Journal of Language and Literary Studies 115

ŠILEROVSKI ASPEKTI DJELA IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ Svetlana Kalezić-Radonjić, Univerzitet Crne Gore, svetla@t-com.me

10.31902/fll.23.2018.9 UDK 821.163.42:821.112.2

Apstrakt: Cilj ovog rada je da osvijetli do sada neuočen uticaj Fridriha Šilera na ideje

Ivane Brlić-Mažuranić predstavljene u njenom proznom remek-djelu namijenjenom

dječijoj čitalačkoj publici (Čudnovate zgode šegrta Hlapića), kao i u eseju namijenjenom

odraslim recipijentima (Mir u duši). Zanimljivo je da osnovne etičko-filozofske

kategorije koje je koristila u obraćanju odraslima takođe koristi i u obraćanju djeci, dajući

im drugačiju i jednostavniju jezičku konkretizaciju. Takve fragmente karakteriše

misaonost, a poseban kvalitet daju im njihova poslovično-aforistička obilježja koja

doprinose intenziviranju semantičkog sloja čime Ivana Brlić-Mažuranić spada u najrjeđu

grupu pisaca koji predstavljaju tačku susreta dječije i odrasle čitalačke publike.

Ključne riječi: etika, filozofija, Fridrih Šiler, Ivana Brlić-Mazuranić, gnomičnost.

Uvod

Životni vijek Ivane Brlić-Mažuranić potrajao je između 1874. i 1938, dok

se njeno umjetničko djelo oblikovalo, razvijalo i pojavljivalo od 1886. (početnička faza), odnosno od 1902. do 1937. godine (zreliji i zreli stvaralački period). Kao i kod drugih pisaca, taj rad se odvijao u specifičnim uslovima i nejednakim ritmom, bio je sazdan od ličnih i opštih iskustava, realizovao se u znaku spoljašnjih pauza i unutrašnjeg, duhovnog kontinuiteta. Sve ove okolnosti i tragovi jednog stvaralačkog rukopisa ostavili su izrazit pečat u raznim domenima tog opusa, a naročito u domenu njegovih žanrovsko-poetičkih obilježja.

Ivana Brlić-Mažuranić je još od svojih književnih početaka bila prepoznata kao autorka u čijem se djelu konstantno prepliću etičko i estetičko. Kombinaciju datih elemenata među prvima je konstatovao Antun Gustav Matoš u svom osvrtu na Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913) nedugo nakon njihovog pojavljivanja. Kritikujući dotadašnju književnu produkciju kao odveć pedagošku, on je u svom tekstu Klasična knjiga poseban akcenat stavio na fenomen „naivnosti“ prisutan u ovom djelu Ivane Brlić-Mažuranić, kao i na izuzetan stil kojim je ono napisano. Međutim, na samom kraju on naglašava i „etično oduševljenje“ ove knjige kojom se širi vjera u radost, energiju, dobrotu i zadovoljstvo onim što već imamo (Matoš 145-149). Podrobnije ulaženje u djelo Ivane Brlić-Mažuranić pokazuje da se u njemu etika duboko prepliće sa filozofijom, i to posebno elementima filozofije Fridriha Šilera, te da ono emanira gotovo identičnu misaonost nezavisno od toga kojoj je čitalačkoj publici bilo

116 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

namijenjeno – djeci ili odraslima. Takođe, i fenomen „naivnosti“ je ono što povezuje ova dva stvaraoca. Stoga ovaj rad ima za cilj da osvijetli filozofske aspekte romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića, te da ukaže na istovjetne stavove koje je autorka proklamovala obraćajući se odraslima, dakako u složenijoj formi, posebno u tekstu Omladini o idealima (1923). Šiler u biblioteci Brlić-Mažuranićeve

Jedan od razloga zbog kojeg je Brlić-Mažuranićeva mogla doživjeti Šilera kao sebi srodnog mislioca vjerovatno se krije u činjenici da je dati autor u isto vrijeme bio i pjesnik i filozof. Ta kombinacija prisutna je i u određenju književnih karakteristika ove spisateljice, pri čemu su pojedini kritičari insistirali na tome da se radi o „porodičnoj crti“, odnosno o izdanku

mažuranićevske književne tradicije čiji su predstavnici pisali, ne samo malo po količini i obimu, nego i jezgrovito, sažeto, ne razmećući se opširnim opisima, dugim pripovijedanjem ili površinskim poticanjem emocija. Svi su oni odreda težili sažimanju, misaonom protkivanju (kon)teksta, jezgrovitim formulacijama, brušenju izraza i duhovnom proniknuću u bit životnih spoznaja“. (Skok 195)

Pored brojnih autora u bogatoj biblioteci porodice Brlić, Šiler je bio zastupljen sa čak 33 djela čiji popis navodimo u cjelosti:

1. Turandot, Prinzessin von China : ein tragikomisches Maehrchen in fuenf

Acten, nach Gozzi / Friedrich von Schiller. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1825. – 253 str.

2. Don Carlos, Infant von Spanien / Friedrich von Schiller. – 2. Aufl. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1825. – 444 str.

3. Die Braut von Messina, oder die feindlichen Bruider. - 2. Aufl. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1825. – 168 str.

4. Macbeth : ein Trauerspiel von Shakespeare. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1824. – 155 str.

5. Theatralische Fragmente und Plane. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1825. – 254 str.

6. Der Parasit oder die Kunst, fein Glueck zu Machen : ein Lustspiel in fuenf Acten. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1825. – 188 str.

7. Wallensteins Tod : ein Trauerspiel in fuinf Acten. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1824. – 503 str.

