Ivan Cankar

5/24/2018 Ivan Cankar

1/72


2/72

JEDANAESTA KOLA IVANA CANKARA

Oko Cankarovog sjeanja dopire daleko, ak do tree godine ivota. Sjeanje naVrhniku, gradi u blizini Ljubljane i klanac siromaha - kako je esto nazivao svoju

ulicu. itav taj kraj pored druma, koji vodi iz Vrhnike u Ljubljanu, posut jecvijeem njegovih uspomena. Na staru kuu, rano djetinjstvo, prelijepu mladostizatkanu od svijetlih snova. Zavjetno mjesto njegovih samotnih djeakih sanjarija.

Cankar je ponio ivo sjeanje iz najranijeg djetinjstva - iz vremena prije nego to jeu poaru iezao njegov rodni dom. U plamenu koji je progutao toplo ognjiteurezana su i njegova sjeanja. Na zgaritu izgorjele drvene kue podignuta je kasnijekamena prizemljua. I ona oronula od duge starosti i vremena. Obina kamena

graevina, malo neobina oblika. Uzanih soba, predvorja i kuhinje. Nekada punihsmijeha i djejeg plaa, a sad hladnih, poaavjelih zidova, oskudna namjetaja. Sve

je u njima mrtvo i nekako sveano - netaknuto, kao da ih je maloprije napustioposljednji njihov stanar. Naroito soba u kojoj je kroja Joe, Ivanov otac, ioVrhnianima odijela prije nego to se bio otisnuo u svijet, ostavivi Cankarovojmajci brigu o Ivanovoj brai i sestrama. ini se kao da je Miha upravo maloasotiao iz nje. Uvrnuo petrolejsku lampu na zidu, odloio tvrde, grube krojakemakaze i otiao u gradi da tugu svog siromatva ugasi u nekoj od vrhnikih krmi. Idugmad su tu. Stari, iskrivljeni krojaki sto, drveni metar, na zidu ve sasvimdotrajalo ogledalo, u uglu krevet prekriven obinom bijelom zastirkom. Samo je uCankarovoj sobi, nekad punoj slatkih bajki, vie ivota. U njoj je sve vezano zalinost pisca: list iz Cankarove biljenice, rukopis romana "Na klancu",Cankarovicrtei imunih Vrhniana, svjedoanstvo o poloenoj maturi, dokument o pohaanjulehnike kole u Beu, prva izdanja knjiga i pismo majci: "Ljubljena, mati. Danas jeva imendan. Znam kako mislite na mene..." I pismo sestri Nei, pisma prijateljima,

pjesnicima Dragotinu Ketteu, Josipu Murnu Aleksandrovu. Sa zidova - sa crteakoje je Ivan izradio - gledaju odavno ugaene oi njegove majke. Patniko, brino,ali puno dobrote i ljubavi lice majke, kojoj je sin u svom knjievnom djelu podigaotakav spomenik kakav ima rijetko koja majka. Iz poutjelih, pranjavihlistova ustaklenim vitrinama izbija dah dalekog vremena, ali i neeg prisnog, intimnog.

Neeg to posjetioca vezuje za pisca, njegovu sudbinu i objanjava mu svijetnjegovih romana, drama i pripovjedaka. Rasvjetljava porijeklo one neprekidne

enje za suncem i "jasnim nebom", olakava razumijevanje njegovih knjiga,naroito onih sumorne sadrine, kao i malih junaka iz pripovjedaka koji samo usnovima mogu da doaraju svoje raskone svjetove. Svoju mladost punu sree iradosti, sjajnog sunca i neobuzdanog smijeha. Bezbrine godine djeatva. Ali, ivot


3/72

je prerano rasprio njihove djeake snove. U .njihova mlada srca uselio brigu istrah. Otuda zabrinuta zauena i uplaena lica njegovih malih junaka. Postaje

jasnije to je pisac siromatvo i ubogost svog doma, gorinu i tugu njegovih itelja,pretoio u sadraje svojih pripovjedaka. Tu je izvor one esto isticane ljubavi premanemonim i nevoljnim, gladnim i bijednim. I tenja da ih iz ovih polumranih odaja,gdje ih je prvi put "ugledao", izvede na sunevusvjetlost za kojom je njegova duatoliko udjela.

Ali, najsunaniji trenuci Cankarovog djetinjstva nisu protekli u ovom domu - danasMuzeju - spomen-kui. Dom njegovih snova, najomiljenije boravite bila je

jedanaesta kola - kako je nazvao predio ispred mosta na Ljubljanici, nedaleko odklanca i ceste koja presijeca Vrhniku. U tom predjelu, ispod sanjivih vrba na obali, u

Cankarovom djetinjstvu vrio je bujan ivot vrhnike djece. Naroito za vrelih ljetnih

dana kad bi pritoke presahle i Ljubljanica gotovo presuila. Ukazao bi se tada bijelipjeani sprud sav spren od sunca i obala naikana gologlavom i golorukomdjecom sa akirama zavrnutim do bedara koja su se radosno prakala u pliacima. Isunce je tada uestvovalo u njihovom veselju. Zanesen ljepotom prirode, Cankar jeopisao te trenutke kao udesne i najljepe u svom ivotu: "Kakva sve predivna udakrije taj goli, osueni sprud! Oima koje ih trae, srcu koje vjeruje u njih, iskauuda na svakom pogledu, na svakom koraku... Najvee udo bile su ribice, koje suse skrivale pod mokrim kamenjem koje su njeno zapljuskivali talasi..." I tako se do

jesenjih dana dok Moilnik sa tamnim Retvojem i zelenom Ljubijom ne naraste i sokolnih brda ne donese vode i Ljubljanica nabuja, prekrije sprud i preplavi

jedanaestu kolu.

Na zelenim talasima Ljubljanice, ispod vrbaka, ostali su djeaki Cankarovi snovi, ajedanaesta kola urezala se u sjeanje za itav ivot. To je bila "kolijevka ivota" isaznanja koju je esto prizivao u sjeanje u kojoj se uvijek vraao kad je htio daodagna mutne oblake kojima je bio pokriven njegov ivot i napoji se izvorimanajranije mladosti.

Posebna radost njegova ivota bila je majka. Nema doivljaja iz djetinjstva u komeona nije prisutna ma u kom vidu. Lik majke je vazda nosio u svom srcu. Njeno

izbrazdano, blijedo, upalo lice, stisnuto od tuge i siromatva. Za linost majkevezani su sadraji gotovo svih pripovjedaka ove zbirke. U njima je otkriven svijetdjeatva, kako ga je doivio pisac veoma osjeajne prirode i istanana smisla za

slikovito pripovijedanje. I prenesen nadasve topao, osjeajan i prisan doivljaj majkekoja je uvijek zraila vedrinom i napajala ljubavlju sjetnog, esto melanholinogsina. Ljubavlju koje je bio eljan a koje u ivotu nije imao.


4/72

Sa uenjem i strahom posmatrao je kako se postepeno osipa njegov dom. Otac Joese nikako nije vraao. Prialo se da ivi negdje u Sremu. Tamo je poslije izvjesnogvremena i umro. Jedno za drugim naputali su, roditeljsku kuu, Cankarova braa isestre. Trbuhom za kruhompo bijelom svijetu. O svakom od njih Cankar e ostavitisjeanje opisat e ih i naslikati u svojim brojnim knjigama, ali pod drugim imenima.Samo je o majci pisao direktno i uvijek s osjeanjem beskrajne ljubavi. Isto takotoplu ljubav zadrao je do krajaivota prema nemonim i nevoljnim. Saosjeao je snepreglednom povorkom ljudi bez kruha i s bolom posmatrao kako se gase snovi

njegove mladosti.

U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog ivota isjeanja na sunano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svojuljubav i toplu, zanosnu enju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitou i

ljepotom opisao je naivne dijeije igre i oivio lica iz ivota kojim je i sam ivio.

Izatkano iz snova i mate, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi isunca na kome se griju i doaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta utople kutke svojih djeijih snova. A iz snova bude se kao ve odrasli, zreli mali ljudi.

Sumor i tuga koja je protkana u ovim priama je svojevrstan bol to njihovodjetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Djeaci i djevojice Cankarovih pria postaju

tako mali heroji ivota koji ih melje poput rvnja, a sunce i svjetlost koje stalnoprizivaju zrae vjeru i nadu u ivot koji je vjean i neunitiv.

Muris IDRIZOVI


5/72

IZ MOGA IVOTA

1. Najraniji doivljaj

Svaija mladost puna je sree i radosti, sjajnog sunca i neobuzdanog smijeha.

Svaija mladost. Ako u kasnijim godinama, u gorkim asovima, ovjek pogleda na

nju tuim oima, ona mu se moda ini nevesela, ini se kao kale1

pun

nepravednog trpljenja i preranog saznanja. Ali teko je tako gledati na nju.Odjednom se razmakne i u nitavilo raspline magleni zastor, i nasmije se mladosunce, puno svake ljubaznosti i svake hvale vrijedno. Uspomena je slatka kao

pjesma; prsa nadima uzdah, oi i usta prekriva Boiji osmijeh.

Oko mojeg sjeanja dopire daleko, ak do tree godine moje. Izgorjela nam je kua,i mi smo potpuno osiromaili. Mi, djeca, koliko god nas je bilo, igrali smo se navrhu kod Sv. Trojice. Bilo je predvee, sunce je sjalo milo i toplo, kao sam Boiji

blagoslov. Dolje, u dolini bila je Vrhnika2, ve sva u sjenci, i samo su se ljeskali na

suncu jo gornji prozori gospodskih kua. "Isuse!" kriknula je sestra, zgrabila me jeza ruku i stala trati; a ja, slab jo u nogama, batrgao sam se za njom i preturaonizbrdo po kamenju i po klizavoj travi. Silan dim zastro je nebo sve tamno do

Ljubljanskog vrha, do svete Ane i do Tune gore; kroz njega je lizao sjajan plamenijezik, uzan a visok. "Isuse", "Isuse!" vikala je sestra... Tu, u tom divnom plamenu

zatvoreno je moje sjeanje; nema ga vie... Odjednom mi se ukae mati, sasvimsitna, ali sasvim sitna, ne toliko preplaena koliko zauena; stoji ona tako na cesti istiska pod pazuhom stari zidni sat koji ve odavno nije radio i nije izbijao...Uspomena zauti, pa se pojavi u sobi tetke Mice. Soba je bila divno bijela, pa i tetkaMica je bila sva bijela, a na bijelom prostrtom stolu stajala je inija, puna bijelihmirisnih kolaa... Iz polja je sijalo tamnocrveno, kao veernji suton... To je bio

najljepi dan moga ivota...

Sjeam se stare kue, rane mladosti, one prelijepe mladosti, izatkane sve svijetlimsnovima; i odmah se sjetim pei. Ona mi je bila kao visoka i prostrana ravnica, bila

je zavjetno mjesto mojih samotnih djeakih snova. Sjedio sam tamo i vakao palacdesne ruke gotovo cijeli dan. Kosa mi je bila vrlo duga, pa mi je mati nainila perin,koji me je udarao po potiljku. Palac mi je najzad povezala velikom i debelom krpom,

koja je bila prljava. Vie ga nisam mogao vakati pa sam plakao. Kroz suze sam

1 Kale -aa, putir

2 Vrhnika- varoica jugozapadno od Ljubljane.


6/72

vidio prostranu sobu, vidio sam majku i oca, brau i sestre, vidio sam prozore silnovelike, i daleko iza prozora, s onu stranu puta, privlane mesareve trupce. Tamo sezaustavljao taj iroki svijet.

Mesar je imao pred kuom visoku hrpu napola otesanih trupaca. To su bili slavnimesarovi trupci, naa radost i naa enja. Puzali smo se po njima, lovili se, prevrtali

se i padali; sunce se samo smijalo naem veselju. Jo ni danasmi nije jasno zato sunas neprestano s tolikom brigom tjerali s tih lijepih trupaca. "Janez

3

je opet na

mesarovim trupcima!" Pa razumije se; a zato da i ne budem? Ima stvari na zemljikoje ljudska pamet nee nikada moi shvatiti. inilo mi se da su nam stariji zavidnina tim trupcima, zato to su nezgrapni i predebeli da bi se mogli puzati na njih.Vjerovatno da sam imao pravo.

