-
GRA�EVINAR 59 (2007) 12 1101
GROBLJANSKE BAZILIKE I GRADSKA GROBLJA U SALONI
Uvod
Na ovome smo mjestu više puta is-ticali da su se pokopi prema
rimskim zakonima morali obavljati izvan grada i gradskih zidina. Ta
su se groblja zbog dostupnosti i štednje plodnoga zemljišta
naj�eš�e oblikovala uz gradske prometnice koje su vodile iz grada i
to je zna�ajka svih ve�ih sta-rih rimskih gradova. Salona u tome
nije nikakav izuzetak jer su glavna groblja nastala uz prastare
putove što su vodili prema Traguriju na za-padu, Klisu i Tiluriju i
dalje u unut-rašnjost pokrajine na istoku te uz cestu koja je
vodila prema Epetiju, dakle prema jugoistoku.
Od tih je velikih cemetererijalnih sklopova dosad najbolje
istraženo zapadno groblje, poznatije pod svo-jim latinskim nazivom
"In horto Metrodori", prema grobišnom natpi-su koji se vjerojatno
odnosi na vrt jednoga Grka iz Ise ili Tragurija. To je groblje
najbolje istraženo i stoga jer se po�elo istraživati još 1823., a
potom u tri navrata tijekom 20. st., ponajbolje ipak 1986./1987.
pri grad-nji splitske obilaznice. Ono se prote-zalo sve do Kaštel
Šu�urca (predjel Sta�uni). S obzirom na to da je ogra-�eno zidovima
od golemih kamenih blokova držalo se da je bilo u sasta-vu starih
gr�kih utvrda, ali se danas zna da je to bilo samo ure�eno
grob-lje, podijeljeno u hortuse, odijeljene i ogra�ene grobišne
�estice.
Isto�no ili sjeveroisto�no groblje protezalo se uz cestu koja je
iz jezgre grada najprije izlazila iz tzv. Porta Caesarea kroz dio
grada koji je po-tom zauzeo Urbs orientalis. Cesta je kroz vrata
Porta Andetria potom iš-la prema Majdanu, Klisu u dalje uz
zale�e. To se groblje, �ini se, prote-zalo duž nekoliko
kilometara, prema položaju Kamenice i Bili brig, a imalo je mnogo
bogatih mauzoleja te nad-grobnih stela vojnika VII. rimske legije
stacionirane u Gardunu pokraj Trilja. Na groblju su nedavno
prona-�eni raskošni mramorni sarkofazi iz krš�anskog razdoblja
uvezeni iz Gr�-ke, a bili su ugra�eni u branu na ri-
jeci Jadro. Groblju najvjerojatnije pripada i starokrš�anski dio
tzv. Šup-lje crkve, jedne od najpoznatijih solinskih crkava, o
kojoj �e se više govoriti u bloku o predromani�kim crkvama.
Jugoisto�no se groblje razvilo uz cestu koja je prema
sjeveroistoku vodila do Epetija i dalje nastavljala
Crkveno graditeljstvo
GRAVEYARD BASILICAS AND TOWN CEMETERIES IN SALONA
In Salona, cemeteries were developed outside of the town walls
as this practice way required by the Roman laws. In order to
improve their accessibility, the cemeteries were built along main
town roadways, and were therefore highly damaged by rapid outward
expansion of the initial town core. After severe hardships the
Christians went through during Diocletian's persecutions in 304,
the martyrs were secretly buried in private graveyards situated to
the north of the town walls. Over time, these graveyards started to
expand to a considerable extent, as everyone wanted to lie close to
the saints. Later on great basilicas were built above these burial
grounds. Priest Asterius and four Diocletian's soldiers were buried
in Kaplju�, which is the oldest of these cemeteries. A big
basilica, heavily renovated over time, used to stand at this
cemetery. St. Anastasius was buried at Marusinac, which is perhaps
the best known locality in Salona. Two basilicas, one of them
possibly roofless, were also situated at this locality. Manastirine
is however the biggest and the best explored cemetery, where
various traces of past periods have been discovered. Saint Dujam
was buried there, and a big basilica, rebuilt on several occasions,
used to adorn this site. Written records exist of the now
nonexistent church and cemetery in Vranjic.
Ostatci starog groblja pokraj crkve Sv. Nikole
-
Crkveno graditeljstvo
1102 GRA�EVINAR 59 (2007) 12
iza Mosora prema Naroni i, vjerojat-no, uz more prema Oneumu
(Omišu). Na tom su grobišnom prostoru pro-
na�eni mnogi vrijedni nalazi, poseb-no u blizini današnjega
glavnog ras-krš�a prema Trogiru, Klisu i Splitu. Tako�er se
prostiralo dalje od grada, što potvr�uju i grobovi koji su pred
desetak godina prona�eni u splits-kom predjelu Japirko pri gradnji
novoga naselja. S tim je grobišnim kompleksom povezano i groblje
koje je Ejnar Dyggve nazvao "južni cemeterij G" i pripisao ga
Gotima arijancima, a nalazi se na južnoj obali salonitanske luke. O
tom se groblju vrlo malo zna, a bit �e prikazano u ovome
napisu.
Uz glavna groblja, koja su ve�im dijelom uništena 170. godine
kada su izgra�ene nove gradske zidine, a gra�a, kamenje i natpisi,
skupa sa stelama i sarkofazima, ugra�eni u novi obrambeni sustav,
postoje i mnoga druga groblja koja su se �es-to, a rije� je
naj�eš�e o manjim zaje-dnicama, gradila na privatnim pos-jedima.
Tako su sjeverno od amfite-atra, uz srednjovjekovnu crkvu Sv.
Nikole, na mjestu gdje se sada nala-zi novoizgra�ena crkva Sv.
Anasta-zija solinskog mu�enika, zate�eni ostatci rimskoga,
ranokrš�anskoga i srednjovjekovnoga groblja. Tu je
vjerojatno nekad bila i ranokrš�ans-ka memorija, a možda i crkva
(s pri-bližnim dimenzijama 12,45 x 5,2 m)
sa širokom polukružnom apsidom. Dojam poja�ava i negdašnja
posveta crkve Sv. Nikole Nevinoj Dje�ici jer su se takvi nazivi
po�eli pojavljivati u 4. st. Mnogo groblja postoji i u širem
podru�ju negdašnje Salone. Tako je u Majdanu podno Klisa prona�eno
mnogo anti�kih spomenika i grobo-va, a prije temeljitoga
istraživanja uništeno je stotinjak grobova iz ra-noga srednjeg
vijeka, tako da ih je tek tridesetak istraženo. Veliko je groblje
iz starohrvatskog razdoblja otkriveno 1937. i na predjelu Gavi-�ine
pokraj današnjih Mravinaca podno Mosora. Još je prije Drugoga
svjetskog rata društvo Biha� tu istra-žilo �ak 130 grobova.
