256

Hopkins, Simmans, Murphy - Rex Deus.pdf

Embed Size (px)

Citation preview

  • Marilyn Hopkins, Graham Simmans i Tim Wallace Murphy

    REX DEUS Istina o misteriju Rennes-le-Chateaua

    i Isusove dinastije

    Originally published in English by Thorsons, a Division of HarperCollinsPublishers Ltd. under

    the title REX DEUS Copyright Tim Wallace Murphy, Marilyn Hopkins,

    Graham Simmans, 2000. Pisci istiu moralno pravo da ih se smatra autorima ovog djela.

    Marilyn Hopkins roena je u Totnesu u Engleskoj. Deset je godina provela istraujui razliite oblike kranstva i

    ezoterine duhovnosti, te je pridonijela odravanju brojnih seminara, razgovora i predavanja o tim temama. Jedna je od

    autora (s Tim Wallace-Murphyjem) knjige Rosslyn: Guardian of the Secrets of the Holy Grail.

    Tim Wallace-Murphy roen je u Irskoj. Studirao je medicinu na University Collegeu u Dublinu. Jedan je od autora knjiga

    Rosslyn: Guardian of the Secrets of the Holy Grail (s Marilyn Hopkins), The Mark of the Beast (s Trevorom Ravenscroftom), te autor djela An Illustrated Guidebook to Rosslyn Chapel i The

    Templar Legacy and the Masonic Inheritance Within Rosslyn Chapel. Graham Simmans aktivno se bavi povijesnim i arheolokim

    istraivanjima Rennes-le-Chateaua, gdje ivi ve dugi niz godina.

  • Predgovor uz prvo bosansko izdanje Zahvale Uvod

    I DIO Povijest i mit Rennes-le-Chteaua

    1 Burna povijest sela na brijegu 2 Pria izlazi na povrinu

    II DIO Blie istini?

    3 Akcija i reakcija 4 Naa prva saznanja o predaji Rex Deusa 5 Biblijski Izrael u Isusovo doba 6 Isus, esenski Uitelj Pravednosti i sv. Pavao,

    prvi kranski heretik 7 Isusov brak i dinastija 8 Koncil u Niceji

    III DIO Doba templara

    09 Uskrsnue Rex Deusa 10 Djelatnosti i uvjerenja templarskih vitezova

    05 09 10

    34 35 40 47

    57 70 81

    93 94 106

    Sadraj

    12 13 23

  • 11 Srednovjekovni mitovi i legende 12 Albigenski kriarski pohod 13 Kraj templara?

    IV DIO Uenje Rex Deusa i njegovo ouvanje

    14 Kontroverzno Torinsko platno

    15 Religiozna uvjerenja Rex Deusa 16 Zagonetni svijet ranog slobodnog zidarstva 17 Viteki redovi 18 Djelovanje je arobna rije

    V DIO Prepoznat e ih po njihovim plodovima

    19 Rex Deus i ezoterini preporod 20 Rex Deus - dokaz 21 U osvit novoga tisuljea

    Dodatak Rodoslovlja i zemljovidi

    120 131 144

    154 155

    169 182 193 204

    213 214 221 232

    241 242

    Slike 248

  • ta je to povijest? ta znai ta rije, prividno egzaktna u znaenju, a u promiljanju i prepriavanju toliko nejasna i maglovita? Postoji li ona uope, ili je tek odjek sadanjega trenutka isprianog u sljedeem? Pa ak ako je tome i tako, kao to mnogi tvrdoglavo tvrde, tko je, govorei o prolim zbivanjima kojima je bio svjedokom, u stanju biti toliko objektivan i ne pridodati u prepriavanju bar neto, to su mu varljiva osjetila "uhvatila".

    Danas smo u prednosti, bar kada se govori o bliskim dogaajima, jer ih moemo argumentirati slikom ili snimkom, iako uvijek osjeamo da iza informacije koju sluamo ili gledamo, ostaje neto nedoreeno, neto to se vrlo esto ili zaboravlja, ili ne smije izrei. Na zbunjen i ljutiti ego tada neumorno stvara svoje zakljuke, kako bi nas zatitio od mogunosti da ispadnemo glupi. Upravo u tom trenutku, mi sami stvaramo svoje vienje povijesti, odlazei potom zadovoljni na spavanje. No, pokuamo li prije lijeganja razmiljati o malo daljoj prolosti, i sudbonosnim dogaajima tijekom posljednjih stoljea ili ak tisuljea, san nam svakako nee biti miran. Preplavit e nas zbunjenost i nemo, dok emo iz sjeanja prizivati bezbrojne, kakofonine informacije kojima su nas, jo odmalena obasipali nai duhovni i politiki uitelji.

    Pa ipak, vei dio ovjeanstva i dalje mirno spava, dok tek nekolicina odvanijih, usuujem se rei razboritijih umova, pokuava unijeti bar malo reda u tu brbljariju (kako je jednom Henry Ford nazvao povijest). Plod rada te nekolicine erudita su djela, koja se potom, vrlo neargumentirano a esto i primitivno, proglaavaju gomilom gluposti ili, jo gore, blasfemijom. "Ozbiljni" ih znanstvenici odbacuju, a Crkva svrstava u znameniti "Index librorum prohibitorum".

    Predgovor uz prvo bosansko izdanje

  • Suvino bi se sada bilo zamarati, traei uzroke silnog animoziteta - onih koji ve dva tisuljea sve znaju - prema onima, koji su se drznuli to znanje dovesti u pitanje. Iako ti suvremeni pustolovi duha preesto naglaavaju, kako je sve ono ta u svojim djelima iznose, tek pokuaj da se bolje rasvijetli maglovita prolost zbog trezvenijeg razumijevanja sadanjosti, na njih se nemilosrdno obruavaju, uglavnom uskogrudni duhovni autoriteti dananjice. Mora se priznati, da unato injenici da vjetice vie ne spaljuju, lov na njih nije nikada prestao.

    REX DEUS je jedno od takvih djela. Surovo u svojoj argumentaciji, blasfemino u samoj ideji svoga nastanka, beskompromisno u svom nastojanju da dosegne davno, (namjerno) zakopanu zbilju, ali i nadasve zbunjujue. "Kome i emu sada vjerovati?" - upitat e se mnogi, nakon ta zaklope posljednji list. Na alost, na takva pitanja ne postoji decidiran odgovor. Preputeni smo sebi samima u traenju prave istine, koju moda nikada i ne saznamo. Preostaju nam, ipak, bezbrojna pitanja o vjerodostojnosti svega, emu su nas godinama uili i konano to u nas uspjeli usaditi. Povijest su oduvijek pisali pobjednici, ne obazirui se pritom na sudbine i razmiljanja obinih ljudi, onih potlaenih i obespravljenih. Pravo jaeg i bogatijeg, staro je koliko i civilizacija sama, a nadasve je prisutno i danas, iako, dodue, u naem vremenu imamo sumnjivu slobodu izrei svoje miljenje. I to je sve.

    Upravo je to uinilo troje autora. Zagrebali su otro po, dvije tisue godina staroj kori nametnutih svjetonazora, izvlaei ispod nje neunitivi dio moguih istina. Usredotoivi se na dostupnu dokumentaciju, odbacujui istodobno ukorijenjenu dogmu, pruili su nam fascinantan prikaz prikrivenog dijela povijesti, nemilosrdno razotkrivajui uzroke koji su do tog prikrivanja doveli.

    Za mnoge e itatelje u Bosni ovo djelo biti iznenaenje, jer govori o zbivanjima koja su u naem obrazovanju, ta sluajno, a vie namjerno, izostavljena. Tako se, primjerice, o najznamenitijem i po mnogo emu najkontroverznijem vitekom redu Srednjega vijeka - templarima (Vitezovima Salomonovog hrama, hramovnicima), koji se odrao puna dva stoljea, veoma malo ili nikako pisalo. Podaci koji su nam ovdje dostupni, uglavnom potjeu iz davnih izvora one iste institucije, koja ih je tako surovo i nemilosrdno unitila 1307. g., opisujui ih kasnije kao najgore bezbonike i ruitelje prave vjere. Moda je tome tako

  • upravo stoga, ta bi dublje izuavanje tog zagonetnoga vitekog reda, iznjedrilo mnotvo neugodnih pitanja, koja bogobojazni ljudi danan-jice svakako ne bi smjeli postavljati. Na isti su nain u naim kranskim kolama zaobieni i zaboravljeni katari, produhovljen narod koji je srednjovjekovna Crkva jednostavno izbrisala s lica zemlje, u jednom od najkrvavijih "kriarskih" pohoda u povijesti.

    No, to se nasreu nije dogodilo u zemljama, koje tradiciju templara odravaju ivom i danas, njegujui uz to i prastare duhovne vrijednosti, uspijevajui istodobno odrati ozraje tolerancije izmeu ljudi razliitih uvjerenja. Nepostojanje iskljuivosti (koju moe stvoriti samo najjaa tvrda vjerska ustanova, to je sluaj kod nas), omoguilo je mnogim slobodnim umovima diljem Zapadne Europe, da se upuste u kritika preispitivanja povijesti i dogme. Rezultati njihovih istraivanja, hladni su i nemilosrdni u svojoj jednostavnosti i istinitosti. Unato tome, nijedan od njih nije nikada pokuao osporiti vrijednost poruka iznimnog ovjeka - Jehoshua ben Josepha - zvanog Isus. Pod znakom koji ga je kasnije oznaio, i postao simbolom cijeloga kranskoga svijeta - kriem - milijuni su krenuli k novom duhovnom stremljenju - spasenju i slobodi, koju, naalost, nikada nisu u potpunosti i ostvarili. Izopaeni je ljudski um, preesto zlouporabljavao taj sveti simbol, unitavajui toboe u njegovo ime, stotine tisua ivota onih, kojima je imalo zasmetao pregrt nesuvislih, a esto i besmislenih dogmi ustanovljenih 325. g. u Niceji i kasnijim crkvenim saborima.

    Ne ukazujui egzaktno na silne nepravde koje su injene u ime Boga tijekom povijesti - od proganjanja tzv. heretika, nasilnog pokrtavanja, do zgrtanja ogromnog bogatstva - svi se autori slau, da je pojavom Isusa zapoelo novo vrijeme, vrijeme stremljenja istini i tenji da se slijedi put Onoga, koji je uspio dosegnuti sveto znanje ne da bi otkupio, nego da bi taj put omoguio svakom od nas, jer Spasenje lei iskljuivo u znanju. Pogreka koju je rana Crkva (namjerno) uinila u sam osvit kranske ere, slijedei uenja sv. Pavla, zaprijeila je, meutim, milijunima vjernika da slijede Isusa. Uinivi od njega Boga, udaljila ga je od obinih smrtnika, ponavljajui im potom stoljeima kako su grjeni i stoga moraju trpjeti, zaboravljajui vlastitu dogmu da je Isus umro otkupljujui grijehe ovjeanstva. U tom bi svjetlu jo i danas,

  • posve drugaije zazvuale Otkupiteljeve rijei na kriu: "Oprosti im Oe jer ne znaju to ine".

    Danas ve gotovo dokazana injenica da je Isus bio oenjen (ta je i polazite istraivanja u ovoj knjizi, a preutno priznaje i Vatikan), ne bi nikoga trebala okirati, jer se osnovna, plemenita naela, proistekla iz ranoga kranstva, time ne ugroavaju, iako se sumnjive dogme polako poinju ljuljati. No, kao to svaki slobodniji um zna, dogma nije dio puta k istini, ve zapreka na njemu. Kamen smutnje, koji zatvara ljudski um u skuene okvire poslunosti i pokornosti. To ustvari i jeste istinska konica na Isusovom putu k sveopem jedinstvu vjere na cijelome planetu.

    U tom svjetlu treba razmatrati i ovo djelo. Ono nije ruiteljsko niti to pokuava biti. Ono samo ukazuje na prisilno podzemni tijek povijesti, ali i na injenicu da istina uvijek pronae put do povrine, ma kako to bolno za nekoga bilo. Razdoblje koje obuhvaa knjiga pred vama, dugo je koliko i kranska povijest. No, pogled koji ona prua na taj odsjeak duhovnog i politikog uzdignua europske civilizacije, posve se razlikuje od sveg onog to smo do sada nauili. Otvara nam se drugaiji, ali vjerojatniji prvobitni scenario drame u kojoj jo danas sudjeluje, uglavnom kao statisti, preko dvije milijarde krana diljem planeta. Cilj je ove knjige pomirenje sveg onog to posjeduje razum, i to putem spoznaje svetoga znanja, a to podrazumijeva vladavinu humanizma i tolerancije nasuprot neznanju, dakle primitivizmu. Ovo je svojevrsni pokuaj oivljavanja vjerskog sinkretizma, ija iskra nije nikada ugas-nula, stalno poticana od umova kojima vodilja moe biti samo ljubav prema blinjem. Sveproimajue jedinstvo ljudi, koje je tako davno Isus prieljkivao, a ta i sami autori esto istiu, sada nam je nadohvat ruke. ini se da je potreban jo samo korak, da se ve u bliskoj budunosti postigne ono najplemenitije: bezrezervna ljubav med ljudima. Naravno, nakon ta se dogodi neki novi, razboritiji i tolerantniji crkveni sabor, ma gdje god da se odri. Sabor, na kojem e biti nazoni i oni, kojima se i danas spoitava da su napustili Boga, samo zato ta im je pristup tom istom Bogu razliit. Kao da je ovjek zaboravio, da je on sam postavio bodljikavu ogradu do Stvoritelja.

    Jozo Cikua

  • Zahvale Ovo je djelo rezultat pomoi, podrke i informacija koje su nam

    pristizale iz brojnih izvora. Svi oni koji su na taj nain pridonijeli njegovu nastanku uinili su to svojom slobodnom voljom, znajui pouzdano da emo njihove uvide i podatke iskoristiti prema vlastitoj savjesti. Nijedan od ovih izvora, osim autora samih, ne moe se, stoga, drati odgovornim za miljenja izraena u ovome djelu.

