1

Imotske modre vode

Luka KOLOVRAT - Maja DELIĆ PERŠEN

2

Nakladnik

Ronilački klub Crveno jezero, Imotski

Za nakladnika

Luka Kolovrat

Urednica

Zlata Babić

Fotografija

Luka Kolovrat

Tekst

Maja Delić Peršen

Lektorica

Zlata Babić

Grafičko oblikovanje

Neven Marin

Grafička priprema i tisak

Dalmacijapapir - Split

© Nijedan se dio ove knjige ne smije, bilo kako, umnožavati ni preslikavati bez nakladnikova dopuštenja.

3

Imotske modre vode

Luka KOLOVRAT - Maja DELIĆ PERŠEN

Imotski, kolovoz 2008.

4

CIP - Katalogizacija u publikacijiSVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU

UDK 908(497.5 Imotski)(28) 556.55(497.5-37 Imotski)

KOLOVRAT, Luka Imotske modre vode / Luka Kolovrat iMaja Delić Peršen. - Imotski : Ronilačkiklub Crveno jezero, 2008.

ISBN 978-953-55298-0-4

1. Delić Peršen, Maja

121129033

5

Sadržaj

Predgovor - Stipe Božić 7

Uvodna riječ - autori 9

Crveno jezero 13

Modro jezero 27

Rijeka Vrljika 41 Lokvičići - jezera 63

Prološko jezero i Blato 73

Kanjon Suvaje - Badnjevice 79

Zeleno jezero, Ričice 83

Krenice 89

Bućuša 97

Priča o čatrnjama 103

Riječ urednice Zlata (Marinović) Babić 105

6

7

Oduvijek čovjeka vuče želja za istraživanjem nepoznatoga. Vjekovima

mnogi nastoje utažiti žeđ za neviđenim pejsažima dalekih nepoznatih

krajeva. Stigao je čovjek tako do neslućenih visina svemira. A jesmo li, na

pragu 21. stoljeća, u potpunosti istražili planet Zemlju? Znademo li što

se sve krije u dubokim morima ili u podzemnim šupljinama pod našim

nogama? Je li istraživanje svemira veći izazov od puta prema središtu Ze-

mlje? Smjeraju li oba ta puta istom odgovoru na vječno pitanje: kako je

sve to nastalo ?

Nakon što sam se popeo na najviše planine svijeta i putovao po najnepri-

stupačnijim predjelima svih sedam kontinenata, odjednom spoznajem

kako pred kućnim pragom, ili bolje reći pod njim, leži jedan novi, nei-

straženi svijet. Svijet dubina. Nepoznati svijet tajanstvenih podzemnih

prolaza kojima se, uz obilje mašte, možda može stići i do drugoga nepo-

znatog, podmorskog svijeta. Neki još i danas vjeruju kako mnoge pećine i

jame čuvaju tajne nestalih bogatstava. Često su me, dok sam za Hrvatsku

televiziju snimao priče o tajnama krša, pitali jesam li u dubinama našao

kakvo davno skriveno blago.

Jest, našao smo blago o kojemu nisam ni slutio: zaboravljeno blago

modrookih dubina, spiljskih ukrasa, bogatstvo malo poznatih bioloških

vrsta, ljepotu neviđenih podzemnih prostora. Neprocjenjivo blago, čiju

vrijednost još dobro ne spoznajemo, jesu krška jezera oko Imotskog. Sva-

ki put kad ih ugledam, čini mi se da sam prvopristupnik koji promatra

stvaranje. Dok ih gledam, ti jedinstveni, velebni ponori vladaju mojim

bićem ponovo me upozoravajući kako sam malen, ništavan i prolazan u

usporedbi sa stvaralačkom i ujedno razarajućom ljepotom prirode.

Splet oštrih kamenih pukotina, škrapa, vrtača, jezera, kanjona i uzvisina!

Kamena pustoš u kojoj su oaze plodne zemlje što ih je čovjek uspio kul-

tivirati. Krš! Kamen, voda i čovjek ovdje vjekovima utječu jedni na druge

i mijenjaju se. Ljudi takve promjene pripisuju vremenu iako je ono, kao

u većini slučajeva, samo nijemi svjedok koje gleda kako se sve mijenja,

prolazi i nestaje. Jer, što je čovjek u usporedbi s kapljicom vode koja,

Imotske modre dubinepredgovor

8

dok pada kroz atmosferu, veže dio ugljikova dioksida, zbog čega nastaje

ugljična kiselina što nagriza vapnenac. Kap, udružena s bezbroj drugih

kapljica, čini jednu od najsnažnijih sila na zemlji. Ta je snaga, dugotrajnim

kemijskim i mehaničkim procesom, stvorila današnju ljepotu imotskih

jezera.

Dubine su ljude oduvijek nadahnjivale svakojakim legendama. Mogu li

legende biti od pomoći speleolozima i znanstvenicima i nadahnuti ih za

možebitna istraživanja? Televizijskim istraživačima, uvjeren sam, legen-

de pomažu. Davna predaja kaže kako su na mjestu današnjega Crvenog

jezera nekoć stajali bogataški, Gavanovi dvori. U tim dvorima ničega nije

nedostajalo, ali svejedno gospoda nisu bila milostiva prema putnicima

namjernicima pa su se dvori profundali.

Potaknut legendom i pozivom imotskih planinara, upustio sam se u malo

televizijsko istraživanja fenomena dinarskog krša imotskih jezera. Koja je

prava dubina najpoznatijega, Crvenog jezera, odakle voda dolazi i kamo

odlazi, nije točno utvrđeno. Čovjeka će te nepoznanice i dalje privlačiti,

a što se dublje bude spuštao, nailazit će na sve više tajanstvenih prolaza

što ih kriju dubine Crvenog jezera. A neki su prolazi toliko uski da kroz

njih može proći samo kapljica vode. Nasreću! Stipe Božić

9

Imotski je okamenjeni san, izmaštani je grad što je zasjeo među bijele

kamene pletere. Krug je to vilinskoga kola na živcu kamenu okružen

kolajnom modrih jezera i oazama mekoga zelenila. Mjesto je mitsko, ar-

hajsko, gdje svaka duša nalazi svoj smisao i objašnjenje. Zidom je vezen,

špicom klesan i oblikovan prema nebeskom kanonu. Njegova veličajnost

grada, Varuš, sazdan je da traje kao mjera svemu oko sebe. Granicu mu

nije moguće odrediti osim metrom duše, jer ondje gdje se ugnijezdio

nebo je visoko, a bezdan duboko. Plavetnilo mu uzlazi u visine prema

žarkom Suncu, a onda se, tutnjeći, sunovraćuje u ponore, jame i pećine,

teče vodama i klokoće podzemljem, pa žubori nadzemljem, vijuga među

jablanima, počiva na ilirskim gomilama…a potom doseže beskraj nošen

vjetrom, vodom i našom ljubavlju. Tko smije pred takvim čudom zatvoriti

oči?!

Grad-svjetlost plamti na bijelome kamenu poput Božjega grma, i ne da

se obuzdati suhozidom ni zemaljskim dimenzijama, već titra u vrelini

ljetnog dana i hlapi u vis nad Modrim jezerom, oglašava se kliktanjem

sokolova, uzdiže se među pahuljaste oblake i dalje, a onda se obrušava i

ponire u vodene bezdane, jauče u Jauku, prijeti na Utopišću, izopačuje se

u Opačcu, grgolja u Dubokoj dragi, prelijeva se iz Dva oka u kojima se vile

lakonoge ogledavaju, kolo uokolo igraju, pa snenom Vrljikom odmiče niz

polje. Objavljuje se svijetu svečanom slikom na rubu Modroga jezera, bli-

zu Crvenoga, zaodijeva se legendama, prepoznaje se po uzdasima divlje-

nja i nevjerici namjernika – sveobuhvatan je i skrojen vještinom trudnih

ruku ponad modrih vrutaka, u pravoj mjeri. Kulom su ga utvrdili iznad

vodene jame. Svi su ga otimali i svi branili.

A tek jezera u Lokvičićima! Kanjon Suvaje, Badnjevice!

Svijet se ovdje čini kao privid, tlapnja. Žeđ kamena i obilje vode utamni-

čene u kamenu, sve je u kontrapunktu istovjetnom onome u ljudskom

življenju - fantazmagorična čarolija do koje se samo vjetrom može doći

jer su putovi zadračeni.

uvodna r i ječ

Imotske modre vode

10

U našem pričanju sadržan je intimni doživljaj koji nije moguće sasvim

iskazati jer stvarnost nadilazi rječnik. Uzaludno je tragati za pravim izri-

čajem, riječi su nesavršeno sredstvo. Opisati Imotski nemoguće je po-

slanstvo!

A okom camere obscure?! Na taj smo se medij odlučili stoga jer je ljepota

i u oku (ili okularu) koje gleda, i možda je najstvarnija od svih stvarnih

preslika. Na našim je fotografijama zabilježeno ono što je sačuvano za da-

našnje vrijeme; one su vjerni odraz prirode kakvu smo zatekli pred objek-

tivom kamere bez ikakve naknadne tehničke intervencije. I dopustite,

držimo važnim što smo ispričali stvarnu priču, pa ako je priroda u svojoj

raznolikosti i raskoši nesavršena, mi unaprijed pristajemo biti takvima,

ponosni što smo njezin mali dio.

