Pozornost na kartografiju kaofenomen milenarističke esha-tologije nisu skrenuli samo

novokomponirani političari i ideolozinacionalnog oslobođenja od različitih oblika„tuđe" ekonomske, političke, ideološke, vjer-ske, etničke, rasne i tako dalje dominacije iliutjecaja. Vidjeli smo ih u posljednje vrijemedosta u medijima kako s mapama pod ruka-ma govore o enklavama, kantonima, koridori-ma, teritorijima, izlascima na more, lokalnoj i globalnoj strategiji državnih i nacionalnihinteresa. Geopolitika kao znanost i demagogi-ja postala je tražena i unosna intelektualnavještina, a raznobojni flomasteri pribor prim-jereniji bilježenju geopolitičkih finesa i od naj-sofisticiranijeg računskog stroja. Mediji sunezamislivi bez kartografskih priloga; prekonjih saznajemo lokaciju pada zrakoplova,Golanske visoravni, katastrofalnog brodolo-ma, Bopala, Čečenije, liniju 38. ili 42. paralele,smjerove napredovanja oružanih snaga,kretanje izbjeglica, a uobičajene zvjezdice,tanke, deblje i isprekidane linije signali sudinamike događanja na prikazanoj lokaciji.

Suprotno pravcu globalne kartografskeinformiranosti, strategije postmodernog par-tikularizma dobivaju u stvarnosti zastrašujuće

i okrutne oblike. Ekumenske i ekološkeporuke gube svaki smisao u sukobima međuljudima, i čovjeka s prirodom. Bilo bi dakakopretjerano i posve neopravdano da se jednomodređenom stanju imenovanom po Lyotardu„postmodernim" pripišu sve nedaće krajastoljeća i milenija; štoviše, njemu i drugimtumačima postmoderne može se samo zah-valiti što su identificirali i precizno opisali svo-jstva jednog modernog razdoblja u kojemu suprevladale konzervativne, tradicionalističke i lokalističke ideologije. Eklektički historicizamu arhitekturi i slikarstvo memorije zapravo subezazleni estetski fenomeni u usporedbi s etničkim pokoljima u Ruandi ili na Balkanu, a redizajn evropske mape od strane ruskognacionalista Žirinovskog izaziva jezu.Kartografija, koliko god izgledala naivno napapiru, vrlo je opasna igra u rukama čovjeka,a tako zvanu geopolitiku kojom je nacional-socijalizam opravdavao svoju politiku istočneekspanzije trebalo bi baciti na deponij ovogmilenija, gdje već trule i gnjile mnoge zablude„prosvijećenog" dijela čovječanstva.

Pozornost kartografiji u ovom je slučajumotivirana drugačijim razlozima. Borghesovaimaginarna kartografija i Tolkienovo„Srednjozemlje" paradigmatično obilježavaju

jednu dužu, izvorno romantičnu, tradiciju. Bilobi međutim pretenciozno tu tradiciju ograniči-ti samo na duh evropskog skitačkog - neki birekli istraživačkog-habitusa. Kulturna antro-pologija daje niz primjera sažimanja prostorana sistem kodiranih plošnih znakovarazumljivih i savršeno „normalnih" unutarodređene zajednice Eskima ili mikronezijskihmoreplovaca, kao što su unutar „visoko" civi-lizirane zajednice poznati kodovi za čitanjenaših standardnih geografskih karata.Saznanje da geografija može biti i drugačijekoncipirana, to jest da, na primjer, može bitikodirana totemskom klasifikacijom, lokalnimmeteorološkim uvjetima ili biti određenamitom, čini čitavu kartografsku temu intrigatni-jom nego što nam se to na prvi pogled čini.Proširenje ove teme, ma koliko to bilozanimljivo, valja, međutim, ostaviti za drugupriliku, i tada bi dakako trebalo biti riječi i o Mandali, astečkoj kartografiji, Aboriđinima,Čukčima s Kamčatke i tako dalje.Ozbiljna rasprava o kartografiji neće moći zao-bići ni bogatu ostavštinu istraživača, a kako seBorghes i Tolkien ovdje pojavljuju kaoparadigme, kartografija imaginarnog, Utopija i Nedođija, ugrađena je u temu, dajući takonjezinoj egzaktnosti komponentu kreativnemaštovitosti. U stvari, topografija i kartografijaimaginarnog ovdje se razmatra kao središnjatema. Opća kartografija kao znanstvena disci-plina o metodama izrade geografskih karata,pitanje projekcije okruglog tijela kakva je naprimjer Zemlja na ravnu površinu, u ovom su

