Ivan Goran Kovačić Lirika Ognji i rože Postuma · 2020. 5. 6. · Ivan Goran Kovačić: Pjesme Jokala dugo, jokala mati: "Vsega pri hiže nam ima, njive i polja, grožđe za brati,

1

Ivan Goran Kovačić: Pjesme

Ivan Goran Kovačić

Lirika Ognji i rože

Postuma

2


SADRŽAJ

PJESME OBJAVLJENE ZA ŽIVOTA PJESNIKOVA ______________ 7

Lirika (1930-1931) __________________________________ 7

NA GROBEK SESTRICI MOJOJ __________________ 7 POPEVKA DROBNOJ DEČICI Z GRADA ___________ 8 VUMRL JE STARČEK..._________________________ 9 ŽRTVA _____________________________________ 10 SRČECU MOJEM... ___________________________ 11 I K MENI JE NIKOLA PRIŠEL __________________ 12 ANGELI SU ZIŠLI...___________________________ 14 NA BADNJU VEČER __________________________ 15 NA SELU ___________________________________ 17 KAJ OPET GRMI?!____________________________ 17 ZALEPRŠO SNIJEŽAK ZRAKOM... _______________ 19 U SUMRAKU ________________________________ 20 STARINSKA KLET ___________________________ 21 HARMONIKA________________________________ 21 MALIN _____________________________________ 22 SMRT ______________________________________ 23 SMIRENJE __________________________________ 23 VESNA U MENI______________________________ 24 V NEDELU NA VEČER ________________________ 24 VUZMENA NOĆ _____________________________ 25 KOZJA KRV _________________________________ 26 MUČENICIMA PETRU ZRINJSKOM I FRANJI

KRSTI FRANKOPANU _______________________ 26 KAJKAVSKA LIRIKA __________________________ 28

MAK I CIKLAMA________________________ 28 JEDEN JE VUMRL... _____________________ 28 V NOĆI________________________________ 29 V PROTULETJE (Protuletje je tu)___________ 29

SENJA _____________________________________ 31 NOTTURNO_________________________________ 31 V PROTULETJE (Z jabuk su padale latice) _________ 32 SUNCE SE RODILO BOLNO____________________ 33 CIRKVA NA BREGU __________________________ 34 ZAKAJ? _____________________________________ 35 TOMBOLA NA TRGU _________________________ 35 ZGRAŽANJE NAD SNOVIMA ___________________ 36 KAJKAVSKA LIRIKA __________________________ 38

MOJI SPOMINKI ________________________ 38 ČRNI OBLAKI __________________________ 38 BALADA_______________________________ 39

VJETROVITA NOĆ____________________________ 40 NA SESVETE________________________________ 40

3


LIRIKA (1932) ____________________________________ 42

Ja neću tvojeg užitka___________________________ 42 FRULICA ___________________________________ 42 MOZAIK ____________________________________ 43 JUTRO _____________________________________ 44 LJETNO PODNE _____________________________ 44 SUTON_____________________________________ 45 U SEOSKOJ CRKVI ___________________________ 45 JESENJI SUTON U VOĆNJAKU _________________ 46 JESEN U MOJOJ SOBI_________________________ 46 NEDJELJA U ŠUMI KRAJ GRADA _______________ 47 STAROM DRUGU ____________________________ 47 UTJEHA ____________________________________ 48 PJESMA IZ MANSARDE _______________________ 48 KOSCI U GRADSKOM PARKU __________________ 49 MLAD SELJAK BOLUJE U GRADU ______________ 50 VJETAR U ŠUMI _____________________________ 51 PANJ NA BRIJEGU OČEKUJE MRAK_____________ 52 ŠUTNJA U RODNOM DOLU ____________________ 53 POVRATAK _________________________________ 53

LIRIKA (1932-1935)________________________________ 55

SELJACI RUŠE HRAST ________________________ 55 SMRT VODENIH CVJETOVA ___________________ 56 ŽITO_______________________________________ 57 SJEĆANJE NA STIJENJAK _____________________ 57 SJETA______________________________________ 58 KRČMA ____________________________________ 58 SPOZNANJE_________________________________ 59 NOĆNI SMETLAR ____________________________ 60 SEOSKI PREBJEZI ___________________________ 60 SELJANKA LEŽI NA NOĆNOJ LIVADI ____________ 61 FIJAKERSKI KONJ BR. 4_______________________ 62 MORE LANA ________________________________ 64 KOSCI MI SE TUŽE SA ŽIVOTA_________________ 64 USKRSNUĆE ________________________________ 65 GORSKI KOTAR _____________________________ 66 SREBRNA PJESMA ___________________________ 67 STROJEVIMA ŽELJEZNA SRCA... _______________ 68 SKRŠENI POLET ŽALOSNE KUĆERINE__________ 68 JUTRA _____________________________________ 69 USPOMENE_________________________________ 69 DIMNJACI TVORNIČKI, DIVOVI CRVENI _________ 69

LIRIKA (1937-1942)________________________________ 70

TUGA NAD DOMOVINOM _____________________ 70 MOJ GROB __________________________________ 71 STARINSKI STIHOVI _________________________ 72

4


DOBRIŠI CESARIĆU __________________________ 73 PUT ZA DRAGOM ____________________________ 74 JAKE SMRTI (1939) __________________________ 75

VOJNIKOVA RUKA ______________________ 75 OČI STJEPANA RADIĆA __________________ 75 PALI VUK _____________________________ 76 SMRT LETAČA _________________________ 77 MRTVAČKO PROLJEĆE __________________ 78

TRI PJESME (1940)___________________________ 79 USNULA DRAGA________________________ 79 PREZRELA JESEN ______________________ 79 BELI MOST ____________________________ 80

MJESEČEVA SONATA ________________________ 81 NOĆ _______________________________________ 81 LASTAVICE _________________________________ 82 BDJENJE ___________________________________ 83 NOĆNI VLAK ________________________________ 84 LEŠEVI PUTUJU _____________________________ 84 ODGOVOR __________________________________ 85

RJEČNIK ________________________________________ 86

OGNJI I ROŽE _________________________________________ 87

RODNI KRAJ ________________________________ 87

RANE TOGE______________________________________ 88

OČINA KOLAJNA_____________________________ 88 ZADNJI GLASI _______________________________ 88 SESTRIN GROB______________________________ 89 PRIMORKA _________________________________ 91

GLEDALO KUPE __________________________________ 92

D'ŽD, SONCE I STARI MLINAR _________________ 92 RIBE_______________________________________ 93 BELI MOST _________________________________ 94

MALI SVET ______________________________________ 95

MALI OBLAK________________________________ 95 POTOK_____________________________________ 95 PROLEČE___________________________________ 95 MALI POT __________________________________ 96

VINOGRAD I DRAGA_______________________________ 97

BRESKVA___________________________________ 97 DVA GROZDA _______________________________ 97 MALA TRGAČICA ____________________________ 98 TRGATVA __________________________________ 98

5


VINO ______________________________________ 99

NA NEBU I NA ZEMLJE ___________________________ 100

ČRNI OBLAKI ______________________________ 100 KONJI I NEBO ______________________________ 100 SONCE I SELJAK____________________________ 101 VESELA CERKVA ___________________________ 101

VEKVEČNE SNAGE ______________________________ 104

KONJ _____________________________________ 104 BIK _______________________________________ 104

VESELI LJUDI ___________________________________ 105

MARTINOVA BRADA ________________________ 105 TUNA ROG ________________________________ 105 PETR BREŠKI HARMONIKAŠ _________________ 106

STARI TANCI____________________________________ 107

VALCER ___________________________________ 107

TRDI KORAKI ___________________________________ 108

DRVARSKA POPEVKA _______________________ 108 PRIPOVETKA O JELENU _____________________ 109 SLOBODNI SIN _____________________________ 111

STARI INŠTRUMENT _____________________________ 112

SREČA ____________________________________ 112 DRVLJE ___________________________________ 112

ČETIRI MEŠTRA _________________________________ 114

PUNTAR GRABANCIJAŠ______________________ 114 PRIJATELJ SMRTI___________________________ 114 GOSPOCKA ROKA___________________________ 115 PETRICA KEREMPUH _______________________ 115

KLJUČ _________________________________________ 117

Ove su pjesme napisane lukovdolskim govorom_____ 117 O JEZIKU, KRAJU I LJUDIMA _________________ 118

RJEČNIK _______________________________________ 122

6


POSTUMA ___________________________________________ 125

SEDAM PJESAMA (1947) __________________________ 125

SAMOME SEBI ________________________ 125 JASAN DAN ___________________________ 126 SAMOTNO DRVO ______________________ 126 SLUTNJA _____________________________ 127 TRAJANJE ____________________________ 127 PILAT________________________________ 128 MRAČNO DOBA _______________________ 128

BJELINE __________________________________ 129 GARIŠTE __________________________________ 129 TRI BISERA ________________________________ 130 POTONULI JEDRENJACI 1934 (SEDAM

BODEŽA)_________________________________ 131 Jutra na malim stepenicama _______________ 131 Pismo dugo kao noć _____________________ 131 Zvono ________________________________ 132 Kovač ________________________________ 132 Pastiri________________________________ 133 JUTARNJA PJESMA THEI________________ 133 "TIHA PJESMA UZ KLAVIR"______________ 134

DAR DIVANA _______________________________ 135 "ONI NISO ZNALI..." _________________________ 137

NAPISANO 1943. _________________________________ 139

KOMUNISTIČKOJ PARTIJI____________________ 139 OGNJENI VLAK_____________________________ 140 NAŠA SLOBODA ____________________________ 141 PARTIZANKA ______________________________ 142 KUKAVICE_________________________________ 142 KLJUSE ___________________________________ 144 JUTRO ____________________________________ 144 PROLJEĆE _________________________________ 145 MRZIMO VAS! ______________________________ 146 JAMA _____________________________________ 147 NAŠA PJESMA______________________________ 158 O TEŠKO JE ČETNIK BITI ____________________ 159 PARTIZANSKE NOGE________________________ 161

RJEČNIK _______________________________________ 165

ABECEDNI POPIS PJESAMA _______________________ 166

7


PJESME OBJAVLJENE ZA ŽIVOTA PJESNIKOVA

Lirika (1930-1931)

NA GROBEK SESTRICI MOJOJ Zakaj je tako tužno, zakaj oblaki su sivi i škraplje kišica dol?! Nad hižice mokre, slamom pokrite, nagnul se hrast je, sav črn i gol... Kada je veter popuhnul nato, zaplakale grane su tiho i stresle biserne kaplje i lišće zlato... Kak da je i moje srce zanjihal jače taj veter jesenji, drag - i tiho me nekam ponesel kak onaj črni oblak... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vu selu mojemu, znam, male dremleju hiže... A grobak do globa se v groblju našemu niže... I tam je jeden grobek črni, a na njem lišće zlato leži... "De, dragi veter, lišće obrni, naredi venec onom ki spi!..." Već vidim; svuda je tama - na nebu žmirkaju zvezde... jedna je sama... A tako je svetla i mala - zanihala jako se ona, na naše je groblje pala... I najemput po celom groblju je svetlo... i ko da jen velik ogenj iz groblja liže... ... onda sam videl zvezdicu na grobu sestrice moje da sveću nažiže...

8


I venec sam videl žuti od suhega zlata, a šuštel je tako lepo - i ko da črez njega pozdravlja svojega brata... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zakaj je tako tužno, zakaj oblaki su sivi i škraplje kišica dol?!... "Niste vi, oblaki, niste niš krivi! Znam, zakaj je tako - zakaj sam tužan... Zakaj je tako mi lep dan maglen i ružan... ... jer tako mi godi ta bol!..." Zagreb, 31. listopada 1930. Zora, 1930

POPEVKA DROBNOJ DEČICI Z GRADA Sve mi nekak je denes tako lepo, veselo - a srce kak ptičica z gajbe v nebo bi zleteti htelo... I letel bi, letel z lišćem, i s ticami tiho popeval i v potok bi, kaj brbla v šumi, vesele popevke zleval... I dečicu majhenu onu, kaj bosa po mlakami gaze, stisnul na srce bi svoje, kušnul v blede obraze. Lepo bi im pripovedal i v oči bi njihove gledal. A srce bi slušal kaj tuče i usne kaj šepćeju vruće!... I onda bi njih ja stiskal sve bliže i bliže... i rekel bi, kakove jesu gospodske visoke hiže. Svega pri njim je najti, i lava kaj vodu štrca. I svega je, svega najti, samo ni toplega srca!...

