PRVI DIO

OPĆI DIO GRAĐANSKOG PRAVA

2

I - UVOD

1. POJAM GRAĐANSKOG PRAVA

Građansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila uređuje one imovinske odnose u koje ljudi ulaze povodom stvari, činidbi ili imovine.

2. NAZIV

Naziv građansko pravo potiče iz rimskog prava kao prijevod latinskog ius civile. Međutim, staro rimsko ius civile i moderno građansko pravo su pojmovi različitog sadržaja. Težište naziva građansko pravo je na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadržaju samih odnosa. Prema tome, jedino građansko pravo može u svom nazivu obuhvatiti istovremeno određeni krug imovinskih, pa i neimovinskih odnosa.

Naziv privatno pravo direktno je povezan sa podjelom cjelokupnog prava na javno (ius publicum) i privatno (ius privatum), koju je izvršio već Ulpijan. Javno pravo je ono koje se odnosi na položaj države, a privatno ono koje se tiče koristi pojedinaca. Bitno je istaći da je građansko pravo bilo uvijek svrstavano ne samo u privatno pravo, već je jedno vrijeme bilo i njegov sinonim. Ali kad je započeo proces sadržajnog raslojavanja, ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji nazivalo opće privatno pravo ili opće građansko pravo. U privatno pravo danas, osim građanskog prava, spadaju i trgovačko pravo, autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i dr.

Naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadržaj tog prava i prirodu odnosa koje uređuje. Ono uređuje uglavnom imovinsku zaštitu neimovinske sfere čovjeka.

3. NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA

Posebno karakteristična su 4 načela građanskog prava:

1. Načelo dispozitivnosti. Načelo dispozitivnosti znači da građanskopravni odnos nastaje, mijenja se i prestaje prvenstveno voljom stranaka. Na području obveznog prava ovo načelo manifestuje se kao sloboda ugovaranja. Sloboda ugovaranja podrazumijeva slobodu svakog učesnika u prometu da se odluči da li će ući u obvezni odnos ili ne, slobodu izbora vrste ugovornog odnosa, te slobodu utvrđivanja oblika i sadržaja ugovornog odnosa. Svaki pravni poredak utvrđuje opće granice slobode ugovaranja koje stranke ne smiju prekoračiti. U stvarnom pravu načelo dispozitivnosti manifestuje se u slobodnom korištenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima. U nasljednom pravu načelo dispozitivnosti izražava se u slobodi oporučnog raspolaganja.

2. Ravnopravnost stranaka. Položaj stranaka u građanskopravnom odnosu je koordiniran. Nema subordinacije koja je karakteristična za upravno pravo.

3. Imovinska sankcija. Sankcija je štetna posljedica koja pogađa onoga ko se ne drži naređenja ili zabrane izražene u pravnoj normi. Sankcija je također posljedica koja stiže onoga ko ne izvrši obavezu koju je preuzeo stupanjem u građanskopravni odnos. Sankcije su u građanskom pravu bile u početku lične (dužničko ropstvo).

4. Prometnost prava. Pri prometnosti se misli na promet subjektivnih građanskih prava. Subjektivno građansko pravo je ovlaštenje koje nastaje za učesnika konkretnog građanskopravnog odnosa na osnovu normi građanskog prava u objektivnom smislu. Mogućnost prometa subjektivnih imovinskih prava postoji jedino u građanskom pravu, uz određene izuzetke koji se nazivaju strogo osobna građanska prava, a koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi sa jedne osobe na drugu. (npr.roditeljsko pravo)

4. SISTEM GRAĐANSKOG PRAVA

Poznata su 2 modela u izgradnji sistema građanskog prava: institucijski i pandektni.

3

Institucijski sistem potiče iz rimskog prava. Gaj u Institucijama kaže da se svo pravo odnosi na osobe (personae), imovinu (res – stvari) i tužbe (actiones). Ovaj trodijelni sistem pokazao se neodgovarajućim za građansko pravo.

Pandektni sistem razvijen je u njemačkoj pravnoj teoriji i primijenjen u njemačkom Građanskom zakoniku iz 1896.godine. Sastoji se od 5 dijelova: opći dio, obvezno pravo, stvarno pravo, porodično pravo i nasljedno pravo. U savremenoj nauci prednost se daje pandektnom sistemu.

Opći dio građanskog prava sadrži skup pravila i načela koja su zajednička svim dijelovima građanskog prava;Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi između ljudi s obzirom na stvari. Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi u kojima je jedna stranka (vjerovnik) ovlaštena da od druge stranke (dužnik) traži izvršenje neke činidbe, a ona je dužna tu činidbu izvršiti. Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja) uređuje podjela njene imovine na druge osobe (nasljednike).

5. ODNOS GRAĐANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

Građansko pravo – trgovačko pravo. Postoje 2 varijante ovog odnosa: Dualistička varijanta sastoji se u potpunom odvajanju trgovačkog od građanskog prava. Monistička varijanta zadržava jedinstvenost građanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova, sa eventualnim odstupanjima za privrednopravne subjekte i poslove.

Građansko pravo – porodično pravo. Između građanskog i porodičnog prava postoje sličnosti i razlike, kako u prirodi odnosa, tako i u metodama uređivanja tih odnosa. Sličnost u pogledu odnosa postoji u dijelu imovinskih odnosa u braku i porodici. Priroda ostalih odnosa je međusobno potpuno različita. U porodičnom pravu uređuju se lični odnosi, a imovinski odnosi su podređeni ostvarenju ličnih prava. Metodološka sličnost je u načelu dispozitivnosti (dobrovoljnosti) zasnivanja odnosa i načelu ravnopravnosti subjekata, a razlike su neprometnost porodičnih subjektivnih prava i odsustvo imovinske sankcije u porodičnom pravu.

Građansko pravo – radno pravo. Radno pravo je prije osamostaljenja u zasebnu granu prava bilo sastavni dio građanskog prava. Osnovni instrument radnog odnosa je bio ugovor o službi ( locatio conductio operarum).

Građansko pravo – upravno pravo. Metode, odnosno načela upravnog prava suprotni su onima građanskog prava. Umjesto ravnopravnosti i koordinacije među strankama, u upravnom pravu važi načelo subordinacije, umjesto načela prometnosti načelo neprometnosti i delegacije nadležnosti, umjesto imovinske sankcije preovladava lična sankcija. U upravnom pravu preovladavaju kogentne, a u građanskom dispozitivne norme.

Građansko pravo – međunarodno privatno pravo. Međunarodno privatno pravo uređuje posebnu vrstu imovinskih odnosa, a to su imovinski odnosi sa tzv.međunarodnim obilježjem. Npr.ugovor o prodaji zaključe 2 državljanina različitih zemalja na teritoriji treće države. Postavlja se pitanje koje će nacionalno građansko pravo biti primijenjeno u konkretnom slučaju. Taj zadatak rješava međunarodno privatno pravo pomoću tzv.kolizijskih pravila. Naziv “međunarodno” to pravo nije dobilo zato što je zaista međunarodno, već zato što uređuje privatnopravne odnose sa međunarodnim obilježjima. Ono je unutrašnje pravo države.

II - IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA

1. POJAM I VRSTE PRAVNIH IZVORA

Izvori prava su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila. U nauci o izvorima poznata je podjela na državne i društvene izvore prava.

4

Za državni izvor je karakteristično da je formalni tvorac prava ustavom određeni zakonodavni organ. Osnovni oblik u kome se javlja pravno pravilo iz tog izvora je propis, posebno zakon. Norma je heteromna, odnosno stvaralac norme nije istovremeno i adresat.

Za društveni izvor ili tzv.autonomno pravo karakteristični su samonormiranje međusobnih odnosa i akcija članova određenih asocijacija. Norma je autonomna, odnosno oni koji stvaraju normu u načelu su i njeni adresati.

Izvori građanskog prava su propisi, pravni običaji, sudska praksa i pravna nauka.

2. PROPISI

Propis sadrži napisano pravno pravilo. Među propisima postoji rang koji određuje njihov međusobni odnos. Najznačajniji propisi su ustav i zakon.

Ustavi sadrže relativno mali broj odredaba građanskog prava, ali one imaju prvorazredan značaj. Ustavom se uređuju temelji pravnog, političkog i ekonomskog sistema određene društvene zajednice.

Zakoni. Pod zakonom se podrazumijeva akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisani način, a koji sadrži apstraktno, opće pravno pravilo. Zakon je najčešći i najuobičajeniji pravni izvor. Svaki zakon je propis, ali svaki propis ne mora biti zakon. Propis je i svaki podzakonski akt. Za naše građansko pravo karakteristično je da ono nije u cjelini uređeno novim zakonima.

Retroaktivnost propisa. U svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja propisa. Zabrana retroaktivnosti za zakonodavca važi relativno jer može odrediti da pojedine odredbe djeluju unatrag. Za sudiju je zabrana retroaktivnosti apsolutna. U pravnoj nauci postoje 2 teorije koje pokušavaju objasniti zabranu povratnog djelovanja propisa.

Prema teoriji stečenih prava, propisi ne mogu djelovati retroaktivno ako bi time vrijeđali stečena prava pravnih subjekata. Međutim, zbog sporne prirode stečenih prava Roubier je postavio novu, tzv.modernu teoriju prema kojoj treba razlikovati neposredno djelovanje od retroaktivnog djelovanja pravnih propisa. Zakoni neposredno zahvataju pravne situacije koje su u toku, ali ne mogu uticati na posljedice koje su takve situacije već proizvele. Npr. ako je raniji propis određivao da se poslovna sposobnost stiče sa 18 godina, a kasniji podiže granicu na 21 godinu, osobe koje u trenutku stupanja propisa na snagu imaju 20 godina bi po klasičnoj teoriji stečenih prava ostajali poslovno sposobni i dalje, dok bi po modernoj teoriji izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su zaključili nakon navršene 18.godine bili i dalje valjani.

3. PRAVNI OBIČAJI

Pravni običaji su pravila ponašanja koja su se formirala u društvenoj zajednici na osnovu nekog ponavljanjem utvrđenog shvatanja, a zakonski im je propis svojom normom direktno ili indirektno dao pravni karakter.