Doskora mi se horizont proirio od mesarovih trupaca do jedanaeste kole

4

podmostom; za dobrih sto koraka. Za vruih ljetnih dana, kad bi Moilnik

5

presahnuo,

kada je tamno Retvoje6

skoro prazno i kada mila zelena Ljubija7

sanja duboko pod

vrbama svoje tihe snove, opadne Ljubljanica za itav seanj, a ohola Vrnianka jejo samo potok. Sav lijevi dio korita rijenog bude bijeli sprud, sav ispren od sunca.Tada poinje jedanaesta kola pod mostom, a prestat e ak tamo za prvih jesenjihkia. Mnogo ta sam uio u svom ivotu, ali tako bogate i korisne nauke kakvu je

daje svojim uenicima jedanaesta kola pod mostom, nisam zadobio nigdje i nikada.Kakva sve predivna uda krije taj goli, osueni sprud! Oima koje ih trae, srcu kojevjeruje u njih, iskau uda na svakom pogledu, na svakom koraku. Polomljen, staritoak, obru od toka, poderana erpa, razbijeni lonci, viljuke s jednim i po iljkom,noi bez drke - sam Bog sveti neka zna otkud se sve to nakupilo u Ljubljanici! Alisvaka stvar posebice bila je predivno udo, te je imala svoj veliki znaaj. imevLojze imao je sree pa je naao novarku; dodue, u njoj nije bilo nita, ali je to ipak

bila novarka. Najvee udo bile su ribice, koje su se skrivale pod mokrim

kamenjem, koje su njeno zapljuskivali talasi. Lovili smo ih viljukama, ekserima iligolim rukama te ih pekli na eravici, sve tamo u koli, koja je bila sakrivena odglupih oiju. Dogaalo se ponekad da je glava bila ispeena, a repi jo mokar; ali

bile su dobre i sone, kao jabuke iz susjedova vrta.

3 Janez -Ivan.

4 Jedanaesta kola- to nije kola u pravom smislu rijei; u najboljem sluaju, kola ivota.

5 Moilnik- potok

6 Retvoje- selo

7 jubija -rjeica


7/72

U koli smo svi bili gologlavi i goloruki, a akire bismo svi zavrnuli visoko dobedara. Jednom sam, u vruoj enji za to veom uenou, zaao malo predubokou vodu. Odjednom mi se uinilo da jaem na ogromnom zelenom konju pravo premasjajnom suncu. Nadasve slatka, neizmjerna srea svega me je obuzela, te sam mislioda sam car... Tada me je uhvatila za kose neka nemilosrdna ruka te me grubo bacila

na sprud. Tamo sam se stresao i silno zaplakao, ni sam ne znam zato.

Jurev sluga me je izvukao iz vode. Ako nekom nije pravo ovo ili ono to samuinio u kasnijem ivotu, neka se obrauna s tim slugom, a ne sa mnom!


8/72

JEDANAESTA KOLA8

Jedanaesta kolo, zbogom ostala! Raznjeim se kad se sjetim tebe, kolijevko ivota isaznanja! Kad ovjek prohoda, korak po korak otvaraju mu se prostrani svjetovi,

otkrivaju mu se i obasipaju ga sjajna bogatstva. On se osvrne na sirotnu kolijevku ukutu i oko mu se zamuti, preko srca mu pree sjenka.

Dali su me u kolu, u onu pustukolu to gleda okrutno, zagaenu sa svih strana,gdje nema ni sunanog, bijelog spruda, ni razbijenih lonaca, ni probuenih tiganja, ni

peroreza bez drke, a pogotovo nema klenova. Tamo su same krute, nerazumljiverijei i velika slova napisana na crnoj tabli.

Obukli su mi novo odijelo, koje mi je bilo suvie iroko; otac je bio za meneprevrnuo i za nevolju prekrojio iznoeno praznino odijelo starijeg brata. Gorak jeput do znanja. Teka srca poao sam u kolu, teka srca i s plahom slutnjom, kao togrijenik polazi zlim sudijama; i brat, koji me je vodio, uinio mi se kao crni pandur.Bilo je svjee jutro, pravo nedjeljno, zemlja je bila umivena i oeljana. Put je bioirok i bijel, ve osuen; zelene livade sa obje strane bile su jo rosne od none kie.Jedna jedina uta bara bila je jo na putu, nasred mosta to vodi preko prijatnog

potoka Klisa, koji je umio u dubini. Ne znam da li sam se bio zanio pogledom u

svijetlo nebo ili u tamni potok; odjednom sam leao licem, rukama i nogama u tojutoj bari.

"Nesreo prljava!"

Blatnjavog i rasplakanog vukao me je brat kui. Tamo su odmah izveli zakljuak daod mene nikad nee biti uen ovjek. Uplakan, vratio sam se u kolu u svom starom,okrpljenom odijelu. I svi su rekli da je to hrav znak.

Ve drugog dana u kloli okusio sam neprijateljstvo i ogavnost tue uenosti. Imalismo mladu uiteljicu; sjeam se da je imala crnu kosu i crne oi i bolesnu, utu kou.Prozvala me je po imenu i upitala:

"Koliko je jedan i jedan?"

Pitanje mi se uinilo smijeno, ujedno i uvredljivo; jer, trebalo je rei: "Kolko je

jean i jean?" - i poslije: ta pita stvari koje zna ve svako dijete pod mostom? Zato

8 Naslov dao prireiva


9/72

sam utio.

Uiteljica je pronala prijatno poreenje i upitala:

"Koliko je jedna naranda i jo jedna naranda?"

Ovo drugo pitanje uinilo mi se jo lue. Jo prije nego to sam prohodao vrlo dobrosam znao na Uskrs da brojim uskrnja jaja i narande, naroito one koje su dobila

braa. I bilo mi je odvratno to su joj se rijei tako udno ljigavo vukle iz usta kaoto sevue med iz saa. Zato sam utio.

Viknula je sva nestrpljiva:

"Zar nikad nisi jeo narande?"

To "jeo" udarilo me kao maljem; nisam znao kako ni kad - samo mi je sletjelo s

jezika:

"Jedno jo - narande i jednu jo - naranda su dvije jo- narande!"

I uiteljica me je poslala u oak.

Te jeseni prvi put mi se otkrilo nasilje nepravde. Na poetku asa, poslije molitve,

uiteljica mi je naredila grubim glasom:

"Idi gospodinu upravitelju!"

Poao sam k vratima i osjeao na leima da svi gledaju za mnom. Tekimnogamapeo sam se stepenicama i drui ekao prije nego to sam zakucao. Bojali smo seupravitelja. Bio je visok i ugojen, veoma gospodski obuen, potpuno bijela lica, kaood tijesta, sa zlatnim naoarima na mekom nosu; a najstraniji mu je bio glas: bioje

sladak, klizav i mio, a ovjeku su klecala koljena od svake rijei.

Kad sam stao pred njega, odmjerio me mirno i hladno ispod naoara i tim glasomprogovorio:

"Sinko moj, zato si posjekao mlado drvee, nevina mlada drvca kraj puta? Zar nezna, sinko,da je smrtni grijeh posjei mlado drvee kraj puta, veliki smrtni grijeh

protiv sedme zapovijesti Boije?"

"Pa ja ih nisam posjekao!"

"O, sinko moj, sad jo i krije da si posjekao mlado drvee kraj puta! Zar ne zna,sinko, da je la smrtni grijeh, veliki smrtni grijeh protiv osme zapovijesti Boije?"


10/72

"Ama ne laem, zaista ih nisam posjekao!"

"Ako nisi ti, pa ko je onda, ko je onda, ko je posjekao mlada drvca pored puta?"

"Ja nisam; ne znam ko je!"

"Gle kako si tvrdoglav! Ako ti nisi, sigurno zna ko je! Ko sakrije istinu, taj je laov!Idi, sinko!"

Ispruio je bijelu ruku i ja sam iziao jecajui.

Zatvorili su me samog prije podne. Nisam bio gladan, samo veoma alostan. Znaosam da su posjekli drvca kraj puta pored Lenarieve bae; priali su da je to bioGaperinov, ali ja ga nisam vidio; i da sam ga vidio, ne bih rekao, za inat.

Kad je zazvonilo podne, potmulo, lagahno i dugo, odjednom me prola slabodunaalost i svega me zahvatila divlja srdba. Tresao sam se kao u groznici, vikao, lupaonogama, udarao malim pesnicama po klupama, zavitlao tablicu na pod, tako da se

razletjela u sitne komade, izlomio raunaljku, pocijepao svu hartiju koju sam naao imogao dohvatiti; a poslije sam jurio kao sumanut po prostranoj sobi sve do jedan sat,

i naposljetku sam klonuo i zaspao.

Idueg dana opet su me zatvorili preko podne.


11/72

SUHE KRUKE

Mati je imala pun up suhih kruaka. Ali taj up - posuda svih slasti ovoga svijeta -bio je zakljuan u ogromnom ormaru. Kad ga se sjetim, ini mi se da je bio vei od

bilo koje osrednje velike kue.

Bio sam u sobi sam sa sestrom Linom. Pogledala me je zamiljenim oima i rekla:

- Kad bismo sada imali onaj up!

- Kad bismo ga imali! - uzdahnuo sam.

- A zato da ga ne bismo imali - rekla je tiho, kao i obino.

- Ta ormar je zakljuan, a mati ima klju!

Zamislila se.

- Pa ipak bismo ga lahko mogli imati i bez kljua!

Bilo mi je nekako udno pri srcu, kao neki strah pred grijehom; a opet, podilazila meslatka jeza pri pomisli na pun up. Skoio sam iz zapeka i stao pretraivati ormar.Stajao je ukoso u oku i nije bio tijesno prislonjen uza zid, tako da bi se ovjek, kad

bi se skupio, mogao provui iza njega; bilo bi teko, ali bi se ipak zavukao. Ja sambio tako sitan da sam jedva zapaao svoju sjenku!

Sestra je ostala u zapeku te je gledala pognute glave i stisnutih usnica, rukuoslonjenih na koljena.

- Zavuci se odostrag! - savjetovala me je tiho. - Skupi se koliko moe, zavuci seporebarke!

Uradio sam tako i naao se u mraku; uinilo mi se da sam strahovito usamljen.

- Strpi se malo dok se ne navikne na pomrinu! - savjetovala me je dalje. Ali joprije no to mi se oko priviklo na mrak, apnula je prestraeno:

- Bjei!

U asu sam ve stajao sav hladan i drui nasred sobe. Neko je hodao tekimkoracima po hodniku, najzad se zakaljao i otiao.


12/72

- Sada uradi bre to misli; sada je sve svejedno! Zavuci se odostrag; tamo na onojstrani na kojoj se nalazi up jedan je ekser popustio; izvuci ga napolje i ukloni dasku.

Ne razmiljajui mnogo i bez volje postupio sam kako je rekla. Da mi je u tomtrenutku rekla: "Proi na cestu i skoi pod kola!" -ja bih, poao i skoio.

Sklonio sam dasku, napipao up, zgrabio aku kruaka i gumo ih u dep; zatim jojednu, pa jo jednu, tako da su mi oba depa bila puna. Kad sam opet prisloniodasku i izvukao se iza ormara, bio sam sav zadihan i mokar od znoja. Poaoo sam sasestrom iza kue, legao u travu kraj plota te jeo s njom kruke. Ali za sve vrijemenismo se ni pogledali, a ni nasmijali.

Tako smo se gostili iz dana u dan, uvijek pred vee, dok su drugi jurili pomesarovim trupcima i dok je mati bila kod susjeda, a otac u krmi. Osjeanje grijeha

bilo se skoro potpuno izgubilo; ve smo se smijali i neobuzdano razgovarali o svomtajnom nedjelu.

Jednom, u nedjelju poslije velike mise, otkljuala je majka ormar te se silno zaudila.

-Ni sama ne znam ta bi to moglo biti! Ta up je bio pun kruaka tako da su svepadale iz njega, a sad je potpuno prazan. Mievi ih ne jedu; nijedne nema oglodane!

Drala je up objema rukama te nas je sve redompogledala. Drugi su zaprepaenogledali irom otvorenih oiju i usta, sestra Lina je gledala u zemlju cupkajui nogom,a meni je prolazila jeza od glave do pete i natrag, polahko i teko; inilo mi se da sesoba njie, i da je mati vrlo velika.

Svi smo utili; sve nas je bilo strah, ali ne strah od prijetnje, a jo manje od batina,nego neega neizrecivog, dalekog, silnoga.

- Ko je to uinio? Neka se sam prijavi!

Progovorila je sama sestra Lina:

- On je to uinio! - i pokazala prstom na mene.

Mati je stavila up na sto. Iako sam bio sav kao u bunilu, jasno sam vidio da jepreblijedjela. Jo je upitala:

- Ko je to uinio?

- Janez! - rekla je sestra Lina gledajui mi pravo u oi.


13/72

- Kako si to uinio, kai jo to! - rekla je mati.

Noge su mi se tresle tako jako da nisam mogao stajati. Odgovorio sam tako

razgovjetno da sam u udu sluao svoj glas.

- Zavukao sam se odostrag, izvukao ekser, sklonio dasku i napipao up. Tako sam

radio sve do utorka, uvijek predvee!

Tada se dogodilo neto to me jo i danas, kad se toga sjetim, ispuni nekomneznanom jezom. Mati me nije udarila, nije rekla ni prijekorne rijei; sjela je naklupu, sakrila lice u ruke i zaplakala, da su joj suze tekle kroz bijele prste.

Sestra Lina se tiho izgubila iz sobe; primijetili to jedino ja, i pored sveg bunila i bola

u sljepoonicama. Iao sam za njom polahko, jer su mi noge bile teke. Uputio sam

se pravo iza kue; tamo se bila sakrila pod jasminov grm kod plota; izdala ju jenedjeljna crvena haljina. Priao sam joj, uhvatio je za dugu kiku i vukao je za sobompo vrtu. Za sve vrijeme nije ni jauknula, ni uzdahnula.