8. Wallensteins : ein dramatisches Gedicht. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1824. – 239 str.

Journal of Language and Literary Studies 117

9. Iphigenie in Aulis : eine Tragoedie in fuinf Acten. - Graetz : F. Ferstlische

Buchhandlung, 1825. – 192 str. 10. Semele : in zwei Scenen. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1825. –

218 str. 11. Maria Stuart. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1825. – 232 str. 12. Gedichte und metrische Uebersetzungen. - Graetz : F. Ferstlische

Buchhandlung, 1825. – 184 str. 13. Kabale und Liebe : ein buirgerliches Trauerspiel in fuinf Acten. - Graetz :

F. Ferstlische Buchhandlung, 1824. – 160 str. 14. Gedichte nach Zeitfolge geordnet. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung,

1824. – 146 str. 15. Jungfrau von Orleans : eine romantische Tragoedie mit einem Prologe in

fuenf Acten. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1824. – 221 str. 16. Kleine prosaische Schriften. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1824.

– 275 str. 17. Aestetische und philosophische Miscellen : 1780-1792. - Graetz : F.

Ferstlische Buchhandlung, 1824. – 147 str. 18. Aestetische und philosophische Miscellen : 1795-1802. - Graetz : F.

Ferstlische Buchhandlung, 1824. – 210 str. 19. Recensionen : 1788-1802. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1824. –

196 str. 20. Historische Miscellen: 1788-1790. - Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung,

1825. – 211 str. 21. Leben und Wirken als Mensch und Gelehrter. - Graetz : F. Ferstlische

Buchhandlung, 1826. – 212 str. 22. Geschichte des Abfals der Niederlande von der spanischen Regierung:

1788-1795. – Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1824. – 144 str. 23. Geschichte des dreissigjaehringen Krieges in fuenf Buechern: 1791-1793.

- Graetz : F. Ferstlische Buchhandlung, 1824. 24. Gedichte von Friedrich von Shiller. - Stuttgart : Verlag der J. G.

Cotta'schen Buch Handlung, 1898. – 365 str. 25. Lied von der Glocke mit dem Geotheschen Epilog. - Leipzig : Philipp

Reclam jun., [18--?]. – 96 str. 26. Wilhelm Tell : ein Schauspiel in fuenf Acten. - Leipzig : Philipp Reclam

jun., [1825]. – 216 str. 27. La Pulcella di Orleans : tragedia romantica. - Milano : Giovanni Pirotta,

1819. – 204 str. 28. Maria Stuarda : tragedia. - Milano : Giovanni Pirotta, 1819. – 219 str. 29. Don Carlo : infante di Spagna : poema drammatico. - Milano : Giovanni

Pirotta, 1819. – 319 str. 30. La sposa di Messina o sia i Fratelli nemici : tragedia. - Milano : Giovanni

Pirotta, 1819. – 137 str.

118 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

31. Guglielmo Tell : azione drammatica. - Milano : Giovanni Pirotta, 1819. –

201 str. 32. La congiura di fiesco a Genova : tragedia Repubblicana. - Milano :

Giovanni Pirotta, 1819. – 234 str. 33. Vilim Tell, igrokaz u pet činah / Friderik Šiler; preveo iz nemačkoga Špiro

Dimitrović Kotaranin. - Zagreb : Leopold Hartman, 1860. – 156 str. (Katalog knjižnice obitelji Brlić). 1

Podrobnija analiza ovih naslova pokazuje da je najviše bilo Šilerovih originalnih i prevedenih dramskih djela (po ovom spisku čak 25), zatim njegovih istorijskih spisa na osnovu kojih su nastale njegove istorijske drame (4 djela),2 dvije knjige estetičkih i filozofskih spisa, te jedna knjiga recenzija i jedna knjiga kratkih proza. Iako je u cjelokupnom svome stvaralaštvu zagovarao tezu o revolucionarnoj ulozi ljepote i umjetnosti u kontekstu ljudskog života, za naš rad su od posebnog značaja njegovi estetičko-filozofski spisi čiju ćemo vezu sa stvaralaštvom Ivane Brlić-Mažuranić podrobnije analizirati u nastavku. Uticaji Šilerove misli: vaspitavanje čovjeka za slobodu; pojam dužnosti; naivno i sentimentalno pjesništvo

Osnovni etičko-estetički postulati djela velikog njemačkog dramaturga, pjesnika i filozofa Fridriha Šilera (1759-1805) u velikoj mjeri korespondiraju sa djelom Ivane Brlić-Mažuranić.

Šiler je u Pismima o estetskom vaspitanju proklamovao stav da se čovjek ljepotom može odnjegovati za svoju najbolju mogućnost – da postane cjelovit. Uopšte uzev, vaspitavanje i razvijanje „lijepe duše“ jeste jedna od osnovnih težnji njemačkog doba klasike – na tome insistiraju i Gete i Helderlin, ali Šiler je „najupornije i najnapornije traži putevima spekulativnog mišljenja“ (Mojašević 38). Slično njemu, Ivana Brlić-Mažuranić je u Knjizi omladini zagovarala tezu da „dobre misli, plemenite nakane i velike odluke unilaze u srca vaša najlakše na dveri ljepote“ (Brlić-Mažuranić 1923, 12). Njemački filozof je čovjekovu veličinu mjerio stepenom njegove spremnosti da se žrtvuje za moralne principe (Šiler 2007, 204), a Brlić-Mažuranićeva „propovijeda“ slične stavove zaodijevajući ih imenom „ideali“ i smatrajući da oni u krajnjem doprinose smirenju haosa ljudske duše.3

1 Posebnu zahvalnost dugujemo gospođi Tatjani Melnik iz Slavonskog Broda, čijom smo

ljubaznošću došli do popisa svih Šilerovih djela koja se nalaze u knjižnici Brlićevih. 2 Šiler se u svojim istorijskim dramama ne pridržava istorijskih činjenica u velikoj mjeri; one više

predstavljaju umjetnički izraz njegovih estetičkih postavki i prosvetiteljskih ideja vajmarske klasike. 3 „Vama, ukratko, sada treba velikih, uzvišenih ciljeva, treba vam ideala, radi kojih će se svako od

