Vrlo je mali broj pisaca koji su stoljeima pobuivali takvo zanimanje i koji su takvom snagom utjecali na ukus i kole svojih nasljednika, kao to je Francesco Petrarca. Moda zbog toga to XIV stoljee, kojem on pripada, predstavlja prve znake jednog novog horizonta, odumiranja onoga to u uobiajenoj periodizaciji zovemo srednjim vijekom i prelaza u moderno razdoblje. S njim se raao humanizam nanovo otkrivajui antike pisce i antika djela, davno zaboravljena ili pogreno tumaene dosege klasine kulture. Tek e romantizam do kraja otkriti veliinu tog zaokreta sa dva najvea njegova nosioca: Danteom i Petrarcom. Ali upravo u tom romantizmu nastat e ona poznata maksima po kojoj Dantea svi cijene, ali Petrarcu itaju. ta je, dakle, u Petrarcinom djelu u tolikoj mjeri privlailo sljedee narataje? ta je u djelu ovjeka potisnutog sujetom i posebnom vrstom egocentrinosti moglo privui tolike pisce poslije njega? ta je svima njima mogao dati pisac pun naglaenog invidualizma, unutranje raspetosti, intimnog nezadovoljstva sred nepomirljive suprotnosti izmeu stvarnog i fiktivnog?Ve su romantiari vidjeli svog izravnog pretka u tom legendarnom pjesniku koji je opjevao lijepu, plavokosu Lauru, u tom prvom modernom pjesniku koji se pojavljuje kao simbol opeg duhovnog i moralnog stanja raspetosti i nemira. Danas u njemu savremena kritika vidi klasika koji je utemeljio tip knjievnosti bogate unutranjim ivotom, koji je ralanio osjeajnost latinskih djela i italijanske temperamentnosti na taki prelaza dva doba kojima je bio svjedok. Doba u kojem ivi Petrarca, period je krize srednjeg vijeka. Ta kriza definitivno e se razrijeiti u sljedeem stoljeu, ali se bitna duhovna transformacija deava ve u vijeme Petrarce kao anticipacija tek vidljivih obiljeja budue epohe. Kao ovjek jednog prelaznog perioda Petrarca se ne moe iskljuivo svesti na zaetnika humanizma, koji je antiasketskom svijeu i jasnim knjievnim stavom sve svoje ideale usmjeravao na umjetnost, bitno zanemarujui skolastiku rigoroznu tradiciju. Tano je da u domenu ljudske duhovnosti vrijem u kojem ivi Petrarca podrazumijeva krizu skolastike. Tom, skolastikom aristotelizmu suprostavlja se jedan svje oblik neoplatizma koji u sebi nosi osloboditeljsku misao velikih imena antike: Platona, Cicerona, Vergilija, Horacija. Sva ova velika imena bitno su utjecala na Petrarcinu duhovnu izgradnju, ona su, na neki nain, nala svoj produetak u njegovom djelu. Ali istina je, takoer, da je Petrarca moda posljednji veliki pjesnik srednjega vijeka, vjernik koji je predan i svojoj prolosti i svojoj knjievnoj tradiciji, pun osjeaja grijeha koji s mukom analizira u tenji da dosegne ideal ljepote i ideal ljubavi. Tako, Petrarca se na pozornici historije svjetske knievnosti projavljuje kao protagonist nestabilnosti jednog svijeta koji nestaje i drugoga koji se tek stvara. Viestoljetna tradicija srednjovjekovne ljubavne poezije polazila je od jednog, u sutini teolokog principa: put do Boga mogu je samo kao put ljubavi. Kult ene u srednjovjekovnoj knjievnosti, u tom smislu, nije sluajan. Ljubav prema eni, bestjelesna, bez putenog grijeha, samo je etapa na putu do konanog cilja. Stoljeima graena u retorikom maniru, ta e poezija skonati u ispraznosti, u groblju ubijenih ivih poetskih metafora. Upravo iz tog razloga e se pojaviti elja da se izvornom, narodnom jeziku pjeva na istu