slučaju marginalni; informacije o ovimtemama uključene su u svako enciklopedijskoznanje, što se za korpus imaginarne kar-tografije ne može reći. Znanstvena se kar-tografija bavi poznatim; tek na margini javljajuse neobična stvorenja i topografija neobičnihkrajolika. Imaginarna kartografija započinjetamo gdje znanstvena završava; ona započi-nje slutnjom, slutnjom o Atlantidi, na primjer, a moći će - poput Alice - kroz ogledalo stići nesamo do novih zemalja, otoka i kontinenata,već će vrlo precizno dati i kartografsku slikuparalelnih, pa i nevidljivih svjetova.

Erastotenova karta svijeta, izrađena negdje naprijelomu II. i I. stoljeća prije n.e. bila je geni-jalna spekulacija koja je otvarala putovenepoznatom. Kartografsko predstavljanjegeografskih podataka sakupljenih od stranemoreplovaca, lutalica, istraživača i pustolovaima blistavu i dugu povijest, a ono što je saču-vano, velika je muzejska vrijednost. Jedno,međutim, u toj blistavoj povijesti kartografijeupada u oči: što karte primjenom triangulacije

i astronomskim određivanjem geografskedužine i širine postaju egzaktnije, čudo nji-hove ljepote nestaje. Ono što su astronautividjeli s Mjeseca, možda jest čudesno, ali toviše nije kartografija, nije čak ni geografija, većstrategija, meteorologija, ozonske rupe,radioaktivnost, zagađenost i dijelovi Kineskogzida.

Tada, kada karta više nije imala što reći osimčinjenica, i kada su njezina pikturalna svoj-stva prepoznata kao idealna pozadina za

vizualizaciju podjele svijeta, markaciju širenjakomunističke internacionale, totalitarnihrežima ili multinacionalnih kompanija, po kartije započelo putovati neko čudno društvoistraživača. Bili su to nomadi, najčešćemarginalizirani na rubu lijepe književnosti, kojisu iz kartografije izvlačili njena poetska svoj-stva sublimiranog i apstrahiranog prostora. U tim su prostorima oni ponovo prepoznaliobrise prašuma, močvaru, klance, otoke,

utvrde, ponovo dočarali mirise i zvukove kra-jolika. Joseph Konrad samo je jedna strana temedalje što je čini zajednica kreativnih čarob-njaka; Grandville bi se mogao naći na drugojstrani te iste medalje. U sredini - Sven Hedin.

Na tim se zasadama, i tim parametrima, javlja-ju u moderno vrijeme novi prostorni parametri.Bilo da se radi o utopističkom globalizmuruske avangarde, ili šamanističkom nomadiz-mu postmoderne spoznajne kartografije, izgeografske nomenklature, topografskih

znakova i kartografskih projekci-ja javljaju se uzbudljivi estetskiprijedlozi, koji su do sada goto-vo nezamijećeni postojali čitavoovo dvadeseto stoljeće.

Na ovu je temu moderne umjet-nosti ne tako davno skrenulapažnju Irit Rogoff. U studiji što jeobjavljena u časopisu „CameraAustria" 1993. godine Irit Rogoffobrađuje temu reprezentacijekulturnog identiteta povezanogs pojmovima kao što su regio-nalizam, dijaspora, centar i pe-riferija. Vizualizacija se ove temečesto - zbog preciznijeg čitanja- koristi kartografskom konven-cijom, imajući na umu da kar-tografija u ovom slučaju nije u funkciji stvaranja predodžbe o

geografiji svijeta, već o geografiji svijesti.Primjeri što ih autorica navodi mogu sepretežno uzeti kao vizualni diskurs poststruk-turalističkih polemika oko statusa mjesta,tradicije, kolektivnog i individualnog identiteta.S obzirom na teo-rijsku utemeljenost, njena serasprava može uzeti kao značajan prilog temikartografije u modernoj umjetnosti. Da je ovatema ,,u zraku", svjedoči i izložba što ju je u jesen I994. realizirao Robert Storr, kustos u

