IZVRŠNI SAŢETAK DOKUMENTA Istraţivanje stanja ranjivih grupa djece, okvira politika djelovanja, strateških dokumenata i zakona na kojima počivaju usluge socijalne zaštite i inkluzije za djecu u BiH SITUACIONA ANALIZA

Istraživački tim za INNOVA doo:

Belma Pobrić, voditeljica tima Amila Mujčinović, pravni ekspert

Zina Drnda, istraživač

Iako su kroz Program "Unapređenje sistema društvene zaštite i inkluzije za djecu - SPIS" podržali pripremu ovog dokumenta, on ne mora odražavati zvanične stavove donatora i partnera

iz institucija vlasti u BiH.

Uvod Dokument Istraživanje stanja ranjivih grupa djece, okvira politika djelovanja, strateških dokumenata i zakona na kojima počivaju usluge socijalne zaštite i inkluzije za djecu u BiH nastao je kao dio programa pod nazivom “Jačanje sistema socijalne zaštite i inkluzije djece u BiH” (takozvani SPIS program), čije je provođenje započelo 2008. godine. Program podržavaju Delegacija Evropske Unije, DFIDa/UKAID-a, Vlada Norveške i UNICEF. Ovo Istraživanje je uz pomoć partnera u implementaciji programa izradila konsultantska kompanija INNOVA iz Sarajeva. Istraživanje je imalo za cilj analizu zakonodavstva, politika djelovanja, strategija i mjera u oblasti socijalne zaštite i inkluzije djece u Bosni i Hercegovini (BiH), njenim entitetima – Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) i Republici Srpskoj (RS), te Brčko Distriktu BiH (BD). Svrha ovog dokumenta dokumenta ima za cilj da naglasi područja gdje postoji potreba za poboljšanje strategija i mjera u oblasti zaštite djece, a naročito u pogledu unapređenja međusektorske saradnje. Okvir za izradu dokumenta predložile su radne grupe iz Federacije BiH i Republike Srpske pod nazivom Politike i zakonodavstvo čiji su članovi bili predstavnici nadležnih ministarstava koja su uključena u realizaciju SPIS projektnih aktivnosti. U svojih 10 poglavlja, istraživanje je obuhvatilo sva značajna pitanja koja se tiču socijalne zaštite i inkluzije djece, posebno se osvrćući na pitanje međusektorske saradnje kao jednog od ključnih faktora u postizanju djelotvornog, usklađenog i održivog sistema zaštite djece. Istraživanje je započelo sa stanovišta da se socijalna zaštita zasniva na pretpostavkama poštivanja osnovnih ljudskih prava: vlade imaju obavezu da pružaju i ekonomsku i socijalnu podršku najugroženijim segmentima svog stanovništva. Istraživači, koji su sačinili ovaj izvještaj, slažu se definicijom koja ističe da socijalna zaštita treba biti više od povećanja prihoda i standarda potrošnje onih u stanju socijalne potrebe. Ona treba biti transformativna, ne samo po tome što će smanjiti siromaštvo nego i što će povećati socijalnu jednakost i socijalna prava siromašnih, ugroženih i marginaliziranih populacija. Važno je napomenuti da je istraživanje za pripremu ovog dokumenta rađeno početkom 2010. godine i da su od tada članovi radnih grupa davali svoje mišljenje i komentare na nacrt dokumenta. Ova situaciona analiza je zamišljena kao „živi“ dokument koji će redovno biti ažuriran novim podacima kako isti budu postajali dostupni. Prijedlog je da se partneri u SPIS projektu dogovore o načinima na koji će se ovaj dokumenat ažurirati u budućnosti da odslika promjene situacije, odnosno napredak koji se postiže u svim poljima. Smatramo da takav jedan dokumenat može biti višenamjenski i poslužiti partnerima, UNICEFu, kao i drugim donatorima u jednom cjelosektorskom sagledavanju stanja u sektoru dječije zaštite. UNICEF predlaže da se ažuriranja rade na godišnjoj osnovi i dostavljaju kao informacija ministarstvima uključenim u nastavak SPIS projekta. Studija se fokusirala na politike, mjere i zakonodavstvo vezano za djecu općenito, ali naročito za sljedeće definirane ugrožene/marginalizirane kategorije djece u Bosni i Hercegovini, koje su utvrdili članovi radne grupe Politike i zakonodavstvo iz Republike Srpske i Federacije BiH:

djeca iz siromašnih porodica romska djeca i djeca pripadnici manjina djeca sa onesposobljenjem i posebnim potrebama djeca koja žive u ruralnim sredinama djeca bez roditelja i roditeljskog staranja djeca žrtve nasilja, trgovine, zlostavljanja i izrabljivanja djeca iz višečlanih porodica

maloljetnici u disfunkcionalnim porodicama djeca delikventi djeca koja se ne odgajaju na odgovarajući način djeca povratnici djeca bez zdravstvene zaštite

Status ovih kategorija djece pregledan je za oba entiteta i Brčko Distrikt pojedinačno, a ovo su ključni nalazi do kojih se došlo istraživanjem kako sekundarnih tako i primarnih izvora u trenutnku istraživanja: Djeca iz siromašnih porodica:

- 19% djece u BiH živi ispod relativne a 26% ispod apsolutne linije siromaštva. - Djeca koja žive u porodici sa dvoje i više djece su najviše izložena siromaštvu i pripadaju

kategoriji socijalno ugroženog stanovništva. Oko 13% djece živi u domaćinstvima koja spadaju u kategoriju najsiromašnijih, a 29% djece su članovi domaćinstava koja žive u siromaštvu. Posebno su ugrožena djeca mlađa od pet godina.

- Djeca u domaćinstvima u kojima je žena nosilac domaćinstva imaju znatno veći rizik od siromaštva. 23% djece u domaćinstvima u kojima je žena nosilac su siromašna.

- manje od 9% djece pohađa predškolske ustanove - Više od jedne polovine sve djece živi u domaćinstvima bez kompjutera (63%) - Djeca koja žive u domaćinstvima u kojima glava porodice nema nikakvo, ili ima samo osnovno

obrazovanje (31%), niže srednje obrazovanje (19%), ili samo više srednje obrazovanje (10%), imaju znatno veći rizik od siromaštva nego djeca u onim domaćinstvima gdje glava porodice ima višu ili visoku stručnu spremu (3%)

- Stopa apsolutnog siromaštva djece u FBiH iznosi 25.2%, a relativnog 18.2%. Važno je napomenuti da se stopa siromaštva djece značajno razlikuje od kantona do kantona, i od jedne općine do druge.

- Prema linijama siromaštva Republike Srpske 14,3% djece do 18 godina u Republici Srpskoj živi ispod relativne a 21,4% ispod apsolutne linije siromaštva.

- Stopa relativnog siromaštva djece u BD BiH iznosi 27%, a apsolutnog 32%. - Pogoršanje financijskog statusa roditelja često rezultira smanjenjem stope rađanja jer

potencijalni roditelji smatraju da je prvo ili sljedeće dijete luksuz. Osim toga, djeca koja odrastaju u siromaštvu često i ostaju siromašna kada odrastu

- Siromašna domaćinstva sa djecom imaju slab pristup socijalnoj pomoći. Uprkos visokom procentu domaćinstava sa djecom koja su siromašna, samo 10% domaćinstava sa djecom u BiH dobijaju neki vid socijalne pomoći (osim dječijeg dodatka).Domaćinstva sa 3 i 4+ djece imaju veće šanse za dobijanje socijalne pomoći (15% odnosno 14%) i dječijeg dodatka (12% odnosno 12%).

Romska djeca i djeca pripadnici manjina

- 2.3% Roma je zaposleno - Osamdeset posto (80%) romske djece u Bosni i Hercegovini ne pohađa osnovnu školu - Oko 90% Roma nema zdravstvenu zaštitu.Najčešći razlog tome je neprijavljivanje rođenja - Oko 8.1% ispitanika romske nacionalnosti naveli su da imaju dijete (djecu) sa posebnim

potrebama. Od tih 8.1%, više od pola ima djecu sa urođenim onesposobljenjima; jedan od pet ima bolesno dijete, a jedno od desetoro djece su djeca sa posebnim potrebama koje su posljedica povrede.

- Od ukupnog broja Roma u BiH njih 60% živi u Federaciji BiH.

- Oko jedne trećine romske populacije u BiH živi u Republici Srpskoj.

Djeca sa onesposobljenjem i posebnim potrebama

- 10% stanovništva u Bosni i Hercegovini ima neki od oblika invaliditeta fizičke, senzorne, mentalne ili psihičke naravi, a 30% je direktno ili indirektno pogođeno posljedicama onesposobljenja.

- Djeca sa onesposobljenjem kao i osobe sa nekim posebnim stepenom invalidnosti primaju novčanu naknadu. Međutim, visina te naknade varira u cjeloj zemlji i kad je riječ o istom stepenu onesposobljenja. Iznos novčane naknade varira po entitetima i regionima zemlje i ovisno o tome da li je osoba kategorisana kao civilni ili ratni invalid.

- U Federaciji BiH ima nekoliko ustanova za brigu o djeci sa posebnim potrebama. To su: Ustanove socijalno zdravstvene zaštite za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica “Drin” i “Bakovići” u Fojnici, Zavod za zaštitu djece i omladine Pazarić, Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica,” Centar za obrazovanje, vaspitanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje mentalno retardirane djece, djece oboljele od autizma i cerebralne paralize ”Vladimir Nazor” Sarajevo,” Dnevni centar za brigu o adolescentima i djecu sa onesposobljenjem ”Duga” Novi Travnik i druge.