Vas vinuti do najveće visine, koju mu njegove lične sposobnosti dozvoljavaju. Ovi ciljevi treba da

Journal of Language and Literary Studies 119

U idealima koje zagovara čuvena spisateljica očigledan je i antički uticaj

prisutan kroz ideju kalokogatije – jedinstva istine, dobrote i ljepote (Brlić-Mažuranić 1923, 5). Ipak, njima ona suprotstavlja ideale svog vremena: patriotizam (ljubav prema domovini), i u vezi sa njim „ideal samilosti, sućuti i ljubavi prema potištenima, zapostavljenima, iscrpljivanima“ (Brlić Mažuranić 1923, 9). Zanimljivo je da ideal patriotizma Brlić-Mažuranićeva u finalnoj elaboraciji razrješava kao ideal samilosti, velikodušnosti i jednakosti koji potom povezuje sa idealima narodnog jezika i ljepote (te idealom izražavanja u vezi sa njom) smatrajući da su sve ove uzvišene vrijednosti ključne za stvaranje umjetničkog djela.4

Nešto slično može se pronaći i u djelu Fridriha Šilera – podstaknut događajima iz francuske revolucije on je smatrao da čovječanstvo treba vaspitati za slobodu. Ključnu ulogu u tome, po njegovoj projekciji, odigrale bi umjetnost i ljepota, a ne nauka u vidu prosvjetiteljskog koncepta. Stavljajući estetsko u funkciju etičkog, što je kasnije činila i Ivana Brlić-Mažuranić, Šiler je pjesniku pripisao ulogu vaspitača čovječanstva što je kao osnovni stav zastupao u nizu svojih rasprava i traktata (O ljupkosti i dostojanstvu, O estetskom vaspitanju čoveka, O patetičnom...). Najpoznatija od njih jeste obimna rasprava O naivnom i sentimentalnom pesništvu iz 1795. godine u kojoj razmatra estetski odnos prema životnoj stvarnosti i prirodi svodeći ga na tip naivnog i na tip sentimentalnog pjesnika, o čemu će biti riječi kasnije.

Govoreći o „nutarnjoj smirenosti“, u svom predavanju na Dan mira 11. novembra 1929. godine, kao o jedinom osloncu na koji čovjek pouzdano može računati u svijetu stalnih promjena, Brlić-Mažuranićeva zaključuje: „Tu je i rješenje zagonetke: kojim putem neki ljudi, i pored bijeda i nevolja, zadržavaju životnu radost. Oni su spoznali i prigrlili svoju dužnost ili svoj cilj, a to je konačno istovjetno“ (Brlić-Mažuranić 1994b, 158). Ovaj isti stav može se pronaći i u Šilerovom djelu, malo detaljnije ekspliciran:

Mogu zaključiti da se čovekovo moralno savršenstvo može konstatovati upravo samo iz ovog udela njegove naklonosti prema njegovom moralnom delanju. Čovek, naime, nije određen da izvršava pojedine moralne radnje, nego da bude moralno biće. Ne vrline nego vrlina je njegov uzor, a vrlina nije ništa drugo neglo ’sklonost prema dužnosti’ (Šiler 2007, 67).

budu jasni i neosporni, te oni onda jednim mahom rješavaju kaos vaših duša“ (Brlić-Mažuranić 1923, 4). 4 U nastavku izrečene misli hrvatske spisateljice slijedi kritika sistema koji je bio nedorastao pojmu

slobode za koji se zalagao: „Toga je ideala u ovome času nestalo strašnim načinom. Utopljen je u moru krvi i okrutnosti, nemorala i surovosti, kojima su ’potišteni’ na ogromnom prostoru Rusije okaljali svoje ’oslobođenje’“ (Brlić-Mažuranić 1923, 9).

120 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

Pored morala koji afektivni život povezuje sa nečim što liči na prirodnu

nužnost, oslanjajući se na Šilera Ivana Brlić-Mažuranić insistira i na fenomenu životne radosti i stvaralaštva koji je kod pomenutog filozofa i pjesnika označen kao spieltrieb – nagon za igrom, koji pored formalnog i materijalnog nagona, čini ljudsku prirodu. Izvodeći poslednja dva iz Kantovog dualizma čula i uma, o čemu naročito raspravlja u 15. pismu O estetskom obrazovanju čoveka kroz niz pisama, Šiler je vjerovao da spieltrieb izmiruje i usklađuje druga dva nagona, povezujući na taj način formu sa životom osjećanja, te da ona, slobodna i spontana, zasniva estetiku (Šiler 2008, 215-219). Tako moral i igra, i kod Šilera i kod Ivane Brlić-Mažuranić postaju najvažnije odrednice ideala savršenstva, kako za pojedince, tako i za čovječanstvo u cjelini.

