SVEUILITE U MOSTARUFAKULTET PRIRODOSLOVNO-MATEMATIKIH I ODGOJNIH ZNANOSTIODSJEK RAZREDNA NASTAVA

Hrvatska narodna zajednica- SEMINARSKI RAD

MENTOR:STUDENTICA:Prof.dr.sc. Tihomir ZovkoMarija Oroz

Mostar, lipanj 2015.godineSADRZAJ

1. Uvod12. Osnivanje Hrvatske narodne zajednice..23. Politiki program..44. Odnos HNZ prema aneksiji.65. Dr. Ivo Pilar i nacionalno pitanje ...86. Odnos HNZ prema ostalim politikim strankama...106.1. Hrvatska narodna zajednica- Muslimanska narodna organizacija..126.2. Hrvatska narodna zajednica- Srpska narodna organizacija.136.3. Hrvatska narodna zajednica i katolika udruga147. Izbor za sabor i djelovanje HNZ-a u radu bosanskohercegovakog sabora178. Parlamentarne kombinacije...199. Srpsko hrvatski odnos u bosanskohercegovakom saboru..2010. Hrvatsko muslimanski pakt...2111. Zakon o fakultativnom otkupu selita..2212. Obnova stranke i ponovno gaenje2313. Zakljuak.2414. Literatura 25

UVOD

Hrvatska narodna zajednica utemeljena je 1906. godine u Docu kod Travnika. U njenom programu jasno se istie da su Bosna i Hercegovina ''kako po plemenu svojih starosjedilaca'', tako i po dravnom pravu hrvatske zemlje. to se tie odnosa prema srpskom puanstvu, istie se politika reciprociteta u meusobnim odnosima. Hrvatska graanska politika u Bosni i Hercegovini mogla je ostvariti relativnu veinu jedino pridobivanjem na svoju stranu bosanskohercegovakih Muslimana. Prevladavalo je miljenje da se hrvatski dravnopravni ciljevi mogu ostvariti samo ako se Muslimani pridobiju za hrvatstvo, stoga Muslimane smatraju ''neprijepornim Hrvatima''. Takav stav elnika Hrvatske narodne zajednice bio je u odreenom smislu i glavni razlog sukobljavanja u toj stranci. Uskoro bosanskohercegovaka politika scena dobiva novu stranku pod rukovodstvom vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera - Hrvatsku katoliku udrugu. Hrvatska narodna zajednica na prvim saborskim izborima dobila je 12 mandata od moguih 16, koji su bili predvieni za hrvatsko birako tijelo. Vano je istraiti djelatnost Hrvatske narodne zajednice tijekom etverogodinjeg rada u bosanskohercegovakom Saboru, njene odnose s drugim politikim strankama te posebice njeno djelovanje u vrijeme donoenja Zakona o fakultativnom otkupu kmetovskih selita. Rad Sabora tekao je sve do ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda 28. lipnja1914., kada se rasputa i time prestaje stranako djelovanje jer poinje Prvi svjetski rat.

1. OSNIVANJE HRVATSKE NARODNE ZAJEDNICE

Hrvatski politiki pokret poetkom XX. stoljea u Bosni i Hercegovini vrlo je oprezno pristupio formalnom organiziranju. Zbog zabrane osnivanja politikih organizacija nije bilo mogue politiko djelovanje. Organizacije poput hrvatskih pjevakih drutava i itaonica pridonosile su nacionalnom osvjeivanju. Prilike u katolikom puanstvu bile su razliite, inteligencija, trgovci i obrtnici bili su proeti hrvatskim nacionalnim osjeajem, dok seljatvo uglavnom nije bilo nacionalno svjesno. Stvaranje nacionalne organizacije bilo je potrebno iz vie razloga. Za razliku od muslimanskih veleposjednika i od srpskog graanstva, hrvatsko graanstvo je bilo ekonomski nerazvijenije pa je u stvaranju nacionalne organizacije vidjelo izlaz kojim bi poboljalo svoj ekonomski poloaj. Nadalje, hrvatsko seljatvo je bilo neprosvijeeno pa bi se stvaranjem nacionalne organizacije pomoglo u ekonomskoj i nacionalnoj afirmaciji. Zbog tih razloga bilo je nuno da hrvatska inteligencija preuzme inicijativu za stvaranje nacionalne organizacije, pri emu se mogla osloniti na utjecaj koji su franjevci imali meu seljatvom. Meutim, poetak XX. stoljea bio je obiljeen neslaganjem Franjevake bosanske provincije i Nadbiskupskog ordinarijata iz Sarajeva oko raspodjele upa, kao i sukob izmeu nadbiskupa Stadlera s jedne strane, i svjetovne inteligencije i franjevaca, s druge strane oko naela nacionalno-politikog djelovanja. Nadbiskup Stadler nije htio odustati od namjere da hrvatskom nacionalnom pokretu u Bosni i Hercegovini da katoliki peat, ne nijeui mogunost hrvatskog nacionalnog opredjeljivanja i politikog organiziranja muslimana. Liberalno orijentirana hrvatska svjetovna inteligencija i franjevci drali su da politiki pokret bosanskohercegovakih Hrvata mora imati interkonfesionalno obiljeje, zbog potrebe pridobivanja muslimana za taj pokret. Ideja da hrvatstvo nije identino s katolicizmom bila je, uostalom, i dio franjevake tradicije, tako da u tom pogledu nije bilo nikakve smetnje za suradnju izmeu hrvatske inteligencije i franjevaca. Konana odluka u svezi s organizacijom stranke donesena je u ljeto 1906. godine kad se doznalo o dolasku cara Franje Josipa I., koji je prigodom jesenskih manevara u okolini Dubrovnika trebao posjetiti Trebinje. Dolazak Franje Josipa I. u Hercegovinu bilo je prigoda da mu se hrvatski predstavnici poklone i zamole da anektira Bosnu i Hercegovinu.Hrvatska narodna zajednica utemeljena je u Docu kod Travnika 1906. godine, prilikom proslave posvete zastave Hrvatskog pjevakog drutva Vlai. Na toj sveanosti, kojoj je prisustvovao velik broj stanovnika travnikog kraja, predstavnici Katolike crkve, voeni nadbiskupom Stadlerom i njegovim pomonim biskupom s pravom nasljedstva Ivanom ariem, te svjetovna inteligencija iz cijele Bosne i Hercegovine, istaknuta je potreba formiranja jedne narodne, prosvjetne, gospodarske i politike organizacije. U tu svrhu izabran je odbor od est osoba (iz svakog tadanjeg okruja po jedan predstavnik), tzv. Odbor estorice, u koji su uli dr. Nikola Mandi, Milan Katii, dr. Jozo Sunari, Stjepan Kukri, dr. Ivo Pilar i uro Damonja. Odbor je trebao izraditi statut i pravila organizacije, te isposlovati kod Zemaljske vlade odobrenje spomenutih. Usporedo s navedenim Odbor estorice izradio je i tajni politiki program. Inzistirao je na tome da zbog malobrojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini ne smije postojati nikakva druga udruga Hrvata, pa se tako ogradio od politikog programa Hrvatsko-srpske koalicije iz ostalih hrvatskih zemalja. Tek godinu dana kasnije, na temelju uredbe Zajednikog ministarstva u Beu 10. studenog 1907.,odobravaju se ovjerena pravila Organizacije Hrvatske narodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Za odobrenje pravila bila je presudna injenica da su se prvaci HNZ- a izjanjavali za aneksiju, o kojoj su vrhovi Monarhije odluili iste godine, te se moe zakljuiti da su austrougarske vlasti tolerirale politiki program stranke koja je imala prosvjetno i gospodarsko, a ne politiko obiljeje. Hrvatska narodna zajednica u Bosni i Hercegovini do konca 1908. godine brojila je 48 000 lanova. Mjesni odbori Hrvatske narodne zajednice bili su razgranati diljem Bosne i Hercegovine u est okruja: Banjaluka, Biha, Mostar, Sarajevo, Travnik i Donja Tuzla.

