Nives Lokošek

HVARSKI ARSENAL – BRODOGRADITELJSKA DJELATNOST MLETAČKOGA VOJNOPOMORSKOG ARSENALA U POVIJESTI

Tijekom 2006./2007. godine izvršeni su radovi na sanaciji nosive konstrukcije zgrade arsenala u Hvaru. Paralelno s radovima izvođenja sanacije nosive konstrukcije, izvršeni su i dodatni konzervatorsko-istraživački radovi u unutrašnjosti zgrade arsenala. Uz već postojeće rezultate arheoloških sondiranja unutrašnjosti arsenala i fontika iz 1994. i 1996. godine, kao i arheoloških zapažanja iz 1987. godine na trasi ispred zapadnog pročelja, moguće je rekonstruirati povijesni razvoj brodograditeljske djelatnosti mletačkoga vojnopomorskog arsenala. Brodograditeljski pristup istraživanju povijesti hvarskog arsenala tek je uvod u predloženi multidisciplinarni znanstveno-istraživački projekt koji ovaj izvanredno važan objekt za socijalni, tehnološki i gospodarski razvoj srednje Dalmacije, a posebno za razvoj jadranske brodogradnje, zaslužuje.

Uvod

Hvarski arsenal/kazalište povijesna je simbioza krajnih suprotnosti – brodograditeljske djelatnosti i dramske umjetnosti. To je prvorazredni spomenik kulturne baštine, ali i prvorazredna baština brodograditeljske struke.

Hvarski arsenal imao je stratešku važnost za mletačku vojnopomorsku kontrolu Jadrana, pogotovo od 1330. godine kada Generalno zapovjedništvo mora osniva Zapovjedništvo mletačke flote za Jadran. Već 1331. godine Hvar i postojeći arsenal dobivaju novi nadopunjeni Statut, nakon čega se hvarski arsenal stoljećima razvija u vojnopomorski arsenal za logističko opskrbljivanje mletačkih ratnih galija te gradnju, popravke i čišćenja galija obalne straže.

Za cjelovit uvid u povijest hvarskog arsenala potrebno je poznavati: povijesni razvoj brodograditeljskoga tehnološkog procesa, povijesni razvoj brodograditeljske znanosti, povijest srednjodalmatinske drvene brodogradnje u okvirima povijesti

ekonomskih odnosa na Jadranu. Postojeća literatura o hvarskom arsenalu odnosi se uglavnom na opću povijest Hvara i

na pravno-političku povijest dalmatinskih komuna pod mletačkom vlašću. Praktički ne postoji nikakva literatura koja bi govorila o izvornoj funkciji hvarskog arsenala.

Međutim kada inženjer brodogradnje, poznavajući povijest svoje struke, pažljivo razgleda unutrašnjost i najbliže okruženje zgrade hvarskog arsenala, može uočiti izvanredno očuvane elemente izvorne funkcije. Ali, prije svega, potrebno je poznavati i činjenice da su mletački, genovski, malteški... sredozemni arsenali bili unificirani vojnopomorski objekti koji su se razlikovali samo po svojoj veličini jer se brodograditeljska tehnologija izradbe drvenih brodova na vesla nije mijenjala stoljećima, sve do sredine 15. stoljeća kada se u brodogradnji počinju primjenjivati osnove egzaktnih znanosti (matematike, nacrtne geometrije i fizike), o čemu svjedoči hvarski arsenal.

465

Hvarski arsenal zaista je monumentalna građevina, to više što je stvarni vojnopomorski arsenal po svom tehnološkom procesu, osim pripadajućeg akvatorija, imao i arsenalske površine na otvorenom koje su morale biti nekoliko puta veće od njegova zatvorenog dijela.

Da se radilo o dobro organiziranom mletačkome pomorskom arsenalu, osim osnovnih gabarita arsenalske hale, potvrđuju i:

a - funkcionalni raspored prizemlja s lukovima (tri saoničke vlake i šest talioničkih peći za paklinu);

b - raspored prostorija na katu (veliko skladište mornarskog dvopeka i ostale čuvane intendantske opreme; crtara i krojačnica jedrilja – preteča traserskih sala – te prostori za smještaj časničkog kadra s pripadajućim naoružanjem za obranu objekta);

c - strogo odvojen gornji kat od prizemlja prema tadašnjim krutim društvenim i vojnim staleškim odnosima (horizontalna unutrašnja komunikacija na katu i vertikalna vanjska komunikacija između kata i arsenalske hale);

d - izvorni izgled istočnoga i zapadnog pročelja (zapadno pročelje, s morske strane, služilo je samo za pristup i izvlačenje ratnih brodova, a vrata na istočnome, kopnenom pročelju služila su za radnike i protok materijala i postavljena su ekscentrično na uzdužnu centralnu simetralu arsenalske hale kako bi se omogućio smještaj i popravak pramčane statve i borbenog rila za abordažu).

Ljudi koji nisu tehničke struke obično postavljaju pitanje: zašto je mletačka ratna mornarica u blagome mikroklimatskom ambijentu Hvara gradila, popravljala i čistila ratne brodove u zatvorenoj arsenalskoj hali, a ne npr. na otvorenom navozu?

Odgovor na ovo pitanje jest: time se omogućuje brza i efikasna gradnja, popravci i čišćenje galija obalne straže, što je omogućeno:

1 - tehnološkim postupkom izvlačenja broda na navoz uz čvrste uporišne točke; također, specifičan tehnološki postupak porinuća galije s hvarskog arsenalskog navoza zahtijevao je čvrste uporišne točke;

2 - drvom za gradnju i popravak brodskog trupa koje je moralo biti prvoklasno, izabrano za određeni element trupa, dovoljno odležano i suho za tesanje i ugradbu;

3 - tehnologijom taljenja pakline i njena brzog nanošenja na odgovarajuće suhu i prethodno pripremljenu brodsku oplatu u natkritom prostoru s malim temperaturnim oscilacijama zraka u arsenalskoj hali.

Za Hvar u funkciji mletačke ratne mornarice ne može se tvrditi da je bio vojnopomorsko uporište, već dobro organiziran vojnopomorski arsenal koji je u uskoj suradnji sa svojim zadarskim intendantskim arsenalom te stoljećima građenim fortifikacijama po istočnojadranskoj obali i otocima, opsluživao mletačke ratne galije i obalnu stražu u stalnom nadziranju Jadranskoga mora, nazvanoga «Golfo di Venezia».

Deset galija obalne straže u godišnjoj funkciji kontroliralo je Dalmaciju i južni Jadran, a Otrant i Jonsko more nadgledala je obalna straža Krfa, s tim što su i jedni i drugi imali radijus plovidbe Hvar – Krf.

Povijest hvarskog arsenala ispisala su događanja na Sredozemlju kroz stoljeća te razvoj brodograditeljskoga tehnološkog procesa i znanosti.

Hvarski pomorski arsenal bio je produžena ruka arsenala u samom gradu Veneciji. Zahvaljujući toj činjenici, hvarski je arsenal primao nova i razvijao vlastita znanja i iskustva te tehnološki, socijalno i gospodarski utjecao na razvoj grada, otoka Hvara i srednje Dalmacije, a posebno na razvoj jadranske brodogradnje.

466

Hvarski arsenal – kasnoantičko doba POVIJESNI DATUMI

«Hvar je osnovan u 4. st. prije K. kao autonomna grčka kolonija koja se vjerojatno zvala Dimos. Novci brojnih grčkih država i gradova, nađeni na mjestu današnjeg Hvara, svjedoče o živom trgovačkom prometu sa zemljama Mediterana od 4. st. prije K. do 2. st. prije K.

Oko 235. god. prije K. došao je čitav otok pod vlast Ilira. 219. god. prije K. otok zauzimaju Rimljani» (1).

BRODOGRADITELJSKI KONTINUITETI

Duljina ratnog broda L = 45 m između perpendikulara, širina B = 5,6 m i visina na glavnom rebru H = 2,5 m optimalne su glavne brodske izmjere (u omjeru duljina – širina; 1 : 8) budući da je brzina broda bila najvažniji graditeljski zadatak. Omjerima glavnih brodskih izmjera (duljine, širine i visine) postignut je najmanji otpor trupa i najveća brzina broda pri veslanju. Cijela epoha ratnih brodova na vesla sporo se razvijala i trajala je oko 3.500 godina do kraja 18. st.

Ograničavajući faktori veličine ratnih brodova na vesla bili su manevarbilnost, radijus plovidbe, a naročito mehanička svojstva drva – građevnog materijala za trup što je uvjetovalo poprečni sustav gradnje brodskog trupa. Ipak, omjeri glavnih brodskih izmjera ovih izrazito vitkih brodova (dugih do 45 m, uskih, niskih) te za njih nepovoljnoga valnog opterećenja Jadranskog mora (savijanje i torzija trupa u uzdužnom smislu od kratkih i visokih valova), uzrokovali su izrazito nepovoljnu uzdužnu čvrstoću trupa. Problematika lokalne čvrstoće brodskog trupa, npr. prilikom porinuća, bila je potpuno nepoznata sve do pojave Galilea Galileija. U izradi brodograditeljskih detalja venecijanski brodograditelji bili su iskusni i vješti majstori.

Premda je u drugoj polovini 16. st. (Lepantska bitka 1571. godine) međupalubljem dvostruko povećan poprečni presjek trupa, a paluba i međupaluba novim konstrukcijama postale elementi uzdužne čvrstoće – čime je povećana duljina broda na 65 m – slaba manevarbilnost, zahtjevi novog naoružanja i nemogućnost popune veslačima u 17. st. bili su dodatni ograničavajući faktori veličine ratnih brodova na vesla.

