Kratki pregled povijesti Hrvatske i Slavonije u ranom novom vijeku

Razdoblje Korvina i Jagelovića

Matija Korvin, kako bi zaštitio svoje zemlje, izgradio je prvi obrambeni sustav: Senjska kapetanija, Jajačka banovina i Srebrenička banovina. Bio je to začetak Vojne krajine. Matija Korvin težio je centralizaciji vlasti, uspostavi stajaće vojske, oslanjanju na gradove i slabljenju magnata. Već u prvoj godini njegove vladavine palo je Smederevo – 1459. i Srpska Despotovina. 1463. palo je i Bosansko Kraljevstvo. Korvin je pokrenuo vojni pohod i oslobodio velik dio Bosanskog kraljevstva 1464. i te dijelove stavio pod Jajačku i Srebreničku banovinu. 1472. Korvin je za bosanskog kralja proglasio ugarskog velikaša Nikolu Iločkog.

Najprije je stradala južna Hrvatska, 1471. pao je Počitelj, područje između Cetine i Neretve (osim obalnog pojasa). Lika, područje Kninske i Lučke županije bilo je izloženo pljačkaškim pohodima. Padom Hercegovine 1482. stanje na jugu se pogoršalo. Plemstvo je tražilo oslonac u Veneciji i Habsburgovcima. Korvin je 1469. zauzeo frankapanski Senj bojeći se utjecaja Venecije. Kasnije, kralj je zauzeo i posjede u Primorju i Vinodolu. Ivan Frankapan 1480. prepušta Krk Veneciji – Hrvatsko Kraljevstvo ostalo je bez posljednjeg otoka. Ubrzo se Korvin probio do Vrhbosne (Sarajeva), ali bez trajnih uspjeha. Korvin umire 1490. Venecija i Osmansko Carstvo osvojili su područja Hrvatskog Kraljevstva, a Hrvatska i Slavonija ostale su uglavnom sačuvane. Iz Korvina ostao je nezakoniti sin Ivaniš. Krunu je dobio češki kralj Vladislav Jagelović, a Ivaniš titulu hercega Slavonije i hrvatsko-dalmatinskog bana. Friedrichov sin, Maksimilijan, nije prihvaćao Vladislava. Nakon Maksimilijanovog protjerivanja Mađara iz Beča i austrijskih zemalja, te njegova povlačenja iz Ugarske, sklopljen je mir i saborom u Budimu 1492. hrvatski i ugarski plemići potvrdili su da će prihvatiti Maksimilijana za kralja ako Vladislav umre bez muških potomaka. Vladislav II. pokazao se kao slab vladar. Odustao je od Korvinovih reformi i ostao okružen neprijateljskim plemstvom, bez novca i bez stajaće vojske, poznatih „crnih konjanika“. Obrana Hrvatske i Slavonije bila je prepuštena plemstvu, a organizacija vojske banu. U ljeto 1493. Jakubpaša je preko Like provalio na austrijsko područje. Ban Emerik Derenčin i Bernardin Frankapan odlučili su pričekati Osmanlije kod Udbine. 1493. teško su poraženi su u bitci na Krbavskom polju. Maksimilijan je Hrvatima posalo pomoć u ljudstvu, a papa Aleksandar VI. Poslao je novac i oružje. 1501. započeo je rat Venecije i Vladislava II. protiv Osmanlija. Ivaniš Korvin pobijedio je Osmalije kod Knina i Jajca i privremeno osigurao granicu na Vrbasu i u zaleđu dalmatinskih gradova. Nakon mletačkog poraza Vladislav II. je zatražio sedmogodišnje primirje 1503. Plemić Ivan Karlović sa svojim posjedima u Ravnim kotarima i u Lici, uz pomoć Venecije, postao je bitan u obrani granice zbog čega mu je kralj 1521. dao bansku čast. Uz njega važan je bio i Petar Berislavić, zapovjednik, a od 1514. ban Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. 6 godina držao je granicu nepromjenjenu. 1513. g. pobijedio je kod Dubice. Svoju pozornost dao je najviše opkoljenome Jajcu. 1520. pogiba. 1521. pada Beograd (ugarska utvrda), ključ obrane Panonske nizine. Međutim, Sulejman II. Veličanstveni odlučio se na proboj prema Hrvatskoj i Dalmaciji. 1522. padaju Knin i Skradin, a 1523. i Ostrovica. Ostao je Klis koji je branio Petar Kružić. 1525. Jajce je spasio Krsto Frankapan. 1527. pao je i Obrovac, Karlovićeva utvrda. Nasljednik prijestolja Ludovik II. (1516.-1526.) nije uspio ojačati kraljevstvo. 1524. Karlović napušta basnku čast i kralj imenuje Ivana Tahija. Hrvatsko plemstvo tražilo je Maksimilijanova unuka Ferdinanda da on imenuje novog bana, ali ne iz redova hrvatskih velikaša. Ferdinand to nije napravio, ali je novčano pomagao neke velikaše poput Frankapana, Karlovića i Stjepana Blagajskog.