2. POLITIKI PROGRAM

Zajedniko ministarstvo financija u Beu, kako je ve spomenuto, odobrilo je pravila Hrvatske narodne zajednice 10 studenoga 1907.aktom br. 184-703. Pravila se sastoje od 15 zasebnih cjelina sa 73 paragrafa. U njima je reguliran rad i djelokrug Hrvatske narodne zajednice, od imena, svrhe, lanova, organa zajednice, mjesnih odbora, povjerenika, okrunih odbora, okrunih nadzornih odbora, sredinjeg odbora, predsjednitva, gospodarske uprave, pa do promjene pravila i prestanka postojanja Hrvatske narodne zajednice.Veoma je vaan lanak drugi Pravila Hrvatske narodne zajednice. Naime, taj je lanak tiskan u dvije varijante. Prema prvoj varijanti: ''Svrha je H.N.Z. gospodarsko i prosvjetno podizanje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Politika djelatnost iskljuena je''. Prema drugoj verziji koja je tiskana naknadno:''Svrha HNZ je gospodarsko-prosvjetno-drutveno-kransko-moralno podizanje hrvatskog katolikog naroda u Bosni i Hercegovini, uslijed ega HNZ, budui da je katoliko drutvo, to u vjersko-prosvjetnim pitanjima stoji prema svakome na stanovitu katolike vjere.'' Tom verzijom nastojalo se sprijeiti eventualne nesporazume s nadbiskupom Stadlerom koji nije bio zadovoljan odreenim formulacijama u pravilima organizacije, osobito glede izriaja o svrsi organizacije. Meutim, Zajedniko ministarstvo financija odobrilo je samo prvu verziju, bez obzira to je druga verzija proitana i prihvaena na treoj sjednici Sredinjeg odbora HNZ-a, ona nije mogla stei pravo valjanosti, jer je vlasti nisu odobrile. U osnovi politike strategije HNZ- a bilo je uvjerenje o malobrojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini pa vodstvo Hrvatske narodne zajednice nije htjelo ograniavati mogunost razvoja i irenja pokreta ograniavanjem lanstva iskljuivo konfesionalnim uvjetima. lanom Hrvatske narodne zajednice mogu postati stanovnici podrijetlom izvan Bosne i Hercegovine, kao i oni koji nisu katolici. Odbor estorice je izraivanjem tajnog politikog program u formi tzv. Punktacija pokuao odrediti temeljne politike stavove nove organizacije kao dugoroniju platformu budueg razvitka nacionalnog pokreta bosansko-hercegovakih Hrvata. U tom politikom programu bilo je predvieno da su Bosna i Hercegovina etniki i dravnopravno hrvatske zemlje koje se trebaju sjediniti s Hrvatskom u sklopu Habsburke Monarhije. Konstituirajua sjednica Sredinjeg odbora Hrvatske narodne zajednice odrana je 21. veljae 1908., a na prvoj radnoj sjednici koja je odrana od 22.do 25. veljae 1908. u Sarajevu, prihvaeni su zakljuci o politikom djelovanju HNZ-a. Za predsjednika Hrvatske narodne zajednice izabran je odvjetnik i sarajevski dogradonaelnik dr. Nikola Mandi koji je izabran na svim okrunim skuptinama u Sarajevu, Mostaru, Travniku, Banjaluci, Donjoj Tuzli i Bihau, te je sredinji predsjednik Hrvatske narodne zajednice. Za tajnika je izabran Nikola Preka, a u Sredinji odbor koji je brojio 12 lanova izabrani su Ivo Budimirovi, dr. Jozo Sunari, fra Marijan Duji, dr. Milan Katii, Aleksa Cvijeti, dr. Ivo Pilar, Hamid ahinovi Ekrem, Stjepan Mihi, Pavo Grgi, Kosta ebi Marui, uro Damonja i Dane ubeli. U svom politikom programu Hrvatska narodna zajednica je na temelju hrvatskog dravnog prava zahtijevala sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom u formi trijalizma, odnosno stvaranja tree jedinice u koju bi pored Hrvatske, Dalmacije i Slavonije ula i Bosna i Hercegovina. Stavove prema Muslimanima treba promatrati u ondanjem kontekstu, a posebice zbog injenice da su Srbi poduzimali promidbene akcije za nacionalno opredjeljivanje Muslimana. Upravo zbog te injenice, a napose zbog malobrojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, Hrvatska narodna zajednica je zauzela stajalite po kojem su Muslimani po narodnosti neprijeporni Hrvati. Zbog svojeg stava prema Muslimanima osnivai Hrvatske narodne zajednice nisu htjeli radikalno rjeenje kmetskog pitanja, tj. obligatorni otkup, jer bi time doveli u pitanje suradnju s muslimanskim veleposjednicima u ijim je rukama bilo politiko vodstvo muslimanskog naroda.

3. ODNOS HRVATSKE NARODNE ZAJEDNICE PREMA ANEKSIJI

Aneksija Bosne i Hercegovine imala je dalekosene posljedice za poloaj Austro-Ugarske Monarhije u Europi. Proglas o aneksiji izazvao je meunarodnu krizu koja se stiala kada je Turska 26.veljae 1909., uz odreenu materijalnu odtetu i povlaenje austrougarske vojske iz Novopazarskog sandaka, priznala taj in, ime je Bosna i Hercegovina i formalno dola pod austrougarski suverenitet. U vrijeme aneksijske krize Stjepan Radi je tvrdio da na Bosnu i Hercegovinu imaju pravo Europa, Habsburka Monarhija i Hrvatska. Pozivao je Hrvate da kao Europljani budu najuporniji branitelji prava Habsburke Monarhije na Bosnu i Hercegovinu; da se, istovremeno, hrvatskim dravnim pravom postave prema Peti, a prema Beogradu hrvatskim narodnim preporodom, te na taj nain Hrvatska stjee pravo na Bosnu i Hercegovinu koja ''mora postati sastavni dio ujedinjene Hrvatske''. Carevom proklamacijom od 5.listopada 1908., proglaena je aneksija, a carevim runim pismom dane su ovlast Zajednikom ministru financija da pokrene postupak za donoenje ustava. Proglas o aneksiji izazvao je uznemirenost srpskog i muslimanskog puanstva, za razliku od hrvatskog koji je vijest o aneksiji pozdravilo s otvorenim oduevljenjem. Katoliki list Hrvatski dnevnik, koji je poeo izlaziti 1906. godine u Sarajevu, takoer je izrazio odobravanje tog ina: ''Mi ne velimo, da je aneksija na tetu Hrvatske, dapae smo duboko uvjereni, da je upravo aneksijom uinjen ogroman korak k ostvarenju hrvatskog pravakog programa.'' Afirmativan stav bosanskohercegovakih Hrvata prema aneksiji nije bio odreen samo eljom za stvaranjem dravnopravnih pretpostavki za zdruivanje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, koje se moglo ostvariti aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1908. Hrvatska narodna zajednica je osnivala mjesne odbore diljem Bosne i Hercegovine. Sredinji odbor Hrvatske narodne zajednice na osnivakim skuptinama mjesnih odbora nastupao je s programom koji zahtijeva sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom u tijesnom spoju s Monarhijom. U vie navrata isticala se na prvom mjestu potreba aneksije, a tek onda sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Kasnije dr.Mandi neisticanje na prvom mjestu potrebe sjedinjenja Bosne i Hercegovine s Hrvatskom kao uvjeta potpore aneksiji pravda taktikim razlozima koji su bili nuni zbog sukoba Bea i Pete oko Bosne i Hercegovine. Meutim, upravo ti razlozi utjecat e na sukobe izmeu Stadlerove politike opcije i Hrvatske narodne zajednice. Nakon proglasa aneksije jedina organizacija katolikih Hrvata u Bosni i Hercegovini nije bila jedinstvena. Poetkom listopada 1908.godine predstavnici Hrvatske narodne zajednice dr. Nikola Mandi, dr. Ivo Pilar i dr. Jozo Sunari izrazili su zahvalnost hrvatskog naroda za aneksiju na audijenciji kod cara Franje Josipa I. Pilar je poruivao politikom vodstvu Monarhije da bi se trebali osloniti na Hrvate katolike u Bosni i Hercegovini za ''preodgajanje'' muslimana i stvaranje zajednike brane protiv Srba i njihovog prodiranja na Zapad. Stadler meutim nije bio zadovoljan time, nego je organizirao novu poklonstvenu deputaciju Hrvata katolika. Dr. Nikola Mandi je zbog svojih veza s kranskim socijalistima, utjecaja na poklonstvene deputacije muslimanskih i srpskih predstavnika na audijenciji kod cara Franje Josipa I., stekao povjerenje austrougarskih dravnih vrhova i dobio priliku susreta s prijestolonasljednikom Franjom Ferdinandom. Izradio je i jedan memorandum u kojem moli potporu dinastije do sada zapostavljenom, lojalnom i dinastikom hrvatsko-katolikom elementu, koji sada ima zadau da obzirnom taktikom odgoji Muslimane u dinastikom duhu. Hrvatsko-muslimanska veina bila bi brana velikosrpskom prodoru i pripremila bi put Monarhiji kao velesili na Jadranu sjedinjenjem Bosne i Hercegovine s Dalmacijom te Hrvatskom i Slavonijom. Prijestolonasljednikova okolina je prije svega htjela oslabiti Srbe u Bosni i Hercegovini,a to je bilo mogue samo hrvatsko-muslimanskom suradnjom kojoj je smetala Stadlerova politika, pa su stoga velikoaustrijski krugovi radije pomagali Mandia koji je nastojao po nalogu prijestolonasljednikove kancelarije oivotvoriti Hrvatsko-muslimanski savez. Vodstvo Hrvatske narodne zajednice nastojalo je tim potezima pridobiti naklonost Franje Ferdinanda i istovremeno izboriti Hrvatskoj narodnoj zajednici primat u politikom vodstvu bosanskohercegovakih Hrvata.Afirmativan stav prema aneksiji bio je uvjetovan i tenjom za bliom vezom s Hrvatima u Hrvatskoj, smatrajui da se hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini zbog malobrojnosti Hrvata moe rijeiti jedino u okviru Austro-Ugarske Monarhije, spajanjem Bosne i Hercegovine u njeno zajedniko dravno tijelo.

