KASNA ANTIKA

Promjena radi kontinuiteta

Ne postoji razdoblje u povijesti umjetnosti i kulture koje je teže precizno odrediti od razdoblja kasne antike. Naziv upućuje na to da je riječ o dijelu antičke civilizacije; s druge, pak, strane pridjev „kasna“ kao da ukazuje na manju vrijednost u odnosu na slavnu prošlost. I doista, kasna antika je dugo vremena smatrana razdobljem nazadovanja i dekadencije. Vjerujući da se svaka velika civilizacija rađa, odrasta i propada, baš kao i pojedinac, povjesničari su ovo razdoblje dovodili u vezu sa starošću, zamorom i neminovnom spoznajom o konačnom utrnuću. Povijesna situacija za takvu interpretaciju nudi dovoljno uvjerljivu podlogu: vojna i ekonomska kriza nakon ubojstva Aleksandra Severa (235.), dovela je rimsko carstvo na rub sloma. Posljedica je to stalnog pritiska na granicama, vojničke anarhije i brojnih uzurpacija vlasti u provincijama. Neki stručnjaci govore o „dekolonizaciji“ carstva (A. Piganiol). Galopirajuća inflacija i opetovana devalvacija novca te sve veći jaz između bogatih i siromašnih pokazatelji su teške ekonomske situacije. Demografski, stanovništvo je u opadanju. Posljednji čin te drame je provala naroda koji prelaze granice ( limes) carstva, uspostavljene već stoljećima na Rajni i Dunavu. Na području provincija Dalmacije i Panonije, koje većim dijelom pokrivaju današnji prostor Hrvatske (Istra je X. regija italske prefekture), povijest tradicionalno bilježi ključne datume koji simboliziraju kraj jednog i rađanje novog svijeta: to je 641. godina, kada misija opata Martina ukazuje na kraj organiziranog života u Saloni, glavnom gradu rimske provincije Dalmacije. Na sjeveru je još 582. godine slična kataklizma zadesila Sirmium (danas Sremska Mitrovica u Vojvodini), „mnogoljudnu i slavnu metropolu“ i važno carsko i biskupsko središte. Dodamo li tim godinama i onu koja obilježava konačnu podjelu carstva na zapadni i istočni dio (395.), te godinu koja je u povijesti ostala zapisana kao kraj Zapadnog rimskog carstva (476.), dobit ćemo kronološki okvir unutar kojega treba smjestiti razdoblje kasne antike na području Hrvatske.

Ipak, umjesto dugo prisutne predodžbe o civilizacijskom urušavanju, danas jača spoznaja o trajanju i žilavosti antičke civilizacije i u ovim kasnim stoljećima. Poslušamo li glasove iz toga vremena, čuti ćemo ih kako govore ne toliko o promjenama, koliko o kontinuitetu. Ideja Rima kao civilizacijskog središta u trenucima krize dodatno dobiva na značenju: „O, lijepa kraljice, vladarice svijeta, majko ljudi i majko bogova …“, tepa Rutilije Namacijan napuštajući Rim, premda zbog opasnosti od barbara ne smije putovati kopnom (417.). Isti osjećaj je prisutan i u djelima kršćanskih pisaca, od kojih bismo očekivali veću suzdržanost: „Najsjajnije svjetlo svijeta se ugasilo“, zavapio je sv. Jeronim nakon što je u Betlehemu doznao da su Goti osvojili i opljačkali Vječni grad (410.). Temeljni simbol kontinuiteta je figura cara: brojni natpisi slave imperatora kao jamca obnove (restitutor) i rimske nepobjedivosti (victoria Augusti), te prizivaju vječnost (aeternitas) i sreću (felicitas) za rimsku državu, pod okriljem zaštitničkih bogova (providentia deorum). Naposljetku, dugo trajanje zasada antike u Istočnom rimskom carstvu, koje će pod imenom Bizanta opstati sve do pada Konstantinopola u ruke Turaka (1453.), ukazuje na potrebu pravilnog shvaćanja i vrednovanja fenomena kontinuiteta tijekom kasne antike.