Uljuljani smo po zasluzi rođenja u čarobnu zbilju kao na meko uzglavlje,

uvjereni da je upravo to ona bajka u koju su utkani mnogi, a ne samo naši

snovi što traže potvrdu. (Geolozi nas upozoravaju na oprez jer živimo na

krhkom stupovlju iznad vodenih jama koje samo što se nisu urušile. Jao

nama, dakle blago nama!) I usput, sasvim neobvezno, potaknuti sport-

skim izazovom, želimo zanijekati upravo onaj zakon fizike po kojemu teš-

ki kamen ne može plivati na zrcalnoj vodi. Naprotiv, upravo je Imotski taj

kamen na kamenu što lebdi meko i nježno iznad voda; što više, temelji

su mu iz nje izronili, bokovi su mu oplakivani, opkopi napunjeni, čatrnje

okrunjene, kamenice se prelile, a zvuci vodeni, tečeni, klokotani; okolo

se izvili jablani, vrbe se nagnule niz podzemne i nadzemne rijeke, bistre,

srebrne i životonosne, mostovima prekoračene.

A nebo se modri jer se vode u njemu ogledavaju!

Kad u misli dozovete riječ „Imotski“, pojave se slike maloga grada usred

suroga bezvodnog krša, u zemlji Nedođiji. Malobrojnima je znano da je

Imotska krajina blagoslovljena obiljem čiste pitke vode i da njezina ljepo-

ta kulminira u tom neočekivanom kontrastu vode i kamenjara, od čega

zastaje dah. Priroda je ovdje obilato podijelila svoje darove kao očiti do-

kaz Božjeg nauma da čudesa beskrajnog svijeta imaju biti. Ljepota je

tako postala našom sudbinom kakvu povijest osigurava svojim osobitim

bićima, i mi se takvima osjećamo: svečanima i odgovornima. Naš skrovi-

ti kutak zemlje nije tek jedan reducirani svijet nego mjesto susreta nas

11

smrtnih bića s tajnama beskraja - kamena Noina arka na posebnom kursu

plovidbe.

Tu smo odrastali slušajući prve bajkovite priče u kojima su se isprepletali

nebeski i zemaljski događaji, vile i vukodlaci, živi i mrtvi. Otkrivali smo

zagonetnost i prividnost svega što nadilazi granice svakodnevnog isku-

stva. I sve svega. Tako smo i sami postali tajnim blagom koje još iščekuje

svoj dobar čas.

S radošću ćemo podijelit s vama priču o vodi iz gromača i saznat ćete

čime mjerimo sveti opseg doma. Mi i naše zlatokose vodene vile u zajed-

ničkoj smo misiji uspostavljanja nježnih spona s ostatkom velikog svijeta

koji nas tek treba prepoznati. Ovdje je sve moguće, i to svjedočimo na

ovim stranicama.

U međuvremenu, prema rasporedu utvrđenom od starine, održavamo

metriku duha, i…

…svaki se dan nadnosimo nad Modro jezero koje se mreška u svojoj

jami-kolijevci, mijenja boju, izvire, uvire i prenosi nam poruke vilinskih

bića. S njegova oboda gledamo niz Imotsko polje i vijugavu srebrnu Vrlji-

ku među vrbama, dosežemo pogledom starca Biokovo i snijeg što kopni

na svetim vrhovima, slutimo kaladu iznad Vrulje, osluškujemo zvono s

preslice sv. Luke da odredimo je li jugo u zraku…

S vama smo, skriveni iza naših riječi i fotografija, u misiji čistog srca. I pot-

puno uvjereni da je stvarnost najljepša bajka koju vam trebamo ispričati

da biste proniknuli u osebujni svijet, svijet čaroban, ali nikome potreban

doli našemu vlastitom nadanju.

A, kada vas svladaju životne nedaće, zle misli i neprijateljsko vrijeme, sje-

tite se da u našem kutku svijeta što se skrio iza planine, baš ovdje među

malim jezerskim vilama, za svakoga ima po jedna ozdravljujuća slika.

Čekamo vas!

Za kraj se utječemo pjesniku koji je o Imotskome kazao:

Nikad se neće zaustaviti njegovo modrilo! (V. Gotovac)

Maja i Luka

12

13

Crveno jezero je hidromorfološki fenomen i svjetska rijetkost jer je obli-

kom, bojom i postankom jedinstveno u svijetu. Nalazi se 1,5 km sjeve-

rozapadno od Imotskog. Mlađe je tektonike na izrazito potresnom po-

dručju. Nastalo je urušavanjem podzemnih šupljina ispunjenih vodom.

Stručnjaci ga često nazivaju čudom krša jer je riječ o provaliji stijenka

poput prirodnog bunara, približnog promjera 200 m, a dubine veće od

500 m, pri čemu na dubinu same vode otpada polovica. Dno mu još nije

posve istraženo. Prvo sustavno istraživanje morfologije i hidrologije Cr-

venog jezera obavio je akademik Josip Roglić 1937. godine, no mjerenja

nisu osobito točna obzirom na tada raspoloživa tehnička sredstva.

Preciznije podatke o Crvenom jezeru dala su istraživanja ing. Milivoja

Petrika obavljena pedesetih godina prošloga stoljeća. Petrik je pronašao

najnižu točku dna na +4,1 m nadmorske visine, a utvrđena je najviša kota

jezerske razine na 274,5 m, te najniža na 252,8 m.

Prema morfološkoj klasifikaciji Crveno jezero je najdublja jama Dinarskog

krša koja je do polovice ispunjena vodom, i jedna je od najdubljih stal-

no potopljenih speleoloških jama u svijetu. Jezero je zaštićeno 1964.

godine, a cijelo područje sjeverno od grada zaštićeno je 1971. godine

kao značajan krajobraz koji obuhvaća Modro i Crveno jezero kao spo-

menike prirode te veći kompleks zemljišta pošumljenoga crnim borom,

ukupne površine 3,78 km2.

Crveno jezero

14

Prvi opis Crvenog jezera poslan je u svijet početkom 18. stoljeća, kad je mletački vojskovođa Ivan Zuane Franceschi, nakon oslobođenja

Imotskog od Turaka (1717. godine), u pismu prijatelju napisao:

Mislim da sam bio još više preneražen i zadivljen kad sam ugledao drugi bezdan (prvi je Modro jezero, nap.aut.). Na gotovo ravnoj površini

brijega, u živom kamenu, kao da je umjetnikova ruka uz zvuk čekića i dlijeta urezala velik krug, te ga okomito iskopala kao kakav nadasve

dubok bunar. Grotlo ima više od pola milje u opsegu, strmoglavo je usječeno u obujmu kojemu još nisu našli dna. Crven je to kamen, a nema

na njemu ni mladice ni grma da pruže utjehu tim strahovitim liticama. Kad vidiš te provalije, pitaš se u strahu: a od čega potekoše? Jesu li tako

načinjene od prvoga stvaranja, ili je nekakav podzemni vulkan, sada ugašen, žestoko razjapio ta ždrijela rigajući lavu i podzemno kamenje?

(„La Dalmazia“, 1846. br 8)

15

Legenda kaže da su u jezero propali Gavanovi dvori kada je anđeo, prerušen u prosjaka, upozorio oholu Gavanicu na pravednost i mi-

losrđe, a ona mu bahato odgovorila: “Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj!”, odbivši mu udijeliti milodar. U tom se času zemlja

potresla, a Gavan i njegovi dvori propali su u bezdan. Provalija se ispunila vodom i legendama o zlim nadnaravnim bićima, čiji se jauci

do dandanas čuju iz crvenoga grotla. Legendu je zabilježio fra Silvestar Kutleša 1937. godine. Naknadno su je objavili fra I. Despot, i J.E.

Tomić. U njihovim je zapisima prepjevana narodna pjesma o propuntavanju Gavanovih dvora na mjestu gdje se nalazi Crveno jezero.

Pjesma je spjevana u 25 kitica, u narodnom osmercu, a stihovi vjerno dočaravaju jezovitu priču o kazni zbog oholosti kao jedne od

najvećih ljudskih mana.

16

Eto zemlja tvrda zinu,

A u zemlje utrobinu,

Sve uklete u tren duše

S bijelim dvorim prosjednuše.

Niti kamen na kamenu

Ne osta za uspomenu.

Sad, ko stupi do ‘vog mjesta,

Gdje Gavana s dvorim’ nesta,

Jezero će naći tamo,

Strahovito, pusto, samo

Radi žarka stijenja svoga

Svijet Crvenim prozvao ga.

Tu, po tamnoj, gluhoj noći,

Ako srca imaš proći,

Uz vilinsku čut ćeš ciku

Vukodlaka strašnu viku,

Dok nad vodom vještice se,

Ko plamteće zublje krijese.

Još ćeš začut iz bezdani

Jauk duša očajani,

Čut ćeš djecu kako cvile,

Kad ih ljute muče vile.

Kosa ti se od straha ježi,

Bjež’ čovječe! Otle bježi!

