Izrada ovog priručnika jedna je od aktivnosti projekta

AUDIODESKRIPCIJASTANDARDI IZRADE I PRIMJENE

Antonio Pavlović

O PROJEKTU „PUT DO KULTURE“Izrada ovog priručnika jedna je od aktivnosti projekta „Put do kulture“ kojeg provodi Hrvatski savez slijepih. Projekt je financiran od strane Ministarstva kulture i medija, a cilj je prilagoditi audiovizualni sadržaj za slijepe i slabovidne osobe metodom audiodeksripcije, odnosno ubacivanjem govornih opisa bitnih vizualnih elemenata u postojeće stanke u zvučnom zapisu filma. Kroz ovaj projekt, Hrvatski savez slijepih opremio je studio za snimanje i obradu audiodeskripcije te okupio tim koji je prilagodio sljedeći audiovizualni sadržaj: „Ustaj, Miro“, „Svoga tela gospodar“, „Kajkavci“ i „Tragovi jalžabečkog kraja“. Filmovi su zatim emitirani na programu Varaždinske televizije, koja je ujedno i partner na projektu.

ISBN 978-953-7225-24-7

IZDAVAČ: Hrvatski savez slijepih

PRIPREMIO: Antonio Pavlović

GRAFIČKA PRIPREMA I OBRADA: Vladimir RajakNAKLADA:

200

TISAK: indigo - grafički obrt, Zagreb, travanj 2021.

ISBN: ISBN 978-953-7225-24-7 CIP:

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001097305.

IMPR

ESSU

M

1

AUDIODESKRIPCIJA: STANDARDI IZRADE I PRIMJENE

Antonio Pavlović

Zagreb, travanj 2021.

2UVOD ................................................................................................................................................................................. 31. KULTURA I OSOBE S OŠTEĆENJEM VIDA ......................................................................................................4

1.1. Što je kultura? ..........................................................................................................................................................41.2. Što je oštećenje vida? ..........................................................................................................................................51.3. Kako osobe oštećenog vida prate i doživljavaju kulturu? .........................................................................5

2. ŠTO JE AUDIODESKRIPCIJA? ............................................................................................................................. 72.1. Definicije i vrste ...................................................................................................................................................... 72.2. Pojava audiodeskripcije .....................................................................................................................................82.3. Zakonodavni okvir u Europi ...............................................................................................................................92.4. Audiodeskripcija u Hrvatskoj ..........................................................................................................................12

3. IZRADA AUDIODESKRIPCIJE ............................................................................................................................ 133.1. Izrada teksta audiodeskripcije ........................................................................................................................143.2. Snimanje teksta audiodeskripcije i obrada snimljenog zapisa ........................................................... 15

4. ŠTO I KAKO OPISIVATI .........................................................................................................................................164.1. Mjesto radnje ........................................................................................................................................................16

4.1.1. Primjeri opisa mjesta radnje ...................................................................................................................... 174.2. Likovi, njihove radnje i reakcije .......................................................................................................................19

4.2.1. Primjeri opisivanja likova ...........................................................................................................................194.3. Opis radnje ...........................................................................................................................................................20

4.3.1. Primjeri opisa radnje ...................................................................................................................................214.4. Zvučni efekti, glazba i tekstovi integrirani u sliku filma ..........................................................................21

4.4.1. Primjeri tekstova na ekranu .....................................................................................................................224.5. Jezik i stil audiodeskripcije .............................................................................................................................234.6. Audiotitlovi i sinkronizacija dijaloga ............................................................................................................23

5. KARAKTERISTIKE ŽANROVA ...........................................................................................................................245.1. Sadržaj za djecu ..................................................................................................................................................24

5.1.2. Primjeri ............................................................................................................................................................ 255.2. Komedija ..............................................................................................................................................................26

5.2.1. Primjeri ............................................................................................................................................................ 275.3. Dokumentarni filmovi ....................................................................................................................................... 27

5.3.1. Primjeri ............................................................................................................................................................ 275.4. Kriminalistički filmovi i trileri ..........................................................................................................................28

5.4.1. Primjeri ............................................................................................................................................................285.5. Znanstveno-fantastični filmovi i horor-filmovi .........................................................................................28

5.5.1. Primjeri ............................................................................................................................................................285.6. Vesterni, ratni i sportski filmovi .....................................................................................................................29

6. AUDIODESKRIPCIJA OSTALIH KULTURNO-UMJETNIČKIH IZVEDBI .............................................30 7. NEDOSTACI, IZAZOVI I PREPREKE U IZRADI AUDIODESKRIPCIJA ............................................... 33 ZAKLJUČAK ................................................................................................................................................................. 34 RJEČNIK POJMOVA ................................................................................................................................................ 35 POPIS LITERATURE I IZVORA ...........................................................................................................................36 Literatura ....................................................................................................................................................................36 Primjeri iz filmova i serija .......................................................................................................................................36 Završne bilješke ........................................................................................................................................................36

SADR

ŽAJ

3

UVOD

„To je vrlo važno – morate ne samo znati, već i osjetiti svoju kulturu.“ Aleksander Čiževski, sovjetski znanstvenik

Ovaj priručnik napravljen je za sve one koji se bave prilagodbom kulturnog sadržaja za slijepe i slabovidne osobe, za one koje zanima kako osobe oštećenog vida prate kulturu te za sve osobe oštećenog vida koje se žele pobliže upoznati s pojmom prilagodbe kulturno-umjetničkih sadržaja za njih same.

U prvom poglavlju upoznat ćemo se s pojmovima kultura i osobe oštećenog vida. Objasnit ćemo kako slijepe i slabovidne osobe doživljavaju kulturu, kako je prate te što je za njih neko audiovizualno djelo.

U drugom poglavlju definirat ćemo pojam audiodeskripcije, upoznati se s različitim zakonodavnim okvirima u Europskoj uniji, prikazati kratku povijest razvitka audiodeskripcije te se osvrnuti na stanje s prilagodbom sadržaja u Republici Hrvatskoj.

Treće, četvrto i peto poglavlje služit će nam za opis procesa izrade audiodeskripcije, od prvotne izrade teksta audiodeskripcije, preko snimanja pripremljenog teksta u studiju te daljnje distribucije snimljenog opisa. Definirat ćemo tri elementa koji se moraju opisivati kod audiovizualnog djela, objasniti način na koji se svaki element opisuje i vidjeti razlike među audiodeskripcijama različitih filmskih žanrova.

U šestom poglavlju objasnit ćemo kako se prilagođavaju ostali kulturno-umjetnički sadržaji, dok ćemo se u sedmom poglavlju suočiti s izazovima i preprekama na koje nailazi audiodeskripcija.

Konkretni primjeri tekstova audiodeskripcije pisani su podebljanim slovima (bold) u zagradama ili pod navodnim znacima nakon teksta i naslova na koji se odnose.

4

1. | KULTURA I OSOBE S OŠTEĆENJEM VIDA

1.1. ŠTO JE KULTURA?Kultura je pojam koji obično označava složenu cjelinu institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi

koje čine život određene ljudske skupine, a prenose se i primaju učenjem.1 Kultura i medijski sadržaji nešto su što je, doslovno rečeno, konstantno oko nas. Od jutra kad se budimo, palimo mobitele ili televizor. Kada izađemo van i hodamo, prolazimo pored kina, kazališta, muzeja, galerija, kipova i ostale kulturne baštine. Komu se od nas često dogodi da navečer utone u san uz neki dobar film, seriju ili dokumentarni serijal?

Značenje i utjecaj kulture na život osobe može se osjetiti najviše kada joj je ta ista kultura nedostupna.

Probajmo sada zamisliti da ne postoji televizor, da nema kina, kazališta, muzeja, galerija, filmova, predstava, izložbi ili performansa. Također, zamislimo da to sve postoji, ali da nam nije pristupačno. Koliko možemo biti ispunjeni i uklopljeni u društvo koje stvara kulturu ako nam je ta ista kultura nedostupna? To često može biti frustrirajuće, neshvatljivo i nelogično. Takva se situacija danas događa osobama oštećenog vida. Kultura je možda dio života koji im je trenutno najmanje prilagođen, a u nekim segmentima čak i potpuno neprilagođen.

Osobe oštećenog vida u kulturi nailaze na prepreke koje su posljedica vizualnog aspekta kulturno-umjetničkog djela. Da bi se te prepreke uklonile, vizualni aspekt umjetničkog djela potrebno je opisati. Audiodeskripcija je ta koja će osobi oštećenoga vida približiti kulturu, probati, koliko je moguće, što točnije opisati što ljudi bez oštećenja vida pred sobom vide te kroz svoj opis, a preko zvuka, pokušati prenijeti atmosferu koju donosi vizualni dio kulturno-umjetničkog djela.

Audiodeskripcija služi za opisivanje filmskih djela, kazališnih izvedbi, muzejskih i galerijskih izložbi, plesa te ostalih scenskih ili izvedbenih umjetnosti.

No, osobe oštećenog vida nisu jedina skupina kojima audiodeskripcija može koristiti. Stariji ljudi s lošijim vidom, oni koji žele učiti jezik, djeca s ADHD-om i disleksijom također se mogu služiti dodatnim opisima da bi si olakšali praćenje umjetničkog djela.

51.2. ŠTO JE OŠTEĆENJE VIDA?

„Iskreno, meni kao osobi koja nisam nikada vidjela, boje baš i ne znače puno“, kaže Kristina, djevojka koja je slijepa od rođenja. „Važniji su mi opisi radnje i reakcija likova na sceni.“

Osobe oštećenog vida glavna su ciljana skupina za koje se izrađuje audiodeskripcija. Oštećenje vida obuhvaća sljepoću koja predstavlja potpuni gubitak vida te slabovidnost koja se odnosi na djelomičan gubitak vida. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije iz 2018., u svijetu živi 39 milijuna slijepih osoba. U Hrvatskoj je registrirano 17 371 osoba čiji je uzrok invaliditeta sljepoća i znatna slabovidnost, od čega je slijepih registrirano oko 59002.

Sljepoća i slabovidnost mogu biti prirođene (prisutne od rođenja) ili stečene u nekom periodu života. Osobe koje su izgubile vid kasnije u životu imaju sjećanja na boje, oblike i druge vizualne elemente. Slabovidne osobe mogu imati različite stupnjeve ostatka vida, odnosno razine do koje ipak nešto mogu primijetiti vidom (veliki kontrast, jake osnovne boje, obrise i siluete umjesto detalja i sl.).

Iz prethodno rečenog možemo zaključiti da je ciljana skupina za koju se izrađuje audiodeskripcija jako mješovita i različita. Samim time, audiodeskripcija mora udovoljiti različitim karakteristikama slijepih i slabovidnih gledatelja. Na primjer, boje će osobama koje su ranije u životu vidjele biti važne, dok će se one koje nikada nisu vidjele više usredotočiti na samu radnju filma.

1.3. KAKO OSOBE OŠTEĆENOG VIDA PRATE I DOŽIVLJAVAJU KULTURU?

„Nešto što mi nije opisano, nije mi pristupačno. Svejedno mi je bio to film, kazališna predstava ili izložba. Ako nešto ne mogu doživjeti potpuno kao ostali, osjećam se zakinutom, pa često nemam ni volje pratiti kakva se kulturna zbivanja događaju u gradu.“

Danijela Vidas, slijepa studentica

Prilagodba kulturnog sadržaja, ovisno o njegovoj vrsti i načinu doživljavanja, može se raditi na različite načine – prikazivanjem u reljefu, na Brailleovu pismu, dodavanjem zvučnih signala ili audiodeskripcije. Ovaj priručnik obuhvaća prilagodbu kulturnih djela koja su audiovizualna i nemaju taktilni aspekt da bi bila pristupačna osobama s oštećenjem vida.