Ipak su najpoznatija groblja na pod-ru�ju negdašnje Salone, a
današnjeg Solina, koja su nastala uz grobove salonitanskih
mu�enika, stradalih u Dioklecijanovim progonima 304. go-dine. Tu su
mu�enici uglavnom po-kopani na grobljima u privatnom posjedu, a
groblja su se s vremenom pove�avala iz želje pobožnih vjerni-ka da
nakon smrti po�ivaju u blizini ovjen�anih svetaca i mu�enika.
Što-više oko sveta�kih su grobova i me-
morija s vremenom izgra�ene velike bazilike prema kojima su ti
lokaliteti poznati i u nas i u svijetu. Rije� je dakako ponajprije
o grobišnim sklo-povima sjeverno od gradskih zidova – Kaplju�u,
Marusincu i Manastiri-nama [1], [2].
Salonitanski mu�enici na lateranskom mozaiku
No prije nego što opišemo te pozna-te bazilike valja nešto
potanje re�i o solinskim mu�enicima stradalim 304. godine koji su
nam uglavnom poz-nati sa sa�uvanoga mozaika iz za tu prigodu
posebno preure�ene kapeli-ce posve�ene Sv. Stjepanu Prvomu-�eniku.
Kapelica (oratorij) nalazi se blizu krstionice bazilike Sv. Ivana
Lateranskog, negdašnje rimske prvo-stolnice izgra�ene za cara
Konstanti-na Velikoga koja je nosila naziv "maj-ke i glave svih
crkava" (mater et ca-put omnium ecclesiarum). U kapeli-ci su
pohranjeni dijelovi zemnih os-tataka dalmatinskih i istarskih
mu�e-nika iz 4. st., a skupio ih je opat Mar-tin kojega je 641. u
posebnu misiju poslao papa Ivan IV. podrijetlom iz Dalmacije. Ivan
IV. umro je 634., ro�en je vjerojatno u Zadru nepoz-nate godine, a
bio je 72. rimski papa od 640. do 642., dakle samo godinu, 9
mjeseci i 11 dana, kako to preciz-no izvještava Liber pontificalis
[3]. Opat je Martin otkupio brojne zarob-ljene krš�ane i iz
porušenih crkava prikupio mo�i brojnih svetaca i mu-�enika. Te je
zemne ostatke papa Ivan IV. spremio u blizini svoje la-teranske
rezidencije, u oltar kapelice koja je sada posve�ena Sv.
Venanci-ju. Doduše neki tvrde da je kapelica dobila takvo ime jer
se papin otac, po zvanju skolastik (profesor, prav-nik, govornik,
gramatik…), zvao is-to kao taj svetac [4].
U svetištu kapelice, u apsidi i izvan nje, na zidnom su mozaiku
nacrtani svi mu�enici �iji su smrtni ostatci doneseni s isto�ne
obale Jadrana pa je to na neki na�in svojevrsni marti-
Položaj grobljanskih bazilika na dijelu tlocrta stare Salone (1.
– Kaplju�, 2. – Marusinac, 3. – Manastirine)
-
Crkveno graditeljstvo
GRA�EVINAR 59 (2007) 12 1103
rologij salonitansko-splitske crkve i glavno svjedo�anstvo o
imenima njezinih mu�enika. Mozaik prenosi-mo u crtežu jer ga je
ve�im dijelom prekrio naknadno pridodani oltarni zabat. U sredini,
u apsidi, ispod Krista s an�elima (što je vjerojatno naknadno
dodano) lik je Bogorodice. Do nje su s desne strane promatra�a, a s
li-jeve Bogorodice, Sv. Petar, Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Dujam i papa
Teodor I. (nasljednik Ivana IV. koji je mozaik dovršio), a s lijeve
su strane proma-tra�a i Sv. Pavao, Sv. Ivan Evan�e-lista, Sv.
Venancije i papa Ivan IV. Izvan apside su s desne strane Sv. Mavro
(Mauro), Sv. Septimije, Sv. Antiohijan i Sv. Gajan, a s lijeve
strane od desna na lijevo Sv. Anas-tazije (Staš), Sv. Asterije, Sv.
Telije i Sv. Paulinijan.
Dakako da položaj u mozaiku zna�i i odre�enu po�ast. Tako su u
apsidi, uz crkvene oce i aktualne pape, smješ-teni solinski biskupi
i mu�enici Sv. Venancije (po kojemu se kapela zo-ve) i Sveti Dujam
(Domnio). �ini se da je Venancije, o kojemu smo ve� pisali
(Gra�evinar 10./2007. str. 913-923), bio i prvi salonitanski
bis-kup koji je možda utemeljio i slavni "oratorij A". Zna se da je
umro mu-�eni�kom smr�u 259. u Delminiju (gradinskom naselju iznad
Duvanj-
skog polja nedaleko današnjeg To-mislavgrada) na kraju vladavine
ca-ra Valerijana (253.-260.), a tvrdi se da je bio i naronitanski
biskup jer je u staroj španjolskoj kronici zapisano da je krenuo iz
Narbone u Galiji u Panoniju te da je stradao od Dalma-ta. Stoga je
ve� talijanski putopisac Daniele Farlati primijetio da je
poz-natija Narbona vjerojatno zamijenje-na Naronom. Nije mu poznat
grob kao ni to je li opat Martin donio nje-gove ostatke u Rim [3].
U apsidi se, s druge strane, nalazi i Sv. Dujam, salonitanski
biskup i mu-�enik o kojem smo tako�er vrlo detaljno pisali
(Gra�evinar 6./2007. str. 334-345) i kojemu je prema jed-nom
kamenom fragmentu utvr�en to�an datum pokopa – 11. travnja 304. Na
zidovima do apside po�asna
mjesta zauzimaju Sv. Anastazije i Sv. Mavro. Za Sv. Anastazija
(ime potje�e od gr�kog pojma anastaza – uskrsnu�e, što bi moglo
zna�iti i da je ro�en na Uskrs) zna se da je bio rodom iz Akvileje.
Za Dioklecijano-vih je progona boravio u Saloni, gdje je imao
tkala�ku, stuparsku i bojadisarsku radionicu, a taj se obrt uz
rijeku Jadro i poslije njegovao stolje�ima. Prema legendi, zbog
vje-re je utamni�en i s mlinskim kame-nom ba�en u more (ili u
Jadro), a na
smrt je osu�en 26. kolovoza 304. Suzaštitnik je grada Splita
(posve�en mu je jedan oltar u splitskoj katedra-li), a zaštitnik je
tkalaca i stupara. U Splitskoj mu je biskupiji spomendan 6.
kolovoza, a drugdje se slavi 7. rujna. S druge je strane Sv. Mavro,
pore�ki biskup koji je bio pogubljen prije 305. zajedno sa svojim
klerom i ne-kim vjernicima. U pore�koj je crkvi ina�e sa�uvana
uspomena na još ne-koliko mu�enika (Eleuterija, Projek-ta,
Demetrija i Julijana), ali su njiho-vi životopisi obavijeni
legendom i pripisani su im podaci drugih svetaca. Do Sv. Anastazija
nalazi se Asterije koji je prikazan u sve�eni�koj mis-nici, a s
druge je strane do Sv. Mau-ra �akon Septimije, odjeven u
dal-matiku, ruho �akona, koji je poko-pan na Manastirinama. Izvori
ga
slabo spominju, a �ini se da mu je bila posve�ena bazilika na
krajnjem isto�nom dijelu Salone – bazilika "orientalis". Do
Septimija i Asterija nalaze se laici Telije, Antiohijan, Paulinijan
i Gajan, obu�eni u vojni�-ke uniforme (drži da su bili
Diokle-cijanovi gardisti), koje sve zajedno svrstavamo u solinske
mu�enike, a sasvim su sigurno stradali u amfite-atru od 11. do 18
travnja 304. i svi su, s izuzetkom Septimija, pokopani na
Kaplju�u.