Pravni običaj kao izvor prava mora sadržavati 2 elementa: a) materijalni, koji pokazuje da je društvena praksa koja se manifestuje kao vršenje ili nevršenje

određenih radnji dovoljno česta, stalna i jednolična; b) psihološki (opinio iuris sive necessitatis), tj.uvjerenje da se radi o općeobaveznom pravilu ponašanja.

Iz navedenog slijede 2 osnovne karakteristike pravnih običaja: 1. Pravni običaji su subordinirani zakonskom pravu jer važe samo onda ako ih zakon priznaje;2. Pravni običaji su supsidijarni pravni izvor, tj. u obzir dolaze samo ako određeni odnos nije u cjelini

normiran propisom, a pravni običaj nije protivan načelima na kojima se zasniva pravni poredak određene zajednice. Pravni običaji su izvor našeg građanskog prava

5

Na području obveznih odnosa primjenjuju se tzv.trgovački običaji. Ako su kodificirani nazivaju se uzansama. Nastaju kao proizvod ponavljanja i ujednačavanja poslovne prakse učesnika u pravnom prometu. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe nazivaju se općim uzansama. U suprotnom, radi se o posebnim uzansama.

4. SUDSKA PRAKSA

Sudskom praksom kao izvorom prava naziva se donošenje više saglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na osnovu kojih se formira općeobavezna pravna norma. Sudska praksa je indirektan izvor prava jer kod nas sudska odluka nema karakter presedana. Zbirke sudskih odluka nemaju karakter zakona, već odluka višeg suda djeluje na niži sud samo snagom svoje uvjerljivosti, te zbirke sudskih odluka djeluju pozitivno na ujednačavanje sudske prakse.

5. PRAVNA NAUKA

Pravna nauka je također samo indirektan izvor prava. Ona djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti, ali se sudija u konkretnom slučaju ne može pozvati na neko naučno djelo kao na zakon.

III - GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS

1, 2. POJAM I POSTANAK GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

Građanskopravni odnos je društveni odnos koji je uređen pravnim pravilima građanskog prava. U prvom redu se javlja kao faktički, materijalni društveni odnos. Materijalni društveni odnos postaje građanskopravnim odnosom u trenutku kada ga građansko pravo prizna i uredi. Time se stvara mogućnost prinudnog ostvarivanja prava i obaveza subjekata u takvim odnosima. Pretvaranjem faktičkih društveno-ekonomskih odnosa u građanskopravne odnose omogućava se privredno kretanje.

Između društveno-ekonomskih odnosa sa jedne i građanskih prava sa druge strane, postoji uzajamno djelovanje. Društveni odnosi daju građanskom pravu sadržaj, a građansko pravo tim odnosima daje pravnu karakteristiku.

3. PRAVNE ČINJENICE

Pravne činjenice su činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava. Pravne činjenice se dijele s obzirom na postanak i s obzirom na funkciju u normiranju samog građanskopravnog odnosa.

4. VRSTE PRAVNIH ČINJENICA S OBZIROM NA POSTANAK

Po ovom kriteriju pravne činjenice se dijele u 2 osnovne vrste: prirodni događaji i ljudske radnje.

Prirodni događaji postaju pravne činjenice kada pravo za njih veže pravne učinke. Takvi događaji nazivaju se i pravnim događajima (npr.rođenje, smrt, protek vremena itd).

Ljudske radnje su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci. Dijele se na dozvoljene (pravne radnje) i nedozvoljene (delikti). Među pravnim radnjama najvažniji je pravni posao. To je očitovanje volje stranaka usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka. Takvi učinci su postanak, promjena ili prestanak građanskopravnog odnosa.

Delikti su nedozvoljene ili protupravne ljudske radnje. U građanskom pravu radi se o građanskim deliktima, za razliku od krivičnih. Delikt je protupravna radnja uz koju norme građanskog prava i mimo volje počinioca vežu nastanak odnosa odgovornosti za štetu.

6

5. VRSTE PRAVNIH ČINJENICA S OBZIROM NA FUNKCIJU

S obzirom na funkciju, pravne činjenice se mogu javljati kao pretpostavka, pravna osnova, presumpcija i fikcija.

Pretpostavka je pravna činjenica koja je zaista kao činjenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao određeni građanskopravni odnos. Npr.ako je neko zaista umro, tada je ta pravna činjenica pretpostavka za otvaranje nasljedstva. Dakle, dok u običnom govoru izraz pretpostavka koristimo kada nismo sigurni da li se nešto dogodilo ili ne, u građanskopravnoj terminologiji se pod pretpostavkom podrazumijeva činjenica koja se sigurno dogodila i čije postojanje se uvijek može dokazati.

Pravna osnova je ona bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak subjektivnih građanskih prava. Naime, subjektivna prava uvijek proizilaze iz jedne pretpostavke. Da bi se ta pretpostavka za koju je povezano subjektivno građansko pravo razlikovala od svih ostalih koje su potrebne za postanak odnosa, ona se naziva pravnom osnovom. Prema tome, svaka pravna osnova je pretpostavka, ali svaka pretpostavka nije pravna osnova. Npr, pretpostavke za oporučno nasljeđivanje su: - smrt ostavitelja, - imovina, - živi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja, - sposobnost nasljednika za nasljeđivanje,- oporuka u korist određenog nasljednika.Pravna osnova iz koje nastaje subjektivno pravo određenog nasljednika na nasljedstvo očigledno je postojanje oporuke u njegovu korist.

Presumpcija je pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže suprotno. Kao presumpcija se može tretirati samo ona pravna činjenica koju je propis odredio. Takva činjenica zove se pravna presumpcija (praesumptio iuris). Osim pravne presumpcije koja se uvijek može oboriti dokazom, postoji i tzv.neoboriva presumpcija koja se naziva pravna presumpcija i o pravu (praesumptio iuris et de iure). Neoboriva presumpcija znači da se neka činjenica smatra po propisu kao dokazana, a protivdokaz uopće nije dozvoljen (npr.poznavanje stanja u zemljišnim knjigama).

Fikcija je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki pravni odnos. I za fikciju važi načelo da se ne može fingirati svaka pravna činjenica, već samo ona za koju propis to dozvoli.

IV - SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

POJAM PRAVNOG SUBJEKTA

Pravni subjekt je nosilac prava i obaveza. Za pravni subjekt često se koristi izraz osoba (lice). Pravni subjekt može biti fizička osoba i pravna osoba.

PRAVNA, POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST

Pravna sposobnost je svojstvo biti nosilac prava i obaveza. Ona je osnovno svojstvo pravnog subjekta. Ako bi se nekom pravnom subjektu oduzela pravna sposobnost, on bi prestao biti pravnim subjektom (čovjek bi sa pravnog gledišta postao stvar, a pravna osoba bi prestala postojati).

Poslovna sposobnost je svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stiču prava i obaveze. Svaki pravni subjekt mora imati pravnu sposobnost, ali ne mora imati i jednak stepen poslovne sposobnosti.

Deliktna sposobnost (uračunljivost) je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protivpravna djelanja. Dok se za poslovnu sposobnost traži pravno relevantna volja pravnog subjekta, za

7

deliktnu sposobnost traži se određeni stepen svijesti (mogućnost samoopredjeljenja). Zbog toga i poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne.

Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava ni dužnosti, već svojstva. Razlika je u tome što se osoba može odreći svojih subjektivnih prava, ali se svojstava ne može sama odreći.

A. FIZIČKA OSOBA

POJAM, POSTANAK I PRESTANAK FIZIČKE OSOBE

Fizička (prirodna) osoba je živ čovjek kao subjekt prava. Čovjek postaje pravnim subjektom samo onda ako mu to pravni poredak priznaje (robovlasništvo je sistem u kome nisu svi ljudi bili pravni subjekti).

Fizička osoba postaje rođenjem. Ponekad se ukazuje potreba da se nerođenom djetetu sačuvaju neka prava. Dijete u majčinoj utrobi u pravu se naziva nasciturus. Kod nasciturusa se služimo fikcijom “onaj ko će se roditi uzima se kao da je već rođen”. Pri tome se mora voditi računa o slijedećem: 1. Fikcija mora ići u korist nasciturusa;2. Dijete se zaista mora roditi živo. U suprotnom otpadaju sve pravne posljedice fikcije.

Fizička osoba prestaje smrću. Smrt znači i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe. U slučaju da se ne zna da li je osoba čije pravne odnose treba razriješiti živa ili mrtva, pravo se služi presumpcijom smrti koja se u našem pravu pojavljuje u vidu proglašenja nestale osobe umrlom. Dakle, ovom presumpcijom prezumira se i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe.

POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST FIZIČKE OSOBE

Poslovna sposobnost fizičke osobe ima 3 stepena: puna i ograničena poslovna sposobnost, te poslovna nesposobnost.

a) Puna ili potpuna poslovna sposobnost stiče se po našem pravu sa navršenom 18.godinom života. Osobe koje su navršile 18 godina nazivamo punoljetnim (izuzetak su stariji maloljetnici koji su zaključili brak). Punoljetna osoba može sama sklapati pravne poslove.

b) Ograničena ili djelomična poslovna sposobnost. Pravni poslovi koje sklopi osoba sa ograničenom poslovnom sposobnošću važe tek onda kada ih odobri zakonski zastupnik te osobe. Pravni posao koji sklapa osoba ograničene poslovne sposobnosti zove se šepavi pravni posao (negotium claudicans).

c) Potpuna poslovna nesposobnost. Osobe koje su potpuno nesposobne ne mogu uopće same sklapati pravne poslove, već to za njih čine njihovi zakonski zastupnici. Kod nas su potpuno poslovno nesposobni maloljetnici mlađi od 15 godina i punoljetne osobe koje su sudskom odlukom potpuno lišene poslovne sposobnosti, a usljed zakonom određenih razloga.

Deliktna sposobnost nastupa sa navršenom 14.godinom života. Maloljetnik koji je navršio 14 godina potpuno je deliktno sposoban ako je duševno zdrav. Duševno zdravlje se presumira. Maloljetnik između 7 i 14 godina života nije deliktno sposoban, ali će iznimno biti ako se dokaže da je pri činjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje.

B. PRAVNA (JURISTIČKA OSOBA)

Pravna osoba je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost.

Historijski korijeni pravne konstrukcije pravne osobe nalaze se u srednjevjekovnim pravnim shvatanjima koja su dijelom zasnovana na rimskom i kanonskom pravu, a dijelom na germanskom i drugim običajnim pravima evropskog kontinenta.

