HAJDUCI, KMETOVI, ASKERI I VITEZOVI

(Simbolini identiteti JNA i postjugoslavenskih vojski)

Ivo ani

Autor je pisac, filolog i politiki antropolog. Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika asopisa Erasmus. Uz mnoge radove i tekstove u strunoj periodici, objavio knjige Mitologija inflacije (Zagreb: Globus, 1987.) i Smrt crvenog fie (Zagreb: SGI, 1993.) te Prevarena povijest (Zagreb: Durieux, 1998).

SAETAK

Tekst analizira procese konstruiranja simboline legitimacijske osnovice u komunistikoj Jugoslaviji i njihove konstitutivne tradicijske predloke. Slubeni imaginarij objedinio je dva historijski zateena modela: istoni (Makedonija, Srbija, Crna Gora), preuzimajui iz njega motiv hajduka, i zapadni (Slovenija, Hrvatska), preuzimajui iz njega motiv protufeudalnih seljakih buna, dok je trea drutvena memorija (bonjaka u Bosni i Hercegovini) bila eliminirana. Nakon sloma Jugoslavije Srbija i srpske paradrave u Hrvatskoj i BiH zadrale su zateeni imaginarij, Slovenija i Hrvatska konstruirale su novi u opreci s dotadanjim, a bonjaka politika elita reducirala je simbolini identitet zemlje na osmansko razdoblje.

KLJUNE RIJEI: vojska, identitet, drutvena memorija, politiki simboli

Simbolina dimenzija politike uvijek je u nekom odnosu s materijalnom osnovicom politike moi; politike ne moe biti bez simbola i popratnih rituala niti je mogu politiki sustav zasnovan samo na racionalnim principima, odnosno osloboen simbolinih konotacija. Svako drutvo ima svoju vlastitu mitologiju, svaka kultura zalihu monih simbola, svaka politika imaginarij uzornih linosti i dogaaja; oni pronose podrobne obavijesti o korijenima toga drutva, kulture ili ideoloko-politike koncepcije i definiraju je kroz mreu simbolino izgraenih znaenja. Takvi sustavi - imaginariji - nisu statini nego se sadrajno, znaenjski i funkcionalno preustrojavaju ovisno o odnosima politike moi. Imaginarij koji neka elita odabere kako bi kroza nj upravljala jezikom, perceptivnim shemama i vrednotama ciljane drutvene skupine i hijerarhijom njene prakse ima svrhu da fiksira empirijski red na koji e se odreena ideologija pozivati i u njemu se pronalaziti.

U sreditu takva fundamentalnoga kodeksa druge Jugoslavije bio je idealizirani lik hajduka, svrha kojega je bila simbolino legitimirati partizansku borbu i komunistiku vlast; nepokorivi i neustraivi hajduk bio je simbol tenje za slobodom, koliko prautemeljitelj hrvatsko-srpskoga bratstva i suradnje, toliko pretea partizana i komunista, ljudi posebnoga kova. Njegov kult promicali su partijski ideolozi, autori kolskih udbenika i sastavljai popularnih antologija.

Metodsko-nastavna cjelina Svijetle staze iz jedne osnovnokolske itanke zorno pokazuje kako se hajduka epska motivika uklapala u slubene socijalizacijske obrasce: cjelina poinje lirskom prozom Maksima Gorkoga Pjesma o vjesniku bure, a zavrava temama iz NOB; sredinje mjesto pripada ulomku iz Komunistikog manifesta pod amblematskim naslovom Proleteri svih zemalja, ujedinite se!, tim "pozivom komunistima i proleterima cijeloga svijeta da srue eksploatatorski poredak i uspostave drugi, pravedniji, u kojemu nee biti eksploatiranih", emu kao svojevrsna aplikacija toga naela na konkretne povijesne prilike slijedi jedna od najpoznatijih epskih pjesama hajdukog ciklusa Starina Novak i knez Bogosav. ivotopis Starine Novaka, seljaka koji nije mogao podnijeti tlaku na gradnji Smedereva, pa je prebjegao u Bosnu i kao hajduk etrdeset godina robio turske karavane na Romaniji, pokazuje da su se "feudalnim nasiljima domae gospode pridruila i nasilja turskih osvajaa". Stoga je hajduk Novak tipian predstavnik "klase eksploatiranih" koja neizbjeno ulazi u sukob s "klasom eksploatatora", te u revoluciji, kao "radnika klasa", osvaja vlast i potlaenima donosi slobodu (Buka & Anto 1966.: 113-160).

Hajdukovanje su, pie relativno visoko pozicionirani pripadnik vojno-politike nomenklature, "vodili najsvjesniji ljudi" koji su se "u svojoj borbi drali principa pravednosti", a hajduke, te "narodne ustanike, zatitnike i osvetnike", odlikuje "nesavitljiva moralna snaga", to sve dokazuje "partizanske znaajke hajduke borbe" (Tuman 1970.: 73-74). U jednom udbeniku za gimnazije i uiteljske kole za hajduke se harambae ak kae da su "najbolje poznavali spoljno-politike prilike svoga vremena" (Slipievi 1953.: 288-289). Prema autoru jedne studije o mletako-osmanskim ratovima XVI.-XVIII. stoljea, hajduci (i uskoci) bili su protagonisti "onoga naeg vjenog epskog heroizma, koji je stvorio sve najvee i najljepe u naoj istoriji", oni su "iskovali jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda u zajednikoj oslobodilakoj borbi protiv Turaka" (Stanojevi 1970.: 472).

Navedeno je primjer svojevrsne kole koja je podlijegala ili svjesno podilazila snazi puke epske predaje i predimenzioniranoga kulta uskoka i hajduka. U njima se pojednostavnjuje sloenost povijesne zbilje, stapaju i mijeaju stoljea i moderne sintagme, a nove pojave prenose na ranija zbivanja, pa takvo

u biti slabano, sociologiziranje i psihologiziranje ide putem zastarjelih romantiarskih shvaanja, nekritikom crtom neprimjerena oduevljavanja samo jednim dijelom povijesti junoslavenskih naroda [te je] po tome primjer uskoga shvaanja povijesti, koje - pod dojmom predmeta i pripadne grae - zanemaruje kompleksan historiografski pristup toj socijalnoj skupini, zanemaruje sloenost cijeloga povijesnog razvitka u tri stoljea hrvatskog i srpskog naroda, koji se manifestirao u najrazliitijim oblicima gospodarstva, drutva, dravnosti, civiliziranosti, pa i vojnitva, a po nainu je interpretacije nehistorijski (Macan 1992.: 118).

2. Tradicijski i revolucionarni imaginarij

Memoarski zapisi jugoslavenskih komunistikih prvaka obiluju preciznim opisima govornikih strategija koje su rabili prilikom dizanja ustanka 1941. i openito u prigodama kada je trebalo predobiti seljatvo. Milovan ilas je u selima istone Crne Gore ujesen 1941. poistovjeivao suvremenog vojnog protivnika s nekadanjim Turcima, s tom razlikom to potonji "nisu imali avione i tenkove", i u govore umetao stihove iz narodnih pjesama i Njegoa (ilas 1990.: 189). panjolski dobrovoljac, lan CK KPJ i Glavnog taba NOV Hrvatske, Hrvat iz gospikoga kraja Marko Orekovi, doivljavao je pak organiziranje ustanka u Lici kao okupljanje hajduke ete pod barjak, a sebe rado nazivao "starom likom hajduinom". Njegovi govori srpskim seljacima, kada "nekim starinskim epskim rjenikom za tren oka sve zainteresuje i obrlati", "kao da se godinama poznaje s tim ljudima", zadivili su ujesen 1941. godine i njegova srpskoga partijskoga kolegu iz istoga kraja, buduega generala JNA koji je i sam, kao sin cijenjenoga guslara, vrsno poznavao hajduku epiku (Jovani 1988.: 106-107).

Zacijelo ponajbolji partizanski memoarist ostavio je indikativno svjedoanstvo o ambivalentnome odnosu jugoslavenskih komunista prema takvim evokacijama. S jedne strane, u govorima se traio "partijski stil", pa se nije blagonaklono gledalo na "uu Vanju", naime Jovana Hadia, Srbijanca, seoskoga uitelja i borca Kragujevakoga bataljuna, "izuzetna govornika", ali sa stilom "koji je, tako se smatralo, nespojiv s partijskim". S druge strane, "ako je trebalo govoriti obinom puku, seljacima, tada se tab odreda naao u udu, te ne imadoe boljeg izbora doli Vanje". Ljeti i ujesen 1941. Hadieve figure o tome kako "odolismo sultanima i esarima", "dahijama i aralijama", njegovi pozivi seljacima neka otjeraju "janjiare", tj. ljotievce i nedievce, i ne dopuste "Turcima, hou rei Nemcima" da im odvlae ito (Nikoli 1980.: 306), uinili bi da i najsuzdranije selo dade odredu hranu, da i najkolebljiviji mladii pristupe partizanima. Nikolieva napomena na istome mjestu kako je "u onim vremenima kada je trebalo da se linija Partije prikae razumljivom najirim masama seljakog naroda" Hadi vrijedio "koliko deset drugih, amorfnih, bezlinih i nevjetih lanova Partije" ni izdaleka, dakako, ne vrijedi samo za komuniste niti samo za partizane. Takvi su govornici bili dragocjeni svima, od etnika i ustaa do voa muslimanskih milicija u BiH.