Ipak, treba istaći da Ivana Brlić-Mažuranić igru podjednako dovodi u vezu sa umjetničkim stvaranjem i sa odnosom prema prirodi. Ono što ih, po njenom viđenju, objedinjuje – jeste pojam ljepote:

Pa zar vama onda treba govoriti što je ljepota? Zar je vi, koji je tražite, nećete prepoznati kad je vidite u svoj veličajnosti njezinoj? – Nad prostranom krajinom, na dubini tamnog noćnog neba, vidite blistavilo zvijezda: bezbrojne sitne trepeću, a velike stoje među njima u jarkom i mirnom sjaju. I više ništa. A vi motrite to nebo, mlada je duša vaša tronuta, ona počinje da se odvaja nekuda od vas samih, ona se širi, postaje bezmjerno velika i upija u se sav taj nebosklon i čudesa njegova. I najednom osjetite čudo: ušao je u dušu vašu sav svemir i vi ste neizmjerno veći nego išto što je izvan vas. – Samo tren traje ovo uzdignuće duše čovjekove. A na povratku iz njega, što je prirodnije nego da želite da sačuvate, da produljite, da učinite vječnim taj neopisivi trenutak, kojemu premca nema i koji se zove nadahnuće. Vi hoćete da osjećaj te svoje sreće podijelite sa ostalima i vi se, prema svojim sposobnostima, laćate ili pera ili kista ili glazbe, da uhvatite, da prikažete onu ljepotu, koja vas je toliko zanijela. A što je u taj tren najprirodnije? Najprirodnije je da ono što ste vidjeli u naravi, ono što vas je nadahnulo, prikažete točno onakovim kakovo jest, kakovo je bilo od iskona svijeta i kako su ga bogodani pjesnici i umjetnici od iskona umjetnosti nastojali prikazati: naime vjerno! (...) Recite bez straha, što vam mladost i ispravnost vaših sjetila kazuje. Kad osjetite dojam ljepote, ili veličine ili strave, izrecite bez sustezanja upravo ono što vam se nameće. Neka bude, kao što počeci jesu: nesigurno, neizdjelano, pa makar i nezgrapno, puno formalnih pogrješaka – no neka bude u njemu iskren, izravan spoj između vas i predmeta vašega. (Brlić-Mažuranić 1923, 12-13)

Journal of Language and Literary Studies 121

Tezu o prirodi, ne samo kao o izvoru inspiracije, već i kao o svojevrsnoj „čitanci života“, Ivana Brlić-Mažuranić zastupa i u Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića.5 U finalnom dijelu upravo navedenog odlomka vidi se vrlo moderna književno-teorijska postavka koju će nekoliko decenija kasnije zastupati i Velek i Voren u svojoj čuvenoj Teoriji književnosti, smatrajući da umjetničko djelo treba da bude iskren izraz samoga sebe (Velek, Voren 89).

Doživljavajući prirodu jedinim pravim izvorom pjesničke inspiracije, Šiler naročito ističe njen značaj u kontekstu kulture, te na osnovu odnosa prema njoj izvodi glavnu tezu svoje filozofsko-poetske misli o dva tipa pjesnika, naivnom i sentimentalnom. Dok je prvi sav u znaku mitskog jedinstva sa prirodom, koju prikazuje bez ikakve distance oslanjajući se na svijet čula, dotle sentimentalni pjesnik stvarnosti pristupa sa stanovišta svojih ideala, oslanjajući se na ideje, djelujući ne čulnom istinom, već nadčulno – kroz osjećanje uzvišenog (Šiler 2007, 286-287). Prvi vid poetskog djelovanja Šiler je vezivao sa „stare“ pjesnike, a drugi tip – za „nove pjesnike“. Nije teško prepoznati da se Ivana Brlić-Mažuranić može svrstati podjednako u oba kruga.6 Međutim, u Čudnovatim zgodama Šegrta Hlapića primjećujemo nešto izraženije „tragove“ naivnog mišljenja koji su naročito povezani sa specifičnim jezičko-stilskim modelovanjem ovog djela. U pomenutoj svojoj raspravi Šiler će konstatovati sljedeće:

Iz naivnog mišljenja neminovno proističe naivan izraz, kako u rečima tako i u pokretima, a on je najvažniji sastavni deo gracije. Ovom naivnom ljupkošću izražava genije svoje najdublje i najuzvišenije misli; to su božanske izreke iz usta jednog deteta. Ako školski mozak, mek u strahu od zabluda, svoje reči i pojmove razapinje na krst gramatike i logike, ako je tvrd i ukočen da ne bi bio neodređen, ako mnogo govori da ne bi suviše rekao, a misli radije oduzima snagu i oštrinu da ne bi posekao neopreznog, onda genije svojoj misli jednim srećnim potezom kičice daje večno određenu, čvrstu, a ipak sasvim slobodnu konturu (Šiler 2007, 214-215). U kontekstu ovih riječi, način na koji je Brlić-Mažuranićeva oblikovala

svoje djelo u skladu sa „naivnim mišljenjem“, „naivnom ljupkošću“ i „naivnim izrazom“ sasvim se uklapa u šilerovsko određenje vrhunske umjetnosti.

5 „Tomu se Hlapić dosta začudio, jer nije znao da od trave i kukuruza može čovjek mnogo naučiti i

da je iz polja i livada došla mudrost u Hlapićeve školske i sve druge knjige“ (Brlić-Mažuranić 1994, 46). 6 „Ma koliko to možda izgledalo samo po sebi jasno, ipak mislim da nije suvišno naglasiti kako

estetika njezina djela izvire iz njene etike. Da nije plemenitosti, ne bi bilo ljepote. Otmjenost duha uvjetovala je čistoću oblika i finoću izraza. Pomoću njezine slike omogućilo je bogatstvo njezina doživljaja“ (Jelčić 202).