Ipak, kontinuitet u odnosu na prethodna stoljeća ne očituje se posvuda u jednakoj mjeri ili na isti način. Jedno od obilježja kasnog rimskog carstva je neujednačen razvoj pojedinih regija i provincija. Istočne provincije su stabilnije i bogatije nego one na zapadu i nije stoga čudno da su materijalni tragovi kontinuiteta, ponajprije urbanog života, u istočnoj polovici carstva prisutniji nego drugdje i da je upravo na mjestu gdje Europa dodiruje Aziju Konstantin osnovao „Novi Rim“ – Konstantinopol (330.), koji će idućih tisuću godina biti političko i kulturno središte Mediterana. Na području Hrvatske, koja je nakon podjele carstva (395.), kao i cijela prefektura Ilirik, pripala zapadnom dijelu, gospodarski procvat u kontinentalnom pojasu (provincija Panonia) prekidaju invazije s kraja 4. stoljeća. Za razliku od toga, Istra – jedno od najnaseljenijih i najrazvijenijih područja carstva izvan Italije – je sve do 6. stoljeća veliki izvoznik maslinova ulja, ponajviše u sjevernu Italiju. Čini se da se i veći dio provincije Dalmacije može pohvaliti ekonomskom stabilnošću u ovim nemirnim vremenima: povjesničar Zosim izvještava kako u trenutku dok Alarikovi Goti pustoše Italiju, car Honorije iz Dalmacije dobavlja potrebne namirnice za vojsku. Dalmacija je i važan most na morskom putu između Konstantinopola i sjeverne Italije, gdje su Milano i Ravena zamijenili Rim kao prijestolnice Zapadnog rimskog carstva. O važnosti plovnih puteva duž istočne jadranske obale svjedoče gusto raspoređena utvrđenja na obali i otocima (od kojih je najbolje istraženo ono na otoku Žirju). Naposljetku, unutrašnjost provincije između jadranske obale i rijeke Save na sjeveru, je područje romaniziranog ilirskog i keltskog stanovništva koje se ističe ratobornošću i vojničkim ambicijama i upravo iz ovih krajeva carstvo crpi svoje posljednje velike generale i regrute. Gore spomenuti Zosim kaže kako je Honorije za obranu Rima od Gota odabrao šest tisuća vojnika iz Dalmacije – „najboljih ljudi koje je vojska tada imala“.

Često kasnu antiku poistovjećujemo s „ranim kršćanstvom“, što nije sasvim ispravno. Istina je da spomen 313. godine, kada Konstantin (306.-337.), zajedno sa suvladarom Licinijem (308.-324.) u Milanu izdaje edikt kojim carevi naređuju prestanak progona i jamče kršćanima slobodu vjeroispovijesti, priziva u svijest trijumf kršćanstva, zbog čega mnogi upravo tu godinu smatraju za početak kasne antike. No, tek u doba Teodozija I. (379.-395.) kršćanstvo će postati službenom religijom carstva, a neoplatonistička akademija u Ateni djelovat će sve do 529. godine. Kristijanizacija

1

rimske države i društva je dugotrajan proces, koji će biti simbolički dovršen tek s pretvorbom poganskih hramova u kršćanska svetišta, indikativan primjer čega je slučaj Panteona u Rimu, koji je početkom 7. stoljeća (609.) pretvoren u crkvu Sv. Marije. Jednaka se metamorfoza (otprilike u isto vrijeme kada u Rimu?) dogodila na prostoru Dioklecijanove palače, gdje je cijeli niz simbola poganskog antičkog svijeta pretvoren u kršćanske ili zamijenjen kršćanskima: božica pobjede Viktorija na zaglavom kamenu zapadnog ulaza u palaču (u križ), Jupiterov hram (u krstionicu), carski mauzolej (u crkvu).

1. Transformacija grada

Premda kasna antika zadržava osnovne urbane sadržaje iz prethodnog razdoblja, u tkivu grada su prepoznatljive posljedice ekonomske krize koja je oslabila carstvo u 3. stoljeću. Nova naselja nisu posljedica rasta i razvoja, već potrebe za sigurnim skloništem, kao u slučaju Dubrovnika koji je još u 6. stoljeću tek jedna u nizu bizantskih utvrda na morskom putu duž istočne obale Jadrana, da bi u idućem stoljeću postao skloništem za stanovništvo Epidaura (Cavtata). Slična je, dakako, sudbina Dioklecijanove palače koja nakon napuštanja Salone početkom 7. stoljeća, postupno izrasta u srednjovjekovni grad.

Vidljiva promjena u arhitekturi antičkog grada u ovom razdoblju, koja najbolje odražava nesigurnost i psihologiju vremena, su fortifikacijski sustavi – zidine i kule koje opasuju nekoć bezbrižne i otvorene gradove. Kasnoantičke zidine su prepoznatljive gotovo na svakom većem antičkom naselju, a sačuvale su se u značajnom dijelu u Saloni i Naroni (danas Vid kod Metkovića). Potreba za sigurnošću (smijemo li, na tragu naših suvremenih iskustava, govoriti o opsesiji?) najbolje se, dakako, manifestira u arhitekturi Dioklecijanove palače. Premda neki sumnjaju u njezinu obrambenu namjenu, navodeći cijeli niz nefunkcionalnih elemenata u arhitekturi zidina, palača pokazuje sličnost s utvrđenim vilama onoga doba. U istu kategoriju utvrđene ladanjske arhitekture možemo uvrstiti vilu kod Mogorjela u Hercegovini. Dobro sačuvani zidovi u Ostrvicama u Poljicima ukazuju na prostranu građevinu sličnog tipa. Brojnost takvih primjera na našemu tlu pokazuje da relativnu stagnaciju gradova treba usporediti sa znatnom aktivnošću u ruralnim krajevima, o čemu svjedoči i kasnoantička građevina u Polačama na Mljetu, koju je vjerojatno dao podići neki comes Pierius u vrijeme vladavine istočnih Gota u Dalmaciji.