OSNOVNE PRAVNE TEORIJE O PRAVNOJ OSOBI

8

1. Teorija fikcije. Prema ovoj teoriji, društvene tvorevine nisu personae, jer nisu bića koja imaju vlastitu volju. Tu se samo zamišlja da persona postoji, dakle fingira se subjekt kojeg Heise prvi u literaturi naziva jurističkom osobom. Teoriju fikcije su preko Savigny-a prihvatili pandekisti. Teorija fikcije danas se naziva klasičnom teorijom, jer su sve ostale teorije nastale kao plod kritičkih osvrta na tu teoriju.

2. Potvrdne teorije

a) Organska teorija ljudski kolektiv smatra stvarno postojećom kolektivnom osobom, koja je živi organizam, kao i čovjek. Taj pravac, koji kolektiv više psihologizira, veže se uz Zitelmann-a. Osnovna zasluga organske teorije je u tome što je upozorila na realnu egzistenciju pravnih osoba. Krupan nedostatak joj je što je poistovijetila organizam i organizaciju.

b) Teorija pravne realnosti prihvaćena je i razrađena od strane francuske civilističke doktrine. Ova teorija pravne ili tehničke realnosti naglašava 2 osnovna načela:

- da treba priznati postojanje pravne osobe čak i u slučaju zakonske šutnje, uvijek kada se kolektivni interes organizovano izrazi;

- da treba priznati sva prava pravnoj osobi, čaki preko zakonskog teksta, ako su takva prava potrebna za realizaciju kolektivnog interesa.

c) Teorija ustanove ili institucije. Po ovoj teoriji, čiji je autor Hauriou, pravna ustanova je društvena organizacija u kojoj pojedinci spontano organiziraju kolektiv radi ostvarenja određene ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stiče pravnu sposobnost čim postigne takav stepen koncepcije i organizacije na kome postaje svjestan svojih zadataka i ciljeva. Teorija ne može pružiti pravni kriterij koji sigurno odvaja organizacije koje jesu pravne osobe od onih koje to nisu.

3. Odrične teorije

a) Teorija namjenske imovine. Brinz je počeo učiti da prava ne pripadaju samo nekome, već da mogu pripadati i za nešto. Brinz je bio uvjeren da mogu postojati subjektivna prava bez subjekta. To su imovinske mase bez subjekta, ali sa određenim ciljem. Umjesto pravne osobe, Brinz je postavio teoriju o “namjenskoj imovini”. Obzirom da je i teoretski neodrživo učenje o postojanju subjektivnih prava bez subjekta, smatra se da Brinz nije ništa doprinio nauci o pravnoj osobi.

b) Teorija destinatora, čiji je autor Ihering smatra da stvarni subjekti prava kao pravnih osoba jesu korisnici kojima je imovina namijenjena. Iheringu je nedostajalo precizno razlikovanje između vlasništva u ekonomskom i pravnom smislu.

c) Teorija kolektivnog vlasništva. Njen autor, francuski teoretičar Planiol, došao je na ideju da pravna osoba ne postoji, odnosno da je potpuno nepotrebna, te da bi je trebalo zamijeniti pozitivnim pojmom kolektivnog vlasništva koje realno postoji ispod maske koja se naziva pravnom osobom.

d) Druge odrične teorije obuhvataju autore koji negiraju postojanje subjektivnih prava uopće. Budući da njima ne treba nikakav pravni subjekt, u konstrukciji im ne treba ni pravna osoba. Predstavnici tih teza su Duguit i Kelsen.

4. Teorija realne egzistencije može se postaviti ako se kao rezultat općih napora nauke, legislative i prakse pokuša izvući ono zajedničko. Supstrat osobnosti može biti živo ljudsko tijelo i u tom slučaju se pravni subjekt javlja kao fizička osoba. Međutim, supstrat osobnosti može biti određeni skup pojedinaca ili određena imovinska masa i tada je pravni subjekt pravna osoba. U prvom slučaju radi se o korporaciji, a u drugom o zavodu ili zakladi. Subjektivitet fizičkih i pravnih osoba je jedinstven.

POSTANAK PRAVNE OSOBE

U nauci se smatra da su potrebne najmanje 3 pretpostavke da bi se neka društvena tvorevina mogla pojaviti kao pravni subjekt:

9

1. Društvena tvorevina mora imati trajnu i čvrstu organizaciju, prema vanjskom svijetu mora predstavljati organizacijsko jedinstvo;

2. Organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine članova;3. Sticanje pravne sposobnosti (subjektiviteta). Moguća su 3 praktična rješenja pitanja sticanja pravnog

subjektiviteta. - Po sistemu slobodnog udruživanja, pravna osoba nastaje organiziranjem, što se vidi iz statuta.

Nadležnom državnom organu mora se podnijeti prijava, međutim ona nema konstitutivni karakter. - Po sistemu normativnog akta društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na 2 načina: direktnim

propisom kojim se osniva tačno određena pravna osoba ili određivanjem pretpostavki koje neka organizacija mora ispuniti da bi postala pravna osoba. Pravna sposobnost stiče se tek registracijom. Međutim, nadležni organ mora izvršiti registraciju u slučaju da su ispunjene zakonske pretpostavke.

- Po sistemu koncesije, organizacija dobiva pravni subjektivitet posebnim aktom upravnog organa. Taj akt daje se po diskrecionoj ocjeni i naziva se odobrenjem.

Navedene pretpostavke su kumulativno postavljene.

PRAVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Pravna sposobnost fizičke osobe šira je od pravne sposobnosti pravne osobe. Za fizičku osobu se kaže da ima opću pravnu sposobnost, a za pravnu osobu da ima posebnu pravnu sposobnost. Fizička osoba djeluje u okviru onoga što nije zabranjeno, a pravna osoba u okviru onoga što joj je određeno statutom pravne osobe. U statutu je izražena tzv.statička volja pravne osobe. Tu se određuje cilj, odnosno svrha pravne osobe, a time i obim pravne sposobnosti. Statut ili ugovor o osnivanju nužno sadrži i unutrašnju organizaciju pravne osobe, kao i odredbe o imovinskoj podlozi pravne osobe. Statut, odnosno ugovor, mora predvidjeti i članska prava, odnosno određena prava korisnika. Budući da je u statutu izražena volja pravne osobe, on uvijek ima oblik, a često i snagu pravnih propisa. Isto važi i za ugovor o osnivanju pravne osobe.

POSLOVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Pravna osoba svoju dinamičku volju izražava preko svojih organa. Stoga pravna osoba postaje poslovno sposobna preko svojih organa. Zato statut pravne osobe mora predvidjeti organe pravne osobe. Tijelo ili organ je fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju vollju. Radnja organa pravne osobe u okvirima statuta smatra se radnjom same pravne osobe (npr.akt koji donosi dekan fakulteta nije njegov osobni akt, već akt fakulteta).

Ako sa stanovišta pravne i poslovne sposobnosti usporedimo fizičku i pravnu osobu, dolazimo do slijedećih zaključaka:

- Kod fizičke osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju istovremeno. Kod pravne je suprotan slučaj.

- Za fizičku osobu je karakteristično stepenovanje poslovne sposobnosti, za pravnu ne.- Za fizičku osobu ne postoji stepenovanje pravne sposobnosti, koje je karakteristično za pravne osobe.

DELIKTNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe polazna je osnova i za priznavanje njene deliktne sposobnosti. Postoji odgovornost gdje se traži krivica, kao i odgovornost za štetu bez krivice. Ako se traži krivica, krivica pravne osobe prosuđivaće se po krivici njenih organa. Ako je organ pravne osobe fizička osoba, za krivicu se traži uračunljivost. Ako je organ pravne osobe kolektivan, postoje propisi po kojima se zasniva odgovornost i u takvom slučaju.

VRSTE PRAVNIH OSOBA

Postoje 4 osnovne vrste pravnih osoba: pravne osobe javnog prava i pravne osobe privatnog prava, te korporacije i zaklade.

10

Kod podjele pravnih osoba na javne i privatne, u javne se svrstavaju one koje ostvaruju javne ciljeve i interese, a u privatne one koje slijede privatne ciljeve i interese. Kao dopunski kriterij po kome se pravne osobe mogu smatrati pravnim osobama javnog prava navode se osnivanje, finansiranje, upravljanje i kontrola od strane države, javna ovlaštenja i sl. Prema tim kriterijima, u pravne osobe javnog prava ubrajaju se država, jedinice lokalne samouprave i uprave, javna preduzeća itd. Sve ostale pravne osobe spadale bi u pravne osobe privatnog prava.

Podjela pravnih osoba na korporacije i zaklade vrši se prema tzv.supstratu1 pravne osobnosti.

Korporacija je organizirani kolektiv fizičkih osoba koji je samostalan pravni subjekt različit od pojedinaca koji su članovi korporacije. Težište u supstratu pravne osobnosti je na skupu fizičkih osoba, mada korporacija ima svoju imovinu koja je različita od imovine članova. Za korporaciju je karakteristično da se njen identitet ne mijenja promjenom članova. Kako je korporacija samostalan pravni subjekt, njena pravna sposobnost nije zbir pravnih sposobnosti njenih članova. Zbog toga član neke korporacije može stupati u građanskopravne odnose sa svojom korporacijom. Tipične korporacije su dioničarska društva.

Zaklada je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata poslovna sposobnost. Zakladom upravljaju fizičke osobe, ali je dominantni element supstrata njene pravne osobnosti upravo sama imovinska masa. Zaklada se osniva aktom državne vlasti ili pravnim poslom koji poduzima bilo fizička ili pravna osoba.

U praksi je vrlo teško odrediti da li neka pravna osoba spada u korporaciju ili zakladu, jer je redovna pojava da konkretna pravna osoba predstavlja kombinaciju osnovnih tipova. U takvom slučaju se pravna osoba razvrstava prema elementima koji u njoj preovladavaju.

Kada su u pitanju vrste pravnih osoba u našem pravu, mogu se razlikovati 3 perioda: do 1971; 1971.-1988.godine i period nakon 1988.godine.

