John Zerzan Katastrofa Postmodernizma

7/28/2019 John Zerzan Katastrofa Postmodernizma

1/19

John Zerzan

Katastrofa postmodernizma

1994.


2/19

2

Sadraj

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3

Prvenstvo jezika i kraj subjekta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3

Velianje nemoi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6Derrida, dekonstrukcija i diffrance . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Kriza reprezentiranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Barthes, Foucault i Lyotard . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

Deleuze, Guaari i Baudrillard . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15


3/19

3

Uvod

Madonna, Zabavljamo li se ve?, tabloidi iz supermarketa. Milli Vanilli, virtualna stvar-nost, kupuj dok se ne stropota. PeeWeejeva Velika pustolovina. New Age, mo raunala,ogromni prodajni centri. Talking Heads, stripovski filmovi, ekoloka potronja. Sasvim

povran i cinian sklop. Reklama Toyote: Nove vrijednosti: tednja, njega i tako toasopis Details: Stil je bitan. Beskrajno gledanje televizije dok je s druge strane ismijava.Nepovezanost, fragmentarnost, relativizam sve do ogoljivanja i same predodbe znaenja(moda stoga to je postignue racionalnosti bilo tako jadno?). Prigrljivanje marginalnosti,a da se pritom zaboravlja s kojom lakoom margina postaje pomodnom. Smrt subjekta ikriza predstavljanja.

Postmodernizam.1 Ta ispoetka estetska tema kolonizira, prema Ernestu Laclauu, sveira podruja, da bi se naposljetku pretvorila u novi obzor naeg kulturalnog, filozofskogi politikog iskustva. Sve izraenije uvjerenje, kae Richard Kearney, da se ljudskakultura kakvu poznajemo . . . primie svome svretku. Ona, naroito u SAD, znai presjekpoststrukturalistike filozofije i kudikamo irih drutvenih prilika: i specijalizirani etos,ali, to je mnogo vanije, i dolazak onog to je moderno industrijsko drutvo najavilo.Postmodernizam je suvremenost, zbrka rjeenja odgoenih na svakoj razini, vieznanost,odbijanje da se sagledaju bilo ishodita, bilo ciljevi, ali i poricanje protupristup, novirealizam. Postmodernizam ne oznaava nita i ne ide nikamo; on je izvrnuti milenarizam,dozrijevajua oplodnja tehnolokog ivota sustav univerzalnog kapitala. Nije sluajnoto Sveuilite Carnegie-Mellon, prvo koje je osamdesetih od svih studenata zatrailo dase slue raunalom, sastavlja prvi poststrukturalistiki dodiplomski program u dravi.

Potroaki narcizam i ono kozmiko, u emu je razlika?, oznaavaju kraj filozofijekao takve i stvaranje krajobraza kojim, prema Krokeru i Cooku, vladaju raspadanje itrule, na pozadini koja zrai parodijom i kiem. Henry Kariel zakljuuje: Jednostavno

je prekasno da se postmodernisti suprotstave ubrzanju industrijskog drutva. Povrina,novost, sluajnost nema temelja z a kritikunaekrize. Akosepravi postmodernist poznaje

po tome to se odupire zakljucima koji se dadu saeti, zaradi navodnog pluralizma iotvorenosti perspektive, onda je jednako tako razumno (ako nam je doputeno upotrijebititakvu rije) predvidjeti da, zaivimo li ikad u potpuno postmodernistikoj kulturi, neemovie znati kako to izrei.

Prvenstvo jezika i kraj subjekta

Govorimo li u okviru sustavne misli, sve vea zaokupljenost jezikom je kljuni imbeniku objanjavanju postmodernistikog podneblja suenog arita i povlaenja. Takozvanisilazak u jezik ili jezini zaokret nametnuo je postmodernistiko-poststrukturalistiku

pretpostavku da jezik sainjava ljudski svijet, a ljudski svijet itav svijet. Tijekom veegdijela 20. stoljea jezik se primicao sreditu filozofske pozornice pa su se njime bavila imenatako razliitakaoto s u Wigenstein, Qine, Heidegger i Gadamer, a rastua pozornost kojase posveuje teoriji komunikacije, jezikoslovlju, kibernetici i raunalnim jezicima pokazujeve vie desetljea slinu tendenciju na polju znanosti i tehnologije. Taj vrlo izraenizaokret prema samom jeziku Foucault je prihvatio kao odluujui iskorak u sasvim nov

1 Pasus kojim poinje verzija teksta iz 2012. Drugih izmena verzije iz 1994. nije bilo. Prevod Vieslava Kirinia jeminimalno korigovan, u intrepunkciji i jo nekim detaljima. (Nap. Anarhistika biblioteka)


4/19

4

nain razmiljanja. Manje pozitivno gledano, mogue ga je barem dijelom objasniti kaosastavni dio pesimizma to je uslijedio malaksavanju oporbenjakog pokreta iz ezdesetih.U sedamdesetima se dogodilo uznemirujue povlaenje u labirint tekstualnosti, kakoga je nazvao Edward Said, nasuprot mjestimice pobunjenikoj intelektualnoj aktivnostiprethodnoga razdoblja.

Moda i nije paradoksalno to idol tekstualnosti, prosuuje Ben Agger, najavljujedoba u kojem intelektualci ostaju lieni svojih rijei. Jezik se sve vie i vie unizuje, gubiznaenje, pogotovo u javnoj uporabi. Vie ne moemo raunati ni na rijei, a to je dio ireprotuteorijske struje iza koje stoji mnogo vei poraz nego u ezdesetima: onaj od itave po-vorke prosvjetiteljske racionalnosti. Oslanjali smo se na jezik kao toboe zdravu i prozirnusluavku razuma i gdje nas je to dovelo? Do Auschwitza, Hiroshime, masovne psihikebijede, prijetnje globalnog unitenja, da spomenemo tek djeli. Doao je postmodernizam,sa svojim naoko bizarnim i izlomljenim zaokretima i krivinama. Knjiga Edith WyschogradSveci i postmodernizam iz 1990. ne govori samo o sveprisutnosti postmodernistikog pris-tupa reklo bi se da nema podruja koje je izvan njegova dosega nego donosi i suvisaoosvrt na novi smjer: postmodernizam kao filozofski i knjievni diskurzivni stil ne moe seizravno oslanjati na tehnike razuma, koje su i same teorijska pomagala, nego mora skovati

nove i nuno skrovite naine za potkopavanje razuma.Neposredni pretea postmodernizma/poststrukturalizma, koji je vladao u pedesetima i

dobrim dijelom ezdesetih, bio je ustrojen oko sredinje uloge koju je pripisivao jezinomemodelu. Strukturalizam je ponudio pretpostavku da nam jezik nudi jedini pristup svijetupredmet i iskustva, te njezin produetak, ideju da se znaenje potpuno stvara u igri razlikunutar kulturalnih znakovnih sustava. Lvi-Strauss, na primjer, tvrdio je da klju antropo-logije lei u razotkrivanju nesvjesnih drutvenih zakona (na primjer onih koji upravljajubranim i rodbinskim odnosima), a koji su uoblieni poput jezika. Na postmodernizam jevrlo snano utjecao vicarski jezikoslovac Saussure koji je naglasio da znaenje ne leiu vezi izmeu izriaja i onoga na to se on odnosi, nego u meusobnoj vezi znakova. Tososirovsko vjerovanje u zatvorenu, samoodnosnu narav jezika podrazumijeva da je sve

odreeno unutar jezika, to dovodi do odbacivanja udnovatih ideja kao to su otuenje,ideologija, tlaenje, itd., te zakljuka da su jezik i svijest zapravo jedno te isto.Na toj putanji, koja naputa ideju jezika kao izvanjskog sredstva to ga upotrebljava

svijest, pojavljuje se i vrlo utjecajni novofrojdovac, Jacques Lacan. On ne smatra samo toda je svijest potpuno proeta jezikom i da je izvan jezika nema, nego da je i nesvjesnouoblieno poput jezika.

Raniji mislioci, ponajprije Nietzsche i Heidegger, ve su bili natuknuli da bi drugaijijezik ili izmijenjeni odnos prema jeziku mogao na neki nain donijeti svjee i vane uvide.Noviji jezini zaokret uzdrmao je ak i predodbu prema kojoj je mislei pojedinac osnovaznanja. Saussure je ustanovio da jezik nije funkcija govornog subjekta. Roland Barthes,ija karijera povezuje strukturalistiko razdoblje s poststrukturalistikim, zakljuio je dajezik govori, a ne autor, emu moemo pridodati i Althusserovo opaanje da je povijestproces bez subjekta.

