PODJELA I PODODJELA1. IANI: GUDAKI violina, vola, violonelo i kontrabas TRZAKI harfa, gitara, mandolina, tamburica, buzuk, balalajka, citra, bendo, koto UDARNI cimbal ,klavir2. DUHAKI: DRVENI flauta, klarinet, oboa, fagot i saksofon i njihove registarske varijante pikolo, engleski rog, bas-klarinet, kontrafagot LIMENI horna, truba, trombon i tuba. Mjeovita vrsta duhakih instr. su orgulje, harmonijum i harmonika3. UDARALJKE: OPNOZVUNE timpani, bubnjevi (veliki i mali), METALOZVUNE ineli, gong, tam-tam, triangl, praporci, zvona, zvonii, elesta, vibrafin DRVOZVUNE ksilofon, drveni dobo, kastanjete LATINOAMERIKE marakas, okolo, klaves, gviro, biELEKTRINI INSTRUMENTI martenoovi talasi, sintesajzer.

GUDAKI INSTRUMENTIVIOLINAGRAA INSTRUMENTA Osnovu violone ini tijelo (korpus) sa ulogom rezonatora. To je posebno oblikovana drvena kutija, ije su osnovne povrine glasnjaa (gornja) i dno (donja), koje su povezane uskim, izvijenim obodom. Na uem kraju tijela privren je vrat, a na njegovoj gornjoj povrini hvatnik, uz koji se prstima pritiskuju ice. Na kraju vrata nastavlja se glava, sa ukrasnim navojem puem i kroz nju su prodjenute ivije za zatezanje ica. Da bi ice bile malo uzdignute nad hvatnikom, na prijelazu izmeu njega i glave nalazi se mali Prag sedlo. Pruajui se preko njega, na du cijelog hvatnika, ice prelaze manji slobodan prostor od glasnjaa, a onda su zategnute preko kobilice (mostia) i drugim krajem zakaene za inik (kordar), koji je opet vezan za dugme na donjem kraju oboda. S obje strane kobilice u glasnjai su prosjeene oduke prorez u obliku slova F, koji omoguuju irenje zvunog treperenja iz unutranjosti rezonatora. Da rezonator ne bi bio izravno pritisnut bradom i ramenom sviraa, na violonu se sa gornje strane stavlja podbradak, a sa donje podmeta, i oni doprinose stabilnije dranje instr. violina ima 4 ice, koje se timaju u razmacima iste kvinte: e2 a1 d1 g. Radi izdrljivosti i snanijeg zvuka, ice se danas prave od elika, s tim to su one se timaju (sve osim prve) jo omotane tankom metalnom niti, da bi im se pri jakoj duini, poveale debljina i teina. Svakom gudakom instr.je neophodno gudalo. To je vitak tap od finog i gipkog drveta, uz koji su razapete strune, na jednom kraju uvrene na vrh gudala, a na drugom za abicu pokretni dio, s ruicom i vijke ijim se okretanjem strune zateu do napetoti potrebne da se ice dovoljno pritisnu i povuku na treperenje. Osim prirodne, mikroskopski sitne nazubljenosti struna, nainjenih od dlaka konjskog repa, one se jo premazuju kolofonijem tvrdom ljepljivom smolom, koja poboljava prijanjanje uz ice.IZVOAKE TEHNIKE U tehnici sviranja na violini, uloga lijeve i desne ruke je sasvim razliita: dok desna ruka neposredno proizvodi ton, povlaei gudalo preko ica, lijeva odreuje visinu tona, tako to njezini prsti, pritiskujui icu uz hvatnike, smanjuju njenu zvueu duinu. Gudalo se dri kod abice i povlai se, u normalnim sluajevima nanie (od abice prema vrhu; oznaka u notama ili ) i navie (od vrha ka abici, oznaka ). Donjim krajem gudala pritisak na gudalo je neposredniji, a i prirodno snaniji, izvode se naglaeni i dinamiki istaknutiji tonovi, a kretanjem gudala na nanie nastaje i prirodni dekreendo. Naini voenja gudala po icama su brojni. Najoptoje se grupiu sljedea 3 poteza. Leei potezi su takvi pri kojima se gudalo ne die sa ice, pa ako vuemo u jednom smjeru bez zastoja, proizvodi lagato (max. Povezane uzastopne tonove), ako mijenjamo smjer, dobiva se detae (zvuk ne prestaje, ali se meu tonovima ije granica, usljed promjene smjera), a ako se izmeu tonova kretanje gudala zaustavlja, proizilazi martelato (nizanje odsjeno razdvojenih i obino kraih tonova, najee u forte). Skaui potezi takvi su pri kojima se gudalo odvaja od ice i daje kratke tonove: tu je najea artikulacija spikato (lako i po potrebi i vrlo brzo odskakanje, obino na sredini strune, uz promjrnu smjera kretanja gudala), dok je stakato izvoaki teak potez, jer u njemu gudalo odskae ne mijenjajui smijer, obino u duem nizu tonova. Bacani potezi su najposebniji, pa i najmanje u upotrebi, ali mogu biti vrlo efektivni: koristei elastinost i ica i srtuna, gudalo se, baen a icu, samo po sebi viestruko vraa i ivahno ponavlja kratke tonove u nizu. Vrlo esto se umjesto gudalom ice pokreu trzanjem, po pravili kaiprsta desne, ali izuzetno niskim prstom lijeve ruke. Lijeva ruka obuhvata vrat instrumenta, tako da joj palac klizi po njegovoj gonjoj , zaobljenoj povrini i slui kao oslonac, a ostala 4 prsta, pritiskujui ice uz hvatnik, postavljaju potrebne tonske visine. Intervalski zahvat na icama ogranieni su rasponom prstiju. Na violini je najvei raspon (izmeu 1 i 4 prsta) na jednoj ici prekomjerna kvarta, na dvije susjedne male none. Iako je primarno melodijski instrument, violina moe ostvariti i vieglasje dvozvuk, akorde, pa donekle i polifone.HISTORIJATSredita graditljstva violina bila su poev od 16.st., sjevernoitalijansku gradovi Brea i Krsmona, u kojima su stvarali najslavniji majstori: porodica Amati, zatim Gvarneri i najvei od svih Antonio Stradivari.

VIOLA se razlikuje od violine samo po veliini: dua je za nekoliko centimetara, ali pojedini primjerci u tome dosta variraju, pa je ponekad razlika jedva uoljiva. Razliito je timovanje ica, pa i tonski opseg. Viole se timaju za kvintu nie: a1 d1 g c, a za gornju granicu raspona se u orkestarskoj praksi uzima c3 (u solistikoj i a3) Vea menzura uslovljava manji zahvat prstiju. Donekle je oteana izvoaka tehnika, pa je viola manje virtuozan instument od violine. Zvuk viole je manjeg sjaja, odlikuju ga tamne boje i unutarnja napetost (slono g-ici violine), to je ovaj instr.usmjerava prvenstveno na izraajnosti. Razlikuju se i u notaciji: dok se dionice violine piu u violinskom kljuu, a za violu je altovski C-klju. I viola je nastala iz lire da braco kao vea varijanta violine, a ne iz porodice starih viola. Jedna vrsta viola ak je preivjela do naih vremena: viola d amore / ljubavna viola, nazvana tako po izuzetno mekom i njenom zvuku.

