da sve ponovno spojite u palači. To je, prijatelju moj, popriličan posao.”

“Jest.” Na spomen veleposlanika, Dallam, koji je bio skinuo šešir, sada se nestrpljivo počešao po glavi i vratio ga. “Nego, ako je vama svejedno, tajnice Pindar, kaik je spreman za nas, a naši janjičari ne vole čekati.”

“Naravno, naravno.” Paul je dignuo ruku. “Ali samo još nešto.” “Da?” “Carew mi kaže da si ga jučer poveo sa sobom.” “Jesam, gospodine.” Opazio je kako je Dallam nakratko skrenuo pogled na Carewa.

“Jedan od mojih ljudi - stolar Robin - razbolio se. I nakon svih onih problema u kuhinji s Bullovim prstom i ostalim...” gnječio je šešir prstima. “Pa, svi dobro znamo koliko je John vješt s rukama.”

“Reci mu što smo vidjeli, Tome.” Carew, naslonjen o prozor, sada je prvi put progovorio.

Trenutak ili dva Dallam je šutio. “Zar se nas dvojica nismo dogovorili?” napokon je rekao, najedanput nesiguran. “Znam, jesmo. Žao mi je, Tome, ali to se ne može izbjeći. Jamčim za tajnika Pindara”,

reče Carew. “On nije nikakva opasnost, kunem se.” “Baš mi laska što se o meni tako lijepo govori...” Nestrpljiv, Paul je napravio tri koraka

prema vratima. Uhvativši Thomasa Dallama za ruku uvukao ga je u sobu i zatvorio vrata. “Sad je dosta. Reci mi što si vidio”, rekao je blijed u licu. “Sve mi ispričaj od početka, i to će ostati između nas trojice.”

Thomas Dallam pogledao je Paula i ovaj put nije oklijevao. “Pa, kao što znate, proteklih mjesec dana moji ljudi i ja svaki dan odlazimo u palaču kako bismo sastavili dar Časne kompanije sultanu. Dodijeljena su nam dvojica čuvara, te dragoman koji prevodi. Svaki nas dan prate kroz prvo i drugo dvorište do tajnih vrata iza kojih je vrt u sultanovim privatnim odajama - ondje trebamo sastaviti sat. To nam je moguće jer Veliki Turčin tamo ne provodi mnogo vremena. Čini se da u ovo doba godine dolazi i odlazi kako mu se prohtije i boravi po mnogobrojnim ljetnim palačama, vodeći sa sobom većinu dvora i svojih žena. I zbog toga ondje vlada pomalo praznični ugođaj Dallam se zaustavio, kao da se pomalo srami onoga što će reći.

Pindar je sjedio prekriženih ruku. “Nastavi, Thomase.” “Naša dva čuvara dobri su momci, naši osobni prijatelji, moglo bi se reći, nakon toliko

vremena koliko radimo u palači - njih dvojica na neki nas način... naime, vode nas u obilazak.” Dallam se nervozno nakašljao. “Ponekad nam pokažu neke dijelove skrivenih vrtova, ponekad kuće užitka koje nazivaju kioscima, jedanput ili dvaput čak su se osmjelili


--- 222777 ---

pokazati nam privatne odaje samog sultana. Ali jučer - pukim slučajem, na dan kad je Carew bio ondje sa mnom — pokazali su mi nešto drugo.”

“Što, Tome?” Dallam je ponovno oklijevao, ali Carew mu je kimnuo da nastavi. “Dok su moja dva tesara radila, jedan od njih poveo nas je - Carewa i mene - preko

malenoga kvadratnog dvorišta obloženog mramorom i ondje, u zidu, pokazao nam malenu rešetku. Nikog nije bilo, tako da je naš čuvar rukama davao znakove - to je običaj sviju zaposlenih u palači - da priđemo, premda se sam nije usudio približiti.

Kad smo došli do rešetke vidjeli smo da je zid vrlo debeo i da s obje strane ima snažne željezne šipke, a kad smo kroz njih pogledali ugledali smo drugo, tajno dvorište i u njemu tridesetak konkubina Velikog Turčina kako se loptaju.

Isprva smo mislili da se to igraju mladići”, dodao je Carew, “jer na sebi su imale nešto slično jahaćim hlačama. Ali kad smo bolje pogledali, vidjeli smo da im niz leđa pada duga kosa. Sve su bile žene, i to prelijepe.”

“John i ja...” Dallam je pogledao Carewa. “Znali smo da ne bismo trebah gledati. Čak se i naš čuvar razljutio što toliko dugo promatramo, udarao je nogom o tlo kako bi nas potjerao. Ali, nismo si mogli pomoći. Stajali smo zadivljeni, poput dvojice začaranih muškaraca.”

“A jesu li vas žene mogle vidjeti?” “Ne. Rešetka je premalena, ali mi smo njih dugo promatrali. Bile su vrlo mlade,

uglavnom tek djevojke. Nikad prije nisam vidio, tajnice Pindar, prizor tako ugodan oku.” “Ali John vam zapravo želi reći...” Thomas Dallam ponovno je zastao i nakašljao se da

pročisti grlo: “Među njima bila je jedna žena drukčija od ostalih. Primijetio sam je zbog izrazito svijetle puti, dok su ostale bile tamnopute. Kosa joj nije bila puštena niz leđa, nego joj je bila smotana oko glave i pričvršćena niskom bisera. Djelovala je ponešto starije od ostalih i bogatije odjevena, s draguljima na ušima i na prsima. Ali njezina je koža bila ono što nam je zapelo za oči, nezamislivo lijepa koža, bijela i blistava poput mjeseca. John me primio za ruku i čuo sam ga kako kaže: ‘Bog nam pomogao, Tome. To je Celia! Celia Lamprey!’ I to je sve što znam.”

NAKON ŠTO JE DALLAM OTIŠAO, u sobi je zavladala tišina. Izvana, kroz rešetkaste kapke, dopiralo je grleno gukanje golubova pod strehom, neprimjeren zvuk - Pindaru je prošlo kroz um - engleskoga ljetnog popodneva. Nije bio u Engleskoj - koliko već godina? Ukupno osamnaest godina otkad je otišao, prvo u Veneciju kao zastupnik trgovca Parvisha, a onda i kao samostalni trgovac pri Časnoj kompaniji. Otvorio je prozor i usmjerio pogled prema Zlatnom rogu i sedam brežuljaka drevnoga grada koji se iza izdižu.

“Govor i pol - za jednog Lankaširca.” “Rekao sam ti: vješt je s riječima.” Paul je sjeo na prozorsku klupčicu. U usporedbi s Carewovim općenito

nekonformističkim držanjem, on je ostavljao dojam ozbiljnije osobe. Obično odjeven u crno, bio je istodobno vitak i dobro građen. Prošao je prstima kroz svoju tamnu kosu, otkrivajući jedini ukras - zlatnu naušnicu na probušenoj resi jednog uha.

“Celia je mrtva”, prozbori Paul tiho i dalje leđima okrenut Carewu. Iz džepa je izvadio


--- 222888 ---

neobičan okrugli predmet od pozlaćene mjedi, otprilike iste veličine i oblika kao džepni sat te se počeo njime odsutno poigravati. “Doživjela je brodolom. Utopila se gotovo prije dvije godine. Varaš se, Johne. Nemoguće je da si je vidio, čuješ li me? Potpuno nemoguće.”

Carew nije odgovorio. Paul je trznuo palcem zapor metalne kutijice tako da se poklopac otvorio, otkrivši

unutra metalne diskove. Jednog od njih, označenog poput minijaturnoga sunčanog sata, stavio je ispred sebe kao da će nešto očitati.

“Svojim kompendijem možeš otkriti većinu stvari”, dodao je Carew hladno, “ali tako nećeš pronaći Celiju.”

Iznenadnim pokretom Paul je skočio na noge. Kad se uspravio, bio je za pola glave viši od Carewa.

“Nijedan čovjek ne može vidjeti unutrašnjost sultanova harema. Nijedan čovjek - ni Turčin, a kamoli kršćanin ili židov - nikad nije zavirio u njega. A ti, ti si ovdje tek pet minuta, ti odeš tamo jedanput - samo jedanput - i očekuješ da ti povjerujem kako je tebi to uspjelo? Ne, Johne. Čak i za tebe, to je previše.”

“Stvari mi se same od sebe događaju, znaš kako to ide.” Carew je mirno slegnuo ramenima. “Ali žao mi je, to je sigurno potresno.” Zamišljeno je prstom prešao preko svojeg ožiljka. “Nakon svih tih godina... Pretpostavljam kako se osjećaš...”

“Ne, ne znaš.” Paul ga je prekinuo. “Ne znaš kako se osjećam. Nitko ne zna kako se osjećam.” Zaklopio je napravu. “Čak ni ti.”

Opet je sjeo, naglo. “Moramo biti sigurni, potpuno sigurni. Ali čak i onda, što da se radi, Johne?” Rukom je protrljao lice, pritiskujući prstima vjeđe dok zvjezdice nisu zaplesale pred njim. “Čak i kad bismo sa sigurnošću znali da je ondje, kako da priznamo da to znamo? To bi sve ugrozilo. Četiri godine sjedimo ovdje i čekamo dok se Časna kompanija premišlja koji će dar poslati novom sultanu ... i sada ovo. Ali čekaj, čekaj: previše brzamo. Kao prvo, moram imati više dokaza, potpuno siguran dokaz.” Paul ponovno prijeđe prstima kroz kosu. Okrenuo se Carewu. “Ti si bio unutar palače. Što misliš, bi li bilo teško poslati joj neku vrstu poruke?” Carew je opet nehajno slegnuo ramenima. “Nije teško.” Pogledao je Paula.

Paul mu je uzvratio pogled. “Ne sviđa mi se taj osmijeh, Carew”, rekao je nakon nekog vremena. “Poznat mi je otprije.” Stavio je jednu ruku na Carewovo rame i palcem mu pritisnuo grkljan. “Što si učinio, Carew, ništarijo jedna.”

“Slastica, ništa više.” “Slastica od šećera?” “Moja specijalnost. Taj je brod cijeli napravljen od šećerne vune. Stari je Bull malo

jaukao jer sam iskoristio svu njegovu zalihu, ali nije bilo pomoći. Pravi trgovački brod, jedan od mojih najboljih...”

Paul ga je jače stisnuo. “... dobro, dobro, bila je figurica Celije.” “Da vidim jesam li dobro shvatio: poslao si u palaču Velikog Turčina slasticu u obliku

Celije, Lampreyeva trgovačkog broda, onoga koji je doživio brodolom ?” reče Paul, pustivši napokon Carewa.

“Ne samo u palaču, nego u harem.” Carew je trljao grlo, a onda blago dodao: “Tupko je


--- 222999 ---

htio da se engleske slastice pošalju sultanovim ženama. To je očito moda kod francuskih i venecijanskih veleposlanstava, a mi ih moramo u svemu slijediti, kao što dobro znaš.”

“I tako si ti došao na ideju da ih impresioniraš?” “Pa zato si me i doveo ovamo, zar ne? Da pomognem impresionirati Turke. Da svojim

sjajem nadoknadim nedostatak sjaja našeg prijatelja Tupka. Ha, ha, šalim se, naravno.” Nagnuo je glavu na jednu stranu. “Tko bi me inače trpio?”

“Moram ti priznati, Carew, ponekad imaš neobične ideje”, uzdahnuo je. “Ali ta naglo se okrenuo i šakom udario Carewa u rame, “ta je bila vraški dobra. Briljantna, usudio bih se reći. Ako ikada dođe blizu nje, u što sumnjam.”

“Imaš bolju ideju?” reče Carew. Paul mu nije odgovorio. Ustao je i prišao prozoru. Ponovno je izvadio kompendij i

okrenuo ga tako da može pročitati geslo ugravirano oko vanjskog ruba. “Kako vrijeme i sat protječu, tako život ljudski nestaje”, pročitao je. “Jer vrijeme se skupo plaća, dijeli ga mudro i ne gubi ni sata.” Zatim ga je ponovo izvadio te kažiprstom pažljivo dotaknuo drugi, skriveni zapor unutar baze. Otvorio se drugi, tajni poklopac, a unutra - portret.

Minijatura djevojke. Crvenkasto-zlatna kosa, biserje na mliječno-bijeloj koži. Celia. Je li moguće?

“A već sam izgubio dosta vremena”, rekao je, gotovo odsutno. A onda, prostrijelivši opet pogledom Carewa, “ali treba nam više podataka.”

“Što je s bijelim eunuhom u školi u palači? S onim za kojega kažu da je Englez koji je postao Turčinom?”

“A ima i nekoliko dragomana poput njega. Do njih bi se moglo lakše doći. Jedan je, kažu mi, Lankaširac. Možda bismo trebali poslati Dallama da ga obradi ... ali ne, nikad ne možeš vjerovati tim poturicama. Osim toga, kažu da samo crni eunusi mogu ući u ženske odaje. Ne! Mi trebamo nekoga tko ima pristup palači, ali ne živi u njoj. Nekoga tko slobodno ulazi i izlazi.”

“Ima li itko tko slobodno ulazi u palaču i iz nje izlazi?” “Naravno, mnogo, mnogo ljudi. Svakodnevno. Samo je problem pronaći pravu osobu”,

reče Paul podignuvši glavu kako bi pogledao kroz prozor. Carew je prišao i stao pokraj njega. Premda je sunce sad već bilo visoko na nebu, blijedi

disk gotovo punog mjeseca još se nazirao, polako tonući za horizont. Laktovima se naslonio na prozorsku dasku i pogledao u nebo. “Možda nam zvijezde mogu reći što da učinimo. Trebao bi pitati svojeg prijatelja, kako mu je ono ime?

“Misliš na Džemala?” “Ako se tako zove. Zvjezdoznanac.” “Da, to je on. Džemal. Džemal al-Andaluz.” Paul je već odijevao svoje osmansko ruho.

“Pozovi janjičara, ali budi diskretan. Hajde, ne smijemo gubiti vrijeme.”


--- 333000 ---

Č E T V R T O P O G L A V L J E

Oxford, sadašnjost

R A G I P R I J A T E L J U , primio sam tvoje pismo itd. Želiš potpun izvještaj o nesretnom putovanju i brodolomu dobroga broda Celije te o još

nesretnijoj i tragičnijoj povijesti Celije Lamprey, kćeri pokojnoga kapetana toga broda koju su uoči vjenčanja s trgovcem Levantske kompanije, pokojnim sir Paulom Pindarom, bivšim časnim veleposlanikom Njezina Veličanstva u Konstantinopolu, Turci odveli kao ropkinju i prodali u Konstantinopolu, gdje je odabrana da služi u haremu Grand Signora, o čemu ću te obavijestiti onoliko potanko koliko mi Bog dopusti.

Elizabethino srce snažno je tuklo. Znala sam. Premda je tinta sad već blijedjela u nježnu sepiju, još je bila savršeno čitka, a sam rukopis jednoličan i ne suviše zbijen: dobra, jasna tajnička ruka, iznenađujuće laka za čitanje. Papir, ako se izuzme vodeni pečat na jednoj od savijenih strana, bio je u boljem stanju nego što se bila usudila nadati.

Elizabeth je podignula pogled. Tek je bilo prošlo devet u subotu ujutro te je u to rano doba bila jedna od dvoje ili troje posjetitelja čitaonice Orijentalne knjižnice. Uspjela se smjestiti za jednim od stolova u kutu, što je dalje moguće od stola knjižničara. Ubrzo, znala je, morat će im pokazati svoje otkriće, ali htjela je priliku da ga prva pročita, da napravi vlastitu kopiju, a da joj nitko pritom ne dašće za vratom. Ponovno je sagnula glavu nad papir i čitala.

Celia sedamnaestog dana, uz povoljan vjetar, isplovi iz Venecije, s teretom svile, baršuna i zlatne tkanine - bilo je to posljednje putovanje kapetana Lampreyja prije zimskih oluja.

U noći devetnaestog dana, deset morskih milja od Raguse, na goloj, stjenovitoj obali Dalmacije, Bogu se prohtjelo da pošalje nevrijeme. Sa sjevera se podiže snažan vjetar koji uskoro toliko ojača da se svi na brodu pobojaše za život...

D


--- 333111 ---

Iako je sljedećih nekoliko redaka zbog vodenog pečata bilo nečitko, Elizabeth je nastavila čitati.

Kako Celia bijaše ponešto nestabilna, a svi joj otvori stajahu otvoreni, svi zavjetrinski otvori nađoše se pod vodom, a sve škrinje sa svilom, baršunom i zlatnom tkaninom, od kojih neke nisu čuvale robu za prodaju nego mladenkin miraz, i sve ostale stvari koje se nađoše između paluba, sve je to plivalo, a jedan top oslobodio se i pao na zavjetrinsku stranu broda te ga je stao zanositi.

I ovdje je slijedilo nekoliko nečitkih redaka.

Napokon, na zapadu spaziše jedrenjak i počeše zahvaljivati misleći da im je spas blizu... od oko stotinu tona, te su znali da je to turski ratni brod. I kad ga kapetan Lamprey ugleda znao je da je beznadno bježati, nego da se moraju ili boriti ili se nasukati i razbiti o stijene. Zato je kapetan sazvao svoju posadu te ih pitao što će učiniti, hoće li ostati uz njega i ponijeti se kao muškarci tako da se nikada neće moći reći da su pobjegli od njega, koji nije bolji od njih, premda ima više odličja.

...Kapetan Lamprey naredio je svim ženama na brodu, redovnicama iz samostana Svete Klare da odu u potpalublje i iznutra zaključaju vrata te da paze na najmlađu redovnicu i na njegovu kćer Celiju, i da im ne dopuste izaći ni zbog kakvog izgovora, sve dok im on tako ne kaže.

Elizabeth je sada došla do jednog od pregiba na papiru gdje je vodeni pečat izbrisao nekoliko redaka teksta.

Ali kapetan Lamprey, vidjevši što su, reče im da su psi, skorbutna, olinjala paščad, ali da će dobiti svu srebrninu, i dukata i pijastara koliko mogu ponijeti, samo da ih ostave te da za njih ovdje nema ničega drugoga. Ali, jedan od vođa tih ljudi, odmetnik koji je vrlo dobro govorio engleski, rekao mu je: ti pseto, ako ne nađem ništa više od onoga što si mi rekao, dat ću ti stotinu puta toliko i kad to učinim, primit ću te na svoj brod. No, kapetan Lamprey ništa nije rekao...

U međuvremenu, žene su i dalje bile zaključane u potpalublju, uplašene za svoj život jer voda im je već bila došla gotovo do struka, suknje su im bile teške poput olova. Kao što im je kapetan bio naredio, bile su tiho. Ne usuđujući se govoriti, u srcu su se molile Bogu za spas jer ako ih Turci ne pronađu, strahovale su da će se utopiti u moru...

I narediše trojici da ga uhvate i da ga polegnu na trbuh na donju palubu; dvojica od njih legla su mu na noge, a jedan mu je sjeo na vrat i toliko ga je udarao da je njegova kći, unatoč odgovaranju redovnica, hitro otključala vrata kabine i istrčala iz skrovišta te zavikala: Stanite,


--- 333222 ---

stanite, uzmite mene, a poštedite mojeg sirotog oca, preklinjem vas! I vidjevši da joj otac ima šest ili sedam krvavih rana, pala je pokraj njega na koljena, lica blijedog poput smrti i opet je usrdno molila Turke da uzmu nju, a njemu poštede život. Na to ju je turski kapetan smjesta svezao te u bijesu pred njezinim očima ubo njezina oca u slabinu i odnio ga do vrata potpalublja, gdje ga je dokrajčio...

“ I TO JE KR AJ, SAMO TAKO?”

“Da. Usred rečenice. Ono za što sam mislila da je cijela priča, ispostavilo se da je ipak samo fragment.”

Čitaonica se subotom zatvarala u trinaest sati te je Elizabeth otišla na kasni ručak s Evom u Alfie’s, u robnoj kući. Iako je do Božića bilo još šest tjedana, konobarica je nosila crveno-bijelu pregaču i zelene jelenje rogove.

“Hej, pa to je čudesno otkriće.” Eve je mazala maslac preko posljednje kriške kruha. “I mislim da to znači kako mi duguješ pedeset funti.”

“Da, mo’š mislit.” “He, barem sam te uspjela nasmijati.” Eve je izgledala zadovoljno. “Ovo jutro, stara,

djeluješ gotovo veselo.” Činilo se kao da se spremala još nešto dodati, ali se predomislila. Da joj kažem za sinoć? Elizabeth je razmišljala, iznutra još blistajući, ali Eve je bila u tako dobrom raspoloženju da joj je bilo žao kvariti ga još jednom prepirkom zbog Mariusa.

“I, što sada? Hoćeš li ga moći opet pogledati?” “Uzeli su ga kako bi ga pokazali svojem stručnjaku za rane rukopise, kao što se i moglo

očekivati. Ali, čini se da knjižničar misli da će se vratiti u Orijentalnu knjižnicu - naposljetku.”

“Načekat ćeš se”, reče Eve cinično. “Prema mojem iskustvu, jednom kad dovedeš stručnjake, to je to - puf. Nikad više neće ugledati svjetlost dana. Trebala si šutjeti o tome.”

Elizabeth je slegnula ramenima. “Ah, sad je prekasno.” “Jesi li uspjela išta kopirati?” “Većinu, premda su neki dijelovi prilično nejasni.” Elizabeth joj je ispričala o vodenom

pečatu. “Ali, dovoljno da se nastavi dalje. Na primjer, pitanje autorstva...” došla je konobarica i donijela im dvije šalice kave,“... tekst je napisan u trećem licu, ali prikaz je tako nevjerojatno živ, jednostavno ne mogu vjerovati da osoba koja ga je napisala nije bila ondje.”

“A pismo, ono ti nije dalo nikakvu smjernicu?” “Baš ništa. Jedino da je izvještaj napisan na nečiji zahtjev, ali ne piše tko je to bio. To je

zagonetka.” “Kako uzbudljivo, obožavam zagonetke!” Eve je otpila gutljaj kave, a naočale su joj se

zamaglile od pare. “Išta drugo?” “Pa, jučer sam dosta guglala. Nije teško pogoditi da nisam našla ništa pod Celia

Lamprey.”


--- 333333 ---

“A pod Pindar?” “Što, nepoznati elizabetanski trgovac?” Elizabeth je vrtjela glavom. “Nećeš vjerovati,

ali bilo ih je na stotine, doslovce stotine. Naravno, nisu svi o samom Pindaru. Za nekoliko se ispostavilo da je riječ o pabu u Bishopsgateu, sagrađenom na mjestu gdje je nekoć stajala Pindarova kuća.” Elizabeth je uzela posljednju žlicu juhe. “Zvuči kao prilično veliko zdanje, dio ladanjskog posjeda koji je kupio kad se umirovio; srušeno je u devetnaestom stoljeću kad su proširivali kolodvor u liverpoolskoj ulici. Ali, to zapravo i nije važno”, mahala je žlicom u zraku. “Najzanimljivija stvar o njemu čini se da je misija Levantske kompanije u kojoj je sudjelovao 1599.”

“Sjećam se, već si je spomenula.” “Kao da se stalno vraćam na nju. Kompanija je htjela obnoviti svoja trgovačka prava u

dijelovima Sredozemlja pod osmanskom upravom, a kako bi u tome uspjela etiketa je nalagala da moraju dati sultanu neki predivan dar. Nešto bolje od bilo čijeg dara - posebice Francuza i Venecijanaca koji su im bili trgovački konkurenti. I tako, nakon mnogo prepiranja, konačno su zadužili jednog čovjeka, izrađivača orgulja po imenu Thomas Dallam da napravi, čini se, prekrasnu mehaničku igračku.”

“Nisi li rekla da je to bio sat?” “Više nešto poput automata: dijelom sat, dijelom glazbeni instrument. Sat je bio glavni

mehanizam, ali kad bi pokazao puni sat, počele bi se zbivati razne stvari: zvona bi skladno zvonila, dva anđela svirala bi na srebrnim trubljama, orgulje bi svirale melodiju i naposljetku su mehaničke ptice u grmu božikovine - kosovi i drozdovi - lepetale krilima i pjevale.”

“I je li postigao uspjeh?” “Bio je gotovo katastrofa! Thomas Dallam putovao je sa svojom čudesnom napravom

sve do Konstantinopola šest mjeseci na kompanijinu brodu Hector - da bi nakon dolaska doznao kako je potpuno uništena. Morska voda uvukla se u kutije i drvo nije bilo samo vlažno, nego potpuno trulo. Trgovci su, naravno, pali u očaj. Čekali su četiri godine kako bi predali sultanu svoj dar. Bilo kako bilo, nije bilo druge - Thomas Dallam morao ga je ponovo sagraditi, i to od nule. Ostavio je vlastiti prikaz svojih pustolovina..”, pretraživala je svoje bilješke, “...da, evo ga, očito kod Hakluyta: Priča o orguljama nošenima Grand Seignioru i druge zanimljivosti, 1599.”

“Pitam se koje bi to mogle biti ostale zanimljivosti.” “Izvijestit ću te.” Elizabeth je zatvorila svoju bilježnicu. “Nadam se da ću im ovo

poslijepodne ući u trag.” Eve je pogledala na sat. “O, Bože, zar je toliko sati? Sorry, draga, bježim.” Skočila je,

izvukla novčanicu od deset funta i stavila je na stol. “Je’l to dosta?” “Je, naravno. Hajde, hajde.” Elizabeth je promatrala Eve kako oblači svijetloružičasti kaput od angorske vune. Već

je bila na pola puta do vrata, kad se iznenada naglo vratila do stola. “Dobra cura!” nježno je rekla i sagnula se te hitro poljubila Elizabeth u obraz. Elizabeth nije bila u žurbi. Naručila je još jednu šalicu kave i sjedila pregledavajući

svoje bilješke. Očekivanje rada koji je bio pred njom ispunilo ju je iznenadnom energijom. Primijetila je da se tjednima nije osjećala tako smireno i fokusirano.


--- 333444 ---

Postala je svjesna glasova dviju žena koje su razgovarale za stolom iza njezina. Lagano okrenuvši glavu, prepoznala je stariju od njih - Mariusovu američku kolegicu u posjetu koju je upoznala prošlog ljeta na fakultetskoj zabavi na koju ju je poveo na početku njihove veze. Zbog razloga kojih se sada nije mogla sjetiti, Elizabeth je nije baš simpatizirala. “Ima nešto ... ima u njoj nešto hinjeno”, rekla je Mariusu, “zašto imam takav dojam?” Ali on se bio samo nasmijao.

A sada, premda je bila zima, Amerikanka je nosila bijele Birkenstockove cipele s otvorenim prstima. Koža joj je bila intenzivno tamna - mozgala je Elizabeth sa, za nju, netipičnom čangrizavošću - boje, a možda i teksture nekog ugroženog tropskog drveta. Tada je docirala Elizabeth kao što sada docira mlađoj ženi pokraj sebe - jednoj od svojih studentica, Elizabeth je pretpostavljala. Glas joj je bio tipičan za određene akademičare: ne baš kreštav, ali nekako ... neumoljiv. Njegove kadence s dugačkim, ravnim samoglasnicima, dizale su se i spuštale poput valova Tihog oceana. Razgovarale su o doktorskoj tezi; riječi “spolni.” i “diskurs.” brujale su kroz njihov razgovor.

Elizabeth se vratila svojim zabilješkama i pokušala se usredotočiti, ali žene su joj sjedile toliko blizu da je bilo nemoguće ne čuti njihov razgovor. Tražila je pogledom konobaricu kad je začula Mariusovo ime.

“Zapravo, jedan moj dobar prijatelj upravo je objavio rad baš o tome. Dr. Jones? Marius Jones? Pretpostavljam da ga znaš.”

Studentica je kroz hihot odgovorila nešto što Elizabeth nije uhvatila. “Baš lijepo, valjda svaka studentica poznaje Mariusa!” Njegovo ime na njezinim usnama djelovalo je nekako drsko. Ne znaš ga baš tako dobro,

gospođo draga, mislila je Elizabeth. Njezina razdraženost, znala je to, bila je besmislena. “A što se tiče tog predmeta, moram ti reći...” Ženin glas sada se povjerljivo stišao.

“Znam da ne bih trebala, ali...” još je nešto rekla; ton joj je bio ozbiljan, a nastojala je da ne bude. “... potpuno je lud za njom. A najbolje od svega? Ona ga ne šljivi ni pet posto. Draga moja, sve ostale njegove flundre obuzeo je očaj...”

Elizabeth nije čekala da dobije račun. Uz Eveinu novčanicu od deset funta ostavila je jednu svoju i izašla iz restorana. Na ulazu se mimoišla sa ženom plave kose koja je ušla, ne primijetivši je, s upitnim izrazom lica. Kroz stakleno pročelje restorana Elizabeth je vidjela kako pozdravlja Amerikanku i studenticu te uzima stolac. Elizabeth nije nimalo sumnjala da je to plavuša koju je vidjela u Blackwellovoj knjižari. Nije joj vidjela lice, samo lice Amerikanke podignuto u pozdravu. Neugledno lice, starije nego što je očekivala, suncem oštećena kosa do ramena... A iza osmijeha, Elizabeth je iznenada ugledala pogled i takav unutarnji očaj da ju je napustilo neprijateljsko raspoloženje.

O, Bože - zar i ti? Onda nije ni čudo. O, Mariuse!


--- 333555 ---

P E T O P O G L A V L J E


Svitanje

OG ISTOG JUTR A, DOK JE JOHN C AREW čistio pistacije na zidu engleskog veleposlanstva, a Hasan-aga propadao u smrt, iz svojih privatnih odaja koje gledaju

na vode Zlatnog roga sultanova majka Safija promatrala je zoru. Premda su je služile četiri osobne dvorkinje, u sobi se, po običaju, nije čuo ni šušanj.

Mlade žene stajale su leđima uza zid, mirne poput stakla, gdje bi čekale, ako je potrebno, cijeli dan i cijelu noć dok im ona ne da zapovijed ili ih ne raspusti, već kako joj je volja.

Izvana smirena, Safija je nastavila gledati kroz prozor, pogleda očito uperenog u ružičastosive vode pod sobom. Iznutra, dugotrajnom navikom i služenjem onim tajanstvenim šestim osjetilom koje kao da joj je davalo sposobnost da vidi bez gledanja, odmjeravala je kritički svoje dvorkinje. Prva, koja je tog jutra očito ustala u velikoj žurbi, nakrivo je namjestila kapicu na tamne uvojke; druga je još imala onu ružnu naviku laganog ljuljanja s pete na prste (zar ne vidi da tako sliči slonici u štali?). A što se tiče treće, Gilbehar - one koja je bila s njom kad su pronašle Malog Slavuja - ovog je jutra imala tamne podočnjake.

“Kao da imate oči na zatiljku”, cariye Mihrima znala joj je šapnu ti zadivljeno. “Jednostavan trik kojem me moj otac naučio”, Safija bi šapnula natrag. “U mojoj

zemlji, u planinama, svi smo lovci, shvaćaš? Moraš znati kako zadržati prednost. Naučit ću te, cariye Mihrima.”

No, cariye Mihrima nije poživjela dovoljno dugo da mnogo toga nauči, osim da usne svojih lijepih genitalija namiriše ambrom i svoje malene djevojačke bradavice zacrveni ružom.

Sultanija je vratila misli na proteklu noć. U Esperanzinu šutnju mogla se pouzdati. Ali, možda je ipak pogriješila što je dopustila Gilbehar da toliko vidi? Od laganog povjetarca koji je dopirao kroz prozor Safija je lagano zadrhtala. Premda je tek bio početak rujna,

T


--- 333666 ---

jutarnji je zrak već bio svjež, a na lišću na drveću ispod, u vrtu palače, već su se pojavili prvi tragovi jeseni. Osjetila je teško njihanje svojih naušnica, bisera i nebrušenih rubina nevjerojatne veličine i prozirnosti, kako joj udaraju u vrat. Ušne rese pulsirale su od težine i rado bi ih bila skinula, no dugotrajna navika naučila ju je da zanemaruje fizičku nelagodu, zapravo, bilo koji vanjski znak slabosti ili umora.

“Ajša”, Safija je lagano skrenula pogled od prozora, “moje krzno.” No, Ajša, četvrta i najnovija dvorkinja, već je bila predvidjela njezinu zapovijed, pa je

dok je još govorila poletjela da joj namjesti oko ramena ogrtač i izvezeni šal podstavljen samurovinom. Ajši dobro ide, pomislila je Safija, usredotočivši se brzo još jedanput na sadašnjost i osmjehnuvši se djevojci. Imala je okretan um i sposobnost da uvijek razmišlja malo ispred onoga što se od nje zahtijeva - dragocjen talent koji vrijedi njegovati u Kući užitka. Ipak je imala pravo što je prihvatila darove miljenice: dvije robinje - Ajšu i onu drugu djevojku, kako joj bijaše ime? Safija je promatrala Ajšine prste kako spretno namještaju šal oko njezinih stopala. Jedna tako tamna, a druga tako svijetla - koža druge djevojke toliko je bila svijetla da je to gotovo čudesno. Bez ijedne mane. Mehmed, njezin sin sultan, sa svojim neobičnim ukusom, uživao je u njoj protekle noći, bila je u to uvjerena. Sve samo da ga prođe zaluđenost miljenicom, onom koja je u haremu uvijek bila poznata jednostavno kao haseki. Mora ga se udaljiti od nje i to što prije. Sama će se pobrinuti za to.

Izvan njezina apartmana, u hodniku koji pokraj ženskog dvorišta vodi u eunuške odaje, Safija je začula lagano zveckanje porculana. Domaćica za kavu čekala je vani sa svojom pratnjom. No, i bez zvuka znala bi da su ondje žene: nejasan osjećaj strepnje, gust zrak. Zar je moguće da opiše kako sve to zna? Ali unatoč tomu što cijelu noć nije spavala, Safija je naredila da je se ne ometa. Nije joj trebalo ni osvježenje ni odmor, godine bdijenja uz postelju svojega gospodara, starog sultana Murata, davno su je priviknule da bude bez toga. Jedino što joj je sada trebalo bila je tišina i mjesto za razmišljanje.

Nekoć, kad je Safija tek došla u Kuću užitka, njezina tišina tlačila ju je i uznemirivala. Toliko se razlikovala od palače u Manisi. Njih troje, slavuji, tada su bili zajedno. Ti su joj se dani, kad ih se sjeti, činili ispunjeni suncem. Ali sada, u godinama otkako je sultanija, napokon ispravno shvaća tišinu: ona je alat koji treba iskoristiti; lovački trik, kao i sve drugo.

Navlačeći krzno oko sebe, Safija se ponovno okrenula poznatom pogledu na Zlatni rog. Na udaljenijoj strani, na rubu mora, dizala su se skladišta stranih trgovaca, a iza njih pružao se poznati prizor kule Galate. Zdesna od kule zidovi enklave stranaca pružali su se u otvorenu prirodu, kao i veleposlaničke kuće okružene vinogradima. Iza njih, sunce je bilo već dosta visoko. Iza Galate, i nadesno, protezao se Bospor s još uvijek zasjenjenim istočnim obalama, obrubljenima zelenim šumama. Sjetila se Grkinje Nurbanu koja je kao sultanija prije nje sjedila na ovom divanu, noseći upravo ove naušnice od rubina i bisera, dok ju je Safija dvorila. “Oni misle kako ja ne znam da čekaju vani”, jednom joj je rekla. “Misle da ne čujem. Misle da ne vidim. Ali u ovoj tišini, Safija, nema ničega što ne vidim. Mogu vidjeti kroz zidove.”

Prve zrake sunca sada su pogodile izrezbarene prozorske kapke, pretvarajući njihovu sedefastu intarziju u točkice blistave svjetlosti. Safija je izvukla ruku iz krzna i položila je na prozorsko krilo. Osjetila je blag, aromatičan miris toplog drveta. Koža na njezinim


--- 333777 ---

rukama i šakama bila je mliječna i meka, još uvijek koža konkubine, čudesno neoštećena godinama. A na njezinu prstu, hvatajući zrake sunca, bio je Nurbanin smaragd čije su vrtoglave dubine tinjale točkicama crne vatre.

“Što bi ti učinila”, upitala je Safija, “da si na mojemu mjestu?” Nakratko je zaklopila oči, ćuteći kako joj sunce napokon dotiče kožu lica. Slika Malog

Slavuja - natečena tijela, odrezanih genitalija - prošla joj je kroz misli. I napokon: “Ništa ne poduzimaj”, odgovorio je siguran glas unutar nje. “To je sudbina.”

No, nije joj odgovorila Nurbanu, nego netko drugi: glas duboko iz groba. “Cariye? Cariye Mihrima?” “Ništa ne poduzimaj. To je sudbina. Nakon svih ovih godina. Kismet. Jedina stvar koju

ne možeš nadmudriti. Čak ni ti.” “Fatma!” Safijine oči otvorile su se tako iznenadno da se čak i oštroumna Ajša lecnula

na svojem položaju. “Da, Veličanstvo?” Uhvaćena nespremna, Fatma, prva dvorkinja, promucala je sva

crvena. “Što, zar spavaš, djevojko?” Sultanija je nježno progovorila kao što je uvijek činila, ali

sada je u njezinu glasu bilo nešto čelično, od čega su dlanovi mladih žena postali hladni i vlažni, a krv im je tukla u ušima. “Ne, Veličanstvo.” “Moja kava, dakle. Ako bi bila tako dobra.” Na mekim i bešumnim stopalima, Safijine dvorkinje klizile su po sobi poslužujući je. Iako se sunce sad već bilo visoko popelo, njegova svjetlost nikad nije prodirala duboko

u validine odaje. Te sobe, smještene u središtu Kuće užitka, sultanovih privatnih odaja, bile su unutarnji, a ne vanjski prostori. Sobe žena i veće odaje sultanovih omiljenih konkubina, čak i privatne odaje sultana, sve su bile povezane s validinim sobama. Nitko, čak ni sultanova omiljena konkubina, sama haseki, nije mogla ući ih izaći, a da ne prođe kroz njezino područje.

Osim sultanovih soba, validin apartman bio je daleko najveći u palači. Njegove sjenovite dubine, nejasno osvijetljene plavozelenim svjetlom, ljeti su bile svježe, a zimi grijane žeravnicima i pretrpavane krznom i samurovinom. Žene, krećući se, po običaju, kao da plešu, djelovale su kao maleno jato srebrnastih riba koje klize kroz svoje podvodne dubine.

Za nekoliko trenutaka mjedeni poslužavnik položen je pred Safiju, postavljen na dvije sklopive drvene noge, a ispod njega je bio sićušan žeravnik iz kojeg se širio miris cedrovine. Klečeći pred njom, prva dvorkinja držala je zdjelu, a druga je polako točila ružinu vodicu iz kvarcnog vrča, tek ovlaživši Safijine prste. Bešumno se povukavši, zamijenjene su trećom dvorkinjom koja je također kleknula, nudeći joj sićušni izvezeni ubrus kojim će obrisati ruke. Zatim su joj ponudile kavu. Jedna je držala fildžančić s draguljima, druga je ulijevala kavu, treća je pažljivo na stol položila drugi mjedeni poslužavnik sa šipkom, marelicama i smokvama, aranžiranima na podlozi od ušećerenih ružinih latica, a četvrta je donijela svježe ubruse.

Osjetivši kako joj se tijelo opušta, Safija je polako pila kavu. Napokon, kod svojih žena nije primjećivala nikakav znak živčane rastrojenosti, što je obično bio prvi i siguran znak da


--- 333888 ---

su se haremom proširile glasine. Velika je sreća da je većina žena i eunuha još bila u ljetnoj palači. Sultan se neočekivano odlučio vratiti u palaču na jednu noć i ona je pošla s njim zajedno sa šačicom svojih najpouzdanijih žena. Da je Kuća užitka bila puna, ne bi bilo moguće zatajiti zbivanja protekle noći. Odanost Esperanze i Gilbehar, a one su jedine bile s njom, nije bila upitna. Ipak, bila je dobra ideja ostaviti ih da neko vrijeme čekaju - prema njezinu iskustvu to je uvijek izvrstan test živaca. Prva dvorkinja bila je, nema sumnje, nemirna, ali često je bila takva, pogotovo otkako je haremska nadzornica otkrila ljubavna pisma koja joj je slao eunuh Hijacint - nepromišljena aferica za koju je vjerovala da se još nije doznalo.

“Nikad ne djeluj naglo”, rekla joj je jednom zgodom Nurbanu. “I nikad ne zaboravi: znanje je moć.”

Varaš se, cariye Mihrima, Safija je rekla samoj sebi. Ovo bi mogao biti kismet, kao što kažeš - u mislima se sagnula i poljubila cariye Mihrima u obraz - ali zar me to ikad spriječilo da znam što ću točno učiniti?

“A SAD ME SLUŠAJTE, SVE” , Safija je ispila kavu i odložila fildžan na tanjurić, “poslala sam Hasan-agu, našega glavnog crnog eunuha, na nekoliko dana u Drinopolje kako bi se pobrinuo za neke moje poslove”, rekla je. Bila je to više informacija nego nešto što bi obično smatrala prikladnim ili nužnim izreći pred svojim ženama: hoće li to smatrati čudnim? Nužan rizik, odlučila je. “Gilbehar, ti ostani sa mnom, trebam te da dostaviš neke poruke. Ostale - možete ići.” Dala im je znak za razlaz.

“I, Ajša.” “Da, Veličanstvo?” “Dovedi mi svoju prijateljicu, drugu novu djevojku, zaboravila sam joj ime...” “Mislite na Kaju, Veličanstvo?” “Da. Čekaj vani s njom dok Gilbehar ne dođe po vas. A do tada, nikoga ne puštaj

unutra.”

IZNENADA, HASAN-AGA SE PROB UD IO. Kratki lucidni trenuci prekidali su čudnovate, fantazmagorične snove, premda nije mogao reći koliko je dugo proveo u tom stanju. Kao po staroj navici, kad bi ga uzbunio i najmanji zvuk, i najsitniji odmak od uobičajenog zbivanja u haremu, naglo je otvorio oči. Nije više bio u svojoj sobi, u to je bio siguran, ali kamo su ga odveli? Bilo je mračno, mračnije nego noću. Mračnije, zapravo, nego što je bilo kad bi sklopio oči, kad bi se činilo da svjetlosni potoci i fontane padaju poput meteora po obzorju njegovih vjeđa.

Je li dakle mrtav? Ta mu je misao prostrujala umom i primijetio je da ga ta mogućnost ne plaši. Ali od žareće boli u utrobi, i još čudnovatije u ušima, prestao je misliti. Pokušao je podignuti se, ali od napora mu je na čelo izbio hladan znoj; na usnama je osjetio neobičan metalni okus. Tijelo mu se iznenada počelo grčiti kao da će povratiti, ali u trbuhu više nije bilo ničega što bi izbacio. Nekakva kvrga nalik na kamen kao da mu se urezivala u vrat, a zrak oko njega zaudarao je na vlagu. Je li negdje u podzemlju, i ako jest, kako je tu dospio?

A onda, jednako iznenada kao što se bio probudio, Hasan-aga se ponovno gubio. Koliko


--- 333999 ---

je dugo ležao u ovom mračnom limbu, nije znao. Je li sanjao ili nije, je li spavao ili nije? A tada najednom, na kraju čitavih eona koji su mogli biti i tek nekoliko sati ... svjetlost.

Isprva je vidio dvije tanke crte, jednu horizontalnu a drugu vertikalnu. Bile su vrlo blijede kad ih je postao svjestan, blijede poput najranije, prljavosive jutarnje svjetlosti. Dok ih je promatrao, iznenada su se spojile kao u vrtlogu u jednu jedinu svjetlosnu točku. A iza te svjetlosne točke jasno su se nazirale sjene dviju osoba, dviju žena koje su mu prilazile.

Glas reče: “Mali Slavuju...” Kao iz neke velike, velike daljine čuo je vlastiti glas kako odgovara. “Lili”, re če njegov glas, “... jesi li to ti?”


--- 444000 ---

Š E S T O P O G L A V L J E

Istanbul, sadašnjost

ELIZABETH JE NAZVALA EVE s telefona u svojoj sobi. “Što si ono rekla, gdje si?” Evein glas zvučao je neobično daleko. “U Istanbulu.” Elizabeth je razgovijetno ponovila, a onda udaljila slušalicu od uha. “U Istanbulu?” Nastade muk. “Pa što, pobogu, tamo radiš?” “Uhvatila sam let. Sinoć.” “Ali, zajedno smo ručale. Ništa nisi rekla.” “Bio je to let u posljednji trenutak. Jednostavno mi se posrećilo.” Elizabeth joj je htjela ispripovijedati o Amerikanki, o tome što se dogodilo u Alfie’su,

ali nekako nije mogla, čak ni Eve. “Trebam...” počela je, boreći se s boli u grlu, “... prekinuti sve ovo.” S druge strane

telefona nastala je tišina, ali znala je da Eve sluša. “Znaš ... sve ovo”, napokon je uspjela reći.

Odreži to. Istrgni. Neka iskrvari iz mene. Vlastitim bih noktima iščupala još kucajuće srce ove strašne stvari kad bih samo znala kako ... Obuzeo ju je osjećaj histerije.

“Učini da ... prestane. Molim te.” “U redu je, u redu.” Čula je kako Evein glas zapinje. “Ništa ne govori, samo diši! O. K.,

dušice? Samo diši...” Elizabeth nije mogla a da se ne nasmije kroz suze. “Draga Eve, i ti plačeš.” “Ne mogu si pomoći.” Čula je kako Eve glasno ispuhuje nos. “Zarazno je.” A potom,

strogo: “Znaš, ovo bi bilo mnogo lakše u Oxfordu.” “Znam.” Elizabeth je pritisnula dlan preko vrućih očiju. “Upravo je o tome riječ.

Trebam se... sabrati. Ne mogu više ovako.” U nutrini joj je raslo samosažaljenje. “Opterećivati tebe.”

“Draga Liz. Ne opterećuješ me, nikad...” “Odlučila sam završiti ovo s Mariusom. Ovaj put nema povratka.” Evo, rekla je to.

Rekla je to, pa mora biti istina. “Ako ništa drugo”, dodala je ispravivši se, “rekla sam mu da ga više ne mogu viđati.”

Osjetila je kako Eve pokušava izmjeriti temperaturu s drugog kraja telefona. Ali, kad je


--- 444111 ---

progovorila u glasu joj se osjećalo olakšanje. “Dala si mu nogu? O, tako treba. Tako treba, Lizzie.” A zatim: “Ovaj put zauvijek?” “O, da, ovaj put zauvijek.” “Nego, gdje si? Mislim, gdje ti je hotel. Pretpostavljam da si odsjela u hotelu?” “Pa, zapravo...” Elizabeth se osvrnula. Istina je bila da nije imala pojma kako se hotel

zove. Taksi ju je prošle noći dovezao ovamo. Tu je krevet; čisto je. Nije bila raspoložena za postavljanje pitanja. “U sobi sam 312.” Broj je pisao na staromodnom bakelitnom telefonu pokraj njezina kreveta. “I evo broja.” Pročitala ga je.

Eve je djelovala zadovoljno. “Koliko ćeš dugo ostati?” “Nisam sigurna.” Elizabeth je slegnula ramenima. “Koliko god bude potrebno.” “Da izbrišeš Mariusa?” “Da.” Elizabeth se nasmijala. “Ali nešto ću i raditi. Kad sam ispričala svojoj mentorici

o fragmentu, predložila je da pokušam predati molbu za pretraživanje ovih arhiva, pa sam mislila i s tim nastaviti.” Sve samo da ne bude u Oxfordu, da ne dođem u napast da mu oprostim. “Dr. Alis slaže se sa mnom da negdje mora biti drugi dio priče o Celiji Lamprey, a ja imam predosjećaj da bi mogao biti ovdje. Sjećaš se Berin Metin?”

“Iz programa razmjene?” “Da. E pa, nazvala sam je poslije ... jučer poslijepodne, i rekla je da mi može srediti

propusnicu za Bosporsko sveučilište. Imaju englesku knjižnicu, tako da mogu nastaviti s istraživanjem dok čekam dopuštenje za rad u arhivu.”

Nakon razgovora s Eve, Elizabeth je legla na krevet. Još je bilo rano: sedam sati ujutro po istanbulskom vremenu, tek pet sati po engleskom, shvatila je. Jadna Eve.

Soba je bila prostrana, premda vrlo skromna. Dvostruki krevet s okvirima od kovanog željeza. Staromodni ormar. Kod prozora uvučen prostor, poput malenog alkovena, u kojem su stajali jednostavan jelov stol i stolac. Podne daske, blago nagnute prema prednjem dijelu sobe, bile su obojene tamnosmeđe i nisu bile ukrašene prostiračima ili ćilimima, čak ni onim najjeftinijim pamučnim. Baš ništa u sobi nije upućivalo da je u Istanbulu, ili bilo gdje drugdje.

Elizabeth je oprezno stavila ruku na zid. Zaklopila je oči i lagano prešla prstima po žbuci. Ali ništa. Mjesto je imalo čedan, neukrašen izgled samostanske spavaonice. Ili broda.

Sutra ću se preseliti, pomislila je. Elizabeth je opet legla na krevet. Iz torbe je izvadila bilješke koje je napravila u

Orijentalnoj čitaonici:

... njegova je kći, unatoč odgovaranju redovnica, hitro otključala vrata kabine i istrčala iz svojeg skrovišta te zavikala: Stanite, stanite, uzmite mene, a poštedite mojeg sirotog oca, preklinjem vas! I vidjevši da joj otac ima šest ili sedam krvavih rana, pala je pokraj njega na koljena, lica blijeda poput smrti i opet je usrdno molila Turke da uzmu nju, a njemu poštede život. Tada ju je turski kapetan smjesta svezao te u bijesu pred njezinim očima ubo njezina oca u slabinu i odnio ga do vrata potpalublja, gdje ga je dokrajčio...


--- 444222 ---

Celia. Sirota Celia. Držeći papir na grudima, Elizabeth je utonula u san bez snova.


--- 444333 ---

S E D M O P O G L A V L J E


Jutro

JŠA, SULTAN IJ INA SLUŠKINJA, pronašla je Kaju pokraj fontane u dvorištu miljenica. “Ona te želi vidjeti.”

U Kući užitka nikomu, čak ni najnovijim novakinjama, nije trebalo pojašnjavati tko je “ona.”.

“Sada?” “Da, dođi sa mnom. Brzo - ali ne trči.” Ajša je uhvatila djevojčinu ruku kao znak

upozorenja. “Ne vole kad trčiš.” “Ne šizi, ovdje nas nema tko vidjeti.” Sveopća godišnja seoba u validinu ljetnu palaču na Bosporu, gdje su svi osim šačice

najmlađih kizlara i najstarijih slugu još boravili, dali su vanjskim prostorima sultanova harema odjekujući, praznički ugođaj.

“Zar ništa nisi naučila?” upita Ajša prijekorno. “Netko će te vidjeti. Uvijek vide.” Ajša je povela Kaju s popločene terase s fontanom niz kamene stube i kroz vrt palače:

dvije malene figure, grimizna i zlatna, lepršale su poput vilinih konjica kroz tihi jutarnji vrt. “Hoćeš li ostati ovdje? Ili ćeš se vratiti s njom, što misliš?” Pokušavajući pratiti Ajšin

brzi korak, Kaja je posrtala iza nje, i jedanput gotovo pala. “Ne hodaj tako brzo!” “Nemoj zaostajati. I strpljenja - reći ću ti kad uđemo.” “Strpljenja! Kad bi samo znala ... Kunem ti se, zlo mi je koliko sam strpljiva.” Kod vrtnih zidina skrenule su oštro ulijevo, prošavši pokraj haremske bolnice i kroz

drugo dvorište. Još jedanput skrenuvši lijevo, slijedile su strmi niz drvenih stuba koje su vodile u pravokutno, popločeno dvorište u srcu ženskih odaja. U malenom popločenom vestibulu na kraju kamenog hodnika gdje se ulazilo u eunuške odaje, Ajša je napokon stala.

“Što sada?” “Moramo ovdje čekati.” Ajša je slegnula ramenima. “Kad bude spremna, poslat će po

tebe Gilbehar.”

A


--- 444444 ---

“Koliko će to trajati?” “Otkud ja znam, guskice”, namrštila se Ajša. “Jedan sat. Dva sata.” “Dva sata!” “Dosta priče!” Njih su dvije zauzele položaj čekanja, stojeći jedna uz drugu leđima uza zid. Kaja je

čekala da joj se smiri lupanje srca, stiskala je sada vlažne šake, nadajući se da će joj se neujednačeni dah vratiti u normalu.

Tog je jutra u blizini bilo nekoliko žena. Dvije vremešne crne robinje, suviše onemoćale i snene od starosti da bi se pridružile bilo kojem sultanijinu putovanju, mele su dvorište svežnjevima starih palminih listova.

“Idite, hajde.” Ajša je nestrpljivo mahnula rukom dvjema ženama. “Ubrzo će ovuda proći sultanija, a ona ne želi uprljati svoje oči pogledom na vas, na gnusne stare babetine.”

“Da, kaduno...” Dvije robinje već su se povlačile, klanjajući se uljudno. “Da, moja gospo.”

Kaja je pogledala prijateljicu. “Zar su činile kakvo zlo?” “Samo ne želim da nas netko čuje, to je sve. Baš nitko. I stišaj se.” Ajša je govorila vrlo

tiho. “Kunem se da ona sve čuje.” “Znaš li što želi od mene?” Kaja je osjetila kako joj se trbušni mišići stežu od strepnje. “Kao da ne znaš! Vjerojatno želi znati jesi li ... znaš već...” Ajša je stavila ruku na usta

kako bi skrila iznenadni smiješak. “Jesi li još gözde. ‘U sultanovim očima.”’ Vragolasto je pogledala prijateljicu. “Jesi li?”

“O, ona bi to znala.” “Doista, bi”, Ajša se odlučno složila, “vjerojatno sve to i sama promatra...” Kaja je ispustila neartikuliran zvuk. “Zbilja. Ne šalim se. Nema toga za što se ona ne pobrine da zna.” “Da, ali nitko uistinu ne promatra”, Kaja je ponovno pogledala prijateljicu. “Oni ... oni

to zapišu u knjigu. Znam to”, dodala je, “Hasan-aga mi je pokazao.” Nastupila je kratka tišina. “I ne, nisu me još tamo upisali.”

Na trenutak su stajale bez riječi, iznenada stideći se jedna druge. U dvorištu gdje su starice mele, sunčeva se svjetlost polako micala. Glasovi sluga, i zvuk vode što teče po kamenu, dopirali su iz ženskog hamama koji je gledao na jednu stranu dvorišta. Isti onaj poluprazni praznični ugođaj vrijedio je čak i za to samo srce harema. Kaja, nenavikla na dugačka bdijenja, uznemireno se njihala, podižući naizmjence svoja mala stopala u čizmicama od jareće kože.

“Koliko još? Bole me leđa.” “Strpljenja, guskice...” “To si veće rekla... “I ne njiši se, za ime božje, ona to mrzi. Stoj mirno.” Opet tišina. “Nedostaješ mi, Annetta.” “I ti meni, Celija.” Iz ulaza u hamam voda je lagano kapkala na vrući kamen. “Ne plači, guskice.” “Ja? Ja nikad ne plačem.”


--- 444555 ---

“Nos će ti pocrvenjeti.” “I on je to rekao, sjećaš se? Onog dana kad smo prodane.” “Da. Sjećam se.” Kako se ne bi sjećala? Celia se prisjetila onog dana kad su tek stigle u Kuću užitka.

Nakon brodoloma - koliko je već prošlo? Dva ljeta po njezinu računanju - sjeća se dugog putovanja, još dužeg boravka kod vlasnice robova u Konstantinopolu, a onda jednog dana, prije samo nekoliko mjeseci, bez ikakva upozorenja, eunusi su donijeli nosiljku i na nju stavili njih dvije te ih donijeli ovdje u palaču. Jedna velika dama kupila ih je kao dar sultanovoj majci, rečeno im je. Više nisu bile Celia i Annetta, nego Kaja i Ajša; ali osim toga, nitko nije ni pomišljao reći im išta o onome što ih čeka.

Celia se sjetila mučnog ljuljanja nosiljke dok su putovali prema gradu i kako su napokon prošli kroz vrata s mjedenim zakovicama, veća i tužnija od ijednih koja je vidjela u životu. Unutra je bilo toliko mračno da se isprva jedva išta vidjelo. Ali, zato se sjetila prestravljenosti kad su ih eunusi spustili iz nosiljke i vlastita glasa koji je, kad su se vrata zatvorila, viknuo: Paule, o, Paule!

Iznenadna pomutnja i lepetanje krila - dva su goluba došla na počinak na kosom krovu iznad njih, što je obje djevojke uplašilo.

“Annetta?” “Što je?” “Misliš li da ćemo ikada zaboraviti? Mislim, zaboraviti svoja prava imena. Jednom sam

pitala Gilbehar i rekla mi je da se ne sjeća svojega.” “Ali, njoj je bilo samo šest godina kad je došla ovamo. Naravno da ćemo ih se sjećati.

Svega ćemo se sjećati.” Annettine su oči suzile. “Kako bismo mogle zaboraviti?” “Ti želiš to, zar ne?” “Naravno da želim, guskice!” Nastupila je kratka tišina. “Ali sada smo ovdje i moramo

to iskoristiti najbolje što možemo. Znaš, Celia, možda bi bilo bolje kad...” Annetta se iznenada ukočila, “ššš!”

“Ništa ne čujem.” “Dolazi Gilbehar.” “Ali kako...?” “Promatram je, ona to tako radi”, Annettin glas bio je tek dah u Celijinu uhu. “Ali pusti

sad to: samo slušaj. Što god napravila, nastoj ne govoriti mnogo. Iskoristit će sve što joj kažeš, capito? Mislim, doista sve. Ali, ne želi ni mekušca. I što god napravila, ne pokušavaj se praviti luda.” Svojim crnim očima munjevito je pogledala vrata pa vratila pogled. Celia je stajala pokraj nje, sada mrtvački mirna, samo joj je bîlo, poput malenog, brzog kucanja uplašene ptičice, skakalo ispod kože iza uha. “Dobro me slušaj, Celia: nešto se dogodilo.”

“Što?” Celia se uplašeno okrenula. “I kako? Kako ti to znaš?” “Ja ... zapravo to ne znam. Samo imam takav osjećaj.” Annetta je pritisnula rukom

trbuh. “Samo upamti što sam ti rekla, više od toga ne znam. A sad - idi!”

CELIA JE, DAKAKO, MNOGO PUTA bila u nazočnosti sultanije otkako su ona i Annetta dovedene u Kuću užitka.

Bilo je mnogo prilika u životu žena u palači - zabave i plesovi za sultana, piknici na


--- 444666 ---

otvorenom u vrtovima palače te putovanja brodom po Bosporu - kad se sultanija pokazivala. U tim trenucima, kad je svirala glazba i kad je zrak natopljen mirisom ruža nosio zvuk ženskih glasova i smijeha, kad su ih vodili da gledaju dupine kako se igraju u Mramornome moru, ili kad je mjesečina blistala na vodama Bospora, a maleni brodovi sa ženama, svijetleći poput krijesnica, slijedili barku sultana i njegove majke Safije, s krmom ukrašenom dragim kamenjem, blještavom od bjelokosti i sedefa, morževih kljova i zlata, u tim trenucima, mislila je Celia, katkad je bilo moguće povjerovati da je sultanija uistinu majka sviju njih. To su bili čarobni trenuci; trenuci kad se doista činilo da su žene iz palače sretnije i blagoslovljenije od svih žena u sultanovu carstvu. U tim trenucima nitko nije promatrao, čekao i špijunirao. Zaboravilo bi se na formalnost i etiketu palače. Kao i na bol i strah i čudnovati osjećaj stezanja - sada gotovo neprestan - s lijeve strane, ispod rebara.

U svojim raznim ulogama, žene iz palače često su viđale sultaniju, mnoge od njih svaki dan, ali samo ih je nekoliko imalo pristup njezinim privatnim odajama. Među njima bile su četiri osobne dvorkinje koje je sama sultanija odabrala i koje su je uvijek služile - haremska nadzornica, sultanijina desna ruka i najmoćnija žena u palači nakon sultanije; domaćice za praonicu i smočnicu, za kavu i za vrčeve za pranje; i još neke druge dostojanstvenice zadužene za svakodnevno upravljanje ženskim odajama: rizničarka, pisarica te glavna nijema frizerka.

Sad, kad ju je Gilbehar dovela pred sultaniju, Celia je stajala, kao što su je naučili, očiju uperenih u pod, ne usuđujući se podignuti pogled. Gilbehar se povukla, premda je Celia nije ni vidjela ni čula kako odlazi. Dugo je stajala, svjesna jedino duboke tišine koja kao da je visjela posvuda oko nje u sultanijinoj odaji, sa zidovima i visokim kupolastim prostorima ukoso obasjanima hladnom zelenozlatnom svjetlošću.

“Sada možeš dignuti pogled.” Istina je, dakle, što kažu. Glas joj je blag i tih, istodobno zlatan i tajanstven; kažu, glas

anđela. “Dođi, cariye.” Podignuta ruka, odbljesak zelenog smaragda na njezinim prstima.

“Dođi, robinjo, da te pogledam.” Celia je napravila tri koračića u smjeru glasa. Uspravna figura, uvijek manja nego što se

očekuje, ocrtavala se na prozoru. Oko ramena joj je bio labavo omotan krzneni ogrtač. Na ušima i vratu svijetlili su dragulji, a njezina tunika, ispod krznom podstavljenog ogrtača, bila je od pravog zlatnog konca. Niske sićušnih bisera bile su joj upletene u kosu koja joj je preko jednog ramena visjela u pletenici, kao kod sirene.

“Kako se zoveš?” “Kaja... Veličanstvo.” Još napola uplašena, Calia je podignula pogled. Na njezino iznenađenje, sultanija se

smiješila. Krzno njezina ogrtača malo se pomaknulo, pa je Celia primijetila da joj na krilu leži sklupčana velika mačka. Imala je potpuno bijelo krzno, jedno joj je oko bilo plavo, a drugo zeleno.

“Ah.” Zeleni smaragd opet je bljesnuo na suncu. “Onda sjedni, Kajo. Sjedni malo sa mnom.” Pokazala je na nekoliko jastuka na divanu blizu sebe. “Ovo je Macan. Voliš li mačke? Darovao mi ga je moj sin, sultan. Bojim se da nije baš maštovito ime, ali tako ga eunusi zovu, a i nekako mu pristaje.” Glas je bio ljubazan, čak razdragan. “Vidiš li mu oči?”


--- 444777 ---

Mačak, svjestan da se o njemu govori, netremice je gledao Celiju svojim kamenim pogledom. “Dolaze iz Vana, ove mačke, s istoka našeg carstva, blizu Kavkaza. Predivne su, zar ne?”

“Da”, Celia je brzo kimnula. A onda je, sjetivši se Annettinih riječi, hrabro dodala: “Uvijek sam voljela mačke.”

“Ah, zbilja?” Safija je zvučala kao da je ništa ne može više razveseliti od tog podatka. “Onda znači da imamo nešto zajedničko, ti i ja.” Prsti ukrašeni draguljima gladili su mačka ispod brade. “A ti, signorina Kajo? Odakle si ti, gdje si živjela prije nego što si nam došla ovamo? De dove viene?” Iznenada se ugodno nasmijala. “Znaš, ja ti govorim venecijanski jezik. To te iznenađuje? Ti si iz Venecije, zar ne?”

“Ne... hoću reći, da, Veličanstvo”, reče Celia, ne želeći je razočarati. “Zapravo, često sam tamo putovala s ocem. On je bio trgovac; trgovao je s Venecijom, prije nego što je ... prije nego što je umro.”

“Poverina.” Sultanijin glas bio je blag i dobrostiv. “Ja sam iz Engleske. Annetta je iz Venecije.” Celia se nadala da ne govori prebrzo.

“Bile smo na istom brodu kad smo..”, Celia je zastala, ne znajući kako da spomene onaj brutalni i krvavi događaj koji je još proganja u snovima. “To jest”, ispravila se, “prije nego što smo dovedene ovamo u Kuću užitka.”

“Annetta? Misliš, Ajša, tvoja tamnoputa prijateljica?” Celia je kimnula. Malo se počela opuštati; udobnije se smjestila među jastucima. “Vjerujem da ti je prijateljica rođena u Ragusi, odakle joj je majka”, reče sultanija. “Oh, znate to?” “Dakako.” Na sultanijinu svilenom krilu mačak je zijevnuo pokazavši zube, oštre i

bijele poput školjki. “Malo toga ima što ne znam o svojim ženama, ali ona ti je to već ionako rekla, zar ne?”

“Ne..”, Celia je pognula glavu i pocrvenjela: “Da, Veličanstvo.” “Govoriš mi istinu: to je vrlo dobro. Ajša je pametna djevojka. Vidi stvari, ali dovoljno

je pametna da zataji ono što zna. Uglavnom... Mogla bi daleko dogurati. Ali, to nije jedini razlog zašto je sada sa mnom, zašto je jedna od mojih odabranih djevojaka. Znaš li zašto sam je odabrala?”

Celia je vrtjela glavom. “Odabrala sam je zato što dolazi iz mjesta koje je vrlo blizu onoga gdje sam rođena -

sela Rezi, podno albanskih planina. I Ragusa je nekoć pripadala Venecijancima; naše planine pripadaju sultanovim posjedima, ali toliko su joj blizu da mnogi iz našeg naroda još govore venecijanski jezik. Shvaćaš?”

Safija se okrenula i pogledala kroz prozor prema sivim vodama, gdje je sada Zlatni rog bio okupan suncem.

“Planine!” Lagano je uzdahnula. “Kad sam bila tvoje dobi, koliko sam žudjela da ih ponovno vidim. Reći ću ti nešto, cariye, čak sam i ja katkad usamljena”, rekla je. “Iznenađuje li te to? Da, čak i usred svega ovoga”, prsti ukrašeni draguljima opisali su sobu u gracioznom luku. “Moj gospodar, stari sultan, mrtav je. Ni naših drugova iz starih vremena u Manisi, prije nego što smo se preselili ovamo u Konstantinopol, gotovo više nema.”


--- 444888 ---

Okrenula se zbunjenoj djevojci. “Dolazimo ovamo kao robinje, sve mi: sultanove robinje. Odričemo se svega, čak i

svojeg imena. Čudno je to - ne misliš li tako - da nijedna od nas nije rođena Osmanlijka, čak ni muslimanka. Nijedna! Ništa nas ne spaja osim toga što imamo čast biti sultanove žene. I ne zaboravi ovo, cariye: nema veće časti.” Safija je zastala. “Odlučila sam doći ovamo, znaš, još kad sam bila dijete: odabrala sam ovaj život vlastitom, slobodnom voljom, kao mnoge od nas. Ali, ti to sigurno znaš. Sve pripovijedaju, zar ne? Svaka žena ovdje ima svoju priču. Baš kao i ti, poverina. Ti imaš svoju priču i jednog ćeš mi je dana ispripovijedati.”

Safija je opet zastala, ovaj put malo dulje, kako bi dala vremena informacijama da se slegnu. Suzivši malo oči, pogled joj je pao na engleski trgovački brod usidren na drugoj strani mora, s crveno-bijelim zastavicama koje se vijore na poslijepodnevnom povjetarcu. Hector. Moćan brod, daleko najveći u luci, na što su Englezi nesumnjivo i računali: simbol moći njihove zemlje. Sjetila se kako je samo nekoliko dana prije podignuo prašinu kad je službeno uplovio u Zlatni rog. Sjetila se i Engleza kojeg su poslali da joj preda darove engleske kraljice. Uznemirujući lik, sav u crnom. Svijetla koža, stroge oči. Zbog nekog razloga, nije do kraja znala zašto, sjećanje na njega još je bilo živo u zakucima njezina uma. Je li moguće, može li si zamisliti - iznenada joj je palo na pamet - da je on poslao šećerni brod koji je pronašla u sobi Malog Slavuja? Bilo bi to, napokon, sasvim prirodno, doista u njihovu interesu, da privuku pozornost kako ne bi izgubili prednost. I pisalo je ime - nije li? - ime na boku broda. Ali, nije li ono Hector...

Ponovno se okrenula Celiji, udijelivši joj blistav osmijeh. “Svaka od nas uvijek ima nešto, nešto što je podsjeća na ono što je nekoć bila. Kod mene su to planine. Planine u selu Rezi, gdje sam rođena. A kod tebe, pitam se što je to kod tebe? Dođi ovamo, bliže.” Domahnula je Celiji. “Pogledaj dolje i reci mi što vidiš.”

Celia je pogledala kroz prozor. “Vidim more.” “I što još?” “Krošnje drveća u vrtovima palače”, dodala je Celia svjesna da je sultanija pomno

motri. “Oblaci?” Tajac. “A što je s brodovima?” “Brodovi. Naravno, i oni.” Safija je utihnula motajući prstima pramen svoje kose spletene s biserima. “Kad sam

bila mlada, često sam znala gledati brodove u Bosporu”, rekla je nakon nekog vremena. “Znala sam se pitati koji je stigao iz moje zemlje; hoće li me ikada tamo vratiti. Ali, bila sam mudra, čak i kao dijete. Znala sam da se, kad bih i mogla, nikad ne bih vratila.” Sultanija kao da se trgnula iz sanjarenja. “Ali, pustimo sad to! Nisam te dovela ovamo da ti držim lekcije iz povijesti.”

Mačak je nestrpljivo skočio sa Safijina krila, pa stao pred njom nježno otresati šapicu. Zazveckalo je zvonce na zlatnom lančiću oko njegova vrata.

“Dobro je, Macane, hajde sada. Bježi”, sultanija se pravila da tjera mačka. Ponovno se okrenula Celiji, uz poluosmijeh. “Kao da bi Macan učinio išta što mu ja kažem da učini. Pa čak ni sam sultan ne može reći mački što da napravi. Baš ih zato toliko volimo, nije li tako, cariye?”


--- 444999 ---

“Upravo tako, Veličanstvo.” Ohrabrena, Celia je ispružila vrške svojih prstiju da ih mačak onjuši.

“Ah, gledaj, sviđaš mu se. A, ne, voli te! Gledaj: ide ti sjesti u krilo, zbilja.” Mačak se smjestio pokraj Celije, dopuštajući joj da mu prstima prolazi kroz krzno.

Osjetila je njegove kosti i maleni prsni koš, nevjerojatno krhak ispod gustog krzna. “Ima još netko za koga bih htjela da te zavoli, cariye.” Rekla je sultanija nježnim

glasom. “Netko za koga mislim da ćeš mu se jako svidjeti. Ali, sinoć nisi baš dobro odigrala svoju ulogu, zar ne?”

Izravnost njezina pristupa iznenadila je Celiju. Podignula je pogled, pocrvenjela i opet ga spustila.

“On... ja nisam bila...” Koja je prava riječ? Koju bi riječ mogla upotrijebiti za čin koji se, na kraju, nije

dogodio? “Nisam bila... počašćena sinoć, ne.” “Tiho! Nisam te ovamo dovela da te kudim. Hajde, nisam li ti prijateljica? Hej, pa ti

dršćeš. Dođi, ludice, daj mi ruku.” Uzevši djevojku za zapešće, sultanija se smijala svojim zlatnim smijehom. “Hej, što su ti govorili? Pa nisam baš tako strašna, zar ne?” Celia je osjetila kako joj lagani, meki prsti miluju dlan. “Ne bi baš bilo pametno da kudim onu koja bi mogla postati sultanova nova konkubina; ma jednoga dana možda čak i njegova miljenica, njegova haseki. Zar ne?” Celia se uspjela blago nasmiješiti.

“Tako je već bolje. Nego, pripovijedat ćeš mi o tome. Ali prvo, malena Kajo”, ruka joj se zatvorila oko Celijinih prstiju. “Reci mi kako ti je ime. Mislim na rođeno ime. Ime koje ti je otac nadjenuo.”

“Zvala sam se Celia, Veličanstvo.” Ali zašto se Celiji učinilo da je kad je to izgovorila preko sultanijina lica prešla tamna sjena? “Zvala sam se Celia Lamprey.”


--- 555000 ---

O S M O P O G L A V L J E


LIZABETH SE PROB UD ILA TAKO NJEŽNO da na trenutak ili dva nije bila sigurna je li uistinu spavala ili ne. Njezin je sat pokazivao deset sati. Spavala je tri sata. Odjenula

se i sišla. U podrumskoj prostorijici bez prozora još je zatekla postavljen doručak. Nikoga drugog osim nje nije bilo, pa se poslužila tvrdo kuhanim jajima, maslinama, krastavcem i rajčicama, pecivom te domaćim, ljepljivim ružičastim džemom od, kako se činilo, ružinih latica.

Na povratku u sobu primijetila je da u predvorju sjedi neka starica. Žena je bila smjestila svoj stolac - neobičan predmet kao da je izrađen od žice - u zapovjedni položaj, između dviju velikih palmi u mjedenim loncima u podnožju stuba. Bila je sva u crnom.

“Oprostite”, Elizabeth joj je prišla. “Znam da će moje pitanje zvučati čudno, ali možete li mi reći ime ovog hotela?”

Žena, koja je bila čitala neke turske novine, pogledala ju je preko naočala s rožnatim okvirima. Unatoč neuglednoj crnoj odjeći, par prelijepih zlatnih naušnica bizantskog dizajna, visio joj je na ušnim resicama.

“Hotel? Draga moja, ovo nije hotel.” “Nije?” U Elizabethinu glasu sigurno se osjetilo zaprepaštenje jer joj se žena odjedanput

nasmijala. “Čemu zabrinutost? Molim te...” pokazala je na drugi žičani stolac odmah do njezina.

Elizabeth je bila toliko iznenađena da je sjela. “Dobro si spavala?” “Jesam”, Elizabeth je zurila u nju. “Hvala.” “Drago mi je. Spavala si, jela si i za trenutak ćeš mi reći svoje planove. Ali prvo, popij

sa mnom čaj. Jesi li ikad kušala naš čaj od jabuke?” “Nisam...” Elizabeth je znala da zacijelo gotovo nepristojno bulji u ženu. Prisilila se

skrenuti pogled. “Ne? Onda ga moraš kušati. Usput, zovem se Haddba. Jako mi je drago što sam te

E


--- 555111 ---

upoznala.” “Drago mi je.” Elizabeth je prihvatila ponuđenu ruku. “Oprostite, ali ako ovo nije

hotel...” “Samo trenutak - Rašide!” Pojavio se dječak od desetak godina kojeg je poslala po čaj. “Tako.” Haddba je pogledom odmjerila Elizabeth. Njezine oči, primijetila je Elizabeth,

bile su profinjeno oblikovane, poput suza; njihove vjeđe, kremasto guste poput latica gardenije, teško su se preko njih spuštale i davale joj pospan pogled koji je potpuno poricao par prodornih crnih očiju. “Mislim da bih trebala objasniti - mi smo pansion, a ne hotel.”

“A, shvaćam!” rekla je Elizabeth s olakšanjem. “Dakle, zato nemate ime?” “Ovdje u četvrti Beyoglu znaju nas jednostavno kao broj 159.” Žena je navela ime

ulice. “To je adresa koju možeš dati svojima.” Njezin engleski, premda s teškim naglaskom, bio je odsječen, kao da je naučen iz neke edvardovske zbirke fraza. “Naši se gosti obično zadrže ovdje neko vrijeme: nekoliko tjedana, katkad i mjeseci.” Trepnula je teškim vjeđama, jedanput, dvaput, vrlo polagano. “Nastojimo ne biti ni u jednom vodiču.”

“Pitam se kako me taksi znao dovesti ovamo.” “Ali namjeravaš dugo ostati.” Tvrdnja, ne pitanje. “Pa, da.” Elizabeth se namrštila. “Ali ne sjećam se da sam to rekla taksistu.” “Bilo je kasno”, pretjerano pedantno Haddba je čupnula komadić bijele vunice s rukava

svoje veste. .”I sigurno je primijetio veličinu tvojeg kovčega.” Smijala se, zbog čega su joj zlatne naušnice plesale.


--- 555222 ---

D E V E T O P O G L A V L J E

Konstantinopol, 31. kolovoza 1599.

Dan i noć

SIM VALIDE, N IJEDNA OD STAR IJ IH ŽENA iz palače nije bila u Kući užitka onoga dana kad je Celia odvedena sultanu. Ta neobična okolnost značila je da je obredno pranje -

stavljanje mirisa na njezinu odjeću i tijelo, poman odabir odjeće i dragulja - obavila cariye Lala, podgospodarica kupelji.

Nitko se više nije sjećao kad je Lala prvi put došla u Kuću užitka. Među ostalim djevojkama govorilo se da je došla čak prije nego što je, još kao mlada žena, stigla sultanija, i jedna je od malobrojnih koje su služile pod starom valide Nurbanu i njezinom haremskom nadzornicom, moćnom Janfredom Khatun. Poslije smrti sultana Murata većina stare straže, njegovih žena i kćeri, preselila se, prema običaju, u Eski-saraj - staru palaču. “’Palača suza’, zovu je”, znala je reći cariye Lala kad bi je upitala neka od mlađih žena, želeći doznati što o njezinu životu. “Sjećam se dana kad su svi otišli. Kako smo plakali. I malih prinčeva, mrtvi, svi mrtvi, ubijeni kako bi novi sultan bio siguran.” Njezine vlažne oči ispunile su se suzama.”A neki tek dojenčad. Plakali smo dok nam se nije učinilo da ćemo oslijepiti.”

Cariye Lala, čije su kosti sada bile povijene, a koža počela propadati i čije je staro lice postupno gubilo izrazite crte, nikad nije bila dovoljno lijepa, čak ni u ranoj mladosti, da zapne sultanu za oko. Nakon što je prodana u palaču, prošla je izobrazbu, kao što je običaj za sve žene koje dođu na sultanov dvor, u svakom od odjela palače te je završila kod gospodarice kupelji pod čijom je upravom, svih tih godina, i dalje bila. Nikad dovoljno inteligentna ili ambiciozna - tako se barem uvijek pretpostavljalo - da se sama popne na vrh hijerarhije, ipak je postala svojevrsna atrakcija u životu palače, posljednja prašnjava veza sa starim običajima, stručnjakinja za rituale i etiketu palače.

“To nije jedina vrsta etikete koju ona poznaje”, rekla je jednom zgodom prva dvorkinja dvjema novim robinjama, Ajši i Kaji.

“Kažu da zna sve trikove”, složila se druga dvorkinja. “Kakvu vrstu trikova?” pitala je Celia.

O


--- 555333 ---

Ali ostale su je samo gledale smijuljeći se.

“ONDA JE MOR AŠ PODM IT IT I DA T I KAŽE ” , Annetta joj je odlučno rekla tog jutra, jutra kad je Celia doznala da je gözde.

“Podmititi je?” Celia je i dalje bila zbunjena. “Pa novcem, budalice. Uštedjela si štogod?” “Jesam, kao što si mi savjetovala.” Celia joj je pokazala torbicu. “Stotinu pedeset aspera! Dobro je.” Annetta je hitro prebrojila novac. “Ja imam još

stotinu. Što sam ti rekla? Nema koristi trošiti na drangulije, kao što to ostale čine. Za to služi naša svakodnevna plaća. Evo, uzmi novac.”

“Annetta, zbilja ne mogu.” “Ne prepiri se sa mnom. Samo uzmi.” “Ali to je dvije stotine pedeset aspera!” “Vjerojatno ne više od tjedne plaće naše stare Lale”, reče Annetta pronicavo, “nije

mnogo za takvo iskustvo. Barem se tako nadamo. Sve što mogu reći jest, bolje joj je da bude dobra! Sjećam se jedne pjesmice koju je moja mama znala recitirati prije nego što me je otpravila u samostan. Cosi dolce e gustevole divento / Quando mi trovo i letto...” Annetta je podrugljivo izgovarala riječi: “ ‛Tako slatka i slasna bivam, kad u krevet legnem, s onim koji me voli i prima, da nam sreća nadilazi svaki užitak.’ Doznat ćeš kako da postaneš slatka i slasna, to je sve. Sirota Celia!”

Sagnuvši se, Celia je spojila ruke ispod lijevih rebara i tiho zastenjala sebi u njedra. “Zar ne možeš ti otići umjesto mene?”

“Što?” odbrusi Annetta. “Zato što sam ja odrasla u bordelu? Santa Madonna, ne bih rekla.”

“Ali ti... ti se razumiješ u te stvari.” “Ja ne, draga Celia”, odgovori Annetta nježno. “Ja ne.” “Ali istina je, ti se razumiješ u mnoge stvari. A ja”, Celia je beznadno slegnula

ramenima, “ja sam sva na moru.” “Ššš! Jesi luda?” Annetta je oštro uštinula Celiju za ruku. “Au!” “Zar ne vidiš? Nisi li primijetila kako te svi motre, sada kad si gözde? Poštedi nas

djevojačkog crvenjenja”, Annetta joj je gotovo prosiktala u uho. “Pružena nam je prilika, a ona je, draga moja - ti. I mogla bi nam biti jedina.”

DOŠLI SU PO CELIJU POSLIJE TOGA DANA i odveli je bez ikakve pompe ravno u validin privatni hamam. Ondje ju je dočekala cariye Lala.

“Svuci se, svuci, nemoj se stidjeti”, cariye Lala zurila je u Celiju. Šarenice njezinih očiju, Celia je primijetila, još su bile nevjerojatno plave, s izrazito bijelim bjeloočnicama.

Njezina sluškinja, vrlo mlada crna djevojčica kojoj nije bilo više od dvanaest godina, pomogla je Celiji svući gornju i donju haljinu. Djelovala je toliko uplašeno, Celia je primijetila, da je jedva podignula glavu, a kamoli oči, ili pogledala bilo koju od njih u lice. Njezine ruke, s malenim ružičastim dlanovima, bile su poput nekoga sirotog stvora zatvorenog u kavez, dodirujući mekano i drhtavo dugačak red sićušnih, krutih bisernih


--- 555444 ---

gumba na prednjoj strani Celijine haljine. Pitam se odakle si došla, pomislila je Celia. Jesi li sretna što si ovdje, kao što mnoge

žene kažu da jesu, ili bi se htjela vratiti doma, kao što ja svakog trenutka želim? Preplavio ju je iznenadni osjećaj sažaljenja prema djevojčici. Pokušala ju je ohrabriti smiješkom, ali od njezina osmijeha djevojčica kao da je još više drhtala.

Sigurno joj djelujem jako nadmoćno u odnosu prema njoj, prostrujala je Celiji misao. Sultanova nova konkubina! Ili bih možda to mogla postati, podsjetila se, jer ja ipak nisam njegov izbor, nego ću biti dar njegove majke, sultanije. Koliko bi sve bilo drukčije da je Annetta odabrana umjesto mene. Annetta - pametna, živa, oštroumna poput majmuna - ona bi znala kako odigrati ulogu. Ali kako se neobično, nestvarno to meni čini.

Cariye Lala povela je Celiju za ruku i pomogla joj da obuje povišene nanule, sa strane ukrašene komadićima sedefa. Iz odaje za svlačenje odvela ju je u drugu sobu. Tu je bilo toplije i gotovo mračno, osim malenog žeravnika koji je gorio u kutu. Para, s blagim mirisom eukaliptusa, lebdjela je u zraku poput oblaka. Na trima zidovima nalazile su se mramorne niše iz kojih se voda kaskadno slijevala, ispunjavajući sobu svojim šumom.

“Lezi tamo.” Cariye Lala pokazala je na osmerokutnu mramornu ploču u sredini prostorije. Na stropu

iznad nje bila je malena kupola, probijena sa strane kako bi ulazilo prirodno svjetlo. Celia je oprezno hodala po sobi, klepećući neobičnim nanulama po podu. lako je sada

bila deset centimetara viša nego obično, zbog golotinje se osjećala nekako manja. Prvi je put oklijevala. Umjesto da legne, sjela je s osjećajem nelagode na ploču i na stražnjici osjetila hladnoću bijelog mramora. Nelagodno je držala torbicu koju joj je dala Annetta.

“Cariye?” Celijino srce sad je počelo brže tući. Ne smije više čekati. U ruci joj je torbica djelovala

teško i neobično obeshrabrujuće. Što ako cariye Lala ne shvati? Kako da objasni zašto se nadala da će primiti u zamjenu za ovaj novac, dvije stotine pedeset aspera, za Celiju pravo malo bogatstvo, koja je usprkos tomu što je bila gözde bila rangirana kao jedna od najnižih stanovnica harema? Od same te pomisli na Celijinim su se obrazima pojavile dvije mrlje stida. Pomislila je na Annettu i skupila snagu.

“Cariye Lala?” Ali cariye Lala bila je daleko u svijetu losiona i depilacijskih krema, neprocjenjivo

vrijednih bočica ružina ulja, melema iz Meke te posuda s medenim pomadama - sve je to bilo poslagano pred njom u blistavim redovima kao u izlogu ljekarne. Dok je radila, pjevala je za sebe: njezin glas, iznenađujuće milozvučan i čist, odjekivao je među mramornim zidovima. Celiji su se sušila usta; kapljice znoja, poput sićušnih bisernih zrna, bockale su joj čelo. U očaju se digla na nestabilne nanule.

“Za vas, cariye Lala.” Celija joj je lagano dotaknula ruku. Bez riječi, starica je uzela torbicu. I više je nije bilo, nestala je. Je li je sakrila u neki skriveni nabor svoje haljine? Celia je trepnula. Kamo je nestala? Dvjesto pedeset aspera! Nastojala je ne misliti što će reći Annetta. Cijela transakcija bila je obavljena tako brzo kao da se nikad nije niti dogodila.

Celia je ponovno trepnula, nesigurna što da učini, ali sada ju je cariye Lala vodila natrag na mramornu ploču. Sobica je bila toplija nego prije. Dršćući je zamislila nevidljive ruke iza zidova koje peć ispod poda pune divovskim cjepanicama dopremljenima na


--- 555555 ---

sultanovim brodovima čak iz crnomorskih šuma. Žene su njihov prolazak Bosporom često promatrale iz vrtova palače.

Pranje Celije bio je mokar posao. Za početak, cariye Lala svukla se gotovo do gola; tanko platno bilo joj je svezano do koščatih listova, ali njezine staračke grudi slobodno su visjele dok je radila, bradavica dugačkih i smežuranih, bojom i teksturom nalik na suhe šljive. Katkad bi udarile o Celijina leđa i noge dok je ležala licem okrenuta mramoru.

Što sada? Jadna Celia bila je na mukama. Što mi je sad činiti? Da joj išta kažem, ili da šutim? Mramor, na dodir sada užaren, pekao ju je po obrazu i vratu. Za ženu koja je djelovala tako krhko, cariye Lala je bila nevjerojatno energična. Zgrabila je Celiu za nadlakticu i svojski se prihvatila posla.

Dok je radila, sluškinja joj je u srebrnim vrčevima dodavala vodu, na početku vruću, a onda ledeno hladnu. Cariye Lala ispirala je i ribala. Na ruci joj je bila gruba rukavica od konoplje kojom je trljala Celiju po cijelom tijelu. Celijina koža bila je toliko svijetla da je ubrzo ona mliječna bjelina, koja će za nekoliko sati biti ponuđena sultanu za užitak, prešla u rumenu boju, a naposljetku u bolno grimizno crvenilo. Tihi jecaj pobjegao je Celiji s usana. Pokušala se izmaknuti, ali bila je stisnuta kao u škripu. Cariye Lala uspijevala ju je držati lako poput hrvača.

Okrenuvši Celiju na leđa, starica je počela iznova, ovaj put s novom snagom. Činilo se da nijedan dio Celijina tijela ne može izbjeći tom zdušnom pranju: osjetljiva koža njezinih grudi i trbuha, tabani njezinih lijepih stopala. Nijedan dio nije bio preintiman. Celia je porumenjela i trgnula se kada je osjetila ruke cariye Lale kako joj šire bedra, prstima prelazeći preko ružičastih nabora na vrhu njezinih bedara.