Ferdinandova vladavina

1526. Sulejman je na Mohačkom polju pobijedio ugarsku vojsku i umro je Ludovik II. bez muškog potomka. Na Novu godinu u franjevačkom samostanu u Cetinu kninski biskup, dio hrvatskih velikaša i plemići izabrali su Ferdinanda Habsburškog za kralja. Krsto Frankapan koji je prvo bio za Ferdinanda promijenio je stajalište i stao na stranu Ivana Zapolje. Godinu dana nakon cetingradskog sabora pali su Jajce i Krbava. Na saboru u Dubravi, pet dana nakon cetingradskog, za kralja je izabran erdeljski vojvoda Ivan Zapolja. Nakon građanskog rata koji je uslijedio Ferdinand je, porazivši Zapolju, u studenom okrunjen u Stolnom Biogradu. Krsto Franakapan poginuo je tijekom opsade varaždinske tvrđave. 1529. osmanlijska opsada Beča nije uspijela. Na saboru u Križevcima 1530. za bana je izabran biskup Šimun Erdody, Zapoljin privrženik. 1532. osmanlijska vojska krenula je ponovo na Beč, ali je jedan njezin dio zaustavljen kod Koszega (Kisega) pod zapovjedništvom Nikole Jurišića. Zapoljin savez koji je sklopljen s Osmanlijama nije donio mir i sigurnost kraljevstvu. 1537. pada Požega, a iste godine i Klis, pri čemu je poginuo Petar Kružić. Hrvatska južno od Velebita bila je u rukama ili Osmanlija ili Mlečana. 1537. Ferdinand šalje vojsku prema Osijeku i Srijemu što je završilo porazom ostatka vojske, koja nije umrla od bolesti, kod Gorjana. 1538. Ferdinand i Zapolja sklapaju mir u Velikom Varadinu. Zapolja je priznat kao vladar dijelova Ugarske koje je držao pod kontrolom, a pod vlast Habsburgovaca došla je Slavonija i Hrvatska. Prema dogovoru Ferdinand je trebao preuzeti i te dijelove Ugarske nakon Zapoljine smrti. 1540. Zapolja je na samrti prenio nasljedstvo na sina Ivana Sigismunda, pa je Ferdinandova reakcija izazvala Sulejmanovu reakciju – 1541. i 1543. U sultanove ruke padaju središni dijelovi kraljevstva na liniji od Ostrogona do Pakraca, bez Sigeta i Virovitice. 1552. padaju Virovitica i Čazma, 1556. i Kostajnica. 1558. hrvatsko plemstvo posljednji se put sastalo na saboru u Steničnjaku. Od tada će se održavati samo zajednički hrvatsko-slavonski sabor. Ferdinand je naseljavanjem pravoslavnih i katoličkih Vlaha, prebjega iz Bosne i drugih zemalja pod osmalijskom vlašću želio nadoknaditi nedostatak sredstava. Plan je bio da se naseljavaju duž granice Hrvatske. Prva skupina Vlaha nasdeljena je na Žumberak (uskoci) i 1535. dobila je povlastice u zamjenu za vojničku službu – zemljište kao nasljedno leno i oslobađanje od poreza i tlake kroz 20 godina.

Tijekom tridesetih godina dolaze reformatorske ideje – luteranizam iz austrijskih zemalja i kalvinizam iz Ugarske. Osmanlije su tolerirale protestante, pa si i dopustile održavanje protestantskog vjerskog sabora u Tordincima 1551.

Iz vremena Fedinandove vladavine potječu Dvorsko vijeće, Tajno vijeće i Dvorsko ratno vijeće. Vodio je računa da Hrvati zapovijedaju vojskom na granici. Poput Jurišića, Ričanina ili Lenkovića. 1540. Ferdinand je odlučio da će Hrvatskom i Slavonijom upravljati jedan ban. Odredio je da Štajerska i Koruška financiraju obranu Slavonije, a Kranjska Hrvatske.

Ferdinandovi nasljednici

Ferdinand umire 1564. 1565. Osmanlije su osvojile Krupu, čime je obrana na Kupi gotovo potpuno razorena. Ostao je samo Bihać. 1566. Sulejman je započeo veliki poduhvat s namjerom da osvoji Beč, što je završilo junačkim pothvatom Nikole Šubića Zrinskog kod Sigeta. Sulejman je umro tijekom opsade Sigeta, a njegovom smrću završen je vrhunac turskih osvajanja u Hrvatskoj. Ivan Sigismund tada se odrekao titule ugarskog i hrvatskog kralja u korist Ferdinandova sina Maksimilijana. Nakon bitke kod Sigeta nije bilo novih pomaka granice, a seljačkom bunom 1573. to se također nije dogodilo, iako je postojala opasnost za nove turske prodore.

Prvi oružani sukobi izbili su u lipnju 1572. kada je seljački savez osvojio je Susjed, Stubicu i Legrad. Tahijevo neprijateljstvo prema seljacima i njegova samovolja samo su pojačavali seljačko nezadovoljstvo. Seljaci su početkom 1573. osvojili i dvorac Franje Tahija na imanju Stattenberg. Nakon toga Sabor 18. siječnja proglašava seljake veleizdajicama. Pobuna se proširila i na dijelove Kranjske i Štajerske. Zajednički interesi pobunjenih seljaka, obrtnika i kmetova bili su ukidanje plemićkih privilegija i briga za bolju organizaciju obrane od Osmanlija. 9. veljače seljačka vojska je poražena kod Stubice i buna je ugušena.

1575. zapovijednik Hrvatske granice Herbart Auersperg doživio je težak poraz kod Budačkog u pokušaju proboja prema Bihaću – granica je ostala ista. Međutim, pljačkaški pohodi Osmanlija su nastavljeni, a sudjelovanje plemića u obrani se smanjivalo. Utvrde su prelazile u kraljeve ruke, a važnu ulogu obrane imali su generali Hrvatske i Slavonske krajine i kapetani u pograničnim mjestima.Kralj Rudolf (1576.-1608.), psihički bolestan sin Maksimilijana, nije stvarno vladao, već je umjesto njega vladao njegov brat Ernest. Stric Karlo zapovijedao je vojskom. 1578. započinje gradnja utvrde Karlovac, generalati u Karlovcu i Varaždinu izuzeti su iz ovlasti Sabora. 1578. vojni pohod za vraćanje utvrda na Uni je propao i time je obrana na toj rijeci napuštena, s iznimkom Bihaća. Unatoč primirjima na granici nije bilo mirno. 1592. Hasan-paša Predojević osvojio je Hrastovicu i Gore čime je prestala postojati Hrastovička kapetanija. Zatim je pao i Ripač, i konačno i Bihać. U međuvremenu podigao je bazu za napade na Sisak – Petrinju (od 1595. Petrinja je u rukama kršćana). Pri opsadi Siska 1593. Osmanlije su doživjele težak poraz. Vojskom su zapovijedali Andrija Auersperg, Ruprecht Eggenberg i ban Toma Erdody. Pobjeda kod Siska bila je uvod u Dugi rat koji je završio Žitvanskim mirom 1606. Dogovor je bio da svaka strana zadrži što je držala pod kontrolom. Kralj Rudolf trebao je jednom isplatom završiti plaćanje danka Osmalijama, zabranjena su četovanja, a hajdučke skupine trebalo je raspustiti. Dogovorena je razmjena zarobljenika i obnova utvrda (ali ne gradnja novih). Osmalijska osvajanja su sasvim prestala.

