Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

Kako je Potjeh tra�io istinu

I.

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj kr evini u staroj bukovoj gori �ivio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unu adi te ih othranio od ma-lena. Bili pak unuci sad ve poodrasli momci, djedu do ramena i povi�e ramena. Zvali se oni: Ljuti�a, Marun i Potjeh. Jednog jutra u prolje e ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i re e im da idu u �umu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su p elci prezimili i izlaze li ve p elice od zimskog sna. Marun, Ljuti�a i Potjeh ustado�e, opremi�e se i odo�e. Bija�e dobar komad puta do onoga mjesta, gdje bijahu p elci. No sva tri brata poznavahu �umske prolaze, zato u o�e sigurno i radosno u �umu. Nego u �umi bija�e jo� nekud tamno i nemilo, jer sunce jo� ne bje�e granulo, niti se ule ptice ili zvjerke. Zato postade bra i nekako stra�no u ovoj ti�ini, jer se zorom prije sunca rado povla io �umom, sve od kro�nje do kro�nje, zlobni Bjesomar, vladar svih �umskih bjesova. Zato bra a stado�e jedan drugoga ispitivati: �to li sve ima po svijetu? No kako ne bija�e ni jedan od njih jo� nikada iza�ao iz one �ume, nijesu jedan drugome znali da pripovije-daju o svijetu, i tako se jo� vi�e obneveseli�e. Ele, kako bi se malo obodrili, stado�e oni pjevati i ovako dozivati Svaro�i a, da izvede sunce:

Moj bo�i u Svaro�i u, Zlatno sunce, bijeli svijet! Moj bo�i u Svaro�i u, Lunajlije, lunej le!

3

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

Tako pjevaju i �umom u sav glas izi o�e na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo br-do. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakove jo� nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak. Protrnu�e bra a od uda, a ona svjetlost i� ezne s brda i stvori se bli�e povrh jednoga velikog kamena, zatim jo� bli�e povrh stare lipe i napokon zasjaji kao isto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno mom e u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kaba-nica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu bra a ni da pogledaju u lice mom etu, nego pok-ri�e o i rukama od velikog straha. � "�to me zovete, kad me se bojite, mom i i ludov i i!" � nasmije se blistavo mom e, a bija�e ono Svaro�i . "Svaro�i a zovete, Svaro�i a se bojite; bijeli svijet spominjete, bijelo-ga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam poka�em svijet: i zemlju i nebo i da vam re-em, �to vam je su eno."

To re e Svaro�i te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljuti�u, Maru-na i Potjeha. Omahnuo je Svaro�i , vije se kabanica, a bra a na skutu kabanice viju se i kru�e s njom; viju, viju, kru�e, kru�e, a pred njima po e prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidje�e sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, �to ih onda na svijetu bija�e. Pa onda viju, viju, kru�e, kru�e i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovo e, i sve plijenove, �to ih tada na svijetu bija�e. Pa onda jo� ja e viju, viju, kru�e, kru�e i odje-dared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i Mjesec i Vla�i e i vjetar i sve oblake. Od tolikog vi enja sve se smutilo bra i, a ono kabanica sveudilj trepti i �umi i �u�ti kao zlatan bar-jak. Jedva u neke nekavice otpusti se zlatan skut, a Ljuti�a, Marun i Potjeh na o�e se opet na tratini. Pred njima zlatno mom e Svaro�i stoji kao i prije i ovako im ka�e: � "Evo sada ste, mom i i ludov i i, vidjeli sve, �to na svijetu ima. A sad ujte, �to vam je su eno i �to treba da radite za svoju sre u."

im on to re e, a bra a se jo� vi�e upla�i�e i dobro napnu pamet i u�i, kako bi sve to no upamtili. � Al uto Svaro�i ve bija�e progovorio: � "Evo, �to vam je raditi: ostanite na kr evini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lo�im poslom, dok ne vratite ljubav djedu." Kad ovo izre e Svaro�i omahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u �umi nasta bijeli dan. Ovo sve slu�ao i gledao Bjesomar, vladar �umskih bjesova. Bija�e se on do�uljao kao ma-gla, sve od kro�nje do kro�nje, za bra om te se sakrio me u granama stare bukve. Ve odavna bija�e Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana eljad mrzi pravedna ovjeka, a mrzi ga ponajvi�e poradi toga, �to starac bija�e na kr evini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto ka�ljalo od svetoga dima. Ne svidje se dakle Bjesomaru, da bra a poslu�aju Svaro�i a te da ostanu uz djeda i da ga slu�e, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unu ad. Zato, kad se Ljuti�a, Marun i Potjeh osvijesti�e od onolikog uda i kad se podigo�e da po u ku i, Bjesomar br�e bolje, kao oblak sa vjetrom, strugne u �umski dol, gdje bija�e velika rakita. U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i sva-kojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zvi�dali, pi�tali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava eljad, koja niti je za koji posao, niti mo�e kome nauditi, dok ih koji ov-jek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar. Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da po u tamo i da zasko e svaki po jed-noga od one bra e i da gledaju, kako li e po njima nauditi starome Vjestu.

