IRELAND

U ovom radu pokušati ću razjasniti povijest sukoba u Irskoj, neke od glavnih razloga i aktere, tj. sukobljene strane, no glavni fokus će biti na jednom dijelu tog cijelog problema: Irskoj Republikanskoj Armiji. Zašto sam baš izabrao IRA-u? Nju sam izabrao ne zato što volim terorističke organizacije, nego zato što smatram da je IRA na neki način etiketirana u tom cijelom problemu, tj. ona je postala simbol bombaških napada, krvoprolića i uopće cijelog sukoba u Sjevernoj Irskoj. Kad netko spomene Sjevernu Irsku, većina ljudi ovdje u Hrvatskoj odmah pomisli na ovaj način: «ma to je ona IRA, bombe..». Ovo sam doživio više puta, sasvim slučajno, kad je netko spomenuo tu problematiku. Ili, ako se pita: «Što mislite tko je kriv za sadašnje stanje u Sjevernoj Irskoj?» Većina će odgovoriti: «to je ona IRA...». Taj podatak se odnosi na osobno iskustvo, što znači da se ne može uzimati sa sigurnošću. To spominjem zato što je to jedan od glavnih faktora koji me uopće ponukao da pišem o ovoj problematici. Mislim da ljudi koji tako govore nisu dovoljno upućeni u problematiku, jer Irska Republikanska Armija je možda najpoznatiji akter u sukobu, što ne znači da je i jedini krivac. IRA je postala poznata kada se 70-tih godina žestoko suprotstavila diskriminaciji i nasilju koje je provodila Velika Britanija nad katolicima u Sjevernoj Irskoj. U ovom radu ću pokušati «dovesti na svjetlo» i druge aktere u sukobu koji se služe istim metodama kao IRA. Isto tako, važno je reći da ja neću braniti terorističku organizaciju i opravdavati njezine metode, nego ću cijeli taj sukob na sjeveru irskog otoka prikazati u drugačijem, objektivnijem svjetlu, od onoga što se proteže kroz dnevni tisak.

Povijest sukoba

Anglo-normanska Irska

U 12. st. Normani su se doselili na irski otok i pomiješali sa starosjediocima – keltskim plemenima katoličke vjere. Time je irski otok potpao pod englesku krunu. No, oduvijek je postojao snažan osjećaj za irsku nezavisnost pa su se irski klanovi, kao i nezavisni normanski grofovi borili protiv engleske prevlasti i polako smanjivali teritorij pod engleskom vlašću sve do jednog malog područja oko Dublina u 15. stoljeću.

Protestantska osvajanja

U 16. st. engleski kralj Henrik VIII proglašava anglikansku, tj. protestantsku crkvu, odvojenu od katoličke i postaje kraljem Irske. Protiv katolika u Irskoj poduzimaju se represivne mjere, oduzima im se zemlja koja se poklanja engleskim, škotskim i velškim protestantskim doseljenicima. Cilj im je bio preseliti britansko društvo, običaje i navike u Irsku. Irci koji su tamo bili nastanjeni protjerani su iz gradova u okolna područja. Naposljetku, konačni ishod naseljavanja bio je nametanje stranog stanovništva koje je govorilo strani jezik, imalo strane običaje i strani način života. Također, važno je ponoviti da su doseljenici protestanti, a Irci katolici. Sve je to zacrtalo budućnost Irske, a naročito pokrajine Ulster u kojoj i danas žive dvije neprijateljske, potpuno različite etničke grupe.

U 17. st., pri kraju vladavine kraljice Elizabete I, gotovo cijela Irska bila je pod engleskom vlašću s iznimkom Ulstera, sjevernog dijela otoka. Ulsterski su klanovi pod vodstvom Hugha O'Neilla uspješno odolijevali Englezima kada je već više od 95% zemlje bilo pod engleskom vlašću. Zanimljiva je činjenica da je Ulster zadnji potpao pod vlast Engleza i zadnji ostao, tj. još uvijek jest u njihovoj vlasti.