Iz žeravnika je sada djevojčica donijela maleni zemljani ćup, prepun gline za koju je Celia doznala da se zove ot. Otkako je ušla u Kuću užitka, naviknula se na kupanje koje je neprestance trajalo među ženama u palači, na ritualno pranje prema uputama nove religije koju sad sve moraju prigrliti i koje je obično pretjecalo u veselim, prepunim javnim kupeljima u djevojačkom dvorištu, gdje su se zagušljivim zrakom širila ogovaranja. Takvu naviku promatrale bi s čuđenjem, i sasvim moguće sa strahom, njezine neusporedivo smrdljivije engleske i talijanske prijateljice koje su se kupale rijetko, ako uopće jesu ikada to učinile. Čak i kad je bila tek dovedena u palaču, Celia je uživala u tim dugačkim, mirisnim satima u kupeljima, u rijetkim trenucima kad su ona i Annetta mogle slobodno šaputati s ostalim djevojkama, nenadzirane i neometane. No, nanošenje ota bila je jedina praksa u kupeljima prema kojoj je Celia osjećala gađenje i strah.

Cariye Lala uzela je drveni alat nalik na spljoštenu žlicu te njome zagrabila malo smjese iz ponuđenog ćupa, razmazujući je vješto, ovdje i ondje, po Celijinoj koži. Ot, ljepljiva tvar slična glini, isprva nije bila neugodna, nego glatka, mirisna i na dodir ugodno vruća. Celia je ponovno legla i pokušala disati polako i mirno - savjet koji joj je dala Gilbehar nakon prvog puta kad joj nije bilo jasno što će se dogoditi, pa se osramotila pošteno pljusnuvši višu nadgospodaricu kupelji. Ali, nije bilo dobro. Žareća bol, kao da je žigošu užarenim glačalom, širila se osjetljivim tkivom njezina međunožja, od čega je kriknuvši naglo sjela.

“Dijete! Kakva je to sad dreka!” cariye Lala nije imala milosti. “Tako mora biti. Vidiš, kako si glatka i meka na dodir.”


--- 555666 ---

Celia je pogledala dolje i na svojem bezdlakom tijelu ugledala sićušne kapljice krvi, ne veće od sitnih uboda tankom iglom za vezenje. A tamo gdje je između nogu prije samo nekoliko minuta bio zlatni i ženstveni čuperak, sada je gledala, s nekom vrstom opčinjenog užasa, djetinji goli pupoljak u obliku marelice.

Ali cariye Lala još nije bila gotova. Opet gurnuvši Celiju dolje, prihvatila se zlatne pincetice i čupala svaku dlačicu zaostalu iza ota. Malena sluškinja držala joj je svijeću toliko blizu da se Celia plašila da će joj vosak kapnuti na kožu. No, čak i uz pomoć svijeće, starica se u svojem poslu morala sagnuti toliko nisko da je Celia osjetila njezin vrući dah i bodljikavu kosu na još bolnom tijelu.

Koliko je dugo bila u marljivim rukama cariye Lale, Celia nije mogla procijeniti. Nakon što se podgospodarica kupelji uvjerila da na njezinu tijelu nije ostala nijedna bezbožna dlačica, dopustila je Celiji da ponovno sjedne. Ribana, čupana i trljana posvuda nizom trava i pomada, njezina svijetla koža sada je blistala nezemaljskom prozirnošću u bisernoj tami hamama. Nokti su joj bili ulašteni. U kosu, osušenu i nakovrčanu tako da je sjajila poput prigušene sunčeve svjetlosti, upleteno joj je riječno biserje. Još bisera, veličine lješnjaka, visjelo je s njezinih ušiju i diskretno vijugalo kod grla.

Celia nije znala je li to bilo zbog topline kupelji, ili zbog mirisa mirhe iz žeravnika koji je djevojčica neprestance dopunjavala u kutu sobe, no malo-pomalo počela se opuštati. Zahvati cariye Lale bili su katkad grubi, ali nije željela povrijediti Celiju kao što su to neke druge nadgospodarice katkad činile, podmuklo ih štipajući i čupajući za kosu i na najmanje kršenje pravila. Obuzela ju je neka vrsta pasivne ravnodušnosti prema vlastitoj sudbini. Polagani, ali sigurni pokreti cariye Lale, imali su umirujući učinak. Suvišnost misli donosila je spokoj.

Tada je, uz tek neznatan osjećaj nelagode, dopustila da joj se usne i zatim bradavice oboje ružičastim puderom, uz nelagodu koja nije oslabila kad je osjetila da cariye Lala okretno gura jednu ruku među njezina bedra. Prstom je razdvojila usne njezina međunožja, vješto opipala i onda ga gurnula unutra.

Celia je uz vrisak skočila na noge kao da ju je nešto ugrizlo. Ćup s otom pokraj njihovih nogu otkotrljao se po podu, razbivši se o zid. “Dalje od mene!”

Povukavši se u udaljeni kut sobe, našla se u neosvijetljenom alkovenu, trećoj od međusobno povezanih soba u validinu hamamu. Osim sjena, tu nije bilo ničega čime bi prekrila svoju golotinju. Odnekud iznad nje dopirao je šum tekuće vode. Celia je čučnula leđima uza zid. Kapljica nečega toplog i tamnog curila joj je niz unutarnju stranu bedra.

Cariye Lala nije pokušavala slijediti je. Celia ju je vidjela kako se smije i vrti glavom. Nakon toga se okrenula sluškinji i znakom ruke, uobičajenim jezikom svih sluga u palači, dala brzu zapovijed.

“Možeš sada izaći.” Jedan trenutak cariye Lala stajala je na ulazu u mali alkoven - sićušan lik, s rukama na bokovima: “Ne boj se.”

U tami je Celia osjetila kao da će joj srce iskočiti iz prsa. Ali, staričin glas nije bio ljutit. “To je bilo ovo, budalasto dijete”, pružila je kutijicu od cedrovine, ukrašenu srebrnim

filigranom. “Parfem.” Pomirisala je sadržaj kutijice. “Sama sultanija poslala ga je za tebe.” “Odlazi!” Celia je osjetila kako je oči počinju peći. “C-c!” Cariye Lala razdražljivo je coknula jezikom o zube. “Pa to si htjela, zar ne?”


--- 555777 ---

Nagnula je glavu na jednu stranu; oči su joj se caklile kao kod malenog starog kosa. “Gledaj, za tebe se služim samo ovim prstom.”

Podignula je ruke i Celia je primijetila da su joj nokti na svim prstima dugački i povijeni. Samo je kažiprst desne ruke, koji je savijala polako natrag i naprijed, bio kratak i uredan. “Smatraj se sretnom. Druge ne režu redovito nokte.”

Celia je pristala vratiti se u drugu sobu. U njoj je sada iščeznuo i najmanji trag borbenosti. Odjenula je spavaćicu od kambrika, toliko tanku da je bila gotovo prozirna. Cariye Lala neprestance je govorila, katkad samoj sebi, pokatkad Celiji, istodobno prijekorno i umirujuće: “Kakva je to dreka, nema razloga za strah. On je, napokon, samo čovjek. I pogledaj kako ti je koža lijepa, baš kao što su rekli - bijela kao mlijeko, bez ijedne mane. Užitak, kakav užitak te tamo čeka. Ali ne smijemo se bojati, ne, ne, to nije dobro, to uopće nije dobro.”

Na trenutak nije pokušavala ponovno dodirnuti Celiju. Umjesto toga, od pripremljenih posuda odabrala je još dvije kutijice; jednu srebrnu, drugu žutu. Odnijevši ih tamo gdje je difuzno danje svjetlo najsjajnije obasjavalo sredinu sobe, obje je otvorila, pažljivo pregledavajući njihov sadržaj.

“Hmm, hmm ... Vruće? Ili toplo?” Celia je čula kako govori za sebe. Promatrala je cariye Lalu kako drži obje kutijice na dlanu jedne ruke, a onda, raširivši prste druge ruke, pomicala ih je lijevo-desno preko dviju kutijica kao da traži podzemnu vodu. “Toplo? Ili vruće?” Pogledala je Celiju zamišljeno. “Ne, nećemo čežnju”, vrtjela je glavom, glasa gotovo nečujnog, “... još ne.” Iz zlatne kutijice izvadila je nešto što je Celiji djelovalo kao jarko obojena perlica i dala joj je. “Pojedi ovo.”

Bio je to bombončić umotan u zlatni listić. Celia ga je poslušno progutala. Sluškinja je opet ušla u sobu i donijela Celiji šalicu nečega vrućeg i pladanj s voćem.

Cariye Lala primila je to od nje i rukom dala djevojci znak da se udalji. Odabrala je komad voća, krušku dugačke, uske sorte, a zatim sjela do nje. “A sada, djevojko”, cariye Lala potapšala ju je po ruci. “Nećeš se sada bojati?” Bilo je to napola pitanje, a napola opomena.

“Ne, cariye”, odgovorila je Celia. Ali čak i dok je govorila, srce joj je naglo i bolno skakalo u grudima.

“Ne brini se, ima još vremena.” Cariye Lala pružila je krušku, kao da je nudi Celiji da je pojede. Celia je vrtjela glavom:

od same pomisli na hranu osjećala je mučninu. Ali, onda je vidjela da je starica sama počela jesti krušku.

“A sada gledaj”, reče cariye Lala, čvrsto uhvativši okruglasti kraj kruške jednom rukom. “Vidiš: prvo držiš ovako. Pazi da palac držiš ovdje”, palac joj je počeo izvoditi malene kružne pokrete na zelenoj pjegavoj kori u bazi kruške.

Celijin pogled brzo je letio s kruške na cariye Lalu i natrag. Starica je prinijela voće usnama kao da će zagristi, ali umjesto da otvori usta, vršak njezina jezika počeo je izvoditi malene kružne pokrete po bazi kruške. Topao, bockav osjećaj, počevši od njezinih svježe depiliranih pazuha, polako se širio prema gore preko Celijinih ramena, do vrata i obraza. Jezik cariye Lale, koji je još pravio kružne pokrete, klizio je uz stabljiku kruške prema njezinu vrhu, kratko ga okružio, a onda ponovno skliznuo dolje. Kapljica pljuvačke svjetlucala joj je na gornjoj usni.


--- 555888 ---

Celia je htjela skrenuti pogled, ali nije mogla. Izvan hamama nečija nevidljiva ruka, možda ruka sluškinje, zatvorila je dovod vode u fontane i sad je u sobi zavladala potpuna tišina. Stari, ružičasti jezik cariye Lale marljivo je klizio gore-dolje, gore-dolje... A onda je njezina naborana usna obuhvatila vrh kruške te ju je gurnula duboko u usta.

Glasan smijeh, visok i prodoran, podigao se iz Celijina grla, da bi zamro, mrtvorođen, na njezinim usnama. Istodobno je postala svjesna da joj se nešto čudno zbiva s ostatkom tijela. Obuzeo ju je osjećaj topline, sasvim različit od bockajućeg stida koji ju je bio preplavio tek nekoliko trenutaka prije: osjećaj malaksalosti, topline i fizičke opuštenosti. Uz malen uzdah, ramena su joj se spustila. Njezini prsti, prije stisnuti u šaku, raširili su se. Otkucaji srca usporili su se. Cariye Lala još nije završila s pokazivanjem, ali sada, nekim čudom, Celia je primijetila da se više ne plaši gledanja. Njezino lice, prije razvučeno, apsurdno, u grčevit osmijeh, opustilo se. Obuzeo ju je osjećaj lakoće, gotovo plutanja, dok joj se istodobno činilo kao da je obložena baršunom. Premda to nije znala, opijum koji joj je cariye Lala dala počeo je djelovati. Sada je letjela, lepećući krilima poput ptice u kavezu, negdje gore, blizu probušenog stropa u obliku kupole.

U tom trenutku začulo se lupkanje - zvuk koraka po podnim daskama - u hodniku. “Spremni su za tebe”, cariye Lala smireno je obrisala usne platnom. “Hajde: vrijeme je.”

Celia je ustala ne osjećajući težinu. Sluškinja, koja se ponovno diskretno pojavila, pomogla joj je odjenuti do poda dugu haljinu bez rukava od lagano podstavljene svile. Cariye Lala uzela je kadilo kako bi okupale Celiju dimom, mašući njime među naborima njezine haljine, ispod spavaćice od kambrika, između nogu, iza kose...

Celia je stajala mirno promatrajući ih - činilo joj se kao da vidi samu sebe, te cariye Lalu i djevojčicu - snenom nezainteresiranošću. Zraka kasne sunčeve svjetlosti ušuljala se kroz kupolu na stropu, ukoso probijajući se kroz dim. Svi njezini pokreti postali su spori i uspavani. Eunusi, prije joj je objašnjeno, otpratit će je do sultanovih odaja, ali čak ni od te misli nije joj više moglo lupati srce u grudima, a usta su joj se osušila. Umjesto toga, podignula je ruku kako bi pregledala maleno zlatno prstenje koje joj je stavila cariye Lala. Pomislila je na Paula. Što bi pomislio kad bi je sada vidio? Nasmiješila se svojim prstima, premda se činilo da više nisu njezini. Pomicah su se pred njom poput malenih ružičastobijelih pipaca morske vlasulje.

“Kaduno.” Postupno, Celia je postala svjesna da joj sluškinja pokušava nešto reći. Objema je rukama pružala piće koje je prije bila donijela, a dotad je stajalo netaknuto na pladnju. Ali, Celia nije imala želju ni za hranom ni za pićem.

“Ne.” Vrtjela je glavom. “Da, gospo, da.” Prvi put djevojčica se usudila pogledati Celijino lice. A njezino je,

pak, bilo sićušno i šiljasto, ali oči su joj djelovale divlje i bacale su pogled prema cariye Lali, okrenutoj leđima dok je brižno zaključavala svoje kutijice. Čak i drogirana, Celia je opažala strah na djevojčinu licu; mogla ga je gotovo namirisati na njezinoj koži.

Sluškinja je govorila drhtavim glasom. “Molim vas, kaduno, pijte.” Celia je polagano prinijela šalicu usnama. Tekućina se bila ohladila te ju je lagano

popila u tri gutljaja. Piće je, primijetila je, imalo neobično gorak okus, baš poput zlatnog bombončića cariye Lale.

U pratnji cariye Lale i djevojčice, Celia je izišla iz hamama i prešla preko sultanijina


--- 555999 ---

dvorišta. Na kapiji je oklijevala, a onda, prvi put otkako je došla u palaču, zakoračila je preko praga Kuće užitka. Slabašan, lažan osjećaj slobode prošao joj je niz kralježnicu.

Ali, nije bila slobodna. Hasan-aga, glavni crni eunuh (čija je sudbina, premda on to još nije znao, bila gotovo jednako blizu kao i Celijina) i četvorica njegovih eunuha čekali su na ulazu kako bi je otpratili do sultanovih odaja.

Eunusi: Celija se od pogleda na njih stresla pomalo s gnušanjem. Čak i nakon nekoliko mjeseci u haremu još se nije bila priviknula na ta amfibijska stvorenja s mlohavim trbusima i jezovitim, visokim glasovima. Sjeća se kako je jednog vidjela sa svojim ocem na Trgu svetoga Marka u Veneciji. Eunuh je bio član izaslanstva Velikog Turčina. Bio je bijelac, premda je nosio kićenu odjeću svojih novih zemljaka i na jedan je dan postao, u tom gradu čuda, čudo koje je konkuriralo ciganskim opsjenarima i čerkeskim hrvačima, pa čak i čudesnoj govorećoj slici Madone smještenoj iznad ulaza u crkvu svetog Bernarda, što su bile najnovije i najpopularnije atrakcije tog ljeta u Serenissimi.

Tada je još bila djevojčica, dovoljno malena da je otac podigne na ramena. “Gledaj, castrato, uškopljenik”, rekao joj je, premda je tada imala tek maglovitu predodžbu što to znači. Sjećala se grubo svilenkaste očeve brade dok ga je držala rukama oko vrata i svojega prvog fasciniranog pogleda na to čudnovato, bezdlako stvorenje, mekoga, ženskastog lica koje je blago žmirkalo pod naborima turbana.

No, u eunusima koji su čuvali Kuću užitka nije bilo ničega blagoga. Od početka su Celiji djelovali poput bića iz nekoga drugog svijeta, sa svojim teškim tjelesima i zakrvavljenim očima, kože toliko crne kao da je iz njih isisana sva svjetlost: bića koja se, napola viđena, na bešumnim stopalima kreću nejasno osvijetljenim hodnicima koji okružuju ženske odaje, gotovo ništa više stvarnih i nimalo manje strašnih od ifrita za koje stare crne sluškinje govore da noću vrebaju iz sjena palače.

Annetta, naravno, koja je na nekoliko tjedana na početku njihova boravka u palači bila poslana da radi u eunuškim odajama, rugala se Celijinoj plašljivosti.

“Muškarci bez coglionesa!” rekla bi, stavivši ozlojeđeno ruku na bok. “A kakva su im tek imena? Hijacint, Kadifa, Ružin Pupoljak i što sve ne. Fuj! Zašto da ih se bojimo?”

No, čak se i ona bojala Hasan-age. “Izgleda kao medvjed dok pleše, kakvog sam jedanput vidjela u Ragusi”, sjetila se

Celia da joj je šapnula kad su ga prvi put ugledale. “A tek obrazi! K’o dva velika pudinga. Hej, čak je i moja stara časna majka u samostanu imala više dlaka na bradi od njega. A tek one sitne crvene oči. Santa Madonna, baš su za njega! Ružan je k’o lopov.”

Ali, kad ju je ošinuo pogledom koji bi bio dovoljan da od njega bilo koja druga djevojka padne u nesvijest, ona je umuknula i brzo spustila pogled.

No, Celia se više nije bojala. Hasan-aga pogledao ju je bez riječi, okrenuo se na peti te pošao ispred nje, pokazujući put niz mračni hodnik.

Već je bila večer i svaki od četvorice eunuha u njegovoj pratnji u ruci je nosio zapaljenu baklju. Celia je gledala kako glavni crni eunuh nestaje, njegova visoka bijela službena kapa sada je bila tek sablasna silueta što plovi ispred nje u tamu. Za tako krupnog čovjeka, pomislila je, bio je neobično okretan.

Zajedno s još četvoricom mlađih eunuha i ona je počela hodati hodnikom. Sada više nije osjećala noge. Umjesto toga, činilo joj se kao da klizi, gotovo lebdi, kako njezine zlatne


--- 666000 ---

papuče jedva dodiruju pod. Ugodna klonulost ispunila joj je tijelo. Celia se uhvatila rukom za vrat, osjetivši teške bisere na grlu i nasmiješila se. Bilo je toliko tiho da je mogla čuti šum svoje haljine koja se vuče za njom, mekano struganje svile po kamenu. Sve je suviše nalikovalo na san - i uistinu nije bilo razloga za strah.

Lik Hasan-age zamutio se, a onda se naglo ponovno vratio u fokus. Jedan od eunuha ispružio je ruku kako bi je umirio, ali ona je s gađenjem ustuknula. Ispred nje se pružao hodnik, bez kraja. Neobične sjene, narančaste, crne i bezoblične, dizale su se uz kamene zidove. To je njezina svadbena noć, zar ne? Vode li je Paulu? Pomislivši na njega, Celia je osjetila kako joj srce skače u prsima. Ali vjeđe su joj bile kao od olova.

“Drži je! Djevojka jedva stoji.” Dvije ruke, svaka s jedne strane, uhvatile su je za podlaktice, no ovaj se put nije opirala. Sljedeće čega je bila svjesna bio je ulazak u golemu, nadsvođenu prazninu sultanove

spavaonice. Nije se sjećala kako je tamo dospjela, ostalo je tek maglovito sjećanje na Hasan-agu, na nabore njegova debelog vrata sjajne od znoja, koji ju je položio na sredinu golemog divana u jednom kutu sobe s draguljima ukrašenim baldahinom na četiri stupa, smotana poput pozlaćenih karamel-prutića. Paul? Ali ne, sada se sjetila, ne ide Paulu. Umjesto toga, gledala je u nadsvođeni prostor veličine bazilike.

“Što si joj učinila?” Celia se nikad nije priviknula na zvuk Hasan-agina glasa, visokog i piskutavog. U

sultanovim odajama bilo je općenito zabranjeno govoriti, i eto ti velikog Hasan-age, šapuće poput dječarca. Sada nije zvučao poput gospodara Kuće užitka.

Cariye Lala, s druge strane, zvučala je uobičajeno. “Ništa nisam napravila!” Njezini prsti, tako sigurni i okretni u sultanijinu hamamu,

šeprtljali su oko gumba na Celijinoj haljini. “Sigurno je nekako uzela više opijuma; netko joj je dao dvostruku dozu...”

“Tko?” Opet će Hasan-aga. “A tko drugi”, prosiktala je. “Tko bi drugi to mogao biti?” Celijina glava padala joj je na prsa. Odnekud iz blizine dopiralo je tiho, bolno stenjanje.

Pokušala je pogledati oko sebe, ali sada je kolutala očima i san ju je vukao dolje - dolje, dolje, dolje - u bezdan. Ruke, više njih, svlačile su je. Nije se bunila. Tijelo joj je bilo mlohavo i slabo poput dojenčetova. Svukli su joj haljinu, ali ostavili su joj bijelu spavaćicu koja je još stidljivo prekrivala ramena i grudi. Stenjanje je bilo sve bliže.

“Dajte, pomognite joj!” Ponovno onaj čudnovat, piskutav glas, dopirao je odnekud blizu. Celia je bila svjesna

više ruku, ovaj put majušnih, kako lepršaju oko nje, podupirući je svilenim jastucima i pokrivačima, ututkavajući ih oko nje, sve do struka. Lice male sluškinje, sjajno i natečeno od suza, pojavilo se pokraj nje na nekoliko trenutaka i zatim nestalo. Djevojčin obraz, a i Hasan-agin, gotovo su je doticali. Od djevojčice je, Celia je sada primijetila, dolazilo stenjanje: neartikulirani životinjski zvuk prestravljenosti.

Celia je ponovno utonula u tamu. Bila je doma, u Engleskoj. Kraj prozora je sjedila njezina majka. Šivala je u svojoj

crvenoj haljini. Leđima je bila okrenuta Celiji, pa joj nije mogla vidjeti lice, tek kosu, smeđu i sjajnu poput vidrina krzna, skupljenu na zatiljku u zlatnoj mrežici. Kasno popodnevno


--- 666111 ---

sunce odbijalo se od mrežastih prozorskih okna. Celia je pokušala dozvati je, pokušala je potrčati, ali nije uspjela. Nikakav glas nije izustila; a noge joj se nisu htjele pomaknuti, kao da su bile ukopane u živi pijesak.

KAD SE PROB UD ILA, ležala je ispružena potrbuške na divanu. Tiho pljuskanje dopiralo je od udaljenijeg zida sobe gdje je u niši stajala fontana, ali osim toga, u sobi se nije ništa čulo. Među jastucima koji su je okruživali bila je tigrova koža čije su žutosmeđe pruge svjetlucale pod svjetlom svijeće. Ispružila je ruku da dodirne krzno, i dok je to činila, spazila je maleni pokret: porub muške haljine.

Nekoliko trenutaka Celia je ležala mirno, sklopljenih očiju. Premda su joj usta bila suha, a na jeziku je osjećala neobičan, gorak okus, topla i snena klonulost paralizirala joj je udove. Oprezno je otvorila jedno oko. Porub haljine bio je na istome mjestu, ali iz njega nisu virile noge. Mora da joj je stajao okrenut leđima. Haljina se ponovno pomaknula i Celia je začula slabašan zveket porculana, kao da je odložen fildžan ili tanjurić, a zatim blagi kašalj. Oči su joj se ponovno pospano zaklopile. Tijelo joj je nježno lebdjelo na vrhu svilenih pokrivača kao da je u toplome moru.

“Napokon si budna, spavalice?” Uz napor, Celia je opet doplivala na površinu. Nekako je uspjela kleknuti na divan: ruke

su joj bile prekrižene preko grudi, a glava tako nisko pognuta da nije mogla vidjeti muškarca koji joj je prilazio.

“Ne boj se”, sada je stajao pred njom. “Ajša, zar ne?” Celia je pomislila na Annettu; sjetila se kako su se držale skupa, sve do potonuća broda.

Preživjele smo to, Annetta joj je rekla, preživjet ćemo i ovo. “Ne, Veličanstvo...” uz napor, Celia je motala jezikom. “Kaja.” Rekla je promuklo. “Dakle, Kaja.” Sada je sjedio pokraj nje. Rukom joj je povukao tanku spavaćicu s jednog ramena.

Vidjela mu je ruku: koža je bila svijetla, pomalo pjegava, nokti ispolirani tako da sjaje poput mjeseca. Na palcu je nosio prsten od rezbarenog žada. Je li očekivao da ga pogleda? Nije znala, i kao da to nije bilo ni važno. Milovao joj je rame, i dok je to radio haljina mu se razmaknula te je vidjela da je i on ispod gol i da joj je sada toliko blizu da ga je mogla namirisati. Krupan čovjek. Slatkast, mošusni miris dopirao je iz nabora njegove haljine, ali pomiješan s njime bio je još jedan, nepogrešiv miris: snažan muški vonj znoja i kože, pazuha i prepona.

“Kako si svijetla...” nježno joj je prešao prstima niz vrat i niz leđa, od čega su je prošli trnci. “Mogu li te pogledati?”

Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je Celia shvatila da se njoj obraća. A onda, još klečeći, podignula je ruke da svuče spavačicu. Premda je noć bila topla, zrak u sobi bio je prohladan. Malo je zadrhtala, ali bila je dosta smirena. Pokorna. Hoće li boljeti, pitala se? Gledaj: ne bojim se, rekla je Annetti u svojim mislima, nimalo se ne bojim.

“Legni za mene.” Njegov glas, dok joj je govorio, bio je nježan. S malim uzdahom Celia je legla među

jastuke obojene poput paunova perja. Udovi su joj bili savitljivi, topli i kao bez kostiju. Kad je razdvojila noge, okrenula je glavu na jednu stranu da skrene pogled. Ali, ležati ondje bilo


--- 666222 ---

je ipak tako ugodno, a njegov dodir na njezinoj koži bio je tako mekan da nije pokušavala izmaknuti se, čak ni kad joj je prstima zašao među noge, gladeći nježno mliječnu kožu njezinih bedara. Svi su osjeti bili pojačani: dlake tigrova žutosmeđeg krzna na njezinu obrazu, težina dragulja na njezinu vratu i na ušnim resama. Budući da je na sebi imala samo dragulje, osjećala se dvostruko gola, a ipak, nije osjećala stid. Osjetila je kako joj rukom obuhvaća jednu dojku, kako štipa i siše bradavicu dok nije otvrdnula. Izvila je leđa, uvijajući se još više u krevet.

Koliko je dugo tako ležala, Celia nije znala. U dugačkim trenucima nalik na trans gotovo je zaboravljala da je on uopće tu. Činilo se da je ne želi ljubiti, pa je ostavila glavu okrenutu na jednu stranu, razgledavajući po sobi. Na sklopivom stolu na sredini sobe bio je pladanj s voćem i cvijeće te boca nekoga hladnog pića, vode ili šerbeta.

Blizu njih jedan neobičan predmet privukao joj je pozornost. Bio je to brod. Minijaturna figurica broda. I to ne bilo kojeg broda: plovilo je bilo prepoznatljive veličine i oblika trgovačkog broda. Celia je trepnula. Gledala je u točnu kopiju broda svojega oca. Izgledao je kao da je napravljen od nečega osjetljivog i krhkog; nečega u obliku karamela. To je slastica, šećerna slastica! Jedan poput onih koje je John Carew znao praviti! Ali ne može biti, mislila je, što bi takvo što radilo ovdje?

Bio je to san, naravno. Ali maleni brodić djelovao je tako stvarno da se na trenutak činilo kao da mu se jedra nadimaju i zastavice vijore na povjetarcu, a mornari, sićušni ljudi ne veći od njezina malog prsta rade na palubama. Osjetila je strašnu bol od koje je gotovo glasno kriknula.

A onda, iznenada, vani se začulo nekakvo komešanje: glasno lupanje po vratima, ženska stopala u papučama trče preko sobe prema njima... Eunusi, ona četvorica koji su te večeri dopratili Celiju do sultanove odaje, utrčali su za njom.

“Gulajo!” Sjeo je. “Što je ovo?” “Gospodaru ... lave moj...” Mlada žena koju je Celia prepoznala kao haseki, sultanovu

miljenicu, plakala je, šćućurena pokraj njegovih stopala. “Kakve su to gluposti, Gulajo?” Nije odgovorila, samo je nesuvislo vrtjela glavom. “Odvedite djevojku”, otresito je dao znak eunusima. “Nosite sve to i izlazite.” I tako, duboko se poklonivši, podignuli su Celiu i hitro je izveli iz sobe.


--- 666333 ---

D E S E T O P O G L A V L J E


AKO B I SE ODOBR ILA ELIZABETHINA MOLB A za propusnicu za sveučilište trebalo je nekoliko dana. Dok je čekala, provodila je dane pokušavajući, naizmjence, spavati i

ne razmišljati o Mariusu. Ni u jednom nije uspjela. Noći su joj bile isprekidane. Katkad bi sanjala da je opet pronašla Mariusa, drugi put da

ga je izgubila i svako se jutro budila s osjećajem takvog očaja u srcu da se pitala koliko će to još moći izdržati.

Bilo je hladno i nije joj se izlazilo. Kao da joj je tuga isisala svu energiju, čak i za najjednostavnije razgledavanje znamenitosti. Umjesto toga, odlučila je sjediti s Haddbom u predvorju. Godilo joj je njezino društvo. Naime, prihvatila je Elizabethinu potrebu da samo mirno sjedi, pa nije postavljala pitanja.

Nisu mnogo razgovarale. Umjesto toga bi im dječak Rašid donio čaj. Donio bi ga na poslužavniku u dvjema majušnim čašicama nalik na bočice parfema. Tekućina je imala vrlo sladak okus, više poput šećera nego jabuka.

“Ako išta trebaš - novine, cigarete, bilo što - jednostavno pošalji Rašida”, rekla je Haddba.

Ali do sutra ću otići, mislila bi Elizabeth, ali nikako da ode.

Najdraža Eve! Čudno mi je što ti pišem pismo, ali nesumnjivo je u skladu s duhom ovog mjesta koje kao da se u proteklih pedeset godina nije nimalo promijenilo, i još nema nikakvu kompjutorsku vezu. (Čini mi se da i ovaj papir stoji u istoj ladici barem toliko. Vidiš li staru telegrafsku adresu na dnu stranice? Pitam se, kad je netko posljednji put poslao nešto takvo?)

Elizabeth je izula cipele i podvila stopala pod sebe na sofi kako bi se utoplila. Sisala je vršak olovke. “Vrijeme je hladno i tmurno...” napisala je nakon nekog vremena, ali glas u njezinoj glavi i dalje joj je govorio: i ja sam hladna i tmurna i htjela bih se vratiti kući, no samo zbog

K


--- 666444 ---

ponosa i dalje ostajem ovdje. Elizabeth je bacila pogled na mobitel kako bi provjerila ima li poruka. Marius mi nije poslao poruku, nijednu, otkako sam ovdje... Ne. Ne. Ne! Izbrisala je riječi o vremenu, a onda pogledom potražila po sobi nešto drugo o čemu bi mogla pisati.

E, da, jesam li ti rekla? [pisala je s radošću koju nije osjećala] Ispostavilo se da ovo uopće nije hotel, nego neka vrsta pansiona. Tu je jedan filmski redatelj unajmio sobu na tri mjeseca, pa jedan dvojnik profesora francuskog i neka Ruskinja opakog izgleda koja ni s kim ne razgovara i mora da je povezana s trgovinom bijelim robljem. Uh, i tajanstvena stara Amerikanka koja nosi jantarnu ogrlicu i turban te izgleda kao da je pročitala previše romana Agathe Christie...

Na drugoj strani predvorja začuo se slabašan zvuk. Elizabeth je podignula pogled i opazila da više nije sama. Pridružio joj se neki muškarac. Sjedio je iza novina koje mu je Rašid donio.

Ostali gosti uglavnom su Turci, ako ih se može zvati gostima. Čini se da nisu ovdje odsjeli, nego dolaze popiti čaj s vlasnicom Haddbom, ako je tu, ili samo sjede i rješavaju križaljke ili igraju dame.

Ponovno je podignula pogled. Turčin je još bio tu i čitao svoje novine. Šuškanje njegovih novina stvaralo je smirujući zvuk u inače tihoj sobi.

Ostale stanare srećem svako jutro za doručkom i katkad u salonu, najčudesnijem mjestu prepunom palmi u brončanim loncima i edvardovskog pokućstva, a tu je i stari gramofon, poput onoga koji su moji roditelji nekoć imali (čudno je pomisliti da je on danas više-manje muzejski primjerak). Možeš staviti sve one stare LP-ploče, jednu na drugu, pa satima pucketavo sviraju kreštavu glazbu. Povremeno neka od ploča zapne i onda svi igramo neku vrstu igre - čekamo da vidimo tko će prvi puknuti i ustati da je skine... Čim stignem, potražit ću još nešto...

Poslije, izmamljena blijedim sunčevim svjetlom, Elizabeth je otišla u šetnju. U ruci, u džepu kaputa, osjećala je glatkoću svojeg mobitela poput talismana. Još nijedna poruka. Hodala je uskim uličicama i njihovim bezbrojnim prolazima gdje su muškarci intelektualnog izgleda s fedora šeširima sjedili i igrali domino ili čitali novine; pa pokraj utvara starih veleposlanstava u glavnoj ulici Istiklal Caddesi, pokraj trgovina slasticama i dućančića.

Inače bi uživala u običnosti takvih prizora. Ali, sve što je sada Elizabeth mogla učiniti bilo je da sagne glavu štiteći se od hladnoće i nastavi hodati. Iako je bio tek studeni, mogla je namirisati snijeg; zrak ju je štipkao za lice.

Sve je tmurno, ja sam tmurna, ponovno je pomislila, tromo se vukući preko mosta Galate. Muškarci s ribarskim štapovima stajali su poredani uz balustradu. Iza njih, na drugoj


--- 666555 ---

strani, minareti i njihove neobične zdepaste kupole djelovali su zlokobno, izdižući se iznad horizonta poput fantastičnih kukaca.

Na dokovima četvrti Karaköya, na drugoj strani mosta, Elizabeth je zastala. Nakratko je oklijevala na stubama Yeni Camii, “nove.” džamije koju je u šesnaestom stoljeću sagradila sultanija, ali nije imala dovoljno energije da uđe. Umjesto toga, prošetala se do mjesta gdje su usidreni trajekti.

Dakle, to je Konstantinopol, mislila je u sebi. A ovo, uvala koja ga razdvaja od Galate, to je Zlatni rog. Elizabeth je zadrhtala. Teško da je zlatan, pomislila je, zureći zlovoljno u vodu. Voda je bila tamna, gotovo crna i zamućena jedva vidljivim uljevitim prelijevanjem duginih boja. Na obali su kestenjari na pećima na ugljen pekli kestenje, drugi su nosili poslužavnike sa zakuskom: prstenasta peciva posipana sezamovim sjemenkama, pistacije, gumenaste gomolje neobična izgleda za koje se ispostavilo da su pržene dagnje.

Elizabeth je kupila vrećicu pistacija za Rašida i riblji sendvič za sebe. Stajala je i jela, gledajući preko vode mjesto odakle je upravo došla i pokušavajući pronaći ulicu u kojoj je Haddbin pansion, ali na toj udaljenosti jedino je mogla razaznati kulu Galatu i ispod nje splet telegrafskih žica, oglasnih ploča i zgrada koje svjetlucaju žutom i ružičastom bojom, pružajući se do obale.

Dim pečenog kestenja vijugao je. Elizabeth je gledala preko vode. Nekoć je tamo bila palača poznata kao Perine vitice, gdje je živio Paul Pindar. Pokušala je zamisliti kako je tada izgledala četvrt s druge strane Zlatnog roga gdje su nekoć stajale kuće stranih trgovaca, s pristaništima krcatima balama platna s posebnim imenima: kambrik i kalamank, damast i gajtan, svileni flor, taft i batist.

Đenovljani su prvi počeli trgovati s Osmanlijama u Konstantinopolu, a zatim Venecijanci, te Francuzi. Engleski trgovci bili su relativno novi i probijali su se svom energijom i drzovitošću mladosti, kao bi se izborili za svoje mjesto među potvrđenim trgovačkim silama. Vjerojatno su im pomrsili račune, Elizabeth se nasmijala u sebi. Jesu li to za njih mislili? Skorojevići, nouveaux. Zamislila ih je: gradski tezgari, odjeveni u čudne prsluke i duge čarape.

Elizabeth je u džepu osjetila vibriranje mobitela. Zgrabila ga je, hladnim ga prstima gotovo ispustivši na pločnik od nestrpljenja da odgovori.

Oh, Mariuse, Mariuse moj ... ali nije bio Marius. "Halo, Elizabeth”, ženski glas. “Ovdje Berin.” “Berin!” Elizabeth je nastojala zvučati oduševljeno. “Imam dobre vijesti. Barem se nadam da ćeš biti zadovoljna.” “Dobila si moju propusnicu?” “Pa, ne još, ali ne brini se, nećeš još dugo čekati. Ne, nešto drugo... Sjećaš se da sam ti

pripovijedala kako prevodim za onu englesku producentsku kuću koja ovdje snima film?” “Da, sjećam se.” “E pa, razgovarala sam s pomoćnicom redatelja. Rekla sam joj za tvoj projekt i ona se

zainteresirala. Kaže da ako želiš, možeš ući s nama u palaču kad u ponedjeljak tamo budu snimali. To je mjesto tog dana obično zatvoreno za posjetitelje, ali dobili su specijalno dopuštenje za snimanje u starom haremu. Jednostavno će te staviti na popis kao jednog od svojih istraživača, a onda doista možeš dobro razgledati.”


--- 666666 ---

“Pa to je sjajno, Berin.” “Obično se može ući samo uz ulaznicu s ograničenim vremenom razgledavanja, a čak i

tada ti dopuštaju da ostaneš samo petnaestak minuta, s čuvarom koji ti dašće za vratom. Netko gore...”

Berin je još govorila kad se jedan trajekt oglasio sirenom. “Što kažeš?” “Kažem da te netko gore sigurno voli.” “Hvala ti, Berin”, Elizabeth se od hladnoće jedva uspjela nasmijati. “Drago mi je da me

barem netko voli.”


--- 666777 ---

J E D A N A E S T O P O G L A V L J E


UĆA ASTR ONOM A DŽEM ALA AL-ANDALUZA nalazila se na vrhu uske ulice u mreži strmih, vijugavih prolaza koji su se spuštali od kule Galate do trgovačkih pristaništa na

obali. Paula i Carewa pratila su dvojica janjičara iz veleposlanstva. Još je bilo rano, pa nije bilo mnogo ljudi. Kuće su se naslanjale jedna na drugu, a njihovi drveni zidovi bili su ulašteni do bogate smeđe patine. Na rešetkama između njih rasle su penjačice, bacajući šareni hlad na tlo.

“Dakle, tko je taj momak, taj astronom?” Carew ga je pitao dok su hodah. “Džemal? Poznajem ga otkako sam došao u Konstantinopol. I sam znaš koliko sam već

dugo ovdje čekajući dok je Časna kompanija mudrovala koje će darove poslati novom sultanu. Prilično sam rano čuo za Džemala al-Andaluza, svojedobnog štićenika astronoma Takiuddina. Potražio sam ga i zamolio ga da me pouči astronomiji.”

“Takiuddin?” “Učitelj nije više živ, ali u svoje je doba bio velik čovjek. Sagradio je slavni

opservatorij ovdje u Konstantinopolu, za vladavine velikog sultana Murata III. Džemal je bio jedan od njegovih učenika, kako kažu, najdarovitiji.”

“Jel’ tamo idemo, u opservatorij?” “Ne baš. To jest neka vrsta opservatorija, ali ne onaj Takiuddinov. On je davno

uništen.” “Što se dogodilo?” “Sultana su vjerski vođe uvjerili da je istraživanje tajni prirode protivno Božjoj volji.

Poslali su vod vojnika koji je uništio cijeli opservatorij. Knjige, instrumente, baš sve”, Paul je vrtio glavom. “Kažu da je Takiuddin ovdje bio izgradio najbolje instrumente na svijetu - preciznije čak i od onih Tycha Brahea u Uraniborgu.”

Sada su stigli pred kuću koja je nalikovala na malenu kulu. Jedan od janjičara palicom je pokucao na vrata.

“Sve to štima”, reče Carew gledajući oko sebe, “ali što on ima raditi u palači? A zbog toga smo došli, zar ne, vidjeti može li nam pomoći?”

K


--- 666888 ---

“Džemal odlazi u dvorsku školu gdje prinčeve uči računanju.” “Znaš li koliko često ide tamo?” “Nisam siguran. Dosta često. Ljudi govore - morao bi nešto načuti kad bi znao što treba

slušati.” “I ti zbilja misliš da će ti to učiniti?” Carew je bio skeptičan. “Zašto bi? Ne bi li bilo

opasno špijunirati za stranca, štoviše, kršćanina?” “Neću od njega tražiti da špijunira, samo neka nam pomogne da nešto doznamo.” “Tupku se to ne bi svidjelo.” “Tupko to nikad neće doznati.”

DŽEM ALOV SLUGA, DJEČAK OD DVANAESTAK GODINA, otvorio je vrata i pustio ih unutra. Carew je čekao s janjičarima dok je Paul, kako dolikuje njegovu višem položaju, uveden u predsoblje. Nakon nekoliko minuta, niži muškarac srednjih godina, u dugačkoj tunici od snježnobijelog pamučnog platna, ušao je sobu.

“Paule, prijatelju!” “Džemale!” Zagrlili su se. “Rano smo te posjetili. Nismo te valjda probudili?” “Nipošto, nipošto. Znaš mene, nikad ne spavam. Glavno je da si sada tu. Prošli su čitavi

tjedni - već sam pomislio da si me zaboravio.” “Tebe da zaboravim, Džemale? Znaš da to nikad ne bih.” “Bio si zauzet, naravno, poslovima u veleposlanstvu.” “Upravo tako. Brod naše kompanije, Hector, napokon je stigao prije dva tjedna.” “Doista, prijatelju moj, teško ga je ne primijetiti.” Astronomove oči su zasvijetlile.

“Hector je glavna vijest u gradu. I govori se da je donio našem sultanu i našoj sultaniji - blagoslov neka je na njih - najčudesnije darove. Englesku kočiju s konjskom zapregom za majku našeg sultana, a za Njegovo Veličanstvo mehanički sat koji svira - može li to biti istina?”

“Kompanija daruje sultanu orgulje. Ali, mislim da one također imaju sat, anđele koji sviraju trube, grm prepun ptica pjevica koje pjevaju i ne znam što sve još ne. Onoliko čudnovatih naprava koliko ih je naš briljantni izrađivač orgulja uspio osmisliti. Taj bi uređaj trebao biti čudesniji od bilo čega što je sultan dosad vidio, odnosno bit će čim ga popravi naš izrađivač orgulja. Šest mjeseci u utrobi Hectora uzelo je, nažalost, svoj danak, ali slušaj što ću ti reći, čekanje će se isplatiti. Vidiš”, Paul se smješkao, “ovaj su put glasine istinite.”

“Glasina i istina? Dobro bih pripazio prije nego što bih to dvoje stavio zajedno. No, kako god, moje čestitke.” Astronom se lagano naklonio. “Tako sada tvoj veleposlanik, cijenjeni sir Henry, napokon može predati vjerodajnicu”, rekao je. “Znaš, ja špijuniram za palaču! Sve znam.” Iznenada je opazio Carewa koji je još stajao izvan predsoblja. “Ali tko ti je prijatelj? Vidim, doveo si nekoga da me upozna. Svakako ga uvedi.”

“Doveo sam Johna Carewa.” “Slavnog Carewa? Onoga koji uvijek upada u nevolje - koga je sada opekao?” “Kuhara mojeg cijenjenog veleposlanika, bojim se, ali to je duga priča. Ne obaziri se na

njega, Džemale. Manire su mu katkad - kako da se izrazim? - malo grube. Godinama je bio


--- 666999 ---

u službi mojega oca, a sada sam ga ja primio u svoju, ali ako ćemo pravo, on mi je više poput brata nego poput sluge.”

“Onda će i meni biti poput brata.” Paul je dao znak Carewu da priđe. “Džemal pita jesi li ti onaj što uvijek upada u

nevolje? Što da mu odgovorim, Johne?” “Kaži mu da sam ja onaj tko je na zapovijed svojega gospodara prešao pola svijeta s

barkom što pušta vodu”, Carew je pogledao astronoma. “Reci mu kako sam ti pomogao da se izvučeš iz nevolje onoliko puta koliko sam upao u nevolju. Reci mu da gleda svoja...”

“Pozdrav, Johne Carew. Es-selamu alejkum.” Astronom se naklonio, stavivši desnu ruku na srce.

“Pozdrav, Džemale al-Andaluzu, ve alejkum selam.” Carew je uzvratio uobičajenim pozdravom. Okrenuo se Paulu. “Iz onoga što si mi govorio, mislio sam da će biti stariji.”

“Žao mi je što sam vas razočarao”, Džemal se nasmijao sporo ali blistavo. “A vi ste, s druge strane, Johne Carew”, rekao je uglađeno, “baš onakvi kakvim vas je vaš gospodar opisao.”

“Ispričavam se, Džemale, zbog ponašanja svojeg sluge”, reče Paul, “Džemal al-Andaluz slavan je učenjak i vrlo mudar čovjek; istina, mudrost mu nadilazi godine. Srećom, dovoljno je mudar da ne obraća pozornost na takvog tikvana kao što si ti.”

“Znate li”, Carew je uputio astronomu kratak osmijeh, “da moj gospodar ponekad zvuči baš kao njegov otac.” Džemal al-Andaluz naizmjence ih je promatrao. Njegove oči, nevjerojatno crne i blistave, sjajile su.

“Dođite, gospodo! Molim vas, dođite, dopustite mi da vas ponudim pićem.” Džemal ih je poveo uz stube na prvi kat, u drugo maleno predsoblje. Jastuci su bili

poslagani na povišenom mjestu, a prozor s rešetkastim kapkom gledao je na ulicu. Iznad krovova u daljini se jedva naziralo sivkasto ljeskanje Bospora. Isti dječak koji im je bio otvorio vrata donio je na poslužavniku džezvu i fildžane.

“Ovo je kahveh, arapsko piće iz Jemena. Hoćete li ga kušati, Johne Carew? Paulu se već svidjelo.”

Carew je gucnuo aromatični napitak koji mu je na jeziku ostavljao težak i gorak okus. “Ima mnogobrojna zanimljiva svojstva”, rekao je Džemal ispijajući svoj fildžan. “Jedno

od njih jest da mi pomaže cijelu noć ostati budnim, tako da mogu dulje raditi”, okrenuo se Paulu, “ali malo si uranio za gledanje zvijezda, prijatelju.”

“Nisam zbog toga došao. Došao sam ti dati dar, maleni znak poštovanja. Carewu sam naložio da ga donese na Hectoru.” Paul je izvadio knjižicu s kožnim uvezom i pružio je astronomu. “De revolutionibus orbium coelestium libri sex - Šest knjiga o kretanju nebeskih sfera.”

“Ah, tvoj Nikola Kopernik”, nasmiješio se astronom. “Moj učitelj, Takiuddin - milost neka je na nj - često mi je govorio o njemu. Kako da ti zahvalim? Znaš, uništili su mi sve knjige. Većinu njih, ako ništa drugo.”

“Nakon svega čemu si me naučio, molim te, ne zahvaljuj”, reče Paul. “Skupe stvarčice, knjige...” reče Carew bez zlobe. “Ali tajnik Pindar je bogat; kažu da

su ga godine u Veneciji učinile bogatijim čak i od našeg veleposlanika.” Bacio je pogled na Paula, odjedanput opet veseo. “On si to može priuštiti.”


--- 777000 ---

“Prelijepa je”, Džemal je pregledavao knjigu, gladeći prstima kožni uvez. Otvorio ju je pažljivo i pogledao. “Na latinskom je, dakako.”

“Naložio sam da se kupi za tebe u Londonu, znao sam da bi želio original”, rekao je Paul. “Veleposlanstvo ovdje ima pisara, španjolskog Židova”, dodao je. “Dogovorio sam da je prevede za tebe.”

“Mendoza? Da, poznajem ga”, Džemal je kimao. “On će dobro obaviti posao. Ovaj Kopernik, njegove su ideje još vrlo kontroverzne u tvojoj zemlji, zar ne?

“Naši ga crkvenjaci ne vole, to je sigurno. Pokojni je, naravno, već godinama, ali tek sada njegove ideje počinju dobivati potporu. Heliocentrično shvaćanje nebesa, kako ga neki zovu”, reče Paul. “A drugi ga nazivaju čistom herezom.”

“Vi ste Europljani”, smiješio se Džemal, “tako uporni da radite po svojem.” “Kad sam bio mali, govorili su mi da je mjesec napravljen od plavog sira”, dodao je

Carew veselo, “ali ne bih za to stavio ruku u vatru.” “U našoj tradiciji nema takvog sukoba”, Džemal je zamišljeno listao stranice knjige.

“Kuran jednostavno kaže: ‘On je Onaj koji je stvorio Sunce da bliješti, a Mjesec da svijetli i odredio mu mijene da biste znali broj godina i računanje; On objašnjava znakove ljudima koji znaju.’” Zatvorenih očiju, ponavljao je sure. “’Zaista u izmjeni noći i dana i u onome što je Bog stvorio na nebesima i na zemlji nalaze se znakovi za bogobojazne ljude.’” Džemal je odložio knjigu. “Hoće reći, kretanje zvijezda i planeta mora se ozbiljno proučavati, ne bi li se otkrila istinska priroda univerzuma.”

“To nije ono što je ulema govorila kad su ti uništili opservatorij.” “Ah, to, da. Ali, to je bilo davno”, uzdahnuo je astronom. “Uvjeren sam da činimo

Božje djelo.” Ustao je, kao da je nestrpljiv da privede razgovor kraju. “Biste li željeli pogledati moj

opservatorij? Nije nešto, ali imam jedan novi instrument, Paule, za koji znam da će te zanimati.”

Astronom ih je proveo kroz zastor desno od mjesta gdje su sjedili, pa gore po spiralnim stubama. Na vrhu su se našli u malenoj oktogonalnoj sobi. Prozori, prekriveni žaluzinama, otvarali su se na svih osam strana, s tim da se svaki mogao posebno otvarati i zatvarati po želji.

“Vidiš, gdje god se mjesec pojavi, ja ga mogu naći”, objasnio je Džemal. “Kula nije jako visoka, ali je nevjerojatno koliko čist pogled dobiješ odavde i to ne samo na nebo.” Nagnuvši se kroz prozor, Paul je vidio kako se ispred njega prostiru krovovi kuća Galate: šindra na krovovima, sa svijetlosivom patinom, sjajila se na suncu. Iz daljine je dopirala jedva čujna vika nosača vode, a u blatnjavoj uličici dolje promatrao je kako prolaze dvije svečano odjevene žene, s licima prekrivenima velom, tako da su im se kroz prorez u tkanini vidjele samo oči.

Vratio se u sobu, diveći se, kao svaki put kad bi došao, njezinoj jednostavnoj ljepoti. Ispod svakog prozora nalazila se po jedna oličena niša u kojoj je Džemal držao posložene svoje instrumente. Paul im je prišao, uzimajući jednoga za drugim.

“Ovo je astrolab.” Pokazao je Carewu mjedeni disk prekriven složenom mrežom linija preko kojih je bilo nekoliko pomičnih diskova, a u svakom detaljno ugravirani arapski brojevi.


--- 777111 ---

Džemal mu ga je uzeo. “Astronomima služi u različite svrhe”, objasnio je, “ali ponajprije kao instrument za dobivanje i tumačenje podataka na osnovi zvijezda.” Držeći disk između dva prsta, približio ga je jednom oku. “Možete odrediti vrijeme s pomoću položaja zvijezda; kao i položaj zvijezda s pomoću vremena.”

Džemal je uzeo drugi instrument, manju mjedenu pločicu s ugraviranom sličnom mrežom linija i natpisa. “Ovo zovemo kvadrant. Sličan je astrolabu, samo što je presavijen na četvrtine. Služi nam za određivanje vremena za naše svakodnevne molitve. Pogledaj ovo”, pokazao je na arapske natpise, “ovo označava zemljopisnu širinu Kaira, ovo Damaska, a to Granade, odakle je moja obitelj nekoć došla.”

Proslijedio ga je Carewu koji ga je podignuo držeći ga među prstima. “Sad mi je jasno zašto Paul dolazi ovamo. Instrumenti! Lud si za njima kao i on.

Priličnu zbirku ovdje imate.” Carew je uzeo drugu napravu, otprilike jednake veličine kao astrolab, pomno

pregledavajući kako je izrađena. “To je sunčani sat”, rekao mu je Džemal. “Carolus Whitwell Sculpsit”, pročitao je Carew. “Hej, znam tog Charlieja Whitwella -

kartografa, njegova je trgovina blizu crkve sv. Klementa. Kad bih dobio peni za svaku funtu koju je Pindar tamo potrošio, bio bih bogataš.”

Ponovno je promotrio sunčani sat. Na rubu su bili ugravirani znakovi zodijaka, razdvojeni arabeskama i cvjetovima.

“Vidim da su vam i ti lijepi”, rekao je Džemal. “I sasvim ste u pravu, ljubav prema takvim instrumentima spojila je

Paula i mene. Zapravo, Paul je mnoge od njih za mene pronašao. Poslao mi ih je uglavnom iz Europe, ali kao što je vaše brzo oko primijetilo, prilično ih je iz Londona, zapravo, neki od najboljih.”

“Džemal me naučio kako se služiti kompendijem”, rekao je Paul. “Posebice onim noćnim; uvijek sam s tim imao problema.”

“A sada možeš očitavati vrijeme s pomoću zvijezda jednako dobro kao i bilo koji astronom.” Džemal se ponovno okrenuo Carewu. “To su osnovni instrumenti s kojima radim. Ali evo još nekih, pogledajte.”

Pokazao je na mjedenu kutijicu u kojoj je bio magnet, šestar, dva brončana globusa i minijaturna armilarna sfera.

“Nikad prije nisam vidio nešto takvo”, rekao je Paul. Podignuo je okruglu mjedenu kutijicu i pokazao je Džemalu.

“Ah, da, to sam vam htio pokazati. To je pokazivač kible”, okrenuo se Carewu da mu objasni, “s pomoću njega možemo uvijek odrediti smjer u kojem se nalazi Meka. Ima kompas, i gledajte..”, otvorio je kutijicu i pokazao im natpise s unutarnje strane poklopca, “... ovdje je popis mjesta, zajedno s oznakom na kompasu za Meku.” Ponovno se okrenuo Paulu. “Prekrasna stvarčica, zar ne?”

Upravo tada začulo se kucanje na donjim vanjskim vratima. Nekoliko trenutaka poslije ušao je dječak i nešto diskretno šapnuo svojem gospodaru.

“Molim vas, samo trenutak, gospodo”, Džemal se ispričao. “Čini se da imam još jedan posjet, ali neće dugo trajati.”


--- 777222 ---

Kad je otišao, Carew se okrenuo Paulu. “Sve je to divno i krasno, ali kad ćeš ga pitati?” “Sve u svoje vrijeme — takve stvari ne možeš požurivati, ti berberski majmune.” “Nek’ ti bude, samo se nadam da znaš što radiš.” Carew je uzeo jedan od mjedenih astrolaba. Držeći ga ispred jednog oka, namjestio je

alhidadu, škiljeći kroz sićušan otvor, kao što je vidio da Džemal čini. Na stolu su bili razni pergamenti s mrežom neobičnih likova i simbola, zatim proporcionalni kompasi, ravnala i olovke za crtanje, razbacani među kaligrafskim kistovima i tintarnicama, pa nekoliko zlatnih listova te posudice sa sitno mljevenim mineralima, crvenim, plavim i zelenim.

“Pravi čarobnjak, taj tvoj prijatelj Džemal.” Carewov brzi pogled sve je obuhvatio. “Jesi li siguran da on poučava samo matematiku?” Uzeo je jednu od posudica i pomirisao je. “Znaš, ja i dalje ne vidim zašto bi nam pomogao.” Spustivši posudicu, uzeo je jedan pergament, tablicu punu likova i okretao je na sve strane pokušavajući je odgonetnuti.

“To su efemeride. Džemal ih zove zij”, objasnio mu je Paul. “To su tablice s pomoću kojih astronomi predviđaju kretanje zvijezda. I bolje ti je da ih odložiš prije nego što ih podereš.” Ali, Carew se nije dao smesti. “Nisi mi odgovorio na pitanje. Je li on jedan od tvojih doušnika? Ima li šifru, poput sultana i velikog vezira, za Tupka koju stavlja u svoja pisma?”

“Ne baš.” Paul je Carewa odmjerio pogledom. “Onako je kako sam ti već rekao, poznajem Džemala otkako sam došao u Konstantinopol. Imamo dogovor: on mene uči astronomiju“.

“A ti mu zauzvrat pomažeš skupiti novu zbirku instrumenata.” “Toliko si oštrouman, Carew, da ćeš se jednog dana porezati.” “Ma daj, Paule. Sunčani sat Charlieja Whitwella? Bio sam s tobom kad si ga kupio,

sjećaš se? I znam koliko je stajao - sigurno više nego lekcija iz astronomije.” “Bila je to poštena razmjena. Quid pro quo.” “Nemoj misliti da me možeš zavarati svojim snobovskim latinskim. Meni to zvuči kao

doušništvo.” “Kad bolje upoznaš Džemala, shvatit ćeš. Nazovi to... susretom srodnih duša. Kako

god, sebe smatram dobitnikom.” “Ako ti tako kažeš, tajnice Pindar.” Carew je ponovno uzeo jedan od astrolaba,

provukavši prst kroz prsten kako bi mu odmjerio težinu. “Ali ovo su skupi darovi.” “Nisu svi bili darovi”, reče Paul. “Dao sam mu Whitwellov sunčani sat, i jedan astrolab.

Ostalo je platio.” Carew se osvrnuo po jednostavnoj sobi. “Onda mora da je čarobnjak.” “Džemal?” Smijao se Paul. “Ne bih rekao.” Carew je oštro pogledao Paula. “Ali ipak će nam pomoći.” U tom su se trenutku vratili i

Džemal i njegov sluga. Astronom je bio odjeven za ulicu, navukao je haljinu za izlazak preko svoje kućne odjeće.

“Prijatelji”, pogledao ih je s izrazom žaljenja, “bojim se da sam pozvan i moram otići. Nešto... neočekivano.” Najedanput je djelovao umorno. “Ali, molim vas, ostanite. Gledajte što god vas zanima. Moj mali”, nježno je stavio ruku na dječakovu glavu, “moj mali pobrinut će se za vas.”

Baš kad se spremao poći, Džemal im se nakratko okrenuo. “Dobro si, Paule?”


--- 777333 ---

“Naravno. Zašto pitaš?” “Djeluješ... nemirno. Ali vidim da griješim.” Izgovorivši to, nasmiješio se i otišao. Nakon što je Džemal napustio sobu, nastala je stanka. “Nemoj sad reći da ti nisam

rekao.” “Ne brini se, vratit će se.” Paul je prišao jednom od rešetkastih prozora, gdje je stao zamišljeno gledajući dolje

preko krovova. Dok je tako promatrao uličicu ugledao je Džemala kako izlazi iz kuće. S njim je bila žena, bez vela, ali nosila je karakterističnu crnu židovsku odjeću.

“Samo malo, siguran sam da tu ženu odnekud poznajem.” Carew, koji je stao pokraj njega, također ju je primijetio.

Istina je”, reče Paul, “svatko je poznaje.” “Ona Malchi?” “Esperanza Malchi”, Paul se malo odmaknuo od prozora kako ga se ne bi vidjelo,

“sultanijina kira, neka vrsta posrednice ili glasnice. Eto nekoga tko ima pristup sultanovu haremu...” zamišljeno je trljao bradu. “Ona je bila sa sultanijom onog dana kad sam otišao predati joj kraljičine darove.”

“Što misliš, što hoće od Džemala?” Paul nije odgovorio. Gledao je dok je Židovka išla ispred Džemala niz usku uličicu,

neobično krivudavim hodom. Djelovala je, palo mu je na pamet, kao netko naviknut da ga se slijedi. Iz džepa je izvadio svoj kompendij i nervozno ga odmjeravao na dlanu.

Iza sebe je čuo kako mu Carew govori: “A pretpostavimo da ti Džemal dozna da je Engleskinja, ta Celia, doista tamo. Kakav ti je onda plan, Pindare?”

“Ako je Celia živa?” Drhtavom rukom Paul je prinio kompendij usnama. “Izvući ćemo je, dakako.”

“Imao sam osjećaj da ćeš to reći.” Carew je promatrao Esperanzu i Džemala dok se nisu izgubili iz vida. “Ovo će biti”, rekao je s užitkom, “zanimljivije nego što sam mislio.”

Poslije tog jutra

HASAN-AGA SE PR OBUD IO NA ZVUK GLASOVA.

“Govori li? Što kaže?” Isti je tren prepoznao Safijin glas. Što radi na ovome mračnom mjestu? Ali prije nego

što je uspio dobiti odgovor, dogodilo se nešto što je još više začudilo Hasan-agu: odgovorio joj je muški glas. Muškarac u haremu? To nije moguće...

“Ne mogu... nije jasno.” Bio je svjestan drugog lika koji se saginje prema njemu, kao da osluškuje. “San. Ili halucinacija. Sasvim prirodno s obzirom na okolnosti.”

“Znači, još je živ.” Ponovno Safija. “Može li nas čuti?” “Jako je teško reći. Tijelo mu je paralizirano. Ali duh...” Muškarac je nježno stavio

vrhove prstiju ispod Hasan-aginih nosnica, provjeravajući mu dah. “Da”, potvrdio je, “duh mu je živ.”

“Može li se išta poduzeti?”


--- 777444 ---

Muškarac je oklijevao. “Ja nisam liječnik.” “Znam to”, nestrpljivo je rekla. “Dovela sam te ovamo jer imaš... druge moći. Mi... ja...

želim znati hoće li preživjeti. Moram znati kakva mu je sudbina.” “Ne mogu vam to reći bez izrade karata, a to zahtijeva vrijeme. Ali, možda.” slijedila je

kratka stanka, a onda muškarac tiho reče: “...možda kad bih ga pregledao?” “Učini što god je potrebno i to bez straha. Bilo što, razumiješ? Znaš da uvijek imaš moj

blagoslov.” Hasan-aga je začuo zvuk paljenja svjetiljke i svjetlo se približilo. Zatim nagli udah. “U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog”, tihim glasom muškarac je

promucao bismilu. “Tko bi mogao učiniti ovakvo što?” “Je li to otrov?” Safija je progovorila stojeći izvan snopa svjetlosti koji je sada

osvjetljavao sobu. Njezino tijelo, zakriveno velom, bacalo je dugačke sjene na zid. “Da, otrov”, riječi kao da su zapinjale muškarcu u grlu, “nema sumnje.” Ruke, suhe i tople, dodirivale su bezdlaku i nekoć glatku kožu Hasan-agina lica i torza.

Slabašan miris sandalovine. “Rane. Vidite, posvuda su rane. Siromah.” Lagani dodir po glavi sa strane. “I krvario je

- iz ušiju. Tsss...” još jedan nesvjestan udah, “... i iz očiju. Tko bi mogao učiniti ovakvo što? Tko bi želio prouzrokovati ovakvu patnju?”

“Pusti sad to. Hoće li preživjeti?” Muškarac je prošao rukama, nježno pipajući, preko Hasan-agina strahovito napuhnutog

trbuha. “Unutarnji su mu organi otečeni, i to višestruko u odnosu na svoju normalnu veličinu.” Uhvatio je Hassan-agino zapešće i dugo ga držao među prstima. “Ali, nekim čudom, bilo mu je stabilno.”

“Reci mi”, i dalje je ponavljala, sada već nestrpljivo, “hoće li preživjeti?” “Glavni crni eunuh ima snagu nekoliko ljudi”, muškarac je sjeo na pete, “uz

odgovarajuću njegu mogao bi preživjeti.” “Onda mu moraš pomoći, ti posjeduješ moći...” “Jao, bojim se da mu moje moći, kako ih vi zovete, sada malo mogu pomoći. Kao što

vidite, šteta je već učinjena.” Muškarac je pogledao po pljesnivoj sobi bez prozora. “Njemu treba odgovarajuća njega. Ali ne ovdje. Treba mu svjetlosti, zraka...”

“Sve će to dobiti”, odsiječe Safija. “Čak ni ja ne mogu vječno skrivati glavnoga crnog eunuha. Ali, želim da ga ti prvi vidiš, prije bilo koga drugoga. I još mu nešto treba. Izradi mu talisman za zaštitu - najmoćniji koji možeš. A ako preživi, bit ćeš nagrađen, bogato nagrađen, kunem ti se. Već sam bila prema tebi velikodušna, zar ne?”

Muškarac joj nije odmah odgovorio. A onda je, pognute glave, rekao: “Učinit ću kako želite, ali prvo moram nešto znati: tko su mu neprijatelji? I kako znate da ponovno neće ovo pokušati?”

“Nema razloga za strah.” Safija je iskoračila iz sjene u snop svjetlosti koji je bacala muškarčeva svjetiljka. “Pod mojom si zaštitom.”

“Znate da se ne plašim za sebe”, rekao je muškarac. Govorio je tako tiho da mu je glas bio jedva čujniji od šapta. “Znate li tko je ovo učinio? Doista, Veličanstvo, morate mi reći.”

Nastala je dugačka stanka. “Znam.”


--- 777555 ---

“Tada mi morate reći njihova imena. Talisman bez njih neće djelovati.” Hasan-aga naprezao se da čuje Safijin odgovor, ali sve što je ulovio bio je šum krvi koja

mu je tukla u ušima.

POSLIJE, MNOGO POSLIJE, Hasan se ponovno probudio. U mjehuru je osjetio pritisak te je znao da se mora pomokriti. Sigurno su mu dali da popije vodu ili neku drugu tekućinu kako bi se nadomjestila ona koju je izgubio.

Pritisak je sve više jačao, ali znao je da se ne može pomokriti bez svoje cjevčice. Dodirnuo je rukom glavu, ali njegove visoke bijele kape, koja mu je obično bila pričvršćena, nije bilo. Skupivši svu snagu, Hasan-aga se okrenuo na bok. Od napora mu je srce počelo tući. Iz ovog položaja ispružio je jednu ruku, naslijepo prelazeći njome preko hladnoga kamenog poda - ali ničega nije bilo. Kapljice znoja izbile su mu na čelo i između debelih mesnatih nabora na stražnjem dijelu vrata.

Pokušali su ga otrovati, sada mu je već jasno. Pokušali su ga ubiti, ali nisu uspjeli. On zna što oni ne znaju, da Hasan-aga ima snagu desetorice. Ali bez svoje cjevčice, bez mogućnosti da se pomokri, ni snaga stotinu ljudi ne bi ga mogla spasiti.

Hasan-aga, Mali Slavuj, legao je na slamnati madrac, s jako natečenim mjehurom. Oči su mu se ponovno počele sklapati, no tada je ugledao trak sunčeve svjetlosti kako prodire u sobu. Postoje dakle vrata. Um mu je ponovno lutao. Sjetio se kako su ga bili stavili u rupu, do vrata ga zakopali u pijesak i kako bi mu djevojčica dolazila i stavljala komadiće tikvice na usta ne bi li mu umirila natečene usne.

Lili. Sirota Lili. Tada su bili djeca. Skupivši svu snagu, ponovno se okrenuo na bok i ovaj put otkrio da se može podignuti

u čučeći položaj. Tako je čekao dok mu se lupanje srca nije smirilo. Prisjetio se, nevjerojatno jasno, kako su u dugim pustinjskim noćima Lili i on sjedili zajedno i promatrali okretanje nebesa iznad sebe. Osjetio je ubod nečega što nije mogao imenovati, u mjesto koje je moglo biti njegovo srce; je li moguće da osjeća grižnju savjesti?

Hasan-aga je ustao i počeo hodati prema svjetlu.


--- 777666 ---

D V A N A E S T O P O G L A V L J E


Jutro

“ANNETTA!”

“Celia!” “Vratila si se.” “Kao što vidiš.” “Pitala sam se ... gdje si...?” “Ššš!” Annetta je stavila prst na usne. Dva vlažna uvojka spuštala su joj se niz vrat.

“Čut će te.” Pokazala je bradom u smjeru glavne gospodarice djevojaka, mrzovoljne Makedonke

velikoga nosa koja je patrolirala dvorištem ispred javnih kupelji za djevojke. U ruci je nosila ljeskovu šibu te ju se nije ustezala s užitkom upotrijebiti na pretjerano brbljavim djevojkama.

“Nešto se dogodilo”, Celia je šaptala kleknuvši pokraj Annette kod jednoga od kamenih umivaonika.

“Što?” “Ne znam. Mislila sam da bi ti mogla znati - nisi li jučer rekla da imaš neki čudan

osjećaj? Rano jutros primijetila sam neko komešanje. Ljudi su vikali. Nisi li čula?” “Doslovce vikali?” I Celia i Annetta boravile su u Kući užitka dovoljno dugo da ozbiljno shvate bilo koji

neuobičajen zvuk koji bi probio inače samostansku tišinu sultanijinih odaja. Skupina starijih gospodarica stajala je u dvorištu tiho razgovarajući. Iz gornjih odaja dopirao je zvuk trčanja i udaljeni odjek prigušenih glasova.

“No, ipak nešto znam...” Annetta je brzo pogledala gospodaricu iza sebe. Davala je zadatke jednoj od svojih sluškinja. Nastavila je: “...ali moraš se zakleti da ćeš o tome šutjeti.” Nervozno je zadrhtala. “Stavili su djevojke u vreću i utopili ih.”

“O čemu ti to?” Celia ju je tjeskobno pogledala.


--- 777777 ---

“Pronašli su ga, eto o čemu govorim.” “Pronašli koga?” “Njega. Glavnoga crnog eunuha.” Celia je začuđeno gledala Annettu. Kroz um joj je prošla slika onog strašnog čovjeka,

crnog diva u visokoj bijeloj kapi koji se gotovo ženskasto gegao hodnikom ispred nje. Sjetila se kako mu se sjajila crna koža, kako mu je debelo meso bilo naborano na vratu.

“Zar je bio nestao?” pitala je sumnjičavo. “Zar ništa ne znaš, guskice?” Annetta ju je nervozno pogledala, ali ovaj joj put nije

odbrusila. “Navodno je bio otputovao u Drinopolje obaviti neki posao za sultaniju. To je bilo jučer. A nakon toga pronašli su ga stražari glavnog vrtlara, onesviještenog negdje u haremskim vrtovima. Nemaju pojma kako je onamo dospio.” Približila je usne Celijinu uhu: “Nagovorila sam eunuha Hijacinta da mi kaže, znaš, onoga zaljubljenog u Fatmu, sultanijinu prvu dvorkinju. Kažu da je užasno izobličen - otrovan je“. Riječi kao da su joj zapinjale u grlu. “No, još nije sigurno hoće li preživjeti ili umrijeti!”

Na Celijino čuđenje, Annetti su navrle suze na oči. Makedonku je zamijenila jedna od njezinih podgospodarica - Gruzijka, koja im je sada

prišla. Njezine nanule klepetale su po mramornom podu. “Dosta je, djevojke.” Prislonila je šibu na umivaonik, ali bez onoliko zlobe kao glavna

gospodarica. Ona se, naime, obožavala prikrasti onima koje ništa ne slute, pa zadavati krvave modrice po njihovim nadlanicama. “Svi odmah u svoje sobe - to je sultanijina zapovijed.”

Odjedanput su ostale djevojke u kupelji poslušno ustale i izašle u koloni. Celia je primijetila kako se međusobno obavještavaju znakovima, što je bio jezik kojim su se služili svi u palači kad bi se zapovjedila tišina.

Celia je ustala, štiteći Annettu najbolje što je mogla. Prema Gruzijkinu izrazu lica znala je da ju je prepoznala; osjetila je, prvi put, moć novog statusa. Premda još nije bila službena konkubina, ženino je lice ipak jasno pokazivalo da je još gözde. Valjda dovoljno vrijedi da prekrši pravilo - barem zasad.

Ta ju je spoznaja ohrabrila. “Gospo...” Duboko se poklonila Gruzijki, zahvalna, prvi put, za formalne manire naučene u haremu. “Osjećam... osjećam da mi nije dobro. Da.” Uhvatila se za trbuh, a zatim rekla što je autoritativnije mogla: “Zamolila sam Ajšu, sultanijinu dvorkinju, da me otprati u moju sobu.”

“Pa..”, podgospodarica je zakoračila unatrag, sumnjičavo gledajući između njih. Primijetivši da se dvoumi, Annetta je uhvatila Celiju ispod ruke.

“Njezino Veličanstvo Sultanija preporučuje hladan oblog u ovakvim slučajevima.” Prije nego što je žena stigla išta prigovoriti, povela je Celiju prema vratima. “Smjesta ću se za to pobrinuti, podgospodarico djevojaka.”

"HLADAN OB LOG! Rukom sam se držala za trbuh, a ne za glavu... baš se pitam što je pomislila?”

“Srećom, nije važno što je mislila; nismo joj dale vremena da misli.” Annetta je u polusmijehu vrtjela glavom. “Vidi, vidi! Dakle tu smještaju sultanovu novu culo, ha?” Razgledajući malu sobu u koju su, u skladu s etiketom palače, premjestili Celiju dan prije


--- 777888 ---

njezina susreta sa sultanom, Annetta je rukom prelazila preko hladnih zelenih pločica, a zatim pogledala rešetku na vrhu vrata. Gledala je na sultanijino dvorište.

“Hej, pa odavde možeš sve vidjeti”, rekla je. “I sve može vidjeti tebe.” “Ha, a što si očekivala?” Premda je Annetta bila još blijeda, činilo se da joj se vraća uobičajeno raspoloženje.

Celia je opazila kako oštrim pogledom brzo prelijeće po sobi, obuhvaćajući svilene jastuke, raskoš popločenih niša i vrata ukrašena sedefom. U otvorenoj škrinji bila je košulja od kambrika koju su joj odjenuli kad su je vodili sultanu; u ogrtač podstavljen samurovinom tek su je poslije umotali. Soba je bila vrlo malena i, osim tih nekoliko stvari, uglavnom prazna, ali u uobičajenim odajama djevojaka - kao što je Celia dobro znala - nekoliko je djevojaka dijelilo spartansku prostoriju ne mnogo veću od ove.

Annetta nije bila sklona gubiti vrijeme na besmislenu ljubomoru. Već je otvarala vrata u dvorište, ispitujući njihove šarke. Zaškripale su.

“Hmm. Mogla sam si misliti. Ona ništa ne prepušta slučaju.” “Što misliš, koliko će me još držati ovdje?” “Je li te ponovno tražio? Je li uzeo tvoju dragocjenu trešnju i upisao je u svoju

knjižurinu?” “Još ne.” Celia nije znala osjeća li zbog toga priznanja više sram ili olakšanje. “U tom slučaju, tko zna?” Annetta je slegnula ramenima. “Dan, tjedan.” Lice joj je

imalo izraz hinjene ravnodušnosti. A nakon toga opušteno je zapitala: “I, je li ti išta darovao?”

“Samo ove naušnice.” Celia je uzela kutijicu iz niše u zidu. “Biseri i zlato, mislim. Smiješ uzeti sve što za sobom ostavi. Evo”, pružila ih je objema rukama. “Ti ih uzmi. Dugujem ti. Za cariye Lalu, sjećaš se?”

“Kao da ti je pomogla. Joj!” Čučnuvši na pod, Annetta je podignula naušnice prema svjetlu. Njezine su crne oči svjetlucale. Zatim je jedan biser stavila među zube i zagrizla. “Slatkovodni”, rekla je, napola optužujućim glasom kao da ih je Celia pokušavala podmetnuti kao nešto drugo. “Nisu tako kvalitetni kao morski biseri, ali dosta su veliki, kao golubovo jaje.” Spustila ih je nemarno na krevet. “Hoćeš moj savjet? Sljedeći put traži smaragde.”

Celia je pažljivo vratila bisere u kutijicu. Nakratko je zavladala tišina. A zatim je rekla: “Nisam htjela da to budem ja, Annetta. Zapravo, svim svojim srcem želim da to budeš ti.”

“Lijepa svježa culo za onoga debelog starkelju?” Annetta je napravila grimasu. “Ne, hvala. Ti još ne razumiješ, zar ne? Odrasla sam u bordelu i to mi je dosta. Jer ovo je mjesto upravo to, jednostavno bordel samo s jednom debelom mušterijom. A svi se prave kao da je neka izvanredna čast ako te on odabere. Madonna!” Iznenada bijesna, okrenula se Celiji: “E pa, pogriješili su kad su mene doveli ovamo. Jesi li se ikad pitala zašto sam završila u samostanu? Majka me pokušala prodati jednom sličnom starcu, no ja sam ga tako snažno ugrizla da, svega mi, nikad više neće dirnuti culo. Bilo mi je samo deset godina, bila sam dijete. Ako me ikad pokušaju ostaviti s tim starim pijetlom”, trgnula je glavom prema sultanovim odajama, “kunem se da ću i njega ugristi, zbilja hoću.”

“Dosta!” Dvije obojene mrlje pojavile su se na Celijinim obrazima. “Jednog ćemo dana


--- 777999 ---

obje stradati zbog tvoje jezičine, kunem se.” “Znam, znam, oprosti, oprosti -“ Annetta je počela grozničavo hodati po malenoj sobi.

“Danas se nešto čudno zbiva, osjećaš li to?” Gurnula je vrata i otvorila ih prema dvorištu te provirila kroz pukotinu, ali nikoga nije

bilo na vidiku. Ponovno se okrenula Celiji, nervozno se hvatajući rukom za grlo. “Zašto je sve tako tiho? Nisi li rekla da si čula viku?”

“Jesam. Rano jutros iz hasekine sobe.” “Iz sobe haseki Gulaje?” “Da, njezina su vrata nasuprot mojima”, Celia je pokazala na drugu stranu dvorišta.

“Baš tamo prijeko.” “Tako dakle?” S okom još uvijek na pukotini u vratima, Annetta se sasvim umirila.

“Odmah iznad njezine sobe je malena kupola, zato je sigurno na dva kata...” Istegnula je vrat, pokušavajući vidjeti što dalje u dvorište. “Vrlo mudro: sigurno ima barem tri ulaza. Njezine su sobe sigurno spojene i sa sultanijinim kupeljima...”

“Da, jesu.” Celia je prišla i stala iza nje. “Noću odavde vidim zvijezde”, rekla je i nastavila: “To me podsjeća na boravak s Paulom na očevu brodu. Paul je znao sve zvijezde.”

“Ma zaboravi na zvijezde, budalice moja”, odbrusila je Annetta. “Zaboravi na sve iz prošlosti.”

“Ne mogu.” “Moraš.” “Kako? Kako bih mogla?” pitala je tužno Celia. “Bez prošlosti sam nitko i ništa.” “Naravno da nisi, ludice”, Annetta se suprotstavila: “Bit ćeš osoba s budućnošću.” “Zar ne shvaćaš?” Celia je sjela, hvatajući se za trbuh. “Sanjam ga svake noći, Paula ...

čak mi se učinilo da sam ga neki dan vidjela, da sam ih sve vidjela”, rekla je sjetno sjetivši se šećernog broda i figurica na jedrilju broda, sada sigurna da nisu mogli biti stvarni.

“U tom slučaju, bolje ti je da ne spavaš”, Annetta se okrenula Celiji, smrknuta lica. “Koliko ti puta moram reći? Od prošlosti nema koristi, capito? Sanjarenje te nikamo neće dovesti.” Celia je zamišljeno pogledala Annettu. Kako se samo držala uz nju tijekom prvih dana i tjedana njihova zatočeništva. Ima vražju ćud, govorili su osmanski gusari i pomišljali da je bace u more, kao što su učinili s ostalim ženama na brodu - dvjema redovnicama iz Annettina samostana s kojima je putovala, no bile su prestare za prodaju čak i za najnižu cijenu na konstantinopolskim tržnicama robija. Ali, upravo je Annettina ćud - Celia je to znala - njezina narav i njezin smion, ratoboran duh, bilo ono što ih je spasilo. Činilo se da Annetta uvijek zna što treba učiniti: kada se boriti, a kada se dodvoravati; kada blistati i biti zapažen, a kada postati nevidljiv. Nekako je uspjela međusobno zavaditi sve na koje su naišli, čak i trgovkinju robljem iz čije su kuće u Konstantinopolu napokon prodane gotovo dvije godine poslije, kao dar sultanove miljenice sultaniji.

Tamnoputa i svjetloputa zajedno, gospo. Celia se sjetila kako joj je Annetta lascivno ovila ruku oko struka, kako je pritisnula svoj obraz na njezin. Gledajte, mogle bismo biti blizanke. Unatoč gotovo nikakvim izgledima, zahvaljujući njoj, ostale su zajedno.

Ali sada? Gledajući je, Celia je osjećala kako i u njoj raste strepnja. Nikad prije nije vidjela Annettu tako na rubu.


--- 888000 ---

Doista je plakala, sjetila se nevjerojatnih vijesti o glavnom crnom eunuhu. Celia nikad prije nije vidjela Annettu da plače. Da je Hasan-aga i umro, pa što? Jednako su ga se bojale gotovo sve djevojke. Tko bi u haremu, pitala se, tugovao zbog njegova odlaska? Sigurno ne Annetta.

“Vi đaš li je? Mislim, haseki.” Annetta je radoznalo virila kroz pukotinu u vratima. “Haseki Gulaju? Pa, premjestili su me ovamo tek prije dva dana, tako da nisam, još ne -

barem ne ovdje. Ali, očekujem da hoću. Kad sultan pošalje po nas, po nju, gospodarica djevojaka mora je otpratiti preko dvorišta i predati eunusima.”. Celia je slegnula ramenima. “Uglavnom boravi u svojoj sobi. Mi zapravo ne bismo trebale nikamo ići. Nema se što drugo raditi.”

U dvorištu je bila neuobičajena tišina. Sad ju je čak i Celia počela osjećati. Par golubova sjedio je na krovu i dozivao se, a njihovo šepurenje unosilo je nemir u mirni zrak.

Annetta je najedanput zadrhtala, lice kao da joj se zgrčilo. “Kažu da nije dobro. Mislim, haseki.”

“Zbilja?” sjetno je upitala Celia. “Štošta ovdje govore.” Sjetila se sobe osvijetljene svijećom i konkubine Gulaje kako mu plače kod stopala. Polako je vrtjela glavom: “Sultan je voli, to je sve što znam.”

“Voli? Što on zna o ljubavi?” rekla je Annetta gadljivo. “Što bilo tko u ovoj palači zna o ljubavi? Ne misliš valjda da si mu ti - slasni zalogajčić - ponuđena kako bi se u tebe zaljubio?”

“Ne.” Celia je ponovno uzdahnula. “Nisam baš toliko glupa da to pomislim.” Zraka sunčeve svjetlosti prošla je kroz pukotinu u vratima, sijekući mračnu unutrašnjost sobice do mjesta gdje je sjedila na rubu divana. Ispružila je ruku promatrajući kako joj osvjetljava blijedu kožu i prekrasnu crvenkastozlatnu kosu. “Ali jedanput sam bila zaljubljena.”

“Ljubav? Ja ti kažem da takvo što ne postoji.” “Da”, Celia nije odustajala. “Postoji.” Annetta ju je pogledala. “Pretpostavljam da misliš kako si bila zaljubljena u onoga

svojeg trgovca?” Celia se nije obazirala na njezino bockanje: “Moj je otac želio da se vjenčamo.” “Sretna guskice, većina očeva ne mari za takve istančane osjećaje kad kćeri odabire

muža. Pa zašto se onda nisi udala za njega?” “Znaš zašto”, odgovori Celia: “Trebali smo se vjenčati u Engleskoj. Vraćala sam se iz

Venecije na očevu brodu kad... znaš i sama što se dogodilo.” “Sreća da se nisi prije udala”, bezdušno je dodala Annetta, “jer bi te vjerojatno bacili u

more zajedno s redovnicama.” Zatim, osjetivši da je ipak pretjerala, dodala je blažim tonom: “Onda? Pričaj mi o njemu, premda sam sve to već čula”, stavila je ruku na bok, “samo mi nemoj problijedjeti, to je sve što tražim. Bio je trgovac, zar ne?”

“Očev prijatelj.” “Dakle starac? Fuj!” Annetta je s gađenjem nabrala nos: “Ali, rekla si, vrlo bogat”,

dodala je optimistično. “Kažem ti, ja se nikad ne bih udala za nekoga tko nije bogat.” “Ne, ne, uopće nije bio star”, reče Celia. “Ali jest bio bogat?” “I pametan, učenjak. I ljubazan.”


--- 888111 ---

I volio me, srce joj je vikalo. Volio me i ja sam voljela njega, i to od početka. Sjetila se kada su se prvi put sreli u vrtu trgovca Parvisha u Bishopsgateu. Bilo je to uoči njezina putovanja u Veneciju, dvije godine prije brodoloma. Bilo joj je osamnaest godina. Nije ju prepoznao, toliko je bila narasla.

“Zar me ne poznaješ, Paule?” smijala se, naklonivši mu se. “Celia? Celia Lamprey?” izgovorio je mršteći se jer je gledao prema suncu. “Ma vidi ti

nju. Zar me zbilja toliko dugo nije bilo?” Držao ju je podalje od sebe. “Ma vidi ti nju“, ponovio je, pogledavajući je, a zatim se zaustavio kao da ne zna što bi rekao.

“Hoćemo li ući?” napokon je rekla, nadajući se da neće primijetiti njezinu nevoljkost. “Pa”, činilo se da pomno razmatra taj prijedlog, “tvoj je otac još unutra s Parvishem.”

Paul je pogledao prema kući. A onda, ponudivši joj ruku, rekao: “Nadam se da nisi stasala u previše otmjenu damu da bi sa mnom prošetala?”

Celia se sjetila gredica lavande nevjerojatne plave boje; srebrnozelenih listova isprepletenih grančica graba u ozidanom vrtu. Sjetila se kako ju je gledao, kao da je prvi put vidi. O čemu su razgovarali? O Veneciji, o njegovim putovanjima, o Parvishevoj kutiji kurioziteta... Spremao se pokazati joj kuriozitete - među njima su bili jednorogov rog i uvojak sirenine kose, sjetila se - ali nekako je previše toga bilo za razgovor...

Kad se Celia trgnula iz sanjarenja, Annetta je još stajala na vratima. “Pametan, bogat trgovac, to je zbilja nešto”, govorila je Annetta. “I nije star! Madonna,

nije čudno što još vjeruješ u ljubav. I ja bih, da sam srela takav dragulj. I nemoj mi reći, uza sve to bio je i zgodan!” Annettine su oči sjajile. “Je li imao lijepe noge? Znaš, često pomislim kako bih se čak i ja mogla udati za muškarca s lijepim nogama.”

Celia se jedva sabrala. “Da, imao je lijepe noge”, smiješila se. “I je li ti govorio nježne riječi? Ah, ne moraš mi niti reći - po licu ti vidim da jest.”

Sažaljivo je vrtjela glavom. “Jadna moja guskica.” Celia je šutjela. “Morao je otputovati samo nekoliko tjedana prije nego što smo mi

isplovili”, rekla je nakon nekog vremena. “Zapravo, mislim da je čak došao ovamo u Konstantinopol. S kraljičinim izaslanstvom. Trebao nam se pridružiti na povratku u Englesku.”

“Došao je ovamo?” Bilo je nečega u Annettinu glasu zbog čega je Celia podignula pogled. “Nikad mi to nisi rekla. Ovamo u Konstantinopol? Jesi li sigurna?”

“Jesam, ali bilo je to davno, barem prije dvije godine, i trebao je ovamo doći tek nakratko. Sad bi već morao biti u Veneciji. Zašto?”