I sovjetski uzori jugoslavenskih komunista suoavali su se s jednakim tekoama i nedoumicama kada su pokuavali razrijeiti odnos govornika i auditorija i iznai nain da se komunikacijski priblie golemoj veini radnitva i seljatva koja nije itala novine ni razumjela jezik partijskih priopenja. Nastojei premostiti jaz koji ju je dijelio od patrijarhalnog sela, nova je vlast ubrzo nakon revolucije usvojila diskurs koji se uvelike svodio na metaforiku i uope slikovnost jezika pukih predaja te podilazio stihijnom pukom kranskom utopizmu i njegovoj viziji svijeta bez gospode i poreznika. Puk je, naime, imao veoma mutnu predodbu o naravi novog ureenja i strukturi vlasti: revoluciju je shvaao kao ostvarenje Pravde Boje na zemlji, kao teakokransko pravdoiskateljstvo, a njegova je mata stvorila lik boljevika kao borca za teaku pravicu s bradom do pojasa poput opjevanih pukih junaka Stjenjke Rjazina ili Jemeljana Pugaova. Podilazei takvoj predodbi, sovjetske su novine, primjerice, predsjednika Sveruskoga centralnoga izvrnoga komiteta Kalinjina zvale pseudonarodnim imenom "svesavezni starosta" (Elbaum 1991.). Jer, ruska je revolucija - ne jedina - bila mogua samo s oslonom na nezadovoljne seljake i "njihovu drevnu mrnju prema plemstvu, spahijama i inovnicima", na njihovu spremnost da se svete zbog svojih djedova i pradjedova (Berdjajev 1989.: 112).

Pjesnik Vladimir Majakovski bio je kljuan tvorac komunistikoga imaginarija i revolucionarne retorike, koja se pokazala toliko monom i djelotvornom da su je kasnije primjenjivali gotovo svi revolucionarni lijevi pokreti. U tom poslu uvelike je preuzimao frazeologiju, motiviku i stil puke epske tradicije, pa se tako u njegovim poemama lako kao utjelovljenja revolucionara prepoznaju likovi iz ruskih junakih epskih pjesama - vitez Svjatigor i, pogotovo, Ilja Muromec, seljaki sin koji postaje najodvaniji borac protiv samovolje razmaenih feudalaca (Poli 1988.).

Onako kako su ruski narodnjaci stvarali kult muika kao predstavnika naroda u kome je utemeljena duboka i neiskvarena istina ivota, a ruski komunisti taj ideal samo prenijeli na proletera, tako su i jugoslavenski komunisti postupili s kultom neobrazovanoga seljakoga naroda kakav je proiziao iz rada i ideologije Vuka Karadia, ali i opega romantiarskoga ugoaja druge polovice XIX. stoljea. Kasnije e, pak, umjesto "nepouzdanoga" seljatva, u komunistikoj ideologiji radnitvo postati nova mesijanska drutvena grupa i kao takva uvelike naslijediti nekadanju ideju plemenitoga divljaka: ono ima uroen revolucionarni instinkt koji nepogreivo razluuje pravdu od nepravde i istinu od lai. Tako se oituje dubinsko poetiko-predodbeno jedinstvo dvaju naizgled toliko razliitih imaginarija i njihovih reprezentativnih likova: tradicijskog imaginarija bune i otpora (i njegova junaka koji kanjava bogatae i pomae siromahe), te politikog imaginarija revolucionarne ljevice (i njegova proletera odnosno komunista kao novovjekoga Robina Hooda).

3. Zapad i istok u jugoslavenskom politikom imaginariju

Stapanje dvaju imaginarija, revolucionarnoga i tradicijskoga, imalo je u jugoslavenskom sluaju jednu vanu specifinost i ostvarivalo se naspram dvaju u mnogo emu slinih, ali i u mnogo emu razliitih sredinjih likova-znakova puke predaje, naspram dviju varijacija arhetipa Robina Hooda. Jugoslavija je, naime, u svojim granicama okupila dvije tipoloki srodne, ali generiki razliite puke tradicije: jedna, istona, bila je dominantna u Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori, a druga, zapadna, u Hrvatskoj i Sloveniji. Bosna i Hercegovina bila je pak sredinji prostor njihova susretanja, pa i trvenja, ali i prostor koji se zbog prisutnosti tree tradicije, muslimanske (bonjake), pojavljivao kao pozornica preosmiljavanja odnosno poricanja istonoga, donekle i zapadnoga imaginarija.

U cijeloj srednjoj i istonoj Europi dominiraju predodbe domaeg seljaka kojega tlae strana carstva. U tom se obzorju folklor vidi kao zrcalo prolosti, a folkloristi kao uvari kolektivne memorije, zadueni da "legitimiraju ideologiju svojim istraivanjima i svojom ulogom u kulturnom programiranju" (Silverman 1989.: 155). No, u tome opem okviru postoji i razlika koja je nakon dolaska komunista na vlast odredila dominatan sadraj njihovih legitimacijskih rekvizitarija u razliitim zemljama.

Simbolina legitimacija hajdukovanjem glatko se uklapala u tradicije balkanskih zemalja sa snanom hajdukom tradicijom, ne samo u trima istonim jugoslavenskim republikama. Razdoblje osmanske vladavine izuzetno je ivo u drutvenoj memoriji i u Bugarskoj, pa se dravna kulturna politika takoer zasnivala na stavu da su u vremenima "turskog jarma" hajduke pjesme "budile volju za borbom i jaale narodni otpor", lijevi su pjesnici i prije 1945. godine "posezali za hajdukim temama i poetikom kako bi oslikali antikapitalistiku borbu", a o istaknutim pojedincima, u rasponu od udarnika na poljoprivrednim dobrima do politikih voa, stvarale su se pjesme prema modelu junake epike i s upotrebom njezine frazeologije (Silverman 1983., Silverman 1989.).

Nasuprot tome, zemlje srednje Europe nisu imale hajduke kao pojavu ni iskustvo takva naina borbe s osmanskim osvajaem. Umjesto hajdutva ondje su (pseudo)markistikoj racionalizaciji bile podvrgnute protufeudalne seljake bune, koje pak zbog osobitosti osmanskog drutvenog ureenja nisu u tome obliku bile poznate na Balkanu. Svaka takva seljaka buna, pogotovo ako su o njoj Marx i Engels ostavili kakav zapis, bila je potencijalno legitimacijsko ishodite. Maarski komunisti njegovali su kult bune kmetova iz 1514. godine i njena voe, svoga simbolinoga prethodnika Gyorgya Dozse, a nova politika elita u Njemakoj DR simbolino se usidrila u njemakom seljakom ratu iz prve polovice XVI. stoljea. On je bio protumaen kao bitna karika u lancu dogaaja koji su od prvih takvih ustanaka u XIV. stoljeu izravno i zakonito doveli do diktature proletarijata kao vrhunca nacionalne povijesti. Taj dogaaj "zauzima istaknuto mjesto u revolucionarnim tradicijama naroda Njemake Demokratske Republike" (Brendler 1977.: 227).

Ni ionako rijetke slovenske narodne pjesme o bojevima s Turcima ne poznaju protutursku gerilu, odnosno hajdutvo i hajduke, a kralj Matja, kada se pojavljuje kao voa protuturske vojske, ne nastupa kao pobunjenik ili ustanik nego kao vladar (Terseglav 1988.: 540). Umjesto "klasno svjesnih" hajduka slovenskim su komunistima - kao i istononjemakima, maarskima ili poljskima - na raspolaganju bili "klasno svjesni" kmetovi, odnosno puke predaje i pjesme o seljakim bunama. O funkcionalnoj istovjetnosti dvaju uzornih likova u imaginariju nove vlasti zorno svjedoi i nain na koji je jedna didaktino-popularna antologija neposredno nakon rata rijeila slovenski hendikep s nepostojanjem hajduke tradicije. U sklopu tematske cjeline Uskoke i hajduke pjesme, uz klasine epske pjesme o hajducima, donesena je mimo strune i povijesne, ali s dubokom politikom logikom slovenska pjesma "Zdignete, brati!" o buni Gupevih kmetova, koja je bila zahvatila i tajersku (Viskovi 1947.: 223).