9


Onda bi gledala mene dečica drobna i mala, a tiho bi, tiho i tužno, jokati dečica stala... Zakaj njihova mama nema do neba hiže i lava kaj vodu štrca?!... Drobnoj bi dečici rekel: "Zato, kaj ima srca!..." Zagreb, 2. XI. 1930. Zora, 1930

VUMRL JE STARČEK... Zvonček je s turna našega zvonil, plovan polehko popeval - vetrek po nebu oblake gonil, nigdo ni suze proleval... Starček je vumrl, imel je bradu ko svetec v oltaru belu, Navek se smejal, ni znal o jadu, rado ga imali v selu. I gda je ležal mrtev na stolu ko rožica mala i bleda, ni traga smrti ni kakvom bolu - navek se smeška i gleda... ... Imel je ženu, ali je vmrla, a tako je dobra bila!... Tuga je život bakici strla kaj se vu njoj je krila. Imali negda lepeg su sina. V tuje je kraje prošel - Jokala za njim je domovina. ... Nigda ni nazad joj došel... Dalko je, dalko prešel prek mora gde zlato se v grudam vadi. Pisali su joj: Velka je gora strla mu životek mladi...

10


Jokala dugo, jokala mati: "Vsega pri hiže nam ima, njive i polja, grožđe za brati, - a sineka našega nima!..." Jednega dana vgesla je ona... a starček za strugom šepal - i gda su zajdna zvonela zvona, lepe molitve je tepal... Čekal je dane, tiho, veselo, bliža postala daljina... Zato se smeškal ko nebo belo: ... Videl je ženu i sina!... Zvonček je s turna našega zvonil, plovan polehko popeval - vetrek po nebu oblake gonil, nigdo ni suze proleval... 8. XI. 1930. Zagreb. Zora, 1930.

ŽRTVA Povorka se tužna šumskim putem kreće - nujna lica ljudi na nosiljci nose nekog, teško iduć - ko da im se neće, raskopčanih grudi, raskuštrane kose. Kršni svi su oni i opora lica, ta gorski su ljudi i sinovi gore, kućice su njine vrh strmih litica, a sjekirom sijeku već od rane zore. Nemoćno se čovjek na tralji pomako, krvava mu glava grubo zamotana, tiho reko ljud'ma: "Nosite polako, braćo, peče grdno krvava mi rana. ... Ne znam ja za ranu što mi bukva dade, već mi srce jače krvari i peče... Svatko od vas, braćo, svatko dobro znade, da mi srce ovo dugo tući neće..."

11


Tihi jecaj ljudi govor mu prekine, potekoše svima niza lice suze - "... Jao, djeco tužna, jao, mili sine, ženo - Bog vam, eto, oca vašeg uze!... ... Braćo, recite im neka sudbu snose, neka Boga štuju, neka ga ne kunu, a šuma što mene ubi im - napose srećom će im vratit žuči čašu punu; jer sinovi mladi" - s uzdahom izreče - "... u šumu će poći i rušiti jele, a drva iz ove vijek zelene sječe vozit će dok rane za mnom ne zacijele... ... Neka štuju Krista, nek se za me mole! Zbogom, braćo... sretan umirem u gaju, vrh litice naše - vidim krasne dole. Zbogom, plave gore - zbogom, mili kraju..." To izreče teško - i glava mu klone... zagrljeni kleknu ocevi i sini, za bratom si dragim gorke suze rone na plavom vrhuncu, gorskoj u visini... Krvavo je sunce u jazbinu palo... Još se čuje ljudî uzdah i plač boni, i bukove grane jecati su stale... A iz sela malog Majci božjoj zvoni. Lukovdol (Gorski Kotar), 20. kolovoza 1930. Zora, 1930.

SRČECU MOJEM... Kaj mi, srce, v grudi tučeš tako jako?!... Kaj te tišti, kaj te boli... da li jad? Mehko jesi, znalo bi mi puknit lako i razrušit ovaj život lep i mlad... Nemoj skakat, ni ne išči niš od mene... Gda je otrov v žile moje spustil moć, vgesnule se budu ove moje zene, i samo kaj budu mi znale za noć... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

12


Ne... ne vmiri, srce, htel bi živet sada, zaigraj mi jače, steri otrov ljut!... Zmeknula se časom samo duša mlada, gda je trnjav tako ov životni put... Zagreb, 15. XI. 1930. Zora, 1930.

I K MENI JE NIKOLA PRIŠEL I Vu gradu sem bil v školi, vrnul sem rodnoj se hiži... Prvi su grmi pred menom, selski je turen mi bliži... Mamica suze proleva, sretna divanit ne more, i samo gledi vu čudu, kaj mora gledat me - gore... Sestrica majhena draga postelj je meni prostrla, kušnula v zaspane oči, vrata za sobom zaprla... II Sigde je tema i tiho, srčece sobu tu voli, z druge se šeptanje čuje - mama se z sestricom moli... Mislel sam tako vu mraku, šepet mi tako je godil, setit sem onih se danov, - gda Niko selom je hodil. Lanec je vragov štropotal, črez hižne je sobe ječal, v strahu sem tiho se molil i z sestrom pobožno klečal...

13


Gda jutro je belo prišlo, viknul sem teda, i ona... gledeli sretni, presretni; kolača, bebu i "kona"... Žmirkali z očmi smo milo, gle - nekaj se v tami nagiba! Vrisnili v strahu smo skupa, a v kutu je vrag i - šiba... Pak smo se smijali onda, "kona" je jahala beba, vragek je teral ga z metlom, Niko ga poslal je z neba... III Kako sem doma ves sreten, pak jutro je puno snega... ni mislil nisem ja "z škole", na dare, sada, na Njega... Nekaj je palo baš z stola, vrisnil sem sreten v mraku... kolača, bonbona i vsega, v mojem je puno škrlaku... Srčece skakalo moje, bratec i seka vre lete... i sreten sem, sreten jokal, još sem ja majheno dete!... Pak smo se smijali onda, "kona" je jahala beba, vragek je tiral ga z metlorn, Niko ga poslal je z neba... Zagreb, 6. prosinca 1930. Zora, 1930.

14


ANGELI SU ZIŠLI... Angeli su zišli lepi z neba k zemli dole - i vu štali za vse lude Jezušu se mole... Drugi z neba bele zvezde potrgali jesu; i da zemla črna ne bu vse ih na nju tresu... I žvenkl bu vre po zvonu tako lepo lupil!... Vse pastire i vse krale k detetu bu skupil. I vsi budu čuli Njega - večnu lubav, slogu... Popevali budu: Slava na visini Bogu! A popevka setila bu vse krale i lude: da na zemli večna lubav, mir i sloga bude... K Jezušu su frkli dole vsi angeli beli - z Marijom i Josipom su za to molit hteli... Zagreb, 16. prosinca 1930. Zora, 1930.

15


NA BADNJU VEČER Na nebu se obesil - kak črni i podrapani pun lukni škrlak - jen velik i ves od snega oblak... Z vetrom se je boril - na hiže je sipal sneg, gda se naglo vmoril; zabelil se dol i breg... Sigde su zvezdice bele, i bleskale su se... a zemla je bila lepa kak pun biserja dlan; Mesec se smeškal, i ni bil žut vre zlat - gda denes je Bajdni dan... Rodil se brat, rodil se Boži Sin - zato zvoniju zvoni vsi, na ves glas... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Po putu dečica gredu - su bleda, i dršću od zime lute, a jedno okno se svetli i gleda na snežne pute... Bratec je stal na štengu, je drhtal i zapopeval, a sestrica mu je pomogla, i z nom je suze proleval... Lepo su, lepo popevali o detešcu malom vu štali; na slami se rodil... i kako je zlatni trak zvezde tri krala k Njemu sprovodil... i javil se onda angelov glas pastirima z popevkom: Rodil se Spas... ...Onda su dečica stala, najmanja je seka zaspala - Vu čudu su gledali v sobu; na oknu je bor i čuli su ajngela kor da popeva onu istu popevku... Kako bi bili sretni da su vu hiži, da su nutri, kaj im za Isusom malim

16


za popevkom pod borom dušica teži... I onda bi sretni bežali doma, i nosili bi bože dare mami, kaj betežna leži... Vu hiži je bakica jena, i dedek stari i beli, pa su spružili kolena, se digli - i vun črez okno gledeli... Z rukami su mahali i dečicu ozeblu zvali - pa su ih grejali, kuševali i darov im puno dali... I mamicu su dopelali, i srećni onda popevali... Starci su blaženi bili, Isus se i njih je setil; hižicu slamom pokritu z dari, z decom posvetil... A dečica su pak popevala z mamom, bakom i z dedom ... o detešcu malom vu štali, na slami se rodil... i kako je zlatni trak zvezde tri krala k Njemu sprovodil... i javil se onda angelov glas pastirima s popevkom: Rodil se Spas... Zagreb, 13. XII. 1930. Zora, 1930.

17


NA SELU Zadnji sunčev trak dršćući mrije na tornju gorskoga sela - ptičice cvrkuću tužno sutonska opijela... Umoran seljak se vraća, sa čela kaplje mu znoj... S volovi eto orača, svršio poso je svoj! Stado se vratilo kući - slavuj bigliše... Sumrak se lagano vuče, u selu tiho, sve tiše... Tek zvono kad zvonar povuče za uže zajeca Mariji u visine... A zadnji mu akord se pjesme vjetrom raspline... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Opet je tiho i tiše... tek se na jasnome nebu zvjezdica njiše... Zora, 1930.

KAJ OPET GRMI?! (Ne ratujte...) - Zakaj...? šeptal je bledi jen dečec, ves musaf i prnjav vuz put. - Zakaj sem sam na svetu i dršćem kak prut?... Kaj opet grmi, kaj opet ljudi, ti ludi želiju oce, a mojega ni... ... Vre su ga zeli, i topi pojeli vu boju.

18


A mamicu moju je beteg potrla i ona je vmrla... Sem sam na svetu, a lehko je v letu, gda toplo je svud - i sunčece greje na grud, i krvca mi vreje... ... Nigdo je zna za nas i nigdo nam neće prnesti spas... Su mrzli asfalti i mokri su jako, nad njimi ni krova, na njimi ni lako... Trbušek je prazen, črez oblok diši pečenka, se oko prevrača - i dišim kolača; se spušta slina i tako je fina...! a mori me glad - ... Vetrek me mrzli zagrli, obloke su gospodske zaprli... Ima nas puno; vu gradu, pred gradom, na selu - ni traga ni jelu, niti odelu, nit hiži - a saki je danek boži smrti jen bliži... Gdo kriv je tomu, gdo tat? Mama je vmirala, z ustmi prebirala: "Rat, rat..." Zora, 1931.

19


ZALEPRŠO SNIJEŽAK ZRAKOM... Zalepršo sniježak zrakom, pobijelio do i hum, i pokrio male kuće, zagrlio plaštem drum. Tu i tamo trag je koji; ptica, srna, zec i vuk, potrčali niz brežuljke, pobunili sveti muk. Malo zvonce na brežuljku ustavilo srebren glas, šuti - skoro zajecat će, kad se rodi zemlji spas. Djeca vrište od veselja: "Eto meka snijega svud, potrčimo, zamočimo u njeg ruku, noge, grud!..." I voze se, sanjke lete - u ljetu bje samo san; i meklji im sniježak jeste i ljepši je zimski dan... A sunce se milo smješka, motri djecu, brijeg i dol: "Gledaj, kako smijeh se ori, nestao je ljudski bol!..." A sniježak pada, pada, posjetit će on i grad. Pa i tamo buji, vrije zimski život svjež i mlad!... Omladina, 1931.