1597. počinje prvo masovnije naseljavanje Vlaha koje je trajalo do 1606. Popunajvali su prazan prostor oko krajiških utvrda u Slavoniji i Hrvatskoj, a tijekom cijelog 17. st. dolazile su nove skupine Vlaha.

Dvor je poticao protureformaciju i katoličku obnovu. U Ugarskoj je protestantizam snažno ojačao, dok je u Hrvatskoj je bila obratna situacija. Juraj Drašković zauzimao se za provođenje ideja Tridentskog koncila na kojemu je bio izaslanik Ferdinanda I. 1564. kada je Drašković postao biskup umro je Ivan Ungnad, vođa protestanata u Hrvatskoj. Glavno uporište protestantizma postala je Vojna krajina u kojoj su služili mnogi njemački časnici i vojnici. 1604. Sabor je donio odluku o zabrani boravka hereticima na imanjima oko Ozlja, 1608. vladar je potvrdio taj zakon i zabranjen im je boravak u cijeloj Hrvatskoj. Za pravoslavce to nije vrijedilo jer su bili bitni u obrani Hrvatske, a zagrebački biskupi su radili na uniji s Pravoslavnom crkvom što su formalno i postigli 1611. Plemstvo je upozoravalo na preveliki utjecaj Nijemaca u Krajini, prvenstveno zbog nesklonosti reformaciji s obzirom na teško stanje u zemlji.

1596. kada su uskoci iz Senja privremeno oslobodili Klis, nisu dobili potporu Mlečana, pa je Klis ubrzo ponovno izgubljen. Uskoci su i prije napadali Mlečane koji su trgovali s Osmanlijama, a sada su se okrenuli i protiv samih Mlečana. Uslijedio je napad uskočke flote na Rovinj i Pulu. General Ivan Lenković i Habsburzi tome su se žestoko protivili jer nisu željeli loše odnose s Mlečanima. Venecija je odgovorila pomorskom blokadom Senja. 1601. u Senj je upućen Josip Rabatta s vojskom kako bi zaustavio uskoke. Taj pothvat završio je

ubojstvom Josipa Rabatte i povratkom izbjeglih i raseljenih uskoka u Senj. Uskoci su se protivili upletanjem krajiških vlasti u Senj i željeli su da taj grad bude slobodni kraljevski grad. Uskoci su nastavili napadati Osmanlije, a budući da su morali upadati na mletački teritorij, dolazilo je do sukoba i s Mlečanima. Uskoci su živjeli od pljačke, pa je stoga došlo do Uskočkog rata (1615.-1617.) – Habsburgovci i Venecija pobijedili su uskoke i raselili ih oko Otočca i u Žumberaka, a u Senj je došla njemačka vojska.

Tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.) Hrvatski konjanici stekli su slavu pri osvajanju Heidelberga i Gottingena, a na sjeveru su doprli do Hollsteina. Sudjelovali su i u napadu na Magdeburg gdje su optuženi za strašne zločine i stekli ugled neranjivih i strašnih ratnika. Najpoznatiji zapovijednik pod kojim su se Hrvati borili bio je Albrecht Eusebius von Wallenstein. 1631. Sabor je odlučio da je Hrvatska već potpuno iscrpljena i da ne može slati sposobne ratnike na njemačka ratišta, što znači da je Sabor zaključio da neće pomagati Ferdinanda II. u daljnjem ratovanju. U slijedećim godinama Katolička liga porazila je Šveđane, a u bitci kod Lutzena poginuo je i Gustav Adolf. U bitci kod Nordlingena opet su se istaknuli hrvatski vojnici pod Isolanom. U razdoblju od 1645. Do 1648. carska vojska doživjela je niz poraza. U rat se tada uključuju sinovi Jurja Zrinskog, Nikola i Petar koji su ratovali protiv Šveđana i erdeljskih pobunjenika pod vodstvom Jurja Rakoczyja. Sin Ferdinand II., Ferdinand III. morao je zatražiti mir. 1648. sklopljen je Westfalski mir. Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata u Hrvatskoj je došlo do postupnog izdvajanja Krajine iz Hrvatske, čemu je pridonijelo naseljavanje Vlaha i nastojanje krajiških kapetana da dobiju veće ovlasti. Odvajanje Vlaha od hrvatskog plemstva podupirao je i Dvor jer su u njjima vidjeli jak oslonac u Hrvatskoj. Jedino su Zrinski i Frankapani imali nekog uspijeha u pokoravanju Vlaha južno od Save. Ferdinand II. 1630. objavio je Vlaške statute kojima su Vlasi u Varaždinskom generalatu dobili određenu samoupravu i bili izuzeti od hrvatskog plemstva i stavljeni pod vojnu vlast Krajine.

Novi ban Ivan Drašković, postavljen 1640., nastojao je osnažiti autonomiju Hrvatske u odnosu prema Ugarskoj. No, u tome nije imao uspijeha. 6 godina kasnije izabran je za ugarskog palatina. Suvremenik Ivana Draškovića, Juraj Rattkay – svećenik, prvi povjesničar kontinentalne Hrvatske, kanonik i velikaš bio je ideolog hrvatske državnopravne ideje. Bio je dobro povezan i s Nikolom Zrinskim. U svom dijelu Spomen na kraljeve i banove (1652.) kritizirao je vladajuću dinastiju.