Koliko je to nadahnue bilo mobilizacijski vitalno pokazuje svjedoanstvo Milovana ilasa da je meu slovenskim partizanima primijetio "neku posebnu ozlojeenost prema dvorcima i zamkovima", a i sami prvi ljudi slovenske KP Kardelj i Kidri esto su, kao "intelektualno naslee" iz vremena seljakih ratova, rabili puku uzreicu "Grad gori - grof bei" (ilas 1990.: 339). U tome smislu dovoljno je rjeit opis bitke za dvorac Turjak u rujnu 1943. godine koji je, igrom sluaja, ostavio ba partizanski memoarist porijeklom iz tipino hajdukoga kraja, istone Hercegovine. Taj dvorac bio je posljednje uporite Bijele garde izvan ice u Sloveniji i partizani su prikupili velike snage da ga zauzmu, jer Turjak

ne znai samo pobedu nad belogardistima. Osveena je jedna stara nepravda, jo iz doba feudalizma. Tu, u tom gradu, iveli su nemaki grofovi Auerperzi (...) Mnoge teke uspomene na dane tog nesnosnog suanjstva i tlaenja, na nasilje i bezobzirnost gradske gospode jo su i danas sauvane u narodnim priama u Turjakim gorama. (...) A danas se dogodilo da se u brigadi, koja je juriala na zidine grada Turjaka, nalazi veliki broj potomaka turjakih kmetova, ije su slamne kuice jo uvek zbijene ispod starog grada. Kmetovski sinovi, dananji partizani, tano su poznavali svaki kut, svaki zid starog grada u koji su nekad davno odvoeni njihovi oevi na ibanje, sestre na grofovsko 'pravo prve noi', a plodovi s polja u gradske ambare. Borba je zaista bila teka, neprijatelj uporan. On danas nije imao lice grofa, ali je pretstavljao iste one snage tuinske tiranije i domaih podvorica, nazadnjatva i ropstva (Dedijer 1981.: II, 408-409).

Budui da je u nekim njenim podrujima hajduki fenomen bio historijski poznat, Hrvatska nije ist sluaj poput Slovenije, no ipak pripada istome modelu, jer su unutar njenih granica - za razliku od Hrvata u BiH - protuosmanski ratovi, pa samim time i hajdukovanje bili izblijedili iz pamenja. Statistiki, od 81 ratnog sukoba s Hrvatima odnosno u Hrvatskoj u kojima su na osmanskoj strani sudjelovali domai bosanski muslimani 75 ih se odigralo u XV-XVII, a samo est u XVIII, i to na samom njegovu poetku, doim se ak 12 od ukupno 13 sukoba sa Srbima odigralo u XIX. stoljeu (eri 1968.: 120). Iako je, dakle, sukoba s Hrvatima ukupno bilo vie nego esterostruko, oni zbog takva vremenskog rasporeda imaju u drutvenoj memoriji bitno manje znaenje i za eventualnu su politiku mobilizaciju bitno manje funkcionalni negoli onih 12 relativno nedavnih kod Srba. Ti su se sukobi sa Srbima, k tome, vodili u sklopu guenja ustanaka iz kojih izravno proistjee moderna srpska drava i koji u srpskoj nacionalnoj ideologiji, nastavnim programima i drutvenoj memoriji imaju sredinje mjesto.

Nadalje, budui da je stjecajem povijesnih prilika hrvatska dravnopravna ideologija dominantno usmjerena na vjerski neutralan legitimistiki nain dokazivanja, ona je mnogo manje poistovjeivala hrvatstvo s katolicizmom negoli to je to bio sluaj s pravoslavljem kod Srba. To nije bilo potrebno ni zato to se ta ideologija oblikovala u otporu prema presizanjima iz takoer katolikih sredina - talijanske, austrijske i maarske, pa vjera nije mogla posluiti kao razlikovni element. Hrvatski ilirci i uope graanstvo prvi su na slavenskom jugu prestali na muslimane u BiH gledati kao na Turke koji treba da nestanu zajedno s Osmanskim Carstvom, a pravaka ideologija dodatno je, svojim pozitivnim stavom prema islamu, zapreavala demonizaciju Bonjaka (usp. Banac 1988.).

Stoga maticom svojega politikog imaginarija u drugoj polovici XIX. stoljea i u XX. stoljeu Hrvatska pripada srednjoeuropskome simbolotvornome modelu. Usporedo s dominantnom dravnopravnom argumentacijom i njenim Panteonom kneeva, banova i kraljeva koji su konkurirali odgovarajuim likovima u izvanjskim ideoloko-politikim Panteonima, hrvatska je politika, kao, uostalom, i svaka koja eli biti imaginacijski zaokruena i agitacijski djelotvorna, morala imati i lik koji se iznutra ili odozdo opire neeljenoj vlasti. Njena inkarnacija ugnjetenoga puka koji ustaje protiv nepravedna i okrutna vladara nije bio hajduk nego, kao u Sloveniji ili Maarskoj, kmet, konkretno - Matija Gubec, voa puntarije iz 1573. godine.

Prve dokumente o njegovoj buni objavio je 1854. ideolog liberalnoga graanstva Ivan Kukuljevi, a sa enoinim romanom Seljaka buna 1877. definitivno se zainje kult Gupca kao "prvoga zatonika ovjenosti, prvoga muenika ravnoga prava svih u Hrvatskoj bez razlike ljudi" (Gross & Szabo 1992.: 545). U retorici HSS Gubec je od osnutka zauzimao sredinje mjesto, u smislu u kojem je Stjepan Radi u jednom od svojih najuvenijih govora, na zagrebakom Borongaju 15. travnja 1923., upozorio srpske centraliste da je taj "pogaeni kmet" prije 350 godina oznaio neunitivost "hrvatske narodne snage" i pravednosti kao naela ljudskoga drutva (Horvat 1992.: 174).

Motivika Gupeve bune zaokupljala je od poetka i hrvatske komuniste, a u ratu je utkana u ideologijsku podlogu partizanskog pokreta. Hrvatski dobrovoljci u panjolskom graanskom ratu svoju su etu nazvali "Matija Gubec", a uskoro e u domovini isto ime ponijeti partizanska brigada. Partizani su na melodiju puke pjesme Ustani, bane! i prema modelu njenih poetnih stihova: "Nema Hrvata, nema junaka,/ k'o to je bio Jelai ban" pjevali: "Nema seljaka, nema junaka,/ kao to je bio Gubec Matija", a proglasi KPH pozivali su narod neka se sjeti toga "velikog prethodnika nae borbe" (Jeli 1973.: 336).

U Makarskom primorju i na srednjodalmatinskim otocima komplementaran sredinjoj evokaciji hrvatskoga imaginarija bio je puki ustanak 1510.-1514. godine na Hvaru pod vodstvom Matija Ivania (Ani 1977.). U Istri pak Gupeva kulta nije bilo, jer je pokrajina nakon 1918. ostala u Italiji, pa tako i izvan izravna dosega HSS-ova diskursa u doba kada je simbolizacija seljakog voe poprimila konaan oblik. Ondje je odgovarajuu ulogu imao fikcionalni, literarni junak - Veli Joe Vladimira Nazora. Pripovijetku o "dobroudnom orijau", tiskanu 1908., istarska je omladina pod talijanskim faizmom postavila u sredite borbe za nacionalnu emancipaciju i njen je naslovni lik odmah postao - i do danas ostao - simbol otpora hrvatskoga naroda openito, a Istrana posebno. Izrastanje Velog Joe u vanu komponentu kulta nacionalne energije plod je koliko njegova sustavna promicanja u nastavnim programima, toliko i spontane zainteresiranosti politike javnosti za nedvosmislene izvanknjievne poruke Nazorove pripovijetke. Ve u prvom broju partizanskoga Glasa Istre, u kolovozu 1943., on se susree nekoliko puta, meu ostalim i u izravnoj poruci njegovu knjievnom tvorcu kako Joe "ne spava vie" nego se bori da "zauvijek istjera faistiku gamad sa nae hrvatske grude", nato Nazor kao predsjednik ZAVNOH-a odgovara jo jaom konkretizacijom temeljne simbolike svoga lika: Istranin "izlazi na partizansko poprite, stavljajui Velom Joi na kapu, iznad ela, 'crvenu zvijezdu slave'" (Bratuli 1987.: 193-195; Flaker 1981.).

Onako kako je u ratu istoni imaginarij bio proet slikama hajdukih potomaka s petokrakom na kapi koji napadaju "turske, hou rei njemake" karavane, kule, ardake i odake, pjevajui u predasima bitaka "omladinci roblje nisu/ nai stari hajduci su" (Orahovac 1971.), tako se sa svakom krupnijom drutvenom krizom u zapadnim jugoslavenskim zemljama evocirala Gupeva borba za staru pravdu, stare pravice, njegov ustanak pod "barjakom seljakog prava,/ prot gospodskoj krivici" i napadi na feudalne kurije i zamkove (Grabeljek et al. 1974.). Taj imaginarij funkcionalno jest usporediv sa svojim istonim parnjakom, ali se od njega i razlikuje dvama, u jugoslavenskome politikom kontekstu vanim aspektima: prvo, sadri manje naturalistikih slika nasilja, te drugo, ravnoduan je prema "Turcima" i nema protuislamski znaenjski potencijal. tovie, Joe i dva Matije naelno su teko upotrebljivi za manipulaciju vjerskim osjeajima, jer su njihovi tlaitelji iste vjere kao i oni.