Crtež freske iz kapelice pokraj bazilike Sv. Ivana Lateranskog u
Rimu
-
Crkveno graditeljstvo
1104 GRA�EVINAR 59 (2007) 12
Razni su autori veli�ali ljepotu tog mozaika koji djeluje
veli�anstveno i sve�ano s izduženim i mršavim figu-rama te obiljem
i skladom boja, una-to� nesavršenosti nacrta i izrade. Mozaik je
posljednji izraz slavne ravenske škole i danas je sa�uvan upravo
onako kako ga je zamislio papa Ivan IV. Ina�e valja dodati da to
nije jedini starokrš�anski papa iz ovih krajeva jer je to bio i 28.
papa Sv. Kajo (283.-296.), koji se možda zvao Caius ili Gaius, po
kojemu je ime dobio jedan predjel današnjega Solina.
Za mnoge je zagonetna bila �injenica da se mo�i solinskih
svetaca i mu�eni-ka �uvaju u lateranskoj kapelici, ka-da i Splitska
nadbiskupija i Pore�ko-pulska biskupija oduvijek vjeruju da �uvaju
posmrtne ostatke Sv. Dujma, Sv. Staša i Sv. Mavra. Štoviše prema
tradiciji u Istri su se sve do 1354. �uvale mo�i Sv. Mavra, ali su
onda u ratu Genove i Venecije otete i od-nesene u Genovu, a vra�ene
su tek 1934. s velikim slavljem. Vjerojatno je znatiželja 1958.
natjerala nadbis-kupa Franu Frani�a i direktora Konzer-vatorskog
zavoda Dalmacije Cvitu Fiskovi�a da otvore veliki kameni sarkofag u
splitskoj katedrali na ol-taru Sv. Dujma, gdje je prona�en jedan
manji sarkofag s još manjim olovnim i s neznatnim ostatcima sveca.
Iz iste su znatiželje ispitani i ostatci u kapeli Sv. Venancija u
Ri-mu 1962. Prona�ena je hrpa kostiju, duga 20 do 30 cm. Tada se
zaklju�i-lo da opat Martin nije u Rim nosio cjelovite relikvije i
da je potvr�eno uvjerenje Spli�ana i Pore�ana da �uvaju mo�i svojih
zaštitnika.
Cijeloj toj pri�i valja dodati i to da je opat Martin nakon
dalmatinske misije bio apostolski nuncij u Ca-rigradu i da je
najvjerojatnije zatim postao papa Martin I. (649.-653.), u te
poslao poznatoga Ivana Ravenja-nina da obnovi ratovima opustošenu
mitropoliju Dalmaciju.
U Dioklecijanovim su progonima 304. u Iliriku i Panoniji smrtno
stra-
dali mnogi vjernici, sve�enici i laici. Osim u Parenciju i
Saloni najviše ih je stradalo u Sirmiju gdje su najprije stradali
biskup Irinej, �akon Demet-rije i skupina od sedam djevica,
sve-�enik Montan i supruga Maksimina i �akoni Fortunat i Donat iz
Singi-dunuma (Beograda). Potom su stra-dali laici Sabacije,
Agripin, Sekun-dijan, Urzicin i Bazila te �akon Sil-van, klerik
Venust i �ita� Hermago-ra (Mohor) te Sofronijan s �etiri kle-sara
(Kastrorijem, Klaudijem, Niks-tratom i Siplicijem koji su poznati
kao Sveta �etvorica ovjen�anih). Tijekom te godine stradali su i
Sv. Anastazija i vrtlar Sinoret. U Vin-kovcima (Cibalae) stradao je
lektor Polion i njegova supruga Maksima, a sisa�ki se biskup bio
povukao u Sabariju gdje je potom smrtno stra-dao [3], [4].
Naša je rije� mu�enik pomalo nes-pretan prijevod gr�ke odnosno
latin-ske rije�i martir koja izvorno zna�i
svjedok i u krš�anstvu ozna�uje oso-bu koja je dala život u
svjedo�enju za vjeru. U hrvatskom se nazivu isti�e vanjski znak
(muka), što dije-lom zamu�uje smisao, posebno sto-ga što što se
�ini da mu�enja, barem
ne onakvog što �e uslijediti u kasni-jim vremenima, uop�e nije
bilo. Obi�-no se odrubljivala glava bez ikakve posebne ceremonije,
onako kako su se vjekovima pogubljivali rimski gra�ani. To se
naj�eš�e primjenjiva-lo na krš�ane, bez razlike radi li se o
vojnicima, biskupima, sve�enicima, �akonima, �inovnicima, matronama
ili pu�anima. Bio je to na odre�en na�in �astan i brz postupak.
Barem je tako govorio Miroslav Matijaca na konferenciji održanoj u
splitskoj katedrali 1947. godine [5].
Grobljanska bazilika Kaplju�
Nadomak gradskih zidina i dvjesto-tinjak metara isto�no od
amfiteatra nalazi se najstarija salonitanska grob-ljanska bazilika
nazvana i Bazilikom pet mu�enika. Ime je Kaplju� dobila prema
obližnjem potoku što se s pa-dina Kozjaka spušta prema moru.
Podignuta je nad grobovima mu�e-nika, sve�enika Asterija i
�etvorice
vojnika careve straže (ve� spominja-nih Antiohijana, Gajana,
Paulinijana i Telija) koji su ubijeni u areni obliž-njega
salonitanskog amfiteatra. Po-kopani su na manjem poganskom groblju
koje je bilo u sastavu znatno
Tlocrt ostataka bazilike na Kaplju�u: (1. – svetište, 2. –
protezis, 3. – dijakonikon, 4. – memorijalna kapela, 5. –
gospodarska zgrada)
-
Crkveno graditeljstvo
GRA�EVINAR 59 (2007) 12 1105
ve�e sjeverne salonitanske nekropo-le. Groblje je postojalo od
1. st., a krš�anski je karakter poprimilo na-kon ukopa krš�anskih
mu�enika.
