Isa, alejhisselam (I dio)

Sveta zemlja – geografske i društveno-političke prilike u vremenu Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam

 Mubarek zemlja Palestina1 leži na istočnim obalama Mediterana otprilike između 29. i 33. stepena sjeverno od Ekvatora, te 34. i 36. stepena istočno od Griniča. Okružuju je: Liban na sjeveru, Sirija na sjeveroistoku, Arabija na istoku i jugu, Sinajsko poluostrvo na jugozapadu i, naravno, Mediteran na zapadu.

U geografskom smislu prepoznaje se nekoliko karakterističnih područja.

Na zapadu prostiru se priobalne ravnice. Ovaj ravničarski pojas na obali Mediterana prekida jedino gora Karmel (visine 528 metara) na jugozapadu Galileje.

Najveći dio površine mubarek zemlje zauzima centralno brdovito područje čiji reljef uglavnom čine brežuljci, brda, visoravni i planine čiji najviši vrhovi ne prelaze visine 1600 do 1700 metara.2 Ovo centralno gorje proteže se iz pravca sjevera ka jugu. Po dužini je presječeno dubokom dolinom rijeke Jordan. Područja istočno od Jordana tradicionalno su se nazivala Transjordanija (zemlje preko rijeke Jordan), dok su dolina Jordana i područja zapadno od nje tradicionalno podjeljena prema tri karakteristične gorske skupine. Krajevi na sjeveru, oko Galilejskog gorja, nazvani su Galileja; srednji dio oko Samarijskog gorja nazvan je Samarija i konačno južni dio oko Judejskog gorja nazvan je Judeja. Ovaj gorski lanac prekinut je Jezreelskom ravnicom koja se proteže između Galilejskog i Samarijskog gorja i povezuje nizije obale Mediterana sjeverno od gore Karmel sa dolinom Jordana.3

Kao što smo vidjeli, treće karakteristično područje mubarek zemlje predstavlja dolina znamenite rijeke Jordan. Jordan izvire na obroncima planine Hermon na sjeveru i teče ka jugu. Nakon pedesetak kilometara gornjega toka protiče kroz Meromsko jezero,4 te onda, nakon narednih dvadesetak kilometara srednjega toka, protiče i kroz znamenito Galilejsko jezero,5 da bi potom rijeka Jordan tekla dalje na jug sve do Mrtvog mora u koje se uljeva.

Konačno na samom jugu mubarek zemlje prostire se pustinjsko područje (današnja pustinja Negev) sve do granica Sinajskog poluostrva i vrha zaljeva Akaba.

1 Ovdje nas uopće ne interesuju državne granice, pogotovo ne one silom ucrtane u našem dobu. Mubarek zemlju promatramo prema njezinim karakterističnim geografskim područjima, pa u tome smislu u nju uključujemo i neke teritorije koje su danas u sastavu drugih država.

2 Više planine uglavnom se nalaze istočno od rijeke Jordana (danas su u sastavu države Jordan). A na prostorima zapadno od Jordana visina planinskih vrhova ne prelazi 1200 metara (najviši vrh je planina Meron visine 1208 m), tako da se može reći da gorje Judeje, Samarije i Galileje čine uglavnom brežuljci, brda i niske planine.

3 ''Prema jugu Galilejski ravnjak prelazi u dolinu Esdraelon (historijski značajna spojnica između Mediterana i doline rijeke Jordan).'' - Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, knjiga 4, Zagreb, 1978, natuknica Izrael

4 Meromsko jezero je biblijski naziv - danas se zove Jezero Hula. U 50-tim godinama 20. stoljeća ono je od strane tadašnje vlasti u dobroj mjeri isušeno, tako da mu je današnja površina znatno manja nego što je bila prije isušivanja5

? Ovo jezero ima i drugačije nazive: Genezaretsko jezero, Tiberijsko jezero itd. Nerijetko, ono se u prenesenom smislu naziva i Galilejskim morem (eng. Sea of Galilee). Dugačko je oko 21 kilometar a široko oko 12 kilometara. Maksimalna dubina mu je oko 40 metara.

Klima mubarek zemlje također varira. U priobalnom pojasu na zapadu vlada klasična mediteranska klima. Ali, kako se ide ka istoku klima poprima prvo u središnjem brdovitom području izvjesna svojstva kontinentalne klime, da bi potom, još dalje na istok, sve više poprimala svojstva pustinjske klime. Isto se zbiva kada se posmatra u pravcu od sjevera ka jugu – mediteranska klima na sjeveru kako se ide prema jugu sve više, shodno jačanju kopnenih uticaja Arabije, Sinaja i sjeveroistočne Afrike, prelazi u pustinjsku da bi na kraju na krajnjem jugu (Negev) preovladala pustinjska klima.

Prema tome, može se reći da je klima na zapadu mubarek zemlje i u najvećem dijelu centralnog brdovitog područja mediteranska (s tim da se u gorju javljaju izvjesna svojstva i kontinentalne klime). Prema istoku i jugu sve više preovladavaju pustinjski uticaji, tako da klima na krajnjem istoku i krajnjem jugu prelazi u pustinjsku.

Biljni pokrov mubarek zemlje, dakako, ovisan je o njezinim klimatskim svojstvima. U tom smislu bi se moglo reći da preovladava grmovita mediteranska makija. Na sjeveru se javljaju i šume vazdazelenoga hrasta (crnike) i alepskoga bora,6 dok na pustinjskom jugu prevladava kserofitno grmlje i rijetka trava.7 Najviše se plodnoga zemljišta javlja u dolini Jordana (uključujući, dakako, i krajeve oko Galilejskoga jezera) i u priobalnim područjima na zapadu. Obradive površine i vinogradi javljaju se i u dolinama između brda centralnog gorja kao i na njihovim padinama. U Transjordaniji najveći dio površine zauzima stepa i polupustinja, a dalje ka istoku prevladava prava pustinja. Tako je, kako je već pomenuto, i na krajnjem jugu.

U vrijeme Isāa, alejhisselam, mubarek zemlja je u cijelosti bila u sastavu Rimskoga carstva. Međutim, Rimljani su, koristeći oprobanu taktiku svih okupatora da u osvojenim zemljama uspostave vazalsku vlast domaćih vladara kako bi umirili narod i dali im privid da su i dalje zadržali državnu samostalnost, bili prepustili upravu nad izvjesnim dijelom teritorije domaćoj dinastiji Herod. Kralj Herod Veliki je upravljao Galilejom i većim dijelom Transjordanije, ali je stvarne vlasti i državničke samostalnosti imao samo onoliko koliko mu je to Rim dopuštao. Herod je umro nedugo nakon rođenja Mesiha Isāa, alejhisselam. Vlast nad većim dijelom njegova kraljevstva naslijedio je njegov sin Herod Antipa, dok mu je drugi sin Herod Filip vladao samo nad Golanskom visoravni i dijelovima Transjordanije koji leže sjeveroistočno od Galilejskog jezera.

Judeja i Samarija su bile pod direktnom rimskom upravom. U vrijeme Mesiha Isāa, alejhisselam, u tim je pokrajinama vladao rimski namjesnik Poncije Pilat.8

Stanovništvo mubarek zemlje u ta je vremena bilo raznoliko. Osim Israila koji su bili, najverovatnije, većinsko stanovništvo, tu su bili prisutni i neki drugi narodi: Arapi, Sirijci, Feničani, potomci starih ken'anskih naroda (Amalika, Filistejaca, Moaba, Amona i drugih),9

6 U doba Isāa, alejhisselam, i ranije, šume su u sjevernim krajevima mubarek zemlje bile znatno više prisutne. Danas obuhvaćaju svega 5,3% ukupne površine Palestine (izvor podatka naveden je u narednoj fusnoti).

7 Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, knjiga 4, Zagreb, 1978, natuknica Izrael.

8 Izgleda da je i dinastija Herod imala izvijesnoga učešća u društveno-političkom životu Judeje. Na to upućuju činjenice da je kralj Herod obnovio hram Bejtul-makdis u Jerusalemu, imao tu vlastitu palaču (gdje mu je dovedena osoba sa likom Mesiha Isāa, alejhisselam, za vrijeme istrage) i da je podigao veliku tvrđavu u Masadi. Prema tome, možda je i u Judeji bio neki oblik dvovlašća, ali je u svakom slučaju stvarna vlast pripadala Rimskom carstvu, čiji je Herod bio ništa više do vazal.

9 Mada su neki od tih drevnih naroda Ken'ana vjerovatno već bili nestali, teško je pomisliti da tu nisu bili prisutni njihovi nasljednici i potomci koji su nosili njihovu genetsku lozu. U tom smislu smo ovako i

doseljeni Grci i, naravno, vladajući Rimljani. Stanovnici gradova pretežno su po zanimanju bili zanatlije i trgovci, po selima su pretežno bili ratari i stočari, a na obalama Mediterana i Galilejskog jezera ribari.

Jezik kojim se pretežno komuniciralo bio je aramejski. Taj se jezik tada bio proširio po cijelome Bliskom istoku do te mjere da je čak postao nekom vrstom internacionalnoga jezika ljudi tog vremena.10 Ovim jezikom su u velikoj mjeri komunicirali i Israilćani, ali su korisitili i vlastiti jezik – hebrejski.11 Osim navedena dva jezika u upotrebi su bili još grčki i latinski koji su koristili grčki i rimski doseljenici.

Kao logična posljedica nacionalne raznolikosti stanovništva prisutna je bila i vjerska raznolikost na teritoriji mubarek zemlje. Najvjerovatnije je, obzirom na veoma vjerovatnu većinu Israila u nacionalnoj strukturi stanovništva, najviše zastupljena vjera bio islam po Zakonu Tevrata i Zebura. Nažalost, ostali narodi koji su zajedno sa Benu Israilom tada živjeli u Palestini već su duboko bili ogrezli u neznaboštvu (džahilijjet), pa su tako slijedili svoje tradicionalne mnogobožačke vjere – rimsku, grčku, feničku, perzijansku, egipatsku i druge. No međutim, da stvar bude još teža, ni Israil nije bio iskren u svome islamskom osvjedočenju. Osim jednoga broja čestitih pojedinaca i manjih grupa većinom su slijedili Allahovu vjeru samo formalno. Vjera im je izgledala iskrenom i predanom samo po svojoj vanjštini, dok je u stvarnosti bila opterećena velikim stepenom neiskrenosti, nemarnosti, slabosti i licemjerstva. Upravo zbog toga im je dragi Allah iz neizmjerne milosti Svoje i poslao jednoga od njih da ih uputi ka putevima spasa – Mesiha Isāa, alejhisselam.

 Hazreti Merjema

 Allahov Hram, Mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u svetome gradu Jerusalemu (Kudsu) svakako je oduvijek bio jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji za sve muslimane svijeta u svim vremenima, ali je njegov značaj poseban i nezamjenjiv u duhovnoj tradiciji muslimana Benu Israila, potomaka Ishaka, alejhisselam, odnosno njegovoga sina Jakuba, Israila, alejhisselam.

Mesdžid je u njegovom, vjerovatno najljepšem vanjskom obliku koji je ikada imao, izgradio Sulejman sin Davudov, alejhisselam, na onom istom mjestu gdje je njegov daleki predak, Jakub, Israil, alejhisselam, usnio svoj poznati san u kojem je imao viziju dragoga Allaha, Svemilosnog, Samilosnog i vidio stepenice između neba i zemlje.

Bejtul-makdis je u duhovnom životu Benu Israila imao centralno mjesto. U njemu su obavljali svoje ibadete i upućivali svoje dove dragome Allahu, Gospodaru svih svjetova, te Mu prinosili kurbane u vidu žrtava paljenica. Tamo je, u posebnoj prostoriji bez prozora, kasnije u judeo-kršćanskoj tradiciji nazvanom ''Svetinja nad svetinjama'', bio pohranjen

pretpostavili. Dragi Allah najbolje zna.

10 ''Aramejsko pismo, najvažniji ogranak sjeverno - semitskog pisma. Od osmog stoljeća prije naše ere proširilo se zajedno s aramejskim jezikom po cijelom Prednjem istoku postavši u neku ruku internacionalnim.'' - Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, knjiga 1, Zagreb, 1977, natuknica Aramejci. ''Aramejski jezik je skoro dvadeset stoljeća (2000 godina, prim. autora) bio govornim jezikom Bliskog i Srednjeg Istoka, odakle je potisnut tek poslije prevlasti arapskog''. - Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, knjiga 8, Zagreb, 1982, natuknica Židovi - jezik.

11 Hebrejski je, naravno, maternji jezik Israila, ali su u vremenu Mesiha Isāa, alejhisselam, i nešto prije toga, i oni masovno komunicirali aramejskim jezikom koji je tada prevladavao širom regiona (vidi prethodnu fusnotu). Tako su u ovome vremenu Benu Israil u svakodnevnom životu koristili oba jezika (baš kao što se u današnjoj Švicarskoj i EU ravnopravno u svakodnevnoj komunikaciji koriste različiti jezici koji su, kao sastavni dio opće kulture, poznati svim stanovnicima).

Zavjetni kovčeg Benu Israila u kojem se, uz ostali sadržaj, nalazila jedna tajanstvena ali i veličanstvena dragocijenost dragoga Allaha zvana ''Sekina'' (kur'anski je izraz ''Sekinetun mir-Rabbikum'' što u prevodu ima značenje ''smirenje od Allaha''), koja je imala veliki i smirujući uticaj na vjernička srca.12

Hizmetiti Bejtul-makdisu oduvijek je bila najveća počast za svakog vjernika iz redova Israila, ali ta počast prema Zakonu nije bila dostupna svima. Emanet hizmeta Mesdžidu i Zavjetnome kovčegu nosilo je jedno posebno odabrano pleme iz redova Israila - pleme  Levita koje je predstavljalo ''svećeničko pleme'' i koje je čak imalo i svoj poseban zakonik ponašanja.13 Svećenici14 iz redova tog plemena su još i prije izgradnje Mesdžida njegovali tradiciju hizmeta Zavjetnom kovčegu i Šatoru u kojem je on tada bio pohranjen. Prema judeo-kršćanskoj tradiciji Mūsā, alejhisselam, je za prvoga Vrhovnoga svećenika izabrao vlastitoga mubarek brata Haruna, alejhisselam. Nakon njega su na tu krajnje odgovornu i značajnu funkciju mogli biti imenovani samo najbolji i najpobožniji među vjernicima zato što su svećenici, kao posebno odabrani među Israilom (koji su opet bili odabrani između svih drugih naroda na Zemlji), morali u svemu biti istinski moralni i vjerski uzor ljudima. Zbog toga su Vrhovni svećenici, kao njihovi poglavari, morali da budu takve vjere, znanja, iskrenosti, čestitosti, milosrđa, morala, plemenitosti i mudrosti da niko u svemu tome ne bude iznad njih, osim, dakako, vjerovjesnika i poslanika dragog Allaha i Njegovih posebno odabranih miljenika.

Da li su, nakon Haruna, alejhisselam, na funkciju Vrhovnoga svećenika Allahovom odredbom bili imenovani još neki od Njegovih vjerovjesnika - to nam nije poznato, ali se u tom kontekstu dva imena svakako ističu: Imran i Zekerijja, alejhisselam. 

Jasno je da je Zekerijja, alejhisselam, Allahov odani rob i vjerovjesnik, jer nam časni Kur'an jasno govori da je on primao Objavu, odnosno da mu je dragi Allah, Gospodar svih svjetova podario blagodat komuniciranja sa Sobom. Uz njega je, sasvim sigurno, i Imran jedan od Allahovih voljenih, cijenjenih i odabranih robova i miljenika, te, najvjerovatnije, uz to i vjerovjesnik. Ovog smo mišljenja zato što je odabranost Imrana i njegove porodice kod dragoga Allaha jasno istaknuta u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:

 Allah je odabrao Adema i Nuha i Ibrahimovu porodicu i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom, sve porod jedan od drugog, a Allah sve čuje i sve zna.  (3:33,34)

 Budući da je hazreti Imranovo ime pomenuto uz imena vjerovjesnika Adema, Nūha i Ibrahima, alejhimesselam, mišljenja smo da je i on jedan od vjerovjesnika dragog Allaha, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

12 U vrijeme Mesiha Isāa, alejhisselam, o kojem ovdje govorimo Zavjetni kovčeg je već stoljećima bio izgubljen. A, nije pronađen ni do našeg vremena. Prema nekim predanjima dragi Allah će dati (a On, hvaljen i slavljen neka je, zna najbolje koliko je to istina) da se Zavjetni kovčeg ponovo pojavi u vrijeme hazreti Mehdija, kada i Isā, alejhisselam, ponovo dođe na Zemlju.

13 Levitski zakonik je jedna od knjiga današnje verzije Starog zavjeta.

14 Uvjereni smo da se podrazumijeva, ali nije zgoreg još jednom napomenuti, da izraz ''svećenik'' ovdje koristimo u njegovom istinskom, tj. ''islamskom'', smislu – naime svećenici Israila, naravno, nisu bili nikakvi samostalni i sveti posrednici između dragoga Allaha i Njegovih robova, već su oni, bez obzira na ličnu deredžu i eventualnu bliskost dragome Allahu (evlijaluk), samo izvršavali ono što im je tadašnji Vjerozakon stavljao u dužnost, te riječima i vlastitim primjerom ljude pozivali da obožavaju samo dragoga Allaha i poučavali ih kako da iskrenom predanošću Njemu (islam) steknu Njegov, hvaljen i slavljen neka je, oprost i spasenje na budućem svijetu.

No, ono što je za nas na ovom mjestu važno napomenuti jeste to da je hazreti Imran iskreno i predano, uz sve svoje ostale vjerske obaveze (koje je, dakako, na najljepši način ispunjavao), čitavog svoga mubarek života hizmetio Mesdžidu Bejtul-makdisu.15

I njegova mubarek žena Hana bila je veoma čestita i pobožna. Ona je imala veliku želju da jedno od njezine djece dragi Allah primi Sebi kao odanoga roba koji će čitav svoj život posvetiti robovanju Njemu i ljubavi prema Njemu. Tako je ona jedne prilike, kada je bila u blagoslovljenom stanju, zavjetovala svoje buduće dijete na službu dragome Allahu, Svemilosnom, Samilosnom.

Kako je bilo uobičajeno u tradiciji Israila da službu dragome Allahu, Živom, Vječnom, kao i emanet hizmeta Bejtul-Makdisu, obavljaju samo muškarci, Imranova žena je bila prilično iznenađena kada je rodila djevojčicu. Međutim, shvatila je da to ne utiče na dovu koju je ranije uputila, pa je ostala pri svojoj ranijoj namjeri i dragome Allahu uputila još jednu dovu za svoju mubarek kćerkicu.

  Kad Imranova žena reče: ''Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i sve znaš!'' Poslije ona, kada je rodila, reče: ''Gospodaru moj, rodila sam žensko'', a Allah dobro zna šta je ona rodila, ''a žensko nije kao muško, nadjenula sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletoga šejtana.'' (3:35,36)

 Dragi Allah, Svemilosni, Gospodar svih svjetova, zasigurno, voli odane robove Svoje i sluša njihove dove, pa je tako uslišao ovu dovu plemenite žene primivši u okrilje Svoje beskrajne milosti njezinu mubarek kći hazreti Merjemu.

Nije nam poznato da li je Imran preselio na ahiret prije rođenja svoje kćeri Merjeme ili ne, ali je poznato da je ona ostala bez oca dok je još bila mala, pa je na sve svećenike koji su u njezino vrijeme hizmetili Bejtul-Makdisu pala i čast i obaveza brige o njoj. Iako je u to vrijeme među njima bio Allahov miljenik i vjerovjesnik Zekerijja, alejhisselam,16 oni su ipak zahtijevali, svaki za sebe, emanet brige o hazreti Merjemi. Zekerijja, alejhisselam, je odlučio da sud u tom sporu prepusti dragome Allahu, iako je dobro znao da je on, i kao vjerovjesnik i kao njezin rod po tazbini,17 najpreči da brine o njoj. On je, najvjerovatnije po 15 Da li je hazreti Imran hizmetio Bejtul-makdisu kao Vrhovni svećenik Israila? To je interesantno pitanje, ali mi na njega u ovom trenutku nemamo konačnog pouzdanog odgovora. Naime, svakako da je Imran po svojoj deredži koju kod dragog Allaha uživa, bio više nego dostojan da obavlja i tu plemenitu i časnu dužnost, ali dilema je u činjenici što je on, kao potomak Davuda, alejhisselam, pripadao plemenu Juda, a ne plemenu Levi. No, informacija da su po Mūsaovome, alejhisselam, Vjerozakonu svećenici na hizmetu Bejtul-makdisu morali biti isključivo iz plemena Levi, preuzeta je iz judeo-kršćanskih izvora - Kur'an i Sunnet o tome, koliko je nama poznato, konkretno ništa ne govore. Odatle je veoma moguće, s obzirom na očevidno ostupanje biblijskih tekstova od istine (o čemu smo više puta do sada govorili), i to da tadašnji Vjerozakon uopće nije ni davao Levitima eksluzivitet u hizmetu Bejtul-makdisu. No, bilo kako bilo, mišljenja smo da je Imran doista čitavog svog mubarek života bio na hizmetu Bejtul-makdisu i da je u tome imao istaknuto mjesto i ulogu. Dragi Allah najbolje zna.

16 I kod Zekerijjāa, alejhisselam, se, kada je riječ o hizmetu Bejtul-makdisu, javlja ista dilema kao i kod hazreti Imrana – da li je obavljao dužnost Vrhovnoga svećenika s obzirom na to da ni on ne potiče iz plemena Levi već iz plemena Juda (vidi prethodnu fusnotu)? I u ovome slučaju nemamo konačnog pouzdanog odgovora, ali to uostalom i nije bitno budući da Zekerijja, alejhisselam, kao jedan od mubarek Allahovih vjerovjesnika i poslanika, sasvim sigurno kod Njega, hvaljen i slavljen neka je, uživa visok stepen bliskosti, zadovoljstva i ugleda, stepen koji je objektivno daleko iznad stepena najpobožnijeg svećenika. A, bitno je to da je Zekerijja, alejhisselam, čitavog svog života, baš kao i hazreti Imran, hizmetio Bejtul-makdisu i da je u tome imao mjesto i ulogu koja po volji dragoga Allaha odgovara njegovom vjerovjesničkom statusu.17 Prenosi se da je Zekerijja, alejhisselam, oženio Merjeminu stariju sestru koja se zvala Ešja'/Iša. Postoje i mišljenja da je on oženio hazreti Merjeminu tetku, ali bi u tom slučaju Merjema i Jahja, alejhisselam, bili tetići. Obzirom da se u izvorima često pominje da su Isā i Jahja, alejhimesselam, tetići, nama se vjerovatnijim čini

Objavi koju je primio, zajedno sa svećenicima koji su zahtijevali pravo brige o hazreti Merjemi Imranovoj kćeri otišao do neke vode da putem bacanja pera od trske u tu vodu vide kako će dragi Allah presuditi. Kada su oni bacili pera u vodu, sva su potonula osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino ostalo plutati na površini. Iako je i ovo već bio očigledan znak, prenosi se da su svećenici tražili da se još jednom ponovi. I, kad su drugi put bacili pera u vodu, sva su krenula nizvodno osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino krenulo uzvodno. Tada više nisu imali prostora za manevar, pa su se svi složili da je Allahova volja da emanet brige o Merjemi preuzme Zekerijja, alejhisselam.

 To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali. (3:44)

 Tako je Merjema živjela u okrilju Allahovog svetog Hrama, Mesdžida Bejtul-makdisa u Jerusalemu pod starateljstvom Zekerijjāa, alejhisselam. Boravila je uglavnom izolovano, u jednoj samo za nju određenoj prostoriji (mihrabu) unutar Mesdžida, gdje joj je jedino navraćao Zekerijja, alejhisselam, da se pobrine za njezine potrebe i porazgovara sa njom. Vrijeme je uglavnom provodila u namazu i molitvi, zikrullahu, slavljenju i veličanju dragog Allaha i ostalim oblicima ibadeta Allahu i iskazivanja ljubavi prema Njemu. U tom periodu njezinoga života osama joj je, budući da ona bijaše prelijepa djevojka u punome cvatu mladosti sa svim prirodnim potrebama i željama, osiguravala maksimalnu udaljenost od grijeha i usavršavanje u ibadetu dragome Allahu, tako da je njezino mubarek srce blistalo čistim nurom, izvornom blistavom svjetlošću duhovnoga savršenstva i svekolike čistote.

Njena deredža kod dragoga Allaha najbolje se vidi iz sljedećih ajeta časnog Kur'ana:

 I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u mihrab ušao, kod nje bi hrane našao. ''Odakle ti ovo, o Merjema?'', on bi je upitao, a ona bi odgovorila: ''Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.'' (3:37)

 I kada meleki rekoše: "O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. O Merjema, budi poslušna Gospodaru svom i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu (namaz) obavljaju i ti obavljaj!" (3:42,43)

 A onima koji vjeruju, Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova i izbavi me od naroda nepravednog!"; Merjemu, kći Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u Riječi Gospodara svoga i Knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila. (66:11,12)

 Iz navedenih ajeta sasvim je jasno da je hazreti Merjema jedna od najboljih žena ikada stvorenih. Ona po odredbi dragoga Allaha na tim mubarek visinama ima plemenite drugarice. Naime, prema jasnoj i nedvosmislenoj poruci časnoga Kur'ana i vjerodostojnih predaja od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, (Hadisi) na tim su deredžama, skupa

stav da je Zekerijjaova, alejhisselam, žena bila starija Merjemina sestra (ako bi se postavilo pitanje razlike u godinama, dobro je znano da je u tim vremenima bilo uobičajeno da stariji ljudi žene mnogo mlađe žene ili da ljudi žene više žena, tako da se dešavalo da razlika u starosti između rođene braće i sestara bude tolika da su jedni drugima, po godinama, mogli biti čak i roditelji). Dragi Allah najbolje zna.

sa Merjemom, kćeri Imranovom, još i Asija, žena Faraonova, Fatima kći Muhammedova, alejhisselam, i njegova prva žena Hatidža kći Huvejlidova.18

Isāovo, alejhisselam, rođenje

Osim što Merjema spada u najbolje žene, ikada stvorene, ona kod dragoga Allaha, Svemilosnog, Samilosnog ima još jednu posebnu počast koja se oživotvorila u Njegovoj Odredbi da upravo ona bude majka Mesiha Isāa, alejhisselam, poslanika koji je jedan od dragome Allahu najdražih i najbližih stvorenja.

Allahova volja bila je i ta da i sama Merjema, skupa sa svojim mubarek sinom, bude Njegovo posebno mubarek Znamenje.

 I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo ih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili. (23:50)

 Nakon izvijesnoga vremenskog perioda koji je Merjema provela u Bejtul-makdisu pod starateljstvom Zekerijjāa, alejhisselam, (nije nam znano koliki je to vremenski period bio, kao niti to koji je bio konkretan razlog njezina odlaska), došlo je vrijeme da ona ode kod svoje rodbine u Betlehem. Smjestila se kod njih, na istočnoj strani njihova boravišta, i taj svoj prostor odijelila jednim velikim paravanom da bi tu nastavila svoj život odvojena od ostalih ljudi onoliko koliko je to bilo neophodno. I tu je, naravno, nastavila sa svim svojim ibadetima, kako je i ranije činila. Jedne prilike, dok je bila u ibadetu, iznenada je unutar svoga boravišta ugledala, prelijepoga nepoznatog mladića i to ju je, kao i svaku čestitu i čednu djevojku, prepalo jer se pobojala da nije možda došao sa nemoralnim namjerama. Međutim, njen strah kratko je trajao, jer je on požurio da se predstavi pa je tako saznala da je to Džibril, plemeniti melek, dragoga Allaha izaslanik koji joj je došao u liku savršeno stvorenoga mladića.

Njezin početni strah se pretvorio u začuđenost kada joj je Džibril prenio poruku od Gospodara njezinog da je svrha njegovog dolaska u tome da ona, Allahovom odredbom, treba da dobije mubarek sina.

 I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla, i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorenoga muškarca. "Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!"; uzviknu ona. "A ja sam baš izaslanik Gospodara tvoga", reče on, "da ti poklonim dječaka čistoga!" "Kako ću imati dječaka", reče ona, "kada me nijedan muškarac niti dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!" "To je tako!", reče on. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko', i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. To je unaprijed određeno!" I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. (19:16-22)

 Tada je, dakle, Allahovom voljom, Merjema ostala u drugom stanju, a da u njezinoj utrobi nije bilo prisutno ničije sjeme, osim njezina vlastitoga (njezine jajne ćelije), tako da je i njoj postalo jasno da će njezin sin biti samo od njezinoga sjemena i da niko neće biti njegov otac. Jasno joj je bilo i to da može još samo neko ograničeno vrijeme biti sa svojom rodbinom i da mora otići u potpunu izolaciju, prije nego li njena trudnoća postane vidljiva.

18 One su sve zajedno najbolje od svih žena i nalaze se na najvećim stepenima bliskosti dragom Allahu, a kakve su i kolike njihove pojedinačne deredže, koja je viša a koja malkice niža, to samo dragi Allah zna, a Njegova je odredba, dakako, apsolutno savršena u ljepoti i svemu drugom.

Tako se ona kratko vrijeme nakon mubarek začeća izdvojila u prirodu da tamo u samoći čeka rođenje svoga sina.

Čekala je u prirodi, opskrbljena od svoga Gospodara sa svim što joj je trebalo, da se ispuni devet mjeseci do dana rođenja. Kad je dobila trudove, u velikoj boli se sklonila pod stablo jedne suhe palme. Tu je njena plemenita kušnja doživjela svoj vrhunac kada joj se u jednome trenutku slabosti oteo bolni uzvik: "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!" I tada se još jednom potvrdila drevna mudrost da baš u trenu kad Allahova kušnja nad robovima Njegovim dosegne vrhunac - baš tada stižu im pomoć i olakšanje od Njega, tako da je Merjema začula glas meleka koji joj je doviknuo da sebi natrese hurmi sa palme i da se napije vode, koja je upravo provrla niže nje. Bi to veliko čudo i znamenje dragoga Allaha, jer se voda pojavila tamo gdje je prije nikada nije bilo, a suha palma je u trenu olistala i rodila obiljem mubarek plodova.

Hurme i voda su joj olakšale trudove pa je zatim sa olakšanjem rodila svog mubarek sina. Na prve trenutke majčinske radosti nad svojim novorođenčetom, nadovezala joj se i briga kako da ljudima objasni ovaj slučaj, kako da izbjegne optužbe za nemoral? Ali, sve je već bilo unaprijed određeno, pa ona nije stigla čestito ni da se zabrine, a već je stigla uputa kako da postupi kroz glas meleka koji joj je naredio da nikome toga dana niti jednu jedinu riječ ne progovori.

 I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!", uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: "Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, reci: "Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti." (19:23-26)

 Kada se vratila svojoj rodbini noseći u naručju bebu, među njima je zavladala velika pometnja i nevjerica. Čuđenju nije bilo kraja. Kako su njena vjera i čestitost svima bile poznate, potpuno ih je šokirala pojava njene bebe. Započele su grdnje sa svih strana, a ona je sabrano, mirno i hladnokrvno, bez ijedne izgovorene riječi, samo rukom pokazala prema novorođenčetu. I tad se desilo veliko čudo, prva od veličanstvenih mu'džiza kojima je dragi Allah, Milostivi obasuo njezina mubarek sina:

 I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. "O Merjemo", rekoše, "učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati ti nije bila nevaljalica." A ona im na njega pokaza. "Kako da govorimo djetetu u bešici?"; rekoše. "Ja sam Allahov rob", ono reče, "meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti; i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da, sve dok sam živ, molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!" (19:27-33)

 Kada su se osvjedočili ovom velikom čudu govora tek rođene bebe, svima od njezine porodice postalo je jasno da je tu riječ o Allahovoj Odredbi i početku zemaljskoga života jednoga od najvećih Njegovih vjerovjesnika i poslanika. To je unijelo mir u njihova srca i još više im povećalo veliku ljubav i poštovanje koje su inače gajili prema svojoj mubarek rodici Merjemi.

Začudno rođenje hazreti Merjeminoga sina nije uticalo samo na njihova srca, ono je uticalo, a i dan danas utiče, na srca mnogih ljudi. Nažalost, djelovanjem vojski prokletoga Iblisa, mnogi ljudi su i zbog ovakvoga njegovog rođenja i zbog velikih mu'džiza kojima je Isā, alejhisselam, obdaren, zapali u očevidnu zabludu smatrajući ga, neuzubillah, sinom Allahovim. To je izuzetno teška zabluda koja je izazvala veliki nered na Zemlji, pa dragi Allah upozorava čovječanstvo na tu zabludu nekih šest stotina i više godina nakon Isāova, alejhisselam, rođenja ajetima Kur'ana, koji se nadovezuju na one naprijed citirane:

 To je Isā, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u kog sumnjaju oni. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: "Budi!", i ono bude. (19:34,35)

Jahja, alejhisselam

Veličina Allahove milosti, ljubavi i pažnje prema Israilu može se vidjeti i iz veoma interesantne činjenice da im je u vrijeme prvoga boravka Isāova, alejhisselam, na Zemlji poslao još dvojicu Svojih vjerovjesnika - oca i sina Zekerijjāa i Jahjāa, alejhimesselam.

Ešja' (Iša) kćerka Imranova, Merjemina starija sestra, bila je, kako se prenosi, žena Zekerijjaova, alejhisselam, a samim time i majka Jahjaova, alejhisselam, tako da su sva trojica ovih plemenitih Allahovih vjerovjesnika i poslanika bili rođaci po krvi. Sva trojica su u istom vremenu bili poslati Israilu sa istom zadaćom da ponude Allahov lijek njihovim srcima, koja su, zbog njihova nemara i licemjerstva koje se taložilo već godinama, postala veoma bolesna. Kako svaka teška bolest zahtijeva jače doze lijeka i intenzivnije liječenje, milost i pažnja dragoga Allaha prema Israilu jasno se pokazala i u tome što im je u istome vremenu poslao čak trojicu mubarek vjerovjesnika i poslanika: Zekerijjāa, Jahjāa i Mesiha Isāa, alejhimesselam.

Jahja, alejhisselam, bijaše Allahov poklon Njegovom robu Zekerijjau, alejhisselam, i odgovor na dovu koju je Mu je on jedne prilike skrušeno uputio u Bejtul-makdisu. Naime, kad je Zekerijja, alejhisselam, zapao u pozne godine počeo je razmišljati o tome ko će biti osoba koja će ga naslijediti. Dakako, on je dobro znao da će odluku o osobi koja će nakon njega dobiti emanet vjerovjesništva donijeti isključivo dragi Allah i to ga nije brinulo. Ali, brinulo ga je to što će ga, ne bude li imao vlastitoga potomstva, u svim njegovim ostalim dužnostima, i vjerskim i društvenim, naslijediti njegovi rođaci po krvi u koje nikako nije imao povjerenja. Tako je jedne prilike, dok je u samoći ibadetio unutar Bejtul-makdisa, skrušeno uputio dovu dragome Allahu da mu podari mubarek sina koji će biti čitavog svog života iskreno predan Njemu, Gospodaru svih svijetova i tako na najljepši način naslijediti i svoga oca i čitav Jakubov, alejhisselam, rod.

Kao odgovor objavljeno mu je slijedeće: "O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati." Iznenađen i začuđen Zekerijja, alejhisselam, je na trenutak zaboravio na činjenicu da je dragi Allah svemoćan i upitao je kako je moguće da dobiju dijete on koji je već zapao u duboku starost i njegova žena koja je čitav život bila nerotkinja. Dragi ga je Allah podsjetio na Svoju svemoć jednostavnim riječima: ''To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.''; i još mu je na njegovu molbu podario da mu jasno znamenje istinitosti ovog mubarek obećanja bude to što neće moći govoriti čitava tri dana i tri noći. Zekerijja, alejhisselam, iziđe iz Mesdžida i, pošto je već bio zanijemio, mimikom poruči svijetu koji ga je okupljen čekao pred ulazom da ujutro i navečer slave i veličaju dragoga Allaha.

 Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo, i rekao: "Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kada sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan." "O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati." "Gospodaru moj", reče on, "kako ću imati sina kad mi je supruga nerotkinja, a već sam i duboku starost doživio?" "Eto tako!"; reče. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.'" "Gospodaru moj", reče, "daj mi neki znak!" "Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti." I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: "Hvalite ga ujutro i navečer!" (19:2-11)

 Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj", reče, "podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!" I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: "Allah ti javlja radosnu vijest: rodiće ti se Jahja - u Allahovu će Knjigu vjerovati, i prvak će biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih." "Gospodaru moj", reče, "kako ću imati sina kada me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkinja?" "Eto tako", reče On, "Allah čini što On hoće." "Gospodaru moj", zamoli on, "daj mi neki znak!" "Znak će biti", reče, ''što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima. I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!" (3:38-41)

 I Zekerijjau se, kad zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!"; odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjāa mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni. (21:89,90)

 Iz navedenih ajeta se vidi da je i rođenje Jahjāa, alejhisselam, veliko čudo Allahovo, slično rođenju njegova tetića Isāa, alejhisselam, pošto mu je otac bio oronuo od starosti, a majka nerotkinja u vrijeme kada su ga dobili.

Gospodar njegov ga je stvorio čednim, čestitim, nježnim i dobrim, a Knjizi i mudrosti ga je poučio još od malih nogu:

 "O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!"; a dadosmo mu mudrost još dok je bio dječak, i nježnost i čednost, i čestit je bio, i roditeljima svojima bio je dobar, i nije bio drzak i nepristojan. I neka je mir njemu na dan kada se rodio i na Dan kada je umro i na dan kad bude iz mrtvih ustao! (19:12-15)

 I otac i sin su, čitav svoj dunjalučki život posvetili svojoj vjerovjesničkoj misiji koju im je povjerio Svemogući, a koja je, u suštini svojoj, imala isti karakter kao i poslanička misija njihovoga rođaka i savremenika Mesiha Isāa, alejhisselam, osim po pitanju objave Indžila.

Naime, mada nam to nije poznato, mi ipak pretpostavljamo da njih dvojica nisu imali nikakvog učešća u primanju objave Indžila, jer ljudskome razumu izgleda veoma logičnom pretpostavka da je Allahov red (Sunnetullah) takav da objavljivanje jedne Njegove Knjige na Zemlji može ići samo preko jednoga od Njegovih poslanika, jer bi u suprotnom moglo doći do konfuzije i nereda, a samo Sveznajući istinu zna. Zbog toga je naše mišljenje da je vjerovjesnička misija Zekerijāa i Jahjāa, alejhimesselam, prije svega bila okrenuta ka liječenju bolesnih srca Benu Israila, njihovom ozdravljenju, snaženju i pripremi za ono što

im je odmah potom trebao donijeti Mesih Isā, alejhisselam. U tome smislu mišljenja smo da je njihova vjerovjesnička misija prethodila Isāovoj, alejhisselam, misiji sa ciljem da joj utvrdi put, a dragi Allah najbolje zna.

Uzevši u obzir njegov hizmet Bejtul-Makdisu, izgleda da bi se moglo kazati (a dragi Allah najbolje zna) kako je Zekerijja, alejhisselam, najveći dio svoga vremena provodio u Jerusalemu. Međutim, njegov mubarek sin, Jahja, alejhisselam, je preferirao prirodu, pa je veliki dio svoga vremena provodio u prirodi, u ibadetu i zikrullahu, nastojeći da se, što je moguće više, udalji od pokvarenosti i grijeha gradskoga života. Prenosi se da se veoma skromno oblačio i da je bio zadovoljan hraniti se onim što nađe u prirodi. Naravno, nimalo nije zapostavio svoju vjerovjesničku misiju, tako da je često dolazio u kontakt s ljudima i prenosio im riječi opomene i pouke. Te riječi su imale veoma veliki uticaj na ljudska srca, pa su mu mnogi dolazili u prirodu, ili na periferije gradova, ili na bilo koje drugo mjesto, slušajući ga i primajući njegovu poruku. Kasnije, kada je njegov mubarek tetić, Mesih Isā, alejhisselam, započeo svoju misiju na Zemlji, njih dvojica su se susretali u prirodi pošto je i Mesih Isā, alejhisselam, volio da se što je moguće više udalji od griješnosti, buke, vreve i brzine gradskog svakodnevnog života.

Kršćani Jahjau, alejhisselam, pripisuju ustanovljenje obreda krštenja,19 kazujući da je krstio ljude u rijeci Jordan i da je čak krstio i Mesiha Isāa, alejhisselam, lično. Međutim, s obzirom da je prema klasičnoj kršćanskoj teologiji bitan i neizbježan element ovog obreda jasno izgovaranje riječi da se sve to čini ''u ime oca, sina i svetoga duha'', što je očevidno pridruživanje dragome Allahu drugova (širk), sasvim je jasno da niti Jahja, alejhisselam, niti Isā, alejhisselam, apsolutno nemaju ništa s jednim takvim obredom.20

Dakako, mi ne možemo ni potvrditi ni negirati da je Jahja, alejhisselam, eventualno doista preporučivao ljudima koji su prihvatali njegove riječi obredno čišćenje u vodama Jordana, ali smo sigurni u to da je u svemu tome čistoća preciznog monoteizma Allahove vjere islama, bez sumnje bila očuvana.