Prije nego što uđemo u objašnjavanje što je to audiodeskripcija, probajmo prvo shvatiti tko su osobe s oštećenjem vida, kako uopće prate kulturu i kako je doživljavaju. Osobe koje vide, percipiraju svijet koji ih okružuje najviše putem vida. Ono što je za njih oko, slijepim je osobama uho. Pomoću zvuka slijepe i slabovidne osobe stvaraju mentalne slike, zamišljaju, predočavaju i vizualiziraju bilo koji objekt, osobu ili okolinu. No, sam zvuk često nije jedini dostatni izvor pomoću kojega mogu u potpunosti doživjeti vizualni dio kulturnog sadržaja. Da bismo pobliže opisali kako osobe oštećenog vida doživljavaju audiovizualne sadržaje poput filmova, uzet ćemo za primjer radiodramu. Radiodrama je dramaturška izvedba koja je potpuno auditivna i bez vizualnih efekata. Nije potrebno vidjeti ono što se čuje da bi se zaključilo što je redatelj htio prenijeti. Kod radiodrame zamišljanje scenografije,

6kostimografije i radnje proizlazi iz zaključaka koje osoba donosi na temelju slušanja i praćenja čistog zvučnog zapisa. Sastoji se od replika likova (monolozi i dijalozi) i zvukova pomoću kojih se pokušava što zornije prenijeti ambijent u kojem se zbiva radnja.

Kod filma su te iste replike likova, kao i zvuk koji proizlazi iz scenografije, jedini orijentiri prema kojima osobe oštećenog vida mogu zamisliti prikazanu sliku. No ako se radnja odvija isključivo vizualno, bez replika i zvukova, ona je osobama s oštećenjem vida nedostupna.

Zvukovi koji proizlaze iz scenografije stvaraju kod osobe oštećenog vida općenitu mentalnu sliku (zvuk gradske vreve, zvukovi interijera i eksterijera, zvuk valova koji udaraju o stijene). Zvukovi koji prate radnju u filmu daju osobi oštećenog vida dojam što se događa na filmu (paljenje cigarete, udarac, zatvaranje vrata). Opisi likova i njihove interakcije nešto su što se teško može zaključiti iz zvučnog zapisa filma. Osim u slučajevima kada sami likovi aludiraju na izgled ili neku interakciju („Skini tu kapu i obrij bradu!“), zamišljanje likova ostavljeno je na maštu svakoj osobi oštećenog vida ponaosob.

Audiodeskripcijom ćemo opisati sve ostale vizualne elemente koji nedostaju osobi oštećenog vida da bi u potpunosti doživjela film. Scenografiju ćemo audiodeskripcijom približiti opisivanjem vizualnih elemenata (svitanje, pogled na grad iz zraka), dok ćemo radnju upotpuniti s elementima koji se ne prenose zvukom („Žena ga oštro pogleda, odmahne rukom pa zalupi vratima“). Pomoću audiodeskripcije opisi likova postaju konkretniji (visoki muškarac, plavokosa žena), a njihove interakcije jasnije („Marko joj daje cvijet, poljubi je i klekne“).

Film je samo jedan dio kulturnog sadržaja koji se treba prilagoditi za osobe oštećenog vida, no najsloženiji je za prilagodbu. Stoga ćemo se u ovome priručniku usredotočiti na izradu audiodeskripcija za filmove, budući da način prilagodbe filmova, uz minimalne izmjene, služi kao osnova za prilagodbu svih ostalih kulturno-umjetničkih sadržaja (kazalište, muzeji, plesne predstave).

7

2. | ŠTO JE AUDIODESKRIPCIJA?

2.1. DEFINICIJE I VRSTE

„Audiodeskripcija je nešto što mi pomaže da sama pratim film u kinu. Ne moram pitati prijateljicu pored sebe što se događa na filmu, kako izgledaju likovi i što rade. Takvim načinom praćenja filma osjećam se ravnopravno s drugim gledateljima te mi je pružena mogućnost da sama shvatim film“,

Kristina Krsnik, slijepa studentica.

Važnost audiodeskripcije. Izvor: https://tisch.nyu.edu/cinema-studies/events/spring-2018/more-than-meets-the-eye

8Postoje različite definicije audiodeskripcije.

Stranica Audio Description Coallition (ADC) na svojim mrežnim stranicama daje sljedeću definiciju audiodeskripcije: „Audiodeskripcija koristi prirodne stanke između dijaloga i naracije da bi se opisali ključni vizualni elementi“.3

The Royal National Institute for Blind People (RNIB) definira audiodeskripciju kao „komentar koji opisuje tjelesne reakcije, izraze i kretnje da bi neki program postao jasan samo putem zvuka“.4

Mnogobrojne definicije audiodeskripcije plod su rada različitih individualaca na polju prilagodbe audiovizualnih sadržaja osobama oštećenog vida.

Uzimajući u obzir sve navedene stvari, audiodeskripciju možemo definirati kao oblik prenošenja (prevođenja) slike u zvuk, tj. opisivanje neverbalnih scena koje se ne mogu same predočiti iz zvučnog zapisa umjetničkog djela ili medijskog proizvoda (film i serija, kazališna predstava, muzeji i galerije...). Ukratko, ona omogućava usmeni opis relevantnih (vizualnih) komponenata umjetničkog djela ili medijskog proizvoda tako da slijepi i slabovidni gledatelji mogu u potpunosti shvatiti njegov oblik i sadržaj.

Audiodeskripcija se nudi s različitim vrstama umjetnosti i medijskim sadržajem i mora ispunjavati različite zahtjeve. Audiodeskripcija statične vizualne umjetnosti, poput slika i skulptura, koristi se da bi muzej ili izložba postali pristupačni. Može se izvoditi uživo ili kao već unaprijed snimljeni zvučni zapis. Ovdje se audiodeskripcija može kombinirati i s taktilnim obilascima, gdje osoba pomoću dodira može upotpuniti svoj doživljaj nekog umjetničkog djela.

Audiodeskripcija dinamične umjetnosti je drugačija. Tek u kombinaciji s izvornim zvukovima, glazbom i dijalozima audiodeskripcija čini koherentnu i smislenu cjelinu. Opisi bitnih vizualnih elemenata filmova, TV serija, opere, kazališta, glazbenih i plesnih predstava moraju se staviti u postojeće stanke između dijaloga (replika likova) u izvornom zvučnom zapisu. Audiodeskripcija se može snimiti i dodati u izvorni zvučni zapis filma (kao što je to obično slučaj za film) ili se može izvesti uživo (kao što je na primjer slučaj za kazališne predstave). Strane filmove treba dodatno prilagoditi pomoću dodatka sinkronizacije dijaloga (zvučni titlovi) da bi film bio pristupačan svima, neovisno o tome koji jezik govore. Audiodeskripcija mora biti u skladu s pričom filma, imati svoj koncept, pratiti atmosferu filma, nadopunjavati film opisima gdje su mogući i potrebni za bolji doživljaj. Kao i priča u filmu, audiodeskripcija mora imati točno određena mjesta radnje, opis same radnje, opise likova i njihovih reakcija.

2.2. POJAVA AUDIODESKRIPCIJE

„Ono što je vizualno, treba postati auditivno.“ Joel Snyder

Od samih početaka nastanka protofilma (kromofotografija, fotografija u boji), preko prvih filmova braće Augustea i Louisa Lumièrea potkraj devetnaestoga stoljeća („La sortie des ouvriers de l’usine Lumière“ / „Odlazak radnika iz tvornice Lumière“) pa sve do filma „The Jazz Singer“ („Pjevač jazza“) u produkciji Warner Brosa, filmovi su bili nijemog tipa, tj. neozvučeni. Nijemi filmovi često su bili popraćeni orkestralnom glazbom ili naratorom koji je publiku vodio kroz priču, no bili su nepristupačni za osobe oštećenog vida jer nisu sadržavali komponentu zvuka pomoću koje bi slijepe i slabovidne osobe mogle same zamisliti radnju filma.

9Krajem 1920-ih filmovi počinju s projekcijama koje uz vizualnu komponentu (fotografiju/sliku)

uključuju i zvuk kao integriranu komponentu.

Godine 1974. Gregory Frazier u svom diplomskom radu „Televizija za slijepe“ počinje postavljati temelje skriptirane audiodeskripcije. Pod pojmom skriptirane audiodeskripcije podrazumijevamo unaprijed pripremljen tekst audiodeskripcije kao osnovne podloge za prilagodbu kulturno-umjetničkog sadržaja.

U regionalnom kazalištu Arena Stage 1981. godine (Washington DC) pojavljuje se prvo opisivanje predstave za osobe oštećenog vida kao prvi primjer kazališne audiodeskripcije. Godine 1980. WGBH-TV iz Bostona u Massachusettsu počinje s implementacijom audiodeskripcije u televizijski sadržaj. U tom razdoblju počinje se razvijati The Descriptive Video Service (DVS), najveća produkcija audiodeskripcija u Sjevernoj Americi. Godine 1986. opisani su prvi kulturno-baštinski sadržaji: Kip slobode i Dvorac Clinton (oboje u New Yorku). Od 1990-ih godina audiodeskripcija je dostupna u kinima Kalifornije, koja se mogu nazvati prvim inkluzivnim kinima.

U Europi se audiodeskripcija prvi put pojavila sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u malom engleskom kazalištu Robin Hood u grofoviji Nottinghamshire. Ujedinjeno Kraljevstvo prva je država koja je uredila pitanje audiodeskripcije, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. BBC Iplayer, platforma BBC-a, bila je prva digitalna platforma koja je omogućila praćenje prilagođenog sadržaja za osobe oštećenog vida.

U Španjolskoj su se od kraja II. svjetskog rata pa do početka uporabe televizora do ranih 1970-ih na radiju puštali audiodeskribirani filmovi, kao vrsta radiodrame. Španjolsko govorno područje izvor je najvećeg broja audiodeskripcija nakon anglofonog govornog područja. U Aziji je Japan bio prva zemlja koja je svoj televizijski program prilagodila slijepima i slabovidnima, već 1983. godine.

2.3. ZAKONODAVNI OKVIR U EUROPI

„Jedino gore od toga što je netko slijep je imati vid, ali nemati vizije.“ Helen Keller

Posljednjih godina inkluzija i (kulturna) dostupnost postale su na međunarodnoj razini prioritet kao sredstvo „za promicanje, zaštitu i osiguranje potpunog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljne slobode svih osoba s invaliditetom“, kako je navedeno u Članku 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (UNCRPD), odobrene u prosincu 2006. godine.

Isti članak Konvencije UN-a precizira da su „osobe s invaliditetom one koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u interakciji s raznim preprekama mogu ometati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na jednakoj osnovi s drugima“.

10Osam je vodećih načela koja su u osnovi Konvencije:

• poštivanje urođenog dostojanstva, samostalnosti pojedinca, uključujući slobodu stvaranja, vlastitog izbora i neovisnost osoba

• nediskriminacija

• potpuno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo

• poštivanje različitosti i prihvaćanje osoba s invaliditetom kao dijela ljudske raznolikosti i čovječnosti

• jednake mogućnosti

• pristupačnost

• jednakost muškaraca i žena

• poštivanje novih sposobnosti djece s teškoćama u razvoju i poštivanje prava djece s teškoćama u razvoju da čuvaju svoj identitet.

Konvencija se zalaže da države-stranke priznaju pravo osoba s invaliditetom na sudjelovanje na jednakoj osnovi s ostalima u kulturnom životu i poduzet će sve odgovarajuće mjere da bi se osiguralo da osobe s invaliditetom:

• uživaju u pristupu kulturnim materijalima u pristupačnim formatima

• uživaju u pristupu televizijskim programima, filmovima, kazalištu i ostalim kulturnim aktivnostima u pristupačnim formatima

• uživaju u pristupu mjestima za kulturne priredbe ili usluge kao što su kazališta, muzeji, kina, knjižnice i turističke usluge.