17

18

Prvi zaron u Crveno jezero

Zamisao o ronjenju u Crvenom jezeru rodila se šezdesetih godina 20.

stoljeća, iako još nije bilo ni načina ni opreme za takav pothvat. Godine

1998. članovi Hrvatskoga planinarskog društva "Imotski", želeći obilježiti

70. obljetnicu društva ronjenjem u Crvenom jezeru, prvi put su zaronili u

svibnju 1998., i to u organizaciji HPD-a i Ronilačkog kluba "Crveno jezero".

Planinari i alpinisti spustili su ronilačku opremu niz nekoliko stotina me-

tara visoke okomite litice, što je samo po sebi bilo svojevrstan podvig.

U pomoć su pristigli speleolozi i ronioci iz Splita (S. Božić, G. Gabrić, T.

Najev, J. Bojić i J. Božić), koji su se pridružili imotskim roniocima i planina-

rima (J. Vukosavu, L. Kolovratu, S. Čelanu, B. Kukulju i G. Karoglanu). Opre-

mu su, do manjeg proširenja na litici površine nekoliko kvadrata spustili

članovi ekspedicije u ruksacima. Do vode je preostalo tridesetak metara

okomite stijene koju su, pod punom ronilačkom opremom, svladali uz

pomoć užadi. I, konačno, zaron i prvi dojmovi:

Jezero je izuzetno bistro, a voda nije osobito hladna. Naša 10 mm debela

ronilačka odijela odlična su zaštita. Gledajući s površine vode, vidimo da su

litice obrasle kržljavim biljkama, travom i grmljem, a jata gaovice plivaju oko

nas. Spustili smo se do 52 m dubine, tu zastajemo ali Tonći Najev nastavlja;

gledamo ga kako nestaje u crnoj dubini jezera. Ipak, vraća se nakon neko-

liko minuta. Na „Aladinu“ brojka 1,7. Prvi zaron u povijesti jezera, a odmah

mjerim 102 m. Svaka čast Najevu, ali meni je i ovih mojih 52 sasvim dovolj-

no. Lagano ronimo obodom uz same litice zbog sigurnosne dekompresije,

pa nas evo opet na površini. Vani sunce i vedar dan! Srećom, sve je snimljeno

kamerama HRT-a ( i prikazano u sklopu serijala “Dubine”).

Veliko, sjajno iskustvo!

(Luka Kolovrat, www Imotski.hr)

19

20

21

Velika ekspedicija - jesen 1998.U jesen iste godine međunarodna ekspedicija pod vodstvom dr.sc. Mla-

dena Garašića, u kojoj su sudjelovala čak 43 člana, istražuje dubine Crve-

noga jezera. Svesrdno im pomažu imotski planinari i ronioci. Na površini

vode sastavljena je splav koja služi kao platforma, a do nje su tone opre-

me transportirane priručnom žičarom. Svakodnevno je ronilo po desetak

ronilaca. Ralph Haslinger uspio je, uz pomoć trimiksa, zaroniti na 154 m, a

Thomas Behrend na čak 181 m dubine, što je jedan od najdubljih zarona

ostvarenih u Hrvatskoj. Samohodna ronilica „Sea lion“ spustila se na 280

m dubine i, konačno, prvi put snimila dno. Istraživanja su potvrdila da je

Crveno jezero duboko više od 300 m.

U ekspediciji „Crveno jezero 98“ nije potpuno istraženo dno jezera koje

se nastavlja u dubinu, no ipak je ustanovljeno da je jezero bitno dublje i

šire od dosadašnjih spoznaja, pa je tako izmjerena najniža točka na -6 m

ispod razine mora. Pronađeni su suhi i potopljeni špiljski kanali, prošire-

nja, kanali koji dovode i odvode vodu u jezero i iz njega. Prema približnoj

procjeni, jezero je golemi spremnik s najmanje 16 milijuna kubičnih me-

tara pitke vode. Geodetska snimka koja je tom prilikom napravljena treba

se u budućnosti upotpuniti rezultatima novih istraživanja.

S obzirom na zanimljivost i ljepotu, ronjenje u još uvijek tajnovitome Cr-

venom jezeru i dalje će ostati osobit izazov za buduće istraživače.

22

Base-jumping u Crveno jezero

Provaliju od nekoliko stotina metara stijena i vode, strmo obrušenih u du-

binu, novovjeki adrenalinski ovisnici odabrali su za svoje smione skokove

s padobranskim krilom, popularni base-jumping. Oko tisuću gledatelja

razmještenih na vidilici i po liticama Crvenog jezera bili su svjedoci uisti-

nu velikog spektakla. Sedmoricu skakača iz Hrvatske, Rusije i Slovenije

osiguravalo je dvanaest pripadnika Gorske službe spašavanja, uz logisti-

ku Turističke zajednice Imotski. Događaj su zabilježile kamere snimatelj-

ske ekipe Stipe Božića te svih nacionalnih TV kuća, Reutersa i mnogih

drugih.

A nije počelo baš bajkovito. Ujutro je padala kiša, a u takvim vremenskim

uvjetima skakanje i spuštanje ljude u grotlo jezera bila bi opasna, goto-

vo nemoguća misija. Oko devet sati vrijeme se poboljšalo i pripreme su

započele. Spuštanje čamca u vodu trajalo je dosta dugo. Istodobno, pri-

padnici GSS-a na sjevernoj litici osiguravali su novinare i snimatelje, kao i

mjesto za odraz skakača.

Nešto poslije 13 sati čamac je bio u vodi, u njemu djelatnik TZ-a Imotski

Stipe Čelan. Nekoliko trenutaka nakon toga sve je bilo spremno za prvi

skok, koji je izveo Robert Pečnik . Nakon njega, svakih desetak minuta,

novi se skakač odražavao u avanturu „duboku“ 280 metara, a gledateljima

je zastajao dah. Prema staroj izreci da šećer dolazi na kraju, ruski skakač

Jurij Kuznetzov skočio je posljednji i otvorio padobran tek osamdesetak

metara od površine vode. Erupcija oduševljenja i pljesak prestravljenih

gledatelja bila je nagrada hrabrom Rusu. Zahvaljujući izuzetno atraktiv-

nim snimkama base-jumpinga koje su obišle Hrvatsku i svijet, Imotski i

Crveno jezero dobili su neviđen publicitet.

23

24

Poštanska marka “Crveno jezero”Poštanske su marke jedinstveni atribut državnosti svake zemlje. Hrvatske

poštanske marke već sedamnaestu godinu promiču hrvatske vrijedno-

sti koje su duboko ukorijenjene u europsku kulturu i tradiciju. Marke su

stoga najmanji, ali i najučinkovitiji promotori Hrvatske, čija baština na

poštanskim pošiljkama stiže u najudaljenije kutke našeg planeta. Tako i

Crveno jezero, najpoznatiji prirodni fenomen koji su prepoznali filatelisti

i ljubitelji maraka, putuje diljem Hrvatske i svijeta.

Hrvatska pošta i ove je godine, jedanaesti put zaredom, provela natječaj

za izbor najljepše marke izdane u protekloj godini.

Od 35 maraka izdanih u 2007. godini, najveći broj glasova osvojila je pri-

godna poštanska marka u bloku Crveno jezero, nominalne vrijednosti 10

kuna. Time je proglašena najljepšom poštanskom markom, a autorsko je

djelo renomiranih zagrebačkih dizajnera Orsata Frankovića i Ivane Vučić,

dok je kao predložak korištena fotografija Luke Kolovrata, snimljena iz

zraka. Inicijativu za tu marku pokrenula je Turistička zajednica Imotski.

Budući da je Hrvoje Lončar, direktor marketinga u Hrvatskoj pošti, Imo-

ćanin, posebno je ponosan na to što je upravo pod njegovom ingeren-

cijom, marka Crveno jezero izdana i proglašena najljepšom markom u

Hrvatskoj za 2007. godinu.

25

26

27

Modro jezero nalazi se na rubu grada, u grotlu dubokom 300 – 500 m.

Najveća mu je dužina 800 m, a širina 500 m, ali te dimenzije znatno vari-

raju ovisno o vodostaju, pa jezero katkad tijekom ljeta i presušiti. Dubina

vode oscilira, a često dosegne i 100 m. Najviši vodostaj od 147 m voda je

dosegla davne 1914. godine. Razlog takvog kolebanja vodostaje su esta-

vele na njegovu dnu, koje se u kišnom razdoblju ponašaju kao izvori, a u

sušnim razdobljima postaju uviri koji gutaju vodu. Voda je lijepe modre

boje, zbog čega se jezero i zove Modro. Do vode postoji pristupni put koji

vodi gotovo do samog dna. Jezero je ljeti omiljeno kupalište Imoćana,

a kad presuši, djeca na dnu igraju nogomet, što je također svojevrsna

atrakcija.

Nažalost, u Modrom jezeru je započeo proces zatrpavanja, osobito vid-

ljiv sa sjeverne strane. Presušivanja su sve češća, pa se nadolaženje vode

nakon presušivanja iščekuje s velikom pozornošću i određenom zabri-

nutošću.