Sljedeća dva stoljeća obilježile su mnoge borbe i ustanci koji su samo potvrđivali razlike i nesnošljivost između katolika i protestanata. Postojala su mnoga udruženja kao što su, na primjer, «Fenians» i «Irsko republikansko bratstvo» koja su se zalagala za prekid unije Velike Britanije i Irske militantnim putem.

Stvaranje Republike Irske

1916. godine, na Uskrs, izveden je oružani ustanak koji će označiti početak kraja britanske vladavine u Irskoj. Udruženje irskih dragovoljaca proglasilo je Irsku Republiku, a na glavnoj pošti zavijorila je trobojna irska zastava. Bilo je mnogo borbe i naposljetku je mnogo bolje opremljena britanska vojska pobijedila. Ustanak je ugušen, a glavni su vođe smaknuti. Jedan od vođa ustanka, Eamon de Valera, izbjegao je smaknuće, nastavio borbu i igrao važnu ulogu u političkom životu još sljedećih 60 godina.

1919. godine uspostavljen je neslužbeni irski parlament, Dail Eireann. Uspostavljene su institucije, poticana proizvodnja i iskorištavanje prirodnih bogatstava, davane su olakšice radnicima, sastavljali se i provodili konstruktivni planovi. Sve to Britanija nije gledala sa ravnodušno nego je poslala vojsku i Kraljevsku policiju da maltretira i zatvara radnike. Ovaj potez Britanije potaknuo je osnivanje tajne gerilske postrojbe pod nazivom Irska Republikanska Armija. Ta postrojba je tijekom ranih 1920-tih «očistila» velika područja od policije koja je bila i bit će desna ruka britanske vlade na irskom otoku. To je potaknulo britanskog premijera da u Irsku pošalje još više vojnika, ali sada opremljenih tenkovima, oklopnim vozilima i ostalim pomagalima iz Prvog svjetskog rata. Jedne od ključnih postrojbi poslanih da smiri nemire bile su postrojbe

demobiliziranih vojnika iz I. svjetskog rata. Te postrojbe ušle su u povijest kao jedne od najkrvoločnijih i najopakijih vojnih postrojbi na svijetu. Te zloglasne jedinice poznate su pod imenom «Black and Tans» prema bojama njihovih uniformi.

Jedan od simbola postupanja s katolicima u Irskoj postao je Terence MacSwiney. 1919. godine uhapšen je i zatvoren bez dokaza. Odlučio se pobuniti protiv strane tiranije tako da je odbijao jesti u britanskoj tamnici. Umro je strašnom smrću, ukazavši na nepravdu i tiraniju koju jedna strana zemlja provodi već četiri stoljeća. On nije posljednji koji je izabrao takvu smrt: od 1967. do danas još su mnogi umrli na taj način. Prozvani su «Hunger strikers». Bowyer Bell (1993., str. 588).

1921. godine potpisan je Anglo-irski sporazum, kojim je Irskoj dobila nezavisnost, ali uz jedan važan uvjet: da sjever otoka, točnije 6 grofovija na području Ulstera koje imaju većinsko protestantsko stanovništvo dobije posebni parlament. Tim potezom bi se «narančasti kut» odvojio od nezavisne Irske. Sporazum nisu odobravali svi vodeći ljudi u Irskoj, poput De Valere. No, pošto je Irska bila u teškom ekonomskom stanju, ipak su ratificirali sporazum. Tako je završena jedna faza irske borbe za nezavisnost. Irski otok je sporazumom podijeljen: Slobodna država Irska obuhvaćala je područje 26 grofovija na jugu, a 6 grofovija na sjeveru dobile su naziv Sjeverna Irska.