 Hafiz Ibn Kesir o Jahjau, alejhisselam, navodi sljedeću predaju21 koja se prenosi od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:

 Ibn Wehb navodi: Ibn Luhej'a mi je pričao da je čuo od Akila, da je Ibn Šihab rekao: Jednog dana ashabi su govorili o odabranosti pojedinih poslanika, pa je Allahov Poslanik, sallallahualejhivessellem, pred njih izašao, a jedan od njih je rekao: ''Mūsā je sa Allahom govorio.'' Drugi je rekao: ''Isā je Allahov duh i riječ.'' Treći je rekao: ''Ibrahim je Allahov prijatelj.'' Tako su govorili, dok im Poslanik nije rekao: ''A gdje vam je šehid, sin šehida koji je, bojeći se grijeha, oblačio kostrijet i jeo lišće sa drveća?'' Ibn Wehb kaže da je time mislio na Jahjāa ibn Zekerijjāa.

19 Jahja, alejhisselam, je u kršćanskoj tradiciji poznat pod imenom Ivan/Jovan Krstitelj, odnosno u engleskoj verziji John The Baptist.

20 Osim što ovakva forma krštenja direktno implicira širk, taj obred odudara od istine i u tome što je u cijelosti integriran u kršćanske dogme o otkupljenju grijeha kroz žrtvu ''Božijeg sina''. Naime, Islam naučava da svi mi pojedinačno imamo direktan odnos sa dragim Allahom i da se možemo spasiti samo tako da Mu se, hvaljen i slavljen neka je, umilimo, tj. da ispravnim i etičkim životom na dunjaluku zaslužimo da na Sudnjem Danu budemo obasuti Njegovim zadovoljstvom i spašeni od vatre isključivo po Njegovoj milosti, a sevepom našeg vlastitog truda. S druge strane, klasična kršćanska teologija naučava da za pojedinca, bez obzira na njegova djela, nema nikakve nade za spasenje ukoliko on ne bude uključen u Crkvu (zajednicu) koju je Isus uspostavio i preko koje se isključivo čovječanstvu pruža ponuda spasenja kroz bereket njegove žrtve. A, u svemu tome čin krštenja predstavlja inicijaciju (učlanjenje) u tu spašenu zajednicu.

21 ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', strana 584.

 Ovaj hadis nam ukazuje na još jednu veliku počast koju je dragi Allah, Gospodar svih svjetova, Svemilosni, Samilosni dao Svojim robovima, Jahjau, alejhisselam, i njegovu ocu Zekerijjau, alejhisselam - počast šehidske smrti.22

Jahja, alejhisselam, je pogubljen od strane lokalnoga vladara Israila23 zbog toga što nije htio da prekrši Allahov Zakon. Naime, prenosi se da je pomenuti vladar kanio oženiti ženu koja mu je, po Mūsāovome, alejhisselam, Vjerozakonu koji je u to doba važio, bila zabranjena. Oholost pokvarenoga vlastodršca, navikloga na to da mu se svi pokoravaju i ulizuju, te da mu žurno ispunjavaju sve njegove prohtjeve, zahtijevala je od Allahovoga vjerovjesnika, Jahjāa, alejhisselam, ''fetvu'' koja će, suprotno Allahovom Zakonu, taj brak dozvoliti. Računao je da će ugled koji Jahja, alejhisselam, ima u narodu umiriti javnost i da će svi šutke preći preko takvog haram braka. Međutim, Jahja, alejhisselam, je, baš kao pravi mudžahid,24 rekao riječi istine ravno u lice nepravednome vladaru, pa ga je on zbog toga žestoko zamrzio, ali se nije odmah usudio atakovati na njegov mubarek život.

Nije samo vladar u svome srcu nosio mržnju prema Jahjau, alejhisselam. Istu mržnju je nosila i žena koju je dosljednost Allahovoga vjerovjesnika na Njegovu putu spriječila da na legalan način postane vladarevom suprugom. Nije nam poznato da li su se njih dvoje ipak vjenčali, ili su pak ostali u vanbračnoj vezi, ali su, prema predajama, ostali zajedno. Prenosi se da je, u trenucima bliskosti i intime, ta žena zatražila od vladara da joj pokloni glavu Jahjaovu, alejhisselam. On se neko vrijeme nećkao, ali je pred njezinim nagovorima na kraju ipak popustio i poslao ubice po Jahjāa, alejhisselam, koji su ga ubili i mubarek mu glavu u lavoru donijeli toj pokvarenoj ženi.

Postoji i jedno drugačije predanje po kojem se vladareva supruga zaljubila u Jahjāa, alejhisselam, te ga je počela zavoditi i pozivati na bludnu vezu. On je to, naravno, čvrsto i beskompromisno odbijao, pa je ona, kad se definitivno uvjerila da ga ni na koji način ne može imati, uspjela ubijediti svoga muža da joj pokloni njegovu glavu.

Dragi Allah najbolje zna kako se zaista zbilo, ali, uglavnom, mi možemo osnovano kazati da je Jahja, alejhisselam, preselio na budući svijet smrću istinskoga šehida, ostavši do kraja čvrst i dosljedan u borbi da Allahova Riječ bude iznad volje Njegovih zabludjelih robova.

Istu plemenitu sudbinu dragi je Allah propisao i Jahjaovome, alejhisselam, mubarek ocu, koji je također postao istinski šehid koji krvlju svojom prolivenom svjedoči odanost dragome Allahu i beskompromisnu dosljednost u borbi i naporu da riječ Jedinog, Vladara bude nad svim gornja.

Zekerijja, alejhisselam, je, kako predaje kazuju, stradao od ruku Jevreja, čime je još jednom na svijetlo dana izašla sklonost ka zločinu i nasilju, koju mnogi među njima25 nose u svojim kvarnim i otvrdlim srcima. Ubijanje Allahovih vjerovjesnika od strane pokvarenih među Benu Israilom i ranije je, kako Kur'an časni jasno kazuje, bilo prisutno:

22 Općepoznato je koliku počast kod dragoga Allaha, svemogućega Boga uživaju šehidi (mučenici) koji su se žrtvovali za Njegovo zadovoljstvo i na Njegovom putu.

23 Tradicionalno se prenosi da je to bio Herod Antipa, a dragi Allah najbolje zna.

24 Poznat je hadis u kojem Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kazuje da je najveći džihad riječ istine rečena ravno u lice nepravednom vladaru.

25 Naravno, Allahovom milošću, čestiti i plemeniti među njima su od ovog izuzeti i sačuvani.

 ... I poniženje i bijeda na njih (sinove Israilove, tj. Jevreje) padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i sve granice zla prelazili. (2:61)

 Izgleda da se, uglavnom, uvijek isto dešavalo: dolazi im Allahov vjerovjesnik i donosi spasonosne lijekove za njihova teško oboljela srca, riječi istine o njima i njihovome stanju sa željom da ih to otrijezni, popravi i ka spasenju povede; ali oni te lijekove doživljavahu veoma gorkim, jer je istina uvijek gorkog okusa onome ko je ogrezao u ''slatkim'' lažima i grijesima; i onda počnu padati optužbe za herezu, cijepanje jedinstva zajednice, bavljenje sihrom (vradžbinama), ili za bilo šta drugo što će opravdati ''ulemu'' da donese ''fetvu'' o halal ubistvu.

Kako nam to neka predanja prenose, nešto slično se desilo i Zekerijjau, alejhisselam, (možda i nakon šehadeta njegovoga mubarek sina, a dragi Allah najbolje zna), kojega je nakon jedne takve ''fetve'' razularena gomila, na čelu sa prokletim Iblisom,26 jurila između stabala neke šume u želji da ga pogube. Kada je, bježeći od njih, Zekerijja, alejhisselam, smalaksao, začuo je glas jednog drveta koje se otvorilo i pozvalo ga da uđe unutra. Ušao je i drvo se zaklopilo, ali je sudbina htjela da ga prokleti Iblis sustigne i u zadnjem trenu povuče za haljinu pa je dio njegove haljine ostao da viri izvan drveta. Iblis prokleti je to pokazao zabludjeloj svjetini i oni su donijeli pilu te počeli testerisati drvo. Kada su zupci pile probili drveni omotač i došli do njegovoga tijela, Zekerijja, alejhisselam, se za pomoć obratio dragome Allahu. Dobio je Objavu da je njihovo zlo došlo do tako velikog nivoa da će samo još jedan jedini vapaj iz njegovoga srca dovesti do toga da ih dragi Allah, istoga trena, uništi sve zajedno, od prvog do posljednjeg. Tada je reagovalo obilje milosrđa što ga je dragi Allah usadio duboko u srce Svoga plemenitoga vjerovjesnika, pa je Zekerijja, alejhisselam, odlučio da ne upućuje dovu kako bi oni, ili barem njihova djeca, imali šansu za spas na ahiretu. Prerezan je zajedno sa drvetom koje mu je pružilo utočište.

Postoji i mišljenje (i njega, kao i ovo naprijed navedeno bilježi Ibn Kesir) da je ovo bila sudbina nekoga drugog Allahovog čestitog roba, a da je Zekerijja, alejhisselam, umro prirodnom smrću, ali to ne odgovara ranije navedenom hadisu po kojem su i otac i sin šehidi. Iz tog razloga smatramo ispravnijom verziju koju smo naveli, a dragi Allah najbolje zna.  

  Djetinjstvo i odrastanje Isāovo, alejhisselam

O djetinjstvu Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, i o njegovome životu prije poslanstva malo je poznato i dosta toga nam je ostavljeno skrivenim.

O ovome kanonska evanđelja ne donose jednaku priču. Evanđelja po Marku i Ivanu uopće i ne govore o Mesihovu rođenju i djetinjstvu – u njima se njegova mubarek ličnost pojavljuje tek od njegovog susreta sa Jahjaom, alejhisselam, na rijeci Jordanu.27

26 Prokleti Iblis im se prikazao u ljudskom liku i bio inicijator svega toga.

27 U Novom zavjetu se za taj susret Jahjaov, alejhisselam, sa Isāom, alejhisselam na rijeci Jordan kaže da je to bio njihov prvi susret. Ali, budući da su njih dvojica sinovi dvije rođene sestre teško da bi to moglo biti tačno. Naprotiv, mnogo je logičnije da su se oni poznavali i družili još od dana njihova najranijeg djetinjstva, pogotovo zbog toga što su još i vršnjaci, a dragi Allah najbolje zna. No, Novi zavjet o tome susretu donosi jednu neistinu još većega značaja, navodeći da je tom prilikom ''Krstitelj krstio Isusa''. Već smo naveli razloge na bazi kojih smo sigurni da niti Jahja, alejhisselam, niti Mesih Isā, alejhisselam, apsolutno nemaju ništa sa obredom krštenja, u onom smislu kako ga naučava i prakticira kršćanska teologija.

A, Evanđelja po Mateju i Luki govore o Mesihovu rođenju i djetinjstvu, ali im se priče međusobno očevidno razlikuju. No, ako bi im zanemarili razlike i pokušali ih ujediniti, one bi se svele na to da je Marija (hazreti Merjema) bila udata za Josipa, stolara iz Nazareta i skupa s njim je otišla u njihov rodni grad Betlehem kako bi se tamo popisali (jer je bio u toku popis stanovništva i svi su se morali popisati u mjestu gdje su rođeni). Stigavši tamo kasno navečer, nisu mogli naći mjesta u svratištu već su se smjestili u obližnjoj štali gdje se Marija iste noći porodila bez muke. Uskoro im dođe (po Luki) nekoliko pastira koji su nedaleko bivakovali sa svojim stadima i čuli su glas anđela koji ih je upozorio na mubarek novorođenče i uputio ih gdje će ga naći. Stigoše još (po Mateju) i tri mudraca (māga)28 s istoka koji su još ranije vidjeli na nebu zvijezdu novorođenoga kralja Izraela i pratili su je sve dotle dok ne nađoše novorođenče i iskazaše mu poštovanje, te ga darovaše zlatom, tamjanom i smirnom. Baš njih trojica su nešto ranije, nesvjesni njegovih namjera, kralja Heroda obavijestili o rođenju djeteta u Betlehemu koje treba biti budući kralj Izraela. No, nakon što nađoše dijete, poslušaše poruku koju su dobili u snu i Herodu ne otkriše njegov identitet (što su mu se bili obavezali), već se drugim putem vratiše u svoje zemlje. Herod je zbog toga odlučio pobiti svu novorođenu mušku djecu u Betlehemu, ali je, prije nego što su njegove ubice stigle, Marija zajedno sa svojim sinom i mužem Josipom pobjegla iz Betlehema u Egipat gdje su boravili sve dok Herod nije umro. Tada se vratiše u Judeju, ali, vidjevši da je Heroda naslijedio njegov sin od koga također nisu mogli biti bezbjedni, produžiše za Galileju i nastaniše se u Nazaretu.

Tako je prema Mateju Mesih Isā, alejhisselam, odmah po svom rođenju bio odnešen u Egipat gdje je boravio izvijesno vrijeme da bi se tek nakon toga s majkom i njezinim mužem nastanio u Nazaretu u Galileji. Međutim, Luka uopće ne pominje posjetu mudraca i odlazak u Egipat. Po njemu je Isā, alejhisselam, ubrzo po rođenju bio odnešen u Hram u Jerusalemu (Bejtul-makdis) gdje su ga prepoznali dvoje dobrih ljudi, starac Simeon i žena Ana, da bi ga nakon toga Marija i Josip odveli u Nazaret. Od tada su svi živjeli u Nazaretu koji su napuštali svake godine u vrijeme Pashe kada bi išli na hodočašće Bejtul-makdisa u Jerusalemu. Luka još pominje da se prilikom jednoga od tih hodočašća Isā, alejhisselam, kome je tada bilo dvanaest godina, odvojio od Marije i Josipa i bez njihova znanja ostao u Bejtul-makdisu. Njih dvoje su ga, zabrinuti, tražili puna tri dana i kad su ga konačno našli zatekli su ga kako razgovara sa svećenicima i učenjacima o najtežim vjerskim pitanjima, pri čemu su se svi čudili tako visokom stepenu znanja i mudrosti kod dvanaestogodišnjeg dječaka. No, bez obzira na pomenute razlike i Matej i Luka se slažu u jednome: Mesih Isā, alejhisselam, je, kako oni govore, najveći dio djetinjstva i mladosti proveo u Nazaretu u Galileji, odrastajući uz svoju majku u Josipovu domu i radeći s njim stolarske poslove.

Ovo je uglavnom ono što Evanđelja govore o Isāovu, alejhisselam, rođenju i njegovu životu prije vjerovjesničke misije.

Nama, koji svjedočimo Kur'an kao Allahov govor objavljen čovječanstvu na arapskom jeziku, jasno je da navedeno biblijsko kazivanje o rođenju Isāa, alejhisselam, nije istinito. Mi, naime, na bazi ajeta časnog Kur'ana, koje smo već naveli, tačno i precizno znamo da je Merjema svog mubarek sina donijela na ovaj svijet sama, u prirodi, ispod stabla hurme, i da je pri tome trpila porođajne bolove, kao i to da je nakon toga novorođenče govorilo porodici svoje majke da bi ona bila zaštićena od optužbi za nemoral. Isto tako, ubijeđeni smo da se ona uopće nije udavala na ovom svijetu, a dragi Allah najbolje zna. Zbog svega toga odbacujemo, bez imalo dileme, pripovijest o rođenju u štali u Betlehemu uz posjetu

28 U izdanju Biblije iz 1968. godine njih trojica su eksplicitno imenovani kao māgi. No, vjerovatno zato što taj naziv jasno asocira na to da su se bavili magijom, oni su u kasnijim izdanjima nazvani mudracima. Ovo je još jedan od mnogih očevidnih primjera ljudskoga intervencionizna u biblijskim tekstovima.

pastira i mudraca sa istoka, i izražavamo veliku i više nego opravdanu sumnju i u ostatak ove biblijske priče (o pomoru djece, odlasku u Egipat i odrastanju u Nazaretu).

Smatramo da je Mesih Isā, alejhisselam, djetinjstvo i mladost proveo uz svoju majku u Betlehemu gdje je boravila njezina rodbina iz plemena Juda,29 jer su jedino oni, budući da su svojim ušima čuli govor bebe u kolijevci, znali da je njegovo mubarek rođenje volja dragoga Allaha i Njegovo veliko znamenje, i da je hazreti Merjema Allahova miljenica koja je čista od grijeha i obasuta Njegovim bereketom. Svugdje drugdje bi u tim vremenima mlada majka sa djetetom, a neudavana, bila žigosana kao bludnica. Upravo zbog toga što je jedino među svojom rodbinom u Betlehemu Allahova miljenica mogla biti zaštićena od potvora, smatramo da je Isā, alejhisselam, odrastao u Betlehemu, a ne u Nazaretu. Dragi Allah najbolje zna.

Jedino što se može sa punom sigurnošću reći o ovome periodu života Mesiha Isāa, alejhisselam, (ako se ajeti Kur'ana koji slijede odnose baš na taj period njihovih mubarek života) jeste to da je on, zajedno sa svojom plemenitom majkom, bio nastanjen na nekoj visoravni sa tekućom vodom:

 I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo ih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili. (23:50)

 Gdje je ta visoravan, zašto su tamo bili i koliko su tamo ostali nije nam poznato.

Mi također pouzdano ne znamo ni kada je, gdje i kako Mesih Isā, alejhisselam, dobio Indžil i emanet Allahova poslanstva. Isto tako, nije nam poznat ni originalni tekst Indžila koji je, izgleda, nepovratno izgubljen.30 Današnja Evanđelja, prema tome, nemaju ništa sa Indžilom i nikako se ne mogu smatrati Allahovom objavljenom Riječju, ali se i tamo mogu pronaći neke mudrosti i pouke, naravno samo u onolikoj mjeri u kojoj su u njima riječi i djela Isāova, alejhisselam, vjerodostojno prenešeni.31

U želji da što potpunije i kvalitetnije opišemo život i vjerovjesničku misiju Mesihovu, odlučili smo se da kao izvor koristimo i Evanđelja. No, s obzirom da kanonska Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu sadrže kršćanske dogme koje odudaraju od istine (koju mi prepoznajemo kroz Kur'an i Sunnet Muhammedov, alejhisselam), odabrali smo Evanđelje po Barnabi, koje je po našem mišljenju a vjerujemo i po objektivnom sudu najbliže istini, mada, zasigurno, ni ono nije sasvim vjerodostojno.32

Prema tome, ako u Evanđelju po Barnabi potražimo odgovor na naše pitanje kada je, gdje i kako Mesih Isā, alejhisselam, dobio Indžil i emanet poslanstva, naći ćemo sljedeći odgovor:

29 Hazreti Merjema i Isā, alejhisselam, potomci su Davudovi, alejhisselam, koji potiče iz plemena Juda, a rođen je u Betlehemu. Dakle, porijeklo Merjemino i Isāovo, alejhisselam, je iz Betlehema u Judeji.

30 Knjige koje danas nazivamo Evanđeljima samo su rukama evanđelista pisane biografije Isāova, alejhisselam, života sa zabilježenim nekim mudrostima koje mu se pripisuju. No, mi, bez sumnje, znamo da je Indžil Allahova Objava i, možda uz to i iskaz mudrosti objavljene Isāu, alejhisselam (dragi Allah najbolje zna), ali Indžil sigurno nije samo prikaz njegovoga života, mišljenja, govora i djela. Stoga se može reći da je danas originalni Indžil izgubljen.

31 Naravno, strogo vodeći računa o tome da kao izvor vjerovanja (Akaida) i prava (Fikha) možemo koristiti samo Kur'an i Sunnet. Stari i Novi zavjet, kao i sve knjige iz jevrejsko-kršćanske tradicije (Isralijate) možemo uzeti samo kao ''zanimljivo štivo'', a nikako ne kao izvor vjerovanja i prava.32 O Evanđelju po Barnabi, njegovoj vjerodostojnosti i historiji prenošenja smo, Allahu dragome hvala, nešto više kazali u okviru naslova ''Muslimani, sljedbenici Isāa, alejhisselam''.

 ... Isus je prispjevši dobu od trideset godina, kao što mi je on rekao, otišao na Goru Maslinsku. U podne, dok se molio, kad je došao do riječi: ''Gospod sa milošću...'', bio je okružen jarkom svjetlošću i bezbrojnim mnoštvom anđela, koji su govorili: ''Blagoslovljen neka je Bog''. Anđeo Gabrijel mu predstavi kao da je sjajeće ogledalo, knjigu, koja se spustila na srce Isusovo, u kojoj je on imao znanje onog šta je Bog učinio i šta je rekao i šta Bog hoće, toliko da mu je sve bilo otkriveno i otvoreno, kao što mi je rekao: ''Vjeruj Barnaba, da ja znam svakog proroka sa svakim proročanstvom, tako da šta god ja kažem, sve proizilazi iz te Knjige.''

Isus, primivši ovu viziju, i znajući da je on prorok poslat domu Izraelovu, sve otkri Mariji, svojoj majci, govoreći joj da on mora pretrpjeti velik progon zarad časti Boga i da on ne može više nimalo boraviti s njom da bi je služio. Čuvši ovo Marija reče: ''Sine, prije nego što si rođen, meni je sve najavljeno: zato neka je blagoslovljeno sveto ime Božije''. Isus ode tog dana od svoje majke, da bi se posvetio svojoj proročkoj službi.  (Evanđelje po Barnabi, 10) ...

 Prema ovome izvoru, dakle, Isā, alejhisselam, je dobio Indžil kompletan, odjednom, direktnim spuštanjem na srce od strane Džibrila, pouzdanoga i cijenjenoga, i sve ono što Isā, alejhisselam, govori i radi potiče odatle.

Naše mišljenje o ovom je, međutim, drugačije, jer smatramo da je kod Mesiha Isāa, alejhisselam, isti slučaj kao i kod Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, tj. smatramo da treba razlikovati Allahovu Riječ objavljenu u obliku Knjige kao prvi pojam, te mudrost i znanje koje dragi Allah spušta na srce Svojim vjerovjesnicima i poslanicima da bi mogli ispravno tumačiti Knjigu i objašnjavati vjeru ljudima, kao drugi pojam.

Dakle, nema ni najmanje sumnje u to da Mesih Isā, alejhisselam, u svome mubarek srcu posjeduje istinsko znanje dobiveno od dragoga Allaha, jer bez toga on zasigurno ne bi bio u Kur'anu nazvan Allahovom Riječju što je dostavljena hazreti Merjemi i Duhom od Njega:

 O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isā, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok. (4:171)

 Ali, mi smo mišljenja da se ovo odnosi na potpunu mudrost i znanje o vjeri općenito, kao i o ispravnom tumačenju Tevrata, Zebura i Indžila, a ne na konkretan sadržaj samoga Indžila, koji je kao Allahova Riječ u obliku Knjige bio objavljen Mesihu Isāu, alejhisselam, - baš kao što i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u svom mubarek srcu i svojoj nutrini posjeduje potpunu mudrost i znanje o ispravnome tumačenju Kur'ana, dok je opet Kur'an, sam po sebi, direktna Allahova Riječ koju je Poslanik prosto memorisao i citirao identično kako mu je bila objavljena. Smatramo da je isti takav slučaj i sa Isāom, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost i uputu.

Kao zaključak ovoga dijela kazivanja o Mesihu Isāu, alejhisselam, možemo kazati da je on živio sa svojom majkom hazreti Merjemom sve dok nije napunio oko trideset godina starosti, kad je, najvjerovatnije, dobio (ili počeo dobivati) Indžil od dragog Allaha, i počeo svoju poslaničku misiju.

Isa, alejhisselam (II dio)

Misija Isāova, alejhisselam

 Isā, alejhisselam, je živio u vremenu kada su Benu Israil već nekih šezdeset godina bili pod vlašću Rima. Iako to, gledano u historijskim mjerilima, nije bio dugačak period, vlast mnogobožaca izuzetno je teško padala Israilu jer su oni, iako sa dosta zastranjenja i licemjerstva, ipak baštinili islam (tada interpretiran prema Zakonu Tevrata i Zebura) kao svoju vjeru. Osim toga, već se nekih hiljadu godina među njima prenosilo sjećanje na Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, i zlatne dane njihove vladavine, kad je država Benu Israila bila na vrhuncu svoje moći.

U takvoj klimi, između sjetnoga prizivanja stare slave i ponižavajuće potčinjenosti Rimljanima koju su svakodnevno trpili, u njima je tinjala želja za ustankom, za džihadom i ponovnim uspostavljanjem njihove države na tlu Svete zemlje. Zato je sasvim prirodno da je tada njihova pažnja bila posebno okrenuta ka, u njihovim svetim knjigama zapisanom, Allahovome obećanju o Poslaniku koga će On uzdići od braće njihove.33 Za njega su znali da će mu dragi Allah otvoriti puteve na sve strane svijeta, tako da će Knjiga i Vjerozakon koji mu budu objavljeni u konačnici obuhvatiti sve zemlje svijeta. Shodno tome je vjerska tradicija Israila ovom mubarek insanu dala atribut, koji je ujedno postao i ime po kome su ga svi poznavali - Mesija (Pomazanik).34 Željno su ga očekivali u nadi da će se pojaviti baš u njihovom vremenu, povesti ih u džihad i osloboditi mrskih rimskih okupatora, te ponovo utemeljiti njihovu državu na tlu Svete zemlje, a što će biti samo početak trajne vladavine odabranoga naroda nad čitavim svijetom.

Dakle, njihovo duhovno stanje u tom vremenu bilo je takvo da su oni vjerovali da je njihova vjera ispravna, da je u pogledu toga dragi Allah s njima sasvim zadovoljan, pa im ostaje samo da se ujedine pod zastavom Mesije i oslobode se od rimskih okupatora.

Međutim, nije bilo tako.

Samo su iskreni Allahovi robovi, istinski vjernici među njima, čija srca su iskreno bila okrenuta dragome Allahu, Gospodaru svih svjetova, znali da je upravo njihov ponižavajući položaj bio posljedica njihovih preko mjere nagomilanih grijeha, iskrivljenoga tumačenja i licemjernoga prakticiranja Allahove Vjere. Očekivali su, dakle, Mesiju živjeći u uvjerenju da su im srca zdrava, a u stvari srca su im bila bolesna i vapila su za liječenjem, čega oni uopće nisu bili svjesni.

U to doba, Mesih Isā, sin Merjemin, alejhisselam, je navršio pune tri decenije svoga zemaljskog života i Allahovom milošću bio poslat kao Njegov poslanik i kao Riječ i Duh od Njega Israilu da ih uputi i da izliječi njihova srca od grijeha, licemjerstva i materijalizma.

 A kada meleki rekoše: "O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ, ime će mu biti Mesih, Isā, sin Merjemin, biće viđen i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih, on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i biće 33 Stari zavjet, Ponovljeni zakon, 18:18,19

34 U tradiciji Israila znak Božijega odabira neke osobe za njihovog vladara bijaše to što bi dotična osoba bivala pomazana maslinovim uljem iz ruke nekog od Allahovih vjerovjesnika. Izraz ''Mesija'' potiče od hebrejske riječi ''masaha'' koji ima značenje ''potirati rukama nekoga ili nešto'', tako da ''Mesija'' u stvari znači ''Pomazanik'', tj. ''Onaj koji je pomazan za vladara Israila''. Interesantno je pomenuti da je ovome srodna arapska riječ ''mesh'' sa istim značenjem, pa se odatle za propisanu zamjenu pranja nogu vodom prilikom abdesta koristi izraz ''mesh po mestvama ili čarapama''.

čestit"; ona reče: "Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo''? "Eto tako", reče, "Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: 'Budi!'; i ono bude." I poučiće ga pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i poslati ga kao poslanika sinovima Israilovim: "Donosim vam dokaz od Gospodara vašega: napraviću od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, i kazivaću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete; i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašega, zato se Allaha bojte i mene slušajte; Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je Pravi put!" (3:45-51)

 Kao što se vidi iz navedenih ajeta Mesih Isā, alejhisselam, je svojim poslanstvom i Indžilom potvrđivao istinitost Tevrata i Zebura objavljenih prije njega. U stvari, moglo bi se reći da je Indžil bio izvjesna korekcija i nadopuna Tevrata i Zebura, tako da su sve tri Knjige činile jednu cjelinu. Pomenuta korekcija se jednim dijelom odnosila i na olakšanje nekih tevratskih propisa koji su do tada bili veoma strogi (vjerovatno radi kazne i pouke Israilu zbog njihovih grijeha), pa je, milošću dragoga Allaha, bilo došlo vrijeme da im se to olakša i da im se neke ranije zabranjene stvari dopuste.

Ovo se odnosilo na originalni tekst Tevrata i Zebura.

Međutim, dodatni problem i značajan izazov za Isāa, alejhisselam, bi u činjenici da je tokom mnogih godina koje protekoše od vremena Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, došlo do iskrivljenja Tevrata i Zebura, jer su neki od prepisivača i svećenika, oni koji nisu bili iskreni vjernici i koji se nisu dragoga Allaha bojali, uklanjali i izostavljali neke dijelove originalnoga teksta iz njima znanih razloga.

 ... Oni su (sinovi Israilovi) riječi s mjēstā na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. (5:13)

 Umjesto toga u objavljene Knjige unosili su vlastitim rukama pisane tekstove koji su samo odraz njihovoga odmišljanja izvora Vjere, ali i tendencioznih tumačenja prilagođenih njihovim dušama. Takvu mješavinu Božijeg i ljudskog, istinskog i lažnog, držali su svetim tekstom.

 A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: "Evo, ovo je od Allaha"; da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onog što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju! (2:79)

 Odatle prva suštinska karakteristika poslaničke misije Mesiha Isāa, alejhisselam, bila je u tome da se Indžilom nadopune Tevrat i Zebur, iz njih izbace izmjene koje su ljudi učinili, i da se izvrši izmjena Vjerozakona u smislu donošenja izvijesnih olakšica.

 Druga suštinska karakteristika poslaničke misije Isāove, alejhisselam, očitovala se u tome što je Indžil donosio Benu Israilu informaciju o budućem poslanju posljednjega od Allahovih poslanika – Ahmeda, Muhammeda, alejhisselam,35 čija će mubarek ličnost biti posebna milost dragoga Allaha, milost Svemilosnoga odaslana svim svjetovima.

35 Resulullah, alejhisselam, u Indžilu je bio imenovan kao Ahmed, što je riječ istog korjena i istog značenja kao i Muhammed, obje imaju značenje ''Hvaljeni'', ''Najhvaljeniji''.

 A kad Isā sin Merjemin reče: "O sinovi Israila, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed (Muhammed) koji će iza mene doći"; i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: "Ovo je prava vradžbina!" (61:6)

 Ovo im je bila jasna poruka i pojašnjenje o velikanu kojeg su očekivali, a koji je bio zapisan u Tevratu i Zeburu.

Prema tome, dočekali su istinskog Mesiju (dragi Allah u ajetima Kur'ana naziva Isāa, alejhisselam, imenom Mesih Isā, sin Merjemin), ali koji ne bijaše onakav kako su očekivali da će Mesija biti,36 a koji je trebao da ih uputi na posljednjeg Allahovog poslanika, onoga koji im je jasnim riječima bio najavljen u Tevratu i Zeburu.37

Ono što je danas, nakon što je originalni tekst ljudskim intervencijama više puta bio izmijenjen, ostalo od ovih riječi vjerovatno je sljedeći stavak u Starom zavjetu:

 Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću Svoje riječi u njegova usta, da im kaže sve što mu zapovijedim. A ne bude li tko poslušao Mojih riječi što ih prorok bude govorio u Moje ime, taj će odgovarati preda Mnom. (Ponovljeni zakon, 18:18,19)

 Iako je ovo izmijenjena verzija originalnoga zapisa, u kome je svakako bilo zapisano i to da će obećani poslanik biti nepismen (vidjeti ajete niže navedene), čak i ova verzija, ovakva kakva jeste, sadrži sasvim jasne aluzije na Muhammeda, alejhisselam, o čemu je Ahmed Deedat napisao čitavu knjižicu pod naslovom ''Šta Biblija kaže o Muhammedu, SallAllahu alejhi ve sellem''.

Pošto je u judeo-kršćanskoj tradiciji (vidjeti Ponovljeni zakon, 1:1-5) odveć znano da je kompletna knjiga Ponovljenog zakona upućena Mūsāu, alejhisselam, (Mojsiju) jasno je da je i gore navedena poruka upućena upravo njemu. To znači da je Mūsāu, alejhisselam, bilo najavljeno poslanje posljednjega poslanika preko koga će dragi Allah razasuti Svoju milost svim svjetovima i čije je slijeđenje obaveza svih ljudi i džina ako žele biti spašeni.

Pogledajmo sada ajete Kur'ana koji govore o ovome:

 I Mūsā odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kada ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još ranije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo kušnja Tvoja kojom Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa oprosti nam i smiluj nam se jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovom svijetu, i na onom svijetu, mi se vraćamo Tebi!" "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga Ja hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; dat ću je onima koji se grijeha budu

36 Ranije smo rekli da je Benu Israil očekivao Mesiju koji će biti vladar i borac na Božijem putu da uspostavi vlast odabranog naroda na Zemlji. Ali, zadaća pravoga Mesiha - Isāa, alejhisselam, nije bila sadržana u tome.

37 Mi smo ranije naveli da su oni obećanoga poslanika o kome su čitali u Tevratu i Zeburu nazivali Mesijom, tj. da su očekivali jednu mubarek ličnost a bile su im određene dvije – Isā i Muhammed, alejhimesselam. Ovo je naša pretpostavka zasnovana na tome što se Isāu, alejhisselam, u Kur'anu jasno dodijeljuje atribut/ime Mesih, a ujedno drugi ajeti Kur'ana (ako dragi Allah da, citirat ćemo ih u nastavku kazivanja) sasvim jasno navode da je Poslanik koji je obećan Israilu još u vremenu Mūsāa, alejhisselam, prilikom potresa na Sinajskoj gori niko drugi do Muhammed, alejhisselam. To su razlozi na kojima temeljimo naše mišljenje, a dragi Allah najbolje zna.

klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih ih odvraćati, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali, i svjetlo po njemu poslano slijedili, postići ono što budu željeli. Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:155-158)

 Odavde se vidi da je u situaciji kad je Israil bio u velikim brigama i strahu od srdžbe Allahove i kazne zbog toga što je jedan dio njih obožavao zlatno tele u podnožju Sinajske gore, na dovu Mūsāa, alejhisselam, da im bude oprošteno, dragi Allah objavio da će biti oprošteno svim čestitim vjernicima koji su iskreno i potpuno odani dragome Allahu, koji u dokaze Njegove čvrsto vjeruju, koji se grijeha klone i zekat daju. Zatim dalje Allah dodaje da je veoma značajno svojstvo tih čestitih vjernika i to što oni vjeruju u budući dolazak nepismenog posljednjeg Allahovoga poslanika i da će milost biti data samo onima koji će slijediti tog Poslanika. Na kraju, riječi dragoga Allaha, objavljene kroz časni Kur'an, jasno kažu da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, taj obećani, u Tevratu i Indžilu zapisani, posljednji Allahov poslanik.

Pošto je Mesih Isā, alejhisselam, posljednji od poslanika poslatih prije Muhammeda, alejhisselam, to je svakako informacija o njegovom dolasku bila veoma značajna zadaća koju je on imao obaviti.

 Treća suštinska karakteristika prve etape poslaničke misije Isāa, alejhisselam, bila je sadržana u poruci Benu Israilu da se okrenu sami sebi, da vide, prepoznaju i sagledaju vlastitu licemjernost, jer su oni tada samo formalno i riječima obožavali dragog Allaha a u njihovim srcima bio je materijalizam i zadovoljenje vlastitih strasti, prohtjeva i interesa koji su im bili preči od dragoga Allaha i Njegovog Zakona, tako da su uvijek, kad bi im se interesi suprostavljali Allahovoj naredbi, njih slijedili, a ostavljali Allahove naredbe. Takvo stanje je nešto najopasnije u što jedan vjernik može upasti, jer je to akt suprostavljanja Allahu dragom, pokušaj varanja Njega, pa čak i skriveni oblik pripisivanja Njemu drugova (širk). Srca su im vapila za istinskom, potpunom i iskrenom predanosti dragome Allahu, Svemilosnom, Milostivom, Gospodaru svjetova svih, a da oni sami većinom toga nisu bili ni svjesni, pa im je On, kao milost Svoju i Znak Svoj, poslao Isāa, alejhisselam, koji je trebao da ih uputi na to kako da se pokaju, izliječe i očiste srca, te ih potom učvrste na putu iskrenosti u Allahovoj vjeri.

Kako bi Mesih Isā, alejhisselam, bio očevidno prepoznat kao istinski Allahov poslanik, voljom Milostivoga bile su mu date velike mu'džize: mogao je oživljavati mrtve, vraćati vid slijepima i zdravlje gubavima, mogao je od blata stvoriti pticu i kazivati ljudima gdje im se nalaze skrivene dragocijenosti koje su oni brižljivo pohranjivali na tajnim mjestima.

 ... "Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napravit ću od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliti ću slijepca od rođenja, i gubavca, i oživljavati ću mrtve, voljom Allahovom, i kazivati ću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete ... (3:49)

 Kad Allah rekne: "O Isā, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Ruhul-kudusom38 pomogao pa si i u bešici i kao zreo čovjek s ljudima razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kad je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kad si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kad si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kad Sam od tebe sinove Israilove odbio kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni od njih koji ne vjerovaše vikali: 'Ovo nije ništa drugo do vradžbina prava'!'' (5:110)

 Ove nadnaravne moći bile su očevidna znamenja dragoga Allaha i dokazi istinitosti Isāovih, alejhisselam, riječi, ali su mnogi među Israilom i pored svega toga ostali gluhi na njegove poruke. Da ironija bude veća, u poricanju, mržnji i neprijateljstvu prednjačili su upravo oni koji su zbog svojega znanja i položaja u društvu najprije morali prepoznati i slijediti Mesiha Isāa, alejhisselam, a to su svećenici, pismoznanci i farizeji.39

Ovdje je korisno navesti citat iz Evanđelja po Barnabi, gdje Mesih Isā, alejhisselam, na pitanje jednoga od svećenika kakvu će dragi Allah dati nagradu njima, svećenicima, na budućem svijetu odgovara:

 ... Ti me pitaš: ''Šta će nam Bog dati u raju''? Doista, kažem ti, da oni koji misle o zaradi ne vole svoga Gospodara, čoban koji ima stado ovaca, kada vidi da dolazi vuk, spremi se da ih brani; nasuprot tome kad plaćenik vidi vuka napušta stado i bježi. Tako mi Boga živoga pred kojim stoji moja duša, da je Bog očeva naših vaš Bog, vi ne biste pomišljali da kažete: ''Šta će mi Bog dati''? Nego vi biste rekli, kao što je učinio David, njegov prorok: ''Šta ću ja dati Bogu, za ono sve što je dao meni''?

Ja ću vam govoriti parabolama da biste vi razumjeli. Bio jedan kralj koji pored puta nađe čovjeka kojega su skinuli lopovi, koji su ga smrtno ranili. I on je imao sažaljenje prema njemu i naredio je svojim robovima da ga odnesu u grad i njeguju; oni ovo uradiše marljivo. I kralj uveliko zavoli bolesnog čovjeka, tako da mu on dade sopstvenu kćerku za brak i učini ga svojim nasljednikom. Sigurno je da je taj kralj bio najmilosrdniji; međutim, čovjek je tukao robove, prezirao lijek, zlostavljao svoju ženu, govorio zlo o kralju, učinio da se njegovi vazali pobune protiv njega. I kada bi kralj tražio neku uslugu, on bi imao običaj da kaže: ''Šta će mi kralj dati kao nagradu''? Pa kad je kralj ovo čuo, šta je učinio tako bezbožnom čovjeku?

Oni svi odgovoriše: ''Jao njemu, kralj ga je lišio svega i okrutno ga kaznio''.

Onda reče Isus: ''O svećenici i pismoznanci i farizeji, i ti velikosvećeniče koji si čuo moj glas, objavljujem vam šta je Bog rekao vama preko proroka Isāije: 'Ja sam izdržavao robove i veličao ih, ali oni su Me prezirali'. Kralj je naš Bog, koji je našao Izraela na ovom svijetu punom nevolja, i dao ga zato Svojim slugama Josipu, Mojsiju i Aronu, koji su ga njegovali. A naš Bog je začeo takvu ljubav prema njemu, da je On radi naroda Izraelovog uzeo potopiti faraona i uznemirio sto dvadeset kraljeva Kanaanaca i Medjenaca; On mu je dao Svoje zakone, čineći ga nasljednikom sve te (zemlje) u kojoj naš narod živi.

38 Ruhul-kudus – doslovan prevod s arapskog je ''Duh sveti''. Učenjaci taj pojam različito tumače, a najraširenije mišljenje je da se to odnosi na meleka Džibrila. Dragi Allah najbolje zna.

39 U doba Mesiha Isāa, alejhisselam, među Israilom su postojale različite vjerske grupacije. Budući da se u Evanđelju po Barnabi pominju, uz svećenike, samo još pismoznanci (književnici?) i farizeji mi smo koristili samo te nazive – ali se ovo odnosi na sve aktivne vjerske grupacije među Israilom koje su, ako su bile doista iskrene u svojoj vjeri, morale da prepoznaju poslanika dragoga Allaha, prihvate ga i slijede njegove upute.