14/72

DATULE

Kad sam svrio drugi razred osnovne kole, postao sam ministrant9

. Jo i sada mi seini kao da su mi dua i srce opijeni omamljivim mirisom plemenitog tamjana. Bio

sam kao oien, oproen zauvijek svih grijehova, posveen samom oltaru. Nikadani prije ni kasnije nisam bio tako miran i srean kao te blagoslovljene godine.

Na mladoj misi10

, koju je sluio mlad i lijep gospodin, bio sam mali ministrant.Prenosio sam sjednog kraja oltara na drugi teko jevanelje. Znoj mi je lio povrelim obrazima. Nisam bio toliko umoran koliko gladan. Tada smo kod kue jelisamo kukuruzni hljeb, a ja sam imao bistre, svega eljne oi i divne snove.

Poslije slube, mali gospodin kapelan11

okrenuo se i sagnuo prema meni, jer sam bio

mali.

- Evo ti! - ree, i prui mi svijetao gro, potpuno nov gro.

Do toga asa jo nikada nisam imao groa u ruci. O Uskrsu ili o Boiu dobijao bihkrajceru, i to bi bilo itavo imanje, o kojem bih potanko i briljivo razmiljao kakou ga upotrijebiti. Gro pak bilo je bogatstvo, koje je daleko i daleko premaivalo

moje snove. Moe se sanjati o zlim gradovima, pa ak i o samom nebu, ali o grou12ne!

Silno iznenaen, u prvi mah pomislih; - Tri k materi! Mati e se rasplakati kad vidito veliko udo!

Izaao sam napolje iz sakristije13

na suncem obasjan put. Svuda oko crkve i daleko u

klancu bile su poredane vaarske atre, koje su bile pune svih slatkih stvari ovogasvijeta. Bijeli platneni krovovi veselo su leprali na toplom vjetru. ega sve tamonije bilo! Poeli samo, pa uzmi! Narande, rumene i sone kao o Uskrsu, pikote,

bomboni svake vrste -bijeli, ruiasti, crveni - ta prije da uzme ova siromana ruka!U velikoj kutiji bile su datule; bile su vlanepa su se sijale; bile su tamnobakrene

9 Ministrant- djeak ili ovjek koji posluuje pri obredima u katolikoj crkvi.

10 Mlada misa-prva misa, sluba koju slui novi sveenik.

11 Kapelan -mladi katoliki sveenik, podreen upniku, parohu.

12 Gro - pet krajcera;,desetica - deset krajcera.

13 Sakristija- kuica sagraena uz crkvu, gdje se sveenik oblai


15/72

boje, zavodljive, grene. Kakve li su datule u ustima?

- Ta ima gro! Ta to je tvoj gro to ga ima u aci!

Sagnuo sam se kao udaren po glavi. Okrenuh se sa suzama u oima, ali nikoga nebijee iza mene ko bi mogao izgovoriti te zavodnike rijei. Poao sam dalje

dolinom. Na srcu mi je bio kao neki teret, bio sam alostan kao nikada dotada. Pa nisunce nije vie tako sijalo, nisam vidio ljude, a atre su mi se inile kao da su prazne.

Na kraju doline se okrenuh. Tamoje stajala sitna djevojica u kratkoj arenojhaljinici. Gledala je modrim oima oko sebe i objema rukama drala datulu, jednu

jedinu datulu: meso joj je bilo ruiasto i sono kao med, a u njemu se vidjela duga,bijela, uzdu procijepljena kotica.

- Dajte mi datula! - rekoh pred atrom, sav drui kao u bunilu.

- Za koliko? - upitala je debela ena i pruila debelu, oznojenu ruku prema kutiji sdatulama.

- Za gro... za potpuno nov gro!

Dok sam to govorio, uinilo mi se da je to govorio za mojim leimaneko drugi, spotpuno tuim, dubokim i runim glasom.

Datule su bile ljepljive te su se hvatale za znojne prste. Okuao sam prvu: sono,eerno meso prilijepilo mi se za usne i zube. Ispljunuo sam sve: glatku koru,eerno meso i uzdu procijepljenu koticu. Zatim sam potrao dolinom i stiskao uaci tu gadnu, ljepljivu grudu. Bacio sam je u potok i oprao ruke. Onda sam legao utravu i molio Boga da umrem.

Eto, mati mi iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu jede kukuruzni hljeb. Moda ve ine zna da na svijetu postoji bijeli hljebac. A ja jedem datule! Kupujem za gro datula,rumenih, slatkih datula.

Na srcu mi je leao kao neki teki kamen. Bio je tako teak i straan da mi suze odstida nisu smjele na oi.

Kui sam doao kasno poslije ruka, mati mi jedonijela kau, koju sam volio dajedem. Ali tek to sam je okuao, ostavio sam drvenu licu na sto, a itavo tijelo mije oblio hladan znoj.

- ta ti je? - uzviknula je mati sva uplaena. Nisam smio da je pogledam, jer samznao da bih odmah umro, ako bih vidio one oi koje su tako povjerljivo pitale da se


16/72

ovjek sam ispovijedao, a da ni sam nije znao kako. Onda se nagnula nada mnom,podigla mi glavu objema mkama, te je vidjeh svu bijelu, kao obasjanu milouBoijom.

- Mama, mama!

Udario sam elom o sto i nisam vie nita znao. Kad sam se osvijestio, materino licebilo je ozbiljno i bolno.

- Kai mi sve - rekla je.

Ispovijedio sam se kao pred sveenikom i samim Bogom:

- Dali su mi gro, potpuno nov, svijetao gro. Nisam ti ga donio, ak sam mislio da tio njemu nita ne kaem: potroio sam ga na zlo, kupio sam datula. Ne srdi se namene, ja u ionako umrijeti!

Tada se dogodilo neto vrlo udno. Mati me je brzo prihvatila za ruke, odvela me ukut pod raspee i tamo me triput prekrstila.

- Djeko moj mali! - rekla je. Nato je naglas zaplakala, ni sam ne znam zato.


17/72

SVETA PRIEST

Bilo nas je petoro. Sjedili smo za stolom i ekali. Iz poetka smo se smijali irazgovarali, potom smo igrali domina, najposlije nam je i to dodijalo, te smo umukli.

Najstarijoj sestri bilo je trinaest godina, najmlaem bratu pet. U srcima pak bili smostari: poznali smo ta je to briga i strah.

Kad su napolju odjeknuli koraci, okrenuli smo se prema vratima. irokih otvorenihoiju i usta gledali smo u njih; dah nam je zastao.

- Dolazi!

Koraci se izgubie, a mi se utke pogledasmo; oi su nam bile pune suza, usnice sudrhtale.

Bili smo jako gladni. Sputao se mrak, a matere nije bilo. Otila je bila prije dobarsat, sam Bog zna kuda. Znali smo: kad doe donijet e hljeba. U to nismo nimalosumnjali. Jer dolazilo je vee, a uvee nam treba veera.

Tvrdo i strano je dijete u svom pouzdanju. Uvee treba veera! Nemilosrdno je

dijete u svojoj vjeri. Mati, uvee treba veera; poi i donesi je, iz zemlje je iskopaj,nai je u oblacima!

Kad jepola, bila je sva sitna i skupljena; duboka brazda bila je na njenom elu.

- Brzo u se vratiti!

Mislili smo da samo ide pekaru, sto koraka daleko. Minutu tamo, minutu nazad;

recimo, da tamo malo jo pria, to bi bilo pet ili najvie deset minuta. Gledali smosat, koji je visio na zidu kraj pei. Polahko se pomicala druga kazaljka; ali, iako muse nije urilo, bio je ve preao itav crni kolut.

- Ta ona nije otila pekaru! - rekla je Hanca.

- Otila je trgovcu! - rekla je Francka.

- Ako joj ne dadu? - rekao sam ja.

Pogledali su me kao da sam izgovorio nerazumljivu, nadasve udnu rije.

- Ako joj ne dadu? - zaudila se Hanca.


18/72

- Uvee treba veera! - rekla je Francka.

Napolju je ve palo vee; u sobi je bila tama. Nae oi su bile mlade i bistre,nauene na pomrinu. Pogledali smo se u lice - svi smo bili stariji nego jedan satranije.

Nismo se bojali vjetica, niti vukodlaka. Jednom sam iao s najmlaom sestrompored sjenika, koji je stajao odvojen; govorili su da su tamo duhovi. Pred sjenikom

bioje panj i udnovato je svijetlio - kao visok ovjek u zapaljenom aravu. Dralismo se za ruku i proli pored njega, i nita se nismo bojali.

Ali ipak je bilo straha u naim prerano postaranim, prerano iskusnim srcima. Netosilno dizalo se u daljini do neba, pribliavalo se postepeno sve vie i ogromnije, crnoi strano; skoro da je zastrlo itav vidik. Vidjeli smo ivot i bojali ga se...

Bilo nam je da zaplaemo, ali niko nije ni zajecao. Kad su nas tui koraci uzbunili, ikad se opet sve umirilo u sobi i napolju, pojavilo se u nama oajanje, ono tupo,

posljednje oajanje, koje poznaje samo ovjek kojega je ivot sveg obnemoglogudario o zemlju.

- Ta tome nee biti kraja nikada! Nikad nee biti drukije! Mati nam nee doi, neenam donijeti hljeba - umrijet emo!

Veliko je bilo nae oajanje; ali pojavilo se u nama jo neto tamnije, stranije. Nesamo ja nego sve nas petoro kako smo sjedili oko stola u tami, osjetilo je odjednom

gorko, pakosno neprijateljstvo prema materi.

- Ta ona bi to lahko mogla kadbi htjela! Sino nam je donijela hljeba, zato ga ne bidonijela i veeras, kad smo gladni kao i sino? Tamo stoji, sam Bog zna gdje, pa

pripovijeda i smije se, ne mislei na nas! Rekla je da e se odmah vratiti; a sada je

ve proao itav sat, moda i sat i po... Ona namjerno eka, zastaje na ulici, pria sasusjedima; svakako da je sama ve veerala, pa joj se ne uri s hljebom.

utei smo doli do tog saznanja; pouzdano smo znali jedno za drugo: "I ti takomisli, sestro! I ti tako sudi, brate!" I u tom trenutku meu nama nije bilo vieljubavi.

Bila je no, ali smo vidjeli jedno drugom u oi. Oi su govorile:

- Znam te, sestrice; znam zato uti! Tvoja misao je smrtni grijeh, koji nikada neebiti oproten!...


19/72

- Znam te, brate, tano znam ta si mi potiho rekao! Ni tvoj grijeh nee nikada bitioproten!

Napolju, mislim pred susjedovom kuom, zacvilio je pas; bio je to alostan,zavijajui glas.

- Gladan je pa zavija! - rekla je sestra.

Tada je najmlai brat najednom naglas zaplakao; njegov pla bio je sasvim slianonom zavijanju.

- Prestani! - razljutila se sestra; ali i u njenom glasu bilo je jecanje, gledali smo na

sto, svi smo drhtali.

- Pogledat u na ulicu! - rekao sam.

- to da gleda? Nee prije doi... ako jo ikada i doe!

Polahko i tiho otvorila su se vrata. Na pragu je stajala mati.

Kao na bijelom danu ugledali smo njeno lice. Bilo je bijelo i upalo, oi su joj bileuplakane i plaljivo su gledale; tako gleda grjenik na svoje nemilosrdne sudije.

Mati nas se bojala...

- Jeste li dugo ekali? - rekla je tihim molbenim glasom.

- Nisam mogla prije - nisu dali...

Uz tijelo pritiskivala je komad hljeba; ve izdaleka smo vidjeli da je kora lijeporumena...

O mati, sada znam: tvoje tijelo smo jeli i tvoju krv smo pili! Zato si otila tako ranood nas! Zato nema radosti u naim srcima, ni u naim djelima...


20/72

USRED IVOTA14

Ne znam da li djeca u naim krajevima jo "priaju". Mi smo "priali". Nijedna makoliko buna igra nije nam dala toliko iste, duboke, tajanstvene svete radosti kao to

poluglasnoprianje u mraku.

Naljepe se moglo priati zimi, na velikoj toploj pei. Napolju je bila no i mraz jekripao kroz prozore, a soba je bila puna slatkih bajki koje su nam aputale u uho itie i milije i od samih naih rijei. Pa i da smo svi utili, da se nismo ni pogledali,

potpuno bismo se razumjeli. Nikada nismo bili toliko blizu jedno drugom, toliko

braa i sestre, kao u tim svetim asovima.

Negdje tamo u podlipskim brdima, visoko u samoi, ima zaselak koji zovuMavsarovo brdo. To brdo mi je samo jo u dalekom sjeanju, sa tri je vela

prekriveno. Najrazgovjetnija ga vidim onako kako smo o njemu priali. Silnoprostran, bogat seljaki dom; niska, vrlo dugaka, bijelo okreena i slamompokrivena kua. itnice i hambari, tale i sjenici, sunica za voe, areni pelinjak; ivonjaci, ogromni, sa brda u dolinu, iz doline u brdo koliko je mogao da dopre udni

pogled; jabuka bijelih i utih, crvenih i arenih, glatkih i hrapavih... ovjek ne znakuda pogledati gdje zagristi. Pele zuje u heljdi, na nebu pjevajui lebde eve, sunce

sija; ovjeku doe da se nasmije i zaplae, a da ni sam ne zna zato...