Odnosi hrvatskog i ugarskog plemstva s Ferdinandom III. su se pogoršali. 1649. uvedena funkcija dvorskog agenta za hrvatske poslove (iako Hrvatska nije bila austrijska nasljedna zemlja), 1655. Ferdinand III. je pokušao ukinuti pravo plemstva da bira vladara. U nezadovoljstvu se najviše isticao Nikola Zrinski koji je bio uspješan u malim ratovima na granici. U to vrijeme Osmanlije su sakupljale nove snage za novi rat. 1663. Osmansko Carstvo napalo je Austriju. Na stranu Ferdinandova sina Leopolda (1657.-1705.) stala je i Francuska. Ugarsku vojsku vodio je Nikola Zrinski. Osmanlije su osvojili Nove Zamky, najvažniju utvrdu u sjevernoj Ugarskoj i razorili Zrinskijevu utvrdu Novi Zrin na utoku Mure u Dravu. U Hrvatskoj Petar Zrinski je pobijedio osmanlijsku vojsku Jurjevih Stijena blizu Otočca. 1664. kršćanska vojska je pobijedila kod St. Gottharda, nakon čega je sultan pristao sklopiti mir u Vasvaru. Zbog ugroze od strane Francuza, Leopold je sklopio ponižavaju mir u Vasvaru jer je morao platiti jednokratni danak sultanu, a oslobađanje okupiranih područja nije bilo predviđeno i tome su se žestoko protivili i s hrvatske i s ugarske strane. Zrinskim je bilo zabranjeno obnavljati Novi Zrin. Velikaši su bili izrazito nezadovoljni sa Dvorom koje je brinulo i za daleka bojišta na Rajni i u sjevernoj Italiji. Krajnji cilj postao im je zbacivanje Habsburga sa hrvatskog i ugarskog prijestolja. Glavni pokretač urote bio je Nikola Zrinski. Urotnicima su se pridružili i protestantski gradovi na sjeveru, dio nižeg

plemstva i erdeljsko vojvodstvo. 1664. Nikola je stradao u lovu na vepra, pa su vodstvo preuzeli ugarski velikaši, a u Hrvatskoj Petar Zrinski koji je pridobio i šurjaka Frana Krstu Frankapana. Za pomoć protiv Habsburgovaca urotnici su se obratili za pomoć Luju XIV. Ulogu posrednika preuzela je Katarina Zrinska, Petrova žena i sestra Frana Krste Frankapana. Luju XIV. ponuđena je luka Bakar, Francuzi nisu pokazali veliki interes za pomoć velikašima. 1666. Petar je tražio potporu i od Carigrada. Priznao bi tursku vlast u zamjenu za kraljevsku čast i određenu autonomiju Hrvatske unutar Osmanskog Carstva. Urota je propala jer su i Francuzi i Osmanlije obavijestili Beč o nakani urotnika. Francuski kralj se nagodio s Leopoldom oko španjolske baštine, a Osmanlije su bile zauzete Kandijskim ratom. Zbog istih razloga i Venecija je odbila pomoći urotnicima, a propao je i pokušaj povezivanja s Poljacima. 1667. umrla je i druga osoba među urotnicima, poslije Nikole, Wesseleny. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan bili su ogorčeni što nijedan od njih nije dobio položaj karlovačkog generala, a na ostale časti (ban, senjski kapetan) morali su čekati godinama. Budući da su ih napustili svi potencijalni saveznici, odlučili su se otvoreno pobuniti zajedno s Osmanlijama. Sultan je Petru ponudio savezništvo u daljnjem osvajanju. Za pregovore Petrovog izaslanika Franje Bukovačkog i Osmanlija doznao je bečki dvor preko svojeg izaslanika na Porti. Budući da je Petar bio spreman postati osmanlijskim vazalom, izgubio je veliku potporu među urotnicima. U ožujku 1670. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan odlučili su se na oružanu pobunu. Karlovački general Herberstein potukao je Frankapanov odred i ubrzo su se predali ili pobjegli svi zapovijednici urotničke vojske. Istovremeno Petar je pisao Leopoldu i nudio mu uvjete za prestanak pobune – položaj varaždinskog generala, isplata dugova i pravo na dvije pukovnije, a do posljednjeg trenutka održavao je i vezu s Osmalijama u Budimu. Zrinski i Frankapan zatražili su Leopoldov oprost što je i sam Leopold bio spreman prihvatiti, no njegovi ministri su ga ozbiljno savjetovali da ih treba smaknuti. Bilo je više razloga za to – Zrinski i Frankapani bili su utjecajni i snažni velikaši s velikim posjedima, bili su gospodarski jaki i mogli su ugroziti centralizaciju zemlje. Dok su bili na putu za Beč, carski generali su zaposjeli njihove posjede. 1671. Zrinski i Frankapan su smaknuti u Bečkom Novom Mjestu. Nikolin sin Adam mogao je zadržati dio zemalja jer nije sudjelovao u uroti. Konficirani posjedi predani su na upravu Austrijskoj dvorskoj komori. Slamanjem urote postignut je važan korak u ostvarivanju centralizacije habsburških zemalja i stvaranju apsolutizma po uzoru na Luja XIV. Karlovački generalat proširio se na pokupska imanja Zrinskih, a pripajanje Banske krajine Vojnoj krajini je onemogućeno zbog otpora bana Nikole Erdodoyja, što je tražio general Herberstein u memorandumu za kralja 1671.

Trijumfalni rat Leopolda I.