O Modrom jezeru napisano je bezbroj tekstova, ispjevano stotine pjesa-

ma, ali do danas nisu pronađene prave riječi kojima bi se opisala njegova

ljepota. Svakome tko je odrastao uz njegove obale Imotski i Modro jezero

dio su iste paradigme o postojanju Imoćana. Provodeći ljeta uz njegovu

vodu, ljudi su se naučili odgovornosti čuvajući prirodu ili nadzirući djecu

neplivače, u koje su uvijek uprte oči odraslih, bez obzira na to o čijoj je

djeci riječ. Svako je jezersko iskustvo dobra investicija u budućnost, djeca

se na njegovim obalama ničemu lošem ne mogu naučiti, a kad odrastu,

jezero ih vraća u mladost, krijepi i obnavlja. Svakoga ljeta ponovno nala-

zimo onu istu bezvremenu ljepotu koju smo prošlog ljeta ostavili. Boja

jezerske vode varira od modrozelene do tirkizne, ovisno o visini vodosta-

ja i vremenskim uvjetima. Namjernici toliko lijepoga izgovore o jezeru, a

Imoćanima je posve prirodno da im takva ljepota po rođenju pripada.

Modro jezero

28

Zaplivate li blještavom površinom u ljetno podne, dignete li pogled prema

modrom nebu, vidite oko sebe litice, sipine, stijene i skakala što ih samo volja

nebeska sprječava da se ne obruše. Po obzoru se splela kolajna mrke boro-

vine što odvaja ovu oaze vode od vanjskog svijeta, usred usijanoga kame-

njara. Jezero je toliko dojmljivo da je teško izreći kakvi se osjećaji bude kad

opušteni zauzmete mjesto na nekoj stijeni, i s užitkom bludite po namreška-

noj modroj vodi.

(Maja Delić Peršen, Slobodna Dalmacija 2005.)

29

Sustavna briga o imotskim jezerima datira u daleku 1904.godinu, kada

je na inicijativu Šoltanina, dra Josipa Mladinova, osnovano „Društvo za

poljepšanje Imotskoga - Jezero“. Dr Mladinov se oduševio netaknutim

prirodnim ljepotama Imotskoga, osobito Modrim jezerom na čijem je

obodu sagradio malu bolnicu i vilu za stanovanje. Uz pomoć uglednika iz

društvenog i političkog života, vlastitim je novcem izgradio 1100 m duge

serpentine u Modrom jezeru, a društvo je širilo ekološku kulturu i bavilo

se pošumljavanjem krške goleti. Preranom smrću dr Mladinova (1916.),

društvo se ugasilo. Nakon punih 15 godina mirovanja, točnije 1931.,

imotski intelektualci osnovali su novo „Društvo za poljepšavanje mjesta

i unaprjeđenje turizma - Lipa“ koje se, između ostaloga, brinulo za odr-

žavanje putova u Modrom jezeru, a širili su i ekološku svijest održavajući

predavanja po školama diljem Imotske krajine.

„Lipa“ je obnovila rad 1989. godine; danas osobitu pozornost pridaje za-

štiti voda i okoliša Modroga i Crvenog jezera, te izvorištima rijeke Vrljike.

Trenutačno se tim područjima nastoji osigurati viša razina zaštite, tj. pro-

glasiti ih parkom prirode ili nacionalnim parkom, kako bi se zaustavila

devastacija, sačuvale endemske i autohtone bilje i životinjske vrste te

smanjilo onečišćenje tla i voda.

“Naturae conveninter vive” (Živi u skladu s prirodom)Ekološko društvo “LIPA”

30

31

Vilinsko počivalo(…) Mladići su gledali vilinsko kolo, potpuno zaneseni ljepotom devet du-

gokosih vila oko čijih su magarećih papaka lelujali svileni skuti. Suspregnuli

su uzdahe divljenja da ne odaju svoju prisutnost. Ljudska bića nisu mogla

zamisliti, a kamoli vidjeti ovakav prizor. Do sada.

Taj ljupki ples potrajao je neko vrijeme, a onda se vile spuste do vode i poku-

pe osušeno rublje razastrto po stijenama. Zasjednu ponovo na zaravan gdje

su do maločas igrale kolo, držeći svaka svoj zavežljaj pod rukom.

- Da nam je, posestrime, da ovo počivalo bude samo naše! Za naše kolo! –

reče jedna. – I da se zna da je vilinsko!

- Kad bi bilo okruglo i veliko koliko i naše kolo kad ga razvijemo!

- …pa da ga puni Mjesec o ponoći obasja srebrom!

- Nikada ovdje ne bi bilo zla i nevremena! – prva će opet. – Iz svoje bismo

pećine čuvale grad i jezero, sokoliće, sove i divlje golubove, a slatko divlje

grožđe, kupine i maline zrele bi djeci za okrepu. Svi koji bi se došli rashladiti u

modroj vodi za vrelih ljetnih popodneva uživali bi našu zaštitu.

Odu vile sa svog noćnog sastajališta prema Vilinskoj pećini, pa iako ih više

nisu mogli vidjeti, mladići su još osluškivali njihove zvonke glasove kako se

udaljavaju.

Pod dojmom noćnog prizora i razgovora malih jezerskih vila, odluče udovo-

ljiti vilinskoj želji.

Sutradan u tajnosti uzmu čekiće, špice i ostali zidarski alat, spuste se u jeze-

ro te kamenim zidom obzidaju počivalo da bude okruglo, upravo onakvo

kakvo je vilinsko kolo, i da ga puni Mjesec može obuhvatiti svojim sjajnim

krugom. Na stijeni iznad počivala počeše klesati natpis:

Vilinsko počivaloKad su završavali zadnje slovo, začuju posve osobit zvuk, kao da voda la-

gano vrije na vatri; ispod svakog kamena oživjeli su mali izvori, kako se to

događalo već tisućama godina.

Otada traje neraskidiva veza ljudi iz grada i vila jezerkinja, a mirisni vrijesak

i kadulja kite malu vidilicu na kuku, iznad modre vode.

(Iz priča „U vilinskom kolu“ Maje Delić Peršen)

32

Ronjenje u Modrom jezeru – potraga za Gavanovim blagom

Stoljetna legenda o postanku Crvenog jezera zorno je prenesena i pred-

stavljena u Modrom jezeru. Priča kaže da je bahatoga, prebogatog Gava-

na, anđeo kaznio zbog oholosti, a njegovi su se dvori propuntali u utrobu

zemlje, na mjestu gdje se stvorilo Crveno jezero. Od siline trešnje Gava-

novo se blago rasulo Imotskom krajinom. Tako su tri škrinjice sa zlatom

upale u Modro jezero, udaljeno samo kilometar od Crvenoga.

Turistička zajednica Imotski organizirala je neviđeni spektaklu u Modrom

jezeru. Dvadeset petorica ronilaca iz šest gradova, tražili su Gavanovo

blago potopljeno u bakrenim škrinjama. I imali su sreću!

U prvoj škrinjici, na dubini od dvadeset metara, pronađen je zlatni grb

grada Imotskoga, te dosta sitnog novca: lipa i kuna. Pola sata kasnije

druga je škrinjica pronađena na istoj dubini, a treća je ostala zakopana u

mulju, u blizini velikih jezerskih stijena, i ostala je ondje čekati neke nove,

buduće ronioce.

- Ovo je fantastičan doživljaj, prelijepo jezero i ideja o pronalaženju po-

topljenog blaga! Sretan sam što sam sudjelovao, a doći ću i dogodine!

– rekao je jedan od ronilaca.

Traženje Gavanova blaga jedna je u nizu aktivnosti koje TZ Imotski orga-

nizira s ciljem promoviranja ljepota imotskih jezera. Za kraj, roniocima je

ostao i dodatni trening: teške boce za ronjenje i ostalu opremu morali su

po suncu i vrućini izvući iz jezerskoga grotla. No kako kažu ljudi, sve se

loše brzo zaboravi, a ostaju samo dobra sjećanja. Za to je dovoljan samo

jedan pogled na predivno Modro jezero.

33

34

35

Jezerske tice - skokoviTurističke zajednica grada Imotskog svakoga ljeta organizira manifestaci-

ju Jezerske tice – natjecanje skakača u vodu sa strmih litica Modrog jezera

- nesvakidašnju atrakciju onih kojima je izazov sastavni dio svakodnevice.

Ove su godine (2007.), unatoč stogodišnjoj tradiciji prema kojoj su sko-

kovi rezervirani samo za domaće znalce, skakali i gosti, tj. poznati skakači

sa Staroga mosta u Mostaru. Odlukom Ocjenjivačkog suda, mostarski je

predstavnik pobijedio domaće skakače. Bio je to vrhunski skok s visine

od 14 m, a domaći predstavnik, iako nije odnio pobjedu, skočio je lastu

s 20 m, baš kako dolikuje imotskoj tradiciji odličnih skakača, o kojima se

dugo pričaju priče, a njihova slava traje generacijama. Toga je dana ska-

kalo petnaest odvažnih mladića, što na glavu, što na noge, a uzbuđenje

među gledateljima bilo je gotovo opipljivo.

Organizirana je i prezentacija jezerskih „domaćih životinja“, tj. bezopasnih

zmija bjelouški koje kupači oduvijek love, a potom ih brižno puštaju na

slobodu jer su one čistači jezera. Cijelu atrakciju u Modrom jezeru na

poseban su način oplemenile članice Splitskog kluba sinkroniziranog pli-

vanja “Dolfine“, koje su izvele nekoliko lijepih i atraktivnih točaka.

36

37

Visina, modrina,

Stine pune dice,

Jata imotske lipote,

Jezerske tice.

Veru se lito cilo,

Penju, puzu uz strminu.