Unutar zaštitnog perimetra zidina, metamorfoza antičkog grada odvija se u dva sasvim suprotna smjera: što se tradicionalnih sadržaja tiče, na mnogim mjestima primjetna je zapuštenost javnog prostora i javnih građevina, počevši s forumom i hramovima. Posljedica je to gospodarske krize, ali i postupnog nestanka institucije municipalnog evergetizma – sustava financiranja javnih i religijskih građevina od strane bogatih i ambicioznih građana. Nagli pad u broju posvetnih natpisa govori da je diljem carstva ovaj način funkcioniranja grada dospio u krizu tijekom 3. stoljeća. Na takvo stanje utječu, međutim, i promjene u vjerskom životu i mentalitetu društva općenito. Tradicionalna rimska (olimpska) božanstva više ne privlače ljude, ali zato imamo brojne dokaze za brzo širenje „misterijskih“ religija koje stižu s Istoka. To je prije svega kršćanstvo, ali ono ima velike suparnike u perzijskom bogu Mitri, maloazijskoj Velikoj majci – Kibeli, ili, pak, egipatskoj Izidi (svima njima se nastoji naći mjesto u Dioklecijanovoj palači), da ne spominjemo brojna manja, lokalno zastupljena božanstva kao što je to na području Dalmacije Silvan. Pritom je važno ustanoviti da je monoteizam sve jače zastupljen, ne samo kroz kršćanstvo, već i kroz prisutnost brojnih židovskih zajednica (posvjedočenih u Mursi i Saloni), solarnu teozofiju i neoplatonističku filozofiju. Od svih njih, najviše će na izgled kasnoantičkog grada utjecati kršćanstvo.

1. a) Kršćanstvo u gradu

Tri su osnovna naglaska u razvoju nove kršćanske topografije unutar antičkog grada, koje možemo potkrijepiti primjerima s područja Hrvatske. Prva dva se odnose na koncentraciju kršćanskih sadržaja u rubnim dijelovima grada i uz groblja. Takav je slučaj u Saloni, metropoliji rimske provincije, gdje se katedralni (episkopalni) kompleks, s monumentalnim bazilikama, krstionicom, biskupskim dvorom i drugim popratnim sadržajima razvio u sjevernom dijelu grada, neposredno uz zidine, u blizini prvog kultnog prostora kršćanske zajednice (tzv. oratoriji A i B). Odabir lokacije za svetište može biti uvjetovano i mjestom ukopa štovanih osoba iz lokalne zajednice, poglavito mučenika. Kako je ukop u pravilu na groblju, dakle izvan zidina antičkog grada, s vremenom iznad i oko takvih grobova niču svetišta, koja mogu sezati od jednostavnih, nenatkrivenih prostora do velikih grobnih bazilika. U Saloni su uz gradska groblja izvan zidina brojni tragovi kršćanskoga kulta: već 304. godine pobožna Asklepija je na Marusincu dala podići spomen kapelu (memoria) nad grobom salonitanskog mučenika Anastazija, a na Manastirinama je jednaku ulogu odigrao grob mučenika Domnija. Novost u odnosu na prethodna stoljeća je magnetska privlačnost svečeva groba: u grozdovima sarkofaga na Manastrinama i danas je prepoznatljivo nastojanje vjernika da svoje posljednje počivalište što više približe ostacima sveca, pri čemu se uspostavlja jedna sasvim nova vrsta zagrobne hijerarhije.

Drugačija je situacija u Poreču (Parentium), gdje su posmrtni ostaci mučenika Maura, protivno antičkim pravilima, preneseni unutar zidina grada. Uz njegovu spomen kapelu je između 4. i 6. stoljeća izrastao episkopalni kompleks koji će u trenutku punog procvata uključivati veliku trobrodnu baziliku, atrij, krstionicu i biskupski dvor. Ako je porečki

2

kompleks u tlocrtu jednostavniji i manje monumentalan od onoga u Saloni, ističe se po očuvanosti i predstavlja vjerojatno najbolji ranokršćanski primjer ne samo na području Hrvatske, već Mediterana općenito. Porečki kompleks je relativno blizu foruma, i utoliko se približava primjerima drugog tipa kršćanske urbane topografije, odnosno slučajevima gdje kršćanski sadržaj zaposjeda mjesto u blizini središta antičkog grada, u okviru javnih građevina koje tradicionalno okružuju forum. Takav razvoj možemo objasniti kasnijom interpolacijom kršćanskog kulta u urbano tkivo, u vrijeme kada službena politika carstva aktivno potpomaže novu vjeru. Primjer takve topografije je Zadar (Iader), gdje je prvotno svetište uređeno u tabernama koje okružuju forum (nad ovim svetištem će kasnije izrasti ranokršćanska i romanička katedrala).