    Sa zahvalnou smo primili pomo i podrku od strane Stuarta Beattiea iz Rosslyn Chapel Trusta (Zaklada Rosslynske kapele); Lau-rencea Blooma iz Londona; Roberta Brydona iz Edinburgha; Nicole Dawe iz Spreytona; barunice Edne di Pauli iz Londona; Michaela Hal-seyja iz Auchterardera; Biorna Ivemarka iz Gramaziea; Guya Jordana iz Bargemona; Georgesa Kiessa iz Centre d'Etudes et de Recherches Tem-plires (Centar templarskih studija i istraivanja) iz Campagne-sur-Au-dea; Fredericka Lionela iz Pariza; Roberta Lomasa iz Bradforda; Michaela Monktona iz Buckinghama; Jamesa Mackayja Munroa iz Peni-cuicka; Andrewa Pattisona iz Edinburgha; Stelle Pates iz Ottery St Mary; Alana Pearsona iz Rennes-le-Bainsa i Davida Pykitta iz Burton-upon-Trenta koji je, kao i uvijek, s nama velikoduno podijelio rezultate svo-jih osobnih istraivanja.

    Tim iz Element Booksa, predvoen Michaelom Mannom, zasluio je nae potovanje i duboku zahvalnost za svu podrku koju nam je pruio od samoga zaetka ovoga djela, sve do njegova konanog objavljivanja. Posebno bismo eljeli zahvaliti Johnu Baldocku, njihovu urednikom savjetniku, Florence Hamilton, naoj urednici, Matthewu Coryju i svima koji su pridonijeli ovim, doista zajednikim, naporima.

    Naposlijetku, eljeli bismo izraziti zahvalnost dvojici nae duhovne brae, Patu Sibilleu i Nivenu Sinclaireu, bez ije se neprestane podrke, vodstva i ohrabrenja nita od ovoga ne bi ostvarilo.

  • Uvod Rennes-le-Chateau, ime koje se povezuje s misterijem, intrigom i

    priama o zakopanom blagu, bilo je gotovo potpuno nepoznato sve do 1972. godine, kada je dokumentarni film Henryja Lincolna prvi put skrenuo pozornost britanske javnosti na ovo maleno selo na brijegu, u jugozapadnoj Francuskoj. U tri emisije, koje su se prikazivale nekoliko godina, ovaj je vjeti pripovjeda razotkrio niz meusobno povezanih misterija.

    Televizijskim je emisijama uslijedila knjiga, Sveta krv, Sveti gral, autora Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henryja Lincolna. Bilo bi preblago rei da je ova knjiga izazvala senzaciju. Opisivana kao "briljantno detektivsko djelo", "koje e podii uzbunu u klerikalnim krugovima" ili, jednostavno, kao blasfemina, ona je ubrzo stekla status bestselera, te je prevedena na veinu europskih jezika. Knjiga je razotkrila neto to su mnogi smatrali najveom tajnom u posljednje dvije tisue godina.

    Poetna toka Lincolnova istraivanja bila je neobina pria o Berengeru Sauniereu, nadarenom upniku koji je krajem devetnaestoga stoljea bio protjeran u Rennes-le-Chateau zbog nekog nepoznatog prijestupa. Neko je vrijeme tamo ivio gotovo na rubu siromatva, da bi iznenada postao nevjerojatno bogat, troei doslovno milijune franaka. Pria, koja zapoinje natruhama o zakopanom blagu, pretvara se u istraivanje koje see duboko u povijest, u suvremenu potragu za Gralom sa svim elementima misterija: tajanstvenim ifriranim dokumentima, politikim intrigama, priama o tajnim drutvima, zavjeri koja se protee kroz mnoga stoljea, aktivnostima vitezova templara, katarima, inkvizicijom i tajnom koja bi mogla ozbiljno uzdrmati temelje Kranske crkve - Isusov brak i osnivanje dinastije iji potomci ive i danas.

    Kao posljedica, Rennes-le-Chateau danas prima vie od 20.000 posjetitelja iz cijeloga svijeta. Dva engleska bibliografa ustanovila su

  • kako se do 1988. godine pojavilo barem 473 knjige, eseja i lanaka, koji su se bavili misterijem ovoga udaljenog seoceta. Knjizi Sveta krv, Sveti gral uslijedilo je Mesijansko naslijee (The Messianic Legacy), istih autora, kao i itav spektar drugih djela, vie-manje utemeljenih na postavkama Baigenta, Leigha i Lincolna. Fascinacija Rennes-le-Cha-teauom, koja je poprimila svjetske razmjere, podravanaje osnivanjem najrazliitijih klubova i udruga, posveenih daljnjem istraivanju njegovih tajni. Postoji, primjerice, vie od 565 website-ova na Internetu u potpunosti ili djelomice koncentriranih na enigmu na koju nam je prvi put skrenuo pozornost Henry Lincoln.

    Priama o zakopanom blagu, tajnim krvnim vezama, povijesnoj zavjeri, progonu i genocidu pridodajmo sada i krivotvorenja, fantazije i najobinije izmiljotine. Ova je zapanjujua izjava dana u jednoj uglednoj BBC-jevoj emisiji, u namjeri opovrgavanja jo jedne, vrlo dobro prodavane knjige, Boji grob (The Tomb of God), u kojoj se iznosi tvrdnja kako je Isus bio pokopan na jednoj planini u blizini Rennes-le-Chateaua.

    Pa ipak, koliko god se to inilo bizarnim, kada se s djela koja se bave Rennes-le-Chateauom skine veo izmiljotina i netonosti, preosta-je jo nekoliko vrlo stvarnih misterija. Odbacimo li te oigledne krivotvorine, otkrit emo stvarni povijesni temelj za najnevjerovatniju od svih do sada iznesenih tvrdnji - o postojanju jedne grupe obitelji, koje su se oduvijek trudile promijeniti tijek europske povijesti. Ove meusobno povezane obitelji za sebe tvrde da vode podrijetlo od 24 velika sveenika jeruzalemskoga Hrama. Pria je to koja je ispriana u ovoj knjizi, a koja predstavlja istinski misterij Rennes-le-Chateaua.

  • DIO

    I. Rennes-le-Chateau

    povijest i mit

  • 1 Burna povijest sela na brijegu

    URennes-le-Chateau svake godine pristigne dvadeset tisua posjetitelja. Neki dolaze automobilima, biciklima, pjeice ili na konjima, a neki, pak, koijom. Svi oni dolaze i odlaze istim putem: uskom, krivudavom cestom, koja zapoinje u gradiu Cuizi, da bi prvih nekoliko kilometara prolazila sjevernom stranom planine, a potom skrenula na zapad. Ova posljednja etapa predstavlja ujedno i najnaporniji dio puta. Posjetitelji koji se uspinju na ovaj brijeg imaju priliku uivati u pogledu na krajobraz, doslovno pretrpan mnogim podsjetnicima na burnu povijest ovoga podruja. Neto sjevernije, na manjem breuljku kraj Coustaussea, jasno se mogu vidjeti ruevine zamka iz dvanaestoga stoljea. U blizini sela Cassagnes vide se jednako impresivni ostaci zamka iz esnaestoga stoljea, kao i ruevine romanike crkve iz dvanestoga stoljea. Pogledamo li prema istoku, vidjet emo ostatke srednjovjekovnoga zamka Blanchfort. Nastavimo li se jo kilometar ili dva penjati vijugavom cestom, vidjet emo i samo selo. Kratka ulica koja vodi od prvih kua do pjeanog parkiralita, koje zauzima povei dio sela, govori o tome koliko je ovo naselje maleno. Samo njegovo postojanje, unato iznimnom poloaju, ne moe objasniti injenicu da je postalo mjestom hodoaa za posjetitelje iz cijeloga svijeta.

    Nasred parkiralita nalazi se neobian vodotoranj, a nadesno, na rubu provalije, smjestio se jedan arhitektonski kuriozitet, pravokutna graevina s krunim tornjem, iji se jedan kut opasno naslanja na rub

  • strmoglave litice. Na jugoistoku se moe vidjeti vrh brijega, s ruevinama srednjovjekovne utvrde Bezu, iza koje se naziru ljubiasti planinski vrhunci Pireneja. Na dalekom obzorju ocrtava se planinski lanac koji razdvaja Francusku od panjolske, prekriven snjenim kapama ak i u mjesecu svibnju.

    OD KELTA DO KATARA

    Ostaci megalita na podruju oko Rennes-le-Chateaua upuuju na to da su ovi prostori naseljeni barem 4500 godina. U blizini sela otkriveno je neolitsko groblje, staro preko 3000 godina. Rani Kelti smatrali su podruje sela svetim, te su ga nazvali Rhedae, prema njihovu glavnom lokalnom plemenu. Poput mnogih podruja koja se pruaju uz prirodne granice, u ovom sluaju Pireneja, i ovi su prostori pretrpjeli brojne upade i osvajanja od strane pripadnika drugih kultura. Grci, koji su kolonizirali luku Agde, neposredno nakon osnivanja luke Marseilles, 639. god. pr. Kr., navodno su se naselili i ovdje, dok je tijekom rimske okupacije podruje oko Rennes-le-Chateaua poraslo na vanosti. Rimljani su traili zlato na planini Bugarach, te iskoritavali termalne izvore u Campagne-sur-Audeu i Rennes-le-Bainsu; Rennes-le-Chateau nalazi se na pola puta izmeu ovih triju toaka.

    U vrijeme propadanja Rimskoga carstva, Rhedae je, kako se vjeruje, bio veliki grad s otprilike 30 000 stanovnika. U doba Dagoberta II (umro je 679. godine), merovinkog kralja Francuske, koji se oenio vizigotskom princezom, postao je vanim sreditem Vizigotskog carstva, osnovanog 418. godine posl. Kr., koje se protezalo preko Pireneja, obuhvaajui veliki dio dananje panjolske. Vizigoti su bili ratniki teutonski narod, ija su plemena iz Srednje Europe jurnula ka zapadu, unitavajui sve to bi im se nalo na putu. Opsjeli su Rim i 410. godine ga osvojili, opljakavi njegovo nagomilano blago. Sruivi Rimsko carstvo osnovali su vlastito, koje je ukljuivalo i Rhedae.

    Nakon pada Vizigotskog carstva, podruje oko dananjega sela postalo je sjeditem vanoga okruga Razes. U 13. stoljeu ovo je podruje potpalo pod Languedoc, zapadni dio pokrajine Provanse. Religiozna sljedba poznata pod nazivom katari nadahnula je razvitak ovoga kraja, iji su kultura i blagostanje doivjeli jedinstveni procvat. U to je

  • vrijeme Languedoc bio toliko napredan da mnogi vjeruju kako se renesansa, umjesto u sjevernoj Italiji, mogla dogoditi dvije stotine godina ranije u Languedocu da crkvene vlasti nisu pokrenule okrutni kriarski pohod s ciljem iskorijenjivanja "katarske hereze".

    ALBIGENSKI KRIARSKI POHOD I TEMPLARSKI VITEZOVI

    Izraz "kriarski pohod" u mnogim ljudima budi uspomene na kolske dane i prie o nizu ratova za osloboenje Svete zemlje od nevjernika. Moda se ideja o kriarskom pohodu protiv kranske subrae u Europi ini krajnje nevjerojatnom, no, injenica jest da se u ljeto 1209. godine, na papin poziv podigla vojska vitezova sa sjevera Francuske i sjurila na miroljubiv i tolerantan narod Languedoca, kako bi jednom zauvijek iskorijenili katarsku herezu. Ovim je vitezovima Crkva dodijelila ista prava i povlastice kakve je dodijelila kriarima u Svetoj zemlji; odrijeenje od grijeha koje su poinili ili bi mogli poiniti, te pravo na eksproprijaciju cjelokupne imovine onih koje je Sveta Mati Crkva smatrala hereticima. Katarski ili albigenski pohod trajao je due od ezdeset godina, a taj je okrutni i genocidni sukob nadmaio tek idovski holokaust tijekom Drugog svjetskog rata. Za trajanja rata, koji je okonao padom Montsegura, 1244. godine, gradi Rennes-le-Chateau bio je zauziman nekoliko puta.

    Nijedan od dva viteka kriarska Reda, templarskog i hospitalskog, nije sudjelovao u borbama, to predstavlja injenicu koja ve due vrijeme zbunjuje povjesniare. Najvjerojatnije objanjenje jest da nijedan Red nije elio ugristi ruku koja ih je hranila, jer su za svoje posjede u mnogim sluajevima mogli zahvaliti katarima ili plemiima koji su bili katarski simpatizeri. Templarski su posjedi bili rasprostranjeni po itavom Languedocu, Rousillonu i istonoj Provansi. Upravo se na tim podrujima smjestio i najvei broj templarskih posjeda na europskom kopnu. Od njihova stoera u Campagne-sur-Audeu, otprilike 10 km udaljenog od Rennes-le-Chateaua, sve do Baccaresa na obali, posvuda su vidljiva templarska imanja, stoeri, zamkovi i utvrene farme. Ovuda je prolazio i juni put ka srednjovjekovnom hodoasnikom sreditu Santiagu de Composteli, kojim je pristizalo na tisue hodoasnika

  • sa Sredozemlja, iz Italije te drugih podruja. Kao i drugdje u Europi, templari su i ovdje uvali puteve i pruali zatitu hodoasnicima na njihovu putovanju. Ova uloga templara, kao i pruanje bankarskih usluga, kako hodoasnicima tako i crkvenim vlastima, bila je od iznimne vanosti, te se danas smatra najranijom manifestacijom neega to bismo mogli nazvati djelatnou multinacionalnog konglomerata. Zahvaljujui svojim posjedima, poljoprivrednim dobrima, vinogradima, kamenolomima, bankarskoj djelatnosti i ulozi u zatiti hodoasnika, Red je postao iznimno bogat, te je svoje aktivnosti proirio na cijelu kransku Europu i Svetu zemlju.