- U Republici Srpskoj je u 2007. godini bilo 4.057 djece sa psiho-fizičkim problemima u razvoju koja su bila korisnici socijalne pomoći

- U 2008. godini, 12 djece iz Brčko distrikta je bilo smješteno u ustanovu za djecu sa onesposobljenjem “Dom za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju”, Prijedor. Nema dovoljno dostupnih informacija o socio-ekonomskim uslovima djece sa posebnim potrebama u BD BiH

Djeca koja žive u ruralnim sredinama

- 22% djece u ruralnim sredinama su siromašna, dok se to isto može reći za 13% djece iz urbanih područja

- Većina ukupnog broja djece živi u ruralnim područjima; skoro 64% sve djece i 75% siromašne djece živi u ruralnim područjima

- Djeca iz ruralnih sredina su često isključena iz obrazovnog sistema zbog toga što su osnovne škole udaljene od njihovog mjesta stanovanja, a sistem prevoza općenito nije dobro uspostavljen. Nastava u nižim razredima osnovne škole uglavnom se izvodi u kombiniranim odjeljenjima područnih škola. Podaci pokazuju da stopa pohađanja predškolskog obrazovanja u ruralnim sredinama iznosi 2.4%, za razliku od gradskih sredina gdje se ona penje na 14.3%.

- Mnogi pojedinci koji žive u ruralnim područjima imaju poteškoće u pristupu ustanovama zdravstvene i socijalne zaštite. Zdravstvene ustanove su i po 30 kilometara udaljene od mjesta življenja. Stoga, mnoge seoske žene rađaju izvan medicinskih ustanova. Nadalje, seoskoj djeci je uskraćen pristup uslugama zdravstva i socijalne zaštite. Djeca sa onesposobljenjem, koja žive u ruralnim sredinama, nemaju pristupačne zdravstvene ustanove u svojim sredinama a mnogi roditelji ne mogu financijski podnijeti česte odlaske svoje djece u takve ustanove.

- Prevoz i i mogućnost pristupa školi, radnom mjestu i zdravstvenoj ustanovi još uvijek predstavlja problem za mnoge koji žive u ruralnim područjima

Djeca bez roditelja i roditeljskog staranja

- Dostupni podaci ukazuju da u BiH ima oko 2 do 4 hiljade djece bez roditeljskog staranja. - Federacija BiH je identificirala 1.935 djece bez roditeljskog staranja, uključujući 402 djece u dobi

od 0 do 7 godina (djeca bez oba roditelja – 116; napuštena djeca – 167; djeca nepoznatih roditelja – 13; djeca roditelja kojima je oduzeto pravo na roditeljstvo – 10; i djeca roditelja

spriječenih da obavljaju roditeljsku odgovornost – 96). Većina djece bez roditeljskog staranja, uključujući djecu napuštenu od roditelja, imaju od 0 do 7 godina

- U FBiH se usvaja veoma mali broj djece (jednocifrene brojke godišnje). - U Republici Srpskoj je u 2008. godini registrovano 786. djece bez roditeljskog staranja - Skoro 80% djece bez roditeljskog staranja je smješteno u hraniteljske porodice. Veoma mali broj

djece u RS se usvaja, i te brojke su jednocifrene na godišnjem nivou. - U Brčko distriktu BiH ima 47 djece bez roditeljskog staranja. Procenat usvojene djece u BD BiH

je veći nego u ostatku zemlje

Djeca žrtve nasilja, trgovine, zlostavljanja i izrabljivanja

- U cijeloj zemlji fizičko kažnjavanje djece se uveliko smatra vaspitnom mjerom. Prisutni su i nasilje nad djecom i kao i njihovo zlostavljanje, a ti slučajevi se često ne prijavljuju zbog kulturoloških i socijalnih razloga.

- Od ukupnog broja identificiranih žrtava trgovine ljudima u BiH tokom 2007., 44% su bili mladi ljudi, a 30% djeca mlađa od 18 godina

- U 2007. identificirano je 17 maloljetnica, žrtava izrabljivanja i utvrđeno je da su sve bile žrtve trgovine ljudima – dječje prostitucije. Trenutni faktori koji uzrokuju i ubrzavaju prisustvo trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini su: nasilje u porodici, nasilje zasnovano na spolu, nasilje nad djecom, siromaštvo, veoma loš ekonomski i socijalni položaj manjina, naročito Roma.

- Zbog toga što nadležne institucije ne posjeduju efikasne mehanizme zaštite, broj djece koja rade na ulici sve više raste, naročito među romskom populacijom.

- U FBiH je u 2007. godini zabilježeno 364 prijavljenih slučajeva nasilja nad djecom uzrasta 0-6 godina (fizičko nasilje u 103 slučaja, psihičko nasilje u 148 slučajeva, i seksualno nasilje i dva druga oblika nasilja nad djecom u 93 slučaja)

- U Republici Srpskoj objedinjeni podaci za djecu i odrasle su sljedeći: 1542 registrovana slučaja u 2008. godini i 1508 slučajeva u 2009. godini.

- Najčešći oblik nasilja je psihičko nasilje, zatim slijedi fizičko nasilje, pa seksualno zlostavljanje. U 48% slučajeva otkriveno je da su počinitelji nasilja očevi, dok su u 28% slučajeva to bile majke.

Djeca iz višečlanih porodica

- Djeca u porodicama sa troje ili više djece više su izložena riziku od siromaštva nego djeca u manjim porodicama.

- Najveći broj domaćinstava sa troje i više djece nalazi se u ruralnim dijelovima Federacije BiH; jedno od 12 domaćinstava u FBiH ima troje ili više djece

- Najmanji broj domaćinstava koja imaju djecu je u ruralnim dijelovima Republike Srpske, gdje je skoro dvije trećine domaćinstava bez djece

Zanemarena djeca, disfunkcionalne porodice i djeca delikventi

- Broj registriranih maloljetnih delikvenata u 2005., 2006. i 2007. iznosio je tim redom: 2.603, 2.753 i 2.640. U BiH postoji porast maloljetničke delikvencije, a broj institucija koje rade sa ovom grupom djece je smanjen. Postoji vidljiv i zabrinjavajući porast broja djece mlađe od 14 godina koja dolaze u sukob sa zakonom

- “Nema odgovarajućih institucija ili dovoljno kapaciteta na entitetskom i državnom nivou koji bi pružili uslove za smještaj maloljetnih prestupnika i provođenje vaspitnih mjera i kazne zatvora.”

- U FBiH ima 1.271 registriranih slučajeva zanemarene djece, od čega je 149 djece u dobi između 0 i 7 godina starosti. Prema nekompletnim podacima, u 2007. godini bilo je 8.412 registriranih

slučajeva djece čiji je razvoj ometen problemima u porodici; taj broj uključuje 2621 djece u dobi između 0 i 7 godina.

- U toku 2007. godine, sudovi FBiH su procesuirali ukupno 567 slučajeva. Od tog broja, 56 slučajeva je odbačeno. Tužilaštva u FBiH su uglavnom predlagala neinstitucionalne mjere protiv maloljetnih prestupnika u 2005., 2006., i 2007. godini, a samo u 4% slučajeva predlagane su mjere smještanja u instituciju.

- Od ukupnog broja djece u Republici Srpskoj koja su registrirana kao primaoci socijalnih usluga u 2007. godini, 3.3% su djeca sa društveno neprihvatljivim ponašanjem; 44% su djeca sa problemima u porodici; 42% su djeca sa raznim socijalnim potrebama;4,6% su djeca sa psihičkim i fizičkim poteškoćama u razvoju.

- Sudovi u Republici Srpskoj su tokom 2005. godine procesuirali 627 slučajeva maloljetničke delikvencije. Od ukupnog broja, 118 slučajeva je obustavljeno. Tužilaštva u RS su tokom 2005., 2006. i 2007. uglavnom predlagala ne-institucionalne mjere protiv maloljetnih prestupnika. Takva mjera predlagana je samo u 1.78% slučajeva, dok je u 1.19% njih izrečena kazna maloljetničkog zatvora.

- Tokom perioda od 2005. do 2007. godine sudovi Brčko distrikta BiH procesuirali su ukupno 160 slučajeva maloljetničke delikvencije. Od ukupnog broja slučajeva, 58 je odbačeno. Tužilaštvo Brčko distrikta BiH je uglavnom predlagalo ne-institucionalne mjere protiv maloljetnih prestupnika.

Djeca povratnici

- Jedna od glavnih prepreka za povratak izbjegličkih porodica jeste neadekvatno obrazovanje za njihovu djecu, kao i nemogućnost dobijanja zaposlenja u prijeratnim mjestima stanovanja.

- Povratničke porodice često žive daleko od zdravstvenih i obrazovnih institucija. Alternativni smještaj za povratnike je često neuslovan i malen pa njihova djeca u mnogim slučajevima nemaju uslove koji bi im omogućavali normalan rast i razvoj.

- U 2009. godini je u BiH bilo oko 115,679 interno raseljenih osoba. Od tog broja, oko 15% su djeca mlađa od 17 godina.U periodu od 2006. do 2009., ukupno 1.031.635 izbjeglica i raseljenih lica vratilo se u svoje prijeratne domove.

- U Federaciji BiH ima 48.702 interno raseljenih lica. Također, ima 18.396 interno raseljenih lica čije je ranije prebivalište bilo na području Federacije BiH. 30.171 osoba čije je ranije prebivalište bilo u Republici Srpskoj trenutno živi u Federaciji BiH, i ima 135 raseljenih osoba iz Brčko distrikta BiH.

- U periodu od 2006. do 2009., ukupno 743.377 osoba se vratilo u svoje prijeratne domove na teritoriji BiH. U pregledu statističkih podataka iz 2005. o implementaciji Prelaznog sporazuma o pravima i potrebama djece povratnka, registrirano je 30.606 učenika povratnika u FBiH.