VIOLONELO priblino dva puta veih dimenzija od violine, a obod mu je srazmjerno i iri. Violonelo se dri meu nogama, oslonjen na koljena, sa posebnom noicom na pod. Samim tim je i razliit i poloaj sviraa prema instr., to se odrava naroito u tehnici lijeve ruke: ona moe cijela ukljujui i palac, a se popne na hvatnik, pri emu pritisak na ici palcem ini vjetako sedlo i oslonac drugim prstima. Tako su mogui i veliki intervalski zahvati. Menzura je vea nego kod viola: bez pomoi palca prsti mogu da zahvate najvie veliku tercu na jednoj ici, odnosno malu septimu na dvije susjedne. 4 ice violonela timaju se za oktavu nie od ica viole na tonove: a d G C, tako da je ovaj instr.dubokog, basovskog registra, pa mu je i osnovni klju basov, ali se u notaciji mogu upotrijebiti tonski c-klju, a za najvii registar i violinski. Dugake i deblje ice, kao i veliki rezonator, ine zvuk violinela punim i bogatim, a na najvioj A-ici on moe biti prodoran i raskono raspjevan. Dolazi do romantinog stila, pa i samom instr.daje naglaeno obiljeje, ozbiljan i muevan karakter. Violonelo je nastalo primjenom oblika violine na staru violi da gamba. Najstariji sauvani primjerci potiu sa kraja 16. St., izareni u porodici Amati, ali se jo tokom 17.st.,veza sa starim violama odrava u katkad veem broju ica (do 6) i u timovanju (djelimino po kvartama).

KONTRABAS Registarski prethodnik dananjeg kontrabasa, je zvuno najdublji instr.iz porodice starih viola violine (ili contrabasso da viola) od kojih je kontrabas sauvao neto i u obliku: on je sliniji starim violinama nego savremenim gudakim instr. svira stoji uz instr., a on je oslonjen na pod masivnom noicom. Debele ice zahtjevaju i masivnije gudalo: tap je deblji, strop struna iri, kao i abica, koji neki svirai, umjesto odozgo, hvataju sa strane. Pritisak gudala, naroito prstiju na ice mora biti snaan, to uz veliku menzuru znatno oteava izvoaku tehniku i virtuozitet. Velika menzura razlog je to se kontrabas za razliku ostalih savremenih instr.njegove grupe timaju u kvartama: G D 1A 1E (neki kontrabas ima i prtu icu, timovanu na 1C, ili ak na 2H). Zalaenje duboko u kontraoktavu uslovio je praksu da se kontrabas notira u bas-kljuu za oktavu vie od stvarnog zvuka. Za visoki registar koristi se tenorski C-klju, a za flaolete ak i violinski u oba sluaja, notirajui stvarnu veliinu. Zahvaljujui dimenzijama ica i rezonatora, zvunost kontrabasa je puna, posebno u picikatu. Njegove vie ice zvue napeto, bez sjaja i vee prodornosti, duboke grubo i nerazgovjetno. Oteano se svira, solistika mu je primjena veoma ograniena.

TRZANI IANI INSTRUMENTIHARFAGRAA INSTRUMENTA Harfu ini trostrani okvir sa nizom ica, razapetih u usprevnoj ravni. Osnova okvira je postolje, zvano PEDALIJERA, jer su tu u stepenastim prorezima, smjeteni pedali za pretimavanje ica. Uspravno na postolju stoji stub, kroz iju unutranjost prolaze poluge, koje povezuju pedale s gornjim dijelom mehanizma za pretimovanje. Drugi kosi krak okvira je rezonator. Njegova donja strana je zaobljena, s 5 uzdunih oduaka; gornja glasnjaa je ravna i du njene sredine se prua uska letvica, za koju su ice zakaene donjim krajem. Gornji krak ica vezuje se za metalne ivije, uarafljene u drveni vrat. Na ivijama se posebnim kljuem timuju ice, i to sam izvoa pred sviranje, poto su na harfi ice od crijeva ili u novije vrijeme od najlona tako da slabije dre timovanje pa se ono esto mora dotjerivati. Zadnjica sa vratom ini most, u kojem se izmeu dvije mesingane ploe, nalazi gornji dio mehanizma za pretimavanje. U tom mehanizmu bitan je faktor pokretni koturii sa po dva mala klina. Harfa ima 46-48 ica i one su timovane dijetonski na tonove Ces-dura, u rasponu od 1Ces do fes4 (as4). Da bi se svira mogao orjentisati u brojnim icama, sve C-ice su obojene u crveno, a sve F-ice u plavo.IZVOAKA TEHNIKA Harfa se svira sa po 4 prsta obje ruke (mali prst se ne koristi). Poto je rezonator oslonjen i desno rame i koljeno sviraa, desna ruka ima krai zahvat i namjenjuje joj se vii registar, dok lijeva zahvata po potrebi, cijeli raspon instr. Akordi se na harfi izvode redovito u kratkom brzom razlaganju arpeatu. Lijepim i poetinim, ali vrlo tihim zvukom odlikuju se flaoleti harfe. Koriste se oktavni, kao jo najzvuniji. U novijoj primjeni harfi nailazi se na jo niz posebnih izvoakih postupaka, sa zvunim dejstvom razliitim od osnovnog: Prigueni, stakato tonovi, koji se izvode tako to se svaka ica odmah poslije trzaja zaustavi u treperenju; Sviranje neposredno uz rezonator, koji daje otriji zvuk, slian embalu ili gitari ; Trzanje ica noktima, umjsto jagodicama prstiju, takoer sa otrim, pomalo metalnim zvukom; Udaranje akom po glasnjai rezonatora, sa zvukom slinim timpanu Muzika za harfu notira se (kao i klavirska) na dva linijska sistema: gornji se odnosi na desnu ruku i nosi violinski klju, donji na lijevu preteno sa bas.kljuem.HISTORIJAT Harfni instr.postoje u svim starim kulturama: osim Egipana i Asiraca. U srednjovjekovnoj Evropi nastavlja se pratea uloga harfe. Od 14. Stoljea privremeno potisnuti od laute, harfa postaje ponovo popularna u doba rokokoa, kada dobiva i izrazito dekorativni izgled, koji je sivala do danas. Tokom 16 i 17 st., ine s ebrojni pokuaji da se ona hromatizuje, kako bi odgovorila sve sloenijim zahtjevima muzike prakse. Krajem 19 st., dolo je do srazmjerno uspjelog rjeenja te vrste (Plejelova hromatska harfa) ali ono nije ire prihvaeno. Primjena pedala na dijatonskoj harfi datira iz prve polovine 18 st., a poetkom sljedeeg Parski graditelj Erar postavlja sistem pedala sa dvostukim hodom, pa time i osnovu savremene harfe. Kao solistiki instr.harfa se vie koristi tek od 18 st., kada i nastaju i najpoznatiji koncerti za nju : Hendelov i Mocartov.