Ali, kako se ponio Izrael? Koliko mnogo proroka je poubijao; koliko je proročanstava zaprljao; kako je on prekršio Zakon Božji: kako su mnogi zbog toga napustili Boga i otišli da služe idole kroz vaš prekršaj. O svećenici! Kako vi obeščašćujete Boga načinom svoga života! A sad me vi pitate: 'Šta će nam Bog dati u raju'? Trebali ste me upitati kakva će biti kazna koju će vam Bog dati u paklu, a zatim šta treba da radite za pravo pokajanje da bi Bog imao milosti prema vama, jer ja vam to mogu reći i za ovaj kraj sam poslat vama. Tako mi Boga živoga, pred kojim stojim, vi nećete dobiti od mene pohvalu, nego istinu. Zato vam kažem, pokajte se i okrenite Bogu kao što su činili očevi vaši nakon griješenja, i ne otvrdnite svoja srca''.

Svećenike je spopao bijes zbog ovoga govora, ali zbog straha od običnoga puka, oni ne rekoše niti riječi.

Isus nastavi govoreći: ''O učitelji i pismoznanci, o farizeji, o svećenici, recite mi. Vi želite konje kao vitezovi, ali vi ne želite da idete u rat; vi želite lijepo odijelo kao žene, ali vi ne želite da rađate i uzgajate djecu; vi želite plodove polja, a ne želite da obrađujete zemlju; vi želite morske ribe, a ne želite ići da ih lovite; vi želite čast kao građani, a ne želite teret republike; i vi želite desetinu i prve plodove kao svećenici, ali vi ne želite da služite Bogu istinski. Šta će onda učiniti Bog s vama s obzirom da vi želite ovdje svako dobro, bez ikakvoga zla? Doista, kažem vam da će vam Bog dati mjesto gdje ćete vi imati svako zlo, bez imalo dobra''.

Kad je ovo Isus izgovorio, bi mu donešen čovjek opsjednut đavlom, koji nije mogao da govori niti gleda, a bio je lišen i sluha. Nato Isus videći njihovu vjeru, podiže svoje oči k nebu i reče: ''Gospode Bože očeva naših, imaj milosti nad ovim bolesnim čovjekom i daj mu zdravlje, da bi ovi ljudi ovdje znali da si me Ti poslao''. Rekavši ovo Isus naredi duhu da ode, govoreći: ''Uz moć imena Božjeg, Gospoda našeg, odlazi zloduhu iz čovjeka''! Duh ode i nijemi čovjek progovori i progleda svojim očima. Nato svi bijahu ispunjeni strahom, ali pismoznanci rekoše: ''Uz moć Belzebuba, princa demona, on je izbacio demone''.

Tad reče Isus: ''Svako kraljevstvo podijeljeno protiv sebe, uništava se, i kuća pada na kuću. Ako uz moć Satane, Satana bude izbačen, kako će njegovo kraljevstvo opstati? A ako vaši sinovi izbace Satanu sa knjigom koju im je dao Solomon prorok, oni svjedoče da sam ja izbacio Satanu uz Božiju moć. Tako mi Boga živog, blasfemija protiv Svetog Duha je bez otkupa na ovome i na drugome svijetu; jer zao čovjek sam sebe proklinje, znajući prokletstvo''.

Rekavši ovo Isus iziđe iz Hrama. A svjetina ga je veličala, jer, oni su bili donijeli sve bolesne ljude koje su mogli sabrati, i Isus učinivši molitvu dade svima njihovo zdravlje. Poslije toga dana u Jerusalemu rimski vojnici, djelovanjem Satane, počeše da uzbunjuju običan narod govoreći da je Isus Bog Izraelov, koji je došao da posjeti svoj narod. (Evanđelje po Barnabi, 68,69) ...

 Iz citata jasno se vidi koliko su samo svećenici i ostali ''istaknuti duhovnjaci'' Israila željeli uživati sve ugodnosti i privilegije koje im je njihov ''posvećeni'' položaj u društvu osiguravao, ali oni nisu nimalo željeli truda, napora, žrtve i odgovornosti koje je taj isti položaj sobom nosio. Čak štaviše, očekivali su da ''nebo'' potvrdi ispravnost i valjanost njihova ponašanja i osigura im nastavak privilegija koje su u društvu uživali. Očekivali su da novi poslanik stane uz njih, na njihovo čelo u političkom smislu, i izbori im slobodu od Rimljana i, naravno, omogući još veće privilegije i ugodnosti u budućoj slobodnoj državi.

A umjesto toga, dočekaše Mesiha Isāa, alejhisselam, koji im je jasno ukazivao na sve njihove grijehe i nevaljalštine i upućivao im jasne upute kako da se izliječe i poprave, da bi tako stekli Allahovo zadovoljstvo i spas na ahiretu, i ujedno zadržali svoje zemaljske ugodnosti. Ali, tvrdoća i teška bolest njihovih srca vidjela se i u tome što oni, iako su vidjeli jasne i nedvosmislene znakove i znamenja da je Isā, alejhisselam, Allahov poslanik i miljenik koga se mora slijediti, nisu htjeli da obuzdaju vlastitu oholost i uobraženost, već su odbijali ovu Allahovu milost i šansu za izliječenje i spas, i postupali su upravo suprotno onome kako su trebali da postupaju. Umjesto da vole, slušaju i slijede Isāa, alejhisselam, i narodu u tom smislu govore, oni su mrzili Isāa, alejhisselam, i narod odvraćali od njega. Pošto su njegove mu'džize bile vidljive i opće poznate, nisu ih mogli zanemarivati, pa su ih prikazivali kao sihr i vradžbine (Allahu se utječemo od ovih laži, prljavština i opačina). I ovdje se, nažalost, potvrdila stara mudrost koja kaže: ''Kakav je narod, takve i vođe ima''; pa je većina Israilćana stajala uz svoje vjerske predvodnike i odbijala je da prihvati Isāa, alejhisselam.

Naravno, Allahovom milošću, bio je među Israilom i jedan broj čestitih ljudi čija srca, očišćena i ozdravljena njihovom iskrenom vjerom, jasno prepoznaše Allahovoga poslanika. Neki od njih su zanemarili sve drugo u svojim životima i potpuno su se posvetili druženju sa Isāom, alejhisselam, i primanju njegovih pouka. Oni su poznati pod imenom havarijjuni (apostoli). Slijedili su Mesiha Isāa, alejhisselam, po Judeji, Samariji, Galileji - svuda kuda je on išao na svome putu pozivanja dragome Allahu, zajedno s njim su noćivali i osvitali, zajedno s njim su, na Allahovome putu, trpili vrućinu, napor, glad, žeđ, strah, nevjerničke uvrede i sve ostalo.

 A kad se Isā uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: "Koji će biti moji pomagači na Allahovu putu?" "Mi", rekoše havarijjuni, "mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!" (3:52,53)

 Naredne, kako se prenosi, tri godine Isā, alejhisselam, je sa havarijjunima prolazio svim područjima gdje su živjeli Benu Israil od Galileje na sjeveru do Judeje na jugu. Gdje god je boravio pozivao je na Allahov put, poučavao ispravnome tumačenju i prakticiranju Tevrata, Zebura i Indžila, donosio radosne vijesti o ahiretskim nagradama, a i dunjalučkoj pomoći, iskrenim vjernicima, donosio opomene o Allahovoj žestokoj kazni svim onima koji leđa svoja okrenu i ustrajni u grijehu ostanu. Njegove mubarek riječi su itekako uticale na ljudska srca - kod jednih su razvijale najljepša osjećanja i davale su plemenite plodove, dok su druga, od prljavštine nataloženih grijeha već otvrdnula, srca primala njegove riječi sa još izraženijom mržnjom.

Mu'džize kojim ga je dragi Allah obdario Isā, alejhisselam, je pokazivao svugdje gdje je to bilo potrebno i gdje je moglo polučiti kakvo dobro ili učiniti da se neka srca probude iz gafleta (nemara). Tako je on, uz dopuštenje dragoga Allaha, oživljavao umrle, vraćao vid slijepima, ozdravljivao gubave, oduzete, opsihrene i bolesne, ljudima govorio gdje im se sve nalaze brižljivo skrivene dragocijenosti. Zna se sigurno da je od blata, Allahovom dozvolom, pticu stvorio i da je na njegovu dovu dragi Allah spustio s neba sofru (trpezu) pred očima havarijjuna, a prenosi se i da je, Allahovom dozvolom, pojio i hranio veliki broj ljudi sa malim količinama vode i hrane, hodao po vodi Galilejskoga jezera, zaustavio oluju na istom jezeru, zaustavio sunce iznad Jerusalema i Judeje u vremenu od dvanaest sati, na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino.

Budući da su mu'džize Isāove, alejhisselam, imale značajnoga uticaja na sve ono što se, u pogledu njega, među ljudima dešavalo, i dešava se dan danas, a i dešavat će se sve do pred Sudnji Dan kad će on lično svima objelodaniti istinu o sebi,40 smatramo značajnim da se malo osvrnemo na neke od znamenitih događaja kada ih je on pokazivao i da malo to prokomentarišemo. Ali, prije toga moramo zamoliti dragoga Allaha da nam podari Svoju milost, uputi nas i oprosti nam sve ono gdje pogriješimo. Neka je hvala i slava dragome Allahu, Bogu osim Koga drugoga boga nema.

O prvoj velikoj mu'džizi koju je Isā, alejhisselam, pokazao kad je ljudima govorio još dok je bio beba u majčinom naručju, već smo kazivali, pa to ovdje nećemo ponavljati. A, ostale njegove plemenite mu'džize pokušali bi kategorizirati u tri osnovne kategorije.

U prvu kategoriju bi uključili one njegove znamenite mu'džize za koje sigurno znamo da su se desile budući da su jasno pomenute u ajetima Kur'ana,41 ali nam nije poznato kada su se, gdje su se i u kojim konkretnim okolnostima one desile. Tako mi znamo da je Mesih Isā, alejhisselam, bio sposoban da, uz dopuštenje dragoga Allaha, od ilovače stvori pticu – uzeo bi nešto zemlje, oblikovao je u formu sličnu ptici i kad bi u nju puhnuo ona bi se u trenu transformirala u živu pticu pred očima svih onih koji su to gledali – ali mi ne znamo konkretne slučajeve (mjesto, vrijeme, očevici) kada se to dešavalo. Isto tako, mi znamo da je Isā, alejhisselam, mogao znati šta neki ljudi jedu za obrok iza zatvorenih vrata svojih domova, kao i to kakve sve dragocijenosti oni tamo gomilaju i gdje ih tačno brižno skrivaju, ali ne znamo u kojim prilikama i kojim ljudima konkretno je on to govorio.

Istina, kada je riječ o trećoj mu'džizi koju bi uključili u prvu kategoriju – spuštanju nebeske sofre, mi ponešto znamo (tako naprimjer znamo da se to desilo po molbi Isāovih, alejhisselam, učenika, a imaju i neki izvori koji nam govore koje su sve vrste hrane tada bile spuštene), ali barem ovom autoru nije poznato mjesto na kom se to desilo, ni vrijeme kada se desilo.

O ovome mubarek događaju časni Kur'an kaže sljedeće:

 A kada učenici rekoše: "O Isā, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?"; on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." "Mi želimo", rekoše oni, "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isā, sin Merjemin , reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti", reče Allah, "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." (5:112-115)

 Trpeza je tada, na očigled svih prisutnih, spuštena s neba i svi su s nje jeli. Prenosi se da je na sofri bila poslužena pečena riba bez kostiju i krljušti potopljena u vlastitoj masnoći. Kod glave je bila so, a kod repa sirće. Oko ribe je bilo aranžirano razno povrće, osim prase, i još pet pogačica. Na jednoj pogačici je bio zejtin (ulje), na drugoj med, na trećoj maslo, na četvrtoj sir i na petoj meso.42

40 Naprimjer, jedni Isāa, alejhisselam, ponajviše zbog tih njegovih mu'džiza smatraju, neuzubillah, Božijim sinom (kršćani), a drugi ga (jevreji) potpuno odbacuju smatrajući ga, neuzubillah, māgom (čarobnjakom). Uglavnom, njegovo začudno rođenje bez oca kao i sve njegove mu'džize u velikoj mjeri utiču na sve one kontraverze koje se javljaju u pogledu njegove mubarek ličnosti evo već više od dvije hiljade godina.

41 Ajeti 3:49 i 5:110 koje smo ranije naveli.42 Hafiz Mehmed Karahodžić, ''Galileja'', str. 61. Hafiz navodi da je ovo preuzeo iz poznatog tefsira Ismaila Hakija ''Ruhul-bejan''.

Iz ovoga mubarek događaja izvlačimo pouku o ljudskim slabostima jer vidimo da su i havarijjuni, mada su oni stalno bili u Isāovu, alejhisselam, društvu i tako konstantno bili svjedoci svih njegovih velikih mu'džiza, ipak imali izvjesne trenutke slabosti, pa im je bilo potrebno da im se smire srca u još jednom očevidnom Allahovom dokazu.

Iz ovoga se dalje vidi i to kolika je samo odgovornost na onome ko vidi i čuje nekog od Allahovih vjerovjesnika i svjedok je Allahovim jasnim znakovima u vidu vjerovjesničkih i poslaničkih mu'džiza. Blago li se onome ko uzvjeruje i čvrsto vjeruje, a da mu'džizu nije ni vidio. I, sa druge strane, teško li se onome ko vidi mu'džizu, a odbije uzvjerovati.

Na kraju bi u okviru ove prve kategorije pomenuli još jednu mu'džizu koja je, barem kad smo mi u pitanju, prilično nepoznata. Kur'an ju jasno nagovještava, ali o njoj nismo do sada ništa čuli u drugim izvorima. Naime, u 5. suri Kur'ana, u 110. ajetu, nakon što dragi Allah pomene razne blagodati koje je dao hazreti Merjemi i Isāu, alejhisselam, On, hvaljen i slavljen neka je, kaže: ''I kad Sam od tebe (O, Isā)  sinove Israilove odbio,   kad si im ti jasne dokaze donio, pa oni od njih koji ne vjerovaše povikaše: 'Ovo nije ništa drugo do vradžbina prava'!'' Mi ove mubarek Riječi shvatamo i u smislu da nam one kazuju o događaju kad je Isā, alejhisselam, jedne prilike pokazao svoje mu'džize jevrejima, ali su mu oni obijesno okrenuli svoja leđa i, optuživši ga za vradžbinu, napali na njegovu mubarek ličnost. No, tada se zbio još jedan veliki natprirodni događaj kojim je dragi Allah odbio zločince od Svoga miljenika Isāa, alejhisselam. Šta se konkretno desilo, kada i gdje - to nije nam poznato. Dragi Allah najbolje zna.

U drugu kategoriju bi uključili Isāove, alejhisselam, mu'džize za koje također znamo da su se sigurno desile jer su pomenute u Kur'anu, ali se o njima, zbog toga što se nešto detaljnije pominju i u Evanđeljima, mogu dobiti i neke konkretnije informacije. Riječ je o Isāovoj, alejhisselam, moći da, voljom dragog Allaha, oživljava mrtve, vraća vid slijepima i ozdravljuje gubave, bolesne i opsihrene.43

Prema Barnabi, prvi slučaj izliječenja bolesnog čovjeka, Isā, alejhisselam, je pokazao na samom početku svoje poslaničke misije kad je na prilazima Jerusalemu, uz dopuštenje dragoga Allaha, izliječio gubavca:

 ... Isus, silazeći s planine kako bi došao u Jerusalem, srete gubavca koji je Božijom inspiracijom znao za Isusa da je prorok. On ga sa suzama zamoli, govoreći: ''Isuse, ti sine Davidov, imaj milosti nada mnom''. Isus mu odgovori: ''Šta bi ti brate, da ti ja uradim?'' Gubavac mu odgovori: ''Gospode, daj mi zdravlje.'' Isus ga prekori: ''Ti si lud; moli Boga koji te je stvorio, i On će ti dati zdravlje; jer ja sam čovjek kao i ti.'' Gubavac reče: ''Ja znam da si ti gospodaru čovjek, ali si i svetac Božiji. Zato se ti moli Bogu i On će mi dati zdravlje.'' Tada Isus, uzdahnuvši, reče: ''Gospode Bože Svemogući, za ljubav Tvojih svetih proroka, daruj zdravlje ovom bolesnom čovjeku.'' Zatim rekavši ovo, dodirujući bolesnoga čovjeka svojim rukama u ime Boga, reče: ''O brate, primi zdravlje!'' I kada on reče ovo, gubavost bješe počišćena toliko da je tijelo gubavca ostalo kao kod djeteta. Vidjevši da je izliječen, gubavac glasno povika: ''Dođi bliže, o Izraele, da primiš proroka kojega je Bog poslao tebi.'' Isus ga je molio, rekavši: ''Brate zatraži svoj mir i ne reci ništa'', ali, što ga je više molio, on je sve više vikao, govoreći: ''Vidite proroka, vidite sveca Božijeg!'' Na te

43 I ovdje je riječ o ranije navedenim ajetima Kur'ana 3:49 i 5:110. Istina, prema prevodu Besima Korkuta tu je konkretno samo pomenuta moć Mesiha Isāa, alejhisselam, da oživljava mrtve, vraća vid slijepima i zdravlje gubavima, dok liječenje bolesnih od drugih bolesti osim gube i opsihrenih nije pomenuto. No, budući da Kur'an ove dvije moći eksplicitno i ne negira, a one se, barem kako nama trenutno izgleda, uobičajeno pominju u izvorima, odlučili smo se da ih sve skupa navedemo. Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo da nam oprosti i uputi nas.

riječi, mnogi koji su izlazili iz Jerusalema potrčaše nazad i uđoše sa Isusom u Jerusalem, prepričavajući ono što je Bog putem Isusa učinio gubavcu. Čitav Jerusalem je pokrenuo tim riječima, zbog čega su svi zajedno potrčali k Hramu da vide Isusa koji je ušao unutra da moli, tako da bi oni jedva mogli stati tamo. Svećenici vidjevši Isusa govoraše: ''Ovi ljudi žele da te vide i da te čuju: zato se popni na propovjedaonicu, i ako ti Bog dadne riječ, govori u ime Gospoda.'' Potom se Isus pope na mjesto odakle bi pismoznanci imali običaj da govore. Davši znak rukom za tišinu, otvori svoja usta, rekavši:

''Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je od svoje dobrote i milosti htio da stvori stvorenja, da bi Ga oni slavili.

Blagoslovljeno neka je ime Božije, koji je stvorio Sjaj svih svetih prije svih stvari, da bi ga poslao za spas svijeta, kao što je On govorio svome slugi Davidu, rekavši: 'Prije Lucifera u blještavilu svetaca Ja sam te stvorio.'

Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je stvorio anđele, da bi Ga oni služili. I blagoslovljen neka je Bog, koji je kaznio i prokleo Sotonu i njegove sljedbenike, koji ne bi štovali onoga koga Bog hoće da bude poštovan.

Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije koji je stvorio čovjeka od zemlje, od ilovače, i postavio ga nad Njegovim djelima.44

Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je izvukao čovjeka iz raja jer je prekršio Njegovo sveto pravilo. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je s milosrđem gledao na suze Adama i Eve, praroditelja svih ljudi. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije koji je pravedno kaznio Kajina za bratoubojstvo, poslao potop na zemlju, spalio tri zla grada, spržio Egipat, potopio faraona u Crvenome moru, razbacao neprijatelje Njegovih ljudi, kaznio nevjernike i kaznio one koji se ne kaju.

Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije koji s milosrđem gleda na svoja stvorenja i zato im je slao svoje svete proroke, da bi oni hodali s istinom i pravdom pred Njim; koji je izbavio svoje sluge iz svakoga zla i dao im ovu zemlju, kao što je obećao našemu ocu Abrahamu i njegovu sinu za svagda. Zatim nam je On preko svoga sluge Mojsija dao ovaj sveti Zakon da nas Satana ne bi obmanuo i On je Taj koji nas je uzdigao nad svim drugim narodima.''

''Ali braćo, šta mi činimo danas da mi ne bismo bili kažnjeni za naše grijehe?''

I tad45 je Isus sa najvećom žestinom prekorio narod zato što su oni zaboravili riječ Božiju, i odali se samo taštini; prekorio je svećenike zbog njihovoga zanemarivanja službe Božije i zbog njihove svjetovne pohlepnosti; prekorio je pismoznance jer su propovijedali uzaludnu dogmu i napustili zakon Božiji; prekorio je učitelje jer su putem svojih tradicija učinili zakon Božiji neefikasnim. Na takav način je Isus govorio narodu da su svi plakali, od najmanjeg do najvećeg, moleći za milost i preklinjući Isusa da se moli za njih; izuzev samo onih svećenika i vođa koji su tog dana začeli mržnju protiv Isusa što je tako govorio protiv

44 Uvjereni smo da je riječ o tome da je čovjeku dragi Allah darovao veliku prednost nad ostalim Svojim stvorenjima na Zemlji. To je naglašeno i u Kur'anu: ''Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.'' (17:70) – primjedba autora.45 U Mlivinom prevodu Evanđelja po Barnabi na bosanski na ovom mjestu stoji riječ ''kad''. No, mi smo je ipak promijenili u ''tad'', jer to više odgovara kontekstu ostaloga teksta, pa nam se čini da je u pitanju štamparska greška. Dragi Allah najbolje zna.

svećenika, pismoznanaca i učitelja. Razmišljali su o njegovoj smrti, ali zbog straha od naroda, koji ga je primio kao Božijega proroka oni nisu izrekli ni riječ. Isus podiže ruke svoje Gospodu Bogu i pomoli se, a narod je, sav u plaču, govorio: ''Neka tako bude, o Gospode, tako neka bude''. Kada je molitva bila završena, Isus se spusti iz hrama; i tog dana on napusti Jerusalem s mnogima koji ga slijediše. A svećenici su međusobno govorili zlo o Isusu.  (Evanđelje po Barnabi, 11-12) ...

Kao što smo prije citiranja naveli, ovo je, prema Barnabi, bila prva javna propovijed Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, nakon što je dobio emanet poslanstva,46 što bi mogao biti argument našem mišljenju, koje smo ranije naveli, da je on odrastao u Judeji, a ne u Galileji i da je odatle počeo svoju vjerovjesničku misiju. Dragi Allah najbolje zna.

Osim moći iscjeljivanja gubavosti, Isā, alejhisselam, je, kako nam predanja prenose, pokazivao i mu'džize ozdravljivanja ljudi od raznih drugih bolesti i opsihrenosti. O tome, opet iz Evanđelja po Barnabi, citiramo sljedeće:

 ... Gle, tu dođe centurion blizu, govoreći: “Gospode moj sin je bolestan; imaj milosti prema meni u mojim starim godinama!” Isus odgovori: “Gospod Bog Izraelov ima milosti prema tebi!” Čovjek je odlazio, a Isus reče: “Čekaj me jer ću poći tvojoj kući, da učinim molitvu nad tvojim sinom”. Centurion mu odgovori: “Gospodaru, ja nisam vrijedan da ti, prorok Božiji, dođeš u moju kuću, dovoljna mi je riječ koju si rekao za ozdravljenje moga sina; jer tvoj Bog te je učinio gospodarom nad svakom bolešću, kao što je njegov anđeo rekao meni u mome snu”. Tad se Isus mnogo zadivio, i okrenuvši se gomili, on reče: “Vidi ovoga stranca, jer on ima više vjere nego sve što sam ja našao u Izraelu”. I okrenuvši se centurionu, reče: “Idi u miru, jer je Bog zbog velike vjere koju ti je dao, podario zdravlje tvome sinu”. Centurion ode svojim putem i na putu srete svoje sluge koji ga obavijestiše da mu je sin izliječen. Čovjek reče: “U kom času ga je groznica napustila?” Rekoše: “Juče, u šestom satu, vatra ga je napustila.” Čovjek je to znao kada je Isus rekao: “Gospod Bog Izraelov ima milost nad tobom”, da mu je sin dobio zdravlje. Potom je čovjek vjerovao u našeg Boga i, ušavši u svoju kuću, polomi u komade sve svoje bogove, govoreći: “Postoji samo Bog Izraelov, istinski i živi Bog.” I onda on reče: “Niko neće jesti moj hljeb ko ne obožava Boga Izraelovog.”  (Evanđelje po Barnabi, 31)

 Pošto Isus dođe u svoju vlastitu zemlju, proširi se kroz čitav region Galileje kako je Isus prorok došao u Nazaret. Nato su oni marljivo tražili bolesne i donosili ih pred njega, preklinjući ga da ih on dotakne svojim rukama. Mnoštvo je bilo tako veliko da je izvjesni bogati čovjek bolestan od paralize, pošto nije mogao biti unešen kroz vrata, dao da ga se odnese na krov kuće u kojoj je Isus bio i dajući da joj se krov otkrije, dao da se pomoću ćaršafa spusti pred Isusa. Isus je za trenutak stajao u oklijevanju, i onda reče: “Ne boj se brate, jer su ti tvoji grijesi oprošteni”.

Svi su bili uvrijeđeni čuvši ovo i rekoše: “A ko je taj ko oprašta grijehe?” Tada Isus reče: "Tako mi Boga živoga, ja nisam u stanju opraštati grijehe, niti bilo koji čovjek, nego Bog jedini oprašta. Ali, kao sluga Božji, ja mogu da Ga molim za grijehe drugih i tako sam Ga molio za ovog bolesnog čovjeka i ja sam siguran da je Bog čuo moju molitvu. Zato da biste vi mogli znati istinu, kažem ovom bolesnom čovjeku: “U ime Boga očeva naših, Boga Abrahama i njegovih sinova, ustani izliječen!” Kad Isus ovo reče, bolesnik ustade izliječen i (svi prisutni, prim. autora) slaviše Boga.

Zatim je puk preklinjao Isusa da moli Boga za bolesne koji su stajali vani. Nato Isus iziđe k njima i podigavši svoje ruke reče: “Gospode Bože vojski, Bože živi, Bože sveti koji

46 Vidi Evanđelje po Barnabi, 10.

nikad nećeš umrijeti; imaj milosti nad njima!” Nato svi odgovoriše: “Amen”. Kada je ovo bilo rečeno, Isus položi svoje ruke na bolesni narod, i oni svi primiše svoje zdravlje. Tad su svi redom slavili Boga, govoreći: “Bog nas je pohodio svojim prorokom, poslao nam je Bog velikog proroka.”  (Evanđelje po Barnabi, 71)

 ... kad je to Isus izgovorio, bi mu donešen čovjek opsjednut đavlom, koji nije mogao da govori niti gleda, a bio je lišen i sluha. Nato Isus videći njihovu vjeru, podiže svoje oči k nebu i reče: ''Gospode Bože očeva naših, imaj milosti nad ovim bolesnim čovjekom i daj mu zdravlje, da bi ovi ljudi ovdje znali da si me Ti poslao''. Rekavši ovo, Isus naredi duhu da ode, govoreći: ''Uz moć imena Božjeg, Gospoda našeg, odlazi zloduhu iz čovjeka''! Duh ode i nijemi čovjek progovori i progleda svojim očima. Nato svi bijahu ispunjeni strahom, ali pismoznanci rekoše: ''Uz moć Belzebuba, princa demona, on je izbacio demone''.

Tad reče Isus: ''Svako kraljevstvo podijeljeno protiv sebe, uništava se, i kuća pada na kuću. Ako uz moć Satane, Satana bude izbačen, kako će njegovo kraljevstvo opstati? A ako vaši sinovi izbace Satanu sa knjigom koju im je dao Solomon prorok, oni svjedoče da sam ja izbacio Satanu uz Božju moć. Tako mi Boga živog, blasfemija protiv Svetog Duha je bez otkupa na ovome i na drugome svijetu; jer zao čovjek sam sebe proklinje, znajući prokletstvo''.

Rekavši ovo Isus iziđe iz Hrama. A svjetina ga je veličala, jer, oni su bili donijeli sve bolesne ljude koje su mogli sabrati, i Isus učinivši molitvu dade svima njihovo zdravlje. Poslije toga dana u Jerusalemu rimski vojnici, djelovanjem Satane, počeše da uzbunjuju običan narod govoreći da je Isus Bog Izraelov, koji je došao da posjeti svoj narod. (Evanđelje po Barnabi, 68,69) ...

U ovu, drugu, kategoriju Isāovih, alejhisselam, mu'džiza, kako je već rečeno, spada i njegova moć da, voljom dragog Allaha, vraća vid slijepima. U Evanđeljima se pominje više slučajeva vraćanja vida slijepima (naprimjer u Jerihonu i Betsaidi), no mi smo se odlučili da, između njih, na ovome mjestu pomenemo samo onaj u kojem je eksplicitno naglašeno kako je Isā, alejhisselam, vratio vid čovjeku koji je bio slijep od rođenja, zbog toga što je baš to pomenuto i u časnome Kur'anu.47

 Izviješće o ovom slučaju pronalazimo u kanonskom Evanđelju po Ivanu (9:1-41) i u Evanđelju po Barnabi, a citiramo ga, iz ranije navedenih razloga, iz Barnabe:

 ... Kad je obavio podnevnu molitvu, Isus, kad izađe iz Hrama, nađe jednog slijepca od rođenja. Njegovi učenici ga upitaše: “Gospodaru, ko je zgriješio u tom čovjeku, njegov otac ili njegova majka, pa je on rođen slijep?” Isus im odgovori: “Niti je zgriješio njegov otac, niti njegova majka, nego ga je Bog tako stvorio, radi svjedočenja Evanđelja”.

Pozvavši sebi slijepca, on pljunu na zemlju i načini ilovaču i stavi je na oči slijepca i reče mu: “Idi na jezero Siloam i operi se!” Slijepac ode, i opravši se primi svjetlo, te kad se vratio kući mnogi koji su ga sreli rekli su: “Ako je ovaj čovjek bio slijep, ja bih sigurno rekao da je to onaj čiji je običaj bio da sjedi na lijepoj kapiji Hrama”. Drugi su govorili: “To je on, ali kako je primio svjetlo?” I oni ga oslovljavaše govoreći: “Jesi li ti slijepac koji je običavao sjediti na lijepoj kapiji Hrama?” On odgovori: “Ja sam, a zašto?” Oni rekoše: “Pa kako si primio svoje svjetlo?” On odgovori: “Neki čovjek je napravio ilovaču pljunuvši na tlo i tu ilovaču je stavio na moje oči i rekao mi: Idi i operi se na jezeru Siloam. Ja sam otišao i oprao se i ja sad vidim: blagoslovljen neka je Bog Izraelov!”

47 Kur'an, 5:110.

Kad je čovjek rođen slijepim došao ponovo lijepoj kapiji Hrama, sav Jerusalem je bio ispunjen tim događajem. Zato je on bio doveden poglavaru svećenika, koji je zasjedao sa svećenicima i farizejima protiv Isusa. Prvosvećenik ga upita: “Čovječe, jesi li ti rođen kao slijep?” “Da”, odgovori on. “Iskaži slavu Bogu”, reče prvosvećenik, “i reci nam koji prorok ti se pojavio u snu i dao ti svjetlo? Je li to bio naš otac Abraham, ili Mojsije sluga Božji, ili neki drugi prorok? Jer, drugi ne bi mogli učiniti takvu jednu stvar.” Čovjek rođen slijepim odgovori: “Nisam vidio u snu ni Abrahama ni Mojsija niti bilo kojega drugog proroka - nije me je on izliječio, nego kada sam sjedio na kapiji hrama čovjek mi naredi da mu priđem i napravivši ilovaču od zemlje sa svojom pljuvačkom, stavi nešto od te ilovače na moje oči i posla me na jezero Siloam da se operem; nato sam otišao i oprao se i vratio sa svjetlom svojih očiju”. Prvosvećenik ga upita za ime tog čovjeka. Čovjek rođen slijepim odgovori: “Nije mi rekao svoje ime, ali čovjek koji ga je vidio, pozvao me je i rekao: “Idi i operi se kao što je čovjek rekao jer on je Isus Nazarenac, prorok i svetac Boga Izraelovog”.”

Tada reče prvosvećenik: “Da li te je on možda danas izliječio, na Sabbat?” Slijepac odgovori: “Danas me je izliječio”. Reče prvosvećenik: “Vidi sad, kako da bude ovaj čovjek griješnik, obzirom da se ne drži Sabbata!” Slijepac odgovori: “Da li je griješnik ne znam, ali znam, pošto sam ja bio slijep, da me je on providio”. Farizeji ovo ne povjerovaše; tako rekoše prvosvećeniku: “Pošalji po njegovog oca i majku, jer će nam oni kazati istinu”. Oni tad poslaše po oca i majku slijepog čovjeka i kad oni dođoše, prvosvećenik ih upita: “Je li ovaj čovjek vaš sin?” Oni odgovoriše: “On je stvarno naš sin”. Tad reče prvosvećenik: “On kaže da je rođen slijep, a sad vidi; kako se ta stvar desila?” Otac i majka slijepo rođenoga čovjeka odgovoriše: “On je zaista rođen slijep, ali kako je mogao primiti svjetlo, mi ne znamo; on je odrastao pitajte ga, on će vam reći istinu”. Nato oni bijahu otpušteni, a prvosvećenik ponovo reče čovjeku rođenom slijepim: “Iskaži slavu Bogu i govori istinu”. (Sad je roditelje slijepca bilo strah da govore, jer bijaše izišao dekret od rimskog senata da se ni jedan čovjek ne smije zauzimati za Isusa, proroka Jevreja, pod prijetnjom smrću: ovaj dekret je isposlovao guverner - zato su oni rekli: “On je odrastao, pitajte njega”).

Prvosvećenik zatim reče čovjeku rođenom slijepim: “Iskaži slavu Bogu i govori istinu, jer mi znamo za ovog čovjeka za kog ti kažeš da te je izliječio, da je on griješnik”. Čovjek rođen slijep odgovori: “Da li je on griješnik ne znam, ali znam da ja nisam vidio i da me on osvijetlio. Sigurno je da od početka svijeta do ovog časa nikad nije bio niko osvijetljen ko je rođen slijep, a Bog ne bi slušao griješnike”. Farizeji rekoše: “Pa šta je on učinio kad ti je dao svjetlost?” Čovjek koji je rođen slijep čudio se njihovom nevjerovanju: “Rekao sam vam, i zašto me pitate ponovo?” Prvosvećenik ga onda izgrdi govoreći: “Ti si rođen u grijehu, i ti bi da nas poučiš? Odlazi i postani učenik takvog čovjeka!; jer mi smo učenici Mojsijevi i mi znamo da je Mojsije govorio s Bogom, ali što se tiče ovoga čovjeka, mi ne znamo odakle je on”. I izbaciše ga iz sinagoge i Hrama, zabranivši mu da obavi molitvu sa čistima među Izraelom.

Čovjek rođen slijepim ode da pronađe Isusa, koji ga utješi govoreći: “Nikad nisi bio blagoslovljen kao što si sada, jer ti si blagoslov našega Boga koji je govorio preko Davida našega oca i njegovoga proroka protiv prijatelja svijeta, govoreći: Oni proklinju, a Ja blagosiljam.”  (Evanđelje po Barnabi, 156-158) ...

I konačno, rekli bismo da je najupečatljivija mu'džiza Mesiha Isāa, alejhisselam, koja spada u ovu drugu kategoriju, njegova moć da, uz dopuštenje dragoga Allaha, oživljava mrtve. I pomen o ovome, baš kao i u slučaju prethodno pomenute njegove moći da vraća vid slijepima, nalazimo na više mjesta u Evanđeljima (oživljenje Jairove kćeri, oživljenje sina žene iz Naina, oživljenje Lazara). I ovaj put ćemo, ako dragi Allah da, navesti citat iz Evanđelja po Barnabi – onaj koji govori o znamenitome slučaju oživljavanja Lazara, brata

Marte i Marije Magdalene. No, iz želje da se pomenu neke veoma poučne mudrosti vezane za suštinu fenomena smrti kao i za istinsku Isāovu, alejhisselam, vjeru, citat navodimo u nešto širem obliku:

 ... Tad Isus reče: ''Ovo je istina, ja sam u to Bogom uvjeren. Zato, da bi svako znao da je ovo istina, u ime Boga nek Sunce stane i ne kreće se dvanaest sati''! I tako se to desi na veliki strah čitavog Jerusalema i Judeje.48

I Isus reče pismoznancu: ''O brate, šta ti tražiš da naučiš od mene, pošto imaš takvo znanje? Tako mi Boga živoga, ovo je dovoljno za čovjekovo spasenje kao što poniznost Haggajeva sa milosrđem Hošeé ispunjava sav zakon i sve proroke. Reci mi brate, kada si došao da me pitaš u Hramu, jesi li možda mislio, da me je Bog posalo da uništim zakon i proroke? Sigurno je da Bog to ne bi učinio, pošto je On nepromjenljiv, i zato što je Bog to naredio kao čovjekov put spasenja - ovo je svim prorocima dato da kažu. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, da Knjiga Mojsijeva, sa Knjigom oca našeg Davida, nije iskvarena ljudskom tradicijom lažnih farizeja i učitelja, Bog ne bi dao svoju riječ meni. A zašto ja govorim o Knjizi Mojsijevoj i Knjizi Davidovoj? Oni su iskvarili svako proročanstvo toliko da se danas ne traži stvar zato što ju je Bog naredio, nego ljudi gledaju da li to učitelji kažu, i farizeji se toga pridržavaju, kao da je Bog griješi a ljudi ne mogu griješiti.

Jao zato ovoj bezvjernoj generaciji jer na njih će doći krv svakog proroka i pravedna čovjeka sa krvlju Zaharija sina Berekjina, kojeg su oni ubili između Hrama i žrtvenika! Kog proroka oni nisu progonili? Koga su pravednika pustili da umre prirodnom smrću? Rijetko koga! A oni sad traže da ubiju mene. Oni se hvališu da su djeca Abrahamova i da imaju lijep Hram. Tako mi Boga živog, oni su djeca Satane i zato oni vrše njegovu volju: zato će Hram sa Svetim gradom biti porušen, tako da od Hrama neće ostati niti jedan kamen na drugome".

''Reci mi brate, ti koji si učitelj učen u Zakonu, u kome je dato obećanje Mesije, našem ocu Abrahamu? U Isaku ili u Jišmaelu''?

Pismoznanac odgovori: ''O gospodaru, ja se plašim da to kažem, zbog kazne smrću''.

Tada reče Isus: ''Brate, meni je žao što sam došao da jedem hljeb u ovoj kući, pošto ti više voliš ovaj život nego Boga svoga stvoritelja; iz ovoga razloga se ti bojiš da izgubiš svoj život, a ne bojiš se da ne izgubiš vjeru i vječni život koji je izgubljen kad jezik govori suprotno onom šta srce zna od Zakona Božijeg''.

Tad dobri pismoznanac zaplaka i reče: ''O gospodaru, da sam ja znao kako uspjeti, ja bih propovjedao mnoge stvari koje sam ostavio nerečene kako ne bi nastala agitacija među narodom''. Isus odgovori: ''Ne trebaš respektovati ljude, niti svijet, niti sve svece, niti sve anđele, ako će to proizvesti uvredu Bogu. Zato rađe neka sav (svijet) strada nego da uvrijediš Boga tvoga Stvoritelja i ne očuva to sa grijehom. Jer grijeh uništava, a ne čuva, a Bog je moćan da stvori toliko svjetova koliko ima pjeska u moru i više''.

Pismoznanac tad reče: ''Oprosti mi, o gospodaru, jer ja sam zgriješio''.

Isus reče: ''Bog ti prašta; jer ti si protiv Njega zgriješio''.

48 Kako vidimo, u ovom citatu se pominje još jedna Isāova, alejhisselam, mu'džiza – zaustavljanje Sunca. Ali, ta mu'džiza prema našoj kategorizaciji spada u treću kategoriju, pa ćemo o njoj nešto reći, ako dragi Allah da, kasnije.

Nato reče pismoznanac: ''Vidio sam jednu staru knjigu pisanu rukom Mojsija i Jošue (onoga koji je učinio da Sunce stane, kao što si i ti učinio), slugu i proroka Božijih, a to je prava Knjiga Mojsijeva. U njoj je napisano da je Jišmael otac Mesije, a Isak otac glasnika Mesijinoga. I tako kaže Knjiga, da Mojsije kaže: ''Gospod Bog Izraelov, moćni i milosrdni predstavlja tvome sluzi SJAJ slave''. Nato mu Bog pokaza svoga Poslanika u rukama Jišmaela, a Jišmaela u rukama Abrahama. Blizu Jišmaela je stajao Isak, u čijim rukama je bilo dijete koje je svojim prstom pokazivalo na Poslanika Božijega, govoreći: ''Ovo je onaj za kog je Bog stvorio sve stvari''. Nato Mojsije povika sa zadovoljstvom: ''O Jišmaelu, ti u svojim rukama imaš cio svijet i raj! Misli na mene Božijega slugu, da bih kod Boga imao milost preko tvoga sina, za kog je Bog sve stvorio. U toj Knjizi se ne nalazi da Bog jede meso goveda ili ovce; u toj Knjizi se ne nalazi da je Bog zaključao svoju milost samo u Izraelu, već prije da Bog ima milost nad svakim čovjekom koji traži Boga svog Stvoritelja u istini. Nisam bio u stanju da svu tu knjigu pročitam jer mi je prvosvećenik u čijoj sam biblioteci bio, zabranio, rekavši da ju je napisao jedan Ismaelita''.

Tad mu reče Isus: ''Pazi da nikad više ne zadržiš istinu, jer će u vjeri Mesije Bog dati spas ljudima, a bez nje niko neće biti spašen''. I tu Isus učini kraj raspravi.