- U Republici Srpskoj je u 2009.godini, ukupan broj djece izbjeglica bio 1.116 , dok je bilo 8674 raseljene djece. Zabrinjavajuća je činjenica da još uvjek ima 1708 djece u kolektivnom vidu stanovanja.

- Od 2006. do 2009., ukupno 22.095 osoba se vratilo u svoje prijeratne domove na teritoriji Brčko distrikta BiH

Djeca bez zdravstvene zaštite

- Mnogi roditelji i staratelji ne poznaju prava djece u pogledu zdravstvene zaštite. - U smislu zdravstvene zaštite, sljedeće kategorije djece su najugoženije: romska djeca, djeca

rođena izvan zdravstvene ustanove, djeca iz siromašnih porodica, djeca izbjeglica ili povratnika, djeca iz ruralnih područja, a posebno djeca iz ovih kategorija koja imaju posebne potrebe

- Došlo je do određenog povećanja broja zdravstveno osigurane djece usljed Odluke o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava, koja je donesena krajem 2009. godine. Prema toj odluci sva djeca do 18. godine, ili do 26. ako se redovno školuju, dobijaju besplatnu zdravstvenu zaštitu. Odluka se još ne provodi u potpunosti na kantonalnom nivou zbog nedostatka financijskih rješenja, odgovarajućih standarda i podzakonskih akata. Podaci o broju djece bez zdravstvene zaštite u FBiH nisu dostupni. Postoji, međutim, zabrinutost da su djeca neosiguranih roditelja, koja još nisu dostigla školski uzrast, naročito ugrožena, jer nemaju pristup zdravstvenom osiguranju, a to posebno zabrinjava obzirom da je taj uzrast od najveće važnosti za zdrav razvoj djeteta.

- Zakoni u oblasti zdravstvene zaštite u Republici Srpskoj predviđaju besplatnu zdravstvenu zaštitu za djecu mlađu od 15 godina, bez obzira da li su roditelji osigurani ili ne

Okvir u kojem funkcioniše sistem socijalne zaštite i inkluzije djece Socijalna zaštita djece i porodica sa djecom, u Bosni i Hercegovini je praktično organizirana kroz socijalnu, dječiju i porodično-pravnu zaštitu. Ova oblast uređena je kroz entitetske, kantonalne i zakone Brčko distrikta o socijalnoj zaštiti, dječijoj zaštiti i porodične zakone, i provodi se prvenstveno putem centara za socijalni rad i ustanova socijalne zaštite. Zakonom su utvrđeni različiti oblici i prava iz socijalne, dječije i porodične zaštite, koji su zasnovani na principima ljudskih prava, a usmjereni su na određene kategorije djece u stanju socijalne potrebe. Građani u bosanskohercegovačkom društvu (u oba entiteta i Brčko distriktu) suočavaju se sa ekonomskim i socijalnim uslovima u kojima osjećaju da nisu u stanju osigurati vlastitu budućnost. Ovo je bilo posebno vidljivo tokom provođenja samog procesa istraživanja koje je počelo u decembru 2009. godine, a završeno početkom 2010. godine, kada su se i u BiH počele osjećati posljedice globalne ekonomske krize. Prema istraživanjima agencije GfK BiH, četiri od pet stanovnika u Bosni i Hercegovini suočava se sa problemima koji su posljedica ekonomske krize. Teški lični gubici, koje su mnogi u BiH doživjeli tokom rata, u kombinaciji sa trendovima stagnacije – percepcijom ekonomske stagnacije kao i percepcijom da „situacija u Bosni i Hercegovini‟ ne napreduje u pozitivnom smjeru – vode generalnom osjećanju nemoći među građanima Bosne i Hercegovine. Mnogi su mišljenja da je njihova budućnost neizvjesna zbog niza faktora, za koje smatraju da su izvan njihove kontrole. Osim toga, građani Bosne i Hercegovine iskazuju opći nedostatak vjere u pogledu mogućih pozitivnih promjena i često opisuju svoje stanje na način koji odražava nemoć. Statističke procjene govore da u Bosni i Hercegovini živi 3.842.566 stanovnika. Prema Općem indeksu socijalne isključenosti (HSEI), 50.32% stanovništva u BiH je na neki način marginalizirano. Nema većih razlika između urbanog (50.29%) i ruralnog (50.46%) stanovništva, kao ni između FBiH (51.01%) i RS (49.50). Približno tri od sedam domaćinstava u Bosni i Hercegovini ima jedno dijete; tri od sedam domaćinstava ima dvoje djece i jedno od sedam domaćinstava s djecom ima troje i više djece. Uopšteno govoreći, stepen nataliteta je na teritoriji cijele zemlje veoma nizak. Pored slabe opće ekonomske situacije i osjećaja nemoći, jedan od uzroka je i nedostatak sveobuhvatnih programa brige o djeci i podrške zapošljavanju žena, te nemogućnost napredovanja u karijeri. Provođenje programa osposobljavanja i obrazovanja žena, socijalne usluge, porodiljsko odsustvo i drugi programi za žene, imaju potencijal da kroz njihovu primjenu značajno poboljšaju socijalnu zaštitu i inkluziju djece u BiH. Samo 9% djece u BiH pohađa predškolsko obrazovanje. Taj podatak posebno zabrinjava u smislu ranog razvoja djeteta. Stopa neto upisa djece u osnovno obrazovanje u BiH iznosi 97.2%. Stopa upisa u srednje škole je 76.2%, a 54% učenika završi srednjoškolsko obrazovanje u propisanom roku.

Predškolsko obrazovanje nije besplatno i još uvijek je dostupno samo djeci u urbanim sredinama čiji su roditelji zaposleni. Fragmentiranost zdravstvenog sistema kao i nemogućnost jednostavnog kretanja pacijenata između administrativnih jedinica predstavlja prepreku u osiguranju adekvatnosti sistema. Najveći broj bolnica i domova zdravlja ne posjeduju aktivne elektronske baze podataka o pacijentima. Nadalje, mnoge zdravstvene ustanove nemaju dovoljan broj uposlenika, a onima koji rade neophodna je dodatna obuka posebno u oblasti rada sa marginaliziranom djecom. Brojnim zdravstenim ustanovama nedostaje tehnička oprema i tehnologije koje se koriste u savremenoj medicini, a ovo se posebno odnosi na ruralna područja i manja mjesta. Osim toga, nedostaje dovoljan broj ustanova za educiranje i savjetovanje trudnica o pitanjima kao što su ishrana utrudnoći, zdravstveni rizici tokom trudnoće kao i ishrana i razvoj u ranom djetinjstvu. Zakonsko uređenje – međusektorski pristup Osnovni pregled zakona i međunarodnih dokumenata u BiH, koji se tiču djece i njihovih prava, pokazao je kompleksnost i obimno reguliranje procedura u bavljenju dječjim pravima, a ponegdje i nekonzistentnost u implementaciji politika i rješenja prepoznatih u međunarodnim pravnim instrumentima. Zakonsko uređenje socijalne zaštite u BiH je sveobuhvatno, a u smislu financiranja predstavlja najveći izazov. Ključni problem leži u njegovoj šarolikosti i nejednakim novčanim davanjima za korisnike širom zemlje. Iznosi novčanih naknada variraju ne samo od entiteta do entiteta, već i od kantona do kantona. To vodi kršenju prava djece i njihovoj diskriminaciji kao korisnika. U tom pogledu, Federacija BiH je u naročito teškom položaju pošto postojeća legislativa u pogledu dodjele prihoda ne obezbjeđuje sistem koji može uspješno kombinirati prihode sa sve većim brojem korisnika socijalne pomoći. Federacija definira nivoe socijalne zaštite, ali uglavnom su kantoni dužni obezbijediti sredstva. Povećanje broja korisnika često nije praćeno povećanjem budžeta pa stoga doprinosi variraju od kantona do kantona. Dakle, socijalna i dječija zaštita u Federaciji BiH ostaje podložna ad hoc planiranju, bez institucionaliziranog praćenja i sistematske raspodjele prihoda. Uspostavljanje standarda za dodjelu sredstava bit će najvažniji korak u tom pogledu. Osim što ne postoji jedinstvena i tačna baza podataka, ni centri za socijalni rad, kao prva tačka ostvarivanja prava na socijalnu zaštitu, nemaju minimum zajedničkih standarda u svom djelovanju i pružanju socijalnih usluga. Nedostatak koordinacije između Federacije BiH i centara za socijalni rad. samo dodatno produbljuje jaz i onemogućava adekvatno praćenje i uspostavljanje svrsishodnog sistema. Za razliku od RS i BD BiH, u Fedraciji BiH nema zakona o zaštiti djece niti sličnog ili istog fonda za zaštitu djece. Sistem Republike Srpske ima centraliziran sistem financiranja, putem Javnog fonda za dječiju zaštitu RS. U ovom entitetu općine su dužne da, unutar svojih financijskih mogućnosti, pomažu u obezbjeđivanju financijskih sredstava za školovanje djece u različitim obrazovnim ustanovama. Kada se govori o pravima u oblasti zdravstvene zaštite, iako su učinjeni napori da se ona odvoji od statusa zdravstvenog osiguranja roditelja, i da sva djeca do 15 godina starosti imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, i dalje postoji problem koji se tiče administrativnih procedura, a koji naročito pogađa djecu u ruralnim područjima. Ograničenost pristupa zdravstvenoj zaštiti na entitetsku odnosno kantonalnu teritoriju, djeci koja žive u ruralnim sredinama ili mjestima uz granicu, gdje najbliža zdravstvena zaštita nije ona na koju oni imaju pravo, predstavlja problem. Imajući na umu važnost pružanja bezuslovne zdravstvene zaštite djeci, ovo pitanje bi entitetske vlade i vlada BD mogle eventualno zajednički razmotriti i iznaći jednostavnije rješenje za postojeću situaciju. Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju definira principe nediskriminacije, ali ipak postoje slučajevi kada niži nivoi (uglavnom kantoni) ne usklađuju svoje zakonodavstvo. Zakonodavna tijela u RS i BD BiH idu prema usvajanju novih zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, i drugih zakona potrebnih za reformu obrazovanja. Nažalost, do sada kantonalni organi nisu u potpunosti proveli reformu