Posljednji i najrjeđi vid kristijanizacije antičkog grada je preuzimanje poganskih građevina za potrebe kršćanskog kulta. Najpoznatiji primjer na tlu Hrvatske je, dakako, pretvorba Dioklecijanova mauzoleja u crkvu, odnosno Jupiterova hrama u krstionicu, no vjerojatno je riječ o fenomenu koji treba datirati na sam kraj razdoblja koje nas zanima, u 7. stoljeće.

Glede tipologije kršćanskih građevina, riječ je o adaptaciji antičkih tipova za potrebe kršćanskoga kulta. Tu prije svega mislimo na baziliku, koja predstavlja osnovni tip kršćanskog svetišta, a koja se razvila iz tradicionalne rimske bazilike, s tom razlikom što kršćanska građevina ima jasnu osnu orijentaciju zapad (ulaz) – istok (apsida sa svetištem i oltarom), te cijeli niz specifičnih dogradnji, vezanih za potrebe liturgije. Bazilika je, možemo slobodno reći, simbol kršćanske antike: od monumentalnih (trobrodnih) primjera u biskupskim središtima, do jednostavnih ali skladnih građevina na otocima i u zaleđu, bazilika je obilježila kasnoantički kulturni krajolik, najavljujući posvuda dolazak nove religije. Drugi tipovi crkvenih građevina su varijacije bazilikalnog plana i često otkrivaju daleke uzore: južna bazilika u sklopu episkopalnog kompleksa u Saloni iz 6. stoljeća je izolirani primjer tlocrta u obliku grčkog križa i nesumnjivo je nastala pod bizantskim utjecajem; skladna kapela – oratorij u obliku križa (jedini sačuvani dio nekoć sjajne bazilike Sv. Marije Formose u Puli) otkriva, pak, utjecaje iz Ravene, kao i velika bazilika križnog tlocrta kod Omišlja na Krku. Izdvojimo i neobičan primjer crkve tipa „dvostruke ljuske“ u Gatima u Poljicima, s nukleusom u obliku križa (ali s upisanim apsidama trolisnog rasporeda), ophodnim hodnikom i galerijama na katu ili crkvu u Lovrečini na Braču s inače rijetkim transeptom. Primjeri centralnih, trikonhalnih ili šesterolisnih crkava nisu prisutni u znatnijem broju, ali njihov će utjecaj na kasniji razvitak arhitekture biti značajan, poglavito u Dalmaciji. Odvojene, monumentalne krstionice također su rijetke, ali i ovdje možemo navesti u cijelosti očuvanu građevinu osmerokutnog tlocrta u sklopu porečkog episkopalnog kompleksa, usporedivoj po tipu s krstionicama u Raveni iz 5. stoljeća; jednak je tlocrt krstionice u Saloni (6. stoljeće). Naposljetku, u okviru episkopalnog kompleksa u Poreču, nalazimo primjer u cijelosti sačuvanog, reprezentativnog biskupskog dvora.

Nažalost, na području kontinentalne Hrvatske, gdje je kontinuitet naseljavanja doživio nagli prekid krajem 4. stoljeća, ostaci arhitekture su rijetki i ne dopuštaju nam stvoriti jasniju sliku cjeline, što posebno boli kada znamo za velik broj panonskih mučenika, u slavu kojih su bez sumnje podizana značajna svetišta, poglavito u biskupijskim središtima Sisku (Siscia), Osijeku (Mursa) i Vinkovcima (Cibalae). Jedini konkretni dokaz njihova postojanja je spomen bazilike mučenika (basilica martyrum) u Mursi, u koju se sklonio car Konstancije za vrijeme bitke protiv uzurpatora Magnencija (351.). Što se, pak, materijalnih tragova tiče, možemo spomenuti adaptaciju termalnog sklopa u Varaždinskim toplicama (Aquae Iasae) u kršćansku crkvu, s ostacima fresko ukrasa, ili dvije podzemne grobne prostorije na lokalitetu Kamenica kraj Vinkovaca, gdje možda treba tražiti mauzolej u izvorima spomenutog mučenika Poliona.

