grbovi zadarskih plemica

27

GRBOVI ZADARSKIH PLEMIĆKIH OBITELJI

Jelena KOLUMBIĆ Zadar

UDK 949.75:929.6:929.7 (Zadar) Izvorni znanstveni rad

Primljeno: 31. XII. 2004.

Zadar je grad koji postoji više tisućljeća. U svojoj je dugoj povijesti nastojao sačuvati političku i gospodarsku samostalnost. Od svake nove vlasti tražio je priznanje komunalne samostalnosti. Komunom se upravljalo preko komunalnog vijeća koje su činili ugledni građani – patriciji, koje nazivamo i plemićima iako nisu imali stalešku organizaciju poput plemića u ostaloj Europi. Oni su ustvari bili građanska aristokracija koja je uzela vlast u svoje ruke i do XIV. st. prerasla u zatvorenu grupu u koju više nisu mogli ući novi članovi sve do kraja mletačke vladavine. Tada je u Zadru broj plemićkih obitelji bio vrlo mali pa je Venecija plemićku općinu popunila novim članovima.

Do XV. st. u Dalmaciji, pa i u Zadru, plemići nemaju i ne koriste grbove. Od XV. st. javljaju se prvi grbovi na arhitekturi a kasnije i u pisanim dokumentima. Bilo je plemića koji nisu ni tada imali grbove. Dužd je pojedincu ili obitelji dukalom dodijelio posjed i privilegije, ali ne i grb; naprotiv, zabranio je opisivanje grbova. Među zadarskim plemićima grbove nisu imale sljedeće obitelji: Albinoni, Botono (Batono), Butovano, Ciprianis, Ferra, Fumatis, Galo, Ginanis, Grubonja, Jurjević, Karnarutić, Kotopanja, Kršava, Lapčani, Lemeš, Ljubavac, Martinušić, Pečar, Petrachis, Pomo, Qualis, Radučo, Rosa, Saladin, Stratiko, Šubići, Varikaše i Zloradi. To što nisu imali grbove nije umanjilo njihovu ulogu u političkom, gospodarskom, kulturnom i vjerskom životu Zadra.

Zadarske plemićke obitelji koje su imale grbove same su birale heraldičke simbole. Stare su plemićke obitelji obično čuvale i koristile neizmijenjen grb želeći njime naglasiti svoju starost i autoritet. Mnogo je starih obitelji do početka XIX. st. izumrlo, a onima koje su preživjele Austrija je priznala plemstvo. Poznati su nam grbovi sljedećih obitelji: Benvenuti, Benja, Benja Posedarski, Bianchini, Borelli, Bortolazzi, Calcina, Carrara, Cedulini, Civaleli, Corponese, Dall'Acqua, Damjanić Vrgadski, Detrico, Fanfonja, Ferrari, Fondra, Fondra Ferra, Galelli, Grisogono, Kreljanović Albinoni, Lantana, Licini, Matafari, Mirković, Nassi, Nozdronja, Parma, Pellegrini, Pellegrini Danieli, Petricioli, Petrizo, Ponte, Posedarski, Sanfermo, Smiljanić, Soppe, Soppe Fortezza, Soppe Papali, Vitcor i Zanchi.

Uz heraldičke simbole koji su u upotrebi u cijeloj Europi, u grbovima zadarskih plemićkih obitelji nailazimo i na simbole tipične za hrvatsku heraldiku.

Lik vuka je heraldički lik koji se često susreće u grbovima uskočkih obitelji, imaju ga Kreljanovići u svom grbu. U Europi, u heraldici, sablju krivošiju zamjenjuje ravni mač, ali u grbu Kreljanovića taj lik je ostao neizmijenjen. Lik guske s lancem s medaljonom oko vrata je iz grba Posedarskih, koji podrijetlo vuku iz hrvatskog plemena Gusića, ženidbom Josipa Benje Dinkom Posedarskom ušao je i u grb Benja Posedarskih. Kao posebni heraldički simboli mjesec su i zvijezde, što se nalaze na vrhu štita, u uglovima. Ova heraldička kombinacija simbola vrlo je česta u grbovima hrvatskih obitelji, pa je kao jedan od najtipičnijih heraldičkih elemenata za hrvatsku

J. KOLUMBIĆ, Grbovi zadarskih plemićkih obitelji, Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 47/2005., str. 27–98.

28

heraldiku unesena u grb hrvatskog preporodnog pokreta. Te simbole imaju u svojim grbovima obitelji Benja Posedarski, Mirković i Posedarski. Grb Damjanića Vrgadskih sadrži heraldičke elemente triju obitelji: Damjanića Vrgadskih, Detrica i Frankopana.

Uz heraldičke likove karakteristične za hrvatsku heraldiku u grbovima zadarskog plemstva susrećemo i likove karakteristične i za talijansku heraldiku. U Italiji je bio običaj da kao oznaku političke pripadnosti u svoje grbove pojedine obitelji unose određene heraldičke elemente. Pristalice carske vlasti imali su na vrhu štita crnog dvoglavog orla na zlatnom polju, dok su pristalice Anžuvinaca, gibelini, u grb, na vrhu štita stavljali zlatne stilizirane ljiljane u plavom. Dolaskom talijanskih obitelji u naše krajeve, te obitelji donose i svoje grbove na kojima su spomenuti simboli. U novoj sredini ti heraldički simboli gube svoje prvotno značenje, jer ne samo da pripadaju drugoj sredini nego su i nastali u drugo vrijeme pa u XVIII. st. predstavljaju ostatak prošlosti. Stilizirane ljiljane u plavom polju imaju obitelji Borelli i Petricioli. Lik crnog orla u zlatnom polju, što je također karakteristično za talijansku heraldiku, prisutan je u grbovima obitelji talijanskog podrijetla Bianchini i Parma. I «govoreći» grbovi Lantane i Dall'Acque svojim značenjem aludiraju na talijansko podrijetlo. «Govoreći» grb ima i obitelj Galelli – kokoš, no ne znamo ništa o podrijetlu obitelji, ali se mora naglasiti da se obitelj nazivala i Kokošić, kako stoji na nadgrobnoj ploči iz XV. st. koja se nalazi u klaustru franjevačkog samostana u Zadru.

Uz heraldičke simbole karakteristične za hrvatsku i talijansku heraldiku moramo reći da su u grbovima zadarskog plemstva prisutni razni heraldički likovi, od geometrijskih dioba pa do velikog broja naravnih likova koji su u upotrebi u zapadnoeuropskoj i srednjoeuropskoj heraldici. Od geometrijskih dioba susrećemo čiste geometrijske diobe samo u grbovima Cedulina, Grisogona i Nassija. Uz prikaze samo jednog heraldičkog lika u grbu susrećemo složene, kvadrirane grbove. Neki od kvadriranih grbova upućuju nas na veze zadarskog plemstva s hrvatskim plemstvom, na primjer grbovi Benja Posedarskih i Damjanića Vrgadskih. Ponekad je dolazilo i do spajanja grbova, ali i preuzimanja heraldičkih likova iz grbova drugih obitelji, Parma u svom grbu ima lijevu stranu grba Lantane.

I na kraju kada se pogleda na podrijetlo karakterističnih heraldičkih likova, može se reći da i oni mogu poslužiti u utvrđivanju podrijetla dijela zadarskih plemićkih obitelji, ali i utvrđivanju njihovih uzajamnih veza. Zatvorenost plemstva u Zadru je karakteristična za razdoblje od XIV. do XVIII. st., što je odgovaralo interesima Mlečana. Neki nam grbovi govore da je do početka XIX. st. ipak došlo do povezivanja plemićkih obitelji iz Zadra s hrvatskim plemićkim obiteljima iz njegova zaleđa. U grb Benja uneseni su elementi grba Posedarskih i nova se obitelj nazvala Benja Posedarski. I grb stare hrvatske obitelji Frankopan našao se ukomponiran u grb Damjanića Vrgadskih. Neki nas heraldički elementi, karakteristični za heraldiku u Hrvatskoj, u grbovima zadarskog plemstva upućuju na rodbinske veze zadarskih plemića s plemićima u Hrvatskoj ili nas upućuju na njihovo hrvatsko podrijetlo. Elementi karakteristični za talijansku heraldiku mogu nam pomoći u traženju rodbinskih veza zadarskih plemićkih obitelji s plemstvom u susjednoj Italiji, odakle jedan dio obitelji i vuče podrijetlo.

Ključne riječi: Zadar, plemstvo, grbovi.

Zadar je mediteranski grad koji u kontinuitetu živi više tisuća godina. Kroz dugu povijest imao je određeni društveni, politički i gospodarski razvoj. Srednji vijek je tek jedno manje vremensko razdoblje u dugoj povijesti Zadra. Da bismo mogli govoriti o heraldici, o grbovima zadarskih patricijskih obitelji, potrebno se je osvrnuti na društvene, gospodarske i političke prilike u srednjem vijeku i vidjeti kakvo su mjesto u društvu zauzimale pojedine obitelji. Među brojnim obiteljima koje su živjele u Zadru negdje od


29

X. do XII. st. pa do danas, primjećujemo da se u srednjem vijeku, sve do XV. st., grbovi ne upotrebljavaju. To što patricijske obitelji nemaju grbove ne umanjuje ulogu patricijata u povijesnom razvoju Zadra. Govoreći o grbovima zadarskih patricijskih obitelji, moramo naglasiti da je izuzetno važno spomenuti i one obitelji koje nisu imale grbove.

Grb je u početku bio znak prepoznavanja u ratovima i na turnirima, a kasnije je bio statusna oznaka. Kako se tijekom srednjeg vijeka broj plemićkih obitelji povećavao, tako se povećavao i broj heraldičkih simbola. Stare su plemićke obitelji najčešće nastojale sačuvati neizmijenjen grb kako bi njime naglasile svoju starost. U Dalmaciji, u vrijeme mletačke vladavine, dužd je dukalom dodjeljivao posjed i plemićka prava, ali ne i grb. Svaka je obitelj sama birala svoj grb i mogla ga je mijenjati. Nakon pojave «Zbornika grbova kraljeva i odličnih obitelji ilirskog carstva» nastalog oko 1590. god. po nalogu Petra Ivelje Ohmučevića, počinje se razvijati heraldika u Hrvatskoj.1 Utemeljiteljem hrvatske heraldike smatra se Pavao Ritter Vitezović. On je napisao prvo sistematsko djelo o heraldici južnoslavenskih naroda pod naslovom «Stemmatographia sive armorum illyricorum delineatio...» (Beč, 1701., Zagreb, 1702.).2 I Vitezović se, uz Mavra Orbinija, poslužio Ohmučevićevim grbovnikom. U vrijeme gospodarskog i političkog jačanja građanskog staleža plemstvo gubi svoju vodeću ulogu u društvu. Plemstvo, u želji da naglasi svoju gospodarsku, političku i povijesnu ulogu, počinje u XVIII. st. izrađivati grbovnike. U Dalmaciji tada nastaje čitav niz grbovnika; poznati su trogirski grbovnik Jerka Buffalisa iz 1776. god.,3 zatim paški grbovnik koji je izradio Marko Lovro Ruić iz 1784.,4 a u franjevačkom samostanu u Hvaru čuva se bilježnica s crtežima hvarskih plemića. Dolaskom Austrije na vlast, u Dalmaciji se počinju primjenjivati heraldička pravila karakteristična za austrijsku heraldiku. Grb je posebnom poveljom, grbovnicom, mogao biti dodijeljen pojedincu ili obitelji. Sve zadarske obitelji, i pojedinci, koje su u vrijeme austrijske vladavine primljene u zadarsku plemićku općinu, upisane su u matičnu knjigu plemstva Dalmacije. U Europi, u XVIII. i XIX. st., u vrijeme kada plemstvo gubi vodeću ulogu u gospodarskom i političkom životu, objavljuju se veliki grbovnici, na primjer u Francuskoj,5 a za nas je važno tiskanje velikog zbornika plemstva srednje Europe, u čiji su sastav ušli Bojničićev

1 Original nije sačuvan. Najstariji prijepis tog grbovnika čuva se u Franjevačkom samostanu u Fojnici.

Objavljen je u izdanju Oslobođenja u Sarajevu god. 1972. Drugi prijepis tog grbovnika nalazi se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a objavio ga je Ivo BANAC u svojoj knjizi Grbovi biljezi identiteta, Zagreb, 1991., str. 117–316.

2 Zagrebačko izdanje iz 1702. god. objavio je I. BANAC u knjizi Grbovi biljezi identiteta, str. 33–115. 3 Hrvatski biografski leksikon, sv. 2, 1989., str. 445–446. 4 Marko Lauro RUIĆ, Državni arhiv u Zadru (dalje DAZd), rukopis 32. 5 Pierre Paul DUBUISSON, Armorial des maisons et familles du Royaume, Paris, 1757.; i reprint izdanje

Paris, 1977.


30

zbornik plemstva u Hrvatskoj i Slavoniji6 i Hayerov zbornik plemstva u Dalmaciji,7 gdje su objavljeni i grbovi zadarskih plemića i građana. Hayer se u izradi toga grbovnika služio dotadašnjom heraldičkom literaturom i izvornom građom koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru, te građom iz Znanstvene knjižnice u Zadru. Među spisima kojima se služio navodi i «Libro d'oro» zadarskog plemstva koji je kasnije izgubljen. U heraldičkoj literaturi nema djela u kojem su u cjelini obrađeni grbovi zadarskih plemića. Luka Jelić je pisao o plemićkim obiteljima XIII. i XIV. st. koje su se nalazile na popisu pronađenom 1632. god. u raci sv. Šimuna u Zadru.8 Emil Laszowski naveo je 1904. god. popis plemićkih obitelji iz 1793. godine.9 Duišin je u prva dva sveska, jedina objavljena, «Zbornika plemstva...» 1938. i 1939. god. obradio samo nekoliko zadarskih plemićkih obitelji.10 O grbovima plemićkih obitelji s početka druge austrijske vladavine Dalmacijom objavljen je moj rad.11

Plemićki se stalež u Zadru, kao i u ostalim dalmatinskim komunama, razvijao stoljećima. U srednjem vijeku bogati su građani, patriciji, prisvajali glavne crkvene i svjetovne časti u gradu i nastojali ih zadržati za članove svojih obitelji.12 Patriciji su, za razliku od pripadnika drugih društvenih slojeva, imali pravo sudjelovanja u vlasti. Zadarsko vijeće ni u XIV. st. nema utvrđen broj članova. Dolazak Anžuvinaca na vlast u radu vijeća nije unio nikakve promjene. U to se vrijeme plemićki stalež, ukoliko tu grupu građana možemo tako nazvati, zatvara pa članovima vijeća više ne mogu postati pučani. Tek je 1458. god. reformacijom statuta, donesenog početkom XIV. st., zaključeno da članom velikog vijeća može postati svaki Zadranin kojemu su otac ili djed bili članovi velikog vijeća.13 Zadarski statut razlikuje dvije grupe stanovnika grada – cives i habitatores – građane i stanovnike. Civitet je bio uvjet za stjecanje članstva u zadarskim vijećima. Patricijat se kao posebna grupa ne navodi u zadarskom statutu, oni su ustvari građani većeg ugleda i položaja, ali nisu plemići u staleškom smislu.14 Prema reformiranom statutu članom se vijeća postajalo s navršenih 20, a prema notarskim

6 Ivan BOJNIČIĆ, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg, 1899., i pretisak u izdanju Golden

marketinga, Zagreb, 1995. 7 Carl Georg Friedrich HEYER von ROSENFELD, Der Adel des Königreichs Dalmatien, Nürnberg, 1873., i

pretisak u izdanju Golden marketinga, Zagreb, 1995. 8 Luka JELIĆ, Moći sv. Šimuna Bogoprimca u Zadru, Rad JAZU, Zagreb, knj. 145. 9 Emil LASZOWSKI, Plemićke porodice u Zadru, Vitezović, I., 1904., br. 8, str. 124–126. 10 Viktor Anton DUIŠIN, Zbornik plemstva u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni-Hercegovini,

Dubrovniku, Kotoru i Vojvodini, sv. I., Zagreb, 1938., i sv. II., 1939. 11 Jelena KOLUMBIĆ, Grbovi zadarskih plemićkih obitelji početkom druge austrijske vladavine

Dalmacijom, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 26, Zadar, 1979., str. 69–119. 12 Nada KLAIĆ – Ivo PETRICIOLI, Zadar u srednjem vijeku, Prošlost Zadra II. (dalje u tekstu), Zadar,

1979., str. 83. 13 Isto, str. 222–223. 14 Isto, str. 224.


31

konceptima tek s navršenih 25 godina.15 U Zadar, kao mediteranski grad, nastanjivali su se pripadnici raznih naroda, ali se u spisima nigdje ne ističe njihovo podrijetlo. Osobe su se u dokumentima navodile tako da su uz osobno ime stavljali i očevo ime, pa je teško utvrditi podrijetlo pojedinaca. Tek od početka XIII. st. pojedine patricijske obitelji su se počele nazivati po imenu jednog pretka, po imenu mjesta, ali i po nadimku. Od sredine XIII. st. u dokumentima se navode osobna imena s očevim imenima i prezimenima. Nada Klaić upozorava da ni jedan od sistema nazivanja nije u to vrijeme učvršćen, te u istraživanju treba biti na oprezu.16 Ona je u Prošlosti Zadra II. navela nekoliko obitelji iz XIII. i XIV. st. uz upozorenje da je teško izbrojati i navesti patricijske obitelji Zadra bez potpunog uvida u građu, prvenstveno u notarske spise.17 Na razvitak zadarskog patricijata utjecalo je više elemenata. Jedan od subjektivnih uzroka i pokretača njihova djelovanja je interes, korist. Zadarski patricij, plemić, ukoliko agrarnom proizvodnjom ne zarađuje, okreće se trgovini. Mogućnosti proširenja zemljišnog posjeda u zadarskom distriktu su male, teritorij je ograničen, pa su se neki patriciji odlučivali na kupnju zemljišnih posjeda na hrvatskom teritoriju. Zadarski plemić kupuje zemlju da mu donosi dohodak, a ne da bi postao posjednik. Trgovina, naročito solju, donosila je bržu i veću zaradu. Osim solju trgovali su i drugom robom, naročito tekstilom.18 Na razvoj zadarskog plemstva imala je velik utjecaj i Venecija koja je Dalmacijom, uz prekide, vladala jedno tisućljeće. Činila je sve da Zadar i zadarsko gospodarstvo podredi sebi. Nastojala je promijeniti etničku strukturu zadarskog stanovništva i oduzeti vlast domaćem plemstvu slabljenjem njegove gospodarske moći. To je činila i iseljavanjem i progonima pojedinih plemićkih obitelji; tako je dobivši Zadar 1409. počela s progonima. U razdoblju od 1410. do 1414. god. poslala je u zatočeništvo u Veneciju 47 zadarskih plemića. Među prvima koji su zatočeni bili su članovi obitelji Benja, Butovano, Civaleli, Galo, Galeli, Georgii (Jurjević), Ginano, Nassi, Pechiaro, Pomo, Sloradi, Soppe, Varicassi (Varikaše) i Zadulini, a iza njih u zatočeništvo u Veneciju otišli su i pripadnici ovih obitelji: Cesanis, Calcina, Grisogoni, Kršava, Petrachis, Raducho, Rosa i Vitcor. Kad je Venecija sklopila mir sa Žigmundom 1433. god., u Zadar su se vratili preostali zatočeni plemići.19 Venecija je odmah na početku svoje vladavine Dalmacijom na

15 Isto, str. 224–225. 16 Isto, str. 225. 17 Isto, str. 226. 18 Isto, str. 234. 19 Tomislav RAUKAR – Ivo PETRICIOLI – Franjo ŠVELEC – Šime PERIČIĆ, Zadar pod mletačkom upravom

1409.–1797., Prošlost Zadra III. (dalje u tekstu), Zadar, 1987., str. 39–43; Butovano, Galo, Pomo i Petrachis su obitelji o kojima u literaturi ima malo podataka. Nešto se više zna o obiteljima navedenim u nastavku. Ginanis je jedna od starih patricijskih obitelji u Zadru. Uz zemljoposjed bavili su se i novčarstvom. Nakon dolaska Zadra pod vlast Mlečana među zatočenim plemićima je i jedan član njihove obitelji. Ginanisi se više ne spominju (vidi: T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 173; Prošlost Zadra II., str. 358, 390, 478; Prošlost Zadra III., str. 40). Obitelj Pečar (Pechiaro) imala je velik posjed o


32

položaj kneza u Zadru postavila svog čovjeka, koji je bio u potpunosti podređen središnjim organima vlade i zadarske komune. Uz kneza Venecija je postavljala i kapetana, kojemu je povjerena obrana grada Zadra. Unatoč gospodarskom i političkom pritisku Venecije, komunalni sistem, reguliran statutarnim odredbama, omogućio je zadarskim plemićima da upravljaju gradom preko komunalnog vijeća. Komunalno vijeće, kao vladajuće tijelo, bilo je podređeno knezu. Njegova je uloga u životu Zadra bila mala. Statut grada Zadra Venecija je prihvatila uz stanovite izmjene. Važan povijesni izvor, što nam govori o političkom životu i radu zadarskih plemića, zapisnici su vijeća – Libri consiliorum – koji se vode od 1442. godine do pada Mletačke Republike. Iz tih je zapisnika vidljivo koji su plemići sudjelovali u radu vijeća.20 Iako je mletačka vlast priznala zadarskim plemićima sva prava i povlastice, dozvolila im je upotrebu samo naslova «plemić od» – «nobile di Zara». Naslov «conte» Venecija nije dodjeljivala dalmatinskom plemstvu, a ako bi i dala taj naslov pojedincu i obitelji, oni ne bi bili uvršteni ni u jednu plemićku općinu u Dalmaciji, prema tome nisu imali pravo sudjelovati u komunalnoj vlasti. Događalo se da su se pojedinci služili tim naslovom iako ga nisu dobili od vrhovne vlasti.21 U vijeće su mogli ući, kao što je rečeno, oni plemići čiji su predci bili članovi vijeća, a pučani su mogli sudjelovati u organima vlasti samo ako su primljeni u plemićku općinu. Plemići koji su bili upisani u plemićka vijeća drugih gradova nisu uvršteni u zadarsko plemstvo, nisu im priznata prava stečena u drugoj komuni. Za primanje pučana i plemića iz drugih gradova ili država u plemstvo Zadra bila je potrebna suglasnost plemićkog vijeća, a u vrijeme mletačke vladavine i odobrenje dužda. Dok u vrijeme mletačke vladavine plemstvo siromaši, brojne se obitelji iz redova pučana bogate baveći se obrtom i trgovinom. Tako su po bogatstvu pojedine pučke obitelji bile gospodarski jače od mnogih plemićkih. Bogati zadarski pučani politički su djelovali preko bratovštine sv. Jakova, a siromašni su se okupljali u strukovnim bratovštinama koje u političkom životu nisu imale značajniju ulogu. Venecija je iskorištavala antagonizam zadarskih stanovnika da ih lakše održi u pokornosti. Jačanju mletačke vlasti u Zadru pridonijele su opasnosti iz

kojem postoje prvi podatci iz 1275. god., dok više podataka ima u dokumentima XV. st. Među zatočenicima u Veneciji 1412. god. je i jedan član njihove obitelji. Jakov Pečar dao je doseljenicima komad zemlje u Varošu da izgrade kuće uz nisku zakupninu. Uz svoj veliki posjed Jakov je uzeo tuđu zemlju u zakup i dao je na obradu 1497. godine. Pečari su vijećnici, rektori i savjetnici u XV. st. Ime im se nalazi na popisu plemića iz 1527. i u zapisnicima vijeća od god. 1522. do 1540. (vidi: T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 110, 114–116, 129; Prošlost Zadra II., str. 437, 495; Prošlost Zadra III., str. 40). Jakov Radučo (Raducho, Raduchis, Radući, Raduko) je jedan od nauglednijih ljudi u XIV. st. u Zadru. Politički je angažiran kao izaslanik u Veneciji, a išao je i na pregovore kralju Žigmundu u Knin. Kao pristalica Ladislava, pred Mlečanima se sklonio u Anconu gdje je bio izabran za načelnika, ali se vratio u Zadar. Među zatočenicima u Veneciji su i tri člana njihove obitelji (vidi: Prošlost Zadra II. i III.; T. RAUKAR, Zadar u XV. st.).

20 Prošlost Zadra III., str. 104–112. 21 V. A. DUIŠIN, op. cit., str. XXI–XXII.


33

zaleđa. Prodor Turaka u zaleđe i nove migracije stanovništva iz zaleđa prisilili su plemiće da od Venecije zatraže zaštitu svojih političkih i gospodarskih prava.22

Tijekom stoljećâ mijenjao se broj zadarskih plemićkih obitelji. O tome nam govore i prvi poznati popisi plemića iz XIII. i XIV. stoljeća.23 Zatvaranje plemića u autokratsku oligarhiju u XIV. st. imalo je za posljedicu daljnje smanjenje broja njihovih obitelji pa čak i odumiranje pojedinih loza. lz zapisnika zadarskog vijeća doznajemo da su u njegovu radu u razdoblju od 1442. do 1480. godine sudjelovali članovi iz 25 plemićkih obitelji, i to: Arimondo, Begna, Bortolazzi, Batono, Calcina, Canaruto, Cipriano, Civaleli, Detrico, Dominis, Fanfogna, Ferra, Fumatis, Galelis, Grisogoni, Jurjevići (Georgiis), Justiniano, Kršava (Cressava), Ljubavac, Matafari, Nassi, Pechiaro, Rosa, Soppe i Zadulini.24 Iz popisa stanovništva iz 1527. god. doznajemo da u Zadru plemstvo broji dvadeset rodova s više obitelji, to su: Bartolazzi, Begna, Calzina, Canaruto, Cipriano, Civaleli, Kršava, Detriko, Fanfogna, Ferra, Fumatis, Galeli, Grisogoni, Ljubavac, Matafari, Nassi, Pechiaro, Rosa, Soppe i Zadulini.25 Česti mletačko-turski ratovi, smanjenje teritorija mletačke Dalmacije, zauzimanje i ugrožavanje susjednih općina još su više utjecali na smanjenje broja plemićkih obitelji ne samo u Zadru nego i u susjednim općinama. U zapisnicima vijeća od 1522. do 1540. godine spominje se ove obitelji: Begna, Bartolazzi, Calzina, Cipriano, Civaleli, Detrico, Dominis, Fanfogna, Ferra, Fumatis, Galelis, Grisogoni, Matafari, Nassi, Pechiaro, Rosa, Soppe i Zadulin. Raukar primjećuje da se u 22 Maja NOVAK-SAMBRAILO, Plemići, građani i pučani u Zadru (XV.–XVII. st.), Radovi Instituta JAZU u

Zadru, sv. 19, Zadar, 1972., str. 168–186; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 73, bilješka 26. 23 L. JELIĆ, Moći sv. Šimuna, str. 192. 24 Prošlost Zadra III., str. 105–106; Arimondo (mletačka plemićka obitelj), Dominis i Justiniano su članovi

zadarskog plemićkog vijeća iako nisu bili zadarski plemići; o sljedećim obiteljima se može reći ovo – Botono (Batono) je manje imućna obitelj koja nije odigrala važnu ulogu u Zadru. U vrijeme pobune pučana u Zadru 1345.–1346. god. stao je na stranu pučana Bivald de Botono. Njihovo ime se nalazi u zapisnicima vijeća 1442.–1480. god. i na popisu plemića iz XV. st. Obitelj se krajem XVI. st. više ne spominje u spisima (vidi: Prošlost Zadra II., str. 243, 308, 492, 539; Prošlost Zadra III., str. 106–107; T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 107). Obitelj Fumatis se spominje u XV. st. Članovi obitelji su vijećnici u drugoj polovini XV. i u prvoj polovini XVI. st. Obitelj je nestala, vjerojatno je izumrla (vidi: Prošlost Zadra III., str. 106–107, 261, 269; T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 258). Karnarutić (Canaruto, Carnaruto) je stara plemićka obitelj, imala je srednje velik zemljišni posjed. Bili su vijećnici u XV. st., nalaze se na popisu plemića 1527. godine. Brne Karnarutić (poč. XVI. st. – 1573.) je književnik. Majka mu je iz obitelji Galelli. Najprije je bio kapetan hrvatskih konjanika u mletačkoj vojsci, a od 1546. god. je javni službenik. Vršio je razne dužnosti, bio je knežev savjetnik, odvjetnik, više puta izaslanik u Veneciju. Svoje djelo «Vazetye Sigetta grada» (Venecija, 1584., 1639., 1661.) posvetio je Jurju Zrinskom. Drugo djelo «Izvarsitta gliubav i napochom nemila i nesrichna smart Pirema i Tisbe» (Venecija, 1586., 1627.) posvetio je Šibenčaninu Antunu Vrančiću (vidi: T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 114, 116; Prošlost Zadra II., str. 407; Prošlost Zadra III., 106, 261, 337–352; Leksikon pisaca Jugoslavije, sv. 3, str. 476. Rukopis u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, MS 163.946/1107 – Karnarutić, obitelj – Pet dukala zadarske obitelji Karnarutić i njihovih baštinika koje se tiču feudalnih posjeda u Vrani i Pakoštanima).

25 Prošlost Zadra III., str. 261–262.


34

zapisnicima ovog razdoblja ne navode Kršave, ali se spominju u dokumentima druge polovine XVI. i početka XVII. stoljeća.26 Nakon pada Klisa pod Turke položaj plemića slabi, jer Venecija daje brojne povlastice bogatim građanima. Smanjenje broja plemića i plemićkih obitelji nije samo posljedica ratnih zbivanja, političkog i gospodarskog pritiska Venecije, nego i čestih epidemija, naročito kuge. Jedan od rijetkih plemića koji je 1573. god. primljen u zadarsko plemićko vijeće bio je Kolan Dražić, creski plemić i soprakomit creske galije u bitki kod Lepanta.27 Broj plemića se znatno smanjio, sredinom XVII. st. u Zadru je u dvadesetak obitelji bilo oko 60–70 članova.28 Plemićka su vijeća u susjednim općinama, a i u Zadru, kroz XVII. i XVIII. st. popunjavana novim članovima. Prigodom prijama novih članova u plemićka vijeća dalmatinskih općina, Venecija je vodila računa o tome da u ta tijela uđu stranci kako bi potpuno oslabila domaće plemstvo. Krajem XVII. st. u zadarsko je plemstvo najprije primljena splitska obitelj Alberti, a zatim 1694. god. i ove zadarske građanske obitelji: Lantana, Pellegrini, Fondra, Ponte, Posedarski i Soppe Fortezza.29 Zadarsko se vijeće počelo popunjavati u drugoj polovini XVIII. st., i to u najvećem dijelu ninskim plemstvom. Tada su u nekoliko navrata u zadarsko plemstvo, primljene ove obitelji: Grimaldi (god. 1756.),30 Sanfermo (god. 1784.),31 Pasquali,32 Stratico33 i Bianchini (god. 1789.).34 E. Laszowski je objavio popis zadarskih plemićkih obitelji iz god. 1793., navodeći da zadarsko plemstvo u to vrijeme broji 59 osoba u dvadeset i jednoj obitelji. Među navedenim obiteljima spominju se i obitelji koje po svoj prilici nisu stalno živjele u Zadru.35 Kako je zadarsko plemićko vijeće i dalje imalo mali broj članova, Venecija je na temelju dukale od 13. srpnja 1795. god. u zadarsko Veliko vijeće 20. srpnja 1796. god. primila ove obitelji: Borelli, Ferrari, Lantana, Petricioli, Zanchi, Albinoni, Kreljanović, Dall'Acqua, Damjanić Vrgadski, Corponese, Carrara, Califi, Spalatin, Giusti, Parma, Salamoni, Ferro, Smiljanić, Mirković, Licini, Benvenuti.36 Tako popunjeno zadarsko vijeće dočekalo je pad Mletačke Republike 1797. godine. Nova vlast, austrijska, prihvatila je i priznala plemićima njihove naslove. U spisima prve austrijske vladavine sačuvano je rješenje kojim se kaže da će se zahtjevi plemića od 18. kolovoza 1797. uzeti u postupak onda kad se bude provodila organizacija pokrajine. U

26 Isto, str. 269–270. 27 Isto, str. 269. 28 Isto, str. 399. 29 Isto, str. 400; Liber consiliorum, knj. VII., list 176a–195a, ZKZd MS 26231/704. 30 Liber consiliorum, knj. VII., list 210a–211a. 31 Isto, knj. VIII., list 58b (Sanfermo), list 50b–51a. 32 Isto, list 58a–58b. 33 Isto, list 58b. 34 Isto, list 63b–64a. 35 E. LASZOWSKI, Plemićke porodice u Zadru, str. 124–126. 36 Liber consiliorum, knj. VIII., list. 78.


35

to su vrijeme u Zadru građani i plemići bili izjednačeni preko plemićke zajednice i zajednice građana. Oba su staleža podjednako snosila terete, ali su i podjednako sudjelovala u vršenju počasnih službi u gradu.37 Zadar je bio pod vlašću Francuza od 1806. do 1813. godine. Francuska vlast je potvrdila svim zadarskim plemićima ranije stečeno plemstvo, ali ne i privilegije. Dandolo je umjesto građanskog i plemićkog vijeća formirao općinsko vijeće u koje su ušli predstavnici obaju staleža.38 Austrija je 1813. god. ponovo uspostavila vlast nad Dalmacijom pa i Zadrom. Ilirske provincije su 1814. god. pripojene Austriji, i određen je rok od šest godina u kojem je trebalo uvesti austrijske zakone i s njima uskladiti čitav život u pokrajini.39 Vlada je 1816. god. formirala Heraldičku komisiju u Zadru, zadatak joj je bio da ispita i utvrdi plemićka prava i naslove pojedinih plemića u cijeloj Dalmaciji; uz tu je komisiju formirala i Odjel za heraldička pitanja pri dalmatinskoj vladi, koji je uz ostale poslove, u dogovoru s vladom, potvrđivao novoimenovane plemiće. Komisija je radila do 1831. god., a njene poslove oko dodjele plemićkih naslova preuzeo je Odjel za heraldička pitanja koji je djelovao sve do 1887. godine.40 Vlada je posebnim dekretom 1823. god. uspostavila matičnu knjigu plemstva za pokrajinu Dalmaciju.41 U nju su bili upisani svi plemići koji su vladinim dekretom dobili plemstvo pojedinačno ili kao obitelj. U matičnu knjigu plemstva nisu upisane obitelji Bianchini, Dall'Acqua i Kreljanović zato što tada nisu živjele u Zadru. Međutim, njihova se imena nalaze na popisu plemićkih obitelji iz Zadra objavljenom 1834. god. u «Prospetto delle famiglie» prema kojem u zadarsko plemstvo ulaze ove obitelji sa svojim članovima:

1. Benvenuti: Gaetano, Angelo i Leonardo 2. Begna: Girolamo, Simeone, Biagio i Andrea 3. Begna di Possedaria Giuseppe 4. Bianchini: Vicenzo i Nicoló 5. Borelli Francesco 6. Bortolazzi: Francesco, Antonio i Domenico 7. Carrara Francesco 8. Corponese Marino 9. Dall'Acqua Giovani Dom. 10. Damiani di Vergada Pietro 11. Fanfogna Angelo

37 Josip POSEDEL, Zadar 1797.–1813., Zbornik Zadar, Zadar, 1964., str. 199. 38 J. POSEDEL, op. cit., str. 202–203; popis plemića kojima je potvrđeno plemstvo od francuske vlasti

nalazi se u Liber consil., knj. VIII., list 136a i 136b. 39 Ivan BEUC, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527.–1945.), Arhiv Hrvatske, Zagreb,

1969., str. 269. 40 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 75–84. 41 DAZd, Heraldički spisi VIII., sv. 14 (god. 1823.), spis od 3. siječnja 1823. (dekret); Matrice delle

famiglie nobili della Dalmazia per ordine alfabetico, DAZd, rukopis br. 81.


36

12. Ferrari Antonio 13. Fondra Ferra Pietro Natale 14. Kreglianovich Albinoni Giovani 15. Lantana Giuseppe 16. Licini Antonio 17. Mircovich Alessandro 18. Nassi Antonio 19. Parma Giulio 20. Pellegrini Giacinto 21. Pellegrini Danieli: Gio-Battista, Cesare Luigi, Alessandro, Pelegrino, Casimiro,

Ottavio i Carlotta Terese Amalia 22. Petricioli Giovanni 23. Ponte Orazio 24. Sanfermo Francesco 25. Smiglianich Antonio Gio 26. Zanchi Antonio U matičnu knjigu plemstva austrijska je vlada u XIX. i XX. st. upisivala nova imena.

Plemstvo su dobivali ugledni građani koji su se doselili kasnije i istakli se u kulturnom, gospodarskom i političkom životu Zadra. Prijam i potvrda plemićkih naslova nije više značila i zaštitu političkih prava pojedinaca. U vrijeme svog vladanja Austrija je osobe koje joj nisu bile po ćudi, bez obzira na to što im je potvrdila plemstvo, odbacila ne dopustivši im da dođu na odgovarajuće položaje. Znatan je broj starih zadarskih plemićkih obitelji do početka XIX. st. nestao ili izumro, ili se pak preselio u druge krajeve, tako da je već tada u Zadru bio mali broj plemićkih obitelji koje su vukle podrijetlo od starog hrvatskog plemstva.

Austrija je plemićke naslove dodijelila nekolicini uglednih građana i jednoj obitelji u drugoj polovini XIX. i početkom XX. st. U matičnu knjigu plemstva u zadarsko su plemstvo upisani: Ivan Felicinović 1838.,42 Josip Bersa 1840.,43 Gabriel Ivačić 1848.,44 Francesco Petris 1857.,45 Carlo Kutschig 1863.,46 Giusepe Sabalich 1879.,47 Medici, četiri člana obitelji, 1908.,48 Nikola Nardelli 1911.,49 i Josip Tončić 1911. god.50

42 Matrice delle famiglie nobili, str. 82. 43 Isto, str. 34. 44 Isto, str. 146. 45 Isto, str. 211. 46 Isto, str. 148. 47 Isto, str. 253. 48 Isto, str. 166. 49 Isto, str. 181. 50 Isto, str. 259.


37

Kad bacimo pogled na razvitak plemstva u Zadru do uspostavljanja austrijske vlasti, uočavamo neke osobitosti tog procesa. Najprije, plemstvo u Zadru nije imalo svoju karakterističnu stalešku organizaciju. Veliko vijeće i druga politička tijela popunjavana su izborom članova najuglednijih i najbogatijih obitelji. Donošenjem zadarskog statuta početkom XIV. st. i njegove reformacije 1458. god., ustaljuje se način popunjavanja vijeća novim članovima. Od tada članom vijeća može postati samo onaj građanin čiji su predci bili članovi vijeća. Na taj je način onemogućen pristup pučana u politička tijela komune i patricijat postaje zatvorena grupa građana u koju ne mogu ući pučani. Vrlo je teško utvrditi podrijetlo pojedinih plemićkih obitelji jer se prigodom nastanjivanja u gradu uopće nije vodilo računa o podrijetlu novih stanovnika. U Zadru i okolici živjele su obitelji koje su pripadale starom hrvatskom plemstvu, na primjer Nozdronje (Draganići), Lapčani,51 Posedarski (Gusići) i Šubići. U proučavanju povijesnog razvitka zadarskog plemstva velike teškoće predstavlja i utvrđivanje pripadnosti pojedinih osoba obiteljima. Različiti načini označivanja imena osoba u dokumentima vrlo su često dovodili istraživače u teškoće i nemogućnost određivanja pripadnosti pojedinaca obiteljima. Kao primjer možemo navesti probleme oko utvrđivanja predaka i obiteljske pripadnosti Federika Grisogona. Međutim, još se uvijek ne zna točan odnos između obitelji Bortolazzi i Grisogono. Grbovne slike tih obitelji su različite. Heraldički simboli u njihovim grbovima spadaju u najstarije heraldičke likove u Europi. Pitanje je jesu li to obitelji koje su se samostalno razvijale ili je jedna potekla od druge. Ti bi se problemi mogli riješiti jedino proučavanjem starije arhivske građe, prvenstveno notarskih spisa.

Gospodarska moć, a iz nje je proistjecala i politička moć zadarskog plemstva, počivala je prvenstveno na trgovini, agrarnoj proizvodnji i proizvodnji soli. Kao što smo vidjeli, broj obitelji koji je živio u Zadru teško je utvrditi. Neke su obitelji živjele u Zadru čitavo tisućljeće, druge su pak nakon nekoliko generacija izumrle. Na to su utjecali razni faktori, i prirodni, i biološki i politički. Popisi plemića iz XIII. i XIV. st. navode nam znatan broj plemićkih obitelji. Međutim, mnoge se od njih kasnije više ne spominju u izvornoj građi.

Najstarije plemićke obitelji nemaju grbove jer su živjele u vrijeme kad nije bila uobičajena upotreba grbova u Dalmaciji. Najvećim dijelom te su obitelji izumrle tijekom XIV., XV. i XVI. stoljeća. Ne znamo jesu li imale grbove ove obitelji: Calcina, Ciprianis, Ferra, Fumatis, Ginanis, Grubonja, Jurjević, Karnarutić, Kotopanja, Kršava, Lapčani, Lemeš, Ljubavac, Martinušić, Pečar, Qualis, Raduko, Rosa, Saladin i

51 Lapčani, stari hrvatski plemići, naselili su se u karinsku županiju. Stvorili su velike posjede. Prisvojili su

i samostansku zemlju. Obitelj je formirala više loza; Stanče je osnivač zadarske loze. Jurislav, njegov sinovac, bio je gradski sudac. Posjed zadarskih Lapčana je u XIII. i XIV. st. prešao u ruke samostana sv. Krševana. Ta se loza ugasila (vidi: Prošlost Zadra II., str. 157, 225, 336, 412; T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 108, vidi literaturu).


38

Šubići.52 U vrijeme vladavine Anžuvinaca Zadar je bio jako gospodarsko središte. Trgovina, naročito solju, donosila je velik dohodak i zadarskim trgovcima, a među njima su i patriciji, i kralju. Budući da su zadarski patriciji išli na školovanje u Bolonju i Padovu, oni su po povratku u Zadar vršili razne poslove za koje su sada bili osposobljeni.53 Među najutjecajnije obitelji tog vremena spadaju: Benja, Civaleli, Grisogono, Nassi, Qualis, Rosa, Saladin, Šubići i Varikaše. U razdoblju do 1409. god. u arhivskoj se građi navodi više patricijskih obitelji i njihovih članova koje su vrlo kratko živjele u Zadru i koje su sudjelovale u javnom životu grada. Neke od tih obitelji su: Botono, Fumatis, Ginanis, Grubonja, Kotopanja, Qualis, Nozdronja i Vitcor. U razdoblju mletačke vladavine (1409.–1797.) znatan je broj zadarskih plemićkih obitelji nestao, po svoj prilici te su obitelji izumrle. U Zadru se više nisu spominjale obitelji: Ciprianis, Civaleli, Detriko, Ferra, Galelli, Grisogono, Karnarutić, Kršava, Ljubavac, Matafari, Pechiaro, Posedarski, Rosa i Soppe. Kako smo vidjeli, Venecija je pred kraj svoje vladavine u drugoj polovini XVIII. st. popunila već upražnjeno plemićko vijeće u Zadru tako da je u plemstvo primila stanovit broj obitelji. Kao što je rečeno, to su najvećim dijelom bile obitelji stranog podrijetla, uglavnom talijanskog, koje su najčešće već bile primljene u plemstvo susjednih plemićkih općina drugog reda. Nekoliko obitelji koje su tada bile primljene u zadarsko plemstvo vrlo su kratko djelovale u gradu pa je o njima kao zadarskom plemstvu teško govoriti; to su na primjer: Albinoni, Califfi, Giusti, Salamon i Spalatin. O grbovima ovih obitelji ništa nije rečeno, njihov

52 Plemićka obitelj Grubonja (Grubogna) imala je mali zemljoposjed. Zemlju daju na obradu uz jednu

četvrtinu i davanja u naturi. Poslije XV. st. obitelj se više ne javlja u dokumentima (vidi: T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 114, 116; Prošlost Zadra II., str. 392, 526, 528; Cvito FISKOVIĆ, Zadarski sredovječni majstori, MH, Split, 1959., str. 95). Obitelj Kotopanja (Cotopagna) spominje se u izvorima XII. st. Po svoj prilici ime su dobili prema catapanus, nazivu za bizantskog činovnika. Prema izvorima, imali su veći posjed, uglavnom na otocima; imali su solane i stoku. U XIII. st. širili su posjed na hrvatski teritorij. Sinovi Creste su 1265. god. dijelili među sobom veliki posjed i stečevinu. Kotopanje su vijećnici do početka XIV. st. Obitelj je uskoro potom izumrla (vidi: T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 114–118, 123–125; Prošlost Zadra II., str. 191, 226–228, 390, 413–414, 476). U XIV. st. u Zadru je živjela obitelj Martinušić (de Martinussio). Vučina se spominje 1326. godine kao jedan od donatora škrinjice sv. Krševana. Ivan se krajem XIV. st. oženio jednom od nasljednica Cose Saladina. Njegov sin Miha davao je zemlju na obradu. Umjesto davanja u naturi uzimao je novac. Nakon XIV. st. obitelj se ne spominje u izvorima (vidi: T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 117–118, 156, 185; Prošlost Zadra II., str. 391–392, 477, 540). Qualis, stara plemićka obitelj, stekla je veliki zemljoposjed u zaleđu Biograda i Rogova te na Pašmanu. Posjed su kasnije proširili. Poslije 1387. god. se ne spominju kao vlasnici zemlje, nego kao trgovci solju. Pretpostavlja se da su Qualisi do početka XV. st. izumrli (vidi: T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 114–117, 278; Prošlost Zadra II., str. 226, 445, 517). Obitelj Saladin (de Saladinis) stvorila je posjed i van granica zadarskog distrikta. Pretpostavlja se da je obitelj s istoka, iz Bizanta. Najbogatiji čovjek krajem XIII. st. bio je Cosa Saladin. Cosa je izuzetno obrazovan čovjek. Obnašao je najviše časti u Zadru u vrijeme vladanja Anžuvinaca. Njegov se posjed raspao 1388. god. kad ga nasljeđuju jedine nasljednice, unuke. Ta je grana Saladina nestala, više se ne spominju u spisima (vidi: Prošlost Zadra II., str. 217, 226–230, 233–234, 312, 382, 384, 411; T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 114–118, 123–125).

53 Prošlost Zadra II., str. 345.


39

boravak u gradu nije ostavio nekog značajnijeg traga. Dolaskom Zadra pod vlast Francuza, plemstvo je potvrđeno svim zatečenim plemićima.

Plemićke obitelji kojima je Austrija potvrdila plemstvo mogu se po starosti i podrijetlu svrstati u nekoliko skupina.

U prvoj bi skupini bile one plemićke obitelji koje je Venecija u vrijeme osvajanja Dalmacije tu zatekla i one malobrojne kojima je u početku svoje vladavine dodijelila plemstvo.

U drugu bi skupinu spadale sve one obitelji koje je Venecija potkraj svoje vladavine primila u zadarsku plemićku općinu. U toj se skupini mogu po podrijetlu razlikovati dvije grupe.

Jednu čine plemići talijanskog podrijetla koji su, nastanivši se u našim krajevima kao mletački činovnici i vojnici, dobili potvrdu prijašnjeg plemstva ili su ga tada dobili, ukoliko ga nisu imali, ili su se već ranije bili upisali u plemićke općine drugog reda (Pag ili Nin). Dužd je dukalom iz god. 1795. uvrstio nekoliko takvih obitelji u zadarsku plemićku općinu.54

Tijekom nekoliko stoljeća, koliko su te obitelji provele u našim krajevima, moralo je doći do njihova naturaliziranja. Samo se nekoliko obitelji u XIX. stoljeću vratilo u Italiju (Dall'Acqua, Bianchini, Benvenuti) a dosta ih je izumrlo.

Međutim, te obitelji talijanskog podrijetla koje su i dalje ostale živjeti u našem kraju, najčešće su zauzimale važno mjesto u gospodarskom, kulturnom i političkom životu. Među tim obiteljima treba najprije spomenuti obitelj Borelli, koja je radom na unapređenju vranskog posjeda pružila ekonomsku pomoć stanovništvu okolnih sela. Borellijevi su i u političkom životu Dalmacije zauzimali važno mjesto, a napose treba spomenuti i aktivnost nekolicine članova na umjetničkom polju.

Svoj prilog gospodarskom i kulturnom razvitku Zadra i njegove okolice dale su i obitelji Petricioli i Zanchi.

U drugu grupu spadaju plemići koji su primljeni u zadarsko plemstvo dukalom iz 1795. god. To su plemići Hrvati iz zaleđa, koji su hrvatsko-ugarsko plemstvo stekli prije, uglavnom ratnim zaslugama, u ratu s Turcima, pa su bili ranije primljeni u plemstvo Paga, Nina i Šibenika.

Podrijetlo spomenutih obitelji svakako je utjecalo na fomiranje obiteljskih grbova u XIX. stoljeću. Promjena vrhovne vlasti i primjena novih heraldičkih pravila nije u grbove unijela bitne promjene jer je Heraldička komisija zajedno s vladinim Odjelom za heraldička pitanja te naslijeđene karakteristike grbova poštivala.55

Zadarsko plemstvo se s obzirom na upotrebu grbova može podijeliti u dvije skupine. U jednoj su skupini obitelji koje nisu imale grbove, a u drugoj obitelji koje su imale grbove i upotrebljavale ih.

54 Vidi bilj. 31. 55 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 45–84.


40

ZADARSKE PLEMIĆKE OBITELJI KOJE NISU IMALE GRBOVE Zadarske plemićke obitelji koje nisu imale grbove uglavnom su stare obitelji

koje su živjele u Zadru od ranog srednjeg vijeka, kada nije bila uobičajena upotreba grbova u Dalmaciji. I neke obitelji koje su kasnije primljene u plemićko vijeće, nisu imale grbove. U Mletačkoj Republici postati plemićem, patricijem, značilo je dobivanje posjeda i privilegija – ali ne i grba. Dužd nije dodjeljivao grbove nego je zabranjivao njihovo opisivanje.56 Budući da su obitelji iz ove skupine, bez obzira na njihovo podrijetlo, u povijesnom, gospodarskom i političkom životu Zadra odigrale važnu ulogu, potrebno se osvrnuti i na njih i njihovo djelovanje u Zadru.

Uz izvjestan broj obitelji koje su ukratko obrađene u bilješkama (Albinoni, Batono /Botono/, Butovano, Fumatis, Galo, Ginanis, Grubonja, Karnarutić, Kotopanja, Lapčani, Lemeš, Martinušić, Pečar, Petrachis, Pomo, Qualis, Radučo i Saladin), u nizu koji slijedi prikazane su obitelji, ali i pojedinci, bez kojih je nemoguće govoriti o Zadru i njegovoj prošlosti.

CALCINA Plemićka obitelj Calcina (Calcena, Calcigna, Calzina, Chalcina, Galcigna, Galcina,

Gauzigna, Kalcina) živi u Zadru od XIII. do XVIII. stoljeća. Nije nam poznato podrijetlo te obitelji. Prvi poznati Calcina je Marinus (1239. god.), a obitelj se nalazi na popisu plemića iz 1283. godine. Pauli de Calcigna je jedan od donatora koji su 1326. god. dali izraditi škrinjicu za moći sv. Krševana. Marin je jedan od zadarskih poslanika koji su išli u Veneciju 1346. god. u povodu predaje Zadra Mlečanima. Nakon uspostave mletačke vlasti Petar je bio 1414. godine odveden kao talac u Veneciju. Nekoliko članova obitelji su tumači za hrvatski jezik u kneževoj kancelariji. Ivan je u razdoblju od 1439. do 1492. god. bio notar u Zadru. U drugoj polovini XVII. st. živio je Grgur (umro 1693. god.), bio je knežev savjetnik, fiskalni odvjetnik i predsjednik zadarske komore (kamerlengo) od 1670. godine. Njegov sinovac Girardin bio je revizor financijskog poslovanja zadarskih bratovština i bavio se pitanjima poreznog sustava. Imenovan je 1708. god. fiskalnim odvjetnikom, a 1709. kamerlengom, bio je i tumač za hrvatski jezik. Girardin je branio interese plemića u vrijeme pobune težaka u Dalmaciji 1736.–1740. godine. Krajem XVIII. st. obitelj je izumrla.57

CIPRIANIS Ciprianis (Cipriano, de) je plemićka obitelj koja je živjela u Zadru, Trogiru i

Splitu. U Zadru se spominje od XII. st., prvi se u dokumentima spominju braća Dobrana i Prestancije. Članovi te obitelji su u XIV. st. bili na važnim dužnostima u Zadru. Bili su više puta suci, rektori, a Zoilo je bio 1368. sudac istražitelj i kamerlang –

56 Bartol ZMAJIĆ, Heraldika, sfragistika, genealogija, Školska knjiga, Zagreb, 1971., str. 53. 57 HBL, sv. 2, 1989., str. 559.


41

rizničar u Pagu. Poznati su Ciprianisi po darovnicama; u dokumentima se spominju kao donatori. Damjan je autor izgubljenog djela «Cronaca dei suoi tempi», Johannes je 1528. god. posjedovao 42 vrijedne knjige, Antun je god. 1534. osnovao zakladu za odgoj mladih plemića, koja je postojala sve do sredine XIX. st.58 Zadarska obitelj Ciprianis izumrla je u XVI. stoljeću.59

FERRA Obitelj Ferra je stara zadarska obitelj čije se ime nalazi na popisu plemića

pronađenom u raci sv. Šime. Članovi obitelji Ferra sudjelovali su u radu zadarskog vijeća. U XV. i XVI. st. obitelj je bila brojna i dijelila se u više grana. Među opaticama samostana sv. Marije navode se i žene iz ove obitelji: Albina (1258.), Lukrecija (1545.), Kornelija (1630. i 1638. god.). Ferre su imali posjed većim dijelom na otocima Ugljanu i Dugom otoku, a nešto manje zemlje na kopnu. Prema veličini svog posjeda pripadali su u skupinu srednje imućnih plemića.60 U XV. st. pojedini članovi obitelji Ferra bili su na istaknutim činovničkim i vojničkim položajima. Do početka XVIII. st. pojedine su grane te brojne obitelji izumrle. Posljednji muški potomak obitelji Ferra bio je Ludovik koji je 1705. god. zapovjednik satnije hrvatskih konjanika. Poznato je da je 1708. god. prepisao Gundulićev spjev «Osman». Njegova kći Antonija, nasljednica čitavog posjeda, oko 1700. god. udala se za Lorenza Fondru. Udajom Antonije Ferra za Lorenza Fondru nastala je nova loza obitelji Ferra – Fondra Ferra.61

JURJEVIĆ Stara zadarska plemićka obitelj Jurjević (de Georgiis, de Georgijs), čije je

podrijetlo nepoznato, formirala se u XII. i XIII. stoljeću.62 U tom razdoblju su stekli veliki zemljišni posjed.63 Važnu političku ulogu odigrali su u vrijeme borbi Mlečana za Zadar, bili su na strani Anžuvinaca.64 Kad su Mlečani zaprijetili iseljenjem svojih protivnika ili pak rušenjem dijela gradskih zidina, onda se u poslanstvu hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku našao i Franjo Jurjević. Poslanstvo je tražilo kraljevu pomoć u borbi s Mlečanima.65 Kad je Ludovik došao na vlast u Dalmaciji, on je 58 HBL, sv. 2, 1989., str. 686–687; I. PETRICIOLI, Umjetnička obrada drveta u doba gotike, Zagreb, 1972.,

str. 91; Rukopis ZKZd MS 25307/634 – Famiglia e fondazione Ciprianis di Zara, documenti dal 1407 al 1851, cc. 54.

59 I. Petricioli kaže da je grb uklesan na škropionici crkve sv. Šime grb obitelji Ciprianis (Prošlost Zadra III., str. 156). Donosi i opis vodoravno podijeljenog grba na str. 176. Budući da nemamo sigurne dokaze o tome kome je pripadao taj grb, ne možemo ga uzeti kao grb obitelji Ciprianis.

60 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 114–116, 130. 61 HBL, sv. 4, 1998., str. 180–181, prikazani grb nije grb obitelji Ferra nego obitelji Licini. 62 Prošlost Zadra II., str. 217. 63 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 116, 128, 131. 64 Prošlost Zadra II., 301, 322, 330–331, 334. 65 N. KLAIĆ, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1976., str. 611.


42

Jurjeviće za odanost nagradio darivanjem zemljišnog posjeda na hrvatskom teritoriju i potvrdom ranijih privilegija.66 Neki su članovi obitelji dobili viteške naslove, Ludovik je Franju postavio za kneza Trogira a njagov sin, kraljevski vitez, postao je rapski knez.67 Ludovik Jurjević je 1387. god. postao šibenski knez.68 Kada je sukob Paga i Zadra 1397. god. završio pobjedom Zadra, za kneza u Pagu postavljen je Pavao Jurjević.69 U sljedećim sukobima, u vrijeme građanskog rata, na stranu Žigmunda stao je Filip Jurjević. To je bio razlog zašto ga je zadarska komuna proglasila odmetnikom i 1402. god. zaplijenila sva njegova dobra.70 I Venecija je imala isti odnos prema Filipovim potomcima. Među dvadesetsedmoricom zatočenih zadarskih plemića u Veneciji 1412. god. bila su i dvojica Jurjevića.71 Pavao i Ludovik de Georgiis, kao zastupnici franjevačkog samostana u Zadru, sklopili su 1452. god. ugovor sa splitskim slikarom Dujmom Marinovim (Vuškovićem) da pozlati i oslika poliptih na glavnom oltaru u crkvi sv. Frane u Zadru.72 U zapisnicima velikog vijeća za razdoblje 1442.–1480. u radu vijeća sudjelovali su i Jurjevići,73 ali na popisu iz 1527. god. među dvadeset zadarskih plemićkih obitelji ne spominje se njihovo ime.74 Po svoj prilici ta je obitelj izumrla.

KRŠAVA Obitelj Kršava (Cresava, Cressava, Cressavis, Kršavić) pripada starijem plemstvu;

u dokumentima je susrećemo u XIII. stoljeću. Imali su srednje velik posjed.75 Kao protivnici mletačke vlasti bili su proganjani početkom XV. st.76 Petar Kršava je god. 1439. opat samostana sv. Krševana.77 Bili su vijećnici u razdoblju od 1442. do 1480. god.,78 a zauzimali su i važne položaje u zadarskoj komuni. Njihov politički utjecaj bio je slabiji od utjecaja drugih obitelji. Njihova obitelj tada broji samo četiri člana.79 Ime

66 Isto, 629. 67 Isto, 633. 68 Prošlost Zadra II., str. 345. 69 Isto, str. 373. 70 Isto, str. 492. 71 Isto, str. 40–41. 72 I. PETRICIOLI, Umjetnička obrada drveta, str. 77. 73 Prošlost Zadra III., str. 106. 74 Isto, str. 261. 75 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 114–116. 76 Prošlost Zadra III., str. 41. 77 C. FISKOVIĆ, Zadarski sredovječni majstori, str. 59, bilj. 348; Eduard PERIČIĆ, Samostan svetog Krševana

kroz lik i djelovanje njegovih opata, 1000 godina Samostana svetog Krševana u Zadru, Zadar, 1990., str. 104 i dalje, vidi kazalo imena.

78 Prošlost Zadra III., str. 106. 79 Isto, str. 107.


43

Kršava nalazi se na popisu plemića iz 1527. god.80 Kršave se u zapisnicima vijeća u periodu 1522.–1540. ne navode. Međutim, u drugoj polovini XVI. st. navode se u dokumentima kao savjetnici, spominju se i u matičnim knjigama vjenčanih krajem XVI. i početkom XVII. stoljeća.81 Od tada nema podataka o obitelji Kršava.

LJUBAVAC Zadarska patricijska obitelj Ljubavac (Giliubavaz) je u XV. st. u svom vlasništvu

imala veliki zemljišni posjed i solane.82 U razdoblju između 1442. i 1480. god. njeni su članovi sudjelovali u radu zadarskog vijeća.83 Njihovo se ime nalazi na popisu plemića iz 1527. godine.84 Najpoznatiji član bio je Šimun Ljubavac (1608.–1663.), povjesničar, pisac i učitelj. Nakon završetka studija u Padovi vratio se u Zadar. Radio je kao sudac i nastavnik.85 Skupljao je stare natpise po Zadru i okolici.

Šimun se dopisivao s Trogiraninom Ivanom Luciusom. Iza Šimuna Ljubavca ostalo je više rukopisa geografsko-povijesnog sadržaja, zatim popisi zadarskih biskupa i nadbiskupa te zbirka starih natpisa. Rukopisi, neki i u nekoliko prijepisa, čuvaju se u arhivu HAZU u Zagrebu, u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, u muzeju Correr u Veneciji, i u Britanskom muzeju. Vrlo se često navodi njegovo objavljeno djelo «Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia» (Vienna, 1856.).86 Ivan Ljubavac oženio se Marijom Detrico, jednom od nasljednica Luje Detrica (1672.–1749.). Njihova kći Marija Ljubavac Detrico udala se za Petra Damjanića Vrgadskog.87

ROSA Prvi podatci o posjedu obitelji Rosa su s kraja XIII. stoljeća. Ime ove obitelji se

nalazi na popisu plemića Zadra iz 1384. godine. U početku je obitelj nosila prezime Scolatura. Krajem XIII. st. Jakovljev sin Miha prvi je nosio prezime Rosa, vjerojatno po majci. Miha i njegov sin Filip vrlo su bogati, što se vidi iz Filipova testamenta. Filip je umro bez potomaka, ali u životu grada sudjeluju njegovi sinovci, djeca njegove braće.88 Kroz XIV. i XV. st. obitelj je povećavala svoj zemljoposjed, koji se širio u

80 Isto, str. 261. 81 Isto, str. 269, bilj. 116. 82 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 215. 83 Prošlost Zadra III., str. 106. 84 Isto, str. 261. 85 Isto, str. 407, 441. 86 Leksikon pisaca Jugoslavije, sv. III., str. 714 (literatura o Šimunu). 87 Vidi Damjanić Vrgadski. 88 L. FONDRA, Istoria della insigne reliquia di S. Simeone profeta, che si venera Zara, Bullettino di

archeologia e storia dalmata, XII., 1889., str. 69; Prošlost Zadra II., str. 233–234.


44

zaleđe Zadra. Toma de Rosa se spominje 1385. god. kao opat samostana sv. Krševana.89 U drugoj polovini XIV. st. kapital više ulažu u trgovinu, naročito trgovinu solju, pa zato i kupuju solane. Razvitak zemljišnog posjeda obitelji Rosa temelji se na izvozu soli. Sposobni i poduzetni članovi obitelji su Filip, Miha i njegov sin Juraj. U XV. st. Rose se okreću prema zemljoposjedu i zemljoradnji. Njihov posjed je bio srednje velik. Poslije 1450. god. dolazi do gospodarskog zastoja, smanjuju se ulaganja u zemljišni posjed.90 Među zatočenicima u Veneciji bio je i jedan član njihove obitelji.91 Iz zapisnika zadarskog vijeća vidi se da su članovi obitelji Rosa sudjelovali u njegovu radu, međutim oni nisu bili politički utjecajni iako su obnašali pojedine dužnosti u gradu.92 Sredinom XVI. st. bio je krčki biskup Ivan Rosa.93 Obitelj se više na spominje u gradu.

STRATIKO Obitelj Stratiko (Stratico) je podrijetlom iz Grčke, s Krete. Bježeći pred Turcima

u drugoj polovini XVII. st., preselili su se na zapad. Nastanili su se u Splitu, Zadru i u Italiji. Prvi poznati član ove obitelji u Zadru je Ivan Krstitelj koji se spominje prvi put 1720. godine. Budući da je bio uzoran državni službenik, Venecija ga je 1751. god. imenovala za zamjenika kancelara generalnog providura za mletačku Dalmaciju i Albaniju te upraviteljem poreznog ureda. Ivan Krstitelj je 1752. god. postao ninski plemić,94 a u zadarsko plemstvo obitelj je primljena 1789. godine.95 Radio je sve do svoje osamdesete godine, kada je 1768. god. otišao u mirovinu. Ivan Krstitelj je imao četiri sina, Ivana Dominika, Šimuna, Grgura, Ferdinanda, i dvije kćeri.

Šimun (1733.–1824.) je postigao doktorat iz medicine, profesor je na sveučilištu u Padovi. Bio je mletački poslanik na svečanosti krunidbe engleskog kralja Georga III. 1765. god. Tada je ostao u Engleskoj i posvetio se proučavanju medicine. Nakon povratka u Padovu dobio je katedre matematike i nautike, a u Paviji je predavao nautiku i povremeno zamjenjivao Alessandra Voltu na katedri fizike. Postavljen je za predsjednika Državnog vijeća za pitanja voda modenske vojvodine, a za vrijeme francuske vladavine bio je vrhovni nadglednik za puteve i mostove Kraljevine ltalije. Bio je imenovan i senatorom. Objavio je mnogo radova iz različitih područja znanosti, ali posebno mjesto zauzima njegov trojezični rječnik «Vocabulario di marina» (1813.)

89 I. PETRICIOLI, Umjetnička obrada drveta, str. 16; E. PERIČIĆ, Samostan svetog Krševana kroz lik i

djelovanje njegovih opata, str. 101, 137. 90 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 129, 209, 286; Prošlost Zadra II., str. 445. 91 Prošlost Zadra III., str. 41. 92 Isto, str. 106, 107, 261, 269. 93 C. FISKOVIĆ, Zadarski sredovječni majstori, str. 53. 94 M. NOVAK-SAMBRAILO, Političko-upravni položaj Nina u doba mletačke vladavine, Radovi Instituta

JAZU u Zadru, sv. 16–17, Zadar, 1969., str. 184. 95 Liber consiliorum, knj. VIII., list 58b.


45

u tri sveska. Šimun je bio član talijanske Società delle scienze i londonskog Royal Society, a padovansko sveučilište mu je podiglo posebnu ploču u svojim prostorijama.

Grgur (1736.–1806.) je nakon završetka studija krivičnog i građanskog prava došao natrag u Zadar. Uz državni, činovnički posao i sudjelovanje u životu grada, bavio se sakupljanjem povijesne građe i knjiga. Sakupljena građa je Stratiku poslužila u vođenju poslova Ureda za granične poslove pri Generalnom providurstvu. Zbirka dokumenata je pomogla Stratiku u izradi izvještaja i elaborata o prilikama u Dalmaciji, naročito u graničnim područjima s Austrijom i Turskom. Stratiko je vladi podnosio izvještaje o zdravstvenom stanju stanovništva u Dalmaciji, naročito u vrijeme epidemija u susjednim zemljama. Izvještaji i prepiska s A. Memmom, prokuratorom sv. Marka, utjecali su na provođenje opće reforme u Dalmaciji. Smrt Memma odgodila je provođenje reformi, međutim, one će se uskoro ponovo provoditi, ali znatno usporenije nego što je bilo predviđeno. Svi pokušaji da se reforma Dalmacije provede konačno su propali padom Mletačke Republike. Povijesna građa koju je Stratiko skupio kasnije je poslužila Kreljanoviću u pisanju knjige «Memorie per la storia della Dalmazia», izašle u Zadru 1809. godine. Na žalost, ti materijali nisu sačuvani. Uz svoj redovni posao Stratiko se bavio i odvjetništvom, a okušao se i kao pravni pisac. Osim toga bavio se i poezijom. Sudjelovao je u radu znanstvenih akademija koje su se u drugoj polovini XVIII. osnivale u Dalmaciji. Tako je 1774. postao počasni član splitske Gospodarske akademije, bio je jedan od osnivača zadarske Gospodarsko-književne akademije 1787. godine. Radom u tim akademijama nastojao je pomoći u prosvjećivanju stanovništva i gospodarskom napretku Dalmacije. Stratiko je bio angažiran i oko gradnje novog kazališta u Zadru, a nastojao je da se u Zadru osnuje barem jedna tiskara koja bi pomogla da se radi obavljanja tog posla ne ide u talijanske ili druge europske gradove. Međutim, u tome nije uspio.96

Najistaknutiji član obitelj Stratiko bio je Ivan Dominik (1732.–1799.). Izuzetna nadarenost i sposobnost učenja označili su ga kao čudo od djeteta. On je već s dvanaest godina objavio jedno filozofsko djelo i držao predavanja. Nastavio je školovanje u Rimu, gdje je ušao u dominikanski red. Bio je profesor na dva talijanska sveučilišta, u Firenci i Sieni. O životu i radu Ivana Dominika Stratika napisao je opširnu monografiju Stjepan Krasić. Govoreći o njemu ne samo kao obrazovanom čovjeku, teologu, nego i kao reformatoru, pristalici fiziokratskog pokreta, koji je kroz rad akademija nastojao provesti promjene u gospodarstvu. Nakon imenovanja 1776. god. za novigradskog biskupa radio je na obnovi biskupije. Loše materijalne prilike i kulturna zaostalost utjecale su i na nesređene župne zajednice u novigradskoj biskupiji. Uz brigu o školovanju svećenika, nastojao je i materijalno i kulturno uzdići biskupiju. Vodio je brigu o župama da budu opskrbljene crkvenim knjigama, naročito onima na staroslavenskom jeziku. Biskupska palača u njegovo vrijeme bila je središte duhovnog, intelektualnog i društvenog života u Novigradu. Život je u Novigradu bio težak.

96 Š. PERIČIĆ, Zadranin Grgur Stratico, Radovi Instituta JAZU u Zadru, br. 21, Zadar, 1974., str. 271–289.


46

Prometna nepovezanost Novigrada i loše klimatske prilike a i loše zdravlje prisilili su Stratika da od pape traži premještaj. Stratiko je napustio Novigrad 1784. i otišao u Veneciju. U Veneciji se angažirao oko približavanja nesjedinjenih Armenaca Katoličkoj crkvi. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Italiji putuje u Hvar, gdje mu je priređen svečani doček. Kao hvarsko-bračko-viški biskup spremao se 1798. god. ići u treći kanonski obilazak svoje biskupije, ali ga je smrt pretekla. Stratiko je bio plodan pisac, ostavio je iza sebe velik broj knjiga, znanstvenih rasprava i članaka različita sadržaja. Bavio se i prevođenjem znanstvenih djela. Najviše je pisao na talijanskom jeziku. Krasićeva monografija o Ivanu Dominiku Stratiku uvodi nas u cjelokupan njegov život i rad, prikazuje ga kao modemog čovjeka koji je bio filozof, teolog, povjesničar, jezikoslovac, govornik, poklisar, prevoditelj, član mnogih kulturnih i znanstvenih ustanova i društava, bio je fiziokrat i narodni prosvjetitelj. Stratiko je bio cijenjen i poštivan u sredinama u kojima je živio i radio.97

ŠUBIĆI Jedna grana Šubića Bribirskih (Cassano, de Cesano, Cesanis, Cisano) se 1324.

god. trajno nastanila u Zadru. Najprije postaju zadarski građani,98 a zatim se kao plemići uključuju u život zadarske komune. Imali su posjed u Jošanima.99 Jedan od prvih koji se spominju jest Matej, umro je krajem XIII. st. Njegov sin Jakov bio je odveden u Veneciju u zatočeništvo, ali je odatle pobjegao. Mlečani su mu dozvolili povratak, ali on je otišao na Ludovikov dvor. Jakov je najvažniji kraljev savjetnik za dalmatinska i hrvatska pitanja uoči sklapanja Zadarskog mira. Ludovik ga je postavio za hvarsko-bračko-viškog kneza i admirala. Bio je strah i trepet Mlečanima na moru.100 Šubići su živjeli u Jošanima, gdje se spominju 1381. god.101 Prihod su ostvarivali ne samo od zemljoposjeda nego su se bavili i trgovinom, naročito tekstila.102 Kao protivnici mletačke vlasti među zatočene 1412. god. morali su u Veneciju poslati jednog člana svoje obitelji.103 Obitelj se kasnije ne spominje, vjerojatno je zadarska grana Šubića izumrla.

VARIKAŠA Obitelj Varikaša (Varicasso, de Varicasis)104 vuče podrijetlo od doseljenog Hrvata

Varikaše koji je imao dva sina, Damjana i Paška. Ubrzo se broj članova ove obitelji

97 Stjepan KRASIĆ, Ivan Dominik Stratiko, Književni krug, Split, 1991., str. 523. 98 HBL, sv. 2, 1989., str. 313. 99 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 123. 100 Prošlost Zadra II., str. 218. 101 Isto, str. 410–411. 102 Isto, str. 441, 445. 103 Prošlost Zadra III., str. 40–41. 104 Prošlost Zadra II., str. 217, 231–233.


47

povećao; posebno su Damjanovi potomci bili brojni. Varikaše su formirali veliki posjed koji je bio raspršen po svim dijelovima zadarskog distrikta i na otocima. Bili su vlasnici solana, a kupovali su zemlju i na hrvatskom teritoriju. U XIV. st. su među najbogatijim plemićima Zadra.105 Doba njihova uspona i uspjeha je svršetak XIII. i početak XIV. stoljeća. Varikaše sudjeluju u životu komune. Paško je mirovni sudac između sukobljenih Raba i Paga 1284., Vid (Gvido) je pristav u istom procesu, a Stane je egzaminator. Paško je sudjelovao u mirenju Omiša i Venecije 1274., i u mirenju Bribiraca i Venecije 1280. godine. Varikaše su na važnim položajima u zadarskoj komuni, oni su rektori, suci, poslanici. U ratu Venecije i Anžuvinaca na strani su Anžuvinaca. U razdoblju vladavine Anžuvinaca Dalmacijom Varikaše su bili uspješni poslovni ljudi. Uspostavom mletačke vlasti, njihova gospodarska aktivnost opada, sve se rjeđe sklapaju ugovori o kmetskim i zakupničkim odnosima. Krajem XIV. st. Krševan Rainerov Varikaša, kao predstavnik crkve sv. Stošije, i svećenik Mihailo Šibenčanin pregovarali su s majstorom Lukom Ivanov o gradnji kapele sv. Barbare.106 Nakon sredine XV. st. Varikaše se više ne spominju u spisima zadarskih notara.107

ZLORADI Zloradi (Sloradi, Soloradis) je stara zadarska patricijska obitelj koja se spominje u

XII. stoljeću. Svoj su veliki zemljišni posjed formirali do kraja XIV. st.108 Polovinom XIV. st., ratujući s Venecijom za Zadar, poslali su kao taoca Bartula, koji je kasnije dobio dozvolu da napusti Veneciju te je s mletačkim poslanikom otišao u Rim. Za tu je službu dobivao plaću, jer nije imao sredstava za život.109 Dolazak Mlečana na vlast i ovu je obitelj osiromašio i uništio. Kao ugledni plemići i Zloradi su morali 1412. dati jednog člana svoje obitelji u zatočeništvo u Veneciji.110 U gospodarskom životu Zadra u XV. st. ova se obitelj više ne spominje. Ni u zapisnicima zadarskog vijeća u razdoblju 1442.–1480. njihovo ime se ne navodi. Možemo pretpostavljati da su u XV. st. Zloradi izumrli.111

Uz navedene obitelji u povijesti Zadra bilo ih je još koje su označene u povijesnoj literaturi kao patricijske, na primjer Drechia112 i Rave.113 Proučavanje povijesnih izvora možda dade više podataka o tim obiteljima, moguće i o novim, dosad nepoznatim obiteljima.

105 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 56, 114–116. 106 C. FISKOVIĆ, Zadarski sredovječni majstori, str. 15. 107 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 123–126. 108 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 114, 116. 109 Prošlost Zadra II., str. 312. 110 Prošlost Zadra III., str. 40. 111 Isto, str. 106; T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 130, ističe da mu nedostaju točni podatci. Zloradi se ne

nalaze ni na popisu iz 1527., a nema ih ni u matičnim knjigama. 112 Prošlost Zadra II., str. 454, 475–476; T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 186, 234. 113 Prošlost Zadra II., str. 219, 432.


48

ZADARSKE PLEMIĆKE OBITELJI I NJIHOVI GRBOVI Obrada grbova zadarskih plemića temelji se najvećim dijelom na arhivskoj građi

koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru. Uz pojedinačne dokumente s grbovima i pečatima, među najvažnije heraldičke izvore spadaju heraldički spisi koji se sastoje od četiri sveska knjiga i 77 svežnjeva spisa, a obuhvaćaju razdoblje od 1816. do 1887. godine. U ovom fondu čuva se građa koja se odnosi na plemstvo cijele Dalmacije. Uz dokumente iz XIX. st. tu se mogu naći i prijepisi spisa iz ranijeg vremena, koji su služili pojedinim plemićima kao dokazni materijal u traženju plemstva od Austrije. Uz molbe, žalbe, vladine okružnice i ostale dokumente čuvaju se i brojni grbovi koji su bili priloženi molbama plemića. Posebno je važan 5. svežanj, koji sadrži grbove onih obitelji kojima je plemstvo potvrđeno zajedno s grbom, i 6. svežanj, što sadrži grbove plemića kojima plemstvo nije potvrđeno. Zahtjevi svih zadarskih plemića bili su zadovoljeni, što nije slučaj s plemićima ostalih dalmatinskih gradova. U istom se arhivu čuva rukopis povijesti obitelji Benja koji ima rodoslovlje na kojem je prikazano nekoliko grbova obitelji s kojima su se Benje ženili. Međutim, ovim grbovima treba pristupiti s oprezom jer su neki od njih samo pokušaj rekonstrukcije starog grba, na primjer grba Galellija. Građu u Državnom arhivu u Zadru, i ostalim arhivima, uglavnom samostanskim, upotpunjuju plastični prikazi grbova na arhitekturi u samom gradu i okolici. Grbovi se nalaze na svjetovnoj i na sakralnoj arhitekturi. Sačuvani su grbovi plemićkih obitelji, crkvenih dostojanstvenika, predstavnika vlasti i grbovi nepoznatih vlasnika.114 U lapidariju Narodnog muzeja u Zadru nalazi se bogata zbirka kamenih grbova poznatih i nepoznatih vlasnika.

BENVENUTI Benvenuti je stara talijanska obitelj iz Bergama koja se spominje od XIII.

stoljeća.115 U Dalmaciju je prvi došao Bonaventura de Benvenuti. Najprije je dobio feud Goricu 1779. god. a u zadarsko plemstvo primljen je 20. srpnja 1796. Vršio je visoke činovničke funkcije, bio je i ministar računovodstva Dalmacije i Albanije. Austrija je god. 1823. potvrdila plemstvo Bonaventurinim sinovima Angelu, Gaetanu i Leonardu. Posebno se istakao Angelo (1776.–1839.).116 Završio je studij prava i postigao doktorat u Padovi. Godine 1820. bio je predsjednik suda u Dubrovniku, a od 1822. savjetnik je pokrajinske vlade za Dalmaciju, pa je iste godine postao i član Heraldičke komisije. Bavio se latinskim i talijanskim pjesništvom te prirodnim znanostima, a bio je i jedan od osnivača Prirodoslovnog muzeja u Zadru (Museo di storia naturale). Gaetanovi su se nasljednici krajem XIX. st. odselili u Veneciju, a članovi drugih obitelji Benvenutija živjeli su u Zadru još početkom XX. st. Među njima se istakao povjesničar Angelo de

114 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 72–73. 115 HBL, sv. 1, Zagreb, 1983., str. 668; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 84–85. 116 HBL, sv. 1, str. 668–669.


49

Benvenuti (1895.–1979.),117 autor knjige «Storia di Zara dal 1409 al 1797» (Milano, 1944.), koja je nastavak Brunellijeve «Storia della città di Zara» (Venecija, 1913.), pisana također u protalijanskom duhu svog prethodnika.

Grb. Vodoravno razdijeljen štit. Gore, na plavom rastući jednorog, dolje u crvenom četiri srebrne lijevokose grede.

Nakit: kaciga s krunom iz koje raste jednorog. Plašt: desno srebrno-plav, lijevo srebrno-crven.118 (Sl. 1) BENJA Obitelj Benja (Begna) jedna je od najstarijih zadarskih obitelji, spominje se u

popisu zadarskog plemstva iz 1384. godine.119 Vrlo su često muški članovi obitelji nosili ime Dobre, Dobrolus, Benko. K. Jireček prezime Benja izvodi iz osobnog imena Benedikt.120 Uz prezime Benja obitelj se služila i prezimenima Benković i Kožičić. Kožičić je patronimik od imena Cosa (Coxa, Koša), koje se u obitelji vrlo često javlja sve do XVI. st. Alfred Benja-Benković, autor povijesti obitelji Benja, na vrh genealoškog stabla stavlja Dobru de Benja iz X. stoljeća.121 Š. Ljubić pretpostavlja da obitelj potječe iz Slovačke, a postoji i mišljenje da podrijetlo vuče iz roda Plavanjskih.122 Mnogi članovi obitelji Benja sudjelovali su u gospodarskom, političkom, vjerskom i kulturnom životu Zadra. Europskom humanističkom krugu pripada Juraj Benja. Bio je jedan od prvih hrvatskih humanista, prikupljao je antičke natpise i spomenike po našoj obali, posebno po Zadru i okolici. Pretpostavlja se da je umro od kuge 1437. godine.123

Važno mjesto u hrvatskoj povijesti pripada Šimunu Kožičiću Benji (oko 1460.–1536.). Šimun je 1502. god. postao kanonikom zadarske crkve sv. Ivana izvan zidina, 1509. postavljen je za biskupa modruškog, a poslije je dobio i upravu nad Senjskom biskupijom. Godine 1513. na Lateranskom koncilu održao je govor o obnovi Crkve u Hrvatskoj i o teškoćama koje su nastale nakon prodora Turaka u naše krajeve. Pred papom Leonom X. Šimun je 1516. god. održao govor o prilikama u Hrvatskoj i Crkvi u 117 HBL, sv. 1, str. 669–670. 118 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 4, 97, tab. 1. 119 HBL, sv. 1, str. 672; J. KOLUMBIĆ, Obitelj Benja kroz stoljeća, Zbornik radova o Šimunu Kožičiću

Benji, Zagreb, 1991., str. 93–102; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 85–87. 120 Konstantin JIREČEK, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka, Zbornik Konstantina

Jirečeka, knj. II, Posebna izd. SAN, knj. CCCLVI, Odeljenje društv. nauka, nova serija, knj. 42, Beograd, 1962., str. 254.

121 Alfred BEGNA-BENKOVIĆ, Stammbaum der Familie Alfred conte Begna-Benkovich, Graz, 1907., rukopis u Državnom arhivu u Zadru, br. 98, iza str. 100.

122 Boško DESNICA, Kako je naseljen kraj od Plavna do Žegara u sjevernoj Dalmaciji, Glasnik Geografskog društva, Beograd, 1928., sv. 14, str. 32–43.

123 Giuseppe PRAGA, Indagini e studi sull'umanesimo in Dalm. – Il codice marciano Giorgio Begna e Pietro Cippico, Archivio storico per la Dalmazia, VII/1932., vel. XII, fasc. 77, str. 210–218; Kruno KRSTIĆ, Humanizam kod Južnih Slavena, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4, 1960., str. 289; J. KOLUMBIĆ, Obitelj Benja kroz stoljeća, str. 96–98.


50

njoj, naglašavajući u naslovu objavljenog izdanja opustošenost Hrvatske. Šimun je 1521. god. izgubio upravu nad Senjskom biskupijom, a Modruška biskupija je bila na udaru Turaka pa je bio prisiljen preseliti se u Rijeku. Tada je nastalo novo razdoblje u Šimunovu životu u kojem je pokrenuo tiskanje liturgijskih knjiga glagoljicom kako bi pomogao svećenicima glagoljašima da spriječe prodor latinskog jezika u bogoslužje u Modruškoj biskupiji. Šimun je sudjelovao i u političkim borbama u Hrvatskoj, u sukobu između Ivana Zapolje i Ferdinanda stao je na stranu Ferdinanda. Godine 1533. Šimun je došao u Zadar, povukavši se iz političkog i crkvenog života. Umro je u Zadru god. 1536., a sahranjen je u crkvici sv. Jerolima u Ugljanu.124

Početkom XVI. st. živio je i Benko Benković, koji se spominje kao «Benedictus Bencovich dictus scientiarum monarca» koji je vjerojatno bio rođak ili sinovac Šimuna Kožičića Benje.125

Obitelj Benja pripadala je starom zadarskom plemstvu, a zbog zasluga i ugleda njeni su članovi 1669. god. dobili naslov «grofova (konte) od Benković grada».126 Antun Marija Benja, zadarski plemić, bio je primljen u plemićko vijeće Nina.127 Josip Benja je god. 1806. poklisar zadarske općine i bio je zajedno sa ostalima primljen kod cara Napoleona u Parizu.128 Austrija je priznala plemstvo sinovima Antuna Marije Benje, i to Jerku, Šimunu, Blažu i Andriji. Vlada je posebnim dekretom odlučila da braća Jerolim i Šimun, koji su bili uvršteni u šibensko plemstvo, sa svoja dva brata Andrijom i Blažom, kojima je boravište bilo u Zadru, zadrže stari grb obitelji Benja.

Obitelj Benja se u XIX. st. podijelila u više grana. Neki su članovi obitelji odselili u Hrvatsko primorje pa u Zagreb, dok je drugi dio otišao u inozemstvo, u Austriju i Italiju, te su u svom prezimenu sačuvali pridjevak Benković. Alfred, unuk Andrijin koji je živio u Austriji, naziva se 1907. god. «conte Begna Benković», a Benje koji žive u Italiji nazivaju se «Begna conti di Castel Bencovich».129

Grb. U zlatnom štitu pjegava pantera u naravnoj boji stoji okrenuta udesno. Nakit: kaciga sa zlatnom krunom na kojoj stoji osmerokraka zlatna zvijezda. Plašt: zlatno-crven. (Sl. 2)

124 Podatci o njegovu radu i životu te bibliografija i literatura navedeni su u knjizi Hrvatski latinisti, knj. I,

Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 2, str. 505 i 507, i u Zborniku radova o Šimunu Kožičiću Benji. 125 Vidi rad: F. MARKOVIĆ, Filosofijske struke pisci hrvatskog roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do

XVIII. (Zagreb, 1882.), pretiskano u Prilozima za istraživanje hrvatske filosofske baštine, I/975., br. 1-2, str. 259 i 276; vidi i: Marija BRIDA, Benedikt Benković, Institut društvenih nauka, Beograd, 1967.

126 A. V. DUIŠIN, op. cit., str. 57. 127 M. NOVAK-SAMBRAILO, Političko-upravni položaj Nina, str. 185. 128 Izvještaji poklisara, među njima i J. Benje, pod naslovom “Šteditelstvo obchieno zadarsko. Poklisari

dalmatinski kod g. v. uxmoxitoga cesara franačkoga, kragla od Italije”, Kraglski Dalmatin (Il regio Dalmata), Zadar, 1806., br. 9, str. 66–67 (tekst na hrvatskom i talijanskom jeziku).

129 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 87; C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 3, 96, tab. 1; DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7.


51

BENJA POSEDARSKI Nova loza Benja nastaje kad se Josip Benja, sin Kuzme, oženio groficom

Dinkom Posedarskom. Uz spajanje posjeda i promjene prezimena u Benja Posedarski, spajaju se i grbovi tih obitelji. Josip Benja u braku s Dinkom Posedarskom nije imao djece. Posjed, ime i novi grb naslijedio je njegov sin iz trećeg braka s Dinkom Ponte. Josipu Benji Posedarskom francuska je vlast priznala plemstvo 1806., a Austrija ga svrstava u zadarsku plemićku općinu 1822. godine.130 Njegov sin Kuzma (1809.–1885.) bio je načelnik Zadra 1863. i protivnik sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, a istupao je kao zastupnik dalmatinskih autonomaša.131 Potomci Kuzmini napustili su Zadar u XX. st. Obitelj je izumrla.

Grb. Štit je razdijeljen u četiri polja sa «srcem» štita u sredini; u prvom polju na crvenom stoje dva grifona koji se drže prednjim šapama, a ustima podržavaju vijenac, nadvisuju ih mjesec u desnom i zvijezda u lijevom kutu. U drugom i trećem polju na srebrnom stoje raširena orlovska krila povezana zlatnom gredom iza koje stoje prekrižena tri koplja. Četvrto polje podijeljeno je vodoravno u dva dijela – gore u crvenom stoji kruna na kojoj je okrunjena guska s medaljonom oko vrata, dolje je plavo-srebrno šahovsko polje. U «srcu» štita na zlatnom nalazi se crna pantera.

Nakit: kaciga s krunom iz koje raste guska s krunom na glavi i medaljonom o vratu, a prate ju dva raširena orlovska krila na čijim se vrhovima nalaze medaljoni s tri uzdignuta koplja.

Plašt: desno crno-zlatan, lijevo srebrno-plav.132 (Sl. 3) BIANCHINI Obitelj Bianchini primljena je u zadarsko plemićko vijeće 1789. god. kad je u

vijeće primljen Josip Bianchini.133 Austrija je 1823. god. priznala plemstvo njegovim sinovima Vicku i Nikoli, ali je u matičnoj knjizi plemstva i u spisima okružnog poglavarstva kao stalno mjesto boravka navedena Venecija. Heyer navodi da su 3. ožujka 1822. primljeni u splitsko plemstvo, a u službenom glasilu (Prospetto...) iz 1834. god. stoji da im je mjesto stalnog boravka Zadar. Vlada je god. 1835. potvrdila obitelji stari obiteljski grb.134

Grb. Štit je vodoravno podijeljen. Gore na zlatnom nalazi se crni orao raširenih krila, dolje je iznad modrog dna crno polje s dvije srebrne grede.

130 HBL, sv. 1, str. 674. 131 M. PAVLINOVIĆ, Izbor u delegacije, Narodni list, 15/1876., br. 23; R. Conte Kuzma Benja Posedarski

(Nekrolog), Pozor, 1885., br. 31. 132 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 87–88; C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 3, 74, 96, tab. 1; Spisi Herald.

kom., sv. 5, VIII./7. 133 Liber consiliorum, knj. VIII., list 63b–64a. 134 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 88.


52

Nakit: kaciga s krunom na kojoj stoji orao, kao u štitu. Plašt: desno zlatno-crn, lijevo srebrno-crn.135 (Sl. 4) BORELLI Obitelj Borelli normanskog je podrijetla, a u naše se krajeve nastanila početkom

XVIII. st.136 Osnivačem dalmatinske grane te obitelji smatra se Bartolomej, koji je došao iz Bologne kao general kninske tvrđave. Njegov sin Franjo (1704.–1762.) dobio je god. 1752. od Venecije vranski feud.137 Franjin sin Andrija (1758.–1816.) primljen je u zadarsko plemstvo 1796. godine. On je postao jedan od najistaknutijih pristaša Francuske revolucije u Dalmaciji, ali je kao načelnik Zadra god. 1813., u vrijeme engleske i austrijske blokade Zadra, prisilio francuskog generala da grad preda kako bi spriječio daljnja razaranja i žrtve.138 Za vrijeme druge austrijske vladavine Dalmacijom Andrijinu sinu Franji (1810.–1884.) potvrđeno je plemstvo 1822. god., a 1823. potvrđeno mu je i pravo na feudalni posjed Vranu. Franjo Borelli se istakao u političkom životu Dalmacije istupivši 26. rujna 1860. u pojačanom Carevinskom vijeću govorom, u kojem je tvrdio da još nije došlo vrijeme za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, te da Dalmacija mora ostati autonomna pokrajina. Poslije tog njegova govora dalmatinski su se političari još oštrije podijelili na pristaše i protivnike sjedinjenja s Hrvatskom.139 Prisutnost obitelji Borelli u našim krajevima veoma je značajna, naročito za gospodarski razvitak sjeverne Dalmacije. Vranski je feud nakon povlačenja Turaka često mijenjao vlasnike, a prešavši u ruke obitelji Borelli, vranski je feud pružao znatno bolje uvjete života tamošnjem stanovništvu. Uz organizirano isušivanje močvarnog tla, koje je tražilo velika novčana sredstva, Borellijevi su poklanjali veliku pažnju stočarstvu i ribarstvu, a ratarstvo je ostalo i dalje glavna gospodarska grana na njihovom feudu. Oni su vranski feud u cijelosti imali u svom vlasništvu samo deset godina, od 1781. do 1791., kada je polovina posjeda prešla u ruke šibenske obitelji Galbiani. Kad su Galbiani 1838. god. izumrli, Austrija je njihov posjed pripojila krunskom alodiju habsburške kuće.140 Krajem XIX. st. posjed Borellijevih se smanjuje, god. 1881. ostaje u njihovu vlasništvu Han s vodovodom, tvrđava i nekoliko odabranih parcela zemlje. Iako su izgubili svoj posjed, Borellijevi su i dalje ostali ugledni i utjecajni ljudi u svom kraju. Tako je i Hubert (1854.–1938.) kao gradonačelnik biogradske općine radio na isušivanju močvarnog tla i na unapređenju

135 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 4, 98, tab. 1; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII./7. 136 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 88–91; HBL, sv. 2, str. 153 (literaturu i ostale bibliografske podatke

moguće je naći u niže navedenim jedinicama obrađenim u HBL-u). 137 HBL, sv. 2, str. 154. 138 HBL, sv. 2, str. 153–154; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 89, bilj. 100. 139 HBL, sv. 2, str. 154–155. 140 Š. PERIČIĆ, Vranski feud i obitelj Borelli, Povijest Vrane (Radovi Instituta JAZU u Zadru, br. 18),

1971., str. 389–410.


53

poljodjelstva na vranskom posjedu. Javno je istupao u pitanjima poljodjelstva, obrta i trgovine, koje je smatrao jedinim faktorima za podizanje zemlje. Hubert se angažirao i na kulturnom polju, naročito oko osnivanja «Hrvatske knjižarnice» u Zadru 1901. godine. Bio je izabran kao kandidat Hrvatske stranke na izborima 1911. godine.141 Hubertov brat Manfred (1836.–1914. ) također je sudjelovao u političkom životu, bio je ocjenjivan kao protivnik sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, ali je on to poricao svojom izjavom u Narodnom listu 1879. godine.142 Ostala braća – Andrija, Hugo, Alfons – također su sudjelovala u javnom i političkom životu.143 Uz aktivnost u gospodarskom i političkim pitanjima ova je obitelj preko Hugove kćeri Zoe Borelli (Alačević) ušla i u svijet umjetnosti, pa se u svoje vrijeme o njoj i njezinim likovnim ostvarenjima dosta pisalo.144

Borellijevi su jedna od rijetkih obitelji koja se brzo asimilirala u novoj sredini i ostala vjerna svom kraju. Neki njezini članovi i danas žive u Zadru i Sv. Filipu i Jakovu.

Grb. Na plavom polju štita nalazi se crveni trobrijeg na kojem stoji zlatnozeleni grifon okrenut udesno, a nadvišen je turnirskim ovratnikom s četiri «krpe», među kojima su tri zlatna stilizirana ljiljana.

Nakit: kaciga s krunom iz koje rastu tri paunova pera, a ispred njih su ukršteni isukani i uvis okrenuti mačevi.

Plašt: desno zlatno-plav, lijevo zlatno-crven. (Sl. 5) BORTOLAZZI Pojedini članovi jedne od najstarijih zadarskih plemićkih obitelji, Grisogono,

pridijevali su svom prezimenu i naziv «de Bartholatijs». Ponekad su samo to ime upotrebljavali.145 Prema Sabalichu, Bortolazziji vuku podrijetlo od Antuna Bortolazzija, sina Franje Grisogona koji je živio polovinom XV. st.146 Prema Heyeru potječu od Antuna Grisogona Bortolazzija koji je živio oko 1500. god.,147 a prema podatcima koje navodi S. Antoljak, naziv Bortolazzi u raznim varijantama javlja se mnogo prije, bilo kao pridjevak uz prezime Grisogono ili samostalno.148 Prema J. Barakoviću, Bortolačići 141 HBL, sv. 2, str. 155–156. 142 HBL, sv. 2, str. 156–157. 143 A. V. DUIŠIN, op. cit., str. 90–91. 144 HBL, sv. 2, str. 156–157. O stvaralaštvu drugih žena iz obitelji vidi katalog izložbe: Slikarice iz obitelji

Borelli – Zbirka umjetnina Vjere Belić Biloglav, Narodni muzej Zadar, Galerija umjetnina Narodnog muzeja u Zadru, predgovor A. Travirka, Zadar, 1995.

145 HBL, sv. 2, str. 174. 146 Giuseppe SABALICH, Guida archelogica di Zara, Zadar, 1897., str. 196. 147 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 5. 148 Stjepan ANTOLJAK, «Artium et medicinae doctor» Federik Grisogono, njegova obitelj i javno djelovanje

u Zadru, Zbornik radova o Federiku Grisogonu, Filozofski Fakultet u Zadru – Institut za povijest znanosti, Zagreb, Zadar, 1974., str. 27–54 (49).


54

su od njegova vremena nosili «pridivak» Grižogoni.149 Kroz XVIII. st. obitelj Bortolazzi kao dodatak prezimenu zadržava i Grisogono.

Ime obitelji Bortolazzi se nalazi u zapisnicima zadarskog plemićkog vijeća, u čijem su radu sudjelovali kao jedna od bogatijih patricijskih obitelji.150 Za zasluge u ratu protiv Turaka Šimun Bortolazzi bio je dobio na korištenje vranski feud. Početkom 1692. god., nekolicina Biograđana i Pakoštanaca, izmučena terorom pri ubiranju desetine, ubila je Šimuna.151 Šimunu Bortolazziju i njegovim sinovcima, sinovima Franje: Antunu, Šimunu, Jerolimu i Marku dužd je god. 1781. dodijelio naslov «conte Veneto».152 Tek od konca XVIII. st. članovi te obitelji nosili su samo prezime Bortolazzi. Sinovima Šimuna, najstarijeg od spomenute braće, Franji, Antunu i Dinku Austrija je potvrdila plemstvo 1822. godine. Obitelj se u XIX. st. iselila iz Zadra.

Grb. U crvenom štitu nalazi se zlatni lav okrenut udesno. Nakit: kaciga s krunom iz koje raste zlatni lav, isti kao u štitu. Plašt: crveno-zlatan.153 (Sl. 6) CARRARA Carrara je stara zadarska obitelj iz redova «citadina». U zadarsko plemstvo bili

su primljeni 20. srpnja 1796. god., Franjo, Ivan, Antun i njihov rođak Sebastijan Carrara.154 Austrija im je u prvom razdoblju svog vladanja, a i francuska vlast također, priznala plemstvo.155 U zadarsko plemstvo za vrijeme druge austrijske vladavine bio je uvršten samo Franjo.156

Grb: U plavom štitu smještene su tri šesterokrake zvijezde koje nadvisuju zlatnu dugu, a ispod duge iz vode izlazi sirena koja rukama drži svoja dva repa.

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom koju krase dva zlatna paunova pera, među kojima je jedno paunovo pero plavo.

Plašt: zlatno-plav. (Sl. 7) CEDULINI Stara zadarska obitelj Cedulini nalazi se na popisima plemića iz 1283. i 1384.

godine. U povijesnim izvorima se susrećemo s više oblika njihova imena, i to: Cedulinis,

149 Juraj BARAKOVIĆ, Vila Slovinka, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 8, (pripremio F. Švelec), MH

– Zora, Zagreb, 1964., str. 323. 150 Prošlost Zadra III., str. 106–107, 261–262. 151 Isto, str. 402. 152 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 5. 153 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 91–92; Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII./7. 154 Liber consiliorum, knj. VIII., list 78. 155 J. POSEDEL, op. cit., str. 199; Liber consiliorum, knj. VII., list 136a i 136b; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str.

79, 92; C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 7, tab. 4. 156 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 92; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII./7.


55

Cedilimus, Cedolini, Cedulinus, Ciedulini, Zadulini, Zadulinus, Zandulinus, Zedolinus, Zedolino, Zedolinus, a neki su od njih imali i nadimke, kao Salčić, Travašić, Moscatello i Babon. Cedulini su sudjelovali u javnom, kulturnom, političkom i vjerskom životu Zadra od XII. pa sve do XVII. stoljeća.157 Obitelj je imala veliki zemljišni posjed, koji se u XV. st., u vrijeme mletačkih progona zadarskih plemića, značajno smanjio.158 U XIII. stoljeću neki članovi te obitelji sudjelovali su u pomirbama; Jerko u mirenju Omiša i Venecije 1279. god., Donald 1277. u sporu između Trogira i Splita. Pretpostavlja se da je i on bio jedan od poslanika knezova Bribirskih u Veneciji sa zadatkom da sklope primirje na tri godine, a god. 1286./87. bio je potestat grada Zadra. U XIV. st. Mihovil je bio paški knez 1315., a Grgur je 1368. bio blagajnik grada Paga. Uz sudačke dužnosti Cedulini su bili više puta birani i za rektore. Vito je 1326. god. jedan od donatora za izradu škrinjice sv. Krševana, Franjo je jedan od plemića koji su u ime kraljice Elizabete Anžuvinke sklopili ugovor o izradi rake sv. Šimuna, a Mihovil u svojoj oporuci iz 1346. navodi brevijar i knjige s područja logike i filozofije. U političkim borbama u Hrvatskoj Cedulini su stali na stranu Ladislava Napuljskog; tako je i Juraj s grupom plemića dočekao i uveo u grad njegova namjesnika Aldemariska. U prvoj polovini XVI. st. istaknuo se Šimun, sin Krševana, pronašavši nov način lova srdela. Od Venecije je dobio pravo lova srdela u zadarskom arhipelagu, uz uvjet da građanima Zadra osigura godišnje određenu količinu slanih srdela. I u crkvenom se životu istaklo nekoliko članova ove obitelji.159 Natpop zadarskog Kaptola Franjo (oko 1540.) bio je izabran za kotorskog biskupa. Šimun (1560.–1606.), isusovac, bio je teološki pisac i latinist.160 Zadarski kanonik Petar Cedulin (umro u Hvaru 1634.) 1577. god. imenovan je za ninskog biskupa. Od 1581. hvarski biskup Petar je došao u sukob u kojem je on bio nepopustljiv. Hvarski puk je tražio od pape da ga ukloni iz biskupije, a on je na optužbe odgovarao izopćenjem iz Crkve. Petar je djelovao u duhu Tridentskog koncila, o čemu svjedoči i njegov rad iz 1594. god. pod naslovom «Relatione del presente stato dell'imperario Turchesco et molti particolari degni di consideratione, fatta al Clemente VII...», 1594. Pokopan je u hvarskoj katedrali iako je 1600. dao sebi sagraditi grobnicu u zadarskoj crkvi sv. Frane.161 Šimun Cedulin Zadranin bio je 1634. god. među rektorima jurista na sveučilištu u Padovi. Poslije XVII. st. Cedulini se više ne spominju.

Grb. Na srebrnom štitu lijevokosa crna greda. Nakit: kaciga sa zlatnom krunom ukrašena s tri srebrna paunova pera. Plašt: srebrno-crn. (Sl. 8)

157 HBL, sv. 2, str. 612. 158 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 113–116, 121–128. 159 HBL, sv. 2, str. 613. 160 Isto, str. 614. 161 Isto, str. 613.


56

CIVALELI Civaleli, stara zadarska plemićka obitelj bila je jedna od najuglednijih u Zadru.162

Njeno se ime nalazi na popisima plemića iz 1283. i 1384. god. Prvi se spominje Mihovil 1247. godine. U XIV. st. se javljaju kao posrednici u rješavanju sporova ne samo u Zadru nego i u susjednim komunama Ivan i Lovre Marinov. Frane Lovrin je bio poslanik 1310. god. u Veneciji radi rješavanja spora s Pavlom I. Bribirskim, a 1325. mletačka vlast ga je ukorila zato što je pregovarao o izboru Bajamonta Tiepola za zadarskog načelnika.

Civaleli su u početku imali zemljišni posjed u neposrednoj blizini Zadra. U XIV. stoljeću kupuju zemlju u biogradskom zaleđu i na otocima, ali i na hrvatskom teritoriju. Kupovali su i solane, tako je 1317. god. Frane kupio solane na Pagu. Znamo da je Nikola Civaleli oporučno ostavio 31 solanu. Najimućniji član obitelji bio je Krševan Lovrin (umro 1384.), imao je 76 solana, od toga 46 na Pagu. U XIV. stoljeću posjed Civalelijevih se povećao uglavnom kupnjom zemlje na otocima i u zaleđu. Otok Žut su Civaleli dobili od Venecije zamjenom za kuću u Zadru. To bogatstvo je potaklo Krševana Lovrina da se bavi trgovinom vlastitim proizvodima, žitom, vinom i solju, a pod kraj života počeo se baviti novčarstvom.163 U nekoliko navrata vršio je dužnost rektora Zadra. I nakon uspostave mletačke vlasti ostao je privrženik Anžuvinaca. Bio je opunomoćenik kraljice Elizabete pri sklapanju ugovora s Franjom iz Milana za izradu sarkofaga za moći sv. Šimuna. Imetak Krševana Lovrina naslijedio je Krševan Grgurov. I on je jedan od Zadrana koji je 1406. dobio od dužda mletačko građansko pravo.

Poslije 1409. god. gospodarska moć obitelji Civaleli slabi iako im je zemljišni posjed bio vrlo velik. To je posljedica gubitka paških solana koje su donosile veliki dohodak. Paške solane je imao u vlasništvu Krševan Grgurov sve do 1413. god., a 1445. njegovi sinovi Grgur i Krševan imaju samo 18 solana na Pašmanu. To je bio rezultat mletačke gospodarske politike, kojoj je bio cilj osiromašiti bogati patricijat te ga gospodarski i politički podčiniti sebi. Uprkos svemu, obitelj Civaleli još je uvijek bila jedna od najbogatijih obitelji u Zadru.164 Uz sudjelovanje u javnom i gospodarskom životu, članovi obitelji Civaleli su se istakli i na kulturnom polju. Rektori artista padovanskog sveučilišta bili su Jerolim (1489.) i Donat (1490.). Među pjesnike zadarskog humanističkog kruga uz Donata se navodi i Grgur, spominje se u vezi s boravkom u Zadru talijanskog humanista Palladija Fosca. Tijekom XVI. i XVII. st. Civaleli sudjeluju u mletačko-turskim ratovima. Frano je kapetan mletačke konjice 1553. godine. Donat je u vrijeme Ciparskog rata imenovan 1570. god. jednim od četvorice guvernera koji su organizirali obranu i život u Zadru. I u vrijeme mletačko-turskih ratova obitelj Civaleli još je uvijek bogata, ima veliki zemljišni posjed, solane, uzgaja stoku, pa i dalje sudjeluje u životu i radu zadarske komune. Toma, sin Grgura,

162 Isto, str. 689–690. 163 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 119–120. 164 Isto, str. 116.


57

bio je 1600. god. predstavnik odbora za gradnju crkve sv. Šimuna na prostoru današnje tržnice. Donat je kao pukovnik mletačke vojske sudjelovao 1647.–1669. u borbama na zadarskom području u vrijeme Kandijskog rata. U klaustru franjevačkog samostana u Zadru nalazi se nadgrobna ploča njegova sina Frane iz 1678. godine. Drugi Donatov sin Grgur, posljednji muški potomak obitelji Civaleli, bio je skradinski biskup. Upravu Skradinskom biskupijom preuzeo je 1700. godine. Nastojao je vratiti ranije posjede biskupije, sagraditi katedralu, obnoviti kaptol i kler i organizirati župu. Obnovio je suradnju s visovačkim franjevcima. Autor je izgubljena rukopisa «Distinta relatione esistente dell' antico Regno Dalmatico». Grgur Civaleli je umro 1713. u Šibeniku, a 1716. njegovi su posmrtni ostatci preneseni u obiteljsku grobnicu u Banj na Pašmanu. S njim je izumrla obitelj Civaleli.165

Grb. Na zlatnom štitu lijevokosa greda s tri školjke, a kasnije s tri ljiljana.166 (Sl. 9) CORPONESE Šimun de Corponese bio je mletački činovnik, guverner Dalmacije i Albanije u

drugoj polovini XVII. stoljeća.167 Njegov potomak Petar, koji je bio u službi Mlečana, primljen je u zadarsko plemstvo 20. srpnja 1796. godine.168 Petrovu sinu Marinu Austrija je potvrdila stečeno plemstvo 1821. godine.169 S Marinovim sinom Petrom obitelj Corponese je izumrla.

Grb. Štit je srebrnom gredom razdijeljen na dva polja: gore na plavom iz donjih kutova polja izlaze dvije u crveno odjevene ruke s mačevima koji se ukrštavaju, a nadvisuje ih zlatna osmerokraka zvijezda; dolje na crvenom iz zelenog dna uzdižu se dvije kule s nazupčanim vijencima, a između njih je zeleno stablo.

Nakit: Kaciga sa zlatnom krunom iz koje rastu crna orlovska raširena krila, a između njih je zlatna osmerokraka zvijezda.

Plašt: Desno modro-zlatan, lijevo crveno-crn.170 (Sl. 10) DALL'ACQUA Obitelj Dall'Acqua je talijanskog podrijetla. Molbu za prijam u ninsko plemstvo

podnio je 1752. god. Michel Dall'Acqua zajedno s članovima svoje obitelji: Ivanom, Dinkom, Antunom i Matom, koji su tada bili plemići friulskog grada Concordije.171 165 HBL, sv. 2, str. 689. 166 Isto, str. 689; Prošlost Zadra III., str. 173, tab. iza str. 272, grb. 167 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 8; Nikola i Petar Corponese spominju se god. 1684. kao zapovjednici

dviju galeota koje je mletačka uprava Dalmacije uputila u ribolovna područja da stražare protiv gusara (Josip BASIOLI, Razvitak ribarstva Dugootočana, Radovi Instituta JAZU u Zadru, br. 9, 1962., str. 403).

168 Liber consiliorum, knj. VIII., list 78; Petar Corponese spominje se kao zapovjednik Dugog otoka god. 1797. (J. BASIOLI, op. cit., str. 408).

169 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 92–93. 170 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 8, tab. 5; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII./7. 171 M. NOVAK-SAMBRAILO, Političko-upravni položaj Nina, str. 184.


58

Nakon uvrštavanja u ninsko plemstvo, obitelj Dall'Acqua je god. 1796. primljena i u zadarsko plemićko vijeće.172 Dinku Dall'Acqua plemstvo su priznali Francuzi,173 a zatim i Austrija u vrijeme druge vladavine Dalmacijom.174 Potvrđen i izrađen grb obitelji, nakon duge procedure, dobila je Dinkova udovica, koja je tada živjela u Padovi.175

Grb. Vodoravno razdijeljen štit, gore u plavom pet (3,2) zlatnih šesterokrakih zvijezda, dolje u vodi pliva riba.

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom iz koje izlaze dva plava paunova pera s jednim zlatnim u sredini.

Plašt: zlatno-crven. (Sl. 11) DAMJANIĆ VRGADSKI Damjanić Vrgadski (Damiani de Vergada) je stara poljička plemićka obitelj,

kojoj je plemstvo priznato 1605. godine. Do dolaska Mlečana na vlast u Dalmaciji obitelj se nazivala Damijanić, Domijanić ili Damijanović. Uspostavom mletačke vlasti, obitelj koristi talijanizirani oblik svog prezimena, pa se od tada preziva Damiani176 Obitelj se nastanila u Šibeniku i Zadru. U šibensko plemićko vijeće primljeni su sinovi Pavlova sina Franje, Kuzma Franjo god. 1742. i Petar god. 1744.177 Sinovima Kuzme Franje – Petru, Boži, Franji i Ivanu potvrđen je 19. ožujka 1792. god. posjed nad Vrgadom. Petar se oženio 1780. god. Marijom Frankopan Ljubavac Detrico, koja je uz posjed grbu muža pripojila i svoj grb. Austrija je priznala plemstvo Damjanićima Vrgadskima 1821. godine.178 Budući da se Petar ogriješio o zakon, Austrija mu je 1860. god. oduzela plemićki naslov.179

Grb. Štit okomito razdijeljen; desna strana je dvaput vodoravno podijeljena. Gore na crvenom zlatna šesterokraka zvijezda, u sredini plavo prazno, a dolje na zlatnom iz unutrašnjeg ruba vodoravno nadesno ispružena otvorena ruka (šaka); lijeva strana vodoravno podijeljena na dva polja, gore na crvenom dva, jedan prema drugom okrenuta stojeća lava, a dolje na plavom na trupcu stoji ptica.

Nakit: kaciga s krunom iz koje rastu bivolji rogovi, među kojima se nalazi šesterokraka zlatna zvijezda.

Plašt: desno crveno-zlatan, lijevo plavo-zlatan. (Sl. 12)

172 Liber consiliorum, knj. VIII., list 78. 173 Isto, list 136a i 136b. 174 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 93. 175 Isto, str. 93, bilj. 131; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII./7. 176 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 22, 48, 87; A. V. DUIŠIN, op. cit., str. 155–156; HBL, sv. 3, 1993., str.

200–201. 177 F. A. GALVANI, Il Re d'armi di Sebenico, I, Venecija, 1884., str. 79, tab. VI. 178 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 94; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII./7. 179 Matrice delle nobili della Dalmazia, DAZd, rukopis 81, str. 64.


59

DETRICO Obitelj Detrico (Detriko, de Trico, de Tricko, Tedrico, Detricho, Thetrico) je

stara zadarska plemićka obitelj romanskog podrijetla.180 Članovi obitelji Detrico, kao bogati i ugledni ljudi u zadarskoj komuni, bili su birani na važne položaje u Zadru. Kao njen prvi član spominje se Detricus koji je živio u Zadru u XIII. stoljeću. Imao je veliki zemljišni posjed u okolici Biograda, u Turnju i Rogovu. Njegov sin Grgur proširio je posjed na Sikovo. Grgur je bio sudac i egzaminator u zadarskoj komuni i vjerojatno je umro oko 1436. godine. Grgurov sin Ivan (umro prije 16. X. 1381.) bio je rektor nekoliko puta, a i prokurator.181 Najistaknutiji član obitelji Detrico bio je Ivanov sin Šimun (umro oko 1448.) Šimun je bio iudex examinator (1394., 1398.), zakupnik tridesetine, činovnik soli, više puta rektor, bio je izaslanik kralju Žigmundu u Kninu, dva puta je biran u zadarsko Tajno vijeće. Godine 1398. dočekao je sa zadarskim plemićima austrijskog nadvojvodu Albrechta, a 1402. je zajedno s ostalim plemićima dočekao i svečano u grad Zadar uveo Aldemariska, namjesnika Ladislava Napuljskog u Ugarskoj i Hrvatskoj. Pod zapovjedništvom Aldemariska ratovao je za Vranu. Šimun je bio član izaslanstva Zadra u Apuliji, koje je od Ludovika Napuljskog dobilo potvrdu privilegija za Zadar. Tada je dobio i naslov viteza (miles) i posjed u nasljedno leno. Šimun je 1409., uz plemiće koji su prihvatili mletačku vlast, dobio i mletačko građansko pravo. Kao nagradu, on i njegovi potomci dobili su od Mletačke Republike stalni godišnji prihod. Budući da je bio u službi Mletačke Republike, pomogao joj je u uspostavljanju vlasti u Trogiru, pa je 1420. god. imenovan za trogirskog kneza. Tu je Šimun rješavao razne probleme, sukobe i organizirao gradnju jedne kule. Kad je 1423. god. bio ponovo izabran za trogirskog kneza, nije preuzeo dužnost; naime, od prethodne godine boravio je u Veneciji kao izaslanik Zadra sa zadatkom da isposluje dopuštenje za slobodnu trgovinu. Šimun je sve do kraja života bio angažiran u javnim poslovima u Zadru. Svoj veliki zemljišni posjed od oko 550 hektara podijelio je god. 1436. petorici svojih sinova.182 I dalje su članovi ove obitelji na važnim položajima u Zadru. Šimunov sin Grgur bio je deset puta knežev savjetnik, bio je prokurator samostana sv. Marije, a zajedno sa sinom Ivanom sudjelovao je u pregovorima o graničnom sukobu između Venecije i Hrvatske. I Ivan je zauzimao važno mjesto u Zadru. Imao je veliki zemljišni posjed, ratovao je s Turcima i na moru i na kopnu, bio je zapovjednik hrvatske konjice. Ivan je god. 1480. dao graditi obiteljsku kapelu u crkvi sv. Frane u Zadru. Gradnja kapele dugo je trajala, završena je tek 1510. god. Nad ulazom u kapelu sačuvan je grb obitelji Detrico, to je najstariji grb obitelji. Ivanov brat Detriko bio je u više navrata savjetnik kneza. Spominje se kao pisac soneta Ivan Krstitelj (rođ. oko 1527.). Soneti pisani latinskim jezikom nisu sačuvani.183

180 HBL, sv. 3, str. 338–340. 181 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 120. 182 Isto, str. 120–121. 183 HBL, sv. 3, str. 340.


60

Iako česti i dugi ratovi s Turcima smanjuju zemljišni posjed, obitelj Detrico i dalje zauzima važno mjesto u životu zadarske komune. Lujo, sin Lombardina, održao je govor potpore duždu Pasqualu Cicogne, koji je izabran 1585. god. Lujini potomci ratuju protiv Turaka, zapovijedaju dalmatinskim četama u mletačkoj vojsci. Mlečani postavljaju Grgura, sina Lujinog, za zapovjednika utvrde u Skradinu, a kasnije je postavljen i za providura Makarske. Grgur kao predstavnik mletačkog providura više je puta sudjelovao u pregovorima s predstavnicima turske vlasti u Bosni oko otvaranja granice. God. 1671. mletački je providur imenovao Grgura zapovjednikom konjaništva na zadarskom području sa zadatkom da brani Ravne kotare i grad Zadar od upada Turaka i pljačke. I dalje je Grgur sudjelovao u pregovorima u pograničnim sukobima s Turcima. Grgurov sin Lujo posljednji je muški član obitelji Detrico, s njime je obitelj izumrla. Lujo je sudjelovao u pomorskim i kopnenim bitkama s Turcima, bio je i zarobljen. Nakon povratka iz zarobljeništva ponovo je u vojnoj službi; pomagao je naseljavanju novog stanovništva u Dalmaciju i organizirao obranu granice, te je tako stekao naslov glavnog zapovjednika konjaništva i čin generala. Lujo Detriko je umro 1749. i sahranjen u obiteljskoj kapeli u crkvi sv. Frane u Zadru. Imao je tri kćeri, Katarinu udanu de Soppe Fortezza, Mariju udanu Ljubavac Frankopan i Palmu, udanu Fenzi. Kćerka Marije i Ivana Frankopan Ljubavac Detriko udala se 1780. za Petra Damjanić Vrgadskog ujedinivši grbove triju obitelji u jednu grbovnu sliku.184

Grb. Vodoravno razdijeljen štit, gore na crvenom zlatna osmerokraka zvijezda, dolje plavo. (Sl. 13)

FANFONJA (PLEBANIS) Fanfonja je stara zadarska hrvatska plemićka obitelj koja se spominje još u XIII.

st.185 U početku je koristila dva prezimena: Fantonja i Plebanis. Postanak tih prezimena različito se tumači. Duišin ime Plebanis povezuje s imenom rijeke Plive (lat. Pleba),186 a Ivan Danilo misli da je prezime nastalo od naziva za popa, plebanus, jer su neki članovi obitelji bili popovi u XIII. st.187 I drugo ime, Fantonja, također se tumači različito. Danilo kaže da se u Dalmaciji fafonjom ili vanvonjom naziva onaj koji govori kroz nos, pa je po toj mani Desina oca obitelj dobila ime.188 Također V. Jakić-Cestarić smatra da je prezime Fanfonja obitelj dobila po unjkavom govoru.189 Duišin kaže da

184 Vidi Damjanić Vrgadski; Prošlost Zadra III., tab. iza str. 272. 185 HBL, sv. 4, 1998., str. 130–132. 186 A. V. DUIŠIN, op. cit., str. 226. 187 Ivan DANILOV (DANILO), Obitelj zadarska de Fanfonja, Narodni kalendar, Zadar, 1870., str. 125; A.

KUZMANIĆ u svom radu “Spomeni iz mog dnevnika” (Narodni list, XIV/1875., br. 86 i dalje) izvodi podrijetlo obitelji Fanfonja iz de Plebanis.

188 I. DANILOV, op. cit., str. 126. 189 Vesna JAKIĆ-CESTARIĆ, Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena,

Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 19, Zadar, 1972., str. 135.


61

fafonja ili vanvonja označava čovjeka koji govori po našu, tj. hrvatski.190 Fafogna, Falfogna, de Fefognis su oblici prezimena kojima se obitelj služila u XIII. i XIV. st., a od XIV. obitelj se naziva Fanfonja (Fanfogna).191 Baraković ovu obitelj naziva Fafonićima.192 Fanfonje su pripadali hrvatskoj etničkoj zajednici, što potvrđuje čitav niz činjenica, na primjer, na popisu zadarskih glagoljaša nalazi se ime Krševana Fanfonje kao upravitelja crkve sv. Marije Velike (god. 1319.); on je poslije postao šibenski biskup.193 Ime Petra Fantonje je na popisu «ilirskih» (hrvatskih) pisara tumača 1653. godine. Mnogi akti o pojedinim posjedima obitelji Fanfonja pisani su kurzivnom glagoljicom.194 Fanfonje su često vršili važne funkcije u komuni. U ratu između Ludovika i Venecije bili su na strani Ludovika, a kasnije su stali uz Žigmunda Luksemburgovca. Zbog takva odnosa prema Mlečanima, Mlečani im ne dozvoljavaju da sudjeluju u komunalnoj upravi. Tek su 1520. god. Fanfonje došli do istaknutijih položaja u Zadru. Šimun Fanfonja (1663.–1707.) bio je zapovjednik mletačke vojske iz Dalmacije i sudjelovao je u ratovima s Turcima. Poslije Mira u Karlovcima bio je kao zastupnik Venecije u pregovorima oko razgraničenja s Turskom. Od 1707. god. viši je zapovjednik mletačke vojske i sudjeluje u ratu za španjolsku baštinu (1701.–1714.). Umro je od malarije u Lendinari 1707. godine, a pokopan je u crkvi sv. Marije u Zadru.195 Kada se Anđelo (1757.–1846.) oženio Dijamantom Fanfonja, baštinicom drugog ogranka obitelji Fanfonja, obitelj je gospodarski i politički ponovo ojačala. Anđelo je 1822. god. od Austrije dobio potvrdu nasljednog plemstva.196 Nakon ženidbe Antuna Fanfonje, Anđelovog sina, s Katarinom Garanjin god. 1840., obitelj se preselila u Trogir. Antunovu posjedu pripojen je posjed njegove žene, pa je Antun svom prezimenu dodao prezime svoje žene i otada se obitelj naziva Fanfonja Garanjin.197

Grb. U vodoravno razdijeljenom zlatno-crnom štitu stoji crno-zlatni lav. Nakit: kaciga sa zlatnom krunom na kojoj stoji orao raširenih krila. Plašt: zlatno-crn. (Sl. 14)

190 A. V. DUIŠIN, op. cit., str. 227. 191 K. JIREČEK, op. cit., str. 279. 192 J. BARAKOVIĆ, Vila Slovinka, str. 331. 193 Vladislav CVITANOVIĆ, Prilog poznavanju kulturne povijesti Zadra (glagoljica), Kulturna baština

samostana sv. Marije u Zadru, 1968., str. 90; HBL, sv. 4., str. 132–133. 194 V. CVITANOVIĆ, op. cit., str. 335 i 337. 195 HBL, sv. 4, str. 133. 196 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 9. DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII./7. 197 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 94–95; HBL, sv. 4, str. 131.


62

FERRARI Zadarska obitelj Ferrari izumrla je u XIX. st. Istaknuti član te obitelji je Giovanni

Maria (1680. ili 1681.–1760.), pravnik i teolog, poznat kao pisac rukopisa posvećenog zadarskom kaptolu, kojim su se uglavnom služili talijanski povjesničari Zadra.198 Donat Ferrari primljen je u ninsko plemstvo 1775. godine,199 a njegova obitelj je uvrštena u zadarsko plemstvo 1796.200 Austrija je god. 1821. potvrdila plemstvo samo najstarijem sinu Antonu.201 S Antonom se loza ugasila, imao je samo kćer Antoniju koja se bila udala za Valerija Ponte.202

Grb. Štit je vodoravno razdijeljen; gore plavo, a dolje na crnom srebrni trobrijeg koji nadvisuje osmerokraka zvijezda, a okružuju je dva stojeća lava, preko oba polja, okrenuta jedan prema drugom s palminim grančicama u prednjim šapama.

Nakit: kaciga s krunom koju krase bivolji rogovi i zlatna osmerokraka zvijezda među njima.

Plašt: desno srebrno-plav, lijevo srebrno-crn. (Sl. 15) FONDRA Obitelj Fondra je stara mletačka obitelj kojoj je još 1413. god. Žigmund dao

naslov «konte». Nekoliko članova te obitelji se u XVII. stoljeću nastanilo u Dalmaciji, vršili su istaknute funkcije u Šibeniku, Skradinu i Zadru. U trogirsko plemićko vijeće bili su primljeni god. 1695., a uskoro nakon toga uvršteni su i u plemićko vijeće Zadra. Kada se Lorenzo Fondra oko 1700. god. oženio Antonijom Ferra, obitelj je dobila novo prezime: Fondra Ferra.203

Grb. Vodoravno podijeljen štit, gore srebrno, dolje crveno sa zelenim brežuljkom na dnu, iz kojeg raste stablo s dvije isprepletene grane s listovima, uz stablo na crvenom stoje dva zlatna okrunjena lava.

Nakit: kaciga s krunom na kojoj stoji crni okrunjeni orao. Plašt: srebrno-crven.204 (Sl. 16) FONDRA FERRA Spajanjem obitelji Ferra i Fondra ženidbom Lorenza Fondre s Antonijom Ferra

došlo je do promjene prezimena tako da se prezimenu Fondra dodaje prezime Ferra. Uz spajanje posjeda ovih obitelji došlo je i do promjene u grbu Fondre. Petru Boži,

198 HBL, sv. 4, str. 182–183. 199 M. NOVAK-SAMBRAILO, Političko-upravni položaj Nina, str. 185. 200 Liber consiliorum, knj. VIII., list 78. 201 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 95–96; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII/7. 202 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 9, 10, tab. 5, 6. 203 HBL, sv. 4, str. 321. 204 Isto, str. 321; C. G. F. HEYER, Der Adel, tab. 30.


63

posljednjem članu obitelj Fondra Ferra, Austrija je priznala plemstvo 1823. godine. I ova je obitelj u XIX. st. izumrla.205

Grb. Štit je kvadriran, u prvom polju na plavom zlatni slon s kulom, okrenut udesno; na drugom polju na crvenom srebrni malteški križ; treće polje na crvenom tri (1, 2) igraće kocke; četvrto crveno polje je podijeljeno s tri plave savijene grede.

Nakit: kaciga s krunom na kojoj stoji dvoglavi okrunjeni orao. Plašt: desno zlatno-plav, lijevo srebrno-crven. (Sl. 17) GALELLI Zadarska patricijska obitelj Galello (de Galeli, Galelis, Galellis, Galello, Galetus,

Galio, Gallelli, Gallelis, Gallelli, Gallellis, Gallello, Gallis, Gallo, Gallus) nastala je do kraja XIII. stoljeća. O njoj ima više podataka u XIV. st. Formirali su zemljišni posjed duboko u zaleđu Zadra, bili su u grupi srednjih zemljoposjednika. Benedikt, sin Nikole, optužen je za umorstvo kraljice Elizabete. Kad su Mlečani uspostavili vlast, on je 1411. god. optužen za nevjeru Veneciji i bio je prognan iz Zadra. Među zatočenima u Veneciji bio je i Šimun. Politika Venecije utjecala je na siromašenje ove obitelji. Ipak se odupiru pritisku Venecije i u otežanim uvjetima daju zemlju na obradu, a sklapaju i druge poslove. Najistaknutiji član obitelji bio je Bernardin, humanist, generalni vikar Krakovske biskupije. Kao istaknuti pravnik, bio je savjetnik poljskog princa Fridrika. U arhivu nadbiskupske kurije u Krakovu sačuvano je desetak svezaka dokumenata o njegovu djelovanju. Njegovu ostavštinu je sredio nećak mu Bernardin koji je početkom XVI. st. bio na studiju u Krakovu. U drugoj polovini XV. i početkom XVI. st. Galelli se spominju kao posjednici, kupuju zemlju i trguju. Franjo de Gallelis je jedan od pomirbenih sudaca između majstora koji su radili na kneževoj palači u Rabu (1483. god.).206 Na popisu iz 1527. god. navode se samo Šimun i Petar, a Franjo je zabilježen kao član Velikog vijeća 1571. i 1574. godine. U matičnoj knjizi vjenčanih god. 1611. upisan je Jeronim. Poslije se obitelj Galelli više ne spominje u dokumentima.207

Grb. Na trobrijegu stoji ulijevo okrenuta kokoš.208 (Sl. 18)

205 HBL, sv. 4, str. 321; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 96; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII/7. 206 I. PETRICIOLI, Umjetnička obrada drveta, str. 90. 207 HBL, sv. 4, str. 544–546; crtež grba. 208 Na nadgrobnoj ploči ribara Pavla Kokošića, koja se nalazi u klaustru franjevačkog samostana u Zadru,

na štitu je kokoš, okrenuta ulijevo, a stoji na ostima. U lijevom gornjem kutu je nadvisuje šesterokraka zvijezda. Na ploči je uklesana 1459. godina. Vidi Prošlost Zadra III, str. 174; C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 46, tab. 31, donio grb s nadgrobne ploče zadarske obitelji Galleno. Grb je vodoravno podijeljen na dva polja gredom na kojoj su dvije šesterokrake zvijezde. Na gornjem polju je kokoš, a donje je slobodno. U obiteljskoj povijesti Alfreda Benje, HAZd, rukopis 98, iza str. 100, u rekonstrukciji grba obitelji Galelli heraldički simboli koji se javljaju u grbovima Galellijevih nalaze se u donjem polju grba.


64

GRISOGONO Početci obitelji Grisogono su u Zadru. Ova je obitelj na popisu plemića iz 1283.,

a njeno je ime uklesano na vratima crkve sv. Krševana 1290. godine.209 Obitelj Grisogono bila je brojna, a njeni su članovi živjeli i u Splitu, Trogiru i na Braču, gdje su sudjelovali u svjetovnom i crkvenom životu i zauzimali važne položaje.210 Prezime je nastalo od osobnog imena Grisogonus koje je u XIII. i XIV. st. bilo vrlo često u Zadru. U početku u ispravama nose prezime de Grisogono ili Grisogoni de Mauro ili de Grisovanis. Od XIII. st. zovu se i de Bartholatijs. U XIV. st. nazivaju se Grisovano, a zatim de Grisogonis ili de Grisogono, a u XV. st. de Grixogonis. Budući da je obitelj bila brojna, u dokumentima uz prezime Grisogonus navode se pridjevci, na primjer de Grisogonis Schodeuich ili samo Schoduich, zatim Duicouich de Grisogonis ili Crisogonis de Ducouich i stari pridjevak de Bartolatijs.211 U XVI. stoljeću Baraković ih naziva i Grižogonima.212 Obitelj je u drugoj polovini XIII. st. gospodarski ojačala. Temelj njihova bogatstva je zemljišni posjed rasut po čitavom zaleđu i po otocima, ali i na hrvatskom teritoriju. Uz zemljišni posjed imali su i stoku, bili su i vlasnici solana. Bavili su se trgovinom solju i vinom, ali i novčarskim poslovima. Ulagali su i u trgovinu. Kroz nekoliko stoljeća više članova obitelji bilo je na istaknutim funkcijama u zadarskoj komuni. Grisogoni su bili rektori, egzaminatori, savjetnici, a istakli su se i u vjerskom životu.213 Do 1450. god. stalno su povećavali svoj posjed, zatim je uslijedila stagnacija i potom postupno gospodarsko propadanje pod Mlečanima.214 U obitelji Grisogono najistaknutije mjesto pripada Federiku Grisogonu, znanstveniku.

Federik Grisogono (1472.–1538.), «artium et medicinae doctor»,215 bio je kozmograf i astrolog, matematičar i fizičar, filozof, liječnik i muzikolog, suvremenik je i studentski kolega Nikole Kopernika. Na padovanskom sveučilištu je predavao astrologiju i matematiku, uz to je izvan svojih redovnih kolegija držao predavanja iz filozofije. Astrologijom se služio u medicini, na temelju astroloških tablica postavljao je dijagnoze i prognoze svojih bolesnika. U Grisogonovo vrijeme europsko stanovništvo bilo je ugroženo epidemijama kužnih bolesti pa se posvetio i rješavanju tih problema, što je vidljivo iz traktata o kužnim bolestima. Bavio se i proučavanjem plime i oseke te dao značajan prilog rješavanju tog problema. Grisogono je iz političkih razloga 1509. god. napustio Padovu i došao u Zadar. U to je vrijeme upravljao svojim posjedima, radio kao liječnik i sudjelovao u radu vijeća čiji je bio član. Sva svoja razmišljanja o

209 A. V. DUIŠIN, op. cit., str. 293; G. SABALICH, op. cit., str. 195; HBL, sv. 5, 2002., str. 205–209. 210 A. V. DUIŠIN, op. cit., str. 294. 211 S. ANTOLJAK, «Artium med. doct.», str. 28–29. 212 J. BARAKOVIĆ, Vila Slovinka, str. 323. 213 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 113–116, 121; Prošlost Zadra II., str. 388, 406, 428; Prošlost Zadra

III., str. 383. 214 Prošlost Zadra III., str. 106–107, 269. 215 Zbornik radova o Federiku Grisogonu, Zadar, 1974.; HBL, sv. 5, str. 214–215.


65

nizu znanstvenih problema zapisao je i objavio u Veneciji. Sve svoje radove pisao je latinskim jezikom, tada svjetskim jezikom. Krajem XVI. st. u Zadru je osnovana književna akademija (Accademia degli Incoloriti) čiji su članovi bili Antun Grisogono, prvi predsjednik, i Ivan Grisogono, svećenik, bio je tajnik. Ivan je Mletačkoj Republici 1726. god. ustupio svoj posjed nedaleko od sv. Marka, gdje su naseljeni albanski doseljenici. Ivan je umro 1765. ili 1766. kao posljednji muški potomak zadarske obitelji Grisogono. Njegove posjede naslijedili su nećaci po ženskoj lozi iz obitelji Cerineo i zadarske obitelji Franceschi, koji su svome prezimenu dodali i prezime Grisogono.216

Grb. Na štitu su peterostrukom vodoravnom diobom smještene naizmjence po tri zlatne i tri srebrne grede.

Nakit: kaciga s krunom na kojoj stoji jednorog okrenut udesno. Plašt: desno zlatno-crn, lijevo zlatno-srebrn.217 (Sl. 19) KRELJANOVIĆ ALBINONI Kreljanovići (Kreglianovich) su potjecali iz Senja. U XVII. st., god. 1611.,

trojici braće, Matiji, Nikoli i Vicku, nadvojvoda Ferdinand je dodijelio diplomom naslov viteza, a car Leopold je 15. veljače 1695. god. uz obnovljeni grb potvrdio plemstvo Ivanu Viktoru Kreljanoviću. Grgur Kreljanović je god. 1689. preselio u Šibenik, zatim je njegov sin Matija prešao u Trogir, a Grgurov sin Ivan se oženio zadarskom plemkinjom Katarinom Albinoni.218 Ivanovi potomci, sin Grgur i unuk Ivan, nastanili su se u Zadru i svojim su djelovanjem dali značajan doprinos kulturnom, gospodarskom i političkom životu grada. Grgur je po završetku studija prava došao u Zadar stupivši u mletačku službu.219 Kada je Mirom u Campoformiju god. 1797. Dalmacija došla pod vlast Austrije, Grgur se stavio u službu novoj vlasti. Francuska je vojska pod Molitorom ušla u Zadar 17. veljače 1806. god. i tada je Zadar došao pod vlast Francuza. Grgur Kreljanović je ostao na položaju suca, na kojem ga je zatekla francuska vladavina. Grgur se potpuno posvetio novoj vlasti, nastojeći joj pomoći, pa je postavljen za generalnog inspektora za cijelu Dalmaciju. God. 1808. odlazi u Split kao delegat, a nakon formiranja Ilirskih provincija, krajem ožujka 1810. god. vraća se u Zadar, gdje ponovo vrši funkciju delegata. U prosincu god. 1813. Zadar zauzima austrijska vojska. Našavši se pod novom vlašću, prihvaćajući je, stupa u službu. Budući

216 HBL, sv. 5, str. 214–215. 217 DAZd, Spisi Heraldičke komisije, sv. 5, VIII./7. 218 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 13. Obitelj Albinoni je talijanskog podrijetla. Najprije je primljena u

ninsko plemstvo a zatim, 1796. god., u zadarsko. Najpoznatiji član obitelji je Jakov Albinoni, pjesnik iz XVIII. st., koji je svoje stihove upućene Francescu Mariji Tomaseu posvetio zadarskom nadbiskupu Zmajeviću. U XIX. st. obitelj je izumrla. Posljednji član obitelji bila je Katarina. Vidi o Jakovu u HBL, sv. 1, str. 67.

219 Vjekoslav MAŠTROVIĆ, Zadranin Ivan Kreljanović Albinoni, istaknuti hrvatski intelektualac iz početka XIX. st., Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 19, 1972., str. 65–72.


66

da je već došao do umirovljenja, a teško podnoseći novonastalo stanje, Grgur je god. 1816. otišao u mirovinu.

Grgurov sin Ivan rođen je 1777. god.220 Najveći dio svog života proveo je u Zadru. Boraveći na studiju prava u Italiji, upoznao se s odjecima Francuske revolucije u Zapadnoj Europi. Po završetku studija vratio se u Zadar. Uz rad u odvjetničkoj kancelariji dr. Petra, kneza od Vrgade, bavio se književnošću i nastojao riješiti neke probleme u kulturi, pa je zato besplatno i primio mnoga zaduženja u želji da pomogne svome narodu i svom gradu. Osim toga bio je i savjetnik u općinskoj upravi Zadra. Nakon organiziranja francuske vlasti u Zadru, Ivan postaje sudac Prvostepenog suda u Zadru. Osim sudačkih i sudsko-upravnih poslova Kreljanović je pokazao velik interes i za školstvo. Radio je na otvaranju pučke škole i liceja. Nastojao je da se u Zadru održi školstvo na sveučilišnom rangu. Dolaskom Austrije ponovo na vlast u Dalmaciji, Kreljanović je još neko vrijeme bio na dužnosti suca Prizivnog suda u Zadru. Imenovan je za inspektora nastave za Dalmaciju 15. travnja 1814. Na novoj dužnosti Kreljanović je nastojao ostvariti svoje želje za reorganizacijom i unapređenjem školstva, pa je 24. studenog otvorena normalka i gimnazija u Zadru. Uprkos svom radu i zalaganju na gospodarskom, kulturnom i društvenom uzdizanju Zadra, Kreljanović je u doba druge austrijske vladavine bio stalno zapostavljan. Najviše ga je tištilo to što nije mogao dobiti plaćenu službu. Sve je poslove i funkcije vršio besplatno. Takav odnos Austrije nije ga pogađao iz materijalnih razloga, jer je njegova obitelj bila imućna, nego iz moralnih. Kreljanović nije bio dovoljno oprezan u vrijeme početnog formiranja kadra, koji je imao obavljati razne službe druge austrijske vladavine, pa ga uzimaju na udar nesavjesni pojedinci, koji njega i druge intelektualce denunciraju i onemogućuju im da dođu do određenih prava i dužnosti u svojoj sredini. Zato, ubrzo nakon odlaska svoga oca u mirovinu, i nakon preseljenja u Veneciju, Ivan Kreljanović daje ostavku na službi cenzora, pa se u drugoj polovini 1818. god. i on preselio u Veneciju. Iako je živio u Veneciji, Ivan Kreljanović je 1822. god. primljen u plemstvo Zadra.221

Grb. U vodoravno razdijeljenom štitu sa zelenim dnom stoji srebrni vuk, udesno okrenut, objema šapama drži uzdignutu sablju.

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom iz koje raste vuk, poput onog u grbu. Plašt: zlatno-plav. (Sl. 20) LANTANA Lantana je talijanska obitelj, podrijetlom iz Bergama. Mletački pukovnik Šimun

Lantana bio je god. 1752 primljen u ninsko plemstvo.222 I ta je obitelj god. 1796.

220 Isto, str. 72–96. 221 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 96–98; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII./7. 222 M. NOVAK-SAMBRAILO, Političko-upravni položaj Nina, str. 184–193 i 196.


67

primljena u zadarsko plemićko vijeće. Francuzi im priznaju plemstvo 1806. godine. Austrija je Josipu Lantani potvrdila plemićki naslov i grb 1822. godine.223

Grb. U okomito razdijeljenom štitu, desno u srebrnom nad zelenim dnom štita kula s tri nazupčana tornja, lijevo u srebrnom polju iz brijega raste stablo udike.

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom iz koje rastu dva plava i jedno srebrno paunovo pero.

Plašt: zlatno-plav. (Sl. 21) LICINI Licini je stara poljička obitelj koja se doselila u Zadar.224 Obitelj je u XIX. st.

izumrla. Posljednji član obitelji Antun Licini, sin Dinka, bio je primljen u zadarsko plemstvo 1796. godine. Austrija je 1821. god. Antunu priznala plemićki naslov zajedno s grbom.225

Grb. Šest puta podijeljena lijevokosa greda – zlatno-crveno-plava – dijeli štit; gore na srebrnom iz grede raste lav; dolje četverolisna stilizirana ruža u crvenom polju.

Nakit: kaciga s krunom ukrašena s pet paunovih pera u crvenoj, plavoj i srebrnoj boji.

Plašt: desno zlatno-crven, lijevo srebrno-plav. (Sl. 22) MATAFARI Stara zadarska patricijska obitelj koja je, po svoj prilici, u XIII. st. dobila

prezime po nadimku Matafar, što na talijanskom jeziku znači ubojica. Jedno od muških imena koje se često javlja jest Vučina.226 U vrijeme vladavine Anžuvinaca nad Dalmacijom Zadar je u gospodarskom usponu. Matafari su bogati i uspješni poslovni ljudi koji sudjeluju u društvenom, političkom i kulturnom životu grada.227 U XIII. st. šire zemljišni posjed izvan zadarskog distrikta, a imaju mnogo zemlje i na otocima, ali i u neposrednoj blizini Zadra. Dobili su ljubački posjed od Ladislava Napuljskog.228 Uz zemljišni posjed Matafari su bili i vlasnici solana. Marin Matafari je 1367. god. prodao 20 solana, a u zakup je dao 54, od toga 51 na Pagu. I Filip 1372. god. ima solane na

223 Liber consiliorum, knj.VIII. list 78; C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 14, 53, tab. 9; G. SABALICH, op. cit.,

str. 26–27; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 75, 79, 98; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII/7. 224 Amos Rube FILIPI, Kretanje broja stanovništva zadarskih otoka, Radovi Instituta JAZU u Zadru, br. 4-5,

1959., str. 279–318. Na str. 310 kaže da je vlasnik otočića Ošljaka Licini 1754. doveo iz grada Cresa prve stalne žitelje otočića. To su bila dva brata Valčića. G. SABALICH, op. cit., str. 454, kaže da se ova obitelj, podrijetlom iz Poljica, prije zvala Latičić.

225 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 14, 54, tab. 9.; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 75, 79, 98–99; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII/7.

226 Prošlost Zadra II., str. 217, 230. 227 Isto, str. 231. 228 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 124.


68

Pagu; 34 daje u zakup.229 Pojedini članovi obitelji bavili su se trgovinom. Među njima je značajno mjesto zauzimao i Benedikt de Matafaro. Bavio se trgovinom na malo i na veliko, uvozi uglavnom hranu za Zadar i Dubrovnik. Od njegovih sinova Toma i Vučina su suci i vitezovi, Jakob se bavio trgovinom i novčarstvom, što nastavljaju i njegovi sinovi Nikola (Colanus) i Franjo. Četvrti Benediktov sin Kolan trgovao je mesom i životinjama na veliko i bio zakupnik općinske mesnice. On je kao i brat mu Franjo sudac, tribun i sudski pristav. Njihovi rođaci, potomci Mihe, Vidova djeca, posvetili su se svećeničkom zvanju. Vidov sin Dimitrije je župnik u Zadru a zatim ninski biskup, kći Femija je redovnica u samostanu sv. Dimitrija. Najviše časti postiže Vidov sin Vučina i njegovi sinovi Vid i Ludovik. Oni su zajedno sa svojim stricem Petrom, zadarskim nadbiskupom, bili pristaše Ladislava Napuljskog. Zbog toga im je 1397. konfiscirana imovina.230 Najistaknutiji članovi ove obitelji su Nikola i Petar. Uz podršku Francuske papa je Nikolu imenovao zadarskim nadbiskupom 1333. iako su mu nedostajali niži svećenički redovi. Zadarski notari tek od početka 1334. u dataciji dokumenata spominju Nikolino ime. Pretpostavlja se da je dao sastaviti tobožnji kraljevski privilegij, potvrdnicu kralja Stjepana III. iz 1166. godine, u želji da samostanu sv. Kuzme i Damjana oduzme prihode od posjeda na kopnu (Rogovo, Vrbica, Kamenjani), koje je zajedno s drugima uživao njegov brat Dimitrije, kasniji ninski biskup. Nikola je bio protivnik Mlečana, a saveznik Anžuvinaca. Nakon Ludovikova poraza u ratu s Venecijom Nikola je 1346. god. napustio Zadar i otišao u Padovu. Kao vikar je putovao po Europi. Nastavio je studij i stekao naslov doktora civilnog prava. Poslije poraza Venecije vratio se u Zadar gdje je ostao do kraja svog života. Djelo «Thesaurus pontificum» dovršio je 1351. god., a pretpostavlja se da je tada završio i «Obsidio». Nada Klaić je nastojala nizom argumenata dokazati autorstvo Nikole Matafarija.231

Nikolin sinovac Petar kandidirao se za zadarskog nadbiskupa poslije Nikolina nasljednika 1376. Petar tada nije imao potrebne godine života, ali ga je uz pomoć Karla Dračkog papa ipak postavio na dužnost nadbiskupa. Petar je deset godina upravljao Zadarskom nadbiskupijom bez posvećenja. On je osnovao katedralni kaptol, a 1395. donio je odluku da je svaki od dvanaest kanonika dužan u roku od jedne godine naučiti pjevati, a ukoliko ne nauči, na njegovo mjesto mora doći novi kanonik. Da bi kanonici naučili pjevati, nadbiskup je odredio da se namjesti magister cantorum, koji će za plaću dobiti najviše 12 dukata godišnje. Pokušao je srediti crkvene prilike na Pagu. Naime, Pažani su htjeli imati vlastitog biskupa. To je bio jedan od zahtjeva bune iz 1393. god. Iako se Petar 1392. god. zakleo na vjernost Mariji i Žigmundu, on je stao na stranu Ladislava Napuljskog. Kad su Žigmundovi poslanici došli u Zadar, poslije poraza kod Nikopolja 1396. god., tražili su da im se predadu krivci za smrt kraljice Elizabete. Iako

229 Isto, str. 209. 230 Prošlost Zadra II., str. 231. 231 Prošlost Zadra II., str. 231, 300, 307, 309, 334, 337–345, 348, 362, 515, 521.


69

se Petar ne spominje, on je prije dobivanja naloga za konfiskaciju imanja napustio Zadar. Kralj je zabranio da se Petrovo ime koristi u ispravama. Petar se sklonio kad pape Bonifacija IX., a potom je otišao u službu u Ascoli, gdje je i umro.232

Na čiju će stranu stati Zadar, na onu Ladislava Napuljskog ili Žigmundovu, presudno je utjecala obitelj Matafari. Gvido Matafari došao je u Zadar kao vitez kralja Ladislava Napuljskog, imenovan je za rektora i počeo pregovarati s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem. Nakon sklopljenog sporazuma u zadarsku luku ušle su galije Ladislava Napuljskog, a veliko vijeće je iskazalo vazalsku pokornost novom kralju.233 Među zatočenim Zadranima koje je Venecija, nakon uspostave svoje vlasti u Zadru, odvela 1412. godine nema niti jednog člana obitelji Matafari.234 Inače, broj članova obitelji se smanjuje, to se vidi i po broju kandidata za dužnost savjetnika. Matafari su s najmanjim brojem kandidata.235 Obitelj se nalazi na popisu plemića iz 1527. god., gdje se navode dvije obitelji s 9 članova.236 U razdoblju od 1522. do 1540. godine bili su jedna od 18 patricijskih obitelji čiji su članovi sudjelovali u radu velikog vijeća.237 Na popisu iz 1552., što ga je učinio sindik Giustiniani, obitelji Matafari nema.238

Grb. Na plavom štitu zlatni kolac, u poljima sa strane po tri zlatna ljiljana okomito poredana.239 (Sl. 23)

MIRKOVIĆ Obitelj Mirković je stara obitelj, spominje se još u XV. stoljeću. S. Antoljak,

govoreći o Petru Zoraniću, a prema podatcima koje donosi paški notar Ruić, kaže da je jedna grana paških Zoranića uzela novo obiteljsko ime.240 Prvi član obitelji Zoranić koji se po ocu nazvao Mirkovićem, bio je Ivan. On je god. 1433. dobio nasljedno plemstvo.241 Mirkovićima je u nekoliko navrata bilo potvrđeno plemstvo. Ivanovi sinovi Matija i Nikola dobili su 1503. god. naslov «conte palatino» od cara Maksimilijana I. Nadvojvoda Karlo je diplomom 1578. god. potvrdio plemstvo, zajedno s grbom, Ivanu Mirkoviću, njegovu bratu Franji i bratiću Nikoli. Bilo im je priznato i ugarsko

232 Prošlost Zadra II., str. 231, 334, 349, 359, 361, 362–363, 521. 233 Isto, str. 364. 234 Prošlost Zadra III., str. 41. 235 Isto, str. 107. 236 Isto, str. 261–262. 237 Isto, str. 269. 238 Isto, str. 262. 239 Isto, str. 173, grb na tabli iza str. 272; I. PETRICIOLI, Umjetnička obrada drveta, str. 27, bilj. 8. 240 S. ANTOLJAK, Nekoliko problema iz biografije Petra Zoranića, Zadarska revija, br. 5, 1969., str. 385–

394 (388). 241 S. ANTOLJAK, Novi podaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniću, Građa za povijest književnosti

Hrvatske, knj. 22, JAZU, Zagreb, 1952., str. 245–273 (245).


70

plemstvo, a god. 1585., preporukom cara Rudolfa II., primljeni su u senjsko plemstvo.242 Samo je Ivan imao potomke. U ninsko plemstvo Mirkovići su primljeni polovinom XVIII. st. U životu Nina Mirkovići su stalno prisutni. Obnašali su čitav niz dužnosti u komuni.243 Braća Josip i Aleksandar povezuju se ženidbama sa Zadrom, pa su zajedno s rođakom Nikolom god. 1796. primljeni u zadarsko plemićko vijeće.244 I francuska vlast im je potvrdila stečeno plemstvo,245 ali u vrijeme druge austrijske vladavine u zadarsko je plemstvo primljen samo Aleksandar.246

Grb. Na plavom štitu udesno okrenuta djevojka, naga do pojasa, s dugom kosom niz leđa, u desnoj ruci drži polumjesec okrenut udesno, a lijevom rukom drži isukani mač; nadvisuju je u kutovima štita dvije osmerokrake zvijezde.

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom iz koje raste crni orao raširenih krila, a u jednoj kandži drži udesno okrenut polumjesec.

Plašt: zlatno-plav. (Sl. 24) NASSI Obitelj Nassi (de Nassis, Našić) je stara zadarska patricijska obitelj. V. Jakić-

Cestarić smatra da je obitelj Nassis dobila prezime po pretku koji se zvao Nasce de Bivaldo.247 K. Jireček navodi oblike imena obitelji Nassis, koji su se najčešće upotrebljavali, naročito u XIV. stoljeću.248 Za vrijeme vladanja Anžuvinaca Dalmacijom bili su jedna od najbogatijih obitelji u Zadru. Njihovo bogatstvo se temeljilo na velikom zemljoposjedu koji se u XIII. i XIV. stoljeću protezao duboko u zadarski distrikt.249 Poslije 1409. god. bogatstvo obitelji Nassi se smanjuje. Među prognanim zadarskim patricijima u Veneciju 1411. god. bilo je pet članova njihove obitelji. Jedan od njih, Ivan Mihajlov i njegov sin Miha prodali su dio posjeda. Iako je njihov posjed i u vrijeme mletačke vladavine još uvijek bio velik, Nassi su gospodarski osiromašili. Više su prodavali zemlju, nego što su je kupovali.250 Uz zemljišni posjed Nassi su bili vlasnici brojnih solana sve do 1409. godine. Ivan Mihajlov je 1403. god. prodao 72 solane,251 a 1442. prodali su solanu Franjo i Jeronim.252 Kroz protekla stoljeća Nassi su trgovali žitom, stokom, solju i

242 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 15, 62, 121, tab. 10; Ivan BOJNIČIĆ, op. cit., str. 125, tab. 88. 243 M. NOVAK-SAMBRAILO, Političko-upravni položaj Nina, str. 183. 244 Liber consiliorum, knj. VIII., list 78. 245 Liber consiliorum, knj. VIII., list 136a–136b. 246 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 78, 99; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII./7. 247 V. JAKIĆ-CESTARIĆ, op. cit., str. 142–143. 248 K. JIREČEK, op. cit., str. 313. 249 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 126. 250 Isto, str. 127. 251 Isto, str. 209. 252 Isto, str. 215.


71

tekstilom.253 Tijekom XV. i XVI. st. sudjeluju u radu vijeća, a pojedini su se članovi po više puta kandidirali za kneževe savjetnike. Tako su se u razdoblju između 1522. i 1540. godine više puta kandidirali i bili birani za kneževe savjetnike – Rafael u 22, a Ivan u 19 mandata,254 tako da su u prvoj polovini XVI. st. bili najutjecajniji članovi vijeća.255 U XVII. st., 1620. god. spominje se Nassi kao liječnik.256 Jednom od posljednjih članova obitelji, Antunu Nassiju, Austrija je priznala plemstvo 1823. god.257 U XIX. stoljeću obitelj je izumrla.

Grb. U štitu, na plavom tri lijevokose zlatne grede. Nakit: kaciga sa zlatnom krunom iz koje raste zlatno rašireno orlovo krilo s tri

lijevokose plave grede. Plašt: zlatno-plav. (Sl. 25) NOZDRONJA Nozdronje (de Nosdrogna, Nozdronjić) su pripadali hrvatskom plemenu Draganića,

u Zadar su se doselili sredinom XIII. st., ali su i dalje zadržali svoj posjed na hrvatskom teritoriju. U drugoj polovini XIV. st. Nozdronje su kupovali zemlju ne samo na hrvatskom teritoriju nego i u zadarskom distriktu.258 Bili su manje imućna obitelj, što se vidi i po tome što je jedan član obitelji, Donat, učio zanat 1496. godine.259 U zapisnicima vijeća u XV. st. nema njihova imena.260 Obitelj je izumrla.

Grb. Na srebrnom štitu tri crna kolca.261 (Sl. 26) PARMA Parma je stara plemićka obitelj podrijetlom iz Parme. Ivan Parma je živio oko

1300. god. u Veroni. Iza njega se obitelj dijeli u dvije grane koje su upotrebljavale različite grbove. Ti su se grbovi spojili 1687. godine. Julijevi sinovi bili su čelnici novih grana obitelji. Antonio je ostao u Veroni, a Ivan se 1750. god. preselio u Zadar.262 Njegovi potomci, sinovi Tiberija, Julije263 i Jakov Antun Gašpar primljeni su

253 Isto, str. 277. 254 Prošlost Zadra III., str. 107. 255 Isto, str. 269. 256 Miloš ŠKARICA, Zadarski liječnici, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 2, Zadar, 1955., str. 147. 257 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 100; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII/7. 258 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 42, 111, 131. 259 C. FISKOVIĆ, Zadarski sredovječni majstori, str. 27, bilj. 57. 260 Prošlost Zadra III., str. 106. 261 Isto, str. 173, opis grba. 262 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 17, 68, tab. 11. 263 Izdao priručnik za unaprjeđenje agrarne proizvodnje, preveden i na hrvatski jezik; v. Š. PERIČIĆ, Dalmacija

uoči pada Mletačke Republike, Zagreb, 1980., str. 7; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 100.


72

20. srpnja 1796. god. u zadarsko plemićko vijeće. Austrijska vlast priznala je plemstvo Franji, sinu Julijevu. Obitelj izumire s njegovim sinom Julijem.264

Grb. Zelenom gredom, podijeljenom s tri lijevokose zlatne grede, podijeljen je štit, gore na crvenom glava srebrnog jednoroga, dolje štit okomito podijeljen, desno uz kulu stoje dva lava u plavom, a dno polja je zeleno, lijevo polje vodoravno podijeljeno, gore na zlatnom stoji orao raširenih krila, a dolje na plavom kosi srebrni križ sa šerterokrakim zlatnim zvijezdama između krakova.

Nakit: kaciga s krunom, a na kruni orao raširenih krila. Plašt: desno srebrno-crven, lijevo plavo-zelen. (Sl. 27) PELLEGRINI Obitelj Pellegrini, koja vuče podrijetlo iz Venecije, bila je najprije uvrštena u

hvarsko plemstvo. U to vrijeme, sve do 1480. god., prezivala se Dobretić. Tada je Pellegrino Dobratić uzeo prezime Pellegrini. Vicko Pellegrini je 1690. god. primljen u trogirsko plemstvo. Njegovi su se potomci nastanili u Šibeniku i Zadru.265 U zadarsko plemićko vijeće primljeni su 1694. godine.266 Austrija je 1823. Hijacintu Pellegriniju potvrdila ranije stečeno plemstvo.267

Grb. U plavom štitu nalazi se sniženi rog na kojem stoji golubica s maslinovom grančicom u kljunu. Ispod roga je rašireno golubovo krilo.

Nakit: kaciga s krunom koju krase dva zlatna paunova pera sa strane i jedno srebrno paunovo pero u sredini.

Plašt: desno zlatno-plav, lijevo srebrno-plav. (Sl. 28) PELLEGRINI DANIELI Sestra žene Josipa Pellegrinija, Hijacintova brata, bila je udata za Antona Danieli

Tommasoni, ali kako nisu imali djece, prenijeli su svoje ime i posjed na Josipove potomke, koji od tada nose novo prezime Pellegrini Danieli.268 Austrija je toj novoj lozi stare obitelji 1826. godine priznala nasljedno plemstvo i dodijelila stari grb obitelji Pellegrini, koji je bio potvrđen njihovu stricu Hijacintu.269

264 Roman JELIĆ, Zadarsko nahodište, Radovi Instituta JAZU u Zadru, br. 10, 1962., str. 232, spominje ga

kao skrbnika Zadarskog nahodišta do god. 1804., a na str. 249 kaže da je god. 1823. bio član Javne dobrotvornosti.

265 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 18, 70, tab. 12.; F. A. GALVANI, op. cit., knj. I., str. 170, tab. XII; G. SABALICH, op. cit., str. 422–424; Ugo INCHIOSTRI, Di un codice araldico traguriense Pellegrini, Archivio storico per la Dalmazia, IV., 21, str. 121–131.

266 Prošlost Zadra III., str. 400. 267 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 100–101; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII/7. 268 J. BERSA, Epigrafi nella Galleria Pellegrini Danieli a Zara, Bullettino di archeologia et storia dalmata,

VI./1831., br. 11, str. 161–169; Miroslava DESPOT, Putopisac Johann Georg Kohl o zadarskoj zbirci “Pellegrini”, Vijesti muzealaca i konzervatora NRH, VIII., 1959., br. 9, str. 82.

269 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 81, 101.


73

PETRICIOLI Obitelj Petricioli je još jedna obitelj koja vuče podrijetlo iz Italije, iz Brescie.270

Kao ugledni građani Zadra Valentin, Marko i Ivan Petricioli primljeni su u ninsko plemstvo 1775. godine.271 Valentinovi sinovi primljeni su u zadarsko plemstvo 1796. godine. Austrija je priznala plemstvo Ivanu Krstitelju i Josipovu sinu Ivanu Petricioliju 1822. godine.272 Obitelj Petricioli i danas živi u Zadru.

Grb. U plavom, vodoravno razdijeljenom štitu nalaze se: gore tri (2,1) zlatna stilizirana ljiljana, dolje zlatna osmerokraka zvijezda.

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom iz koje rastu dva raširena crna orlovska krila. Plašt: plavo-zlatan. (Sl. 29) PETRIZO Petrizo (Petrica) je jedna od najstarijih zadarskih patricijskih obitelji o kojoj

međutim ima vrlo malo podataka iz XIV. i XV. stoljeća.273 Ivan Petrizo je sudac 1384. godine.274 Toma Petrizo je jedan od najvatrenijih pristalica mletačke vlasti; pomogao je Mlečanima u zauzimanju Zadra 1409. godine.275 Članovi obitelji se ne spominju kao vijećnici u XV. stoljeću.276 U crkvi sv. Krševana u Zadru nalazila se nadgrobna ploča Tome Petrizo s grbom i natpisom s početka XV. st., međutim, sada nije na svom mjestu, po svoj je prilici u samoj crkvi među ostalim skinutim pločama. Obitelj je dosta rano izumrla.

Grb. Na štitu stoji orao raširenih krila.277 (Sl. 30) PONTE Obitelj Ponte je talijanska obitelj podrijetlom iz Bergama, u plemićko vijeće

Zadra primljena je u vrijeme druge austrijske vladavine. Ne zna se kada je obitelj došla u Dalmaciju. Prvi se spominje Ivan početkom XVII. stoljeća.278 Cvito Fisković

270 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 18, 70, tab. 12. 271 M. NOVAK-SAMBRAILO, Političko-upravni položaj Nina, str. 185. Kao vlasnici posjeda na susjednim

otocima bave se i unaprjeđenjem poljodjelstva, o čemu govori i traktat koji se čuva u Državnom arhivu u Zadru pod signaturom Miscellanea, svezak 11, pozicija 9, Pouka o uzgoju maslina u Dalmaciji, napisali Petricioli Valentin i Marko, XVIII. st., list 1–4.

272 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 75, 79, 101–102; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII/7. 273 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 114, 116, 130. 274 Prošlost Zadra II., str. 353. 275 Prošlost Zadra III., str. 42. 276 Isto, str. 106. 277 Prošlost Zadra II., str. 546, opis grba; Prošlost Zadra III., str. 42, tab. III., fotografija natpisa; I.

PETRICIOLI, Umjetnička baština samostana sv. Krševana do početka XVI. stoljeća, 1000 godina Samostana Svetog Krševana u Zadru, Zadar, 1990., str. 217. I. Petricioli je upozorio na pogrješku; u grbu nije grifon nego orao raširenih krila. Ploča nije na svom mjestu, nije bila dostupna.

278 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 18, 73, tab. 12; G. SABALICH, op. cit., str. 440–443.


74

pretpostavlja da je Ivanov sin Sebastijan nakon ženidbe iz obitelji Lantana preuzeo lijevu stranu obiteljskog grba svoje žene, vodoravno podijeljeno polje na kojem se nalazi iščupano stablo.279 Njegov sin Ivan Krstitelj bio je primljen 1663. god. u ninsko plemstvo,280 u zadarsko plemstvo su uvršteni 1694. godine.281 Istaknute ličnosti iz ove obitelji su Marko, providur mletačke konjice, i povjesničar Valerije, iz čije je obitelji bila prva žena Petra Preradovića.282 Plemićka prava Austrija je potvrdila Horaciju Ponte 1821. godine.283

Grb. Štit je podijeljen okomito; desno u crvenom polju polovina je okrunjenog crnog orla raširenih krila, a lijevo u plavom polju, koje je vodoravno razdijeljeno zlatnom gredom, stoji lisnato stablo s korijenjem.

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom na kojoj stoji okrunjeni crni orao raširenih krila.

Plašt: desno crveno-zlatan, lijevo plavo-zlatan. (Sl. 31) POSEDARSKI Slavogost, sin Jakova Slavogostića Posedarskog (de Posedarie) iz hrvatskog

plemena Gusića, spominje se 1456. god. kao vlasnik posedarskog posjeda u novigradskom distriktu.284 Posjedi hrvatskih velikaša pred provalom Turaka slabe i raspadaju se. Posedarski su kao građani Zadra 1694 god. primljeni u zadarsko plemstvo.285 Posljednji potomak Posedarskih je Dinka, koja je udajom za Josipa Benju svoj posjed, ali i prezime, pripojila posjedu i prezimenu Josipa Benje, pa se nova obitelj naziva Benja Posedarski. Uz spajanje posjeda i prezimena spojeni su i grbovi tih dviju obitelji u jednu grbovnu sliku.286

Grb. Štit vodoravno podijeljen u dva polja. Gore, na crvenom, na zlatnoj kruni stoji okrunjena guska sa zlatnim lancem s medaljonom oko vrata. Dno štita je srebrno-plavo šahovsko polje (3x8).

279 C. FISKOVIĆ, Radovi Nikole Firentinca u Zadru, Peristil, br. 4, Zagreb, 1964., str. 64, te bilješke 35, 36,

37, 38, na str. 73. Heyer (Der Adel, str. 18) govori o lisnatom stablu, dok Fisković (Ibid.) stablo sa zelenim lišćem u grbu Ponte, koje je po Fiskovićevu mišljenju preuzeto iz grba obitelji Lantana, naziva lovorom, a Sabalich ga naziva udikom (tal. lantana, Guida archeologica di Zara, Zadar, 1897., str. 27), čime se vjerojatno aludiralo na ime vlasnika grba, koji je udajom ušao u grb obitelji Ponte.

280 M. NOVAK-SAMBRAILO, Političko-upravni položaj Nina, str. 182. 281 Prošlost Zadra III., str. 400. 282 Ante STRGAČIĆ, Zadranin Šime Vitasović i kulturno-povijesno značenje njegovih djela, Radovi Instituta

JAZU u Zadru, sv. 2, Zadar, 1955., str. 47–48; spominje se Valerije Ponte povjesničar, suvremenik Šime Ljubavca i Lovre Fondra (str. 51).

283 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 102; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII/7. 284 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 145, 146. 285 Prošlost Zadra III., str. 400. 286 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 87; A. BEGNA BENKOVICH, Stammbaum, rodoslovlje iza str. 100.


75

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom na kojoj stoji guska s lancem i medaljonom oko vrata, prate ju raširena crna orlovska krila na čijim se vrhovima nalaze medaljoni.

Plašt: desno plavo-srebrn, lijevo crveno-srebrn. (Sl. 32) SANFERMO Stara talijanska obitelj Sanfermo spominje se već u XIV. st., podrijetlom je iz

Verone odakle se preselila u Padovu. Jedna grana te obitelji prelazi u Veneciju. Franjo Ludvig Sanfermo se oženio zadarskom plemkinjom Elizabetom Civaleli. On je sa svojom braćom god. 1744. dobio od dužda Petra Grimanija naslov «conte veneto», a 20. ožujka 1784. god. se sa sinovcima Josipom, Ivanom Krstiteljem i Mark Antonom upisuje u zadarsko plemićko vijeće.287 Austrija je 1821. god. priznala plemstvo Franji Sanfermu, a 1846 godine dozvolila je upotrebu starog grba obitelji Sanfermo. Franjo je u vrijeme druge austrijske vladavine bio načelnik Zadra.288

Grb. Štit vodoravno podijeljen, gore na plavom kolijevka s djetetom u povojima, a nadvisuju je tri zvijezde (1,2) od kojih je viša repatica; dolje na zlatno-crvenom šahovskom polju kolijevka s djetetom u povojima.

Nakit: kaciga s krunom, ukrašena perjanicom od pet srebrnih paunovih pera. Plašt: desno zlatno-plav, lijevo zlatno-crven. (Sl. 33) SMILJANIĆ Obitelj Smiljanić je u XVII. stoljeću prešla iz Like u Dalmaciju. Prvi je došao

Petar sa svoja četiri sina: Ilijom, Filipom, Ivanom, Matom i kćerkom Ankom. Petar je ratovao protiv Turaka u okolici Zadra, Ravnim kotarima i u Lici. Poginuo je u sukobu s Turcima god. 1648. u Ribniku. Nakon Petrove smrti ratovanje su nastavili njegovi sinovi. Ilija je 1652. god. dobio naslov harambaše u Dalmaciji, ali je već 1654. i on poginuo. U borbama s Turcima poginuli su Ivan i Mato, a Filip je izgubio život u sukobu s mletačkim vojnikom. Nakon izumiranja muških članova, obitelj se nastavila po ženskoj lozi. Naime, sinovi Petrove kćeri Anke, Smoljan iz prvog, a Marko i Šimun iz drugog braka, uzeli su djevojačko prezime svoje majke. Ankini potomci Lazar i don Franjo Smiljanić primljeni su 1793. god. u ninsko, a 1796. i u zadarsko plemstvo. Lazarov sin Antun bio je član i ninskog i zadarskog plemićkog vijeća. Austrijska je vlast god. 1822. priznala plemstvo samo Antunu Ivanu. Njegovom smrću obitelj Smiljanić je u XIX. stoljeću izumrla.289

287 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 20, 70, tab. 13; G. SABALICH, op. cit., str. 473; R. JELIĆ, op. cit., str.

213–286, donosi podatak da je Franjo Sanfermo, načelnik grada, bio god. 1819. predsjednik bolničke komisije.

288 J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 81, 102–103; A. BEGNA BENKOVIĆ, op. cit., rodoslovlje iza str. 100. 289 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 21, tab. 14; J. SABALICH, op. cit., str. 463–464; Ante KUZMANIĆ,

Arambaša Petar i njegova četiri sina Ilija, Filip, Ivan i Mate, Zora Dalmatinska, IV/1847., br. 25, str. 149–150; br. 36. str. 183–195; Ibid., Smiljanići, Narodni list, XV/1876., br. 5, str. 1; br. 6, str. 1; Seid TRALJIĆ, Tursko-mletačko susjedstvo, Radovi Instituta JAZU u Zadru, br. 4-5, 1959., str. 420–421,


76

Grb. Štit je podijeljen u četiri polja. U prvom i četvrtom u srebrnom stoji po pola crnog orla raširenih krila, u prvom polju okrenut je udesno, a u četvrtom ulijevo. U drugom i trećem polju štita u plavom stoji srebrna kula s kruništem.

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom ukrašena je s dva plava i jednim srebrnim paunovim perom.

Plašt: srebrno-plav. (Sl. 34) SOPPE I SOPPE FORTEZZA Obitelj Soppe je stara zadarska plemićka obitelj koja se spominje još u XII. st., a

nalazi se na popisima plemića iz 1283., 1384. i 1806. godine.290 I ta je obitelj svoju gospodarsku moć temeljila na krupnom zemljoposjedu koji se formirao u XIV. stoljeću. U drugoj polovini XV. st. posjed obitelji Soppe, kao i posjedi ostalih zadarskih plemića, smanjuje se pa gospodarska moć obitelji slabi.291 Do početka XIX. st. pojedini članovi obitelji sudjelovali su u javnom, društvenom i vjerskom životu Zadra. Bili su birani za rektore, a Ivan Soppe bio je postavljen za kneza u Pagu krajem XIV. stoljeća. Međutim, u vrijeme pobune Pažana protiv Zadra Ivan je pobjegao iz Paga, a u sukobu je na strani Zadra sudjelovao Blaž Soppe svojom galijom.292 U drugom sukobu, sa Žigmundom, kao njegov protivnik bio je opat samostana sv. Krševana Grizogono Soppe,293 a u crkvi sv. Krševana, po svoj prilici, krunio se Ladislav Napuljski za hrvatskog kralja.294 Saladin Soppe, C. Fisković ga zove ljubiteljem umjetnosti,295 naručio je 1486. god. ukrase za glavnu sobu u svojoj kući.296 U XVII. st. u radu Generalnog učilišta Dominikanskog reda sudjelovao je i Ivan Krstitelj (Marko) Soppe.297 Jedna grana obitelji Soppe – Soppe Fortezza je 1694. god. primljena u zadarsko plemićko vijeće.298 Ivan Krstitelj Soppe Fortezza se 1749. god. oženio Katarinom, jednom od triju nasljednica Luje Detrika.299

govori o Petru Smiljaniću kao o turskom podaniku; R. JELIĆ, Smiljanići kotarski serdari, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, br. 29-30, 1983. Na temelju dukale od 15. siječnja 1795. god. Smiljanići su 1796. primljeni u zadarsko plemstvo, a ne u ninsko, kako navodi R. Jelić; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 103; DAZd, Arhiv Nina, knj. III., list 25b–26b; DAZd, Spisi Herald. kom., sv. 5, VIII/7.

290 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 21 (ime dobili po posjedu u Šopotu), 68, 79, tab. 14. 291 T. RAUKAR, Zadar u XV. st., str. 125. 292 Prošlost Zadra II., str. 371, 489. 293 Prošlost Zadra II., str. 359. 294 S. ANTOLJAK, O arhivu samostana sv. Krševana kroz stoljeća, 1000 godina samostana sv. Krševana u

Zadru, Zadar, 1990., str. 12, bilješka 20. 295 C. FISKOVIĆ, Zadarski sredovječni majstori, str. 60, 87. 296 I. PETRICIOLI, Umjetnička obrada drveta, str. 90. 297 S. KRASIĆ, Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili “Universitas Jadertina” 1398.–1808.,

Filozofski fakultet u Zadru, vidi Kazalo imena, str. 980. 298 Prošlost Zadra III., str. 400. 299 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 79.


77

Grb: Štit vodoravno podijeljen, gore na crvenom i dolje na srebrnom stoji pantera udesno okrenuta, na crvenom srebrna a na srebrnom crvena.300 (Sl. 35)

SOPPE PAPALI Franjo Soppe se 1715. god. oženio Marijom de Papali. Nastala je nova loza

obitelji Soppe koja se od tada nazivala Soppe Papali.301 Grbovi obiju obitelji spojeni su u jednu grbovnu sliku. Obitelj Soppe Papali je primljena u zadarsko plemstvo 1784. god.302 Francuska vlast im je potvrdila plemstvo 1806., a Austrija je obitelj 1822. god. uvrstila u šibensko plemstvo.303

Grb. Štit okomito podijeljen; desno na vodoravno podijeljenom polju, gore crveno a dolje srebrno, stoji ulijevo okrenuta pantera na crvenom srebrna a na srebrnom crvena; lijevo na plavom dva orlovska krila nadvisuje šesterokraka zlatna zvijezda.

Nakit: kaciga s krunom iz koje raste pantera okrenuta udesno. Plašt: crveno-srebrn. (Sl. 36) VITCOR Obitelj Vitcor (de Victor) spominje se u Zadru u drugoj polovini XIV. i početkom

XV. stoljeća. Vlasnici su zemljoposjeda.304 Nikola i Ivan bili su u vrijeme vladavine Anžuvinaca zadarski rektori.305 Kao protivnici mletačke vlasti Vitcori su morali dati jednog člana svoje obitelji u zatočeništvo u Veneciju.306 Sačuvan je grb na nadgrobnoj ploči Nikole Vitcora u zadarskoj katedrali.307

Grb: Na štitu ukrašenom nazupčanim rubom stoji orao raširenih krila i nogu s glavom okrenutom udesno. (Sl. 37)

ZANCHI Obitelj Zanchi podrijetlom je iz Italije, iz Bergama. U XVI. st. uvrštena je u

plemstvo Verone. Prvi član obitelji, koji se 1674. trajno nastanio u Zadru, bio je Franjo Zanchi. Njegovi potomci su bili uvršteni u ninsko plemstvo,308 a zatim su 1796. god.

300 Prošlost Zadra III., str. 173, grb na tabli iza str. 272. 301 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 21, 68, 79. 302 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. XIII. 303 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. XIII; Liber cons., knj. VIII, list 136a; A. BEGNA BENKOVIĆ, op. cit.,

rodoslovlje iza str. 100. 304 Prošlost Zadra II., str. 385, 413, 477. 305 Isto, str. 331, 448. 306 Prošlost Zadra III., str. 41. 307 Prošlost Zadra II., tab. LX. 308 M. NOVAK-SAMBRAILO, Političko-upravni položaj Nina, str. 184; V. MAŠTROVIĆ, Nin od pada Mletačke

Republike do 1941. god., Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 16-17, str. 193, 195 i 196 govori o Franji Zanchiju, a na str. 218 o Aleksandru koji je god. 1917. postao načelnik, a umro je u travnju 1918. god.


78

primljeni i u zadarsko plemićko vijeće. Austrijska je vlada godine 1822. priznala plemstvo samo Antunu Zanchiju.309

Grb: Na crvenom štitu stoji zlatna kula s dva nazupčana tornja sa strane i s trećim u sredini koji završava na preslicu. Utvrdu nadvisuju dva slova C.

Nakit: kaciga sa zlatnom krunom koju krase dva zlatna paunova pera sa strane, te jedno crveno paunovo pero u sredini.

Plašt: zlatno-crven. (Sl. 38) Povijesna građa na temelju koje su obrađeni i prikazani grbovi zadarskih plemića

su spisi Heraldičke komisije, svežanj 5, VIII/7 i Povijest obitelji Benja, rukopis br. 98, koji se čuvaju u Državnom arhivu u Zadru, te reljefni prikazi grbova koji se nalaze u sakralnim objektima.

HERALDIČKA ANALIZA GRBOVA ZADARSKIH PLEMIĆKIH OBITELJI Za razliku od srednjovjekovnih grbova, kada ime vlasnika grba nije imalo

utjecaja na izbor heraldičkog lika u grbu, kasnije se heraldičkim likom nastoji aludirati na ime, posjed ili zvanje njegova vlasnika. Dok je kod najstarijih grbova većinom teško utvrditi zbog čega je odabran neki heraldički lik, kasniji grbovi «govore» nešto o svom vlasniku. Razlog je tome što su se prvi vlasnici grbova smatrali karikom u lancu roda, a poslije nastaje želja da se istakne ličnost pojedinca.310

Stare plemićke obitelji, čuvajući i njegujući obiteljsku tradiciju, najvećim su dijelom sačuvale i neizmijenjene obiteljske grbove. Promjene u grbovima obitelji ili pak njihovih ogranaka nastaju najčešće ženidbama s nasljednicama drugih plemićkih obitelji, tako da uz promjenu prezimena najčešće dolazi i do spajanja grbova, obično dvaju ili triju grbova u jednu grbovnu sliku. Svaki se grb sastoji od više grbovnih dijelova. Najvažniji dio grba čini štit; on predstavlja glavni dio grba, nosilac je grba. Obvezatni su dijelovi grba kaciga s nakitom te plašt i znakovi čina i dostojanstva. To su glavni dijelovi štita. Sporedne dijelove čine čuvari grba, grbovni zastor, redovi, gesla, bojni poklici i zastave. Budući da je štit po svom povijesnom razvoju glavni dio grba, njemu su podčinjeni svi ostali dijelovi grba pa se zato pri opisivanju likovi u štitu detaljno obrađuju, ostali se dijelovi kratko opisuju, a sporedni se dijelovi samo navode. Kaciga oko vrata obično ima lanac i zlatnu plemićku krunu s tri trolista i s draguljima. Na kruni se redovito nalazi ukras, obično je uzet poneki od likovnih elemenata prikazanih u štitu, a može se uzeti i lik koji nije prikazan u štitu. Poseban ukras za kacigu je plašt. Od XVI. st. dobio je bujne gotičko-barokne oblike antičkog akanta. Plašt je izvana obojen jednom, a iznutra drugom bojom. Obično se boje iz štita ponavljaju na plaštu. Heraldički likovi u štitu i na nakitu redovito su obojeni. Broj boja

309 C. G. F. HEYER, Der Adel, str. 24, 90, 136, tab. 15, 54, 70; J. KOLUMBIĆ, Grbovi, str. 79, 103–104. 310 Vlasta BRAJKOVIĆ, Grbovi, grbovnice, rodoslovlja, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1976., str. 9.


79

je ograničen na crveno, plavo, zeleno i crno i na boje metala zlato i srebro. Likovi ljudi i dijelovi ljudskog tijela često su obojeni naravnom bojom tijela. Likovi životinja i ostali predmeti obojeni su osnovnim bojama ili kovinama. U upotrebu ulaze i druge boje koje heraldika nije dopustila, ali se ipak javljaju, na primjer smeđa, koja se javlja u grbu Damjanić Vrgadskih, gdje je trupac obojen smeđe. Krzna se kao heraldički lik ne javljaju na ovim grbovima.311

Heraldički se likovi obično svrstavaju u dvije skupine:

1. heraldičke likove koji su nastali geometrijskim diobama 2. naravne likove koji su predstavljeni u grbovima zadarskog plemstva, a to su:

A. Živi likovi: a) ljudski lik b) četveronožne životinje c) ptice d) ribe e) biljke

B. Elementi i nebeske pojave

C. Mitološka bića predstavljena su skupinom mitoloških životinja.

D. Umjetni likovi obuhvaćaju skupinu heraldičkih likova koji prikazuju predmete koje je izradila ljudska ruka i dijele se na ove grupe:

a) kućni predmeti b) oružje c) igre d) simboli svjetovne vlasti e) građevine. Obradu pojedinih heraldičkih likova u grbovima zadarskih plemićkih obitelji potrebno

je izvršiti prema navedenoj sistematizaciji, koja je usvojena u našoj heraldici. 1. Geometrijske diobe

Štit može biti geometrijskom diobom različito podijeljen vodoravnim, okomitim, kosim i savijenim linijama. Dioba može biti višestruka, može biti i kombinirana. Okomitom i vodoravnom diobom štita mogu nastati različiti likovi geometrijske diobe.

A. Vodoravna dioba štita je dioba kojom je štit vodoravno podijeljen na dva ili više polja označenih različitim linijama.

a) Štit vodoravno podijeljen na dva polja susrećemo u grbovima obitelji 311 Enciklopedija likovnih umjetnosti, knj. 2, str. 526–527; B. ZMAJIĆ, Heraldika, str. 13–15; V. BRAJKOVIĆ,

op. cit., str. 11–12.


80

Benvenuti, Bianchini, Carrara, Dall'Acqua, Fanfonja, Ferrari, Fondra, Kreljanović, Petricioli, Sanfermo i Soppe.

b) Dvostrukom vodoravnom diobom nastaje heraldički lik nazvan greda. Ta geometrijska dioba je u grbovima Parme i Licinija. U grbu Parme vodoravna dioba je kombinirana s okomitom diobom.

c) U nekoliko grbova vodoravna dioba štita izvršena je pri dnu štita pa je tako nastao heraldički lik poznat pod imenom dno štita. Dno štita nalazimo u grbu Kreljanovića, gdje je izvršena dvostruka dioba, a u grbu obitelji Corponese susrećemo se s trostrukom vodoravnom diobom štita, koje tvore gredu i dno štita. Dno štita imaju i grbovi Lantane i Parme.

d) Peterostruka vodoravna dioba nalazi se u grbu obitelji Grisogono. e) Šesterostruka vodoravna dioba izvršena je u gornjoj polovici donjeg dijela

štita grba obitelji Bianchini. Vodoravna dioba mogla je biti izvršena u čitavom heraldičkom štitu, ali i na

dijelovima štita koji su nastali okomitom diobom. Tako se susrećemo s jednostavnom ili višestrukom vodoravnom diobom lijeve ili desne strane štita.

B. Okomitom diobom štit se okomito dijeli na desnu i lijevu stranu, kao što je u grbu obitelji Soppe Papali.

Strane štita nastale okomitom diobom mogu biti podijeljene na razne načine. Tako je desna strana grba obitelji Damjanić Vrgadski dva puta vodoravno podijeljena, a lijeva samo jedanput, dok je u Lantane izvršena vodoravna dioba desne strane štita. Donje polje, koje je nastalo vodoravnom diobom, u grbu obitelji Parma okomito je podijeljeno, lijevi dio polja jedanput je vodoravno podijeljen. Međutim, u grbu obitelji Ponte u lijevoj strani grba smješteno je stablo preko vodoravno podijeljene strane štita zlatnom gredorm.

Dvostrukom okomitom diobom dobije se heraldički lik kolac, kao u grbu obitelji Matafari.

Šesterostrukom okomitom diobom štita grba Nozdronja dobivena su tri kolca.

C. Kose diobe javljaju se u nekoliko grbova. Uglavnom se susrećemo s višestrukim diobama na cijelom štitu ili pak na pojedinim dijelovima štita.

Dvostrukom kosom diobom nastaje kosa greda i nalaze se u grbovima obitelji Cedulin i Civaleli. Šesterostrukom kosom diobom nastale su tri kose grede u grbu obitelji Nassi. To je ujedno i jedini heraldički lik u grbu te obitelji. Peterostruka dioba zaobljenim linijama izvršena je u četvrtom polju kvadriranog grba obitelji Fondra Ferra. Vodoravne grede su u grbovima obitelji Licini koso pet puta, a u grbu obitelji Parme šest puta podijeljene. Osam puta je koso, ulijevo, podijeljeno donje polje štita obitelji Benvenuti, tako su dobivene četiri lijevokose grede.

D. Kombinacijom okomite i vodoravne diobe štita nastaje kvadrirani štit.

Takvom diobom štit je podijeljen na četiri polja. Kvadrirane grbove imaju obitelji


81

Fondra Ferra i Smiljanić, dok je kvadriranje štita u grbu obitelji Benja Posedarski popraćeno s još jednim heraldičkim likom – srcem štita. Naime, srce štita je štitić postavljen u sredinu štita.

E. Spajanjem kose i lijevokose grede s vrhom u sredini štita nastaje heraldički lik pod imenom sniženi rog. Sniženi rog u svom grbu ima obitelj Pellegrini, na vrhu roga stoji golubica s maslinovom grančicom u kljunu.

F. Višestrukim vodoravnim i okomitim dijeljenjem nastaje šahovsko polje. S takvim likom susrećemo s u grbovima Benje Posedarskih, Posedarskih i Sanferma.

G. Kosi križ nastaje križanjem kose i lijevokose grede, a taj se križ još naziva Andrijin križ. Kosi križ nalazi se u grbu obitelji Parma.

H. Kao poseban heraldički lik u geometrijskoj se diobi navodi i turnirski ovratnik, na vrhu štita postavljena je uska traka s koje vise duguljaste «krpe», najčešće tri, koje se prema dolje šire.312 U grbu obitelji Borelli na vrhu štita je crveni turnirski ovratnik između čijih se «krpa» nalaze stilizirani zlatni ljiljani.

2. Naravni likovi

U heraldici su naravni likovi podijeljeni u više grupa, tako da ih dijelimo na likove koji prikazuju živa bića, prirodne elemente, nebeske pojave, mitološka bića i predmete koje je izradila ljudska ruka. Naravni likovi su često imali dekorativnu funkciju, ali se susreću i likovi koji nas obavještavaju o imenu vlasnika grba, osim toga ti simboli govore i o viteškim i junačkim djelima pojedinih obitelji. Naravni likovi su smješteni u grb tako da su ukomponirani na cijelom štitu ili pak u pojedina polja nastala geometrijskim diobama. Prateći geometrijske diobe i naravne likove u pojedinim grbovima, možemo pratiti nastajanje novih grbova, ali i veze među pojedinim obiteljima.

A. Živi likovi

a) Ljudski lik je različito prikazan, od lika djeteta u povojima koji se nalazi u grbu obitelji Sanfermo, do dijelova ljudskog tijela. Lik do pojasa nage djevojke sa spuštenom dugom kosom, te mačem u lijevoj ruci i mjesecom u desnoj, prikazan je u grbu obitelji Mirković. Ruke s ukrštenim mačevima prikazane su u grbu obitelji Corponese, a otvorena šaka u grbu obitelji Damjanić Vrgadski. Ljudski lik i dijelovi ljudskog tijela obojeni su naravnom bojom.

b) Skupina četveronožnih životinja predstavljena je likovima lava, vuka, pantere

i slona.

312 Objašnjenje dao B. Zmajić. Taj lik je vrlo rijedak u hrvatskoj heraldici (tal. – lambello, engl. – label,

njem. – turnierkragen).


82

Lav je heraldički lik koji se nalazi u više grbova. Redovito je prikazan u stojećem položaju s isplaženim jezikom i pandžama, uvijek okrenut udesno, na primjer u grbovima obitelji Fanfonja, Bortolazzi i Soppe. Ako su prikazana dva lava, onda su okrenuta jedan prema drugom. Tako se u grbu Damjanić Vrgadskih pojavljuju likovi dvaju lavova okrenutih jedan prema drugom, stojeći uspravno i držeći se prednjim šapama. U grbu obitelji Ferrari dva lava stoje na trobrijegu s palminim listovima u prednjim šapama. Ti su lavovi okrenuti jedan prema drugom. Lav s istim osobinama prikazan je i u grbu obitelji Licini, ali samo do polovine tijela; taj se heraldički lik zove rastući lav. Lik lava u grbovima zadarskog plemstva obojen je zlatnom bojom, osim u grbovima obitelji Fanfonja i Soppe. U Fanfonjinom grbu lav je crno obojen do polovine tijela, a druga polovina mu je zlatna. Naime, u grbu te obitelji izmjenjuju se crna i zlatna boja tako da je na zlatnom polju štita lav crno obojen, a na crnom zlatno obojen. I u grbu obitelji Soppe lav je u dvije boje, srebrno-crveni lav stoji udesno okrenut na crveno-srebrnom štitu, a na kruni kacige je rastući lav ulijevo okrenut.

Pantera u naravnoj boji s crnim točkama u stojećem položaju s istaknutim pandžama i jezikom, okrenuta udesno, lik je koji susrećemo samo u grbu obitelji Benja. Ovaj lik nema ničeg zajedničkog s heraldičkim likom «pantere», koji spada u skupinu mitoloških bića.

Vuk je prikazan u grbu obitelji Kreljanović, u stojećem položaju s istaknutim zubima, crvenim jezikom, uzdignutim repom te s uzdignutom sabljom u prednjim šapama. Vuk je obojen srebrno-sivom bojom, okrenut ulijevo, a na kruni kacige je rastući vuk sa sabljom.

Slon s kulom je heraldički lik koji se javlja samo u grbu obitelji Fondra Ferra. Prikazan je kako korača, okrenut udesno, a na leđima mu stoji kula.

c) Skupina ptica zastupljena je u grbovima zadarskih plemića u najvećem broju grbova najtipičnijim heraldičkim likom iz ove skupine simbola – likom orla.

Orao je redovito prikazan u stojećem stavu, raširenih krila. Obojen je obvezatno crnom bojom, kao u grbu obitelji Bianchini. Orao raširenih krila prikazan je i na reljefima grbova obitelji Petrizo i Vitkor. Polovica orlova tijela je u polju okomito razdijeljenih grbova obitelji Ponte i Smiljanić. I raširena crna orlova krila mogu biti jedan od likova u grbu, kao na grbu obitelji Benja Posedarski, ali su najčešće ukras na kruni koja stoji na kacigi, na primjer na grbovima obitelji Benja Posedarski, Corponese, Posedarski i Petricioli. Uz orlova krila i lik orla može biti ukras na kacigi, kao što je u grbovima obitelji Fanfonja, Bianchini, Mirković i Ponte. Orao na grbu i na kacigi obitelji Ponte je okrunjen zlatnom krunom, a na krilima su istaknute kandže, prikazane poput vitice. Jedno rašireno orlovo krilo krasi krunu grba obitelji Nassi, ali to je krilo obojeno heraldičkim bojama iz štita plavo-zlatnim prugama. Obitelj Soppe ima dva srebrna orlova krila u svom grbu.

Golubica s maslinovom grančicom, simbol mira, nalazi se u grbu obitelji Pellegrini, a u istom grbu ispod sniženog roga vidi se rašireno krilo goluba. U starom grbu obitelji Damjanića Vrgadskih u gornjem polju, na trobrijegu stoji golubica s maslinovom


83

grančicom, ali je u novom, proširenom grbu u lijevoj strani štita, na donjem polju, na srebrnom ptica koja stoji na trupcu.

Guska u grbovima Benja Posedarskih i Posedarskih je prikazana s krunom na glavi i lancem oko vrata na način kako se prikazivala u hrvatskoj srednjovjekovnoj heraldici. Ovaj heraldički element obitelj Benja Posedarski uzela je iz grba Posedarskih i uklopila ga u novi grb obitelji, a nalazimo ga i kao ukras na kacigi.

Kokoš kao heraldički lik je u grbu obitelji Galelli. Ptica na trupcu je jedan od heraldičkih likova u grbu obitelji Damjanić Vrgadski. Paunovo perje se vrlo često javlja kao ukras na kacigi, tri do pet pera u naravnoj

boji kao u grbu obitelji Borelli, ili u heraldičkim bojama u više grbova kod obitelji Corponese, Dall'Acqua, Lantana, Licini, Pellegrini, Sanfermo, Smiljanić i Zanchi.

Bivolji rogovi koji okružuju zlatnu zvijezdu kao heraldički lik javlja se u ukrasu na kacigi u grbovima obitelji Damjanić Vrgadskih i Ferrari.

d) Riba je u ovoj skupini grbova prikazana samo u jednom grbu, nalazimo je u naravnoj boji kako pliva u vodi u grbu obitelji Dall'Acqua.

Stariji grb obitelji Civaleli na kosoj gredi ima tri školjke.

e) Biljke su čest heraldički lik u grbovima zadarskih plemića. Negdje biljke, cvjetovi, stabla imaju dekorativnu funkciju, drugdje pak heraldički lik objašnjava i ime vlasnika.

Stablo s korijenjem nalazi se u grbovima obitelji Ponte i Corponese, stablo na brežuljku stoji u grbu Fondrinih, dok je u grbu obitelji Lantana smješteno stablo udike (tal. lantana) na smeđem brežuljku. Lantanin grb je «govoreći» grb, stablo udike nas obavještava o imenu vlasnika grba. Stabla su prikazana sa zelenim lišćem.

Grančicu masline kao heraldički lik drži golubica u kljunu u grbu obitelji Pellegrini.

Palmini listovi nalaze se u grbu obitelji Ferrari. Lavovi okrenuti jedan prema drugom u prednjim šapama drže po jednu palminu grančicu.

Stilizirani cvijet s četiri latice smješten je u donjem polju grba obitelji Licini. Stilizirani cvijet ljiljana prisutan je u grbovima obitelji Borelli, Civaleli u novijem

grbu, Matafari i Petricioli, obojen je zlatnom bojom. Trava je u heraldici prikazana zeleno, i to kao dno štita obojeno u zeleno. Taj

heraldički znak javlja se u više grbova zadarskih obitelji, na primjer kod Kreljanovića, Parme, Lantane, Corponese, Fondra, Fondra Ferre te Benja Posedarskih.

Vijenac je u grbovima obitelji Benja Posedarskih i Posedarskih, drže ga dva grifona u kljunovima. Vijenac je ispleten od zelenog lišća.

Trupac kao jedan od likova nalazi se u grbu Damjanića Vrgadskih. Trupac je obojen smeđom bojom.


84

B. Elementi i nebeske pojave

Među nebeskim pojavama najčešći likovi su mjesec i zvijezde.

a) Mjesec je najčešće prikazan kao uštap ili zadnja četvrt. Ako je prikazan kao zadnja četvrt, onda se prikazuje poput slova C. U grbu Zanchija mjesec se preobrazio u slovo C, a u starijim grbovima te obitelji tvrđavu nadvisuju dva polumjeseca. Jedna od karakteristika naše heraldike je kombinacija polumjeseca u desnom gornjem kutu, a zvijezde u lijevom. Kako kaže B. Zmajić, ta se heraldička kombinacija različito tumači.313 Te likove susrećemo u grbu obitelji Benja Posedarski.

b) Zvijezde su prikazane sa šest ili osam krakova. Iako je uobičajeno da se prikazuju srebrno obojene, one su u grbovima zadarskog plemstva zlatne. Zvijezde se nalaze ukomponirane u grbovnu sliku na štitu ili se pak nalaze na kaciginu ukrasu. U jednom grbu može biti i više zvijezda.

Obitelj Dall'Acqua u svom grbu ima pet šesterokrakih zvijezda, Carrara tri zvijezde, također šesterokrake. U grbu Sanferma dvije šesterokrake zvijezde prate zvijezdu repaticu, jedna šesterokraka zvijezda je u grbu obitelji Soppe Papali, a u grbu obitelji Parma šesterokraka zvijezda je u ukrasu na kacigi.

Osmerokraka zvijezda redovito je zlatno obojena, a susreće se u grbovima obitelji Corponese, Detrico, Ferrari i Petricioli. Obitelj Mirković u grbu ima dvije osmerokrake zvijezde, a obitelj Benja u ukrasu ima jednu zvijezdu.

Repatica je prikazana kao šesterokraka zvijezda kod koje je umjesto šestog kraka izbio plameni rep. Taj se heraldički lik javio samo u grbu obitelji Sanfermo.

c) Duga se u heraldici prikazuje u duginim bojama ili, kao što je slučaj u grbu Carrare, ona se javlja kao savinuta zlatna greda.

d) Od prirodnih pojava, objekata susrećemo se s brežuljkom, trobrijegom i vodom. Brežuljak je u grbu Lantane obojen smeđom bojom, na njemu raste stablo udike.

Brežuljak u grbu obitelji Fondra je zelen. Trobrijeg je prikazan u obliku triju brežuljaka od kojih je srednji najviši. U grbu

Borellijevih trobrijeg je obojen crveno, a u grbu obitelji Ferrari obojen je srebrno. Voda, more prikazana je plavom bojom s ispruganim srebrnim crticama. Na

prikaz vode nailazimo u dva grba, u grbu Carrare iz mora izlazi dvorepa sirena, a u grbu Dall'Acque riba pliva u vodi. Voda (tal. acqua) u Dall'Acquinu grbu vjerojatno aludira na ime vlasnika grba. Voda je u starijim grbovima bila prikazana srebrno, kao što je bilo i u starijem grbu obitelji Dall'Acqua.

313 B. ZMAJIĆ, Heraldika, str. 33; ISTI, Razvitak heraldike u banskoj Hrvatskoj, Vjesnik Državnog arhiva,

XII., Zagreb, 1945., str. 54.


85

C. Mitološka bića

Mitološka bića u grbovima zadarskog plemstva predstavljaju mitološke životinje.

a) Dvoglavi orao prikazuje se tako da se običnom orlu doda još jedna glava okrenuta u suprotnom pravcu. Lik dvoglavog okrunjenog orla susrećemo samo u ukrasu na kacigama obitelji Fondra i Fondra Ferra.

b) Orolav, grifon je heraldički lik sastavljen od dijelova tijela orla (kandže, kljun i krila) i donjeg dijela lavljeg tijela. Uši su mu duge i šiljaste. U grbovima zadarskih obitelji susreće se prikazan isključivo u stojećem položaju. Jedan se nalazi u grbu obitelji Borelli, a dva se grifona, okrenuta jedan prema drugom koji kljunovima drže zeleni vijenac, nalaze u grbu obitelji Benja Posedarski. Grifoni su obojeni srebrnom bojom.

c) Lik rastućeg jednoroga koji se diže s dna polja nije prikazan čitav nego samo dopola, i to s ravnim rogom nasred čela i s kozjom bradom te s razdijeljenim kopitom. Rastući jednorog prikazan je u štitu grba obitelji Parma i Benvenuti. Isti se lik javlja i u ukrasu na kacigi u grbu obitelji Benvenuti i u ukrasu grba Grisogona.

d) Pantera kao heraldički lik nema ničeg zajedničkog s naravnim likom pantere. Heraldička pantera je sastavljena od dijelova tijela nekoliko životinja. Glava joj je i njuška od konja, uši duge, rogovi volovski, prednje noge kao u grifona, a zadnje kao u konja. Crna heraldička pantera prikazana je u srcu štita, na štitiću grba obitelji Benja Posedarski. U grbovima obitelji Soppe, Soppe Fortezza i Soppe Papali je srebrno-crvena pantera.

e) Sirena je lik kojem je jedan dio, i to gornji, dio tijela žene, a drugi, od pojasa dalje, dio je ribe koji završava s dva repa. Dvorepa sirena repove uvijek drži rukama. Lik dvorepe sirene prikazan je nad vodom u grbu obitelji Carrara.

D. Umjetni likovi

Umjetni likovi čine posebnu skupinu predmeta heraldičkih simbola, oni predstavljaju predmete izrađene ljudskom rukom. Broj takvih simbola vrlo je velik pa se razvrstavaju u nekoliko grupa.

a) Kućni predmeti se predstavljaju samo jednim likom, i to likom kolijevke u grbu obitelji Sanfermo.

b) Oružje je čest heraldički lik u grbovima zemalja i naroda koji su imali razvijenu heraldiku, pa nas ti elementi upućuju na viteštvo ili pak na ratničke uspjehe pojedinih obitelji. Od oružja u grbovima zadarskih plemićkih obitelji najviše se upotrebljavao lik mača, koji je prikazan isukan iz korica s oštricom prema gore, kad je prikazan sam. Ako je u ruci, onda je položen koso. U grbu obitelji Corponese su dva ukrštena mača, a u grbu Borellijevih dva se mača križaju u ukrasu na kacigi. Mač vodoravno položen i u desno okrenut oštricom nalazi se u dnu štita na grbu obitelji Mirković.


86

Iako je sablja čest heraldički lik u grbovima hrvatskih plemića, u grbovima zadarskog plemstva susreće se samo u grbu Kreljanovića.

Koplje se uvijek prikazuje okomito. U grbu obitelji Benja Posedarski tri koplja su prekrižena iza zlatne grede koja povezuje crna orlova krila u drugom i trećem polju štita. Koplja se javljaju i u ukrasu na kacigi. Naime, na orlovim krilima koja krase krune na kacigama obitelji Benja Posedarski i Posedarski nalaze se dva medaljona u kojima stoje po tri paralelna koplja.

c) Od igara kao heraldički lik susrećemo igraće kocke, na kojima su crne točkice. Takve tri kockice nalaze se u grbu obitelji Fondra Ferra.

d) Od simbola svjetovnih i crkvenih vlasti, kruna kao ukras na kacigi prisutna je skoro kod svih grbova, ali se kao heraldički lik ne javlja često u grbovima zadarskih plemićkih obitelji, jedino se nalazi u prvom polju kvadriranog grba obitelji Benja Posedarski i u grbu obitelji Posedarski.

O križu se može govoriti kao o heraldičkom liku koji je nastao geometrijskom diobom, ali se isto tako o križu može govoriti kao simbolu kršćanske vlasti. Uz kosi križ kao geometrijsku diobu susrećemo i malteški križ, koji se nalazi u grbu Fondra Ferra. To je križ kojem se krakovi prema kraju proširuju.

e) Građevine su čest heraldički lik u grbovima zadarskih plemićkih obitelji. Kula je građevina čiji je lik prisutan u najvećem broju. Najčešće je prikazana s kruništem te otvorenim vratima i puškarnicama.

U grbovima obitelji Lantana i Parma pojavljuje se po jedna kula, dok su u grbovima obitelji Corponese i Smiljanić po dvije. U grbu Fondra Ferra je kula na slonu.

Tvrđava je heraldički lik koji se susreće u novijim grbovima. Tako je i tvrđava s tri kule, od kojih dvije sa strane završavaju nazupčanim kruništem, a treća u sredini na «preslicu» te zatvorenim vratima, prikazana je u grbu obitelji Zanchi.

Nakon heraldičke analize grbova zadarskog plemstva možemo reći da je broj heraldičkih likova koji su zastupljeni u spomenutim grbovima vrlo velik, te smo ih mogli svrstati u nekoliko skupina. U istoj skupini grbova javljaju se i grbovi koji svojom jednostavnom heraldičkom slikom upućuju na starost obitelji, na primjer grbovi obitelji Grisogono i Nassi. Zatim se preko grbova koji su vodoravno ili okomito podijeljeni na dva ili više polja dolazi do složenih grbovnih cjelina koje su nastajale nekoliko stoljeća.314

314 Heraldička analiza je izvršena prema sljedećoj literaturi: B. ZMAJIĆ, Heraldika, str. 16–47; J. P. BROOKE-

LITTLE, An Heraldic Alfabet, London, 1975.; F. A. GALVANI, Il re d'armi, knj. II., str. 113–165; Georg J. BRAULT, Early Blasonn, Oxford, 1972.; Arthur Charles FOX-DAVIES, The Art of Heraldry Encyclopaedia of Armory, New York – London, 1968.


87

ZNAČENJE I VRIJEDNOST HERALDIČKE ANALIZE GRBOVA ZADARSKOG PLEMSTVA Nakon pregleda heraldičkih simbola zadarskog plemstva možemo se osvrnuti na

podrijetlo i značenje pojedinih simbola. Među najstarije plemićke obitelji u Zadru ubrajamo obitelji Nassi i Grisogono.

Njihovu starost potvrđuju ne samo pisani izvori nego i obiteljski grbovi na kojima je samo jedan heraldički lik geometrijska dioba. Grb Grisogona je pet puta vodoravno podijeljen, a grb obitelji Nassi je koso podijeljen šest puta. Svakako treba naglasiti da se geometrijske diobe smatraju starijim heraldičkih likovima, a naravni likovi su mlađi.

Naime, prvotni je zadatak grba bio da odredi pripadnost ratnika, viteza, određenoj obitelji, a kako je bilo sve više grbova, to se broj heraldičkih likova povećavao pa su se uz likove nastale geometrijskim diobama unosili novi likovi, u heraldici nazvani naravni likovi. Među naravnim likovima značajno mjesto zauzimaju heraldičke životinje lav i grifon. Upravo se te životinje susreću na drugim starim grbovima zadarskih plemićkih obitelji. Dokumentirano najstarije obitelji, uz obitelji Nassi i Grisogono, su i obitelji Fanfonja i Benja.315

Obitelj Benja u svom grbu ima na zlatnom štitu naravni lik pantere s crnim točkama, u grbovima obitelji Soppe, Soppe Fortezza i Soppe Papali je srebrno-crvena pantera. Obitelj Fanfonja na zlatno-crnom štitu ima zlatno-crnog lava. Heraldički lav se javlja i u grbu zadarske obitelji Bortolazzi.316 Obitelj Bortolazzi je, kako se do sada misli, grana stare zadarske obitelji Grisogono, ali u grbu nema ničeg zajedničkog s njom. Grb obitelji Bortolazzi ima na crvenom štitu zlatnog lava.

Ovi nam grbovi svojom jednostavnošću ne govore ništa više o svojim vlasnicima, nego samo potvrđuju autoritet obitelji u svom gradu.

Uz heraldičke simbole koji su u upotrebi u cijeloj Europi, u grbovima zadarskih plemića nailazimo i elemente tipične za hrvatsku heraldiku.

Susrećemo se s likom vuka u grbu obitelji Kreljanović. Lik vuka je čest heraldički lik u grbovima uskočkih obitelji, a kako Kreljanovići vuku svoje podrijetlo iz Senja, oni su u svom grbu zadržali vuka, i to vuka koji drži sablju. Od svih zadarskih obitelji kojima je austrijska vlast potvrdila plemstvo početkom XIX. st., samo je obitelj Kreljanović imala u svom grbu lik sablje, koju kao heraldički lik zapadnoeuropska i srednjoeuropska heraldika ne poznaje. U zapadnoeuropskoj i srednjoeuropskoj heraldici sablju krivošiju zamjenjuje uvijek ravni mač, ali u grbu Kreljanovića taj je lik ostao neizmijenjen.317

Grb obitelji Benja Posedarskih nastao je spajanjem dvaju obiteljskih grbova, grbova obitelji Benje i obitelji Posedarski. Kako se radilo o dvjema vrlo uglednim obiteljima, to su se u novi grb kvadriranjem unijeli elementi iz obaju grbova. Lik guske u ovom grbu preuzet je iz grba obitelji knezova Posedarskih koji su, kao i Kurjakovići

315 Vidi bilješke o obiteljima Benja, Grisogono, Fanfonja i Nassi. 316 Vidi bilješke o Bortolazzijima. 317 B. ZMAJIĆ, Razvitak heraldike u banskoj Hrvatskoj, str. 56.


88

Krbavski, vukli podrijetlo iz hrvatskog plemena Gusić, preuzeli kao oznaku plemenske pripadnosti.318 Ženidbom Josipa Benje s Dinkom Posedarskom nastao je novi grb u koji je unesena i guska kao jedan od likova u tom složenom grbu. U istom grbu kao poseban heraldički element javljaju se mjesec i zvijezda, koji se inače uvijek nalaze na vrhu štita, u kutovima. Ova je heraldička kombinacija simbola vrlo česta u grbovima hrvatskih obitelji, pa je kao jedan od najtipičnijih heraldičkih elemenata za hrvatsku heraldiku unesena u grb hrvatskog narodnog preporoda.319

Ti su isti elementi bili u grbu obitelji Mirković, samo nešto drugačije raspoređeni. U starijim grbovima položaj mjeseca i zvijezda se mijenja, dok je u novom grbu Mirkovića mjesec u ruci djevojke, a zvijezde u kutovima štita.

Još nas jedan grb upućuje na stvaranje rodbinskih veza između više plemićkih obitelji: to je grb obitelji Damjanića Vrgadskih. Taj grb u sebi sadrži heraldičke elemente triju obiteljskih grbova. U XVIII. st. Petar se Damjanić Vrgadski oženio Marijom Ljubavac Detriko Frankopan. Štit grba je okomito podijeljen, pa se u desnu i lijevu stranu novog grba unose heraldički elementi iz obiteljskih grbova obitelji Damjanić Vrgadskih, Detrika i Frankopana.320

Uz heraldičke likove karakteristične za hrvatsku heraldiku u grbovima zadarskog plemstva susrećemo i heraldičke likove karakteristične za talijansku heraldiku.

Naime, u Italiji je bio običaj da kao oznaku političke orijentacije pojedine obitelji u svoje grbove unose određene elemente. Pristalice carske vlasti, gvelfi, u grbove su unosili na vrhu štita crnog dvoglavog orla u zlatnom polju, dok su pristalice Anžuvinaca, gibelini, u grb, na vrhu štita, unosili stilizirane zlatne ljiljane u plavom.321 Te su kombinacije u našim grbovima vrlo rijetke, ali dolaskom talijanskih obitelji u naše krajeve, te obitelji donose i svoje grbove pa se onda i ti heraldički elementi prenose. Međutim, oni gube prvotno značenje, jer ne samo da pripadaju drugoj sredini nego su i nastali u drugo vrijeme, te u XVIII. st. predstavljaju ostatak prošlosti.

Stilizirani zlatni ljiljan u plavom imaju dvije zadarske obitelji talijanskog podrijetla, i to Borelli i Petricioli. U grbu obitelji Borelli na vrhu štita ispod «krpa» crvenog turnirskog ovratnika stoje tri zlatna ljiljana, a u grbu obitelji Petricioli u gornjoj polovici plavog štita nalaze se tri stilizirana zlatna ljiljana (2,1).

Lik crnog orla na zlatnom polju, što je također tipično za talijansku heraldiku, prisutan je u grbovima obitelji također talijanskog podrijetla, Bianchini i Parma.

Zadarska plemićka obitelj Carrara u svom grbu ima dvorepu sirenu, zlatnu dugu i zvijezde, a te iste elemente ima i istoimena talijanska obitelj, samo što su ti heraldički elementi drugačije raspoređeni. U grbu zadarske obitelji plavi je štit podijeljen zlatnom dugom koju nadvisuju tri zlatne zvijezde, a ispod duge je dvorepa sirena koja stoji na

318 Isto, str. 56. 319 Isto, str. 54. 320 B. ZMAJIĆ, Heraldika, str. 51–53. 321 Isto, str. 52.


89

morskoj površini. Talijanska obitelj Carrara ima u grbu također sirenu u gornjem polju, a na dugi se nalaze tri zvijezde, dok je u donjem polju ispod duge bačva.

Grbovi koji nas svojim simbolima obavještavaju o imenima vlasnika grba, također nas upućuju na talijansko podrijetlo obitelji Dall'Acqua, koja u grbu ima vodu (tal. acqua), i obitelj Lantana sa stablom udike (tal. lantana) u svom grbu.

«Govoreći» grb je i grb obitelji Galelli koji u štitu ima kokoš. Ne znamo ništa o podrijetlu te obitelji, ali se mora naglasiti da se obitelj nazivala i Kokošić, kako stoji na nadgrobnoj ploči iz XV. st. koja se nalazi u klaustru samostana sv. Frane u Zadru.

Uz heraldičke elemente koji daju obilježje heraldici određenog kraja, u ovom slučaju hrvatskoj ili talijanskoj, moramo spomenuti i to da su u grbovima zadarskog plemstva prisutni razni heraldički likovi, od geometrijskih dioba do velikog broja naravnih likova koji su bili u upotrebi u zapadnoeuropskoj i srednjoeuropskoj heraldici. Od geometrijskih dioba susrećemo čiste geometrijske diobe samo u grbovima obitelji Cedulini, Grisogono i Nassi. Zatim susrećemo prikaze jednog heraldičkog lika u štitu, te na koncu složene, kvadrirane grbove. Ovi složeni grbovi, već spomenuti grbovi obitelji Benja Posedarski i Damjanić Vrgadski, govore nam o vezama zadarskog plemstva s hrvatskim plemstvom u zaleđu Zadra. Ponekad je dolazilo i do spajanja grbova te preuzimanja heraldičkih likova i u grbovima drugih obitelji, tako na primjer C. Fisković pretpostavlja da je lijevu polovicu grba obitelji Lantana u svoj grb unijela obitelj Ponte.322

I na kraju, kad se pogleda na podrijetlo karakterističnih heraldičkih likova, može se reći da i oni mogu poslužiti u utvrđivanju podrijetla zadarskih plemićkih obitelji, ali i utvrđivanju njihovih uzajamnih veza. Iako su u zaleđu Zadra živjele u srednjem vijeku brojne obitelji koje su pripadale hrvatskom plemstvu, pa i instituciji «dvanaestero plemena», ipak je došlo do izoliranosti zadarskog plemstva. Mletačka je vlast vodila računa o strukturi plemstva u dalmatinskim gradovima pa tako i o plemstvu Zadra. Zatvorenost plemstva je karakteristična za razdoblje od XIV. do XVIII. stoljeća i ona je odgovarala interesima Mlečana. Neki nam grbovi ipak govore da je do početka XIX. st. došlo do povezivanja plemićkih obitelji iz Zadra s hrvatskim plemićkim obiteljima iz njegova zaleđa. O tome nam govori i grb obitelji Benja Posedarski koji nastaje nakon ženidbe Josipa Benje s Dinkom Posedarskom pa je u novi grb nove loze Benja unesen grb knezova Posedarskih iz plemena Gusića.

Grb druge stare hrvatske obitelji, Frankopan, ukomponiran je u grb obitelji Damjanić Vrgadski. Stari grb Damjanića Vrgadskih i grb obitelji Detrico, koji je bio spojen s grbom obitelji Frankopan, uklopljeni su u jednu grbovnu sliku ženidbom Petra Damjanić Vrgadskog s Marijom Ljubavac Detrico Frankopan.

Obitelj Kreljanović je u svom grbu zadržala čisto hrvatske elemente, vuka i sablju krivošiju, a treba napomenuti da je i obitelj Mirković po strukturi heraldičkih elemenata svoga grba također hrvatska. Naime, u grbu su mjesec i zvijezde uz lik žene koja drži mač. Kao što nas heraldički elementi karakteristični za heraldiku u Hrvatskoj

322 Vidi bilj. 279.


90

upućuju na veze zadarskih plemića s plemstvom u hrvatskom zaleđu ili pak na hrvatsko podrijetlo zadarskih plemićkih obitelji, tako nas mogu uputiti i na traženje veza zadarskih plemićkih obitelji s plemstvom u susjednoj Italiji, odakle jedan dio obitelji i vuče podrijetlo.

S obzirom na specifičnost razvitka heraldike u Dalmaciji, pa i u Zadru, može se istoj materiji pristupiti i drugačije. Moguće je pratiti razvitak grbova pojedinih obitelji, jer je čest slučaj da jedna obitelj koristi više grbova, koji uglavnom imaju iste heraldičke simbole samo drugačije stavljene na štit grba.

Posebno su zanimljivi grbovi na kamenoj plastici. Zadar je bogat upravo takvim spomenicima, a oni se nalaze na mjestu gdje su i postavljeni, načešće na sakralnoj i svjetovnoj arhitekturi, ili se pak čuvaju u institucijama kojima je zadatak čuvanje i konzervacija spomenika. Njihova bi obrada bila značajan doprinos zadarskoj heraldici.


91

POPIS SLIKA Sl. 1. Grb obitelji Benvenuti, Državni arhiv u Zadru, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 2. Grb obitelji Benja, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 3. Grb obitelji Benja Posedarski, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 4. Grb obitelji Bianchini, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 5. Grb obitelji Borelli, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 6. Grb obitelji Bortolazzi, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 7. Grb obitelji Carrara, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 8. Grb obitelji Cedulini, Alfred BEGNA-BENKOVICH, Stammbaum der Familie Alfred conte

Begna Benković, Graz, 1907., DAZd, rukopis br. 98, rodoslovlje iza str. 100. Sl. 9. Grb obitelji Civaleli, Prošlost Zadra III., tabla iza str. 272. Sl. 10. Grb obitelji Corponese, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 11. Grb obitelji Dall'Acqua, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 12. Grb obitelji Damjanić Vrgadski, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 13. Grb obitelji Detrico, Prošlost Zadra III., tabla iza str. 272. Sl. 14. Grb obitelji Fanfonja, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 15. Grb obitelji Ferrari, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 16. Grb obitelji Fondra, HEYER, op. cit., tab. 30. Sl. 17. Grb obitelji Fondra Ferra, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 18. Grb obitelji Galelli, HBL, sv. 4, str. 544, crtež grba. Sl. 19. Grb obitelji Grisogono, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 20. Grb obitelji Kreljanović, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 21. Grb obitelji Lantana, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 22. Grb obitelji Licini, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 23. Grb obitelji Matafari, Prošlost Zadra III., tabla iza str. 272. Sl. 24. Grb obitelji Mirković, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 25. Grb obitelji Nassi, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 26. Grb obitelji Nozdronja, Prošlost Zadra III., opis na str. 173. Sl. 27. Grb obitelji Parma, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 28. Grb obitelji Pellegrini, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 29. Grb obitelji Petricioli, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 30. Grb obitelji Petrizo, Prošlost Zadra III., str. 546, opis grba. Sl. 31. Grb obitelji Ponte, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 32. Grb obitelji Posedarski, HEYER, op. cit., tab. 45. Sl. 33. Grb obitelji Sanfermo, A. BEGNA-BENKOVICH, op. cit., rodoslovlje iza str. 100. Sl. 34. Grb obitelji Smiljanić, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7. Sl. 35. Grb obitelji Soppe i Soppe Fortezza, Prošlost Zadra III., tab. iza str. 272. Sl. 36. Grb obitelji Soppe Papali, A. BEGNA- BENKOVICH, op. cit., iza str. 100. Sl. 37. Grb obitelji Vitcor, Prošlost Zadra II., tabla LX. Sl. 38. Grb obitelji Zanchi, DAZd, Spisi Herald. komisije, sv. 5, VIII./7.


92

Sl. 1. Benvenuti Sl. 2. Benja Sl. 3. Benja Posedarski

Sl. 4. Bianchini Sl. 5. Borelli

Sl. 6. Bortolazzi Sl. 7. Carrara Sl. 8. Cedulini


93

Sl. 9. Civaleli Sl. 10. Corponese Sl. 11. Dall'Acqua

Sl. 12. Damjanić

Vrgadski Sl. 13. Detrico

Sl. 14. Fanfogna Sl. 15. Ferrari Sl. 16. Fondra


94

Sl. 17. Fondra Ferra Sl. 18. Galelli Sl. 19. Grisogono

Sl. 20. Kreljanović Sl. 21. Lantana

Sl. 22. Licini Sl. 23. Matafari Sl. 24. Mirković


95

Sl. 25. Nassi Sl. 26. Nozdronja Sl. 27. Parma

Sl. 28. Pellegrini Sl. 29. Petricioli

Sl. 30. Petrizo Sl. 31. Ponte Sl. 32. Posedarski


96

Sl. 33. Sanfermo Sl. 34. Smiljanić Sl. 35. Soppe i Soppe Fortezza

Sl. 36. Soppe Papali Sl. 37. Vitcor Sl. 38. Zanchi


97

Jelena KOLUMBIĆ: COATS OF ARMS OF THE ZADAR NOBILITY

Summary

Up to the 15th century, within Dalmatia and in the city of Zadar itself, noblemen did not use coats of arms. From the 15th century first coats of arms on works of architecture and on written documents made their appearance. However, even then there were noblemen who did not have coats of arms. Through the ducal the doge would bestow a property and its privileges to an individual or to a family but not a coat of arms. On the contrary, he prohibited the description of coats of arms. The following families among the Zadar nobility did not have coats of arms: Albinoni, Botono (Batono), Butovano, Ciprianis, Ferra, Fumatis, Galo, Ginanis, Grubonja, Jurjević, Karnarutić, Kotopanja, Kršava, Lapčani, Lemeš, Ljubavac, Martinušić, Pečar, Petrachis, Pomo, Qualis, Radučo, Rosa, Saladin, Stratiko, Šubić, Varikaša and Zloradi. The fact that they did not have coats of arms did not lessen their role within the political, economic, cultural and religious life in the city of Zadar.

The Zadar noble families who had coats of arms chose the heraldic symbols themselves. Old noble families usually kept and used an unmodified coat of arms seeking in this manner to emphasize their longevity and authority. By the beginning of the 19th century many of the old families had died out while Austria recognized the noble status of those that had survived. We know the coats of arms of the following families: Benvenuti, Benja, Benja Posedarski, Bianchini, Borelli, Bortolazzi, Calcina, Carrara, Cedulini, Civaleli, Corponese, Dall’Acqua, Damjanić Vrgadski, Detrico, Fanfonja, Ferrari, Fondra, Fondra Ferra, Galelli, Grisogono, Kreljanović Albinoni, Lantana, Licini, Matafari, Mirković, Nassi, Nozdronja, Parma, Pellegrini, Pellegrini Danieli, Petricioli, Petrizo, Ponte, Posedarski, Sanfermo, Smiljanić, Soppe, Soppe Fortezza, Soppe Papali, Vitcor and Zanchi.

Along with heraldic symbols that were in use throughout Europe in the coats of arms of the Zadar noble families we encounter symbols which are typical for Croatian heraldry.

The figure of the wolf is an element which is frequent on the coats of arms of Uskok families so that the Kreljanović family had it on its coat of arms. In Europe the bent sword was replaced by the straight sword but in the coat of arms of the Kreljanović family it was retained. The figure of the duck with a medallion around its neck and with chains derives from the coat of arms of the Posedarski family who derive from the Croatian tribe Gusić; through the marriage of Josip Benja to Dinka Posedarska it entered the coat of arms of the Benja Posedarski family. As a distinct symbol we mention the moon and the stars which are found at the top of the shield in the corners. This combination is very frequent in the coats of arms of Croatian families so that as one of the most typical elements for Croatian heraldry it was incorporated into the coat of arms of the Croatian Revival Movement. The Benja Posedarski, Mirković and Posedarski families have these symbols within their coats of arms. The coat of arms of the Damjanić Vrgadski family contains elements of three families: Damjanić Vrgadski, Detrico and Frankopan.

Alongside heraldic figures characteristic for Croatian heraldry, on the coats of arms of


98

Zadar nobles we meet figures characteristic for Italian heraldry. In Italy it was customary that certain families incorporate certain heraldic elements onto their coats of arms as signs of their political affiliation. Supporters of imperial power on the top of the shield had a black two-headed eagle on a golden background while supporters of the Plantagenets placed golden stylized lilacs in blue on the top of the shield within the coat of arms. When Italian families came to Croatian land they brought over their coats of arms with the said symbols. In the new environment these heraldic symbols lost their original meaning not only because of the new place but also because they had come into being in a different historical period, so that in the 18th century they weree mere remnants of the past. Stylized lilacs on a blue field are to be found on the coats of arms of the Borelli and the Petricioli families. The figure of the black eagle in a golden field, which is also characteristic for Italian heraldry, is to be found on the coats of arms of the Bianchini and Parma family who were of Italian descent. The “talking” coats of arms of the Lantana and Dall’Acqua family with their meaning allude to their Italian origin. The family Galelli has also a “talking” coat of arms – a chicken. However we know nothing about the origins of the family but it has to be emphasized that the family also used the name Kokošić, as can be seen on the tombstone from the 15th century which is located within the cloister of the Franciscan monastery in Zadar.

Alongside heraldic symbols which are characteristic for Croatian and Italian heraldry, we have to say that different heraldic figures, from geometrical divisions to a large number of natural figures which were in use in Western European and Middle European heraldry, are present in the coats of arms of Zadar noble families. Pure geometrical divisions are to be found only on the coats of arms of the Cedulin, Grisogono and the Nassi family. Alongside images of only one heraldic figure on the coat of arms we encounter complex, quadrated coats of arms. Some of the quadrated coats of arms point to the connections of the Zadar nobility with the Croatian nobility, for example the coats of arms of the Benja Posedarski and the Damjanić Vrgadski family. Sometimes a joining of the coats of arms took place but also the borrowing of heraldic figures from the coats of arms of other families. Parma on its coat of arms has the left side of the Lantana coat of arms.

Finally, when one looks at the origins of characteristic heraldic figures it can be said that they can help one to establish the origins of a part of the Zadar noble families but also to establish their mutual connections. The clannishness of the Zadar nobility is characteristic for the period between the 14th and the 18th c. and was in tune with the tastes of the Venetians. Some of the coats of arms reveal that by the beginning of the 19th c. the noble families from Zadar had set up ties with the Croatian nobility from the hinterland of the city. Elements of the Posedarski coat of arms were incorporated into the Benja coat of arms and the new family was called Benja Posedarski. The coat of arms of the old Croatian family Frankopan was incorporated into the coat of arms of the Damjanić Vrgadski family. Heraldic elements characteristic for heraldry in Croatia on the coats of arms of the Zadar nobility point to family ties between the Zadar nobility and the nobility in Croatia or indicate their Croatian origins. Elements characteristic for Italian heraldry can help us search out the family ties between the Zadar nobility and the nobility in neighboring Italy where a number of the families had originated.

Key words: Zadar, the nobility, coats-of-arms.

Documents

grbovi zadarskih plemica