54

Muzeju mode-rne umjetnosti u New Yorku. Taizložba pod nazivom „Mapping" dajepanoramski pregled ove teme u djelimatridesetero, na ovu izložbu pozvanih umjetni-ka. Fasciniran kartografskim predlošcima,redizajnom, dekompozicijom, i - šire - kar-tografskim brikoležem, Storr je kartografijipristupio na najbolji američki način, tj. formal-no. On nije krio „športski" pristup temi; u nedavno objavljenom razgovoru u časopisu „Artforum" od listopada 1994. godine Storrnavodi kako je kroz temu vozio „slalom",dakako ne iz egzibicionizma,već sa željom da ukaže namogućnosti i raznolikost pos-tojećih kartografskih radovasuvremenih umjetnika. Temase čini preozbiljnom da se ponjoj vozi jedna skijaška disci-plina, pa iako su na izložbi bilizastupljeni Alighiero Boetti,Marcel Broodthaers, LucianoFabro, Jasper Johns, RobertSmithson i drugi, te izvjestanbroj mlađih umjetnika kao štosu Simon Patterson (1967),Adriana Varejao (1964),Raymond Pettibon (1957),mnogo je toga ostalonedorečeno, ili samo površnodotaknuto.

Vizualna atraktivnost kar-tografskog brikolaža, postupaka kao što sumontaža ili kolaž, pripada baštini modernizmai brojnim avangardnim projektima iz razdobljaneposredno poslije I. svjetskog rata. Primjeridoduše nisu brojni, trebalo bi spomenuti deChiricov crtež iz 1916. „Le PrintempsGeographique", „Objekt" Juana Miroa iz1936, „izvrnuti" crtež južnoameričkog konti-nenta urugvajskog umjetnika Torrez-Garcije iz1936, crtež Adolfa Hofmeistera „Globus i križ" .

iz kruga češkog poetizma, te - dakako - neizb-ježnog marginalca Adolfa WoIflija, koji oko1911. g. stvara mape imaginarnog otokaNiezohru, ali kartografska paradigma u tomrazdoblju stvorena je u krugu francuskihnadrealista. Riječ je o karti svijeta što je objav-ljena u uglednoj belgijskoj reviji „Varietes"1929. godine. Na toj je karti svijet raspoređen- ne bez određene količine nadrealističkoghumora - prema zonama duhovnog potenci-jala. Ta konceptualno anticipativna kartografi-ja sasvim slobodno prekraja poznate obrise

svijeta, i oblikuje ih prema značenju zanadrealistički pokret: Aljaska, Labrador i Uskršnji otoci poprimaju tako kontinentalnerazmjere, Francuska, osim Pariza, i Engleskazajedno s Londonom nestaju s karte, a obrisevropskog kontinenta ostaje bez Balkana i Iberskog poluotoka. Ova će se kartografijajaviti kasnije u Beuysovoj koncepcijiEuroazijske dijagonale, ali - premda ne takoradikalno i „slikovito" - i u kartografskim

razradama postmodernog multikulturalizma.

Ne može se doduše reći da model vizualneatraktivnosti kartografskog predloška zastari-jeva konceptualizacijom estetskog čina. Brojniće umjetnici i nadalje biti privučeni estetskim,poetskim i medijskim svojstvima geografskekarte. Spomenuta izložba u New Yorku pod-sjetila nas je na primjere poput „Mape"Jaspera Johnsa iz 1963. i „minimalističkog"kolaža Ellswortha Kellyja „Polja na mapi" iz1950. Ima tih primjera dakako još, što ihStorrova izložba nije uvrstila; ipak trebaspomenuti Jirija Kolara, koji se u više navratakoristio geografskom kartom kao predloškomsvojih ingenioznih kolaža.

Pejzažna revizija konceptualizma i postmod-erna revizija kulturnog identiteta pokazujuvelik interes za kartografiju. Motivi su dakakorazličiti. Konceptualna kartografija dokumenti-ra prostor estetske akcije ili procesa.Konceptualni umjetnici mjere zemlju, opisujupejzaž, mirišu tlo i udišu zrak; iskustva svojihakcija prenose zatim na postojeće karte, ucr-tavajući pritom pravce svoga kretanja,odredišta ili uočena energetska polja. Dobarprimjer takva istraživanja jest prijedlog Geravan Elka za izložbu u Sonsbecku, Arnhem,1971 .g., gdje umjetnik na mapi Atlantskogoceana ucrtava liniju čistog, nezagađenogzraka. Daleko su, međutim, zanimljiviji primjerikartografije koja se javlja u okviru Fluxusa,posebno kod Dicka Higginsa i Nam JunePaika, koja nije samo topografska, već i kul-turološka. Na ovu koncepciju nadovezuju sedekorativne mape svijeta Alighiera Boettija iz1979 i 1984. godine, ironizacija tzv. talijanskečizme Luciana Fabra u razdoblju između 1968i 1975.g. te mitska kartografija RobertaSmithsona iz 1967. i 1969. godine.