GITARA Po konstrukciji gitara je najvie nalik gudakim instr., ali sa rezonatorom u obliku proirene osmice , skroz zaobljene linije oboda i sa krunim odukom nasred glasnjae; zatim bez kobilice, sa mehanizovanim ivijama i sa nizom metalnih pragova na hvatniku koji omeuju poljapritiska na ice. Gitara ima 6 ica, koje se timaju na tonove: e1 h g d A E (notacija za oktavu vie, u violinskom kljuu) preteno u kvartnim razmacima. Osim ovakvog itaijanskog timovanja, postoje i rusko (sa 7 ica) i havajsko. U umjetnikom sviranju na gitari njradije s ekoriste crijevne ice, sa mekim i plemenitijim zvukom; inae metalne ili najlonske. ice se trzaju prstima, a samo u dezu i u zabavnoj muzici primjenjuje se plektrumm. U novije vrijeme se redovito upotrebljavaju i elektrine gitare, i u njima nema rezonatora jer se treperenje ica preko elekromagneta, vodi direktno u pojaalo, te daje zvunu snagu po elji, a mogue je i variranje boje tona. U ovoj vrsti postoji i bas gitara, sa samo 4 ice, timovane kao na kontrabasu. Izvoaki, kao i zvuno, gitari najbolje odgovara sviranje akorada. Gitara moe da izvodi i vrlo sloen muziki tekst, kombinirajui melodijsko, akordsko, pa donekle i polifono sviranje. To i omoguuje njenu umjetniku primjenu, koja ima daleke korjene. Gitara je jo prije 14 st.posredstvom Arapa dospjela u paniju, gdje se vremenom ukorjenila i kao karkteristii folklorni instr. kasnije je u pojedinim razdobljima (u 17.st. i poetkom 19. St.) doivljavalo doba procvata i ire popularnosti u Evropi. UDARNI IANI INSTRIMENTIKLAVIRGRAA INSTRUMENTA Temelj grae klavira ini okvir sa razapetim icama, zatim rezonantna daska, klavijatura sa mehanizmom pokretnih akia kojima se udara po icama, i najzad sistem pedala. Ogromno optereenje (od 20 i vie tonova), koje priostie iz napetosti brojnih ica, namee nunost da se na savremenim klavirima okvir za ice radi od livenog gvoa ili ak od elika, jo sa potpornim rebrima, a takoe da se grupe ica postavljaju ukrteno pod izvjesnim uglom. Tonski raspon klavira je vrl veliki od 2A do c5 (odnosno 88 dirki). Ukupan broj ica na klaviru iznosi oko 230. Zadnji kraj ica zakaen je za metalne klinove zabijene u okvir, dok je prednji kraj omotan oko zavrtanja, uarafljenih u okvir, njihovim okretanjem pomou posebnog kljua prilagoava se zategnutost ice i vri timovanje. Zvuea duljina ica poinje od niskog sedla, koje se prua iza zavrtanja, a zavrava se na mostu, koja ima ulogu kobilice, jer treperenje ica vrstom vezom prenosi na rezonantnu dasku. Na prednjoj strani klavira je klavijatura niz duih, bijelih dirki (za tonove C-dura) i kraih crnih (za enharmonski temperovane polustepene meu njima). Unutranji mehanizam, s kojima su dirke u vezi, najsloeniji je i najprecizniji dio klavirske konstrukcije. On se zavrava nizom drvenih ekia, koji svojim glavicama, odozdo udaraju po icama i proizvode zvuk. Kao posrednik izmeu dirke i ekia slue osjetljiv i slien sistem poluga i prijenosa, u kojem se razlikuju dva tipa konstrukcija: beka i engleska mehanika. Vanu dopunu unutarnjeg mehanizma ine priguivai, koji sa oputanjem dirki padaju na icu i prekidaju njen odzvuk, da se ne bi slijevale s narednim tonovima. Pritiskom noge na desni pedal odiu se priguivai sa svih ica pa se i njihovo zvuanje produava. Lijeva primjena pedala je usmjerena prvenstveno na stiavanje i umekavanje zvuka. Ako postoji i trei, srednji pedal, njgovo znaenje moe biti razliito, najee je sluaj koji zadrava odignutim priguivaem samo onih ica koje su udarene, ili u jednostavnim rjeenjima samo priguivae dvaju najdubljih oktava. U drugim sluajevima njime se postie vrlo priguena zvunost, a kod nekih konsrukcija dobija se izvjesna promjena zvuanja, tako da ono postaje slino zvuku embala.IZVOAKA TEHNIKA Uza sve svoje velike i svestrane mogunosti, klavir ima i neke ne beznaajne nesostatke, koji potiu iz samih temelja njegove grae i naina proizvoenja zvuka. Ton proizveden udarom, nakon takvog trenutnog djelovanja nastavlja se samo kao odzvuk, na koji se vie ne moe dinamiki utjecati, jer se neitbjeno utiava. U brem nizanju tonova, to je praktiki neprimjetno, ali u sporijem tempu i u duim notama vrijednostima postaje osjetno i onemoguje idealan, dinamiki ujednaen legato. Sve nedostatke i ogranienja klavira bogato nadoknauje ostalim svojim mogunostima, a to su: svakovrsno melodijsko kretanje, mnogoglasni akordsi zahvat, neograniena upotreba dijatonike, hromatike i enharmonije, veoma brza repeticija tonova, bogata artikulacija, izuzetno veliki dinamiki raspon zvunosti...HISTORIJAT U dugom i sloenom razvoju klavira razlikuju se dvije osnovne linije: preko klavikorda i embala. Klavikord nastao, vjerovatni, krajem 14.st promjenjuje udar o icu, ali se to ini malim, metalnim pragovima, tj.tangentama, uvrenim na zadnjem kraju dirke. U daljem porijeklu klavikord se vezuje za neobian srednjovjekovni gudaki instr.zvani organistrum (ili okretna lira zbog gudala u obliku toka). Jo mnogo dalji korijen ovog naela nalazi se u starogrkom akustikom instr.monokordu, s jednom icom i pominim pragom ispod nje, na kojim je i Pitagora vrio svoje istraivanje. Bartolomeo Kristofori konstruisao je embalo sa ekiem 1709.god, kombinirajui elemente klavikorda (udar o icu), cimbala (primjena palica, ije su glaviceprevuene filcom i koom), i embala (opti oblik, vie ica za jedan ton, pravac pruanja ica za razliku od poprenog kod klavikorda i cimbala). Novi instr.je nazvan cembalo col piano e forte, odakle i vue korijen i naziv pianoforte. Piano je nadovezujui se na klaviciterijum svoj dananji oblik stekao poetkom 19.st. razne varijante i usavravanja traju sve do naih dana (klavir sa dvije klavijature, dvostruki klavir, pedalni s nonom klavijaturom, poput orgulja, altikvo-klavir sa rezonantnim icama, etvrttonski za odgovarajuu muziku, itd.), do elektronskog klavira, sa sintetskim zvukom..

DRVENI DUHAKI INSTRUMENTIFLAUTA Pravi se od metala najee od novog srebra, ali i skupocjeniji primjerci i od plemenitih metala. Cijev joj je iz tri dijela, koji se spajaju uvlaenjem jednog u drugi, pa se na tim mjestima timanje moe korigovati minimalnim izduenjem. Na poetnom dijelu glavi, ulazni otvor je izbuen bono i okruen pljosnatim obodom usnom, na iji jedan kraj nalijee donja usna sviraa, pa se otvor duva iskosa, da bi se na njegovoj suprotnoj ivici obrazovao vazduni jeziak. Srednji dio cijevi je najdui, sa nizom rupica za pojedine tonske visine i sloenim mehanizmom poluga i poklopaca za pokrivanje tih rupica. Na treem zavrnom dijelu cijevi nalaze se samo dvije ili tri rupice, za dva ili tri najdublaj tona. Konstrukcija i izvoaka tehnika flaute veoma su usavreni, pa je to jedan od najpokretnijih instr. artikulacija je takoe izrazita. Vrlo brz stakato ostvaruje se udarima jezika koji prekidaju zrani 13, naroito dvostrukim i trostrukim , a poseban efekat je svojevrsn tremolo. Kao solistiki i kamerni instr.flauta je mnogo koritena u 18.st., i ponovo u novije doba. U meuvremenu zauzela je stalno mjesto u orkestru klasiara, kao i kasnijim, veim sastavima, gdje je dragocijen i esto eksponiran solo-instr.

KLARINET Klarinet i njegove varijante stvaraju zvuk treperenjem prostog, jednostrukog jezika od trske. To je fino obraena i gipka trana ploica, iji je donji, malo deblji kraj pomou metalnog prstena sa zavrtnjima privren uz usnik, dok gornji, tanji, pod vazdunim mlazom treperi prema ulaznom otvou na usnik, preko kojeg je jezilak postavljen, pa tim treperenjem naizmjenino proputa i prekida priliv vazduha u cijev instr. sam usnik je kljunastog oblika, izraen od drveta ili u novije vrijeme od tvrde umjetne mase, pa i od stakla, kratak i malo proiren dio cijevi je nazvan burence. Na sljedea dva dijela cijevi izbuen je veliki broj rupica, ta dva dijela nose cijeli mehanizam poklopca, poluga i prstenova. Zavrni dio je blago proiren u vidu ljevka, ija je spoljna ivica zatiena metalnim obruem. Svi dijelovi cijevi se grade od drveta, a za potrebe vojnih orkestara i od metala. Poluge, prstenovi i poklopci su od metala. IZVOAKA TEHNIKA poiva na preduhanju u duodecimalu, a ne u oktavu. Klarinet raspolae srazmjerno velikim ukupnim opsegom: od c4, i izuzetni i ak do es4 cijele etiri oktave. Tonovi iznad g3 su vrloprodorni i otri. Dinamika je vrlo izraajna i irokog raspona od kao dah tihog pp, do srazmjerno snanog i prodornog ff skoro na cijelom opsegu instr. Artikulacija je takoer bogata i diferencirana, iako je jezik sviraa neto manje slobodan u brzom kretanju zbog usnika sa jezikom. Klarineti se grade u nekoliko timovanja. U raksi se najvie koriste B A klarinet, iako i postoji i C klarinet, kao i dva mala in D i in Es. Razlike su i u timovanju i u zvuanju: Klarinet in B ima pun i svejetao zvuk, blistav u virtuounim pokretima; Klarinet in A je tamnijeg i njenijeg zvuka, intimnijeg izraza, pa se koristi naroito u kamenoj muzici; Klarinet in C zvui dosta tvrdo, bez plemenitosti, pa uglavnom nalazi primjenu u duhakim orkestrima i Mali klarinet (D i Es) zvue otro i imaju mjesta u duhakim ansamblima. HISTORIJAT koritenje tranog jezika za proizvoenje tona poznato je od davnina, pa se u starim kulturama nalaze instr.te vrste: indijska zurna (dvosrtuki jeziak), grki aulos i sl. Njihovo zajedniko obiljeje odrava se i u srednjovjekovnom nazivu almaj, pa je ve u 18.st.koriten i koncertatno (tamik, Mocart), a do Betonovog doba postaje i redovni lan orkestra. U 20.st.zanimanje za klarinet je veoma znatan kao solo-instr.