20


U SUMRAKU Već je sumrak pao. Svjetiljka drhturi na zavoju ceste... a crkvica mala na istom brežuljku uz samostan stoji - rasvijetljeno okno u mrak zuri, zuri... Pod prozorom istim skupili se ljudi, iz daleka motre, čude se pa bježe. Jedno dijete viknu: - Pao je pa leže... Jedna dama reče: - I pravo mu budi... Napio se, eto... oh, te krčme klete - Pa potegnu pseto... - Pusti, Pluto, skota! - Za njom kriknu jedna radnica sirota: - Zar će pjano biti siromašno dijete?... Od gladi je pao... - netko čvor presiječe, za mišku ga primi i lagano diže, siromašni ljudi pristupe mu bliže. - Čiji si ti, mali?... - seljak jedan reče. Možda iz Šestina... Joj, kako je hladan... - A što ti je, mali? - upita ga žena. ... Oči ukočene, mrtvac, svoja sjena - jedva čujno šanu: - Već sam davno gladan... - Hoćemo mu novca dati da kruh kupi... - Ne može da hoda, treba ga odnesti gdje u sobu toplu... Neće novac jesti... - I dijete jadno seljak mlad pokupi. U bučnoj je krčmi nastala tišina. Tek sablasno svjetlo s okna još drhturi, na ulicu lednu smješka se i zuri - a u samostanu ugodna toplina... (Istiniti događaj na Sv. Duhu 4. I. 1931.) Zora, 1931.

21


STARINSKA KLET Naherena hiža stoji, par hrastov za nu je cel svet, i vsaki se dale boji kaj starinska leži tam klet... Dve deske zlupane skupa, krov hiže su šupli i ves, spodi škatula z obloki - a cela mrtvački jen les. Pred puno su ovde leta dva starčeka držali red, za hižom je grozdje bilo, a v kleti vince ko med... Pak luta je prišla zima, i sneg je zametal im put, da vse su v hiži pojeli, vu kleti su stisli se v kut. Vince črleno su pili, a veter nanašal je sneg; od kleti je pune vina ves beli naredil jen breg... Zora, 1931.

HARMONIKA Harmonika lepo svira, tiho... jače, jače, pa žalosno, pa veselo - da ti srce skače. Pa je negdo z nogom lupil, viknul curu k sebi - ja sem srce vruče skupil da mi puklo ne bi. Pa popevku čul sem v hiži z hrapavega grla, a suzica vruća jena oko mi zaprla...

22


Kakti zvezda z neba v noći blesnula pa pala - setil sem se, sestrica je jemput mi zaspala. Zora, 1931.

MALIN Slap mu nahudil pa se probudil malin vu bregu stari, vre se vrti, voda curi... zato on malo mari. Kuliko je vre te vodice se črez njega prepelalo, niš mu je ni i još živi - zlo ga dalo ter dalo... Pred kulko je let poluknul na svet nigdo ne more znati, niti praded, još majne ded odgovor more dati. A malin muči i samo šumi, klopoče ščrbav danu: - jena je kap ftekla črez slap... - v jenem je oceanu. Zora, 1931.

23


SMRT Mnogi su je kleli, jer je njenim smradnim dahom kroz kosti i bogatašu i siromaku strt - prvom pun mirisnih ljubica, a drugom trnja, vrt. Da, mnogi su kleli i kunu njen dah kroz kosti, a ja joj velim: Oprosti! Oba su sada gnoj... a ti si stara i dobra mati, a sve što je staro i pati... Tvoj je život strašan; jer ti ne možeš biti i svoja - Smrt... Zora, 1931.

SMIRENJE Zar sad u zimi da se sjećam ljeta... zar sad dok zvižduk vjetra svud odzvanja; dok želja tinja kano vatra sveta, a duša sretne opet sne da sanja?! Kad mrsili su vjetri moje kose, a jecali u suton tužno bori; tad nebom gledah, kako vjetri nose plav odar Panu, a daljina gori... I tad osjetih da sam atom zemlje i da pripadam samo modrom danu - a s tužna oka, što ko cvijet dremlje, smirenja suza u šaku mi kanu... Zar sad u zimi da se sjećam ljeta... Kad dan me peče kano ljuta rana?!... ... I opet vidim: nisam dijete tmine - već atom modra raspjevala dana. Zora, 1931.

24


VESNA U MENI I svako je polje, i sve su ulice pune tjelesa, vonj se svuda širi, a oči peku od nesna - Danas je prešla preko bojišta prepuna gnjila mesa - Kraljica Vesna... Još je sinoćnje sunce ko škrtica plivalo u zlatu i trpalo bljeskom lažnim usta željena Sunca - dok nije ovoga jutra puknula pregrada siva - i Jutro u cvatu dočekalo želju s vrhunca... Kada dolove crne Proljeće bijelo obljubi cvijećem - i skine zeleno velo s tijela Kraljica Vesna, pa ga na polja položi i mirisnim dahom napuni: pjevanjem pjesma. Pa jaglaci žuti, što u sebi kriju djetinju radost, i lasta plava, što ushit nosi vrh kuća - daleke modre gore, ljubica lijepa ko mladost: ...Čas Uskrsnuća... Sve miri oštrim mirisom cvijeća. Nebo modro ko anđela oko s vjeđam oblaka. U vrtu jorgovana slavuja draga sluša... Pelud je po meni pao. Miris upijam duboko, U meni je Vesna druga: - Zanosna duša... Zora, 1931.

V NEDELU NA VEČER Vulice tihe, vulice črne, se jena vu drugu zavija. Jok vagona, jen vuzdah mašine temu i meglu probija... Hiže male, od deski zbite, su radnička bolesna gnezda. V megli se niše, tiho vuzdiše lampa: je nihova zvezda... A jena sena vulice meri, spotiče se i nekaj išče... V temi za drevom dvoje se gible, vuz to smeje, joče i stišče...

25


V birtiju jenu, tam "preko puta", gdo zajde i vesel se vrni... pa se obrne i šaku digne na dimnak visok i črni... A zutra v jutro: krvave oči je gladen, da kruha si najde - kak janjček gre vu šloprok črleni: pokoren vu tvornicu zajde... Zora, 1931.

VUZMENA NOĆ Veter je jokal vuz hiže i v kmici je nihal veju - gredu i strašno se smeju, ludi se bliže i bliže... Zekril sem oči - je dosti, klimale glave se gole; lukne bez oči su bole - išle su sene od kosti... Morti da zišli su z groba? Goli su muški i žene... Gledali z luknam su v mene v polnočno vuzemno doba. Mesec je lukal črez granje, pod drevom dreči se cura... Vujde - gda tukla je vura - s križanja čist črno janje... Veter je jokal vuz hiže, tiral je kosti da jeju; gredu i strašno se smjeju, k gradu se bliže i bliže... Zora, 1931.

26


KOZJA KRV Cvijeće miriše, a zemlji drhti mlađahna i bujna proljetna grud. Dok vjetrić ćarlija i zlato pršti, Silen tud pleše pjan, sretan i lud... Tihano su Nimfe gazile sjene, a Faun s frulom sjeo na brv. Satiri skaču prepuni pjene, dok s kozjih nogu ne poteče krv... I sve je cvijeće, kome je prije bezbojan vjenčić bio i blijed, tad stala bjelini krvca da krije: ... od krvi je kozje postao cvijet... Zora, 1931.

MUČENICIMA PETRU ZRINJSKOM I

FRANJI KRSTI FRANKOPANU (30. aprila 1931.)

Dulce et decorum est pro patria mori.

Horac. Poju vihri niz tamne poljane, topot konjâ prati njihov tihi plač; to je glas junakâ od kršćanske brane, a oči im gore i vitlaju mač... Okrenuše konje uzdahtane k jugu, otkud razor strašni hrli kao lud. Nagnu se nad grivu. Pozdrav druga drugu šalje vihor brzi. Mač ranjava grud... Ustaviše konje dva viteza mrka i na Istok vojsci uperiše prst. Vitlaju se mači. Nastavlja se trka: Sve za Jadran plavi, za dom i za krst! - - - - - Uzdahe im piju crni vlažni zidi; Krsto šalje pozdrav samotan i gluh, a "Žaluje srce da vilu ne vidi". Uz nju tek počiva tužaljka i duh... Zasađuje pjesme kao cvijeće tuge u malen i tihi svoje duše "vrt" -

27


i uzdiše junak kroz sve noći duge; i čeka u pjesmi, u tužaljci smrt... - Sad cvijeće cvjeta, mlado sunce gori, veli Krsto sjetno i dršće mu glas. - Brate Krsto, dulce pro patria mori! - odvrati mu Petar - a to čeka nas... Vihor tužno pjeva i nosi im kose uz samrtni hropac i rastrgan glas... i gasnu se oči vatrene što nose jednu želju sobom, svome rodu Spas... - - - Svud lovori poju povrh naših stijena, a boluje Jadran uskočki, i plav... A "Jadranskog mora, još luta, sirena" - - - - Do lava traži, gdje je silni lav... Zora, 1931.

28


KAJKAVSKA LIRIKA

MAK I CIKLAMA Pokojnoj sestrici Breg je zgubil belu plahtu, zrasle su ciklame, mak bu skoro pak zažarel - da ne buju same. Če tvoj grob je vezda črni, gda su vu njem mraki - vre dva budu na njem cveta i črlen bu vsaki. Srčece bu zraslo tvoje - črlena ciklama; mojemu se maku ona nagnula bu sama... Zora, 1931.

JEDEN JE VUMRL...

Vuzdah tiho zvire, a dimnak se kadi; jeden uprav vmire radnik, čisto mladi. Protuletje diše i smeje se vuzto - krv in ogenj siše, tiho je i pusto... Morti da je senja?! plahta se zamata, vsaki obraz menja; nosiju im brata... Žena se je stisla... Suza sama zvire - a za stolom gazda novce si prebire. - Kaj to mora biti?!... i vuzto se jadi; malo ženi hiti -, a dimnak se kadi...

Zora, 1931.

29


V NOĆI Tiho kakti z lampom tat beži nebom mesec zlat pak vse nekam on vrt luče, kak da išče tajne kluče. "Ni to bilo bome niš, z lampom, mesec, kaj svetliš? štel bi da te oblak zgasi, kaj bi dišal zlatne lasi..." "Kaj ti, stari, kam glediš? Stisni oko da zaspiš, lađa da ti se prevrne pa te oblak mam zagrne..." "Pusti dole ti nih tam, pak i kamen štel bi, znam, gda po danu mora spati lubav vezda spovedati. A ti imaš dosti zvezd, viš neg v šumi tic i gnezd pak ti z nima lubav vodi i od jedne k drugoj hodi..." Vse je v kmici, niš ni čut, vu vrtu beli se put, mramor v senci tam se stišče, Amor vusta Nimfi išče... Zora, 1931.

V PROTULETJE "- Protuletje je tu, gremo v cirkvu - kaj bu?... Roža je v ruki, viš! ti mučiš, kaj bu - niš... Vuzem je prešel, znaš, brunči vre tamburaš - zemi si kravu, veš, da zutra k meni peš". "- Jožek, još sile ni, pusti, meni se spi. San mi se v noči dal, da si pri meni spal.

30


"- Trava lepo diši, vuz te se lepše spi... Hoćeš, meni je praf - dost je pri meni krav. Rožu dam za škrlak, a mesec za oblak; skočim čez okno vun, perja i slame pun. Prišla buš k meni ti - kaj još da vreme ni?! A ja bum rekel: "Peš, gda krava bu i veš..." Zora, 1931.

31


SENJA Sunce se je vužgalo, baba ve vesi, ne od snega, se od njih vse pole beli. Kaj se tam pak smeje tak? Da to vetrek ni? On požgeklal babu je, da jač ne zaspi. A po stezi nekaj gre i kolo škripi, to metuljček pela se, a sprege mu ni. Kaj se tam pak smeje tak? da to vetrek ni? On požgeklal babu je, da jač ne zaspi. Kam se pela dečko lep? kam mu se mudi? Tam pucica lubica u lepo diši. Lepo v travi senjat je, skoro sem zaspal, a metuljček z meda je jen kušlec mi dal... Budućnost, 1931.

NOTTURNO Sve tražim kut u miru. Noge korov gaze. Oh! Nestao je stari put i zarasle su tihe staze. A svud je muk... Rzaj začuh - ali ko da jeca; to dobri moj je konjic drug. I opet muk... traži gdje su djeca...

32


Ja zovnuh ga - pa vrisak čuh... i konjic pade. Travin plač. Nestalo je sna. Mrakom jek. To mu raku rade... I blag je zrak. Dječji smijeh - ne, to potok pada. Ne. Plač je. Zar me vara mrak? Jecaj je... mojih mrtvih nada. Sja mjesec blijed. S tornja se bat za batom reda. Nije. Već drva siječe djed. Smiješi se kroz tamu i gleda... Porušen dom. Mrtvo sve. Zalud pogled luta. Ko zmaj u zemlji leži grom - Crne mi stope iza puta... Budućnost, 1931.