“Ništa, ništa.” Anneti kao da je iznenada prostrujala neka misao. “Celia...?” “Što je sada?” “Zna li on da si mrtva?” “Zna li on da sam mrtva?” Celia se gotovo nasmijala. “Ali, ja nisam mrtva, ako nisi

primijetila. Kakve gluposti govoriš! Hoćeš reći, je li čuo za očev brod? Vjerojatno”, rekla je hladno, “u njemu je bilo pola njegove robe.”

“Ali što je s nama?” Annettine su oči svjetlucale. “Celia, jesi li se ikad pitala zna li itko što se zbilja dogodilo s nama?”

“Bilo je vremena kad ni o čemu drugome nisam razmišljala.” Celia ju je tužno gledala.


--- 888222 ---

“Ali izlije čila si me od toga, sjećaš se? Nema gledanja unatrag, rekla si. Želimo li ovo preživjeti, nema gledanja unatrag.”

“Da, da, u pravu si, dakako.” Ponovno ona nervozna gesta, hvatanje za grlo. “Što je, Annetta?” Celia ju je radoznalo pogledala. “Danas si nekako neobična.”

Pokušala ju je zagrliti, ali Annetta se izmaknula. “Celia, ima nešto što sam ti namjeravala reći... ali ne znam kako...” Činilo se kao da se

bori s riječima, kao da govori samoj sebi. “Ali ne, ne, ne sada. Žao mi je, ali prekasno je, prekasno...” A onda se naglo zaustavila. Sklonila se s vrata, napetog tijela. “Pazi! Netko dolazi.”

Kroz ulaz koji spaja sultanijino dvorište s eunuškim odajama dolazila je neka žena. Unatoč tomu što nije nosila veo, bila je odjevena za ulicu: niska, snažna figura, s dugačkom crnom tunikom preko haljine.

“Esperanza!” prošapta Annetta. “Esperanza Malchi.” Bilo je mnogo kira povezanih s palačom - žene, uglavnom Židovke, koje su zarađivale

za život obavljajući sitne poslove koje bi dobile od haremskih žena, te su se, zahvaljujući tomu što nisu muslimanke, mogle relativno slobodno kretati između palače i grada. No, Esperanza je, bilo je to dobro poznato, radila samo za sultaniju.

“Ne sviđa mi se. Sve eunuhe drži u šaci i čini se da nitko ne zna što ona točno radi”, rekla je Annetta, mršteći se. “i ako mene pitaš, vjerojatno je bolje ne pitati o tome.”

Žena je polako išla preko dvorišta. U jednoj je ruci držala štap sa srebrnim drškom. Hodajući lagano se njihala, naginjući se s jedne na drugu stranu.

“Pogledaj je, odvratna babetina”, mrgodila se Annetta. “Kurje oči, pretpostavljam. Sve ih imaju. Nisi li primijetila da sve stare žene ovdje tako hodaju, kao patke?”

Iako je teško mogla reći zašto, Celiji se iznenada stegnulo grlo od straha. “Tiho, čut će te!”

Na pola puta preko dvorišta žena je zastala i osvrnula se, a zatim, očito zadovoljna što nikoga nema, došepala nevjerojatnom brzinom ravno do Celijinih vrata.

Instinktivno, njih su se dvije povukle u sjenu. Annetta se stisnula uza zid, a Celia se nezgodno stisnula iza vrata.

Izvana se čulo lagano komešanje, a nakon toga tišina. Celia je zaklopila oči. Zatim, napokon, tiho škripanje. Vrata su se oprezno otvorila još nekoliko centimetara i zaustavila. Celia je osjetila kako joj krv udara u glavu. Osjećala je kao da se guši. Više to nije mogla trpjeti. Ponovno je otvorila oči i gotovo vrisnula.

Kroz rupicu u rešetki u nju je zurilo jedno oko. Prestravljena, Celia je uzvratila pogled. Srce joj je toliko snažno tuklo da ga je žena sigurno čula. No, glava joj je govorila: kakvo je ovo ludilo? Zašto se skrivamo? Imam pravo biti ovdje. Moram otvoriti vrata, mislila je Celia, i suočiti se sa ženom. Ali, nekako nije mogla. Instinkt joj je uporno govorio da ostane mirna. No, nije pomoglo; osjetila je kako joj koljena polako počinju popuštati.

I upravo u tom trenutku, očito zadovoljna onim što je vidjela, Esperanza se iznenada povukla. Privukla je vrata, namještajući ih pažljivo kako bi bila u istom položaju kao prije, te je svojim neobičnim nagnutim korakom prešla na drugu stranu dvorišta. Na ulazu u hasekin apartman ponovno je zastala i, ovaj put bez osvrtanja, tiho zagrebla po vratima.


--- 888333 ---

Vrata su se odmah otvorila. Celia je primijetila kako je žena ispod nabora crne namreškane tunike izvukla nekakav grudasti paket. Nevidljiva ruka uzela ga je i vrata su se ponovno zatvorila, tiho kao što su se bila i otvorila. Esperanza Malchi nastavila je svojim putom, lupkajući štapom po kamenu.

Nekoliko minuta nakon što je nestala iz vida, vladala je tišina. Zatim se Annetta počela smijati. “Kakvu si facu napravila! Dragi Bože, baš si guskica! Izgledaš kao da si vidjela duha.”

“Gledala me.” Drhteći, Celia se spustila na pod. “Kunem ti se da je gledala ravno u mene.”

“Baš si smiješno izgledala!” Annetta se ispružila preko jastuka na divanu, s jednom šakom u ustima.

“Misliš li da me je vidjela?” “Naravno da nije, vani je toliko svijetlo da nije mogla ništa vidjeti. Ovdje je sigurno

djelovalo crno kao u grobu.” “Ali, bila je samo ovoliko udaljena...” Celia je ispružila dva prsta i primijetila da joj

ruka još drhti. “Znam... tvoje lice!” Neka vrsta histerije kao da je obuzimala Annettu. Kotrljala se sjedne na drugu stranu,

skinuvši zlatnu kapicu pričvršćenu na tjemenu. “Prestani! Molim te, prestani...” Celia ju je tresla za rame. “Počinješ me plašiti.” “...ne mogu.” “Moraš.” Jedna druga misao proletjela je sada Celiji kroz glavu. “Osim toga, ti ne bi

trebala biti ovdje. Moraš se vratiti. Neće li se sultanija pitati gdje si?” “Ne. Sve nas je otpustila na nekoliko sati. Kao što to obično čini kad dođe Esperanza.” Sam spomen sultanije odmah ju je natjerao da se sabere. Annetta je sjela i protrljala oči,

odjedanput opet praktična. “Madonna, tako sam gladna da bih mogla vola pojesti.” “Gladna?” Celia ju je začuđeno pogledala. Blagi osjećaj mučnine obuzeo ju je od

pomisli na hranu. No, Annetta je zaglađivala svoju kosu i namještala kapicu kao da se ništa nije dogodilo, kao da je napetost koju je maloprije osjećala jednostavno iščeznula.

“U samostanu”, počela je, ponovno vesela, “uvijek su govorili da se previše smijem i previše jedem...” Iznenada je zastala. “Što je to?”

“Što je što?” “Ono, pogledaj, na stubi pred vratima.” “Celia je ustala i pogledala. “Kako čudno.” “Zašto?” “Izgleda kao... izgleda kao pijesak”, reče Celia. “Plavi i bijeli pijesak. U uzorku”,

zagledala se, “kao neka vrsta oka.” “Oka?” Annetta je ispuzala iz kreveta i pošla kao da će snažno povući Celiju dalje od

praga. “Ne diraj!” “Ne budali, naravno da neću dirati.” Ali, još nestabilna na nogama, kad ju je Annetta zgrabila, izgubila je ravnotežu i

zateturala se na jednu stranu. Pritom je gurnula Annettu te je ona ugazila u pijesak. Nastala


--- 888444 ---

je kratka, neugodna tišina. “Što sam učinila?” Zaprepaštena, Annetta je gledala u svoje stopalo. “Ništa, ništa. Hajde, uđi.” Govoreći joj što je više mogla umirujućim glasom, Celia ju je uvukla u sobu i zatvorila

vrata. Gledale su se. “Dakle, sad znamo nešto o Esperanzi Malchi što prije nismo znale.” Annettino blijedo

lice gledalo je Celiju kao kroz sjene. “Tako mi Boga, ta je žena vještica.”


--- 888555 ---

T R I N A E S T O P O G L A V L J E


Podne

“GDJE SU GA PRONAŠLI?"

“Kod sjevernog kioska, Veličanstvo. Tik uz zidine palače.” Sultan Safija pregledavala je Hasan-agino napuhano tijelo koje je ležalo na postelji od jastuka.

“Što mu je to u ruci?” “Komad trstike, Veličanstvo.” Eunuh je spustio pogled. “Služio mu je za pražnjenje

njegova...” “Znam zašto mu je trebao”, Safija ga je nestrpljivo prekinula. “Je li liječnik ovdje?” “Da, Veličanstvo. Čeka u pašinim odajama. Da ga pozovem?” “Smjesta.” Na njezin znak drugi joj je eunuh donio stolac, a druga dvojica donijela su sklopivi

paravan iza kojeg će ona sjediti dok liječnik obavlja pregled. Sultanova majka Safija sjela je i pogledala oko sebe. Još nisu bili uspjeli odnijeti Hasan-agu u glavnu bolnicu, nego su ga smjestili u veliku sobu, najbližu haremskim vratima. Bilo je to mjesto bez sunca, bez ukrasa, osim popločenih zidova. Sultanija se u ovom dijelu harema toliko rijetko pojavljivala da je vani u hodniku mogla čuti tiskanje mnogobrojnih eunuha, crnih lica nijemih od čuđenja zbog zbivanja u proteklih nekoliko sati. Sama pomisao na njih - razjapljenih usta, obješenih čeljusti, kako rukama jedan drugom signaliziraju na nijemom jeziku palače - sve ju je to iznenada razbjesnjelo. Kakve budale! Misle da ih ne vidim kad razgovaraju rukama, pomislila je, a već me sama njihova nazočnost, njihov strah zaglušuje. Bilo koja od mojih žena ima više pameti od njih. To vrijedi za sve osim za Hasan-agu, dakako. Što mu je bilo na umu kad je izašao ovako? Zar je sumnjao u njezinu zaštitu? Ali, bez obzira na to sviđalo se to njoj ili ne, sad se sve otkrilo; i osim toga, čak ni ona ne bi mogla mnogo dulje čuvati tajnu o trovanju. Ipak, to joj je osiguralo dovoljno vremena za planiranje, za manevar. Safija je ponovno pogledala prema ispruženom tijelu. Pronađen u vrtovima... hm, pogađam koga si tražio. Naznaka onoga starog poznatog osjećaja - je li to uzbuđenje ili strah? - drhtavo joj je


--- 888666 ---

prošla niz leđa. On je ne bi izdao, zar ne? Ne sada, ne nakon svih ovih godina. Na njezin znak uveden je liječnik. Koliko li je službeni haremski liječnik bio drukčiji od

onoga drugog. Sultan Safija promatrala ga je kako se gega: bijeli eunuh iz haremske škole. Lice mu je bilo nezemaljski blijedo, zelenobijelo, boje pauka u starom vrtu.

Ponizno se poklonivši u smjeru paravana, liječnik je prišao priručnoj postelji na kojoj je ležao Hasan-aga. Skupina starijih crnih eunuha malo se povukla kako bi mogao proći. Nastupila je potpuna tišina kad je liječnik prislonio uho na Hasan-agina prsa, istodobno pažljivo opipavajući dvama prstima bilo na njegovu grlu.

“U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog”, izgovorio je drhtavim visokim gasom, “živ je!”

Kolektivni izdah, poput prolaska vjetra kroz jesensko lišće, prošuštao je sobom. Ohrabren, liječnik je uzeo Hasan-aginu ruku i pomno mu pregledao dlan. Nokti su bili

debeli i povijeni, požutjeli poput stare bjelokosti. Ponovno je nastupila duga tišina. S mirnoćom koju su nametnule godine oštre discipline, eunusi su nepokretno stajali. A onda je jedan glas progovorio: “Recite nam, što se dogodilo našem vođi?”

Progovorio je najmlađi od starijih eunuha. Viši i širih ramena od ostalih, njegov glas - nježan i milozvučan poput glasa djevojčice - neobično je odudarao od njegove snažne pojave. Ohrabreni tim izrazom neovisnosti, i ostali su progovorili.

“Da, recite nam, recite nam!” Odjedanput, kao da je poništena neka čarolija, zamračena se soba uskomešala. Iza

paravana sultanija je mogla vidjeti njihanje njihovih bijelih kapa. “Je li otrovan?” Kroz rešetku, Safija je primijetila da je to pitao isti onaj stvor koji je progovorio - eunuh

Hijacint. “Ahhh, ne...!” Čula je njihov oštri udah. “Samo ne otrov!” Neki od mlađih eunuha, a

oni su tiho stajali u hodniku, sada su se počeli tiskati u sobu. “Tko je to učinio, tko?” Zvuk njihovih glasova jezovito je treperio sobom.

“Tišina!” Progovorio je jedan od starijih eunuha, čuvar vrata. “Pustite liječnika da ga pregleda. Odmaknite se!”

Ali, ako su ga i čuli, nisu se obazirali, nego su se naguravali kako bi što bolje vidjeli vođu.

Podignuvši ponovno ruku u znak tišine, liječnik je zadignuo Hasan-aginu halju. Iznenada, panično, opet ga je pokrio, ali ne prije nego što je sobu naglo ispunio strahovit smrad, poput gnoja i raspadnutog mesa u kosturnici.

“Ahhh ... umire.” “Truli od stopala pa naviše.” Eunusi su zajedno resko jadikovali. “Tko god je ovo učinio, platit će. Izrezat ćemo ga na komadiće.” “Čekajte!” Mladi eunuh Hijacint sada je klečao na podu pokraj Hasan-agina tijela.

“Pogledajte! Miče se!” I to je bila istina. Pred njima se to strahovito napuhano tijelo počelo pomicati. Usne su

mu se polako pokretale. “U ime Alaha, on govori!” reče čuvar vrata. “Što kaže?” Eunuh Hijacint sagnuo se i


--- 888777 ---

naslonio uho na Hasan-agine usne. “Glas mu je preslab, ne mogu ga čuti.” Hasan-agine usne ponovno su se pomaknule, a kapljice znoja oblijevale su mu čelo. “Kaže... kaže..”, meko čelo eunuha Hijacinta naboralo se dok se naprezao da čuje

Hasan-agine riječi. Zatim je ustao, zbunjena izraza lica: “Kaže da je to bio šećerni brod koji su poslali Englezi. Njihov šećerni brod ga je otrovao.”

UDALJEN M ANJE OD M ILJE, Paul Pindar, tajnik pri Engleskom veleposlanstvu u Konstantinopolu, stajao je na palubi Hectora.

Prošao je cijeli dan od prekinutog posjeta Džemalu al-Andaluzu u njegovu tornju, ali nije imao vremena da se vrati. Poslovi u veleposlanstvu - pripreme za dugo odgađanu predaju darova kraljice Elizabete sultanu i za veleposlanikovu dugo očekivanu predaju vjerodajnica - oduzimali su mu sve vrijeme. Danas će vjerojatno biti jednako. Jedino što je jedan od najviših haremskih dužnosnika, glavni aga janjičara, poslao zahtjev da dođe na brod i pregleda brod Hector, a veleposlanik je naredio svim članovima posade da ga dočekaju na palubi.

Unatoč tomu što su oko njega bile u tijeku pripreme za dolazak zapovjednika janjičara, Paul je djelovao usamljeno dok je stajao osluškujući poznato škripanje i pucketanje brodskog kostura, osjećajući ljuljanje pod nogama.

Sunce je blještavo tuklo morskoplave vode Zlatnoga roga uobičajeno punog plovila: vidjeli su se ribarski kaići i maleni brzi skifovi, dugačke uske barke kojima su se dvorski dužnosnici služili u obavljanju svojih svakodnevnih poslova; glomazne splavi natovarene krznom i ledom te drvom za ogrjev iz tihih crnomorskih šuma koje su plovile amo-tamo po Bosporu. Na obalama Galate usidreno je bilo desetak visokih brodova. Jedan osmanski bojni brod plovio je prema sultanovu mornaričkom brodogradilištu.

Ako je Paul i opazio nešto od toga, nije pokazivao. Pogled mu je bio usmjeren samo na jedno: na zlatne krovove i tornjiće palače. Je li moguće da se Carew nije prevario i da je doista onog dana vidio Celiju? Naprezao je oči prema sada poznatim konturama: Kula pravde, niz kuhinjskih dimnjaka u obliku paprenki. U daljini, između vrhova čempresa, ugledao je iznenadni odbljesak sunčeve svjetlosti o staklo prozora koji se zatvara. Bi li to mogla biti ona, zaneseno je pomislio, gledajući ih dolje s nekog skrivenog prozora. Radeći godinama kao trgovac, čuo je mnogo neobičnije priče putnika: priče o čestitim Englezima koji su postali Turci i sada dobro posluju u kraljevstvima diljem Istoka. Nekoliko ih se nalazilo - pouzdano je to znao - upravo ovdje u sultanovoj palači.

Ali, Celia? Svi znaju da je Celia prije dvije godine stradala u brodolomu zajedno s ocem i posadom njegova trgovačkog broda. Sjetio se kako ju je, na dugom putu u Veneciju prije toliko mnogo godina, volio promatrati kako sjedi na pramcu i gleda more; kako je bila nježna i neustrašiva. Sjetio se kako je smišljao izlike da izađe i sjedne pokraj nje, kako su satima razgovarali. Kako ga je oduševljavala, kao i svakog muškarca na brodu, svojom biserno bijelom kožom i kosom poput pletenog zlata. Njegova Celia, sada hrana ribama, na dnu Jadranskoga mora. Paul je zadrhtao. Zar je moguće da se doista vratila iz mrtvih? Još mu je katkad dolazila u snove, dozivajući ga poput sirene na umoru, s dugačkom kosom omotanom oko vrata koja je vuče dolje, dolje, u zeleni bezdan.


--- 888888 ---

A što ako je istina? Što ako ju je Carew doista vidio i što ako je nekim čudom još živa, ako je zatvorenica ovdje u sultanovu haremu, što onda? Nije mogao niti spavati niti jesti, samo je razmišljao o tome.

“Da mi je samo znati o čemu razmišljaš, Pindare.” Prišao mu je Thomas Glover, njegov kolega tajnik u veleposlanstvu, pravi crveni nerast od čovjeka.

“Zdravo, Glovere.” Paul se prisilio da se okrene i odzdravi. Glover je bio u pratnji još trojice ljudi iz

veleposlanstva, dvojice braće Aldridge - Williama i Jonasa, engleskih konzula u Hiosu i Patrasu te Johna Sandersona, jednog od trgovaca Levantske kompanije koji je ujedno obnašao dužnost rizničara veleposlanstva. Sva četvorica bila su odjevena kao da je neki veliki praznik. U usporedbi s Paulovim ozbiljnim crnim likom, bili su egzotična družba.

“Što je ovo, zar opet mozgaš? Hajde, Paule. Znaš da Turci ne vole tužnog čovjeka”, reče Thomas Glover.

“Zar bi itko mogao biti tužan kad pogleda vas, prijatelji moji”, Paul se nasilu nasmijao. “Thomase, pa ti svijetliš poput kometa. Što je ovo... novi rukavi?” Ispružio je ruku kako bi opipao Gloverove bogate rukave od grimizne svile pričvršćene na izvezeni prsluk od fine, svijetle kože od antilopa.

“A dragulja kao u sultana. Vjerujem da negdje postoji zakon protiv toga.” “Znao sam da će ti se svidjeti.” Thomas Glover nasmiješio mu se, a sunce se odbijalo o

njegove teške zlatne kolutaste naušnice. Dva velika ametista brušena u obliku ruže sjajila su se na crnom šeširu s visokim obodom; drago kamenje - topaz, granat i mjesečev kamen, blistali su na prstima i palcima obiju ruku.

“Onda, što ima novo, gospodo?” “Zapravo, donosimo sjajne vijesti. Kažu da sultan jutros dolazi brodom u razgledanje

Hectora.” “Vidi, vidi, to će biti nešto u očima francuskog veleposlanika.” Paul je osjetio kako mu

raste raspoloženje. “To ne vrijedi samo za De Brèvesa, nego i za venecijanskog baila”, dodao je Jonas,

drugi brat Aldridge. “Svi znamo koliko je obojici stalo do diplomatske etikete.” Dva brata bila su gotovo isto tako bogato odjevena kao Glover. Umjesto dragog

kamenja, na šeširima su nosili perje koje se prelijevalo u duginim bojama. “Istina”, reče Paul. “Što ti kažeš, Glovere? Ti poznaješ običaje palače bolje nego bilo

tko od nas. Hoće li Veliki Čovjek doista doći?” “Uvijek je teško predvidjeti što Porta smjera, ali ovom prigodom mislim da je to vrlo

vjerojatno.” Thomas Glover pipao se za bradu, a prstenje mu je svjetlucalo. “Zar je zbilja toliko važno dolazi li sultan razgledati brod ili ne?”, obratio se Paulu kao

najstariji u skupini John Sanderson. “Zar je važno?” Paul se oslonio na brodsku ogradu. “Johne, previše razmišljaš kao

trgovac. Tu nije riječ o ribizima, tkaninama ili kositru; barem ne zasad. Posao veleposlanstva vrti se oko priređivanja predstave, oko prestiža. Oko toga da budemo zamijećeni. A sultan nas je nedvojbeno zamijetio. Dolaskom Hectora sve smo ih nadmudrili. De Brèves i ostali mogu nam se rugati da smo skupina trgovaca, ali istina je, ovo je vrlo jednostavna igra. A oni nas mrze jer smo u njoj bolji od njih.”


--- 888999 ---

“Paul je u pravu”, dodao je Thomas Glover. “Sve su oči uperene u naš brod, a to znači u nas. Koliko je meni poznato, u ovim vodama još nema broda koji bi mu mogao konkurirati.”

“Konkurirati trgovačkom brodu od tri stotine tona? Teško”, ponosno je dodao William Aldridge.

“A ako im budemo saveznici protiv Španjolske, zar postoji bolji simbol snage naše kraljice i moći Engleske?” reče Glover. “A sada, gospodo, molim vas da nas ispričate. Paule, samo sekundu.”

Okrenuvši se Paulu, odvukao ga je malo ustranu te su se njih dvojica na brzinu posavjetovali.

“Što god se dogodilo, Paule, ako sultan danas doista dođe razgledati brod, ne smijemo riskirati da izgubimo prednost.”

“Čitaš mi misli. De Brèves i bailo učinit će sve što mogu da nam se umiješaju u posao i spriječe nas da slobodno trgujemo.”

“A to znači da veleposlanik mora predati vjerodajnicu što je prije moguće - u suprotnom ni sultan ni veliki vezir neće s nama pregovarati. Kakve su vijesti o Dallamu?”

“Njegovi popravci na Kompanijinu daru gotovo su završeni, barem mi je tako rekao.” Onda mu se mora utuviti u glavu da ga hitno mora dovršiti. Danas, ili barem sutra ako

je moguće. Darovi naše kraljice sultanu moraju se predati istodobno kad i veleposlanikova vjerodajnica.”

“Prepusti to meni, ponovno ću razgovarati s njim”, reče Paul. “I još nešto, Thomase. Do tada se moramo pobrinuti da se sir Henry što je moguće više pritaji.”

“Misliš, što mu se dopusti da napravi što manje štete, tim bolje?” reče Glover bez uvijanja. “Čitaš mi misli... oh, kad smo već kod toga, gotovo sam zaboravio. Želi te odmah vidjeti. Čeka te dolje u kabini kapetana Parsona. Riječ je o sultaniji.”

“Sultaniji?” “Da”, Glover znatiželjno pogleda Paula, “čini se da je tražila da te ponovno vidi.”

“C AREW?” VELEPOS LAN IK, S IR HENRY LELLO zvučao je kao da je upravo pojeo limun. “Mislim da neće biti nužno da vas on prati, Pindare, nipošto.”

“Ne, gospodine, naravno da ne. Imate pravo.” Paul i sir Henry razgovarali su u Hectorovoj malenoj kapetanskoj kabini u stražnjem

dijelu broda. Sir Henry se cupkao po bradi, navika koju je pokazivao - Paul je primijetio - kad god je bio nervozan ili uzrujan.

“Vrlo protupropisan.” “Da, gospodine. Najbolje će biti da se radi potiho, jasno mi je.” “Ha?” “Protupropisan. Gospodine. Kao što vi opravdano kažete.” Paul se ponizno naklonio. “I

možda je najbolje obaviti sve to potiho.” Napravio je malenu stanku dok je Lello to probavio, a onda oprezno dodao: “Napokon,

francuski veleposlanik neće biti jako sretan zbog toga što je sultanija tražila privatni sastanak s nekim iz vašeg veleposlanstva.”

Sjeme je odmah pustilo korijen. “De Brèves?” Sir Henry Lello stisnuo je oči. “Ne, sigurno neće.” Razvedrio se. “Treba


--- 999000 ---

promisliti, ha, Pindare? Kažete, treba sve obaviti potiho, ali ja nisam baš siguran. Možda bismo to više trebali učiniti... svečanom prigodom, što mislite?”

“I riskirati da naljutimo De Brèvesa?” Paul je vrtio glavom. “Da i ne spominjem venecijanskog baila. Znate da Venecijanci misle kako su uvijek imali poseban odnos s Portom. Doušnici nam kažu da gotovo svaki dan sultaniji i njezinim ženama šalju darove, misleći da si tako osiguravaju utjecaj kod sultana. De Brèves bi mogao pomisliti da mi pokušavamo nešto slično...”

“Ali upravo nam to treba!” reče Lello. “Zar ne vidite, trebamo ga navesti da to misli?” Paul je djelovao kao da mu je iznenada sinulo. “Naravno!” rekao je. “De Brèves će misliti da je ovaj posjet vaša planirana strategija. A

to bi ga moglo odvući od naše stvarne namjere: pridobivanja vezira i obnove trgovačkih ugovora.” Blago se naklonio, a njegov ironičan ton veleposlanik nije mogao primijetiti. “Sjajna ideja! Moje čestitke, gospodine.”

“Hmm, hmm!” Lello je tiho hrzao, što je Paul prepoznao kao veleposlanikov rijedak običaj da se nasmije. “I uza sve to, Pindare, to nas neće stajati ni penija! Za ovo ne treba mito za vezira!”

“Izrazito državnička misao”, Paul se nasmijao. “Nije vas Njezino Veličanstvo uzalud proglasilo svojim veleposlanikom, Ekscelencijo.”

“Čuvajte se, Pindare”, sir Henry se namrštio na spomen kraljice. “Njezino Veličanstvo oličenje je velikodušnosti. Jedino je tražila od Kompanije da plati svoje darove za novog sultana - sasvim opravdano, prema mojem mišljenju.”

I trošak ovoga veleposlanstva, moj stari prijatelju Tupko - Paul je mislio u sebi - a to je priličan trošak, za koji sada treba nekako izvući novac od skupine londonskih trgovaca koji su još škrtiji od kraljice. I koji nas, ako ne uspijemo u ovoj misiji, lako mogu prisiliti da sami platimo taj pothvat.

“Što je ovo? Ha, Henry, ljubavi moja, što neće stajati ni penija?” Bez ikakve formalnosti, lady Lello, veleposlanikova žena, ušla je u malenu kabinu.

Krupna žena, nosila je golemi plisirani ovratnik na kojemu je njezina sitna i očito glava bez vrata nesigurno počivala, upravo kao - Carew je znao primijetiti - praseća glava na tanjuru. Kad je ugledala Paula, njezine malene oči su se raširile, a lice se naboralo u dobroćudan osmijeh. “I tajnik Pindar je tu! Dobro vam jutro.”

“Gospo.” Paul joj je napravio mjesta što je više mogao u tako skučenom prostoru. “I, što ima novo, sir Henry?” Od svakog fizičkog pokreta bržeg od najotmjenije pavane

lady Lello je ostajala bez zraka te je sada sjela, teško dišući i namjestivši obruč svoje krinoline udobnije oko bokova. “Što nas neće stajati ni penija?”

“Pindar je ponovno pozvan da posjeti sultaniju.” “O!” o či lady Lello opet su se raširile. “Sultanija je osobno poslala po njega”, dodao je sir Henry. “O!” Lady Lello izvukla je komad kambrika koji je držala u rukavu te se potapkala po

čelu. “O!” “Ove vijesti ostavljaju moju ženu bez riječi, Pindare”, istaknuo je veleposlanik. “Sramim se, gospo. Zar sam ja tako loš izbor za izaslanika?” Pindar joj se okrenuo uz

smiješak.


--- 999111 ---

“Nikako, gospodine Pindare!” Mesnati nabori skupljeni na vrhu ovratnika lady Lello malo su se zatresli, poput ružičastog pudinga. “Ali dva puta u nekoliko dana! Hoću reći, nije li to prilično neuobičajeno? Glover kaže da franački izaslanici u Porti često moraju čekati tjednima da ih primi Veliki Turčin i da se sultanija rijetko kada pokazuje.”

“U tome i jest stvar! To je znak velike naklonosti”, rekao je veleposlanik, trljajući ruke. Visok, mršav i neugledan - doista je s pravom nosio nadimak “Tupko.”. Prsti su mu bili dugački i bljedunjavi, poput čudnovatih gomolja lišenih svjetlosti. “Pindar i ja baš smo govorili”, Lello se povjerljivo nagnuo prema svojoj ženi, “francuskom se veleposlaniku ovo nimalo neće svidjeti.”

“Boga mi, neće...” lady Lello gledala je malo jednoga malo drugoga. “Čini se da dar koji je naša kraljica poslala sultaniji...” “Misliš, kočija koju joj je Pindar uručio?” “Kočija, da”, Lello je opet trljao ruke, a koža njegovih prstiju jedva je čujno zastrugala,

“sasvim jednostavno, oduševljena je. Kažu mi da su je već vidjeh kao se u njoj vozi. Kažu da ju je sultan pratio. A rezultat svega toga jest da ponovno želi vidjeti tajnika Pindara. Da zahvali kraljici, ne bih se čudio.”

“I tražila je njega osobno - da mu zahvali, pretpostavljam. Pa, Paule”, lady Lello zadovoljno mu se smiješila, a njezine sitne oči gotovo su nestale u mekim mesnatim naborima lica, “to su sjajne vijesti. Moramo se nadati - skeptično je frknula nosom - da će Kompanijina velika kutija ‘zviždaljki’, kada je Dallam popravi, naići na slično oduševljenje. A sada, sir Henry, moraš smisliti prikladnu pratnju za Pindara, znaš. Ne možemo dopustiti da oni, mislim, De Brèves i baili, svašta govore.” Stišala je glas i nagnula se prema Paulu. “Govore podcjenjivački o sir Henryju, tako mi kažu, i kako je on tek trgovac, znate.”

“Bail-o, ljubavi. Venecijanski veleposlanik kaže se bailo...” Ali, lady Lello nije slušala. “Možda bi konzul Aldridge i tajnik Glover trebali poći s

vama, što mislite?” “Polako, ljubavi”, sir Henry se ubacio, osvrćući se prema Paulu, koji je shvatio

veleposlanikov mig. “Ali, kao što znate, gospo, tajnik Glover i konzul Aldridge ovdje su potrebni; mnogo je

važnog posla za koji se trebaju pobrinuti”, reče Paul. “Onda moramo poslati nekoga tko ovdje nije potreban, nekoga tko nije važan. Da

vidimo: kočijaš Ned Hall? Ne, prevelika seljačina. Ili naš kapelan, velečasni May? Ne, odviše plašljiv.” Lady Lello najedanput je razrogačila oči, poput malenoga debelog stabla pogođenog strijelom nadahnuća: “Gospode Bože... Carew, naravno! Vaš kuhar, John Carew. Pindare, on mora poći s vama. Nije li tako, sir Henry?” Nasmijavši se tako da su joj se na obrazima pojavile rupice, podignula je jednu rukicu kako bi pogladila svoju glavu s kapicom, no u tome ju je spriječio golemi ovratnik. “Ne mora ništa govoriti, samo se treba prikladno odjenuti”, nastavila je njegova žena veselo. “Ako se ne varam, on ima livreju? I čini mi se da je na dobrom putu, iako izgleda nakićen kao majmun u onoj svojoj modernoj venecijanskoj odjeći. Što nedostaje dobroj, čestitoj engleskoj odjeći, uvijek to govorim, zar ne, sir Henry? Sir Henry?”

Pokušavala je, unatoč ovratniku, potražiti pogledom muža, ali on je već bio napustio kabinu.


--- 999222 ---

“Mislim da je otišao porazgovarati s posadom”, rekla je opušteno. “Javili su da Veliki Čovjek dolazi razgledati Hectora. I mi moramo otići gore, da mu odamo poštovanje.”

Počela je ustajati, a Paul ju je uzeo za ruku da joj pomogne. “No”, rekla je, dahćući od napora, “prekrasan je dan, doista jest. I tako je ugodno ponovno biti na brodu. Uvijek nam je bilo lijepo na brodovima, znate.” Protresla je suknje, a one su ispustile snažan miris kamfora u koji su bile zamotane kako bi se sačuvale tijekom dugih putovanja morem. “Među nama, ljepše mi je ovdje nego u onoj velikoj kući punoj propuha, sa svim onim dosadnim janjičarima što se vrzmaju po palači.”

Gledajući po malenoj kabini, lady Lello nostalgično je uzdahnula. “Mjesta za sve i sve na svojem mjestu, uvijek smo govorili. Mnogo sam plovila sa sir Henryjem kad smo se tek vjenčali - a i poslije, znate, nakon što sam izgubila djecu.” Na trenutak je gledala kroz prozor kabine. “No, no”, nježno je pogladila Paula po ruci, “nema koristi živjeti u prošlosti. Znam da vi, najbolje od svih, to razumijete.”

“Dopustite mi da vam pomognem uz stube, lady Lello”, Paul joj je nježno ispružio ruku. “Veleposlanik nas čeka.”

“Hvala vam.” Prihvatila je ponuđenu ruku. “Lijepo vam je odijelo, Pindare, premda je tako crno.” Opipala je tkaninu njegova ogrtača. “Izgledate baš kao venecijanski plemić, ako smijem primijetiti”, ljubazno mu se nasmiješila, “ali vama to opraštam, Paule. Neću dopustiti da vas gnjave zato što nosite sumorne boje. Sir Henry je htio s vama razgovarati o tome - Turcima se to ne sviđa, kaže, ali ja sam mu rekla - ostavi tog mladića na miru. Izgubio je draganu, utopila se, kažu.” Pogledala ga je staračkim očima, svijetloplavima poput udaljenog horizonta. “Rekla sam mu - ostavi tog mladića na miru.”

“Hoćemo li gore, gospo?” “Uz vašu ljubaznu pomoć, gospodine Pindare, mislim da ću lako svladati stube.”

Primila ga je za ruku. “Htjela sam vam pokazati svoju novu haljinu. Što mislite, kakve je boje?”

“Mislim da se zove ‘boja patke’”, Paul ju je vodio uz drvene stube prema gornjoj palubi. “Ili katkad ‘zmajeva krv’”

“Kakva sve imena danas smišljaju: ‘damski grm’, ‘lavlje smeđa’ i ‘papagajski plava’. Bog mi je svjedok da već jako dugo pratim tkanine, ali to je i za mene previše.” Lady Lello nakratko se naprezala kako bi ovratnik provukla kroz uski otvor. “A što kažete na ‘pimpilo’, to mi se sviđa, a vama? Pimpilo...” Glas joj se malo izgubio, odnesen naglim morskim povjetarcem, kad se napokon popela na palubu. “Neka vrsta crvenkastožute, tako mi kažu. Pitala sam vašeg Carewa koje je boje njegov novi ogrtač”, okrenula se, dahćući malo od penjanja, kako bi se niz stube obratila Paulu, “i znate što mi je odgovorio?”

“Ne.” “Boje zelenoga guščjeg izmeta! Što je sljedeće, gospodine Pindare?” “Doista, što je sljedeće”, slabašno je odjekivao Paulov glas. “Čini se da je ona slična

boji ‘mrtvog Španjolca’. Jel’ on to zbija šale sa mnom, što mislite?” “On će biti mrtvi Španjolac ako je činio išta tomu slično”, Paul je odgovorio krajnje

veselo. “Sam ću se za to pobrinuti.” Na palubi je iznenada počelo komešanje. “Grand Signor!”


--- 999333 ---

“Pazite, Veliki Čovjek!” “Evo dolazi Grand Signor!” Ispričavši se lady Lello, Paul se uputio prema onoj strani trgovačkog broda gdje su

stajali Thomas Glover i ostali Kompanijini trgovci. “Evo ga, stiže, Paule”, Glover je napravio mjesta pokraj sebe. “Bože! Evo ga, stiže,

gospodo, evo ga, stiže.” Paul je slijedio njegov pogled i ugledao sultanovu barku kako lagano isplovljava iz

kraljevskoga spremišta za čamce. Na engleskom su brodu posada na jedrilju, skupina trgovaca, čak i lady Lello u svojoj raskošnoj odjeći sada utihnuli, promatrajući približavanje barke. U toj se tišini čuo neobičan zvuk, poput laveža mnoštva pasa, koji je jedva dopirao preko vode.

“Slušajte!” reče Glover. “Čujete li ih? Veslači laju poput pasa. Kažu da to čine kako nitko od njih ne bi mogao prisluškivati sultana ako progovori.”

Barka se sada gotovo poravnala s Hectorom. Kako se približavala, Paul je opazio da dvadesetorica veslača s crvenim kapama i u bijelim košuljama veslaju u velikoj barci, na čijem je jednom kraju, na malo povišenoj gornjoj palubi obojenoj grimiznom i zlatnom bojom, bio sultan, pomno skriven od radoznalih pogleda. Jezovito glasanje veslača - vau, vava, vau, vau, vava - bivalo je sve glasnije. Iza carske barke bila je još jedna, skromnije urešena. U njoj je Paul razaznao skupinu sultanovih dvorjana, patuljaka i mutavaca odjevenih u blistavo svileno ruho. Svaki je za pasom imao sablju, a nekoliko i lovačke pse, isto tako svečano odjevene kao i njihovi gospodari - bili su u grimiznim plaštevima ukrašenima zlatnim i srebrnim nitima. Hitro klizeći po vodi, barke su jedanput okružile Hectora, a zatim otplovile brzo kao što su i doplovile.

Na Hectoru su trgovci u malenoj skupini jedni druge tapšali po leđima i razgovarah. Samo Paul nije dijelio njihovo oduševljenje. Iznenada je bio mrtav umoran: držanje na uzdi sir Henryja, bavljenje ostalim trgovcima, čak i razgovor s Gloverom postali su mu naporni, kao da igra ulogu, poput glumca na pozornici.

Paul je prošao rukom preko očiju. Bilo je trenutaka, nakon njegova prvog razgovora s Carewom o Celiji, kada je mislio da gubi razum. Isprva je njegova reakcija bila čista nevjerica, zatim se pojavio bijes, ali u svojim sabranijim trenucima znao je da Carew ne bi lagao. Postupno si je dopustio da se nada, a zatim i da vjeruje u nemoguće. Celia je živa! Celia živi i diše. A onda se veselje pretvorilo u očaj. Celia je živa, ali zatočena na takvom mjestu da nema nade da ikad do nje dođe. Ili možda ima? U Džemalovoj kući ponovno se počeo nadati. Noću bi ležao gledajući u tamu, ne spavajući, bez snova, boreći se s vlastitim mislima. Dvije godine kao robinja u rukama Turaka. Što su joj učinili? Pokušao je ne zamišljati, ali to je bilo nemoguće. Uz goniča robova, sultana? Uz eunuhe? Od te mu se pomisli činilo da će mu glava eksplodirati.

Na obali mu je zapeo za oko iznenadan metež; primijetio je kako još jedna barka isplovljava iz carskoga spremišta za čamce. Bila je manja nego sultanova, ali bogatije ukrašena. Zastrta kabina na gornjoj palubi bila je urešena intarzijama od bjelokosti i ebanovine; pozlata, sedef i granat blještali su na suncu. Veslači su tiho veslali. Kapljice vode s krajeva njihovih drvenih vesala opisivale su lukove poput svjetlucavih briljanata dok je barka klizila prema engleskom brodu. A onda se zaustavila ni metar udaljena od njega.


--- 999444 ---

Štiteći se rukama od sunca, Paul je gledao prema zastrtoj kabini. Nešto zeleno bljesnulo je na suncu. Tada je znao: Safija, sultanova majka, također je došla razgledati brod. Nije se dugo zadržala. Na neki skriveni znak, posada je uzela vesla te se barka ponovno počela kretati, no ovaj se put nije vratila u carsko spremište čamaca, nego je hitro otplovila u suprotnom smjeru - prema jarkozelenim vodama, prema strmim, šumovitim i sjenovitim brdima Bospora.

Paul je ponovno stajao sam, zamišljen. Što je htjela sultanija? Veleposlanik se činio zadovoljan odgovorom da mu želi još jedanput zahvaliti za kraljičin dar, koji je Paulu bio povjeren da ga preda u veleposlanikovo ime neposredno nakon dolaska Hectora, ali u to nije baš bio siguran.

Ne prvi put, sjetio se onog dana, još uvijek najčudnijeg od svih čudnih dana koje je doživio nakon dolaska u Konstantinopol. Okružena crnim eunusima i čuvarima s uvojcima i helebardom, sultanija je došla u pomno zastrtom palankinu, u dvorište gdje ju je čekala kočija. Paul je, naravno, nije vidio - etiketa palače određivala je čak i kad se smije pogledati prema zastoru - ali da ga je itko pitao, mogao mu je reći da je bilo mnogo drugih načina gledanja; da je prisutnost iza zastora bila toliko snažna da oči nisu bile nužne za gledanje te čudesne žene. Dovoljan je bio samo njezin glas.

“Venite, inglesi. Priđi bliže, Englezu.” Sjetio se kako su mu se, kad je prvi put to čuo, nakostriješile dlake na vratu.

Kompanijini doušnici govorili su da je valide stara žena, da ima barem pedeset godina. A to je bio glas još mlade žene.

“Priđi bliže, Englezu”, ponovila je. I primijetivši kako gleda eunuhe, s rukama na sabljama, nasmijala se. “No aver paura. Ne boj se.”

I tako je prišao palankinu te su razgovarali. Koliko su dugo razgovarali? Poslije, Paul ni sam nije znao. Sjećao se jedino određenog mirisa, poput mirisnoga noćnog vrta, a kad se pokretala, prigušenog, mutnog sjaja dragulja.

Pogled na sultanijinu barku kao da je razbistrio Paulov um. Odagnao je ostale misli i pokušao se usmjeriti na ovo što mu je blizu. Bliži se, gotovo čudesno, još jedna prilika da uđem u palaču i, poput odgovora na molitvu, također s Carewom. Carew katkad zna biti gnjavator, ali ima vrline na koje njegovi klevetnici nikad ne bi posumnjali: oči kojima ništa ne promakne, čelične živce i hitar um u opasnim situacijama da se Paulu to nekad činilo kao vražja posla. Nije bilo nikoga koga bi Paul imao uz sebe radije nego Carewa, to jest, kad bi ga se moglo pronaći.

Paul se osvrnuo po Hectoru i opsovao. Gdje je ta ništarija kad je trebam? Oglušuje se na zapovijedi, kao i obično. Tek mu je tada prostrujala glavom misao da Carewa nije vidio cijeli dan. Nestrpljivo je pregledao palube, čak i jedrilje, ali nije mu bilo traga.

Umjesto toga, Paul je primijetio kako se još jedno plovilo približava Hectoru. Ovaj put to nije bila carska barka, nego maleni skif koji je hitro i donekle nespretno veslao prema njima, ovaj put s obale Galate. Paul je gledao. Dvojica janjičara držali su vesla, a njihovi ukrasi na glavi klizili su od napora. Zamasi su im bili toliko nezgrapni da se plovilo dvaput gotovo sudarilo s ostalim sudionicima u prometu. Kako se skif približavao, Paul je razaznao neke druge članove veleposlanstva stisnute straga: velečasnog Maya i do njega dvojicu Kompanijinih trgovca koji su nedavno stigli iz Alepa - g. Sharpa i g. Lambetha. Dok se


--- 999555 ---

plovilo približavalo, primijetio je da vesla i naučnik Johna Sandersona, John Hanger te kočijaš Ned Hall.

“No, mogu oni veslati koliko god žele brzo, ali propustili su razgledavanje Velikog Čovjeka”, Thomas Glover stao je uz Paula s velikim šakama na kukovima.

“Ne”, Paul je polako vrtio glavom, naprežući oči prema skupini, “nešto nije u redu, gledaj.”

Kad su primijetili da ih Paul i Glover gledaju, dvojica trgovaca počeli su mahati. Kapelan je ustao i kao da je nešto vikao kroz spojene dlanove, no vjetar je odnosio njegove nemušte riječi.

“Onaj budalasti kapelan...” reče Glover nestrpljivo. “Ne sviđa mi se kako ovo izgleda.” “Ni meni.” Napokon je skif stao uz brod. Sad kad su ih mogli čuti, činilo se kao da nisu sigurni

kako nastaviti. “I, što ima novo, gospodo?” doviknuo im je Paul. Lambeth, jedan od trgovaca iz Alepa, nestabilno je ustao. “Riječ je o vašem Carewu, tajnice Pindare.” “Što je s njim, Lambethe?” Paulu su se osušila usta. “Janjičari su ga došli uhititi.” “Taj nitkov”, Paul je osjetio kako mu Glover stavlja ruku na rame, “svima će nam doći

glave.” A onda: “Na temelju čega? Što je učinio?” “Ne znamo, nisu rekli.” Paul se primio za ogradu. “Kamo su ga odveli?” “Odveli?” Lambeth je skinuo kapu i obrisao znojno čelo: “O, ne, nisu ga odveli. Nije

bio tamo. Došli smo ga upozoriti. Mislili smo da je s vama.” Glover pogleda u Paula. “Onda?” “Ne, nije ovdje”, oštro odgovori Paul. “Ali mislim da znam gdje bih ga mogao

pronaći.”


--- 999666 ---

Č E T R N A E S T O P O G L A V L J E


Poslijepodne

KUĆ I DEŽEM ALA AL-ANDALUZA isti je sluga kao i jučer otvorio vrata Paulu. Isprva se činilo kao da se opire tomu da ga najavi, ali je popustio te je Paul ušao i zatekao,

zbunjen, metež koji je nastao zbog njegova neočekivanog dolaska. U predsoblju gdje je obično bio zamoljen da pričeka, čulo se kretanje i govor: Džemalov glas, lupanje i naglo zatvaranje vrata, koračanje u gornjoj odaji. Dok je čekao, čuo je u sobi iznad sebe nešto kao razgovor dvoje ljudi, muškarca — vjerojatno Džemala i, ako se Paul nije varao, žene; glasovi su bili čas tihi, čas glasni. Prepiru se. Nakon još nekoliko minuta izašao je Džemal. Izgledao je uznemireno. Je li se to Paulu samo učinilo, ili je doista na trenutak vidio žensko crno ruho? Primijetio je kako se astronom pobrinuo da za sobom oprezno zatvori vrata.

“Mogu čekati, Džemale, ako imaš drugog posla.” “Ne, ne, više si nego dobrodošao, prijatelju. Ništa važno”, Džemal je uobičajeno

ljubazno odbacio Paulove primjedbe. “Zapravo, ima nešto o čemu bih s tobom želio razgovarati. Idi u kulu”, rekao je, “ondje

možemo razgovarati, nitko nas neće moći čuti.” “Riječ je o Carewu”, počeo je Paul kad mu se Džemal nakon nekoliko minuta pridružio

u kuli. “Nestao je, i ne znam zašto, ali pomislio sam da bi ti možda... Džemal je stavio ruku na Paulovo rame. “Carew je siguran.” Na trenutak je Paul ostao bez riječi. Gledao je Džemala. “Gdje je?” napokon je pitao. “Vjerojatno je bolje da to ne znaš. Još ne.” “O čemu govoriš?” Paul je razdraženo prošao rukom kroz kosu. “Vrlo je važno da ga

pronađem. Janjičari su danas poslani da ga uhite...” “Znam.” “... i ja ga moram pronaći prije njih...” Paul se zaustavio. “Ti znaš za janjičare?” “Sjedni, Paule, molim te.” “Radije ne bih”, Paul je iznenada osjetio neočekivani bijes prema smirenom čovjeku u

U


--- 999777 ---

bijeloj odjeći koji je pred njim stajao. “Oprosti mi, Džemale, ali nemam vremena za šale. Za Boga miloga, hoćeš li mi napokon reći što se dogodilo?”

Ako je Džemal bio iznenađen Paulovim tonom, nije to pokazao. “Netko je u palači otrovan i misle da bi to moglo imati neke veze s Carewom.”

Od tih Džemalovih riječi, Paul je osjetio kako ga obuzima mučnina. “Ali kažeš da je siguran?”

“Na sigurnom je dok se cijela stvar ne riješi.” “A gdje je točno to ‘negdje na sigurnom’?” “Sad sam ti rekao, ne mogu ti reći.” Nastala je kratka, neugodna tišina. “Tko je otrovan?” “Hasan-aga, glavni crni eunuh.” “Tako.” Paul je brzo rukom prešao preko lica. “Pronašli su ga jučer, na tlu negdje u haremskim vrtovima. Nitko ne zna kako je onamo

dospio, ni što mu se dogodilo.” “Je li mrtav?” “Ne, još je živ. Jako bolestan, ali živ.” “A kakve to može imati veze s Carewom?” Džemal nije odmah odgovorio Paulu. Izabrao je komadić ulaštenog stakla među

predmetima na stolu, pomno mu odmjeravajući težinu u rukama. “Je li John izrađivao nekakve figurice od šećerne vune, uključujući i onu u obliku

broda? Čini mi se da si mi jednom zgodom rekao da je vrlo vješt u tim stvarima.” “Zovemo ih slasticama. I da, Carew je majstor za njih.” Paul je osjetio kako mu postaje

hladno; straga na vratu osjetio je peckanje. “Nemoj mi reći”, stavio je glavu u ruke, “molim te, nemoj mi reći da kažu kako je Carewov brod otrovao glavnoga crnog eunuha.”

“Siroti John”, Džemalov izraz bio je gotovo pokajnički, “on je prilično sklon nezgodama, zar ne?”

“Malo je reći.” U mislima je Paul obuhvatio rukama Carewov vrat, pritiskujući s oba palca njegov koštunjavi dušnik dok mu lice nije poplavilo, a oči iskočile. No, onda se nečeg sjetio. “Ali, to je besmisleno! Kakav bi motiv mogao imati Carew da u slasticu stavi otrov? Mi se trudimo zadiviti sultana, za Boga miloga, a ne otrovati ga! Ne, ne, kladim se u vlastiti život da znam tko stoji iza ovoga - ili bailo ili De Brèves. Koliko ih mi poznajemo, vjerojatno obojica.”

“Venecijanski i francuski veleposlanik?” Džemal je podignuo obrvu. “Nikako ne.” “To te ne bi trebalo čuditi. Spletkare oko nas otkako smo ovdje, nastoje nas spriječiti u

obnovi trgovačkih prava s Portom.” “Čekaj, Paule, previše brzaš”, Džemal je dignuo ruke. “U ovom trenutku mislim da

nitko ne zna što misliti. Hasan-aga je još previše bolestan da bi mogao smisleno ispripovijedati što se dogodilo, ali kobna je činjenica da je ‘engleski brod’, kako ga oni zovu, jedino što je izgovorio otkako su ga pronašli.”

“Samo to: ‘engleski brod’?” “Samo to.” “Kako znaš?”


--- 999888 ---

“Bio sam jutros ondje kad su ga pronašli. Često se služim jednom sobom u eunuškim odajama gdje poučavam male prinčeve. Hasan-aga je bio u deliriju, lutao je vrtovima; nitko ne zna kako je onamo dospio, ni zašto. Cijela se palača digla na noge. Kažem ti, Paule, bilo bi nemoguće ne znati što se događa.”

“Onda, hoćeš li mi reći gdje je John?” “Ne, ne mogu. Ni sam ne znam.” Džemal je slegnuo ramenima. “Siguran je, to je sve

što znam.” “Ali kako su posumnjali na Carewa?” zbunjeno upita Paul. “Kako se čini, osobno je

dostavio slasticu. Prepoznao ga je jedan od čuvara s helebardom na haremskim vratima. Čini se da je tog dana već bio ondje, istim poslom.”

“Ali, dakako, što se tiče palače, on je samo sluga?” Paul je ponovno teško sjeo. “Zašto se gnjaviti njime? Zašto ne optužiti veleposlanika? Ili, zapravo, mene? Carew nije sluga veleposlanstva: ovdje je jer je moj sluga.”

Na to Džemal nije odgovorio. “Zašto Carew, Džemale?” Paul nije odustajao. “Ništa od ovoga nema nikakva smisla.” “Mislim da si već odgovorio na to pitanje, prijatelju: zato što nije važan. Palača ne želi

veliki skandal, kao ni tvoje veleposlanstvo. Eto, to je moj zaključak. Ali, dok se Hasan-aga dovoljno ne oporavi da kaže što se doista dogodilo, moraju ostaviti dojam kao da nešto poduzimaju.” Pogledom je preletio preko Paula. “Zbog unutarnjih razloga, recimo to tako.”

Paul je prešao na drugu stranu oktogonalne sobe. Kroz jedan od prozora puhao je povjetarac. Osvrnuo se oko sebe. Sve je bilo isto kao i onog dana kad je prije dvije godine prvi put sreo Džemala. Jednostavno namještena soba čistih bijelih zidova, europskim očima sličnija samostanskoj ćeliji negoli astronomovu opservatoriju. Instrumenti koje im je Džemal jučer pokazao - kvadrant, njegova zbirka astrolaba i sunčanih satova te pokazivač kible - svi su bili ovdje. A ipak, djelovalo je nekako... drukčije. Boje i posude sa zlatnim listićima, pergamenti i olovke kojima je astronom bilježio svoja opažanja i koje su vidjeh na njegovu radnom stolu prije samo jedan dan, više nisu bili ondje. Na njihovu su mjestu bili komadići razlomljenog stakla, po obliku i veličini slični onom koji je Džemal još držao u ruci. Neki su bili spljošteni i okrugli poput velikih kovanica; drugi su bili gotovo loptasti, poput kristalnih kugli. Da su okolnosti drukčije, Paulova bi znatiželja odmah bila usmjerena na njih. Uzeo bi komadiće stakla i pregledavao ih obasipajući Džemala pitanjima o njihovoj točnoj izradi i funkciji. A sada ih je jedva primijetio.

Umjesto toga, bio je svjestan da ga astronom promatra iz drugog kraja sobe. Džemalovo lice bilo je u sjeni. Njegova bijela halja padala je u bogatim naborima do tla poput alkemičareva ruha. Njegov izraz lica - učinilo se Paulu - nije više bio vedar. Najedanput je djelovao viši; viši i ozbiljniji.

Paulu se vrtjelo u glavi. Vratila se mučnina, sada još snažnija. To je trenutak koji je čekao. Bude li zamolio Džemala za pomoć, to je nesumnjivo pravi trenutak - a opet, sad kad je tu, nekako ne može govoriti. Toliko je toga nesigurno, toliko toga na kocki - Celia i sada Carew - da ga je hrabrost gotovo napustila.

Možda je Carew ipak bio ovdje: zašto bi mu Džemal pomogao? Zašto iznenada ima osjećaj da astrolog zna mnogo više nego što mu je rekao? Paul je stavio ruku u džep, prsti su obuhvatili glatki kompendij. Bio je svjestan da ga Džemal promatra s drugog kraja sobe,


--- 999999 ---

sada pozorno, i osjetio je u leđima drhtavicu. “Znam da sigurno imaš mnogo pitanja, Paule”, govorio je Džemal. “Ako na neka od

njih mogu odgovoriti, sa zadovoljstvom ću to učiniti.” “Hoćeš li?” “Pa naravno. Na primjer, pitaš: zašto Carew?” “Ne”, Paulov pogled sreo je Džemalov. “Zašto ti, Džemale?” S rukom i dalje u džepu, trzao je zapor na svojem kompendiju: otvarao ga je i zatvarao,

otvarao i zatvarao.

“ZAŠTO JA?”

“Odjedanput si prilično upućen u ono što se događa u palači.” Na Paulovo iznenađenje, Džemal je zabacio glavu i nasmijao se. “Nisi li to i htio od

mene?” Oči su mu svjetlucale, ponovno je bio stari Džemal. “Nekoga tko iznutra poznaje palaču.”

“Carew ti je to rekao?” “Naravno. To mi je rekao jutros kad me ponovno posjetio.” U mislima je Paul ponovno zgrabio Carewa za vrat i tresao ga poput štakora da su mu

svi zubi cvokotali. “Što je još rekao?” “Samo da hitno želiš razgovarati sa mnom o nečemu i da trebaš nekoga s takvim

znanjem. Nije htio reći ništa više. Moram priznati da sam znatiželjan: o čemu je riječ?” “Sada nije važno.” “Zbilja?” Džemal je stao ispred njega. “Zašto si danas tako čudan, Paule? Pogledaj se,

odjeća, kosa - raščupan si i neuredan. To nema nikakve veze s Carewom, zar ne?” Prije nego što ga je Paul uspio zaustaviti, Džemal ga je uhvatio za zapešće, izvlačeći mu

ruku zajedno s kompendijem iz njegova džepa i držeći je među prstima. “Jesi li bolestan?” “Ne, naravno da nisam.” “Ali, bilo ti je ubrzano.” I dalje ga držeći za zapešće, Dežmal mu je pomno promatrao

lice. “Zjenice - raširene. Koža - hladna i vlažna.” Začuđeno je vrtio glavom. “Izgledaš, oprosti mi na izrazu, ali izgledaš kao da si vidio duha.” Uz škljocanje zapor se oslobodio te se na Paulovu ispruženom dlanu kompendij otvorio.

“Upravo tako, Džemale”, čuo se kako kaže. “Jesam. Mislim da sam vidio duha.”


--- 111000000 ---

P E T N A E S T O P O G L A V L J E


PONEDJELJAK UJUTR O ELIZABETH SE POJAVILA u Topkapi-saraju. Dogovorila se da se s Berin, svojom vezom na Bosporskom sveučilištu, nađe na ulazu u drugo dvorište. Tog

dana ondje nije bilo turista. Dvojica mrzovoljnih čuvara na ulazu uzeli su Elizabethinu putovnicu i, nakon što su je pregledavali, kako se činilo, nepotrebno dugo, označili su njezino ime na popisu i nevoljko je pustili da uđe.

Berin, sitna i nenametljiva Turkinja u ranim četrdesetima, odjevena u elegantan kaput i maramu, čekala je Elizabeth na drugoj strani. “Ovo je Suzie.” Berin je predstavila Elizabeth engleskoj pomoćnici redatelja. Rukovale su se. Suzie je bila u crnim trapericama i kožnoj motociklističkoj jakni. Za pojasom joj je šumio i pucketao voki-toki.

“Puno vam hvala za ovo, zbilja to cijenim”, rekla je Elizabeth. “Jednostavno mi se vaš projekt činio zanimljivim. Ako itko pita, samo recite da ste

istraživačica. A to i jeste”, nasmiješila se Elizabeth, “samo ne jedna od naših.” “Berin mi je rekla što ovdje radite”, dodala je Suzie dok su hodale klasičnim vrtom s

travom i čempresima. Nekoliko ruža u kasnom cvatu drhturilo je na prohladnom vjetru. “Znači, mislite da je nekoć u ovom haremu možda bila jedna engleska robinja.”

“Prili čno sam u to sigurna, da. Mlada žena po imenu Celia Lamprey.” Elizabeth je objasnila o fragmentu pripovijesti koji je otkrila. “Ona je bila kći pomorskog kapetana, preživjela je brodolom u Jadransko me moru, vjerojatno potkraj 1590-ih, a zatim su je osmanski gusari odveli u zarobljeništvo. U dijelu pripovijesti koji je sačuvan tvrdi se da je završila ovdje, u sultanovu haremu.”

“A što je mogla biti: žena, konkubina, sluškinja, ili nešto drugo?” “Teško je reći u ovoj fazi. Pripovijest kaže da je prodana kao cariye, što na turskom

jednostavno znači robinja. U palači se taj termin općenito upotrebljavao za opisivanje žena najnižeg ranga, no s obzirom na to da je, zapravo, svaka žena ovdje bila robinja - osim, naravno, sultanovih kćeri i njegove majke, sultanije, koja je automatski stjecala slobodu smrću svojega gospodara - uopće ne mora to značiti. Pretpostavljam da je bila prodana u palaču kao potencijalna konkubina. Osim jedne ih dviju iznimki, sultani se nikad nisu ženili.

U


--- 111000111 ---

Jedna je od najčudnovatijih stvari u osmanskom sustavu ta da su sve sultanove žene bile odnekud izvana: iz Gruzije, Čerkezije, Armenije, iz različitih područja Balkana, čak iz Albanije. Ali, nikad iz Turske.”

“Bila je i jedna Francuskinja, koliko se sjećam, početkom devetnaestog stoljeća”, rekla je Suzie. “Kako se ono zvala?”

“Vjerojatno mislite na Aimée Dubucq de Rivery”, odgovorila je Elizabeth. “Rođakinja Josephine Bonaparte. Da, istina je, ali dosad nijedna Engleskinja, ili barem ne znamo ni za jednu.”

Stigle su do ulaza u harem. U blizini je bilo nagurano mnogo filmske opreme, koluti kabela te veliki crni i srebrni sanduci, ali osim toga mjesto je bilo prazno. Prazna papirnata vrećica motala im se oko nogu. Na prozoru blagajne stajala je rukom napisana obavijest, ostala od prethodnog dana, a glasila je: “Posljednja tura u 15,10.”

Elizabeth je slijedila Suzie kroz jednu od križnih rampa, od sada bez nadzora. Berin je išla iza njih.

“Ali, zaboravljate da nisu samo žene bile robinje”, rekla je Berin. “Cijelo Osmansko Carstvo temeljilo se na tome. No, to nije bilo ropstvo u onom obliku kako ga ljudi danas obično zamišljaju. Uz položaj roba nije se vezala nikakva stigma. I nije to bio osobito okrutan sustav - ni blizu onomu što bi se moglo nazvati ‘plantažnim ropstvom’. Više, zapravo, nešto kao mogućnost za razvoj karijere.” Nasmiješila se. “Većina naših velikih vezira počela je kao robovi.”

“Misliš da su tako te žene mislile o tome?” skeptično je upitala Suzie. “Sumnjam.” “Nemoj biti tako sigurna.” Na svoj nenapadan način, Berin je bila uporna. “Mislim da

je većina njih upravo tako mislila. Čak je i tvoja Celia Lamprey možda s vremenom počela tako misliti.” Dodirnula je Elizabethinu ruku. “Nemoj to odbaciti kao ideju, to nije nemoguće, znaš. Mnogi europski muškarci bili su prilično uspješni pod Osmanlijama - pa zašto ne bi i žena?”

Pred njima su stajala golema drvena vrata ukrašena mjedenim čavlima. Iznad njih je bio neki natpis na pozlaćenom arapskom pismu. Elizabeth je pogledala gore i zadrhtala. Što je Celia Lamprey pomislila kad je prvi put ulazila kroz ova vrata? Je li to za nju bio raj ili pakao? Je li uopće moguće jasno vidjeti prošlost?

“Činjenica je, nitko nikada nije uistinu saznao tko su bile te žene.” Berin je dignula ovratnik kaputa, kao da je i ona osjetila iznenadnu hladnoću. “I za većinu to nikad nećemo ni saznati. Od svih onih stotina žena koje su prošle kroz ova vrata, tek šačici znamo imena, a kamoli bilo koji drugi detalj. To uostalom i jest značenje riječi ‘harem’. Znači ‘zabranjen’. Mi ne bismo trebali znati”, zafrkantski se nasmiješila Elizabeth. “Ipak, nadam se da ćeš je pronaći - mislim, tu Celiju Lamprey. Dođi!“ I ona je pogledala u golema vrata ispred sebe. “Hoćemo li ući?”

PRVO ŠTO JE ELIZABETH OPAZILA bilo je kako je unutra mračno. Ostavila je Berin, Suzie i ostatak filmske ekipe da postave opremu u sultanovu carsku odaju i sama počela razgledavati. Isprva ju je slijedio jedan od čuvara, ali ubrzo mu je dosadilo, pa se vratio u svoju sobu gdje je mogao u miru čitati novine. Elizabeth je otkrila da može slobodno lutati praznim sobama.


--- 111000222 ---

Iz predvorja, kupole s ormarom, krenula je polagano niz eunuški hodnik. Nema namještaja, samo nekoliko prozora; minijaturne sobe, ne veće od ćelijica. Vrlo stare nikejske pločice izvanredne ljepote bacaju osebujnu svijetlozelenu svjetlost.

Na kraju hodnika nalazi se visok nadsvođeni vestibul iz kojega pod kutovima dalje vode tri druga hodnika. Pogledala je svoju kartu i pročitala njihova imena. Prvi, koji vodi u sultanove odaje, bio je označen kao Zlatni put - hodnik kojim su konkubine odvođene gospodaru. Drugi, koji vodi u srce harema, bio je označen prozaično kao “hodnik za hranu.”; a treći, koji vodi izvan harema te u glavno dvorište i u muške odaje, bio je označen kao vrata ptičnjaka. Elizabeth je odlučila slijediti drugi hodnik te se našla u manjem dvorištu na dva kata, opasanom užadima. Pisalo je “djevojačko dvorište.”.

Osvrnula se oko sebe. Nije bilo ni traga stražaru, pa je oprezno zakoračila preko užadi. Oko dvorišta je bio niz soba. Većina vrata bila je zatvorena zasunom. Kroz pukotinu na jednima uspjela je razaznati mramorne ostatke starih kupelji. Sobe iza njih bile su prazne, a žbuka napukla i uprljana. Mjestom je vladao osjećaj propadanja i plijesni koje čak ni drski pogled modernih turističkih grupa nije uspio rastjerati. Nasuprot kupeljima otkrila je stube koje su se strmo spuštale u sobe nalik na spavaonice, a zatim dalje u vrtove. Ali, u tim sobama, tako malenima i stisnutima da su u njima mogle biti jedino žene najnižeg ranga, podne daske bile su toliko trule da joj je noga gotovo propala kroz jednu od njih.

Vrativši se u dvorište, našla se pred ulazom u sultanijine apartmane. Slijedio je niz međusobno spojenih soba, još uvijek nevjerojatno malenih, ali ukrašenih poput eunuškog hodnika istim tirkiznim, plavim i zelenim pločicama; blještale su onom istom osebujnom svijetlozelenom svjetlošću. Elizabeth je pomislila da ju je čuvar možda slijedio, ali ipak nije. Osluškivala je, ali ništa se nije čulo.

Kad je bila sigurna da je potpuno sama, Elizabeth je sjela na povišeni divan uz prozor i čekala. Zaklopila je oči i pokušala se usredotočiti, ali ništa. Nikakve povezanosti. Prešla je rukom preko zidnih pločica slijedeći njihove uzorke u obliku paunova perja, karanfila, tulipana - ali još uvijek ništa. Ponovno je ustala i temeljito pretražila apartman, ali svuda isto. Čak ni kad je otkrila niz skrivenih, ali povezanih drvenih prolaza iza sultanijinih glavnih soba, spavaonice, sobe za molitvu i dnevne sobe, nimalo se nije smanjio njezin osjećaj udaljenosti od tog mjesta.

Ove su sobe jednostavno - prazne, pomislila je. A onda, napola se smijući sama sebi: a što si drugo očekivala?

Dok se spremala otići iz sultanijina apartmana, Elizabeth je u malenom predvorju opazila zatvorena vrata. Gurnula ih je rukom očekujući da će biti zaključana kao i ostala, ali na njezino iznenađenje, lagano su se otvorila te se našla na pragu nekorištenog apartmana.

Bila je to prilično velika soba; daleko najveća u haremu, osim sultanijina apartmana s kojim je bila povezana, ali ne - barem koliko je Elizabeth mogla zaključiti - i njegov dio. Trenutak ili dva, oklijevala je na pragu. Zatim je u dva hitra koraka stupila u sobu.

Ponovno miris plijesni. Zimska svjetlost probijala se kroz malene otvore u kupoli. Ćilimi, izlizanih i raspadnutih rubova, prekrivah su pod. Straga, još jedna vrata i dvorište koje prije nije vidjela. Soba ispunjena dahom prošlosti, poput udaljene huke valova.

Trenutak ili dva Elizabeth je stajala sasvim mirno. Pažljivo. Sada pažljivo. Ovaj put nije disala, nego je osluškivala. Osluškuješ. Što osluškuješ? Ali, u napuštenom haremu nije bilo


--- 111000333 ---

nikakva zvuka, čak ni jeke koraka. Oprezno, Elizabeth je zakoračila dalje u sobu; stala je ondje, ovaj put osjećajući se

poput uljeza, srce joj je tuklo. I dalje tišina. Petom čizme podignula je ugao jednog ćilima. Ispod su ležali djelići raspadnutog prostirača od palminih vlakana. Povišena platforma zauzimala je veći dio sredine sobe. Kad je bolje pogledala, vidjela je da je još prekrivena starim prekrivačima i jastucima. Činilo joj se kao da leže upravo onako kako ih je ostavio posljednji stanar. Umišlja li ona to, ili doista razaznaje otisak ženskog tijela?

Ne budi glupa! Elizabeth se stresla, osjetivši da odjednom drhti. Sjetila se jedne stare crno-bijele fotografije koju je nekoć vidjela, a nastala je nakon što je 1924. godine ropstvo službeno ukinuto i raspušten harem posljednjeg sultana. Prikazivala je šest njegovih bivših konkubina, nesretnica koje nisu došli tražiti njihovi rođaci, na putu da se “izlože.” u Beču. Tako je glasio opis. Njihova lica, nepokrivena, začuđeno su gledala ispod crnih mrtvačkih pokrova. Nezainteresirano, čak pomalo mrzovoljno, okrenule su pogled od kamere. Izgledale su više kao samostanske novakinje - pomislila je Elizabeth - negoli kao oble priležnice zapadnjačke imaginacije.

Pogledala je oko sebe. I ovdje su zidovi bili prekriveni zelenim i plavim pločicama. Negdje su bili ormari, njihova vrata visjela su na šarkama; drugdje niše za spremanje stvari. Tada je krajičkom oka zapazila neko kretanje. Preplašena, okrenula se, ali bio je to samo par golubova koji je proletio stražnjim dvorištem. Njihova krila parala su hladni zrak.

Elizabeth se okrenula ponovno prema sobi. Oprezno je sjela na rub platforme te otvorila bilježnicu, ali nekako se nije uspijevala koncentrirati. Možda je bila nervozna zbog ozračja ovog mjesta, osjećaja da narušava neki privatni prostor. Unatoč hladnoći, dlanovi su joj bili vlažni i olovka joj je klizila iz prstiju. U jednoj od niša primijetila je plavičast odsjaj. Elizabeth se nagnula i pažljivo ga uzela. Ležao joj je na dlanu, sićušni komad plavo-bijelog stakla.

Tada je čula... Ovaj put to nisu bila krila golubova, nego odjek smijeha i žene koja u papučama trči

pokraj vrata.


--- 111000444 ---

Š E S N A E S T O P O G L A V L J E


Poslijepodne

“ POSLALI STE PO MENE, SULTAN SAFIJO. ”

“Je li obavljeno?” “Jest, Veličanstvo, onako kako ste zapovjedili.” Sultanijina kira, Židovka Esperanza Malchi, stajala je u sjeni. Vid joj je već bio oslabio,

ali dugotrajnom praksom osjećala je, radije nego vidjela, kraljičin obris kako leži u tami. Nije bilo prozora u unutarnjem svetištu, u najprivatnijoj kraljičinoj odaji. Čak i po sparnoj ljetnoj vrućini soba je uvijek bila svježa, zahvaljujući debelim zidovima i hladnoći pločica, s lebdećim arabeskama plave i mliječnozelene boje, poput mnoštva listova morske trave u kakvoj podvodnoj špilji. Usred sobe na podu, u malenom žeravniku, gorjeli su grumeni smole slatkasta mirisa.

“I, Malchi?” Pomaknula se silueta u tami. “Hasekin je paket dostavljen?” “Cariye Lala bila je ondje kao što ste rekli; sama sam joj ga predala.” Obratila se

Židovka sjeni. Oklijevala je, a onda dodala: “Ne sviđa mi se to, Veličanstvo. Cariye Lala je“ zaustavila se, svjesna da mora pažljivo birati riječi, “ovih dana zaboravljiva. Kako možemo znati da će ga skriti na sigurno?” Nastala je stanka.

“Cariye Lali se može vjerovati, to je sve što trebaš znati. Ona će skriti paket u hasekinoj sobi dok nam ne bude trebao.” U predivnom glasu nazirao se prigušeni smijeh. “Kad ga pronađu, haseki Gulaja bit će upletena. Čak ni sultan je neće tada moći spasiti.”

“Lije čniku se to nije svidjelo.” Esperanza se tjeskobno pomaknula. “Nisam sigurna da će se dati nagovoriti da ponovno to učinim.”

Nastupila je još jedna kratka stanka, dok je Safija “probavljala.” tu informaciju. “Hm, ne mogu reći da sam baš iznenađena”, uzdahnula je. “Premda je on to i prije

radio.” “Ali, to je bilo davno”, rekla je Esperanza. “Rekla sam mu da to možda nećemo trebati.

Postoje znakovi da drugi plan možda djeluje.”


--- 111000555 ---

“Istina.” Sultan Safija je razmišljala... “Haseki mora biti ... udaljena, to je sve. Nije me briga kako. Ima prevelik utjecaj na sultana; ne gleda nijednu drugu djevojku. To nije dobro. Mora mu se pomoći, to je sve. Zbog dobrobiti sviju nas.”

Tinjajući grumen smole nakratko se pretvorio u crveni plamičak. Osvijetlio je mnogobrojne dijamante na pojasu sultan Safije, na njezinim ušima i poput gumba na njezinu prsluku, dijamante neizmjerno vrijedne. Svi su nakratko zablistali. Na njezinu je prstu Nurbanin smaragd treptao poput zelenoga oka.

“A onaj drugi posao?” Esperanza se osmjelila. Baršunasti lik malo se pomaknuo, a zatim ponovno umirio. “Pronašli su ga, sigurna sam

da si čula. Lutao je pokraj zidina palače.” “Nemoguće!” Sultanijina kira kršila je ruke. “Bio je gotovo mrtav.” “Je li?” Ponovno lagani smijeh u prekrasnom glasu. “Ako tako misliš, onda ne poznaješ

Hasan-agu tako dobro kao ja. Mali Slavuj možda nije muškarac, ali ima snagu desetorice muškaraca.”

“Ali kako je pobjegao? Bio je ovdje, u ćeliji, pred našim nosom. Nije bilo drugog prolaza osim kroz ovu sobu...”

“Postoji prolaz. Harem je pun prolaza. Ali, ti to ne trebaš znati, Malchi.” Esperanza je pokorno pognula glavu: “Kažu da je to engleski brod.” “Tko kaže da je engleski brod?” “Ali, mislila sam da je sam Hasan-aga rekao...” “Hasan-aga nije ništa takvo rekao.” Safija se kratko nasmijala. “Eunuh Hijacint je to

rekao, jer sam mu ja tako rekla.” “Ali, zašto?” Esperanza je bila zbunjena. “Zašto?” Safija je pomno motrila svoju kiru. “Uvijek zaboravim, Malchi, da ti jako

mnogo znaš o nama, ali nikad nisi živjela kao jedna od nas.” Slegnula je ramenima. “Ako hoćeš, nazovi to lovačkim trikom.” Opazila je Esperanzin zbunjeni pogled. “Ako ti se plijen osjeća sigurnim, postane neoprezan”, polako je objasnila, kao da govori djetetu. “Zar ne vidiš: ako onaj tko je doista otrovao Malog Slavuja pomisli da nas je sve nasamarila ta šećerna igračka, s vremenom će otkriti karte. Tako ćemo ga istjerati iz skrovišta.”

“A Englez?” “Dala sam uhititi jednog njihova kuhara, čovjeka koji je izradio slasticu. Nekoga tko se

vrlo jednostavno može zamijeniti”, rekla je Safija nehajno. “Ako imaju imalo pameti, a mislim da imaju, neće suviše cviljeti. Previše im je stalo do njihovih trgovačkih ugovora. A onda, poslije, jednostavno ćemo ga potiho pustiti.

“A kad se Mali Slavuj oporavi?” “Neće nas izdati jer su takva pravila. Slavuji. Svi smo se složili.” Na sultanijin znak, Esperanza se počela povlačiti. No, na vratima je zastala. “Ima još

nešto, Veličanstvo.” “Onda reci.” “Vaša djevojka. Ona nova. Ona koja se nekoć zvala Annetta.” “Ajša?” “Da.” “Bila je u sobi sa sultanovom novom konkubinom.”


--- 111000666 ---

Sultan Safija na trenutak je razmišljala: “Jesu li te vidjele?” “Da. Ali misle da ja njih nisam vidjela.” “Sakrile su se od tebe?” “Da.” Duga stanka. .”Je li moguće da nešto zna?” “Ajša?” Sultan Safija polako je navukla krzneni plašt na svoja ramena. “Ne, mislim da

ne zna.” Još jedan maleni grumen smole pomaknuo se u žeravniku. Plamičak je pucketajući nakratko osvijetlio sobu. “Nego, ona druga djevojka, ona koju zovu Kaja - Celia. Ona, Malchi. Nju treba držati na oku.”

KAD JE ESPER ANZA OT IŠLA, Safija se “ogrnula.” svojom samoćom kao kaputom i ponovno se zavalila na jastuke. Nije se često prepuštala ovakvim trenucima.

Većina žena koje je Safija poznavala zadržala je tek maglovito sjećanje na mjesto odakle su došle, na ono što su bile prije nego što su stupile u harem. No, sultan Safija, majka Božje Sjene Na Zemlji, vrlo se dobro sjećala svojeg negdašnjeg života: oštrih kosa albanskih planina; boje neba plave poput gencijane; bolne oštrine kamenja pod bosim nogama.

Njezin otac Petko, poput većine muškaraca u tim krajevima, boravio je u selu samo u zimskim mjesecima. Ljeti su on i ostali muškarci odlazili u planine gdje su živjeli u špiljama, ili pak na otvorenome, snalazeći se sami, uz pse i lutnje kao jedinim društvom. Safija se sjećala njihova neobičnog izgleda, još i tada su joj djelovali barbarski - s tetovažama na širokim jagodicama i podlakticama te čupavim kaputima od ovčje kože koji su im sezali do gležnjeva.

Žene su ostajale dolje i nekako su bile vedrije bez svojih muškaraca. Safijinu majku, svjetloputu ljepoticu s dalmatinske obale blizu grada Scutarija, kupio je njezin svekar za mladenku po cijeni od deset ovaca. Bilo joj je tek deset godina kad se udala za Safijina oca i nikad prije nije bila u planinama. Iako se često govorilo da albanski gorštaci ne drže mnogo do svojih žena i da su radije u društvu muških članova klana, rodila je osmero djece u isto toliko godina. No, svi su umrli osim Safije i njezina brata Mihala. Nesmiljeno planinsko sunce ubrzo je isušilo prelijepe obraze Safijine majke; trbuh i grudi objesili su joj se kao u starice. Do tridesete je već bila istrošena. Muž ju je često tukao, jedanput ju je tako snažno udario da joj je slomio oba prednja zuba i iščašio čeljust. Nakon toga je rijetko govorila, osim kad bi kćeri šaptala priče i uspavanke koje je naučila kao dijete od svoje bake Venecijanke, odlomke na narječju veneto, jeziku njihovih drevnih gospodara za koji je mislila da je davno zaboravljen, ali joj se sada, od onog udarca, uz savršenu jasnoću riječi neprestano vrtio u glavi.

Safija je izrasla u djevojčicu svjetloputu kao što joj je bila i majka, ali snažnu i okretnu poput dječaka. Tvrdoglava i neustrašiva, uvijek je bila očeva miljenica. Njezin brat, šmrkavo, od rođenja šepavo i boležljivo dijete, uvijek bi se lecnuo kad bi mu se otac približio, pa je tako Safiju, svoju kćerkicu, vodio sa sobom u planine.

Safija je posvuda slijedila oca, poput maskote. Ljeti, kad ju je vodio na visoke pašnjake


--- 111000777 ---

s ostalim pripadnicima klana, nosila je poput dječaka kožne hlače i preko jednog ramena prebačen kožuh. Od oca je naučila kako zamkama hvatati divlje planinske zečeve i oderati im kožu, kako paliti vatru, čak i kako napraviti strijele za svoj mali luk. Naučila je kako preskakati stijene sigurno poput koze i kako se pritajiti u lovu, satima ležeći uz oca, šćućurena iza stijena ili skrivena ispod hrpe lišća. Bila je toliko ponosna što je s njim i ostalim muškarcima da bi si radije bila odrezala jezik nego se požalila. Nije bilo važno bode li joj trnje bosa stopala, ili su joj usta toliko suha od žeđe da se lijepe za nepce, ili joj kameni pod špilje žulja ramena.

Lovački trikovi, mala moja djevo, rekao bi joj otac. I, kako će shvatiti mnogo godina poslije, njezina prva lekcija iz preživljavanja.

Bilo joj je dvanaest godina kad su skupljači robova došli u njihovo selo: neobični ljudi koje su poslali njihovi osmanski gospodari jahali su na konjima sa zveckavom ormom, a njihove bisage, turbani i svileno ruho bili su splet takvih tkanina i boja da su Safija i njezin brat razjapljenih usta u čudu buljili. Njihovo selo Rezi bilo je maleno, tako da skupljanje danka u krvi - po jednog dječaka u svakoj kršćanskoj obitelji koja živi na posjedima osmanskog sultana - nije dugo trajalo.

“Hoće li uzeti i Mihala?” pitala je Safija, spokojno promatrajući brata. “Mihala? Od kakve bi im on bio koristi? Dječak mora imati ili pamet ih mišiće da bi

služio sultanu”, kiselo je rekao otac. “Osim toga, nikad ne bi uzeli sina jedinca.” Stojeći ispred skupinice seljana u dronjcima koji su se bili okupili kako bi ispratili

karavanu, Safija je primijetila petoricu dječaka u dobi između sedam i deset godina koje su odabrali skupljači danka.

Na glavi su imali grubo spletene vjenčiće od divljeg cvijeća i trava. Činilo se da se njihove obitelji prije raduju negoli tuguju zbog ovog iznenadnog preokreta u njihovoj sudbini. Dok je karavana odlazila, neki mladići iz sela trčali su uz konje, vičući i udarajući u bubnjeve. Drugi su se verali po nadvijenim granama drveća i konjima pred noge bacali latice. U oblaku baruta, skupljači danka pozdravili su ih pucnjima iz mušketa.

Cijelo to vrijeme dječaci su ravnodušno gledali skupinu seljana. Već su - tako se činilo Safiji - djelovah kao da su viši i nekako stariji, instinktivno su znali da ih je ovih prvih nekoliko zveckavih koraka putom kroz dolinu zapravo prevelo preko daleko većeg ponora, šireg i dubljeg od bilo koje planinske pukotine, putom koji ih je već zauvijek razdvojio od njihovih obitelji i nikada se više neće premostiti.

Povukla je oca za rukav: “Ako neće Mihala, neka uzmu mene.” “Tebe?” smijao se. “Ti si djevojčica. Zašto bi tebe uzeli?” Starac koji je stajao iza njih

obrisao je obraz, ali oči su mu svijetlile: “Oni su sada kul - sultanovi robovi.” “Ali kakvi robovi!” drugi su dodali. “Naši sinovi vladat će sultanovim zemljama. Postat

će vojnici i janjičari...” “Bit će paše...!” “Moj će unuk biti sljedeći veliki vezir!” Razgovarajući, seljani su se povukli u kuću. Samo je Safija ostala gledati karavanu,

dječake koji su sada bili samo točkice na planinskom putu ispod njih. Srebrne uzengije njihovih konjanika svjetlucale su na suncu.

“Ne brini se, djevo moja: kad djevojčice postanu sultanove robinje, to je sasvim druga


--- 111000888 ---

stvar”, smijao se otac, uštipnuvši je za obraz. “Uskoro ćemo ti pronaći dobrog muža — ovdje.”

Muža! Od same te riječi Safija je osjetila da je nešto oštro i teško poput kamena pritišće u prsima.

“DAKLE, NAŠLI SU T I MUŽA, SESTR O, jesi li čula?” Mihal je ležao pokraj nje na zajedničkom madracu, s masnim pustenim pokrivačem

navučenim oko svojih koščatih ramena. “Koga?” “Todora.” “Todora, očeva prijatelja?” “Ponudio je za tebe dvadeset ovaca.” Safija nije sumnjala u Mihalove riječi. Premda njih dvoje nikad nisu bili bliski, među

njima je uvijek vladao neki neugodan savez. Mihal, koji sa svojom suhom nogom nije mogao postati lovac ili banditto poput ostalih članova klana s planina Dukađina, ipak je imao jednu sposobnost kojoj se ona divila: sposobnost da promatra i sluša, da se gotovo nevidljiv kreće selom i okolnim pašnjacima. Činilo se da nije zamjerao sestri što je očeva miljenica; a njoj su, zauzvrat, njegove informacije često bile vrlo korisne.

Kroz pukotinu u zidu Safija je tek mogla opaziti obrise seoskih kuća okupanih tihom mjesečinom. U planinama je vuk zavijao na zvijezde. Nakon nekog vremena rekla je: “Ali Todor je star.” Glas joj je u vlastitim ušima zvučao vrlo slabašno.

“Ali, ipak može ono.” Mihal se smijuljio, gurnuvši svoje kukove uz stražnji dio njezinih bedara. “Popet će se na tebe poput starog bika.”

Safija je zarinula lakat što je jače mogla u bratova koščata rebra. “Miči se s mene. Odvratan si.”

“Ni upola odvratan kao Todor.” Mihal se ponovno smijuljio, ovaj put glasnije, a šmrkalj mu je iscurio iz jedne nosnice.

Obrisao ga je krajičkom tankog pokrivača. “Čuo sam ga kako se hvali. Mlada žena uvijek dobije starca.” Safija je na vratu osjetila bratov smrdljivi zadah. Ako dječak ovako smrdi, kako tek mora zaudarati starac?

“Mi či se od mene!” Izmaknula se, privukavši što je više mogla pokrivača. A onda, nastojeći da ne zvuči optimistično: “Uostalom, znam da izmišljaš.” Ali znala je da nije tako. Postojala je jedna stvar koja je kod Mihala bila sigurna: nikad nije lagao. Nije morao.

“I više nećeš moći ići u planine, jer on ti to neće dopustiti.” Isprva Safija nije odgovorila. Osjećaj užasa toliko joj je stegnuo grlo da je jedva mogla

disati. “Naš bi ga otac spriječio da to učini...” “Misliš?” Mihal je ponovno zastao, sa svojom posljednjom i najotrovnijom strelicom

spremnom da ubije: “Budalo jedna, zar ne vidiš? Sve je to od početka njegova ideja. Ne možeš vječno biti njegova igračka, znaš.”

ISPR VA NJEZ IN OTAC NIJ E VJEROVAO da će se usuditi usprotiviti. Poslije ju je tukao, a kad ni to nije pomoglo, zaključao ju je u ovčarnicu. Šest joj dana nisu donosili hranu, samo vodu za


--- 111000999 ---

piće, dok nije toliko izgladnjela da je strugala mahovinu i lišaje s kamenja, sisala listiće ispod svojih pocrnjelih noktiju. Kućerak je bio prenizak da bi se uspravila, a smrad vlastita izmeta tjerao ju je na povraćanje, ali nije popuštala. Isprva, iznenadila ju je vlastita snaga volje. No, nakon nekoliko dana shvatila je da ono što dovoljno snažno želiš nije nemoguće.

“Radije bih umrla”, vikala im je kad su došli razgovarati s njom, “nego bila prodana poput ovce tom starcu.”