temu. Provansalski i sicilijanski pjesnici e pokrenuti jedan nov proces u evropskoj knjievnosti, da bi ga krunisali pjesnici slatkog novog stila u Firenci trinaestog stoljea. Vrhunac tih pokuaja predstavlja djelo Dantea Aligherija i na tu tradiciju pjevanja direktno se nastavlja Francesco Petrarca.Odlike novog stila su, prije svega, vidljive na estetskom planu, Aesthesis, u svom izvornom znaenju nije nita drugo do ulni doivljaj. Dugu tradiciji suhog, retorikog ljubavnog pjevanja novi pjesnici obogauju upravo onim to su stari Grci zvali aesthon ono to omoguava ulni doivljaj. Poezija, poezija o ljubavi, napokon dobiva konkretno, opipljivo tijelo. I premda Petrarca nikada (za razliku od Boccacia) nije priznao Danteu poetsku vrijednost, utjecaj pjesnika slatkog novog stila na njega je izuzetno velik.Kao i u Danteovom Novom ivotu, poezija u Kanconijeru izraava istovremeno i zbilju ljudski doivljenog iskustva i sloen sadraj eleginog svjedoenja pjesnika o sebi i svemiru, kao i klasinu, alegorijski protkanu formu. I zato Lauru, koju pjesnik ustreptalo sanja spominjui joj oi i zlatne pramenove u vjetru, doivljavamo istovremeno kao realnu enu i kao simbol sa sloenom funkcijom u strukturi, kao fantastinu transmisiju lirskog izraza. A pjesnikovu ljubav moemo tumaiti kao lirsku projekciju u kojoj se sabiru brojne psiholoke, moralne i filozofske reference njegovog vremena, njegovih duevnih trzaja i nepomirljivih tenji. Zato se tako esto Laura poistovjeivala sa onim stanjem koje zovemo romantiko sa Petrarcinom boleu, sa svijeu grijenika koja njegovim stihovima daje karakteristian ton sjete. Srednji vijek i ideali humanizma susrelisu se u toj poetskoj linosti. Bez obzira shvatamo li Lauru ili Amora kao ljubavnu tenju, ili kao elju sa slavom, ili kao lirske simbole prepletenih osjeanja, jedno je sigurno: Petrarcin poetski svijet satkan je od snova i fantazija, od prividno realnih slika, ali i jasnih pejzaa, dogaaja, sjeanja, koji svi skupa vode na introspektivne staze pjesnikove intime.Ipak, Petrarcin poetskim svijetom dominira svijest o efemernosti. Nekad davno, Homer je opisao svijet efemerida: to su bia koja ive samo jedan ciklus sunca i za to vrijeme odive potpun vijek. Petrarca se ne miri sa tom vrstom kratkotrajnosti, ali, umoran poput lae u nonoj oluji, udi za smru i istovremeo je se boji. Jer to nije zagarantovan pralaz u zasluenu sreu, nego kobni i bolni svretak svega. Upravo zbog toga to nikada nije odredio ni relatiivnost zemaljskog ivota ni apsolut vjenosti, Petrarca nam u svom Kanconijeru postaje ljudski blizak. Za razliku od Dantea, Petrarca je najvei dio svog opusa napisao na latinskom jeziku. To je bilo u skladu sa renesansnim idealom koji je on prvi ponio: sa idealom povratka antici i iz njega izvedene slave koju pjesnik treba da izbori. Iz tog razloga smatrao je sebe superiornim u odnosu na sve prethodne italijasnke pjesnike. Ali taj renesansni ideal podrazumijevao je klasini sklad izmeu invidualnog iskustva i opeg, univerzalnog smisla poezije, pa je upravo to odvelo Petrarcu italijanskom jeziku, bogatstvu u kojem je najpotpunije mogao da ostvari ovaj drugi ideal.Za razliku od Dantovog Novog ivota i Boanstvene komedije, u Petrarcinom Kanconijeru nema ni traga o nekoj mistinoj simbolinosti, bar kad je broj i raspored pjesama u pitanju. Pjesme su rasporeene tako da su u prvom