4. DR. IVO PILAR I NACIONALNO PITANJE

Nacionalnim pitanjem u Bosni i Hercegovini na osobit nain se tijekom cijelog svog ivota bavio glavni ideolog Hrvatske narodne zajednice, a nakon ujedinjenja Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katolike udruge u Hrvatsku narodnu zajednicu 1912. bliski suradnik nadbiskupa Stadlera, dr. Ivo Pilar. Osnovna misao koja se provlai kroz sva djela dr. Pilara odnosi se na rjeenje hrvatskog pitanja. Prije Prvog svjetskog rata napisao je Pro memoriju, za koju se smatra da je nastala iza 1906. godine. U tom djelu navodi da Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju teiti za poloajem svoje domovine u kojoj e biti slobodni u vjerskom smislu, jer je vjerska tolerancija conditio sine qua non opstanka, ali i preduvjet za suivot u odnosu na druge dvije religije. Smatra da je potrebno omoguiti skladan razvoj narodnosti srpske i ''poseban narodni poloaj muslimana'' za koje dri da ''su jo neodluni, kojoj e narodnosti privoljeti''. Nadalje, dr. Pilar pretpostavlja uivanje svih sloboda koje su potrebne za daljnji razvitak u europskom smislu. Za postizanje takvog poloaja za Bosnu i Hercegovinu postoje tri mogunosti. Jedna je da BiH pripadne Srbiji, druga da BiH postane samostalna, a trea je da se BiH pripoji Hrvatskoj. Poslije iscrpnog analiziranja svake mogunosti, odluno odbacuje prvo rjeenje kao najneprihvatljivije za hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini. Dr. Pilar zakljuuje da je za Hrvate u Bosni i Hercegovini najbolje da se BiH prikljui Hrvatskoj. Zakljuujui Pro memoriju Pilar izlae politiki program Hrvata u Bosni i Hercegovini: ''1) Srbima priznajemo potpunu ravnopravnost s nama. 2) Ne zahtijevamo od Turaka da budu Hrvati, samo da ne budu protiv nas. 3) Podupirat emo i Srbe i muslimane svagdje, gdje nijesu protiv nas, a to emo initi i svakom drugom ko je uz na cilj. 4) Podupirat emo sve vjere, koliko ne rade protiv naroda i naeg cilja i u koliko bez njih ne moemo da radimo. 5) Prema onima u Hrvatskoj bit emo posve neutralni, i koliko ne mogu da nam pomognu, samo i oni nek se ne mijeaju u nae poslove.'' Hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu dr. Pilar temelji na povijesnom, etnikom i geopolitikom pravu.''Pod hrvatskim zemljama razumijemo skup historiko-politikih zemalja na jugu austro-ugarske monarhije, koje su nekad sainjavale sastavni dio hrvatske drave, u kojima stanuju jo danas Hrvati kao preteni ili barem znatni dio puanstva. Prema ovoj definiciji spadaju u hrvatske zemlje Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna, Hercegovina i Istra.'' Osnovni problem kod rjeenja hrvatskog pitanja odnosio se na rascjepkanost hrvatskih zemalja. Dualistiko rjeenje cijepalo je hrvatski teritorij, Banska Hrvatska, Dalmacija te Bosna i Hercegovina bili su za Pilara idealna geopolitika cjelina, kojom su u daljoj i blioj povijesti nastojale ovladati sile u usponu. Analizirajui prilike u kojima se naao hrvatski narod poetkom XX. stoljea, najotrije primjedbe je upuivao na politiku hrvatsko-srpske koalicije, te stajalitu Koalicije prema bosanskohercegovakoj aneksionoj krizi 1908. godine. Istiui golemu vanost Jadranskog mora i njegova zalea, Pilar naglaava da svi narodi srednje Europe ''tee pojaanom silom na njegove obale, te da su se zbog toga sklapale, sklapaju se, a i sklapat e se koalicije protiv nas Hrvata. Talijani i Nijemci, Maari i Nijemci, Maari i Talijani, a bome i Srbi, koji su se, a djelomice se i danas jo koaliraju protiv nas sa svima naim neprijateljima. Svi su oni isti i u tom sloni da se makar preko naih ljeina dou na eljkovano Jadransko more.'' U svojem najvanijem politikom djelu Junoslavensko pitanje, elaborira hrvatsko pitanje u irem smislu. Smatra da nema obnove Austro-Ugarske Monarhije bez ispravnog rjeenja junoslavenskog pitanja, koje shvaa kao hrvatsko pitanje u irem smislu. Osnovnim problemom koji prijei stvaranje junoslavenske jedinice, unutar koje bi se s vremenom rijeilo i hrvatsko pitanje, smatrao je Srbe, koje karakterizira nacionalna iskljuivost te teritorijalna agresivnost. Od inozemnih drava koje predstavljaju zapreku rjeenju hrvatskog pitanja, spadaju Maarska s idejom Velike Maarske od Karpata do Jadrana, te Italija koja sa Srbijom sklapa antihrvatske saveze, zbog svojih aspiracija prema Istri i Dalmaciji. Dr. Pilar je bio kritiar slubene dravne politike, tj. dualizma na kojem je bila utemeljena Austro-Ugarska Monarhija, stoga na temelju geopolitikih i geostratekih razloga smatra nunim osnivanje samostalne hrvatske drave u koju bi ule Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna i Hercegovina. Novoosnovana drava bi ostala u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, i to kao zajedniki posjed obaju dijelova Monarhije. Konkretno rjeenje dravnopravnog statusa Bosne i Hercegovine nakon Prvog svjetskog rata dr. Ivo Pilar je u vidu Promemorije predao austrijskom caru i hrvatsko--ugarskom kralju Karlu I.(IV.) na razmatranje, tijekom audijencije u kolovozu 1917. godine. U svojoj Promemoriji koju je predao caru Karlu I. (IV.) kada i Promemoriju nadbiskupa Stadlera, dr. Pilar upozorava na nunost rjeavanja junosla- venskog pitanja u hrvatskom smislu kao pretpostavke za rjeenje istonog pitanja koje je smatrao najveom prijetnjom opstojnosti Monarhije. Dr. Ivo Pilar izradio je i nacrt programa nove hrvatske politike stranke koja se trebala osnovati nakon Prvog svjetskog rata. Nova stranka se trebala boriti za preporod kako u jezinom, literalnom, tako i politikom pogledu. Sukladno s tadanjom slubenom politikom, dr. Pilar je uskladio dravno-pravne toke programa, pretpostavljajui opstanak Austro-Ugarske monarhije nakon Prvog svjetskog rata. U skladu s tim napisao je memorandum Carskom i kraljevskom apostolskom Velianstvu, caru Karlu, nastalom u Tuzli 23. lipnja 1918. godine, a koji se nalazi u Arhivu Bosne i Hercegovine. U tom memorandumu zahtijeva rjeenje dravnopravnog poloaja zemalja koje su nekad pripadale Kraljevini Hrvatskoj a posebice rjeenje hrvatskog nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. Zahtijeva da Bosna i Hercegovina ne bude otrgnuta od Dalmacije, Hrvatske, Slavonije jer je ona povijesno, gospodarski i prometno politiki nadopuna gore spomenutih zemalja. Izniman je doprinos dr. Pilara u rasvjetljavanju ''povijesnih istina'' i moe se sa sigurnou rei da je bio jedan od najistaknutijih politiara i politikih mislilaca XX. stoljea u Bosni i Hercegovini.