U novonastaloj Slobodnoj državi Irskoj izbio je građanski rat između dvije struje: onih koji su prihvaćali stanje takvo kakvo jest (Michael Collins) i republikanaca koji su se protivili sporazumu i daljnjom borbom htjeli izboriti i sjever otoka (Eamon De Valera). Kada je osnovana privremena vlada uslijedila je evakuacija britanske vojske iz države, ali je izbio žestok sukob s IRA-om koja nije prihvaćala sporazum. 1922. Collins je ubijen u atentatu u Corku. Dwyer Ryle (1990., str. 232). De Valera više nije imao protivnika. Njegova republikanska stranka Fianna Flail osvojila je većinu glasova na sljedećim izborima. 1937. proglašena je nezavisnost i službeno ime države postalo je Eire (irska riječ za Irsku). Na uskršnji ponedjeljak, 18. travnja 1949. država je izašla iz Britanskog komonvelta i proglasila se republikom te je tako dobila današnji službeni naziv: Republika Irska.

Većina stanovništva u Republici Irskoj je katoličko (90%) što se odrazilo na njene zakone: npr. kontracepcija je postala legalnom tek 1980., razvod braka moguć tek 1995. godine, dok je abortus još uvijek zakonom zabranjen.

Sjeverna Irska

uvod

Kao što sam spomenuo već prije, Sjeverna Irska je glavno područje spora između Irske i Velike Britanije tijekom posljednjih trideset godina. Rješenje se ne vidi niti u sadašnjosti niti u bliskoj budućnosti. Izborena je nezavisnost Republike Irske, ali po cijenu Sjeverne Irske. Jer Britanci nisu se mogli tako lako pustiti Irsku, pa su Ircima dali ultimatum: ili će dobiti nezavisnost, ali samo u 26 grofovija ili neće dobiti ništa. U tom trenutku, 1921. godine, to bi bila ludost ne prihvatiti, jer to je najviše što je Britanija dopustila bilo kojoj koloniji do tada i vjerojatno najviše što će Irskoj ikada i dati. No nisu svi bili takvog mišljenja. Eamon de Valera i njegovi pristaše (Sinn Fein, IRA i dr.) htjeli su se nastaviti boriti kako bi možda u daljnjoj borbi izborili cijeli otok. Odlučeno je ipak da se ide drugim putem: prvo će dobiti 26 grofovija, a kasnije će se izboriti preostalih 6. Tako je i bilo, dobili su 26, no preostalih 6 su i dalje u vlasti Ujedinjenog Kraljevstva. U posljednjih 35 godina, od 1967. do danas, vodila se žestoka borba za tu regiju i nitko nije odnio pobjedu.

Obnovljeni sukobi

1969. godine u Sjevernoj Irskoj počela je kampanja za ljudska prava. Pokrenuli su je ljudi koji su bili spremni izboriti jednakost među protestantsko-katoličkim stanovništvom mirnim putem. Ta kampanja bila je pokrenuta po uzoru na američke: marševi, mirni protesti, a uključivala je i medije putem kojih se izražavalo nezadovoljstvo teritorjalnom podjelom i diskriminacijom. Tijekom sljedeće tri godine ti prosvjedi bili su sve veći i veći tako da je britanska vlada morala poslati vojsku da uvede red. Isprva je vojska dočekana sa zadovoljstvom među katoličkim stanovništvom, no način na koji se vojska odnosila prema katoličkom stanovništvu potaknuo je ponovno oživljavanje republikanskog pokreta. Privremena IRA počela je djelovati protiv vojske osvećujući se tako protiv nasilja nad katolicima. Bilo je tada jasno da sjevernoirska vlada, koja je uvedena 1971., ne može riješiti novonastale probleme. Britanska vlada zato je raspustila tu vladu i uvela izravno upravljanje iz Westministera. Od tada je bilo nekoliko pokušaja ponovnog uvođenja sjevernoirske vlade

Republikanski pokret koji je uzeo zamah 1971. imao je tih godina veliku podršku, posebno nakon događaja poznatog pod imenom «Bloody Sunday». Taj naziv su dobili događaji koji su se dogodili u Derryju/Londonderrryju 30. siječnja 1972. godine. Mirni prosvjed protiv konstantnog maltretiranja katoličkog stanovništva pokrenula je Sjevernoirska organizacija za građanska prava (NICRA) . Okupilo se otprilike 20 tisuća ljudi, među kojima je bilo žena i djece.