2. Vladar – božji namjesnik

U velikom rimskom carstvu, car je jamstvo mira, stabilnosti i prosperiteta države. Još od Augusta njegova vlast je gotovo neograničena, premda mudriji među vladarima nastoje poštivati tradicije rimske republike. No, autoritet cara je u razdoblju krize tijekom 3. stoljeća doveden u pitanje; Dioklecijan izlaz iz krize nalazi u neobičnom obliku vladavine – tetrarhiji – s četiri vladara koji zajedno upravljaju carstvom, dijeleći između sebe ovlasti na pojedinim područjima. Carstvo poslije Konstantina gotovo da i neće više imati samo jednog vladara, pa je Teodozijeva podjela (395.) samo definitivna potvrda zatečenog stanja. Stalna prijetnja od invazije utječe na to da carevi sve manje borave u Rimu, a sve više u gradovima bliže granici (Trier, Milano, Sirmium, Antiohija). Izgradnja palače u Splitu je rezultat iste strategije, bez obzira što je neki izvori opisuju kao „prezreni stan“ umirovljenog i bolesnog cara. Činjenica da će Dioklecijan u njoj poživjeti desetak godina (sve do svoje smrti 316. godine), da će stoljeće kasnije u njoj naći utočište augusta Galla Placidia, da je ovdje sjedište „kralja“ Dalmacije Marcelina (461.) i mjesto pogibije posljednjeg rimskog cara na zapadu, Julija Nepota (480.), dovoljno govori o njezinoj važnosti. Palača, uostalom, posjeduje sve arhitektonske elemente – istina u manjem mjerilu – koje krase carsku palaču: kružni vestibul u koji se ulazi s peristila, ceremonijalnu aulu regiu, triclinium, privatne terme, hramove, naposljetku i mauzolej. Karakteristična za kasnu antiku je gospodarska namjena sjevernog krila, gdje je vjerojatno bio smješten pogon carskih tkaonica (ginecej). To je umirovljenom caru osiguralo dovoljne prihode, a minijaturnom gradu održivost i samodovoljnost, posebno važne u ovom razdoblju „atomizacije društva“.

3

Važnost i uloga vladara morala se je u palači manifestirati i u dekoru, poglavito u skulpturi. Nažalost, taj se u najvećoj mjeri nije sačuvao. Četiri postolja nad sjevernim ulazom u palaču sigurno su bila rezervirana za kipove Dioklecijana i trojice njegovih suvladara (Maksimijan, Galerije, Konstancije Klor). Stup (ili par stupova) koji su se nekoć vjerojatno nalazili na peristilu mogli su biti reprezentativno postolje za monumentalni portret cara (premda jedna u kasnije vrijeme zapisana tradicija govori o stupu s Kibelinim kipom). Iznad protirona ispred ulaza u vestibul također je moglo biti mjesta za reprezentativne kipove, možda brončanu kvadrigu (četveropreg). No, u nedostatku svih tih monumentalnih primjera u punoj plastici, moramo se zadovoljiti reljefnim poprsjem Dioklecijana i njegove žene Priske na frizu unutar mauzoleja. Na osnovu reljefa teško je steći bilo kakav dojam o caru – ako je to doista on; jednako je nemoguće sa sigurnošću ustvrditi da herma s vjerojatnim prikazom tetrarhijskog vladara, nađena u Saloni, predstavlja upravo Dioklecijana. Izostanak careva lika neće nas iznenaditi; notorna reputacija ovog vladara - progonitelja kršćana, mogla je dovesti do „brisanja uspomene“ (damnatio memoriae), čina koji nije nepoznat u rimskoj povijesti i koji je zakonit način obračuna sa sjećanjem na lošeg vladara. Primjer hrama posvećenog carskom kultu (augusteum) u Naroni, u kojemu su arheolozi krajem prošlog stoljeća zatekli 16 srušenih i porazbacanih kipova božanstava, careva i članova carske porodice iz 1. stoljeća n. Kr., pokazuje da je otvoreno neprijateljstvo kršćana prema mjestima poganskog kulta moglo dovesti i do neselektivnog rušenja kipova careva, zajedno s onima tradicionalnih božanstava.

Hram u Naroni mogao je biti srušen u vrijeme zabrane tradicionalnih kultova, krajem 4. stoljeća, kada je uništen i veliki Serapeum u Aleksandriji. No, bez obzira što će nakon 313. godine pružati otvorenu podršku kršćanstvu, carevi ipak nastoje zaštititi svoje posjede, pa tako i naslijeđe prethodnika, od sličnih rušilačkih pohoda. Povjesničar Amijan Marcelin donosi neobičnu priču o krađi purpurnog plašta s Dioklecijanova sarkofaga u njegovu mauzoleju (356.); znakovito je da je počinitelj osuđen zbog lèse-majesté, premda se radilo o uvredi cara čija uspomena nije kršćanima bila nikako draga. Iz istog razloga, uostalom, pretpostavljamo da se pretvorba carskog mauzoleja u crkvu (pri čemu je vjerojatno stradao i carev porfirni sarkofag), nije dogodila prije 7. stoljeća, a i tada samo uz dopuštenje vlasti. Ti primjeri jasno pokazuju da carski autoritet nije smio biti doveden u pitanje i da je njegova osoba i dalje – sada i više no prije – iziskivala posebne počasti. Doduše, u kasnoj antici taj se odnos više ne manifestira u brojnim počasnim skulpturama koje su tijekom prethodnih stoljeća u čast vladaru podizane na javnim mjestima u svakom iole važnijem gradu diljem carstva. Na području Hrvatske teško da možemo navesti više od pojedinih fragmenata koji su mogli pripadati monumentalnim figurama careva nakon Dioklecijana. Za portrete vladara u ovom razdoblju moramo se u potpunosti osloniti na prikaze na novcu.