Na Mavsarovom brdu imali smo daleku, sasvim daleku majinu svojtu; mislim da jeve izumrla ili se ve preselila u Ameriku. Vjerovatno je kua bila pusta i tunaisiromana, i ljudi u njoj krti i tvrdi. Sjeam se samo toliko, kao da pred sobomvidim isjeak pranjave slike. Troje bose djece s mukom je puzilo kroz arievu umuniz strmi blatnjavi brijeg. Ili su duboko pognuti; preko ramena su nosili teke torbe- torbe pune jabuka. I svi troje su glasno plakali, bez suza, kao tri mlade ivotinje.

Zbog ega su plakali, sam Bog sveti zna. Najmlai se spotakao o korijen, tresnuo nazemlju, jabuke su se prosule iz labavo vezane torbe; kad se digao, nije vie plakao, ani skupljao jabuke koje su se kotrljale blatnjave po klizavoj stazi: gledao je ukoeno

preda se i u licu je izgledao udno star. Oko njih je bila pusta i hladna uma, iz sivogneba sipala je sitna kia, duboko dolje, u dolini pravile su se velike ute bare. Samotoliko vidim. Ali tu sliku ne volim. Ljepi, jasniji i u svemu istinitiji je onajMavsarov brijeg koji je sebi na svoj nain stvorila djetinja enja...

Kad sam prvi put izbliza vidio smrt, nisam se od nje uplaio; samo mi je smetala,

14 Naslov dao prireiva


21/72

bila mi je kao neka napast i dosada. Umro je djed. Leao je na visokom krevetu siv iukoen, crne muhe sumu slijetale na oi, na uvehle usne. Neko je viknuo udnimglasom, u drugoj sobi se sa tropotom prevmula stolica, otac je poletio premakrevetu i zaplakao. Nikad ga dotada nisam vidio da plae; to je bilo samo suho,isprekidano jecanje bez suza. Nisam znao kud u i ta u, napolju je pljutala kia;uhvatio sam sebe u neprijatnom osjeanju da mi je mrzak taj tihi ovjek to lei na

postelji i sasvim je mrtav, a jo uvijek gospodari u kui, koatim prstima posee umisli i u same snove.

Ba tih dana imao sam silno teak i vaan posao. Prenosio sam hartije iz sobe utrijem, iz trijema u potkrovlje; gomilao sam u mislima silne likove, gradio i

uzvitlavao u bljetavomkrugu uvenu priu o Petru Klepecu15

. Mrtvac mi je smetao:

svuda sam ga vidio, prepirao se s njim, iako je bio ukoen i tih; najzad sam se sakrio

od njega u tijesnoj susjedovoj sobici.

Priu o Petru Klepecu priao nam je u koli uitelj; a priao je slabo,od veselogjunaka nainio je plaljivu kukavicu. Trebalo je stvoriti i napisati sasvim drukiju,snaniju priu. Uitelj je rekao da je Petar Klepec iupao drvo da bi dokazao svojumo i junatvo. A kakva mi je to mo i kakvo junatvo, ako ovjek iupa drvo tekonako, kad mu to i ne treba? ta e s tim drvetom? Da njime eir zakiti? Junaki jei dostojno Petra Klepeca ako izmahne rukom da otjera muhu, pa ujedno iupa

itavu umu, itav tamni Raskovec, i zaudi se: "Gle! oprostite..." Sav se promijenioPetar Klepec. Dobro sam ga pogledao, i vidio sam da je car. Nije to vie bioneotesani Petar, nego car Janez od koga drhti svijet i koji se bori neprestano u

svojim slavnim bojevima. U prvim redovima idu po bijelom drumu njegovi momci;

nema ni kraja ni odmora; i svi imaju duge puke... Kuda si se uputio, care Janeze, tikoga su krunisale nae lijepe, tihe misli? Kad se vrati, donesi nam dukata i lijepihdana!

I drugi i trei put sam u to rano doba vidio smrt i udio joj se. Uao sam jednom beznekog naroitog posla u susjedovu sobu. Bila je mrana i prazna, mirisalo je navlagu. Nasred sobe stajala je kolijevka, u kolijevci je lealo dijete. Tanke votaneruke mimo su poivale na crvenom pokrivau; obrazi su bili uti i smeurani, kao odutavljene koe; oi su bile irom otvorene i sasvim bijele. Mislio sam da spava; kadsam ga lako pomilovao po licu, vidio sam da je hladno i ukoeno. "Mrtav je!"Sagnuo sam se, pogledao dobro, napeto sluao; nije se pomakao, niti disao. "Zbilja

je mrtav!" Izaao sam polahkoiz sobe i udio se kakve se stvari deavaju na svijetu.

15 Lik iz slovenake narodne pripovjetke.


22/72

"Sino se jo derao, a sad je sasvim mrtav!" Na ulici me srela susjetka i upitala: "taradi Jurek? Je 1 spava?" - "Ne spava!" - "Kako to?" - "Pa mrtav je!" Zgrabila meza kosu i tresnula u prainu. Sjedio sam tamo zauen i zbunjen i sluao pla koji serazlijegao gotovo do Moilnika.

Kada se trei put ukazala smrt pred mojim mladim oima, proela me je

neizrecivom grozom. Na carskom drumu se bio poplaio konj; iz usta mu je izlazilapjena; gurao je oamuen svom snagom okovanu rudu kola koja je stajalazaboravljena kraj puta. Krvava utroba se prosula na zemlju. ivotinja se propela nazadnje noge, pjena je prskala iz otvorene gubice, oi su buljile, velike i crvene.Skupila se gomila ljudi koji su svi, koliko ih je bilo, vikali i psovali. Stari sluga,

gologlav i zasukanih rukava stajao je pred samim konjem, gledao mu u gubicu i

glasno plakao. Sluga je vikao: "Hajte, ljudi Boiji, hajte!" ta je mislio, ta je traio,

ni sam nije znao. A ja sam znao: "Poljubite ga u zapjenuenu gubicu, kleknite prednjega, muenika, kaite mu lijepu rije!" Sruio se lijepi konj, kao pod nemilosrdnimudarcem, jo nekoliko puta je zatresao glavom okreui je, i vie se nije pomakao.Trao sam kui drui, jecajui; i sam sam htio lei u prainu, sakriti se, da nikogane vidim.

Najljepa slika mojih mladih snova bila je Ljubljana. Sve se razmahalo, silno rairilou grudima kad sam pomislio na nju. Nisu mi mnogo o njoj priali: sam sam sebi bio

stvorio sliku kojoj po sjaju nije bilo ravne. itao sam, dodue, i o carskom Beu idrugim velikim gradovima, jo daljim i jo vie tuim, koji su sjali tamo negdje u

praznini, s one strane svijeta. Ali to su bile samo bajke, dodue, lijepe, ali izmiljene,i mnogo nevjerovatnije nego doivljaji i junatva Petra Klepeca. Svom ljepotom,svom svjetlou, to je bila u meni, ovjenao sam i obasjao Ljubljanu.

A Ljubljana je uistinu postojala, ivjela, i to sasvim blizu. Za vedrih dana vidio samnjen mili, topli odsjaj ak sa vrha Svete Trojice. Sam grad zaklanjao je oima tamno

brdo nad gajem, ali srce ga je osjealo s ljubavlju i enjom.

Jednom, na dan sv. Alojzija bila je kolska sveanost kod Sv. Trojice. Glavni diosveanosti za nas bili su kolai i trenje: sve ostalo, sluba u crkvi, pjevanje idugaki govori, bilo nam je samo dosadno. Uitelj mi je bio napisao dugu pjesmu uast Marije Terezije; pjesma mi je izgledala silno odvratna, ali morao sam je nauti.

Namjestili su me na visok zid kraj crkve. Ljetno sunce bilo mi je oi hiljadamausijanih ioda; nisam vidio nita drugo osim silne, vasionske svjetlosti koja je u

monim mlazevima lila od Ljubljane. Nisam mislio na pjesmu; niti sam sluao, nirazumio ijednu od tih suhih, udno ljugavih rijei koje su navirale potpunonesvjesno iz grla preko velikih usana. Jedina moja misao bila je Ljubljana. Dizala se


23/72

iz svjetlosti u svem svom natprirodnom bljesku. I sebe samog sam tamo vidio, u

ivotu punom iste ljepote, same dobrote, ljubavi i sree; i vie nikada, nikada vie uovom tekom ivotu koji se u samoi prelijeva iz gorine u gorinu.

Razbudila me je moja sopstvena utnja; moj glas bio mi je tanka bijela nit izmeuLjubljane i mene, koja se odjednom prekinula; pogledao sam preplaeno u ljude koji

su tamo dolje stajali u crnim gomilama i pljeskali. Neka gospoa, upola skrivenaispod crvenog irokog slamnog eira, koji je liio na kiobran, rekla je glasno:

"A ovog, poaljimo ga u Ljubljanu!"

Neko me je pozadi uhvatio oko pasa i spustio na zemlju. Nisam vie nikog poznao.Od toga asase sve i zauvijek u meni preokrenuto; onaj to je bio ranije, rasplinuose u nita; umjesto njega je ivio, govorio i sanjao sasvim neko drugi, koji mu ni

izdaleka nije bio slian ak ni u licu, pametniji je bio i jai, ali nije bio veseo.

enja mi je u srce ulila gorinu, napunila ga lanim bogatstvom, dukatima, koji suza budne oi uvehlo lie. Omrznuo mi je ivot onakav kakav je bio; nisam vienikoga volio, ni majku, ni oca, ni brau, ni sestre; bio sam odvratan i zao, mojsopstveni lik mi se gadio, kao da se zgadila kola; bilo mi je hladno u toj velikoj,

bijeloj sobi, hladno od bijeloga, sladunjavog lica uitelja, koji je preo svoje eernerijei kao umiljati maak. Rekoe da sam bolestan, metnuli su me u krevet i tako

sam leao nedjelju dana, ili koliko, ni sam ne znam. Kad sam se jedne veeriprobudio, kraj kreveta je stajala staramajka i drala u ruci upaljenu svijeu, onuarenu, savijenu u klupko, kakve prodaju na hodoaima. Dola je majka, glasnozaplakala, udarila staramajku po ruci, tako da je svijea pala na pod i ugasila se.

"ta bi htio?" upitala me je.

"Htio bih u Ljubljanu!" rekao sam i zaspao. Kad je ujutro bijelo sunce zasjalo u sobi,

bio sam zdrav. Nepoznata milina razlijevala mi se tijelom. Potpuno i potajno znao

sam da se moja dua, kojoj su otvoreni putevi na sve strane, do na kraj svijeta,samovoljno preselila u Ljubljanu i tamo ivjela svojim zasebnim ivotom, koji ovom

jadnom tijelu nije bio dodijeljen.

U jesen te godine, na zadunice, poli smo po "poskurice". (Poskurice su okruglihljepii, to ih seljaci peku djeci da dobrim djelom olakaju muke duama uistilitu.) Uprtili smo torbe preko ramena i rano krenuli na put. Kad smo bili nacarskom drumu, ve daleko od Vrhnike, nebo se nisko spustilo na mahovinu i na

bregove, poela je tiha kia. Na putu su se stvarale ute bare, vazduh je bio punvlage i plijesni, na srca je pao mrani umor; utali smo. Ne znam koliko dugo smo


24/72

pjeaili; ve odavno nije bilo nijedne kue i kad sam se osvrnuo po onojusamljenosti, sa strahom sam primijetio da smo zali u nepoznate krajeve. Ili smosve dalje, ili, dok nismo zanijemili od uda, od radosti i straha.

Pred nama na vidiku bijelila se Ljubljana, a nad Ljubljanom je sijalo sunce. Tamo

kao da je svijet bio visoko uzdignut iznad movare, kao da se dizao u sam nebeski

sjaj. Blehnuli smo zaneseni u svjetlost, koja nije bila zemaljska, nije bila naa. Bosenoge su nam propadale u blato, drhtali smo od hladnoe, jedva smo nosili putnetorbe; ali u srcu je bila misao:

"U Ljubljanu, pravo u tu svjetlost, zauvijek!"

A odgovorila je druga misao, gorka i mrana:

"Kako bi u tu ljepotu, mi iz movare!"

Kad smo se vraali, svima nam se plakalo; nismo se ni pogledali, niti izustili ijednurije.

Tada sam upola u snovima osjetio ono to sam kasnije, u tekim danima, suviekasno uvidio: svu neumoljivu, bezobzirnu silu enje, koja uzdigne ovjeka samozato da ga s visine tresne na zemlju kad je ve pruio ruku da dohvati zvijezdu.

kola je bila moj najljui neprijatelj. Jo i sad mislim da su zauvijek propali iizgubljeni svi bezbrojni asovi koje sam zijevajui proveo u dosadi, u izlizanoj klupi,

pred uiteljem koga nisam volio. Uitelj mi je bio odvratan samo zato to je biouitelj. Da sam s njim razgovarao kod kue, ili na ulici, vjerovatno bih ga od srcavolio. Odvratnost prema koli bila je u atmosferi, bila je u zraku koji je zaudarao na

plijesan, na mljaskavu zapovijest: "Ruke na klupu!" kolski drugovi, ak i najmilijimeu njima, inili su mi se u koli sasvim izmijenjeni, im su preli prag zaudarali

su na plijesan, u licu su bili bljedunjavi, mrgodni i licemjerni. Moda sam bio istotako izmijenjen.