dijelu one to se tematski odnose na ivu Lauru, a u drugom one koje pjevaju o noj mrtvoj. Dijelom su rasporeene prema hronolokom, a dijelom prema pjesnikovom estetskom kriteriju.Veliki broj motiva, razna duevna stanja, od nade i uzleta do razoarenja i pomisli na smrt, izmeu straha i ljubavne enje, mnoga sjeanja i trenuci lirske ispovijesti, sve je to teko predstaviti u jednom relativno saetom izboru pjesama. Jer cjelovitost Kanconijera nije izraena u unaprijed smiljenoj koncepciji, a zatim ostvarenoj poetskoj strukturi, nego je nastala naknadno, kao slika dugogodinjeg bogatog unutranjeg iskustva pjesnika. U tom pogledu ovu zbirku pjesama nemogue je dijeliti na bilo kakve cikluse, jer ona ne podrazumijeva formalno-unitarnu kompoziciju. Ali, to ne znai da ona nema estetsku cjelovitost jedinstvenog djela proetog autobiografskim crtama i definiranim duhovnim dimenzijama.U Kanconijeru se iz pjesme u pjesmu sukobljavaju suprotnosti izmeu realnog i idealnog, nagonskog i duhovnog i neprestano se u lirskim pasaima, vezanim za razliite situacije, izmjenjuju oaj i nada. Psiholoki bogato, najee gotovo dokumentarno ljudski uvjerljivo gradivo ne svodi se na proizvoljne zapise jednog intimnog dnevnika, na neposredan i afektivan izraz, nego se uzdie na nivo univerzalnog izraza strasti, suza, nada i osjeaja kratkotrajnosti. Sva su ta stanja sadrana u muzici koju pjesnik ve u prvom sonetu zove rasutim rimama. Rasute e rime, kao vrhunski oblik izraza rasute emocijalnosti, postati uzor velikom broju evropskih pjesnika. Tako e u evropskoj poeziji nastati pojam petrarkizam.Ljubav prema Lauri transformirana je u svojevrstan pjesniki mit, ali mit istananih muzikih oblika, pa se vrednovanje te poezije ne moe jednostavno temeljiti ni na filozofskom ni na afektivnom doivljaju. U Petrarcinim pjesmama izmeu toga dvoga stoji kontemplacija kao korektiv, kao nain stvaralakog procesa smjetenog izmeu realnog i duboko autobiografskog doivljaja i njegove formalne ostvarenosti u stilu. Upravo iz Petrarcine ljubavi prema knjievnosti raa se elja da se ivot prilagodi literaturi, raa se ljubav prema samoi, raa se kult otiuma plemenite dokolice provedene u samoi i knjievnim studijima. Otium je pretpostavljen svakoj drugoj praktinoj aktivnosti i otuda kult knjievnosti, kult pisane rijei kao najistije i najtrajnije ljudske aktivnosti uope. Tako Petrarcin humanizam, njegova okrenutost antici, koja je na poetku bila intimno osjeanje, postaje njegova literarna doktrina i filozofski stav.Iz ovoga e izai svi naknadni Petrarcini politiki ideali, filozofske ideje i odnos prema relogiji. Ipak, poezija e za njega ostati apsolutna i vrhunska vrijednost. Ne samo zbog svoje estetske vrijednosti nego i zbog vane socijalne i psihike funkcije, a ponajvie zbog funkcije u izgradnji jednog slobodnog intelektualca.Prvi sonet Kanconijera, kao najbolji uvod u dugu lirsku ispovijest, Petrarca je napisao pred kraj svog ivota, iz pozicije jedne umorne zrelosti bogate svim iskustvima koja su ga udaljila od pomenutih ciljeva poezije. Dalji tok te ispovijesti govori o pjesniku koji te ciljeve nije nikad izgubio iz vida, bez obzira na to to su se u njemu smjenjivali oaj i nada, slabost i neodlunost...uspio je da nain amblema i klasinosti proslavi sudbonosnu i svuda prisutnu ljubav kao jedini izlaz pred vlastitom misli o smrti.