I u Saloni se, baš kao i u cijelom on-dašnjem svijetu, uz
grobove mu�e-nika po�inju pokapati �lanovi krš-�anske op�ine. Stoga
na Kaplju�u i na ostalim cemeterijalnim sklopovi-ma u Saloni ima
nekoliko slojeva raznovrsnih i raznodobnih grobova od 1. do 4. st.:
od jednostavnih (u amforama i pod tegulama), do zida-nih grobnica
sa svodom te s olovnim ljesovima i kamenim sarkofazima.
Sredinom 4. st., za biskupa Leoncija (346.-381.), bila je, kako
to tvrdi Ej-nar Dyggve, nad grobom jednog mu-�enika izgra�ena prva
salonitanska grobljanska bazilika. U njoj je po�et-kom 20. st.
prona�en grob s neobi�-no velikom kamenom plo�om te s krugovima i
pravokutnom udubinom. Plo�a je imala posebno kultno zna-�enje,
možda i pogansko, a vjerojat-no je služila za obredna polaganja
jela i pi�a. No služila je i za krš�an-ski obred jer je pri gradnji
crkve smještena u svetište, a važnost joj potvr�uje i okolni mozaik
sa sa�u-vanim imenima (naj�eš�e u fragmen-tima) pokopanih mu�enika.
Na jed-nom se izri�ito spominje mu�enik Asterije, a vjerojatno su
pod oltarom bile i njegove relikvije.
Arheološki se sklop na Kaplju�u sa-stoji od crkve podignute
iznad osta-taka prethodnih gra�evina te nekoli-ko memorija i
aneksa, groblja i gos-podarskog kompleksa s tijeskom.
Crkva je gra�ena nad ostatcima pri-jašnjih grobnih gra�evina, a
potom u nekoliko navrata pregra�ivana i do-
gra�ivana. Glavni je ulaz bio na zapadnom pro�elju koje je ina�e
za-košeno, vjerojatno zbog zate�enih gra�evina. Krovnu su drvenu
kons-trukciju nosili zidani stupovi koji su ujedno dijelili
središnji i pobo�ne brodove. Svetište je s oltarom i gro-bom
mu�enika bilo odijeljeno oltar-nom pregradom, a pod je bio
pokri-ven raznobojnim mozaicima s geo-metrijskim i cvjetnim
ornamentima. Na ostalom je dijelu crkve pod bio poplo�en kamenim
plo�ama.
Uz sjeverni se zid svetišta, ispred oltarne pregrade, nalazila
propovje-daonica (ambon) koja se u ranokrš-�anskom graditeljstvu
Zapada uglav-nom ne pojavljuje prije 6. st. Valja
re�i da su i oltarna pregrada i ambon rekonstruirani od
prona�enih uloma-ka. U 6. st. crkva je temeljito obnov-ljena i
izvorna je oltarna pregrada zamijenjena novom koja je imale
pilastre ukrašene urezanim križem i viticama bršljana. Tada su uz
apsidu dogra�ene dvije pomo�ne prostorije – protezis (spremište za
žrtvene pri-loge) i dijakonikon (riznica i arhiv), a sjeverni i
južni zidovi oja�ani kon-traforima. Uz zapadnu su stranu crk-ve
dogra�ene memorijalna kapela i gospodarska zgrada za proizvodnju
ulja i vina. Ina�e su na osnovnu gra-
�evinu sa svih strana i u razli�itim fazama bili prislonjeni
mnogobrojni aneksi.
Rekonstrukcija tijeska na Kaplju�u
Bazilika je, kako se �ini, bila gra�e-na na brzinu i potom više
puta preg-ra�ivana. Glavni je sloj gra�en etap-no od sredine 4. do
sredine 5. st., a
Rekonstrukcija bazilike na Kaplju�u
Ostatci bazilike na Kaplju�u
-
Crkveno graditeljstvo
1106 GRA�EVINAR 59 (2007) 12
najprije je u nastavku svetišta izgra-�ena trobrodna bazilika.
Od kraja 5. do kraja 6. st. ima i mnogo manje nadgrobnih natpisa,
pa bi se moglo zaklju�iti kako je kaplju�ko groblje postupno
napušteno i da su relikvije mu�enika prenesene na Manastirine. Ipak
je Dyggve [7] u konstrukciji zida oja�anog kontraforima na
pros-toru svetišta naslutio posljednju fazu s kraja 6. i po�etka 7.
st., što bi zna-�ilo da je svetište crkve rabljeno i nakon rušenja
ili ošte�ivanja.
Crkva je na Kaplju�u sa�uvana pre-težno u temeljima, mjestimice
ni to-liko, zidovi su srednjega dijela goto-vo potpuno nestali, a
nešto je bolje sa�uvana apsida i zapadno pro�elje. Krajem
šezdesetih godina 20. st. na lokalitetu su obavljeni
konzervator-ski zahvati [8].
Istraživanja su zapo�ela 1871. godi-ne kad je Frane Buli� nešto
isto�nije neposredno uz gradske zidine otkrio malu nekropolu sa 16
u nizu poreda-nih sarkofaga. Potom su se na liva-dama Kaplju�a
pronalazili arheološ-ki ostatci, a po�etkom 20. st. pod gomilom
kamenja (što u Solinu nije rijedak slu�aj) i ostatci gra�evine:
apsida, zidovi pobo�nih brodova crkve, sarkofazi ispod razine poda
crkve i "kripta" u apsidi. Buli� je zaklju�io da se radi o
vrijednom lo-kalitetu koji zahtijeva opsežna istra-živanja pa je,
zbog nedostatka novca, taj posao nakon mnogo godina pre-pustio
danskoj arheološkoj misiji koja je na Kaplju�u iskopavala u dva
navrata – 1922. i 1923. godine.
Buli� je vjerovao da je nekropola sa 16 poganskih i krš�anskih
sarkofaga dio kaplju�koga kompleksa. Me�u-tim, �ini se da je to
ipak bio neovi-san prostor, na što upu�uju i sarko-fazi s
djelomi�no otklesanim i izrav-nanim vrhovima. Možda se radilo o
pripremanju terena za neku neizgra-�enu ili potpuno uništenu
gra�evinu [1], [2], [6], [8], [9].
Grobljanski sklop Marusinac
Sjeverno od amfiteatra i gotovo ki-lometar i pol od gradskih
zidina, na terasastoj padini Kozjaka, okružen mnogobrojnim zgradama
zaselka Miliši�i, nalazi se važan i u svijetu možda najpoznatiji
salonitanski ce-meterijalni kompleks nazvan Maru-sinac. To�no je
podrijetlo imena nepoznato (vjerojatna mu je osnova ime Marija ili
lat. murus – zid), a sli�no se, Marušinac, naziva prilaz-na ulica,
kako se ponegdje naziva i sam grobljanski sklop. Prva je prob-na
iskapanja obavio Frano Carrara
sredinom 19. st. provjeravaju�i os-tatke i slu�ajne nalaze na
terenu. Tom je prigodom pronašao vrlo vrijedan mozaik. Štovanje je
Sv. Anastazija potvr�eno kada prona�en sarkofag "grešnika i
nedostojnog sve�enika" Ivana, s po�etka 7. st., koji je u teks-tu
nazna�en �uvarom uspomene na mu�enika Anastazija ("�uvaju�i
pra-gove �asne Anastaziju svetom").