Krenuli su prema centru, no ulazak su im spriječili pripadnici britanske vojske. Većina prosvjednika se tada udaljila no nekolicina, većinom muškarci, počela je bacati kamenje po vojsci u ulici William. Pozvani su pripadnici elitne padobranske postrojbe (zloglasni Black and Tans) koji su počeli akciju uhićenja u katoličkom dijelu Bogside. U sljedećih 30 minuta ti su vojnici ubili trinaest ljudi pucanjem u glavu i isto tako ranili još trinaest ljudi.

Vojnici odgovorni za ubojstva i ranjavanja inzistirali su da su bili pod kontinuiranom oružanom paljbom i bombama IRA-e i da su pucali jedino u ljude koji su imali oružje ili bombe u rukama.

Oni koji su bili uključeni u marš - svjedoci krvavih događaja imali su iskaze i dokaze koji su bili suprotni od onih koje su dali vojnici. Prema svjedočenju svjedoka niti jedan od ubijenih i ranjenih nije nosio niti oružje niti bombe.

Taj događaj šokirao je svijet. U Irskoj je izazvao ogroman porast podrške republikanskom pokretu, a posebno IRA-i . Incident «Bloody Sunday» digao je toliku medijsku prašinu, između ostalog i zato što ga je izazvala državna vojska respektabilne monarhije, vojska koja je trebala čuvati živote, red i mir, a počinila je ubojstva. Također, zato što je bilo više nego očito da se dokazi i krivnja zataškavaju. No ono što je činilo taj incident tako opscenim je činjenica da su kasnije ljudi na najvišim položajima britanskog pravosuđa opravdavali takav čin. Istraga o tom incidentu još uvijek nije završena. Bowyer Bell (1993., str. 268-262).

Te krvave 1972. godine nasilje je doseglo vrhunac: 468 poginulih. Od tada je u padu: prosjek žrtava godišnje ne prelazi brojku 100.

Članovi republikanskog pokreta shvatili su da trebaju čvrstu političku osnovicu kako bi kampanja uspjela - politiku «puške u jednoj, a glasačkog listića u drugoj ruci», drugim riječima pokret je trebao raditi i oružani i politički pritisak kako bi postigao cilj. Početkom 1970-tih političko krilo IRA-e, Sinn Fein, postizalo je samo 2% glasova, no tijekom godina broj glasova i podrška rasla je sve do nekih 16%, što je omogućilo borbu i kroz politiku za ujedinjenje Irske.

Kronologija novijih događaja

Od 1972. do 1993. godine, od uvođenja izravne vlasti iz Westministera, šest puta se pokušalo doći do političkog rješenja. Svih šest inicijativa je propalo.

1985. godina donijela je Anglo-irski sporazum kojim je stvorena nova inicijativa između Dublina i Londona za rješenje konflikta.

1994. proglašen je prekid vatre koji traje do danas.

1998. postignut je Belfastski sporazum («Good Friday Agreement») koji zamjenjuje Anglo-irski sporazum.

1999. uspostavlja se zajednička vlada po člancima Belfastskog sporazuma.