Kako se, za razliku od komunista pola stoljea ranije, politika akcija hrvatskih stranaka 1989.-1992. godine dominantno usmjeravala na nacionalni a ne socijalni aspekt osloboenja, na uspostavu vrsto strukturirane drave a ne puke utopije bez gospode i poreznika, u njenu diskursu nije se nalo mjesta za takvu vrstu evokacija. Istina, budui da je Franjo Tuman porijeklom iz Zagorja, postojala je pretpostavka za povezivanje kakvo je komunistiki diskurs ostvarivao s obzirom na porijeklo svoga prvoga ovjeka. Ona se mogla ostvariti barem u obliku najopenitije slobodarske simbolizacije poput Nazorove iz Poruke Hrvatima 1943. godine o "dva hrvatska Zagorca, dva kajkavca", Gupcu i Titu, u kojima je usplamtjela ista "enja stare hrvatske due za davnom slobodom" (Nazor 1977.: XX, 16). No, zbog snane tenje nacionalnih stranaka za generalnim distanciranjem od Tita, ak je i takva zaviajnost postala otegotna okolnost za Gupev ulazak u novi hrvatski imaginarij.

Predsjednik Tuman od poetka je kodiran - i sam se kodirao - u oprenim kategorijama: kao nasljednik ili reinkarnacija srednjovjekovnih kraljeva Tomislava i Petra Kreimira, obnovitelj davno izgubljene sloge kao preduvjeta za obnovu samostalne drave (ani 1996.). Kao to mu je guslar stavio u usta, on u nastupnom govoru obeava da e slijediti putove "pradjedova,/ od kraljeva, hrvatskih banova" (imi 1990.), dakle ba onih velikaa na koje se ustremljuje Gupev i svaki drugi puki gnjev. Dok se Tito najugodnije osjeao u drutvu revolucionarnih zapadnih kmetova i istonih hajduka, novi voa drui se iskljuivo s legalistikom aristokracijom: izvodei pred njime na slubenom prijemu u povodu obnove Jelaieva spomenika puku pjesmu Vezak vezla Hrvatica mlada, koja nabraja simboline "grane" Tomislava kralja, dinog Zvonimira, Zrinskog-Frankopana i Jelaia bana, pjevaica Ljerka Palatinu dodala je stih o "petoj grani Franceka Tumana" (Danas, 453, 23.10.1990.). Krug se zatvorio: pjesma o Jelaiu, u kojoj su komunisti banovo ime bili zamijenili imenom kmeta koji rui feudalnu bansku vlast, vratila se nakon pedeset godina i slubeno u izvorni oblik.

U novom pothvatu stubiki kmet vie nije imao to traiti: proglaen je obinim "vagabundom i hohtaplerom" koji je "dignuo bunu protiv hrvatskog naroda, umjesto da se ide boriti na tursku granicu", kako je u upanijskom domu objasnio imenovani prohadezeovski zastupnik Hrvoje oi (Danas, 40, 12.10.1993.), dok je njegov kolega iz Zastupnikoga doma Nedjeljko Mihanovi (HDZ) osudu protegao i na Matija Ivania. Komunisti su, protumaio je, tvrdili da je hrvatsko plemstvo neprestano sluilo tuinskim interesima i veliali svakoga tko je ita uinio protiv toga plemstva. Bio je to, meu ostalim, njihov ustupak Srbima, ljubomornima to Hrvati imaju neto europski "autohtono, viteko, aristokratsko", a oni, Srbi, samo "balkansku hajduiju". Istina je pak suprotna: ba je plemstvo bilo izuzetno demokratino, sa snanim osjeajem opega nacionalnoga interesa i "jasno zacrtanim mislima o naem suverenitetu i dravnosti". Protuhrvatski se stoga nisu ponaali plemii nego upravo oni koje su komunisti kovali u zvijezde:

Da su nekim sluajem pobune Matije Ivania i Matije Gupca na lokalnom terenu uspjele, Hrvatska bi ostala bez svojih hrvatskih velikaa, bez duhovne i politike elite, bez hrvatske aristokracije, a umjesto naega plemstva dobili bismo tuinsku venecijansku i maarsku dominaciju.

Budui da su im simbolini politiki identiteti pod komunizmom bili istovrsno strukturirani i da obje zemlje batine istovrsnu tradiciju seljakih buna, prirodno je to se jednaka promjena politikoga imaginarija nakon osamostaljenja dogodila i u Sloveniji. Njena poenta bila je 400. obljetnica bitke kod Siska 22. lipnja 1593., kada je osmansku, uglavnom bosansku vojsku porazila koalicija u kojoj je sudjelovao i slovenski odred grofa Andreja Turjakoga, tj. austrijskoga generala Andrije Auersperga. Vie od godinu dana uoi obljetnice desni populist Zmago Jelini podsjeao je sunarodnjake kako su neko kod Siska "obranili Europu od turske opasnosti", a sada "poputaju" pred istovrsnim prodorom, naime pred bonjakim prognanicima iz BiH (Kuzmani 1997.: 79). Poluslubeni ljubljanski dnevnik Delo isticao je kako su pobjedonosnu prekretnicu donijeli ba grof Andrej Turjaki i barun Ravbar sa svojim slovenskim "plemiima konjanicima", a ministar obrane Janez Jana priredio je slubenu proslavu u dvorcu Turjak i sveano, dodjeljujui im brigadirske sablje, promaknuo skupinu asnika Slovenske vojske.

Tako su nakon pedeset godina vladavine slovenskim politikim imaginarijem eksploatirani turjaki kmetovi uzmakli pred svojim grofovskim i barunskim eksploatatorima, koji su kao aristokracija imali predstaviti simbolinu osnovicu novosteene dravnosti. Grof koji je pred Kardeljevim i Kidrievim komunistima bio pobjegao iz zapaljenoga zamka vratio se u nj - kao i hrvatski ban u svoju pjesmu - rehabilitiran i dopraen glasnim antikomunistom, prvim ministrom obrane samostalne Slovenije. Dvorci i zamkovi, neko izvor klasne ozlojeenosti, postali su mjesta nacionalnog ponosa, a buntovni turjaki i stubiki kmetovi koji su - zajedno sa srpskim hajducima - pola stoljea tvorili identitetsku proklamaciju jugoslavenske vojske ustuknuli su pred plemstvom koje je imalo oznaiti legitimitet novih drava i pobjedniki identitet njihovih mladih vojski.

U Srbiji, meutim, nije bilo velike simboline rekonstrukcije nakon pada Berlinskog zida. Iako su i ondje obnovljeni kultovi srednjovjekovnih vladara, u politikom imaginariju i dominantnim socijalizacijskim obrascima to ih promiu udbenici nakon 1991. godine, hajduci su zadrali kljuno mjesto kao promicatelji vrednote slobodarstva i inkarnacija vrline junatva (Rosandi & Pei 1994). Tome su dva razloga. Prvo, srpske (para)vojske personalno su i organizacijski proistekle iz JNA, pa su u tom procesu usisale i njenu simbolinu legitimaciju, to lake to je i neprijatelj slubeno bio definiran u istim kategorijama kao neko - kao hrvatski ustae i turski begovi. Drugo, usporedo s porukom da im je zadatak sauvati Jugoslaviju odnosno stvoriti istinsku Srbiju, primali su barem ravnopravnu, u nekim fazama ak dominantnu poruku da istodobno u Hrvatskoj i BiH spreavaju obnovu dviju drava koje su arhetipske neprijateljice hajduka - Habsburke Monarhije i Osmanskog Carstva.

4. Izmeu istoka i zapada: bonjaki imaginarij

Usporedo s postojanim osjeajem posebnosti spram Turaka Osmanlija i nerijetko otvorenim, ak oruanim suprotstavljanjem sredinjoj vlasti, bosansko-hercegovaki muslimani poeli su odmah nakon zauzea Bosne 1463. godine sudjelovati u daljem osmanskom prodoru na zapad i sjever, odnosno kasnijoj obrani carstva od kranske reconquiste. Statistiki, ne raunajui sukobe s hajducima, uskakanja i guenje manjih buna, do sredine XIX. stoljea oni su se u 241 sukobu borili na osmanskoj strani, od ega u 129 protiv susjednih slavenskih naroda s kojima su se 1918. godine nali u istoj dravi (eri 1968.). No, brojne epske pjesme koje su opijevale te ratove bosanski su muslimani nakon stvaranja Jugoslavije skrivali, jer su im bivi ratni protivnici postali "novi gospodari" i "nova vlast" (Buturovi 1992.: 135). Za Jugoslavije je, primjerice, bila nezamisliva izjava kakvu je nakon njena raspada, kao izraz obnovljene bonjake samosvijesti, dao brigadir ABiH Mirsad Selmanovi kako nije tono da "mi nemamo vojniku tradiciju", jer "Bonjaci su bili ti koji su, naprimjer, uguili i tzv. Prvi srpski ustanak u Beogradskom paaluku" (Ljiljan, 195, 9.10.1996).Slika svijeta kakvu pronose te pjesme bila je nepodobna i nelegitimna, jer se u njima sultan prikazuje tolerantnim i skrbnim, a hajduci razbojnicima koji razaraju tkivo poeljne i pozitivno percipirane drave. Slubeni jugoslavenski imaginarij nekritiki je preuzeo predodbe iz kranskih, prije svega srpsko-crnogorskih hajdukih pjesama, pa nimalo ne udi priznanje i visokoga komunistikoga dunosnika, Bosanca, koji je odrastao uz te pjesme, da su "za nas Muslimani bili Turci, vjekovni tlaitelji i neprijatelji srpskog naroda" (olakovi 1985./1986.: 33). Ako je, naime, Tito bio novi Starina Novak, a da istodobno nije bio, ak nije smio biti i novi Alija erzelez, onda je oito da je u politiki imaginarij bila ugraena konstrukcijska greka s dugoronim negativnim posljedicama (Tito kao novi Matija Gubec u ovome kontekstu, kako je reeno, nije relevantan). U takvu imaginariju kulturno-povijesno osvijeteni Bonjaci ne samo to nisu mogli djelatno participirati nego su mu kroz ive sadraje vlastite tradicije bili i izravno sueljeni.