    Nakon albigenskog kriarskog pohoda, Rennes-le-Chateau, zajedno s ostatkom katarskog podruja, bio je neprestano pod budnim okom Inkvizicije. ezdesetih godina etrnaestoga stoljea, kuga, ili crna smrt, desetkovala je mjesno stanovnitvo. Da bi nevolja bila vea, gradi na brijegu je, i unato vrlo dobrom obrambenom poloaju, bio gotovo u potpunosti uniten od strane katalonskih bandita. Najznaajnija politika posljedica pohoda protiv katara bio je ulazak Languedoca i Rousillona, do tada neovisnih podruja od velike moi i utjecaja, u sastav Francuske, te njihovo stavljanje pod izravnu upravu kralja, odnosno, njegovih vazala. Dominantna graevina u Rennes-le-Chateauu, zamak d'Hautpoul, svojevremeno rezidencija obitelji d'Hautpoul koja je tamo ivjela stoljeima, odraz je ove promjene u feudalnoj upravi. Od vremena kriarskoga pohoda do sredine dvadesetog stoljea, Rennes-le-Chateau je neprestano gubio na vanosti, sve dok nije postao samo jednim od mnogih sela na breuljcima, iji su stanovnici jedva sastavljali kraj s krajem, obraujui krtu zemlju koja ih okruuje. Svoj dananji preporod moe zahvaliti neobinim zbivanjima koja su zapoela kada je 1. srpnja, 1885. godine, tamo stigao novi upnik, Berenger Sauniere.

    UPNIK SAUNIERE

    Berenger Sauniere je vrlo dobro poznavao Rennes-le-Chateau, budui da je bio roen samo nekoliko kilometara dalje, u selu Monta-zels, gdje je i odrastao. Ovaj vrlo inteligentan, radian, privlaan i uen ovjek isprva se inio predodreenim za uspjenu karijeru u Crkvi, no, iz razloga koji nikada nisu bili u potpunosti razjanjeni, izgubio je po-

  • vjerenje hijerarhije. ini se, stoga, da je njegova sluba u toj beznaajnoj i siromanoj upi bila posljedicom kazne ili neke vrste progonstva.

    upni arhivi pokazuju da je izmeu 1885. i 1891. godine Sau-niereov godinji prihod iznosio oko 6 funti sterlinga. Teko da bi se ta svota mogla smatrati izdanom za sveenika koji se neko mogao nadati uspjenoj karijeri. Dopunjujui svoju prehranu lovom i ribolovom, te mravim dobroinstvima svojih upljana, Sauniere je vodio ugodan i ispunjen ivot. Zaposlio je osamnaestogodinju Marie Denarnaud, koja je postala njegovom domaicom, ivotnom druicom i povjerenicom. Svoje je veeri provodio radno, pohlepno itajui i usavravajui svoj latinski. Nauio je i starogrki i hebrejski, kako bi produbio razumijevanje Svetoga pisma. Njegov najblii prijatelj, opat Henri Boudet, kojega je esto posjeivao, bio je sveenik u oblinjem selu, Rennes-les-Bainsu. S Boudetom kao svojim tutorom, poeo se poblie upoznavati sa sloenom i burnom povijeu ovog dijela Francuske.

    Stara i ruevna seoska crkva u Rennes-le-Chateauu bila je, poput mnogih drugih crkava na tom podruju, izgraena na temeljima mnogo starijeg svetita. Vjeruje se da su raniju graevinu, koja datira iz 6. stoljea, izgradili Vizigoti. U vrijeme Sauniereova dolaska, crkva, koja je 1059. godine posveena Mariji Magdaleni, bila je u gotovo beznadnom stanju. Krov je prokinjavao do te mjere da su i upnik i upljani neprestano kisnuli. Ne treba, stoga, uditi da se opat odluio na restauraciju graevine. Na poticaj svoga prijatelja, opata Boudeta, posudio je malu svotu iz seoskog budeta, i 1891. godine zapoeo skromnu restauraciju. Tijekom radova, odstranio je kameni oltar, kojega su podravala dva vizigotska stupa. Uspostavilo se da je jedan od stupova upalj, te da su se u njemu nalazila etiri svitka, pohranjena u zapeaenim drvenim cijevima. Vjeruje se da su dva dokumenta sadravala rodoslovlja od kojih jedno datira iz 1644., dok je drugo 400 godina starije. Preostala dva dokumenta bila su oigledno djelo jednog od Sauniereovih prethodnika, opata Antoinea Bigoua, seoskog upnika s kraja osamnaestoga stoljea.

    Sauniere je o otkriu izvijestio svog neposredno pretpostavljenog, biskupa u Carcassonneu, mgr-a Felix-Arsenea Billarda. Na biskupov troak, opat je smjesta bio poslan u Pariz, kako bi s dokumentima upoznao ugledne crkvene uenjake. Jedan od njih bio je opat Bieil, upra-

  • vitelj sjemenita St Sulpice, mjesta odavna povezanog s ezoterinom milju. Dokumente je vidio i Bieilov neak, Emil Hoffet, koji je uivao veliki znanstveniki ugled. Pripremajui se za sveeniki poziv, Hoffet je razvio strunost na podrujima lingvistike, paleografije i, to je jo vanije, kriptografije. Iako je bio klerik, Hoffet je bio duboko zainteresiran za ezoterinu misao, te je redovito odravao veze s mnogim skupinama i pojedincima povezanim s razliitim vidovima okultnog preporoda u Parizu. Ovaj ugledni krug ukljuivao je knjievnike veliine poput Stephanea Malarmea i Mauricea Maeterlincka, skladatelja Claudea De-bussyja i znamenite operske dive Emme Calve. Rezultate brojnih Sau-niereovih sastanaka s crkvenim dostojanstvenicima, tijekom njegova boravka u Parizu, nemogue je odrediti. ini se, meutim, da je ovaj skromni seoski sveenik bio toplo prihvaen u uglednim krugovima ezo-terika koji su se okupljali oko Emila Hoffeta. Neki izvori upuuju ak i na to da je Sauniere postao ljubavnikom Emme Calve. Govorilo se i da je Sauniere posjetio Louvre, gdje je kupio kopije triju slika; jedna je bila slika srednjovjekovnoga pape, druga djelo Teniersa, koja je imala izvjesno ezoterino znaenje, a trea je bila glasovita Poussinova slika Les Bergers d'Arcadie (Arkadijskipastiri).

    OBNAVLJANJE SE NASTAVLJA

    Vrativi se u Rennes-le-Chateau, Sauniere je nastavio s restauracijom crkve i njezina okolia. U crkvenom dvoritu nalazio se grob Marie, markize d'Hautpoul, posljednjeg feudalnog gospodara ovoga podruja. Nadgrobni kamen koji oznaava njezino poivalite osmislio je opat Antoine Bigou, kojemu se pripisuje sastavljanje dvaju od ukupno etiri otkrivena dokumenta. Bigou nije bio samo seoski upnik, ve i osobni kapelan obitelji d'Hautpoul. U ovoj toki obnove, Sauniere se dao u pothvat koji bi se u najmanju ruku mogao nazvati udnim; iz neobjanjivih razloga on je izbrisao natpis s nadgrobne ploe markize d'Hautpoul.

    Za potrebe restauracije Sauniere je poeo troiti goleme svote novca. Podaci iz 1894. godine otkrivaju nam da je troio mnogo vie negoli su to mogla izdrati njegova godinja primanja. U razdoblju izmeu 1896. i poetka 1917. godine, kada je umro, potroio je vie od

  • 200.000 zlatnih franaka - iznos koji je tada odgovarao svoti od 500.000 funta sterlinga, a danas bi se mogao procijeniti na nekoliko milijuna funta.

    Sveenikova se velikodunost nije ograniila samo na crkvu. Sauniere je financirao i izgradnju moderne ceste koja vodi do sela, te je uloio znaajna sredstva za dovoenje tekue vode u domainstva svojih upljana. Za vlastite je potrebe izgradio neobinu graevinu, kulu Magdalu, na najstrmijoj strani brijega, s koje se prua pogled na dolinu, te poveu kuu, koju je nazvao vila Bethania. Crkva nije bila samo obnovljena, ve i raskono dekorirana na nain koji bi se jedino mogao nazvati ekscentrinim. Iznad ulaza u crkvu stoji neobino upozorenje -TERRIBILIS EST LOCUS ISTE - natpis koji se u veini djela koja se bave Rennes-le-Chateauom prevodi kao "strano je ovo mjesto". Odmah po ulasku u crkvu, nalazi se posuda s posveenom vodom, koju pridrava zastraujua skulptura demona Asmodeja, legendarnoga uvara tajni, zatitnika skrivenoga blaga i graditelja Solomonova hrama.

    Kao i u veini katolikih crkava, i ovdje se nalaze slike s prikazima razliitih postaja Krinoga puta, no, one su ovdje mnogo znakovi-tije, te se u brojnim pojedinostima znatno razlikuju od onih koje bismo moda oekivali u jednoj seoskoj crkvi. etrnaesta postaja, koja prikazuje odnoenje Isusova tijela u grobnicu, posebno je znakovita, jer pozadinu scene ini nono nebo obasjano punim mjesecom. ini se kao da je Sauniere pokuao ukazati na to da je Isus bio pokopan nou, mnogo kasnije nego to nam to govori Biblija, ili, pak, da je Spasiteljevo tijelo nou bilo izneseno iz groba. Je li ovo lukav, simbolini podsjetnik na staru ezoterinu predaju, prema kojoj je Isus, zapravo, preivio raspee? Ako je tome tako, ovo bi moglo predstavljati slikovni prikaz reenice iz Izgubljenog evanelja po sv. Petru (The Lost Gospel According to St Peter), koja prepriava kako su vojnici, koji su straarili kraj groba izvijestili: "I kada su izvijestili o svemu to su vidjeli, vidjee opet trojicu mukaraca kako izlaze iz grobnice, dvojica su pridravala treega ,..". Ovo bi zasigurno moglo posluiti kao potvrda ezoterinih legendi, prema kojima Isus nije umro na kriu, ve su, nakon raspea, brigu za njegovo ozdravljenje preuzeli pripadnici esenske sljedbe.

    Nastavivi s ukraavanjem svoje novoobnovljene crkve, Sauniere nije zaboravio ni na vlastitu udobnost. Na zemljitu oko vile Bethanije

  • zasadio je naranino drvee i izgradio zooloki vrt. U kuli Magdali smjestio je velianstvenu knjinicu, to i nije udno za ovjeka njegovih umnih sposobnosti. Nastavio je izdano troiti, razvivi ukus za fini porculan, skupocjene tkanine i antikni namjetaj. Pored svega, nije bio sebian, te je i dalje skrbio za potrebe svojih upljana, kojima je, osim financiranja izgradnje ceste i opskrbe vodom, redovito prireivao raskone bankete. Njegov je nain ivota prije sliio onome srednjovjekovnih istonjakih monika, negoli onome skromnoga upnika u jednoj od manjih i siromanijih upa u Francuskoj. Njegovo se gostoprimstvo proirilo daleko izvan granica upe; primao je brojne znaajne goste, kako iz Pariza tako i iz inozemstva, meu kojima je bila i Emma Calve. Na popisu njegovih posjetitelja bio je i francuski dravni tajnik za kulturu. Najzanimljivije od svega je to to je, kako se ini, Saunierea posjeivao i nadvojvoda Johann von Habsburg, brati austrijskoga cara Franje Josipa, koji je putovao incognito, pod lanim imenom, kao "monsieur Gui-llaume".

    Sauniereova ekstravagantna rastronost i bogat drutveni ivot nisu proli neopaeno, pa ipak, biskup u Carcassonneu, koji ga je poslao u Pariz, odluio je zamiriti na cijelu stvar. Meutim, nakon biskupove smrti, njegov je nasljednik Paul-Felix-Beurain de Beausejour pozvao opata neka poloi raune o svojim djelatnostima. Sauniere se nije elio izjasniti o podrijetlu svoga bogatstva, te je glatko odbio pokoriti se biskupovoj zapovijedi o njegovu premjetaju u drugu upu, nakon ega ga je biskup optuio za simoniju, odnosno, za prodavanje misa i oprosta. Lokalni je tribunal, sazvan 5. studenog, 1910., kako bi odluio o sluaju, suspendirao neposlunoga sveenika. Na njegovo je mjesto stupio drugi sveenik, ije su slube seljani redovito bojkotirali. Gradonaelnik Rennes-le-Chateaua, koji je stao uz Saunierea, poslao je biskupu pismo u kojemu ga izvjetava kako je crkva i dalje prazna, te da su vjerski obredi zamijenjeni civilnim. Novi je sveenik propovijedao auditoriju kojeg su inile prazne stolice, dok su odani seljani nastavili dolaziti na mise, koje je u vili Bethaniji sluio Sauniere. Sauniere se obratio izravno Vatikanu, alei se protiv kazne i zahtijevajui svoje vraanje u sveeniku slubu u Rennes-le-Chateau. Svoje je odvjetnike izvijestio o namjeri podizanja tube protiv biskupa zbog klevete. Godine 1915., Vatikan je ponitio sve sankcije koje je nametnuo biskup u

  • Carcasonneu. Berenger Sauniere vratio se u svoj prezbiterij uzdignute glave i tajanstvenog osmjeha na licu.

    SAUNIEREOVA SMRT

    Dogaaji vezani uz iznenadnu Sauniereovu smrt vrlo su neobini. 17. sijenja, 1917. godine, istoga datuma koji je urezan na nadgrobnoj ploi Marie d'Hautpoul, pretrpio je iznenadni srani udar. Jo 12. sijenja, pet dana prije toga, bio je, prema kazivanjima upljana, u zavidnom zdravstvenom stanju obzirom na njegovu dob. Smrt, meutim, ne poznaje obzire. Poetkom dvadesetog stoljea, u Francuskoj nije bilo razlika u pogrebnim obredima izmeu bogatih i siromanih. Dok je Sauniere leao na samrtnoj postelji, pozvan je sveenik iz susjedne upe kako bi sasluao njegovu posljednju ispovijed i dao mu posljednju pomast. U knjizi Sveta krv, Sveti gral, navodi se da je, prema svjedoanstvu jednog od nazonih upljana, sveenik, vidljivo uznemiren, brzo izaao iz sobe umiruega, kojemu je odbio pruiti posljednju pomast, vjerojatno uvi Sauniereovu samrtnu ispovijed.

    Ne primivi posljednje sakramente, Sauniere je umro 22. sijenja, 1917. godine. Obred koji je uslijedio nakon njegove smrti ne podudara se ni s kakvim crkvenim standardom, te ga ne poznaje nijedan mjesni obiaj. Ujutro, 23. sijenja, njegovo je tijelo, odjeveno u sveano ruho, ureeno brojnim grimiznim resama, posjednuto u naslonja i smjeteno na terasu kraj kule Magdale. Puni potovanja, tugujui su u tiini prolazili kraj tijela, jedan po jedan. Iz razloga koji nikada nisu razjanjeni, mnogi su otkidali rese sa njegove odore, moda u znak sjeanja na preminuloga. Za stanovnike Rennes-le-Chateaua, kao i za bilo koga drugog, ovaj obred i danas predstavlja zagonetku.