Anastazije je prema legendi uhi�en i izveden pred sud jer je na
vratima svoje bojadisarske radionice urezao križ. Pronašla ga je sa
svojim sluga-ma matrona Asklepija i naložila da se njegovo tijelo u
tajnosti izvu�e iz mora te položi u sarkofag smješten u kripti
apside obiteljskoga mauzoleja na Marusincu.
Na Marusincu su od 1892. i s preki-dima do 1910. iskapali Frane
Buli� i Luka Jeli� i pritom otkrili mnoge pojedinosti koje su
upotpunila tek sustavna istraživanja Rudolfa Egge-ra, Mihovila
Abrami�a i Ejnara Dygg-
vea. Tada je potvr�eno da je po�et-kom 4. st. bogata
salonitanska obitelj krš�anke Asklepije (�iji je sarkofag sa
suprugom prona�en) pokopala tijelo mu�enika Anastazija na svom
posjedu. Veliki je privatni mauzolej podignut po�etkom 4. st., a
imao je kriptu u �ijoj je apsidi bio sarkofag s tijelom mu�enika.
Pretpostavlja se da je u gornjem dijelu bila prostorija
Tlocrt bazilika na Marusincu (prema Dyggveu)
-
Crkveno graditeljstvo
GRA�EVINAR 59 (2007) 12 1107
za posmrtne obrede i za štovanje mu-�enika. To je bila
pravokutna gra�e-vina sa snažnim kontraforima na vanjskim zidovima
i upisanom po-lukružnom apsidom, a unutrašnji su zidovi bili
razra�eni plitkim lezena-ma koje su podržavale ba�vasti svod.
Prostor sa sarkofagom mu�enika bio je zidom odvojen od ostalog
dijela namijenjenog vlasnicima. Sjeverno i isto�no od mauzoleja
bilo je više drugih pojedina�nih grobnih kons-trukcija.
Osim mauzoleja na Marusincu su još dvije velike bazilike,
otvoreni me�uprostor s trijemom, cisterna i groblja. Cijeli se
kompleks razvijao u nekoliko vremenskih i gra�evnih faza od 1. do
7. st.
Po�etkom 5. st. grade se isto�no od mauzoleja dvije velike
bazilike koje povezuju prostor dotad pokriven po-jedina�nim grobnim
zdanjima. Pri-tom su te gra�evine dijelom uklop-ljene u nove crkve,
što se odrazilo i na orijentaciju sjeverne bazilike ok-renutu
sjeveroistoku. To je trobrod-na, peristilna gra�evina (približno 37
x 23 m) s popre�nom la�om (tran-septom) i potkovi�astom apsidom
kojoj vrh viri iz zidnoga plašta, a s unutrašnje stijenke ima klupu
za sve�enstvo s katedrom. U prezbite-riju se ispred apside nalazila
grobna komora s relikvijama nepoznatog mu�enika, a uokolo i ispod
apside bilo je više sarkofaga brojnih ugled-nika, uglavnom visokoga
salonitan-skog klera (u portiku je pokopan i sve�enik Ivan). Uz
južni je brod i transept bila prislonjena nepravilna �etverokutna
prostorija sa sarkofazi-ma i grobnom menzom. Podovi ba-zilike, s
natpisima, bili su prekriveni bogatim mozai�nim sagovima. Istodobno
sa sjevernom izgra�ena je i južna trobrodna orijentirana gra�e-vina
s polukružnom apsidom (40,38 x 24,58 m). U povišenom se svetištu
nadomak apside nalazila grobna ko-mora u koju je naknadno iz
mauzo-leja prenesen sarkofag Sv. Anastazi-ja. Duž zidova bo�nih
la�a bile su
zidane ožbukane klupe, a podovi su bili pokriveni mozaicima. Uz
zapad-no se pro�elje prislanjalo usko pra-vokutno predvorje
(narteks) koje je bilo vratima povezano sa trijemom sjeverne
bazilike, a južni je ulaz po-�ivao na dva stupa što su podržavala
zabatnu konstrukciju. Zajedni�ko predvorje potvr�uje da se radilo o
istodobnoj planskoj gradnji s kojom su crkve funkcionalno povezane,
iako se ne radi o klasi�nom tipu me-�usobno povezanih dvojnih
bazilika (basilica gemina). Pred zapadnim se pro�eljem zakošenoga
narteksa pro-stirao atrij nepravilnoga �etverokut-nog oblika,
ome�en trijemovima s južne i zapadne strane, a sa sjeverne
mauzolejom, što tako�er svjedo�i o
jedinstvu cjelokupnoga sakralnog kompleksa. Toj fazi pripada i
cisterna na zapad-nom rubu, južno od mauzoleja, pra-vokutna
presvo�ena gra�evina s le-zenama.
Posljednju su gra�evinsku fazu ma-rusina�ke bazilike doživjele
po�et-kom 6. st. kada je u južnoj bazilici izgra�eno pjevalište i
ambon te ure-�ene memorijalne kapele. Potom je, možda na po�etku 7.
st., predvorje južne bazilike poplo�eno ulomcima ambona, a zapadno
pro�elje umjesto pregradama zazidano zidi�em.
Sjeverna je bazilika imala izrazitu grobnu namjenu, a južna u
manjoj mjeri jer su pokopi bili ograni�eni na apsidu, predvorje i
dvije grobne komore.
Sjeverna je bazilika jedno od naj�ud-nijih i najpoznatijih
salonitanskih zdanja uop�e. Dyggve je pretposta-vio da se radi o
"crkvi bez krova"
(tzv. basilica discoperta), a to je po-jam koji je bio poznat
samo u rano-krš�anskim tekstovima [6]. Pretpos-tavka je temeljena
na peristilnom rasporedu stupova malog promjera koji, prema
Dyggveu, nisu mogli
Rekonstrukcija negdašnjeg izgleda grobljanskog sklopa na
Marusincu
-
Crkveno graditeljstvo
1108 GRA�EVINAR 59 (2007) 12
pridržavati složenu krovnu konstruk-ciju nad srednjom la�om.
Prema tom tuma�enju, kojega zastupaju brojni hrvatski i svjetski
autori, sjeverna je bazilika bila složen martirij, a prvot-na je
apsidna konstrukcija s grobom mu�enika proširena naknadno
peri-stilnom dogradnjom u funkciji grob-nog kulta. Odre�ivanje je
stvarne namjene takvoga sklopa bilo oteža-no razli�ito uporabljenim
pojmovi-ma i funkcijama u ranokrš�anskoj literaturi i praksi. Ipak
novija istraži-vanja nisu potvrdila pretpostavku da je to jedina u
svijetu postoje�a "ba-silica discoperta", ve� se vjerojatno radi o
uobi�ajenom trobrodnom tipu bazilike s krovom [1].
