Kapitul kod Knina

Kapitul, «sijelo hrvatskog biskupa» je lokalitet 1 kilometar udaljen od kninskog kastruma,

odnosno samog brda Spas. Mjesto je to na kojem je otkriven materijal u vidu arhitekture i

pokretnih nalaza koji mu daje veliku pozornost i značaj u povijesti Dalmatinske Hrvatske.

Naime, još 1871. spominjan je ovaj lokalitet u smislu arheološke vrijednosti od strane ( )

Vinjalića i ( ) , a 1886.g. kada se počela graditi željeznička pruga Knin-Siverić koja je

prolazila područjem lokaliteta, fra Lujo Marun, tadašnji gvardijan franjevačkog samostana u

Kninu, u čijem je posjedu bila zemlja na kojoj je Kapitul počivao, proveo je zaštitne mjere na

samom lokalitetu te nadzirao radove željeznice. Tijekom radova došlo je do otkrića raznih

kamenih spomenika, uresnih ploča, ulomaka arhitekture te onih posebno bitnih,

ornamentiranih ploča s natpisom Držislava i Svetoslava. Ovakvi nalazi zahtijevali su

sustavnije istraživanje koje je i uslijedilo. Otkriveni su ostaci trobrodne bazilike i pripadajućih

joj prostorija, te u produžetku samostanski kompleks titularnog naziva sv. Bartolomej.

Prije samog prokopa prilikom radova vezanih uz gradnju željezničke pruge, fra Lujo

Marun napravio je položajni nacrt Kapitula, upisujući vidljive zidove, a naknadnim

istraživanjima iskopani su i ostali dijelovi ovog biskupskog kompleksa koji su dali jasnu sliku

kako je on nekada izgledao. Centralni objekt ovog lokaliteta svakako je velika trobrodna

bazilika. Podijeljena je, naime ova crkva na tri broda velikim pilonima umjesto stupova, a

njeni brodovi završavali su trima apsidama, od kojih je ona srednja, kako to obično biva bila

polumjerom najveća. Dvije manje prostorije bile su joj priključene sa sjeverne strane i to tako

da se vratima ispod apside sjevernog bočnog broda ulazilo u onu dimenzijama manju

kvadratnu prostoriju, po svoj prilici s funkcijom sakristije. Uz zapadni zid ove manje,

priljubila se prostorija pravokutnog tlocrta kojom se također moglo ući u samu baziliku, kroz

njen sjeverni bočni brod. Ova prostorija imala je jednu podzemnu presvođenu prostoriju te je

u novije vrijeme služila kao kosturnica, odnosno kripta.

Piloni su sezali do svoda, bili su masivni i od klesanog bijelog kamena, a pronađen je jedan

oveći komad koji je bio argument za ovu teoriju, skupa s opisanim kamenjem, a smatra se i da

su bili ožbukani i oslikani. Cijela crkva bila je presvođena svodovima i kao takva stajala je do

upada Mlečana u Knin 1688. g. Crkva je bila orijentirana u smijeru istok-zapad sa ulazom na

zapadu. U samu crkvu ulazilo se preko tri stube u srednji brod ovog tada kamenom

popločanog zdanja. Iznad samog ulaza stajao je natpis titulara crkve sv. Bartolomeja, kojeg je

1690. g. prepisao Vidović, a koji je spominjao godinu 1203. kao godinu izgradnje ovog

zdanja. Spomenuti su također i dva dužnosnika, Dobroslav i Prodoslav koji su obavljali svoje

dužnosti u Kninu, odnosno «Tiniensia» kako je grad tada nosio naziv. Ovakvu dataciju

potvrđuju i same karakteristike crkve čiji je izgled fra Lujo Marun rekonstruirao na sljedeći

način:

Bila je svođena bačvastim svodom izrađenim od tesane sedre. Činjenica da je imala još

jedan, glavni ulaz sa zapadne strane, odnosno izvana, daje naslutiti da je ne samo starija od

same bazilike, već da je svojedobno, prije gradnje ove druge, vršila funkciju crkve.

Crkva je imala dvostrešni krov i to od kamenih ploča ( jer ulomci tegula nisu nađeni ) u

svojoj punoj širini, a koji je obuhvaćao i natkrivao i onu manju, također s ulazom na zapadnoj

strani, koju smo ranije spomenuli. Prisustvo zvonika iznad upravo ove male crkvice,

arheološki se dokazalo debljinom samih zidova od preko jednog metra, te raznim nalazima

stupića, blazinka, glavica, što bi bili dijelovi višedjelnih prozora, bifora i trifora. Smještaj ovih

arhitektonskih dijelova mogao bi biti tek upravo na zvoniku, odnosno njegovim katovima, a

analogija povučena kao primjer za ovakvu rekonstrukciju bili bi zvonici stolne crkve na Rabu

i sv. Marije u Zadru. Na samom pročelju, iznad glavnog ulaza u veliku baziliku, stajala je

umetnuta velika ruža čiji se nađeni ostaci danas čuvaju u muzeju arheoloških spomenika.

Osim ove ruže na pročelju, baziliku su svjetlošću ispunjavali prozori na južnom djelu, onom

koji gleda u veliko dvorište, a o kojem će biti govora u daljnem tekstu. Ti prozori bili su

smješteni u osima crkve, a o njihovoj prisutnosti svjedoče nalazi kamena gornjeg djela istih,

te se po nalazima smještaju u gotički stil, a imali su i tranzene. Južna strana s apsidama nije

imala otvore, a ona istočna, gdje stoje bočne prostorije i zvonik, vjerojatno je imala uske,

visoke prozore s tranzenama. Unutrašnjost bazilike bila je ožbukana i oslikana, osim onih

dijelova, kao polustupova i pilona koji su imali i ukrasne dijelove i vijence od kamena.