2000. Velika Britanija ukida zajedničku sjevernoirsku vladu zbog neispunjenih uvjeta razoružanja. Naime, protestanti i Britanci zahtijevaju razoružanje IRA-e. Osnovana je međunarodna komisija koju vodi finski predsjednik. Ta komisija treba provesti i nadgledati razoružanje. IRA bi trebala odložiti cijeli svoj arsenal u spremišta. Iako je zabilježen napredak i IRA je odložila dio svog arsenala, ne želi u potpunosti to učiniti jer druga strana nije ispunila svoje uvjete. Moguće je daljnje cijepanje unutar te organizacije zbog različitih mišljenja i stavova. Gerry Adams, čelnik Sin Feinn-a, naglašava da i druga strana (Velika Britanija) mora ispuniti svoje uvjete. Mora reorganizirati RUC (policiju) i maknuti vojsku, mora osigurati jednake životne uvjete katolicima. U Sjevernoj Irskoj još je uvijek dvostruko manja mogućnost da se katolik zaposli, za razliku od protestanta, posebno kod muškaraca. Isto tako ostaje problem nasilja. Problemi oko katoličkih škola, posebno osnovne škole Holy Cross u Ardoyneu, u sjevernom Belfastu. Djecu moraju voziti u oklopnim vozilima od kuće do škole, jer bi inače bili izloženi protestantskom nasilju, bili bi gađani kamenjem i bocama.

Veliki problem svake godine predstavljaju tradicionalni marševi protestanata, pripadnika Oranskog reda . Većina protestantskih marševa u Derryju i Belfastu prolazi kroz katoličke kvartove pa velik broj vojske i policije mora barikadama sprečavati sukobe. Katoličkom stanovništvu su ti marševi velika provokacija.

2000.-2003. zabilježen porast kriminala i nasilja protestantskih i katoličkih paravojnih organizacija nad civilima. Britanska vlada priznala pomaganje unionističkim organizacijama tijekom najžešćih godina sukoba, te da je znala za uhićenja bez naloga kojima su bili izloženi katolici, ali nije reagirala. (Jutarnji list). Pokrenuta istraga o događajima koji su doveli do krvoprolića na tzv. «Bloody Sundy».

29. studenog 2003. održani su izbori za sjevernoirski parlament. Dogodili su se neki značajni preokreti – DUP najradikalnija unionistička stranka osvojila je 30 mjesta, Sinn Fein, najradikalnija katolička 24, a unionistička stranka Davida Trimblea UUP 27 glasova, što znači da više nije najbrojnija. Promjene indiciraju na neuspjeh političkih pregovora i pitanje je da li će se uspjeti formirati vlada. Konzultacije su još uvijek u tijeku.

Ipak, ne može se reći da nema nikakvog napretka u proteklih 25 godina: diskriminacija kod dodjeljivanja stambenih prostora je prekinuta, potiču se mješovite škole, a one segregacijske škole, većinske katoličke ili protestantske, primorane su u obrazovni sustav uključiti kulturalni diverzitet i obostrano razumijevanje, poticanje izražavanja kulture manjinske zajednice, tj. katoličke,

posebno kod uporabe irskog jezika, koji je dopušten, čak i potican uvođenjem škola na irskom jeziku. Na razini vlade, 11 od 26 vijeća funkcioniralo je na principu podjele vlasti.

Politička scena Sjeverne Irske

Pripadnost nekoj stranci ovisi prvenstveno o tome je li netko protestant ili katolik po vjeroispovijesti. S tim u skladu postoje dvije glavne političke struje: protestantska s jedne i katolička (republikanska) s druge strane. Velika većina protestantskih stranaka naziva se unionistima (zbog težnje nastavka unije s Velikom Britanijom), a republikanci su nacionalisti (zbog jakog nacionalnog osjećaja i težnje ka ujedinjenju s Republikom Irskom).

Unionisti

Ono što je zajedničko svim unionističkim strankama je to da ih čine isključivo protestanti, u načelu čine ih nasljednici onih koji su se u 19.st. borili protiv toga da Irska dobije neovisnost ili barem veću autonomiju. Svi unionisti slažu se da sjeverni dio otoka treba ostati pod vlašću Velike Britanije. Glavne unionističke stranke su: Ulsterska unionistička stranka (UUP) i demokratska unionistička stranka (DUP).