Na Marusincu su osim ostataka sa-lonitanskih biskupa i sve�enika
pro-na�ene i relikvije mu�enika Sv. Me-nasa (285.-309.) što ih je
najvjerojat-nije sa sve�eva groba donio neki ho-do�asnik. To je
ina�e mu�enik i �u-dotvorac te jedan od najomiljenijih svetaca
koptske monofizitske crkve u Egiptu, a njegovo se navodno
ne-raspadnuto tijelo �uva u samostanu Marriotu pokraj
Aleksandrije.
Na Marusincu su najbolje sa�uvani ostatci mauzoleja odnosno
njegove kripte. Južna je bazilika sa�uvana uglavnom u temeljima, a
sjeverna se
još povremeno istražuje, ali su ostat-ci znatno skromniji [1],
[2], [6], [8], [9]. Iako je grobljanski sklop na Maru-sincu
otkupljen i ogra�en, ipak je
njegova zaštita vrlo slaba, možda i stoga što je manje dostupan
i udaljen od ostalih salonitanskih znamenitos-ti. Rije� je ipak o
jednom od najpo-znatijih naših arheoloških lokaliteta
koji se, primjerice, spominje me�u rijetkim gra�evinama iz
Hrvatske u cjelovitom pregledu svjetske arhi-tekture njema�kih
autora Wernera
Müllera i Gunthera Vogela [10] (uz obližnje Manastirine,
Dioklecijano-vu pala�u i pulsku Arenu), a odatle i prenosimo
rekonstrukciju njegova
cjelovitoga izgleda. Sada uglavnom služi kao zahod za pse jer su
mu po-bo�na vrata uvijek otvorena. Iako je glavni ulaz zašti�en
lokotom, okolni ga stanari redovito odvaljuju i u pros-toru
zašti�enoga kulturnoga dobra parkiraju svoje automobile. Za našeg
su se posjeta tu nalazila dva automo-bila, a �ini se da ih je
kadšto i više. Ali to je ipak odre�en napredak jer je donedavno
srednji brod južne ba-zilike, gdje je nekada bio vrijedan mozaik,
služio kao bo�alište.
Groblje i grobljanska bazilika Manastirine
Ako je Kaplju� najstariji, a Marusi-nac najpoznatiji, onda su
Manastiri-ne najve�a i najbolje istražena salo-nitanska grobljanska
bazilika i grob-lje. Smještene su približno 150 m sjeverno od
gradskoga biskupskog središta, u blizini gradskih zidina, a ime im
je nadjenula mjesna tradicija koja vrlo �esto u ruševinama starih
zgrada vidi tragove i ostatke samos-tana (monasterium). Manastirine
su lokalitet koji se u vjerskoj tradiciji i životopisima solinskih
i splitskih
Pogled kroz ogradu na ostatke bazilika na Marusincu
Stupovi južne bazilike na Marusincu
-
Crkveno graditeljstvo
GRA�EVINAR 59 (2007) 12 1109
svetaca povezuje s legendom o pri-jenosu relikvija solinskih
mu�enika Domnija (Sv. Dujam) i Anastasija (Sv. Staš) iz Salone u
splitsku kate-dralu. Legendu su spomenuli i car Konstantin VII:
Porfirogenet i splitski kroni�ar Toma Arhi�akon, a na grob-lju su
pokopani mu�enici Domnio i Septimije, a možda i Sv. Venancije. Te
su velike i danas dojmljive ruše-vine privukle brojne istraživa�e
Sa-lone. Karlo Lanza, prvi direktor Ar-
heološkog muzeja u Splitu, prije vi-še od 180 godina iskapao je
pokraj crkve Sv. Dujma koja se onda nala-zila na ulazu u arheološki
park. Nje-gov je sin Franjo prvi opisao to na-lazište. Potom su na
Manastirinama istraživali Frano Carrara i Mihovil Glavini� koji je
objavio i prve tlocrte (planove). Godine 1859. sasvim su slu�ajno
otkrivena dva reprezenta-tivna sarkofaga, a potkraj 19. st.
za-po�ela su sustavna istraživanja grob-ljanskog kompleksa. Tome je
loka-litetu temeljito pristupio don Frane Buli� pa je, uvi�aju�i
vrijednost na-laza, na Manastirinama 1894. orga-nizirao Prvi
me�unarodni kongres za starokrš�ansku arheologiju, a takav je
kongres, trinaesti po redu,
održan u Splitu i Pore�u, obilježio 1994. i njegovu stotu
obljetnicu. Na tom je lokalitetu naknadno istraživao Austrijanac
Rudolf Egger, ali cijela površina nije ni danas potpuno istra-žena
�ak ni nakon velikih revizija, novih nalaza i dodatnih prou�avanja
mnogih pojedinosti dobivenih radom hrvatsko-francuske ekipe koju su
vo-dili negdašnji ravnatelj splitskoga mu-zeja Emilio Marin i
Francuz Noël Duval.
Manastirine su arheološki lokalitet koji je osobito važan za
povijest crk-ve jer je na njemu, na privatnom posjedu, bio pokopan
Sv. Dujam, solinski biskup i mu�enik, a sadašnji splitski patron.
Ostatci mnogih grob-nih kapela sa sarkofazima koji su nastajali oko
njegova groba te crka-va koje su tu izgra�ene u nekoliko
graditeljskih faza predstavljaju da-nas vrlo vrijednu, ali teško
�itljivu arheološku sliku. Kompleks na Manastirinama sastoji se od
bazilike, dvanaest ve�ih me-morija, poganskoga i ranokrš�ans-kog
groblja te tijeska za vino. Na sjeveroisto�nom dijelu lokaliteta
prona�eni su arhitektonski ostatci iz najranije povijesti Salone,
još iz 2.
st. pr. Krista, a rimska se poganska metropola po�ela formirati
od 1. st. To potvr�uju i brojni nadgrobni nat-pisi kao i zidovi
hortusa, posebno ure�ene i ogra�ene parcele u blizini apside
bazilike.
Prvi je poznati krš�anski ukop na nekropoli vezan uz
salonitanskog biskupa i mu�enika Domnija (pogub-ljen je u
amfiteatru 10. travnja 304., a pokopan dan poslije). Tijelo mu je
položeno u zidanu grobnicu oko ko-je se potom po�inju ukapati
saloni-tanski krš�ani.
Krajem 4. st. podignuta je jednostavna �etvrtasta gra�evina,
prva memori-jalna kapela, koja je obuhva�ala grob sveca i mu�enika
te grobove njego-vih nasljednika na biskupskoj stoli-ci. Istodobno
su se gradile i privatne grobne memorijalne kapele s grob-nicama i
sarkofazima bogatijih krš-�ana. Te su �etvrtaste gra�evine s
apsidom poput prstena okruživale prvu memorijalnu kapelu.
Za germanskih je prodora krajem 4. st. kompleks djelomi�no
srušen, a nad njim je sredinom 5. st. podignu-ta nova velika
bazilika (42 x 20 m). Prva se memorijalna kapela s gro-bom Sv.