4

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

Dok Bjesomar tako bira�e bjesove, dotle Marun, Ljuti�a i Potjeh i ahu putem, a bijahu tako upla�eni te nijesu upamtili ni ono, �to su gledali lete i, ni ono, �to im bje�e rekao Svaro�i . Do�av pred kolibu sjedo�e na kamen i kazivahu djedu, �to im se desilo. � "A �to si vidio lete i i �to ti je kazao Svaro�i ?" � upita Vjest najstarijega unuka Ma-runa. Na�ao se Marun u neprilici, jer ne bija�e ni�ta upamtio, niti se moga�e dosjetiti, �to li mu je rekao Svaro�i . No ispod kamena, na kojem sje ahu, izi e mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao mi�. Potegnu bijes Maruna odostrag za ko�ulju i �apnu mu: "Reci: vidio sam silena bogatstva, stotinu p elaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svaro-�i : bit u najbogatiji me u bra om." Marun i ne pomisli, je li istina, �to mu bijes govori nego se obradova i onda re e djedu, kako mu bijes �apta�e. im on re e, a bijes mu sko i u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo. Upita Vjest drugog unuka Ljuti�u, �to li je vidio lete i i �to li kaza Svaro�i ? � I Ljuti�a nije ni�ta vidio i ni�ta upamtio. No ispod kamena izi e drugi bijes, sasvim malen, ru�an, nakazan i rogat, a sur kao tvori . Povu e bijes Ljuti�u odostrag za ko�ulju i �apnu mu: "Reci: vidio sam mnogo ljudi oboru�anih, mnogo lukova i strjelica i mnogo robova oko-vanih. I rekao mi Svaro�i : bit e� najsilniji me u bra om svojom." Ljuti�a kao i Marun ni�ta ne promisli, nego bija�e veoma radostan i sla�e djedu, kako mu bijes �apta�e. A bijes mu odmah zasko i za vrat, puzne mu u ko�ulju, sakrije se u njedri-ma i ostane tamo. Sad upita djed najmla ega unuka Potjeha; no i on nije ni�ta upamtio. Al izi e ispod ka-mena tre i bijes, najmla i, najru�niji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Povu e bijes Potjeha za ko�ulju i �apnu: "Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I re e mi Svaro�i : bit e� mudrac najve i i razumjet e�, �to govore vjetrovi i �to kazuju zvijezde." Ali Potjeh vrlo ljublja�e istinu, zato ne htjede da poslu�a bijesa, niti da la�e djedu, nego otepe bijesa nogom i re e djedu: � "Ne znam, djede, ni �to sam vidio, ni �to sam uo." Zacvi i bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gu�ter pod kamen. � Potjeh pak od-mah uze travu najlju u i pove�e nogu, kako bi br�e zacijelila.

II.

Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, ute e bijes najprije pod kamen, a onda se od�ulja u travu te kroz travu odska e u �umu a iz �ume u rakitu. Do e bijes pred Bjesomara pa dr� u i od straha re e: "Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zasko im momka, kojega si mi odredio." Razljuti se strahovito Bjesomar jer on poznava�e ono troje bra e, pak se ponajvi�e i bojao Potjeha, da e se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar lje ne e rije�iti ni starca Vjesta ni svetoga ognja.

5

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispra�i ga dobro brezova-om.