Ulsterska unionistička stranka (UUP) je najveća, formirala je sve sjevernoirske vlade od 1922. do 1972.godine. Sadašnji predsjednik te stranke je David Trimble. On je jedan od najvažnijih političara u Sjevernoj Irskoj, bio je prvi premijer Sjeverne Irske.

Demokratska unionistička stranka (DUP) je više anti-nacionalistička. Predsjednik je Ian Paisley, koji je također i glavni protestantski svećenik. Obje stranke protive se upletanju Republike Irske u bilo kakva pitanja Sjeverne Irske, isto tako žele dijeliti vlast isključivo s unionistima. DUP je radikalnija stranka u tim stavovima od UUP-a.

Upravo su oni osvojili većinu u izborima održanim 29. studenog 2003. godine. DUP se protivi odredbama Belfastskog sporazuma.

Progresivna unionistička stranka (PUP) i Ulsterska demokratska stranka (UDP) zapravo su politička krila unionističkih paramilitarnih organizacija. Nastale su sredinom devedesetih godina 20 stoljeća.

Nacionalisti

Glavno načelo nacionalista je težnja za ujedinjenjem irskog otoka. Glavna i najveća stranka je Socijaldemokratska radnička stranka (SDLP). Predsjednik stranke je John Hume. Iako se zalaže za ujedinjenje, ne odobrava nasilje kao sredstvo postizanja cilja, nego drži da ujedinjenje mora podržati većina u Sjevernoj Irskoj.

Druga stranka je Sinn Fein (irski za: «mi sami»), koja je političko krilo IRA-e. Sadašnji predsjednik je Gerry Adams, a nekad je glavni čovjek stranke bio prvi predsjednik Republike Irske Eamon de Valera. Stranka smatra da je nasilje potrebno da bi se Britanci istjerali s otoka te da je njihovo pravo ujedinjenja povijesno utemeljeno. Sinn Fein je, kao političko krilo IRA-e, odbio osuditi djelovanje IRA-e i zato nije bio uključen u političke pregovore, no odnedavna je aktivan i ključan sudionik u pregovorima.

Centar

Centar čine Ujedinjena stranka Sjeverne Irske (APNI) i Sjevernoirska ženska koalicija (NTWC). APNI i NTWC su stranke koje pokušavaju smirivati tenzije između unionista i nacionalista, zalažu se za suživot obje zajednice, dijaloge među strankama i zajednicama i posebnu ulogu žena u tome. NTWC je relativno «mlada» stranka, nastala 1996.

Stav Ujedinjenog Kraljevstva je da Sjeverna Irska treba ostati dio Kraljevstva. To mišljenje dijele sve stranke Kraljevstva, s iznimkom Radničke stranke koja podržava ujedinjenje Irske, no jedino kada to bude izglasano većinom, tj. demokratskim putem. Republika Irska smatra da joj Ujedinjeno Kraljevstvo treba prepustiti Sjevernu Irsku te da je njeno pravo povijesno i teritorijalno, no po ustavu Republike Irske do toga je moguće doći samo putem referenduma. Po Anglo-irskom sporazumu, vladi Republike Irske osigurano je aktivno sudjelovanje u rješavanju problema Sjeverne Irske. U većini slučajeva Republika Irska je tada «odvjetnik» i branitelj nacionalista.

Paravojne organizacije

Etnički separatistički nacionalizam zagovara povijesno pravo jedne etničke skupine na neki teritorij. Oldenquist (2001, str. 63) U ovom slučaju to je povijesno pravo irskog naroda na svoju državu. Kako su Britanci nasilno osvojili irski otok i nametnuli svoje običaje, kulturu i vlast, irsko stanovništvo bilo je nezadovoljno nedostatkom osnovnih ljudskih prava i zanemarivanjem. To je rezultiralo velikom količinom nasilja.