Onda polete ko iz gnjizda,

u modrinu, u dubinu.

U njima nema straja,

Jedan drugom puno sliči,

junaci mali,

Imotski sokolići.

(Velimir Braco Čosić)

38

39

40

41

Slijev Imotskog polja i rijeke Vrljike pripada središnjem pojasu dinarskog

krša. To se područje vanjskih Dinarida u hidrogeološkom smislu odlikuje

nerazmjerom između morfoloških i hidrogeoloških razvodnica. Površin-

ski tokovi završavaju u ponorima i dalje napajaju slijev rijeke Tihaljne, u

Bosni i Hercegovini, ili izlaze u podmorskim izvorima u Vrulju na Dubcima

i u Klokunu kod Drašnica. Hidrogeološka obilježja stijena, tektonska ošte-

ćenja, prostorni i visinski položaj geoloških struktura, morfologija i koli-

čine padalina uvjetuju hidrogeološku funkciju terena. Tako razlikujemo

teren u kojemu slabo propusne naslage stvaraju kompaktnu prepreku

protoku podzemnih voda, a polupropusne barijere ipak omogućuju pro-

tok te reguliraju i usmjeravaju otjecanje voda. Najveće prostranstvo va-

pnenjačkih stijena izmjenjuje se s dolomitima, koji nisu značajnija smet-

nja vodotocima. Podzemne barijere čine donjokredni dolomiti i pločasti

vapnenci s rožnjacima na području Imotski - Grude. Djelomične (viseće)

barijere izgrađene su od neogenskih laporastih naslaga i kvartarnih sedi-

menata izmiješanih s glinom.

Rijeka Vrljika

42

U početku bijaše Vrljika!

Vrljika je po mnogočemu jedinstvena krška rijeka koja protječe cijelom

dužinom Imotskog polja. Nije ju moguće uklopiti u standardnu klasifi-

kaciju jer je po svojim hidrološkim i geološkim značajkama od izvora do

ponora jednaka, pa se ne može govoriti o gornjemu, srednjemu i donjem

toku. Od izvora do uvira duga je 23 km, a cijelim tokom vijuga poljem

poput drugih ravničarskih rijeka. Na izvorištu je pet vrela: Jauk, Opačac,

Utopišće, Duboka draga i Dva oka (ili Jezerine), koje su poseban fenomen

jer voda izvire iz dva potpuno okrugla vrela udaljena jedno od drugoga

nepun metar. Uz izvore se vežu razne priče i legende koje su ljude ispu-

njavale strahopoštovanjem prema vodi od koje smo svi sazdani.

Vrljika u svom toku mijenja ime pa se tako od Kamenmosta naziva Mati-

ca. Konačno, rijeka ponire u dnu polja pa izvire u susjednoj Bosni i Herce-

govini pod imenom Tihaljina.

O Vrljici je ovisio urod u Imotskom polju, ali i svekoliki život. Još donedav-

no voda Vrljike bila je pitka na svakom njezinom dijelu, u njoj su plivale

endemske mekouste pastrve i imotske gaovice, obitavao bjelonogi rak.

Čovjek se po zlu umiješao u život rijeke uvjeren da mu je sve dopušteno.

Bogata i plodna snaga rijeke polako posustaje pred najezdom novoga

nesmiljenog vremena.

43

44

45

46

47

Dva oka(… ) Proljeće se tek slutilo u zraku kada je otac usnuo čudan san: sin će ga

sutra čekati kod Grbavčevih kostela. Ne rekavši ženi ni riječi, zaputi se još za

mraka u udaljeni kutak polja, s nadom i strahom u srcu. Pješačio je žustro

pola dana, a kad je ugledao gusti kostelov gaj što se, mračan i prijeteći, zbio

pod strmim polama, zastane i bolno uzdahne. Teška koraka približavao se

golemim stablima obraslima vlažnom mahovinom; zađe među njih i sjedne

na kamen. Pognute glave utone u crne misli.

Uto zapjeva slavuj i oglase se druge ptice. Kroz isprepletene grane probije se

zlatna zraka sunca, a niz nju, kao niz paukovu nit, spusti se vila. Uze začuđe-

nog starca za ruku i povede ga dublje među stabla, a on se nevoljko prepusti

već unaprijed pripravan na svako zlo.

Na proplanku zaklonjenom visokim stablima starac vidje sina Lovru gdje

sjedi na panju i prebire po svirali. Mladić podigne pogled, a lice mu ozari

osmijeh.

- Ćaća, sutra ću vaditi kumpir. San me danas privario.

Otac u trenu shvati da se Lovre ne sjeća gdje je bio cijele zime. Vila se nagne

prema starcu,a on osjeti njezin šapat poput lagana daška:

- A, ovo je Lovrina plaća! Dobro nam je zimus služio!

Pljesne nato dlanom o dlan, kostele muklo zastenju u svojim deblim, i u trenu

se pretvore u vitke jablane zaodjenute treperavim lišćem. Zatutnji zemljina

utroba, i uruši se posred čistine. Ukažu se dva okrugla jezerca izvor-vode, a iz

njih namah provre srebrna nit tek nastale rijeke.

- Dva Lovrina modra oka! Dva oka! – zvonko se nasmije vila i netragom ne-

stade.

Kao čudom, okiti se Imotsko polje. Visibabe i šareni kaćuni otvoriše svoje kru-

nice pčelama i suncu, a mali svijet kukaca užurba se među travom.

Zasjele vile na litice Badnjevica i promatrale kako niz polje, uz ljeskavo korito

mlade rijeke, izrastaju jablani i vrbe, a priroda buja životom. Ljepota se prosu

krajolikom.

- Seke moje! Nema ljepšeg kraja pod žarkim suncem!

(Iz priča „U vilinskom kolu“ Maje Delić Peršen)

48

49

50

Područje oko izvorišta i okolno zemljište (do mosta na Perinuši), zako-

nom je zaštićeno 1971. godine kao poseban ihtiološki rezervat. Rijeka

osigurava pitku vodu stanovništvu Imotske krajine, a stanište je nekih

endemskih vrsta i drugih različitih vrsta ribe, te je zanimljiva i poznata

čak i europskim ihtiolozima. Iako je rezervat površinom malen, odlikuje

se visokom kvalitetom vode, s obiljem riblje hrane.

Vrljika pripada jadranskom slijevu u kojemu je otkriveno ukupno 28 en-

dema (za razliku od dunavskoga, koji ima samo dva).

U Vrljici žive, iako ne i jedini endemi, dva poznata roda koja još nisu do-

voljno proučena: mekousta pastrva (Salmothymus obtusirostris), koju je

pručavao dr.sc. Krešimir Pažur s Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu, i

bjelonogi rak (Austropotamobius pallipes), čiju populaciju prati dr.sc.Go-

ran Klobučar s PMF-a u Zagrebu.

Iz iskustva je poznato da se bjelonogi rak i imotska gaovica, duboko za-

mrznuti i potom odmrznuti, nekoliko sati ponašaju kao tek ulovljeni tj.

živi. Iako konačna riječ o tim endemima još nije rečena, proučavanje us-

porava kroničan nedostatak sredstva za istraživanje i zaštitu. Formalna

i deklarativna zaštita nije spomenutim vrstama osigurala preživljavanje,

pa se one i dalje svrstavaju među najugroženije.

51

52

Mekousta pastrva Dr. sc. Krešimir Pažur, znanstveni suradnik Instituta za slatkovodno ri-

barstvo u Zagrebu i profesor na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u

Zagrebu, zajedno sa suradnicima (ing. Ivo Sabioncello, prof. Sibila Mar-

ko), istražujući pastrvske vode u Hrvatskoj, šezdesetih je godina prošlog

stoljeća proučavao vodu Vrljike. Tom je prilikom ustanovljeno da Vrljika

ima najbolje prirodne uvjete za život mekouste endemske pastrve, jer se

temperatura vode kreće oko biološkog optimuma, a vanjski su klimat-

ski uvjeti povoljni, pa cijele godine ima kukaca koji padaju u vodu kao

i obilje riječnoga račića žmurka s kojim se hrane. Dakle, nema razdoblja

zimskog gladovanja pastrva (kao npr. na Gackoj). Takvi povoljni uvjeti u

kojima je endemska pastrva mogla dosegnuti dosegnuti težinu i do 5 kg,

promijenjeni su ljudskom intervencijom, osobito krivolovom za vrijeme

mrijesta, a koji je svojedobno bio uzeo velikog maha. Pastrva se nerijetko

se izlovljavala i dinamitom. Drugi veliki problem nastao je melioracijom

Imotskog polja, kad je zbog natapanja razina vode u rijeci za ljetnih mje-

seci bila izrazito niska. I, konačno, PK Vino-duhan-voće sedamdesetih je

godina 20. stoljeća u tri vala izazvao katastrofalni pomor ribe i bjelono-

gog raka, jer je ispustio toksični otpad preostao iz proizvodnje alkohola

od datulja uvezenih iz Afrike. Od toga se Vrljika do danas nije oporavila.

Nažalost, i dalje se nastavlja nesavjesno onečišćivanje rijeke kanalizacij-

skim ispustima, ali i ispiranjem fosfatnih gnojiva i drugih agro-kemikalija

s obradivih površina.