Za mletačke brodograditelje može se reći da su iz antičkih vremena održali i nastavili tisućljetni kontinuitet arsenalske gradnje i popravaka ratnih drvenih brodova na vesla jer su se u gradnji ratnih galija oslanjali na grčke trijere te poboljšali poprečni sustav gradnje drvenih brodova ojačavajući konstrukciju trupa, npr. umetanjem pasma i unutarnje oplate (2). Tehnologija gradnje i popravaka drvenoga brodskog trupa nije se mijenjala tisućljećima*. Mletački arsenali usavršili su serijsku proizvodnju konstruktivnih elemenata brodskog trupa i opremanja broda «u liniji» poznatu još iz Punskih ratova te u brodogradnju uveli institut kontrole kvalitete proizvoda i nadzora nad gradnjom.

Zbog projekta obnove nosive konstrukcije zgrade hvarskog arsenala iskopano je 1994. i 1996. godine nekoliko arheoloških sondi u unutrašnjem prostoru arsenalske zgrade. U

* Hendrik van Loon: «Život na brodu koji je nosio sv. Pavla u Rim nije se mogao mnogo razlikovati od života na brodu koji je vozio sv. Franju tisuću i dvjesto godina kasnije u Svetu zemlju. U nekim pojedinostima srednjovjekovne lađe bile su možda nešto bolje nego one iz klasičnih vremena. Po drugim nekim pojedinostima, po čistoći na primjer, lađe Srednjega vijeka su zaostajale za onima iz Staroga. No, u svojim bitnim osobinama bile su potpuno iste».

467

sondama uz glavne uzdužne nosive zidove arsenala pronađeni su ostaci kasnoantičkih zidova i temelja (3). Postoji mogućnost da je mletački arsenal građen na temeljima kasnoantičkog arsenala; bili su iste širine, ali je kasnoantički arsenal bio kraći za 1/3 duljine današnjeg arsenala; bio je dug L = 30 m. Štoviše, mletački majstori koristili su kasnoantičke odvodne kanale za čišćenje i ispiranje brodskog trupa i kasnoantičku profilaciju poda za pridržavanje potklada i radnih skela – Prilog 1.

Način izvlačenja brodova na arsenalsku vlaku u antici opisan je u nastavku. Samo arheološka istraživanja cijele unutrašnjosti arsenala pouzdano će odgovoriti na

pitanje je li i ranije u antičko doba postojao na istome mjestu natkriven prostor za gradnju, izvlačenje i popravak brodova.

Mletački arsenal od 1292. do 1420. godine KRATAK OSVRT NA POVIJESNE OKOLNOSTI

«U 7. st. otok i grad zauzimaju Neretljani. 1000. god. Hvar zauzima mletački dužd Petar II. Orseolo. Za vrijeme Petra Krešimira IV. otok dolazi u sklop hrvatske države. 1145. god. grad Hvar je mletački, 1164. bizantinski, a 1180. dolazi pod vlast hrvatsko-

ugarskog kralja. 1278. god. otok su zaposjeli Mleci koji ga drže sve do 1358. god. Od 1358. god. do 1420. god. otok je u vlasti hrvatsko-ugarskih kraljeva, a od tog

vremena dalje je opet pod Mlecima» (1). Polet koji je mletačka pomorska sila dobila osvajanjem Carigrada naveo je Mlečane da

suzbiju gusarstvo, osobito na Jadranu. Svake godine, ne samo za vrijeme rata, već kao rutinsku mjeru, opremili bi flotu galija namijenjenu sigurnosti mora (7).

Također oko 1300. godine nastaje pomorska revolucija srednjeg vijeka izumom novih pomorskih vještina i poslovnih metoda. Rezultat je otvaranje plovidbenih putova u zimskom razdoblju i velik gospodarski rast. Godine 1330. Mlečani su reorganizirali ratnu mornaricu. Ratna flota djelovala je u Egejskom moru, a odvojena flota štitila je mletačke konvoje trgovačkih brodova u Jadranskome moru, suzbijala gusarstvo, napadala neprijateljske brodove, uskraćivala konkurenciji korištenje osnovnih trgovinskih putova patrolirajući Jadranskim morem često na čelu sa zapovjednikom jadranske flote. Zbog svojega prikladnoga geografskog položaja hvarska luka odabrana je za vojnopomorski arsenal, primarno za gradnju, popravke i čišćenja brodova obalne straže.

«1282. god. mletačka vlada naređuje da se sagrade bedemi i utvrde u Hvaru. 1292. god. mletačka vlada naređuje da se sagradi arsenal /u kojem će moći stajati

brodovi pod krovom/. Za izgradnju arsenala mletačka vlada daje Hvaru 150 libara, a kasnije brigu za dogradnje arsenala preuzima hvarska komuna.

Gradnja prvog arsenala dovršena je između 1292. god. i 1331. god. kada je uređen komunalni Statut. U prvoj knjizi komunalnog Statuta iz 1331. god. navedena je i prisega koju polaže magistar arsenala (suprastant, nadstojnik, kasnije nazvan admiralom arsenala) pri nastupu službe; uz prisegu su spomenute i njegove dužnosti u pogledu nadzora nad hvarskim brodovima, brodske opreme i da o ispravnosti brodova izvještava kneza. Magistra arsenala biralo je Veliko vijeće hvarske komune» (4).

468

OPIS VOJNOPOMORSKOG ARSENALA I BRODOGRADITELJSKOG UMIJEĆA

Donijeti odluku da se sagradi arsenal u kojem će brodovi «stajati pod krovom», značilo je i pripremiti otvorene arsenalske radne površine i pripadajući akvatorij. Gradnjom gradskih bedema s kulama i preuređenjem gradskog kaštela u tvrđavu opasana je postojeća gradska jezgra – Groda, a preostali slobodni prostor hvarske uvale postupno se stoljećima pretvara u respektabilan mletački vojnopomorski arsenal. Od samog početka mletačka uprava na zavidnom organizacijskom nivou strogo dijeli prostor prema funkcionalnim zahtjevima pomorskog arsenala jer odmah grade kneževu palaču, molo, mandrač, zgradu arsenala, bunar na Dolcu, bolnicu, crkve, uz već postojeće škverove za brodice – Prilog 2.

Izgled zgrade prvoga mletačkog arsenala može se opisati prema vedutama Hvara venecijanskih kartografa.

Širina arsenalske hale je širina između kasnoantičkih temelja i zadržana je do današnjih dana.

Prvi mletački arsenal (između 1292. i 1330.) bio je dug L = 40 m. Uzdužna škarpa visine h = 5 m osiguravala je čvrste uporišne točke potrebne za izvlačenje brodova i imala je sa svake strane po sedam polukružnih prozora kroz koje je prodiralo dnevno svjetlo u donji dio unutrašnjosti arsenalske hale. Glavni uzdužni nosivi zidovi, tik uz škarpu, širine b = 0,8 m i ukupne visine 8,5 m imali su po osam visokih lučnih prozora. Visoki lučni prozori imaju svoje logično objašnjenje premda je riječ o vojnopomorskom objektu; to je vrijeme kada Venecija svojim ratnim i policijskim galijama suvereno kontrolira Jadransko more bez ozbiljne vojne prijetnje na području Otranta i srednje Dalmacije. Može se pretpostaviti da je visina arsenalske hale uvijek bila ista, tj. 8,5 m, iznad koje je bio krov na dvije vode.

Također prema istim venecijanskim kartografima može se zaključiti da je vjerojatno nakon 1330. godine arsenal produžen za 7 m; krov dobiva treću vodu, a uzdužni nosivi zidovi još po dva visoka lučna prozora. Unutar arsenalske zgrade ratni brodovi gradili su se i popravljali na arsenalskoj vlaki zanatskim umijećem «odoka» pa još ne postoji potreba za gradnjom kata iznad arsenalske hale. Veliki otvor na zapadnom pročelju arsenalske zgrade nije bio lučnog oblika, bio je nešto širi od današnjeg luka jer je trebao osigurati porinuće izgrađene ili popravljene galije odgovarajuće duljine, na centralnoj saoničkoj vlaki, odnosno gradnju, popravke i čišćenja manjih izvučenih brodova na dvije bočne saoničke vlake – Prilog 3.

Problematiku gradnje brodskog trupa zanatskim umijećem «odoka» majstora brodograditelja u 15. stoljeću najbolje je opisao suvremenik Benedikt Kotruljević (1416. – 1460.):

«Lađe, koje su stari nazivali troveslarke, mi zovemo galije. Njih ima dvije vrste i jedne se od drugih razlikuju jedino po mjeri, tako da se jedne zovu velike galije, galijace odnosno trgovačke galije, a druge se nazivaju lake galije. I jedne i druge grade se u velikom omjeru (dugi brodovi), jer moraju ispuniti dva uvjeta koji su na neki način suprotstavljeni: galija tako treba biti dobra jedrilica, ali još bolje veslarica, i to ne ovisi toliko o točnom mjerilu koliko o kakvoći, i to kakvoći drvne građe, u smislu da jedna strana broda ne preteže više od druge; i vidimo da u tome svaki brodski tesar griješi, tako da ćete vidjeti vrlo malo brodova na svijetu koji ne bi bili iskrivljeni i koji ne bi slušali kormilo s jedne strane više nego s druge. A ipak u mjerenju nije učinjena nikakva pogreška. Zato se može vidjeti da vrsni brodski tesari svaki komad drva za rebra sijeku po sredini i grade dvije galije iz jednog kalupa i prema istome mjerilu i od istih dasaka, a ipak jedna galija plovi dobro na jedra, a druga na vesla, iako brodski tesar nije pogriješio u geometrijskom smislu – geometrico compasso. Ja sam o tome mnogo ispitivao vrsne brodske tesare i nisam pronašao drugi razlog koji bi se mogao navesti, osim onoga što govore: da ona strana galije, koja je okrenuta prema suncu, postaje lakša i

469

zbijenija, i postaje otpornija na vodu i izdržljivija; onoj strani koja stoji u sjeni događa se suprotno» (6).