Kad je zbog gladi počela halucinirati, učinilo joj se da vidi majčinu baku. Katkad je bila odjevena kao mletačka dama, s biserjem oko vrata; drugi je put bila u plavom, poput Madonine slike u crkvi u Scutariju, o kojoj joj je njezina majka jednom pripovijedala. Gotovo je uvijek jahala na konju, sa srebrnim stremenima koji blistaju na suncu.

Kad su je sedmog dana izveli, morali su je odnijeti u kuću. Mihal joj je, naravno, rekao što su odlučili. “Ne budeš li se udala”, slegnuo je ramenima, “prodat će te.”

Tada je znala da je pobijedila.

DVA TJEDNA POSLIJE Safija je prodana Esther Nasi, Židovki iz Scutarija. Ester je vodila posao iz vlastite kuće, elegantne palače u osmanskom stilu koja je jednom stranom gledala na jezero, a drugom na drevnu venecijansku utvrdu. Premda se govorilo da je nekoć i sama bila robinja, konkubina bogatoga provincijskog upravitelja s Balkana, Esther je zadržala, unatoč debljini, lice i ponosno držanje bizantske princeze.

Kad joj je Safija dovedena, nije pokazala da je iznenađena. Nije bilo neuobičajeno da obitelj proda svoju lijepu kćer u roblje, nadajući se da će joj osigurati raskošan život unutar sigurnih granica harema nekog bogataša. Katkad su, doista, i djevojke to priželjkivale, uzimajući sudbinu u vlastite ruke. Ali, s ovom skupinom teško se moglo reći o čemu je riječ.

“Zašto ste mi je doveli? Sama je kost i koža.” Židovka je uštinula Safijinu ruku ispod ramena, a zatim unutrašnjost bedra. “Što ste radili s djetetom? Izgleda napola izgladnjela.”

“Brzo će se udebljati.” Otac, čije su tetovaže po licu odmah odale da je gorštak, govorio je nespretno, vrpoljeći se. Esther Nasi primijetila je kako ga djevojčica pogledava sa zagonetnim izrazom lica, a onda je brzo spustila pogled.

“Da budem iskrena, nisam sigurna...” Sunčeva svjetlost uhvatila je ravne dijelove i oštre kutove djevojčina napola

izgladnjelog lica. Ima nešto u njoj, mislila je Esther, u to nema sumnje. Za razliku od toliko mnogo seljančica koje su dolazile u kuću u Scutariju, ona nije izbjegavala Estherin pogled, nego je držala glavu visoko promatrajući bogate ćilime, mliječnozelene i plave pločice iz Nikeje, mramorne podove i izrezbarene prozore. Ipak, Esther se podsjetila, “meso.” je ono što vrijedi. Djevojčina koža već je bila oštećena - vjerojatno uništena - izlaganjem planinskom suncu. Kako je sve to zamorno: Esther je uzdahnula i zakolutala očima obrubljenima kajalom koji je isticao izrazito bijele bjeloočnice. Možda je previše ostarjela da vodi posao.

“U redu. Dajte da je pogledam, ali budite brzi, nemam cijeli dan.” Snažnim staračkim prstima zgrabila je Safijino rame, izvrnula joj ruku te iskusnim

palcem prošla niz osjetljivu kožu. Na mjestu gdje je sunce nije dohvatilo, bila je sasvim bijela i meka; isto je vrijedilo i za njezine velike vjeđe. Prostor između njih i kostiju čela,


--- 111 111000 ---

primijetila je Esther, bio je visok i prekrasno oblikovan. Okretno je gurnula prst u djevojčina usta brojeći joj zube, pregledavajući njihovu bjelinu. Njezini prsti, Safija će se uvijek sjećati, imali su slatkast okus, poput mljevenog šećera.

“Hrče li? Ima li loš zadah? Je li ikad bila s muškarcem?” Govorila je kao da je riječ o kakvoj životinji za uzgoj. “Brat, ujak? Vi, njezin otac?”

“Ne, gospođo.” “Iznenadili biste se koliko se često to događa”, Esther je frknula nosom. “Ja to mogu

brzo provjeriti. I budite sigurni da to uvijek učinim. Postoji i tržište rabljenom robom, ali ne kod mene.”

Pljesnula je rukama, a mnogobrojne zlatne narukvice, tanke poput papira, valovito su joj se spustile do zapešća.

“Hodaj!” zapovjedila je. Safija je hodala polako do prozora i natrag. “Evo, obuj ovo.” Esther je dodala djevojčici nanule, visoke deset centimetara i ukrašene

cvjetićima od bjelokosti. “Da vidimo možeš li u njima hodati.” Safija je ponovno hodala, ovaj put manje sigurno, njišući se zbog neočekivane visine.

Drvene potpetice klepetale su po podu. “Ne valja.” Esther je pucnula jezikom o zube. “Uopće ne valja - mršava i nespretna”,

dodala je tugaljivo. “Zašto uopće dolazite i oduzimate mi vrijeme?” “Trojica muškaraca okrenula su se da će poći, ali djevojčica ih nije slijedila. Umjesto

toga, ostala je mirno stajati ispred Esther Nasi. “Znam pjevati i znam venecijanski jezik.” Tada je prvi put progovorila pred Esther.

“Majka me naučila.” Estherine crne, u osmanskom stilu šminkom spojene obrve u jednu crnu liniju, upitno

su se podignule: “Ma nemoj?” Safija je vratila nanule. “I brzo mogu naučiti hodati u njima.” Na trenutak Esther ništa nije rekla. A onda su joj se oči lukavo suzile. “Ako je tako,

otpjevaj nešto.” I tako je Safija zapjevala jednu od uspavanki koje ju je majka naučila. Glas joj nije bio

snažan, ali bio je tih i čist: glas koji, kad bi se jednom čuo, nikad se ne bi zaboravio i koji će joj, premda ona to tada nije znala, zauvijek promijeniti život.

KAD JE TEK POČ INJALA POSAO, neki su govorili da je kuća Esther Nasi predaleko od velikih središta trgovine robljem u Konstantinopolu i Aleksandriji da bi uspješno poslovala. Ali, sa ženskom intuicijom i smislom za posao, Esther je uvijek znala što radi te je njezina kuća na obali jezera u Scutariju uskoro postala slavna kao kuća na pola puta. Trgovci koji nisu željeli odlaziti na dug i naporan put morem sve do Konstantinopola, donosili su joj najfiniji ulov koji je ona uvijek velikodušno plaćala, znajući da će, kad prođu kroz njezine ruke, te sirove gorštakinje, te neuke ribarske kćeri, postizati više od pedeset puta veću cijenu na “bezistanima”, tržnicama diljem Osmanskoga Carstva. Uskoro su neki od pronicavijih trgovaca iz glavnoga grada, oni specijalizirani za opskrbu carskih harema visokovrijednim robovima i konkubinama, zaključili da im se itekako isplati otputovati u Scutari jedanput ili dvaput na godinu, gdje mogu dobiti Estherin profinjeni ručni rad za manje od pola cijene


--- 111 111 111 ---

koju bi platili u Konstantinopolu. Esther Nasi držala je Safiju kod sebe godinu dana. Desetak drugih djevojčica u dobi od

šest do trinaest godina koje je Esther za to vrijeme kupila i prodala, kao što je činila već nekoliko desetljeća, preko niza trgovaca koji su trgovali uz mirisne i borovima obrubljene obale Jadranskoga mora - došlo je i otišlo.

Mnoge su djevojčice bile Albanke, poput Safije, ili iz drugih krajeva unutrašnjosti Balkana, a na prodaju su ih s planina doveli njihovi roditelji nadajući se da će kćerima pružiti bolji život; ostale su bile zarobljenice koje su zarobili uskočki i osmanski gusari tijekom upada na obalu, ili u napadima na nezaštićene jedrenjake na Jadranskome moru. Bile su tu dvije Grkinje, Srpkinja, dvije sestrice iz Venecije, kojima nije bilo više od osam godina i jedna sirota Čerkeskinja; čini se da nitko nije pouzdano znao kako je tu dospjela, tako daleko od doma.

Što se tiče Safije, ona je promatrala i čekala. Nije se miješala s ostalim djevojkama koje su je smatrale hladnom. Umjesto toga koncentrirala se na ono što ju je Esther Nasi mogla naučiti. Od Esther je naučila ne samo kako oplemeniti glas nego i kako svirati pratnju na lutnji. Naučila je kako hodati, kako jesti, kako ulaziti u sobu i iz nje izlaziti, kako vesti i šiti.

Naučila je ponešto o profinjenim manirama i etiketi osmanskoga dvora: kako točiti kavu i šerbet, kako satima stajati iza gospodarice ruku smjerno sklopljenih na leđima.

Zahvaljujući posebnoj mliječnoj prehrani koju je Esther za nju osmislila, kao i tomu što se prestala baviti fizičkim aktivnostima na koje je bila navikla, njezino mršavo dvanaestogodišnje tijelo ubrzo se popunilo. Njezine grudi, ne veće od nezrelih smokvi, nabubrile su. Šest joj je mjeseci bilo zabranjeno izlaziti; uz pomoć Estherinih pripravaka koža njezina lica i šaka postala je bijela i glatka poput dječje; ruke i obrazi postali su bucmasti i rumeni.

Nekoliko mjeseci nakon što je Safija dovedena u kuću Esther Nasi, komešanje u dvorištu najavilo je dolazak trgovca. Pola sata poslije, Esther je ušla u djevojačke odaje.

“Ti, ti i ti.” Pokazala je odlučno na Srpkinju i dvije starije Albanke. “Pođite sa mnom. Jedna od vas ulijevat će kavu, ostale dvije donijet će mu lavor i ubruse da opere ruke. Zatim ćete doći i stati iza mene te čekati moje upute. Pripremite se, brzo.” Pljesnula je rukama. “A ti,“ naglo se okrenuvši, njezin oštar pogled pao je na Safiju, “ti možeš poći sa mnom.”

“Ali, ne trebam li se prvo odjenuti?” “Nema potrebe.” Safija je slijedila Esther u malenu prostoriju koja se nastavljala na veliku dnevnu sobu

na prvom katu gdje je Esther pokazivala svoju robu trgovcima. Od glavne ju je sobe odvajao zastor, kroz koji je Safija mogla vidjeti, ali ne biti viđena.

“Sjedni ovdje. I kad ti kažem, pjevat ćeš. I bez obzira na to što čuješ da se govori, ne smiješ izaći, ne smiješ se pokazati. Razumiješ li?”

“Da, signora.” Kroz zastor je Safija vidjela trgovca naslonjena na Estherine izvezene jastuke. Bio je to

žilav čovječuljak s ogrubjelim licem pomorca, ali njegov ogrtač - opazila je Safija - bio je podstavljen najljepšim krznom koje je dosad vidjela.

“Čujem da možda imate nešto za mene, nešto posebno”, rekao je trgovac. “Doista, imam.”


--- 111 111222 ---

Esther je podignula ruku i dala znak Srpkinji da iskorači naprijed. Otpjevala je dvije pjesme, prateći se na lutnji.

“Vrlo lijepo”, rekao je čovjek bez oduševljenja kad je završila. “Moje čestitke, signora Esther. Ali, jeste li sigurni da nemate ništa drugo?” Očima je kružio po sobi, gledajući dvije djevojke koje su sada smjerno stajale iza svoje gospodarice.

“Pa ...” Činilo se kao da Esther oklijeva. “Zapravo, budući da ste to vi, Jusuf-beže”, rekla je pretjerano ljubazno, “ima još nešto za što mislim da bi vas moglo zanimati.”

Pucnula je prstima i, kao po zapovijedi, Safija je počela pjevati. Kad je završila, zavladala je duga tišina.

Trgovac, kad je napokon progovorio, nije okolišao: “Mogu li je vidjeti?” Esther Nasi se nasmiješila i popila gutljaj kave te pažljivo na tanjurić odložila fildžan,

tako sićušan da joj je mogao služiti kao napršnjak. Na zapešćima su joj tiho šuštale zlatne narukvice. “Ne.”

Čovjek se iznenadio. “Pa zašto ne?” “Zato što nije na prodaju.” “Nije na prodaju?” “Imam svoje razloge.” “Zar ima neku manu? Zečju usnu, ili madež?” “Mana na nekoj od mojih djevojaka?” Esther se samozadovoljno smješkala, zagrizavši

zubima jedan od svojih omiljenih kolača s okusom ružinih latica. “Mislila sam da me bolje poznajete.”

“Znači, prestara je?” “Ha, ha!” Esther je s prstiju lizala fini bijeli šećerni prah. Njezine crne bizantske oči

oštro su sijevale. “Mogu li je barem vidjeti?” “Ne.” I bez obzira na razloge koje je navodio, Esther je odbijala dopustiti mu da vidi Safiju, ili

da je čak ponovno čuje kako pjeva, uporno tvrdeći da nije na prodaju. Nakon toga, kad god bi došli trgovci, Ester je imala istu strategiju. Sakrila bi Safiju iza

zastora tako da je se može čuti ali ne i vidjeti, te bi tvrdila da nije na prodaju. Kako se vijest o zagonetnoj ženi širila, tako je Safijina slava rasla. Kolale su glasine: govorilo se da je mletačka princeza, nezakonita papina kći, pa čak i dijete Esther Nasi.

Nakon šest mjeseci, Jusuf-beg je stigao u ljetni posjet. Zatekao je Esther Nasi deblju nego ikada, s uvojcima, nekoć crnima poput oniksa, a sada prošaranima sijedim pramenovima.

“Onda, signora Esther-efendi, jeste li spremni za prodaju?” Jedući medenu pitu, Esther je svoju golemu masu udobno smjestila među jastuke na

divanu. “Ne, još ne.” Trgovac ju je nekoliko trenutaka promatrao u tišini. “Ako smijem primijetiti”, rekao je malo poslije, “tako ste mudro uredili stvari da će je

svaki od nas kupiti na neviđeno, vjerojatno po barem deset puta većoj cijeni nego što ste vi za nju platili. U našem poslu uživate zavidan ugled, signora. Ali, ne mislite li da bi nam svima već mogla dosaditi ova igra?”


--- 111 111333 ---

Odabirući još jedan komad pite, Esther je djelovala mirno. “Vjerujte mi, Jusuf-beže, znam što radim.” Polizala je listiće s prstiju. “Vidjet ćete. Čekanje će se isplatiti.”

“Dakle, onda ćete je prodati?” Esther ga je na trenutak zamišljeno motrila. “Ovo je nagrada koju se isplati čekati. Što mi možete ponuditi zauzvrat?”

“Novoga mladog princa u Manisi.” “Što je s njim?” “Sultan Sulejman sve je stariji, neće živjeti još mnogo godina. Za njegova sina Selima,

nasljednika, kažu da je pijanica, ali Sulejman od Selima ima unuka za kojega kažu da je prikladniji za princa. Iako je još vrlo mlad, nedavno je proglašen upraviteljem provincije Manise. U Konstantinopolu se to smatra znakom ne samo velike naklonosti nego i velike političke važnosti jer će po svoj prilici ovaj princ, Murat, biti odabran za očeva nasljednika.

Murat je još vrlo mlad, ali ne premlad da ima vlastitu palaču u Manisi. Njegova rođakinja, princeza Humashah, poslala mi je svoju kiru, uz zahtjev da pronađem odgovarajuće robinje - najvrsnije moguće konkubine - koje će darovati svojem rođaku.” Zastao je. “Mislim da bi princeza bila doista vrlo zahvalna za nagradu poput ove.” Popio je gutljaj kave. “Koliko joj je godina?”

“Trinaest.” “Princu je šesnaest.” Esther Nasi razmatrala je ponudu Jusuf-bega - prema njegovu mišljenju - nepotrebno

dugo. “Moram priznati, djevojka postaje nemirna”, napokon je rekla. “I među nama, sumnjam

da je ostalo još mnogo toga čemu bih je mogla naučiti.” “Završila je učenje?” “Prije šest mjeseci.” “I naučili ste je svemu...” “Zna kako ugoditi muškarcu, ako na to mislite”, rekla je Esther i nestrpljivo dodala:

“Sama sam je naučila. Vi trgovci - ako ja smijem primijetiti - imate tako primitivne ideje o svemu tome.”

“Dakle, lijepa je?” “Lijepa? Ah, Jusuf-beže, prijatelju moj”, nagnula se prema njemu, pri čemu je trgovac

ugledao dvije velike suze poput bisera, kako kapaju iz očiju Esther Nasi, “lijepa poput vještice.”

KAO ŠTO JE UVIJEK ZNALA DA ĆE NAPR AVIT I, Safiju prelijepa glasa Esther je prodala Jusuf-begu za tri stotine dukata, više od deset puta skuplje nego što je za nju dala. A u Konstantinopolu, Jusuf-beg ju je prodao za gotovo deset puta toliko princezi Humashah koja je to smatrala dobro potrošenim novcem.

Što se tiče Safije, otputovala je u Konstantinopol, a odatle u Manisu, kao dar šesnaestogodišnjem budućem sultanu. S njom su bilo još dvoje darovanih robova, najbolje koje je carska blagajna princeze Humashah mogla kupiti.

Jedna, koju će djevojčica Safija zvati cariye Mihrima, bila je dijete iste dobi kao i Safija. Drugi je bio mladi crni eunuh zvan Hasan.

“Ali, princeza vas je sve drukčije nazvala”, sjećala se Safija kako su joj rekli trgovci


--- 111 111444 ---

robljem. “Od sada ćete se zvati Slavuji. Slavuji iz Manise.”


--- 111 111555 ---

S E D A M N A E S T O P O G L A V L J E


Kasno poslijepodne

ASNO TOG POS LIJEPODNEVA NETKO JE ZAKUC AO na Celijina vrata. Pred njom je stajala Crna sluškinja, elegantno odjevena, s nizom zlatnih lančića oko vrata i gležnjeva.

Ništa nije rekla kad je ugledala Celiju, nego joj se osmjehnula i kimnula da je slijedi. Kad je Celia pitala kamo je vodi, ili tko ju je poslao, samo je vrtjela glavom odbijajući govoriti.

Prošle su kroz dvorište, pa kroz nekoliko predsoblja kod validinih kupelji te niz nekoliko hodnika kojima se Celia nikad prije nije usudila proći. Konačno su stigle do vratašca u zidu. Djevojka ih je otvorila, a Celia opazila da vode prema stubištu. Iako su se mimoišle s nekoliko osoba - neke od njih bile su samo sluge, ali jedna ili dvije visokorangirani haremski dužnosnici - one nisu djelovale nimalo iznenađeno kad su vidjele djevojku. Nitko u nju nije sumnjao, niti je pitao kamo ide. Samo su se ponizno poklonili Celiji i pognuta pogleda pustili djevojke da tiho prođu.

Na dnu stuba kroz druga su vrata ušle u haremske vrtove. Djevojka je krenula putom koji je vodio prvo dolje niz nîz terasa, a zatim skretao oštro nadesno, vodeći uz rub zidina palače. Napokon su izašle na malenu čistinu.

“Oh!” Celia je najedanput shvatila gdje se nalaze. Usred čistine bio je mramorni paviljon. Iza njega, s jedne strane pružao se grad Konstantinopol, a s druge, poput udaljena plavog sna, more.

Sada je prvi put djevojka dala Celiji znak na “tihom.” jeziku palače: znak da sada treba nastaviti sama. Tko? Celia je uzvratila istim jezikom, ali djevojka se samo posljednji put sramežljivo nasmijala, okrenula i hitro otišla.

Celia se ogledala oko sebe. U vrtu je bilo tako tiho da je pomislila kako je sama. Paviljon, s bijelim mramornim zidovima ukrašenima zlatnim slovima, blistao je na suncu. Negdje, izvan pogleda među čempresima, voda je tekla u kameni bazen. Zatim joj je iznenada oko uhvatilo gotovo nevidljiv pokret te je shvatila da ipak nije sama.

U kiosku je čekala neka osoba. Bila je Celiji okrenuta leđima i sjedila je vrlo mirno,

K


--- 111 111666 ---

gledajući vode Bospora: osoba koju Celia nije očekivala ni u snu.

“D R A G A G O SP O, LJ U B A ZN I ST E ŠT O ST E T A KO B R ZO DO Š LI. Počašćena sam, kaduno.”

“Haseki sultan”, Celia se naklonila vrlo duboko malenoj ženi u paviljonu, “ja sam počašćena.”

Haseki Gulaja pružila je Celiji ruku. “Oprostite što nisam ustala - nije mi namjera biti neuljudna. Jednostavno, kao što sami vidite”, pokazala je na svoje ututkane noge, “danas mi nije baš sjajan dan.”

Haseki, sultanova službena miljenica, nosila je svijetloplavu haljinu izvezenu nježnim zlatnim motivom arabeski i cvijeća. Na glavi joj je bila kapica na koju je bio pričvršćen veo od gotovo prozirne zlatne tkanine. Ispod ruba njezine haljine Celia je opazila dvije papuče izvezene srebrnim i zlatnim koncem. Mnoštvo dragulja, kao što je priličilo njezinu statusu najviše rangirane žene u haremu nakon sultanije, blistalo joj je oko vrata i na prstima. Ali kad se nasmijala, Celiji se učinila gotovo jednako sramežljiva poput njezine malene nijeme dvorkinje.

“Dakle istina je što kažu...” Prije nego što se uspjela zaustaviti, riječi su već pobjegle Celiji iz usta.

“A što kažu?” “Da niste dobro, ali oprostite mi”, reče Celia posramljena jer su joj riječi zvučale grubo,

“ovaj put meni nije bila namjera biti neuljudna.” “Znam.” Kad je progovorila, hasekin je glas bio vrlo nježan i tih. “Uvijek je isto, zar

ne? Sve je ovdje glasina i nagađanje, šaputanje.” Pogledala je more gdje su maleni brodovi na horizontu plovili poput dječjih napravljenih od papira. “Ali ovaj je put istina. Nisam dobro. Bit će mi drago što više neću biti dio ovoga.”

“Zar... zar nekamo idete?” pitala je Celia. Kad se haseki ponovno okrenula Celiji, oči su joj bile jako svijetle. “Takoreći, da,

kaduno; valjda bih to mogla tako reći. Pitala sam hoće li me poslati u Eski-saraj, u staru palaču. Uostalom, sve će nas onamo poslati nakon sultanove smrti.”

Premda je Celia prije često viđala haseki Gulaju, to je gotovo uvijek bilo u formalnim prigodama. Tada se pojavljivala kao udaljen lik pokraj sultana, samotan i okićen draguljima; predmet dubokog razmišljanja među ostalim ženama u haremu. Sada, prvi put, Celia ju je promatrala izbliza. Bila je starija nego što je očekivala i vitka do granice mršavosti, kože još nježne i vrlo svijetle. Uvijek se govorilo da u haremu ima mnogo ljepših djevojaka, ali Celia je i sama primijetila da joj lice ima određenu mekoću i ljupkost koja se ne može opaziti izdaleka. Već u njezinoj pojavi bilo je nečega spokojnog. Oči su joj bile istodobno i tamne i plave, poput, pomislila je Celia, dubokoga mora.

Zatim, kao da se trgnula iz sanjarenja, dala je Celiji znak da sjedne. “Kaduno — tako vas sada moramo zvati, zar ne? - draga gospo, molim vas, pustimo

formalnosti, nemamo toliko vremena. Pozvala sam vas ovamo jer vam želim nešto reći.” Celia se instinktivno osvrnula ne bi li provjerila sluša li ih tko. “Ne brinite se”, haseki je opazila njezin pogled, “nitko nas ne može čuti, pobrinula sam

se za to. Htjela sam da znate kako prema vama ne gajim neprijateljstvo.” “Molim vas, haseki sultan...” počela je Celia, ali prije nego što je išta uspjela reći,


--- 111 111777 ---

miljenica je hitro stavila prst na Celijine usne. “Ššš, obje znamo na što mislim.” “Ali, ja ne želim... nikad nisam željela...” “Nije riječ o tome što vi želite, nego o tome što ona želi. Obje to znamo. Pokušala sam

se boriti protiv nje, ali neuspješno. Sve je okrenula protiv mene, a isto će učiniti i vama - ne, ne, molim vas, poslušajte što vam imam reći”, rekla je kad je primijetila da se Celia želi usprotiviti, “Nitko, nijedna od nas, ne može dugo ostati blizu sultana dok je ona sultanija. To je moja sudbina. Moram je prihvatiti. Osim toga, pogledajte me”, pogledala je samu sebe sa sjetnim smiješkom, “tako sam smršavjela. Zašto bi se sultan opterećivao ovakvom vrećom kostiju? A osim toga”, brzo je pogledala Celiju a onda skrenula pogled, “ne želim završiti kao Handan.”

“Handan?” “Sigurno ste čuli za Handan?” “Ne, haseki sultan.” “Ona je bila sultanova glavna konkubina prije mene. On, naravno, ima još onih koje mu

prave društvo u krevetu, ali ona mu je bila više od toga: bila mu je družbenica. Kao što sam to sada ja. Sultan - padišah...” zastala je i ponovno pogledala horizont, kao da joj je teško o tome govoriti, “on je katkad usamljen čovjek. Zapamti to.”

“Što se s njom dogodilo? S Handan?” “Ona ima sina, princa Ahmeta koji još živi u palači s ostalim prinčevima, ali sama

Handan, hmm, nitko je više ne viđa, nju koja je nekoć bila tako iznad sviju nas.” Gulaja je tužno pogledala prema moru. “Kažu da ne izlazi iz svoje sobe. Da je izgubila volju za životom.”

“Ali zašto?” Gulaja se ponovno okrenula Celiji i na trenutak joj se izraz lica pretvorio u nešto više.

“Kako se zovete, kaduno?” “Zovem se Kaja.” “Ne, ne, draga gospo, to znam! Mislim na vaše pravo ime, ime koje ste nosili prije nego

što ste ovamo došli.” “Zvala sam se... zovem se... Celia.” “Dakle, Celia”, haseki je stavila Celijinu ruku među svoje, “zaboravljam da niste ovdje

tako dugo kao većina nas. Sultanija mrzi Handan jer je postala suviše moćna. Ne samo da je bila sultanova miljenica nego mu je i sina rodila. Sina koji je mogao postati - koji još uvijek može postati - sljedeći sultan.” Lagano je pogladila Celijinu ruku. “Kao majka sina i miljenica počela je dobivati vrlo veliku plaću, manju jedino od sultanijine. Sultan joj je davao i mnoštvo darova - dragulja i zlata. Ubrzo je počela opažati koliku joj moć da je to bogatstvo. Handan je postala moćna, ali ne i mudra.

Zahvaljujući popriličnom imetku, mogla si je priuštiti davanje darova drugima, ali je s vremenom prestala paziti tko je gleda dok to čini. Mnoge žene u haremu, čak i one starije, odane sultaniji, počele su joj se ulagivati. Ako sultan imenuje Handanina sina svojim nasljednikom - mogli ste ih vidjeti kako razmišljaju - tada je ona sljedeća sultanija. I mogli ste vidjeti kako i Handan pomišlja na isto. Postupno se u palači počela oko nje plesti urota, svi su je osjećali.” Kao da je ta tema još čini nervoznom, Gulaja je pogledala preko ramena,


--- 111 111888 ---

prema palači. “Ne trebam vam reći kako ovdje može biti. Postalo je vrlo opasno.” “Za sultan Safiju?” “Za sultaniju?” Haseki se smijala, stišćući Celijinu ruku. Maleni zlatni diskovi ušiveni u

njezinu kapu zazvonili su na povjetarcu. “Ne, draga gospo! Ne za sultaniju, za Handan, dakako. Sultan Safija ne mari tko spava u krevetu njezina sina, ali nikad se neće odreći svoje moći, nikada. Kad je ona bila haseki, u doba starog sultana, kažu da se borila zubima i noktima protiv sultanije Nurbanu. Ali sultanija je ona koja uvijek ima adute”, spustila je pogled, “tako barem kažu.”

“Ali i vi imate sina, haseki sultan”, rekla je Celia nakon stanke. “Da, imam. On ima isto tako pravo postati sljedeći sultan. I moram učiniti sve što mogu

da ga zaštitim. Znate, vidjela sam što su učinili Handan...” Nagnula se i svoje usne približila na nekoliko centimetara od Celijinih. Celia je osjetila miris jasmina i mirhe na njezinoj koži i u kosi. “Zapamti ovo, kaduno: biti haseki ne znači biti zaštićena od njih.”

“Na koga mislite?” Celia je stavila ruku na trbuh; vratila se poznata bol sa strane, odmah ispod rebara.

“Sultanija posvuda ima špijune, i u palači i izvan nje, čak i na mjestima na kojima biste se najmanje nadali. Cijeli je život provela prikupljajući ih. Stvorila je mrežu - mrežu pouzdanika, ljudi koji za nju obavljaju poslove. Poput one stare Židovke, njezine kire...”

“Mislite na Esperanzu Malchi?” “Tako je: Malchi. Poznaješ je?” “Baš je jutros došla u moju sobu.” Celia se nervozno pomaknula na jastuke. “Mislim da

nije primijetila da sam tamo.” Treba li povjeriti haseki što se dogodilo? Ona je, nema sumnje, posljednja osoba u

haremu koja bi joj pomogla, a ipak, djeluje tako iskreno, tako ranjivo. Može joj vjerovati, zar ne?

Na kraju je Gulaja prva progovorila. “I ostavila je grumen obojenog pijeska?” “Da”, Celia je šapnula, netremice je gledajući, “ali kako znate? Što to znači?” “Ne uzbuđujte se; teško da je to nešto što vam može nauditi - barem ne još.” Ne još? Celiji je lupalo srce. “I moja prijateljica Annetta bila je tamo. Ona misli da je to neka vrsta uroka.” “Uroka!” uzviknula je haseki. A zatim se dražesno nasmijala. “Znam da izgleda kao

vještica, ali ne. To je vjerojatno samo talisman protiv urokljivog pogleda - gledaj, poput ovoga.” Podignula je zapešće da pokaže Celiji profinjenu srebrnu narukvicu s koje je visjelo nekoliko malenih diskova plavog stakla. “Nosimo ih za sreću. Za zaštitu. Zar ne vidiš, trebaju te - zasad. Malchi je sultanijin stvor, ona se ne bi usudila tebi nauditi. Ali, jedno je sigurno”, ponovno je pogledala Celiju svojim pronicavim očima, “moraš biti vrlo oprezna. Već te motre.”

Haseki se ponovno naslonila na jastuke, kao da ju je pripovijedanje umorilo. “Je li to sve što ste mi htjeli reći?” Gulaja je vrtjela glavom. “Esperanza nije ona koje se trebaš čuvati”, nastavila je,

govoreći sada brzo, “ima drugih, drugih daleko opasnijih. I Handan je to znala. Jesi li čula priču o Slavujima?”

Celia je mahnula glavom.


--- 111 111999 ---

“Slavuji iz Manise. Troje robova, s prekrasnim glasovima, koje je starom sultanu Muratu darovala njegova rođakinja, princeza Humashah. Svojedobno su bili slavni. Jedan od njih postao je njegova haseki.”

“Sultanija.” “Drugi je postao glavni crni eunuh.” “Hasan-aga? Ali kažu da će umrijeti...” “A treći Haseki se nagnula prema Celiji kao da će joj šapnuti u uho, ali tada se iznenada

preplašeno povukla. “Što je to?” Okrenula se da pogleda iza sebe. Celia je slušala, ali sve što je mogla čuti iz udaljenog dijela vrtova, bili su zvuk radnika,

zvuk njihovih čekića koji jedva čujno donosi popodnevni povjetarac. “Nije ništa. Samo oni radnici, možda.”

“Da, gledaj, dolaze.” Gulaja je uzela lepezu i počela njome mahati ispred sebe, skrivajući lice od pogleda. “Moje sluškinje, vraćaju se.” Iznenada je počela nervozno gladiti svoju haljinu. “Mislila sam da ćemo moći dulje”, šapnula je Celiji iza svoje lepeze, “ali sultanija im ne dopušta da me predugo ostavljaju.”

Dok je još govorila, Celia je opazila da im hasekine sluškinje doista prilaze. Donijele su poslužavnike s voćem posipanim šećerom i složenim u piramidu te čaše ledenog šerbeta koje su odložile na nizak stolić u kiosku. Iako su posluživale haseki, uz sve dužno poštovanje prema njoj, ozračje je - pomislila je Celia - bilo napeto. Jedna je sluškinja osobito držala na oku Gulaju. Njezin izraz lica Celia nije mogla odgonetnuti. Očito nevoljko, ali na hasekino inzistiranje, prvo su poslužile Celiju. Tek je poslije i sama jela, primijetila je Celia, a i tada malo i samo ona jela koja je Celia prva uzela.

Nazočnost ostalih žena onemogućila je daljnji razgovor. Njih su dvije sjedile u tišini dok su se dvorkinje vrtjele oko njih. Sjene u vrtu počele su se izduživati, a čempresi su bacali hlad na mali paviljon.

Celia je pogledala ženu do sebe i shvatila čega se sultanija vjerojatno boji: ispod te nježne vanjštine bilo je još nešto, neka druga osobina od koje je, unatoč njezinu strahu, Celijino srce zaigralo. Povremeno bi opazila izraz lica koji nije bio ni nježan ni stidljiv, bio je izraz čiste inteligencije. Ako si mi ti prijateljica, vodič, pomislila je, onda možda ipak uspijem preživjeti.

Ali, pod budnim okom sluškinja, nestala je sva neusiljenost. Ubrzo je haseki dala znak Celiji da ode.

“Do našeg ponovnog susreta, kaduno Kajo”, rekla je. “Ostalo je još mnogo toga o čemu trebamo razgovarati.” Pogledale su se s razumijevanjem.

Kad su se dvorkinje povukle, Celia je iskoristila priliku. “Ali zašto ja, haseki sultan?” promrmljala je nadajući se da je nitko drugi neće čuti. “Ne

razumijem zašto baš mene prate.” “Zbog šećernog broda, naravno”, glasio je odgovor. “Zar ne znaš? Poslali su ga

Englezi.” U tišini koja je slijedila, Celia je vidjela vode Mramornoga mora, kako u daljini blistaju

poput kovanog srebra. “Pitaj prijateljicu Annettu, ona zna”, rekla je haseki, “ona je bila ovdje prije dva tjedna,

u kiosku, sa sultanijom onog dana kad je stigao engleski brod.”


--- 111222000 ---

“Engleski brod?” šapnula je Celia. “Da, doista. Brod Engleskog veleposlanstva. Onaj koji je sultanu donio veliki dar. Onaj

koji su čekali protekle četiri godine. Slušaj!” I ponovno se začuo, sada još tiše, zvuk čekića. “I sada su kod vrata.”

“Vrata?” “Pa naravno. Sastavljaju dar kod vrata ptičarnika.”

“ZNALA S I !”

“Da.” “Znala si! I nije ti palo na pamet da mi kažeš?” “Znaš zašto ne.” Annetta je stajala ispred Celije u dvorištu miljenica. Budući da je Celia sada bila

kaduna - dama u palači, etiketa nije dopuštala Annetti da sjedi, osim ako je se to ne zamoli; a Celia ju je u svojem bijesu ostavila da stoji. Sad je već gotovo bio sumrak. Na blijedom svjetlu primijetila je da Annetta ne izgleda dobro; koža joj je bila nekako masno blijeda, poput starog sira.

“Znaš da smo se složile, nema osvrtanja. Molim te, Celia, daj mi znak da sjednem.” “Ne, mislim da bih radije da ostaneš tako.” Izraz iznenađenja projurio je Annettinim licem, ali je ostala stajati. “Kakve bi koristi od

toga bilo?” “I nakon svega što sam ti rekla?” Celijine su usne bile blijede, u naletu bijesa gotovo je

zaboravila na strah. “Ne misliš li da sam sama to mogla prosuditi?” Annetta je spustila pogled i nije odgovorila. “Engleski brod stigao je ovamo prije dva tjedna. Brod engleskog veleposlanstva. Paul je

možda bio na njemu. On je možda ovdje, upravo sada. Zar ne vidiš kako to sve mijenja?” Annetta je tupo gledala. “Ali zar ne vidiš da to ništa ne mijenja.” Riječi su izlazile

polako, gotovo teško. “Složile smo se, sjećaš se? Nema povratka.” Ali, ljutnja je osmjelila Celiju. “To si mi ti uvijek govorila, ali ne sjećam se da sam se ja

s tim složila. Čak ako i jesam, ovo sve mijenja. Ovo zbilja sve mijenja.” “Nemoj biti luda, ako itko to dozna, to će nas uništiti, zar ne vidiš?” Annetta ju je sada

molila. “Nema izlaska odavde. Ti si nam najbolja mogućnost za preživljavanje, možda jedina. Mogla bi postati jedna od sultanovih konkubina, možda čak i haseki...”

“Uopće ne misliš na mene, zar ne? Uvijek si samo mislila na sebe - kako da spasiš svoju bijednu kožu.”

“Dobro, ako te to čini sretnom, priznajem.” Annetta se rukom uhvatila za grlo, kao da otkopčava gumbe. “Moja je zvijezda povezana s tvojom, naravno da jest. Ali i ja sam tebi pomogla, znaš! Ili si možda zaboravila? Dvije su bolje od jedne. Koliko sam puta... ah, nije važno!” Umorno je vrtjela glavom. “A nisi li se zapitala zašto ti haseki sve to govori?” Pogledala je Celiju, sada već preklinjući. “Zašto nas pokušava rastaviti?”

“Ma gluposti”, odbrusila je Celia, “ti si to i sama vrlo uspješno obavila. Pokušavala mi je pomoći, to je sve. Ona nema pojma o važnosti svega ovoga, kako bi imala?”

“Ako ti tako kažeš. Ali vjeruj mi”, polako je slegnula ramenima, “ne želiš privlačiti pozornost na svoju povezanost s engleskim brodom, ne sada, ne nakon onoga što se


--- 111222111 ---

dogodilo s Hasan-agom.” “Mislim da sam to i sama shvatila, hvala”, rekla je Celia gorko. “Molim te, samo sam te htjela zaštititi.” Premda je večer bila prohladna, Celia je opazila da se Annetta znoji; sićušne kapljice

izbijale su joj po čelu i iznad gornje usne. “Molim te, guskice, moram sjesti.” Annetta se malo zaljuljala na jednu stranu. “Sjedni.” Smekšavši se, Celia joj je dala znak. “Ali više me ne zovi guskicom.” Držeći ruku sa strane, odmah ispod rebara, Annetta je sjela. Celia je promatrala

prijateljicu. “Nije ti dobro.” To nije bilo pitanje, nego konstatacija. “Nije. Boli me, ovdje, od jutros.” Annetta je pritisnula rukom rebra. “I mene”, rekla je Celia, bezosjećajno. “Vjerojatno samo probava, ništa više.” “Probava!” Annetta je zajaukala. “To je zbog one vještice, Malchi, bacila je urok na

nas, znam to.” “Ona nije vještica.” Rekla je Celia mirno. “Pijesak je bio za sreću.” Annetta ju je sumnjičavo gledala. “Tko ti je to rekao?” “Haseki.” “Ne opet ona”, reče Annetta kiselo. “A jesi li se pitala zašto ti se odjedanput

dodvorava?” “Ti to ne bi shvatila.” Sjedile su jedna pokraj druge, zlovoljno i bez riječi. Sad se već gotovo bilo smračilo. Male skupine djevojaka, neke veselo bučne, neke tihe,

vraćale su se u zgradu. Bile su - pomislila je Celia u sebi - poput crnih papirnatih silueta koje su torbari u Londonu znali prodavati na sajmovima i za blagdane. U vrtovima su se sada cvale samo bijele ruže na cvjetnim gredicama, s jezovito fosforescentnima glavama. Visoko gore obrušavali su se šišmiši, vješto pronalazeći put unatoč sve slabijoj svjetlosti.

Uskoro moraju ući, ali ne još. Iscrpila je svu svoju ljutnju kad je riječ o Annette. Umjesto nje, ponovno joj se nametnulo strašno pitanje: zna li da sam mrtva? Ali ja nisam mrtva. Živa sam. I kad bi znao da sam živa, bi li me još volio? Kad bi znao da sam ovdje, bi li pokušao pronaći me?

“Ako je ovdje, znaš da ću pokušati nekako doći do njega”, rekla je Annetti polako, “znaš to, zar ne, Annetta?”

Ali, Annetta nije odgovorila. Celia se okrenula i od onoga što je vidjela zaprepašteno je skočila s divana. “Brzo, brzo, neka netko brzo dođe.” Počela je juriti prema palači gdje joj je skupina starijih žena išla ususret. Put su im osvjetljavale sluškinje sa zapaljenim bakljama. Zaboravivši na haremska pravila, Celia je potrčala prema njima.

“Annetta, hoću reći, Ajša - nije joj dobro. Molim vas, neka joj netko pomogne...” Malena povorka iznenada se zaustavila. Na čelu su bile dvije najstarije haremske

dužnosnice - gospodarica ruha i gospodarica kupelji. Unatoč Celijinim molbama za pomoć, one kao da uopće nisu čule što im govori, nisu čak niti pogledale prema Annetti.

“Pozdrav, kaduno Kajo, ti koja si gözde”, izgovorile su gotovo pijevno. Žene su se duboko poklonile, toliko duboko da su im se rukavi vukli po prašini ispred

nje.


--- 111222222 ---

“Sultan, najuzvišeniji padišah, Božja Sjena Na Zemlji, ponovno će vas noćas počastiti.”


--- 111222333 ---

O S A M N A E S T O P O G L A V L J E


ILO JE R ANO POSLIJEPODNE kad je Elizabeth napokon napustila palaču. Lako je pronašla taksi ispred prvog dvorišta i dala adresu Haddbina pansiona. Ali, na pola puta do

mosta Galate shvatila je da se još osjeća prenemirnom za povratak u svoju sobu. Impulzivno se nagnula naprijed da razgovara s vozačem.

“Možete li me odvesti u Yildiz?” pitala gaje na engleskom. “Park Yildiz.” Sjetila se da joj je prije nekoliko dana Haddba govorila o malenom caféu u tom parku

koji gleda na Bospor, u paviljonu poznatom kao Malta kiosk, kamo stanovnici Istanbula nedjeljom poslijepodne odlaze na čaj, samo što je tada bila suviše letargična i promrzla, da prihvati savjet.

Vožnja je trajala dulje nego što je očekivala. Kad je Elizabeth stigla do Yildiza, oblaci su se već bili razišli. Taksist je stao ispred zidina parka, u podnožju brežuljka, ostavivši je da se sama popne do kioska.

Ispostavilo se da je Yildiz više šuma nego metropolski nasad grmlja iz Haddbina opisa. Golemo drveće, s nekoliko preostalih listova žutih poput zlatnih gvineja, dizalo se uvis s obje strane staze. Elizabeth se hitro penjala putom, uživajući u slatkasto vlažnom mirisu šumskog zraka. Na granama su graktale čavke. Možda zbog plavog neba nakon višednevnog sivila ili zbog sunca na licu, nije točno znala zašto, ali iznenadio ju je nagli osjećaj energije, kao da se nakon višednevne malaksalosti nešto u njoj, nešto tvrdo i gorko, počelo odmrzavati.

Ispostavilo se da je kiosk barokna zgrada iz devetnaestog stoljeća okružena drvećem. Elizabeth je u kafiću naručila kavu i baklavu te pronašla stol vani na polukružnoj terasi od bijelog mramora, zasjenjenoj pergolom, koja je gledala na park i Bospor. Nekoliko listova vjetar je hirovito nosio po kamenom podu. Čak i na sunčevoj svjetlosti paviljon je imao onaj melankolični ugođaj turističke atrakcije izvan sezone. Jučer bi se to savršeno poklapalo s njezinim raspoloženjem; ali danas, nakon posjeta palači i neobičnih praznih haremskih soba, danas je drukčije. Dok je Elizabeth pijuckala kavu, preplavio ju je val optimizma. Pronaći će preostali fragment, bila je sigurna, ako ne ovdje, onda u Engleskoj; doznat će što se

B


--- 111222444 ---

dogodilo s Celijom Lamprey. Više od svega trenutačno je željela ispripovijedati nekomu svoje iskustvo u haremu, ali

nije imala komu. Da nazovem Eve? Bolje da pričeka i posluži se telefonom u sobi, račun za mobitel već joj je sigurno astronomski. Haddba? Ali ne, još ne želi napustiti kiosk. Haddbi može ispričati i poslije. Na terasi, gdje je dosad sama sjedila, pridružio joj se jedan turski par. Sjeli su malo dalje, na kraju terase. U jednom anarhičnom trenutku Elizabeth se zapitala što bi oni učinili kad bi im prišla i jednostavno im počela govoriti o nestaloj priči, priči o elizabetanskoj robinji.

Ali ne, možda ipak radije ne. Zabacivši glavu nasmijala se samoj sebi i sklopila oči, osjećajući kako joj sunce grije kožu. I dalje poluzatvorenih očiju, očekivala je da joj lik Celije Lamprey uđe u glavu, ali umjesto njega, očima uma ponovno je vidjela prazne haremske sobe. Vidjela je trula palmina vlakna ispod ćilima, prekrivače na divanu, i osjetila onaj nejasni osjećaj da je netko tamo nedavno spavao.

Elizabeth je stavila ruku u džep. Komadić plavobijelog stakla svjetlucao joj je na dlanu. Talisman protiv “urokljivog pogleda.” - to je Berin rekla kad joj ga je pokazala. Pretpostavljalo se da tjera zle duhove. Viđa se posvuda u Istanbulu, zar nije primijetila?

“Trebam li ga ikomu pokazati?” pitala je Elizabeth. “Naravno da ne”, rekla je Berin, “zadrži ga. To je samo jeftina stvarčica, drangulija s

bazara. Posvuda se mogu naći. Vjerojatno je ispao jednom od čuvara.” Upitno je pogledala Elizabeth. “Jesi li dobro?”

“Zašto me to pitaš?” “Nekako si bljedunjava.” “Nije mi ništa.” Elizabethini prsti stisnuli su se oko glatkog stakla. “Dobro sam.” A sada, sjedeći na terasi, Elizabeth je pažljivo vratila talisman u džep. Uzela je olovku i

bilježnicu iz torbe te počela nasumce nabacivati ideje: misli, pitanja, zapravo, što god bi joj prošlo kroz glavu, puštajući umu da klizi. Da slobodno pada, sve niže i niže.

“Celia Lamprey”, napisala je na vrhu stranice. “Paul Pindar. Brodolom. 1590.” Od njihove me priče dijeli četiristo godina, pomislila je, a jednako bi tako moglo biti i četiri tisuće. “Pa je u bijesu pred njezinim očima ubo njezina oca u slabinu...” Elizabethina ruka preletjela je preko stranice “...gdje ga je dokrajčio.”

Elizabeth je odagnala misao, silom se vratila na neutralno tlo. Pitanje je: kako je Celijina priča uopće preživjela? Je li uopće moguće da je ostala živa i

ispripovijedala vlastitu priču? Da je preživjela i ponovno se našla s Paulom Pindarom, možda se za njega i udala, otputovala s njim u Alep, imala djecu...

Oksfordski nacionalni biografski rječnik, u kojem je dugačak tekst o Paulu Pindaru, ne spominje njegovu ženu, ali to ne dokazuje da je nije imao. Pod “Lamprey”, naravno, nema ničega. I dalje stoji činjenica da je netko znao Celijinu priču, i to dovoljno dobro da je zapiše.

Lijeno je nastavila črčkati, bojeći krugove devetki u godini - 1599. Ista godina kad je Thomas Dallam, orguljar, predstavio svoju čudesnu napravu sultanu. Hm, barem je njegova priča preživjela.

Elizabeth je u Hakluytu lako pronašla onaj odlomak. Izvadila je raspadnutu fotokopiju dnevnika Thomasa Dallama. U ovoj je knjizi priča o orguljama nošenima Grand Signioru i


--- 111222555 ---

druge zanimljivosti. Dnevnik je opisivao njegovo putovanje prema Konstantinopolu brodom Hector Levantske kompanije; pripovijeda se kako je, nakon šestomjesečnog putovanja, čudnovati dar, u koji su mnogobrojni trgovci polagali nade, stigao napola istrunuo od morske vode te kako su Dallam i njegovi ljudi svaki dan odlazili u palaču ponovno ga izgraditi. Opisivao je njegovo sve veće prijateljstvo s čuvarima i kako mu je jednog dana, dok je sultan bio u ljetnoj palači, jedan od njih dopustio zabranjeni pogled u ženske odaje:

Kad mi je pokazao mnoge druge stvari kojima sam se divio, prošavši preko malenog kvadratnog dvorišta popločenog mramorom, pokazao mi je da odem do rešetke u zidu, ali je napravio znak da on sam ne može tamo otići. Kad sam došao do rešetke, zid je bio vrlo debeo i s obje je strane imao čvrste željezne rešetke: ali kroz tu sam rešetku uspio vidjeti trideset konkubina Grand Signiora koje su se loptale u drugom dvorištu. Isprva sam pomislio da su mladići, ali onda sam vidio kako im niz leđa visi kosa, spletena s resicama od bisera koji vise na kraju, i ostala jasna obilježja. Tada sam shvatio da su to žene, i to uistinu vrlo lijepe ... stajao sam toliko dugo promatrajući ih da se onaj koji mi je sve to pokazao počeo ljutiti na mene. Nakrivio je usta i udario nogom kako bi me odvratio od gledanja; što sam ja nerado učinio jer prizor bijaše čudesno ugodan.

Zatim sam otišao s tim teklićem u palaču gdje smo ostavili mojeg dragomana ili prevoditelja te sam rekao prevoditelju da sam vidio trideset konkubina Grand Signiora; ali moj prevoditelj savjetovao mi je da o tome ne govorim, da me neki Turčin ne bi čuo; jer kad bi Turci za to doznali, to bi značilo smrt za onoga tko mi je to pokazao. Zato se i nije sam usudio pogledati. Premda sam ih ja tako dugo promatrao, one me nisu vidjele, čak ni sve vrijeme dok sam gledao prema toj palači. Da su me vidjele, sve bi došle pogledati me, i čudile bi se meni, ili tomu kako sam tu dospio, jednako kao što sam se ja čudio njima.

Elizabeth je odložila stranicu i pokušala srediti misli. Svi su uvijek pretpostavljali da je bilo nemoguće imati bilo kakav kontakt sa ženama u sultanovu haremu. Ali dnevnik Thomasa Dallama dokazuje da su ženske odaje bile dostupnije nego što bi većina stranaca pomislila. Da je bilo koji Turčin čuo za njegovu eskapadu, to je moglo značiti smrt za orguljara i njegova čuvara, ali napast da to ispriča svojim engleskim prijateljima očito je bila presnažna. Komu je rekao? Zaklanjajući opet lice od sunca, Elizabeth je prstima pritisnula vjeđe. U mislima je mogla vidjeti visoke popločene hodnike harema; sobu gdje je pronašla talisman. Što je toliko zbunjujuće u vezi s njom? Pažljivo je dodala još zavijutaka i šara svojoj črčkariji. Znam, trebala bi biti tužno mjesto, pomislila je s iznenadnom jasnoćom. Ali nije. Čula sam trčanje. Smijeh.

Naslonivši se natrag na stolac, Elizabeth je gurnula bilježnicu na jednu stranu, rastežući s užitkom ruke iznad glave. Misli su joj još bile zbrkane, ali nekako joj to nije smetalo. Živi s neredom: tko je to rekao? Upravo tako uvijek počinju svi projekti. Imala je dobar osjećaj,


--- 111222666 ---

dobar instinkt za to. Stvari će se ubrzo razjasniti, čim prikupi više činjenica. Kako bi Marius odbacio njezine dosadašnje metode, ako bi se uopće mogle nazvati metodama - tako neuredne, tako emocionalne - ali, znaš što, rekla je samoj sebi, u mislima lagano slegnuvši ramenima, pa što?

Na terasi je još bilo toplo i Elizabeth je ostala sjediti. Popila je kavu, ali još nije bila pojela baklavu, pa ju je sada jela, kidajući komadiće i zatim pažljivo ližući listiće s prstiju.

Nije bila sigurna zašto se okrenula, ali kad je pogledala u par koji je sjedio na drugom kraju terase, nešto u vezi s njima, neka mirnoća, govorilo joj je da je već neko vrijeme promatraju i da se zbog njihova pogleda okrenula. Ali, to ipak nije bio par, sada je vidjela, nego samo muškarac.

Elizabeth je nakratko susrela njegov pogled; a onda se brzo ponovno okrenula, kako ne bi primijetio da ga je opazila. Ali on je to, naravno, primijetio.

Osjećajući se glupo, sjedila je gledajući ispred sebe. Mislila je da je sama, osjećala je kako ju je spoj sunca i samoće ispunio energijom, ali sada, pod pogledom ovog stranca, šarm otkrivenog paviljona i cijelog poslijepodneva, nekako se promijenio. Bilo je vrijeme za odlazak.

Ali, iz nekog razloga nije otišla. Elizabeth je čekala, dijelom uplašena da će joj stranac pokušati prići. Ali, nije. Zašto bih otišla? Rekla je samoj sebi, ostao mi je još jedan komad baklave.

Elizabeth je polako jela kolač. Slatki listići lijepili su joj se za usne. Možda bih se trebala poslužiti žličicom, pomislila je; ali nekako su joj prsti najviše odgovarali. Prešla je palcem preko donje usne, polizala vrhove prstiju, sišući ih polako i pažljivo jednog po jednog. Znala je da je još promatra. Što to radiš? Jedan dio nje šaptao je onom drugom. Ali nije prestala, ne zato što ga je mogla ignorirati, nego zato što je, shvatila je, u njegovu pogledu bilo nešto zbog čega nije bio uopće drzak. Jednostavno je sjedio i promatrao je... kako? Elizabeth je tražila riječ. S poštovanjem? Da, tako nešto. Melem za njezinu napaćenu dušu. Sunce nakon višednevne hladnoće i kiše.

Ali to je smiješno - ponovno onaj šaputavi glas - on je potpuni stranac. Drugi dio nje samo je slegnuo ramenima: koga briga? Nikad ga više neću sresti.

U jednom nadrealnom trenutku znala je da on zna kako ona zna da je on promatra. A onda, odjedanput Elizabeth je prekipjelo. Progutala je posljednji zalogaj i, ne osvrćući se, podignula torbu i krenula niz brežuljak.


--- 111222777 ---

D E V E T N A E S T O P O G L A V L J E


Noć

RUGI PUT KAD SU CELIJU PR IPREM ALI da pozdravi sultana nije bilo cariye Lale da joj pomogne; nije bilo droge da joj zamagli rubove svijesti, da joj izbriše pamćenje, ili

da pomogne njezinu slatkom tijelu izloženom poput jedne od Carewovih slastica - da zaboravi poniženja koja mu se nanose.

Je li to što nije sama bila utjeha? Kao i prije, odveli su je sa svim ceremonijama u sultanovu odaju. Samo što je ovaj put

još netko bio s njom: ta druga bila je također gözde. Njih su dvije, namirisanih bedara i nezrelih grudi, prelazile sa svojim dvorkinjama preko sultanijina dvorišta, kako bi se pridružile skupini eunuha koji ih čekaju.

Celia je slijedila povorku niz zlatni hodnik do sultanove odaje, ali tu ju je čekalo još jedno iznenađenje. Ovaj put nisu ostale u odaji, nego su ih odveli straga u maleno predsoblje koje je gledalo na ono za što je Celia pretpostavljala da je sultanovo privatno dvorište. Dvojica eunuha mučila su se s nekakvim velikim predmetom, niskim stolom ili postoljem koji su stavili na sredinu sobe i zatim ga pažljivo prekrili ćilimom.

Na čelu glavne povorke bio je zamjenik glavnoga crnog eunuha, Sulejman-aga. Dok prošli put, drogirana, Celia nije gotovo ništa vidjela, a poslije se sjećala još manje toga, ovaj je put bila u stanju povišene svjesnosti. Čak i po mjerilima eunuha, Sulejman-aga - s licem vodorige i obješenim pudingastim trbuhom - bio je groteskan. Primijetila je kako, kad joj je povukao spavaćicu s ramena, Sulejman-agine oči šeću po njezinim golim grudima; na rukama je osjećala njegove šake, mekane i vlažne poput nekuhanog tijesta. Obrazi su mu bili nekako i bucmasti i upali, bez dlaka kao u djeteta; usta su mu mlohavo visjela otkrivajući neprirodno ružičasto zubno meso i jezik. Sad joj je bio toliko blizu da ga je mogla namirisati: vonjao je na staru kožu i nedavno pojedeno meso. Celia je osjetila kako joj se usta pune žuči.

Djevojke su stavljene zajedno na postolje, a zatim im je suhoparno bilo naređeno da se

D


--- 111222888 ---

ne miču odatle, Sulejman-aga otišao je s eunusima, a one su ostale same. Isprva Celia nije prepoznala stvorenje koje je sjedilo golo pokraj nje. Bila je vitka, vrlo

mršava u usporedbi s Celijinim dobro uhranjenim tijelom, s malenim šiljastim licem i čerkeskim visokim jagodičnim kostima. Ali - Celia je primijetila donekle iznenađena - nije uopće bila lijepa. Lice joj je bilo izrazito obično, koža gruba i tako blijeda da se činilo kao da je iz nje isisana sva boja, izgledala je poput biljke koja je rasla u podrumu ili ispod kamenja. Ali, njezine su oči bile ono što je najviše privlačilo pozornost - bile su izrazito svijetlosmeđe, gotovo zlatne, obrubljene trepavicama boje pijeska.

Kad je shvatila da je Celia promatra, oči su joj se sumnjičavo suzile. “Što gledaš?” Ton joj je bio toliko drzak da se Celia osjećala kao da ju je pljusnula. A onda se sjetila.

“Čekaj malo, znam gdje sam te već vidjela”, rekla je Celia, “poslijepodne, s haseki. Ti si jedna od Gulajinih sluškinja, jedna od onih koje su nam donijele voće.” Kako bi mogla zaboraviti to lice? Bilo je nešto u toj djevojci, nešto bezoblično, gotovo divlje, što je Celiju i tada zgrozilo.

“E pa, više nisam njezina sluškinja.” “Misliš, više nisi jedna od sluškinja haseki sultan”, Celia ju je hladno ispravila. Djevojka je dugo drsko netremice gledala Celiju. Slegnula je ramenima. “One budale”,

samo je to izgovorila. Celia je od čuda ostala bez riječi. Harem je inzistirao na pristojnom ponašanju i

govorenju tako da je, čak u samo nekoliko mjeseci koliko je tamo provela, Celia naučila kako se bilo koje odstupanje od uobičajenih pretjeranih običaja lijepog ponašanja, čak i u najneformalnijim okolnostima, smatra šokantnim kršenjem etikete.

Iako je večer prije djelovalo prilično toplo, u malenom predsoblju sada je bilo vrlo svježe, gotovo hladno. Osjetila je kako drhti. Pogledala je kroz nadsvođen prolaz ponovno u sultanovu odaju ali sve je bilo kao prije. Svijećom osvijetljena soba bila je tiha, a strop pun praznih sjena.

“Izgledaš drukčije.” Celia se opet okrenula djevojci. “Da?” Djevojka je sarkastično otpuhnula. “I ti.” Ovaj put nije se čak niti potrudila pogledati Celiju, nego je s užitkom izvila leđa,

djelujući sasvim lagodno u svojoj golotinji. “Kako ti je ime?” “Brzo ćeš doznati.” “Ja sam Kaja. Za tebe kaduna Kaja”, nastavila je Celia jednolično, ne skidajući oči s

djevojke. A onda je radoznalo zapitala: “Koliko ti je godina? Trinaest? Četrnaest?” “Otkud bih znala?” Djevojka je slegnula ramenima. “Mlađa sam od haseki, ali ona je

sada stara - ima više od dvadeset. Mlađa sam i od tebe. To je ono što on voli, zar ne? Mlado meso.” “Možda.” Celia ju je i dalje pomno promatrala. “A možda i ne.” Sada je grlila samu sebe, pokušavajući se ugrijati. Stražnjica i bedra boljeli su je od

hladnoće. “Zašto je ovdje ovako ledeno?” Pljesnula se po nadlakticama prošaranima plavom bojom.

“Nisi primijetila?” Djevojka je nastavila izvijati kralježnicu, naprijed-natrag, naprijed-natrag, poput akrobata koji se priprema za nastup.

“Primijetila što?”


--- 111222999 ---

“Na čemu sjedimo.” Celia je spustila ruku kako bi opipala ispod ćilima, ali ju je brzo povukla kao da se

opekla. “Led! Gospode, sjedimo na komadu leda.” Primijetivši pogled na Celijinu licu, djevojka se prvi put nasmijala, što je donekle

oživjelo njezino kruto lišće. “Ha, velika gospođice, zbilja ne znaš? Možda nisam tako lijepa kao ti, ali on mi neće

gledati u lice, zar ne?” Pogledala je Celiju s puno zlobe. “Pogledaj me, vidiš, koža... bijela koža.” Nagnula se prema Celiji, a riječi su joj zvučale poput siktanja. “Što je hladnije, to je bjelja. Jer on takvu voli.”

Naravno, pomislila je Celia, kako mi je to moglo promaknuti. Na svjetlu svijeća djevojčina se koža sada blistavo sjajila, bila je plavo-bijela poput snijega. Celia je pogledala svoje golo tijelo. Sad joj je bilo toliko hladno da joj je koža bila gotovo prozirna. Vidjela je kako joj plave vene prolaze po grudima i s unutrašnje strane bedara, sve do stopala. Naravno!

“Zato sam izabrana”, rekla je naglas, “kao i haseki.” “Ah, da, sultanija je pokušala s tobom, ali nikakve koristi. Svi smo čuli za opijum.”

Djevojka se neobično hrapavo nasmijala. “Kako si čula za to?” Djevojka je slegnula ramenima: “Svi smo mi čuli...” “Mi? Ne bih rekla.” Celia ju je netremice gledala. Možda zbog hladnoće, ali primijetila

da sada razmišlja vrlo jasno. “Mislim da si htjela reći ja. Ti znaš nešto što ne bi trebala znati.”

Ponovno smijeh, ali ovaj je put Celia opazila kako trepću trepavice boje pijeska. “Tko kaže da ne bih trebala znati?”

“Kako je moguće da to zna jedna sluškinja? Smjesta mi reci, djevojko.” Oštro joj se obratila Celia.

“Sama dokuči kako.” “Ne brini se, hoću.” Celia je pogledala svoje ruke. Drhtala je, ali više od ljutine nego od

hladnoće. “Hladno ti je, kaduno Kajo.” “Da, ali ne toliko koliko tebi.” Celia je sa zadovoljstvom primijetila da su djevojčine usne gotovo plave. Prestala se

ljuljati, privukla je koljena na prsa i cijelim se tijelom naprezala da spriječi drhtanje. “Ali on će ubrzo doći - a kad dođe, odabrat će mene.” Odgovorila je djevojka. “Zašto si tako sigurna?” Celia je sada stiskala čeljust kako bi spriječila cvokot zuba. “Jer znam što treba činiti. Promatrala sam ga s onom budalom Gulajom.” Djevojka ju je

slavodobitno pogledala. “Slušaj, eno ih pred vratima.” A onda, dok je Celia gledala, djevojka je raširila noge, bez stida otvarajući usne svojeg

pomno depiliranog međunožja i gurnula unutra prste. Pažljivo i promišljeno izvukla je maleni predmet. Bio je okrugao i crn, iste veličine i oblika kao i tablete opijuma koje je Celia bila uzela.

“Što je to?”


--- 111333000 ---

“Vidjet ćeš.” Ponovno se hrapavo nasmijala. “Nisi jedina koja zna kako izvući savjete od cariye Lale.”

Djevojka nije progutala tabletu, nego ju je pažljivo stavila ispod jezika. Zatim je ponovno gurnula dva srednja prsta u međunožje i razmazala sokove iz svojeg tijela iza ušiju i preko usana. Sve je to vrijeme požudno gledala Celiju, s malenim smiješkom u kutovima usana.

“Odvratni stvorovi, muškarci, nisu li?” samo je to rekla.

KAD JE SULTAN NAPOKON UŠAO U SVOJU ODAJU, njih su se dvije spustile s ledenog postolja i pred njim pale na koljena. Poslije će se Celia sjećati kako su joj udovi bili ukočeni i usporeni te žareće navale u prste na rukama i nogama kad joj je krv ponovno počela teći venama. Nije se usudila podignuti pogled pa je čula, prije nego vidjela, njegovo nezadovoljstvo.

“Što je ovo? Nisam vas tražio.” Nastala je nelagodna tišina. A zatim: “Gdje je Gulaja?” Ponovno tišina, a nakon toga je Celia čula djevojku kako odgovara sigurnim glasom.

“Haseki Gulaja ne osjeća se dobro, sultane moj. Moli vas za strpljenje. Njezino Veličanstvo Sultanija, koja neprestance misli na vaš užitak i odmor, umjesto nje poslala je nas.”

Tvrdi hladni pod zabijao se Celiji u čelo i koljena. Nije dobila znak da ustane tako da je ostala na mjestu s golom stražnjicom u zraku. Vrijeme kao da je stalo. Krajičkom oka opazila je otkrhnutu pločicu ravno ispod nosa. Promatrala ju je, kako joj se činilo, jako dugo. Zatim, kad se još ništa nije dogodilo, lagano je nagnula glavu i opazila da je djevojka nepozvana ustala i da sada kleči ispred sultana.

Kao da želi pokriti svoju golotinju, djevojka je jednu ruku stavila preko grudi, obuhvativši lijevu dojku desnom rukom: gesta koja je bila istodobno i ponizna i primamljiva. Grudi su joj bile velike u odnosu prema vitkom tijelu, široke i plosnate bradavice sada su se od hladnoće ukrutile u dva tvrda vrška. Sultan ništa nije rekao, ali dok je Celia gledala, zakoračio je prema njoj. Kad je to učinio, djevojka je lagano razdvojila usne. “Ah.”

Bio je to jedva čujan uzdah. Zaljuljala se prema njemu, kao da je nestabilna na koljenima, a onda se ponovno stidljivo povukla. Treptala je vjeđama.

“Čini mi se da te poznajem?” Kad je sultan napokon progovorio, Celia se iznenadila kako joj je čudno čuti muški glas nakon dosta vremena. “Ti si Hanza, zar ne? Malena Hanza...”

Djevojka ništa nije odgovorila, ali Celia je opazila kako joj blistaju neobične oči, pod svjetlom svijeća tamne poput zlata.

Ali, kako te uopće može pogledati - tako si ružna, samo joj je to prolazilo kroz glavu. No, dok je tako razmišljala, sultan je napravio još jedan korak prema njoj.

“Haa..”, djevojka je izdahnula i, učinivši to, Celia je opazila kako polako jezikom prelazi preko usana navlaživši ih tako da blistaju na svjetlu svijeće.

Soba je najedanput postala vrlo tiha. Celia je čula samo Hanzin dah i vlastito srce. I dalje na koljenima, Celia je jedva uspijevala disati, ali nitko joj se nije obratio te se


--- 111333111 ---

nije usudila sjesti bez pitanja. Zato je oprezno još malo nagnula glavu da vidi sa strane. Sada je mogla bolje vidjeti drugu djevojku - Hanzu, vidjeti kako drži tijelo, tijelo koje je djelovalo tako krhko, tako mršavo u odnosu prema njezinu - poput najnježnijeg pupoljka, i kako joj koža, još napola plava od hladnoće, sjaji poput bijelih ruža u sumračnom vrtu.

Ako je i osjećala hladnoću, nije to pokazivala. Sultan ju je promatrao, a Hanza se usudila podignuti oči i pogledati ga. Pogledi su im se sreli.

“Ahh...” Uz neobično kratak jecaj, okrenula je opet glavu kao da je nečim pogođena. “Ne boj se”, rekao je. Ali to mu, zapazila je Celia, nije bilo odbojno. Sada je stajao

blizu Hanze, haljina mu je visjela otvorena i labavo je padala sa strane. Što je više odozgo gledao djevojku, to se ona više pokušavala povući od njega uvijajući se prvo ulijevo, a onda udesno, poput kukca na pribadači.

“Daj da te pogledam.” Hanza se ponovno malo uvila, kao da pokušava skriti svoju golotinju od njegova

pogleda; izbacila je naprijed jedno savršeno bijelo rame i istegnula snježni vrat i grlo. Poput plesačice, pomislila je Celia, ili pak kuje koja se podaje psu.

Rastrgana između opčinjenosti i straha, najprije je zaklopila oči i zatim ih brzo opet otvorila. Što da sada učini? Očekuje li se od nje da ode ili ostane? Vidjela je kako miče Hanzinu ruku s njezine dojke. Djevojka ga je pokušala spriječiti udarajući ga i grebući slobodnom rukom, ali on ju je uhvatio za zapešće i snažno ga stisnuo pripivši je uz sebe, dok je vlažnim vrškom prsta polako počeo ocrtavati obris njezine bradavice.

Hanza je uz uzdah klonula prema njemu, položivši ponizno glavu na njegova prsa. On se sagnuo da joj poljubi vrat, ali malo je zastao, mirišući je kod uha.

“Dođi sada u drugu odaju.” Glas mu je bio hrapav. “I ti, spavalice.” Mahnuo je Celiji i dodao: “Pokrij se, ili ćeš se prehladiti.”

Znači, ipak je se sjetio, napokon. Osjetila je kako joj njegova ruka lagano dodiruje obraz — mekani prsti, preintenzivan miris mirhe.

Sultanov krevet bio je baš onakav kakvim ga je Celia zapamtila - divan s baldahinom prekriven draperijama, damastom i baršunom, tkaninama s izvezenim srebrnim i zlatnim tulipanima, a mnoge od njih bile su podstavljene krznom. Pod svjetlosti svjetiljke njihove su boje svjetlucale poput oklopa kukaca. Ostatak sobe, uključujući prostranu kupolu iznad njih veličine bazilike, bio je u tami.

Celia je ogrnula jedan od krznenih pokrivača i kleknula pokraj kreveta. Hanza se, bez pitanja, ispružila po sredini divana. I ona je pronašla jedan od krznenih pokrivača i omotala ga s užitkom oko svojih ramena, trljajući obraze o krzno. Sada je djelovala potpuno opušteno, bez imalo straha.

“Dakle, malena Hanzo, jesi li spremna za mene?” On je sada klečao pred njom na krevetu. Djevojka je čvršće privukla krzno oko svojih

ramena i pogledala ga stisnutih očiju. A onda, polako i promišljeno, zavrtjela je glavom. “Ne, sultane moj.” “Usuđuješ se odbiti svojeg sultana?” Na Celijino zaprepaštenje, on se ponovno

nasmijao kao da ga ushićuje njezin odgovor. Nestrpljivim pokretom skinuo je halju sa svojih ramena. “E pa, to ćemo još vidjeti.” Krenuo je kao da će joj se približiti, ali ona se ponovno povukla dalje od njega. Bacio se naprijed, a kako je ona migoljila, uhvatio ju je za


--- 111333222 ---

gležanj i grubo je povukao prema sebi. “Ne tako brzo.” Čula ga je kako rokće od napora. Glasanje krupnog čovjeka. Divlje

svinje koja traži tartufe. Gledala je kako okreće Hanzu na leđa držeći joj ruku iznad glave. Otimala se, udarala

ga drugom rukom, grebla noktima po licu dok joj nije uhvatio i drugu ruku. Ulovljena, uvrtala je svoj bijeli vrat dalje od njega, a zatim ostala ležati savršeno mirno. Oboje su sada teško disali, a kad se sagnuo da joj lagano dotakne lice, Celia je vidjela kako je zastao s licem iznad njezina vrata i usta, kao da ponovno udiše njezin parfem i tajne sokove koji su se ondje osušili.

“Jesu li ti nešto dali?” Zavrtjela je glavom. “Jesu li?” Celia je promatrala kako joj prstom prelazi preko grla. Hanza nije odgovorila,

nego je umjesto toga iznenada podignula glavu i polizala mu jezikom usta. On se opet blago nasmijao. “Znači, spremna si za mene?” Rekao je to tihim glasom.

“Neće boljeti... ne mnogo.” “Ne..”, posljednjim izrazom opiranja, Hanza je slabašno trgnula ruku kao da se

pokušava osloboditi, ali on je bio presnažan za nju. Uz uzdah se dokotrljala do njega. Celia se pripremila, osjetila je kako joj se trbuh zgrčio od pomisli na ono što slijedi. “Onda, da umjesto tebe uzmem nju?”, kimnuo je prema Celiji koja je još klečala pokraj

kreveta. “Ne, sultane moj.” Ponovno je vrtjela glavom. Je li to Celia u njezinu glasu čula jecaj ili

smijeh? “Uzmite mene”, rekla je. Zatim je uzela njegovu ruku i povukla je između svojih nogu, vodeći njegove prste

prema međunožju, gdje ju je pomilovao od čega je dahtala i previjala se. Rokćući ušao je u nju. Vrlo je brzo bilo gotovo. Celia je čula Hanzin vrisak, a samo

nekoliko trenutaka poslije sultan je sišao s nje. Odjenuo se. “Čekajte ovdje”, rekao je objema, “eunusi će brzo doći i otpratiti vas natrag.” Potapšao

je Hanzu gotovo odsutno po ramenu. “Zadovoljila si me, malena Hanzo; aga će te upisati u knjigu.”

Nakon toga je otišao, ne osvrnuvši se. Celia je još klečala pokraj kreveta. Na trenutak je vladala potpuna tišina. A onda se

Hanza okrenula i zapitala: “I, nećeš mi čestitati?” Grlila je koljena privukavši ih uz prsa. “Sad me moraš zvati kaduna.”

“Čestitam, kaduno Hanzo.” Nastala je stanka, a onda je Celia polako dodala: “Zar se nimalo ne sramiš?”

“Sramim? Zašto bih?” Pod svjetlom svijeća djevojčine oči su bile goleme. Iznenada je djelovala vrlo mlado - maleno blijedo djetešce usred golemog kreveta. “Odabrao je mene. Sad više nikad nećeš biti haseki.”

“Sultan može imati mnogo miljenica, ali uvijek ima samo jednu haseki, a to je mjesto, kao što znaš, već zauzeto.” Celia je govorila polako, kao da objašnjava djetetu.

Hanza se nasmijala svojim divljim smijehom. “Ne zadugo.” “Što pod tim misliš?”


--- 111333333 ---

“Uskoro ćeš doznati.” Ispuzala je iz kreveta i odšetala se do tanjura s medenim kolačićima. Činilo se da je

nimalo ne zabrinjava njezina golotinja. “Nisi li ogladnila?” Trpala je kolačiće u usta, ližući slatki sirup sa svojih usana. “Zovu ih ženske bradavice”, hihotala se. “Evo, uzmi jedan.”

Celia ju je ignorirala. “Tko te je naučio?” “Naučio?” “Da radiš sve ono... da onako zadovoljiš sultana.” “Rekla sam ti, gledala sam.” Hanza je lizala prste. “Ne vjerujem ti. Nitko to ne nauči pukim gledanjem.” “Misliš na sve one ooh i ahh.” Hihoćući se, Hanza je parodirala samu sebe. Sada se

vrtjela po sobi na vršcima prstiju, opijena svojim iskustvom. “Dobro, reći ću ti, kaduno Kajo”, rekla je Celiji preko ramena. “Bila je to vlasnica robova u Ragusi.”

“U Ragusi?” “Da. Zašto si iznenađena? Sultanija voli ljude iz Raguse.” Celia ju je promatrala u

tišini. “Uz malu pomoć cariye Lale, dakako.” Hanza se prestala vrtjeti te je uzela još jedan

kolačić. Dvije obojene mrlje pojavile su se na njezinim blijedim obrazima. “O, da, Lala će biti prva koju ću nagraditi kad postanem haseki.”

Celia se iznenada osjetila umorno. “Dakle, to ti je govorila, zar ne?” “Cariye Lala ništa mi nije rekla. Samo mi je dala pripravak, isti kao i tebi”, hihotala se.

“’ Čežnja’, tako je zvala moj...” “Ne mislim na nju”, prekinula ju je Celia: “Mislim na sultaniju. Je li ti to sultanija

govorila? Da bi ti mogla postati sljedeća haseki?” “Ne znam o čemu govoriš.” “Mislim da znaš...” Celia je počela govoriti, a onda joj je nešto palo na um. “Eunusi će

za trenutak doći da nas odvedu. Jesu li ti rekli što trebaš učiniti? Mislim na krv.” “Krv?” “Da, krv. Znaš, nakon što prvi put s... pa sigurno je bilo krvi? Moraš im je pokazati.

Nije li ti Hasan-aga rekao? Ah, ali on nije tu, zar ne?” Celia je stavila ruku na usta: “Nemoj mi reći da su zaboravili?”

Zavladala je neugodna tišina. “Krv?” Hanza je ponovila slabašnim glasom. Ponovno tišina. “Nema krvi, zar ne?” “Ne.” Djevojčino držanje, prethodni trenutak tako puno divlje energije, iznenada se

promijenilo. “Što da učinim, kaduno?” Sjela je, siroti mršavi vrabac na rubu kreveta, i gledala Celiju. “Što će mi učiniti? Pomogni mi, kaduno”, pala je na koljena, “molim te!”

Celia je brzo razmišljala. “Požuri se, pronađi mi platno.” Među prekrivačima je zgrabila komad izvezenog lanenog platna, Hanzin odbačeni rupčić. “A sada se moraš negdje porezati. S ovim... gledaj.”

Na podu pokraj kreveta tamo gdje ga je ostavio, ležao je sultanov pojas. Na njega je bio pričvršćen bodež. Imao je zakrivljene korice od kovanog zlata s umetnutim briljantima, a


--- 111333444 ---

držak načinjen od triju smaragda. Celia je izvukla oštricu; oprezno je opipala vršak. Premda je bodež bio ceremonijalan, djelovao je dovoljno oštro da posluži svrsi.

“Evo”, pružila ga je djevojci, “upotrijebi ovo.” Ali Hanza je ustuknula. “Ne, ne mogu.” “Moraš”, Celia ju je nagovarala: “Brzo, nemamo mnogo vremena.” “Ne mogu!” “Ne budi glupa.” “Molim te”, Hanza je užasnuta pogledala Celiju, “ti to učini.” “Ja?” “Da, zar ne vidiš?” Sada je plakala. “Ja ne mogu sakriti porezotinu. Pronaći će je na

meni. Znat će što sam učinila.” Pred vratima se čulo kretanje, koraci. “Molim te, nikad neću zaboraviti da si mi pomogla, nikad. Obećavam.”

Nije bilo vremena za razmišljanje. Celia je uzela bodež i stavila oštricu na svoje zapešće.

“Ne, ne tu. Ispod ruke”, poticala ju je Hanza: “Tamo gdje se neće toliko primijetiti.” Celia je podignula ruku i namjestila oštricu. Zatim je zastala. “Zašto bih ja, Hanzo? Daj mi jedan dobar razlog: zašto bih te ja štitila?” “Molim te, nikad neću zaboraviti da si mi pomogla, nikad, obećavam.” Hanzine

bjeloočnice užasnuto su se prevrtale. “Ne shvaćaš! Odsjeći će mi šake i stopala... iskopati oči... stavit će me u vreću i baciti u Bospor...”

“Da, hoće, zar ne?” Zamišljena, Celia je ispitivala vršak bodeža na svojem prstu. Ali, zašto da pomogne Hanzi? Zar nije ništa naučila iz iskustva stečenog proteklih nekoliko dana? Hanza će joj prvom zgodom zabosti nož u leđa, to je kristalno jasno.

Osjetivši njezino oklijevanje, Hanza je krenula prema njoj kao da će joj uzeti bodež, ali Celia je bila brža. Podignula ga je visoko, izvan njezina dosega.

“Daj mi ga!” Hanza je jecala. “Reći ću ti o opijumu...” “Nije dovoljno dobro.” Eunusi su sada bili ispred vrata. “Kao što si i sama rekla, mislim

da to i sama mogu dokučiti...” ali prije nego što je uspjela dovršiti rečenicu, Hanza je izlanula nešto zbog čega je Celia naglo zastala.

“Što si rekla?” “Vrata ptičarnika. Kažem da ću ti nabaviti ključ vrata ptičarnika.” Pogledi su im se

sreli, kao prvi put. Nije bilo vremena za pitanja. Celia je čula huk, šum krvi kako joj tuče u ušima.

“Obećavaš?” Kapljice znoja oblile su Hanzino čelo. “Svojim životom.” Tijekom stanke koja je nastala zaškripala su vrata sultanove odaje. Celia je brzo

napravila rez. Djevojka je ispružila ubrus i zajedno su gledale kako tri kapljice krvi padaju na bijelo platno.


--- 111333555 ---

D V A D E S E T O P O G L A V L J E


Jutro

“JOŠ NE MOGU VJEROVATI DA S I ZNALA DA SU OVDJE. ”

“Da.” “Cijelo si vrijeme znala! Da je nakon toliko vremena englesko veleposlanstvo još

ovdje!” “Jel’ ja to umišljam, ili smo ovaj razgovor već vodile? Rekla sam da mi je žao.” Annetta je ležala na madracu na podu, u spavaonici koju je dijelila s još dvanaest

djevojaka. Iako je više zvučala kao ona stara, još je bila blijeda i nije pokušavala sjesti. Celia je kleknula na tvrde daske pokraj nje. “Ali, nisi samo znala da je ovamo stigao engleski brod zajedno s darom Levantske

kompanije sultanu, nego i to da su poslali neku vrstu njegove kopije - od šećera, kako čujem - upravo ovdje, u palaču.” Kako ne bi potaknula znatiželju sluškinja koje su je čekale u hodniku, Celia je govorila tiho: “Kao i to da sad kažu kako je taj šećerni brod otrovao Hasan-agu.”

“Zašto me još mučiš time?” odgovorila je Annetta bez snage. “Pokušala sam ti reći. Nekoliko sam ti puta namjeravala reći, doista jesam. Jednostavno sam mislila da je bolje ako...”

“Bolje ako ne znam?” “Da, ludice! Mnogo bolje ako ne znaš”, Annetta je prosiktala, “pogledaj se sada.” “Ali, sada znam.” Celia je sjela na pete. “Znaš što to znači, zar ne?” “Ne govori to.” “To znači da bi Paul mogao biti ovdje.” “Niti ne pomišljaj na to!” “Ali pomišljam!” Celia, skrivajući lice rukama, nije vidjela pogled sažaljenja na

Annettinu licu. “Kako da si pomognem? Danju i noću, bilo budna ili u snu, bilo kamo da pođem on je tamo, pokraj mene, u mojim snovima.” Prstima je pritisnula oči, osjećajući


--- 111333666 ---

njihove hladne vrhove na vrućim vjeđama. “Kažeš da te mučim, ali reći ću ti nešto, Annetta, ja sam ona koju muče.” Celia se rukom uhvatila sa strane, bol se vratila, ali sada deset puta snažnija. “Još jučer si me pitala: ‘Zna li on da si mrtva?’ A ja sam se smijala, jer to mi je zvučalo tako čudno - ali sada, sada samo mislim kako moram pronaći način da mu kažem da nisam mrtva. Ovdje sam. Živa. Nekako, Annetta, moram...”

“Znam što misliš.” Celia je zavrtjela glavom. “Ne, ne znaš.” “Misliš da bi, kad bi samo znao da si ovdje, došao po tebe.” Celia nije odmah

odgovorila. Nervozno je pogledavala prema vratima. A onda je počela govoriti vrlo brzo: “Zapravo, Annetta, mislim da bi mogao postojati način...”

“Ne!” Annetta ju je bijesno prekinula. “Ne želim to slušati.” Stavila je prste u uši. “Hoćeš li da nas zbog tebe obje utope?”

“Kad bih ga barem mogla vidjeti, Annetta.” Celia je podignula pogled, s tugom na licu. “To je sve što tražim. Otac mi je mrtav, nikad ga više neću vidjeti. Ali kad bih samo mogla vidjeti Paula, samo još jedanput, uspjela bih ovo podnijeti. Sve bih podnijela.”

Osvrnula se po sobi koju je nekoć dijelila s Annettom, po odaji bez prozora na drugom katu u najnovijem dijelu harema koji gleda na dvorište kupelji. Premda nije imala pokućstva, osim obojenih ormara s obje strane u koje su se danju pospremali djevojački madraci i prekrivači, soba je mirisala na svježe piljeno drvo.

“I bolje ti je da se pripremiš”, uzdahnula je... “Mislim da ću se uskoro ponovno doseliti ovamo.”

“Sirota Celia.” Annetta je legla ponovno na svoje jastuke. Bila je vrlo blijeda. “Ah, ne trebaš me žaliti. Vjeruj mi, radije bih bila ovdje s tobom. Previše me paze,

previše služe - nemaš pojma kako je to.” Celia se uhvatila za grlo. “Kao da mi isisavaju sav zrak. Čak i kad sam htjela doći i posjetiti te, poslali su sa mnom tri sluškinje.” Ponovno se osvrnula. Izvana, iz hodnika, dopirali su glasovi njezinih žena. “Nikad nisam sama. Što god učinim, i najmanju stvar, o tome izvijeste sultaniju”, prošaptala je, pritišćući se rukom sa strane. “Uhode me, čak i sada.”

Annetta se namrštila: “Zašto to misliš? Tko te uhodi?” “Sultanijini ljudi. Haseki mi je rekla. Nazvala ih je Slavujima.” “Slavuji? Kakva glupost... samo te pokušava zaplašiti, to je sve.” Annetta je nježno

stavila ruku na Celijinu. “Što ti je učinila? Nikad nisi bila ovakva prije nego što te ona dohvatila u svoje ruke.”

“Ne, ne”, Celia je vrtjela glavom pa su joj se tresle naušnice. “Moraš shvatiti. Pokušavala mi je pomoći.” Nekoliko je puta brzo trepnula. “Ako zbilja želiš znati, osoba koje se stvarno bojim jest Hanza.”

“Tko je Hanza?” “Nekoć je bila jedna od hasekinih sluškinja”, odgovorila je Celia. “Ali noćas je postala

jedna od sultanovih konkubina.” “Misliš..”, odjedanput zainteresirana, Annetta se potrudila ustati. “S vas obje?” “Da, obje. Ali, samo je njoj to učinio.” “Oh, guskice!” Nastala je suosjećajna stanka. “Žao mi je.” “E pa, ne treba ti biti. ‘Lijepa svježa culo za onoga debelog starkelju’, sjećaš se kad si


--- 111333777 ---

mi rekla? E pa, upravo je tako bilo. Znam to jer sam morala gledati.” “Gledala si!” Val smijeha oteo se Annetti iz grla. “Oprosti!” Stavila je ruku na usta.

“Kakva je ta Hanza?” “Ne smij se. Ona je zla koliko je haseki dobra. Ali, srećom, ni blizu onako pametna kao

što sam mislila da jest.” Celia joj je ispripovijedala o krvi i ubrusu. “M adonna!” Annetta ju je u čuđenju pogledala: “Kako si, pobogu, sve to znala?” “Nisam, izmislila sam.” Kad je vidjela izraz na Annettinu licu, Celia se hladno

nasmijala. “Ne gledaj me tako. Nešto što je rekla haseki potaknulo me je na razmišljanje: ovdje smo, u samom srcu svega, ali nitko nam ništa ne govori. Barem ne običnim djevojkama, kizlar. Sve su samo šaputanja i nagađanje; glasine i protuglasine, uglavnom netočne. A što se više penješ ljestvama, to postaje gore. Nakon nekog vremena, više ne znaš što da misliš. Shvatila sam da sama moram doznati neke stvari. Ti si uvijek bila dobra u tome, Annetta, ali ja ne. Kao da sam sve ovo vrijeme bila u nekom snu.” Ponovno je pritisnula prstima oči. “Bože, kako sam umorna.”

“Što ti je, dakle, Hanza rekla? Mora da je bilo nešto vrijedno spašavanja njezine bijedne kože.”

“Bilo je.” Celia je ponovno sjela: “Znaš li čuvati tajnu?” “Znaš da znam.” “Nije to bilo ništa što je rekla.” “Onda što? Taj pogled na tvojem licu, od njega postajem nervozna.” “Dala mi je ovo.” Celia je iz džepa izvadila ključ. Annetta se promeškoljila. “Čemu služi?” “Vrata ptičarnika. Jedna od starih vrata koja vode iz haremskih odaja u treće dvorište.