Podsjećamo da je mekousta pastrva najstarija europska riba, endem koji

živi samo u Vrljici i Jadru, a preživjela je nekoliko valova ledenog doba,

i još uvijek nije sasvim proučena. Lako se može dogoditi da prije nego

budu dokraja znanstveno istražene, nestanu i posljednji primjerci. A mi

ćemo tada, umjesto uz modru rijeku, živjeti uz mrtvi kanal. Zahvaljujući

sebi samima!

53

54

MliniceŽivot uz rijeku nije se mogao zamisliti bez mlinica gdje su se ljudi oku-

pljali čekajući na red za mljevenje žita. U tom su čekanju viđali i upozna-

vali ljude iz drugih sela, izmjenjivali iskustva i vijesti, ljudikali. Odlazak u

mlin bio je važan i poseban doživljaj, a mlinari su u narodu uživali osobiti

ugled. U mlinu bi se okupilo mnoštvo svijeta, noćilo se i čekalo red. Naj-

prije se mljelo onima koji su došli iz daljega. U dvorištima i štalama vezali

bi se konji i magarad, isprezala se zaprežna kola. Bez mlinica se nije mo-

gao zamisliti život, a ovakvih nije bilo nadaleko. Stanovnici okolice Livna

i Tomislavgrada dolazili su na meljavu u ovdašnje mlinice.

Uz Vrljiku je, sve do Drugog svjetskog rata bilo mnogo mlinica, među

njima Pijanovića/Dujaševa mlinica, Markićuša, Patrljeva, Padića, Đogića,

Bublin, Jelavića, Rudića, Bežovanova, Šarčevića, Ćukova, Vrandelića, Le-

šinova… pa napoznatija Perinuša s 14 žrvnjeva, izgrađena još za vrijeme

turske vladavine. Mnoge su mlinice podlegle zubu vremena, a samo im

je ime ostalo u sjećanju stanovnika ovog kraja.

55

56

PerinušaNa Perinuši još uvijek melje Gadžina mlinica, u kojoj rade dva žrvnja. Za

vrijeme turske vlasti izgrađeno je nekoliko mlinica, nasipi i brane od kal-

darmane zemlje. Obitelj Franceschi ih je u 18. stoljeću dogradila još ne-

koliko, pa je ukupno bilo 14 žrvnjeva. Austrija je zemljane brane i nasipe

zamijenila kamenima koji do danas traju i odolijevaju vodi i zubu vre-

mena. U sjećanju zadnjeg mlinara još uvijek žive slike minulog vremena,

u zvuku žrvnja, mirisu bijelog brašna, slatke pure od kukuruza brzovo-

da…U posljednjoj preostaloj mlinici, samelje se ono malo pšenice, ječma

i kukuruza koliko se još sije u ovim krajevima – više iz želje za poznatim

okusom nego radi koristi.

I nadalje se u mlinu i starim ljetnikovcima uz most na Prinuši gnijezde

lastavice, kao inače na mjestima gdje žive dobri ljudi. Obilje kukaca uz

vodu osigurava hranu za ptiće – prizor je jednak onomu od prije stotinu i

više godina: baršunaste lastavice u niskom letu, vilinski konjici brokatnih

boja lebde nad vodom, šum vode što se ruši kroz jažve i zvuk žrvnjeva pri-

zivaju sjetna sjećanja na vrijeme kada je uz mlinice na Vrljici bujao život.

57

58

59

60

61

62

63

Imotska krajina obiluju jezerima i vrtačama. Međutim, dok su Modro i Cr-

veno svjetski poznata jezera, mnoga druga do kojih nema ni prometnica,

iako jednako atraktivna, gotovo su nepoznata.

U općini Lokvičići, koju čini pet sela, nalaze se čak tri takva jezerska pa-

storka – Lokvičićko (ili Mamića jezero), Knezovića jezero i Galipovac. Lje-

pote tih jezera jedva su poznate i stanovnicima obližnjega Imotskog. Ta

tri jezera, zajedno s Prološkim, koje im je nasuprot, i Imotskim poljem

koje je na tom području veći dio godine pod vodom, zbog čega se i zove

Blato, tvore jedinstvenu cjelinu.

Tijekom zimskih mjeseci i početkom proljeća vrela s platoa Studenaca i

Ričica povećavaju svoj kapacitet te, zajedno s kišnicom, donose goleme

količine vode koje se ulijevaju u zapadni dio Imotskog polja, povećava-

jući tako površinu Prološkog jezera, koje se razlije u Blato i poplavi 3 – 4

km2. Dubina vode Blata je 1 – 6 m.

Nasuprot Prološkom jezeru nalaze se Galipovac, Knezovića jezero i Lokvi-

čićko jezero, od kojih je najpoznatije i najveće Galipovac, smješten uz naj-

sjeverniju točku Imotskog polja. Stijene su mu izuzetno strme. Do vode

se lakše može doći najnižim prijevojem sedla uz samo polje. Dimenzije

jezera su 170 x 115 m, a dubina mu je veća od 60 m, tj. varira do desetak

metara, ovisno o godišnjem dobu i priljevu vode. Dno jezera je muljevi-

to, a voda je relativno bistra, osim u vrijeme pojačanog dotoka. Uz jezero

su uređeni vidikovci i odmorišta.

Jugozapadno od Galipovca, na maloj udaljenosti, nalazi se Knezovića

jezero, izuzetno strma i nepristupačna ponikva, koja se po nepristupač-

nosti, ali i sličnosti, može mjeriti s Crvenim jezerom, premda je Knezovića

jezero znatno manje. Voda u jezeru izuzetno je bistra, a duboka je 40-ak

metara.

Lokvičićka jezera

64

Voda u ta tri jezera oscilira i po desetak metara, ali jezera nikada ne presu-

še zbog čega se pretpostavlja da imaju siguran dotok vode. Sva tri jezera

graniče s Imotskim poljem ili Blatom, a s velikom se vjerojatnošću može

tvrditi da su s njim povezani podzemnim vodotokovima.

Ni sama okolica jezera ne oskudijeva zanimljivostima. Lokvičićka jezera i

Blato isprepleteni su vrtačama, suhim jezerima i brežuljcima po kojima su

rasuti vrtovi, kaskadni vinogradi, gradine i mnoga arheološka nalazišta.

65

66

67

68

69

Ronjenje u Lokvičićkom jezeruLokvičićko ili Mamića jezero krajnje je u nizu jezera. Smješteno je na rubu

Imotskog polja, u njemu ljeti uživaju kupači. Ostali dio godine oaza je za

ribiče koji pokušavaju uhvatiti pokojeg šarana. Voda je relativno bistra, a

ovismo o dobu godine i mjestu mjerenja, duboka je 35 – 40 m. Jezero je

muljevito, mjestimično s velikim kamenjem.

Članovima RK „Crveno jezero“ iz Imotskog upravo je ljepota tog niza jeze-

ra na rubu polja bila izazov, te su nakon Crvenog i Modrog odlučili zaro-

niti i u njima. Prvo je po redu bilo upravo Mamića jezero, i u njemu su, uz

pomoć nekolicine mještana Lokvičića, ostvarili prvi zaron.

Članovi kluba su do vode došli teškom mukom, s ronilačkom opremom

na leđima, nakon gotovo sat vremena spuštanja niz strme litice. Mali pre-

dah, pa oblačenje ronilaca Berislava Šanića i Luke Kolovrata, dok se osta-

tak ekipe uvelike kupao. Luka je o tom događaju zapisao:

Na površini je temperatura vode bila 22 0C, na dubini deset metara pala je na

9,5 0C, a na 25 m dubine ustalila se na nešto više od 8 0C, što je popriličan iza-

zov za 5 mm debela mokra odijela u kojima se ronilo (bez čarapa i rukavica).

Nakon prvih nekoliko metara mutne vode, na dubini između 5 i 19 m voda je

zamjetno bistrija, zahvaljujući prije svega stjenovitim liticama koje se naglo,

skoro okomito ruše prema dnu, gotovo 50 m duboko. Zbog hladnoće zaron

je trajao samo pola sata

(Luka Kolovrat, www Imotski.hr)

72

73Prološko je blato močvarna regija Imotskog polja koje se prostire na

površini od 10,24 km2. To je prostrano poplavno područje u zapadnom

dijelu Imotskog polja, koje je dio godine pod vodom, a samo je mali dio

tog područja pod vodom cijele godine (Prološko jezero). Blato je tipičan

primjer poplavnih krških polja u Dalmaciji, kakva su danas uglavnom uni-

štena odvodnjom, radi proširenja poljoprivrednih površina. Nesumnjiva

je i njegova ekološka uloga kao staništa ptica močvarica, uglavnom na zi-

movanju i za vrijeme preleta. U krajobraznom smislu područje je do sada

sačuvano, a zaštićeno je 1971. godine. Prološko je jezero duboko 35 m.

Njegov je sjeverni kameniti dio sačuvan, a južni je rub potpuno nestao, i

ono se stopilo se s Blatom u jedinstvenu vodenu površinu.

Za takvih poplava brežuljak Manastir u Imotskom polju postaje otok na

kojemu su se od 1493. godine franjevci skrivali od Turaka (otuda mu ime).

Prema narodnim pričama, želeći se zaštititi od čestih i brutalnih upada

Turaka, fratri su zatrpavali ponore životinjskim kožama kako bi se voda

oko otočića što dulje zadržala. Vjeruje se da je to razlogom kasnijim če-

stim poplavama istočnog dijela Imotskog polja.