U periodu do 1971.godine sve pravne osobe bile su podijeljene na društvene i građanske pravne osobe. Društvena pravna osoba definirana je kao pravni subjekt čija je ekonomska baza isključivo u društvenom vlasništvu. Ove pravne osobe nisu mogle biti nosioci prava vlasništva. Bile su nosioci prava korištenja i prava raspolaganja kao novih stvarnih prava. Najvažnije društvene pravne osobe tog perioda su država, političko teritorijalne jedinice, odnosno DPZ i radne organizacije. Građanske pravne osobe su društvene tvorevine čija je ekonomska osnova u građanskom vlasništvu. U ovom periodu bile su marginalnog značaja i tretirane su kao relikt prošlosti. U pravilu se nisu mogle baviti privrednom djelatnošću, jer čim bi ta djelatnost prešla određenu granicu, automatski bi njihova imovina postala društvenom. U građanske pravne osobe ubrajane su vjerske organizacije, različite zaklade ili zadužbine, te udruženja građana.

Period 1971.-1988.godine je period oživotvorenja koncepcije udruženog rada. Normativnu osnovu čine Ustavni amandmani iz 1971, Ustav SFRJ iz 1974.godine i Zakon o udruženom radu iz 1976.godine. U ovom periodu došlo je do značajnih promjena u definiciji, supstratu i organizacijskim oblicima društvenih pravnih osoba. Društvena pravna osoba definirana je kao ona društvena tvorevina koja svoje ciljeve može ostvariti samo angažovanjem sredstava u društvenom vlasništvu. Temeljni oblik organizacije društvenih pravnih osoba su bile Organizacije udruženog rada (OOUR, RO, SOUR), Samoupravne interesne zajednice, DPO, DPZ i društvene organizacije.

Period nakon 1988.godine počinje radikalnim promjenama u društveno-ekonomskom i pravnom poretku. Normativna podloga data je amandmanima na Ustav SFRJ i Zakonom o poduzećima (ZOP) iz 1988.godine. Temeljni organizacijski oblik pravne osobe u ekonomiji sada je poduzeće, koje se definira kao pravna osoba koaj obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dohotka, odnosno dobiti. ZOP razlikuje 4 tipa poduzeća: 1. Društveno poduzeće, koje posluje sredstvima u društvenom vlasništvu; 2. Zadružno poduzeće, koje posluje sredstvima u zadružnom vlasništvu;3. Mješovito poduzeće, koje posluje sredstvima u društvenom, zadružnom i vlasništvu fizičkih lica;

1 supstrat – temelj, osnova, podloga, nosilac

11

4. Privatno poduzeće, koje posluje sredstvima u privatnom vlasništvu, tj.vlasništvu fizičkih osoba i građanskih pravnih osoba.

PRESTANAK PRAVNE OSOBE

Pravna osoba prestaje nestankom jedne od 3 prethodno spomenute pretpostavke (organizacijsko jedinstvo, imovina, sticanje pravne sposobnosti).

Osim toga, pravna osoba može prestati: - propisom ili aktom državne vlasti (zabranom);- postizanjem cilja zbog kojeg je osnovana;- smanjenjem broja članova ispod određenog broja koji je npr.predviđen statutom pravne osobe;- odlukom članova koji čine pravnu osobu;- nestankom imetka pravne osobe;- stečajem. Pravna osoba nad kojom se provodi stečaj prestaje postojati danom upisa u sudski registar

rješenja o zaključenju stečajnog postupka. Imovinskopravni odnosi takve pravne osobe rješavaju se u postupku likvidacije.

V - GRAĐANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU

1. POJAM SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA

Najpoznatiji pokušaji definiranja subjektivnog prava su:

Teorija volje njemačkog pravnika Windscheida, prema kojoj je subjektivno pravo pravnim poretkom zagarantovana moć volje, pravnim poretkom priznata vlast ili gospodstvo.

Iheringova teorija interesa, prema kojoj u subjektivnom pravu treba vidjeti pravno zaštićen interes. Interes je uvijek neka korist ili dobro u najširem smislu riječi.

Voljno-interesna teorija, koja predstavlja sintezu prethodnih, je najprihvaćenija. Prema ovoj teoriji, subjektivno pravo definira se kao pravnim poretkom pojedincu dodijeljena moć volje, odnosno pravna moć u svrhu zadovoljenja njegovih potreba. Pojam “pravna moć” podrazumijeva ovlaštenje priznato od strane pravnog poretka na osnovu kojeg pojedinac smije djelovati.

Na bazi ovih gledišta može se dati slijedeća definicija: Subjektivno građansko pravo su ovlaštenja koja pravnom subjektu u određenom građanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog građanskog prava.

2. RAZLIKA IZMEĐU PRAVA U SUBJEKTIVNOM I OBJEKTIVNOM SMISLU

Građansko pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila kojima se uređuju određeni društveni odnosi. U subjektivnom smislu, to je skup ovlaštenja koje norma objektivnog prava priznaje subjektima u određenom građanskopravnom odnosu. Dakle, nema subjektivnih prava bez pravnog subjekta. Nasuprot tome, objektivno pravo kao skup apstraktnih pravnih pravila nema neki pravni subjekt koji bi bio njegov nosilac.

4. FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA

Putem subjektivnih prava izražavamo međusobni odnos pravnih subjekata u određenom građanskopravnom odnosu. Subjektivnom građanskom pravu jednog subjekta odgovara obaveza drugog subjekta. Osim toga, preko subjektivnih građanskih prava izražavamo i faktički odnos koji postoji između subjekta i objekta u pravnom odnosu.

5. SADRŽAJ SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA

12

Pripadanje i ovlaštenje. Sa stanovišta objekta, veza između subjekta i objekta građanskopravnog odnosa izražava se pripadanjem objekta subjektu. Sa stanovišta subjekta, ta veza se izražava putem ovlaštenja. Ovlaštenjem se pravno izražava ekonomsko prisvajanje pojedinih svojstava stvari unutar građanskopravnog odnosa. Tako je npr.pravo vlasništva u subjektivnom smislu maksimalan skup ovlaštenja koje pripadaju jednom subjektu u pogledu određene stvari. Vlasnik može sa svojom stvari raditi sve osim onoga što je propisima zabranjeno. Najtipičnija vlasnička ovlaštenja su posjedovanje, upotreba, korištenje i raspolaganje.

Interes. Smisao ovlaštenja jeste u njihovom cilju. Kada ovlaštenja posmatramo sa stanovišta cilja, u ovlaštenjima otkrivamo interese i to prvenstveno materijalne interese subjekta.

5. ZAHTJEV

Zahtjev je objektivnim pravom zagarantovana mogućnost da se od drugoga traži činjenje ili propuštanje koje istovremeno znači ostvarivanje našeg subjektivnog prava.

Npr. pravo vlasništva u subjektivnom smislu prati zahtjev usmjeren protiv svih, da vlasnika niko samovoljno i protivpravno ne ometa u obavljanju njegovih vlasničkih ovlaštenja.

Ako ponašanje obveznika ne odgovara zahtjevu ovlaštenika, zahtjev daje mogućnost da se subjektivno pravo prisilno ostvari. U tom slučaju zahtjev dobiva oblik tužbe ili prigovora. Dakle, zathjev nije identičan sa subjektivnim pravom, već je samo njegov pratilac. Zahtjev može zastarjeti, a da subjektivno pravo i dalje ostane. Istovremeno, zahtjev nije identičan ni sa tužbom, jer se može postaviti i u obliku prigovora.

6. VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU

Apsolutna i relativna. Apsolutna su ona koja djeluju prema svima (erga omnes), npr.pravo vlasništva i druga stvarna prava. Relativna subjektivna građanska prava su ona koja djeluju između tačno određenih stranaka (inter partes), npr.obvezna prava.

Prenosiva i neprenosiva. Prenosiva su ona koja se mogu neograničeno prenositi sa jednih na druge pravne subjekte. Najveći broj subjektivnih građanskih prava je prenosiv. Neprenosiva se nazivaju i strogo osobna (lična) građanska prava, npr. osobne služnosti – usus, usus fructus i habitatio.

Glavna i sporedna. Sporedno (akcesorno) pravo je pravo čiji nastanak, prenos ili prestanak zavisi od postojanja nekog drugog subjektivnog prava. Kao sporedna prava najčešće se javljaju založno pravo, pravo na ugovorenu kamatu, pravo na ugovornu kaznu, na troškove, na plodove itd.

Preobražajna prava. Pod preobražajnim pravom podrazumijeva se ovlaštenje pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopravni odnos sa drugim subjektom bez njegovog pristanka. Prema učincima koje izazivaju, preobražajna prava se mogu podijeliti na:

- preobražajna prava nastanka građanskopravnog odnosa (npr.prihvat ponude, okupacija itd);- preobražajna prava promjene građanskopravnog odnosa (npr.pravo izbora kod alternativnih

obaveza);- preobražajna prava prestanka građanskopravnog odnosa (npr. otkaz ugovora, opoziv punomoći,

pravo pobijanja ugovora itd).

Osim termina “preobražajno pravo” koriste se i nazivi “potestativno pravo” i “pravna moć”. Preobražajna prava mogu nastati na osnovu zakona ili ugovora. U pravilu su vezana za prekluzivni rok (prestaju ako se ne ostvare u tom roku).

VI - OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

13

Objekti građanskopravnog odnosa su stvari, činidbe i imovina povodom kojih pravni subjekti stupaju u odnose.

A. STVARI

1. POJAM STVARI

Pod stvarima u pravnom smislu podrazumijevaju se materijalni dijelovi prirode koji se mogu čulima primijetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti ili za njih postoje pretpostavke da će doista nastati u budućnosti.

2. PODJELA STVARI

Stvari se prema različitim kriterijima mogu podijeliti u različite grupe.

a) Podjela stvari po kriteriju prometnosti

Prometna sposobnost stvari je sposobnost stvari da se pojave kao objekti subjektivnih prava i kao objekti pravnih poslova. Po ovom kriteriju stvari se dijele na:

- Stvari u prometu (res in commercio) su stvari na kojima postoji neograničena mogućnost sticanja prava vlasništva, i svih drugih imovinskih prava. Stvar u prometu nije identičan pojam sa robom. Roba je pokretna stvar, a stvar u prometu može biti i nekretnina. Poznato je da se zemlja ne smatra robom.

- Stvari ograničene u prometu su stvari čiji se promet ograničava iz određenih društvenih, ekonomskih, političkih i drugih razloga (npr.lijekovi, oružje, opojne droge, eksplozivi, otrovi itd).