V PROTULETJE Z jabuk su padale latice, v okno se oblaki skrili, a z njih su škrapale kaplice, boži ih voleki pili. Šari metulji se stiskali, ne sme im kiša prah zeti; gda ne bi vre cvetje pipali - morali stiha bi vmreti... Veje se prepune nišeju, rože črlene i bele, i jako vse lepo dišeju - navek da tak lepo bi štele!... Ali gda budu pomirale i vreme ih v zemlu bu stuklo - metulju pak suze zvirale i drobno mu srce bu puklo... Omladina, 1931.

33


SUNCE SE RODILO BOLNO Sunce se rodilo bolno i zalilo u bijegu pute isplakanim mutnim svjetlom i sjenama koje šute. Pod nebom su krošnje jasena i hrastova poput oblaka, a jablan se kadi u zraku ko na grobu baklja junaka... Magli se sunce i guši vrijeme u teškom zraku. - Luda, ja, prokleta sjena, uživam s nesreće "onih", luda, ja, luda u mraku... Traže po danu sunce, po noći nebo što svjetluca puno zvijezdâ, opala, a tapaju na mojem putu. Lude! žalim ih, mozgove nose, a pune sumnja i briga, bolova, očaja, tuge... A ja sâm tumaram mrakom ko prokleta sjena niz pute i ne znam za bolove druge. Zovu me ludom, a luda, ja, ne znam za ludosti svoje! Ne tražim divnih vedraca zvijezdâ punih i sjaja poput onih mudraca što za mnom bježe... Sve sumnjam da mudrac nisam, a oni svi blesave lude! I žalim ih, žalim da nose lubanje teške i pune bolova, sumnja i tuge... Gaca ludov niz pute u žaru zadimljena sunca i smije se, smije bez kraja. Luta od sela do sela, od zemlje do zemlje daleke, od grada do grada. I smije se. Svugdje se pada, svugdje se traži i traži... A on bez srca i mozga poput bešćutne stvari ide putima svojim

34


i ni zašto ne mari... Ne vidi krošnje jasena i hrastova poput oblaka, ne vidi da jablan se kadi ko na grobu baklja junaka... Ne vidi da sunce je bolno u bijegu zalilo pute isplakanim, mutnim svjetlom i sjenama koje šute... Ne vidi da magli se sunce i guši vrijeme u zraku, ne vidi, ne ćuti, ne sluti, i tapa vječno u mraku... Zora, 1931.

CIRKVA NA BREGU Gde put se kak starček u breg vleče, bele gde steze pleziju i ludi pobožno tam kleče, dve lipe navek šumiju... Tam turen popeva o nebu, a veter zvonček mal njiše, kak lipa da zgrnila vse bu k sebi v crkvi da diše... A Jezuš se zmiril na križu, cveti se z lipe trusiju, na drobnu mu padaju hižu, dragaju i ju zlatiju. Odhajaju tičeki dalko čez nebo, oblake črne, i vsaki postane si malko... štel bi da k turnu se vrne! I meni se vezda prifčinja: tiček sem z lipinih grana. Mi zvonček molitve zagrinja vu kesno vmiranje dana... Zora, 1931.

35


ZAKAJ? Zakaj klanjci prestali su črni senjati, zakaj bregi počeli su halju menjati?... Zakaj megle ftekle jesu kišu delati, a tičeki v grmlje gusto tam popevati?... Kaj su šteli suze moje jač potirati... il su z menom morti šteli tiho vmirati?!... Zora, 1931.

TOMBOLA NA TRGU Na trgu vrvi mnoštvo od muževa, djece i žena, a dršću u rukama punim prstenja i žuljeva karte. Križaju brojeve jedni, nekoji srdito kunu, a drugi vrište Trubljač im daje znak da se je svršio "kvarte". Jedni mahnito bježe. Radničke šake se kvrče u iščekivanju sreće, što zadnje joj turiše pare. Jedan je kriknuo divlje - za njime jadnici trče da vide sretnika onog što nosi snivane dare. Sunce je stalo na nebu i pod sobom lubanje prži. Trublja satanski ječi. Tišina. Dva crne se broja. Složan povik na trgu. Svatko pisaljku drži. "Kvinte"... zatrubi resko i prodre svima do srži. Nada ko bolest raste i udove napete trese, srce udara ko bat, a mozak u groznici radi. "Tombola"!... masa kriknu. Prsti pisaljke mijese. Grudi su napet luk. Mašta dvorove gradi... Miče se broj za brojem, crn i zloban ko sudbina, a truba ječi i pali vrućicu sulude mase. Jedan je ona čovjek, što dršće i čeka i kune, a srca su njihova jedno, što broji trene i čase...

36


Hoće li?... pitajući usne stalno trepere, kada se brojevi dižu, srce udara ludo o grudi jadne. Kuće, novac i sreća... sunce se žari i vere, a trena nema i nema; ruka im klonula padne... Svršeno!... zatrubi triput i srce njihovo kosne, iz grudi luk odapne uzdah, smijeh i kletve. Šaka se riješi grča, papirić na zemlju pada kao klonula nada. Il ptica ranjena srpom prilikom loše žetve. Leđa se umorna grbe. Truba zvoni u mozgu. Jadan je trg kao polje za nesretnim bojem; klonule nade po vrućem asfaltu leže. Još se gdjegdje svjetluca na bijeloj ruci prstenje il škripe čelični zubi, a pisaljka u šaci stenje i oči prate mrko one što s ushitom bježe... Zora, 1931.

ZGRAŽANJE NAD SNOVIMA Đuri Vladičiću O, ja ljubim tako moje krasne snove o bajnome bogatstvu, o jahti i o žalu, kad vidim svoje vile i prekrasne dvorove i zaboravljam da sam se rodio u kalu. Ujutro kad se rađaju vidici pun sam šutnje sretne. Stojim na balkonu, slušam disaj šume, gledam stijeg neba dignut protiv kmici, dižem se i ja s njime nebu na balonu... Zvone kristalne čaše, krvave rujna vina, miriše voće zrelo i grudi prekrasnih žena, dršću akordi glazbe. Ja dršćem od milina, i riječi su tako meke, ko baršun, ko da su pjena; a smijeh je biseran i mlad i sretan poput boga. Pun dvor je šuškanja svile i strastvenih ljubavnih riječi. U ruci mi mandolina, u mirisu vrtnog gloga glas je zvonak ko srebro i kao kristal zveči... A kad se trgnem oda sna pukne japanska vaza puna prekrasnih slika. I ja sam opet siromah u sivoj sobici svojoj i ležim poput gmaza. Sram me je mojih sanja i čarobnih vidika. Ja se zgadim na one mirise razne, smrde mi strašno, i mori mi tjeskoba grudi.

37


I zvonak mrzim smijeh. Mrzim onakva sebe. Htio bih da me kazne vjerna moja braća: jadni, nesretni ljudi. O, ja ih ljubim jako, svoju bih dao im krv. Njihove bolove, muke. Ranjave ruke i jake. Uzdahe njihove volim. Ja sam rado crv što trpi nesreću s njima i stenje usred mlake... Zora, 1931.

38


KAJKAVSKA LIRIKA

MOJI SPOMINKI Sem prišel k vam nazad, grobeki dragi, sem prišel da zopet se vrnem. Veter me dragal, spominal vas blagi, dok gazil v tujini sem trnjem. Kaj su mi rožice vezda črlene i pleze tu zvončeki lepi?!... a hiža se skrila tam za kestene, obloki su črni i slepi... I ludi su vezda drugi pri nami, a cirkva na bregu je vmrla. I sigde se čini: su grobeki sami, i rašće je tuča potrla... Ni mežnara ni vre z bradom od snega, kaj v mraku za štrik je povlekel. I nestalo lepog v selu je vsega, i sanje su našle tu pekel... Vse je, vse vmrlo, a ja sem se vrnil na grobe, gde rože goriju. I tam je lepo, ni svet ih počrnil, gda moji spominki tu spiju...

ČRNI OBLAKI Kaj su se tako zmirile šume? Na nebo su se navlekli oblaki, prnjavi, črni, i samo mučiju, tužni kak bokci i siromaki. Bog nek zna otkud su doputovali. Bog zna čez kakve stranjske vse kraje, pak su žalosni i zmučeni jako prišli do svoje tak drage domaje.

39


Zato se šume su zmirile tako, zato je tiho i bori mučiju. Zato oblaki se črniju tako i mamici v krilo stiha suziju...

BALADA O, žari se, žari roža kak oblak, gda sunce zahaja i vleče se mrak. A vu groblju tiho dremlje grob i križ: "- Zakaj se ne žariš, roža, ne svetliš? "Črlen si je venec, čisto črlen splel, na glavu ga spustil, na lasi ga del. "Jenu rožu ftrgal, meni ju je dal, je glavu naslonil, je stiha zaspal". Vlečeju se mraki, stoji križek plah, k mami se naheril, morti ga je strah?!... Zakaj mama prosi drobni negov cvet, ne bu se ražarel - mrtev je i bled... Ali ni se vmekla, vetrek ju hladi. Cvetek je zadrhtal: da mu vmrla ni?!... Zora, 1931.

40


VJETROVITA NOĆ Očajno ječi vjetar, trublja viteza Rolanda, i zvone zlatni taliri u zelenoj posudi neba kao u džepu palih španjolskih granda. Daske na krovu cvile ko prosjak što moli hljeba... Vjetar se luđački smije, vjetar očajno plače i jednoliko svira. Vjetar lamata žlijebom i bregove preskače, kroz tamu seosku nosi bijele krpe papira. Vjetar je kao nož oštar i reže komade mesa i grize zubima mrzlim kosti sve u do srži. On je zloban starac. Sve jači je i sve brži - sada negdje daleko crepovlje s krovova stresa. Šume kočije vjetra, daleko more klokoće, čuje se kroz noć zvonak smijeh mlade žene. Crne se njišu grane i toče, a oblaci laki jure, u jurnjavi se pjene. Vjetar se luđački smije, vjetar očajno plače, jednu pjesmu navija i nikad je ne mijenja. Vjetar lomata žlijebom i bregove preskače - u daljini crnoj malakše tiho i jenja... Zora, 1931.

NA SESVETE Kaj je tako tužno vsigde? Žalost mir mi muti. Je l' na svetu koga igde da bi štel me čuti?... Mraki su zaprli tvoje, mame, drage oči. Bežal sem pun tuge svoje grobu tvojem v noći. Zval sem tebe, da l' bi mi se glas tvoj z groba javil. Rekel sem: - Da l' sećaš li se - Tatek me ostavil...

41


- Sam sem, sam na ovem svetu, vse mi je moj pinklec. Zmolil bum se za vas, dragi, gda zvon bu širil cinklec... A ja bum ostal zmučen vuz cestu, tam pri Križu. Dragi Božek, daj me zemi v tvoju drobnu hižu... Zora, 1931.

42


LIRIKA (1932)

* * * Ja neću tvojeg užitka, ja neću kuće ni dvora, tornjeva tvojih, čija je slika ohola i vitka, a u njima zrak je leden i vječno pretvaranje, dok druge siluje mora... Moje je drugo načelo - to bog moj je i mati: Trpi za bijedne i pati! - A ako, krvniče, pružiš za izdaju meni srebra, skovat ću od njega nož i sjurit ga tebi u rebra...

FRULICA Lončar je selu na volima doveo robu za žito, a ja sam k njegovim kolima s vrčem zlata pohito. S čežnjom sam gledo u frulicu, što čula se starcu u bradi i dok je punio lulicu stao me smiješkom da gladi. I nisam mu reći mogao zašto sam žito donio... on mi je šutke pomogao: od gline mi frulu poklonio. Vijek sam je usnama dirao idući malen na pašu, skriven sam tiho svirao dozivajuć ptice u šašu.

43


Jednom su mi je oteli pastiri, i svirahu redom. A ja se je kasnije ne mogoh dotaći usnicom blijedom... Razjaren frulicu pograbih i bacih je o kamen jako - u meni je dječarac maleni od boli tiho zaplako. - Opet sam djetinjom dušom pjesme pjevati stao, i nikome, nikome frule svoje ne bih već dao! Kad bi tko na nju svirao i sad bih je bacio jako o kamen - al ne znam, bi l' opet maleni dječak zaplako...