Odlukom mletačke vlade iz 1282. da u Hvaru sagradi arsenal te razvojem arsenalske brodogradnje u prvih sto godina postignut je respektabilan rezultat: visoko razvijena brodogradnja u Hvaru, što se vidi iz pisma ugarsko-hrvatskog kralja i njemačkog cara Žigmunda od 17. rujna 1416. god. hvarskoj komuni. Traži da mu pošalju «nekoliko dobrih majstora i izučenih radnika galija, nekoliko majstora galeota, nekoliko majstora brigantina, a osim toga nekoliko brodograditelja i drvodjelaca, koji znaju svojom vještinom praviti galije, galeote, brigantine i druge vrste lađa» (4). Ovo je prvorazredni izvor za povijest ranosrednjovjekovne brodogradnje u Dalmaciji, koji potvrđuje da se u Hvaru ne samo popravljaju, već i grade izvanrednom vještinom i kvalitetom ratni brodovi.

Prvi arsenal se upotrebljava oko sto godina, a zbog trošnosti na istim se temeljima gradi novi u 15. st. (4).

Prva reorganizacija - mletački arsenal od 1420. do 1520. god. KRATAK OSVRT NA POVIJESNE OKOLNOSTI

Za razliku od Dubrovačke Republike koja je svoju egzistenciju, neovisnost i trgovačku flotu štitila vrhunskom diplomacijom, Mletačka je Republika svoje pomorsko carstvo štitila promućurnom diplomacijom i moćnom ratnom mornaricom.

«Na moru je Venecija stoljećima u stanju pripravnosti. Neobična mletačka solidnost trijumf je adaptacije i rezultat stalnih proračuna uz brižljivo održavanje utvrda, obalnih straža na istarskim, dalmatinskim i albanskim obalama, sve do jonskih otoka i dalje, do Krete i Cipra te budnosti Arsenala u Veneciji – moćne tvornice kroz koju neprestano prolaze ratni brodovi i galije» (8). Na početku 15. st. imala je 3.300 velikih brodova sa 36.000 pomoraca i jednu od najjačih ratnih mornarica.

Sredina 15. st. je povijesno razdoblje kada se Venecija zaista osjeća gospodaricom Jadrana. «S Krfom i svojim brodovljem, Venecija drži ulaz u cijeli Jadran, jer na drugom kraju mora, na sjeveru sam grad Venecija drugi je ključni položaj: točka u kojoj se sastaju pomorski i kopneni putovi što, unatoč Alpama, povezuju srednju Europu s Jadranom i Levantom. Misija je Venecije da osigura tu vezu. Stoga je Jadran njezino more, njezin «Zaljev», kako i sama kaže «Golfo di Venezia». Ona tu može uhvatiti bilo koju lađu, održava red, vješto ili okrutno, ovisno o slučaju. Zlatno je pravilo – ben noto principio, i to otvoreno.

- Već mnogo godina, bez ikakve osnove, Venecijanska Republika tvrdi da je Zaljev njezin – piše Francisco de Vera, ambasador Filipa II. u Veneciji – kao da taj dio mora Bog nije stvorio, kao i sve ostale, da se njime svi služe.

Mlečani na to spremno odgovaraju, neumorno ponavljajući, da su Zaljev kupili ne svojim zlatom, već svojom krvlju – toliko puta prolivenom – » (8).

Zbog tipične politike «autoritativne koncentracije trgovine, sva trgovačka roba koja se prevozila Jadranom morala je proći kroz Veneciju. U slučaju potrebe jedino je Republika dodjeljivala rijetke dozvole. Njoj je to jedan od načina da regulira promet, prema tome što smatra da joj ide u korist, da brani svoj porezni sustav, tržište, izvoz robe, svoje obrtnike i svoju plovidbu» (8).

U interesu tekuće dnevne politike Mlečani su provodili pravo gusarstvo na Jadranu, legaliziranu otimačinu na moru, čiji je zakon ležao u snazi mletačke ratne mornarice. Kada je npr. zbog slabe žetve Dubrovačka Republika 1460. godine poduzela mjere da se opskrbi hranom, odlučeno je da jedan vlastelin pregovara s kapetanima mletačkih galija te da

470

isposluje prolaz svim dubrovačkim brodovima koji bi iz Apulije prevozili pšenicu i druge žitarice. Kada je Veneciji zasmetao Trst (nadvojvode Habsburga iz Beča), Venecija im je svojom mornaricom uništila solane itd.

OPIS VOJNOPOMORSKOG ARSENALA Zbog svega navedenog trošnost zgrade nije jedini razlog zbog kojeg Venecija

preuređuje arsenal i hvarsku luku. Budući da Venecija do 1420. godine završava osvajanje dalmatinske obale (osim područja Dubrovačke Republike), logično je da zbog novih okolnosti preuređuje luku i organizacijski poboljšava funkcioniranje arsenala: škverove premješta na žalo ispred crkve sv. Marka, 1425. gradi bunar na Dolcu, 1449. bolnicu u crkvi Svih svetih, 1455. obzidava mandrač s molom za prihvat opskrbnih galija i drugih transportnih brodova te gradi novi mol uz južnu otvorenu arsenalsku površinu za raspremanje i opremanje porinutih galija, znakovito nazvan «molo Vidali»*.

Na zahtjev puka 1454. godine u zidinama kod katedrale otvara nova gradska vrata – tzv. Tržišna vrata – da bi se kroz njih iz grada direktno došlo na trg pred katedralom, zaobilazeći arsenal.

Već tada, dakle u prvoj polovini 15. st., mletački vojnopomorski arsenal u Hvaru poprima osnovnu organizacijsku shemu prostora i funkcioniranja koja će se u idućim stoljećima tehnološki nadopunjavati sve do trenutka kada arsenal – zbog tehničkih razloga, političkih prilika i ekonomske neisplativosti za Veneciju – više neće moći dalje razvijati svoju primarnu funkciju.

Prostori i objekti vojnopomorskog arsenala za brodograditeljsku djelatnost zauzimali su:

hvarsku luku za akvatorij, obzidani mandrač za smještaj brodica, tzv. «galiota», s molom za prihvat

transportnih galija i ostalih opskrbnih brodova, zgradu arsenala, otvorenu arsenalsku površinu namijenjenu opremanju arsenala, cisterne, otvorenu arsenalsku površinu namijenjenu raspremanju i opremanju brodova, «molo Vidali». Otvorena arsenalska površina namijenjena opremanju arsenala, skladištenju, sortiranju,

sušenju i pripremi visokovrijedne drvne građe (sjeverno od arsenalske zgrade) šest puta je veća od arsenalske hale i iste je veličine kao i prostor namijenjen raspremanju i opremanju novih i popravljenih ratnih brodova (južno od arsenalske zgrade) – Prilog 4/1 i 4/2. Ovo je tipična organizacijska shema radnih površina vojnopomorskih arsenala u prošlosti kojima su gradnja i popravci te održavanje brodova podjednako primarne funkcije.

Međutim, u kasnijim stoljećima ovaj se odnos narušava. Sjeverna otvorena površina pomorskog arsenala osigurana je gradskim bedemima, a na

istoku je pomorski arsenal bio ograničen trgom pred katedralom. Današnja tlocrtna površina glavnoga hvarskog trga, Trga sv.Stjepana, sugerira položaj arsenalske istočne ograde. Dio trga uz katedralu sv. Stjepana ima osnovne izmjere kao i više-manje svi glavni trgovi srednjovjekovnih dalmatinskih gradova i bio je popločan, za razliku od prašnjavog otvorenog arsenalskog prostora uz sjeverno pročelje zgrade arsenala. Ovaj se dio današnjeg trga

* Članovi hvarske obitelji Vidali, kao i npr. trogirske obitelji Cippico, bili su generacijama ugledni zapovjednici mletačkih ratnih galija.

471

popločava tek 1780. godine, nakon što se 1767. godine kompletni vojnopomorski arsenal seli u Boku kotorsku.

Južna arsenalska površina na otvorenom namijenjena raspremanju i opremanju porinutih brodova prostirala se između južnog pročelja arsenalske zgrade i utvrđenih južnih bedema. Ovaj se bedem spuštao od brda sv. Nikole, tik uz crkvu sv. Anuncijate (9), do južnog ruba «mola Vidali», a paralelno je slijedio liniju južnog pročelja arsenalske zgrade. Crkva sv. Anuncijate ostala je izvan bedemima osiguranoga radnog prostora vojnopomorskog arsenala. Osim opremnog «mola Vidali», na tom su prostoru svoje mjesto morale pronaći sve opremne radionice – kovačnica, ljevaonica, bravarske i drvodjeljske radionice s priručnim skladištima gotovih proizvoda, npr. skladišta vesala, konopa i ostale brodske opreme, bačvarija, klaonica, usoljavanje mesa i proizvodnja loja potrebnog za podmazivanje saonica na saonicima, kao i veliki broj «bunja», tj. nadsvođenih komora u kojima se suhom destilacijom drva dobivala smola i drveni ugljen. Smola je služila u tehnološkom postupku osiguranja nepropusnosti brodskog trupa, a drvenim ugljenom grijali su se na galijama ili pak održavali kovačku vatru. Paklina se, dakle, ili «ubirala» ili proizvodila te skladištila u bačvama unutar pripremnih prostora ispred istočnog pročelja zgrade arsenala.