Veliki rat protiv Osmalija započeo je 1683. opsadom Beča. Bitka za Beč trajala je dva mjeseca, a 12. rujna vojske Karla Lotarinškog i Jana Sobieskog s Kahlenberga odbile su osmanlijsku vojsku. 1684. započelo je oslobađanje Slavonije pobjedom bana Nikole Erdodyja kod Slatine i oslobađanjem Virovitice. Carskoj vojsci pridružili su se ustanici pod vodstvom Luke Ibrišimovića – franjevca i zagrebačkog biskupa. Nakon bitke kod Harkanyja Osmanlije su se povukle do Iloka i Save. 1690. opet su ovladali cijelom Slavonijom osim Osijeka i Virovitice, ali samo na kraće vrijeme. 1691. otjerani su nakon poraza kod Slankamena, u toj bitci poginuo je Adam Zrinski, posljednji od Nikoline loze, pri čemu je i druga polovica posjeda pripala Dvorskoj komori. 1684. rat se proširio i na Liku gdje su Bunjevci iz Primorja oslobodili niz mjesta na obroncima Velebita. Od lipnja do rujna 1689. Herberstein i pop Marko Mesić osvojili su sve utvrde od Novoga i Budaka do Zvonigrada i Rakovnika. U Pounju je Ivan IV. Drašković pobijedio na Zrinskom polju kod Novoga. Ban Erdody je između 1685. i 1688. oslobodio Zrinsku goru, Dubicu i Kostajnicu, a 1691. i Novi s cijelim južnim Posavljem do Broda. Osmanlije su izgubile područje

između Kupe i Une, ali su zadržali Bihać, osmalijska vlast u Ugarskoj je nestala. 1687. ugarski sabor prizano je Habsburzima nasljedno pravo na ugarsku krunu. Za hrvatsko-ugarskog kralja izabran je Leopoldov sin Josip I. (1705.-1711.). 1688. carska vojska osvojila je Erdelj i Beograd, a zatim je prodrijela sve do Prištine. Kako bi spriječila potpuni poraz Osmanlija Francuska je napala Habsburške zemlje. Tada je 1690. zajedno sa carskom vojskom izbjeglo više desetaka tisuća Srba pod pećkim patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem i naselilo južnu Ugarsku i Srijema. Nakonbitke kod Slankamena nastalo je zatišje, dok carsku vojsku nije preuzeo princ Eugen Savojski koji se odmah proslavio pobjedom kod Sente 1697. Zbog mogućeg rata za španjolsku baštinu Austrija je 1699. odlučila sklopiti mir u Srijemskim Karlovcima. Na pregovorima su sudjelovali Austrija, Venecija, Poljska, Osmansko Carstvo, Rusija, Engleska i Nizozemska. Predstavnici hrvatskog i ugarskog sabora nisu sudjelovali. Lika i Krbava pripojene su Vojnoj krajini, a hrvatske granice u Slavoniji pomaknute su daleko na istok, a mletačka je vlast zamijenila osmanlijsku vlast u cijeloj današnjoj južnoj Hrvatskoj. Leopold je nakon oslobođenja pripojio Slavoniju Hrvatskoj i ustrojio Virovitičku, Požešku, Vukovarsku i Srijemsku županiju.

Nakon rata Vlasi se nisu htjeli podvrgnuti banskoj jurisdikciji pri čemu su ih podupirali krajiški zapovjednici. 1703. car je vratio Baniju pod jurisdikciju Hrvatske i vojno zapovjedništvo bana. Iste godine na zahtjev Sabora trebala je biti ukinuta i Varaždinska krajina, no zbog nadolazećeg sukoba s Francuskom to se nije odmah provelo (a nikada i nije potpuno provedeno).

Pavao Ritter Vitezović u svome dijelu Croatia rediviva htio je dokazati da je se Hrvatska proteže od slovenskih zemalja do Trakije i Bugarske. Takva bi Hrvatska po povijesnom i nasljednom pravu pripala Habsburgovcima.

Budući da Habsburgovac Karlo II., španjolski kralj, nije imao muškog nasljednika postavilo se pitanje njegovog nasljednika. Za španjolsku baštinu rat su vodile Francuska i Austrija (1701.-1714.). Austrija se nalazila u koaliciji s Engleskom, Nizozemskom, Brandenburgom i Hanoverom, a Francuska je bila sa Bavarskom. Njima su pomagali i Mađari koji su se pobunili pod vodstvom Ferenca II. Rakoczyja. Hrvati su se uključili u rat protiv Rakoczyja. 1704. ban Ivan Palffy prešao je Dravu i potukao neprijatelje kod Murskog Središča. Marko Mesić je na čelu ličkih konjanika odnio pobjedu kod Kaniže. Na saboru u Onodu 1707. Mađari su lišili Habsburgovce krune sv. Stjepana, ali su zbog vojnih neuspjeha morali promijeniti odluku. 1708. Ugarski sabor je donio odluku da Hrvatski sabor može izglasavati one odluke koje nisu u suprotnosti sa zakonima Ugarskog sabora. Međutim, kralj je odbio prihvatiti taj zaključak. Pregovore o miru, nakon smrti Josipa I. pokrenuo je Ivan Palffy. Ugovorom u Szatmaru 1711. završeno je razdoblje vjerskih ratova i Habsburgovci su se učvrstili u Ugarskoj s Erdeljom. Francuska je pobijedila u ratu za španjolsku baštinu i postavila na prijestolje dinastiju Bourbon.

18. stoljeće

Preminulog Josipa I. zamijenio je njegov brat Karlo III. (1711.-1740.) koji nije imao muškog nasljednika. U odsutnosti bana Palffyja koji je ratovao protiv Rakoczyjeve vojske, zagrebački biskup Emerik Esterhazy sazvao je sabor 1712. u svome biskupskome dvoru. Razlog sazivanja bio je izbor poslanika za Ugarski sabor, ali raspravljalo se i o pitanju nasljedstva. Trećega dana sjednice donijeli su zaključak da će pristati na nasljedstvo Habsburgovaca i u ženskoj lozi. Uvjet je bio da će pristati jedino na onu vladaricu koja će vladati i u Austriji. Karlo III. je prihvatio taj zaključak i donio odluku da pritisne Mađare da postupe na isti način. Obećao je Hrvatskoj poštovanje svih privilegija, ali je bio i vrlo oprezan