Zašto je UNCRPD temeljni međunarodni dokument i zašto je važan za audiodeskripciju?

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom uspostavlja pravno obvezujuće minimalne standarde i služi kao katalizator za razvoj usluga pristupačnosti. Posljednjih godina tema pristupačnosti postala je jedan od prioriteta Europske unije i jedan korak naprijed učinjen je s ratifikacijom Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom (UNCRPD) 2011. godine.

Za učinkovitu provedbu Konvencije UN-a, Komisija EU usvojila je Europsku strategiju za osobe s invaliditetom (2010. – 2020.), koja postavlja dostupnost robe i usluga kao prvi među osam prioriteta.

Drugi prioritet, relevantan u kontekstu prilagodbe i pristupačnosti, je sudjelovanje, što uključuje poboljšanje dostupnosti sporta, razonode, kulturne i rekreacijske organizacije, aktivnosti, događanja, mjesta, dobra i usluge, uključujući audiovizualne umjetnosti.

Europska strategija za osobe s invaliditetom usredotočena je na akcije u osam prioritetnih područja, a u petero od njih nalazimo povezanost s prilagodbom kulturnog sadržaja i uključivanja osoba oštećenog vida u kulturni život zajednice.

Kod stavka „učiniti robu i usluge dostupnima osobama s invaliditetom i promovirati tržište asistivnih tehnologija“, audiodeskripcija je jedna od takvih tehnologija, kao i kod stavka koji se odnosi

11na uklanjanje prepreka za ravnopravno sudjelovanje u javnom životu i slobodnim aktivnostima i promicanjima pružanja kvalitetnih usluga u zajednici.

U tri preostala stavka strategije nalazimo audiodeskripciju u promicanju jednakosti putem borbe protiv diskriminacije na temelju invaliditeta i promicanju jednakih mogućnosti, povećanju sudjelovanja osoba s invaliditetom na tržištu rada (gdje su trenutno nedovoljno zastupljene), promicanju pristojnih životnih uvjeta te borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti.

Postignuća Europske strategije za osobe s invaliditetom (2010. – 2020.) uključuju inicijative poput Europskog zakona o pristupačnosti, koji postavlja zahtjeve za pristupačnost proizvoda i usluga i Direktivu o internetskoj dostupnosti, koja će javne web-stranice učiniti dostupnima svima.

Zakonodavstva i zakonski uređeno pitanje audiodeskripcije razlikuje se od države do države, pa čak i u istoj državi od regije do regije. Internet-platforma MAPAccess.org bilježi trenutni status zakonodavstva vezanoga za prilagodbu u različitim zemljama te služi građanima Europe za promicanje i informiranje o projektima prilagodbe sveukupnih nepristupačnih sadržaja.

Accessometar, dio mapaccess.org, pruža svjetsku mapu zakona, standarda i smjernica o dostupnosti medija koje organiziraju države.

Prva europska zemlja koja je primijenila zakon na nacionalnoj i/ili lokalnoj razini, a koji se odnosi i na javne i na privatne prikazivače, uključujući audiodeskripciju, bila je Velika Britanija sa Zakonom o radiodifuziji iz 1996. godine.

Zakoni vođeni sektorom koji se odnosi na pristupačnost medija i kulture posebni su ugovori s javnim radiotelevizijama koji se provode u mnogim zemljama Europe. Primjer je Belgija, gdje su audiodeskripcija i audiotitlovi uključeni u godišnje ugovore o upravljanju VRT-om (Vlaamse Radio – en Televisieomroeporganisatie), nacionalnom televizijom za flamansku zajednicu Kraljevine Belgije.

Slično tome, od 2007. trogodišnji ugovori o upravljanju za talijansku javnu radioteleviziju RAI obuhvaćaju pristupačnost koja uključuje audiodeskripciju.

Postoje i propisi u drugim sektorima, poput propisa u izvedbenih umjetnosti.

To su različite vrste mjera koje promiču audiodeskripciju u područjima koja nisu film i televizija. Primjer je opet Belgija, gdje organizacije mogu pribaviti financiranje putem Uredbe o sudjelovanju za prikazivanje događaja kao što je kazališna predstava ili sportska priredba dostupna određenim skupinama, uključujući osobe oštećenog vida.

Ovi propisi nalažu različite količine usluga pristupačnosti/audiodeskripcije, no to ovisi i o različitim razinama produkcije. Neki propisi uključuju stvarnu kvotu koliko se programa mora prilagoditi (poput Ujedinjenog Kraljevstva i Poljske), dok drugi (poput Belgije) samo propisuju da audiodeskripciju treba osigurati osobama oštećenog vida, no ne i u kojoj količini.

U nekim se zemljama primjenjuju regionalni zakoni i, kao rezultat toga, određene regije čine veći napor od ostalih regija unutar same države, a primjer su flamanska regija u Belgiji i pokrajina Bavarska u Njemačkoj).

To je možda jedan od razloga zašto je audiodeskripcija u Europi, slično kao u Hrvatskoj, još uvijek raznolika, a njezina ponuda fragmentirana.

122.4. AUDIODESKRIPCIJA U HRVATSKOJ

„Kada se nešto prilagodi za nas slijepe, to onda skoro cijelo društvo zna. Nakon što prilagođeni sadržaj bude prikazan, svi opet zaborave na nas.“

Kristina Krsnik, slijepa studentica

U Hrvatskoj su se pokušaji audiodeskripcije počeli pojavljivati 2005. godine, dok se ozbiljnija prilagodba počela raditi 2014. godine.

Hrvatska radiotelevizija, kao javni prikazivač, počela je redovitije prilagođavati svoj sadržaj za osobe oštećenog vida tek zadnje dvije godine, ali još nije na tehničkoj razini da bi puštala audiodeskripcije kako to radi, na primjer, BBC preko dodatnog audiokanala. Prilagođeni filmovi prikazuju se tako da se audiodeskripcija ukomponira u zvučni zapis filma te se tako prilagođen film prikazuje čitavoj populaciji.

Kazališne predstave, kao i kina, prilagođavaju se projektima udruga civilnog društva te su također neredovito prilagođene.

„Puno bih više išla u kina i kazališta kada bih imala prilagođeni sadržaj za sebe“, govori Danijela, slijepa studentica. „Televiziju skoro pa i ne gledam. Teško mi je pratiti filmove bez opisa.“

Kao i u drugim državama, tako je audiodeskripcija u Hrvatskoj fragmentirana; kulturni sadržaji u Zagrebu deskribiraju se češće nego van Zagreba.

„Dolazim iz Rijeke, gdje prilagođeni sadržaj za nas slijepe gotovo i ne postoji. Mnogi nisu čuli ni za pojam audiodeskripcije“, objašnjava slijepa studentica Adriana. „Ako niste u Zagrebu, nemate priliku sami otići u kino ili kazalište. Kao društvenoj osobi to mi nedostaje. Kao slijepa osoba, mislim da je to kršenje naših prava. Zašto ja ne bih imala iste mogućnosti kao i oni koji vide?!“

Republika Hrvatska tek treba zakonom urediti sadržaj i količinu audiovizualnih djela koje se trebaju prilagoditi. Na primjeru ostalih zemalja, koje su svoje zakonodavstvo vezano za prilagodbu sadržaja već uredile, možemo zaključiti da donošenje takvih zakona najviše ovisi o senzibilitetu i odgovornosti same države koja je, na kraju krajeva, obavezna brinuti se o potrebama osoba s invaliditetom.

13

3. | IZRADA AUDIODESKRIPCIJE

„Saznanje je neophodno da bi se moglo uživati.“ Epikur

Izrada i distribucija audiodeskripcije složen je postupak koji zahtijeva suradnju više stručnjaka iz različitih područja. Osobe koje sudjeluju u postupku su vlasnik prava filma, urednik audiodeskripcije, dramaturg, redatelj audiodeskripcije, tonski tehničar, glumica/glumac i daljnji distributeri izrađene audiodeskripcije.

PRETPROIZVODNI POSTUPAK U pretproizvodnom postupku vlasnik prava filma mora ustupiti pravo na prilagodbu svog djela.

Snimanje teksta audiodeskripcije. Izvor: https://www.keywordsstudios.com/events/what-is-audio-description-and-why-does-it-matter/

14Vlasnici prava najčešće su produkcijske kuće i redatelji filma. Uz prava za prilagodbu potrebno je i osobama zaduženima za prilagodbu poslati film u traženoj kvaliteti te dijalog-listu za zapisivanje replika audiodeskripcije. Kod davanja prava za izradu audiodeskripcije treba se utvrditi:

- koliko se puta film s audiodeskripcijom smije emitirati - u kojoj će se kvaliteti i na koji način prilagođeni film puštati.

PROIZVODNI POSTUPAK Proizvodni postupak za audiodeskripciju uključuje izradu teksta audiodeskripcije, snimanje teksta

audiodeskripcije u tonskom studiju i pripremu snimljenog zvučnog zapisa za daljnju distribuciju.

DISTRIBUCIJA AUDIODESKRIPCIJE Distribucija audiodeskripcije podrazumijeva prikazivanje audiodeskripcije na različite načine.

Prethodno snimljena audiodeskripcija pušta se paralelno s filmom u kinima, kao umetnuti dodatak zvučnom zapisu filma, putem dodatnog audiokanala na televiziji ili kao izvedba uživo tijekom kazališne predstave.

3.1. IZRADA TEKSTA AUDIODESKRIPCIJEU izradi teksta audiodeskripcije sudjeluju urednik audiodeskripcije (slijepa osoba) i dramaturg.

Urednik audiodeskripcije mora biti slijepa osoba koja je prethodno educirana ili ima iskustva u polju prilagodbe audiovizualnih sadržaja. Urednik audiodeskripcije pomoću vizualnih informacija s filma, koje mu prenese dramaturg, odlučuje što će se i kako reći u opisu koji se zapisuje.

Dramaturg je obrazovana osoba s polja dramske umjetnosti, a njegov je posao tekst, odnosno pisanje različitih vrsta scenarija. Dramaturg u ovom slučaju služi kao oči uredniku audiodeskripcije. Dramaturg također mora biti educiran na polju prilagodbe kulturnih sadržaja ili mora imati prethodnog iskustva u prilagodbi da bi svoj posao obavljao stručno i kvalitetno, tj. da bi znao kako sliku prenijeti slijepoj osobi.

Dramaturg i urednik film gledaju tri puta.

Prvi put obuhvaća gledanje filma bez rada na opisima. Važno je da se kod prvog gledanja dobije dojam koliko je film prilagodljiv i koliko mu prilagodbe uopće treba. U ovom koraku urednik audiodeskripcije dobiva dojam koliko je film pristupačan bez audiodeskripcije, koji vizualni elementi su važni za radnju i trebaju biti opisani te kakav je tempo audiodeskripcije potreban. Dramaturg procjenjuje koliko je uredniku jasan film, koliko mu se i što mora opisati te zapisuje koliko mjesta za opise uopće ima na filmu.

Urednik i dramaturg gledaju film drugi put radeći na tekstu audiodeskripcije. Film se gleda od scene do scene, od kadra do kadra, od dijaloga do dijaloga, ovisno o tome gdje postoji mjesto i vrijeme za ubacivanje opisa.

Tekst se upisuje u dijalog-listu filma, kao i vremenski kod ako već nije upisan. U slučaju da dijalog-lista nije dostupna, što se često događa, opis se zapisuje tako da se prije svakog opisa upisuje vremenski kod i zadnja replika koju je lik na filmu izgovorio.

Urednik i dramaturg gledaju film treći put, čime se dovršava izrada teksta audiodeskripcije. Provjeravaju se pravopisne i gramatičke pogreške, izmjenjuju pogrešni vremenski te dodaju novi ili izbacuju stari opisi.

Tekst audiodeskripcije važno je grafički, najčešće bojama ili zamašćivanjem (boldom) slova, odvojiti od teksta dijalog-liste u svrhu lakšeg snalaženja kod kasnijeg čitanja.