    Sasvim je razumljivo da je Sauniereova nevjerojatna rastronost potakla znatielju glede podrijetla njegova bogatstva. Javno objavljivanje njegove oporuke izazvalo je senzaciju, jer se ustanovilo daje sveenik umro bez ijednog novia! Izgleda da je svoj novac prebacio na raun Marie Dernarnaud, koja je osamnaest godina bila njegova intimna prijateljica.

  • MARIE DENARNAUD

    Marie Denarnaud je u vili Bethaniji ivjela prilino udobno sve do 1946. godine, kada je njezino financijsko stanje pretrpjelo dramatinu promjenu. Francuska je vlada nakon rata uvela novu valutu, a svi koji su eljeli zamijeniti znatniju koliinu starih franaka novima, bili su podvrgnuti strogim ispitivanjima, kako bi se ustanovilo podrijetlo njihova imetka. Ova je mjera imala za svrhu razotkrivanje poreznih utaja, ratnih profitera i raznih drugih nezakonitih djelatnosti. Marie nije eljela nikome poloiti raune; vidjeli su je kako u svome vrtu spaljuje gomilu starih novanica. Sedam je godina ivjela od novca kojeg je stekla prodajom vile Bethanije. Vilu je kupio gospodin Noel Corbu, ija je obitelj skrbila za Marie sve do njezine smrti. Mnogo mu je puta priala o svome bogatstvu, rekavi i kako e mu prije svoje smrti povjeriti tajnu koja e ga uiniti vrlo bogatim i monim. Naalost, Marie je 29. sijenja 1953. godine pretrpjela iznenadni udar, nakon ega vie nije mogla govoriti. Svoju je tajnu, tako, ponijela u grob.

    Marieine su rijei potaknule val ruilakih pohoda, pod krinkom arheolokih iskopavanja. Francuski zakon o zakopanom blagu, da se jednostavno izrazimo, podrava djetinjastu koncepciju prema kojoj svatko tko otkrije kakvo blago ima pravo zadrati ga. Ovakvu je situaciju olakavala i dostupnost eksploziva, koji se nairoko rabio u vinogradarstvu, prilikom vaenja dubokih korijena. Jedna od rtava eksplozija bio je i sarkofag u blizini Rennes-le-Chateaua, navodno onaj kojeg prikazuje Poussinova slika Les Bergers d'Arcadie (Arkadijski pastiri). Vrh brijega na kojemu stoji Rennes-le-Chateau, doslovno je izrovan tunelima, od kojih su neki prirodni, neki posljedica ljudskog djelovanja, neki su drevni, dok su drugi novijeg datuma. Na ulasku u selo nalazi se ploa koja upozorava kako je lokalnim zakonom iz 1966. godine strogo zabranjeno svako neovlateno iskopavanje na tom podruju. Osim ove obavijesti, postoji jo jedna, iz 1998. godine, postavljena pred gradonaelnikovim uredom, koja podsjea na to da je propis iz 1966. jo uvijek na snazi, te da e biti strogo provoen. No, poput svih ostalih francuskih zakona, i ovaj se vie cijeni krenjem negoli potivanjem.

  • Godine 1969., dok je putovao Francuskom, Henry Lincoln kupio je knjiicu Gerarda de Sedea, naslovljenu Le Tresor Maudit (Prokleto blago). "Prokleto blago" na koje ukazuje naslov bilo je ono koje je otkrio opat Berenger Sauniere, nakon to je deifrirao odreene dokumente, koje je pronaao u svojoj crkvi. Lincolna je zainteresirao neobian propust u pripovijesti. Dok su u knjizi bile podastrte preslike dvaju dokumenata, u njoj se nisu nalazile i tajne poruke koje se odnose na blago. Oduevilo ga je otkrie skrivene poruke u jednom od objavljenih dokumenata, poruke koju de Sede nije niti spomenuo. Ako je sam mogao uoiti skrivenu poruku, zasigurno je i pisac doao do istoga otkria. emu onda taj neobian propust? Zar razotkrivanje tako vane ifrirane poruke ne bi pospjeilo prodaju knjige?

    Zaintrigiran priom, Lincoln ju je izloio producentu BBC-jeve serije "Chronicle", kao moguu temu za dokumentarni film. Kad je od producenta dobio potvrdan odgovor, otputovao je u Francusku kako bi se susreo s Gerardom de Sedeom. "Zato niste objavili poruku skrivenu u pergamentima?" upitao je Lincoln de Sedea. inilo se kao da ga de Sede zadirkuje, odgovorivi "Koju poruku?" Lincoln je bio uporan, te je, konano, od de Sedea izmamio zagonetan odgovor: "Zato to smo mislili da bi je netko poput vas mogao pokuati otkriti sam". De Sede je polako poeo otkrivati i druge kakljive pojedinosti. Prva znaajna informacija odnosila se na deifriranje poruke koja je govorila o slikari-

    Pria izlazi na povrinu

    2

  • ma Poussinu i Teniersu. ifra je, prema de Sedeovim rijeima, bila nevjerojatno sloena, a za njezino konano odgonetanje bili su zasluni strunjaci iz francuske vojske. Lincoln je zatraio miljenje strunjaka iz britanske obavjetajne slube, koji su potvrdili njegove sumnje da je ifru nemogue rijeiti ak i s pomou kompjutera. To je Lincolna navelo na zakljuak da je, budui da je ifra bila nerijeiva, de Sede, ili netko drugi, morao posjedovati klju.

    Dva dokumenta, ije se autorstvo pripisuje Sauniereovu prethodniku, opatu Antoineu Bigouu, bili su fragmenti iz Novoga zavjeta, napisani na latinskom. Meutim, nijedan nije bio onakvim kakvim se u poetku inio. U prvom dokumentu, rijei su spojene bez ikakvih razmaka, a na brojnim su mjestima umetnuta neka suvina slova. Drugi je dokument potpuno drukiji. Reenice teksta neobino su isprekidane, ponekad i usred rijei, dok su odreena slova vidljivo uzdignuta. Dva fragmenta ne predstavljaju samo latinske tekstove, ve i niz domiljatih i vrlo sloenih kodova. Oni su deifrirani, a francuske knjige, posveene zagonetki Rennes-le-Chateaua, te dva BBC-jeva dokumentarna filma, objavili su poruku koja glasi:

    BERGERE PAS DE TENTATION QUE POUSSIN TENIERS GARDENT LA CLEF PAX DCLXXXI PAR LA CROIX ET CE CHEVAL DE DIEU J'ACHEVE CE DAEMON DE GARDIEN A MIDI POMMES BLEUES

    (PASTIRICE, NEMA ISKUENJA. DA POUSSIN, TENIERS, UVAJU KLJU; MIR 681. KRIEM I OVIM KONJEM BOJIM, DOVRAVAM - [ ILI UNITAVAM ] - OVOG DEMONA OD UVARA U PODNE. PLAVE JABUKE.)

    Dokje jedna od ifri toliko sloena da je mogla zbuniti i Einsteina, druga je gotovo naivno jednostavna. U drugom pergamentu, izdignuta slova tvore poruku:

    A DAGOBERT II ROI ET A SION EST CE TRESOR ET IL EST LAMORT

    (DAGOBERTU II, KRALJU, I SIONU PRIPADA OVO BLAGO I ON JE OVDJE MRTAV)

  • Lincoln je, ne bez temelja, tvrdio kako je ovu poruku zasigurno opazio i Sauniere, no da i usprkos svojoj inteligenciji vjerojatno nije mogao razrijeiti sloenije kodove.

    Poussinova najglasovitija slika bila je Les Bergers d 'Arcadie (Arkadijski pastiri). De Sede je izvijestio Lincolna kako je u blizini Rennes-le-Chateaua pronaen grob koji odgovara onome sa slike, te mu je poslao i nekoliko fotografija. S ovom dodatnom informacijom, poetkom 1972. godine emitiranje dokumentarni film pod naslovom The Lost Treasure of Jeruzalem? (Izgubljeno blago Jeruzalema?) Film je izazvao veliko zanimanje javnosti i mnoge kontroverze, te je Lincoln odmah zapoeo s radom na novom filmu, koji je emitiran 1974. godine, pod naslovom The Priest, the Painter and the Devil (Sveenik, slikar i avo).

    Ubrzo se pria toliko zakomplicirala, da je nadila sposobnosti i mogunosti jednoga ovjeka, stoga je 1975. Lincoln zapoeo suradnju s Richardom Leighom i Michaelom Baigentom. Zajedno su osmislili i trei dokumentarni film, The Shadow of the Templars (Sjena templarskih vitezova), koji je emitiran 1979. godine. Ovaj je film izazvao pravu lavinu pisama. Jedno je pismo, koje je poslao umirovljeni anglikanski sveenik, pobudio znatielju autora svojim smjelim izjavama. Poiljatelj, kojemu je oito bilo svejedno vjeruju mu ili ne, jednostavno je izjavio kako se blago nije sastojalo u zlatnim polugama, draguljima ili vrijednim predmetima, ve u tajni koja dokazuje da je raspee bilo prijevara, te da je Isus iz Nazareta poivio barem do 45. godine posl. Kr.

    Knjiga Sveta krv, Sveti gral zapoinje priom o sveeniku Sauniereu i ifriranim dokumentima, a nastavlja se istraivanjem podrijetla Sauniereova bogatstva, moi i utjecaja. Autori su eljeli ustanoviti prua li povijest toga podruja neko razumno objanjenje; tako su izronila tri mogua izvora: Vizigoti, katari i templari. Istraujui podrijetlo i djelovanje vitezova templara, poeli su shvaati kako se ova zagonetka sastoji u neemu mnogo veem od puke potrage za zakopanim blagom.

    VITEZOVI TEMPLARI

    Kada su Baigent, Leigh i Lincoln prouavali slubene povijesne zapise o osnivanju templarskoga reda, odnosno, Reda siromanih vitezova Salomonova hrama, uvidjeli su kako zapisi mnogo vie skrivaju

  • nego to otkrivaju. U najranijem zapisu, kojega je izmeu 1175. i 1185. sastavio Guillaume de Tyre, stoji da je Red bio osnovan 1118. godine. Guillaume de Tyre prepriava kako je jedan plemi, Hughes de Payen, poznat jo i kao Hughes de Payne, vazal grofa od Champagne, zajedno s osmoricom svojih prijatelja, stao pred Badouina I, kralja Jeruzalema. Devetorica su vitezova objavili svoju namjeru da e "koliko im to bude doputala njihova snaga, drati puteve i ceste sigurnima... s posebnim naglaskom na zatiti hodoasnika". Dodijeljene su im prostorije izgraene na mjestu nekadanjeg Salomonova hrama, po kojemu je i Red dobio ime a prema rijeima Guillaumea de Tyra, Red nije primao nove lanove jo devet godina nakon svoga osnutka. Vitezove je toplo doekao jeruzalemski patrijarh, koji im je odobrio zadebljani kri Lorraine kao njihov znak (la croixpattee ili "apasti kri", op. prev.).

    Baigent, Leigh i Lincoln opazili su da kraljevski povjesniar u slubi kralja Badouina, Fulk de Chartres, uope ne spominje Hughesa de Payena i vitezove templare, ak niti po njihovu popularnijem imenu, la Milice du Christ (Kristova milicija). Nijedno izvjee iz toga vremena ne biljei da su vitezovi na bilo koji nain pruali zatitu hodoasnicima. Pa ipak, u deset godina svoga postojanja, templari su dobili znaajno priznanje. Sveti Bernard, opat iz cistercitske opatije u Clairvauxu, napisao je 1128. godine hvalospjev U slavu novoga vitetva, u kojemu je templare proglasio epitomima kranskih vrednota.

    Godine 1128., na koncilu u Troyesu kojim je dominiralo miljenje opata iz Clairvauxa, templarima je dodijeljeno i pravilo. Hughes de Payen postao je prvim velikim metrom Reda, a sami vitezovi postali su redovnici-ratnici, udruujui samostansku disciplinu s gotovo fanatinom hrabrou. Godine 1139., papa Inocent II, kojega je podravao sv Bernard, izdao je bulu, proglasivi kako templari ne duguju vjernost nijednoj svjetovnoj ni crkvenoj vlasti, osim samome papi. Drugim rijeima, templari su mogli djelovati potpuno samostalno, i, ukoliko bi se to pokazalo potrebnim, protivno volji kraljeva, careva, drugih svjetovnih vladara i prelata.

    Istraivanja Baigenta, Leigha i Lincolna upuuju na to da Red moda i nije bio osnovan 1118. godine, ve barem devet godina prije, kao "prethodnica" mnogo tajanstvenije organizacije poznate kao Sion-ski priorat. Zakljuili su kako je pravi motiv osnivanja Reda moda

  • bilo lociranje skrivenoga blaga iz jeruzalemskoga hrama. Potvrda o postojanju treega Reda koji je djelovao u pozadini, manipulirajui kako templarima, tako i cistercitima, tvrde autori, "pojavila se sama".

    TAJNI DOSJEI

    Bogata i raznolika dokumentacija koja se odnosi na Berengera Saunierea i misterij Rennes-le-Chateaua, a koja je u Francuskoj u optjecaju od 1956. godine do danas, upuuje na zakljuak da je ova tema od neobjanjivog, ali ipak ogromnog znaaja za nekoga. Sve su informacije bile priputane sistematino, stimulirajui daljnja istraivanja, i predstavljene kao da proizlaze iz nekog visoko povjerljivog izvora. One obuhvaaju brojna pitanja i teme, izravno ili neizravno vezanih uz Rennes-le-Chateau, kao to su katari, templari, merovinki kraljevi i rozikruci-janci, ukljuujui, naravno, i nekoliko knjiga o Sauniereu i Rennes-le-Chateauu.

    Knjige i lanci koji su dostupni javnosti, razotkrivaju samo djeli itave prie. Najzanimljivija, a moda i najvanija informacija, pojavila se u dokumentima pohranjenima u Nacionalnoj knjinici u Parizu (Bib-liotheque Nationale), koji, izgleda, nisu bili predvieni za iri optjecaj. Identitet autora mnogih od tih radova skriven je pod pseudonimima. Jedan rad, naslovljen Les Descendants Merovingiens et l'Enigme du Razes Wisigoth (Potomci Merovinga i zagonetka vizigotskog Razesa) objavila je, kako stoji na naslovnici, vrhovna masonska loa vicarske, Velika loa Alpina (Grande Loge Alpina), koja predstavlja ekvivalent loe Velikog Orijenta u Francuskoj, te Velike loe u Britaniji. Barem se dvoje ljudi raspitivalo o toj knjizi, traei informacije od nadlenih osoba iz Velike loe Alpina; odgovor koji su dobili bio je poneto uznemirujui, naime, rekli su kako im nije poznato nita o tom djelu.

    Najvanija zbirka dokumenata, koja se odnosi na zagonetku Rennes-le-Chateaua, a pohranjena je u Nacionalnoj knjinici, poznata je pod nazivom Tajni dosjei. Radi se o zbirci prilino neobinih predmeta - novinskih isjeaka, jeftinih pamfleta, pokoje tiskane stranice, koje moda potjeu iz nekih drugih objavljenih djela, te pisama i brojnih rodoslovlja - uloenih u kartonski fascikl. S vremena na vrijeme neke od stranica bile bi izvaene, ili, pak, nadopunjene novima. Novi podaci

  • su povremeno dodavani rukom, da bi kasnije tako ispravljene stranice bile zamijenjene tiskanima, koje su ukljuivale sve izmjene.

    Dio zbirke koji se odnosi na genealoko istraivanje pripisuje se izvjesnom Henriju Lobineau. Informacije iz Dosjea upuuju na to da je Henri Lobineau pseudonim, koji potjee od imena ulice, Rue Lobineau, koja prolazi kraj St Sulpicea u Parizu, te da su rodoslovlja djelo nekog Lea Schidlofa. Baigent, Leigh i Lincoln stupili su u vezu s Schidlo-fovom kerkom, koja je tvrdila da njezin otac nije pokazivao nikakvo zanimanje za rodoslovlja, a pogotovo ne za merovinku dinastiju, te da nikada nije ni uo za misterij Rennes-le-Chateaua. Pria gospoice Schid-lof kasnije je i potvrena, jer, pokazalo se kako Henri Lobineau nije bio Leo Schidlof, ve ugledni francuski aristokrat, grof Henri de Lenon-court.

    Zbivanja u Rennes-le-Chateauu na prijelasku stoljea, doimala su se poput kakve tajanstvene i nerazumljive slagalice. Materijal koji se postupno poeo pojavljivati od 1956. godine, pokazao se djelom nepoznatih i neuhvatljivih autora. Adrese izdavaa i organizacija koje se u njemu navode, pokazale su se nepostojeima. Navode se i knjige kojima je nemogue ui u trag i koje nitko, koliko je nama poznato, nije nikada vidio. ak su i u slavnoj Nacionalnoj knjinici odreeni dokumenti izmijenjeni, nestali ili pogreno katalogizirani, a jednom od dokumenata, kojeg su Baigent, Leigh i Lincoln traili s posebnom upornou, nikako se nije moglo ui u trag.

    Merovinka se dinastija spominje u knjizi Le Serpent Rouge (Crvena zmija), jednoj od privatno tiskanih knjiga, pohranjenih u Nacionalnoj knjinici. Datum koji se nalazi na ovome svesku vrlo je simbolian; 17. sijenja, dan smrti markize d'Hautpoul i dan kada je Sauniere pretrpio iznenadni udar. Ova se neobina knjiga sastoji od jednog merovinkog rodoslovlja, dva zemljovida Francuske u doba Merovinga, s kratkim komentarom, tlocrta St Sulpicea u Parizu, s obrisima razliitih kapela, te trinaest kratkih pjesama u prozi od znatne knjievne vrijednosti. Pjesme sadre napomene o ukrasima crkve u Rennes-le-Chateauu, njezinu kustosu Berengeru Sauniereu, obitelji Blanchfort, Poussinovim Arkadijskim pastirima i reenici Et In Arcadia Ego, koja se pojavljuje na toj slici. U pjesmama se vrlo odreeno i dramatino spominje crvena

  • zmija to vijuga kroz stoljea, kao alegorija naslijea, krvne linije ili dinastike loze.

    SIONSKI PRIORAT

    U ovome mnotvu podataka, Baigent, Leigh i Lincoln uoili su odreene kljune toke, koje su saeli na sljedei nain: postojao je tajni Red poznat kao Sionski priorat, koji je stvorio templarski red; Sion-skim je prioratom upravljao niz velikih metara, ija imena zauzimaju svijetla mjesta u povijesti razvitka zapadnoeuropske kulture; nakon potiskivanja templarskoga reda 1314. godine, Sionski priorat nije samo preivio, ve je i orkestrirao odreena kljuna zbivanja u europskoj povijesti; Sionski priorat nastavlja igrati vanu ulogu, kako u meunarodnoj politici, tako i u domaoj politici nekih europskih zemalja; to je organizacija koja je u velikoj mjeri odgovorna za dotok informacija o misteriju Rennes-le-Chateaua; objavljeni cilj Sionskog priorata jest restauracija merovinke dinastije i njezino dovoenje na europska prijestolja.

    Navodei dokumente Priorata, odnosno Tajne dosijee, kao svoj izvor, Baigent, Leigh i Lincoln izjavljuju kako je Red Siona 1090. osnovao Godfroi de Bouillon, devet godina prije osvajanja Jeruzalema. Meutim, ak se i unutar ovih dokumenata nalaze podaci koji tvrde da je godina osnutka Reda bila 1099., kada je, ubrzo nakon osvajanja Jeruzalema, skupina anonimnih, ali monih ljudi odrala tajni sastanak na kojemu je bio izabran kralj Jeruzalema. Bilo ih je nekoliko koji su isticali svoje pravo na naslov, izmeu ostalih i grof Raymond od Toulouse, no, kruna je konano ponuena Godfroiju de Bouillonu. Godfroi je prihvatio odgovornosti, ali je odbio kraljevski naslov. Kao kralj po svemu osim po imenu, vladao je tek neto due od godinu dana. Njegov brat Baudouin, koji ga je naslijedio, nije nimalo oklijevao prihvatiti naslov kralja Jeruzalema.

    Tajni dosjei navode da je Badouin I od Jeruzalema, "koji je prijestolje dugovao Sionu", bio "obvezan" u oujku 1117. godine prihvatiti statut Reda templarskih vitezova, ije osnivae Tajni dosjei navode kako slijedi: Hughes de Payen, Bisol de St Omer i Hughes I, grof od Champagne, zajedno s odreenim lanovima Reda Siona, ija su imena Andre

  • de Montbard, Archambaud de Saint-Aignan, Nivard de Montdidier, Gondemar i Rossal. Od osnutka templarskoga reda do 1188. godine, Redom Siona i Redom Hrama su, prema podacima iz Tajnih dosjea, upravljali isti veliki metri. Godine 1188., ta se situacija promijenila, kada su se dva Reda dramatino razila. Prvi veliki metar koji je upravljao iskljuivo Redom Siona bio je, kako stoji u Prioratskim dokumentima, Jean de Gisors.

    Isto tako, godine 1188., Red Siona promijenio je ime u Sionski priorat i usvojio jo jedno ime, Ormus (vjerojatno se misli na Ormuzda. Ormuzd, odnosno, Ahura Mazda bio je, prema zoroasterskom uenju, duh dobra, op. prev.). Ovo se neobino ime pojavljuje u ranim zoroas-terskim i gnostikim tekstovima, gdje je izjednaen s principom svjetlosti. Obredi francuske masonerije upuuju na to da je Ormus bio gnostiki adept iz Aleksandrije koji je, nakon to ga je na kranstvo obratio sv Marko, osnovao novi inicijacijski Red, ijim je simbolom postao crveni ili "Ruin kri". Tekst iz Tajnih dosjea, kojeg potvruju drugi Prioratski spisi, u Ormusu vidi podrijetlo Reda Ruina kria ili rozikrucijanaca. Recimo jo i ovo: u dokumentima stoji da je 1188. godine, osim Ormusa, Sionski priorat usvojio jo jedno ime -1'Ordre de la Rose-Croix Veritas (Red istinskog Ruina kria). Ipak, citirajui Frances Yates koja nije pronala nikakav dokaz o postojanju nekog Rozikru-cijanskog reda prije kraja 16. stoljea, Baigent, Leigh i Lincoln pokuali su postii neku vrstu ravnotee u svojoj pripovijesti. Istaknuli su, meutim, da bi, ukoliko su Prioratski spisi autentini - a oni su ih oigledno prihvatili kao takve - miljenje Frances Yates trebalo revidirati, obzirom na neugodnu mogunost postojanja tajanstvenoga Reda gotovo 400 godina prije negoli je njegovo ime dospjelo u javnost.

    TRI POPISA IMENA

    Tajni dosjei sadre tri popisa imena. Prvi popis Baigent, Leigh i Lincoln nisu smatrali vrijednim detaljnijeg ispitivanja, jer je sadravao tek imena opata koji su, kako se navodi, izmeu 1152. i 1281. godine upravljali imovinom Reda Siona u Svetoj zemlji. Vie su panje posvetili drugom popisu koji je sadravao imena velikih metara templarskoga reda izmeu 1118. i 1190. godine, od vremena slubenoga osnutka Reda

  • do dana kada se, navodno, odvojio od svoga matinog Reda, Sionskog priorata. Kada su ovaj popis usporedili s onim kojeg navode templarski povjesniari, odreene nedosljednosti postale su oiglednima. Prema popisu povjesniara, templarskim je redom izmeu 1118. i 1190. godine upravljalo deset velikih metara. Mnogi navode Andrea de Montbarda, ne samo kao suosnivaa Reda, ve i kao templarskog velikog metra u razdoblju izmeu 1153. i 1156. godine. Prema Tajnim dosjeima, meutim, Andre de Montbard nikada nije upravljao Redom.

    Mnogi se templarski povjesniari slau u tome da je Bertrand de Blanchfort, nakon smrti Andrea de Montbarda 1156. godine, postao estim velikim metrom templarskoga reda. I ovdje se podaci razlikuju od onih u Tajnim dosjeima. Prema njihovu popisu, Bertrand de Blanchfort, za koga autori vjeruju da je ivio u blizini Rennes-le-Chateaua, bio etvrti veliki metar, stupivi na tu dunost 1153. godine. Baigent, Leigh i Lincoln kasnije postavljaju pitanje: "Ako se ovaj popis ne podudara s onim kojeg su sastavili priznati povjesniari, trebamo li zato smatrati popis iz Tajnih dosjea pogrenim?" Autori sasvim ispravno zakljuuju kako definitivan popis velikih metara templarskoga reda zapravo ne postoji. Najraniji popis datira iz 1342., 30 godina nakon rasputanja Reda i vie od dva stoljea nakon njegova osnutka. Problem je bio jednostavan. Je li popis templarskih velikih metara kakvog navode Tajni dosjei autentian, utemeljen na izvorima nedostupnim uenim povjesniarima, ili se, pak, radi o krivotvorini? Prihvativi popis iz Tajnih dosjea umjesto autentinog povijesnog zapisa, autori knjige Sveta krv, Sveti gral jasno su izrazili svoje miljenje, unato mnogim nedosljednostima i podacima koji tvrde suprotno. Oni su, doista, otili jo dalje, izjavivi:

    Bili nai zakljuci valjani ili ne, mi smo se suoili s jednom nepobitnom injenicom - netko je, na neki nain, dobio uvid u popis koji je toniji od bilo kojeg postojeeg. A budui da se taj popis -unato tome to se razlikovao od drugih prihvaenih popisa -toliko puta pokazao tonim, pruio je vjerodostojnost ostalim Prioratskim spisima.

    Ako su Tajni dosjei, tvrde dalje autori, pouzdani i u ovom kritikom pogledu, tada nema razloga sumnjati u njihovu autentinost u drugim aspektima.

  • U svjetlu ovih zakljuaka nastavili su ispitivati i trei popis iz Tajnih dosjea. Bio je to popis navodnih velikih metara Sionskoga priorata koji bi, tvrde oni, u nekim drugim okolnostima, odbacili kao apsurdan. Prema Tajnim dosjeima, veliki metri Sionskoga priorata, takoer zvani Nautonnier (starofrancuska rije koja znai kormilar ili navigator), bili su, izmeu ostalih i Jean de Gisors, od 1188-1220; Edouard de Bar, 1307-1336; Nicolas Flammel, 1398-1418; Rene d'Anjou, 1418-1480; Sandro Philipeppi (Boticelli), 1483-1510; Leonardo da Vinci, 1510-1519; Johann Valentin Andrea, 1637-1654; Isaac Newton, 1691-1727; Charles Nodier, 1801-1844; Claude Debussy, 1885-1918 i, konano, Jean Coc-teau, 1918-(datum nepoznat).

    RENE D'ANJOU I TAJNA KRVNA LOZA

    Rene d'Anjou, koji se navodi kao veliki metar Sionskog priorata u razdoblju izmeu 1418 i 1480. godine, izvrio je dubok utjecaj na razvitak europskog kulturnog nasljea. Rene je, zajedno sa svojim daljnjim roakom, grofom Wiliamom St Clairom iz Roslina*, bio jedan od ljudi ije je djelo u najveoj mjeri potpalilo vatru kulturnog i intelektualnog razvitka kojeg nazivamo renesansom. Rene je bio obuzet idejom vitetva, arturijanskim legendama i potragom za Svetim gralom. S vremena na vrijeme inscenirao je ivopisne priredbe, poznate kao pas d 'armes, neobinu mjeavinu vitekih turnira i maskerade, u kojoj vitezovi nisu samo sudjelovali u dvobojima, ve i u nekoj vrsti dvorske drame ili igrokaza. Njegov najglasovitiji pas d'armes nosio je evokati-van naziv "pastiriin pas d'armes". Bio je to idilini melange arkadijskih romantinih tema, viteke arturijanske raskoi i misterija potrage za gralom. Jedan motiv, posebno bogat simbolima i alegorijama, odnosio se na podzemnu duhovnu struju. Za Renea, ona je obuhvaala cjelokupnu ezoterinu tradiciju pitagorovske, gnostike, hermetike i kabalistike misli. Prema Tajnim dosjeima, ona je imala i dublje, skrivenije znaenje; podzemni tok, u ovom kontekstu, nije obuhvaao samo cjelokupan korpus ezoterinog uenja, ve i sasvim odreenu informaciju, neku vrstu tajne koja se u ovakvom, skrivenom obliku, prenosila s

    *izvorno ime Rosslyn je galskog podrijetla. Danas mjesto nosi naziv Roslin.

  • narataja na narataj. Podzemni bi se tok, tako, mogao odnositi na nepriznatu, tajnu krvnu lozu, koja se odrala stoljeima.

    Takvim su idejama, potkrijepljenim dokazima koji su u najveoj mjeri proizlazili iz Tajnih dosjea i takozvanih Prioratskih spisa, autori knjige Sveta krv, Sveti gral opravdavali ono to je postalo najkontro-verznijom temom knjige. Opisana od strane pobonih kao blasfemina, a od nekrana kao krajnje nevjerojatna, ona je po samoj prirodi stvari bila nesposobna iznjedriti apsolutan i neprijeporan dokaz. Autori su, naime, tvrdili, da je, unato Novome zavjetu i uenjima svih kranskih crkava, Isus bio oenjen, te da je osnovao ne samo obitelj, ve i dinastiju iji su potomci i danas ivi. Jedan od argumenata, koji je imao podrati takvu tvrdnju, temeljio se na fonetskoj varijanti izraza Gral - Sangraal -koji se pojavljuje u nekim prijanjim gralskim romansama. U kasnijoj, Malloryjevoj verziji, ovaj se izraz pojavljuje u varijanti Sangreal, kojeg, opet, autori dijele na dvije francuske rijei "Sang Real", odnosno, "kraljevska krv". Svoju tvrdnju dalje podravaju navodei Gralske ro-manse, Wolframa von Eschenbacha, u kojima se spominje "gralska obitelj". Proirivi svoje istraivanje do dananjih dana, autori su identificirali osobu koja je, prema njihovu miljenju, bila ne samo vodea linost suvremenog Sionskog priorata, ve, vjerojatno, i potomak samoga Isusa. Izmeu ostalih, imenovali su prilino neuvjerljivog kandidata za istinskog Isusova potomka. Bio je to izvjesni Pierre Plantard, ili, kako sam kae, Pierre Plantard de St Clair.

  • DIO

    II. Blie istini?

  • 3 Akcija i reakcija

    Ideja o krvnoj liniji koja vue izravno podrijetlo od Isusa, izazvala je buru nezadovoljstava u kranskim klerikalnim krugovima; meu itateljima s engleskog govornog podruja odjeknula je kao senzacija. Unato injenici da su autori knjige pomno naveli sve suprotne tvrdnje, prijepore i upozorenja o sumnjivoj vjerodostojnosti izvora kao to su Tajni dosjei i Prioratski spisi, velika je veina itatelja povjerovala kako je Sionski priorat autentian jednako kao i policija i vatrogasna brigada, jer su knjigu Sveta krv, Sveti gral doivjeli kao suvremeno "Sveto pismo"

    Prije pojavljivanja Svete krvi i Svetoga grala, u Francuskoj su bila objavljena mnoga djela, koja su se bavila misterijem Rennes-le-Cha-teaua. Niz knjiga, lanaka, eseja i dokumentarnih filmova na engleskom jeziku, koji su uslijedili nakon Baigentova, Leighova i Lincolnova ma-gni operis pokrenuli su svjetsku lavinu literarnih uradaka na tu temu. Od pseudo-znanstvenih do krajnje smijenih, svi su oni vie ili manje izraz uvjerenja da je knjiga Sveti krv, Sveti gral utemeljena na neupitnim injenicama. No, sve nije bilo onakvim kakvim se inilo. Knjiga The Tomb of God (Boji grob), ije je objavljivanje doekano s ogromnim publicitetom, imala je za posljedicu ruenje svih do tada iznesenih teorija.

    Boji grob, Richarda Andrewsa i Paula Schellenbergera, izazvala je senzaciju tvrdnjom da Isusovo tijelo nije uzalo na nebo, kao to Crkva nauava ve dvije tisue godina, ve da je ono bilo izneseno iz

  • groba u Jeruzalemu i ponovno pokopano u planinama u blizini Rennes-le-Chateaua. Ubrzo nakon objavljivanja knjige, rasprave vezane uz ovu kontroverznu teoriju dosegle su svoj vrhunac emitiranjem BBC-jeva dokumentarnog filma pod nazivom The History of Mystery (Povijest misterija).

    Ovaj je dokumentarni film odbacio tvrdnje na kojima se temelji Boji grob, te je bio krajnje kritian spram ranijih istraivanja. Optube producenta Billa Crama, vezane uz misterij Rennes-le-Chateaua, dale bi se svesti na sljedee:

    1 ifrirani dokumenti objavljeni kao djelo Antoinea Bigoua, koje je kasnije otkrio Sauniere, tijekom obnove crkve, bili su suvremene krivotvorine.

    2 Ove je dokumente krivotvorio francuski aristokrat, markiz Philippe de Cherisey, poznat i kao prijatelj Pierrea Plantarda de St Claira. Njihovo je podrijetlo u Francuskoj bilo poznato jo 1971., kada se Gerard de Sede sporio s Plantardom i de Cheriseyjem oko financijskih pitanja, pri emu je de Cherisey priznao autorstvo takozvanih ifriranih dokumenata.

    3 Pierre Plantard de St Clair nije bio doajen Pokreta otpora, kako je za sebe tvrdio, ve ovjek krajnje desniarske orijentacije, ije se novine nisu suprotstavljale njemakoj okupatorskoj vladi Francuske, ve su izlazile uz njezino preutno odobravanje.

    4 Pierre Plantard, a to je njegovo pravo ime, nije primio nikakvo priznanje od generala de Gaullea, za njegovu navodnu ulogu u vraanju de Gaullea na vlast 1958. godine, ve samo pismo kakvo je primilo mnotvo francuskih graana u to vrijeme.

    5 Pierre Plantard bio je osuivan zbog prijevara. 6 Tajni dosjei i takozvani Prioratski spisi predstavljaju znalake i

    lucidne suvremene izmiljotine, koje duboko poznavanje povijesti mijeaju s najluom fantazijom. Autori ovih znalakih krivotvorina bili su Pierre Plantard i Philippe de Cherisey.

    7 Za potrebe dokumentarnog filma provjereni su podaci u Louvreu. Pokazalo se, izvan svake sumnje, da sveenik Sauniere nije kupio kopije slika Teniersa i Poussina, kao to tvrde autori knjige Sveta krv, Sveti gral.

  • Iz dokumentarnog se filma jasno moe uvidjeti da je de Sede znao da su dokumenti bili krivotvoreni i prije svoga prvog razgovora s Lincolnom ili ubrzo nakon toga. Lincoln je svoje istraivanje zapoeo 1970. godine i nastavio ga jo sljedeih deset godina, oigledno ne znajui nita o pravom podrijetlu ifriranih dokumenata ili lanosti Tajnih dosijea.

    BERENGER SAUNIERE

    Pariz je osamdesetih godina 19. stoljea bio pravi rasadnik ezoterine pekulacije, te kvazi-masonskih i vitekih drutava, iz kojih su se iznjedrili bezbrojni novi ezoterini redovi. U takvo je ozraje pekulacije i intrige odaslao biskup u Carcassonneu Berengera Saunierea, nakon otkria neodreene tajne u crkvi u Rennes-le-Chateauu. Iznosi se da je Sauniere, tijekom svoga prvog posjeta Parizu, u Louvreu kupio kopije triju slika. Producenti "Timewatch" emisija otkrili su da o tome nema nikakvih zapisa; postoji podatak o kupnji Arkadijskih pastira, ali ona se zbila gotovo deset godina nakon navodne Sauniereove kupnje slika. Tvrdi se, takoer, da ne postoje nikakvi dokazi o njegovu posjetu St Sulpiceu. Ovdje, meutim, treba postaviti pitanje, da li bi takav posjet uope i bio zabiljeen, obzirom na osjetljivost i tajnost njegovih poslova?

    U svjetlu ozbiljnih optubi protiv de Cheriseyja i Plantarda za krivotvorenje ifriranih dokumenta i Tajnih dosjea, treba preispitati i Sau-niereovu priu.

    Mogue je ustanoviti, izvan svake sumnje, da je u vrijeme svoga dolaska na mjesto upnika u Rennes-le-Chateau, Sauniere bio vrlo siromaan, te da je vodio prilino jednostavan ivot. Nakon svoga tajanstvenog otkria, na nalog biskupa u Carcassonneu odaslan je u Pariz, gdje je proveo neko vrijeme. Nakon povratka u Rennes-le-Chateau, poeo je troiti goleme svote novca, preko 200.000 zlatnih franaka, bogatstvo ije podrijetlo nikada nije objanjeno na zadovoljavajui nain. Mnogo je godina ivio prilino luksuzno, pruajui gostoprimstvo vanim posjetiteljima, meu kojima je bila i Emma Calve. Kada je odbio izjasniti se o podrijetlu svoga bogatstva, Vatikan ga je suspendirao, a u slubu je vraen tek 1915. godine. Njegova domaica, Marie Denarnaud, poivjela je jo dugo nakon njegove smrti, vodei udoban ivot sve do

  • 1946., kada je u Francuskoj uvedena nova valuta. ivjela je jo sedam godina, od novca koji je stekla prodavi vilu Bethaniju gospodinu Noe-lu Corbuu, kojemu je obeala povjeriti tajnu to e ga uiniti bogatim i monim.

    Na osnovi gore reenog, mogue je izvui neke zakljuke. Kao prvo, Sauniere je otkrio neto to ga je izravno ili neizravno dovelo do velikog bogatstva i zbog ega je uivao odreeni stupanj zatite od strane vlasti. U svjetlu njegova naina ivota i komentara Marie Denarnaud, mogli bismo pekulirati o otkriu koje je imalo dva odvojena, ali ipak meusobno povezana aspekta. S jedne strane, moda je bila rije o blagu koje se moglo pretvoriti u zlatne franke a da to ne probudi nikakve sumnje; s druge strane, otkrie se moda odnosilo na neku vrstu informacije od velike vanosti, koja je njezina posjednika dovela do bogatstva i moi. Mogue je pekulirati i da je ova informacija predstavljala neki pisani izvor koji je svjedoio o potomcima Isusa i Marije Magdalene ili, moda, kakav drevni katarski prijepis Evanelja ljubavi - izvorne i heretike verzije Evanelja po Ivanu.

    Mnogi pisci koji su se bavili ovim misterijem samo su slijedili put kojeg su utrli Baigent, Leigh i Lincoln. U svakom sluaju, djela na engleskom jeziku koja obrauju ovu tematiku predstavljaju tek varijacije na temu knjige Sveta krv, Sveti gral. Gotovo svi pisci bespogovorno prihvaaju autentinost Sionskog priorata, Prioratskih spisa i Tajnih dosjea, a na Sauniereove navodne kontakte s Emmom Calve gledaju kao na neprijepornu injenicu. Trebali bismo, meutim, prihvatiti mogunost da su ifrirani dokumenti, Prioratski spisi i Tajni dosjei samo inteligentne krivotvorine. Potpuno je prihvatljivo da se Sauniere susretao s Emmom Calve, kako u Parizu tako i u Rennes-le-Chateauu, no, manje je vjerojatno da je u svome udaljenom selu na brijegu zabavljao i francuskog ministra kulture. Meutim, ispitamo li poblie navodne kontakte izmeu ovog seoskog upnika i Habsburgovaca, europske vladarske obitelji, nai emo se na vrlo nestabilnom terenu.

    Sauniereova kretanja u parikim ezoterinim krugovima moda su samo krajnje proiena i redigirana verzija istine. Njegova dobro poznata rojalistika i desniarska orijentacija moda predstavlja klju ove zagonetke. Na tovani kolega, Guy Patton, koji je zbog svojih besprijekornih istraivanja zasluio veliki ugled, neko je vrijeme istraivao

  • Sauniereova kretanja u ezoterinim i masonskim krugovima. Uskoro bi trebao objaviti i knjigu koja e detaljnije obrazloiti Sauniereove kontakte s desniarskim masonskim loama u Francuskoj i drugdje u Europi. Daljnju zagonetku, koju tek treba objasniti, predstavlja i Sauniereov "pogrebni obred". Masonski obred u nekim loama koje je posjetio, moda bi mogle objasniti podrijetlo neobine ceremonije, pri kojoj je njegovo tijelo bilo postavljeno u sjedei poloaj, umotano u odoru ureenu zlatnim resama, koje su, jednu po jednu, trgali nepoznati ucviljeni.

    Dogodio se jo jedan bizarni zaokret u ovoj zamrenoj prii, koji je zahtijevao daljnje istraivanje, to nas je, opet, navelo da preispitamo autentine i vjerodostojne zapise o aktivnostima katara i templara u blizini Rennes-le-Chateaua. Ovo novo istraivanje zapoelo je gotovo sluajno, kada je jedan od autora ove knjige, Tim, drao predavanje o zagonetnim rezbarijama u Rosslynskoj kapeli (Rosslyn Chapel), na sastanku Sauniereova drutva (Sauniere Society) u Londonu, 1994. godine. Nakon predavanja, Tim je uo nevjerojatnu priu koja bi, ukoliko bi se pokazala vjerodostojnom, mogla ne samo podrati, ve i ojaati i proiriti kontroverznu ideju o izravnim potomcima Isusa i drugih vanih osoba njegova vremena.

  • 4 Naa prva saznanja o predaji Rex Deusa

    Sauniereovo drutvo osnovao je u Engleskoj Derek Burton osamdesetih godina, kao posljedicu sve veeg zanimanja za Rennes-le-Chateau i Berengera Saunierea. Novine koje izlaze u okviru Drutva pokrivaju iroki spektar tema, izravno ili neizravno vezanih uz misterij, kao to su srednjovjekovni ezoterizam, ezoterini preporod u Parizu, krajem devetnaestoga stoljea, katari i, iznad svega, vitezovi templari i njihovi nasljednici koji su preivjeli potiskivanje templarskoga reda.

    Tim Wallace-Murphy odazvao se pozivu Sauniereova drutva, gdje je imao odrati predavanje o rosslynskoj kapeli, kraj Edinburgha u kotskoj. Kapelu je izgradio grof William St Clair, trei St Clair Jarl od Orkneysa, kao uspomenu na religiozna uvjerenja i predaju templarskoga reda. Grof William bio je svjestan da bi knjige, kao i njihovi pisci, zbog hereze mogli izgorjeti na lomai, stoga je izgradio kapelu kao ifriranu kamenu knjinicu, znajui pouzdano da e ona opstati do trenutka kada e njezine tajne moi razumjeti budui narataji. Tim je imao dijeliti govornicu s Richardom Leighom, pozvanom da odri predavanje o misteriju Rennes-le-Chateaua.

    Naalost, Richard Leigh je bio sprijeen, stoga je okvir sastanka bio na brzinu izmijenjen. Tim je odrao predavanje o rosslynskoj kapeli, a ostatak sastanka bio je posveen izlaganjima o ezoteriji openito i temama vezanim uz knjigu Sveta krv, Sveti gral. Razmjena miljenja,

  • informacija i razliitih gledita rezultirala je vrlo plodnim poslijepod-nevom. Tijekom razgovora, Tim je spomenuo kako namjerava otputovati u Jeruzalem, gdje bi, ako uspije pribaviti doputenje, sam proveo neka istraivanja na iskopavanjima ispod Brda Hrama. Na kraju sastanka pristupio mu je sredovjeni mukarac, koji se predstavio kao Michael i nastavio opisivati i objanjavati znaenja pojedinih simbola na koje bi Tim mogao naii na lokalitetima ispod Brda Hrama. Na Timov upit o podrijetlu njegovih informacija, Michael je, pomalo zagonetno, odgovorio: "To je dio tajne predaje koja u mojoj obitelji postoji ve dvije tisue godina". Vrlo zainteresiran, Tim ga je ispitivao dalje, no, zbog vremenske ogranienosti Michael je mogao dati samo kratku skicu itave prie.

    Zapoeo je izjavivi kako je s velikim olakanjem doekao ideju o mogunosti daje Isus osnovao dinastiju, jer je pripadao skupini obitelji koje su za sebe tvrdile da vuku podrijetlo od Davidove i hasmonejske kraljevske kue iz vremena biblijskoga Izraela, ili od 24 velika sveenika Jeruzalemskog hrama iz Isusova doba. Ova se informacija prenosila s oca na najstarijega ili duhovno najdarovitijega sina ili ker. Po svemu sudei, rodoslovlja prvih narataja ovih obitelji bila su ispisana na zidovima podzemnih prostorija Jeruzalemskog hrama. Nakon pada Jeruzalema i unitenja Hrama, preivjele su obitelji pobjegle iz zemlje, odravi tradiciju ivom do dananjih dana. Svaki lan obitelji kojemu je bila povjerena ova tajna morao je prisegnuti da je nee razotkriti nikome izvan obitelji, pod prijetnjom da e mu u tom sluaju "biti iupano srce i prerezan vrat", odakle su proizlazili Michaelovi strahovi. Nakon objavljivanja knjige Sveta krv, Sveti gral, koja je iznijela ideju o izravnim potomcima obitelji iz vremena biblijskoga Izraela, Michael se konano odluio razotkriti pojedinosti iz tradicije njegove obitelji. Jedna od obveza lanova obitelji bila je i uvanje rodoslovlja od vremena ruenja Hrama sve do danas. Michael je tvrdio kako su lanovi obitelji esto stupali u meusobne brakove, kako bi odrali krvnu liniju i osigurali kontinuitet tradicije. Obitelji su sebe nazivale Rex Deus.

  • DALJNJE ISTRAIVANJE

    Tim je bio itekako svjestan da je ovu priu nemogue dokazati. ak i ako bi se pokazala istinitom, jo uvijek bi postojale goleme pukotine u vremenskom slijedu. Moda postoje zapisi iz vremena rimske vladavine koji bi mogli posluiti kao potvrda - ako, i samo ako su ove obitelji bile dovoljno ugledne ili poznate. Meutim, dok je arhiviranje podataka imalo dugu povijest na Bliskom Istoku - neki egipatski i sume-ranski zapisi datiraju iz nekoliko stoljea prije Krista - uinkoviti oblici birokracije u zapadnoj su se Europi razvili tek u 10. i 11. stoljeu. Sistematino uvanje zapisa najprije se u 10. stoljeu pojavilo u Francuskoj i Italiji, da bi se zatim proirilo u panjolsku, Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, a konano i u njemake drave. U Engleskoj se, iako ne u svome punom obliku, pojavilo tek nakon invazije Vilima Osvajaa, 1066. godine. Rodoslovlja se, dakle, u veini zapadnoeuropskih zemalja mogu prouavati tek od 10. stoljea nadalje. Krajnje je nepouzdano, pa ak i nemogue, prouavanje rodoslovlja iz razdoblja izmeu pada Rimskoga carstva do 10. stoljea. Jedinu iznimku, koja je i sama od upitne vjerodostojnosti, pruaju zapisi to ih je Crkva proglasila tonim i istinitim. Meutim, ak su i crkveni zapisi preplavljeni dobronamjernim hagiogra-fijama odreenih vodeih linosti Crkve i sasvim razumljivim iskuenjima njezinih povjesniara da popune praznine nekom vrstom "svete fikcije", u njihovim iskrenim, mada zabludjelim pokuajima da dokau kontinuitet crkvene vlasti od vremena svetoga Petra do njihova vlastita vremena.

    Iako se Michaelova pria inila nevjerojatnom, ona je bila razumna, trezvena i potpuno iskrena, stoga nije ni udo da se Tim njome oduevio. Kada je Michael spomenuo da, prema obiteljskim kazivanjima, vodi podrijetlo od Hughesa de Payena, suosnivaa templarskoga reda i roaka St Clairovih iz Roslina i normandijskih vojvoda, Tim je odluio itavu stvar detaljnije istraiti. Nekoliko mjeseci kasnije, ovaj put uz nazonost jednoga kolege, koji je imao provjeriti tonost podataka i pomoi u postavljanju pitanja, Tim i Michael susreli su se ponovno. Osam su sati dvojica sumnjiavih povjesniara, dobrih poznavatelja povijesti Srednjega vijeka i biblijskih vremena, zaneseno sluali Michaela kada im je iznosio sljedeu priu.

  • Kada mu je njegov otac prvi put razotkrio pojedinosti iz tradicije Rex Deus, Michaelu je bilo esnaest ili sedamnaest godina, te je bio sposoban razumjeti iri kontekst prie koju je imao uti. to je jo vanije, bio je u godinama kada je prisega na uvanje tajne za njega mogla imati neko znaenje. Nakon to je poloio prisegu, po prvi je put uo priu koja slijedi. Povjereno mu je kako se u tajnoj ladici jednog starog stola nalazi odgovarajua dokumentacija u obliku obiteljskih rodoslovlja, te da e nakon smrti njegova oca, Michaelova sveta dunost biti dopunjavanje rodoslovlja i prenoenje tajne na svoga izabranog potomka. Morao je takoer biti spreman na suradnju s ostalim lanovima Rex Deusa, kada to od njega bude zatraeno, a na istu je suradnju trebao obvezati i svoje izabrano dijete. Njegova je poslunost morala biti potpuna i neupitna. Uza sve to, bio je obvezan prisegnuti na uvanje tajne, a krenje prisege povlailo je smrtnu kaznu. Bio je to ogroman teret za nekoga tako mladog. Naalost, Michaelov je otac umro nekoliko godina kasnije, a on je, vrativi se nakon toga u obiteljsku kuu, ustanovio kako je stari stol, s cjelokupnim sadrajem, uzeo njegov brat. Vezan prisegom, nije mogao objasniti zato ga eli natrag. Unato svojim najboljim nastojanjima, nikada vie nije vidio taj komad namjetaja, kao niti njegov sadraj, te vjeruje kako je njegov brat prodao stol, prilino vrijednu starinu, blaeno nesvjestan onoga to je uinio. Michael nam, stoga, nije mogao iznijeti potpunu priu, te u njoj postoje izvjesne praznine i nepreciznosti, jer mu je sve to o njoj zna usmeno prenio njegov otac prije etrdeset godina. Pria zapoinje u biblijskom Izraelu, pred kraj vladavine Heroda Velikog.

    POECI REX DEUSA

    Due vrijeme prije Isusova roenja u jeruzalemskom su hramu postojale dvije odvojene kole, jedna za djeake a jedna za djevojke, koje su vodili i u njima pouavali veliki sveenici Hrama. Djeaci koji su zavrili ovu kolu postajali su hramskim sveenicima, rabinima ili vodeim lanovima zajednice. Svi su uenici dolazili iz uglednih obitelji dokazanog levitskog podrijetla. U drevnom judaizmu sveenika je funkcija bila nasljedna, a svi su sveenici potjecali iz Levijeva plemena, ijim je lanovima bilo doputeno eniti se izvan plemena. Iznimku je inila obitelj

  • Cohen, iji su se lanovi, prema zakonu i obiaju, mogli eniti samo unutar obitelji. Pripadnici obitelji Cohen bili su nasljedni veliki sveenici Hrama. U Herodovo doba, 24 velika sveenika jeruzalemskog hrama inili su sam vrh idovske vjerske hijerarhije. Samo su oni imali vrhunsku ast i privilegiju ulaska u Svetinju nad Svetinjama, unutarnje svetite Hrama, a u sveanim su prigodama stajali na hramskim stubama, poredani u skladu sa svojim poloajem u hijerarhiji. Ovi su ljudi bili poznati po obrednim imenima, dodijeljenima im obzirom na njihov poloaj u Hramu - postojali su, primjerice, izvjesni Melkisedek, Mihael i Gabrijel - a sva su potjecala od imena arhanela, anela i drugih tovanih figura iz religiozne povijesti idova.

    Tradicija ovih kola bila je vrlo neobina. Veliki sveenici nisu bili odgovorni samo za odgoj i izobrazbu svojih plemenitih uenika. Kada bi mlade djevojke dovoljno sazrele za zaee, veliki su sveenici stupali s njima u spolni odnos. Sudbina djece koja su potekla iz takvih sjedinjavanja od kljune je vanosti za nau priu. Zatrudnjeloj bi djevojci odabrali odgovarajueg mua meu izraelskim plemiima, to je oito bilo u suprotnosti sa idovskim obiajima toga vremena. Ovi su brakovi sklapani pod jednim uvjetom, da dijete roeno iz sjedinjavanja sa sveenikom, kada navri sedam godina, bude vraeno u hramsku kolu radi izobrazbe. Na taj se nain osiguravalo nasljedno naelo kraljevskog sveenstva i odravala istoa krvne loze.

    Jedna od uenica u djevojakoj koli bila je i Mirjam, koju povijest poznaje kao Mariju, kerku Ane, takoer nekadanje uenice. Marija je zaela s velikim sveenikom imena Gabrijel, te joj je, kada je njezina trudnoa bila potvrena, ugovoren i brak. Odbila je prvog mukarca odabranog za mua, stoga je meu odgovarajuim obiteljima trebalo traiti drugoga. Bio je to Josip iz Tira, mladi iz Davidove loze, iji je predak bio Hiram, kralj Tira, u masonskim legendama poznat kao Hiram Abif. Ovaj nam je imuan mladi poznat kao sveti Josip. Dijete zaeto u spolnom odnosu s velikim sveenikom bio je Isus koji se, provevi prve godine svoga djetinjstva u Egiptu, vratio u Jeruzalem, gdje je imao pohaati hramsku kolu.

  • REX DEUS DIJASPORA

    Osim nedosljednosti u povijesnim zapisima, praznina je bilo i u Michaelovoj prii. Nakon opisa zbivanja u Isusovo doba, priu je naglo premjestio u 4. stoljee kranske ere. Bilo je to vrijeme kada su se okolnosti pokazale dovoljno sigurnima da se lanovi Rex Deusa vrate u Jeruzalem i Mesijino tijelo ponovno pokopaju, i to na mjestu na kojemu ga se nitko ne bi usudio traiti, na samom Brdu Hrama koje se smatralo nepovredivim. Prema idovskom obiaju, ovo se mjesto nije smjelo oskvrnuti pokapanjem mrtvih. Mogli bismo ak i razumjeti da je osjeaj sigurnosti naveo ove ljude da Mesijino tijelo pokopaju na ovakvom svetom mjestu. Ono to je tee prihvatiti jesu motivi koji su pripadnike obitelji to potjeu iz najortodoksnije grane judaizma naveli na in koji se protivi zabrani pokapanja mrtvih na Brdu Hrama.

    Nakon 4. stoljea, Rex Deus obitelji nastavile su ivjeti u Zapadnoj Europi. Njihova im tradicija nalae da uvijek u javnosti ispovijedaju dominantnu religiju odreenog vremena i kulture unutar koje ive, dok su prisegom obvezani u tajnosti slijediti "istinski put". Nenametljivo i iskreno, Michael je izjavio da svoje podrijetlo vue od Hughesa de Pa-yena, te da su kao takvi, kao i zbog meusobnih branih veza, lanovi njegove obitelji sve do nedavno bili nasljedni kraljevski slubenici Ujedinjenog Kraljevstva. Spominjanje Huhgesa de Payena prizvalo je u sjeanje misterij koji okruuje utemeljenje Reda templarskih vitezova, doivjevi svoj vrhunac u knjizi Sveta krv, Sveti gral, i aluzijama o tajnim aktivnostima Sionskog priorata.

    REX DEUS "HIPOTEZA"

    Michael je spomenuo sveze Rex Deusa i odreenih uglednih obitelji Bizanta, nasljednika Istonog Rimskog carstva, to ga je 330. godine utemeljio Konstantin Veliki. Vrlo je detaljno govorio o simbolizmu kojim se sluila njegova tajanstvena obitelj, naglasivi da su njezine boje bile zelena i zlatna. Razgovor je trajao nekoliko sati, a Michael je na sva pitanja odgovarao s besprijekornom uljudnou i iskrenou. Tim ga je kasnije odvezao kui, a na povratku je razmiljao o kljunim tokama Michaelove prie. Ukoliko bi se one iskoristile i poblie analizirale, mis-

  • lio je on, moda bi mogle dovesti do nekih smjernica unutar povijesnih zapisa, koje bi pojasnile odreene zagonetke, poput onih koje okruuju utemeljenje templarskoga reda. Objavljivanje ovih ideja trebalo bi potaknuti daljnja detaljna istraivanja o ivotu, zbivanjima i kulturi biblijskoga Izraela u Isusovo doba, no ovaj put iz potpuno drukije perspektive. Ono to je do sada objavljeno o toj specifinoj temi uvelike je iskrivljeno u skladu s religioznim pristranostima komentatora. U najboljem moguem sluaju bismo mogli oekivati potvrdu teze da su obitelji o kojima je Michael govorio oduvijek bile u meusobnim tijesnim vezama, nastojei u razliitim povijesnim razdobljima ostvariti zajednike ciljeve. Nadali smo se da bi nas ovo moglo odvesti do identifikacije drugih obitelji unutar skupine Rex Deus, iji bi se mogui pisani dokazi mogli upotrijebiti u pojanjavanju pitanja podrijetla i naslijea.

    Najranija zbivanja iz Michaelove prie - dio koji se odnosi na potomke velikih sveenika Izraela - bila su najtee dokaziva, barem je Tim tako mislio. Iz ranijih je istraivanja znao da je Crkva, ustanovivi slubeni kanon Svetoga pisma, potisnula, iskrivila ili unitila golemu koliinu ranih dokumenata koji su mogli baciti sumnju na njezinu krajnje tendencioznu verziju dogaaja. Od samog je poetka bio uvjeren da nikada nee biti pronaena dovoljno vjerodostojna dokumentacija, koja bi dokazala postojanje hramske kole za djeake, a jo manje povezala Isusovu majku Mariju sa slinom kolom za djevojke. Jednako je tako duboko sumnjao u mogunost pronalaenja dokaza koji bi uvjerio, kako iru javnost tako i kranske vjernike, da je Isus bio oenjen. Nije mogao biti u veoj zabludi.

  • 5 Biblijski Izrael u Isusovo doba

    I ono malo to im je poznato o biblijskom Izraelu u Isusovo doba, veina je krana saznala iz Novog zavjeta. Pa ipak, kao izvor informacija o svakodnevnim obiajima u Izraelu toga doba, Novi zavjet je krajnje nepouzdan. Golemu veinu dokumenata ukljuenih u slubeni kanon, kao to su etiri evanelja, Djela apostolska, Otkrivenje i mnoge poslanice, nisu napisali svjedoci (kako se obino misli), ve autori koji su o odreenim dogaajima doznali posredno, mnogo godina nakon to su se doista zbili. Veina ovih pisaca bili su neidovi, koji su pisali na grkom, a ne na hebrejskom ili aramejskom, te su vrlo slabo poznavali idovski zakon, obiaje ili nain ivota. Jedini pisac, ije je djelo ukljueno u Novi zavjet, a koji je bez sumnje idov, kako prema rasnoj, tako i prema vjerskoj pripadnosti, bio je sv Pavao. Kako emo poslije pokazati, on je vjerojatno i najnepouzdaniji od svih slubeno prihvaenih izvora.

    Mnoge polemike voene oko vjerodostojnosti opisa zbivanja podastrtih u evaneljima, bile su usredotoene iskljuivo na brojna protuslovlja izmeu etiri evanelja. Odavna su biblicisti svjesni problema autorstva i razlika u kulturi izmeu pojedinih pisaca i dogaaja koje opisuju. ak i izraz "evaneoska istina" dovodi do zablude veinu ljudi, bili oni uvjereni krani ili ne, i dre ih u blaenom neznanju da je Sveta Mati Crkva od samoga poetka redigirala i cenzurirala ove zapise. Ovaj tetni utjecaj nije se manifestirao samo u pitanjima tumaenja, ve i u samom sastavljanju zapisa.

  • Je li Novi zavjet, u odreenoj mjeri ispravljen i dopunjen dvama vanim otkriima iz etrdesetih godina (svici s Mrtvog mora i knjinica iz Nag Hamadija), sve to nam stoji na raspolaganju? Nasreu, odgovor je ne. Ne samo da se, u svome nastojanju da bolje osvijetlimo ovu prilino turu sliku, moemo posluiti djelima povjesniara i arheologa, ve u svoje istraivanje moemo ukljuiti i veliki broj drevnih dokumenata, od kojih je veina ranijeg datuma negoli su to evanelja. Ona ukljuuju djela Filona iz Aleksandrije, koji je umro oko 50. godine posl. Kr, kao i djela Josipa Flavija, idovskog povjesniara iz 1. stoljea. Prema Josipu Flaviju, u Jeruzalemu je bio pogubljen izvjesni Isus bar Levi, okrivljen za poticanje na ustanak protiv Rima. Taj je ovjek bio plemi iz Davi-dove loze, a njegovo ime "bar Levi" znai "sveenikov sin". Je li to bio Isus Nazaren?

    Postoje takoer neka djela koja su nemilosrdno iskljuena iz slubenog kanona Crkve, jer priaju priu koja se u potpunosti razlikuje od prihvaene dogme i uvjerenja to su ih iznjedrila uenja sv Pavla. Pa ipak, ve su due vrijeme ovi dokumenti prihvaeni kao autentini, a odbacio ih je i potisnuo slubeni kanon ustanovljen u 4. stoljeu. Meu njima se nalazi i jedno djelo naslovljeno Evanelje roenja Marijina, koje esto navodi Epifan, biskup iz Salamisa (u Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, str. 88., stoji Knjiga o roenju Marijinu. Vidi "Leksikon..." Kranska sadanjost, Zagreb, 1990.). Neto poznatiji dokument zove se Proto evanelje Jakovljevo, ije se autorstvo pripisuje Jakovu Pravednom, Isusovu bratu i prvom "biskupu" Jeruzalema, te predstavlja jedan od malobrojnih ranih dokumenata izvorno napisanih na hebrejskom. Jedno evanelje, koje je, kako se ini, bilo napisano na grkom, je Tomino Evanelje djetinjstva Isusova? za koje neki strunjaci vjeruju da je izvorno bilo povezano s Evaneljem roenja Marijina. Jo jedno Evanelje djetinjstva Isusa Krista, o kojemu se obino govori kao Prvom evanelju o djetinjstvu, navodio je, vjeruje se, i prorok Muhamed. Kao i etirima evaneljima, Djelima apostolskim i poslanicama, ukljuenima u slubeni kanon, i ovim se dokumentima treba pristupiti trezveno i osloboeno svih vjerskih pristranosti. Ukoliko ih se prouava razborito, u ovim bismo izvorima mogli pronai nedostajue dijelove kompleksne slagalice i tako dobiti jasniju sliku o teokratskoj kulturi unutar koje je ivio Isus.

  • IDOVSKI ZAKON I OBIAJ

    Jedan od najveih problema u kranskom pristupu povijesti Isusova vremena sastoji se u tome da, iako evanelja priznaju da je Isus bio idov, kranima, odnosno, neidovima, ne govore nita ili, pak, govore vrlo malo o tadanjim obiajima idovskoga naroda. Izrael je bio teokratska drava, iji je zakonski sustav dugo vremena utjelovljavala Tora. Zakon koji je Mojsije primio od Boga nije predstavljao samo Boji zakon, ve i zakon drave; njegovih 613 pravila obvezivala su sve idove, kako u Izraelu, tako i u dijaspori. Prema Zakonu, idovski su mukarci bili duni oeniti se i imati potomstvo, u skladu s Bojim naputkom "idite i mnoite se". Zabiljeeno je, meutim, nekoliko iznimaka od ovo


Estesimetro removibile T-REX T-REX removable extensometer · 2. DESCRIZIONE STRUMENTI 2. INSTRUMENTS DESCRIPTION Estensimetro removibile T-REX T-REX removable exstensometer SISGEO

Estesimetro removibile T-REX T-REX removable extensometer · 2. DESCRIZIONE STRUMENTI 2. INSTRUMENTS DESCRIPTION Estensimetro removibile T-REX T-REX removable exstensometer SISGEO

Documents
Erwin Lutzer - 10 Mentiras Sobre Deus.pdf

Erwin Lutzer - 10 Mentiras Sobre Deus.pdf

Documents
REX 450 450w REX 500 500w REX 700 700w - McCulloch

REX 450 450w REX 500 500w REX 700 700w - McCulloch

Documents
Panel Mounting Type Indicator REX-AC/DP Series · Panel Mounting Type Indicator REX-AC/DP Series General Description REX-AC110/410 REX-DP110/410 Features The REX-AC110/410 Digital

Panel Mounting Type Indicator REX-AC/DP Series · Panel Mounting Type Indicator REX-AC/DP Series General Description REX-AC110/410 REX-DP110/410 Features The REX-AC110/410 Digital

Documents
Romanos 01 - O Evangelho de Deus.pdf

Romanos 01 - O Evangelho de Deus.pdf

Documents
Anna Catharina Emmerich - Vida Paixão e Glorificação do Cordeiro de Deus.pdf

Anna Catharina Emmerich - Vida Paixão e Glorificação do Cordeiro de Deus.pdf

Documents
Oedipus Rex

Oedipus Rex

Education
MP 2554/3054/3554/4054/5054/6054 (Ricoh/Lanier/nashuatec ... · Rex-Rotary MP 4054SP, Rex-Rotary MP 4054ASP, Rex-Rotary MP 5054SP, Rex-Rotary MP 5054ASP, Rex-Rotary MP 6054SP, Gestetner

MP 2554/3054/3554/4054/5054/6054 (Ricoh/Lanier/nashuatec ... · Rex-Rotary MP 4054SP, Rex-Rotary MP 4054ASP, Rex-Rotary MP 5054SP, Rex-Rotary MP 5054ASP, Rex-Rotary MP 6054SP, Gestetner

Documents
Rex Techno Dotari Bm 2#0703 Rex Techno En

Rex Techno Dotari Bm 2#0703 Rex Techno En

Documents
REX EXCHANGE (REX) LIMITED - TERMS OF BUSINESS

REX EXCHANGE (REX) LIMITED - TERMS OF BUSINESS

Documents
REX/REX F/REX K/REX K F REX DUAL/REX DUAL F · rex/rex f/rex k/rex k f rex dual/rex dual f ... 2.4 rex dual/rex ... 191 10,5 13,5 14,0 8 5 105 216 230 50 ip40 20 xxxx rex 8 rex k

REX/REX F/REX K/REX K F REX DUAL/REX DUAL F · rex/rex f/rex k/rex k f rex dual/rex dual f ... 2.4 rex dual/rex ... 191 10,5 13,5 14,0 8 5 105 216 230 50 ip40 20 xxxx rex 8 rex k

Documents
REX Alabastri Di Rex

REX Alabastri Di Rex

Documents
CATALOGO DE PRODUCTOS PROSEGI - prosegicdmx.comprosegicdmx.com/material/CATALOGO_PROSEGI_OFICIAL_2019.pdfPROTECCION RESPIRATORIA MOD. REX 350V REX 350 MOD. REX 340 REX 330 MOD WILSON

CATALOGO DE PRODUCTOS PROSEGI - prosegicdmx.comprosegicdmx.com/material/CATALOGO_PROSEGI_OFICIAL_2019.pdfPROTECCION RESPIRATORIA MOD. REX 350V REX 350 MOD. REX 340 REX 330 MOD WILSON

Documents
Readasaurus rex

Readasaurus rex

Education
Ladrillera REX

Ladrillera REX

Documents
EUNUCOS PELO REINO DE DEUS.pdf

EUNUCOS PELO REINO DE DEUS.pdf

Documents
Residency Presentation. Rex & Me Rex = 10 Months

Residency Presentation. Rex & Me Rex = 10 Months

Documents
Http://amirenglishclub.synthasite.com/. T. REX Tyrannosaurus Rex Tyranno = Tyrant Saurus = Lizard Rex = King

Http://amirenglishclub.synthasite.com/. T. REX Tyrannosaurus Rex Tyranno = Tyrant Saurus = Lizard Rex = King

Documents
face a face com Deus.pdf

face a face com Deus.pdf

Documents
REX/REX F/REX K/REX K F REX DUAL/REX DUAL F STR - CAZANE... · 2017. 5. 23. · MOTO RINĂ PACURĂ GAZ MOTO RINĂ PACURĂ (∆T=12°C) Cu centr. electr. (exclus circ. si arz.) Metan

REX/REX F/REX K/REX K F REX DUAL/REX DUAL F STR - CAZANE... · 2017. 5. 23. · MOTO RINĂ PACURĂ GAZ MOTO RINĂ PACURĂ (∆T=12°C) Cu centr. electr. (exclus circ. si arz.) Metan

Documents
UM JOVEM SEGUNDO CORAÇÃO DE DEUS.pdf

UM JOVEM SEGUNDO CORAÇÃO DE DEUS.pdf

Documents
Peter Scott / Andrew Simmans The Winning Firm Alliance

Peter Scott / Andrew Simmans The Winning Firm Alliance

Documents
A.W.TOZER_À Procura de Deus.pdf

A.W.TOZER_À Procura de Deus.pdf

Documents
Joao Calvino, o humanista de Deus.pdf

Joao Calvino, o humanista de Deus.pdf

Documents
 · BMW ConnectedDrive i3 REX BMW i3s i3s REX BMW . i3 REX i3s i3s REX . I-E-DWR Comfort i3 REX i3 REX 1 i3s REX i3s i3s REX . 50 Neutronic%fi / i3 i3 REx Neutronic%fi

 · BMW ConnectedDrive i3 REX BMW i3s i3s REX BMW . i3 REX i3s i3s REX . I-E-DWR Comfort i3 REX i3 REX 1 i3s REX i3s i3s REX . 50 Neutronic%fi / i3 i3 REx Neutronic%fi

Documents
Texto Rex Rex

Texto Rex Rex

Documents
Hopkins, Simmans, Murphy - Rex Deus.pdf

Hopkins, Simmans, Murphy - Rex Deus.pdf

Documents
Filhas de Deus.pdf

Filhas de Deus.pdf

Documents
aprova cientficada existnciade deus.pdf

aprova cientficada existnciade deus.pdf

Documents
Romanos 11 - Para a glória de Deus.pdf

Romanos 11 - Para a glória de Deus.pdf

Documents