� "Idi tamo", viknu on tada, "idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se is-tini." Pusti iza ovih rije i Bjesomar bijesa, a ovaj, upla�en kao sinja kukavica, u ao tri dana u rakiti te smi�ljao i razmi�ljao: kako li e obaviti te�ku zapovijed? "Bit e meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom", mi�lja�e bijes. On pak bija�e pusti lakrdija�, pak mu se nikako nije ra ilo na te�ki posao. Dok je on tako u ao u rakiti, dotle ona druga dvojica bjesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljuti�inim, bijahu ve na poslu. Marun i Ljuti�a po e�e od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada no ivahu u kolibi � i to sve radi bjesova. � u urio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: "Hajde �urno, hajde! Treba da se tra�i, treba da se na e! Da tra�imo p elce, da skupljamo meda, da djelamo rova� od stotinu reda!" Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rova�e, koliko bi tko obogatio. Ljuti�u pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najja i me u svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljuti�u, da ide �umom tra�iti mlade gra-bi e i tanane javore, da od njih izradi juna ki pribor i oru�je. "Hajde �urno, hajde! Treba da se tra�i, treba da se na e: koplje, luk i strijela po juna koj udi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!" � cvilio bijes. Slu�ali Ljuti�a i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili. Potjeh pak onoga dana i jo� tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmi�lja: �to li mu bje�e Svaro�i rekao. Jer Potjeh ho a�e da djedu istinu ka�e, ali eto, nikako da joj se dosjeti. Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al tre i dan re i e Potjeh djedu: � "Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vra am se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina." Vjest bija�e sijed starac, te mu na svijetu ne bija�e stalo ni do ega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojeg je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i re e: � "�to li e meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjeti�?" Tako re e i jo� se ra�ali vi�e u srcu negoli u govoru i pomisli: "Kako li me dijete ostavlja!" Al Potjeh odgovori: � "Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno." Vjest bija�e mudar starac i pomisli: "Mo�da u ovome djetetu ima vi�e mudrosti negoli u stara koj glavi. Ako li pak jadan sagrije�i na meni, morat e okajati na sebi, jer je prave-dan i blagosoven." Kad to pomisli Vjest, jo� se vi�e rastu�i, no ni�ta vi�e ne re e, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bija�e nakanio. Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i os-tao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bija�e odlu io, i po e u goru. Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga te�kog posla i po�ao do kr evine, da kakogod zasko i Potjeha.

6

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes. � "E, to je onaj isti", pomisli Potjeh, "sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove." Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu pro i. Razljuti se Potjeh na ovo malo naka-ze, �to mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo me u rogove. � "Ubio sam ga!" � pomisli Potjeh. Al kad pogleda tamo, a bijes �iv i zdrav i jo� mu narasla dva roga na onome mjestu, gdje ga je kamen udario. � "E, taj se ne tjera kamenom", re e Potjeh sam sebi, pa oba e bijesa i po e dalje svojim putem. A bijes i opet sko i pred njega te sad s lijeva sad s desna tr i i ska e stazom pred Potjehom kao zec. Tako oni stigo�e do jednog mjesta, koje bija�e kao mala ravan me u stijenama, a vrlo kamenita. � Na jednoj strani bija�e zdenac. � "Ovdje u ostati", pomisli Potjeh i odmah prostre ko�uh pod divljaku jabuku i sjede, da razmi�lja i da se u ovome miru dosjeti: �to li mu bija�e uistinu kazao Svaro�i . Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosa ivati mu. Pu�ta bijes Potjehu gu�tere pod noge, baca mu i ke na ko�ulju i nagoni mu skakavce u rukav. � "Ovo je naopako, jadan!" � pomisli Potjeh, kad je to trajalo ve neko doba. "Ostavio sam mudra djeda, ro enu bra u i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom." No kako bija�e do�ao po estitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane.

III.

Tako po�ivje�e Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i kako prvog dana tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu. Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: "Tiha li dana, radosti moja! Danas u se dosjetiti istini!" Al eto, ve se sa divljake prosipa puna �aka jabuka po Potje-hu, te mu sva glava zve i i sve mu se misli pometu. A ona se nagrda sa divljake smije i prenema�e od smijeha. � Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se ini: "Eto, eto, sad e mi sinuti u pameti, sad u se domisliti istini!" A ono bijes u onaj as izda-leka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, �to god bija�e smislio. I �togod ima ludorije, �togod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A jo� bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promi�lja o svom poslu, toliko mu se o i otimaju, da gleda, �to li sve stvara ono ludo eljade. Dogrdjelo to ve i samom Potjehu, jer ga sve vi�e �elja mori, da se k djedu vrati, a vidi, da se uz ovog bijesa nikada ne e dosjetiti istini. � "Moram se ja njega rije�iti", odlu i Potjeh. Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bija�e strma vododerina u kamenu, zaja�io glatki klipi i spustio se po vododerini kao munja.