Imao sam dobrog druga, umiljatog, blagog djeaka; kad je izaao iz kole, pocijepaoje i iskidao na sitnu parad sve kolske knjige i povaljao ih u blato.

ta su to ranke? Ja im ne znam nauno ime. Ranke su one rane, plavkaste savrenoslatke i tako sitne ljive da ponekad nisu vee od trnjine i moe ih po dvanaest

stisnuti u pesnicu. Sad vie volim jabuke i breskve; ali u onim danima, punim ideala,ranke su mi bile rajsko voe. Omlatio sam ih punu pregrt, i kad sam ih za plotom, usjenci zatitnici, sve do posljednje pojeo, u njihovu ast sam sastavio pjesmu.


25/72

Tako je otpoeo moj muni knjievni put. Ne sjeam se vie kako sam rimovaoranke; a inilo mi se da zasluuju rimu - i ja sam ih rimovao.

Pjesme iz kolske itanke bile su mi odvratne - od poetka do kraja. Za svaku odnjih mi se inilo da ju je za svoju djeurliju napisao Tiek, onaj stari, hromi Tiekkoji je u davna vremena ibom utjerivao u glavu vrhnikim malianima azbuku i

katehezis. Svaka kolska pjesma imala je na kraju rimovani prirepak, koji je potpunoliio na uiteljev kaiprst: "Ruke na klupu!" Djeca o kojoj sam itao bila su silno

pobona i podmukla; kad bih sreo takvo dijete na putu, za inat bih ga izudarao da jomalo vie slini, jer je ionako bilo sve moljavo. Kad sam itao priu o dobromJanezeku i nevaljalom Mihecu, svim srcem sam bio za Miheca; on je bio junak, a

Janezek plaljivko. Pjesma o mravu i cvrku jednom zasvagda mije ogadila mrava;liio mi je na staru krezubu krtu tetku koja zakljuava u sanduk svoje pljesnive

krajcere; a cvrak mi je bio veseli svira koji pjeva pod Boijim suncem, kako mu jebilo dato, i ba nimalo ga se ne tie dugaki uiteljev kaiprst.

Netosasvim drugo i drugaije bile su knjige koje sam itao kod kue; a itao samsve, i to sam razumio i to nisam. Ponekad mi se inilo da gledam kroz neki veokoji se ne moe odgurnuti.

Iza njega se miu sjenke koje govore svojim jezikom, misle svoje misli, ive

potpuno svojim ivotom. To su istinski ljudi, pa ipak su sasvim drukiji od mene,kao da stanuju na mjesecu ili suncu. Bilo mi je krivo to im nisam mogao priitoliko blizu da ih opipam. S uzdrhtalom radou, sa uenjem i strahom sve

odjednom, itao sam lijepu priu o "Desetom bratu"16

. Nisam uope sumnjao da sesve ono to je tamo napisano zaista deavalo. Ali gdje se deavalo, gdje su ti ljudi,svi obasjani svjetlou, nepoznatom nama jadnicima, koji lutamo po ovim pustimkrajevima?

Bio sam slabaak, suvie zanesen, suvie samovoljan, neupotrebljiv za posao sluge.Mjesec dana, ni toliko, bio sam pastir kod susjeda, koji mi je za platu davao veliki

komad hljeba dnevno. Krave su ulazile u djetelinu i u zabran; zaboravljao sam na

njih, leao sam u travi pod krukom i gledao oblake koji su bili bijeli i lahko letjelipreko neba. Moja pastirska sluba brzo se zavrila. Zatim su htjeli da od menenaprave batovana. Boe dragi, da se zbilja tako okrenulo! Kud bi danas plovilamoja barka? I sad bi plovila tamo ispod vrba, po hladnom Retovlju, po tihoj zelenoj

Ljubiji; sa tananih listia, sa vitkih mladica rosile bi na mene sunane kaplje,poslanici neba. Moje srce bi bilo isto, moj ivot bez zla. Moda je bilo potrebno da

16 "Deseti brat" je naziv prvog slovenakog romana koji je napisao Josip Juri.


26/72

se desi drukije, to ne mogu da presudim; biljka na sjenokosu ne zna zato je bilapotrebna njena prerana i nasilna smrt.

Sve do posljednjeg dana moj polazak u Ljubljanu bio je kao bajka koja e najzadzaista da se ostvari, ali tek tamo, negdje u dalekoj vjenosti, jedva dostinoj nadanjui strahu. I docnije mi se jo mnogo puta desilo da mi se stvar, koja je silno zadirala u

moj ivot, inila utoliko dalja ukoliko je bila vanija i blia, dok nije stala u svojsvojoj strahoti preda me zaprepaenog. Bajka o Ljubljani iznenada je postalastvarnost, daleka misao se ovaplotila i nije vie bila lijepa.

U asu rastanka ovjek upozna ovjeka, sagleda mu duboko u oi, kao nikad ranije.U asu rastanka upoznao sam ljude koji su mi bili bliski, upoznao sam kraj u komesam ivio. Ugledao sam ljude koje sam poznavao jo izmalena, a uinilo mi se da ihvidim prvi put. Kao da su ovi dotada spavali, okamenjeni, neivi, pa odjednom

poeli se micati, gledati, smijati, govoriti glasno. Tako blisko i nerazdvojno samivio s njima i u njima da ih nisam ni vidioni osjeao; sada, kada se nit izmeu naszategla, i bila gotovo prekinuta, irom otvorenih oiju sagledao sam im u lice. I bilomi je tako kao da su i oni mene tek tada upoznali, da me tek sad gledaju kao to jagledam njih i da tek sad govore sa mnom kao ljudi.

Za sve to vrijeme, svih tih alosnih zbunjenih posljednjih dana, punih nemira i

skrivene bojazni, leala mi je na dui duboka elja za oprotajem, za utjehom, zadobrom rijei. Dolazilo mi je da i kamen na putu oslovim i molim da mi kae: "Poivesela srca i vrati se brzo!" Iao sam tamo-amo, jurio na sve strane, kao da sam silnozaposlen, a nisam znao ni kud idem ni zato. Osjeao sam kao da sam nekudazakasnio, neto zaboravio, neto silno vano i znaajno. Onda nisam mogao sebiobjasniti to osjeanje, a nisam ni pokuavao da ga objanjavam. Tek docnije, ubrzo

poslije toga, u najteoj gorini, kao da me neto probolo: "Nita nisi vidio, nikoganisi volio, nisi ivio; sebinjae, zakljuao si se u svoje puste misli!"

Uoi posljednjeg dana sjedio samkraj prozora i jo jednom itao ono lijepopoglavlje o "Desetom bratu" kao junak mladi, pun nade, oekivanja i tihe bojazni,putuje kroz sjenoviti gaj prema novom, nepoznatom boravitu. Put mi se inio slianonome to krivuda iz Vrhnike prema bistrikomgradu. Spustio sam knjigu na prozor,sav umoran od nemira, bolestan od oekivanja. Usne su mi bile suhe, u elucu metitalo kao kamen; nisam bio ni gladan ni edan.

U sobu je ula majka; sjeam se, uvijek je otvarala vrata tako tiho i obazrivo, kao daje dola k neljubaznom susjedu.

Kad me pogledala uplakanim, upaljenim oima, otar no udario me je posred srca.


27/72

"Nita nisi vidio, nikoga nisi volio!"

I pomisao da sam prokleti grjenik nikad dotada nije mi takvom nemilosrdnomsnagom presjekla duu.

Uoi moga odlaska u Ljubljanu majka je prela preko praga i pogledala mi u lice; u

tom jednom pogledu upoznao sam nju, svoj dom i svoj ivot od roenja.

Sve to je bilo do tog asa, bio je ivot u zraku, u vjetru, u sunanoj svjetlosti, meuzvijezdama. U pjesmi eve i mirisu heljde, bio je svuda, samo ne meu ljudima,samo ne kod kue meu cmim zidovima. Sada, u jednom jedinom pogledu, u

jednom jedinom asu bilo je namah sve otkriveno, silom, nemilosrdno.

Mati je dugo stajala na pragu, ili mi se inilo da je bilodugo; gledala me je pravo,

kao to gleda sama smrt ili sam Bog. Iz mog probodenog srca nije bilo ni rijei,jedva sam nezvan prevalio preko suhih usana:

"Pa neu u Ljubljanu! Majko, ta neu!"

Odjednom je njen pogled postao sasvim drukiji, potpuno miran, kao da je netoposmatrala putem.

"Sad e veerati!"

Stajala je u sobi, jo se osvrnula unaokolo, kao da je htjela kazati neto drugo, netoistinito. Naposljetku je jo jedanput rekla tako tiho kao da je mislila na neto sasvimdrugo:

"Sad e veerati!"I otila je onako kako ide mati koja je vjeran rob svoje djece:tiho i plaho.

Sve mi je bilo jasno, u sutranjoj golotinji puklo mi je pred oima.

"Nikoga nisi volio; ak ni majku, ak ni nju tu sveticu!"

Da bar nije rekla: "Sad e veerati!" Jer time jerekla: "ti e veerati, a ja neu;veerati e moju krv i moje suze!"

Ovo saznanje se grubo oborilo na mene. Ugledao sam i zauo neposredno pred

sobom stvari pored kojih sam ranije prolazio slijep i gluh.

ovjek moe mnogo da podnese, znam to; dva konjane bi mogla da izvuku tovarkoji ve dijete na pleima nosi. Ali da se moe trpjeti i tako dugo kao to je trpjela


28/72

majka - to je bilo udo koje jo ni sad ne mogu sebi sasvim objasniti. ena je devetputa jaa od ovjeka, a majka devet puta po devedeset. Da sam rekao svojoj majci dami za jedan pedalj odmakne Ljubljanski vrh zato to suvie pritiskuje Moilnik,vjerovatno bi ga zaista odmakla. ivot majkama zadaje udne zagonetke. Naprimjer,kako da se spremi ruak za osmoro ljudi kad u kui nema ni groa,a bakalin ne da nisoli na veresiju? Ruak je na stolu. ivot tajanstveno ide dalje iz dana u dan i nezaustavlja se. Put je strm i neravan, kola su teka; na kolima sjede djeca, ima ihosmoro; jedu i piju, smiju se i viu; majka je upregnuta; ako bi zastala da se odmori,ako bi pola suvie polahko, oinuli bi je preko lea: "Hej, povuci!" Tamo negdje

pod visokim brijegom posrne. Posrne i umre. Stid je ak i da umre. Stid je ak i daumre, ini joj se da e se ogrijeiti o one koji su ivjeli od njenog ivota.

Dugo u no nisam zaspao. Otac i majka nisu legli. Otac mi je io odijelo, majka je

peglala i slagala moje rublje. U sobi je bilo suvie toplo i zaguljivo.

"Bolje bi bilo da ide sluiti!" rekao je otac.

Majka je utila.

Kad su ugasili svjetlost, mjesec je jasno zasvijetlio kroz prozor; mjeseina je bilatako bijela i sjajna da bi pri njoj mogao itati. Znao sam da treba ustati rano, zatosam sklopio oi da bih zaspao. Kad ih nisam dozivao, snovi su sami zakucali nakapke i bilo ih je toliko da sam mogao birati najslae; ali kad sam ih dozivao i molio,niotkud nije bilo ni glasa. Srce mi je bilo prazno i teko.

Okrenuo sam se da zastrem prozor, jer mi je bljetava mjeseina sijala i kroz kapke.Ugledao sam majku, kleala je kraj svoga kreveta. Njeno lice bilo je na mjeseini

bijelo, isto kao od kamena. I ona je mene pogledala.

"Zar ne spava?"

"Ne mogu!"

Ustala je, prila mi i prekrstila me; poslije toga sam zaspao. Kad sam se u ranu zoruprobudio, obrazi su mi bili sasvim mokri od suza.

Cijeli krajpored druma koji vodi iz Vrhnike u Ljubljanu posut je cvijeemuspomena kuda god pogledam. Mojim rijeima pozdravljaju me lijevo zelena brda,

desno pjeva moje pjesme prostrana mahovina. ak i svaki kamen kraj druma je mojprisni prijatelj i pria mi veselei alosne dogaaje.

To je bilo prvo putovanje.


29/72

"Ustani!" zauo sam glas iz daljine.

Majka je stajala kraj postelje; pogledao sam je sav preplaen.

"Zar ve!"

Bilo je rano jutro, jesenje jutro, maglovito i hladno. Bio sam umoran, izmuen, radobih spavao.

"Zar ve!"

Sve radosno oekivanje, sva razdragana nada, svi snovi o velikom ivotu, sve sepotpuno rastopilo u rosi jesenjeg jutra. Dua ti se udna, ponosita i hrabra digla doblistavog vrha planine; kad zauje zvonki poziv:

"Hajde!" -posrne i dre: "Zar ve!"