Danas se gotovo više ne upotrebljavaju. Haseki mi je rekla da je engleskim trgovcima rečeno da sastave svoj dar za sultana tik iza njih - i sama sam ih čula kako rade. Zar ne vidiš, kad bih samo...”

“Kako je ona to znala?” Annetta ju je ponovno prekinula. “Haseki?” “Ne, ne haseki! Hanza, naravno. Jesi li se zapitala kako je Hanza znala da bi te mogla

zanimati vrata ptičarnika?” “Ne znam, valjda je načula kad mi je Gulaja govorila o engleskim trgovcima.” Celia je

slegnula ramenima. “Ne znam i nije me briga.” “E pa, trebalo bi te biti briga.” Annettino čelo bilo je vlažno. “Zar ne shvaćaš, to znači

da su ušli u trag tebi - nama.” Celia ju je gledala. “Što pod tim misliš: ‘nama’?” “Mislim da nagađaju tvoju povezanost sa šećernim brodom.” “To su gluposti. Kad bi znali da ja imam išta s tim, netko bi nešto već rekao.” “Ali, to je upravo to, zar ne vidiš?” Annetine oči bile su prazne, umrljane umornim

sjenama. “To nije način na koji se ovdje postupa.” Nervozno je pogledavala prema vratima. “Motre. Motre i čekaju.”

“Što?” “Tebe... nas... čekaju da pogriješimo.” “Nije me briga!” reče Celia, sada nerazborita. “Ovo mi je prilika, i nikad više neću


--- 111333888 ---

dobiti novu. Zar ne vidiš?” Suze su joj navrle. “Oni su ondje; svakoga dana; samo s druge strane vrata!”

“Ne!” Annettin je glas bio oštar. “Ne smiješ!” “Ali, zašto ne?” “Jednostavno ne smiješ, to je sve. Molim te! Ubit će nas! Ne smiješ učiniti ništa što bi

nas povezalo s engleskim trgovcima.” Dvije djevojke nekoliko su trenutaka gledale jedna drugu. Celiju je spopao osjećaj užasa.

“Što ti je, Annetta?” pitala je promuklo. “Nije mi dobro.” Annetta je gotovo jecala. Okrenula se na stranu i zaklopila oči. “Ona

žena, ona vještica... bacila je na mene urok, znam to.” “Ne luduj, znaš da to nije istina.” Celia ju je nestrpljivo tresla za rame. “Uplašila te,

ništa drugo. Ako nastaviš ovako, Annetta, doista ćeš se razboljeti.” “Zar ne vidiš?” Iz kutova usana izlazila joj je pjena. “Ja jesam bolesna.” Možda je to i bila istina. Koža joj je bila izgubila boju te je djelovala masno. Gledajući

Annettu, Celia se sjetila nečega; sada je znala što je to. “Već sam te vidjela ovakvu, zar ne? Neposredno nakon što su pronašli glavnoga crnog

eunuha”, rekla je. “Plakala si kad su ga pronašli... nisam to mogla shvatiti. Nisi bolesna, Annetta, uplašena si.”

“Ne!” “Čega se bojiš?” “Ne mogu ti reći.” “Da, možeš”, Celia ju je sada molila, “moraš mi reći.” “Ne mogu! Mrzit ćeš me!” “Ne budali, nemamo mnogo vremena. Za trenutak će doći po mene.” “Tako mi je žao! Ja sam kriva.” Suze su tekle iz Annettinih očiju. “I to jest urokljiv

pogled... ti to ne razumiješ.” U glasu joj je sada bila doza histerije. “Kažnjavaju me!” “Imaš pravo, ne razumijem.” Celia ju je ponovno protresla, ovaj put grublje. “Kakvo

kažnjavanje? Ja sam ona koju uhode. Zašto bi itko to htio tebi učiniti?” “Jer sam bila tamo!” Vani su dva goluba koja su kljucala u dvorištu uplašeno poletjela. “Bila si tamo?” “Da! Ja sam bila tamo kad je glavni crni eunuh otrovan.” Annettin glas bio je tek jedva

čujan šapat. “Nisu me vidjeli. Mislili su da je mačka. Oni me nisu vidjeli”, nervozno je izgovorila, “ali on jest.”

Celiji se vrtjelo u glavi. Znači zato je Annetta bila onako uzrujana kad su ga pronašli. To ima barem nekog smisla. Ali, što je, za ime Božje, radila tamo? Nije bilo bolesno Annettino tijelo, nego um. Toliko se užasavala Hasan-age da je djelovala gotovo poremećeno.

“Dakle, Hasan-aga zna da si bila tamo? Sigurna si?” “Mislim da jesam. Mislila sam da je mrtav. A onda... onda... nije bio. I nije. I, oh,

Celia”, još je grčevitije plakala, “onda su ga pronašli, a sada izgleda da će ipak preživjeti. Ako me vidio mislit će da sam imala nešto s tim.” Podignula je pogled - oči su joj sada bile suhe, gorjele su na blijedožutom licu. “Znaju da smo zajedno ovamo došle.”


--- 111333999 ---

“Kakve to ima veze s ovim?” upita Celia zbunjeno. “To je druga stvar koju sam ti trebala reći. Šećerni brod, onaj za koji misle da je otrovao

Hasan-agu - to uopće nije bila figurica engleskoga trgovačkog broda. Bila je to kopija broda tvojeg oca, guskice. Točna kopija Celije.”


--- 111444000 ---

D V A D E S E T I P R V O P O G L A V L J E


LJEDEĆ I JE DAN OSVANUO HLADAN I S IV. Elizabeth se probudila s osjećajem zadovoljstva, iznenađena što je spavala cijelu noć. Pola tablete za spavanje bilo je

netaknuto na noćnom ormariću. Tijelo joj je bilo toplo, mekano i ružičasto od sna. Zavalila se ponovno na jastuke, promatrajući nebo. Nešto je bilo drukčije, nešto se promijenilo. Sneno je ispružila ruku kako bi uključila mobitel i provjerila ima li poruka; ali, kao obično, ništa od Mariusa. Samo kratka poruka od Eve, koju je vjerojatno poslala sinoć: slatko spavaj draga čujemo se sutra xx.

Marius nije zvao noću, nije mislio na nju, nije je molio da se predomisli; ali jutros, iz nekog razloga, pustoš koju se već bila naviknula osjećati svakoga dana, kada se probudila nije se materijalizirala.

Nije sanjala Mariusa nego Turčina kojeg je jučer vidjela u Malta-kiosku. Još joj je bio u mislima, kao erotski šapat na rubovima svijesti.

TOG JE JUTR A ELIZABETH POSLJEDNJA sišla na doručak. Ostali gosti - stara Amerikanka s turbanom, francuski profesor, filmski redatelj - već su gotovo završili s doručkom kad se ona pojavila. Uzela je kavu i pecivo s pekmezom od ružinih latica i pošla sjesti gore u salon ispod jedne od palmi u loncu. Antikni gramofon svirao je ruske marševe. Iz torbe je Elizabeth izvadila olovku i papir i, dok je jela, počela je pisati još jedno pismo Eve.

Zdravo, opet, draga Eve, oprosti mi zbog moje posljednje lamentacije. Imaš pravo, vjerojatno jesam posljednja osoba na svijetu koja doista piše pisma, ali bez tebe ovdje, moram s nekim razgovarati, zar ne shvaćaš? Tko će drugi slušati moje jadikovke zbog Mariusa. Ah: valjda je jeftinije od psihoterapije (a i tko zna, možda će nam jednog dana neki povjesničar ili student doktorskog studija biti zahvalan: odnosno zahvalan meni; kažu da nijedno e-pismo nikad uistinu ne nestane, ali ja u to nikad nisam

S


--- 111444111 ---

vjerovala. Kamo odlaze? Gdje se skladište? Na mikročip; ili možda jednostavno lebde negdje u eteru? Sam Bog zna, i rukopisima zna biti dosta teško ući u trag - ja to najbolje znam - a kamoli nečemu veličine nanobita).

Što se toga tiče, nema ništa novog o Celijinoj priči o ropstvu. Stigla je moja propusnica za Bosporsko sveučilište, ali još čekam odobrenje da zavirim u državne arhive — tako da je zasad sve nada. Hej, da je Celia Lamprey napisala jedno ili dva pisma, zamisli koliko bi to pomoglo...

Elizabeth je polizala ljepljive tragove pekmeza od ružinih latica s lijeve ruke te okrenula stranicu. O čemu da piše Eve?

O jutru u haremskom praznom labirintu, o “drugoj zanimljivosti.” Thomasa Dallama? Ili, još bolje, o strancu u Malta-kiosku. Trenutak ili dva ruka joj je lelujala iznad stranice.

Ostali ovdašnji gosti sve su čudniji i čudniji. Za dvojicu Rusa za koje sam mislila da izgledaju kao trgovci bijelim robljem ispostavilo se da su operni pjevači koje je ovamo pozvala skupština Turske komunističke partije. Amerikanka s turbanom - dvojnica Angele Lansbury - književnica je, tako barem tvrdi. To mi jer rekla Haddba, vlasnica pansiona. E sad, ona je najčudnija od svih: uvijek je odjevena u crno i ima lice časne sestre, ali nekako joj uspijeva djelovati kao madame u nekom starom pariškom bordelu (čisti Brassaï - svidjela bi ti se) i zbog nekog razloga uzela me je u svoje okrilje. Možda me planira prodati trgovcima bijelim robljem...

Mogla je zamisliti Evein odgovor preko SMS-a: sigurno se šališ prestare smo za to nažalost. Elizabeth se smješkala. Prestare s dvadeset osam... Koliko bih onda trebala imati godina? Trinaest, četrnaest, tako su mlade bile neke od tih robinja. Celia Lamprey vjerojatno je bila nešto starija, s obzirom na to da je već bila zaručena kad su je zarobili, ali ostale? Bile su tek djevojčice. Je li moguće da Berin ima pravo kada za njih kaže da su dobrovoljno sudjelovale u sustavu? Zar su one išta mogle znati o ljubavi, o seksu? A to je i bio cilj, zar ne? Nisu trebale znati; nisu trebale imati svoje potrebe i želje, nego su morale biti oblikovane prema željama drugih. To je zvučalo gotovo umirujuće... Elizabeth je pomislila na Mariusa i uzdahnula.

Stari gramofon zaškripao je i zaustavio se. Neuobičajena tišina spustila se na sobu. Elizabethin je um lutao. I dalje je čekala da joj se vrati onaj strašan osjećaj u trbuhu, ali se na njezino iznenađenje to se nije dogodilo. A protekle noći nije sanjala Mariusa, nego nekog drugog muškarca, stranca. Baš čudno: pokušala se sjetiti što je točno sanjala, ali čim je to pokušala uhvatiti svjesnim umom, rasplinulo se poput dima. Ostao je samo nejasan osjećaj - čega?

Topline. Ne! Nemira. “Elizabeth?” To je bila Haddba. “Vidim da danas ne ideš u knjižnicu? Mogu li sjesti?” Ne čekajući odgovor, sjela je pokraj nje i elegantnim prstima umetnula cigaretu u usnik


--- 111444222 ---

od bjelokosti. “Poslat ću dečka po još kave.” Pucnula je prstima prema Rašidu i rekla mu nešto na turskom. Nakon toga je ponovno

okrenula prema Elizabeth svoje prelijepe, kajalom obrubljene oči. “Ovo vrijeme... jednostavno je očajno.” Lagano je zadrhtala, navukavši zlatom izvezenu pašminu čvršće oko svojih ramena. “Mislim da ti je danas dobar dan za odlazak u hamam.”

“Pa, planirala sam urediti bilješke...” Elizabeth je počela govoriti, a onda je zapazila odlučno svjetlucanje u Haddbinim očima.

“Ne, Elizabeth.” Haddba je na poseban način izgovarala njezino ime, tako da je zvučalo kao da ga pjeva. E-li-za-beth. Dvaput je nestrpljivo kvrcnula usnik o naslon za ruku svojega stolca. Pepeo je zalepršao oko nje i stvorio na podu malene lokve. “Moraš se brinuti za sebe. A to ne činiš, zašto? Pogledaj se, uvijek si tako melankolična.” Promatrala je Elizabeth ispod svojih neobičnih, debelih vjeđa. Stigao je dječak s kavom. Haddba nije od njega samo uzela fildžan, nego ga je prihvatila poput dara.

“Hvala vam, ali doista, imam toliko posla.” Ponovno je Elizabeth počela smišljati izlike.

“Ali E-li-za-beth, ne reci ne. Tu je zgradu projektirao Sinan. Prekrasna je, zbilja je moraš vidjeti; uživat ćeš.” Haddbin maleni fildžan, ne veći od napršnjaka, kucnuo je o tanjurić. “Rašid će te odvesti”, to je sve što je rekla.

U PR ATNJ I DJEČAKA, Elizabeth se autobusom odvezla preko mosta Galate u četvrt Sultanahmet; zatim je nastavila tramvajem do Konstantinova stupa blizu Velikog bazara. Kad su izašli, Rašid je pokazao na vrata zgrade nepoznatog izgleda, oko koje su izvana visjele telefonske žice i reklame.

“Ovdje?” Elizabeth je izgledala nesigurno. “Evet... da”, dječak je kimnuo, “hamam.” Nasmiješio joj se blistavim osmijehom. Hamam je imao dva dijela - muški na lijevoj strani zgrade te manji, ženski, na desnoj

strani. Elizabeth je uvedena u usku svlačionicu i dobila je ormarić s dvama izlizanim plavim ručnicima i prljavim plastičnim papučama. Nije baš obećavalo. Nekoliko žena u dugačkim suknjama, kose svezane šarenim maramama, bilo je zaduženo za pružanje usluga. Nisu obraćale pozornost šačici turista koji su došli iza Elizabeth - skupina odrpanih europskih studenata, odjevenih u traperice i ružne sive vjetrovke kako bi se zaštitili od hladnoće - nego su sjedile okolo i brbljale. Svuda je vladala vesela neurednost; blagi miris plijesni.

Nakon tmurne svlačionice, Elizabeth je bila potpuno nepripremljena za ljepotu prostorije u koju je sada zakoračila. Iznad nje se izdizala velika kupola poduprta četirima manjim kupolicama; ispod njih, na dvanaest strana, bio je niz mramornih niša, a svaka je imala malenu fontanu u obliku jakovske kapice. To nije bila samo prostorija, nego i arhitektura čistog prostora, savršena u svojoj jednostavnosti.

Nespretno držeći maleni ručnik oko bokova, Elizabeth je ušla u prostoriju. U sredini je bila bijela mramorna ploča na kojoj su već ležale četiri žene licem prema dolje. Svjetlost je bila difuzna, biserna od pare. Elizabeth im nije mogla vidjeti lica, nego samo tijela. Jedna je još imala ručnik oko bokova, no ostale tri svoje su skinule. Ležale su vrlo mirno; neke su tiho razgovarale. Elizabeth je sjela na rub ploče i gotovo opet skočila; mramor je bio na dodir vruć, gotovo užaren.


--- 111444333 ---

Maknula je svoj ručnik i, namjestivši ga ispod sebe, brzo legla. Nakon gradske buke, unutra je bilo vrlo mirno. I ostale su ušle: djevojke, Njemice ili

Nizozemke, koje su se svlačile istodobno kad i Elizabeth. Hihotale su se dok su ulazile, pokušavajući se pokriti premalenim ručnicima, ali i njih je ubrzo obuzela neka vrsta klonulosti.

Kako su lijepe. Elizabeth je iznenadila ta pomisao. Ove su žene izvanredno lijepe. U svlačionici su im lica djelovala obično i bljedunjavo, tijela pak nezgrapno u ružnim trapericama i za broj većim džemperima. Na ulici se nitko ne bi okrenuo za njima, ali njihova golotinja, pomislila je, preobrazila ih je.

Tamnokosa djevojka koju je Elizabeth opazila kako stoji odmah iza nje u redu, došla je i sjela na mramornoj ploči do nje. U svlačionici je djelovala nisko i zdepasto, s kosom na zatiljku svezanom u masni rep. A sada, dok je ležela gola u toploj pari, s kosom preko ramena, izgledala je sasvim drukčije. Elizabeth je opazila savršenu kožu bez mane i ugodnu erotičnu punašnost njezine stražnjice. Ne želeći da joj bude neugodno, okrenula je glavu.

U hamamu je sada bilo dvadesetak žena. Dok je ležala, Elizabeth je postala svjesna i drugih detalja. Simetrije lopatica; grudi koje strše prema gore; lijepo oblikovanih kostiju vrata i gornjeg dijela leđa. Dva savršena uska stopala.

Bože, pogledaj se - odmah prestani! Smijući se sama sebi, Elizabeth se okrenula na leđa i promotrila kupolasti strop. Imao je probušene male otvore u obliku sunaca i mjeseca kroz koje je prodirala danja svjetlost — čak i tmurna, siva svjetlost tog dana na početku zime. Preplavio ju je snažan osjećaj ugode. Sinan, nije li Haddba rekla?

Zaklopila je oči pokušavajući se sjetiti datuma, ali umjesto toga ponovno se sjetila stranca kojeg je bila vidjela u Malta-kiosku. Gotovo razdražljivo otvorila je oči, kao da želi odagnati misao. Ne budi smiješna, on uopće nije tvoj tip. Sjetila ga se: krupan čovjek, ne debeo, ali korpulentan. Pojava od čovjeka. A od pomisli na njega, druga, još snažnija misao usadila joj se u um - što kad bi me sad mogao vidjeti? Odmah zatim erotski je naboj tako snažan da je ostala bez daha.

Sada je došla jedna od onih ciganki. Potapkala je Elizabeth po ramenu i bez riječi je uzela za ruku te povela do jednog od umivaonika u obliku školjke. Eliazbeth, zažarenih obraza, krotko ju je slijedila. Žena joj je dala znak da sjedne na stubu pokraj umivaonika. Prvo ju je prelila s nekoliko zaimača vode, a zatim ju je počela posvuda brzo ribati grubom rukavicom od konoplje.

Žena je radila brzo, tako žustrim pokretima da su graničili s grubošću. Uhvatila je Elizabethine ruke i podigla ih iznad njezine glave, jednu po jednu, perući pazuha, slabine, grudi i trbuh. Kad joj je Elizabeth pokušala pomoći, ruke joj je gurnula sa strane i vrtjela glavom kao da se naljutila, dok je Elizabeth nije zadovoljila pokoravajući se njezinim neizgovorenim zapovijedima. Sjedila je sasvim mirno, krotko prihvaćajući njezine tretmane.

Što kad bi me on sada vidio? Ovaj put si je Elizabeth dopustila da se malo dulje igra tom ugodnom mišlju. Zamislila je na sebi njegove oči, onaj izvanredni, erotični pogled... I opet, što ju je zbunjivalo, onaj snažni val želje. O, Bože, što te spopalo? Gotovo se naglas nasmijala potpunoj apsurdnosti toga, nasmijala se ovoj drugoj, putenoj sebi.

Žena je sada počela prati Elizabethinu kosu. Voda se slijevala po njoj u svjetlucavim lukovima. Tekla joj je preko očiju i ulazila u uši, prilijepivši joj vlasi uz leđa u dugačkim,


--- 111444444 ---

tekućim crnim uvojcima. Osjetila je ženine prste na tjemenu, a onda joj je zabacila glavu tako naglo da se trgnula. Oštri nokti grebli su joj glavu, stružući joj tjeme toliko snažno da je gotovo boljelo. A onda, nakon još nekoliko svjetlucavih lukova vode, bila je gotova.

Drhtureći, Elizabeth se vratila u prostoriju.


--- 111444555 ---

D V A D E S E T I D R U G O P O G L A V L J E


Večer

ASAN-AGA, GLAVN I CRNI EUNUH, živjet će. Ta je vijest odjeknula Kućom užitka. Dvorski liječnici, ne samo bijeli eunuh iz haremske škole nego i sultanov osobni

liječnik Mojsije Hamon, napokon su izvijestili da je izvan životne opasnosti. Neki su spominjali čudo, drugi navodne snove valide sultan koji su prorekli oporavak te košulju-talisman koju je dala za njega izraditi, veliko čudo - svi su se slagali - prekriveno ne samo svetim stihovima iz Kur’ana nego i neobičnim brojkama i simbolima gusto ispisanima u čistom zlatu.

Celijine sluškinje obavijestile su je da će se u velikoj dvorani održati slavlje. Kako kažu eunusi, trupa akrobatkinja i pehlivanki - Ciganki iz Tesalonike nedavno je stigla u grad te je munjevito postala posljednja moda u haremima uz Bospor i Zlatni rog - i velikima i malima. Sultanija je poslala po njih.

Te večeri, kad je Celia s još dvjema ženama došla u predsoblje koje odvaja ženske odaje od sultanove spavaonice, isti je trenutak osjetila neobično ozračje. Nešto je bilo drukčije, nešto se promijenilo. Nestalo je zlih slutnja koje su proteklih nekoliko dana zahvatile svako dvorište i hodnik te je umjesto njih zavladao osjećaj živahnosti, gotovo razdraganosti. “Kad bih se barem i ja tako osjećala”, pomislila je Celia. Ne gledajući ni lijevo ni desno, hodala je hodnicima u pratnji svojih dvorkinja. No, iako su joj oči bile smjerno uperene u tlo, srce i um su joj plamtjeli.

Paul jest u Konstantinopolu, sada je u to sigurna. Tko bi drugi ako ne Carew izradio šećernu slasticu u obliku Celije? A gdje god je Carew - znala je - ni Paul nije daleko. Ali, zašto? Ta ju je misao proganjala. Što bi to moglo značiti? Je li to znak? Je li moguće da znaju da je ona ovdje? Odmah je odbacila tu misao. Nije moguće da znaju, nije moguće. Paul misli da je mrtva. Stradala u brodolomu, utopila se.

Ali, sada zna da nema izbora: što god Annetta rekla, mora im dati do znanja. Celia je osjetila kako joj oko vrata, skriven ispod odjeće, na lančiću sigurno visi ključ od vrata

H


--- 111444666 ---

ptičarnika. Od same pomisli na to - od pomisli na ono što mora učiniti, osjetila je tako oštar ubod u slabinu da je ostala bez zraka i gotovo udarila u zid.

“Oprezno, kaduno Kajo.” Pridržala ju je jedna od žena. “Nije ništa, samo papuča.” Celia se brzo pribrala. Ne smije im dopustiti da primijete, ne smije im dopustiti da

pogode kako se osjeća, što zna. Može je odati jedna nesmotrena riječ, ili čak pogled. Motre te - uvijek. Sada je to znala.

Stigle su u veliku dvoranu. Budući da nije primila nikakvu službenu obavijest o bilo kakvoj promjeni svojeg

položaja, Celia je zauzela mjesto na dugačkom podiju s jastucima blizu sultanijina divana na lijevoj strani prostorije. Bilo je to počasno mjesto namijenjeno najviše rangiranim ženama u haremu. Do nje su sjedile četiri sultanijine dvorkinje - Gilbehar, Turhan, Fatma i djevojka čije ime nije znala, a zamjenjivala je Annettu dok se ne oporavi. Do njih su bila mjesta za starije dužnosnice, u strogom poretku. Iza sultanije sjedila je haremska nadzornica, a slijedile su gospodarice djevojaka i kupelji. Neku sultanovu djecu, princeze i čak prinčeve dovoljno mlade da žive u ženskim odajama, guvernante su vodile na mjesta s druge strane divana sultan Safije. Jedna od sultanijinih kćeri, princeza Fatima, zbog te je prigode stigla ranije, zajedno sa svojom djecom i svitom robova.

Duž zidova sobe gorjeli su srebrni žeravnici i prostoriju su ispunili mirisi. Aranžmani svježeg cvijeća - ruže, tulipani i rascvjetale grančice naranče i jasmina - stajali su u plavobijelim vazama u sva četiri kuta prostorije. U mramornim nišama u zidu žuborile su fontane. Pokraj sultanijina divana nalazio se bazenčić po čijoj su površini bile razasute latice mošusne ruže i miješale se sa svijećama koje su plovile u brodićima, a njihovi plamenovi odražavali su se u svijetlozelenoj vodi.

Sada su uvedene mlade djevojke, novakinje i obične kizlar te su ih gospodarica djevojaka i njezine zamjenice u pravilnim kolonama usmjerile prema njihovim mjestima nasuprot sultanijinu divanu, na udaljenoj strani prostorije.

Za praznika poput ovoga, stroga pravila koja upravljaju svakim dijelom haremskog života postaju labavija, čak i pravilo šutnje. Neuobičajeni zvuk njihovih glasova (u haremu rjeđa pojava - Annetta je voljela reći - od muškarca koji još ima svoja muda) djelovao je poput droge na punu prostoriju žena. Od silnog uzbuđenja obrazi su im se zarumenjeli. Svatko je razgovarao sa svojim susjedom. I svi, čak i najmlađi - neki ne stariji od osam ili devet godina, bili su svečano odjeveni. Svila urešena krugovima, prugama i mjesečevim srpovima, brokat izvezen zlatnim i srebrnim koncem, baršun s uzorkom tulipana i slapovima lepršavih listova - sve je to blistalo na svjetlosti svijeća. Na pojaseve, kape i velove od zlatne koprene pričvršćeni su bili ukrasi od dragocjenog kamenja - plavog i žutog topaza, crvenih granata i karneola, zelenog malahita, žada i smaragda. Blistali su i opali, mjesečev kamen i biserne ogrlice omekšane i ugrijane kožom. Svatko je - činilo se Celiji - čak i cariye Lala, najskromnija i najstarija podgospodarica koja je zauzela svoje mjesto odmah ispred nje, na dnu stuba sultanijina podija - nosio nekakav dragi kamen.

Prvih nekoliko puta kada je vidjela sve te žene na okupu kao sada, Celiju je taj prizor toliko opčinio da joj je bilo dovoljno samo sjediti i gledati. Sada je gotovo ravnodušna prema njemu. Promatra l i je itko, itko neuobičajen u prostoriji? Pogledom je pročešljala


--- 111444777 ---

mnoštvo. Makedonka iz kupelji i njezina pomoćnica Gruzijka. Velika nijema vlasuljarka, lica širokoga koliko i

dugačkoga, s velikim zubima koji se bijele poput nadgrobnog spomenika. Nastalo je blago komešanje kad su eunusi na nosiljci unijeli Hasan-agu. Ugledavši ga, tu divovsku hrpu crnog mesa koja se, očito, nije smanjila unatoč mukama, srce joj je zalupalo. Kako se Hanza domogla ključa koji joj sada skriven visi oko vrata? Bila je suviše uplašena da bi pitala... Celia ga je osjećala, poput užarenog ugljena, činilo joj se da se usijeca u meso.

Kad joj je Gilbehar položila ruku na rame, skočila je kao da ju je nešto udarilo. “Misliš li da će doći?” šapnula joj je u uho. “Tko?” pitala je Celia. “Gulaja, naravno.” Gilbehar je pokazala na pozlaćeni baldahin u dnu dvorane. Ispod njega je stajalo

prijestolje na kojem će sjediti sultan; u njegovu podnožju bio je postavljen maleni jastuk - hasekino počasno sjedalo.

“Zašto ne bi?” odgovorila je Celia. “Kažu da ju je Hanza zamijenila.” Gilbehar je ispitivački pogledala Celiju. “Što?” rekla je Celia prestrašeno. “Tako brzo?” “Opet ju je zvao, znaš - danas popodne.” “Tako znači.” Celia se osvrnula, ali Hanzi nije bilo ni traga. “Gdje je ona?” Ali prije nego što su uspjele išta reći, otvorila su se velika vrata na sultanovoj strani

hodnika i u dvorani je zavladao muk. U pratnji Sulejman-age i još trojice eunuha, u prostoriju je ušla haseki Gulaja. Odjenula je plavu baršunastu haljinu s uzorkom od srebrnih krugova ispod koje su bili prsluk i hlače od zlatne tkanine. A na njezinoj kapi, na prsluku, pa čak i na pojasu bilo je pričvršćeno više briljanata nego što ih je Celia vidjela u životu. Haseki je u tišini vrlo polako prošla kroz vrata i uputila se preko velike dvorane kako bi zauzela svoje mjesto ispod zlatnog baldahina. Okrenula se licem prema prostoriji punoj žena, a zatim pažljivo zauzela svoje mjesto na jastuku u podnožju sultanova prijestolja.

Nakon zajedničkog uzdaha olakšanja, žene su nastavile brbljati. Celia je pogledala mnogobrojna uzbuđena lica, a zatim ponovno Gulaju. Ali, ako je haseki i vidjela Celiju u mnoštvu, nije to pokazivala.

Haseki je imala pravo: šaputanja, glasine, nagađanja. Od njih živimo jer nema ničeg drugoga, pomislila je Celia. Prije je ozračje u velikoj dvorani bilo kao da publika čeka početak predstave u kazalištu Curtain ili čak u novom Rose u Londonu, kamo ju je otac katkad vodio. Ali ovo - Celia je zadrhtala pogledavši preko u blistavu krojačku lutku, udaljenu i nepokretnu ispod sultanova pozlaćenog baldahina - ovo je sličnije borbi medvjeda nego predstavi.

Kroz um joj je prošla jedna misao. Okrenula se prema Gilbehar. “Gdje sjedi sultanova stara miljenica? Mislim da je nikad nisam vidjela.” “Misliš na kadunu Handan? Majku princa Ahmeta?” “Da, na Handan. Mislim da se tako zove.” “Ona nikad ne dolazi.” Gilbehar je slegnula ramenima. “Ne više. Sumnjam da je itko

viđa, osim sultanije.” Odnekud su dopirali zvukovi zagrijavanja akrobatske trupe: udaljeno bubnjanje,


--- 111444888 ---

tugaljiv zvuk svirale od trstike. U tom je trenutku još jedan muk, tišina dublja i veća od one prethodne, ispunio prostoriju. Svi su ustali. Više se nijedan glas nije čuo otkako su se širom otvorila vrata na obje strane prostorije. Iz haremskog ulaza na jednoj strani dvorane ušla je sultanija, a s druge strane sultan. Sreli su se u sredini dvorane kako bi sultan pozdravio svoju majku, a nakon toga su zauzeli svoja mjesta.

Tada je Celia ugledala Hanzu. Uvukla se gotovo neprimjetno iza sultanije i zauzela mjesto pokraj Celije. Oko tankog vrata nosila je ogrlicu od dragulja, a na ušima su joj blistala dva dijamanta: plijen - pretpostavljala je Celia - njezina popodnevnog posla. Na Hanzinu blijedom lišcu djelovali su neuvjerljivo, gotovo neukusno, poput drangulija kupljenih na bazaru. Izraz lica bio joj je toliko otrovan da je Celiji pozdrav zastao na jeziku.

Sad kad su svi zauzeli mjesta, uza zvuk bubnja počela je predstava. Prve su ušle glazbenice i smjestile se na prostirač na podu; jedna je žena udarala činele, druga zveckala defom, treća svirala na svirali od trstike, a četvrta nosila dva malena bubnja. Neposredno iza njih, vičući i urlajući, u prostoriju je skačući ulazila trupa pehlivanki, čudnovatih stvorenja barbarskog izgleda, raspuštene crne kose do ramena. Imale su kratke, pripijene kaputiće u boji, otvorenih ramena i neobične hlače od finog pamuka, prostrane oko stražnjice i bedara, a pripijene od gležnjeva do koljena. Neke su hodale na rukama, neke su se bacale unatrag izvijajući leđa u lukove poput rakova, a neke su se vrtjele praveći zvijezde.

Najmlađe među pehlivankama bile su dvije djevojčice od šest-sedam godina. Najstarija, usto i voditeljica trupe, bila je krupna žena bačvasta trupa s crvenom maramom svezanom oko čela. Na znak bubnjeva izravnala je remena, te je na nju, jedna po jedna, skočilo šest žena i zatim su balansirale u piramidi. Tresnule su činele. Noge žene u crvenoj marami drhtale su, ali nekako je uspjela napraviti tri koraka po prostoriji. Ponovno su se oglasili bubnjevi, a one dvije djevojčice dotrčale su k njoj, skočile na piramidu, penjući se poput majmunčića na vrh ljudskog stabla. Činele su ponovno tresnule; akrobatkinje su ispružile ruke, a njihova je voditeljica na taj znak napravila još tri koraka prema sultanovu prijestolju. Koža joj se sjajila, vene na njezinu bivoljem vratu nabrekle su od napora, ali nije popuštala. Ponovno su se začuli bubnjevi te je jedna po jedna žena skakala s nje jednako lagano kao što su se bile i popele, dočekavši se tiho na stopala kao da nisu teže od ružinih latica. Dvije malene djevojčice niotkud su stvorile dvije crvene ruže i na koljenima ih položile pokraj sultanovih stopala.

Program se nastavljao. Nakon akrobatske točke u brzom se slijedu izmjenjivalo balansiranje, žongliranje i izvijanje tijela. Žene, mlade i stare, sjedile su očarane prizorom. Čak je i Hasan-aga, opuštene čeljusti zbog koncentracije, ležao mirno na svojim jastucima. Samo se Celia nije mogla usredotočiti. Zbog mnoštva naguranih žena i topline svijeća, dvorana je postala toliko zagušljiva da je Celia pomislila da će se ugušiti; ali nije se usudila ustati, nije se usudila privući na sebe pozornost takvim očitim kršenjem etikete, ničim što bi moglo otkriti njezinu unutarnju bol. Stavila je ruku na prsa i osjetila utješni obris ključa na lančiću. Natjerala se da odigra ulogu djevojke koja ništa ne vidi i ništa ne zna, kakva je bila samo prije nekoliko dana. Još samo malo, draga, obećavam, grozničavo je pokušala prizvati zvuk Paulova glasa, još samo malo.

Osim sebe, Celia je primijetila da samo još jedna osoba nije potpuno zaokupljena akrobatskom izvedbom. Hanza nije skidala pogled sa sultana. Ili je barem tako Celia isprva


--- 111444999 ---

mislila. Zatim je shvatila da ne promatra sultana, nego haseki. Hanza je promatrala haseki Gulaju s takvom prodornošću da se Celia čudila kako

miljenica ne osjeća na sebi snagu tih neobično blijedih očiju. Ako i jest, nije to pokazivala. Gulaja je gledala nastup napeto kao i svi drugi, ili se barem tako činilo. Nakon što ju je nekoliko trenutaka pomno promatrala, Celia je primijetila da bi svako malo na trenutak pogledala sultanijin divan, a zatim opet skrenula pogled kao da nekoga traži.

“Dobro izgleda, zar.ne?” Celia nije odoljela da ne šapne Hanzi. “Mislim na haseki.” “Što ona još tamo radi?” Hanza je lagano kihnula poput mačke. Djelovala je

zaokupljeno nekom snažnom emocijom: bijesom, razočaranjem? Teško je reći. “A gdje bi drugdje trebala biti?” Celia je uživala u djevojčinoj zbunjenosti. Sada ima

ključ, slavodobitno je pomislila, i Hanza joj ništa ne može. “Misliš da si ti trebala sjediti ondje? Budala si - i gora od budale, ako to misliš.”

Ali, Hanza nije ništa odgovorila. Snagatorica u crvenoj marami sada je sama istupila. Pred nju su poslagani različiti

rekviziti: velika zdjela nalik na one za čuvanje ulja, nekoliko klada, red topovskih kugla raznih veličina, neke od njih svezane lancima. Svezavši kožne vrpce oko zapešća i nakon toga debelu kožnu ormu oko struka, počela je žonglirati kladama držeći ih u ravnoteži na glavi, zatim na čelu, pa na bradi i čak na zubima.

Sultan se sagnuo da šapne haseki nešto na uho, na što mu se ona uz smiješak okrenula. Kako to može podnijeti, pomislila je Celia. Iz daljine je djelovao tako obično, unatoč draguljima i ukrasima, sa svojom pjegavom kožom, debelom trbušinom i velikom svijetlom bradom. Celia je osjetila kako Hanza kraj nje drhti.

Snagatorica je sada žonglirala s dvjema topovskim kuglama, bacajući ih u zrak rukama grubima poput stare uštavljene kože. Kapljice znoja poletjele su joj s čela u zrak; Celia je vidjela kako svjetlucaju kad uhvate svjetlost svijeća. Sultan se ponovno okrenuo prema haseki i ponudio joj jednu od crvenih ruža koje su mu bile položene pokraj nogu. Drugu je poslao sultaniji. Celia je čekala Hanzinu reakciju, ali ništa. Tek je nakon nekoliko minuta primijetila da je mjesto pokraj nje prazno. Nema Hanze...

Kamo je otišla? Celia je pitala Gilbehar na znakovnom jeziku. “Hanza? Ne znam...” šapnula je Gilbehar. “Izašla je prije nekoliko minuta. Hvala bogu

da smo je se riješile. Samo se nadam, za njezino dobro, da je sultanija nije vidjela.” Celia se uhvatila za grlo; jedva je mogla disati. “Jesi li dobro, kaduno?” Gilbehar je uhvatila Celiju za ruku. “Čudno izgledaš.” “Dobro sam. Samo... ovdje je malo vruće, to je sve.” Celia je pokušala umiriti dah. A

onda, prije nego što se uspjela zaustaviti, rekla je: “Imam loš osjećaj u vezi s njom, Gilbehar.”

“Onom zmijicom u travi?” Gilbehar je prezirno nakrivila usnu: “Ne brini se, sve imamo loš osjećaj kad je o njoj riječ.”

“To je više od osjećaja.” Celia se osvrnula, pokušavajući vidjeti kamo je Hanza mogla otići. “Na umu joj je samo zlo, Gilbehar, znam to.”

“Ha, pa što može učiniti?” Gilbehar je bezbrižno slegnula ramenima. “Dobro zapamti što ću ti reći, bit će u velikoj nevolji već zbog toga što je otišla bez dopuštenja. Užasava se sultanije - znam to, vidjela sam ih skupa”, Gilbehar se suho nasmijala, “poput zečića i zmije


--- 111555000 ---

su. Ne brini se, ne bi se usudila išta pokušati. Uživaj u zabavi, Kajo.” Sultanija, naravno! Sigurno je ona ključ svega ovog. Netko je morao dati Hanzi ideju o

tome kako bi lako mogla haseki preoteti sultanovu pažnju, ideju koja bi bilo komu drugome djelovala potpuno besmisleno. Što bi drugo moglo biti tako uvjerljivo? Ja to najbolje znam, pomislila je Celia. Uostalom, samo prije nekoliko dana isto je pokušala sa mnom.

Pogledala je prema sultaniji i ponovno se iznenadila kako je sitna. Sultan Safija sjedila je na divanu, vitkog tijela smotanog na jastucima, s jednom nogom ispod sebe i bradom oslonjenom o profinjeno zapešće. Te je večeri izabrala odjeću od najbogatijeg crvenog damaska, sa zlatnim izvezenim prslukom te mnogobrojne dragulje; u dugoj kosi imala je upletene zlatne lančiće s nanizanim biserima. Kako je blistava i kako opasna. Više nego dorasla Hanzi.

Među prstima je sultan Safija odsutno vrtjela ružu koju joj je poslao sultan - mošusnu ružu toliko zagasito crvenu da je bila gotovo crna. Poput svih ostalih, i ona je gledala akrobatsku trupu, povremeno se okrenuvši kako bi nešto dobacila svojoj kćeri, princezi Fatimi koja je sjedila pokraj nje. Povremeno bi se nagnula da pomiriše cvijet. Djelovala je bezbrižno, ali nešto je u njoj bilo - Celia je tražila pravi izraz - usredotočeno. Oprezno. I dalje nas promatraš, palo joj je na um. Svaku od nas, čak i sada. Što je ono rekla Annetta? Motre i čekaju, eto što čine. Tada je znala da je sultanija sigurno očekivala Hanzin odlazak.

Snagatorica je sada završila sa svojom točkom te je njezino mjesto u sredini prostorije zauzela druga članica trupe koju Celia prije nije vidjela: žena ozbiljna lica, zabijeljenog kredom poput Pierrotova. Za razliku od ostalih, ona nije nosila hlače, nego neobičnu odjeću od žarko obojenoga prugastog materijala s bogatom suknjom i rukavima. Svaki centimetar bio je prekriven našivenim srebrnim šljokicama. Kad je hodala, činilo se da klizi po podu kao da je na kotačima.

Vani se već potpuno smračilo te su zapaljene svjetiljke. Praznični ugođaj koji su stvorile pehlivanke i snagatorica zamijenio je napeti tajac. U tišini je ženski Pierrot bijela lica polako kružio prostorijom. Dok se kretala, odjeća joj je svjetlucala kao da je od leda i ostavljala je trag misteriozno materijaliziranih predmeta. Perje, cvijeće i voće - šipak, smokve i jabuke — pojavljivali su se iz nabora njezine odjeće, iza ušiju i iz rukava. Od svake sultanijine dvorkinje uzela je izvezeni rupčić, gurajući jednog za drugim u stisnutu šaku, a onda ih opet izvlačeći, čarobno čvorovima svezane u svilenu dugu. Iza ušiju jedne od malenih princeza pronašla je dva jaja te ih je bacila u zrak gdje su nestala, da bi se ponovno materijalizirala u krilu najmanjeg djeteta, u obliku dva pileta koja su tiho pijukala. Duboko se poklonivši pred sultanom, magičarka se sada okrenula prema haseki Gulaji koja je i dalje sjedila pokraj njega na svojem jastuku. Sultan je dao znak haseki te je ona ustala i stupila u sredinu prostorije. Glazbenici, koji su cijelo vrijeme tiho sjedili, sada su zasvirali svom snagom. Oglasili su se bubnjevi i svi su vidjeli da se otvaraju vrata na sultanijinoj strani harema. Svi su se u očekivanju okrenuli prema njima, ali ne, čini se da to nije bio dio nastupa. Jer kroz vrata je prema njima utrčala, nitko drugi, nego Hanza.

Hanza, nakošene kapice, lica blijedog poput smrti. U rukama je držala neki paket. “Vidite!” Pružala ga je drhtavim rukama. “Bila je to haseki Gulaja. Ona je to učinila.” Smrtni muk obavio je prostoriju. Haseki je problijedjela, ali ostala je stajati nepokretno

uz magičarku bijelog lica. Celia je primijetila kako se hvata za narukvicu s talismanima od


--- 111555111 ---

plavog stakla, kao da će je oni zaštititi svojom moći. Sultan Safija uspravno je sjedila, čak se ni ona nije pomaknula.

Kad je Hanza shvatila da je svi gledaju, iznenada ju je uhvatila panika. Protresla je paket i nešto je ispalo. Mekano je palo na pod. Podignula je komad papira sa simbolima i dijagramima ispisanima plavom i zlatnom tintom.

“Vidite! Horoskop. Pronašla sam ga. Bio je skriven u njezinoj sobi.” I dalje nitko nije govorio. “Zar ne želite znati za koga je? Za njega”, pokazala je na Hasan-agu, “za glavnoga

crnog eunuha. To je vradžbina, vražje djelo! Haseki je htjela znati kad će umrijeti...” Hanzin glas, neprirodno vrištav, odjekivao je tihom prostorijom. U kutovima usana skupljala joj se pljuvačka. “Zar ne shvaćate? Ona ga je pokušala ubiti!”

A zatim, kao niotkud, začulo se trčanje; struganje metala po kamenu. Uletjeli su eunusi s isukanim sabljama. Ali po koga su došli, po Hanzu ili Gulaju? Prostorijom se proširila buka, počeo je metež. Svi su vikali uglas; djeca i neke mlađe djevojke plakali su i jaukali. U središtu tog kaosa Celia je vidjela kako Hanza pada na tlo. Najprije je pomislila da se samo onesvijestila, ali vidjela je da je djevojku spopala neka vrsta napadaja. Usne su joj poplavile, oči su joj se prevrnule tako da su se vidjele samo bjeloočnice, njezino mršavo tijelo bacalo se i trzalo na popločenom podu.

Čak su i starije gospodarice, koje obično jako paze na svoje dostojanstvo, sad bile na nogama.

“Gledajte!” čuli su se glasovi, “pogledajte je, demon je ušao u nju!” Velika nijema vlasuljarka, divovska crnkinja, viša i šira čak i od sultanijinih

helebardaša, vrištala je i upirala prstom, a nesuvisli glasovi izlazili su iz njezinih usta bez jezika. Svi su sada stajali, muvajući se, pokazujući, trčeći; prostorija se pretvorila - Celia je zaprepaštena primijetila - u vrtoglavi vihor krzna i svile.

Elitne postrojbe eunuške straže smjesta su okružile sultana i otpratile ga iz prostorije. Ostali su opkolili Hanzu, podižući je kao da će je odvesti iz prostorije, ali s mukom su je uspijevali držati te je nekoliko puta ponovno skliznula na pod. Glava joj je, uz mučan tresak, udarila o mramorni pod. Krv se sada miješala s pljuvačkom u kutovima njezinih usana.

Panika u dvorani bila je zarazna. Celia je osjetila kako i nju obuzima. Vidjela je haremsku nadzornicu kako stoji i viče ne bi li uvela red, ali od silne buke nitko je nije mogao čuti. Celia je željela pobjeći, ali noge joj se nisu htjele pomaknuti. Ne trči, razmišljaj... govorio joj je glas u glavi. I odjedanput se smirila. U gomili mahnitih žena Celia je ostala mirna i vidjela je da još samo dvije osobe, poput nje, niti bježe niti viču.

U sredini prostorije haseki je još stajala pored magičarke. S jedne strane netremice ju je promatrala sa svoje nosiljke golema figura Hasan-age, dok je na drugoj strani, sjedeći savršeno mirno na svojem divanu, to činila sultanija. Dvojica nijemih eunuha, koji su se ubrajali među sultanijine najpouzdanije osobne sluge, stali su uz nju s obje strane. Kad je bila sigurna da je haseki gleda, sultanija je polako podignula ružu koju je još držala među prstima te je silovito prepolovila. Nijemi eunusi odmah su prišli Gulaji i zgrabili je za ramena. Ona nije vikala, niti se opirala, ali prije nego što su je odveli, Celia je vidjela da se brzo uhvatila za zapešće. Iznenada je nešto plavičasto i sjajno poletjelo zrakom prema njoj. Bila je to narukvica s plavim staklenim talismanima. Celia ju je promatrala kako leteći


--- 111555222 ---

opisuje svjetlucavi luk. Ispružila je ruku da je uhvati, ali narukvica je prije toga pala ispred nje, na rub haljine cariye Lale. Sagnula se da je uzme, ali cariye Lala bila je brža. Starica se nevjerojatno okretno sagnula i zgrabila narukvicu.

“Cariye,.” rekla je Celia oštro. “Cariye Lala, mislim da je to za mene.” Podgospodarica je podignula pogled s izrazom iznenađenja u plavim očima. Celia se

sjetila one večeri u sultanijinu hamamu - hladnoće mramora na svojim bedrima, mirisa ota, stare glave cariye Lale kako se pomiče gore-dolje po kruški. Sjetila se također onog posebnog osjećaja, igličastog struganja prsta cariye Lale dok se probijao u njezino međunožje. Istog onog prsta s kojeg je sada visjela hasekina narukvica od plavog stakla.

“Ako biste bili tako ljubazni...” Celia je bila samouvjerena, “...narukvicu.” Ali cariye Lala nije pokazivala nikakav znak da će joj je predati. Samo je stajala i

gledala Celiju, glave nagnute na jednu stranu i izrazito svijetlih očiju. U svečanoj odjeći - pomislila je Celia pomalo grubo - izgledala je kao bijedna stara papiga.

“Narukvicu”, Celia je nastojala djelovati što je autoritativnije mogla, “ako biste bili tako ljubazni, cariye.”

Ali, cariye Lala još nije ničim pokazivala da će joj predati dragocjenost.

A onda, bez upozorenja, kao da se odjedanput umorila od neke djetinjaste igre ili kao da se nečim zadovoljila, ispružila je ruku i spustila narukvicu na Celijin dlan.

Celijini prsti napokon su se zatvorili. Kad je podignula pogled, haseki više nije bilo.

NITKO NE V ID I VREĆE DOK IH NOĆU B AC AJU u vode Bospora, crne poput tinte. Ali uvijek se čuju pucnji koji signaliziraju smrt neke bezimene haremske žene.

Na Hectoru ih je čuo Paul Pindar koji nije mogao zaspati. Ležeći budna u svojoj sobi u dvorskom haremu, čula ih je i Celia Lamprey. A na svojoj svilenoj nosiljci, još umotan u košulju-talisman, Mali Slavuj okrenuo se i

pomaknuo, očiju poput dvaju crnih proreza u tami.


--- 111555333 ---

D V A D E S E T I T R E Ć E P O G L A V L J E


LIZABETHINO ISTR AŽIVANJE NA BOSPORSKOM SVEUČ IL IŠTU sada je postalo vrlo ozbiljno. Do tamo je putovala autobusom. Prvih nekoliko dana Haddba je inzistirala da s njom

ide Rašid kako bi joj pokazao put, ali ubrzo je stekla dovoljno sigurnosti da ga sama svlada. Otkrila je da uživa u vožnji. Dosad se - palo joj je na um - u ovom drevnom gradu osjećala poput duha, ali vožnje autobusom iz dana u dan kao da su joj dale osjećaj pripadnosti, osjećaj, koliko god bio privremen, da je dio ovog mjesta, dok se tandrka i trucka zajedno s ostalim putnicima po istanbulskoj kaldrmi.

Navečer bi se vraćala istim putom. Kako je sve bolje poznavala grad, katkad bi se zaustavila u nekadašnjim selima uz Bospor: u Ermiganu, slavnom po izvrsnoj vodi, kako bi popila čaj te u Haddbi gdje bi kupila pite u njezinoj omiljenoj trgovini Citir Pastahne; ili u jednom od kafića na starom seoskom trgu u Ortakoyu koji vole posjećivati studenti, gdje bi jela jogurt s češnjakom začinjen metvicom i koprom, punjene dagnje, sir od dunja te gledala kako ljudi prolaze.

To su bili samotni dani, ali Elizabeth nije bila usamljena. Kasna jesen prešla je u zimu, a melankolija grada još je odgovarala njezinu raspoloženju. Tijekom dugih mračnih večeri kartala bi se s Haddbom - odabrale bi staromodne igre kao što su kribidž i remi, ili bi pisala pisma Eve. To što ne mora razgovarati - primijetila je - imalo je umirujuće djelovanje.

Prvih nekoliko tjedana rada u knjižnici pretjecalo je vrlo polako. Iako se pokazalo da nema nikakve arhivske građe, pojavila su se druga neočekivana otkrića.

Jednog je dana naišla na knjigu o Levantskoj kompaniji i kad ju je nasumice otvorila, ugledala je portret Paula Pindara. Nije bilo datuma; ni izvora. Samo ime: sir Paul Pindar.

Prvo je zapazila da je taman: crne oči, inteligentne i znatiželjne, koje gledaju ispod kratko ošišane kose, brada podrezana u uredni vršak, nimalo sijeda. Osim malenoga bijelog ovratnika, njegova je odjeća bila crna. Kad je pomnije pogledala, vidjela je da je to portret čovjeka u kasnijim godinama, ali bio je još vitak, ni traga salu, nijednog izdajničkog znaka bogatstva, indolentnosti ili neumjerenosti. Umjesto toga, iz slike je zračio osjećaj nemirne energije. Drugim riječima, u svakom pogledu trgovac-pustolov. U jednoj je ruci držao

E


--- 111555444 ---

predmet koji Elizabeth nije mogla jasno vidjeti i predstavljao ga gledatelju na otvorenom dlanu. Zapalila je svjetiljku za čitanje na stolu, ali knjiga je bila stara, objavljena još 1960-ih, a reprodukcija tako loša da je čak i na najjačem svjetlu bilo nemoguće razabrati o kojem je predmetu riječ.

Elizabeth je fotokopirala portret. Kad se te večeri vratila u svoju sobu, položila ga je na stol do rukom pisane kopije pripovijetke o Celiji Lamprey te uz fotokopiju dnevnika Thomasa

Dallama. Uzela je fotokopiju dnevnika i ponovno pročitala riječi:

... prošavši preko malenog kvadratnog dvorišta popločenog mramorom, pokazao mi je da odem do rešetke u zidu, ali je napravio znak da on sam ne može tamo otići. Kad sam došao do rešetke, zid je bio vrlo debeo i s obje je strane imao čvrste željezne rešetke: ali kroz tu sam rešetku uspio vidjeti trideset konkubina Grand Signiora koje su se loptale u drugom dvorištu... prizor bijaše čudesno ugodan.

Ponovno je pomno rasporedila stranice na stolu. Tko je još znao za rešetku u zidu? Ako je jedan mladi čuvar u palači znao da postoji - čak ako se i nije usuđivao sam joj prići - tada je moralo biti i drugih koji su znali za tu tajnu. I kao što je Thomas Dallam istaknuo, ako je on mogao vidjeti unutra, onda je žena, ako je znala za nju, mogla isto tako lako vidjeti van. “Da su me vidjele, sve bi odmah došle pogledati me i čudile bi se meni, ili tomu kako sam tu dospio, jednako kao što sam se ja čudio njima.”

Čitajući riječi, Elizabeth je pomislila na napuštene sobe i hodnike u haremu, na mutnu plavozelenu svjetlost. Na zvuk, na početku tako zagonetan, smijeha, na odjek stopala pri trčanju.

Ne valja - prešla je rukom preko očiju - moram se držati činjenica. Znam, pitat ću Eve što misli i, kao na znak, čula je zvuk koji upozorava da je na mobitel stigla poruka. Ali, nije ju poslala Eve. Bila je to poruka od Mariusa.

Elizabeth je buljila u nju gotovo bez strasti, poput izgladnjeloga čovjeka koji je dobio koricu kruha pretvrdu da je pojede. Gdje si bila mala? Nezainteresirana, rekla je sama sebi. Kako poruka može biti nezainteresirana? Ali od Mariusa, nekako je mogla. Gdje sam bila? Reći ću ti gdje sam bila, u paklu i natrag, došlo joj je da odgovori. Ali nije! Obrisala je poruku - oko pet minuta osjećala se euforično, a onda je pola sata plakala kao da će joj srce puknuti.

STUDEN I JE PREŠAO U PROSINAC. Dani su prolazili, a od ugodne monotonije sačuvala ih je Haddba koja bi joj, s vremena na vrijeme, dala zapovijed, prozirno zapakiranu u ljubazan prijedlog, da ode u ovaj restoran ili onaj kafić, na egipatsku tržnicu začina da kupi kamilicu u cvijetu za čaj, u onaj dućan gdje mora kušati čašu boze, zimsko piće koje su proslavili janjičari i gdje se u ormaru u zidu čuva čaša iz koje je nekoć pio Atatürk.

No, Elizabeth je većinom radila i čitala, toliko je bila zaokupljena poslom da nije imala ni vremena ni energije razmišljati o Engleskoj. Njezini snovi, kad ih se mogla sjetiti, nikad nisu bili o Mariusu, ni o muškarcu iz Malta-kioska, nego o moru i o brodolomu te o Celiji


--- 111555555 ---

Lamprey, izgubljenoj ljubavi trgovca Pindara.

JEDNOGA JUTR A DOK JE S ILAZ ILA na doručak začula je kako je iz predvorja doziva poznati pjevni glas: “E-li-za-beth?”

“Haddba! Dobro jutro.” “Imam za tebe nešto jako lijepo - prijedlog što možeš danas raditi.” Haddba je odjenula

uobičajenu zagasito crnu tuniku; na mutnoj svjetlosti hodnika zlatne naušnice plesale su joj blizu vrata. “Danas nemaš mnogo posla, zar ne, dušo?”

Prodorno je pogledala Elizabeth. A ona, koja je to jutro bila daleko i usredotočena na detalje oko elizabetanskih trgovačkih misija, u sebi se nasmijala. Haddba, pomislila je, ima izrazito opušten pristup ravnoteži život-posao.

“Što imate u rukavu?” “Pa, već neko vrijeme razmišljam o tome: mislim da je krajnje vrijeme da odeš na

kratki izlet na Bospor. Brodom, znaš.” “Brodom? Danas?” Elizabeth se nadala da ne izgleda malodušno. “Danas, dakako. Previše radiš. Pogledaj se, tako si blijeda.” Haddba je štipnula

Elizabeth za obraz. “Vi mladi ljudi, vi mlade djevojke, više ne znate kako se brinuti za sebe. Treba ti svježi zrak, izvrstan je za ten...” Pogladila je Elizabeth po obrazu.

“Hoće li me to dovesti do sveučilišta?” “Sveučilište?” Haddba je zvučala kao da nikad nije čula za nešto tako besmisleno. “Ne

može se sve naučiti iz knjiga, znaš. Ne, ne, zamolila sam nećaka da organizira posjet jednom našem yaliju. Jednom od naših bosporskih ljetnikovaca. Mislim da će ti se svidjeti.”

“Yali?” ponovila je Elizabeth. U prosincu? A onda, “nisam znala da imate nećaka.” “Nisi upoznala Mehmeta?” Haddba je to izgovorila kao da joj je to najveće moguće

iznenađenje. “Nema veze...” Napravila je gestu, nesvojstveno nejasnu, prema vratima salona. “On je sad ovdje.”

Elizabeth je primijetila da na vratima stoji muškarac. Prišao im je da ih pozdravi. Elizabeth ga je pogledala. “Oh, Bože, ne ti!” Samo je to pomislila.

“Mehmete, htjela bih da upoznaš moju prijateljicu Elizabeth. Elizabeth, Mehmet.” Rukovali su se. “Čudim se da se vas dvoje niste već sreli.” Haddba je nedužnim pogledom gledala čas

jedno, čas drugo.” “Hm, najbolje bi bilo da odete u salon. Ja idem po Rašida.” Sjeli su jedno nasuprot drugom na jednu od tvrdih sofa od konjske dlake. Tog jutra nije

bilo ruskih marševa, ni ostalih gostiju. Prostorija je bila tiha. “Ti si Haddbin nećak?”, pitala je Elizabeth nakon nekog vremena, posramivši se u sebi

zbog banalnosti. “Zapravo, ‘nećak’ je više stilistička figura. Nisam uistinu Haddbin nećak”, smiješio se.

“Barem ne onako kako ti pretpostavljaš.” Primijetila je da vrlo pravilno govori engleski, uz blagi francuski naglasak koji ju je iznenadio. “Moj je stric bio njezin prijatelj.” Oprezno je upotrijebio tu riječ. “Ali vrlo drag prijatelj, rekao bih. Ostavio joj je ovu kuću kad je umro.”

“Aha.”


--- 111555666 ---

Ponovno je nastala tišina. Elizabeth se pokušavala sjetiti još nečega što bi mogla reći, ali nije uspjela. Je li me prepoznao? Samo je na to mislila.

“Zapravo, mislim da smo se ipak već sreli”, Mehmet je prvi prekinuo tišinu. “Mm?” “Zapravo, ne baš sreli. Bilo je to u ovoj prostoriji. Jedno sam poslijepodne došao

pročitati novine, a ti si tu nešto radila, čini mi se, pisala pismo. Promijenila si ploče na gramofonu.”

“Naravno!” Elizabeth se morala suzdržati da se glasno ne nasmije: “Da, mislim da se sada sjećam.”

Ali ne sjeća se susreta u Malta-kiosku! Oh, hvala Bogu! Laknulo joj je. Došao je Rašid noseći dva fildžana kave na poslužavniku. “Hoćemo li pričekati Haddbu?” pitala je Elizabeth, pogledavajući u predvorje. Bila je

svjesna da sjedi jako ukočeno na sofi. “Što misliš, kamo je otišla?” “Rekao bih da je mislila da bi bila... višak”, rekao je. A zatim, dodao promatrajući

Rašida kako joj servira kavu: “Mislim da je ovaj dečko zaljubljen u tebe.” “Ah... ne”, rekla je Elizabeth. Počeo je zadirkivati dečka na turskom, ali ona je ispružila

ruku da ga zaustavi. “Ne, ne smiješ, molim te, nemoj ga sramotiti.” A onda: “On je drag dječak i naporno radi. Katkad mu donesem neku sitnicu, to je sve.”

“Voliš djecu?” Da je bilo tko drugi postavio to pitanje, zvučalo bi kao da docira; ali u njegovu slučaju,

nije. “Da”, Elizabeth je ozbiljno razmislila o pitanju. “Mislim da sam ih uvijek voljela.” Ponovno je među njima zavladala tišina. Elizabeth se osvrnula, ali još nije bilo nikoga

drugog u predvorju. Gdje je Haddba kad je potrebna? Primijetila je da je gleda te je brzo spustila pogled, ali ne prije nego što su im se pogledi sreli.

“Haddba je izvanredna žena.” “To je sigurno.” I danas više madame u bordelu nego redovnica, pomislila je Elizabeth.

Što izigrava? Kad se malo sabrala, opazila je da je Mehmet nešto stariji od nje, u četrdesetima -

pretpostavila je - krupan, ali ne debeo. Čisti profil lika s jedne perzijske minijature. Ne baš zgodan, ali... tražila je pravu riječ... njegovan. I zapravo prilično šarmantan.

“Znači, dobro je poznaješ?” “Ne!” smijao se. “Mislim da Haddbu nitko ne poznaje dobro...” Nagnuo se naprijed,

kao u povjerenju. “Zar ti nitko nije rekao? Haddba je jedan od najvećih istanbulskih misterija.”

“Baš šteta, a ja sam mislila da ću tebe moći pitati mnoge stvari o njoj.” “Ah, ali ipak možeš. Pitaj me, na primjer, je li Turkinja.” “Dobro.” Elizabeth je gledala ravno u njega. “Je li Turkinja?” “Ne, premda govori jezik bolje nego ja; ne onaj koji bi se mogao nazvati narodnim,

nego stari osmanski, jezik carskog dvora, vrlo dotjeran, vrlo uljudan.” “Stvarno?” “Da, stvarno.” I dalje ju je gledao. Kad bi se nasmijao, koža oko očiju bi mu se

naborala. “Jedina osoba koju sam dosad čuo tako govoriti, godinama prije, bila je


--- 111555777 ---

prijateljica moje bake koja je kao djevojka živjela u sultanovu haremu.” “Ali Haddba nije tako stara, zar ne?” “Nije li?” Zagonetno ju je pogledao. “Ne, imaš pravo. Vjerojatno nije. Ipak, netko ju je

morao naučiti.” “Dakle, ako nije Turkinja?” “Moj je stric imao teoriju da je armenska Židovka, ali ona to poriče. Drugi tvrde da je

Perzijanka, ih čak Grkinja.” “A ti, što ti misliš?” “Moja je omiljena teorija da je kći ruske plesačice, jedne od triju slavnih, egzotičnih

sestara koje su tridesetih godina došle u Istanbul”, smijući se, blago je slegnuo ramenima, “ali tko zna?”

“Zar je nitko to jednostavno nije pitao?” Podignuo je obrvu. “Bi li ti?” Pogledah su se s razumijevanjem. Ima pravo, pomislila je Elizabeth. Ona bi to smatrala

drskošću. Baš je zanimljivo što on vidi da... “Onda, nećeš me pitati ništa drugo?” Nešto je u njegovu držanju opuštalo Elizabeth. “Ne, zapravo”, naslonila se ponovno, odmarajući glavu na tvrdom stolcu, i nasmiješila

mu se, “ali imam osjećaj da ćeš mi ti to ipak reći.” “Pitaj me o njezinim draguljima.” “Draguljima?” “Ah, vidiš! Znao sam da bi te to moglo zanimati.” “Dobro”, usprkos samoj sebi jako je uživala u njihovu razgovoru, “pripovijedaj mi o

njezinim draguljima.” “Primijetila si ih, zar ne?” “Primijetila sam da ima predivne naušnice.” “Muzejski primjerci.” “Stvarno?” “Da, stvarno.” Sada je bio potpuno ozbiljan. “Ima mnogo nakita, neprocjenjivo vrijednu

zbirku ogrlica, narukvica, prstenja - izvanredne stvari. Čuva ih u staroj limenoj kutiji ispod kreveta.”

“Ispod kreveta? Ne plaši se da će ih netko ukrasti?” “Haddbi ukrasti? Nitko se ne bi usudio.” “A odakle joj?” “Ah, to je drugo pitanje. Neki kažu da je stari egipatski kralj Faruk...” Raširio je prste.

“Ali opet, nitko doista ne zna. U svakom slučaju, volim misterije”, rekao je ustajući. “A ti?” “Zar ideš?” pitala je, a onda shvatila, prekasno dakako, da se u glasu osjetilo

razočaranje. “Oprosti mi, već sam ti oduzeo previše vremena.” “O, ne, nipošto.” “Znaš, Haddba mi je rekla da te moram odvesti na izlet uz Bospor, znaš kako se ona

oduševi”, pokazao je na Elizabethino prijenosno računalo i aktovku, “ali vidim da danas nije pravi dan za tebe.”


--- 111555888 ---

“O, ne, doista.” “Ali nadala si se da ćeš danas ići na sveučilište, zar ne?” “Jesam, da.” Nije znala što bi drugo mogla odgovoriti. “Ah, ništa, u tom slučaju, sigurno bih ti smetao. Možda drugi put?” “Da, drugi put.” Ponovno tišina, a kako bi je prekinula, brzo je ispružila ruku da se rukuje, ali umjesto

toga on ju je uzeo i brzo približio svojim usnama. “Zbogom, Elizabeth.” “Zbogom.”

S PROZOR A JE ELIZABETH PROM ATR ALA kako Mehmet uspravno odlazi niz ulicu. Čula je zvuk automatskog otključavanja automobila i na uglu ulice vidjela ga kako ulazi u bijeli mercedes. Nije se okrenuo, ali imala je čudan osjećaj da zna da ga ona promatra; i da barem napola očekuje da pođe za njim. A zašto ne? Što je, napokon, sprečava?

Dan kao da je iznenada izgubio okus. “Onda, Elizabeth?” Haddba je stajala pokraj nje. Ušla je tiho i sada je gledala preko

Elizabethina ramena prema mjestu s kojega je upravo kretao Mehmetov automobil. “Vidim da si ga odlučila ostaviti da čeka.”

“Žao mi je, Haddba.” Elizabeth se okrenula ali, na njezino iznenađenje, Haddba je imala izrazito zadovoljan pogled. Njezine su oči časne majke blistale.

“U redu je, dušo.” S odobravanjem je pogladila Elizabeth po obrazu. “Ipak si ti pametna djevojka.” Tiho se nasmijala. “Nemoj mi samo reći da te tomu uče na tvojem sveučilištu.”


--- 111555999 ---

D V A D E S E T I Č E T V R T O P O G L A V L J E


Noć

ELIA SE PR OBUD ILA UZ VR ISAK. Najprije nije znala što ju je prenulo iz sna. Spoznaju da su to topovi koji su se oglasili nad Bosporom kako bi signalizirali smrt haseki Gulaje

pratio je strah koji je Celia - sjetila se - osjetila samo jedanput. U tom djeliću sekunde između sna i jave ponovno je doživjela onu huku i udaranje valova o stijene i drvenu palubu, mučno pucanje jarbola, olovnu težinu svojih natopljenih suknji, oči zaslijepljene vjetrom i solju, bljesak oštrice dok se obrušavala i oca u krvi ostavljenog na palubi broda koji tone.

Hvatajući zrak, sjela je. Čak i među pokrivačima koža joj je bila hladna i vlažna. U njezinoj sobi bilo je toliko hladno i mračno — jer kao i u svim sobama predviđenima za kizlar/djevojke, nije bilo prozora prema van - da nije mogla vidjeti ni vlastite ruke kad ih je prinijela licu. Je li tako kad si slijep? Na trenutak se Celiji učinilo da čuje korake - nepoznati uljez tiho tapka po njezinoj sobi - i tek je nakon nekoliko trenutaka shvatila da je to lupanje njezina srca.

Postupno, kako su joj se oči privikavale na tamu, počeli su se nazirati oblici i siluete. Uz udaljeniji zid, sklupčane ispod popluna na podu, spavale su njezine dvije sluškinje. U niši u zidu iza nje kapkala je jedna jedina svijeća, plamena poput malene krijesnice. Celia je posegnula rukom u nišu i izvukla hasekinu narukvicu. Zatim je ponovno legla na jastuke kako bi razmislila. Pitala se tko doista stoji iza hasekine izdaje. Hanza jest ambiciozna, ali - Celia je sada bila uvjerenija više nego prije - u njoj jednostavno ima nečega suviše naivnog, neiskusna je da bi radila potpuno sama. Haseki Gulaja htjela joj je reći tko je treći Slavuj - bi li to moglo imati ikakve veze s tim? Sad je prekasno da mi to kaže, tužno je pomislila.

Nakon što su eunusi odveli Hanzu i Gulaju, sultanija i starije haremske gospodarice nisu gubile vrijeme i ponovno su uspostavile red. Kao način za smirivanje djevojaka, nametnuto je pravilo šutnje do kraja večeri. Nitko sa sigurnošću ne zna što se zbilo s Hanzom; ali - ako je suditi prema zaprepaštenim i blijedim licima koje je Celia vidjela

C


--- 111666000 ---

posvuda oko sebe - u srcu svi su znali sudbinu haseki Gulaje. Kažu da postoje sudbine strašnije od smrti. Premda se nastojala suzdržavati od toga,

Celia je zamišljala kako bi moglo izgledati kad si zašiven u vreću; zamišljala je grube ruke koje je podižu; glas koji preklinje, vrišti - ne, ne, prvo me ubijte, bilo što, bilo što osim ovoga - mahnito trganje, griženje - a zatim užas vode koja prodire u vreću, vode koja joj udara u uši i oči, šiklja u grlo i u nos.

A onda hladnoća, hladnoća, hladnoća... Osjećaj panike, gušći od žuči, podignuo se Celiji u grlu. Boreći se da dođe do daha,

skočila je s kreveta i potrčala prema vratima, drhteći i udišući punim plućima. Nakon nekoliko minuta umirili su je svježi noćni zrak i čvrsto tlo pod nogama. Uhvatila se rukama za grlo nastojeći smiriti dah i osjetila čvrstu strukturu ključa vrata ptičarnika koji joj je još visio na lančiću oko vrata.

To bi bila ludost, zar ne...? Celia je učinila nekoliko pokusnih koraka preko dvorišta. Dvorište je tako tiho... Nema ni najmanjeg zvuka. Mjesečina svijetli tako blistavo da vidi crvenu boju svoje odjeće. Nikoga nema tko bi je vidio, nikoga tko bi je čuo. Ključ joj je već u ruci...

Ali ne, ne može. Oni motre. Motre i čekaju. Sjetila se Annettinih riječi. I to je bila istina - tko god bili “oni.”. Slavuji? Jedva da išta više od toga zna. Zarazio ju je Annettin strah, ali i hasekin. Na sebi je osjećala poglede špijuna što god radila, kamo i kuda god pošla, možda čak i sada. Da pokuša otvoriti vrata ptičarnika - zbog čega? Bilo bi to gore od ludosti, značilo bi smrt.

Pomislivši na to, ponovno joj je ponestalo zraka, samo što je ovaj put shvatila da to nije zbog straha od vreće. Celia se rukom uhvatila za grlo. To je od ovog mjesta, ovog života, ovo je gore od utapanja! Obuzeo ju je očaj, gotovo ludilo.

Prije nego što se uspjela predomisliti, Celia je počela trčati.

POSLIJE SE UOPĆE NIJE SJEĆALA kako je dospjela do vrata ptičarnika. Nijedanput se ne osvrnuvši, Celia je trčala brzo i tiho niz hodnike i prolaze, niz stube i staze, prema onom dijelu haremskih vrtova gdje joj je - nakon što je postala gözde i kad je ostatak harema boravio u sultanijinoj ljetnoj palači - jedanput bilo dopušteno doći i gledati kako se novakinje loptaju. Nije prestajala trčati sve dok nije došla do najudaljenijeg zida vrta i ondje, sasvim sigurno, baš kao što je Hanza rekla da će biti, između dvaju grmova mirte u ukrasnim posudama jedva razaznala obris metalne rešetke, dijela starog ulaza u zidu koji je sada bio potpuno skriven bršljanom. Rešetka je bila tako malena i tako skrivena raslinjem da je, kad ne bi znala gdje je točno tražiti, nikad ne bi uspjela naći. Celia je stavila ključ u bravu i vrata su se lagano otvorila.

Isprva, poput ptice iz kaveza koja je zaboravila da zna letjeti, Celia je stajala na pragu, nesigurna kako dalje. Okrenula se pozorno osluškujući, ali iza nje su haremski vrtovi, obasjani srebrnom mjesečinom, bili savršeno tihi. Nije bilo ni daška vjetra. Zatim, s druge strane ulaza, vidjela ga je: engleski dar. Bio je daleko veći nego što je zamišljala - veliki predmet poput kutije, tri puta viši od nje, stajao je tridesetak metara od nje. Kao u snu, promatrala je vlastitu sjenu na mjesečini kako tiho juri prema njemu.

Celia je pomno pregledala neobični predmet. Donji dio sastojao se od klavijature s


--- 111666111 ---

tipkama od bjelokosti i ebanovine kao na spinetu. Tu i tamo između njih su bili umetnuti komadići papira, kao da su tipke tek nedavno zalijepljene na svoje mjesto. Iznad njih, postavljene u uzglavlje, nalazile su se cijevi orgulja poredane prema veličini. Usred te neobične naprave bio je sat koji pokazuje vrijeme, a s obje njegove strane dva su anđela sa srebrnim trubama u ustima svirala bezvučne fanfare. Na najvišem dijelu konstrukcije nalazio se, čini se, žičani grm, a među žicama kipići različitih ptica otvorenih kljunova kao da pjevaju, samo što nikakav zvuk nije iz njih izlazio. Zamrznute na mjesečini, njihove malene sjajne oči kao da su pratile Celiu dok je kružila okolo, diveći se finoći i vještini izrade.

Paule, oh, Paule! Celia se jednom rukom uhvatila za obraz. Prelijepa stvar, doista jest! Jesi li ti imao ikakve veze s njom? Odjedanput je osjetila da joj se oči pune suzama, no kad je drugu ruku stavila na usta, znala je da se istodobno i smije. Kao da nisam znala! S izrazom velike boli Celia je položila drhtave prste na tipke, osjećajući ih na koži. Oh, Bože! Paule, voljeni moj! Napola se smijala, napola plakala. Baš prava kutija kurioziteta! Kladim se u život da je ovo bila tvoja ideja. Celia je naslonila čelo na drveno kućište, a zatim, sada obraza vlažnih i slanih, ispružila je ruke koliko je god daleko mogla kao da se topi po drvetu, opipavajući svaki god i zavoj, gladeći ga prstima, udišući snažan miris novog drva.

Tada je nešto začula. Celia se ukočila. Bio je to nježan pucketajući zvuk koji je dolazio ispod njezinih stopala. Sagnula se, a prsti su joj se zatvorili oko nečega malenog i tvrdog: ostatak radnikove olovke.

Otrgnula je komadić papira koji je stršio iz klavijature, držeći olovku u zraku. Što god napisala, to mora biti nešto što nijednog od nas neće odati - strah joj je razdirao utrobu - ne riječi, Paule, ali - da, tako je! Moj vlastiti kuriozitet.

Celia je hitro povukla tri crte na papiru. Zatim je krenula trčeći, trčeći, ponovno kroz vrata ptičarnika, kroz vrtove, uza stube i niz mračne i prazne haremske hodnike, tiha poput vjetra.

KAD JE ST IGLA U SVOJE DVOR IŠTE, u Celiji je prevladavao osjećaj nevjerice jer je sve bilo lako. Toliko o Annettinim upozorenjima: prošla je kroz vrata ptičarnika i nitko je nije vidio! Nitko na nju nije motrio, nitko nije doznao! Sjene u dvorištu jedva su se pomaknule; otrčala je tamo i natrag - procijenila je - u manje od deset minuta.

Opijenoj uspjehom, Celiji se nije odmah išlo u sobu. Umjesto toga, znatiželja ju je dovela do ulaza u apartman haseki Gulaje, nešto što se prije ne bi usudila učiniti. Jedna od vrata stajala su otvorena na puknutoj šarki. Oprezno je zavirila. Soba je izgledala napuštena i kao da je ispražnjena u žurbi: razbijen fildžan ležao je na podu; sićušni izvezeni ubrus, zgužvan i bačen na jednu stranu; mrtva muha zujara. Osjetila je nešto pod tabanom i sagnula se kako bi to podignula. Odmah je prepoznala što je to, i osjetila bol u grlu: mala papuča izvezena zlatnim i srebrnim koncem.

Već je bila na pola puta prema svojoj sobi kad je podignula pogled i opazila, ili je mislila da je opazila krajičkom oka, gotovo neprimjetan pokret. Pričekala je. Ponovno se pojavio, sada izraženiji odsjaj svjetiljke negdje s krovova, odmah iznad vrata. Čini se da je ipak netko u hasekinim sobama.

Celia je oklijevala. Nije li joj dovoljno opasnosti za jednu noć? Ali ne, to joj je pokazalo


--- 111666222 ---

kako je lako nevidljivo se kretati se po palači, samo ako imaš hrabrosti. Nekoliko dodatnih minuta neće ništa značiti. Ušuljala se u svoju sobu, i bilo je upravo onako kao što je i mislila - kod njezinih sluškinja nije bilo ni znaka pokreta. Okrenula se i brzo vratila u praznu sobu.

Prešavši preko praga, Celia se ogledala oko sebe. Ništa - mjesto je bilo tiho poput grobnice. Zatim se sjetila razgovora koji je onog dana vodila s Annettom; istog dana kad je pronađen glavni crni eunuh i kad je Esperanza Malchi pred vratima ostavila obojeni pijesak. Što je Annetta tada opazila, a ona previdjela? Što je rekla?

“Vrlo mudro”, čula je Annettin poznati glas, “sigurno ima barem tri ulaza. Njezine sobe sigurno su spojene i sa sultanijinim kupeljima.”

Annetta je opazila da hasekine sobe nisu ono što se u prvi trenutak čine, da se protežu na dva kata i da postoji nekoliko ulaza.

Celia se ponovno osvrnula oko sebe, ovaj put opreznije. Nasuprot sebi gotovo je odmah ugledala druga vrata, vrata koja - kao što je Annetta pretpostavila - sigurno vode u sultanijine kupelji, ali nije uočila nijedan drugi izlaz, niti bilo kakav način da se dođe na gornji kat. Samo drvene ormare.

Celia je prišla jednom od njih i zavirila. U njemu, osim složenoga madraca, nije bilo ničega. Pokušala je s drugim. Vrata se nisu tako lako otvarala kao na prvom, ali ipak je uspjela. Ništa: i taj je bio prazan.

Anneta se dakle varala. Ako postoji i drugi kat iznad ovog apartmana, čini se kako nema načina da se na njega odavde dospije. Celia je zadrhtala. Sada je osjetila umor i hladnoću i, upravo kad se spremala napustiti sobu, začula je zvuk, tih ali jasan: škripanje koraka na podnim daskama iznad glave. Dolazilo je iznad prvog ormara. Hitro je pritrčala i ponovno zavirila u njega, ovaj put opreznije. Izvadila je spremljeni pokrivač. Iza njega su bila druga vrata.

Otvorila ih je. A odande su, nema sumnje, vodile stube. Stube su bile ujedno i zavojite i izrazito uske, jedva dovoljno velike da se njima penje a

da se ne udari glavom o grede. Poželjela je da je bila dovoljno promišljena da iz svoje sobe ponese svijeću. Srećom, trak mjesečine svijetlio je na vrhu stuba. Celia se popela i našla se u malenom kružnom prostoru, trošnoj tavanskoj prostoriji s kupolastim svodom. Tada je shvatila da se nalazi u kupoli na koju je Annetta pokazala na krovu hasekina apartmana. Odatle je - Celia je bila sigurna - dolazila svjetlost svjetiljke.

Pogledala je oko sebe, ali u tom skučenom prostoru nije bilo ničega osim nekoliko paukovih mreža. Odozdo je osjetila snažan, zagušljiv smrad trulog prostirača od palminih vlakana. Ovim mjestom, ako ništa drugo, nikad se nitko nije koristio, osim možda kao tajnom promatračnicom. Baza kupole posvuda je bila je izbušena i kroz rupe je ulazila mjesečina. Svatko tko tu stoji - Celia je primijetila čim je prislonila oko na jedan od otvora - ima izvrstan pogled na dvorište; mogao bi vidjeti ne samo svakoga tko dođe i prijeđe preko njega, nego i svakoga tko ulazi u dva apartmana ili iz njih izlazi.

Tada je Celia ugledala druga vrata, vrlo nisko u zidu. I ona su izgledala poput ormara, ali kad se sagnula da ih otvori, shvatila je da su ona zapravo ulaz u još jedan hodnik. A ondje, gubeći se u daljini, jedva se nazirao slabašan odsjaj svjetiljke.

Celia se sada našla u drugom izrazito zagušljivom i uskom prostoru, u hodniku koji je izgledao i starije i sklepanije od ostalih haremskih zgrada. Sjetila se da je čula kako su ove


--- 111666333 ---

odaje detaljno obnovljene netom prije useljenja novog sultana. Možda je ovaj hodnik bio dio starog zdanja i jednostavno je preko njega izgrađeno novo, umjesto da je srušeno.

Sagnuta gotovo napola, nastavila je hodati, opipavajući put vrhovima prstiju. Hodnik je skretao i zavijao, nalijevo, nadesno, gore, dolje, jedna stuba ovdje, dvije-tri ondje, dok nije potpuno izgubila orijentaciju. Isprva je mislila da je vjerojatno iznad sultanijina hamama, ali ubrzo joj je palo na pamet da je ovaj gornji hodnik najvjerojatnije sagrađen paralelno s donjim za koji je znala da vodi pokraj ulaza u sultanijine odaje i konačno u djevojačko dvorište.

Zatim je skrenula za ugao gdje se, iznenada, put račvao bez upozorenja. S jedne je strane vodio strmo ulijevo. S druge, skrećući oštro nadesno, bio je tako uzak da je Celia sumnjala može li se ona, ili uopće bilo tko, posebice netko sa svjetiljkom, provući kroz njega.

Sada je bilo jako mračno. Jedini izvor svjetlosti, a to je bila mjesečina koja je ulazila kroz otvore u kupoli, bio je daleko iza nje. Celia se spustila na sve četiri, trljajući stražnji dio bolnog vrata. Ne može dalje, morat će se vratiti. Je li ipak moguće da je samo umislila svjetlost? Sjetila se priča o ifritima i duhovima koji navodno noću lutaju palačom, blijedi i sjetni poput mjesečine. Neki kažu da su oni duše odbačenih miljenica koje su umrle slomljena srca, ili su ih bacili u Bospor i utopili.

Ne, ne. Ne smijem sada misliti o tome. Celia se prisilila da ostane mirna. Otvor u lijevom prolazu bio je crn poput katrana, ali kad se usredotočila na skretanje udesno, u daljini je spazila nešto možda ne tako crno - sivkasti trag svjetlosti.

Celia je udahnula i krenula niz desni hodnik. Bosim stopalima gazila je po krhotinama koje su se skupile u uskom otvoru. Osjetila je vonj starog drva, a istodobno i nečega smrdljivog i trulog - ptičjeg izmeta? Mrtvog štakora? Nastojala je ne misliti po čemu je bosa gazila - smrad ju je grizao za nosnice.

Maleni se prolaz sužavao i nakon nekog vremena Celia je otkrila da se u uskom prolazu jedva uspijeva kretati naprijed. S naporom se okrenula na stranu. Je li ovako bilo haseki Gulaji kad su je strpali u vreću? U grlu joj je rastao osjećaj panike.

No, tada je ugledala rupicu u zidu - točno u razini očiju, ali toliko malenu da bi je previdjela da joj se lice nije bilo gotovo pritisnulo na nju. Ta rupica, sada je shvatila, bila je izvor sivkastog odsjaja svjetlosti. Prema maglovitoj spoznaji gdje bi se sada mogla nalaziti, Celia je pretpostavila da rupica gleda na djevojačko dvorište. Prislonila je oko i provirila.

Na početku je, nakon tame u uskom prolazu, svjetlost koja je dopirala s druge strane zida bila toliko zasljepljujuća da Celia ništa nije vidjela. Postupno joj se oko priviknulo i kad je napokon vidjela gdje se nalazi, ustuknula je kao da ju je nešto ubolo. Dragi Bože! Da se iznenada našla u sultanovoj spavaonici, ne bi se više zgrozila. Uopće nije gledala na djevojačko dvorište, nego u samo srce harema. Gledala je ravno u sultanijine apartmane.

Rupica je bila izbušena u jednoj od pločica, ali tako visoko da je bila gotovo savršeno skrivena; čak i kad biste znali da je tamo, ne biste je mogli vidjeti odozdo. I bolje da je tako, jer kakva bi tek bila kazna za onoga koga bi uhvatili da uhodi sultaniju? Celia je zadrhtala od straha.

Soba je bila upravo onakva kakvom ju je pamtila. Pločice na zidovima intenzivno plave, tirkizne i bijele, prožimale su sobu onim neobičnim zagasito zelenim sjajem, svjetlom


--- 111666444 ---

sirenine špilje. Premda nije bilo nikakva znaka ljudske nazočnosti, u kaminu je gorjela vatra. Kroz rupicu je Celia sada vidjela točno ono mjesto pokraj prozora na kojem je onog jutra sjedila sa sultanijom (zar je moguće da je to bilo samo prije tri dana?), gledajući na brodove usidrene u sigurnoj luci Zlatnoga roga i razgovarajući kao da je poznaje cijeli život.

Sjetila se Annettinih riječi: “Što god napravila, nastoj ne govoriti mnogo. Iskoristit će sve što joj kažeš, capito?” Ali kad je za to došlo vrijeme, potpuno je zaboravila to upozorenje.

Što je govorila, što joj je rekla? Zatim se sjetila. Razgovarale smo o brodovima! Pitala me podsjeća li me išta na prijašnji život. I pokazala mi brodove u luci.

Dakle, sve je vrijeme i sultanija znala za engleski brod. Čak i sada, u dubokoj noći, prozori su bili otvoreni. Pokrivač podstavljen krznom ležao

je među jastucima, kao da je netko nedavno tu sjedio, gledajući vrt osvijetljen mjesečinom. Zar ona nikad ne spava, pitala se Celia. Motre i čekaju, rekla je Annetta, i to je bila istina. Što je Safija morala učiniti da bi postala sultanija? Zar nije bilo predaha, odmora? Celia se nije mogla otresti dojma da u prizoru koji gleda ima nečega gotovo melankoličnog.

U tom je trenutku opazila pokret. Da prostor u kojem je stajala nije bio tako skučen, Celia bi instinktivno trgnula glavu unatrag. Ubrzo je vidjela da se pomiče krzneni pokrivač. Mačak! Celia je promatrala kako se stvor ispružio na svojem mjestu za spavanje; ti zločesti stvoru - lijepo si me uplašio.

Mačak je lizao šape, a onda iznenada zastao, kao da nešto osluškuje. Tada je Celia shvatila da i ona nešto čuje. Sklopila je oči kako bi mogla pozornije slušati. Nema dvojbe, ponovno je čula zvuk; ovaj put sasvim jasno. Netko plače.

Nije dopirao iz sultanijine sobe, nego odnekud s kraja malenog prolaza. Celia je ostavila špijunku i hitro se provukla do kraja hodnika, do mjesta gdje je komad platna visio poput priručnog zastora. Pažljivo je povukla tkaninu malo u stranu i našla se u nečem vrlo sličnom velikom ormaru, ovaj put visokom ormaru u kojem je mogla uspravno stajati. Stranice su bile od drva, a na gornjem je dijelu bio mrežasti ukras. Plač je sada bio vrlo jasan. Stojeći na prstima, Celia je kroz rupe oprezno virila u sobu. U ormaru je bilo toliko tijesno da se nije mogla pomicati, a jedva je i disala; svaki trenutak netko će je sigurno čuti. Dok se spremala da se okrene i vrati niz uski hodnik, ponovno je čula plač. Nešto u njemu - osamljenost ili potpuna bespomoćnost - natjeralo joj je suze na oči. Celia je oklijevala. Budalo! Rekla je to samoj sebi, nemaš pojma tko je to - mogao bi biti bilo tko. Preopasno je, vrati se! Ali nekako se ponovno našla na prstima.