Nato, dok su oni sjedili pri mesu, gle! Marija koja je plakala na nogama Isusovim, uđe u kuću Nikodemovu (jer to je bilo ime pismoznanca) i plačući se smjesti kraj Isusovih nogu govoreći: ''Gospodaru, tvoj sluga, koji je kroz tebe našao milost Božiju, ima sestru i brata koji sada leži bolestan u smrtnoj opasnosti''.

Isus je upita: ''Gdje je tvoja kuća? Reci mi, jer ja ću doći da molim Boga za njegovo zdravlje''.

Marija odgovori: ''Betanija je (dom) moga brata i moje sestre, jer moj jedini dom je Magdala: moj je brat zato u Betaniji''.

Isus reče ženi: ''Idi odmah kući svog brata i tamo čekaj na mene, jer, ja ću doći da ga izliječim. I ne boj se, jer on neće umrijeti''. Žena ode, i došavši u Betaniju otkri da je njen brat umro tog dana, zbog čega su ga oni položili u grobnicu svojih otaca.

Isus je boravio dva dana u kući Nikodemovoj, a trećega dana otputova za Betaniju; i kada je bio blizu gradu, posla dvojicu svojih učenika ispred sebe da najave Mariji njegov dolazak. Ona izjuri van grada i kada je našla Isusa, reče plačući: ''Gospodaru, ti si rekao da moj brat neće umrijeti; a on je sad sahranjen četiri dana. Da Bog da da si došao prije no što sam te pozvala, jer on tada ne bi umro''!

Isus odgovori: ''Tvoj brat nije mrtav, nego spava, zato sam došao da ga probudim''.

Marija dogovori plačući: ''Gospodaru, iz tog sna će on biti probuđen na Dan sudnji od anđela Božijeg koji će zatrubiti svojom trubom''.

Isus odgovori: ''Marija, vjeruj mi da će se on dići prije (tog dana), jer mi je Bog dao moć nad ovim snom; i zaista ti kažem da on nije mrtav, jer jedino umire onaj ko umire ne našavši milost Božiju''.

Marija se brzo vrati da najavi svojoj sestri Marti Isusov dolazak. Tamo su se bili skupili pri smrti Lazara mnogi pismoznanci i farizeji. Marta čuvši od svoje sestre za Isusov dolazak, ustade u žurbi i istrča vani, našto ju je slijedilo mnoštvo jevreja, pismoznanaca i farizeja, da je utješe, jer su pretpostavljali da ona hoće da ide u grobnicu da plače nad

svojim bratom. Kada ona dođe mjestu gdje je Marija razgovarala s Isusom, Marta plačući reče: ''Gospodaru, da si Bog dao bio ovdje, tad moj brat ne bi umro!''

Marija tad dođe plačući; nato Isus proli suze i uzdišući reče: ''Gdje ste ga položili''? Oni odgovoriše: ''Dođi da vidiš''. Farizeji govorahu međusobno: “Pa zašto ovaj čovjek koji je podigao sina hudovice iz Naina, zašto je dopustio da ovaj čovjek umre, zašto je rekao da on neće umrijeti''?

Isus, pošto dođe do grobnice, gdje su svi plakali reče: ''Ne plačite, jer Lazar spava, a ja sam došao da ga probudim''.

Farizeji govarahu međusobno: ''Da Bog da ti tako spavao''.

Tad Isus reče: ''Moj čas još nije došao; ali kad on dođe ja ću spavati na sličan način i brzo ću biti probuđen. Zatim ponovo Isus reče: ''Sklonite kamen sa grobnice''.

Reče Marta: ''Gospodaru, on smrdi, jer on je mrtav već četiri dana''.

Reče Isus: ''Zašto sam onda ja došao ovdje Marta? Zar ne vjerujete meni da ću ga probuditi''?

Marta dogovori: ''Ja znam da si ti sveti od Boga koji te je poslao na ovaj svijet''.

Tad Isus podiže ruke ka nebu i reče: ''Gospodaru, Bože Abrahama, Bože Jišmaelov i Isakov, Bože očeva naših, imaj milosti nad nevoljom ovih žena i daj slavu svom svetom Imenu''. I kad su oni svi odgovorili ''Amen'', Isus glasno reče: ''Lazare izađi''!

Nato onaj što je bio mrtav ustade, a Isus reče svojim učenicima: ''Oslobodite ga''! Jer on je bio vezan u mrtvački pokrov sa peškirom preko lica, kao što su naši očevi imali običaj da sahranjuju (svoje mrtve). Veliko mnoštvo Jevreja i neki farizeji povjerovaše u Isusa, jer, čudo je bilo veliko. Oni koji su ostali u svom nevjerovanju napustiše i odoše u Jerusalem i obavijestiše poglavara svećenika o vaskrsenju Lazara, i kako su mnogi postali Nazarenci; jer tako su oni zvali one koji su se vratili pokajanju kroz riječ Božiju koju je Isus propovijedao.

Pismoznanci i farizeji su se savjetovali s prvosvećenikom da ubiju Lazara; jer mnogi su se odrekli svoje tradicije i vjerovali u riječ Isusovu, pošto je čudo Lazarovo bilo veliko, obzirom da je Lazar razgovarao sa ljudima, i jeo i pio. Ali, pošto je on bio moćan imajući sljedbeništvo u Jerusalemu i imajući sa svojom sestrom Magdalu i Betaniju, oni nisu znali šta da rade.

Isus uđe u Betaniju u kuću Lazarevu, a Marta sa Marijom ih je opsluživala. Marija je jednog dana sjedila pri nogama Isusovim, slušala njegove riječi, našto Marta reče Isusu: ''Gospodaru, zar ne vidiš da moja sestra ne brine o tebi i ne pripravlja ono šta morate jesti ti i tvoji učenici''? Isus odgovori: ''Marta, Marta, misliš li ti o onome šta treba da radiš; jer Marija je izabrala dio koji se neće od nje oduzeti nikad''.

Isus, sjedeći za stolom sa velikim mnoštvom koje je vjerovalo u njega, je govorio, rekavši: ''Braćo ja imam samo malo vremena da ostanem s vama, jer vrijeme je blizu da moram otići sa svijeta. Zato vam stavljam na um riječi Božije govorene Ezekielu proroku: 'Kunem se sobom, vašim vječnim živim Bogom, duša koja zgriješi, ona će umrijeti, ali ako se griješnik pokaje, neće umrijeti nego će živjeti'. Zato prisutna smrt nije smrt, već prije kraj

dugačke smrti: kao što (je) tijelo rastavljeno od svijesti besvjesno, mada u sebi ima dušu, (ono) nema druge prednosti nad mrtvim i sahranjenim izuzev toga što sahranjeno (tijelo) čeka Boga da ga ponovo digne, dok besvjesni čeka da se svijest vrati. Vidite onda da je sadašnji život smrt, pošto nema percepcije Boga. Oni koji budu vjerovali u mene neće vječno umrijeti, jer će oni kroz moju riječ opaziti Boga u okviru sebe, i zato će doći njihov spas. Šta je smrt sem jedan akt koji čini priroda naredbom Božijom? Kad neko drži pticu vezanu i drži uže u svojoj ruci; kad glava hoće da ptica odleti šta radi? Sigurno, ona naređuje ruci da se otvori; i tako ptica odmah odlijeće. 'Naša duša', kao što kaže prorok David, 'je vrabac oslobođen iz zamke ptičara'', kad čovjek boravi pod zaštitom Boga. A naš život je kao uže kojim priroda drži dušu vezanu za tijelo i svijest čovjeka. Zato kad Bog hoće i naredi prirodi da otvori, život se prekida i duša umiče u rukama anđela koje Bog odredi da uzimaju duše. Neka onda prijatelji ne plaču kad im je prijatelj mrtav; jer tako je Bog htio. Ali neka on plače bez prestanka kad on pogriješi, jer (tako) duša umire, pošto se odvaja od Boga, pravoga života. Ako je tijelo strašno i bez zajednice s dušom, mnogo je strašnija duša koja je bez jedinstva s Bogom koji je svojom milošću uljepšava i oživljava".

I rekavši to Isus zahvali Bogu, nato Lazar reče: ''Gospodaru, ova kuća pripada Bogu mom Stvoritelju sa svim šta je On dao meni na čuvanje za usluge siromasima. Pošto si ti siromah, a imaš veliki broj učenika, dođi da boraviš ovdje onoliko koliko želiš, jer sluga Božiji će te služiti onoliko koliko bude potrebno za ljubav Božiju''.

Isus se obradova kada je ovo čuo i reče: ''Vidite sada kako je dobra stvar umrijeti! Lazar je umro samo jednom i naučio je takvu dogmu koja nije bila poznata najmudrijim ljudima svijeta koji su ostarjeli među knjigama! Da Bog da, da svaki čovjek može umrijeti jednom i vratiti se na svijet kao Lazar, da bi ljudi mogli naučiti da žive''.

Ivan upita: ''O gospodaru, dozvoljava li mi se da kažem riječ''?

''Reci hiljadu'', odgovori Isus, ''jer kao što je čovjek obavezan da dijeli svoja dobra u služenju Bogu, isto tako je obavezan da dijeli nauk: i utoliko više je obavezan (da to čini) pošto riječ ima moć da uzdigne dušu pokajanju, dok naprotiv dobra ne mogu vratiti život mrtvacu. Zato je ubica onaj koji ima moć da pomogne siromahu, a kad mu ne pomogne siromah umre od gladi; međutim, veći je ubica onaj ko bi mogao rječju Božijom obratiti griješnika pokajanju, a ne obrati ga, nego stoji, kako kaže Bog, 'Kao nijemo pseto'. Protiv takvog Bog kaže: 'Duša griješnika koji će stradati zbog toga što si sakrio Moju riječ, Ja ću je tražiti u tvojim rukama, o nevjerni slugo'. U kojem su onda stanju sada pismoznanci i farizeji koji imaju ključ, a neće da uđu, štaviše spriječavaju one koji bi ušli u vječni život?

Ti me pitaš, o Ivane, da kažeš jednu riječ, pošto si slušao sto hiljada mojih riječi. Uistinu ja ti kažem, ja sam obavezan da te slušam dest puta za sve što si ti slušao mene. A onaj ko neće da sluša drugoga, svaki put kada bude govorio zgriješiće; pošto mi treba da činimo za druge ono što želimo sebi, a ne da činimo drugima ono što mi ne želimo da primimo''.

Tada reče Ivan: ''O gospodaru, zašto Bog nije darovao ljudima da oni umru jednom i da se povrate kao što je Lazar, da bi oni mogli naučiti spoznati sebe i svoga Stvoritelja''?

Isus odgovori: ''Reci mi Ivane: bio jedan domaćin koji je dao odličnu sjekiru jednom od svojih sluga, da bi posjekao drvo koje je smetalo vidiku njegove kuće. Međutim, radnik je zaboravio sjekiru i reče: 'Kad bi mi gazda dao jednu staru sjekiru, ja bih drvo lahko posjekao'. Reci mi Ivane šta je rekao gazda? Sigurno je bio gnjevan i uzeo staru sjekiru i udario ga u glavu, rekavši: 'Budalo i podlače! Ja sam ti dao sjekiru s kojom si mogao

posjeći drvo da se ne mučiš, a ti tražiš ovu sjekiru, s kojom ćeš raditi s većom mukom, a sve šta se posječe je izgubljeno i ne vrijedi ništa? Ja želim da ti posječeš drvo na takav način da tvoj posao bude dobar'. Je li ovo istina''?

Ivan odgovori: ''Sama istina''. (Tad reče Isus): '' 'Tako Mi Mog života vječnog', kaže Bog, 'Ja sam dao dobru sjekiru svakom čovjeku, a to je prizor sahrane jednog mejjita. Ko god dobro rukuje njome, ova sjekira odstranjuje drvo grijeha iz njihovih srca bez bola; zato oni primaju Moju milost i milosrđe; dajući im zaslugu vječnog života za njihova dobra djela. Međutim, onaj koji zaboravi da je smrtan iako s vremena na vrijeme vidi kako drugi umiru i kaže: 'Kad bih ja vidio drugi život ja bih radio dobra djela', Moj gnjev će biti nad njim i Ja ću ga pogoditi smrću da više nikada neće primiti nikakvo dobro'.'' ''O Ivane'', reče Isus, ''kolika je samo prednost onoga ko iz pada drugih nauči da stoji na svojim nogama''! (Evanđelje po Barnabi, 189-197) ...

Prije negoli pređemo, ako dragi Allah da, na treću kategoriju Isāovih, alejhisselam, mu'džiza, želimo da se još jednom osvrnemo na njegovu moć oživljavanja, ozdravljivanja i iscjeljivanja. Naime, svima koji svjedoče časni Kur'an kao objavljenu Riječ dragog Allaha, jasno je bez imalo sumnje da su sve natprirodne moći kako Isāa, alejhisselam, tako i svih drugih vjerovjesnika i poslanika (a također i kerameti svih evlija) samo plemeniti dar koji im je dragi Allah podario. Drugim riječima rečeno, te moći pripadaju samo dragom Allahu, i nikome osim Njega, a oni su ih mogli koristiti samo zato što im je On, hvaljen neka je i slavljen neka je, to dozvolio i podario. Upravo je to ono što časni Kur'an naglašava uvijek kad govori o mu'džizama Isāa, alejhisselam,49 i to je jasno. Ali, interesantno je uočiti da se to isto jasno i nedvosmisleno naglašava i u Evanđelju po Barnabi50 (nešto od toga se vidi i u citatima koji su ovdje navedeni). Barnaba nas također obaviještava i o tome da je Isā, alejhisselam, osvjedočen u to da su ga neuki ljudi zbog njegovih mu'džiza skloni smatrati čak i Bogom i/ili Božjim sinom, neuzubillah, molio dragog Allaha da i nekim havarijjunima budu darovane moći liječenja i istjerivanja šejtana (egzorcizam) kako bi svijet znao da je to moć dragoga Allaha, a ne njegova lično:

 ... Isus sazva sve svoje učenike i posla ih po dvojicu i dvojicu kroz područje Izraela, rekavši: “Idite i propovjedajte isto kao što ste vi čuli”. Zatim se oni pokloniše i on položi ruku na njihove glave govoreći: “U ime Boga, dajite zdravlje bolesnima, izbacujte demone i ne prevarite Izrael o meni govoreći im ono šta sam rekao pred visokosvećenikom”. Oni zato odoše, svi od njih, izuzev onoga koji piše, sa Ivanom i Jakovom; i oni odoše kroz svu Judeju propovjedajući pokajanje isto kao što im je Isus rekao, liječeći svaku vrstu bolesti, tako da je sav Izrael potvrdio riječi Isusove, da je Bog jedan i da je Isus prorok Božiji; kad su oni vidjeli takvo mnoštvo, radili su ono šta je Isus radio pri liječenju bolesnika.

Međutim, sinovi đavolovi su našli drugi način da progone Isusa, a ti su bili svećenici i književnici. Oni su govorili da Isus ima aspiraciju prema monarhiji nad Izraelom. Ali, oni su se bojali običnog puka, zato su oni tajno spletkarili.

49 Kad se govori o Isāovim, alejhisselam, mu'džizama u Kur'anu, uvijek se naglašava da su se one zbivale isključivo po volji dragoga Allaha i uz Njegovu dozvolu (vidi 3:49 i 5:110). Dakako, to se, poruka Kur'ana i Sunneta Muhammeda, alejhisselam je tu sasvim jasna i nedvosmislena, odnosi i na mu'džize svih ostalih Allahovih vjerovjesnika i poslanika, kao i na keramete svih evlija.

50 Koliko smo mi u stanju primijetiti, sva natprirodna djela koje je Isā, alejhisselam, učinio u četiri kanonska evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu pripisuju se njemu lično – da su to njegova djela, dok se jedino u Barnabinom evanđelju jasno naglašava da su sve to u stvari djela dragoga Boga koje je On, hvaljen i slavljen neka je, učinio putem mubarek ličnosti Isāa, alejhisselam.

Prošavši kroz Judeju učenici se vratiše Isusu, koji ih primi kao što otac prima svoje sinove, govoreći: “Recite mi, kako je djelovao Bog Gospod naš? Sigurno sam vidio Satanu da pada pod vaše noge i vi gazite po njemu, kao što vinogradar gazi po grožđu!” Učenici odgovoriše: “O gospodaru, mi smo izliječili bezbrojne osobe, i istjerali mnoge demone koji su mučili ljude”. Isus reče: “Neka vam Bog oprosti, o braćo, jer ste vi pogriješili govoreći: 'Mi smo izliječili', pošto je Bog taj koji je sve to učinio”. Tada oni rekoše: “Govorili smo ludo; zato nas pouči kako da govorimo”. Isus odgovori: “Pri svakom dobrom poslu recite: 'Bog je uradio', a pri svakom lošem se kaže 'Ja sam zgriješio'.” “Tako ćemo raditi”, rekoše mu učenici. Tad upita Isus: “Pa šta kaže Izrael, videći šta Bog radi sa rukama mnogih ljudi, što je Bog učinio mojim rukama?” Učenici mu odgovoriše: “Oni kažu da postoji samo jedan Bog i da si ti Božiji prorok”. Isus odgovori sa zadovoljnim licem: “Slavljeno neka je sveto ime Božije, koji nije prezreo moju želju, sluge svoga!” Kad on to reče, povukoše se na odmor.  (Evanđelje po Barnabi, 126) ...

 U treću kategoriju bi uključili Isāove, alejhisselam, mu'džize za koje pretpostavljamo da su se dešavale, ali u to ne možemo biti sasvim sigurni. To su one koje nisu pomenute u Kur'anu (odatle i postoji izvijesna nesigurnost u njihovu vjerodostojnost),51 ali se logički doimaju prihvatljivim da su se ipak dešavale.52 O njima nalazimo izviješća u Evanđeljima (uključujući i Barnabu). Dragi Allah najbolje zna.

Prva od mu'džiza iz ove kategorije – zaustavljanje Sunca već je pomenuta u jednom od prethodnih citata iz Evanđelja po Barnabi. Riječ je o slučaju kada je Isā, alejhisselam, u želji da se havarijjuni osvjedoče u to kakav treba biti istinski pobožan farizej, zatražio od jednog čestitog pismoznanca da im ispriča poučnu priču o Hagaju i Hošei, ''prorocima'' Božijim,53 i kada je pismoznanac ispričao,54 Isā, alejhisselam, je rekao: ''Ovo je istina, ja sam u to Bogom uvjeren. Zato, da bi svako znao da je ovo istina, u ime Boga nek Sunce stane i ne kreće se dvanaest sati!'' Na te Mesihove riječi Sunce je, prema Barnabi,55 stalo i nije se kretalo narednih dvanaest sahata na veliki strah Jerusalema i čitave Judeje.

Naredna od mu'džiza Isāa, alejhisselam, iz ove kategorije je blagoslovljena moć koju mu je dragi Allah dao da je on u stanju malim količinama hrane i vode nahraniti i napojiti veliki broj ljudi:

51 U vrijeme dok ovo pišemo, nije nam poznato da li postoje neki vjerodostojni hadisi u kojima su ove Isāove, alejhisselam, mu'džize pomenute. Ako takvi hadisi postoje, to je onda pouzdan znak u koji nikako ne treba sumnjati da su se one doista i desile.

52 Tako naprimjer, ako bez ikakve sumnje znamo da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, više puta pokazivao mu'džizu pojenja i hranjenja velikog broja ljudi sa izuzetno malim količinama vode i hrane, doista ljudskoj logici izgleda jako prihvatljivim da je isto imao i Mesih Isā, alejhisselam. Na sličan način i neke druge Mesihove mu'džize, koje ćemo, ako dragi Allah da, pomenuti u ovoj kategoriji izgledaju veoma logičnim. Dragi Allah najbolje zna.53 Tako je doslovno rečeno u prevodu (vidi Evanđelje po Barnabi, 185). No, kako je znano da se u biblijskom vokabularu vjerovjesnici i poslanici nazivaju prorocima (prophet na engleskom), izgleda da su Hagaj i Hošea vjerovjesnici dragoga Allaha, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

54 Ova priča je zabilježena u Evanđelju po Barnabi (185-189). Tu je dat primjer spremnosti istinski odanih Allahovih robova da se potpuno i do kraja predaju dragome Allahu i prepuste se Njegovim propisima. No, ovo je i jedna od onih situacija (kakve se u Evanđelju po Barnabi često sreću) gdje je veoma naglašen asketizam, pa moramo upozoriti na činjenicu da ni Evanđelje po Barnabi nije potpuno vjerodostojno, kao i podsjetiti na to da nas Kur'an i Sunnet (koji su danas jedini valjani izvori Allahove vjere) izričito upozoravaju da idemo srednjim putem između ekstremnog asketizma (kažemo ekstremnog, jer je umjereni asketizam atribut ispravnog interpretiranja i življenja islama čemu je primjer, najveći ali ne i jedini, ramazanski post) i hedonizma.

55 Evanđelje po Barnabi, 189.

 ... Rekavši ovo,56 mnoštvo se, raspravljajući o Isusu i njegovome učenju, raziđe sa svećenikom i guvernerom sa Herodom. Tada je molio svećenik guvernera da piše u Rim Senatu o cijeloj stvari, što je guverner i učinio, poslije čega je Senat imao sažaljenje nad Izraelom i donio dekret da pod prijetnjom kazne smrti niko ne smije zvati Isusa, proroka Jevreja, niti Bogom, niti Božijim sinom. Taj dekret je poslat Hramu ugraviran u bakru. Kad je veliki dio gomile otišao, tamo ostade oko pet hiljada ljudi bez djece i žena, koji su bili izmoreni putovanjem, dva dana bez hljeba, jer su kroz želju da vide Isusa zaboravili da ga imalo ponesu, zbog čega su jeli sirove biljke - zato oni nisu bili u stanju da se raziđu kao drugi. Tad Isus, kad je opazio ovo, imade sažaljenje prema njima i reče Filipu: “Gdje ćemo naći hljeb za njih, da ne skapaju od gladi?” Filip mu odgovori: “Gospodaru, dvjesto zlatnika ne bi moglo kupiti toliko hljeba da bi svako okusio malo”. Tada reče Andrija: “Ima ovdje dijete koje ima pet hljebova i dvije ribe, ali šta bi to bilo među takvim mnoštvom?” Isus odgovori: “Dajte da mnoštvo sjedne”. I svi oni posjedaše na travu po pedesetorica i po četrdesetorica. Tada Isus reče: “U ime Boga!”, uze hljeb i pomoli se Bogu, a zatim razlomi hljeb kog dade učenicima, a učenici ga dadoše masi; tako učiniše i sa ribama. Svi su jeli i svi su bili zadovoljni. Tad reče Isus: “Skupite to šta je preostalo”. Učenici sakupiše ostatke i napuniše dvanaest vreća. Nato svako stavi ruku na svoje oči govoreći: “Jesam li budan ili sanjam?” I oni tako ostadoše oko jedan sahat kao izvan sebe zbog velikoga čuda. Poslije toga Isus, kada se zahvalio Bogu, otpusti sve njih, ali je bilo sedamdeset dva čovjeka koji nisu htjeli da ga napuste, pa ih Isus, vidjevši njihovu vjeru, odabra za učenike.  (Evanđelje po Barnabi, 98) ...Poznato je da je istu ovu mu'džizu pokazivao i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, što bi možda moglo biti još jedno znamenje lične bliskosti ove dvojice mubarek Allahovih poslanika, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

U ovu kategoriju spadaju i dvije mu'džize koje je Mesih Isā, alejhisselam, pokazao na Galilejskom jezeru. Izviješća o ovome nalazimo u četiri kanonska Evanđelja, ali opet uz izvijesna nepodudaranja,57 dok se u Evanđelju po Barnabi pominje samo jedna.

Prva od njih je slučaj kad je Isā, alejhisselam, svojom dovom stišao oluju na jezeru. Barnaba o tome prenosi sljedeće:

 ... Isus ode na Galilejsko jezero i ukrcavši se na lađu zaplovi prema Nazaretu, nakon čega je bila velika oluja na jezeru, takva da je lađa bila blizu potonuća. A Isus je spavao na pramcu lađe. Tada mu se primaknuše njegovi učenici i probudiše ga, govoreći: “O gospodaru, spasavaj se, jer ćemo poginuti!” Oni su bili zahvaćeni velikim strahom zbog jakoga vjetra koji je bio suprotan razbješnjelom moru. Isus se diže i podižući svoje oči ka nebu reče: “O Elohim Sabaot, imaj milosti nad svojim slugama.” Tada, kad Isus ovo reče, vjetar iznenada prestade i jezero se umiri.   (Evanđelje po Barnabi, 20) ...

Druga mu'džiza se odnosi na slučaj kada je Isā, alejhisselam, jedne prilike hodao po vodi Galilejskog jezera. Izviješće o ovome ne nalazimo u Evanđelju po Barnabi. Takođe ga ne pominje ni evanđelist Luka, ali ga pominju Matej, Marko i Ivan. Prema njima, desilo se da je Isā, alejhisselam, poslao havarijjune lađom na drugu stranu Galilejskog jezera dok je on lično ostao na kopnu i popeo se na obližnju goru da bi tamo neko vrijeme proveo sam u ibadetu i molitvama. Kad je završio i sišao na obalu već se bilo smračilo, a lađa sa havarijjunima za to je vrijeme dosegla pučinu. Isā, alejhisselam, je jednostavno krenuo i hodajući po površini jezera stigao do lađe. Kada su havarijjuni u lađi ugledali lik koji im se hodajući po vodi približavao, pomislili su da je riječ o sablasti i dobro su se prepali. Ali, Isā,

56 Riječ je o molbi dragome Allahu da što prije pošalje poslanika Muhammeda, alejhisselam, vidi, Evanđelje po Barnabi, 97.57 Tako naprimjer: Ivan ne pominje stišavanje oluje, a ostala trojica ga pominju; dok hodanje po vodi pominju Matej, Marko i Ivan, a Luka ga ne pominje. I ovo je očevidan primjer protivrječnosti u kanonskim Evanđeljima, što je nezamislivo za tekstove koji zaista sadrže uzvišene Riječi dragog Boga.

alejhisselam, ih je brzo umirio. Matej ovome još dodaje i to da je Petar upitao Isāa, alejhisselam, dok je on još hodao po vodi nedaleko od lađe, da mu se približi i kada je po njegovu dopuštenju krenuo, nakon nekoliko koraka je počeo tonuti. Mesih ga je prihvatio i doveo do lađe uz komentar da je on krenuo tonuti samo zbog toga što mu se u srcu bila pojavila sumnja. Ovo bi bilo ono što o ovoj Isāovoj, alejhisselam, mu'džizi pronalazimo u Evanđeljima. Dragi Allah najbolje zna.

I konačno, u ovu treću kategoriju bi uključili još dvije Isāove, alejhisselam, mu'džize. Riječ je o preobraženju na gori Tabor i pretvaranju vode u vino na svadbi u Kani. Barnaba o tome prenosi sljedeće:

 ... Isus ode i pope se na goru Tabor gdje se s njim uspeše Petar, Jakov i Ivan, brat njegov, s njim onaj koji ovo piše. Poslije zasjaji velika svjetlost nad njim i njegova odjeća postade bijela kao snijeg, a lice mu je blistalo kao Sunce. I gle! Tu dođoše Mojsije i Ilija govoreći s Isusom o svemu šta mora doći na našu rasu i na čitav grad. Petar je govorio: “Gospodaru, dobro je biti ovdje. Zato, ako želiš, napravićemo ovdje tri tabernakla,58 jedan za Mojsija jedan za tebe i jedan za Iliju”. I još dok je on govorio, bili su prekriveni bijelim oblakom i čuli glas kako govori: “Gle Moga sluge, s kojim sam Ja vrlo zadovoljan; čujte ga”. Učenici su bili ispunjeni strahom i pali su svojim licima na zemlju kao mrtvi. Isus se spusti i podiže učenike, govoreći: “Ne bojte se, jer Bog vas voli i ovo je učinio da biste vi vjerovali u moje riječi”.  (Evanđelje po Barnabi, 42)

 Kad je svečanost tabernakula59 bila blizu jedan bogati čovjek pozva Isusa s njegovim učenicima i njegovom majkom na svadbu. Isus zato ode, i kako su oni slavili ponestalo je vina. Njegova majka se obrati Isusu, rekavši: “Oni nemaju vina.” Isus odgovori: “Šta je to za mene, majko moja?” Njegova mati naredi slugama da sve što im Isus naredi, treba da poslušaju. Tu bi šest posuda za vodu prema običaju Izraela, za čišćenje za molitvu. Isus reče: “Napunite te sudove vodom”. Sluge učiniše tako. Isus im reče: “U ime Boga, dajte da piju oni koji slave”. Sluge nato otkriše vođi ceremonije, koji prekori sluge govoreći: “O bezvrijedne sluge, zašto ste čuvali bolje vino do sad?”; jer ne znade ništa o tome što Isus uradi. Sluge odgovoriše: “O gospodine, tu je svetac Božiji, on je od vode napravio vino”. Vođa ceremonije je mislio da su sluge pijane, ali oni koji sjeđaše u blizini Isusa i vidješe čitavu stvar, ustadoše od stola, te mu iskazaše poštovanje govoreći: “Uistinu, ti si svetac Božiji, istiniti prorok poslat nama od Boga!” Tada su njegovi učenici vjerovali u njega, i mnogi se obratili u svojim srcima, govoreći: “Hvala Bogu koji je imao nad Izraelom milost i pohodio dom Judin sa ljubavlju i neka je blagoslovljeno Njegovo sveto ime”. (Evanđelje po Barnabi, 15) ...

Velike mu'džize koje je Isā, alejhisselam, uz dopuštenje dragoga Allaha, činio, učinile su da je on, iako ga mnogi od Israila nisu prihvatali, bio veoma poznat i kod njih i kod drugih naroda koji su u to doba živjeli na prostorima kuda je hodio, pa i šire. O svim tim mu'džizama se u svim slojevima društva mnogo pričalo. U jednoj takvoj situaciji, kako to,

58 Tabernakul (lat. tabernaculum - šator) – ovaj termin odnosi se na pokretno svetište (Šator) koji su Benu Israil nosili sa sobom tokom putovanja iz Egipta ka Obećanoj zemlji. Kršćanska tradicija ovim izrazom imenuje i prostor unutar crkvene građevine gdje se čuvaju neki njihovi sakramenti, ali je, koliko se nama čini, prvo značenje i kod njih primarno. Vezano za konkretni slučaj, reklo bi se da je havarijjun Petar mislio na to da se na tom mjestu podignu tri počasna mjesta gdje bi se tri mubarek vjerovjesnika smjestila tokom njihovog susreta, a koji bi ujedno ostali i kao plemeniti spomenznak na taj mubarek susret. Dragi Allah najbolje zna.59 Za značenje samog izraza vidi prethodnu fusnotu – a na šta se svečanost tabernakla odnosi nije nam poznato. Vjerovatno je riječ o nekom vjerskom prazniku iz tradicije Israila koji je bio vezan za svetište Šatora. Dragi Allah najbolje zna.

nažalost, često biva, počele su među ljudima kružiti kojekakve priče i netačne informacije o Mesihu Isāu, alejhisselam. Vezano za ovo može se prepoznati nekoliko grupa ljudi.

Prvu grupu je sačinjavala većina među Hebrejima, a to su bili oni koji su odbacili Mesiha Isāa, alejhisselam. Bili su pod uticajem većine svećenika, pismoznanaca i farizeja60 koji su, kako smo naprijed naveli, išli čak dotle da su optuživali Isāa, alejhisselam, da se bavi čarolijom i da je smutljivac koji ruši jedinstvo Benu Israila. Tako su, nažalost, svojom ohološću i lažima svećenici i ostala ''duhovna elita'' odveli u zabludu većinu naroda Israila koji su im vjerovali i, sasvim obmanuti njihovim položajem i ugledom, slijepo ih slijedili. Ova grupa je očevidne Mesihove mu'džize tretirala, neuzubillah, kao obično čarobnjaštvo (sihr), a njega lično smatrali su otpadnikom koji ruši jedinstvo zajednice.

Drugu grupu su činili oni Israilćani (možda i ljudi iz drugih naroda koji su tu živjeli, dragi Allah najbolje zna) koji su išli u drugu krajnost. Oni su mu'džize Isāa, alejhisselam, pogrešno tumačili, pa su ga, neuzubillah, smatrali Bogom otjelovljenim u liku čovjeka i/ili Božijim sinom. Dragome Allahu, Bogu jednom i jedinom se utječemo od ovih uništavajućih laži i zabluda. Ovi ljudi nisu bili u bližem kontaktu sa Mesihom Isāom, alejhisselam, niti sa havarijjunima, a pali su u ovako tešku zabludu slijedeći neistinite glasine što su ih vojske prokletoga Iblisa svuda naokolo širile.

Treću grupu, nažalost izgleda malobrojniju od prve dvije, činili su ljudi koji su bili bliži Mesihu Isāu, alejhisselam, i havarijjunima, koji su slušali Indžil i njegove riječi, tako da su, milošću i nadahnućem dragoga Allaha, stvar pravilno razumijevali. To su bili pravi i iskreni vjernici, muslimani koji su Isāa, alejhisselam, smatrali samo čovjekom poput svih drugih ljudi, ali čovjekom koji je blizak dragome Allahu, koji je Njegov miljenik i poslanik odaslan Israilu poput svih ostalih poslanika koji su im ranije bili poslani.

Prema Barnabi, jedne prilike umalo nije došlo do rata zbog različitoga razumijevanja poruke i misije Isāa, alejhisselam:

 ... U ovo vrijeme je u Judeji bio veliki nemir zbog Isusa: jer je rimska vojska kroz djelovanje Satane uzbunila Hebreje govoreći kako je Isus Bog koji je došao da ih posjeti. Nato nasta velika uzbuna, da je za četrdeset dana čitava Judeja bila na oružju, tako da se digao sin protiv oca i brat protiv brata, zbog toga što su jedni govorili da je Isus Bog koji je došao na svijet; drugi su govorili: ''Naprotiv, sin je Božiji''; a treći su govorili: ''Ne, jer Bog nema sličnosti čovjeku i zato ne rađa sinove; nego je Isus Nazarenac prorok Božiji''. A ovo se uzbunilo zbog velikih čuda koja je učinio Isus. Nakon toga je za umirenje naroda bilo potrebno da visokosvećenik jaše u procesiji odjeven u njegovu svećeničku odjeću, sa svetim Božjim imenom, teta gramaton (sic) na čelu. A na isti način je jahao guverner Pilat i Herod. Tad su se u Mizpehu okupile tri vojske, svaka od dvjestohiljada ljudi koji nose mač. Herod im je govorio, ali se nisu umirili. Zatim je govorio guverner i visokosvećenik, rekavši: ''Braćo, ovaj rat se zametnuo djelom Satane, jer Isus je živ, i njemu mi treba da se obratimo i da tražimo od njega da svjedoči o sebi, i da onda vjerujemo u njega prema njegovoj riječi''. Tako se na ovo svi umiriše, svi do jednoga, i položiše dole svoje oružje, zagrliše jedan drugoga govoreći: ''Oprosti mi brate''. Na taj dan je svako usadio u svoje srce da će vjerovati Isusu, onako kako će on reći. A guverner i visokosvećenik su ponudili velike nagrade onom ko dođe da najavi gdje se Isus može naći.

60 Kažemo većine među njima, jer je teško pomisliti da ama baš nijedan od njih nije prepoznao Allahova poslanika koji je govorio tako divne riječi i potvrđivao ih tako velikim mu'džizama. Dragi Allah najbolje zna.

U to vrijeme smo mi sa Isusom, prema riječi svetoga anđela, otišli na Goru Sinaj. Tu je Isus sa svojim učenicima ostao četrdeset dana. Kada je to prošlo, Isus se približi rijeci Jordan da bi otišao u Jerusalem. Tu ga vidje jedan od onih što vjerovaše da je Isus bog. Nato sa najvećom radošću vičući stalno: ''Naš bog dolazi'', primičući se gradu, on pokrenu sav grad da viče: ''Naš Bog dolazi, o Jerusaleme; pripremi se da ga primiš!'' I svjedočio je da je vidio Isusa blizu Jordana. Tad iziđe iz grada svako, i mali i veliki, da vidi Isusa, tako da je grad ostao prazan, jer su žene nosile djecu u rukama, pa su zaboravile uzeti hranu za jelo. Kada oni ovo primjetiše, guverner i visokosvećenik izjahaše i poslaše izaslanika Herodu, koji je isto tako izjahao da nađe Isusa, da bi se buna naroda mogla stišati. Dva su ga dana tražili u divljini blizu Jordana, a treći dan su ga našli, blizu podnevnoga časa, kada se on sa svojim učenicima čistio za molitvu prema Knjizi Mojsijevoj.

Isus se jako čudio videći mnoštvo koje je pokrilo zemlju ljudima, i reče učenicima: ''Možda je Satana digao bunu u Judeji, neka Bog bude zadovoljan da oduzme od Satane vlast koju on ima nad griješnicima''. I kada je on ovo rekao, gomila se približi, a kad su ga poznali, počeli su da viču: ''Dobrodošao, o bože naš!'', i oni počeše da mu odaju štovanje kao Bogu. Nato Isus jako jeknu i reče: ''Nestanite ispred mene, o ludaci, jer, ja se bojim da se zemlja ne otvori i poždere me sa vama zbog vaših gnusnih riječi!'' Nato ljudi bijahu ispunjeni strahom i počeše plakati.

Tad Isus podigavši svoju ruku u znak tišine, reče: ''Uistinu, vi ste naveliko pogriješili, o Izraeliti, zovući mene čovjeka, svojim bogom. A ja se bojim da bi Bog zbog ovog mogao dati tešku nevolju na čitav grad, davajući ga u ropstvo strancima. O hiljadu puta prokleti Satano, što si ih pokrenuo na ovo!''

Rekavši to Isus udari svoje lice objema rukama, našto nastade takva buka od plača da niko nije mogao čuti šta je Isus govorio. Nakon toga on još jednom diže svoje ruke u znak tišine, a pošto se narod umirio od plakanja svoga, on reče još jednom: ''Priznajem pred nebom, i pozivam za svjedoka sve šta živi na zemlji, da sam ja stran svemu onome šta ste vi rekli; pošto sam ja čovjek, rođen od žene smrtnika, potčinjene sudu Božijemu, trpeći nevolje jedenja i spavanja, hladnoće i toplote, kao i drugi ljudi. Zato kad Bog dođe da sudi, moje će riječi kao mač probosti svakog (od onih) koji vjeruju da sam ja više nego čovjek''.

I rekavši ovo Isus vidje veliko mnoštvo konjanika, pri čemu opazi da dolazi guverner sa Herodom i visokosvećenikom. Tada Isus reče: ''Možda su i oni također poludjeli''. Kad guverner stiže tamo sa Herodom i svećenikom, svi sjahaše i načiniše krug oko Isusa, tako da vojska nije mogla zadržati narod koji je želio da čuje Isusa kako govori sa svećenikom. Isus se primače svećeniku s poštovanjem, ali je on želio da se pokloni i obožava Isusa, kad Isus povika: ''Čuvaj se toga šta činiš, svećeniće Boga živoga! Ne ogriješi se o našega Boga!''

Svećenik odgovori: ''Judeja je uveliko uzbuđena tvojim znakovima i tvojim učenjem da viču da si ti bog; zato sam, natjeran od naroda, došao ovdje s rimskim guverenerom i kraljem Herodom. Mi te molimo iz sveg srca da smiriš bunu koja se digla zbog tebe. Jer, neki kažu da si bog, neki kažu da si sin Bogov, a neki kažu da si prorok''.

Isus odgovori: ''A ti, o visokosvećeniće Božiji, zašto ti nisi smirio ovu pobunu? Jesi li ti takođe sišao s pameti? Jesu li proročanstva sa Zakonom Božijim toliko pala u zaborav, o jadna Judejo obmanuta od Satane!''

I rekavši to, Isus reče ponovo: ''Ja svjedočim pred nebom i pozivam za svjedoka sve što živi na zemlji, da sam ja stran svemu što su ljudi rekli o meni, to jest, da sam ja više nego čovjek. Jer, ja sam čovjek, rođen od žene, podložan sudu Božijemu; koji živi ovdje kao i drugi ljudi, podvrgnut običnim nevoljama. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, uveliko si pogriješio, o svećeniče, govoreći šta si rekao. Neka Bog bude zadovoljan da ne dođe na sveti grad velika osveta za ovaj grijeh''.

Tad reče svećenik: ''Neka nam Bog oprosti, a ti se moli za nas''.

Tad rekoše guverner i Herod: ''Gospodine, nemoguće je da čovjek čini to šta ti činiš; zato mi ne razumijemo to šta ti govoriš.''

