FILOZOFIJA odgoja

Predavač prof. dr. sc. Fulvio Šuran

(Dormitantium Animorum Excubitor)

Da vidimo sada kakav je:

Čovjek jedne dimenzije (HERBERT

MARCUS)

ili

Čovjek bez osobina (ROBERT

MUSIL).

Ali što je to čovjek

kao biće treće

dimenzije?

Pojedinac kao

društveno biče

Za danskog

filozofa SOREN

KIERKEGAARD

koje se temelje na činjenici da čovjek sam

bira i određuje stil svog života. Govoreći o

načinima na koje čovjek može postići

egzistiranje, Kierkegaard izdvaja tri temeljna

načina ili sloja egzistencije: estetski, etički i

religiozni.

Postoje tri stadiji egzistencije

Treba naglasiti da nema automatskog

prijelaza s jednog na drugi stadij, to je opet

stvar slobodnog izbora i odluke svakog

čovjeka. Zato mnogi ljudi cijeli život ostaju

na prvom stadiju.

U različitih triju stupnjeva

odluka ili – ili odnosi se

na cjelokupan život, a

prema tome i različit cilj.

To su:

u kojem čovjek izabire ono izvanjsko i osjetilno. Ovaj

prvi stadij odnosi se na neposrednost života. Ovdje

čovjek živi bez cilja, bez pogleda dalje od sadašnjeg

trenutka, živi prema načelu: Život treba uživati. To je

uvijek jedno ekscentrično stanje, jer čovjek bira nešto

periferno, a ne ono što je u središtu njegove nutrine.

Uglavnom je to senzualizam i hedonizam u svojoj

modernoj formi. Tu nema jednoobraznosti ali i bitne

razlike.

Estetski stadij

Estet je čovjek kojim upravljaju izvanjske okolnosti. On

nije donio odluku o preuzimanju brige za projekt svoga

vlastitog ostvarenja jer ga izvanjski poticaji toliko

privlače da nije svjestan kako im se oduprijeti niti im

se pokušava oduprijeti. Privlači ga uvijek ponovno

isprobavanje novoga. Na kraju ga pogađa beznađe jer

je u stalnom strahu od pomanjkanja novih mogućnosti

i izazova te ostaje ne ostvaren u potpunosti. Kao ideal

ovog stadija postavlja se lik Don Juana

Etički stadijili razumskog izbora,

izbora samoga sebe, a ne

izvanjskosti. U kojemu

čovjek preuzima

odgovornost za sebe.

Ali i u ovom stadiju čovjek bira nešto konačno, a

to ga guši. Zato on teži nadići ovo stanje, ali se

suočava sa svojim granicama.

Sve ga to upućuje na spoznaju da nije sam sebe

dao na svijet, upućuje ga na Stvoritelja.

Čovjek na ovome stadiju ne bira trenutak

nego trajno pa stoga i apsolutno.

Tu nema obilja mogućnosti; izbor se sužava

a time i pojednostavljuje.

No istodobno to pojednostavnjenje jest i

otežavanje, jer je odluka definitivna.

Etički kriterij sadrži odnos suprotnosti koje

treba razdvojiti.

Uzor nalazi se u Sokratu.

Religiozni stadij

je stadij izlaženja iz sebe i okretanja Bogu, izbor

beskonačnog i vječnog.

Odnos prema Bogu treba biti osoban,

individualan i izravan.

Ovaj izbor Kierkegaard naziva i skok vjere , a on

uključuje rizik, jer ga čovjek kao konačno biće ne

može do kraja sagledati.

Ovaj stadij Kierkegaard naziva ultimatumom za

čovjeka koji želi viši cilj.

Religiozni stupanj kao završetak cilja, ali i kao

negacija prvih dvaju stadija, treba otvoriti

povijesni horizont na kome će čovječanstvo

zasnovati nove ideale.

Svaki stadij je prema Kierkegaardu autentičan, ali

se međusobno razlikuju u kvaliteti.

Tako je estetski stadij po kvaliteti najniži i čovjek

koji je estet nikako neće moći doći u odnos s

Bogom.

Samo čovjek u etičkom i religioznom stadiju

mogu stupiti u odnos s Bogom.

Uzor religijoznog stadija nalazi se u Kristu.

A za

U TREĆOJ DIMENZIJI stvarnosti čovjekova je spoznaja uvjetno

vezana uz naša ograničenja u tumačenju iste (ne zab oravimo

da mi nismo misli koje prolaze kroz naš mozak; da mi nismo

naše emocije koje nas posjeduju; da mi nismo naše tijelo koji

samo djelomično ovisi o nama, iako se sa tim stvarima

poistovjećujemo. Ali i tada ne u njihovom zajedništvo već kao

separati: ili kao dominantno tjelesna, emotivna ili intelektualna

kategorija pojedinaca.) zato

I. G. GURDJIEFF

Tu vremenski-prostornu dimenziju

poistovijećuje sa zatvorenim prostorom ili

sobe u kojoj životarimo.

Životne promjene se inače dešavaju

unutar iste: promjenom položaja

namještaja, bojanja zidova, zavjesa ili

drugog.

U stvari radi se o mentalnom sklopu sa

kojim se mi poistovjećujemo i za kojeg

smatramo da je prirodno stanje stvari.

Um, prema Gurdjieffu funkcionira prema

zakonima uvjetovanosti kao da se nalazi

zatvoren unutar jednog ograničenog

prostora.

Da bi shvatio svoje stanje skučenosti i

ne-prirodnosti uvjetovanih granica čovjek

mora samovoljno proizvesti (tjelesne,

emotivne i intelektualne) krizne trenutke.

Samo tako može shvatiti situaciju u kojoj

se nalazi i započeti put prema budnom

stanju.

Prema Gurdjieffu postoje 3+1 put ka

svjesnosti:

“Prvi put je put fakira”, put prve vrste ljudi,

ljudi fizičkoga tijela, instinktivno-pokretni-

senzorni ljudi, sa ne baš puno uma i ne baš

mnogo srca.

“Drugi put“ je put redovnika, put religije,

način druge vrste ljudi, a to su emocionalni

ljudi. Um i tijelo ne bi trebali biti odviše

snažnim.

“Treći put“ je put jogija.

To je put uma, put treće vrste ljudi.

Srce i tijelo ne bi smjeli biti osobito

snažnim, kako ne bi postali

preprekom na ovome putu.

Osim ta tri puta, postoji i četvrti, kojim

idu oni koji ne mogu ići nijednim od

prva tri navedena puta.

Ta tri tradicionalna puta su tri načina

unutar ograničenja određenih povijesnih

perioda.

“Četvrti put” se razlikuje od starih i novijih

putova u činjenici kako on nikada nije

trajno utvrđen.

On nema nikakvu definiranu formu i ne

postoje institucije vezane uz njega.

On se pojavljuje i nestaje, vođen nekim,

samo njemu svojstvenim zakonima.