7

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtjelo dru�tva za nju. Uze on dakle travu i zazvi�di u travu preko stijene i �ume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i �a�a dotrka�e, do ipa�e sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvati�e po klipi , pa na stijenu. Pa da vidi�, kada sjedo�e na klipi e, te kad poletje�e niz vododerinu! A bilo ih svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvenda i, zeleni kao zelemba i, rutavi kao janje, goli�avi kao �abe, rogati kao pu�, �u�ati kao mi�. Takovi oni lete niz vododerinu na svojim klipi ima, kao luda vojska na ludim konjima. Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje le�a�e velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spu�ta i hoho e dru�ba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, �to mu toliku halabuku di�u, pa tko bi se u njoj domislio istini! Amo tamo, amo tamo, al onda odlu i Potjeh: "E, nema smijeha ni �aranja, ja se tih danguba rije�iti moram, jer uz njih badava sam do�ao ovamo." A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipi i ba� pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa mahovinom, odo�e bjesovi strmoglavce u zdenac. Priku i se dak-le Potjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spusti�e na svojim klipi i-ma niz stijenu, a moj ti Potjeh br�e odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. � Do zdenca pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan preko dru-goga: i crveni kao crvenda i, i zeleni kao zelemba i, i rutavi kao janje, i goli�avi kao �abe, i rogati kao pu�, i �u�ati kao mi�, a prvi me u njima onaj, koji se bje�e Potjeha nadoveza-o. A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto tako se uhvati�e bjesovi kao muhe u loncu. Obveseli se Potjeh, kako li se rije�io bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini. Al jao si ga njemu, jer se u zdencu po e�e vrtjeti i bjesniti bjesovi kao jo� nikada. � Iz zdenca po e�e na sve pukotine iskakivati sitni plame ci, �to su ih od ljute muke bacali bjesovi. � Stado�e �i�ci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakru�i glava. Zatvori Potjeh zato o i, da mu ne smetaju �i�ci. Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lave�, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve u�i pucaju, pa gdje bi mogao o em da misli! � Zato on za epi u�i, da ne uje.

Al onda po e do njega pridolaziti para i sumpor i a a, �to su ih u smrtnoj stisci pu�tali na pukotine zdenca bjesovi. � Okru�i a a i sumpor Potjeha i stade ga tu�iti i gu�iti. Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. "E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori od pu�tenih", re e Potjeh. "Pa hajde da ih pustim, kad ih se ne mogu rije�iti. Opet mi je lak�e uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!" Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a upla�eni bjesovi ko divlje ma ke poiskaka�e na sve strane i uteko�e kud koji u goru i nikada ih vi�e na zaravanak. Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha. Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i vi�e po�tova�e Potjeha nego dosele. I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu �ivjeti jedan uz dru-goga.

8

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

Al eto ve minulo gotovo i godinu dana, a Potjeh jo� ni izdaleka da se domisli istini: �to li mu zapravo bija�e rekao Svaro�i ? Kad ve godina blizu, al bijesu po elo dozlogr ivati. � "Dokle u ja ovako ovdje bivati?" � pomisli on. Stoga jedne ve eri, kad je Potjeh ba� bio nakanio da zaspi, do e bijes do njega i re e: � "A kako ti to, golube, sjedi� ovdje ve malo ne godinu dana i �to e to tebi? Eno ti mo�da djed na kr evini ve i umro za to vrijeme!" Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo � al on re e: � "Eto, tako sam odlu io, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina pre a od svega." Tako re e Potjeh, jer on bija�e pravedan i blagosoven. No Potjeha se duboko kosnulo, �to je bijes spomenuo o djedu, i cijele no i ne moga�e Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?

IV.