da ne pogorša odnose s Mađarima. Godinu dana kasnije, 1713. Karlo III. je donio Pragmatičku sankciju. Zakon je predviđao pravo Karlovih kćeri na nasljedstvo. 1715. kralj je donio sankciju zakona donesenog u Ugarskom saboru kojim je potvrđeno pravo Hrvatskom saboru da donosi zakone, te su se potvrdili svi već doneseni zakoni, o kojima se više nije smijelo raspravljati u Ugarskom saboru. 1716. Karlo III., zajedno s Venecijom, upušta se u rat s Osmanlijama. Carska vojska započela je s operacijama u Srijemu s Eugenom Savojskim i u Banskoj krajini s Ivanom Draškovićem. Princ Eugen odnio je pobjedu kod Petrovaradina i 1717. kod Beograda. Drašković je imao uspjeha u porječju Save i Vrbasa, ali nije uspio u oslobađanju Bihaća i Novoga. Nakon mletačkih uspjeha u Dalmaciji, Carigrad je zatražio mir koji je sklopljen u Požarevcu 1718. Austrija je dobila sjevernu Bosnu, Srbiju, ostatak Srijema, Banat i Temišvar i Vlašku do Alute.

Tijekom 1720.-1721. sve nasljedne zemlje prihvatile su Pragmatičku sankciju, a 1722. to je učinila i Ugarska.

1719. Karlo je osnovao Orijentalnu kompaniju za trgovinu sa Španjolskom i Portugalom i njihovim kolonijama i sa Osmanskim Carstvom. Iste godine Trst i Rijeku je proglasio slobodnim lukama. 1727. započeo je s gradnjiom Karoline. Tijekom toga vremena Karlo je posjetio i Hrvatsku i postao prvi Habsburgovac koji je to napravio. 1734. Karlo je bio uvučen u Rat za poljsko nasljeđe. Zbog vojnih potreba bečko Ratno vijeće htjelo je Vojnu krajinu ustrojiti kao zasebnu zemlju. U oslobođenim krajevima Slavonije vlastelini su nekontrolirano kmetovima nametali teška podavanja zbog čega su oni napuštali zemlju i odlazili u hajduke. 1737. Karlo je donio zakon o uređenju odnosa između vlastelina i seljaka, no slavonska Zemaljska vlada nije bila u mogućnosti to nametnuti vlastelinima. Na kraju Rata za poljsku baštinu i Francuska je priznala Pragmatičnu sankciju. 1736. Karlova kćer Marija Terezija udala se za Franju Stjepana Lotarinškog i utemeljena je nova dinastija Habsburg-Lothringen. 1737. u ratu između Osmanskog Carstva i Rusije, habsburške snage stale su na stranu Rusije želeći nadoknaditi izgubljene teritorije šireći se na istok. Rat je završio Beogradskim mirom 1739. bez uspjeha. Austrija je morala napustiti svoje posjede u Bosni, Srbiji i Vlaškoj. S druge strane, Rusi su ostvarili značajne uspjehe. 1740. Marija Terezija preuzima vlast, a Franjo Stjepan postaje suvladar. Bavarski i saski vladar tražili su pravo na habsburšku krunu. Na njihovu stranu stao je i Friedrich II. Veliki koji je od Marije Terezije zatražio pokrajinu Šlesku. Ona je to odbila, pa je pruska vojska okupirala Šlesku u prosincu 1740. i tako je počeo Prvi šleski rat. Na stranu protiv Austrije ušli su Bavarska, Saska, Španjolska i Francuska, a na stranu Austrije Engleska i Rusija koje nisu uspjele, zbog vlastitih problema, dovoljno pomoći. Uz to, izborni kneževi su carsku krunu dali bavarskom knezu Karlu Albertu. 1741. Marija Terezija dala je barunu Franji Trenku povlasticu da u Slavoniji novači vojnike za svoj odred pandura. Trenkovi panduri izvojevali su značajne pobjede u Šleskom ratu. Nasilna mobilizacija također je tjerala seljake u hajduke. Međutim, Marija Terezija 1747. dala je zatvoriti Trenka u tvrđavu u Brnu gdje je i umro nakon dvije godine. Na saboru u Požunu okrunjena je za ugrasko-hrvatsku kraljicu i obećala da će poštovati posebna ugarska prava. Prvi Šleski rat završen je 1742. ustupanjem najvećeg dijela Šleske Friedrichu II. Velikom. Zahvaljujući hrvatskoj i ugarskoj vojsci spriječena je ratna katastrofa. Iste godine izbila je pobuna hrvatskih banskih vojnika u Italiji zbog duljine službe, vojnicima je dopušten povratak, a vođe pobune su kažnjeni. Slijedeće godine izbila je pobuna u Slavoniji gdje je zatraženo da se Slavonija priključi Vojnoj Krajini, uz potporu osječkog generala Engelshofena. Ban Batthyany dao je zatvoriti izaslanstvo koje je krenulo u Beč pod optužbom pobune.

1745. Marija Terezija obnovila je Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju podredivši ih izravno banu i Saboru. Međutim, slavonsko stanovništvo nije željelo biti pretvoreno u

kmetstvo pod nadležnosti Sabora, pa su tražili pripojenje Varaždinskom generalatu. Engelshofen se s time slagao, no ban Bathyany se tome protivio. 1743. izbila je pobuna, a ban ju je krvavo ugušio, te je izaslanstvo koje je poslao Engelshofen dao ubiti.