Bliže katedrali dio ovog prostora bio je rezerviran za strelište, odnosno vježbalište koje je uredio knez/admiral arsenala Zuaneo Zantani 1431./1432. god.

Linija arsenalskih površina sa zapadne strane, uz more, sadržavala je: «molo Vidali», klaonicu, more uz zapadno pročelje arsenalske hale gdje se nalazio podvodni dio arsenalske vlake, jednokrake stepenice uz sjeverno pročelje zgrade pružene uz arsenal od kata arsenala petnaestak metara prema moru, sve do pristaništa i mandrača, da bi zaštitile vanjske radne prostore od naplavljivanja uslijed jakog juga i zapadnjaka te mandrač.

Na centralnom mjestu otvorene arsenalske radne površine sjeverno od arsenalske zgrade postavljen je najvjerojatnije 1446. god. «štandarac» sa zastavom Mletačke Republike i «brelinom» za kažnjavanje i discipliniranje arsenalskog osoblja, mornara, vojnika i građana.

Postavljanje «štandarca» sa zastavom Mletačke Republike na ovom prostoru oko kojega dominiraju kneževa palača, kontrolirajući cijelu luku, i zgrada arsenala, završni je čin institucionalizacije vojnopomorskog arsenala zavidnoga organizacijskog nivoa. EGZAKTNE ZNANOSTI U BRODOGRADNJI I HVARSKI ARSENAL

«Egzaktne znanosti zasnivaju svoje tvrdnje na metodički utvrđenim iskustvenim

podacima, služe se eksperimentom, nastoje sve svoje nalaze izraziti kvantitativno» (1). U srednjem vijeku matematika i fizika bile su povezane s prirodnom filozofijom.

Njihove pripreme kao egzaktnih znanosti u brodogradnji počele su već tijekom 15. st., razvijale se u novom vijeku sve do prve polovine 17. st. kada su postavljeni temelji moderne znanosti.

Svjedočenje o razvitku egzaktnih znanosti u brodogradnji na istočnojadranskoj obali od sredine 15. do sredine 16. stoljeća pruža nam gradnja kata arsenalske zgrade u Hvaru za potrebe tzv. arti* (4*) – crtare, krojačnice jedrilja, preteče tehničke službe arsenalske

* U okvirima cehovskih udruga brodograditelja razlikovale su se bratovštine (tal. scuole), tehničke službe ceha (tal. arti) i službe financijske potpore članovima ceha (tal. luminarie). Ceh «arsenalotta» bio je jedan od najuglednijih, u obrtničkom sloju njegovi su članovi činili elitu i svojevrstan pričuvni korpus podčasnika i bili su npr. počasna straža Duždeve palače tijekom izbora za dužda, a u Dubrovniku npr. zapovjednik arsenala imao je čast podizati zastavu Dubrovačke Republike na Orlandovu stupu u dane najviših državnih svečanosti. Logično je da je i u Hvaru arsenal predstavljao instituciju moći i posebne časti pa su od 1462. u arsenalu često održavani sastanci hvarskoga Velikog vijeća.

472

djelatnosti. Kat je nadograđen sredinom 15. stoljeća, što se može zaključiti iz nekoliko neovisnih istraživačkih izvora:

1. Građevinskim radovima iz 2007. godine, nakon što je otučena zidna žbuka na katu arsenala, izgoreno kamenje uzdužnoga nosivog zida dosezalo je nešto preko polovice visine kata, što znači da je kat postojao za vrijeme požara 1571. i 1579., pri čemu je konstrukcija poda kompletno izgorjela, a drveni grednik stropa uz zapadno pročelje ostao je sačuvan, premda nagorio.

2. Rezultati mjerenja starosti drvenih stropnih greda kata, dobiveni u laboratoriju Zavoda za eksperimentalnu fiziku Instituta "Ruđer Bošković", procjenjuju raspon kalibracije

AD 1415 – 1485 AD uz postotak vjerojatnosti 68,2 % odnosno AD 1400 – 1530 AD uz postotak vjerojatnosti 85,0 %. Za jednu i drugu vjerojatnost vrh statističkog raspršivanja je oko 1450. godine. 3. Inženjerskom procjenom elemenata nosive konstrukcije zgrade arsenala, stropna

konstrukcija kata starija je od poprečnih pregradnih zidova kata arsenala. Postojeće rješenje ima opravdanje samo u slučaju nužne i naknadne adaptacije prostora.

4. Analizom izgleda zapadnog pročelja – Prilog 5. 5. Za razliku od metode gradnje brodova «odoka» u prijašnjim vremenima, pojavljuju

se sve sofisticiranije metode određivanja oblika brodskog trupa i njegove kontrole u procesu osnivanja i gradnje (10) koje zahtijevaju nove radne prostore – crtare (tal. arti) kao preteče traserskih sala. Ne samo da se brodske forme* crtaju na podu (tal. bataforma) i na šablonama prenose u radionicu u mjerilu 1:1, već to vrijedi za razradu i crtanje u mjerilu 1:1 svih zahtjevnijih brodograditeljskih detalja, a posebnu pažnju poklanjaju crtanju i krojenju jedrilja. Istovremeni i Hvaru najbliži primjer crtanja tehničkih detalja u mjerilu 1:1 bio je na gradnji trogirske katedrale.

Također, u svakodnevnom životu pojavila se potreba da se fizikalne mjere – npr. za mjerenje vremena, dužine, površine, obujma, težine itd. – reguliraju i doneseni su propisi u mnogim komunalnim statutima o brizi za mjere, utege, modije, kantare (11), za smolu, kreč, žito, sol, vino, ulje... Takve odluke sadržavao je i već spomenuti statut Hvara iz 1331. godine. Pramjere za dužinu bile su napravljene od metala ili su bile uklesane i istaknute na vidljivim javnim mjestima. Jedna od takvih pramjera za dužinu – venecijanska stopa – trokutima je nacrtana u obliku romboida s dijagonalom i urezana u zidnu žbuku pregradnog zida na katu arsenala sa strane današnjeg kazališta, očigledno u nekadašnjem prostoru u kojem je često bila u upotrebi. OPIS ZGRADE ARSENALA

Zbog osnivanja «arti» – crtare ili preteče tehničke službe arsenala, iznad postojećeg arsenala dugog L = 47 m gradi se cijeli kat koji je imao istu formu krova na tri vode kao i prethodni arsenal. Zadržana je debljina uzdužnih glavnih zidova b = 0,8 m i stara uzdužna škarpa visine h = 5 m s postojećim polukružnim prozorima i visokim lučnim prozorima. Unutrašnji prostor arsenalske hale ukupne visine 8,5 m i dalje je isti, samo što je nepoznat oblik otvora na zapadnom pročelju. Širina otvora je i dalje najmanje 10 m jer tako zahtijeva raspored vlaka, i to centralne saoničke vlake namijenjene izgradnji i popravcima galija obalne straže, odnosno dviju bočnih saoničkih vlaka namijenjenih popravcima i čišćenju manjih izvučenih brodova. Osim uz glavne uzdužne zidove, škarpe su se protezale i na dio zapadnog

* Vezano uz brodske forme, brodograditeljski pojmovi na talijanskom jeziku venecijanskog dijalekta bili su npr. chavi de sesto – metoda osnivanja oblika trupa; cavo da prova – pramčana statva ili metoda osnivanja zaobljenja pramčane statve; cavi, lat. cavea – teoretska zaobljenja rebara crtana na bataformi itd.

473

pročelja budući da su na njima bili postavljeni aneli – privezna oka za privlačenje dotegljenog trupa i njegovo centriranje na saonik.

Od antičkih vremena zidovi arsenala uvijek su se gradili od kamena zbog čestih požara u unutrašnjosti. Ovisno o rasponu, stropne konstrukcije bile su od svodova ili, u slučaju većih raspona kao kod hvarskog arsenala, od jakih drvenih greda, poprečno postavljenih na glavne uzdužne nosive zidove. Drvo upotrebljavano za ovu namjenu obično je bio ariš (zbog svoje strukture i vrste smole teško se zapali, a i kada gori, to traje dugo, polagano i bez plamena). Strop kata imao je istu, možda nešto lakšu drvenu konstrukciju.

Samo su ratne mornarice imale svoje pomorske arsenale. Veliki otvor, kroz koji su se na vlakama izvlačili raspremljeni trupovi ratnih brodova zbog popravaka i čišćenja od obraštanja, imao je svoja vrata koja su se često zatvarala da bi se pospješilo sušenje očišćenog i pripremljenog trupa visokim temperaturama iz talioničkih peći u kojima je ključala smola, stvarajući atmosferu u unutrašnjosti arsenalske hale koju je Dante spomenuo u jednom od svojih pjevanja «Pakla».