Djed pak �ivlja�e za to vrijeme na kr evini sa Marunom i Ljuti�om, ali bija�e �ivot okre-nuo �alosno po djeda. � Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra jutra ni lake no i, nego jednako hodali za svojim poslovima i slu�ali svoje bjesove u torbi i njedrima. Donosio Marun svaki dan nove p elce iz �ume, tesao i otesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A ponajpa e izdjelao deset rova�a i svaki dan broji i prebraja: kad e se ro-va�i ispuniti? Ljuti�a pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divlja i, dovla io plijena i blaga, a jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da slu�e i poslu�uju bra u po vas dan. Te�ko i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a te�ko i sve nemilije gledali unuci na starca. �ta e im starac, kad ne e da ga slu�e robovi nego sramoti unu ad te sam drva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? � Tako do�lo, te �to god bilo na starcu, sve smeta-lo unucima, pa i to, �to je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju. Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da e se njemu doskora raditi o glavi. Ni�ta ne po�ali za �ivotom, jer �to e mu �ivot, nego po�ali, �to e umrijeti a da ne vidi Potjeha, blagosoveno dijete svoje, radost starosti svoje. Jedne ve eri dakle (a bija�e to ba� one ve eri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) re e Marun Ljuti�i: � "Hajde, brate, da se rije�imo djeda. U tebe je oru�je, do ekaj ga na kla-dencu pa ga smakni." Ovo ponajpa e govora�e Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome mjestu podigne p elinjak. � "Ne mogu, brate", odvrati Ljuti�a, kojemu na krvi i na razboju ne bija�e toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rova�ima. Al Marun nikako ne popu�ta, jer mu bijes u torbi jednako �ap e i do�ap uje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, da e on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako ste i veliku hvalu pred Bjesomarom.

9

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

Nagovara dakle Marun Ljuti�u, al Ljuti�a nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Slo�i�e se dakle i dogovori�e napokon, da e jo� iste ve eri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac. Kad se sve na kr evini smirilo, odasla�e oni dakle robove, neka uvaju te no i u �umi stupice. Bra a pak od�uljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata te�kim klinom, kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva etiri u�aka. Kad bija�e sve gotovo, odo�e oni daleko u goru, da ne uju djedovo zapomaganje. Dogo-vori�e se, da e oba i itavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok bude sve gotovo: i djed i koliba spaljeni. Odo�e oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda kao kamen, te plamen sve oko nje li�e i oblizuje, al ne mo�e da je zahvati. Istom kasno u no uhvati se vatra krova. Probudi se starac Vjest, otvori o i i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i po e do vrata, pa kad na e, da su te�kim klinom zamandaljena, odmah znadija�e, iji je posao. � "Oj, djeco moja, jadnici moji!" � re e starac. "Iz srdaca va�ih vadite, a na rova�e me e-te. Ali gledajte: jo� vam rova�i nisu puni i mnogo islo na njima fali, a srca ste ve do dna ispraznili, kad eto palite djeda i rodnu kolibu." � To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljuti�i i vi�e o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi njih ra�ali, nego po e da sjedne i da spokojno sa eka smrt. Sjedne on dakle na �krinju i zamisli se o svom dugom �ivotu. I �to god je bilo u �ivotu, ni�ta mu se ne u ini te�ko, jedino to, �to u svom smrtnom asu nema uza se Potjeha, ljub-ljeno dijete svoje, koje ga je toliko ra�alilo. Dok on tako razmi�lja�e, dotle je stajao ve sav krov u plamenu kao baklja. Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progorjele, popucale, pa se sa obje strane kraj starca uru�i�e i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okru�io plamen Vjesta, raskrio se krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari Vjest, podi�e ruke i o i k nebu i tako eka�e, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu.

V.

Te�ko se izmu io one no i Potjeh, a kad zora stade svitati, po e on do zdenca, da ohladi vru e obraze. Upravo sunce na nebo, a Potjeh pri�ao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjet-lost. Zasjaji, podi�e se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno mom e u zlatnom odijelu. A bija�e ono Svaro�i . Protrne od radosti Potjeh i re e: � "Moj bo�i u Svaro�i u, koliko te ekam! Reci mi jadnome, �to li mi ono re e da imam initi? Evo se ovdje kinim i mu im i dozivam svu mudrost godinu dana � i nikako da se

dosjetim istini!" Kad on to re e, Svaro�i nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. � "Ej mom i u, mom i u! Rekao sam ti, da ostane� uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vrati�, i da ga ne ostavlja�, dok on tebe ne ostavi", � re e Svaro�i .

10

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

A onda jo� re e: � "Mislio sam, da si ti najmudriji od bra e, a eto ti ba� i jesi najlu i. Kini� se i mu i� i doziva� mudrost godinu dana, da dozna� istinu. A da si poslu�ao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povrati� i da ne ostavlja� djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!" Tako re e Svaro�i i jo� jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga. Zasti en i zate en ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdija�, onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svaro�i onako postidi Potjeha, koji bija�e toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabu-ne, kliknu radosno: "Br�e da se umijem i da poletim do miloga starca svoga." To re e i priku i se zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odvi�e, oskli-znu se i padne u zdenac. Padne u zdenac i utopi se.