Dujma našla u njezinu sve-tištu (prezbiteriju). Zapadni se dio
crkve sastojao od širokoga srednjeg
Rekonstrukcija memorijalne gra�evine na Manastirinama
i dva uža bo�na broda, a isto�ni od kontinuiranog transepta i
polukruž-ne apside s klupom za sve�enstvo i katedrom. Pretpostavlja
se da je po sredini prezbiterija nad sarkofazima biskupa Gajana i
Simferija, te mu�e-nika Septimija, stajao oltar. Izme�u spomenutih
sarkofaga i grobnice sv. Dujma bile su umetnute zidane grob-
Tlocrt memorijalnih gra�evina i kasnije bazilike na
Manastirinama
-
Crkveno graditeljstvo
1110 GRA�EVINAR 59 (2007) 12
ne komore s neidentificiranim reli-kvijama. Cijelom je duljinom
sje-vernoga zida bio izduženi hodnik, vjerojatno namijenjen
pogrebnom kultu, a ispred dvojih vrata južnog zida još se i sada
naslu�uje otvoreno predvorje.
U 6. st. bazilika se opet dogra�uje i prera�uje. Na zapadno je
pro�elje prislonjeno predvorje (narteks) s tro-dijelnim ulazom na
dva stupa s kapi-
telima iz bizantskog razdoblja, a unu-trašnjost je opremljena
novim kame-nim namještajem. U središnjem je brodu, ispred
transepta, izgra�en i plutejima ogra�en prostor za korske pjeva�e
(scola canthorum). Postav-ljena je i nova mramorna oltarna
pre-grada (ukrašena motivima školjaka) koja je prezbiterij s
oltarom i grobom mu�enika odijelila od ostalog dijela crkve. Na
zapadno pro�elje prislo-njen je narteks rastvoren na sredini
vanjskog zida trodijelnom arkadom oslonjenom na bizantske
kapitele.
Po�etkom 7. st. bazilika i groblje oplja�kani su i djelomice
uništeni. Nakon toga crkva je još jednom u cijelosti obnovljena, a
prostor prez-biterija preure�en za hodo�asnike koji su posje�ivali
grob Sv. Dujma.
Sjeverno od bazilike na�en je tijesak koji upu�uje na postojanje
crkvenog gospodarstva. Na dosad istraženom grobnom prostoru
utvr�eno je više od tisu�u razli�itih grobova, a djelo-mi�no su i
konzervirani zidovi, koji su mjestimice sa�uvani u visini od gotovo
4 m, uz poštivanje pojedinih gra�evnih faza.
O pokretnih su nalaza u Ma-nastirinama u svijetu najpoznatiji
sarkofag Dobrog pastira s po�etka 4. st. i sarkofag s prikazom
prijelaza Izraelaca preko Crvenog mora s kra-ja 4. st.. Posebno uz
kvalitetu izrade poti�e brojne polemike zagonetni sarkofag Dobrog
pastira. U sredini je pastir s ovcom oko ramena (tako se onda
prikazivalo Isusa Krista), a sa strane žena s djetetom i muškarac
sa svitkom u ruci, vjerojatno ugledni �lanovi starokrš�anske
zajednice, okruženi velikom skupinom ljudi. Na bo�nim su stranama
hadska vrata i krilati erot s izvrnutom bakljom.
Sarkofag s prikazom Dobrog pastira
Svojedobno smo temeljito pisali o Sv. Dujmu (Gra�evinar 6./2007.
str. 334-345) kao i o �injenici da se go-vorilo da postoje dva
istoimena sve-ca. Sve je dvojbe razriješio don Fra-ne Buli�
(1846.-1934.), u svijetu naš
Rekonstrukcija negdašnjega izgleda bazilike na Manastirinama
Rekonstrukcija interijera bazilike na Manastirinama
-
Crkveno graditeljstvo
GRA�EVINAR 59 (2007) 12 1111
najpoznatiji i najpriznatiji arheolog, koji je na temelju maloga
fragmenta nadgrobne menze starokrš�anske bazilike na Manastirinama
razriješio dvojbu i uz pomo� samo nekoliko slova utvrdio da je
postojao samo jedan Sv. Dujam i da se zvao Domnio te da je pokopan
na Manastirinama 11. travnja 304. Time se toliko zamje-rio crkvi da
mu je iz Rima neko vrijeme �ak bilo zabranjeno pisati o toj
temi.
Ina�e don Frane Buli� je na Mana-stirinama, kao najbolje
ure�enom, istraženom i održavanom komplek-su, izgradio tzv.
Tusculum, po uzoru na slavnog Cicerona i njegov ljetni-kovac u
Tusculumu blizu Rima. Zgra-da je izgra�ena za Prvi kongres za
starokrš�ansku arheologiju i trebala je poslužiti, a i danas služi,
kao sje-dište arheološkim ekipama koje u Solinu istražuju u Saloni,
ali i za
rekreativne susrete. U Tusculumu je ure�ena i spomen-soba
njegova ute-meljitelja, a u zgradu su ugra�eni mnogi prona�eni
fragmenti. U vrtu je ure�ena i �esma od fragmenata staroga zvonika
splitske katedrale.
Na zapadnoj se strani ogra�enog prostora u Manastirinama nalazi
i njegov grob. Na kamenom sarkofa-gu uz ime piše na latinskom:
"�uva-ju�i �asne ostatke svetaca" (servans reverenda limina
sanctorum), što je citat sa sarkofaga sve�enika Ivana u Marusincu
[1], [2], [3], [4], [6], [8], [9], [10].
Sarkofag don Frane Buli�a
Lokalitet Crkvine u Vranjicu Don Frane Buli� je ina�e ro�en u
Vranjicu, a to je naseljeni poluotok (nekad otok) izme�u Splita i
Solina. Bio je nastanjen od pamtivijeka pa ima arheoloških nalaza
koji svjedo-�e o životu od prapovijesnog i rim-skog doba do
današnjih dana. Iz rimskoga su doba otkriveni ostatci luke i
mnogobrojni kameni spome-nici, natpisi, nadgrobne stele, ulom-ci
graditeljskih ukrasa i sl. Tako su krajem 19. st., sjeverozapadno i
na maloj udaljenosti od obale, u moru prona�eni sarkofazi.
Prona�eni su i neki drugi krš�anski sadržaji koji bi mogli
upu�ivati i na jedno ve�e i složenije sakralno zdanje.
Naselje je postojalo i u srednjem vi-jeku, a Toma Arhi�akon ga
spomi-nje kao otok i zove Hurania. Potom je potpuno napušteno za
mleta�ko-turskih ratova kada je opustio i cijeli solinski kraj.
Krajem 17. i po�etkom 18. st. Vranjic i ve�i dio solinskoga
Zgrada Tusculum na Manastirinama
Ostatci srednjeg broda bazilike na Manastirinama
-
Crkveno graditeljstvo
1112 GRA�EVINAR 59 (2007) 12
polja naselili su novi stanovnici iz zagorskog dijela Dalmacije,
uglav-nom iz okolice Drniša. Tada je ob-novljena i župna crkva Sv.