Soba, osvijetljena samo jednom svjetiljkom, bila je dosta velika i odgovarala je - odmah je primijetila - visokorangiranoj ženi. Pločice na zidovima bile su gotovo isto tako lijepe kao one u sultanijinim apartmanima, ukrašene tulipanima i grančicama karanfila. Kaftan od žućkaste svile podstavljen krznom, visio je na kuki na zidu; jastuci su bili prekriveni krznom i izvezeni brokatom. Nasuprot ormaru u kojem je sada stajala nalazio se udubljeni alkoven, kakav obično služi za spavanje. S tog je mjesta dopirao plač. Zaključila je da nitko tako nesretan ne može biti opasan. Zar ne? Celia je otvorila vrata ormara i zakoračila u sobu.

Plač je odmah utihnuo. U alkovenu se tamna sjena pridignula na jastucima. Na trenutak je vladala tišina, a zatim je glas prošaptao: “Jesi li ti duh?”


--- 111666555 ---

Glas je bio nježan i tih, ali ne glas koji bi Celia prepoznala. “Ne”, Celia je odgovorila šaptom, “ja sam kaduna Kaja.” Žena je sada sjedila, ali bilo je previše mračno da bi Celia vidjela išta više od obrisa.

“Jesi li mi išta donijela?” Glas joj je titrao, kao da bi opet mogla zaplakati. “Ne”, Celia je napravila još jedan korak po sobi, “ali neću ti nauditi, obećavam.” Soba je bila jako topla; u zraku se osjećao neobičan, trpak miris kao da nešto gori. “Rekli su da će mi donijeti nešto, ali nisu...” Glas joj je se gubio. Celia je vidjela obris

tanke ruke dok je žena navlačila pokrivač oko svojih ramena. “Tako mi je hladno”, zadrhtala je. “Tu je uvijek tako hladno. Stavi malo ugljena na žeravnik, kaduno.”

“Kako želite.” Celia je prišla malenom žeravniku u podnožju alkovena. Pitala se što gori na ugljenu da širi taj čudnovati miris. “Ali nije hladno... tu je kao u hamamu.”

Celia je stavila malo ugljena. Žena se povukla u sjenu. “Jesi li sigurna da nisi duh?” Glas joj je i dalje bio tek šapat. “Sasvim sigurna”, Celia je govorila umirujuće kao djetetu, “duhovi i demoni samo su u

snovima.” “O, ne, ne, ne, ne, ne. Vidjela sam ih.” Žena je iznenada napravila siloviti pokret te se

Celia preplašila. “Daj da te vidim, daj da ti vidim lice!” “U redu.” Celia je uzela svjetiljku s poda i podignula je. Pritom su zrake svjetlosti pale

preko ulaza u alkoven. Bio je to samo kratak bljesak, ali više od toga nije bilo potrebno. Gledala ju je žena upalih očiju i tijela mršavog kao u djeteta.

Čim je na sebi osjetila svjetlost, žena je podignula ruku, kao da se štiti. Nesigurno ju je ponovno spustila, a Celia je primijetila da njezino lice uopće nije lice, nego maska - mozaik obojenog kamenja bio joj je prilijepljen na kožu. Njezina kosa, koja je visjela opušteno niz lice, bila je boje tinte, crna s gotovo plavim sjajem. Crne oči, naglašeno ocrtane kajalom, svjetlucale su na njezinu licu neobično ukrašenom draguljima. Prizor je istodobno bio i jezovit i veličanstven, prizor bizantinske princeze koja je ustala iz groba.

“Što su vam učinili?” Celia je pala na koljena pokraj nje. “Kako to misliš? Nitko mi ništa nije učinio”, rekla je žena tugaljivo. Istražujući prstima

gladila je jedan obraz, pipajući kameniti obris donekle iznenađeno, kao da je zaboravila da je kamenje ondje. “Rekli su mi da bih se izgrebla. Ne znam ...ne sjećam se. Ali sada se više ne volim gledati, pa se pokrivam.”

Ponovno se počela češati, ovaj put po dijelu kože na nadlaktici, na kojoj je Celia opazila otvorenu ranu.

“Molim vas, ozlijedit ćete se.” Celia ju je uhvatila za ruku: bila je lagana, šuplja poput stare izblijedjele kosti. Koliko joj je godina, pitala se Celia? Trideset, četrdeset? Stotinu? Nemoguće je bilo reći.

“Jesi li mi štogod donijela?” Crne oči tjeskobno su gledale Celiju. “Pauci su se vratili, posvuda su po meni, kaduno”, uz slabašni vrisak, rukama je čistila kosu, a zatim prekrivač, “otjeraj ih, otjeraj ih.”

“U redu je, tu nema ničega”, rekla je Celia, pokušavajući je primiti za ruku, ali ona ju je nestrpljivo odgurnula.

“Nema paukova?” “Ne, nema paukova.” Celia se nagnula prema njoj. “Mogu li znati vaše ime, kaduno?”


--- 111666666 ---

rekla je, uzimajući krhku ruku u svoje. “Tko ste?” “Tko sam?” žena ju je pogledala. Iza blistave maske oči su joj bile vlažne, poput

staračkih. “Svatko zna tko sam ja.” “Naravno da znaju”, Celia joj se nasmiješila, “vi ste sultanova miljenica, zar ne?” rekla

je nježno. “Vi ste Handan. Kaduna Handan.” Zvuk njezina imena izazvao je novi napad češanja. Kad je prošao, Handan je iscrpljena

legla na jastuke. Celia se tjeskobno osvrnula, najedanput svjesna koliko se dugo zadržala. “Mislim da moram otići”, prošaptala je. Ali, kad se okrenula Handan je uhvatila rub njezine haljine. “Kako si znala da sam

ovdje?” “Haseki Gulaja mi je govorila o vama.” “Haseki Gulaja?” Handanin glas bio je zbunjen, kao da uopće nije shvatila o kome

govore. “Da...” Celia je oklijevala, pitajući se treba li reći išta o hasekinoj sudbini, a onda je

bolje razmislila. Osim toga, Handan, u ovom zatočeništvu vjerojatno malo zna, i još manje mari za zbivanja u haremu. A onda je druga misao pala Celiji na um. Ponovno je sjela na rub kreveta.

“Haseki Gulaja rekla mi je još nešto, ili mi je barem počela o tome govoriti. Mislim da biste i vi o tome mogli znati, kaduno. O Slavujima iz Manise.”

Celia je odmah opazila promjenu u njezinu držanju. Handan ju je sumnjičavo pogledala. “Svi znaju o Slavujima iz Manise...” glas joj se gubio. Pogled joj se spustio na muhu

koja se kretala po drvenoj oplati na zidu. “Počeli ste govoriti, kaduno...” Celia joj je tresla ruku, pokušavajući je navesti da se

ponovno koncentrira. “Tri roba darovala je starom sultanu njegova rođakinja Humashah. Svi su bili odabrani

zbog predivnih glasova.” “Tko su oni? Kako se zovu?” Ali, Handan je ponovno izgubila koncentraciju. I dalje promatrajući kako prema njoj

puzi muha, ustuknula je natrag u sjenu. “Molim vas... pokušajte se sjetiti tko su oni.” “Svi znaju tko su oni: sultan Safija i Hasan-aga, naravno.” “A treći rob?” “Treći rob zvao se cariye Mihrima.” “Cariye Mihrima, tko je ona? Nikad nisam čula za nekoga pod tim imenom.” “Umrla je. Sultanija ju je voljela, kažu da ju je isuviše voljela. Voljela ju je poput sestre.

Oh, sultanija bi za nju bila sve učinila, kažu. Ali, ubijena je. Stavili su je u vreću i utopili. Tako barem kažu. Ali ja nikad neću nikomu reći što znam”, nagnula se prema Celiji. “Nikad nikomu neću reći što znam.” Na trenutak je zavladala tišina. Zatim je Celia oprezno progovorila: “Da onda pitam haseki Gulaju?”

“Zar ona zna?” Handan je bila iznenađena. Celia je kimala glavom. “Ona zna njihovu tajnu? Da je cariye Mihrima još tu, u palači?” “Da, kaduno”, Celia je ponovno kimnula, ovaj put sporije: “Mislim da upravo to zna.”


--- 111666777 ---

SAFIJA, VALIDE SULTAN, majka Božje Sjene Na Zemlji, vratila se na otvoreni prozor i ondje stajala. Oko ramena je omotala šal podstavljen samurovinom te pozvala mačka koji je sjedio i lizao šape na dnu divana.

Bila je mrkla noć. Ušuškala je boso stopalo ispod sebe, skinula teške naušnice od kvarca. Trljajući nježne ušne resice, uzdahnula je s užitkom i udahnula miris vrtova. Iza njih je ležao uspavani grad, nikada tako lijep kao noću. Jedva je nazirala poznate oblike brodova i galija, crnu siluetu kule Galate i iza njih kuće i vinograde stranih izaslanika. Pomisao na Engleza još je živjela na rubu njezina uma: sviđao joj se njegov govor, njegova uglađenost - i još nešto što nije znala točno odrediti. Nešto, ni sama nije znala što, u načinu kako je stajao. Vitki bokovi, bokovi muškarca.

Je li prenaglo dogovorila ponovni susret s njim? Mučila ju je pomisao na njega. Svih ovih godina, svih godina otkako je postala sultanija, nije učinila nijednu pogrešku. Nije vrijeme da sada počne griješiti. Primijetila je kako je promatrao rešetku njezina zaslona...

Samurovina joj je pritiskala ramena, teška poput olova. S uzdahom se sultanija protegnula među svojim svilenim jastucima. Nije bilo dvojbe,

ovih je dana loše spavala. To je nije osobito zabrinjavalo. Kad je bila vrlo mlada, vježbala je samu sebe da se ne navikava na mnogo sna, što je bila neizreciva prednost u Muratovu haremu jer je imala ono što nitko drugi nije imao: vrijeme za razmišljanje, planiranje i da bude deset koraka ispred svih ostalih. A kada je, nakon više od dvadeset godina iznimne samodiscipline, napokon postala ono što je uvijek kanila postati - sultanija, najmoćnija žena u Osmanskom Carstvu - otkrila je da joj stare navike još uvijek najviše koriste.

Samoća ju je okrepljivala više nego san. Biti sam u Kući užitka uvijek je bio užitak rjeđi i od sultanove naklonosti. Čak je i sada to bio luksuz koji si je rijetko dopuštala. Pomislila je na Grkinju Nurbanu i kako je u one dana znala koriti Safiju zbog njezine sklonosti samoći. Za obične djevojke, koje su živjele jedna na drugoj poput kokoši u kokošinjcu, samoća nije dolazila u obzir; ali za sultanove konkubine, ona je bila nedolična, to je bilo pitanje pristojnosti. Što se tiče haseki Safije, ona je bila druga po rangu, odmah nakon sultanije Nurbanu, i morali su je cijelo vrijeme dvoriti.

Da se pitalo Nurbanu, njezine dvorkinje budno bi pazile na Safiju čak i dok spava. Sultanija se nasmiješila sama sebi. Kad bi me sada mogla vidjeti, Grkinjo, pomislila je istežući i okrećući ruku tako da joj je Nurbanin smaragd mutno sjajio na prstu. Prsten je sa strane imao zapor, a unutra pretinac s kuglicom opijuma, istom onom koja je tu stajala više od petnaest godina, od dana kada je sama uzela prsten s Nurbanina još toplog prsta. O, da, moja gospo, sultan Safija opet se sebi nasmiješila, sada znam sve tvoje tajne.

Neki jedva čujan zvuk, prigušen, ali jasan natjerao ju je da digne pogled. Izoštrila je sva osjetila. Tijelo joj se instinktivno napelo i preletjela je pogledom sobu - ali niša. Pločice na zidovima njezina apartmana kao da su ovih dana bile pomalo zamućene, ali to je bilo zbog tame i sjena. Zaklopila je oči i udahnula, pretražujući ponovno sobu onim svojim šestim osjetilom - ušima, nosom, čak i kožom tijela - svojim omiljenim lovačkim trikom, kako je znala u one dane govoriti cariye Mihrima, i jednim od onih kojima ju je naučio otac. Nikad je ne bi iznevjerio. Čak i najneznatnije komešanje zraka, dašak sjene što prolazi procjepom pod vratima, miris straha, sve je to mogla detektirati.

Ali ne, ničega nije bilo. Samo mačak.


--- 111666888 ---

Safija je ponovno legla. Čak i u najgorim trenucima u životu - onog dana kad je Murat napokon odabrao drugu, mlađu konkubinu, onog dana kad su došli odvesti cariye Mihrimu - čak ni tada nije došla u kušnju uzeti pozlaćenu pilulu, kao što je učinilo toliko mnogo ostalih haremskih žena. Za razliku od Handan, sirote budalaste Handan, koja je dopustila da druga zauzme njezino mjesto, koja je zato sve odbacila.

Safija je zaklopila prsten. Bilo je, napokon, i drugih snova, drugih užitaka, čak i sada. Ispod jednog jastuka izvukla je ručno ogledalce s bjelokosnim kućištem optočenim smaragdima i rubinima te je u blagonaklonoj tami pomno pregledala svoje lice. Zar je moguće da je ostarjela? U tami nije djelovala staro. Još joj nije bilo ni pedeset godina. Esther Nasi dobro ju je poučila. Koža joj je, iskreno rečeno, bila pomalo naborana na nadlanicama i oko vrata, ali time se nije htjela zamarati. Koža lica još je bila svijetla i bez mane te tako nježna da je imala kremastu teksturu latica gardenije. Tako je barem Murat znao govoriti kad bi ležali zajedno. Tada nije trebala zrcalo, jer on je bio njezino zrcalo. Jer što je ona bila kao njegova miljenica, ako ne odraz u njegovim očima?

Sjetila se kako ju je svake noći, dok je nosila njegovo dijete i dok mu je bilo zabranjeno grliti je, i dalje pozivao u svoj krevet. Mogao je tada uzeti druge konkubine, to bi mu se dopustilo, ali - na zaprepaštenje sviju - nije.

Tada su i sami bili gotovo djeca. Njemu je bilo devetnaest, njoj samo šesnaest kad je rodila njihovo prvo dijete. On bi je molio da se ispruži pokraj njega, samo zbog užitka da bude ondje. On bi je razodjenuo i ponovno odjenuo, ali ovaj bi put nosila samo dragulje i ležala sasvim mirno i tiho, kao da je znala da mu se to sviđa, dok joj je on vrhovima prstiju milovao grudi i unutrašnjost bedara.

Sjetila se kako bi bio u čudu kad bi se dijete u njoj okrenulo; kako bi ona ležala na boku kad joj je trbuh postao prevelik da bi joj bilo udobno, i onog osjećaja pokrivača - jer u zimskim je mjesecima u Manisi bilo hladno - krzna koje joj bocka vrat, nježnu kožu natečenih grudi. Kako ga je promatrala dok je njezino tijelo gutao očima, dok ju je osvajao svojim izgladnjelim pogledom, dok ne bi zadrhtala i plamtjela i preklinjala ga za ljubav.

Murate, lave moj. Safija je polako raspustila pletenice i uvojke koje su joj tako pomno splele njezine

sluškinje, dok joj kosa nije visjela do ispod struka. Odvezala je teški pojas, prošla prstima ispod haljine, gore do glatke unutrašnjosti bedara. Sanjarski je gurnula ruku naviše. Tamo su sada bile dlake, tamo gdje nekoć - svih onih godina dok je bila miljenica - bijaše glatka koža.

Udobno se zavalila među jastuke.

POSLIJE JU JE ISPUNIO OSJEĆAJ SM IRENOSTI, ali i neki nemir: djelić sjećanja, poput udaljenog oblaka, ili slabašnog, napola zapamćenog odjeka neke pjesme iz djetinjstva. Ovih dana nije često mislila na Murata. Dugo ju je volio. Bio joj je vjeran više od deset godina u Manisi i gotovo isto toliko u Konstantinopolu, bez obzira na to što su drugi činili da ih razdvoje. Ne dolikuje sultanu, govorili su tada, da opći samo s jednom konkubinom, čak ako i zauzima službeno mjesto miljenice. Njegova majka Nurbanu i njezina sestra Humashah, pretražile su Carstvo uzduž i poprijeko tražeći za njega najljepše robinje - čak su poslale posebno izaslanstvo Esther Nasi, sjetila se uz smiješak. Ona je, nevjerojatno, gotovo još dvadeset


--- 111666999 ---

godina trgovala u Scutariju, unatoč svojim više nego poznim godinama (i tomu što je bila predebela da hoda - kako je Safija doznala - ali bogata poput paše).

Dugo im se Safija odupirala. Prvo ljepotom, a kad to više nije bilo dovoljno, onda uz pomoć Malog Slavuja i cariye Mihrime. Na početku, od njihovih prvih mjeseci u Manisi, njih su se troje dogovorili. Svaki od njih zakleo se da će uvijek činiti sve što može da pomogne ostalima. Tako je i bilo. Kad bi sreća bila naklonjena jednom od njih, nasmiješila bi se i ostalima. Pod Safijinom zaštitom Mali Slavuj je postao Hasan-aga, glavni crni eunuh; a u starom haremu, kojim je još vladala sultanija Nurbanu, cariye Mihrima - Safija nije mogla razmišljati o njoj ni pod kojim drugim imenom - postala je haremska dužnosnica podređena jedino velikoj haremskoj nadzornici Janfredi Khatun.

Mali Slavuj i cariye Mihrima bili su prva i najvažnija karika u Safijinoj golemoj mreži pouzdanika, mreži koju je gradila cijeli život. Poput lovca, Safija se oslanjala na iznenađenje i krinku te je često samo ona znala tko su oni - mutavci, eunusi, robovi, i u prvom redu haremske žene koje je po visokoj cijeni kupovala i zatim oslobađala nakon samo nekoliko godina službe, dobro ih udavši za nekoga zahvalnog pašu ili vezira.

Ali samo su Slavuji bili ti - znala je Safija - koji bi učinili što god bi od njih tražila, čija je vjernost bila potpuna. Znala je da će za nju lagati, uhoditi, laskati, krasti, možda čak i ubiti. Radili su, ukratko, što god je trebalo: što je na kraju bilo sve.

I tako kad Safija više nije mogla zadržati sultanovo zanimanje, Mali Slavuj pronašao joj je liječnika. A kad je njegovo djelo otkriveno, cariye Mihrima - a tko drugi - preuzela je krivnju.

PONOVNO ZVUK, JOŠ SLAB IJ I OD ONOGA PRVOG, zabilježen negdje u njezinoj svijesti: isti šum kao da miš koji struže nožicama po drvenoj oplati. Sultan Safija podignula je pogled prema zasjenjenom stropu i nasmiješila se. Vrlo dobro, moja Judina kozice. Vrijeme je da zaključimo ovaj posao, jednom za svagda.


--- 111777000 ---

D V A D E S E T I P E T O P O G L A V L J E


EDNE SUB OTE SREDINOM PROS INC A napokon je dogovoren Elizabethin izlet na Mehmetov brod.

Prema Haddbinim uputama, rano ujutro taksijem je došla na maleni dok blizu mosta Galate gdje je brod bio usidren. Mehmet ju je tamo trebao dočekati. Nazvala je broj mobitela koji joj je Haddba dala i, drhteći na doku, čekala ga da se pojavi.

“Elizabeth.” Bio je viši nego što je zapamtila. “Zdravo.” Očekivala je da joj ponovno poljubi ruku, ali nije. “Čini se da smo ipak izabrali dobar dan.” Sada se sjetila koliko joj se sviđao njegov glas. “Haddba me je natjerala da ovo ponesem”, rekla je Elizabeth, pokazujući košaru. “Piknik? Ah, Haddba! Na sve misli. Daj, dopusti meni.” Uzeo je košaru. “Nadam se da ti nije smetalo što moraš ustati tako rano u subotu

ujutro?” “Ne, volim to.” “Onda smo slični.” Preko ramena joj je dobacio smiješak. “Moj stric običavao je reći da

tko rano rani, dvije sreće grabi.” Brod je bio motorni čamac s malenom kabinom. Odmah su isplovili uz Zlatni rog prema ulazu u Bospor. U to doba dana promet morem bio je rijedak. Bilo je hladno, ali vedro; nebo je bilo bistro, prošarano ružičastozlatnom bojom. U Mramornome moru Elizabeth je vidjela usidrene tankere, cijelo mnoštvo, nemani izrezanih u crnom i crvenom papiru.

Pratio je njezin pogled. “Sviđaju ti se?” “Čudesni su.” Činilo se kao da ga zabavlja njezina oduševljenost. “Jel’ se ti to meni smiješ?” upitala je, ali i primijetila da joj to ne smeta. I Marius bi joj

se, pomislila je, smijao, a ona bi se zbog toga osjećala poniženom. Ali, sada se nije osjećala

J


--- 111777111 ---

poniženom; osjećala se, na vlastito iznenađenje, ushićenom, opijenom neobičnošću svega ovoga.

“Hm, većina ljudi radije bi gledala jedrenjake, recimo neki veliki slup, ili čak jedan od onih velikih prekooceanskih brodova koje sada imamo. Ali ne... kako se ono kod vas kaže”, mangupski ju je pogledao, “ofucane stare tankere.”

“Ali pogledaj ih”, rekla je Elizabeth, “predivni su; tako golemi, a opet, na neki način jednostavno tamo... lebde. Poput oblaka, potpuno lagani, jednostavno lebde na horizontu.”

“Čekaju red da krenu uz Bospor, uglavnom prema Crnome moru. Moraju ploviti kroz vrlo uski kanal. U prošlosti, kad je više ljudi živjelo u kućama koje izravno gledaju na more, obitelji su se znale probuditi uz pola tankera u kući.” Prvo ju je proveo zapadnom obalom Bospora, pokraj palača i malenih dokova, otmjenih jahti i prekooceanskih brodova u luci četvrti Bebek. Na moru je buka grada bila prigušena. Elizabeth je vidjela jata svijetloljubičastih meduza, kako plove blijede i prozirne poput sirenine kose. Osjećala se potpuno opušteno u njegovoj blizini. Mogli su razgovarati i ne razgovarati, bilo je jednako ugodno.

“Jako si zamišljena”, rekao je nakon nekog vremena. “Pokušavam zamisliti kako je grad nekoć izgledao; znaš, prije...”

“Prije čega? Prije nego što su došli automobili i potpuno zagušili promet?” “O, ne, mnogo prije toga”, rekla je. “Mislila sam u šesnaestom stoljeću.” Premda nije namjeravala, Elizabeth mu je ispripovijedala o Celiji i Paulu. Sve mu je

rekla: o trgovcima Levantske kompanije i njihovu veličanstvenom daru za sultana, o mehaničkim orguljama s astronomskim satovima i o napravama s anđelima koji trube te kosovima koji pjevaju; rekla mu je o brodolomu i fragmentu pripovijesti koji nedostaje.

“Zato sam i došla u Istanbul kako bih ga pronašla - fragment koji nedostaje.” Mehmet ju je pomno slušao, bez prekidanja. A onda je rekao: “Nikad nisam mislio da

akademski svijet može biti tako uzbudljiv. Prema tvojoj priči to je detektivski roman.” “Hm, katkad baš tako izgleda”, rekla je Elizabeth. “Valjda zato to toliko volim, premda

znam da Haddba misli da sam potpuno luda jer sam cijele dane zatrpana tolikim knjigama.” Od udara vjetra klepetala su vrata kabine. Elizabeth je zadrhtala i malo čvršće navukla kaput oko svojih ramena. Nije spomenula onaj drugi razlog zbog kojeg je došla u Istanbul.

Iznad brežuljaka na istočnim obalama Bospora napokon se podignulo blijedo zimsko sunce. Svjetlost je obasjavala krovove kuća, pretvorivši sive vode u blistavo plave.

“Dakle? Jesi li pronašla ikakve tragove?” “Za sada ništa o Celiji. Poslala sam molbu za dopuštenje da posjetim državne arhive, ali

stalno traže neke nove papire, pisma preporuke moje mentorice, i ne znam što sve ne”, rekla je Elizabeth. “S arhivima je uvijek tako. Hoće da im kažeš točno koje dokumente želiš pogledati”, uzdahnula je, “što, naravno, ne možeš učiniti dok ne odeš tamo i ne vidiš što imaju.”

“Vrlo bizantski.” Nasmiješeno ju je pogledao krajičkom oka. “Dakle, ostaje misterij, ta tvoja mala robinja.”

“Zasad. Ali imam neki osjećaj, znaš...” Okrenula se prema njemu. “Kakav osjećaj?” “Ah, jednostavno što više o tome razmišljam, to mi se više čini da je na kraju pobjegla -


--- 111777222 ---

zapravo, morala je pobjeći.” Elizabeth je stavila ruku na trbuh. “Kako bi inače njezina priča bila zapisana?”

“Zašto bi morala pobjeći?” rekao je Mehmet. “Jesi li pomislila da bi moglo postojati neko daleko jednostavnije objašnjenje? Ljudi misle da je ropstvo bilo doživotno, ali prema onome što sam učio u školi, čini mi se da se sjećam kako je to pod osmanskim sustavom rijetko kad bio slučaj. Robovi su se često oslobađali zbog raznih razloga.”

“Čak i iz carskog harema?” “Posebice iz carskog harema. Ako žena nije zapala sultanu za oko, nakon nekoliko

godina dobila bi miraz i udali bi je za nekog visokog dužnosnika - osobito validine osobne robinje. To se smatralo njezinim hvalevrijednim potezom. Zbog svoje izobrazbe i povezanosti s palačom, bile su veoma cijenjene. Moguće je da je tvoja Celia Lamprey bila jedna od njih.”

“Hm, možda imaš pravo.” Elizabeth se sjetila čudnog ozračja koje je onog dana osjetila u haremu. Ne samo u

sultanijinu apartmanu s dvostrukim zidovima, tajnim hodnicima skrivenima u drvenoj oplati, nego i u labirintu sićušnih soba, natrulih i klaustrofobičnih, koje su pripadale običnim ženama u tom labirintu bez prozora. Sada je bila sigurna da je Celia u jednom trenutku morala napustiti palaču, ali Mehmetovo objašnjenje zvučalo je tako ... pa, zvučalo je tako jednostavno.”

“A ako jest otišla, što joj se moglo dogoditi?” pitao je. “To i ja pokušavam dokučiti.” “Misliš da se vratila svojem trgovcu?” “Voljela bih da je tako.” “Ah!” ponovno se nasmiješio. “Nije samo detektivka, nego i romantičarka. E, ako zbilja

želiš doznati kako je Istanbul izgledao u šesnaestom stoljeću”, okrenuo se i pokazao niz Bospor u smjeru iz kojeg su upravo bili došli, “onda je ovo pogled koji tražiš.”

Elizabeth se okrenula i ugledala siluetu staroga grada na horizontu iza sebe. Sad kad se sunce dignulo, nad njima je sjajilo nešto poput zlatne izmaglice. Sivi su se zidovi spiralno spuštali prema zelenim i crnim parkovima i poljima; zlatne kupole, minareti te šiljati vrhovi čempresa uzdizali su se prema svijetloplavom zimskom nebu. A čudnovatom igrom svjetlosti, cijeli je grad izgledao kao da izranja iz blistavoga vodenog prostranstva, citadela koju su stvorili divovi.

OTPR IL IKE OKO PODNE došli su u Andalou Hisari, posljednje selo na azijskoj obali prije nego što se Bospor otvara u Crno more. Obale su bile gusto pošumljene. Oblačci jutarnje magle još su se zadržavali u njihovoj mračnoj unutrašnjosti; sa stijena su pecali ribiči.

Usidrili su se u jednoj uvalici. U mirnoj, tamnozelenoj vodi odražavalo se drveće. “Dođi”, rekao je, “vodim te na ručak. Ako nam se posreći, možda vidimo dupine.” “A što ćemo s Haddbinim piknikom?” “U prosincu? Teško”, smijao se, pružajući joj ruku. “Ne brini se, Haddba neće imati


--- 111777333 ---

ništa protiv.” Znao je tamo jedan riblji restoran. Premda nije bila sezona, bio je otvoren. Uslužni

konobar odveo ih je do stola s pogledom na more. Dok su čekali jelo, razgovarah su, gledali ribarske brodove i galebove, nevjerojatno velike - izgledali su poput pluta na vodi.

Ispripovijedao joj je o svojoj obitelji, o ocu Turčinu, majci Francuskinji i četvorici braće; a ona o svojoj, o roditeljima u jednom naselju u Oxfordshireu, o tome da nema braće i sestara, osim ako se ne broji Eve kao sestra koju nikad nije imala. Toliko su bili zaokupljeni jedno drugim da se činilo kao da razgovaraju u nekoj vrsti stenografije.

“Imaš li koga?” pitao je. “Mislim, u Engleskoj.” “Imala sam”, Elizabeth je promatrala jato kormorana dok je letjelo nisko iznad vode,

“više nemam.” Svako drugo objašnjenje činilo se nepotrebnim. Kroz glavu joj je prošla slika Mariusa:

Mariusa koji joj, shvatila je, cijeli dan nije pao na um. Sada se činilo da vidi njegov lik kao na nekoj udaljenoj obali šepurećeg mora, kako joj maše dok iščezava i postaje sve manji i manji, dok uz slabašan dim nije sasvim nestao.

Okrenula se Mehmetu uz smiješak. “A ti?” “Isto”, rekao je. “Ili nešto slično.” Kako bi ispunili vrijeme, naručio je pladanj svježih badema. Dok je razgovarao s

konobarom, pomno ga je proučavala. Nije toliko zgodan muškarac, pomislila je, koliko slikovita pojava.

“Koje ti je omiljeno piće?” pitao ju je. “Da pogodim... tvoje je... sok od ananasa”, uzvratila je. “Sok od ananasa? Nemoj se šaliti!” “Što je onda?” “Votka. Grey Goose, naravno. A tvoje?” “Nikad nećeš pogoditi moje.” “Kladim se da hoću.” Vrtjela je glavom. “Dat ću ti milijun funta ako pogodiš.” “Šampanjac.” “Šampanjac? Hm, moram priznati da mi je vrlo blizu drugog mjesta, ali ne.” “Što je onda?” “Čaj iz termosice za piknik.” “Čaj iz termosice za piknik”, smijao se. “Ha, dobro, to znači da ćeš morati zadržati

svojih milijun funta. Ali”, naslonio se na stolac, “kladim se da mogu pogoditi koje ti je omiljeno jelo.” Gledao ju je kroz stisnute oči.

“Da?” nasmiješila mu se, a dok ju je on gledao, naglo i neodoljivo osjetila je toliko snažan erotski naboj tako da je pomislila kako će se onesvijestiti.

“Baklava”, rekao je, promatrajući joj usta, “sve bih dao da ponovno vidim kako jedeš baklavu.”

Jelo je stiglo, ali Elizabeth nije mnogo jela. Ne zato što nije bila gladna, nego zato što nije htjela odati nemir. Zanemarila je njegovu primjedbu o baklavi najbolje što je znala, pretvarajući se da ga nije dobro čula, da ga nije razumjela. Ali, sada se bojala da će se na drugi način izdati. Iznenada je postala nespretna. Znala je da joj se svaki put kad podigne


--- 111777444 ---

vilicu ruke tresu; znala je da će se voda proliti ako podigne čašu. Dakle, prepoznao ju je, od početka je znao tko je. I, naravno, negdje u sebi ona je to od početka znala.

Iako se, naizgled njihov razgovor nastavio kao prije, ozračje poslijepodneva promijenilo se. Nestalo je opuštenosti. Umjesto toga, činilo se kao da je zrak, svaka njegova molekula, postala nabijena. Čime? Elizabeth nije mogla, nije se usuđivala, imenovati to.

Nisam spremna za ovo, govorila je sebi neprestance. Znala je da je on primijetio kako je iznenada postala oprezna; i bez ispričavanja postupao je prema njoj s nekom vrstom besprijekorne, ali nježne ljubaznosti.

“Hladno ti je, Elizabeth.” “U redu je.” Ali znala je da drhti. “Donijet ću ti čašu vina.” “Ne, doista...” “Da. Mislim da ti treba.” Dao je znak i vino je odmah doneseno. Primijetila je kako joj ponovno promatra usne dok je prinosila čašu. Uz njega se

osjećam kao kraljica i, istodobno, kao nešto sasvim... drukčije, pomislila je. Svjesnim naporom uspjela je prestati drhtati. Kad se nagnuo preko stola i dodirnuo joj usne, svom je snagom nastojala da se ne trgne, kao da izbjegava udarac.

“Dlaka”, osjetila je njegove prste kako joj otiru usnu, “imala si dlaku u ustima, samo to.”

Na mjestu gdje ju je dodirnuo osjetila je toplinu kože. “Elizabeth...” počeo je. “Ja ne... ja ne mogu”, počela je govoriti. Iznenada mu je zazvonio mobitel. Gledali su ga jedan trenutak, BlackBerry koji je ležao

na stolu između njih dvoje. “Što misliš?” rekao je. “Da se javim ili ne?” Elizabeth je prošla rukom po licu. “Možda je bolje da se javiš.” Stisnuo je gumb. “Evet?” Čula ga je kako govori na turskom. A zatim na engleskom.

“Ah, da, naravno, samo trenutak.” “Za tebe je...” oči su mu plesale oko nje. “Za mene?” Elizabeth je primila telefon. “Halo... ah, da, halo! Još u Istanbulu, da. Ali

kako...? Ah, jasno. Baš lijepo od tebe... stvarno? Da, puno ti hvala.” Kad je prekinula, pogledali su se. “Da pogodim...?” Sad su se oboje smijali. “Haddba joj je dala broj.” “Tko je bio? Tvoja prijateljica Eve?” “Ne. Moja mentorica iz Oxforda, dr. Alis. Kad me nije uspjela dobiti na mobitel,

nazvala je pansion i Haddba joj je dala tvoj broj.” Kad mu je Elizabeth pružila mobitel, uhvatio ju je za ruku i držao je. No, ovaj put nije

pokušavala uzmaknuti. “Je li imala za tebe kakve vijesti?” “Da.” Spustila je pogled prema mjestu gdje je držao njezino zapešće. “Neke vrlo dobre

vijesti. Misli da je uspjela ući u trag portretu Paula Pindara. Sjećaš se da sam ti rekla kako


--- 111777555 ---

sam pronašla njegovu reprodukciju u jednoj knjizi?” “Da, sjećam se.” Još spuštena pogleda, Elizabeth je polako okretala ruku, dok joj dlan nije bio prema

gore, između njegovih prstiju. “Reprodukcija je bila toliko loša da nisam uspjela vidjeti ni jedan detalj.” Gledala je

kako joj palcem prolazi po nježnoj koži zapešća. “Ali možda sada...” Glas joj se gubio. “Uglavnom, sve je u e-mailu.” “Hoćeš li se poslužiti ovim?” Pokazao je BlackBerry. “Ne”, polagano je vrtjela glavom, “može čekati.” Među njima je zavladala tišina. Podignula je pogled i vidjela da joj se smješka. “Onda, nećeš ništa reći?” rekao je. Možda ju je vino osmjelilo. Nagnula se prema njemu. “Zavodiš me”, rekla je. “Zbilja?” Primio je njezine ruke među svoje, polako joj ljubeći zapešća, zatim dlanove.

“A ja sam mislio da je obratno.”


--- 111777666 ---

D V A D E S E T I Š E S T O P O G L A V L J E


Zora

EK JE POČELO SV ITAT I kad je Paul krenuo na primanje kod sultanije. Dvorski dužnosnici javili su da će ga voziti sultanijina barka, ali kad je stigla -

maleni kaik sa šestoricom robova veslača - pokazalo se da ipak nije dovoljno velika da primi pratnju koju je Paul bio brižno okupio. Sam se popeo na barku, a u tišini su ga gledali livrirani članovi veleposlanstva - velečasni May, g. Sharp i g. Lambeth, John Hanger, šegrt Johna Sandersona te kočijaš Ned Hall - koji su se zatim okrenuli i otišli natrag prema vinogradima Pere.

Veslači su veslali tiho, ne preko Zlatnog roga prema palači, kao što je Paul očekivao, nego u suprotnom smjeru, uz Bospor, te je nakon samo pola sata barka ostavila iza sebe sedam gradskih brežuljaka. Brzo ploveći niz struju, prvo su plovili uz europsku obalu kanala. Nasuprot njima, na istočnoj obali, Paul je jedva nazirao krovove i minarete Üsküdara, naselja gdje je sultan kupovao i prodavao svoje konje. Tamo je bilo mnogo kuća i palača, a njihovi vrtovi i voćnjaci širili su se duž obale. Sultanija - to je Paul znao - posjeduje tamo nekoliko ljetnih palača, pa možda idu u jednu od njih, ali kaik zasad nije pokazivao nikakav znak da će prijeći Bospor, a ni kapetan ni njegov pratitelj, jedan od eunuha iz palače, nije mu odgovarao na pitanja.

Uskoro su bili izvan vidokruga naselja. Nakon još pola sata tihog veslanja, kaik je prešao na azijsku obalu, ploveći u sjeni šuma.

Voda je bila mirna i zelena, površina glatka. Kad je Paul spustio ruku sa strane, mirisala je na riječnu vodu. Drveće - kestenovi, bademi i jasenovi - imalo je boju blago potamnjelog zlata. Kolonija čaplji, pogrbljenih i sivih poput staraca, okupila se na jednoj piniji; a jedanput je i jato kormorana projurilo pokraj njih leteći nisko iznad vode. Paul je povremeno vidio kuće na drvenom kolju nad vodom; nekoliko muškaraca pecalo je sa stijena. Ali, šume je uglavnom prožimala hladna i jezovita tišina.

Zadrhtao je. Premda je bio početak rujna i dani su bili uglavnom topli, u malenoj košari

T


--- 111777777 ---

podstavljenoj izvezenim lanenim platnom za njega je pripremljen ogrtač sa samurovinom, zajedno s trešnjama i šipkom. Navukao je ogrtač preko ramena.

“Koliko još?” Eunuh-mutavac ispustio je iz grla neartikulirani glas, a zatim trgnuo bradom. Paul se

okrenuo da pogleda. Došli su u malenu uvalu. A tamo, kao da klizi prema njima među stablima, polako se pokazalo maleno ružičasto-crveno zdanje.

Nakon što je sišao s kaika, Paula su pozdravila još dvojica eunuha koji su ga otpratili u klasični vrt s pogledom na more. Mramorni kanali s tekućom vodom vodili su kroz redove narančinih i limunovih stabala; pinije i platane stvarale su sjenovite bazene iznad ružinih gredica. Bile su tu fontane i ribnjak u kojem je lijeno plivalo nekoliko debelih šarana.

U sredini vrta, u sjeni Judina drveta, nalazio se paviljon. Paul je često viđao takve kućice užitka - prilično slične modernim kućama za bankete u Engleskoj - ali umjesto od opeka, ova je u cijelosti bila izgrađena od stakla. Pregledavši ga, Paul je opazio da tko god sjedio u kiosku može vidjeti cijeli vrt, ali njega nitko ne može vidjeti.

Čekao je, ali ništa se nije dogodilo i nitko nije došao. Bio je potpuno sam u vrtu. Dvojice eunuha više nije bilo na vidiku. A onda, krajičkom oka, primijetio je pokret - treperenje nečega zelenog - ali kad se okrenuo, nije bilo ničega i ponovno je bio sam.

Samo što nije bio sam. Prema njemu je puteljkom išao veliki mačak: bijeli mačak, plamtećih očiju, jednim zelenim a drugim plavim.

“Hej, micko.” Kad se Paul sagnuo da pogladi životinju, ona mu se bahato omotala oko nogu i šepureći

se prošla pokraj njega. Promatrao je mačka kako odlazi na obalu, gdje je sjeo okrenuvši mu leđa i poput sfinge gledao u daljinu. “Sviđa vam se moj mačak, Paule Pindar-ago?” Glas - onaj glas - ljepši od snova, obraćao mu se iz staklenog paviljona.

Paul se odupro nagonu da se okrene. Umjesto toga, skinuo je šešir i stajao sasvim mirno, glave pognute na prsa.

“Ah, vrlo dobro, Englezu.” Smijeh joj je bio baš onakav kakvim ga je pamtio. “Va bene. Sasvim je u redu. Možete se sada okrenuti.”

Kad se Paul okrenuo, vidio je da doista sjedi u paviljonu, iako nije znao kako je tamo dospjela, a da je nije primijetio. Gusto tkan zastor bio je spušten preko vrata i skrivao ju je od pogleda.

“Dođite, ne bojte se. Možete prići. Kao što vidite, sami smo.” Očiju još uperenih u tlo, Paul je polako koračao prema paviljonu. “I tako, ponovno se srećemo, Paule Pindar-ago.” Nastala je stanka. “Žao mi je što na

mojoj brodici nije bilo dovoljno mjesta za vaše kolege, ali ovako je bolje, sigurna sam da ćete se složiti.”

“Iznimno sam počašćen, Vaše Veličanstvo.” Paul se duboko poklonio sjeni iza zastora. “Da?” Zvučala je veselo. “Ali sigurna sam da se vaš veleposlanik nadao... kako da se

izrazim? Da će možda biti malo više ceremonije.” “Moj veleposlanik jedino zna da nam iskazujete veliku čast”, odgovorio joj je Paul.

“Zamolio me da vam kažem kako vam on - uistinu, svaki od nas - želi služiti na koji god način može.”


--- 111777888 ---

“Lijepo rečeno, Paule Pindar-ago! Prvo posao, zašto da ne? To vam služi na čast. Svi mi znamo da želite obnoviti svoje trgovačke ugovore - i među nama, mislim da u tome nećete imati puno problema, unatoč De Brèvesovoj velikodušnosti prema velikom veziru. Trgovina je dobra za sve nas, i sama sam mu to rekla: naš veliki grad uvijek je ovisio o njoj. Osim toga, Francuska i Venecija ne mogu očekivati da će zauvijek sprečavati ostale da trguju pod svojom zastavom, zar ne? Čujem da posebice Nizozemci žele trgovati pod engleskom zaštitom”, dodala je. “Ali, sve je to manje važno. Bitno je da ćemo sada biti saveznici, zar ne? Vaš predivan brod... kako ga ono zovete?”

“Hector, gospo.” “Ah, da, Hector..”, opet stanka, “Hector... e to je bila dobra ideja”, nastavila je,

zamišljena. “Čujem da je taj brod glavna gradska atrakcija. Samo nekolicina vrlo moćnih vladara, kažu, može poslati takvo plovilo. I sretnim slučajem, ispostavlja se da imamo zajedničkog neprijatelja: Španjolsku. Uzajamno ćemo si jako koristiti, zar ne? Čak će i Španjolcima biti teško usprotiviti se oboma.

“Prijateljstvo s vašim carstvom najveća je želja naše kraljice.” “Ljubazno rečeno, Paule Pindar-ago.” Paul se ponovno duboko naklonio, primijetivši pritom maleno bijelo stopalo svoda

visokoga i mekoga, kako viri ispod rešetkastog zastora. Brzo je skrenuo pogled. “No, nisam vas pozvala da o tome razgovaramo”, reče Safija. “Kažite mi, znate li gdje

se nalazite?” “U vašoj ljetnoj palači, gospo?” odgovorio je Paul. Prsti na malenom stopalu ukrašeni draguljima veselo su se savili. “Ovo je mjestašce moja ljetna palača? Pogledajte oko sebe, Paule Pindare; ne mislite

valjda stvarno tako?” Paul je pogledao i primijetio da je maleno drveno zdanje koje je vidio pri dolasku

zapravo tek vratarska kućica. Premda to nije odmah shvatio, nalazio se u jednostavnom perivoju, očito osmišljenom kako bi bio što udaljeniji od formalnosti i etikete dvora.

“Gospo, istina je, tu nema palače”, napokon je rekao, “ali ovaj vrt - nikad nisam vidio ništa slično. Vrt koji pristaje kraljici.”

“Ne, ne kraljici, Paule Pindare”, odgovorila je sultanija. “Vrt za haseki, za sultanovu miljenicu. Stari sultan, moj gospodar sultan Murat, darovao mi je ovaj vrt, prije mnogo godina. Znali smo zajedno dolaziti ovamo, šetati se pokraj mora i gledati brodove. Ljeti, za toplih večeri, ovo je bilo njegovo omiljeno mjesto za promatranje mjeseca. Dao bi da se o grane drveća objese svjetiljke, tako da se poput zvijezda zrcale u vodi.”

U daljini, na rubu vrta, Bospor je plesao od sunčeve svjetlosti. Paul je vidio kako bijeli mačak sumnjičavo njuška vodu u jednom od jezeraca. Ispod površine plivao je zlatni šaran, nesvjestan njegove prisutnosti.

“Cijeli svoj život - to jest, otkako je moj gospodar preselio svoj dvor ovamo iz Manise”, nastavila je, “cijelo to vrijeme promatrala sam trgovačke brodove kako plove tamo-amo ovim vodama. Znala sam se pitati vraća li se neki od njih u moju zemlju, što je vrlo opasna misao za robinju.” Prelijepi glas milovao mu je uši. “A poslije, mnogo poslije, dogodile su se određene stvari. Na neko sam vrijeme izgubila naklonost sultana te mi je ovo mjesto postalo utočište. Mjesto, jedino mjesto, gdje sam katkad mogla biti sama. Dok stara


--- 111777999 ---

sultanija Nurbanu nije tomu stala na kraj.” Safija je sjetno uzdahnula. “Neprilično je, govorila je, da ja, sultanova haseki, dolazim ovamo bez pratnje. Moram imati sluškinje, dvorkinje, družbenice. Zabranila mi je da dolazim ovamo bez njih.”

Sunce se podignulo iznad azijskih brda i vrt se počeo puniti njegovom svjetlošću. Iza zastora je polako mahala lepeza. Paul se naprezao da razazna obrise njezina lica. Zar postoji itko tko ne bi pokušao spojiti lice uz taj glas, jednom kad ga čuje? Postoji li itko tko bi mu ga mogao opisati? Stopalo joj je još bilo tamo. Skrenuo je opčinjeni pogled.

“Znate li zašto sam vas dovela ovamo, Englezu?” “Ne, gospo.” “Dijelom, naravno, zato što sam vam htjela zahvaliti za darove koje ste mi donijeli od

svoje kraljice. I kako bih vam rekla da je vaš sluga - kuhar, pušten. Nesretan nesporazum, od početka. To ćete prenijeti svojem veleposlaniku.” Iza zastora je opazio kako se silueta blago pomaknula. “Ali i zato”, ponovno je uzdahnula, ali ovaj se put Paulu činilo da je to zvuk čistog užitka, “hm, recimo jednostavno da je to zato što to mogu.”

U vrtu sada nije bilo ni daška vjetra. Paul je osjetio kako mu užareno sunce udara u nepokrivenu glavu. Koji god je bio pravi razlog za poziv, činilo se da joj se ne žuri prijeći na njega; niti se njemu žurilo da ga čuje. Mogao je, pomislio je, zauvijek ostati u tom vrtu.

“Dakle, volite vrtove, Paule Pindar-ago?” rekla je nakon nekog vremena. “Da, jako ih volim. Kad sam bio naučnik, moj učitelj - Parvish, tako se zvao - naučio

me mnogo toga o njima; to je jedna od mnogih stvari koje sam od njega naučio. “Da? I što vas je još naučio?” “Naučio sam o kartama i matematici i o plovidbi. On je, naravno, bio trgovac, ali i

dobar astronom. I učenjak. Mislim da nije bilo stvari koja ga nije zanimala. Skupljao je razne vrste instrumenata: uglavnom instrumente za navigaciju, kompase i astrolabe, ali volio je i sve vrste kurioziteta: satove, čak i dječje igračke, pod uvjetom da imaju neki tajni mehanizam. Bio sam dječak kad me uzeo za naučnika, ali zbog njega sam i ja postao fasciniran time.”

Luk njezina stopala, primijetio je, bio je visok i bijel; nokti ispolirani toliko da su sjajili poput morskih školjaka. Na jednom gležnju imala je malenu crnu tetovažu.

“Dakle, i vi ste učenjak?” Paul se smiješio. “Ne, samo trgovac, gospo, običan trgovac, hvala Bogu.” “Ma dajte, u životu koji vodite nema ništa običnoga. Čujem da biste vi engleski trgovci

uskoro mogli postati kraljevi mora, i prilično bogati. Zbog pramaca vaših brodova svijet svakim danom postaje sve manji. Čak i sada vaša kompanija planira nove trgovačke putove do zemalja sa začinima, čak do Indije. Nikad se ne boje rizika. To mi se sviđa.” Djelovala je kao da se zabavlja. “Iznenađuje li vas što sve ovo znam? Ne bi trebalo! Imamo vješte obavještajce, Paule Pinadar-ago. Znamo da vi trgovci imate naklonost one velike gospe, svoje kraljice. Pa ona čak odabire svoje veleposlanike iz vaših redova - prili čan skandal, kažu mi, među ostalim Francima koji to smatraju nedoličnim”, zastala je zamišljena, “a to je zapravo izraz poštovanja. Da sam ja mladić, koji tek kroči u život, mislim da bih lako mogla izabrati put poput vašega. Sloboda, pustolovine, bogatstvo...” Začulo se šuštanje svile kad se ponovno nagnula prema rešetki. “Dođite i radite za nas, Paule Pindar-ago. Sultan uvijek rado prima i časti ljude poput vas, ljude inteligentne i ambiciozne. Možete biti dio najvećega


--- 111888000 ---

carstva koje je svijet upoznao. Pronaći ćemo vam lijepu kuću, mnogo robova, prekrasne žene.” Ponovno je zastala. “Pogotovo prekrasne žene.”

Paul joj je htio odgovoriti, ali iznenada je shvatio da ne može. Stavio je ruku u džep i napipao kompendij, osjećajući prstima poznatu glatkoću metala.

“Ah, ne odgovarate.” U glasu joj se osjetilo razočaranje. “Djelujete rastreseno, Paule Pindar-ago.”

Kad i dalje nije odgovarao, ona je nastavila: “Ali vi već možda imate ženu i obitelj, i oni čekaju vaš povratak?”

Obuzela ga je divlja misao. Evo ti zgode, zgrabi je! Pokaži joj ga, pokaži joj Celijin portret! Kompendij mu se užareno zabijao u meso.

“Nekoć sam imao ženu, Veličanstvo”, čuo je vlastiti glas kako odgovara. “Bila mi je draga, vrlo, vrlo draga.”

“Jeste li bili oženjeni?” “Mislili smo se oženiti, ali ne.” Paulovo je srce snažno tuklo. U mislima ju je vidio:

njezinu kožu, njezine oči, živo zlato njezine kose. Boje u vrtu kao da su treperile i blijedjele pred njegovim očima. “Bila je kći Parvishova partnera, Toma Lampreyja, u doba stare venecijanske kompanije. Bio je pomorski kapetan. Ako je ikad postojao neustrašiv čovjek, a usto i pošten, to je bio on. Prije nego što sam se pridružio Levantskoj kompaniji kao samostalni trgovac, mnogo sam godina radio kao Parvishov zastupnik u Veneciji. Vrlo sam dobro upoznao Toma. Najveća mu je želja bila da se oženim njegovom kćeri.”

“Njegova želja, ali ne i vaša?” “Oh, i moja također. Spoj je bio prikladan u svakom pogledu...” Pokaži je! “Znači, ona nije pristala?” Ne mogu. Ne mogu riskirati. “Vjerujem da me voljela, jako mnogo”, prisilio se da izgovori, “jednako koliko sam ja

volio nju, ako je takvo što moguće. Ali ona je... izgubljena.” “Izgubljena?” “Izgubljena za mene.” “Kako?” Nećeš imati drugu priliku! “Kompanija me zamolila da dopratim sir Henryja ovamo, u Konstantinopol. I kao što

znate, naša misija potrajala je znatno dulje nego što se očekivalo.” Paul je oklijevao. “Prije dvije godine krenula je u Englesku očevim brodom. Bio je to posljednji trgovački brod koji je plovio te godine, prije zimskih oluja. Ali, zakasnili su. Digla se velika oluja, brod i sve na njemu izgubljeni su. Sav naš teret. Kao i Tom i njegova kći. Na dalmatinskoj obali, kažu.”

Palcem je trznuo zapor. “A njezino ime?” “Celia, gospo”, odgovorio je Paul. Izvukao je praznu ruku iz džepa. “Zvala se Celia.” Osim žubora vode, u mramornim kanalima, ništa se drugo nije čulo. Nijedna ptica nije

pjevala niti šuštala u gustišu koji je s obje strane okruživao vrt. Nakon nekoliko trenutaka sultan Safija je progovorila. “Nurbanu, ona je bila sultanija

kad sam tek došla u Konstantinopol, naučila me svemu što znam”, rekla je. “Bila je izvrsna


--- 111888111 ---

učiteljica, poput vašeg učitelja, kako se ono zvao?” “Parvish.” “Evo, vidite, baš poput vašeg Parvisha. Te prve lekcije, njih nikad ne zaboravimo,

mislim da ćete se složiti. Premda mislim da su moje bile prilično drukčije od vaših. Nurbanu nije znala ništa o kartama ili matematici, ali znala je mnogo o svijetu;

iznenađuje li vas to? Vi Franci uvijek pretpostavljate da samo zato što smo mi žene zaštićene haremskim zidinama ne znamo ništa o tome što se događa vani. Ništa nije dalje od istine. Nurbanu me naučila da postoje samo dvije stvari dragocjenije od ljubavi: moć i odanost. Nikad ne dijeli moć: tomu me naučila ta velika gospa. A kod sluga, više od svega cijeni odanost.” Ponovno je nastala tišina, malo dulja nego prethodna. “Mnogo je godina prošlo otkako sam posljednji put posjetila ovo mjesto, Paule Pindare”, nastavila je nakon nekog vremena, a Paulu se učinilo da u njezinu glasu čuje blagu melankoliju. “Tu sam uvijek jako voljela ruže, pogotovo one damašćanske. Sultan je dao da se za mene donesu čak iz Perzije. Zamislite samo: karavane su ih donijele spremljene u ledu, preko cijele pustinje. Moje su ruže skupocjenije od smaragda, rekao je. Mislim da ona to nikad nije saznala.”

“Dopuštate li da vam uberem jednu?” “Naravno... naravno, uberite je, Englezu.” Paul je ubrao jednu napola otvorenu crvenu ružu. Ispružio ju je i vidio kako se

zasjenjeni oblik skriven iza zaslona naginje prema njemu. “Moj vam je savjet, idite doma, idite doma u Englesku, Paule Pindar-ago. Dok god

odanost nije narušena, imat ćete trgovačke ugovore.” Sada mu je bila toliko blizu, unatoč zastoru, da je vidio svjetlucanje dragulja na njezinoj haljini, na trenutak i njezinu kosu; gotovo je pomislio da osjeća njezin mirisni dah. “Ali zadržite moju ružu, gospodine Pindare, mislim da je jedino tako pošteno - jer čini mi se da sam već uzela nešto vaše.”


--- 111888222 ---

D V A D E S E T I S E D M O P O G L A V L J E


Dan

AD SE PAUL TOGA DANA VR ATIO u veleposlanstvo, zatekao je palaču u metežu. Sluge, i oni iz veleposlanstva i oni od nekoliko osmanskih dostojanstvenika, gurali su se na

ulazu koji je sada čuvao bataljun janjičara, a perje u njihovim osebujnim visokim bijelim kapama lepršalo je na povjetarcu. Dva konja, bogato urešena crvenom i bijelom tkaninom te uzdama s draguljima, kaskala su po kaldrmi.

Paul je u dvorištu sreo Thomasa Glovera. “Napokon”, Glover je na glavu stavljao golemi šešir s perjem, “već smo se spremali

poslati odred za potragu.” “Što je ovo?” Paul je pokazao na konje. “Moj odbor za doček?” “Ljudi velikog vezira. Sada su sa sir Henryjem.” Paul ga je pogledao podignutih obrva. “A ti si ga ostavio da se sam snalazi?” “Posjet iz pristojnosti, ništa više. Čujem da nisu došli kako bi raspravljali o poslu, tako

da se ne može učiniti velika šteta.” “Ne bih na to računao.” “Ne brini se, upravo sam krenuo gore.” “Da malo razbistriš stvari?” “Moglo bi se reći.” Glover se nacerio. “Imam zadatak javiti sir Henryju čim stigneš.

Ima dobrih vijesti, Paule. Dallam je završio s popravcima i upravo sada objavljuju da Lello napokon može predati vjerodajnicu. Žurim se, prije nego što učini nešto što će ih navesti da se predomisle.” Pretresao je svoje rukave, rasporene tako da otkrivaju svilenu podstavu boje trešnje. “Kako izgledam?”

“Hm, nedovoljno ‘šljokičasto’ za moj ukus”, Paul se klonulo nasmijao, “ali ipak vrlo pristalo”, rekao je, otprativši ga do dna stuba.

“A sultanija?” počeo je Glover, a onda zastao pogledavši Paula. “Hej, dragi moj momče, što ti je? Izgledaš potpuno iscrpljeno.”

K


--- 111888333 ---

“Ništa, samo blaga morska bolest, oni eunusi ne znaju ravno veslati unatoč svim onim pijasterima u sultanovoj riznici.” Nastojeći se nasmijati, Paul je uhvatio Glovera za ruku. “Možeš li podnijeti još dobrih vijesti? Dobit ćemo svoje trgovačke ugovore, Thomase. Poslije ću ti reći. Hajde, neće biti dobro ako ostaviš sir Henryja da se sam snalazi.”

Thomas se počeo penjati stubama. “Što misliš, što melje sporije? Doviknuo mu je Paul. “Pitaj me nešto drugo.” Na pola stuba prema veleposlanikovoj sobi za primanje,

Thomas Glover je ponovno zastao. “Ah, i usput, još je dobrih vijesti - ako se mogu zvati dobrima”, viknuo je odozgo.

“Onaj nitkov Carew jutros se ponovno pojavio drzak kao prije. Ispostavilo se da se dogodila nekakva pogreška. Janjičari su ipak uhvatili pogrešnog čovjeka, ili tako nešto; ne mogu uhvatiti ovu priču ni za glavu ni za rep”, slegnuo je ramenima, “ali to nije ništa novo. Ako mene pitaš, malo dulji boravak u okovima ne bi mu škodio. No, bilo kako bilo, vratio se.”

S tim se riječima izgubio iz vida.

PAUL JE PONOVNO PRONAŠAO C AR EWA kako sjedi na vrtnom zidu. “I, napokon su te pustili, ha?” “I vama dobro jutro, tajniče Pindare.” “Gdje si bio? U tvrđavi sa sedam kula?” “Ne, zapravo u podrumu tvojeg prijatelja Džemala. Hvala na milostinji”, odgovorio je

Carew, ne podižući pogled. U jednoj je ruci držao limun koji je, čini se, pomno pregledavao. Ispod raščupane kose skrivalo se izgužvano, namrgođeno lice.

“Ha, budimo zahvalni barem zbog jednog: ovaj put imaš svoju košulju.” Paul se popeo na zid pokraj njega. “I rekao bih da je zbilja lijepo popodne. Ne bi li negdje trebao raditi nešto korisno?”

Carew je uzeo jedan od nekoliko noževa koje je nosio u kožnim futrolama pričvršćenima o pojas i, profinjeno poput švelje, napravio malenu zarezotinu na vrhu limuna.

“Imaj milosti, ja sam osuđenik.” “To je bilo jučer.” Carew je gunđao. “Čini se da su Cuthbertu Bullu uspjeli zašiti prst”, rekao je zlovoljno,

“a meni će ipak dopustiti povratak u kuhinju. Da kuham syllabubs1 za lady Lello - kao da već nije dovoljno debela.” Usredotočeno je gulio koru voća u lijepom spiralnom obliku. “Ne smij se.” Oči su mu svjetlucale. “Radije bih se vratio i ganjao štakore u Džemalovu podrumu.

“A ja znam nekoliko ljudi koji bi bili presretni kad bi te tamo stavili”, rekao je Paul. Kad Carew nije odgovorio, dodao je: “Lello ti je dakle vratio tvoje noževe?”

“Kao što vidiš.” Carew je držao spiralu od limunove kore na vršku noža. Šake su mu bile izbrazdane porezotinama i starim opeklinama.

“Kad te je Džemal pustio?”

1 Syllabubs je tradicionalni engleski desert popularan od 16. do 19. st. (nap. prev.).


--- 111888444 ---

“Rano jutros.” “Je li rekao zašto?” “Ona stara žena, ona u crnom - sjećaš je se? Esperanza Malchi. E pa, ona mu je donijela

poruku. Čini se da to redovito radi.” Carew je škiljio prema suncu. Ožiljak na njegovu obrazu izgledao je vrlo blijedo na preplanuloj koži. “Čini se da je ona neka vrsta sultanijina goluba pismonoše.” Carew se okrenuo Paulu: “Jesi li znao da Džemal izrađuje astrološke karte za nekoga u palači?”

“Nisam, ali to je logično. Ipak je on zvjezdoznanac.” “Hm, pitam se je li to jedino što radi”, reče Carew. “Čini se da su otkrili tko je otrovao

glavnoga crnog eunuha - zato su me pustili. Neka žena u haremu. Jesi li sinoć čuo pucnjeve? To su signalizirali, Džemal mi je rekao.” Temeljito je obrisao nož o rukav. “Bacili su jadno stvorenje u vreći u Bospor.”

“Da, čuo sam pucnjeve.” Paul je pogledao dolje na Zlatni rog; voda je izgledala blistavo i nevino na poslijepodnevnom suncu.

“Imao si pravo za Celiju. Ondje je.” Carew ga je upitno pogledao. “Kako znaš?” “Sultanija mi je rekla.” “Što?” “Ne baš s toliko mnogo riječi. Previše je pametna za to.” “Kako onda?” “Hm, to je nešto krajnje neobično”, rekao je Paul, mršteći se. “Ali mislim da me od

početka zato htjela vidjeti. Ja trebam reći Tupku da je sve to zbog darova veleposlanstva i zbog toga što sa mnom može razgovarati jer govorim venecijanski - to će svi misliti, uključujući i njezine ljude. Ali, sastanak nije imao nikakve veze s tim. I nisu me odveli u njezinu ljetnu palaču, nego u maleni paviljon na azijskoj obali. Rekla mi je da joj ga je darovao stari sultan, davno, dok je još bila njegova miljenica. Vrt na vodi.” Paul se sjetio zagasitih boja u vrtu i treperenja svjetlosti; bijelog stopala, njegova luka visokog kao u plesačice. “Jedno od najljepših mjesta na kojima sam dosad bio, Johne, nešto kao iz snova.”

“Što je rekla?” “To je bilo to zapravo ništa nije rekla. Govorila je... govorili smo... o raznim stvarima.

O vrtovima. O životu trgovca. O Parvishu i njegovoj kutiji rariteta.” Odmah je primijetio kako je to sasvim besmisleno. “A onda je rekla nešto kao: ‘Mislim da sam uzela nešto vaše.’” Paul je posegnuo u torbu koju je cijelo vrijeme nosio sa strane. “I dala mi je ovo.”

Carew je uzeo šećerni brod od Paula. Ravnodušno ga je gledao nekoliko trenutaka i zatim pružio natrag: “Zbog ovoga sam proveo dva dana u podrumu punom gamadi. Evo, ti ga uzmi.”

Paul je uzeo maleni brod i podignuo ga prema suncu, dok jedra, užad od šećerne pjene i maleni ljudi boje karamela nisu počeli blistati na svjetlosti.

“Ovaj si put nadmašio samoga sebe, prijatelju moj”, rekao je Paul. “Tako mi svega, zbilja Celia; Lampreyev trgovački brod do posljednjeg detalja.” Oprezno je spustio brod. “I evo ga, čak mu je i ime upisano sa strane.”

“Ona zna čitati naše pismo?” “Malo vjerojatno. Ali, sigurno je mnogo drugih koji to mogu.”


--- 111888555 ---

“Nevjerojatno je to što misli kako ovo ima ikakve veze sa Celijom. Zašto bi to uopće povezala?”

“Nisi li nešto zaboravio? Tvoja slastica”, rekao je Paul oštro, “našla se u središtu haremskog skandala. Glavni crni eunuh zamalo da nije umro. Čini se da je cijela stvar vrlo vješto zataškana, ne znamo zašto, ali znamo da su neko vrijeme mislili da ovo ima neke veze s tim.” Pažljivo je vratio šećerni brod u platnenu torbu. “Ništa joj ne promakne, kladim se da je tri koraka ispred sviju nas.” Paula su od umora pekle oči. “Vjeruj mi, Carew, razotkrila nas je.”

“Jesi li siguran?” “Prili čno.” Paul je nestrpljivo povukao vrpce na ramenu i spustio jedan rukav. Lice mu

je sada izgledalo oronulo, tamne sjene pojavile su mu se ispod očiju. “Što misliš da će učiniti?” “Da namjerava nešto učiniti, dosad bi to već bila učinila.” “Misliš li da je još nekomu rekla?” “Da itko u Porti zna da postoji i najmanja naznaka o spletkarenju u vezi s jednom od

sultanovih žena, već bismo bili mrtvi.” “Možda je ovo samo upozorenje?” “Možda.” Paul je rukom prošao kroz kosu. “Ne znam zašto, ali imam osjećaj da je sve

ovo dio nečega drugog ... nekoga većeg plana.” Na trenutak su obojica zašutjeli. Ispod sebe Paul je vidio vode Zlatnoga roga kako vrve

plovilima. Na Hectoru se mornar popeo visoko na jedrilje; sunce se polako spuštalo za zlatne krovove sultanove palače.

“Želi da odemo, Johne. Kad Hector za dva dana ponovno zaplovi prema Engleskoj, mi bismo trebali biti na njemu.”

Carew, odsutno se poigravajući noževima, tiho je kimao glavom. “A ja ću morati to reći ostalima.” “Što i kako reći Tupku?” Carew ga je s gađenjem pogledao. “Jesi li lud? Naravno da

nisam. Mislim, Thomasu Gloveru i ostalima. Uglavnom Thomasu, on je ovdje dulje i radio je više od svakog od nas za Kompaniju. Izgleda da je Dallam napokon priveo kraju popravke i upravo smo obaviješteni da Lello može predati vjerodajnicu. A kad to bude gotovo i kad Hector zaplovi, mi ćemo zaploviti s njim.

“Ako ti tako kažeš.” “Nema više pokušaja da se prenese poruka Celiji.” “Ako ti tako kažeš.” “Hvala Bogu da je Džemal odbio pomoći kad je... “Svakim danom zahvaljujem za to.” “Dakle, ona ne zna da smo mi stigli, a ono što ne zna ne može joj nauditi.” “Istina.” Ponovno se između njih spustila tišina. U nju je doplovio tugaljiv mujezinov glas koji

poziva vjernike na molitvu u vrijeme zalaska sunca. “Zamalo da joj nisam rekao, Carew.” “Komu?” “Sultaniji.” “Isuse Bože, Pindare, a mene optužuješ da riskiram.”


--- 111888666 ---

“Ovoliko je nedostajalo da joj pokažem Celijin portret.” Paul se ponovno sjetio lika. Ne Celije kako izgleda na minijaturi u kompendiju; nego Celije poput sirene, kose omotane oko vrata, kako pluta, zelenozlatna, oceanskim dubinama. A sada se pitam, zašto nisam, tjeskobno je pomislio u sebi. Imao sam mogućnost, no nisam je iskoristio. Trebao sam pasti pred nju, moliti je da se sažali nada mnom. Paul je pritiskao oči zglobovima prstiju; svjetlosne duge eksplodirale su mu u mozgu. Jedina osoba koja mi je sa sigurnošću mogla reći. Katkad mislim da bi bilo bolje znati i umrijeti, nego ne znati.

“Može li to zbilja biti istina?” Okrenuo se Carewu. “Celia je ustala iz mrtvih, Johne, zar ne? Kaži mi da ne sanjam.”

“Ne sanjaš”, odgovorio je Carew. U tom je trenutku poznata osoba u radničkom odijelu ušla u vrt. Bio je to Thomas

Dallam, izrađivač orgulja. Kad ih je vidio, ubrzao je korak. “Hej, Tome, što je novo?” Paul se spustio sa zida. “Čujem da će ti trebati čestitati.

Sultanov dar sad je k’o nov.” “Aha.” Dallam, nikad čovjek od mnogo riječi, stajao je nervozno gužvajući šešir u rukama. “Kako ti mogu pomoći, Tome?” “Pa, gospodine Pindare, vjerojatno nije ništa, ali...” “Ali?” “Pa, onaj posao o kojem smo neki dan razgovarali...” “Hajde, reci, čovječe.” Dallam je pogledavao čas Paula, čas Carewa, kao da ne zna kako da nastavi. “Za ime Božje, čovječe, ako si i slovo izbrbljao o tome...” “Ovo sam pronašao”, rekao je Dallam izravno. Iz prsluka je izvadio komad papira. “Ne

znam što je to, ali ipak sam mislio da biste to trebali vidjeti.” Paul je uzeo komad papira. “Što je to?” Carew je pošao pogledati preko Paulova ramena. “Izgleda kao slika, neka

vrsta crteža.” “Kad si to pronašao?” pitao je Paul. Lice mu je bilo blijedo kao smrt. “Odmah ujutro, gospodine, kad sam otišao posljednji put provjeriti orgulje”, rekao je

Dallam. “Pretpostavljam da ga je netko noćas ostavio.” “Siguran si?” “Potpuno siguran. Uvijek provjerim da neki komad alata nije ostao ležati i slično.” “Gdje je bio ostavljen?” “Na orguljama. Bio je poput svitka, u jednoj od anđelovih truba. Nitko ga ne bi

promašio.” “Siguran si da nije netko od tvojih ljudi - Bucket ili Watson?” “Prili čno siguran.” “Što je na slici?” Carew se još navirivao preko Paulova ramena. “Izgleda kao crv... Ne,

više kao jegulja. Jegulja s perajama...” “Briljantno, Carew. Zar ne vidiš?” Paul je nastojao da mu ruka ne drhti. “Dragi Bože, to


--- 111888777 ---

je paklara2, Johne. To je slika paklare.”

2 Na engleskom lamprey (nap. prev.).


--- 111888888 ---

D V A D E S E T I O S M O P O G L A V L J E


Noć

SVOJEM OPSER VATOR IJU U GALAT I DŽEM AL AL-ANDALUZ radio je cijelu noć. Po običaju, sjedio je u radnoj sobi na vrhu kule. Ta je soba bila iznad opservatorija u

kojem je držao većinu instrumenata i knjiga te primao posjetitelje i putnike-učenjake koji bi ga povremeno posjećivali: bio je to zapravo tajni laboratorij koji nitko nije vidio, čak ni njegovi sluge. Sjedio je prekriženih nogu na podu ispred širokog, niskog stola, zapisujući brojeve u knjigu. Pred njim je ležala velika zvjezdana karta, na sva četiri kuta pritisnuta kamenjem te tablice s astronomskim podacima. Satima je jedini zvuk u sobi bilo ravnomjerno grebanje njegove olovke po tankom pergamentu od teleće kože. Tu i tamo pogledao bi prema stubama kao da nešto očekuje, ali nikoga nije bilo.

Da je netko promatrao Džemala, uočio bi da mu lice u ovoj sobi djeluje sasvim drukčije od onoga koje je pokazivao vanjskom svijetu. Je li stariji, ili zapravo mnogo mlađi, nego što se predstavljao? Promatrač bi to teško procijenio. U tišini, šaljivost koja ga je toliko oživljavala kad god je bio u društvu, ustupila je mjesto nečem puno koncentriranijem. Jer u ovoj je sobi bio Džemalov život: život uma, poniranje toliko duboko u njegove dubine da je, kad bi ponovno izronio da udahne zrak, imao zaslijepljen, gotovo slijep pogled čovjeka koji je upravo večerao s anđelima.

Stol za kojim je sjedio bio je uredan i nakićen poput matematičkih brojeva na kojima je radio te noći. No, druga strana njegove tajne sobe bila je sasvim druga priča i više je sličila umjetničkom ateljeu nego astronomovu laboratoriju. Bili su tamo tučkovi i mužari, razne posude, lijevci i sita, mrlje crne tinte, komadići fine tkanine prekriveni zlatnim listićima, staklene bočice s obojenim prahom - crvenim, zelenim i plavim usitnjenim od najrazličitijih tvari. I lapis lazuli, malahit, cinober, bijelo i crveno olovo, zeleni vitriol, hematit alaun, plavozelena patina i gips bili su među potrepštinama. Mnogobrojni maleni kistovi, ravnala i pera za pisanje ležali su u uredno poslaganim redovima. A pokraj njih, uredno složeno na podu, bilo je djelo u nastanku: dugačka košulja otvorena od vrata prema dolje poput kaftana.

U


--- 111888999 ---

Jedna je strana još bila prazna, ali druga prekrivena talismanskim simbolima, tako sićušnima kao da su djelo divova.

Džemal je skinuo naočale i rukama protrljao lice na mjestu gdje mu je metalni luk pritiskao nos. Pažljivo ih je spremio u drvenu kutiju te s njihova mjesta na stolu ispred sebe uzeo dva čudnovata instrumenta. Zatim je, razmaknuvši zastor na zidu, prošao kroz vrata skrivena iza njega te uz uske stube pa na krov.

Noć je bila savršena. Nebo bez oblaka, bez daška vjetra, pun mjesec. Džemal je iz džepa izvadio astrolab i počeo ga sastavljati, utaknuvši dva metalna diska u kružno kućište. Prvo timpan, koji pokazuje točnu zemljopisnu širinu i koordinate Konstantinopola, a zatim na vrh šupljikavu zvjezdanu kartu sa šiljatim zavijucima - retu. Dio rete čini drugi manji disk, ekliptički krug, s dvanaest označenih znakova zodijaka. Kad je diskove pričvrstio i pripremio za uporabu, Džemal je pogledao u nebo i osjetio istu onu vrtoglavu navalu čuđenja kao i svaki put kad bi došao ovamo. Na nebeskom svodu iznad njega blistale su zvijezde. Neke, svjetlije od ostalih, namigivale su mu nadzemaljskim sjajem: Aldebaran, Betelgeuse, Markab, Alioth, Vega. Već njihova imena - katkad bi pomislio - zvuče poput neke čarobne formule, snažne poput pjesništva.

Kojom ću se od vas noćas poslužiti, sestre moje? Džemal je razmišljao. Nisko na horizontu opazio je Sirius. Ah, tu si, Siriuse, prijatelju, dobro ćeš mi poslužiti. Uvježbanim pokretom podignuo je astrolab prema oku, držeći ga za metalni prsten na vrhu i vrteći na stražnjoj strani kućišta alidadu, dio sličan kazaljkama na satu, tako da rupica na jednom njezinu kraju bude u ravnini s njegovim okom. A zatim, kad je kroz rupicu locirao Sirius, držeći instrument vrlo mirno, vještim je prstima prilagodio retu, pažljivo je vrteći tako da jedan od šiljatih pokazivača, onaj koji odgovara Siriusu, bude pravilno poravnan.

Spustio ga je i upravo počeo očitavati, kad mu se iza leđa obratio neki glas. “Nema potrebe, Džemale. Sedmi je sat nakon zalaska sunca, baš kao što si tražio.” Isprva astronom nije podignuo pogled, nego je sa smiješkom rekao: “Određivanje sati s

pomoću svjetlosti zvijezda zanos je koji ne dijelim s mnogo ljudi.” “Čak i nejednakih sati, Džemale?” Astronom se napokon okrenuo, govoreći blagim glasom: “Nisam ih ja stvorio

nejednakima, prijatelju.” U sjeni iza njega stajala je tamna silueta. “Es selamu alejkum, Džemale Al-Andaluzu.” Džemal je stavio ruku na srce i poklonio se prema posjetitelju. “Ve alejkum selam,

Englezu. Već sam pomislio da nećeš doći. Previše je vremena prošlo otkako smo posljednji put zajedno promatrali zvijezde.”

“Imaš pravo, previše je vremena prošlo.” Paul je iskoračio iz sjene i stupio na astronomov krov.

“Mrko ti je lice, Paule. Nisu te valjda zaustavili na putu ovamo? Nadam se da moj prijatelj John Carew nije opet u nevolji?” Džemalove su crne oči sjajile.

“Ne. Carew nije opet u nevolji - barem ne još.” Paul je stajao žmirkajući na mjesečini. “Molim te da mi oprostiš, Džemale. Još ti nisam zahvalio, za sve što si učinio za njega. I za mene; za sve nas, zapravo.”

“Ali ne dovoljno, bojim se. Onaj drugi posao, Paule, ona djevojka... Onog dana,


--- 111999000 ---

posljednji put kad si bio ovdje, bojao sam se da se ljutiš na mene. Odbio sam te, i žao mi je zbog toga.”

“Molim te, nemoj”, Paul je podignuo ruku, “ne govori dalje, ja sam pogriješio što sam uopće pitao.”

Utihnuli su, promatrajući noć. “A Carew?” napokon reče Džemal. “Dobro je?” “Dobro je, hvala.” “Mislim da bi trebao više od nekoliko dana provesti u podrumu da se tvoj Carew suviše

uzruja.” “Dobro misliš.” “A tvoj veleposlanik, sir Henry Lello, nadam se da to nije shvatio previše tragično? To

što bataljuni janjičara kucaju na tvoja vrata?” “Uspjeli smo to skrivati od sir Henryja dok nisi pustio Carewa. Ni tu nije učinjena

nikakva šteta. Čujem da je vezir to spomenuo kad je jutros posjetio veleposlanika - duboko se ispričavao zbog pogreške - zato, daleko od toga da je veleposlanstvo palo u nemilost, možda je čak izvuklo i korist iz svega. Mehaničke orgulje konačno su popravljene i napokon će se darovati sultanu. Sutra, zapravo.”

“Dakle, sir Henry će predati vjerodajnicu?” “Da.” “Dakle, sve je u redu?” “Da, u vezi s tim sve je u redu”, rekao je Paul. Razgledavao je terasu na krovu. “Rekao

si da mi imaš nešto pokazati?” “Da. Nešto na čemu sam radio proteklih nekoliko mjeseci. Htio sam da ti budeš prvi

koji će to vidjeti.” Uzeo je predmet čudnovata izgleda, uski valjak dugačak oko pola metra, grubo izrađen

od kože, na jednom kraju uzak, a malo širi na drugom. “Je li to to?” Paulovo se lice razvedrilo, “Kakva je to sajamska igračka?” Uzeo je valjak

od Džemala. “Ah! Dakle, i ti si ih viđao?” Džemal je znatiželjno promatrao Paula. “Kod torbara, da, mislim da jesam”, rekao je Paul veselo, “i u trgovini dobroga

gospodina Pearla u Bishopsgateu, gdje je trgovac Parvish nabavljao naočale.” Podignuo ga je, promatrajući instrument s oba kraja: ne jedan, nego tri međusobno

povezana valjka, prekrivena neštavljenom kožom. “Dječji teleskop, Džemale? I, mogu ti reći, vrlo lijep, ali... hm, mislio sam da si sigurno

otkrio kamen mudraca, barem.” “A što bih ja s kamenom mudraca? Govoriš gluposti”, reče Džemal, uzimajući valjak.

“Ustvari, upravo su mi leće za naočale dale ideju. Ali, uvjeravam te da ovo nije dječja igračka. Izvana možda izgleda grubo, ali to je još nedovršeno djelo, Paule. Lijepa, fina izrada može doći i poslije. Njegova genijalnost je u ove dvije jednostavne leće: ovoj i ovoj ovdje.” Pokazao je dva debela diska prozirnog stakla pričvršćena na krajevima valjka. “Ovo je slaba konveksna leća, a druga je snažna konkavna leća. Ni u jednoj nema ništa posebno. Ali, ako ih na ovaj način staviš zajedno, s konkavnom lećom bliže oku...” Stavio je jedan kraj teleskopa na oko, a drugi usmjerio prema nebu. “Eto, doveo sam te ovamo da sam to


--- 111999111 ---

vidiš. Evo, prilično je težak; nasloni ga na ovo.” Primaknuo je drveno postolje i pomogao Paulu da drži instrument na vrhu u ravnoteži. Sam pogledaj.”

Udaljio se, a Englez se približio i podignuo teleskop do oka.” “Ništa ne vidim”, rekao je Paul nakon nekog vremena, “samo tamu.” “Moraš biti strpljiv”, Džemal je prišao i zaokrenuo valjak kako bi mogao stati iza

njega”, treba vremena da ti se oči priviknu. I lakše je ako odlučiš što želiš gledati.” “Što kažeš na Mjesec? Dovoljno je velik.” “Ne. Evo što želim da vidiš. Džemal je zaokrenuo valjak i usmjerio ga prema blistavoj

skupini mliječnog svjetla koja se mreškala na noćnom nebu. Paul je uzeo instrument i ponovno pogledao. Dugo je gledao u potpunoj tišini. Kad se okrenuo Džemalu, imao je neobičan, zaslijepljen pogled. “Zvijezde, Džemale, tisuće, ne, milijuni...”

“Milijuni i milijuni, Paule. Više zvijezda nego što smo mislili da može postojati.” “To je nevjerojatno.” “Moj instrument ima moć da sve približi. Staklene leće, znaš. Dobio sam ideju kad sam

i sam počeo nositi naočale, i uz malu pomoć Ibn al-Haitamova djela o optici Kitab al-Manazir”, rekao je Džemal skromno. “Kad ih upotrebljavaš odvojeno, nemaju veliku snagu, ali zajedno, kad su jedna ispred druge, ha, i sam vidiš koliko su moćne.”

“Izvanredno.” Paul se ponovno okrenuo okularu. “Izvanredno. Koliko približava?” “Prema mojoj procjeni, oko dvadeset puta”, Džemal je slegnuo ramenima, “možda malo

više.” “Dakle, blistava sumaglica koju svi vidimo na noćnom nebu zapravo je skupina

zvijezda”, ponovio je Paul, “milijuni i milijuni zvijezda”, opet je stavio oko na leću, “to je nevjerojatno.”

“Vidio sam mnoge stvari u koje ne bi povjerovao, Paule.” “Mjesec?” “Naravno. I Venera. Ovim sam instrumentom uspio utvrditi da Venera ima faze, isto

kao i Mjesec. Mogu ti ih pokazati.” Trljajući rukama oči, Paul se odmaknuo od instrumenta. Prišao je balustradi, naslonio se na nju i gledao u zvjezdano nebo.

“Vjerujem da tvoj heretički doktor ima potpuno pravo u vezi sa svojim modelom”, reče Džemal.

“Nikola Kopernik?” “O, da”, Džemal se smiješio. “Ono što sam ti upravo pokazao nedvojbeno dokazuje da

je svemir beskrajno veći nego što je itko sanjao.” “I da se ne kreće nebo”, Paul se okrenuo Džemalu, “nego mi?” “Zašto da ne? Štoviše, vjerujem da moj instrument može pomoći to dokazati.”

Astronom je uputio Paulu jedan od svojih vragolastih osmijeha. “Vi kršćani, uvijek tako uporni da radite po svojem.”

Džemal je prišao Paulu i stao pokraj njega, te su nekoliko trenutaka skupa u tišini promatrali nebo.

“Kad sam tek postao astronom, prije mnogo godina”, rekao je Džemal nakon nekog vremena, “zadatak mi je bio izrađivati karte: karte neba i zvijezda stajačica. Posao mi je bio da predviđam kretanje Sunca, Mjeseca i planeta te vrijeme određenih događaja kao što su pomrčine, opozicije, konjunkcije, solsticiji, ekvinociji i ostalo. Smatralo se da nije moja


--- 111999222 ---

briga zašto se događaju. No, to se događalo, ali ja nisam trebao tražiti njihove uzroke u pozadini tih zbivanja. Ali sada pokazao je na valjak, “zaključio sam da se više ne mogu time zadovoljiti. Moram tražiti uzroke stvari.”

“A ja, i ja moram tražiti uzroke stvari, Džemale”, reče Paul. “Noćas sam vidio dalje nego što je možda ijedan Englez vidio, a ipak... a ipak, Džemale, moram biti iskren s tobom, postoje stvari ovdje, pred mojim nosom, koje mi nisu onako jasne kao što bih htio da budu. Prije nego što odem, moram znati, shvaćaš.”

“Prije nego što odeš?” “Ona želi da odem, Džemale. Sultanija. Kad Hector prekosutra isplovi, Carew i ja

moramo biti na njemu.” Džemal je žalosno pogledao Paula. “Nedostajat ćeš mi, Paule Pindar-ago, više nego što

riječima mogu izraziti.” “Što je ovo? Nema iznenađenja? Nema pitanja? Nećeš li me pitati zašto želi da odem?” “Mislim da obojica znamo odgovor, zar ne?” Dok je govorio, Džemal je navukao kapuljaču svoje halje preko glave, tako da mu je

lice bilo skriveno u sjeni. Paul je imao neobičan dojam da iznenada izgleda viši i mršaviji. “Što je, Paule?” Džemal je zakoračio prema njemu. “Čudno me gledaš.” “Zbilja?” Paul je instinktivno zakoračio unatrag. “Možda je to jedna od onih stvari koje

moram znati. O čemu je sve riječ? Tko si ti, Džemale?” “Ne budi smiješan, znaš tko sam. Astronom, Dežmal al-Andaluz.” “Ali, jesi li samo to?” “Nisam znao da te i metafizika zanima”, rekao je astronom hladno. “Došao sam ovamo neki dan kako bih te zamolio za pomoć, jer znao sam da slobodno

ulaziš u palaču i izlaziš iz nje. Ali nitko od nas nije naslućivao koliko slobodno. Ona žena koja je došla po tebe, Esperanza Malchi...”

“Ah, dakle doznao si za nju, pitao sam se hoćeš li.” “Carew je doznao, koristan je u takvim stvarima. Ta je Esperanza Malchi jedna od

sultanijinih najpouzdanijih sluga. I ona koja ulijeva najviše straha, tako mi barem kažu moji izvori. A ipak, ti si s njom u dobrim odnosima...”

“Tvoji izvori...” “Znaš sve o glavnom crnom eunuhu i o Carewovu šećernom brodu”, nastavio je Paul.

“Sakrio si ovdje Carewa kako bi ga zaštitio, a onda ga pustio čim su našli pravog krivca, sve bez dizanja prašine, bez buke, koliko ja znam, bez i najmanje strke u palači, sve dok veliki vezir nije rekao ni keks.” Paul je zastao. “Kako si sve to uspio?”

“Hm, da, moram priznati, prilično sam ponosan jer je sve glatko prošlo.” “A opet, tu je sve ovo.” Paul je pokazao na Džemalov novi instrument za promatranje

zvijezda. “Carew je imao pravo. Ovdje imaš izvanrednu zbirku stvarčica, Džemale. Najpreciznije instrumente koje sam dosad vidio: astrolabe, globuse, karte, knjige. Odakle ti sve to?”

“Možda bi i to trebao pitati svoje izvore?” Džemal se više nije smijao. “Uhodiš me, a onda imaš drskosti pomisliti da ćeš me nagovoriti da ja špijuniram za tebe.”

“Ne, ne trebam uhodu. Samo informaciju.” “Postoji li razlika?”


--- 111999333 ---

“Naravno da postoji.” “Nitko u palači to ne bi tako shvatio. Vi stranci svi ste isti, poput djece. Uvijek želite

znati o stvarima koje su haram. Nemoj misliti da si ti prvi koji je to pokušao kod mene.” “Žao mi je, ali Bog mi je svjedok da imam dobre razloge. Sigurno to vidiš?” Paul je

prošao rukom kroz kosu. “Govorimo o Celiji, ženi koju sam volio - koju još volim”, u Paulovu se glasu sad osjetio očaj, “o ženi koja mi je trebala postati suprugom. Sve ove godine mislio sam da je mrtva, Džemale. A onda se ispostavi da nije mrtva, nego da je živa ovdje, baš ovdje u Konstantinopolu. Sve ovo vrijeme, meni je pred nosom.” Paul je zabio glavu u ruke. “A ja nisam učinio ništa da joj pomognem!”

“Možda se Carew prevario?” “Nije se prevario”, Paul je gurnuo Džemalu komadić papira, “evo, pogledaj ovo.” “Što je to?” “To je crtež paklare, vrste ribe slične jegulji. To je igra riječima, igra njezinim imenom.