Problem obraštanja i crvotočine te osiguranja nepropusnosti trupa drvenoga ratnog broda (koji je bio osnovan samo za postizanje najveće brzine uz optimalno nošenje određenog broja vojnika, strijelaca, mornara i časnika te njihova naoružanja i opreme) očito je bio ozbiljan, budući da su ratne galije bile samo osam godina u aktivnoj upotrebi. Koristile su se tako da su, npr., od dva mjeseca boravka na moru vesla bila dvanaest dana u funkciji, a preostalo vrijeme galije su plovile kao jedrilice.

Druga reorganizacija - mletački arsenal od 1420. do 1520. god. KRATAK OSVRT NA POVIJESNE OKOLNOSTI

«Kraj 15. stoljeća donosi velike geopolitičke promjene. To su godine Velikih otkrića, ali i pojave Turaka koji ozbiljno ugrožavaju mletačke posjede u istočnom Sredozemlju.

Od 1463. – 1479. padaju pod tursku vlast mletački posjedi u Egejskom moru, u Grčkoj i Albaniji. Zbog prvog velikog mletačkog poraza 1470. – gubitka Eubeje (Negropontea) svrgnut je u Veneciji generalni kapetan mora, ali i novi admiral 1474. gubi dio Albanije i Skadar» (1).

Na početku 16. st. Venecija brani svoje trgovačko-pomorske privilegije u Sredozemlju dvostruko jačom tonažom brodovlja ratne mornarice od tonaže brodovlja svoje trgovačke mornarice. Ali, dolaskom Sulejmana II. za turskog sultana (1520. – 1566.) koji inicira novu tursku ekspanziju velikih razmjera, mletački posjedi u Egejskom moru ne samo da su ugroženi, nego ih Venecija postupno i gubi. To je doba kada se doslovno rasplamsao sukob između zapadnoga i islamskog svijeta, a u borbama na moru ističu se španjolska i mletačka ratna mornarica.

Godine 1537./1538. stvorena je Prva Sveta liga pape, Mletaka i Španjolske protiv Turaka. Napetost i ratno raspoloženje pojačali su se u Mediteranu, a pobjedom turskog brodovlja nad brodovima Svete lige u pomorskoj bitki kod Santa Maure 1538. Turska je stekla premoć na Mediteranu. Za vrijeme opsade Sigeta 1566. godine umire Sulejman II. Zamjenjuje ga veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, a zatim sin, sultan Selim II. (1566. – 1574.).

Godine 1571. događa se Bitka kod Lepanta, zadnja velika pomorska bitka ratnih brodova na vesla, kojom je Druga Sveta liga zaustavila daljnje širenje turske pomorske sile na Mediteran i na zapadnu Europu.

474

ORGANIZACIJA VOJNOPOMORSKOG ARSENALA U VREMENU IZMEĐU PRVE I DRUGE SVETE LIGE

Premda je opći gospodarski rast Venecije u 16. st. omogućen širenjem proizvodnje – npr. stakla, ogledala, tiskarske industrije, proizvodnje vunenih tkanina, svile, čipke, sapuna, namještaja, draguljarstva... – brodogradnja kao najveća mletačka srednjovjekovna privredna grana ulazi u doba recesije pa se već početkom 16. st. raznim zabranama i propisima osigurava monopolistički položaj brodogradilišta i arsenala u Veneciji, strogo kontrolirajući izgradnju brodova u ostalim jadranskim gradovima komunama. Centralni arsenali u Veneciji preuzimaju gradnju kompletnoga ratnog brodovlja.

U Hvaru se popravljaju i održavaju galije obalne straže za nadzor Jadranskog mora i priprema pojačana logistička opskrba ratne flote uoči velikih pomorskih bitaka kod Santa Maure i Lepanta.

Također, 1520. godine gradi se intendantski arsenal u Zadru, preko kojeg se transportnim galijama efikasnije opskrbljava pomorski arsenal u Hvaru, i to naročito velikim količinama soli iz paških solana. Kvalitetni proizvodi iz senjskih veslarskih manufaktura i opskrba iz Senja kvalitetnom drvnom građom za popravke ratnih galija traje do pojave uskoka, kada se hvarski arsenal okreće drugim mogućnostima nabavke drvne građe: premda Pomorska enciklopedija ističe da su do 19. st. privatni brodovlasnici u gradu Hvaru imali samo brodice za ribarenje i brodove male kabotaže (lokalna plovidba s najmanjim brodicama), istraživanja gosp. Josipa Luetića u dubrovačkom arhivu pokazala su suprotno – hvarski, viški i brački trgovački jedrenjaci u tom su razdoblju obavljali veoma unosne trgovačke poslove na području jadranske plovidbe, npr. do Dubrovnika i Venecije, ali i izvan jadranske plovidbe do Krfa i Krete. U dubrovačkim i engleskim novčarskim kućama stacioniranima u Dubrovniku brodovlasnici su često uplaćivali pomorska osiguranja svojih brodova i njihovih tereta pa tako znamo da su u Hvar dopremali velike količine skupocjene brodograditeljske drvne građe, konje, žito, vosak, kožu, vunu, kudjelju, bale sukna…, a iz Hvara trgovali su vinom i uljem.

Venecija je prisiljena ponovo reorganizirati pomorski arsenal u Hvaru, ubrzati popravke i opremanje galija obalne straže za nadzor Jadranskog mora, a naročito efikasnije opskrbljivati ostale ratne brodove. Poboljšane su i proširene sve arsenalske službe: maritimne, intendantske, oružne, sanitetske, vjerske, osim tehničke koja se smanjuje.

Organizacija vojnopomorskog arsenala obuhvaćala je službe: zapovjedništvo i intendantska služba službe opremanja pomorskog arsenala: skladišta, cisterne, nastambe,

transporti... proizvodna hala pomorskog arsenala za popravak i čišćenje brodskog trupa službe raspremanja i opremanja popravljenih brodova oružna služba sanitetska služba vjerska služba.

Zapovjedništvo i intendantska služba

U Kneževoj je palači knez, a ujedno i admiral arsenala, vodio brigu o sigurnosti i financijskom poslovanju komune i arsenala, opskrbi arsenala, nadgledao je sve službe i hvarski akvatorij; iz palače su vodili brigu o uplovljavanju trgovačkih brodova privatnih

475

brodovlasnika koji su u luci obavljali nautičko-lučke i pomorsko-trgovačke poslove vezane uz poslovanje arsenala ili samog grada.

Što se tiče financijskog poslovanja, već je tada mletačka ratna mornarica dijelila troškove na troškove izgradnje brodskog trupa, troškove opremanja i troškove održavanja galija te ih je pomno analizirala – «gradnja samog trupa galije predstavljala je manje od polovine proizvodne cijene, drugu polovinu su činili troškovi za jedra, vesla, križeve, jarbole, užad, lance, sidra, preostalu opremu i naoružanje galije. Troškovi održavanja galije posebno su se vodili i bili su ogromni (plaće, prehrana, municija, ogrjev, potrošni alati i roba...)» (8).

Službe opremanja pomorskog arsenala: skladišta, cisterne, nastambe, transporti...

Skladištenje i sušenje velikih količina drvne građe, sortiranje visoko vrijednog

prirodno savijenog drva koje je služilo za izradbu jako zaobljenih brodskih rebara i drugih brodskih formi, skladištenje dugih trupaca za izradbu jarbola, skladištenje željezne rudače, olova, ugljena, drva za ogrjev, gašenog vapna, soli, žita itd. organiziralo se na otvorenoj arsenalskoj površini, na prostoru uz sjeverno pročelje arsenalske zgrade.

Na ovoj radnoj arsenalskoj površini morao se, osim prostora za skladištenje, sortiranje i sušenje drvne građe, osigurati i prostor za manipulaciju, pretovar i transport drvne građe, a naročito trupaca za jarbole, konjima do radionica i obale za opremanje ratnih galija – «molo Vidali» gdje su se jarboli dizali i učvršćivali na popravljen i dotegljen brodski trup.

Zbog velikih količina pitke vode potrebne za opskrbu flote, kao i velikih količina vode za tehnološki proces popravka drvenoga brodskog trupa, 1520. godine admiral arsenala Ivan Kisić gradi centralni zdenac – «gustirnu». Cisterna je postavljena u centru između obronaka Grode i Burga, puneći se oborinskim vodama za vrijeme kiša. Uz samu zgradu arsenala morala je biti i priručna manja cisterna za svakodnevnu upotrebu: ispiranje i čišćenje trupa te pitku vodu za arsenalske radnike. Morskom vodom u drvenim vjedrima čistili su se kanali između saoničkih vlaka iz kojih su nečistoće otjecale u more.

Put koji je sa sjeverne strane cisterne vodio prema sajmištu na Dolcu omogućio je da su konjskim zapregama dopremane u arsenal velike količine vina i ulja za mornaricu, bačve s «ubranom» paklinom i stoka za klaonicu. Put uz južnu stranu cisterne vodio je od strelišta – vježbališta, preko nastambi do katedrale, bolnice i groblja.

Mletačke ratne galije bile su usidrene s južne strane arsenala ispred neuređene obale, a zapovjedni i ostali brodovi za sidrenje imali su na raspolaganju cijeli preostali dio hvarske luke. U zatvorenoj lučici – mandraču – bili su vezani «galeoti» te ostale brodice za vezu arsenala i Kneževe palače s usidrenim brodovima u luci te za tegalj raspremljenih galija od «mola Vidali» do arsenalske vlake. Glavni mol uz mandrač služio je kao pristanište za zapovjednike i časnike, a izgradnjom Rive sv. Marka 1556. godine omogućen je intenzivniji i organiziraniji prihvat opskrbnih galija te trgovačkih brodova privatnih brodovlasnika.