122 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

Naivnost i jezička konkretizacija

Spisateljica je u jednom autopoetičkom pasažu jasno naznačila svoje

namjere prilikom pisanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića: „Bilo mi je glavno nastojanje, da u toj pripovijeci postignem do skrajnje granice jednostavnost i bistrinu sloga i jezika, kako bi dječiji likovi i prizori zaista proizilazili u pravoj dječjoj čistoći i jasnosti” (Brlić-Mažuranić 1997, 300). Dati ideal bio je jasno izražen, što ne znači da je bio i lako izvodljiv, naročito kada se uzme u obzir da naivni izraz u konkretizaciji Brlić-Mažuranićeve karakteriše i izražena sentencioznost. Takva kombinacija u kojoj treba duboku mudrost zaodjenuti jednostavnom formom, podjednako obilježenom i univerzalnim i „dječijim“ prizvukom, teško je ostvariva u praksi. Pri tome je autorka naročito vodila računa o tome

da aforizmi, gnome i sentence budu što prirodniji iskaz dječjih spoznaja, mišljenja i zaključaka, kao i o tome da ih djeca mogu razumjeti i prihvatiti u slučajevima kada ih ne izriču sama. Jasno, vodila je računa i o tome da se mudrosnim formulacijama ne zaustavlja prirodan tok i ritam radnje iako je riječ o predasima u tekstu koji potiču na razmišljanje ili barem trenutačno zaustavljanje da bi se uočio njihov prikriveni smisao. (Skok 195) Ove fragmente karakteriše misaonost, a poseban kvalitet daju im

njihova poslovično-aforistička obilježja koja doprinose intenziviranju semantičkog sloja. Na taj način, Ivana Brlić-Mažuranić spada u najređu grupu pisaca koje podjednako mogu da čitaju i djeca i odrasli.

Mudrosne formulacije u pojedinim slučajevima direktno se mogu dovesti u vezu sa već postojećim sentencama. Takva je, primjera radi, ona koja nesumnjivo korespondira sa starom latinskom izrekom Ira furor brevis est (Srdžba je kratkotrajno ludilo): „No kad je majstor Mrkonja bio ljutit, onda nije znao što je pravo, a što krivo“ (Brlić-Mažuranić 1994, 10). U red istih idu i one koje upućuju na početak čuvenoga Tolstojeva romana Ana Karenjina („Hlapić je dobro poznavao njihovu pjesmu, jer svi veseli ljudi jednako pjevaju“ (Brlić-Mažuranić 1994, 23)) ili na tezu da „patnja profinjuje“ („’To je dobro’, pomisli Hlapić, ’jer tko može da bude žalostan, taj će biti i dobar“ (Brlić-Mažuranić 1994, 52)). Takve misli najčešće karakteriše visok stepen jezičke pregnantnosti, dok se u drugim slučajevima koncentracija mudrosti „razrjeđuje“ pripovjednim materijalom, pri čemu se javlja kombinacija – narativni iskaz + mudrosno uopštavanje.7 Postoje i iskazi koji na prvi pogled djeluju jednostavno i nelogično,

7 Navodimo jedan od mnogobrojnih primjera: „Hlapiću i Giti bilo je drugi dan teško rastati se

sa seljacima, jer su ih tako zavoljeli kao da su kod njih živjeli tri godine. To je bilo zato jer su

Journal of Language and Literary Studies 123

a zapravo isijavaju mnogo veći semantički potencijal („(...) stražari stoje obično na uglu, a zlikovci se voze posred ceste“ (Brlić-Mažuranić 1994, 76)), kao i oni koji u isto vrijeme plijene svojom prostom naivnošću i dubokom simboličnošću: „(...) upita Hlapić kamenare da li je putnicima teško na putu? (...) ’Onomu koji ima jake cipele, čvrste šake i pametnu glavu dobro je na putu’“ (Brlić-Mažuranić 1994, 23).8 Ima iskaza koji poetičnošću skreću pažnju na sebe,9 duhovitošću,10 i psihološkom produbljenošću,11 ali su najzanimljiviji oni koje je Brlić-Mažuranićeva na različit način koristila u djelima namijenjim djeci i odraslima. Primjera radi, priča o majstoru Mrkonji i njegovoj ženi12 može se dovesti u direktnu vezu sa predavanjem Mir u duši i šilerovskom tezom o vrlini kao dužnosti. Stoga bi se u izvjesnom smislu moglo govoriti o Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića kao o svojevrsnom uvodu u tekstove za odrasle koji su se pojavili nakon ovog djela. Šegrt Hlapić kao uvod u Omladini o idealima

Iako je Knjiga omladini, tj. tekst Omladini o idealima objavljen cijelu deceniju nakon Šegrta Hlapića, 1923. godine, zanimljivo je posmatrati na koji način korespondiraju ove dvije umjetničke strukture, budući da se bitno razlikuju po koncepciji, stilu i čitalačkoj publici kojoj su namijenjene, mada su ideje koje se u njima pojavljuju u velikoj mjeri – istovjetne. Tako u široj ekplikaciji osnovnih ideja Brlić-Mažuranićeva navodi:

Sa kolikim smo osnovama za budućnost čovječanstva, s kolikim smo iskrenim ponudama srca, ljubavi i bratstva kretali u susret bijednicima – čitave skupine nas! Nismo imali ni blaga ni novca, ni znanja ni iskustva, da izravnamo nejednakost između bijednih i bogatih – ali smo se zanosili vjerujući, da svojim saučešćem, svojim bratimljenjem, svojim istinskim osjećajem jednakosti, okajavamo grijehe društva i da polagano

zajedno sa njima gasili požar. Tako uvijek biva kad ljudi zajedno prožive neku nevolju“ (Brlić-Mažuranić 1994:43). 8 U red istih primjera idu i ovi: „(...) ako se tko jako nasmije, ne može se odmah opet i namrgoditi“

(Brlić-Mažuranić 1994, 35) „Zato treba uvijek malo pričekati prije negoli se počne uzdisati“ (Brlić-Mažuranić 1994, 89). 9 „Oblaci ne idu onako kako ljudi govore, nego onako kako ih vjetar nosi“ (Brlić-Mažuranić 1994,

82); „Ali njihove su ruke bile tako crne da su i zlatni dukati na njima potamnjeli“ (Brlić-Mažuranić 1994, 73). 10

„’Bože moj, kako bi djeci lijepo bilo da uvijek ostanu tako malena!’ ’Onda bismo morali cijeli naš život ići u isti razred’, reče Hlapić“ (Brlić-Mažuranić 1994, 35). 11

„Jer što god roditelji misle da dijete trpi, to i oni sami osjećaju“ (Brlić-Mažuranić 1994, 91). 12

„Majstoru Mrkonji dogodila se jedanput u životu velika žalost i nesreća, pa je od onda bio tvrda srca. (...) Majstorica je bila jako dobra. I njoj se dogodila ista žalost kao i majstoru Mrkonji. No ona je od toga doba postala još bolja i imala je vrlo dobro srce“ (Brlić-Mažuranić 1994, 7).