MOZAIK Povučen u se, kamenčiće pravim i zanosno ih redam. Od sreće šutim i tren duše slavim, djetinjim okom ih gledam. U jednom boja jutra rosnog rudi, u drugom suton zlatni kupi žetve. U nekom krik je sakrit bolnih grudi ili grč usne što prosiplje kletve. Hoće li naći jadnik, u kom mrknu bjeline života, tu sunčane staze?... Gomile žednih hoće li da srknu pića štono maze? Ne... Krv će naći, gorku spužvu žuči, duh što s njima pati. Bjesni s njima, raspinje i muči - njihove boli što u sebi jati. - Vatru duše kamečak mi gasi što ga hoću da izradim. U njem je sve, u njem su moji dasi i više ga ne gladim.

44


Povučen u se, neznan lik još slažem, kamečak sitan do kamečka redam. O, kad ću i ja moći, kad da kažem: - U njem se čitav gledam... O, hoće li ikad lanac da otkine željan djela, vrijedan sudbe vrsne. Il će na njeg stati, svak da djelić prsne. Mozaik snova da se kao dim - raspline?

JUTRO U polju pjeva kosa u rosi i mekana trava plače, a vjetar miris jagodâ nosi. Svjetlo biva sve jače. Magla se dijeli od dremljivih šuma i bleji svileno janje. Miris sijena ide vrh polja i druma - potok se smije kroz granje. Pod suncem u zlato žito se tali, obrovom stazica bježi. Putuju srcem jutarnji vali, selo se moje sniježi...

LJETNO PODNE Osjećam sunce u mozgu, kako me pali i žeže, a hodajuć u želucu pljuska bljutava voda. Udišem mirise vrele plastova sijena što leže ispod blijedoplavog i vrućeg nebeskog svoda. Gladuša suha se žuti. Žito pritisla omara, a trava blijeda od suše runi se tek i gine. Sjena je tanka i gdjegdje bljedilo umorno šara. Nebo je vrelo sve bljec~e i kao bez visine.

45


Gore se daleke plave, kroz lišće trešnji i lijeska planduju ovce u kupu, klikće pastirka hitra, kljune ih po vuni mekoj, odleti do žarkog pijeska, a vreli uzduh vrh žita stalno na nebu titra. Ruše se obrovi mirno. Tišina svuda se širi, kroz travu čuje se disaj i vlas se vidi plava, a drenak prosiplje sjenu, dok iz njeg obješen viri tobolac, kosa i šešir - umoran kosac spava.

SUTON Padaju obrovi ko mrtvi slapovi, dok oplazi usnuli šute. Vrh njivâ zabiti crne se štapovi, a goveda muču niz pute. Crne se gore ko nemani hrptima sve u nebo zabole sivo, a voćke šuškaju negdje u vrtima od vjetra što danju je snivo. Kuće se sablasno koče i bijele, tama se vuče iz dola. Bučno se žetelke praštaju i dijele, dok štropoću daleka kola...

U SEOSKOJ CRKVI Jezivo vrata zaškripe, težak zrak padne na pluća, koraci zvone, a sunce se vuče niz stijene strme. Prašnjavi baldahin visi. Škripa crkvenog ključa i kašalj starog zvonara duboko i muklo grme. Polutmina je teška, zidovi vlažni, ranjavi sveci vise i patnički podižu oči, oltar se penje, i sive na njem se mramori lažni. Njiše se kandilo vječno i krvavo svjetlo toči. Jastučci na žrtveniku natrule knjige drže, miriše iz njih starina. Ko da se ledeno tijelo na drvu od svjetla trže i mutnim očima gleda čaše vode i vina...

46


Orgulje klimave šute pod stropom, a u dnu lađe tama biva sve crnja. U klupi žuti se maska. Ranjavi sveci vise, svijeća se guši od čađe, odjek kao u grobu... negdje je puknula daska.

JESENJI SUTON U VOĆNJAKU Laka kiša sipi čitav dan ko prašak i miluje voće zrelo u voćnjaku; plavoj šljivi skida nježno laki mašak kao košuljicu; dok travčicu svaku resi blistav smijeh rosinih dragulja. Voćke se uvukle kao ptice u se - što dremlju po granju, a netko se šulja tihano i meko uz debla i buse... Razlio se mirno san krošnjama u kosu - svud tišina - noć je meku mrežu tkala, tek se katkad mokrih ptica cvrkut prosu i slab odjek kruške što je k zemlji pala...

JESEN U MOJOJ SOBI Tišina je teška, vani jesen plače, a sve nijeme stvari grli težak mrak. Mokre grane suze, njišu se sve jače i ko pred smrt grle očajnički zrak. Soba je ledena, niz prašnjava stakla kližu kaplje teške i pobiru prah. Mrtve stvari šute, zavjesa se makla, a kroz nju je ušo vjetar kao strah. Dok četiri zida ko četiri tajne drže žut i vlažan uleknuti strop, sve su crnje sjene. Kroz kapljice sjajne bliješti kao spomen ljetnih boja snop.

47


I sve je već mrtvo, samo jesen bređa povlači se maglom i ruje ko krt, od umora moja sagiblju se leđa - dok ulazi u me jesen kao smrt.

NEDJELJA U ŠUMI KRAJ GRADA Beskrajan zuj pokraj uha, prignuta kičma se koči. Zvrndaju rojevi muha, od zijevanja tope se oči. Cvrkuću mlitavo ptice, žuna jednako kljuje. Grč zijeva rasteže lice, a zvona dosadno bruje. Po šumi sunčane pjege - cipele nečije škripe po putu. Za rodne brijege, gdje vina jesenja kipe, misli mi odlijeću trome. Teške kaplju minute s lišćem jesenjim. Svome brijegu ljepšaju skute. Vrsi drveća šume, ja slušam jecaje tupo. - Oh, kako je uz tuđe drume ginuti bolno i glupo!...

STAROM DRUGU Uspomena iz djetinjstva Jutros rana u tišini snijega zalajala puška. Muklo jeknu zadnji hropac uvrh rodnog brijega - oboje mi u srcu odjeknu.

48


Skočih brzo s ustavljenim dahom i bjelinu zagazih u snijegu. Tad opazih ko srebrenim prahom procvjetalu ružu - krvi pjegu. Zabit kolac, sjena mu se ruši niz brijeg; o njeg svezan pas. A dasi zadnji tresu tijelo, krv se puši - rodni brijeg u oku mu se gasi... - Stari druže, služili smo svijesni, da su tako čudni ovi ljudi. Kad od boli, starosti, pobjesniš, boje te se - puškom ti se sudi!...

UTJEHA Olovnosivi zidovi skučeni od tjeskobe, po njima olovo uzdaha leži - kroz peć vjetar struji, a bolest kroz disaj reži, dok teška suza lijeno kaplje tišinom sobe. Stolovi drveno šute, mrtvilo zastora visi, a debeo pauk srebrom niti gnjecave klizi. Svijam se, šapućem trpko: "- Grizi... grizi!" pauku tustom što me u lijevoj proždire sisi. I sjene mrtvačkim mirom žalost po sobi pišu, mati me gleda tupo, a plač joj u grlu grca. Ko bodež uzdah njen gađa pauka moga srca, a pred krvavim očima stvari se bolesno njišu. Kunem se tiho, dok strava grijeha u mieni gmiže: - Mati, prestat će, vjeruj, vječiti tvoji jadi, kad ću ubiti nekog, proždiran od gladi... - a jedna se olovna suza nemoći niz lice kliže.

PJESMA IZ MANSARDE Oblaci bijele radosti plove sunčanim zlatom, prhla je drhtava pjesmica kroz prozor nad zadnjim katom.

49


Sunce je igralo veselu igru svjetla i sjene, slatkom su srećom drhtale na oknu ružice njene. S ormara miri jabuka rujna kao od vina. Uz pjesmu piše nesvijesno njegovo ime - mašina. Veselo njiše se zavjesa, gdje slak se o ljiljan plete, a kroz nju se u nebo prosiplje čežnjiva pjesma grizete.

KOSCI U GRADSKOM PARKU Sunce je bacilo boje ko snove sa zlatne svoje palete po svodu, prosulo ruže na gradske krovove i slijedilo mene u hodu... Tud volim da idem, jer nema ljudi iz grada, a grmlje pusto me sjeća šipražja rodnog - pa da poludim vuku me gore, bijel toranj ko svijeća... Svečano hodam da slike ne poplašim, što su ko golubi na mozak sjele, nešto me stegnu, a ko po našim humcima kose se srebreno bijele. A tako je klepac zveknuo nježno i biser prosuo zvanki po kosi. "- Oh, dragi kosci, gorštaci moji, što mi vas ovamo nosi? Što ste umukli, kad od vas miriše čar sjenokošâ - zar i vas je strla daleka čežnja, što i mene siše - oh, gdje mlad je srndać, gdje su vam grla?...

50


Bježite samo, za vas se bojim, k humcima rosnim, selu i gori. Dosta je, što me grad ote mojim gorama. Dosta, što mene bol mori..." - Sve bih im reko, da nije trak pao sunčev za mnom poput rujnog plašta. Pošao sam brzo pa od boli stao - a to mi se jutro učini ko mašta.

MLAD SELJAK BOLUJE U GRADU Dok me blijeda noć na krevetu siše u sobi gradskoj, tamo iznad huma žuti mjesec snijegom plave sjene riše, naboden na vrške rodnih šuma. I dok se ovdje crni puhor puši iz mrke lampe, tamo mjesec gladi sniježne humke i ledeno cvijeće. "- Oh, da mi je samo gruda svježeg snijega s krova rodne kuće, da mi srce hladi što boli, gori i peče... Uh, da se mogu bacit kao nekad o rahli snijeg, raširenih ruku! Proklinjem krevet uz koji sam pribit ko razbojnik osuđen na muku... Kako bih rado ujarmio vole i na vlačicama pošao po drva. Drugovi seljaci, prtine bih oro i ralica moja zagrezla bi prva! Upregli bi sve volove naše u plug teški i krenuli gradu, ulice bi preorali - dali paše, zasijavši svuda travu mladu... ... Čitav dršćem, prolaze me mravi. Što? Ne mogu život dati više... - Ali neka... Dati će ga zdravi."

51


A pahulje selom lete, lete, dok blijeda gradska noć na krevetu siše naivno seljačko dijete...

VJETAR U ŠUMI Danas je šuma puna vjetrove glazbe što fijuče, jeca, šumi i zvoni; kočije vjetrove štropoću i konji ržu - danas po nebu ptice diže vjetar i goni. Danas se čuju glasovi ljepše mnogo i tiše, danas miruju ljudi i ko da se svatko moli, a šuma kune i jauče, svaka je krošnja čovjek što bjesni i što se njiše, podiže pesnice čvrste i svija se čitav od boli... Bjesne vjetrovi-vranci, topoću divlji i ržu, a nebo je crno ko gvožđe, u njemu topovi prijete. Kola vjetrova zvone, konji sve jače bježe, a s njima oblaci teški ko ptice goleme lete. - Danas je šuma živa i zvone njeni lanci, što je sapeli kruto da se s mjesta ne miče. Danas je ona orijaš što trese negve i viče, kune, jauče, prijeti, dok ržu vjetrovi-vranci; a ljudi su blijedi i tihi, muče udove gole, dršću, kaju se bijedno i plaho molitve mole. - Danas sam sretan i ja, dok grč mi pesnice drži. Bijesan orijaš ja sam, što kune i što se svija: vranci, misli moje, divlji su danas i brži, a oči ne strahuju moje, jer šumu živu vole; dok ljudi su blijedi i tihi, dok muče udove gole, dršću, kaju se bijedno i plaho molitve mole.