Isus odgovori: ''To što ti kažeš je istina, jer Bog proizvodi dobro u čovjeku, kao što Satana proizvodi zlo. Jer, čovjek je kao radnja u koju svako ulazi svojim pristankom, radi i prodaje u njoj. Ali, reci mi guverneru, i ti kralju, vi kažete ovo zato što ste strani našem Zakonu: jer da čitate oporuku i zavjet našega Boga, vidjeli bi da je Mojsije štapom učinio da se voda pretvori u krv, prašina u buhe, rosa u oluju i svjetlost u mrak. On je učinio da žabe i miševi dođu u Egipat koje su pokrile tlo, ubio je prvorođence i otvorio more u kom je potopio faraona. Od ovih stvari ja nisam učinio nijednu. A, o Mojsiju svako priznaje da je on u ovome trenutku mrtav čovjek. Jošua je učinio da Sunce stoji nepokretno i otvorio je Jordan, što ja još nisam učinio.61 A, o Jošui svako priznaje da je on u ovome trenutku mrtav čovjek. Ilija je učinio da vatra dođe vidljivo s neba i kiša, što ja nisam učinio. A, o Iliji svako priznaje da je čovjek. I (na sličan način), mnogi drugi proroci, sveti ljudi, Božiji prijatelji, koji su s Božijom pomoći uradili stvari koje ne može shvatiti razum onih koji ne znaju našega Boga, Svemoćnoga i Milosrdnoga, koji je blagoslovljen za svagda''.

Guverner, svećenik i kralj su molili Isusa da se, u cilju smirivanja naroda, popne na prostrano mjesto i govori narodu. Tad se Isus pope na jedan od dvanaest kamenova, koje je Jošua dao da uzme dvanaest plemena iz sred Jordana, kada je sav Izrael prešao preko suhoga busena, i on reče glasno: ''Neka se naš svećenik popne na uzvišeno mjesto odakle on može potvrditi moje riječi''.

Nato se svećenik pope onamo, kojem Isus reče jasno tako da je svako mogao čuti: ''Zapisano je u oporuci i zavjetu Boga živoga, da naš Bog nema početka, niti će On imati ikada kraj''.

Svećenik odgovori: ''Tačno tako je tamo zapisano''.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je naš Bog samo svojom Rječju stvorio sve stvari''.

''Tačno je to tako'', reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je Bog nevidljiv i skriven od uma čovjekova obzirom da je On bestjelesan i nesastavljen, bez promjene''.

''To je doista tako'', reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano kako Ga nebo nebesa ne može sadržati, obzirom da je naš Bog bezgraničan''.

''Tako je rekao prorok Solomon'', reče svećenik, ''o Isuse''.

61 Prema ovom istom Evanđelju kasnije je i on zaustavio Sunce - vidjeti Barnaba, 189 (primjedba autora).

Isus reče: ''Tamo je zapisano da Bog nema potrebu, jer ne jede, ne spava, ne pati niotkog nedostatka''.

''Tako je'' reče svećenik.

Isus reče: ''Tamo je zapisano da je naš Bog svugdje i da nema nikakva drugog boga, osim Njega, koji čini sve što zaželi''.

''Tako je zapisano'', odgovori svećenik.

Tada Isus podigavši uvis svoje ruke, reče: ''Gospode Bože naš, ovo je moja vjera s kojom ću ja doći na sud: sa svjedočenjem protiv svakog koji bude vjerovao suprotno.''

I, okrenuvši se prema narodu, on reče: ''Pokajte se radi svega onoga šta je svećenik rekao, a šta je zapisano u Knjizi Mojsijevoj, zavjet Božiji za svagda. Vi možete opaziti svoj grijeh, jer ja sam vidljiv čovjek i komad ilovače koja hoda po zemlji, smrtnik sam kao i svi drugi ljudi. I imao sam početak, i imaću kraj, i takav (sam) da ja ne mogu stvoriti iznova niti mušicu".

Nato narod podiže glas plačući, i reče: ''Mi smo zgriješili, Gospode Bože naš protiv Tebe; imaj milosti nad nama.''

I oni moliše Isusa da se on moli za sigurnost svetoga grada, da ga naš Bog u svome bijesu ne bi dao narodima da ga zgaze. Poslije toga se Isus, podigavši svoje ruke, molio za sveti grad i za narod Božji, svi su vikali: ''Tako budi'', ''Amen''.

Kada se molitva završila, svećenik reče naglas: ''Ostani Isuse, jer mi treba da znamo ko si ti, radi umirenja našeg naroda''.

Isus odgovori: ''Ja sam Isus, sin Marijin iz sjemena Davidovog, čovjek koji je smrtan i boji se Boga, i ja tražim da se Bogu oda čast i slava''.

Svećenik odgovori: ''U knjizi Mojsijevoj je zapisano da će nam naš Bog poslati Mesiju koji će doći da nam najavi ono šta Bog želi, i donijeti na svijet milost Božiju. Zato te ja molim, reci nam istinu, jesi li ti Mesija Božiji kojeg očekujemo?''

Isus odgovori: ''Istina je da je Bog to obećao, ali ja nisam on, jer on je stvoren prije mene, a doći će poslije mene.''

Svećenik reče: ''Iz tvojih znakova i riječi mi svakako vjerujemo da si ti prorok i sveti Božiji zbog čega te molim u ime sve Judeje i Izraela da nam za ljubav Božiju kažeš, u kom obliku će Mesija doći''.

Isus tad odgovori: ''Tako mi Boga živoga pred kojim stoji moja duša, ja nisam Mesija kojeg očekuju sva plemena zemlje kao što je Bog obećao našem ocu Abrahamu, rekavši: 'U tvome sjemenu ću blagosloviti sva plemena na zemlji.' Međutim, kada me Bog uzme sa svijeta, Satana će opet podići istu ovu prokletu uzbunu, tako što će učiniti da bezbožnici vjeruju da sam ja bog i sin Božji, zbog čega će moje riječi i učenje biti okaljano, tako da će ostati jedva trideset vjernika: nato će Bog imati milosti nad svijetom i poslaće svoga Poslanika za kojega je stvorio sve stvari; koji će doći sa Juga sa moći i uništiće idole sa idolopokolonicima; koji će oduzeti dominaciju od Satane koju on ima nad ljudima. On će donijeti sa sobom milost Božiju, za spas onih koji će vjerovati u njega, a blagoslovljen je

onaj ko bude vjerovao njegovim riječima. Iako ja nisam zaslužan da mu razvežem šnjire, primio sam slavu i milost od Boga da ga vidim.''

Tad odgovori svećenik sa guvernerom i kraljem: ''Ne žalosti se, o Isuse, sveti Božiji, jer u naše vrijeme više neće biti ove uzbune, obzirom da ćemo mi pisati svetom Rimskom senatu, tako da te carskim dekretom, više niko neće zvati bogom ili sinom Božijim.''

Tad reče Isus: ''Ja nisam utješen vašim riječima, jer, gdje se vi nadate svjetlosti doći će tama; međutim moja utjeha je u dolasku Poslanika koji će uništiti svako krivo mišljenje o meni, a njegova vjera će se proširiti i zahvatiti čitav svijet, jer, tako je Bog obećao ocu našem Abrahamu. A, to što mi daje utjehu je što njegova vjera neće imati kraja, nego će je Bog držati neprikosnovenom''.

Svećenik upita: ''Poslije dolaska Poslanika Božijeg hoće li dolaziti drugi proroci?''

Isus mu odgovori: ''Poslije njega neće dolaziti pravi proroci poslati od Boga, nego će doći veliki broj lažnih proroka, zbog čega žalim. Jer, Satana će ih podići pravednim sudom Božijim i oni će se kriti pod izgovorom moga Evanđelja.''

Herod upita: ''Kakav je to pravedni sud Božiji pa će doći tako bezbožni ljudi?''

Isus odgovori: ''Pravedan je što će svako ko neće vjerovati u istinu za vlastiti spas, vjerovati u laž za vlastito prokletstvo. Zato vam kažem da je svijet uvijek prezirao prave proroke, a volio lažne, kao što se da vidjeti iz vremena Miheja i Jeremije. Jer, svako voli sebi sličnoga.''

Zatim reče svećenik: ''Kako će se Mesija zvati i koji znak će otkriti njegov dolazak?''

Isus odgovori: ''Ime Mesije je divno, jer mu je sam Bog dao ime kada je On stvorio njegovu dušu i stavio je u nebeski sjaj. Bog je rekao: 'Čekaj Muhammede; jer zbog tebe ću stvoriti raj, svijet i veliko mnoštvo stvorenja, od čega ti činim poklon, tako da ko god te bude blagoslovio biće blagoslovljen, a ko te prokune biće proklet. Kad te pošaljem na svijet, poslaću te kao Poslanika spasa, a tvoja riječ će biti istinita, tako da će propasti nebesa i zemlja, ali tvoja vjera nikad neće'; Muhammed je njegovo blagostavljeno ime".

Tad gomila podiže svoje glasove, govoreći: ''O Bože, pošalji nam svoga Poslanika, O Muhammede, dođi brzo radi spasa svijeta!'' (Evanđelje po Barnabi, 91-97) ...

U navedenom citatu su na jedan veoma lijep način iskazane neke suštinske mudrosti i pouke izvorne Allahove Vjere koju Mesih Isā, alejhisselam, propovijeda. Uz to, iz njega se može vidjeti da su, najvjerovatnije, još i za prvoga Isāovoga, alejhisselam, boravka na Zemlji, o njemu kružile neistine da je on, neuzubillah, Bog, otjelovljen u ljudskome liku, odnosno Božiji sin, protiv čega se on najenergičnije borio.62

No, u ovom citatu je prisutna i jedna, rekli bi smo očita, nepravilnost na koju nam je dužnost ukazati.63 Naime, u citatu je jasno rečeno da je Isā, alejhisselam, negirao da se atribut Mesija odnosi na njega, dok se iz konteksta vidi da se to odnosi na Muhammeda, 62 Pošto se to tiče upravo njega lično, zaista vjerujemo da nema Allahovog stvorenja kome ove bezbožne dogme teže padaju od Isāa, alejhisselam.

63 I ovo je jedan od znakova da niti Evanđelje po Barnabi nije sasvim vjerodostojno, a o tome će, ako dragi Allah da, kasnije biti više govora.

alejhisselam. Međutim, svako ko poznaje arapsko pismo sasvim jasno može vidjeti kako dragi Allah u ajetima Kur'ana naziva Isāa, alejhisselam, imenom Mesih Isā, sin Merjemin. Odatle se nesumnjivo atribut Mesih (Mesija) odnosi na Isāa, alejhisselam. A, Muhammed, alejhisselam, se u Kur'anu (i Sunnetu) imenuje atributom Resulullah (Allahov poslanik), te uz to i nekim drugim atributima, ali ne i (koliko je nama znano a dragi Allah najbolje zna) atributom Mesih.

Ovim bi smo, s milošću dragoga Allaha, završili naš skromni osvrt na one znamenite tri godine kad je Mesih Isā, alejhisselam, za svoga prvog boravka na ovom svijetu, uzduž i poprijeko hodio mubarek područjima Palestine, na sve strane prenoseći poruku Indžila i vlastitim savršenim primjerom pokazujući ljudima puteve spasenja.

Dakako, u Evanđeljima po Barnabi, Mateju, Marku, Luki i Ivanu, koja su nam danas jedino dostupna, nalazimo informacije i o drugim događajima koji su se navodno zbivali u ovome periodu Isāova, alejhisselam, života. No, mi smo se odlučili da ih ne pominjemo iz razloga koji slijedi.

Naime, kada se pogleda sadržaj svih tih Evanđelja uočava se da tamo preovladavaju vjerske i mudrosne pouke koje je tada Isā, alejhisselam, navodno propovijedao.64 Odatle bi, ukoliko bi uključili hronologiju zbivanja iz Evanđelja, neizbježno prenijeli i poruku koju ona donose – a ona, u to smo iz niza očevidnih dokaza čvrsto ubijeđeni, bitno odudara od stvarnog Indžila.65 Stoga, da ne bi iskrivili smisao Indžila i njegovu poruku, mi ne smijemo prenositi poruku dostupnih Evanđelja.66 Čak štaviše, i kada bi, kojim slučajem, posjedovali istinski Tevrat, Zebur i Indžil, opet ih ne bi trebali olahko prenositi kako ne bi nesvjesno Kur'an i Sunnet stavljali u drugi plan. Razlog je u tome što smo svi mi, sve generacije od Muhammeda, alejhisselam, pa sve do Sudnjeg Dana, po odredbi dragoga Allaha zaduženi da slijedimo Kur'an i Sunnet, i ništa drugo osim toga.67

64 Koliko mi možemo da uočimo sva Evanđelja slijede uglavnom istu shemu po kojoj Isus dolazi u neko mjesto i tamo ljudima govori to i to, onda odlazi u neko drugo mjesto gdje učini to i to čudo i pri tome propovijeda te i te propovijedi i prenosi te i te pouke, ... i tako, kroz sva Evanđelja, sve u istome stilu. U svemu tome, dakle, preovladava prikaz onoga što je, navodno, Isā, alejhisselam, govorio, poučavao i propovijedao, dok se događaji svode u najvećoj mjeri na putovanja iz jednog mjesta u drugo, te izliječenja i druge mu'džize (o kojima smo već opširnije govorili).

65 Uz dobro znanu neistinu o ''tri božanske osobe'', neuzubillah, želja nam je, ako dragi Allah da, navesti još jedan karakterističan primjer: Općepoznata je evanđeoska poruka da se okrene i drugi obraz koja jasno poziva na potpuni pacifizam bez imalo suprostavljanja zlu, a to je u očevidnoj suprotnosti sa istinitim sadržajem Indžila o propisivanju pravedne borbe dobra protiv zla na putu dragog Allaha, prvo u samom sebi (veliki džihad), pa onda i šire (mali džihad). A, da je to istinski propis Indžila, očevidno nam pokazuje istinita Riječ dragoga Allaha koja je sadržana u 111. ajetu 9. sure Kur'ana: ''Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati - oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte svojoj pogodbi koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.''

66 To se odnosi i na Evanđelje po Barnabi zbog toga što i ono nije potpuno vjerodostojno. Istina, mi ga ovdje citiramo u priličnoj mjeri, ali selektivno, i uvijek uz upozorenje (i ove riječi se navode upravo u tom cilju) da ono nije stvarni Indžil koji je dragi Allah objavio Mesihu Isāu, alejhisselam, i da se smije uzimati samo kao ''zanimljivo štivo'', a nikako ne kao izvor vjere i vjerskih propisa. O ovome će biti, ako dragi Allah da, još pomena.

67 Poznat je hadis u kojem Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže Ebu Bekru da čak i Mūsāu, alejhisselam, kada bi ustao iz kabura, ne bi preostalo ništa drugo osim da prihvati i slijedi Kur'an i njegov Sunnet.

 Uzdignuće na nebesa

 Nakon što je Mesih Isā, alejhisselam, proveo nekih tri godine u pozivanju na Allahov put, voljom uzvišenoga Gospodara svih svjetova, došlo je vrijeme završetka ove prve faze njegove poslaničke misije na Zemlji. Taj znameniti događaj koji je ostavio veoma duboke posljedice na čitavo čovječanstvo desio se u Jerusalemu, najvjerovatnije u trideset trećoj godini Isāova, alejhisselam, života.

Bilo je vrijeme Pashe (Pesaha), izuzetno značajnog praznika u vjerskoj tradiciji Benu Israila, praznika kojim se obilježava izlazak iz Egipta pod vodstvom Mūsāa, alejhisselam.68

Isā, alejhisselam, je tada došao u Jerusalem. Predanja nam kažu da je u sveti grad ušao jašući na magarcu, a dragi Allah najbolje zna. Pošto su bili praznični dani, u Jerusalemu se skupilo mnoštvo svijeta iz svih krajeva Palestine i iz svih plemena Israila. Izgleda da je Isāov, alejhisselam, dolazak u pratnji havarijjuna izazvao veliku pažnju svih prisutnih, a naročito svećenika. Tada se desilo da su oholost, strah od istine i od gubitka ovosvjetskih privilegija, kao i bolesna mržnja prema Allahovu poslaniku u otvrdlim i odumrlim srcima većine njih doživjeli svoj vrhunac, pa su ti svećenici potpuno uništili i one zadnje ostatke svoje vjere donijevši monstruoznu odluku da organiziraju ubistvo Isāa, alejhisselam.

Prema Evanđeljima, svećenici su još ranije bili stupili u kontakt sa Judom Iskariotom, jednim od havarijjuna, koji je bio licemjer i družio se sa Isāom, alejhisselam, samo iz tog razloga što je očekivao da će sin Merjemin jednog dana preuzeti vlast nad Benu Israilom, pa se nadao da će to i njemu pružiti koristi. Međutim, kada se uvjerio u to da je Isā, alejhisselam, potpuno okrenut misiji čišćenja ljudskih srca od grijeha i njihova vraćanja istinskoj predanosti Allahu, a da o zemaljskoj vlasti nad narodom i ne razmišlja sve dok oni ne postanu istinski vjernici, on je izgubio strpljenje, i odlučio je da stupi u kontakt sa svećenicima. Evanđelje po Barnabi o tome kaže sljedeće:

 ... Juda izdajnik, kad je vidio da je Isus pobjegao,69 izgubi nadu da će postati moćan na svijetu, jer je on nosio Isusovu novčarku u kojoj je čuvao sve šta mu je dato za ljubav Božiju. On se nadao da će Isus postati kralj Izraela i tako bi on sam bio moćan čovjek. Zato, izgubivši ovu nadu, on reče u sebi: ''Da je ovaj čovjek prorok, znao bi da ja kradem njegov novac; i tako bi on izgubio strpljenje i izbacio me iz svoje službe znajući da ne vjerujem u njega. A da je mudar čovjek, on ne bi pobjegao od časti koju Bog hoće da mu da. Stoga je bolje da sačinim aranžman sa prvosvećenicima i sa književnicima i farizejima i vidim kako da ga izručim u njihove ruke, jer tako ću ja biti u stanju da postignem nešto dobro''. Donijevši ovakvu odluku, on dade obavještenje književnicima i farizejima kako je stvar prošla u Nainu.

Oni održaše savjet sa prvosvećenikom, govoreći: ''Šta ćemo mi raditi ako ovaj čovjek postane kralj? Sigurno je da ćemo mi proći slabo; jer on je râd da reformira obožavanje Boga poslije drevnog običaja, jer on ne može daleko sa našim tradicijama? Pa kako ćemo mi proći pod suverenitetom takvoga čovjeka? Sigurno ćemo svi stradati s našom djecom, pošto budemo izbačeni s dužnosti, moraćemo prositi naš hljeb. Sad imamo, hvaljen neka je Bog, kralja i guvernera koji su stranci našem zakonu, koje nije briga za naš zakon, isto kao što nas nije briga za njihov. I tako smo u stanju da činimo šta god hoćemo; jer iako mi griješimo, naš Bog je toliko milosrdan da se On umiri žrtvom i postom. Ali, ako ovaj čovjek postane kralj, neće se umiriti ako ne vidi obožavanje Boga onako kako je Mojsije pisao; a što je gore, on kaže da Mesija neće doći iz sjemena Davidova (kao što nam je to jedan od

68 U događajima vezanim za ovaj praznik Israila više smo govorili u kazivanju o Mūsāu i Harunu, alejhimesselam, u okviru podnaslova ''Izlazak''.69 Od ljudi koji su ga htjeli učiniti kraljem (primjedba autora).

njegovih učenika rekao), nego kaže da će on doći iz sjemena Jišmaelova, i da je obećanje učinjeno na Jišmaelu, a ne na Isaku. Šta će onda biti plod ako se ovom čovjeku dopusti da živi? Sigurno će Ismaeliti steći ugled kod Rimljana, i oni će im dati našu zemlju u posjed; i tako će Izrael opet biti podvrgnut ropstvu kao što je bilo ranije''.

Čuvši prijedlog, visokosvećenik odgovori da mora vidjeti sa Herodom i guvernerom, ''jer mu je narod naklonjen, pa bez vojske mi nećemo biti u stanju da išta učinimo; i neka Bog bude zadovoljan da s vojskom obavimo ovaj posao''.

Pošto su se posavjetovali međusobno, oni isplaniraše da ga se dokopaju noću, kada Herod i guverner pristanu na to. (Evanđelje po Barnabi, 142) ...

 Iz ovog citata jasno se da vidjeti šta je bilo u osnovi poricanja i odbacivanja Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, i njegovog poziva od strane ''duhovne elite'' Israila - svećenika, pismoznanaca i farizeja.

Naime, oni su živjeli u jednome svome ''duhovnom'' svijetu, izgrađenom na njihovim tradicijama, u kome su uživali razne pogodnosti i ugled u narodu. Nimalo ih nije brinula jedna, čak i njima samima veoma dobro znana, činjenica da takvo poimanje i prakticiranje vjere nije u skladu sa Allahovom Knjigom. Oni su ''obožavali'' dragoga Allaha na način koji je odgovarao njihovim ovozemaljskim interesima, a ne na način koji je upravo dragi Allah propisao u Objavi. Suočivši se sa pojavom Mesiha Isāa, alejhisselam, jako su se uplašili za svoj položaj budući da su vidjeli kako on nimalo ne dopušta mijenjanje i napuštanje izvorne Allahove vjere i da se neće umiriti dok ne vidi obožavanje Boga onako kako je navedeno u Objavi i izvorima pouzdanim, što bi za njih i njihov status u društvu, kako su smatrali, bila potpuna katastrofa jer bi onda ''bili izbačeni s dužnosti i morali prositi hljeb za sebe i svoju djecu''. Tu se dakle još jednom pokazalo koliko je u opasnom položaju ''ulema'' koja preuzeti emanet tumačenja i prenošenja Allahove vjere na Zemlji shvata profesijom od koje se živi i putem koje se nastoji ostvariti karijera. Ulema koja svojim namjerama, ciljevima i nastojanjima teži ka tome da živi od vjere, sebe dovodi u najveću opasnost. Kako su samo čestiti oni među ulemom koji svim svojim srcem nastoje da žive za vjeru - čestiti su, odani i iskreni, spremni su i da se žrtvuju ako ustreba. Ali, većina od ''uleme'' Benu Israila, na njihovu žalost, u to vrijeme izgleda da življaše od vjere, a samo manjina njih življaše za vjeru.

Oni, prema tome, u takvom unutarnjem stanju bijahu u vrijeme Pesha treće godine Isāove, alejhisselam, misije i zato odlučiše da uz pomoć lažnih optužbi eliminiraju Mesiha Isāa, alejhisselam, koristeći Rimljane u toj nakani. Prema Barnabi, povod su našli u još jednoj istini koje su se jako plašili, a koju je Isā, alejhisselam, jasno isticao: odgovoru na pitanje kojega je od svojih sinova Ibrahim, alejhisselam, krenuo žrtvovati za ljubav Allaha dragoga, odnosno, u potomstvu kojega između njih dva je sadržano Allahovo obećanje o poslanju posljednjega poslanika, kao milosti svim svjetovima:

 ... Kad je došao dan, Isus ode u Hram sa velikim mnoštvom naroda. Prvosvećenik se tada privuče govoreći: ''Reci mi o Isuse, jesi li zaboravio sve šta si priznao, da ti nisi Bog, niti sin Božiji, niti čak Mesija?''

Isus mu odgovori: ''Ne, sigurno da nisam zaboravio; jer to je moje priznanje koje ću donijeti pred sudsko sjedište Boga na dan sudnji. Jer, sve šta je napisano u Mojsijevoj knjizi je sama istina, pošto je Bog naš Stvoritelj (Bog) jedan, a ja sam Božiji sluga i želim da služim Božijeg Poslanika kojeg vi zovete Mesija''.

Prvosvećenik reče: ''Pa šta koristi da dođe u hram veliko mnoštvo naroda? Tražiš li ti možda da učiniš sebe kraljem Izraela? Pazi da te kakva opasnost ne snađe!''

Isus odgovori: ''Da sam ja tražio svoju vlastitu slavu i želio udio ovoga svijeta, ja ne bih pobjegao kad su ljudi iz Naina htjeli učiniti me kraljem. Vjeruj mi da ja ništa ne tražim na ovome svijetu''.

Tad reče prvosvećenik: ''Želimo da znamo stvar o Mesiji.''; pa svećenici, pismoznanci i farizeji načiniše krug oko Isusa.

Isus odgovori: ''Kakva je to stvar koju tražite da znate o Mesiji? Možda je to laž? Ja vam sigurno neću reći laž. Jer da sam rekao laž, ti bi me obožavao i pismoznanci i farizeji sa svim Izraelom, ali zato što sam vam rekao istinu, vi me mrzite i tražite da me ubijete''.

Prvosvećenik reče: ''Mi sad znamo da ti imaš đavla u leđima; jer ti si Samaritanac, i nemaš respekta prema svećeniku Božijem''.

Isus odgovori: ''Tako mi Boga živoga, ja nemam đavola u leđima, nego ja tražim da izbacim đavola. Zato iz ovoga razloga đavo buni svijet protiv mene, jer ja nisam od ovoga svijeta, nego tražim da se slavi Bog koji me je poslao na svijet. Poslušajte me zato i ja ću vam reći ko ima đavola u svojim leđima. Tako mi Boga živoga pred kojim stoji moja duša, onaj ko djeluje po volji đavola, on ima đavola u svojim leđima, koji je na njega stavio uzdu svoje volje i upravlja njime po svome ćejfu, dajući da on uđe u svaki grijeh. Kao što odijelo promjeni svoj naziv kada promjeni svoga vlasnika, iako je posve isto odijelo; tako takođe ljudi, iako su svi od jednoga materijala, različiti su zbog djela onoga ko djeluje u čovjeku. Ako sam (a znam da nisam) zgriješio, zašto me ne prekorite kao brata, umjesto da me mrzite kao neprijatelja? Doista članovi tijela pomažu jedni druge kad se oni ujedine s glavom, a oni koji su odsječeni od glave, ne daju joj pomoć. Jer, ruke jednoga tijela ne osjećaju bol nogu drugoga tijela, nego tijela s kojim su sjedinjene. Tako mi Boga živoga pred kojim stoji moja duša, onaj ko se boji i voli Boga svog Stvoritelja ima osjećaj milosti nad onima nad čijim glavama Bog ima milost. A pošto Bog neće smrt griješnika, nego za svakoga čeka da se pokaje, ako ste vi od tog tijela u kojega sam ja inkorporiran, tako mi Boga živoga, vi biste mi pomogli da radim prema svojoj glavi''.

''Ako činim grijeh prekorite me i Bog će vas voljeti, jer ćete vršiti volju Njegovu, ali ako me niko ne može ukoriti to je znak da vi niste sinovi Abrahamovi kao što se nazivate, niti ste inkorporirani sa onom glavom s kojom je Abraham bio inkroporiran. Tako mi Boga živoga, Abraham je tako jako volio Boga, da je ne samo polomio u komade lažne idole i napustio svoga oca i mater, nego je bio voljan i da zakolje vlastitoga sina u poslušnosti Bogu''.

Prvosvećenik odgovori: ''Ja ovo tražim od tebe i ja ne tražim da te ubijem zato nam reci: Ko je bio ovaj sin Abrahamov?''

Isus odgovori: ''Žar tvoje časti, o Bože, me pali i ne mogu zadržati svoj mir. Doista kažem, sin Abrahamov je bio Jišmael70 od koga mora poteći Mesija obećan Abrahamu, da će u njemu sva plemena zemlje biti blagoslovljena''.

Prvosvećenik bi gnjevan čuvši to i povika: ''Kamenujmo ovog bezbožnog čovjeka, jer on je Ismaelita i govorio je hulu protiv Mojsija i protiv Zakona Božijeg!''

70 Biblijsko ime za Ismaila, alejhisselam.

Nato svaki farizej i pismoznanac sa starješinama narodnim uze kamen da kamenuje Isusa koji iščeze od njihovih očiju i iziđe iz Hrama. A onda kroz veliku želju koju su imali da ubiju Isusa, zaslijepljeni bijesom i mržnjom, oni navališe jedan na drugoga tako da tu umrije hiljadu ljudi i oni isprljaše sveti Hram. Učenici i vjernici koji su vidjeli da Isus izlazi iz Hrama (jer od njih on nije bio skriven) slijediše ga do kuće Šimunove. Nato Nikodem dođe tamo i posavjetova Isusa da napusti Jerusalem i ode kraj potoka Kedron, rekavši: ''Gospodaru, ja imam vrt sa kućom kraj potoka Kedron, molim te zato, idi samo sa nekima od tvojih učenika, da ostaneš tamo dok ova mržnja naših svećenika ne prođe; jer ja ću te služiti čime je potrebno. I mnoštvo učenika te ostavlja ovdje u kući Šimunovoj i u mojoj kući, jer Bog će vas sve opskrbiti.''

A Isus ovo učini, želeći samo da ima sa sobom dvanaest prvonazvanih apostola.

U ovo vrijeme, dok je Djevica Marija, majka Isusova, bila u molitvi, posjeti je anđeo Gabriel i ispriča joj progon njenog sina, rekavši: ''Ne boj se Marijo, jer Bog će ga zaštititi od svijeta''. Zato Marija plačući ode iz Nazareta i dođe u Jerusalem u kuću svoje sestre Marije Salome, tražeći svog sina. Ali pošto se on tajno povukao uz potok Kedron, ona više nije bila u stanju da ga vidi na ovom svijetu; izuzev nakon djela sramote, jer zato ga je anđeo Gabriel sa anđelima Mikaelom, Rafaelom i Urielom donio njoj po zapovijesti Božijoj.

Kad je konfuzija u hramu nakon odlaska Isusa prestala, prvosvećenik se pope visoko i davši svojim rukama znak za tišinu, on reče: ''Braćo šta mi radimo? Zar ne vidite da je on prevario čitav svijet sa svojom đavolskom vještinom? Pa kako je on iščezao, ako nije bio vrač? Sigurno je, da je on bio svetac i prorok ne bi hulio protiv Boga i protiv Mojsija (Njegovog) sluge i protiv Mesije, koji je nada Izraela. I šta da kažem? On je hulio na sve naše svećenstvo, zato vam uistinu kažem, ako se on ne odstrani sa svijeta, Izrael će se isprljati i naš će nas Bog izručiti narodima. Vidite sad kako je zbog njega ovaj sveti Hram isprljan.''

A prvosvećenik je govorio na takav način da su mnogi napustili Isusa, zato što je tajni progon pretvoren u otvoreni, tako da je prvosvećenik lično otišao Herodu i rimskom guverneru, optužujući Isusa da je želio da se učini kraljem Izraela, a o ovome su oni imali lažne svjedoke.

Tad je održan opšti savjet protiv Isusa, jer ih je rimski dekret uplašio. Tako je rimski Senat dva puta poslao dekret o Isusu: u jednom je bio zabranio pod prijetnjom smrti da iko naziva Isusa iz Nazareta, proroka Jevreja, ili Bogom ili sinom Božijim; a u drugom je zabranio pod smrtnom kaznom, da se iko bori protiv Isusa iz Nazareta, proroka Jevreja.

Zato je iz ovoga razloga među njima bila velika podjela. Neki su željeli da ponovo pišu u Rim protiv Isusa; drugi su govorili da bi ostavili Isusa samog, bez obzira šta je on govorio, kao budalu; drugi su iznosili velika čuda koja je on iznio.

Prvosvećenik je stoga govorio pod prijetnjom anateme da niko ne izgovori ni riječ za odbranu Isusa; i on je govorio s Herodom i guvernerom rekavši: ''U svakom slučaju mi u svojim rukama imamo riskantan poduhvat, jer ako ubijemo ovoga griješnika, djelovaćemo suprotno Cezarovom dekretu, a ako mu dopustimo da živi i on se načini kraljem, kako će stvar ići?''

Tad se Herod diže i zaprijeti guverneru rekavši: ''Pazi da zbog tvojega favoriziranja ovoga čovjeka ova zemlja ne postane buntovna: jer ja ću te optužiti pred Cezarom kao buntovnika.''

Tad se guverner pobojao Senata i postao prijatelj Herodov (prije ovoga su oni mrzili jedan drugoga na smrt) i oni se ujediniše za smrt Isusovu i rekoše prvosvećeniku: ''Kad god saznaš gdje je zlotvor, pošalji po nas, jer ćemo ti dati vojnike.'' Ovo je bilo učinjeno da se ispuni proročanstvo Davidovo koji je proricao o Isusu, proroku Izraela, govoreći: ''Prinčevi i kraljevi zemlje su se ujedinili protiv sveca Izraelovog, jer on najavljuje spas svijeta''.

Poslije toga dana bila je opšta potraga za Isusom kroz Jerusalem. (Evanđelje po Barnabi, 206-210) ...

Nekako u to vrijeme prvosvećeniku dođe Juda Iskariot i za malu svotu novca obeća da će vojnike dovesti do mjesta gdje se sklonio Isā, alejhisselam. Odmah su ga stavili na čelo kaznene jedinice rimske vojske i on ih je poveo ka kući u koju se bio sklonio Mesih Isā, alejhisselam, skupa sa havarijjunima. Barnaba detaljno opisuje i ovaj događaj:

 ... Kad vojnici sa Judom dođoše blizu mjesta gdje je bio Isus, Isus začu približavanje mnoštva naroda, zato se on sa strahom povuće u kuću. A jedanaestorica su spavali. Tada Bog, videći u opasnosti Svoga slugu, naredi Gabrielu, Mihaelu, Rafaelu i Urielu, Svojim izaslanicima, da uzmu Isusa sa svijeta. Sveti anđeli dođoše i izvukoše Isusa kroz prozor koji gleda na Jug. Oni ga otkriše i smjestiše u treće nebo, u društvo anđela koji vječno slave Boga.

Juda uđe hitro prije svih u sobu odakle je Isus uzdignut. A, učenici su spavali. Nato je čudesni Bog čudesno djelovao tako da je Juda bio tako izmijenjen u govoru i licu nalik Isusu da smo mi vjerovali da je on Isus. A on je, probudivši nas, tražio gdje je gospodar. Mi smo se tome čudili i odgovarali: ''Ti gospodaru, si naš gospodar; zar si nas zaboravio?'' A on, smješeći se reče: ''Pa jeste li ludi pa ne znate da sam ja Juda Iskariot!'' I dok je on to govorio vojnici uđoše i spustiše ruke na Judu, jer je on po svemu bio sličan Isusu. Mi, pošto smo čuli šta Juda kaže, i vidjevši mnoštvo vojnika, pobjegosmo kao izvan sebe. A Ivan, koji je bio umotan u laneno platno, se probudi i uteče, a kad su ga vojnici ščepali za laneno platno, on ostavi laneno platno i pobježe go. Jer Bog je čuo molitvu Isusovu i spasio jedanaestoricu od zla.

Vojnici uzeše Judu i svezaše ga, ne bez izrugivanja. On je istinski poricao da je Isus; a vojnici rugajući mu se rekoše: ''Gospodine ne boj se, jer mi smo došli da te učinimo kraljem Izraela, a svezali smo te jer znamo da ti odbijaš kraljevstvo.'' Juda odgovori: ''Pa jeste li izgubili razum! Vi ste došli da uzmete Isusa iz Nazareta sa oružjem i fenjerima kao (protiv) lopova; a svezaste mene koji sam vas vodio, da me učinite kraljem!'' Tad vojnici izgubiše strpljene i sa udarcima i šutovima počeše da se izruguju Judi i oni ga s bijesom odvedoše u Jerusalem.

Ivan i Petar su slijedili vojnike izdaleka; i oni su potvrdili onom koji piše da su vidjeli svo ispitivanje Jude od prvosvećenika i vijeća farizeja koji su se skupili da bi Isusa kaznili smrću. Potom je Juda izgovorio mnoge riječi ludosti tako da su se svi smijali, vjerujući da je on doista Isus i da je zbog straha od smrti izigravao ludost. Nato pismoznanci povezaše zavojem njegove oči i rugajući mu se govoriše: ''Isuse, proroče Nazarenaca (jer tako su oni zvali one koji su vjerovali u Isusa) reci nam ko je bio taj ko te udario''? A oni su ga udarali i pljuvali mu u lice. Kada je svanulo, tamo se sakupilo veliko vijeće pismoznanaca i narodnih starješina; a prvosvećenik je sa farizejima tražio lažne svjedoke protiv Jude, za kojeg je potpuno vjerovao da je Isus; i oni ne nađoše ono šta su tražili.

A zašto ja kažem da su svećeničke vođe vjerovali da je Juda Isus?

Štaviše, svi su učenici, zajedno s onim koji ovo piše, to vjerovali; i sirota je djevica, majka Isusova, sa svojom rodbinom i prijateljima to vjerovala, tako da je tuga svakog bila nevjerovatna. Tako mi Boga živog, onaj koji piše je zaboravio sve šta je Isus rekao: kako će on biti uzdignut sa svijeta i da će propatiti u trećoj osobi, i da neće umrijeti do kraja svijeta. Zato je on i otišao sa majkom Isusovom i sa Ivanom do krsta.

Prvosvećenik je dao da se Juda pred njega dovede vezan i onda ga upita o njegovim učenicima i njegovom naukovanju. Juda, iako izvan sebe, ne odgovori ništa. Prvosvećenik ga onda zamoli Bogom živim Izraelovim da mu kaže istinu.

Juda mu odgovori: ''Ja sam vam rekao da sam ja Juda Iskariot, koji sam vam obećao da ću vam u ruke dati Isusa Nazarenca; a svi vi ste, ne znam kako, izvan sebe, jer pošto poto hoćete da sam ja Isus''.

Prvosvećenik odgovori: ''O perverzni zavodniče, ti si obmanuo sav Izrael, počevši od Galileje čak do Jerusalema ovdje, sa svojim naukovanjem i lažnim čudima, a sad misliš da umakneš zaslužnoj kazni koja ti pristaje izigravajući da si lud? Tako mi Boga živoga, ti joj nećeš umaći''! Rekavši to, on naredi svojim slugama da ga udaraju boksajući i šutajući, da bi mu se njegovo razumijevanje vratilo u glavu. Izrugivanje koje je on tada pretrpio u rukama prvosvećenikovih slugu je van vjerovanja. Jer, oni sa žarom izmišljaše nove izume da bi zadovoljili svijet. Tako ga obukoše kao mađioničara i toliko su ga obrađivali rukama i nogama, da bi se i sami Kananci sažalili da su vidjeli taj prizor. Ali, svećenički prvaci i narodne starješine su imali srca toliko razjarena protiv Isusa da su, vjerujući da je Juda stvarno Isus, uživali gledajući ga tako tretiranog.

Kasnije ga vezanoga odvedoše guverneru koji je potajno volio Isusa. On, misleći da je Juda Isus, dade mu da uđe u njegovu prostoriju i govorio je sa njim pitajući ga iz kog razloga su ga svećeničke vođe i narod dali u njegove ruke.

Juda odgovori: ''Kad bih ti rekao istinu, ne bi mi vjerovao; jer si i ti možda obmanut kao što su (vođe) svećeničke i farizeji obmanuti.''

Guverner mu odgovori (misleći da on želi govoriti o Zakonu): ''Pa zar ti ne znaš da ja nisam Jevrej?; ali (vođe) svećenika i narodne starješine su te dale u moje ruke. Zato nam reci istinu da bih mogao učiniti ono šta je pravedno. Jer, ja imam moć da te oslobodim i da te kaznim smrću''.

Juda odgovori: ''Gospodine, vjeruj mi, ako me kazniš smrću učinićeš veliku grešku, jer ćeš ubiti nevinu osobu, videći da sam ja Juda Iskariot, a ne Isus koji je vrač i svojom vještinom me je tako transformisao''.

Kada je to čuo, guverner se naveliko čudio, tako da je mislio da ga pusti na slobodu. Guverner zato iziđe vani i smiješeći se reče: ''U jednom slučaju, ovaj čovjek nije vrijedan smrti već prije sažaljenja''. ''Ovaj čovjek kaže'', nastavi guverner, ''da on nije Isus, nego izvjesni Juda koji je vodio vojnike da uzmu Isusa i on kaže da ga je Isus Galilejac svojom magijskom vještinom tako preobličio. Zato, ako je ovo istina, bila bi velika greška ubiti ga pošto je on nevin. Ali, ako je on Isus, a poriče da jest, sigurno je izgubio pamet i bilo bi bezbožnički ubiti luđaka.''

Tada svećeničke vođe i narodne starješine sa pismoznancima i farizejima, povikaše govoreći: ''On je Isus iz Nazareta, jer mi ga znamo; da on nije zločinac ne bi smo ga dali u

tvoje ruke. Niti je on lud, već prije opak, jer ovom hujdurmom traži da umakne iz naših ruku, a pobuna koju bi on podstakao, ako bi umakao, bila bi veća od prethodne''.

Pilat (jer to je bilo ime guvernera), da bi se otresao od ovakvog slučaja, reče: "On je Galilejac, a Herod je kralj Galileje: zato ne pripada meni da takav slučaj sudim, vodite ga Herodu."

U skladu s tim oni odvedoše Judu Herodu koji je dugo vremena želio da Isus dođe u njegovu kuću. Međutim, Isus nikad nije želio otići u njegovu kuću, zato što je Herod bio mnogobožac i obožavao je krive i lažne bogove, živeći na način nečistih mnogobožaca.