124 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

pripravljamo put, na kojemu će se zaista u pravoj ljubavi svi sastati (Brlić-Mažuranić 1923, 9) (istakla S.K.R).

Ova slika „bratstva među svim ljudima“ i „iskrenih ponuda srca i ljubavi“ prisutna je u Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića kao vrlo važno određenje djela. Međutim, postoji još jedna bitna veza između teksta Omladini o idealima i Šegrta Hlapića – obraćajući se omladini i skrećući pažnju na ideal čovjeka kojem treba težiti, ona u suštini opisuje upravo glavnog protagonistu svog prvog romana što se može vidjeti iz sljedećeg odlomka:

Ako kojemu od vas uspije da učini od sebe čovjeka, zaista iskrena, nesebična i radosna, jer ne nosi zlobe u srcu – taj je sašao sa kobne tezulje i postao je i ne znajući za to jednim od vođa čovječanstva. On ne treba da naučava, on ne treba da propovijeda – on treba samo da živi prema čistoj i nesebičnoj duši, koju je izdjelao, a sve što ga okružuje i sve što se š njime sastane, primit će od njega ono sitno, blagoslovljeno zrno gorušičino, iz kojega može da uzraste sjenato stablo! (Brlić-Mažuranić 1923, 10) (istakla S.K.R)

Na drugoj strani, u svom predavanju na Dan mira (izrečenom 11. novembra 1929. godine), Ivana Brlić-Mažuranić govorila je o

vrelu nutarnje smirenosti, koje daje snagu nad svim snagama (...) Jer što je mir u dušama? Što je on drugo nego prvotna i divna točka iz koje proizilazi sve dobro na ovome svijetu i koja zaprečuje svako zlonamjerno djelo čovjeka napram čovjeku. (Brlić-Mažuranić 1994, 154)

Dublja analiza lika šegrta Hlapića pokazuje da se on uklapa i u ovakvo određenje. Na samom završetku romana majstor Mrkonja saopštava Hlapiću da je upravo njegova neizmjerna dobrota, koja se izlila i na ostale ljude, čak i one opake, uslovila pozitivan ishod događaja.13 To isto se tvrdi i na početku romana, nakon čuvene karakterizacije protagoniste u kojoj se posebno insistira na njegovoj veselosti, hrabrosti, mudrosti i dobroti, gdje se u nastavku kaže: „A jer je bio takav, zato je srećno isplivao iz mnogih neprilika“ (Brlić-Mažuranić 1994, 7). Kada se Hlapić odlučuje na put, u pismu koje je ostavio majstorici takođe se spominje dobrota kao važan zalog koji ljudi predaju jedni drugima, a u tom kontekstu spominje se i pomaganje, kao važan vid međusobne brižnosti. U romanu se gradi „lanac dobrote“ gdje pomažući ljudima Hlapić izvlači na površinu najbolji dio njih (služavka, stari mljekar, Marko, Grga...). Iako taj dio u

13

„...jer da nije bilo tvoje dobrote, nikada se ne bi Grga popravio ni meni pomogao da utečem“ (Brlić-Mažuranić 1994, 91-92).

Journal of Language and Literary Studies 125

kontekstu romana mjestimično djeluje bajkovito, budući da se „opravdava“ forumulom da je Hlapić krenuo „da ide po svijetu da pomogne komu treba“ (Brlić-Mažuranić 1994, 19), takva nesebičnost i zagledanost ne u sebe, već u drugog čovjeka – jeste stav koji je Ivana Brlić-Mažuranić zagovarala u već pomenutom tekstu Omladini o idealima. Hlapić pomaže Marku jer saosjeća sa njim,14 a „ideal samilosti, sućuti i ljubavi prema potištenima, zapostavljenima, iscrpljivanima“ (Brlić-Mažuranić 1923, 9) jeste jedna od važnih etičkih kategorija na kojima Brlić-Mažuranićeva insistira. Da bi srce bilo otvoreno za samilost, duša mora biti smirena. Naglašavajući upravo mir u duši kao najvažniju životnu kategoriju iz koje može proizići samo dobro, kao suprotnost tom fenomenu Brlić-Mažuranićeva naglašava: „Da: nemir i hlepnja, bolesna ambicija i luđačka taština, pripravile su i pokrenule važno vrzino kolo pokolja“ (Brlić-Mažuranić 1994, 155), te ova duševna osjećanja vidi kao glavne uzročnike Prvog svjetskog rata. Proklamujući ovaj ideal po svaku cijenu, Ivana Brlić-Mažuranić šire eksplicira datu ideju u koju se u cjelosti može umetnuti i Hlapićev lik:

(...) susrećemo često ljude, čiji je vanjski život mučan i oksudan, bogat tegobama, a siromašan radostima, a ipak ti ljudi zadržavaju punu sposobnost, da male svoje radosti potpuno i bez primisla uživaju i da iz njih crpu uvijek novu snagu. Šta je tome razlog? Mir u dušama, kojega ovakovi ljudi stječu načinom, većini od nas zagonetnim. (Brlić-Mažuranić 1994, 155)