Dallam ga je pronašao skrivenog u orguljama.” Džemal ga je bez riječi vratio. “Što? Zar ništa nećeš reći? Ona zna da sam ovdje, Džemale, siguran sam.” “Još ti nije jasno, zar ne, Englezu? Ženske odaje kućanstva bilo kojeg muškarca, a

posebice sultana, jesu haram”, Džemal je polako ponovio, kao da govori djetetu, “... a to znači zabranjene su, apsolutno zabranjene svim drugim muškarcima. Ne samo očima, nego i riječima, čak i mislima. Ako tvoja djevojka Celia Lamprey doista jest u Kući užitka kao što kažeš, onda ona pripada sultanu. Ona za tebe više ne postoji. Bez obzira na to što je bila prije, sad je njegova robinja i njemu pripada. Ništa, ništa osim čuda, ne može to promijeniti.”

Džemal je uzdahnuo. “Mislio sam da si drukčiji, Paule.” Pogledao je na valjak od neštavljene kože. “Mislio sam da si došao ovamo jer te zanima moj rad.”

“Ne budi smiješan, znaš da me zanima”, rekao je Paul s bolnim pogledom. “Da”, rekao je Džemal, ovaj put nježnije, “znam to. Pogledao sam u svoje srce i vidio

da si doista pošten čovjek. Čak i kada znam da stvari među nama nisu bile - kako da se izrazim - sasvim onakve kakvima su se činile.”

“Znaš, mislio sam da te poznajem.” Paul je rukom trljao čelo. “A onda si mi odjedanput počeo djelovati poput stranca.”

“A zapravo si ti stranac, Paule.” Džemal ga je suosjećajno pogledao. “Katkad zaboravim da si ti upravo to: stranac u našoj zemlji. Moraš govoriti, reći mi što si mi došao povjeriti. Ali, najprije ovamo, dođi sa mnom”, stavio je ruku na Paulovo rame, “noć postaje hladna, ti si promrznuo.”

Džemal je poveo Paula dolje u svoj opservatorij. U jednom je kutu gorio malen žeravnik pa je soba bila topla. Ušao je jedan od sluga noseći male čaše vrućeg čaja od metvice.

“Sjedni malo ovdje i utopli se”, rekao mu je Džemal. “A dok piješ čaj, nešto ću ti ispripovijedati, nešto za što se nadam da će pomoći objasniti zašto sam pomogao Carewu. Kad sam bio dijete od nekih deset godina”, počeo je Džemal, “primljen sam na nauk kod jednog pisara, jednog od dvorskih kaligrafa. Bio sam spretan i sposoban momčić i ubrzo sam izučio zanat, i to dobro, ali nikad se time nisam zadovoljio.


--- 111999444 ---

Nešto u trbuhu tjeralo me da u životu želim više od pukog prepisivanja tuđih riječi, čak ako su to bile i svete riječi, sure iz Kur’ana. Do radionice mojeg učitelja u palači bila je radionica drugog obrtnika, čovjeka koji je za sultana izrađivao satove, sunčane satove i instrumente svih vrsta. Opčinile su me stvari u njegovoj radionici, ne samo zato što su bile prelijepe nego i zbog onoga čemu su služile. Sve vrijeme koje sam mogao provodio sam s tim drugim učiteljem, učeći sve što bih ga uspio nagovoriti da me nauči, uključujući osnove aritmetike i geometrije, na čuđenje ostalih obrtnika i očaj mojeg pravog učitelja. Srećom, on je bio dobar čovjek, meni gotovo poput oca i, kad je shvatio da me ne može od toga odgovoriti i da sam doista vješt u matematici, nekako je uredio da pohađam haremsku školu.

U školi sam bio vrlo sretan. Napokon sam osjećao da radim ono što mi je od Boga suđeno. Ubrzo se pokazalo da sam dječak s vrlo neobičnim sposobnostima. U nekoliko godina naučio sam sve što su mi učitelji mogli pokazati u matematici, ali nisam za to mario. Nastavio sam dalje, učeći sam kad sam to morao. Mario sam samo za brojeve, njihovu ljepotu i jasnoću. Vi u kršćanskom svijetu mislite da se univerzum okreće uz muziku sfera, ali vidiš, Paule, ja znam da su brojevi jezik univerzuma, da su oni njegova najpotpunija i najdublja glazba.” Džemal se naslonio smiješeći se: “Većinu drugih dječaka moje dobi samo je zanimalo streličarstvo, ili konji, a eto ti mene, razbijam glavu nad problemima iz Euklida!

Kad mi je bilo trinaest godina, umro je sultan Selim, a na vlast je došao njegov sin sultan Murat, otac sadašnjeg sultana. On je doveo svojeg starog učitelja i učenjaka Hoju Sa’d al-Dina, koji se zainteresirao za mene. Taj je čovjek, srećom, bio prijatelj glavnog astronoma Takiuddina. Godinama je Takiuddin želio da se sagradi novi opservatorij u Konstantinopolu. Dostupne astronomske tablice bile su zastarjele, pa je želio izraditi nove na temelju novih promatranja. Kad je sa svojim prijedlogom došao pred sultana i Divan - vezirsko vijeće - Hoja

Sa’d al-Din bio je jedan od glavnih zagovaratelja tog projekta. Takiuddin je sagradio svoj opservatorij nedaleko odavde, u galatskoj četvrti zvanoj Tophane, a dvije godine poslije, kada je dovršen, primljen sam tamo kao jedan od njegovih glavnih pomoćnika.

Dalje znaš što se dogodilo”, Džemal je uzdahnuo. “Te iste godine, 1577., na nebu se pojavio veliki komet. Takiuddin je pripremio predviđanje za sultana. Komet je, rekao mu je, glasnik dobrih vijesti i znak da će osmanske vojske pobijediti u ratu protiv Perzije. Imao je, dakako, pravo. Perzijanci su poraženi - no osmanske su vojske istodobno pretrpjele velike gubitke. Nadalje, te je godine grad pogodila kuga od koje je umro niz važnih dužnosnika, sve u kratkom razdoblju. Teško da su to bile povoljne vijesti koje je moj učitelj bio predvidio.

Moj stari zaštitnik, Hoja Sa’d al-Din i njegov saveznik veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, stekli su opasne neprijatelje na dvoru. Jedan od njih bio je šeih-ul-islam - glavni autoritet u islamskom pravu u Konstantinopolu. Taj je čovjek otišao sultanu i pokušao ga uvjeriti kako je uzrok tih zala opservatorij. Zabadanje nosa u tajne prirode, rekao je, može nam svima donijeti samo nesreću. Tvrdio je kako je poznato da carstva u kojima su sagrađeni opservatoriji brzo propadnu.

Na početku ga sultan nije htio slušati jer je iznimno cijenio znanost, ali naposljetku, nakon nekoliko godina, šeik i njegova frakcija su pobijedili. Poslan je vod vojnika sa zadatkom da uništi opservatorij, a ostalo znaš”, rekao je Džemal sjetno. “Nije bilo nikakva


--- 111999555 ---

upozorenja, jednostavno su nas jednog dana napali. Promatračka kula, svi naši instrumenti, knjižnica, sve naše karte: neprocjenjivo. Nepopravljivo. A najgore od svega, naš je tim bio rastjeran. Bili smo osramoćeni. Kamo smo mogli otići? Što smo mogli raditi? Uništen je bio sav naš dragocjeni rad. Većina ostalih pomoćnika imala je obitelji kojima se mogla vratiti, a ja nisam imao nikoga. Došao sam ovamo, u ovu kulu.

Ovo mjesto, još okruženo poljima, bilo je poznato kao Mali opservatorij u sklopu većeg kompleksa, i smješten nedaleko od njega. I njega su srušili sultanovi čuvari, ali ne tako temeljito kao veći. Ostalo ga je dovoljno da si u jednom njegovu dijelu sagradim priručno sklonište. Odavde sam spasio neke knjige, neke od najmanjih instrumenata.

Kad su ljudi u gradu čuli da ovdje poput pustinjaka još živi jedan od astronoma, počeli su dolaziti i posjećivati me. Najprije oprezno. Uglavnom je to bio jednostavan narod, s tek elementarnom idejom o tome što je astronomija. Na početku su od mene tražili sitnice: da im protumačim snove, ili da im izradim horoskop prigodom rođenja djeteta, ili kad su trebali pronaći povoljan datum za vjenčanje ili obrezivanje. Postupno su njihovi zahtjevi postali malo složeniji. Katkada bi od mene tražili talismane za zaštitu od urokljivog pogleda, protiv bolesti i slično. A samo katkad... nešto snažnije.”

“Hoćeš reći, čarobnjaštvo?” “Tako vi to zovete?” Džemal je znatiželjno pogledao Paula. “Nego, to je uglavnom bilo

dosta bezazleno. Katkad tek nekoliko stihova iz Kur’ana zamotano u platnenoj torbici. Još sam mogao pisati lijepim kaligrafskim rukopisom, sjećaš se. Kao što sam rekao, prilično bezazlene stvari. Uglavnom.”

“A onda?” “A onda me jednog dana posjetio netko tko je sve promijenio: crni eunuh iz palače. Ime

mu je bilo Hasan-aga.” “Glavni crni eunuh?” “Baš on. Premda, to je bilo prije više od dvadeset godina, tako da tada, naravno, nije bio

glavni crni eunuh.” “I tražio je da mu izradiš horoskop?” “Ne baš. Rekao je da jedna vrlo ugledna gospa treba moje usluge, premda je to,

naravno, stvar krajnje tajnosti. Ako joj pomognem, bit ću nagrađen više negoli u svojim najluđim snovima. Ali, ako ikada razglasim prirodu njezina zahtjeva”, Džemal se posramljeno nasmijao, “završit ću kao uškopljenik, baš poput njega.”

“I, jesi li joj pomogao?” “Zapravo, odbio sam. Mudar čovjek obično se ne bi usudio odbiti zahtjev iz palače, ali

ja jesam. Priroda njezina zahtjeva toliko me užasnula da se nisam usudio - čak i da sam joj mogao pomoći, u što sam sumnjao. Ali zajednički su me obrađivali. Moći ću ponovno izgraditi kulu, govorili su, opskrbit će me novim instrumentima, novim knjigama. Opet ću moći raditi kao neovisan učenjak i baviti se bilo čime što me zanima, ovaj put pod zaštitom.”

“Neka moćna gospa.” “O, da.” “I, što je htjela da napraviš?” “Htjela je da bacim čini na sultana. Čini koje će ga spriječiti da legne s bilo kojom


--- 111999666 ---

drugom ženom osim nje.” “Misliš, da postane impotentan?” “Upravo tako.” “U to je doba bila haseki, sultanova miljenica. Znaš je pod imenom sultanija Safija.” Paul je netremice gledao Džemala. “Je li djelovalo?” “Ha!” Džemal je iznenada prasnuo u smijeh. “Moj talisman? Naravno da je djelovao.”

A onda je, ponovno ozbiljan, dodao: “Neko vrijeme, sultan Murat bio je vjeran Safiji gotovo dvadeset godina. Da ti pravo kažem, bio je to priličan skandal. Svi su znali da ne poziva nijednu drugu konkubinu; da je odlučio da mu samo ona rađa djecu. Ali, kad se kao sultan vratio u Konstantinopol, stvari su se promijenile. Za početak, njegova je majka Nurbanu bila ovdje, a ona je mrzila Safiju i bila je ljubomorna na moć koju ima nad njezinim sinom. Ona je posredovala u nagovaranju Murata da uzme nove konkubine. Ona i njezina kći Ïsmihan tražile su uzduž i poprijeko kako bi dovele najljepše robinje u carstvu, ali nije pomoglo. Iako sultan Safija tada više nije bila mlada, on nije primjećivao nijednu drugu.” Džemal je iz male čašice popio gutljaj čaja od metvice i odložio je pažljivo na stol do sebe. “A onda, jednoga dana”, nastavio je, “našli su nekoga. Zapravo, dvije žene, dvije robinje, lijepe poput anđela. Čim ih je vidjela, Safija je znala da je poražena. Tada je poslala po mene.” Džemal je popio još jedan gutljaj. “Talisman koji sam joj izradio dugo je djelovao. Koliko se god trudio, sultan nije mogao počastiti nijednu drugu ženu osim haseki. Ali onda su ga pronašli.”

“Talisman?” Džemal je kimnuo glavom. “Jedna od njezinih sluškinja preuzela je krivnju, tako sam

čuo, te su je za nagradu bacili u Bospor.” “A Safija, što se s njom dogodilo?” “Sama se pobrinula da pronađe djevojke za sultana, sve jednu ljepšu od druge te je s

njima prije smrti dobio devetnaestero djece.” “Ali zadržala je njegovo srce?” “Tako nešto, valjda.” “Znači, tako si izgradio kulu. Svi oni astrolabi, globusi. Tvoja knjižnica.” “Da, sultan Safija održala je riječ. Velika pokroviteljica, i usto velikodušna.” “I još uvijek katkad za nju radiš?” “Tijekom godina” Džemal je polako kimao, “s vremena na vrijeme. Ali, do onog

nedavnog događaja s Hasan-agom godinama ništa nije tražila, premda često odlazim u palaču predavati u školi. Sultanija je znala da Carew nema nikakve veze s trovanjem i zamolila me da joj pomognem. To je sve.

Trebao bi znati da ja nisam jedini koji joj služi, Paule. Ima mnogo onih koje sultanija može pozvati ako zatreba. Zove me svojim liječnikom. Kad je Hasan-aga otrovan, pozvala me da pomognem. I tada sam oklijevao.” Ponovno je vrtio glavom. “Čovjek je uzeo toliko mnogo otrova — to je bilo izvan moje moći i mislim da je i ona to znala. Uvjeravam te, Božje je djelo što je još živ. To i...”

“I što?” “Tko zna?” Džemal je slegnuo ramenima. “Sigurno ima nešto vrlo dragocjeno za što


--- 111999777 ---

živi. Ali, on je ipak eunuh, pa tko zna što bi to moglo biti?” Kad je Džemal završio svoju priču, Paul je na trenutak sjedio u tišini gledajući u ruke.

Najedanput je osjetio veliki umor i nije mogao govoriti, a jedva i misliti. “A što je sa mnom, Džemale?” rekao je, zaklopivši oči, zabacivši glavu i naslonivši je

na zid. Gorak okus poraza, poput pepela, gušio mu je riječi. “Zar ja neću imati ništa dragocjeno za što bih živio?” “Imaš mnogo toga za što možeš živjeti.” Džemal ga je pogledao suosjećajno. “Ali dat ću ti jedan savjet - pođi kući, Paule. Sultanija ti je pružila mogućnost. Drugu nećeš dobiti.”

SVITALA JE ZOR A KAD SU SE njih dvojica napokon pozdravila. “Do ponovnog susreta, Paule Pindar-ago.” “Do ponovnog susreta.” Zagrlili su se. “Džemale?” “Prijatelju?” “Jedna posljednja usluga?” “Bilo što”, Džemal se smiješio, “što je?” “Moj kompendij.” “Da, vidim.” Džemal je stajao s Paulovim kompendijem na dlanu. “Daj joj ga. Molim te.” Dugo, dugo, činilo se Paulu, astronom ga je gledao, ništa ne govoreći. “To nije pogled; to nije riječ, nije čak ni misao”, reče Paul, “ali ona će shvatiti. Barem

će znati da sam pokušao.” “U redu.” Džemal ga je uzeo. “Kao što sam već rekao, Paule Pindare, nema čovjeka na

zemlji koji ti može pomoći ali, možda, netko drugi tko može.”


--- 111999888 ---

D V A D E S E T I D E V E T O P O G L A V L J E


EK UJUTRO NAKON IZLETA PO BOSPOR U s Mehmetom, Elizabeth je uspjela pročitati e-mail koji je stigao od mentorice dr. Alis.

Draga Elizabeth! Baš mi je drago da produktivno provodiš vrijeme u Istanbulu. Imam dobre vijesti: odsjek je odobrio da s magisterija prijeđeš na doktorski studij. Kad se vratiš, možemo se dogovoriti što ćemo dalje, a u međuvremenu, evo skeniranog portreta koji si tražila, nadam se da je jasniji od tvoje kopije...

Ne čitajući ostatak poruke, Elizabeth je kliknula na privitak. Nakon nekoliko trenutaka na zaslonu se pojavila poruka: stranica je privremeno nedostupna, pritisnite tipku “osvježi.” ili, molimo, pokušajte poslije. Pritisnula je “osvježi”, timer se nakratko vrtio, ali ništa se nije dogodilo.

Prokletstvo! Vratila se na poruku i pronašla mjesto gdje je stala:

... nadam se da je jasniji od tvoje kopije. Ako ne znaš, predmet koji drži zove se kompendij i dijelom je matematički, a dijelom astronomski instrument. Ako pozorno pogledaš, vidjet ćeš da je sastavljen od niza različitih dijelova: nokturnala, magnetskog kompasa, tablica zemljopisnih širina te ekvinocijskog sata. U praksi, sve bi se to složilo u mjedeno kućište dovoljno maleno da stane u džep (slično modernom džepnom satu na lančiću), ali kao što vidiš, drži ga otvorenog prema gledatelju. Dosta neobično, čini se da ovaj ima neku vrstu dodatnog pretinca u dnu, vjerojatno da bi se tamo nešto držalo: možda pribor za crtanje? Ono što se trebaš pitati jest zašto je odlučio naslikati se s njim? Što on znači? Elizabetanci su voljeli simbole, šifre ovakve vrste. Možda će datum (jedva

T


--- 111999999 ---

vidljiv u donjem desnom kutu) nešto otkriti.

Postoji datum? Prokleti stroj! Elizabeth je nestrpljivo pokušavala otvoriti privitak, ali poruka je bila ista kao prije: pritisnite tipku “osvježi.” ili, molimo, pokušajte poslije. Zašto su kompjutori u internetskim kafićima uvijek u kvaru? Ništa od toga, morat će čekati do ponedjeljka kako bi ponovno pokušala na jednom od sveučilišnih terminala.

KAD SE VR ATILA U HADDB IN PANSION, čekala ju je smeđa omotnica poput službene. Imala je lokalni poštanski žig i bila adresirana na Bayan Elizabeth Staveley. Poslije te večeri nazvala je Eve.

“Zamisli, napokon sam dobila propusnicu za arhive.” “Zbilja je već bilo vrijeme. Što ima novo?” Elizabeth joj je ispričala o portretu Paula Pindara s kompendijem te o dnevniku

Thomasa Dallama. “Čudno je to, ali znaš o čemu neprestance razmišljam?” “O čemu?” “Neprestance razmišljam o Pindarovoj kući. Sjećaš se da sam ti o njoj već govorila?” “Mmm, kroz maglu. Koliko se sjećam, bila je velika.” “Više od toga. Slušaj, pročitat ću

ti nešto - neki sam dan ponovno dobro pretražila Google i evo što sam pronašla.” Elizabeth je izvadila svoje bilješke. “’Jedan od najljepših primjeraka kuće s drvenom konstrukcijom u Londonu, a sagradio ju je oko 1600. bogati londonski trgovac Paul Pindar’”, čitala je. “Čini se da je pročelje građevine bilo prilično slavno. ‘Pročelje s dva kata, spojena i izrezbarena hrastovina s bogato izrezbarenim oplatama na dnu svake niše na prvom i drugom katu. Iznad su prozori od mnogobrojnih dijelova stakla.’”

“Još je ondje?” “Ne. Kuća je 1787. pretvorena u gostionicu, a zatim je 1890-ih potpuno srušena kako bi

se dobilo mjesta za proširenje današnjega liverpulskog kolodvora. Ipak, pročelje je u Muzeju kraljice Victorie i princa Alberta - jednog ću ga dana otići pogledati.”

“Dobro, dobro, shvatila sam.” Eve je djelovala razdraženo. “Ali ne vidim kako te išta od toga dovodi bliže rješenju zagonetke u vezi sa Celijom Lamprey.”

“Pa, i ne dovodi me - barem ne izravno”, odgovorila je Elizabeth. “Počela sam tražiti slike Pindarove kuće i, što me iznenadilo, našla sam ih. Netko se potrudio staviti na internet nešto pod nazivom Smith’s Antiquities of London, 1791., i pun pogodak, našla sam je - ne samo kuću nego i kućicu u izvornom parku oko kuće koja je navodno tada još postojala na mjestu zvanom Ulica polumjeseca. ‘Osobe koje danas žive’”, Elizabeth je čitala opis, “’sjećaju se dudovih stabala i drugih ostataka obližnjeg parka.’”

“Pa što? Imao je veliku kuću s vrtom. Bishopsgate se nalazio izvan starih gradskih zidina i krajem šesnaestog stoljeća cijelo se to područje vjerojatno još sastojalo od polja i prirode.”

“Ali, zar ne vidiš? Piše da je kuća sagrađena 1600., a to je samo godinu nakon što su trgovci darovali sultanu orgulje. Znamo da je Pindar boravio u Konstantinopolu barem do 1599. jer ga Thomas Dallam spominje u svojem dnevniku; on je bio jedan od dvojice tajnika koji su pratili veleposlanika kad je otišao predati vjerodajnicu. Ali stvar je u tome da


--- 222000000 ---

njegova kuća nije bila tek bilo kakva stara zgrada, nego golema palača, poput onih Thomasa Greshama i ostalih velikih londonskih financijera. Ali ako je bio sam - još uvijek neženja, bez žene i obitelji - zašto bi gradio nešto tako veliko?”

“Hm, zato što je bio jako bogat”, odgovorila je Eve. “I sama si to rekla. Pindar je bio izvorni trgovac-bankar, što bi drugo učinio sa svojim novcem? Čini mi se da su elizabetanci samo na to i mislili: na razmetanje i ekstravaganciju.”

“Ali upravo tako, on nije bio nijedno od toga.” Elizabeth se sjetila portreta, muškarca u jednostavnom crnom baršunastom prsluku. “Prema tvojim riječima on je poput nekoga groznog skorojevića, a nije bio ni sličan tomu. Bio je džentlmen, učenjak.”

“Možda je bio homić”, uzvratila je Eve. “Ma hajde, svi ti raskošni interijeri!” “Mislim da nije”, rekla je Elizabeth, “kuća poput te gradi se za budućnost, sigurno za

potomstvo. Nešto što će se ostaviti sljedećem naraštaju.” “Možda se oženio nekom drugom. Jesi li pomislila na to?” “Naravno da jesam”, Elizabeth je prstima pritisnula oči, “razmotrila sam svaku

mogućnost. Ali ne, on nikad nije volio nijednu drugu osim nje. Celia je pobjegla, sigurna sam.”

Elizabeth je pogledala prema prozoru svoje sobe odakle se pružao pogled na Zlatni rog i palaču: veličanstven pogled na stari Konstantinopol, isti onaj pogled koji su trgovci Levantske kompanije imali iz svojih kuća u Galati. Čudno je kako je to jedva shvaćala kad je tek stigla. U samo nekoliko tjedana cijela joj je soba postala tako poznata da ju je jedva zapažala, a onda ju je na trenutak iznenada vidjela kao prvi put: gole obojene podne daske, dva kreveta, jednostavna i uredna poput brodske kabine.

Eve je ponovno nešto govorila. “Oprosti, što si rekla?” “Rekla sam: sve to lijepo zvuči, ali nemaš nikakav dokaz.” Eve je posljednje tri riječi

izgovorila vrlo polako. “Hej, ne trebaš mi govoriti kao da sam totalni idiot. Ne mogu objasniti zašto, ali

jednostavno znam” , Elizabeth je iznenada odbrusila. “I ne trebam nikakav dokaz. Ne za ovo.”

Riječi su bile izgovorene prije nego što ih je uspjela zaustaviti. Na trenutak je na liniji zavladala tišina.

“Za doktorsku disertaciju?” rekla je Eve kratko. “Mislim da ipak trebaš.” “Mislim da...” Elizabeth je uzdahnula. “Ma, k vragu, što mislim?” rekla je, gotovo za

sebe. “Jesi li ikada... jesi li ikada imala osjećaj da ti se prošlost obraća?” Ponovno stanka. “Ne na taj varljivi način kao što ti, čini se, misliš da ti se obraća”, progunđala je Eve. Elizabeth je šutjela. “Zvučiš umorno”, rekla je Eve napokon. “Istina je...” Elizabeth je opet protrljala oči. “Nisam baš dobro spavala.” Još jedna stanka. “Ima li još što? Marius ti se nije pokušao javiti?” pitala je Eve nakon nekog vremena.

“Čula sam da je nekoliko puta zvao koledž.” “Marius?” Elizabeth se gotovo nasmijala. “Ne!”


--- 222000111 ---

Kroz glavu joj je prošla slika, ne Mariusova, nego Mehmetova. Izbriši Mariusa. Je li moguće da joj je to zbilja uspjelo? “A i to je nešto.”

Nastala je još jedna neugodna stanka. “Onda dobro, idem ja.” “Dobro.” “Bok.” “Bok.” Elizabeth je legla na krevet, pogleda uperenog u strop. Što nije u redu sa mnom? Nikad

se nisam ovako gotovo posvađala s Eve. Mogla joj je reći za Mehmeta, ali nije - zašto? Ona, koja joj uvijek sve govori. Otkotrljala se na stranu i s noćnog ormarića uzela mobitel te pregledavala fotografije koje je snimila protekloga dana, promatrajući njegov profil, isklesani nos - sve bi dala da ga može sada vidjeti i čuti mu glas. Ali otišao je, poslovno u Ankaru, neće ga biti cijela dva dana.

Elizabeth je isključila mobitel i legla. U daljini, u tami, čula je kroz prozor mujezina kako poziva vjernike na molitvu.

Zaklopila je oči. Istina je da je umorna. Jedva je oko sklopila prošle noći misleći o Mehmetu. San, ono malo što ga je imala, bio je plitak i nemiran. Katkad bi ponovno bila u hamamu, onog jutra kad je zamišljala njegove oči na svojem golom tijelu. Drugi bi put ponovno vrtjela u glavi onaj trenutak kad joj je u restoranu primio ruku, opet je osjetila dodir njegova palca na nježnoj koži zapešća.

Na povratku su stajali blizu jedno drugomu, tijela im se nisu dodirivala, ali bila su toliko blizu da je na vratu osjetila njegov dah.

“Jesi li dobro?” “Jesam.” “Opet drhtiš?” “Ne, doista...” “Sigurna si?” Posegnuo je za njezinim pramenom duge kose da joj ga zatakne iza uha. “Prili čno sigurna.” “Gledaj, evo nečega što ti želim pokazati.” Pokazao je na red velebnih drvenih kuća iznad vode u malenoj uvali. “To su yalis o

kojima sam ti govorio. Vidiš onu tamo”, pokazao je na jednu od najvećih, drvenih crveno-smeđih zidova, “to je Haddba htjela da ti pokažem.”

“Prekrasna je”, rekla je Elizabeth. “Čija je?” “Pripada mojoj obitelji”, odgovorio je Mehmet. “Jedna od mojih pratetaka, mlađa sestra

moje bake, još tamo živi, ali preko zime je u Europi.” Pomno ju je promatrao. “Dovest ću te ovamo jednog dana. Ako želiš.”

Neko su vrijeme plovili u tišini. Sunce, sada nisko na obzoru, zašlo je za oblake. Jato kormorana proletjelo je pokraj njih, nisko iznad vode.

“Bojiš li se?” pitao ju je. “Ne”, odgovorila je. “To je dobro.” Okrenuo se prema njoj. “Nemaš se čega bojati, znaš to, zar ne?” “Da”, Elizabeth je kimnula. “Znam.” I tako je isprekidano dremuckala cijelu noć, misleći na njega. Bilo je trenutaka kad nije


--- 222000222 ---

bila sigurna sanja li ili je budna. U jednom je trenutku pomislila da čuje kako se otvaraju vrata njezine sobe, zvuk koraka koji iznenada utrčavaju u sobu. Elizabeth se pridignula uz vrisak.

Sjena mlade žene - raščupane kose, s biserima oko vrata - stajala je nad njom. Čula je kako glas - vlastiti? — viče. Celia? Ali, nikoga nije bilo.


--- 222000333 ---

T R I D E S E T O P O G L A V L J E


Jutro

EK DVA DANA NAKON ŠTO JE PRONAŠLA HANDAN, Celia je imala priliku ponovno razgovarati s Annettom. Pronašla je svoju prijateljicu samu, kako sjedi među

jastucima. Premda još blijeda, bila je odjevena, kose uredno počešljane i spletene. “Bolje izgledaš.” “A ti izgledaš grozno.” Annetta je kritički odmjerila Celiju, a zatim ispitivački

pogledala preko ramena u hodnik. “Gdje su ti danas žene?” Celia je spustila pogled. “Haremska nadzornica kaže da ih treba za neki drugi posao.” “Znači li to da nisi više gözde?” upita Annetta, ništa ne uljepšavajući. “Čini se da je tako.” Celia se sjetila sultana, debelog blijedog torza, kozje bradice,

obješene čeljusti. Sjetila se Hanzina krhkog tijela kako se diže i spušta na njemu, i neobičnih štucavih glasova koje je proizvodila, poput djeteta koje pokušava ne zaplakati. “I baš me briga što kažeš”, iznenada je zgrabila Annettinu ruku, “nije mi žao.”

“U redu je.” “I mislim da ću se uskoro vratiti ovamo k tebi”, Celia je pogledala oko sebe malenu

spavaonicu bez prozora koju je Annetta dijelila s još dvjema djevojkama, “i ni zbog toga mi neće biti žao.”

“Držat ćemo se skupa”, Annetta je ponovno stisnula ruku, “što god se dogodilo, sada više nego ikada.”

“Da, moramo”, Celia ju je pogledala, “i zato mi moraš reći što se zbilja dogodilo one noći kad je Hasan...”

“Madonna, ne opet to!” Annetta je legla ponovno na jastuke, a dobro raspoloženje počelo joj je nestajati s lica. “Zašto jednostavno ne zaboraviš na to?”

“Da zaboravim? Obećala si da ćeš mi reći! ‘Nema više tajni’, rekla si, sjećaš se? Zar misliš da će sve to samo od sebe nestati? E, pa neće. Ako te je Hasan-aga doista tamo vidio, onda si u nevolji kao i ja.” Celia je sada šaputala. “Ššš! Što je to?”

T


--- 222000444 ---

“Što? Ništa ne čujem.” “Čekaj malo.” Celia je pritrčala vratima, pogledavajući hitro niz hodnik s obje strane te

u djevojačko dvorište. Nikoga nije bilo na vidiku. Kad se vratila, lice joj je bilo blijedo. “Prekopah su mi stvari, sigurna sam. Kamo god idem, osjetim kako me promatraju, prisluškuju. Bez prestanka. Čak i oni za koje sam mislila da im mogu vjerovati - Gilbehar... Hijacint... svi oni. Nemaš pojma kako je. Više ne znam tko je tko.”

“Zašto? Zbog šećernog broda? Ali, dokazali su da to nema nikakve veze s trovanjem...” “Jesu li? Nisam sigurna. Neprestance razmišljam o tome, Annetta: što ako su doznali za

Paula, što ako je i on sada u opasnosti?” Celia se uhvatila sa strane, na mjestu gdje ju je bol sada neprestance mučila. “Annetta, još nije gotovo: na brodu je bilo moje ime!” ponovno ju je počeo obuzimati osjećaj gušenja. “Slušaj, nemamo mnogo vremena. Samo mi reci što znaš. Vjeruj mi, ovo neće proći samo od sebe.”

“Zapravo, mislim da nam je baš to najbolja mogućnost - da cijelu stvar jednostavno pustimo da prođe sama od sebe. Što i hoće, osim ako neko zabadalo ponovno ne uzburka stvari”. Annetta je to oštro rekla promatrajući je. “Činjenica je da se ništa nije dogodilo.” Opet je sjela. “Pronašli su tko je to učinio, Hanza ili haseki, ili obje, tko zna, i žao mi je zbog toga”, dodala je, napola nevoljko, “jer znam da ti se sviđala, mislim na haseki. Ali, da me je Hasan-aga vidio tamo, dosad bi već bio nešto rekao. Misliš da nisam o tome razmišljala? Nitko ništa nije rekao i nitko neće - možemo li sada napokon pustiti to?”

“Ne bi tako govorila da si bila tamo. Bilo je užasno, Annetta - bila sam tamo kad su ih odveli.” Celia je otvorila ruku. Hasekina narukvica, s malenim komadićima plavog i crnog stakla, prigušeno je sjajila na dlanu. “Otrovanje glavni crni eunuh i dvije su žene zbog toga mrtve. Svezali su ih u vreće i bacili u Bospor. Zamisli to...” Prstima je pipala staklene kuglice, osjećajući njihovu glatkoću. “Činjenica da Hasan-aga još ništa nije rekao o tebi mogla bi biti dobar znak, možda te ipak nije vidio. Ili bi to moglo značiti da samo čeka pravi trenutak. Jer upravo to ovdje rade, sjećaš se? Motre i čekaju, sama si me poučila.”

Annetta se prevrnula i sada je bila leđima okrenuta prema Celiji, pokušavajući je ne slušati.

“Haseki mi je pokušavala reći nešto, ali nikad nije dobila priliku dovršiti svoju priču”, rekla je Celia, tresući Annettu za rame. “Misliš da je Esperanza Malchi bacila na tebe urok, ali ja mislim da ona s tim nema nikakve veze. Netko je drugi umiješan. Haseki je samo to rekla - netko mnogo opasniji.”

“U tom slučaju, to je dodatni razlog da ne vučeš vraga za rep”, reče Annetta, lica još okrenutog prema zidu.

“Ne mogu. Ne više.” Nastala je duga stanka. “Učinila si to, zar ne?” rekla je Annetta, napokon se okrenuvši. “Što?” “Ne glumi mi nevinašce. Bila si kod vrata ptičarnika, zar ne?” Celia je brzo treptala,

nije bilo smisla lagati, posebice ne Annetti. “Nitko me nije vidio.” “Misliš?” Annetta je beznadno sklopila oči. “Ne mogu vjerovati da to čujem.” “U tom slučaju, mislim da bi još nešto trebala čuti.” Celia joj je na brzinu ispripovijedala o Handan i što je otkrila pretprošle noći. Annetta


--- 222000555 ---

ju je slušala u potpunoj tišini. Kad je napokon progovorila, bijesno je prosiktala: “Što te je spopalo? Santa Madonna, nisam ja ona za koju se trebaš brinuti, nego ćeš se

ti sada stvarno naći u nevolji.” “Ššš!” Osvrćući se oko sebe, Celia je stavila prst na usne. “Hajde, razmisli. Cariye

Mihrima. Jesi li ikada čula za osobu pod tim imenom?” “Znam da su glavnoga crnog eunuha nekoć zvali Mali Slavuj. Ali cariye Mihrima? Ne”,

Annetta je vrtjela glavom. “Nisam čula ni za koga s tim imenom.” “Kad bismo uspjele otkriti tko je ta osoba, hm, mislim da je to ključ.” “Klju č?” “Klju č za sve. Za otkrivanje onoga tko je otrovao glavnoga crnog eunuha i tko zbilja

stoji iza smrti haseki Gulaje”, reče Celia, sada nestrpljiva. “Ključ za odgovor na pitanje zašto se šećerni brod - slastica u obliku broda mojega oca, s mojim imenom - nekako pomiješao s ovim. Sve je to povezano, sigurna sam da mi je to haseki pokušavala reći.”

“Ali, otkrili su tko je to učinio, od početka je to bila ona!” Annetta je sada gotovo jaukala. “A što je s horoskopom koji je Hanza pronašla?”

“Ja nikad nisam vjerovala u to, a ti? Zar itko vjeruje? Bilo tko ga je mogao podmetnuti. Sjećaš se dana kad smo vidjele Esperanzu Malchi kao dostavlja nešto u njezin apartman? Netko je to iznutra prihvatio, ali nisam vidjela tko... jesi li ti? Mislim da je Gulaja znala da će se nešto slično dogoditi. Sama mi je to rekla. Sigurno je znala da ima neprijatelje. Neprijatelje dovoljno opasne da se poželi odreći položaja haseki.”

“A, znači to ti je rekla, zar ne?” Annetta je prostrijelila Celiju pogledom. “A da nisi nešto zaboravila? Gulaja je imala sina. On bi mogao biti sljedeći sultan, što znači da bi ona bila sljedeća sultanija. Nema veće uloge od te. Kad je sadašnji sultan došao na prijestolje, sva devetnaestorica njegove braće ubijena su - zar se ne sjećaš priča cariye Lale? A Gulaja je znala da će se to, osim ako ne pobijedi, dogoditi i njezinu sinu. I još bi se moglo dogoditi”, dodala je oštro.

“Ne kažem da nije tako. Ali, ipak mislim da je to bio dio njezina plana.” “Je li ti ikad palo na pamet kako je htjela da upravo to misliš? Da je imala vlastite

razloge da ti ispriča o Slavujima?” Annetta je zadrhtala, navukavši pokrivač oko svojih ramena. “Što više slušam o tome, to mi se manje sviđa.”

“Nemaš pravo”, reče Celia. “Moraš mi vjerovati. A sada, molim te, hoćeš li mi reći što si točno vidjela?”

“Ah, dobro, ispripovijedat ću ti.” Anneta je uzdahnula, zaklopivši oči. “Te večeri - iste one večeri kad su tebe prvi put odveli sultanu - nisam mogla zaspati”,

počela je. “Neprestance sam mislila na tebe i pitala se jesi li sigurna. Pitala sam se”, Annetta se lagano nasmiješila, “kakve trikove cariye Lala čuva u rukavu i je li vrijedna novca koji smo joj platile.” Annettine oči brzo su išle amo-tamo. Činilo se da mnogo toga ovisi o tome i znala sam da bi nam to mogla biti jedina prilika za uspjeh. Kolone djevojaka prođu kroz ovo mjesto, a većinu se nikad čak niti ne pogleda. Ali ti, Celia, ti si lijepa i nježna i držiš se poput plemkinje. Znala sam da će te zapaziti. Dok ja, ah, pogledaj me”, smijala se, “samo sam koštunjavi stvor s crnom kosom - kao što su redovnice uvijek govorile. Nitko, a najmanje sultan, nikad me ne bi pogledao. Ali ja imam um, oštar um, i ako ćemo pravo - ha, dvije su bolje od jedne.


--- 222000666 ---

Uglavnom, te večeri, kao što sam ti rekla, nisam mogla zaspati. Ako se sjećaš, te nas je noći ovdje bilo vrlo malo. Osim novakinja, većina žena je još bila u sultanijinoj ljetnoj palači i nisu se trebale vratiti sve do sutradan. Sišla sam u kupelj uzeti malo vode. Bilo je vrlo tiho. Sjećam se da sam vidjela vlastitu sjenu na mjesečini i pomislila da sigurno tako izgledaš kad si duh.

U tom sam trenutku začula neki zvuk - žamor glasova, vrlo tih razgovor - odnekud iz sultanijinih odaja. Pomislila sam da to možda ima neke veze s tobom, pa sam otišla do vrata koja spajaju djevojačko dvorište s njezinim predsobljem, kako bih mogla bolje čuti. A onda, upravo kad sam stigla, vrata su se silovito otvorila i izišla je cariye Lala. U ruci je nešto nosila: šećerni brod. Obje smo gotovo iskočile iz svoje kože - mislim da smo jedva suspregnule vrisak - i u jednom užasnom trenutku pomislila sam da će me poslati haremskoj nadzornici, ali umjesto toga, jednostavno mi je predala šećerni brod i rekla kako joj je rečeno da ga odnese u sobu glavnoga crnog eunuha, ali da i ja to mogu učiniti.”

“Znači, tako je onamo dospio? Ti si ga uzela! Bože dragi, Annetta Celia je netremice gledala prijateljicu. “Dakle, dvije su osobe znale da si one večeri bila tamo?”

“Ma cariye Lala potpuno je bezopasna, svi to znaju”, Annetta je nestrpljivo pucnula jezikom, “pitanje koje si trebamo postaviti jest tko ju je poslao?”

“Da, da, ali jedno po jedno.” Celia je grozničavo prošla prstima kroz kosu. “Prvo mi reci što se dogodilo kad si ušla u Hasan-aginu sobu?”

“Čudno, ali ondje nije bilo nikoga”, odgovorila je Annetta. “Odložila sam brod na poslužavnik pokraj divana, ali najprije sam ga dobro pogledala. Žao mi je, guskice, znam da sam ti trebala reći”, pogledala je Celiju i progutala, “nego, kad sam stavila slasticu na poslužavnik, nisam bila sigurna što da radim. Palo mi je na pamet da bih možda trebala pričekati i reći Hasan-agi što sam donijela, ali nitko nije došao”, pogledala je Celiju, “i tako sam pomislila, eto mi prigode, malo ću razgledati...”

“Malo ćeš što?” Sada je Celia izgledala užasnuto. “U Hasan-aginoj sobi?” “Baš se prava našla da mi prigovara.” Stišavši glas, Annetta se nagnula prema Celiji. “I

slušaj sad ovo, pronašla sam nešto - ih radije, čula sam nešto. Čula sam mačku.” “Mačku - što je u tome tako neobično? Ovdje je puno mačaka.” “Ali zvuk je dopirao iz jednog od zidova. Slušala sam i slušala te konačno shvatila da

zvuk dolazi iza pločica na jednom zidu, onom nasuprot njegovu divanu. Mijaukanje sirote mačke postajalo je sve glasnije i glasnije, a ja sam prelazila prstima gore-dolje po pločicama i napokon pronašla neku vrstu kvake na zidu. Povukla sam je i odmah se cijeli dio zida jednostavno otvorio pred mojim očima.”

“Tajna vrata! Još jedna!” “Upravo tako. A u vratima je bio ormar, prilično velik, sasvim dovoljno da se netko u

njemu sakrije, čak i veliki debeli eunuh. I tu je bila mačka.” “Sirotica!” “Ali, ne bilo čija mačka. Zamisli! Bio je to sultanijin veliki bijeli mačak, znaš već koji?

Onaj s jezivim očima?” “Naravno da znam”, odgovorila je Celia zaprepašteno, “ali što je pobogu mačak ondje

radio?” “Sad ću doći do toga. Kad sam otvorila vrata, iskočio je iz ormara - gotovo me srušio,


--- 222000777 ---

toliko mu se žurilo - a ja sam opazila da su na stražnjoj strani ormara još jedna vrata.” “Mislim da znam što ćeš reći...” “Baš tako! Iza drugih vrata pronašla sam tajno stubište. Upravo onakvo kakvo si ti

pronašla u hasekinu apartmanu.” “Znači, zato su te toliko zanimali razni ulazi u njezin apartman. Misliš da bi oni mogli

biti spojeni?” “Naravno. Sigurno je tako mačak dospio onamo, sigurno je pronašao put kroz jedan od

ostalih ulaza i onda pao u zamku. Uglavnom, još sam bila u ormaru kad sam čula glasove ljudi koji ulaze u sobu iza mene.” Annetta je uznemireno pogledala Celiju. “Što sam drugo mogla? Nije bilo vremena za odlazak. Prije nego što je Hasan-aga ušao, imala sam tek vremena da zatvorim vrata ormara, ovaj put i sebe u njemu.”

Celia ju je netremice gledala. “Znam, znam”, Annetta je slegnula ramenima. “Ne gledaj me tako. To jest bilo glupo -

ali opet, možda i ne toliko kao što zvuči. Stari nosorog nije bio sam. O, ne, bio je s djevojkom, sluškinjom cariye Lale iz sultanijinih kupelji. Sasvim sam ih jasno mogla vidjeti kroz špijunku sa stražnje strane vrata.”

“Djevojka s pletenicama? Sjećam je se”, rekla je Celia oštro. “Ona mi je te večeri pomagala da se pripremim. Mislim da je od tada nisam vidjela.”

“Zato što je mrtva.” “Mrtva?” Celia je ponovila. “I ona?” “O, da.” “Ali kako?” “Ta djevojka - ta mlada djevojka nevina izgleda - ispostavilo se da je culo glavnoga

crnog eunuha.” “Nemoguće!” Ugledavši Celijino užasnuto lice, Annetta se nasmijala. “Misliš da zato što su eunusi

uškopljeni i zato što ne mogu stvarno općiti”, Annetta je prstima jedne ruke napravila rječitu gestu, “da nemaju nikakvih osjećaja, da nemaju žudnje? Ili” nakrivila je glavu na jednu stranu, “da ne mogu zadovoljiti ženu na druge načine? Pa, ako je suditi po onome što sam te večeri vidjela, sasvim je suprotno.” S gađenjem je nabrala nos. “Ali od svih neprirodnih, gadnih stvari koje sam ikada vidjela...”

“Nisi valjda...” “Ha”, Annetta je nehajno slegnula ramenima, “već sam ti rekla, svi su bordeli više-

manje slični. Ali, nije toliko to što je on činio njoj, ili što je tražio da ona čini njemu, koliko sve ono laskanje, gugutanje i umiljavanje. Fuj!” Stresla se. “Dovoljno da mi pozli. Znaš, mislim da je zbilja mogao osjećati nešto prema njoj, onoj sirotoj zaluđenoj budali. Stalno se čulo, ‘moj faunčiću, i ‘moj cvjetiću’; dođi, svuci se za mene, moj drozdiću, daj da te vidim golu, daj da poljubim tvoja stopalca, daj da ti sišem bradavičice, tako meke, tako slatke, poput nježnih ružičastih tulipana.’” Annetta je nabrala lice, oponašajući eunuhov neobični napuknuti falset. “Sve to tepanje, fuj! Taj čudovišni, sijedi, stari nosorog koji plazi po njoj, vjeruj mi, došlo mi je da taj tren izletim iz ormara i pljusnem ga po njegovu ružnom debelom licu.”

Celia se, i dalje je gledajući bez riječi, zgrozila od pomisli na to.


--- 222000888 ---

“Ali kao što možeš vidjeti, nisam.” “Jasno.” “A onda sam vidjela kako pruža ruku da uzme komadić šećernog broda.” “Misliš, otkinula je komadić šećera?” “Ne.” Annetta se mrštila. “Mislim da je nešto već bilo skriveno u brodu. Zapravo,

sigurna sam u to. Sama nisam to vidjela, jer bilo je mračno, uostalom, nisam ništa niti tražila; ali ona je sigurno znala da će biti tamo, jer je posegnula pravo za tim, i što god da je to bilo, stavila je u usta.”

“A on to nije primijetio?” “Ne. On se bio okrenuo da uzme šal koji će joj staviti oko ramena. Čekala je do

trenutka kad joj je okrenuo leđa.” “A onda?” “Kad je bio siguran da joj je dovoljno udobno - i čini se da je htio dvoriti je - zamisli,

glavni crni eunuh, kao da je sluga! Tada ju je pokušao poljubiti u usta. Nije ga htjela, isprva. Vidjela sam kako okreće glavu, ali on je bio uporan. Gurnuo ju je na divan i pritisnuo pod sebe tako da se nije mogla micati. Čula sam - oh, bilo je tako odvratno! - zvuk vlažnih usana, kao da je siše, kao da žvače njezine usne, liže je po cijelom licu poput psa.” Annetta se s gađenjem stresla. “Nisam više mogla gledati. Tako sam jednostavno sjela u ormar i zaklopila oči. Nedugo zatim shvatila sam da nešto nije u redu. Prvo je djevojka zajaukala — bolno. A ja sam pomislila, hm, pomislila sam da joj je sigurno nešto učinio; znaš, da ju je na neki način ozlijedio, ne znam kako - prstima, možda, ili čak lažnom muškošću - oh, vjeruj mi”, rekla je, opazivši Celijino užasnuto lice, “vidjela sam ja i gore od toga. Ali onda je i on zajaukao. Nakon toga sam čula druge glasove - i osjetila miris... oh, Bože, ne možeš niti zamisliti kako je bilo.” Annetta je problijedjela. “Posvuda izbljuvci, njihova nečist, kakav smrad! Ali onda je sve prestalo. Djevojka je umrla za nekoliko minuta.”

“Znači, misliš da je u usta stavila otrov”, rekla je Celia polako, “a kad ju je on poljubio i on se otrovao.”

“Ne, ne.” Rekla je Annetta uzbuđeno. “Kladim se u tisuću dukata ili više kako nije imala pojma da je uzela otrov, a kamoli da je namjeravala otrovati eunuha. Vjerojatno je mislila da je to neka vrsta afrodizijaka...”

“Hm, sigurno je imala pristup raznim stvarima. Cariye Lala ima cijelu ljekarnu u onoj svojoj posebnoj kutiji. Ona je sigurno vrlo jednostavno mogla uzeti odande nešto dok nitko ne gleda.”

“Ali, zašto se onda mučiti i skrivati to u šećernom brodu? Uglavnom, nikako nije mogla znati da ću ga ja donijeti i staviti na poslužavnik... oh, Bože!” Annetta je stavila glavu u ruke. “Od svega ovoga vrti mi se u glavi. Ne, ne, sve je to pogrešno. Osim toga, zašto bi ugrizla ruku koja će je hraniti? Biti ljubavnica velikoga crnog eunuha, koliko god to tebi i meni zvučalo odbojno, to bi za djevojku značilo dobiti više moći nego što je sanjala da je moguće. Gotovo onoliko moći koliko je ima haseki. Ne, netko drugi ju je iskoristio, sigurna sam da nije mogla znati što uistinu radi. Netko je drugi bio iza svega toga, sigurna sam.”

“Netko tko je znao da će ga te večeri posjetiti.” “Možda čak netko tko ju je onamo s razlogom poslao, tko zna?” Annetta je slegnula

ramenima. “Ali čekaj da ti kažem što se nakon toga dogodilo.


--- 222000999 ---

Čekala sam dugo, jako dugo - ili mi se barem tako činilo - u tom ormaru.” Annetta je nervozno progutala slinu “Bila sam tako uplašena, ne možeš ni zamisliti, guskice, od straha sam se jedva micala. Da me je itko ondje pronašao, znam da bi sigurno pomislio kako ja imam nešto s tim. Napokon, satima poslije, kako mi se činilo, skupila sam snagu da izađem. Bila sam sigurna da su oboje već mrtvi. Otvorila sam vrata i počela pipajući tražiti put preko sobe kad sam začula glasove ljudi koji dolaze. Zato sam se vratila - što sam drugo mogla - u blaženi ormar. I tko je došao - sultanija, u pratnji s Gilbehar i Esperanzom Malchi.”

“Sultanija? Znači, ona je cijelo vrijeme znala za to. Ali, nitko nije podignuo uzbunu. Kako je moguće da su znale?”

“Nemam pojma, ali netko im je morao javiti.” Annetta je vrtjela glavom. “Na početku su samo stajale na vratima, kao da su se bojale ući. Ali, ipak su bile dovoljno blizu da čujem što razgovaraju, svaku riječ. Bila sam sigurna da će me otkriti. Jednom su me čak i čule, ali, hvala nebesima, mislile su da je mačka...”

“Što su učinile?” Celia je bila blijeda. “Sultanija je pitala: ‘Jesu li mrtvi?’ Esperanza je ušla u sobu i pogledala. Odgovorila je:

‘Djevojka, da.’ Zatim je pomno pogledala Hasan-agu i stavila mu zrcalo pod nos. I kad se ispostavilo da zapravo nije mrtav, ponudila je da pošalje po haremskog liječnika, ali sultanija je rekla nešto kao ‘ne, još ne.’”

“Odbila je pomoći mu?” “Ne baš. Više kao da je...” Annetta je nakrivila glavu pokušavajući se sjetiti, “kao da je

već imala drugi plan. Kao da je već znala ili barem očekivala da će se nešto takvo dogoditi.” Na trenutak Celia nije ništa govorila. “Misliš li da je ona to učinila?” napokon je

prošaptala. “Sultanija?” “Pa, mogla je to učiniti, ali zašto bi?” reče Annetta. “Glavni crni eunuh bio je jedan od

njezinih glavnih saveznika. On joj je bio desna ruka. Onaj na kojeg uvijek može računati. A osim toga, da je to učinila, zar misliš da bi se toliko žurila na mjesto događaja? Ne, držala bi se podalje.” Annetta je vrtjela glavom. “Ne, mislim da je sultanija otišla tamo zato što je pokušavala spriječiti da se to uopće dogodi.”

“Misliš, znala je što će se dogoditi?” “Mislim da je pretpostavljala da će se nešto dogoditi.” “I od početka je štitila osobu koja je to učinila.” “O, zna ona tko je to učinio, sigurna sam”, Annetta je kimala glavom. “Ne znaš je kao

ja. Što misliš, zašto se cijelo ovo vrijeme nije provodila prava istraga?” “Pa, očito je, nije li?” rekla je Celia, ustavši. “Zar jest?” “Naravno. Koga bi valide, osim sultana, ovoliko štitila? Ostale Slavuje, naravno. Hm,

Mali Slavuj očito nije otrovao samoga sebe - onda mora da je to bio...” “Treći Slavuj?” “Točno.” “Cariye Mihrima.” “Ona koja je navodno mrtva.” “A ako želim doznati tko je cariye Mihrima”, reče Celia, “samo je jedna osoba koja mi

može pomoći.”


--- 222111000 ---

“A to je?” “Ponovno ću morati posjetiti Handan.” “To je suludo”, Annetta je zgrabila Celiju za ruku, “molim te, to je potpuno suludo.

Uhvatit će te, a čak ako te i ne uhvate, kažu da je Handan napola luda. Što god ti rekla, kako ćeš znati je li to istina? Loša ti je to ideja, kažem ti.”

“Navela sam je da mi kaže za cariye Mihrimu, zar ne?” “Da, ali...” “Onda je možda uspijem navesti i da mi povjeri ostatak. Osim toga, mislim da uopće

nije luda. Slaba je i bolesna od opijuma - ali nije luda.” Upravo tada začuli su se glasovi u dvorištu. Celia je ustala i zgrabila Annettu za ruku. “Molim te, guskice, preklinjem te, ne idi.” “Moram.” Celia se sagnula i poljubila je u obraz i prije nego što ju je Annetta uspjela

dovoljno uplašiti da se predomisli već je bila otišla.

CELIA SE USKIM DRVEN IM STUB AM A SPUSTILA u djevojačko dvorište. U njemu su dvije stare crne sluškinje mele metlama od palminih listova. Kad su ugledale Celiu, odmaknule su se i ponizno je pozdravile. Na jednom od krovova golub je mahao krilima. Proizvodio je oštar zvuk, odzvanjajući poput revolverskog pucnja u uspavanom zraku. Najedanput se Celia prisjetila onog jutra kad ju je Annetta prvi put pozvala da vidi sultaniju. Stajale su baš na ovome mjestu, upravo pred vratima apartmana sultanije Safije. Zar je moguće da otada nije prošlo ni tjedan dana? A tek ona djevojka, ona Celia: kaduna Kaja, ona koja je bila gözde. Jedva se prepoznala.

Jedna od sluškinja lupnula je metlom spustivši je, a Celia ih je prvi put pogledala. Jesu li ovo iste one žene koje su i tada čistile dvorište? Annetta im se oštro obratila, zapamtila je, ali osim toga, ničega drugog nije se sjećala. Čak i u Kući užitka, gdje svatko o svakomu sve zna, sluškinje su bile vrlo slične jedna drugoj. Je li cariye Mihrima tako to uspjela napraviti? Ušuljala se u harem, prerušena u sluškinju tako da je nitko nije prepoznao?

Impulzivno, Celia se zaustavila i okrenula prema dvjema ženama. Kad su je vidjele, sagnule su glavu prema njoj, složno joj se poklonivši s poštovanjem.

“Kaduno.” Celia je htjela nastaviti kad je čula da je jedna od žena doziva. “Gospo!” Oko gležnja je imala tanak zlatni lančić. Druga, čija je rijetka, kovrčava kosa imala više

sijedih vlasi od njezine drugarice, pomalo je škiljila na jedno oko. Prva starica, sa zlatnim lančićem oko gležnja, uzela je drugu za ruku te su se polako dogegale do nje.

“Molim vas, gospo...” Sada kada ih je ona slušala, kao da nisu znale kako nastaviti. “Jeste li nešto htjeli, cariye?” Celia ih je znatiželjno gledala. “Kako se zovete?” pitala je

onu sa zlatnim lančićem. “Cariye Tusa.” “A vi?” okrenula se drugoj. “Cariye Tata, gospo.” Još se držeći za ruke, u čudu su je gledale. Bespomoćne su poput djece, pomislila je

Celia, a zatim je iznenada nešto shvatila. “Vi ste sestre, zar ne? Blizanke.”


--- 222111 111 ---

“Da, kaduno.” Cariye Tusa zaštitnički je stavila svoju ruku na sestrinu. Druga žena, ona s oštećenim okom, gledala je ravno u Celiju. Ili, točnije, ne toliko u nju koliko kroz nju. Celia se okrenula, gledajući preko ramena kako bi vidjela ima li ikoga, ali dvorište je bilo prazno.

“Vi”, rekla je, kimnuvši drugoj ženi, “cariye Tata - znate li tko sam ja?” Starica je zdravim okom promatrala Celijino lice. Rožnica joj je bila plava,

svijetloplava poput različka. Njezina sestra, cariye Tusa, htjela je odgovoriti umjesto nje, ali Celia ju je zaustavila.

“Ne, ne vi, pustite nju da odgovori.” “Ja... Ja...” Cariye Tata zbunjeno je vrtjela sijedom glavom. Još je nakoso gledala preko

Celijina ramena svojim neobično praznim pogledom; pogledom nekoga tko je toliko star da u tom praznom dvorištu može vidjeti samo duhove. “Vi ste jedna od kaduna”, napokon je rekla. “Da, tako je. Znam kako vas moram zvati - kaduna...” Pognula je svoju staru glavu, kimajući njome gore-dolje, sve brže i brže. “Molim vas, tako vas moram zvati. Ako dopustite, gospo.”

“Molim vas”, oči stare cariye Tuse ispunile su se suzama, “... molim vas, nemojte, kaduno Kajo. Molim vas, oprostite mojoj sestri, nije htjela biti neuljudna.”

“Ah, ali vi trebate oprostiti meni, cariye” , rekla je Celia. Ovaj put glas joj je bio nježan. “Nisam primijetila”, ispravila se, “nisam dosad znala da je vaša sestra slijepa.”

U tom trenutku, u mislima, Celia ih je odjednom vidjela onakvima kakve su nekoć vjerojatno bile: dvije malene robinje, tamne kože i plavih očiju, poput dvaju savršenih bisera iz morskih dubina. Svaka ima svoju priču: koja je njihova, pitala se. Koliko im je bilo godina kad su stigle ovamo, šest, sedam? Zacijelo su se držale zajedno, dva preplašena djeteta tako daleko od doma, kao što se još drže skupa, ostarjele, onemoćale i oslijepjele služeći sultanu. I dok je ona tako razmišljala, cariye Tusa ispružila je ruku. Celia je primijetila da joj nešto pruža, nešto što je izvadila iz džepa, nešto što svjetluca, nešto sjajno poput mjedi.

“Za vas, kaduno, Kajo.” Njezina stara šaka zatvorila se oko Celijine, gurajući prstima nešto glatko i okruglo. “To smo vam došle reći. Jedna od kira ostavila je to za vas.”

Celia je otvorila prste. Pozlaćena mjedena kutijica Paulova kompendija sjajila se na suncu.

“Što je to?” Cariye Tusa uhvatila je Celiju za ruku. “Jeste li dobro, kaduno?” Celia nije odgovorila. Trznula je prstom zapor skriven na dnu i kompendij se otvorio -

gledalo ju je njezino vlastito lice.

Kako vrijeme i sati prolaze, tako život ljudski nestaje, Jer vrijeme se skupo plaća, Dijeli ga mudro i ne gubi ni sata.

I B AŠ U TOM TRENUTKU, prije nego što je postala svjesna što radi, Celia je sjela na prag kupelji i zaplakala. Plakala je i plakala, iz nekoga dubokog vrela u sebi za koji do tada nije znala da je tako duboko: zbog cariye Tate i cariye Tuse, dviju starica koje je tek toga dana upoznala; plakala je zbog haseki Gulaje, ugušene i sada na dnu Bospora. Ali najviše je plakala zbog


--- 222111222 ---

sebe jer je preživjela brodolom i zbog mornara na brodu, jer oni nisu; i plakala je zbog svojeg mrtvog oca i zbog svoje izgubljene ljubavi: ljubavi koja za nju više nije izgubljena, sada kad je ona ponovno pronađena.


--- 222111333 ---

T R I D E S E T I P R V O P O G L A V L J E


UTR ADAN, NAKON ŠTO SE PROBUDILA, Elizabeth je veći dio dana ostala u sobi i čitala. Kasno poslijepodne, kad je sišla nadajući se da će poslati Rašida po sendvič,

iznenadila se vidjevši Haddbu kako čeka u predvorju. “Elizabeth, ipak si tu... upravo sam ti zvonila u sobu. Drago mi je da sam te uhvatila...”

Djelujući zagonetno, Haddba ju je pozvala u udubljenje ispod stuba. “Dušo, imaš posjetitelja.”

“Mehmet?” Elizabethino srce zaigralo je. “Vratio se?” Već je mislila okrenuti se i potrčati u salon, no Haddba ju je uhvatila za ruku. “Ne,

dušo, nije Mehmet...” ali prije nego što je uspjela dovršiti rečenicu, Elizabeth je iza sebe čula poznati glas.

“Bok, Elizabeth.” Okrenula se. Tamo je stajao on, isti kao i uvijek. Izblijedjele traperice, kožna jakna,

izazovni pogled... lako nije željela, osjetila je navalu čiste fizičke želje. “Marius?!” “Bok, ljepotice.” “Što ćeš ti ovdje?” Glupo, glupo pitanje. “Kako si me pronašao?” Još gore! Smiješi li

mu se od nervoze? “Došao sam te pronaći, mala.” Glas mu je bio nježan, gotovo pjevan: glas zbog kojega

se u prošlosti na sve moguće načine ponižavala samo da bi ga ponovno čula. “Žao mi je, Mariuse, ali ja ne...” No, prije nego što je uspjela bilo što dalje reći, zagrlio ju je i poljubio u usta. “Pobjegla si od mene”, šapnuo je. “Nemoj...” Elizabeth se pokušavala otrgnuti, osjetivši kako joj bok nezgodno udara o

njegov. Koji mu je vrag? Čula je u mislima Evein gorki refren: Ne želi te uistinu, ali ne može te

niti ostaviti na miru. “Kako si me pronašao?” Pogledavši ga, lagano je zadrhtala. Osjeća li užas ili

S


--- 222111444 ---

uzbuđenje? Njegova kosa, uvijek raščupana, narasla je i kovrčala se oko ovratnika jakne. Bio joj je toliko blizu da je osjećala njegov poznati miris, njegovu kosu i kožu, miris cigareta, “zločestog dečka.” i prljavih plahti; ne baš neugodan, pomalo kiselkast vonj njegove kožne jakne.

“Nedostajala si mi, mala...” Rekao je to drsko, ne odgovarajući na njezino pitanje. Ni sama ne znajući kako, Elizabeth je opazila da joj je ruka oko njegova vrata, a prsti upleteni u kosu. Iza nje je gotovo šest punih tjedana zaboravljanja, a za što?

“Onda, idemo u tvoju sobu? Moramo razgovarati.” Osjetila je kako joj prstima lagano klizi niz leđa. “Pokušao sam uvjeriti portirku da me pusti gore”, promrmljao joj je na uho, “ali nije se dala. Tko je uopće ta stara babetina?”

Elizabeth je iznenada postala svjesna Haddbine prisutnosti, čvrste i hladnokrvne, tek metar-dva od njih.

Poigrava se tvojim srcem. Zaprepaštena, okrenula se prema njoj: “Što ste rekli?” “Ništa.” Haddba je i dalje ondje stajala. Očita nedoličnost Mariusova ponašanja jasno se

ogledala na njezinu licu poput pljuska ledene vode. Posramljena, Elizabeth se odmaknula. “Oprostite... Haddba, ovo je Marius. Marius, ovo je moja gazdarica, Haddba.” Marius je pružio ruku, ali Haddba je jasno dala do znanja da je ne namjerava prihvatiti.

Smaragdi na njezinim naušnicama sjajili su se na prigušenom svjetlu poput mačjeg oka. Elizabeth je opazila da ga promatra izrazom lica od kojega bi protrnuo svaki obični smrtnik.

“Dobar dan”, riječi su joj zvučale jasno odbijajuće.

ČAK JE I M AR IUS DJELOVAO ZBUNJENO.

“Bože, kakva oštrokondža.” Na Elizabethino razočaranje a istodobno i olakšanje, nije je ponovno zagrlio, nego je gurnuo ruke duboko u džepove jakne i hodao ulicom malo ispred nje. “Zar joj dopuštaš da ti tako šefuje? Dopuštaš, zar ne? Naravno da je tako.”

“Ne govori tako o njoj, to mi je prijateljica.” “Hotelska portirka?” “Nije ona portirka.” Elizabeth je sada gotovo trčala nastojeći uhvatiti korak s njim.

Zrak je bio toliko hladan da su je boljeli zubi. “Stvarno?” Rekao je kiselo: “Tako izgleda.” Elizabeth je suspregnula smijeh. Rijetko bi se dogodilo da Marius ne uspije šarmirati

ženu - mladu, staru, sredovječnu - činilo se da nijedna nije imuna. Nije ni čudno da je bio ljut.

Neko su vrijeme hodali u tišini uskim strmim uličicama prema ulici Istiklal Caddesi. Bio je sumrak, a na nebu grimizni oblaci. Mršave mačke sklonile su se uz vrata kuća. Prolazili su pokraj dućančića u koji je Rašid svraćao po čaj i novine; pokraj starih brijačnica i trgovina slasticama; pokraj kestenjara na uglu ulice. Kako joj je sve ovo - pomislila je Elizabeth - već u nekoliko tjedana postalo poznato.

Na uglu je stajala ruševna kuća, vrata zakovanih daskama. Marius je zastao i iznenada je privukao k sebi, pritisnuvši je uz vrata.

Usne su mu bile iznad njezinih. “Mogu li te sada poljubiti?” Stisnuo ju je uza sebe, držeći je za ovratnik kaputa.


--- 222111555 ---

Ne! Onaj glas u njezinoj glavi i dalje je vikao, ali nije bilo koristi. Osjetila je njegov dah na vratu, u kosi. Uzdahnuvši sklopila je oči, a vrat i grlo u luku su se savili prema njemu. Došao je pronaći me, samo je na to mislila. Koliko sam često o ovome sanjala? Bilo je trenutaka kad bih bila dušu prodala za ovo. Ali, kad ga je poljubila na usnama je osjetila hladnoću njegova jezika.

“Kriste, kako je ledeno.” Napokon se odmaknuo. “Da odemo nekamo?” “Da, znam jedno mjesto.” Odvela ga je u svoj omiljeni kafić u ulici Istiklal Caddesi. Bilo je tako mračno i tako

hladno da je Elizabeth bila sigurna kako u zraku miriše snijeg. Sada je hodala naprijed: ulicom u kojoj se prodaju glazbala, pa pokraj groblja derviške tekije s nadgrobnim kamenjem u obliku turbana obasjanim mjesečinom.

“Gdje smo točno?” Marius ju je slijedio uskim uličicama. “U četvrti Beyoglu; nekoć je bila poznata kao Pera, područje u kojem su živjeli stranci.” Pošla je prečacem kroz jedan uzani prolaz. Vodio je na neku vrstu polutrga gdje su

starci pili čaj i igrali domino pod svjetlošću svjetiljke iz 1930-ih. Podignuli su poglede kad su vidjeli Elizabeth. Marius je iza nje oklijevao.

“Jesi li sigurna da je ovdje sigurno?” “Sigurno?” Smijući se, Elizabeth se iznenađeno okrenula. Umišlja li to ona, ili on

odjedanput izgleda drukčije? Manje. Nestvarnije. “Vjerojatno ovisi o tome što shvaćaš pod sigurnim.”

U kafiću je bilo toplo, osvijetljeno brončanim svjetiljkama kao u bečkoj kavani. Zidovi su bili obloženi staklom i mahagonijem. Elizabeth je naručila čaj i kekse. Kad je konobarica otišla, primijetila je da je Marius promatra.

“Izgledaš drukčije”, napokon je rekao. Ne više zaljubljeno; prije, zamišljeno. “Prekrasno izgledaš, Elizabeth. Zaista prekrasno.” Imala je čudan osjećaj kao da je vidi prvi put.

“Hvala”, jednostavno je odgovorila. “Ne, zbilja tako mislim.” Elizabeth bi obično pojurila ispuniti tišinu riječima; ali ovaj put - pomislila je - pustit će

ga da prvi govori. “Nisi odgovarala na moje poruke”, rekao je nakon nekoliko minuta.” “Nisam.” Ponovno tišina. Uzeo je žlicu sa stola i počeo njome bubnjati po ruci. Dragi Bože,

pomislila je Elizabeth, ma nije valjda! Marius je nervozan! “Nedostajala si mi, mala.” “Jesam li?” Jesam li? Zvučao je kao da bi to čak mogao misliti. “Da, jesi.” Kako čudno - samo je na to mislila - kako je doista čudno sjediti ovdje s Mariusom.

Sudjelovala je u razgovoru, ali činilo joj se kao da on nema nikakve veze s njom. Nakon što je popustio prvi šok zbog iznenadnog susreta, shvatila je da ga može smireno gledati. Zgodan, neobrijan: zapuštena privlačnost građevinskog radnika.

“Što želiš, Mariuse?” upitala je blago znatiželjna. “Što je s njom? S onom drugom


--- 222111666 ---

djevojkom, plavušom.” Ali čak ni ta misao, ta nekoć bolna misao, kao da nad njom više nije imala nikakvu moć.

“Ah, ona... ništa mi nije značila.” “Da. Da, vjerojatno nije.” Elizabeth je odložila šalicu. Ruka joj je bila prilično mirna.

“Dakle, zašto si došao?” Čula je samu sebe u čudu. “Došao sam po tebe. Došao sam te odvesti sa sobom.” Poigrava se tvojim srcem. Elizabeth je sasvim jasno čula te riječi. Osvrnula se, napola očekujući da ugleda nekoga

kako sjedi do nje. Otkud dopiru te riječi? Jedanput u Oxfordu učinilo joj se da je čula kako ih Eve izgovara; a onda Eladdba. Ali, sada nije bilo nikoga.

Umjesto toga, na drugoj strani kafića, opazila je mladu ženu u mornarskom kaputu, duge tamne kose prebačene preko ramena. Elizabeth se iznenadila koliko ta mlada žena djeluje mirno, a istodobno je znala da je to njezin vlastiti odraz.

“Zašto se smiješ?” upitao je Marius i nastavio: “Kažem da sam došao vratiti te doma.” Ponovio je riječi misleći da ga nije čula.

“Misliš, došao si me spasiti?” “Moglo bi se i tako reći.” Djelovao je zbunjeno. “Ne vidim zašto je to toliko smiješno.” “Žao mi je”, Elizabeth je brisala oči, “imaš potpuno pravo, nije smiješno. To je...

zapravo, na neki način žalosno.” Čula je kako joj u torbici mobitel vibrira najavljujući novu poruku. Brzo je pogledala

zaslon, a zatim ga je bez riječi spremila. Ponovno kratka stanka. “Upoznala si nekoga”, napokon je rekao Marius. Kad ga je Elizabeth opet pogledala, obuzeo ju je čudnovat osjećaj vrtoglavice, kao da

pada, pada, ali ne prema dolje, nego nekako prema gore. “Da, jesam, kao što kažeš, upoznala sam nekoga.” Gledala ga je lagano nagnute glave. “Ali, to nije to.” “Nije to?” “To nije razlog da se vraćam sam.” Ustala je, a onda ga je, nagnuvši se lagano, poljubila u obraz. Gledao ju je kako uzima

svoje stvari. “Nadam se da znaš što radiš, Elizabeth”, viknuo je za njom. “Hoćeš li biti sigurna?” “Hoću li biti sigurna?” zastala je na vratima. “Ne, još više od toga. Mnogo, mnogo

više.” Okrenula se prema njemu kao da je lebdjela iznad tla. “Bit ću slobodna.”


--- 222111777 ---

T R I D E S E T I D R U G O P O G L A V L J E


Jutro

VIJE STAR IC E PUSTILE SU CELIJU DA PLAČE. Kriomice su je iz dvorišta odvele u kupelj i sklonile iza jednog od mramornih umivaonika, štiteći je od očiju drugih žena i

haremskih dužnosnica koje su svojim poslom povremeno prolazile dvorištem. Ništa nisu govorile, samo su je naizmjence gladile po kosi i, gledajući je, neobično pucketale jezikom.

Napokon je Celia isplakala sve suze. Sjela je na mramorni pod između dvaju umivaonika i pustila ženama da joj obrišu lice i stave hladno platno na natečene oči. Disanje joj se vratilo u normalu. Osjetila je tako snažan umor da bi mogla leći na hladni mramorni pod i zaspati.

“Ali ne mogu ostati”, rekla je, više sebi nego njima. Umor je zamijenio užas od pomisli što još mora učiniti.

Osvrnula se, gledajući izbrazdane mramorne umivaonike s njihovim zlatnim slavinama u obliku dupina, i pokušala sabrati misli. Posljednji put kad se ovdje kupala bila je s Annettom i ostalim sultanijinim dvorkinjama. Razgovarale su o nečemu, o čemu?

Celia je ponovno pogledala dvije starice i ponovno ju je obuzela tjeskoba. Uzela je cariye Tusu za ruku.

“Cariye...” upitala je Celia, “koliko vam je godina?” “Ne znam, kaduno Kajo”, starica je slegnula ramenima, “jednostavno smo stare”,

izgovorila je prostodušno. Neka misao... ili je to možda bilo sjećanje... polako se probijala u Celijin um. “Sjećate li se starog sultana?” “Naravno da ga se sjećamo.” “Mi smo bile ovdje prije sviju”, rekla je njezina sestra, kimajući i smijući se ponosno.

“Svi su ostali bili poslani u Palaču suza, ali ne i mi dvije. Mi smo služile haremskoj nadzornici, znate, Janfredi Khatun.”

To ime, Janfreda Khatun. Neko sjećanje. Nema sumnje, sjećanje.

D


--- 222111888 ---

“Tako je, svi su otišli. Svi. Čak i mali prinčevi. Sva devetnaestorica. Mrtvi su, svi su mrtvi. Kako smo plakali!”

Gdje je već čula te riječi? Celijino je srce preskakalo. A one oči - možda ne toliko plave, više nekako... mliječne. Gdje je vidjela te oči?

“Možda biste mi onda vi, kad ste ovdje tako dugo”, ohrabrila ih je smiješkom, “mogle pomoći da nekoga pronađem.” Nastojeći zadržati smiren glas, Celia je polako govorila. Usta su joj bila suha: “Hoćete li mi pomoći... znate li cariye Mihrimu?”

Cariye Tusa vrtjela je glavom: “O, ne, nje nema, nema je već jako dugo. Zar ne znate?” “Što to govoriš, sestro?” Oči cariye Tate iznenađeno su se otvorile: “Ja je cijelo vrijeme

čujem.” Cariye Tusa se okrenula prema njoj: “Čuješ je, sestro?” djelovala je zaprepašteno.

“Nikad mi to nisi rekla.” “Nikad nisi pitala.” Lice cariye Tate izgledalo je nevino poput dječjega. “Vratila se, baš

ovdje u kupelji.” “Jeste li sigurni?” Celia je osjetila kako joj naviru suze “Sigurni ste da je to bila cariye

Mihrima?” “O, više je ne zovu tako, kaduno. Vratili su joj staro ime, ne znam zašto. Zovu je Lili, ili

je barem tako zove Hasan-aga. Lili! Baš lijepo ime. Samo što je mi ostali ne zovemo tako, mi je zovemo Lala.” Starica se blistavo nasmiješila Celiji. “Tako je sada sve moramo zvati, ako dopustite. Cariye Lala.”

CELIA JE POJUR ILA U VALID INO DVOR IŠTE gdje je hasekin stari apartman pronašla upravo onakvim kakvim ga je ostavila protekle noći. Na podu je bio razbijeni fildžan, papuča ukrašena biserima, odbačena kao i prije. U stražnjem dijelu ormara bila su vrata i niz malih stuba koje vode u skriveni hodnik. Na vrhu je pronašla druga vrata. Brzo je prošla kroz njih i ušla u prolaz provlačeći se centimetar po centimetar, prošla je i pokraj mjesta gdje se hodnik račva i špijunke koja gleda u sultanijin apartman, i napokon, kroz vrata ormara ušla u Handaninu sobu.

Kao i prije, u prostoriji je bilo jako toplo i zagušljivo. Unatoč bogatom pokućstvu, brokatu i izvezenim zastorima, ogrtačima podstavljenima krznom koji su visjeli sa kuka na zidu, Celiju je ponovno iznenadila zapuštenost, nešto čudno, gotovo divlje. U jednom je kutu bila škrinja od sandalovine, a na njoj vaza sa cvijećem i zlatna kutija s ugrađenim kvarcom i rubinima, natrpana različitim nakitom - uglavnom dijamantima i veličanstvenom egretom od smaragda velikog poput stijene - no unatoč tomu djelovao je bezlično, kao isprazno bogatstvo odbačene konkubine.

Na zvuk njezinih koraka, u krevetu se nešto pomaknulo. “Sultan Handan!” Celia je prišla i kleknula pokraj nje. “Ne bojte se; to sam ja, Kaja.” Krhki lik ispod pokrivača ispustio je neki zvuk, nešto poput slabašnog uzdaha. “Sultan Handan, mislim da znam tko je cariye Mihrima”, rekla je, “ali vi mi morate reći

je li to istina.” Ispod maske od dragulja gledale su je oči obrubljene kajalom. Bile su otvorene, ali

toliko staklaste da je Celia sumnjala je li uopće budna. “Handan! Molim vas, poslušajte me!” Celia joj je tiho govorila na uho. Pritom ju je


--- 222111999 ---

uhvatila i protresla za koščato rame, pa je pokrivač je skliznuo s njezinih ramena. Užasan smrad, istodobno užegao i slatkast, poput gnijezda starih miševa, toliko je silovito sunuo u Celijino grlo da se gotovo zagrcnula.

“Mislim da te ne može čuti, kaduno.” Celia se toliko brzo okrenula da je zamalo prevrnula žeravnik. “Ali ne trebaš se brinuti”, rekao je nježan glas iza nje, “nije sasvim budna, ali ni ne

spava čvrsto. Handan čini ono što najbolje zna - sanja! Mnogo, mnogo prekrasnih snova. Nemojmo joj smetati.”

“Ti! Ali svi smo mislili da si...” “Mrtva?” U sobu je ušla haseki Gulaja. “Ha, kao što vidiš, nisam”, smiješila se. U

jednoj je ruci držala malenu papuču optočenu draguljima. “I pogledaj, pronašla sam svoju papuču.” Nasmijala se dražesno, veselo i nastavila: “Siroto dijete, izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti! Zbilja mi je žao što sam te toliko uplašila. Želiš li me dotaknuti?” Pružila joj je ruku. “Želiš se uvjeriti se da nisam duh?”

“Oh, da!” Celia je pojurila da joj uzme ruku i prinijela je svojim usnama. “Oh, hvala Bogu, hvala Bogu”, ljubila joj je prste, pritišćući dlan hasekine ruke na svoj obraz. Koža joj je bila hladna na Celijinu zažarenom licu. “Oh, mislila sam da su...” Suze su ispunile Celijine oči. “Oh, mislila sam...”

“Znam što si mislila”, odgovorila je Gulaja. “Znala sam da će me pokušati optužiti. Onaj nesretni događaj s glavnim crnim eunuhom bio je izvrsna prigoda koja se nije mogla propustiti. Sultanija je dala napraviti horoskop koji predviđa Hasan-aginu smrt i dala ga je podmetnuti u moju sobu. Srećom, ja sam ga pronašla i zamijenila, pa su - kad su ga otvorili onog dana u velikoj dvorani kad smo sve gledale pehlivanke - našli samo recept za pripremanje sapuna.” Tiho se smijuljila. “Zamisli njihova lica! Zamisli njezino lice, jadna mala budala.” Povukla je ruku iz Celijina grčevitog stiska. “Prilično nepromišljeno od njih, zar ne? Sultanija je ovaj put podbacila.”

“Znači, cijelo je vrijeme to bila sultanija.” Celia je jedva govorila. “Oh, znala sam da ne možeš biti ti. A što je s Hanzom?”

“Ne brini se za nju”, Gulaja se bezbrižno nasmijala, “ona se neće vratiti iz mrtvih.” Celia ju je promatrala dok je prilazila divanu. Pritom je izazovno njihala bokovima. U

tihoj sobi nježno je šuštao kruti brokat njezine haljine. Sjela je na divan i uzela Handaninu ruku, pipajući prstima bilo. Haseki je nagnute glave zamišljeno pogledala Celiju. Njezino lice, savršenih proporcija, bilo je točno onakvo kakvim ga je Celia pamtila: kremasta koža, mekana tamna kosa i oči plave poput zimskog neba. Dijamanti su joj svjetlucali na ušima i na ukrasu na glavi, toliko mnoštvo da se činilo kao da je po njoj pao mraz. “Hanza...” rekla je haseki tiho, gotovo za sebe. “Kuja je imala ideje koje su nadilazile njezin položaj. Znaš to isto tako dobro kao i ja.”

Celia je otvorila usta kao da želi nešto reći, a onda ih je ponovno zatvorila. “Zahvali svim svecima što ti nisi bila glasnica”, dodala je Gulaja. “Na početku nisam

bila sigurna koju će od vas dvije odabrati. Ali, onda sam zaključila da će to biti Hanza. Ambicioznima se uvijek najlakše manipulira, onima koji misle da sve mogu sami. To je lekcija koju sam ja vrlo rano naučila.”

Između njih dviju sada je nastala tišina; tišina poput vriska vile koja navješćuje smrt,


--- 222222000 ---

toliko glasna da je Celia htjela pokriti uši. “Ali što je s tvojim apartmanom? Sve su odnijeli, sve tvoje stvari, nema ih”, napokon je

rekla. “Zar se ipak seliš u staru palaču?” Na ovo se Gulaja od srca nasmijala. “Doista misliš da bih to učinila? Da bih otišla i ostavila njoj slobodan prostor?” Haseki

je stisnula usne: “Ako zbilja tako misliš, onda si veća budala nego što sam pretpostavljala. Ne, samo se selim u drugi apartman. Protekla dva dana boravila sam sa sultanom u ljetnoj palači. Nakon one gužve neku večer, svi smo mislili da je tako najbolje. Osim toga, u ovoj staroj nekako je previše - propuha.”

“Sva ona ‘gužva’, zar tako to zoveš?” U krevetu do nje pomaknulo se Handanino krhko tijelo. Slabašan zvuk, poput tužnog

mijaukanja mačke, dopirao je ispod pokrivača. Gulaja je gadljivo spustila ruku. “Fuj! Kako ovih dana smrdi.” “Zar ne vidiš da joj nije dobro?” Celia je drhtala. “Ne mogu vjerovati da joj je sultanija

ovo učinila.” “Hmm...” Haseki Gulaja zamišljeno je nakrivila glavu, “pa, nije sultanija, ne baš.” “Kako misliš, ne baš? Tko onda?” “Pa, malena Kajo, ja, naravno!” Haseki je fiksirala Celiju svojim plavim očima. “To je

zapravo bilo vrlo lijepo od mene. Vidiš, kad je rođen njezin sin, princ Ahmet, imala je neke probleme - ženske probleme, znaš. Bila je jako bolesna. Zato su joj dali opijum kako bi joj ublažili bolove. Ha, svatko ima neku malu slabost. Sve su pokušali kako bi je spriječili da ga uzima, sultanija ju je čak dala zatvoriti ovdje, siroticu, ali nekako”, uzdahnula je, “njezini bi prijatelji uvijek pronašli način da joj pomognu. Uvijek u tome uspiju, znaš”, okrenula se Celiji, fiksirajući je pogledom, “baš kao što sam ja tebi pomogla.”

“Ti si meni pomogla?” “Naravno. Čim si postala gözde. Pomislila sam: moram tom sirotom djetetu olakšati

muke. Tako sam poslala sluškinju s pićem.” “Oh!” Celia je stavila ruku na užarene obraze. “A ja sam mislila da mi je cariye Lala

dala previše opijuma.” Gulaja se ponovno nasmijala, ovaj put sumnjičavo. “Žao mi je zbog toga, ali bojim se

da se to moralo učiniti.” Lagano je slegnula ramenima. “Znaš, doista sam mislila da bi mu se mogla svidjeti.”

“E pa, nisam”, izgovorila je Celia šupljim glasom. “Umjesto mene svidjela mu se Hanza.”

“Ona mršava vreća bosanskih kostiju?” nastavila je Gulaja, igrajući se prstenjem: “Hanze dođu i prođu. Mnogo sam ih vidjela tijekom godina i, vjeruj mi, ne bi ona dugo izdržala. Nekoliko brzih udaraca”, prstima je napravila grubi pokret, “i paf! Nema ih više, vraćaju se u svoje tijesne spavaonice. A, ne, Hanze me nikad nisu zabrinjavale.” Svojim plavim očima ponovno je pogledala Celiju. “On voli mekoću, ljepotu”, zavalila se na Handanine jastuke tako da joj je Celia kroz nabore spavaćice od batista vidjela dojke, bijele poput mlijeka, “lijepo, meko tijelo.” Pogledala je Celiju gotovo lascivno. “Ma za Boga miloga, ne gledaj me tako. Sve mi činimo što moramo kako bismo spasile vlastitu kožu. Čak i one nama najbliže. Čak i tvoja prijateljica Annetta...”


--- 222222111 ---

“Ne, ona ne bi!” “Misliš? Baš dražesno!” Gulaja je lagano slegnula ramenima. “Slušaj, to je ono što sve

radimo, to je ono što ćeš i ti raditi.” “Što?” “Mislim da ćeš mi pomoći uništiti Slavuje iz Manise.” Ponovno Slavuji. Zašto se uvijek sve oko njih vrti? “Zašto su Slavuji toliko važni?” “Zato što ih ja mogu uništiti, jer mogu uništiti nju.” “Koga?” “A što misliš, koga?” Gulaja je zvučala nestrpljivo. “Sultaniju, dakako.” Uzdahnula je

kao da ima posla s osobito glupim djetetom. “Ah, dobro onda. Vidim da ću morati još malo objašnjavati. Premda, ti si mi zapravo već dosta pomogla - više nego što sam očekivala.”

“Dakle, Annetta je ipak imala pravo”, rekla je Celia polako. “Navela si me da za tebe obavljam tvoj posao. Ni ti nisi znala tko je cariye Mihrima. Pa si mene angažirala da to doznam.”

“A što bi ti učinila?” Gulaja se smijala, ponovno gotovo ulagivački. “S obzirom na svoj položaj nisam mogla hodati okolo i postavljati suviše nezgodna pitanja. I sama si vidjela da me sultanija uhodi. Morala sam pronaći nekoga, nekoga - recimo to tako - tko je nov u ovom načinu života; nekoga možda malo starijeg od prosječne djevojke i s dovoljno visokim statusom da se razmjerno neometano kreće po palači. Ali više od svega nekoga tko i sam ima razlog da to želi otkriti. Nekoga tko će malo uzburkati stvari...”

“Ali, ja nisam imala nikakva razloga doznati bilo što o cariye Mihrimi”, usprotivila se Celia. “Nisam čak znala da je tražim, sve do...”

“Do?” Hasekine plave oči bile su gotovo crne zbog zagasite svjetlosti Handanine sobe. “Do onoga sa šećernim brodom.” Celia je sjela na krevet. Osjetila je slabost u nogama,

iznenadnu navalu vrućine, glava joj je plutala. “Bila sam prilično lukava, ha? Pobrinula sam se da doznaš da je tamo englesko

veleposlanstvo. I da su oni poslali šećerni brod...” “Onaj kojim se, tako kažu, otrovao Mali Slavuj.” Celia je ponovno zašutjela. Haseki je ustala i prišla žeravniku. Uzela je malo smole iz posude, zdrobila je među

prstima i bacila nekoliko grumena na užareni ugljen. Isti su trenutak planuli i slatkasti je miris počeo prožimati smrdljivu sobu.