Sada, kada je Juda bio tu doveden, Herod ga je pitao za mnoge stvari na koje Juda nije davao prave odgovore, poričući da je on Isus. Tada mu se Herod izrugivao sa svojim sudom i dao da bude obučen u bijelo kao što se luđaci oblače i poslao ga je nazad Pilatu, poručivši mu: ''Ne omahni u pravdi prema narodu Izraela!'' A, ovo je Herod napisao zato što su mu svećeničke vođe, pismoznanci i farizeji bili dali veliku količinu novca. Guverner, čuvši da je tako bilo od sluge Herodovoga, a da bi on također mogao dobiti nešto novca, simulirao je da želi pustiti Judu na slobodu. Nato on dade da ga njegovi robovi bičuju, a bili su plaćeni od pismoznanaca da ga ubiju pod udarcima. Međutim, Bog, Koji je odredio stvar, rezervisao je Judu za krst, da bi pretrpio tu strašnu smrt kojoj je prodao drugoga. On tako nije dopustio Judi da umre pod udarcima biča uprkos tome što su ga vojnici tako žestoko bičevali da je iz njegovog tijela lila krv. Potom ga, u izrugivanju, obukoše u staru purpurnu odjeću govoreći: ''Pristaje našem novom kralju da ga obučemo i krunišemo ga''. Tako oni sakupiše trnja i načiniše krunu kao one od zlata i dragoga kamenja koje kraljevi nose na svojim glavama. I ovu krunu od trnja staviše na Judinu glavu, stavivši mu u ruku trsku kao žezlo i prisiliše ga da sjedne na visoko mjesto. I vojnici dolaziše pred njega, u izrugivanju mu se klanjajući i pozdravljajući ga kao kralja Jevreja. Pa, ispružiše svoje ruke da prime darove, kao što je običaj da daju mladi kraljevi, i ne primivši ništa oni izudaraše Judu, govoreći: ''Pa kako si ti krunisan ludi kralju, ako nećeš platiti vojnicima i slugama?''

Svećeničke vođe sa pismoznancima i farizejima, vidjevši da Juda nije umro od biča i strašeći se da ga guverner Pilat ne pusti na slobodu, dadoše mu novčani poklon i on tako, primivši novac, predade Judu farizejima i pismoznancima kao osuđenika na smrt.

Tada oni osudiše dva lopova s njim na smrt na križu. Oni ga tako odvedoše na brdo Kalvarija, gdje su obično vješali zločince, i tu ga razapeše gologa radi veće sramote. Juda nije učinio ništa osim što je povikao: ''Bože zašto si me ostavio, zločinac je pobjegao a ja umirem nepravedno?''

Uistinu, kažem da je glas, lice i osoba Judina bila toliko slična Isusu, da su njegovi učenici i vjernici posve mislili da je on Isus. Zato neki ostaviše nauk Isusa, vjerujući da je Isus lažni prorok i da je magijskom vještinom učinio čuda koja je učinio, jer je Isus rekao da on neće umrijeti do kraja svijeta, a bijaše u to vrijeme uzet sa svijeta.

Ali oni koji su ostali čvrsti u nauku Isusovom bili su tako opsjednuti tugom, vidjevši da umrije onaj koji je bio sasvim sličan Isusu, da se nisu sjećali šta je Isus rekao. I tako u društvu sa Isusovom majkom oni odoše na brdo Kalvarija i nisu samo bili prisutni pri smrti Jude, neprestano plačući, nego su pomoću Nikodema i Josipa iz Arimateje dobili od guvernera tijelo Judino da ga sahrane. Oni ga skinuše s krsta s takvim plačem da niko ne bi povjerovao i sahraniše ga u novu Josipovu grobnicu, omotavši ga u stotinu skupocjenih masti. Potom se svaki čovjek vrati svojoj kući. Onaj koji piše sa Ivanom i Jakovom bratom njegovim ode sa majkom Isusovom u Nazaret.

Oni učenici koji se nisu bojali Boga odoše noću, ukradoše tijelo Judino, pa ga sakriše šireći vijest da je Isus uskrsnuo ponovo. Otud nastade velika zbrka.

Prvosvećenik onda naredi da niko, pod prijetnjom anateme, ne smije govoriti o Isusu iz Nazareta. I tako nastade veliki progon i mnogi bijahu kamenovani, mnogi prebijeni, a mnogi prognani iz zemlje, jer nisu mogli da ostanu mirni na takvu stvar. Novosti stigoše u Nazaret da je Isus, njihov sugrađanin, nakon što je umro na krstu ponovo podignut. Nato onaj koji (ovo) piše zamoli mati Isusovu da se ostavi plakanja jer joj je sin opet podignut. Čuvši to, Djevica Marija reče plaćući: ''Hajmo u Jerusalem da nađemo mog sina. Umrijeću zadovoljna kada ga vidim.''

Djevica se vrati u Jerusalem sa onim koji piše, Ivanom i Jakovom baš onog dana kad je prvosvećenik izdao dekret. Nato Djevica koja se bojala Boga, iako je znala da je dekret prvosvećenika nepravedan, naredi onima koji su stanovali s njom da zaborave njezinoga sina. Pa kako je svaki pojedinac bio uzbuđen!

Bog koji raspoznaje srca ljudi, zna da smo između žala za smrću Jude, za kojeg smo vjerovali da je Isus, naš gospodar, i želje da ga (Isāa, alejhisselam, prim. autora)  vidimo oživljenog, mi sa majkom Isusovom izgarali. Tako se anđeli, koji su bili zaštitnici Marijini, uznesoše na treće nebo, gdje je bio Isus u društvu anđela i sve mu ispričaše. Zato Isus zamoli Boga da mu da moć da vidi svoju majku i svoje učenike. Tad milosredni Bog naredi Svojoj četvorici omiljenih anđela, koji su Gabriel, Mihael, Rafael i Uriel, da odnesu Isusa u kuću njegove majke i da ga tu čuvaju tri dana neprestano, dopuštajući da ga vide samo oni koji su vjerovali u njegov nauk. Isus tako, okružen blještavilom, dođe u sobu gdje je boravila Marija Djevica sa svoje dvije sestre Martom i Marijom Magdalenom, i Lazarom, i onim koji piše, i Ivanom, i Jakovom, i Petrom. Nato oni od straha padoše kao mrtvi.

A Isus podiže svoju majku i druge sa tla govoreći: ''Ne bojte se, jer ja sam Isus; i ne plačite, jer ja sam živ, a ne mrtav''.

Oni ostadoše svi dugo vremena izvan sebe na Isusovo prisustvo, jer su svi zajedno vjerovali da je Isus mrtav. Tada Djevica, plačući, reče: ''Reci mi sine moj zašto je Bog dozvolio da umreš na sramotu tvoje rodbine i prijatelja i na sramotu tvoga nauka, pošto ti je dao moć da dižeš mrtve? Jer, svako ko te volio bio je kao mrtav.''

Isus odgovori, grleći svoju majku: ''Vjeruj mi majko, ja ti uistinu kažem da ja uopće nisam bio mrtav; jer Bog me ostavio do kraja svijeta.'' I rekavši to on zamoli četiri anđela da se pokažu i posvjedoče kako je stvar prošla.

Nato se anđeli pokazaše nalik na četiri sjajna sunca, tako da od straha ponovo svi padoše kao mrtvi. Tada Isus dade četiri lanena platna anđelima da bi mogli da se pokriju, da bi se mogli vidjeti i čuti s njegovom majkom i njenim pratiocima. I podigavši ih sve, on ih utješi riječima: ''Ovo su pomagači Božiji: Gabriel, koji najavljuje Božije tajne, Mihael, koji se bori protiv Božijih neprijatelja; Rafael, koji prima duše onih koji umiru; i Uriel, koji će svakoga pozvati na sud Božiji na Dan posljednji.'' Potom četiri anđela ispričaše Djevici kako ih je Bog poslao po Isusa i preobličio Judu, da bi ovaj mogao iskusiti kaznu kojoj je prodao drugoga.

I Isus se tad okrenu onom koji ovo piše i reče: ''Gledaj Barnaba da obavezno napišeš moje Evanđelje o svemu što se zbivalo za vrijeme moga boravka na svijetu. I opiši na isti način ono što se desilo Judi, da vjernici ne budu prevareni i da svi vjeruju istinu''.

Tad reče onaj koji piše: ''Sve ću učiniti ako Bog htjedne, o gospodaru, međutim kako se to desilo Judi ja ne znam, jer nisam vidio sve''.

Isus odgovori: ''Ovdje su Ivan i Petar koji su vidjeli sve, pa će ti oni reći sve što se zbilo.'' I Isus nam naredi da pozovemo njegove vjerne učenike, da bi svi oni mogli da ga vide. Tada Ivan i Petar sazvaše zajedno sedam učenika sa Nikodemom i Josipom i mnoge druge od sedamdesetdvojice i oni jedoše sa Isusom.

Trećega dana Isus reče: ''Idite na Goru Maslinsku sa mojom majkom, jer ću se tamo uspeti na nebo i vi ćete vidjeti ko će me uznijeti.''

Tako tamo odoše svi, izuzev dvadesetpet od sedamdesetdva učenika koji su već bili, u velikome strahu, pobjegli u Damask. Pošto svi oni stajaše u molitvi, u podne dođe Isus s velikim mnoštvom anđela koji su hvalili Boga, a sjaj njegova lica ih tako prestravi da oni padoše svojim licima na zemlju. Međutim, Isus ih podiže tješeći ih i govoreći: ''Ne bojte se, ja sam vaš gospodar''. I on ukori mnoge koji su vjerovali da je on umro i opet ustao, rekavši: ''Da li vi mene i Boga držite lažljivcima?; jer Bog mi je podario da živim skoro do kraja svijeta, kao što sam vam rekao. Uistinu, ja vam kažem, ja nisam umro, nego Juda izdajnik. Pazite, jer Satana će učiniti svaki pokušaj da vas prevari, budite moji svjedoci u svom Izraelu i po čitavom svijetu, o svim stvarima koje ste čuli i vidjeli.''

I govorivši tako on zamoli Boga za spas vjernika i obraćenje griješnika. I njegova molitva se završi, on zagrli svoju majku, rekavši: ''Mir neka je tebi majko moja, počivaj u Bogu koji je stvorio tebe i mene''.

Tako govoreći, okrenu se svojim učenicima i reče: ''Neka je Božija milost i milosrđe uz vas.'' Potom, pred očima svih prisutnih, četvorica anđela ga uznesoše na nebo.(Evanđelje po Barnabi, 215-221) ...

Vidimo, dakle, kako nam Evanđelje po Barnabi opisuje te dramatične i veličanstvene događaje koji su se desili u Jerusalemu i govori nam da Isā, alejhisselam, uopće nije bio niti uhapšen, niti mučen, niti razapet i ubijen, već da je sve to doživio Juda Iskariot kako bi se na njemu još jednom potvrdila iskonska mudrost, oličena u Allahovoj pravdi po kojoj onaj ko jamu kopa, sam u nju upada.

Suština je u tome da je Isā, alejhisselam, živ, bez toga da je okusio smrt, još uvijek u ovoj, dunjalučkoj, etapi života, uznesen na nebesa gdje, po odredbi dragog Allaha, čeka vrijeme svoga ponovnoga spuštanja na Zemlju kako bi konačno upotpunio svoju misiju i tek onda preselio na ahiret, kao i svi drugi ljudi, ali o tome, ako dragi Allah da, kasnije.

Kur'an časni nam potvrđuje ovo na sasvim jasan i nedvosmislen način, pa je odatle svima onima koji svjedoče Kur'an kao Riječ dragoga Allaha, jasno da do raspeća Mesiha Isāa, alejhisselam, nije nikada ni došlo, već se to ljudima koji su gledali samo učinilo:

 ... i zbog riječi njihovih: "Ubili smo Mesiha, Isāa, sina Merjemina, Allahova poslanika!" A oni ga nisu ni ubili ni razapeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi; A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti. (4:157-159)

 Dakle, jasno je da je Isāova, alejhisselam, smrt na križu bila samo pričina i varka, tj. da se ljudima taj događaj samo pričinio.

Ako se pitamo kako se to pričinjavanje konkretno zbilo, koliko je nama znano, među muslimanima postoje dvije grupe mišljenja.

Tako jedni govore da Mesih Isā, alejhisselam, uopće nije istinski umro na križu, već je doživio kliničku smrt, pa je onda, nakon te prividne smrti, ponovo oživljen i uznesen na nebo. Međutim, po ovima je Mesih Isā, alejhisselam, ipak bio raspet na križ i prije toga mučen, a to pobijaju upravo Riječi dragoga Allaha objavljenje u Kur'anu u okviru naprijed navedenih ajeta: ... A nisu ga ni ubili ni raspeli...71; gdje je u arapskome originalu u odričnome značenju upotrijebljena riječ ''Salebe'', koja upravo znači raspinjanje.72 Odatle je sasvim jasno da Kur'an negira da je Mesih Isā, alejhisselam, bio raspet na križ i ubijen.

Zbog navedenoga mi se ne slažemo sa ovim mišljenjem i prihvatamo drugo mišljenje koje tvrdi da su ljudi koji su posmatrali taj događaj bili obmanuti time što je neka druga osoba, a koja je voljom dragog Allaha, Gospodara svih svjetova, bila čudesno izmijenjena tako da su njen lik, stas i glas bili identični liku, stasu i glasu Isāovom, alejhisselam, bila mučena i razapeta na križ na kojem je i umrla.

Prema tome, može se kazati (a dragi Allah najbolje zna) da je do obmane ljudi došlo zamjenom Isāa, alejhisselam, nekom drugom ličnošću, čudesno izmijenjenom. Međutim, ako se sada upitamo ko je bila ta ličnost koja je pretrpila patnju umjesto Mesiha Isāa, alejhisselam, ponovo se susrećemo sa dva mišljenja.

Jedno kaže da je to bio Juda Iskariot za kojega je time već na ovom svijetu započelo pravedno kažnjavanje zbog njegove izdaje, a to isto, kako smo vidjeli, navodi i Evanđelje po Barnabi, što može, ali i ne mora, biti značajan dokaz tačnosti ovoga mišljenja.

Drugo mišljenje govori da je kratko prije tih sudbonosnih događaja Isā, alejhisselam, koji je, naravno, već bio upoznat sa time šta treba da se desi, ponudio veliku nagradu na ahiretu (trajno bivanje u Džennetu u njegovome mubarek društvu i na njegovoj deredži) onom između njegovih sljedbenika koji dobrovoljno pristane da se žrtvuje i da propati sve ono što su zločinci bili namjerili učiniti Isāu, alejhisselam. Kako se prenosi, javio se jedan mladić koji je pristao. On je, kad je došlo vrijeme za to, dobio lik Isāov, alejhisselam, bio isljeđivan, mučen, i na kraju razapet, postavši šehidom.73

Ovo mišljenje je veoma zanimljivo i zbog toga što (iako i Ibn Kesir bilježi predaje o Judinoj izdaji), možda, ostavlja mogućnost nevinosti Jude Iskariota. To je, kako rekosmo, veoma zanimljivo zbog toga što je u svekolikoj kršćanskoj tradiciji Juda Iskariot obilježen kao izdajnik i licemjer. Takvo mišljenje je prisutno i među muslimanima, a, kako maločas ranije

71 Ovdje je isključena svaka greška u prijevodu zbog toga što je originalni izražaj Kur'ana časnoga sasvim nedvosmislen: ''Ve ma qatelūhu (i nisu ga ubili), ve ma salebūhu (i nisu ga razapeli)''.

72 Tabatabai u svom poznatom tefsiru El Mizan kaže da su u to doba postojala dva oblika raspeća: jedno ''samo raspeće bez smrtne kazne'' kada bi osuđenik bivao razapet na određeno vrijeme i po isteku tog roka bi živ bio skinut sa križa; i drugo ''razapinjanje do smrti'' kada bi osuđenik ostajao razapet sve dok ne bi izdahnuo. Odatle razapinjanje nekoga na križ nije uvijek nužno rezultiralo i njegovom smrću. Stoga je, kako Tabatabai smatra, u Kur'anu jasno rečeno da Isā, alejhisselam, ''nije niti ubijen niti razapet'' upravo da bi se istaklo ne samo to da on nije ubijen, već još i to da on nije bio ni razapet na križ.73

? Ovakvu verziju bilježi Sujuti u svome tefsiru prenoseći hadis od Ibn Abasa, a, između ostalih verzija, bilježi je i Ibn Kesir u svome već više puta citiranom djelu, a dragi Allah najbolje zna.

vidjesmo, prisutno je i u Evanđelju po Barnabi. Međutim, ako je tačno da je jedan šehid zamijenio Isāa, alejhisselam, to možda dopušta mogućnost da Juda Iskariot i nije bio izdajnik. Naime, samim time što je Juda Iskariot bio jedan od havarijjuna, a za njih je Kur'an potvrdio da su istinski vjernici, logičnom izgleda i mogućnost da je on bio iskreni musliman i da nije izdao Mesiha Isāa, alejhisselam. Ovo je samo jedna mogućnost, a šta je od svega ovoga tačno, to samo dragi Allah zna. Uostalom, za nas ovom prilikom nije ni bitno ko je stradao umjesto Isāa, alejhisselam, bitno je to da je Mesih Isā, alejhisselam, živ uzdignut i da nije umro na križu.74

Isa, alejhisselam (III dio)

Nakon uzdignuća

Nakon što je osoba za koju su svi vjerovali da je Isa, alejhisselam, umrla na križu, neki među Isaovim, alejhisselam, sljedbenicima koji su bili poprilično bogati i ugledni u Jerusalemu (Barnaba nam kaže da su to bili Nikodem i Josip iz Arimateje) uspjeli su izdejstvovati dozvolu od vlasti da skinu tijelo sa križa, pa su ga skinuli i kasnije sahranili u novu Josipovu grobnicu.

Međutim, par dana nakon raspeća tijelo je nestalo iz grobnice i pojavile su se glasine da je Isa, alejhisselam, uskrsnuo iz mrtvih. Barnaba nam, kako smo vidjeli u naprijed navedenom citatu iz njegova Evanđelja, kazuje da su za to odgovorni neki zabludjeli Isaovi, alejhisselam, sljedbenici koji su tajno, po noći sklonili tijelo iz Josipove grobnice u kojoj je bilo ukopano i proširili lažnu priču o uskrsnuću, što je izazvalo veliki nered i pometnju, pa je prvosvećenik Israilćana reagovao strogom zabranom da bilo ko govori o Isau, alejhisselam, a pošto se ljudi nisu mogli suzdržati mnogi su kamenovani ili prognani iz zemlje. Barnaba nam dalje kazuje kako se Isa, alejhisselam, Allahovom milošću, na tri dana vratio sa neba na Zemlju da se vidi sa svojom majkom i havarijjunima, kao i nekima od svojih sljedbenika, nakon čega je ponovo, u njihovom prisustvu, uzdignut na nebo.

Da li je priča o uskrsnuću Isaovom, alejhisselam, zaista nastala tako što su je izmislili oni zabludjeli sljedbenici koji su sakrili tijelo, ili je nastala tako što je istinito svjedočanstvo o trodnevnom povratku Isaâ, alejhisselam, na Zemlju u kasnijim predajama iskrivljeno i prikazano kao uskrsnuće iz mrtvih, ili je pak Pavle to počeo propovijedati, ili na neki drugi način; to nama nije poznato. Allah dragi zna kako su se zaista stvari odvijale, ali osnovano možemo pretpostaviti da je priča o uskrsnuću tada zaista izazvala veliku pometnju, a njezin odjek i posljedice, očevidno, sežu do današnjeg vremena.

Prema tome, prva etapa zemaljskog života Mesiha Isaâ, alejhisselam, i njegove poslaničke misije značajno je oblikovala čitavu kasniju historiju čovječanstva, a napose je uticala na tri, ranije spomenute, skupine ljudi: jevreje, kršćane i muslimane.

 Jevreji su pod uticajem svojih svećenika kao i ostale ''duhovne elite'' potpuno i definitivno odbacili Mesiha Isaâ, alejhisselam, smatrajući ga čarobnjakom, smutljivcem i rušiteljem jedinstva zajednice. U Talmudu je ostalo zapisano sljedeće: U predvečerje svetkovine 74 Tabatabai u svome ''Mizanu'' bilježi još jednu veoma zanimljivu, ali i veoma tajnovitu stvar, o kojoj, barem autor ove knjige, nije nikada ranije čuo, niti u bilo kakvim spisima pročitao. Naime, tumačeći ovaj dio časnoga Kur'ana Tabatabai navodi da neki povjesničari (pri čemu, nažalost, ne navodi njihova imena) tvrde da su postojala dva mesiha, od kojih je jedan, možda, živio četrdesetak godina prije drugog. Ovaj prvi je razapet i ubijen, a drugi niti je bio ubijen niti razapet. Za drugog je sasvim sigurno da je upravo Mesih Isā, alejhisselam, a za prvoga koji je razapet, povjesničari ne mogu ništa pobliže o njemu kazati, osim da je bio imenovan imenom ili nadimkom ''El Mesih'' (Mesija).

Pashe objesili su Isusa Nazarenca ... jer je tjerao čarobnjaštvo, zavodio i pocijepao Izrael.75

Oni su tako, oholi i tvrdih srca, odbacili milost i šansu za izliječenje i spas svojih duša koju im je bio poslao njihov plemeniti Gospodar. Ostali su sami, bez Allahove upute, sa zastarjelim i izmijenjenim verzijama Tevrata i Zebura, koje oni nazvaše Torom; ostali su sa ubijeđenjem da su i dalje kod Allaha odabran, sveti narod, da su i dalje Njegovi miljenici i da je samo Allahova milost za njih rezervisana i da će samo oni, mimo svih ostalih, biti privilegovani na obadva svijeta; ostali su da iščekuju svog ''mesiju'' koji će im ''potvrditi'' valjanost njihovog tumačenja Allahove vjere i omogućiti im da kao ''odabran narod'' zavladaju svijetom. Ostali su, dakle, sa takvim mišljenjem o sebi, a Allahova Riječ, izrečena u Kur'anu časnom nam o njima kazuje sljedeće:

Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaa su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula. Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili, a Musau smo očitu vlast dali, i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali, i Mi smo im rekli: "Na kapiju pognutih glava uđite!", i još smo im rekli: "O subotu se ne ogriješite!", i od njih smo čvrsto obećanje uzeli.

Ali zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: "Naša su srca okorjela", Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo, i zbog nevjerovanja njihova i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme, i zbog riječi njihovih: "Mi smo ubili Mesiha, Isaâ, sina Merjemina, Allahova poslanika!". A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar.

I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.

I zbog teškog nasilja jevreja mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila dozvoljena, i zbog toga što su mnoge od Allahova puta odvraćali, i zato što su kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato što su tuđe imetke na nedozvoljen način jeli. A za nevjernike među njima Mi smo kaznu bolnu pripremili.

Ali onima među njima koji su u nauku sasvim upućeni, i pravim vjernicima, oni vjeruju u ono što se objavljuje tebi (Muhammede) i u ono što je objavljeno prije tebe, naročito onima koji molitvu obavljaju i onima koji zekat daju i u Allaha i u onaj svijet vjeruju, njima ćemo, sigurno, veliku nagradu dati. (4:153-162)

I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili.

75 Citat je preuzet iz knjige ''Povijest svijeta od početka do danas'', strane 277-278, koju je izdalo ITP Naprijed u Zagrebu 1990 godine.

A kada im je bilo rečeno: "Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle hoćete i recite: 'Oprosti!', a na kapiju uđite glava pognutih, oprostićemo vam grijehe vaše, a onima koji dobra djela čine daćemo i više"; onda su oni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato što su stalno nepravedni bili.

I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili.

A kad neki od njih rekoše: "Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?"; oni odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili."

I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo griješnike, zato što su stalno u grijehu bili.

I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!" I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je.

I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili.

I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: "Biće nam oprošteno!" A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi, a oni čitaju ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se!

A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu, pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela.

A kada smo iznad njih brdo podigli, činilo se kao oblak, oni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu, da biste bili pobožni!" (7:160-171)

Ovi ajeti nam jasno pokazuju svu težinu i ozbiljnost položaja potonjih generacija Israilćana (jevreja) koji pogaziše Zavjet dat dragom Allahu, onaj isti koji su njihovi plemeniti prethodnici čestito i časno nosili iskreno slijedeći Allahovu Knjigu i poslanike Njegove.

Kratko76 nakon što su odbacili Mesiha Isaâ, alejhisselam, već su počele stizati prve posljedice. Naime, 70. godine nove ere njihova nagomilana želja za oslobođenjem od rimske vlasti, eksplodirala je u svenacionalnom ustanku protiv Rimljana. Sva jevrejska plemena su se digla na oružje računajući da će sa Allahovom pomoći uspjeti poraziti mnogobošce Rimljane i ponovo na toj svetoj teritoriji uspostaviti kraljevstvo Davuda i Sulejmana, alejhimesselam. Naravno (s obzirom na njihovo tadašnje stanje kod dragog Allaha), ta se njihova očekivanja nisu ispunila i umjesto pobjede okusili su gorku Allahovu kaznu. Ustanak je potpuno skršen od strane moćnih rimskih legija pod zapovjedništvom

76 U historiji se period od nekih 70 godina smatra relativno kratkim.

Tita, a Hram Bejtul-Makdis u Jerusalemu je opljačkan i do temelja razrušen. Posljednji od njihovih boraca koji su imali snage i volje za borbu, njih oko devet stotina, opkoljeni u tvrđavi Masada, nakon dvije godine opsade, međusobno su se poubijali da ne bi pali u ropstvo Rimljana. Tit se svečano vratio u Rim vodeći sa sobom veliki broj porobljenih Židova i noseći opljačkano blago iz potpuno razrušenog Bejtul-makdisa. Uspomena na ove događaje čuva se i dan danas u prizorima uklesanim u kamenu Titova slavoluka u Rimu. Ovo se desilo za vrijeme vladavine rimskog cara Vespazijana.

Za vrijeme vladavine rimskog cara Trajana bilo je nekoliko ustanaka Jevreja koji su opet u krvi ugušeni, a kada je car Hadrijan oko 132. godine nove ere odlučio na mjestu razrušenog Bejtul-makdisa izgraditi hram posvećen nekim od rimskih bogova, ponovo je buknuo veliki židovski ustanak. Iako su u prvi mah uspjeli čak i osloboditi Jerusalem, Židovi su u periodu od 134. do 135. godine bili ponovo do nogu potučeni čime je i ovaj njihov ustanak u krvi ugušen. Tada su poginuli i organizatori ustanka, njihov duhovni vođa Rabin Akiba i njihov vojskovođa Šimon bar Kosiba, kojega je Akiba bio proglasio mesijom i dao mu ime Bar Kohba (Sin zvijezde). Nakon ovog ustanka odlukom cara Hadrijana došlo je do masovne deportacije svih Jevreja iz Palestine. Oni su raseljeni po čitavom svijetu i bio im je trajno zabranjen ulaz u Jerusalem, a, vjerovatno, i u područje čitave Palestine.

Tako je započeo njihov život u izgnanstvu koje će trajati narednih oko dvije hiljade godina. Poraženi, poniženi i raseljeni po čitavom svijetu, Jevreji su iz tih događaja mogli da izvuku pouku, jer im je Allahovo dopuštenje da na mjestu potpuno razrušenog Bejtul-Makdisa Rimljani sagrade paganski mnogobožački hram, a da oni koji su to htjeli spriječiti budu potpuno poraženi, porobljeni i poniženi, bila više nego jasna opomena da su veoma ozbiljno skrenuli sa pravoga puta u svome vjerovanju i življenju. Ali, Židovi, umjesto da iz toga izvuku pouku, razmisle, pokaju se i poprave, i dalje ostadoše tvrdokorni u griješenju.

Nekih pet stotina godina kasnije Židovi odbiše prihvatiti još jednu ponuđenu šansu za svoj spas, jer odbaciše i posljednjeg Allahovog poslanika, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa se nad njima obistinila dragog Allaha Riječ da će ih neko na najgori način tlačiti sve do Sudnjeg Dana77: kroz vijekove su doživljavali strahovite progone od katolika i protestanata u Evropi, isto tako od Inkvizicije u Španiji, i razne druge progone; i onda su dočekali dvadeseti vijek po Isau, alejhisselam, i Adolfa Hitlera.

Naravno da između njih, kako nam to jasno ističu plemeniti ajeti Kur'ana, ima i čestitih vjernika, iskrenih i Allahu odanih, koje dragi Allah poznaje, koji će sigurno biti odvojeni i drugačije tretirani od nevaljalaca, i koji će, inša'Allah, dobro proći na ahiretu.

I pored svega ovoga, dragi Allah, Milostivi i Svemilosni nije ih, kao cjelokupan narod, definitivno otpisao. Oni i dan danas imaju šansu, i, kao i svi ostali ljudi, imaće je, milošću dragog Allaha, sve do samog Sudnjeg Dana, da se pokaju i spasu prihvatanjem Kur'ana i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

 Druga značajna skupina ljudi čije je povijesno utemeljenje vezano za prvu etapu poslaničke misije Isaâ, alejhisselam, su kršćani. Oni predstavljaju one sljedbenike Mesiha Isaâ, alejhisselam, koji su, sasvim pogrešno shvativši njegovo čudesno rođenje bez oca i njegove velike mu'džize, povjerovali da je on Allahov sin, odnosno da je on otjelovljenje dragog Allaha na Zemlji, neuzubillah, i tako zapali u duboku zabludu. Tako se obistinilo ono što je, prema Barnabi, Isa, alejhisselam, kazao:

77 Vidjeti Kur'an, 7:167

... ''Kad me Bog uzme sa svijeta, Satana će opet podići ovu prokletu uzbunu, tako što će učiniti da bezbožnici vjeruju da sam ja bog i sin Božji, zbog čega će moje riječi i učenje biti okaljano, tako da će ostati jedva trideset vjernika: nato će Bog imati milosti nad svijetom i poslaće svog Poslanika za kojeg je stvorio sve stvari; koji će doći sa Juga sa moći i uništiće idole sa idolopokolonicima; koji će oduzeti dominaciju od Satane koju on ima nad ljudima. On će donijeti sa sobom milost Božju, za spas onih koji će vjerovati u njega, a blagoslovljen je onaj ko bude vjerovao njegovim riječima." (Evanđelje po Barnabi, 96) ...

Ključnu ulogu u širenju ovakvog pogrešnog vjerovanja o Mesihu Isau, alejhisselam, koje danas nazivamo kršćanstvom, imao je Pavle. On je pripadao Jevrejima i bio je jedan od farizeja. Tada je bio poznat po svome izvornom imenu Savle i bio je veoma žustar i radikalan u mržnji prema kršćanima (da li i prema muslimanima, nije nam znano) ističući se u njihovom progonu.

Kako je on lično kasnije govorio, prilikom jednog putovanja u Damask vidio je viziju koja mu se predstavila kao Isus, nakon čega je postao kršćaninom i promijenio ime u Pavle. Koliko je raniji Savle bio poznat u progonu kršćana, kasniji je Pavle još više poznat u širenju kršćanstva. Hodio je širom Palestine šireći učenje kršćanstva, uglavnom, u onom obliku kako ga mi danas poznajemo. Mi, istina, ne znamo koliko je dogmi u kršćanstvu utemeljeno prije Pavla, koliko u njegovo vrijeme, a koliko nakon njega putem Koncilâ ili na drugi način, ali je neosporno da je on imao itekakvog udjela u širenju kršćanstva sa svim njegovim dogmama.

Jedno vrijeme se Pavle družio sa havarijjunom Barnabom, ali je njihovo prijateljstvo raskinuto i njihovi putevi se trajno razišli, najvjerovatnije, onda kada je Pavle utemeljivao dogme današnjeg kršćanstva, a dragi Allah najbolje zna. Barnaba ga spominje u uvodu svoga evanđelja:

... Barnaba, apostol Isusa Nazarenca, zvanog Krist, svima koji borave na zemlji želi mir i utjehu. Dragi, veliki i čudesni Bog nas je za vrijeme proteklih dana pohodio Svojim prorokom Isusom Kristom u velikom milosrđu pouke i čudesa, zbog čega mnogi, postavši prevareni od Satane, pod izgovorom pobožnosti, propovijedaju najbezbožnije dogme, nazivajući Isusa sinom Božijim, odričući se obrezivanja koje je Bog naredio za svagda, i dopuštajući svako nečisto meso: među kojima je Pavle takođe obmanut, o čemu govorim ne bez žalosti; iz tog razloga ja pišem tu istinu koju sam vidio i čuo, kroz vezu koju sam imao sa Isusom, a da biste vi bili spašeni, a ne obmanuti od Satane i stradali na Božijem sudu. Zato se pričuvajte svakoga ko vam propovijeda novo učenje suprotno onome šta ja pišem, da biste bili vječno spašeni. Veliki Bog neka je s vama i neka vas štiti od Satane i od svakog zla. Amen ...

Iz ovog citata jasno se vidi u čemu je bio razlog razlaza između Barnabe i Pavla, a takođe se, još jednom, vidi koliko Evanđelje po Barnabi insistira na čistoći monoteizma i pravilnom shvatanju Isaove, alejhisselam mubarek ličnosti. Baš ova svojstva Barnabinog evanđelja kasnije će ga, kada se kršćanstvo utemelji kao službena vjera Rimskog carstva, dovesti na listu apokrifnih i zabranjenih knjiga, ali o tome, inša'Allah, kasnije.

Pavle je u misiji širenja kršćanstva hodio širom Rimskog carstva, naročito područjima Grčke, Balkana i Male Azije. Konačno je otišao u Rim gdje je, nakon nekog vremena koje je proveo u propovijedima, zatočen i smaknut od strane rimske vlasti.

Njegova sudbina nam pokazuje kakav su odnos Rimljani imali prema kršćanima: nekih tri stotine godina su ih podvrgavali žestokim progonima i strahovitim mučenjima. Između ostalog, žive su ih javno u arenama bacali lavovima.

Zbog toga su kršćani živjeli skriveno, mnogi među njima u katakombama,78 gdje su u tajnosti sprovodili svoje obrede. U tim katakombama su se i sahranjivali. I pored toga je njihov broj i uticaj u Rimskoj državi polagahno, ali sigurno rastao.

Taj je rastući uticaj, međutim, imao i svoju cijenu, za istinskoga vjernika svakako neprihvatljivu, ali za onoga koji živi od vjere a ne za vjeru, sasvim prihvatljivu; a ta cijena bila je mijenjanje čistog izvornog vjerskog učenja i njegovo prilagođavanje volji, željama i interesima ovosvjetskih moćnika. Na ovom mjestu navodimo citat iz naprijed pomenute knjige ''Povijest svijeta od početka do danas'', sa strane 279:

... Njegova vjerska nesnošljivost (kršćanstva, primjedba autora ovog teksta) bila je antičkim ljudima tuđa, pa je mladim kršćanskim općinama donijela velike teškoće.

Ako su njihovo nesnošljivo ponašanje u doba mira i blagostanja još i trpjeli, u velikim je državnim krizama kršćanstvo postajalo kamenom spoticanja. Latentno uvijek prisutno neraspoloženje prema kršćanima vodilo je tada do predbacivanja da je kršćansko poricanje svih drugih bogova prouzrokovalo nedaće tadašnjeg trenutka.

Sve veća snaga vjerskih osjećaja dovela je konačno, nakon prvih divljačkih progona kršćana koje carevi nisu odobravali, do toga da je i carska središnja vlast odlučila da kršćansku vjeru nasilno potlači (prije svega u vrijeme Decija, počevši od 250., i pod Dioklecijanom, počevši od 303.).

To što je kršćanstvo iz progona konačno ipak izašlo kao pobjednik, dogodilo se prije svega i zbog toga što je u usporedbi s drugim vjerama imalo prednost stroge crkvene organizacije koja je općinu okupljala u monarhijski strukturiranom biskupskom poretku, i jer je na provincijskoj i državnoj razini održavalo skupštine svojih biskupa (sinode). Usto su naročito zasnovanost na pisanom nauku i postojanje dogmatike koja je bila prožeta grčkim duhom, što je također među tadašnjim vjerama bilo jedinstveno, kao i činjenica da je kršćansko učenje bilo dostupno na oba državna jezika, znatno ojačali položaj kršćanstva; važno je bilo i to da su u nj bili vješto uključeni elementi poganskih vjerovanja (kult Marije treba u svakom slučaju shvatiti djelomice i kao takmičenje s kultom Izide) i prakse, a kršćanska je crkva preuzela i različita poganska kultna mjesta i njihove svetkovine (tako je naprimjer 25. prosinca / decembra79 bio blagdan Sunca, dies Solis). Najzad je i postojanost u vrijeme progona ojačala kršćansku samosvijest.

Nakon što je u 311. godini car Galerije službeno potvrdio pravo kršćana da nesmetano djeluju (edikt o toleranciji), našlo se zatim careva koji su kršćanskoga boga namjesto nekoga od tradicionalnih bogova učinili svojim naročitim bogom zaštitnikom. Na taj je način

78 Katakombe su sistem podzemnih hodnika sa bočno izdubljenim grobnicama koji se mjestimično šire u veće prostorije. U ranim etapama kršćanstva kršćani su se sahranjivali u pomenutim grobnicama na bočnim stranama hodnika, a u većim odajama su obavljali obrede i okupljali se da slušaju propovijedi. Kada je kršćanstvo postalo državnom vjerom katakombe su napuštene i relikvije prenešene u crkve koje su se tada počele slobodno graditi. U to doba uglavnom prestaje i običaj podzemnog sahranjivanja tako da katakombe ostaju van svake funkcije i značaja osim za arheologe i istraživače. Poznate su katakombe u Rimu i nekim drugim gradovima.

79 Katolički praznik božić

Konstantin I postao pomagačem kršćana, jer mu se njihova crkvena organizacija kao dodatno načelo reda mogla učiniti korisnom.

S konačnim učvršćenjem Konstantinovske dinastije (325) bila je osigurana i nadmoćnost kršćana; poganske vjere koje su na mnogim mjestima još imale svoja uporišta (naročito u gradu Rimu) sve više su bile potiskivane. Pod Teodozijem I (379-395) kršćanstvo je priznato službenom državnom vjerom. Ali tek na početku 6. stoljeća nestali su posljednji ostaci poganske pobožnosti. ...

Iz naprijed navedenog citata vidimo kako se kršćanstvo afirmisalo u Rimskoj državi u periodu dugom tri stotine godina, u kojem su se smjenjivali periodi relativne tolerancije i otvorenih brutalnih progona, i kako je dolazilo do mijenjanja i prilagođavanja kršćanske vjere u želji da se ona približi dušama ranijih mnogobožaca,80 kako običnom svijetu, tako još više carevima i ostalim moćnicima i uglednicima.

Nakon što je kršćanstvo zvanično proglašeno za službenu vjeru Rimskog carstva, uslijedio je period razračunavanja između različitih teoloških pravaca unutar kršćanstva, ali i između kršćanskog i islamskog mišljenja po pitanju istinske Isaove, alejhisselam, vjere, period u kojem su putem crkvenih Koncilâ utemeljene osnovne dogme kršćanstva, dogme koje su prisutne i dan danas, a sadržane su u vjerovanju u tri božanske osobe: oca, sina i svetog duha; vjerovanju u otjelovljenje dragoga Boga na Zemlji kroz formu sina Svojega; vjerovanju u mučeništvo i raspeće Božjeg sina čijom žrtvom su otkupljeni grijesi čitavog čovječanstva, ali samo onih koji to prihvate kroz sakrament krštenja putem kojega se učlanjuju u instituciju Crkve; vjerovanju u Crkvu kao ekskluzivnog posrednika između Isusa, odnosno dragog Boga, i čovječanstva, a koja time predstavlja jedinu šansu za spasenje, saglasno vjerovanju u žrtvu Isusovu za otkup grijeha Adamovog potomstva; neuzubillah.

Prema tome, osnovna poruka ovakvo shvaćene vjere, odnosno bît kršćanstva, leži u vjerovanju da je Isa, alejhisselam, spasitelj i da se milost dragog Allaha može dosegnuti samo pristupanjem Crkvi, kao Isusovom ovlaštenom zamjeniku na Zemlji, i pokoravanju njoj; bitno je, dakle, samo biti član Crkve, a lično ponašanje je važno samo kao ''kućni red'' unutar Crkve i ono ne može osigurati spas onome ko nije u njezinom okrilju.

Ovakvo shvatanje velika je zabluda, jer je upravo suština Allahove vjere u tome da je samo dragi Allah, Milostivi, Svemilosni spasitelj i zaštitnik koji daje svako dobro i čuva od svakoga zla i nevolje; i da je upravo ključan odnos svakog pojedinca prema Allahu. Taj odnos će jedino biti ispravan onda kada se pojedinac potpuno preda i pokori Allahu,81 u smislu da cjelokupnim svojim bićem i ponašanjem, svim mislima, riječima i djelima, u svako vrijeme i na svakom mjestu, izražava ljubav, pokornost i iskrenu odanost Allahu i Njegovom konkretnom poslaniku koji je poslat u to vrijeme. Dragi Allah je čovječanstvu slao Svoje poslanike i objavljivao Svoje Knjige, upravo zbog toga da bi ljudi imali konkretan putokaz, pouku, mudrost cjelokupnog života i, napose, Zakon koje će slijediti čineći dobro i zabranjujući zlo, ulažući napor i boreći sa na Allahovom putu da Njegova Riječ nad svim gornja bude.

Kada se jednom spozna ova istina o Allahovoj vjeri, koju On jedino priznaje i prima, tada sasvim postaje jasno kako je veoma opasno svako uljuljkivanje u vjerovanju da će spas doći samim pripadništvom nekoj skupini, pa bio to Odabrani narod, ili Crkva, ili čak Ummet

80 Primjer, naveden u gornjem citatu su paganski mitovi, kultna mjesta i svetkovine.

81 Riječ ''islam'' na arapskom znači ''predanost i pokornost jednom, istinskom Bogu - Allahu''.

Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a bez vlastitoga truda, odricanja, napora i borbe u slijeđenju Objave.