BAS-KLARINET Cijev mu je priblino dva puta dua, na donjem i gornjem kraju je izvijena nanie, odnosno, navie i ti su dodaci pravljeni od metala, s tim to je zavrni ljevak iri od klarinetskog. U svemu ostalom graa je slina, kao i izvoaka tehnika, pa svaki klarinetista bez tekoamoe svirati i bas-klarinet. Tome je prilagoena i notacija i bas.klarinet se obino biljei u violinskom kljuu pa zvui za nonu nie, ali se koristi i bas-klju i tada zvui samo za sekundu nie. Bas-klarinet je struktuiran krajem 18.st., ali je dugo graen sa pravom cijevi, koja je zbog duine bila nespretna za rukovanje. Tek 19.st.ona je povijena po ugledu na novonastali saksofon.

SAKSOFON je nazvan po belgijskom graditelju Adolfu Saksu, koji ga je konstruisao 1841.god., kombinujui elemente i svojstva drugih instr. tako je po usniku slian klarinetu, ali mu je izvoaka tehnika slinija kao kod oboe: preduvavanje u oktavu, prstomet, tonski raspon od b do f3. Cijeli je graen od metala. Pisani tonski raspon kao i notacija je u violinskom kljuu. U upotrebi sunajvie: alt, tenor i bariton-saksofon, dok se sopran zbog doata piskavog tona radije zamjenjuje klarinetom. Po pokretljivosti i bogatstvu artikulacije saksofon je ravan kalrinetu, ak ga i u poneemu prevazilazi. Spada u potencijalno virtuozne instr. odlikuje se i nekim sasvim osobenim mogunostima za zvunu karikaturu i grotesku ( podraavanje smijeha, urlanje, mjaukanje) za naroito artikulacione efkte, za glisande raznih vrsta, za izvoenje netemperovanih tonova, i sl. Saksofon je prvobitno nainjen za potrebe vojnih duhakih orkestara, gdje i danas nalazi najredovniju primjenu, osobto u nekim zapadnim zemljama. Uspjeno se ukorijenio i u zabavnim ansamblima, u orkestarskom i solistikom dezu. U umjetnikoj muzici je njegova primjena tek privremena uglavnom kod francuskih autora.

OBOA Na oboi zvuno treperenje se izaziva dvostrukim jezikom od trske. Njega ine dvije tanke dosta uske- trane ploice fino obraene i svojim malo izdubljenim stranama okrenute jedana drugoj , pa uvezane zajedno oko donjeg kraja. Jeziak najprije ulazi u kratku metalnu cjevicu, a ova u poetni dio cijevi. Cijev je satavljena iz dva osnovna dijela i zavrnog, sasvim malo proirenog lijevka. Pravi se od drveta. Pri sviranju se instr.oslanja na palac desne ruke, a ostalih devet prstiju pokrivaju rupice i upravljaju mehanizmom. Tonski raspon: donja mu je granica ton h (kod nekih oboa b), a za gornju se uzima f3, iako se izuzetno moe ii do a3. Tonovi visokog registra ve poev od b2- dosta su usiljeni i otri, zvuno oskudni i neizraajni, pa se rjee koriste. Oboa je veoma izrazita i precizna, zahvaljujui izvjesnoj otrini tona. Taj ton moe da bude u izrazu veoma njean, osjeajan i naivno idilian. Od 8.st. sa irenjem arapske kulture, preko panije dospjevali su i ostale evropske zemlje do poetka 16.st. diferencirao se u 6 osnovnih tipova, raznih veliina. Potkraj 17.st. usavreni instr. tok roda mogu se smatrati oboama, a u 18. St. Oboa je osposobljena i za koncertnu upotrebu(koncerti Hajdna, Hendela i Mocarta), kao i za gotovo redovno sudjelovanje u koncertu. Tehniko usavravanje oboe uglavnom je zavreno oko 1880.god .

ENGLESKI ROG U vanjskom izgledu razlika izmeu engleskog roga i oboe uoava se ne samo po duoj cijevi, nego i po posebno krukastom proirenju (umjesto ljevka) na njenom kraju, kao i po duoj i malo povijenoj metalnoj cjevici na poetku, zvuk eng.roga je zatvoreniji, pomalo priguen i taman, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, ak sumoran, pa se i solo nastupi ovog instr. u orkestru najee istiu u tematici takve vrste. Izvoaka tehnika je sasvim slina tehnici oboe, dok im je pisani opseg isti(h f3 , u zvuku (es) e b2), pa i notacija u violinskom kljuu, tako da vski oboist moe da vsira i ocaj instr. Engl.rog je nastao oko 1725.god. u Italiji, usavravanjem oboe da kaa. Ve kod klasiara (Mocart, Gluka) nailazi se povremeno na upotrebu engl.roga, ali u scenskim djelima. U simfonijski orkestar je uao tek u doba romantizma. Solistiku primjenu u uem smislu nije stekao.

FAGOT Meu drvenim duhakim instr. fagot je najsrodnijo oboi. Po registru je dublji ak dvije oktave, gledano po najniem tonu 1B, dok mu je ukupan raspon neto vei, pa dosee ak f2 (u orkestru rijetko b1). Duboki registar zahtjeva i znatnu duinu cijevi skoro dva i po metra. Cijev je zato presavijena nadvoje, a njena upljina najprije usmjerena nanie, pa navie, kuda je okrenut i izlazni otvor. Poetni dio cijevi se naziva krilo, i u njega ulazi metalna cjevica znatno dua i izvijenija u obliku slova S (tzv eco cjevica). Drugi, temeljni dio, tzv.koljeno ili izma dvostruko je buen, tako da upljina u njemu mijenja smijer i kree se linijom slova U. Na njega se nadovezuje vrat cijevi, a na ovaj glava sa izlaznim otvorom. Cijev se gradi od drveta i dosta je teka pa je svira dri okaenu uzicom oko vrata. Ovo je potrebno zato to fagotista u sviranje koristi svih deset prstiju, pri emu su ak dva palca najzaposlenija. Prstomet je veoma sloen, to je i razumljivo s obzirom na veliki tonski raspon instr. znatan tonski raspon fagota namee upotrebu raznih kljueva u notaciji: uz osnovni bas-klji, esto se za vii registar koristi i tenorski C-klju, a iznimno za najvie tonove , ponekad i violinski. Fagot se razvio poetkom 16.st. iz velikih basovskih bombarda, tanije iz njihovog skraenog oblika, zvanog kortholt. Nazva fagot primjenjuje se tek u 17.st. a njegovo tehniko usavravanje teklo je sporo, naroito zbog velikih cenzura (razmak izmeu rupica) koja je zahtjevala i razvoj mehanizma poluga i poklopaca. U tom pogledu temeljmodernom fagotu postavio Karl Almenreder u prvoj polovini 19.st. njegova solistika primjena poinje tokom 18.st (koncerti Vivaldija i Mocarta), a virtuoznija tek u 19.st. (Veber). Ipak fagot ostaje orkestarski instr.