Prološko jezero i blato

74

75

76

77

78

79

Kanjon Badnjevice spaja Ričice i Proložac i jedna je u nizu prirodnih za-

nimljivosti Imotske krajine o kojima se malo zna. Prema nalazima, nekad

su se davno u prapovijesno vrijeme u kanjonu nalazile mnoge prirodne

brane koje su stalno zadržavale vodu u predjelu Ričica i tako stvarale ma-

nje jezero.

Postupno je snaga vode koja se slijevala kroz kanjon Badnjevice srušila

prirodne brane i voda Ričičkog jezera otjecala je u Imotsko polje.

Za Austro-Ugarske Monarhije tj. do 1918. godine, uređen je donji dio ka-

njona i izgrađeno pet kamenih pregrada, za što je utrošeno tadašnjih 328

zlatnih kruna. Nakon tih zahvata, smanjile su se bujice koje su nadirale iz

kanjona i nanosile znatne štete poljoprivredi, poplavljujući zapadni dio

Imotskog polja.

Izgradnjom brane Ričice i akumulacijskog jezera zaustavljeni su nagli

prodori vode. Brana je sagrađena u sklopu sustava za natapanje Imot-

skog polja, ali za njegovo potpuno uređenje potrebno je obaviti brojne

opsežne radove.

Donji dio kanjona omiljeno je kupalište Proložana, a kada se od Prološca

krene uzvodno prema Ričicama, kanjon i rijeka Suvaja koja njime pro-

tječe vrlo brzo pokažu sve svoje draži. Stalno se izmjenjuju niska voda

koja se može pregaziti i vodeni džepovi duboki i po nekoliko metara, koje

treba preplivati ili se moraju zaobići po kamenjaru i šikari.

Rječica Suvaja bogata je ribom, rakovima i žabama, a u vodi se često vide

neotrovne zmije bjelouške. Kamenjar obrastao mediteranskom vegetaci-

jom stanište je poskoka, najotrovnije europske zmije.

Kanjon Suvaje - Badnjevice

80

Na nekoliko su mjesta gusto šiblje i oborena stabla premostili vodu. Što

više odmičemo uzvodno i približavamo se Ričicama, stijene kanjona po-

staju sve strmije i nepristupačnije. Na klisurama se vide ostaci nekadaš-

njih četiriju utvrda kojima su se koristili Rimljani, a kasnije i Turci. Blizu

kraja kanjona, u predjelu zvanom Skakala, obilazak nije moguć. Strme

i glatke litice na nekim mjestima sužavaju kanjon na nekoliko desetaka

centimetara, a za vrijeme višeg vodostaja potrebno je preroniti ispod

uglavljenog kamena. Roneći ispod tog kamena mnogi mladići prolaze

svojevrsnu inicijaciju time dokazujući zrelost i muževnost.

Uzvodno se dolazi do kraja kanjona koji je ujedno i najatraktivniji. Ulazite

u tamu i labirint pećina, vode i smeđkastih stijena, koje u određeno doba

dana, u igri Sunčevih zraka, tvore jedinstveni prizor. Izlaz iz tog labirinta

i samog kanjona moguć je samo penjanjem uz dvadesetak metara visok

zid, za što je potrebna alpinistička oprema. U kanjonu obitavaju jata div-

ljih golubova koji, preplašeni ljudskom prisutnošću, uzlijeću iz svojih pe-

ćina, a lepet njihovih krila, nošen jekom, dugo odzvanja među liticama.

Doživljaj je jedinstven i vrlo dojmljiv.

81

82

83

U cestovnoj i svekolikoj izolaciji, na sjeverozapadnom rubu Imotske kra-

jine, uz samo granicu sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, smjestilo

se akumulacijsko jezero prozvano zelenim, čudo vode što su je pitomi

brežuljci stisnuli u modre meandre: umjetno jezero, nimalo nalik na ov-

dašnje krške propunte iz kojih izlijeću divlji golubovi. Krajolik je neobičan

i posve nalik jezerima sa švicarskih razglednica. Uz osam kilometara je-

zerske obale rasuti su ljupki zaseoci sela Ričice.

Akumulaciju napajaju dvije rječice, Ričina i Vrbica. Brana je izgrađena

1985. godine s namjerom da obuzda iznenadne prodore vode i povodnje

u polju, a voda iz akumulacije trebala je služiti natapanju. Melioracijski

sustav koji bi odvodio vodu iz akumulacije, na žalost nikada nije izgra-

đen, pa je branom zaustavljena voda stvorila novo jezero.

Zeleno ričičko jezero je potopilo kuće i polja izmijenilo krajolik, a ljudi

su se mahom iselili u potrazi za boljim životom. Onima koji su ostali uz

vodu, život je poprimio drugačiji sadržaj, ustvari, nastala je nova kvalite-

ta življenja s vodom i oko nje, pa se nerijetko nailazi na čamce, jedrilice,

ribiče i kupače što ovom skrovitom kutku Imotske krajine otvara nadu u

povratak iseljenih žitelja.

Govori se da u selu ima 66 izvora pitke vode, iako njihov broj varira jer

neki izvori periodično presušuju, a drugi se otvaraju. Čini se da je u pra-

povijesti ovdje bilo jezero s razinom vode višom od današnje o čemu

svjedoče brojni fosili morske faune pronađeni u okolnim stijenama, a u

strukturi kamena vidljivi su obluci nalik morskima. Sustavnog istraživanja

nije bilo. Jedino što se pouzdano zna da je predio bio naseljen od prapo-

vijesti, a mnogi arheološki nalazi iz rimske i kasnijih kultura svjedoče o

geostrateškoj važnosti ovog područja.

Ričićko Zeleno jezero

84

85

86

87

88

89

Dužinom obronaka što sa sjevera tonu u polje, od Grančića do Rebića

kuća i dalje prema istoku, doslovce ispod svakog kamena izvire voda i

poplavljuje tlo. Kvrgave stare vrbe obrubljuju vodene posjede starosjedi-

laca što za ljetnih vrućina presuše i postaju zeleni pašnjaci. Izvor-vode se

povuku u dubinu da sačuvaju snagu, krajolik prelazi iz plavog u zeleno,

a endemska imotska gaovica (Phoxinellus adsperus), s vodom se povlači

u podzemna jezera, rijeke i vrela da bi, kad kiše dođu, izbila na površinu

u jatima zajedno s novom vodom. Kreketanje žaba, patke, šaš, mali svijet

kukaca, biljno i životinjsko bogatstvo i miris vode, stvaraju osobit ugođaj,

potpuno netipičan za „bezvodni“ krš.

Krenice zauzimaju prostor polja dug približno jedan kilometar i širok oko

200 m. Voda je na vrelima duboka i do 8 m, a kad presuši, ostaju zastra-

šujuće jame. Stanovnici drže da se na dubini od petnaestak metara ispod

Krenica nalazi veliko podzemno jezero. Kad su rađena geološka bušenja

na izvorištima, voda je katkad izbijala pod velikim tlakom poput gejzira,

iako je na površini već bila presahnula.

Legedna o propuntavanju Gavanovih dvora povezuje to mjesto s utapa-

njem jednog od Gavanove djece, koje se survalo u dubinu vrela. Veza

između jezerske vode i izvorâ na Krenicama postoji u narodnoj predaji, ali

i pamćenju, jer se po vodostaju u Modrom jezeru može odrediti približno

vrijeme kada će izvori provreti.

Voda je hladna i ukusna, odlična za piće.

Krenice

90

Nažalost, mnoga su vrela zbog ljudskog nemara zatrpana, ali još uvijek

postoje Čančića vrilo, Vileničino i Kupinjak, na kojemu je za vrijeme Tu-

raka izgrađena mala akumulacija i vodenica. To je ujedno jedino vrelo na

kojemu nikada nema ribe.

Prema legendi, na ovom osobitom predjelu, koji je svojevrstan kontra-

punkt kamenjaru okolnih brda, žive vile koje noću silaze iz Vinjana Gor-

njih, preko Grede niz Vrbanj, i na rosnim livadama igraju kolo, čiji krug

uvijek mora ostati otvoren. Tim bajkovitim noćnim bićima nikada nije

dana moć da postanu savršena, kao što je puni krug savršeni oblik, nego

žive kao nesavršena i tajanstvena bića uz ljudska naselja, ispredaju svoje

čarolije i ostavljaju ugažene polumjesečaste tragove na rosnoj travi Kre-

nica, da podsjete ljude na svoju prisutnost. Za svaki slučaj!

91

92

93

94

95

96

97

Prošle (2007.) godine, svjedočili smo nastanku novog jezera u jugoza-

padnom dijelu Imotskog polja. Zemlja se iznenada urušila u promjeru 70

x 50 m, a utonuće se ispunilo vodom.

Okolni stanovnici jezeru su dali naziv Bućuša, a njegovo je nastajanje iza-

zvalo nemalu bojazan jer se polako širi, a vjerojatno i produbljuje. Geolo-

zi o novom jezeru još nisu izrekli svoj sud, ali je ona očit dokaz kako nas

priroda uvijek može iznenaditi. Stanovnici Imotske krajine, navikli živjeti

uz suha i vodena jezera i jame, nisu se previše začudili ovoj pojavi.