Sve opasnosti koje sobom nosi ovakvo shvatanje i tumačenje Allahove Vjere, a koje je izraženo kod jevreja i kršćana, najbolje nam pokazuju ajeti časnoga Kur'ana:

Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mijesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! Allah, uistinu, voli one koji čine dobro.

Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: "Mi smo kršćani", ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani zaboravili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjega dana ubacili; a Allah će ih, sigurno, obavijestiti o onome što su radili.

O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na Pravi put im ukazuje.

Nevjernici su oni koji govore: "Bog je Mesih, sin Merjemin!" Reci: "Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji? Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može.

I jevreji i kršćani kažu: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi." Reci: "Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?" A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće, On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti.

O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš, nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika, da vam objasni, da ne biste rekli: "Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje!" Pa, došao vam je, eto, onaj koji donosi radosne vijesti i koji opominje. A Allah sve može. (5:12-19)

O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je!

Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok.

Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju, i koji se budu oholili,

Allah će ih sve pred Sebe sakupiti: vjernike koji su dobra djela činili On će prema zasluzi nagraditi i još će im, iz obilja Svoga, više dati; a one koji su zazirali i oholili se na nesnosne muke će staviti i oni neće naći sebi, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača. (4:171-173)

Oni govore: "Milostivi je uzeo dijete!" Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete; ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! (19:88-93)

I kada Allah reče: "O Isa, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću staviti i na ovome i na onome svijetu i niko im neće moći pomoći." A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. Allah ne voli nasilnike. Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur'an mudri. Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!", i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! (3:55-60)

A kada Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: 'Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!'", on će reći: "Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: 'Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!' I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar ti si." Allah će reći: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i zauvjek će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!" Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može! (5:116-120)

Zatim smo, poslije njih, jednog za drugim naše poslanike slali, dok nismo Isaâ, sina Merjemina, poslali, kojem smo Indžil dali, a u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili, dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli, Mi im ga nismo propisali, u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali, oni o njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo, pa ćemo one među njima koji budu ispravno vjerovali nagraditi, a mnogi od njih su nevjernici. (57:27)

Iz navedenih ajeta, a i drugih vjerodostojnih izvora, jasno se razlučuje da među sljedbenicima Knjige, koji su većinom u zabludi, a mnogi i otvoreni poricatelji istine, ima jedna skupina koji su iskreni vjernici, moralni, čestiti, Allahu dragom iskreno odani i koji će, inša'Allah, na ahiretu biti spašeni.

Isto tako, vidi se da ni sudbina zabludjelih među njima, izgleda, ipak nije definitivno zapečaćena, odnosno da postoji još uvijek šansa za njih da se pokaju i nađu svoj spas u beskrajnoj Allahovoj milosti. Ta nada se temelji na dva elementa: čistom monoteizmu i iskrenosti u ljubavi i pokornosti Allahu; i odatle je, po našem mišljenju, sasvim realna mogućnost da svi oni, između sljedbenika Knjige (jevreja i kršćana), ali i svih ostalih ljudi i džina, koji budu imali iskrenu vjeru u jednog, jedinog Boga, dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, i koji budu moralni i čestiti, dobiju od dragog Allaha, Milostivog,

Svemilosnog, ličnu uputu, i preko nje spas. Allaha dragog molimo za sve takve, i ljude i džine, za koje je On zadovoljan da Ga zamolimo, da Njegovu milost, uputu i spas nađu i na dunjaluku i na ahiretu.

 Veličina kušnje nošenja emaneta vjere i dunjalučkog života, koju je ljudski rod (Ademovo, alejhisselam, potomstvo) tako brzopleto prihvatio,82 najbolje se vidi u činjenici da većina ljudi, osim u rijetkim izuzecima, slijedi puteve nevjerstva i grijeha. To je istina koju nam Kur'an časni potvrđuje u mnogim svojim ajetima. To je nešto što je pratilo sve Allahove poslanike, jer mnoge od njih njihovi narodi odbiše slijediti, a i onî poslanici i vjerovjesnici, poput Muhammeda i Musaâ, alejhimesselam, koju su u cijelosti uspjeli u svojoj dunjalučkoj poslaničkoj misiji, do uspjeha su došli tek nakon periodâ poricanja, odbacivanja, pa i ratovanja protiv njih od strane njihovih naroda.

Niti Isa, alejhisselam, nije, nažalost, bio izuzetak. Već smo vidjeli kako je većina njegovog naroda i ostalih koji su bili svjedoci njegove misije, zapala u zabludu po pitanju njegove ličnosti i onoga sa čime je on došao. Jedni su zapali u zabludu tako što su ga potpuno odbacili, a drugi su zapali u zabludu tako što su ga prihvatili na pogrešan način.

Broj onih koji su ga na ispravan način slijedili bio je, vjerovatno, osjetno manji od ove zabludjele većine. To su bili muslimani, istinski predani dragom Allahu, koji su pravilno shvatali suštinu ličnosti Mesiha Isaâ, alejhisselam, i smatrali ga samo Allahovim miljenikom, vjerovjesnikom i poslanikom. Oni su ispravno slijedili Indžil i nikoga i ništa nisu dragom Allahu ravnim smatrali. U skupinu muslimana su, izgleda, spadali samo havarijjuni i oni od sljedbenika koji su bili bliski Isau, alejhisselam, i havarijjunima. Samo su oni bili ti koji su izbjegli lavine laži koje su mnogobrojne šejtanske vojske pokretale u te tri sudbonosne godine prve etape poslaničke misije Mesiha Isaâ, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna. Jevreji su ih potpuno odbacili optuživši ih da slijede čarobnjaka i nositelja razdora zajednice Benu Israila. Kršćani su jedno vrijeme bili skupa sa njima, ali su kasnije nepomirljive razlike u shvatanju i poimanju ličnosti Isaove, alejhisselam, učinile da su se ove dvije skupine nepovratno razišle.

Primjer položaja i života muslimana u prvim godinama i decenijama nakon uzdignuća Isaovog, alejhisselam, su životi dvojice havarijjuna, Petra i Barnabe.

Veličina ličnosti havarijjuna Petra i snaga njegove vjere lijepo se može vidjeti i po tome kako je on dobio to ime. Naime, Mesih Isa, alejhisselam, je Šimuna, sina Jonina, ribara sa Galilejskog jezera nazvao Petar zbog njegove čvrste i nepokolebljive vjere.83 Prema tome, njegovo ime ukazuje na to da je bio jedan od havarijjuna, vjere poput stijene snažne, i blizak Mesihu Isau, alejhisselam. Doduše, Evanđelje po Barnabi navodi jedan slučaj kada je on zamalo otišao u zabludu:

... Poslije pashe Isus ode iz Jerusalema i uđe u granice Cezareje Filipi. Poslije toga kad mu je anđeo Gabriel rekao o zavođenju, koje je počelo među svjetinom, on upita svoje učenike, rekavši: ''Šta ljudi kažu o meni''?

Oni rekoše: ''Neki kažu da si ti Ilija, drugi Jeremija, a mi da si jedan od starih proroka''.

82 Kur'an nam svjedoči kako je Allah emanet vjere bio ponudio nebesima, Zemlji i planinama, ali su se oni ustegli od toga dok je čovjek to lahkomisleno prihvatio, vidjeti ajet 33:72

83 Izvorna riječ koju je Mesih Isa, alejhisselam, najvjerovatnije, upotrebio je riječ aramejskog jezika ''Kefa'', što znači stijena, a koja je kasnije prevedena na riječ grčko-latinskog porijekla ''Petar'' sa istim značenjem, i takva ostala u upotrebi.

Isus upita: ''A vi, šta vi kažete da sam ja''?

Petar odgovori: ''Ti si Krist, sin Bogov''.

Tad Isus bi ljut i s gnjevom ga prekori, rekavši: ''Odlazi i napusti me, jer ti si đavo i tražiš da učinim prekršaj''.

I on preplaši jednaestoricu, rekavši: ''Jao vama ako ovo vjerujete jer mi je Bog dao veliko prokletstvo protiv onih koji ovo vjeruju''.

On je bio rad da odbaci Petra; nato jedanaestorica preklinjaše za njega Isusa, koji ga ne odbaci nego ga još jednom prekori, govoreći: ''Pazi da nikad više ne kažeš takve riječi, jer će te Bog prokleti''!

Petar zaplaka i reče: ''Gospodaru, govorio sam ludo, preklinji Boga da mi On oprosti''.

Tad reče Isus: ''Ako Bog nije htio da se pokaže svom sluzi Mojsiju niti Iliji, kojeg je tako volio, niti bilo kojem proroku, zar ćete misliti da bi se Bog pokazao ovoj bezvjernoj generaciji? Ali, zar ne znate da je Bog stvorio sve stvari iz ničega samo sa jednom Rječju, a svi ljudi imaju svoje porijeklo iz komada ilovače? Pa kako će Bog imati sličnost čovjeku? Jao onima koji dopuštaju sebi da ih Satana obmane''!

Rekavši ovo Isus je molio Boga za Petra, jedanestorica i Petar su plakali i govorili: ''Tako budi, tako budi, o blagoslovljeni Gospode Bože naš''.

Poslije toga Isus ode u Galileju da bi ovo zaludno mišljenje, koje je običan puk počeo da drži o njemu, bilo ugašeno. (Evanđelje po Barnabi, 70) ...

S obzirom na to da, nažalost, ni Evanđelje po Barnabi nije sasvim tačno (o tome ćemo, inša'Allah, nešto više reći u nastavku), samo Allah dragi zna šta je i kako je bilo, ali čak i da je ovo potpuno vjerodostojno, to samo pokazuje da od kušnji i opasnosti od skretanja sa pravog puta nisu pošteđeni ni najveći vjernici, a i prema ovome svjedočenju nimalo nije upitna Petrova vjera, jer se i po njemu on pokajao, te i dalje ostao jedan od najbližih sljedbenika Isaovih, alejhisselam.

Veličina Petrove vjere se pokazala u punom svjetlu u periodu nakon uzdignuća Isaâ, alejhisselam, na nebesa, kada se on, skupa sa Barnabom i ostalim havarijjunima, isticao u propovijedanju i širenju istine o Isaovoj, alejhisselam, vjeri širom Palestine i Male Azije, i sve do Rima. Petar bijaše rječit, mudar, dobrodušan i, baš po uzoru na njegovo ime, čvrst kao stijena na putu islama. Njegove riječi, nažalost kasnije od strane Crkve izmijenjene u smislu dogmi današnjeg kršćanstva, i dan danas čine veoma značajan dio Novog zavjeta unutar Djela apostolskih. Bijaše veoma omiljen među Isaovim, alejhisselam, sljedbenicima u Judeji i vjerski poglavar muslimana Jerusalema. Nakon toga je jedno vrijeme bio vjerski poglavar muslimana u Antiohiji, a posljednje godine svog dunjalučkog života proveo je predvodeći muslimane u Rimu. Petar je okončao svoj život u Rimu gdje je negdje oko 64 ili 65 godine nove ere pogubljen tako što je, kako se prenosi, razapet naglavačke na križ. Vidimo kako je njegov čestiti život imao svoj dunjalučki završetak u sticanju deredže šehida, mučenika na Allahovom putu, a dragi Allah najbolje poznaje robove Svoje.

Druga značajna ličnost među muslimanima, sljedbenicima Isaovim, alejhisselam, je havarijjun Barnaba. Njegovo ime se samo uzgred spominje u Novom zavjetu u okviru Djela apostolskih i to vezano za vrijeme njegovog druženja sa Pavlom. Kasnije njegovo

ime iščezava iz novozavjetnih tekstova, onih koje danas Crkva prihvata. Razlog ovome je jasan, a to je njegovo evanđelje, po kome je on za nas posebno interesantan.

Evanđelje po Barnabi danas, po odluci Crkve, spada u tzv. apokrifna evanđelja, odbačena i proglašena neispravnim. Zbog toga je dugo vremena bilo zaboravljeno, ali se u našem vremenu ono pojavilo na svijetlu .

Evanđelje po Barnabi se ističe po tome što je u njemu na jasan i precizan način navedena istina o Isau, alejhisselam, da je on samo Allahov rob, miljenik i poslanik poslat Benu Israilu. Čitavo Evanđelje čvrsto stoji na principu čistog monoteizma i u njemu je uzdignuće Isaovo, alejhisselam, opisano na način koji je potpuno u skladu sa ajetima  časnoga Kur'ana. U njemu je najavljeno i buduće poslanstvo posljednjeg od Allahovih poslanika, koji je precizno imenovan po svome istinskom imenu Muhammed (neka je Allahova beskrajna milost i ljubav nad njim).

Iz navedenog smo ubijeđeni da je ovo Evanđelje mnogo, mnogo bliže istini, nego li ijedno drugo do kojeg mi danas možemo doći, pa smo ga zato i koristili kao izvor. Međutim, na ovom mjestu moramo istaći da, nažalost, niti ono nije sasvim vjerodostojno.

Naime, nama, koji svjedočimo da je Kur'an čista i nepatvorena Allahova Riječ, upravo Kur'an časni mora biti kriterij i mjerilo tačnosti, pouzdanosti i vjerodostojnosti svih drugih knjiga i tekstova. Maločas rekosmo da je kvalitet Evanđelja po Barnabi u tome što o osnovnim, suštinskim stvarima po pitanju Isaâ, alejhisselam, govori u skladu sa Kur'anom. Međutim, ono u nekim svojim dijelovima nije u skladu sa ajetima časnog Kur'ana i zbog toga nije ni sasvim vjerodostojno. Te razlike se sasvim jasno vide u dva slučaja:

Prvo, Evanđelje po Barnabi prenosi istu pripovijest o rođenju Isaovom, alejhisselam, kao i kanonska evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu (rođenje u štali u Betlehemu, pojava zvijezde na nebu, posjeta mâga itd.), dok nam ajeti Kur'ana (navedeni su u dijelu ove knjige koji govori o rođenju Isaovom, alejhisselam) kazuju istinu koja je sasvim drugačija.

Drugo, Evanđelje po Barnabi, koliko je nama poznato, uopće ne ističe veoma značajan detalj iz Isaovog, alejhisselam, života, a to je spuštanje trpeze sa neba. Ajeti Kur'ana (5:112-115) jasno opisuju taj veličanstveni događaj i pošto je on vezan upravo za havarijjune, Barnaba ga nikako nije mogao propustiti, a i ako je kojim slučajem bio odsutan, sigurno je saznao o tome od ostalih havarijjuna, pa ga nikako nije mogao ispustiti iz svoga svjedočanstva Isaovog, alejhisselam, života.

Mi ovim ne želimo dovesti u pitanje vjeru i iskrenost samog Barnabe, (sačuvao nas Allah dragi toga da mi sudimo o vjeri drugih ljudi, pogotovo ljudi koji su se družili sa Allahovim poslanicima) niti vjerodostojnost onoga što je on zaista napisao, ali se smatramo obaveznim upozoriti sve čitaoce ovog Evanđelja na ove činjenice, upravo zbog toga što je ono napisano na jedan veoma upečatljiv način, koji je, u što smo se i lično uvjerili, sladak ljudskim srcima i zna ostaviti dubok trag u njima.

Ono na šta još želimo upozoriti je to da, čak i kada bismo imali u rukama originalni Indžil, njega nikako ne bi smjeli miješati sa Kur'anom, koji je nama u cijelosti dovoljan. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je jednom prilikom, kako nam prenosi jedan hadis, zatekao Ebu Bekra, radijallahuanhu, kako čita neke vjerske knjige Benu Israila i upozorio ga je da, i kad bi se Musa, alejhisselam, vratio na Zemlju, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da slijedi Kur'an i Sunnet Muhammeda, alejhisselam.

Prema tome, naša srca u cijelosti moraju biti okrenuta Kur'anu i Sunnetu, a vjerske knjige starih oblika islama i, pogotovu, vjerske knjige judaizma i kršćanstva možemo koristiti samo kao ''zanimljivo štivo'', a nikako ne kao izvor našeg vjerovanja i našeg prakticiranja vjere.

Naravno da Allaha dragog iz srca molimo da podari iskren nijjet našem voljenom i poštovanom bratu Mustafi Mlivi u svim njegovim poduhvatima (pogotovu u njegovom vrijednom prevodu Kur'ana časnoga), da ga obaspe Svojom milošću na obadva svijeta, oprosti mu grijehe i uvede ga u Džennet; a ovom prilikom želimo citirati još dva teksta koja je on preveo sa engleskog jezika, a koja govore o životu Barnabinom kao i o tome kako je Barnabino evanđelje došlo do nas. Ovi tekstovi nalaze se u dodacima njegovog prevoda Evanđelja po Barnabi. Nama trenutno nije poznat izvor odakle ih je Mlivo uzeo, ali ih želimo citirati jer se iz njih mogu saznati neke interesantne stvari vezano za pitanje šta se sve dešavalo sa muslimanima u vrijeme između Isaâ, alejhisselam i Muhammeda, alejhisselam.

Prvo citiramo tekst pod naslovom ''Barnabin život i poruka'':

... Barnaba je bio Jevrej rođen na Kipru. Njegovo ime je bilo Josip, a zbog njegove odanosti stvari Isusovoj, drugi apostoli su mu dali nadimak Barnaba. Ovaj izraz se različito prevodi kao: “Sin utjehe”, ili “Sin podsticaja”. On je bio uspješan propovjednik sa magnetičnim karakterom. Svako ko je bio mučen sukobom načela nalazio je utjehu i mir u njegovom društvu. Njegova veličina kao čovjeka koji je bio blizak Isusu, učinila ga je istaknutim članom male grupe učenika u Jerusalemu koji su se okupili nakon iščeznuća Isusa. Oni su se držali Zakona proroka, za koji je Isus došao “ne da uništi, nego da ispuni.” (Matej 5:17).

Oni su nastavili da žive kao Jevreji i prakticirali su ono čemu ih je Isus poučio. Bili su odani i praktični Jevreji i oni su se od svojih komšija razlikovali samo po svojoj vjeri u Isusovu poruku. U početku se nisu organizovali kao zasebna sekta i nisu imali vlastitu sinagogu. U Isusovoj poruci nije bilo ničega, kako su oni shvatili, što bi činilo potrebnim raskid sa judaizmom. Ipak su navukli neprijateljstvo nasljednih prava među jevrejskim višim staležom. Sukob između Jevreja i Isusovih sljedbenika su počeli Jevreji, jer su osjećali da će kršćani potkopati njihovu vlast.

Jaz je počeo progresivno da se proširuje. Za vrijeme opsade Jerusalema u 70. godini kršćani su napustili grad i odbili da uzmu učešća u pobuni Bar Kahbe u 132. godini. Ta dva događaja su iznijela na površinu razliku između kršćana i Jevreja.

Pitanje Isusovog porijekla, njegova priroda i veza sa Bogom, koje je kasnije postalo važno, nije se postavljalo među tim prvim učenicima. Da je Isus bio čovjek natprirodno nadaren od Boga, bilo je prihvaćeno bez pitanja. Ništa u riječima Isusovim i događajima u njegovom životu nije ih navelo da modificiraju ovo gledište. Prema Aristidu, jednom od prvih apologetičara, obožavanje prvih kršćana je bilo čišće monoteističko nego u Jevreja.

Sa obraćanjem Pavla otvorio je se novi period u kršćanskoj teologiji. Pavlova teologija je bila zasnovana na njegovom ličnom iskustvu interpretiranom u svjetlu savremene grčke misli.

Teorija otkupljenja je bilo dijete njegovog mozga, vjerovanje sasvim nepoznato Isusovim učenicima.

Pavlova je teorija donijela kao posledicu obožavanje Isusa.

Pavlovski period u istoriji kršćanske Crkve je vidio izmjenu scene i principa. Umjesto učenika koji su sjedili uz noge Isusa, nova figura koja nije poznavala Isusa, je došla u prvi plan. Umjesto Palestine, Rimsko carstvo je postalo scenom kršćanske aktivnosti. Umjesto da naprosto bude sekta judaizma, kršćanstvo ne samo da je postalo nezavisno od judaizma već je postalo nezavisno i od samog Isusa.

Pavle je bio Jevrej i stanovnik Tarza. Dugo vremena je proveo u Rimu i bio je njegov građanin. On je smanjio pritisak koji je rimska religija imala na mase. Intelektualci su bili pod uticajem Platona i Aristotela. Čini se da je Pavle osjetio da neće biti moguće obratiti mase u Rimskom carstvu bez međusobnih udešavanja. Međutim, njegova praktična mudrost nije bila prihvatljiva za one koji su čuli i vidjeli Isusa. Ipak, uprkos njihovoj razlici, oni su odlučili da rade zajedno za opštu stvar.

Prema zapisima u Djelima apostolskim, Barnaba je predstavljao one koji su postali lični učenici Isusovi, a Pavle je sarađivao s njima izvjesno vrijeme. Ali, oni su se konačno razišli. Pavle je želio da se raspuste zapovijedi date preko Mojsija o stvarima za jelo; on je želio da se napusti zapovijest data preko Abrahama vezana za obrezivanje. Barnaba i drugi lični učenici se nisu složili. Slijedeće rečenice iz Djela apostolskih daju nagovještaj razdora:

“A neki ljudi koji siđoše iz Judeje poučavaše braću i govoraše: 'Vi se ne možete spasiti, izuzev ako budete obrezani po Mojsijovom običaju'”.

“Kad Pavle i Barnaba imaše ne mali razdor i rasprave s njima, oni odrediše da Pavle i Barnaba odu u Jerusalem k apostolima i starješinama radi ovog pitanja”. (Dj 15:1 i 2).

Nakon ovog razdora došlo je do razdvajanja puteva. U Djelima apostolskim Barnaba iščezava nakon razdora, zato što su Djela pisali sljedbenici Pavlovi.

Zbog Pavlovog kompromisa sa rimskim vjerovanjima i legendama, pavlovski kršćani su rasli brojno i rasli po snazi. Kasnije je dostignuta faza kad su kraljevi kršteni kao pijuni za dalje ciljeve Crkve.

Sljedbenici Barnabe nikada nisu razvili centralnu organizaciju. Ipak zahvaljujući odanosti njihov broj se povećao vrlo brzo. Ti kršćani su navukli bijes Crkve i učinjen sistematski napor da se oni unište i da se izbrišu svi tragovi njihovog postojanja, uključujući knjige i crkve. Lekcija istorije je, pak, da je vrlo teško silom uništiti vjeru.

Njihov nedostatak organizacije je postao izvor snage, jer ih nije bilo lahko pokupiti jednog po jednog.

Moderna istraživanja su izbacila na svjetlo činjenice o tim kršćanima. Oni su kao brijegovi talasa, i gledajući u njih čovjek može zamisliti čitavo tijelo okeana još nevidljivog.

Do četvrtog stoljeća postojala je sekta poznata kao Hypisistarianci koji su odbijali da obožavaju Boga kao oca. On je bio Najveći od svega i niko Njemu nije bio ravan.

Pavle iz Samaste je bio episkop u Antiohiji. On je bio stava da Krist nije Bog nego čovjek i prorok. On se od proroka koji su došli prije njega razlikovao po stepenu i da Bog nije mogao postati čovjek suštinski.

Zatim nailazimo na drugog episkopa Antiohije, Lukijana. Kao episkop, njegov ugled o svetosti nije bio manji od njegove čuvenosti, kao učenjaka. On se žestoko obarao na vjerovanje Trojstva. Izbrisao je svaki pomen Trojstva iz Biblije, pošto je smatrao da je to kasniji umetak koji se ne nalazi u prvim evanđeljima. Umro je mučenički u 312. godini.

Slijedeći do kog dolazimo je čuveni učenik Lukijana, Arije (250-336), po rođenju Libijac. Aleksandrijski episkop Petar ga je unapredio u đakona, ali ga je kasnije ekskomunicirao. Achilles, Petrov nasljednik je ponovo unapredio Arija kao svećenika. Aleksandar, slijedeći aleksandrijski episkop ga je ponovo ekskomunicirao. Arije je ipak sakupio dosta sljedbenika, te je postao glavobolja za Crkvu. Ako bi se držao izvan Crkve, on bi mogao biti velika opasnost po nju, a nije se mogao smjestiti u okviru Crkve pošto je želio da uspostavi jednoću i jednostavnost Vječnog Boga. On je vjerovao da Isus ipak, iako je nadmašio druga stvorena bića, nije iste supstance kao Bog. Bio je ljudsko biće kao bilo koji drugi čovjek. Arijevo učenje se proširilo kao pobješnjela vatra i potreslo sam temelj pavlovske Crkve. Kontraverza koja je vrila tristo godina, iznenada je postala požar. Nijedan čovjek se nije usudio suprostaviti organiziranoj Crkvi, ali Arije jeste, i ostao je glavobolja za nju bez obzira bio on unaprijeđen u svećenika ili bio ekskominiciran. Za ovo vremena, dva događaja (su) izmijenila istoriju Evrope.

Car Konstatin je stavio veći dio Evrope pod svoju vlast i drugo, on je počeo da pomaže kršćane bez prihvatanja kršćanstva. Za vojničkog tipa su vrlo konfuzne bile različite dogme u okviru kršćanske vjere. Kontraverza u carskoj palati nije bjesnila ništa manje žestoko. Izgleda da je kraljica majka bila naklonjena pavlovskom kršćanstvu, dok je njena sestra princeza Paulina bila učenik Arijev. Car se kolebao između dviju vjera. Kao upravljač on je jedino bio zainteresiran da ujedini sve kršćane pod jednu Crkvu. Baš u to vrijeme je sukob između Arija i episkopa Aleksandra bio tako proširen i žestok da je postao problem reda i zakona. Tako je imperator željan da održi mir u tek ujedinjenoj Evropi morao da interveniše.

U 325. godini je sazvan sastanak svih vjeroispovjesti kršćanstva u Nikeji (sada Isnik, selo). Biskup Aleksandar nije mogao da prisustvuje konferenciji, pa je on poslao svog zamjenika Atanazija, koji je naslijedio Aleksandra kao episkopa Aleksandrije. Konferencija je imala mnoge produžene sjednice. Imperator Konstantin nije mogao shvatiti sve implikacije crkvene konfrontacije, ali je bio načisto da mu je za održavanje mira u njegovom kraljevstvu bila potrebna pomoć i kooperacija Crkve. U skladu stim Atanazije je dobio podršku, a Arije je protjeran iz carstva. Tako je vjera Trojstva postala službena vjera imperije. Uslijedio je strahovit masakr kršćana koji nisu vjerovali u Trojstvo. Krivično djelo je bilo posjedovati Bibliju koju nije autorizirala Crkva, a prema nekim procjenama spaljeno je oko 270 različitih verzija Biblije. Princeza Konstantina nije bila sretna razvojem događaja.

Imperator je bio nagovaran da primi vjeru ljudi koje je pobio. Rezultat je bio da je Arije pozvan nazad 336. godine. Na dan kad je trebao da posjeti katedralu Konstantinapolja trijumfalno, on je iznenada umro. Crkva je to nazvala čudom. Imperator je znao da je to bilo ubojstvo. On je protjerao Atanazija i drugu dvojicu episkopa. Imperator je onda formalno primio kršćanstvo i bio kršten od jednog arijevskog episkopa. Tako je monoteizam postao službena religija. Konstantin je umro u 337. godini.

Slijedeći imperator Konstantan je takođe prihvatio vjeru Arija. U 341. godini u Antiohiji je održan sastanak gdje je monoteizam prihvaćen kao ispravna interpretacija kršćanske vjere.

Ovaj stav je potvrđen na jednom drugom skupu održanom u Sirmiumu 351.godine. Kao rezultat arianizam je bio prihvaćen od većine kršćana. Sv. Jerom je 359.g. pisao da se “čitav svijet čudio i stenjao našavši se arijevcom”.

U ovom kontekstu slijedeća važna figura je papa Honorije. Bio je savremenik poslanika Muhammeda a.s. i vidio je narastajuću plimu Islama, čija su načela nalikovala Arijevim. Pošto su mu međusobna ubojstva kršćana još bila svježa u pamćenju, on je razmišljao o povezivanju Islama i kršćanstva. U svojim pismima počeo da podržava doktrinu “jednog uma”, jer kad bi Bog imao tri neovisna uma, rezultat bi bio haos. Logički zaključak je ukazivao na vjerovanje u postojanje jednog Boga. Ova doktrina je ostala službeno neometana oko četvrt stoljeća. Papa Honorije je umro u oktobru 638. U 680. god. tj. 42 godine nakon njegove smrti održan je Koncil u Konstantinopolju, gdje je papa Honorije anatemisan. Ovaj događaj je jedinstven u istoriji papstva, kad je papu denuncirao naredni papa i Crkva.

Još dvije ličnosti ovakvog vjerovanja koje zaslužuju da se spomenu, bile su članovi iste familije. L.F.M. Sozzini (1525-1565) je bio žitelj Sinene. U 1547. godini on je došao pod uticaj Kamilloa, sicilijanskog mistika. Njegova fama se proširila u Švajcarskoj. On je izazivao Kalvina o dogmi Trojstva. Pojačavao je Arijevu doktrinu, poricao božanstvenost Isusa i odrekao se dogme istočnog grijeha i iskupljenja. Objekat obožavanja, prema njima, je mogao biti jedan i samo jedan Bog. Njega je slijedio njegov nećak F.P. Sozzini (1539-1604). U 1562. godini on je objavio rad o Evanđelju Sv. Ivana, poričući božanstvenost Isusa. U 1578.god. je otišao u Klansenburg u Transilvaniju čiji je vladar bio Ivan Sigisumund. Bio je protiv dogme Trojstva. Ovdje je episkop Francis David (1510 - 1579) bio žestoki anti-trinitarijanac.

Ovo je odvelo formiranju sekte Rakovački Katekizam, koja je dobila ime po Rakovu u Poljskoj. Ovaj grad je postao tvrđava vjere Arijeve.

Među današnjim kršćanima još uvijek veliki broj ljudi i žena vjeruje u jednog Boga. Oni nisu uvijek bučni. Zbog ogromne moći Crkve oni ne mogu da se izraze i među njima nema mnogo komunikacije.

Na kraju bi bilo interesantno citirati Atanazija, pobornika Trojstva. On kaže, kad god je silio svoje razumjevanje da razmišlja o božanstvenosti Isusa, njegovi naporni i beskorisni pokušaji su uzmicali, što je više pisao manje je bio sposoban izraziti svoje misli. Na jednom drugom mjestu on proglašava svoju vjeru kao: Ne postoje tri boga nego “jedan Bog”. ...

A sada vam, poštovani čitaoci, želimo citirati tekst pod naslovom ''Kako je preživjelo Evanđelje po Barnabi'':

... Evanđelje po Barnabi je bilo prihvaćeno kao kanonsko evanđelje do 325. godine.

Irenej (130-200) je pisao podržavajući čisti monoteizam i suprostavljajući se Pavlu zbog unošenja u kršćanstvo dogmi rimske paganske religije i platonske filozofije. On je obimno citirao Evanđelje po Barnabi radi podrške svojim stavovima. Ovo pokazuje da je Evanđelje po Barnabi bilo u opticaju u prvom i drugom stoljeću kršćanstva.

U 325. godini održan je Nikejski koncil gdje je naređeno da se sva orginalna evanđelja na hebrejskom pismu unište. Izdat je ukaz da će svako ko bude imao ovo Evanđelje biti kažnjen smrću.

U 383. godini Papaz je obezbijedio jedan primjerak Evanđelja po Barnabi i zadržao ga u svojoj privatnoj biblioteci.

U četvrtoj godini imperatora Zenoa (478.) otkriveni su posmrtni ostaci Barnabe i tu je na njegovim grudima nađen primjerak Evanđelja po Barnabi, pisanog njegovom vlastitom rukom. (Acia Sanctorum, Boland Junii, tom II, stranice 422 i 450, Antwerp 1698).

Izgleda da je čuvena Vulgata Biblija bazirana na ovom evanđelju.

Papa Siksto (1585-1590) je imao prijatelja Fra Marina. On je našao Evanđelje po Barnabi u privatnoj biblioteci pape. Fra Marino je bio zainteresiran jer je čitao spise Irinejeve u kojima je Barnaba obilno citiran. Talijanski rukopis je prošao kroz različite ruke, dok nije stigao "osobi visokog zvanja i autoriteta", u Amsterdamu, "za kojeg se u toku njegovog života često čulo da ističe visoku vrijednost ovog spisa".

Poslije njegove smrti on dolazi u posjed J.E. Kramera, kancelara kralja Pruske. U 1713. godini, Kramer je prezentirao ovaj rukopis čuvenom poznavaocu knjiga, princu Eugenu od Savoje.

U 1738. godini, zajedno sa prinčevom bibliotekom on se obreo u Hofbiblioteci u Beču. Ono sada tamo počiva. Toland u svojim "Miscellaneous Works" (štampanim posthumno 1747.) u tomu I, strani 380, napominje da Evanđelje po Barnabi još postoji. U poglavlju XV on upućuje na Glacijski dekret iz 496. godine gdje je "Evangelium Barnabe" uključeno u listu zabranjenih knjiga. Prije toga je ono bilo zabranjeno od strane pape Inocenta u 465. godini i dekretom Zapadnih Crkava u 382. godini.

Barnaba se takođe spominje u Stihometriji Nikifora (serijski br.3, Poslanica Barnabina....red 1,300), zatim ponovo na listi Šezdeset knjiga (Serijski br. 17, Putovanja i naukovanja apostola; Serijski br. 18, Poslanice Barnabine; Serijski br. 24, Evanđelje po Barnabi).

Grčka verzija Evanđelja po Barnabi je takođe nađena na usamljenom fragmentu. Ostatak je spaljen. Foto-kopija ovog fragmenta izgleda ovako:

 

Latinski tekst su na engleski jezik preveli gospodin i gospođa Ragg, a bio je štampan na Clarendon Pressu u Oxfordu. Objavio ga je Oxford University Press 1907. Ovaj engleski prevod je misteriozno iščezao sa tržišta. Poznato je da postoje sada dva primjerka ovog prevoda, jedan je u Muzeju Britanije a drugi u Kongresnoj biblioteci, Vašington. Prvo novo izdanje na engleskom je bilo sa mikrofilmovane kopije Knjige u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, a dobijena je ljubaznošću prijatelja iz SAD. ...

Čini se da nam ova dva citirana teksta na jedan jezgrovit način daju sliku o tome kojim su se i kakvim historijskim tokovima razvijala vjerska i teološka mišljenja među ljudima koji su tvrdili da slijede Isaâ, alejhisselam.

Mišljenja smo da se na bazi svega ovoga može jasno iskristalisati istina da je današnje kršćanstvo, koje je nastalo na temeljima što ih je postavio Pavle, bazirano na udaljavanju

od istinske Vjere koju je pripovijedao Isa, alejhisselam. Isto tako se razlučuje da su neke dogme današnjeg kršćanstva nastale kao rezultat nagodbe sa rimskim vladarima, kako bi se postigla njihova podrška. U takvim okolnostima vlast Rimskog carstva, a za njom i većina naroda, se okrenula Pavlovskom kršćanstvu, koje je tako postalo službenom vjerom carstva, i tako se proširilo širom Evrope. Kasnije, kada se raspalo Rimsko carstvo, kršćanstvo (Pavlovsko kršćanstvo) je bilo prihvaćeno od strane evropskih naroda i njihovih vladara. Tako je Evropa dobila svoj današnji kršćanski identitet kao i svojevrsno utemeljenje, a sa osvajanjem Sjeverne i Južne Amerike, kršćanstvo se proširilo i na ta područja.

U ovakvim historijskim okolnostima muslimani, istinski sljedbenici vjere Mesiha Isāa, alejhisselam, bivali su marginalizirani i često proganjani, a sve njihove knjige, do kojih je Crkva mogla doći, bile su spaljene ili na drugi način uništene. Međutim, voljom uzvišenog Allaha, Gospodara svih svjetova, njihovih knjiga i vjerodostojnih pomena o njima, ipak je ostalo u dovoljnoj mjeri da danas znamo da su postojali. Muslimani, stiješnjeni između rimskih careva i Crkve, morali su živjeti u tajnosti i mnogi su, najvjerovatnije, odlazili na rubove Rimskog carstva, što dalje od velikih gradova u kojima je vladala duhovna tama. Na jedno ovakvo razmišljanje upućuje nas to što je, koliko nam je poznato, većina kršćana Arabije, Palestine, Sirije, Libana, Egipta, Perzije, sjeverne Afrike, sve rubnih krajeva nekadašnjeg Rimskog carstva, kad je do njih došla poruka islama u formi Kur'ana časnoga i poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao konačne Allahove Objave svom čovječanstvu, dragovoljno prihvatila islam.

Da su neki od kršćana (a i jevreja) tih područja u bîti svoje vjere bili muslimani i prije nego što su prihvatili Kur'an časni i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, svjedoče nam sljedeći ajeti:

Oni kojima smo dali Knjigu prije Kur'ana, vjeruju u nj, a kad im se kazuje, govore: "Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani." (28:52,53)

Isto ovo nam svjedoče i vjerodostojne predaje o životu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a ovdje izdvajamo poznati slučaj monaha Behire, kojemu je data Allahova milost da vidi Čudo u kretanju oblaka iznad glave Muhammedove, alejhisselam, kada je on u dobi od devet ili dvanaest godina, idući u karavani za Siriju u pratnji Ebu Taliba, prolazio nedaleko od Behirine ćelije u području Busre. Tada je Behira prepoznao u liku dječaka iz Meke (u vrijeme kada Muhammed, alejhisselam, lično uopće nije bio svjestan svoje vjerovjesničke zbilje koju mu je dragi Allah još u praiskonu odredio) budućeg posljednjeg Allahovog poslanika, Njegove milosti svim svjetovima, onoga koji bijaše zapisan u Indžilu i istinskim knjigama koje imaju porijeklo od Isāovih, alejhisselam, učenika. A, upravo takve knjige je proučavao i Behira, što vrlo osnovano govori da je on bio jedan od muslimana, istinskih Isāovih, alejhisselam, sljedbenika, a dragi Allah najbolje zna.

Isti slučaj lahko bi mogao biti sa posljednjim od kršćanskih mudraca kom je hizmetio Selman el Farisi. Poznato je kako je taj mudrac, pred svoju smrt, uputio Selmana da ide u Arabiju, u ''mjesto između dva grebena lave'' i rekao mu da će se posljednji Poslanik, čije vrijeme već bijaše došlo, preseliti u to mjesto. Kasnije je Allahova odredba Selmana el Farisija odvela u Jesrib (kasnije Medina) koje je on prepoznao kao mjesto koje mu je opisano, i zadržala ga sve dotle dok se lično nije susreo sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, i postao jedan od najuglednijih ashaba.

Prema tome, mislimo da nam ovo jasno pokazuje kako se veliki broj muslimana, sklanjao na rubna područja Rimskog carstva u pravcu juga i jugoistoka.

Ovdje je interesantno zapitati se da li su se, a što iz prethodnoga logično proizilazi, muslimani, istinski sljedbenici Isaovi, alejhisselam, sklanjali na rubna područja carstva i u pravcu sjevera, i da li ih je možda bilo i u našim krajevima?!

Nije nam poznato da postoje neki relevantni historijski dokazi o tome, ali, pošto je poznato da ''historiju pišu pobjednici'', vjerujemo da se Crkva itekako potrudila da temeljito ukloni sve tragove o eventualnom njihovom bitisanju na ovim područjima.

U kontekstu ovoga nama je izuzetno interesantna narodna predaja o jednoj kamenoj ćeliji i grobnici koja se nalazi u selu Rataji kod Miljevine, osamdesetak kilometara jugoistočno od Sarajeva. Riječ je o jednoj stijeni u kojoj je uklesana mala prostorija, monaška ćelija, unutar koje se nalazi grobno udubljenje gdje je nekada bio pokopan onaj ko je tu boravio (nije nam poznato šta je bilo sa njegovim tijelom). Nekada je ta kamena ćelija, koju su muslimani iz tih krajeva nazvali ''turbe'', bila u sklopu seoske džamije koja je izgorjela i do temelja srušena u vrijeme hercegovačkog ustanka 1875 godine. Prema kazivanju, zabilježenom od strane stanovnika sela, u turbe (kamenu ćeliju) se ulazilo preko drvenih stepenica iz unutrašnjosti džamije, a iznad vrata je bio natpis: ''Hadži-Hasan, Isa pejgamberov ashab''.

Ovu predaju nalazimo zapisanu u knjizi Faruka Muftića pod nazivom ''Foča: stećci i nišani'', Šahinpašić, Sarajevo, 2000, na strani 18.

Da li je zaista jedan od muslimana koji su se družili sa Mesihom Isaom, alejhisselam, došao u naše krajeve, tu boravio i tu preselio na ahiret; da li je svjetlo islama bilo prisutno i u ta davna vremena na našim područjima; da li neke sličnosti bogumilskog vjerovanja sa islamom imaju izvornost u ovome?!

Sva ova pitanja intrigiraju srce i raspaljuju maštu, ali je, s obzirom na silna previranja uzrokovana pojavom i misijom Isaovom, alejhisselam, koja su potresala Rimsko carstvo,84

sasvim logično pretpostaviti da niti naši krajevi nisu od toga bili izuzeti i da ova pitanja imaju potvrdan odgovor, a dragi Allah najbolje zna.