- Stvari izvan prometa (res extra commercium) su stvari koje uopće ne mogu biti objekti imovinskih prava niti pravnih poslova (npr.javni putevi, parkovi itd).

b) Podjela stvari po kriteriju prirodnih osobina

Pokretne i nepokretne stvari (res mobiles – res immobiles). Pokretne su stvari koje se mogu premještati u prostoru a da se pri tome ne uništi njihova bit, odnosno da se time ne promijeni njihova dosadašnja struktura. Nepokretne stvari su one koje ne mogu mijenjati položaj u prostoru a da im se time ne uništi bit, odnosno ne promijeni struktura. Na pitanje da li je određena stvar nekretnina odgovara se pomoću kriterija prirodne kvalitete, kriterija pertinencije i kriterija posebnih ciljeva.

- Kriterij prirodne kvalitete. Po ovom kriteriju nekretnine su prvenstveno zemljišta i sve ono što je sa zemljištem trajno povezano, bilo mehanički ili organski (zgrade, instalacije, usjevi itd).

- Kriterij pertinencije. Po ovom kriteriju, pertinencija se smatra nekretninom ako služi njenim ekonomskim svrhama. Npr. traktor, plug, kola itd na jednom poljoprivrednom dobru smatrajuse nekretninama kao i samo dobro. Pertinencija je nekretnina po namjeni, što znači da je vlasnik nekretnine odredio da određena pokretna stvar trajno služi ekonomskoj svrsi te nekretnine.

- Kriterij posebnih ciljeva. Po ovom kriteriju, određena stvar se smatra nekretninom zato što je tako određeno propisom. Pravni režim za brodove i avione vrlo je sličan onome za nepokretne stvari (upisivanje u registre slične zemljišnim knjigama i stvarnih prava na njima).

Značaj ove podjele prvenstveno se ogleda u činjenici da za pokretne i nepokretne stvari postoje različiti pravni režimi u pogledu sticanja vlasništva i ostalih stvarnih prava. Nekretnine i stvarna prava na njima se upisuju u gruntovnicu, što ne važi za pokretne stvari. Založno pravo na nekretninama je hipoteka i razlikuje se od založnog prava na pokretnim stvarima koje se zove ručni zalog (pignus).

Zamjenjive i nezamjenjive stvari (res fungibiles – res non fungibiles). Zamjenjive su stvari koje se u prometu određuju po vrsti, rodu, broju, mjeri itd. Tu spadaju npr.brašno, šećer, vino, cement itd. Zamjenjive stvari zovu se i generične (genus=rod). Nezamjenjive su stvari koje se u pravnom prometu

14

pojavljuju prema svojim strogo određenim individualiziranim osobinama. Označavaju se i terminom species (npr.određena umjetnička slika). Kod pitanja da li se u konkretnom slučaju radi o zamjenjivoj ili nezamjenjivoj stvari nije uvijek odlučan kriterij prirodne kvalitete, već se uzima u obzir i volja stranaka.

Značaj ove podjele posebno dolazi do izražaja u obveznom pravu, u slučaju propasti stvari. Ako je objekat činidbe određen kao genus, obveza načelno ne prestaje propašću stvari, jer genus ne propada (genus non perit). Kod nezamjenjivih stvari, obveza prestaje u slučaju propasti stvari bez krivice dužnika. Ukoliko je species propala krivicom dužnika, obveza se pretvara u odgovornost za štetu.

Potrošne i nepotrošne stvari (res consumptibiles – res non consumptibiles). Potrošne su stvari koje se jednokratnom upotrebom uništavaju ili im se vidljivo smanji supstanca. Nepotrošne su stvari koje se ne uništavaju prvom normalnom upotrebom, niti im se vidljivo smanjuje supstanca. Potrošne stvari su obično i zamjenjive, ali ne mora uvijek biti tako. Npr.rođendanska torta je potrošna, ali nezamjenjiva stvar. Obrnuto, zamjenjive stvari mogu istovremeno biti i nepotrošne (npr.igla). Kod određivanja da li je određena stvar potrošna ili ne, ne odlučuje samo objektivni kriterij već često i volja stranaka: one mogu potrošnu stvar tretirati kao nepotrošnu.

Ovo razlikovanje značajno je kod stvarnih prava na tuđoj stvari, npr. na uzusfruktus mogu se dati samo nepotrošne stvari.

Djeljive i nedjeljive stvari (res divisibiles – res non divisibiles). Pravno djeljive su stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova, a da se pri tome ne umanji njihova vrijednost. Dijelovi i dalje treba da ispunjavaju jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr.zemljišta. Ova klasifikacija posebno je značajna kod suvlasništva i obveza sa više vjerovnika i više dužnika. Nedjeljive su stvari čijom bi se podjelom uništila njihova bit ili im se nesrazmjerno umanjila vrijednost (npr.živa životinja, dijamant itd). Nedjeljivim se smatraju i djeljive stvari čija podjela je propisom zabranjena.

Postoje 3 načina podjele stvari: - fizička podjela (mehaničkim putem), - geometrijska podjela (karakteristična za zemljište koje se linijama dijeli na više parcela)- civilna podjela (podjela po vrijednosti, tj.kod podjele nedjeljive stvari stvar se proda pa se njena

cijena podijeli).

Značaj klasifikacije stvari na djeljive i nedjeljive posebno je izražen kod razvrgavanja suvlasničke zajednice.

c) Odnos između pojedinih stvari

Jednostavne stvari su one koje po običnom shvatanju čine jedinstvo (npr.kamen, biljka, životinja itd).

Sastavljene stvari su one koje nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu, na način da upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju prethodnu fizičku egzistenciju. Razlikuju se 2 kategorije sastavljenih stvari: a) Sastavljena stvar sa nesamostalnim dijelovima. Ovdje spadaju stvari kod kojih sastavni dijelovi

gube raniju samostalnost, ali zadržavaju fizičko postojanje. Gubitak samostalnosti sastoji se u tome da se sastavni dio ne može odvojiti, a da se time cijela stvar ne uništi (npr.armaturna šipka u betonskom stubu). Ovakva sastavljena stvar pravno se smatra cjelinom i zbog toga nisu moguća posebna imovinska prava na pojedinim sastavnim dijelovima.

b) Sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima je stvar kod kojih sastavni dijelovi pored fizičkog postojanja zadržavaju i određenu samostalnost (npr.točak na automobilu). Na pojedinim sastavnim dijelovima ovakve stvari moguća su zasebna prava koja nisu identična sa pravom na cijeloj stvari (npr.točak posuđen vlasniku auta ne postaje njegovo vlasništvo).

Pripadak ili pertinencija je sporedna stvar koja je određena da tajno služi ekonomskoj svrsi neke glavne stvari, a da pri tome ne postane njen sastavni dio. Karakteristike pertinencije su:

1. Ona je samostalna, ali sporedna stvar;

15

2. Pertinencija trajno služi svrsi glavne stvari (npr.ključ i brava). Zato npr. nož kojim trenutno otvaramo pismo nije pertinencija tog pisma.

3. U vezi sa postankom i opstankom pertinencije bitni su subjektivni i objektivni element. Kod pretvaranja neke stvari u pertinenciju odlučujuću ulogu ima volja vlasnika glavne i sporedne stvari, koji određuje da jedna stvar bude pertinencija druge (subjektivni element). Međutim, vlasnik pertinencijom može učiniti samo stvar koja se u prometu normalno shvata kao pertinencija (objektivni element).

Značaj pertinencije je u tome što ona slijedi pravnu sudbinu glavne stvari (accessorium sequitur principale). Ako se želi da pertinencija ne bude obuhvaćena pravnim poslom, to se mora izričito naznačiti.

Plodovi (fructus). Plodovi su proizvodi koji na određeni način nastaju od neke stvari, a određeni su da se odvoje od same stvari. To su prinosi koji se javljaju redovno i periodično, pri tome ne umanjujući vrijednost same plodonosne stvari. S obzirom na način postanka, plodovi se dijele u 3 kategorije:

a) Prirodni plodovi (fructus naturales) su organski proizvodi koje stvar daje bez umanjenja svoje supstance i bez učešća ljudskog rada (npr.divlje voće, samonikla trava itd).

b) Industrijski plodovi su plodovi koje stvar daje uz učešće ljudskog rada i prirode (npr.plod plemenite voćke). Industrijske plodove ne treba poistovjećivati sa industrijskim proizvodima – robom.

c) Civilni plodovi (fructus civiles) su plodovi (prihodi) koje se od stvari dobivaju posredstvom nekog pravnog odnosa (npr.zajamnina, zakupnina, kamate itd).

Prirodni i industrijski plodovi mogu se podijeliti na:

1. Fructus pendentes (viseći plodovi) su plodovi koji još nisu odvojeni od plodonosne stvari. Slijede pravnu sudbinu plodonosne stvari.

2. Fructus separati (odvojeni plodovi) su plodovi odvojeni od plodonosne stvari koji su time postali samostalne stvari.

3. Fructus percepti (ubrani plodovi) su ne samo odvojeni od plodonosne stvari, već su i pobrani. Važno je u pravu razlikovati odvojene i ubrane plodove. Vlasnik stiče vlasništvo plodova već samom separacijom. Isto važi za savjesnog posjednika, uzufruktuara i zakupca dok ostali vlasništvo stiču tek percepcijom.

4. Fructus consumpti (potrošeni), fructus non consumpti (nepotrošeni) i fructus percipiendi (zanemareni plodovi). Zanemareni plodovi su oni koje je trebalo ubrati, a to nije učinjeno. Ovo razlikovanje značajno je kod vraćanja plodonosne stvari vlasniku.

Civilni plodovi dijele se na dospjele i nedospjele. Vlasništvo civilnih plodova stiče se dosjelošću i percepcijom.

Ukupnost (skupina) stvari (universitas rerum). Pod ukupnošću stvari podrazumijeva se skup fizički samostalnih i međusobno ravnopravnih stvari koje su ujedinjene zajedničkom ekonomskom svrhom i u prometu se javljaju pod zajedničkim nazivom (npr.stado ovaca, roj pčela, biblioteka itd). Objekat pravnog odnosa nije skupina stvari kao cjelina, već su to samo pojedine stvari unutar skupine.