Novonastalo jezero Bućuša

98

99

100

101

102

103

ČatrnjeOduvijek smo prijateljevali s čatrnjama u našim dvorištima, avlijama, vr-

tlima. Iz tajanstvene hladne dubine grabili smo sićom vodu dok bi lanac

veselo zveckao o krunu. Duboko dolje, na uznemirenoj površini, zrcalio

se odraz naših lica kojega smo upamtili i nosili kroz život kao vlastitu mje-

ru.

Ljudi u kršu odavno su znali kako sačuvati vodu. Zalihe kišnice sakuplje-

ne u kratkoj kišnoj sezoni trebale su potrajati do slijedećih obilnijih kiša.

Prvobitno su čatrnje dubljene u živcu kamenu i to na mjestima gdje je

bilo moguće sabirati vodu ili je tlo bilo nepropusno. Pojavom suvreme-

nijih građevinskih materijala, malo pomalo, počele su se graditi i javne

čatrnje veće zapremine. Stoga je naplav ili perimetar (sabirna kosina me-

đusobno povezanih glatkih kamenih ploča, ograđena zidom) zauzimao

veliku površinu, često znatan dio brda, kao npr. u Krstaticama. Naknadno

se čatrnje sve više približavaju kućama, a voda se žljebovima slijeva s kro-

vova. Gornja ravna površina nad čatrnjom nerijetko se pretvarala u teracu

natkrivenu odrnom, koja je pružala dodatnu zaštitu od sunca. Ograđeni

otvor čatrnje zove se kruna, zidana klesanim kamenom ili monolitna, a

iznad krune visio je metalni sić, U svojoj krutoj rustici takva kruna po lje-

poti jedva zaostaje za krunama u starim gradskim palačama u kojima su

najčešće umjetnički izrađene primjenom arhitektonskih i kiparskih de-

korativnih elemenata. Ipak, svaka je kruna nemjerljivo vrijedna u svojoj

funkciji i simbolici, stoga joj i naziv potječe od kraljevskog simbola i naj-

skupocjenijeg uresa.

Na našoj fotografiji snimljena je stara fratarska čatrnja koju je prvi gvar-

dijan vojne župe Gospe od anđela, fra Stipan Vrljić, nakon izgona Turaka

iz Imotskoga (1717.), gradio istodobno sa samostanom, i završio 1774.

godine. Čatrnja je bila namijenjena javnoj upotrebi, dok su fratri za svoje

potrebe koristili još stariju unutrašnju čatrnju zaostalu iz turskog doba.

Danas u njoj miruje kristalna voda, zlu ne trebalo, a umjesto krunskim

draguljima, sestre franjevke kite joj krunu crvenim điranima.

104

Nedostatak pitke vode postao je prvorazredni svjetski problem. Miliju-

ni ljudi u siromašnim zemljama nemaju niti jednu čašu vode dnevno, a

najugroženija su djeca i nemoćni. U današnje vrijeme kada zagovaramo

održivi razvitak i razumno gospodarenje prirodnim resursima, zanemarili

smo drevna znanja čuvanja pitke vode poznata civilizaciji već više tisuć-

ljeća.

Prvi pisani spomen cisterni nalazimo kod Moabljana (8. st. prije Krista),

ali ostaci datiraju tisućljećima ranije kao npr. u Mikeni gdje je pronađe-

na cisterna ispod same kraljevske palače. Cisterne su također građene u

rimskim logorima (castrumima), čiji je položaj bio uvjetovan vojno-stra-

teškim razlozima, a u blizini nije bilo izvora ili rijeka.

Nažalost, i u našem kraju, perimetri mnogih javnih čatrnja obrasli su ko-

rovom, a spremnici su oštećeni ili čak zatrpani. Ne bismo li konačno tre-

bali razmisliti o ponovnom osposobljavanju mnogih naših čatrnja, i to

ne samo zbog kulturno-povijesnih razloga, nego zbog dragocjene vode

koja, očuvana u hladnoj dubini, znači sam život.

105

I moja mala kap…

Kad sam pozvana da napišem kratki osvrt o ovoj knjizi, željela sam vjero-

vati da razlog tome nije moje zanimanje i moj dugogodišnji rad u ugled-

noj izdavačkoj kući, nego činjenica da sam Imoćanka. A mi Imoćani, ma

gdje bili, uvijek ostajemo braća po kamenu. A kako sam usto Bazaranka

na „privremenom radu u Zagrebu“ (i tako, evo, već gotovo 40 godina),

bojim se da moj tekst ne bude previše emotivan. Naime, ja još duboko

vjerujem da nebo nigdje nije tako modro kao u mome Imotskom, da ka-

men nigdje nije toliko bijel i topao kao na pročeljima dragih kuća moga

grada, ni da vode nigdje nisu tako božanstveno bistre. Znanost kaže da je

čovjek iskonski i neraskidivo povezan s vodom. I ja istinski vjerujem u to.

Prisjećajući se svog djetinjstva, prisjećam se prozirne i hladne Vrljike, koja

nam je doslovce život značila. Vraćaju mi se i slike mojih prvih nespretnih

i bojažljivih zaveslaja rukama u Modrom jezeru dok sam pokušavala na-

učiti plivati, kad mi se činilo da je znati plivati jednako važno kao i znati

hodati. Sjećam se koliko sam se divila Modrome i Crvenom jezeru i isto-

dobno ih se bojala. Često sam ostajala nijema pred zastrašujućom ljepo-

tom i tajanstvenošću njihovih strmih litica. No kad danas držim u ruci ovu

prelijepu malu zavičajnu monografiju, postajem svjesna da sam živjela

djetinjstvo u čudesno pitomom skladu krša i vode koji sam ponijela sa

sobom u život kao neizmjerno drag zavežljaj.

r i ječ urednice

106

Ja za ovakve knjige znam reći da su poslastica za dušu, da su bonbončić-

monografije. Samo su vrhunski majstori fotografije i zaljubljenici u priro-

du znali odabrati prave motive, ponukati izvore i Vrljiku da se pokažu u

svoj svojoj raskošnoj ljepoti, zaroniti u mračnu, hladnu i prijeteću dubinu

Crvenog jezera ili nam objektivom dočarati bistrinu krških vodotoka.

Iskreno me veseli da smo bogatiji za još jednu zavičajnu knjigu. Njoj će se

razveseliti svi oni kojima je Imotski u srcu, a nadam se da će pronaći put

do onih koji su otvoreni za ljepotu sačuvane, gotovo netaknute prirode.

A upravo nam se takva nudi na stranicama ove knjige. Imotska ljepota

kamena i vode, koju i ja osjećam svojom. I znam, tako će biti uvijek.

Zlata (Marinović) Babić

107

Luka Kolovrat rođen je 1971. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Imotskom,

potom Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu.

Pisao je i fotografirao za Slobodnu Dalmaciju, Imotske novine, Imotsku

krajinu, Makarsku kroniku, Hrvatske vode, Otvoreno more, a trenutno je

urednik ronjenja u časopisu Navigator i glavni urednik portala o ronjenju

www.gorgonija.com i www.imotski.hr Imao je dvije samostalne izložbe

podvodne fotografije.

Živi u Imotskom, radi kao direktor ureda Turističke zajednice.

Maja Delić Peršen

rođena je 1947, Gimnaziju završila u Imotskome, studirala romanske je-

zike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavila se prevođenjem za više

redakcija NIPa Vjesnik, pisala reportaže u Slobodnoj Dalmaciji, članke u

Imotskim novinama, bila uvodničarom i recenzentom većeg broja knji-

ga, s autorskim pričama sudjelovala u više zajedničkih izdanja, pisala o

temama iz kulture.

Godine 2006. objavila je radio dramu „Oslobođenje Imotskog od Turaka

A.D.1717.“, a 2007. (u su-autorstvu) monografiju „Imotski u razglednici“. U

pripremi ima dvije zbirke priča.

Živi i piše u Imotskom.

108

• A d r i a t i c D i s t i l l e r s •

• Pr i v r e d n a b a n k a Z a g r e b •

• J a v n a u s t a n o v a z a u p r a v l j a n j e z a š t i ć e n i m p r i r o d n i m v r i j e d n o s t i m a S p l i t s k o – d a l m a t i n s k e ž u p a n i j e •

• G r a d I m o t s k i • Tu r i s t i č k a z a j e d n i c a I m o t s k i •

• O p ć i n a Lo k v i č i ć i • O p ć i n a R u n o v i ć i • O p ć i n a Pr o l o ž a c • O p ć i n a Z m i j a v c i •

• Te h n o p l a s t S p l i t • Vo d o p r i v r e d a I m o t s k i • Vo d o v o d I m o t s k e k r a j i n e • H r v a t s k e v o d e • H r v a t s k e š u m e •

• Po l i k l i n i k a M e t e r I m o t s k i • E k o n o m s k a š k o l a I m o t s k i • G i m n a z i j a d r. M a t e U j e v i ć I m o t s k i •

• Te h n i č k a š k o l a I m o t s k i • O b r t n i č k a š k o l a I m o t s k i • Pu č k o o t v o r e n o u č i l i š t e I m o t s k i •

voda sa izvorišta rijeke vrljike glavna je komponenta prve hrvatske i mediteranske vodke akvinta