5. Identitetske proklamacije postjugoslavenskih vojski

Jedan od kljunih procesa u izgradnji evokacijskih sustava u ratu 1990.-1995. godine bila je potraga vojski za simbolinim uporitem, odnosno - identitetom. Identitet nije stanje niti su identiteti imanentni i nepromjenjivi nego se izgrauju u odnosu na odreene drutvene i ideoloko-politike vrednote i ciljeve. Identiteti

u interakciji s pukom kojem se obraaju obrauju simbolike sustave i rukuju njima, proizvode "priu" s mobilizatorskim ciljem koji polazi od nekoliko identitetskih jezgara i iri se (...) Taj se proces ipak ne bi mogao analizirati iskljuivo iz kuta manipulacije: stvarnost, dubina tih nejasnih osjeaja - esto u registrima straha i tjeskobe, revolta protiv vlasti, nepravde ili izrabljivanja - nuni su uvjeti da se ostvari primanje u identitetsku zajednicu (Martin 1993.: 33).

5.a. Srpske vojske. Kao to je u zavrnici jugoslavenske krize (veliko)srpska politika elita prva istakla svoje ciljeve, tako su, prirodno, i srpske vojske prve objavile svoju identitetsku proklamaciju. Taj posao obavili su legitimatori kojima je slubeno bilo povjereno definiranje novonastale zbilje, odnosno stvaranje simbolikog univerzuma koji e uloge, prioritete i djelatne procedure legitimirati unutar odreenoga pojmovnika i referentnog okvira (Berger & Luckmann 1992.: 122). Pojmovna mainerija za konstrukciju i odravanje odabranoga simbolinog univerzuma nije bila preuzeta iz politiko-organizacijske teorije nego su spoznajne i normativne legitimacije sistematizirane na drugi nain: u kategorijama junake hajduke epike.

Ti legitimatori srpske pobune u Hrvatskoj - vodstvo SDS, njegovi politiki i intelektualni pokrovitelji u Beogradu i mediji masovne komunikacije - bili su dokraja eksplicitni: kada su Mirka Jovia, predsjednika SNO, novinari upitali jesu li dobrovoljci to ih stranka alje u Knin naoruani, odgovorio je da su "Srbi sposobni hajduci i da e se oni, ako zatreba, snai" (Vjesnik, 16.4.1991.), u skuptinskoj raspravi o poloaju Srba u Hrvatskoj poslanik SPO Predrag Mijailovi istakao je kako "treba biti ponosan na nae komite i hajduke" koji ondje brane narod (Politika, 8.5.1991.), a potpredsjednik SDS Duan Zelembaba opisao je sebe kao "hajduka" koji u Kninu titi svoj narod (Start, 574, 19.1.1991.). I kasnije u BiH uzorni srpski borci usporeivali su se s hajducima. Jedan bojnik VRS dri se kao "pravi hajduk" koji "nagoni Turke na buljuke", a poto je nekom zgodom bio ranjen, "kao pravi hajduk, rane je izvidao u umi, u predasima izmeu svakodnevnih megdana" (Duan Mari; Javnost, 223, 1.7.1995.). U takav imaginarij uklapaju se i elnici te vojske: Ratko Mladi je providnosna sinteza "graditelja i zatitnika, hajduka i vojskovoe" (Bulatovi 1996.: 7), a slubena biografija Radovana Karadia istie da je roen "u uvenoj hajdukoj porodici" (Miletovi et al. 1995.: 11).

5.b. Hrvatska vojska.

Identitetska proklamacija Hrvatske vojske obuhvatila je - ve na razini naziva postrojbi - u pravilu likove koji su evocirali srednjovjekovnu hrvatsku dravu i kasnije napore da se ta dravnost ouva i obrani, dakle knezove, kraljeve, banove i drugu vlastelu, primjerice Zrinske i Frankopane; Gupca u tome drutvu nije bilo. Takav imaginarij ima i dublju logiku, jer je Hrvatima u stanovitom smislu historijski bio nametnut legitimistiki nain dokazivanja. Budui da su svi koji su Hrvatsku nastojali teritorijalno okrnjiti ili smanjiti njenu unutranju samoupravu, od Venecije i habsburkoga dvora do ugarskih pravnih teoretiara, u tu svrhu posezali za historijskim argumentima, i hrvatski su nacionalni apologeti od kraja XVII. stoljea "postali jednostrano historicistini" (Banac 1988.: 79). Utoliko se moe rei da je i diskurs predsjednika Tumana logian iako anakron i disfunkcionalan nastavak takve tradicije, ali ujedno - svojom demonizacijom islama i muslimana - aberacija od nje. To je zorno pokazao govorom odranim istodobno dok je Janez Jana na Turjaku rehabilitirao grofa Auersperga, naime na hrvatskoj proslavi 400. obljetnice Sisake bitke.

Od sredine prolog stoljea u romantinom imaginariju hrvatskog identiteta jezgrovno mjesto ima koncept grada - prije svega Dubrovnik, ali i Split Marka Marulia, ibenik kralja Petra Kreimira IV., pa Zadar kao simbol porobljene i napaene Hrvatske ili Nin Grgura Ninskoga kao sveti grad borbe za narodni jezik u bogosluju (Pederin 1985.). Meu temama koje su imale predoiti nacionalnu vojniku slavu i tradiciju, simbolizirati junatvo i borbu za slobodu, za popularnost su se natjecale dvije obrane grada: opsada Sigeta 1566. i Sisaka bitka, ishod koje se ve od kraja XVIII. stoljea povezivao sa sudbinom itave Hrvatske i itao u kljuu klasinog hrvatskog motiva predzia Europe odnosno kranstva (Goldstein 1994.).

Narav suvremene srpske agresije - sustavno topniko razaranje gradova, meu kojima i onih visokosimbolinih poput Dubrovnika, Zadra i ibenika - nije mogla ne obnoviti tu motiviku hrvatske kulturno-drutvene memorije. Proslava u Sisku 1993. godine pala je pak u dodatno dramatino vrijeme: osim to je srpska paravojska bila jedva pet kilometara od sredita grada, u BiH je ve nekoliko mjeseci bjesnio rat HVO-a i tada ve gotovo posve bonjake Armije BiH. Dobivi na dar repliku sablje sisakog pobjednika, bana Tome Bakaa Erdodyja, hrvatski je predsjednik istakao da ni 1593. godine pod Siskom

dijelove Hrvatske nisu ugroavali osmanlijski napadai nego islamizirani ljudi iz Bosne koji su janjiarskom politikom i nametanjem islama izdvojili znatan dio teritorija i naroda iz hrvatskog nacionalnog korpusa. I danas elnici BiH ne smiju dopustiti u svojim redovima mudahedinskim i fundamentalistikim ekstremistima da provode takvu politiku koja se ve u povijesti pokazala kao pogubna i koja je i danas dovela do sukoba izmeu Hrvata i Muslimana (Vjesnik, 23.6.1993.).

HV je kao institucija priredila i dvije slubene neverbalne identitetske proklamacije, dva sveana mimohoda na zagrebakom jezeru Jarun, na Dan dravnosti 30. svibnja 1995. odnosno 1997. godine. Oba puta iza elnoga Poasnog postroja nastupao je Povijesni podpostroj koji je imao naznaiti nacionalnu vojnu tradiciju i one njene elemente kojih se suvremena vojska dri batinicom. U postroju su bili, primjerice, Bokeljska mornarica, Varadinska graanska garda, Viteko udruenje Kumpanija iz Blata na Koruli, Viteko alkarsko drutvo iz Sinja, ali i Hajduci Poljike Republike, kako im je prvi put glasio slubeni naziv, odnosno Momci Poljike Republike, kako su imenovani dvije godine kasnije. Upravo to preimenovanje plastino pokazuje otar rez u sukcesivnim vojnim imaginarijima: iako je pojam momci preopenit i nejasan, k tome posve "nevojniki", ispunio je bitnu zadau - iz imaginarija samostalne Hrvatske odstranio je svaku eventualno pozitivnu evokaciju hajdutva i oznaio da hajduci, makar bili i Hrvati, mogu pripadati samo jugoslavenskim komunistima, srpskim nacionalistima i slinim ruilakim skupinama. U oi oba puta upada i izostanak senjskih uskoka. Iako im se historijski ne moe osporiti vano mjesto u "dugoj tradiciji hrvatskog vojevanja" (Vjesnik, 31.5.1997), glave im je zacijelo dola ista promjena ideoloke paradigme koja je odstranila hajduke i Gupeve kmetove. U imaginariju komunistike Jugoslavije i njene vojske uskoci su, naime, posve prirodno imali mjesto odmah uz hajduke, kao protagonisti "izrazito partizanskog ratovanja" (Tuman 1970.: 64). O dosljednosti promjene imaginarija svjedoi i odabir ostalih postrojbi na jarunskom mimohodu: makar implicite, sinjski alkari jednoznano odailju poruku o obrani grada, a Vitezovi branitelji Siska i Varadinska graanska garda svojim nazivom ine to eksplicite. Identitetska proklamacija sa sredinjim motivom obrane (opkoljenoga) grada dodatno je na drugom mimohodu osnaena uvoenjem Karlovake graanske garde i preimenovanjem Siana u Povijesnu strau grada Siska. Time je hrvatski vojno-politiki imaginarij dosljedno oblikovan kao kontrapunkt srpskome, ali i hrvatskoj komponenti dotadanjega jugoslavenskoga: graani odnosno vitezovi gradobranitelji stali su nasuprot kmetovima odnosno hajducima gradomrziteljima i gradougroavateljima, a u jednome aspektu, kako e se vidjeti, i bosanskim askerima, dakle svima koji bi da osvoje neko Siget, Sinj ili Sisak, danas pak Vukovar, Dubrovnik ili opet Sisak.