U okviru ukupnosti stvari treba spomenuti posebnu kategoriju koju nazivamo komplementarne stvari. To je skup fizički samostalnih stvari koje predstavljaju takvu cjelinu u kojoj nedostatak jedne stvari onemogućava normalnu upotrebu cjeline (npr.šah, par cipela, karte za igranje itd). Važnost razlikovanja komplementarnih stvari ispoljava se u slučaju obveza na predaju stvari. Npr. ako naručimo biblioteku od 200 knjiga, a dobijemo samo 100, isporučilac je obavezu izvršio nepotpuno. Međutim, ako naručimo 100 pari cipela a dobijemo 200 lijevih cipela, isporučilac uopće nije izvršio obavezu.

d) Novac i procjenjivost stvari

Cijena je vrijednost stvari izražena u novčanom obliku. Procjenjivost je mogućnost da se stvari svedu na svoj novčani ekvivalent. Shodno tome, procjenjive stvari (res aestimabiles) su one čija se vrijednost može izraziti novčanim ekvivalentom. Neprocjenjive stvari (res inaestimabiles) su onekoje se ne mogu

16

svesti na novčani ekvivalent (npr.pramen kose, gruda zemlje itd). S obzirom na procjenjivost stvari, u građanskom pravu se razlikuju 3 vrste cijena:

1. Redovna cijena (pretium ordinarium). Pod redovnom cijenom stvari, koja se često naziva i tržišnom cijenom, podrazumijeva se njena normalna prometna vrijednost.

2. Vanredna cijena (pretium extraordinarium) je subjektivna vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva objektivnim mjerilima. Kod procjene se uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari.

3. Afekciona cijena (pretium affectionis). Pod afekcionom cijenom podrazumijeva se posebna subjektivna vrijednost stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima. Tu se kod procjene uzima u obzir samo vrijednost koju određena stvar ima za određeni subjekat bez obzira na njenu prometnu vrijednost ili vezu sa drugim subjektima.

Ove vrste cijena posebno dolaze do izražaja kod odgovornosti za štetu, odnosno kod naknade štete.

B. ČINIDBA ILI PREDMET OBAVEZE

1. POJAM ČINIDBE

Činidba ili predmet obaveze je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na osnovu obaveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku. Dok je stvar objekat stvarnopravnih odnosa, činidba je objekat obaveznopravnih odnosa.

2. KARAKTERISTIKE ČINIDBE

Da bi se neka radnja ili propuštanje smatralo činidbom, mora imati slijedeće pravne karakteristike:

1. Činidba mora biti ljudska radnja. Djelovanje koje potiče od elementarne sile, životinje ili automata nije činidba. Pokreti automata smatraju se radnjom njegovog vlasnika.

2. Činidba mora imati imovinski karakter. Imovinski karakter činidbe znači da se njeno ispunjenje direktno ili indirektno očituje u promjeni imovinske mase jedne ili obiju stranaka.

3. Činidba mora biti objektivno moguća. Obaveza ne nastaje ako je činidba u trenutku sklapanja pravnog posla bila objektivno nemoguća. To je tzv.prvobitna nemogućnost činidbe. Obaveza ne konvalidira ako je prvobitna nemogućnost činidbe naknadno otpala. Ako je prvobitno moguća činidba postala nemoguća bez krivice dužnika, obaveza se gasi. U suprotnom slučaju pretvara se u odgovornost za štetu. Subjektivna nemogućnost činidbe znači da je činidba nemoguća samo za određeni subjekat. Subjektivna nemogućnost ne ukida obavezu, već je pod određenim pretpostavkama pretvara u odgovornost za štetu.

4. Činidba mora biti pravno dozvoljena, ne smije se protiviti načelima društvenog uređenja, prisilnim propisima niti moralu društva.

5. Činidba mora biti određena ili barem odrediva. Činidba je određena kada je u svim pojedinostima tačno označena, individualizirana. (npr.plaćanje novčane svote u iznosu od 50 KM). Činidba je odrediva kada u samom postanku obaveze nije tačno određena, ali pravni posao sadrži podatke pomoću kojih se ona može odrediti ili su stranke ostavile trećoj osobi da je odredi. Među odredive činidbe spadaju alternativne, fakultativne i generičke činidbe.

3. SADRŽAJ ČINIDBE

Sadržaj činidbe može se svesti na 4 tipična klasična izraza:

a) Davanje (dare) je činidba davanja stvari. Pod tim se podrazumijeva da je dužnik vjerovniku obavezan pribaviti vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari. Kod činidbe davanja objekat činidbe je uvijek stvar. Međutim, dati i predati nisu pravno isti pojmovi. Činidba čiji sadržaj nije prenos nekog stvarnog prava već npr.detencije ili posjeda, nije činidba na dare, nego facere

17

(činjenje). Danas se novčana činidba ne smatra činidbom dadvanja zamjenjivih stvari, već činidbom vrijednosti.

b) Činjenje (facere). Pod ovim pojmom podrazumijeva se činidba rada. Objekt ove činidbe može biti funkcija rada (npr.okopati vinograd) ili rezultat rada (npr.naslikati portret). Na funkciji rada zasnivaju se ugovori u službi, a na rezultatu rada ugovori o djelu.

c) Propuštanje (non facere – nečinjenje). Pod propuštanjem se podrazumijeva neizvršavanje određenih radnji od strane obveznika koje bi on inače mogao obavljati da nije u obaveznom odnosu. Uvijek se pod propuštanjem podrazumijeva propuštanje vlastite radnje. Npr. obaveza da u određeno doba dana neću svirati klavir kao objekat ima činidbu propuštanja (nečinjenja).

d) Trpljenje (pati) je nesprečavanje tuđe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti da nismo u obveznom odnosu. Trpjeti se može samo tuđa radnja. (npr.ako smo susjedu dozvolili prelazak preko našeg zemljišta, objekat naše obaveze je činidba trpljenja).

C. IMOVINA

1. VIŠEZNAČNOST POJMA IMOVINE

Pojam imovine ima nekoliko značenja: ekonomsko, pravno i knjigovodstveno.

2. IMOVINA KAO EKONOMSKA KATEGORIJA

Imovina u ekonomskom smislu je skup dobara koja pripadaju određenom subjektu.

3. IMOVINA KAO PRAVNA KATEGORIJA

Imovina kao pravna kategorija je skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nosiocem. Pravni pojam imovine treba razlikovati od pojma imovinske mase ili imetka. Npr. sat kao materijalna stvar nije dio imovine, već dio imovinske mase nekog subjekta. Međutim, pravo vlasništva na tom satu je dio imovine tog subjekta. Dakle, sat je ušao u imovinu u obliku prava vlasništva koje pomenuti subjekt ima na njemu.

Po modernom shvatanju, obaveze nisu samostalan dio imovine, već su one teret na pojedinim subjektivnim građanskim pravima. To istovremeno znači da ima obaveza koje uopće niti kao teret ne ulaze u imovinu.

Bitno je napomenuti da u imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava koja se ne odnose direktno na stvari, dakle direktno na dijelove imovinske mase, ali ta prava moraju imati imovinski karakter. U imovinskim pravima nalazimo uvijek ekonomski interes ovlaštenika koji je izražen na određeni način. Objekat na koji se odnose subjektivna građanska prava redovno se može izraziti i u novčanom ekvivalentu, što omogućava promet subjektivnih građanskih prava.

4. IMOVINA KAO KNJIGOVODSTVENA KATEGORIJA

Imovina kao knjigovodstvena kategorija se sastoji od prava, koja predstavljaju aktivu, i obaveza, koje prestavljaju pasivu. Po tom shvatanju bi se dugovi mogli smatrati sastavnim negativnim elementom imovine. To bi značilo da subjekat koji ima samo dugove ima negativnu imovinu. Međutim, imovina kao pravni pojam nije ni pozitivna ni negativna. Takav predznak može imati samo onaj dio imovine koji se može svesti na novčani ekvivalent, a time izraziti na kontu potraživanja odnosno dugovanja. Knjigovodstveni pojam imovine ima svoj smisao, ali se ne smije identificirati sa pravnim pojmom.

5. FUNKCIJE IMOVINE

Pojavu garantne funkcije imovine uvjetovao je prelaz sa osobnih na imovinske sankcije. Međutim, vjerovnikovo pravo da se namiri iz imovine dužnika ne može ići tako daleko da se od dužnika stvori subjekat bez imovine.

18

Jamstvena funkcija – Imovina dužnika pruža jamstvo vjerovniku za namirenje njegovog potraživanja. Imovinska masa je materijalna podloga imovine. Međutim, ona postaje pravno upotrebljiva tek kada se izrazi pomoću imovine, jer pravno samo dužnikova imovina može vjerovniku služiti kao jamstvo za namirenje potraživanja.

Olakšanje prometa – Pomoću imovine omogućava se da prava i obaveze jednog subjekta kao cjelina cirkulišu u prometu. Upravo zbog te funkcije imovina se može pojaviti kao objekat građanskopravnih odnosa.

6. KARAKTERISTIKE IMOVINE

Jedinstvenost ili jedinstvo imovine znači da pravni subjekt može imati samo jednu imovinu. Nosilac imovine ne može svoju imovinu samovoljno razdijeliti u pojedine grupe, pa za svaku od tih grupa zasnovati poseban pravni režim. Kada bi se to dozvolilo, vjerovnik nikada ne bi znao iz koje se imovinske grupe može i smije namiriti. Međutim, pravni poredak dozvoljava da se unutar jedinstvene imovine razlikuju pojedini fondovi koji služe postizanju posebnih ciljeva, ne dirajući time u osnovne funkcije imovine. Međutim, takvi fondovi se ne osnivaju samovoljno, već je njihovo postojanje predviđeno propisom.

Identitet imovine znači da ona pravno ostaje jednaka samoj sebi, bez obzira na promjene pojedinih njenih dijelova (ulazak i izlazak dijelova iz imovine). Identitet imovine omogućava njenom nosiocu aktivno učešće u prometu. Nosilac može neprestano mijenjati sastav imovine: jedn prava može sticati a druga gubiti, a da uprkos tome sa pravnog gledišta njegova imovina ostaje ista. Promjene nisu pravno prouzrokovale postanak neke druge imovine.

VII - PRAVNI POSLOVI

1. POJAM PRAVNOG POSLA

Pravni posao je očitovanje volje stranaka usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka, među kojima su najvažniji postanak, promjena ili prestanak nekog građanskopravnog odnosa. Pravni posao je širi pojam od ugovora. Svaki ugovor je pravni posao, ali svaki pravni posao nije ugovor. Obaveznopravni ugovori imaju 3 bitne karakteristike: 1. Takvim ugovorima se zasnivaju obaveze i protivobaveze;2. U takvim ugovorima je do maksimuma izraženo načelo stranačke dispozitivnosti ili načelo

autonomije (slobodnom voljom nastaje sam odnos, a slobodnom voljom se određuje i njegov sadržaj)3. Obaveznopravni ugovori nastaju prihvatom ponude.

Međutim, na području obaveznog prava ne postoje samo obaveznopravni ugovori, već i poslovi za gotovo (npr.realna kupoprodaja), kao i poslovi raspolaganja (npr.cesija).

Bitno je napomenuti da načelo stranačke ravnopravnosti ne dozvoljava da se kod pravnog posla jedna strana prema drugoj odnosi kao vlast. Zato npr.izdavanje upravnog akta, donošenje presude i sl, nisu pravni poslovi.

Kada sklapaju određeni pravni posao, stranke žele postići određeni učinak. Međutim, određene učinke za određena očitovanja volje veže sam pravni poredak, tako da će učinci nastupiti bez obzira na volju stranaka. Npr. prilikom realne kupoprodaje prodavač na sebe preuzima odgovornost za mane prodate stvari, bez obzira da li je znao za takav učinak kupoprodaje. Dakle, pri sklapanju pravnog posla nastaje učinak koje su stranke htjele postići, ali automatski i svi drugi učinci koje pravni poredak veže za takav pravni posao.

Pravni učinak koji stranke žele postići određenim pravnim poslom mora biti dozvoljen. Zbog toga delikt nije pravni posao. Međutim, delikt izaziva postanak građanskopravnog odnosa odgovornosti za štetu mada za postanak tod odnosa nije mjerodavna volja delinkventa.

19

2. VRSTE PRAVNIH POSLOVA

Pravni poslovi kojima se ustalio sadržaj i pravnotehnički naziv u teoriji se nazivaju imenovanim (nominatnim) ili tipičnim pravnim poslovima. Ostali pravni poslovi su inominatni ili atipični pravni poslovi. Ovisno od kriterija, pravne poslove možemo podijeliti na slijedeće skupine:

a) Jednostrani i dvostrani pravni poslovi. Jednostrani nastaju očitovanjem volje samo jedne strane (npr.testament). Dvostrani pravni poslovi (ugovori) nastaju saglasnim očitovanjem volje dviju stranaka. Među ugovorima su najvažniji obavezni (obligacijski) ugovori. To su dvostrani pravni poslovi kod kojih se jedna strana obavezuje drugoj na određenu činidbu (npr.zajam, kupoprodaja, najam itd). Obavezni ugovori dijele se na 2 velike grupe:

- jednostranoobavezni ugovori su takvi dvostrani pravni poslovi kod kojih je jedna strana samo vjerovnik, a druga samo dužnik (npr.posudba);

- dvostranoobavezni ugovori su takvi dvostrani pravni poslovi kod kojih je svaka strana istovremeno i vjerovnik i dužnik (npr.kupoprodaja).

b) Pravni poslovi među živima (inter vivos) i pravni poslovi za slučaj smrti (mortis causa). Kod pravnih poslova inter vivos učinak nastupa još za života stranaka, a kod poslova mortis causa učinak nastupa nakon smrti stranke koja je poduzela pravni posao.

c) Naplatni (onerozni) i besplatni (lukrativni) pravni poslovi. Naplatni su pravni poslovi kod kojih se za činidbu traži protučinidba. Nije važno da li se protučinidba daje u novcu ili ne (npr.naplatni pravni posao je i zamjena). Kod besplatnih pravnih poslova ne traži se protučinidba (npr.darovanje).

d) Kauzalni i apstraktni pravni poslovi. Kod kauzalnih pravnih poslova, ekonomski cilj, svrha ili kauza tog pravnog posla vidljiva je već iz samog pravnog posla. Npr. iz kupoprodaje kao tipičnog kauzalnog pravnog posla zaključujemo da se tim poslom želi postići prenos vlasništva na prodatoj stvari, da bi se zauzvrat dobila kupoprodajna cijena. Kod apstraktnih pravnih poslova kauza je nevidljiva. Iz samog apstraktnog pravnog posla ne možemo zaključiti svrhu njegovog sklapanja.

e) Formalni i neformalni pravni poslovi. Formalni su oni pravni poslovi za koje je oblik određen bilo propisom ili po odredbi stranaka. Pod izrazom neformalni pravni posao po pravilu se danas podrazumijeva pravni posao sklopljen u usmenom obliku.

3. ELEMENTI SADRŽAJA PRAVNOG POSLA

Razlikuju se 3 grupe elemenata (sastojaka) koji ulaze u sadržaj pravnog posla i to:

1. Bitni elementi pravnog posla (essentialia negotii) su oni elementi koji predstavljaju nužni minimum za egzistenciju nekog pravnog posla. Npr.kod kupoprodajnog ugovora bitni elementi su predmet i cijena. Bitni elementi određeni su strogim propisom i zato se nazivaju objektivno bitnim, za razliku od subjektivno bitnih, odnosno onih za koje se stranke dogovore da se imaju smatrati bitnima.

2. Prirodni elementi (naturalia negotii) su elementi koji se u pravnom poslu podrazumijevaju jer proizilaze iz same prirode određenog pravnog posla. Također se određuju propisom, međutim bez njih pravni posao može postojati. Strankama je ostavljeno na volju da u sadržaj pravnog posla unesu ili ne unesu prirodne elemente. Međutim, obzirom da su prirodni sastojci određeni propisom, ako stranke ne žele da oni važe u pravnom poslu moraju ih izričito isključiti. U suprotnom, prirodni elementi važe po sili zakona. (npr.odgovornost prodavača za mane prodate stvari).

3. Uzgredni elementi (accidentalia negotii) su elementi koji važe samo ako ih stranke izričito ugovore. Među najtipičnije spadaju uvjet, rok i namet.

4. UVJET (CONDICIO)

Uvjet je uzgredna odredba pravnog posla predstavljena u budućoj i neizvjesnoj okolnosti od koje po volji stranaka zavisi učinak pravnog posla. Dakle, karakteristično je da je to odredba koju pravnom poslu mogu dodati samo stranke. Kada bi se uvjet određivao propisom u smislu da se mora dodati pravnom poslu, takva odredba ne bi bila uvjet već pretpostavka.

20

5. VRSTE UVJETA

Najtipičnije vrste uvjeta su slijedeće:

a) Suspenzivni (odgodni) uvjet odgađa učinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi. Ako se uvjet ispuni, učinak pravnog posla nastaje. Ako se izjalovi do učinka pravnog posla uopće neće ni doći. Primjer: otac ostavlja sinu imovinu pod uvjetom da se sin oženi.

b) Rezolutivni (raskidni) uvjet je takav uvjet kod kojeg pravni posao nastaje odmah, ali je trajanje učinka zavisno od ispunjenja uvjeta. Ukoliko se ispuni rezolutivni uvjet, učinak pravnog posla prestaje.

c) Afirmativan je uvjet koji traži da se nešto dogodi, tj. da dođe do nastupa buduće i neizvjesne okolnosti. Tim nastupom se mijenja dosadašnje stanje.

d) Negativan je uvjet koji traži da se nešto ne dogodi, tj. da ne nastupi buduća i neizvjesna okolnost. Negativni uvjet je ispunjen tek onda kad je sigurno da uvjetovana okolnost neće nastupiti.

e) Potestativan je uvjet kod koga je ispunjenje uvjetovane okolnosti ovisno o volji uvjetno ovlaštenog, odnosno ispunjenje uvjeta sastoji se u djelanju ili propuštanju uvjetno ovlaštenog. (Primjer: ako sutra otputuješ…)

f) Kazualni uvjet je uvjet čije ispunjenje ovisi o slučaju, odnosno ispunjenje je izvan volje ovlaštenika (ovisi o nekom prirodnom događaju ili djelanju neke treće osobe).

g) Mikstni ili mješoviti je uvjet čije ispunjenje ovisi istovremeno o volji uvjetno ovlaštenog i o slučaju.

Pravi uvjet je uvijek buduća i neizvjesna okolnost. Ako nedostaje jedan od tih elemenata, radi se o nepravom uvjetu. Takvi su slijedeći uvjeti:

a) Nužni uvjet je onaj kod koga je uvjetovana okolnost buduća, ali ne i neizvjesna (npr. ako NN umre).

b) Pravni uvjet (condicio iuris) je okolnost predviđena samim pravnim propisima, neovisno od volje stranaka. Dakle, radi se o pretpostavci potrebnoj za postanak nekog pravnog odnosa.

c) Nemogući uvjet je onaj koji se ne može ostvariti ni fizički niti pravno. Ovdje je važan trenutak sklapanja pravnog posla. Ako je uvjet u trenutku sklapanja posla bio moguć, pa tek kasnije postao nemoguć, smatra se da se uvjet izjalovio. To je važno jer postojanje nemogućeg uvjeta u trenutku sklapanja pravnog posla može izazvati ništavnost samog posla.

d) Nedopušteni uvjet je uvjet koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja ili prisilnim propisima.

e) Nemoralan je uvjet koji je protivan moralu društva. Takav uvjet je istovremeno i nedopušten. Nedopušteni i nemoralni uvjeti su po djelovanju izjednačeni sa nemogućim uvjetima.

6. DJELOVANJE UVJETA

Djelovanje uvjeta prati se kroz 2 vremenska razdoblja: Vrijeme pendencije počinje sklapanjem pravnog posla i traje dok se uvjet ne ispuni, odnosno izjalovi. To je vrijeme neizvjesnosti, kada uvjet “visi” (condicio pendet). Ako je pravni posao sklopljen pod suspenzivnim uvjetom, u ovom periodu ne nastaju pravni učinci. Međutim, uvjetno opterećeni ima i za vrijeme pendencije neke obaveze, koje proizilaze iz postojećeg pravnog stanja. Najvažnija obaveza sastoji se u tome da uvjetno opterećeni ne smije poduzimati radnje koje bi mogle dovesti do osujećenja uvjeta. Sva raspolaganja uvjetno opterećenog sa stvari u vrijeme pendencije su pravno valjana, ali su izvršena pod uvjetom. To znači da će sva raspolaganja prestati važiti u trenutku ispunjenja uvjeta. Ako bi zbog raspolaganja uvjetno opterećenog u vrijeme pendencije došlo do oštećenja stvari, uvjetno opterećeni odgovara za štetu koja je nastala njegovom krivicom.