VI.

Isko i bijes iza kamena, sko i na rub zdenca i pogleda, da na svoje o i vidi, je li istina, �to mu se u inilo. Jest, utopio se Potjeh, eno ga, le�i na dnu vode, bijel kao vosak. � "Oje oj!" zacvi i bijes, koji bija�e posve ludo eljade. � "Oje oj! danas selim, brate moj!" Ci ao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj ka-men, koji bija�e oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda jo� povrh kamena baci bijes ko�uh Potjehov, pa jo� na ko�uh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po ko�uhu: � "Oje oj! Oje oj! dovr�en je poso moj!" � ci i bijes. Malo, malo igrao po ko�uhu, malo, malo ci ao. Al kad se ve bje�e umorio, ogleda se po zaravanku � i nekuda mu udno bude. Nau io se bijes na Potjeha i nikada jo� nije imao tako lagodnog �ivovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a me u pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao �to i on sam bija�e. Bija�e on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snu�di se, snu�di malo � pa sve ja e. I �to bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i bezglavo eljade, �to as prije klikova-�e, stade sada plakati i revati i valjati se po onom ko�uhu od ljutoga jada. Reve on i zavija, te ono ni�ta ne bija�e, �to je prije ci ao. Bijes kao bijes: kad reve, onda ba� reve � i sve upa dlake sa onoga ko�uha i valja se po njemu, kao da je s uma si�ao. U taj as stigo�e na zaravanak Ljuti�a i Marun. Bjehu oni oba�li svu goru te se sada vra ahu ku i na kr evinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigo�e na zaravanak, gdje ih jo� nikada nije bilo.

uju Ljuti�a i Marun cvile� i vide ko�uh Potjehov, i odmah pomisle, nije li Potjeh kako-go zaglavio.

11

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

No ba� se i ne ra�ali�e za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da �ale, dok nose bjesove uza se. Ali uto se po e�e vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su za uli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bija�e nigdje slo�nijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje. Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, na ulili u�i, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviri�e, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekime, zavija i reve i sa-mo se vidi kako dlake frcaju. � "Razdere ga stra�no zvijere!" viknu�e uprepa�teni bjesovi, isko i�e iz torbe i njedara te pohitje�e do druga svoga. Kad oni tamo, al onaj se na ko�uhu prenema�e i sve vi e: � "Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!" Ti�aju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu � jer oni ne bijahu �ivjeli uz onog pravednika te za drugo ne zna ahu da se cvili. Al onaj jednako reve, i ne mo�e� svoga glasa uti niti ga mo�e� smiriti. A bjesovi u sto muka, �to e s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle na-pokon: uhvate svaki po rukav od ko�uha i odvuku ko�uh i na njemu druga te tako otka-saju u �umu, a iz �ume u rakitu do Bjesomara. Ljuti�a i Marun pak po prvi put nakon godine dana na o�e se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odsko ili, bra i se u isti as u inilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog asa na zaravanku opet progledali. Pogleda�e se kao u beznanju, pogleda�e se, jer odmah upozna�e, kakovu su grjehotu na djedu po inili. � "Brate! Rode!" � kliknu�e jedan drugome � "da poletimo, da spasemo djeda." I polet-je�e, kao da su im krila sokolova, do kr evine. Stignu oni do kr evine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, te�kim klinom zaklenjena. Dohrle bra a, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bija�e plamen obuhvatio noge. Iznesu Ljuti�a i Marun djeda, polo�e ga na ledinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni rije i da progovore. Malo potrajalo, otvori starac o i i kad ih ugleda, ni�ta ne re e njima, nego upita: � "Jeste li gdjegod u gori na�li Potjeha?" � "Nismo, djede" � odvrate bra a i ne smiju da u o i djedu glede. "Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprosti, a mi emo te slu�iti i nastojati kao robovi." Kad oni ovo reko�e, uspravi se djed Vjest i ustane na noge. � "Vama je, djeco moja, vidim, opro�teno, jer eto �ivi ostadoste. Al onaj, koji najpraved-niji bija�e, onaj morade �ivotom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo." Skru�eno poslu�a�e Marun i Ljuti�a, uze�e djeda pod ruku i povedo�e ga spram zara-vanka. Tek �to su malo i�li, opaze, da su za�li i da na tom putu jo� nikada ne bijahu. Reko�e dje-du, no on ka�e, da po u dalje tim putem. Tako stigo�e do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena.