Mirisna kafa bila je na stolu, pored olje bijeli hljeb. Oblaio sam se polahko,zlovoljan. Svjee rublje inilo mi se hladno i kruto, novo odijelo suvie iroko, tekoi nezgrapno. Bio sam sam sebi tu i ruan, kao da sam presvukao i samu kou i mislii srce. Onaj drugi bio je tamo kod Svete Trojice i u Moilniku, i u Retovju; ovaj tosjedi u novom odijelu za stolom i pije mirisnu kafu i lomi bijeli hljeb nema ni radosti

ni alosti, on je odbaen kamen. Sasvim na dnu kucalo je neprekidno i brzo, aputalesu rijei koje su bile tako plahe da se nisu usuivale zvati glasno. Ako ivi korovkraj puta, kako ne bi i kamen ivio?

Kola su se sa bukom zaustavila pred kuom.

"Jeste li gotovi?" viknuo je koija.

Zaveljaji su bili spremni.

"Hajde u ime Boga!" ree mati.

Samo sam se rukovao s ocem, braom i sestrama; ni na to nismo bili naviknuti, kaoni da se ljubimo, liemo i slinimo za svaku tricu. ta je, tu je, sve ostalo neka ostanezakljuano i neka se ne pokazuje nikome! Drvo ne stenje i ne jaue ako mu granu pogranu odsijeca sa ivog stabla; ak i ne umire uvijek.

Koija je bio sitan, uvijek poguren ovjek i veliko gunalo, zvali smo ga striek.Ako je jo iv, neka mu Bog da da doeka sto godina i vie; a ako je umro, neka musvakih zadunica milosrdna ruka aom vina prelije grob! Mnogo puta je studentakoji je ljapkao po runom vremenu, sevapa radi, strpao meu denjkove i vree.


30/72

Bili smo posljednji putnici; kola su bila sasvim natovarena i nabijena, koija jepotjerao.

Vrhniko - Boije udo, ti gospodska, praznina djevojko, kako si iz daljine lijepa! Ja,koji sam sav tvoj, gledao sam te irom otvorenih oiju, a nikada te nisam vidio; jo isad te gledam, kao da sam zasjenjen, kao da bi samo s asa na as, titrajui i

treperei, zablistao tvojbijeli sjaj iz daljine!

Dok su se kola polahko i sa bukom ljuljala kroz varoicu, inilo mi se da se vozimopo sasvim tuem kraju. Crkvu Svetog Lenarta pogledao sam zaueno, kao da je tektoga trenutka izrasla iz tla i plaho se stisla pod brijeg. Drum mije izgledao irok i

poien kao za litiju; kue su bile visoke, bijele i tihe. S obje strane mirovale subae, visoko ograene i uvane da ih ne bi uznemiravao nedostojni putnik, ak nihravim pogledom. Ko se eta tamo po usamljenim lijehama, pod beskrajnimsjenkama?

Cijelog puta nisam s majkom progovorio ni rijei: oboje smo gledali preda se.Odmarali smo se skoro pred svakom krmom; konji su skretali sami i zaustavljali segdje je trebalo.

"Pjeke bi ovjek prije stigao!" ljutile su se ene.

"Pa to niste ili pjeke!" rekao je striek.

Ve mi se inilo da ujem potmulu huku koja se pribliuje i biva sve jaa. Kamenkoji mi je bio u srcu se pomakao, tako da me zaboljelo. Iznenada su se digle pred

nama ogromne kue, ljudi su zadihano i kao ludi hitali na sve strane, svuda su jurilakola; iroko zinuvi, odvratno hripljui, progutao nas je grad, meni uplaenomnemilosrdan i grozan u svojoj crnoj beskrajnosti.

"Natrag, majko, natrag!"

Nikad vie!


31/72

KOLSKI DRUGOVI

U ljubljanskoj realci imao sam kolskog druga koji se zvao Gaperin. Taj Gaperinje bio veliki objeenjak, strah i trepet nastavnika. Bio je lijep, zdrav djeak, radost ga

je bilo pogledati. Radost je on bio i za srce; jer svi smo mi znali da je on iz dna dueiskren i plemenit. Svi smo to znali, samo na nastavnik nije, kao to to obino biva.Izmeu nastavnika i uenika je vii zid i vei most nego izmeu Vatikana i

Kvirinala.17

Gaperin iz istog ubjeenja nije htio da ui. kolske knjige je otvoreno prezirao.Jednom mi je rekao da mu se ine kao oni odvratni crni puevi koji se poslije kie

pojavljuju na umskim stazama. Kad bi mu ih mati s mukom nabavila, odmah bi ih

prodao ili ispoklanjao drugovima. Ni sam ne znam kako je doao do etvrtog razreda.

Prema svakome bio je blag, prijatan, pravo dijete; a prema nastavnicima bio je

nemilosrdan. Neki nastavnik, jadnik, bio je toliko nesmotren da je oamarioGaperina.

Ovaj se digao, odjednom je sav potamnio i tiho rekao: "Probaj samo jo jedanput!"...Nastavnik se brzo okrenuo. A to je bio isti onaj Gaparin koga sam jedanput vidio na

ulici pred gomilom ljudi. Pred njim je bila njegova mati, seoska duandijka, ili takoneto. Bila je mala, sitna ena, za glavu manja od sina. Rekli su joj, objeenjaci, da

je knjige opet prodao. Udarala ga je tu na ulici malim pesnicama, a on nije ni zinuo,

savio je glavu i ekao da mati sustane.

Mene je volio, jer sam mu pisao zadatke. Ni najmanje se nije obazirao kad bi

pokojni profesor Rutar na svoj nain odluno napisao ispred njegovog zadatka:"Ovo nije niklo na tvom kupusitu!" ili "Prijatelju, ovo nije tvoje djelo!" A ako bi ga

naprosto upitao: "Gaperine, jesi li sam napisao zadatak!"... odgovorio bi poteno:"Nisam!" - "Ko ti je napisao!" - utnja. I Gaperin bi ovako do kraja utio, i nasrednjovjekovnom toku, ili na aru.

Zimi je svakog dana bivao na vojskovoa na snijegu. Odjeljenja A i B borila su se iu velikom dvoritu. I kad je Gaperin bio s nama, odjeljenje B je uvijek pobjeivalo.

17 Vatikan, sjedite rimskih papa, i Kvirinal bive sjedite talijanskih kraljeva, dva su od sedam breuljaka na kojimaje podignut Rim. Spaja ih most preko rijeke Tibra.

Izmeu Vatikana i Kvirinala bile su velike razmirice i razdori. Razdor izmeu kralja, odnosno, drave i pape trajao jeod 1871. do 1929. godine za koje vrijeme papa nije izlazio iz vatikanske palate. Cankar vjerovatno misli na ove sluajeverazdora i nepomirljivosti.


32/72

Stao bi u prvi red sav zajapuren; puno, rumeno lice pokazivalo je snagu i zdravlje;

oi su sijale - kao uprkos itavom svijetu. ta sam puta dobio grudvu u elo to bihzaboravio na borbu gledajui i divei se Gaperinu. Isti takav bio je i u gimnastikojsali; on, koji je u dosadnoj uionici bio miran i alostan, potuljen - govorili su

profesori - meu gimnastikim spravama bi se neobino razmahao, sav bi sepreporodio. Gdje je trebalo snage i hrabrosti, tamo je bio on. Zato su mu nastavnici

rekli neka ide za koijaa kad nije za kolu.

Najzad je zbilja otiao, u drugom polugou etvrtog razreda. Ni sad ne znam tanokako se to desilo.

Bio je divan proljeni dan, ponedjeljak. Doao je kateheta -bio je zao ovjek, stogau da preutim ime - i upitao: "Ko nije bio jue u crkvi?" Ustao je jedini Gaperin.

"Zato nisi bio? Jesi li se uspavao ili si bio bolestan?"

"Nisam se uspavao, a nisam bio ni bolestan... bio sam na Roniku."

"ta si radio tamo?"

"Nita... Iao sam po umi!"

Onda je kateheta, sav zajapuren, viknuo promuklim glasom:

"Gubi mi se ispred oiju... odmah!"

Gaperin je priao zidu da uzme eir; na otvorenim vratima osvrnuo se na sve nasdugim pogledom i udno se osmjehnuo.

"Zdravo... pa javite se!"

Katehetu nije ni pogledao.

Tako je otiao i nismo ga vie nikada vidjeli...

Tu skoro prolazio sam pored kafane "Evropa" kad me se terase po imenu zovnu

promukli glas. Tamo je sjedio Gaperin i pozdravljao me itavim svojim okruglimlicem; imao je guste brkove i preplanule obraze. Do srca mi je doprla mladost i

osjetih toplinu od radosti.

"Gdje si bio tolike godine. Kud si nam se izgubio?"

"Nigdje se nisam izgubio... Kad me je onaj ovjek istjerao, Bog mu dao, otiao sampravo u vojsku, iako sam bio mlad. Poslije sam otiao u Ameriku. Majka mi je dala


33/72

novaca i silno je plakala... Pita: zato sam iao u Ameriku? Pa istina je - ovjek kojizna da mu je na ramenu glava i da ima pet prstiju, nee nigdje propasti, ne moe

propasti; iz kamena e izvui hljeb, ali meni je onda na dui bilo tako... kako da tikaem? Kao da me onaj ovjek nije istjerao samo iz kole nego i iz domovine. Zatomi je sve bilo mrsko i odvratno - kola, domovina, ak i mati. Za vrijeme cijelog

puta, itave dvije nedjelje pjevao sam... Bilo je dana kad mi u Americi zaista nijebilo do pjesme; pa ta, bio sam mlad i jak! Zna ono o Kraljeviu Marku. CrniArapin gaje buzdovanom udario po leima; Marko je sjedio i pio, naposljetku jemrko pogledao Arapina i rekao: "Ne budi mi po kouhu buha!" - Tako je bilo i samnom i sa ivotom. Udarao je i po meni, a po kome nije? I ti si dobio svoje, na licuti se vidi! Ali glavno je ne dati se, ak ni pod sjekirom! Ja se nisam dao! Da li ti sekadgod desilo da sedam dana, tano od nedjelje do nedjelje nisi okusio hljeba? Meni

jeste; onda kad su zatvorili radionice i zaustavili vozove. Sad mi je to samo vesela

uspomena... Prije tri godine sam se oenio... A to sjedimo ovdje? Hajdemo, bolje, ukrmu!"

Poli smo.

"Prije tri godine sam se oenio i imam dva lijepa djeaka, pravi razbojnici! Tako sejunaki deru da bi ih sluao cijeli dan. Nee njima nikad biti loe, vidi im se pooima. Bit e tu snage i sranosti za itavu etu! Jedva mu je pola godine, a ba

dobro me zaboli kad me zgrabi za kosu!... Ostavio sam ih sa enom u Americi,doao sam po majku; ne bih volio da jadnica umre u domovini, potpuno sama, bezijedne lijepe rijei... Tako je, vidi! A ti? A ostali? Je li Mlinar ve postao ministar?"

Mlinar je bio najbolji ak u naem razredu; vrijedan, talentovan, tih; profesori su gavoljeli, voljeli smo ga i mi drugovi; ja sam mu zavidio, jer je bio bolji crta od mene.Poslije mature otiao je u Be, ali se vratio kroz tri dana; vratio se zbog takoudnovatog razloga da smo se smijali i nismo mogli vjerovati... ne znam kako se to

razglasilo i saznalo. Bio se uplaio carskog Bea da nije mogao ni snai se kako dase upie na tehniku; bilo ga je sramota da nekoga upita, i tako je radije sve ostavio ivratio se majci. To ga je tako peklo u dui, poeo je da pije, i tako se upropaavao -i upropastio.

"Ne, nije ministar! Jue sam ga sreo na ulici; bio je slabo obuen i sav je drhtao. Kadme je vidio, zaklonio se i ekao dok nisam proao... Bilo mi ga je ao; takve ljudetrebalo bi negdje smjestiti... gdje bilo!"

Gaperin se zamislio; gledao je preda se onim drugim, tunim pogledom, kao nekadkad je sluao duga profesorova tumaenja "nepravilnih" francuskih glagola.


34/72

"udno... Koliko puta sam molio Boga da mi podari bar treinu one pameti i bistrine.Nego, da pijemo!"

Jo u toku razgovora bio sam primijetio da mu lijeva ruka visi sa strane kao mrtva.Vidio je moj pogled, osmjehnuo se i desnom rukom podigao prazni lijevi rukav.

"ta da mu radi!... eljezniar sam, pa mi je jednom otkinulo. To se svakom moedesiti. Pa imam jo desnu!

Tako ree, pa natoi i meni i sebi.


35/72

DESETICA18

Katkada padne na duu ovjeku neto mrano i teko, neki tih, nejasni strah, koji muoduzme svu snagu, svu radost, svu nadu. Tekoe svakidanjeg ivota postanu

odjednom velike, nesnosne: progovori naa savjest, udari na srce kao maljem i svigrijesi, svi do najmanjeg, ve zaboravljeni, pojave se crni pred oima... emu joivjeti? Ta sve je, sve izgubljeno... I plaljiva ruka prua se drui prema ruci

posestrimi, plaljivo oko se obazire i trai prijazan pozdrav...