(Muhamed Delilovi)Neto iz kritike:Njezini sjetni tonovi i eleginost potjeu otuda to u svim tim stvarima, u Laurinoj ljepoti, u privlanost Slave, u svojim enjama i dostignuima Petrarca, kao ovjek nikad zadovoljen, uvijek izmeu nade i razoaranja, spoznaje tronost zemaljske epizode, ljudsku nestabilnost, prolaznost svega. Vezan tekim okovima za zemlju, svjestan fatalnosti onog opasnog klanca pred vjenou, spreman da kao rob svoje nemoi vapije spas u Bogu, taj humanist koji je u antici naao vie svjetlosti nego to je bilo potrebno religijom obasjanom vjerniku, ali mu u tom procijepu jo nije bilo dano da osjeti buduu renesansnu harmoniju nebeskog i zemaljskog, zaista je kao stvaralac u isto doba i posljednji glas srednjega vijeka i prvi moderni pjesnik.(Benedeto Kroce)I u prethodnoj lirici, koju je Petrarca ne samo dobro poznavao nego i naslijedio da bi uope mogao pjevati, oboavana gospoja kao izvor i cilj ljubavi nije motiv u kojemu se iskljuivo ili posvema iscrpljuju znaenja pjesme gdje se ona slavi, a jo bi manje to mogla biti Laura na Petrarcinu stupnju razvojnog puta te lirike: u provansalskoj a poslije i u dvorskoj lirici sicilijanske kole manje ili vie retoriki sloena i konvencionalna pohvala koja se eni izrie ujedno je, primjerice, i ponizan izraz feudalne vjernosti viteza kojemu i sama takva oitovanja pripadaju kao klasna povlastica; u stilnovistikoj pak koli, u skladu s laiciziranim ali zato nita manje metafizikim uznoenjem vjernika prema boanstvu, ena opjevana ne samo kao zvjezdana pojava koja je svojom ljepotom obuzela pjesnika ispunivi njegovo srce pravim i duboko proivljenim osjeajem, nego, ba zbog toga i kao neto vie i ak, u stanovitu smislu, realnije, kao izravan posrednik izmeu smrtnika i Boga, dakle u apstraktnoj sferi kao komponenta prihvaene doktrine.(Francesko de Sanktis)Svoje mladenako djelo Dante je napisao poslije smrti Beatrice Portinari sabravi u njemu dio stihova koji, povezani i objanjeni proznim pripovijedanjem i komentarom govore o idealnoj ljubavi pjesnikovoj prema neizrecivo lijepoj, astralnoj i aneoskoj pojavi. Kad bi od toga bilo posebne koristi, ta bi se ispovijed mogla definirati kao svojevrstan roman o platnonskim osjeajima kao poetski koncipirani alegorino-autobiografski zapisi, samo to su te ivotne uspomene posve osebujne naravi i u strukturi, i u stilu, i u smislu, a vezane su iskljuivo za intiman duboko proivljavan razvoj ljubvi pjesnikove prema Beatrici i za posebna folozofska znaenja koja ta ljubav ukljuuje navjetavajui Komediju. Vita nova je vrhunac koji je dosegao slatki novi stil. U njoj vlada ona osobita atmosfera platonizma i ralamba individualnoga prouenog odivljaja ljubavi dostupne plemenitom srcu, ekstatina kontemplacija aneoske kao od Boga poslane ljepote gospojine, koja svojom moi potresa cijelo bie ovjekovo prenosei ga u izravan duhovni dodir s nebom, istovjetnost tog osjeaja s pjesnikim nadahnuem koje je njime determinirano i osmiljeno, proivljenost uvstva i njegova transpozicija u sferu mistine spiritualnosti. Tu treba istaknuti neto to se mora ponoviti za Petrarcin Kanconijer, makar u drugaijem empirijskom kontekstu. Ve nas reene znaajke stilnovistike poetike naime upozoravaju da u Novom ivotu ne traimo posve neposredno utvrdljiv autobiografizam, kronoloku i injeninu vezanost dogaaja za anegdotu koja se dade povijesno rekonstruirati.(Frane ale)