15

Pripremljeni tekst šalje se glumici/glumcu za gledanje prije snimanja u tonskom studiju i, ako je potrebno, na dodatnu lekturu prije studija. Za film u trajanju od devedeset minuta potrebno je deset do dvanaest sati rada da bi se izradio tekst audiodeskripcije. Naravno, potrebno vrijeme ovisi o vrsti i razini složenosti filma. Za filmove koji imaju puno dijaloga i malo mjesta za ubacivanje audiodeskripcije, tekst će se obraditi i izraditi brže nego za, na primjer, filmove čija se radnja zasniva na realnim ili apstraktnim vizualnim elementima.

3.2. SNIMANJE TEKSTA AUDIODESKRIPCIJE I OBRADA SNIMLJENOG ZAPISA

U snimanju teksta audiodeskripcije u tonskom studiju sudjeluju: tonski tehničar, redatelj audiodeskripcije, glumica ili glumac.

Tonski tehničar brine se za snimanje glasa glumice ili glumca koji čitaju pripremljeni tekst audiodeskripcije, dok redatelj audiodeskripcije (slijepa osoba, prethodno urednik audiodeskripcije) prati snimanje i intervenira ako su potrebne korekcije. Tonski tehničar osoba je koja mora prethodno imati informaciju o tome što je potrebno snimiti i u kojem formatu.

Glumica/glumac koji čita tekst audiodeskripcije, u studiju je u svojstvu naratorice/naratora. On prati film, čeka da likovi izgovore svoje replike te čita replike audiodeskripcije.

Redatelj audiodeskripcije prati izvedbu glumice/glumca te ispravlja i reagira kada je potrebno izmijeniti tekst.

Tonski tehničar i redatelj audiodeskripcije prolaze snimljeni zvučni zapis audiodeskripcije i obrađuju ga. Pomiču vremenske intervale gdje se audiodeskripcija stavlja, čiste zvučni zapis od nepotrebnih zvukova i određuju modulaciju zvuka – snižavanje razine glasnoće originalnog zvučnog zapisa audiovizualnog djela da bi se audiodeskripcija mogla neometano čuti.

Snimljena audiodeskripcija umeće se u film (za potrebe televizije) ili se stavlja kao zaseban zvučni zapis (za potrebe kina). Završni proizvod šalje se na daljnju distribuciju televizijskim kućama, kinima, kazalištima i ostalim kulturnim institucijama koje su audiodeskripciju prvotno zatražile. Odluku kako će audiodeskripciju puštati, distributeri donose individualno, ovisno o njihovim tehničkim mogućnostima koje su im na raspolaganju.

Kod filma u trajanju od devedeset minuta, vrijeme potrebno za snimanje i obradu audiodeskripcije je šest do osam sati. I ovdje, kao i kod izrade teksta audiodeskripcije, vrijeme varira ovisno o razini složenosti filma.

Obra

da sn

imlje

nog z

apisa

.

Izvor: https://universalaccessassociates.com/accessible-media/audio-description.php

16

4. | ŠTO I KAKO OPISIVATI

„Iako nikada nisam vidjela, izgled likova važan mi je zbog dobivanja potpunog dojma.“

Adriana Katić, slijepa studentica

Koliko god se trudili opisati film, moramo biti svjesni da će film uvijek ostati audiovizualno djelo.

Audiodeskripcijom možemo prenijeti najvažnije stvari iz vizualnog dijela filma i pomoću toga olakšati njegovo praćenje. No sam film nikada nećemo moći opisati tako da osobe oštećenog vida dobiju sve informacije kao i osobe koje vide. Drugim riječima, film će uvijek zadržati svoju vizualnu komponentu koja se neće u cijelosti moći prenijeti opisima.

Audiodeskripcija bi se u pravilu trebala sastojati od sinkronih opisa, odnosno opisa koji se vremenski poklapaju sa slikom koju opisuju. No, s obzirom na to da to nije uvijek moguće, asinkroni opisi također su česta pojava. Za osobe oštećenog vida ovo nije problem jer ionako samo slušaju zvuk filma. Zbog toga je važno što je moguće sinkronije povezati audiodeskripciju sa zvučnim zapisom filma nego povezati ga sa slikom. Drugim riječima, opisi koji ne stanu točno gdje se pojavljuje opisana slika, a razlozi su replike likova, stavit će se prije tih dijaloga da bi oni sami ostali netaknuti, a osoba oštećenog vida ipak na kraju dobila objašnjenje što se na slici događa.

Tri su glavne stvari koje se u audiodeskripciji filma trebaju opisivati: mjesto radnje, likovi i radnja.

4.1. MJESTO RADNJE

Sve se priče odvijaju u određenim prostorno-vremenskim okvirima, odnosno mjestima radnje. Za svako mjesto radnje mora se utvrditi i odlučiti koliko je ono primjetljivo iz samog zvučnog zapisa filma. U nekim situacijama, iako se o mjestu radnje može zaključiti iz zvučnog zapisa, ono će se dodatno opisati da bi tekst audiodeskripcije bio suvisao i razumljiv. Također, mjesto radnje svakako se opisuje ako se ponavlja više puta u filmu i ima značajnu ulogu za njegovu radnju.

Radnja u filmu može se odvijati u interijerima ili eksterijerima. Interijeri su prizori koji se snimaju u unutarnjem prostoru, dok se eksterijeri snimaju u vanjskom prostoru.

U audiodeskripciji, interijeri su najčešće prostorije u stanovima i kućama (dnevni boravak, spavaća soba, kuhinja, kupaonica), poslovni prostori (ured, konferencijska dvorana), prostori u arhitektonskim objektima (hodnik, dvorana, predvorje), ugostiteljski objekti (restoran, kafić), kulturne i vjerske institucije (kino, kazalište, crkva, džamija).

Eksterijeri su, za razliku od interijera, mnogo općenitiji te podrazumijevaju gradove, sela, naselja, trgove, prirodu, urbane i ruralne lokacije.

Ako su interijeri generalne naravi i nemaju nikakve specifične značajke važne za opis lika ili radnje, opisuju se samo nazivom (spavaća soba, kupaonica, ured). No ako interijer na bilo koji način odražava i ističe lik ili radnju filma, opisat ćemo ga detaljnije („Spavaća soba oblijepljena plakatima košarkaša, uski hodnik pun mladih vojnika“).

17Eksterijeri se opisuju jednostavnije nego interijeri jer tempo filma često ne ostavlja prostor za

njihovo temeljito opisivanje. Na primjer, livada ispred šume bit će dovoljan opis mjesta radnje nekog piknika. Ako bismo tu livadu dalje opisivali (zelena livada kratko pošišane trave iza koje je šuma, redovi asimetrično poredanih stabala s raskošnim krošnjama), opis bi gledatelju oštećenog vida mogao biti previše složen za razumijevanje u tom kratkom vremenu. Opišemo li crni automobil koji se zaustavlja ispred trgovine, gledatelju smo rekli što se događa s dovoljno riječi da bi sliku mogao razumno percipirati.

Ako jedan lik ima dužu vezu u filmu s jednim mjestom radnje koje smo prethodno temeljitije opisali, tada potpuni opis svaki put nije potreban. Vratit ćemo se liku u određenom prostoru s kratkim opisom (u spavaćoj sobi, na livadi).

Mjesta radnje mogu biti globalna ili lokalna. Ako su globalna, opisuju se općenitije (planina Dinara), a ako su lokalna, opis će biti detaljniji (spavaća soba s bračnim krevetom).

Mjesta radnje mogu se opisati direktno ili indirektno. Eiffelov toranj možemo opisati po njegovom nazivu, Eiffelov toranj, no možemo ga opisati i kao toranj na tri kata u Parizu. Preporučeno je da se što više koristi direktnim opisima. U navedenom primjeru, osobe oštećenog vida znat će što je Eiffelov toranj. One osobe koje su ranije u životu vidjele moći će ga i vizualizirati, dok će osobama koje imaju nedostatak vida od rođenja naziv Eiffelov toranj sam po sebi značiti konkretnu konstrukciju u glavnom gradu Francuske, a ne samo neki obični toranj.

Kod opisivanja mjesta radnje, poteškoće se mogu pojaviti pri utvrđivanju stvarnih i izmišljenih prostora. Dok se stvarni prostori mogu lako opisati (trgovina, trgovački centar), za shvaćanje radnje u izmišljenim prostorima potrebno je shvatiti žanr filma i cjelokupni zvučni zapis. Slijepe osobe koje su ranije vidjele, pa čak i one koje nisu nikada vidjele, moći će si predočiti opis plaže na moru. No izmišljeni svijet, na primjer Gospodara prstenova ili Ratova zvijezda bit će im teže shvatiti. Tada kratke i detaljne replike audiodeskripcije upotpunjuje glazba filma i imaginacija same osobe oštećenog vida.

Važno je odrediti mijenja li se opis istog mjesta radnje s protokom vremena u filmu. Potrebno je istaknuti ako je neki objekt na početku filma novoizgrađen (drvena koliba na planini), a na kraju trošan i oronuo (sada trošna drvena koliba na planini). Isticanjem drugačijeg opisa istog prostora, osobe oštećenog vida dobit će dojam proteklog vremena te njegov utjecaj na izgled stvari. Postoje mjesta radnje koja su u filmu unaprijed rečena natpisom na slici, a čitanje takvih natpisa objasnit ćemo dalje u tekstu.

4.1.1. PRIMJERI OPISA MJESTA RADNJE

INTERIJERI

„Dan je. Velika čekaonica obojena u plavo, djeluje kao neka javna ustanova.“ (Zovem se Baghdad, 2020.)

„U svakoj spavaonici četvero je štićenika koji spavaju u krevetima na kat.“ (Web Junkie, 2013.)

„U dječjoj sobi svlači majicu, odijeva Barcelonin dres. Pored ormara veliki je plakat Luke Modrića.“ (Duboki rezovi, 2018.)

„U sobi Jonas sjedi na krevetu. Zatim je za računalom.“ (Ljetni buntovnici, 2020.)

18

„Kuhinja. Keka, punašna sredovječna žena plave kovrčave kose, pleše dok sprema ručak.“ (Majstori, 2013.)

EKSTERIJERI

„Panoramski pogled na grad. Raznobojni vatromet para nebo iznad Zagreba.“ (Život je truba, 2015.)

„Kroz krošnje stabala prolazi sunce. Livadom uz rijeku prolazi skupina djece. Zastanu, bacaju kamenčiće u vodu. Djevojčice im se smiju.“ (Ljetni buntovnici, 2020.)

„Kasnije Jonas, odjeven u majicu s kapuljačom, hoda cestom i pogledava iza sebe. Sad je Jonas na željezničkoj postaji, na automatu kupuje kartu. Zatim je u vlaku, hoda i na mobitelu snima glasovnu poruku.“ (Ljetni buntovnici, 2020.)

„Noć je. Na udubljenju pored ceste bijeli Mercedes je parkiran iza sivog Cadillaca. Na rubu ceste su stijene koje se strmoglavo spuštaju prema oceanu.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

Majstori, 2013. Fotografija: Vanja Cernjul

Život je truba, 2015. Fotografija: Radislav Jovanov Gonzo

19

Crno-bijeli svijet, 2018. Fotografija: Mario Sablić

„Noć. Pogled na zagrebački Donji grad s uspinjače. Naziru se krovovi zgrada i ulice. Razdanjuje se.“ (Crno-bijeli svijet, 2018.)