Redefinicija teritorija, decentralizacija,

antropološka revizija duhovnih i estetskih vri-jednosti, problem centra i periferije u okvirubrojnih postmodernih ideja ne prihvaća kar-tografiju kao vizualni fenomen, već u njoj tražikoordinate nove kulturne teritorijalizacije. Svese jasnije ponovo uvode granice, kojima se,doduše, ne označuje državno-nacionalno-politički prostor, već prostori različitih kulturnihidentiteta, odnosno dileme koje iz takvaodređenja proizlaze. Tako, na primjer, LukaVitone stvara kompleksnu audio-vizualnuinstalaciju u Muzeju suvremene umjetnosti u Antwerpenu 1993.g. pod nazivom „Zvukovimjesta". Karakteristični obrisi pojedinih evrop-skih zemalja popraćeni su tihim zvukomlokalnog melosa. Taj se zvuk međusobno pre-pleće i stvara kakofonijsku kulisu multikul-turne kartografske koncepcije. Ovaj - reklibismo - ekumenski koncept na poetski načinrelativizira modernistički univerzalizam i jednoobraznost. Mnogo su radikalniji zahvatiu modernističku kartografiju revizije koje nudiamerički Cherokee indijanac Jimmie Durhamsvojim „apelacijskim" djelima o indijanskojkulturi Amerike, Lothar Baumgarten sa svojimekološko-antropološkim instalacijama, kojetek asocijativno govore o jednoj drugačijojetno-geografiji, ili Ante Kuduz, koji iz memori-je izvlači katastarsku sliku sada ratom devasti-ranog zavičaja.

Bilo bi olako uzeti postmodernu kartografijukao dio strategije dekonstrukcije eurocen-trične hijerarhije estetskih i etičkih vrijednosti.Kartografska slika kulture i umjetnostidoživjela je u ovom stoljeću velike promjene.Uprizorene i upisane na mapu, te promjeneodražavaju realno stanje stvari i odnosa s koji-ma se čovjek s kraja ovog stoljeća mora nosi-ti. Čitati kodirane poruke znakova s takvihkarata, znači razumjeti i poznavati svijet dru-gačije nego što to nude geopolitičkeslikovnice nacionalističkih kartografa.

56

Slika svijeta što je imamo u svijesti vrlo jevarljiva. Mi samo mislimo da poznajemokarakterističan obris evropskog ili američkogkontinenta. Pokušaj da se ta slika materija-lizira, rezultira u pravilu gotovo nevjerojatnimdisproporcijama, deformacijama i anomalija-ma. Takav mali pokus pokazuje da kartografi-ja nije samo topografska, astronomska ili tri-angulacijskia faktografija, već da je slika svije-ta kakvog ga znamo, usađena dublje u svijestčovjeka, gdje stvara čudne anomalije. Ta slikaočigledno nije istovjetna s plošnom projekci-jom globusa kakvu smo naučeni gledati.

SummaryŽelimir Koščević: Cartographers

It would be very superficial to regard the post-modern

cartography as a part of the strategy of deconstruc-

tion of the euro-centric hierarchy of aesthetic and eth-

ical values. The cartographic image of culture and art

has undergone great changes, in this century When

brought into scene and written own on the map, thesechanges reflect the real situation a man has to dealwith, at the end of this century.To read coded sign messages from this kind of a map,is to understand and know the world in a differentmanner than the one offered by the geopolitical pic-ture-books of the nationalistic cartographers.The world image we carry in our consciousness isvery deceptive. We only think that we know the char-acteristic outline of the European or the American con-tinent.

Any attempt to materialise this image, generallyresults in almost unbelievable disproportions, defor-mations and anomalies. A small experiment of thiskind will show that cartography is not made up oftopographic, astronomic or triangulatory factographyonly but that the image of the world, such as we knowit, is deeply embedded in the mind of a man, where itmakes all kinds of anomalies. Obviously, this image isnot identical with the plane-projection of the globe, weare used to look at.