Uporaba sile kojom se koriste paravojne organizacije ili ilegalne vojske obilježila je cijeli sukob i vrlo je bitan faktor u politici, ali i u svakodnevnom životu građana Sjeverne Irske. Tijekom povijesti sukoba, akcije lojalističkih (unionističkih) i republikanskih paravojnih organizacija plijenile su pozornost medija kroz bombardiranja, oružane sukobe, reketarenja i zastrašivanja javnosti kako bi osigurale veći politički utjecaj za postizanje svog cilja. Po nekim izvorima postoji oko 500 aktivnih lojalističkih i republikanskih paravojnih organizacija6. Lojalističke paravojne organizacije nastale su kao odgovor na nacionalističke, ali da bi obranili britansko protestantsko stanovništvo na sjeveru. Od tih organizacija najaktivnija je Ulsterska dobrovoljna snaga (Ulster Volunteer Force – UVF). Formirana je 1966. godine kao odgovor na sve češće akcije IRA-e. Ime je preuzela od prijašnje UVF koja je osnovana još 1922., protiveći se irskoj neovisnosti putem oružanih sukoba. Cilj UVF-a je borba protiv paravojnih nacionalista i osiguravanje da Sjeverna Irska ostane pod upravom Velike Britanije. Lojalističke paravojne organizacije vrlo često nisu preuzimale odgovornost za počinjena ubojstva nego su koristili pseudonime, tako da je teško dati točan podatak žrtava UVF-a. No, tijekom 30 godina UVF je odgovorna za mnoga ubojstva, većinom katolika. Vjeruje se da je UVF odgovorna za smrt 33 nedužne osobe u Monaghanu i Dublinu 17. svibnja 1974. godine. U travnju 1975. proglašena je legalnom organizacijom radi pokušaja da se više prikloni politici, a ne nasilju. No 2. listopada 1975. bombom je usmrtila 12 osoba, od kojih su 6 bili katolički civili. Organizacija je opet proglašena nelegalnom i 26 članova osuđeno je na zatvorsku kaznu od ukupno 700 godina. Početkom 90-tih godina bila je posebno aktivna, odgovorna za ubojstva mnogih nedužnih katolika. Od 1994. pridržava se prekida vatre.

Na političkoj sceni sve stranke osuđuju paravojne organizacije. SAD su ih proglasile nelegalnima, zabranjena su im financiranja i zamrznuti bankovni računi u SAD. U novije vrijeme i većina stanovništva osuđuje paravojne organizacije, pa tako i IRA-u, ali ona još uvijek nalazi podršku kako katoličkog stanovništva u Sjevernoj Irskoj, tako i stanovništva Republike Irske.

Od 1990-tih godina do sada nasilje mijenja smjer: više je žrtava lojalističkih napada nego republikanskih.

Irska Republikanska Armija

Najstarija i najaktivnija paravojna organizacija – Irska Republikanska Armija, koja se temelji na etničkom nacionalizmu, nastala je kao odgovor na neravnopravan položaj Irske unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Isprva je to bila mala grupica ljudi koja je zagovarala veća prava i

ravnopravnost irskog stanovništva. Ti irski dobrovoljci u početku su se zalagali za prvenstveno nenasilne metode, ali kada je britanska vlada represivnim mjerama onemogućavala njihovo djelovanje, odlučili su promijeniti taktiku djelovanja i služiti se taktikom britanske vlade - taktikom nasilja. Oni su pokrenuli Uskršnji ustanak 1916. te se kasnije preimenovali u Irsku Republikansku Armiju7 (IRA-u). Kada je 1921. godine postignut sporazum i nastala Slobodna država Irska, izbio je građanski rat između vojske Slobodne države Irske i snaga koje su se protivile sporazumu, tj. IRA-e. Tu bitku je IRA izgubila. 60-tih godina počela se više okretati politici, što je uslijedilo rascjepom na Pravu i Privremenu IRA-u.