Dodatnu potvrdu ovome možda bi mogla dati još jedna predaja koja postoji među muslimanima Bosne i Hercegovine, a koja govori o tome da je jedna grupa od četrdeset stanovnika Bosne otišla u Medinu kod Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, gdje su svi, pred njim izgovorivši šehadet, primili islam. Na putu povratka njih trideset troje preselilo je na ahiret, a sedmero ih se vratilo u Bosnu. Ovu veoma interesantnu predaju spominje Midhat ef. Čelebić u svojoj knjizi ''Put Islama kroz prostor i vrijeme'', na strani 39.85

Prema tome, kao zaključak ovog dijela našeg osvrta na život i misiju Isaovu, alejhisselam, možemo kazati da je istina islama, itekako bila prisutna na Zemlji u vrijeme između prvog boravka Mesiha Isaâ, alejhisselam, i pojave Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Ta istina je saglasno ajetima Kur'ana časnog:

84 Naši krajevi su u doba Isaovog, alejhisselam, prvog boravka na Zemlji bili u sastavu Rimskog carstva.

85 Knjiga je objavljena u Zenici 1995 godine u izdanju tadašnje Ilmijje Bosne i Hercegovine.

Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima (9:32);

ostala da živi među jednim brojem muslimana, istinskih sljedbenika Isaovih, alejhisselam, sve do pojave Muhammeda, alejhisselam, kada su se svi oni priključili njegovom Ummetu.

Isa, alejhisselam (IV dio)

Povratak pred Sudnji Dan

Vjerovanje u ponovni silazak Mesiha Isaâ, alejhisselam, sastavni je dio islamskog Akaida (nauke o vjerovanju) gdje se jasno ističe da Mesih Isa, alejhisselam, nije ni ubijen ni razapet, već se to ljudima samo pričinilo, a on je živ uzdignut na nebo (o ovome smo detaljnije govorili ranije), gdje čeka vrijeme za ponovni povratak na Zemlju i dovršenje svoje vjerovjesničke misije. Povratak Isaov, alejhisselam, u islamu se tretira kao jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana, što je utemeljeno i na Kur'anu i na Sunnetu, kao osnovnim vrelima islama. Navodimo sljedeće ajete časnoga Kur'ana:

A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni, zbog toga, zagalamili i rekli: "Da li su bolji naši kumiri ili on?" A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački. On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili, a da hoćemo, mogli bismo neke od vas u meleke pretvoriti da vas oni na Zemlji naslijede;

I on (Isa, alejhisselam) je predznak Smaka svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je Pravi put, i neka vas šejtan nikako ne odvrati, ta on vam je, doista, neprijatelj otvoreni.

A kad je Isa očita znamenja donio, on je rekao: "Donosim vam mudrost i dolazim da vam objasnim ono oko čega se razilazite. Zato se Allaha bojte i Meni se pokoravajte, Allah je moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte, to je Pravi put!" (43:57-64)

Allahove riječi: ve innehu le'ilmul-lis-sa'ati Besim Korkut u svojemu prevodu časnog Kur'ana prevodi ovako: Kur'an je predznak Smaka svijeta. Međutim, većina islamskih učenjaka govori da se zamjenica innehu (on) odnosi na Isaâ, alejhisselam, a ne na Kur'an, i to ne samo zbog toga što se i ajeti što neposredno prethode, i ajeti što neposredno slijede nakon ovog ajeta, jasno i apsolutno nedvosmisleno odnose na Isaâ, alejhisselam; već još više zbog toga što postoje mnogi vjerodostojni hadisi u kojima Resulullah, Muhammed, alejhisselam, jasno i nedvosmisleno govori o povratku Mesiha Isaâ, alejhisselam, na Zemlju na kraju vremena, tj. malo pred Sudnji Dan. Te hadise bilježe mnogi sakupljači hadisa (Buhari, Muslim, Ahmed i drugi) i oni po mišljenju većine uleme dostižu stepen mutevatira (maksimalne vjerodostojnosti), tako da se u njih ne sumnja.

U tim hadisima se ističe da će, inša'Allah, Mesih Isa, alejhisselam, sići pred sam kraj vremena (tj. pred Sudnji Dan) među Ummet86 Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao pravedan vladar; jasno će i nedvosmisleno potvrditi časni Kur'an kao konačnu Allahovu objavljenu Knjigu kojom se zatvara ciklus objavljivanja Božijih Knjiga i Božijih Zakona na ovom svijetu; potvrdit će istinitost poslanstva Muhammeda, alejhisselam, koji je poslat ne samo jednom narodu već čovječanstvu u cjelini; potvrdit će da Resulullah, Muhammed,

86 Sljedebenike

alejhisselam, u svojstvu ''pečata vjerovjesnika'', tj. konačnog Allahovog poslanika, pečati lanac vjerovjesnika tako da više neće biti novih Allahovih vjerovjesnika i poslanika nakon njega; neće više slijediti Indžil nego Kur'an i Sunnet Muhammeda, alejhisselam, i u tom smislu će, zajedno sa Imamom Muhammedom El-Mehdijem,87 predvoditi Ummet; polomiće križ i pobiti svinje; predvodit će muslimane u konačnoj bici protiv sljedbenika prokletog Dedždžala kojom prilikom će on, svojom mubarek rukom, ubiti Dedždžala; uspostavit će mir i pravdu na Zemlji i ujediniti čovječanstvo u islamu, jer će tada sve druge vjere nestati; u vrijeme njegove vladavine dragi Allah, Svemilosni, će na Zemlju spustiti Svoju veliku i posebnu milost koja će obuhvatiti sva stvorenja na čitavoj planeti, tako da će lavovi boraviti u društvu gazela koje će mirno pasti, isto tako i vukovi u društvu ovaca, a djeca će se igrati sa otrovnim zmijama koje ih neće ujedati; materijalnih bogatstava će biti u obilju, ali ljudi više za njima neće mariti nego će jedna iskrena sedžda vrijediti više nego sva materijalna bogatstva i Zemlje i nebesa; oženit će se i, kako se prenosi, dobiti dijete; kada istekne vrijeme njegovog dunjalučkog života preselit će, kao i svi ostali ljudi, na ahiret i biti ukopan u Medini uz Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam88; nakon toga čovječanstvu ostaje još samo čekati Sudnji Dan koji će doći u svoje vrijeme, koje poznaje jedino dragi Allah, Gospodar svih svjetova i to nije otkrio nikome od Svojih stvorenja.

Evo, ovo je, uglavnom, ono što vjerodostojni hadisi koji se prenose od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, govore o drugom boravku Mesiha Isaâ, alejhisselam, na Zemlji i sve ovo spada u islamski akaid.

Mi ćemo se ovom prilikom, inša'Allah, između svega što je već navedeno o vremenu povratka Mesiha Isaâ, alejhisselam, pokušati posebno osvrnuti na tri pitanja, a to su: Mesihovo ubijanje prokletog Dedždžala, zatim njegov odnos prema kršćanima i jevrejima u to doba, i na kraju njegovo predvodništvo Ummeta Muhammeda, alejhisselam.

 Mesih Isa, alejhisselam, zaista je veoma značajno znamenje dragog Allaha na Zemlji. Velika mudrost Mudrog, Gospodara svjetova svih, sadržana je u stvaranju i egzistenciji Njegova roba Isaâ, sina Merjemina, alejhisselam. Kur'an časni jasno ističe da, iako je sin Merjemin Allahov Rûh (Duh) i Riječ koja je spuštena Merjemi: ... Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Rûh (Duh) od Njega ...; njegova bît i supstanca ostaju potpuno u granicama ljudskog i nemaju ničeg Božanskog u sebi: ... zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! ... (citati su preuzeti iz četvrte sure časnoga Kur'ana, ajeta 171, koji smo ranije u cjelosti citirali u ovom tekstu).

Isto tako, iako je Merjema svog sina rodila bez muža, ona nije ''začela po Svetom duhu'', niti je ''Božje sjeme'' u njenoj mubarek nutrini postalo čovjekom, dragom Allahu se utječemo od ovih teških i opasnih zabluda. Njezino čedo nastalo je samo od njezina sjemena direktnom Allahovom riječju: ''Kun (Budi)!''; i niko nije njegov otac. Mesih Isa, alejhisselam, stvoren je začudno, samo od majke i bez oca, baš kako je i prvi čovjek, Adem, alejhisselam, stvoren direktno od zemlje, i bez majke i bez oca:

Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!"; i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! (3:59,60)

87 Mišljenja smo da će Mehdi, s obzirom na razliku u deredži između odabranih poslanika i evlija, na neki način biti učenik Mesiha Isaâ, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

88 U sobi hazreti Aiše, u kojoj su ukopani Muhammed, alejhisselam, hazreti Ebu Bekr, es-Siddik, i hazreti Omer ibn Hattab, ima mjesta za najmanje još jedan mezar, a interesantno je ovdje reći da postoje i predaje po kojima će tu biti ukopan i Mehdi, a dragi Allah najbolje zna.

Međutim, njegovo začudno rođenje i velike mu'džize kojima ga je dragi Allah obdario utjecali su na neki način89 da mnogi ljudi, nažalost, padnu u, ništa manje nego, širk90 po pitanju ličnosti Isaâ, alejhisselam. Problem je u tome što se njegova ličnost veže za vjerovanje u Božje otjelovljenje, odnosno za vjerovanje da se Allah, neuzubillah, ponekad otjelovljuje u ljudskoj formi i tako boravi među ljudima na Zemlji. Ovo je teška zabluda koja vodi u čisti širk jer tako ljudi počinju nazivati bogovima Allahove robove, za koje oni vjeruju da su Njegovo otjelovljenje na Zemlji.

Ova ubitačna zabluda itekako je prisutna kod kršćana koji otvoreno Mesiha Isaâ, alejhisselam, u svojim molitvama, obredima i propovjedima nazivaju, ne samo ''Božjim sinom'', već i ''Bogom od Boga'' ili ''Bogočovjekom'', neuzubillah.

Isto se javlja i kod jevreja koji, da paradoks bude veći, u svome vjerovanju inače insistiraju na monoteizmu. Međutim, ipak se i kroz njihovu vjersku tradiciju odnekuda provlači vjerovanje da je Uzejr, alejhisselam, Allahov sin, neuzubillah.

Kur'an časni jasno ističe ovo skretanje jevreja i kršćana:

Jevreji govore: "Uzejr je Allahov sin", a kršćani kazu: "Mesih je Allahov sin." To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, ubio ih Allah! Kuda se odmeću? Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.

Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima. On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima. (9:30-33)

Osnovu za ovakvo, kod njih prisutno, vjerovanje u mogućnost Božijega otjelovljenja na Zemlji nalazimo u knjigama Starog zavjeta gdje je Jahve 91 više puta prikazan kao Biće otjelovljeno, neuzubillah, u ljudskom liku. Tako nailazimo na Jahvea koji zajedno sa dva anđela (meleka) dolazi u goste Abrahamu (Ibrahim, alejhisselam) i jede hranu kojom biva čašćen;92 zatim susrećemo Jahvea kako se hrve sa Jakovom (Jakubom, alejhisselam), pa čak biva i nadjačan;93 primjera ovakvih ima još, ali se mi zadržavamo samo na onom prvo navedenom, zato što i Kur'an časni spominje slučaj kada su tri meleka u ljudskom liku, na svome putu za grad Sodomu, posjetila Ibrahima, alejhisselam, kako bi mu donijeli vijest o budućem rođenju njegovog mlađeg sina Ishaka, alejhisselam.94 Ovdje se sasvim jasno vidi kako je judeo-kršćanska tradicija kasnije, vjerovatno u nekom od mnogih prepisivanja,

89 Allah dragi zna mudrost Njegove dozvole da se tako desi, a mi nismo pozvani da o tome sudimo.

90 Pripisivanje Allahu dragom nekoga ili nešto ravnim, odnosno bogom uz Njega. Ovo je najteži grijeh koji, sigurno, dragi Allah nikome neće oprostiti ko umre opterećen njime, a da se za života nije pokajao i odrekao toga, vidjeti Kur'an 4:48.

91 To je Ime kojim Stari zavjet imenuje dragog Allaha.

92 Vidi Postanak, 18:1-33.

93 Vidi Postanak, 32:23-33.

94 Vidi Kur'an, 11:69-76.

jednog od Allahovih meleka zamijenila sa otjelovljenim Jahveom (Allahom), neuzubillah. Ovakva iskrivljenja originalnih riječi dragog Allaha prisutna su, dakle, u tekstovima Starog zavjeta, što čini zamisao o Bogu koji u ljudskom obliku silazi među Svoj narod, u očima i jevreja i kršćana prihvatljivom. Zbog toga je njihovom umu i moguće prihvatiti Uzejra, alejhisselam, i Isaâ, alejhisselam, kao Allahove sinove, odnosno kao Allahovo otjelovljenje na Zemlji, neuzubillah.

Vjerovanje u Božije otjelovljenje nalazimo i u drugim religijama, napose u hinduizmu gdje postoji razvijeno učenje o avatarima koji predstavljaju način božanskog pojavljivanja na Zemlji u ljudskom obličju. Po tom osnovu u hinduizmu imamo prisutan čitav panteon bogova i polubogova, pa je tako hinduizam,95 u svim svojim različitim pravcima, postao obična paganska, mnogobožačka i idolopoklonička religija i tradicija.

Dakle, zabluda o Božijem otjelovljenju uveliko je prisutna među potomstvom Adema, alejhisselam, a ona će, prema predajama koje se uzimaju za vjerodostojne, svoj vrhunac doseći u liku prokletog Dedždžala.

Mesih Ed-Dedždžal je, prema islamskom akaidu, jedan od velikih predznaka Sudnjeg Dana. Riječ je o mladom čovjeku koji će se pojaviti na Zemlji pred kraj vremena, malo prije povratka Mesiha Isaâ, alejhisselam. Njegova pojava i boravak na Zemlji, vjerovatno je najveća kušnja koja je ikad zadesila čovječanstvo, jer će Allahovom voljom, Dedždžal biti obdaren velikim mu'džizama.96 On će, u tom smislu, moći da oživljava mrtve i podiže ih iz njihovih grobova, njegovom naredbom će kiša padati i usjevi nicati. Takođe se prenosi da će moći čuti i vidjeti na velikim daljinama i da će se moći prebacivati svuda po Zemlji u trenu oka. Sve ovo neće biti nikakve čarolije, pričine ili vradžbine, već istinska djela koja će, sa Allahovim dopuštenjem, Dedždžal činiti.97

Dedždžal će tvrditi za sebe da je on Bog (Allah) i tražiti da ga ljudi takvim svjedoče i prihvate, i u tom smislu mu ibadet čine, a svoju božanstvenost će ''dokazivati'' naprijed spomenutim velikim čudima, što će obmanuti mnoge ljude pa će ga slijediti, nažalost kako se prenosi, u velikom broju i tako stradati zbog najtežeg grijeha širka. Da dragi Allah sačuva sve čestite ljude, a i nas i naše bližnje, koliko nam dopušta da Ga molimo, od ove propasti.

Veoma je moguće, a dragi Allah najbolje zna, da će Dedždžal, u želji da učvrsti u zabludi one što eventualno mogu posumnjati u njegovu ''Božiju bît'' po osnovu toga što je on, očevidno, čovjek od krvi i mesa, za sebe govoriti da je otjelovljenje Boga na Zemlji.

Od njegove fitne jedinu istinsku zaštitu i spas imaće samo istinski vjernici koji se na dragog Allaha oslone i od Njega zaštitu zatraže. U tom smislu su posebno zaštićeni iskreni muslimani (mu'mini), dakle oni koji istinski svjedoče i slijede Kur'an kao Allahovu Riječ objavljenu na arapskom jeziku, u kojem se stalno ljudima ponavlja ispravna informacija o Bogu i Njegovoj bîti i prirodi, i gdje se na potpuno jasan, da jasniji ne može biti, način kaže da dragom Allahu, Jedinom, Bogu osim Kojeg boga nema, apsolutno ništa slično niti uporedivo ne može biti, i da je apsolutno nezamislivo da On može imati tijelo odnosno tjelesni oblik:

95 Za kojeg inače mislimo da ima drevnu monoteističku osnovu sadržanu u davnoj Allahovoj objavi, a samo On zna da li je uistinu tako.

96 Vidi narednu fusnotu.

97 Upravo radi toga smo naprijed upotrebili izraz ''mu'džiza'' iako je Dedždžal po svome djelovanju oličenje zla i najteže smutnje.

Reci: "On je Allah, Jedan!(Kul hu vallahu ehad)Allah je Utočište svakom!(Allahus-Samed)Nije rodio i rođen nije,(lem jelid ve lem juled)i niko Mu dostojan nije!" (ve lem jekullehu kufuven ehad)

(Kur'an, sura 112.)

Svakome ko čvrsto vjeruje u navedene ajete98 jasno je da nikada i niti na koji način dragi Allah ne može imati tjelesni oblik,99 kao i to da se dragi Allah ne pojavljuje na Zemlji u bilo kakvom vidljivom i poznatom obliku.100

Prema tome, kur'anska sura El Ihlas velika je Allahova milost i valjana zaštita od kušnje Mesiha Ed-Dedždžala kojoj je suština upravo u tome što će se tvrditi da se Bog, neuzubillah, pojavio u ljudskom tijelu i liku. Ali, i pored toga je dragi Allah od Svoje neizmjerne milosti i pažnje vjernicima pružio još neke druge stvari za zaštitu kao što su učenje početka i/ili kraja sure El Kehf (Pećina), zatim boravak u zaštićenim svetim područjima Meke i Medine i na koncu činjenica da će Dedždžal imati samo jedno (kako se prenosi, lijevo) oko, a drugo oko bit će mu sasušeno, bez ikakva sjaja, i bit će, kako nam to slikovito kaže Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ''nalik na bobu grožđa''. Pa ako i taj očevidni znak upozorenja nekome ne bude dovoljan (jer je zdravom razumu nemoguće zamisliti ''Boga'' koji sebi ne može iscijeliti invalidno oko), na Dedždžalovom čelu će stajati jasan natpis o tome da je on nevjernik i poricatelj dragoga Allaha, Boga, Jednoga, Gospodara svih svjetova,101 natpis koji će moći pročitati i razumjeti svi iskreni vjernici ma kojim jezikom govorili.

Po našem mišljenju, da to još jednom naglasimo, suština kušnje lažnog mesije, Mesiha ed Dedždžala jeste u tome hoće li se ili neće povjerovati u Boga u ljudskom liku, u liku čovjeka od krvi i mesa. U tom smislu smatramo da je stvarna ličnost Dedždžala ujedno i simbol zablude vjerovanja u Božije otjelovljenje na Zemlji. To nam mišljenje učvršćuje i simbolika Allahove odredbe da će baš Mesih Isa, alejhisselam, lično ubiti svojom mubarek rukom Mesiha Ed Dedždžala.

Naime, Mesih Isā, alejhisselam, istinski mesija ubija lažnog mesiju Dedždžala kog će mnogi ljudi smatrati, neuzubillah, otjelovljenim Bogom, i na taj način sasvim jasno i očevidno razbija zabludu vjerovanja u Božije otjelovljenje na Zemlji, istu onu zabludu koju mnogi zabludjeli ljudi pripisuju i njemu.

Upravo zbog tog pripisivanja Mesihu Isau, alejhisselam, sinu Merjeminu, smatramo da je Allahova veličanstvena mudrost, a samo On, Jedan, Jedini, hvaljen neka je, zna da li je 98 Vjerujemo da nema muslimana na svijetu koji namaz obavlja, a da ne zna ovu suru Kur'ana i često je na namazima ne uči.

99 Jer je svako tijelo rođeno od strane svojih roditelja, a i ono rađa svoje potomstvo, a dragi Allah ''Nije rodio i rođen nije - lem jelid ve lem juled''.

100 Jer nikoga i ništa nije dostojno smatrati ravnim i uporedivim Njemu: ''i niko Mu dostojan nije - ve lem jekullehu kufuven ehad''.

101 Prenosi se da će to biti harfovi Kef, Fa i Ra, odnosno arapska riječ ''kafir'', koja ima značenje: nevjernik, pokrivatelj i poricatelj istine.

uistinu tako, odredila da upravo Mesih Isa, alejhisselam, uništi tu Bogohulnu ideju o Allahovom otjelovljenju ubijanjem prokletog Dedždžala, koji je njezin najveći simbol. To je, kako nam se čini, možda i jedan od razloga ponovnog silaska Isaovog, alejhisselam, na Zemlju, a samo dragi Allah zna da li je zaista tako.

 Vjerovanje u Božijeg sina, odnosno u trojstvo i Božije otjelovljenje na Zemlji, iako je najveća, nije i jedina zabluda kršćanskog vjerovanja. Stoga će, ako dragi Allah da, Mesih Isa, alejhisselam, u svom drugom boravku na Zemlji, uz eliminaciju dogme o trojstvu, veliki trud uložiti da se ispravi zabluda o otkupu grijeha kroz žrtvovanje Božijeg sina, kao i da se kršćanstvo vrati slijeđenju istinskog Allahovog Zakona (Šerijata).

Simbol ''Isusovog mučeničkog žrtvovanja za otkup grijeha čitavoga čovječanstva'' jeste raspeće, odnosno križ (krst), koji je radi toga jednoglasno prihvaćen od strane svih kršćana za simbol njihove vjere.102 Kako je, dakle, križ općeprihvaćeni simbol kršćanstva ili, možda, bolje rečeno, simbol pavlovskog kršćanstva, to onda lomljenje križa, koje će, kako nam to sasvim jasno govore hadisi od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, učiniti Mesih Isa, alejhisselam, predstavlja simbol potpunog rušenja vjere i tradicije koju danas nazivamo kršćanstvom.

Isa, alejhisselam, će, po svom povratku, jasno, žustro i odlučno govoriti kršćanima istinu o njima i njihovom skretanju od istinske Allahove vjere, ne bi li im postalo jasno da dragi Allah nije jedan od trojice,103 niti je on Božiji sin; odnosno ne bi li im postalo jasno da grijesi ne mogu biti otkupljeni pasivnim učlanjenjem u bilo kakvu zajednicu (Crkvu), već se, naprotiv, svako za sebe mora aktivno potruditi, boriti se i napor uložiti104 na Allahovom putu sa željom da Mu se umili iskrenom tevbom (pokajanjem); iskrenom, bezuvjetnom i potpunom predanošću; ispravnim vjerovanjem i ponašanjem; činjenjem dobra i nečinjenjem zla; slijeđenjem Njegove upute i Njegovog Zakona; a sve to kako bi Allahova Riječ nad svime gornja bila; i sve to opet u nadi da će dragi Allah, po milosti Svojoj neizmjernoj, dati spasenje i nagradu džennetskog boravišta u vječnosti budućeg svijeta.

Sve ove zablude, koje su predstavljene simbolom raspeća (križa), po nama su razlog što će riječi i propovijedi Isāove, alejhisselam, u crkvama, ali i svim drugim mjestima gdje će se kršćani okupljati u to buduće vrijeme, biti praćene njegovim javnim uklanjanjem križeva, raspećâ, statua ''Gospe'' i raznih svetaca, na identičan način kako su svojevremeno Allahov prijatelj, Ibrahim, alejhisselam, i njegov potomak Resulullah, Muhammed, alejhisselam, uklanjali idole i sve druge materijalne simbole iskrivljenoga vjerovanja. Dragi Allah najbolje zna.

Osim ovoga, hadisi nam jasno govore da će Isa, alejhisselam, ''ubiti svinju''. Ubijanje svinje, po našem shvatanju, između ostalog, može i da simbolizira povratak izvornom Allahovom Zakonu (Šerijatu).

Naime, zabrana jedenja svinjskog mesa sasvim sigurno je bila jedna od Allahovih naredbi u okviru Šerijata Musaâ, alejhisselam. To čak ni kršćani ne negiraju. Oni takođe ne negiraju ni činjenicu da je Isa, alejhisselam, dosljedno slijedio Šerijat koji je u to vrijeme bio važeći, i da stoga, niti on lično nije jeo svinjsko meso, niti je smatrao to dozvoljenim. I

102 Interesantno je da je prvobitni simbol ranih kršćana bila riba, a kada je križ uzet simbolom nije nam poznato.

103 U doslovnom prevodu: treći od trojice, vidjeti Kur'an, 5:73.

104 Boriti se i napor ulagati na Allahovom putu, prvo protiv zla u sebi (veliki džihad), a onda i protiv zla izvan sebe (mali džihad), to je istinsko značenje islamskoga pojma ''džihad – sveta borba i trud''.

pored toga se, nakon Isaovog, alejhisselam, uzdignuća, u kršćanskoj vjeri i tradiciji afirmisala dozvola jedenja svinjetine!?

Isti je slučaj sa obrezivanjem muškog uda što je tradicija (sunnet), koliko je nama poznato, svih Allahovih vjerovjesnika i poslanika, pa ipak su se kršćani odrekli te tradicije, iako i oni sami priznaju da je Isa, alejhisselam, lično bio obrezan.

Prema tome, kršćani su, odričući se zabrane jedenja svinjetine i prakse obrezivanja (sunećenja), jasno i očevidno odstupili od primjene Allahovog zakona u svakodnevnom životu, o čemu i Barnaba govori u, ranije citiranom, uvodu svojega evanđelja: ''... mnogi, postavši prevareni od Satane, pod izgovorom pobožnosti, propovijedaju najbezbožnije dogme, nazivajući Isusa sinom Božijim, odričući se obrezivanja koje je Bog naredio za svagda, i dopuštajući svako nečisto meso ...''.

Pošto će, bez sumnje, Mesih Isa, alejhisselam, kad se, ako dragi Allah da, vrati na Zemlju ponovo afirmisati dosljednu primjenu i potpuno slijeđenje Allahovog zakona, Šerijata, u cjelokupnom čovjekovom življenju, radu i djelovanju, smatramo da čin njegovog ubijanja svinje može simbolički predstavljati povratak kršćana u okrilje Allahovog zakona i istinske vjere, a dragi Allah najbolje zna.

Naravno, mi ovim nipošto ne odbacujemo, već naprotiv prihvatamo, i drugu moguću simboliku čina ubijanja svinje.

Tako Isaovo, alejhisselam, ubijanje svinje može simbolizirati čišćenje ljudskih srcâ od nekih izuzetno ružnih osobina (sklonost haramu, pohlepa, proždrljivost) koje svinja simbolizira u islamskoj tradiciji, pa i u drugim tradicijama.

Zatim, ovaj čin može biti i simbol Isaove, alejhisselam, odlučne i beskompromisne borbe na Allahovom putu (džihada) u tom vremenu protiv svih ljudi koji su sami sebe, zbog svojih harama, nezajažljive pohlepe i krvoločne proždrljivosti, sveli na nivo svinje i postali svinje u ljudskom liku. U stvari takvi su i gori od svinje kao životinje, jer čovjek, koji inače može biti bolji od meleka, kad se ponaša poput životinje gori je od nje same.

U hadisima se još navodi kako će Mesih Isa, alejhisselam, u vremenu pred Sudnji Dan ukinuti džizju,105 što implicira na to da će i jevreji i kršćani106 u to vrijeme prihvatiti islam, izvornu vjeru čovjekovu, u njezinom konačnom obliku što je objavljen Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. O tome ćemo, ako dragi Allah dadne, pokušati ponešto reći u narednom, završnom dijelu ovog kazivanja.

 Povratak Mesiha Isaâ, alejhisselam, na Zemlju, ako dragi Allah da, nešto prije Sudnjega Dana, milošću dragog Allaha, Gospodara svih svjetova, za čovječanstvo predstavlja još jednu Njegovu veliku blagodat, ali i veoma značajnu odgovornost, budući da će se time okončati trenutni period izostanka prisustva nekog od Allahovih poslanika i vjerovjesnika na Zemlji, pa će se tako povećati odgovornost ljudi za ispunjenje obaveze poslušnosti vjerovjesniku dragog Allaha, jer kada je vjerovjesnik tu među nama, onda nam je maksimalno sužen prostor opravdavanja neposluha nepoznavanjem i nedovoljnim razumijevanjem onoga što nam je naređeno.

105 Džizja je porez koji sljedbenici Knjige plaćaju islamskoj vlasti kada žive u njezinu okrilju.

106 Nažalost, najvjerovatnije ne svi, ali nadati se mnogi od njih.

Sa preseljenjem na ahiret posljednjeg od Allahovih poslanika i vjerovjesnika izaslanih čovječanstvu, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, započeo je sadašnji period ahiri zemana (posljednjeg vremena pred Sudnji Dan), koji je po nebeskom računanju vremena veoma kratak, ali po našim kalendarima traje, evo, već više od hiljadu i četiri stotine godina. Za svo to vrijeme postoji kontinuitet pojavljivanja na Zemlji učenjaka nasljednika posljednjeg poslanika Muhammeda, alejhisselam. Riječ je o Allahovim istinskim i iskrenim robovima, Njegovim miljenicima (evlijama), koje On po Svojoj volji odabira i poučava ih ispravnom tumačenju Kur'ana i Sunneta, odnosno islama općenito u njihovom vremenu, kako bi oni mogli od Muhammeda, alejhisselam, preuzeti emanet u vremenu u kojem im je sudbina da žive i nastaviti njegovu misiju pozivanja ljudi u islam, poučavanja islamu i predvođenja u njegovu prakticiranju. Ali, pošto je riječ samo o učenim ljudima i evlijama, njihova svjetlost (nûr) nije toliko snažna kao što je poslanički i vjerovjesnički nûr,107 pa je vjerničkom srcu, ali i njegovoj nestrpljivosti (dragog Allaha molimo da nam oprosti na tome) veoma draga pomisao ponovne pojave poslanstva i vjerovjesništva na Zemlji.108

Ovo još više zbog toga što u odnosima među muslimanima, a pogotovu između sljedbenika Knjige i muslimana ima mnogo nerazjašnjenih stvari koje čekaju presudu sa Neba. Tu presudu na Zemlju će donijeti Mesih Isa, alejhisselam, kada se, po volji i odredbi dragoga Allaha, vrati.

On će tada čitavom čovječanstvu još jednom sasvim jasno kazivati istinu o islamu kao prirodnoj vjeri čovjekovoj, vjeri sa kojom se svako dijete rađa, a kasnije ga porodica i okruženje usmjere ka tome da potvrdi svoj islam ili pak prihvati drugu vjeru. Tada će na svijetlo dana izaći istina da je kod dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, Vjera samo jedna i da je ona oduvijek bila samo jedna, ali je, Allahovom mudrošću, kroz historijske tokove života Ademovog, alejhisselam, potomstva na Zemlji, ta jedna Vjera objavljivana u različitim formama.

Svakom Svome poslaniku i vjerovjesniku, a time i svim narodima u svim vremenima, Allah je uvijek objavljivao da nema boga osim Njega, Jednog, Jedinog (la ilahe illallah) i da treba biti potpuno i iskreno predan i pokoran Allahu robujući samo Njemu, i nikom i ničem osim Njega; a to je uvijek bivalo konkretizirano putem slijeđenja Knjige objavljene od dragog Allaha, te Zakona koji iz nje proističe u datom vremenu i prostoru.

Prema tome, principi tevhida (čistog monoteizma) i nužnosti iskrenog i potpunog predavanja i pokoravanja Bogu čine vječnu i nepromjenljivu suštinu Allahove Vjere, koja je Kur'anom časnim imenovana kao ''islam'', zato što ta riječ arapskog jezika upravo ima značenje: ''predanost i pokornost Jednom, Jedinom, Bogu, Allahu''. Sa druge strane, ova nepromjenljiva Vjera poprimala je različite historijske forme, shodno razlikama između propisa što su bivali objavljeni kroz Suhufe,109 Tevrat, Zebur, Indžil i, na kraju Kur'an.

Kao što uvijek novi zakon zamijenjuje sve prethodne, čije važenje tada prestaje, tako je uvijek nova Allahova Knjiga zahtijevala od ljudi da je potpuno slijede ostavivši sve prethodno važeće. U tom smislu je Tevrat trajno dokinuo važenje Suhufa, zatim su prvo

107 Evlije su, vjerujemo, čitave stepene ispod deredže Allahovih poslanika i vjerovjesnika, i, zasigurno, nemaju vjerovjesničku i poslaničku Objavu, a dragi Allah najbolje zna.

108 Naravno, samo u smislu iščekivanja susreta sa Mesihom Isaom, alejhisselam, a ne u smislu iščekivanja nekog ''novog'' poslanika nakon Muhammeda, alejhisselam. Ovo će, uostalom, potvrditi i sam Isa, alejhisselam, kada se jasno bude deklarirao kao sljedbenik Kur'ana i Muhammedovog, alejhisselam, sunneta, a o ovome, inša'Allah, malo kasnije.109 Listovi objavljeni Ibrahimu, alejhisselam.

Zebur, a kasnije i Indžil bitno izmijenili, osvježili i nadopunili Tevrat, tako da su pripadnici Benu Israila u vrijeme prvog boravka Isaovog, alejhisselam, na Zemlji bili u obavezi da, napustivši stare, počnu slijediti nove forme Tevrata i Zebura nadopunjenih i osvježenih Indžilom. Takvu je Knjigu Mesih Isa, alejhisselam, tada slijedio.

Isti je slučaj sa Kur'anom, koji je objavljen nekih šest stotina godina nakon Indžila, kada je nad sljedbenicima Knjige,110 odnosno nad jevrejima i kršćanima, stajala obaveza ostavljanja tih Knjiga i bezuslovnog prihvatanja časnoga Kur'ana i poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Ta obaveza stoji i dan danas, i stajaće sve do Sudnjeg Dana, i to ne samo nad kitabijama, već nad svim narodima i svjetovima, zbog toga što je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, poslat svim ljudima i svim džinima bez obzira na prostor i vrijeme u kojem žive:

A tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali (21:107);

On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima (9:30-33);

Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti! Reci: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu klanjamo." A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati (3:83-85);

Allahu je prava vjera jedino islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati. Ako se oni budu prepirali s tobom, reci: "Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede." I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: "Primite islam!" Ako prime islam, onda su na Pravome putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. A Allah dobro vidi robove Svoje (3:19,20).

Ovo će, ako dragi Allah da, potvrditi Mesih Isa, alejhisselam, koji će, kad se vrati, javno manifestovati svoju pripadnost konačnoj formi islama kroz potpuno i bezuslovno slijeđenje Kur'ana i Sunneta Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. U tom smislu on će, prirodno, predvoditi sve muslimane na Zemlji (Ummet).

Kada svojim očima vide Mesiha Isaâ, alejhisselam, kao predvodnika muslimana, i kada svojim ušima čuju istinu o njima i njihovu vjerovanju, sljedbenici Knjige (jevreji i kršćani) neće više imati prostora za manevar. Moraće se jasno izjasniti, hoće li prihvatiti islam ili ne. U tome je, još jedna, i tada posljednja, njihova šansa da se povrate u okrilje beskrajne Allahove milosti prije Sudnjeg Dana. U tome je, odatle, ujedno i njihova velika odgovornost od koje direktno zavisi i njihovo spasenje na ahiretu.

Međutim, niti muslimani u tom vremenu neće biti pošteđeni od takve odgovornosti, zbog toga što i među nama ima dosta razlika u shvaćanju i tumačenju vjere između sunija, šija, sufija, selefija, vehabija, tradicionalista, modernista itd. Ove razlike, bile one opravdane ili

110 Tevrata, Zebura i Indžila

ne, pokazat će se u svome pravom svjetlu kada dođe vrijeme da se među muslimanima pojave, vjerovatno prvo Imam Muhammed el Mehdi,111 i potom malo iza njega Mesih Isa, alejhisselam. Tada više neće biti prostora za raznovrsna tumačenja na osnovi sintagme ''razilazi se ulema''. Sve će biti jasno i konkretno, a od muslimana će se očekivati da to prihvate i slijede.

Postoje veoma interesantna mišljenja u islamskoj tradiciji po kojima će Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, svojom pojavom i aktivnošću nastojati produhoviti srca onih muslimana koji su više okrenuti vanjskoj formi Šerijata i suhoparnom tradicionalizmu, a na neki način su zanemarili svoju nutrinu i svoju duhovnost, dok će, sa druge strane, Imam Mehdi nastojati otrijezniti mistike, tj. povratiti u ispravne, Šerijatom omeđene, tokove duhovnosti one muslimane koji su pretjerali u uronjavanju u nutrinu i nekako zanemarili značaj vanjske forme Šerijata.

Allah dragi najbolje zna kako će biti, ali će, dakle, svi ljudi na Zemlji, i muslimani, i kršćani, i jevreji, i svi ostali, imati odgovornost da prihvate Mesiha Isaâ, alejhisselam, i slijede ga u ispravnom tumačenju islama.

Dragog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog iz sveg srca molimo da milošću Svojom neizmjernom obuhvati i uputom Svojom ispravnom uputi pravim putem istinskog islama sve nas muslimane koji u svojim srcima imamo iskrenosti i nismo munafici (dragi Allah nas sve skupa sačuvao munafikluka), kao i sve čestite sljedbenike Knjige, i sve čestite ljude i džine općenito, naročito one koji dožive ta burna vremena Dedždžala, Mehdija i Mesiha Isaâ, alejhisselam, i da nam se On, svima skupa, smiluje na Sudnjem Danu i po milosti Svojoj podari nam spas i Džennet.

Zaista će se, ako dragi Allah dadne, u tim teškim vremenima, bremenitim kušnjama i odgovornošću, čitavo čovječanstvo podijeliti na dvije skupine koje će međusobno ratovati.

Prvu, skupinu na Allahovom putu, čine svi ljudi i džini koji će slijediti Mesiha Isaâ, alejhisselam, i Imama Muhammeda el Mehdija, a drugu skupinu čine svi ostali, koji će slijediti lažnog mesiju Dedždžala. U tim velikim ratovima i svemu onome što će ih pratiti (otvaranje Jedžudža i Medžudža i drugo) zlo i zločinci će sasvim propasti i na Zemlji će, nakon toga, nastupiti, inša'Allah, period velikog mira i sigurnosti za vrijeme vladavine Mesiha Isaâ, alejhisselam. Tada će se čitavo čovječanstvo ujediniti u islamu i sve ostale vjere će propasti, baš kako je i najavljeno u ajetima Kur'ana:

On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima. (9:30-33)

Na ovo, po našem shvatanju, upućuje simbol ukidanja džizje, a dragi Allah najbolje zna. Ali, kako Allahovom odredbom, ništa na Zemlji i nebesima nije vječno osim Njega, tako će i ovaj period blagostanja imati svoj kraj sa smrću Isaovom, alejhisselam.

Prema islamskom vjerovanju Mesih Isa, alejhisselam, neće umrijeti, a da ne doživi da ga svi na Zemlji, naročito sljedbenici Knjige, na ispravan način vjeruju:

I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti. (4:159)

111 Potomak Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, po Fatiminoj lozi i, vjerovatno, najveći među evlijama, koji će, inša'Allah, predvoditi Ummet u to vrijeme.

Ovdje može biti nejasno na čiju smrt se misli, da li na smrt svakog pojedinog kitabije koji će upravo u tom trenu, ali nažalost prekasno, shvatiti istinu o Isau, alejhisselam; ili se u ajetima misli na smrt Mesihovu, komu je data od dragog Allaha posebna počast da neće preseliti na ahiret a da ne doživi da svi sljedbenici Knjige u njega uzvjeruju na ispravan način. Koliko je nama poznato, ako ne sva, onda barem ogromna većina uleme smatra da je riječ o tome da Mesih Isa, alejhisselam neće preseliti, a da ne dočeka da ga svi sljedbenici Knjige ispravno vjeruju. Ovako tumače i klasični tefsiri, tako da se gore navedeni ajet uzima i kao dokaz Isaovog, alejhisselam povratka pred Sudnji Dan, a dragi Allah najbolje zna.

Prema tome, Mesih Isa, alejhisselam, će, inša'Allah, umrijeti mirna srca, osvjedočen u to da ga više niko ne smatra Allahovim sinom, niti bogom uz Allaha.

Time će, konačno, biti upotpunjena poslanička misija Isaâ, alejhisselam, na Zemlji jer je ona zbog mnogobrojnih laži, poluistina i kontraverzi oko njegove ličnosti ostala nedorečena.

Tada će, takođe, ako dragi Allah dadne, njegovim djelovanjem biti upotpunjena i poslanička misija Muhammeda, alejhisselam, zbog toga što islam treba da obuhvati čitav svijet (vidjeti, naprijed citirane, ajete 9:30-33), što se, očevidno, još nije ostvarilo od vremena Muhammeda, alejhisselam, do dana današnjeg. Ovi plemeniti ajeti će se, ako Allah da, obistiniti u vrijeme Mesihovog povratka na Zemlju.

Mesih Isa, alejhisselam, bit će, ako dragi Allah da, ukopan unutar hazreti Aišine sobe (gdje ima mjesta za nove mezare), uz Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i tako će se simbolički potvrditi sljedeći hadis koji bilježe Buhari i Muslim:

''Ja sam najsličniji Isau, neka je mir nad njim, i na ovom i na budućem svijetu. Poslanici su braća i svi potiču od jednog oca. Majke su im različite a vjera im je jedna. Među nama nije bilo poslanika.''

Iz ovih riječi Muhammeda, alejhisselam, jasno se vidi kako svi Allahovi vjerovjesnici i poslanici čine jednu porodicu, ali se da razlučiti i to da su neki i među njima, baš kao i u svakoj mnogočlanoj porodici, za neku nijansu prisniji međusobno nego li sa ostalima.

U tom smislu, baš kako je u hadisu i navedeno, Mesih Isa, alejhisselam, i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, posebno su bliski jedan drugom.