“Varaš se ako misliš da nisam znala tko je cariye Mihrima. Dugo sam sumnjala da bi cariye Lala mogla biti treći Slavuj, ali nisam imala dokaza, a morala sam biti sigurna. Ta nevažna podgospodarica kupelji bliska je prijateljica sultanije i glavnoga crnog eunuha! Činilo se nemogućim.

Tako sam je počela pratiti i promatrati. Promatrala sam je vrlo pomno. Nekoliko puta kad sam je vidjela u sultanijinoj nazočnosti, nijedna nije ni najmanjim znakom pokazala da su povezane. Ali, s Hasan-agom je bilo drukčije. Bila je noć, uokolo malo svijeta, i oprez im je popustio. Na početku sam ih mnogo češće viđala zajedno. Kad bi me on i njegova eunuška straža pratili noću sultanu, tamo je često bila i cariye Lala.

Prvo bih tek presrela pogled koji su razmijenili; a onda, tijekom mjeseci, počela sam


--- 222222222 ---

zapažati i druge stvari, diskretne ali nepogrešive geste, nevidljive svakomu tko ih ne traži: smiješak, nekoliko šaptom izgovorenih riječi, dodir njegove ruke. I tako, da, već sam nekoliko mjeseci sumnjala da je ona cariye Mihrima, treći Slavuj, ali nisam imala nijedan dokaz.”

“Ali, zašto je to morala biti tolika tajna?” “Zato što bi cariye Mihrima”, rekla je haseki, “trebala biti mrtva.” “Mrtva?” “Da, poput Hanze. Svezana u vreću i bačena na dno Bospora.” “Što je učinila?” “Bilo je to u doba starog sultana, prije mnogo godina. Tada se to držalo u tajnosti jer je

bila umiješana sultan Safija, ah kružile su mnoge glasine. Prvi sam ih put čula od jednoga starog eunuha još dok sam živjela u Manisi, prije nego što je itko od nas došao ovamo. Govorilo se da stara sultanija kuje urotu i kako nastoji novim konkubinama udaljiti sultana od nje. Sultan Safija užasavala se gubitka utjecaja; užasavala se toga da bi sultanu mogla postati draža neka druga, ili još gore, da bi čak mogao odabrati za svojeg nasljednika sina neke druge konkubine. Kažu da je bacila čini na sultana, da se poslužila čarolijom, ili još gore, crnom magijom, kako bi osigurala da on ne može voljeti nijednu drugu ženu. Ali, jednoga je dana bila otkrivena. Možda ju je odao netko od njezinih osobnih slugu, tko zna? Što god se dogodilo, na kraju je bila optužena cariye Mihrima. Osuđena je na smrt, ali nekako”, haseki je slegnula ramenima, “ipak nije umrla.”

“Što se dogodilo?” “Ne znam. Pretpostavljam da su podmitili čuvare i poslali je u neko skrovište do smrti

staroga sultana. U tom trenutku sve žene iz njegova harema bile su odvezene u Eski-saraj, sve osim sultan Safije, naravno, koja je tada postala sultanija na čelu novog kućanstva svojega sina.”

I cariye Tata i cariye Tusa, pomislila je Celia, ali ništa nije rekla. “U haremu sultana Mehmeta nije bilo nikoga tko bi znao tko je ona”, nastavila je

Gulaja, “nikoga tko bi je prepoznao. Tako su je doveli natrag u palaču, promijenili joj ime i nitko nije ništa znao.”

“Ali zašto je to sada važno?” Gulaja je nadrobila još malo smole u žeravnik; sićušni komadi žara siktali su i iskrili. “Trebale su mi godine. Godine motrenja i čekanja; smješkanja, smješkanja i smješkanja... kao da nemam nijednu brigu na ovom svijetu, ali napokon sam joj pronašla slabu točku. Baš kao što sam našla njezine...” Stavila je ruku u Handaninu kosu i brzim pokretom trgnula joj glavu s tužnim praznim očima i okrenula je prema sebi. Plamenovi - opazila je Celia - stvorili su dvije sićušne iskre u njezinim tamnim zjenicama.

“Haseki sultan”, kad je Celia napokon mogla progovoriti, ponovno je Gulaju oslovila formalno: “cariye Lala sada je starica. Zašto joj želiš nauditi?”

“Ne zanima me ona, budalo. Nego sultanija. Zar ne shvaćaš? Kad sultan dozna da se namjerno suprotstavila kraljevskoj zapovijedi - da se cariye Mihrima ubije - to će je toliko poniziti u njegovim očima da će je protjerati jednom za svagda.”

“Misliš da bi sultan to učinio svojoj majci?” pitala je Celia u nevjerici. “Kažu da ne može ni prst pomaknuti bez njezina savjeta.”


--- 222222333 ---

“Sultan je debeo, slab i lijen”, govorila je Gulaja kao da je kušala nešto kiselo. “Na početku, kad je tek postao sultan, prije četiri godine, trebao ju je, istina je! Ali, zar zbilja misliš da je oduševljen time što mu se u sve miješa? Nastoji utjecati na sve što čini - od toga kojem stranom veleposlanstvu treba biti sklon do toga koga imenovati sljedećim velikim vezirom. Čak je dala da se probiju tajna vrata u vijećnici kako bi mogla nazočiti njegovim audijencijama. Ha, bilo je čak razdoblja kada je pokušala spriječiti ga da me proglasi svojom haseki - zbog nekih razloga mislila je da bi mene teže kontrolirala nego ovu ovdje“, rekla je Gulaja i pokazala na Handan, “a to joj je bila najveća pogreška.”

Znači o tome je riječ, pomislila je Celia. Osjetila je kako joj znoj probija po čelu. Za cijelog razgovora Gulaja je govorila istim nježnim, smirenim tonom koji je Celia pamtila od njihova prvog sastanka u vrtu. Ali kad se okrenula, ponovno je vidjela onaj pogled: izraz čiste inteligencije, a iza njega takvu strahovitu volju da je Celia zatvorila oči kao da se opekla.

“Ništa neće spriječiti mojeg sina da postane sljedeći sultan.” “A ti ćeš postati sultanija.” “A ja ću biti sultanija.” Nekoliko trenutaka u sobi je vladala potpuna tišina. “I zato vidiš, malena Kajo, na mojem položaju sve se može dobiti i sve izgubiti.”

Prstima punima dragulja haseki je gladila koprenu svojeg ukrasa za glavu. “Ako izgubim, hm, ne riskiram samo da budem prognana s ostalima u staru palaču, nego i ubojstvo sina. Bit će udavljen tetivom luka, baš kao i ostali.” Na trenutak kao da joj je sjena prešla preko lica. “Bila sam ovdje, vidjela sam. Onih devetnaest malenih lijesova, žene koje jadikuju nad svojom novorođenčadi”, kao da joj je na trenutak glas zapeo u grlu, “nemaš pojma, kaduno Kajo, nemaš pojma kako je bilo.”

Iza nje na krevetu krhko Handanino tijelo lagano se pomaknulo ispod pokrivača. “Sultan je umoran od majčina upletanja. Često je prijetio da će je poslati u staru palaču,

a ovo, dobro me slušaj, ovo bi je moglo protjerati zauvijek.” “A ostali dvoje?” “Nemoćni su bez njezine zaštite. Možda će povesti Hasan-agu, ali što se tiče cariye

Lale, ne vjerujem da će i drugi put izbjeći Bospor.” “Ali, cariye Lala je stara”, rekla je Celia tiho. “Zašto bi ponovno preuzela krivnju za

nešto što nije učinila?” “O, ali ovaj put jest nešto učinila. Zar ne shvaćaš da je ona otrovala glavnoga crnog

eunuha?” Ali ne, nije, htjela je viknuti Celia. No, umjesto toga, rekla je što je mogla mirnijim

glasom: “Ali, mislim da si rekla da joj je Hasan-aga prijatelj.” “Mislim da joj je bio više od prijatelja.” Gulaja se smijala. “Imam instinkt za te stvari.

Nisi čula za takve veze? Uglavnom neobvezni dogovori koji se lako prekinu, sve one djetinje kitice cvijeća, ukradeni poljupci i držanje za ruke, toga uvijek ima.” Gulaja je ustala i došetala do škrinje; uzela je par prašnjavih dijamantnih naušnica i podignula ih. “Neki od njih znaju biti vrlo strastveni; neke, navodno, veze traju cijeli život.” Ispustila je nemarno naušnice. “I zato sam znala da će nešto učiniti - možda čak i nešto strašno”, Gulaja je pozorno birala riječi, “ako ga ikada zatekne s nekom drugom.”


--- 222222444 ---

“Što pod tim misliš?” “Mislim da sam je htjela istjerati na otvoreno”, odgovorila je iznenada grubim glasom,

“istjerati je iz skrovišta. Natjerati je da učini nešto što će je razotkriti.” Uzela je smaragdnu egretu, nehajno prstom ispitujući njezin šiljak. “Uredila sam da ga zavede jedna od mojih sluškinja. Našla sam savršenu večer za to. Poklopilo se da je to bila ista ona večer kada si ti odabrana - usput, to je sultanijino maslo - da posjetiš sultana. Ako se sjećaš - možeš li se sjetiti ičega u vezi s tom večeri? Harem je bio gotovo potpuno prazan; većina žena i eunuha bila je još u ljetnoj palači.

Uglavnom, nakon što sam se riješila tebe, sultan i ja smo... odmarah smo se... neko vrijeme, a kad je zaspao, poslala sam jednog čuvara da pronađe cariye Lalu. Dala sam joj šećerni brod, isti onaj koji je bio ostavljen pokraj sultanova kreveta, a nakon našega kratkog odmora s pravom je pripadao meni, te sam joj rekla neka ga odnese u sobu glavnoga crnog eunuha”, Gulaja se smiješila, “uz moje isprike što mu smetam.”

“A znala si da će ga zateći s djevojkom.” “Da.” Gulaja je bacila smaragdnu egretu na jednu stranu; pala je na divan pokraj još usnule

Handan. “I je li?” Celia je osjetila kako joj znoj curi niz trbuh. Nadala se da joj glas zvuči

normalno. “Pa, naravno da jest. I sama znaš što se dogodilo, otrovala ih je, oboje je otrovala.

Napokon, tko bi ih drugi želio mrtve?” “Ali...” po čela je Celia, ustajući, no nije pronalazila riječi. U zagušljivoj sobi osjećala se

kao da joj glava pluta. “Na kraju krajeva, on, naravno, nije umro - ali moramo biti strpljive, ti i ja, uvijek

strpljive...” “Ti i ja?” “Pa naravno, ti i ja. Jedno moraš naučiti, a to je da stvari nikad nisu do kraja onakve kao

što očekuješ.” Gulaja kao da je govorila sama sebi. “Sultanija je ovaj put sve zataškala, ali čak je ni ona ne može zauvijek štititi.

“Ali cariye Lala...” Celia je ponovno pokušala. “Da, cariye Lala.” Gulajine su oči plamtjele. “Cariye Lala, cariye Mihrima - kako god

se ta bijedna, iscrpljena, uvenula babetina zvala - sultanija je zacijelo voli“, izbacila je iz sebe. “Spašavanje te beskorisne starice vjerojatno je jedina pogreška koju je učinila.” Na hasekinim obrazima pojavile su se dvije svijetle crvene mrlje. “Ipak, to mi je pružilo mogućnost. Razotkrit ću ih jednom za svagda, a ti ćeš mi pomoći. Slomit ću je. Slomit ću njezinu moć. I njezino srce!”

“Ali cariye Lala nije to učinila.” “Što?” “Cariye Lala nije to učinila”, Celia se gotovo izderala na nju. “Cariye Lala nije

otrovala glavnoga crnog eunuha - to si učinila ti!” Odjedanput je hasekino lice poprimilo hladan i bijesom prožet izraz. Oči su joj bile dva

uska proreza. “Ti si luda.” “Ne, uopće nisam luda.”


--- 222222555 ---

Slijedila je napeta stanka. “Nikad to nećeš dokazati.” “Mogu dokazati da cariye Lala nije to učinila.” “Ne vjerujem ti.” “Nije ona odnijela šećerni brod u Hasan-aginu sobu te večeri. Netko drugi je to učinio.” Celia je uzmaknula jedan korak, ali haseki je bila brža. Zgrabila ju je za zapešće.

“Tko?” “Bila bih luda kad bih ti rekla, zar ne?” Celia je osjetila kako joj se Gulajini nokti

usijecaju u kožu. “I vidjela je kako djevojka uzima nešto s poslužavnika na podu i stavlja u usta - to nije imalo nikakve veze sa šećernim brodom...”

“Dakle, znamo da je ‘ona’, i to je nešto...” “...ti si joj to dala, zar ne? Rekla si joj da je to neka vrsta afrodizijaka, a zapravo je bio

otrov.” “Kaži mi tko je to bio, ili ću i tebe ubiti.” Bol oko Celijina zapešća usijecala se u meso poput užarenog željeza. “Umrla je strahovitom smrću, a samo pukim čudom on nije umro. To je bila tvoja ideja,

tvoje ‘tjeranje iz skrovišta’ cariye Lale, zar ne? Htjela si da to vidi?” Strahoviti jauci ispunili su sobu. Krajičkom oka Celia je ugledala zeleni bljesak i

najedanput maleni lik, golu kost i kožu, kako leti prema njima. Ponovno bljesak! Haseki je pustila Celijino zapešće i, uz bolni vrisak, uhvatila se rukom za vrat. Igla smaragdne egrete zabila joj se u vrat.

“Mala kujo... gledaj što je učinila!” U bijesu se okrenula i tresnula Handan tako kao da je udarila muhu, te je ona odletjela

na krevet. Krv, crna poput katrana, počela je kapkati iz rane na njezinu vratu. “Platit ćeš za ovo!”

Haseki je ustuknula s jednom rukom podignutom kako bi udarila sada pokriveno Handanino tijelo, no odjedanput je Celia vidjela da je zastala. Na trenutak je stajala kao skamenjena, otvorenih usta, a zatim se iznenada bacila naprijed, pala na koljena i trljala si lice prašinom.

“Prekasno je za to, Gulajo”, čuo se poznati glas. Oplata na zidu na kojem je na kukama visjela Handanina odjeća tiho se otvorila iza

njih. “Bojim se”, rekla je sultanija stojeći na pragu, “da ćeš ti platiti.”


--- 222222666 ---

T R I D E S E T I T R E Ć E P O G L A V L J E


Jutro

AFIJA, VALIDE SULTAN, Majka Božje Sjene Na Zemlji, sjedila je u paviljonu u vrtovima palače i gledala na mjesto gdje se spajaju Bospor i Zlatni rog. Povjetarac je mreškao

morsku površinu praveći sićušne pjenaste valove i pretvarajući ih iz tirkiznih u grimizne, pa u biserne. Kad bi puhnuo u njezinu smjeru, iz daljine bi dopirali slabašni zvukovi, poput tesara koji kucaju čekićima.

“Kažu da ćemo danas moći vidjeti što je Englesko veleposlanstvo darovalo sultanu”, rekla je svojoj družbenici. “Čuješ li ih, kaduno Kajo?”

Celia je kimnula. I ona je čula glasove radnika kod vrata ptičarnika. “Kažu da su to orgulje koje same sviraju i sat, također, sa suncem i mjesecom te

anđelima koji sviraju trube, sve sama čudesa.” “Hoće li se svidjeti sultanu?” “O, da, on je veliki ljubitelj satova.” “Znači da će Englesko veleposlanstvo steći naklonost?” “Misliš, hoće li dobiti trgovačke ugovore, pravo da slobodno trguju u našim

zemljama?” Sultan Safija malo se pomaknula na jastucima. “Francuzi su uvijek svojatali to pravo i neće ga se lako odreći. Kažu da je francuski veleposlanik dao velikom veziru dar vrijedan šest tisuća cekina kako ne bi udovoljio engleskim zahtjevima...” Pustila je tu misao da visi u zraku. “Ali, ja se ne bih brinula za engleske trgovce. Prema mojem iskustvu, vrlo su snalažljivi.” Safija je uzela grimiznu damašćansku ružu ostavljenu na poslužavniku s voćem i slasticama te je zamišljeno približila nosu. “Uostalom, i oni imaju prijatelje.”

Nekoliko trenutaka dvije su žene promatrale krajolik - more i čemprese. Posvuda oko zidova paviljona rastao je jasmin, ispunjavajući povjetarac mirisom. Celia je udisala miomirisni zrak pomiješan s mirisom morske soli i cvijeća, i na trenutak je gotovo povjerovala da je u njezino vrijeme u Kući užitka uvijek bilo ovako, bilo je to mjesto ljepote i lijepih manira gdje nikad nije bila uplašena. Pogledala je sultaniju, njezinu kremastu kožu

S


--- 222222777 ---

kurtizane, unatoč dobi gotovo bez ijedne bore; promatrala je sultanove darove — tirkiz i zlato koji su joj visjeli na ušima i oko vrata. Ali ipak, u njoj je bilo nešto neobično jednostavno, pomislila je Celia. Kako uvijek sjedi savršeno mirno, profila okrenutog prema obzoru! Uvijek motri, uvijek čeka - što?

Celia je spustila pogled na ruke, ne znajući kako početi. Je li dopušteno postavljati pitanja? Je li zato dovedena ovamo? Još od izgreda u Handaninoj sobi ništa nije čula - ni navještaj, čak ni šapat o tome što će se sa svima njima dogoditi.

“Veli čanstvo?” Riječ je izašla prije nego što se uspjela predomisliti. “Da, kaduno Kajo?” Celia je duboko udahnula. “Žene, mislim na Handan i haseki Gulaju, što će biti s njima?” “Handan će se s vremenom oporaviti, sigurna sam. Dugo je bila zagonetka, čak i meni,

zašto joj je toliko loše od opijuma. A onda smo počeli sumnjati da Gulaja uvijek pronađe način da joj donese još droge. Tada sam premjestila Handan u sobu iznad mojih apartmana, na najsigurnije mjesto koje znam, ali čak i tada je pronašla način - kroz stare hodnike, one zatvorene još od doba starog sultana.”

“Što će biti s njom?” “S Gulajom? Bit će poslana u staru palaču gdje više neće moći činiti nikakvu štetu.” “Više neće biti haseki?” “Ne!” Sultanija se kratko nasmijala. “Sigurno više neće biti haseki. Sultan je odlučio, na

moj nagovor, ukinuti položaj haseki. Nakon onoga što je učinila, sretna je da je izvukla živu glavu.”

Celia se osvrnula po malenom paviljonu bijelih mramornih zidova - bila je na istom onom mjestu gdje je prvi put sjedila i razgovarala s Gulajom.

“Vjerovala sam svemu što je rekla”, u nevjerici je vrtjela glavom, “svemu.” “Ne budi stroga prema sebi. Mnogi su joj vjerovali.” “Kako ste znali da Gulaja zna za Slavuje iz Manise?” “Pa, na neki neobičan način ti si mi rekla. Sjećaš se dana kad je Gulaja poslala po tebe?

Tada je počela s aluzijama na Slavuje, zar ne? Ne budi tako iznenađena, Hanza mi je to dojavila.”

“Sjećam se, ona je bila jedna od sluškinja koje su donijele voće.” “Hanza je imala vrlo dobar sluh”, nastavila je Safija hladno. “Nije, naravno, znala što

znači bilo što od toga. Ali, s Gulajine strane, bila je to vrlo velika pogreška.” “Znači, vi ste poslali Hanzu da...” Celia je tražila pravu riječ, “... pazi na Gulaju.” “Ne, poslala sam je da pazi na tebe.” “Na mene?” “Nisi li nešto zaboravila? Ti i Annetta došle ste kao hasekin dar meni. I od početka ste

bile neobične djevojke; većina djevojaka dođe ovamo vrlo mlada. Meni je bilo samo trinaest. Uvijek sam se pitala koja je prava svrha Gulajina dara; za što bi vas mogla pokušati iskoristiti. I imala sam pravo, zar ne? Nije teško zaključiti. Kad muškarci odu u lov u planine, često iskoriste jednu životinju da ulove u zamku neku drugu...”

“Znači, to sam bila? Zamka?” “Tako nešto”, na sultanijinu se licu pojavio blistavi osmijeh, “ali, zar je to sada važno?


--- 222222888 ---

Sve je gotovo, kaduno Kajo.” Držeći ružu još između dva prsta, prepustila se sanjarenju, promatrajući obzor na azijskoj strani Bospora.

“Ne tražim planine, ako to misliš”, rekla je nakon stanke, čitajući Celijine misli. “Davno sam ih prestala tražiti. Osim ako ono ne zoveš planinom.” Iznenada je uzviknula: “Gledaj!”

Na terasi duboko ispod njih kroz drveće su polaganim korakom prilazile dvije osobe. Premda je jedna malo oklijevajući zastala, mogao se prepoznati obris glavnoga crnog eunuha, a pratila ga je žena u jednostavnoj haljini sluškinje.

“Moji Slavuji. Tako su nas nekoć zvali, znaš, kad smo tek postali robovi.” Zaklopivši oči, sultanija je baršunastim laticama ruže gladila svoj obraz. “Oh! Ne možeš ni zamisliti kako se daleko, vrlo, vrlo daleko sada sve to čini. Znaš, svi smo mi znali pjevati...” Glas joj se gubio.

Trag tuge u sultanijinu glasu ohrabrio je Celiju. “A što je s cariye Lalom? Hoće li ona biti sigurna?” “Razgovarala sam sa sultanom.” - bilo je to sve što je sultanija odgovorila. A Celia, znajući da je bolje ne ispitivati je, ponovno je ušutjela. “Sretna je, pogledaj je”, rekla je sultan Safija. “Njegova malena Lili, tako ju je uvijek

zvao. Moja malena Mihrima. Tebi možda djeluje staro, ali za mene će uvijek biti malena Mihrima. Bila je tako sitna, tako uplašena. Uplašeno dijete. Rekla sam joj da ću uvijek paziti na nju, naučiti je svim lovačkim trikovima koje znam. Ali, na kraju je ona spasila mene.”

Celia je pratila njezin pogled. Dvije su siluete zastale; nisu mnogo govorile, nego su stajale i gledale prema otvorenome moru, prema brodovima koji plove, a na horizontu djeluju kao da su od papira.

“Je li istina da ga je ljubila?” Celijine riječi izašle su prije nego što ih je uspjela zaustaviti.

“Ljubav?” Jedva primjetan, zbunjen pogled pojavio se na trenutak na sultanijinu licu. “Kakve veze s tim ima ljubav? Ljubav je za pjesnike, budalasto dijete. Kod nas nikad nije riječ o ljubavi, riječ je o preživljavanju. I njega je spasila, znaš. Ili je barem tako uvijek vjerovao.”

“Kako?” “Jednom, jako davno. U pustinji.” “U pustinji?” “Da. Nakon što su ga kastrirali. Davno, jako davno.” Sultanija je otkinula nekoliko

latica ruže i bacila ih u vrtlog povjetarca. “Njegova Lili. Njegova Lala. Njegova Li.” A ja? Što je sa mnom? Celia se pomaknula na stolcu. Sigurno će - pomislila je - sigurno

će reći što će biti sa mnom. Ali, sultanija ništa nije rekla. Ispod njih su plovili brodovi između dviju obala Zlatnoga roga. Iz smjera vrata ptičarnika prestao je zvuk udaranja čekićima. U popodnevnom vrtu sada je bilo vrlo tiho.

Celia više nije mogla izdržati. “Ti trgovački ugovori...” počela je, nepromišljeno. “Što je s njima?” “Čula sam da u njih nisu uvrštena samo prava na trgovanje.”


--- 222222999 ---

“Da?” “Da prema njima svaki zarobljeni Englez mora biti oslobođen, uz uvjet da se u cijelosti

isplati kupovna cijena. Je li to istina?” “Bilo je tako, da. Ali moraš znati da taj sporazum protekle četiri godine nije bio na

snazi, još od smrti starog sultana, i da još nije obnovljen.” Na palubi Hectora, trgovačkog broda toliko velikog da su uz njega sva ostala plovila

djelovala poput patuljaka, Celia je jedva nazirala sićušne ljude kako se penju po jedrilju i jarbolima; jedan mornar stajao je visoko iznad ostalih u izvidničkoj košari na jarbolu.

“Vidim da se engleski brod priprema za odlazak”, rekla je napokon sultanija. “Tako sam i ja čula”, počela je Celia, ali shvatila je da ne može nastaviti. “Žao mi je...”

uhvatila se za grlo, nije mogla disati, nije čak mogla niti gutati, “... žao mi je, Veličanstvo...” “Hajde, hajde, ne trebaš se ispričavati. Sve će biti dobro, kaduno Kajo. Mora biti

ovako.” Dok je govorila, sultanija je pružila ruku prema bijelom mačku usnulom na jastucima pokraj nje, i uronila prste duboko u njegovo krzno. “Kad smo se tek upoznale, sjećam se da sam ti rekla kako ćeš mi jednoga dana ispripovijedati svoju priču. Vjerujem da je sad vrijeme za to. Hoćeš li? Hoćeš li mi se povjeriti?”

Uplakana djevojka podignula je pogled i na svoje iznenađenje vidjela je da su, poput njezinih, oči sultan Safije vlažne od suza. Dugo su se gledale.

“Da”, odgovorila je Celia, “hoću.”


--- 222333000 ---

T R I D E S E T I Č E T V R T O P O G L A V L J E


AKON ŠTO JE ELIZABETH OSTAVILA M AR IUSA U KAFIĆU, počele su padati prve pahulje snijega i uskoro je grad prekrio bijeli pokrivač. Postalo je jako hladno. S druge

strane mosta Galate svjetlucale su na vodi sablasne kupole i tornjići staroga grada. Zrak je bio čist i toliko leden da je udisanje bilo gotovo boljelo.

Kao i prije, s Mehmetom se našla na doku. “Evo, mislio sam da bi možda ovo htjela posuditi”, rekao je i stavio joj je nešto oko

ramena. Bilo je mekano, ali teško kao da je podstavljeno olovom. Jauknula je od težine. “Od čega je?” “Samurovina.” Primijetio je njezin izraz i smijući se pokajnički podignuo ruku: “Znam

što ćeš reći. Nemoj se uznemirivati, shvati to kao antikvitet. Što to i jest, s obzirom na to da je pripadao mojoj baki. Dosta praktičan antikvitet. Trebat će ti, na moru je jako hladno.”

Uzeo ju je za ruku, brzo je približivši usnama. “Izgledaš poput kraljice”, rekao je i dalje joj držeći ruku. Privukao ju je bliže i ponovno je poljubio, ovaj put u dlan.

“Osjećam se poput kraljice”, rekla je. Pogledali su se smiješeći se. Krenuli su. Vode Bospora bile su poput srebrne tinte. Premda je u to doba večeri

promet bio rijedak, mimoišli su se s ponekim manjim brodićem što svijetli poput krijesnice. “Kad si se vratio?” “Danas popodne.” Još joj je držao ruku. “Jesam li ispravno postupio što sam ti se javio?

Haddba je rekla da si s nekim...” Pogledao ju je. “Haddba! Mogla sam si misliti da je ona imala prste u tome”, Elizabeth se smijala.

“Zapravo, tvoja mi je poruka stigla u pravom trenutku”, oklijevala je, “i da, bila sam s nekim, ali...” Pitala se što da kaže o Mariusovu iznenadnom dolasku.

“U redu je, ne moraš objašnjavati.” “Ne, htjela bih. Ne želim ni pomisliti što ti je Haddba sve ispripovijedala.” Sjetila se donekle posramljeno kako ju je Marius pokušao poljubiti, odvesti gore u sobu

i kako mu je to gotovo dopustila, slijedeći ga poput psa.

N


--- 222333111 ---

“Ja se ne bih brinuo. Haddbu je nemoguće zaprepastiti. Ona jednostavno misli da on nije dobar za tebe, to je sve.”

“I nije - nije niti bio”, ispravila se, “premda, ne znam kako je moguće da Haddba misli kako to zna. Nisam joj ga nikad spomenula.”

“Haddba je - kako se to kaže - sorcière. Često to ističem.” “Vještica?” “Kad je riječ o ljubavnim aferama. Šalim se, naravno. Ali, ima neku vrstu dara za te

stvari - teško je to objasniti.” Nasmiješio joj se. “Napokon, ona nas je spojila.” Preplavio ju je osjećaj koji nije mogla točno opisati. Osjećaj lakoće, jasnoće. “Je li to ono što ćemo nas dvoje imati: ljubavnu aferu?” Upućene bilo komu drugome,

te bi riječi zvučale usiljeno, gotovo koketno. Ali, ne i njemu. Unatoč težini i toplini ogrtača podstavljenog samurovinom, drhtala je ali ovaj put ne od hladnoće.

“Ha, mislim da bismo trebali”, odgovorio je. Stajali su, kao i prije, jedno pokraj drugoga; vrlo blizu, ali ne dodirujući se. Toliko ga je

snažno željela da se gotovo onesvijestila. “Ja mislim da je već imamo, a ti?” Okrenuo se da je pogleda. “Moja lijepa Elizabeth.”

NIJE JOJ REKAO DA IDU U YALI, drvenu kuću na azijskoj obali Bospora koju joj je prošli put bio pokazao, ali znala je. Kad su stigli, ondje je bio neki čovjek, nešto kao pazikuća, koji je joj je pomogao da iziđe na maleni mol te se pobrinuo za brod. Iza kuće zavijao je vjetar, tresući stabla puna snijega. Elizabeth je pažljivo hodala preko zaleđenog tla, slijedeći Mehmeta u neku vrstu predsoblja. Nakon hladne noći kuća je bila osvijetljena, topla i svijetla kao da se očekuju gosti, ali osim sluge, koji se nije ponovno pojavio, Elizabeth nije vidjela nikoga.

“Hoćeš li me pričekati? Samo trenutak ili dva?” Poljubio joj je usne. “Moram nešto obaviti.”

“Da, čekat ću te”, rekla je, ali nijedno od njih nije se pomaknulo. Sagnuo je glavu da je ponovno poljubi. Okusila ga je, pomirisala, i od toga joj je

nekakva milina prošla tijelom. “Neću dugo.” “Nemoj.” “Obećavam.” “Stvarno?” “Da, stvarno.” I dalje ju je ljubio, ne samo usne, nego i kosu, vrat. “Jesi li siguran?” Njezino je tijelo bilo tik uz njegovo. “Da, sasvim siguran.” Nježno joj je pomilovao obraz. “Mehmete?” “Da?” Zurio je u njezine usne. “Ništa...” Zaklopila je oči, osjetivši kako slijedi obris njezinih usana, osjetivši kako između njih

gura prst. “Jesi li sigurna? Nemaš ništa protiv toga što sam te doveo ovamo? Mogu čekati, znaš.”


--- 222333222 ---

Pogledao ju je tako da joj je srce preskočilo. “Sigurna sam. Idi”, rekla je, odmaknuvši se. “Čekat ću te.” Slijedeći njegove upute, Elizabeth se popela uz stube te se našla na galeriji u dugačkom

uskom salonu koji se protezao cijelom duljinom kuće. U sredini, na povišenoj platformi, bio je alkoven, izbočen iznad obale. Jastuci presvučeni teškim baršunastim i svilenim brokatom bili su raspoređeni na tri strane tako da bi, tko god tamo sjedio, imao osjećaj da lebdi iznad vode. U sredini najudaljenijeg divana ležao je veliki crni mačak.

“Bok, macane.” Elizabeth je pustila da joj ogrtač od samurovine sklizne s ramena. Prišla je stvorenju i sjela pokraj njega, tražeći mu točku užitka ispod brade. Mačak se nije obazirao; ležao je uporno sklopljenih očiju. Samo prema slabašnom, prijekornom pokretu vrška repa znala je da ju je primijetio. Kroz prozor, na europskoj obali, sjajila su svjetla grada. Elizabeth je vidjela kako u blizini krstari maleni brod, a svjetla mu blistaju u tami crnoj poput tinte.

“Da je ovo moja kuća, nikad je ne bih napustila”, rekla je, napola sebi, napola mačku. “Što nikad ne bi napustila?” Mehmet se vraćao. “Nikad ne bih napustila ovu kuću.” “Sviđa ti se?” “Jako.” “Drago mi je. Osmanlije su gradile ove drvene yale kao ljetne kuće, jer su blizu hladne

vode.” Došao je i sjeo pokraj nje. “Ali često su izbijali požari. A budući da je drven, yali bi uvijek izgorio. Ljudi su se prestali njima koristiti i mnoge su kuće jednostavno istrunule. Sada ponovno ulaze u modu.”

Zajedno su gledali blistavi grad na suprotnoj obali. “I zimi je ovdje predivno, zar ne?” “O, da, predivno je.” Odgovorila je Elizabeth. Nastala je stanka. “Vidim da si pronašla Miloša.” Gledao je kako mazi mačka. “Tako se zove?” Ponovno stanka.. “Anđeo hoda po nečijem grobu.” Pogledala je oko njega. “To kažemo kad nastane

ovakva tišina.” “Zamišljena si?” “Ne... hm, valjda”, rekla je, “imala sam čudan, zbilja čudan dan. Ne možeš niti

zamisliti. A sada ovo...” Pitala se, iznenada sa strahom, koliko je drugih žena već doveo na ovo mjesto, ovo

mjesto koje se čini kao stvoreno za umijeće zavođenja. “A sada?” “A sada, hm, ovo djeluje kao najčudniji dio.” Kao da joj čita misli, rekao je: “Vidim da imaš pitanja. Znaš, možeš me pitati bilo što.” “Znam da mogu”, odgovorila je i shvatila da, za razliku od Mariusa, to doista i može. Privlačio ju je, ljubeći joj vrat. “Htjela bih te pitati koliko si žena doveo ovamo”, rekla je, čudeći se svojoj hrabrosti.

Osvrnula se po predivnoj sobi. “Ali, nisam sigurna želim li znati odgovor.” “Točno je da sam prije doveo samo jednu osobu”, rekao je i raspustio Elizabethinu kosu


--- 222333333 ---

tako da je pala poput pljuska tamne vode preko njezina ramena. “Nedavno?” “Ne. Sve je to prošlost.” Izuvao je cipele. “Misliš, gotovo je?” “Ljubavna afera je gotova, ako na to misliš.” Nasmiješio joj se. “Sada je udana za

nekoga drugog, ali još smo vrlo dobri prijatelji.” “Ah, tako”, rekla je Elizabeth. Pokušala je, bezuspješno, zamisliti kako bi bilo biti

prijatelj s Mariusom. “Zvučiš iznenađeno.” “Ne.” Gledala je kako joj otkopčava košulju, a zatim preko jastuka prostire ogrtač od

samurovine, s krznom prema gore. “Hoćemo li postati.” pitala je ležeći gola i promatrajući ga kako se svlači, “jako dobri

prijatelji?” Ali, ja osjećam nešto više od prijateljstva, pomislila je... što to osjećam? Ovaj osjećaj

ogoljenosti, je li to ljubav? Pomislila je i na trenutak iznenada osjetila strah. “Elizabeth, zašto misliš na kraj kad smo tek na početku?” Ljubio joj mekanu kožu na

ramenima. “Budimo najprije ljubavnici”, smijao se. I Elizabeth se smijala te se postavila iznad njega, držeći mu ruke iznad glave. I ponovno

se pojavio osjećaj izvanredne lakoće, jasnoće. Palo joj je na pamet da bi mogla biti, sasvim jednostavno, sretna.

Gledajući ga odozgo, sva u čudu, rekla je: “Da, budimo.”


--- 222333444 ---

T R I D E S E T I P E T O P O G L A V L J E


TREĆEM DVOR IŠTU TOPKAP I-SAR AJA Elizabeth je čekala ispred ravnateljeva ureda na dugoočekivani sastanak za posjet haremskim arhivima.

“Elizabeth Staveley?” Čovjek u besprijekornom smeđem odijelu i bijeloj košulji otvorio joj je vrata.

“Da.” “Ja sam Ara Metin, jedan od ravnateljevih pomoćnika. Molim vas, uđite.” Elizabeth ga je slijedila. “Sjednite, molim vas.” Čovjek je pokazao na stolac s druge strane svojega stola. “Ako

se ne varam, tražili ste dopuštenje da pregledate naš arhiv?” “Da, tako je.” Elizabeth je vidjela da pred sobom ima njezine papire: prijavnicu, pismo preporuke

njezine mentorice, dr. Alis. “Piše da vas zanima engleska misija iz 1599., u doba našeg sultana Murata III.” Okom

je preletio po prijavnici. “Također želite vidjeti orgulje koje su britanski trgovci darovali sultanu?”

“Da. Točno.” “A to je za?” Dobroćudno ju je gledao kroz naočale. “Moju disertaciju. Moju doktorsku disertaciju.” “O trgovačkim misijama u Konstantinopolu?” blago ju je poticao. “Da.” Zašto se osjećam poput varalice? Elizabeth se gnijezdila na stolcu. Sjetila se savjeta dr.

Alis: najvažnije je kročiti kroz vrata, a ako ne znaš što točno tražiš kad pokušavaš dobiti pristup arhivu, jednostavno traži da vidiš nešto - bilo što - što znaš da sigurno imaju.

“Čestitam”, ljubazno joj se nasmijao, “dakle, bit ćete doktorica znanosti, bit ćete dr. Staveley.”

“Pa, ima još do toga, ali jednoga dana nadam se da hoću.” Elizabeth je razmišljala što bi rekla. “Mnogo vam hvala što ste me ovako brzo primili.”

U


--- 222333555 ---

“Ovdje piše da ste u Istanbulu još samo nekoliko dana, je li to točno?” “Idem kući za Božić.” “U tom slučaju, moramo vam hitno pomoći”, smiješio se. “Posebice s obzirom na to da

vam je, čini mi se, ovo druga molba. Prva je bila... da vidim...” Prekopavao je po papirima. “Tražila sam bilo kakav podatak u vezi s jednom mladom Engleskinjom”, objasnila je

Elizabeth. “Celijom Lamprey. Pretpostavljam da je bila robinja sultana Mehmeta, otprilike u razdoblju kad je ovamo stigla engleska misija.”

“Ali niste imali sreće?” “Ne.” “Hm, to me ne iznenađuje. Osim u slučaju najviše Rangiranih žena - sultanove majke,

primjerice, ili poneke konkubine ili moćne haremske dužnosnice - nemamo zapravo nikakvih podataka. Čak nisu zapisana ni njihova imena, ali ona bi se ionako u svim popisima razlikovala od imena koja su dobile nakon rođenja. Vaša mlada žena - Celia Lamprey, nije mogla biti poznata pod tim imenom, sigurno je dobila osmansko ime, vjerojatno čak prije nego što je stigla. Ali vi to već znate, zar ne?” Gledajući je preko naočala, vrtio je glavom. “Zašto su zapadnjaci toliko opsjednuti haremima”, čula ga je kako govori napola za sebe. A zatim je iznenada postao energičan, kao da mu je ta tema neugodna. “Nego, da vidimo kako vam ovaj put možemo pomoći.”

Uzeo je još jedan list ispod Elizabethine prijavnice i pozorno ga pročitao. “Hm, žao mi je”, rekao je kad je podignuo pogled. Oči iza naočala bile su tužne: “jako mi je žao, ali moram reći kako se čini da vam ni ovaj put nećemo moći puno pomoći.”

“Nimalo? Ma mora biti nešto.” “Ova je bilješka jedne moje kolegice.” Držao je list papira koji je bio pričvršćen na

Elizabethinu prijavnicu. “Ona kaže da postoji službeni spis o izvornom daru”, prešao je očima preko teksta, “ali sadržava samo popis. Drugim riječima, nije baš nešto, premda sam siguran da možemo srediti da ga pogledate ako želite. Orgulje, pak, više ne postoje. Čini se da su davno uništene.”

“Koliko davno?” “Jako davno”, smiješio se. “U doba sultana Ahmeta, sina Mehmeda III. Čini se da je, za

razliku od oca, sultan Ahmet bio vrlo religiozan te je smatrao da orgulje koje je darovala engleska kraljica - kako se to kod vas kaže - da sadržavaju slike ljudi, što mi u islamu ne dopuštamo.”

Elizabeth se sjetila anđela s trubama i grma s raspjevanim kosovima. “Da su idolatrijske?”

“Da, to je prava riječ. Idolatrijske.” “Zato su uništene?” “Bojim se da je tako. Od dara trgovaca nije ostalo ni traga.” Djelovao je iskreno

razočaran zato što joj ne može pomoći. “Jasno.” Elizabeth je ustala. “Puno vam hvala na vašem vremenu.” “Ali ima još nešto, gđice Staveley.” “Da?” “Ima nešto što je moja kolegica mislila da bi vas moglo zanimati.” “Da?” Elizabeth se okrenula i vidjela da na dlanu drži maleni predmet. Bio je zamotan u


--- 222333666 ---

vrećicu od izblijedjela crvenog baršuna. “Što je to?” “Pronađen je među haremskim popisima povezanima s engleskom misijom. Nitko sa

sigurnošću ne zna kako je tamo dospio. Ali, čini se da je datum jasan: 1599. prema europskom, gregorijanskom kalendaru.”

Elizabeth je uzela predmet. Kroz izblijedjeli baršun osjetila je težinu nečega metalnog na dlanu: bio je to okrugao i gladak predmet, velik poput starinskoga džepnog sata. Ukočenim prstima Elizabeth je otvorila vrećicu, pažljivo vadeći sadržaj. Bio je manji nego što je očekivala i djelovao je vrlo staro. Mjedeno kućište s prekrasno ugraviranim cvjetovima i lišćem, sjajilo se zagasito, poput prigušene sunčeve svjetlosti.

“Otvorite ga! Moja kolegica vjeruje da je to neka vrsta astronomskog instrumenta”, rekao je Ara Metin.

Elizabeth je palcem pažljivo otpustila zapor u kućištu. Otvorio se lagano kao da je tek izrađen te je pokazao nekoliko svojih sastavnih dijelova. Razmišljala je u tišini.

“Zove se kompendij”, rekla je tiho. “Dakle, već ste vidjeli nešto takvo?” Bio je iznenađen. “Samo na slici. Na portretu.” Nekoliko se trenutaka samo divila vještini izrade. “Ovo je kvadrant.” Kažiprstom je pokazala na pozadinu unutarnjeg kućišta. “Ovo je

magnetski kompas, a ovo ekvinocijski sunčani sat. Na stražnjoj strani poklopca ovdje... vidite ove natpise... to je tablica sa zemljopisnim širinama europskih i levantskih gradova.”

Elizabeth je podignula kompendij u razinu očiju. I zbilja, u donjem dijelu dvaju vanjskih kućišta bila su dva poklopca koja su držale dvije kvačice u obliku lijeve i desne ruke. “A ovdje u dnu, ako se ne varam...” pogledala ga je, “...mogu li?”

Kimnuo je, a ona je nježno otpustila kvačice na jednu stranu te otvorila tajni pretinac. Gledala ju je minijatura mlade žene svijetle puti i tamnih očiju. Kosa joj je bila

crvenozlatna, a oko vrata i s ušnih resica visjeli su joj biseri. Preko jednog ramena imala je nekakav odjevni predmet, neku naznaku krzna u sićušnim potezima kista; drugo rame bilo je golo, koža snježnobijela, gotovo plavkasta u svojoj bjelini. U ruci je držala cvijet - crveni karanfil.

Celia? Elizabeth se činilo da se međusobno promatraju preko višestoljetnog ponora. Celia, jesi li to ti? A zatim, isto tako iznenada, taj je trenutak nestao.

“Neobično”, čula je riječi Are Metina sa strane, “jeste li znali da se tu nalazi portret?” Elizabeth je vrtjela glavom. Četiri stotine godina, samo je na to mislila, četiri stotine

godina u tami. “Bih li vam jako smetala ako bih se na trenutak poslužila vašim kompjutorom?”

Pokazala je na prijenosno računalo na stolu. “Pa...” Na trenutak je bio neodlučan, ali Elizabeth je bila uporna: “Molim vas. Neću dugo.” “Hm, to je zapravo ravnateljev kompjutor, i nisam siguran...” “Je li spojen na internet?” “Da, ovdje, naravno, imamo bežičnu mrežu...” Ali, Elizabeth je već upisala lozinku za svoj e-mail. U pretincu je imala jednu novu

poruku s privitkom.


--- 222333777 ---

Oh, dr. Alis! Bog vas blagoslovio! Ne zaustavljajući se da pročita mentoričinu poruku, kliknula je odmah na privitak te se ovaj put na zaslonu odmah pojavio portret Paula Pindara.

“To je, pogledajte”, Elizabeth je pokazala na zaslon, “vidite li što drži?” “Izgleda baš ovako - isti predmet.” Virio je preko njezina ramena. “Ne samo da izgleda isto, nego jest isti!” Elizabeth je to radosno izgovorila u nastavila:

“Pitanje je, otkud on ovdje? Bi li to mogao biti jedan od darova veleposlanstva sultanu?” “Ne”, zamahnuo je glavom. “Da je tako, bio bi na popisu zajedno s ostalim darovima, u

to sam potpuno siguran. Tko je uopće bio taj čovjek?” “Trgovac. Zvao se Paul Pindar i bio je tajnik u istom veleposlanstvu Levantske

kompanije koja je sultanu darovala orgulje. Vjerujem da je ovaj kompendij nekoć njemu pripadao. Gledajte, ovdje je natpis koji nisam uspjela pročitati kad sam prvi put gledala portret. Na latinskom je.” Pročitala ga je: “Ubi iaces dimidium, iacet pectoris mei.”

“Možete li prevesti?” “Mislim da mogu, da.” Nekoliko trenutaka, Elizabeth je zurila u riječi na ekranu. “Na

engleskom glasi otprilike ovako: gdje moja druga polovica leži, tamo leži moje srce.” “Što to znači?” “Nisam sigurna”, polako je izgovorila. “Osim ako..”, uzela je kompendij i ponovno

dobro pogledala minijaturu. “Da, to je to, pogledajte!” Držeći minijaturu uz sliku na zaslonu, najedanput se nasmijala. “Ne mogu vjerovati da to nisam prije primijetila. Oni su par!”

“Zbilja to mislite?” Djelovao je sumnjičavo. “Da, pogledajte kako su postavljeni. Ona gleda udesno i drži karanfil u lijevoj ruci. On

gleda ulijevo i drži kompendij u desnoj ruci. Nisam to mogla prije vidjeti jer je reprodukcija bila vrlo loša, ali Pindarov portret sigurno je isto tako minijatura. Nije čudno da je tako zrnat. Sigurno se morao nekoliko puta povećati do veličine stranice.” Um joj je radio poput stroja: “Bi li to mogli biti zaručnički portreti, što mislite?”

“Upućuje li na bilo što datum kad su portreti naslikani?” “Imate pravo, trebao bi negdje biti datum, sjećam se da ga je dr. Alis spomenula.”

Elizabeth je ponovno sjela za računalo. “Mogu li ovo povećati? Ah, da, evo ga.” Povećana slika natpisa pojavila se na zaslonu i Elizabethino se lice izdužilo. “Ali to je nemoguće!”

U jedva vidljivom, ali čitkom rukopisu pokazale su se znamenke 1601. Ara Metin je prvi progovorio. “Hm, možda ipak nisu zaručnički portreti”, slegnuo je ramenima. “Portret žene morao

bi potjecati negdje prije 1599., tako da je ovaj vašega trgovca”, pokazao je na zaslon, “naslikan barem godinu dana nakon toga, možda i više.”

“Ali, kako to može biti?” Elizabeth je uzela staru baršunastu vrećicu u kojoj je kompendij čuvan i opipavala izblijedjelu, pahuljastu tkaninu. “Kažete da je ovo ovdje iz 1599. godine, a opet, on to drži u ruci 1601...” Glas joj se gubio. “U tom slučaju, to ne može biti isti kompendij, zar ne? Pitam se koliko se ovo može povećati...” Pomaknula je fokus zooma na instrument. “Pogledajte.” Pokazala je na skriveni pretinac. “Ovako povećano, sasvim se jasno vidi tajni pretinac. I, vidite, u njemu nema nikakve minijature. Nema portreta. Čini se da sam cijelo vrijeme imala krivo o svemu ovome. Sve je bilo pogrešno.” Odgurnula je stolac od stola i ustala.


--- 222333888 ---

“Gđice Staveley, jeste li dobro?” Ara Metin, još iznad Elizabethina ramena, opazio da je problijedjela. “Jesam.” “Dosta se blijedi. Sjednite, molim vas.” Uhvatio ju je ispod lakta. “Ne. Hvala vam.” “Čašu vode?” Elizabeth kao da ga nije čula. “Gdje moja druga polovica leži, tu leži moje srce”,

izgovorila je glasno. “Zar ne shvaćate? Sasvim je jednostavno: zapravo, to znači točno ono što kaže.” Pogledala ga je. “To je neka vrsta igre; zagonetka, ako hoćete. Ovo jest druga polovina - ali ne samo dvaju portreta. Mislim da to znači da je ona bila njegova druga polovica.” Pogledala je portret djevojke, njezine spokojne oči, njezinu porculansku kožu. “Druga polovica njegova srca, njegove duše. A ona leži ovdje. Doslovce ovdje na ovome mjestu.”

Znači, znao je, pomislila je, sve je vrijeme znao da je ona ovdje. Je li Paul Pindar, poput Thomasa Dallama, nekako uspio pogledati kroz rešetku u zidu i vidjeti je? Elizabeth je osjetila drhtaj niz leđa. A što se dogodilo sa Celijom? Cijelo vrijeme zamišljala ju je kako se smije, kako trči i trči prema njemu preko praznog dvorišta. Ali, očito, ipak nije bilo tako. On je znao, no ostavio ju je ovdje.

“Ali, doista ne vidim kako možete biti sigurni...” govorio je Ara Metin. “Mislim da mogu”, rekla je Elizabeth samouvjereno. “Sve sam vrijeme nagađala.

Nagađala i pipajući tražila put. Nije bilo ničega za što bih se uhvatila. Ali, sada imam dokaz.” Blago mu se nasmiješila. “Pogledajte”, pokazala je ponovno na naslikani kompendij na portretu, “na donjem dijelu gdje bi trebala biti Celijina minijatura, u ovom nema minijature, jer on nije slikan s ovim kompendijem zato što je original nekako završio ovdje u palači - mislim da nikad nećemo točno znati kako i zašto. Ali ima nešto na njezinu mjestu.”

“Ništa ne vidim, samo nešto ugravirano u metalno kućište.” Ara Metin virio joj je preko ramena i gledao u zaslon: “Izgleda poput neke ribe, ili možda jegulje?”

“Elizabetanci su ih zvali paklarama”, držala je mjedeni kompendij na prsima, s minijaturom vrlo blizu sebi, “a ovo je Celia Lamprey, djevojka o kojoj sam vam govorila.” Na svoje zaprepaštenje, Ara Metin je uočio da Elizabeth tiho plače. “Portret uopće nije zaručnička slika. To je spomenik. Spomenik nekomu tko je već mrtav.”


--- 222333999 ---

T R I D E S E T I Š E S T O P O G L A V L J E


Večer

“CELIA !”

“Annetta!” “Vratila si se!” U sultanijinu dvorištu Annetta ju je obujmila rukama, uzbuđeno je grleći. “Hej, što se dogodilo? Što je ovo... drhtiš”, smijala se Celia. “Mislila sam... kad je poslala po tebe onako... oh, nije važno što sam mislila!” Annetta

ju je ponovno zagrlila, ovaj put čvršće. “Što je rekla? Zašto te trebala? Ne mogu vjerovati da je...” zurila je u Celijino lice, nježno joj položivši ruku na obraz, “...ali ne, ovdje si, živa i zdrava. Moraš mi sve ispripovijedati”, brzo se osvrnula oko sebe, “ali ne ovdje, dođi.”

Annetta je odvukla Celiju u njezin stari apartman. Isti je trenutak opazila da je prazan. Celijine stvari - odjeća i nekoliko osobnih potrepština, uklonjene su. U sobi je već vladalo ozračje očekivanja, kao da već čeka sljedeću stanarku.

“Dakle, već su te preselili? Kamo?” “Ne znam...” gledajući po praznoj sobi Celia je na trenutak djelovala zbunjeno, “...ništa

mi još nisu rekli.” Brzo je otrčala do niše iznad kreveta i pružila ruku. “Ha, barem ovo nisu pronašli.” Iz skrovišta je uzela hasekinu narukvicu i još jedan predmet, nešto sitno što je skrila u ruku.

“Hm, mislim da mi ovo više neće trebati.” Posljednji je put pogledavši, Celia je narukvicu sa sićušnim plavim i bijelim stakalcima bacila ponovno u nišu. “Od početka sam te trebala slušati. Imala si pravo za Gulaju. Onda u velikoj dvorani kad mi je dobacila narukvicu, trebala sam shvatiti da je uopće ne baca meni. Mislila je pogoditi cariye Lalu - pretpostavljam da je to bila neka vrsta znaka. Htjela je da se počnem raspitivati o njoj, da malo uzburkam stvari - da je istjeram iz skrovišta, kako je rekla - i tako razotkrijem sultaniju. Sve je to bila neka vrsta igre”, rekla je Celia, “igra šaha.”

“O, bila je mudra, to je sigurno. Gotovo ravna sultaniji”, rekla je Annetta, “ali ne


--- 222444000 ---

sasvim.” Annetta je slijedila Celijin pogled dok je posljednji put gledala apartman. Nije djelovala

ni tužno ni tjeskobno, nego tajanstveno radosno, gotovo je bila opijena srećom zbog neke tajne spoznaje.

“Tako je tiho, zar ne?” Celia je prišla vratima i provirila van. Lagano je zadrhtala. “Sjećaš li se kad smo posljednji put bile ovdje?” smijala se i nastavila: “Onda kad nas je Esperanza Malchi onako preplašila?”

“Sjećam se.” “I kako su svi otišli vidjeti engleski dar, čudesne orgulje koje same sviraju... jesi li

znala?” rekla je Celia prebrzo. “Darovali su ih sultanu danas popodne.” “Ali, ti nisi htjela ići?” “Ne...” malo se trgnula i položila ruku sa strane, na mjesto gdje je bol sada bio stalna. “Pripovijedaj mi o sultaniji.” “O, bila je vrlo ljubazna, znaš kakva zna biti...” Celia je ponovno počela hodati sobom.

Djelovala je nemirno, gotovo grozničavo. “Znam li?” Sićušno sjeme sumnje pustilo je korijenje u Annettinu umu. “Što ti je

rekla?” “Ništa.” Celia joj nije uzvratila pogled. “Onda, što si ti rekla njoj?” “Pa, ništa.” “Djeluješ... drukčije.” “Zbilja?” “Da.” Dok ju je Annetta gledala, dvije svijetle mrlje boje pojavile su se na oba Celijina

obraza. “Guskice?” Celia nije odgovorila. “Oh, guskice.” Annetta je se teško spustila na divan. “I kažeš da ti nisu rekli kamo

trebaš ići? Sada kada više nisi gözde?” “Trebam čekati...” “Čekati što?” “Da padne mrak.” Jedan dugi trenutak vladala je potpuna tišina. “Da padne mrak? Što će se dogoditi kad padne mrak?” Celia ponovno nije odgovorila.

Gledala je predmet koji je uzela iz niše, nešto okruglo i metalno. “Što će se dogoditi kad padne mrak?” Annetta je bila uporna. Celia joj se okrenula, blistava lica. “Vrata ptičarnika, Annetta! Kaže da ga tamo mogu

vidjeti posljednji put.” “To ti je rekla?” reče Anneta. Ali, Celia kao da je nije čula. “Kad bih ga mogla samo vidjeti, posljednji put, kad bih

mu mogla vidjeti lice, čuti mu glas, mislim da bih bila sretna.” Podignula je pogled. “Vidiš, znam da je ovdje. Poslao mi je ovo, pogledaj.” Pritisnula je zapor i na njezinu se dlanu otvorio kompendij.


--- 222444111 ---

“Hej, pa to si ti!” Annetta je s čuđenjem gledala u minijaturu. “To sam bila ja. Nekoć davno živjela je djevojka po imenu Celia Lamprey”, Celia ju je

pogledala tužno, “ali ne mogu je se sjetiti, Annetta”, činilo se da pokušava doći do daha, “izgubljena je... nema je.”

“Ali vrata ptičarnika? Zacijelo...” “Imam njezin blagoslov.” “To je zamka, znaš da jest.” “Ali moram ići, shvaćaš to, zar ne? Sve bih dala - sve - samo da ga vidim posljednji put.

A ovo mi je mogućnost i moram je iskoristiti.” “Ali, ne smiješ!” Annetta je poludjela. “To je zamka. Iskušava te, zar ne shvaćaš? Želi

vidjeti koliko si joj odana. Ako odeš, past ćeš na ispitu...” “Ali ve ć sam bila ondje, Annetta, već sam prošla kroz vrata. Kad sam bila tamo, prošle

noći, stajala sam na pragu i na trenutak sam se gotovo mogla sjetiti kako je biti slobodan.” Celia se osvrnula po sobi bez prozora, neprirodno svijetlih očiju. “Ne mogu više ovako, Annetta... jednostavno ne mogu.”

“Možeš, ja ću ti pomoći, kao i uvijek.” “Ne.” “Ne idi, ne ostavljaj me...” Annetta je zaplakala. “Ako noćas odeš onamo, nećeš se

vratiti. Neće ti dopustiti da se vratiš. Znaš to dobro kao ja!” Ali, Celia joj nije odgovorila. Umjesto toga, zagrlila je Annettu, poljubila je i

pomilovala tamnu kosu. “Naravno da ću se vratiti, ludice. Idem ga vidjeti, samo još jedanput, sultanija je tako rekla”, napokon je izustila, ljuljajući Annettu na ramenu. “A tko je sada guskica?”

Nakon nekoliko trenutaka Celia je ustala i prišla vratima, gledajući gore u uski komad neba.

“Je li vrijeme?” Nebo je u to kasno popodne imalo ružičastu nijansu. “Ne, još imamo vremena.” Celia se vratila i sjela pokraj Annette. S lančića oko vrata

uzela je ključ i držala ga u ruci. Njih su dvije bdjele dugo, barem se tako činilo, sjedeći vrlo blizu, vrlo mirno, zagrljene, nepomične. Tada je Celia ustala. Soba se smračila.

“Je li vrijeme?” Celia nije odgovorila. Prišla je vratima i pogledala. Vani je ružičasta nijansa neba prešla

u sivu; čula je šišmišev let. Vratila se u sobu. Bol sa strane je iščeznula. “Volim te, Annetta”, šapnula je, poljubivši je nježno u obraz. Iz džepa je izvadila komadić papira. “Što je to?” “To je za Paula.” Celia je smotala papir i gurnula ga Annetti u ruku. “To je nešto“

počela je govoriti, “ako ne uspijem, hoćeš li mu ti to dati? Obećaj mi, Annetta, obećaj mi da ćeš naći način da mu to predaš.”

Annetta je pogledala komadić papira u svojoj ruci. “Je li dakle vrijeme?” samo je to uspjela izgovoriti. “Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati da ću ga ponovno vidjeti, Annetta! Raduj se

zbog mene.” Celia je veselo i samouvjereno stajala na vratima. “Obećaj mi da ćeš to učiniti,


--- 222444222 ---

Annetta.” “Ali ti ćeš se vratiti, sjećaš se?” rekla je Annetta, nastojeći se nasmijati. “Ipak mi obećaj.” “Obećavam.” “A ako prekršiš obećanje - vratit ću se i progoniti te, vidjet ćeš”, rekla je Celia. Nakon tih je riječi otišla. Smijući se i trčeći, smijući se i trčeći bez glasa, s papučama na

nožicama, preko dvorišta do vrata ptičarnika.


--- 222444333 ---

E P I L O G

Oxford, sadašnjost

ANO JEDNOGA S IJEČANJSKOG JUTR A prvog tjedna drugog semestra, Elizabeth se sastala sa svojom mentoricom, dr. Alis na stubama Orijentalne knjižnice. Na tlu je bilo

tragova bljuzgavice i čak su zlatne cigle kazališta Sheldonian preko puta izgledale sivo u zagasitoj jutarnjoj svjetlosti.

“Zbilja izgledaš sjajno.” Susan Alis, malena, energična žena u srednjim šezdesetima, poljubila je Elizabeth u obraz. “Čini se da ti Istanbul odgovara.”

“Prekinula sam s Mariusom, ako to misliš.” Elizabeth nije uspjela suspregnuti smijeh. “Ha!” Dr. Alis je slavodobitno uzviknula. “Znači tako”, rekla je malo nježnije,

povukavši Elizabeth k sebi i ponovno je poljubivši. Obrazi su joj imali blag, usidjelički miris staromodnog pudera za lice. “Ali, ipak ti je drago da si se vratila?”

“Ma ovo ne bih propustila ni za što na svijetu.” “Misliš, našeg stručnjaka za rukopise? Da, doista zvuči kao da bi ipak mogli zažaliti

zbog svojih riječi. ‘Ne baš zanimljivo’ najprije su rekli, koliko se sjećam. A onda, opet, znaš da uvijek to kažu, posebice ako to ima veze sa ženama.” Njezine oči, sitne poput gumba, caklile su se.

Odnekud je dopirao prigušeni zvuk sata - otkucao je puni sat. Malena skupina studenata provezla se pokraj njih, a svjetla na njihovim biciklima probijala su mrzli zrak.

“Bit će da je devet”, dr. Alis je tapkala u čizmama za snijeg kako bi se ugrijala, “dođi, pričekajmo ga unutra. Ovdje je zbilja strašno.”

Unatoč električnim svjetiljkama, u Orijentalnoj knjižnici bilo je mračno. Elizabeth je do čitaonice slijedila dr. Alis hodnikom prekrivenim linoleumom. Prostorija je bila onakva kakvu ju je zapamtila: razmjerno malen funkcionalan prostor, dugački, drveni stolovi, uza zidove otvorene police s knjigama, ladice sa staromodnim katalozima s karticama; portret sir Gorea Ouseleyja koji djeluje vrlo knjiški sa svojim orlovskim nosom i gleda sa zida između prozora.

Pindarova ostavština, dvadeset rukopisnih knjiga uvezanih u kožu na arapskom i sirijskom, ležala je spremna za njih na kolicima. Elizabeth ih je podignula jednu po jednu, nakratko otvorivši svaku i diveći se ljepoti pisma. Negdje iza stola knjižničara telefon je resko zazvonio.

“Znači to su Pindarovi rukopisi?” Dr. Alis je stala pokraj Elizabeth. “Paul Pindar bio je prijatelj Thomasa Bodleyja. Čini se da ga je zamolio da mu, dok

putuje traži knjige, i ovo je rezultat.” “Kada su dobivene?”

R


--- 222444444 ---

“Darovao ih je 1611., premda bi, naravno, knjige mogle biti znatno starije.” “Boga mi, onda vrlo rano.” Dr. Alis uzela je jednu i pogledala stražnju stranicu. “I

pogledaj kataloške brojeve, one su među prvih nekoliko tisuća knjiga koje su uvrštene u Bodleianu. Znamo li o čemu su?”

“Mislim da su uglavnom astronomski i medicinski priručnici. Imam popis njihova sadržaja iz staroga latinskog kataloga.” Elizabeth je kopala po svojoj torbi tražeći bilježnicu. “Prili čno ezoteričan izbor za jednog trgovca, ha, što ti misliš?”

“Možda”, rekla je Elizabeth zamišljeno, “ali Paul Pindar bio je vrlo neobičan čovjek; prilično velik učenjak, kako se čini, kao i trgovac i pustolov.”

“Zvuči savršeno.” Dr. Alis se iznenada glasno nasmijala. “Hoćeš li mi dati njegov telefonski broj?”

Posegnula je u torbu i izvadila naočale s modernim pravokutnim staklima. “Usto je bio i čovjek koji je volio spravice, taj tvoj Paul Pindar, koliko se sjećam, s onim svojim prekrasnim kompendijem. Elizabetanci su voljeli sprave, ali i zagonetke; a upravo je to bio kompendij, znaš, najveličanstvenija spravica. Njome se moglo odrediti vrijeme, ne samo danju, nego i noću uz pomoć zvijezda; zatim pronaći put s pomoću kompasa; pa mjeriti visinu građevina; imao je niz različitih uporaba. Baš se pitam što bi imao da danas živi? Ne samo skromni mobitel, nego najmoderniji BlackBerry, ili iPhone.”

“U tom slučaju mislim da mu ne bi bila dovoljna ni skromna knjiga.” “Sve same elektroničke knjige.” “I mislim da se ne bi dopisivao s glavnim knjižničarom.” “Što? Sada kada imamo ove fascinantne nove profesore na cyberspace-studiju

Oxfordskog internetskog instituta? Sasvim sigurno, ne.” Elizabeth se smijala. Oduševljenost dr. Alis tehnologijom bila je legendarna među

njezinim mnogo mlađim kolegama, od kojih je većinu - voljela se šaliti - još zbunjivao najjednostavniji video.

“Gledaj, evo ga, rukopis u kojem je bio skriven fragment.” Elizabeth je uzbuđeno uzela jednu od knjiga. Bila je manja nego što ju je zapamtila.

Bodley Or. 10. Pronašla je kataloški opis u svojoj bilježnici. “Da, evo ga: opus astronomicus quaorum prima de sphaera planetarum.” Rukopis je bio uvezan u kožu mnogo kasnije, ali kad ga je otvorila stranice su ispustile

slabašan papreni miris, poput unutrašnjosti stare brodske škrinje. Pregledala je nanizane crne i crvene hijeroglife; jednom je rukom prešla prstom niz stranice, osjećajući njihove krute rubove, debeo, pomalo ljepljiv papir.

I ovo, pomislila je. Četiri stotine godina - ponovno se sjetila tih riječi. Četiri stotine godina u tami.

“Znaš, doista je čudesno da još imamo kataloški opis na latinskom”, govorila je dr. Alis, prekinuvši njezino sanjarenje.

“Ne bih se brinula, uskoro ćemo moći pregledavati rukopise poput ovog online, nema sumnje”, rekla je Elizabeth, “ali neće biti isto, zar ne?”

“Kako to misliš?” Dr. Alis ju je pogledala onim svojim ptičjim pogledom. “Pa, znam kako sam se osjećala kad sam tek pronašla fragment. Kako sam se osjećala

kad sam prvi put shvatila da u ruci držim kompendij Paula Pindara. Kako se osjećam sada


--- 222444555 ---

gledajući ovo...” Elizabeth je pogledala u knjige. “Draga moja, uvijek si bila beznadna romantičarka.” “Zbilja?” Elizabeth je ponovno podignula pogled. “Znaš, ne mislim da je tako. Mislim

da je to zato što su to...” tražila je prave riječi, “... ljudske stvari. Njima su rukovali, po njima pisali i nad njima disali neki drugi ljudi prije nekoliko stotina godina. I kao da na neki neobičan način u sebi sadržavaju povijest, pripovijesti o ljudima kojima su nekoć pripadale. Ovu stranicu koju sada dodirujem nekoć je dodirivao neki nepoznati astronom koji je pisao na sirijskom...” Slegnula je ramenima. “Što misliš, tko je on bio? Mislim da to nikad nećemo znati, a niti otkriti kako je jedan trgovac Levantske kompanije došao u posjed njegova rukopisa.”

“Imaš pravo. Slažem se s tobom, stvarno. Ali, isto tako znam koliko takve stvari znaju biti proizvoljne. I da uvijek moramo biti oprezni, draga moja, da im ne damo značenje koje zapravo nemaju.” Dr. Alis je uzela od nje knjigu te pomno pogledala jednu stranicu. “Hm, pouzdano znamo da je imao lijep rukopis”, rekla je zamišljeno, gledajući crno-crveni tekst, “i dobro oko za boju. I još ti nešto mogu reći: bez obzira na to što piše u katalogu, ovo nije priručnik, nego više nešto poput bilježnice astronoma. Pogledaj, neke su stranice još prazne.”

“Doista.” Elizabeth je pogledala i vidjela da doista ima još praznih stranica. Na nekima je bilo

crvenom tintom ucrtano crtovlje; neke su bile prazne, neke tek napola ispunjene neobičnim brojkama i simbolima koje nije znala protumačiti; pisanje je naglo bilo prekinuto, kao da je netko pisca prekinuo usred svog posla.

“Dr. Alis?” rekao je glas iza njih. “Da, ja sam Susan Alis. A vi ste sigurno naš stručnjak za rukopise?” “Richard Omar.” Mladić se rukovao s njom. “Dakle, vi ste pronašli fragment?” “Voljela bih da jesam, ali nisam. To je bila Elizabeth, Elizabeth Staveley, moja

studentica.” “A tako”, okrenuo se prema Elizabeth, “onda mislim da će vam biti drago što ovo opet

vidite.” Iz aktovke je izvadio zatvoren plastični fascikl. Između njegovih stranica Elizabeth je

vidjela obris fragmenta rukopisa, vodeni žig i sve. “Sjajno, donijeli ste original. Nisam bila sigurna...” besmisleno, srce joj je skakalo u

prsnom košu, “... smijem li?” “Naravno”, predao joj je fascikl, “u redu je, možete ga izvaditi.” Elizabeth ga je izvadila iz fascikla i oprezno približila nosu. “Oh...” “Nešto nije u redu?” “Nema mirisa.” “Naravno da nema; tretiran je otkad ste ga posljednji put vidjeli. Tako je sigurniji za

rukovanje.” Nasmiješio joj se pokazujući zube, izrazito bijele na tamnoj koži. “Kako je mirisao?” Djelovao je zbunjeno.

“Ah, ništa posebno”, rekla je Elizabeth, osjećajući se glupo, “znate već, stari papir.” Odložila je fragment pažljivo na stol ispred sebe: ista ona krhka stranica, boja starog

čaja, vodeni žig još jasno vidljiv,


--- 222444666 ---

Dragi prijatelju... Želiš potpun izvještaj o nesretnom putovanju i brodolomu dobroga broda Celije i o još nesretnijoj i tragičnijoj povijesti Celije Lamprey..

Elizabethine oči brzo su prelazile preko poznatih riječi.

Celia sedamnaestog dana, uz povoljan vjetar, isplovi iz Venecije... Sa sjevera se podiže snažan vjetar..

I da paze... njegovu kćer Celiju... da su psi, skorbutna, olinjala paščad... stanite, stanite, uzmite mene, a poštedite mojega sirotog oca, preklinjem vas... lica blijedog poput smrti...

Elizabeth je u tišini zaklopila fascikl. “Znate li tko je ona bila?” Richard Omar izvadio je iz torbe prijenosno računalo te ga je počeo postavljati na jedan

stol. “Celia Lamprey?” Elizabeth je odložila fascikl na stol. “Bila je kći pomorskog

kapetana.” “To znam.” Izgledao je kao da se zabavlja. “Znate, i ja sam pročitao fragment. Hoću

reći, što još znate o njoj? Koliko sam shvatio, nešto ste istraživali. Ja uvijek volim znati kako priča završava, a vi?” Pogledao ju je, napola zadirkujuće. “Dobije li cura momka?”

“Zašto mislite da postoji momak?” “Uvijek postoji momak.” Namrštio se, koncentrirajući se dok je spajao žice i uključio ih

u utičnicu na stolu. “Hoću reći: preživjela je brodolom, ali je li preživjela spašavanje?” “To je dobro pitanje.” Elizabeth ga je zamišljeno pogledala. “Dugo sam bila uvjerena

da je Celia Lamprey bila oslobođena: da je ipak nekako pobjegla iz harema. Kako bismo inače imali njezinu pripovijest ako je ona sama nije napisala? Tako je slikovita, tako puna detalja - svi oni detalji o tome kako joj je haljina bila toliko natopljena vodom da je bila teška poput olova. Zar mislite da bi to mogao napisati muškarac?”

“Ne, vjerojatno ne.” “Eto, tako sam mislila na početku. Ali sada, hm, nisam više sigurna. Sada sam dosta

sigurna da nikad nije izašla. Cura, kao što ste rekli, nije dobila momka.” “Ali, ako ona nije napisala svoju priču, tko jest?” “I zašto su je napisali. Upravo to pokušavam doznati.” “Moram priznati da meni zvuči poput iskaza nekog svjedoka”, rekla je dr. Alis. “U tom slučaju, ako to nije bila Celia, tada je morao biti netko drugi tko je bio na brodu

kada se dogodila nesreća”, rekao je Richard. “Ma očito je, zar ne? Jedna od redovnica, naravno.”

“Jedna od redovnica?” smijala se dr. Alis. “Ozbiljan sam.” “Ne mislite valjda da bi se netko na turskom ratnom brodu trudio njih spašavati? Sve su

one, sirotice, vjerojatno jednostavno bačene u more.” “Zašto mislite da su sve bile stare? Barem jedna je bila mlada, ako se dobro sjećam.”


--- 222444777 ---

“Imate pravo, i ja sam se pitala o tome”, rekla je Elizabeth, “ali čak ako je i jedna od njih odvedena u zarobljeništvo kao Celia, sigurno su završile na različitim mjestima. Izvorna pripovijest navodno donosi cijelu priču. Kako bi neka od redovnica doznala ostatak Celijine priče?”

“A dobro”, slegnuo je ramenima, djelujući kao da je iznenada izgubio zanimanje, “vi ste povjesničarka.”

“A sada, gospodine Omare”, rekla je dr. Alis, ponovno praktična, “što nam možete reći o fragmentu? Moram priznati da sam iznenađena. Obično je dosta teško vas muškarce zainteresirati za ovakve stvari.”

“Ha, imate pravo, isprva nisam mislio da je zanimljivo. Uglavnom radim na pergamentima, na rukopisima daleko starijima od ovoga. Ali, na vašu sreću, mladić koji obično radi na ranoj modernoj građi trenutačno je na dopustu, tako da je ovo dospjelo meni u zadatak. Ta me je priča zaintrigirala: bijela engleska djevojka završila je kao robinja na dvoru Velikog Turčina. Nisam znao da je tada bilo bijelih robinja.” Okrenuo se prema Elizabeth. “A onda sam nešto primijetio. Nešto, pogotovo nakon onoga što ste mi upravo rekli, što mislim da biste sami trebali pogledati. Bit će lakše objasniti ako vam pokažem.”

Natipkao je nešto na tipkovnici. “Prvo što danas radimo s rukopisima jest da ih digitalno fotografiramo - to je vrlo

jednostavno. I ovo je, kao što vidite, upravo tako. Slika fragmenta pokazala se na zaslonu. “Dobar, jasan tajnički rukopis”, dr. Alis gledala je u zaslon, “lako se čita. Bilo koji

student dodiplomskog studija mogao bi to učiniti. Što nam još možete reći?” “Pa, papir je gotovo sigurno osmanski, premda, začudo, postoje slabi tragovi da je

upotrijebljen pečat - vjerojatno na vanjskoj stranici koja nije sačuvana - on je talijanski. Zapravo, venecijanski.”

“A, dakle odatle vaša teorija o redovnicama.” Elizabeth se okrenula prema dr. Alis. “Sjećaš se, redovnice su došle iz venecijanskog samostana svete Klare.”

“Dobro, još nešto?” “Pa, najprije me iznenadilo koliko stranice nije ispisano, pogledajte kako su margine

široke”, pokazao je na original, “ali najviše me je iznenadila stražnja stranica.” Prikazao je drugu fotografiju na zaslonu. “Kao što vidite, prazna je, potpuno prazna.”

“I što s tim?” “U šesnaestom stoljeću papir je bio vrlo dragocjen. Općenito, predragocjen da ga se

toliko mnogo ostavi neiskorištenoga. Kao što sam vam rekao, u posljednje vrijeme uglavnom radim na pergamentima, na rukopisima daleko starijima od ovoga. Pergament je bio toliko na cijeni da su u srednjem vijeku redovnici razvili tehniku za ispiranje i struganje kako bi se izbrisalo ono što je na njemu i zatim se ponovno upotrijebio - napisalo se nešto novo preko originalnog teksta.”

“Mislite, palimpsest”, rekla je dr. Alis. “Točno, palimpsest. A sada postoji tehnologija - snimanje fluorescentnim rendgenskim

zrakama koja nam omogućuje da vidimo kroz tekst na površini i čitamo izbrisani original ispod njega.”

“Zar želite reći da ste na ovom upotrijebili snimanje fluorescentnim rendgenskim


--- 222444888 ---

zrakama?” zacaklile su se oči dr. Alis. “Ne na ovom, ne”, nasmijao se, “ali to mi je dalo ideju. Za ovo sam, zapravo,

upotrijebio sasvim jednostavan kompjutorski program, ne mnogo složeniji od dobroga starog photoshopa”, nastala je kratka stanka, “mogao bi to učiniti bilo koji student dodiplomskog studija.”

“Imate pravo. Priznajem pogrešku”, rekla je dr. Alis svečano. “A sada budite dobri i pokažite nam - na mukama smo.”

“Dakle, pitao sam se o praznim dijelovima fragmenta, kad mi je palo na pamet da možda nisu bili prazni. Tragovi tinte dosta su otporni, kao što vidite; ali što ako je netko pisao nečim drugim, na primjer olovkom?”

“Mislite, mogla se izbrisati?” rekla je Elizabeth. “Točno. S vremenom tragovi olovke izblijede, ali utori gdje se grafit usjekao u papir još

bi morali postojati. Upravo ono na čemu sam radio s rukopisima na pergamentu. Uglavnom, postoji razmjerno lagan način da se to otkrije, samo trebate provući papir kroz različite svjetlosne spektre te vidjeti hoće li se što pokazati. Ultraljubičasti ništa nije pokazao, ali onda sam pokušao s infracrvenim.” Zastao je, poput magičara koji se sprema izvući zeca iz šešira.

“I?” Prilagodio je zaslon. “I dobio sam ovo.” Na zaslonu se pojavio, kako se činilo, sablasni fotografski negativ originalne slike:

bijela slova na crnom papiru. Elizabeth je radoznalo gledala. “Ne vidim ništa drukčije.” “Ne na ovoj stranici, ne! Ali, pogledajte drugu.” Ponovno je kliknuo te se pokazala druga slika i, iznenada, tamo gdje je nekoć bila

prazna stranica sada su bile jasne oznake. Krhke i nalik na paučiće, riječi pisane tako sićušnim rukopisom da ih je Elizabeth jedva mogla razaznati, sjajile su izvanzemaljskim plavim svjetlom, kao da su napisane ektoplazmom.

Nekoliko su trenutaka u tišini zurili u zaslon. “Tako mi svega...” izgovorila je napokon dr. Alis, “... što kaže?” “Nisam sasvim siguran... previše je sitno za čitanje.” Elizabeth se okrenula Richardu.

“Možete li povećati?” Kimnuo je u tišini. “Oh, Gospode“, Elizabeth je osjetila kako joj naviru suze. “Što? Što je?” “To je, pa, to izgleda kao pjesma.” “Pročitaj je”, rekla je dr. Alis, “pročitaj je, Elizabeth.” I tako je Elizabeth počela čitati:

Ljubavi moja, zbogom

Kad na vratima spazih lika tvog

Ja robinja voljom usuda svog


--- 222444999 ---

Smjesta sam znala što mi se piše

Vidjet’ te neću nikada više:

Oh, ljubavi! Srce mi se slomi

Suze teku za tobom od boli!

Zamišljam sebe tamo gdje ti si

Na srcu samom uteg mi visi,

Da mi je ležat’ gdje ležiš sad ti

Možda se sreća zna okrenuti

Da smiluje se barem nada mnom:

Srce mi je tu, ljubav mu s tobom...

Al’ u najcrnjim satima noći

Kad čak i mjesec izgubi oči

A s onih mračnih kula džamijskih

Sve je puno prizora čudesnih,

Budna ležim, a istina reče:

Izgubljena si, tražit’ te neće.

Oh, ljubavi! Daj se sjeti mene

Kad vidiš engleski dan bez sjene

Gdje često on baca rumeni sjaj

Na vrt gdje šetnji nismo znali kraj,

Kad bili su naši vrijeme i svijet,

Kad nismo brojili satova let;

Sjeti se mene, što kraj Bospora

Tvoje ime tamo izgovara

Ispod grane drva u tuđini

Šapuće ga u svojoj nutrini:

Što će zauvijek tebe da voli,

Dok mi srce ne pukne od boli.

Ponovno prodoran zvuk telefonskog zvona na knjižničarevu stolu prekinuo je tišinu u čitaonici. Susan Alis prva je progovorila.

“Bogami”, okrenula se Richardu Omaru, “čestitam, mladiću, povlačim sve što sam rekla. Ovo je predivno otkriće, baš predivno.”

Richard je zahvalno pognuo glavu. “Znam da to nije dio pripovijesti koji nedostaje”, obratio se Elizabeth, “ali izgleda da ste ipak ispravno zaključili. Bojim se da cura nije dobila momka.”

“Cijelo ste vrijeme to znali.” “Samo ako je pjesmu napisala Celia Lamprey. Mislite da jest?”


--- 222555000 ---

“O, da”, rekla je Elizabeth, “sigurna sam u to. Premda se to vjerojatno nikad neće moći točno dokazati. Neprestance mislim na ono što si prije rekla”, okrenula se dr. Alis, “o tome kako naše znanje o prošlosti zna biti proizvoljno. Katkad kao da znamo upravo dovoljno”, podignula je palac i kažiprst, razdvojene nekoliko centimetara, “da se zapitamo što ne znamo; što nedostaje?”

Ponovno se vratila zaslonu. “Kad te vidjeh na vratima...” Kojim vratima? Je li moguće da je mislila na rešetku Thomasa Dallama? Ali ne, da je mislila na nju, rekla bi to, sigurno... Elizabeth je nestrpljivo prošla rukom kroz kosu.

“Čini se da ga je vidjela posljednji put - ili se nadala da će ga vidjeti. Što se dakle dogodilo? Mislim da to nikad sa sigurnošću nećemo znati.”

“Ali, netko je znao.” Zamišljena, dr. Alis je ponovno uzela tretirani fragment. “Tko god je napisao pjesmu - a možda je to bila Celia Lamprey - čini se da je znao da nikad neće biti oslobođena. Ali možda je bio netko drugi, godinama poslije, koliko nam je poznato, netko — možda neka druga konkubina - netko tko ju je poznavao i tko je znao njezinu priču. Netko komu je bilo dovoljno stalo da je zapiše i pošalje je Paulu Pindaru, svojem ‘dragom prijatelju’”

“Možda Richard ima pravo. Možda je to ipak bila jedna od redovnica.” “Misliš, možda su zajedno preživjele brodolom?” rekla je dr. Alis. “Pa, to je moguće.

Ali, u tom je slučaju obje morao istodobno kupiti isti trgovac robljem. A onda su istodobno morale biti prodane kao konkubine u saraj. Ma dajte, kolike su šanse za to?”

“Imaš pravo, naravno”, rekla je Elizabeth. “Ali, nije li to ono čime se neprestance bavimo?” Richard je spremao svoje računalo u

torbu. “Slučajem. Koincidencijom. Najnevjerojatnije, proizvoljne stvari se neprestance događaju.” Zatvorio je torbu patentnim zatvaračem. “Napokon, kolike su bile šanse da nakon svih tih godina pronađen fragment? Ili da ja na stražnjoj stranici pronađem pjesmu? I razmislite o sljedećem: da ste to samo godinu ili dvije prije otkrili, sasvim bismo je propustili. Tada jednostavno nije postojala tehnologija.”

Kad su se ustali da bi otišli, Elizabeth je uzela fragment i posljednji ga put držala. “Dakle, čekala je povoljnu priliku. Čekala je pravi trenutak.”

“Što pod tim mislite?” Richard je odjenuo kaput i stavljao šal. “Celia. Znam da ćete reći da umišljam”, Elizabeth se okrenula prema dr. Alis, “ali sve

ovo vrijeme imala sam vrlo neobičan osjećaj da je Celia pronašla mene, a ne obrnuto. Ne znam zašto.” Vratila je Richardu fascikl. “Luckasta sam, znam da jesam. Evo, uzmite ga. Neće mi više trebati.”

Dr. Alis i Elizabeth pozdravile su se s Richardom Omarom na stubama knjižnice. Kad je otišao, Susan Alis pomirisala je zrak. “Gledaj”, rekla je, “ipak je bio prekrasan

dan.” I to je bila istina. Nebo je bilo plavo, sunce se caklilo na snijegu. “I kamo sada?” Dr. Alis je krajičkom oka vragolasto pogledala Elizabeth. “Misliš, vraćam li se u Istanbul?” Elizabeth se nasmijala i odgovorila: “O, da, nadam

se.” “Zapravo, mislila sam sada.” “Naći ću se s Eve; ali tek poslije.” Elizabeth ju je uzela za ruku. “Mogu li te otpratiti do


--- 222555111 ---

koledža?” “Svakako.” Neko su vrijeme hodale u tišini. “Znaš, neprestance se pitam što se dogodilo, što se na kraju dogodilo s njom?” rekla je

Elizabeth zamišljeno. “I palo mi je na pamet da je na neki način, hm, da ovo jest kraj pripovijesti o Celiji Lamprey... nakon pronalaska fragmenta i kompendija - i sada pjesme. S nama koje, ovdje, spajamo dijelove njezine priče...”

“... nakon četiri stotine godina u tami.” “Što?” Elizabeth se zaprepašteno nasmijala. “Što si rekla?” “Rekla sam ‘nakon četiri stotine godina u tami’” “Da, i mislila sam da si to rekla.” Zastale su i pogledale se. “Čudno”, rekla je dr. Alis, zbunjeno pogledavši Elizabeth. Nagnula je glavu na jednu

stranu, kao da nešto osluškuje: “Što me je pobogu navelo da to kažem?”


--- 222555222 ---

Zahvale

ahvaljujem Doris Nicholson iz Orijentalne čitaonice Bodleian jer mi je pronašla ostavštinu Paula Pindara i pomogla odgonetnuti tekstove na sirijskom i arapskom. U

Britanskom muzeju, Silke Ackermann pokazao mi je astrolab. Također sam zahvalna prof. Lisi Jardine za savjet o modernim istraživačkim metodama te Ziauddinu Sardaru, dr. Ekmeleddinu Ihsanoglu i prof. Owenu Gingerichu za razgovore o islamskoj i kopernikanskoj astronomiji, Abdouu Filali-Ansariju za savjet o arapskim transkripcijama i osobito Johnu i Dolores Freely, koji su, kad sam prije četrnaest godina tek počela istraživati za ovu knjigu, bili najvelikodušniji i najzabavniji vodiči po Istanbulu - prošlom i sadašnjem. Također velika hvala Johnu Gilkesu, Justine Taylor, Reini Lewis, Charlotte Bloefeld, Melanie Gibson, Maureen Freely, Simonu Husseyju, Tomu Innesu, dr. Davidu Mitchellu i mojem agentu Gillu Coleridgeu. Također srdačno zahvaljujem Lucy Gray i Felice Shoenfeld zato što su junački pomogle tri godine držati u redu moju kuću i obitelj, koliko m i j e trebalo da napišem ovaj roman.

Na kraju, željela bih zahvaliti A. C. Graylingu za njegova mnogobrojna, detaljna čitanja raznih skica Vrata harema te za Celijinu pjesmu. I posljednje, ali ne manje važno, svima u Btoomsburryju: osobito Mary Morris, Anyi Rosenberg i Kathleen Farrar u Londonu; Karen Rinaldi, Gillian Blake i Yeleni Gitlin u New Yorku; a posebice mojoj urednici Alexandri Pringle, bez čije vizije i iznimnih diplomatskih moći ovaj roman možda nikad ne bi bio napisan.

Z


--- 222555333 ---

BILJEŠKA O AUTORICI

ATIE H IC KM AN autorica je pet knjiga, uključujući i dva povijesna bestselera - Courtesans i Daughters of Britannia. Napisala je dva putopisa: Travels with a Circus

o svojim iskustvima tijekom putovanja s jednim meksičkim cirkusom koji je 1993. godine ušao u uži izbor za nagradu Thomas Cook Travel Book Award te Dreams of the Peaceful Dragon, o putovanju na konjima kroz zabranjeno himalajsko kraljevstvo Butan. Zahvaljujući romanu The Quetzal Summer ušla je u uži izbor za nagradu Sunday Timesa za mladoga britanskog pisca godine. Katie Hickman živi u Londonu sa suprugom, filozofom A. C. Graylingom i dvoje djece.

K

Documents

Katie Hickman - Vrata Harema