5.c. Armija Bosne i Hercegovine.

Za razliku od stabilnih imaginarija hrvatske i srpske vojske, Armija BiH je nekoliko puta modificirala svoju identitetsku proklamaciju, a budui da se ustrojavala kronoloki posljednja, tim je sukcesivnim proklamacijama ujedno stupala u polemiku sa zateenim srpskim i hrvatskim imaginarijima.

Na samome poetku rata, u lipnju 1992., kao slubeni pozdrav uvedena je kretnja desnom rukom svinutom u laktu: nadlaktica ostaje priljubljena uz tijelo, a podlaktica se izbacuje blago ukoso udesno, pri emu se dlan i raireni prsti okreu prema onome koga se pozdravlja. Ta gesta oponaala je karakteristini motiv sa steaka i u tome je razdoblju, kada je ABiH teila obuhvatiti i Hrvate i Srbe, imala evocirati predosmansku Bosnu kao zajedniki simbolini prostor, osloboen konflikata koji su uslijedili na temelju kasnije razliite percepcije osmanskog razdoblja, te nadii vjersko-nacionalne identitete koji su iz njega proizili. Ujedno, bila je kompatibilna s postkomunistikim dravnim znakovljem, uvedenim nakon prvih slobodnih izbora. Ono je, naime, oznaavalo dravnopravni kontinuitet suvremene BiH i srednjovjekovnoga bosanskoga kraljevstva: sredinji motiv grba nove BiH, kasnije apliciran na zastavu i vojne oznake, bio je anuvinski stilizirani ljiljan koji se u bosanskom grbu javlja za vladavine prvoga bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromania 1377.-1391. godine.

No, ni tako jasan simbol u jednome kontekstu ne mora ostati jednakim i u drugome: godinu dana kasnije, u vrijeme hrvatsko-bonjakog rata, "otvoren dlan s pet prstiju" koji su bonjaka djeca pokazivala Hrvatima u srednjoj Bosni profesor Hrvat iz Gornjeg Vakufa protumaio je kao prijetee upozorenje na "pet stoljea turske vladavine u BiH" (Glas Koncila, 34, 22.8.1993.). Ne moe se, dakako, iskljuiti mogunost da su s promjenom politikih odnosa neki Bonjaci zaista motivu skinutu sa steaka pripisali takvo novo znaenje i rabili ga u novom asocijativnom sklopu, no nije nevjerojatno ni da je na djelu bio posve banalan nesporazum. U traumatinoj situaciji, naime, i primalac i poiljalac poruku spontano dekodiraju iz svoje primarne povijesne memorije, a u njoj u oba sluaja, bonjakom i hrvatskom, iako s nejednakom teinom, sadraji osmanskoga razdoblja preteu nad predosmanskima.

Za znaenjsku jezgru svoje druge identitetske proklamacije ABiH je odabrala partizane. Iako oito svjestan protuslovlja takva odabira, znaenjski okvir za nj postavio je osobno predsjednik SDA i Predsjednitva BiH u govoru polaznicima seminara Uprave za moral taba Vrhovne komande u sarajevskom Domu ljiljana u prosincu 1993. godine:

Evo vidite, kako se historija na neki udan, ruan nain ponavlja. Imate na sceni ponovo etnike i ustae, a imate ponovo i jednu treu vojsku (...) to je naa narodna vojska. Ja kaem naim vojnicima: budite kao partizani u prolom ratu. Bilo mi je malo i prigovoreno zbog toga. Ima pomalo tijesnih ljudi meu nama. "Nemoj, Predsjednie, navoditi njih, partizani su ipak nosili komunizam." Rekoh da se dobro sjeam tog rata. [Partizani nisu javno govorili o komunizmu nego] o oslobodilakom ratu i, to je vano, ono zbog ega taj primjer navodim, o partizanima se govorilo kao o vojsci koja ne ubija neja (...) Dolaze etnici, narod bjei. Dolaze ustae, narod bjei. Dolaze partizani, narod ne bjei. Zato? Zato to se o njima pronosi glas da ne ubijaju ene i djecu. Partizani su znali biti vrlo surovi i grubi prema protivnicima, ali nisu ubijali ene i djecu. I zato su pobijedili (Izetbegovi 1995.: 14-15).

No, unato Izetbegovievu trudu - zapravo, ba zato to je takav trud uope bio potreban - nije bilo lako jednoznano razluiti izvorno pluralistiko partizanstvo od kasnijega uzurpatorskoga i diktatorskoga komunizma. Takva identitetska proklamacija ABiH sve se tee odravala i zbog osipanja Hrvata i Srba, dobrim dijelom uslijed sve jaeg utjecaja islamskih vjerskih slubenika na ivot u postrojbama. Zapravo, ini se da evokacija partizanstva nije bila toliko aktivna identitetska strategija koliko reakcija na agresivne evokacije etnitva na srpskoj i ustatva na hrvatskoj strani, odnosno nain da se ABiH u tom kontekstu meunarodnoj javnosti predstavi nasljednicom vojske koja se ondje, s pravom, percipira kao antifaistika saveznica iz Drugog svjetskog rata.

Ta su dva elementa neosporno omoguila da partizanska identitetska proklamacija ABiH neko vrijeme funkcionira iako su se njene kontroverze najee mogle rijeiti samo na razini dosjetke, otprilike onako kako je vojnik Srbin u jednom intervjuu istakao da se u ABiH zajedno bore pripadnici sva tri naroda, da je "to neto slino partizanima, samo nije petokraka, hvala Bogu" (Ljiljan, 167, 27.3.1996.). I autor lanka napisana ni dva mjeseca nakon Izetbegovieva programatskoga govora lako je apsolvirao definiciju "suvremenih" etnika i ustaa kao jednonacionalnih, okrutnih i osvajakih vojski, no trea stranica trokuta uporno je izmicala jasnim odrednicama:

Analogije vode i korak dalje: u Bosni ponovo ratuju i partizani [ABiH]. Oni vode narodnooslobodilaki rat i brane jednu, istina prilagoenu ali prepoznatljivu formulu bratstva-jedinstva. Partizani su i u ovom ratu izgladnjeli i vojno inferiorni, ali civilizacijski superiorni. Oni reagiraju racionalno, dakle, ljudski, pa i onda kada se utjeruju u jednu vrstu animalne egzistencije i nagone u rodovsku ili religioznu zajednicu oni osobenim senzibilitetom za "tue" uspijevaju izbjei animozitet i "tue" uvaju kao "svoje".

Naposljetku, ostala je tek gorka spoznaja da ABiH nasljeuje partizane utoliko to je loe naoruana i to mora poto-poto preivjeti do saveznike intervencije, te ambivalentan zakljuak da se "dananji partizani istovremeno podudaraju i razlikuju od onih iz drugog [svjetskog] rata".

I prije Izetbegovieva govora, ve sredinom 1993. godine, moglo se uoiti da u ABiH prevagu zadobiva trei simbolini imaginarij - osmanski, to produktivniji to je istodobno jednoznano odgovarao na odavna uvreni hajduki imaginarij VRS i uznapredovali istovrsni proces u HVO-u te anakrone protuturske invektive u diskursu dijela HDZ. U tjedniku bliskome SDA vojnik ABiH nazvan je "naim askerom" (Rifet Haskovi; Ljiljan, 21, 7.6.1993.), drugom zgodom ak "profesionalnim askerom" (Mustafa Mustafi; Bonjak, 38, 12.12.1995.), a sama ABiH "bosanskim nizamom" (Nedad Lati; Ljiljan, 39, 13.10.1993), kako se zvala redovna vojska u Osmanskom Carstvu, osnovana 1826. godine. Poruka je bila jasna: onako kako su se neko vojnici u slubi zakonite i uzorne osmanske vlasti, askeri, borili s odmetnicima od nje, hajducima, tako i danas legalni bosanski nizam ratuje s dvama hajdukim paranizamima, Karadievim i Bobanovim. Barem prvi od njih, u poetku tako samouvjeren, bit e neugodno iznenaen kada u kasno ljeto 1995. godine "bosanski askeri" Petoga korpusa oslobode Klju (Edhem Ekmei; Bonjak, 32, 31.10.1995.), a "askeri" Drugoga korpusa prodru duboko u Ozren (Fuad Halilovi; Zmaj od Bosne, 99, 21.9.1995.).