5. ODNOS HRVATSKE NARODNE ZAJEDNICE PREMA OSTALIM POLITIKIM STRANKAMA

Hrvatska narodna zajednica je u svom politikom programu, usvojenom na sjednici Sredinjeg odbora od 22.do 25. veljae 1908. u Sarajevu, istakla svoje stajalite prema Srbima i Muslimanima. Moe se rei da se prema tim zakljucima i oblikovala politika Hrvatske narodne zajednice prema drugim politikim strankama.Kroz razliite faze dravno-pravnog poretka razvijala se i evoluirala politika Hrvatske narodne zajednice prema ostalim graanskim politikim strankama tog vremena.U razdoblju ustavnosti i parlamentarizma Hrvatska narodna zajednica je traila nain da djeluje s ostalim politikim strankama, a poetak Prvog svjetskog rata za Hrvatsku narodnu zajednicu kao i za ostale graanske politike stranke oznaio je kraj njihova djelovanja. Meutim austrougarski dravni planovi koji su tijekom i nakon Prvog svjetskog rata imali za cilj pripojenje Bosne i Hercegovine jednoj ili drugoj dravnoj polovici, ili ak podjelu Bosne i Hercegovine izmeu Austrije i Ugarske, utjecali su na politiki ivot u Bosni i Hercegovini, te se javljaju istaknuti pojedinci sa svojim prijedlozima rjeenja nacionalnog pitanja i uope karaktera dravno-pravnog ustrojstva Bosne i Hercegovine nakon Prvog svjetskog rata. Na djelovanje Hrvatske narodne zajednice u Bosni i Hercegovini i na njen odnos prema ostalim politikim strankama velik utjecaj imala je hrvatska politika, a to osobito dolazi do izraaja formiranjem Svepravake organizacije ija lanica postaje i Hrvatska narodna zajednica u jesen 1911. godine. Pravaka ideologija odigrala je vanu ulogu u procesu politike integracije svih dijelova gdje je ivjelo hrvatsko puanstvo. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine kada utjecaj Rusije na Balkanu slabi, pravai nastoje ubrzati ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, ukljuujui u taj okvir i Bosnu i Hercegovinu kao zasebno dravnopravno tijelo u Habsburkoj Monarhiji, paritetno s Ugarskom (trijalistika koncepcija). Pravai su bili uvjereni da je taj trijalistiki koncept u interesu habsburke dinastije, ako ona eli zadrati status velike sile i povlaten utjecaj na Balkanu. Nakon godina sukoba unutar hrvatske politike u Bosni i Hercegovini dolazi do prestanka sukoba izmeu Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katolike udruge, to je posljedica pomirbene djelatnosti papinskoga izaslanika, ali i zbog stvaranja Svepravake organizacije koja je imala cilj obuhvatiti sve pravaki orijentirane stranke u Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini, nakon to je dolo do pomirbe izmeu starevianaca i frankovaca. Nakon to su Hrvatska narodna zajednica i Hrvatska katolika udruga postale lanicama Svepravake organizacije 1911. godine, jedan od potpredsjednika Svepravake organizacije postao je dr. Nikola Mandi, dotadanji predsjednik Hrvatske narodne zajednice. Na sastanku hrvatskog saborskog kluba u bosanskohercegovakom Saboru koji je odran 4. svibnja 1913. donosi se zakljuak da svi lanovi Hrvatskog kluba kao narodni poslanici svaki u svome izbornom kotaru, i to poslanik seoske i gradske kurije sporazumno u glavnoj varoi dotinog okruja osnuju Hrvatske klubove stranke prava na programu iz 1894. godine. Nezanemariv je i utjecaj Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskoj i politike ''novog kursa'' na hrvatsku graansku politiku u Bosni i Hercegovini. Da bi se ta teza dokazala, potrebno se podsjetiti na politike promjene koje su se dogodile u hrvatskim zemljama 1903. godine pojavom politike ''novog kursa'' i njene tenje za slogom Hrvata i Srba. Poto graanske politike stranke jo nisu bile zaivjele, javljaju se pojedini listovi koji su bili kritiari politike tog vremena. Dolazak Hrvatsko-srpske koalicije na vlast 1906. godine te izjava Frana Supila, zastupnika Hrvatsko-srpske koalicije, u Hrvatskom saboru 25. veljae 1907., da ''ako srea padne pa Bosna i Hercegovina izadje iz okvira monarkije ako ve ne moe biti hrvatska, radije neka bude srpska nego tuinska'', utjecali su na to da je vodstvo Hrvatske narodne zajednice pruilo odlunu potporu aneksiji.Svjedoanstvo o stavu vodstva Hrvatske narodne zajednice o tome nalazimo u pismu dr. Ive Pilara upuenom Jurju Biankiniju, koji je bio osniva Hrvatskog kluba, s kojim 1894. godine osniva Stranku prava u Dalmaciji i koji je bio potpisnik Rijeke rezolucije 11. rujna 1908.,u kojem ga dr. Pilar odvraa od poticanja hrvatsko-srpske suradnje, upozorava ga da u Bosni i Hercegovini djeluje jaka organizirana mrea srpske nacionalne propagande, da on osobno podrava aneksiju i da njegovo stajalite dijele svi Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Politiare Hrvatsko-srpske koalicije smatrao je odgovornima za slabe mogunosti pridruivanja Bosne i Hercegovine Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji jer su svojim protumonarhijskim djelovanjem proigrali povjerenje vladajuih krugova pri tom zaboravljajui da imaju obveze prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, smatra da su se Srbi priklonili Hrvatima samo privremeno, zbog toga da im ostave slobodne ruke u Bosni i Hercegovini, ne shvaajui da e, kada Bosna postane njihova, i Hrvatska i Slavonija pasti u njihove ruke. Tim pismom dr. Pilar, kao tadanji ideolog Hrvatske narodne zajednice, nastojao je utjecati da se politika Hrvatsko-srpske koalicije to manje mijea u bosanskohercegovaku zbilju, te da se prema pitanju aneksije dre indiferentno. Meutim tijekom svog postojanja Hrvatska narodna zajednica je u vie navrata suraivala sa Srbima u Bosni i Hercegovini traei modalitete za rjeenje konkretnih problema koji su se pojavljivali.

5.1 Hrvatska narodna zajednica - Muslimanska narodna organizacijaMuslimanska narodna organizacija nastala je tijekom borbe Muslimana za vakufsko-mearifsku autonomiju i formirala se na konfesionalnoj osnovi. Sastavni dio programa stranke je i program lista Musavat (Jednakost), koji je postao slubeni organ stranke. List je naglaavao da e raditi na ''buenju narodne svijesti, na organiziranju jake stranke koja e biti uvar narodnih prava i koja e braniti te interese od napada ma s koje strane ti napadi i samovolja dolazili''. Musavat je povremeno vrlo oprezno dokazivao svojim itateljima da je za interese Muslimana bolje da surauju sa Srbima, poto u programu Srpske narodne organizacije stoji da su '' Bosna i Hercegovina sastavni dio Turske Carevine, kojima Austrougarska na osnovu mandata europskih sila upravlja''. Hrvatska narodna zajednica je svojim politikim programom o muslimanima kao ''neprijepornim Hrvatima'' unutar Muslimanske narodne organizacije stekla politike protivnike, koji su odbacivali ideju o hrvatstvu muslimana.

5.2. Hrvatska narodna zajednica - Srpska narodna organizacija

Temeljne razlike izmeu stajalita Hrvatske narodne zajednice i Srpske narodne organizacije proizlazile su iz razliitih politikih programa i stavova prema poloaju Bosne i Hercegovine. U svezi s time Srpska narodna organizacija smatrala je Bosnu i Hercegovinu sastavnim dijelom Turske Carevine, kojom Austro-Ugarska Monarhija na temelju mandata europskih sila upravlja. Program Srpske narodne organizacije sadravao je i poseban dio pod nazivom ''Dravno ureenje'', gdje se zahtijeva ''potpuna autonomija Bosne i Hercegovine'', a sredinje mjesto u programu Srpske narodne organizacije imaju nacionalno-politiki zahtjevi koji u svom konanom zbiru vode autonomiji BiH, u kojoj bi Srbi kao relativna veina stanovnitva bili dominantan politiki faktor. Srpska rije pokrenuta je 1905. godine i bila je list srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Stav urednitva Srpske rijei prema nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini odnosio se na potpuno ignoriranje, to manje spominjanje i napadanje Hrvata, a Hrvate izvan Hrvatske zvali su strancima. U programu Hrvatske narodne zajednice jasno se istie da su Bosna i Hercegovina koliko po plemenu svojih starosjedilaca, toliko i po dravnom pravu hrvatske zemlje, pa je prirodna tenja pripojenje s Kraljevinom Hrvatskom, a dosljedno tome i Austro-Ugarskoj Monarhiji. to se tie odnosa prema srpskom puanstvu, po ''naelu strogog reciprociteta sa Srbima e ostvarivati najbolje odnose''. A taj reciprocitet bi bio ozbiljno ugroen ukoliko bi se Bosna i Hercegovina pripojila nekoj od balkanskih drava, odbacuje se ideja eventualno potpune autonomije Bosne i Hercegovine. Za razliku od nadbiskupa Stadlera, predsjednik Hrvatske narodne zajednice dr. Nikola Mandi je elio ostvariti modus vivendi sa Srbima, ali istovremeno osuujui srpske tendencije za autonomijom Bosne i Hercegovine i osuujui utjecaj Srbije. Prema stajalitu Hrvatske narodne zajednice rjeenje hrvatskog nacionalnog problema u Bosni i Hercegovini bilo je rjeivo jedino unutar jedne mone srednjoeuropske drave gdje bi se Hrvati mogli razvijati u socijalnom i kulturnom pogledu, uz ouvanje hrvatskih nacionalnih znaajki. Pripojenje i spoj s nekom od balkanskih drava Hrvatska narodna zajednica je odluno odbacivala.Odnos Hrvatske narodne zajednice i Srpske narodne organizacije, koja je bila u sklopu Srpskog kluba, najbolje dolazi do izraaja kroz njihovu kratkotrajnu suradnju u bosanskohercegovakom Saboru, o emu emo takoer, neto kasnije, govoriti u ovom radu. 5.3.Hrvatska narodna zajednica - Hrvatska katolika udruga