KONTRAFAGOT Od registaskih varijanti fagota znaajan je jedino kontrafagot instr.za oktavu dublji, koji tako dosee donju granicu opeg orkestarskog opsega ton B2. To podrazumijeva i veoma dugu cijev (skoro 5 metara), koja je tri puta ili etiri savijena, i ini veoma glomazan i teak drveni snop, nuan oslonac njegovoj teini prua noica na donjem kraju instr. Vrijednost kontrafagota lei u njegovoj donjoj oktavi, koju inae fagot ne dostie. Iako gornja granica izvodljivih tonova lei oko g u taj se registar skoro nikad ne zalazi. Zvuk kontrafagota je dosta grub i neizraajan, pa se moe mjeriti sa fagotskim i slui samo kao masivan, najdublji bas. Njegova uloga je iskljuivo orkestarska. Dionica kontrafagota se notira kao i kod kontrabasa: u bas-kljuu i za oktavu vie od stvarnog zvuka. Iako je prvi fagocontra sagraen jo poetkom 17.st. savremeni tip kontrafagota, tonski i tehniki zadovoljavajui, uspjela je da naini firma Hekl, 1877.godine.

LIMENI DUHAKI INSTRUMENTIHORNA (ROG) Cijev horne je skroz i viestruko uvijen, oblik je koji je u osnovi kruan; iz njega se na jednom kraju izdvaja ulazni dio cijevi s nausnikom, a na drugom izlazni ljevak, koji je izrazito proiren. U sredini kruga je splet dopunskih cijevi sa ventilnim mehanizmom. Horna normalno ima 3 ventila i oni su veinom pregradnog tipa. Duine dopinskih cijevi su razliite, pa tako prvi ventil sniava ton za cijelo stepen,druga za polustepen, a teri za stepen i po; istovremenim pritiskom na po dva ventila, ili ak sva tri, mogu ostvariti sniavanja sve do intervala umanjene kvinte. Duina zranog stuba pri tom varira ak izmeu 3,86 m i 5,50 m. Preduvavanje na horni ide ak do 16.alikvota, pa i vie. Tonski raspon je velik od 1H do f2 (iznimno i ak do b2) u zvuku, a u notaciji poto je horna transponujui instr. in F za istu kvintu vie od Fis do c3 (f3), u violinskom ili basovom kljuu, zavisno od prostora u kojem se dionica kree (u bas kljuu se ponekad notira za kvintu nie od stvarnog zvuanja). Najbolji je srednji visoki registar priblino od f do c2 (zvuno). Horna je izrazito nevirtuozna instr.pogotovo ako se poredi sa gudakim instr. ili drvenim duhakim.

Pri sviranju se horna dri udesno, nanie od usta sviraa. Ventilom samo manipulie lijeva ruka, sa srednja 3 prsta, dok desna tek pridrava instr., sa akom donekle zavuenom u sam ljevak. Takav njen poloaj je podesan da se zvuk instr. prigui, stisnutom pesnicom u ljevak, na to upuuje krsti iznad note ( a krui oznaava ponovo otvoren zvuk, nakon takvog postupka). Omiljen je eho-efekat, koji se ostvaruje izvoenjem nekog motiva najprije u otvorenom,a potom u priguenom zvuku, to stvara osjeaj da dolazi izdaleka. Priguenje moe da se postigne i stavljenjem sordine zarubljene kupe od drveta, plastine materije ili metala ulazi u ljevak. Od posebnog efekta na horni treba pomenuti glisando preko alikvontnih tonova jednog niza navie, naglim forsiranjem vazdunog mlaza. Ponekad se propisuje podizanje ljevka horne uvis

Primjena horne u muzike svrhe poinje tek poetkom 17.stoljea. to je bila prirodna horna, ograniena na jedan alikvotni niz, pa je zadugo i njena upotrebljivostbila sasvim skuena. Graena u sva mogua timovanja, potom su se u jednu osnovnu cijev umetali lukovi razliit duine, da bi se linijom te zamisli tek 1813.god. dolo do izuma ventilnog mehanizma kojom su postavljene osnove savremene horne. Prirodna horna zauzela je mjesto u orkestrimai ostala je njgov dragocijeni lan- bilo kao solo- instr. ili u stvaranju pinoznane harmonske sredine orkestra. Najvie se izvode Mocartovi koncerti ak 4, ali su ih pisali i Vivaldi i Hajdn, pa Veber i uman, traus i Himdemit.

TRUBA Iako poiva na istim tehnikim osnovama i izvoakimpostupcima, truba se po zvuku osjetno razlikuje od horne. Razlog je u obliku nausnika i karakteristikama cijevi: Nausnik trube je plitak i aiast pa se u njemu zrani mlaz sabija naglo, to uz tijesnu cijev, cilindrinu u najveem dijelu duine, ini da i zvuk bude znatno otriji, svjetliji, a u forte i praskav i izuzetno prodoran. Truba ima i najkrau cijev, nezina duina je tolika (1,30 1,45) da se mora savijanjem svesti na praktino podesnu mjeru. Iako je za razliku od horne, prava dva puta se previja za 180, a u takvom stvorenom spletu izmeu 2 paralelna kraka, smjeten je ventilni mehanizam sa dopunskim cijevima. Broj i djelovanje ventila isti je kao kod horne, ali je njihov tim najee klipni. Truba se danas gradi uglavnom u dva timovanja in B i in C. In c ima osnovni alikvotni niz na tonu c1, a pojedinanim ili kombinovanim dejstvom ventila postie se snienje do umanjene kvinte, pa je najnii ton trube fis, navie se rijetko ide preko 8 alikvota, tako da je realna gornja granica ton c3, eventualno d3.Na B-trubi u violinskom kljuu to sve zvui za veliku sekundu nie, pa je njen opseg e-b2(c3). Zvuno najbolji i izrazom najbogatiji registar trube lei izmeu c1 i g2 (na B-trubi b-f2). Dranje trube prilikom sviranja ini da se zvuk runo priguuje samo ispruenom akom, to je rijedak postupak. Dosta esto se koristi sordona, pravljena u raznim oblicima i od razliitog materijala, ali najee metala. Za trubu je najtipinija fanfarska melodija. Kao naposredniji pouzdaniji prethodnik trube moe se smatrati saraenska busina , iz 13.st., koji ve i oblikom o tome svjedoi. Jo zadugo je cijev ma koliko dugaka bila prava. Tek tokom 15.st. poinje se primjenjivati njeno savijanje, pa i u spletove sline dananjim. I truba je stoljeima bila prirodna; pomou povlaka, slino trambonu ; pomou rupica i poklopca, slino drvenim instr.; pomou promjenljivih lukova. Primjena ventila poetkom 19.st. konstruisana je in D mala truba nazvana jo Bah-truba sa ventilima na kojoj se izvode odgovarajue barokne dionice. ...