Opis zgrade arsenala

Premda su reorganizacijom ratne mornarice pred Prvu Svetu ligu ukinuli gradnju brodova u hvarskom arsenalu, hvarska luka već tada postaje tijesna za preostale dvije arsenalske funkcije – popravke brodova mletačke obalne straže i priručno logističko opskrbljivanje ostale flote. Prvenstveno postaje tijesna otvorena arsenalska površina s južne i sjeverne strane arsenalske zgrade namijenjena skladištima i radionicama privatnih osoba, a u funkciji arsenala. Da bi maksimalno povećali te prostore, ruše veliku nezgrapnu škarpu visoku 5 m kako bi dobili veći prostor oko same zgrade. Problem čvrstih uporišnih točaka potrebnih

476

za izvlačenje brodova rješava se izgradnjom manje škarpe od 3 m, a potrebna se debljina zida kompenzira podebljanjem uzdužnoga nosivog zida za 35 cm u unutrašnjosti arsenala; ukupna debljina zida sada iznosi b = 1,15 m. Na taj se način prostor unutrašnjosti arsenalske hale sužava na 12,5 m, bočni se saonici isključuju iz funkcije, a centralna vlaka preuređuje za popravak i čišćenje izvučenih galija obalne straže. U ovoj reorganizaciji zapadno pročelje zgrade hvarskog arsenala, s morske strane, poprima svoj današnji izgled: gradi se monumentalni luk do prvog kata, na pročelju se otvaraju okrugle puškarnice sa svake strane, a u sredini pročelja uklesan je reljef mletačkog lava. Krovište se uzdužno produžava do zapadnog pročelja i formira krov na dvije vode. Zbog skladišta privatnih lica u službi arsenala, izgrađenih uz uzdužnu škarpu sa sjeverne strane arsenalske zgrade, visoki lučni prozori – preko kojih se dobivalo svjetlo u unutrašnjem radnom prostoru arsenalske hale – skraćuju se na visinu iznad vanjskih skladišta.

Prostor kata – bivše velike crtare u službi gradnje brodova obalne straže, priručnog spremišta šablona, letvica, konopaca i utega, geometrijskog pribora i ostalog pribora za osnivanje oblika brodskog trupa, krojačnice jedrilja, priručnog spremišta pomorskih karata i instrumenata te prostorija časnika arsenala – podijeljen je poprečnim zidom na dvije podjednake prostorije. U prvoj polovini smještena je crtara i priručno spremište šablona i ostalog pribora potrebnog samo za praćenje popravaka brodova obalne straže (to je doba kada još nije poznato crtanje brodskih linija u smanjenom mjerilu na papiru), a druga polovina prostora pretvara se u veliko skladište mornarskog dvopeka koje se 1554. godine seli iz Kneževe palače u pregrađeni kat iznad arsenalske hale (9). Svi su prostori na katu međusobno bili povezani unutrašnjim uzdužnim hodnikom uz sjeverno pročelje arsenala koji je unutrašnjim vratima (otkrivenima građevinskim radovima 2007. godine) povezivao istočnu polovinu kata namijenjenu «artima» i zapadnu polovinu prostora namijenjenu velikom skladištu dvopeka i časničkim prostorijama.

Može se pretpostaviti da se iz hodnika izlazilo, kroz današnja prva vanjska ulazna vrata kata, na vanjske pristupne stepenice.

Razvoj saniteta, vjerska služba i oružna služba

Povijesni razvoj saniteta, vjerske službe i oružne službe hvarskoga vojnopomorskog arsenala posebne su znanstveno-istraživačke teme koje bi se trebale do kraja osvijetliti u okviru predloženoga multidisciplinarnog istraživačkog projekta povijesti hvarskog arsenala.

Međutim, i s brodograditeljskog pristupa istraživanju povijesti hvarskog arsenala može se zaključiti da je mletački vojnopomorski arsenal, bez obzira što je ustanovljen da bi štitio isključivo elementarne mletačke interese, civilizacijski doprinos razvijene Europe našim prostorima, pogotovo kada uzmemo u obzir činjenicu da je u to vrijeme Venecija s Terra Ferme imala 1.500.000 stanovnika, a jadranska je obala s gradovima kao što su Zadar od 10.000 stanovnika, Split od 4.000 stanovnika ili Hvar od 8.000 stanovnika bila tek poveznica do Krete, glavne mletačke prekomorske stečevine od 250.000 stanovnika.

Zahvaljujući brodograditeljskim tehnološkim i znanstvenim dostignućima u velikom arsenalu u Veneciji, znanje se širilo dalje iz mletačkih vojnopomorskih arsenala razasutih po Sredozemlju na privatna, veća ili manja brodogradilišta te različite manufakture.

Sanitetska služba

«Godine 1587. Odbor za zdravstvo u Hvaru uvodi sanitetsku službu. Ova služba vodi brigu o bolesnim mornarima i gradi kuću na molu opasanu zidom da ne bude svakom

477

pristupačna. Zgrada se zove Sanidad i ima funkciju karantene. Za bolesne se 1608. godine gradi bolnica i to izvan grada, iza katedrale kraj groblja» (4).

Još u 15. st. zahvaljujući arsenalu Hvar ima liječnika i kirurga, staru bolnicu, ljekarnika i apoteku, hospicije.

Zahvaljujući dobro organiziranom sanitetu i karantenskoj službi, Hvar je u nekoliko navrata izbjegao velike nalete kuge koja je harala po Europi, a naročito Balkanom u doba turskih osvajanja. Također, zahvaljujući organiziranoj sanitetskoj službi, njenom utjecaju i ugledu u samom Hvaru, može se tvrditi da niti jedan grad na području srednje Dalmacije nije dao toliko uglednih liječničkih i ljekarničkih obitelji.

Vjerska služba

Što se tiče vjerske službe organizirane u okviru mletačkoga vojnopomorskog arsenala u Hvaru, osim katoličkih crkava i katedrale koju grade 1560. godine, izgrađen je hospicij i crkva sv. Venerande za mornare pravoslavne vjere s grčkih otoka.

Time se otvara izvanredna znanstveno-istraživačka tema, oslonjena na znanstvena istraživanja npr. (12), o prilogu povijesti ekumenizma na našim prostorima ili izgrađenoga pravoslavnog objekta samo u funkciji dobra i koristi mletačke države. Oružana služba

U ovoj velikoj reorganizaciji logistike mletačke mornarice na Jadranu u 16. st. učinjena je velika pogrješka – hvarski pomorski arsenal nije pretvoren u vojnopomorsko uporište, nije osiguran odgovarajućim vojnim postrojbama. Iscrpljeni arsenalski radnici, mornari i veslači na galijama te nedostatne vojne postrojbe nisu bili dovoljni da se 1571. god. zaustavi turska navala, pljačka i pokolj u gradu. Turci su zapalili cijeli grad zajedno s novim arsenalom. Do 1610. godine, kada u Hvar dolazi Pietro Semitecolo, Hvarom hara kuga prenesena 1576. turskim brodovima koji su u tom predlepantskom upadu uništili Hvar, a posebno je bio razoran požar kada je 1579. godine eksplodiralo skladište oružja u tvrđavi. U Hvaru nastaju godine općeg siromaštva, plemići napuštaju grad i odlaze na svoja seoska ili ladanjska imanja, a u samoj Veneciji deset godina nakon Lepanta jedva da je izgrađena koja galija.

Treća reorganizacija od 1610. Do 1612. god. - mletački arsenal od 1612. do 1767. god. KRATAK OSVRT NA POVIJESNE OKOLNOSTI

Početak 17. st. simbolizirao je propast venecijanske trgovačke brodogradnje. Ratna brodogradnja održavala se u arsenalima na razvoju novih tipova ratnih brodova sve više prilagođenih jedrilju i topništvu. Zbog nepredvidljivih vjetrova i valova u području Sredozemnog mora, galije su još dvjesto godina bile u aktivnoj upotrebi svih ratnih mornarica. Razvoju novih brodskih konstrukcija i primjeni novih načina veslanja na galijama, kako bi se povećale brzine ratnih brodova, pridonio je Galileo Galilei. Zbog zalaganja za Kopernikovu heliocentričnu teoriju svijeta i Keplerova istraživanja, inkvizicija protiv njega pokreće proces. 1615. godine Galileo Galilei odlazi na saslušanje papi u Rim, kasnije ga

478

osuđuju i ostatak života drže pod kontrolom. Zahvaljujući izumu teleskopa i razvijenim egzaktnim znanostima koje je Galileo Galilei imao priliku proučavati i u venecijanskim arsenalima, postavlja osnove moderne mehanike, ali zbog tadašnjega religijskog svjetonazora i straha od inkvizicije još se uvijek svi manuskripti o osnivanju brodskog trupa i svi drugi brodograditeljski dokumenti pišu s obaveznim uvodom: «U ime Boga i Blažene Djevice Marije, započinjem ovu knjigu mjera za velike i male galije, fuste, brigantine i fregate i sve vrste brodova, njihove jarbole i križeve, jedrilje i sidra...».