„Vozilo se kreće vijugavim puteljkom, sa strane su drveća te se približavaju velikoj kući, dvokatnici u stilu s početka 20. stoljeća.” (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

„Žena odlazi stubištem, Roger i muškarac prolaze bogato uređenim predvorjem na čijem su podu orijentalni tepisi te namještaj od mahagonije. Ulaze u knjižnicu.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

4.2. LIKOVI, NJIHOVE RADNJE I REAKCIJE Likovi te njihove radnje i reakcije značajan su dio filmske naracije (filmske priče). Likovi imaju

opći fizički opis (visoki muškarac, niska djevojka, plavokosa žena, puniji mladić) i fizičke osobine (neuredno odjeveni mladić, otmjena djevojka). Mogu predstavljati određenu skupinu ljudi, stereotip, društvenu klasu ili ideju, biti novi ili već poznati, protagonisti i antagonisti. Mogu se koristiti da bismo zaključili o protoku određenog vremena („Tomislav, sada prosijedi muškarac, hoda cestom.“), mogu biti stvarni ili izmišljeni. Nestvarne likove treba dodatno vizualizirati, često ih i usporediti s nečim poznatim da bi se dobio dojam kako izgledaju.

Likovi se mogu imenovati na dva načina – od početka filma, da bi se izbjegla zamjena likova, ili pričekati da ih se imenuje u dijalozima i tek ih nakon toga uvesti u priču s imenom. Nekada je tajanstven identitet lika dio same priče. U tim situacijama trebalo bi dati osobi oštećenog vida da, kao i ostali gledatelji, sama zaključi njegovo ime. U tom slučaju, opis lika mora biti potpuno drugačiji od drugih već opisanih likova. Opis tajanstvenog lika trebao bi istaknuti ono jedno svojstvo koje ga odvaja od ostalih likova, na primjer: bradati muškarac, crvenokosa djevojka, plavooki dječak.

Kada dajemo uvodni opis lika, trebamo utvrditi njegov spol (dječak/djevojčica, mladić/djevojka, muškarac/žena) i boju kose (plavokosa djevojčica, tamnokosa djevojka, proćelavi muškarac). Ako vrijeme između replika na filmu ne dopušta potpuni opis lika kod njegova prvog pojavljivanja, lik se može dodatno opisivati u kasnijim scenama.

Ako film ima naglašene protagoniste i antagoniste, važno je kod opisivanja likova napraviti razliku među njima i izdvojiti ih od ostalih likova.

Likovi su u filmu odjeveni na različite načine. Opis kostimografije treba dati više od same informacije što lik nosi. Kostimografija također priča priču o tome što lik radi, u kojem razdoblju povijesti živi, kakav mu je status u društvu (muškarac u sivom odijelu, žena u svečanoj crvenoj haljini).

20Neverbalna komunikacija bitan je dio filma koji je u potpunosti vizualan. Budući da pogledi

pokreću radnju, zaustavljaju dijaloge, čine zadnje scene i ponekad u potpunosti mijenjaju verbalnu komunikaciju između likova, potrebno ih je dočarati audiodeskripcijom („James gleda u daljinu, Maria ga pogleda pa odvrati pogled“). Iako se nerijetko u samom govoru lika može čuti da se smiješi dok priča, audiodeskripcijom je također potrebno prenijeti i osmijehe zbog njihove uloge u komunikaciji. Emocionalne reakcije i emocionalna stanja koja uzrokuju bitnu radnju likova i pomiču priču dočaravamo opisujući njihove geste i izraze lica.

4.2.1. PRIMJERI OPISIVANJA LIKOVA

Primjeri imenovanja likova

„Roger Thornhill, visoki prosijedi muškarac, u društvu je svoje plavokose tajnice.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

„Dvojica muškaraca izvode Rogera iz prostorije. Jedan od kurira nosi šešir. Uperenim pištoljem u Rogerova leđa smještaju ga na zadnje sjedište sive Cadillac limuzine. Roger sjedi između dvaju muškaraca, drugi muškarac ima zalizanu kosu, Roger si dodirne svoj rascijepljeni obraz.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

„Limuzina zastaje kod stepenica, muškarac sa šeširom izlazi te, držeći pištolj u džepu, promatra Rogera koji izlazi za njim. Drugi muškarac pozvoni. Vrata otvori podeblja kućna pomoćnica te Roger i zalizani muškarac ulaze. Muškarac sa šeširom krene oko kuće.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

Primjeri tjelesnog opisa likova

„Roger ima osunčano, ugodno isklesano lice.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

„Gospođa Martin punija je žena u haljini na cvjetni uzorak. Navuče zastor pa izlazi.“ (Sjenka sumnje, 1943.)

Primjeri opisivanja pogleda i osmijeha

„Dvojica muškaraca promatraju Rogera koji doziva hotelskog sobara.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

„Roger kroz prozor primijeti prostrano imanje pa pogleda svoje otmičare koji ga i dalje ignoriraju.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

„Ben je odsutnog pogleda.“ (Jako, jako daleko, 2020.)

„Townsend izađe i pogledom da naredbu dvojici otmičara koji blokiraju vrata. Leonard odlazi do ormarića s alkoholnim pićem.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

„Muškarci se ne obaziru. Roger pokuša otvoriti vrata pa se zavali nazad u sjedalo s blagim osmijehom na licu.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

4.3. OPIS RADNJE

Radnju o kojoj osoba oštećenog vida ne može samostalno zaključiti iz zvučnog zapisa filma treba uvijek opisati. Najviše audiodeskripcije najčešće se nalazi na početku i na kraju scena, s obzirom na to da je postojeći period dovoljan za duže opise. Dok scena traje, audiodeskripcija će se uvijek usredotočiti na minimalno interveniranje.

21Na filmu postoji glavna i sporedna radnja. Glavnu radnju uvijek ćemo opisati jer je važna za daljnji

razvoj filma. Sporedne radnje koje se događaju tijekom scene, a nerijetko i tijekom trajanja dijaloga, manje su važne za samu priču i često služe da bi se okarakterizirali likovi (tikovi, geste, komične reakcije). Njih ćemo opisati ako za to bude prostora ili potrebe.

Filmske tehnike, poput vrste, odnosa, isticanja i trajanja kadrova, utječu na dojam kakav nam je film htio ostaviti. Budući da je osvjetljenje kadrova važno za atmosferu filma, promjenu kadrova i filmske radnje, te da određuje ugođaj filma, audiodeskripcijom se potrebno osvrnuti i na taj umjetnički aspekt te ga opisati. Promjena osvjetljenja često znači i promjenu kadrova i scena, kao što prelazak iz potpune osvijetljenosti u prigušeno svjetlo budi kod osoba oštećenog vida očekivanje da će se nešto neočekivano dogoditi.

Tempo izmjene kadrova važan je jer određuje tempo audiodeskripcije. Sama audiodeskripcija trebala bi, koliko god je moguće, pratiti taj tempo. U filmovima gdje se kadrovi mijenjaju sporije, audiodeskripcija će opisivati svaki kadar koji je na slici. Kod filmova koji imaju brzu izmjenu kadrova takva mogućnost često ne postoji te je zadatak urednika audiodeskripcije i dramaturga odlučiti koje je kadrove važno prenijeti osobama oštećenog vida, a koje ne.

4.3.1. PRIMJERI OPISA RADNJE„Kroz prozor u prostoriju ulazi prigušena svjetlost, muškarac nosi trodijelno odijelo, šeta

knjižnicom i promatra Rogera. Zatamni prostoriju navukavši zastore, upali svjetiljku. Roger ga promatra. Svjetlost mu obasja lice.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

„Obitelj sada silazi s ceste i prilazi kući u izgradnji.“ (Ljetni buntovnici, 2020.)

„Elias ubacuje štap u kantu s muljem.“ (Ljetni buntovnici, 2020.)

„Noć. Jonas leži u krevetu, pogleda na alarm, sedam je sati. Penje se na stol, otvara prozor i izlazi van. Tiho hoda po konstrukciji, poskoči na tlo, gdje ga dočeka Elias s ispruženom rukom.“ (Ljetni buntovnici, 2020.)

„Jonas otvara ruksak, izvadi tablet i pruža ga mlađem bratu.“ (Ljetni buntovnici, 2020.)

4.4. ZVUČNI EFEKTI, GLAZBA I TEKSTOVI INTEGRIRANI U SLIKU FILMAZvuk u filmu sastoji se od govora (naracije nevidljivog pripovjedača, monologa i dijaloga), zvučnih

efekata i glazbe. Važno je razumjeti razliku u doživljaju zvuka između slijepih osoba i osoba koje vide. Kako smo već opisali, za slijepe osobe film je poput radiodrame, umjetničko djelo koje se koristi samo zvukom, odnosno bez slika.

Postoje zvukovi koji pripadaju slici i izvor tih zvukova uvijek ćemo opisati (pas koji laje, automobil koji vozi cestom). Zvukovi koji su izvan slike (pripovjedači) neće se opisivati jer ga ne mogu vidjeti ni osobe koje vide. Zvukovi kao misli lika često su drugačije boje zvuka od njegova govora u filmu, a opisi koji mogu prethoditi njima najčešće su duboko je zamišljen, razmišlja, zagledan je u prazno.

Zvukovi također mogu biti na slici i izvan nje (koraci) te pojedinačni ili višestruki (policijske sirene). Ako se u ovom slučaju izvori koraka i policijskih sirena ne vide u kadru, neće se opisivati.

Iako se audiodeskripcija ne bi trebala preklapati s dijalogom, u nekim situacijama to je potrebno da bi se film mogao što bolje opisati. To je najčešće slučaj kod komedija koje kombiniraju komične reakcije tijekom replika likova.

22Potrebno je utvrditi je li zvuk prepoznatljiv (npr. otvaranje vrata) i je li ga potrebno opisati. Čak i

ako se radi o prepoznatljivom zvuku, moramo utvrditi je li njegovo opisivanje neizbježno zbog lakšeg shvaćanja konteksta radnje.

Ako pjesme u filmu nisu važne za radnju filma, a radnja koja se događa na slici tijekom njihova trajanja je bitna, replike pjevanih dionica uvijek će se žrtvovati da bi se stavila audiodeskripcija. Često je to primjer kod mjuzikla, kada će se ples ili radnja koji prate pjevanje opisati putem replika pjesama ako ne postoji neki drugi prikladni period.

Tekst na ekranu svaki je tekst koji se pojavljuje u filmu, uključujući i titlove (naslovi, natpisi, lista ljudi koji su izradili film). Fraza „Naslov filma“ uvijek će se izgovoriti prije nego se pročita sam naslov filma („Naslov filma: Psiho“).

Riječ „Natpis“ uvijek će se čitati prije nego se pročita sadržaj tih natpisa („Natpis: Zagreb, 1998“). Natpisi često mogu određivati vrijeme i mjesto radnje pa dodatni opis mjesta nije potreban. Izgovaranjem riječi „Naslov“ i „Natpis“ ističemo da je tekst integriran na filmu, a ne dio opisa osoba zaduženih za prilagodbu.

Imena glumica i glumaca, produkcijskih kuća, redatelja i scenarista pročitat će se na kraju ili na početku filma, ovisno gdje se nalaze na slici. Nekad će se pročitati na mjestu koje nije sinkrono sa slikom filma zbog nedostatka prostora za audiodeskripciju.

Riječi i rečenice, kao i znakovi i simboli koje lik vidi u sceni, uvijek će se popratiti riječima poput piše ili zapisano je te nacrtano/naslikano je.

4.4.1. PRIMJERI TEKSTOVA NA EKRANU„Kasnije, Cadillac skrene na šljunkovit put, na željeznom znaku natpis ‘Townsend’.“ (Sjever-

sjeverozapad, 1959.)

„Prilazi stolu s kojeg uzima kartonski cilindar i čita adresu napisanu na njemu: g. LESTER TOWNSEND, 169 BAYWOOD, GLEN COVE, N. Y.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

„Natpis na crnome ekranu – Spoznaje o tolikim mukama mogle su se podnijeti samo zato što je bilo toliko posla da o njima nismo mogli razmišljati.“ (Dnevnik Diane Budisavljević, 2019.)

Dnevnik Diane Budisavljević, 2019.