Slikajući spoljašnje okolnosti Hlapićevog života kod strogog i nepravičnog majstora Mrkonje, Brlić-Mažuranićeva se kroz lik protagoniste, modelovanog da bude „malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce“ (Brlić-Mažuranić 1994a, 7), sasvim uklopila u onaj etički sistem koji će isticati u obraćanju odrasloj čitalačkoj publici. Zanimljivo je da u nastavku predavanja Mir u duši, Brlić-Mažuranićeva ističe da čovjek treba da bude „zaduben u svoj cilj, zaduben u dužnost, koju je spoznao pravom i korisnom po čovječanstvo“ (Brlić-Mažuranić 1994, 159). U slučaju Hlapića to je bez sumnje dobrota iz koje proističe i osjećanje samilosti koja potom uzrokuje pomaganje.15 Međutim, ta dobrota je usmjerena ne samo ka spolja, već i ka unutra – protagonista koji je posjeduje sasvim se uklapa u fenomen „mira u

14

„I Hlapiću se činilo da se ne mogu naći kraj tako velike vode dvije guske, koje su tako male. No nije htio reći da ne ražalosti Marka, već je počeo s njim tražiti guske po grmlju“ (Brlić-Mažuranić 1994, 20). 15

Ne treba zaboraviti da Hlapić kreće na put uz riječi zahvalnosti upućene majstorici: „Hvala Vam na Vašoj dobroti. Ja idem u svijet. Mislit ću na Vas i pomagat ću svakom, kao što ste i Vi meni pomagali“ (Brlić-Mažuranić 1994a, 11).

126 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

duši“ kada „sva naša okolina osjeća blagodat naše nutarnje spokojnosti i kako se ta blagodat k nama vraća“ (Brlić-Mažuranić 1994, 160). Promišljajući dječiju poeziju Ivane Brlić-Mažuranić, a u vezi sa prethodno rečenim, Hrvojka Mihanović-Salopek je ustvrdila:

Element časne dužnosti, više duhovne obaveze, upravo je zaboravljeni element, koji pojedine pjesme Ivane Brlić-Mažuranić stvara još daljima, a ’nama, svedopuštajućeg morala’ i staromodnima. Književni kritičar Dubravko Jelčić utvrdio je, da je izvor i počelo estetičke slike Ivane Brlić-Mažuranić upravo u etičkoj dimenziji autoričine duševne izgrađenosti. Stoga nerazumijevanje i neuočavanje jednostavne ljepote i plemenitosti slike nastaje i zbog prekida modernističkog društva s tradicionalnom etikom iz vremena autorice. (Mihanović-Salopek 1994, 167)

U Šegrtu Hlapiću se upravo zbog strukturiranja ovog djela i njegove sličnosti sa bajkom, „časna dužnost“ i „duhovna obaveza“ ne doimaju kao anahrone i našem vremenu neodgovarajuće, već suprotno – kao mitski svevremene. Bez obzira na „kvarenje“ čovječnosti tokom vjekova, bez obzira na ono što je još spisateljica primijetila u vezi sa omladinom svoga doba – da su „bogatiji u zbilji, a koliko siromašniji na idealima“ (Brlić-Mažuranić 1923, 5), etička komponenta ovog djela ostaje jednako aktuelna. Datu aktuelnost joj je, više od svega, pribavio estetički sloj ovaploćen u priči o dobroti, te u tom kontekstu jasna biva vodeća ideja njenog djela po kojoj su „istine srca veće od istina uma“ (Barac 160). Iako su pojedini kritičari vidjeli datu vjeru u dobro kao neku vrstu bajkovitog optimizma (up. Bošković-Stulli 186), ona je, zapravo, bila temeljno određenje ličnosti spisateljice. Datu etičnost njenog djela, neki kritičari smatraju organskom i humanom:

Ta njena etika, formirana još u najranijem djetinjstvu, pod direktnim uticajem Ivana Mažuranića, etika humanosti, vjerovanja u dobro koje preovladava u čovjeku, etika je zapravo uvjerenja da postoji specifični slavenski mentalitet čovjeka koji obično etiketiramo kao ’široku slavensku dušu’. (Šicel 177)

Mišljenja smo da u krajnjem ta etika nije „slovenska“, već još šire – hrišćanska, mada u njoj postoji i izrazit elemenat racionalizma:

Naučimo se s jedne strane i blago suditi i lako opraštati. Ali s druge strane otklonimo bez svakog obzira i prekinimo bez krzmanja svaku suradnju i svaki saobraćaj s onima, koje smo zaista nevrijednima upoznali./ Tako će u dušama našim stalno i trajno nastati mir,

Journal of Language and Literary Studies 127

blagosloveno ćemo djelovati, radosno ćemo živjeti. (Brlić-Mažuranić 1994, 160)

Analiza Hlapićevog lika pokazuje da je on oblikovan prema ovom modelu (oprašta Grgi, a crnog čovjeka, kao nevrijednog, „otpisuje“ za svagda). Pored svih postulata hrišćanske filozofije o ljubavi, dobroti i praštanju, kod Brlić-Mažuranićeve je jednako prisutna i racionalistička, dekartovska vjera u ljudski razum, ali i u čovjeka uopšte. Prosvjetiteljsko-racionalistička je i ideja o ravnopravnosti među ljudima koju je spisateljica podjednako zastupala i u Šegrtu Hlapiću i u Omladini o idealima, kao i teza o prirodnoj dobroti čovjeka i vjeri u njegovu plemenitost.16 Zaključak Iz svega prethodno rečenog proizilazi da je djelo Ivane Brlić-Mažuranić

kompleksno, čak i u onim segmentima njenog rada koji na prvi pogled djeluju

vrlo jednostavni. Nije teško, naročito u tom domenu, prepoznati šilerovske

aspekte: vedrinu kao preduslov za istinsku i univerzalnu čovječnost, naivnost

oličenu u osjećanju radosti zbog ideala skladno ostvarenih u sadašnjosti što

čovjeka inspiriše na njihovo njegovanje i ponovno vjerovanje u njih, ljepotu kao

posljedicu otjelovotvorenja ideala koja, zbog zadovoljstva koje iz nje proizilazi,

čovjeka oplemenjuje čineći ga boljim.