Takav as nije suen samo ovjeku, koji je preao dugi put i naslutio smrt i grob.Najljepegjutra duhne neto hladno na dui, tako da sve misli tresnu o zemlju kaoda su od kamena. Zakuca eljeznim prstom na veselo vee, u ugodnom drutvu; ruka,

koje je drala au, klone, oi se ire, smijeh se zaledi na usnama... Deava se da sedjeak usred tihe igre odjednom stane derati, prestrai se neega nepoznatog te ustrahu potri materi.

Bilo mi je dvanaest ili trinaest godina; iao sam u trei razred realke. Jednogjesenjeg jutra rano sam se probudio; tek je svitalo, pa je u sobi bio jo mrak.

Soba je bila velika, ali mi se ipak inila toga jutra uska i tjeskobna, puna stvari

nabacanih i pretrpanih, kao o seobi. etiri kreveta stajala su pored zidova, meunjima bile su police za knjige, veliki drveni kovezi, slini sanducima, ormari zaodijelo, a na sredini ogroman sto, prekriven knjigama i sveskama. Sve je to dobilo u

sumraku neke udne, iskrivljene, gotovo neprijateljske oblike te je davalo utisakneopisivog siromatva i tuge. Na drugim krevetima leali su moji drugovi; svi su jospavali tvrdim jutarnjim snom; lica su im bila vrua, zajapurena, usta napolaotvorena. Stariji su bili od mene; ve drugu godinu smo stanovali i spavali u jednojsobi, pa ipak im nisam bio pravi drug; gledali su me nekako s visine, ni sam ne znam

zato. Bili su to seljaki sinovi, snani, bujni, veseli; u meni pak bilo je negdje,sasvim pri dnu due, neto gorko i prazno, to se moda nesvjesno pokazivalo i urijeima i u pogledu.

O prozore je udarala kia, sasvim tiho, kao mehkim prstima; padala je ve itavusedmicu u dugim, tankim mlazovima. Bila je to ona kia koja ovjeka ini tunim,koja mu zastre sve radosne slike i pokae mu druge, neznane, zavijene u sivi veo. U

sobi je zrak bio teak i zaguljiv; osjealo se po ostacima slabe veere, po kii, po

18 Desetica -deset krajcera, deseti dio forinte.


36/72

neopranim, znojnim tjelesima, po otrovnom disanju bolesnika.

Sve sam to vidio i osjetio u jednom samo trenutku; i svega me obuzela gorka,

nemilosrdna tuga. Taj teki, i otrovni zrak u sobi postao mi je iznenada kao slika iznamenje mojega iovta. Znamenje itavog ivota, od prvih tunih uspomena pa svedo kraja, do daleke, beznadne budunosti, koju sam jasno vidio pred sobom. Tako

me je bilo strah da sam se jedva usudio disati; leao sam sasvim mirno, oiju irokouprtih u sumrak. Bilo je to kao u snovima, kad ovjek u jednom trenutku preegodine i desetke godina - bila je samo jedna jedina slika, u jednom okviru, a lica je

bilo hiljadu, bijele oi gledaju tvrdo, kao iz vjenosti. Svi gorki asovi vraaju se, isrce ih devet puta tee osjeti sjeajui ih se nego ih je osjetilo prvi put. Daleko idesjeanje, razmie sve zastore. Sjeao sam se dogaaja iz doba kad sam tek prohodao,i kad su me jo oblaili u dugu zapletenu suknjicu. Povratile su se veeri kad sa

zaspao uplakanih oiju; povratila su se jutra kad sam se probudio, a nisam otvoriooiju kako ne bih vidio dana, da ga nikada vie ne bih vidio. Moja malodunostprela je u oajanje, u nijemu grozu pred ivotom, u spoznaju da put nezadrivo vodinizbrdo, u dubinu bez dna, i da spasa nema. Ni jeknuti nisam mogao, ni uzdahnuti;

titalo me srce nemilosrdno jako.

Gazdarica je ula u sobu.

- Djeaci, ustajte!

Bila je visoka i debela, u licu podbuhla. Bojao sam je se kao neeg neprijateljskog,zlosutnog; ona je to svakako znala, jer me ni sama nije voljela. Toga jutra bila mi je

jo stranija, ogromna kao planina, tamna i tua; zadrhtao sam kad me je oinulasivim malim oima; ustao sam brzo.

Bilo mi je zima kad sam se oblaio; i gladan sam bio. Doruak nisam dobijao, kaoona ostala trojica; a iz kuhinje je prijatno mirisalo po kafi. Kod kue sam rekao dadobijam kafu tamo negdje u Ulici sv. Petra, ali to nije bilo istina. Gorko i udno mi

je bilo kad sam na stolu ugledao velike pune olje, iz kojih se slatko i toplo dizalapara; a pored svake oljice bio je komad bijelog hljeba, s rumenom korom, dobroispeenom korom, da bi se sve zapucketala pod zubima.

- to bih i kamo bih sada? -pomislio sam. Kod kue nisam mogao ostati, a nije mise ni ostajalo. O prozor je tiho kuckala kia. Ako bih iao ulicama samo pola sata,

bio bih mokar do koe, i svi bi znali kako i zato. kole me je pak bilo strah; uenjemi nije zadavalo brige, ali sve mi je tamo bilo tue, neprijatno; stajao sam predprofesorom kao razbojnik pred sudijom.


37/72

S knjigama pod pazuhom iziao sam na ulicu. Odmah mi je ula vlaga u cipele, i savsam se stresao od zime. Kia mi je udarala u lice, knjige sam sakrio pod kaputi.Ulice su bile tune, sive; sve je bilo sivo, ljudi, misli, itav svijet. Plonik je bioklizav, po cesti su se sakupljale i razlijevale velike bare, a kad bi prola kola, prskalo

bi na obje strane, i ljudi bi se izmicali. Neba nije bilo; sve do mokrih krovova visila

je siva magla. Ljudi koje sam sretao bili su svi mrki, neljubazni, kao da iza elaskrivaju tamne misli, rune brige; jurili su jedni pored drugih; svi su gledali u zemlju.

Nisam iao pravo prema koli, jer je bilo jo prerano. Iao sam po ulicama, negledajui nikuda, ne traei nita. S vremena na vrijeme zamirisale bi iz otvorene

pekarnice tople svjee zemike, one zlatnorumene zemike; zagrize jednom pa jevie nema! Tiho je padala kia; iz oluka na okovima curila je voda, barice su rasle,

preplavljajui cestu od jednog do drugog plonika. Kako koraknuh, noga mi je

ljapnula po vodi i napunila cipelu sve iznad prstiju.

kolska zgrada bila je vrlo visoka i vrlo gospodska; bio sam pred njom kao prosjakpred gradom. Prozori gledahu mrko i strogo, kao uitelji. Kad sam uao u hodnik,oborio sam glavu; bilo mi je muno. Tako ovjek stupa u hram neprijateljev, rukuzavezanih na leima, sav ubog i ponien. Noge su mi bile teke, iao sam polahko

po stepenicama, pognut, kako idu starci.

U kolskoj uionici bilo je vrlo toplo; ali odisalo je tue, neprijatno, sam Bog znakako, kao poslije rijei "Ruhe!" (Mir)19

.

Kad je ovjek ugledao te uredno i brino poredane klupe, odjednom vie nije bioovjek, nego uenik i broj u razrednoj knjizi. Bol ti grize srce, udara te o potiljak, a

ti razmilja o tome kad je roen Kloptok20

!

Nita nisam znao koji je bio nastavnik i ta je govorio, sve vrijeme bila je u meni

samo jedna misao;

"Neka se svri, to nije nita; prestani!" - Pored mene sjedio je moj debeli drug, sinljubljanskog krmara, te je bez prestanka jeo. Skrivao se za iroka lea svoga druga,koji je pred njim sjedio, te jeo. Imao je okruglo, bucmasto lice i zle, krte oice;debele ruke bile su stalno masne, jer je jeo i jeo. Meni je u grudima bilo suho i

prazno, jezik mi je bio tvrd.

19 "Ruhe(njem.) - mir! U Cankarevo vrijeme, kadje njegova ua domovina potpadala pod Austriju, nastavni jezik ukolama bio je njemaki. Moda je Cankaru i zato kola bila tako nemila i neprivlana.

20 Kloptok(Klopstock), Fridrih Gotlib (1724-1803)-njemaki pjesnik, veinom religiozni (glavno djelo o stradanju Hristovu-Mesijada).


38/72

U deset sati, za velikog odmora, ustali su svi da kupe kobasice kod vratara, ili da se

protre po dvoritu. Nisam znaokud bih poao. Neto mi je leglo na srce, te samosjeao da sam sam. Najradije bih zavikao naglas kao dijete: "Boe, daj mi daumrem!"

Priao mi je jedan drug i rekao mi: - uje, dobio si pismo.

Zaista, na dasci je bilo napisano moje ime. Poao sam kao starac, tekim umornimkoracima k vrataru.

Kad sam pismo primio, ruke su mi se tresle; skrio sam se k prozoru da to sveto

pismo ne bi vidjelo nijedno neposveeno oko. Velike, drage, nevjete crtepokazivale su materinu ruku. Otvarao sam polahko, i zaista udno, veselo i teko,bilo mi je pri srcu. Tamo su bila opet ona velika, teka, nevjeta pismena: "Dragi

sine!" Jer mati je tek od nas djece nauila pisati: zato da je ne bude sramota preddrugima. Kad sam otvorio pismo, neto je zvecnulo na tlima; sagnuo sam se i digao:

bila je to desetica.

Bila je to ona tanka, izlizana, srebrna desetica, kakvih ve odnedavno nema. Kadsam je uzeo u ruku, kao da je milost Boija sila na mene. Sve je uzdrhtalo,zaplamtjelo u meni, dignulo me uvis, kao u plamenu ljubavi. Vidio sam onu dragu,

veliku, drhtavu ruku, koja je u ruci drala posljednju deseticu te je najzad spustila upismo. Jer ta desetica je bila posljednja, znao sam to kao da je to bilo na njoj

napisano.

Sakrio sam se sasvim u kut da me niko ne bi vidio. Iz srca, iz prstiju; iz itavog tijelaprodrlo je iz mene jecanje i treslo me kao u groznici. Ali kad sam se vraao postepenicama u uionicu, bilo je u meni svjetlo. Mati je iz daljine vidjela moj bol inasmijeena osvrnula se na mene, kao to se moe osvrnuti samo milo sunace. I gle,udo nevieno, zaista su se oblaci razmaknuli, i veselo sunce zasjalo je kroz prozor.

Matere vie nema, ni onih starih desetica, i dani su sada mrani i pusti sve do noi.


39/72

OLJICA KAFE

U svom ivotu mnogo puta bio sam nepravedanprema ovjeku koga sam volio.Takva nepravda je slina grijehu protiv duha svetoga. Ni na ovom, ni na onom

svijetu ne oprata se, ne brie se, ne zaboravlja. Ponekad miruje dugo godina, kao dase u srcu ugasila, nestala, utonula u nemirnom ivotu. Odjednom, u asu veselja ilinou, kad se prestraen probudi iz hravih snova, teko sjeanje pada na duu,zaboli i zapee tolikom snagom, kao da je grijeh uinjen tek u tom trenutku. Svakodrugo sjeanje moe se brisati kajanjem i blagom milju - ali to se ne moe izbrisati.Crna mrlja lei na srcu, i ostaje vjeno.

ovjek bi u dui sam sebi htio da slae: - Pa to nije bilo tako! Samo tvoja nemirna

misao nainila je no iz sjenke u prisoju! To je bila sitnica, svakidanjica, kakve sena stotine i hiljade zbivaju od jutra do veeri!

Utjeha je varljiva, i ovjek osjeti sam, i sa gorinom, da je varljiva. Grijeh je bilo daje uinjen jedanput ili hiljadu puta, bilo da je svagdanji ili nepoznat. Srce nijekrivini zakonik, da bi razlikovalo pogreku od zloinstva, ubistvo od umorstva.Srce zna da "podlac ubija pogledom -junak maem" i radije e oprostititi mau nego

pogledu. Srce nije ni katehizis, da bi razlikovalo male i velike grijehove, da bi

razlikovalo one po rijei ili po spoljanjim znacima. Srce je pravedani nepogreivsudija. Ono sudi i presudi grenika po prikritom, jedva svjesnom pokretu, potrenutnom pogledu, ni od koga zapaenom, po neizreenoj, jedva na elu zapisanojmisli; ak po koraku, po kucanju na vrata, po srkanju aja. Veoma malo grijehova jezapisano u katehizisu, a ni ti nisu glavni. Kad bi srce bilo ispovjednik - ispovijest bi

bila duga i strana!

Oprostiv je grijeh koji se moe rijeima kazati, pokajanjem izbrisati. Teak i

preteak, do posljednjeg asa krvav je grijeh koji je ostao samo u srcu kao sjeanjebez rijei i bez oblika. ovjek ga priznaje tek samom sebi, kada bulji u no i kad muje pokriva na grudima tei od kamena.