Nalaza kovanog novca, poglavito iz 4. i 6. stoljeća, na tlu Hrvatske ne nedostaje. Oni nam ne pomažu samo u rekonstrukciji života na određenom području ili u datiranju pojedinih arheoloških lokaliteta – kao i njihovi kasnoantički korisnici, i mi se putem njih upoznajemo s likom pojedinog cara i njegovim religijsko-političkim stavovima. No, dok u helenističko-rimskoj tradiciji portreti vladara i istaknutih osoba na novcu imaju individualizirane crte i mogu biti dovedeni u vezu sa sačuvanim portretima u kamenu (koje nam tako pomažu identificirati), stereotipna i ukočena lica kasnoantičkih vladara govore ništa ili malo o njihovu stvarnu izgledu. Umjesto prepoznatljivih, fizionomijskih crta, to su idealizirani prikazi koji ističu funkciju iznad čovjeka od krvi i mesa. Velike, naglašene oči, usmjerene prema nebu, znak su nedodirljivosti i autoriteta koji nije od ovoga svijeta.

Da takva stilska tendencija nije posljedica specifičnog medija kovanice, niti ograničena na prikaze careva, pokazuju (sve rjeđi) portreti istaknutijih pojedinaca u lokalnim zajednicama. Mramorna ženska glava iz Solina, neprirodno izduženog lica i širom otvorenih, ukočenih očiju s urezanim zjenicama i šarenicama, dobro oslikava stilizirani pristup ljudskom liku, kroz koji do izražaja dolazi osjećaj duševne napetosti tipičan za ovo „doba tjeskobe“. Reljefni lik Julije Valerije, s jedne nadgrobne stele u Saloni, također je karakterističan za kasnoantičku umjetnost: naglašeno plastična obrada relativno grubog, „turobnog“ lica, u izrazitoj opreci s plošnim tretmanom bogato ukrašene dalmatike, ukazuje na sve izraženiju sklonost prema dvodimenzionalnom, ali i na nove modne detalje u odjeći toga vremena. I portret Aurelija Valerina, sa stajališta klasične skulpture možda nespretan, dobro ilustrira specifično „umjetničko htijenje“ (Kunstwollen) kasnoantičkog kipara, koje su neki stručnjaci htjeli dovesti u vezu s „plebejskom“ ili „malograđanskom“ strujom u rimskoj umjetnosti.

3. Kršćanstvo i klasična kultura: vrijeme kohabitacije

Kao i njihovi prethodnici, i kasnoantički carevi se utiču zaštiti božanske sile, što javno obznanjuju na novcu koji daju kovati. U drugoj polovici 3. stoljeća na kovanicama se najčešće javlja Nepobjedivo Sunce (Sol Invictus) – mladolika muška naga figura sa zrakastom krunom na glavi i kuglom u ruci. Simbole solarne religije treba shvatiti kao dokaz postupnog prijelaza iz antičkog mnogoboštva u monoteizam, što će naposljetku omogućiti trijumf kršćanstva. Prvi znaci velike promjene primjetni su na novcima Konstantina, na kojima se javlja trijumfalni znak u obliku križa – vojnički stijeg s Kristovim monogramom (labarum).

Velike religijske promjene nisu trenutan događaj, nije to bila niti pobjeda kršćanstva. Možemo raspravljati je li takav konačni ishod bio neizbježan; Ernest Renan davno je zapisao: „Da je kojim slučajem rast kršćanstva prekinula kakva

4

smrtna bolest, svijet bi danas bio u znaku Mitre“. Možda je najbolje objašnjenje za trijumf Kristova nauka, i protiv svoje volje, dao Julijan Apostata (361.-363.), ističući brigu kršćana za stare i nemoćne, za udovice i siročad – izraz solidarnosti u svijetu koji nije njome obilovao. Upravo takva percepcija kršćanstva kao da dolazi do izražaja na sarkofagu Dobrog pastira, nađenom na groblju Manastirine izvan zidina Salone. Na njemu su prikazani pokojnici (muž i žena) u pratnji brojnih manjih likova – žena, muškaraca i djece – koji molećivo podižu poglede kao da od njih traže zaštitu i spas. Pastir s janjetom na ramenima u središnjoj niši s trokutastim zabatom, na vrhu kojega dvije ptice nose girlandu, jasna je aluzija na kršćanstvo i vjersku pripadnost pokojnika.