TROMBON (POZAUNA) Konstrukcija i djelovanje trombonas ventiloma naelno su isti kao kod trube i horne. U umjetnikoj primjeni solo kao i u ansamblima i orkestru skoro iskljuivo se koristi trombon sa povlakom (cugom). To je pokretni dio cijevi, u obliku latininog sova U, koji spaja poetak osnovne cijevi s njenim nastavkom i kliei du ta dva kraka mijenja ukupnu duinu vazdunog stuba, pa time i osnovni ton i alikvotni niz njegovog treperenja. Cijev sa povlakom je izvijena u obliku slova S, vrlo izduenog u i dvije ravni pod izvjesnim uglom. Njen je prenik srazmjerno mali, a postepeno se povea tek u zavrnom dijelu. Nausnik je takoer nasliniji onom na trubi, iako neto masovniji i dublji. Iz svega toga i proizilazi i slinost tona. Danas je u upotrebi najvie tenor-trombon, njegov osnovni alokvotni niz, na najmanjoj duini cijevi poiva na tonu 1B (zato se ponekad i zove B-trombon). Osim te prve tzv. zatvorene pozicije, povlaak se postepenim izvlaenjem postavlja jo u 6 pozicija, sniavajui osnovni ton do umanjene kvinte dakle, tona 1E, kao najdubljeg. Poto se na tromponu izvlae alikvoti uglavnom do desetog, relna gornja granica je ton d2, izuzetno i f2. Trombon je cjelocjevni instr.i tonovi od 1B 1E su osnovni tonovi odgovarajuih alikvotnih, a zovu se jo i pedalni tonovi. Pozicije povlaka nisu fiksirane, nego se postavljaju iskustvom sviraa. Stoga je intonacija na ovom instr. osjetljivija od one na ventilnim instr. osnovni nain svirnja na trombonu je non lagato. Unato velikom tonskom rasponu, zvuk trombona je prilino ujednaen. Moan i masivan ton odreuje tipian karakter trombona, njemu naroito lee teme irokog, mirnijeg hoda, ozbiljnog, sveano-horalnog izraza, toesto dobiva i patetian prizvuk. Zahvaljujui konstrukciono jednostavnoj zamisli povlaka, trombon je od svih savremenih instr. najranije stekao svoju konano, manje-vie dananju grau. Prvi instr. koji bi se mogli smatrati trombonima s povlakom javljaju se ve u 15.st. poetkom 17 st. Povlaak ve ima otprilike dananju duinu i 7 pozicija to zna i da je instr. osposobljen za izvoenje potpune hromatike. U operskom orkestru i oratorijskom djelima trombon se javlja jo u 17. I 18.st. ali u simfonijski orkestarulazi tek sa Betovenom.

TUBA je najvei i po registru najdublji meu savremenim limenim duhakim instr. ukupna duina njenog vazdunog stuba, sa ukljuenim dopunskim cijevima, premauje 7 m, a kako je cijev i vrlo iroka, naroito u zavrnom dijelu, sa ljevkom uvis pokretanje tolike vazdune mase na treperenje zahtjeva snanog sviraa, s velikim plunim kapacitetom. Cijev je savijena u glomazan splet, u ijem su sreditu 4 obino pregradna ventila sa dopunskim cijevima. etvrti ventil je kvartni. Najnii ton ima za osnovni ton 2Ges, ali se ve osnovni tonovi 2A i 2B teko izvode, pa se kao relna donja granica opsega tube moe smatrati 1C. Najvie se ide do 8 alikvote, tako da je gornja granica f1. Pri sviranju se tuba uglavnom oslanja na krilo svira, a podrava se lijevom rukom. iroka cijev i dublji, ljevkast nausnik ine da je zvuk tube pun i zaobljen ali bez trombonske snage. On ini dobar masivan bas grupi limenih instr. pa se u takvoj ulozi i javlja. Usavreni oblik tuba je dobila polovinom 19.st. ostvario ga je Adolf Saks i od tada bitnih promjena nije bilo.

DUHAKI INSTRUMENTI S MIJEHOMORGULJEGRAA INSTRUMENTA Postoje neke bitne opte razlike izmeu orgulja i ostalih duhakih instr: Orgulje imaju posebnu cijev (sviralu) za svaki ton, pa ak i vie njih za isti ton u raznim bojama; Na orguljama svira je samo vanjski upravlja jednog mehanizma, na ijem se drugom kraju stvara zvuk;Najvei dio posla u proizvoenju zvuka ovdje se manje-vie obavlja mehaniki. Njegove inioce mogue je svrstati u 3 osnovne gupe:1. Mehanizam za crpljenje i sabijanje zraka;2. Manipulacioni dio kojim se zrak dovodi do odgovarajuih cijevi;3. Svirale cijevi u kojima se stvara zvuk.Prvu grupu inilaca predstavljaju mijehovi, koji se na savremenim orguljama pune zrakom pomou elektrine turbine, a njihovim sabijanjem vazduh se kroz sistem razvodnih kanala, potiskuje u posebno spremite tzv. kancele.Drugi manipulacioni dio ini sviraonik, za kojim sjedi orgulja i upravlja instr. tu su klavijature manuali, nona klavijatura pedal. Bono s obje strane manuala nalaze se brojne ploice za ukljuivane registra. Nogama se jo pokree valjak za kreendo i pedal za otvaranje aluzine.Orguljske svirale su cijevi u kojima se pod prelivom sabijenog vazduha stvara zvuk. One se razlikuju po: dimenzijama, menzuri, raznovrsnom spoljnom obliku, materijalu od kojeg su graene, i nainu obrazovanaj zvuka. Svirala jednakih karakteristika ar azliitih dimenzija svrstavaju se u registre, dajui tonove iste boje i dinamike a razliite visine. Registri se razlikuju i prema realnoj visini tonova koje sadre. Poto je nominalni raspon manuala od C do f3 ili c4 (54 61 dirke manje nego na klaviru), a pedale od C do d1 ili g1 (27 32 dirke) daje orguljama ogroman raspon od cijelih deste oktava: od 2C do c7. IZVOAKA TEHNIKANajjednostavnije prikazano funkcionisanje orgulja se svodi na sljedee:1. Ukljuuje turbine (elektrinim prekidaom) zrak se sabija pod odreeni pritisak;2. Ukljuenje eljenog registra (ploicom na sviraoniku) sabijeni zrak se proputa do kancela ispod grupe svirala koje taj registar ine;3. Pritiskom na pojedinu dirku otvara se preko trakture ventil na ulazu u odgovarajuu sviralu, sabijeni zrak prodirui unutra obrazuje zrani ili pokree metalni jeziak ije treperenje proizvodi zvuk.Iz ovog opisa jasno je da zvuk na orguljama traje dok je dirka pritisnuta i prekida se im se ona otpusti, bez mogunosti produavanja. Snaga i nain udara uopte ne utie na dinamiku zvuka. Zvuk je potpuno ravan to daje i teresastu dinamiku, koja se mijenja samo promjenom registra. Ruke orguljaa zauzete su i registriranjem tj. ukljuivanjem i mijenjanjem registra pomou ploica ili poluga na sviraoniku. Ako je ono suvie uestano i komplikovano izvoau je potreban i pomonik.Muzika za orgulje pie se, po pravilu, na tri linijska sistema: dva za manuae lijevu i desnu ruku, a trei, donji za pedal (redovno s bas kljuem).HISTORIJAT INSTRUMENTAPrvi instrumenti koji se ve smatraju pa i nazivaju orguljama javljaju se jo u starom stoljeu poznate su hidrauline orgulje pomou vodenog pritiska. U 6.st. poelo se primjenjivati i napajanje zrakom iz mjehova. Ljudska snaga u pokretanju mjehova zamjenjena je u 19 st. Motornim, a uvoenje elektrine turbine za napajanje instr. zrakom osiguralo je njegovu neogranienu upotrebu i konstantni pritisak. U starom vijeku orgulje su uveliavale sveanosti i zabave na otvorenom prostoru. Tek u Bizantiji one nalaze mjesto u crkvenim obredima. Ve od baroka (Hendl) piu se i koncerti za orgulje. Najbolje i najpotpunije dolaze do izraaja u samostalnom nastupu.

HARMONIJUMSvirali lingvalnog tipa poelie su se graditi tek u 15.st. i primjenjivati najprije na manjim tipovima orgulja zvanim regal. Ovaj tip je opremljen samo tom vrstom svirala, ili ak samo vazdunim pregradama, kanalima u koje su smjeteni metalni jezici.Harmonijum se napaja sabijenim vazduhom pomou dva pedala, koji se potiskuju lijevom i desnom nogom naizmjenino, a ovezani su sa mehnizmom koji pokree mjehove u unutranjost instr.. obino imaju samo jedan manual, najvie dva i 10-20 registara, koji se ukljuuju ruicama iznad manuela.Mogunosti harmonijuma su u svakom pogledu neusporedivo skromnije od orguljskih.