obrazovanja. Propuštajući da usvoje zakone koji bi bili usklađeni sa okvirnim zakonima o predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju, i koji bi, što je još važnije, pružili pravni okvir za nediskriminaciju djece, kantoni nisu u poziciji da prevaziđu dva osnovna problema kad je riječ o pravima djece: 1) potpuna uključenost romske djece u sistem obrazovanja, i 2) rješenje postojanja ”dvije škole pod jednim krovom”. Osim toga, u proteklim godinama kantoni su ostvarili malo ili nimalo napretka u usklađivanju kantonaln ih zakona o lokalnoj samoupravi sa Federalnim Zakonom o principima lokalne samouprave (2006). Važnost ovog usklađivanja, u svjetlu obrazovanja, jeste da bi osnivanje škola kao i njihovo financiranje postala obaveza općine, a financiranje osnovnog obrazovanja bilo bi u nadležnosti jedinica lokalne samouprave. Prenos tih nadležnosti sa kantona na općine bio bi praćen transferom fondova. Do sada, niti jedan kanton nije pripremio sistem za preraspodjelu sredstava u svrhu ispunjavanja ove zakonske obaveze. Premda je dosta postignuto, Bosna i Hercegovina ne može biti u potpunosti zadovoljna ni svojom reformom obrazovanja, ni reformom zdravstvene zaštite, niti promjenama u zakonodavstvu o socijalnoj zaštiti. Iako su evidentni napori širokog kruga interesnih strana, a što je posebno izraženo kroz prihvatanje SPIS programa od svih relevantnih institucija vlasti, čini se da je ove reforme teško postići i u potpunosti implementirati, posebno u kratkom vremenskom roku. Razlog tome može se pronaći u činjenici da se problemu prilazi sa različitih aspekata, pristupajući tome da se rješenje nudi za jedan po jedan speficični problem. Međutim, praksa je pokazala da niti jedan dokument, zakonski ili podzakonski akt koji se tiče jedne određene grupe ugrožene djece, ne može biti u potpunosti funkcionalan ako nema koherentnog sistema u kojem može funkcionirati. Fragmentirani pravni i financijski okvir ne može pružati istu socijalnu zaštitu za svu djecu u zemlji. Stoga je poboljšanje međusektorskog pristupa u smislu preporuka zakonodavstva i implementacije mjera od ključne važnosti. Također, istraživanjem je više puta naglašeno da značajna reforma nije izvodljiva bez ciljanog fiskalnog izjednačavanja unutar sistema za pružanje prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu različitih grupa djece, uključujući ugrožene grupe djece. Pregled strateških dokumenata iz oblasti socijalne zaštite i inkluzije djece Glavni fokus pregleda strateških dokumenata u Situacionoj analizi stavljen je na ugrožene i marginalizirane grupe djece, te na politike djelovanja i aktivnosti koje su planirane s ciljem uključivanja i zaštite ovih grupa djece. U dokumentu je dat kratak prikaz ciljeva zacrtanih u planovima aktivnosti i strategijama, zatim je iznesen komentar o pristupu prilikom njihove implementacije, a sve imajući na umu međusektorsko usklađivanje. Termin ”međusektorsko usklađivanje” podrazumijeva uključivanje vladinih tijela i institucija na odgovarajućim nivoima vlasti u proces provođenja ovih strategija. Spisak strateških dokumenata koji su bili predmet ovog istraživanja, nalazi se na kraju ovog sažetka. Istraživanjem se došlo do zaključka da su u određenim dokumentima odgovornosti ili preusko ili preširoko definirane za većinu preciziranih ciljeva i mjera, dok neki strateški dokumenti imaju sve elemente međusektorskog pristupa za rješavanje problema koji obuhvataju. Kao jedna od slabosti mnogih izrađenih strateških dokumenata navodi se nedovoljna upoznatost javnosti o postojanju istih. Prilikom analize ovih značajnih dokumenata, posebna pažnja je usmjerena na djecu sa smetnjama u razvoju koja trenutačno svoja prava uglavnom ostvaruju kroz primanje lične invalidnine, primanja po osnovu tuđe njege i pomoći i ortopedskog dodatka. Ove simbolične beneficije ne uklapaju se u integrirani i međusektorski pristup inkluziji i primjeni jednakih prava djece sa smetnjama u razvoju. Analiza situacije jasno pokazuje da su djeca sa smetnjama u razvoju još uvijek u velikoj mjeri marginalizirana i da imaju slab pristup čak i osnovnim uslugama zdravstva i obrazovanja koje su prilagođene njihovim potrebama. Iako se spominju u mnogim drugim strateškim dokumentima, neophodno je da postoji precizno razgraničenje i mapiranje svih potreba djece sa smetnjama u razvoju. Osim toga, bilo bi poželjno da se

veća pažnja posveti djeci sa posebnim potrebama koja su smještena u institucije, kao i pitanju rješavanja njihovih stambenih problema i smještaja kada postanu punoljetna u 18. godini života. Ključni nalazi pregleda strategija i politika djelovanja:

uprkos zakonskim preduslovima i svijesti o potrebi postojanja međusektorskog pristupa rješavanju društvenih izazova, u praksi ne postoje ni inkluzivan međusektorski sistem protoka informacija ni baza podataka,

ne postoji ustaljena međusektorska razmjena informacija i praćenje. Pojedinačne baze podataka, koje su nedavno uspostavljene od strane raznih centara za socijalni rad ili škola, nisu metodološki ujednačene i, kao takve, imaju malo efekta na praćenje razvojnih problema djece u jednoj oblasti,

nema jedinstvenog procesa prikupljanja statističkih podataka i registracije, nema dovoljno saradnje između organizacija civilnog društva i vladinih agencija i institucija koje

se bave pitanjima djece sa posebnim potrebama i njihovih roditelja, nedostatak alternativnih modela brige o djeci sa onesposobljenjem, neusaglašenost sa

potrebama te djece, u smislu prilagođenosti okruženja za življenje i prisustva brojnih prepreka, ostavljaju roditelje u situaciji da se sami moraju nositi sa tim problemima,

nema dovoljno obučenog kadra i financijskih sredstava, kao i neosjetljivost pod-sistema socijalnog djelovanja,

nejasno definirani koraci u procesu zaštite djece, kao i nejasne uloge učesnika u samom procesu zaštite,

većina strateških dokumenata podrazumijeva ključnu i sveobuhvatnu ulogu centara za socijalni rad. Oni trenutno nemaju kapaciteta da preuzmu sve uloge koje im se dodjeljuju,

strateški planovi koji se tiču obrazovanja, naročito državni strateški pravci za obrazovanje su dobro promišljeni i sveobuhvatni,

treba posvetiti pažnju osmišljavanju aktivnosti za sve sektore koji se bave pitanjima društvene zaštite i inkluzije djece.

Od momenta završetka Situacione analize do danas, izrađene su i usvojene Politike za rani rast i razvoj djece u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Vlada Federacije BiH je na sjednici održanoj 11. maja 2011. godine usvojila Politiku za unaprjeđenje ranog rasta i razvoja djece u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vlada Republike Srpske je na sjednici od 24. marta 2011. godine donijela je odluku (broj: 04/1-012-2-568/11) o usvajanju Politike unapređenja ranog rasta i razvoja djece u Republici Srpskoj za period od 2011. do 2016. godine. ("Sluzbeni Glasnik Republike Srpske", broj. 37/11).

Obje politike imaju za cilj osigurati optimalne uslove za pravilan rast i razvoj djece kako bi svako djete bez

obzira na sredinu iz koje potiče i svoje individualne mogučnosti imalo uslove za zdrav početak života te

kako bi dostiglo svoj puni potencijal. U međuvremenu je pokrenuta inicijativa za izradu Okvirne politike za

unaprjeđenje ranog rasta i razvoja djece u BiH.

Uloga lokalne zajednice i međusektorska saradnja na svim nivoima vlasti Uključivanje lokalne zajednice i institucijana lokalnom nivou, a naročito sektora socijalne zaštite, obrazovanja, zdravstvene zaštite, te policije i sudova,treba biti osnova prilikom izrade zakona, strategija, mjera i aktivnosti koje se razvijaju na višim nivoima vlasti. Primjena mjera, kao i međusektorska saradnja na lokalnom nivou, od presudne su važnosti kako bi krajnji korisnici ovih usluga imali stvarnu korist od mjera zacrtanih u svim strateškim dokumentima. Ovakav vid saradnje treba se razvijati postupno i kroz