Nain na koji se promicao novi evokacijski sustav ABiH upuuje na izrazitu sustavnost: lanak o osnutku Ratne oficirske kole ABiH u Zenici, napisan stilski neutralno, gotovo referatski, naslovljen je himnino i stilski evokativno "Bonjaki sam asker ja!" (Ljiljan, 41, 27.10.1993), a redovni nepotpisani tjedni pregled ratnih zbivanja, takoer pisan suhim slubenim diskursom, dobio je naslov "Bosanski askeri - jai od Geneve!" (Ljiljan, 46, 1.12.1993).

Procesi su meuovisni: tko posegne za hajdukom, legitimira posezanje za askerom i obratno; jedna povijesna identifikacija raa drugu, jer semantike praznine uvijek tee da se ispune, a ideoloko-terminoloke rekonstrukcije uzornih povijesnih razdoblja i drutvenih odnosa uravnotee. Termini su uvijek koliko odraz, toliko i poticatelj politikih odnosa, neodvojivi i nerazluivi od njih.6. Zatvaranje kruga: ravnotea na nultoj toki

S obzirom na tako konstruirane identitetske proklamacije vojski i popratne politike imaginarije, predodba osmanske epohe pokazuje se kljunom za razumijevanje suvremenih simbolotvornih procesa. Dok je za pravoslavni kler i njegove vjernike Bosna bila "ista srpska zemlja", dok su franjevci uvali srednjovjekovnu politiku terminologiju i u svim politiki i crkveno-politiki relevantnim aktima govorili o bosanskom kraljevstvu i njegovom vojvodstvu S. Sabae, te tako meu katolicima odrali tradiciju predosmanske bosanske dravnosti, muslimanska se samosvijest temeljila na jakoj tradiciji bosanske autonomije u okviru osmanske drave i za njih je Bosna bila ponajprije ejalet odnosno paaluk (Daja 1992.; Banac 1988.). Bonjaka epska pjesma - a onda i drutvena memorija koja je iz te tradicije proistjecala - konzervirala je pojam Bosne kao domovine u prostornom opsegu Bosanskog ejaleta prije velike osmanske defenzive 1683.-1697. godine, dakle s dijelovima dananje Maarske te Likom i Slavonijom.

Zanimljiv suvremeni odjek te prostorne predodbe i povijesne identifikacije bosanskih muslimana s osmanskom dravnom idejom (ne s Turcima kao narodom!) moe se prepoznati u slici kojom je predsjednik Izetbegovi predoio poloaj svog naroda u govoru na skupu islamskih zemalja u Maroku u prosincu 1994. Poetiki, posegnuo je za istovrsnom slikom obrane (opkoljenoga) grada kakva karakterizira hrvatski imaginarij, no simbolini grad nije uzeo unutar granica suvremene BiH nego iz Bosanskog ejaleta, naime Kaniu, tj. Nagykanizsu u dananjoj jugozapadnoj Maarskoj. Osmansko zauzee toga grada 1600. godine, pobjeda koju su ostvarili uglavnom bosanski muslimani, vaan je topos bonjake tradicije, a kaniki namjesnik Hasan-paa Tiro, Bosanac, proslavljeni je junak bonjake epike. Kada su se pak 1689. godine odnosi vojne moi preokrenuli i Kania nala opkoljena na udaru kranske reconquiste, njen zapovjednik molio je, citira Izetbegovi, sultana za pomo i s nadom ekao "snane jedinice mlade konjice sa osmanskih strana". Pomo nije dola i posada je izginula, a "danas su muslimani Bosne i Sandaka, pa i ire, recimo na Kosovu, u istoj situaciji kao muslimani Kanie. Mi smo opkoljeni" (Izetbegovi 1995.: 215).

U tom procesu identitetske polemike panju privlai jo jedna pojedinost. Bonjaki novinski komentator oblikovao je nakon Daytonskog sporazuma zanimljivu usporedbu predsjednika Izetbegovia s njegovim imenjakom iz komunistikoga albuma moralnih uzora, kultnim jugoslavenskim rudarom i udarnikom Alijom Sirotanoviem, Bonjakom iz Breze. Njega su komunisti smiljeno odabrali za "idealni tip prolet-kult radnika" zato to mu je prezime "idealno da podsjea Bonjake na bijedu, na siromatvo, na skromnost i sirotinju". No, na prvim slobodnim izborima 1990., kao i na onima potkraj ljeta 1996. godine, Bonjaci su "nadili" znaenja to ih emanira takvo prezime i glasovali za Izetbegovia, jer je on "ve po prezimenu dravotvorna i politika elita, eraf [plemstvo] i aristokracija". Time su "potvrdili kontinuitet memorije" od srednjovjekovne Bosne preko "Bosne sandaka, Bosne ejaleta" do dananje neovisne BiH.

Takav pomak akcenta sa "sirotinje" na "gospodu" istobitan je simbolinoj identitetskoj redefiniciji kakvu su ve bile provele Slovenija i Hrvatska odnosno njihove vojske. On i u BiH, odnosno meu Bonjacima, ima dva simultana aspekta: s jedne strane znai objavu prava na dravnost naspram Jugoslaviji, a s druge negaciju komunistikoga normativnovrijednosnog sustava i politikog imaginarija. Brezanski rudar Sirotanovi, idealizirani pripadnik radnike klase, "izuzetno snaan, naivan i bez ikakve hile [prijetvornosti]", kako ga opisuje kolumnist rijeima to bi izvrsno pristajale i Nazorovu "dobroudnom orijau" iz Istre, sadrajni je i formalni ekvivalent neko jednako idealiziranim turjakim i stubikim kmetovima, a beg Izetbegovi odgovara slovenskim grofovima Turjakima te hrvatskim srednjovjekovnim kraljevima odnosno feudalnim banovima Jelaiu i Erdodyju. Istodobno, kao predstavnik autohtone dravotvorne aristokracije eksplicite je simbolino sueljen suvremenim poricateljima bosanske dravnosti: hrvatskom batiniku Erdodyjeve banske sablje i srpskim hajdukim reinkarnacijama.

Tako se i bonjaka nacionalnointegracijska ideologija vratila na nultu toku, odnosno predjugoslavensko vrijeme i interpretaciju bosanske povijesti kakvu je dao Safvet-beg Baagi (1870.-1934.). Taj pjesnik i povjesniar prvi je na prijelazu stoljea meu Bonjacima oblikovao poetsko-historijsku simboliku Bosne i ispunio je motivikom predakog junatva, megdana i stare slave. U njegovoj je viziji kljunu ulogu u bosanskoj povijesti imalo muslimansko plemstvo, na temelju ega je isticao prirodni kontinuitet bosanstva od najstarijih vremena do suvremenosti. Razraujui takvu teorijsku osnovicu, mnogi pisci i javni radnici oblikovali su romantinu "apoteozu bosanskom begovatu kao zastupniku domovinskih tradicija i uvaru narodnih interesa" (Rizvi 1990.: 542).

Ideolozi SDA reducirali su pak mnogo iru Baagievu interpretativnu shemu, te simbolinu legitimaciju svoje zemlje i identitetsku proklamaciju ABiH, koja se s pravom afirmirala kao redovna vojska priznate drave, imaginacijski reducirali na osmansko razdoblje. Nije, naravno, sporno da je bonjaka strana jednim dijelom na gradnju takvoga simbolinog univerzuma bila prisiljena agresivnou simbolinih univerzuma SDS i kasnije HDZ, nije sporno ni to da osmanski sadraji na osobit nain ine posve prirodnu sastavnicu bonjake samosvijesti i da su oni morali u uvjetima borbe za opstanak zadobiti izrazitiju vanost, ali nije sporno ni to da je mimo toga postojala relativno snana ideoloka struja u SDA koja je inzistirala ba na takvome imaginariju.

Tako se, ini se, pokazuje tonim zakljuak ponajboljega bosanskog povjesniara da je u osmanskoj epohi "u velikom stupnju, iako ne dokraja [kurziv moj - I..], razorena podloga za zajedniki politiki identitet bosanskog stanovnitva". Kada su srpski i hrvatski nacionalizam nastojali nadii osmansku konfesionalnu batinu i stvoriti politiku integraciju, u tome su ostali bezuspjeni i zato to su sami bili "konfesionalno optereeni i to su prakticirali povrno i jednostrano prosvjetiteljstvo" (Daja 1992.: 188). Jednaku bilancu ostvario je i bonjaki nacionalizam kada je s meunarodnopravnim osamostaljenjem BiH konano doao u priliku slobodno dovriti vlastitu nacionalnointegracijsku ideologiju i oblikovati jezgru njena politikog imaginarija. Struktura politikih imaginarija dominantnih postkomunistikih elita i identitetske proklamacije vojski pod njihovom politikom kontrolom to zorno pokazuju.

LITERATURA

Ani, Nikola (1977.) "Puki ustanak na Hvaru i narodnooslobodilaki rat". Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveuilita u Zagrebu 10: 513-532.