Ne samo da je Dalmacija osiguravala Veneciji njezin pomorsko-trgovački put do posjeda u Egejskom moru i na Levantu, dalmatinski gradovi dali su Veneciji mornare, ratnike, veslače na galijama. U doba turskog prodora na Balkan i očitoga turskog zuluma, samo je Venecija bila zaštitnica njihove vjere, obitelji, kuća, elementarne egzistencije. Premda nevoljka, popuna ratnih galija mletačke flote u prošlima i u ovom stoljeću uvijek je bila problematična samo zbog odnosa i privilegija plemića u odnosu na pučane i njihove dužnosti na galijama. Radna, vojnička i vjerska disciplina, ozbiljnost i odanost arsenalota i veslača na galijama mletačke ratne mornarice, kako su držali – «zaštitnice njihove vjere», nikada nije bila upitna, tri su puta dnevno u arsenalima i na galijama klečali i molili «Zdravo, Marijo!», a tek su u slučajevima rijetkih pobuna bičevi i sakaćenje uzimali svoj krvavi danak.

Ali «Venecija nikad nije propustila staviti naglasak na ciljeve kršćanstva kada su oni bili istovjetni s njezinima; pače, budno je pazila da klerici točno vrše svoje vjerske dužnosti kada je to doprinosilo dobrom državnom upravljanju. Borila se za apsolutni suverenitet državne vlasti, nastojeći ukloniti sve što bi tome moglo štetiti, prije svega svaki strani utjecaj, tj. svaki onaj koji bi proizlazio iz nekog autoriteta koji nije mletački državni autoritet. Iz toga je logično slijedila težnja da se isključi i sam crkveni autoritet, ili bar da ga skine s onog prijestolja na koji su ga postavili principi vjere i religije, da ga se smjesti do nogu državnog aparata, jedine točke prema kojoj treba biti usmjereno sve što se kretalo unutar države» (12).

«Najprije smo Veneziani, a onda Christiani», mletačka je parola koju je savršeno primijenio pouzdanik mletačke vlade, sposobni upravitelj hvarske komune i admiral arsenala Pietro Semitecolo. Krajem 1610. godine mletačka vlada postavlja Semitecola za upravitelja hvarske komune s ciljem da smiri kaotično stanje u Hvaru i osposobi arsenal.

PREDUVJETI NOVE OBNOVE ARSENALA

«Tu se radilo u prvom redu o baratanju novcem općinske blagajne, zatim o službi u mletačkoj ratnoj mornarici, o dijeljenju soli, o službama u komuni, o fontiku (rezervi žita), o otuđivanju općinskog imetka, o načelniku (soprastante) puka i dr.« (13).

Premda nije imao ni vremena, ni novaca, niti materijala za popravak arsenala, u kratkom vremenskom roku osposobio je arsenal zapaljen u požarima 1571. i 1579. godine: prvu godinu službovanja u Hvaru obnovio je arsenalsku halu, drugu godinu osposobio je kat i prigradio arsenalu fontik – skladišta za sol i žito za potrebe komune i ratne mornarice, treću se godinu vratio u Veneciju.

Venecija je ovisila o Jadranu, svi su prihvaćali političko načelo da je kontrola Jadrana temelj mletačke neovisnosti (7). Nakon suzbijanja uskočkih ustanaka koji su godinama blokirali sigurnu opskrbu hvarskog arsenala zbog žestokih sukoba na kopnu i na moru u neposrednoj blizini otoka Hvara, hvarski arsenal morao je profunkcionirati jer se nakon pada Cipra morala obraniti i sačuvati Kreta u Kandijskim ratovima.

Kako je Venecija uvijek davala tek inicijalna sredstva za potrebe gradnje i obnove arsenala, praktički je sve troškove popravaka arsenala snosila hvarska komuna. Stoga je bilo potrebno izmiriti hvarske plemiće i pučane i srediti komunalnu blagajnu, a kada i to nije bilo dovoljno, Semotecolo je vršio sekvestracije i plijenio dobra da bi popravio arsenal, što

479

potvrđuje Semitecolov nalog od 15. srpnja 1612. kojim je sekvestrirao čitav agrarni jednogodišnji posjed svih crkvenih beneficija na Hvaru i Visu, uključivo i biskupska dobra (14).

Građevinski radovi na sanaciji nosive konstrukcije zgrade hvarskog arsenala izvršeni tijekom 2007. godine pokazali su nam da Semitecolo nije imao vremena kvalitetno obnoviti arsenal, a još manje projektirati i graditi novi – sve je rađeno «na brzu ruku», čak i uz mogućnost da pogorša radne uvjete u arsenalu, za što su ga Hvarani optužili Signoriji da im je «oslijepio» arsenal. Očito da je opskrba flote u ovim vremenima bila najvažnija arsenalska funkcija, zato Semitecolo ruši postojeća skladišta sa sjeverne strane arsenala, ruši i postojeću manju škarpu visine 3 m i prigrađuje fontik do kata arsenala. Zbog toga, zatvaranjem niza prozora na sjevernom pročelju, onemogućava prodiranje dnevnog svjetla sa sjeverne strane u unutrašnjost arsenalske hale. Da bi povećao skladište mornarskog dvopeka, ruši unutrašnji hodnik na katu arsenala i zatvara vrata hodnika na poprečnome pregradnom zidu, budući da se do «arti» sada moglo pristupiti preko vanjske terase iznad prigrađenog fontika, tj. belvedera.

Propast trgovačke brodogradnje u Veneciji prouzrokovala je nestašica kvalitetne drvne građe, što je poskupjelo gradnju brodova četiri puta. Venecijanski trgovci jednostavno su se okrenuli kupovanju jeftinijih brodova u Engleskoj i Nizozemskoj. I Semitecolo umjesto nedostupnih drvenih greda ariša, skupoga i nesigurnog transporta onemogućenoga uskočkim prepadima, unutrašnji prostor arsenalske hale «pregrađuje» zidanim kamenim lukovima u poprečnom smjeru i na njih oslanja uzdužne grednike stropne konstrukcije. Međutim, nevjerojatna se brzopletost dogodila Semitecolu: poprečne zidove s lukovima nije vezao za uzdužne nosive zidove tzv. zidarskim vezom, jednostavno ih je prislonio bez spojnog veza na glavne uzdužne nosive zidove. Izgoreno vanjsko kameno lice glavnoga uzdužnog zida očistio je i ostavio kako je i našao. Okrugle puškarnice bombarda za obranu arsenalske zgrade zatvara okruglim ukrasnim kamenim medaljonima, zaključivši da u prošlom naletu Turaka baš i nisu bile od velike koristi.

Može se zaključiti da je Semitecolova obnova hvarskog arsenala bila nužna modifikacija starijeg arsenala iz 16. stoljeća, obnovljenoga vojnopomorskog arsenala uoči Prve Svete lige.

IZVLAČENJE I PORINUĆE BRODA NA SAONIČKOJ VLAKI HVARSKOG ARSENALA

Antički i srednjovjekovni pomorski arsenali razlikovali su se samo po snazi koja je izvlačila brodove na vlaku. U antici to je bila ljudska snaga, a u srednjem i novom vijeku do izuma pare – to je bila konjska snaga. Konjska je snaga bila u mogućnosti u jednom potezu izvući brodski trup na saoničkoj vlaki, a to ljudska snaga nije bila u stanju. Zbog te činjenice razlikuje se arhitektura antičkih i srednjovjekovnih arsenala. Na antičkim arsenalima robovi ili arsenaloti morali su u nekoliko «poteza» izvlačiti brod po saoniku. Nakon svakog «poteza» zakočili bi saonice i brod osigurali privezivanjem za anele. U sljedećem pokušaju izvlačenje je naizmjenično vršila nova ili odmorena stara ljudska snaga. Kosa reakcija pritezne sile u anelima rastavljala se na vertikalnu i horizontalnu komponentu koje su kompenzirane u uzdužnoj škarpi kosoga poprečnog presjeka, tj. aneli su morali funkcionirati kao čvrste uporišne točke. Zato je Semotecolo, nakon rušenja uzdužne škarpe visoke 3 m, arsenalsku halu morao podijeliti poprečnim zidanim lukovima na sedam prostornih cjelina, kako su to zahtijevale postaje arsenalotskoga «križnog puta» i anele ugradio u pete svakog luka.

Na 7 do 8 m od istočnog zida još su u kasnoantičkim vremenima postavljena prednja lica saoničkih vlaka. U tom prostoru ispred nekadašnjih bočnih saoničkih vlaka morala su se nalaziti vitla, motovila s vertikalnom osovinom i horizontalnim rukohvatima prilagođenim

480

optimalnom položaju ljudskog tijela koje je izvodilo kružno gibanje osovine vitla. Kada su bočni saonici bili u funkciji, jedno vitlo centrirano na svaki saonik izvlačilo je manji brod. Ista su dva bočna vitla istovremeno izvlačila veću galiju obalne straže na centralnom saoniku uz pomoć diferencijalnog koloturnika. Diferencijalnim koloturnicima smanjili bi izvlačenje broda na trećinu sile izvlačenja, što je još u antici opisao rimski arhitekt i filozof Vitruvije.

Isti je princip vrijedio i prilikom porinuća broda. Brod bi slobodno pustili u more tek pri kraju saoničke vlake. Iskustvenim spoznajama o dobro podmazanim površinama u dodiru tijela koje se giba i podloge (pojam trenja još nije bio poznat), Galileovim promatranjima gibanja niz kosinu i definiranog pojma ubrzanja tek su stvoreni preduvjeti da se definiraju i faze porinuća brodskog trupa.