institucionaliziranje mjera komunikacije i proceduralnih mjera putem dodjele jasnih uloga, pravila i normi za ostvarivanje ciljeva naznačenih u strateškim dokumentima. Istraživački tim koji je radio Situacionu analizu, je zaključio da je sistem dječije zaštite na lokalnom nivou u cijeloj BiH, ne uključujući pilot općine u kojima je implementiran SPIS Projekat, veoma fragmentiran, neujednačen i u većini slučajeva nekoordiniran i da ima veoma malo komunikacije među sektorima. Veliki dio međusektorske komunikacije dešava se ad-hoc i od slučaja do slučaja. Općenito, ne postoje institucionalizirani sistemi komuniciranja ni proceduralne norme. Nema zajedničkih baza podataka koje bi pomagale u dijeljenju informacija. A često se dešava da nema sistematičnog pristupa zaštiti ili inkluziji za dijete koje pripada nekoj od ugroženih grupa djece. Između škola, centara za socijalni rad i zdravstvenih ustanova ima malo, ili nimalo, komunikacije i saradnje u pogledu usluga koje se pružaju tom djetetu. Nadalje, istraživanje pokazuje da nema skoro nimalo nastavnih sadržaja o posljedicama i rizicima trudnoće u dobi adolescencije, itd. Važno je napomenuti da horizontalna kao i vertikalna saradnja među sektorima i nivoima vlasti ima presudan značaj u provođenju lokalnih planova aktivnosti. Stalno treba imati na umu da su krajnji korisnici svih programa i mjera usmjerenih na socijalnu zaštitu i inkluziju djece sama djeca i njihove porodice. Ukoliko se strateški dokumenti ne izrađuju na način da ispunjavaju potrebe krajnjih korisnika predloženih mjera, zamisli i vrijednosti predložene tim strategijama neće imati učinak na one u čiju korist su napisane. I najzad, većinu mjera predloženih od strane viših nivoa vlasti moraju provoditi lokalne institucije i organizacije. To je razlog što se sve strategije moraju pisati imajući na umu lokalne potrebe, mogućnosti i realne vremenske okvire za provođenje predloženih mjera. Istraživači su u Situacionoj analizi ukratko naznačili teoretske osnove važnosti ulaganja u razvoj lokalnog nivoa. Pojam ”ulaganje” ovdje podrazumijeva: ulaganje u ljudske resurse, kapitalne resurse, kao i vrijeme za promišljanje razvoja institucionaliziranih oblika međuinstitucionalne saradnje, uz saradnju sa drugim interesnim stranama kao što su organizacije civilnog društva, nevladine organizacije, roditelji i djeca u lokalnoj zajednici.

Vrijednost društvenih odnosa, norme reciprociteta i interakcija zasnovana na povjerenju mogu doprinijeti smanjenju siromaštva i razvoju zajednice. Svjetska banka vidi razvoj društvenog kapitala u Bosni i Hercegovini kao mikro-politiku koja, kao što je to slučaj i u drugim mjestima sa sličnim problemima, treba da u lokalnoj zajednici izgradi čitav niz institucionalnih veza, solidarnost, interakciju zasnovanu na povjerenju i strukture uzajamne pomoći.

Participativni pristupi i tehnike stavljaju naglasak na lokalno znanje i omogućavaju lokalnim akterima da urade vlastite procjene, analize i planove. Participativni pristup podrazumijeva širok spektar tehnika i grupnih aktivnosti u cilju omogućavanja dijeljenja informacija, analiza i aktivnosti među interesnim stranama. Glavna svrha im je da omoguće praktičarima u oblasti razvoja, vladinim zvaničnicima i domaćim ljudima da zajedno rade na planiranju programa koji odgovaraju datom kontekstu. To podrazumijeva neposredan rad sa lokalnim nivoom kao i sa institucijama na višem nivou. Učešće svih interesnih strana u izradi lokalnih, državnih, i entitetskih strategija ključno je za postavljanje prioriteta, poznavanje načina evaluacije programa, izradu indikatora, znanje o tome koji su tipovi podataka neophodni kao i šta bi se moglo kratkoročno i dugoročno iskoristiti kako bi se ispunile potrebe djece. Taj pristup nije zamišljen samo da bi se izradili odgovarajući i na potrebama djece zasnovani planovi aktivnosti, već i da bi se gradilo znanje, podizala svijest interesnih strana o problemima socijalne

zaštite djece, i poticalo preuzimanje obaveza i odgovornosti tih interesnih strana za planove i politike izrađene kroz ovaj program. Važno je napomenuti da strategije, koje su urađene na lokalnom nivou, kao i one koje su nastale na višim nivoima vlasti, moraju biti razvijane uz učešće tih interesnih strana: članova institucija na lokalnom nivou od kojih će se očekivati da provedu predložene strateške mjere, kao i članova civilnog društva i predstavnika samih korisnika. Pozitivna promjena može se desiti samo kada su svi učesnici uključeni i aktivno razmišljaju o svim problemima dok planiraju, provode i procjenjuju svoje programe. Kroz učesnički/participativni pristup, izrada i provođenje planova socijalne zaštite djece može postati održiva praksa sa institucionaliziranim procedurama saradnje među svim uključenim interesnim stranama i sektorima. Upravo su na taj način i zbog toga uspješni rezultati SPIS pilot programa koji u deset općina primjenjuje međusektorski pristup socijalnoj zaštiti djece. SPIS Program: lokalni pristup dječijoj zaštiti u pilot općinama Projekat jačanja socijalne zaštite djece na lokalnom nivou provodi se trenutačno u deset općina u Bosni i Hercegovini (FBiH: Sanski Most, Livno, Novi Grad Sarajevo, Novi Travnik, Stolac; RS: Kotor Varoš, Laktaši, Novi Grad, Bileća, Višegrad). Općenito govoreći, ovaj dio projekta, sa svojom metodologijom i međusektorskim pristupom, pokazao se kao veoma djelotvoran, i na mnogo načina kao primjer drugim općinama u BiH kako na lokalnom nivou treba razvijati socijalnu zaštitu i inkluziju ugroženih grupa djece i njihovih porodica. U izradu planova aktivnosti bili su uključeni: centri za socijalni rad, škole, zdravstvene ustanove, nevladine organizacije i privatni sektor, kao i djelatnici iz institucija, klijenti/korisnici usluga i predstavnici lokalne vlasti. Kroz saradnju na lokalnom nivou i uključenost svih relevantnih aktera, općine su bile u mogućnosti procijeniti probleme i glavna pitanja u svojim općinama, identificirati ugrožene grupe djece, izraditi ciljeve i zatim dodijeliti odgovornosti svakom od aktera u cilju ostvarivanja tih ciljeva.

SPIS treba postati primjer kako razvijati slične programe na lokalnom nivou za cijelu BiH. SPIS metodologija se treba koristiti i u drugim općinama, ali se interesnim stranama u svakoj općini treba dati određeni stepen slobode u izradi planova i njihovoj operacionalizaciji, u skladu sa posebnim okolnostima njihovih zajednica

Iako je projekat financiran uglavnom kroz donacije međunarodnih organizacija, a pitanje dalje podrške nastavku programa nije dugoročno riješeno, radeći zajedno, interesne strane u svakoj općini uspostavile su veze, institucionalizirale uloge i procedure i postavile jasne ciljeve koji bi općenito koristili njihovim zajednicama. Te vrste veza same po sebi predstavljaju pozitivan društveni kapital, a postoji ogromna mogućnost da će, kada se jednom uspostave, te veze, stvorene za opće dobro, postati održive. Uloga centara za socijalni rad i službi za socijalnu zaštitu Centri za socijalni rad postoje u skoro svakoj općini u BiH. Prema ulogama i odgovornostima koje su dodijeljene ovim centrima, oni bi trebali biti jezgro mreže lokalnih institucija koje brinu za dobrobit djece. Centri za socijalni rad su u središtu socijalne zaštite djece, i trebaju biti zaduženi za koordinaciju sa drugim institucijama u lokalnim zajednicama kao i sa višim nivoima vlasti, kako bi se osigurala zaštita, inkluzija i pružanje odgovarajućih usluga ugroženoj i isključenoj djeci i njihovim porodicama.

Centri za socijalni rad bi trebali imati centralnu bazu podataka i biti polazna tačka kontakta za sve porodice i osobe u stanju socijalne potrebe, naročito za djecu iz bilo koje od identificiranih ugroženih grupa.

Ima nekih inicijativa, naročito u Republici Srpskoj, koje imaju za cilj pojačati kapacitete centara za socijalni rad tako da oni mogu odgovoriti na sve navedene odgovornosti. Analiza situacije i brojne studije ukazuju na činjenicu da centri za socijalni rad imaju nedovoljan broj kadrova, nedovoljna financijska sredstva, da im nedostaju fizički, ljudski i drugi resursi kako bi bili u stanju izvršavati sve dužnosti i odgovornosti koje su im dodijeljenje, da ne pominjemo mogućnost njihovog djelovanja kao koordinacijskog tijela za međusektorsku saradnju u lokalnim zajednicama. Nadalje, iako je mnogo urađeno na poboljšanju kvaliteta ovih centara, oni se još uvijek doživljavaju kao mjesta gdje se ostvaruju novčane naknade (koje uglavnom predstavljaju simbolična, skromna novčana davanja ugroženim pojedincima i porodicama). Uloga nevladinih organizacija u jačanju sistema socijalne zaštite i inkluzije djece u BiH Tek nedavno su vladine institucije priznale nevladine organizacije kao partnere u naporima koji se poduzimaju u oblasti zaštite djece. Mnogi od strateških dokumenata, koji su bili pregledani u okviru ovog istraživanja, navode učešće nevladinih organizacija u pripremi tih dokumenata. Međutim, uglavnom se radi o međunarodnim NVO-ima, a tek mali broj strateških dokumenata navodi učešće domaćih nevladinih organizacija i organizacija civilnog društva općenito. Uključenost privatnog sektora u oblast zaštite i inkluzije djece prvenstveno se odvijala kroz donacije aktivnostima u toj oblasti. Međutim, veliki je nedostatak to što nema sistemskih mehanizama koji bi poticali uključenost privatnog sektora ili financiranje. BiH ne pruža nikakve poreske olakšice ili druge poticaje donatorima iz privatnog sektora koji daju priloge za društvene akcije kao npr. za dobrobit djece, a što je korisno za opći razvoj društva. Također, nema institucionaliziranih kanala putem kojih bi se privatne organizacije mogle kroz dobrovoljne aktivnosti uključiti u programe usmjerene na zaštitu i inkluziju djece. Općenito govoreći, treba institucionalizirati saradnju vladinih institucija i NVO sektora. NVO sektor treba propagirati svoje ciljeve i motiviranost u široj javnosti kako bi se postiglo veće učešće građana na lokalnom nivou u aktivnostima i naporima usmjerenim ka socijalnoj zaštiti djece. Učešće članova domaćih NVO-a u izradi strategija i planova aktivnosti ne treba samo poticati, ono se mora i zahtijevati. Nadalje, kanali saradnje između privatnog, NVO i javnog sektora moraju se sistematizirati. Usklađenost mjera socijalne zaštite i inkluzije sa ključnim strateškim dokumentima u BiH Dvije BiH strategije u nacrtu, Strategija razvoja i Strategija socijalne uključenosti, zamišljene su tako da se nadopunjavaju. Oba dokumenta predstavljaju viziju ekonomskog i društvenog razvoja kroz srednjoročne i dugoročne ekonomske i socijalne ciljeve i prioritete. Općenito govoreći, Strategija socijalne uključenosti je kompatibilna sa strateškim dokumentima, planovima aktivnosti i mjerama naznačenim u strategijama socijalne zaštite i inkluzije ugroženih grupa djece. Posebno je važno da Strategija socijalne uključenosti naglašava potrebu za međusektorskom saradnjom u procesima inkluzije a posebno saradnju onih koji se bave djecom.