Polustupovima bila je odjeljena središnja apsida od glavno broda, što je gotička karakteristika,

a sama apsida bila je ispunjena plitkim nišama, te presvođena sa polukupolom. Kod

istraživanja ove središnje apside uočene su nepravilnosti u podudaranju temeljnih zidova i

onih gornjih. Oblik, dimenzije i pomaknuće osi u ovih temeljnih zidova apside dalo je za

pretpostaviti postojanje još jedne starije crkve, koja bi bila manjih dimenzija, ali smještena

tako da joj se svetište poklapa s ovom današnjom, a porušena je bila do temelja gradnjom ove

bazilike.

Iz ovih nalaza Marun je došao do zaključka kako su na ovom položaju postojale čak tri

crkve. Ona najstarija i najmanja koju bi se datiralo u 10. st. ili ranije, a iz koje potječu ranije

spomenuti natpisi s imenima Držislava i Svetoslava, koji su bili u funkciji oltarne pregrade, a

njihove dimenzije, te pretpostavljene dimenzije širine te stare crkvice podudaraju se.

Druga crkva, odnosno ona uz zapadni zid bazilike, mogla bi se datirati u početak 12. st. i to

po arheološkom materijalu databilnih obilježja. To bi bile posuda za svetu vodu sa

ornamentikom izvedenom u pleteru, te posebito nadvratnik, odnosno njegov gornji lijevi kraj,

čija ornamentika zahtjeva posebnu pažnju i nadilazi ukrase romanskih obilježja kakvi se vide

u stolnim crkvama u Trogiru ili sv. Krševana u Zadru, koje su iz polovice 12. st. Napredak

same ornamentike i načina izvedbe iste smješta je u period nešto kasniji od onih ukrasa na

gore spomenutim crkvama.

Posljednja izrađena, po natpisu 1203. g., je velika bazilika, impozantna sa svojim

dimenzijama za to doba, sa kamenim namještajem izvedenim u gotskom stilu. Rekonstrukciju

same bazilike osim kamenih nalaza arhitekture i crkvenog namještaja, potpomogao je prikaz

Knina iz 1688. g. u knjizi « Der Glanc des Kriegshelmes» Boethiusa Christa, a koja je izašla

iste godine kada je Knin oslobođen turske vlasti.

O ostatku ovog kompleksa koji je uz baziliku obuhvaćao i samostanske objekte, pisati ću u

sljedećim redcima. Pružao se, naime ovaj samostanski dio južno od bazilike i ukljkučivao je

veliko centralno dvorište i objekte stambenih osobina. To je bio Kapitul u pravom smislu

riječi, kojeg je kralj Krešimir, po povijesnim izvorima, osnovao za stanove kanonika, biskupa

i u druge potrebite svrhe. Dakle, uz južni zid bazilike naleglo je dvorište trapeziodnog oblika

sa gusternom u središtu, koja je također bila nasvođena bačvastim svodom, izvedenim u sedri.

Dvorište je odgovaralo dužini bazilike, a sa svoje istočne i južne strane bilo je okruženo

stambenim objektima. Ti objekti sa strane dvorišta imali su hodnike cijelom dužinom.

Razmjerno uske prostorije ovog dijela kompleksa imale su različite namjene, kao što su,

krenuvši od ulaza na istočnoj strani uz baziliku parlatorij, refektorij te kuhinja i

pretpostavljena smočnica. Na jugu su se pružale prostorije u funkciji podruma i spremišta, a

između ovog dijela i kuhinje trebale su biti smještene kamene stube koje bi vodile na gornji

kat. Još južnije od ovog bloka prostorija smatra se da je postojalo još jedno ograđeno dvorište,

te odjel sa biskupskim stanom i ostalim potrebnim prostorijama, no ostaci zidova u toj su

mjeri bili uništeni da se konkretan tlocrt ovog dijela kompleksa nije dao učiniti. Ulaz u

centralno dvorište, pa tako i u ovaj stambeni kompleks, nalazio se na zapadnom dijelu

neposredno uz baziliku, a onaj već spomenuti na istoku prislonjen uz južnu apsidu, označavao

je ujedno i glavni ulaz u Kapitul.

Ovaj čitavi kompleks štitile su tri kvadratne kule na istočnom, južnom i jugozapadnom

dijelu kompleksa, dok su samostanski objekti uokolo velikog centralnog dvorišta bili opasani

čvrstim zidom.

Još neki dijelovi obrambenih zidina nađeni su na zapadnoj i sjevernoj strani, s tim da se ovaj

prvi spomenuti gradi tek 1511. g. radi obrane od Turaka. Općenito, čitav lokalitet bio je

dobro branjen geografskim položajem, jer je smješten usred močvare nastale tokom rijeke

Krke, odnosno njenom pritokom Kosovčicom koja se na ovom području i ulijeva u Krku.

Dakle, u ovakvom močvarnom području izdignula se visoravan širine oko 200, duljine oko

500 m, čineći tako lako branjivo i uz blizinu kninskog kastruma, sasvim adekvatno područje

za smještaj ovako bitnog crkvenog centra, gdje je svojevremeno prebivao i hrvatski biskup,

pored onih, ništa manje bitnih, kninskih. Relativno istražen, iako nedovoljno u svom južnom

dijelu, sa nalazima arhitekture, crkvenog namještaja i onog natpisnog tipa, ovaj lokalitet

postao je jedan od najbitnijih za Hrvatsku nacionalnu arheologiju.