-Nisam ni krao, ni ubijao, ni provodio blud; ista je moja dua!

Laove! Zar nisi ljutio jabuke kad si prolaziomimo gladna ovjeka i pogledao gabez stida? To je bilo gore nego da si krao, ubijao ili provodio blud!

Pravedni sudija, srce, radije e oprostiti ubici, koji je, polazei na vjeala, pomilovaodijete to plae nego tebi istuncu! Jer srce ne zna za sitnice, pa ni za paragrafe...


40/72

Prije petnaest godina doao sam kui, i ostao kod kue tri sedmice. Za cijelo tovrijeme bio sam potiten i zlovoljan. Stan nam bijee sama pusto; u svima nama

bilo je, ini mi se, neto teko, odvratno, kao vlana sjenka.

Prve noi spavao sam u sobi, ponekad sam se nou budio, i u mraku vidio da jemajka ustala iz postelje i sjedila je za stolom. Sasvim mirno, kao da spava, elo je

pritiskivala dlanovima, njeno bijelo lice svijetlilo se, mada je prozor bio zastrt inapolju nije bilo ni mjeseca, ni zvijezda. Paljivo sam sluao i razabirao da to nijedisanje u snu, ve mukom prigueno jecanje. Pokrio sam glavu, ali i kroz pokriva,

pa ak i kroz san, uo sam njeno jecanje.

Preselio sam se na tavan, na sijeno. U taj svoj stan morao sam se peti po strmim,

polomljenim stepenicama, koje su izgledale kao ljestve. Postelju sam prostro po

sijenu; sto sam postavio pred vrata prema klancu. Vidik mi bijae - siv, razriven zid.

U hravom raspoloenju, potitenosti i mranim brigama, pisao sam svoje prveljubavne pripovijetke. Silom sam svoje misli odvodio na bijele putove, na cvjetne

livade i mirisna polja, samo da ne bih vidio sebe i svoj ivot.

Jednom sam zaelio crnu kafu. Ni sam ne znam kako sam doao na tu misao,poelio sam je. Moguno sam stoga to sam znao da kod kue nema ni hljeba, akamoli kafe. ovjek, u samoj rasijanosti, postaje zao i nemilosrdan. Majka me

pogledala velikim, paljivim pogledom i nije odgovorila. Pust i zlovoljan, bez rijeii bez pozdrava, vratio sam se pod krov da bih pisao kako su se Milan i Breda voljeli,i kako su oboje bili plemeniti, sreni i veseli.

"Ruku pod ruku, oboje mladi, jutarnjim suncem ozareni, rosom umiveni..."

Zauo sam tihe korake po stepenicama. Dola je - majka; pela se polagahno ipaljivo, u ruci je nosila oljicu kafe. Sada se sjeam da nikada nije bila tako lijepakao u tom trenutku. Kroz vrata je koso sijao pramen podnevnoga sunca pravo majci

u oi; one su bile vee i istije, sva nebeska svjetla blistae iz njih, sva blagost iljubav nebeska. Usne su se osmjehivale kao u djeteta koje donosi radostan dar.

A ja sam se okrenuo, i rekoh pakosnim glasom:

- Ostavite me na miru!... Sada neu!

Jo nije bila na vrhu stepenica, vidio sam je samo do pojasa. Kad je ula moje rijei,

nije se ni makla; samo ruka u kojoj je drala oljicu zadrhta. Gledala me prestraena,svjetlost u njenim oima se gasila.

Od stida mi krv udari u lice, brzim koracima pooh joj u susret.


41/72

- Dajte, majko!

Bilo je prekasno; svjetlosti nije bilo vie u njenim oima, ni osmijeha na njenimusnama.

Popio sam kafu, i tjeio se:

-Navee u joj kazati onu rije, onu ljubaznu rije, za koju prevarih njenu ljubav...

Ne kazah joj je ni te veeri, ni drugoga dana, pa ni pri oprotaju...

Tri ili etiri godine poslije, u tuem svijetu, tuaena donese mi u sobu oljicu kafe.Tada me oinu, zapee u srcu tako snano, tek to nisam kriknuo od bola. Jer, srce je

pravedan sudija i ne zna za sitnice...


42/72

NA LAZ

I mi smo imali svoj laz.

Tamo, u usamljenim zabaenim notranjskim bregovima, meu pustim hladnimprovalijama i jarugama samuju male kotline - lazi. Na dnu tih malih kotlina je

komadi obraene zemlje, koji je obino ograen otrom bocom i kamenjem.Ponegdje raste orah ili tamna kruka, inae je svuda iskrivljeno grmlje, niskasiromana trava i korov. Posuti su lazi bijelim kamenjem, koje se nalo tu bogznaotkuda - moda se u oluji sruilo sa samog neba.

Taj pedalj obraene zemlje rodi neto krompira, graha i graka; sav rod mogla bijedna ena lahko da obere i odnese u ezama ili korpi; ne bi trebalo ni sedmicu danada ide na njivu, jer lazi su polja napoliara i najsiromanijih seljaka, koji u movarjune mogu da uzmu pod zakup ni lijehu. I ba zato, mislim, jer su njihov jedini udio

pod suncem, vole svoje lazi dublje i svesrdnije nego svoju kraljevinu.

Najmonijim korjenovima se svija oko srca ljubav prema rodnoj grudi. ovjek kojije odagnan u svijet, iupan iz zemlje, ali ponajprije za kuom, za njivama, zasjenokosima, ak za siromanim lazom, a tek onda za majkom, sestrama i braom.U

nama svima tee seljaka krv i u toj krvi ljubav prema zemlji, udnja za zemljom.Doao sam do mnogih saznanja - dao bih sve to znanje i svu mudrost za usku lijehu

pod brdom, za skroman vrst kraj kue. Amerikanac21

koji se poslije mnogo godina

vratio u domovinu iz koje ga je otjerala briga za hljebom ili pak protjerala tvrda

pesnica poreza i drugih tereta, osnuje nov dom najradije blizu prodanog ili

poruenog doma svojih oeva.

Gorak je oprotaj sa enom, jo gori je oprotaj s majkom; ali oprotaj od oinske

grude kida srce, razdire grudi, tjera suze u oi ovjeku koji nikada nije plakao.

Moja majka je bila seljanka, i u svome srcu u svim svojim mislima ostala je seljanka

do smrti. Kad sam bio nasamo s njom, pripovijedala mi je kako je lijepo bilo tamo u

horjuljskim bregovima. Svakog ljeta smo se dogovarali da poemo tamo i nije bilodaleko do tih krajeva, ali smo razgovarali o tom putovanju kao o drugom, veselja

punom hadiluku u arobnu Zemlju, u obeanu Koromandiju22. Nikada nismo otilitamo; mati je prije toga umrla. Jo tri sedmice prije smrti, ili je moda bilo jo blie

21 Slovenac iseljen u Ameriku.

22 Zemlja uda.


43/72

toj stranoj veeri, rekla mi je kad sam se nagnuo nad njeno znojno, upalo, napaenolice: "Ne bi li ili idue sedmice?" -"Idemo idue sedmice!" odgovorio sam; u grlume tako steglo i guilo da ni zaplakati nisam mogao.

Njena plamena misao, njeno vjerno nadanje, njena sveta uspomena - sve je bilo

samo enja za izgubljenom, ugrabljenom grudom, za mirisom sjenokosa i njiva, za

dahom dalekih uma. Tu enju osjeao sam i ja, i danas jeona u meni tako iva itako gorka kao to je bila onog prvog dana kad sam je osjetio.

Imali smo svoj laz; sat hoda je bio od sela. Put se vio najprije kroz tijesnu jarugu, a u

kine dane, naroito s jeseni, pretvorila bi se ona u vododerinu. Ako je tih danatrebalo da idemo do laza, ilo smo putanjom uz njive, a noge su nam prekoglenjeva upadale u blato. Iz jaruge se put strmo vijugao uz brijeg. Za taj klanacnisam mario; i popravljena jaruga mi se inila prijatnijom; bila je tamna i hladna,granato, visoko divlje grmlje bacalo je na nju sjenke s obje strane. A klanac je bio

irok, pust i go: ako je sijalo sunce, bio je vru i praljiv, prava pustinja, crvenapraina prodirala je u oi i usta i mijeala se sa znojem na elu i licu; ovjek bi sezamorio ve na treem koraku. Ako je, pak, bila rosa ili ak padala kia, ilovaa bise razmekala i postala klizava kao led; i bosonog bi se klizao. Tome klancu nigdje inikada nije bilo kraja.

Ali na stranu put, na stranu jaruga i klanac! Na laz je bio na laz - nae polje, nasvijet, nae najmilije blago! Zimi smo razgovarali o proljenim radovima s tolikomrevnou kao da imamo najmanje sto ara imanja. Jedva to je kopnilo po prisojnimrebrima, hitali smo lazu, koji je bio jo sav pod snijegom. Taj prvi izlazakmi je biouvijek praznik. Tamo gdje je sunce ve popilo snijeg, pokazala bi se crna, mokrazemlja, nicale su visibabe. U klancu se strano klizalo, na suncu se svijetlila mokrailovaa; a tamo gdje je put zavijao na osojnu stranu, leao je snijeg jo pedalj visoko.

S proljea, ljeti i s jeseni dolazili smo na laz i kad treba i kad ne treba. Dijete hitamateri samo da je blizu nje, da je vidi stisne se uz njen skut. Ne pita da li je jadna i

alosna; ini mi se da je utoliko vie voli to je jadnija, alosnija i bolnija. Tekonam je bilo kad bi u poznu jesen pobrali posljednje kruke, poupali pritke za grah inatovarili ih na kola. Osvrtali smo se dokle god se jo laz vidio.

"Zbogom, ti zemljice naa, ti naa siromana ljubazna majko, nae veselje i naaslatka brigo! Zbogom, pa ne zaboravi na nas u svojim dugim snovima, kao to ni mi

neemo zaboraviti na tebe!"

Sam ne znam kako se dogodilo i kako se moglo dogoditi da na laz iznenada nije biovie na. Ili smo se zamjerili vlasniku tog zemljita, ili je samhtio da obrauje taj


44/72

prosjaki pedalj zemlje, ili se javio drugi zakupac - ne znam. Samo toliko znam, lazvie nismo imali i nas je to pogodilo kao da nam je ko izmakao tle ispod nogu.

Bili smo zakupci, a to znai: putnici koje snaan vjetar moe da baci danas na ovu,sutra na onu stranu. Nigdje ni za dlan grude da ovjek moe stati i kazati. "Moja jeova zemlja, na svome zemljitu stojim!"

Satrveni da govorimo o lazu; ako ga je ko pomenuo, govorio je sasvim kratko i tihim

glasom - kao o mrtvacu koji lei u susjednoj sobi. Mati je utila, nikada nije rekla nirijei o lazu; ak mi se inilo da njeno srce ne pati.

Te zime je oboljela.

Doao sam jednom kui -bilo je ve pred Boi i bio je vedar dan - pa je sjedila na

pragu, sva zgrbljena, zavijena u dugi al. Uzano, gotovo djevojako i sasvim bijeloje bilo njeno lice, oi su joj bile zagledane u beskrajnu daljinu. Uplaio sam se, anisam znao otkuda i emu taj strah.

"Mati! Ne tu, ne na mrazu! Uimo u sobu!"

Uzeo sam je za obje ruke, podigao i uli smo u sobu.

Dok smo sjedjeli za stolom, pogledala mi je u oi i nasmijeila se. Taj smijeakvidim jo dan-danas, mada je otada prolo ve mnogo godina, toliko je bola i enje

bilo u njemu.

"Pa nita zato, gledaj, to laza vie nemamo! Ta bio je i tako predalek... Moje nogesu ve stare i umorne... ko bi se verao po tim klancima!... Zna li ta sam zamiljalakad sam sjedila tamo na pragu? Da uzmemo u zakup lijehu tamo pod Hruevicom!Blia je to i sasvim drugaija zemlja... Ve sam u mislima izabrala lijehu, onu koja

se poloeno penje uz brijeg od suare do suare... Tamo sije kamen a anje zlato!"

Tako gorko i teko mi je bilo na srcu da me je peklo u oima. Majka me je pogledalai zautila. Ono to sam ja znao, i ona je znala; to su samo djeiji snovi, samo prie odalekoj zemlji preko devet brda i dolina, o obeanoj Koromandiji! ovjek govori da

bi s vjerom naglasio tihu predanost due...

Odmah poslije praznika mati je legla i leala tri sedmice. Sjedio sam kraj njene

postelje, otirao sam joj znojno lice i sluao njene bolne snove... Koliko vas je, ljudiBoiji, koji ste doivjeli takve dane i noi? Dotada nisam znao da u najgoremtrpljenju nema ni suza ni uzdaha.


45/72

Tri dana pred smrt nije me vie prepoznavala, ali posljednjeg dana jeste. Polagahnoje okrenula glavu prema meni i pogledala me velikim, jasnim oima.

"Ti, Ivane... meni se ipak ini da bismo opet mogli dobiti laz... zna li jo kako smotamo ljutili graak da ga ne bismo prenosili s ljuskama... Da

Documents

Ivan Cankar