Danas se pod terminom «IRA» misli na Privremenu IRA-u koja je nastavila militantnu kampanju. 1969. godine unionistička je vlada, pružajući otpor kampanji za ljudska prava, pozvala britansku vojsku da smiri nemire. Tada se IRA reorganizirala i 1970. počela suprotstavljati britanskoj vojsci. Nasilje IRA-e ubrzo se pretvorilo u opsežnu bombašku kampanju ciljanu većinom na vojne, ali i na civilne, javne i komunalne mete. Podrška stanovništva republikanskom paravojnom pokretu porasla je kada je britanska premijerka Margareth Thatcher uvela pravo na zatočenje i držanje u zatvoru do 7 dana bez suđenja, tzv. «Internment». Stotine katolika bilo je uhapšeno zbog (većinom neosnovanih) sumnji da su pripadali IRA-i. U zatvoru su ti ljudi mučeni i pokrenuli su kampanju štrajka glađu. IRA je dobila još veću podršku naroda nakon incidenta «Bloody Sunday» u siječnju 1972. Iz male frakcije Privremena IRA (PIRA) pretvorila se u veliku, dobro financiranu gerilsku organizaciju. Sredinom 1970-tih godina imala je oko 1500 članova. Po raznim procjenama IRA ima najveći arsenal oružja od svih paravojnih organizacija u Sjevernoj Irskoj. Oružje je većinom domaće proizvodnje.

U skladu s mirovnim ugovorom IRA je 31. kolovoza 1994. proglasila prekid vatre. U to vrijeme imala je oko 500 aktivnih članova koji djeluju na području Irske, Velike Britanije i Europe. No, zbog nedostatka političkog napretka, nastavila je djelovati do 9. ožujka 1996. Nakon donošenja «Good Friday Agreementa» ponovno je proglasila je prekid vatre. IRA prihvaća sporazum iako smatra da ima nekih nedostataka, no, još se uvijek nije razoružala, što je jedan od uvjeta sporazuma. To bi, kako smatraju, bio čin predaje britanskoj kruni.

Zaključak

Sukob u Sjevernoj Irskoj je problem kojim se bavi velik broj ljudi već skoro cijelo jedno stoljeće – bez većeg uspjeha. Rješenje se pokušavalo postići putem politike, pregovora, nagodbi, ustupaka, ali ništa od toga nije natjeralo ni jednu stranu da popusti. Nezadovoljni sve očitijom diskriminacijom krajem 50-tih godina, katolici su vidjeli jedini izlaz u oružanoj borbi. Etnički separatisti formirali su Irsku Republikansku Armiju. Najvažnije jest da je ona nastala kao odgovor na nasilje i ponašanje britanske vojske, policije i protestantskog stanovništva prema katoličkom. Napadi IRA-e većinom su bili osveta i odgovor na nasilje počinjeno od britanske vojske i protestanata. IRA je koristila istu taktiku kao i britanska vojska – taktiku zastrašivanja i neopravdanog nasilja. Kako 60-tih i 70-tih godina katolici nisu mogli organizirati niti mirne prosvjede, popularnost i članstvo u IRA-i silno je poraslo. Kao odgovor na IRA-u nastale su protestantske paravojne organizacije. Začetnikom i tvorcem tog sukoba je britanska imperijalna politika - politika koja je rezultirala istim ishodom i na području Indije i Pakistana, Rodezije i drugih bivših britanskih kolonija.

Za stanovnike sjevernoirskih gradova kao što su Belfast i Derry bombe, pucanje, protesti i naoružani vojnici na ulicama svakodnevni su događaji, način života.

Tri četvrtine stanovništva Sjeverne Irske je protestantsko i kao takvo ne želi biti član Republike Irske jer se boji osvete. Jedna četvrtina je katolika koji su svakodnevno diskriminirani. Pat pozicija koju, čini se, ni najvještiji političari ne znaju riješiti.

Ovim radom sam pokušao približiti i rasvijetliti neke od ciljeva i razloga djelovanja terorističke organizacije Irske Republikanske Armije. Iako nasilje nije opravdano, svaka posljedica ima svoj uzrok.