Svi motivi sa sarkofaga Dobrog pastira poznati su otprije u rimskoj umjetnosti, pa mu neki odriču kršćansko značenje. Likovna dvosmislenost je prisutna na brojnim drugim primjerima, poput fragmenta sarkofaga iz Pule s prikazom pokojnice u stavu molitve (orans) i nagih, krilatih erota. Tijekom čitavog 4. stoljeća, a negdje i dulje, imamo dokaze za supostojanje tradicionalnih motiva iz repertoara helenističko-rimske kulture uz one kršćanske. Lijep primjer religijske „kohabitacije“ je sarkofag s likovima iz priče o Hipolitu i Fedri, koji je nađen odmah do onoga s Dobrim pastirom na Manastirinama (dakle u kršćanskom kontekstu), što može poslužiti kao potvrda da „nije u svakom trenutku postojao nepremostiv jaz među poganstvom i kršćanstvom“ (N. Cambi). Slični primjeri su brojni; spomenimo samo veličanstveni srebrni pladanj iz 4. stoljeća nazvan po pretpostavljenom vlasniku (Seuso), a koji je vjerojatno potekao s nekog lokaliteta u Hrvatskoj prije nego što je dospio u privatno vlasništvo u Engleskoj. Na središnjem medaljonu ovog pladnja prikazana je scena gozbe u prirodi, popularan motiv u rimskoj umjetnosti; međutim, Kristov monogram (krizmon) u obodnom natpisu jasno ističe vjersku pripadnost vlasnika ili naručitelja ovog predmeta. Isti se kršćanski simbol javlja povrh dvije sjedeće ženske figure na reversu kovanice iz vremena Valensa (364.-378.) u Arheološkom muzeju u Zagrebu: obje sjede na tronu i imaju na glavi kacige, lijeva u ruci drži skeptar, desna koplje, a zajedno štit. To su božanske personifikacije Rima i Konstantinopola, u sasvim tradicionalnom ikonografskom izdanju, koje službena umjetnost koristi već stoljećima i koje neće nestati s pobjedom kršćanstva. I Salona je imala svoje tradicionalno gradsko božanstvo u liku ženske figure s krunom u obliku gradskih zidina; njezin lik je sačuvan u reljefu koji je vjerojatno ukrašavao središnja gradska vrata.

U kontekstu „posudbi“ iz antičke umjetnosti možemo navesti i biblijski motiv Prijelaza preko Crvenog mora, koji je prikazan na sarkofagu iz Arheološkog muzeja u Splitu. Prizor faraona i njegovih konjanika koji se utapaju u moru kroz koje su neokrznuti prošli Izraelićani na čelu s Mojsijem često je dovođen u vezu s prikazom bitke kod Milvijskog mosta na Konstantinovu slavoluku u Rimu (315.). Usporedba Konstantina s Mojsijem u djelu utjecajnog crkvenog povjesničara Euzebija (263. – 339.) dodatno potkrepljuje mogućnost posudbe sa carskog spomenika. Slično je s Kristom koji gazi simbole zla (lav, zmija, bazilisk) na jednoj djelomice sačuvanoj keramičkoj svjetiljci s otočića Majsana kraj Orebića; i tu je tradicionalni motiv rimskog cara na novcu koji gazi neprijatelja u obliku zmije mogao biti odlučujući uzor za kršćanski prikaz.

Vrijeme kada je nastao sarkofag s temom Prijelaza preko Crvenog mora (posljednja četvrtina 4. stoljeća), doba je potpune i konačne afirmacije kršćanstva. Nju najbolje predstavlja specifični fenomen vezan uz štovanje mrtvih mučenika i svetaca koji su kršćanska zamjena za antički ideal heroja. Kult svetaca dao je povod za nastanak cijelog niza bogato ukrašenih umjetničkih predmeta – relikvijara – koji će poslužiti kao „spremnici“ za posmrtne ostatke kršćanskog heroja, pobjednika nad smrću. Od primjera nađenih na tlu Hrvatske treba istaknuti relikvijare iz Novalje na Pagu – poligonalnu kapsulu s figurama Krista i apostola, kao i brončanu oplatu drvene škrinjice s prikazima Kristovih čuda i starozavjetnih motiva. Nažalost, neki izvanredni primjerci odavna više nisu u Hrvatskoj, kao jedinstveni bjelokosni sandučić iz Samagera kraj Pule, danas u Veneciji. Raširenost i popularnost kulta svetaca i njihovih zemaljskih ostataka u ranokršćanskom svijetu poprimili su takve razmjere da misija opata Martina kojega je rimska kurija 641. godine poslala u Dalmaciju da prikupi i u Rim vrati relikvije svetaca, rječitije od svega govori o urušavanju svake političke i društvene organizacije na terenu. Možda ova godina, više no ikoja druga, simbolički označava kraj antičkoga svijeta na području Dalmacije i Hrvatske.