Druga važna komponenta ove strategije je razmatranje budžetskih doprinosa za institucije i programe koji se bave ugroženim i isključenim grupama djece i njihovim porodicama. Nadalje, Strategije naglašavaju saradnju ne samo između sektora nego i saradnju sektora sa nevladinim organizacijama i sa organizacijama civilnog društva i javnim sektorom. Ta i druga pitanja koja su razmotrena ovdje također su obrađena u brojnim drugim strateškim dokumentima koja se tiču socijalne zaštite djece. Jedan od glavnih prioriteta predloženih u drugom cilju Strategije socijalne uključenosti jeste identificiranje ugroženih grupa djece i porodica sa djecom. Međutim, taj prioritet ne daje spisak ugroženih kategorija djece i porodica sa djecom koji su bili identificirani kroz rad vladinih i nevladinih tijela – iste grupe koje su bile naročito u fokusu ovog istraživanja. Taj prioritet, osim što predlaže bolji sistem baza podataka za identifikaciju, treba također da uključuje važnost jačanja institucija na lokalnom nivou u procesu identifikacije. Osim identifickacije, strategija takođe treba precizirati mjere za svaku od identificiranih kategorija djece. U prioritetu “razvoj različitih programa socijalne i ekonomske podrške djeci u stanju socijalne isključenosti ili pod rizikom od isključivanja”, Strategija treba da uzme u obzir predložene mjere i planove koji su već usvojeni u pogledu poboljšanja programa socijalne uključenosti. Ti programi bi trebali biti pobrojani i predloženi kao mjere pod ovim prioritetom, tako da mogu pružiti jedan jedinstven set direktiva za unapređenje sistema za podršku djeci u cijeloj BiH. Strategija predlaže usklađivanje zakona i utvrđivanje minimuma davanja za socijalno isključene grupe djece širom BiH gdje je primjena tih minimalnih standarda nejednaka. Osim toga, ona također predlaže još preciznije usaglašavanje strateških dokumenata, mjera i mehanizama i vertikalno i horizontalno – na svim nivoima vlasti i u svim sektorima (koji trebaju biti pobrojani). Što se tiče većine Kopenhagenških kriterija, postignut je određeni skroman napredak u smislu zaštite djece, ali nedostaje provođenje reformi zakonske regulative. Takođe je zabilježen napredak u pogledu strateških dokumenata koji su urađeni i usvojeni, ali još uvijek postoji problem usklađivanja politika koje trebaju biti jedinstvene u cijeloj zemlji, kao i sa fondovima potrebnim za njihovu implementaciju. Treba reći da su ove dvije startegije prihvaćene na nivou Federacije BiH i Brčko Distrikta, dok je Republika Srpska pristupila izradi zasebne Razvojne strategije. Finansiranje sistema socijalne zaštite i inkluzije djece u BiH U gotovo svim studijama i situacionim analizama koje su pregledane u svrhu ovog istraživanja, pitanje financijskog okvira spominje se kao jedna od glavnih prepreka efikasnom, učinkovitom i jedinstvenom sistemu zaštite djece u BiH. Općenito govoreći, fragmentiranost financijskog okvira, sistema financiranja i složenost strukture vlasti, doprinose neujednačenom financiranju usluga koje se pružaju djeci i institucija koje se bave djecom u cijeloj zemlji. Kada je riječ o reformi socijalne zaštite, Fedracija BiH će se suočiti sa značajnim izazovima u izradi novog modela financiranja koji bi bio u mogućnosti svim korisnicima pružiti isti nivo zaštite, a važno je da to utvrdi Vlada Federacije BiH, uz naravno konsultacije sa onima koji implementiraju zakon: kantonalna ministarstva i predstavnici centara za socijalni rad i jedinica lokalne samouprave, kao i predstavnici glavnih korisničkih grupa. Sistem socijalne pomoći i dječije zaštite ne financira se adekvatno u cijeloj Bosni i Hercegovini, a naročito akutan problem predstavlja nedostatak transparetne i strukturirane evidencije o grupama stanovništva koje su korisnici ovih davanja.

Izvještaj Svjetske banke iz 2006. ističe da decentralizirani mehanizmi financiranja rezultiraju znatnim nejednakostima među područjima BiH. U Federaciji BiH, kriteriji za prihvatanje korisnika za većinu novčanih davanja su na ad hoc bazi jer službe socijalne zaštite imaju slobodu da neovisno donose odluke kada dodjeljuju sredstva koja su im na raspolaganju. Sistem u Republici Srpskoj je drugačiji i financira se na centralnom nivou, a administrira kroz Javni fond za dječiju zaštitu RS. Nema minimalnog iznosa dječjeg doplatka koji se primjenjuje u cijeloj zemlji. Uslovi za dobijanje dječijeg dodatka i njegova visina različiti su u dva entiteta i u Distriktu, kao i u svih deset kantona u Federaciji BiH, ovisno od ekonomske moći svakog od njih. U Republici Srpskoj, naknade za novorođenče, dječiji dodatak i doplatak za razvojne potrebe djece obezbjeđuju se kroz Fond za dječiju zaštitu RS. Predškolsko obrazovanje za djecu, djecu sa poteškoćama u razvoju, djecu na produženom boravku, kao i prava na obrazovne pripremne programe za polazak u školu, jednako se primjenjuju u cijelom entitetu i finansiraju se iz budžeta RS. Bosna i Hercegovina je u procesu reforme javne uprave što uključuje i reformu budžetskog sistema i njegovu tranziciju ka praksama programskog budžetiranja. Tokom proteklih godina Institucije BiH, kao i entitetske i kantonalne vlade u Bosni i Hercegovini, su sprovele niz budžetskih reformi s ciljem jačanja upravljanja i planiranja u oblasti javnih finansija. U svojoj srži programsko budžetiranje predstavlja planiranje budžeta na temelju učinka uloženih sredstava poreskih obveznika i ono može biti izuzetno koristan alat u procesu usklađivanja usluga i međusektoskog pristupa programima za djecu i njihove porodice.

Kreatori zakonske regulative trebaju koristiti alate programskog budžetiranja; korisnici budžeta, posebno oni koji se direktno bave socijalnom zaštitom djece, trebaju u svojim budžetima jasno naznačiti programe za djecu, prioritizirati ih i utvrditi indikatore uspjeha tih programa. Ne samo da će ta praksa povećati transparentnost nego će i doprinijeti praćenju i provođenju predloženih programa, te povećati odgovornost svih nadležnih institucija.

Pouzdani i ažurirani podaci o javnoj potrošnji u velikoj mjeri su nedostupni. Ovo se posebno odnosi na podatke koji se tiču troškova povezanih sa sektorima i programima. Problem pouzdanih budžetskih podataka je dijelom povezan sa kompliciranim strukturama administracije, izvještavanja i planiranja, naročito u Federaciji BiH, gdje se troškovi povezani sa sektorima moraju za mnoge sektore prikupljati iz kantonalnih budžeta. Glavne preporuke

Pravo djeteta na odgovarajuću socijalnu zaštitu, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje treba biti minimum prava koja jedno društvo može ponuditi svojim najugroženijim i najdragocjenijim građanima – djeci. Nažalost, pregled zakonodavnog okvira pokazuje nedovoljnu učinkovitost različitih nivoa vlasti u ukidanju raznih oblika diskriminacije djece

Većina pregledanih strategija je dobro strukturirana navodeći tijela koja su u svim sektorima i na svim nivoima vlasti odgovorna za provođenje aktivnosti. Međutim, nije dovoljno imenovati tijela koja su odgovorna za izvršavanje svake od tih aktivnosti već je izuzetno važno reći šta ta tijela treba da urade kako bi pomogla u ostvarivanju datih ciljeva. Važno je da svako tijelo ima svoj indikator uspjeha.

Krajnji korisnici svih programa i mjera usmjerenih na socijalnu zaštitu i inkluziju djece su sama djeca i njihove porodice. Uprkos svim strateškim dokumentima koji se razvijaju na višim nivoima vlasti, krajnji korisnici primaju usluge u svojim lokalnim općinama i od institucija na njihovom, lokalnom nivou. Ukoliko se sve te strategije ne izrađuju na način da ispunjavaju potrebe krajnjih korisnika predloženih mjera, zamisli i vrijednosti predložene u tim strategijama neće imati učinak na one u čiju korist su napisane.