52


PANJ NA BRIJEGU OČEKUJE MRAK Sanjari mrki panj i mazi se na suncu ko starac što kašljuca sâm i tih na brijegu. Zalile ga kiše, uprljale mu koru, na masnom blatu lišaj i mahovina raste i svaku mu je poru i disaj zatvorila gadna kora kraste. Šuti pod njim brijeg, težak ko bogataš, a na njem đurđic zvoni i bumbar kao gajdaš što na svadbi svira, i leprša zrakom šarna mašna o vratu skladnog ljubavnika šumskoga leptira. Negdje se na vrhu grohotno netko smije ko s obručem o trbuhu brat crkvenih kasta, a s vrčem u ruci što mješinu grije. Ori se, ori smijeh stoljetnoga hrasta. Daleko dolje pod panjem lijeno se protegle zmije, i čudni im neki rogovi izbili iz glave. I dok se te zmije u daljini plave iz rogova crvenih oblak se nebu vije. A panj je slijep i gluh i glup i samo šuti mrk i mrzi tanke jele i misli samo tamo na bijeli kup dasaka što se ko gospođice bijele... I sve to više vidi i zna i čuje više, a kraste mu se ljušte i objam mu je veći, i šuti i teže diše, a sve bi daskama na kupu nešto htio reći... ... Pilana plače. Teška se kola uvijaju i mole. Sestre su daske glatke, bijele ko gospođice tašte. Po njima idu dame i mirisi. I prsti bole dvorkinja što ih vlastitom krvlju lašte. Sretne su, divne i smiju se razvratno, a u njima su zrcala, pokućstvo i pianino zvoni. I lica dvorkinjâ onih što ih bolest goni stoje u podu i čine sve kaljavo, blatno.

53


Panj šuti mrk i hoće da potamni sunce. I gnjije i mrije u grču. A đurđic zvoni. Bogataš pod njim drijema. Crkvenjak se gromko smije u nemirnom lišću hrasta. Panj čeka mrak na suncu, a njega nema, nema... On je drug, on je brat parije. Ona je najzadnja kasta.

ŠUTNJA U RODNOM DOLU Šute doline pod kucajem sunca, na njih su sjene ko sjećanja sjele, a vjetrić ko pastir čuva uz pjesmu oblake meke, svilene i bijele. Na pute su stare radosti s neba, mirisne ruže i leptiri pali, dok kobac nad njima kruži i vreba da se ko strijela s oblaka svali. Moj se vinograd obuko zeleno i poput hajduka povalio dolom, pa sad traži, gdje lišće je srebreno usahle breskve, a ubite bolom. Sve je isto u mojemu dolu, jer nad njim gora vijek zelena straži, tek šutnja tuži za danima sretnim - kroz putove me jedna čežnja traži...

POVRATAK I sada s križa kao nekad davno limeni Isus prijazno glavom klima, a kuće mi male ko djevojčice mašu bijelim rupcima dima... U grudima ptica radosti cvrkuće - na uskom će puteljku star me sresti čiča, a iz bijele brade prost duhan mu miriše i lupiv me o rame, vedro će da priča:

54


kako mu se zimus otelila krava, a tvor-krvopija poklo guske tuste. - Da... znaš... - reče tiše - ... bakica je pošla Bogu... - i niz bradu mu se dvije suze spuste. Ja ga onda tješim, on mi šmrcnuv reče: - Žuri, sinko, doma te željno mati čeka, a seka ti kolač iznenada peče... - i već miriše slatko kolač izdaleka. Pa medenih grudi, prašan na prag stupim rodne kuće, već mi mati gladi lice... i drugove školske oko sebe kupim - dok sestra i braća cvrkuću ko ptice. Onda selom pođem, sa svakim se zdravim, grube ruke drmam, dok mi oči blude po granama bora što se prepun ljeska, a snaše me rakijom i jabukom nude... I svatko me pita što učim tam' u gradu: - Gospodin bit će, ne treba da radi - reče starčić - nama će pomoći... - a blag mu osmijeh zaigra u bradi. ... Oh, dragi starče, kad se sjetim toga, već djetetom mi je u duši cvalo veliko htijenje, da s vama zemlju orem - i rođen bijah tek za volove i ralo! - - Uspomene sretne najstrašnije bole! i gacam sjetno putem, a kamen noge bije - I gledam: selo mi se na povratku milo kao onaj djeda bijelim smiješkom smije...

55


LIRIKA (1932-1935)

SELJACI RUŠE HRAST Tu hrast se golem diže mazeći vrhom svod, oko njega, dolje mnogo niže, kržlja mu rob i rod: čestik jelâ, grabrova, smrekâ - jer tek za njeg sunce grije, a na njih on lednu baca sjenu; jer sok je zemljin za njegovo žilje - a jadni guštik žutu samrt čeka... Pomrlo je uz njeg šumsko bilje, tek mašina mu resi korijen grub - i od njeg živi samo, podlo mu ljubeć lub, vijek zeleni bljušt... A hiljadama zelenih srdaca on krv zelenu pije, da ih jesen žuta na podinu pobaca, gdje nestaje i mrije - pa opet mrtva pustu zemlju gnoje i služe mu ko prije... I on raste, raste moćan i sve veću snagu skuplja, a svima škodi, grub i krvoločan. Tek duboka mu duplja hrane otrovnu koju biljku il stan su mračnom ljiljku - - - - Kad teški snijeg i oštar zimski vjetar suharke ruše, nemoćno ide star seljak, gazeći dubok snijeg na metar, pod hrast, jer mu kroz dimnjak puše; a vjetar ga grize i sprdljivo se smije, pa ruši suhe grane i starca s njima bije... - - Stari hrast je slomljen ove zime i od bure strada, a pukline su veće, stari kora tvrda, dok krhko granje puca i duboko u snijeg pada.

56


Al još je moćan, strašan, i makar prepun brazda, još on je moćnik silan, još golem šumski gazda. * ... Jutros su došli ljudi i čule su ih vrane, pa su u bijelu tišinu s najviše graknule grane. Onda su došli do hrasta i stali da mu se čude, a nekoji od njih su počeli, obilazeć ga, da sude - koliku će im dati množinu hvati... I ruke su veselo trli, dok jedan je nešto reko; a drugi stao hrast vrpcom da grli i bradvom je u nj zasjeko... Dvojica pak su uzeli pilu, zarezali meso duboko - i nakon vremena dugog - zanjiho hrast se pogladiv malko vrškom nebo visoko... - Al još je hrast strašan, makar mu pjeva pila o skoroj smrti, još će on, silnik, u strašnom padu mnoge u guštiku strti... Vihor, 1932.

SMRT VODENIH CVJETOVA Mrtvoj sestri Ružici Sjećaš li se, seko, kad gledasmo skupa u kolute žutih, obasjanih pjega uličnih lampi - a vodeni cvijeti ležali su bijeli ko nanosi snijega...?

57


I žalost je stala u nama da pupa kao crna ruža, što kad igrali se morahu maleni prebrzo umrijeti. ... Vrh našega sela sad u noći crnoj pahuljice bijele padaju ko onda vodeni cvijeti. I ne žalih nikad tako, draga sele, što ne mogu s njima nestati, umrijeti... Vihor, 1932.

ŽITO Leluja se žito i pjeva vrelo i šušti ko da se moli. Bijeli se u njem marljivo selo, zelene pašnjaci goli. Lahor je rukom prešo po žitu, poljubac sunca ga grije. Pticu gdje bježi vidjet je situ, zlatom se žito za pticom smije... Udara pjesmom vlat se do vlati, zvekeće srebreno rosa. U snoplje klonulo žito se jati. Biserja puna je kosa... Danica, 1932.

SJEĆANJE NA STIJENJAK Vjetri se gone i laju, i grizu kao pseta vrh tvoga divovskog tijela, kameni oklop ti krše. Grčem ti guraju žile u hladna njedra drveta, i ko u vepra ti krošnje na sunčanome hrptu strše. Tople su kiše isprale tanki sloj zemlje rahle, izvajale na tebi zmije, zmajeve, divove groze - a sivkasto-plavim su plaštem nebom ti bure mahle i ženski se puštaš, starino, da leđa ti brste koze.

58


... O, dragi moj, stari, okrutni dive, kako bih volio stavit ti ruke u mišice hladne! Još jednom bosonog pretrčat stijene od starosti sive, prateći na pašu koze mršave i jadne... Evolucija, 1932.

SJETA Pada kap po kap. Buči negdje slap. A u mraku spava već dolina... Povrh glave tik jeknu ptičji krik. Kiša rosi. Mrtva svud tišina. I do groba grob ko u lancu rob. Vrh njih vjetar mokro lišće goni. Pada list po list. Jecaj tih i čist... To se uzdah s duše sjetne roni. Danica, 1932.

KRČMA Pruža se stara harmonika - kao vrat harmonikaša - plešu zagrljeni zidovi i strop uz zveket čaša. Mlade kosce u plesu mršte osamnaestmjesečni jadi, i svaki od njih tvrdim dlanom znojne bokove gladi.

59


Starci sjede i vino ih davi, znali su da će to doći. A pjesma će veselje vratit u djevojačke oči... Pa dok se mjesec kao lopov po krovovima vuče, trese se krčma od momačke pjesme, - a starci slušaju muče. I kad je rano sunce ispilo oči noćnoga neba - ostaše momci, a pjesma im počela da koleba... Hrvatska revija, 1932.

SPOZNANJE Oni bude dan u mirisu svrgnute noći, volovi muču u zvonjavi kola, zapinje korak u ujedu bola; umor leži u tijelu, a mora se poći. Njive traže znoj i plug da im rashladi grudi - nabreknu žile, jaram puca mučno, zastenje nož i kamen prasne bučno - a u šiji bol i nemoć zadnju brazdu žudi... Plastovi sijena nisu oblaci laki, nit mire cvijetom, nit bruje pčela rojem. Sijeno miriše žuljevima i znojem, i strepnjom zaludne muke plast zašušti svaki. I berba se ori pucnjem, grozd nema mednu tečnost, on ima okus galice i krvi, a doček berbe tek u mukama vrvi: - bolest, suša, tuča - doček berbe: - vječnost. Pa kad nam jednom bol nad plugom ukoči križa, bljutava voda suho grlo krijepi, za spržena leđa znojna se rubača lijepi: seljačka muka i trpnja postala nam je bliža. Hrvatski list, 1932.

60


NOĆNI SMETLAR Dok zlatan mjesečev srp žnje zvijezde: nebesko žito, i iz gospodskih vila psi laju duboko i sito, on prignut kao kosac široko metlom maše i žnje gradsko blato, a slabe se svjetiljke praše. Onda kolica zaruže i za par korakâ ušute; pjevucka starinski seoski napjev - i odu misli krute. Zovu ga žene što pločnikom šeću (i on živi noćnim životom), s njima se šali, pobire kupce i odlazi umorno potom. Hrvatski list, 1932.

SEOSKI PREBJEZI Mi ne znamo, kad jaglac žutim trubama zove, mi ne znamo, kako blistaju zvjezdana čisla, koja prebiru grane lipe, breze i zove, jer mi više za radost i proljeće nemamo smisla. Naše su kosti upile svu vlagu potleušice, po plućima se vuku otrovne magle dima: mi znamo zagrljaj reume, gripe i sušice, nas vole jedino bolesni, bijeda, glad i zima. Mi smo krenuli u grad, da se riješimo duga, a mi smo se riješili snage i zdravog roda - sada je za nas tvrda zemlja i tupo ralo pluga: nemamo brazde zemlje, ni komad kućnog poda. Makar su našu krv pretvorili u zlato i sočno i zdravo meso oteli na kile - nas očekivanje snaži i nismo klonuli zato: - na nama ostaju rane, mišićje, koža i žile.

Hrvatsko kolo, 1932.

61


SELJANKA LEŽI NA NOĆNOJ LIVADI U zlatnoj se sandali meko prošeto mjesec zvjezdastim ćilimom neba. Šumi trava - zelena kosa livade - i tresu joj se široke grudi od zvonke pjesme cvrčka. I on pjeva: o vjetru, koji se bori negdje s hrašćem i s morem - jašuć na bijelom konju-oblaku. Pjeva čežnju livade: da je ljubavnik-vjetar pogladi rukom po mekanoj kosi. Pjeva bol livade: da će joj mirisnu travu pokloniti kosi ko bogu vlasi koludrice. ... Zadnje će suze isparit se nebu - tako će se duša zaljubljene livade grliti s vjetrom. "- A momak će moj upreći kola ko brijeg i odnijet u sijenu poljubac sunca i miris mrtvih livadinih vlasi nekuda u grad. Pa kad će na povratku prazno zvoniti kola, i na sjeni rasti konjski kukovi - sjetit će se dragi da je kupio zeleni rubac - s kim ne bi mogo pokrit golu livadu... Zaogrnut će miris mojih vlasi!" ...I kucao je cvrčak pjesmu radosti, kucao ko srce. Hrvatski list, 1933.