12

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

� "Umrijet e nam djeda ovaki slab na ovoj strmini", � �aptahu bra a. Al starac Vjest samo re e: "Hajdemo, djeco, kud put ide." I oni se stado�e verati putem, a starac sve sinjiji i blje i u licu. A gore na grebenu sve ne�to milo zuji i bruji i blista i sjaji. Kad oni na greben, ali onijemje�e i skameni�e se od uda i strave. Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ni ega, nego se pru�io bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen obla ak. Na rumenom obla ku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora �iroke stube vode. Bija�e ono zlatan dvor Svaro�i a. Iz dvora mila sjajnost blista: �to od rumenog obla ka, �to od staklenog brda, a �to od onog suhog zlata, al ponajvi�e sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svaro�i evi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravlja-ju onome, koji im novi pridolazi. Al Svaro�i nit uziva niti u dvor pu�ta ikoga, koji krivicu kakovu na du�i nosi. Zato se u dvorani sakupila dru�ba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji. Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima � zanijemjeli pa u ono udo gledaju. Gledaju � kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te pla e. Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh. Zatrepti du�a u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka: "�to je tebi, dijete moje?" "Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne pu�taju, jer sam se o tebe ogrije�io" � odvra a Potjeh. Prosu�e se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utje�i, da mu pomogne, da izbavi edo svoje milovano. Pogleda Marun i Ljuti�a u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na �ivog ovjeka. � "Umrijet e nam starac pred ovom strahotom", �aptahu oni jedan drugome. Al se starac uto posve ispravio i ve se od njih otputio, te se okrenu k njima i re e: "Idite vi, djeco, vratite se na kr evinu, pa kad vam je opro�teno, vi �ivite i u�ivajte u pra-vednosti ono, �to vam je su eno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najte�u cijenu." Bija�e glas u djeda posve oslabio, al pred njima staja�e ravan kao stup. Zagleda�e se Ljuti�a i Marun: �to li ono djeda bunca, da e prije i preko oblaka, a eto ni sape za govor nema? Al se ve starac odvojio od njih. Odvojio, po�ao, zakora io po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakora io, tako i po�ao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog obla ka, tako do staklena brda, tako do �irokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj radosti moja, gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti ne e. I sve slu�aju Marun i Ljuti�a: preko oblaka se uje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sre e. Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri. I vidi uda! Odmah se vrata �irom raskrili�e, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti do ikaju na dverima djeda Vjesta i unuka Potjeha.

13

Ivana Brli Ma�urani : Pri e iz davnine

Do ikaju, ruke im pru�aju i u dvor ih vode. Jo� vidje�e Marun i Ljuti�a, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol me u: prvog me u prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno mom e Svaro�i zlatnom kupom goste zdravi. Velika strava uhvati Ljuti�u i Maruna, kad se na o�e sami pred ovom strahotom. � "Da si emo, brate, na na�u kr evinu" � �apnu Marun. I okrenu�e se i sa o�e. Smu e-ni od tolikoga uda stigo�e na kr evinu i nikad vi�e onoga puta ni grebena ne mogahu u gori na i.

VII.

Tako bilo i svr�ilo se. Marun i Ljuti�a po�ivje�e na kr evini. Po�ivje�e dug �ivot kao valjani momci i ljudi, od-goji�e estito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se k njemu prila�e po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio. Ele, pravo se bija�e Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh tra�e i istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljuti�u, niti bi na kr evini bilo svetog ognja ni estitog naroda. Ovako pak sve izi�lo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske. Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli ko�uh Potjehov i na njemu tre eg druga, koji jo� sveudilj reva�e kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmako�e sva tri momka. � Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, neka ho-daju vas �ivot okresani na ruglo svakomu. Ali isto na Bjesomaru osta najve a sramota. Eno, svaki mu se dan ka�lje od svetoga dima, a u �umu nikud ne smije iza i, da ne susretne koje valjano eljade. Ni�ta dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan ko�uh Potjehov. I neka mu je, jer Potjehu i onako ne treba ko�uha u zlatnome dvoru Svaro�i evu.

14