Banac, Ivo (1988.) Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika. Zagreb: Globus

Baagi, Safvet-beg (1900.) Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850.) Sarajevo: vlastita naklada

Berdjajev, Nikolaj (1989.) Izvori i smisao ruskog komunizma. Beograd: Knjievne novine

Berger, Peter L. & Thomas Luckmann (1992) Socijalna konstrukcija zbilje. Rasprava o sociologiji znanja. Zagreb: Naprijed

Bokovi-Stulli, Maja (1973.) "Odnos kmeta i feudalca u hrvatskim usmenim predajama". Radovi Instituta za hrvatsku povijest 5: 309-325

Bratuli, Josip (1987.) Istarske knjievne teme. Pula: Istarska naklada

Brendler, Gerhard (1977.) "O ulozi plebejaca u njemakom seljakom ratu". Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveuilita u Zagrebu 10: 227-237.

Buka, Juraj & Antica Anto (1966. [1961.]) Daleki vidici. itanka za VIII razred osnovne kole. Zagreb: kolska knjiga

Bulatovi, Ljiljana (21996.) General Mladi. Beograd: Nova Evropa (& Banjaluka: Glas srpski - Doboj: Grafiar)

Buturovi, enana (1992.) Bosanskomuslimanska usmena epika. Sarajevo: Institut za knjievnost - Svjetlost

olakovi, Rodoljub (1985./86.) Kazivanje o jednom pokoljenju. I-V. Sarajevo

eri, Salim (1968.) Muslimani srpskohrvatskog jezika. Sarajevo: Svjetlost

Dedijer, Vladimir (1981.) Dnevnik 1941-1945. I-III. Rijeka - Zagreb: Liburnija - Mladost

Daja, Sreko M. (1992.) Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijski period 1463.-1804. Sarajevo: Svjetlost

ilas, Milovan (1990.) Revolucionarni rat. Beograd: Knjievne novine

Edelman, Murray (1987.) Gli usi simbolici della politica Napoli: Guida

Elbaum, Henry (1991.) "Nerazumijevanje ideolokoga diskursa SSSR dvadesetih godina XX. stoljea". Filozofska istraivanja XI/3: 715-727

Flaker, Aleksandar (1981.) "Partizanska slika svijeta". Forum XX/6: 897-910

Goldstein, Ivo (1994.) "Sisaka bitka u hrvatskoj historiografiji i drutvu u 19. i 20. stoljeu", str. 271-286. U: Goldstein, Ivo & Milan Kruhek (ur.) Sisaka bitka 1593. Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb - Institut za suvremenu povijest, Zagreb - Povijesni arhiv, Sisak

Grabeljek, Brane; Anelko Mijatovi i Miroslav Vaupoti (1974.) Pjesme o hrvatsko-slovenskim seljakim bunama. Zagreb - Ljubljana: Spektar - Partizanska knjiga

Gross, Mirjana; Agneza Szabo (1992.) Prema hrvatskome graanskom drutvu. Drutveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji ezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljea. Zagreb: Globus

Horvat, Rudolf (1992. [1942.]) Hrvatska na muilitu. Zagreb: kolska knjiga

Izetbegovi, Alija (1995.) Odabrani govori, pisma, izjave, intervjui. Zagreb: Prvo muslimansko dioniko drutvo

Jelavich, Charles (1992.) Junoslavenski nacionalizmi. Jugoslavensko ujedinjenje i udbenici prije 1914. Zagreb: Globus

Jeli, Ivan (1973.) "O znaenju tradicije velike seljake bune 1573. u povijesti komunistikog pokreta i revolucije u Hrvatskoj". Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveuilita u Zagrebu 5: 327-341

Jeli-Buti, Fikreta (1983.) Hrvatska seljaka stranka. Zagreb: Globus

Jovani, oko (1988.) Ratna sjeanja. Beograd: Vojnoizdavaki i novinski centar (suizdanje s Mladost: Zagreb)

Kertzer, David (1988.) Ritual, Politics, and Power New Haven-London: Yale University Press

Kuzmani, Toni (1997.) "Politiki ekstremizam: konkretna akcija i medijska strategija (jedna slovenska pria)". Erasmus 19: 76-83

Macan, Trpimir (1992.) Povijesni prijepori. Dubrovnik: Matica hrvatska

Martin, Denis Constant (1993.) "Identiteti u politici". Trei program Hrvatskog radija 41: 31-36

Miletovi, Olivera; Aleksandar Stefanovi; Ognjen Mihajlovi (1995.) Ko je ko u Republici Srpskoj. Beograd: Humanitarna organizacija Tamo dalekoNazor, Vladimir (1977.) Sabrana djela. I-XX. Zagreb: NZ Matice hrvatske - Liber

Nikoli, Gojko (1980.) Korijen, stablo, pavetina. Zagreb: Liber

Nimmo, Dan (1982.) "Govor u politici: simboli, jezici i javno mnenje". Savremenost XII/ 7-8: 205-218 & 10-11: 135-150

Orahovac, Sait (1971.) Narodne pjesme bunta i otpora. Motivi iz revolucije, borbe i obnove. Sarajevo: Svjetlost

Pederin, Ivan (1985.) "More i jadranska Hrvatska u asopisu 'Vijenac' (1869-1903)" Adriatica Maritima IV: 39-96

Poli, Branko (1988.) Poetika i politika Vladimira Majakovskog. Zagreb: Globus

Rosandi, Ruica; Vesna Pei (ur.) (1994.) Ratnitvo, patriotizam, patrijarhalnost. Beograd: Centar za antiratnu akciju

Silverman, Carol (1983.) "The Politics of Folklore in Bulgaria". Anthropological Quarterly (56) 2: 55-61

Silverman, Carol (1989.) "The Historical Shape of Folklore in Bulgaria", str. 149-158. U: Rihtman-Augutin, Dunja & Maja Povrzanovi (ur) Folklore and Historical Process. Zagreb: Zavod za istraivanje folklora

Slipievi, Fuad (1953.) Istorija naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije sa osnovima opte istorije. Prvi dio (stari i srednji vijek). (1958) Drugi dio (novi vijek). Sarajevo: Veselin Maslea

Stanojevi, Gligor (1970.) Jugoslovenske zemlje u mletako-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka. Beograd: Istorijski institut

iber, Ivan (1992.) Politika propaganda i politiki marketing. Zagreb: Alinea

imi, eljko (1990.) Ustolienje doktora Franje Tumana. Zagreb: Jugoton U 00761c stereo (audio-kaseta)

Terseglav, Marko (1988.) "Odmevi hajdutva in uskotva v ljudski poeziji na slovenskem", str. 540-544. U: Zbornik radova XXXV kongresa Saveza udruenja folklorista Jugoslavije. Titograd: Udruenje folklorista Crne Gore

Tuman, Franjo (1970. [1957.]) Rat protiv rata. Partizanski rat u prolosti i budunosti. Zagreb: Zora

Viskovi, Ante (1947.) Narodna itanka. 2. Narodne pjesme. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske

ani, Ivo (1993.) Smrt crvenog fie. lanci i ogledi 1989-1993. Zagreb: Studio grafikih ideja

ani, Ivo (1996.) "Zvonimir na remontu. Politika kao puka knjievnost". Erasmus 15: 56-62

Novine: Bonjak (tjednik, Biha - Travnik), Danas (tjednik, Zagreb), Eurobosna (dvotjednik, Hanau), Glas Koncila (tjednik, Zagreb), Globus (tjednik, Zagreb), Hrvatsko slovo (tjednik, Zagreb), Javnost (tjednik, Sarajevo-Pale), Ljiljan (tjednik, Sarajevo), Nacional (tjednik, Zagreb), Politika (dnevnik, Beograd), Start (dvotjednik, Zagreb), Velebit (tjednik, Zagreb), Vjesnik (dnevnik, Zagreb), Zmaj od Bosne (tjednik, Tuzla).

N.B. Novine se citiraju dvojako: kada je posrijedi leksiko-terminoloki ili frazeoloki citat, navode se ime autora, naziv i datum tiskovine u zagradama u sklopu osnovnoga teksta rasprave; kada se citiraju vee cjeline, potpuni bibliografski podaci navode se u biljeci.

HAYDUKS, SERFS, ASKERS AND KNIGHTS

(Symbolical identities of the YPA and post-yugoslav armies)

SUMMARY

The paper analyses the construction of communist Yugoslavia symbolic legitimation and its constitutive sources in traditional culture. The new official imagery encompassed and reinterpreted two already historically moulded models: the eastern one (Serbia, Macedonia, Montenegro), with its idealized anti-Ottoman hajduk figure, and the western one (Slovenia, Croatia), with its anti-feudal peasant revolts motifs. The third living social memory, that of Moslem Bosniaks, has been systematically excluded. After the collapse of Yugoslavia Serbia and her satellitic "states" in Croatia and Bosnia-Herzegovina pushed forward the same model, Slovenia and Croatia - and their armies - constructed new symbolic proclamations of identity in opposition with communist Yugoslav one, while Moslem Bosniak political elite reduced symbolic identity of the country to Ottoman epoch.

Keywords: the military, identity, social memory, political symbols

17