62


FIJAKERSKI KONJ BR. 4 I Pokopali su ga u ulicu usku kao u raku, gdje zidovi kuća čuvaju vlagu, tišinu i bijedu u mraku. Kraj njega prođe katkada netko, kog staračkog prate koraci i rijetko, vrlo rijetko da nebo tu plahog goluba baci. Pa ako i sleti, uplaši se mraka, uplaši tišine, uplaši se njega - i tek što sjedne, odleti. II Tek staračko srce se katkada budi i miču se uši: Negdje u glavnoj ulici grada prolaze ljudi, zamamljuju njedra i smiješe se žene: prolazi život u oknima zgradâ. Tramvaji zvone, odjekuju trube i kucaju toplo motorska srca. I onda projuri auto od svega brže (bjelaska crn se na danu): a momci i žene i djeca i starci i gladnici stanu, ulica stane - netko plane, dok on rže, zvonko rže, svinuvši oholo

63


(ko vratove) blatobrane. III - Ali nije to ništa... Nekad se njegova dlaka divnije sjala od automobilskog laka! Kraj ušiju je nekad mu vjetar zujao jače od automobilske trube! I tko je mogo kroz bijele zube zarzati tako?! I svinuti vrat (košto u pasu svije se žena). A onda bi ga ko srebrni plašt, ko kraljevski plašt pokrila pjena. IV I opet je miran (kao u grobu): ne osjeća sunca, ne osjeća leda ni kiše. Pred mrakom je zatvorio oči i jedva diše. - - A ipak, ipak je staro kljuse osjetilo duboku sjetu: pomaklo je kopito i zagreblo o asfalt (tek toliko, da, tek toliko) - da se uvjeri, je li na svijetu... Hrvatski list, 1933

64


MORE LANA Vjetar, paripče bijesno, vitla bijelu prašinu, i diže zeleni talas na moru lana. I pali hiljadu modrih zvijezda u slavu dana, a slak se grčevito penje i skriva svoju bjelinu. Miriše oprano rublje iz seljačkih škrinja, pjeva o svojoj bjelini na užetu, dok vjetar ga nadimlje i nosi poput jedra; a ja se smiješim od milinja, jer laneno mi platno hvata pticu vjetra u njedra. Bacam se u laneno more i grabim šakama kaplje lišća, što glade usne, a turčinci crveni ko lađe u noći gore. Tako ushićen čekam da me talas lana zapljusne. O, pjevaj, zeleno more, što bjelinu nevinu kriješ! Tebi ću dati srce da ga zvijezdama gladiš, da mi sakrite rane nađeš i miješ, da mi djetinje snove pomladiš... Omladina, 1933

KOSCI MI SE TUŽE SA ŽIVOTA Pod lijeskom južinaju kosci: rubača im kao koža priraštena; dok mlada seljanka sjedi kod košare podvivši noge poda se i stidljivo promatra vrteć svitak u ruci: krunu s glave. Međ trepavkama crnim njoj se oči plave kao nebo između oblakâ. Pozivlju me pod grm da hladujem i jedan mi već pruža barilo vina (otrvši prije čvrsto odušku dlanom). A drugi mi zaiska cigaretu - i odmah spomenu zasađen duhan, u šumi negdje pomnjivo skriven; i kako su prije pušili mnogo, sada nemaju niti novinski papir da zamotaju još zeleno lišće. (A molitvenik ne daju babe,

65


pa stare marvinske putnice rabe, spremane još od pokojnog djeda.) I slušam tako njihova svjetovanja: kako lugari tvrde, da su tatovi; kako gospoda na izletu jadaju; taj narod uništava ljepotu šuma, kako su prije robom kućarili po svijetu, kako je bilo lijepo, a sada stradaju. Kako su prije iz Amerike dobivali, pa makar samo polovna odijela, a sada im nije ni koža cijela. (I pokazuju mi po tijelu krpe i krvave rane od kojih trpe. Pa dodaju: moguće ti imadeš u Zagrebu kakove stare prnje, pošalji - pošalji - ipak, znadeš, neće u kožu tako trnje.) Onda se dižu: udara brus u tobocu. Zdravim se s njima i Molbu obećajem. Odlazim: za mnom kose siktaju... Hrvatski list, 1933

USKRSNUĆE U zanosu kličem: Čežnjo, ćutiš kako mlado srce lupa, a mirišu polja i pjevaju ljudi, polomljeno drvo diže se i pupa, a zemljine cvijećem posute su grudi. I mirišu noći, večeri i dani, a sunašce mlado drhti ko od sreće; i ljubica šapće: Kani, suzo, kani, u slavu te Bogu vjetar odnijet će... Smiju se jezera pod drhtanjem sunca, svečano je nebo, od sreće se plavi; jer danas će s jednog najljepšeg vrhunca u nebesa plava On Bog da se javi.

66


Čuti će se pjesma ševe, cvrkut laste, i svilu će plavu nebo da navuče, ushit će u času svud da ponaraste slaveći u raju sveto Uskrsnuće... Predati će zemlja nabujale grudi u koje će ratar plugom da zareže, uz poklik pastira, miris trave svježe, uz majčinu brigu, blaži bit će ljudi. Danica, 1934

GORSKI KOTAR Slikaru Vilku Gecanu Vjetar - nestašno ždrijebe - praši širokom cestom i travu zelenu pase. Koluti magle se dižu i čelo neba ližu: to planine jutarnju lulu puše. A noge se kukuruzu žute, vitezima sa sabljom o pasu, i rune se s glavâ perjanice. Češljaju seljaci obrove njiva ko bokove dobre muzare krave, i kuca klepac: srce livade. Dok mladice jela broje mlade dane - miriše ljubav kao dah od rane. * Ne, nema toga! Nije mjesec barka, što se na valu oblaka njiše, i nema romantike neba više; mrtva je laž, obmana i varka! Nije sunce zlatno kube Kremlja, kada od njeg ispucala zemlja sliči na brazde, brigom zaorane, gladnih seljačkih lica. I staza se ne bijeli kao djevica, što se među borovima šeta.

67


Bor je hladan odsjev vatre, "šumska šteta" - zidovi, rešetka. I žuti zubi u svakoga klipa - mrtvački se kese. A mršavo blago vlažnim njuškama pipa i jalovost livada trese. Gnojnice bujaju, miriše alkohol, i sa žuljem svakim rastu dugovi. - Treba da nas čujete, seljaci drugovi - i odbacite jednom tužaljku i bol! Treba da i vi u redove stupate, i ko šuma borova radost zelenila točite - da i vi jednom čvrsto naprijed kročite! Hrvatski list, 1934.

SREBRNA PJESMA

Srebrn mjesečev srp žnje zvijezde: nebesko žito.

Kuju cvrčci u polju kaos rosa sitne, sitne srebrnike

od srebra mjesečine. U pustinji deve srebrnu pjenu žvaču.

Zimi nad zemljom visi zavjesa

srebrnim zvijezdama izvezena.

Oči su moje majke bogata riznica srebra

tuzi poklonjena. Srebrna je kolajna za junaštvo mom ocu.

Srebrn mu križ vrh groba kad sniježi na Monte Grappa.

Hrvatski list, 1934.

68


STROJEVIMA ŽELJEZNA SRCA... Željezni divovi zbore stalno, jednako, glupo, a oči lud kotač motre i beznadno i tupo. Svud diže prašinu sivu ona svemoćna sila: sto dinara tjedno ili na hiljade bacila. Na mlazove krvi piju dani bolesni, dugi: A ako ti nećeš radit - hoće zdravi i drugi! Dok negdje u izbi vlažnoj sušica grudi kljuje, bolesnik hripi i kašlje i krv i život pljuje... A žena u kutu blijeda s djecom malenom grca: - Strojevi, strojevi kruti, imate možda srca?! Nova Danica, 1935.

SKRŠENI POLET ŽALOSNE KUĆERINE

Na sunčev jutarnji zov obli rumenilo naš kućni krov;

od radosti svi prozori kata mahnuše veselo staklenim krilima sa željom da kuća ko velika ptica

poleti da oblake hvata.

O kako žalim nemoć njena poleta sa željom da se od temelja otkine. O kako žalim, kako žalim zamahe da letom uvis teret zemlji dokine. Hrvatski list, 1935.

69


JUTRA Svake noći kad se vraćam od tvog stana Za mnom uvijek kruto škrine brava; Livadama lutam s mjesecom do dana: Zlatnim rupcem briše sunce suze trava. Hrvatski list, 1935.

USPOMENE Kao leptiri, odbjegli iz šakâ, Nestale sve su dječje uspomene. Još su samo praškom krila laka Jagodice prsta posrebrene. Hrvatski list, 1935.

DIMNJACI TVORNIČKI, DIVOVI CRVENI Dimnjaci tvornički, divovi crveni, u zemlji čvrsto do koljena stoje, a vjetar im ko vlasuljar neki kovrča kosu tamnu i srebrnu i njome pod kapom nebeskom vijori. Dimnjaci tvornički, divovi crveni! Hrvatski list, 1934.

70


LIRIKA (1937-1942)

TUGA NAD DOMOVINOM Odjeknuše pucnjevi ubojni hrvatskom domovinom, I sva se ko udova ogrnu crnom, žalosnom tminom. Zaljuljala se polja bogata, tužno jeknule stijene, I jauk vjetrova krenuo kroz šume ožalošćene. Hrastovi stari i jele, lipe i cvijeće Digli glasove tužeći, - blisnule zvijezde ko svijeće. Poletjela tužnjava zemljom, preko ravnicâ, planinâ: - Neka ugasne svjetlo i vlada žalost, tmina. Najljepša poteče krv, utihnuše najveće riječi, Neka utrne radost i pjesma neka ne ječi. Neka sva srca gore, u suzama blistaju oči, Neka utihne pjesma i život da se ukoči... Razumješe tugu ptice, zvijeri, sunce - a oblaci Zavihoriše nebom ko žalobni, crni barjaci. - Ubojno krvničko tane upravi mračna ruka - I neka plaču šume i livade hrvatskog puka. I neka zatutnji zemlja i neka jauču rijeke, I potoci neka trube da čuju zemlje daleke! Neka nas tuga mori i grčevito ridanje hvata - Neka nam srce trne, krvavo srce Hrvatâ! Ali nagrnuše potoci bijesni niz gorske strmine I nabujaše rijeke uz tutnjavu olujine, Navrelo Jadransko more, i šumi i bijesni i riče - Probudilo na dnu junake i neba se precrna tiče, A milijuni seljakâ zastali muklo na njivi I tuga ih golema sjeknu i bol ih do zemlje privi. Onda se dignuše tmurni i mahnuše zgrčenom rukom - Tuga je rodila vihor, što uzdrma hrvatskim pukom...

71


I planuše tužne oči i sijevnuše blijeda lica, Od krika se podigla jata teških, mrtvačkih ptica... Poljima, brdima, morem, šumom i čeličnim stijenjem Krvava zvoni pjesma - nošena gorljivim htijenjem: - Krv će zapalit svjetlo i gorjet će plamenom svetim, Gvožđe će rastalit kruto, smrt donijet će rukama kletim! Hrvatski dnevnik, 1937.

MOJ GROB U planini mrkoj nek mi bude hum, Nad njim urlik vuka, crnih grana šum, Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg, Muku moje rake nedostupan bijeg. Visoko nek stoji, ko oblak i tron, Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon, Da ne dopre do njeg pokajnički glas, Strah obraćenika, molitve za spas. Neka šikne travom, uz trnovit grm, Besput da je do njeg, neprobojan, strm. Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, - I kada se vrati, nek poravna trag. Hrvatska revija, 1937.

72


STARINSKI STIHOVI Riječ po riječ na papir teče, Neizrečena, napisana. I motrim je: gle, već ne peče - Ne peče, zvučna, zakovana. I tko će vagnut sve te riječi, Nanizane, preboljene. Zar posao ja nemam preči, No te riječi nevoljene? O, daleko je bolje prijeći More, šume i ravnice - I krvnike, pljačkaše sjeći Te pasti mrtav poleđice! I nikada se više dići, Pavši s mišlju na spasenje; Na sreće, sreće, što će stići Poslije nas pokoljenje. Te stare strofe, trošne slike, Vječno iste misli, tuge, Taj stari šljem i oklopnike Odbaciti ko poruge! Da, treba gore glavu dići, U krv i rat, u vatru zaći - I nikad, nikad natrag stići, A za sve druge Eden naći! Pa ipak, nek te riječi stoje, Stare strofe, bolne laži; - Možda će tuge da postoje, I tko će drugi da ih taži? Hrvatski dnevnik, 1937.