Srednjovjekovni arsenali – npr. centralni arsenali u Veneciji osnovani 1104. godine ili arsenal Dubrovačke Republike u Malom Stonu – imali su vitla izvan arsenalskih hala. Kroz otvore u zidovima arsenala užad za izvlačenje brodskog trupa na navoz ili užad za zatvaranje glavnih vrata arsenala s morske strane bila su povezana s konjskom vučom oko «turnja».

Na isti način u Veneciji su teglili porinutu ratnu galiju i opremali je «u liniji» od jednoga do drugoga specijaliziranog skladišta, opremanje je bilo gotovo u roku od 24 sata.

Hvarski vojnopomorski arsenal, zbog nedostatka prostora za komunikaciju između sjeverne i južne otvorene arsenalske radne površine, nije mogao promijeniti način izvlačenja brodskog trupa i osuvremeniti ga, a sigurno je postojala i postignuta radna uvježbanost, navika i vještina stečena stoljetnim iskustvom koja se i nije trebala mijenjati.

Hvarski vojnopomorski arsenal bio je u službi brodogradnje ratnih brodova na vesla sve do 1767. godine kada se i službeno ukida, ali trideset godina kasnije nestaje i Mletačka Republika, a s njom i povijesni period brodova na vesla.

Nakon Drugoga svjetskog rata za potrebe gradskog kina otučeni su aneli s peta Semitecolovih lukova. Savjesni hvarski fratri sačuvali su jedan anel, okruglu kamenu gromadu čiji zapanjujući utori u unutrašnjem krugu urezani od stoljećima pritezanih konopaca, svjedoče o arsenalotima – koji su u brodograditeljskoj struci nalazili svoju egzistenciju, ma koliko ta kora kruha bila gorka od muke, truda i odgovornosti.

Zaključak

Hvarski arsenal pripada najstarijim vojnopomorskim arsenalima na Sredozemlju, koji po brodograditeljskom tehnološkom procesu i svojoj arhitekturi slijedi kontinuitet iz antičkih vremena, dakle stariji je od srednjovjekovnog arsenala u Veneciji.

Mletački arsenal nastaje na temeljima kasnoantičkog arsenala i koristi kasnoantičke odvodne kanale za čišćenje i ispiranje brodskog trupa i kasnoantičku profilaciju poda za pridržavanje potklada i radnih skela.

Nakon 1330. godine kada Generalno zapovjedništvo mora osniva Zapovjedništvo mletačke flote za Jadran, hvarski se arsenal stoljećima pretvara u respektabilan vojnopomorski arsenal.

Od tada, zahvaljujući razvoju hvarskog arsenala možemo pratiti i povijesni razvoj brodograditeljskog tehnološkog procesa te brodograditeljske znanosti.

U mletačkom arsenalu, između 1292. i 1420. godine, ratni brodovi na vesla grade se brodograditeljskim umijećem «odoka» te popravljaju i čiste brodovi mletačke obalne straže na Jadranu.

Prva reorganizacija mletačkog arsenala, od 1420. godine kada Mlečani završavaju osvajanje dalmatinske obale (osim područja Dubrovačke Republike) do 1520., pojave turskog sultana Sulejmana II, u svrhu je institucionalizacije vojnopomorskog arsenala zavidnoga organizacijskog nivoa. Oko 1450. godine grade kat iznad arsenalske hale za potrebe tzv. arti,

481

preteče tehničke službe uglednoga brodograditeljskog ceha. «Arti» se u brodogradnji služe vještinama i iskustvom utvrđenih metoda egzaktnih znanosti – matematike, fizike i elemenata nacrtne geometrije, kojima se u mjerilu 1:1 na podu crtara oblikuju brodske forme i crtaju brodograditeljski detalji te uspostavljaju metode kontrole oblika brodskog trupa u izgradnji.

Dominacija mletačke trgovačke i ratne mornarice na Sredozemlju, pomorska revolucija srednjeg vijeka i veliki ekonomski rast razlog su podjednake zastupljenosti sve tri arsenalske funkcije: gradnja, popravak i čišćenje, opremanje brodova obalne straže i ostale ratne flote u hvarskom arsenalu u srednjem vijeku (na našim se prostorima za kraj srednjega vijeka obično uzima 1526. godina Mohačke bitke).

Godine velikih otkrića i pojave Turaka kao nove pomorske sile ozbiljno ugrožavaju mletačke posjede u istočnom Sredozemlju. Drugom reorganizacijom mletačkog arsenala u Hvaru vrše se pripreme mletačke ratne mornarice pred velike pomorske bitke 1538. kod Santa Maure i 1571. kod Lepanta. Na žalost, u predlepantskim pomorskim napadima Turci uništavaju grad i pale arsenal. U drugoj reorganizaciji poboljšane su i proširene sve arsenalske službe: maritimne, intendantske, oružne, sanitetske, vjerske, osim tehničke koja se smanjuje. Recesija u brodogradnji razlog je da se ukida gradnja brodova u hvarskom arsenalu, a ostaju službe za popravke i čišćenja brodova mletačke obalne straže i priručno logističko opskrbljivanje ostale flote. Prostor kata pregrađuje se poprečnim zidom na dvije podjednake prostorije: smanjenu službu «arti» i veliko skladište mornarskog dvopeka.

Do 1610., kada u Hvar dolazi Pietro Semitecolo, Hvarom hara kuga prenesena 1576. turskim brodovima koji su 1571. zapalili grad i arsenal, a posebno je razoran bio požar iz 1579. uzrokovan eksplozijom skladišta oružja u tvrđavi. Nakon pada Cipra i uskočkih ustanaka potrebna je nova, treća obnova arsenala jer se konsolidira ratna mornarica za obranu Krete u Kandijskim ratovima. Očito je opskrba flote u ovim vremenima bila najvažnija arsenalska funkcija, zato Semitecolo «na brzu ruku» obnavlja arsenalsku halu, a proširuje skladišta za sol i žito te rušenjem hodnika na katu još povećava skladište mornarskog dvopeka.

Nakon Semitecolove obnove slijede desetljeća kada se ništa ne mijenja u arsenalu. U Hvar i dalje često uplovljava zapovjednik «Zaljeva», a jednom godišnje i generalni zapovjednik «Mora». Zapovjednicima u čast pripremaju se svečanosti u «artima» arsenala, podovi crtare pokrivaju se daskama, kada započinje novi hvarski kontinuitet – staro hvarsko kazalište, vrhunska hrvatska kulturna institucija.

S brodograditeljskog pristupa istraživanju povijesti hvarskog arsenala može se zaključiti da je mletački vojnopomorski arsenal, bez obzira što je ustanovljen da bi štitio elementarne mletačke interese, civilizacijski doprinos razvijene Europe našim prostorima.

Na koji je način srednjodalmatinska brodogradnja reagirala na taj doprinos napredne europske brodogradnje: npr. kreativnim duhom kojim je vrhunska korčulanska drvena brodogradnja oblikovala svoje brodograditeljsko znanje i umijeće i poklonila ga mediteranskoj kulturi.

Literatura (1) Opća enciklopedija, Leksikografski zavod, Zagreb, 1989. (2) Pomorska encikolpedija, Leksikografski zavod, Zagreb, 1989. (3) Katić M., Kasnoantički grad na Jadranu – primjer grada Hvara, Prilozi povijesti otoka Hvara XI, Hvar 2002. (4) Novak G., Hvar kroz stoljeća, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1972. (5) Štambuk I, Razvoj hvarske pjace, Hvarski zbornik 4, Zagreb 1976.

482

(6) Kotruljević B., O plovidbi, Ex libris, Zagreb, 2005. (7) Lane F. Ch., Povijest Mletačke Republike, Golden marketing–Tehnička knjiga, Zagreb,2007. (8) Braudel F., Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa ll., Antibarbarus, Zagreb, 1998. (9) Bučić R., O javnim građevinama i zgradama u Hvaru, Pubkilacija Historijskog arhiva u Hvaru, br. 3, Split, 1956. (10) Lane F. Ch., Venetian Ships and Shipbuilders of the Renaissance, The John Hopkins Press, Baltimore, 1934. (11) Dadić Ž., Egzaktne znanosti hrvatskog srednjovjekovlja, Globus, Zagreb,1991. (12) Bogović M., Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za mletačke vladavine, Kršćanska sadašnjost – Školska knjiga, Zagreb, 1993. (13) Novak G., Petar Semitecolo posrednik u izmirivanju plemića i pučana i graditelj arsenala, belvederea i teatra u Hvaru, Zbornik Historijskog instituta JAZU, br.7, Zagreb, 1962. (14) Gugić V., Jedan nepoznati akt hvarskog kneza i providura Piera Semitecola, Prilozi povijesti otoka Hvara lll., Hvar, 1969.

483

Prilozi

PRILOG 1 – Prekomorske stečevine Mletačke Republike /15/

484

PRILOG 2 - Vojnopomorski arsenal u Hvaru iz 1799. prema francuskom kartografu; Ratni arhiv, Beč.

485

PRILOG 3 - Prostorna organizacija vojnopomorskog arsenala u Hvaru: - akvatorij - tlocrtna površina zgrade arsenala 700m2 - sjeverna otvorena arsenalska površina 6700m2 - istočna otvorena arsenalska površina 700m2 - južna otvorena arsenalska površina 6700m2 - cisterna

486

PRILOG 4/1 – Urbanizam Hvara 1446. i 1456. godine /5/

487

488

PRILOG 4/2 – Urbanizam Hvara 1570. i 1750. godine /5/

PRILOG 5 – Arheološka istraživanja iz 1994./1996.

489

490

491

492

493

494

495

496

497

PRILOG 13.