U tom spoju naoko nespojivih kvaliteta leži razlog njenog umjetničkog trajanja. Međutim, bitno obilježje svih njenih književnih ogledanja jeste sklad, što je primijetio i Dubravko Jelčić, smatrajući da je to jedan od razloga zbog čega ova spisateljica privlači uzrastom potpuno različitu čitalačku publiku:

Možda se njezine knjige, možda se njezine pripovijesti tako silno doimlju i mladih i odraslih čitatelja, jer se osim maštovitosti odlikuju i skladom, onom kvalitetom za kojom ne samo odrasli nego još više djeca samom prirodom svog čistog bića spontano teže. Uzmite bilo koju njezinu priču, bilo koji njezin tekst, uzmite i bilo koju od njezinih ranih pjesama: one mogu biti slabije, ali i u njima otkrivamo ono što se može svesti pod opći pojam sklada. Sklada misli, priče, rečenice, kompozicije, slike. (Jelčić 177)

16

„Kao što jato ptica ne može da se skloni od studeni i zime nego pravcem prema jugu, tako i čovječanstvo ne može da izađe iz svih nedaća, koje ga tijekom povijesti biju, nego pravcem prema jednakosti, bratstvu i ljubavi“ (Brlić-Mažuranić 1923, 9)

128 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

Iako u idejno-filozofskom smislu Ivana Brlić-Mažuranić nije nimalo nova, budući da se oslanjala ne samo na Šilera, te hrišćansku i prosvetiteljsku filzofiju, već i na čitav niz drugih autora i pravaca (na šta je do sada obilato ukazivala kritička misao), način na koji je to činila uvijek je bio vrlo autorski nezavisan i kreativan. U njenom slučaju bi se krilatica „biti nov u poznatom“ ponajbolje mogla objasniti izuzetnim jezičko-stilskim uobličavanjem, koje u krajnjem posjeduje nešto od dječije prirode – kome god da se obraćala ona je to činila fokusirajući pogled na ono najbitnije, na ljudsku suštinu, izostavljajući sve ono što ljude razdvaja i dijeli po bilo kojem osnovu, makar to bio i njihov uzrast.

Literatura: Barac, Antun. „Umjetnost Ivane Brlić-Mažuranić“. Izabrana djela I. Zagreb:

Naša djeca, 1994, str. 150-164. Bošković-Stulli, Maja. „Povratak „Šegrtu Hlapiću““. Izabrana djela I.

Zagreb: Naša djeca, 1994, str. 185-189. Brlić-Mažuranić, Ivana. „Omladini o idealima“. Knjiga omladini, Zagreb,

1923, str. 3-20. Brlić-Mažuranić, Ivana. „Pismo Ivane Brlić-Mažuranić o postanku

Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“. Izabrana djela I. Zagreb: Naša djeca, 1994, str. 114-118.

Brlić-Mažuranić, Ivana. „Predavanje na „Dan mira“ 11.XI.1929.“ Izabrana djela IV. Zagreb: Naša djeca, 1994b.

Jelčić, Dubravko. „Mir u duši Ivane Brlić-Mažuranić“. Izabrana djela IV. Zagreb: Naša djeca, 1994b, str. 175-178.

Katalog knjižnice obitelji Brlić, Slavonski Brod, 2015. Matoš, Antun Gustav. „Klasična knjiga“. Izabrana djela I. Zagreb: Naša

Djeca, 1994, str. 145-149. Mihanović-Salopek, Hrvojka. „Dječja poezija Ivane Brlić-Mažuranić“.

Izabrana djela IV. Zagreb: Naša djeca, 1994, str. 163-168. Mojašević, Miljan. Iz nemačke književnosti i nauke o njoj. Beograd :

Izdavačko-informativni centar studenata (ICS), 1974. Skok, Joža. „Tri poglavlja o „Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića“ I. Brlić-

Mažuranić. Izabrana djela I. Zagreb: Naša djeca, 1994, str. 190-197. Šiler, Fridrih. O lepom, preveo Strahinja Kostić. Beograd: Book & Marso, 2007. Šiler, Fridrih fon. Pozniji filozofsko-estetički spisi. Sremski Karlovci; Novi

Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2008. Velek, Rene i Voren, Ostin. Teorija književnosti. Beograd: Nolit, 1974.

Journal of Language and Literary Studies 129

SCHILLERIAN ASPECTS OF IVANA BRLIC MAZURANIC'S WORK

The purpose of this paper is to shed light on Friedrich Schiller’s influence

on ideas of Ivana Brlic Mazuranic, philosophical aspects of Čudnovate zgode šegrta Hlapića (which “prepare” young readers for life by gnome advices or wisdoms) and how they fit into the reflective system which was expressed by Ivana Brlic–Mazuranic in her essays and lectures intended for adult audience (e.g. Mir u duši). It is interesting that the fundamental ethical and philosophical categories which she used in addressing the adults, are also used in addressing children, by giving them different and simpler linguistic concretization. Such fragments are characterized by thoughtfulness, and their special quality are their proverbial and aphoristic properties which contribute to intensification of its semantic layer. In such way, Ivana Brlic-Mazuranic is placed into the rarest group of authors – the ones who represent the meeting point of children and adults.

Key Words: aphorism, ethics, Ivana Brlic-Mazuranic, philosophy,

proverb.