Neophodno je institucionalizirati saradnju vladinih institucija i NVO sektora. Nevladine organizacije trebaju promivirati svoje ciljeve i motiviranost široj javnosti kako bi se postiglo veće učešće građana na tom “baznom, lokalnom nivou” u aktivnostima i naporima usmjerenim ka socijalnoj zaštiti djece. Ne treba samo poticati učešće članova domaćih NVO-a u izradi strategija i planova aktivnosti, ono se mora i zahtijevati. Nadalje, putevi saradnje između privatnog, NVO i javnog sektora moraju se sistematizirati.

Nedostatak programa brige o djeci, podrške zapošljavanju žena kao i nemogućnost vertikalne prohodnosti, ima poseban učinak na marginalizirane porodice i porodice sa djecom koja pripadaju nekoj od posebno ugroženih grupa. Programi osposobljavanja i obrazovanja žena, socijalnih usluga za žene i porodiljskog odsustva imaju potencijal da značajno poboljšaju socijalnu zaštitu i inkluziju djece u BiH.

U svrhu postizanja usklađenosti postojećih i usvojenih strategija socijalne zaštite ugroženih grupa djece sa državnom Strategijom socijalne uključenosti, treba razmotriti nekoliko mjera:

o Usklađenost svih strateških dokumenata u smislu ujednačavanja predloženih mjera

kako bi se izbjegla preklapanaja i kontradiktornost mjera predloženih u različitim strateškim dokumentima.

o Jasan plan međusektorske saradnje koji bi se protezao preko svih strateških

dokumenata na lokalnom, entitetskim i državnom nivou. Taj plan bi trebao uključivati uloge i odgovornosti svih institucija u svim sektorima i za sve mjere predložene u svim dokumentima. To treba uraditi kako bi se dobila jasnija slika onoga šta se očekuje od svake pojedinačne institucije u vezi sa svakom predloženom mjerom, da bi se bolje sagledalo koji su resursi neophodni za implementaciju brojnih mjera koje se protežu u svim strateškim dokumenatima, da bi se utvrdili strateški planovi za svaki sektor u vezi sa ovim pitanjem, da bi se utvrdio vremenski raspored provođenja svake mjere, koji treba biti usklađen u svim sektorima, i da bi se utvrdili budžetski zahtjevi za provođenje svake mjere.

Kreatori zakonske regulative trebaju koristiti alate programskog budžetiranja; korisnici budžeta, posebno oni koji se direktno bave socijalnom zaštitom djece, trebaju u svojim budžetima jasno naznačiti programe za djecu, prioritizirati ih i utvrditi indikatore uspjeha tih programa. Ne samo da će ta praksa povećati transparentnost nego će i doprinijeti praćenju i provođenju predloženihprograma i povećati odgovornost svih nadležnih institucija.

ANEKS I: ZAKONSKI OKVIR

BIH

Dejtonski mirovni sporazum, Aneks 4 (DMS)

Konvencija o pravima djeteta (CRC) Aneks 1, DMS

Opcioni protokol CRC o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pronografiji Ratificiran 2002.

Opcioni protokol CRC o uključivanju djece u oružane sukobe Na snazi od 2002.

Međunarodna konvencija o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Aneks 1, DMS

Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima, i Opcioni protokol Aneks 1, DMS

Konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije Aneks 1, DMS

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, sa pratećim protokolima Na snazi od 2002.

Haška konvencija o civilnim aspektima međunarodne otmice djeteta Službeni glasnik SFRJ, Br.7/91

Konvencija o ostvarivanju alimentacijskih zahtjeva u inozemstvu Službeni glasnik SFRJ, Br. 2/60

Evropska socijalna povelja, sa pratećim protokolima Službeni glasnik BiH, Međunarodni ugovor Br. 6/08

Povelja o osnovnim pravima EU

Deklaracija UN o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama

Okvirna Konvencija o zaštiti nacionalnih manjina Aneks 1, DMS

Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima Aneks 1, DMS

Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju Službeni glasnik SFRJ, Br.10/63

Opcioni protokol Konvencije protiv mučenja i drugog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili

kažnjavanja

Službeni glasnik BiH, međunarodni ugovor, Br.6/08

Konvencija Br. 18 o obaveznom ljekarskom pregledu djece i mladih koji rade na moru, iz 1921 Službeni glasnik BiH 25/93

Konvencija Br. 90 o noćnom radu mladih ljudi u industriji (revidirana 1948) Službeni glasnik BiH 25/93

Zakon: Objavljen u:

Zakon o zabrani diskriminacije u BiH Službeni glasnik BiH, br.59/09

Zakon o ombudsmenima BiH Službeni glasnik BiH br.32/00,35/04, 32/06

Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH Službeni glasnik BiH br.16/03

Zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina u BiH Službeni glasnik BiH, br.12/03, 93/08

Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu Službeni glasnik, BiH br. 36/08

Zakon o državljanstvu BiH Službeni glasnik BiH br. 4/97, 13/99, 41/02, 6/03, 14/03, 82/05

Zakon o trajnom i privremenom prebivalištu građana BiH Službeni glasnik BiH, br. 32/01, 56/08

Zakon o ličnom identifikacijskom broju Službeni glasnik BiH, br. 32/01, 63/08

Zakon o ličnoj karti državljana BiH Službeni glasnik BiH, br. 32/01, 16/02, 32/07, 56/08

Zakon o zaštiti ličnih podataka Službeni glasnik BiH, br. 49/06

Zakon o suzbijanju i borbi protiv trgovine drogom Službeni glasnik BiH, br. 8/06

Pravilnik o načinu ostvarivanja prava osoba kojima je data međunarodna zaštita u BiH

Zakonski okvir u oblasti socijalne zaštite

Federacija BiH

Zakonska regulativa: Objavljeno u:

Porodični zakon Službeni glasnik FbiH br. 35/05, 41/05

Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i porodica sa djecom Službeni glasnik FbiH br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09

Zakon o zaštiti mentalno oboljelih lica Službeni glasnik FbiH br. 37/01 i 40/02

Zakon o zaštiti protiv nasilja u porodici Službeni glasnik FbiH, br. 22/05

Zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina u FBiH Službeni glasnik FbiH br..56/08

Zakon o državljanstvu FBiH Službeni glasnik FbiH, br. 43/01, 22/09

Kantonalni zakoni

Kanton: Zakon: Objavljen u:

Unsko-sanski kanton Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom Službeni glasnik, br. 5/00, 7/01

Posavski kanton Zakon o socijalnoj zaštiti Službeni glasnik, br. 5/04

Tuzlanski kanton Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom Službeni glasnik, br.12/00,l 5/02, 13/03, 8/06

Zeničko-dobojski kanton Zakon o raseljenim licima, izbjeglicama i povratnicima Službeni glasnik, br. 8/04, 10/08

Bosansko-podrinjski kanton Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom Službeni glasnik, br.7/08

Srednjobosanski kanton Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom Službeni glasnik, br.10/05, 2/06

Hercegovačko-neretvanski kanton Zakon o socijalnoj zaštiti Službeni glasnik, br. 3/05

Zapadno-hercegovačka županija Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom Službeni glasnik, br. 16/01, 11/02, 4/04, 9/05

Kanton Sarajevo Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom Sl.glasnik, br.16/02, 8/03, 22/05, 2/06, 21/06

Kanton 10 Zakon o socijalnoj zaštiti Službeni glasnik, br. 5/98

Zakonodavstvo u Republici Srpskoj

Zakonska regulativa: Objavljeno u:

Zakon o socijalnoj zaštiti Službeni glasnik RS, br. 5/93, 15/96, 110/03, 33/08

Zakon o dječijoj zaštiti Službeni glasnik RS, br. 4/02, 17/08, 1/09

Zakon o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima Službeni glasnik RS, br. 46/04

Porodični zakon Službeni glasnik RS, br. 54/02, 41/08

Zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina Službeni glasnik RS, br. 2/05

Zakon o državljanstvu RS Službeni glasnik RS, br. 35/99, 17/00, 64/05 and 58/09

Zakonodavstvo Brčko distrikta BiH

Zakonska regulativa: Objavljeno u:

Zakon o socijalnoj zaštiti Službeni glasnik BD BiH, br. 1/03, 4/04, 19/07

Zakon o zaštiti mentalno oboljelih osoba Službeni glasnik BD BiH, br.12/06

Zakon o dječijoj zaštiti Službeni glasnik BD BiH, br. 1/03, 4/04, 21/05

Zakon o izboru državljanstva osoba sa prebivalištem u BD BiH Službeni glasnik BD BiH, br. 3/04

Zakonski okvir u oblasti zdravstvene zaštite

Zakonodavstvo u Federaciji BiH

Zakon: Objavljeno u:

Zakon o zdravstvenoj zaštiti Službeni glasnik FbiH, br. 29/97,7/02, 46/10

Zakon o zdravstvenom osiguranju Službeni glasnik FbiH, br. 30/97, 7/02, 70/08

Zakon o sistemu poboljšanja kvaliteta, sigurnosti i o akreditaciji u zdravstvu Službeni glasnik FbiH, br. 59/09

Pravilnik o ostvarivanju prava na zdravstveno osiguranje Službeni glasnik FbiH, br. 31/02

Pravilnik o osnovnim standardima i propisima u setu primarne zdravstvene zaštite Službeni glasnik FbiH, br. 30/97, 7/02, 5/03, 53/03, 18/04;

Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava Službeni glasnik FbiH, br. 21/09;

Sporazum o načinu i procedurama korištenja zdravstvene zaštite osiguranih lica izvan

kantonalnog fonda zdravstvene zaštite

Službeni glasnik FbiH, br. 41/01

U 2009. Godini, Parlament Federacije BiH usvojio je Odluku o maksimalnom iznosu neposrednog učešća osiguranih lica u troškovima korištenja pojedinih

vidova zdravstvene zaštite u primarnoj zdravstvenoj zaštiti utvrđujući da su djeca do 15 godina, učenici i studenti do 26 godina koji se redovno školuju, civilne

žrtve rata i osobe sa invaliditetom preko 60%, izuzeti od plaćanja participacije za dobijanje zdravstvene zaštite.

Zakonodavstvo u Republici Srpskoj

Zakon: Objavljen u:

Porodični zakon Službeni glasnik RS

Zakon o zdravstvenoj zaštiti Službeni glasnik RS, br. 18/99, kor. 23/99, 58/01, 62/02, 106/09

Zakon o zdravstvenom osiguranju Službeni glasnik RS, br. 18/99, 70/01, 51/01,17/08, 1/09, 106/09

Zakon o proizvodnji i trgovini opojnih droga Službeni glasnik RS, br. 110/03, 24/04)

Zakon o zabrani korištenja duhanskih proizvoda na javnim mjestima Službeni glasnik RS br. 46/04

Zakon o zabrani prodaje duhanskih proizvoda osobama mlađim od 18 godina Službeni glasnik RS, br. 46/04

Zakon o ograničenom korištenju duhanskih proizvoda Službeni glasnik RS, br.46/04

Pravilnik o načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite Službeni glasnik RS, br. 54/07, 63/08, 95/08

Pravilnik o sadržaju i obimu prava i doprinosa u zdravstvenoj zaštiti Službeni glasnik RS, br. 54/07.

Pravilnik o ostvarivanju zdravstvene zaštite izvan RS Službeni glasnik RS, br. 39/06, 63/08.

Odluka o paketu minimalne zdravstvene zaštite Službeni glasnik RS, br. 21/01

Zakonodavstvo Brčko distrikta BiH

Zakon: Objavljen u:

Porodični zakon Službeni glasnik BD BiH, br. 23/07

Zakon o zdravstvenoj zaštiti Službeni glasnik BD BiH, br. 02/01, 19/07, 2/08

Zakon o zdravstvenom osiguranju Službeni glasnik BD BiH, br. 1/02, 7/02, 19/07 , 2/08, 34/08

Zakon o zaštiti stanovništva od infektivnih bolesti Službeni glasnik BD BiH, br. 29/05

Odluka Gradonačelnika BD BiH o utvrđivanju i ocjenjivanju sposobnosti, klasifikaciji i

registraciji djece i mladih sa posebnim potrebama

Br. 01-014-003478/05 iz aprila 2007.

Zakonski okvir u oblasti obrazovanja

Zakonodavstvo Bosne i Hercegovine

Zakonska regulativa: Objavljeno u:

Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH Službeni glasnik BiH br.18/03

Okvirni zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u BiH Službeni glasnik BiH br. 88/07

Okvirni zakon o srednjem stručnom obrazovanju u BiH Službeni glasnik BiH br.63/08

Okvirni zakon o visokom obrazovanju u BiH Službeni glasnik BiH br.59/07

Zakon o Agenciji za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje Službeni glasnik BiH br. 88/07

Memorandum o razumijevanju o Zajedničkom jezgru nastavnog plana i programa Službeni glasnik BiH, br. 24/03

Smjernice za izradu i ocjenu udžbenika geografije za osnovne i srednje škole u BiH Službeni glasnik BiH, br. 105/06

Smjernice za izradu i ocjenu udžbenika historije za osnovne i srednje škole u BiH Službeni glasnik BiH, br. 5/07

Zakonodavstvo u Federaciji BiH

Nadležnosti FBiH su ograničene u izradi obrazovne politike. Iako su svi kantoni dužni uskladiti zakone sa okvirnim zakonima BiH većina ih nije ispunila tu

obavezu.

Kantonalni zakoni

Kanton Zakonodavstvo Objavljeno u:

Unsko-sanski

Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju Službeni glasnik br.5/04

Zakon o osnovnom i općem srednjem obrazovanju Službeni glasnik br.5/04

Posavski

Zakon o predškolskom obrazovanju Službeni glasnik br. 8/08

Zakon o osnovnom obrazovanju Službeni glasnik br. 3/04

Zakon o srednjem obrazovanju Službeni glasnik br.3/04

Tuzlanski

Zakon o osnovnom obrazovanju Službeni glasnik br. 6/04

Zakon o srednjem obrazovanju Službeni glasnik br. 6/04

Zakon o visokom obrazovanju Službeni glasnik br. 8/08

Zeničko-dobojski Zakon o osnovnom obrazovanju Službeni glasnik br. 5/04, 20/07

Zakon o srednjem obrazovanju Službeni glasnik br. 5/04, 20/07

Bosansko-podrinjski

Zakon o osnovnom obrazovanju Službeni glasnik br. 5/04

Zakon o srednjem obrazovanju Službeni glasnik br. 5/04

Srednjebosanski

Zakon o osnovnom obrazovanju Službeni glasnik br.. 11/01

Zakon o srednjem obrazovanju Službeni glasnik br. 11/01

Hercegovačko-netervanski Zakon o osnovnom obrazovanju Službeni glasnik br. 5/00, 4/04

Zakon o srednjem obrazovanju Službeni glasnik br. 8/00, 4/04, 8/06, 3/08

Zapadno-hercegovački Zakon o osnovnom obrazovanju Službeni glasnik br. 6/04, 8/04, 14/08

Zakon o srednjem obrazovanju Službeni glasnik br. 6/04, 8/04, 8/08, 14/08

Kanton Sarajevo Zakon o predškolskom obrazovanju Službeni glasnik br. 26/08

Zakon o osnovnom obrazovanju Službeni glasnik br. 10/04, 21/06, 26/08

Zakon o srednjem obrazovanju Službeni glasnik br. 10/04, 34/07

Zakon o visokom obrazovanju Službeni glasnik br. 43/08

Kanton 10 Zakon o osnovnom obrazovanju Službeni glasnik br. 12/04

Zakon o srednjem obrazovanju Službeni glasnik br. 12/04

Zakonodavstvo Republike Srpske:

Zakon: Objavljeno u:

Zakon o predškolskom obrazovanju i vaspitanju Službeni glasnik RS, br. 119/08

Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Službeni glasnik RS, br. 74/08

Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju Službeni glasnik RS, br. 73/10

Zakon o visokom obrazovanju Službeni glasnik RS, br. 73/10

Pravilnik o nastavnom planu i programu osnovnoškolskog obrazovanja i vaspitanja učenika oštećenog vida Službeni glasnik RS, br. 19/05

Pravilnik o nastavnom planu i programu osnovnoškolskog obrazovanja i vaspitanja učenika oštećenog sluha Službeni glasnik RS, br. 19/05

Pravilnik o NPP osnovnog obrazovanja i vaspitanja lako mentalno retardiranih učenika Službeni glasnik RS, br.19/05

Pravilnik o planu i programu vaspitno-obrazovnog rada sa umjereno i teže reterdiranim učenicima Službeni glasnik RS, br. 19/05

Zakonodavstvo Brčko distrikta BiH

Zakon: Objavljeno u:

Zakon o predškolskom obrazovanju BD BiH Službeni glasnik BD BiH br. 13/07, 39/08)

Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju Službeni glasnik BD BiH br. 10/08 kor. Br. 25/08)

ANEKS II: STRATEGIJE I POLITIKE KOJE SE ODNOSE NA UGROŢENU I ISKLJUČENU DJECU

Bosna i Hercegovina FederacijaBosne i Hercegovine RepublikaSrpska BrčkoDistrikt

Akcioni plan za djecu Bosne i Hercegovine 2002-2010

Dokument o zaštiti djece bez roditeljskog staranja i porodica pod rizikom od razdvajanja u FBiH, za period 2006-2016.

Strategija unapređenja socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja u Republici Srpskoj sa planom akcije za period 2009-2014

Radni dokument: Revidirani akcioni plan za djecu BiH

Strategija socijalne uključenosti BiH Strategija razvoja BiH

RazvojnastrategijaRepublikeSrpske

Strategije protiv maloljetničke delikvencije u Bosni i Hercegovini, 2006-2010

Akcioni plan prevencije i suzbijanja maloljetničke delikvencije u Federaciji BiH

Uredbu o stavljanju na snagu vaspitnih preporuka za maloljetnike i Plan aktivnosti Koordinacionog tijela u 2009.

Politika djelovanja u oblasti invalidnosti u Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa Strategija za unapređenje društvenog Odluka gradonačelnika iz

Bosni i Hercegovini, 2008 invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine 2010-2014

položaja osoba sa invaliditetom u Republici Srpskoj, 2010-2015

2007

BiH strategija za borbu protiv nasilja nad djecom 2007-2010

Strateški plan za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju Bosne i Hercegovine, 2009-2010

Strategiju za borbu protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj za period 2009. – 2013. Akcioni plan za borbu protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj Okvirni protokol o djelovanju u slučaju zlostavljanja djece Priručnik za postupanje subjekata zaštite - Sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici u Republici Srpskoj

Okvirni protokol o djelovanju u slučaju zlostavljanja djece

Okvirni protokol djelovanja u slučajevima zlostavljanja djece

Okvir sa standardima za oblast hraniteljstva u Bosni i Hercegovini

Strategija Bosne i Hercegovine za rješavanje problema Roma i 4 akciona plana

Akcioni plan za ispunjavanje obrazovnih potreba Roma i pripadnika drugih nacionalnih manjina, 2004

Strategija mladi i zdravlje Federacije Bosne i Hercegovine

Politika zdravlja mladih Republike Srpske za period 2008 – 2012

Strateški pravci razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini, sa Planom implementacije 2008-2015” Strateški pravci razvoja predškolskog odgoja i obrazovanja u Bosni i

Hercegovini Plan aktivnosti za upis i pohađanje škole u Bosni Hercegovini

Okvirna politika za rani rast i razvoj djece u Bosni i Hercegovini – u izradi

Politika FBiH za rani rast i razvoj djece – u izradi Strategija RS za rani rast i razvoj djeteta – u izradi