23„Dosjei X. Autor Chris Carter. Igraju: Gillian Anderson kao specijalna agentica Dana Scully,

Robert Patrick kao specijalni agent John Doggett, Annabeth Gish kao specijalna agentica Monica Reyes, Mitch Pileggi kao pomoćnik direktora Walter Skinner. Natpis: Istina je oko nas.“ (Dosjei X, 2002.)

4.5. JEZIK I STIL AUDIODESKRIPCIJE Jezik i stil audiodeskripcije ovise o čimbenicima na filmu kao što su količina dijaloga ili količina

vremena koje je ostavljeno za mogućnost opisivanja. Na jezik audiodeskripcije utjecat će žanr filma, vrijeme u kojemu se radnja događa, redateljski stil te kome je film namijenjen. No tri elementa koja moraju biti dio svakog jezika i stila audiodeskripcije su jasan jezik, točnost opisa i vrijeme u sadašnjosti.

Pod jasnim jezikom podrazumijevamo književni jezik, kratke rečenice i pravilan redoslijed riječi u rečenici.

Točnost podrazumijeva ispravno prenošenje bitnih stvari sa slike u određenom periodu. Treba ustvrditi redoslijed opisa koji se pojavljuju u jednom kadru te ih opisati pomoću zvuka pazeći da se ide od najbitnijih prema manje bitnim detaljima.

Treba pripaziti da dužina opisa u serijama bude kraća od one u filmovima te da opisi dječjeg programa budu jednostavniji nego opisi programa za odrasle.

Jezik i stil trebaju biti koherentni. Kohezija je tekstualno svojstvo koje pomaže primatelju poruke da je razumije s razumnom lakoćom i u njoj pronađe kontinuitet smisla. Odnosi se na implicitne i eksplicitne poveznice koje drže zajedno različite dijelove teksta. U slučaju filmova i serija postoje veze između riječi i rečenica, ali i između izgovorenog dijaloga, vizualnih elemenata, zvukova i glazbene partiture.

4.6. AUDIOTITLOVI I SINKRONIZACIJA DIJALOGA Svaki strani film, tj. film koji ne pripada hrvatskom govornom području, treba dodatno prilagoditi

pomoću audiotitlova (zvučnih titlova).

U ovim slučajevima postoje dva naratora, jedan koji čita tekst audiodeskripcije te drugi koji daje svoj glas za sinkronizaciju dijaloga (čitanje zvučnih titlova).

Glumica/glumac koji čita (sinkronizira) film mora biti različit od glumice/glumca koji čita tekst audiodeskripcije. Ovime izbjegavamo zbunjenost osobe oštećenog vida te joj omogućujemo lakše praćenje i razlikovanje dijaloga od radnje.

Pravilo je da se uvijek uzimaju žensko-muški glasovi. Ako muški glas čita audiodeskripciju, ženski glas će sinkronizirati i obrnuto. Glas koji sinkronizira dijaloge bit će i po izvedbi drugačiji od glasa koji čita tekst audiodeskripcije, jer će se truditi pomoću glume što zornije prenijeti glas lika na filmu. Kod stranih filmova koji su već sinkronizirani na hrvatski, audiodeskripciju će čitati jedan narator, a narator koji inače čita dijaloge neće biti potreban zbog već unaprijed snimljenog i integriranog prijevoda.

24

5. | KARAKTERISTIKE ŽANROVA

„Akcijske filmove uopće ne gledam. Ne trudim se shvatiti ih, budući da su mi skroz apstraktni. Komedije su nešto drugo, tu se često mogu smijati s drugima.“

Danijela Vidas, slijepa studentica

Žanr je način klasifikacije filmova, njihove identifikacije prema određenim ponavljajućim formalnim, estetskim ili narativnim obilježjima. Svaki žanr ima svoje karakteristike koje treba uzeti u obzir kod izrade audiodeskripcije. Simboli koji se protežu filmom i određuju vrstu filma (na primjer svemirski brod kod znanstveno fantastičnih filmova, nož uprljan krvlju kod filmova strave i užasa) pomoći će nam usredotočiti se na važne stvari u filmu. Kožna maska i motorna pila antagonista u filmu „Teksaški masakr motornom pilom“ iz 1974. godine simboli su strave i užasa, horora, te bi se u audiodeskripciji trebali spominjati puno češće nego odjeća koju nosi Sally Hardesty, glavna protagonistica filma.

Neki su žanrovi lakši, a neki teži za opis. Proći ćemo nekim vrstama filmova i vidjeti razlike u opisivanju temeljnih stvari.

5.1. SADRŽAJ ZA DJECUFilmovi i serijali za djecu imat će jednostavniji jezik audiodeskripcije. Njihovi opisi bit će kraći i

pristupačniji široj publici. Jezik audiodeskripcije kod audiovizualnog programa za djecu mora služiti i za edukaciju, tj. pomoću audiodeskripcije djeca oštećenog vida učit će nove riječi i upijati nove pojmove.

Tempo audiodeskripcije kod dječjih filmova i serijala mora biti sporiji. Djeca moraju biti sposobna upiti svaki opis i zapamtiti ga za sljedeće scene ili radnje. Prekomjerni opisi kod djece dovest će do stanja zbunjenosti i viška informacija.

Zbog dobi gledatelja za koje se radi, audiodeskripcije filmova i serijala namijenjenih djeci u opisima će se koristiti sintagmama u prenesenom značenju („nasmiješio se od uha do uha“, „divovsko stablo“), a sve u svrhu da doživljaj praćenja filma bude što realniji. Glumica ili glumac koji čitaju tekst audiodeskripcije opušteniji su i pokušavaju što više zainteresirati djecu glasom i tempom kojim čitaju.

255.1.2. PRIMJERI

„Dan, na livadi. Za plavim leptirom trči nasmiješena Mia narančasto-žute kose, odjevena je u crvenu haljinu. Mia zastane, stavi prste u usta, zazviždi. Pred njom se stvori Krtić, siva krtica s lopatom u ruci, smeđim čizmama na nogama i žutim šeširom na glavi. Krtić namigne pa iskopa rupu. Preleti ptica koja iz kljuna ispusti sjemenku u rupu. Mia izvadi kanticu s vodom te zalije sjemenku. Iz rupe izraste divovsko stablo. Krtić i Mia pogledaju u vis. Na vrhu stabla pojave se raznobojna slova – TV VRTIĆ. Iz prozorčića pri dnu stabla proviri Mia i maše.

Vrt. Uz divovsko stablo. Za malim stolom sjedi Jurica. Na glavi nosi smeđu maramu preko koje je crna šilterica okrenuta naopačke. Odjeven je u žutu majicu, crvenu jaknu i crni prsluk. Gleda dječje crteže.“ (TV Vrtić, HRT)

TV Vrtić, HRT. Studijska fotografija.

TV Vrtić, HRT. Fotografija: Darko Pustaj

26

„Mišo i Robin sjedaju u vlakić. Krtko ih vozi. Voze se kroz tunele, sretni su i nasmiješeni. Dolaze do šišmiša koji vise naopačke.“ (Mišo i Robin, HRT)

„Munja udari pored njega, dječak djeluje prestrašeno, oko glave ima upitnike i uskličnike. Trči preko zelene livade prema bijeloj kući s crvenim krovom, uđe u kuću. Kuća nestaje.

Zatim se pojave tri kuće jednokatnice te velika narančasta crkva s uskim crkvenim tornjem. Pored kuća zeleni čovječuljak stoji, a smeđi leži na podu. Munja pretvori u prah jednu od kuća, a potom i ostale.

Zatim čovjek ćelave glave u zelenoj majici stoji pored stabla i promatra smeđu zgradu četverokatnicu s crvenim krovom, munje ga pogode i on se pretvori u zeleno čudovište s opakim crnim očima i tri naoštrena zuba. Čudovište i zgrada nestaju.“ (Munje, gromovi i naši strahovi, 2018.)

5.2. KOMEDIJAFilmove koji spadaju pod žanr komedije, sa strane prilagodbe putem izrade audiodeskripcije,

dijelimo na dvije vrste: one komedije čiji humor proizlazi iz dijaloga i komedije čiji humor proizlazi iz gestikulacija, gegova i fizičkih karakterizacija i reakcija.

Komedije čiji humor uglavnom proizlazi iz dijaloga pristupačne su osobama oštećenog vida jer se iz dijaloga mnogo saznaje o radnji i likovima. Audiodeskripcija se ovdje koristi da se opisuju mjesta radnje i specifične humoristične reakcije koje prate dijalog. Komedije situacije (sitkomi) primjer su ovakvih filmova (Frasier, 1996.). Kod audiodeskripcija ove vrste komedija vrlo je važno ostaviti replike glumaca na filmu netaknute.

No, kod komedije čiji humor proizlazi iz gestikulacija, gegova, fizičkih karakterizacija i reakcija, dijalog će se često morati preklapati u svrhu što točnijeg opisa scene. Takve vrste komedija daleko su teže za predodžbu osobi oštećenog vida jer se zasnivaju na čisto vizualnom sadržaju koji, čak i kad je opisan riječima, nerijetko neće izazvati reakciju kao što izaziva kod osoba koje vide.

Mišo i Robin, HRT. Fotografija: Vjekoslav Živković, Marija Ivšić i Denis Alenti

275.2.1. PRIMJERI

„Kućica s vrtom. Izlazi crnokosi Ilija, sruši teglu s cvijećem, potom se zabije u vratašca, iziđe na ulicu, otpadne kvaka. Hodajući pločnikom prolazi pored vlasnice sa psom, zaplete se o uzicu, a kad izvuče nogu, zabije se leđima u stup. Žena koja mete ispred kuće ga gleda, Ilija joj dobaci pogled pa sruši kantu za smeće, posrne i glavom prođe kroz rastvorene novine koje čita prolaznik. Zabije se u klupu na kojoj dvojica umirovljenika igraju šah, padne preko jednog od njih i sjedne na šahovske figure, umirovljenici ga odgurnu, Ilija zaobiđe stup, ali nogom odvali dječja kolica. Mama promatra s rukom preko usta, Ilija dohvati kolica i vrati mami, koja ih zgrabi i pobjegne na drugu stranu. Ilija maše bebi u kolicima.” (Majstori, 2018.)

“Baja primi Biznismena za noge i stane ga vući, no ovaj se čvrsto drži za tračnicu. Baja pusti noge pa dohvati crnu aktovku, Biznismen ju povuče k sebi, otimaju se. Baja ga primi za ramena te u posljednji čas odvuče s tračnica. Lokomotiva projuri te prijeđe preko crne aktovke koja se rastvori, spisi se razlete posvuda.” (Majstori, 2018.)

5.3. DOKUMENTARNI FILMOVIDokumentarni filmovi često su popraćeni naratorom koji nas vodi kroz priču i detaljnije

objašnjava prizore prikazane na filmu. Naratori u dokumentarnim filmovima nisu audiodeskripcija jer uglavnom ne opisuju što je na slici, nego objašnjavaju sliku. Na primjer, u sceni koja prikazuje tri čimpanze kako se hrane, narator će općenito pričati o prehrani čimpanze i njihovom životnom vijeku, dok će audiodeskripcija glasiti „Tri čimpanze jedu bananu dok se odmaraju na visokim stablima.“

5.3.1. PRIMJER„Prizor ceste okružene šumom, u daljini se naziru kuće i obrađena polja. Preko ekrana naslov

dokumentarnog filma – Tragovi jalžabečkog kraja.

Tragovi jalžabečkog kraja, Varaždinska televizija 2020. Fotografija: Stjepan i Mario Naranđa

28Potom prizor ceste, s obiju strana su kuće jednokatnice i dvokatnice. Uz cestu žuta tabla

na kojoj crnim slovima piše – Jalžabet. Nogostupom prolaze dvojica dječaka, jedan na biciklu, a drugi na električnom romobilu.