Martina, za koju se u dokumentima tvrdi da je gra�ena u 10. st.
Sadašnji je izgled dobila 1915. godine. Obnovljeno je i cijelo
mjesto koje je nazivano Mala Venecija. Ali potom Vranjic i �itav
solinski kraj zahva�a industrijaliza-cija pa uz betonske zgrade
ni�u broj-ne tvornice i skladišta.
Dyggveov tlocrt bazilike sa samostanom u Vranjicu
Anti�ki i ranokrš�anski nalazi na podru�ju Vranjica upu�uju na
ve�e naselje kojemu bi moglo pripadati ranokrš�ansko groblje koje
je Dygg-ve obilježio kao salonitanski "južni cemeterij G". Cijeli
je kompleks Dyggve pripisao stanovnicima Sa-lone i doveo u vezu sa
salonitanskim Gotima – arijancima. Ipak vjerojat-nijim se �ini da
je groblje pripadalo stanovnicima naselja na mjestu da-našnjeg
Vranjica.
Taj lokalitet nije nikada sustavno istražen, ali kako se našao u
središtu industrijske zone, Buli� je godinama motrio radove i
bilježio nalaze koji su neprestano izlazili na vidjelo. Kad su se
pojavili obrisi gra�evine, pri-pisao ih je ranokrš�anskoj bazilici
koju je rekonstruirao kao uzdužnu i trobrodnu te izuzetnih
dimenzija (60 X 40 m). To je Dyggve naknadno revidirao na temelju
katastarskih �estica i pronalaska jednog ugla crk-ve. Prema toj je
rekonstrukciji bazi-lika bila znatno manjih dimenzija i smještena
južnije, a bila je longitu-
dinalna, s pravokutnim predvorjem i trodijelnim ulazom na
zapadnom pro�elju, a zidovi su bili oja�ani snaž-nim kontraforima,
dok su apsidu ok-ruživali pastoforiji. Prona�eno je i nekoliko
dekorativnih ulomaka na-mještaja, izvedenih u ranoj saloni-tanskoj
tradiciji geometrijske stiliza-cije. Na temelju tlocrtnih i
konstruk-tivnih detalja, kao i grobnih nalaza, bazilika je datirana
u 5. st.
Lokalitet je odavno u cijelosti uniš-ten i za nedavnog smo
posjeta nakon dugotrajnog raspitivanja doznali da se bazilika možda
nalazi unutar zat-vorene tvornice azbestno-cementnih proizvoda
Salonit.
Zna�ajan je prona�eni natpis koji spominje monaha Petra, slugu
Sv. Petra apostola, što je navelo Buli�a da pretpostavi i
postojanje samostana. To i nije bez osnove jer su samostani uz
ranokrš�anske grobljanske sklopo-ve bili sasvim uobi�ajena
pojava.
Zaklju�ak
Prikazani su gotovo svi cemeterijal-ni kompleksi uokolo Salone i
izvan njezinih zidina koji su tamo nastajali i stoga što se prema
rimskim zakoni-ma mrtvace nije smjelo pokapati u gradovima. Groblja
su vrlo važna,
ako ne i najvažnija, za razvoj i grad-nju starokrš�anskih crkava
i bazili-ka. Nakon što su na manjim privat-nim grobljima pokopani
mu�enici koji su dali život za vjeru, oko nji-hova su se groba
po�eli pokapati pobožni salonitanski krš�ani. S vre-menom su se ta
groblja pretvarala u velike grobljanske komplekse, a po-tom su se
nad grobovima po�ele gra-diti velike bazilike. �ini se da su
up-ravo te bazilike i najbolje o�uvane jer su mnogi koji su se
kamenjem Salone poslužili pomalo zazirali od uništavanja
groblja.
Danas su upravo ostatci grobljans-kih bazilika najbolje
opremljeni i sa�uvani salonitanski arheološki kompleksi. Opremljeni
su odgovara-ju�im natpisima i crtežima te zašti-�eni ži�anom
ogradom, što ujedno zna�i i da su tereni otkupljeni od privatnih
vlasnika. Odre�enih prob-lema ima na Marusincu koji se nala-
zi podalje od gradskih zidina i unu-tar gusto izgra�enog
naselja. Vanda-lizam okolnih stanovnika zaista bi trebalo
primjereno kazniti jer doista je neobi�no da se automobili koji se
nepropisno parkiraju u gradovima smjesta odvoze i njihovi vlasnici
kažnjavaju, a da nekažnjeni ostaju
Sadašnja župna crkva Sv. Martina u Vranjicu
-
Crkveno graditeljstvo
GRA�EVINAR 59 (2007) 12 1113
oni koji parkiraju unutar zašti�enoga kulturnog dobra koje je
ujedno u svijetu najpoznatije i najspominjanije naše arheološko
nalazište. A pritom nekažnjeno razvaljuju lokote i ošte-�uju vrata
ograde.
Sudbina se potpuno nestale crkve na prevlaci što spaja Vranjic s
kopnom potpuno uklapa u tužnu sudbinu ci-jeloga tog naselja koje je
nekad bilo poznato po svojoj ljepoti, a sada je zagušeno
industrijskom i divljom gradnjom te ima zaga�en okoliš koji je
dijelom opasan i za život.
Pripremili: Krešimir Regan, Branko Nadilo
IZVORI [1] Rapani�, Ž.: Solin – grad i spomenici,
Turisti�ka zajednica grada Solina, Solin, 2000.
[2] Migoti, B.: Ranokrš�anska topografija na podru�ju izme�u
Krke i Cetine, JAZU, Zagreb, 1990.
[3] Škunca, S. J.: Papa Ivan Zadranin i misija opata Martina,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (2006.), 48., str.
187-198
[4] Kapitanovi�, V.: Krš�anska arheologija, Franjeva�ka
provincija Presvetog otkupitelja, Zbornik Ka�i�, Split, 2006.
[5] Matijaca, M.; Delalle-Kreljuti�, I.; Kati�, L.; Rapani�, Ž.:
Sveti Duje, Logos, Split, 1991.
[6] Dyggve, E.: Povijest salonitanskog krš�anstva, Književni
krug, Split, 1996.
[7] Oreb, F.: Konzervatorski radovi na arheološkom lokalitetu
Kaplju� u Solinu, Peristil (1971.-1972.), 14.-15., str. 41-46
[8] Marin, E.: Starokrš�anska Salona: studije o genezi, profilu
i transformaciji grada, Latina et Graeca VPA, Zagreb, 1988.
[9] Cambi N. (ur.): Anti�ka Salona, Književni krug, Split,
1991.
[10] Müller, W.; Vogel, G.: Atlas arhitekture 1, Golden
marketing i Institut gra�evinarstva Hrvatske, Zagreb, 1999.
[11] Ke�kemet, D., Javor�i�, I.: Vranjic kroz vjekove, Institut
za historiju radni�kog pokreta, Split, 1984.