Na nagovor Engleske, Sardinija i Saska stale su na stranu Austrije. Englesko-nizozemsko-austrijska vojska porazila je Francuze, a austrijske jedinice protjerale su Karla Alberta iz Bavarske. Friedrich II. Veliki započeo je novi pohod prema Češkoj – Drugi šleski rat. Napad saske vojske natjerao ga je na povlačenje. Karlo Albert iznenada je umro i njegov sin odlučio je sklopiti mir s Marijom Terezijom i obećati svoj glas pri izboru njezina muža za cara. 1745. Franjo Stjepan okrunjen je za njemačkog cara. Rat se vodio još tri godine, sa promjenljivi uspjehom na Rajni, u sjevernoj Italiji i Škotskoj. Rat je završen mirom u Aachenu 1748. Marija Terezija izgubila je Šlesku, ali je sačuvala svoju krunu. U Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.) udružile su se Austrija, Francuska i Rusija protiv jake Pruske koju je podupirala Engleska. Na austrijskoj strani sudjelovalo je oko 80 000 Hrvata. Dugogodišnje ratovanje bilo je obilježeno promjenljivim uspjesima obiju strana. Rat je završen mirom u Hubertusburgu 1763. Potvrđeno je stanje koje je vladalo prije rata, a Friedrich II. Veliki obećao je da će poduprijeti sina Marije Terezije, Josipa II. za titulu njemačkog cara. Uspon Pruske označio je početak borbe Habsburgovaca i Hohenzollerna oko prevlasti u Njemačkom Carstvu.

Prijedlog za upravne reforme u Hrvatskoj izradio je zagrebački kanonik i pristaša Marije Terezije Baltazar Adam Krčelić. Krčelić je predlagao osnivanje središnje vlade za sve hrvatske zemlje, ali je Dvor od toga odustao bojeći se reakcije Mađara. 1767. osnovano je Kraljevsko vijeće, vlada ovlaštena za područje Banske Hrvatske i Slavonije.Vijeće je bilo prva vlada u hrvatskoj povijesti, sjedište mu je bilo u Varaždinu, a na čelu mu je stajao Nikola Škrlec. Škrlec je zagovaro reforme u duhu prosvjetiteljstva i kameralizma. Podupirao ga je biskup Maksimilijan Vrhovac. Njih dvojica zajedno su se odupirali germanizaciji i brisanju državnopravnog identiteta Hrvatske i Ugarske.

Marija Terezija oslabila je položaj podbana i Sabora, pa je time plemstvo izgubilo na političkoj važnosti. Kraljevsko vijeće, sastavljeno od plemića i velikaša, bilo je izvan utjecaja Sabora. 1756. Marija Terezija donijela je slavonski urbar koji je ostao na snazi do 1848. Urbar za Bansku Hrvatsku donesen je 1779. Popravljanje položaja kmetova bio je jedan od ciljeva Marije Terezije, a drugi je bio slabljenje položaja plemstva. Da bi ispitala situaciju nakon bune, Marija Terezija je u Zagreb poslala povjerenstvo sa grofom Michaelom Johannom Althanom na čelu. U to vrijeme Hrvatskom je vladala oligarhijska skupina (autonomaši) rodbinski povezanih velikaša i plemića. Pripadali su joj Ivan Rauch, protonotar Adam Najšić, varaždinski podžupan Josip Raffay i financijski upravitelj Ivan Bučan. Ta grupa se, štiteći svoje interese, zauzimala za hrvatska municipalna prava. Nasuprot toj grupi, bili su plemići koji su zastupali bečku centralističku politiku: Draškovići, Sermagei i Patačići, te kanonik Baltazar Adam Krčelić. U Althanovoj komisiji Najšić je zastupao autonomaše, a oporbu Ivan Juršić. Svrha komisije je bila i da oslabi Rauchovu stranku. Po Althanovom nalogu Krčelić je izradio statut Kraljevstva. Po tom statutu trebala je biti jedna vlada koja bi odgovarala Dvoru, a ne Saboru jer je zapovjednike koji bi trebali biti u vladi mogla imenovati samo Marija Terezija. Rauch je morao odstupiti, a centralistička politika je pobijedila.

Početkom Sedmogodišnjeg rata odstupio je i ban Batthyany, a za novog bana Marija Terezija imenovala je Franju Nadasdyja čime je prekršila pravo Sabora da bira bana. Novi ban obećao je da se neće zauzimati za pripojenje Vojne krajine Hrvatskoj.

1757. ponovno je izbila buna u Moslavini, a još veći nemiri izbili su u zimi 1757./1758. kada je 1500 ljudi poslano u Sedmogodišnji rat.

Zahvaljujući Mariji Tereziji, novoosnovanoj Severinskoj županiji, a time i Hrvatskoj, pripojena je Rijeka s Bakrom, Bakarcem i Kraljevicom. To se dogodilo na poticaj Josipa II. koji je 1775. posjetio Primorje i vidio kakvo je stanje tamo vladalo (depopulacija, slaba trgovina, siromaštvo, neprohodne prometnice...). Josip je predložio povrat Rijeke Hrvatskoj, odnosno Ugarskoj i kraljica je to i učinila. 1779. Kraljevsko vijeće je ukinuto, a njegovi poslovi prebačeni su na Ugarsko namjesničko vijeće.

Marija Terezija ustrojila je Dvorsku i državnu kancelariju, razdvojeni su sudstvo, uprava i financije. Crkva je stavljena pod nadzor države, uvedeno je oporezivanje svećenika, a 1774. uslijedila je zaplijena imovine Isusovačkog reda. Udvostručen je broj osnovnih škola, a naviše ih se otvorilo na selu. Svoje reforme Marija Terezija nije provodila na teritoriju Ugarske, kako je i obećala ugarskom plemstvu.

Unutar Crkve pojavila se struja koja je podržavala jozefinističke reforme, a 1781. u Zagrebu masoni su osnovali ložu Prudentia koji su pristupali neki katolički svećenici, a među njima bio je i biskup Maksimilijan Vrhovac.

1788. Josip II. ulazi u rat protiv sultana zajedno s Rusijom, u Hrvatskoj taj rat je poznat kao Dubički rat. Austrija je doživjela niz poraza, a Osmanlije su prodrijele u Banat. Do prekretnice je došlo 1789. kada je maršal Laudon oslobodio Beograd i izborio nekoliko pobjeda u Vlaškoj. Međutim, Austrija je potpisala mir u Svištovu zbog straha od Francuske revolucije. Hrvatska se teritorijalno proširila na Pounju.