Zatim pogled na staru, ali obnovljenu zgradu bijele fasade s rozim stupovima pred ulazom. Ispred zgrade je pokošen travnjak i uređeni park s brojnim teglama cvijeća.

Potom pogled na crkvu sa zvonikom. Žute je boje s bijelim obrubima.

Unutrašnjost starinske kuće. Ženske ruke peglaju narodnu nošnju željeznom peglom. Prevladava drveni namještaj, ističe se antikni radioaparat.“ (Tragovi jalžabečkog kraja, Varaždinska televizija)

5.4. KRIMINALISTIČKI FILMOVI I TRILERIKod kriminalističkih filmova, trilera, filmova misterije i noir filmova važni su opis likova, opis

predmeta važnih za radnju i atmosfera koja stvara film, a čiju ulogu treba uzeti u obzir pri opisivanju scena.

5.4.1. PRIMJERI„Stakleno pročelje nebodera na kojemu se naziru automobili. Vozila prolaze gradskom

ulicom u podnožju. Kadar je sada u podnožju nebodera čiji su ulaz okretna vrata iz kojih izlaze zaposlenici. Krupniji ćelavi muškarac propusti autobus koji se odvozi. Unutar nebodera poslovni ljudi izlaze iz dizala. Roger Thornhill, visoki prosijedi muškarac, u društvu je svoje plavokose tajnice.“ (Sjever-sjeverozapad, 1959.)

5.5. ZNANSTVENO-FANTASTIČNI FILMOVI I HOROR-FILMOVI

„Slijepa sam od rođenja. No horor-filmovi bude u meni slike kojih se bojim.“ Adriana Katić, slijepa studentica

Simboli koji se protežu filmom i određuju vrstu filma pomoći će nam usredotočiti se na važne stvari u filmu. U seriji „Dosjei X“ bit će važnije opisati neidentificirane leteće objekte i izvanzemaljska bića nego druge stvari koje se s njima pojave u kadru. Filmovi znanstvene fantastike i horor-filmovi pripadaju toj vrsti filmova. Kod filmova ovog žanra najčešće susrećemo nestvarne likove. Njih treba što je realnije moguće približiti publici oštećenog vida, pa čak i usporedbom lika s nekim ili nečim iz stvarnog svijeta u svrhu jasnijeg opisa.

5.5.1. PRIMJERI „Biće ulazi u jajoliki svemirski brod u pratnji Dode te poleti prema zvijezdama. Brod priđe

planetu Zemlji.“ (Moj dida je pao s Marsa, 2019.)

„Najednom, papiri su umrljani krvlju. Muškarac spušta pogled i uoči muškarca koji beživotan leži na podu, iz glave mu curi krv. U transu, muškarac polako krene hodati kroz kuću u smjeru zvuka. U kuhinji nailazi na tijela majke i kćeri koje leže u lokvama krvi.“ (Dosjei X, 2001.)

295.6. VESTERNI, RATNI I SPORTSKI FILMOVI

Kod vesterna i ratnih filmova važan je opis kostimografije i scenografije.

U vesternima je uvijek bitan protagonist, najčešće okarakteriziran pomoću šešira i kaubojskih čizmi, dok je antagonist također uočljiv i različit od drugih likova. Kod filmova s tematikom rata važni su opisi mjesta radnje. Često su to povijesno simbolični lokaliteti (rijeka Kwai, Maslenica). Sportske filmove obilježava neka vrsta sporta kojom se bave glavni likovi. To može biti košarka, nogomet, američki nogomet i slično. Kod filmova sportske tematike često se pojavljuju originalni komentatori koji vode gledatelja scenom sportskog događaja. Oni upotpunjuju samu audiodeskripciju u kojoj se opisuju sportski simboli (boje dresova klubova, objekti gdje se sportska radnja događa) i sama sportska radnja. Kada se zbog manjka vremena prethodno opisana sportska radnja ne može opisati u detalje, opisat će se na najjednostavniji prihvatljivi način ističući najbitnije detalje.

30

6. | AUDIODESKRIPCIJA OSTALIH KULTURNO-UMJETNIČKIH IZVEDBI

„Filmove ne gledam. Češće idem u kazalište, bilo to s audiodeskripcijom ili bez nje. Lakše mi je zamisliti radnju na sceni nego radnju na nekom filmu.“

Kristina Krsnik, slijepa studentica

Audiodeskripcija kazališnih izvedbi razlikuje se od audiodeskripcije filmova ponajprije u tome što se izvodi uživo.

Dok se kod filmova pripremljeni tekst čita i snima u studiju, u kazalištu se tekst čita uživo. Glumica/glumac ovdje je u ulozi naratora, a sjedi negdje gdje je zvučno izoliran/a s pogledom na pozornicu ili monitor. U izravnom pogledu na scenu, narator prati predstavu iz kabine tehničara/redatelja i čita replike audiodeskripcije, dok u neizravnom pogledu predstavu prati putem monitora.

Kazalište bi trebalo pronaći najbolje rješenje za izvedbu audiodeskripcije te, ovisno o strukturi i opremljenosti mjesta, s naratorima pružiti svu potrebnu tehničku opremu.

Dramaturg i urednik audiodeskripcije predstavu gledaju uživo da bi dobili sveukupni dojam o predstavi i o tome koliko se može zaključiti iz zvukova izvedbe. Zatim kreću raditi tekst audiodeskripcije gledajući snimku predstave i uzimajući u obzir razlike između izvedbe uživo i snimljene izvedbe.

Kazalište je živi organizam te vremenski intervali pripremljene audiodeskripcije nikada neće biti sinkronizirani s realnim vremenom predstave. Vremenski interval od tri sekunde na filmu uvijek će trajati isto, što ostavlja dovoljno prostora za opis slike. No u kazalištu vremenski interval, koji tekstu audiodeskripcije traje tri sekunde, u izvedbi uživo može biti kraći ili duži. Stoga narator u kazalištu mora biti iskusan, treba se znati snaći i reagirati kada je to potrebno.

Sat vremena prije izvedbe trebale bi se održati zvučne provjere. Narator može imati mali mikrofon pričvršćen na slušalice ili odvojeni mikrofon na postolju. Gledatelji kazališta audiodeskripciju mogu pratiti putem prijamnika i slušalica ili putem mobilne aplikacije, ovisno o tehnološkoj opremljenosti kazališta.

Uz audiodeskripciju, kazališta često nude i audiouvode.

Postoji više definicija audiouvoda, a ovdje ćemo navesti dvije.

Audiouvod (audio introduction) sažetak je činjeničnih i vizualnih informacija o audiovizualnom proizvodu kao što je kazališna predstava, a slijepim i slabovidnim osobama daje okvir za bolje razumijevanje samog djela koje će biti izvedeno. To su dijelovi kontinuirane proze koje govori jedan pojedinac (jedan glas) ili kombinacija glasova u trajanju od pet do petnaest minuta.

Audiouvod može se snimiti da bi snimka bila dostupna prije same izvedbe putem, na primjer, internet-stranice. Može se i isporučiti uživo, kao što je to često slučaj u kazalištu, gdje narator audiouvod čita prije izvedbe.

31

Tekst audiouvoda detaljno opisuje scenografiju, kostime i likove, kao i informacije iz tiskanog programa. Nudi dvije vrste informacija, opisne i funkcionalne.

Opisne informacije odnose se na detaljne opise likova i scena. Funkcionalne informacije govore o trajanju izvedbe, broju i duljini pauza te o upozorenjima, npr. na svjetlo, efekte dima ili pucnjeve, odnosno na vrstu informacija koje mogu biti prikazane u predvorju kazališta ili su sadržane u programu (ime naratora, glumaca ili redatelja).

Umjesto audiouvoda ili uz njega, osobe oštećenog vida mogu dobiti tekstualni program, program u papirnatom obliku isprintan na Brailleovu pismu koji im je dostupan prije i tijekom predstave. U takvoj vrsti programa, koji uvodi osobe u predstavu, navest će se naziv predstave i imena osoba koje su je kreirale, glumci uz imena i opise likova na pozornici te kratki tekst o samoj predstavi i popis ljudi zaduženih za prilagodbu. Takva vrsta tekstualnog programa kombinacija je informativnih detalja iz predstave (imena likova) i audiodeskripcije (opisi likova) da bi se osoba oštećenog vida u svakom trenutku mogla prisjetiti izgleda likova na sceni i njihove odjeće.

Opisi kazališne predstave razlikuju se prvenstveno u opisima mjesta radnje.

Audiodeskripcija u kazalištu. Izvor: https://vocaleyes.co.uk/broadcasting-theatre-audio-description-3-wifi-and-mobileconnect/

32U kazalištu je to uvijek scena koja je postavljena ovisno o predstavi koja se izvodi. Scenografije

mogu biti jednostavne ili složene, najčešće označavaju neki realan prostor (dnevna soba, spavaća soba, radionica).

U audiodeskripciji uvijek će se opisati što je na sceni, a ne što to na sceni znači. Krevet sa stolićem na lijevom dijelu scene uvijek mora ostati krevet sa stolićem, ne opisujemo ga kao spavaću sobu.

Tekstualni uvod isprintan na Brailleovu pismu također osobama oštećenog vida daje informacije o kostimografiji koja se koristi na sceni i time olakšava praćenje predstave. Kako smo već spomenuli, odjeća u koju je lik najčešće tijekom predstave odjeven bit će zapisana u opisu karaktera uz ime glumca, da bi se osobe oštećenog vida mogle podsjetiti kako tko izgleda. Promjene kostimografije tijekom predstave opisivat će se putem audiodeskripcije, kada se budu pojavljivale na sceni, ovisno o vremenu koje je dostupno za prilagodbu. Opisi fizičkih karakterizacija likova bit će kao i opisi na filmu (sjedokosa starija žena, tamnokosi krupniji mladić), navodit će se u tekstualnom programu na Brailleovu pismu kao i prije prvog pojavljivanja lika na sceni.

Kako je kazalište izvedbena umjetnost koja se izvodi uživo, osobe oštećenog vida koje prate predstavu imaju bolju percepciju radnje nego dok prate film. Po glasu glumaca na sceni i njihovim koracima mogu zaključiti gdje se likovi na sceni nalaze, a katkad i samu radnju koja se odvija.

U audiodeskripciji nije potrebno opisivati da se radnja odvija u, na primjer, spavaćoj sobi jer smo prethodno već opisali scenu, a glas je taj izvor koji nam otkriva gdje se likovi nalaze.

U kazališnim predstavama svjetlost igra značajnu ulogu.

Prigušenje ili zatamnjivanje često označava protok vremena i izmjenu činova, a osvjetljavanje nekog dijela scene često označava da će se radnja događati baš tamo. U audiodeskripciji, uvijek će se opisati osvjetljenje, kao i sve popratne boje koje su važne za predstavu.

Osobe oštećenog vida imaju pravo tražiti obilazak kazališta (touch tour) da bi se upoznale s izgledom scene i rekvizita koji će biti korišteni u predstavi. Takav obilazak obično se omogućava sat vremena prije početka predstave, tj. sat vremena prije podizanja zastora na sceni. Prije samog obilaska vodič za osobe oštećenog vida mora biti upoznat s informacijama koje su potrebne slijepoj ili slabovidnoj osobi za doživljaj kazališta.

Uz kazališta i filmove, audiodeskripcija je prisutna i u drugim vrstama kulturnih ustanova kao što su muzeji, galerije i plesne predstave. Oni se mogu prilagoditi na oba prethodno opisana načina; kao snimljena audiodeskripcija (film) ili kao uživo izvođena audiodeskripcija (kazališna predstava). Sve ovisi, naravno, o tehnološkoj opremljenosti ustanove i o tome koju vrstu prilagodbe ciljana skupina, tj. osobe oštećenog vida, preferira.