73


DOBRIŠI CESARIĆU Bolesnička soba, zatvoren u mraku, Žalostan i tih - I katkad se trgnem začuvši u zraku Plakati tvoj stih. Čini mi se, dragi, on je kao suza, Suza teška sna. Iskopani dragulj u rudniku uza - Da drugima sja. Teku crne riječi, ali usred plača Prekida ih grč; Blista oštro jezik buntovničkog mača. Pun je krvi vrč. Ali ništa zato, bogate su žile, Treba biti krut, Okovi ne bole, bezmjerne su sile - Tek je krvav put. I neka je mračno, i neka je crnje! Klonuli su svi - Za najljepše zlato dobili su prnje. Tako ćeš i ti. Ne, nije to ništa, ne, ništa to nije, Ti si tako jak! Čujem samo: netko hrapavo se smije, Dok odlazi vlak. Hrvatska revija, 1938.

74


PUT ZA DRAGOM Nitko ne čuje naš razgovor u noći I ne vidi Tvoj smiješak, niti suze, - Odlučih, draga, da ću s Tobom poći. Ne plaši se ništa! Tko Ti hrabrost uze? Ruke su mi hladne? Gorke su mi usne? Udara mi srce pomamno u tmini? - Hlad je znak mirnoće. Noću zvuk se zgusne. Od Tvojih se suzâ žukom usna čini. Pričaš mi o svjetlu, gdje je sreća bolja. O kućici maloj u dubokoj šumi. Otkuda Ti riječi, odakle Ti volja? A glas Ti je prazan ko u lošoj glumi. To najcrnje sjeme dala si mi sama I sada korijenje njegovo se širi: Ušlo je u meso, raste u žilama, A stapka mu smrtnim cvjetovima miri. Nema Tvojih ruku, nema Tvoga glasa. Nema Tvoje kose. Struka. Tvoga lika! - Jao! Ti si mrtva; a ja tražim spasa. O, odakle krv ta, i vrisak. Trka. Vika! 31. VIII. 1938. Savremenik, 1938.

75


JAKE SMRTI (1939)

VOJNIKOVA RUKA Ruka mu već davno gnjila; I nakon smrti jednog dijela (Na koji sjeća ralo i pila) Čeka cijelo pogreb tijela. Odbačenu u crnu tamu (Koja kao krv je gusta) U grču pustili su samu, Bez njena srca i bez usta. Pa ipak katkada u noći Možda ona srce steže - I kaže: Slušaj, treba poći, Komadić smrti tebe veže... Sada nad njom raste žito (Iz srdaca, kostî i glavâ), A tuđin seljak ne zna ni to, Da ona raskoš rasipava! Hrvatsko kolo, 1939.

OČI STJEPANA RADIĆA One ne bijahu stvorene za obične vidike, - Čvrsto su gledale daleko, daleko na kraj stoljeća: Mutnu im zavjesu davahu bliske stvari i slike, Jer su prejasno vidjele raskoš Velikog Proljeća. One su nosile u sebi tihog smiješka bore, Što se u zipci ljuljo, na ubitu živio tijelu: Tada su gledale rasti i vreti golemo more, A u njem svoju Misao ko ribu srebrnobijelu. O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom, (Za ljudsku smrt prejake, nedohvatno daleke) - Sada stojite svagdje: nad selom, nad poljem, nad pukom; Ko sunca ljulja vas more i nose ko bisere rijeke.

76


Pognute glave div malenom Hrvatskom kroči Noseć na grubu dlanu blage zaklane oči. Hrvatski dnevnik, 1939.

PALI VUK Kad se sruši vuk od zrna - Ko da teška krošnja pane. (Prognana daleko srna Trepereći stane.) Njegov pad ne sliči padu: To truplo pokriveno dlakom, Zgrčeno u divljem jadu - Urliče nad rakom. Još uvijek mu zubi reže I prijeteći je dlaka mrka, Oči sa njeg plaho bježe: Ne, nije stala trka! S njim umire sama šuma: Nesta s njime kretnje njene, Mrkog sina njena šuma, Žive njene sjene! Ona: zakovani div, - Nadahla ga svojim bijesom. Kojim paro zub je kriv Mekim jadnim mesom. I - izgleda - ista smrt Boji se u njega ući: I mrtav se ne da strt - Još je sada ljući! Kad ostane zadnji vuk, Nemojte ga svladat - Nek od njega uči puk Borit se i padat! Hrvatsko kolo, 1939.

77


SMRT LETAČA Kad čovjek jednom leti, Visoko kad se vine, Čemu tlo i pad? Nek zemlje se ne sjeti, Nek motri san visine: Od oblakâ grad! Zašto da dolje pane? Kad već dosadi sve mu, Neka nađe dom: Kao pticama grane Neka je počivka njemu Oblak-aerodrom. A kad već treba pasti - Neka pane u more: Drugi plavi san. Tamo će imat časti, Koje je imo gore, - On i aeroplan! Tu se nebo ogleda: Dubina mu sjaj kaže I zvjezdani trag. Dubina snizit ne da, Koji visinu traže I san im je drag. Nebo i more se ljube: Dviju sestara braća S ljubavnika dva: Nikad ih obje ne gube. Uvijek se k jednoj vraća Svaki od dva sna. U more nek potone, - Da ono s njime njiše Sav nebeski svijet: Oblake i avione, Zvijezde; - da uz njih više Ne ustavlja svoj let! Hrvatsko kolo, 1939.

78


MRTVAČKO PROLJEĆE Domiču dani: mrtvačko proljeće. Mislim na groblje, gdje legoše baku, Zaroniše djeda i oca u raku, - I s njima od kiše mokro cvijeće. Drage, nedorasle sestre u grobu, U ljubavi sretan sam da vas nema, Ni znale niste za laž, što se sprema; Hvalite, slatke, svoju crnu sobu! Tu je na okupu čitavo selo, Blizu kost do kosti, lijesovi krti, Bliješte kose na suncu: zlato smrti, - I izbija tvrdo seljačko čelo. Mrtvi kopači, zemlju ste kopali, Znali ste: sebi kopate ležaje; Svaki joj od vas oduzeto predaje, - Već u kolijevci zemlji ste dopali! Groblje bi bilo jednako njivi, Da nema križeva: gle, kreće trava, Iz grobova, iz vaših ruku i glava; Cvjetate! Opet ste pokretni, živi! Oko vam prozire crnu debljinu, Gleda u obliku krunice cvijeta, Gledat će tako do konca ljeta, Kada se vraća u očnu šupljinu. Seljaci, kao zemlja nepomični, Tromi i teški, kao zemlja jaki, Sa njom ste jedno, zauvijek jednaki, Živi i mrtvi, vječito slični. Mrtvačko proljeće: domiču dani. Uzet ću sjeme u široke šake, Da iz rake raste nebu pod oblake, - I plodovi zru suncem obasjani! Hrvatski dnevnik, 1938.

79


TRI PJESME (1940)

USNULA DRAGA Na dragoj leži mjesečina I san svih zvijezda na njoj sniva, U grudi joj se bijele sliva, A svuda drugdje pomrčina. I moja radost i vedrina U srebrn okvir je okiva, Dok crna tuga mi noćiva U srcu: mraku sviju tmina. I tako draga u snu bludi, Pa, čini mi se, vrh nebesa, Dok rana zora nježno rudi, Treperi odraz njena mesa. Tek onda kada vjeđe digne, Mir mi stigne. O, mir mi stigne. Hrvatski književni zbornik, 1940.

PREZRELA JESEN U svakom plodu malo sunce zori, I voće slatkim jezikom mirisa Javlja nam svoja imena; dok gori Lišće svih brezâ, kupinâ i tisâ. S brijega žuta bundeva se sori. Orasi pljušte kroz lišće iz visa. Cestama štropot punih kola ori, Na nebu vatre jesenjih obrisa. Lijepe mi se prsti od slatkoće. I moje srce zrelo je ko voće. Miriše! Čudne još ga drže snage Na tankoj grani ljubavne zreloće. Gle, viču silno, s njegove punoće, Vesela usta ime moje drage! Narodno kolo, 1938.

80


BELI MOST Preskočil je reko, V hrptu se je svil, Bel ko čisto mleko I velo od vil. To so dva se vala Slila vu jen tren; Slika je ostala Od njihove pen. Srebrna se riba K njemu pripelja, Voda se zaziba: On se v nje smehlja. Kada riba projde, On tiho zaspi, - Kočijica dojde, Pa ga probudi; Strese se od sreče Da ne more jač; Popevko okreče Kočijin kotač: Beli, beli, beli most Ko slonova kost! Hrvatski književni zbornik, 1940. (Pjesma je uključena i u zbirku Ognji i rože)

81


MJESEČEVA SONATA Jecaju gusle negdje u zraku, Iznad začarana grada; Na tihi grcaj, na suzu laku Ko more mjesečina pada. Zatuži od njih sva visina I zemlja nekim mekim zvukom, - I plače dalje violina Pod mjesečevim svijetlim lukom. Hrvatsko kolo, 1941.

NOĆ To nisu zvijezde, to nebo nije: To košnica je pčelâ puna; I komad zlatnog meda - luna - U gorka usta slasti lije. To nisu zvijezde, to nebo nije: To svijetle suze žalosnice Obliše neko divno lice, I njihov sjaj mi oči mije. Košnice srca! Pjesmo nebeska! Uzdiše radost, a tuga se smješka. Hrvatsko kolo, 1941.

82


LASTAVICE O lasto, kad nagneš tamna krila Sve modrilo svoda U srce se slije; Kad se vineš, grud ti se otkrije: Tako blisne voda, Koju noć je skrila. Cvrkućeš, a uhu tad se čini: Srebrne škarice Režu svijetle zrake! Ili, da kroz ledene oblake - Prolijeću strelice U dubokoj visini. Gleda te kraj okna djevojčica; Sniva, oči rastu: I na nebu suru Vidi tebe u plavu veluru; Al ne vidi lastu, - Za nju si kraljica! Iza tebe dvorjanke, u sviti, Kneginje odabrane, U svili i baršunu Do dvorova nose modru krunu, U tamne dvorane, Gdje stupovi su viti. Sestro maćuhicâ, o sutonjoj uri Mahovinom sanja Raznježavaš duše; Letiš: s tobom nebesa se ruše, Okreću, - a danja Rijeka modro juri. Otmjena si, lasto, poput klasa! Vihor vas, ko jedra, Nosi, mile ptice; Krila biju ko duge trepavice, A grud, kao njedra, Slatko se bjelasa... . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

83


Proljetos, s ljubicom u kljunu, Kao modre nade, U sela ste nam pale; Cvrkutom ste tužnim zaplakale: Tko nam to ukrade Strehu gnijezda punu? Kružile ste vrh golih zidova Kućicâ i štalâ, Gdje su gnijezda bila Ispod strehâ, iznad vratnih krila, Gredâ i jasala, Ispod svih krovova. Tisuće se cvrkutâ - ko suze - Nad razvale prosu; A niste ni znale, Da jedine ste ljude oplakale, Koje smrt pod kosu Najstrašniju uze. Između dva rata, 1942.

BDJENJE Mali cvrčak pjeva ko da sanja, I samo se načas od sna prene; Meke sjene travka, cvijeća, granja U svjetlo su zvijezdâ odjevene. Svi drugovi oko njega zriču: Cijelo nebo dršće od glasova. Zar iz snova zrikavci to viču, - Il su pjesme zvjezdanih korova? Poljuljane svijetle sfere gasnu. Rosni mir; glas probuđene ptice. Kraj živice još se cvrčak glasnu. Blijeda zvijezda spušta trepavice. Nijemo padoh: razdrte mi grudi. Ginuli su negdje cijele noći Zvijezde, travke, zrikavci i ljudi. Između dva rata, 1942.

84


NOĆNI VLAK Kroz noć daleko tutn

Documents

Ivan Goran Kovačić Lirika Ognji i rože Postuma · 2020. 5. 6. · Ivan Goran Kovačić: Pjesme Jokala dugo, jokala mati: "Vsega pri hiže nam ima, njive i polja, grožđe za brati,