U želji da centralizira državu Josip se našao u sukobu sa ugarskim plemstvom. Nije se htio okruniti češkom i ugarskom krunom. Krunu sv. Stjepana dao je prenijeti u Beč. Županije su ostale bez samouprave što je pogodilo plemstvo. Ujedinio ih je u deset okružja kojima je na čelo postavio komesare, ne vodeći računa o povijesnim granicama. Zagrebačka, Križevačka, Varaždinska i Požeška županija ujedinile su se sa ugarskom Zaladskom županijom što je činilo Zagrebački okrug. Tako je Hrvatska 1785. prvi put u svojoj povijesti prestala postojati kao državnopravni entitet. Virovitička i Srijemska županija ušle su u Pečuški okrug. Područje od Rijeke do Novog Vinodolskog izdvojeno je u Ugarsko primorje pod posebnim gubernatorom u Rijeci. Uveo njemački jezik kao službeni. Budući da nije bio okrunjen, Hrvatskom i Ugarskom vladao je pomoću patenata, odnosno naloga. Ban je izgubio sve ovlasti, a formalnu dužnost obnašao je omraženi Franjo Balassa.

Do 1786. ujedinjena su zapovjedništva triju krajina (Hrvatske, Banske i Slavonske) sa sjedištem u Zagrebu - ban je izgubio svoju vojničku ulogu i prekinuta je svaka veza Banske Hrvatske i Vojne krajine.

Josip II. ukinuo je oko 700 samostana, a najviše su stradali benediktinci i pavlini. Umjesto samostana osnovane su mnoge župe. Maksimilijan Vrhovac (zagrebačkim biskupom postaje 1787.) je na careve upute osnovao 104 nove župe.

Vidjevši da neće uspijeti skupiti novac od staleža za rat protiv Osmanlija, te da je pobuna u Ugarskoj pitanje vremena Josip II. je u siječnju 1790. povukao gotovo sve svoje reforme za Ugarsku i Hrvatsku.

Najvažnija stečevina jozefinizma bio je Edikt o vjerskoj toleranciji iz 1781. Izjednačene su sve kršćanske vjere, ali u praksi primat Katoličke crkve nije doveden u pitanje. Židovima

su priznata mnoga građanska prava, a pravoslavcima je dopušteno osnivanje crkvenih općina i izvan Vojne krajine.

1785. hrvatskim kmetovima dao je pravo na selidbu i ženidbu, a u Češkoj je ukinuo kmetstvo i time smanjio mogućnost širenja revolucije iz Francuske u habsburške zemlje.

Sedamdesetih godina na njegov poticaj sagrađena je Jozefinska cesta od Karlovca do Senja koji se razvio u snažnu luku i trgovačko središte.

U veljači 1790. Josip II. je umro i naslijedio ga je mlađi brat, vojvoda od Toskane, Leopold II. Leopold II. u kolovozu je potpisao Svištovski mir kojim se Austrija odrekla svega što je dobila u ratu osim dobitaka kojim je proširena hrvatska Vojna krajina. Zatim je sklopio ugovor i s pruskim kraljem. Zbog jačanja radikala u Francuskoj pripremao se za rat. Posebnim zakonskim člankom naglasio je da je Ugarska (s Hrvatskom) neovisna zemlja koja se mora pokoravati samo svojim zakonima. Što se tiće zahtjeva Hrvatskog sabora, Leopold II. je pristao na posebno oporezivanje Hrvatske, na očuvanje hrvatskog vjerskog zakona, na potporu u borbi protiv uvođenja mađarskog jezika kao službenog, a Sabor se zauzvrat odrekao prava predlaganja bana.

Zbog napetih odnosa s Francuskom i straha od revolucije ugarski staleži bili su popustljivi Franji I. koji je već u lipnju 1792. u Budimu okrunjen za ugarskog i hrvatskog kralja, a iste godine i za njemačkog cara. Opat Ignjat Martinović vodio je grupu radikala kojan je željela revoluciju u Monarhiji. Franjo I. bio je konzervativac, a njegove reforme bile su usmjerene na vojsku i državni aparat, te policiju. Zbog navještaja rata od strane Francuske Franjo I. popustio je Mađarima i dopustio uvođenje mađarskog jezika kao neobaveznog u hrvatske škole.

Tijekom prvog rata protiv Francuza (1792.-1797.) Hrvati su se istaknuli na bojištima u Italiji, Nizozemskoj i Njemačkoj. 1797. Napoleon je svojim vojnim uspijesima natjerao Franju I. na sklapanje mira u Leobenu. Austrija je Napoleonu morala dati Belgiju i Lombardiju, a zauzvrat bi dobila mletačke posjede na istočnojadranskoj obali. Odmah je uslijedio zahtjev za sjedinjenjem sa Hrvatskom. Zatim je u Dalmaciju stigla carska vojska na čelu s generalom Matom Rukavinom koji je i sam bio za sjedinjenje. Franjo I. to nije mogao dopustiti jer bi oslabio carsku vlast, pa je postavio carskog komesara Raimunda Thurna u Dalmaciju koja je podređena izravno Bečkoj vladi. Thurn se u Dalmaciji protiv Hrvata oslanjao na Talijane.

Međutim, austrijska vlast u Dalmaciji nije dugo potrajala. Nakon poraza saveznika u bitci kod Austerlitza 1805. i sklapanja mira u Požunu, Austrija je morala Francuskoj prepustiti Istru i Dalmaciju, a Tirol je predan Bavarskoj. 1808. Napoleon je ukinuo i Dubrovačku Republiku. 1809. Franjo I. započeo je novi rat s Francuskom što je završilo sklapanje mira u Schonbrunnu. Franjo I. morao se odreći Istre, Hrvatske južno od Save, Kranjske i zapadnog dijela Koruške u korist Napoleona koji je od tih zemalja zajedno s Dalmacijom stvorio Ilirske provincije sa sjedištem u Ljubljani.

Literatura:

Neven Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku