Naslov originala: Honore de Balzac

LE PERE GORIOT

Izdavač KATARINA ZRINSKA Zagreb, Palmotićeva 60

tel/fax 432-876

Za izdavača: Daroslav Mujačić Urednica: Blaženka Mujačić

Prilagodila za hrvatsko izdanje: Mira Caušević

Tisak:Čvorak d.o.o.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalne i sveučilišne biblioteke, Zagreb

UDK 840 - 2 = 862

BALZAC, Honore deOtac Goriot / Honore de Balzac ; [preveo D, Milačić ]

izd. - Zagreb,: "Katarina Zrinska",1996. - 242 str.; 20 cm

Prijevod djela: Le Pčre Goriot

ISBN 953-6188-81 -3

HONORE DE BALZAC

OTAC GORIOT

KATARINA ZRINSKA ZAGREB, 1996

Ima već četrdeset godina kako stara gospođa Vauquer, rođena Conflans, drži u Parizu pansion za srednji stalež u ulici Neuve-Sainte-Genevieve između Latinske četvrti i

predgrađa Saint-Marceau. U toj kući, koja je bila poznata pod imenom Pansion Vauquer primani su i muškarci i žene, i mladi i stari. Nitko, međutim, nije ružno govorio o naravima stanara ovog zavoda koji je bio dostojan svakog poštovanja. Ali ima već trideset godina kako se mlađi svijet ne viđa u ovoj kući, a ako bi se u njoj i nastanio koji mladić, značilo bi da je od svoje obitelji primao vrlo siromašna izdržavanja. Ipak, 1819. godine, u vrijeme kad poči­nje ova drama, stanovala je tu jedna sirota djevojka. Iako je riječ drama izvikana zbog pretjerane i pogrešne upotrebe u ovo doba tužne književnosti, potrebno ju je upotrijebiti ovdje, ne zato što će ponetko, kad bude upoznao ovaj događaj, proliti koju suzu intra muros et extra*. Da li će ovu priču razumjeti i svijet izvan Pariza? U to se može posumnjati. Izvjesna svojstva ovog događaja, punog zapažanja i lokalne boje, mogu pravilno ocijeniti samo oni koji žive između brežuljaka Montmartrea i uzvisina Montrougea, u ovoj čuvenoj dolini, punoj ruševina sklonih padu i jaraka pocr­njelih od blata; u dolini koja obiluje istinskim patnjama, često i lažnim radostima, a tako je silno uzrujana da je samo nešto pre­tjerano može trajnije uzbuditi. Pri svemu tome, u njoj se ov- dje-ondje pokažu i patnje koje mnoštvo poroka i vrlina čine

* Unutar i izvan zidova (lat.)

5

veličanstvenim:pred njima sebičnost i koristoljublje popuste i umilostive se;ali sve to podsjeća na slatki plod koji se brzo pojede. Kola civilizacije, slična kolima idola u Jaggermatu*, jedva ako uspore kretanje kad naiđu na neko biće koje je teže smrviti od ostalih, a koje se ispriječilo pred njihovim kotačima, pregaze ga začas i gordo nastave svoj put. Tako ćete postupiti i vi koji držite ovu knjigu u gospodskim rukama, sjest ćete u mek naslonjač govoreći:”Ovo će me možda zanimati. ”Kad budete upoznati s nesrećama koje je otac Goriot potajno preživio, ručat ćete slatko, bacit ćete krivicu na pisca zato što vas nije uzbudio, optužujući ga da je pjesnik i da pretjeruje. Ali zapamtite dobro:ova drama nije ni izmišljotina ni roman. Ali is true**, ona je toliko istinita da svatko može uočiti njene bitne elemente, možda čak i u svom srcu. Kuća u kojoj je smješten ovaj pansion pripada gospođi Vau- quer. Nalazi se u donjem dijelu Ulice Neuve-Sainte-Genevieve, na ovom mjestu gdje se zemljište spušta prema ulici Arbalete tako strmom i neravnom nizbrdicom da konji tuda rijetko pro­laze. To pajačava tišinu koja vlada u ovim ulicama zbijenim među Val-de-GraceomiPantheonom, dvama spomenicima, koji mije­njaju okolnu svjetlost, jer joj daju neke žute tonove i sve zam­račuju tamnim sjenkama koje padaju s njihovih kupola. Ovdje su ulice suhe, po jarcima nema ni blata ni vode, a pored zidova raste trava. Tu i najbezbrižniji čovjek postaje tužan, kao i svi prolazni­ci, tandrkanje kola predstavlja pravi događaj, kuće su sumorne, a zidovi podsjećaju na tamnice. Ako bi ovamo zalutao neki Pariža- nin, on bi svuda naišao samo na pansione i zavode, bijedu i ne­moć, starost koja umire i veselu mladež koja silom radi. Nijedan kraj Pariza nije grozniji, niti, recimo slobodno, manje poznat. Naročito Ulica Neuve-Sainte-Genevieve sliči brončanom okviru koji jedino i odgovara ovoj priči za koju treba dobro pripremiti

* Idol iz Jaggermata (Hindustan) je kip Višnua, indijskog boga, simbola djelat­nosti i stvaralaštva u prirodi. Na njegov blagdan pod kotače kola pojedinci su se bacali vjerujući da će se za nagradu roditi u višoj kasti.

** Sve je istinito (engl.)

6

čitatelje sumornim bojama i ozbiljnim mislima; isto kao što poslije svake stepenice, kad putnik silazi u katakombe, svijetlost postaje sve slabija, a glas vodičev sve manje zvonak. Točna usporedba! Tko može presuditi što je groznije, ljudi okorjela srca ili prazne lubanje?

Prednja strana pansiona okrenuta je malom vrtu, tako da zgrada pod pravim kutom izlazi na Ulicu Neuve-Sainte-Genevieve, gdje izgleda kao presječena u svojoj dubini. Uzduž ove fasade, između kuće i vrta, nalazi se jarak ispunjen šljunkom, širok jedan hvat, a kraj njega aleja posuta pijeskom, po čijim su rubovima postav­ljene velike plave i bijele porculanske vaze s geranijama, olean­drima i mogranjima. U ovu aleju ulazi se kroz široka vrata iznad kojih se nalazi ploča s natpisom PANSION VAUQUER, a ispod toga: Stan, hrana i ostalo za oba spola, itd. Danju, kroz vrata s rešetkama, na kojima se nalazi zvonce piskavog glasa, vidi se na kraju staze, na zidu prema ulici, hodnik na svodove koji je osli­kao, oponašajući zeleni mramor, neki slikar iz ove četvrti. U pri­vidnom udubljenju ove slike nalazi se kip boga ljubavi. Promatra­jući ovaj oronuli kip, ljubitelj simbola pomislit će da on označava onu parišku ljubav koja se liječi tu sasvim blizu*. Natpis na po­stolju, gotovo napola izbrisan, pokazuje da je ovaj ukras postav­ljen 1777, u oduševljenju koji je izazvao Voltaireov povratak u Pariz:

Ma tko da si, ovo je tvoj gospodarOn je to bio, sad je, i bit će.U prvi sumrak skidaju se vrata s rešetkama i stavljaju se pu­

na daščana vrata. Vrt, širok onoliko koliko je fasada duga, ogra­đen je uličnim zidom i zajedničkim zidom susjedne kuće, obrasle u bršljan koji je potpuno skriva i svojim izgledom, naročito živopisnim za Pariz, privlači poglede prolaznika. Svaki od ovih zidova ima brajdu s vinovom lozom čiji su zakržljali i prašnjavi plodovi povod čestih strepnji gospođe Vauquer i predmet njenih

* U bolnici Salpetriere

7

razgovora sa stanarima. Uzduž svakog zida prolazi po jedna uza­na staza koja vodi u hlad pod lipama. Iako je po rođenju plemki- nja, riječ lipa gospođa Vauquer tvrdoglavo izgovara ljipa, iako je njeni gosti upozoravaju na gramatičku nepravilnost. Između dvije usporedne staze nalazi se četvrtasta aleja, zasađena artičokama, a rubovima njenim raste poneka potkresana voćka, loboda, loćika i peršin. U hladu pod lipama stoji okrugli zeleni stol sa stolicama. Tu za vrijeme velikih vrućina sjede stanari kojima imovno stanje dozvoljava da piju kavu i naslađuju se na paklenoj žezi. Kuća ima tri kata i mansardu, sazidana je od sitnog kamena i obojena onom žutom bojom koja daje odvratan izgled gotovo svim kuća­ma u Parizu. Svaki kat ima po pet prozora s malim okvirima i rebrenicama koje nikad nisu podjednako podignute, kao da su u nekoj svađi. Prema ulici kuća ima dva prozora koji su u prizemlju ukrašeni željeznim šipkama u obliku rešetke. Iza zgrade nalazi se dvorište široko oko dvadeset stopa, gdje u slozi žive svinje, kokoši i pitomi zečevi, a u dnu dvorišta uzdiže se spremište za drva. Između ovog spremišta i kuhinjskog prostora visi mreža za ko­marce ispod koje se slijeva masna voda iz kuhinje. Prema Ulici Neuve-Sainte-Genevieve dvorište ima mala vrata kroz koja ku­harica izbacuje smeće i ispire ovo blato velikom količinom vode, izlažući se pri tome opasnosti od kakve zaraze.

Po prirodi svojoj, prizemlje je bilo namijenjeno za potrebe pansiona i sastoji se od glavne sobe koju osvjetljavaju dva prozo­ra s ulice i u koju se ulazi kroz staklena vrata. Ovaj salon vezanje sa blagavonicom koju od kuhinje razdvaja stubište čije su stube od drveta i obojenih i uglačanih cigala. Ništa nije tako tužno po­gledati kao ovaj salon s naslonjačima i stolicama koje su presvu­čene tkaninom od kostrijeti s tamnim i svijetlim prugama. U sre­dini je okrugli stol s mramornom pločom u stilu Svete Ane, a na njemu poslužavnik kakav se danas svuda viđa, od bijelog porcu­lana sa zlatnim ukrasima napola izbrisanim. Ova soba, s dosta lošim podom, obložena je drvetom u visini lakata. Ostali dio zido­va prekriven je sjajnim papirom za tapetiranje s važnim događajima

8

iz Telemaquea*, čiji su glavni likovi izrađeni u boji. Slika između prozora sa željeznim šipkama predstavlja gozbu koju je Kalipsa priredila Uliksovom sinu. Ima već četrdeset godina kako mladi stanari započinju šale povodom ove slike, misleći da će se uzdići iznad svog stanja ako se rugaju svom sirotinjskom ručku. Kamin od kamena, čije uvijek čisto ognjište pokazuje da se u njemu vatra loži samo u svečanim danima, ukrašen je dvjema vazama koje su pune izblijedjelog umjetnog cvijeća i vrlo neukusnim satom od plavičastog mramora. Ova glavna soba zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi trebalo nazvati pansion- skim zrakom. To je zadah ustajalosti, plijesni i užeženosti; hladan je, vlažan je, uvlači se u odijelo; to je zadah sobe u kojoj se ruča; smrdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Možda bi se ovaj zadah mogao opisati kad bi se pronašao način za mjerenje bitnih i gadnih količina koje on dobiva od katarnih i sui generis** zada­ha svakog stanara, bio on mlad ili star. Pa ipak, i pored svih ovih grozota, ako biste ovaj salon usporedili s blagovanicom koja je dio njega, učinilo bi vam se da je gospodski i mirisan kao kakav budoar. Ova blagovaonica, potpuno obložena drvetom, bila je nekada obojena, ali se boja više ne raspoznaje, jer su preko nje naslagani slojevi prljavštine tako da stvaraju neke neobične slike. Na zamazanim ormarima nalaze se krnje i zamagljene boce, sal- vetski prsteni od sjajnog metala i gomila tanjura od debelog por­culana iz Toumaia, s plavo obojenim rubovima. U jednom uglu nalazi se kutija s numeriranim pregradama u kojoj se čuvaju sal­vete svakog stanara, koje su ili uprljane jelom ili umrljane vinom. Ima tu i namještaja koji se ne može uništiti, koji je odasvud izba­civan i sad je tu smješten kao što su u bolnici za neizlječive smješteni otpaci civilizacije. Tu možete vidjeti i barometar s ka­pucinom koji se pojavljuje kad pada kiša, grozne gravure zbog kojih čovjek izgubi apetit, sve u lakiranim drvenim okvirima po­zlaćenih rubova; zidni sat od kornjačine kore sa umecima od bakra;

* Les Aventures de Telemaque (Telemahovi doživljaji), epski roman** Svoje vrste (lat.)

9

tu je i zelena peć, zatim svjetiljke, izum fizičara Arganda, u koji­ma se prašina miješa s uljem, dugačak stol prekriven stolnjakom od voštana platna koji je toliko mastan da kakav šaljivčina može na njemu napisati svoje ime prstom umjesto olovkom, klecave stolice, male i bijedne hasure od rogožine, koja se stalno odmota­va a neprestano traje, zatim nekakve grijalice s polomljenim ru­pama, s pokvarenim potpornjima u kojima se drvo pougljenjuje. Da bi se pokazalo koliko je ovo pokućstvo staro, otrcano, trulo, nesigurno, crvotočno, klecavo, krnje, rashodovano, dotrajalo, tre­balo bi nastaviti ovaj opis koji bi čitatelje jako udaljio od samog predmeta, što ne bi oprostili oni koji su nestrpljivi. Crveni pod pun je udubljenja koja su nastala usred trljanja i bojenja. Ukrat­ko, ovdje vlada bijeda bez poezije; bijeda štedljiva, usredotoče­na, istrošena. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja; ako nije poderana i u krpama, raspast će se od truleži.

Prava slika ove sobe dobije se tek onda kada, oko sedam sati ujutro, mačak gospođe Vauquer uđe prije svoje gazdarice, počne skakati po ormarima, njuška mlijeko u zdjelama koje su pokrivene tanjurima i stane presti. Odmah zatim pojavi se udovica, s kapom od tila ispod koje viri pramen loše namještene vlasulje, vukući svoje iskrivljene papuče. Njeno staračko i punačko lice, s nosom koji sliči na kljun papagaja; male i bijele ruke, tijelo debelo kao u kakvog crkvenjaka, ispale i lelujave grudi, sve je to u skladu s ovom prostorijom, u kojoj se ogleda nevolja, gdje se ugnijezdila špekulacija, i čiji topli i smrdljivi zrak gospođa Vauquer udiše bez gađenja. Njeno lice, svježe kao prvi jesenski mraz, njene oči, okružene borama, koje se čas smiješe kao oči plesačice, a čas dobiju gorak i namršten izraz zelenaša, ukratko, cijela je njezina pojava istinska slika pansiona, kao što je pansion vjerno ogledalo njene osobe. Tamnica se ne može zamisliti bez čuvara. Blijeda punoća ove male žene proizvod je ovakvog života, kao što je tifus posljedica zaraznih isparavanja. Njena donja suknja od pletene vune, duža od gornje koja je napravljena od neke stare haljine a iz koje viri vata kroz poderane šavove tkanine, slika je salona, blagovaonice i vrta; po njoj se može pogoditi kakva je kuhinja i

10

naslutiti kakvi su stanari. Kad je ona tu, slika je potpuna. Gospođa Vauquer ima oko pedeset godina i sliči na sve žene koje je zadesila nesreća. Oči su joj staklaste, ima čedan izgled kakve svodilje koja će se i posvađati samo da je bolje plate; uz to spremna na sve da bi olakšala svoju sudbinu, spremna da izda Georgesa i Pichegru- ja* samo ako je još moguće izdati Georgesa ili Pichegruja. Ipak, ona je u osnovi dobra žena, govore njezini stanari koji, slušajući je kako jadikuje i kašlje kao oni, vjeruju da nema ništa. Sto je bio gospodin Vauquer? Ona nikad nije govorila o pokojniku. Kako je izgubila svoje imanje? Zadesile su ga nesreće, odgovarala je ona. Prema njoj se ružno pokazao i ostavio joj samo oči da plače, ovu kuću da se od nje uzdržava i pravo da nikoga ne žali, jer je sama, govorila je ona, propatila sve moguće patnje. Kad bi čula gazda­ricu da silazi sitnim koracima, kuharica, debela Sylvie, požurila bi poslužiti doručak onim gostima koji stanuju u kući.

Oni koji nisu stanovali u pansionu, obično su bili pretplaćeni samo na ručak koji je stajao trideset franaka mjesečno. U to doba, kada počinje ova priča, bilo je njih sedmero koji su stanovali u pansionu. Na prvom katu bila su dva najbolja stana. U lošijem je živjela gospođa Vauquer, a drugi je pripadao gospođi Couture, udovici jednog republikanskog činovnika. Pored nje je živjela, kao pored majke, jedna vrlo mlada djevojka, koja se zvala Victo- rine Taillefer. One su plaćale za stan i hranu tisuću osam stotina franaka. Na drugom katu bila su dva stana; u jednom je živio neki starac zvani Poiret; u drugom je stanovao neki čovjek koji je imao četrdeset godina, nosio crnu vlasulju, bojio zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin. Treći kat imao je četiri sobe, od kojih su dvije bile iznajmljene: jedna nekoj staroj djevojci koja se zvala gospođica Michonneau; druga nekom bivšem tvomičaru rezanaca, makarona i škroba, koji je pristajao da ga zovu otac Goriot. Ostale dvije sobe bile su namijenjene pticama selicama, onim siromašnim studentima, koji kao otac

* Georges Cadonal i Charles Pichegru - sudjelovali u zavjeri protiv Napole- ona

11

Goriot i gospođica Michonneau, nisu mogli platiti stan i hranu više od četrdeset pet franaka mjesečno, ali za njima gospođa Vau- quer nije čeznula zato što su jeli puno kruha, i uzimala ih je samo kad je morala. Sad je u jednoj od ovih dviju soba stanovao neki mladič koji je iz okoline Angoulemea došao u Pariz da tu uči pra­vo. Njegova mnogobrojna obitelj izlagala se najvećoj oskudici samo da bi mu mogla slati tisuću dvjesto franaka godišnje. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad, koji još u ranoj mladosti shvaćaju nade koje nji­hovi roditelji polažu u njih i pripremaju sebi lijepu budućnost odmjeravajući još tada značaj svojih studija, koje prilagođavaju težnjama i potrebama budućeg društva, da bi ga oni prvi iskoris­tili. Bez njegovih radoznalih zapažanja i umješnosti da se snađe u pariškim salonima, ova pripovijetka ne bi bila oživljena istinskim tonovima koji su bili proizvod njegove oštroumnosti i njegove želje da prodre u tajne jednog strašnog stanja koje su brižljivo prikrivah i oni koji su ga stvorili i onaj koji ga je podnosio.

Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije pot- krovne sobice u kojima su spavali kućni sluga Christophe i kuha­rica, debela Sylvie. Pored ovih sedam stalnih stanara, gospođa Vauquer je imala svake godine, ali samo na ručku, po osam stude­nata prava i medicine i po dva-tri stanovnika ovog kraja. Za vri­jeme ručka u blagovaonici je bilo po osamnaest osoba, a moglo je stati i dvadesetak; ali ujutro, bilo je samo njih sedmero i oni su doručkovali kao obitelj. Svi su silazili u papučama, pravili pov­jerljive opaske o oblačenju i izgledu onih koji nisu stanovali u pansionu, prepričavali sinoćnje događaje, govoreći slobodno kao prisni prijatelji. Ovi su stanari bili maze gospođe Vauquer koja je svakom od njih odmjeravala usluge i pažnje astronomskom točnošću prema sumi koju je plaćao. Ove osobe, koje su samo pukim slučajem zajedno okupljene, rukovođene su istim motivom. Dva stanara s drugog kata plaćala su svega po sedamdeset dva franka mjesečno. Ova jeftinoća koja se može naći samo u predgrađu Saint-Marceau, između Bourbe i Salpetriere, nagovje­štava da su svi ovi stanari osim gospođe Couture, jedva izlazili

12

na kraj. Zato se žalosna slika unutrašnjosti ove kuće ogledala na odijelu njenih pohabanih stanara. Ljudi su nosili kapute neodređene boje, cipele kakve se bacaju u otmjenim naseljima, istrošeno rublje i sasvim iznošeno odijelo. Žene su imale starin­ske haljine, prebojene, izbijedjele, stare iskrpane čipke, rukavice sjajne uslijed duge upotrebe, ogrlice uvijek mrke boje i istegnute šalove. Iako im je ovakva bila odjeća, gotovo svi su imali čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve životne bure, lica hladna i gru­ba, izlizana kao lik novca povučena iz opticaja. U njihovim uve­lim ustima bljeskali su zubi gladnica. Na njima su se ocrtavale nekadašnje ili sadašnje drame, ne drame koje se prikazuju na os­vijetljenoj pozornici, između dekoracija; nego žive, nijeme, le­dene i svagdašnje drame koje potresaju srce.

Stara gospođica Michonneau nosila je nad svojim umornim očima neki prljavi štit od zelene svile, obrubljen mesinganom ži­com, od kojeg bi se uplašio i Anđeo sažaljenja. Njezin šal sa tankim i opuštenim resama kao da je pokrivao neki kostur, toliko su bili ćoškasti oblici koje je on skrivao. Kakva li je sila oduzela ovom stvorenju njegov ženski oblik? Morala je nekad biti lijepa i stasi­ta. Da nije to učinio neki porok, neka žalost ili lakoumnost? Da nije previše voljela? Je li bila prodavačica haljina i nakita ili obična bludnica? Da sada ne ispašta uspjehe svoje obijesne mladosti, utonule u zadovoljstvu, likom od kojeg bježe prolaznici? Čovjeka hvata jeza od njezinog tupog pogleda, dok joj zgrčeno lice ima prijeteći izgled. Glas joj je piskav kao u zrikavca kad pred zimu zriče u gnnu. Govorila je daje njegovala nekog starog gospodina koji je bolovao od upale mjehura i kojega su napustila njegova rođena djeca, jer su vjerovala daje ostao bez ičega. Taj starac joj je ostavio tisuću franaka godišnje doživotnog prihoda, koji su joj povremeno osporavali njegovi nasljednici i stalno je klevetali. Iako su strasti sasvim upropastile njeno lice, ipak je na koži bilo izvjesnih tragova bjeline i finoće na osnovu čega se može pret­postaviti da je njeno tijelo sačuvalo nešto od svoje ljepote.

Gospodin Poiret bio je kao kakva mašina. Kad se otegne, kao siva sjenka nekom stazom Botaničkog vrta, sa starom i mekom

13

kapom na glavi, jedva držeći u ruci štap s okruglom drškom od požutjele slonove kosti, s lepršavim i izblijedjelim rubovima kapu­ta koji je slabo skrivao gotovo prazne hlače, s plavim čarapama na nogama koje su klecale kao u pijanice, sa sivkastim prslukom i čipkom od grubog i nabranog muslina koja nije potpuno prista­jala uz kravatu vezanu oko njegovog izduženog vrata, mnogi su se pitali da li ova neobična utvara pripada smjelom rodu Jafe- tovih* potomaka koji vragolasto oblijeću oko žena po Talijan­skom bulevaru. Kakav li ga je to rad mogao tako smežurati? Koja li se strast ogledala na njegovom čvomatom licu koje bi izgledalo nevjerojatno kad bi se naslikalo kao karikatura? Sto je on bio? Možda činovnik Ministarstva pravde u odjelu u koji krvni­ci šalju račune za velove koji se stavljaju na glave oceubojica, za korpe u koje padaju glave pogubljenih, za uzice za noževe. Mož­da je bio vratar kakve klaonice, podnazornik staranja o narodn­om zdravlju. Ukratko, izgleda daje taj čovjek bio jedan od maga­raca našeg velikog društvenog mlina, jedan od onih bezazlenih pariških radnika koji ne poznaju čak ni svoje varalice, neki stožer oko kojega su se okretale opće nesreće i javne gadosti, napokon, jedan od onih ljudi za koje kažemo kad ih ugledamo: ipak su i ovakvi potrebni. Otmjeni Pariz ne zna ni da postoje ova lica pre- blijedjela uslijed duševnih ili tjelesnih patnji. Ali Pariz je pravi ocean. I kad spustite u njega dubinomjer, nećete doznati koliko je dubok. Prijeđite ga unakriž, opišite ga. Ipak, ma kako brižljivo to uradili, ma koliko bilo ispitivača tog mora i ma koliko oni bili zainteresirani, uvijek će se u njemu naći kutaka za koje nitko ne zna, nepoznatih pećina, cvijeća, bisera, čudovišta i nevjerojat- nosti koje su zaboravili književni gnjurci. Pansion Vauquer spa­da u ta rijetka čudovišta.

Dva se lica u njemu upadljivo izdvajaju od ostalih stanara i gostiju. Iako je Victorine Taillefer imala bolesno blijedu boju na­lik na boju malokrvnih djevojaka, iako je svojom stalnom snuždenošću, svojim snebivanjem, sirotinjskim i slabunjavim

* Jafet (Židov.) po Bibliji treći sin Noin

14

izgledom, vezana za opće nevolje i jade koji čine osnovu ove slike, ipak njezino lice nije bilo staro, dok su joj pokreti bili hitri a glas živahan. Ova mlada nesretnica sličila je na biljku požutjel- og lišća, koja je nedavno presađena na mjesto gdje ne može us­pijevati. Njezino cmpurasto lice, žućkasto-riđa kosa i vrlo tanak struk izražavali su onu ljupkost koju su modemi pjesnici uočili na malim kipovima srednjeg vijeka. Njezine grahoraste oči poka­zivale su kršćansku blagost i pomirenje sa sudbinom. Kroz jed­nostavne i jeftine haljine ocrtavao se njezin mladi stas. U usporedbi sa ostalima, ona je bila lijepa. Da je bila sretna, bila bi zanosna: sreća je poezija žena, kao stoje haljina njihov ukras. Daje radost koja se osjeti na plesu ozarila rumenilom njeno blijedo lice; da su slasti otmjenog života popunile i zarumenile njezine već malo upale obraze; daje ljubav oživjela njezine sjetne oči, Victorine bi se mogla natjecati s najljepšim djevojkama. Njoj je nedostajalo ono što preporađa svaku ženu: lijepe haljine i ljubavna pisma. Njezina bi povijest mogla poslužiti za predmet kakve knjige. Otac joj je vjerovao da ima razloga daje ne prizna za svoju kćer, nije je htio zadržati kraj sebe, davao joj je samo šest stotina franaka godišnje, a s imanjem je učinio tako da gaje mogao cijelog preni­jeti na sina. Gospođa Couture, daljnja rođakinja Victorinine ma­jke, koja je kod gospođe Couture i umrla od očajanja, brinula se o sirotici kao daje bila njezino dijete. Nažalost, sav imetak udovice komesara republikanske vojske bio je samo udovičko izdržava­nje i mirovina; i tako je neiskusna i sirota nesretnica mogla ostati na ulici poslije njezine smrti. Ova dobra žena vodila je Victorinu svake nedjelje u crkvu na misu, a svakih petnaest dana na ispovijed, da bi, za svaki slučaj, stvorila od nje pobožnu djevojku. Imala je pravo. Samo je vjera mogla spasiti ovu odgurnutu djevojčicu koja je voljela svog oca i odlazila mu uvijek o Novoj godini s oproštajem svoje majke; ali je uvijek nailazila na vrata neumoljivo zatvorena. Njezin brat, jedini posrednik između nje i oca, nije došao ni jedan jedini put da je posjeti u posljednje četi­ri godine, niti joj je slao kakvu pomoć. Ona je zaklinjala Boga da otvori oči njezinom ocu, da umilostivi srce njezinog brata, i

15

molila se za njih ne optužujući ih. Gospođa Couture i gospođa Vauquer nisu nalazile dovoljno pogrdnih riječi da bi nazvale pravim imenom ovako nečovječno postupanje. Kad su proklinjale toga bezdušnog milijunaša, Victorine je šaputala blage riječi, slične gukanju ranjenog goluba koji svojim bolnim kricima izražava ljubav.

Eugene de Rastignac imao je pravo južnjačko lice, bijelu kožu, crnu kosu i plave oči. Njegov stas, skromno držanje i ponašanje odavali su sina iz plemićke obitelji u kojoj je vrlo lijepo odgojen. Iako je štedio svoje odijelo i radnim danom nosio odijelo od prošle godine, ipak se ponekad mogao pojaviti obučen kao otmjeni mladići. Svakodnevno je nosio neki stari kaput, loš prsluk, ružnu crnu i već izblijedjelu đačku kravatu koju je loše vezao; takve su mu bile i hlače, a čizme zakrpljene.

Vautrin, čovjek od svojih četrdeset godina, obojenih zalisa- ka, služio je kao neki prijelaz između ovih dviju osoba i ostalih. Pripadao je onim ljudima za koje narod kaže: prava ljudina! Imao je široka ramena, snažna prsa, nabrekle mišiće, ruke razvijene, četvrtaste i oko zaglavaka jako obrasle gustim dlakama riđe boje. Njegovo lice, izbrazđano preranim borama, pokazivalo je znake grubosti koja je bila u suprotnosti s njegovim ljupkim ophođenjem. Njegov dubok glas, u skladu sa priprostom veselošću, nije bio neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. Ako neka brava nije ispravna, on je odmah skine, popravi, podmaže, dotjera i opet namjesti, govoreći: “Razumijem se ja u to”. Uostalom, on je o svemu ponešto znao, o lađama i morima, o Francuskoj i drugim zemlja­ma, o poslovima i ljudima, o događajima i zakonima, o hotelima i zatvorima. Ako bi se netko i suviše jadao, on bi mu odmah pritekao u pomoć. Nekoliko puta posuđivao je novac gospođi Vauquer i nekim drugim stanarima; ali nitko nije smio ni pomis­liti da mu ne vrati dug, jer je on, i pored dobroćudnog izgleda, ulijevao strah svojim pronicljivim i odlučnim pogledom. Način na koji je štrcao pljuvačku odavao je vrlo hladnokrvnog čovjeka koji ne bi ustuknuo ni pred zločinom samo da se oslobodi opas­nosti. Njegov pogled, sličan pogledu strogog suca, kao da je

16

prodirao u suštinu svih pitanja, svih savjesti i svih osjećaja. Imao je običaj izlaziti poslije doručka, vraćao se na ručak, zatim ponovno izlazio i provodio cijelu večer izvan kuće; vraćao se oko ponoći, otvarajući vrata ključem koji mu je povjerila gospođa Vauquer. Samo je on imao tu povlasticu. Ali bio je u najboljim odnosima s udovicom koju je nazivao mamicom grleći je oko struka; ona, međutim, nije mnogo cijenila ovo njegovo umilja­vanje! Jadnica je mislila daje to lako uraditi, međutim, samo je Vautrin svojim dugim rukama mogao obuhvatiti njezin opsežni obujam. Bio je uobičajio da velikodušno plaća petnaest franaka mjesečno za crnu kavu s rakijom, koju je pio poslije jela. I manje površni ljudi nego što su ovi mladići koje je zahvatio vrtlog pariškog života ili ovi starci ravnodušni prema svemu što se njih osobno ne tiče, ne bi olako prešli preko neodređenog dojma koji je na njih ostavljao Vautrin. On je ili znao ili naslućivao poslove svih njih, dok nitko nije mogao proniknuti što on misli niti čime se bavi. Mada je svoju prividnu dobroćudnost, svoju stalnu us- lužnost i svoju veselost postavio kao neku pregradu između osta­lih i sebe, često se otkrivala strašna zagonetka njegova karaktera. Cesto se na osnovi kakve zajedljive dosjetke, dostojne satiričara Juvenala* kojom je volio ismijati zakone, ošinuti otmjeni svijet, pokazati njegovu nedosljednost, moglo pretpostaviti da je ozlojeđen društvenim poretkom i da se na dnu njegovog života brižljivo krije neka tajna.

Možda je i nesvjesno pažnju gospođice Taillefer privlačila snaga četrdesetogodišnjeg Vautrina i ljepota mladog studenta, te su obojica bili predmet njenih potajnih pogleda i skrivenih misli ali izgleda da ni jedan ni drugi nisu mislili na nju, iako je svakog dana sreća mogla izmijeniti njezino stanje i učiniti je bogatom udavačom. Uostalom, nitko se ovdje nije ni trudio da provjeri da li su nesreće na koje su se pojedini žalili bile lažne ili istinite. Zbog svojih međusobnih položaja svi su bili jedni prema drugi­ma i ravnodušni i nepovjerljivi. Znali su da se uzajamno ne mogu

* Juvenal, Decim, Junije, veliki satiričar rimske književnosti (oko 60-140. g.pos. Kr.); crnim bojama opisuje naličje tadašnjeg Rima

17

pomagati, a svi su redom, pričajući o svojim nevoljama, iscrpili sažaljenje ostalih. Nalik na stare supružnike, oni nisu imali više što reći jedni drugima. Između njih su postojali samo odnosi me­haničkog života, okretanje nepodmazanih kotača. Svi su oni pro­lazili mimo ulicom pored kakvog slijepca i slušah bez uzbuđenja opis kakve nesreće, dok je smrt za njih značila kraj svih nevolja. Zato su bih ravnodušni i pred najstrašnijim smrtnim mukama. Najsretnija među ovim neutješenim stvorenjima bila je gospođa Vauquer, koja je bila kao vladarka u ovom sirotinjskom domu. Samo je ona smatrala veselim gajem ovaj mah vrt koji je zbog tišine i hladnoće, zbog suše i vlage, izgledao prostran kao kakva stepa. Samo je za nju imala draž ova žuta i sumorna kuća koja je zaudarala na bakarnu hrđu stola. Ove ćelije pripadale su njoj. Ona je hranila ovo roblje, osuđeno na stalne nevolje, koje je osjećalo prema njoj neko strahopoštovanje. Gdje bi ovi jadnici na drugom mjestu u Parizu našli za iste pare zdravu i obilnu hranu i stan koji su mogli sami učiniti ako ne otmjenim i udobnim, a ono bar čis­tim i zdravim? Zato, kad bi ona, prema nekom ispala i očigledno nepravedna, taj se ne bi požalio.

Ovakav skup ljudi sadrži uglavnom bitne elemente cijelog jednog društva. I ondje se, među ovih osamnaest lica, našlo, kao u školi i društvu, jedno nesretno i odgurnuto stvorenje, jedan mučenik kojem su se svi rugah. Na početku druge godine ova osoba postala je za Eugena de Rastignaca najupadljivija od svih onih među kojima je bio osuđen provesti još dvije godine. Taj patnik bio je otac Goriot, negdašnji tvomičar rezanaca. Slikar bi, kao i povjesničar, prenio na njegovu glavu svu svjetlost slike. Zašto se taj prezir, pomiješan s mržnjom, to proganjanje pomiješano sa sažaljenjem i to nepoštovanje nesreće, sručilo baš na ovog najstarijeg stanara? Da nije za to sam dao povoda svojim smiješnim ili čudnim postupcima koji se teže opraštaju nego poroci? Ova su pitanja u tijesnoj vezi s mnogim društvenim nepravdama. Možda je u ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Zar svi mi ne volimo pokazati svoju snagu na račun

18

nekoga ili nečega? I najnemoćnije biće, kakav ulični deran, po najvećem mrazu, zvoni redom na svim vratima ili se diže na prste da napiše svoje ime na nekom čistom spomeniku.

Otac Goriot, starac koji je imao otprilike šezdeset devet godi­na, smjestio se u pansion gospođe Vauquer 1813. godine, nakon što je prestao raditi. Prvo je bio u stanu u kojem je sada gospođa Couture, i plaćao je cijeli pansion tisuću dvjesto franaka godišnje, kao čovjek kojem je svejedno da li će imati pet zlatnika više ili manje. Gospođa Vauquer je malo uredila tri sobe ovog stana zah­valjujući novcu koji je dao otac Goriot, za koji je, kažu, kupila žute pamučne zavjese, prelakirane drvene naslonjače presvučene utrehtskim baršunom, nekoliko običnih slika i tapete kakve se ne stavljaju ni po izvangradskim gostionicama. Zbog ove podvale, koju je on lako dopustio i ravnodušno primio, otac Goriot, kojega su tada s poštovanjem nazivali gospodin Goriot, smatran je za glupaka koji se ništa ne razumije u poslove. Goriot je došao do­bro opskrbljen odijelima, s divnom opremom trgovca koji se niče­ga ne odriče napuštajući trgovinu. Gospođa Vauquer divila se njegovim košuljama od polubatista, kojih je bilo osamnaest, i čija je finoća još više padala u oči jer je tvomičar rezanaca nosio u čipki na prsima dvije igle ukrašene krupnim dijamantima spojene lančićem. Obično je nosio kaput plavičaste boje, mijenjao svaki dan prsluk od bijelog pikea, ispod kojeg se ljuljao njegov kruškasti i ispupčeni trbuh, na kojem je odskakivao debeli zlatni lanac, načičkan sitnim ukrasima. U njegovoj zlatnoj kutiji za duhan nalazio se medaljon pun kose zbog čega se, na prvi pogled, mog­lo pomisliti da su to uspomene sretnih ljubavi. Kad ga je gazda­rica obijedila daje ženskar, njegovim usnama prijeđe veseli osmi­jeh koji ozari lice kakvog malograđanina kad mu pohvale ono što najviše voli. Njegovi armari (on je izgovarao ormari kao običan puk) bili su puni domaćeg srebrnog suda. Udovičine oči sjajile su dok mu je s uživanjem pomagala vaditi i redati razne žlice za sipanje i jelo, stolni pribor, uljanice, zdjele, pozlaćene poslužavni- ke sa šalicama za kavu, i druge stvari, više ili manje lijepe i dosta teške, koje nije htio prodati. Ovi su ga pokloni podsjećali na

19

svečane dane njegovog domaćeg života. “Ovo je, ” govorio je on gospođi Vauquer zaključavajući pozlaćeni poslužavnik i vrč na čijem su poklopcu bile izrađene dvije grlice kako se ljube, “prvi poklon koji sam dobio od svoje žene na dan godišnjice našeg vjenčanja. Sirotica! Ovo je kupila za novac koji je uštedjela kao djevojka. Vidite li, gospođo radije bih kopao zemlju svojim nok­tima nego što bih se odvojio od ovoga. Hvala Bogu što ću svakog jutra, sve do kraja svojeg života, moći piti kavu iz ove posude. Ne mogu se požaliti, osiguran sam za dugo.” Napokon, gospođa Vauquer je lijepo vidjela svojim svračjim očima državne ob­veznice, od kojih je divni otac Goriot mogao imati godišnje ot­prilike osam do deset tisuća franaka prihoda. Od tog dana, gospođa Vauquer, rođena de Conflans, koja je stvarno imala četrdeset osam godina, a priznavala svega trideset devet, poče nešto smišljati. Iako je suzni ugao u očima oca Goriota bio izvmut, podbuhao i opušten, zbog čega je morao često brisati oči, ona je smatrala da je on čovjek ugodne vanjštinje i na svom mjestu. Uostalom, nje­govi mesnati i razvijeni listovi na nogama nagovještavali su, kao i njegov dugi četvrtasti nos, moralne osobine koje je, kako izgle­da, voljela udovica, a koje su bile u skladu s bezazleno glupim i okruglim starčevim licem. Bila je to osoba snažnog tjelesnog sas­tava, s jako razvijenim osjećajnim živo tom. Njegova kosa, koju je svakog jutra naprašivao brijač Politehničke škole, bila je razdijeljena u obliku golubljih krila, s frizurom koja mu je uljepšavala lice. Iako je bio priprost, bio je nagizdan, pušio je do mile volje, kao čovjek koji je siguran da će uvijek imati kutiju za cigarete punu najboljeg duhana, te je one večeri, kad se gospodin Goriot uselio kod nje, gospođa Vauquer legla i, kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje, koja ju je svu obuzimala, da se oslobodi mrtvačkog plašta Vauquerova i da uskrsne u Goriotu. I tako ona zaželi da se udomi, da proda pansion, da ide pod ruku s ovim otmjenim građaninom, da postane ugledna žena u svojoj četvrti, da po njoj skuplja priloge za sirotinju, da nedjeljom pravi izlete u Choisy, Soisy, Gentilly, zatim, da ide u kazalište kad god zaželi, i to u ložu, da više ne očekuje besplatne ulaznice koje je u

20

srpnju dobivala od svojih stanara; sanjala je o sredi skromnih pariških obitelji. Nikome nije odala da ima četrdeset tisuća frana­ka koje je uštedjela paru po paru. Ona je zasigurno smatrala daje u imovnom pogledu vrlo dobra partija. “Sto se ostalog tiče, sig­urno vrijedim koliko otac!“-mislila je ona u sebi prevrćući se u krevetu da bi samu sebe uvjerila u draži koje su se svakog jutra debeloj Sylvii činile uvelima. Počevši od ovog dana, za oko tri mjeseca, udovica Vauquer je koristila brijača gospodina Goriota, pravila manje izdatke na haljine, opravdavajući to potrebom da svojoj kući da izgled pristojnosti, koji priliči uglednim osobama. Gledala je na svaki način da izmijeni svoje stanare, govoreći na sav glas da će ubuduće primati samo najotmjeniji svijet u sva­kom pogledu. Ako bi se pojavio neki nepoznat čovjek, ona bi se hvalila pred njim kako je gospodin Goriot, jedan od najpoznatijih trgovaca u Parizu, izabrao baš njezin pansion. Razdijelila je oglase s naslovom: PANSION VAUQUER. “To je, ” pisalo je, ” jedan od najstarijih i najuvaženijih građanskih pansiona u Latinskoj četvrti, s pogledom na dolinu Gobelins koja se vidi s trećeg kata i divnim vrtom sa alejom lipa.” Ona je zatim govorila o čistom zraku i samoći. Ovaj oglas domami u pansion gospođu groficu de T Ambermesnil, ženu od svojih trideset šest godina koja je, kao udovica generala koji je pao na bojnom polju, očekivala da joj se sredi imovina. Gospođa Vauquer poklanjala je sad više pažnje hrani, ložila je u salonu gotovo pola godine, i tako doslovce ispu­njavala svoje obećanje da je morala dodati od svoje gotovine. Zato je grofica govorila gospođi Vauquer, oslovljavajući je sa ”draga prijateljice", da će joj dovesti barunicu de Vaumerland i udovicu pukovnika Picquoiseaua, dvije svoje prijateljice kojima je istjecao rok u jednom pansionu u Maraisu, koji je bio skuplji od pansiona Vauquer. Ove će gospođe, uostalom, moći vrlo lije­po živjeti kad Ministarstvo vojske završi njihovu stvar. “Ali, ” govorila je ona, “tamo se ništa ne završava.”

Obje su udovice odlazile zajedno poslije ručka u sobu gospođe Vauquer i tamo ćaskale, pile po koju čašicu likera i jele slatkiše ostavljene za gazdaricu. Gospođa de T Ambermesnil složila se u

21

mnogome s namjerama gospođe Vauquer prema ocu Gori otu, iz­vrsnim namjerama koje je ona, uostalom, naslutila još prvog dana; po njenom mišljenju, bio je to savršen čovjek.

“Ah, draga moja gospođo,” govorila joj je udovica, “to je čovjek zdrav kao moje oko, potpuno očuvan, koji ženi može pružiti još dosta zadovoljstva. ”

Grofica hrabro stavi gospođi Vauquer neke primjedbe o njezi­nim haljinama koje nisu bile u skladu s njenim željama. “Trebate objaviti ratno stanje,” govorila je grofica. Poslije mnogih pro- računavanja, obje udovice odoše zajedno u Palais-Royal, gdje u Galeriji de Boa kupiše šešir s perjem i jednu kapu. Grofica gotovo silom odvede svoju prijateljicu u radnju Petite Jeannette i tu izabraše jednu haljinu i pojas. Kada sve ovo streljivo bi upotrijebljeno, i udovica se naoruža, ona je u svemu bila nalik na poznatu sliku na naslovu kavane Bief-a-la-maud*. Ipak se toliko izmijenila u svoju korist da se osjećala obveznom prema grofici i, mada nije bila darežl­jiva, zamoli je da primi na dar jedan šešir od dvadeset franaka. U stvari, ona je računala daje zamoli da iskuša Goriota i daje pohvali pred njim. Gospođa de 1’ Ambemiesnil zauzela se prijateljski za ovu stvar i prikliještila starog tvomičara rezanaca kad se uspjela sastati s njim, ali, pošto se uvjerila da je stidljiv, da ne kažemo otporan prema njezinim pokušajima da ga osvoji za sebe osobno, otišla je od njega ogorčena zbog njegove grubosti.

“Anđele moj,” reče ona svojoj dragoj prijateljici, “ništa nećete uraditi s onim čovjekom! On je krajnje nepovjerljiv, škrtac, sto­ka, glupan od kojega biste imali samo neprilike.”

Između gospodina Goriota i gospođe grofice de P Ambermes- nil došlo je i do takvih riječi da ga grofica više nije htjela ni pogle­dati. Sutradan ona ode, zaboravivši platiti stan i hranu za šest mjese­ci, a ostavi jednu otrcanu haljinu koja nije vrijedila više od pet franaka. I pored svih upornih traganja, gospođa Vauquer nije us­pjela u Parizu išta doznati o grofici de V Ambermesnil. Ona je često govorila o tom žalosnom događaju, žalila se na svoje suviše* Špikana govedina

22

veliko povjerenje, mada je, u stvari, bila nepovjerljivija od mačke; ali bila je kao mnogi drugi koji se plaše i svojih rođaka, a povje­ravaju se onome koji prvi naiđe. Čudna, ali istinita moralna činje­nica, čiji korijen nije teško pronaći u ljudskom srcu. Možda neki ljudi nemaju ništa više dobiti od onih s kojima žive; kada im otkri­ju svoju praznu dušu, oni osjećaju da ih njihova okolina potajno, oštro i s pravom osuđuje, ali, osjećajući potrebu za laskanjem koje im nedostaje, ili sagorijevajući od želje da se pokažu bolji nego što jesu, oni se nadaju da će na prepad zadobiti poštovanje ili osvojiti srce nepoznatih lica, makar ih izgubili jednog dana. Konačno, ima rođenih koristoljubaca koji ne čine nikakva dobra ni prijateljima ni bližnjima baš zato što na to imaju pravo, međutim, čineći usluge nepoznatima, oni zadovoljavaju svoje samoljublje; ukoliko su im ljudi bliži, utoliko ih manje vole; a što su dalje od njih, sve su us- lužniji prema njima. Gospođa Vauquer imala je bez sumnje obje ove osobine sitnih, licemjernih i odvratnih ljudskih priroda.

“Da sam ja bio ovdje”, govorio je tada Vautrin, “ta vas ne­sreća ne bi zadesila! Ja bih vam kazao tko je ta lakrdijašica. Poz­najem ja dobro te njuške”.

Gospođa Vauquer, kao i svi ograničeni umovi, imala je običaj da ne izlazi iz kruga događaja niti da im traži uzroke. Voljela je okrivljavati druge zbog svojih vlastitih grešaka. Poslije ovog gu­bitka ona je povjerovala da je čestiti tvomičar rezanaca kriv za njezinu nesreću, i otada je počela, kako je govorila, trijezniti se na njegovu štetu. Kada se uvjerila da su uzaludna sva njena nas­tojanja da ga osvoji i suvišni svi izdaci za reprezantaciju, ona je ubrzo pronašla i pravi razlog svemu tome. Tada je uvidjela da njezin stanar, kako je sama govorila, živi na svoj način. Najzad, postade joj jasno da je njezina slatka nada bila neosnovana i da nikada ništa neće izvući od tog čovjeka, kako se odlučno izrazila grofica, koja se kako izgleda, dobro razumjela u te stvari. Nemi­novno, njezina mržnja postade jača nego što je bilo njezino pri­jateljstvo. Ona ga nije zamrzila zato što ga je voljela, već zato što su propali njezini snovi. Ljudsko srce ima granica u ljubavi, no nema u mržnji. Ali otac Goriot je bio njezin stanar, i zato je

23

udovica morala savladavati izljeve svog uvrijeđenog samoljub­lja, prikrivati uzdahe zbog ovog razočarenja i gušiti želju za os­vetom, kao redovnik kad ga uvrijedi starješina. Sitni umovi zado­voljavaju neprestanim malenkostima i svoja dobra i loša osjeća­nja. Udovica se posluži svojom ženskom zlobom u smišljanju načina potajnog mučenja svoje žrtve. Počela je ukidanjem doda­taka koje je uvela u ishranu. “Nemoj više iznositi ni krastavac ni srdele: to ništa ne valja!” reče ona Sylviji onog jutra, kad se vra­tila na svoj stari red. Gospodin Goriot je bio čovjek koji se s malim zadovoljava, kod njega je štedljivost, neophodna ljudima koji sami stječu svoju imovinu, prešla u naviku. Juha, kuhano meso, obrok povrća, to je bio i ostao njegov najmiliji ručak. Zato je gospođi Vauquer bilo teško kinjiti svog stanara kojega nije mogla ničim naljutiti. Očajna što je naišla na takvog čovjeka, počela ga je omalovažavati i uspjela je da ga zamrze i njezini stanari koji radi razonode, poslužiše njezinoj osveti. Pri kraju prve godine udovi­ca je postala toliko nepovjerljiva da se pitala zašto je stanovao kod nje, plaćajući joj tako malo prema svojem imovnom stanju, ovaj trgovac koji je imao godišnje sedam do osam tisuća franaka prihoda, divno srebro i nakit lijep kao u kakve bogato plaćene ljubavnice. Prve godine Goriot je gotovo svaki tjedan dva puta ručao negdje u gradu, pa onda, malo pomalo, samo dva put mjesečno. Ovi su izostanci gospodina Goriota išli i previše u račun gospođi Vauquer te je zato postala nezadovoljna zbog njegovog sve točnijeg dolaženja na ručak. Ona je ovu promjenu pripisivala postepenom smanjenju imetka i želji da prkosi svojoj gazdarici. Jedna od naj­ružnijih navika ovih sitnih duša jest to, što misle da i drugi imaju njihove nedostatke. Na svoju nesreću, krajem druge godine, gos­podin Goriot potvrdi glasove koji su se pronosili o njemu, tražeći od gospođe Vauquer da prijeđe na drugi kat i da ubuduće plaća za stan i hranu devet stotina franaka godišnje. Toliko je morao štedjeti da cijele zime nije naložio vatru u svojoj sobi. Udovica Vauquer zatraži da joj se plaća unaprijed; gospodin Goriot odmah pristade, i od tog dana gospođa Vauquer poče ga zvati otac Goriot. Svi su se

24

naprezali da saznaju uzroke ovog pada. Ali to nije bilo lako! Kao što je rekla lažna grofica, otac Goriot je bio povučen i šutljiv. Po logici šupljoglavaca, a oni svi brbljaju zato što pričaju samo tri­ce, oni koji ne govore o svojim poslovima, bave se lošim stvari­ma. I tako ovaj ugledni trgovac postade sada varalica; ovaj smiješni udvarač bi proglašen za starog lupeža. Čas su govorili s Vautri- nom, koji se u ono vrijeme nastanio u pansionu Vauquer, da je otac Goriot igrao na burzi i, prema dosta sočnom izrazu finan­cijskog jezika, lihvario s državnim obveznicama na kojima je ranije izgubio sve što je imao. Čas su tvrdili da je pripadao onim manjim kockarima koji idu svaku večer bacati kocku i dobiju po deset franaka. Čas je opet bio smatran za špijuna glavne policije; ali Vautrin je tvrdio da za to nije dovoljno prepreden. Govorilo se da je otac Goriot tvrdica koji posuđuje novac na kratke rokove i da igra na lutriji. Pripisivali su mu sve i najtajanstvenije mane koje kod ljudi uzrokuju porok, bestidnost i nemoć. Ali, ma koliko su njegovo vladanje i poroci bili loši, gazdarica nije prema njemu osjećala toliku nelagodu da bi mu morala otkazati stan i hranu, jer je uredno plaćao. Osim toga, bio je i koristan, jer su svi na njemu izražavah svoje dobro ih loše raspoloženje, bilo šalama ih ispadima. Mišljenje koje je o njemu imala gospođa Vauquer bilo je najvjerojatnije i svi su ga usvojih. Ona je govorila da je taj dobro uščuvan čovjek, zdrav kao njeno oko, čovjek s kojim bi se moglo još ugodno poživjeti, u stvari razvratnik čudnih sklonosti. Evo na čemu je udovica Vauquer zasnivala svoje klevete. Neko­liko mjeseci poslije bijega zlokobne grofice koja je umjela živjeti pola godine na njezin račun, jednog jutra, dok još nije ustala, čula je na stubama šuštanje svilene haljine i sitne korake neke mlade i lake žene koja uleti kod Goriota kroz vrata koja se oprezno otvoriše. Odmah zatim dođe k njoj debela Sylvie rekavši joj kako se neka djevojka, suviše lijepa da bi mogla biti poštena, obučena kao kakva boginja, u čistim svilenim cipelama, neprimjetno pro­vukla do kuhinje i pitala za stan gospodina Goriota. Gospođa Vauquer i njezina kuharica odoše prisluškivati i uspješe čuti po

25

koju njezinu riječ izgovorenu za vrijeme ovog podužeg posjeta. Kad je gospodin Goriot ispraćao svoju damu, debela Sylvie brzo zgrabi košaru, kao da će na tržnicu, i pođe za ljubavnim parom.

“Gospođo”, reče ona svojoj gazdarici po povratku, “ipak mora biti da je gospodin Goriot đavolski bogat čovjek kad ih može ovako izdržavati. Zamislite samo, na uglu Ulice Estrapade, čeka­la su divna kola u koja je ušla ona ženska. ”

Za vrijeme ručka, gospođa Vauquer ode navuci zavjesu da Goriotu ne bi smetalo sunce koje mu je udaralo u oči.

“Vi ste ljubimac ljepotica, gospodine Goriot, sunce vas traži”, reče ona ciljajući na jutarnji posjet. “Ali bar imate ukusa, baš je vrlo lijepa”.

“To je bila moja kći”, odgovori on s izvjesnim ponosom, ali svi su to shvatili kao uobraženost starca koji čuva svoj ugled.

Poslije mjesec dana gospodin Goriot primi i drugi posjet. Nje­gova kći koja je prvi put bila odjevena u prijepodnevnu haljinu, sad je došla poslije ručka, obučena kao za izlazak u društvo. Oni koji su razgovarali u salonu, vidjeli su da je lijepa i plava, vitka stasa, ljupka i suviše otmjena da bi mogla biti kći jednoga oca Goriota.

“Ovaj ima dvije!” reče debela Sylvie koja je nije prepoznala.Poslije nekoliko dana dođe njegova druga kći, visoka, stasita,

smeđa, cme kose i živog pogleda, i potraži gospodina Goriota.“Evo i treće!” reče Sylvie.Ova druga kći, koja je prvi put posjetila oca prije podne, dođe

poslije nekoliko dana uvečer, u balskoj haljini i u kolima.“Ovo je četvrta!” graknuše gospođa Vauquer i debela Sylvie,

koje nisu zapazile nikakvu sličnost između ove otmjene gospođe i one žene koja je prvi put došla prije podne, jednostavno odjevena.

Goriot je tada još plaćao tisuću i dvjesto franaka za stan i hranu, i gospođa Vauquer je smatrala daje sasvim prirodno što jedan bogat čovjek ima četiri ili pet ljubavnica, a uz to da je i veoma vješt čovjek kad ih predstavlja kao svoje kćerke. Ona se

26

nije nimalo ljutila što ih je pozivao u Pansion Vauquer. Ali, budući su ovi posjeti objašnjavali ravnodušnost njezinog stanara prema njoj, ona početkom druge godine dozvoli sebi da ga nazove sta­rim mačkom. Naposljetku, kad je njezin stanar počeo plaćati po devet stotina franaka godišnje, vidjevši jednu od tih gospođa kako odlazi, ona ga drsko zapita što on namjerava napraviti od njezine kuće. Otac Goriot odgovori daje to njegova starija kći.

“Pa vi kao da imate trideset i šest kćeri?” reče jetko gospođa Vauquer.

“Samo dvije, ” odgovori stanar blago kao propali čovjek kojega je bijeda učinila sasvim pokornim.

Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke, preselivši se na treći kat i plaćajući četrdeset pet franaka mjesečno za stan i hranu. Odreče se i duhana, otpusti brijača i prestade prašiti kosu. Kad se prvi put pojavi nenaprašen, njegova gazdarica uz- viknu od čuda kad vidje kako mu je kosa sivo prljava i zelenkas­ta. Njegovo lice, uslijed patnje čiji uzrok nitko nije znao, postaja­lo je neprimjetno, iz dana u dan, sve tužnije i izgledalo očajnije od svakog drugog lica za stolom. Nije više bilo nikakve sumnje, otac Goriot je bio stari razvratnik čije je oči spasio samo iskusan liječnik od štetnog djelovanja lijekova koje su iziskivale njegove razne bolesti. Kosa mu je bila tako gadne boje zato što je živio raskalašenim životom i što je uzimao štetne lijekove koji su mu pomagali da nastavi takav život. Njegovo tjelesno i duševno stanje davalo je povoda za takva lupetanja. Kad mu se rublje poderalo, on kupi prosto pamučno platno da njime zamijeni svoje divne košulje. Njegovi dijamanti, zlatna kutija za cigarete, lanac, nakit, nestajali su jedno za drugim. Nije više oblačio kaput svijetlosmeđe boje i skupa odijela, nego je sada nosio, i zimi i ljeti, kaput od grubog smeđeg sukna, prsluk od kozje dlake i sive vunene hlače. Bio je sve mršaviji; listovi na nogama splasnuše; puno lice zadovoljnog lihvara posta smežurano; čelo mu se nabora, a vilice ispadoše tako da četvrte godine stanovanja u Ulici Neuve-Sain- te-Genevieve nije više sličio na samog sebe. Dobri tvorničar

27

rezanaca, koji je imao šezdeset dvije godine i izgledao kao da nema ni četrdeset, krupni i debeli trgovac, krepak a i priprost, čija je nestašna pojava razveseljavala prolaznike, koji je imao nečeg mladenačkog u osmijehu, sad je sličio na ishlapjelog, nemoćnog i bijednog starca od sedamdeset godina. Njegove plave i žive oči potamnješe, uvenuše, a iz njihovih pocrvenjelih rubova kao daje tekla krv. Jedni su se grozili kad bi ga vidjeli, a drugi su ga sažal- jevali. Mladi studenti medicine, primijetivši da mu se donja usna opustila i odmjerivši mu vrh ugla na licu, izjaviše, poslije mnogih zadirkivanja kojima se on nije odupirao, daje obolio od kreteniz­ma. Jedne večeri, kad mu je gospođa Vauquer kazala podruglji­vo: “Vaše vas kćeri ne obilaze više?” dovodeći u sumnju njegovo očinstvo, otac Goriot se trgnu kao da ga je gazdarica opekla usi­janim željezom.

“Dolaze ponekad, ” odgovori on uzbuđenim glasom.“A, a, još ih viđate!” povikaše studenti. ” Živio otac Goriot!”Ali starac nije čuo šale na račun svog odgovora jer je ponovno

utonuo u misli; međutim površni promatrači shvatili su to kao staračku zatupljenost koja je nastala uslijed njegove maloumno­sti. Da su ga dobro poznavali, možda bi se jače zainteresirali za problem njegovog tjelesnog i duševnog stanja, ali ništa nije bilo teže od toga. Iako je bilo lako doznati da li je Goriot zaista bio tvomičar rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudiVmp i/a '7ctr~)ima 1 a ni<=*rrr\\raiwjv jv ivmiiinuiu r u ivi on 1 o ti 11 n piiAia oaGirti i mou i/ j iuz/in hl, arv/jv/ c/vmu i

živjeli su u pansionu kao školjke na stijeni. Ostali, čim bi izašli iz Ulice Neuve-Sainte-Genevieve, poneseni orkanom pariškog živo­ta, zaboravili bi jadnog starca kojem su se podsmjehivali. Za one ograničene duhove, kao i za ove bezbrižne mladiće, čovjek tako bijedan i tako glupav, kao otac Goriot, nije mogao biti ni bogat ni sposoban. Sto se tiče žena koje je nazivao svojim kćerima, svi su se suglasili sa gospođom Vauquer, koja je govorila s neumitnom logikom starih žena, naviklih da sve izmišljaju brbljajući na večernjim sijelima: “Kad bi otac Goriot imao tako bogate kćerke kao što izgledaju sve one gospođe koje su ga posjećivale, on ne bi stanovao kod mene, na trećem katu, za četrdeset pet franaka

28

mjesečno, niti bi se odijevao kao kakav bijednik. ” Ništa nije opo­vrgavalo ove zaključke i tako, krajem studenog 1819, kad se odi­grala ova drama, svatko je u pansionu imao jasno određeno mišljenje o bijednom starcu. On nikad nije imao ni žene ni kćeri: raskalašeni život stvorio je od njega puža mekušca u ljudskom obliku, iz roda puževa s kućicom kao kapom i štitnikom od sun­ca, govorio je jedan činovnik Muzeja i stalni gost na ručku. Uz Goriota, Poiret je bio pravi orao i otmjen čovjek. Poiret je govo­rio, razmišljao, odgovarao, a u stvari, i kad je govorio, razmišljao ili odgovarao, on nije ništa kazivao, jer je navikao da drugim riječi­ma ponovi ono što su drugi rekli, ali je sudjelovao u razgovoru, bio je živ i izgledao je osjetljiv, dok je otac Goriot, opet prema riječima čovjeka iz Muzeja, stalno bio na točki mržnje.

Eugene de Rastignac bio je u onom duševnom raspoloženju koje je urođeno sposobnijim mladićima ili onima koji se u teškim prilikama odjednom pokažu ljudima velike vrijednosti. Tijekom prve godine svog boravka u Parizu, nije imao mnogo raditi za ispite te je imao vremena uživati u nasladama osjetilnog Pariza. Studenti nikad nemaju previše vremena ako hoće ići u sva kazališta, ući u sve tajne Pariza, upoznati lijepo ponašanje, naučiti jezik i privići se na naročita pariška zadovoljstva; obići dobra i loša mjesta, ići na predavanja koja ih zanimaju i razgledavati bogatstva muzeja. Student se tada oduševljava i sitnicama koje mu izgledaju vrlo krupne. Pronađe čovjeka kojega osobito cijeni, na primjer kakvog profesora na College de France, kojega plaća­ju da bude na razini svojih slušatelja. Uređuje se zbog žena s prvih galerija Komične opere. U tom postepenom upoznavanju, on postaje sve zreliji, povećava se njegovo životno iskustvo i počinje shvaćati kako su naslagani ljudski slojevi koji sačinjava­ju društvo. Ako se u početku samo divio kolima koja su jednog lijepog sunčanog dana projurila Elizejskim poljanama, ubrzo će zaželjeli da ih ima. Kad je, poslije prvih ispita iz filozofije i pra­va, pošao provesti praznike kod svojih roditelja, Eugene je, nepri­mjetno bio prošao kroz te pripreme za život. Nestalo je njegovih dječačkih sanjarija i provincijskih shvaćanja. Njegova izmijenjena

29

sposobnost rasuđivanja i njegova pretjerana slavohlepnost otvoriše mu oči u roditeljskom domu, u krilu obitelji. Njegovi roditelji, dva brata, dvije sestre i jedna tetka, čija se imovina sastojala od pomoći koju je primala s nekoliko strana, živjeli su na malom posjedu Rastignac. Ovo imanje donosilo je godišnje oko tri tisuće franaka prihoda, ali samo onda kad vinograd dobro rodi. Međutim, trebalo je Eugeneu slati tisiću i dvjesto franaka svake godine. Kad je uvidio ovu stalnu oskudicu koju su od njega hrabro krili, i ne­hotice je stao uspoređivati svoje sestre, koje su mu u djetinjstvu izgledale tako lijepe, s Parižankama, koje su bile oličenje idealne ljepote, i tada je uočio svu neizvjesnost budućnosti ove velike obitelji koja je u njega polagala sve svoje nade, i primijetio štednju na svakoj sitnici; kad je zapazio da obitelj pije kominu, i još mnoge druge stvari koje nije potrebno spominjati, onda Eugene silno zaželi da se istakne i da uspije po svaku cijenu. Kao što se događa kod svijetlih karaktera, on je htio sve to postići samo svojom vlas­titom zaslugom. Ali bio je izrazito južnjačkog duha; na djelu, njegove odluke naišle su na ona kolebanja koja obuzimaju mladiće kad se nađu na morskoj pučini, ne znajući ni na koju će stranu ni pod kojim kutom razapeti jedra. Ako se u početku mislio sav pos­vetiti radu, uskoro, primoran oskudicom da se obrati nekome za pomoć, on zapazi koliko žene imaju utjecaja na društveni život i zato odluči iznenada ući u svijet, ne bi li u njemu stekao koju zaštitnicu: a zar da ih ne osvoji duhoviti i vatreni mladić koji je uz to bio otmjen i nadaren nekom razdražljivom ljepotom koja se ženama naročito sviđa? Ove su ga misli spopadale usred polja, za vrijeme šetnji na koje je nekada veselo odlazio sa svojim sestra­ma koje su primjećivale da se jako promijenio. Njegova tetka, gospođa de Marcillac, koja je nekada odlazila na dvor, imala je poznanstva u najvišim plemićkim redovima. U uspomenama kojima ga je njegova tetka tako često uspavljivala, ambiciozni mladić odjednom otkri mogućnosti za uspjehe u društvu, koji su isto toliko značajni koliko i uspjesi na pravnom fakultetu. Zato je poče ispitivati o rodbinskim vezama koje bi se još mogle obno­viti. Pošto je pregledala obiteljsko rodbinsko stablo, starica nađe

30

da će među sebičnim i bogatim rođacima koji bi mogli biti koris­ni njezinom nećaku, gospođa de Beauseant biti najpristupačnija. Ona po starinski napisa toj mladoj ženi pismo i preda ga Euge- neu, rekavši mu da će, ako naiđe na dobar prijem kod vikontese, pomoću nje upoznati i ostale njene rođake. Rastignac posla pis­mo svoje tetke gospođi de Beauseant. Vikontesa mu odgovori pozivom na sutrašnji ples.

Tako je uglavnom izgledao ovaj građanski pansion krajem studenog 1819. Nekoliko dana kasnije, poslije plesa kod gospođe de Beauseant, Eugene se vrati kući oko dva sata poslije ponoći. Da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme, smjeli student se zaklinjao za vrijeme plesanja da će raditi do zore. Spremao se da prvi put probdije noć u ovom tihom kraju, jer je sjaj otmjenog svijeta pobu­dio u njemu neku lažnu volju za radom. Nije večerao kod gospođe Vauquer. Stanari su zato vjerovali da će se tek u svanuće vratiti s plesa, kao što se ponekad vraćao sa studentskih zabava u Pradu i s plesova u Odeonu, s iskrivljenim cipelama i blatnim svilenim čarapama. Prije nego što je navukao zasun na vrata, Christophe ih je otvorio da bi pogledao van. Baš tada naiđe Rastignac koji je mogao nečujno ući u svoju sobu pošto je Christophe, idući za njim, pravio užasnu buku. Eugene se presvuče, obuje papuče, dohvati neki stari kaput, potpali treset, i poče se brzo spremati za rad; zbog lupe Christopheovih cipela nitko ne ču njegove tihe pripreme. Prije nego što će se zadubiti u svoje pravničke knjige, Eugene ostade zamišljen nekoliko trenutaka. Uvjerio se da je gospođa vikontesa de Beauseant jedna od kraljica mode u Parizu i da njezina kuća važi za najprijatniju kuću u predgrađu Saint- Germain. Ona je bila, uostalom, i po svom imenu i po svom bogat­stvu, jedna od najvećih plemkinja. Zahvaljujući svojoj tetki de Marcillac, siromašni student lijepo je primljen u ovoj kući, mada nije bio svjestan značenja ove blagonaklonosti. Pristup u ove po­zlaćene salone smatran je kao neka povelja o visokom plemstvu. Ušavši u ovo društvo, u koje je bilo najteže ući, on je samim tim stekao pravo da ide svuda. Opsjednut ovim sjajnim skupom, Eu­gene se, poslije prvih riječi koje je progovorio sa vikontesom,

31

zadovolji time što je u mnoštvu pariških boginja kojima je vrvje- lo ovo otmjeno društvo, izabrao jednu od onih žena koje mora zavoljeti svaki mladić. Grofica Anastasie de Restaud, visoka i lijepo razvijena, smatrana je za ženu koja ima najljepši stas u Parizu. Zamislite samo krupne cme oči, divne ruke, lijepo obli­kovane noge, žive pokrete, ženu koju je markiz de Ronquerolles nazvao konjem najčistije pasmine. Ova svojstva, nisu išla na štetu drugih; tijelo joj je bilo zaobljeno, a ipak nije bila debela. Izrazi: konj najčistije pasmine, rasna žena, počeli su zamjenjivati nebeske anđele i maglovite slike iz Osijanovih pjesama i cijelu onu starin­sku ljubavnu mitologiju koju je dandizam potisnuo. Ali za Ras- tignaca gospođa Anastasie de Restaud bijaše žena o kojoj je sa­njao. Dva puta se upisao na lepezi u listu njenih plesača i tako je mogao razgovarati s njom za vrijeme prvog plesa.

“Gdje bih se mogao sastajati s vama, gospođo?” zapita je on iznenada onom strastvenom žestinom koja se toliko sviđa ženama.

“Pa, u Bulonjskoj šumi, u Veselom kazalištu, u mojoj kući, svugdje”, odgovori ona. I odvažni južnjak učini sve da se približi ovoj divnoj grofici ukoliko se jedan mladić može približiti nekoj ženi plešući dvaput s njom. Kad je rekao da je rođak gospođe de Beauseant, ova gaje žena, koja mu se učini velika gospođa, poz­vala da je posjeti. Sudeći po njezinom posljednjem osmijehu, Rastignac povjeruje daju je neophodno potrebno posjetiti. Imao je sreću upoznati jednog čovjeka koji se nije rugao njegovom neznanju, a to je bio nedostatak koji su tada poznati razmetljivci smatrali za neoprostiv grijeh, uobraženi razmetljivci , kao što su Maulincourt, Ronquerolles, Maxim de Trailles, de Marsay, Aju- da-Pinto, Vandenesse, povezani s najotmjenijim ženama, kao što su lady Brandon, vojvotkinja de Langeais, grofica de Kergarou- et, gospođa de Serizy, vojvotkinja de Carigliano, grofica Ferraud, gospođa de Lanty, markiza d’ Aiglemont, gospođa Firmiani, markiza de Listomere i markiza d’ Espard, vojvotkinja de Mau- frigneuse i vojvotkinja Grandlieu. Na svoju sreću, dakle, neiskusni student naiđe na markiza de Montriveaua, ljubavnika vojvotkinje de Langeais, generala bezazlenog kao dijete, koji mu reče da

32

grofica de Restaud stanuje u ulici Helder. Biti mlad, biti željan svijeta, čeznuti za ženom i vidjeti kako mu se otvaraju vrata dviju kuća! Moći odlaziti u predgrađe Saint-Germain kod vikontese de Beauseant, i u Chaussee-d’Antin kod grofice de Restaud! Zaviri­ti u sve pariške salone i vjerovati da si toliko lijep mladić da možeš naći neku zaštitnicu! Osjećati u sebi toliko samopouzdanja da smiješ bez straha hodati po zategnutoj žici, po kojoj treba ići sig­urno kao kakav iskusni akrobat, i naći u dražesnoj ženi najbolji oslonac! S takvim mislima i pred tom ženom koja mu se prika­zivala kraj vatre od treseta kao kakvo božanstvo, između Građanskog zakonika i bijede, tko ne bi kao Eugene mislio o budućnosti i uljepšavao je uspjesima? On se toliko opio svojom budućom srećom daje vjerovao daje pored gospođe de Restaud, kad neki bolni uzdah narušavajući noćni mir odjeknu u srcu mla­dog studenta, kao jauk kakvog samrtnika. On polako otvori vrata i kad iziđe u hodnik, primijeti svijetli trak ispod vrata oca Gorio- ta. Eugene se uplaši da nije pozlilo njegovom susjedu, primakne se do ključanice, pogleda unutra i spazi starca kako nešto radi. Ali njegov mu se posao učini toliko zločinački da je smatrao za svoju dužnost prema društvu da dobro pripazi što to noću potajno radi taj samozvani tvomičar rezanaca. Otac Goriot, koji je, bez sumnje, za prečke preokrenutog stola pričvrstio jedan poslužavnik i zdjelu od pozlaćenog srebra, umotavao je oko tih bogato ukrašenih predmeta neko uže i stezao ga tako jako, kao daje uvi­jajući te predmete, namjeravao od njih napraviti šipke. “Dođavola! Kakav je ovo čovjek!” pomisli Rastignac vidjevši žilave mišiće ovoga starca koji je pomoću užeta nečujno gnječio srebro kao da je od tijesta. Da li je ovo lopov ili lopovski jatak koji se pravi da je budala, nemoćan, i živi kao pravi prosjak, samo da bi što si­gurnije obavljao svoj posao?” reče u sebi Eugene i uspravi se za trenutak. Zatim ponovno pogleda kroz ključanicu. Otac Goriot, koji je odmotao uže, uzme izgnječeno srebro, metnu ga na stol preko pokrivača kojeg je raširio i počne ga valjati kako bi zaoblio šipku. Sve je to uradio nevjerojatno lako. “Pa on je jak kao polj­ski kralj August”, pomisli Eugene kad je šipka postala gotovo

33

sasvim obla. Otac Goriot bolno pogleda svoje djelo, suze mu grunuše iz očiju, ugasi svijeću koja mu je svijetlila dok je savijao ovo pozlaćeno srebro, i Eugene ču kad otac leže u krevet uzdahnuvši. ” Lud je”, pomisli student.

“Siroto dijete!” reče glasno otac Goriot.Poslije ovih riječi, Rastignac zaključi daje bolje ništa ne go­

voriti o ovom događaju i ne osuđivati olako svog susjeda. Baš kad je htio ući u svoju sobu, začuje neki neobičan šum što je morao dolaziti od ljudi koji se nečujno penju uz stube. Eugene osluhnu. Zaista se čulo kako naizmjenično dišu dva čovjeka. Iako nije čuo ni škripu vrata ni ljudske korake, on odjednom primijeti slabu svjetlost na drugom katu, u sobi gospodina Vautrina. “Ovo­liko tajni u jednom skromnom pansionu!” pomisli on. Siđe niz stube, osluhnu i do njegovih ušiju dopre zveket zlatnika. Ubrzo zatim ugasi se svjetlost, a disanje se čulo i dalje, ali bez škripe vrata. Potom, kako su ona dva čovjeka sve niže silazila, šum je bio sve slabiji.

“Tko je to?” viknu gospođa Vauquer otvarajući prozor na svojoj sobi.

“Ja se vraćam, mamice Vauquer”, odgovori Vautrin svojim snažnim glasom.

“Čudnovato! Christophe je navukao zasune”, reče u sebi Eu­gene ulazeći u svoju sobu.

U Parizu, čovjek ne treba spavati, pa da sazna što se dešava oko njega. Pošto su ga ovi sitni događaji udaljili od njegovih razmišljanja o slavi i ljubavi, on počne raditi, ali sumnje koje su nastale u njemu o ocu Goriotu, i još više, pomisao na gospođu Res- taud, koja mu se s vremena na vrijeme ukazivala kao vjesnik sjajne budućnosti, smetahu mu; zato leže i zaspa kao zaklan. Od deset noći koje mladići odrede za rad, oni sedam noći prospavaju. Noću mogu raditi samo oni koji imaju više od dvadeset godina.

Sutradan ujutro Pariz je bio pokriven onom gustom maglom koja ga tako obavije tamom da ni najtočniji ljudi ne znaju koje je vrijeme. Propuštaju se poslovni sastanci. Svatko misli daje osam

34

sati kad izbije podne. Bilo je već devet i pol sati, a gospođa Vau- quer još nije ustala. Christophe i debela Sylvie, koji isto tako bje­hu zakasnili, pili su sada spokojno bijelu kavu s vrhnjem koje je bilo namijenjeno stanarima, a koje je Sylvie poslije toga dugo kuhala, pa gospođa Vauquer nije mogla primijetiti to njeno lukavstvo.

“Sylvie, ” reče Christophe umačući prvu krišku kruha, ” gos­podin Vautrin, koji je ipak dobar čovjek, opet se noćas sastajao s dvije osobe. Ako to gospođi ne bi bilo pravo, ne treba joj ništa govoriti. ”

“Je li vam što dao?”“Dao mi je pet franaka za ovaj mjesec, kao da je htio reći:

“šuti”.“Osim njega i gospođe Couture, koji nisu škrci, ostali bi nam

uzeli lijevom rukom ono što su nam desnom dali na Novu godi­nu, ” reče Sylvie.

“A što nam i daju!” upade Christophe, “po jedan bijedan peto- franak. Evo već dvije godine kako otac Goriot sam čisti svoje cipele. Onaj tvrdica Poiret i ne upotrebljava laštilo za obuću i prije bi ga pojeo nego što bi njime namazao svoje dotrajale ci­pele. Onaj slabunjavi student daje mi samo po dva franka. To nije dovoljno ni za četke, a uz to, on prodaje i svoja stara odijela. Pravi svinjac!”

“E, ” dodade Sylvie srčući kavu, “mi imamo još ponajbolja mjesta u ovoj četvrti: lijepo se živi. Nego, Christophe, sjetih se Vautrina, je li vam tkogod govorio što o njemu?”

“Jest. Sreo sam neki dan na ulici jednog gospodina koji me upita: “Ne stanuje li kod vas jedan debeli gospodin sa zaliscima koje boji?” Ja mu odgovorih: “Ne, gospodine, on ih ne boji. Jedan takav veseljak kao što je on, nema vremena za to.” To sam go­vorio gospodinu Vautrinu koji mi je na to odgovorio: “Dobro si uradio, mladiću moj! Odgovaraj uvijek tako. Ništa nije tako ne­prijatno kao odavanje naših slabosti. Zbog toga se mogu pokvari­ti i brakovi.”

35

“I mene su na tržnici salijetali ne bi li me naveli da kažem jesam li ga vidjela kad presvlači košulju. Tako što! Gle, ” reče ona prekinuvši se, “na Val-de Graceu izbija deset sati manje četvrt, a nitko se ne miče.”

“Pa oni su svi izašli! Gospođa Couture i njena djevojčica otišle su još u osam sati u crkvu Saint-Etienne da se pomole Bogu. Otac Goriot je izašao s nekakvim zamotuljkom. Student će se vratiti tek poslije predavanja, u deset sati. Vidio sam ih kako odlaze dok sam čistio stube; otac Goriot me udario onim što je nosio, nečim što je bilo tvrdo kao željezo. Ama što li to radi taj starac? Svi ga okreću kao zvrk, ali ipak on je čestit čovjek i vrijedi više od svih njih. Nije jako darežljiv, ali one gospođe, kod kojih me šalje ponekad, daju bogate napojnice i divno se oblače.”

“Jesu li to one koje naziva svojim kćerima? Ima ih cijeli tu­cet.”

“Ja sam išao samo k onim dvjema koje su ovdje dolazile. ”“Čuje se gospođa; sad će biti vike; trebam otići k njoj. Vi,

Christophe, pripazite na mlijeko zbog mačke.”Sylvie ode svojoj gazdarici.“Kako to, Sylvie, već je deset sati manje četvrt, a vi ste me

ostavili spavati kao zaklanu. To se još nikada nije dogodilo.”“Magla je kriva, ne vidi se prst pred okom.”“A doručak?”“E, vaši stanari kao da su se povampirili, svi su se razišli još

sabajle.”“Govori pravilno, Sylvie,” nastavi gospođa Vauquer, ” treba

reći u zoru.”“E, gospođo, kazat ću onako kako vi želite. Ali, ma kako bilo,

vi možete doručkovati u deset sati. Michonnette i Poiret kao da nisu živi. Samo su oni ostali u kući i spavaju kao klade, što u stvari i jesu.”

“Ali, Sylvie, ti ih povezuješ kao da su . . .”“Kao da su - što?” odgovori Sylvie i zasmije se blesavo. ” Oni

su kao stvoreni jedno za drugo.”

36

“Čudi me jedno, Sylvie: kako je Vautrin ušao noćas u kuću kad je Christophe prije njegovog povratka stavio zasun na vra­ta?”

“Naprotiv, gospođo. On je čuo kad je gospodin Vautrin dola­zio i sišao je da mu otvori vrata. A evo što ste vi pomislili. . . ”

“Dodaj mi haljetak i požuri s doručkom. Spremi sa krum­pirom onaj komad ovčetine što je preostao i iznesi nekoliko ku­hanih krušaka, od onih najjeftinijih.”

Uskoro potom, gospođa Vauquer siđe u blagovaonicu u tre­nutku kad je njen mačak šapom oborio tanjur kojim je bila pokrive­na zdjela s mlijekom i brzo počeo lokati.

“Sic!” viknu ona. Mačak pobježe, pa se zatim vrati i stade se umiljavati uz njezine skute. “Tako, tako, ulaguj se sada, stara ljenčino!” reče mu ona. “Sylvie! Sylvie!”

“Ta što je, gospođo?”“Pogledajte što je mačak popio.”“Kriva je ona životinja Christophe, kojem sam rekla da pros­

tre stol. Gdje li je samo? Ali ne brinite, gospođo, to čemu uliti ocu Goriotu u kavu. Dolit ću i vode, on to neće ni primijetiti. On ni na što ne obraća pažnju čak ni na ono što jede.”

“A kamo je otišla ta budala?” upita gospođa Vauquer postav­ljajući tanjure.

“A tko bi to znao? Odlunjao je nekuda da se zabavlja s kojekim.” “Previše sam spavala”, reče gospođa Vauquer.“Ali zato je gospođa svježa kao ruža. . .”U tom trenutku zazvoni zvonce i Vautrin uđe u blagovaonicu

pjevajući svojim punim glasom:

Dugo sam po svijetu skitao,Gdje se sve nisam viđao. . .“O, o, dobar dan, majčice Vauquer”, reče on spazivši gazdari­

cu, koju ljubazno obgrli.“Dosta, dosta.”

37

“Kažite, bezobrazniče!” nastavi on. “Kažite slobodno. Ta hoćete li već jednom reći? Eto, pomoći ću vam prostrijeti stol. Je li da sam ljubazan?”

Udvarati se crnki i plavuši,Voljeti, uzdisati. . .“Maloprije sam vidio nešto čudnovato.”

... kako je Bog dao.“Sto?” zapita udovica.“Otac Goriot je u osam i po sati bio u Ulici Dauphine, kod

zlatara koji kupuje jedaći pribor i vrpce. Prodao mu je dosta do­bro jednu pozlaćenu posudu koju je vješto savio, kao da se samo time bavio.”

“Zbilja?”“Da. Vraćao sam se kući poslije ispraćaja jednog prijatelja

koji poštanskim kolima odlazi u inozemstvo; bio sam radoznao i sačekao sam oca Goriota da vidim što će uraditi. Vratio se u našu četvrt, u Ulicu Gres i tu je ušao u kuću čuvenog zelenaša Gobsec- ka, smjelog nitkova koji je kadar praviti domine od kostiju svog oca; to je pravi Židov, Arapin, Grk, Cincarin, čovjek kojeg nitko ne može pokrasti jer u banci čuva svoj novac. ”

“Pa što radi taj otac Goriot?”“On ništa ne radi,” reče Vautrin, “već samo pravi štetu. Taj

vam je glupak toliko blesav da se upropaštava zbog kćeri koje...“Evo ga!” reče Sylvie.“Christophe,” povika otac Goriot, “pođi sa mnom. ” Chris-

tophe ode za ocem Goriotom i ubrzo se vrati.“Kamo ćeš?” zapita gospođa Vauquer svog slugu.“Da nešto poslušam gospodina Goriota. ”“Sto ti je to?” reče Vautrin i istrže iz Christopheovih ruku

pismo na kojem je pročitao: Gospođa grofica Anastasie de Res- taud. “Kamo si pošao?” nastavi on vraćajući pismo Christopheu.

“U Helderovu ulicu. Naređeno mi je da pismo predam osob­no gospođi grofici.”

38

“Što li je to u njemu?” reče Vautrin gledajući pismo prema svjetlosti; “da nije neka novčanica?” Nije. ” Zatim otvori malo kovertu. “Isplaćena mjenica!” uzviknu. “Tristo mu gromova! Baš je pažljiv naš starčić. Idi, stari nevaljalče, ” nastavi Vautrin pa ga zgrabi svojim širokim rukama i okrenu kao kakav naprstak, “dobit ćeš dobru napojnicu. ”

Stol je bio prostrt. Sylvie je kuhala mlijeko. Gospođa Vau- quer je ložila peć. Vautrin joj je pomagao i stalno pjevušio:

Dugo sam po svijetu skitao,Gdje se sve nisam viđao. . .

Kad je sve bilo spremno, uđe i gospođa Couture s gospođicom Taillefer.

“Otkuda vi tako rano, draga moja?” obrati se gospođa Vau- quer gospođi Couture.

“Išla sam na ispovijed i pričest u crkvu Saint-Etienne-du-Mont, jer trebamo ići gospodinu Tailleferu. Sirotica, dršće kao prut”, nastavi gospođa Couture; zatim sjedne uz peć i primakne vatri svoje cipele koje su se počele pariti.

“De, ogrijte se i vi, Victorine, ” reče gospođa Vauquer.“Lijepo je to, gospođice, što se molite dobrom Bogu da udo­

brovolji vašeg oca”, reče Vautrin i primače stolicu sirotici. “Ali to nije dovoljno. Vama je potreban prijatelj koji bi skresao u oči tom nitkovu, tom divljaku, koji ima, kako se govori, tri milijuna, a vama ne da miraz. U današnja vremena miraz je potreban lijepim djevojkama. ”

“Siroto dijete, ” reče gospođa Vauquer. “Vaš strašni otac, dušice moja, neće dobro proći. ”

Na ove riječi Victorine zasuziše oči, a udovica umuknu na znak gospođe Couture.

“Samo kad bismo ga mogli vidjeti, da porazgovaramo s njim i da mu predam posljednje pismo njegove žene”, nastavi gospođa Couture. “Ne usuđujem ga se poslati poštom; on poznaje moj rukopis.. . ”

39

“O, nevine, nesretne i proganjane žene!” uzviknu Vautrin, upadajući u riječ, “eto, dokle ste došle? Za koji dan umiješat ću se i ja u ovu stvar i sve će ići kako valja. ”

“O, gospodine!” reče Victorine bacivši plačan i vatren po­gled na Vautrina kojega to ne tronu, “ako biste nekako uspjeli doći do mog oca, recite mu slobodno da su mi njegova ljubav i čast moje majke draži od sveg bogatstva ovog svijeta. Ako vam pođe za rukom ublažiti njegovu strogost, pomolit ću se Bogu za vas. Budite uvjereni u zahvalnost... ”

“Dugo sam skitao po svijetu”, zapjeva Vautrin podrugljivim glasom.

Baš tada uđoše otac Goriot, gospođica Michonneau i Poiret koje je možda domamio miris zaprške koju je spremala Sylvie za preostalu ovčetinu. U trenutku kad je svih sedmero posjedalo za stol i pozdravljalo se, odzvoni deset sati, a s ulice se začuše stu­dentovi koraci.. .

“Hvala Bogu, gospodine Eugene, ” reče Sylvie, “danas ćete doručkovati u društvu”.

Student pozdravi stanare i sjede do oca Goriota.“Desilo mi se nešto sasvim neobično”, reče on, napuni tanjur

ovčetinom i odreže komad kruha koji je gospođa Vauquer uvijek odmjeravala okom.

“Np$tn npnhirnnl” nnnnvi Pmrpt-------------------- r------ * * ~“A što se vi čudite, stari?” reče Vautrin Poiretu. “Gospodin je

kao stvoren za to”.Gospođica Taillefer pogleda stidljivo mladog studenta ispod

oka.“Kažite nam što vam se to desilo”, reče gospođa Vauquer.“Jučer sam bio na plesu kod svoje rođakinje vikontese de

Beauseant, koja ima divnu kuću, sobe sve u čistoj svili. Priredila nam je divnu svečanost na kojoj sam se proveo kao car. . ”

“Ević”, prekinu ga Vautrin.“Gospodine, ” žustro upade Eugene, “što ste htjeli reći?”

40

“Dodao sam jedan ević, jer se carevići mnogo ljepše zabav­ljaju nego carevi. ”

“Tako je: više bih volio biti bezbrižna ptica carević nego car, zato što... ” reče Poiret koji je uvijek ponavljao ono što drugi kažu.

“Dakle”, nastavi student prekinuvši ga, “plesao sam s najljepšom ženom na plesu, sa jednom zanosnom groficom i naj- dražesnijim stvorom kojega sam ikad vidio. U kosi je imala bresk- vine cvjetove a za strukom divnu kitu prirodnog mirišljavog cvijeća; ali, treba je vidjeti, jer je nemoguće opisati ženu opijenu plesom. I zamislite, jutros sam, oko devet sati, sreo tu božanstve­nu groficu kako ide pješke Ulicom Gres. Srce mi je zakucalo, pomislio sam. .. ”

“Da je pošla ovamo”, reče Vautrin i ošinu ga pronicljivim pogledom. “Ona je, bez sumnje, išla onom zelenašu starcu Gobsecku. Ako ikad uđete u srce koje Parižanke, u njemu ćete naći najprije zelenaša pa onda ljubavnika. Vaša grofica zove se Anastasie de Restaud, a stanuje u Ulici Helder. ”

Pri spomenu ovog imena, student pogleda pravo u Vautrina. Otac Goriot naglo podiže glavu i obojicu pogleda nekim svijetlim i nespokojnim pogledom koji iznenadi sve stanare.

“Christophe je zakasnio, i ona je otišla tamo!” uzviknu bolno Goriot.

“Pogodio sam”, došapnu Vautrin gospođi Vauquer. Goriot je jeo mehanički i ne znajući što jede. Nikad nije izgledao tako jad­no i tako zamišljeno kao u tom trenutku.

“Do vraga!. Tko vam je, gospodine Vautrin mogao kazati njeno ime?” zapita Eugene.

“Gle! Gle!” odgovori Vautrin. “Kad otac Goriot zna kako se zove, zašto ne bih znao i ja?”

“Gospodin Goriot!” uzviknu student.“Sto?” upita nesretni starac. “Bila je, dakle, vrlo lijepa sinoć?”“Tko?”“Gospođa de Restaud. ”

41

“Pogledajte starog škrca kako su mu se užarile oči”, reče gospođa Vauquer Vautrinu.

“Daje on ne uzdržava?” reče tiho gospođica Michonneau stu­dentu,

“Jest, jest, bila je previše lijepa”, nastavi Eugene kojega je otac Goriot željno gledao. “Da nije bilo gospođe de Beauseant, moja božanstvena grofica bila bi kraljica plesa; mladici su samo u nju gledali, ja sam se dvanaesti po redu upisao u listu njenih plesača, stalno je bila zauzeta. Druge su žene prosto bjesnile od srditosti. Ako je itko jučer bio sretan, to je sigurno bila ona. Imao je pravo onaj koji je kazao da nema ničeg ljepšeg od lađe s raz­vijenim jedrima, od konja u trku i od žene kad pleše. ”

“Jučer je blistala na prijemu kod neke nadvojvotkinje”, reče Vautrin; “jutros je na dnu, kod nekog zelenaša: eto takve su Parižanke. Ako njihovi muževi ne mogu zadovoljiti njihovu neobuzdanu raskoš, one se prodaju. Ako se ne znaju prodati, one će rasporiti i utrobu svoje rođene majke da u njoj potraže nešto čime bi blistale. One su za sve sposobne. To je poznata stvar!”

Lice oca Goriota, koje je sjalo kao sunčani dan dok je govorio student, zamrači se poslije Vautrinove okrutne primjedbe.

“Dakle, ” reče gospođa Vauquer, “što vam se to dogodilo? Jeste li razgovarali s njom? Jeste li je pitali hoće li učiti pravo?”

“Ona mene nije vidjela”, odgovori Eugene. “Ali zar nije neo­bično ako u devet sati ujutro sretnemo u Ulici Gres jednu od najljepših žena u Parizu, ženu koja se, vjerojatno, vratila s plesa u dva sata poslije ponoći? Tako nešto može se dogoditi samo u Parizu. ”

“Glupost! Događaju se mnogo čudnije stvari!” uzviknu Vau­trin.

Gospođica Taillefer rastreseno je slušala ovaj razgovor jer je mislila samo na pokušaj za koji se spremala. Gospođa Couture dade joj znak da se idu obući. Kad one odoše, izađe i otac Goriot.

“Evo, jeste li ga vidjeli?” reče gospođa Vauquer Vautrinu i ostalim stanarima. “Sad je jasno da se upropastio zbog tih žena.”

42

“Nitko me ne može uvjeriti da lijepa grofica živi s ocem Gori- otom”, uzviknu student.

“Pa nitko vas i ne uvjerava”, upade Vautrin. “Vi ste još previše mladi da biste mogli dobro poznati Pariz, kasnije čete doznati da u njemu ima ljudi sa strastima, kako to mi kažemo. .. ”

Na te riječi, gospođica Michonneau pogleda Vautrina s mnogo razumijevanja. Kao pukovnijski konj koji je čuo zvuk trube.

“A, a!” reče Vautrin, zaustavivši se da bi je promotrio pro­dornim pogledom, “da i mi nismo imali malih strasti?” Stara djevojka obori oči kao redovnica pred golim kipovima. “Dakle,” nastavi on, ti ljudi uvrte sebi u glavu neku misao i ona ih nikako ne napušta. Oni piju vodu samo s jednog izvora, i to često usta­jalu; da se nje napiju, oni su u stanju prodati svoje žene, svoju djecu; prodat će i svoju dušu đavolu. Za neke je taj izvor kocka, burza, zbirka slika ili kukaca, glazba; za druge, to je žena koja im zna praviti slatkiše. Ponudite takvim ljudima sve žene na svijetu, oni će vam se jDodsmjehivati, jer žele samo onu koja zadovoljava njihovu strast. Cesto ih ta žena nimalo ne voli, zlostavlja ih, presku­po im prodaje malo zadovoljstva; pa ipak, oni ostaju uporni i založit će i posljednji pokrivač samo da bi joj dali i posljednju paru. I otac Goriot je takav čovjek. Grofica ga iskorištava zato što je šutljiv, eto, takav je taj otmjeni svijet! Jadni starac misli samo na nju. Izvan svoje strasti, kao što ste vidjeli, on je obična životi­nja. Ali ako samo povedete razgovor o njoj, lice će mu zasjati kao dragi kamen. Nije teško pogoditi tu tajnu. On je jutros nosio zlataru pozlaćenu srebminu i ja sam ga vidio kad je ulazio tati Gobsecku u Ulici Gres. Slušajte dalje! Kad se vratio, poslao je grofici de Restaud onog šašavog Christophea koji nam je poka­zao adresu pisma u kojem je bila isplaćena mjenica. Jasno je daje stvar bila vrlo hitna, pošto je i grofica bila kod starog zelenaša. Otac Goriot je bio ljubazan i platio je za nju. Ne treba mnogo misliti pa da se vidi u čemu je stvar. To vam dokazuje, đače uče- njače, da je vaša grofica dok se smijala, dok je plesala, majmu- nirala, mahala svojim cvjetovima i podizala svoju haljinu, bila u

43

velikom škripcu, kako se to kaže, misleći na neplaćene mjenice, bilo svoje, bilo svojih ljubavnika. ”

“Vi ste probudili u meni veliku radoznalost. Sutra ću otići gospođi de Restaud”, uzviknu Eugene,

“Da, ” reče Poiret, “treba ići sutra gospođi de Restaud. ”“Možda ćete tamo naći i oca Goriota koji će doći naplatiti

svoju uslužnost. ”“Pa to znači da je vaš Pariz prava kaljuža”, reče Eugene s

odvratnošću.“I to kakva kaljuža”, nastavi Vautrin. “Oni koji se u njoj uka­

ljaju vozeći se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju idući pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreća da ukradete neku sitnicu, pokazuju vas na trgu pred Palačom pravde kao kak­vo čudovište. Ali ako ukradete milijun, onda će vas u salonima smatrati za poštenog čovjeka. I vi plaćate trideset milijuna frana­ka žandarmeriju i sudstvo da održavaju takav moral. Divota!”

“Što, ” uzviknu gospođa Vauquer, “otac Goriot je pretopio onaj pozlaćeni pribor za doručak?”

“Jesu li na poklopcu bile dvije grlice?” upita Eugene.“Jesu”.“Jako je volio te stvari, plakao je kad je savijao zdjelu i pladanj.

To sam slučajno vidio”, reče Eugene.“Volio ih je kao i svoj život”, odgovori udovica.“Vidite li koliko je strastven taj starac”, reče Vautrin, “Ta

žena umije mu podilaziti. ”Student ode u svoju sobu. Vautrin izađe. Malo kasnije gospođa

Couture i Victorine sjedoše u kola koja im je Sylvie našla. Poiret ponudi ruku gospođici Michonneau i oni odoše prošetati po Bota­ničkom vrtu, gdje su ostali čitava dva sata.

“Eto, sad su gotovo vjenčani”, reče debela Syivie. “Danas su prvi put izašli zajedno. Oboje su tako suhi da će izbijati iskre kao iz kremena, samo ako se sudare. ”

44

“Teško šalu gospođice Michonneau, ” nasmije se gospođa Vauquer, “planut će kao trud. ”

Kad se u četiri sata poslije podne vratio u svoj stan, Goriot je, pri svjetlosti dviju svjetiljki koje su se dimile, vidio kako Victo- rine uplakanih očiju priča gospođi Vauquer o neuspjelom posjetu tog jutra gospodinu Tailleferu. Taillefer, kojem je dodijao dola­zak njegove kćerke i stare žene, odluči ih primiti i objasniti se s njima.

“Draga gospođo,” pričala je gospođa Couture gospođi Vau- quer, “zamislite samo, nije Victorinu ponudio ni da sjedne, i ona je cijelo vrijeme stajala. Meni je rekao, sasvim hladno, bez srdžbe, da se ne mučimo i da mu ne dolazimo više; da gospođica, (nije rekao: njegova kći), gubi u njegovim očima što mu dosađuje (jedamput godišnje, čudovište jedno!); da se ona nema ničemu nadati budući se njezina majka udala bez miraza; jednom riječju sve same surovosti zbog kojih je nesretnica briznula u plač. Za­tim je pala ocu pred noge i hrabro mu rekla da toliko navaljuje samo zbog svoje majke, da će se njemu pokoravati bez riječi, ali ga preklinje da pročita oporuku nesretne pokojnice; uzela je pis­mo i pružila ga svom ocu govoreći najljepše i najdirljivije riječi koje postoje, ne znam samo gdje ih je našla, kao daju je sam Bog učio, jer je siroto dijete tako lijepo govorilo da sam plakala kao luda dok sam je slušala. A znate li što je za to vrijeme radio taj grozni čovjek? Rezao je nokte, a zatim uzeo pismo namočeno suzama sirote gospođe Taillefer i bacio ga na kamin rekavši: “Do­bro!” Htio je podići svoju kćerku koja gaje uhvatila za ruke da ih poljubi, ali ih on trgnu natrag. Zar to nije zločinstvo? A onaj kli­pan, njegov sin, nije se ni pozdravio sa sestrom kad je ušao. ”

“Pa to su čudovišta!” uzviknu otac Goriot.“Poslije toga, ” reče gospođa, i ne obraćajući pažnju na starčev

uzvik, “pošto se pokloniše i ispričaše zbog hitnih poslova, odoše i otac i sin. Eto, tako se završio naš posjet. Ali je bar vidio svoju kćer. Ne znam samo kako se može odreći svojeg djeteta kad pot­puno sliči njemu. ”

45

Hranjenici pansiona su dolazili jedan po jedan, pozdravljali se i razgovarali o onim koještarijama koje kod nekih pariških staleža sačinjavaju onaj šaljivi duh čiji je bitni element besmisli­ca, dok mu glavna vrijednost leži u pokretu i izgovoru. Taj posebni govor stalno se mijenja, a šala koja je njegov glavni izvor ne traje ni mjesec dana. Kakav politički događaj, kakvo suđenje, neka uli­čna pjesma, dosjetka nekog glumca, sve to održava ovu duhovi­tost koja se sastoji u tome da ljudi uzmu neku misao ili neku riječ i hitro je dobacuju jedni drugima. Kako je nedavno pronađena diorama*, koja je davala jaču optičku varku nego panorama, to su se u nekim slikarskim ateljeima šalili s riječima koje završavaju na rama. Tu vrstu šale donio je u pansion Vauquer jedan mladi slikar koji se tu hranio.

“Dakle, gospodrama Poiret, ” reče činovnik Muzeja, “kako je vaše zdravljerama?” Zatim, i ne sačekavši odgovor, obrati se gospođi Couture i Victorini: “Gospođe, vi ste nešto neraspoložene. ”

“Hoćemo li danas ručati?” uzviknu Horace Bianchon, student medicine i Rastignacov prijatelj, “želudac mi je sišao usque ad talones**. ”

“Danas je strašno hladnorama!” reče Vautrin. “Pomaknite se, oče Goriot, zar ne vidite da ste nogom zaklonili vrata od peći!”

“Slavni gospodine Vautrin, ” dobaci Bianchon, zašto kažete hladnorama. To je pogrešno, treba reći hladorama. ”

“Ne, ” ispravi ga činovnik muzeja, “dobro je hladnorama, pre­ma pravilu: hladno mi je nogama. ”

“A, a!”“Evo i njegove preuzvišenosti markiza de Restignaca, dokto­

ra pravo-krivde”, uzviknu Bianchon i zagrli ga tako snažno kao da će ga udaviti. “Ej, vi ostali, ovamo!”

Gospođica Michonneau uđe tiho, pozdravi goste ne izgovorivši ni jednu riječ i sjedne pokraj triju žena.

* Diorama - neka vrsta kazališta sa slikama, u kojem je gledatelj doživljavao čudne iluzije izazvane različitim osvjetljenjem.

** u pete (lat.)

46

“Uvijek me spopadne neka jeza kad god vidim ovog starog šišmiša”, došapnu Bianchon Vautrinu pokazujući gospođicu Mi- chonnean. “Ja se bavim Gallovom* frenologijom i zapazio sam na njoj Judine osobine. ”

“Gospodin je poznavao Judu?” začudi se Vautrin.“A tko se nije sreo s njim!” odgovori Bianchon. “Na časnu

riječ, ona bijela usidjelica sliči na one dugačke crve koji izdube čitavu gredu. ”

“Tako je, mladiću, ” reče Vautrin češljajući svoje zaliske.A rumena, živjela je koliko i ruža,Samo jedno jutro.

“A, a! Evo slavne juharame”, reče Poiret ugledavši Christopha koji je pažljivo nosio juhu.

“Oprostite, gospodine, obrecnu se gospođa Vauquer, to je juha od kupusa. Sva mladež prasnu u smijeh.

“Propade, Poiret!”“Poiret, propade!”“Zabilježite dva poena mamici Vauquer”, reče Vautrin.“Je li tko obratio pažnju na jutarnju maglu?” upita činovnik. “Strašna i nezapamćena magla”, odvrati Bianchon, “sumor­

na, tužna, zelena i sipljiva, prava Goriot magla. ”“Goriorama”, reče slikar, “jer se ništa nije vidjelo”.“Ej, milorde Goriot, o vama se govori!”Sjedeći na kraju stola, kraj vrata kroz koja se unosilo jelo,

otac Goriot podiže glavu i, po staroj trgovačkoj navici, koje se još nije sasvim oslobodio, pomiriše komad kruha koji je bio ispod ubrusa.

“Što je to sad, kao da vam se ne sviđa kruh!” doviknu mu gospođa Vauquer jetko i tako glasno da nitko nije čuo zveket žlica, lupu tanjura i razgovor za stolom.

* Gali Franc-Joseph (1758-1828) smatrao da se po obliku glave i lubanje mo­gu otkriti karakteristična svojstva pojedinaca. Taje nauka danas odbačena (o.p.)

47

“Naprotiv, gospođo, ” odgovori Goriot, “on je od najboljeg brašna”.

“Po čemu vi to poznajete?” zapita Eugene.“Po bjelini i okusu”.“Po mirisu, kad ga mirišete”, reče gospođa Vauquer. “Postali

ste tako štedljivi da ćete na kraju krajeva pronaći način da se hranite udišući kuhinjski zrak. ”

“Odmah patentirajte taj pronalazak, ” dobaci činovnik iz Muzeja, “obogatit ćete se. ”

“Ostavite ga, ” upade slikar, “on to radi da bi nas uvjerio daje bio tvomičar rezanaca. ”

“Vaš je nos, dakle, pravi majstor”, ponovno reče činovnik iz Muzeja.

“Maj što?” upita Bianchon.“Maj-ković. ”“Maj-mun. ”“Maj-orica. ”“Maj-oneza. ”“Maj-čica. ”“Maj-četina. ”“Maj-čurina. ”“Maj-norama. ”Tih osam odgovora, izbačenih sa svih strana blagovaonice

brzinom rafala, izazvaše utoliko jači smijeh što je jadni otac Goriot gledao u goste nekako glupo, kao čovjek koji nastoji razumjeti riječi nekog stranog jezika.

“Maj?” upita on Vautrina koji je sjedio pokraj njega.“Eto ti maj, starino moja!” odgovori Vautrin, pljesnu oca

Goriota po glavi i nabi mu šešir na oči.Jadni starac, zaprepašten ovim prepadom, ostade nekoliko tre­

nutaka kao skamenjen. Christophe odnese njegov tanjur, misleći daje pojeo juhu, i tako, kada Goriot podiže šešir i dohvati žlicu, udari njome o stol. Svi prisutni prasnuše u smijeh.

48

“Gospodine, ” reče otac, “vi pravite neukusne šale, i ako pono­vite takve ispade... ”

“Pa što će biti, starče?” prekine ga Vautrin.“Platit ćete to preskupo jednog dana... ”“U paklu, jel’te?” naruga se slikar. “U onom mračnom kutu

gdje su zločesta djeca. ”“Sto je to s vama, gospođice, ” reče Vautrin Victorini, “vi

ništa ne jedete? Je li tata opet bio uporan?”“Užasan!” uzvikne gospođa Couture.“Treba ga opametiti”, reče Vautrin.“Ali, ” umiješa se Rastignac koji je sjedio pokraj Bianchona,

“gospođica bi mogla pokrenuti parnicu radi izdržavanja, budući da ništa ne jede. Gle, gle, kako otac Goriot promatra gospođicu Victorinu!”

Starac je zaboravio jesti gledajući sirotu djevojku, na čijem se licu ocrtavao istinski bol, bol nepriznatog djeteta koje voli svog oca.

“Dragi moj, ” šapne Eugene Bianchonu, “mi smo se svi pre­varili u ocu Goriotu. Nije on ni blesavko ni čovjek bez osjećaja. Primijeni ti na njega tvoj Gallov sistem, pa mi onda kaži što misliš o njemu. Vidio sam ga noćas kako savija pladanj od pozlaćenog srebra kao daje od voska. U tom trenutku lice mu je bilo ozareno neobičnim osjećajima. Njegov mi život izgleda toliko tajanstven da zaslužuje jedno ispitivanje. Tako je, Bianchon, nemoj se smi­jati, ja se ne šalim.”

“Slažem se,” reče Bianchon, “on je zanimljiv slučaj za liječni­ke, ako hoće, secirat ću ga.”

“Ne, nego mu ispitaj glavu.”“Dobro, ali njegova glupost može biti zarazna.”

49

Sutradan, Rastignac se obuče vrlo otmjeno i oko tri sata po podne ode gospođi de Restaud, zanoseči se usput onim lakomis­lenim nadama koje divnim uzbuđenjima uljepšavaju život mladića; za njih tada ne postoje ni smetnje, ni opasnosti, u svemu vide uspjeh, maštom uljepšavaju život, postaju nesretni ili žalosni zbog neostvarenih planova koji su nastajali samo u njihovim neobuzdanim željama; da nisu neznalice i stidljivi, društveni ži­vot bio bi nemoguć. Eugene je pazio na svaki svoj korak da se ne bi uprljao, ali je usput smišljao što će sve kazati gospođi de Res­taud, oštrio svoju duhovitost, izmišljao brze odgovore za razgo­vor koji je zamišljao, tražio duhovite dosjetke po uzoru na Tall- eyranda*, pretpostavljajući da će mu se ukazati zgodna prilika za izjavu na kojoj je zasnivao svoju budućnost. Ali student se zapr­lja i morao se zaustaviti pred Palais Royal da mu očiste čizme i hlače. “Da sam bogat, ” pomisli on mijenjajući petofranak koji je ponio za svaki slučaj, “odvezao bih se kolima i mislio bih na miru. ” Napokon stiže u Helderovu ulicu i zatraži da ga prijave grofici de Restaud. Sa suzdržanim bijesom čovjeka koji je uvje­ren da će uspjeti jednog dana, on izdrži prezrive poglede služinčadi koja ga je vidjela kada je pješice prelazio dvorište, a nije čula dolazak kola pred vrata. Taj gaje pogled utoliko više zabolio što je postao svjestan svog nižeg položaja čim je stupio u to dvorište, gdje je udarao kopitom o zemlju jedan divan konj, upregnut u lijepa i raskošna kola po kojima se vidjelo da njihov vlasnik živi rasipničkim životom i da poznaje sva pariška uživanja. Odmah postade neraspoložen. Mozak mu presta raditi i izgledaše kao neki glupak. Čekajući odgovor grofice, kojoj ode jedan sluga da ga prijavi, Eugene je stajao na jednoj nozi pred prozorom u pred­soblju i mehanički gledao u dvorište. Vrijeme je sporo prolazilo i on bi otišao da nije bio obdaren onom južnjačkom upornošću koja čuda stvara kad čovjek samo nešto naumi.

* Charles-Maurice Talleyrand-Perigord, princ od Benaventa (1754. -1838. ) Pojam je spletkarskog, sposobnog ali bez skrupula i vjerolomnog diplomata i političara.

50

“Gospodine, ” javi se sluga, “gospođa je u budoaru veoma zauzeta, nije mi ništa odgovorila; ali, ako bi gospodin htio prijeći u salon, tamo već ima nekoga. ”

Diveći se strahovitoj sposobnosti tih ljudi koji jednom riječju umiju optužiti ili osuditi svoje gospodare, Rastignac smjelo otvori vrata na koja je sluga izašao da bi pokazao tim drskim lakajima kako poznaje kuću; i tako nasumice upade u neku sobu gdje su bile svjetiljke, ormari sa suđem, grijalica za sušenje ručnika za kupanje; iz nje se izlazilo u nekakav mračan hodnik i sporedne stube. Prigušen smijeh koji se čuo u predsoblju sasvim ga zbuni.

“Gospodine, salon je ovdje”, reče mu sluga klanjajući se dubo­ko što je sličilo na novo ismjehivanje.

Eugene se tako naglo okrenu da se spotaknu o neku kadu, ali srećom zadrži šešir da mu ne padne u vodu. U tom trenutku otvoriše se vrata na kraju dugačkog hodnika koji je osvjetljavala mala svjetiljka i Rastignac začu u isto vrijeme glas gospođe de Restaud, glas oca Goriota i odjek jednog poljupca. On tada uđe u blagovaonicu, prijeđe preko nje, pođe za slugom, uđe u prvi sa­lon i tu stade kraj prozora čim vidje daje okrenut dvorištu. Htio se uvjeriti da li je ovaj otac Goriot zaista onaj otac Goriot kojeg je poznavao. I dok mu je srce snažno kucalo, on se sjećao strašnih Vautrinovih riječi. Sluga je čekao Eugena na ulazu u salon, kad odjednom iz njega izađe neki otmjen mladić koji reče nestrplji­vo: “Ja odoh, Maurice. Kažite gospođi grofici da sam je čekao više od pola sata. ” Ovaj neuljudan mladić, koji je svakako imao prava da bude takav, pjevušeći neku talijansku pjesmicu uputi se prozoru kod kojeg je zastao Eugene, prvo, da vidi kakav je taj čovjek tamo, a drugo da pogleda u dvorište.

“Bolje bi bilo da gospodin grof pričeka još malo, gospođa je gotova”, reče Maurice i ode u predsoblje.

U tom trenutku otac Goriot, koji je izašao na sporedna vrata, zasta pred kolnim ulazom. Starac se spremao otvoriti svoj kišobran ne primjećujući da su kolna vrata otvorena kako bi mogao ući jedan mladić s odlikovanjima koji je upravljao dvokolicama. Otac

51

Goriot jedva uspije ustuknuti da ga kola ne pregaze. Konj se uplaši kišobrana, odskoči malo u stranu i pojuri ka trijemu. Mladić se osvrnu ljutito, pogleda oca Goriota i prije nego što izađe, pozdravi ga odavajući mu ono poštovanje koje mimo svoje volje ukazujemo zelenašima od kojih zavisimo, ili ljudima lošeg glasa, zbog čega se kasnije stidimo. Otac Goriot mu odgovori prijateljskim i do­broćudnim pozdravom. Sve se ovo odigralo za tren oka. Eugene je bio previše zamišljen, nije ni primijetio da nije sam , kad odjed­nom začu grofičin glas.

“Što, Maxime, vi odlazite?” reče ona prijekorno i pomalo jet­ko.

Grofica nije ni primijetila da su kola ušla. Rastignac se naglo okrenu i vidje groficu u divnoj sobnoj haljini od bijelog kašmira s ružičastim pojasom. Bila je nehajno počešljana kao sve Parižanke prije podne; bila je namirisana, bez sumnje okupana, a njena lje­pota, nekako profinjena, bila je još čulnija; oči su joj bile vlažne. Mladići znaju sve zapaziti: njihova se duša utapa u zračenje žen­ske ljepote, kao što biljka udiše iz zraka svoje hranjive sastojke. Zato Eugene osjeti mekoću i svježinu njenih ruku, iako ih nije ni dodirnuo. On je ispod kašmira vidio njezine jedre grudi koje su se ponekad nazirale kroz poluotvorenu haljinu i privlačile njegov pogled. Grofici nije bio potreban steznik, sam je pojas isticao njezin vitki stas; njezin vrat kao daje bio stvoren za milovanje, a njezine noge bile su divne u papučama. Kad Maxime dohvati njezi- nu ruku daje poljubi, Eugene tek tada primijeti Maxima a grofica Eugena.

“Gle! Vi ste ovdje, gospodine de Rastignac, milo mi je što vas vidim”, reče ona glasom kojem se mora pokoriti svaki ra­zuman čovjek.

Maxime je tako značajno gledao čas u Eugena čas u groficu daje nagovještavao nezvanom gostu da mora smjesta strugnuti. “A, draga moja, nadam se da ćeš ovog žutokljunca izbaciti van!” To su jasno i razgovjetno kazivali pogledi drskog i oholog mladića kojeg je grofica Anastasie zvala Maxime i čije je lice ispitivala

52

onim pokornim pogledom koji nesvjesno otkriva tajne svake žene. Rastignaca obuzme silna mržnja prema tom mladiću. Prvo zbog toga što uvidje kako je grozna njegova kosa prema divnoj, plavoj i lijepo nakovrčanoj Maximovoj kosi. Zatim, Maxime je imao lijepe i čiste čizme dok su njegove, pored sve pažnje, bile prilično isprljane. Najzad, Maximov je kaput stajao kao saliven i davao mu izgled lijepe žene, dok je Eugene u dva i pol sata po podne bio u fraku. Promatrajući ovog kicoša, vitkog i visokog, sjajnih očiju i blijeda lica, koji je bio u stanju upropastiti i samohrano siroče, pronicljivi mladić iz Charente osjeti što znači biti otmjeno odjeven. I ne sačekavši Eugeneov odgovor, gospođa de Restaud zamaknu u drugi salon, slična leptiru, u haljini čiji su okrajci lepršali pri uvijanju i odvijanju. Maxime ode za njom. Eugene, sav bijesan, pođe za njima. I tako se svi troje nađoše zajedno kraj kamina, u velikom salonu. Student je dobro znao da će smetati tom odvrat­nom Maximu; ali je htio prkositi tom kicošu, makar se i zamjerio gospođi de Restaud. Odjednom, sjetivši se daje vidio tog mladića na plesu gospođe de Beauseant, on pogodi što Maxime znači za gospođu de Restaud; i, s onom mladenačkom smjelošću koja čini velike gluposti ili postiže velike uspjehe, on se zarekne: “Evo mog suparnika, moram ga pobijediti. ” Nerazuman mladić! On nije znao da Maxime de Trailles dopušta da ga uvrijede, a onda prvi puca i ubija svog protivnika. Eugene je bio dobar strijelac, ali još nije imao dvadeset pogodaka sa dvadeset dva metka. Mla­di grof sjedne u naslonjač kraj vatre, dohvati mašice i poče poti­cati vatru u kaminu tako žestoko i tako zlovoljno da se lijepo Anastasijino lice odjednom sneveseli. Ona se okrenu Eugeneu i pogleda ga onim hladnim upitnim pogledom koji je rječito go­vorio: “Zašto ne odlazite?” Ali tako, da dobro odgojeni ljudi mogu odmah odgovoriti onim rečenicama koje bi trebalo zvati izlaznim rečenicama.

Eugene napravi ljubazno lice i reče: “Gospođo, požurio sam da vas posjetim zbog. . . ”

Ali odjednom naglo zašuti, jer se otvoriše vrata i uđe onaj gospodin koji je došao kolima. On je bio gologlav, ne pozdravi se

53

s groficom, zagleda brižljivo Eugena, pruži ruku Maximu i reče mu vrlo prijateljskim tonom “Dobar dan”, što neobično iznenadi Eugena. Mladi ljudi iz pokrajine ne znaju kako je ugodno živjeti utroje.

“Gospodin de Restauđ”, reče grofica studentu pokazujući na svog muža.

Eugene se duboko pokloni.“Gospodin de Rastignac”, nastavi ona predstavljajući Euge­

na grofu de Restaudu. “On je, po lozi Marcillac, rođak vikontese de Beauseant na čijem sam posljednjem plesu imala zadovoljs­tvo upoznati se s njim.”

Riječi: rođak gospođe vikontese de Beauseant po lozi Marcil­lac, koje je grofica izgovorila skoro deklamirajući, puna one gor- dosti koju osjeća svaka domaćica kad hoće pokazati da kod nje dolazi samo otmjeni svijet, čarobno su odjekivale. Grof nije više bio hladan i zvaničan, već pozdravi studenta.

“Milo mi je, gospodine, što mi se pružila prilika upoznati se s vama.”

I sam grof Maxime de Trailles pogleda uznemireno Eugena i odmah promijeni svoje izazivačko držanje. Ova nagla promjena koja je nastala pri spominjanju jednog imena, otvori oči i vrati duh mladom južnjaku. Visoko pariško društvo nije više imalo

ini 7Q niono *'**!*“

Ponemn \/onnnor iJL UUOIOU T UU\^UV1 J

r\too nt Kili on oođnv/t-uv vjuin/i um ou ouuu umuivu

od njegovih misli.“Ja sam mislio da je loza Marcillac izumrla?” reče grof de

Restaud Eugeneu.“Jest, gospodine!” odgovori on. “Moj djed, vitez de Rastig­

nac, oženio se nasljednicom obitelji de Marcillac. On je imao samo jednu kćer kojom se oženio maršal de Clarimbault, djed po majci gospođe de Beauseant. Mi smo mlađa grana i utoliko siromašnija što je moj djed, viceadmiral, izgubio sve što je imao služeći kralja. Revolucionarna vlada nije priznala naša potraži­vanja pri likvidiranju Indijskog društva.”

54

“Je li gospodin vaš djed bio zapovjednik broda “Osvetnik”* prije 1789. ?”

“Jest. ”“On je onda poznavao mojega djeda koji je bio zapovjednik

“Warwicka”. ”Maxime sleže ramenima gledajući u gospođu de Restaud, kao

da joj je htio red: “Mi smo propali ako ova dvojica budu razgo­varali o mornarici. ” Anastasie shvati pogled gospodina de Traille- sa. Ona se nasmiješi, kako to samo žene znaju, i reče: “Dođite, Maxime, trebam vas nešto pitati. Gospodo, mi vas ostavljamo da zajedno plovite na “Warwicku” i “Osvetniku. ” Ona ustade i iza­zivački pozva Maxima koji pođe s njom u budoar. Ovaj morga- natski par, kako to lijepo kažu Nijemci a za što mi nemamo odgo­varajući izraz u francuskom jeziku, tek je stigao do vrata, a grof prekide razgovor s Eugenom.

“Anastasie, ostanite, draga moja, ” povika on ljutito, “vi do­bro znate da... ”

“Odmah ću se vratiti, odmah, ” prekide ga ona, “samo da nešto kažem Maximu.”

Doista, ona se ubrzo vrati. Žene koje moraju paziti na narav svojih muževa da bi mogle raditi što hoće, znaju dokle smiju ići, a da ne izgube njihovo dragocjeno povjerenje. One im nikad ne proturječe kad su u pitanju obične stvari. Tako je grofica prema tonu grofovog glasa uvidjela da je opasno ostati u budoaru. Za ovu neprijatnost trebala je zahvaliti Eugenu. Zato ga sa neskrive- nim negodovanjem pokaza Maximu, koji krajnje zajedljivo reče i grofu i njegovoj ženi i Eugenu: “Slušajte, vi imate posla, ne že­lim vam smetati; zbogom. ” i ode.

“Ta ostanite, Maxime!” povika grof.“Dođite na večeru”, reče grofica koja ponovno ostavi Eugena

* Brod “Osvetnik” (“Vengeur”), izrađen 1680. godine, istakao se u ratu za američku nezavisnost; godine 1794. slavno potonuo u okršaju protiv engleske flote. Više pjesnika opjevalo je njegovo junaštvo.

55

i grofa i ode s Maxiraom u prvi salon gdje su čekali da gospodin de Restaud otprati Eugena.

Rastignac je slušao kako se čas zakikoću, čas razgovaraju, pa zašute; ali pakosni student nastavi praviti dosjetke sa gospodi­nom de Restaudom, laskao mu je ili ga uvlačio u nove razgovore samo da bi ponovno vidio groficu i doznao u kakvim je odnosima s ocem Goriotom. Ova žena, očigledno zaljubljena u Maxima, koja drži muža pod papučom, a tajno održava veze sa starim tvomičarem rezanaca, izgledala mu je veoma zagonetna. Htio je prodrijeti u tu tajanstvenost, nadajući se da če tako moći zagospo­dariti tom Parižankom.

“Anastasie!” pozva grof ponovno svoju ženu.“Mora se, jadni moj Maxime,” reče ona mladiću. “Do viđenja,

večeras. .. ”“Nadam se, Naisie, ” šapnu joj on, “da ćemo se osloboditi

onog mladića čije oči uvijek zasjaju kao žeravica kad god se vaša haljina otvori. Izjavit će vam ljubav, obrukat će vas i morat ću ga ubiti.”

“Jeste li poludjeli, Maxime?” reče ona. “Zar ti studenti nisu vrlo pogodni da se na njih baci sumnja ljubomornog muža i da se tako prikrije pravi ljubavnik? Učinit ću ja da ga Restaud zamrzi.”

Maxime prasnu u smijeh i izađe; grofica ga isprati i stade uz prozor da ga promatra kako puca bičem i tjera konja da poigrava. Vratila se tek onda kad su zatvorili glavna vrata.

“Znate li, draga moja,” reče joj grof kad se ponovno pojavila, “imanje na kojem živi gospodinova obitelj nije daleko od Ver- teuila, na Charenti. Gospodinov i moj djed bili su poznanici.”

“Milo mi je što smo stari znanci”, odvrati grofica rastreseno.“Više nego što mislite”, reče tiho Eugene.“Kako?” upita ona živo.“Evo kako”, reče student. “Vidio sam maloprije daje iz vaše

kuće izašao jedan gospodin s kojim stanujem u istom pansionu, soba do sobe, otac Goriot.”

56

Pri spomenu tog imena ukrašenog riječju otac, grof koji je poticao vatru u kaminu, baci mašice u vatru kao da se opekao, i ustade.

“Gospodine, mogli biste kazati gospodin Goriot!” viknu on.Grofica najprije problijedi kad vidje muža tako razdraženog,

pa onda pocrveni i zbuni se; konačno odgovori usiljeno prirod­nim glasom, sa izvještačenom veselošću na licu: “Nikoga na svi­jetu ne volim više od njega... ” Tu zastade, pogleda u klavir kao da se nečega prisjetila i reče: “Volite li glazbu gospodine?”

“Mnogo”, odgovori Eugene, sav crven i zbunjen pret­postavkom da je učinio neku veliku glupost.

“Pjevate li?” zapita ga ona, priđe klaviru i preleti preko svih tipki, od najnižeg DO do najvišeg TI. Rrra!

“Ne, gospođo.”Grof de Restaud hodao je po sobi uzduž i poprijeko.“Šteta, tko zna pjevati, može imati mnogo uspjeha”, reče gro­

fica i zapjeva: “Ca-a-ro, ca-a-ro, ca-a-ro, non du-bi-ta-re*.”Izgovorivši ime oca Goriota, Eugene je napravio jak dojam,

ali sasvim suprotan dojmu koje su izazvale riječi: rođak gospođe de Beauseant. On se nalazio u položaju čovjeka koji je, zahvalju­jući naročitom povjerenju, mogao razgledati zbirku nekog lju­bitelja starina, pa je nepažnjom iz punog ormara isklesanih figu­ra, oborio tri-četiri slabo nalijepljene glave. Zaželio je da pro­padne u zemlju. Lice gospođe de Restaud bilo je hladno, a ravnodušne oči izbjegavale su poglede nesretnog studenta.

“Gospođo, ” reče on, “vi morate razgovarati s gospodinom de Restaudom, i zato vas molim primite uvjerenje o mojem poštovanju i dopustite mi da. . .”

“Kad god budete došli, ” prekine ga naglo grofica, “učinit ćete i gospodinu de Restaudu i meni najveće zadovoljstvo, budite uvjereni u to.”

* Dragi, dragi, dragi, nemoj sumnjati (tal. )

57

Eugene se pokloni duboko i grofici i grofu pa izađe, a grof ga, usprkos njegovom protivljenju, isprati do predsoblja.

“Kad god bude došao ovaj gospodin,” reče grof Mauriceu, “kažite mu da nismo kod kude, ni gospođa ni ja.

Kad Eugene izađe, primijeti da pada kiša. “Eto, ” reče on sebi, “napravio sam glupost kojoj ne znam ni uzroka ni značaja, a sad ču još upropastiti odijelo i šešir. Bolje bi bilo da sam ostao kod kuće i bubao za ispit spremajući se za dobrog suca. Mogu li od­laziti u društvo kad je za to potrebno imati kola, čiste čizme, neophodnu opremu, zlatan lanac, danju rukavice od bijele jelenje kože koje stoje po šest franaka par, a uvečer žute rukavice! A, stari nevaljalče, oče Goriot!”

Kad je izašao na ulicu, naiđoše neka iznajmljena kola koja su se vraćala sa svadbe. Kočijaš je jedva čekao da kriomice zaradi nešto za sebe i vidjevši Eugenea u fraku, s bijelim prslukom, žutim rukavicama i sjajnim čizmama, a bez kišobrana upita ga znakom hoće li da ga poveze. Eugene je bio obuzet onim prigušenim bije­som koji gura mlade ljude sve dublje u ponor u koji su upali kao da će tamo naći neki sretan izlaz. On glavom dade znak da prista­je na kočijaševu ponudu i uđe u kola, iako je imao samo dvadeset dva sua. Nekoliko narančinih cvjetova i zlatnih končića poka­zivali su da su se u njima vozili mladenci.

“Kamo će gospodin?” upita kočijaš, koji je već skinuo bijele rukavice.

“Zaista, ” pomisli Eugene, kad sam već ovako pretjerao, onda da bar nešto iskoristim! Tjerajte u palaču de Beauseant”, odgo­vori on glasno.

“U koju?” zapita kočijaš.Ovo pitanje zbuni Eugena. Ovaj novajlija u otmjenosti nije

znao da postoje dvije palače de Beauseant, a nije znao ni koliko ima rođaka koji i ne pomišljaju na njega.

“Vikont de Beauseant, ulica. .. ”“Grenelle”, dopuni kočijaš kimajući glavom. “Znate, imate i

palaču grofa i markiza de Beauseant, u Ulici Saint-Dominique”, dodade on podižući papuču na kolima.

58

“Znam”, odgovori Eugene odsječno. “Danas mi se svatko ruga!” reče on i baci šešir na prednje sjedište. “Skupo ču sve ovo platiti. Ali ču bar kao pravi gospodin posjetiti svoju tobožnju rođakinju. A onaj stari zlikovac, otac Goriot, več me stoji naj­manje deset franaka. Ali ču bar ispričati gospođi de Beauseant što mi se sve desilo, možda ču je nasmijati. Ona je vjerojatno upoznata s tajnom zločinačkih veza između onog starog štakora bez repa i one lijepe žene. Bolje je da zadobijem naklonost svoje rođakinje, nego da se nosim s onom pokvarenom ženom koja mi se čini veoma skupa. Kad je ime ove lijepe vikontese tako močno, koliko tek vrijedi ona sama? Okrenimo se onima pri vrhu. Kad se več napada nešto na nebu, onda treba gađati pravo u Boga!”

Te su riječi samo kratak izvod mnogih i mnogih misli koje su se vrzmale po njegovoj glavi. Gledajuči kako pada kiša, on se malo smiri i osjeti spokojnim. Tješio se da če bar korisno potrošiti posljednji novac koji ima pri sebi, jer će sačuvati frak, čizme i šešir. Zato se nasmijao kad je kočijaš doviknuo: “Otvorite vrata, molim vas!” Vrataru crvenoj i zlatom optočenoj odori otvori vrata palače i Rastignac je sa zadovoljstvom gledao kako njegova kola prolaze ispod trijema, zaokreću u dvorište i zaustavljaju se pred ulazom. Kočijaš u dugačkom plavom kaputu priđe kolima i spus­ti papuču na kolima. Izlazeći iz kola, Eugene začuje prigušen smijeh koji je dolazio iz hodnika sa stupovima. Sluge su se već podsmjehivale ovim prostim svatovskim kolima. Njihov smijeh začu se baš onda kad je student uspoređivao svoja kola s jednim od najljepših kočija koje postoje u Parizu, u koju su bila upregnu­ta dva nemirna konja s ružama iza ušiju. Konji su grizli žvale, a kočijaš ih je, naprašen i s lijepom maramom oko vrata, kratko držao na uzdi, kao da su se htjeli oteti. U Chaussee-d’Antinu, u dvorištu gospođe de Restaud vidio je lake dvokolice čovjeka od dvadeset šest godina. U predgrađu Saint-Germain zatekao je raskoš velikog plemića, elegantna kola koja su vrijedila više od trideset tisuća franaka.

“Tko li je tu?” zapita se Eugene shvativši, istina malo kasno, da u Parizu ima veoma malo slobodnih žena i da skupo stoji

59

njihovo osvajanje. “Do đavola! Vjerojatno i moja rođakinja ima svojeg Maxima. ”

Teško ožalošćen, on se popne uz stube. Čim se pojavi, otvoriše se staklena vrata; pred njim se pojaviše sluge uozbiljene kao ma­garci kad ih timare. Onaj ples na kojem je i on bio prisutan, priređen je u velikim prostorijama za svečanosti, u prizemlju palače Beauseant. Kako nije imao vremena posjetiti svoju rođakinju između poziva i plesa, on nije ni poznao stan gospođe de Beauseant; pružila mu se prilika da prvi put vidi čuda one elegancije koja odaje dušu i navike jedne otmjene žene. Ovo je bilo utoliko zanimljivije za promatranje što je mogao praviti us­poredbe sa salonom gospođe de Restaud. Vikontesa je primala u četiri i pol sata. Da je Eugene došao pet minuta ranije, ne bi ga primila. Eugenea, koji nije imao pojma o raznim pariškim običa­jima, odvedoše gospođi de Beauseant preko velikih bijelih stuba punih cvijeća, s pozlaćenom ogradom i crvenim sagovima. On ništa još nije znao o njoj, iako je spadala u žene o kojima se svake večeri prepričavaju priče po pariškim salonima.

Vikontesa je već tri godine bila u prisnim vezama s inarki- zom d’Ajuda-Pintom, koji je bio jedan od najpoznatijih i naj­bogatijih portugalskih plemića. To je bila jedna od onih beza­zlenih veza koje imaju u sebi toliko draži za one koji je održava­ju, tako da ne podnose nikog drugog. Zato je i vikont de Beauseant, htio-ne-htio, poštivao pred svijetom ovu morganatsku vezu. Svi oni koji su prvih dana ovog prijateljstva dolazili kod vikontese u dva sata po podne zatjecali su markiza d’Ajudu-Pinta. Gospođa de Beauseant nije mogla odbijati posjete, jer bi to bilo vrlo ne­pristojno, ali je ipak hladno primala svoje goste, pažljivo proma­trala šare na stropu, tako da je svakom bilo jasno koliko joj sme­ta. Kad se razglasilo po Parizu da su gospođi de Beauseant nepri­jatne popodnevne posjete, nitko joj više nije dolazio. Ona je odla­zila u Veselo kazalište ili u Operu s gospodinom de Beauseantom i gospodinom d’Ajuda-Pintom. Ali gospodin de Beauseant, kao dobro odgojeni čovjek, uvijek je ostavljao svoju ženu i Portu­galca same u loži. Gospodin d’Ajuda se mislio oženiti jednom

60

od gospođica de Rochefide. U visokim društvenim krugovima svatko je, osim gospođe de Beauseant, znao za tu vezu. Neke njezine prijateljice bijahu joj kao nagovijestile nešto; ali ona se na to smijala vjerujući da one to čine iz zavisti, želeći pomutiti njezinu sreću. Međutim, trebalo je objaviti vjeridbu. Iako je došao obavijestiti vikontesu o ovome braku, lijepi Portugalac još nije smio izustiti ni jednu jedinu riječ o tome. Zašto? Zato što, bez sumnje, ništa nije teže nego priopćiti ženi takav ultimatum. Ima ljudi koji se bolje osjećaju u dvoboju, pred čovjekom koji im može svakog časa probosti srce mačem, nego pred ženom koja poslije dvosatnog jadikovanja pada u nesvijest i traži soli za udisanje da bi se osvježila. Dakle, gospodin d’Ajuda-Pinto sjedio je kao na trnju i mislio poći, govoreći u sebi da će gospođa de Beauseant doznati ovu vijest; on će joj pisati; bit će mu lakše da ovo ljubavno ubojstvo izvrši pismeno nego usmeno. Kad sluga najavi gospodi­na Eugenea de Restignaca, markiz d’Ajuda-Pinto zadrhti od ra­dosti. Zapamtite dobro da zaljubljena žena ima više smisla za sumnjičenja nego sposobnosti da unese promjene u svoja zadovolj­stva. Kad je netko hoće napustiti, ona brže shvati smisao nekog pokreta no što Vergilijev konj osjeti sićušna tjelešca glasnika ljubavi. Zato i gospođa de Beauseant primijeti ovaj nehotičan trzaj, koji je bio lak, ali bezazleno strašan. Eugene nije znao da u Pari­zu nikome ne treba ući u kuću dok prije toga od kućnih prijatelja ne sazna sve o mužu, o ženi i djeci, da se ne bi učinila neka od onih gluposti za koje Poljaci tako živopisno kažu: Upregnite pet volova u kola-svakako zato da biste se izvukli iz neprilike u koju ste upali! Takve neprilike još nemaju imena u Francuskoj vjero­jatno zato što se misli da su one u njoj nemoguće zbog jako raspros­tranjenog ogovaranja. Pošto se već dobro zapetljao kod gospođe de Restaud, koja mu nije ostavila ni toliko vremena da se izvuče iz škripca, samo je Eugene bio u stanju nastaviti sa svojim šeprtljanjima otišavši u posjet gospođi de Beauseant. Ali ako je tamo i previše smetao gospođi de Restaud i gospodinu de Traille- su, ovdje je spašavao gospodina d’Ajudu.

61

“Zbogom”, reče Portugalac žureći prema vratima, dok je Eu- gene ulazio u jedan malen i lijep salon, siv i ružičast, u kojem je raskoš bila uvjet eleganciji.

“Ali samo do večeras”, odvrati gospođa de Beauseant, okrenu glavu i pogleda u markiza. “Zar nećemo u kazalište?”

“Ne mogu”, reče on i dohvati kvaku na vratima.Gospođa de Beauseant ustade, pozva ga k sebi ne osvrćući se

na Eugenea koji je, stojeći zaslijepljen bljeskom divotnog bogat­stva, povjerovao u istinitost arapskih priča i nije znao gdje bi se sklonio ispred ove žene koja ga ne primjećuje. Vikontesa podiže kažiprst desne ruke i njime pozva markiza preda se. U njenom pokretu bilo je i silnog despotizma i silne strasti te markiz pusti kvaku i vrati se. Eugene ga je zavidno gledao.

To je onaj čovjek čija kola čekaju dolje! Treba, dakle, imati bijesne konje, sluge u odorama, i more zlata da bi se zadobio pogled jedne Parižanke. Demon raskoši ujede ga za srce, obuze ga groznica dobitka, a želja za zlatom osuši mu grlo. Imao je sto trideset franaka za tri mjeseca. Njegov otac, majka, braća, sestre, tetka, nisu trošili, svi zajedno, ni dvjesto franaka mjesečno. Ova brza usporedba između njegovog sadašnjeg položaja i cilja koji je trebao postići samo poveća njegovo zaprepaštenje.

“A zašto, ” reče vikontesa smijući se, “ne možete doći u Tali­jansko kazalište?”

“Imam posla. Pozvan sam na večeru kod engleskog ambasa­dora. ”

“Ostavite sve to. ”Kad čovjek samo počne lagati, on je onda prisiljen upadati iz

laži u laž. Gospodin d’Ajuda reče tada, smijući se: “Vi to zahtije­vate?”

“Uistinu. ”“Eto, to sam želio da mi kažete”, odgovori on i pogleda je

onim nježnim pogledom koji bi umirio svaku drugu ženu. Zatim dohvati vikontesinu ruku, poljubi je i ode.

62

Eugene zagladi rukom kosu i spremi se za pozdrav vjerujući da će se sad gospođa de Beauseant sjetiti i njega; ali, ona odjed­nom pojuri, uđe u galeriju, pritrča prozoru i stade gledati gospo­dina d’Ajudu kako ulazi u kola; ona pažljivo oslušnu i ču kako sluga ponavlja kočijašu: “Kod gospodina de Rochefide. ”

Ove riječi i način na koji se gospodin d’Ajuda zavali u kola djelovali su kao udar groma na ovu ženu, i ona se vrati obuzeta najcrnjim slutnjama. Za visoke društvene krugove to su najstrašnije nesreće. Vikontesa uđe u spavaću sobu, sjede za stol i uze papir za pisma.

“Budući da večerate kod obitelji Rochefide, a ne u engleskoj ambasadi,” napisa ona, “morate se objasniti sa mnom. Ja vas čekam.”

Kad je ispravila nekoliko slova koja je od grčevitog drhtanja ruke baš napisala, ona se potpiše sa C, stoje trebalo značiti Claire de Bourgogne, i pozvoni.

“Jacques,” reče sluzi koji odmah uđe, “otiđite u sedam i pol sati kod gospodina de Rochefide i potražite markiza d’Ajudu. Ako je gospodin markiz tamo, predajte mu ovo pismo i ne čekajte odgovor; ako ne bude tamo, vratite pismo.”

“Gospođu vikontesu čeka netko u salonu.”“Zbilja”, reče ona i uđe unutra.Eugeneu je već bilo jako neugodno; napokon, pojavi se vikon­

tesa i tako bolnim glasom mu reče da on sav protrne: “Oprostite, gospodine, morala sam napisati jedno pismo, a sada vam stojim na raspolaganju.” Nije znala što govori, jer evo što je mislila: “A, on se hoće oženiti gospođicom de Rochefide. No, je li on slo­bodan? Taj se brak treba osujetiti još noćas, ili ja... Ali o tome se sutra neće više ni govoriti”.

“Rođakinjo. . .” započe Eugene.“Kako?” uzviknu vikontesa i ošinu ga drskim pogledom od

kojeg se student sledi.Eugene je razumio to njezino: kako. Za ova tri sata on je toli­

ko stvari naučio da je postao obazriv.

63

“Gospođo,” popravi se on i pocrveni. Tu zastade pa onda na­stavi: “Oprostite mi; meni je toliko potrebna pomoć da mi malo rodbinstva ne bi ništa naudilo.”

Gospođa de Beauseant se nasmiješi, ali žalosno: ona je već osjećala nesreću koja se bližila.

“Kad biste znali u kakvom se položaju nalazi moja obitelj,” nastavi on, “vi biste pristali da budete jedna od onih vila iz bajki koje uživaju u otklanjanju teškoća svojih štićenika.”

“Dakle, rođače,” reče ona smijući se, “čime vam mogu po­moći?”

“A zar ja to znam? Ali biti s vama i u najdaljem srodstvu vrijedi koliko čitavo bogatstvo. Zbunili ste me, ne znam ni što sam vam kazao. Htio sam vas zamoliti da me prisvojite kao kak­vo siroče koje bi se uhvatilo za vašu suknju i koje bi bilo u stanju da za vas da i svoj život.”

“Da li biste ubili nekoga zbog mene?”“Ubio bih i dvojicu”, reče Eugene.“Dijete! Da, vi ste pravo dijete”, reče ona zaustavljajući suze.

“Vi biste mogli iskreno voljeti!”“Ah!” uzdahnu on klimnuvši glavom.Vikontesa se živo zainteresira za studenta zbog njegovog

odgovora. Južnjak je pravio svoj prvi račun. Između plavog bu-A A ~ T ) nn + mi r l 4 ----------------------------------- -------------------------- ^ ~ A ~uuttia ut ±\.odtauui i i uzitabLug aaivjua ut

Beauseant on je završio tri godine ovog Pariškog prava o kojem se ne govori, iako se iz njega sastoji veliko društveno pravo koje, ako se dobro nauči i primijeni, daleko vodi.

“A, sjetio sam se”, reče Eugene. “Ja sam na vašem balu upo­znao gospođu de Restaud i bio sam danas prije podne kod nje.”

“Vjerojatno ste joj smetali”, primijeti gospođa de Beauseant smiješeći se.

“Da, ja sam neznalica koja će cijeli svijet izazvati protiv sebe ako mi vi ne pomognete. Mislim daje veoma teško naći u Parizu mladu, lijepu, bogatu i elegantnu ženu koja je slobodna, a meni je

64

potrebna takva žena koja bi me upoznala s onim što vi žene znate tako lijepo objasniti: sa životom. Svuda ću naići na nekog gospo­dina de Traillesa. Došao sam, dakle, k vama da mi objasnite jed­nu zagonetku i da vas zamolim da mi kažete kakvu sam to glupost uradio. Govorio sam o nekom ocu. . . ”

“Gospođa vojvotkinja de Langeais”, najavi Jacques prekida­jući studenta, kojem to nije bilo pravo.

“Ako želite uspjeti u životu, ” reče vojvotkinja tihim glasom, “prije svega ne smijete biti tako nagli. ”

“O! Dobar dan, draga moja, ” nastavi ona idući u susret vojvot­kinji, stisnu joj ruke srdačno i umiljato kao da joj je rođena sestra, a vojvotkinja joj to uzvrati s najvećom ljubaznošću.

“Evo dviju dobrih prijateljica!” pomisli Rastignac. “Sad ću imati dvije zaštitnice. Ove dvije žene zacijelo imaju iste osobine te će se obje, bez sumnje, zauzeti za mene. ”

“Čemu imam zahvaliti što si došla, draga moja Antoinette?” upita gospođa de Beauseant.

“Vidjela sam gospodina d’Ajuda-Pintu kad je ulazio u palaču gospodina de Rochefide pa sam pomislila da ste sami. ”

Gospođa de Beauseant osta hladna i ne pocrveni, njen se po­gled ne promijeni, a njezino čelo kao da se razvedravalo dok je vojvotkinja izgovarala ove kobne riječi.

“Da sam znala da ste zauzeti... ”, doda vojvotkinja okrenuvši se Eugeneu.

“Gospodin de Rastignac, moj rođak”, reče vikontesa. “Sto je s generalom Montriveauom?” upita ona. “Jučer mi je Serizy re­kao da se nigdje ne pojavljuje. Je li bio danas kod vas?”

Budući se govorilo da je vojvotkinju napustio gospodin de Montriveau u koga je ona bila smrtno zaljubljena, ovo je pitanje žacnu posred srca i ona odgovori pocrvenjevši: “Jučer je bio u Elizejskoj palači. ”

“Na službi?” priupita gospođa de Beauseant.“Klaro, vi sigurno znate da će se sutra objaviti zaruke gospodi­

na d’Ajuda-Pinte i gospođice de Rochefide?” prihvati vojvotkinja

65

sijevajući pakosno očima.Udarac je bio i previše jak, vikontesa problijedi i odgovori

smijući se: “To je vijest kojom se zabavljaju glupani. Zašto bi gospodin d’Ajuda dao jedno od najpoznatijih portugalskih imena gospođici Rochefide? Rochefide su skorašnji plemići. ”

“Ali će Berthe, kako se govori, imati dvije stotine tisuća li- vara prihoda. ”

“Gospodin d’Ajuda je i odveć bogat da bi s tim računao. ” “Draga moja, gospođica de Rochefide je dražesna. ”“Ah!”“Napokon, on je danas tamo na večeri, sve je uređeno.

Iznenađena sam koliko ste vi malo obaviješteni o tome. ”“Dakle, kakvu ste to ludoriju učinili, gospodine?” reče gospođa

de Beauseant. “Ovaj siroti dečko pravi je novajlija u društvu te pojma nema o čemu mi to govorimo. Budite dobri prema njemu, a naš razgovor ostavimo za sutra. Vidite, sutra će sve biti zvanično objavljeno i onda ćete moći sa sigurnošću govoriti o tome. ”

Vojvotkinja odmjeri Eugena od glave do pete onim drskim po­gledom koji čovjeka smrvi, i stavi mu na znanje da je nitko i ništa.

“Gospođo, ja sam nehotice strašno uvrijedio gospođu de Res- taud. Nehotice, eto, u tome je moja krivica”, reče student koji se već snašao i shvatio zajedljiva i potajna peckanja u ljubaznim riječima ovih dviju žena. “Vi se i dalje viđale s onima koji vam svjesno nanose bol, a možda i strahujete od njih, dok onoga koji nesvjesno nanosi uvrede smatraju za glupaka i smetenjaka koji ne zna iskoristiti ništa, a svatko ga prezire. ”

Gospođa de Beauseant pogleda studenta onim pogledom ve­likih duša u kojem je bilo i zahvalnosti i dostojanstva. Taj pogled bio je melem za ranu koju je studentovu srcu zadala vojvotkinja svojim ispitivačko-ocjenjivačkim pogledom kojim je odmjerila njegovu vrijednost.

“Zamislite da sam uspio zadobiti blagonaklonost grofa de Restauda, jer” reče on i pogleda vojvotkinju istovremeno i ponizno

66

i zajedljivo, “moram vam priznati, gospođo, ja sam zasada samo grešni student, sam samcat, puki siromah. . . ”

“Ne govorite tako, gospodine de Rastignac. Žene nikad ne vole ono što nitko ne voli. ”

“E, ” reče Eugene, “meni su tek dvadeset dvije godine i čovjek mora podnositi nezgode koje idu s godinama. Uostalom, ja se ispovijedam; a nemoguće je kleknuti u ljepšu ispovjedaonicu: u ovoj se čine grijesi koji se priznaju u onoj drugoj!”

Zbog njihove neukusnosti, vojvotkinja hladno primi i osudi ove krivovjeme riječi i reče vikontesi:

“Gospodin je došao. . .”Gospođa de Beauseant poče se slatko smijati i svom rođaku i

vojvotkinji.“Došao je, draga moja, i traži učiteljicu dobra ukusa. ” “Gospođo vojvotkinjo,” nastavi Rastignac, “zar nije prirodno

što želimo upoznati tajne onoga što nas očarava?” (“Sad sigurno govorim,” pomisli on, “kao kakav brijač.”)

“Mislim da je gospođa de Restaud učenica gospodina de Traillesa”, reče vojvotkinja.

“Gospođo, ja o tome nisam imao ni pojma”, nastavi student. “Zato sam i upao tako glupo među njih. Uostalom, muž me je lije­po primio, žena bi me podnosila neko vrijeme, ali mi odjednom pade na pamet reći kako poznajem čovjeka kojeg sam vidio da izlazi niz tajne stube i koji je u dnu hodnika poljubio gospođicu.”

“Tko je to bio?” zapitaše obje žene.“Neki starac koji živi s dva zlatnika mjesečno kao i ja, ubogi

student, na kraju predgrađa Saint-Marceau; pravi bijednik, kojem se svatko podsmjehuje, a kojega zovemo otac Goriot.”

“Pa vi ste pravo dijete”, uzviknu vikontesa. “Gospođa de Res­taud se kao djevojka preživala Goriot!”

“Kći nekog tvorničara rezanaca” nastavi vojvotkinja, “beznačajna žena koja je predstavljena dvoru isti dan kad i kći nekakvog slastičara. Zar se ne sjećate, Klaro? Kralj se počeo

67

smijati i rekao je na latinskom nešto duhovito o brašnu. Ljudi.. . kako ono? Ljudi. . . ”

“Ejusdem farinae*”, reče Eugene.“Tako je”, potvrdi vojvotkinja.“A, to je njezin otac!” užasnu se student.“Dabome; otac koji ima dvije kćeri koje ludo voli, iako se

obje gotovo odriču njega. ”“Nije li druga udata”, zapita vikontesa gledajući u gospođu

Langeais, “za nekog baruna de Nucingena? Da se ne zove Del- phine? Je li to ona plavuša koja ima ložu u Operi, a odlazi i u Veselo kazalište i glasno se smije da bi privukla pažnju na sebe?”

Vojvotkinja se nasmiješi i reče: “Pa ja vam se divini, draga moja. Sto vas toliko zanimaju ti ljudi? Trebalo je biti ludo za­ljubljen, kao što je bio Restaud, pa se oženiti brašnarevom kćerkom, gospođicom Anastasie. Ali neće si mnogo pomoći. Ona je pala u ruke gospodinu de Traillesu koji će je upropastiti. ”

“One su se odrekle svog oca?” ponovi Eugene.“Da, da, odrekle su se svog oca. Dobrog oca”, nastavi vikon­

tesa, “dobrog oca koji je, kako se priča, dao svakoj u miraz po pet ili šest stotina franaka da ih usreći lijepom udajom, a za sebe zadržao samo osam do deset tisuća livara prihoda, vjerujući da će njegove kćeri ostati njegove kćeri, misleći da je sebi stvorio kodniih Hvq \r7\ir\m Ha/iia Vii^a crrUc* rv* rrci i“J‘“ V* ’ ** T MUjV, * 1JV A

njegovati. Poslije dvije godine zetovi su ga istjerali iz svojih do­mova kao posljednjeg bijednika. . . ”

Iz Eugenovih očiju kanu nekoliko suza. Nedavno se okrijepio čistim i svetim obiteljskim osjećajima, još je vjerovao u svoje mladenačke snove i ovo mu je bio prvi dan na bojištu pariške civilizacije. Istinita uzbuđenja djeluju tako snažno da su ove tri osobe zašutjele za trenutak gledajući se nijemo.

“E, Bože moj! ” reče gospođa de Langeais, “to je zaista strašno, a događa se svakog dana pred našim očima. Ima li tome kakvog* Od istog brašna (lat.)

68

uzroka? Recite mi, draga moja, jeste li se ikad zapitali što je to zet? Zet je čovjek za kojega odgajamo, vi ili ja, milo malo stvorenje za koje nas veže tisuću spona koje će sedamnaest godina biti radost obitelji, njena najčistija duša, kako bi rekao Lamartine, i najzad postati njezino prokletstvo. Kad nam taj čovjek uzme kćer, on će prvo dograbiti svoju ljubav kao sjekiru da njome iz srca i duše tog anđela iskorijeni sve osjećaje koji su je povezivala za njezinu obitelj. Do jučer je naša kći bila sve za nas, mi smo bili sve za nju; sutradan, ona postaje naš neprijatelj. Zar ne gledamo tu tragediju svaki dan? Ovdje je snaha krajnje neobazriva prema svekru koji je sve žrtvovao za svog sina. Tamo opet zet izbacuje punicu iz kuće. Čujem kako se ljudi pitaju čega danas ima dramatičnog u društvu. Eto, zetova drama je strašna, ne računajući naše brakove koji su postali vrlo glupi. Znam vrlo dobro što se dogodilo tom starom tvorničaru re­zanaca. Mislim da se sjećam daje taj Foriot...”

“Goriot, gospođo. ”“Da, taj Moriot bio je za vrijeme revolucije predsjednik jed­

nog odbora; bio je upućen u tajnu one poznate gladi i počeo se bogatiti prodavajući brašno deset puta skuplje nego što ga je kupovao. A nabavio gaje koliko je htio. Upravitelj imanja moje bake uzeo je od njega silne novce za brašno. Taj Goriot dijelio je dobit, bez sumnje, kao svi takvi ljudi s Odborom narodnog spasa. Sjećam se da je upravitelj govorio mojoj baki da može biti sas­vim spokojna u Granvilliersu, jer je njezino žito najbolja preporuka za nju. Dakle, taj Goriot koji je glavosječama prodavao žito, imao je jednu jedinu strast. Kažu da obožava svoje kćeri. Stariju je uvalio u kuću de Restaud, a mlađu udao za baruna de Nucingena, bogatog bankara koji se izdaje za rojalista. Razumljivo je da se za vrijeme Carstva zetovi nisu snebivali primati u kuću ovoga starca iz Devedeset i treće; to je još nekako išlo pod Bonaparteom. Ali kad su se vratili Bourboni, starac je počeo smetati gospodinu de Restaudu, a još više bankaru. Kćeri koje su, možda još uvijek voljele svog oca, htjele su zadovoljiti i njega i svoje muževe, da vuci budu siti a ovce na broju; i tako su primale Goriota kad su

69

bile same, izmišljajući nježne izgovore. “Tata, dođite, bit će nam ugodnije jer ćemo biti sami!” itd. Ja mislim, draga moja, da is­tiniti osjećaji imaju i oči i razum: srce ovog jadnika iz Devedeset treće bilo je ranjeno. Vidio je da ga se njegove kćeri stide i da on smeta svojim zetovima ako one vole svoje muževe. Trebao se, dakle, žrtvovati. I on se žrtvovao, jer je bio otac: sam se prognao. Kad je vidio da su mu kćeri zadovoljne, povjerovao je da je do­bro učinio. Suučesnici tog malog zločina bili su i otac i kćeri. To svuda vidimo. Zar taj otac Doriot ne bi bio masna mrlja u salonu svojih kćeri? On bi se u njemu snebivao i bilo bi mu dosadno. To što se dogodilo tom ocu, može se dogoditi i najljepšoj ženi s čovjekom kojega jako voli: ako mu dosadi svojom ljubavlju, on ode i izbjegava je služeći se kojekakvim niskostima. Tako se događa sa svim osjećajima. Naše je srce riznica; ako ga odjed­nom ispraznite, onda ste propali. Kao što ne opraštamo čovjeku koji je ostao bez prebijene pare, tako isto ne opraštamo ni osjeća­ju koji se u cijelosti razotkrio. Taj otac dao je sve. Davao je punih dvadeset godina, i svoju nježnost, i svoju ljubav; dao je sve svoje bogatstvo za jedan dan. Kad su njegove kćeri dobro iscijedile limun, koru su bacile na ulicu.”

“Svijet je gadan”, reče vikontesa Cupkajući svoj šal oborenih očiju, jer je u srce pogodiše riječi koje je gospođa de Langeais njoj namijenila pričajući onu priču.

“Gadan? Ne”, odgovori vojvotkinja; “uvijek je on takav bio. Ja vam o njemu ovako govorim zato što vam hoću pokazati da ga dobro poznajem. I ja sam vašeg mišljenja, reče ona stežući ruku vikontesi. “Svijet je kaljuža, gledajmo da ostanemo na visini.” Tada ustade, poljubi u čelo gospođu de Beauseant govoreći: “Baš ste sada lijepi, draga moja. Još nikad nisam vidjela tako lijepu boju lica. ” Zatim jedva primjetno kimnu glavom pogledavši u rođaka i iziđe.

“Otac Goriot je veličanstven!” reče Eugene sjetivši se da ga je vidio kako noću savija svoje suđe od pozlaćenog srebra.

Gospođa de Beauseant bila je toliko zamišljena da nije čula njegove riječi. I tako prođe nekoliko trenutaka u šutnji, a siromah

70

student, zgranut i postiđen, ne usudi se ni otići, ni ostati, ni progo­voriti.

“Svijet je gadan i zloban”, reče naposljetku vikontesa. “Čim nam se dogodi neka nesreća, odmah se nađe neki prijatelj koji dotrči da nam je dojavi i koji nam ruje po srcu nožem hvaleći nam njegovu dršku. Već me ujedaju, već mi se podsmjehuju! Ali ne dam se ja.” Ona gordo podiže glavu kao otmjena žena, a to je i bila i iz njezinih ponosnih očiju sijevnuše munje. “Gle,” reče spazivši Eugenea, “vi ste još tu!”

“Još“, reče on žalosno.“Dakle, gospodine de Rastignac, postupajte s ljudima onako

kako zaslužuju. Želite uspjeti; ja ću vam pomoći. Uvidjet ćete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmjerit ćete širinu muške hvalisavosti. Iako sam pažljivo čitala tu knjigu o svijetu, ipak ima stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti. Ako hoćete da vas se svijet boji, udarite bez milosti. I muškarce i žene uzimajte kao poštanske konje koje ćete na svakoj postaji ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje. Zapamtite da ćete biti nitko i ništa ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i otmjena. Ali sakrijte kao blago svaki dubok osjećaj; ne dajte ni da ga naslute, jer ćete propasti. Nećete više biti krvnik, već ćete postati žrtva. Ako ikoga zavolite, čuvaj­te dobro svoju tajnu! Nemojte je odati dok dobro ne provjerite kome ćete otvoriti svoje srce. Da biste unaprijed sačuvali tu ljubav koja još ne postoji, naučite se da budete nepovjerljivi prema svi­jetu. Čujte me, Miguele. . . ” (Ona ne primijeti da se prevarila u imenu.) “Postoji nešto još strašnije od ovog kćerinog napuštanja oca, čiju smrt žele obje njegove kćerke. To je suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo, predstavljena je i na dvoru; ali njezina sestra, njezina bogata sestra, lijepa gospođa Delphine de Nucingen, žena jednog bankara, presvisnut će od žalosti i zavisti jer je ostala daleko iza svoje sestre; sestru više ne smatra sestrom; te se dvije žene odriču jedna druge, kao što se odriču i svog oca. I zato bi gospođa de

71

Nucingen polokala sve blato između ulica Sainte-Lazare i Grenelle samo da uđe u moj salon. Ona je povjerovala da će pomoću de Marsaya doći do svojeg cilja, postala je njegova robinja i jed­nostavno mu dosadila. De Marsav slabo mari za nju. Ako mi je predstavite, vi ćete postati njezin mezimac, i ona će vas oboža­vati. Volite je poslije ako možete, ako ne, vi je iskoristite. Pozvat ću je jedamput, dvaput, prilikom kakve velike svečanosti, kad bude mnogo svijeta; ali je nikad neću primati danju. Pozdravit ću se s njom, i to je sve. Zatvorili su vam grofičina vrata zato što ste spomenuli oca Goriota. Jeste, dragi moj, možete otići dvadeset puta gospođi de Restaud, uvijek će vam reći da nije kod kuće. Njezina su vam vrata zauvijek zatvorena. Lijepo, neka vas onda otac Goriot odvede u kuću gospođe de Nucingen. Lijepa gospođa de Nucingen bit će za vas zastava. A vi budite čovjek kojega će ona odlikovati, i žene će ludovati za vama. Njene suparnice, njene najbolje prijateljice nastojat će vas preoteti. Ima žena koje vole čovjeka kojega je izabrala neka druga žena, kao što ima jadnih malograđanki koje misle da će steći i naše ponašanje ako stave na glavu šešire kakve mi nosimo. Vi ćete uspjeti. U Parizu, uspjeh je sve, to vam je ključ moći. Ako žene nađu da imate duha i dara, muškarci će u to povjerovati ako ih vi ne razuvjerite. Tada ćete moći sve što zaželite, svuda ćete imati pristup. Tad ćete saznati da je svijet skup prevarenih i varalica. Nemojte biti ni s jednima ni s drugima. Ja vam dajem svoje ime kao vodilju za ulazak u taj labirint. Nemojte ga osramotiti i vratite mi ga čisto”, reče ona, prikloni glavu i pogleda studenta kao kakva kraljica. “A sad, idi- te, ostavite me. I mi žene moramo biti bitke sa svojim neprijate­ljima”.

“Ako vam zatreba pouzdan čovjek da potpali minu?” prekide je Eugene.

“Onda?” reče ona.On se udari u prsa, odgovori smiješkom na smiješak svoje ro­

đakinje i ode. Bilo je pet sati. Eugene je bio gladan te se bojao da ne zakasni na večeru. Ova bojazan probudi u njemu zadovoljstvo

72

koje je osjećao zbog brze vožnje po Parizu. Ovo čisto mehaničko uživanje nije mu smetalo da se sav preda mislima koje su ga spo- pale. Kad čovjek njegovih godina osjeti daje prezren, on se ljuti, bjesni, prijeti šakama cijelom svijetu, želi da se osveti i posumnja u samog sebe. Rastignaca su sada mučile ove riječi: “Vi ste sebi zatvorili grofičina vrata”. “Otići ću!” pomisli on, “Ako gospođa de Beauseant bude imala pravo, pa ako mi je tamo zabranjen pris­tup. . . ja. . . gospođa de Restaud naći će me u svim salonima u koje odlazi. Naučit ću mačevati, pucati iz pištolja i ubit ću njezi­nog Maxima!” — “A novac!” doviknu mu savjest, “gdje ćeš nje­ga naći?” Odjednom đrečeće bogatstvo grofice de Restaud zasja pred njegovim očima. Tu je vidio raskoš u kojoj je morala uživati jedna gospođica Goriot, pozlate, skupocjene stvari koje padaju u oči, neukusnu raskoš skorojevića, rasipanje ljubavnice koju izdrža­va ljubavnik. Ta čarobna slika odjednom iščeznu pred veličan­stvenim dvorcem de Beauseant. Njegova mašta, prenijeta u ot­mjene krugove pariškog društva, probudi u njemu mnogo zlih misli šireći djelokrug njegova duha i njegove svijesti. Svijet mu se ukaže onakav kakav je: zakoni i moral nisu postojali za bogataše, a u bogatstvu je ultima ratio mundi*. “Vautrin ima pra­vo, bogatstvo je vrlina!” pomisli on.

Kad je stigao u Ulicu Neuve-Sainte-Genevieve, brzo se pop­ne u svoju sobu, zatim se vrati, dade deset franaka kočijašu i konačno uđe u onu odvratnu blagovaonicu gdje zatekne osamna­est gostiju kako slatko jedu, kao životinje za jaslama. Zgadi se nad prizorom ove bijede i izgledom ove dvorane. Prijelaz je bio i suviše nagao, suprotnost i suviše velika, zbog čega i njegovo samoljublje poraste preko svake mjere. Na jednoj strani, svježe i lijepe slike najotmjenijeg društva, mlada i živa lica okružena divotama umjetnosti i raskoši, strasne glave pune poezije; na drugoj strani, jezive slike uokvirene prljavštinom i lica kojima su strasti oduzele svaku draž. On se sjeti pouka koje mu je dala gospođa de Beauseant, obuzeta gnjevom napuštene žene. Sjeti se

* Posljednji, najvažniji argument svijeta (lat.)

73

njenih zavodljivih ponuda. Bijeda ih je sada objašnjavala. Ras- tignac izabra dva puta koji usporedno vode bogatstvu: nauku i ljubav, pomoću kojih će postati učen doktor i svjetski čovjek. Još je bio pravo dijete! Ta se dva puta nikad ne sastaju.

“Nešto ste previše turobni, gospodine markiže, ” reče mu Vautrin i pogleda ga onim pogledom kojim je, kako izgleda, prodirao u najskrivenije tajne ljudskog srca.

“Nisam raspoložen podnositi šale onih koji me nazivaju gos­podinom markizom”, odgovori on. “U Parizu treba imati sto tisuća livara prihoda pa biti pravi markiz, a kad netko živi u pansionu Vauquer, taj baš nije ljubimac sreće. ”

Vautrin pogleda Rastignaca i očinski i prezrivo kao daje htio reći: “Balavče jedan! S tobom bih ja začas bio gotov!” Zatim odgovori: “Zato ste loše raspoloženi što, možda, niste imali us­pjeha kod lijepe grofice de Restaud. ”

“Zatvorila mi je vrata zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom”, uzviknu Rastignac.

Svi se gosti pogledaše. Otac Goriot obori oči i okrenu se u stranu da ih obriše.

“Natrunili ste mi duhan u oko”, reče on svojem susjedu.“Tko odsada bude vrijeđao oca Goriota, sa mnom će imati

posla”, odgovori Eugene i pogleda susjeda bivšeg tvomičara re­zanaca; “on vrijedi više od svih nas. Gospođe se izuzimaju”, reče on i okrenu se gospođici Taillefer.

Ova rečenica učini kraj svemu, jer ju je Eugene izgovorio takvim glasom da su svi za stolom zašutjeli. Samo mu Vautrin odgovori podrugljivo: “Ako mislite uzeti u zaštitu oca Goriota i postanete njegov odgovorni urednik, trebate znati dobro rukovati mačem i dobro gađati iz pištolja.

“To ću naučiti”, reče Eugene.“Znači, stupili ste danas u borbu?”“Možda”, odgovori Rastignac. “Ali ja ne moram nikome po­

lagati račune o svom radu, kao što se ne trudim saznati što drugi rade noću.”

74

Vautrin pogleda poprijeko Rastignaca.“Mladicu, tko hode gledati kazalište lutaka, treba uđi u bara­

ku, a ne gledati izvana, kroz rupe. Dostaje bilo razgovora”, dodade on vidjevši da se Eugene ljuti. “Objasnit ćemo se nasamo kad budete htjeli. ”

Večera prođe u sumornom i nategnutom raspoloženju. Otac Goriot, obuzet dubokim bolom, koji mu je student zadao svojim riječima, nije shvatio da se prema njemu promijenilo raspolože­nje i da ga je uzeo u zaštitu jedan mladić kadar učiniti kraj dosadašnjim ispadima.

“Gospodin Goriot je, dakle, otac jedne grofice?” upita gospođa Vauquer tihim glasom.

“I jedne barunice”, odgovori joj Rastignac.“Samo to i može biti, ” reče Bianchon Rastignacu, “ja sam

mu ispitao glavu: ima samo jednu izraslinu, izraslinu očinstva, on će biti Vječni otac.

Eugene je bio i suviše ozbiljan te se ne nasmije Bianchonovoj šali. Htio je iskoristiti savjete gospođe de Beauseant i pitao se gdje bi i kako došao do para. Rastuži se kad vidje kako se pred njegovim očima prostiru svjetske ravnice, istovremeno i puste i rodne. Kad je večera bila završena, on ostade sam u blagovaoni­ci.

“Vi ste, dakle, vidjeli moju kćer?” upita ga Goriot uzbuđenim glasom.

Eugene se trgnu iz svojih misli, dohvati starčevu ruku, pogle­da ga nježno i reče mu: “Vi ste dobar i pošten čovjek. Razgovarat ćemo kasnije o vašim kćerkama. ” Zatim ustade i, ne saslušavši oca Goriota, ode u svoju sobu gdje napiše majci ovo pismo:

“Draga majko, ako možeš, pruži mi i treću sisu. Mogao bih se brzo obogatiti. Potrebno mije tisuću i dvjesto franaka i moram ih imati na svaki način. Nemoj govoriti ocu o mom traženju, on će se možda usprotiviti; međutim, ako ne dobijem taj novac, past ću u očajanje te bih mogao izvršiti samoubojstvo. Ja ću ti objasniti svoje motive čim se sastanemo, inače bih ti trebao napisati čitavu

75

knjigu pa da ti bude jasno u kakvom se položaju nalazim. Nisam se kockao, dobra moja majko, nikome ništa ne dugujem; ali ako mi želiš spasiti život koji si mi dala, pronađi mi tu svotu. Napos­ljetku, počeo sam odlaziti kod vikontese de Beauseant koja me uzela pod svoje okrilje. Moram ići u društvo, a nemam para ni za rukavice. Mogao bih se hraniti suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovat ću; ali ne mogu biti bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići svoj cilj, ili ću ostati u blatu. Ja znam kakve sve nade polažete u mene i želim ih što prije ost­variti. Dobra moja majko, prodaj koji stari nakit, ja ću ti uskoro nabaviti drugi. Dobro poznajem stanje naše obitelji i znat ću cije­niti vaše žrtve, a ti budi uvjerena da ih ne tražim uzalud, inače bih bio pravo čudovište. Moju molbu shvati samo kao prijeku potrebu. Cijela naša budućnost ovisi od ovog novca pomoću koje­ga trebam stupiti u borbu; jer, život u Parizu nije ništa drugo do neprekidna borba. Ako morate prodati i tetkine čipke da skupite traženu sumu, onda joj reci da ću joj poslati još ljepše. ” Itd.

Zatim i sestrama napiše po jedno pismo i zatraži njihovu ušteđevinu , a da bi im izmamio novac te da nitko u obitelji ne dozna za žrtvu koju će one sigurno sa zadovoljstvom podnijeti radi njega, on ih dimu u najosjetljiviju žicu govoreći im o časti, jer je ona svetinja za mlada bića. Kad je završio ovo pismo, on i nehotice zadrhti: uzrujavao se i trzao. Častohlepni mladić poznavao je čistu plemenitost tih duša zakopanih u samoći; znao je čime će ožalostiti, a čime obradovati svoje sestre; znao je i s kakvom će radošću one kriomice, u vrtu, razgovarati o svom dra­gom bratu. On ih je već gledao kako tajno prebrojavaju svoje malo blago i kako se dovijaju da mu ga pošalju incognito vršeći svoju prvu prevaru da bi učinile veliko djelo. “Sestrinsko srce je čisto kao dragi kamen, ono je izvor nježnosti!” pomisli on. Pos­tidio se zbog ovih pisama. Kako će biti silne njihove želje, a kako čista njihova molitva! S kakvim će se zadovoljstvom one žrtvovati! Sto će sve propatiti njegova majka ako ne bude mogla poslati cijelu sumu! Ta plemenita osjećanja i te strahovite žrtve trebale bi njemu poslužiti kao ljestve da dođe do Delphine de Nucingen.

76

Nekoliko suza, posljednja zma tamjana bačena na obiteljski oltar, kanuše iz njegovih očiju. Sav očajan i uznemiren stade hodati po sobi. Vidjevši ga u takvom stanju, otac Goriot uđe kroz odškrinuta vrata i upita:

“Sto vam je, gospodine?”“A, dragi susjede, ja sam još onakav sin i brat kakav ste vi

otac. Vi s pravom strahujete za groficu Anastasiju, ona je u ruka­ma nekakvog Maxima de Traillesa, i on će je upropastiti.

Otac Goriot izađe i promrmlja nekoliko nerazumljivih riječi. Sutradan Rastignac ode na poštu predati svoja pisma. Kolebao se sve do posljednjeg trenutka, ali ih ipak ubaci u kutiju govoreći: “Uspjet ću!” Tako se tom sudbonosnom rečenicom, koja više upropaštava ljude, nego što ih spašava, zaklinju kockari i velike vojskovođe. Poslije nekoliko dana Eugene ode gospođi de Res- taud, ali ga tamo ne primiše. Tri put je odlazio, ali uvijek uzalud, iako se prijavljivao u vrijeme kad grof Maxime de Trailles nije bio tamo. Vikontesa je bila u pravu. Student nije više učio. Išao je na predavanja samo da bude prisutan na prozivanju, a zatim je bježao s predavanja. Mislio je i radio onako kako radi većina studenata. Odlagao je učenje do ispita; odlučio je platiti upisninu za drugu i treću godinu pa onda, u posljednjem trenutku, sve da nauči ozbiljno i odjedamput. Tako je imao petnaest mjeseci slobodnog vremena da plovi po pariškom oceanu, da iskorištava žene ili da lovi bogat­stvo. U tijeku te nedjelje dvaput je bio kod gospođe de Beauseant, kod koje je dolazio onda kad je rnarkiz d’Ajuda odlazio. Ta čuve­na i najpoetičnija žena u predgrađu Saint-Germain, osta još neko­liko dana pobjednica i uspije odložiti vjenčanje gospođice de Rochefide s markizom d’Ajuda-Pinto. Ali ti posljednji dani koji su bili najstrasniji zbog bojazni da će se ugasiti sreća, samo ubrzaše katastrofu. Markiz d’Ajuda, zajedno sa Rochefidima, smatrao je tu svađu i to izmirenje kao sretnu okolnost: oni su se nadali da će se gospođa de Beauseant na kraju krajeva pomiriti s tim brakom i da će se odreći ljubavnih sastanaka radi budućnosti koja je pred­vidljiva u životu svakog čovjeka. I pored najsvečanijih obećanja koja je ponavljao svaki dan, gospodin d’Ajuda se pretvarao, a

77

vikontesi je godilo to laganje. “Umjesto da otmjeno skoči kroz prozor, ona dopušta da je kotrljaju niz stepenice”, govorila je vojvotkinja de Langeais, njezina najbolja prijateljica. Ipak ta pos­ljednja nada potraje dosta dugo, te zadrža groficu u Parizu. Ona ne zaboravi svog mladog rođaka prema kojem je osjećala neku praznovjernu naklonost. Eugene se pokazao prema njoj i odan i pažljiv u trenutku kad žene ne vide nigdje oko sebe ni sažaljenje ni prave utjehe. Ako im u tom trenutku neki čovjek i kaže koju lijepu riječ, on to čini iz računa.

V

Želeći da potpuno upozna sve prilike prije nego što stupi u kuću de Nucingen, Rastignac je htio doznati nešto i o ranijem životu oca Goriota, te prikupi pouzdana obavještenja koja se mogu svesti na ovo:

Jean-Joachim Goriot bio je prije Revolucije običan radnik u tvornici rezanaca, spretan, štedljiv i dosta poduzetan, te je otku­pio radnju svojeg gazde koji je slučajno nastradao u prvoj pobuni 1789. On se tada nastanio u Jussienne ulici, blizu žitne tržnice, pokazao se promućuran te se prihvatio predsjedništva odbora u svom kraju da bi svojoj trgovini osigurao pomoć najutjecajnijih osoba tog opasnog doba. Taj mudri postupak postavi temelj nje­govom bogatstvu koje se začelo u doba oskudice, namještene ili stvarne, kad žito u Parizu dostiže ogromnu cijenu. Narod se gušio pred pekarnicama dok su neki mirno kupovali tjesteninu kod tr­govca živežnih namirnica. Te godine, građanin Goriot stekne kapital koji mu je kasnije pomogao da vodi trgovinu s nadmoćnošću koju daje velika količina gotovog novca; i njemu se dogodilo ono što se događa svim ljudima prosječne pameti. Spasila ga je njegova osrednjost. Uostalom, kako se za njegovo bogatstvo doznalo tek kad više nije bilo opasno biti bogat, to nije izazivao ničiju zavist. Izgledalo je da trgovina žitom iscrpljuje sve njegove umne sposobnosti. Kad je u pitanju brašno, pšenica ili kakvo drugo žito, kad je trebalo odrediti njihovu kakvoću i porijeklo, paziti na njihovo čuvanje, predvidjeti cijene, proreci dobru ili lošu žetvu, kupovati žito jeftino na Siciliji ili u Ukrajini, tada otac Goriot nije imao premca. Kad bi ga čovjek gledao kako

78

obavlja svoje poslove, kako objašnjava zakone o izvozu i uvozu žita, kako shvaća njihov duh i otkriva njihove nedostatke, pomis­lio bi da ima sposobnosti i za ministra. Strpljiv, vrijedan, odlučan, ustrajan, brz u poslovanju, umio je dobro vidjeti, točno predvid­jeti i preduhitriti, sve procijeniti i sve držati u tajnosti; bio je pravi diplomat po svojim zamislima koje je vojnički izvršavao. Izvan svoje struke, kad nije bio u svom skromnom i mračnom dućanu, na čijem je pragu stajao kad nije imao posla, naslonjen na dovratak, on je bio glup i prost radnik, nesposoban da išta razumije, čovjek koji je spavao u kazalištu, jedan od onih pariških Dolibana* koji su poznati samo po svojoj gluposti. Takvi su ljudi gotovo svi jednaki. Gotovo svi imaju po jedan uzvišeni osjećaj u sebi. Dva neograničena osjećaja ispunjavala su srce tvomičara rezanaca, vladajući cijelim njegovim bićem, kao što je trgovina žitom zapos­lila sve njegove umne sposobnosti. Osjećao je neko pobožno di­vljenje prema svojoj ženi, jedinici nekog bogatog zakupnika poljskih dobara iz Brie, i volio ju je iznad svega. On se divio njezinoj prirodi koja je bila istovremeno i slaba i jaka, osjetljiva i lijepa, koja se jako razlikovala od njegove. Ako postoji neki urođeni osjećaj u ljudskom srcu, to je gordost koju čovjek os­jeća kad u svakom trenutku štiti jedno slabo biće. Dodajte tome ljubav, tu živu zahvalnost svih iskrenih duša prema izvoru nji­hovih zadovoljstava, i onda ćete razumjeti mnoge nastranosti. Poslije sedam godina nepomućene sreće, Goriot je, na svoju nes­reću, izgubio ženu baš onda kad je ona počela utjecati na njega i izvan osjećajnog života. Da je ostala živa, možda bi izmijenila njegovu mrtvu prirodu i razvila u njemu smisao za život. Ovako, roditeljska ljubav razvi se kod Goriota do bezumlja. Poslije že­nine smrti on svu svoju ljubav prenese na dvije kćeri s kojima je u prvo vrijeme bio sasvim zadovoljan. Iako su mu trgovci i za­kupnici poljskih dobara nudili velike miraze uz svoje kćeri, on je želio ostati udovac. Njegov tast, jedini čovjek kojeg je volio,

* G. d’Oliban - primjer roditeljske plemenitosti; lik iz jedne komedije koja se u to vrijeme prikazivala u Parizu.

79

tvrdio je pouzdano da se Goriot zakleo da će ostati vjeran svojoj pokojnoj ženi. Poslovni ljudi, nesposobni da shvate njegovu uzvišenu ludoriju, rugali su se s njim i nadijevali mu smiješne nadimke. Prvoga koji mu je pri piću dao takvo ime, udario je tvomičar rezanaca tako snažno šakom u leđa da je glavački izle­tio na ulicu Oblin. Nepromišljena predanost, plašljiva i nježna ljubav oca Goriota prema svojim kćerima bila je tako poznata da mu je jednom neki njegov konkurent rekao kako su Delphinu pregazila kola, ne bi li ga na taj način uklonio s tržišta i ostao sam određivati cijene žita. Tvomičar rezanaca problijedi kao kipa i odmah ode s tržnice. Odbolovao je nekoliko dana od uzbuđenja koje ga je obuzelo na tu lažnu vijest. Tom čovjeku nije zadao krvnički udarac šakom u leđa, ali ga je najurio s tržišta prisilivši ga na bankrot u jednoj teškoj prilici. Razumije se da je odgoj njegovih kćeri bio pogrešan. Kako je godišnje imao više od šezdeset tisuća franaka prihoda, a za sebe trošio tisuću i dvije stotine franaka, otac Goriot je bio sretan što može zadovoljiti že­lje svojih kćeri: imale su najbolje učitelje za sve što spada u dobar odgoj; imale su družbenicu; na njihovu sreću, ona je imala i duha i ukusa; jahale su, imale su svoja kola i živjele kao ljubavnice kakvog starog bogataša; mogle su zatražiti i nešto najskuplje, otac bi im odmah ispunio želju; kao nagradu za sve svoje poklone, on je tražio samo malo nježnosti. Goriot je smatrao svoje kćeri anđelima i stavljao ih je iznad sebe, siromah čovjek! Volio je i zlo koje mu je od njih dolazilo. Kad su odrasle za udaju, mogle su same birati muževe po svojoj volji: svaka je imala kao miraz polovi­nu očevog imanja. Zbog njene ljepote, Anastasie se udvarao grof de Restaud. Ona je imala aristokratske sklonosti i to je navede da ostavi roditeljsku kuću i da se vine u visoke društvene slojeve. Delphine je voljela novac i udala se za Nucingena, bankara nje­mačkog podrijetla koji postade barun za vrijeme Carstva. Goriot i dalje ostade tvomičar rezanaca. Kćerkama i zetovima nije se sviđalo što se bavi trgovinom, iako se u tom sastojao cijeli nje­gov život. Budući su pet godina navaljivali na njega, on pristade ostaviti trgovinu, uze glavnicu i zaradu od posljednjih godina: to je bio kapital koji je, prema mišljenju gospođe Vauquer, kod koje

80

se nastanio, mogao donositi godišnje osam do deset tisuća frana­ka prihoda. On se zavuče u ovaj pansion iz očaja kad vidje da ga njegove kćeri, na zahtjev svojih muževa, neće ni uzeti k sebi, niti ga javno primati.

To je sve što je o ocu Goriotu znao neki Muret, koji je kupio njegovu radnju. I tako se obistiniše nagađanja vojvotkinje de Langeais. Ovdje završava uvod u ovu mračnu, ali strašnu parišku tragediju.

Krajem prvog tjedna mjeseca prosinca, Rastignac primi dva pisma, jedno od majke, a drugo od starije sestre. Kad je vidio ove poznate rukopise, srce mu zaigra od radosti i zadrhta od straha. Ti listići trebali su odlučiti da li će se njegove nade ostvariti ili sahraniti. Plašio se pomišljajući na teško stanje svojih roditelja, ali je znao i suviše dobro koliko ga oni vole, pa se pobojao da im je uzeo i posljednji franak. Pismo njegove majke glasilo je ova­ko:

“Milo moje dijete, šaljem ti ono što si me tražio. Upotrijebi korisno taj novac; drugi put, kad bi bio u pitanju i tvoj život, ne bih ti mogla poslati toliko novaca bez znanja tvojeg oca, a to bi pokvarilo slogu u našoj kući. Da bismo mogli to uraditi, morali bismo založiti naše imanje. Ne mogu donositi sud o planovima koje ne poznajem; ali zar su oni takvi da ih ne smiješ ni meni povjeriti? Za to nije potrebno pisati čitave knjige, majkama je dovoljna samo jedna riječ i ona bi me oslobodila strepnji i neiz­vjesnosti. Ne mogu a da ti ne kažem da je tvoje pismo ostavilo na mene bolan dojam. Mili moj sine, što te je to primoralo da me ovako uplašiš? Morao si mnogo prepatiti dok si mi pisao, jer je i meni bilo veoma teško kad sam čitala tvoje pismo. Kojim si to putem pošao? Treba li se tvoj život, tvoja sreća sastojati u tome da se izdaješ za ono što nisi, da ideš u društvo u kojem se ne možeš kretati bez izdataka, koje ne možeš podnijeti, a da i ne govorimo o gubitku vremena koje ti je tako dragocjeno za uče­nje? Dobri moj Eugene, vjeruj majci kad ti kaže da krivudavi pute- vi ne vode ničem velikom. Strpljenje i pomirenje sa sudbinom

81

trebaju biti vrline mladića koji su u tvom položaju. Ja te ne grdim, ne bih željela da ti prisjedne naš poklon. Ovo ti govorim kao maj­ka koja ima povjerenja u tebe, ali je istovremeno i oprezna. Ti znaš kakve su tvoje obveze, a ja poznajem svu čistoću tvog srca i plemenitost tvojih namjera. Zato ti i kažem bez bojazni: idi, čedo moje, samo naprijed! Ja strepim zato što sam majka; ali će svaki tvoj korak pratiti naše tople želje i naš blagoslov. Budi oprezan, drago moje dijete. Budi pametan kao zreo čovjek; u tvojim je ruka­ma sudbina pet života koji su ti dragi. Da, ti si sve naše blago, a tvoja je sreća i naša. Svi se molimo Bogu da ti pomogne. Tvoja tetka Marcillac pokazala se u ovoj prilici nevjerojatno dobra: razumjela je i ono što si mi pisao o svojim rukavicama. Ona naroči­to voli najstariju djecu, rekla je veselo. Trebaš voljeti svoju tetku, Eugene moj, a što je ona uradila za tebe, reći ću ti tek onda kad budeš ostvario svoje planove, ali bolje je da ti o tome ne govorim. Vi, djeca, ne znate što to znači žrtvovati svoje uspomene. Ali što mi ne bismo radi vas žrtvovali? Rekla mi je da ti poručim da te ljubi u čelo i da ti želi svaku sreću. Ta dobra i divna žena pisala bi ti da joj prsti nisu ukočeni od reume. Otac ti je dobro. Žetva 1819. godine ispala je preko našeg očekivanja. Zbogom, drago dijete; ne pišem ti ništa o sestrama. Laure ti sama piše. Njoj sam prepus­tila da brblja s tobom o sitnim obiteljskim dogodovštinama. Neka ti Bog pomogne da uspiješ! O, trebaš uspjeti, Eugene moj, ti si mi nonio bol koju ne bih moglo još jednom, podnijeti. Osjetilo som, što je siromaštvo kad sam poželjela bogatstvo da bih ga dala svom djetetu. A sada, zbogom. Piši nam i primi majčin poljubac. ”

Kad je Eugene pročitao ovo pismo, sav je bio uplakan i sjeti se oca Goriota kako savija i prodaje svoje srebro kako bi isplatio mjenicu svoje kćeri. “To je isto uradila i tvoja mati sa svojim nakitom!” pomisli on. “Tvoja je tetka sigurno plakala kad je pro­davala svoje najdraže svetinje. S kakvim pravom ti proklinješ Anastasiju? Iz sebičnosti i radi svoje budućnosti ti si uradio ono isto što je ona učinila za svog ljubavnika! Tko sad više vrijedi od vas dvoje?” Student osjeti neku strašnu vatru. Pomišljao je da se

82

odrekne i svijeta i tog novca. On osjeti u duši ono plemenito i čisto kajanje o kojem ljudi rijetko vode računa kad sude drugima; takvim pokajnicima anđeli nebeski često opraštaju kazne koje im je izrekla zemaljska pravda. Rastignac otvori pismo svoje sestre koje mu svojom ljupkošću i bezazlenošču osvježi srce.

“Tvoje nam je pismo, dragi brate, stiglo baš u pravi čas. Aga- the i ja nismo se nikako mogle složiti na što da utrošimo svoju ušteđevinu. Ti si postupio kao onaj sluga španjolskog kralja kad je pobrkao satove svojega gospodara, ti si nas složio. Zaista, mi smo se stalno prepirale ne znajući kojoj želji dati prednost, nismo se sjetile, moj dragi Eugene, da možemo upotrijebiti novac tako da zadovoljimo sve naše želje. Agathe je skakala od radosti. Jed­nom riječju, bile smo cijelog dana kao dvije lude, na takav način (kako bi rekla naša tetka) da nam je majka podviknula: “Ama, što vam je danas, gospođice?’’ Mislim da bismo bile još zadovolj­nije da nas je majka malo ukorila. Koliko tek uživa žena kad pati zbog onoga koga voli! Samo sam ja bila zamišljena, tužna pored sve svoje radosti. Sigurno ću biti loša domaćica jer sam prava raspikuća. Kupila sam dva pojasa, jedno divno šilo za bušenje rupica na stezniku, sve same ludorije te sam imala manje novaca nego ova debela Agathe, koja je štedljiva i gomila talire kao kakav škrtac. Ona je imala dvjesto franaka! A ja sam, jadni moj pri­jatelju, imala samo pedeset talira. Sada sam dobro kažnjena, htjela bih baciti u bunar svoj pojas, uvijek će mi biti mučno da ga no­sim. Ja sam te pokrala. Agathe je bila divna. Rekla mi je: “Da mu pošaljemo nas dvije tristo pedeset franaka!” Ali, eto, nisam mog­la, a da ti ne ispričam kako su se stvari odigrale. Znaš li što smo uradile da bismo postupile po tvojoj naredbi? Uzele smo naš slav­ni novac, otišle u šetnju, pa kad smo se dohvatile glavnog druma, odjurile smo u Ruffec i jednostavno dale novac gospodinu Grim- bertu, zakupniku pošte. Kad smo se vraćale, bile smo lagane kao lastavice. “Da li je tome uzrok naša sreća?" upita me Agathe. Razgovarale smo mnogo i mnogo, ali to vam neću ponavljati, gos­podine Parižanine,jer previše govorimo o vama. O, dragi brate,

83

mi te silno volimo, i time je sve rečeno. Što se tiče tajne, po tetki- nim riječima, djevojčice kao što smo mi sposobne su za sve, čak i da šute. Majka je sa tetkom potajno išla u Angouleme i nitko ništa nije doznao zbog čega su tamo bile. Prije polaska dugo su se savjetovale, ali ni mi, ni gospodin barun, nismo prisustvovali tim razgovorima. Velikim mislima zauzeti su duhovi u državi Rastig- naca. Haljina od muslina s cvjetićima koju vezu infantkinje za Njezino veličanstvo kraljicu, napreduje u najvećoj tajnosti. Još treba izraditi samo dvije širine. Odlučeno je da se prema Verteuilu ne podiže zid, nego obična ograda. Seljaci će izgubiti nešto voća i vinove loze, ali će gosti imati lijep pogled. Ako su zakonitom nas­ljedniku potrebni džepni rupčići, daje mu se na znanje da je udo­vica de Marcillac, pretražujući svoje škrinje i sanduke, nazvane Pompeji i Herkulanum, pronašla komad divnog holandskogplat­na za koje nije ni znala; kneginje Agathe i Laure stavljaju mu na raspolaganje svoj konac, iglu i ruke koje su još uvijek suviše cr­vene. Dva mlada kneza, don Henri i don Gabriel zadržali su ružnu naviku da se kljukaju pekmezom od grožđa, da zadirkuju svoje sestre, da ništa ne uče, da vade mlade iz ptičjih gnijezda, da galame i sijeku za štapove mladice ive, iako je to zakonom zabranjeno. Papinski nuncij, kojeg inače zovu gospodin župnik, prijeti da će ih isključiti iz crkve ako i dalje ne budu htjeli učiti i ako nastave praviti pucaljke od bazge. Zbogom, dragi brate; nikad nijednopismo nije ponijelo ovoliko zelja za tvoju sreću, ni ovoliko zaclovolj-ne ljubavi. Kad se dođeš, imat ćeš nam toliko toga pričati! Meni ćeš, kao starijoj, sve reći. Tetka nam je nagovijestila da imaš uspjeha u društvu.

Spominje se neka dama, a šuti se o ostalom. Pred nama, ra­zumije se! Slušaj, Eugene, mi bismo mogli proći bez rupčića i, ako hoćeš, možemo ti sašiti košulje. Odgovori mi odmah o ovome. Ako su ti hitno potrebne lijepe i dobro sašivene košulje, mi ćemo se odmah dati na posao; ako pak u Parizu ima krojeva za koje mi ne znamo, ti nam pošalji uzorak, naročito za orukavlje. Zbogom, zbogom! Ljubim te u lijevu sljepoočnicu, na što samo ja imam

84

pravo. Ovaj drugi list pisma ostavljam Agathi, koja mi je obećala da neće čitati ono što sam ja napisala. Ali, radi svake sigurnosti, ostat ću uz nju dok bude pisala. Tvoja sestra koja te voli.

Laure de Rastignac.”“O, da, da! ” reče Eugene u sebi, “bogatstvo po svaku cijenu!

Ovolika odanost ne može se nagraditi nikakvim blagom. Htio bih ih odjednom usrećiti. Tisuću i pet stotina franaka!-nastavi u sebi poslije kratke šutnje. Svaki zlatnik mora donijeti dobitak. Laure je u pravu. Sto mu gromova! Pa ja imam samo košulje od grubog platna. Radi tuđe sreće, mlade djevojke postaju lukave kao kakav lupež. Bezazlena za sebe, a obazriva kad sam ja u pitanju, ona je kao nebeski anđeo koji oprašta zemaljske grijehe iako ih ne ra­zumije.”

Sad je cijeli svijet bio njegov! Već je pozvao krojača, razgo­varao s njim i zadobio njegovo povjerenje. Kad je vidio gospo­dina de Traillesa, Rastignac je shvatio ulogu krojača u životu mladih ljudi. Na žalost nema sredine između ovih krajnosti. Kro­jač je ili krvnik ili prijatelj iz računa. Eugeneov je krojač bio čovjek koji je pravilno shvatio svoj posao i sebe smatrao za neku vezu između sadašnjosti i budućnosti mladih ljudi. I zato je zahvalni Rastignac usrećio ovog čovjeka jednom svojom duhovitošću ko­jom se kasnije jako isticao. “Znam, ” rekao je on, “dvoje hlača iz njegove radnje koje su dovele do ženidbe od dvadeset tisuća frana­ka prihoda”.

Imati tisuću i pet stotina franaka i odijela koliko hoće! U tom trenutku siroti južnjak nije više sumnjao ni u što, te siđe na doručak s onim pouzdanjem koje osjeća svaki mladić kad ima nešto nova­ca. Čim student osjeti novac u džepu, on zamisli u sebi neki stup na koji se naslanja. On tada sigurnije korača, ima više sa­mopouzdanja, pogled mu je smion, izravan, pokreti hitri; dan ranije bio je ponizan i plašljiv, gotov da primi batine; danas bi nasrnuo i na predsjednika vlade. U njemu se zbivaju neobične stvari: sve bi htio i misli da sve može, ni sam ne zna što želi, veseo je, ple­menit, srdačan. Dojučerašnje pače odjednom zamahne krilima.

85

Student bez novca grabi i najmanje zadovoljstvo kao pas kad krade kost izlažući se mnogim opasnostima, slomi je, usisa srž i odjuri nekud; ali mladić koji zvecka u džepu s nekoliko prolaznih zlatni­ka, polako se naslađuje, uživa kao da je u raju i ne zna više što znači riječ bijeda. Tada je cijeli Pariz njegov. To je doba kad je sve svijetlo, kada sve blista i plamti! Doba radosne snage od koje nitko nema koristi, ni muškarac, ni žena! Doba dugova i velikog straha koji umnožava sva zadovoljstva! Tko nije živio na lijevoj obali Seine, između ulice Saint-Jacques i ulice Saints-Peres, taj nimalo ne poznaje ljudski život!

“Ah, kad bi samo Parižanke znale, sve bi ih ovamo dovela ljubav!” govorio je u sebi Rastignac gutajući jeftine kruške koje je iznijela gospođa Vauquer. U tom času začu se zvonce na ulič­nim vratima i u blagovaonicu uđe pismonoša. On zapita za gos­podina Eugenea de Rastignaca kome pruži dvije vrećice i knjigu za potpis. Vautrin ga tada ošinu prodornim pogledom.

“Imat ćete čime platiti satove iz mačevanja i gađanja”, reče on.

“Prispjele su galije”, primijeti gospođa Vauquer gledajući u vrećice.

Gospođica Michonneau nije smjela pogledati u novac bojeći se da ne oda svoju lakomost.

“Imate dobru majku”, reče gospođa Couture.“Gospodin ima dobru majku”, ponovi Poiret.“Da, mama je dala i svoju posljednju crkavicu”, reče Vautrin.

“Sad možete tjerati psa, ići u društva, loviti miraze i plesati s gro- ficama koje nose breskvine cvjetove u kosi. Ali poslušajte me, naučite gađati. ”

Vautrin napravi pokret kao kad čovjek nišani na svog pro­tivnika. Rastignac htjede nagraditi pismonošu, ali ne nađe ništa u džepu. Vautrin izvadi iz džepa franak i baci ga raznosaču.

“Imamo u vas puno povjerenje”, nastavi on gledajući studen­ta.

86

Rastignac mu se morao zahvaliti iako nije mario za tog čovje­ka još od onog dana kad su izmijenili nekoliko oštrih riječi, poslije njegovog povratka od gospođe de Beauseant. Za tih osam dana, Eugene i Vautrin su šutjeli i promatrali jedan drugoga. Student se uzalud pitao čemu to. Misli se, bez sumnje, prenose u istom razmjeru u kojem se stvaraju i idu tamo kamo ih mozak šalje, po matematičkom zakonu koji upravlja topovskim zrnom kad izađe iz cijevi. Učinci su različiti. Ima slabih priroda u koje se misli zariju i upropaste ih, dok ima i jakih priroda, glava sa brončanim oklopom na kojem se tuđe volje spljošte i padaju kao tane kad udari u zid; a ima i mekušaca u kojima tuđe misli izumiru, kao što granata ne eksplodira u mekoj zemlji rova. Rastignac je bio zapa­ljive prirode. Bio je i suviše mlad te je zato primao tuđe misli, tuđa osjećanja, koja i nesvjesno djeluju na nas svojim neobičnim pojavama. Bio je veoma oštrouman promatrač duše. Njegova dvoj­na čula bila su tajanstvena, daleko su dopirala, imala su onu gip­kost i hitrost kojoj se divimo kod viših ljudi i boraca koji znaju uočiti nedostatak na svakom oklopu. Uostalom, za posljednjih mjesec dana, kod Eugenea se razvilo isto toliko dobrih osobina koliko i mana. Društveni život i žudnja da ostvari sve veće želje, stvorili su u njemu te mane. Među njegovim dobrim osobinama bila je i ona južnjačka bujnost koja nasrće na teškoću daje savla­da, i koja ljude s one strane Loire nikad ne ostavlja ni u kakvoj neizvjesnosti; to je odlika koju sjevernjaci nazivaju manom: ona je, po njihovom mišljenju, bila izvor Muratove sreće, ali i uzrok njegove smrti. Iz toga bi trebalo zaključiti da južnjak postaje savršen i postiže najveće uspjehe kad spoji sjevernjačku podlost s južnjačkom smjelošću. Zato Rastignac nije mogao duže ostati u ovakvim odnosima s Vautrinom; morao je doznati da li mu je prijatelj ili neprijatelj. Ponekad mu se činilo da ovaj neobični čovjek proriče njegove misli i čita u njegovoj duši, dok je sam bio zatvoren pa je sličio na tajanstvenu i nepomičnu sfingu koja sve zna, sve vidi, a ništa ne govori. Sada, kad je imao pun džep para, Eugene se pobuni.

87

“Budite ljubazni i pričekajte me”, reče on Vautrinu koji se spremao izaći ispivši kavu.

“Zašto?” upita četrdesetogodišnjak, stavi na glavu šešir široka oboda i uze željezni štap kojim je često vitlao kao da je htio poka­zati da se ne boji ni četvorice lopova.

“Hoću vam se odužiti”, reče Rastignac, odveže brzo jednu vrećicu i izbroji gospođi Vauquer sto četrdeset franaka. “Čist račun, duga ljubav. Sad smo izmireni do nove godine. Promijenite mi ovih pet franaka. ”

“Duga ljubav, čist račun”, ponovi Poiret gledajući u Vautrina.“Evo vam franak”, reče Rastignac i dade ga sfingi s vlasuljom

na glavi.“Izgleda kao da se bojite biti moj dužnik?” uzviknu Vautrin

ponirući svojim prodornim pogledom u dušu mladog čovjeka kojem se nasmiješi onim podrugljivim i zajedljivim osmijehom zbog kojega se Eugene zamalo nije naljutio toliko puta.

“Pa. . . naravno”, odgovori student koji je držao u ruci obje vrećice i ustao da bi pošao u svoju sobu.

Vautrin izađe na vrata koja su vodila u salon, a student se spremao udaljiti na ona koja su vodila na stubište.

“Znate li, gospodine markiže de Rastignacorama, da nije u- ljudno ono što ste mi rekli”, reče mu Vautrin, zalupi vratima odcolnrvi 1 limiti C/a roimo otnriontn lzr»ii rro ia rvlnđorvuun/im x ujouti ov r u m u oi.uuv/ui.u ivvvji ^u. jv^ limunu ^lW/Uav/.

Rastignac zatvori vrata blagovaonice, povede sa sobom Vau­trina na trijem između blagovaonice i kuhinje odakle su vodila u vrt jedna vrata nad kojima je bila željezna rešetka. Tu zastade i reče pred Sylvijom koja banu iz kuhinje: “Gospodine Vautrin, ja nisam markiz i ne zovem se Rastignacorama.”

“Sad će se potući”, reče ravnodušno gospođica Michonneau.“Potući!” ponovi Poiret.“Nikako”, odgovori gospođa Vauquer milujući gomilu talira. “Eno, odoše pod lipe”, povika gospođica Victorine i ustade

da pogleda u vrt. “Ipak, siromah mladić ima pravo.”

88

“Hajdemo gore, dijete moje, ” pozove je gospođa Couture, “to se nas ne tiče. ”

Kad gospođa Couture i Victorine htjedoše izaći, sretoše se na vratima s debelom Sylvijom koja im prepriječi put.

“Sto li je to bilo?” reče ona. “Gospodin Vautrin je rekao gos­podinu Eugeneu: Da se objasnimo! Zatim ga je uhvatio pod ruku i eno ih gdje idu po vrtu.”

Baš tada se pojavi Vautrin. “Mamice Vauquer, ” reče on smiješeći se, “nemojte se bojati, hoću isprobati svoje pištolje, tamo pod lipama.”

“Ah, gospodine, ” zavapi Victorine i sklopi ruke, “zašto hoćete ubiti gospodina Eugenea?”

Vautrin ustuknu dva koraka i pogleda Victorinu. “Još jedna priča”, uzviknu on tako podrugljivo da jadna djevojka pocrveni. “Krasan je to mladić, zar ne?” nastavi on. “Sad mi nešto pade na um. Usrećit ću ja vas oboje, ljepotice moja.”

Gospođa Couture dohvati za ruku siroticu i povede je govoreći joj na uho: “Zaboga, Victorine, što vam je danas?”

“Ne dozvoljavam da se puca u mojoj kući”, reče gospođa Vauquer. “U ovo doba, da uplašite čitavo susjedstvo i da dove- dete policiju?”

“Malo lakše, gospođo Vauquer, idemo na streljanu”, odgo­vori Vautrin. Zatim ode do Rastignaca i uze ga prijateljski ispod ruke: “Kad bih vam dokazao da na rastojanju od trideset pet ko­raka mogu pet puta zaredom pogoditi usred mete, da li bi vas to obeshrabrilo? Izgleda mi da ste mogli i da možete glupo izgubiti život.”

“Vi se povlačite!” reče Eugene.“Nemojte me ljutiti”, odgovori Vautrin. “Danas nije hladno,

hajdemo sjesti tamo”, reče on pokazujući dvije zelene stolice. “Tamo nas nitko neće čuti. Moram nešto razgovarati s vama. Vi ste dobar i krasan mladić kojem ne želim zlo. Ja vas volim, ne bio Laži. . . (sto mu gromova!), ne bio Vautrin, ako nije tako. Ja ću

89

vam reći zašto vas volim. A sad vam kažem da vas poznajem kao da ste moj rođeni sin, a to ću vam odmah i dokazati. Ostavite tu te vrećice”, nastavi on pokazujući mu okrugli stol.

Rastignac spusti svoj novac na stol i sjedne obuzet najživ­ljom radoznalošću koju kod njega izazva nagli preokret u ponašanju tog čovjeka koji mu je prvo priprijetio da će ga ubiti, a sada se izdaje za njegovog zaštitnika.

“Vi biste sigurno htjeli znati tko sam ja, što sam do sada radio i što sada radim”, nastavi Vautrin. “Vi ste previše radoznali, mom­če. Samo se ne uzrujavajte. Čut ćete vi još mnogo štošta! Imao sam nesreća u životu. Saslušajte me prvo pa ćete mi poslije odgo­varati. Evo vam u tri riječi mojeg ranijeg života. Tko sam ja? Vautrin. Sto radim? Sve što mi se sviđa. Hajdemo dalje. Hoćete li upoznati moju narav? Dobar sam prema onima koji mi čine dobro ili su mi bliski srcu. Oni mogu raditi sa mnom što hoće, mogu me udarati nogama, a ja im neću reći: Pazi! Ali, sto mu muka! Teško onima koji mi zanovijetaju ili koji mi se ne sviđaju. A nije zgoreg i da znate daje meni ubiti čovjeka, ovolicno!” reče on i štrcnu pljuvačku. “Samo, ja gledam da ga odmah ubijem ako je to neophodno. Ja sam vam, kako vi to kažete, umjetnik. Vjero­vali ili ne, ali ja sam pročitao Uspomene Benvenuta Cellinija*, i to na talijanskom jeziku. Naučio sam od tog smjelog veseljaka da se ugledam na Providnost koja nas nemilostivo tamani, i da volim sve što je lijepo, ma gdje se nalazilo. A zar nije divno biti sam protiv svih i još imati sreće?

Ja sam dosta razmišljao o društvenom neredu. Dvoboj je, momče, dječja igra, ludorija. Kad od dvojice živih ljudi jedan mora poginuti, onda se samo budala može prepustiti sreći i sluča­ju. Dvoboj? Igra “pismo-glava”. Eto, to je dvoboj. Ja mogu na trideset pet koraka odstojanja pogoditi pet puta uzastopce usred mete, uvijek u isto mjesto. Kad je netko obdaren tom sposobnošću, onda može biti siguran da će ubiti protivnika. A, eto, ja sam na

* Benvenuto Cellini, talij. zlatar i kipar (1500. -1571.); napisao autobiografiju svog burnog života.

90

odstojanju od dvadeset koraka pucao na jednog čovjeka i promašio ga. Taj obješenjak, međutim, nikad nije uzeo pištolj u ruke. “Eto!” reče taj neobični čovjek pa raskopča prsluk i pokaza svoja rutava prsa obrasla kao medvjeđa leđa nekom riđom dlakom koja je iza­zivala odvratnost i zadavala strah, ”taj me je žutokljunac ope- kao”, dodade on i metnu Rastignacov prst na jedan ožiljak. “Ali tada sam još bio dijete vašeg uzrasta, imao sam dvadeset i jednu godinu. Još sam vjerovao u ponešto, u žensku ljubav, i mnoge gluposti u koje čete se i vi zapetljati. Mogli smo se potuči, zar ne? Mogli ste me i ubiti. Da sam ja među pokojnicima, gdje biste onda vi bili? Morali biste pobjeći nekud, otići u Švicarsku i živje­ti na očev račun, a ni on sam nije jako imućan. Želim vas upo­znati s položajem u kojem se nalazite; ali to ću uraditi kao čovjek koji je ispitivao stvari ovog svijeta i uvidio da se svatko mora opredijeliti ili za glupu pokornost ili za pobunu. Ja se ničemu ne pokoravam, je li to jasno? Znate li vi koliko vam treba za život koji ste započeli? Jedan milijun, i to što prije; inače, kakvi smo, mogli bismo otići Bogu na račun. Taj milijun ću vam ja dati. ” On zastade malo i pogleda Eugenea. “No, no, sad ljubaznije gledate vašeg taticu Vautrina. Kad čuste tu riječ, vi postadoste kao mlada djevojka kojoj kažu: “Do viđenja večeras!” i koja se dotjeruje oblizujući se kao mačka kad pije mlijeko. U dobar čas. Dakle, da pregledamo sad naše račune, mladiću. Kod kuće imamo tatu, mamu, staramajku, dvije sestre (od osamnaest i sedamnaest godi­na), dva mala brata (od petnaest i deset godina). Eto, takvo je stanje tamo. Staramajka odgaja vaše sestre. Braća uče sa župni­kom latinski. Obitelj češće jede kašu od kestena nego bijeli kruh; tata čuva svoje odijelo, mama jedva napravi po jednu haljinu zimi i ljeti, a sestre se snalaze kako znaju. Ja znam sve, bio sam na Jugu. Ako vam šalju tisuću i dvjesto franaka godišnje, i ako onaj komad zemlje donosi samo tri tisuće franaka, onda tako stoji stvar u vašoj obitelji. Imamo kuharicu i slugu, treba paziti na ugled pred svijetom, jer tata je barun. Što se nas tiče, mi smo častoljubivi, u rodu smo s Beauseantovima, a idemo pješice, želimo bogatstvo, a nemamo ni prebijene pare, jedemo bućkuriše gospođe Vauquer,

91

a priželjkujemo bogate ručkove u predgrađu Saint-Germain, spa­vamo na slamarici, a želimo dvorac! Ja ne osuđujem vaše prohtjeve. Ne može svatko biti častoljubiv, srce moje. Pitajte žene kakve ljude najviše vole, odgovorit će vam: ambiciozne. Ambi­ciozni ljudi imaju jača križa, više željeza u krvi, srce im je toplije nego kod drugih ljudi. A žena je najsretnija i najljepša onda kad je jaka, te zato najviše voli čovjeka ogromne snage, makar se izlagala opasnosti da i nju smoždi. Nabrojio sam vaše želje da bih vam postavio pitanje koje se sastoji u ovome. Gladni smo kao vuk, zubi su nam mliječni sjekutići, kako ćemo onda napuniti trbuh? Imamo pred sobom prvo zakonik; to nije nimalo zanimlji­vo i ne uči nas ničemu; ali se mora. Lijepo. Postajemo odvjetni­kom, a kasnije predsjednikom kakvog krivičnog suda i s jednim P.R. na leđima, šaljemo na tešku robiju nesretnike koji vrijede više nego mi, da bismo uvjerili bogataše da mogu mirno spavati. To nije zabavno, a treba i dosta vremena. Prvo, treba čekati dvije godine u Parizu, gledati, a ne pipnuti toliko željenih stvari. Čovjek se zamori kad stalno nešto želi, a nikad se ne zadovolji. Da ste neki blijedi mekušac, ne biste se imali čega bojati; ali mi imamo vrelu krv i toliko prohtijeva da smo u stanju praviti po dvadeset budalaština dnevno. Vi ćete podleći tom mučenju, najužasnijem koje smo vidjeli u paklu dobrog Boga. Pretpostavimo da ste uvje­reni, da pijete samo mlijeko i da pišete žalopojke; budući ste ple­meniti, trebat će vam poslije svakakvih muka i nevolja, da posta­nete prvo zamjenik državnog tužitelja u kakvom zabačenom gradiću, gdje će vam vlada baciti, kao mesarskom psu, tisuću franaka godišnje. Laj na lopove, brani bogataše, osuđuj na smrt dobre ljude! Hvala lijepa! Ako nemate prijatelja, skapat ćete u vašem provincijskom sudu. Kad budete imali trideset godina, postat ćete sudac s tisuću dvjesto franaka godišnje, ako dotada ne napustite službu. Kad navršite četrdeset godina, oženit ćete se kćerkom nekog mlinara koja će imati oko šest tisuća prihoda. Hvala! Ako pak imate prijatelja, bit ćete u tridesetoj godini državni tužitelj s tisuću franaka plaće i oženit ćete se kćerkom predsjed­nika općine. Ako učinite koju od sitnih političkih niskosti, ako

92

pročitate, na primjer na glasačkom listiću Villele umjesto Ma- nuel (to se rimuje i umiruje savjest), bit ćete u četrdesetoj godini vrhovni državni tužitelj, a možete postati i narodni poslanik. Ne zaboravite, drago moje dijete, da vam savjest neće uvijek biti čis­ta, da ćemo čitavih dvadeset godina očekivati nešto i skrivati bijedu i da će nam sestre ostati usidjelice. Osim toga, imajte na umu da u Francuskoj ima samo dvadeset vrhovnih državnih tužitelja i dvadeset tisuća kandidata za svako mjesto i da među njima ima i takvih koji bi za stupanj više prodali i svoju obitelj. Ako vam se to ne dopada, da vidimo nešto drugo. Da li barun de Rastignac želi biti odvjetnik? Divota. Treba se mučiti deset godina, trošiti tisuću franaka mjesečno, steći knjižnicu, ured, odlaziti u svijet, biti ulizica zastupnika da bi se dobila koja parnica, puziti pred sucima. Ako biste u tome uspjeli, ja vas ne bih odvraćao; ali, nađite mi u Parizu pet odvjetnika koji u pedesetoj godini zarađuju više od pedeset tisuća franaka godišnje? E, ja bih više volio biti gusar nego da se ponižavani. Uostalom, gdje naći novaca? Sve to nije tako ružičasto. Imamo izlaz u ženinom mirazu. Hoćete li se oženiti? Ako to uradite, objesit ćete sebi kamen oko vrata; ako se oženite iz računa, što će biti s vašim osjećajem časti i dostojan­stvom! Onda je najbolje da se još danas pobunite protiv društvenog uređenja. Ništa ne bi marilo što biste kao zmija puzali pred kakvom ženom, bili sluga njezinoj majci i činili podlosti nad kojima bi se zgadila i sama krmača. Pi! Kad biste bar bili sretni. Ali s takvom ženom bit ćete i suviše nesretni. Zato je bolje ratovati s muškarcima nego se boriti sa svojom ženom. Eto, mladiću, to vam je raskrižje života pa birajte. Vi ste već izabrali: otišli ste kod našeg rođaka de Beauseant i tamo ste okusili raskoš. Otišli ste kod gospođe de Restaud, i tamo ste omirisali Parižanku. Tog dana vi ste se vratili kući s odlukom koju sam pročitao na vašem licu: Uspjeti! Uspjeti pošto-poto. Vrlo dobro!-rekao sam u sebi, ovo mi se momče sviđa. Bio vam je potreban novac. Gdje ga naći? Vi ste opljačkali sestre. Sva braća manje-više pljačkaju svoje sestre. Ovih tisuću i pet sto­tina franaka, otetih tko zna kako, u zemlji u kojoj ima više keste­na nego talira, nestat će za tren oka. A što ćete poslije? Radit

93

ćete? Rad, shvaćen onako kako ga vi sada shvaćate donosi pod stare dane ljudima kao što je Poiret stan kod mamice Vauquer. Pitanjem brzog bogaćenja bavi se u ovom trenutku pedeset tisuća mladića koji su u vašem položaju. Vi ste jedna jedinica u tom broju. Procijenite samo koliko će vas to truda stajati i kako će biti ogorčena ta borba. Poklat ćete se kao žuti mravi jer nema pedeset tisuća dobrih mjesta. Znate li čime ljudi krče sebi put? Bljeskom genija ili vještom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko tane, ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. Ljudi se pokoravaju snažnom geniju, mrze ga, kleveću, jer on uzima sve za sebe; ali ako ustraje, pokoravaju mu se, jed­nom riječju, obožavaju ga klečeći pred njim, kad nisu mogli da ga oblate. Pokvarenost je opća pojava, talenti su izuzeci. Zato je pokvarenost oružje osrednjih sposobnosti kojih ima u izobilju i na koje svuda nailazimo. Vidjet ćete žene čiji muževi primaju godišnje svega šest tisuća franaka, a troše samo na haljine više od deset tisuća franaka. Vidjet ćete činovnike s plaćom od tisuću dvjesto franaka godišnje kako kupuju imanja. Vidjet ćete žene kako se odaju bludu samo da bi se provozale kolima sina nekog velikaša kojem je, na trkalištu u Longchampsu, dopušteno proju­riti glavnom stazom. Vidjeli ste kako je onaj jadni glupi otac Goriot morao platiti mjenicu svoje kćeri, iako njezin muž ima pedeset tisuća franaka prihoda. Nećete učiniti ni dva koraka u Parizu, a da ne naiđete na paklenske spletke. Kladio bih se u svoj život da ćete upasti u klopku prve bogate, lijepe i mlade žene koja vam se dopadne. Sve njih muče zakoni, sve ratuju s muževima povodom svega i svačega. Nikad ne bi bilo kraja mojem nabrajanju ako bih vam zaredao što sve one čine radi ljubavnika, radi kojekakvih dronjaka, radi djece, radi kuće ili iz taštine, i to rijetko kad iz časnih pobuda, budite uvjereni. Zato je pošten čovjek opći nepri­jatelj. A što je pošten čovjek, što vi mislite? U Parizu za poštenog čovjeka smatra se onaj koji šuti i ne pristaje dijeliti s drugima ono što ima. Ne govorim vam o bijednom puku koji svuda radi bez ikakve nagrade, kojeg bih nazvao bratstvom božjaka. Doista, to je oličenje glupe vrline, ali tu je i bijeda. Ja zamišljam kakvo će

94

biti lice tih čestitih ljudi ako se Bog ružno našali i dođe na strašni sud. Tko želi brzo steci bogatstvo, mora već biti bogat ili se prav­iti daje bogat. Da se čovjek bogati, treba igrati na veliko; inače se bijedno živi, i onda: sluga sam ponizan! Ako se u sto zanimanja koja biste mogli izabrati nađe deset ljudi koji brzo uspiju, svijet ih nazove lopovima. Sad sami izvucite zaključak. Takav vam je život. Nije to nimalo ljepše od kuhinje, zaudara kao ona, i tko hoće dobro jesti i piti, mora uprljati ruke; naučite samo da ih poslije lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba. Ja vam s pravom ovako govorim o svijetu, jer ga poznajem. Mislite li da ga osuđujem? Ni najmanje. Uvijek je on takav bio. Moralisti ga neće nikad izmijeniti. Čovjek je nesavršen. Ponekad je više ili manje licemjeran, i glupači onda kažu da se dobro ili loše vlada. Ja ne optužujem bogataše radi svjetine: čovjek je svuda isti, na vrhu, na dnu i u sredini. Na svaki milijun te nadute stoke nađe se desetak tvrdoglavih ljudi koji sebe stavljaju iznad svega, čak i iznad za­kona; ja sam jedan od njih. Vi, ako ste viši čovjek, idite pravo i uzdignute glave. Ali morate se boriti protiv zavisti, klevete, osred- njosti, protiv cijelog svijeta. Napoleon je naišao na jednog minis­tra vojske koji se zvao Aubry i koji ga zamalo nije poslao u zatočeništvo. Ispitajte sebe! Pokušajte možete li ustati svako jutro sve jače volje. Pod tom pretpostavkom predložit ću vam nešto što nitko ne bi odbio. Čujte me dobro. Vidite, ja sam naumio otići na neko veliko imanje od sto tisuća jutara, na primjer, na jugu Sjedi­njenih Američkih Država, i tamo živjeti patrijarhalnim životom. Želim imati svoje plantaže i svoje robove, zaraditi koji milijun prodavajući goveda, duhan, drva i živjeti kao neki vladar, po svo­joj volji, životom o kojem se pojma nema ovdje gdje se ljudi stišću u jazbinama od žbuke. Ja sam veliki pjesnik, samo ne pišem svoje pjesme. One se sastoje iz djela i osjećaja. Sad imam svega pedeset tisuća franaka za koje mogu kupiti jedva četrdeset crna­ca. Potrebno mi je dvjesto tisuća franaka; htio bih imati dvjesto crnaca kako bih mogao zadovoljno živjeti patrijarhalnim živo­tom. Vidite, crnci su vam kao djeca s kojom možete raditi što god hoćete, ne polažući nikome računa za to. S tim crnim kapitalom,

95

za deset godina imat ću tri do četiri milijuna. Ako uspijem, nitko me neće zapitati: Tko si? Ja ću biti Gospodin-četiri-milijuna, građanin Sjedinjenih Država. Imat ću pedeset godina, još neću biti istrošen i zabavljat ću se na svoj način. Ukratko, ako vam nađem mirazušu sa milijun franaka, hoćete li mi dati dvjesta tisuća? Dvadeset od sto za učinjenu uslugu, zar je to mnogo? Vi ćete se postarati da vas zavoli vaša ženica. Kad se budete oženili, osjetit ćete neko nespokojstvo, pokajat ćete se i bit ćete žalosni čitavih petnaest dana. Jedne noći vi ćete prvo malo glumiti, pa ćete zatim, ljubeći je, osloviti svoju ženu sa: “Srce moje!”-i reći joj da ste dužni dvjesto tisuća franaka. Tako rade svakog dana i najotmjeniji mladi ljudi. Mlada žena ne odbija novčanu pomoć onome koji je osvojio njezino srce. Mislite li da ćete time nešto izgubiti u njezinim očima? Ne. Vi ćete naći način da zaradite tih dvjesto tisuća franaka na nekom poslu. S vašim novcem i vašim umom, vi ćete se obogatiti do mile volje. Ergo*, za šest mjeseci vi ćete usrećiti sebe, svoju milu ženu, taticu Vautrina i svoju obitelj, koja zimi puše u prste jer nema ogrjeva. Neka vas ne čudi ni moj prijedlog ni moja molba! Na svakih šezdeset dobrih brakova u Parizu, četrdeset sedam zaključuju se na ovaj način. Odvjetnička komora prisilila je gospodina. .. ”

“Što trebam raditi?” upade lakomo Rastignac prekidajući Vautrina.

“Gotovo ništa’’, odgovori ovaj čovjek uz neki radostan pokret sličan prigušenoj radosti ribara kad osjeti ribu na udici. “Čujte me dobro! Srce sirote i nesretne djevojke je spužva žedna ljubavi, suha spužva koja raste čim na nju kapne koja kap osjećaja.

Udvarati se mladoj djevojci koja živi u samoći, u očaju i sirotinji i ne sluteći da jednog dana može postati bogata, to je isto kao da čovjek ima adute u ruci pri igri piketa, da zna brojeve srećaka koje će dobiti i da igra na burzi poznajući pravo stanje stvari. Vi na mekanom zemljištu podižete nerazoriv brak. Ako

*Ergo (lat.) - dakle, prema tome

96

neočekivano naslijedi milijune, ona će vam ih baciti pred noge kao da su to kamenčići. “Uzmi, dragi moj! Uzmi Adolphe, Alfre- de! Uzmi, Eugene!”-reći će ona ako su se oni znali žrtvovati za nju. A mi se žrtvujemo, po mom mišljenju, kad prodamo kakav stari kaput da bismo kod “Plavog sata” mogli zajedno večerati i poslije ići u kazalište; ili kad založimo svoj sat da bismo joj kupili šal. Ne govorim vam o ljubavnom piskaranju ili o drugim budalaštinama do kojih je toliko stalo ženama, kao na primjer, da pismo poprskate kapljicama vode umjesto suzama, kad ste dale­ko od nje: izgleda mi da savršeno poznajete govor srca. Pariz vam je kao neka američka šuma u kojoj živi dvadeset divljih ple­mena, Illinoisa, Hurona i drugih koja žive od prinosa raznih društvenih lovišta; vi ste lovac na milijune. Da biste ih ulovili, vi se služite zamkama, lukavstima, pištaljkama za vabljenje. Ima više vrsta lova. Jedni love miraz; drugi love kad padnu pod stečaj; neki pecaju savjesti, a neki prodaju svoje ulagače vezanih ruku i nogu. Onoga koji se vraća iz lova s punom torbom pozdravljaju, slave, primaju u dobra društva. Odajmo priznanje ovom gostolju­bivom mjestu, najljubaznijem gradu na svijetu. Ako oholo plem­stvo svih europskih glavnih gradova neće ni čuti za nekog nečas­nog milijunaša, Pariz ga prima objeručke, juri na njegove svečanosti i na ručkove koje on priređuje i nazdravlja njegovoj nečasnosti. ”

“Ali gdje ćemo naći djevojku?” upita Eugene.“Ona je tu, pred vama. ”“Gospođica Victorine?”“Ona glavom!”“A, kako to?”“Ona vas već sada voli, vaša mala barunica de Rastignac!” “Ona je puka sirotica”, nastavi Eugene začuđeno.“A, tu smo. Samo još dvije riječi”, reče Vautrin, i sve će vam

biti jasno. Tata Taillefer je stara hulja; za njega se misli da je za vrijeme Revolucije ubio jednog svog prijatelja. To vam je zadrt čovjek koji misli svojom glavom. On je bankar, glavni suvlasnik

97

tvrtke Frederic Taillefer i kompanija. Ima sina jedinca i htio bi mu ostaviti sve što ima, a Victorini ništa. Ja ne volim takve nepravde. Ja sam kao Don Quijote, volim braniti slabije od jačih. Ako se Bogu prohtije da mu uzme sina, Taillefer će vratiti kćer k sebi, jer će zaželjeti imati nasljednika. Ta je glupost u ljudskoj prirodi, a on ne može više imati djece, to znam. Victorine je blaga i mila, ona će brzo osvojiti svog oca i vrtjet će ga kao zvrka, ne bičem, već svojim osjećajima. Ona će mnogo polagati na vašu ljubav, neće vas zaboraviti i vi ćete se oženiti njome. Ja ću biti Providnost i nastojat ću da se ispuni Božja volja. Imam jednog prijatelja kojega sam zadužio; on je bio pukovnik u loarskoj vojs­ci, a sada je baš raspoređen u kraljevu gardu. On me sluša i postao je krajnji rojalist: taj ne spada u one glupane kojima je puno stalo do svojih ubjeđenja. Želim vam dati još jedan savjet, anđele moj: ne polažite mnogo ni na svoje mišljenje ni na svoju riječ. Kad vam ih zatraže, prodajte ih. Čovjek koji se hvali da nikad ne mijenja svoje mišljenje obvezuje se da će uvijek ići pravim putem. To je glupan koji vjeruje u nepogrešivost. Ne postoje načela, postoje samo događaji; nema ni zakona, ima samo okolnosti: viši čovjek prima događaje i okolnosti da njima upravlja. Kad bi postojali stalni zakoni i utvrđena načela, narodi ih ne bi mijenjali kao što mi mijenjamo košulje. Pojedinac ne mora biti pametniji od cije­log naroda. Čovjek koji je najmanje zadužio Francusku, danas je najviše cijenjen zato što je uvijek sve vidio u crvenoj boji; njega bi trebalo metnuti u Muzej, među strojeve, s natpisom: La Fay- ette*; a knez kojega svi grde**, koji toliko prezire svijet da mu neće pljuvati u lice sve one zakletve koje on traži od njega, spri­ječio je, na Bečkom kongresu diobu Francuske: toga bi čovjeka trebalo slaviti, a bacaju se blatom na njega. O, poznajem ja život, ušao sam u tajne mnogih ljudi! Dosta o tome. Ja ću imati jedno stalno mišljenje onog dana kad budem sreo tri čovjeka koji se slažu u primjeni nekog načela, ali ću morati dugo čekati! U su­dovima ne možete naći ni tri suca koji imaju isto mišljenje o

* Francuski general i političar (1757-1834) po uvjerenju liberalni rojalist** Talleyand

98

nekom članu zakona. No da se vratim na svog prijatelja. Taj bi ponovno raspeo Isusa Krista kad bih mu ja to rekao. Na jednu riječ njegovog tate Vautrina, on će se posvaditi s tim nevaljalcem koji ništa ne šalje svojoj siroti sestri i. . . ” Tu Vautrin ustade, zauzme stav i naglo izbaci gornji dio tijela naprijed kao kakav učitelj mačevanja kad napada protivnika. “A sad putuj na onaj svijet!” dodade on.

“Užasno!” zgrozi se Eugene. “Vi se samo šalite, gospodine Vautrin?”

“De, de, umirite se”, nastavi Vautrin. “Nemojte biti dijete! Ali ako vam se to sviđa, ljutite se, praskajte! Recite da sam ja nevaljalac, zlikovac, lupež, razbojnik, ali me nemojte nazivati ni varalicom, ni uhodom! Hajde, kažite sve što mislite! Ja vam opraštam, to je tako prirodno u vašim godinama! I ja sam bio takav! Samo razmislite. Vi ćete jednog dana uraditi i nešto gore. Počet ćete se udvarati nekoj lijepoj ženi i primit ćete novac od nje. Vi ste na to i mislili!” reče Vautrin; “jer, kako ćete uspjeti ako ne budete računali na vašu ljubav? Vrlina se, dragi moj đače, ne dijeli: ona postoji ili ne postoji. Govori vam o opraštanju grije­ha. Lijep vam je taj poredak kad je dovoljno da se čovjek samo pokaje pa da mu se oprosti zločin! Zavesti neku ženu da biste došli na neki položaj u društvu, stvoriti neslogu među djecom u obitelji, napokon sve one gadosti koje se čine tajno i javno radi zadovoljstva ili iz osobne koristi, zar su to djela vjere, nade i milosrđa? Zašto se kažnjava sa dva mjeseca zatvora kicoš koji je za jednu noć oteo nekom djetetu polovicu njegovog imanja, a na robiju, pod otežavajućim okolnostim, bijednik koji je ukrao tisuću franaka? Eto, takvi su vaši zakoni. Nema ni jednog paragrafa koji ne vodi do besmislice. Ima ubojstava u kojima se krv ne prolijeva nego daje; ubojica otvori vrata otpiračem: i jedno i drugo desilo se noću! Između onoga što vam ja predlažem i onoga što ćete vi uraditi jednog dana, samo je razlika u krvi. Vi vjerujete da postoji nešto stalno na ovom svijetu! Prezrite ljude i trudite se izvlačiti kroz rupe zakona. Tajna velikih bogatstava čije se porijeklo ne zna smatra se zaboravljenim zločinom zato što je propisno izvršen.

99

“Dosta, gospodine, neću vas više slušati, učinit ćete da po­sumnjam i u samog sebe. Ja se za sada upravljam samo prema svojim osjećajima. ”

“Kako hoćete, ljepotane moj!” reče Vautrin. “Mislio sam da ste iskusniji, neću vam ništa više govoriti. Ipak, čujte moju pos­ljednju riječ. ” Tada pogleda studenta ravno u oči i reče: “Vi ste saznali moju tajnu. ”

“Mladić koji se neće njome koristiti znat će je i zaboraviti.”“To ste lijepo rekli, i to me raduje. Drugi, vidite, da je na

vašem mjestu, bio bi manje savjestan. Sjećajte se onoga što sam voljan učiniti za vas. Ostavljam vam petnaest dana. Tu nema pogađanja. ”

“Ala je neumoljiv ovaj čovjek!” pomisli Rastignac gledajući Vautrina kako mimo odlazi sa štapom ispod pazuha. “On mi je grubo rekao ono što mi je gospođa de Beauseant rekla uvijeno. Razdirao mije srce čeličnim pandžama. Zašto želim otići gospođi de Nucingen? Odmah je pogodio moje misli. Ukratko, taj mi je razbojnik više kazao o vrlini no ljudi i knjige. Ako je vrlina nedodirljiva, jesam li onda okrao svoje sestre?” reče on bacivši vrećicu na stol. Potom sjedne i sav utonu u misli. “Ostati dos­ljedan vrlini, to je uzvišeno mučeništvo. Koješta! Svatko vjeruje u vrlinu; ali tko je pun vrline? Narodi obožavaju slobodu; ali koji je narod slobodan na zemlji? Moja je mladost još čista kao vedroivoKa* tVn n aoo nAftoti T/alilz i 1 a r r of oa\;ia1z pa nAtv»it*ih p timnvuu. uvu uv/wv jjuinuu v univ i V/v/ v jv^iv, uvuu ov/ j.vv7ii m i n o um

da mora lagati, povijati se, puzati i uspravljati se, laskati, pretva­rati se? Tko pristane na to, zar ne znači da je pristao biti sluga onih koji su lagali, ponizili se, puzali? Prvo im treba biti sluga pa onda postati njihov suučesnik. O, ne. Ja ću raditi plemenito, kao svetac. Radit ću dan i noć da steknem bogatstvo samo svojim radom. To će bogatstvo vrlo sporo ići, ali ću zato spavati mirne savjesti. Promatrati svoj život i naći da je čist kao ljiljan, zar to nije najljepše na svijetu? Ja i život, mi smo kao mladić i njegova vjerenica. Vautrin mi je pokazao što biva poslije deset godina bračnog života. Do đavola! Ništa ne razumijem. Neću ni o čemu misliti, srce je siguran vodič.”

100

Eugenea trgne iz sanjarija glas debele Sylvije koja mu javi da je došao krojač. Eugene izađe pred njega držeći u ruci svoje dvije vrećice s novcem i ne osjeti zbog toga nikakvu neprijatnost. Kad je isprobao večernje odijelo, on obuče novo ulično odijelo koje ga potpuno izmijeni. “Sad ne zaostajem nimalo za gospodinom de Traillesom”, pomisli on. “Napokon i ja izgledam kao plemić!”

“Gospodine, ” reče otac Goriot ulazeći kod Eugenea, “vi ste me pitali da li znam u koje kuće odlazi gospođa de Nucingen?”

“Jesam. ”“Dakle, ona će sljedećeg ponedjeljka biti na plesu kod maršala

Carigliana. Ako uspijete otići tamo, reći ćete mi jesu li se moje kćeri dobro zabavljale, kako su bile odjevene i sve ostalo. ”

“Kako ste to doznali, moj dobri oče Goriot?” upita Eugene i ponudi ga da sjedne kraj vatre.

“To mi je rekla njezina sobarica. Od Therese i Constance doznam sve što one rade”, nastavi on radosno. Otac je sličio mla­dom ljubavniku koji je sretan kad pronađe neko lukavstvo po­moću kojega dolazi u vezu sa svojom draganom, a ona o tome ni pojma nema. “E, vi ćete ih vidjeti!” reče on izražavajući bezazle­no svoju bolnu zavist.

“Ne znam”, odgovori Eugene. “Otići ću do gospođe de Beauseant i pitati je može li me upoznati s maršalicom.” Eugene je osjećao neko unutrašnje zadovoljstvo što će se pojaviti kod vikontese ovako obučen kako će se odsad stalno nositi. Ono što moralisti nazivaju ponorima ljudskog srca, to su isključivo var­ljive misli, nagonski pokreti osobnih interesa. Ti pokreti o koji­ma se toliko deklamira, te nagle promjene, sve se to radi iz raču­na, u korist naših užitaka. Kad se lijepo obukao, Rastignac zabo­ravi svoju časnu odluku. Mladost se ne smije pogledati u ogle­dalu savjesti kad naginje nepravdi, dok se zrelo doba već vidjelo u njemu: u tome je sva razlika između njih. Posljednjih dana, susjedi, Eugene i otac Goriot, postadoše dobri prijatelji. Njiho­vo tajno prijateljstvo zasnivalo se na onim istim psihološkim razlozima koji su izazivali suprotne osjećaje između Vautrina i

101

studenta. Smjeli filozof koji bi htio utvrditi kako djeluju naši os­jećaji u vanjskom svijetu naći će, bez sumnje, više dokaza o nji­hovom stvarnom postojanju u odnosima koje oni ostvaruju između nas i životinja. Koji je to čovjek koji će brže prozreti nečiji karak­ter no što će pas osjetiti da li ga neka nepoznata osoba voli ili ne voli? Kukasti atomi, izraz koji je već ušao u poslovicu i koji svat­ko upotrebljava, jest jedna od onih činjenica koje ostaju u govo­ru da poriču filozofske gluposti kojima se bave oni koji rado pre­tresaju ostatke prvobitnih riječi. Čovjek osjeća kad ga netko voli. Osjećaj se u sve utiskuje i probija se kroz prostore. Pismo je duša, ono je tako vjeran odjek glasa koji govori da ga osjećajni umovi smatraju za najveće blago ljubavi. Otac Goriot sa svojim samo­niklim osjećajem koji gaje uzdizao do psećeg prirodnog nagona, osjetio je studentovo sažaljenje, njegovu beskrajnu dobrotu i nje­govu mladenačku naklonost. Ipak, među njima još nije bilo međusobnog povjerenja. Kad je izrazio želju da se upozna s gospođom de Nucingen, Eugene nije mislio da ga starac uvede u njezinu kuću, ali se nadao da će se moći koristiti onim što sazna od njega. Otac Goriot mu je govorio o svojim kćerima samo onda kad je Eugene o njima javno pričao poslije svojih posjeta. “Dragi moj gospodine, ” reče mu on sutradan, “kako ste mogli pomisliti da se gospođa de Restaud naljutila na vas zato što ste izgovorili moje ime? Moje me kćeri jako vole. Ja sam sretan otac. Samo,mnii en e<=» 7Ptm/i nnVa'ZJili nrpmn mpni Ta nieam Vitin Ha mnip

,JV* p'* V'““V **»~***. ~ v* ~~ ** * ~j ~

mile kćeri pate zbog nesuglasica koje sam imao s njihovim muževima, i više sam volio da se s njima viđam tajno. Ta mi tajanstvenost pričinjava beskrajne radosti koje ne shvaćaju oni očevi koji se mogu sastati sa svojom djecom kad god hoće. Ja to ne mogu, razumijete li? I tako, kad je lijepo vrijeme, izađem na Champs-Elysees, nakon što se prvo raspitam kod sobarica hoće li moje kćeri izlaziti. Čekam ih da prođu, srce mi jače zakuca kad naiđu njihova kola, ja im se divim i uživam u njihovim lijepim haljinama, a one se usput nasmiješe na mene i pozlate mi prirodu kao daje na nju pao zračak toplog sunca. Ja ih tu sačekam dok se vrate. I opet ih vidim porumenjele na svježem zraku. Čujem kako

102

svijet govori oko mene. Ala je lijepa ona žena! To mi razveseli srce. To je moja krv! Volim konje koji ih voze i zaželim biti psić kojeg drže na krilu. Ja živim od njihovih zadovoljstava. Svatko voli na svoj način; ovako voleći ja nikome ne činim zlo. Zašto svijet vodi računa o meni? Ja sam sretan na svoj način. Je li to protiv zakona što idem uvečer vidjeti svoje kćeri kad izlaze iz svojih kuća i odlaze na ples? Silno se ražalostim kad zakasnim i kad mi kažu: Gospođa je izašla. Jednom sam čekao Nasiju, koju nisam vidio čitava dva dana, do tri sata ujutro. Umalo što nisam umro od sreće! Molim vas, govorite o meni samo da kažete koli­ko su moje kćeri dobre. One bi me obasipale svakakvim pokloni­ma, ali im ja ne dam i kažem im: “Pričuvajte svoj novac! Sto će meni? Meni ništa ne treba!” i zaista, dragi moj gospodine, što sam ja? Bijedna tjelesina čija je duša uvijek tamo gdje se nalaze moje kćeri! Kad budete upoznali gospođu de Nucingen, kazat ćete mi koja vam se od njih dviju više sviđa”, reče otac Goriot poslije kratke šutnje vidjevši da se Eugene sprema na šetnju u Tuillerijski vrt i tamo dočeka vrijeme za odlazak gospođi de Beauseant.

Ova je šetnja bila kobna za studenta, jer on pade u oči nekim ženama. Bio je lijep, sasvim mlad i ukusno odjeven. Primijetivši da mu se dive, on presta misliti na sestre i tetku koje je opljačkao, a zaboravi i svoju odvratnost prema nepoštenju. Vidio je kako iznad njegove glave proleti onaj demon koji jako sliči anđelu, onaj sotona šarenih krila koji sije rubine, baca zlatne strijele na palače, oblijeva žene rumenilom, obasjava blijeskom prijestolja koja su u početku bila tako skromna; čuo je boga one varljive taštine čiji lažni sjaj smatramo za znamenje moći. Vautrinove riječi, ma koliko bezobzirne, žarile se u njegovo srce kao što se u sjećanje nevine djevojke ureže odvratni lik stare svodilje koja joj je rekla: “Zlata i ljubavi u izobilju!” Poslije duže šetnje Eugene se oko pet sati prijavi kod gospođe de Beauseant koja ga porazi svojim držanjem. Dotada je vikontesa bila prema njemu puna one uglađene ljubaznosti i ljupkosti koja se stiče plemićkim odgojem, a koja je savršena tek onda kad dolazi od srca.

103

Kad je ušao, gospođa de Beauseant ga dočeka hladno i reče mu kratko: “Gospodine de Rastignac, nemoguće mi je ostati s vama, bar u ovom trenutku. Imam posla... ”

Za promatrača, a Rastignac je to brzo postao, ova rečenica, pokret, pogled i naglasak bili su slika karaktera i navika cijelog jednog staleža. On osjeti željeznu šaku ispod meke rukavice, samo­volju ispod lijepog ponašanja, drvo ispod laka. Ukratko, čuo je ono JA KRALJ, koje počinje pod perjanicom prijestolja, a završava se pod trofejem najmanjeg plemića. Eugene se lako za­veo i na njezinu riječ povjerovao u žensku plemetinost. Kao svi nesretni ljudi, on je iskreno potpisao onaj divni ugovor koji obve­zuje dobrotvora prema dužniku, a čiji prvi član predviđa potpunu jednakost ugovarača. Dobročinstvo koje spaja dva bića u jedno jedino je neka nebeska strast, neshvatljiva i rijetka kao prava ljubav. Oboje su raskoš plemenitih duša. Rastignac je želio biti na plesu vojvotkinje de Carigliano, zato i prijeđe preko ovog is­pada.

“Gospođo, ” reče on uzbuđenim glasom, “da nije u pitanju nešto važno, ne bih vam dosađivao; budite ljubazni i dozvolite mi da dođem kasnije, pričekat ću. ”

“Dobro, onda dođite sa mnom na večeru”, reče ona malo zbu­njena zbog svog surovog ispada; jer ona je zaista bila dobra i velika žena.

Iako je bio ganut ovom naglom promjenom, Eugene pomisli odlazeći: “Puzi i podnosi sve. Kakve li moraju biti druge žene kad najbolja među njima odjednom zaboravi na svoje obećanje i odgurne te kao staru cipelu? Dakle, svatko za sebe? Istina je da njezina kuća nije dućan i da griješim što joj se obraćam za po­moć. Treba biti topovsko tane, kako reče Vautrin. ” Ove bolne misli ubrzo nestadoše pri pomisli na zadovoljstvo koje će mu pričiniti večera kod vikontese. I tako su se, kao po nekom zlom udesu, i najsitniji događaji njegova života udružili i gurali ga pozi­vu u kojem će, prema riječima strašne sfinge iz pansiona Vau- quer, morati ubijati da njega ne ubiju, da vara da njega ne prevare;

104

morat će se odreći i savjesti i suosjećanja, navući masku, nemilosti- vo se poigravati ljudima, i da, kao u Sparti, tajno dograbi bogatstvo i zasluži lovorike. Kad se vratio vikontesi, ona ga dočeka umilja­to kao i ranije. Oboje uđoše u blagovaonicu gdje je vikont čekao svoju ženu; tu je blistala ona raskoš koja je, kao što svatko zna, pod Restauracijom dostigla svoj vrhunac. Gospodin Beauseant, kao mnogi ljudi čiji su osjećaji otupjeli za svako uživanje, nalazio je zadovoljstva samo još u dobrom jelu i piću; bio je nezasitnik kao Luj XVIII i vojvoda d’Escars. Na njegovom stolu bila je raskoš i u sudu i u jelu. Eugene, koji je sada prvi put ručao u kući nas­ljednog bogatstva, još nikad nije vidio ovako nešto. Nisu više bile u modi večere kojima su se završavali plesovi u doba Carstva, kad je vojnicima bilo potrebno da se okrijepe za borbe koje su ih čekale i u zemlji i izvan nje. Eugene je dosad bio samo na pleso­vima. Pouzdanje kojim se kasnije isticao i koje je bilo počelo hvatati korijen, spasilo gaje te nije ostao preneraženi tikvan. Ali kad je vidio ovo divno izrađeno srebro i bezbroj drugih profi­njenosti jednog gospodskog stola, i s divljenjem promatrao kako se služi za stolom, čovjeku žive mašte nije bilo teško da ovaj otmjeni život ne pretpostavi oskudnom životu za koji se jutros bio izjasnio. Za časak on se prenese mislima u svoj pansion i toliko se zgrozi da se zakleo da će se iseliti u siječnju, da bi se smjestio u neki bolji stan i da se skloni od Vautrina, čija je teška ruka pritisla njegovo rame. Kad bi razuman čovjek mislio na sve oblike istinske i prikrivene pokvarenosti u Parizu, on bi se morao zapitati s kakvim pravom država otvara u njemu škole i u njima okuplja mladež, kako to da se u njemu još poštuju lijepe žene i kako zlatnici u mjenjačkim izlozima ne iščeznu na čaroban način iz zdjelica. Ali ako se pomisli da mladići učine malo zločina, čak i prijestupa, onda čovjek mora imati mnogo poštovanja prema ovim strpljivim Tantalima koji se bore protiv samih sebe i goto­vo uvijek odnose pobjedu! Kad bi siromašnog studenta istinski naslikali u borbi s Parizom, to bi ispao najdramatičniji prikaz modeme civilizacije. Gospođa de Beauseant uzalud je pogledom davala znak Eugeneu da govori, on nije htio ništa reći pred vikontom.

105

“Hoćete li sa mnom večeras u Talijansko kazalište?” zapita vikontesa svog muža.

“Vi znate koliko bi mi to zadovoljstva pričinilo, ” odgovori on podrugljivo, ali tako ljubazno da student nasjedne, “ali moram se naći s jednom osobom u kazalištu Varijete. ”

“Sa svojom ljubavnicom, ” pomisli ona.“Zar večeras neće biti s vama d’Ajuda?” upita vikont. “Neće”, odgovori ona ljutito.“Lijepo, ako netko mora ići s vama, eto vam gospodina de

Rastignaca. ”Vikontesa pogleda Eugenea smiješeći se.“To bi bilo vrlo opasno za vas, ” reče ona.-Francuz voli opasnost, jer u njoj nalazi slavu-, rekao je gos­

podin Chateaubriand”, odgovori Rastignac i pokloni se.On sjedne u laka kola kraj gospođe de Beauseant i poslije

nekoliko trenutaka stigoše u kazalište koje je tada bilo na glasu. A kad uđe u ložu s lica, i vidje da su svi pogledi uprti u njega i vikontesu, koja je bila u divnoj haljini, on pomisli da sanja. Čarolije su se redale jedna za drugom.

“Htjeli ste mi nešto reći, ” reče gospođa de Beauseant. “A, pogledajte, eno gospođe de Nucingen u trećoj loži od naše, a na suprotnoj strani njezina sestra i gospodin de Trailles. ”

Govoreći ove riječi, vikontesa je gledala u ložu gospođice de Rochefide, pa kad vidje da u njoj nema gospodina d’Ajude, lice joj čudesno sinu.

“Divna je”, reče Eugene, pošto je pogledao gospođu de Nu­cingen.

“Ima bijele trepavice. ”“Jest, ali njezin vitki stas!”“Ima debele ruke. ”“Lijepe oči!”“Ima duguljasto lice. ”“Ali dugačko lice je otmjeno. ”

106

“Sreća njena što bar u tome ima otmjenosti. Pogledajte samo kako uzima i ostavlja svoj dalekozor! Iz svakog njezinog pokreta izbija Goriot,” reče vikontesa na veliko Eugeneovo iznenađenje.

Gospođa de Beauseant promatrala je dalekozorom kazališnu dvoranu i pravila se kao da ne obraća pozornost na gospođu de Nucingen; međutim, ona je motrila svaki njen pokret. Društvo je bilo veoma otmjeno. Delphine de Nucingen bilo je osobito milo što mladi, lijepi i elegantni rođak gospođe de Beauseant gleda samo u nju.

“Ako budete i dalje piljili u nju, obrukat ćete se, gospodine de Rastignac. Takvim nasrtanjem na svijet nikad nećete uspjeti.”

“Draga rođakinjo,” reče Eugene, “vi ste me dosad lijepo štitili; ako hoćete dovršiti svoje djelo, ja vas molim da mi učunite samo jednu uslugu, koja će vas stajati malo muke, a mene će usrećiti. Ja sam zaljubljen.”

“Već?”“Da. ”“I to u onu ženu?”“A zar bih uspio kod neke druge?” reče on i pogleda pronic­

ljivo u svoju rođakinju. “Gospođa vojvotkinja de Carigliano u prijateljstvu je s vojvotkinjom de Berry,” nastavi on poslije kratke stanke; “vi je sigurno viđate; budite dobri, upoznajte me s njom i odvedite me na ples koji ona daje u ponedjeljak. Tamo ću naći gospođu de Nucingen i započet ću svoj prvi okršaj.”

“Vrlo rado”, reče ona. “Ako vam se ona već dopada, vaša ljubav odlično stoji. Eno de Marsay u loži princeze Galathione. Gospođa de Nucingen hoće presvisnuti od muke. To je najpovolj­niji trenutak da se priđe ženi, naročito ženi jednog bankara. Sve te gospe iz Ulice Chaussee-d’Antina vole osvetu.”

“Sto biste vi radili da ste na njenom mjestu?”“Ja bih patila i šutjela.”U taj tren markiz d’Ajuda uđe u ložu gospođe de Beauseant.

107

“Loše sam završio svoje poslove samo da bih vas došao vid­jeti”, reče on, “I o tome vas izvješćujem da ne bi izgledalo kao da je to neka žrtva. ”

Vikontesino lice zablista i pokaza Eugeneu što je prava ljubav koju ne treba miješati sa licemjernim pariškim kaćiperstvom. On se divio svojoj rođakinji pa zašuti, uzdahnu i ustupi svoje mjesto d’Ajuđi. “Kako je plemenita i uzvišena žena koja ovako voli!” reče on u sebi. “A ovaj čovjek daje iznevjeri radi kakve lutke! Zar netko može nju iznevjeriti?” Obuze ga djetinji bijes. Htio je pasti pred noge gospođe de Beauseant, poželio je neku demon­sku moć da bi je mogao odnijeti u svom srcu, kao kad orao ugrabi u polju bijelo kozle i odnese ga u svoje gnijezdo. Osjećao se postiđeno što u ovom hramu ljepote i on nema svoju sliku, svoju ljubavnicu. “Imati ljubavnicu i neki veliki položaj”, reče on u sebi, “to je znak moći!” i on pogleda gospođu de Nucingen kao što uvrijeđeni čovjek gleda svog protivnika. Vikontesa se okrenu da mu migom toplo zahvali na obzirnosti. Prvi čin je bio završen.

“Poznajete li se toliko s gospođom de Nucingen da biste joj mogli predstaviti gospodina de Rastignaca?” upita ona markiza d’Ajudu.

“Bit će joj vrlo milo da se upozna s gospodinom”, reče markiz.Lijepi Portugalac ustade, uze pod ruku studenta i za tren oka

bijahu pokraj gospođe de Nucingen.“Gospođo barunice, ” reče markiz, “čast mi je predstaviti vam

viteza Eugenea de Rastignaca, rođaka vikontese de Beauseant. Vi ste napravili na njega neobično snažan dojam pa sam htio upotpuniti njegovu sreću približivši ga svom idolu. ”

U ovim je riječima bilo i podsmijeha i grubosti ali, ako su lijepo rečene, one se uvijek dopadaju ženama. Gospođa de Nuc­ingen se nasmiješi i ponudi Eugeneu mjesto svoga muža koji je izašao.

“Ne smijem vam predložiti da ostanete kod mene, gospodi­ne,” reče mu ona. “Kad netko ima tu sreću da je pokraj gospođe de Beauseant, on kod nje i ostaje. ”

108

“Ali, ” odgovori joj Eugene tiho, “meni se čini, gospođo, da bi mojoj rođakinji bilo milo kad bih ostao pored vas. Prije dolas­ka gospodina markiza, govorili smo o vama i vašoj otmjenoj po­javi”, reče on glasno.

Gospodin d’Ajuda se povuče.“Doista, gospodine, ” reče barunica “ostajete kod mene? Onda

ćemo se bolje upoznati; gospođa de Restaud jako me zainteresi­rala za vas. ”

“Ona je, dakle, vrlo dvolična; zabranila mije da joj dolazim u kuću.”

“Kako to?”“Gospođo, reći ću vam pravi razlog; ali molim vas da mi ne

zamjerite što vam povjeravam tu tajnu. Ja sam susjed gospodina vašeg oca. Nisam znao da je gospođa de Restaud njegova kći. Ispao sam nesmotren te sam govorio o njemu sasvim bezazleno i naljutio vašu gospođu sestru i njezinog muža. Ne možete zamis­liti kako su gospođa vojvotkinja de Langeais i moja rođakinja osudile to kćerino otpadništvo. Ja sam im ispričao cijeli događaj i one su se smijale kao lude. Tada mi je gospođa de Beauseant, uspoređujući vas i vašu sestru, govorila vrlo pohvalno o vama i rekla koliko ste vi bili dobri prema mojem susjedu gospodinu Goriotu. A kako ga ne biste voljeli? On vas toliko silno voli da sam ljubomoran na njega. Jutros smo razgovarali o vama puna dva sata. Zatim, još pod svježim dojmom onoga što mi je vaš otac ispričao o vama, rekao sam svojoj rođakinji za vrijeme večere, da ne možete biti toliko lijepi koliko ste dobri. Želeći svakako da mi bude pri ruci, gospođa de Beauseant me dovela ovamo rekavši mi ljupko da ću vas ovdje vidjeti.

“Sto, gospodine, ” reče bankareva žena, “vi ste me već zadužili? Još malo pa ćemo postati stari prijatelji. ”

“Iako prijateljstvo prema vama nije nimalo neobičan osjećaj”, usprotivi se Rastignac, “ne želim biti vaš prijatelj. ”

Ove otrcane gluposti, naročito propisane za početnike, uvijek se sviđaju ženama i izgledaju bijedne samo onda kad se čitaju

109

bez osjećaja. Pokret, naglasak i pogled mladog čovjeka daje im neizmjerne vrijednosti. Rastignac se jako dopadne gospođi de Nucingen. Pošto nije mogla odgovoriti na pitanja koja je student bez ustezanja postavio, ona, kao sve žene u takvom položaju, skrenu razgovor.

“Jest, moja sestra griješi što tako postupa s tim jadnim ocem, koji je za nas doista bio Bog. Ja sam popustila gospodinu de Nu- cingenu tek onda kad mi je izričito naredio da se mogu viđati s ocem samo prije podne. Ali sam zbog toga dugo bila nesretna i plakala. To nasilje, uz druge grubosti u braku, izazvalo je najviše nesuglasica u mojem obiteljskom životu. Ja sam, bez sumnje, u očima svijeta najsretnija žena u Parizu, a u stvari sam najnesret- nija. Pomislit ćete daje ludo što vam tako govorim. Ali vi pozna­jete mog oca, i zato vas ne smatram strancem. ”

“Nikad nećete sresti čovjeka”, reče Eugene, ” koji bi tako sil­no želio biti vaš. Sto traži svaka žena? Sreću, “odgovori on gla­som koji prodire u dušu. ” Lijepo, ako se sreća jedne žene sastoji u tome da bude voljena, obožavana, da ima prijatelja kojem može povjeriti svoje želje, svoje prohtjeve, svoje jade, svoje radosti; kome bi mogla razgolititi cijelu svoju dušu, s njenim ljupkim manama i lijepim osobinama, bez straha da će je izdati; onda, vjerujte mi, tako odano i uvijek plemenito srce može se naći samo kod mladog čovjeka punog iluzija koji bi dao i svoj život za jedan vaš mig, koji još ne poznaje svijet i ne želi ga upoznati zato što ste vi postali za njega cijeli svijet. Vi ćete se, možda, nasmijati mojoj prostodušnosti, ali vidite, ja sam došao iz zabačene unutrašnjosti, sasvim neuk, dosad sam poznavao samo plemenite duše; mislio sam da živim bez ljubavi. Ali upoznao sam se sa svojom rođakinjom koja me silno zavoljela; pokraj nje sam naslu­tio sva blaga ljubavi; ja sam sada kerubin, ljubavnik svih žena, dok ne naiđem na onu kojoj ću se sav predati. Čim sam vas vidio, kad sam ušao, osjetio sam kao da me neka struja nosi k vama. Već sam toliko mislio o vama! Ali nisam ni sanjao da ste tako lijepi. Gospođa de Beauseant mi je rekla da vas toliko ne gledam. Ona ne zna kako je primamljivo gledati vaše lijepe rumene usne,

110

vaše bijelo lice i vaše tako blage oči. Eto, i ja govorim ludosti, ali pustite me da ih izgovorim. ”

Ništa ženama nije milije od ovih slatkih riječi. Njih slušaju i najsmjernije bogomoljke, čak kad i ne misle odgovoriti na njih. Pošto je tako počeo, Rastignac razveze svojim umilnim tihim gla­som, a gospođa de Nucingen bodrila ga je svojim osmjesima i od vremena do vremena pogledavala de Marsaya koji je stalno bio u loži kneginje Galathionne. Rastignac ostade s gospođom de Nuc­ingen sve dok njezin muž ne dođe da je otprati kući.

“Gospođo, ” reče joj Eugene, bit ću slobodan posjetiti vas prije plesa vojvotkinje de Carigliano. ”

“Putući vaz kospođa bozifa”, odgovori mjesto nje barun, de­beli Elzašanin čije je okruglo lice odavalo opasno lukavstvo, “pu- dite ufereni ta ćete piti lijepo brimljeni. ”

“Početak je bio dobar, jer se nije naljutila kad sam joj rekao: -Hoćete li me voljeti?-“Zvale su metnute konju u usta, sada uzjaši i potjeraj”, pomisli Eugene idući da se pozdravi s gospođom de Beauseant koja se spremala poći sa d’Ajudom. Siromah student nije primijetio da je barunica bila rastresena i da je očekivala od de Marsaya jedno od onih sudbonosnih pisama koja razdiru dušu. Presretan zbog svog prividnog uspjeha, Eugene isprati vikontesu do predvorja gdje se čekaju kola.

“Vašeg se rođaka ne može prepoznati”, reče Portugalac vikon- tesi smijući se kad je Eugene otišao. “Taj će se progurati kroz život. Samo ste mu vi mogli izabrati ženu u trenutku kad je treba tješiti. ”

“Ali”, reče gospođa de Beauseant, “treba znati da li ona još voli onoga koji je ostavlja. ”

Student se vrati pješke iz Talijanskog kazališta u Ulicu Neuve- Sainte-Genevieve praveći najljepše planove. On je zapazio da ga je gospođa de Restaud pažljivo promatrala i u vikontesinoj loži i u loži gospođe de Nucingen pa je pomislio da mu ubuduće grofiči- na vrata neće biti zatvorena. I tako je, računajući da će se dopasti

111

i maršalici, sada imao četiri utjecajna poznanstva u najvišem pariškom društvu. Ne razmišljajući mnogo o sredstvima, on je unaprijed osjećao da se u zamršenoj igri ljudskih računa mora uhvatiti za nekoga koji bi ga izbacio na površinu, a on se osjećao dovoljno jak da se tu učvrsti. “Ako me gospođa de Nucingen zavo­li, naučit čuje kako će zavladati svojim mužem. On se bavi krup­nim poslovima pa će mi pomoći da se brzo obogatim. ” On to sebi nije govorio sasvim otvoreno, jer još nije bio dovoljno isku­san da ocijeni i prouči neku situaciju; njegove su misli lebdjele po svemiru u obliku lakih oblaka, i mada nisu bile onako surove kao Vautrinove, ipak, kad bi ih savjest ispitala, ne bi ispale baš najčistije. I tako, popuštajući iz dana u dan, ljudi postaju labavog morala koji je obilježje današnjeg društva u kojem se rjeđe nego ikad dosad nalaze oni neumoljivi čistunci, ljudi jake volje koji ne čine nikakve ustupke nepoštenju, kojima bi i najmanje skretanje s pravog puta izgledalo kao zločin: to su oni divni uzori poštenja koje utjelovljuju dva remek-djela, Moliereov Alcest i nedavno Jenny Deans i njen otac u romanu Waltera Scotta. Možda bi bilo isto tako lijepo, uzbudljivo i sasvim suprotno djelo koje bi prika­zalo sva ona krivudanja savjesti slavohlepnog čovjeka koji se pokušava pomiriti s nevaljalstvom da bi ostvario svoj cilj, ali nas­toji sačuvati izgled poštenog čovjeka. Kad je došao do svog pan­siona, Rastignac je već bio zaljubljen u gospođu de Nucingen koja mu se učinila vitka i tanana kao lastavica. On se sjećao zanos­nih slasti njezinih očiju, njezine nježne i meke kože ispod koje mu se činilo kao da vidi kako krv teče, njezinog opojnog glasa i njezine plave kose; možda je hodanje, ubrzavajući njegov krvo­tok pojačavalo njegov zanos. Student snažno zakuca na vrata oca Goriota.

“Susjede, ” reče on, “vidio sam gospođu Delphinu. ”“Gdje?”“U Talijanskom kazalištu. ”“Je li se lijepo zabavljala? Ta uđite. ” i starac, koji je ustao u

košulji, otvori vrata i odmah ponovno legne.

112

“Pričajte mi o njoj”, zamoli on.Eugene, koji je sada prvi put bio kod oca Goriota, nije mogao

sakriti svoje zaprepaštenje kad je vidio ovaj neuredan i prljav stan u kojem je živio otac i usporedio ga s raskošnom haljinom njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zavjesa; tapete od papira koji­ma je soba bila obložena, bile su, uslijed vlage, na nekoliko mjes­ta odlijepljene i skupljene te se vidio čađav zid. Starac je ležao na lošem krevetu, imao je samo jedan tanak pokrivač i preko njega, na nogama, neku vrstu perine, ispunjenu pamukom, a sašivenu od komadića starih haljina gospođe Vauquer. Pod je bio vlažan i pun prašine. Blizu prozora stajao je neki stari ormar od ružinog drveta, s ispupčanom prednjom stranom, s bakrenim držačima u obliku vinove loze s lišćem i cvijetom; jedan stari drveni umiva­onik s posudom za umivanje, vrčem i priborom za brijanje. U jednom uglu bile su cipele; kraj uzglavlja noćni ormarić bez vrata i bez mramorne ploče; kraj kamina, u kojem nije bilo ni traga od vatre, stajao je četvrtast stol od orahovine čija je prečka poslužila ocu Goriotu da savije ono srebrno suđe. Ružan pisaći stol na kojem je bio starčev šešir, jedan poderani slamnati naslonjač i dvije sto­lice, dopunjavali su ovaj bijedni namještaj. Iznad kreveta, umjes­to zavjese, visio je neki dronjak s crvenim i bijelim kockama. I najsiromašniji nosač imao je, vjerojatno, negdje na tavanu sobu s boljim namještajem nego što je bio stan oca Goriota kod gospođe Vauquer. Kad čovjek pogleda ovu sobu, obuzme ga jeza i stegne mu se srce, jer je sličila na najžalosniju zatvorsku ćeliju. Srećom, Goriot nije zapazio nikakvu promjenu na Eugeneovom licu kad je spustio svijeću na noćni stol. Starac se okrenu k njemu i osta pokriven do glave.

“Dakle, koju više volite, gospođu de Restaud ili gospođu de Nucingen?”

“Meni se više sviđa gospođa Delphine”, odgovori student, “jer vas ona više voli. ”

Kad ču te tople riječi, starac izvuče ruku ispod pokrivača i stisne Eugeneovu.

113

“Hvala, hvala, ” odgovori starac uzbuđeno. “A što vam je rekla o meni?”

Student ponovi baruničine riječi uljepšavajući ih, a starac ga je slušao kao daje to bio Božji glas.

“Milo moje dijete! Jest, ona me silno voli. Ali ne vjerujte u ono što vam je rekla o Anastasiji. Vidjet ćete, one zavide jedna drugoj, a to dokazuje da se vole. Mene jako voli i gospođa de Restaud. Ja to znam. Otac postupa sa svojom djecom kao Bog s nama, on vidi što je na dnu srca i sudi prema namjerama. One su obadvije veoma mile. O, da su mi samo zetovi dobri, bio bih pres­retan. Ali na zemlji nema potpune sreće. Da sam samo mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta da samo slušam njihov glas, da znam da su tu, da ih gledam kako odlaze i dolaze, i srce bi mi skakalo od radosti. A jesu li bile lijepo odjevene?”

“Jesu”, reče Eugene. “Ali, gospodine Goriot, kako možete živjeti u ovakvoj jazbini pored tako bogato udomljenih kćeri?”

“A što meni treba bolje?” reče on kao bezbrižno. “Ja vam to ne mogu objasniti, ne znam reći ni dvije suvisle. Sve je tu”, dodade on lupivši se rukom po srcu. “Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako hodaju po sagu, što mari kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam? Meni nije hladno ako je njima toplo, niti mi je dosadno ako se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju. Kad budete otac, kad budete govorili sebi slušajući kako cvrkuću vaša dječica: -Ovo je moja kn/!- Kad osjetite da su ta mala stvorenja vezana za svaku kap vaše krvi, i to najljepše, jer djeca su cvjetovi naše krvi!-vi ćete osjetiti da ste vezani za njihov život i da se i vi krećete kad ona hodaju. Svuda čujem samo njihov glas. Njihov tužan pogled ledi mi krv. Jednog dana uvidjet ćete da se čovjek više raduje njihovoj sreći nego svojoj. Ja vam to ne znam objasniti: naša se radost sastoji iz tih unutrašnjih zbivanja. Jednom riječju ja imam tri života. Hoćete li da vam kažem nešto čudno? Vidite, ja sam shvatio Boga tek onda kad sam postao otac. On je svuda i na svakom mjestu, jer je on sve stvorio. Eto, gospodine, tako je i s

114

mojim kćerima. Samo, ja više volim svoje kćeri nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije tako lijep kao Bog, i što su moje kćeri ljepše od mene. Moja je duša toliko ispunjena njima da sam osjećao da ću ih vidjeti večeras. O, Bože moj, čovjeku koji bi usrećio moju Delphinu srećom silno voljenih žena, ja bih čistio obuću i bio sluga. Doznao sam od njezine sobarice da je onaj gospodin de Marsay pravo pseto. Dođe mi da mu zakrenem vra­tom. Tko ne bi volio tako lijepu i stasitu ženu, čiji glas sliči na slavujevu pjesmu! Gdje su joj bile oči kad se udala za onog debe­log elzaškog krmka. Njih je obadvije trebalo udati za lijepe i ljupke mladiće. Ali uradile su onako kako su same htjele. ”

U tom trenutku otac Goriot bješe uzvišen. Nikad ga Eugene nije vidio tako ozarena vatrom njegove roditeljske ljubavi. Veli­ka je moć naših osjećaja. Ma koliko gruba bila neka osoba, čim je obuzme neki istinit i snažan osjećaj, ona širi neki naročiti fluid koji mijenja izgled lica, oživi pokrete i uljepša glas. Cesto i naj­gluplje biće, pod utjecajem strasti, dostiže najviši izraz, ako ne u govoru, a ono u mislima i daje dojam da je u nekom čudnom nadahnuću. U tom trenutku, u glasu i pokretu ovog starca bilo je one čudesne moći kojom veliki glumac osvaja publiku. Ali zar naši lijepi osjećaji nisu poezija volje?

“Onda vam, možda, neće biti žao ako vam kažem”, reče Eu­gene, “da će bez sumnje raskinuti s de Marsayem. On ju je osta­vio radi princeze Galathionni. A ja sam se večeras zaljubio u gospođu Delphinu. ”

“Zbilja!” reče otac Goriot.“Da. I ja sam se njoj svidio. Govorili smo o ljubavi cijeli sat,

a prekosutra, u subotu, idem je posjetiti. ”“O, kako bih vas volio, dragi gospodine, kad biste joj se dopali!

Vi ste dobri, i vi je ne biste mučili. Ali ako biste je iznevjerili, ja bih vas ubio. Žena samo jednom voli, znate li vi to? O, Bože moj! Ali ja lupetam koješta, gospodine Eugene. Vama je ovdje hlad­no. Bože moj! Vi ste, dakle, govorili s njom, što mi je poručila?”

“Ništa”, reče u sebi Eugene. “Kazala mi je”, odgovori on

115

glasno, “da vam šalje vreli poljubac”.“Zbogom, susjede, spavajte mimo, sanjajte lijepe snove; moji

su ostvareni tom njezinom porukom. Neka Bog usliši svaku vašu želju! Vi ste bili večeras za mene kao dobri anđeo, donijeli ste mi dah moje kćeri. ”

“Siromah čovjek”, pomisli Eugene legnuvši u krevet; i ka­men bi se rasplakao. Njegova je kći mislila na njega koliko i na lanjski snijeg. ”

Poslije ovog razgovora otac Goriot je smatrao svojeg susjeda za neočekivanog prijatelja kojem je mogao povjeriti svoje tajne. Između njih se uspostave veze koje su jedino i mogle postojati između ovog starca i nekog drugog čovjeka. Strasti se nikad ne varaju u svojim računima. Otac Goriot je mislio da če biti bliži svojoj kćeri Delphini i da će ga ona bolje dočekivati, ako baruni­ca zavoli Eugenea. Uostalom, on je Eugeneu povjerio jednu njezi­nu bol. Gospođa de Nucingen, kojoj je on po tisuću puta na dan želio sreću, nije još poznavala ljubavne slasti. Zaista, Eugene je bio, kako je to starac govorio jedan od najmilijih ljudi koje je ikad sreo i njemu se činilo da bi joj on pružio sva ona zadovoljs­tva kojih je bila lišena. Stoga je starac iz dana u dan sve više volio svojeg susjeda; bez tog prijateljstva bilo bi, bez sumnje, nemo­guće saznati kraj ove pripovijetke.

Sutradan, za doručkom, svi su stanari bili iznenađeni tolikom starčevom promjenom prema Eugeneu, do kojega je sjeo, i u po­gledu, i u govoru i na licu, koje je inače sličilo maski od gipsa. Vautrin, koji je sada prvi put vidio studenta poslije onog njiho­vog sastanka, kao da je htio zaviriti u njegovu dušu. Sjećajući se planova ovog čovjeka, Eugene, koji je sinoć prije no što je zaspao, odmjeravao široko polje što se otvaralo pred njegovim očima, mislio je i na miraz gospođice Taillefer i nije se mogao uzdržati a da ne pogleda Victorinu onako kako najčasniji mladić gleda boga­tu nasljednicu. Slučajno, njihovi se pogledi sretoše. U svom no­vom odijelu, Eugene se jako dopade sirotoj djevojci. Njen pogled pokaza Rastignacu da ona prema njemu gaji one nejasne želje

116

koje obuzimaju svaku djevojku i koje ih povezuju za prvog do­padljivog čovjeka. Jedan glas mu doviknu: “Osam stotina tisuća franaka!” Ali on se odjednom sjeti svega onoga što se sinoć desi­lo, pa pomisli da je njegova naručena ljubav prema gospođi de Nucingen bila odgovor na njegove nehotične zle misli.

“Sinoć se u Talijanskom kazalištu davao Rossinijev Sevilj- ski brijač-. Još nikad nisam čuo tako divnu glazbu”, reče on. “Bože moj, blago onima koji imaju ložu u Talijanskom kazalištu.”

Otac Goriot je slušao svaku riječ, kao što pas motri na svaki pokret svojeg gospodara.

“Vi, muškarci, živite kao bubreg u loju”, reče gospođa Vau- quer, “radite što hoćete. ”

“Kako ste se vratili?” upita Vautrin.“Pješice”, odgovori Eugene.“Ja ne volim poluuživanja”, nastavi Vautrin demon; “ja bih

volio ići u kazalište svojim kolima, u svoju ložu i da se ne vraćam pješice. Sve ili ništa! To je moje načelo.”

“Dobro načelo”, prihvati gospođa Vauquer.“Možda ćete posjetiti gospođu de Nucingen”, reče Eugene

tiho Goriotu. “Sigurno će vas dočekati raširenih ruku; ona će že­ljeti detaljnije obavijesti o meni. Čuo sam da silno želi ući u kuću moje rođakinje gospođe vikontese de Beauseant. Nemojte joj zab­oraviti reći da je ja suviše volim i da ću joj nastojati pribaviti to zadovoljstvo. ”

Odmah zatim Rastignac ode na Pravni fakultet; htio je ostati što manje u ovoj odvratnoj kući. Lutao je gotovo cijeli dan u onom grozničavom stanju koje spopada mladiće koji se zanose preve­likim nadama. Baš kada je, povodom Vautrinovih mudrovanja, razmišljao o društvenom životu, susretne se u Luksemburškom parku sa svojim prijateljem Bianchonom.

“Sto si se tako uozbiljio?” upita ga medicinar uzevši ga pod ruku da prošeta s njim ispred dvorca.

“Muče me zle misli. ”

117

“Kakve? Misli se liječe. ”“Kako?”“Treba im podleći. ”“Ti se smiješ, a ne znaš o čemu je riječ. Jesi li čitao Rous-

seaua?”“Jesam. ”“Sjećaš li se onog dijela gdje on pita čitaoca što bi učinio

kad bi se mogao obogatiti na taj način da ubije, u Kini, jednog starog mandarina, i to samo svojom voljom, ne mičući se iz Pa­riza.”

“Sjećam se.”“Dakle?”“E, sad je na redu moj trideset treći mandarin.”“Ne šali se. Nego, kad bi te netko uvjerio da se to može učini­

ti i daje dovoljno samo da kimneš glavom, bi li ti to učino?”“Je li star taj mandarin? Ali, svejedno, mlad ili star, oduzet ili

zdrav, vjere mi... Ipak, ne bih. ”“Ti si pošten mladić, Bianchon. Ali kad bi bio ludo zaljubljen

u neku ženu, i kad bi njoj trebalo novaca, mnogo novaca za ha­ljine, za kola, za sve njezine hirove?”

“Oduzimaš mi razum, a hoćeš da razmišljam. ”“Eto, Bianchon, ja sam lud, izliječi me. Imam dvije sestre,

Htro Hnma t Z'/arlno cm(4o1o Vrvumo ^olim oroon C r\ i o A o ir-v-i nortomvn u ui y uu i vv/uuu unuv/iu ivvvjimu i oivvu. v_iv*juu Jin nuuv/iu

dvjesto tisuća franaka za miraz od danas za pet godina? Vidiš, ima prilika kad je bolje sve staviti na kocku nego traćiti svoje dane u životarenju. ”

“Pa ti postavljaš pitanje koje svatko postavlja na početku svog života i misliš mačem presjeći gordijski čvor. To je mogao uradi­ti Aleksandar; ali drugima ne gine robija. Ja se zadovoljavam skromnim životom u provinciji gdje ću jednostavno naslijediti oca. Čovjek može sasvim zadovoljiti svoje potrebe i u najužem krugu, kao i u najširem. Napoleon nije ručao dva puta dnevno i nije mogao imati više ljubavnica nego kakav medicinar koji je zaposlen kao liječnički pomoćnik u Kapucinskoj bolnici. Naša je

118

sreća, dragi moj, uvijek u cijelom našem biću; stajala ona godišnje čitav milijun ili sto zlatnika, unutrašnji osjećaj je isti. Ja sam za to da Kinez ostane živ. ”

“Hvala, učinio si mi dobro, Biancon! Uvijek ćemo biti pri­jatelji. ”

“Slušaj, ” nastavi medicinar, “maloprije izlazeći s Cuvierova predavanja u Botaničkom vrtu, spazio sam gospođicu Michon- neau i Poireta kako na jednoj klupi razgovaraju s jednim gospo­dinom kojeg sam vidio za vrijeme lanjskih nemira blizu Skupštine. Sve mi se čini daje to neki policajac prerušen u poštenog građanina koji živi od svojih prihoda. Treba paziti na taj par: kazat ću ti kasnije zašto. A sada, zbogom, moram biti na prozivanju u četiri sata.”

Kad se Eugene vratio u pansion, zatekao je tamo oca Goriota koji ga je čekao.

“Evo, imate pismo od nje”, reče starac. “Sto kažete, divan rukopis!”

Eugene otvori pismo i pročita:

“Gospodine, otac mi je rekao da volite talijansku glazbu. Bila bih sretna ako biste mi učinili zadovoljstvo da primite jedno mjesto u mojoj loži. U subotu pjevaju Fodorova i Pellegrini pa sam uvje­rena da mi nećete odbiti poziv. Gospodin de Nucingen se prik­ljučuje mojoj ponudi i moli vas da nam budete gost i na ručku, bez ustručavanja. Ako pristanete, bit će vrlo zadovoljan jer ćete ga osloboditi bračnog kuluka te me neće morati pratiti. Nemojte mi odgovoriti, nego dođite, i primite moj pozdrav.

D. de N. ”“Da vidim”, reče starac kad Eugene pročita pismo. “Ići ćete,

dabome?” dodade on pomirisavši pismo. “Kako lijepo miriše! Ovo je ona držala u ruci. ”

“Ne nameću se žene tako bezobzirno muškarcima”, pomisli student. “Ona se misli poslužiti mnome da bi povratila de Marsaya. Ovako se radi samo za inat. ”

119

“Što je sad, ” reče otac Goriot “o čemu mislite?”Eugeneu nije bilo poznato ono ludilo taštine koje je tada bilo

spopalo izvjesne žene, i nije znao da je žena jednog bankara go­tova na sve žrtve samo da dobije pristup u koju kuću iz predgrađa Saint-Germain. U to doba najviše su bile na glasu one žene koje su primane u kraljevom Malom dvoru, u predgrađu Saint-Ger­main, među kojima su zauzele prvo mjesto gospođa de Beauseant, njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais i vojvotkinja de Mau- frigneuse. Samo Rastignac nije znao koliko žene iz Chaussee- d’Antina žude prodrijeti u najviše društvo u kojem blistaju zvijezde njihovog spola. Ali njegovo ga nepovjerenje dobro posluži, pos­tade hladnokrvan i dobi žalosnu moć da postavlja uvjete umjesto da ih prima.

“Da, ići ću”, odgovori on.I tako on iz radoznalosti ode gospođi de Nucingen; međutim,

da ga je ona prezrela, možda bi ga k njoj odvela ljubavna strast. Ipak, on je s izvjesnim nestrpljenjem očekivao sutrašnji dan i sat polaska. Za jednog mladog čovjeka, u njegovom prvom tajnom ljubakanju, možda, ima isto toliko draži koliko i u prvoj ljubavi. Uvjerenje da će uspjeti izaziva kod muškaraca mnoga blaženstva koja oni ne priznaju, a koja sačinjavaju svu draž pojedinih žena. Zelja se rađa isto toliko iz teškoća koliko iz lakih pobjeda. Nema sumnje, sve ljudske strasti nastaju iz jednog od ova dva uzroka koji dijele ljubavno carstvo i od njih žive. Možda je ova podjela posljedica važnog pitanja ljudskih temperamenata, koja, ma što se govorilo, gospodari društvom. Ako melankolični temperamenti osjećaju potrebu za kaćiperstvom, nervozni ili sangvinični ljudi klonu ako otpor dugo potraje. Drugim riječima, elegija je isto toliko beskrvna koliko je ditiramb žučan. Oblačeći se, Eugene je uživao u svim tim sitnim zadovoljstvima o kojima mladići ne smiju govoriti iz straha da ih tko ne ismije, ali koja gode samol­jublju. On je dotjerivao svoju kosu kao da će se pogled kakve lijepe žene uplesti u njegove crne uvojke. Činio je djetinjarije kakve čini mlada djevojka kad se sprema za ples. S uživanjem je

120

promatrao svoj tanki struk, ispravljajući bore na fraku. “Sigurno ima i gorih od mene”, pomisli on. Zatim siđe u trenutku kad su svi gosti bili za stolom. Glupi povici koje izazva njegovo otmjeno odijelo samo ga razveseliše. Građanski pansioni odlikuju se div­ljenjem lijepoj nošnji. Nitko u njima ne obuče novo odijelo a da mu svatko ne kaže po koju riječ.

“Kt, kt, kt, kt”, zacokta Bianchon jezikom o nepce kao da tjera konja.

“Pravi vojvoda i pair!” reče gospođa Vauquer.“Gospodin misli da osvaja svijet?” primijeti gospođica Mi-

chonneau.“Kukuriku!” viknu slikar.“Pozdravite vašu gospođu suprugu”, reče činovnik Muzeja.“Gospodin je oženjen?” upita Poiret“I to još kakvom ženom, ženom koja ide po vodi, lice joj ne

blijedi, cijena od dvadeset pet do četrdeset; kockaste šare po pos­ljednjoj modi, lako se pere, lijepo se nosi, pola konac, pola vuna, liječi zubobolju i druge bolesti koje priznaje Kraljevska medicin­ska akademija! Izvrsno za djecu! Još bolje protiv glavobolje, nadu­tosti i bolesti jednjaka, očiju i ušiju”, povika Vautrin s naglaskom kakvog sajamskog izvikivača. “Sto stoji to neviđeno čudo, zapi­tat ćete me, gospodo? Dva sua? Ništa. To je ostatak sprava dječje igre Veliki mogul, koju su voljeli gledati svi europski vladari čak i Veeeeeeliki vojvoda badenski! Uđite ravno! Muzika naprijed! Bruuum la, la, trin, bum, bum! Gospodine s klarinetom, pogrešno sviraš“, nastavi on promuklim glasom, “dat ću ti po prstima”.

“Bože moj, što je ovaj čovjek ugodan!”, reče gospođa Vau- quer gospođi Couture, “nikad mi ne bi bilo dosadno s njim. ”

Usred smijeha i šale koje izazva Vautrinov smiješni govor, Eugene primijeti bojažljivi pogled gospođice Taillefer koja se naže nad uho gospođe Couture i nešto joj šapnu.

“Došla su kola”, reče Sylvie.“Gdje li će ručati?” zapita Bianchon.

121

“Kod gospođe barunice de Nucingen.”“Kćeri gospodina Goriota”, odgovori student.Svi pogledaše bivšeg tvorničara rezanaca koji je sa zavišću

promatrao Eugenea.Rastignac dođe u Ulicu Saint-Lazare, u jednu od onih lakih

kuća, s tankim stupovima, malim trijemom, za koje se kaže u Parizu da su ljupke, u pravu bankarsku kuću, punu skupih ukrasa, umjetnog kamena, sa stubama u mozaiku od mramora. On zateče gospođu de Nucingen u malom salonu na čijim su zidovima bila naslikana djela talijanskih majstora s ukrasima koji su sličili na kavanske. Barunica je bila tužna. Njezini napori da sakrije svoje neraspoloženje samo povećaše Eugeneovu radoznalost, utoliko više što u njima nije bilo ničeg lažnog. On se nadao da će svojim prisustvom razveseliti jednu ženu, a zatekao ju je u očaju. To razočaranje zagolica njegovo samoljublje.

“Ja imam malo prava ulaziti u vaše tajne, gospođo, ” reče on pošto ju je prvo zadirkivao zbog njezine zabrinutosti; “ali, ako vam smetam, budite iskreni i recite mi slobodno.”

“Ostanite”, odgovori ona, “ako odete, ostat ću sama. Nucin­gen ruča u gradu, a ne želim biti sama, jer mi je potrebna razono­da”.

“Ali što vam je?”“Tn KiK rv=»V1 q c\rc»V/~\tv» rlnirrrvm r-i£»rrr\ \mmo’

-*- v/ um iviviu u t uivv/ui ugv/111 ^aijv v umu

“Onda želim znati. Jesam li i ja umiješan u vašu tajnu?” “Možda! Ali ne, ” nastavi ona, to su domaće svađe koje treba

kriti u dnu srca. Zar vam nisam to rekla prekjučer? Ja nisam sret­na. Najteži su zlatni lanci.”

Kad žena kaže mladiću daje nesretna, ako je taj mladić duho­vit, lijepo odjeven, ako je besposlen, a ima u džepu tisuću i pet stotina franaka, onda on mora pomisliti ono što je pomislio Eu- gene i postati uobražen.

“Sto biste vi još željeli?” odgovori on. “Lijepi ste, mladi, vo­ljeni, bogati.”

122

“Da ne govorimo o meni”, reče ona odmahnuvši bolno glavom. “Ručat čemo zajedno, sami i otići slušati najljepšu muziku. Kako vam se dopadam?” nastavi ona ustajući i pokazujući svoju ha­ljinu od bijelog kašmira s divnim perzijskim šarama.

“Htio bih da budete samo moja”, reče Eugene. “Vi ste dražes­ni. ”

“Jadna bi vam bila ta svojina”, reče ona smiješeći se gorko. “Iako vas ovdje ništa ne podsjeća na nesreću, ipak pored svega toga, ja sam očajna. Od žalosti ne mogu spavati i poružnjet ću. ”

“O, to je nemoguće”, odvrati student. “Ali htio bih znati kakvi su to jadi koje odana ljubav ne bi izliječila?”

“Ah! Kad bih vam kazala zbog čega sam nesretna, vi biste pobjegli od mene. Vi mi se zasada udvarate zato što to rade svi ljudi; ali ako biste me zaista zavoljeli, postali biste veoma nesret­ni. Vidite da moram šutjeti. Molim vas”, nastavi ona, “govorimo o drugim stvarima. Dođite vidjeti moje sobe.”

“Nemojte, ostanimo ovdje”, odgovori Eugene, sjedne na počivaljku kraj vatre do gospođe de Nucingen i smjelo je uhvati za ruku.

Ona se nije branila i čak nasloni svoju ruku na njegovu jed­nim od onih pokreta koji odaju silnu uzbuđenost.

“Slušajte, ” reče joj Rastignac; “povjerite mi svoje jade, ako ih imate. Hoću vam dokazati da vas volim samo radi vas same. Ili ćete govoriti i povjeriti mi svoje patnje kako bih ih mogao ot­kloniti, makar morao ubiti šest ljudi, ili ću otići i nikad se više neću vratiti.”

“Kad je tako”, uzviknu ona lupivši se u očaju po čelu, “odmah ću vas staviti na kušnju. “Da, pomisli ona, ostaje mi samo još to. Zatim zazvoni.

“Jesu li upregnuta gospodinova kola?” zapita svojeg sobara.“Jesu, gospođo.”“Ja ću ih uzeti. Njemu ćete dati moja kola i moje konje. Ručat

ćemo tek u sedam sati.”

123

“Dakle, hajdemo”, reče ona Eugeneu kojem se učini kao da sanja kad se nađe u kolima gospodina de Nucingena, pokraj ove žene.

“U Palais-Royal, blizu Francuskog kazališta”, reče ona kočijašu.

Putem je bila veoma uzbuđena, nije htjela odgovarati na Eugeneova bezbrojna pitanja, i on nije znao što da misli o njezi­nom zagonetnom, odlučnom i tupom otporu.

“Začas mi izmakne”, pomisli on.Kad su kola stigla, barunica jednim pogledom ušutka

razjarenog studenta.“Vi me zbilja volite?” upita ga.“Da”, odgovori on prikrivajući svoje nespokojstvo.“Nećete imati loše mišljenje o meni, ma što zatražila od vas?”“Neću”.“Jeste li voljni da mi se pokoravate?”“Slijepo.”“Jeste li se kadgod kockali?” upita ona drhtavim glasom.“Nikada.”“Ah! Sad mi je lakše. Poslužit će vas sreća. Evo vam moje

vrećice s novcem”, reče ona. Uzmite. U njoj ima sto franaka. To je sve što ima ova tako sretna žena. Uđite u jednu kockarnicu, ne znam gdje su one, ali znam da ih ima u Palais-Royalu. Stavite sto franaka na ruletpa ili izgubite sve, ili mi donesite šest tisuća frana­ka. Kad se vratite, reći ću vam zašto sam ovako žalosna.”

“Neka me đavo nosi ako imam pojma o onome što trebam uraditi, ali poslušat ću vas”, reče on s radošću koju je izazvala ova pomisao: -Ona sa mnom krnji svoj ugled i zato mi neće ništa odbiti. -

Eugene uzme lijepu vrećicu i saznavši od jednog prodavača odijela gdje se nalazi najbliža kockarnica, otrča u broj devet. Popne se i dade svoj šešir; zatim uđe i zapita gdje je rulet. Na

124

zaprepaštenje stalnih posjetitelja, služitelj ga odvede pred jedan dugačak stol. Eugene, za kojim pođoše svi prisutni, zapita bez imalo stida gdje treba staviti novac.

“Ako stavite jedan zlatnik na jedan od ovih trideset šest broje­va, i ako on iziđe dobit ćete trideset šest zlatnika”, reče mu dosto­janstven i sijed starac.

Eugene baci sto franaka na dvadeset jedan, broj svojih godi­na. Svi povikaše začuđeno prije nego što je imao vremena snaći se. Dobio je i ne znajući.

“Uzmite svoj novac”, reče mu onaj stari gospodin, “tako se ne dobiva dvaput zaredom”.

Eugene uzme lopaticu koju mu pruži stari gospodin, privuče sebi tri tisuće i šest stotina franaka pa, opet onako nasumice, stavi cijelu tu svotu na crveno. Promatrači ga zavidno gledahu zato što ponovno igra. Kotač se okrenu, on opet dobi, a bankar mu dobaci još tri tisuće i šest stotina franaka.

“Sad imate sedam tisuća i dvjesto franaka”, šapnu mu onaj stari gospodin. “Ako me hoćete poslušati, idite, crvena je već dobila osam puta. Ako ste milostivi, vi ćete nagraditi ovaj prijateljski savjet i pomoći bivšeg Napoleonovog prefekta koji je u krajnjoj bijedi.”

Rastignac, zbunjen, ostavi deset zlatnika sijedom čovjeku i siđe sa sedam tisuća franaka, nemajući ni sada pojma o igri, ali preneražen svojom srećom.

“A sada, kamo ćemo?” reče on i pokaza sedam tisuća franaka gospođi de Nucingen kad su se vrata na kolima zatvorila.

Delphine ga zagrli kao mahnita i žestoko poljubi, ali bez strasti. “Vi ste me spasili”! Suze radosti potekoše niz njeno lice. “Sad ću vam sve reći, dragi prijatelju. Vi ćete biti moj prijatelj, je P te? Vi me vidite bogatu, u izobilju, ne oskudijevam ni u čemu ili bar tako izgleda! Ali znajte da mi gospodin de Nucingen ne daje ni pet para: on plaća sve kućne izdatke, kola, kazalište; za haljine mi daje malo i namjerno me dovodi u prikrivenu bijedu. Ja sam i

125

suviše ponosna i neću ga moliti. Pa ja bih bila posljednja žena na svijetu kad bih kupovala njegov novac po onoj cijeni po kojoj bi on htio da mi ga proda! Kako sam dopustila da ostanem bez ičega ja, koja sam donijela u miraz sedam stotina tisuća franaka? Iz ponosa i prezira. Mi smo tako mlade i bezazlene kad ulazimo u bračni život! Riječi, kojima je trebalo tražiti novac od mog muža, pekle su mi usta; zato se nisam ni usuđivala te sam trošila svoju ušteđevinu i novac koji mi je davao moj jadni otac; poslije sam se i zadužila. Za mene je brak najužasnije razočarenje, o tome vam ne mogu govoriti: dosta je što vam kažem da bih prije skočila kroz prozor, nego što bih pristala živjeti s Nucingenom u istoj sobi. Za mene je bilo pravo mučenje kad sam mu morala priznati dugove koje sam kao mlada žena napravila za nakit i druge sit­nice (moj jadni otac bio nas je navikao da nam ispuni svaku že­lju); ali sam ipak smogla hrabrosti da mu to kažem. Zar nisam imala svoj miraz? Nucingen se naljutio i rekao mi, uz druge užasne stvari, da ću ga upropastiti! Tada sam zaželjela propasti u zemlju. Budući da je moj miraz bio kod njega, platio je, ali pod uslovom da mi od tada daje za moje osobne troškove određenu sumu; prista­la sam da bih bila mirna. Poslije toga, htjela sam odgovoriti na samoljublje čovjeka kojega vi poznajete”, reče ona. “On me iznevjerio, ali moram odati priznanje plemenitosti njegova ka­raktera. Ipak, on me nedostojno napustio! Nikada čovjek ne treba ostavljati ženu kojoj je u krajnjoj nevolji bacio hrpu zlata! Treba je uvijek voljeti. Vi, s čistom i plemenitom dušom mladića od dvadeset i jedne godine, zapitat ćete me kako žena može primiti novac od muškarca. Bože moj, zar nije prirodno da sve dijelimo s onim koji nas je usrećio? Kad se nekome sve da, tko bi se brinuo zbog jednog djelića svega toga? Novac vrijedi tek onda kad nes­tane osjećaja. Zar se ne vežemo za cijeli život? Koja od nas predviđa neslogu dok vjeruje daje voljena? Vi nam se zaklinjete na vječnu ljubav, pa kako bismo onda imali različite interese? Vi ne znate koliko sam danas propatila kad je Nucingen odlučno odbio da mi da šest tisuća franaka, on koji ih svakog mjeseca daje svojoj ljubavnici, nekoj djevojci iz Opere! Htjela sam se ubiti.

126

Kroz glavu su mi se vrzmale najluđe misli. Bilo je trenutaka kad sam zavidjela kakvoj služavci, svojoj sobarici. Da se obratim ocu, ludorija! Nas dvije, Anastasie i ja, upropastile smo ga. On bi, nesretnik, samo kad bi mogao, i sebe prodao za šest tisuća frana­ka. Samo bi ga uzalud dovela do očaja. Vi ste mi spasili čast i život. Bila sam izvan sebe od žalosti. Ah, gospodine, morala sam vas upoznati s ovim, jer sam postupila s vama kao prava luda. Kad ste se rastali sa mnom i kad sam vas izgubila iz vida, htjela sam pobjeći pješice. . . ni sama ne znam kamo. Eto. . . tako živi polovica žena u Parizu, u vanjskoj raskoši, a s teškim brigama u duši. Ja poznajem dosta njih koje su još nesretnije od mene. Ima žena koje moraju uzimati lažne račune od svojih dobavljača. Druge su prisiljene potkradati svoje muževe: jedni vjeruju da se šalovi od sto zlatnika mogu kupiti za pet stotina franaka, a drugi misle da šal od pet stotina franaka vrijedi sto zlatnika. Ima i takvih nes­retnica čija djeca gladuju, samo da bi one došle do haljine. Ja ne znam za te odvratne laži. Ovo mi je posljednja gorka pilula. Ako ima žena koje se prodaju svojim muževima da bi ih mogle držati pod papučom, ja sam bar slobodna! Kad bih htjela, Nucingen bi me pokrio zlatom, ali ja više volim plakati na grudima čovjeka kojega cijenim. Ah! Večeras gospodin de Marsay neće imati pra­vo da me gleda kao ženu koju je platio. ” Ona pokri lice rukama da joj Eugene ne bi vidio suze, ali on joj skloni ruke da bi je gledao jer je, tako uplakana, bila zanosna. “Zar nije grozno miješati novac sa osjećajima? Vi me nećete moći voljeti.”

Ta mješavina plemenitih osjećaja, koja čine ženu velikom, i krivica, na koju ih prisiljava sadašnje društveno uređenje, uzbudi Eugenea koji je govorio blage i utješne riječi diveći se toj lijepoj ženi koja je bila tako bezazleno nesmotrena u svojem bolu.

“Obećajte mi da se ovim nećete nikad poslužiti protiv mene.” “O, gospođo ja sam nesposoban za tako nešto.”Ona mu dohvati ruku i pritisnu je na svoje srce s mnogo zah­

valnosti i milja. “Zahvaljujući vama, ja sam ponovno postala slo­bodna i radosna. Živjela sam pod željeznom disciplinom. Sad

127

želim živjeti skromno i da ništa ne trošim. Ja ću vam se svidjeti i takva, žarne? Zadržite ovo”, reče ona uzevši samo šest tisuća. “U stvari, ja vama dugujem tisuću talira jer sam smatrala da igramo napola. ” Eugene se branio kao neka djevojka. Ipak uzme novac kad mu barunica reče: “Smatrat ću vas neprijateljem ako ne pos­tanete moj suučesnik. On će nato: “Dobro, neka se nađe ako slučaj­no izgubimo u igri.”

“Eto, toga sam se baš i bojala”, poviče ona i problijedi. “Ako vam je stalo do mene, zakunite mi se da nikad više nećete ući u kockarnicu. Bože moj, zar da vas ja pokvarim! Pa ja bih presvisla od bola.”

Bili su stigli. Suprotnost između one bijede i tog bogatstva zbuni studenta u čijim su ušima ponovno odjekivale Vautrinove strašne riječi.

“Sjednite tu”, reče barunica kad uđe u svoju sobu pokazujući mu počivaljku kraj vatre, “trebam napisati jedno veoma mučno pismo! Posavjetujte me.”

“Nemojte pisati”, predloži Eugene, “stavite novčanice u omot­nicu, napišite adresu i pošaljite ih po sobarici.”

“Vi ste srce”, reče ona. “Ah! Eto, gospodine, što znači biti lijepo odgojen. Vidi se da ste pravi Beauseant”, reče ona smijućise.

“Divna je to žena”, pomisli Eugene osjećajući sve jaču ljubav. Zatim stade razgledati ovu sobu u kojoj je vladala sladostrasna raskoš bogate bludnice.

“Sviđa li vam se ovdje?” upita ona i pozva sobaricu zvonom.“Therese, odnesite ovo i predajte osobno gospodinu de Mar-

sayu. Ako ga ne nađete, vratite mi pismo. ”Therese pogleda vragolasto Eugenea pa izađe. Stol je bio pos­

tavljen. Rastignac ponudi ruku gospođi de Nucingen koja ga odvede u prekrasnu blagovaonicu s onom istom raskoši kojoj se divio kod svoje rođakinje.

“Vi ćete ručati sa mnom svaki put kad Talijansko kazalište daje predstave i pratit ćete me.”

128

“Navikao bih se na tako ugodan život samo kad bi potrajao, ali ja sam siromašan student koji tek ima prokrčiti sebi put u ži­vot. ”

“Prokrčit će se”, reče ona smijući se. “Vidite, sve se ipak lije­po završava: ja nisam očekivala da ću biti ovako sretna. ”

Ženama je u prirodi da nemogućnosti dokazuju mogućnosti­ma i da činjenice poništavaju slutnjama. Kad je gospođa de Nuc- ingen ušla s Rastignacom u svoju ložu u Veselom kazalištu, ona je izgledala zadovoljna i bila tako lijepa da je izazvala ona sitna ogovaranja od kojih se žene ne mogu obraniti i zbog kojih se često vjeruje u čiste izmišljotine. Tko poznaje Pariz, taj nimalo ne vjeruje u ono što se u njemu govori i ne govori ništa o onome što se u njemu čini. Eugene uze baruničinu ruku i tako su razgo­varali onim slabijim ili jačim stiskanjem kojim su jedno drugom prenosili osjećaje koje je u njima budila muzika. Ta je večer za njih bila puna zanosa. Zajedno su izašli i gospođa de Nucingen otprati Eugenea do Novog mosta uskraćujući mu cijelim putem poljubac kojim gaje tako strasno poljubila u Palais-Royalu. Eu­gene joj zamjeri zbog te nedosljednosti.

“Onda sam vas poljubila iz zahvalnosti za neočekivanu odanost; a sada bi moj poljubac značio obećanje.”

“I vi mi nećete ništa obećati, nezahvalnice!” On se naljuti. Kad je učinila jedan od onih nestrpljivih pokreta koji ushićuju ljubavnika, ona mu pruži ruku da je poljubi a on je uze s nekom nespretnom ljupkošću koja je očara.

“U ponedjeljak, na plesu”, reče ona.Idući pješice, po divnoj mjesečini, Eugene utonu u ozbiljne

misli. Bio je istovremeno i sretan i nezadovoljan: sretan zbog događaja koji će mu napokon, kako izgleda, dovesti u naručje jednu od najljepših i najelegantnijih žena u Parizu, koju je silno želio; nezadovoljan zato što su mu propali planovi o bogatstvu i on tek tada osjeti svu stvarnost neizvjesnih misli kojima se zano­sio prije dva dana. Neuspjeh nam uvijek pokazuje svu snagu naših želja. Sto je više uživao u pariškom životu, Eugene je sve manje

129

htio ostati nepoznat i siromah. Gužvao je u džepu svoju tisuću zavaravajući se raznim razlozima samo daje zadrži za sebe. Na­posljetku stiže u Ulicu Neuve-Sainte-Genevieve I, kad je bio na vrhu stepenica, spazi svjetlost u sobi oca Goriota koji je ostavio otvorena vrata i zapaljenu svijeću da student ne bi zaboravio da mu -priča priču o njegovoj kćeri-, kako je on govorio. Eugene mu ništa ne sakri.

“Ali, ” uzviknu otac Goriot očajan i ljubomoran, “one misle da sam propao: imam ja još tisuću i tri stotine franaka dohotka. Bože moj, zašto jadnica nije došla ovamo! Prodao bih svoje ob­veznice, uzeli bismo od glavnice, a ostalo bih pretvorio u doživotnu rentu. A zašto me, vi, dragi susjede, niste obavijestili o njezinoj nevolji? Kako ste imali srca staviti na kocku njezinih kukavnih sto franaka? Pa to je da čovjek presvisne od žalosti. Eto, što su zetovi! O, da su samo ovdje, zavrnuo bih ja njima vrat. Bože moj, i ona je plakala, ona?”

“Položivši glavu na moj prsluk”, potvrdi Eugene.“O, dajte mi ga!” reče otac Goriot. “Sto! Na nj su kapnule

suze moje kćeri, moje drage Delphine, koja nikada nije zaplakala dok je bila mala! Ja ću vama kupiti drugi, nemojte ga nositi, os­tavite ga meni! Po bračnom ugovoru, ona raspolaže prihodom od svog miraza. A, otići ću ja sutra do odvjetnika Dervillea. Tražit ću da se njezin novac uloži na drugo mjesto. Poznajem ja zakone, stari sam ja vuk, neću dozvoliti da mi podvale.”

“Evo vam, oče, tisuću franaka koje mi je poklonila od našeg dobitka. Čuvajte ih za nju, u prsluku.”

Goriot pogleda Eugenea, pruži ruku da uhvati njegovu na koju mu kanu suza.

“Vi ćete uspjeti u životu”, reče mu starac. “Vidite, Bog je pravedan. Ja znam što je poštenje i mogu vas uvjeriti da ima malo takvih ljudi kao što ste vi! Hoćete li i vi biti moje drago dijete? Idite i spavajte. Vi možete spavati jer još niste otac. Saznao sam da je ona plakala i patila dok sam ja ovdje bezbrižno jeo kao kakav blesavko; i to ja koji bih prodao Oca, Sina i Duha Svetoga da njima dvjema uštedim po jednu suzu!”

130

“Bome, ” pomisli Eugene odlazeći u krevet, “mislim da ću biti pošten čovjek cijelog života. Čovjek osjeća zadovoljstvo kad se pokori glasu svoje savjesti. ”

Možda samo oni koji vjeruju u Boga čine dobro potajno, a Eugene je vjerovao u Boga.

Sutradan, kad je bilo vrijeme za ples, Rastignac ode gospođi de Beauseant koja ga odvede i predstavi vojvotkinji de Carigliano. Maršalova žena primi ga najljubaznije, a kod nje se ponovno nađe i s gospođom de Nucingen. Delphine se bila tako uredila u želji da se dopadne svima kako bi se što više dopala Eugeneu, čiji je pogled nestrpljivo očekivala, misleći da se to ne primjećuje. Za onoga koji zna prozreti uzbuđenja jedne žene, ovakav trenutak ima mnogo draži. Tko nije često uživao u tome da ne kaže odmah svoje mišljenje, da umiljato prikriva svoje zadovoljstvo, da traži priznanja u nespokojstvu koje izaziva, da se naslađuje strahovi­ma koji se mogu odagnati jednim osmijehom? Za vrijeme ovog plesa, student je odjednom ocijenio značaj svojeg položaja i uvje­rio se da već znači nešto u društvu samim tim što ga je gospođa de Beauseant priznala za svojeg rođaka. Toliko se isticao osva­janjem gospođe de Nucingen, koje su mu već pripisivali, da su ga svi mladići sa zavišću gledali; primijetivši to, on osjeti prva zadovoljstva uobraženosti. Prelazeći iz salona u salon, kroz sku­pine svijeta, čuo je kako hvale njegovu sreću. Žene su mu prori­cale najveće uspjehe. Delphine, bojeći se da ga ne izgubi, obeća mu sada poljubac koji mu je preksinoć tako uporno odbijala. Te večeri Rastignac dobije nekoliko poziva. Njegova ga rođakinja upozna s nekim ženama koje su važile kao otmjene, a njihove kuće kao ugodne; bio je dakle, ušao u najviše i najotmjenije pariško društvo. Taje večer imala za njega draži sjajnog počet­ka, i on je se sjećao i u dubokoj starosti, kao što se djevojka sjeća plesa na kojem je imala velikih uspjeha.

Sutradan, kad je za vrijeme doručka pred svima pričao ocu Goriotu o svojim uspjesima, Vautrin se počeo vraški smiješiti.

“I vi mislite”, uzviknu taj svirepi logičar, “da mladić koji je u modi može stanovati u Ulici Neuve-Sainte-Genevieve, u

131

Pansionu Vauquer koji, doduše, zaslužuje svako poštovanje, ali nije u modi. U njemu ima svega i svačega, on se ponosi što u njemu stanuje jedan Rastignac; ali, ipak, on je u Ulici Neuve- Sainte-Genevieve, u njemu nema raskoši jer je čisto patrijarhal- norama. Mladi moj prijatelju, ” nastavi Vautrin očinski podrug­ljivo, “ako hoćete biti ugledan čovjek u Parizu, potrebna su vam tri konja i lake dvokolice za prije podne, a zatvorena kola za večer, svega devet tisuća franaka samo za vožnju. Ne biste bili dostojni svoje sudbine ako biste trošili samo tri tisuće franaka kod kro­jača, šest stotina franaka kod prodavača mirisa, sto talira kod pos­tolara, sto talira kod šeširdžije. Pralja će vas stajati tisuću frana­ka. Mladići koji se oblače po modi moraju obraćati naročitu pažnju na rublje: na to se kod njih često najviše pazi! Ljubav i crkva zahtijevaju lijepe prostirke na svojim oltarima. Dosad smo imali četrnaest tisuća franaka. Da vam ne govorim o onome što ćete gubiti na kocki u okladama i poklonima; za džeparac vam treba bar dvije tisuće franaka. Ja sam živio takvim životom i znam ko­liko stoji. Dodajte tim glavnim potrebama tristo zlatnika za hranu i tisuću franaka za stan. Eto, dijete moje, to iznosi dvadeset pet tisuća franaka godišnje, ili zapadamo u krajnju bijedu, podsmi- javaju nam se, lišeni smo budućnosti, uspjeha i ljubavnica! Zabo­ravio sam spomenuti sobara i lakaja. Zar će vam Christophe nositi ljubavna pisma? Mislite li ih pisati na papiru na kojem sad pišete? To bi bilo samoubojstvo. Vjerujte iskusnom starcu”, nastavi on pojačanim basom, “ili se povucite u kakav sobičak na tavanu, posvetite se radu, ili pođite drugim putem.”

I Vautrin namignu gledajući gospođicu Taillefer da bi pods­jetio studenta na zavodljiva razlaganja koja je usadio u njegovu dušu i da ga pridobije za svoje ružne planove.

Rastignac se neko vrijeme sasvim predao uživanjima. Veče­rao je gotovo stalno s gospođom de Nucingen i s njom odlazio u društva. Vraćao se kući u tri ili četiri sata ujutro, ustajao je u podne, oblačio se i odlazio po Delphinu da prošetaju zajedno po Boulogneskoj šumi kad god je bilo lijepo vrijeme, upijao sve pouke i tako uludo traćio svoje vrijeme, upijao sve čarolije raskoši sa

132

žudnjom kojom časka datulinog cvijeta usisava cvjetni prah oplođivanja. Kockao se na veliko, nekad je mnogo dobivao, nekad mnogo gubio, i tako se navikao na razuzdan život pariških mladića. Od svojih prvih dobitaka poslao je majci i sestrama tisuću i pet stotina franaka zajedno s lijepim poklonima. Iako je izjavio da se misli iseliti iz pansiona Vauquer, on je još bio u njemu i posljed­njih dana siječnja, i nije znao kako se izvući odatle. Gotovo svi mladići podliježu jednom zakonu koji na prvi pogled izgleda neobjašnjiv, ali koji se tumači njihovom mladošću i strasnom žudnjom za uživanjima. Bili oni bogati ili siromašni, nikad nema­ju novaca za životne potrebe, a uvijek imaju za svoje hirove. Rastrošni u svemu što se dobiva na vjeresiju, oni su veoma škrti kad nešto treba odmah platiti, kao da se osvećuju zbog onog što nemaju rasipajući ono što mogu imati. Jednostavnije rečeno, stu­denti više brinu o šeširu nego o odijelu. Zbog velike zarade kro­jač lako daje odijelo na čekanje, dok je šeširdžija, zbog niske cijene šešira, najnepristupačniji vjerovnik. Ako kakav mladić, sjedeći na balkonu u kazalištu, svojim izvanrednim prslucima privlači dalekozore lijepih žena, tko zna da li ima čarape; muku muči i s prodavačem pletene robe. U takvom je položaju bio i Rastignac. On nikad nije imao para kad je trebalo platiti gospođi Vauquer, dok je uvijek nalazio novaca da zadovolji svoju taštinu; njegova je vrećica s novcem bila promjenljive srede u ratu s najobičnijim isplatama. Da bi mogao napustiti ovaj smrdljivi i prljavi pansion u kojem se povremeno osjećao poniženo, trebalo je isplatiti gaz­daricu i kupiti namještaj za svoj otmjeni stan. A to je bilo stalno nemoguće. Da bi došao do novca koji mu je bio potreban za koc­kanje, Rastignac je znao kupiti kod draguljara zlatne satove i lance koje je, kad dobije na kocki, skupo plaćao, a koje je nosio u zala- gaonicu, tu sumornu i šutljivu prijateljicu mladeži, ali zato nije imao ni domišljatosti ni smjelosti kad je trebalo platiti stan i hranu ili kupiti one sitnice koje su neophodne za otmjeni život. Obične nevolje i dugovi, napravljeni radi zadovoljenja potreba, nisu mu ulijevali nikakvu misao kako da se razduži. Kao većina onih koji su živjeli tim neurednim životom, on je čekao posljednji trenutak

133

da izmiri potraživanja koja su sveta u očima ostalih građana, kao što je radio Mirabeau koji je plaćao svoj kruh tek onda kad mu se predoči neodloživa mjenica. U to vrijeme, Rastignac je bio izgu­bio svoj novac i još se zadužio. Počeo je uviđati da ne može više ovako živjeti bez stalnih prihoda. Ah, stenjući pod teškim tere­tom svojeg neizvjesnog položaja, on nije imao snage odreći se pretjeranih uživanja ovakvog života i htio je da ga pošto-poto nastavi. Sreća s kojom je računao u stjecanju bogatstva postajala je sve neosnovanija, a stvarne prepreke sve veće. Upoznavši se sa domaćim tajnama gospodina i gospođe de Nucingen, on je uvidio da se ljubav može pretvoriti u oruđe bogatstva, samo ako se obraz baci pod noge, i ako se odreknemo svih plemenitih misli koje su razrješenje grijeha mladosti. Taj izvana sjajni život, ah izjedan kajanjem, čija su prolazna zadovoljstva skupo plaćena dugotrajnim tjeskobama, bio mu se osladio i on se zaglibio u tu kaljužu kao onaj La Bruyereov Rastreseni; ah, kao Rastreseni, ukaljao je samo odijelo.

“Dakle, ubili smo mandarina?” reče mu jednog dana Bian- chon ustajući od stola.

“Nismo još“, odgovori on, “ah je na izdisaju.”Medicinar shvati ove riječi kao šalu, iako to nije bila šala.

Eugene koji je prvi put poslije dužeg vremena večerao u pan­sionu, bio je zamišljen. Umjesto da iziđe poslije završenog obje­da, on ostade u blagovaonici sjedeći pokraj gospođice Taillefer, koju je s vremena na vrijeme značajno pogledavao. Neki su uku­ćani još bih za stolom i jeli orahe, neki su šetali nastavljajući započete razgovore. Kao gotovo svake večeri svatko je odlazio kad je htio, prema tome da li ga je više ih manje zanimao razgo­vor, ih prema stupnju nelagode koju je kod njega izazivala proba­va. Zimi se rijetko događalo da se blagovaonica potpuno isprazni prije osam sati, kad su četiri žene ostajale same i ćaskale do mile volje, budući su zbog svog spola obično šutjele u ovom muškom društvu. Vautrinu pade u oči Eugeneova velika zabrinutost, te zato ostade u blagovaonici, iako se u početku pravio kao da će

134

odmah izići. Ali on se stalno zaklanjao da ga Eugene ne vidi, te je ovaj povjerovao daje otišao. Zatim, umjesto da ode s onima koji su posljednji pošli, on se hotimice zadrža u salonu. Bio je prodro u studentovu dušu i predosjetio daje došao sudbonosni trenutak. Rastignac je zaista bio u bezizlaznom položaju u kojem su se nalazili mnogi mladići. Bilo ljubavlju, bilo kaćiperstvom, gospođa de Nucingen provela je Rastignaca kroz sve muke jedne istinske strasti upotrebljavajući lukavstva kojima se služe žene u Parizu. Pošto se u očima svijeta izložila neprilici privlačeći sebi rođaka gospođe de Beauseant, ona se dvoumila da li da mu stvarno dade prava koja je samo prividno imao. Mjesec dana ona je tako draži­la njegova osjetila da mu je dirnula i srce. Ako je u početku nji­hove veze student vjerovao daje on stvarni gospodar, gospođa de Nucingen dobije nadmoćnost time što je u Eugeneu pokrenula sve osjećaje, i dobre i loše, kojih je mnogo kod pariških mladića. Da li je to uradila iz računa? Ne, žene su uvijek iskrene, čak i onda kad su najlicemjemije, jer se povedu za nekim prirodnim osjećajem. Pošto je dopustila da ovaj mladić tako naglo i tako silno zavlada njome, i pošto je pokazala prema njemu suviše ljubavi, Delphine je sada, možda podstaknuta osjećajem dosto­janstva, htjela ili da mu uskrati dotadašnje ustupke ili da uživa u njihovom odgađanju. Kod Parižanke je sasvim prirodno da se ne podaje ni onda kad je zanosi strast, ona i tada hoće iskušati srce onoga kojem povjerava svoju budućnost! Gospođa de Nucingen bila je već jednom doživjela strašno razočarenje jer ju je iznevje­rio mladi sebičnjak. Ona je s pravom mogla biti nepovjerljiva. Možda je opazila da je Eugene, koji zbog brzog uspjeha postade uobražen, ne poštuje dovoljno zbog neobičnosti njihovog položaja. Ona je svakako željela da joj se divi čovjek njegovih godina, da se pokaže velika u njegovim očima budući je tako dugo bila mala u očima onoga koji ju je napustio. Ona nije htjela da Eugene pov­jeruje da se nju može lako dobiti, baš zato što je znao da je pri­padala de Marsayu. I napokon, pošto je doživjela da je ponizi jedno pravo čudovište, jedan mladi razvratnik, ona je sada os­jećala toliko miline u šetnji kroz cvjetne predjele ljubavi, daje za

135

nju bilo pravo uživanje diviti se svim njezinim pojavama, dugo osluškivati njezina treperenja i osjećati milovanja njezinog čis­tog povjetarca. Iskrena ljubav ispaštala je zbog lažne. Nažalost, ta će se besmislica često ponavljati sve dok muškarci ne spoznaju koliko cvjetova pokosi prvo nevjerstvo u duši mlade žene. Ali ma kakvi bili njezini razlozi, Delphine se igrala s Rastignacom i uživala je u toj igri sigurno zato što je znala da je on voli i da ona može učiniti da jadi njenog dragana prestanu čim se njoj prohtije. Zbog samoljublja, Eugene nije htio da se njegova prva bitka završi porazom te je i dalje navaljivao kao lovac koji želi pošto-poto ubiti jarebicu za svoju prvu lovačku proslavu Dana svetog Huber- ta. Njegove tjeskobe, uvrijeđeno častohleplje, očaj, opravdan ili neopravdan, vezivali su ga sve jače za ovu ženu. Cijeli je Pariz mislio daje gospođa de Nucingen njegova ljubavnica, a ona mu, međutim nije pripadala ništa više nego onog prvog dana kad ju je vidio. On nije znao da su ženska očijukanja ponekad korisnija od ljubavnih naslada pa je pravio glupe ispade. Ako je ono vrijeme kad se žena brani od ljubavi obećavalo Rastignacu prve plodove, ipak su mu ti plodovi izgledali i skupi, i zeleni, i kiselkasti i soč­ni. Ponekad, kad bi ostao bez ijednog novčića i izgubio vjeru u budućnost, pomišljao je, i protiv svoje volje, na Vautrinov pri­jedlog o ženidbi s gospođicom Taillefer koja bi ga mogla obogatiti. Sad je bio u takvoj bijedi da je gotovo nehotice upao u zamku strašne sfinge čiji su ga pogledi često opčinjavali. Kad Poiret i gospođica Michonneau odoše u svoje sobe, Rastignac, misleći da je sam između gospođe Vauquer i gospođe Couture, koja je plela vunene rukave drijemajući kraj peći, pogleda tako nježno gospođicu Taillefer da ona obori oči.

“Vi kao da ste nešto zabrinuti, gospodine Eugene?” upita Vic- torine poslije kratke šutnje.

“A tko nema briga!” odgovori Rastignac. “Kad bismo mi mladići bili uvjereni da smo voljeni s odanošću koja bi nas na­gradila za žrtve koje smo pripravni podnijeti, možda nikad ne bismo imali briga.”

136

Gospođica Taillefer, umjesto svakog odgovora, pogleda ga tako da se njezin pogled nije mogao dvosmisleno razumjeti.

“Vi, gospođice, mislite da ste danas sigurni u svoje srce; ali da li biste mogli jamčiti da će tako uvijek biti?”

Preko usana sirote djevojke prijeđe osmijeh kao zrak svjetla koji izbija iz njezine duše, i tako obasja njezino lice da se Eugene uplaši stoje izazvao tako silnu provalu osjećaja.

“Sto! Kad biste sutra postali bogati i sretni, kad bi vas iznenadi­lo neko bogatstvo, biste li i tada voljeli siromašnog mladića koji vam se sviđao dok ste bili u bijedi?”

Ona ljupko kimnu glavom.“Jednog veoma nesretnog mladića!”Ona opet kimnu glavom.“Sto govorite koješta?” uzviknu gospođa Vauquer.“Ostavite nas”, odgovori Eugene, “mi se razumijemo. ”“Onda, znači da su se zaručili gospodin vitez Eugene de Ras-

tignac i gospođica Victorine Taillefer?” reče Vautrin svojim krup­nim glasom i pojavi se iznenada na vratima blagovaonice.

“Ah! Sto ste me uplašili”, rekoše istovremeno gospođa Cou- ture i gospođa Vauquer.

“Mogao sam i gore izabrati”, smijući se odgovori Eugene koji se od Vautrinova glasa trgnuo kao nikad u životu.

“Kanite se neukusnih šala, gospodo!” reče gospođa Couture. “Hajdemo, kćeri moja.”

Gospođa Vauquer pođe za svojim stanarkama da kod njih provede večer, kako ne bi trošila svijeću i ogrjev. Eugene ostade sam sa Vautrinom.

“Znao sam da će tako biti”, progovori Vautrin sasvim hladno. “Ali, slušajte, i ja znam biti nježan. Nemojte zasada ništa odluči­vati, pošto ste u izuzetnom raspoloženju. Imate dugova. Ja ne bih želio da vas k meni dovede strast ili očaj, nego razum. Možda vam treba koja tisuća franaka. Evo, hoćete li?”

137

Ovaj demon izvuče iz džepa novčanik i izvadi iz njega tri tisuće koje prinese studentovim očima. Eugene je bio u nepodnošljivom položaju. Dugovao je markizu d’Ajudi i grofu de Traillesu sto zlatnika koje je izgubio na kockanju. Nije ih imao pa ih nije mogao vratiti i nije smio te večeri ići gospođi de Res- taud, gdje su ga očekivali na jednom od onih prisnih sijela na kojima se jedu kolači, pije čaj, ali gdje se može na whistu izgubiti šest tisuća franaka.

“Gospodine, ” reče mu Eugene svladavajući teškom mukom drhtavicu koja ga spopadne, “poslije onoga što ste mi htjeli pov­jeriti, vi ćete razumjeti da ne mogu primiti nikakve obveze prema vama. ”

“Baš vam hvala. Ožalostili biste me da ste drukčije odgovori­li”, nastavi Vautrin. “Vi ste divan mladić, osjetljiv, ponosan kao lav, a mio kao djevojka. Vi biste bili dobar plijen za sotonu. Takve mladiće ja volim. Još samo nekoliko opaski o visokoj politici pa ćete imati pravu sliku o svijetu. Kad odglumi nekoliko beznačaj­nih predstavica vrline, viši čovjek zadovolji i sebe i budale. Uskoro ćete biti naš. O, kad biste samo htjeli biti moj učenik, sve biste postigli. Svaka bi vam se želja ispunila ma što zaželjeli: čast, bogat­stvo, žene. Svijet bi vam postao izvor najljepših uživanja. Vi biste bili naša maza, naš mezimac, a mi bismo sa zadovoljstvom i ži­vot dali. Bila bi uklonjena svaka zapreka. Ako se još dvoumite,r7r\nr'\ ma cmcitraJp 7Q viilrr*\/r'ci9 Ali r*n r > r \ \ / V r \ i i i rr\ar\v*vt U1W M-l VV tJJUVV/ * V VV • J. JLJ.JL VUJI.V; X/ \J T J V1V 1WJ1 JV

isto toliko poštenja koliko vi zamišljate da imate sada, gospodin Turenne, obavijao je svoje sitne poslove preko razbojnika ne smatrajući da se time bruka. Ne želite imati obveza prema meni, je li tako? Ne mari ništa”, nastavi Vautrin osmjehnuvši se. “Uzmite ovaj papir i napišite tu, poprijeko, ” reče vadeći mjenicu: - Pri­mio tri tisuće i pet stotina franaka koje ću vratiti za godinu dana. Stavite datum. Interes je toliko velik da se ne morate kolebati; možete me nazvati zelenašem i smatrati da mi ne dugujete nikak­vu zahvalnost. Dopuštam vam da me prezirete danas, jer sam uvjeren da ćete me zavoljeti kasnije. U meni ćete naći onih dubokih ponora, onih snažnih osjećaja koje glupači nazivaju porocima;

138

ali nikad u vašim očima neću ispasti ni kukavica, ni nezahvalnik. Ukratko, ja nisam ni pješak, ni lovac, nego top, mali moj. ”

“Pa kakav ste vi to čovjek?” povika Eugene. “Vi ste stvoreni da me mučite.”

“Koješta, ja sam dobričina koji hoće sebe ukaljati da bi vas do smrti sačuvao od blata. Vi se pitate otkuda tolika odanost? E, to ću vam jednog dana šapnuti na uho. Ja sam vas najprije iznena­dio kad sam vam pokazao naličje života i državne uprave, ali taj će prvi strah proći kao strah novaka na bojnom polju, i vi ćete se naviknuti da ljude smatrate za vojnike pripravne da ginu za one koji se sami imenuju za kraljeve. Vremena su se jako promijeni­la. Nekada se govorilo plaćeniku: -Evo sto talira, ubij mi tog gos­podina-, i onda se mirno večeralo, nakon što bi nekog čovjeka progutala pomrčina zbog jednog da ili ne. A danas, ja vam tražim samo da kimnete glavom pa da vam dam veliko bogatstvo. To ne bi bila nikakva sramota, a vi se nećkate. Živimo u doba slabića.”

Eugene potpiše ugovor i uze novčanice.“A sada, razgovarajmo kao pametni ljudi”, nastavi Vautrin.

Za nekoliko mjeseci ja ću otići u Ameriku saditi duhan. Poslat ću vam cigare u znak prijateljstva. Ako se obogatim, pomagat ću vam. Ako ne budem imao djece (što je vjerojatno, jer ne mislim da se tamo presađujem), onda ću vam ostaviti svoje imanje. Zar to nije prijateljstvo? Ali ja vas volim. Meni je u krvi da se žrt­vujem za druge. To sam već činio. Vidite li, momče, ja živim u višoj sferi od ostalih ljudi. Ja djela smatram za sredstva i pred sobom vidim samo cilj. Stoje za mene čovjek? Eto, to”, reče on i lupi noktom palca o zub. “Čovjek je ili sve ili ništa. On je manje nego ništa kad se zove Poire: može se zgaziti kao stjenica, nema nikakve vrijednosti i smrdi. Ali, ako na vas sliči, onda je on bog: to više nije stroj pokriven kožom, nego pozornica najljepših uzbur­kanih osjećaja, a ja živim samo po osjećajima. Zar osjećaj nije cijeli svijet u jednoj misli? Pogledajte oca Goriota: za njega su njegove dvije kćeri čitav svemir, one su njegova veza sa svije­tom. Eto, za mene, koji sam temeljito proučio život, postoji samo

139

jedan stvaran osjećaj, prijateljstvo između dva čovjeka. Pierre i Jaffier, to je moja strast. Znam napamet komad -Spašena Veneci­ja-. Jeste li vidjeli mnogo hrabrih ljudi koji odmah pođu na posao, bez riječi i moralnih pouka, kad im prijatelj kaže: -Hajdemo za­kopati jednoga?- E, ja sam i to činio. Ja to ne bih svakom rekao. Ali vi ste viši čovjek, vama mogu sve reći jer ćete sve razumjeti. Vi nećete dugo gacati po blatu po kojem gmižu bogalji koji nas okružuju. Dakle, toliko, i točka. Vi ćete se oženiti. Tjerajmo do kraja! Ja sam neumoljiv i ne popuštam. ”

Vautrin izađe da olakša studentu, ne želeći čuti njegov niječ­ni odgovor. Kao da je poznavao tajnu onih slabih otpora, onih borbi kojima se ljudi razmeću u sebi i koji im služe da pred sobom opravdavaju svoja sramotna djela.

“Neka radi što hoće, ali ja se neću oženiti gospođicom Taillefer”, pomisli Eugene.

Savladavši unutrašnju groznicu koju izaziva pomisao o spo­razumu s čovjekom kojeg se užasavao, ali koji je u njegovim oči­ma postajao sve veći zbog bezobzirnosti svojih misli i smjelosti u ugnjetavanju društva, Rastignac se obuče, posla po kola i ode gospođi de Restaud. U posljednje vrijeme taje žena obraćala puno veću pažnju mladiću koji je sve više uspijevao u otmjenom društvu, i čiji će utjecaj jednog dana svakako biti opasan. On vra­ti dug gospodi de Traillesu i đ’Aiudi. igrao ie whist neko vrijeme i dobio sve što je izgubio. Praznovjeran kao gotovo svi ljudi koji još nisu ostvarili svoj cilj, i obično vjeruju u sudbinu, on je svoju sreću smatrao za Božju nagradu zbog ustrajnosti na putu vrline.

Ujutro rano zapita Vautrina da li još čuva kod sebe njegov ugovor. Kad mu odgovori da je kod njega, on mu vrati tri tisuće franaka s velikim zadovoljstvom.

“Sve ide kao podmazano”, reče mu Vautrin.“Ali ja nisam vaš suučesnik!” uzviknu Eugene.“Znam, znam”, odgovori Vautrin prekidajući ga. “Još pravite

djetinjarije. Zaustavljate se pred sitnicama.”

140

Poslije dva dana, Poiret i gospođica Michonneau sjedili su na klupi, u jednoj zabačenoj stazi Botaničkog vrta, sunčali se i razgo­varali s onim gospodinom koji je medicinaru s pravom izgledao sumnjiv.

“Gospođice,” govorio je gospodin Gondureau, “ja ne razumi­jem zašto se još ustežete. Njegova preuzvišenost gospodin minis­tar policije cijele kraljevine...”

“A! Njegova preuzvišenost gospodin ministar policije cijele kraljevine...”, ponovi Poiret.

“Da, Njegova preuzvišenost vodi tu stvar”, reče Gondureau.Kome se ne bi učinilo nevjerojatno da će Poiret, nekadašnji

činovnik, bez sumnje pošten čovjek, iako ograničen, i dalje slušati tobožnjeg rentijera iz ulice Buffon kad je izgovorio riječ policija, i tako odao agenta iz ulice Jeruzalem, prerušenog u čestitog čovje­ka? Međutim, ništa nije bilo prirodnije. Svatko će bolje razumjeti ovu naročitu vrstu velikog plemena zvekana kojoj je pripadao Poiret, poslije jedne primjedbe koju su zabilježili neki promatrači, ali koja još nije objavljena. To pleme piskarala živi, pritiješnjeno budžetom između prvog stupnja širine, s plaćom od tisuću i dvjesto franaka, što mu dođe kao službovanje na Groenlandu, i trećeg stupnja, gdje je plaća malo toplija, od tri do šest tisuća franaka, u umjerenom području gdje uspijeva i napreduje, i pored teškog obrađivanja. Naročita odlika koja najbolje pokazuje ograničenost tih nižih ljudi jest neka vrsta nehotičnog, nesvijesnog i nagon­skog poštovanja prema glavešini svakog ministarstva kojega či­novnici poznaju samo po nečitkom potpisu i pod imenom NJE­GOVA PREUZVIŠENOST GOSPODIN MINISTAR, četiri riječi koje znače isto toliko koliko i 11 Bondo Cani iz komične opere Bagdad­ski kalif*, a koje u očima toga poniženog svijeta predstavljaju svemoć protiv koje nema žalbe. Kao papa za kršćane, tako je i gospodin ministar nepogrešiv u svojoj službi u očima činovnika;

* Le Calife de Bagdad, komična opera u jednom činu francuskog kompozitora Francois-Adriena Boieldiena (1775.- 1834.)

141

sjaj koji rasipa oko sebe prelazi na njegova djela, na njegove riječi, na riječi koje se izgovaraju u njegovo ime; on sve pokriva svojim bljeskom kojim ozakonjuje i svoje naredbe; njegov naziv ekse- lencija, koji potvrđuje čistoću njegovih namjera i neoporecivost njegove volje, služi mu kao propusnica za najneprihvatljivije misli. Ono što ti jadnici ne bi nikad učinili za sebe, hitno izvršavaju čim je izgovorena riječ Njegova ekselencija. U uredima vlada slijepa poslušnost kao u vojsci: sistem koji guši svijet, uništava čovjeka, i kao što se zavrtanj učvrsti u maticu, tako se i čovjek s vreme­nom prilagodi državnoj upravi. I tako je gospodin Gondureau, koji je, kako izgleda, dobro poznavao ljude, vidio odmah u Poiretu jednog od tih uredskih glupana pa je zato i izbacio čudotvornu riječ Njegova ekselencija, baš kad je trebalo, izlazeći na čistinu, obmanuo Poireta, kojega je smatrao za ljubavnika gospođice Michonneau, kao što je nju smatrao za Poiretovu ljubavnicu.

“E, ako njegova ekselencija osobno, Njegova ekselencija gos­podin... E, to je sasvim druga stvar”, reče Poiret.

“Čuli ste što kaže gospodin kojem vjerujete, kako mi se čini”, nastavi rentijer obraćajući se gospođici Michonneau. “Dakle, sada je njegova ekselencija potpuno uvjerena da je tobožnji Vautrin, sa stanom u pansionu Vauquer, zapravo odbjegli robijaš iz Tou- lona, gdje je poznat pod imenom Laži-Smrt.”

“ A j — * » d d , _________r*, jLvazjjL-vJiiii l; uaiviiJNiit i uncu uiagu njemu aivvj je Z/dMUZ,iu

to ime.”“Jest”, odgovori agent. “On je dobio taj nadimak zato što je

uvijek znao sačuvati život i u svojim najopasnijim podvizima. To je opasan čovjek, iznimnih svojstava. I samo njegovo priznanje krivnje donijelo mu je kod robijaša veliku čast.”

“To znači da je on častan čovjek”, reče Poiret.“Na svoj način. Primio je na sebe tuđi zločin, krivotvorinu

jednog divnog mladića kojeg je volio. To je bio neki Talijan koji se rado kockao i poslije svog prijestupa stupio u vojsku, gdje se, uostalom, odlično pokazao.”

142

“Ali, ako je Njegova ekselencija ministar policije siguran da je Vautrin zaista Laži-Smrt, što ću mu ja?” upita gospođica Mi- chonneau.

“Da”, reče Poiret, “ako je ministar, kao što smo imali čast da nam kažete, stvarno uvjeren...”

“Ne može se reći da je baš uvjeren, ali postoji sumnja. Da vam objasnim u čemu je stvar. Jacques Collin, zvani Laži-Smrt, uživa puno povjerenje triju tamnica koje su ga izabrale za svojeg opunomoćenika i bankara. On mnogo dobiva baveći se tim poslom za koji je potreban čovjek naročitih osobina.”

“A, a, razumijete li igru riječi, gospođice?” reče Poiret. “Gos­podin ga naziva čovjekom naročitih osobina zato što je odliko­van robijaškim pečatom.”

“Lažni Vautrin”, nastavi agent, “prima novac od gospode robijaša, daje ga pod interes, čuva ga, i stavlja na raspolaganje bjeguncima ili njihovoj obitelji, ako tako naznače u oporuci, ili njihovim ljubavnicama, ako mu tako poruče.”

“Njihovim ljubavnicama! Htjeli ste reći njihovim ženama”, primjeti Poiret.

“Ne gospodine. Robijaš obično ima samo nezakonite žene ili, kako mi kažemo, priležnice.”

“Oni, dakle, svi žive nevjenčano?”“Razumije se.”“E,” reče Poiret, “gospodin ministar ne treba trpjeti takve stra­

hote. Kako vi imate čast susretati njegovu preuzvišenost, onda bi trebali vi, koji ste, kako mi izgleda, čovjekoljubac, da ga obavijes­tite o nemoralnom ponašanju tih ljudi koji daju loš primjer osta­lom društvu.”

“Ali, gospodine, vlada ih ne šalje na robiju zato da ih istakne kao uzor svih vrlina.”

“To je istina. Ali, dopustite, gospodine...”“Ta pustite gospodina da govori, mili moj”, reče gospođica

Michonneau.

143

“Vi razumijete, gospođice”, nastavi Gondureau. “Vlada bi imala velike koristi kad bi oduzela robijašku blagajnu koja je, kako se govori, poteška. Laži-Smrt ubire ogromne sume skriva­jući ne samo novac svojih prijatelja, nego i novac koji prima od “Društva deset tisuća”...

“Deset tisuća lopova!” povika Poiret preplašen.“Ne, -Društvo deset tisuća-, to vam je udruženje velikih lopo­

va, ljudi koji rade na veliko i ne upuštaju se u posao ako se ne može zaraditi deset tisuća franaka. Ovo je društvo sastavljeno od onih naših najistaknutijih ljudi koje vode ravno pred porotni sud. Oni poznaju zakone i nikad se ne boje smrtne kazne, kad ih uhvate. Collin je njihov povjerenik, njihov savjetnik. Pomoću tih ogrom­nih sredstava, on je uspio stvoriti svoju policiju, vrlo razgranate i veoma tajanstvene veze. I ako smo ga već čitavu godinu dana ok­ružili uhodama, još ništa nismo saznali! Njegov novac i njegove sposobnosti stalno potpomažu porok, služe stvaranju kapitala za zločine i izdržavanju čitave vojske nevaljalaca koji stalno ratuju s društvom. Ako bismo uhvatili Laži-Smrt i oduzeli mu novac, presjekli bismo zlo u korijenu. Zato je to državni posao od velikog političkog značaja, koji će donijeti čast onima koji pridonesu nje­govom uspjehu. Vi sami, gospodine, mogli biste se vratiti u up­ravnu službu, postati tajnik policijskog komesara, a to su dužnosti zbog kojih ne biste izgubili pravo na mirovinu.”

“Pa zašto onda Laži-Smrt ne pobjegne s novcem?” upita gospođica Michonneau.

“O, ma kamo god bi pošao”, reče agent, “pratit će ga čovjek kojem je stavljeno u dužnost da ga ubije ako okrade robijašku blagajnu. A zatim, kasa se ne krade tako lako kao gospođica iz dobre kuće. Uostalom, Collin nikad tako nešto ne bi učinio, jer bi to smatrao za sramotu.”

“Gospodine,” reče Poiret, “imate pravo, on bi se sasvim osra­motio.”

“Ipak nam nije jasno zašto ga vi jednostavno ne uhvatite?” priupita gospođica Michonneau.

144

“Sad ću vam odgovoriti, gospođice... Ali,” šapnu joj na uho, “ne dajte vašem gospodinu da me prekida, inače nikad nećemo biti gotovi. Mora biti daje ovaj stari vrlo bogat kad ga tako slušate. Laži-Smrt je došao ovamo prerušen u mirnog i poštenog pariškog građanina, nastanio se u skromnom pansionu; lukav je on, taj se neće uhvatiti na prepad. Dakle, gospodin Vautrin je ugledan čovjek koji se bavi važnim poslovima.”

“Naravno”, pomisli Poiret.“Ministar ne želi izazvati protiv sebe pariške trgovce i javno

mnijenje ako bismo pogriješili i uhapsili kakvog pravog Vautri- na. Upravitelj grada strahuje za svoj položaj, ima mnogo nepri­jatelja. Ako se prevarimo, oni koji priželjkuju njegovo mjesto iskoristit će tu priliku da ga smijene. Ovdje treba postupiti kao sa Coignardom, lažnim grofom de Sainte-Helene; daje to bio pravi grof de Sainte-Helene, obrukali bismo se. Zato treba provjeriti.”

“Da, ali zato vam je potrebna neka lijepa žena”, reče naglo gospođica Michonneau.

“Laži-Smrt bježi od žena”, odgovori agent. “Da vam otkri­jem njegovu tajnu: on ne voli žene.”

“Kako bih mogla ja to provjeriti, ako bih, recimo, uradila tako nešto za dvije tisuće franaka?”

“Ništa lakše”, reče nepoznati. “Ja ću vam dati jednu bočicu s tekućinom koja izaziva izljev krvi, ali taj izljev nije nipošto opasan i samo je prividna kap. Ta se tekućina može sipati i u vino i u kavu. Odmah prenesite na krevet čovjeka o kome je riječ i svu­cite ga da vidite da li je još živ. Čim budete sami, pljesnite ga po ramenu i pazite da li će se na koži pojaviti kakva slova.”

“Pa to nije ništa”, reče Poiret.“Dakle, pristajete li?” upita Gondureau staru djevojku.“Ali, dragi moj gospodine,” reče gospođica Michonneau, “ako

se ne pojave nikakva slova, hoću li ja dobiti dvije tisuće franaka?” “Ne.”“A koliko ćete mi onda dati?”

145

“Pet stotina franaka.”“Izvršiti tako nešto za tako malu nagradu. Savjest će se pod­

jednako uzbuniti u oba slučaja, morat ću je umirivati, gospodi­ne.”

“Uvjeravam vas da je gospođica vrlo savjesna, a uz to i vrlo ljubazna i pametna.”

“Znate što”, nastavi gospođica Michonneau, “dajte vi meni tri tisuće franaka ako to zaista bude Laži-Smrt, a ako bude običan građanin, onda vam ne tražim ništa.”

“Dobro”, reče Gondureau, “ali pod uvjetom da se to obavi sutra.”

“Još ne, dragi gospodine, moram se posavjetovati sa svojim ispovjednikom.”

“Ala ste vi prepredeni!” reče agent ustajući. “Onda, do viđenja sutra. Ako mi budete imali nešto hitno javiti, dođite u malu Ulicu Sainte-Anne, u dnu dvorišta Sainte-Chapelle. Na vratima pod svo­dom zatražite gospodina Gondureaua.”

Bianchon koji se vraćao s Cuvierova predavanja, ču kad su spomenuli neobično ime Laži-Smrt, i ono: dobro, koje izgovori čuveni šef javne sigurnosti.

“Zašto ne pristanete?” upita Poiret gospođicu Michonneau; imali biste tri stotine franaka doživotne rente.”

“Zašto?” reče ona. “Zato što treba razmisliti. Ako je gospodin Vautrin zaista Laži-Smrt, možda bi bilo bolje da se sporazumi- jemo s njim. Međutim, ako bismo ga ucijenili, on bi vidio što mu se sprema i kidnuo bi badava. Tad bismo tek nasjeli.”

“I kad bi osjetio što mu se sprema,” nastavi Poiret, “zar nam onaj gospodin nije rekao da je pod nadzorom? Ali vi biste izgu­bili sve.”

“Uostalom,” pomisli gospođica Michonneau, “ja nimalo ne volim tog čovjeka. On mi govori samo bezobraštine.”

“Bolje je da pristanete”, nastavi Poiret. “Kao što je rekao onaj gospodin, koji mi izgleda krasan čovjek, ne samo po vanjštini, ako biste oslobodili društvo jednog zločinca, ma koliko bio čestit,

146

vi biste samo izvršili svoju građansku dužnost. Loše se navike ne iskorjenjuju lako. Ako mu se prohtije da nas sve pobije? Do đavola! Onda bismo mi bili krivi za ta ubojstva, pored toga što bismo prvi stradali.”

Gospođica Michonneau bila je suviše zamišljena te nije ni slušala riječi koje su izlazile iz Poiretovih usta kao kapi vode iz nedovoljno zatvorene slavine. Kad god bi ovaj starac počeo go­voriti, ako ga gospođica Michonneau ne prekine, on bi stalno govorio kao kakav navijen stroj. On započne govoriti o jednom predmetu, pa usput prijeđe na neki sasvim drugi, ne dovršivši ništa. Kad su stigli u pansion Vauquer, on se u pričanju zapetlja i tako navede razgovor na svoje svjedočenje u korist optuženog u parnici nekog Ragoulleaua i neke gospođe Morin. Kad su ulazili, gospođica Michonneau spazi Eugenea i gospođicu Taillefer koji su bili toliko udubljeni u neki veoma zanimljiv razgovor da nisu ni primjetili da su oni prošli kroz blagovaonicu.

“Moralo se time svršiti”, reče gospođica Michonneau Poire- tu. “Za ovih posljednjih osam dana nisu se mogli nagledati.”

“Da”, odgovori on. “Zato je bila osuđena.”“Tko?”“Gospođa Morin.”“Ja vam govorim o gospođici Victorini,” reče gospođica Mi­

chonneau ulazeći nenamjerno u Poiretovu sobu, a vi mi govorite o gospođi Morin. Tko vam je ta žena?”

“A što je skrivila gospođica Victorine?” zapita Poiret.“Kriva je što voli gospodina Eugenea de Rastignaca i upušta

se, bezazlena sirotica, ne znajući kamo će je to odvesti.”Toga dana je barunica de Nucingen dovela Eugenea do očaja.

U duši, on se potpuno predao Vautrinu, ne ispitujući ni razloge prijateljstva koje je prema njemu pokazao ovaj neobični čovjek, ni budućnost takve veze. Trebalo se dogoditi neko čudo pa da se izvuče iz ponora u koji je prije jednog sata zapao jednom nogom, kad je s gospođicom Taillefer izmijenio najslađa obećanja. Vic­torini se činilo kao da sluša glas anđela, bila je presretna, pansion

147

Vauquer izgledao joj ukrašen najfantastičnijim bojama, kao dvorci na kazališnim dekoracijama: voljela je i bila je voljena, ili je bar vjerovala u to! A koja to žena ne bi povjerovala kao i ona, gleda­jući Rastignaca i slušajući ga cijeli sat, skrivena od radoznalih pogleda ukućana? Boreći se sa svojom savješću, znajući da čini zlo, i to namjerno, tješeći se da će iskupiti taj mali grijeh time što će usrećiti jednu ženu, on je postao još ljepši u svom očaju, obas­jan paklenom vatrom koja je buktala u njegovom srcu. Na njego­vu sreću, to se čudo i dogodi: Vautrin uđe veselo i vidje što se zbiva u dušama ovo dvoje mladih koje je on sjedinio planovima svojeg đavolskog uma; ali on im odmah pokvari svu radost kad zapjeva svojim krupnim i podrugljivim glasom:

Divna je moja Fanchette U svojoj prirodnosti...

Victorine pobježe onoliko sretna koliko je dotle bila nesretna u životu. Sirotica! Stisak ruke, dodirivanje obraza Rastignacovom kosom, riječ izgovorena tako blizu njezinog uha da je osjetila toplinu studentovih usana, drhtava ruka oko njezinog struka, po­ljubac u vrat, bili su, zbog blizine debele Sylvije koja je svakog trena mogla upasti u ovu blistavu blagovaonicu, dokazi ljubavi, vatreniji, silniji, draži od najljepših uvjeravanja o ljubavi u naj­poznatijim ljubavnim pričama. Ti sitni ustupci, kako su lijepo go­vorili naši stari, izgledali su pravi zločini u očima pobožne djevojke koja se ispovijedala svakih petnaest dana! Za ovaj sat ona je pro­sula više duševnog blaga nego što bi dala poslije, bogata i sretna, predajući se i dušom i tijelom.

“Sve je u redu”, reče Vautrin Eugeneu. “Potukla su se naša dva gospodičića. Sve je išlo kako valja. Stvar shvaćanja. Naš je golub uvrijedio mojeg sokola. Sutra, u šancu Clignancourt. U osam i po sati, dok bude ovdje mirno umakala u kavu komad kruha namazan maslacem, gospođica Taillefer naslijedit će i očevu ljubav i očevo imanje. Zar to nije smiješno? Mladi Taillefer, vrlo je vješt u mačevanju, uobražava da mu nitko ništa ne može; ali poteći će mu krv kad dobije udarac koji sam ja

148

izmislio: podigne se mač i ravno u čelo. Pokazat ću vam taj udarac, zlu ne trebalo.”

Rastignac je slušao zgranut i nije znao što da odgovori. U tom trenutku uđoše otac Goriot, Bianchon i još neki ukućani.

“Sad vas volim,” reče mu Vautrin. “Vi znate što radite. Vrlo dobro, sokole moj! Vi ćete vladati svijetom; vi ste jaki i hrabri; ja vas poštujem.”

Htio ga je uhvatiti za ruku, ali je Rastignac naglo trže i sruši se na stolicu sav blijed; činilo mu se da vidi lokvu krvi pred sobom.

“Ah! Još je ostala koja vrlina”, reče Vautrin tiho. “Doznao sam da tata d’Oliban ima tri milijuna. Miraz će vas učiniti čistim i bijelim, kao mladenkina haljina, i u vašim očima.”

Rastignac se više nije kolebao. Odluči da još istu večer ode i obavijesti gospodu Taillefer, oca i sina. Baš tada, pošto je Vau­trin otišao, otac Goriot mu šapne na uho: “Nešto ste tužni, dijete moje! Hoću vas razveseliti. Pođite sa mnom,” i stari tvomičar rezanaca pripali svoju svijeću na jednoj svjetiljci.

“Uđimo u vašu sobu”, reče starac koji je tražio Sylviju ključ od studentove sobe. “A vi ste povjerovali jutros da vas ona ne voli!” nastavi on. “Ona vas je silom otjerala i vi ste otišli ljuti i očajni. Zvekane jedan! Ona je mene čekala. Razumijete li? Trebali smo otići urediti prekrasan stan u koji ćete se preseliti najdulje za tri dana. Nemojte me odati. Ona bi vas htjela iznenaditi; ali ja ne mogu više kriti tu tajnu od vas. Stanovat ćete u Ulici d’Artois, dva koraka od Ulice Saint-Lazare. Imat ćete stan kao neki princ. Uzeli smo namještaj kao za nevjestu. Posvršavali smo mnoge stvari za ovih mjesec dana, bez vašeg znanja. Moj se advokat dao na posao, i moja će kći primati trideset i šest tisuća franaka godišnje prihoda od svog miraza, a ja ću tražiti da se njenih osam stotina tisuća franaka ulože u dobra nepokretna imanja.”

Eugene je šutio i šetao prekriženih ruku po svojoj bijednoj i zapuštenoj sobi. Otac Goriot iskoristi trenutak kad mu je student okrenuo leđa i metnu na kamin kutiju od crvenog marokena na kojoj je bio utisnut zlatni grb Rastignaca.

149

“Drago moje dijete,” reče jadni starac, “sav sam se bio pre­dao tom poslu. Ali, vidite, bilo je u svemu tome i moje sebičnosti, jer ja imam računa da se vi iselite odavde. Vi me nećete odbiti ako vas nešto zatražim ?”

“Što hoćete?”“Na petom katu postoji sobica iznad vašeg stana kojem i pri­

pada, gdje ću ja stanovati, je li tako? Ja starim, suviše sam daleko od svojih kćeri. Ja vam neću smetati. Samo, bit ću tu. Vi ćete mi svaku večer govoriti o njoj. To vam neće biti teško, recite? Kad se vratite kući, a ja budem u krevetu, čut ću vas, i govorit ću sebi: sad dolazi od moje drage Delphine. Bio je s njom na plesu, ona je sretna s njim. Ako se razbolim bit će mi kao melem na srcu da vas slušam da dolazite, da se krećete, da odlazite. Sve će me to podsjećati na moju kćer! Samo ću skočiti na Champs-Elysees kuda prolaze svakog dana, i uvijek ću ih vidjeti, međutim sad ponekad i zakasnim. A zatim, ona će možda dolaziti k vama. Slušajući, gledat ću je u njezinoj jutarnjoj svilenoj haljini kako se umiljato kreće kao mačkica. Ona je za ovih mjesec dana ponovno postala ono što je nekad bila, vesela i gizdava djevojka. Njezina se duša oporavlja i vama treba zahvaliti za svoju sreću. Učinio bih za vas i ono što je nemoguće. Maloprije mi je rekla, kad smo se vraćali: -Tata, ja sam vrlo sretna!- Kad me one zvanično oslovljavaju s oče, srce mi se ledi; ali kad mi kažu tata, čini mi se kao da ih još gledam kao male. i tada mi ožive sve nekadašnje uspomene. Tada su samo moje.” Starac obriše oči jer je plakao. “Odavno nisam čuo takve riječi, odavno nisam išao s njom pou ruku. Da, ima punih deset godina kako nisam hodao pokraj svojih kćeri. A tako sam sretan kad dodirujem njezinu haljinu, kad idem pored nje, kad osjećam njezin dah! Ukratko, jutros sam vodio Delphinu svu­da, po svim trgovinama, i odveo je kući. O, zadržite me kraj vas. Ponekad će vam zatrebati netko da vas posluša, i ja ću biti tu. Kad bi samo onaj debeli elzaški glupak umro, kad bi se njegova kostobolja sjetila prijeći i na grudi, kako bi moja sirota kći bila sretna! Vi biste bili moj zet, njezin zakoniti muž. Ona je tako nesretna što nije osjetila zadovoljstva ovoga svijeta, i ja joj zato

150

sve opraštam. Dobri Bog mora biti na strani očeva koji vole svo­ju djecu. Ona vas suviše voli”, reče on kimajući glavom, nakon što je malo pošutio. “Usput je razgovarala sa mnom o vama: -Je li, oče, to je krasan čovjek, dobra srca! Govori li o meni?- Sto mi sve nije napričala, od ulice d’Artois do prolaza Panorame! Otvo­rila mi je svoje srce. Cijelo to prijepodne osjećao sam se mlad i lak. Rekao sam joj da ste mi dali onu tisuću. Ljubljena moja, to ju je ganulo do suza. A što vam je to na kaminu?” reče naposljetku otac Goriot koji poče gubiti strpljenje gledajući Rastignaca nepo­mičnog.

Eugene sav preneražen promatraše svog susjeda. Ovaj dvoboj koji je, kako je Vautrin objavio, trebao biti sutra, bio je u silnoj suprotnosti s ostvarenjem njegovih najmilijih nada, te ga je zato spopala prava mora. Okrenu se kaminu, spazi na njemu četvrtas­tu kutijicu, otvori je i nađe u njoj papir kojim je bio pokriven sat marke Breguet. Na papiriću je pisalo:

“Želim da neprestano mislite na mene, jer...DELPHINE.”

Posljednja se riječ bez sumnje ticala neke njihove svađe, i tronu Eugenea. Unutra, na zlatnom poklopcu, bio je izrađen nje­gov grb. Bio je ushićen, i sa satom za kojim je odavno čeznuo, i lancem, i ključićem, i oblikom i izradom. Otac Goriot je bio pres­retan. On je svakako obećao svojoj kćeri da će joj do sitnica opi­sati iznenađenje koje bi njen poklon pričinilo Eugeneu, jer je i on sudjelovao u tom bezazlenom uzbuđenju i izgledao sav sretan. Zavolio je Rastignaca i zbog svoje kćeri i zbog njega samog.

“Otiđite večeras do nje, ona vas očekuje. Onaj debeli i glupi Elzašanin bit će na večeri kod svoje plesačice. A, a, bio je veoma zbunjen kad mu je moj odvjetnik sve skresao u oči. I još govori kako obožava moju kćer? Ako je samo dime, ubit ću ga. I sama pomisao da je moja Delphine... (on uzdahnu) navela bi me da učinim zločin; ali to ne bi bilo ubojstvo čovjeka, jer on je teleća glava na svinjskom tijelu. Vi ćete me primiti kod sebe, zar ne?”

151

“Hoću, dobri oče Goriot, vi dobro znate da vas ja volim.” “Vidim ja to, vi se ne stidite mene! Dajte da vas zagrlim,” i

zagrli ga. “Vi ćete je usrećiti, obećajte mi to. Vi ćete otići večeras, je li?”

“Razumije se! A sad moram izaći zbog hitnih poslova.” “Mogu li vam ja što pomoći?”“Pa da vidite, možete! Kad ja budem pošao gospođi de Nuc-

ingen, vi pođite gospodinu Tailleferu ocu i upitajte ga kad se možemo sastati večeras zbog jedne stvari od najvećeg značaja.”

“Da se vi zaista ne udvarate njegovoj kćeri, kao što govore oni glupani dolje?” uzviknu otac Goriot promijenivši se u licu. “Sto mu gromova! Vi još ne znate kakav je Goriotov udarac. Ako nas prevarite, tu će šaka imati posla. Ali to nije moguće!”

“Kunem vam se da volim samo jednu ženu na svijetu”, reče student, “i to sam tek maloprije uvidio.”

“Kakva sreća!” obraduje se otac Goriot.“Ali”, nastavi student, “Taillefer sin ide sutra na dvoboj i čuo

sam da će poginuti.”“A što se to vas tiče?” upita Goriot.“Pa treba mu reći da ne pusti sina da ode...” uzviknu Eugene. U tom trenutku prekine ga Vautrin koji je pjevao na pragu

svoje sobe :O Richarde, kralju moj!Napušta te cijeli svijet...

Brum! brum! brum! brum! brum!Dugo sam po svijetu skitaoGdje se sve nisam viđao

Tra la, la, la, la.

“Gospodo,” povika Christophe, “juha vas čeka, svi su za sto­lom.”

“Slušaj,” reče Vautrin, “dođi uzeti jednu bocu mojeg bordoa.” “Dopada li vam se sat”, reče otac Goriot. “Ona ima ukusa, a!”

152

Vautrin, otac Goriot i Rastignac siđoše zajedno i, budući su zakasnili, sjedoše za stol jedan do drugog. Za vrijeme ručka, Eu- gene je bio veoma hladan prema Vautrinu, mada taj čovjek, tako ljubazan u očima gospođe Vauquer, nikad nije bio tako duhovit. Dosjetke su letjele kao iskre i raspoložio je sve goste. Njegovo samopouzdanje i njegova hladnokrvnost zaprepastiše Eugenea.

“Sto vam se to dogodilo danas te ste tako veseli?” upita ga gospođa Vauquer.

“Ja sam uvijek veseo kad završim neki dobar posao.”“Posao?” reče Eugene.“Razumije se. Isporučio sam jedan dio robe na kojoj ću lijepo

zaraditi. Gospođice Michonneau,” reče on primijetivši da ga stara djevojka pažljivo promatra, “da nemam na licu neku crtu koja vam se ne sviđa te me gledate tako prodorno i tako ispitivački? Recite samo! Promijenit ću je vama za ljubav.”

“Poiret, nećemo se zbog toga posvađati, a?” reče on gledajući ispod oka starog činovnika.

“Tristo mu muka! Treba vas naslikati kao Herkula šaljivčinu”, reče mladi slikar Vautrinu.

“Pristajem, samo ako gospođica Michonneau hoće sjesti kao model za Veneru groblja Pere-Lachaise”, odgovori Vautrin.

“A Poiret?” upita Bianchon.“O, Poiret će poslužiti kao model za Poireta. On će biti bog

perivoja!” povika Vautrin. “On potječe od poire-kruške...”“Gnjile!” nastavi Bianchon. “Vi ćete onda biti između kruške

i sira.”“Sve su to besmislice”, reče gospođa Vauquer, “I vi biste bo­

lje uradili da nam date malo tog vašeg bordoa. Vidim grlić boce. To će nam sačuvati veselost, a bit će dobro i za želudac.”

“Gospodo,” reče Vautrin, “gospođa predsjednica poziva vas na red. Gospođa Couture i gospođica Victorine neće se ljutiti zbog vaših šala, ali poštujte nevinost oca Goriota. Nudim vam jed­nu bocoramu bordoa kojoj Laffitteova marka daje dvostruku

153

vrijednost, budi rečeno, bez političkih aluzija. Slušaj ti, Kinezu!” reče on gledajući Christopheakoji se i ne pomače. “Ovamo, Chris- tophe! Sto, zar ne čuješ da te zovem? Kinezu, daj pića!”

“Evo, gospodine,” reče mu Christophe i pruži mu bocu.Pošto je napunio Eugeneovu i čašu oca Goriota , ulije i sebi

nekoliko kapi koje isproba dok su njegovi susjedi pili, i odjed­nom iskrivi lice.

“Do đavola! Do đavola! Miriše na čep. Uzmi ovu bocu za sebe, Christophe, i donesi nam druge; desno, znaš? Nas je šesnaest, donesi osam boca.”

“Budući ste se vi bacili u trošak s vinom,” reče slikar, “ja plaćam jednu centu kestenja.”

“O! O!”“Buuuh!”“Prrr!”Uzvici su prštali kao iskre rakete.“Onda, mamice Vauquer, dajte dvije boce šampanjca”, do-

viknu Vautrin.“Stoje to sad! Zašto ne tražite i kuću? Dvije boce šampanjca!

Pa to stoji dvanaest franaka! Ja tu ništa ne zarađujem. Ali ako gospodin Eugene pristaje da plati, donijet ću liker od ribiza.”

“Opet njezin liker od ribiza koji čisti kao ricinus”, reče me­dicinar tihim glasom.

“Šuti, Bianchon,” povika Rastignac, “povraća mi se kad čujem ricinus... Dajte šampanjac, ja plaćam”, doda student.

“Sylvie,” kaže gospođa Vauquer, “dajte biskvita i kolačića.”“Vaši su kolačići suviše krupni”, reče Vautrin, “i stari su. A

biskvite donesite.”Za tren oka počeše točiti bordo, gosti se zagrijaše i razveseliše.

Orio se divlji smijeh uz oponašanje raznih životinjskih glasova. Činovnik muzeja pokuša mijaukati kao zaljubljeni mačak, a odmah za njim osam glasova zaurla istovremeno: “Oštrim noževe! ” “Evo hrane za ptičice!” “Medenjaci, gospođe, medenjaci!” “Krpam

154

lonce i zdjele!” “U čamac, u čamac!” “Isprašači za žene, za ha­ljine!” “Staro kupujem!” “Slatke trešnje!” Pobjedu je dobio Bi- anchon kad je svojim unjkavim glasom doviknuo: “Popravljam kišobrane!” Začas se stvori pravi urnebes, svi su govorili bez ikakve veze i smisla, sve je sličilo na neku operu kojom je dirigi­rao Vautrin, motreči na Eugenea i oca Gori ota koji izgledahu pi­jani. Zavaljeni u stolice, obojica su ozbiljno promatrali ovaj neo­bični nered i pijuckali pomalo; obojica su mislili na poslove koji su ih čekali tu večer, a ipak nisu mogli ustati. Vautrin koji je pratio promjene na njihovom licu, pogledavajući na njih ispod oka, uhvati trenutak kad im oči zatreptaše kao da su se htjele sklo­piti, te se nagnu Rastignacu i šapnu mu: “Derane moj, nismo dovolj­no lukavi da se borimo s našim tatom Vautrinom, a on vas suviše voli da bi vas pustio praviti ludorije. Kad nešto odlučim, samo me Bog može spriječiti da to ne uradim. A, htjeli smo obavijestiti tatu Taillefera i grdno bismo pogriješili! Peć je zagrijana, tijesto umiješano, kruh je na lopati; sutra, kad zagrizemo, hrskat će mrvice; pa zar da se ne metne u peć?... Ne, ne, sve će se ispeći! Ako se budemo malo pokajali, i to će proći. Kad mi budemo pri­legli, pukovnik, grof Franchessini otvorit će vam, vrškom svoje­ga mača nasljedstvo Michela Taillefera. Kad naslijedi svojega brata, Victorine će imati petnaest tisuća franaka prihoda. Ja sam se već propitao i znam da majčino nasljedstvo iznosi više od tri­sto tisuća...”

Eugene je saslušao te riječi, ali nije znao što da odgovori; osjećao je da mu se jezik slijepio za nepce i da ga hvata neodoljiv san; stol i goste vidio je kao kroz neku svijetlu maglu. Uskoro se buka stiša i stanari se stadoše razilaziti jedan po jedan. Zatim, kad ostadoše samo gospođa Vauquer, gospođa Couture, gospođica Victorine, Vautrin i otac Goriot, Rastignac spazi, kao kroza san kako gospođa Vauquer puni boce preostalim vinom.

“Mladost-ludost!” govorila je udovica.To su bile posljednje riječi koje je Eugene čuo.“Samo je gospodin Vautrin mogao prirediti takvu šalu”, reče

155

Sylvie. “Eno Christopha, spava kao top.”“Zbogom, mamice,” kaže Vautrin. “Idem u kazalište gledati

gospodina Martyja u -Divljem brijegu-, komadu koji je napisan prema romanu -Usamljenik -. Ako hoćete, povest ću i vas i ove gospođe.”

“Hvala,” reče gospođa Couture.“Kako to, draga moja,” uzviknu gospođa Vauquer, “da nećete

gledati komad koji je napisan prema -Usamljeniku -, djelu Atale de Chateaubriand, koji smo čitale ljetos pod ljipama s toliko uživanja i koje je tako dirljivo da smo plakale kao Madeleine d’Elodie. Konačno, djelo koje može biti vrlo poučno za vašu gospođicu.”

“Nama je zabranjeno ići u kazalište”, odgovori Victorine.“Ovi su gotovi”, reče Vautrin šaljivo pomičući tamo-amo

Eugeneovu i Goriotovu glavu.Namjestivši studentovu glavu na stolicu da bi mogao ugodno

spavati, on ga toplo poljubi u čelo pjevajući:Spavaj, ljubavi moja!Uvijek ću te čuvati ja.

“Bojim se da nije bolestan”, reče Victorine.“Onda ostanite da ga njegujete”, odgovori Vautrin. “To je,”

šapnu joj on, “vaša dužnost poslušne žene. Ovaj mladić vas oboža­va i vi ćete postati njegova ženica, to vam proričem. Napokon,” reče on glasno, -bili su poštovani u cijelom kraju, sretno su živje­li i imali mnogo djece-. Eto, tako svršavaju svi ljubavni romani. Dakle, mamice,”okrenu se gospođi Vauquer obgrlivši je oko stru­ka, “metnite šešir, obucite onu lijepu haljinu s cvjetićima, stavite grofovski pojas. Kola ću vam ja naći.”

I ode pjevajući:Sunce, sunce, jarko sunce,Na kojem tikve sazrijevaju...

“Bože moj! Vidite, gospođo Couture, s tim čovjekom svuda bih bila sretna. Evo i otac Goriot se udesio”, reče ona okrenuvši

156

se tvomičaru rezanaca. “Taj stari škrtac nikad se ne sjeti da me nekamo izvede. Bože moj, pa on će pasti! Ne priliči čovjeku nje­govih godina da izgubi pamet! Ali i sami znate da ne možemo izgubiti ono što nemamo. Sylvie, odvedite ga u njegovu sobu.”

Sylvie obuhvati starca ispod pazuha, odvede ga i baci na kre­vet onako obučenog, kao neku stvar.

“Jadni mladić”, reče gospođa Couture sklanjajući kosu sa Eugeneovih očiju, “prava djevojka, nije navikao na pijanke.”

“Trideset i jednu godinu držim ovaj pansion”, reče gospođa Vauquer, “prošlo mi je kroz ruke, kako se to kaže, mnogo mladih ljudi; ali slobodno mogu reći, ni jedan nije bio tako mio i tako otmjen kao gospodin Eugene. Kako je samo lijep kad spava! Naslonite mu glavu na vaše rame, gospođo Couture. Gle! Pade mu glava na rame gospođice Victorine. Bog čuva djecu. Umalo nije razbio glavu na naslon stolice. Baš bi bili divan par.”

“Prestanite jednom,” podviknu joj gospođa Couture, “vi go­vorite takve stvari...”

“Nije nego!” reče gospođa Vauquer; “pa on ništa ne čuje. Sylvie, dođi mi pomoći u odijevanju. Stavit ću steznik.”

“Što, gospođo, steznik poslije večere, neću biti vaš ubojica. To bi vas moglo stajati života.”

“Svejedno, moram biti dostojna gospodina Vautrina.” “Znači da jako volite svoje nasljednike?”“Hajde, Sylvie, bez prepiranja”, reče udovica odlazeći.“U njezinim godinama!” reče kuharica pokazujući svoju gaz­

daricu Victorini.Gospođa Couture i njezina štićenica, na čijem je ramenu

spavao Eugene, ostadoše same u blagovaonici. Christopheovo hrkanje odjekivalo je u tišini koja je vladala u kući, te je Euge- neov mirni san još više padao u oči; on je spavao ljupko kao dijete. Sretna, što je bila u mogućnosti učiniti jedno od onih dob­rih djela u koja se slijevaju svi osjećaji jedne žene, i što je bez gri­jeha mogla osjećati kako srce mladog čovjeka kuca na njenom,

157

Victorine je imala na licu nečeg materinskog i zaštitničkog zbog čega je bila ponosna. Kroz rojeve misli koje su se rađale u njezi­noj duši, probijao se i neki naročiti osjećaj miline koji je izazivao dodir njihovih toplih, čednih i mladenačkih tijela.

“Srce moje!” reče gospođa Couture stežući joj ruku.Stara gospođa se divila ovom čednom i mučeničkom licu koje

je ozarila sreća. Victorine je sličila na naivne srednjovjekovne slike na kojima je umjetnik zanemario sve sporedno i sačuvao svu svoju umjetnost da bi postigao žućkast ton lica koje je tako naslikano kao da se na njemu odražava nebo sa svojim zlatnim bojama.

“A popio je samo dvije čaše, majko,” reče Victorine prov- lačeći prste kroz Eugeneovu kosu.

“Daje neki razvratnik, kćeri moja, on bi podnio vino kao svi ostali. Njemu ovo pijanstvo samo ide u prilog.”

Čulo se tandrkanje kola na ulici.“Majko,” reče djevojka, “evo gospodina Vautrina. Uzmite

gospodina Eugenea. Ne bih htjela da me taj čovjek vidi u ovom položaju; on izgovara riječi koje kaljaju dušu, a njegovi pogledi vrijeđaju ženu kao da joj svlače haljinu.”

“Ne,” reče gospođa Couture, “ti se varaš! Gospodin Vautrin je pošten čovjek, pomalo nalik na pokojnog gospodina Couturea, naprasit, ali dobar; plemeniti svadljivac.”

U tom trenutku Vautrin uđe polako i pogleda sliku ovo dvoje mladih koje kao da milovaše svjetlost svjetiljke.

“Evo,” reče on prekriživši ruke, “da je ovo vidio Bemardin de Saint-Pierre, pisac -Pavla i Virginije-, napisao bi nekoliko divnih stranica. Lijepa je mladost, gospođo Couture. Spavaj, siroto dijete,” reče on promatrajući Eugenea, “sreća ponekad dolazi i kad spavamo. Gospođo,” nastavi on obraćajući se udovici, “ovaj me mladić zato privlači i uzbuđuje što znam da se ljepota nje­gove duše slaže s ljepotom njegova lica. Pogledajte, kao da keru- bin počiva na ramenu anđela! Taj zaslužuje da bude voljen! Da

158

sam žena, htio bih umrijeti (koješta!), živjeti za njega. Gledajući vas, djeco moja, tako sjedinjene čednošću i svim plemenitim os­jećajima, ja vjerujem da vas nitko više ne može rastaviti. Bog je pravedan. Ali”, reče on djevojci, “čini mi se da sam vidio na vašoj ruci crte koje označavaju sreću. Dajte mi vašu ruku, gospođice Victorine; ja znam gledati u dlan i mnogima sam prorekao sreću. Ta ne bojte se. O, što to vidim? Dajem vam poštenu riječ, vi ćete uskoro postati jedna od najbogatijih nasljednica u Parizu i usrećit ćete onoga koji vas voli. Otac vas zove k sebi. Udat ćete se za mladog i lijepog plemića koji vas obožava.”

U tom trenutku teški koraci nakićene udovice prekidoše Vau- trinova proricanja.

“Evo mamice Vauquer, lijepa je kao upisana i utegnuta kao mrkva. Da se nismo suviše stegli?” upita on i opipa gornji dio steznika; bogami, jesmo, mamice. Ako zaplačemo, pući ćemo, ali ja ću vam pokupiti dijelove brižljivošću nekog antikvara.”

“Ovaj zna govoriti učtivo kao pravi Francuz!” šapnu udovica na uho gospođi Couture.

“Zbogom, djeco!” nastavi Vautrin okrenuvši se Eugeneu i Victorini. “Da ste blagoslovljeni”, reče on i sklopi ruke iznad njihovih glava. “Vjerujte mi, gospođice, želje poštenog čovjeka znače nešto, one donose sreću, jer ih Bog sluša.

“Zbogom, draga moja”, reče gospođa Vauquer svojoj stanar­ki. “Sto mislite”, doda ona tiho, “da li gospodin Vautrin nešto namjerava sa mnom?”

“Eh! Eh!”“Ah! Draga majko,” reče Victorine uzdišući i gledajući svoje

dlanove, kad njih dvije ostadoše same, “kad bi ovaj dobri gospo­din Vautrin govorio istinu!”

“Pa zato je potrebna samo jedna stvar”, odgovori stara gospođa, “da onaj tvoj bezdušni brat padne s konja.”

“Ah! Majko!”“Bože moj, možda je grijeh poželjeti zlo svom neprijatelju”,

159

nastavi udovica. “Dobro, ja ću ispaštati zbog toga. Ali, stvarno, rado bih mu odnijela cvijeće na grob. Nevaljalac, nema hrabrosti da se zauzme za svoju majku čije je nasljeđe prigrabio raznim splet­kama na tvoju štetu. Lijepo je imanje imala moja rođakinja. Na tvoju nesreću, njezin miraz nije ni spomenut u bračnom ugovoru.”

“Teško bih podnosila sreću koju bi netko platio životom”, reče Victorine. I, ako je potrebno da se usrećim smrću svoga brata, onda više volim ostati ovdje cijelog života.”

“Bože moj, kako bi rekao dobri gospodin Vautrin, koji je, kao što vidiš, veoma pobožan,” nastavi gospođa Couture, “obradova­la sam se kad sam uvidjela da nije nevjernik kao ostali ljudi koji govore o Bogu s manje poštovanja nego i sam đavo. Zaista, tko može znati kuda nas vodi Providnost?”

Uz Sylvijinu pomoć, dvije žene preniješe Eugenea u njegovu sobu, položiše ga na krevet, a kuharica ga svuče da bi mu bilo udobnije. Prije odlaska, kad je njezina zaštitnica okrenula leđa, Victorine poljubi Eugenea u čelo s bezazlenom radošću koju joj pričini ova zabranjena krađa. Zatim se vrati u svoju sobu, sabra u jednu misao sve radosti toga dana, napravi sliku koju je dugo gleda­la i zaspa kao najsretnije stvorenje u Parizu.

Vautrina je upropastilo veselje na kojem je dao Eugeneu i ocu Goriotu vino koje uspavljuje. Bianchon polupijan, zaboravi pitati gospođicu Michonneau o Laži-Smrti. Daje izgovorio to ime, on bi, vjerojatno, probudio Vautrinovu opreznost ili, da ga nazovemo njegovim pravim imenom, Jacquesa Collinna, čuvenog robijaša. Zbog nadimka Venera s Pere-Lachaisea, gospođica Michonneau odluči izdati robijaša baš onda kad je, vjerujući u Collinovu darež­ljivost, razmišljala da li bi bilo bolje da ga obavijesti i da mu po­mogne pobjeći u tijeku noći. Ona izađe s Poiretom da potraži slavnog šefa javne sigurnosti, u maloj Ulici Sainte-Anne, vjeru­jući da ima posla s nekim višim činovnikom koji se zove Gon- dureau. Ravnatelj policije primi je vrlo ljubazno. Zatim, pošto su sve uredili, gospođica Michonneau zatraži napitak kojim je treba­lo provjeriti znak. Prema velikom zadovoljstvu koje je izražavao

160

veliki čovjek iz male Ulice Sainte-Anne dok je tražio bočicu u ladici svojeg pisaćeg stola, gospođica Michonneau zaključi daje to hapšenje važnije od hvatanja nekog običnog odbjeglog robijaša. Mozgajući i ovako i onako, ona povjeruje da se policija nada, i na osnovu potkazivanja samih robijaša, dočepati na vrijeme ogromne sume novca. Kad je to saopćila onom liscu, on se nasmiješi i pokuša razuvjeriti staru djevojku.

“Varate se”, odgovori on. “Collin je najopasnija sorbona koja se ikad pojavila među lopovima. To je sve. Lupeži to dobro zna­ju, on je njihov barjaktar, njihov zaštitnik, jednom riječju njihov Bonaparte; oni ga svi vole. Taj nitkov neće nikad ostaviti svoju tintaru na trgu Greve.”

Pošto ga gospođica Michonneau nije razumijela, Gondureau joj objasni što znače dvije šatrovačke riječi koje je upotrijebio: sorbona i tintara. To su dvije izrazite riječi u jeziku lopova koji su prvi osjetili potrebu da ljudsku glavu cijene s dva različita stajališta. Sorbona je glava živog čovjeka, njegov savjetnik i nje­gova misao. Tintara je prezirna riječ koja pokazuje koliko malo vrijedi odsječena glava.

“Collin nas vara”, nastavi on. “Kad naiđemo na takve nesalom­ljive ljude, prekaljene kao što su Englezi, mi ih imamo pravo ubi­ti ako se prilikom hapšenja budu ma i najmanje odupirali. Mi računamo da ćemo sutra ujutro ubiti Collina na djelu. Na taj način izbjegava se suđenje i prištede se troškovi oko čuvanja i prehrane, a društvo se oslobađa jednog zlikovca. Sudski postupak, ročišta, dangubljenje sa svjedocima, izvršenje presude, sve ono što treba po zakonu da nas oslobodi tih nevaljalaca stoji više od tisuću frana­ka koje ćete vi dobiti. A prištedi se i u vremenu. Jednim snažnim udarcem bajonete u trbuh Laži-Smrti spriječit ćemo stotinu zločina i spasiti od kvarenja još pedeset ljudi sklonih prijestupu. Tako radi dobra policija. Pravi čovjekoljupci takve postupke smatraju za obična sprečavanja zločina.”

“Pa oni čine dobra svojoj zemlji”, reče Poiret.“Eto,” odgovori šef, “večeras i vi govorite pametno. Jest, mi

161

služimo svojoj domovini. Zato je svijet prema nama veoma ne­pravedan. Mi činimo drušvu velike usluge koje nitko ne zna. Napokon, pametan čovjek ne smije znati za predrasude, a kršćanin se mora pomiriti s nesrećama koje dobro povlači kad nije učinje­no prema usvojenim pojmovima. Pariz je Pariz, vidite! Ta riječ objašnjava moj život. Čast mi je pozdraviti vas, gospođice. Sutra ću sa svojim ljudima biti u Kraljevom vrtu. Pošaljite Christophea u Ulicu Buffon, gospodinu Gondureauu, u kuću u kojoj sam ja bio. Gospodine, sluga sam ponizan. Ako vas netko bilo kad okrade, stojim vam na raspolaganju da vam pronađem ukradenu stvar.”

“Eto,” reče Poiret, “još ima glupana koji se uplaše i od same riječi policija. Onaj gospodin je veoma ljubazan, a ono što traži od vas nije teže nego ispiti čašu vode.”

Sutrašnji dan bio je jedan od najneobičnijih dana u povijesti pansiona Vauquer. Sve dotle, najupadljiviji događaj tog mirnog života bio je meteorska pojava lažne grofice de l’Ambermesnil. Ali sve to nije bilo ništa u usporedbi s događajem ovog značaj­nog dana koji će gospođa Vauquer stalno spominjati u razgovo­ru. Prije svega, Goriot i Eugene de Rastignac spavali su do jedana­est sati. Gospođa Vauquer vratila se u ponoć iz Veselog kazališta i ostala je u krevetu sve do deset i po sati. Zato što je i Christophe, koji je dokraja ispio Vautrinovo vino, dugo spavao, u kući je stao sav posao. Poiret i gospođica Michonneau nisu se ljutili što doručak nije bio gotov. Victorine i gospođa Couture kasno ustadoše. Vautrin izađe prije osam sati i vrati se baš onda kad je počeo doručak. Nitko ništa ne prigovori kada su, oko jedanaest i četvrt, Sylvie i Christophe kucali na sva vrata, objavljujući da je doručak na stolu. Onda kad Sylvie i sluga nisu bili u blagovaoni­ci, gospođica Michonneau koja je prva sišla, ulije onu tekućinu u Vautrinovu srebrnu čašu u kojoj se vrhnje za njegovu kavu grija­lo u toploj vodi s ostalim čašama. Stara djevojka računala je s tim pri ostvarenju svog smjelog pothvata. Jedva se okupiše svih sedam ukućana. U trenutku kad je Eugene, protežući ruke, posljednji silazio, pristupi mu jedan čovjek i predade pismo gospođe de Nucingen. Pismo je glasilo:

162

“Prema vama, prijatelju, ne osjećam ni lažnu taštinu ni srdž­bu. Čekala sam vas do dva sata poslije ponoći. Čekati onog koga volimo! Tko je doživio to mučenje, taj ne stavlja drugoga na takve muke. Vidim da sada prvi put volite. Sto se to desilo? Uznemirena sam. Da se nisam bojala odati tajnu svojega srca, došla bih vidjeti kakva vas je to sreća ili nesreća zadesila. Ali izgubila bih svaki ugled da sam izašla u to vrijeme, bilo pješice ili kolima. Osjetila sam svu nesreću što sam žena. Umirite me i objasnite zašto niste došli poslije onoga što vam je rekao moj otac. Ja ću se naljutiti, ali ću vam oprostiti. Da niste bolesni? Zašto stanujete tako daleko? Molim vas, napišite mi samo nekoliko riječi. Do skorog viđenja? Ako ste zauzeti, kažite mi samo: doletjet ću, ili: patim. Ali da ste bolesni, otac bi mi to javio. Sto se, dakle, dogodilo?...”

“Da, što se dogodilo?” uzviknu Eugene i pojuri u blagova­onicu gužvajući pismo koje nije pročitao do kraja. Koliko je sati?”

“Jedanaest i po”, reče Vautrin šećereći svoju kavu.Odbjegli robijaš, pogleda Eugenea onim hladnim i opčinja-

vajućim pogledom koji je urođen samo izvjesnim ljudima s oso­bitim magnetskim moćima i koji, kako kažu, umiruje i najpomam- nije luđake u ludnicama. Eugene se sav strese. S ulice za začuje tandrk fijakera i sluga gospodina Taillefera, kojega odmah pre­pozna gospođa Couture, banu među njih sav uplašen.

“Gospođice,” uzviknu on, “zove vas gospodin vaš otac. Do­godila se velika nesreća. Gospodin Frederic tukao se u dvoboju i ranjen je mačem u čelo, a liječnici ne vjeruju više da će ga spasiti, jedva ćete imati vremena da se oprostite s njim, ne poznaje više nikoga.”

“Siromah mladić!” povika Vautrin, “Kako se čovjek može svađati kad ima krasnih trideset tisuća franaka prihoda? Zaista, ova mladež se ne zna ponašati.”

“Gospodine!” doviknu mu Eugene.“No, stoje, veliki derane?” reče Vautrin i nastavi mimo piti

kavu. Gospođica Michonneau je budno pratila Vautrina te je ne

163

uzbudi neobičan događaj koji zaprepasti sve prisutne. Zar u Pari­zu nema svaki dan dvoboja?

“I ja idem s vama, Victorine!” reče gospođa Couture.I obje žene odjuriše gologlave i bez šala. Pred polazak, Victo­

rine, suznih očiju, baci na Eugenea pogled koji mu je govorio: Nisam vjerovala da ču plakati zbog naše sreće!

“E, vi ste, dakle, prorok, gospodine Vautrin?” reče gospođa Vauquer.

“Ja sam sve”, reče Jacques Collin.“Čudnovato”, nastavi gospođa Vauquer i održi cijeli beznača­

jni govor o tom događaju. “Smrt nas ne pita kad nas uzima. Mladići često umiru prije staraca. Sretne li smo mi žene što ne idemo na dvoboj, ali mi imamo drugih nevolja koje nemaju muškarci. Mi rađamo djecu i materinski bolovi dugo traju! Ala je sretna Victo­rine! Sada je otac mora prihvatiti.”

“Eto”, reče Vautrin gladajući Eugenea, “jučer je bila bez para, a danas ima milijune.”

“Vi ste, gospodine Eugene, srećković”, uzviknu gospođa Vauquer.

Na te riječi, otac Goriot pogleda studenta i spazi mu u ruci zgužvano pismo.

“Niste ga pročitali do kraja! Sto to znači? Da niste i vi kao ostali?” upita on.

“Gospođo, ja se nikad neću oženiti gospođicom Victorinom”, odgovori Eugene gospođi Vauquer s takvim gnušanjem i odvratnošću da iznenadi sve prisutne.

Otac Goriot dohvati studentovu ruku i stisnu je. Rado bi je i poljubio.

“O, o!” reče Vautrin. “Talijani lijepo kažu: col tempo!"*“Ja čekam odgovor”, reče Rastignacu glasnik gospođe de

Nucingen.

* S vremenom (tal.)

164

“Recite da ću doći.”Čovjek ode. Eugene je bio tako razjaren da nije mogao biti

oprezan. “Sto da se radi!” govorio je glasno samom sebi. “Nema nikakvih dokaza!”

Vautrin se samo smiješio. U tom trenutku napitak poče djelo­vati. Ipak, robijaš je još bio toliko snažan da je mogao ustati, pogleda Rastignaca i reče mu dubokim glasom: “Mladiću, sreća nam dolazi u spavanju.”

Zatim pade kao svijeća.“Ima pravde!” usklikne Eugene.“Sto se to desilo sirotom i dragom gospodinu Vautrinu?”“Kap!” vikne gospođica Michonneau.“Sylie, brzo po liječnika”, reče udovica. “Ah, gospodine Ras-

tignac, otrčite i zovite gospodina Bianchona; možda Sylvie neće naći našeg liječnika, gospodina Grimpela.”

Rastignac, sretan što mu se našla prilika da napusti ovu strašnu jazbinu, pobježe trčeći.

“Christophe, otrči u apoteku i traži neki lijek protiv kapi.”Christophe izađe.“Hajde, oče Goriot, pomozite nam da ga prenesemo gore, u

njegovu sobu.”Oni dignu Vautrina, odnesoše ga uz stepenice i položiše na

krevet.“Ja vam ne mogu ništa pomoći, idem obići svoju kćer”, reče

otac Goriot.“Idi, stari sebičnjače,” uzviknu gospođa Vauquer, “dabogda

crkao kao pas.”“Pogledajte imate li etera”, reče gospođica Michonneau

gospođi Vauquer koja uz pomoć Poireta raskopča Vautrina.Gospođa Vauquer siđe u svoj stan, a gospođica Michonneau

osta sama kao pobjednica na bojnom polju.“Hajde, svucite mu košulju i okrenite ga brzo! Pomozite mi,

165

da bar ne gledam njegovu golotinju”, reče ona Poiretu. “Ukrutili ste se tu kao kip.”

Kad su okrenuli Vautrina, gospođica Michonneau udari snažno bolesnika po ramenu i dva kobna slova zabijele se usred crvene mrlje.

“Eto, kako ste lako zaradili tri tisuće franaka”, uzviknu Poiret držeći uspravno Vautrina dok mu je gospođica Michonneau oblačila košulju. “Uh, ala je težak!” nastavi on polažući ga na krevet.

“Šutite. Da nema ovdje kakve kase?” reče stara djevojka živo i stade gramzljivo istraživati svaku stvarčicu u sobi! Kad bismo mogli otvoriti ovaj pisaći stol, pod nekim izgovorom?” nastavi ona.

“To možda ne bi valjalo”, odgovori Poiret.“Zašto?” upita ona. “Ukraden novac, postoje bio svačiji, nije

više ničiji. Samo nemamo kad. Čujem Vauquerovicu.”“Evo etera”, reče gospođa Vauquer. “Danas imam puno neo­

bičnih događaja. Bože, pa ovaj čovjek nije bolestan, bijel je kao snijeg.”

“Kao snijeg?” povika Poiret.“Srce mu pravilno kuca”, reče udovica stavljajući mu ruku na

grudi.“Pravilno?” začudi se Poiret.“Ništa mu nije.”“Mislite?” upita Poiret.“Nego što! Kao da je zaspao. Sylvie je otišla po liječnika.

Pogledajte, gospođo Michonneau, udiše eter. Pa to je bio grč. Puls mu je dobar. Snažan je kao bik. Pogledajte samo, gospođice Michonneau, kako je dlakav po trbuhu; živjet će taj sto godina! Vlasulja mu dobro stoji. Gle, pa ona je zalijepljena, on ima lažnu kosu, vjerojatno zato što je riđokos. Kažu da su riđokosi ili sas­vim dobri ili sasvim loši! On je, valjda, dobar?”

“Dobar da se objesi”, reče Poiret.

166

“Mislite o vrat kakve lijepe žene”, uzviknu živo gospođica Michonneau. “Idite, gospodine Poiret. Bolesnike žene njeguju. Možete slobodno izaći u šetnju”, dodade ona. “Gospođa Vau- quer i ja lijepo ćemo paziti dragog gospodina Vautrina.”

Poiret ode polako i bez gunđanja, kao pas kad ga gospodar ritne nogom. Rastignac je izašao da se malo osvježi, jer se gušio. On je sinoć htio spriječiti taj zločin koji je izvršen u određeno vrijeme. Sto se dogodilo? Sto da radi? Drhtao je pri pomisli daje suučesnik u njemu. Još gaje plašila Vautrinova hladnokrvnost.

“Ako Vautrin umre ne progovorivši?” pomisli Rastignac. Išao je stazama Luksemburškog vrta kao da gaje gonila haj­

ka pasa, i činilo mu se kao da čuje njihov lavež.“Je li,” doviknu mu Bianchon, “jesi li čitao -Pilota -?-Pilot -je bio radikalni list koji je uređivao gospodin Tissot i

koji je nekoliko sati poslije jutarnjih novina tiskao za unutrašnjost naročito izdanje s dnevnim vijestima, koje su stizale po okruzima dvadeset četiri sata prije vijesti ostalih listova.

“U njemu je razglašeno”, reče liječnički pomoćnik bolnice Cochin, “da se Tailleferov sin tukao u dvoboju s grofom Franchessinijem, iz stare garde, koji mu je duboko zario mač u čelo. I sad je Victorine jedna od najbogatijih udavača u Parizu. Ih! Daje tko to znao? I smrt je kocka! Je li istina da se dopadaš Victorini?”

“Šuti, Bianchon, nikad se njome neću oženiti. Ja volim jednu divnu ženu, ona mene voli, ja...”

“Ti to govoriš kao da hoćeš silom biti vjeran. Pokaži mi ženu radi koje bi vrijedilo žrtvovati bogatstvo gazde Taillefera?”

“Danas su se svi urotili protiv mene!” uzviknu Rastignac. “Sto ti je? Jesi li lud? Daj mi ruku”, reče Bianchon, “da ti

opipam puls. Ti imaš groznicu.”“Požuri kući,” odgovori mu Rastignac, “onaj razbojnik Vau­

trin pao je maloprije kao mrtav.”“O,” reče Bianchon rastajući se s Rastignacom, “ti potvrđuješ

neke moje sumnje koje ću sada provjeriti.”

167

Ova šetnja studenta prava ispalaje i duga i značajna, jer je on u neku ruku ispitao svoju savjest. Češkao se po glavi, ispitivao sebe, krzmao, ali je iz te surove i strašne borbe njegovo poštenje izašlo prekaljeno. On se sjeti svega što mu je sinoć povjerio otac Goriot, sjeti se i stana koji je za njega uzet blizu Delphine, u ulici d’Artois; uze ponovo njezino pismo, pročita ga iznova i poljubi. “Samo me ovakva ljubav može spasiti”, pomisli on. “Sto sve nije propatilo srce onog jadnog starca. On ne govori ništa o svojim jadima, ali tko ih ne bi pogodio! Zato ću se ja starati o njemu kao o svom ocu, pričinj avaj ući mu sve moguće radosti. Ako me voli, ona će mi često dolaziti da provede dan kraj njega. Ona visoka grofica de Restaud prava je bestidnica, ona bi od svog oca načini­la slugu. Mila Delphine! Ona je bolja prema starcu, i dostojna je ljubavi. Znači, večeras ću biti sretan!” On izvadi sat i poče mu se diviti. “Sve mi je ispalo kako sam htio! Oni koji se vole vječnom ljubavlju, smiju se pomagati, zato mogu primiti ovo. Uostalom, ja ću sigurno uspjeti i moći ću sve vratiti trostruko. U našoj ljubavi nema ničeg ni grešnog ni sramnog. Koliko ima poštenih ljudi koji tako žive! Mi nikoga ne varamo; a laž ponižava čovjeka. Zar se ne odriče svog dostojanstva onaj koji laže? Ona se odavno odvojila od muža. Uostalom, reći ću tom Elzašaninu da mi prepusti ženu koju nije u stanju usrećiti.”

Dugo je trajala Rastignacova borba. Iako su pobjedu odnijeletnlorlonapVo r/rlmo nlzn oolirt i n/v coto 11 cumrolz nolzo naArlAlii_unuuvuuvivv t urno, vivu wlui ± julu, u* oumi uiv, uc/ivu uv/uuv/iji

va radoznalost stade ga vući u pansion Vauquer, koji je mislio napustiti zauvijek. Htio je saznati je li Vautrin umro. Pošto mu je dao sredstvo za povraćanje, Bianchon posla u bolnicu ono što je Vautrin izbljuvao da se kemijski ispita. Videći da gospođica Mi- chonneau navaljuje da se to baci, njegova se sumnja pojača. Uosta­lom, Vautrin se brzo oporavio te je Bianchon povjerovao da je postojala neka urota protiv šaljivčine koji je uveseljavao pansion. Dakle, kad se Rastignac vratio, Vautrin je stajao kraj peći u blagova­onici. Okupljeni ranije nego obično zbog vijesti o dvoboju Taillef- erova sina, ukućani su željeli saznati pojedinosti tog događaja i njegov utjecaj na Victorininu sudbinu. Svi su bili tu, osim oca

168

Goriota, i prijateljski razgovarali o tom neobičnom događaju. Kad Eugene uđe, njegove se oči sretoše s Vautrinovim hladnim po­gledom koji prodre tako duboko u njegove misli, te se sav naježi.

“Dakle, drago dijete,” reče mu odbjegli robijaš, “neću ja sko­ro na onaj svijet. Ja sam”, kako kažu ove gospođe, “junački izdržao izljev krvi od kojeg bi i vol uginuo.”

“Možete slobodno reći i bik”, uzviknu udovica Vauquer.“Da vam nije krivo što sam ostao živ?” šapnu Vautrin na uho

Rastignacu, misleći da pogađa njegovu misao. “Taj je morao biti đavolski jak!”

“Bogami,” reče Bianchon, “gospođica Michonneau prekjučer je govorila o nekom gospodinu kojega su prozvali Laži-Smrt; to bi vam ime sasvim pristajalo.”

Ova riječ pogodi Vautrina kao grom iz vedra neba: on problije- di i zatetura, a njegov magnetski pogled pade kao sunčana zraka na gospođicu Michonneau kojoj se presjekoše noge, te klonu na stolicu. Poiret osjeti opasnost u kojoj se našla gospođica Michon­neau i brzo stade između Vautrina i nje, jer je robijaševo lice postalo užasno pokazujući njegovu pravu narav. Nemajući poj­ma o ovom događaju, ukućani se zgranuše. U tom času začuše se koraci nekih ljudi, a na ulici odjeknuše udarci pušaka koje su vojnici spuštali na pločnik. U tom trenutku kad je Collin nagons­ki potražio neki izlaz kroz prozor i vrata pojaviše se četiri čovje­ka na vratima salona. Prvi je bio šef javne sigurnosti, a ostali gradski policajci.

“U ime zakona i kralja!” reče jedan policajac čije se riječi izgubiše u žamoru koji izazva zaprepaštenje.

Uskoro u blagovaonici zavalada tišina, ukućani se razmaknu da naprave prolaz policajcima koji su zavukli desnu ruku u džep i držali zategnute pištolje. Dva žandara koji su išli za policajcima zauzeše vrata salona, a druga dvojica pojaviše se na vratima kod stepenica. Koraci vojnika i lupa njihovih pušaka odjekivahu na pošljunčanoj stazi pred kućom. Zato Laži-Smrt izgubi svaku nadu za bijeg. Svi upriješe poglede u njega. Sef mu priđe, udari ga tako

169

jako po glavi da mu odleti vlasulja, te se Collinova glava poka­za u svoj svojoj strahoti. Pod crvenom i kratkom kosom koja je obilježavala užasnu snagu pomiješanu s lukavstvom, njegova glava, i njegovo lice, u skladu s tijelom, bili su obasjani kao nekom paklenom vatrom. Svatko je sada poznao cijelog Vautri- na, njegovu prošlost, sadašnjost, budućnost, bezobzirne pogle­de na sve, samovolju, ugled koji mu je davao cinizam njegovih misli i njegovih postupaka, i najzad njegova tjelesna snaga stvorena za sve. Krv mu pojuri u lice, a oči mu zasvijetliše kao u divlje mačke. On se ustremi na samog sebe tako zvjerski, tako silovito, i riknu tako snažno da svi ukućani uzviknuše ispunjeni stravom. Na taj lavovski skok, iskoristivši opću viku, policajci izvadiše svoje pištolje. Collin shvati opasnost u kojoj se nalazi kad zablistaše orozi na oružju, i odjednom pokaza najveću ljud­sku moć. To je bio strašan i veličanstven prizor. Njegovo je lice dobilo takav izraz da se moglo usporediti samo s kotlom punim maglovite pare koja bi mogla podići i planinu a koju za tren oka rasprši kap hladne vode. Kap vode koja smiri njegov bijes bila je misao koja mu je sinula kao munja. Poče se smiješiti i pogle­da svoju vlasulju.

“Nisi danas najpristojniji”, reče on šefu javne sigurnosti. Za­tim pruži ruke žandarima kojima glavom dade znak da priđu. “Gospodo žandari, stavite mi lisice ili okove. Pozivam se na prisut- ne kao svjedoke da se nisam opirao.” Blagovaonicom se zaon žamor divljenja koji izazva brzina kojom lava i vatra izbriše iz ovog ljudskog vulkana i ponovo uđoše u njega. “Ušutio si se, gospodine provalniče”, nastavi robijaš gledajući slavnog šefa javne sigurnosti.

“Svucite se!” reče mu prezrivo čovjek iz male ulice Sainte- Anne.

“Zašto?” upita Collin, “ovdje ima gospođa. Ja ništa ne poričem i predajem se.”

Zastade malo i pogleda sve prisutne kao govornik kad hoće iznenaditi svoje slušatelje.

170

“Pišite, tata Lackapelle”, obrati se on sijedom starčiću koji je sjeo za stol, pošto je prije toga izvadio iz torbe zapisnik o hapšenju. “Priznajem da sam Jacques Collin, zvan Laži-Smrt”, osuđen na dvadeset godina robije u okovima; i sad sam dokazao da sam zaslužio svoj nadimak. Da sam samo podigao ruku”, reče on uku­ćanima, “ova tri špijuna prolila bi moju krv u kudi mamice Vau- quer. I ti nevaljalci spremaju neke zasjede!”

Gospođi Vauquer pozli kad ču ove riječi. “Bože moj! Čovjek da poludi; sinoć sam bila s njim u Veselom kazalištu”, reče ona Sylviji.

“Ne uzrujavajte se, mamice”, nastavi Collin. “Zar je to nes­reća što ste sinoć bili u mojoj loži u Veselom kazalištu”, uzviknu on. “Jeste li vi bolji od nas? Mi imamo manje mrlja na ramenu nego vi u srcu, vi, bolesni udovi trulog društva: i najbolji među vama ne bi mi se odupro.” Njegove se oči zaustaviše na Rastig- nacu, na kojega se prijazno nasmiješi, što je bilo u velikoj suprot­nosti s grubim izrazom njegova lica. “Naša pogodba važi i dalje, ako je samo priznajete, anđele moj! Znate?”

I on zapjeva:Divna je moja Fanchette u svojoj prirodnosti.

“Ne brinite vi”, nastavi on, “znat ću se ja naplatiti. I previše strahuju od mene da bi me pokrali!”

Robija sa svojim običajima i svojim jezikom, s naglim pri­jelazima sa smiješnog na užasno, njena strašna veličina, prisnost i gadost, pokaže se odjednom u ovim riječima i ovom čovjeku, koji nije više bio običan čovjek, nego predstavnik cijelog jednog naroda izroda, ljudi surovih i dosljednih, grubih i poslušnih. Začas Collin postade paklena poema svih ljudskih osjećaja osim kaja­nja. Njegov je pogled bio kao pogled prognanog anđela koji bi htio vječito ratovati. Rastignac obori oči primajući to grešno sred­stvo kao ispaštanje za svoje loše misli.

“Tko me izdao ?” upita Collin prelazeći pogledom preko prisutnih. I, zaustavivši se na gospođici Michonneau: “Ti si me

171

izdala, stara gaduro,” reče on, “ti si mi priredila onaj izljev krvi, radoznalice! Samo da kažem dvije riječi, i ode ti glava za sedam dana. Opraštam ti, jer sam kršćanin. Uostalom, nisi me ti prodala. Pa tko je onda? A, vi vršite premetačinu gore”, uzviknu on kad je čuo kako mu policajci otvaraju ormare i uzimaju stvari. “Prazno je gnijezdo, odletjele su ptice još jučer. Ništa nećete doznati. Ovdje su moje novčane knjige”, reče on i udari se rukom po čelu. “Sad znam tko me prodao. To može biti samo onaj nitkov Svileni Konac. Je li tako, tamničaru?” upita šefa policije. “To se potpuno slaže sa čuvanjem novca koji je bio kod mene. Ali sada tamo nema ničega, špijunčići moji. Sto se tiče Svilenog Konca, on će za petnaest dana otići na onaj svijet, makar ga čuvala sva vaša policija.”

“A što ste dali ovoj Michonnetti?” okrene se policajcima. “Tisuću talira! Ja više vrijedim, pljesniva Ninono, dronjava Pom- padurko, Venero s Pere-Lachaisea. Da si me obavijestila, dobila bi šest tisuća franaka. Nisi se sjetila, stara prodavačice ljudskog mesa, inače bi mi sve rekla. Da, ja bih ti dao šest tisuća franaka samo da izbjegnem ovaj neprijatni put koji će me stajati prilično novaca”, govorio je on dok su mu stavljali lisice na ruke. Ovi će ljudi uživati da moju stvar odugovlače u beskonačnost samo da bi me gnjavili. Kad bi me odmah poslali na robiju, ja bih se usko­ro dao na svoj posao, i pored onih što prodaju zjake na keju Orfe- vres. Tamo bi se svi utrkivali da omoguće bijeg svom generalu, dobrom Laži-Smrti! Ima li ikog među vama za koga bi deset tisuća ljudi učinilo sve što zatražite od njih?” zapita on ponosno. “Ima ovdje i nečeg dobrog”, reče on i udari se rukom po srcu; “ja nisam nikad nikoga izdao!”

“Eto, gaduro, pogledaj ih!” reče on obraćajući se staroj djevoj­ci. “Oni mene gledaju sa strahom, a tebe sa gađenjem. Uzmi svoj udio.” Ovdje zašuti gledajući ukućane. “Ali, što je vama! Zar niste nikad vidjeli robijaša? Robijaš Collinova kova koji je manja kukavica od ostalih ljudi, i koji se buni protiv velikih obmana društvenog ugovora, kao što kaže Jean-Jacques, čiji sam ja učenik,

172

i to s ponosom. Napokon, ja sam sam protiv vlade sa svim njezi­nim sudovima, žandarima, budžetima, i ja ih izigravam.”

“Do đavola!” reče slikar, “ala je divan za slikanje.”“Kaži mi, slugo gospodina krvnika, upravitelju Udovice (ime

puno strašne poezije kojim robijaši nazivaju giljotinu)”, dodade on okrenuvši se šefu javne sigurnosti, “budi dobar i reci mi je li me izdao Svileni Konac. Ne bih volio da strada zbog nekog drugog, a ne bi bilo ni pravedno.”

U tom trenutku, policajci koji su sve pregledali i popisali u njegovu stanu, uđoše i rekoše nešto tihim glasom svom voditelju. Zapisnik je bio gotov.

“Gospodo,” reče Collin obraćajući se ukućanima, “sad će me odvesti. Vi ste svi bili vrlo ljubazni prema meni za vrijeme mog boravka u ovoj kući, i ja ću vam ostati zahvalan. A sada zbogom. Dopustite mi da vam pošaljem iz Provanse smokava.” Pođe pa zastade i pogleda Rastignaca. “Zbogom, Eugene!” reče mu blagim i tužnim glasom koji je odudarao od njegovog osornog tona. “Ako ne budeš pri novcu, ja sam ti ostavio odanog prijatelja.” Iako je imao lisice na rukama, on zauzme stav, lupi nogom i viknu: Jedan, dva! Zatim pođe naprijed. “U slučaju nevolje, obrati se tamo. I čovjek i novac stoje ti na raspolaganju.”

Ovaj neobični čovjek kazao je svoje posljednje riječi s toliko sprdnje da ih je, osim njega, razumio samo Rastignac! Kad su iz kuće izašli žandari i policajci, Sylvie, koja je octom trljala slje­poočnice svoje gazdarice, pogleda zgranute ukućane.

“Ipak, to je bio čovjek”, reče ona.Ove riječi narušiše raspoloženje koje je kod svakog izazvala

navala raznovrsnih osjećaja koja je pobudio ovaj prizor. Ukućani se najprije pogledaju međusobno, a zatim svi odjednom opaziše gospođicu Michonneau, tanku i suhu, koja se, kao kakva mumija, zgurila kraj peći, oborenih očiju kao da se bojala da sjenka njenog štita na kapi nije dovoljno jaka da sakrije izraz njenih očiju. Sada je odjednom svima bilo jasno zašto im je to lice bilo odavno odvrat­no. Jednodušni i potmuli žamor pokaza opće gnušanje. Gospođica

173

Michonneau osjeti to, ali se ne ukloni. Bianchon se prvi nagne svom susjedu.

“Ja idem odavde ako ova djevojka bude i dalje jela s nama”, reče poluglasno.

Za tren oka svi, osim Poireta, usvoje prijedlog studenta medi­cine koji, po općem pristanku, priđe starcu.

“Vi ste prisni prijatelj gospođice Michonneau”, reče mu on, “zato razgovarajte s njom i ubijedite je da odmah treba ići odavde.”

“Odmah?” ponovi Poiret začuđeno .Zatim priđe staroj djevojci i šapnu joj nekoliko riječi na uho.“Ali ja sam platila za mjesec dana, i hranim se za svoj novac

kao svi ostali”, reče ona i prostrijeli ukućane svojim pakosnim pogledom.

“Ako je samo to, mi ćemo između sebe skupiti novac i vratiti vam što je vaše”, odgovori Rastignac.

“Gospodin brani Collina,” reče ona i pogleda studenta ispiti­vački i opako, “ali nije teško pogoditi zašto.”

Na te riječi Eugene skoči da udari staru djevojku, jer mu je njezin pogled, čiju je podlost razumio, sve objasnio.

“Ta ostavite je”, uzviknu pansionati. Rastignac prekriži ruke i zašuti.

“Da završimo s izdajicom”, reče slikar gospođi Vauquer. “Gospođo, ako ne izbacite Michonneauovu, svi ćemo napustiti vašu kolibu i razglasit ćemo da u njoj žive samo špijuni i robijaši. U protivnom slučaju, nećemo ništa govoriti o ovom što se desilo, jer se to, na kraju krajeva, može dogoditi u najboljem društvu sve dok se robijaši ne budu žigosali na čelu i dok im se ne zabrani prerušavanje u pariške građane i da zbijaju tako glupe šale kakve zbijaju svi oni bez razlike.”

Ove riječi, kao nekim čudom, osvijestiše gospođu Vauquer i ona se uspravi, prekriži ruke, razrogači svoje svijetle oči u koji­ma nije bilo ni jedne suze.

“Ali, dragi gospodine, vi hoćete upropastiti moju kuću? Eto gospodin Vautrin... O, Bože moj,” reče ona i sama zastade,

174

“navikla sam ga zvati njegovim pristojnim imenom! “Eto,” nas­tavi ona, “njegov je stan prazan, vi hoćete da mi ostanu još dva za izdavanje u ovo doba kad nitko ne traži stan.”

“Gospodo, uzmimo šešire i hajdemo na jelo kod Flicoteauxa na Trgu Sorbone”, reče Bianchon.

Gospođa Vauquer izračuna jednim pogledom što je za nju bolje i priđe gospođici Michonneau.

“Ljepotice moja draga, vi mi valjda ne želite uporopastiti kuću? Vi vidite nepomirljivost ove gospode; prenoćite još noćas u svo­joj sobi.”

“Nikako, nikako,” povikaše ukućani, “neka odmah ide.”“Pa ta sirotica nije ni jela”, reče Poiret žalosno.“Neka jede gdje zna”, viknu nekoliko glasova.“Van, špijunka!”“Van, špijuni!”“Gospodo,” reče Poiret koji posta hrabar kao zaljubljeni ovan,

“imajte obzira prema slabom spolu.”“Špijuni nemaju spol”, reče slikar.“Slavna je to spolorama!”“Vanorama!”“Gospodo, to je nepristojno. Treba biti učtiv i kad se netko

izbacuje van. Mi smo platili i ostajemo”, reče Poiret, stavi kapu na glavu i sjedne na stolicu kraj gospođice Michonneau koju je gospođa Vauquer nešto savjetovala.

“Pokvarenjače,” reče mu slikar podrugljivo, “pokvarenjače jedan!”

“Ako vi ne odete, idemo mi”, zaključi Bianchon.I pansionati onako skupa krenu k salonu.“Gospođice, što biste vi htjeli?” uzviknu gospođa Vauquer.

“Ja sam propala. Ne možete ostati, oni će vas silom izbaciti.”Gospođica Michonneau ustade.“Otići će!” “Neće otići!” “Otići će!” “Neće otići!” Ove riječi

i neprijateljski razgovori koji su se vodili o njoj, primoraju

175

gospođicu Michonneau da ode, poslije nagodbe s gazdaricom.“Idem gospođi Buneaud”, reče ona prijeteći.“Idite, gospođice, kamo god hoćete”, odgovori gospođa Vau-

quer, koja se strašno uvrijedi što je izabrala pansion s kojim se ona natječe i koji joj je, prema tome, bio mrzak. “Idite tamo pa ćete piti vino od kojeg će vam zubi tmuti i jesti jela preostala u tuđim kuhinjama.”

Ukućani stadoše u dva reda u najvećoj tišini. Poiret pogleda tako nježno gospođicu Michonneau, ispade tako bezazleno neod­lučan, ne znajući da li da pođe za njom ili da ostane, da se uku­ćani, zadovoljni zbog odlaska gospođice Michonneau, stadoše smijati pogledavajući se.

“Ua! Ua! Ua! Poiret,” doviknu mu slikar. “Hej! Hopa! Ćupa!”Činovnik Muzeja zapjeva šaljivim glasom početak poznate

romance:Polazeći za Siriju,Mlad i lijep Dunois...

“Ta idite, presvisnut ćete od žalosti; trahit sua quemque vo- luptas” ,* reče Bianchon.

“Ili našla krpa zakrpu, slobodan prijevod Vergilijevog stiha”, reče nastavnik.

Gospođica Michonneau pogleda Poireta, pođe da ga uhvatirnVii* np mrmavci tnm nrt7urA V/V.V/XJVW , on pruži ruku usidjcli-

ci. Zaori se pljesak i svi prasnuše u smijeh. “Živio Poiret!” “Stari Poiret!” “Apolon Poiret!” “Mars Poiret!” “Junak Poiret!”

U tom trenutku uđe jedan čovjek i predade pismo gospođi Vauquer, koja pade na stolicu čim ga pročita.

“Grom je udario u kuću, još samo da izgori. Tailleferov sin umro je u tri sata. Lijepo sam kažnjena što sam željela dobro njima dvjema na štetu jadnog mladića. Gospođa Couture i gospođica Victorine traže svoje stvari pošto će stanovati kod njenog oca. Gospodin Taillefer dozvolio je svojoj kćeri da zadrži

* Svakog vuče njegova žudnja

176

udovicu Couture kao družbenicu. Četiri stana prazna, pet stanara manje.” Ona sjede i samo što ne zaplače. “Nesreća je ušla u moju kuću”, uzviknu ona.

Na ulici se začu zvuk kočenja kola“Opet neki tuđinac”, reče Sylvie.U blagovaonicu upade Goriot blistava i rumena lica, kao da

se preporodio.“Pa to je smak svijeta”, povikaše ukućani: “Goriot u kolima!”Starac ode ravno Eugeneu, koji je stajao zamišljeno u jednom

kutu, i uhvati ga za ruku. “Dođite”, reče mu radosno.“Zar vi ne znate što se dogodilo?” upita Eugene. “Vautrin je

bio robijaš kojega su maloprije uhapsili, a Tailleferov sinje umro.”“A što se to nas tiče?” odgovori otac Goriot. “Ja ću danas

ručati sa svojom kćerkom u vašem stanu, razumijete li? Ona vas čeka, dođite!”

On tako žestoko povuče Rastignaca za ruku, da ga silom pov­ede, kao da otima dragu.

“Sjedajmo za večeru”, vikne slikar. Svatko uzme stolicu i sjedne za stol.

“Baš nam je danas loša sreća”, reče Sylvie; “eto, zagorio mi grah s ovčetinom. Utoliko gore, pojest će se i zagorio.”

Gospođa Vauquer ne progovori ni jednu riječ videći za sto­lom deset osoba umjesto osamnaest; ali svi su se trudili da je utješe i razvesele. Prvo su govorili o Vautrinu i o događajima tog dana, pa su zatim skrenuli razgovor i pričali o dvobojima, o ro­biji, o sudstvu, o zakonima koje treba izmijeniti, o tamnicama. Zatim se sasvim udaljiše od Jacquesa Collina, od Victorine i od njenog brata. Iako ih je bilo samo deset, vikali su kao da ih je bilo dvadeset, te je izgledalo da ih ima više nego obično; u tome je bila sva razlika između današnjeg i jučerašnjeg dana. Prevlada obična bezbrižnost ovog sebičnog svijeta koji će već sutra naći zabavu u drugim pariškim događajima; čak se i gospođa Vauquer umiri pod dojmom Sylvijinih riječi.

177

Cijeli ovaj dan bio je kao neko priviđenje za Eugenea, koji, i pored čvrstog karaktera i prisebnosti, nije znao kako da sredi svoje misli kad sjede u kola pored oca Goriota čije su riječi odavale neobičnu radost i odjekivale u njegovim ušima, poslije toliko uzbuđenja, kao riječi koje slušamo u snu.

“To je jutros svršeno. Večerat ćemo svi troje zajedno, zajed­no, razumijete li? Evo četiri godine kako nisam jeo s mojom Del- phinom, mojom malom Delphinom. Sad će biti moja cijelu jednu večer. Mi smo još jutros došli u vaš stan. Radio sam bez kaputa, kao nadničar. Pomogao sam unijeti namještaj. A, a, vi znate kako je ona mila za stolom, nudit će me: -Uzmite, tatice, od ovoga, ovo je dobro -. A ja onda ne mogu jesti. O, odavno nisam bio bezbrižan s njom kao što ćemo sada biti!”

“Pa to se danas svijet preokrenuo?” reče mu Eugene.“Preokrenuo?” začudi se otac Goriot. “Nikad svijet nije bio

ovako lijep. Na ulici vidim samo vesela lica, ljude koji se rukuju i ljube; ljude tako sretne kao da će svi jesti sa svojim kćerima i častiti se jelima koja je ona preda mnom, poručila u Engleskoj kavani. Ali što tu pričam! Pored nje bi i pelin bio sladak kao med.”

“Čini mi se da se vraćam u život”, reče Eugene.“Požurite, kočijašu!” povika otac Goriot otvorivši prednje stak­

lo. “Vozite brže, dat ću vam pet franaka napojnice ako stignemo za. deset minuta,” Kad ču to obećanje, kočija pojuri kroz Pariz brzo kao munja.

“Ovaj kočijaš mili”, reče otac Goriot.“Ali kamo me vi to vodite?” upita ga Rastignac.“U vaš stan”, odgovori otac Goriot.Kola se zaustavište u Ulici d’Artois. Starac prvi izađe i baci

kočijašu deset franaka, kao rasipni udovac koji u svom velikom zadovoljstvu ne vodi računa ni o čemu.

“Hajdemo gore”, reče on Rastignacu vodeći ga kroz dvorište i zatim do vrata jednog stana na trećem katu, na stražnjoj strani nove i lijepe kuće. Otac Goriot nije morao zvoniti. Therese, sobarica

178

gospođe de Nucingen, otvori im vrata. Eugene uđe u divan mo­mački stan koji se sastojao od predsoblja, malog salona, spavaće sobe i sobe za rad, s pogledom na vrt. U malom salonu, koji bi se mogao usporediti s najljepšim i najljupkijim salonima, on, prema svjetlosti svijeća opazi Delphinu, koja ustade s male počivaljke kraj vatre, stavi na kamin zaklon koji je štitio od vatre, i reče mu glasom punim nježnosti: “Valjalo je, dakle, da vas zovem, gos­podine koji ništa ne razumijete.”

Therese izađe. Student zagrli Delphinu, stegne je snažno i zaplače od radosti. Ta posljednja suprotnost između onoga što se maloprije dogodilo i ovoga što je sad vidio, istog dana, kad su tolika uzbuđenja zamorila i njegovo srce i njegovu glavu, izazva u Rastignacu živčani napad.

“Znao sam da te voli”, reče tiho otac Goriot svojoj kćeri dok je Eugene, sav klonuo i zanijemio, sjedio u počivaljci, ne znajući što se to s njim zbiva.

“Dođite vidjeti”, reče mu gospođa de Nucingen,uhvati ga za ruku i odvede u jednu sobu koja ga svojim sagovima, namještajem i svim ostalim sitnicama podsjeti na umanjenu Delphininu sobu.

“Nema kreveta”, reče Rastignac.“Tako je gospodine”, reče ona, pocrveni i stisne mu ruku.Eugene je pogleda i shvati, iako je bio mlad, koliko ima istin­

ske stidljivosti u srcu žene koja voli.“Vi ste od onih ljudi koje treba uvijek obožavati”, šapnu mu

ona na uho. Jest, to vam smijem reći jer mi se tako dobro razumi­jemo: ukoliko je ljubav iskrenija i strasnija, utoliko više treba da bude skrivena, tajnovita. Ne odajmo našu tajnu nikome.”

“Ja valjda ne spadam u te”, progunđa otac Goriot.“Pa vi znate dobro da se to ne odnosi na vas...”“A, to sam htio! Vi se nećete osvrtati na mene, je li tako? Ja

ću odlaziti i dolaziti, kao dobri duh koji je svagdje, za kojega znamo daje tu iako ga ne vidimo. Je li Delphinette, Ninette, Dedel, zar nisam bio u pravu kad sam ti govorio: -U ulici d’Artois ima

179

jedan lijep stan, uredimo ga za njega!- Ti nisi htjela. Eto, ja sam začetnik tvoje radosti kao što sam i tebe stvorio. Očevi uvijek moraju davati da bi bili sretni. Uvijek davati, to znači biti otac.”

“Kako?” zapita Eugene.“Tako, nije htjela, bojala se ogovaranja, kao da svijet vrijedi

koliko sreća! A sve žene žele uraditi ono što ona radi...”Otac Goriot je govorio sam, jer je gospođa de Nucingen odvela

Rastignaca u sobu za rad u kojoj odjeknu poljubac iako je bio dosta slab. I ona je soba bila otmjena kao cijeli stan u kojem ništa nije nedostajalo.

“Jesmo li pogodili vaše želje?” upita ona vraćajući se u salon gdje sjednu za stol.

“Jeste”, reče on, “još kako. Na žalost, ja i suviše osjećam da ne zaslužujem ovoliku raskoš, ostvarenje ovako divnih snova i svu poeziju mladog i otmjenog života; ali to ne mogu primiti od vas, ja sam odviše siromašan da bih...”

“A, a, vi mi se već protivite”, reče ona tobože strogo, pa podsmješljivo i ljupko napući usne kao žene kad se hoće podsmje- hnuti nekoj sumnji da bi je brže razbile.

Eugene je sebe veoma ozbiljno ispitivao tijekom dana, a Vau- trinovo hapšenje koje mu pokaza svu dubinu provalije u koju se zamalo nije strmoglavio, silno ojača njegova plemenita čuvstva iv>.V.(WM7Ti rrvnt f /-» t~i riAnii nti t-\rr\ rl AlM tv> 1 oo1/'0\/1tV» r\ aVm 1 Otl lOtTllijeku V U Sjua/L.1LI V \Jdl LV/ 11V^ V lili lClOiVU. V lili pvzu/lj

njegovih velikodušnih misli. Obuze ga duboka žalost.“Što!” reče gospođa de Nucingen, “vi biste odbili?” Znate li

što znači takvo odbijanje? Znači da sumnjate u budućnost, da se ne smijete sprijateljiti sa mnom. Bojite li se da ćete iznevjeriti moju ljubav? Ako me volite, ako ja... vas volim, zašto se plašite tako neznatnih obveza? Kad biste znali koliko sam uživala namještajući ovaj momački stan, vi se ne biste kolebali, već biste me molili za oproštaj. Imala sam vašeg novca, korisno sam ga potrošila, i to je sve. Vi mislite da ste velik, a zapravo ste malen. Vi tražite mnogo više... A”, reče ona primijetivši Eugeneov strastven pogled, “i vi se ustručavate zbog sitnica. Ako me nimalo

180

ne volite, e, onda nemojte primiti. Moja sudbina zavisi od jedne riječi. Govorite! Ali, oče, recite mu nešto pametno”, dodade ona okrenuvši se ocu, poslije kratke stanke. “Misli li on da sam ja u pitanju časti manje osjetljiva nego on?”

Otac Goriot je imao na licu neki ukočeni osmijeh kao istoč­njački pušači opijuma, dok je slušao ovu slatku prepirku .

“Dijete, vi ulazite u život”, nastavi ona dohvativši Eugeneo- vu ruku, “nailazite na prepreku koju ne mogu otkloniti mnogi ljudi, jedna ženska ruka uklanja je, a vi uzmičete. Ali vi ćete usp­jeti, obogatit ćete se, uspjeh je ispisan na vašem lijepom čelu. Zar mi onda nećete moći vratiti ono što vam posuđujem danas? Zar nekada žene nisu davale vitezovima oklope, mačeve, šljemove, žičane košulje, konje, da bi se mogli boriti u njihovo ime na viteškim utakmicama? Čujte, Eugene, ja vam nudim današnje oružje, potrebno svakom tko hoće nešto postići. Ako ta vaša soba pod krovom sliči na tatinu, onda je lijepa! Hoćemo li večerati danas? Hoćete li me ožalostiti? Ta odgovarajte”, reče mu ona drmajući mu ruku. “Zaboga, tata, nagovori ga, inače odoh i nikad ga više neću vidjeti.”

“Sad ću vas ja nagovoriti”, reče otac Goriot povrativši se iz prvog zanosa. “Dragi moj gospodine Eugene, vi ćete morati po­suditi novac kod zelenaša, je li tako?”

“Morat ću”, odgovori on.“Dobro, držim vas za riječ”, nastavi starac vadeći otrcani kožni

novčanik. “Ja sam postao zelenaš, platio sam sve račune, evo ih. Vi za sve ovo ne dugujete ni pet para. To ne iznosi mnogo, najviše pet tisuća franaka. Ja vam ih dajem na zajam. Mene nećete odbiti, ja nisam žena. Napisat ćete mi priznanicu na komadić papira, a dug ćete mi vratiti kasnije.”

Eugene i Delphina pogledaše se s čuđenjem a u očima im zaigraše suze. Rastignac stisnu ruku starcu.

“Nego što! Zar vi niste moja djeca?” usklikne Goriot.“Ali, jadni moj oče,” reče gospođa de Nucingen, “kako ste to

uradili?”

181

“A, tu smo!” odgovori on. “Kad sam te nagovorio da ga smjestiš blizu sebe, i kad sam te vidio da kupuješ stvari kao za nevjestu, ja sam pomislio: -Zapetljat će se!- Odvjetnik misli da će postupak protiv tvojeg muža za povrat miraza trajati duže od šest mjeseci. Lijepo. Ja sam prodao rentu od tisuću tristo pedeset livara; s petnaest tisuća franaka osigurao sam sebi doživotni pri­hod od tisuću dvjesto franaka, a s ostalim novcem isplatio sam vaše prodavače, djeco moja. Ja imam gore sobu za pedeset talira godišnje i mogu živjeti kao kakav princ sa dva franka dnevno; čak će mi i preteći. Ja ništa na sebe ne trošim, odijelo mi skoro nije ni potrebno. Evo petnaest dana kako se smješkam govoreći: -Ala će biti sretni!- A zar niste sretni?”

“O, tata, tata!” klikne gospođa de Nucingen i skoči ocu u krilo. Ona gaje obasipala poljupcima, milovala mu obraze svojom plavom kosom i lila suze na njegovo staro lice koje je blistalo od radosti. “Dragi oče, vi ste pravi otac! Ne, nema na svijetu dva takva oca. Eugene vas je i do sada mnogo volio, što će tek sada biti!”

“Ali, djeco moja,” reče otac Goriot koji punih deset godina nije pritisnuo na grudi svoju kćer, “zaboga, Delphina, presvisnut ću od radosti!” Srce će mi prepući. Čujte, gospodine Eugene, ništa mi niste dužni. “I starac zagrli svoju kćer tako mahnito i tako pomamno, da ona jauknu. “Jao, boli me!” “Boli te”, reče on sav blijed. On je pogleda s izrazom nekog nadčovječanskog bola. Da bi se dobila vjerna slika lica ovog Krista Očinstva, trebalo bi tražiti usporedbe na slikama velikih slikara koji su prikazivali patnje koje je radi ljudi podnio Spasitelj svijeta. Otac Goriot poljubi sas­vim polako pojas koji su njegovi prsti bili stegli suviše jako. “Ne, ne, nisam te povrijedio”, nastavi on i osmjehnu se; “ti si meni zadala bol svojim uzvikom. Sve je ovo plaćeno skuplje”, šapnu on svojoj kćeri na uho koje poljubi pažljivo; morao sam mu sla­gati, inače bi se naljutio.”

Eugene je bio iznenađen neiscrpnom odanošću tog čovjeka i promatrao gaje s izrazom bezazlenog i iskrenog divljenja.

“Ja ću zaslužiti sve to”, uzviknu on.

182

“O, moj Eugene, kako je lijepo to što ste rekli!” i gospođa de Nucingen poljubi studenta u čelo.

“On se zbog tebe odrekao gospođice Taillefer i njenih miliju­na”, reče otac Goriot. “Jest, mala vas je voljela; a sad, kad joj je brat umro, postala je velika bogatašica.”

“O, zašto to govorite?” uzviknu Restignac.“Eugene,” šapnu mu Delphine na uho, “sad mi je zbog neče­

ga žao večeras. Ah! Ja ću vas voljeti i mnogo i uvijek.”“Ovo je najljepši dan u mom životu otkako ste se vas dvije

udale”, uzviknu otac Goriot. “Neka me sad Bog muči koliko hode, samo neka to ne bude zbog vas, ja ću reći u sebi: -U veljači ove godine, bio sam sretniji u jednom trenutku nego što ljudi mogu biti cijelog svog života-. Pogledaj me, Fifine!” obrati se svojoj kćeri. “Zar nije zanosna? Recite mi da li ste vidjeli mnogo žena ovako rumenih i s ovakvom jamicom na obrazu? Niste, je li? Vidi­te, ta ljepotica je moja rođena kći. Sada, kad je vi usrećite, bit će još mnogo ljepša. Ja mogu otići i u pakao, susjede,” reče on, “a, ako je vama potreban moj dio raja, ja vam ga dajem. Ali idemo jesti, idemo jesti”, nastavi on i ne znajući više što govori, “sve je naše.”

“Jadni otac!”“Kad bi samo znala, dijete moje, kako je lako mene usrećiti!”

reče on ustajući, uhvati je za glavu i poljubi u pletenice: “obiđi me ponekad, ja ću biti gore, skokni samo. Obećaj mi to!”

“Hoću, dragi oče.”“Reci opet.”“Hoću, dobri moj oče.”“Šuti, kad bi mene slušala, trebala bi mi to ponoviti stotinu

puta. Idemo jesti.”Cijela je ta večer protekla u djetinjarijama, svi su se podjedna­

ko ludirali. Legao je pred noge svoje kćeri da ih poljubi; gledao je dugo u njezine oči; glavom je dodirivao njezinu haljinu; jednom riječju, činio je ludosti kao sasvim mlad i sasvim nježan ljubavnik.

183

“Vidite li?” reče Delphine Eugeneu, “kad je otac s nama, moramo se samo s njim zabavljati. To će nam ponekad jako smetati.”

Eugene, koji je već nekoliko puta osjetio ljubomoru prema starcu, nije osudio ove riječi u kojima se skrivao zametak najveće nezahvalnosti.

“A kad će stan biti gotov?” zapita Eugene gledajući po sobi. “Znači, trebamo se rastati večeras.”

“Da, ali sutra ćete doći k meni na večeru”, reče ona lukavo. “Sutra idemo u Talijansko kazalište.”

“Ja ću uzeti mjesto u parteru”, reče otac Goriot.Bila je ponoć. Gospođu de Nucingen čekala su kola. Otac

Goriot i student vratiše se u pansion Vauquer razgovarajući o Delphini sa sve većim ushićenjem koje je izazivalo zanimljivu borbu u izrazima između ovih dviju silovitih strasti. Eugene je morao osjetiti daje očeva ljubav, koja nije oskvmjena nikakvim osobnim interesom, nadmašila njegovu i svojom postojanošću i svojom veličinom. Idol je bio uvijek čist i lijep za oca, a njegova je ljubav stalno rasla. Zatekli su gospođu Vauquer samu pored peći, između Sylvie i Christophea. Stara gazdarica sjedila je tu kao rimski general Mazije na razvalinama Kartage. Očekivala je posljednja dva stanara koji su joj ostali, jadikujući sa Sylvijom. One divne jadikovke koje je lord Byron pripisao Tassu zaostaju daleko iza dubokog i iskrenog jadikovanja gospođe Vauquer.

“Ujutro trebaš skuhati samo tri šalice kave, Sylvie. Kuća mi je opustjela, pa kako da mi ne prepukne srce! Sto će mi život bez stanara? Baš ništa. Eto, kuća mi je ostala bez ljudi, a bez njih nema života. Sto sam zgriješila Bogu da me ovako okrutno ka­zni? Spremila sam grah i krumpira za dvadeset osoba. Policija u mojoj kući! Moramo jesti samo krumpir. Otpustit ću Christophea!”

Savojac, koji je spavao, trgne se iza sna i promrlja: “Gospođo?”“Siromah! Bit će najuren kao pas”, reče Sylvie.

184

“Mrtva sezona, svatko se smjestio. Gdje ću naći stanare? Poludjet ću! A ona vještica Michonneau odvede mi Poirota! Kako li ga obrlati te trči za njim kao pas?”

“E,” reče Sylvie vrteći glavom, “te usidjelice znaju neke lukavštine.”

“Siromah gospodin Vautrin! Proglasili ga robijašem”, nas­tavi udovica. “Eto, Sylvie, to mi nikako ne ide u glavu, još ne vjerujem. Takav veseljak kao stoje on, koji je samo za kavu trošio petnaest franaka mjesečno i uredno plaćao.”

“I bio darežljiv!” reče Christophe.“To je neka zabluda”, doda Sylvie.“Ne, ne, sam je priznao”, nastavi gospođa Vauquer. “I to se

sve dogodilo u mojoj kući, u kraju gdje ni mačka ne prijeđe uli­cu! Duše mi, sve mi se čini da sanjam. Vidiš, vidjeli smo kako odrubiše glavu Luju XVI, vidjeli smo kako je car pao, sve je to bilo moguće; ali da ovakva nesreća snađe jedan građanski pan­sion! Možemo biti bez kralja, ali uvijek moramo jesti; i kad jedna časna žena, rođena de Conflans, tako dobro hrani svoje goste, osim ako nije nastao smak svijeta... Jest, ovo je smak svijeta.”

“I još kad pomislim da će gospođica Michonneau, koja je za sve ovo kriva, imati, kako se govori, tisuću talira rente!” uzviknu Sylvie.

“Ne spominji mi tu nevaljalicu!” reče gospođa Vauquer. “I još ode Buneaudovoj! Ali ona je sposobna za sve; ona je vjerojat­no činila strahote, ubijala je i krala u svoje vrijeme. Nju je trebalo poslati na robiju umjesto onog jadnog čovjeka...”

U tom trenutku Eugene i otac Goriot zazvone.“Ah! Idu moja dva vjerna gosta”, reče udovica uzdahnuvši.Dva vjerna stanara, koji su skoro zaboravili nesreće što su

zadesile građanski pansion, odmah obavijeste gazdaricu da se sele u Chaussee-d’Antin.

“Jao, Sylvie, to mi je bila posljednja nada! Vi ste me dotukli, gospodo. Sad ste me pogodili u srce. Nešto me steže u želucu.

185

Danas mi je skraćen život za deset godina. Poludjet ću, na poštenu riječ! Sto ću s tolikim grahom? E, kad ostajem sama, Christophe ti idi sutra. Zbogom, gospodo, laku noć.”

“Sto joj je?” upita Eugene Sylviju.“Pitate! Eto, svi odoste poslije onoga što se jutros dogodilo.

To joj je smutilo glavu. Eno plače. Neka malo slini, dobro će joj činiti. Sad prvi put plače otkad sam u njezinoj službi.”

Sutradan se gospođa Vauquer, kako je sama rekla, urazumila. Ako je izgledala tužna kao žena koja je izgubila sve svoje stanare i poremetila svoj život, bila je inače sasvim prisebna i pokazala što je to pravi i duboki bol, bol koji izazivaju okrnjeni interesi i narušene navike. Doista, ni pogled kojim se ljubavnik oprašta s mjestom u kojem je živjela njegova dragana napuštajući ga zau­vijek, nije žalosniji od pogleda kojim je gospođa Vauquer gleda­la svoj prazan stol. Eugene ju je utješio govoreći da će Bianchon, koji će uskoro završiti svoje službovanje u bolnici, doći na njego­vo mjesto; daje činovnik Muzeja često priželjkivao stan gospođe Couture i da će za nekoliko dana opet imati isto onoliko gostiju koliko i prije.

“Neka vas Bog usliši, dragi gospodine, ali ovdje se ugnijezdi­la nesreća. Neće proći ni deset dana pa će se i smrt uvući ovamo, vidjet ćete”, reče mu ona i tužno pogleda po blagovaonici. “Koga li će uzeti?”

“Treba se seliti odavde”, reče tiho Eugene ocu Goriotu. “Gospođo,” dotrči Sylvie sva uplašena, “evo već treći dan

kako nisam vidjela našeg mačka.”“E, ako je i moj mačak crkao, ako nas je ostavio, onda ja...” Jadna udovica ne dovrši rečenicu, sklopi ruke i svali se u

naslonjač skrhana tim strašnim znamenom.Oko podne, kad se raznosi pošta u četvrti Pantheon, Eugene

primi pismo u elegantnom omotu s grbom obitelji de Beauseant. U njemu je bio poziv upućen gospodinu i gospođi de Nucingen za veliki ples kod vikontese koji je bio objavljen još prije mjesec dana. Uz poziv biio je i pisamce za Eugenea:

186

“Mislila sam, gospodine, da ćete sa zadovoljstvom izraziti moju želju gospođi de Nucingen. Šaljem vam poziv koji ste od mene tražili i bit će mi veoma milo da se upoznam sa sestrom gospođe de Restaud. Dovedite mi, dakle, tu lijepu gospođu i nas- tojte da ne zauzme svu vašu ljubav, jer je vi i meni dugujete, i to mnogo, zbog ljubavi koju ja gajim prema vama.

Vikontesa de Beauseant”

“Ali”, reče Eugene u sebi čitajući ponovo ovo pismo, “gospođa de Beauseant javlja mi dosta jasno da ne želi baruna de Nucinge- na.” On odmah ode Delphini, sretan što će joj pričiniti radost za koju će sigurno biti nagrađen. Gospođa de Nucingen bila je u kupaonici. Rastignac je čekao u budoaru, nestrpljiv kao svaki strastveni mladić koji jedva čeka da zagrli draganu za kojom je dvije godine čeznuo. Takva se uzbuđenja ne doživljavaju dva puta u životu mladića. Prva prava žena koja pridobije nekog čovjeka, to jest žena koju je upoznao u svem sjaju pariškog života, nikad nema suparnice. Ljubav u Parizu nimalo ne sliči na druge ljubavi. U njemu ni muškarci ne žene ne nasjedaju kićenim frazama koje svatko iz uljudnosti kaže o svojim tobože nesebičnim naklonosti­ma. U tom gradu žena ne treba zadovoljiti samo srce i čula; ona je svjesna da mora zadovoljiti bezbroj taština od kojih se sastoji živ­ot. Tu je ljubav u najvećoj mjeri hvalisava, bezobzirna, rasipna, varljiva i ohola. Ako su sve žene na dvoru Luja XIV. zavidjele gospođici de la Valliere na plamenu strasti u kojem je taj veliki vladar zaboravio daje svako njegovo orukavlje stajalo tisuću ta­lira te gaje poderao da bi vojvodi de Vermandoisu* olakšao izlaz na pozornicu svijeta, što se onda može tražiti od ostalih ljudi? Budite mladi, bogati, imajte visoku titulu, ako možete, budite i nešto više; što više tamjana sagorite pred idolom, on će vam biti sve naklonjeniji, ako samo imate idola. Ljubav je vjera i njezi­ni obredi moraju biti skuplji od obreda svake druge vjere; ona brzo prohuji kao oluja, koja sve opustoši pred sobom. Raskoš u

* Louis de Bourbon, grof de Vennandois, plod je veze Luja XIV. i gđice de la Valliere.

187

osjećajima, to je poezija siromaha; bez tog bogatstva što bi ljubav bila za njih? Ako ima izuzetaka od tih strogih propisa pariškog načela, oni se nalaze u samoći, kod onih koji zaraženi društvenim doktrinama, koji kraj izvora bistre vode što stalno otječe, žive u debelom hladu, sretni što čuju govor beskrajnosti koja je i u njima i svuda oko njih, i strpljivo čekaju trenutak kad će poletjeti u nebo, sažaljevajući one koji žive ovozemaljskim životom.

Ali Rastignac, kao većina mladića koji unaprijed uživaju u veličini, htio se pojaviti sasvim spreman u areni svijeta; njega je već obuzela borbena groznica, možda je sebe smatrao pobjedni­kom, ali nije znao ni kako će to postići, ni što je svrha te čas­tohlepne težnje. U nedostatku čiste i svete ljubavi koja ispu­njava život, ova žeđ za vlašću može postati nešto divno; dovolj­no je odreći se svakog osobnog interesa i posvetiti se cilju kao što je veličina domovine. Ali student još nije bio u stanju pro­matrati tijek života i ocijeniti ga. On se još nije oslobodio draži svježih i slatkih misli koje kao lišće obavijaju mladost djece odrasle u provinciji. Stalno se ustezao da se upusti u vrtlog pariškog života. I pored radoznalosti, još je u njemu bilo skrivenih želja za sretnim životom u plemićkom dvorcu. Ali sinoć je nestalo i tih posljednjih obzira kad je vidio svoj stan. Uživajući u mater­ijalnim dobrima bogatstva, kao što je odavno uživao moralnu premoć visokog podrijetla, oslobodio se svog provincijalizma i polako se uživio u položaj s kojeg mu se ukazivala lijepa budućnost. I tako, dok je čekao Delphinu, sjedeći udobno u lije­pom budoaru, koji je sad bio donekle i njegov, zapazio je veliku razliku između sebe i Rastignaca koji je lani došao u Pariz, pa se pitao, gledajući ga kroz moralni dalekozor, da li u tom trenutku sliči na samog sebe.

“Gospođa je u svojoj sobi”, reče Therese, na što on uzdrhti.On zateče Delphinu ispruženu napočivaljci, kraj vatre, svježu

i odmorenu. Ovako ispružena na mekanom muslinu, sličila je na one lijepe indijske biljke čiji je plod sakriven u cvijetu.

“Dakle, došli ste!” dočeka ga ona uzbuđeno.

188

“Pogodite što vam donosim”, reče Eugene sjedajući pored nje, zatim joj dohvati ruku da je poljubi.

Gospođa de Nucingen poskoči od radosti kad pročita pozivnicu. Ona pogleda Eugenea suznim očima i objesi mu se o vrat da ga privuče k sebi u zanosu zadovoljene taštine.

“Vama (tebi, šapnu mu u uho, Therese je u mojoj oblačionici, budimo oprezni!), vama imam zahvaliti za ovu sreću? Da, ovo je za mene sreća. A kad mi od vas dolazi, onda je to više nego zadovoljenje samoljublja. Nitko me nije htio uvesti u taj svijet. Možda vam sada izgledam mala, lakomislena, neozbiljna kao Parižanka; ali znajte, prijatelju, da sam spremna žrtvovati sve za vas, i da želim više nego ikad ući u društvo predgrađa Saint-Ger- main zato što ste vi u njemu.”

“Ne čini li vam se”, reče Eugene, “daje gospođa de Beauseant htjela nagovijestiti da ne želi da joj na ples dođe barun de Nucin­gen!”

“Razumije se”, odgovori barunica vraćajući pismo Eugeneu. “Te su žene majstori neuljudnosti. Ali svejedno, otići ću. Moja će sestra sigurno biti tamo, znam da sprema divnu haljinu. Eugene, nastavi ona tihim glasom, ona ide na taj ples da suzbije strašne glasine. Vi ne znate što se priča o njoj! Nucingen je jutros bio kod mene i rekao mi da se jučer u klubu govorilo o tome bez usteza­nja. Od čega zavisi, Bože moj, ženska i obiteljska čast! Zbog moje jadne sestre i ja sam se osjetila napadnuto i povrijeđeno. Kako se govori, gospodin de Trailles potpisao je mjenice na nekih sto tisuća franaka, kažu da je skoro svima isteklo vrijeme otplate i da su ga zbog toga htjeli tužiti. U očaju, moja je sestra prodala svoje dija­mante nekom zelenašu, one lijepe dijamante koje ste mogli vid­jeti na njoj, a koji su ranije pripadali majci gospodina de Restau- da. U posljednja dva dana samo se o tome govori. Sad razumijem zašto Anastasie pravi tako skupocjenu haljinu i zašto želi skrenu­ti na sebe pažnju svih gostiju gospođe de Beauseant, kad se po­javi u punom svom sjaju i sa svojim dijamantima. Ali ja neću zaostati za njom. Ona je uvijek sve poduzimala da me ponizi,

189

nikad nije bila dobra prema meni; iako sam činila tolike usluge i uvijek joj davala novaca kad je bila u oskudici. Ali ostavimo se svijeta, danas hoću biti sasvim sretna.”

Rastignac je ostao do jedan sat iza ponoći kod gospođe Nuc- ingen, koja gaje obasipala poljupcima punim radosti i rekla dos­ta žalosno;

“Ja sam toliko plašljiva i praznovjerna, nazovite kako hoćete moje slutnje, da se bojim da me zbog ove sreće ne snađe neka strašna nesreća.”

“Vi ste dijete”, reče Eugene.“Eto, ja sam dijete večeras”, nasmije se ona.Eugene se vrati u pansion Vauquer čvrsto uvjeren da ga sutra

napusti; zato se cijelim putem predavao onim slatkim sanjarija­ma kojima se zanose svi mladići kad na usnama još osjećaju po­ljupce sreće.

“Dakle?” upita otac Goriot kad Rastignac prođe pored nje­govih vrata.

“Sutra ću vam sve ispričati”, reče Eugene.“Sve, je l’tako?” povika starac. “A sad ležite. Sutra počinje

naš sretni život.”Sutradan su Goriot i Rastignac čekali još samo nosača pa da

isele iz pansiona, kad oko podne štropot kola, koja se zaustaviše baš pred kućom gospođe Vauquer, odjeknu Ulicom Neuve-Sainte- Genevieve. Gospođa de Nucingen izađe iz kola i zapita da li je njen otac još u pansionu. Kad joj Sylvie reče daje tu, ona se brzo popne stepenicama. Goriot nije znao da je Eugene bio u svojoj sobi, jer ga je za doručkom zamolio da odnese i njegove stvari, rekavši mu da će se u četiri sata sastati u Ulici d’Artois. Međutim, dok je starac tražio nosače, Eugene je otrčao do škole radi prozivanja i vratio se neopažen da uredi račun s gospođom Vau- quer, jer nije htio to prepustiti ocu Goriotu, koji bi, u svojoj zaslije­pljenosti, sigurno platio i za njega. Gazdarica je bila izašla. Eu­gene se popne u svoju sobu da vidi nije li što zaboravio i jako se

190

obraduje što je to uradio kad u ladici svog stola nađe nepopu­njenu mjenicu, što ju je potpisao Vautrin, koji ju je nemarno ba­cio tu onog dana kad mu je dug vraćen. Pošto nije bilo vatre, on je htjede iskidati na komadiće ali, prepoznavši Delphinin glas, on se pritaji, zastade i oslušnu, misleći da ona ne može ništa tajiti od njega. Ali, već poslije prvih riječi, razgovor između oca i kćeri učini mu se i suviše zanimljiv te je i dalje slušao.

“Ah! Oče moj,” reče ona, “hvala Bogu što ste na vrijeme tražili od mog muža račun o mojem mirazu, inače bih bila sasvim upropaštena. Smijem li govoriti?”

“Govori, u kući nema nikoga”, reče otac Goriot uzbuđenim glasom.

“Ali što vam je, oče?” nastavi gospođa de Nucingen.“Kao da si me sjekirom udarila po glavi”, odgovori starac.

“Neka ti Bog oprosti, dijete moje! Ti ne znaš koliko te ja volim; kad bi znala, ne bi mi tako nešto rekla iznenada, naročito ako nije ništa važno. Sto se to dogodilo tako strašno te si došla ovamo kad znaš da ćemo kroz koji trenutak biti u ulici d’Artois?”

“E, oče moj, tko može savladati prvo uzbuđenje kad naiđe nesreća? Ja sam kao luda! Naš odvjetnik upoznao nas je malo ranije s nesrećom koja će bez sumnje, izbiti kasnije. Vaše veliko trgovačko iskustvo bit će nam potrebno i zato sam dotrčala da od vas tražim spas kao kad se davljenik hvata za slamku. Kad je gospodin Derville vidio da se Nucingen izvlači na sve moguće načine, on mu je zaprijetio parnicom i rekao da će lako dobiti odobrenje predsjednika suda. Nucingen je jutros bio kod mene i pitao me želim li upropastiti i sebe i njega. Ja sam mu odgovorila da nemam pojma o svemu tome, da sam imala miraz, da trebam sama raspolagati njime, i da se sve to što je u vezi s tim sporom tiče mojeg odvjetnika, pošto se ja nimalo ne razumijem u te stvari. Jeste li me naučili da mu tako kažem?”

“Dobro”, odgovori otac Goriot.“Zatim”, nastavi Delphina, “on me upoznao sa svojim poslo­

vima. Uložio je sav novac, i svoj i moj, u poduzeća koja su tek

191

počela raditi i zbog kojih je morao poslati velike svote novca u inozemstvo. Ako ga prisilim da mi vrati miraz, morat će prekinu­ti plaćanje; međutim, ako pričekam godinu dana, on se obvezuje čašću da će mi udvostručiti miraz kupovanjem nepokretnih dobara i da ću poslije toga raspolagati cjelokupnim imanjem. Dragi oče, bio je iskren, uplašio me. Molio me da mu oprostim zbog njego­va ponašanja, dao mi je punu slobodu i dozvolio mi da živim kako hoću, pod uvjetom da ostane neograničeni gospodar u vođenju poslova pod mojim imenom. Da bi me uvjerio u svoju iskrenost, obećao mi je da će zvati Dervilla kad god zaželim da pregleda jesu li isprave o vlasničkom pravu na nekretnine propis­no sastavljene. Naposljetku, predao mi se na milost i nemilost. Tražio je zatim da još dvije godine upravlja kućom i preklinjao me da se ne zadužujem. Uvjeravao me da sve što može učiniti jest da se potrudi da svijet ne primijeti da je u oskudici, da je raskinuo sa svojom plesačicom i da će biti prisiljen na najveću štednju, ali tako da to ne padne u oči, kako bi mogao ostvariti svoje planove i sačuvati svoj kredit. Ja sam ga tada napala, po­sumnjala sam u sve to da bih ga dovela do nestrpljenja i doznala još više. Tada mi je pokazao novčane knjige i na kraju zaplakao. Nikad nisam vidjela čovjeka u takvom stanju. Sasvim je izgubio glavu, govorio je da će se ubiti, buncao je. Bilo mi ga je žao.”

“I ti vjeruješ u to laganje”, uzviknu otac Goriot. “To je glu­mac! Imao sam ja posla s Nijemcima: oni su gotovo odreda iskre­ni i bezazleni; ali ako se ispod iskrenosti i dobrodušnosti skrivaju nevaljalci i varalice, onda im nema ravnih. Tvoj muž ti laže. On je u škripcu i pretvara se. Hode se sakriti pod tvojim imenom. Htio bi iskoristiti tu okolnost i osigurati se od nesreća koje bi ga mogle zadesiti. On je lukav i nevaljao; zao je to čovjek. Ne, ne, neću ja otići na onaj svijet ostavljajući svoje kćeri bez igdje iče­ga. Još se ja pomalo razumijem u poslovanje. Kaže da je uložio novac u poduzeće; dobro, on mora za to imati vrijednosne papire, priznanice, mjenice. Neka ih pokaže i uredi račun s tobom. Mi ćemo izabrati ono što je najbolje, možemo i izugubiti i dobiti,

192

imat ćemo pismenih dokaza na ime Delphine Goriot, žene baruna de Nucingena, s odvojenim imanjem. Misli li on da smo mi bu­dale. Misli li on da ja mogu izdržati ma i dva dana znajući da si ostala bez imanja, bez kruha? Ja to ne bih podnio ni jedan dan, ni jednu noć, ni dva sata! To ne bih mogao preživjeti. Zar sam ja radio četrdeset godina i nosio vreće na leđima, preznojavao se, odricao se čitav život svega zbog vas, anđeli moji, zbog kojih mi je bio lakši svaki rad i svaki teret; a danas, da mi ode u vjetar i novac i život! Presvisnuo bih od bijesa. Tako mi svega, što je najsvetije na zemlji i na nebu, izvest ćemo tu stvar načistac, pre­gledat ćemo knjige, blagajnu poduzeća! Dok se ne uvjerim da je tvoj novac tu, netaknut, neću ni spavati, ni leći, ni jesti. Hvala Bogu, vaša su imanja odvojena; zastupat će te odvjetnik Derville, koji je, na svu sreću, pošten čovjek. Bome, sačuvat ćeš svoj mili- junčić i pedeset tisuća livara rente sve do kraja života, ili ću uzbuni­ti cijeli Pariz! Obratit ću se i Parlamentu i Gornjem domu ako nas sud ne zaštiti. Pomisao da si spokojna i sretna što se tiče novca ublažavala je sve moje jade i žalosti. Novac je život. Novac je sve. Sto trabunja taj debeli elzaški trupac? Delphine, ne popuštaj ni za dlaku toj ugojenoj životinji koja te zarobila i unesrećila. Ako si mu potrebna, pritegnut ćemo ga. Bože moj, glava mi gori, nešto me peče u lubanji. Moja Delphina u bijedi! O, Fifine moja, ti! Sto mu muka! Gdje su mi rukavice? Hajdemo, pođimo, hoću sve razgledati, knjige, poslove, blagajnu, dopisivanje, i to odmah. Smirit ću se tek onda kad se uvjerim da ti novac nije u opasnosti, kad ga vidim svojim očima.”

“Dragi oče, budite oprezni. Ako izrazite i najmanju želju za osvetom u ovoj stvari, ili, ako se pokažete previše neprijateljski raspoloženim, ja sam propala. On vas poznaje, i mislio je, sasvim prirodno, da ste me vi nagovorili da se pobrinem za svoj miraz; ali, kunem vam se, on je u njegovim rukama i odlučan je da ga zadrži. U stanju je pobjeći sa svim novcem i nas ostaviti na cjedi­lu, zlikovac jedan! On dobro zna da ja neću sramotiti svoje ime tužeći ga sudu. Istovremeno je i jak i slab. Ja sam o svemu dobro promislila. Ako ga sasvim prikliještimo, propala sam.”

193

“Pa on je pravi lupež?”“Jest, oče”, reče ona, sruši se na stolicu i zaplaka. “Nisam

vam ranije htjela to priznati da ne biste tugovali što ste me udali za takvog čovjeka. Narav i savjest, duša i tijelo, sve je kod njega u skladu. To je strašno: ja ga mrzim i prezirem. Da, ja više ne mogu cijeniti toga podlog Nucingena poslije svega što mi je re­kao. Čovjek koji je u stanju upustiti se u trgovačke poslove o kojima mi je govorio, nema nimalo poštenja, i ja se bojim baš zato što sam mu potpuno prozrela dušu. On mi je otvoreno pred­ložio da budem slobodna iako mi je muž, (a znate li što to znači?) ako pristajem da, u slučaju nesreće, budem oruđe u njegovim ruka­ma, jednom riječju, ako bih mu dopustila da radi pod mojim ime­nom.”

“Ali tu su zakoni! Za takve zetove postoji giljotina”, uzviknu otac Goriot; “kad ne bi bilo krvnika, ja bih mu sam odrubio glavu.”

“Ne, oče moj, za njega nema zakona. Evo što mi je ukratko rekao, samo bez onih njegovih uvijanja: -Ili je sve izgubljeno, nema­te ni jedne pare, propali ste, jer ja neću uzeti za sukrivca nikog drugog nego vas; ili ćete me pustiti da uspješno završim svoje poslove. Je li to jasno?-Još računa na mene. Vjeruje u moje žensko poštenje; zna da neću prisvojiti njegovo imanje i da ću se zadovo­ljiti svojim. Moram pristati na tu nečasnu i lopovsku zajednicu da ne bih ostala bez igdje ičega. Kupuje moju savjest dajući mi slo-hnrln rta hiirtam Pnrrpnpm/Q 'rr»rvau v/uvt v»n MVIV11I uvt^vuvvy i u uviiUi

_Tq tr»V\i r1r»r\iietarv» rta rtriiaoiČ o1.VU1 \uvj-/uuLuin uu u ci

mene pusti da činim zločine upropašćujući sirotinju!-Zar i ovo nije dovoljno jasno? On kupuje na svoje ime prazna gradilišta i na nji­ma drugi ljudi zidaju kuće. Oni sklapaju ugovore za zidanje s poduzetnicima koje isplaćuju dugoročnim mjenicama, i za malu nagradu prenose kuće na mog muža, koji tako postane njihov vlas­nik, a oni se, padanjem pod stečaj, izvuku iz obveza prema pre­varenim poduzetnicima. Ime banke de Nucingen poslužilo mu je da obmane jadne građevinare. Ja sam sve to doznala. Doznala sam i to daje Nucingen poslao znatne sume u Amsterdam, Lon­don, Napulj i Beč da bi, ako zatreba, dokazao svoje ogromne iz­datke. Kako bismo se dokopali tog novca?”

194

Eugene začu težak udar koljena oca Goriota koji je bez sum­nje pao na pod u svojoj sobi.

“Bože moj, što sam ti zgriješio? Moja je kći u rukama tog bijednika; on će tražiti od nje sve što mu se prohtije. Oprosti, kćeri moja!” povika starac.

“Da, možda ste i vi krivi za moju propast”, reče Delphina. “Mi ništa ne mislimo kad se udajemo. Zar mi poznajemo svijet, poslove, ljude, običaje? Očevi trebaju misliti za nas. Dragi oče, ja vam ništa ne zamjeram, oprostite mi ove riječi. Ovdje sam ja za sve kriva. Ne plačite, tata”, reče ona ljubeći oca u čelo.

“Nemoj ni ti plakati, moja mala Delphina. Daj da ti poljupci­ma obrišem oči. Ne brini, razmrsit ću ja te zapetljancije tvog muža.”

“Nemojte, prepustite to meni; ja znam s njim. On me voli i ja ću se poslužiti svojim utjecajem da ga nagovorim da odmah uloži jedan dio mojeg novca u nepokretna imanja. Možda ga navedem da ih kupi pod mojim imenom u Elzasu, on do toga drži mnogo. Samo dođite sutra radi pregleda njegovih knjiga i poslova. Gos­podin Derville nema pojma o trgovačkim stvarima. Ne, nemojte dolaziti sutra. Neću se uzbuđivati. Prekosutra je ples gospođe de Beauseant, trebam se postarati da budem lijepa i odmorena, da se moj dragi Eugene može ponositi sa mnom. Hajdemo vidjeti nje­govu sobu.”

U tom trenutku zaustaviše se neka kola u Ulici Neuve-Sainte- Genevieve, a na stepenicama se začu glas gospođe de Restaud koja zapita Sylviju: “Je li tu moj otac?” Ta sretna okolnost spasi Eugenea, koji je već pomišljao da legne i da se napravi kao da spava.

“Oče, jeste li čuli što o Anastasiji?” reče Delphina prepoznavši glas svoje sestre. “Izgleda da ni u njezinoj kući nije sve u redu.”

“Sto kažeš!” uzviknu otac Goriot, “to bi me dotuklo. Moja jadna glava ne bi mogla izdržati i tu nesreću.”

“Dobar dan, oče”, reče grofica i uđe. “A, ti si tu, Delphina!”

195

Gospođi de Restaud kao da nije bilo ugodno što je tu zatekla sestru.

“Dobar dan, Nasie”, odvrati gospođa de Nucingen. “Zar ti iz­gleda neobično što sam ovdje? Ja se svaki dan viđam s ocem.”

“Otkad?”“Da dolaziš, znala bi.”“Ne ljuti me, Delphine”, reče grofica žalosnim glasom. Ja sam

vrlo nesretna, propala sam, jadni moj oče! Sad sam sasvim propa­la!

“Sto ti je, Nesie?” povika otac Gonot. “Reci nam sve, dijete moje.” Ona je problijedila. “Delphine, pomozi joj, budi dobra pre­ma njoj, pa ću te još više voljeti, ako je to moguće!”

“Sirota moja, Nesie”, prihvati gospođa de Nucingen pomažući joj da sjedne. “Govori. Samo ćemo te nas dvoje uvijek toliko vo­ljeti da ti sve oprostimo. Vidiš, obiteljska je ljubav najpotrebni­ja.” Ona joj prinese mirišljavu sol i grofica dođe k sebi.

“Ovo ne mogu preživjeti”, reče otac Goriot. “Dođite”, nastavi on podstičući vatru, “primaknite se obje. Meni je hladno. Sto ti se dogodilo, Nasie? Govori brzo, ne muči me...”

“Moj muž sve zna”, reče jadna žena. “Zamislite, oče, prije nekog vremena, sjećate li se one Maximove mjenice? Dakle, to nije bila prva. Ja sam već mnogo mjenica isplatila. Početkom siječnja gospodin de Trailies izgledao mi je vrlo žalostan. Nije mi ništa govorio; ali dovoljna je i najmanja sitnica pa da pogodimo što misle oni koje volimo; a ima i predosjećaja. Postao je ljubazni­ji i nježniji nego ikad ranije, i bila sam sve sretnija. Jadni Maxi- me! On se tada u mislima opraštao sa mnom, kako mi je kasnije rekao; htio se ubiti. Ali ja sam mu toliko dosađivala, toliko ga preklinjala, dva sata sam klečala pred njim! Onda mi je rekao da je dužan sto tisuća franaka! O, tata, sto tisuća franaka! Bila sam kao luda. Vi niste imali toliku svotu, ja sam već sve profućkala...”

“Ne”, reče otac, “ja ih ne bih mogao stvoriti na drugi način osim da ih ukradem. Ali i to bih učinio, Nasie! Idem.”

196

Te su riječi izgovorene tako žalosno, nalik na samrtnički hro­pac i pokazivale izdisaj nemoćne očinske ljubavi, te su obje sestre zašutjele. Da li je itko toliko sebičan da ga ne bi uzbudio ovaj očajnički krik, koji je, kao kamen bačen u ponor, pokazivao du­binu očaja?

“Oče, ja sam našla tih sto tisuća franaka otuđivši ono što nije moje”, reče grofica briznuvši u plač.

Delphina se uzbudi i zaplaka prislonivši glavu na rame svoje sestre.

“Dakle, sve je istina!” prošapće.Anastasie obori glavu, gospođa de Nucingen je obujmi oko

struka, poljubi je nježno, pritisnu je k sebi i reče joj:“Ja ću te uvijek voljeti, bez osude.”“Anđeli moji,” reče Goriot slabim glasom, “zašto se izmiriste

tek u nesreći?”“Da bih spasila Maximov život, da bih spasila svoju sreću”,

nastavi grofica ohrabrena ovom toplom i uzbudljivom ljubavlju, “ja sam odnijela onom zelenašu kojega vi poznajete, onom užas­nom čovjeku kojeg ništa ne može ganuti, onom gospodinu Gob- secku, obiteljske dijamante do kojih je mnogo stalo gospodinu de Restaudu, zatim njegove, moje, i sve sam ih prodala. Prodala! Razumijete li? On je bio spašen! Ali ja sam propala. Restaud je sve doznao.”

“Od koga? Kako? Da ga ubijem!” poviče otac Goriot.Jučer me pozvao u svoju sobu. Otišla sam... -Anastasie, re­

kao mi je glasom... (dovoljan je bio njegov glas, sve sam pogodi­la), gdje su vam dijamanti?—Kod mene.—Nisu, odgovori mi gledajući me, eno ih na mojem ormariću,- i pokaže mi kutiju koju je pokrio rupčićem -Vi znate odakle su donijeti?- upitao me. Ja sam pala pred njim na koljena... plakala sam, pitala sam ga kojom smrću želi da umrem.”

“To si ga pitala!” krikne otac Goriot. “Tako mi svetog imena Božjeg, onaj koji bi za mojega života učinio kakvo zlo nekoj od

197

vas, neka zna da ću ga peći na tihoj vatri. Da, rastrgnut ću ga kao...”

Otac Goriot zašuti, riječi su mu zamirale u grlu.“Na kraju, draga moja, tražio je od mene nešto gore od smrti.

Neka Bog ne da nijednoj ženi da čuje ono što sam ja čula!”“Ubit ću toga čovjeka”, reče otac Goriot mimo. “Ali on ima

samo jedan život, a duguje mi dva. Dakle, što?” dovrši gledajući Anastasiju.

“Dakle”, nastavi grofica, “šutio je neko vrijeme, a zatim me pogledao i rekao: Anastasie, ja ću prijeći šutke preko svega, ostat ćemo zajedno jer imamo djecu. Ne mislim ubiti gospodina de Traillesa, mogao bih promašiti, a ako bih ga htio ukloniti na dru­gi način, mogao bih doći u sukob sa zakonom. Ako bih ga ubio u vašem zagrljaju, osramotio bih djecu. Ali, da ne bismo stradali, ni vaša djeca, ni njihov otac, ni ja, postavljam vam dva uvjeta. Odgovorite: Je li koje od djece moje?-Odgovorila sam da jest. -Koje?-zapitao je on. -Emest, vaš prvenac-. Dobro, rekao je. A sad mi se zakunite da ćete mi se pokoriti u jednoj stvari - Ja sam se zaklela. -Odobrit ćete prodaju vašeg imetka kad vam ga bu­dem zatražio-.”

“Nikako”, poviče otac Goriot. “Nikad. E, gospodine de Res- taud, vi ne znate usrećiti svoju ženu, ona traži sreću tamo gdje je ima, a vi je kažnjavate zbog svoje glupe nemoći?... Ali tu sam ja, stoj! Srest ćemo se mi na putu. Nasie, budi spokojna. A, njemu je stalo do nasljednika! Dobro, dobro. Dokopat ću se ja njegovog sina koji je, sto mu gromova, moj unuk. Valjda ću pronaći tog derana? Smjestit ću ga u svojem selu, starat ću se o njemu, budi spokojna. Primorat ću ono čudovište da popusti kad mu kažem: Da se obračunamo nas dvojica! Ako želiš imati sina, vrati mojoj kćeri njezino imanje i ostavi je neka živi kako hoće.”

“Oče moj!”“Da, ja sam tvoj otac! Ah, ja sam pravi otac! Neka taj plemić­

ki nitkov ne zlostavlja moje kćeri. Sto mu gromova! Ni sam ne znam što se sve krije u meni. U mojim žilama teče tigrovska krv,

198

proždro bih dva čovjeka. O, djeco moja! Zar je takav vaš život? Pa ja to ne mogu preživjeti. Sto če biti s vama kad mene više ne bude? Očevi bi morali živjeti koliko i njihova djeca. Bože moj, kako je loše uređen tvoj svijet! Kažu da i ti imaš sina. Ne bi trebao dopusti­ti da patimo u našoj djeci. Anđeli moji mili, pa vas samo jadi dovode ovamo. Vi mi pokazujete samo svoje suze. Dakle, vi me volite, vidim ja to. Dođite, dođite se izjadati na mom srcu, ono je veliko, može sve primiti. Uzalud ćete ga sjeći, svaki njegov djelić postat će očinsko srce. Htio bih snositi sve vaše nevolje, patiti umjesto vas. Ah! Kad ste bile male, bile ste sretne...”

“Samo nam je tada i bilo lijepo”, reče Delphine. “Gdje je ono vrijeme kad smo se klizale niz vreće u velikoj žitnici?”

“Oče moj, to nije sve”, šapne Anastasie na uho Goriotu koji se trže. “Dijamanti nisu prodani za sto tisuća franaka. Maxime je tužen sudu. Trebamo još platiti samo dvanaest tisuća franaka. Obećao je da će se opametiti i da se više neće kockati. Ja imam na ovom svijetu još samo njegovu ljubav koju sam preskupo platila, i zato ću umrijeti ako je izgubim. Njoj sam žrtvovala imanje, čast, spokojstvo, djecu. Učinite da ga bar ne uhapse, da se ne osramoti, da ostane u društvu u kojem će znati stvoriti sebi položaj. Sad nije u pitanju samo njegova sreća, mi imamo djecu koja bi ostala bez igdje ičega. Ako ga zatvore, sve je propalo.”

“Nemam novaca, Nasie. Ništa, ništa više, ništa više. Ovo je smak svijeta. Svijet će sigurno propasti. Idite i najprije sebe spa­site! A, imam još srebrne kolute za ubruse, jedaći pribor za šest osoba, prvi koji sam stekao u svom životu. I više ništa osim tisuću dvjesto franaka doživotne rente...”

“A što ste uradili s vrijednosnim papirima?”“Prodao sam ih i zadržao za svoje potrebe taj mali prihod.

Trebalo mi je dvanaest tisuća franaka da uredim stan za Fifinu.” “U tvojoj kući, Delphine?” upita gospođa de Restaud svoju

sestru.“Svejedno gdje”, nastavi otac Goriot, dvanaest tisuća franaka

je utrošeno .”

199

“Pogađam”, reče grofica. “Za gospodina de Rastignaca. O, jadna moja Delphine, prikini to. Vidiš kako sam ja prošla.”

“Draga moja, gospodin de Rastignac je mladić koji nije u sta­nju upropastiti svoju draganu.”

“Hvala, Delphine. U ovoj nevolji nadala sam se nečem bo­ljem od tebe, ali ti me nikad nisi voljela.”

“Voli te, Nasie, voli te”, uzviknu otac Goriot, “maloprije mi je to rekla. Razgovarali smo o tebi i ona me uvjeravala da si ti lijepa, a daje ona samo Ijepuškasta!”

“Ona!” ponovi grofica, “ona je lijepa, ali je njena ljepota hlad­na.”

“Neka je i tako”, reče Delphina pocrvenjevši, “a kako si se ti ponašala prema meni? Ti se se odrekla mene, učinila si da mi se zatvore vrata svih kuda u koje sam željela ući; jednom riječju, nisi propustila ni jednu priliku da mi ne napakostiš. Jesam li ja dolazila kao ti da izvlačim od jadnog oca tisuću po tisuću frana­ka, da mu izmamim sve što je imao i da ga dovedem do stanja u kojem se sada nalazi? Eto što si uradila, sestro moja. Ja sam viđala oca kad god sam mogla, nisam ga izbacila iz kuće i nisam dolazi­la mu lizati ruke kad mi je bio potreban. Čak nisam znala da je potrošio onih dvanaest tisuća franaka za mene. Vidiš, ja znam što je red. Uostalom, i kad mi je tata davao poklone, ja ih nikad nisam tražila.”

“Bila si sretnija nego ja: gospodin de Marsay je bio bogat, ti to znaš. Ti si uvijek bila škrta. Zbogom, nemam ni sestre, ni...”

“Šuti, Nasie!” uzviknu Goriot.“Samo takva sestra može prepričavati ono u što ni svijet više

ne vjeruje, ti si čudovište”, reče joj Delphine.“Djeco moja, djeco moja, umuknite ili ću se ubiti pred vama.”

“Opraštam ti, Nasie,” nastavi gospođa de Nucingen, “ti si nesretna. Ali, ja sam bolja od tebe. Da mi kažeš tako nešto baš

onda kad sam bila spremna na sve samo da tebi pomognem, čak i da uđem u sobu svog muža, što ne bih učinila ni za sebe ni za...

200

To i priliči tebi koja si mi nanijela toliko zla za ovih devet godina.”“Djeco moja, djeco moja, poljubite se!” reče otac. “Vi ste dva

anđela.”“Ne, ostavite me”, viknu grofica koju je Goriot uhvatio za

ruku i istrže se iz očeva zagrljaja. “Moj bi muž imao prema meni više sažaljenja nego ona. Svatko bi rekao da je ona oličenje svih vrlina!”

“Ipak više volim neka svijet misli da sam dužna gospodinu de Marsayu nego da priznam da me gospodin de Trailles stoji preko dvjesto tisuća franaka”, odgovori gospođa de Nucingen.

“Delphine, ti si...”Otac Goriot priskoči, zadrži groficu i stavi joj ruku na usta da

ne bi govorila.“Bože moj! Oče, što ste to dodirivali rukom od jutros?” upita

ga Anastasie.“U pravu si, pogriješio sam”, reče jadni otac brišući ruke o

hlače. Ali nisam znao da ćete doći, selim se.”Bio je sretan što je dobio prijekor koji je skrenuo na njega

gnjev njegovih kćeri.“Ah”, nastavi on sjedajući, “vi mi kidate srce! Ja umirem,

djeco moja! Glava mi gori kao vatra. Budite dobre i volite jedna drugu! Umrijet ću zbog vas. Delphine, Nasie, obadvije ste bile u pravu, obadvije ste pogriješile. Slušaj, Dedel,” nastavi on gleda­jući barunicu očima punim suza, “njoj treba dvanaest tisuća frana­ka, da ih potražimo. Ne gledajte se tako.” On kleknu pred Del- phinu. “Moli je za oproštaj, meni za ljubav”, šapnu joj na uho; “ona je nesretnija od tebe.”

“Jadna moja Nasie,” reče Delphina, uplašena divljim i izbe­zumljenim izrazom koji je bol izazvao na licu njezinog oca, “pogriješila sam, poljubi me...”

“Ah, sad mije lakše!” uzviknu otac Goriot. “Ali gdje da nađem dvanaest tisuća franaka? Kad bih se ponudio da nekoga zamije­nim u vojsci?

201

“Oh, oče moj!” uzviknuše obje kćeri obgrlivši ga, “ne, ne!” “Bog će vas nagraditi za tu misao, naš život ne bi bio dovo­

ljan za to! Je li tako, Nasie?” nastavi Delphine.“A zatim, jadni oče, to bi bila sitnica”, primijeti grofica.“Pa zar se ništa ne može učiniti svojom krvlju?” viknu očajni

starac. “Predat ću se onome tko te spasi, Nasie! Ja ću za njega i čovjeka ubiti. Uradit ću kao Vautrin, otići ću na robiju! Ja...” On ušuti kao gromom pogođen. “Ništa više nemam!” reče čupajući kosu. “Kad bih znao gdje bih mogao nešto ukrasti, ali je i to teško naći. A trebalo bi i ljudi i vremena pa da se opljačka Francuska banka. Dakle, moram umrijeti, ne preostaje mi nego umrijeti. Da, nisam više ni za što, nisam više otac! Ne. Ona me traži, treba joj, a ja, bijednik, nemam ništa! A! Osiguravaš sebi doživotne rente, stari zlikovče, a imaš kćeri! Zar ih više ne voliš! Crkni, crkni kao pseto, jer si pseto! Da, gori sam i od psa, pas ne bi tako uradio! O, glava moja, izgori!”

“Ali, tata,” povikaše obje mlade žene koje ga obuhvate da bi ga spriječile da ne udari glavom o zid, “budite razumni.”

On zajeca. Eugene, uplašen, uze mjenicu koju je potpisao Vautrinu i koja je , biljegovana, mogla podnijeti i veću svotu; popravi brojku i napravi propisnu mjenicu na dvanaest tisuća franaka na Goriotovo ime. Zatim uđe u sobu.

“Evo vam cijeli iznos gospođo”, reče on pružajući papir. “Spavao sam, vaš me razgovor probudio i tako sam doznao koli­ko dugujem gospodinu Goriotu. Evo mjenice koju možete unov­čiti, ja ću je isplatiti u roku.”

Grofica je stajala nepomično i držala u ruci mjenicu. “Delphina,” reče ona blijeda i dršćući od gnjeva, jarosti i bijesa,

“sve sam ti oprostila, Bog mi je svjedok; ali ovo! Gospodin je bio tu, ti si to znala! Ti si spala tako nisko da mi se osvećuješ puštajući me da pred njim otkrijem svoje tajne, svoj život, život svoje djece, svoj sram, svoju čast! Odlazi, ti mi više nisi ništa, mrzim te, nema zla koje ti ne bih učinila...”

202

Od gnjeva nije mogla više govoriti, grlo joj se osuši.“Pa to je moj sin, naše dijete, tvoj brat, tvoj spasilac”, viknu

otac Goriot. “Zagrli ga, Nasie! Evo, ja ga grlim”, nastavi on i stegnu Eugenea kao lud. “O, dijete moje, ja ću tebi biti nešto više nego otac, bit ću ti obitelj. Htio bih biti Bog i da ti svemir stavim pred noge. Ali, poljubi ga, Nasie! Ovo nije čovjek, ovo je anđeo, pravi anđeo.”

“Ostavi je, oče, ona je sad luda”, reče Delphine.“Luda! Luda! A kakva si ti?” zapita gospođa de Restaud.“Djeco moja, umrijet ću ako tako nastavite”, viknu starac i

pade na krevet kao pogođen metkom. “One me ubiše!” pomisli on u sebi.

Grofica pogleda Eugenea koji je stajao nepomično, poražen užasom ovog prizora.

“Gospodine?” reče mu ona pitajući ga pokretom, glasom i pogledom, ne obraćajući pažnju na oca kojem Delphina brzo ot­kopča prsluk.

“Gospođo, platit ću i šutjet ću”, odgovori on ne sačekavši pi­tanje.

“Ti si ubila našeg oca, Nasie!” reče Delphine pokazujući onesviještenog starca sestri, koja pobježe.

“Sve joj opraštam”, šapne starac otvorivši oči. “Njezin je položaj užasan i poremetio bi i jaču glavu. Tješi je Nasie, budi nježna prema njoj, obećaj to svojem jadnom ocu koji umire”, molio je on Delphinu stežući joj ruku.

“Ali stoje vama?” preplašeno upita ona.“Ništa, ništa” odgovori starac, “proći će to. Nešto mi steže

glavu, neka glavobolja. Jadna Nasie, kakva je budućnost čeka!”U tom trenutku grofica uđe i pade na koljena pred ocem:“Oprosti!” viknu ona.“Eto,” reče otac Goriot, “to me još više boli.”“Gospodine,” obrati se grofica Rastignacu očiju punih suza,

“bol me učinila nepravednom. Hoćete li mi biti brat?” nastavi

203

ona pružajući mu ruku.“Nasie,” reče joj Delphine zagrlivši je, “mala moja Nasie,

zaboravimo sve.”“Ne,” odvrati ona, “zapamtit ću ovo!”“Anđeli moji, vi mi skidate zastor s očiju, vaš glas me vraća u

život. Poljubite se opet. Dakle, Nasie, hoće li te spasiti ta mjeni­ca?”

“Nadam se. Nego, tata, hoćete li je potpisati?”“Baš sam glup, kad sam i to mogao zaboraviti. Ali bilo mije

pozlilo, Nasie, nemoj se ljutiti. Javi mi kad se budeš smirila. Ne, ja ću doći. Ali ne, neću doći, ne mogu više gledati tvog muža, odmah bih ga ubio. Kad se bude otuđivalo tvoje imanje, to ću spriječiti. Požuri, dijete moje, i postaraj se da se Maxime opame­ti.”

Eugene je bio zaprepašten.“Ova sirota Anastasie uvijek je bila nagla,” reče gospođa

Nucingen, “ali ima dobro srce.”“Ona se vratila zbog potpisa”, šapnu Eugene Delphini na uho.“Mislite?”“Volio bih kad bih drugačije mislio. Čuvajte se nje”, odgo­

vori on dižući oči kao da je htio povjeriti Bogu misli koje nije smio izreći.

“Da, ona je uvijek bila pomalo glumica i varala mog jadnog oca.”

“Kako vam je, dobri oče Goriot?” zapita Rastignac starca.“Spava mi se”, odgovori on.Eugene pomogne Goriotu da legne. Zatim, kad je starac zaspao

držeći Delphininu ruku, njegova kći ode.“Vidjet ćemo se večeras u Talijanskom kazalištu”, reče ona

Eugeneu, “i tad ćete mi reći kako mu je. Sutra ćete se preseliti, gospodine. Da vidimo vašu sobu. Ala je grozna!” reče ona kad je ušla unutra. “Pa ona je još gora nego soba mojeg oca. Eugene, ti si se lijepo ponio. Ja bih vas još više voljela kad bi to bilo

204

moguće; ali, dijete moje, ako mislite steći imetak, ne trebate tako bacati kroz prozor dvanaest tisuća franaka. Grof de Trailles je kockar. Moja sestra neće to priznati. On bi potražio tih dvanaest tisuća franaka tamo gdje je često izgubio ili dobio čitavo brdo zlata.”

Otac Goriot bolno uzdahnu, te se oni vratiše u njegovu sobu. Zatekli su ga kao da spava; ali kad su mu se ljubavnici približili, čuli su ove riječi: “One nisu sretne!” Bilo daje ovo rekao u snu ili najavi, bol kojom su izrečene ove riječi silno je dirnuo njegovu kćer te priđe bijednom krevetu na kojem je ležao i poljubi ga u čelo. On otvori oči govoreći: “To je Delphine.”

“Kako ti je?” upita ona.“Dobro”, odgovori on. “Ne brini, sad ću ustati. Idite, idite,

djeco moja, i budite sretni.”Eugene otprati Delphinu do kuće; ali zabrinut zbog stanja u

kojem je ostavio Goriota, nije htio ručati s njom i vrati se u pan­sion Vauquer. Zatekao je oca Goriota na nogama baš kad se spre­mao sjesti za stol. Bianchon je sjeo tako da može lijepo promatra­ti lice tvorničara. Kad ga je vidio kako uzima kruh i miriše ga da vidi od kojeg je brašna umiješen, student opazi daje on to učinio sasvim nesvjesno i zloslutno zakima glavom.

“Dođi ovamo, liječnički pomoćniče Cochinove bolnice”, reče Eugene.

Bianchon se rado premjesti jer se na taj način približio starcu.“Sto mu je?” upita Rastignac.“Ako se ne varam, on je svršio svoje! Moralo mu se dogoditi

nešto neobično, izgleda mi da će ga udariti moždana kap. Iako mu je donji dio lica dosta miran, gornje crte skupljaju se ka čelu i protiv njegove volje, pogledaj! A oči su mu takve da nagovještavaju navalu krvi u mozak. Zar ne izgleda kao da su pune nekog sitnog praha? Sutra ujutro znat ćeš više.”

“Može li se izliječiti?”“Ne može. Možda će mu se moći produžiti život još za koji

205

dan ako se uspije izazvati reakcija prema udovima, prema noga­ma. Ali ako ovi znaci ne prestanu do sutra uvečer, onda je jadni starac izgubljen. Znaš li što je izazvalo bolest? Morao je imati neki jaki potres koji ga je slomio.”

“Jest”, reče Rastignac, sjetivši se udarca kojeg su kćerke za­dale ocu. “Delphine bar voli oca”, pomisli Eugene.

Uvečer, u Talijanskom kazalištu, Rastignac je o ovome oba­zrivo obavijestio gospođu de Nucingen daje ne bi suviše uplašio.

“Ne bojte se”, odgovori ona poslije prvih Eugeneovih riječi, “moj otac je jak. Samo, jutros smo ga malo potresle. U pitanju su naša imanja, pomislite kolika je to nesreća. Ne bih mogla živjeti da me naša ljubav nije učinila neosjetljivom za ono što bih ranije smatrala za smrtne muke. Za mene danas postoji samo jedan strah, samo jedna nesreća, da ne izgubim ljubav koja mi je omilila ži­vot. Sve je ostalo za mene bez važnosti, i ja ništa više ne volim na ovom svijetu. Vi ste za mene sve. Volim biti bogata samo zato da se vama više svidim. Ja sam, na svoju sramotu, više ljubavnica nego kći. Zašto? Ne znam. Čitav je moj život u vama. Otac mi je dao srce, ali vi ste ga naučili da kuca. Neka me cijeli svijet osuđuje, nije mi stalo, ako mi vi, koji nemate prava ljutiti se na mene, opraštate zlodjela koja sam učinila pod utjecajem jednog neodo­ljivog osjećaja. Smatrate li me za lošu kćer? O, ne, mora se voljeti tako dobar otac kao što je naš. Jesam li mogla spriječiti da napokon ne uvidi prirodne posljedice naših žalosnih brakova? Zašto ih nije spriječio! Zar nije bio dužan misliti za nas? Danas, to znam, on pati isto toliko koliko i mi; ali što mi tu možemo? Da ga tješimo! Ne bismo ga nimalo umirile. Više gaje boljelo naše pomirenje sa sudbinom nego što bi patio da smo ga prekoravale ili da smo mu se žalile. Ima prilika u životu kad je sve samo bol i jad.”

Eugene zanijemi, tronut ovim bezazlenim iskazivanjem jed­nog istinskog osjećaja. Parižanke su često neiskrene, suviše tašte, samovoljne, kaćiperke, hladne, ali kad iskreno vole, one vole stras­nije nego druge žene; njih i najmanji poroci čine velikim i di­vnim. Zatim, Eugene se divio dubini i oštroumnosti s kojom žena

206

sudi o najprirodnijim osjećajima, kad je kakva velika strast odvoji od njih i drži na rastojanju. Eugeneova šutnja nije se dopadala gospođi de Nucingen.

“Na što mislite?” upita ga ona.“Slušam ono što ste mi rekli. Dosad sam mislio da ja vas više

volim nego vi mene.”Ona se nasmiješi i prikri zadovoljstvo koje je osjetila da bi

razgovor ostao u granicama pristojnosti. Još nikada nije čula iz­javu mladenačke i iskrene ljubavi. Da je rekao još koju riječ, ona se ne bi mogla uzdržati.

“Eugene,” reče ona promijenivši razgovor, “vi kao da ne znate što se događa? Sutra će cijeli Pariz biti kod gospođe de Beauseant. Rochefide i markiz d’Ajuda složili su se da ništa ne objavljuju; ali kralj sutra potpisuje bračni ugovor, a vaša jadna rođakinja još ništa ne zna. Ona ne može otkazati ples, a markiz joj neće doći. Samo se o tome govori.”

“I svijet se smije jednoj gadosti i uživa u njoj. Vi ne znate da će gospođa Beauseant umrijeti zbog toga?”

“Neće,” reče Delphine smiješeći se, “vi ne poznajete žene. Cijeli Pariz će doći u njezinu kuću, i ja ću biti tamo! Za tu sreću trebam vama zahvaliti.”

“Ali,” reče Rastignac, “da to nije neka od onih besmislenih vijesti koje se toliko pronose Parizom?”

“Sutra ćemo doznati istinu.”Eugene se nije vratio u pansion Vauquer. Nije se mogao nauži­

vati u svom novom stanu. Sinoć se morao rastati s Delphinom u jedan sat poslije ponoći, sad je opet Delphine njega napustila oko dva sata da bi se vratila kući. Sutradan je spavao dosta dugo i sačekao oko podne gospođu de Nucingen koja je došla da s njim doručkuje. Mladići su toliko željni ovih zadovoljstava da je on skoro zaboravio oca Goriota. Dugo je uživao navikavajući se na svaku ovu lijepu stvar koja je njemu pripadala. Gospođa de Nuc­ingen bila je pored njega i svemu davala još veću vrijednost. Ipak,

207

oko četiri sata, ljubavnici se sjetiše oca Goriota, pomislivši na sreću kojoj se on nadao kad se preseli u ovu kuću. Eugene reče da treba odmah prenijeti starca ovamo ako je bolestan, rasta se s Delphinom i odjuri u pansion Vauquer. Za stolom nisu bili ni otac Goriot ni Bianchon.

“Dakle,” reče mu slikar, “otac Goriot je gotov. Bianchon je gore pored njega. Starac se vidio sa svojom kćerkom, groficom de Restaurama. Poslije toga bio je izašao i bolest se pogoršala. Društvo će ostati bez jednog od svojih najljepših ukrasa.”

Rastignac pojuri stepenicama.“E, gospodine Eugene!”“Gospodine Eugene, gospođa vas zove”, viknu Sylvie.“Gospodine,” reče mu udovica, “vi i gospodin Goriot trebali

ste se iseliti petnaesti veljače. Prošla su već tri dana, danas je osamnaesti; morat ćete mi platiti i za sebe i za njega još za jedan mjesec, ali ako mi jamčite za oca Goriota, vaša mije riječ dovol­jna.”

“Zašto? Zar nemate povjerenja?”“Povjerenja! Ako starac izgubi prisebnost i umre, njegove

kćeri neće mi dati ni prebijene pare, a sva njegova starudija ne vrijedi ni deset franaka. Jutros je odnio i posljednje noževe, žlice i vilice, ne znam zašto. Obukao se kao mladić. Bože mi oprosti, čini mi se da se bio narumenio. izgledao ie mlađi ”- 7 G - j -

“Ja odgovaram za sve”, reče Eugene i zadrhti od užasa i pomis­li na nesreću.

On se popne u sobu oca Goriota. Starac je ležao u krevetu, a Bianchon je bio pored njega.

“Dobar dan, oče”, pozdravi ga Eugene.Starac se blago nasmiješi, okrenu k njemu svoje staklenaste

oči i upita ga:“Kako je ona?”“Dobro. A vi?”“Nisam loše.”

208

“Ne zamaraj ga”, reče Bianchon i odvede Eugenea u jedan kut. “Dakle?” upita ga Rastignac.“Samo ga neko čudo može spasiti. Došlo je do izljeva krvi,

metnuo sam mu oblog od gorušice; srećom ona djeluje i on os­jeća njezino djelovanje.”

“Možemo li ga prenijeti?”“Nikako. Treba ga ostaviti tu i poštedjeti ga svakog tjelesnog

kretanja i svakog uzbuđenja...”“Dobri moj Bianchone,” reče Eugene, “mi ćemo ga zajedno

njegovati.”“Ja sam već zvao šefa moje bolnice.”“Pa što je rekao?”“Izjasnit će se sutra uvečer. Obećao je doći kad završi dnevni

posao. Na nesreću, jadni starac učinio je jutros nesmotrenost o kojoj neće govoriti. Tvrdoglav je kao mazga. Kad mu govorim, pravi se kao da ne čuje i spava da mi ne bi odgovarao; a kad otvori oči, samo stenje. Jutros rano otišao je u grad i išao pješice po Parizu, nitko ne zna kamo. Odnio je sa sobom sve što je imao od vrijednosti, radi neke proklete trgovine, i premorio se. Dolazi­la je jedna njegova kći.”

“Grofica?” upita Eugene. “Visoka crnka, živa oka, stasita, lijepih nogu, vitka stasa?”

“Da.”“Ostavi me na trenutak nasamo s njim”, zamoli Rastignac.

“Ja ću ga ispitati, meni će sve reći.”“Za to vrijeme ja ću večerati. Samo gledaj da ga ne uzbuđuješ

suviše; ima još neke nade.”“Ne brini.”“One će se sutra lijepo zabavljati”, reče otac Goriot Eugeneu

kad su ostali sami. “Idu na veliki ples.”“Sto ste vi jutros radili, tata, te ste večeras toliko bolesni da

morate ostati u krevetu?”

209

“Ništa.”“Je li Anastasie dolazila?” upita Rastignac.“Jest”, odgovori otac Goriot.“Onda nemojte ništa kriti. Sto vam je još tražila?”“Ah!” nastavi on prikupljajući snagu da bi mogao govoriti,

“bila je veoma nesretna, dijete moje. Nasie nema ni pare, poslije onog slučaja s dijamantima. Naručila je za onaj ples haljinu pro­tkanu zlatom, koja će joj divno stajati. Njezina krojačica, neka bestidnica, nije joj htjela vjerovati, te je njezina sobarica platila tisuću franaka za haljinu unaprijed. Nasie, na što je spala! To mi je paralo srce. Ali kad je sobarica vidjela da grof više ništa ne vjeruje Nasii, uplašila se da joj ne propadne novac i dogovorila se s krojačicom da ona ne preda haljinu dok joj se ne vrati tisuću franaka. Ples je sutra, haljina je gotova, Nasie je očajna. Htjela je da posudi i založi moj pribor za jelo. Njezinom je mužu stalo da ona ide na ovaj ples i da cijelom Parizu pokaže dijamante koje je, kako se priča, prodala. Može li ona reći tom čudovištu: -Dužna sam tisuću franaka, platite ih?-Ne. Ja sam to razumio. Njezina sestra Delphine otići će na ples u divnoj haljini. Anastasie ne smije zaostati za svojom mlađom sestrom. Sva je bila uplakana, jadna moja kći! Tako sam bio ponižen što jučer nisam imao dvanaest tisuća franaka da bih dao ostatak svojeg bijednog života da isku­pim tu krivicu. Vidite li, ja sam do sada sve podnio, ali zbog ove posljednje nestašice novca, srce mi je prepuklo. O, o, brzo sam odlučio, obukao sam novo odijelo, dotjerao se; prodao sam sitni pribor i prstene za šest stotina franaka, zatim sam na godinu dana založio svoju doživotnu rentu za četiri stotine franaka koje mi je tata Gobseck odmah isplatio. Sto mari! Kad sam mogao u mla­dosti, mogu i sada. Ali će bar moja Nasie lijepo provesti jednu večer. Bit će nagizdana. Imam tisuću franaka tu, pod uzglavljem. Toplije mi je kad imam pod glavom ono što će pričiniti zadovolj­stvo jadnoj Nasii. Sad će moći najuriti onu nevaljalicu Victorinu. Je li tko vidio da sluge ne vjeruju svojim gospodarima! Sutra će mi biti dobro. Nasie će doći u deset sati. Neću da one misle da

210

sam bolestan, ne bi otišle na ples, ostale bi me njegovati. Nasie će me poljubiti sutra kao svoje dijete; izliječit će me njezino milo­vanje. Konačno, zar ne bih potrošio tisuću franaka za lijekove? Više volim da ih dam svojoj Nasie koja me liječi od svega. Bar ću je utješiti u njezinoj nevolji. Iskupit ću krivicu što sam osigurao sebi doživotnu rentu. Ona je na dnu provalije, a ja nemam više snage daje spasim. Opet ću se vratiti trgovini. Otići ću u Odesu da kupujem žito. Tamo je triput jeftinije nego ovdje. Ako je zabra­njen uvoz žita u zrnu, čestiti ljudi koji propisuju zakone nisu se sjetili da zabrane uvoz žitnih prerađevina. E, e... To sam ja jutros prokljuvio! Na škrobu se može lijepo zaraditi.”

“On je lud”, pomisli Eugene gledajući starca. “Umirite se, nemojte govoriti...”

Kad se Bianchon vratio, Eugene siđe da jede.Zatim su naizmjenično čuvali bolesnika cijelu noć. Za to vri­

jeme, jedan je čitao medicinske knjige, a drugi pisao pismo majci i sestrama. Znaci koji se sutra pojaviše na bolesniku bili su, pre­ma Bianchonovu mišljenju, povoljni; ali su zahtijevali stalnu njegu koju su mu mogla pružiti samo dva studenta. Pri opisu te njege ne bi se nimalo nanijela šteta sramežljivom načinu izražavanja toga doba. Poslije pijavica na oslabljeno starčevo tijelo stavljali su tople obloge, zatim su mu parili noge, i čitav niz medicinskih postupa­ka za koje je, uostalom, trebalo snage i odanosti dvojice mladića. Gospođa de Restaud nije došla, nego je poslala slugu da uzme novac.

“Mislio sam da će sama doći. Ali ne mari ništa, samo bi se uznemirila”, reče otac, i kao da je bio sretan zbog te okolnosti.

U sedam sati uvečer Therese donese Delphinino pismo.v

“Sto je s vama, prijatelju moj? Tek što ste me zavoljeli, a vi kao da ste me već zanemarili? Vi ste mi u onim iskrenim ispovijes­tima pokazali toliko lijepu dušu da ona mora ostati uvijek vjerna osjećajući svu raznolikost osjećaja. Kao što ste rekli slušajući molitvu u operi Mojsije: ”-Za jedne, ova je glazba sva u jednom tom, za druge ona je najviše što se u glazbi može postići!- “Ne

211

zaboravite da vas večeras očekujem da pođemo na ples gospođe de Beauseant. Sad se zna da je jutros u dvoru potpisan bračni ugovor gospodina d’Ajude, a jadna vikontesa doznala je to tek u dva sata. Kao što svjetina preplavi Trg Greve kad nekom sijeku glavu, tako će se danas cijeli Pariz okupiti kod nje. Zar nije grozno otići i gledati da li ta žena krije svoju bol i hoće li znati lijepo umrijeti. Ja sigurno ne bih išla, prijatelju moj, da sam ranije bila kod nje; ali ona, bez sumnje, neće više primati te bi sav moj trud bio uzaludan. Ja se nalazim u sasvim drugom položaju od ostalog svijeta. Uostalom, ja i zbog vas idem tamo. Čekam vas. Ako za dva sata ne budete kraj mene, ne znam da li ću vam oprostiti to izdajstvo.”

Rastignac uzme pero i ovako odgovori:“Očekujem liječnika da vidim hoće li vaš otac ostati u životu.

On je na samrti. Doći ću vam priopćiti odluku, ali se bojim da vam ne donesem smrtnu presudu. Vidjet ćete hoćete li moći otići na ples. Šaljem vam mnogo nježnih pozdrava.”

Liječnik dođe u osam i po sati i reče da je stanje loše, ali da smrt ne mora odmah nastupiti. Izjavio je da će starcu biti čas bo­lje, čas gore i da će od toga zavisiti njegov život i razum.

“Bolje bi bilo da brzo umre”, završi liječnik.Eugene povjeri oca Goriota Bianchonu i odnese gospođi de

Nucingen žalosnu vijest koja je u njegovu uunu, još prožetom obiteljskim dužnostima, suzbila svaku radost.

“Recite joj neka se ona samo zabavlja”, doviknu mu otac Goriot koji se pravio kao da spava, ali se uspravi kada je Rastig­nac odlazio.

Mladić se pojavi kod Delphine sav očajan i zateče je počešljanu i obuvenu; samo je još trebala obući plesnu haljinu. Ali, kao oni potezi kista kojima slikari dovršavaju svoje slike, posljednje dot­jerivanje iziskivalo je više vremena nego sama osnova slike.

“Sto, niste se obukli?” upita ona.“Ali, gospođo, vaš otac...”

212

“Opet moj otac”, uzviknu ona prekidajući ga. “Vi me, valjda, nećete učiti mojim dužnostima prema ocu. Odavno ja poznajem svojeg oca. Ni riječi, Eugene. Saslušat ću vas tek kad se budete obukli. Therese je sve pripremila u vašem stanu; moja su kola spremna, uzmite ih; vratite se. Razgovarat ćemo o mojem ocu odlazeći na ples. Trebamo poći ranije; ako zapadnemo u povorku kola, nećemo stići prije jedanaest sati.”

“Gospođo!”“Idite, ni riječi više”, reče ona i otrči u svoj budoar uzeti ogr­

licu.“Hajde, idite, gospodine Eugene, naljutit ćete gospođu”, go­

vorila je Therese gurajući mladića koji je bio zaprepašten ovim otmjenim oceubojstvom.

On se ode obući obuzet najužasnijim i najcrnjim mislima. Svijet mu je sličio na ocean blata u koje se čovjek zaglibi do grla, ako samo nogu zamoči u njega. “U njemu se čine samo sitni zloči­ni!” pomisli on. “Vautrin je veći.”

Rastignac je vidio tri glavna izraza društva: Pokornost, Bor­bu i Pobunu; Obitelj, Svijet i Vautrina. I nije znao za što da se opredijeli. Pokornost je bila dosadna, Pobuna nemoguća, a Borba neizvjesna. I tad se sjeti svoje obitelji, čistih uzbuđenja onog mirnog života, dana koje je proveo među bićima koja su ga volje­la. Prilagođavajući se prirodnim zakonima domaćeg života, ta mila stvorenja nalazila su u njemu potpunu i trajnu sreću, bez potresa. Ali, i pored tih dobrih misli, on nije osjećao u sebi hrabrost da se pred Delphinom ispovijedi i da je u ime ljubavi vrati vrlini. Nje­gov novi odgoj već je urodio plodovima. Sad je volio kao pravi sebičnjak. Svojom umješnošću uspio je upoznati prirodu Delphin- ina srca. Predosjećao je da je ona u stanju prijeći i preko tijela svojeg oca i otići na ples, a nije imao ni snagu da igra ulogu mud­raca, ni hrabrosti da joj se zamjeri, ni vrline daje napusti. “Nikad mi ne bi oprostila ako bih je uvjerio da sam u ovoj prilici ja u pravu”, pomisli on. Zatim je stao objašnjavati riječi liječnika; tješio se da otac Goriot nije tako opasno bolestan kao što je on mislio;

213

jednom riječju, prikupi puno razloga da opravda Delphinu. Ona nije znala u kakvom se stanju nalazi njezin otac. Starac bi je sam poslao na ples da ga je došla obići. Cesto društveni zakon, neu­moljiv u svojim propisima, osuđuje tamo gdje je prividni zločin opravdan mnogobrojnim izmjenama koje u obiteljima stvaraju razlike u karakterima, interesima i stanju. Eugeneje htio prevari­ti samog sebe, bio je pripravan da svojoj dragani žrtvuje svoju savjest. Od prije dva dana sve se izmijenilo u njegovu životu. Žena ga je poremetila, potisnula obitelj i sve prigrabila. Rastig- nac i Delphine sreli su se u pogodnom trenutku kad su mogli jedno drugom pružiti najveća uživanja. Njihova dobro priprem­ljena strast povećavala se onim što ubija strast, uživanjem. Kad mu se ona podala, Eugene je zapazio da je dotle samo žudio za njom, a da ju je zavolio tek sutradan: ljubav je, možda, u stvari samo zahvalnost za zadovoljstvo. Bila ona bestidna ili divna, Eugene je obožavao tu ženu i zbog slasti koje je on njoj pružio i zbog svih naslada koje je od nje dobio; a i Delphine je voljela Rastignaca onoliko koliko bi Tantal volio anđela koji bi ga došao nahraniti i napojiti.

“Sad mi kažite kako je ocu?” reče mu gospođa de Nucingen kad se vratio obučen za ples.

“Sasvim loše”, odgovori on; ako mi hoćete dati dokaz vaše ljubavi, odjurimo začas da ga vidimo.”

“Hoću”, reče ona, “ali poslije plesa. Dragi moj Eugene, budi dobar, nemoj me karati, pođimo.”

Otišli su. Eugene je šutio neko vrijeme.“Sto vam je?” upita ona.“Čujem hropac vašeg oca”, odgovori on ljutito. I tada poče

pričati toplom mladenačkom rječitošću o svireposti koju je gospođa de Restaud učinila iz taštine, o smrtnoj opasnosti koju je prouzročilo posljednje očevo požrtvovanje, o cijeni kojom će biti plaćena Anastasijina raskošna haljina. Delphine je plakala.

“Bit ću ružna”, pomisli ona. Suze joj usahnuše. “Otići ću ču­vati oca, neću ga više ostavljati”, nastavi ona.

214

“A, sad te volim!” uzviknu Rastignac.Fenjeri pet stotina kola osvjetljavali su prilaze palači de

Beauseant. Sa svake strane osvijetljenih vrata stajao je po jedan žandar. Otmjeni svijet pristizao je u velikom broju, svi su žurili vidjeti tu plemkinju u trenutku njezina pada te su prostorije u prizemlju već bile pune kad su se pojavili gospođa de Nucingen i Rastignac. Od onog dana kad je cijeli dvor navalio sestri strica Luja XIV., kad ju je kralj odvojio od dragana, ni jedna ljubavna nesreća nije bila bučnija od nesreće gospođe de Beauseant. U toj prilici, posljednja kći čuvenog burgundskog doma pokazala se veća od svojeg bola i do posljednjeg trenutka vladala svijetom od kojeg je primila taštinu samo zato da posluži pobjedi njezine strasti. Najljepše Parižanke unosile su živost u salone i svojim haljinama i svojim osmijesima. Najotmjeniji ljudi s dvora, ambasadori, mi­nistri, razni slavni ljudi, pretrpani križevima Legije časti, meda­ljama, raznobojnim lenatama, tiskali su se oko vikontese. Orkestar je svirao pod pozlaćenim svodovima palače, koja je bila pusta za ovu kraljicu. Gospođa de Beauseant stajala je ispred prvog salo­na i dočekivala svoje tobožnje prijatelje. U bijeloj haljini, bez ikakvog nakita u jednostavno spletenoj kosi, ona je izgledala mir­na, i nije odavala ni bol, ni ponos, ni usiljenu veselost. Nitko nije mogao zaviriti u njezinu dušu. Sličila je na Niobu od mramora. U njezinu osmijehu, koji je upućivala prisnim prijateljima, bilo je i podsmijeha; ali svi su zaključili da se nije promijenila, i ona se u tolikoj mjeri pokazala onakva kakva je bila kad je plivala u sreći; da su joj se divili najneosjetiljiviji, kao što su mlade Rimljanke pljeskale gladijatoru koji se smiješio i onda kad je umirao. Društvo kao da se nagizdalo za rastanak sa svojom kraljicom.

“Bojala sam se da nećete doći”, reče ona Rastignacu.“Gospođo”, odgovori on uzbuđeno shvativši to kao neki pri­

jekor, “došao sam da ostanem posljednji.”“Dobro”, prihvati ona i uze ga za ruku. “Vi ste ovdje, možda,

jedini kojem se mogu povjeriti. Prijatelju moj, volite samo onu ženu koju možete uvijek voljeti. Nemojte ni jednu ostaviti.”

215

Ona uzme Rastignaca pod ruku i odvede ga do počivaljke u salonu za kartanje.

“Idite markizu”, reče mu ona. Odvest če vas moj sobar Jacques i predat če vam pismo za njega. Tražim da mi vrati moja pisma. Mislim da če vam predati svu moju prepisku. Ako dobijete moja pisma, popnite se u moju sobu. Obavijestit če me kad se vratite.”

Ustade i pođe u susret vojvotkinji de Langeais, svojoj najbo­ljoj prijateljici, koja je također došla. Rastignac ode, potraži marki- za d’Ajudu u palači Rochefiđe, gdje je trebao provesti večer, i gdje ga je i zatekao. Markiz ga odvede svojoj kuči, predade stu­dentu jednu kutiju i reče mu: “Sva su tu.” On kao da je htio nešto reči Eugeneu, bilo da ga pita o plesu i o vikontesi, bilo da mu prizna da je več sada očajan što se ženi, kao što je i bio kasnije; ali u njemu se odjednom probudi ponos i žalosna hrabrost da sakrije svoje najplemenitije osjećaje. “Nemojte joj ništa govoriti o meni, dragi moj Eugene.” On toplo i bolno stisne Eugeneovu ruku i dade mu znak da ide. Eugene se vrati u palaču Beauseant i tamo ga odvedoše u vikontesinu sobu gdje je sve bilo spremljeno za odlazak. Sjedne kraj vatre, pogleda kutiju od cedrova đrveta i obuzme ga duboka sjeta. On je gospođu Beauseant smatrao za neku boginju iz Ilijade.

“Ah, prijatelju!” reče vikontesa kad uđe i stavi ruku na Ras- tignacovo rame.

On spazi da njegova rođakinja plače, uzdignutih očiju, jedna ruka joj je drhtala, a druguje podigla. Ona dohvati kutiju, stavi je u vatru i gledaše kako gori.

“Oni plešu! Svi su došli točno u određeno vrijeme, samo je smrt zakasnila. Pst, prijatelju”, reče ona i stavi prst na usta Ras- tignacu koji je htio nešto reći. “Ja nikad više neću vidjeti ni Pariz, ni ovaj svijet. U pet sati ujutro polazim da se sakrijem negdje u Normadiji. Još od tri sata popodne morala sam se spremati za put, potpisivati naredbe, nadzirati poslove te nisam mogla nikoga poslati kod...” Ona zastade. “Bilo je jasno da se nalazi kod...” Ona opet ušuti shrvana bolom. U takvim trenucima sve je patnja,

216

a neke se riječi ne mogu ni izgovoriti. “Najzad”, nastavi ona, “raču­nala sam večeras na vas za tu posljednju uslugu. Htjela bih vam dati neki zalog svojeg prijateljstva. Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, bezazlen i iskren usred ovog svije­ta gdje su te osobine tako rijetke. Želim da ponekad mislite na mene. Evo,” reče ona osvrnuvši se oko sebe, “evo kutije u kojoj sam držala rukavice. Kad god sam ih uzimala prije nego što pođem na ples ili u kazalište, osjećala sam da sam lijepa, jer sam bila sretna; otvarala sam je samo da u njoj ostavim kakvu lijepu misao; u njoj ima mnogo mojega, tu je cijela jedna gospođa de Beauseant koja ne postoji više; primite je. Ja ću se postarati da je odnesu vašoj kući, u ulicu d’Artois. Gospođa de Nucingen divno izgleda večeras, volite je mnogo. Ako se ne vidimo više, prijatelju, bu­dite uvjereni da ću se moliti za vas jer ste bili dobri prema meni. Siđimo, neću im dati povoda da misle da plačem. Preda mnom je čitava vječnost, bit ću tamo sama i nitko mi neće tražiti računa o mojim suzama. Da pogledam još jednom ovu sobu.” Ona zasta- de. Zatim, pošto je za trenutak pokrila oči rukama, obriše ih, umi ih svježom vodom i uze studenta pod ruku. “Sad, naprijed!” reče ona.

Rastignac još nikad nije osjetio tako silno uzbuđenje kao sada pred ovom tako plemenito svladanom boli. Kad su sišli među goste, Eugene prođe kroz sve salone s gospođom de Beauseant; to je bila posljednja i nježna pažnja ove ljupke žene.

Uskoro je spazio dvije sestre, gospođu de Restaud i gospođu de Nucingen. Grofica je bila divna sa svim svojim upadljivim dijamantima koji su je, bez sumnje, pekli; posljednji put ih je nosila. Iako je bila veoma tašta i silno zaljubljena, s mukom je podnosila poglede svog muža.

Taj prizor još više ožalosti Rastignaca. Dijamanti dviju kćeri podsjetiše ga na bijedan krevet u kojem leži otac Goriot. Njegov tužan pogled prevari vikontesu, i ona izvuče svoju ruku.

“Idite, neću vas lišavati jednog zadovoljstva”, reče ona.Delphina uskoro pozva Eugenea, sretna zbog svojeg uspjeha

217

i željna obasuti studenta svim počastima koje je pobrala u ovom društvu koje ju je, nadala se, napokon primilo.

“Kako vam izgleda Nasie?” upita ga.“Ona je”, reče Rastignac, “unovčila čak i smrt svojeg oca.” Oko četiri sata ujutro svijet se počeo razilaziti. Ubrzo i glazba

presta. U velikom salonu ostadoše samo vojvotkinja de Langeais i Rastignac. Vikontesa, misleći da će tamo zateći samo studenta, uđe, pošto se oprosti s gospodinom de Beauseantom koji ode spa­vati ponavljajući joj: “Griješite, draga moja, što se u tim godina­ma povlačite u samoću. Ostanite s nama.”

Kad spazi vojvotkinju, gospođa de Beauseant se nije mogla uzdržati od uzvika.

“Pogodila sam, Klara”, reče gospođa de Langeais. “Vi zau­vijek odlazite odavde; ali nećete otići dok me ne saslušate i dok se ne objasnimo.” Ona uzme svoju prijateljicu za ruku, odvede je u susjedni salon, i tu je, gledajući je suznim očima, zagrli i polju­bi u oba obraza. “Neću da se tako hladno rastanemo, draga moja, to bi me jako mučilo. Možete računati na mene kao na samu sebe. Vi ste se večeras pokazali kao velika žena, ja sam se osjetila dos­tojna vas i hoću vam to dokazati. Bila sam nepravedna prema vama, nisam uvijek bila dobra, oprostite mi, draga moja; poričem sve ono što vas je moglo uvrijediti, htjela bih povući natrag svoje riječi. Naše duše sjedinila je ista bol i ja ne znam koja će od nas dviju biti nesretnija. Gospodin de Montriveau nije bio ovdje večeras, razumijete li? Tko vas je vidio na ovom plesu, Klara, nikad vas neće zaboraviti. Pokušat ću posljednji put. Ako ne us­pijem, otići ću u neki samostan. A kamo ćete vi?”

“U Normandiju, u Courcelles, da volim i da se molim Bogu dok me ne pozove s ovoga svijeta.”

“Dođite, gospodine de Rastignac”, reče vikontesa uzbuđenim glasom, sjetivši se da mladić čeka. Student kleknu, uze ruku svoje rođakinje i poljubi je. “Antoinette, zbogom!” nastavi gospođa de Beauseant, “budite sretni. A vi, vi ste sretni, vi ste mladi, vi još možete vjerovati u ponešto”, reče ona studentu. “Na rastanku s

218

ovim svijetom, moći ću reći da sam kao stanoviti povlašteni smrt­nici, bila okružena iskrenim emocijama!”

Rastignac ode oko pet sati, kad je gospođa de Beauseant sjela u putnička kola i pozdravila se s njim posljednji put, uplakanih očiju. Tad mu je bilo jasno da zakoni srca važe i za osobe iz najviših krugova i da ni one ne žive bez jada, kako tvrde narodne ulizice. Eugene se vrati pješice u pansion Vauquer po vlažnom i hladnom vremenu.

Dovršavao se njegov odgoj.“Nećemo spasiti jadnog oca Goriota”, reče Bianchon kad

Rastignac uđe u sobu svojeg susjeda.“Prijatelju,” obrati mu se Eugene pošto je pogledao uspava­

nog starca, “idi, produži svoj skromni život ograničenih želja. Ja sam, međutim, u paklu i u njemu moram ostati. Vjeruj u sva zla koja čuješ o svijetu! Nema Juvenala koji bi mogao opisati nje­gove grozote prikrivene zlatom i dragim kamenjem.”

Sutradan, oko dva sata poslije podne, Bianchon, koji je morao izaći, probudi Rastignaca i zamoli ga da pripazi na oca Goriota čije se stanje tog jutra jako pogoršalo.

“Starac neće živjeti ni dva dana, možda ni šest sati”, reče medicinar, “ali mi se ipak moramo boriti s bolešću. Trebat će nam skupih lijekova. Mi ćemo biti njegovi bolničari; ali, ja ne­mam ni pare. Prevrnuo sam njegove džepove, prekopao ormare: ali nigdje ništa. Pitao sam ga kad je bio pri svijesti, i odgovorio mi je da nema ni prebijene pare. Koliko ti imaš?”

“Ostalo mije dvadeset franaka”, odgovori Rastignac, “ali idem se kockati, dobit ću.”

“A ako izgubiš?”“Obratit ću se njegovim zetovima i kćerkama.”“A ako ti ne dadu?” nastavi Bianchon. “Nije sad novac naj­

važniji; treba starca obložiti vrelim oblozima od gorušice i to od stopala do polovice bedara. Ako bude jaukao, bit će nade. Ti znaš kako se to radi. Uostalom, Christophe će ti pomoći. Ja idem

219

ljekarniku da jamčim za sve lijekove koje budemo uzeli. Šteta što nesretnika ne smijemo prenijeti u našu bolnicu, tamo bi mu bilo bolje. Dođi ovamo i nemoj ga ostavljati dok se ja ne vratim.”

Oba mladića uđoše u sobu u kojoj je ležao bolesnik. Eugene se uplaši kad vidje koliko se promijenilo njegovo zgrčeno, blije­do i sasvim iznureno lice.

“Kako je, tata?” upita on naginjući se nad njim.Goriot podiže na Eugenea svoje tamne oči i zagleda se u nje­

ga veoma pažljivo, ali ga ne prepozna. Student nije mogao izdržati taj prizor i zaplaka.

“Bianchon, zar ne bi trebalo metnuti zavjese na prozore?” “Ne, atmosferske prilike nemaju više utjecaja na njega. Bilo

bi vrlo dobro kad bi mu bilo toplo ili hladno. Ipak, treba nam vatra za čaj i ostalo. Ja ću ti poslati nekoliko cjepanica koje će nam poslužiti dok ne nabavimo drva. Jučer i noćas potrošio sam tvoja drva i sav treset ovog jadnog čovjeka. Bilo je vlažno, voda se cijedila sa zidova. Jedva sam isušio sobu. Christophe ju je počis­tio, jer je prava štala. Okadio sam je smrekom, suviše je zaudara­la.”

“Bože moj!” uzdahne Rastignac, “a njegove kćeri?”“Slušaj, ako zatraži piti, dat ćeš mu ovo”, reče liječnički po­

moćnik pokazujući Rastignacu veliki bijeli vrč. Ako bude ste­njao, i ako mu trbuh bude vruć i tvrd, neka ti pomogne Christophe i daj mu... znaš. Ako slučajno bude uznemiren, ako bi mnogo govorio ili stao buncati; pusti ga. To neće biti loš znak. Ali pošalji Christophea u Cochinovu bolnicu. Naš liječnik moj kolega ili ja doći ćemo da mu metnemo lapis. Jutros, dok si ti spavao, dugo smo se savjetovali s jednim učenikom doktora Galla i s ravnate­ljima općinske i naše bolnice. Ta su gospoda zapazila neke za­nimljive simptome i mi ćemo pratiti razvoj bolesti da bismo objas­nili neka dosta važna naučna pitanja. Jedan od te gospode misli da bi krvni pritisak, ako bi se vršio na jednom organu jače nego na drugom, mogao izazvati naročite pojave. Zato ga slušaj pažlji­vo ako bude govorio, da bismo utvrdili koju vrstu misli izražavaju

220

njegove riječi: pamćenje, pronicljivost, rasuđivanje; računa li, vraća li se u prošlost; ukratko, pobrini se da nam podneseš točan izvještaj. Moguće je da navala bude odjednom svuda, i onda će umrijeti u besvjesnom stanju kao što je sada. Sve je veoma čudno kod takvih bolesti! Ako se bomba rasprsne ovdje”, reče Bianchon pokazujući bolesnikov potiljak, “onda nastupaju sasvim neobične pojave: mozak ponovno proradi i smrt dolazi sporije. Krv može skrenuti od mozga i udariti putem čiji se tok saznaje tek seciranjem. U bolnici neizlječivih nalazi se jedan otupio starac kod kojega se krv izlila u kičmenu moždinu; on ima strahovite bolove, ali živi.

“Jesu li se lijepo provele?” upita otac Goriot prepoznavši Eugenea.

“On misli samo na svoje kćeri”, reče Bianchon. “Noćas mi je rekao više od sto puta: -One plešu! Ona je dobila haljinu!- Zvao ih je poimenice. Rasplakao me, do đavola, svojim dozivanjem: -Delphina, moja mala Delphina! Nasie!- “Na poštenu riječ, nas­tavi medicinar, “to je bilo da čovjek brižne u plač.”

“Delphina je ovdje, je li? zapita starac. “Znao sam ja to.” Nje­gove oči postadoše veoma žive gledajući zidove i vrata.

“Idem reći Sylviji da spremi gorušične obloge,” povika Bian­chon, “sad je povoljan trenutak.”

Rastignac ostade sam pored starca; sjedeći na krevetu pro­matrao je njegovu glavu koju je bilo strašno i jezivo pogledati.

“Gospođa de Beauseant bježi, ovaj umire”, reče on. “Plemenite duše ne mogu dugo ostati u ovome svijetu. A kako bi se uzvišeni osjećaji i slagali s bijednim, sitnim i površnim društvom?”

Slike svečanosti na kojoj je on bio oživješe u njegovom sjeća­nju kao upadljiva suprotnost ovog samrtničkog odra. Bianchon se pojavi iznenada."Slušaj, Eugene, sad sam se vidio s predstojni­kom naše bolnice, i došao sam trčeći. Ako mu se povrati razum, ako bude govorio, stavi ga čitava u obloge tako da ga umotaš u gorušicu od zatiljka do ispod križa, i pošalji po nas.

“Dragi Bianchon”, reče Eugene.

221

“O, u pitanju je jedan znanstveni slučaj”, odvrati medicinar žustro kao neki novajlija.

“Znači”, reče Eugene, “samo ću ja iz ljubavi njegovati ovog jadnog starca.”

“Da si me jutros vidio, ne bi tako govorio”, nastavi Bianchon ne uvrijedivši se. “Liječnici s praksom vide samo bolest, a ja još vidim i bolesnike, dragi moj mladiću.”

On ode i ostavi Eugenea samog kod starca, bojeći se da kriza ne nastupi uskoro.

“A, to ste vi, moje drago dijete!” reče otac Goriot prepozna­jući Eugenea.

“Je li vam bolje?” zapita student hvatajući ga za ruku.“Jest, glava mije bila stegnuta kao u škripcu, ali sada popušta.

Jeste li vidjeli moje kćeri? One će odmah doći, dojurit će čim čuju da sam bolestan, one su me tako pazile kad sam bio u Jussi- enne ulici! Bože moj! Htio bih da mi soba bude čista kad dođu. Neki je mladić pogorio sav treset.”

“Ide Christophe”, reče mu Eugene, “i nosi vam drva koja vam šalje taj mladić.”

“Dobro, ali kako ću platiti ta drva? Nemam ni pare, dijete moje. Sve sam dao, sve. Sad moram živjeti od milostinje. Je li bar bila lijepa zlatom protkana haljina? (Ah! Boli me!) Hvala Chris­tophe, Bog će vas nagraditi, mladiću; ja nemam više ništa.”

“Ja ću dobro platiti, i tebi i Sylviji”, šapnu Eugene momku na uho.

“Moje kćeri su vam rekle da će doći, je li tako, Christophe? Pođi još jednom do njih, dat ću ti pet franaka. Reci im da se ne osjećam dobro, da bih ih želio zagrliti i vidjeti još jednom prije nego što umrem. Kaži im to, ali pazi da ih ne uplašiš mnogo.”

Christophe ode na Rastignacov znak.“One će doći”, nastavi starac. “Poznajem ja njih. Ako um­

rem, silno ću ražalostiti onu sirotu Delphinu! A i Nasie. Neću umrijeti da ih ne bih žalostio. Ako umrem, dobri moj Eugene,

222

neću ih više viđati. Otac je u paklu kad je bez djece, a ja se već spremam za to otkako su se one udale. Dok sam bio u ulici Juss- ienne, bio sam u raju. Recite mi, ako odem u raj, hoću li moći dolaziti na zemlju kao duh, da ih vidim? Slušao sam da tako go­vore. Je li to istina? Čini mi se kao da ih sad gledam u ulici Juss- ienne. Ujutro su mi dolazile i govorile: -Dobro jutro, tata!- Ja sam ih uzimao na krilo, zadirkivao ih, šalio se s njima. One su me nježno milovale. Doručkovali smo svako jutro zajedno, ručali, jednom riječju, bio sam otac i radovao sam se svojoj djeci. Kad su bile u ulici Jussienne, nisu ni o čemu mislile, nisu ništa znale i silno su me voljele. Bože moj! Zašto nisu ostale uvijek male? (Oh! Boli me, sijeva mi u glavi.) Ah! Oprostite djeco moja! Strašno me boli; to moraju biti veliki bolovi, jer vi ste me naučili da se naviknem na bol. Bože moj! Da mi je samo da im držim ruke, ne bih osjećao nikakve bolove. Mislite li da će one doći? Christophe je tako glup! Morao sam poći sam. On će ih vidjeti. Ali vi ste jučer bili na plesu. Recite mi kako su izgledale? One nisu imale ni pojma o mojoj bolesti, je l’tako? Inače, ne bi plesale, sirotice male! O, neću više biti bolestan! Ja sam im još prijeko potreban. Njihova su imanja bila u opasnosti. A od kakvih samo muževa zavise! Izliječite me, izliječite me! (Oh! Sto me boli! Joj, joj, joj!) Vidite, trebate me izliječiti jer njima treba novac, a ja znam gdje ću ga zaraditi. Otići ću u Odesu da pravim rezance. Ja sam lisac, zaradit ću milijune. (Oh! Previše me boli!)”

Goriot zašuti za trenutak kao da je htio prikupiti svu svoju snagu da bi podnio bol.

“Da su one tu, ne bih se žalio”, reče on. “A zašto da se žalim?”Bolovi se malo smiriše i to potraja poduže. Christophe se vra­

ti. Rastignac, misleći da otac Goriot spava, pusti momka da mu glasno ispriča što je uradio.

“Gospodine,” reče on, “prvo sam otišao kod gospođe grofice s kojom nisam mogao govoriti jer je bila u velikom poslu sa svojim mužem. Kako sam ja navaljivao, pojavio se sam gospodin de Restaud i rekao mi ovako: -Gospodin Goriot umire? Pa to je

223

najpametnije što može učiniti. Gospođa de Restaud mora ostati da posvršavamo neke važne poslove; doći će kad budemo gotovi. Taj gospodin bio je vrlo ljut. Kad sam htio izaći, gospođa uđe u predsoblje kroz jedna vrata koja nisam primijetio i reče mi: -Chris- tophe, reci mom ocu da se raspravljam s mužem i da ne mogu doći; u pitanju je život ili smrt moje djece; ali čim sve bude goto­vo, doći ću- S gospođom barunicom bilo je drugačije! Niti sam je vidio, niti sam razgovarao s njom. -A, rekla mi je sobarica, gospođa se vratila s plesa u pet i četvrt, i sad spava; izgrdit će me ako je probudim prije dvanaest sati. Kad bude zazvonila, ja ću joj reći daje njezinom ocu gore. Uvijek ima vremena da joj se saopći loša vijest- Uzalud sam molio. Jest, hoćeš! Tražio sam da go­vorim s barunom, ali on je bio izašao.”

“Ni jedna njegova kći neće doći!” uzviknu Rastignac. “Pisat ću i jednoj i drugoj.”

“Ni jedna”, odgovori starac i uspravi se u krevetu. Imaju po­sla, spavaju, neće doći. Znao sam ja to. Tek na samrti doznajemo što su to djeca. A, prijatelju, nemojte se ženiti, nemojte imati djece! Vi njima dajete život, ona vas tjeraju u grob. Vi njih uvodite u svijet, one vas tjeraju iz njega. Ne, one neće doći! Znam ja to već deset godina. Pomišljao sam na to ponekad, ali nisam smio vjero­vati.”

Dvije suze pojaviše se u očima, ali ne potekoše.“A da sam bogat, da sam sačuvao svoj imetak, da im ga nisam

dao, one bi bile tu, obasipale bi me svojim poljupcima, stanovao bih u nekoj lijepoj kući, imao bih lijepe sobe, sluge i vatru; one bi bile uplakane, sa svojim muževima, sa svojom djecom. Imao bih sve to. A ovako, ništa. Novac sve daje, čak i kćeri. O, gdje li je moj novac? Da im mogu ostaviti blaga, one bi me previjale i nje­govale; ja bih njih slušao i gledao. A, drago moje dijete, moje jedino dijete, više volim što sam napušten i jadan! Kad bijednika vole, onda je on bar uvjeren da ga vole. Ne, volio bih da sam bogat, onda bih njih vidio. Ali, tko zna? Obje imaju kameno srce. Ja sam ih previše volio, zato one mene ne vole. Otac treba uvijek

224

biti bogat, držati svoju djecu na uzdi kao podmukle konje. A ja sam klečao pred njima. Bijednice! Dostojno su okrunile svoje desetogodišnje ponašanje prema meni. Da znate kako su bile nježne i pažljive prema meni u prvo vrijeme poslije udaje! (O, strašno boli!) Dao sam i jednoj i drugoj skoro po osam stotina tisuća franaka, zato nisu smjele biti tako grube prema meni, a njihovi muževi još manje. Dočekivale su me sa: -Dobri moj oče, mili moj oče - Za mene je uvijek bilo postavljeno kod njih. Jeo sam i s njihovim muževima koji su mi ukazivali poštovanje. Iz­gledalo je kao da imam još imetka. Zašto? Ništa nisam govorio o svojim poslovima. Čovjek koji daje po osam stotina tisuća frana­ka svojim kćerima zaslužuje da ga paze. I bili su prema meni i nježni i pažljivi, ali to je bilo zbog mojega novca. Ne valja svijet. Ja sam s tim načisto. Vodili su me kolima u kazališe i navečer sam ostajao kod njih do mile volje. Zatim, govorile su da su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još sam ja oštrouman, sve sam zapazio. Sve je to bilo zbog mojeg novca i srce mi se kidalo. Vidio sam ja da mi hode samo zamazati oči; ali zlu nije bilo lije­ka. Nisam se kod njih osjećao tako ugodno kao za našim stolom ovdje. Nisam znao razgovarati s njima. A kad bi netko upitao tiho moje zetove: -Tko je onaj gospodin?—To je otac parajlija, bogat je.—A, tako!- odgovarali su i promatrali me s poštovanjem koje se iskazuje novcu. Ali, ako sam im ponekad i smetao, ja sam skupo plaćao svoje mane! Uostalom, tko je savršen? (Glava mi se pretvorila u ranu!) Sad se borim sa smrtnim mukama, dragi gospodine Eugene. Ali to nije ništa u usporedbi s bolom koji mi je pričinila Anastasie kad mi je prvi put pogledom stavila do znanja da sam rekao nekakvu glupost koja je ponižava: kad me pogle­dala kao da mi je zabola nož u srce. Htio sam saznati što sam pogriješio, a saznao sam da sam suvišan na zemlji. Otišao sam sutradan Delphini da se utješim, ali, eto, i tamo sam napravio neku glupost i naljutio je. Bio sam kao lud. Čitavih osam dana nisam znao što da radim. Nisam im smio otići jer sam se bojao njihovih prijekora. I tako su me kćerke izbacile iz svojih domova.* O, Bože moj, kad znaš kakve sam muke i patnje podnosio; kad si

225

izbrojio udarce noža koje sam dobio za ono vrijeme za koje sam ostario, promijenio se, slomio se, posijedio, zašto me sada mučiš? Dosta sam okajao grijehe što sam previše volio svoje kćeri. Do­bro su se osvetile mojoj ljubavi, mučile su me kao krvnici. Ali eto, očevi su vrlo glupi! Ja sam ih jako volio i vratio im se kao kockar kartama. Moje su kćeri bile moj porok, moje ljubavnice, sve što sam imao. I jednoj i drugoj trebalo je ponešto, poneki nakit; to su me obavještavale njihove sobarice, i ja sam davao da bi me lijepo primale! Ali su mi ipak održale prodiku o mojem ponašanju u društvu. Ubrzo su me se počele stidjeti. Tako je to kad se lijepo odgoje djeca. U mojim godinama, međutim, ja nisam mogao ići u školu. (Užasno me boli, Bože moj! Liječnika! Liječni­ka! Kad bi mi otvorio glavu manje bih patio.) Kćeri moje, kćeri moje, Anastasie, Delphine! Hoću da ih vidim. Pošaljite policiju po njih, dovedite ih silom! Pravda je na mojoj strani, i priroda, i zakon, sve. Ja prosvjedujem. Domovina će propasti ako očeve budu prezirali. To je jasno. Društvo i svijet zavise od očinstva, sve će propasti ako'djeca ne vole svojeg oca. O, da ih vidim, da ih čujem, svejedno što će mi reći, samo da čujem njihov glas, naročito Delphinu, to će mi ublažiti bolove. Ali im recite, kad budu ovdje, da me ne gledaju onako hladno po svom običaju. Ah, dobri moj prijatelju, gospodine Eugene, vi ne znate što to znači kad topli pogled odjednom postane leden. Od onog dana otkad me njihove oči nisu više obasjavale, ja znam samo za vječitu zimu; preostalo mi je samo da patim, i patio sam! Živio sam da me ponižavaju i vrijeđaju. Ja ih silno volim i zato sam podnosio sve uvrede zbog ponekog jadnog i sramotnog zadovoljstva koje su mi prodavale. Otac se morao kriti da bi vidio svoje kćeri! Ja sam njima dao cijeli svoj život, a one neće danas žrtvovati radi mene ni jedan sat. Žedan sam, gladan sam, srce mi čezne, one neće doći da mi olakšaju smrtne muke, jer ja osjećam da umirem. Ali zar one ne znaju što znači gaziti po lešu svojega oca! Ima Boga na nebu, on će sam osvetiti nas očeve. O, one će doći! Dođite, ljubljene moje, dođite poljubite posljednji put svojeg oca, on će se pomoliti Bogu za vas, reći će mu da ste bile dobre kćeri, on će vas braniti. Na

226

kraju krajeva, vi niste krive. One su nevine, prijatelju! Recite cijelom svijetu, neka ih nitko ne osuđuje zbog mene. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Ja sam to volio. To se nikoga ne tiče, ni na zemlji, ni na nebu. Bog bi bio nepravedan kad bi ih kaznio zbog mene. Ja se nisam znao ponašati, učinio sam glupost kad sam se odrekao svojih prava. Ponizio bih se zbog njih! Sto ćete! I najbolju narav, i najbolju dušu pokvarila bi očin­ska dobrota. Ja sam bijednik, ja sam pravedno kažnjen. Ja sam kriv što su mi kćerke raspuštene, ja sam ih razmazio. One sada traže zadovoljstva kao što su nekada tražile bombone. Uvijek sam im dozvoljavao da zadovolje svoje djevojačke prohtijeve. Kad im je bilo petnaest godina, imale su kola! Sve im je dato. Ja sam jedini krivac, ali krivac iz ljubavi. Njihov glas mi je otvarao srce. Čujem ih, dolaze. O, da one će doći. Zakon zapovijeda da djeca prisustvuju očevoj smrti, a zakon je na mojoj strani. Neće biti skupo. Ja ću platiti kola. Pišite im da ću im ostaviti milijun! Na poštenu riječ. Otići ću u Odesu praviti makarone. Znam kako se prave. Zaradit ću milijune. Nitko na to nije mislio. A neće se kvariti u prijevozu kao žito ili brašno. E, e, na škrobu se mogu dobiti milijuni! Nećete slagati, kažite im milijuni, pa ako dođu makar iz gramzljivosti, više volim da me varaju, vidjet ću ih. Hoću svoje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje!” krikne i us­pravi se u krevetu pokazujući Eugeneu glavu s bijelom razbarušenom kosom koja je prijetila.

“Umirite se,” reče mu Eugene, “dobri moj oče Goriot, ja ću im pisati čim se Bianchon vrati; otići ću po njih ako ne dođu.”

“Ako ne dođu?” ponovi starac jecajući. “Ali ja ću umrijeti, umrijet ću od bijesa! Obuzima me bjesnilo. U ovom trenutku vi­dim cijeli svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nisu me nikad ni voljele! To je jasno. Kad nisu došle, neće ni doći. Sto duže budu oklijevale, teže će se odlučiti da mi prirede tu radost. Poznajem ja njih. One nikad nisu znale osjetiti kad sam žalostan, kad patim, kad mi nešto treba, pa neće ni sada osjetiti da umirem. One ne znaju ni koliko ih volim. Da, vidim ja to, toliko su na­vikle da im i dušu svoju dajem te ne cijene ono što činim za njih.

227

Da su zaželjele izvaditi mi oči, ja bih im rekao: -Izvadite ih!— Suviše sam glup. One misle da su svi očevi kao njihov. Trebamo uvijek držati do sebe. Osvetit če me njihova djeca. U njihovom je interesu da dođu. Recite im da će i one ovako izdahnuti. One čine sva zločinstva u jednom jedinom. Idite i kažite im da će ubiti oca ako ne dođu. Ali one su izvršile dosta zločina i bez toga. Viknite im kao ja: -Ej, Nasie! Ej, Delphine! Dođite ocu koji je bio tako dobar prema vama, a sada pati!- Ništa, nitko. Zar da lipšem kao pas? Eto, kako su me nagradile, napustile su me. To su bestid- nice, zlikovci, ja ih prezirem i proklinjem; ustajat ću i noću iz groba da ih ponovo prokunem, jer najzad, prijatelju, zar nisam u pravu? One se ponašaju da ne može biti gore! Ali što ja to go­vorim? Zar mi niste rekli da je Delphine tu? Ona je bolja. A vi, Eugene, vi ste moj sin! Volite je i budite joj otac. Ona druga je vrlo nesretna. A njihov imetak! Ah, Bože moj! Ja izdišem, strašno me boli! Odsijecite mi glavu, ostavite mi samo srce.”

“Christophe, idite i zovite Bianchona!” uzviknu Eugene uplašen starčevim jadikovkama i jaucima, “a meni dovezite kola.”

“Idem po vaše kćeri, dobri moj oče Goriot, i dovest ću ih.” “Silom, silom! Pozovite vojsku, policiju, sve, sve!” reče on

gledajući Eugenea posljednjim pogledom u kojem je još bilo svijesti. “Kažite vladi, državnom tužiocu, da mi ih dovedu, ja to zahtijevam!”

“Pa vi ste ih prokleli.”“Tko to kaže?” odgovori starac preneražen. “Vi znate da ih ja

volim, da ih obožavam! Ozdravit ću ako ih vidim... Idite, dobri moj susjede, drago moje dijete, idite, vi ste dobri: htio bih vam zahvaliti, ali nemam vam što dati osim blagoslova jednog samrt- nika. A, htio bih vidjeti bar Delphinu da joj kažem da vam se ona oduži umjesto mene. Ako ona druga ne može, dovedite mi nju. Recite joj da je nećete više voljeti ako ne bude htjela doći. Ona vas toliko voli da će doći. Dajte mi piti! Gori mi utroba! Metnite mi nešto na glavu. Osjećam da bi me spasila ruka mojih kćeri... Bože moj! Tko će im povratiti imetak ako ja umrem? Zbog njih ću otići u Odesu da pravim rezance.”

228

“Popijte ovo!” reče Eugene podižući samrtnika i prihvati ga lijevom rukom dok je u desnoj držao šalicu punu čaja.

“Vi sigurno volite svoje roditelje”, reče starac stežući slabašnom rukom Eugeneovu ruku. “Znate li vi da ću umrijeti, a neću vidjeti svoje kćeri? Bio sam uvijek žedan, a nikad nisam pio; eto kako sam živio posljednjih deset godina... Moji su zetovi ubili moje kćeri. Da, ja sam ostao bez kćeri poslije njihove udaje. Očevi, tražite od Skupštine da donese zakon o braku! Na kraju, nemojte udavati kćeri ako ih volite. Zet je zlikovac koji sve is- kvari kod jedne djevojke, sve ukalja. Neka se ukine brak! On nam otima kćeri, i mi umiremo daleko od njih. Donesite zakon o umiranju očeva. To je strašno. Osveta! To im moji zetovi ne daju da dođu. Ubijte ih! Smrt Restaudu, smrt Elzašaninu, oni su moje ubojice! Smrt ili moje kćeri! A, svršeno je, umrijet ću bez njih! One! Nasie, Fifine, ta dođite! Vaš tata odlazi...”

“Dobri moj oče Goriot, stišajte se, budite mirni, ne uzbuđujte se, ne mislite.”

“Ne vidjeti ih, to su smrtne muke!“Vidjet ćete ih.”“Zaista!” uzviknu starac sav izgubljen. “O, da ih vidim! Da ih

vidim i da im čujem glas. Umrijet ću sretan. Eto, ne želim više živjeti, nije mi se više ni živjelo, zlopatio sam se sve više. Ali samo da ih vidim, da dodirnem njihove haljine, ah, samo njihove haljine, to je malo, ali tek da osjetim nešto njihovo! Dajte mi njihovu kosu... osu...”

Pade ničice na uzglavlje kao da je batom udaren. Ruke je pokretao po pokrivaču kao daje tražio kosu svojih kćeri.

“Blagoslivljam ih”, reče on naprežući se, “blagoslivljam.”Odjednom se stiša. Baš tada uđe Bianchon.“Sreo sam Christophea”, kaže on, “odmah će ti dovesti kola.”

Zatim pogleda bolesnika i podiže mu silom očne kapke. Dva stu­denta primijetiše da mu je jedno oko tamno i bez života. “Neće više doći k sebi”, reče Bianchon, “ne vjerujem.” Dohvati mu bilo,

229

opipa ga i spusti ruku starcu na srce.“Na nesreću i puls i srce rade; ali s obzirom na stanje u kojem

se nalazi, bolje bi bilo da umre!”“Tako je”, reče Rastignac.“Sto je tebi? Problijedio si kao krpa.“Prijatelju, slušao sam jauke i jadikovanja. Ima Boga! O, da,

ima Boga, stvorio je on neki bolji svijet, inače život na zemlji ne bi imao nikakvog smisla. Da sve ovo nije tako žalosno, ja bih zaplakao, ali ovako sam oguglao.”

“Slušaj, trebat će nam mnogo čega; gdje ćemo naći novac?”Rastignac izvadi svoj sat.“Evo, založi ga odmah. Ne mislim se zadržavati usput da ne

izgubim ni minutu vremena, a moram sačekati i Christophea. Nemam ni pare, a trebat ću platiti kočijaša kad se vratim.”

Rastignac strča niza stube i ode gospođi de Restaud u Hel- derovu ulicu. Usput, njegova mašta potresena strašnim prizorom koji se odigrao pred njim, još više razjari njegov gnjev. Kad je ušao u predsoblje i zatražio gospođu de Restaud, odgovoriše mu da ne prima nikoga.

“Ali”, reče on sobaru, “poslao me njezin otac koji je na samrti.”“Gospodine, nama je gospodin grof strogo naredio.”“Ako je tu gospodin de Restaud, recite mu u kakvom se sta­

nju nalazi njegov tast i recite mu da moram s njim ovog časa govoriti.”

Eugene je dugo čekao.“Možda umire ovog trenutka”, pomisli on.Sobar ga uvede u prvi salon gdje ga gospodin de Restaud doče­

ka stojeći kraj kamina u kojem nije bilo vatre i ne ponudi ga da sjedne.

“Gospodine grofe”, reče mu Rastignac, “gospodin vaš tast umire u ovom trenutku u jednom bijednom prljavom stanu, bez pare, bez drva; on je na izdisaju i želi vidjeti svoje kćeri...”

230

“Gospodine”, odgovori mu hladno grof de Restaud, mogli ste primijetiti da ne marim mnogo za gospodina Goriota. On je isk- vario gospođu de Restaud, unesrećio mene i narušio moj domaći mir. Meni je svejedno da li će on umrijeti ili živjeti. Eto, tako ja mislim o njemu. Svijet me može osuđivati, ja prezirem tuđe mišljenje. Sada imam važnijih poslova nego da vodim računa o tome što će o meni misliti glupači i beznačajni ljudi. Sto se tiče gospođe de Restaud, ona nije u stanju izaći. Uostalom, ja je ne puštam odavde. Recite njezinom ocu da će ga doći obići čim ispuni svoje dužnosti prema meni i mojem djetetu. Ako voli svog oca, moći će biti slobodna poslije nekoliko trenutaka...”

“Gospodine grofe, nije moje da sudim o vašem držanju, vi ste gospodar svoje žene; ali mislim da mogu računati na vaše poštenje? Obećajte mi samo da ćete joj reći da će njezin otac još danas umrijeti i da ju je već prokleo što nije kraj njega!

“Recite joj to vi sami”, odgovori gospodin de Restaud začuđen gnjevom koji se osjetio u Eugeneovu glasu.

Grof odvede Rastignaca u salon u kojem je grofica obično provodila vrijeme: bila je uplakana i zavaljena u naslonjaču kao žena koja želi umrijeti. Njemu je bi žao. Prije nego se okrenula Rastignacu, ona pogleda svojeg muža bojažljivim pogledom koji je pokazivao da je njezina snaga sasvim malaksala uslijed duševnog i fizičkog ugnjetavanja. Grof kimnu glavom, te se ona oslobodi i poče govoriti.

“Gospodine, sve sam čula. Recite mom ocu da bi mi oprostio kad bi znao u kakvom se stanju nalazim. Nisam se nadala ovom mučenju, ono nadilazi moje snage, gospodine, ali ću ipak izdržati do kraja”, reče ona svom mužu. “Ja sam majka. Recite mom ocu da mi nema što zamjeriti, iako, izgleda, ima za to razloga”, do- viknu ona očajno studentu.

Eugene pozdravi bračni par, naslućujući užasnu krizu u kojoj se nalazi ta žena, i ode zaprepašten. Držanje gospodina de Res- tauda pokazalo mu je da je svako njegovo posredovanje uzalud­no i bilo mu je jasno da Anastasie nije više slobodna. On odjuri

231

do gospođe de Nucingen i zateče je krevetu.“Nije mi dobro, jadni moj prijatelju”, reče mu ona. “Prehladi­

la sam se kad sam se vraćala s plesa, bojim se da imam upalu pluća, i sad očekujem liječnika...”

“Da ste i na samrti”, reče Eugene prekidajući je, trebali biste otpuzati do svog oca. On vas zove! Kad biste mogli čuti njegov najslabiji jauk, ozdravili biste.”

“Eugene, moj otac sigurno nije toliko bolestan koliko vi kažete; ali ja bih bila vrlo nesretna ako bih se vama zamjerila, i poslušat ću vas. Znam da bi on presvisnuo od žalosti kad bi moja bolest postala opasna po život zbog ovog izlaženja. Dakle, doći ću odmah čim me liječnik pregleda.”

“A gdje vam je sat?” upita ona videći da nema lanca. Eugene pocrveni. “Eugene, Eugene, ako ste ga prodali, izgubili... O, to bi bilo vrlo ružno.”

V

Student se nagne na krevet i prošaputa Delphini: “Želite li znati? Onda čujte! Vaš otac nema za što kupiti pokrov u koji će ga večeras umotati. Založio sam vaš sat, jer nisam imao ni pare.”

Delphine odmah skoči iz kreveta, otrča do svojeg pisaćeg stola, uze iz njega vrećicu i pruži je Rastignacu. Zatim zazvoni i povi­ka; “Idem, idem, Eugene. Ostavite me da se obučem; ta bila bih pravo čudovište. Idite vi, ja ću stići prije vas! Therese,” zovnu ona svoju sobaricu, “recite gospodinu de Nucingenu da odmah dođe.”

Eugene, sretan što može javiti samrtniku da će mu jedna kći doći, stiže gotovo radostan u Ulicu Neuve-Sainte-Genevieve. Zavuče ruku u vrećicu da odmah plati kočijašu. U vrećici te mlade, tako bogate i tako otmjene žene bilo je sedamdeset franaka. Kad se popeo gore, zatekao je Bianchona kako pridržava oca Goriota koga je operirao bolnički kirurg, u prisustvu liječnika. Pekli su mu leđa lapisom. To je bio posljednji lijek za koji zna nauka, ali lijek bez pomoći.”

“Osjećate li štogod?” zapita liječnik.Otac Goriot, spazivši studenta, odgovori:

232

“One dolaze, je l’te?”“Može se još i izvući”, reče kirurg, “govori.”“Jeste”, odgovori Eugene. Delphina će sad doći.”“Da,” reče Bianchon “govorio je o svojim kćerima za kojima

vapi kao čovjek nabijen na kolac za malo vode.”“Stanite”, reče liječnik kirurgu, “nema mu više pomoći, ne

možemo ga spasiti.”Bianchon i kirurg vratiše samrtnika u čisti krevet.“Ipak, trebalo bi ga presvući”, reče liječnik. Iako nema ni­

kakve nade, čovjek je. Ja ću opet navratiti, Bianchon”, reče stu­dentu. “Ako bude jaukao, stavite mu opijuma na dijafragmu.”

Kirurg i liječnik odoše.“Samo hrabro, Eugene, sinko moj!” reče Bianchon Rastig-

nacu kad su ostali sami. “Treba mu obući bijelu košulju i promi­jeniti posteljinu. Reci Sylviji da donese plahte i da nam pomogne.”

Eugene siđe i zateče gospođu Vauquer kako prostire stol sa Sylvijom. Poslije prvih riječi koje joj je Rastignac uputio, udovi­ca mu priđe s kiselo-slatkim izrazom na licu, kao plašljiva pro­davačica koja ne bi htjela ni da izgubi svoj novac, ni da naljuti svojeg kupca.

“Dragi moj gospodine Eugene”, odgovori ona, “vi znate isto tako kao i ja da otac Goriot nema više ni prebijene pare. Ako bih dala plahte za čovjeka koji tek što nije izdahnuo, upropastile bi se, a jedna se ionako mora žrtvovati za pokrov. Vi mi već dugu­jete sto četrdeset četiri franka, još neke sitnice, svijeću koju će vam dati Sylvie, sve će to iznositi bar dvije stotine franaka koje jedna sirota udovica, kao što sam ja, nije u stanju izgubiti. Budite pravedni, gospodine Eugene, ja sam inače dosta izgubila u ovih pet dana otkako se nesreća okomila na moju kuću. Dala bih deset talira da je taj starac otišao prije nekoliko dana, kao što ste govori­li. To utječe na moje ukućane. Ja bih ga zabadava prenijela u bolnicu. Napokon, stavite se u moj položaj. Moj pansion prije svega, jer od njega živim.

233

Eugene se brzo popne u sobu oca Goriota.“Bianchon, a novac od sata?”“Tu je na stolu, ostalo mi je još tristo šezdeseti nekoliko frana­

ka. Od onoga što sam dobio, isplatio sam sve naše dugove. Založnica je ispod novca.”

“Evo, gospođo, naplatite”, reče Rastignac koji sjuri niz stube. “Gospodin Goriot neće još dugo ostati kod vas, a ja...”

“Da, izaći će odavde, ali mrtav, jadnik”, reče ona i izbroji dvije stotine franaka, i vesela i tužna.

“Da svršimo”, reče Rastignac.“Sylvie, donesite plahte i idite gore pomoći gospodi.”“Nećete zaboraviti Sylviju”, došapne gospođa Vauquer Eu-

geneu, “već dvije noći ne spava.”Čim Eugene okrenu leđa, starica potrča kuharici.“Uzmi preokrenute plahte iz sobe broj sedam. I one su dobre

za mrtvaca”, šapnu joj.Eugene se popeo uz nekoliko stuba i nije čuo riječi stare gaz­

darice.“Hajde,” reče mu Bianchon, “obučimo mu košulju. Drži ga

ravno.”Eugene stade kod uzglavlja i podiže samrtnika kojem Bian­

chon skine košulju. Starac stavi ruku na grudi kao daje htio nešto pritisnuti i poče jaukati žalosno i nerazgovjetno, kao životinje kad izražavaju neku veliku bol.

“O, o!” sjeti se Bianchon, “traži lančić od kose i medaljon koji smo mu skinuli maloprije kad smo ga gorjeli lapisom. Treba mu to vratiti. Tu je na kaminu.”

Eugene uze lančić ispleten od plavo-pepeljaste kose. To je bez sumnje bila kosa gospođe Goriot. Na jednoj strani medaljona bilo je ispisano: Anastasie, a na drugoj Delphine. To je bila slika njegovog srca koja mu je uvijek bila na srcu. Uvojci kose bili su vjerojatno odrezani još u ranom djetinjstvu, jer su bili vrlo me­kani. Kad medaljon dodirnu starčeve grudi, on duboko uzdahnu

234

izražavajući neko jezivo zadovoljstvo. To je bio posljednji odjek njegovog osjećaja koji kao da se povlačio u nepoznato središte iz kojeg potječu i kamo se vraćaju naše naklonosti. Njegovo zgrčeno lice dobije izraz neke bolećive radosti. Ova neobično osjećajna snaga koja je nadživjela misao silno je potresla oba studenta i oni proliše tople suze na samrtnika koji jeknu od silnog zadovoljstva.

“Nasie! Filme!” zovne ih.“Još je živ”, reče Bianchon.“Što će mu život?” upita Sylvie.“Da pati”, odgovori Rastignac.Pošto je svom prijatelju dao znak da se ugleda na njega, Bian­

chon kleknu i poduhvati bolesnika ispod koljena, a Rastignac učini to isto s donje strane kreveta i podvuče mu ruke ispod leđa. Sylvie je bila tu i čekala da izvuče plahte kad podignu samrtnika i da ih zamijeni onima koje je donijela. Otac Goriot, zacijelo prevaren onim suzama, prikupi svu svoju snagu, ispruži ruke i dodirnu sa obje strane kreveta glave studenata, zagrli ih silno za kosu i jedva izusti: “Ah! Anđeli moji!” S ove dvije dirljive riječi odleti i nje­gova duša.

“Jadnik!” reče Sylvie dirnuta ovim posljednjim uzvikom koji je izražavao jedan uzvišeni osjećaj koji je najstrašnija i najne- hotičnija obmana ushitila posljednji put.

Zadnji uzdah ovog oca morao je biti uzdah radosti. On je bio izraz cijelog njegovog života, jer se i tada prevario. Oca Goriota ponovno pobožno položiše na krevet. Od tog trenutka na njego­vom licu bolno se odražavala borba između života i smrti u tijelu koje nije više imalo svijesti o ljudskom zadovoljstvu ili boli. Smrt je bila samo pitanje vremena.

“Ostat će ovako nekoliko sati i nitko neće primijetiti kad je umro; neće biti ni hropca. Mozak je potpuno zahvaćen.”

U tom trenutku, na stubama se začuše koraci zadihane žene.“Zakasnila je”, reče Rastignac.To nije bila Delphine, nego Therese, njezina sobarica.

235

“Gospodine Eugene,” reče ona, “gospodin i gospođa ljuto su se posvadili zbog novca koji je jadna gospođa tražila za svog oca. Ona se onesvijestila, došao je liječnik, morao joj je pustiti krv, ona je vikala: -Moj otac umire, hoću vidjeti tatu!- Žalosno je bilo slušati njezin vrisak.”

“Dosta, Therese. Sad je kasno i kad bi došla. Gospodin Gori- ot izgubio je svijest.”

“Jadni gospodin, tako je bolestan!” reče Therese.“Ja vam više nisam potrebna, moram pripremati večeru, sad

su četiri i pol sata”, reče Sylvie koja se, na vrhu stuba, zamalo ne sudari s gospođom de Restaud.

Grofica je izgledala ozbiljna i strašna. Ona pogleda samrtnič­ki krevet, koji je slabo osvjetljavala jedna svijeća, i brižnu u plač kad spazi lice svojeg oca na kojem su se pokazivali posljednji trzaji života. Bianchon se skloni iz uviđavnosti.

“Nisam pobjegla na vrijeme”, reče grofica Rastignacu.U znak odobravanja, student kimnu glavom veoma tužno.

Gospođa de Restaud uze očevu ruku i poljubi je.“Oče, oprosti mi! Govorili ste da bi vas moj glas dozvao iz

groba. Oživite onda na trenutak da blagoslovite svoju raskajanu kćerku. Čujte me. To je strašno. Samo me vi možete blagosloviti na ovom svijetu. Svi me mrze, samo me vi volite. Zamrzit će me i moja djeca. Povedite me sa sobom, ja ću vas voljeti i njegovati. Ne čuje više, ja sam luda.” Ona pade na koljena i gledaše, kao izvan sebe, ovaj bijedni leš. “Moja je nesreća potpuna”, reče ona gledajući Eugenea. “Gospodin de Trailles je otišao i ostavio grdne dugove, a doznala sam da me i varao. Muž mi nikad neće opros­titi, a sav moj imetak nalazi se u njegovim rukama. Ničemu se više ne nadam. Jao! Radi koga sam iznevjerila jedino biće (ona pokaže na svojeg oca) koje me obožavalo! Ja sam bestidnica, nisam ga znala cijeniti, odbila sam ga od sebe i zadavala mu silne muke!”

“On je to znao”, reče Rastignac.

236

U tom trenutku otac Goriot otvori oči, ali je to bila posljedica grča. Taj pokret koji je dao nadu grofici, bio je isto tako strašan kao i samrtnikovo oko.

“Da li bi me čuo?” uzviknu grofica. “Ne”, reče u sebi i sjedne kraj njega.

Pošto je gospođa Restaud izjavila da želi čuvati svojeg oca, Eugene siđe da malo založi. Ukućani su se već okupili.

“Dakle”, reče mu slikar, “čini mi se da ćemo gore imati smr- toramu?”

“Charles”, odgovori Eugene, “mislim da biste se mogli šaliti s nečim manje žalosnim.”

“Zar se ovdje ne možemo više smijati?” nastavi slikar. “Sto smeta kad Bianchon kaže daje otac izgubio svijest?”

“I tako će umrijeti kao što je i živio”, reče činovnik muzeja.“Otac je umro!” vrisnu grofica.Na taj strašni vrisak, Sylvie, Rastignac i Bianchon odoše gore

i zatekoše gospođu de Restaud onesviješćenu. Kad su je osvijes­tili, prenesu je u kola koja su je čekala. Eugene je povjeri Theresi i naredi joj da je odvede gospođi de Nucingen.

“Svršeno je s njim”, reče Bianchon silazeći.“Izvolite, gospodo,” pozove ih gospođa Vauquer, “ohladit će

se juha.”Dva studenta sjedoše jedan do drugoga.“Sto treba sada raditi?” upita Eugene Bianchona.“Ja sam mu sklopio oči i lijepo ga namjestio. “Kad općinski

liječnik utvrdi smrt koju ćemo prijaviti, umotat ćemo ga u pokrov i sahraniti. Sto bi drugo?”

“Neće više mirisati kruh ovako”, reče netko za stolom oponašajući starca.

“Zaboga, gospodo,” reče nastavnik, “ostavite jednom tog oca Goriota, dostaje bilo govora o njemu, evo cijeli sat kako se samo o njemu priča. Naš divni Pariz ima tu prednost što se čovjek može

237

u njemu roditi, živjeti i umrijeti a da nitko za to i ne zna. Koristi­mo se blagodatima civilizacije. Danas je umrlo njih šezdeset; hoćete li oplakivati sve pariške grobove? Ako se otac Goriot upo­kojio, tim bolje za njega! Ako ga toliko volite, idite ga čuvati, a nas ostavite da mirno jedemo.”

“Tako je,” reče udovica, “za njega je bolje što je umro! Čini mi se da je jadnik imao dosta nevolja u životu.”

To je bio jedini posmrtni govor ovom biću koje je zaEugenea bilo utjelovljenje očinstva. Petnaest ukućana stadoše razgovarati kao obično. Kad su Eugene i Bianchon prestali jesti, zveket vili­ca i žlica, smijeh i razgovor, razni izrazi tih proždrljivih i ravnodušnih lica, njihova bezbrižnost, sve ih to sledi od užasa. Oni izađoše potražiti svećenika koji će provesti noć kraj pokojni­ka i čitati molitve. Trebalo je odati starcu posljednju počast s ono malo para što su imali. Oko devet sati navečer položiše starca na odar, između dvije svijeće, u praznoj sobi, i jedan svećenik dođe i sjedne pored njega. Prije nego je legao, Rastignac zapita svećeni­ka koliko će stajati opijelo i sprovod, pa onda napiše nekoliko riječi barunu de Nucingenu i grofu de Restaudu moleći ih da pošalju svoje ljude koji će podmiriti sve izdatke oko sahrane. On im pošalje Chirstophea, zatim legne i zaspi mrtav umoran. Sutradan ujutro Bianchon i Rastignac morali su sami otići prija­viti smrt koju liječnik utvrdi oko podne. Dva sata poslije toga, budući zetovi nisu poslali novac niti je tko došao u njihovo ime, Rastignac je morao platiti svećenika. Kako je Sylvie tražila deset franaka da bi umotala i sašila starca u pokrov, Eugene i Bianchon izračunaju da će s mukom moći podmiriti sve troškove ako im pokojnikovi rođaci ne priteknu u pomoć. Medicinar preuzme na sebe da sam stavi leš u jedan bijedni mrtvački lijes koji je jeftino kupio u svojoj bolnici.

“Da se osvetimo onim huljama”, reče on Eugeneu. “Idi zaku­pi jednu parcelu za pet godina na groblju Pere-Lachaise i naruči opijelo i pogreb trećeg razreda. Ako ti zetovi i kćeri ne budu htje­li vratiti novac koji si dao, naredi da se ureže na grobu: -Ovdje

238

počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nucingen, sahranjen o trošku dvojice studenata.-”

Eugene je poslušao svojeg prijatelja tek pošto je uzaludno išao prvo gospodinu i gospođi de Nucingen, a zatim gospodinu i gospođi de Restaud. Dolazio je samo do vrata. Vratari su imali stroge naredbe.

“Gospodin i gospođa”, govorili su oni, “ne primaju nikoga; njima je umro otac pa su u velikoj žalosti.”

Eugene je bio dovoljno upoznao pariški svijet te nije htio na­valjivati. On osjeti silnu bol kad vidje da ne može doci do Del- phine.

“Prodajte neki nakit”, napisa joj on kod vratara, “da bi vaš otac bio pristojno ispraćen na posljednje počivalište.”

On zapečati pismo i zamoli barunovog vratara da ga preda Theresi za njezinu gospođu; ali vratar ga preda barunu de Nucin­gen koji ga baci u vatru. Pošto je izvršio sve pripreme, Eugene se, oko tri sata, vrati u pansion i zaplače kad je pri ulazu spazio mrtvač­ki lijes, jedva pokriven crnom tkaninom, stavljen na dvije stolice u ovoj pustoj ulici. Jedna ružna škropionica koju još nitko ne bješe dodirnuo, bila je uronjena u pokositrenu bakrenu posudu, punu svete vode. Čak ni na vratima nije bilo crne tkanine. To je bila sirotinjska smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. Bianchon je morao ostati u bolinici te pismom javi Rastignacu što je uradio u crkvi. Dostavio mu je da bi opijelo bilo preskupo, da se moraju zadovoljiti jeftinijom večernjicom i da je poslao Christopha u pogrebni zavod. Baš kad je Rastignac dovršavao čitanje Bianchonovog našaranog pisma, on spazi u rukama gospođe Vauquer medaljon sa zlatnim rubovima u kojem je bila kosa dviju kćeri.

“Kako ste smjeli to uzeti?” reče joj on.“Pa valjda ga ne mislite s ovim sahraniti?” upita Sylvie. “To

je od zlata.”“Nego što!” odgovori Eugene ljutito. Neka bar odnese sa

sobom jedinu stvar koja može zamijeniti njegove kćeri.”

239

Kad stigoše mrtvačka kola, Eugene naredi da se digne lijes, otvori ga i s poštovanjem spusti na starčeve grudi sliku iz doba kada su Delphine i Anastasie bile mlade, nevine i čiste, i kad nisu -mudrovale-, kako je starac rekao u samrtničkim mukama. Za kolima, koja su vozila jadnika u crkvu Saint-Etienne-du-Mont, koja je najbliža Ulici Neuve-Sainte-Genevieve, išli su samo Ras- tignac i Christophe, sa dva momka iz pogrebnog zavoda. Kad su tamo stigli, uniješe lijes u nisku i mračnu kapelu. Eugene je uza­lud tražio očima oko crkvice kćeri oca Goriota ili njihove muževe. On je bio sam sa Christopheom koji je mislio da treba odati pos­ljednju počast čovjeku koji mu je dao nekoliko dobrih napojnica. Čekajući dva svećenika, pjevača i crkvenjaka, Rastignac stisnu ruku Christopheu, ali nije mogao progovoriti ni jednu jedinu riječ.

“Da, gospodine Eugene,” reče Christophe, “bio je to dobar i pošten čovjek, uvijek pažljiv u razgovoru, nikom nije naudio niti kome učinio zlo.”

Svećenik, pjevač i crkvenjak dođoše i obaviše sve što se mo­glo za sedamdeset franaka u doba kad crkva više nije toliko bogata da se besplatno moli Bogu. Svećenici otpjevaše jedan psalam, Libera me i De profundis. Obred potraja dvadeset minuta. Došla su samo jedna kola za jednog svećenika i pjevača, koji pristadoše primiti sa sobom Eugenea i Christophea.

“Pošto nema pratnje,” reče svećenik, “možemo ići brže da ne zakasnimo, već je pet i pol sati.

Ali baš onda kad su smjestili lijes u mrtvačka kola, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restaud i baruna de Nucingena, ali prazna, i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere-Lachai- seu. U šest sati spustiše tijelo oca Goriota u grob oko kojeg su bile sluge njegovih kćeri a koji se izgubiše sa svećenikom čim je izmoljena kratka molitva koju je platio student. Dva grobara baciše nekoliko lopata zemlje da pokriju lijes, pa se onda uspraviše i jedan zatraži napojnicu od Rastignaca. Eugen potraži u džepu, ali ne nađe ništa i morao je posuditi franak od Christophea. Poslije ovog događaja koji je sam po sebi neznatan, Eugenea obuzme

240

silna tuga. Dan je bio na izmaku, neki vlažni sumrak dražio je živce. On se zagleda u grob i sahrani u njemu svoju posljednju suzu koju je izazvalo sveto uzbuđenje jednog čistog srca, suzu koja odleti na nebo čim pade na zemlju. On prekriži ruke i zagle­da se u oblake. Christophe ode kad ga vidi takvog.

Rastignac, ostavši sam, pođe nekoliko koraka prema uzvišici na groblju i spazi Pariz koji se vijugavo proteže obalama Seine i koji se već počeo osvjetljavati. Njegove se oči zaustaviše gotovo požudno na prostoru između Trga Venđome i kupole Invalida, tamo gdje živi onaj otmjeni svijet u koji je htio ući. I on baci na tu šumnu košnicu pogled koji je, kako izgleda, unaprijed sisao med iz nje, i izusti ove znamenite riječi: “A sad je na nas dvoje red!”

I, prvi korak njegova izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na večeru kod gospođe de Nucingen.

Sache, rujna 1834.

241

BILJEŠKA O PISCU

Honore de Baizac (Tours, 20.5.1799.- Pariz, 18.8.1850.), fran­cuski je romanopisac, jedan od najistaknutijih predstavnika rea­lističkog romana.

Otac mu je bio južnjak rođen na selu, a majka Parižanka iz trgovačke kuče. Poslije školovanja u jednom koledžu, završava pravo u Parizu. Još u dvanaestoj godini bude se u njemu knji­ževničke sklonosti, koje nisu shvaćene ozbiljno. Kad je 1819. iz­javio da se hoće posvetiti književnom radu, roditelji ga nastoje odvratiti od tog nauma. No, on raskida sve veze s obitelji, nasta­njuje se u Parizu i neumorno posvećuje radu. Želeći ostvariti brz društveni i književni uspjeh upušta se u neuspjele poslovne špekulacije (bio je i izdavač i tiskar) ali se sve češće zadužuje te taj dug otplaćuje čitavog života neumornim radom. U tridesetoj godini objavljuje roman Suani, (1829), prvi u nizu djela koja čine poznatu Ljudsku komediju', veličanstvenu fresku francuskog društva prve polovine 19. st. Djelo predstavlja grandiozni opus od preko stotinu djela sa galerijom od 2000 likova iz svih društvenih slojeva od rojalističke aristokracije do mlade buržoazije i seljaštva. To je jedan od najambicioznijih pothvata u povijesti književnosti pri čemu se Baizac služi minucioznim opažanjima i preciznim opisima, te se opravdano smatra ocem novog kniževnog pravca-realizma.

Najpoznatiji romani su: LouisLambert (1832), Eugenie Gran- det (1833), Izgubljene iluzije (1843), Otac Goriot (1834), Rođaka Bette (1846), Rođak Pons (1847), i Seljaci (1844). Izdvaja se i komedija Mercadet, prikazana 1851.

242