Postmodernizam se batrga nastojei priopiti to to lei onkraj jezika, predoiti nepredo-ivo. U meuvremenu, s obzirom na radikalnu sumnjiavost prema mogunosti da postojireferentna toka u svijetu izvan jezika, stvarnost dolazi u drugi plan. Jacques Derrida, klju-na osobnost postmodernistikog etosa, nastupa pretpostavljajui da je veza izmeu rijei isvijeta proizvoljna. Predmetni svijet nema za nj nikakvu ulogu. Postmodernizam postavljapitanja o komunikaciji i znaenju pa kategorija estetskog, na primjer, postaje problema-tinom. U modernizmu, s njegovim vedrijim vjerovanjem u reprezentiranje, umjetnost


5/19

5

i knjievnost obeavale su barem kakvu-takvu viziju ispunjenja ili razumijevanja. Svedo kraja modernizma na visoku kulturu gledalo se kao na riznicu moralne i duhovnemudrosti. ini se da sada nema takva vjerovanja. Neizbjenost pitanja o jeziku modanam govori o praznini koju je za sobom ostavio neuspjeh ostalih kandidata koji su tre-bali ponuditi ishodita ljudskoj uobrazilji. ini se da je ezdesetih razvitak modernizmadostigao svoj vrhunac. Strogi kanon njegova slikarstva (npr. Rothko, Reinhardt) ustupio

je mjesto pop-artu i njegovu nekritikom prihvaanju komercijalnog jezika potroakekulture. Postmodernizam, i to ne samo u umjetnosti, modernizam je bez nada i snova kojisu modernost inili snoljivom.

Proirenu tendenciju fast fooda moemo pratiti u likovnim umjetnostima koje teelako potronoj zabavi. Howard Fox smatra da je teatralnost moda najizrazitije obiljejepostmodernistike umjetnosti. Dekadentnost ili iscrpljenost u razvitku uoavamo i umranim slikamajednog Erica Fischla, gdjeseesto priinja da tikpodpovrinom ui netouasno. Ta osobina povezuje Fischla, tog kljunog postmodernistikog slikara Amerike, s

podjednako sumornomserijom, Twin Peaks i kljunim televizijskim likom postmodernizma,Davidom Lynchom. Slika je, sve od Warhola, samosvjesno, tehniki reproduktibilna roba iupravo je to krajnji razlog kako izostanka dubine tako i openite jezovitosti i zloslutnosti.

esto uoavani eklekticizam postmodernistike umjetnosti proizvoljno je recikliranjekrhotina sa svih strana, naroito iz prolosti, pri emu ono esto poprima oblik parodije i

kia. Demoralizirana, derealizirana, dehistorizirana: umjetnost je to koja samu sebe vie nemoe uzimati ozbiljno. Slikase vieneodnosi ponajprijenaneki izvornik, smjeten negdjedrugdje u stvarnom svijetu; sve se vie odnosi tek na nove slike. Na taj nain odraava ukojoj smo se samo mjeri izgubili, udaljili od prirode, u medijski sve optereenijem svijetu

tehnolokog kapitalizma.

Izraz postmodernizam prvi je put upotrijebljen sedamdesetih godina u arhitekturi. Chris-topher Jencks je pisao o neplanskom, pluralistikom pristupu, naputanju modernistikogsna o istoj formi zaradi okretanja mnogostrukim jezicima ljudi. Potenijim moemosmatrati Venturijevo velianje Las Vegasa i priznanje Piersa Gougha da postmodernistika

arhitektura ne mari za ljude nita vie nego modernistika. Lukovi i stupovi nasaeni namodernistike kutije tanka su fasada razigranosti i individualnosti koja slabo preobraavabezimene nagomilanosti bogatstva i moi pod sobom.

Postmodernistiki pisci propitkuju same osnove knjievnosti umjesto da i dalje stvarajuprivid izvanjskog svijeta. Roman preusmjerava svoju pozornost na samoga sebe; DonaldBarthelme, na primjer, pie prie koje kao da neprestance podsjeaju itatelja da su smicali-ce. Prosvjedujui protiv tvrenja, stajalita i drugih predodbenih obrazaca, postmodernis-tika knjievnost oituje nelagodu koju osjea pred formama koje ukrouju i pripitomljujukulturalne proizvode. Kako iri svijet postaje sve umjetniji, a znaenje sve manje podvrg-nuto naem nadzoru, novi je pristup sve zainteresiraniji za razotkrivanje privida, pa i podcijenu da vie nikad ne kae nita. Tu, kao i drugdje, umjetnost se bori protiv sebe same.Njezina ranija obeanja da e nam pomoi u razumijevanju svijeta iezavaju, a ak i pojamuobrazilje gubi svoju snagu.

Za neke je gubitak pripovjedake osobe ili stajalita jednak gubitku nae sposobnostida sebe smjestimo u povijest. Za postmoderniste je taj gubitak svojevrsno osloboenje.Raymond Federman, na primjer, naslauje se nadolazeom prozom koja e naoko bi-ti ispranjena od bilo kakva znaenja . . . hotimice nelogina, iracionalna, nerealistina,nedosljedna i nesuvisla.

Fantazija, koja je ve desetljeima u usponu, uobiajena je forma unutar postmoderniz-ma koja nas podsjea da fantastika suoava civilizaciju upravo s onim silama koje mora


6/19

6

podiniti eli li opstati. Ali fantazija je to koja, usporedno s dekonstrukcijom, visokimrazinama cinizma i malodunou drutva, ne vjeruje u sebe u tolikoj mjeri da bi bogznakoliko razumjela ili priopavala. Postmodernistiki pisci kao da se gue u naborima jezikai ne nude mnogo vie od ironinog stava prema nastojanjima oko istine i znaenja kojanalazimo u tradicionalnoj knjievnosti. Tipian je moda u tome roman Laurie Moore iz1990., iji naslov Poput ivota ali i sadraj, zrae povlaenjem od ivota i izvrtanjemamerikog sna, u kome stvari mogu jedino poi nagore.

Velianje nemoi

Postmodernizam rui dvije presudne stavke prosvjetiteljskog humanizma: mo jezikada uoblii svijet i mo svijesti da uoblii sebstvo. Slijedi otud postmodernistika praznina,ope miljenje da enja za slobodom koju su obeavala humanistika naela subjektivnostine moe biti zadovoljena. Postmodernizam gleda na sebstvo kao na jezinu konvenciju;prema rijeima Williama Burroughsa: Tvoje ja potpuno je prividan pojam.

Oitoje daje veliani ideal individualnosti ve due vrijeme izloen pritisku. Kapitalizam

je otiao vrlo daleko u velianju pojedinca, a istodobno ga je unitavao. Djela, pak, Marxa iFreuda su u znatnoj mjeri raskrinkala iskrivljeno i naivno vjerovanje u vrhovno, racionalnokantovsko sebstvo zadueno za stvarnost, zajedno s njihovim mlaim strukturalistikimtumaima Althusserom i Lacanom koji su njihov rad osuvremenili. Ovaj je put, meutim,

pritisak toliko velik da je izraz pojedinac zastario. Zamijenio ga je subjekt, koji uvijek

podrazumijeva i etimoloku stranu svoga znaenja: podreenost. ak se i neki slobodnjakiradikali pridruuju postmodernistikom zboru u odbacivanju pojedinca kao vrijednosnogmjerila zato to su ideologija i povijest tu kategoriju unizile.

Postmodernizam razotkriva tako da je autonomija uvelike mit, a ljubljeni ideali gos-podarenja i volje podjednako su pogreni. Ali, ako nam se time nudi obeanje novog iozbiljnog pokuaja demistificiranja autoriteta, sakrivenog krinkom buroaske humanisti-

ke slobode, ono to zapravo dobivamo je rasipanje subjekta do te mjere da on postajenemoan, pa i nepostojei. Tko e ili to sada omoguiti osloboenje, ili je ono tek jedno unizu pustih snova? Postmodernizam eli i jedno i drugo: izbrisati misleu osobu, ali smopostojanje njegove kritike oslanja se na diskreditirane ideje poput subjektivnosti. FredDallmayr, uviajui proirenu privlanost suvremenog antihumanizma, upozorava da sunjegove prve rtve refleksija i osjeaj za vrijednosti. Tvrditi da smo mi prije svega instancijajezika, oito znai oduzeti nam sposobnost poimanja cjeline, u asu kad se od nas zahtijevada urno uinimo upravo to. Nipoto ne zauuje to to se prema nekima, postmodernizamu praksi svodi na puki liberalizam bez subjekta, a teko bi to moglo privui i feministkinjekoje nastoje odrediti ili obnoviti autentian i samosvojan enski identitet.

ini se da postmodernistiki subjekt, ono to je po svemu sudei od subjekta preostalo,

oznaava ponajprije osobnost koju gradi tehnoloki kapital, ali za sebe, a koju marksistikiknjievni teoretiar Terry Eagleton opisuje kao rasprenu, rasreditenu mreu privrenostilibida, lienu etikog temelja i psihike nutrine, povrnu funkciju ovog ili onog potroakogina, medijskog doivljaja, spolnog odnosa, trenda ili mode. Ako Eagletonovo odreenjedananjeg nesubjekta to ga je postmodernizam donio sa sobom nije zadovoljavajue, tekojeuoiti u emu onda nai osnovuzaodmicanje o d njegova otrog saetka. Postmodernizamdovodi ak i do nestanka otuenja, jer nema vie subjekta koji bi se mogao otuiti! Tekobi bilo suvremenu fragmentarnost i nemo slaviti na potpuniji nain, a postojei gnjev inezadovoljstvo temeljitije zanemariti.


7/19

7

Derrida, dekonstrukcija i diffrance

Udaljimo se zasad od opih znaajki i pozadine. Od pojedinanih postmodernistikihpristupa najutjecajnijim se pokazao onaj Jacquesa Derride, od ezdesetih poznat kao dekons-trukcija. Kad govorimo o postmodernizmu u filozofiji, mislimo ponad svega na Derridine

tekstove, a taj najraniji i najekstremniji nazor je naiao na odjek daleko izvan filozofije, upopularnoj kulturi i njezinim normama.Jezini zaokret nesumnjivo se oslanja na Derridu pa David Wood naziva dekonstruk-

ciju apsolutno neizbjenim pokretom u dananjoj filozofiji, budui da se misao nosi sasvojim neizbjenim kripcem bivanja pisanim jezikom. Derrida je razvio ideju da jezik nijenevin ili neutralan, nego da poiva na pozamanom broju pretpostavki, ime je ukazaona, kako on smatra, u osnovi proturjenu narav ljudskog diskursa. Teorem nepotpunostimatematiara Kurta Gdela kae da svaki formalni sustav moe biti ili dosljedan ili potpun,ali ne oboje. Na uvelike slian nain, Derrida tvrdi da se jezik neprestance okree protivsebe sama pa, ralanimo li stvar pomno, ne moemo ni kazati to mislimo ni misliti tokaemo. Ali, ba kao i semiolozi prije njega, Derrida upuuje jednako tako na mogunost

da metoda dekonstrukcije demistificira ideoloki sadraj svih tekstova, pri emu se sveljudske djelatnosti tumae kao da su, u osnovi, tekstovi. Temeljno proturjeje i strategijuprikrivanja, koji su neodvojivi dio metafizike jezika u najirem znaenju te rijei, mogue

je moda razgolititi i dovesti do prisnijeg oblika znanja.

Potonjoj tvrdnji, na ije politiko obeanje Derrida neprestance aludira, protivi se upra-vo sm sadraj dekonstrukcije: na jezik ona gleda kao na nezavisnu silu u trajnom pokretu,koja onemoguava stabiliziranje znaenja ili definitivnu komunikaciju. Takvo iznutra stvo-reno strujanje on naziva diffrance i upravo to izaziva uruavanje same ideje znaenjakao i samoodnoseu narav jezika prema kojoj, kao to smo ve primijetili, nema prostora

izvan jezika u kojem bi znaenje na ikakav nain moglo postojati. Namjera i subjekt suporaeni, ne oituju se nikakve unutarnje istine, nego beskonaan niz moguih znae-nja koja stvara diffrance, naelo to obiljeava jezik. Neuhvatljivim postaje i znaenje

unutar jezika zbog Derridina ustrajavanja na tome da je jezik metaforian te da stoga nemoe istinu priopiti izravno. Ideja je to koju on preuzima od Nietzschea, a koja briegranicu izmeu filozofije i knjievnosti. Svi ti uvidi trebali bi dodatno potvrditi odvanui subverzivnu narav dekonstrukcije, ali oni bez daljnjeg otvaraju i neka kljuna pitanja.Ako je znaenje neodreeno, kako to da i Derridino stajalite i izrazi nisu neodreeni?Kritiarima je, na primjer, odgovorio da im nije jasno znaenje njegove teorije, a s drugestrane, znaenje njegove teorije upravo jest to da ne moe biti jasnog, odredivog znaenja.Nadalje, premda cijeli njegov pothvat u znaajnom smislu eli potkopati sve sustave kojitee bilo kakvoj transcendentnoj istini, on diffranceuzdie na transcendentalni poloajpravoga filozofskoga prvog uzroka.

Prema Derridi, postavljanje govorne rijei iznad pisane rezultiralo je posvemanjim

zapadnim previanjem uruavanja koje sm jezik donosi filozofiji. Povlaivanjem govornerijei stvara se laan dojam neposrednosti, neutemeljeno vjerovanje da je pri govoru samastvar prisutna, a reprezentiranje svladano. Ali, govor nije nita autentiniji od pisanerijei, a nipoto nije ni otporan na priroen neuspjeh jezika da tono ili odreeno prenosi(predodbenu) grau. Zapadnu metafiziku krasi pogrena elja za prisutnou, nepromi-ljena elja za uspjenou reprezentiranja. Vano je opaziti da se Derrida, zato to odbacujemogunost neposredovanog postojanja, okomljuje na uinkovitost reprezentiranja, ali ne


8/19

8

i na samo reprezentiranje. Podsmjehuje se toj igri, ali je svejedno igra. Diffrance(posli-je jednostavno razlika [difference]) prelazi polako u ravnodunost [indifference], zbognepristupanosti istine ili znaenja, te se priklanja sveopem cinizmu.

Derrida je isprva obrazlagao krive korake filozofije na polju prisutnosti upuujui namuno Husserlovo traganje za njom. Zatim je razvio svoju gramatoloku teoriju u ko-

joj je pisanoj rijei vratio pripadajue joj prvenstvo, nasuprot zapadnoj fonocentrinojpristranosti. Ostvario je to uglavnom kritikom vodeih imena koja su poinila grijeh fo-nocentrinosti Rousseaua, Heideggera, Saussurea, Lvi-Straussa to ne umanjuje sveono to duguje posljednjoj trojici.

Kao da ne zaboravlja oite implikacije svog dekonstrukcijskog pristupa, Derrida seu svojim tekstovima iz sedamdesetih udaljuje od ranijih, prilino izravnih filozofskihrazmatranja. Knjiga Glas iz 1974., mjeavina je Hegela i Geneta, a razmatranja bivajuzamijenjena slobodnim asocijacijama i loim igrama rijei. Iako je osupnuo i njegovenajvjernije oboavatelje, Glasse bez daljnjeg vodi postavkom o neizbjenoj vieznanosti

jezika i eljom da se potkopaju snovi o ureenom diskursu. Podbadanjaiz 1978., studija jeNietzschea koja u konanici svoje arite ne smjeta ni u emu to je Nietzsche objavio,nego u rukom ispisanoj biljeci na rubu jedne od njegovih biljenica: Zaboravio sam

kiobran. Beskonane su, neodredive mogunosti znaenja ili eventualne vanosti tognarkanog komentara. To, naravno, Derrida i eli: sugerirati da se isto moe rei za sve to

je Nietzsche napisao. Prema dekonstrukciji, misao se sasvim jasno (ovaj, recimo nejasno)tie relativnog, fragmentarnog, rubnog.

Znaenje nipoto nije neto to moemo prikucati avliem, ako uope i postoji. Komen-tirajui Platonova Fedra, uitelj dekompozicije ide tako daleko da ustvruje kako on bakao i bilo koji drugi tekst, nije mogao a da se, barem u virtualnom, dinaminom, lateralnomobliku, ne uplete u sve rijei koje su tvorile sustav grkog jezika.

Povezano je s time Derridino suprotstavljanje binarnim oprekama, kao to su doslovno/metaforiko, ozbiljno/razigrano, duboko/povrno, priroda/kultura, ad infinitum. Doivljavaih kao temeljne pojmovne hijerarhije koje krijumari jezik sm, a koje nude privid odre-

enosti ili orijentacije. On nadalje tvrdi da dekonstrukcijsko zbacivanje tih sparivanja ukojima se jedan lan vrednuje nad onim drugim, vodi politikom i drutvenom zbacivanjustvarnih, nepojmovnih hijerarhija. Ali, automatsko odbacivanje svih binarnih opreka i opet

je metafiziki potez; on zapravo zaobilazi politiku i povijest jer u oprekama, ma koliko ne-precizne one mogle biti, ne uspijeva uoiti nita osim jezine stvarnosti. Raskrinkavanjemsvake binarnosti dekonstrukcija tei sagledavanju razlike bez suprotstavljenosti. Ono tobi u manjoj dozi moglo izgledati kao zdrav pristup, sumnjiavost prema otrim karakte-rizacijama po obrascu ili-ili, pretvara se u propisano odbacivanje svake nevieznanostikoje postaje vrlo upitno. Tvrdnja da ne moe postojati daili nedovodi do paralizirajuegrelativizma, u kojem nemo postaje privilegiranim partnerom oprenosti.

Pouan je moda sluaj Paula de Mana, koji je Derridine poetne dekonstrukcijske pos-tavke proirio i produbio (a prema miljenju mnogih i nadiao). Ubrzo nakon de Manovesmrti 1985. otkriveno je da je kao mladi u okupiranoj Belgiji napisao vie antisemit-skih, pronacistikih novinskih lanaka. To senzacionalno otkrie ugrozilo je ugled togizvrsnog dekonstrukcionista s Yalea, a za neke, i moralnu i filozofijsku vrijednost samedekonstrukcije. De Man je, ba kao i Derrida, naglaavao dvostrukosti, pomutnje, neistini-tosti koje, sluei se jezikom, uzimamo zdravo za gotovo. U skladu s time iako, premamojem miljenju, na njegovu tetu glasio je i uvijeni Derridin komentar de Manovakolaboracionistikog razdoblja: ukratko, kako moemo suditi, tko ima pravo rei? Jadnosvjedoanstvo u korist dekonstrukcije koju u svakom pogledu dre antiautoritarnom.


9/19

9

Derrida je razglasio da dekonstrukcija potie potkopavanje svakog kraljevstva. U zbiljimeutim, ostala je ona unutar sigurnoga akademskog svijeta iznalaenja sve domiljatijihtekstovnih sloenosti, ne bi li se zadrala u ringu i izbjegla promiljanje vlastita politikogpoloaja. Jedan od sredinjih Derridinih izraza, diseminacija, opisuje jezik, u okviru naelarazlike, ne toliko kao bogatu etvu znaenj koliko kao neku vrstu neprekidnog gubljenjai rasipanja, pri emu se znaenje pojavljuje posvuda i zapravo smjesta iezava. Taj protok

jezika, neprestan i nezadovoljavajui, sasvim tono odgovara protoku u srcu potroakogkapitala i njegovu beskonanom kruenju nevanosti. Derrida otud nesmotreno ovjeko-vjeuje i poopuje suvremeni ivot prikazujui ljudsku komunikaciju na njegovu sliku ipriliku. Svako kraljevstvo koje bi dekonstrukcija trebala potkopati biva umjesto togaprotegnuto i proglaeno apsolutnim.

Derrida predstavlja i slavnu francusku tradiciju explication de textei reakciju na galskotovanje kartezijanskog klasicistikog jezika s njegovim idealima jasnoe i uravnoteenosti.Dekonstrukcija je dijelom nastala i kao dio izvorne gotovo-revolucije iz 1968., to jeststudentskog ustajanja protiv okotaloga francuskog vieg obrazovanja. Neki od njezinihkljunih izraza (npr. diseminacija) posueni su iz Blanchotovih komentara Heideggera, imene elim porei znaajnu originalnost toga misaonog pravca. Prisutnost i reprezentiranje

neprestance se uzajamno dovode u pitanje. U okvirnom sustavu otkrivaju beskonanenapukline, a to je samo po sebi vana novost.

Na alost, pretvaranje metafizike u pitanje pisane rijei, gdje znaenja odabiru zapravosebe sama pa je nemogue pokazati da je jedan diskurs (a time i nain djelovanja) bolji oddrugog, ne doima se pretjerano radikalnim. Dekonstrukcija nailazi na odjek meu proelni-cima engleskih odsjeka, profesionalnim udruenjima i drugim uglednim tijelima jer pitanjesamog reprezentiranja postavlja s takvom mlakou. Derridina dekonstrukcija filozofijeslae se da netaknutim mora ostaviti sm pojam iju neutemeljenost iznosi na vidjelo.Premda ideju o zbilji neovisnoj o jeziku smatra neodrivom, ni dekonstrukcija ne obeavaosloboenje od one slavne tamnice jezika. Ona ne obrauje u pravome smislu bit jezika,prvenstvo simbolikoga, nego ih proglaava neizbjenima koliko i neostvarivima. Nema

izlaza. Kao to izjavljuje Derrida: Nije rije o tome da se pojedinac oslobodi posredstvomnekog nerepresivnoga novog poretka (takvoga nema).

Kriza reprezentiranja

Ako je doprinos dekonstrukcije uglavnom tek u podrivanju nae uvjerenosti u zbilju,onda ona zaboravlja da je sama zbilja reklamna industrija i masovna kultura, da spo-menemo tek dva povrna primjera to ve postigla. To u biti postmodernistiko glediteodaje tako odmicanje miljenja od dekadentnosti prema svojoj eleginoj, postmisaonoj fazi,ili, kako to saima John Fekete, krajnje izraenu krizu zapadnog uma, krajnje izraeno

gubljenje snage.Dananja prekrcanost reprezentacijama istie radikalnu osiromaenost ivota u tehno-lokome klasnom drutvu tehnologija jest uskraivanje. Klasina teorija reprezentiranjasmatrala je da znaenje ili istina prethode i propisuju predodbene oblike koji ih priop-uju. Ali mi sad ivimo u postmodernistikoj kulturi u kojoj slika vie nije toliko izrazpojedinanog subjekta koliko roba u okviru anonimne potroake tehnologije. ivot je unaem informatikom vremenu sve uvjetovaniji medijima pa je sve podloniji baratanjuznakovima, simbolima, marketingom, itd. Nae je doba, kae Derrida, doba bez prirode.


10/19

10

Sve formulacije postmodernosti slono uoavaju krizu reprezentiranja. Derrida je, kao

to je poznato, posumnjao ve i u samu narav filozofskog projekta kao neeg utemeljenog ureprezentiranju i postavio nekoliko neodgovorivih pitanja o odnosu izmeu reprezentiranjai misli. Dekonstrukcija podriva epistemoloke postavke reprezentiranja i pokazuje da jezik,na primjer, nije prikladan oblik reprezentiranja. Ali, to podrivanje izbjegava dotaknuti se

represivne naravi svoga predmeta, nego samo jo jedanput ponavlja da je ista prisutnost,prostor onkraj reprezentiranja, mogua jedino kao utopistiki san. Neposredovani kontaktili komunikacija nemogui su; mogui su samo znaci i reprezentiranja. Dekonstrukcija je

potraga za prisutnou i ispunjenjem koje se beskonano, nuno, odgaa.

Jacques Lacan, iakodijeli Derridinu pomirenost, razotkriva barem u veoj mjeri zloudnubit reprezentiranja. On dopunjuje Freuda i zakljuuje da se subjekt, ulaskom u simboliki

poredak, to jest u jezik, istodobno izgrauje i otuuje. Premda odbacuje mogunost povrat-ka u predjezino stanje u kojem bi pogaeno obeanje prisutnosti moglo biti ispunjeno,uspio je barem uoiti onaj sredinji, paralizirajui udar podreivanja neobuzdanih udnji

simbolikome svijetu, preputanja jedinstvenosti jeziku. Lacan je jouissance[uitak] pro-glasio neizrecivim jer se u pravom smislu on moe zbiti jedino izvan jezika: srea sadranau udnji za svijetom bez razlomljenosti novcem ili pismom, drutvom bez reprezentiranja.

Pomalo ironino, nemo stvaranja simbolikog znaenja je temeljna tekoa postmo-dernizma. Ona oituje njegov poloaj na razmei predoivog i nepredoivog, polovinuodlunost (u najboljem sluaju) koja odbija odbiti reprezentiranje. U meuvremenu, otu-eno i iscrpljeno opinstvo gubi zanimanje za navodnu utjehu kulture, a uz sve dublju iguu proetost medijima, raa se uvid da je u tome moda oduvijek i bio smisao kultu-re. Postmodernizam ne priznaje promiljanje podrijetla reprezentiranja jer se vrsto drinemogunosti neposredovanog postojanja.

U odgovor na enju za izgubljenom cjelovitou predcivilizacije, postmodernizam kaeda je kultura postala tako bitna za ljudsko postojanje da nije mogue prekapati po njoj. Tonas naravno podsjea na Freuda koji je civilizaciju doivljavao prije svega kao potiskivanjeslobode i cjelovitosti, ali koji je jednako tako zakljuio da su rad i kultura vaniji. Freud

je bio barem toliko poten da je priznao proturjeje ili nepomirljivost to proizlazi izopredjeljivanja za paralizirajuu narav civilizacije, dok postmodernisti to ne ine.Floyd Merrell je ustvrdio da je klju, moda i glavni klju Derridine misli njegova

odluka da pitanje podrijetla proglasi zabranjenom zonom. On tako neprestance u svojimtekstovima upuuje na spregu izmeu temeljnih pretpostavki zapadne misli s jedne strane,te nasilja i tlaenja koja obiljeavaju zapadnu civilizaciju, s druge, ali on potpuno odbacujebilo kakvu ideju podrijetla, ime je izvrio vrlo velik utjecaj. Uzrono miljenje, na krajukrajeva, neto je emu se postmodernisti podsmjehuju. Priroda je obmana: to onda znaineprirodno? Umjesto one udesne situacionistike parole Pod plonikom je plaa, uFoucaultovoj knjizi Rijei istvarinailazimo na slavno odbacivanje cjelokupne hipoteze orepresivnosti. Freud nam je kulturu predstavio kao neto to sputava i dovodi do neuroze;postmodernizam nam poruuje da je kultura jedino to uope moemo imati, te da njezinitemelji, ako i postoje, nisu dostupni naem razumijevanju. Postmodernizam je premasvemu sudei ono na emu ostajemo kad se proces modernizacije dovri, a priroda zauvijeknestane.

Postmodernizam nije tek odjek Beckeova osvrta iz Svretka igre, da nema vie priro-de, nego on takoer porie da je izvan jezika i kulture ikad postojao ikakav prepoznatljivprostor. Priroda, izjavljuje Derrida dok raspravlja o Rousseauu, nije nikad postojala.Otuenje se jo jedanput odstranjuje: dotini pojam nuno podrazumijeva ideju autenti-

nosti koju postmodernizam smatra nerazumljivom. U tom tonu, Derrida spominje gubitak


11/19

11

neega ega nikadnije bilo, samoprisutnosti koja nikadnije bila danost, negojedino san . . . Unato ogranienjima strukturalizma, Lvi-Straussov osjeaj bliskosti s Rousseauom, sdruge strane, svjedoio je o njegovu traganju za podrijetlom. Lvi-Strauss nije htio odbacitiosloboenje, bilo u smislu poetaka ili ciljeva, i nikad nije prestao eznuti za netaknutimdrutvom, nefragmentarnim svijetom u kojem neposrednost jo nije bila unitena. ZatoDerrida pogrdno, da se razumijemo Rousseaua predstavlja kao utopista, a Lvi-Stra-ussa kao anarhista, te upozorava na pogibelj dodatnog koraka prema nekoj vrsti iskonskeanarhije, to bi bila tek opasna opsjena.

Zbiljska opasnost lei u najosnovnijem neosporavanju otuenosti i vladanja koji prijetepotpunim obuzdavanjem prirode, onoga to je ostalo od prirodnoga u svijetu i u namasamima. Marcuse je prepoznao da u korijenu svekolikog miljenja lei uspomena na zado-voljenje, pa je poriv za ponavljanjem prolog zadovoljenja skrivena pogonska snaga kojapokree proces miljenja. Pitanje korijena podrazumijeva i pitanje nastanka apstraktnosti,pa i filozofske pojmovnosti kao takve, i Marcuse se u svome traganju za uvjetima stanjanerepresivnosti pribliio sueljavanju sa samom kulturom. Svakako se nikad nije sasvimuspio oteti dojmu da je ovjeanstvo zaboravilo neto bitno. Slina je i kratka Novalisovaizjava Filozofija je enja za domom. Kroker i Cook jednako tako bez daljnjeg imaju pravo

kad zakljuuju da je postmodernistika kultura zaboravljanje, zaboravljanje korijen iodredit.

Barthes, Foucault i Lyotard

Posvetimo se sada drugim imenima poststrukturalizma/postmodernizma. Pozornostzasluuje Roland Barthes koji je na poetku karijere pripadao vodeim strukturalistikim

misliocima. Njegova knjiga Nulti stupanj pisanjaizraavala je nadu da se jezikom moguekoristiti na utopijski nain i da u kulturi postoje pravila nadzora koja je mogue prekriti.Poetkom sedamdesetih, meutim, zajedno s Derridom, ve vidi jezik kao metaforikubarutinu iju metaforinost ne prepoznajemo. Filozofija je omamljena vlastitim jezikom ijezik se openito ne moe smatrati gospodarom onoga o emu raspravlja. Carstvom znakovaiz 1970. Barthes se ve bio odrekao svake kritike, analitike namjere. Knjiga je naoko o

Japanu i predstavljena je kao djelo koje ne nastoji oslikati ili ralaniti ikakvu zbilju. Raz-liiti dijelovi dotiu se tako razliitih kulturnih oblika kao to su haiku i prodajni automati,uzeti kao dijelovi svojevrsnog antiutopijskog krajobraza u kojemu su oblici lieni znae-nja, a sve je tek povrina. Carstvomoemo smatrati prvom potpuno postmodernistikomponudom, a sredinom sedamdesetih, Barthesovu ideju o uitku u tekstu krasilo je ve onoisto deridaovsko omalovaavanje vjerovanja u valjanost javnog diskursa. Pisanje je postalosamome sebi cilj. Uoi svoje smrti 1980., Barthes je izriito optuio svaki intelektualnioblik pisanja, a pogotovo sve to mirie na politiku. U njegovoj zadnjoj knjizi Barthes oBarthesu hedonizam rijei, usporedno s kicotvom iz stvarnog ivota, nije vie uzimao u

obzir je li pojam valjan ili nevaljan, nego jedino koliko je uinkovit kao spisateljska taktika.Godine 1985. kao rtva side umro je najpoznatiji meu utjecajnim postmodernistima,

Michel Foucault. Zvali sugakatkad filozofomsmrti ovjeka, amnogi ga smatraju najveimmodernim uenikom Nietzschea. Njegova raznorodna povijesna istraivanja (npr. ludila,kaznenih obiaja, spolnosti) uinila su ga vrlo poznatim, a ve sama po sebi daju naslutitirazlike izmeu Foucaulta i razmjerno apstraktnijeg i ahistorinijeg Derride. Vidjeli smo da

je strukturalizam ve bio nasilno obezvrijedio pojedinca, uvelike na jezinim osnovama,doim je Foucault opisao ovjeka (kao) tek noviji pronalazak, pojavu ni dva stoljeastaru, obian nabor u naem znanju koji e ubrzo nestati. Naglasak mu je na prikazivanju


12/19

12

ovjeka kao onoga to se predoava i to se na vidjelo iznosi kao objekt, tonije, kaopuki pronalazak moderne znanosti. Unato svome osebujnom stilu, Foucaultova djeladoivjela su daleko veu popularnost od Horkheimerovih i Adornovih (npr. Dijalektike

prosvjetiteljstva), ili onih Ervinga Goffmana, a koja jednako tako razotkrivaju skrovitiprogram buroaske racionalnosti. Ukazao je na individualizirajuu taktiku koja je bilana djelu u kljunim ustanovama s poetka 19. stoljea (obitelji, radu, medicini, psihijatriji,obrazovanju) i prikazao njihove normalizirajue, disciplinirajue uloge u okviru nastajuekapitalistike modernosti u kojoj pojedinca stvara vladajui poredak, za svoje svrhe.

Foucault, tipino postmodernistiki, odbacuje razmiljanja o korijenima i idejudapostojizbilja iza ili ispod prevladavajueg diskursa odreenoga povijesnog razdoblja. Subjektje slino tomu obmana koju u biti stvara diskurs, jastvo stvoreno na osnovi vladajuihjezinih uzusa. I tako, umjesto teoretskih sagledavanja, on nudi svoje podrobne povijesneprie koje naziva arheologijama znanja, kao da one ne sadre svoje ideoloke ili filozofskepretpostavke. Za Foucaulta ne postoje osnove drutvenosti izvan okvira danog razdoblja,ili episteme, kako ga je on nazivao. Osnove se mijenjaju od jedne epistemedo druge. Prevla-davajui diskurs, koji gradi svoje subjekte, naoko tvori samog sebe. Prilino je mala pomood takva pristupa povijesti, a on proizlazi ponajprije iz injenice da Foucault ne spominje

drutvene skupine, nego se potpuno usredotouje na misaone sustave. Dodatna potekoakoju njegov nazor stvara jest da epistemu odreenog razdoblja ne mogu spoznati oni koji

u njemu djeluju. Ako svijest jest upravo ono to, prema Foucaultovu vienju, ne uspijeva

spoznati svoju relativnost ili to kako bi izgledala u ranijim epistemama, onda je i samaFoucaultova uzviena, obuhvatna spoznaja nemogua. Tu potekou priznaje pri krajuArheologije znanja iz 1972., ali ona i dalje ostaje bez odgovora, kao poprilino upadljivproblem.

Dvojba je postmodernizma sljedea: kako je mogue odrediti poloaj i valjanost vlastitihteorijskih pristupa ako se ne priznaju ni istina ni osnove znanja? Uklonimo li mogunostracionalnih utemeljenja ili mjerila, na kakvim da onda osnovama djelujemo? Kako moemoshvatiti kakvo je drutvo kojemu se suprotstavljamo, a kamoli to shvaanje podijeliti?

Foucaultovo ustrajavanje na nieanskom perspektivizmu prelazi u nesvodivi pluralizamtumaenja. No, spoznaju i istinu je relativizirao samo u onoj mjeri u kojoj su te idejeprimjenjive na tue misaone sustave. Suoen s takvim komentarima, Foucault je priznaoda nije u stanju racionalno obraniti vlastite stavove. Stoga liberalni Habermas tvrdi da su

postmodernistiki mislioci poput Foucaulta, Deleuzea i Lyotarda neokonzervativni jerne nude nikakvu dosljednu argumentaciju zato se kreu u jednome drutvenom smjeru, ane u nekome drugom. Postmodernistiko pristajanje uz relativizam (ili pluralizam) znaii da ne postoji nita to bi perspektivi jedne drutvene tendencije onemoguilo da zatrai

pravo prevlasti nad drugom, u odsutnosti mogunosti odreujuih mjerila.

Tema je moi bila zapravo jedna od sredinjih Foucaultovih tema i znakoviti su nainikojima se on njome bavio. Pisao je da su vane institucije modernoga drutva ujedinjenenamjerom nadziranja,tjelesnim kontinuumom koji izraava logini zavretak kapitalizmaiz kojega nema izlaza. Ali sama mo, zakljuio je, polje je odnosa u kojem subjekti nastaju, ikaoproizvodi moi i kaonjezini vritelji. Stogasvesudjelujeumoi panemasmislanastojatipronai neku temeljnu tlaiteljsku mo protiv koje bismo se onda borili. Moderna je moprijetvorna i dolazi odasvud. Poput Boga, ona je istodobno svuda i nigdje.

Pod poploanim slojem Foucault ne nalazi ba nita, nikakav naravni poredak. Postojitek izvjesnost uzastopnih reima moi, a svakome se na neki nain moramo oduprijeti.Ali, zbog tipino postmodernistike odbojnosti koju Foucault osjea prema cjelokupnojpredodbi o ljudskom subjektu, prilino je teko uvidjeti odakle bi se takav otpor mogao


13/19

13

pojaviti, bez obzira na njegovo stajalite da nema odupiranja moi koje i samo nije inaicamoi. to se potonjega tie, Foucault se u razmatranju odnosa izmeu moi i znanja jo

jedanput naao u slijepoj ulici. Doao je do zakljuka da su oni nerazmrsivo i posvudapovezani i da jedno podrazumijeva drugo. Tekoa da se u svjetlu tog meuodnosa kaeita opipljivo, navela je konano Foucaulta na odustajanje od teorije moi. Determinizam

koji je u tome prisutan znaio je meu ostalim to da je njegova politika angairanostpoela sve vie slabjeti. Nije teko uvidjeti zato su mediji tako zduno prihvatili fukoizam,a precrtali situacioniste, na primjer.

O Foucaultovim idejama o moi i suprotstavljanju istoj Castoriadis je jednom rekaosljedee: Suprotstavljaj se ako te to zabavlja ali bez neke strategije, jer tada vie nisiproleter, nego mo. Aktivizam samog Foucaulta pokuao je otjeloviti empiristiki san opristupu osloboenome svake teorije i ideologije, pristupu specifinog intelektualca kojisudjeluje u pojedinanim, lokalnim borbama. Ta taktika na teoriju gleda kao na neto to

se upotrebljava samo konkretno, kao na skup ad hocalatniarskih metoda za odreenekampanje. Ali, unato svim dobrim namjerama, ograniavanje teorije na prikrivene, pro-padljive instrumentalne alate ne odbacuje tek otvoreno sagledavanje drutva, nego iprihvaa opu podjelu rada koja je u samoj sri otuenosti i vladanja. elja za potivanjem

razlika, lokalnog znanja i slinog odbacuje redukcionistiko, totalitaristiko precjenjivanjeteorije, ali tek da bi prihvatila atomiziranje poznog kapitalizma s njegovim cjepkanjemivota u uzane specijalnosti koje su podruje zadrano za strunjake. Ako smo uhvae-ni izmeu uznositog pogleda na cjelinu i plahog pretraivanja dijelova, kako to zgodnokae Rebecca Comay, na koji onda nain ta (Foucaultova) alternativna opcija predstavljanapredak u odnosu na liberalni reformizam openito? To se doima naroito umjesnimpitanjem sjetimo li se u kojoj je samo mjeri znatan dio cjelokupnog Foucaultova pothva-ta bio usmjeren na raskrinkavanje obmana humanistikih reformatora tijekom povijesti.Specifini intelektualac ispada zapravo tek jedan u nizu strunjaka, jo jedan meu libe-ralima koji se okomljuju na pojedinanosti, a ne na korijen potekoa. Razmotrimo li pak

sadraj njegova aktivizma, koji se uglavnom bavio kaznenom reformom, uviamo da je

to usmjerenje gotovo premlako da bismo ga uope i nazvali liberalnim. Osamdesetih jeon pokuao okupiti u okrilju svoje katedre na College de France povjesniare, odvjetnike,suce, psihijatre i lijenike koji su se bavili zakonom i kaznom, kae Keith Gandal. Svepandure. Moje istraivanje povijesne relativnosti zatvorskog oblika, izjavio je Foucault,potaknulo je razmiljanje o drugim oblicima kazne. Oito je prihvaao legitimnost togdrutva i kazne. Ne iznenauje ni njegovo srodno odbacivanje anarhizma kao infantilnenade u budunost i vjere u ljudske mogunosti.

Djela Jean-Franoisa Lyotarda znakovito proturjee jedno drugom to je i opet post-modernistika znaajka ali izraavaju i sredinju postmodernistiku temu: drutvo nemoemo i ne trebamo razumjeti kao cjelinu. Lyotard je uzoran primjer protucjelinskogmiljenja, do te mjere da je postmodernizam saeto opisao kao nepovjerenje prema me-tapripovijestima ili opim sagledavanjima. Ideja da je nezdravo i nemogue zahvatiticjelinu dio je ogromne reakcije u Francuskoj, poevi od ezdesetih, protiv marksistikih ikomunistikih utjecaja. Iako se Lyotard prije svega obara na marksistiku tradiciju, koja

je neko bila vrlo jaka u francuskome politikome i intelektualnom ivotu, on radi korakdalje i odbacuje drutvenu teoriju u cjelini. Doao je tako na primjer, do zakljuka da svakapredodba otuenosti ideja da je nekakvo izvorno jedinstvo, cjelinu ili nevinost razvrg-

nula fragmentarnost i ravnodunost kapitalizma zavrava kao totalitaristiki pokuajprisilnog ujedinjavanja drutva. Karakteristino je to njegova Ekonomijalibidaiz sredinesedamdesetih optuuje teoriju kao terorizam.


14/19

14

Netko bi mogao rei da bi takvu ekstremnu reakciju bilo teko oekivati izvan kulturekojom je u tolikoj mjeri vladala marksistika ljevica, ali pomniji pogled razotkriva namda se ona savreno uklapa u ire, rastrijenjene postmodernistike prilike. Lyotardovoposvemanje odbacivanje postkantovskih vrijednosti prosvjetiteljstva na kraju krajevaipak utjelovljuje spoznaju da je racionalnu kritiku bar u obliku pouzdanih vrijednostii vjerovanja u kantovske, hegelovske i marksistike metapripovjedne teorije turobnapovijesna zbilja razobliila. Prema Lyotardu, postmodernistika era oznaava svretak svihutjenih mitova o intelektualnom gospodarenju i istini koje je zamijenila mnotvenostjezinih igara, vitgentajnovska ideja istine kao neeg to je privremeno u optjecajui to dijelimo bez ikakva epistemolokog jamstva ili filozofskog utemeljenja. Jezine igrepragmatina su, lokalizirana, provizorna osnova znanja; za razliku od obuhvatnih nazora

na teoriju ili povijesno tumaenje, one ovise o slonosti sudionika glede njihove uporabnevrijednosti. Lyotardov ideal otudje mnotvo malih pripovjednihuzoraka, a ne inherentnidogmatizam metapripovijesti ili velikih ideja. Na alost, takav pragmatian pristup morase prilagoditi stvarima onakvima kakve jesu i ve prema samoj svojoj definiciji ovisi oprevladavajuem konsenzusu. Stoga Lyotardov pristup nije osobito koristan za stvaranjeprekida spram svakodnevnih normi. Premda njegov zdravi, antiautoritarni skepticizam to-

talizaciju doivljava kao neto prisilno i ugnjetavajue, on previa da fukoovski relativizamjezinih igara, s njihovim slobodnim i sporazumnim utvrivanjem znaenja, rado svemupridaje istu vrijednost. Grard Raulet s pravom zakljuuje da se posljedino odbacivanjeopeg sagledavanja zapravo pokorava postojeoj logici istovrsnosti, umjesto da nekakoponudi utoite raznovrsnosti.

Naravno, sumnjiavost prema napretku uvjet je svakog kritikog pristupa, ali traganje

za heterogenou mora ukljuivati i svijest o njezinu nestanku i potragu za razlozimanjezina nestanka. Postmodernistika misao openito se ponaa kao da nita ne zna oinjenici da podjela rada i komodifikacija uklanjaju osnovu za kulturalnu ili drutvenuraznovrsnost. Postmodernizam nastoji sauvati neto to zapravo ne postoji i odbacuje irimisaoni zamah koji je neophodan elimo li se pozabaviti osiromaenom zbiljom. Na tom

je podruju zanimljivo baciti pogled na odnos izmeu postmodernizma i tehnologije, toje za Lyotarda od odluujueg znaenja.Adorno je klice suvremenog totalitarizma prepoznao u prosvjetiteljskom idealu pobje-

de nad prirodom, poznatom i kao instrumentalni razum. Lyotard fragmentarnost znanjasmatra kljunom za borbu protiv dominacije, a upravo to onemoguuje ope sagledava-nje neophodno za uvid da, upravo suprotno, izoliranost u obliku fragmentarnog znanjazaboravlja drutvenu determiniranost i svrhu te izolacije. Proslavljena heterogenost nijemnogo vie od rasprskavajueg uinka drske cjeline koju bi on radije zanemario. Kritikanikad nije bila u veoj mjeri odbaena, nego u Lyotardovu postmodernistikom pozitivizmukoji poiva na prihvaanju tehnike racionalnosti to die ruke od kritike. Ne iznenaujeto, u vremenu raspadanja znaenja i odbijanja uvida u zbiljsku vrijednost prikupljanja pu-kih injenica, Lyotard pristaje uz kompjutoriziranje drutva. Uvelike nalik na nieovskogFoucaulta, Lyotard vjeruje da je mo u sve veoj mjeri mjerilo istine. Ortaka nalazi u post-modernistikom pragmatiaru Richardu Rortyju koji na slian nain pozdravlja modernu

tehnologiju i koji je snano vezan za hegemonijske vrijednosti dananjeg industrijskogdrutva.

Godine 1985. Lyotard je u parikom centru Pompidou postavio spektakularnu visoko-tehnoloku izlobu na kojoj je predstavio umjetne stvarnosti i mikroraunalne radoveumjetnika poput Myrona Kruegera. Njezin je idejni tvorac na otvaranju poruio ovo: e-ljeli smo naznaiti da se svijet ne razvija u smjeru sve vee jasnoe i jednostavnosti, nego


15/19

15

prema sve veoj sloenosti u kojoj se pojedinac moda i osjea vrlo izgubljenim, ali u kojojzapravo moe postati slobodan. Prema svemu sudei, opa su sagledavanja doputena akose podudaraju s planovima koje nai gospodari imaju za nas i prirodu. Ali, neto jo vanijeotkrivamo u imaterijalnosti, naslovu izlobe i izrazu koji Lyotard povezuje s potkopava-njem identiteta, slamanjem vrstih barijera izmeu sebstva i svijeta uzrokovanim naomukljuenou u labirintske tehnoloke i drutvene sustave. Nepotrebno je rei da on takvostanje odobrava i da na primjer velia pluralizirajui potencijal nove komunikacijsketehnologije onakve kakva desenzualizira ivot, spljouje doivljajnost i iskorjenjuje pri-rodni svijet. Lyotard pie: Svi narodi imaju pravo na znanost, kao da i priblino razumijeto znanost uope znai. Predvia javni slobodni pristup bankama podataka i memorije.

Jeziv je to pogled na osloboenje koji donekle doarava i sljedea izjava: Banke podatakasu enciklopedija sutranjice; one su za postmodernistike mukarce i ene, priroda.

Frank Lentricchia nazvao je Derridin dekonstrukcijski projekt elegantnim, monimopim pregledom s kojim se u povijesti filozofije moe nositi jedino Hegel. Nedvojbena

je ironija to je postmodernistima potrebna opa teorija da bi poduprijeli svoju tvrdnju onemogunosti i nepotrebnosti opih teorija ili metapripovijesti. Sartre, teoretiari getalta izdrava pamet govorenamdajeonotopostmodernizam odbacujekao totalizirajui razum

zapravo sastavni dio same zamjedbe: u pravilu vidimo cjelinu, ne pritajene djelie. Nasljedeu ironiju upozoravaCharles Altieri kado Lyotardukaeda taj mislilac, tako izraenosvjestan opasnosti koje su sastavni dio velikih pripovijesti, ipak ostaje potpuno upuen naautoritet uopene apstrakcije. Postmodernizam obznanjuje naklonost protuuopavanju, alinjegovi predstavnici, a meu njima Lyotard zauzima moda i posebno mjesto, zadravajuvrlo visoku razinu apstraktnosti kad raspravljaju o kulturi, modernosti i slinim temamakoje, naravno, ve predstavljaju golema uopenja.

Osloboeno ovjeanstvo, pisao je Adorno, nipoto ne bi moglo biti cjelina. Pa ipak,zaglibili smo u drutveni svijet koji je jedan jedini i koji osvetniki totalizira. Postmoderni-zam, sa svojom slavnom fragmentarnou i raznorodnou, moe, eli li to, zaboraviti natotalnost, ali totalnost nee zaboraviti nas.

Deleuze, Guattari i Baudrillard

Shizopolitika Gillesa Deleuzea barem dijelom proizlazi iz prevladavajueg postmoder-nistikog odbijanja opeg sagledavanja, ishodine toke. Deleuzeova metoda, poznata ikao nomadologija, a koja se slui rizomatskim pismom, promie deteritorijalizaciju idekodiranje struktura vladanja, ime e kapitalizam sm sebe istisnuti posredstvom vlastitedinamike. Zajedno sa svojim nekadanjim partnerom Felixom Guaarijem, s kojim dijelispecijalizaciju na polju psihoanalize, on se nada da e doivjeti intenziviranje shizofre-ne tendencije sustava do toke loma. ini se da Deleuze dijeli apsurdistiko uvjerenje

Yoshimotoa Takaija, ili mu je barem vrlo blizak, a prema kojemu je potronja nov oblikotpora.Takvo poricanje cjeline pomou radikalne strategije kojom se ono potie da samo sebe

ukine, podsjea i na nemoni postmodernistiki stil opiranja reprezentiranju: znaenjane prodiru do nekog sredita, ona ne reprezentiraju neto izvan svoga dosega. Miljenjebez reprezentiranja tako Charles Sco opisuje Deleuzeov pristup. Shizopolitika velia

povrine i diskontinuitete; nomadologija je suprotna povijesti.

U svome i Guaarijevu najpoznatijem djelu, Anti-Edipu, kao i u drugim djelima, Deleuzeutjelovljuje i postmodernistiku temu smrti subjekta. Strojevi udnje, sastavljeni od


16/19

16

ljudskih i neljudskih dijelova, bez razlike meu njima, nastoje potisnuti ljude kao aritenjegove drutvene teorije. Nasuprot prividu individualnog subjekta u drutvu, Deleuzeoslikava subjekt koji se vie ne da niti prepoznati kao antropocentrian. Unato njegovojprieljkivanoj radikalnoj namjeri, ne moemo se oteti dojmu da se tu prihvaa otuenje,pa i dekadentnost.

Poetkom sedamdesetih, Jean Baudrillard izloio je u svojoj knjizi Zrcalo proizvodnjeburoaske osnove marksizma, uglavnom njegovo oboavanje proizvodnje i rada. Time jeu Francuskoj ubrzao slabljenje marksizma i Komunistike partije koja se, nakon reakci-onarne uloge koju je ljevica odigrala tijekom nemira iz svibnja 1968., ve osipala. Ali otadase Baudrillard pretvorio u predstavnika najmranijih tendencija postmodernizma, te se,poglavito u Americi, prometnuo u pop-zvijezdu za ultrazasiene ljude, poznatu po svojimsasvim pesimistinim nazorima na suvremeni svijet. Osim nesretne rezonancije izmeuBaudrillardove gotovo halucinantne morbidnosti i kulture u raspadanju, jednako je takotono da ga je (zajedno s Lyotardom) uzveliala upravo ona sredina iju je prazninu premasvim oekivanjima, trebao popuniti nakon to su osamdesetih preminuli razmjerno dubljimislioci poput Barthesa i Foucaulta.

Derridin dekonstrukcijski opis nemogunosti ikakve referentne toke izvan predodbe-

nih okvira postaje za Baudrillarda negativna metafizika u kojoj kapitalizam preobraavazbilju u simulacije bez uporita. Prema takvome vienju, kultura kapitala prekoraila jesvoje rasjekline i proturjeja i ostvarila samodostatnost koja nalikuje na nemalo znanstve-no-fantastinu inaicu Adornova sasvim ovladanoga drutva. to se pak otpora, povratkatie, on je nemogu, dijelom i zato to bi alternativu predstavljala ona enja za prirodnim,za korijenima, koju postmodernizam tako odrjeito odbacuje.

Zbiljsko je ono to je mogue jednakovrijedno reproducirati. Priroda je u tolikoj mjerizabaena da sad kultura odreuje materijalnost; tonije reeno, medijske simulacije obliku-

ju zbilju. Simulakrum nikad nije ono to skriva istinu on je istina koja skriva da istine

nema. Simulakrum je istina. Poput Debordova drutva spektakla ali na stupnju urua-vanja sebstva, subjektivnog djelovanja i povijesti u prazninu simulacija, tako da spektakl

slui jedino sebi samome.Oito je da u naemu informatikom dobu elektronike tehnologije medija postajusve dominantnije, ali pretjeranost Baudrillardove mrane vizije podjednako je oita. Isti-canje moi slika ne bi trebalo zamagliti temeljne materijalne odrednice i ciljeve, a to suprobitak i irenje. Tvrdnja da mo medija znai sada da zbilja vie ne postoji, povezana

je s njegovom tvrdnjom da mo nije vie mogue nigdje nai; a obje su tvrdnje krive.Opojna retorika ne moe ponititi injenicu da se kljune informacije informacijskogadoba tiu sirove zbilje uinkovitosti, proizvodnosti, proraunavanja i slinog. Simulacijanije potisnula proizvodnju, osim ako moemo rei da planetom haraju puke slike, to neznai da progresivno prihvaanje umjetnoga silno ne pripomae potkopavanju onoga to

je od prirodnoga preostalo.

Baudrillard tvrdi da je razlika izmeu zbilje i reprezentacije nestala i ostavila nas uhiperstvarnosti koja je uvijek i jedino simulakrum. Zanimljivo, ini se da on neizbjenosttakvoga razvojnog tijeka ne samo priznaje, nego i velia. Kultura je, u svome najiremznaenju, stigla na kvalitativno novu razinu na kojoj je ieznulo i smo podruje znaenjai oznaavanja. ivimo u doba dogaaj bez posljedica u kojemu zbilja preivljava jedinokao formalna kategorija, a to je, smatra on, dobrodolo. emu smatrati da se ljudi eleodrei svoga svakodnevnog ivota i krenuti u potragu za alternativom? Upravo suprotno,

oni od njega ele stvoriti sudbinu . . . odobriti jednolinost jo veom jednolinou. Ako itreba postojati ikakav otpor, njegov je naputak u tom pogledu slian Deleuzeovu koji eli


17/19

17

potaknuti drutvo na dodatnu shizofrenost. Drugim rijeima, otpor se sastoji iskljuivo u

onome to sustav doputa: elite da troimo u redu, hajdemo troiti sve vie i vie i biloto; s bilo kakvom beskorisnom i apsurdnom svrhom. To je radikalna strategija koju onnaziva hiperkonformizmom.

U mnogimpogledima moemo samo nagaati na kojesepojave Baudrillardova hiperbolaodnosi, ako se na ikoje uope i odnosi. U jednom odlomku moda se i naznaava kretanjepotroakog drutva u smjeru i jednoobraznosti i rasprenja ali zato se muiti kad setvrdnje na koje nailazimo i preesto doimaju kozmiki napuhanima i smijenima. Tajnajekstremniji postmodernistiki teoretiar, sada i sm visokoprodajni kulturni objekt,govorio je o zlokobnoj praznini svakog diskursa, oito nesvjestan da se dotini izrazzgodno odnosi i na njegove ispraznosti.

Japan moda i nije mogue smatrati hiperstvarnou, ali vrijedno je spomenuti dase njegova kultura doima jo i naglaenije otuenom i postmodernistikom nego ame-rika. Prema sudu Masaa Miyoshija, rasipanje i smrt modernog subjektiviteta, o kojimagovore Barthes, Foucault i mnogi drugi, odavna su oiti u Japanu, gdje se intelektualcive kronino ale na nepostojanje sebstva. Poplava silno specijaliziranih informacija kojenude strunjaci svih vrsta naglaava japanski visokotehnoloki potroaki etos u kojem

neodredivost znaenja i izraeno vrednovanje vjeitog iznalaenja novosti djeluju rukupod ruku. Yoshimoto Takai moda je i najplodniji kritiar nacionalne kulture; mnogima senekako ne ini bizarnim to je on i maneken koji slavi vrline i vrijednosti kupovanja.

Iznimno popularna knjiga Yasuoa Tanake iz 1980., Eto nekako, kristal, postala je ja-panskim kulturnim fenomenom osamdesetih jer je taj uplji, bestidno potroaki romanpreplavljen imenima raznih marki (pomalo nalik na AmerikipsihoBreta Eastona Ellisa iz1991.) dominirao cijelim tim desetljeem. Ali, jo i vie nego povrnost, ini se da upravo

cinizam obiljeava puninu onoga postmodernistikog osvita koji Japan prema svemu sudeidoivljava: kako drugaije objasniti injenicu da tamonje najjetkije analize postmoderniz-ma na primjer ivimo u metamasovnome dobu izdaje Parco Corporation, najpomodnijatrgovaka i maloprodajna kua u zemlji. Shigesatu Itoi je vrhunska medijska zvijezda s

vlastitom televizijskom emisijom i mnogim publikacijama, a neprestance se pojavljuje uasopisima. Na emu poiva slava tog idola? Jednostavno na injenici da je napisao mnogereklame (bljeskovite, fragmentarne, itd.) za Seibu, najvei i najinovativniji lanac robnihkua u Japanu. Ondje gdje kapitalizam postoji u svome najnaprednijem, postmodernisti-

kom obliku, znanje je predmetom potronje na upravo jednak nain na koji ovjek kupujeodjeu. Znaenje je nesuvislo; stil i izgled su sve.

Ubrzano se primiemo tunom i praznome mjestu koje duh postmodernizma i predobroutjelovljuje. Nikada, ni u jednoj od prethodnih civilizacija, nisu velika metafizika pitanja,temeljne zaokupljenosti postojanjem i smislom ivota izgledali tako beznadno dalekimai bespredmetnima, sudi Fredric Jameson. Peter Sloterdijk smatra da je nezadovoljstvou kulturi poprimilo novo svojstvo: oituje se kao sveopi, raireni cinizam. Zbog erozijeznaenja koju potiu intenzivirana reifikacija i fragmentarnost, cinik se javlja posvuda. Taj,psiholoki govorei, rubni melankolik, sada postaje masovni lik.

Postmodernistiko kapituliranje pred perspektivizmom i dekadencijom nije sklono pro-matranju sadanjosti kao otuenosti to je bez daljnjeg staromodna predodba negoprije kao normalnosti, pa i ugode. Robert Rauschenberg: Zaista alim ljude koji smatra-

ju da su stvari poput draa sapuna, zrcala ili boca Coca-Cole rune, jer takve ih stvariokruuju cijeli dan i vjerojatno se zbog tog osjeaju jadno. Nije uvredljivo samo to to je

sve kultura, kultura robe; uvredljivo je i postmodernistiko potvrivanje stanja time to

odbija iznositi kvalitativna razlikovanja i sudove. Ako nam postmodernizam barem ini


18/19

18

uslugu utoliko to, nenamjerno, biljei raspadanje, pa i sakatost kulturnog svijeta koja pratii produbljuje ovo zastraujue osiromaivanje ivota, to je onda njegova jedina zasluga.

Svi smo svjesni mogunosti da emo moda, sve do njegova i naeg samounitenja,morati izdrati svijet koji se pogibeljno otkvaio s osovine. Oito je da se kultura ne osipatek zato to su ljudi otueni, zapisao je John Murphy i dodao: Mora se izmujeti zbiljaudno drutvo, da bi se otuenost mogla smatrati normativnom.

A dotle, to je sa ivotnou, odbijanjem, mogunou stvaranja neosakaenog svijeta?Barthes je proglasio nieovski hedonizam diskursa; Lyotard nam je savjetovao, Budimopogani. Kakvi divlji barbari! Naravno, njihov pravi sadraj prazan je i bez duha, potpunorelativizirana akademska jalovost. Postmodernizam nas ostavlja na beskonanom molu,bez nade. Bez kritike proete ivotom. Nigdje.


19/19

Anarhistika bibliotekaAnti-Copyright

21. 11. 2012.

John ZerzanKatastrofa postmodernizma1994.

Prijevod originalno objavljen u knjizi John Zerzan, Anarhoprimitivizam protivcivilizacije. Priredili: Zoran Roko i Vieslav Kirini. Jesenski i Turk, Zagreb,

2004. http://www.stocitas.org/zerzan-katastrofa-postmodernizma.htme Catastrophe ofPostmodernism, Future Primitive and Other Essays, Autonomedia

& Anarchy: A Journal of Desire Armed, 1994; Future Primitive Revisited, Feral House 2012.

http://anarhistia-biblioteka.net
http://www.stocitas.org/zerzan-katastrofa-postmodernizma.htmhttp://www.stocitas.org/zerzan-katastrofa-postmodernizma.htm

Documents

John Zerzan Katastrofa Postmodernizma