Cijelo postaneksijsko razdoblje obiljeio je sukob izmeu dvije struje bosanskohercegovakih Hrvata. Sukob koji je eskalirao izmeu nadbiskupa Stadlera i Hrvatske narodne zajednice, odnosio se na pravila HNZ. Pravila organizacije su bila donesena bez suglasnosti nadbiskupa Stadlera koji je htio da organizacija ima izrazito katoliku orijentaciju. Privremeno je pristao podravati HNZ, ali uz uvjet da se pravila prerade na katolikoj osnovi. Nadbiskup Stadler je smatrao da bi ''zajednica morala biti prosvjetna organizacija, koja e voditi brigu oko moralnog i umstvenog odgoja naroda. Ni jedan biskup, pa ni jedan osvjedoeni katolik, ne bi nikada mogao dopustiti da se katoliki narod odgaja drukije nego u katolikom duhu i po nacionalnim naelima. Prosvjeta to bi se imala iriti meu katolikim narodom, ne smije da bude druga nego kranska prosvjeta, moralni odgoj katolikog naroda mora se osnivati na pravilima katolikog morala.'' Nadbiskup Stadler i njegove pristalice su zahtijevali prihvaanje katolikog naela kao temelja hrvatske nacionalnosti, meutim to pitanje je za sobom povlailo i pitanje vodstva i karaktera organizacije koja, ukoliko bi bila na konfesionalnim osnovama, onda bi i vodstvo organizacije automatski moralo biti sveeniko. Toj ideji su se protivili naroito franjevci koji su ostali dosljedni naelu liberalno-graanske struje u nacionalnom pokretu Hrvata u Bosni Hercegovini. Prema stajalitu dr. Ive Pilara ''Hrvati su sasvim ispravno osjeali da pod iskljuivim vodstvom nadbiskupa Stadlera, koji je bio omraen kod muslimana zbog svoje, ne uvijek sretno voene katolike promidbe, nee nikada moi privui muslimane'' i zato bi morali ''uvijek ostati beznadna manjina nasuprot grkoistono-muslimanskom bloku''. Protivljenje vodstva Hrvatske narodne zajednice nadbiskupovim zahtjevima nagnalo je Stadlera da pripremi uvjete za stvaranje nove politike organizacije bosanskohercegovakih katolika Hrvata.Nadbiskup Stadler smatra da ''vjera treba da je svakom drutvu podloga i temelj svim njegovim ustanovama''. Stadler smatra da je vodstvo Hrvatske narodne zajednice u krivu jer tvrdi: ''Hrvatska narodna zajednica svojim postupkom odbija na hiljade dobrih katolika i Hrvata u svrhu da moda za sebe osvoji nekoliko muslimana.'' U glasilu Hrvatski dnevnik, izmeu ostalog stoji:''Hrvatska nacionalna i politika ideja meu muslimanima jo nije tako dozrela da bi oni znali razlikovati narodnost od konfesije, pa se s nama udruiti u jedinstvenu zajednicu Hrvata-katolika i muslimana.'' U ljeto 1909. godine uputio je okrunicu raznim politiarima i istaknutim graanima tog doba, u kojoj je isticao svoju dunost za povezivanjem katolicizma i domoljublja, budui da e se i Sabor obrazovati na konfesionalnom temelju, te nunost osnivanja nove organizacije koja bi imala dunost braniti vjersko-politike interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, pri tom ne dirajui u Hrvatsku narodnu zajednicu koja ionako ima ekonomsko-prosvjetni znaaj. U prosincu 1909. godine objavljen je nacrt pravila Hrvatske katolike udruge. Program Hrvatske katolike udruge temeljio se na programu Starevieve stranke prava od 26. lipnja 1894.godine. Hrvatska katolika udruga je politiko, kulturno i socijalno drutvo koje e tititi interese hrvatskog naroda onog kraja za koje je osnovano. Nacrtu pravila nadbiskup Stadler je priloio i dodatak u kojem su istaknuti dravnopravni zahtjevi: za rjeenjem dravnopravnog pitanja na jugu Monarhije u hrvatskom smislu, na temelju hrvatskog dravnog prava, te uz neokrnjeno ouvanje hrvatske narodne i dravne individualnosti; za sjedinjenje onih zemalja na koje se protee hrvatsko dravno pravo Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te Istre, u jedno politiki i financijski autonomno, s Habsburkom Monarhijom kao cjelinom nerazdruivo spojeno dravno tijelo.U sijenju 1910. odrana je osnivaka skuptina Hrvatske katolike udruge. Njen predsjednik je postao ing. Josip Vanca, no vodeu ulogu imao je nadbiskup Ivan ari.Pravila Hrvatske katolike udruge formalno je odobrila Zemaljska vlada u ljeto 1911.godine.Dr. Ivo Pilar, glavni ideolog Hrvatske narodne zajednice, u svojoj brouri Nadbiskup Stadler i Hrvatska narodna zajednica, raspravlja o budunosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koja ovisi o tome hoe li hrvatski narod imati iskljuivo vodstvo svjetovnog klera ili predstavnika svih drutvenih slojeva, odluno je odbacio vodeu politiku ulogu vrhbosanskog nadbiskupa, smatra da je ''teoloka naobrazba nepogodna za uoavanje materijalne strane bitne za razvoj hrvatskog naroda kao politikog, a ne konfesionalnog elementa''. Po konfesiji je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini najslabiji, ali kao politiki element moe biti atraktivan za suradnju sa Srbima i s Muslimanima, a i za vladu kao jeziac na vagi u predstojeem ustavnom razdoblju.Nadbiskup Stadler je pred izbore 1910. godine izdao jednu okrunicu u kojoj je zabranio svjetovnom i redovnikom sveenstvu da podupiru Hrvatsku narodnu zajednicu, te kao alternativu preporuio svoju stranku- Hrvatsku katoliku udrugu. Sukobi izmeu Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katolike udruge su se nastavili tijekom predizbornih skuptina za prve izbore za Bosanskohercegovaki sabor.Stanje nakon izbora za taj Sabor se jo vie pogoralo budui da je Hrvatska katolika udruga dobila svega 4 mandata, a Hrvatska narodna zajednica 12.Zbog takvih odnosa izmeu bosanskohercegovakih Hrvata Vatikan je odluio poslati u Bosnu i Hercegovinu svog povjerenika koji bi nastojao izmiriti svjetovno sveenstvo i franjevce. Za tu je misiju izabran benediktinac Bastien, koji je bio ugledni profesor benediktinskog koleda S. Auseleneo i urednik lista Acta apostolicae sedis i lan Komisije za kodificiranje crkvenog kanonskog prava. Bastienovo konano izvjee o sukobu nadbiskupa Stadlera i franjevaca s prijedlozima rjeenja napisano je 15.prosinca 1914. U tom izvjeu koje se sastoji od etiri toke, Bastien navodi uzroke i razloge sukoba izmeu nadbiskupa Stadlera i Hrvatske narodne zajednice, a izmeu ostalog, osvrui se na sukob Stadler-HNZ, istie da je monsinjor Stadler ''bio nesmotren. Da se htio posavjetovati s podlonim mu biskupima, ne bi dolo ni do kakva sukoba. No, on je pretjerao u svojim ovlastima prvostolnika i elio je sve sam obavljati. Lijepim ophoenjem i uvjeravanjima postigao bi cilj, a Sredinji odbor Zajednice ne bi bio odbio uiniti ustupke. Da bi se to postiglo, trebalo se drati podalje od politike, a monsinjor Stadler uinio je upravo suprotno, elei preuzeti vodstvo hrvatske politike u BiH u smislu Starevieva programa, odnosno trijalizma. To je bila jo jedna nesmotrenost: Katolici su manjina puanstva spram pravoslavnih Srba, ve tada sklonih sjedinjenju sa Srbijom, i spram muslimana, koji oklijevaju izmeu Bea i Carigrada. Stoga je prepustiti vodstvo hrvatske politike monsinjoru Stadleru, koji je, prema potvrdi njegovih prijatelja, jednako nesretan politiar kao i financijer, znailo ugroziti katolike interese u tim krajevima, a mnogi su politiari to dobro shvatili.'' Bastienovo je miljenje: ''to se tie glavnog uzroka osude Zajednice, to jest njezina liberalizma, osim to je takva optuba teka uvreda ne samo za svjetovne osobe, nego nadasve za biskupe i kler, koji su do veljae 1910. u njoj sudjelovali, mogu rei da optuba nikad nije bila dokazana.'' Kao posljedica pomirbene djelatnosti papinskog izaslanika izmeu svjetovnog sveenstva i franjevaca na poetku 1911. godine prestao je sukob izmeu Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katolike udruge. Hrvatska narodna zajednica je morala promijeniti svoja pravila u interesu svjetovnog sveenstva, a Papin se delegat obvezao da e Stadler povui interdikt kojim je sveenstvu 1910. godine zabranio da podupire Hrvatsku narodnu zajednicu. Novi pasus u pravilima kae da su katolika naela mjerodavna u socijalnim i kulturnim pitanja koja se tiu vjere, crkvene discipline i katolikog morala. Osim posredstvom papinskog izaslanika do spajanja tih dviju stranaka dolo je i zbog organiziranja Svepravake organizacije u sijenju 1912. godine. Na sastanku svepravakog vijea prihvaen je trijalistiki memorandum, predan kasnije vladaru i prijestolonasljedniku. Tada je nastojanjem banovinskih i dalmatinskih pravaa postignuta pismena obveza nazonih predstavnika Hrvatske katolike udruge i Hrvatske narodne zajednice da e sprovesti ujedinjenje. Meutim, formalno ujedinjenje nije bila mogue zbog politikog karaktera jedne i nepolitikog karaktera druge organizacije.U lipnju 1912. godine na sastanku Vrhovne uprave Stranke prava u Sarajevu proglaen je raspust Hrvatske katolike udruge, a proglasom novog predsjednika Hrvatske narodne zajednice dr. Joze Sunaria i biveg predsjednika Hrvatske katolike udruge Josipa Vrancaa konstatirano je da je politiki program Hrvatske katolike udruge sadran u djelatnosti hrvatskog saborskog kruga, a po kulturnom i ekonomskom programu ona se ionako nije razlikovala od Hrvatske narodne zajednice, te zbog toga dotadanji lanovi Hrvatske katolike udruge trebaju prijei u Hrvatsku narodnu zajednicu. U sloenim bosanskohercegovakim prilikama bilo je nuno jedinstvo meu hrvatskim puanstvom, a to ponajvie proizlazi iz njihove malobrojnosti zbog ega nisu mogli postati dominantan politiki imbenik. Uloga i znaaj nadbiskupa Stadlera u procesu nacionalno-politikog konstituiranja bosansko-hercegovakih Hrvata bila je velika.

6. IZBORI ZA SABOR I DJELOVANJE HNZ-A U RADU BOSANSKOHERCEGOVAKOG SABORA Nakon uvoenja ustavnosti na temelju Ustava iz 1910. godine utemeljen je i Sabor Bosne i Hercegovine, koji je bio mjeovito predstavniko tijelo. Car Franjo Josip je 20. veljae 1910. godine sankcionirao Ustav, Izborni red, Saborski poslovni red, Zakon o skupljanju za Bosnu i Hercegovinu, Zakon o drutvima za Bosnu i Hercegovinu te Zakon o kotarskim vijeima, koji su predstavljali jedinstvenu cjelinu koji reguliraju ustavni i pravni poredak u Bosni i Hercegovini.Sabor se sastojao od 72 izabrana lana i 20 virilista. Prema izbornom saborskom redu, graani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednika i kurija inteligencije. Prema lanku 22. Ustava bilo je dvadeset virilnih lanova. Aktivno birako pravo imali su mukarci s navrenih 24 godine ivota, ako su imali bosanskohercegovaku pripadnost i ako su boravili na podruju Bosne i Hercegovine najmanje godinu dana prije izbora, ali i svi austrougarski inovnici i eljezniki slubenici koji su tu ivjeli. Aktivno birako pravo imale su i ene muslimanke iz prve izborne kurije ako su posjedovale zemlju i plaale najmanje 140 kruna zemljarine.Pasivno birako pravo bilo je uvjetovano mukim spolom, dobnom granicom od 30 godina i nastanjenou u Bosni i Hercegovini. U svezi s time zanimljivo je pismo u kojem predstavnici Hrvatske narodne zajednice mole Papu Pija X. da se dopusti franjevcima pasivno pravo glasa u Saboru. Izmeu ostalog u pismu se navodi da bi '' Bila velika teta za katolike Bosne kao i Hercegovine ako oni (op.cit. franjevci) ne bi mogli imati pasivno pravo glasa u katolikoj izbornoj kuriji, napose u naem sluaju gdje su kurije podijeljene u tri konfesionalne kurije i gdje su neprijatelji nae svete vjere toliko jaki''. Budui da su interesi katolianstva najue povezani s nacionalnim idejama,''moli se Vaa Svetost da udijeli franjevcima Bosne i Hercegovine doputenje da mogu izvriti birako pasivno pravo i da predstavljaju na slijedeem pokrajinskom saboru s drugim poglavarima stranaka katoliko puanstvo''. Izborni sustav obiljeava osobit kurijalni sustav koji je primijenio podjelu biraa na izborne kurije prema mjeovitom konfesionalnom i socijalnom kriteriju. Svi birai su bili podijeljeni u tri kurije: kuriju veleposjednika (u koju su bili ukljueni jo i intelektualci, slubenici i sveenici), kuriju graana i kuriju seljaka. Prva kurija je birala 18 zastupnika, druga 20, a trea 34 zastupnika. Time se svakoj konfesionalnoj skupini osiguravalo da moe izabrati odreeni broj zastupnika razmjeran njenoj veliini.Ustroj bosanskohercegovakog Sabora bio je specifian, budui da nije imao autonomiju(predsjednika i njegova zamjenika imenovao je car), nije imao budetsko pravo, Zemaljska vlada mu nije odgovarala za svoj rad. Zakonodavno pravo je bilo takoer ogranieno-da bi zakon dobio pravnu snagu, bila je potrebna vladareva sankcija, i to na suglasni prijedlog austrijske i zajednike ugarsko-hrvatske vlade. Njegova nadlenost protezala se iskljuivo na bosanskohercegovake poslove. lankom 41. Ustava odreeno je da Sabor ne moe odluivati u poslovima ''koji se tiu oruane sile'', ''o ureenju meusobnih trgovakih i prometnih sveza'', o carinskim pitanjima i poslovima koji mogu biti ureeni na osnovi paralelnog austrijskog i ugarskog zakona iz 1880. godine.U zakonodavnu nadlenost Sabora spadali su zakljuivanje i konvertiranje postojeih zajmova, otuenje i optereivanje zemaljskog imanja, krivino pravosue i policija, nadzor nad strancima, putne isprave i popis stanovnitva, graansko pravo (s izuzetkom jer je lan 10. Ustava garantirao ''da e se meu Muslimanima primjenjivati erijatsko pravo na obiteljske i enidbene poslove, te na nasljedstvo u mulku), javne knjige, trgovako i mjenino pravo (ubrojivi dionika drutva, osiguravajua drutva i zadruge), umsko i rudarsko pravo, pravo udruivanja i skupljanja, tisak i zatita intelektualnog vlasnitva, svi zdravstveni poslovi, obrtno-pravni poslovi i njihov nadzor, ustanove opeg dobra, socijalno-politiki poslovi, nastava u svim znanstvenim i nastavnim zavodima, poslovi bogotovlja, agrarno-pravni odnosi, podizanje novih i promjena postojeih gospodarskih zavoda, ope mjere za podizanje i unaprjeivanje gospodarstva, svi propisi o posjedu u podruju umarstva, poveanje i uvoenje novih poreza, katastar, kaznionice, gradnja eljeznica, cesta i javnih komunikacija, kupalita, ljeilita i sastav opina.'' Da bi saborski zakljuak bio valjan, potrebna je nazonost vie od polovine lanova sabora i apsolutna veina glasova prisutnih lanova. lanovi Sabora imali su pravo interpelacije zemaljskoj vladi, ali prema lanku 47. saborskog poslovnog reda interpelacija je morala biti pismeno sastavljena i potpisana od najmanje 10 saborskih zastupnika. Mandat zastupnika izabranih u Sabor trajao je pet godina. Prvi saborski izbori odrani su po pojedinim kurijama od 18. do 28. svibnja 1910. Na njima je Srpska narodna organizacija osvojila sve pravoslavne mandate, njih 31, a Muslimanska narodna organizacija 24 muslimanska mandata. Od 16 katolikih mandata, Hrvatskoj narodnoj zajednici pripalo je 12, a Stadlerovoj Hrvatskoj katolikoj udruzi 4 mandata.

7. PARLAMENTARNE KOMBINACIJE

Ustavno razdoblje koje je trajalo od 1910. do 1914. godine, predstavljao je vanu etapu u razvoju politikih odnosa u BiH. Unutar Hrvatske narodne zajednice dogodile su se promjene u vodstvu stranke. Za novog predsjednika izabran je dr, Jozo Sunari. Zakonodavna aktivnost u bosanskohercegovakom Saboru bila je skromna, a atentatom na Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. prekinuta je mogunost sankcioniranja nekih u Saboru usvojenih zakona i realizacija projekata za koja su ve bila osigurana novana sredstva.U poetku saborskog rada sve su stranke nastupale zajedniki, bez obzira na konfesionalne razlike, u odnosu prema Zemaljskoj vladi. S vremenom dolazi do stranakog frakcioniranja, koalicijskog prestrojavanja, vraanja mandata, i dopunskih izbora na upranjena mjesta. Razlike u stranakim i nacionalnim odnosima posebice su dolazile do izraaja prilikom rasprava o agrarnom pitanju kao najvanijem zakonskom projektu kojim se Sabor bavio, kao i tijekom rasprava o jezikom pitanju.Saborske frakcije su postupno profilirale kroz rad Sabora kombinacijama, sastavljanjem ili raspadanjem saborskih klubova. Meunacionalni odnosi zbog suprotnosti u pogledu nacionalnih aspiracija esto su bili proeti taktiziranjem, ustupcima, naputanjem dotadanjih stavova, pritom pravei razliku izmeu programskih ciljeva i tzv. real- politike.Graanske politike stranke u Bosni i Hercegovini su se kroz rad Sabora, raspadanjem te spajanjem pojedinih saborskih klubova, stranaka na poetku XX. stoljea razvijale u smjeru modernih politikih stranaka. Meutim, svi ti smjerovi prekinuti su atentatom i poetkom Prvog svjetskog rata 1914 godine.

8. SRPSKO-HRVATSKI ODNOSI U BOSANSKOHERCEGOVAKOM SABORU

Formalan sporazum o programu zajednike suradnje nije sklopljen, ali je tijekom ljetnog zasjedanja bosanskohercegovakog sabora 1910. godine dolo do suradnje izmeu Srpskog saborskog kluba i Hrvatske narodne zajednice. Jezino pitanje se pojavljivalo kao problem u odnosima izmeu svih stranaka i uprave, ali i kao meustranaki problem, stoga upravo to pitanje postaje poveznicom za suradnju izmeu srpskog i hrvatskog poslanikog kluba.elnici Hrvatske narodne zajednice smatrali su da je potrebno savladati gospodarsku i kulturnu zaostalost, i tek onda se moe raditi na izmjeni postojeih odnosa. Dr. Nikola Mandi je u Saboru jednoglasno oznaio usvajanje rezolucije kojom se traila revizija Ustava i proirenje ovlasti Sabora, kao prvu etapu ''narodnog ujedinjenja'' s ciljem ''da se narod razvije u kulturnom i gospodarskom pogledu''. Dr. Jozo Sunari je polazio od stajalita da u Bosni i Hercegovini ''imadu po znanosti i de facto samo dvije narodnosti i to hrvatska i srpska narodnost''. Srpska nacionalna promidba smatrala je Bosnu i Hercegovinu sastavnim dijelom ''isto srpskih zemalja po krvi i jeziku''. Bosna je predstavljena kao potpuno srpska u svim kolskim knjigama, u itankama i udbenicima iz zemljopisa i povijesti. U svim tim knjigama tvrdilo se da su Juni Slaveni, koji naseljavaju te zemlje i govore tokavskim narjejem - muslimani i katolici - ustvari Srbi. Konaan cilj srpske graanske politike bilo je pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji. Na srpsko ujedinjenje gledalo se jo poetkom XX. stoljea kao na etapu na putu jugoslavenskog ujedinjenja, pri emu je Srbija trebala odigrati ulogu jugoslavenskog Pijemonta. Predstavnici Srpskog kluba i Hrvatske narodne zajednice sloili su se s naelom ''potpunog narodnog jedinstva'' Srba i Hrvata i dogovorili se da se nee protiviti injenici to Hrvati zovu Bosnu i Hercegovinu hrvatskom i svoj jezik hrvatski, a to Srbi zemlju i jezik zovu srpskim imenom. Politika srpsko-hrvatske suradnje nije imala potporu veine lanova hrvatskog kluba te je konano nakon to je Hrvatska narodna zajednica napustila naelo obveznog otkupa kmetova, raskinula sporazum sa Srpskim klubom.Kratkotrajna suradnja Srba i Hrvata u Saboru bila je uvjetovana brojnim razlozima. Pokuaji srpskog i hrvatskog pribliavanja javljali su se i neto kasnije, kad je predstavnik grupe Otadbina ore Lazarevi osudio pisanje Hrvatskog dnevnika i Srpske rijei, istiui da su Srbi i Hrvati jedan narod s dva ravnopravna imena i izrazio je nadu u preklapanje srpskih i hrvatskih interesa. Meutim, to se tie odnosa prema Srbima, Hrvatska narodna zajednica je ostala dosljedna svojoj ideji koja je zahtijevala reciprocitet u meusobnim odnosima, te je objavila svoju rezervu prema Srbima koji se u praksi nisu zalagali za srpsko-hrvatsku suradnju, istiui pri tom naelo ravnopravnosti obaju imena i nacionalnih individualnosti. Srpsko-hrvatski odnosi u bosanskohercegovakom Saboru bili su proeti napetostima, izuzev kratkotrajnih povezivanja, nisu mogli pronai zajedniki jezik prvenstveno zbog razliitih koncepcija pri rjeavanju nacionalnog pitanja.

9. HRVATSKO MUSLIMANSKI PAKT

Muslimanski zastupniki klub, koji je bio ujedno i vodstvo Muslimanske narodne organizacije, i zastupnici obije hrvatskih politikih skupinea, Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katolike udruge, sklopili su 31.oujka 1911. i formalni pakt o politikoj suradnji. U tom paktu je istaknuto da Muslimani stoje ''na stanovitu autonomije Bosne i Hercegovine u kakvom god dravno-pravnom sklopu Habsburke Monarhije'', to je znailo da oni pod tim uvjetom ne bi bili ni protiv njenog trijalistikog preureenja u smislu hrvatskih dravno-pravnih tenji. Muslimani su se obvezali glasovati za nacrt jezinog zakona koji su podnijeli Hrvati, a Hrvati su se obvezali da e glasovati ''za vladinu osnovu o davanju zajmova za dobrovoljno otkupljivanje kmetovskih selita s preinakama agrarnog odbora'', te da e nastojati da se hrvatski i muslimanski kmetovi to prije otkupe.Hrvatski zastupnici su u Saboru esto izjavljivali da su elju da Muslimani ''opet ono to su im bili i pradjedovi, tj. Hrvati''. Prije potpisivanja pakta muslimani su uinili ustupak Hrvatima u pogledu uenja latince u osnovnim kolama. Naime, muslimanski lanovi Budetskog odbora predloili su Saboru rezoluciju u kojoj se Vlada poziva da povue okrunicu o uenju latinice i irilice u narodnim osnovnim kolama, te su zahtijevali da se izda nova okrunica po kojoj e sva muslimanska djeca uiti najprije latinicu, osim one djece iji roditelji pri upisu nisu izriito zahtijevali uenje irilice. Hrvatski klub, a napose predstavnici Hrvatske narodne zajednice, zacijelo su smatrali da muslimansko-hrvatska koalicija predstavlja vaan korak k dravnim ciljevima koje su zastupali. Meutim, spajanje Muslimanske narodne organizacije i Muslimanske samostalne stranke u Ujedinjenu muslimansku organizaciju onemoguilo je ostvarenje tih ciljeva. Naime, program nove Ujedinjene muslimanske organizacije u dravnopravnom pogledu stoji na stajalitu autonomije Bosne i Hercegovine, bez obzira u kakvom se poloaju nalazila Austro-Ugarska Monarhija. U programu se istie da Ujedinjena muslimanska organizacija iskljuuje kako dualistiku, tako i trijalistiku politiku koja podrazumijeva pripajanje Bosne i Hercegovine kao upanije Ugarskoj, odnosno Hrvatskoj. Muslimanska politika u bosanskohercegovakom Saboru bila je obiljeena procesima politike ''diferencijacije'', ali i pored toga muslimansko-hrvatski pakt se u naelu pokazao stabilnim. Zemaljska vlada nije htjela da se u Saboru oslanja iskljuivo na muslimansko-hrvatsku koaliciju, pa je insistirala na stvaranju tzv. radne veine sastavljene od zastupnika svih triju nacionalnih skupina. Vlada nije teila jednoglasnosti sabora, nego okupljanju onih zastupnika, Muslimana, Srba i Hrvata koji su bili spremni raditi na ozakonjivanju razliitih projekata, vezanih za potrebe i razvoj zemlje kao cjeline. Za razliku od mnogih drugih u to vrijeme u Bosni i Hercegovini, Stadler je dobro prepoznao osjeaje muslimana. Naime, oni se jo uvijek nisu smatrali ni Srbima, ni Hrvatima. Drugim rijeima, znali su to nisu, ali ne i to jesu. U muslimanskim krugovima postojalo je uvjerenje o potrebi korjenitih promjena, smatrali su da zbog svog specifinog poloaja mogu pridonijeti ideji srpsko-hrvatskog jedinstva, ali je uglavnom sve ostalo na istome.

10. ZAKON O FAKLTATIVNOM OTKUPU KMETOVSKIH SELITA

Najvanije pitanje koje je tijekom austrougarske vladavine nametalo potrebu rjeenja i koje je u Saboru bilo kamen spoticanja i stranakih neslaganja, bilo je agrarno pitanje. To pitanje se samo po sebi nametalo, jer u zemlji koja je u strukturi poljoprivrednog stanovnitva imala 47% iteljstva u kmetskom odnosu, svaka je politika stranka morala svojim programom obuhvatiti ta pitanja kao prioritetan i prvorazredan zadatak .Kmetovska selita su bili posjedi na kojima je jedna kmetska obitelj imala tzv. kmetsko pravo. To je pravo koritenja zemljita koje je pripadalo jednoj kmetovskoj obitelji na kmetovskom selitu, ono je nasljedno, ali se nije moglo ni prodati ni prenijeti. Postojalo je nekoliko naina rjeenja agrarnog pitanja, kao to su slobodna pogodba veleposjednika i kmeta, podjela popola, obligatoran i fakultativan nain.Zakon o fakultativnom otkupu kmetovskih selita izglasan je veinom glasova hrvatsko-muslimanske koalicije 4. i 5. travnja 1911. te nekolicine srpskih predstavnika i muslimanskih disidenata. Izbijanjem Prvoga svjetskog rata i propasti Austro-Ugarske nastaju nove okolnosti. Stvaranjem najprije Drave SHS te konano Kraljevine SHS, pod velikosrpskom dominacijom, prestaje rad HNZ-a.

11. OBNOVA STRANKE I PONOVNO GAENJE

Stranka ponovo djeluje od devedesetih godina 20. st. Predsjednik joj je dr. Milenko Brki, a sjedite u Mostaru. Promijenila je razna politika stajalita, od protivljenja HDZBiH-u, do koalicije s njima (za izbore 2002. i 2006.). HNZ je jedina politika stranka koja od 1997. godine dosljedno zastupa stanovite da Hrvatima u BiH izlazak na izbore za bilo koju razinu vlasti u Republici Hrvatskoj donosi vie tete nego koristi.U veljai 2010. najavljuje se da su predsjednici triju hrvatskih stranaka, Hrvatske stranke prava Bosne i Hercegovine Zvonko Jurii, Hrvatske narodne zajednice Milenko Brki i Hrvatskog zajednitva Herceg-Bosne Petar Mili u Mostaru potpisali sporazum o ujedinjavanju tih triju stranaka i da e ubudue nastupati pod zajednikim imenom Hrvatske stranke prava (HSPBiH, HNZ, HZH-B), ali e i dalje postojati kao pravni subjekti. Naime potpisivanjem sporazuma nije provedeno formalno-pravno ujedinjenje triju stranaka, ve da e se ono dogoditi na utemeljiteljskom saboru, koji e se, kako je reeno, odrati uskoro. Dotada e stranku voditi Predsjedniko vijee, koje ima osam lanova, etiri iz HSP-a, dva iz HNZ-a i dva iz HZH-B-a. Predsjednik mu je Zvonko Jurii, a dopredsjednici Milenko Brki i Petar Mili. Slijedom toga je u svibnju 2010. Predsjedniko vijee donijelo odluku da e prijaviti na ope izbore za sve razine vlasti 3. listopada 2010. kao zajednika i udruena Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine HSPBiH. Zanimljivost je to ta stranka na izbore 2010. izlazi u koaliciji s HDZ-om 1990, a protiv HDZBiH-a, tako da se HNZ, zapravo, vraa na svoja poetna politika stajalita.

ZAKLJUAK

Inicijativu za stvaranje prve hrvatske politike organizacije u Bosni i Hercegovini, Hrvatske narodne zajednice, dala je hrvatska graanska intelektualna grupacija, uz koju su pristali i franjevci. Osnovno naelo politikog programa te stranke bilo je da su ''Bosna i Hercegovina etniki i dravno pravno hrvatske zemlje'', pa je sukladno s tim ''prirodna tenja bosanskohercegovakih Hrvata sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom'', u okviru Austro-Ugarske Monarhije.Hrvatska narodna zajednica je s obzirom na onodobna mjerila bila stranka liberalne orijentacije jer je pristupila rjeavanju nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini na temelju multikonfesionalnosti. Zbog malobrojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini predstavnici Hrvatske narodne zajednice su smatrali da bi suradnja s Muslimanima mogla biti korisna za razvoj hrvatske dravne ideje. U svezi s odnosom prema srpskom puanstvu Hrvatska narodna zajednica drei se naela ''strogog reciprociteta'', sa Srbima e podravati najbolje odnose. Odluno odbijaju pomisao o pripojenju Bosne i Hercegovine kojoj od balkanskih drava, kao i ideju'' eventualno potpune autonomije Bosne i Hercegovine''.Hrvatska narodna zajednica je svojim prosvjetnim, kulturnim i gospodarskim radom, raznim akcijama, osnivanjem seljakih zadruga, osnovnih kola, gospodarskih institucija, stipendiranjem studenata u pravom smislu rijei aktivirala hrvatsko puanstvo u Bosni i Hercegovini i prekinula stoljea prosvjetne, kulturne, gospodarske i politike pasivnosti i izoliranosti.Ideja o monoj europskoj dravi koja bi potivala nacionalni identitet Hrvata, bila je polazna toka Hrvatske narodne zajednice o rjeenju dravnog ustroja Bosne i Hercegovine u vrijeme austrougarske uprave. elnici Hrvatske narodne zajednice s otvorenim oduevljenjem su pozdravljali ideju aneksije, koja je proglaena Carevom proklamacijom 5. listopada 1908. godine, nadajui se da e se inom aneksije nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini rijeiti prikljuivanjem Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.Politiki ivot u Bosni i Hercegovini dobio je novu dimenziju, proglaenjem Ustava, carskom sankcijom 17. veljae 1910., jer je ustavom i prateim zakonima kao nova institucija u Bosnu i Hercegovinu izmeu ostalog, uveden i Sabor. Politiki sukob meu bosanskohercegovakim Hrvatima imao je negativne posljedice za hrvatsku dravnu ideju jer su podijeljeni doekali izbore za bosanskohercegovaki Sabor. Od 16 katolikih mandata Hrvatska narodna zajednica osvojila je 12, dok je Hrvatskoj katolikoj udruzi pripalo 4 mandata. Posredovanjem papinskog izaslanika te utjecajem svepravake organizacije iz Hrvatske imalo je za posljedicu ukidanje Hrvatske katolike udruge i prijelaz njenih lanova u Hrvatsku narodnu zajednicu 1912 godine, kada dolazi do postupnog pribliavanja dotadanjeg glavnog ideologa Hrvatske narodne zajednice dr. Ive Pilara nadbiskupu Josipu Stadleru. Djelatnost Hrvatske narodne zajednice u radu Sabora protekla je u traenju izvjesnih modaliteta suradnje sa Srbima i muslimanima, to najbolje dolazi do izraaja kad je kao lanica Hrvatskog kluba zastupnika koalirala na poetku rada Sabora sa Srpskim klubom, te u oujku 1911. godine sa muslimanskim. Razlike u stranakim i nacionalnim odnosima posebice su dolazile do izraaja prilikom rasprava o agrarnom pitanju kao najvanijem zakonskom projektu kojim se Sabor bavio.Slabost gospodarskog programa Hrvatske narodne zajednice bilo je agrarno pitanje, jer Hrvatska narodna zajednica iz obzira prema muslimanskim veleposjednicima nije zauzela konkretan stav. Zakonodavnu aktivnost Sabora prekinuo je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i njegovu suprugu Sofiju 28. lipnja 1914. godine.

LITERATURA- Damonja, uro: Dr Nikola Mandi, politiki voa Hrvata u Bosni i Hercegovini i Privilegirana agrarna banka u Sarajevu, Prilog broju 8. i 9. ''Radnike obrane'', Mostar, 1909.- Franjo Topi, Stadler i politika, u zborniku Josip Stadler-ivot i djelo- Mirjana Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini 1878.- 1914.- Mira Kolar, Dr Ivo Pilar i gospodarstvo- Ivo Pilar, Junoslavensko pitanje i svjetski rat- Jure Krito, Uloga Ive Pilara u hrvatskom organiziranju u Bosni i Hercegovini- Ljubomir Zovko, Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske uprave 1878.-1918.

1