HARMONIKAOsnovu harmonike ini metalni jeziak, koji pod prilivom sabijenog zraka treperi u odgovarajuim kanaliima. Taj priliv se ostvaruje na usnoj harmonici puhanjem sviraa neposredno u pojedinane kanalie, a na runoj pomou mjeha koji se razvlai i stiska, dok se ulaz u kanali otvara pritiskom na odgovarajuu dirku klavijatire kod klavirske harmonike, odnosno na odgovarajue dugme kod dugmetare. Na runoj harmonici mijeh je smjeten izmeu dvabona dijela, u kojem se nalaze jezici, kanalii i mehanizam koji ih otvara. Na desnom dijelu je klavijatura ili tastatura dugmadi, u tonskom rasponu obino od f do a3 (ili od e c4), dok je na lijevom nekoliko redova dugmadi, tzv.basova sa uobiajenim rasponom od F e koji ukljuuje i gotove akorde. Pojedinani basovi kao i akordi na istim tonovima niu se po kvintnom krugu. Po ugledu na orgulje, runa harmonika takoer ima registre, koji se ukljuuju posebnim ploicama, smjetenim uz klavijaturu na desnoj strani, a kod veih harmonika i uz basove, na lijevoj strani. Razliita zvunost registra ovdje se postie na rane naine: Kod nekih samo na pritisnutu dirku (dugme) odgovara ton za oktavu vie (kao 4`) ili nie (kao 16`), to znai i proirenje obima instr.; Kod drugih se nominalni ton dobija udvojen u oktavi, gornjoj, donjoj ili obje, to se ne samo pojaava ukupan zvuk, nego mu donekle i mijenja boju; Posebna vrsta tremolo registra ostvaruje trepavu zvunost.Notni tekst za harmoniku pie se kao i za klavir, na dva sistema za desnu i lijevu ruku. Registri se oznaavaju grafikim simbolima.Njemaki graditelj Fridrih Buman konstruisao je prvu usnu (1821) i prvu runu harmoniku (1822), sasvim primitivne grae, pa i skromnih mogunosti. Dananja runa harmonika veoma je usavrena a gradi se i u velikim primjercima. Dosta se koriste transkripcije djela umjetnike muzike, posebno baroknih. U izvoenju raznih anrova zabavne muzike i novijeg folklora harmonika je stekla veliku popularnost i efektnu primjenu.

UDARALJKEOPNOZVUNE UDARALJKETIMPANIOd svih udaraljki na kojima zvuk nastaje udarom o razapetu omnu (membranu), samo na timpanu se ta opna, promjenom napetosti, timuje na odreene dovoljno razgovjetne visine. Opnu ini preparirano i istanjena telea ili magarea koa, ali se u novije vrijeme pravi od sintetikih materijala. Razapeta je preko poluloptastog ili neto iduenog metalnog kotla, koji iam ulogu rezonatora. Opna je uvrena za zatezni prsten metalan obru. Mehanizam tog podeavanjamoe biti vrlo razliit: Kod tzv.manualnog timpana obru se zatee nizom zavrtanja po njegovom obodu, to timovanje ini sloenijim i sporim; Kod obrnutog timpana je postolje tako podeeno da se na njemu moe okrenuti cijeli kotao, pri emu se utjecajem posebnog zavrtnja na postolju, obru povlai nanie i zatee opnu, ili se penje i oputa je, zavisno od smijera obranja; Kod savremenog i najsavrenijeg pedalnog timpana napetost opne mijenja se pritiskom noge na jedan pedal, povezanim sa dosta sloenim mehanizmom koji djeluje na obru i istovremeno s kazaljkom koja na skali pokazuje na koju je tonsku visinu opna podeena. Visina tona zavisi od napetosti opne, ali i od njenog prenika, koji je i mjera veliine timpana. Ona varira od 56 -82 cm, u 4 osnovne veliine. Raspon mogueg timovanja iznosi na jednom timpanu oko sekste, a ukupan opseg koji proizvode ove 4 veliine priblino je od D C1.Udar u timpan vri se palicama (maljcima) ija je loptasta glava obino od filca ili flanela, srazmjerno meka. Povremeno se radi variranja otrine i glasnoe koriste i tvre palice. Zvuk se nijansira i prema mjestu udara: blie sredini je obliji i puniji, a uz rub otriji. Od vrste palice i od mjesta udara zavisi i duljina odzvuka, koji na velikom timpanu moe potrajati i 3 5 sekundi.Na timpanu se svira pojedinanim udarima.U Europu su ih donijeli Arapi tokom 9.st. kao drvene ili glinene kotlie zvane nakara. Jo tada su bili vezani u par, kao to e mnogo kasnije, kada su (poevi od 15 16 st.)noeni kao vojniki instr., prko konjskog vrata, dok ih jaha udara palicama. Tada je kotao ve pravljen od bakra, ili ak i srebra, a uveden je obru sa zavrtnjima i za timanje. U orkestru je timpane uveo an Batista Lili, polovinom 17.st, ali se jo itavo stoljee pojavljuje samo sporadini. Tehniko usavravanje ostvareno je u toku 19.st: najprije timpan sa ednostavnom ruicom za timanje (1812), pa obrni (1821) i pedalni (1872), koji je konano usavrila tek 1909.god. on je postao tipian orkestarski instr.

BUBNJEVI Svim bubnjevima je zajedniko raljkasto tijelo sa ije je obje strane ili samo s jedne razapeta opna kao i neodreenost visine zvuka.Veliki bubanj je navei u svom rodu (primjer opne oko 75 cm, pa i vie) tako da mu je i zvuk najdublji i najpotpuniji, u forte izuzetno prodoran, da nadjaava timpane. Postavlja se uspravno, na kratkim noicama ili postolju, i udara samo s jedne strane s desne. Za udar slui palica sa velikom loptastom glavom od filca, esto obavijenom flanelom ilo koom; za izvoenje tremola postoji i palica s dvije glave ili se koriste dvije timpanske palice. U ansamblima vojne muzike, u hodu, bubnjar nosi instr. na grudima, privezan remenom, i tada ga po potrebi udara s obje strane. U muzici za igru, zabavnim, rok i dez sastavima cijelu grupu udaraljke tzv.bateriju opsluuje po pravilu samo jedan izvoa, pa poto su mu ruke zauzete oko drugih inst. , za udar o veliki bubanj koristi se mehanizovanom pedalnom palicom, koju pokree nogom.Mali bubanj (dobo) priblino je upola manji od velikog u obje dimenzije i irinom oboda i promjerom opne (obod je i srazmjerno ui). Instr. stoji na postolju vodoravno, ili malo iskoeno, pa se po njemu udara odozgo, dok je preko donje opne razapeto nekoliko ica, ija rezonanca pridaje zvuku sjetlije obiljeje i specifian um. Udar se vri drvenim maljcima, to taj zvuk ini izrazito otrim, ritmiki razgovjetnijim i preciznijim, pa se u dionici malog bubnja esto nalaze karakteristini, sloeni i brzi ritmovi. Tamburin (daire) ima vrlo uzak kruni obod i u njegovim prorezima parove megalnih tanjiria koji svojim zveckanjem pri udaru u opnu daje instr. karakteristian prizvuk. Opna je razapeta samo s jedne strane, a udar se vi na razne naine: prstima, dlanovim, runim zglobom, ili palicom razliite tvrdoe.Bongo i konga su takoer bubnjevi samo sa jednom opnom, dok im je dno valjkastog tijela otvoreno. Redovno se koristi u paru, a udaraju se akama ili palicama. Jedan inst. U paru je neto vei, drugi manji pa je i zvuk donekle razliite iako nedovoljno odreene visine. Znaajna je razlika u udini tijela izmeu dvije vrste: kod kongosa ono je upadljivo due i pomalo se suava prema donjem kraju, to ini zvuk muklijim.Veliki i mali bubanj snano asociraju svoju vojniku primjenu: veliki je dospio u Europu preko turske vojne muzike zajedno sa inelima i trijanglom dok se mali jo od kasnog srednjeg vijeka koristio, uz trube, za podrku vojnim pokretima, razne signale i objave pa se i danas katkad naiva vojniki bubanj. Oba su najprije u 18.st. uvedena u operske orkestre, a u simfonijskom velikog sastava zauzela su manje-vie redovito mjesto tek u 19.st.