Muzejski i galerijski izlošci, pod uvjetom da nisu filmski uradak ili performans uživo, mogu se opisivati na oba načina. Snimljena audiodeskripcija bit će dostupna u muzejima koji imaju dugogodišnje stalne postave, dok će se audiodeskripcija novijih izložbi najčešće izvoditi uživo.

33

7. | NEDOSTACI, IZAZOVI I PREPREKE U IZRADI AUDIODESKRIPCIJA

Izreka „Slika govori tisuću riječi“ nameće se kao najveći izazov pri izradi audiodeskripcije.

Najveći je izazov nedostatak (praznog) zvučnog prostora za umetanje potpunog opisa slike koji ovisi o dijalozima među likovima, dodatnoj naraciji glavnog lika ili drugog pripovjedača te o televizijskim i radijskim isječcima koji su važni za radnju audiovizualnog djela. Kako je u svim pravilima izrade audiodeskripcije izričito zabranjeno ići preko dijaloga, to često ne ostavlja dovoljno prostora za detaljan opis.

Brza izmjena montiranih audiovizualnih sekvenci koje treba što točnije opisati također je vrsta izazova s kojima se susreće audiodeskripcija. Scene i kadrovi često se izmjenjuju brže nego što to audiodeskripcija može pratiti s opisima, pa se često događa da pojedine kratke scene, koje nisu značajne za radnju, ostanu neopisane.

Sljedeći izazov vezan je uz radnju, čiji se smisao ograničava na vizualni doživljaj i razumijevanje. Komični elementi i gegovi likova u komedijama, filmovi katastrofe kao što su potresi i poplave, filmovi strave i užasa, neke su od vrsta filmova koje je teško detaljno opisati osobi oštećenog vida zato što ono bitno dolazi iz percipiranja slike gledatelja i njegove interpretacije, a ne iz same radnje filma.

Kompleksna scenografija, kostimografija i okolina koje se sastoje od brojnih vizualnih elemenata i bogatog sadržaja, imaginarna vremena i prostori te vizualni efekti, kompjutorska i animirana obrada slike također su izazovi s kojima se susreće audiodeskripcija.

Objektivnost audiodeskripcije nešto je što se često propitkuje, i to s razlogom. Koliko god se svi zaduženi za izradu audiodeskripcije trude da prilagodba bude što objektivnija, ne treba bježati od činjenice da subjektivnosti u audiodeskripciji ima i mora biti. Urednik i redatelj audiodeskripcije, kao i dramaturg, glumica ili glumac i tonski tehničar u izradi audiodeskripcije daju svoj vlastiti, osobni obol samom tekstu i snimljenom zapisu. Sadržaj svih audiodeskripcija trebao bi biti jedinstven, no jezik i stil različit.

Izazovi audiodeskripcije. Izvor: https://captaincaptions.com/2019/09/14/describing-audio-description/

34

ZAKLJUČAK

„Znanje koje imamo samo je mrvica onoga što nemamo.“ Platon

Audiodeskripcija je neizbježan pojam kad pričamo o prilagodbi kulture za osobe oštećenog vida.

Opisivanjem vizualnih elemenata nekog kulturno-umjetničkog djela prilagođavamo, približavamo ga te na kraju činimo dostupnim svim slijepim i slabovidnim osobama.

Osobe oštećenog vida ciljana su skupina za koje se izrađuje audiodeskripcija. No trebamo uzeti u obzir da je svaka slijepa i slabovidna osoba individua sama za sebe. Da svaka osoba oštećenog vida ima svoj način kako shvaća kulturu, kako je doživljava i kako si je predočava.

Polje prilagodbe kulturno-umjetničkih sadržaja danas je zakonski i pravno uređeno u većini razvijenih zemalja u svijetu. Republika Hrvatska još zaostaje za, primjerice, Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama, no i u našoj se zemlji u zadnje vrijeme vide pomaci na bolje.

Izrada audiodeskripcije složen je postupak prilagodbe kulturno-umjetničkih djela. U prilagodbi nekog kulturnog sadržaja sudjeluje širok spektar ljudi; od samih autora tih djela, preko slijepih osoba, dramaturga, glumaca i tonskih tehničara, pa sve do distributera koji na kraju omogućavaju da prilagođeni sadržaj bude dostupan osobama oštećenog vida.

Opisivanjem mjesta radnje, likova i same radnje nekog djela, to isto djelo prestaje biti samo radiodrama za slijepe i slabovidne. Ono postaje opisani audiovizualni sadržaj koji onda osobe oštećenog vida mogu doživjeti u potpunosti i bez ikakvih prepreka samostalno ga pratiti.

Na žalost, koliko god se trudimo prilagoditi neko audiovizualno djelo izrađivanjem audiodeskripcije, moramo biti svjesni da osobe oštećenog vida nikada neće moći doživjeti to djelo kao i osobe koje vide.

Slika će uvijek ostati slika, vizualni element koji se treba vidjeti da bi ga se u potpunosti doživjelo. Opisivanjem te slike približit ćemo ju osobama oštećenog vida, no ne smijemo ni ne trebamo očekivati da će slijepe i slabovidne osobe u potpunosti, kao i one koje vide, na isti način doživljavati i uživati u kulturi.

Zvučni semafori na raskrižjima govore nam kada možemo prijeći cestu, glas u tramvaju govori nam kad je stanica na kojoj moramo sići. Oni nam ne opisuju koliko je automobila na cesti, koliko ljudi s nama prelazi cestu ili kakva je zgrada kod stanice na kojoj silazimo. Pomažu nam da se snađemo samostalno u nekom prostoru, kao što nam audiodeskripcija pomaže da samostalno pratimo neko kulturno-umjetničko djelo.

Trebamo se svi zajedno potruditi da osobama oštećenog vida kultura bude svakodnevni dio života, a pomoću izrade audiodeskripcije upravo ćemo to i napraviti. Omogućiti slijepim i slabovidnim osobama da sudjeluju u kulturnom životu zajednice, da svoje potrebe za kulturnim sadržajima mogu konzumirati na dnevnoj i redovnoj bazi te naposljetku da se osjećaju ravnopravnima u društvu u kojemu rade i žive.

35

RJEČNIK POJMOVA

asinkroni opisi – opisi koji se zbog nedostatka vremena moraju reći prije ili poslije nego se nešto dogodi

audiodeskripcija – prenošenje (prevođenje) slike u zvuk, tj. opisivanje neverbalnih scena koje se ne mogu same predočiti iz zvučnog zapisa umjetničkog djela ili medijskog proizvoda (film i serija, kazališna predstava, muzeji i galerije...)

audiodeskripcija dinamične vizualne umjetnosti – opisivanje audiovizualnih sadržaja koji nisu statični, tj. koji u sebi imaju elemente poput zvuka i dijaloga, bez kojih sama audiodeskripcija ne bi imala smisla

audiodeskripcija statične vizualne umjetnosti – opisivanje svih kulturno-umjetničkih sadržaja koji nisu dinamični, tj. koji nemaju popratne elemente poput zvuka i dijaloga

audiovizualni sadržaj – sadržaj koji u sebi sadrži komponente zvuka i slike

dijalog-lista – zapisnik svih dijaloga i glasova koji se čuju u filmu

dramaturg audiodeskripcije – profesionalni dramaturg, osoba koja s urednikom audiodeskripcije radi na izradi teksta audiodeskripcije

modulacija zvuka – snižavanje tonskog zapisa djela da bi se audiodeskripcija mogla neometano čuti, najčešće se koristi u dijelovima filmova gdje je izražena glazba

narator – glumac/glumica koji u studiju ili kazalištu čita tekst audiodeskripcije

redatelj audiodeskripcije – urednik audiodeskripcije koji u studiju režira prethodno zapisani tekst dok narator čita

scena – u filmu dio radnje, u kazalištu prostor s odgovarajućim dekoracijama na kojem se izvodi predstava (pozornica)

sinkronizacija – snimanje dijaloga sa stranog jezika na jezik gledatelja

sinkroni opisi – opisi koji prate sliku i čitaju se kada se pojavi slika koja se opisuje

tonski tehničar – osoba koja snima, obrađuje i priprema zvučni zapis audiodeskripcije

urednik audiodeskripcije – slijepa osoba koja s dramaturgom radi na tekstu audiodeskripcije, zadužen je za donošenje odluka što će se u tekstu audiodeskripcije reći, a što se može zaključiti iz zvučnog zapisa filma.

vremenski kod – razdoblje u kojemu se stavlja zapis audiodeskripcije; vremenski kod označava minutažu gdje audiodeskripcija počinje i često je popraćen zadnjom replikom u filmu prije teksta audiodeskripcije

36

ZAVRŠNE BILJEŠKE1 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=34552

2 https://www.hzjz.hr/sluzba-javno-zdravstvo/dan-hrvatskog-saveza-slijepih-osoba/

3 Audio Description Coalition Standards for Audio Description and Code of Professional Conduct for Describers based on the training and experience of audio describers and trainers from across the United States Third Edition • June 2009

4 https://www.rnib.org.uk/information-everyday-living-home-and-leisure-television-radio-and-film/audio-description

POPIS LITERATURE I IZVORALITERATURA

1 Audio description guidelines – a comparison; Hansjörg Bittner, University of Hildesheim, 2014.2 An Introduction to Audio Description; Louise Fryer, 2016. 3 Audio Description Coalition Standards for Audio Description And Code of Professional

Conduct for Describers, 2009. 4 Beginner’s Guide to Audio Description @3playmedia, 2017.5 ITC Guidance On Standards for Audio Description, 2002. 6 https://www.un.org/development/desa/disabilities/convention-on-the-rights-of-

persons-with-disabilities/convention-on-the-rights-of-persons-with-disabilities-2.html

PRIMJERI IZ FILMOVA I SERIJA1 Crno-bijeli svijet, 2018.2 Dnevnik Diane Budisavljević, 2019.3 Dosjei X, 2001., 2002.4 Duboki rezovi, 2018.5 Jako, jako daleko, 2020.6 Ljetni buntovnici, 2020.7 Majstori, 2013.8 Mišo i Robin, HRT9 Moj dida je pao s Marsa, 2019.10 Munje, gromovi i naši strahovi, 2018.11 Sjenka sumnje, 2013.12 Sjever-sjeverozapad, 1959.13 Tragovi Jalžabečkog kraja, Varaždinska televizija14 TV vrtić, HRT 15 Web Junkie, 2013.16 Zovem se Baghdad, 2020. 17 Život je truba, 2015.

IZDAVAČ: Hrvatski savez slijepih

PRIPREMIO: Antonio Pavlović

GRAFIČKA PRIPREMA I OBRADA: Vladimir RajakNAKLADA:

200

TISAK: indigo - grafički obrt, Zagreb, travanj 2021.

ISBN: ISBN 978-953-7225-24-7 CIP:

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001097305.

IMPR

ESSU

M

AUDIODESKRIPCIJASTANDARDI IZRADE I PRIMJENE

Antonio Pavlović

O PROJEKTU „PUT DO KULTURE“Izrada ovog priručnika jedna je od aktivnosti projekta „Put do kulture“ kojeg provodi Hrvatski savez slijepih. Projekt je financiran od strane Ministarstva kulture i medija, a cilj je prilagoditi audiovizualni sadržaj za slijepe i slabovidne osobe metodom audiodeksripcije, odnosno ubacivanjem govornih opisa bitnih vizualnih elemenata u postojeće stanke u zvučnom zapisu filma. Kroz ovaj projekt, Hrvatski savez slijepih opremio je studio za snimanje i obradu audiodeskripcije te okupio tim koji je prilagodio sljedeći audiovizualni sadržaj: „Ustaj, Miro“, „Svoga tela gospodar“, „Kajkavci“ i „Tragovi jalžabečkog kraja“. Filmovi su zatim emitirani na programu Varaždinske televizije, koja je ujedno i partner na projektu.

ISBN 978-953-7225-24-7

Documents

Izrada ovog priručnika jedna je od aktivnosti projekta