4. Mozaik: izraz transcendentalnog

Premda je tehnika raznobojnog mozaika bila poznata još u helenističko doba, tek u kasnoj antici nametnula se kao najbolji odabir za ambiciozne ukrasne programe (podne i zidne) kasnoantičkih vila i palača, a uskoro i kršćanskih crkava. Sitne kockice (tesere) od staklene paste ili raznobojnog kamena imale su svojstva – svjetlucavi sjaj i dekorativnost – koja odgovaraju ukusu kasne antike i u usporedbi s kojima zidna slika djeluje blijedo i siromašno, a skulptura teško i odveć materijalno. Bio je to izvanredan medij za stvaranje iluzije nestvarnog i onozemaljskog, što je posebna kvaliteta ranokršćanske i bizantske umjetnosti.

Znamo iz izvora da su mozaici prekrivali dijelove reprezentativnih građevina u Dioklecijanovoj palači (vestibul), ali sačuvali su se samo u tragovima. Nažalost, niti drugdje situacija nije bolja; u Saloni su sačuvani dijelovi podnih mozaika s prikazima pojedinih božanstava, Orfeja, pjesnikinje Sapfo, ali većinom je riječ o ornamentalnim – geometrijskim i vegetabilnim – motivima s rijetkim narativnim scenama. Jedna od tih – Kažnjavanje Dirke u Puli – predstavlja „najbolje očuvan od triju u svijetu poznatih mozaika s pričom iz ciklusa o Dirki“ (J. Meder). Premda

5

najčešće datiran u 3. stoljeće, po stilskim naznakama i ornamentalnim uzorcima mozaik bi mogao biti i kasniji (4./5. stoljeće), u kojem slučaju predstavlja lijep primjer kontinuiteta klasične kulture u kršćanskom društvu.

Podni mozaici kršćanske tematike također su rijetko sačuvani u cijelosti, a neki reprezentativni primjerci nestali su odmah po iskapanju. Takav je slučaj s prikazom dva jelena koji piju iz kantarosa, nađen u konsignatoriju episkopalnog kompleksa u Saloni. Da je riječ o popularnom motivu, čestom u kontekstu krstionice, dokaz je sačuvani mozaik na podu ranokršćanskog episkopalnog kompleksa u Zadru. U Saloni je motiv bio popraćen stihovima iz 42. psalma koji ukazuju na simboličko značenje prikaza; mnoštvo koje korača uz radosno klicanje i hvalopojke, kako kaže psalmist, moralo je biti isto ono koje se kretalo u povorci kroz episkopalni kompleks, precizno utvrđenim smjerom na putu prema krstioničkom zdencu i sakramentu krštenja. No, kao i u ranijim stoljećima, i sada je većinom riječ o dekorativnim „tepisima“ u unutrašnjosti kultnih građevina i apstraktnim geometrijskim motivima; često su to zavjetni darovi vjernika koji su platili da bi određena površina poda bila prekrivena mozaikom (kao na primjer Lupicinus i Paskazija, koji u Poreču dadoše načiniti 300 stopa, što uredno potvrdiše natpisom u mozaiku).

Ipak, od svih primjera na području Hrvatske jedan se izdvaja. To je episkopalni kompleks u Poreču, kojega smo već spominjali kao rijedak primjer sačuvane i dobro konzervirane ranokršćanske arhitekture. No, porečki kompleks još je poznatiji po zidnim mozaicima u Eufrazijevoj bazilici, jednom od umjetničkih dosega prema kojima moramo vrednovati razdoblje kasne antike općenito. Teško bi bilo objasniti ambiciozni pothvat biskupa Eufrazija, koji je krenuo u obnovu ruševne bazilike, i sjaj mozaika u glavnoj apsidi nove crkve, kada ne bismo znali da se njegov projekt vremenski podudara s vladavinom Justinijana (527.-565.) i obnovom rimske vlasti diljem Mediterana. Važnost Istre u tom povijesnom trenutku je velika, što pokazuje i činjenica da je za biskupa u Raveni Justinijan odabrao Istranina Maksimijana (kojega se dovodi u vezu s izgradnjom bazilike Sv. Marije Formose u Puli). Porečki su mozaici izvanredan pokazatelj velike vještine bizantskih majstora, koji su morali doći iz samog Konstantinopola ili nekog drugog većeg središta Istočnoga carstva. Ali, od tehničke i stilske vrsnoće mozaika u Poreču, važniji je u potpunosti očuvan ikonografski program središnje apside, koji pokazuje put koji je u kratkom razdoblju od dva-tri stoljeća prevalila kršćanska umjetnost – od likovno skromnih simbola kao što su Dobri pastir, do reprezentativnih prikaza kršćanskog ustroja svemira. U tom svijetu posebno (središnje) mjesto zauzima Marija, od ekumenskog koncila u Efezu (431.) i službeno Bogorodica (Theotokos). Njezin prikaz u Poreču jedan je od najmonumentalnijih u ranokršćanskoj umjetnosti i pokazuje u kojoj je mjeri u 6. stoljeću poraslo štovanje prema Mariji, pod čiju se zaštitu stavljaju čitavi gradovi (Konstantinopol), a u srednjem vijeku i čitava kraljevstva.

KRAJ

6