METALOZVUNE UDARALJKEINELI ineli su par bronzanih ili mesinganih, tanjirastih ploa, koje se dre za kratke remene, provuene kroz potencijalno najsnanjih i odzvukom najtrajnih meu svim udaraljkama. esto se koristi i jedan inel, objeen ili rukom dran u vodoravnom poloaju, pa se udara palicom ija se tvrdoa bira prema eljenoj otrini i jaini zvuka.Poto se zvuk na inelima proizvodi najjednostavnijim moguim nainom, logino je da im je i starost veoma velika, a najdalje im je porijeklo u kulturama Azije i Bliskog istoka, gdje su poznati jo oko 2000.god. p.n.e. pravi veliki inel (s promjerom 40-55 cm) uli su u evropsku praksu sa modom janarske muzikeu 18.st, i to u opremama odgovarajueg orjentalne sadrine. U velikom simfonijskom orkestru romantine epohe zauzeli su kao i veliki i mali bubanj uglavnom redovno mjesto.

GONG I TAM-TAMI ovo su metalne tanjiraste ploe, ali dosta veeg prenika od inela(do 1 m, pa i vie) tako da su objeene na poseban okvir i udaraju se masivnom, ali mekom palicom. Zvuk im je dublji, tamniji i manje otar, ali izrazito uman, dugotrajan i pri jaem udaru zagluujue snaan. Oba su porijeklom sa Dalekog istoka; tam-tam iz Kine, a gong iz Indonezije. Ovakvo porijeklo razlog je to se gong i tam-tam rado primjenjuju i za doaravanje lokalnog orijentalnog kolorit u muzici.

TRIANGL ve naiv kazuje da je to instr. trouglastog oblika, ustvari elina ipka tako savijena, s jednim uglom otvorenim, radi slobodnijeg treperenja. Udara se elinim tapiem, pa je zvuk izrazito metalan, sjajan i vrlo visok, ujan i u velikoj masi drugoh instr. odzvuk mu je veoma dugotrajan, pa se po potrebi prekida zaustavljanjem treperenja rukom. Uloga triangla je primarno koloristika.

PRAPORCI Manji metalni izvori zvuka esto se primjenjuju kao raznovrsne zveke. Praporci uplje limene loptice sa slobodnom metalnom kuglicom u uutranjosti, koji pri potresanju praporca proizvode sjajan, zveckav um. Praporci su tradicionalno koriteni kao dio konjske opreme, pa ovaj zvuk asocira prvenstveno konjski kas, i njegova primjena u muzici je deskriptivno-koloristika. Za takvu primjenu praporci su kao vijenac. Zakaeni za remen sa drkom.

ZVONA Poto su prava zvona crkvenog tipa zbog veliine i teine nepraktina za muziku upotrebu , primjenjuju se naroito oblikovana, cjevasta zvona niz mesinganih cijevi razliite duine, objeenih u zajednikom uspravnom okviru. Po njima se udara ekiem s glavom od drveta ili tvrde gume, tako da zvuk nije previe otar, ali je vrlo ujan i dugotrajan, pa se obini koriste samo pojedinani tonovi. Ako je potrebno, treperenje cijevi moe se zaustaviti priguivaem, koji se aktivira pomou pedala, ali je prirodnije da dopusti odzvuk do kraja.Obino ima dvanaest cijevi, tako da ispunjavaju cijelu hromatsku ljestvicu (u rasponu od c e2), a okaene su u dva reda, u pokretu crnih i bijelih dirki. Zvona najee nastupaju na zvunim vrhuncima, naroito sveanog i himnikog karaktera, ali se uspjeno primjenjuju i kao koloristiki dodatak i faktor timunga u muzici.

ZVONII Naziv ovog instr. esto u njemakoj verziji: gloknpil (=zbirka zvona)- potie od njegovih starijih vidova, postavljanih na kule gradskih vijenica i slinih zgrada. Bili su to nazivi pravih, manjih i veih zvonaca, sa mehanizmom esto automatizovanim za pokretanje njihovih klatna, pomou ruica ili klavijature. Poetkom 19.st. je takav instr.preglomazan za upotrebu u orkestru, zamjenjen varijantom sa metalnim ploicama umjesto zvonaca. Ova varijanta se javlja takoer sa klavijaturom i odgovarajuim, pokretnim ekima, ali i bez nje: kao niz ploica postavljenih na rezonatoruu pokretu bijelih i crnih dirki, tako da se udar vri palicama, obino sa drvenom, a ponekad i metalnom glavicom. Zvuk je u svakom sluaju izrazito svjetao i metalan, najsliniji zvuku trijanjgla, ali odreene visine u rasponu od c2 c4.

ELESTA je instr.slinog izgleda kao mali piano, ali sa elinim ploicama umjesto ica i sa zasebnim drvrnim rezonatorom pod svakom ploicom, koji njen zvuk ini naroito oplemenjenim i poetinim. Taj zvuk je slabe prodornosti, tim prije to po ploicamaudaraju ekii slini klavirskim. I cijeli klavijaturni mehanizamje slian klavirskoj mehanici, a postoji i jedan pedal, sa funkcijom desnog klavirskog. elesta iam raspon od 4 oktave: od c1 c5.

VIBRAFON ovo je instr. sa metalnim ploicama i njihovim pojedinanim rezonatorima, ali ploice nisu od elika, nego od posebne legure koja daje puniji ali manje sjajan ton (i opseg je nii: f-f3), dok su rezonatori metalne cijevi, objeene ravno ispod ploica. Donji kraj cijevi je zatvoren, a na gornjem otvoru se nalazi pokretan poklopac, koji se dejstvom elektrine srtuje okree oko svoje sredinje osovine i tako naizmjenino otvara i zatvara rezonator, izazivajui upadljivo vibriranje jaine zvuka. Ploice su svrstane u dva reda, na nain klavijature, a udaraju se palicama s glavom od filca ili gume. I ovdje postoji pedal za reguliranje trajanja odzvuka, koji je dui od eleste.Vibrafon je struktuiran 1924. God. U SAD i odmah je naao znatnu, virtuozniju primjenu u zabavnoj muzici i dezu.

DRVOZVUNE UDARALJKEKSILOFONSvremeni ksilofon je na izgled vrlo slian vibrafonu, samo to su mu ploice drvene, a rezonantne cijevi otvorene na oba kraja i bez pokretnih poklopaca. One daju puniju zvunost ploicama, iji je ton sasvim kratak i suh ali i sjajan, prodoran i otar, tim vie to se udar vri, takoer drvenim palicama. Uobiajeni raspon je od c1-c4. Stariji tipovi kslofona su bez rezonatora. Ploice su postavljen na drvene letve obloene gumom ili filcom. Izvoaka tehnika je kao i kod vibrafona usavreni do virtuoznosti, pa se instr. koristi i solistiki. Vrlo je uobiajena primjena ksilofona u doaravanju dalekoistonogkolorita, odakle je ve u 16.st prenijet u Europi. Udomaio se kao neka vrsta folklornog instr. u nekim slovenskim i njemakim krajevima, ali je u iru upotrebu uao tek u 19.st.

DRVENI DOBO instr. u obliku etvrtastog komada drveta, sa urezanom upljinom, radi rezonance. Udar palice sa drvenom glavom daje kratak i otar zvuk neodreene visine. Jedna varijanta je graena kao dvokraka cijev razliite irine, a sa dalekog istoka potjee instr nazvan templ-bloks, sa 5 naroito uobiajenih drvenih doboa, priblino timanih na tonove pentatonske ljestvice.

KASTANJETEIako vezan prvenstvo za panski folklor, kastanjete su udomaene i na irim mediteranskim prostorima, a u daljnjem porijeklu su sa istoka. Dva izdubljena komada drveta koljkastog oblika vezuju se uzicom jedan za drugi i za prste sviraa koji ih pokretom ake ritmino udara jedan o drugi. Otar i suh zvuk. U orkestarskoj primjeni koljke su zakaene za drku, ponekad na oba kraja po par.

1