Pozicija uvjetno ovlaštenog prelazi i na njegove nasljednike. Međutim, to pravilo ne važi doslovno kod pravnih poslova mortis causa koji su sklopljeni pod suspenzivnim uvjetom. U takvom slučaju, ako uvjetno ovlašteni umre u vrijeme pendencije, njegovi nasljednici ne stupaju na njegovo mjesto.

21

Ako je pravni posao sklopljen pod rezolutivnim uvjetom, djelovanje u vrijeme pendencije suprotno je djelovanju suspenzivnog uvjeta. Učinci pravnog posla nastupaju odmah i traju dok traje vrijeme pendencije.

Ispunjenje uvjeta. Uvjet je odlučen ako je ispunjen (condicio existit) ili ako se izjalovio, tj.kada je sigurno da se više neće ispuniti (conditio deficit).

Bitno je napomenuti da ima pravnih poslova koji ne trpe uvjete. To su u suštini pravni poslovi s čijom prirodom je nespojiva neizvjesnost koju uvjet unosi u pravni posao. Dodavanje uvjeta takvim poslovima proizvodi nevaljanost poslova ili se ex lege smatra da takvi uvjeti nisu ni dodani.

7. ROK (DIES) Rok je uzgredna odredba pravnog posla kojom se učinak pravnog posla čini ovisnim o protoku vremena, tj.učinak nastaje tek od određenog vremena ili pak traje do određenog vremena. Iz navedene definicije proizilazi klasifikacija na početne (dies a quo) i završne (dies ad quam) rokove. Početni rokovi (npr. “od 01.01.2001...”) slični su suspenzivnim uvjetima jer se učinak pravnog posla odgađa. Završni rokovi (npr.”do 01.01.2002…”) slični su rezolutivnim uvjetima jer učinak pravnog posla prestaje istekom roka.

Razlika između roka i uvjeta je u tome što rok ne sadrži element neizvjesnosti. Ovaj element poslužio je kao osnova za klasifikaciju rokova na jednostavne (proste) i složene.

Jednostavni rokovi su oni rokovi kod kojih nema neizvjesnosti. Određeni su kalendarski (dies certus an, certus quando), tj. kao dan za koji je sigurno da će se dogoditi i kad će se dogoditi, npr.01.10.2001.

Složeni rokovi su oni koji u sebi sadrže element neizvjesnosti (dies incertus pro conditione habetur = neizvjestan rok smatra se uvjetom). Ovisno o kombinaciji u kojoj se može naći element neizvjesnosti, složeni rokovi mogu biti određeni na nekoliko načina: - dies certus an, incertus quando – rok koji će se sigurno dogoditi, ali nije izvjesno kada (npr: “kada

NN umre”);- dies incertus an, certus quando – rok za koji je neizvjesno da li će se dogoditi, ali ako se dogodi zna

se kada će to biti (npr: “na NN-ov 26.rođendan” – ne zna se da li će ga NN doživjeti, ali ako ga doživi datum je poznat);

- dies incertus an, incertus quando – rok za koji je neizvjesno i hoće li se dogoditi i kada će se dogoditi. (npr: ”kada završiš fakultet”)

8. NAMET (MODUS)) ili nalog

Namet je uzgredna odredba pravnog posla dodana besplatnom pravnom poslu kojom se sticatelju nameće izvršenje neke dužnosti.

Modus u pravilu predstavlja određeno smanjenje onoga što je sticatelj dobio na osnovu besplatnog pravnog posla. Međutim, modus nije protučinidba. Modus se može dodati isključivo besplatnim pravnim poslovima.

Ako primatelj ne ispuni nametnutu obavezu moguća su 2 rješenja: davalac ga može tužiti na ispunjenje modusa ili zbog neispunjenja modusa zatražiti natrag ono što je primatelju dato. Neispunjenje modusa djeluje kao nastup rezolutivnog uvjeta.

9. OBLIK OČITOVANJA VOLJE

Pod oblikom očitovanja volje podrazumijevaju se različiti oblici i različite mogućnosti kojima unutrašnja volja subjekta dolazi do vanjske manifestacije. Klasični oblici očitovanja volje su:

Usmeno očitovanje volje. Pod usmenim očitovanjem podrazumijeva se očitovanje pomoću žive izgovorene riječi (viva vox).

22

Pisano očitovanje volje. Pod pisanim očitovanjem volje podrazumijeva se očitovanje dato pomoću pisanih riječi (scriptura), bez obzira na materijal na kome je pisano, sredstvo kojim se pisalo, te vrstu pisma i jezika na kome se izražavalo. Pisano očitovanje ne mora biti vlastoručno napisano ali mora biti vlastoručno potpisano. Potpis se stavlja na kraju ili ispod teksta. Redovno se sastoji od imena i prezimena. Paraf se, kao skraćeni oblik vlastoručnog potpisa, također vrlo često susreće. Bitno je napomenuti da se ugovori građanskog prava ne potpisuju parafom. Faksimil je mehanički otisak vlastoručnog potpisa. Po pravilu, faksimil nije dovoljan kao potpis. Rukoznak je ranije korišten od strane nepismenih ljudi. Da bi bio punovažan, rukoznak mora biti ovjeren od 2 svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa. Danas se zbog razvoja daktiloskopije umjesto rukoznaka upotrebljava otisak prsta.

Očitovanje volje znacima. Kod ovog očitovanja volje traži se upotreba općenito poznatih i razumljivih znakova, odnosno da upotrijebljeni znaci budu razumljivi bar u onom krugu u kome se daje očitovanje pomoću znakova. Kao oblik očitovanja volje imaju ograničenu upotrebu jer se njima može dati pristanak, ali ne i ponuda nekog pravnog posla.

Očitovanje volje konkludentnim radnjama, za razliku od prethodno nabrojanih, spada u indirektna očitovanja volje. Sastoji se u tome da se iz određenog ponašanja očitovatelja može sigurno zaključiti (concludere) da je posrednim putem htio izraziti određenu volju. Osoba koja je izvršila određene konkludentne radnje, a ne želi da se one shvate kao očitovanje volje, mora takvu mogućnost izričito isključiti (izjavom). Takva izjava zove se protestatio. Dakle, protestatio je izričito očitovanje volje kojim se određena osoba unaprijed osigurava od pogrešnog shvatanja njenih postupaka. Uži pojam od protestatio je reservatio. To je izjava kojom se stranka ograđuje od toga da se neki njen čin shvati kao napuštanje prava.

Šutnja. Srednjevjekovno pravilo “qui tacit consentire videtur” (ko šuti smatra se da odobrava) ne važi. Šutnja ponuđenog po pravilu ne znači prihvatanje ponude. Postoje 2 izuzetka: 1. Kada je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi sa ponuđačem u pogledu određene robe, ako konkretnu

ponudu ne želi prihvatiti, mora reagovati izričitim odbijanjem. U suprotnom se smatra da je prihvatio ponudu.

2. Osobe koje su se ponudile da izvršavaju naloge druge osobe za obavljanje određenih poslova, kao i osobe kod kojih izvršenje takvih naloga spada u poslovnu djelatnost (advokati, špediteri, posrednici i sl) dužne su izvršiti dobivene naloge ukoliko ih nisu odbile odmah nakon prijema.

U teoriji se zagovara i treći izuzetak, prema kome bi se šutnja mogla smatrati prihvatanjem ponude ako bi se ponuda odnosila na ugovor u isključivu korist ponuđenog (npr.darovanje).

10. OBLIK PRAVNIH POSLOVA

Pod oblikom pravnih poslova podrazumijevaju se samo oni oblici očitovanja volje u kojima se može izraziti potpuni sadržaj pravnog posla. Zbog toga treba pojmovno razlikovati oblik očitovanja volje od oblika pravnih poslova. Neformalni pravni poslovi su oni za koje se ne traži unaprijed određeni oblik.Posao je formalan ako se za njega, po samom zakonu ili po sporazumu stranaka, unaprijed traži određeni oblik. Najčešći oblici pravnih poslova su:

Usmeni oblik pravnog posla – Kada su očitovanja volje stranaka data živom riječju ili kombinacijom izgovorenih riječi, znakova ili konkludentnih radnji.

Pisani oblik pravnog posla postoji kada su očitovanja volje stranaka data pomoću pisanih riječi. Sklopljen je u trenutku kada ga stranke potpišu. Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane potpišu jednu ispravu, ili da svaka strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani. Pisani pravni posao treba biti sastavljen u najmanje onoliko primjeraka koliko ima stranaka. Ako se pojedini primjerci ne slažu, mjerodavan je izvornik, a to je primjerak koji su stranke potpisale. Ako je potpisano više

23

primjeraka, mjerodavan je onaj koji su stranke odredile da služi kao izvornik. Ako stranke nisu ništa odredile, onda se u vezi sa ostalim dokazima i utvrđenim okolnostima prosuđuje koji je primjerak mjerodavan.

Pravni posao sklopljen pred svjedocima. Učešće svjedoka kod sklapanja pravnih poslova se danas po pravilu ne traži. Međutim, još uvijek postoje neki pravni poslovi (posebno poslovi mortis causa) koji se moraju sklopiti pred svjedocima. Tipičan primjer je pisana oporuka pred svjedocima.

Učešće organa državne vlasti kao oblik pravnih poslova. Ponekad se za punovažnost pravnog posla zahtijeva učešće organa vlasti, bilo pri samom aktu sklapanja pravnog posla, bilo nakon već načinjene pisane isprave o pravnom poslu. Tipični oblici učešća organa državne vlasti kod pravnih poslova su: - Oblik pravnih poslova sklopljenih pred nadležnim organom. Najčešći su oni koji se zaključuju u

obliku sudskog zapisnika. Ovakav oblik često se traži za pravne poslove koje sklapaju slijepi i gluhi koji ne znaju čitati, nijemi koji ne znaju pisati ili osobe koje ne znaju službeni sudski jezik. Pored ovog oblika, pravni posao može biti sklopljen i u obliku zapisnika pred organom općinske uprave, ukoliko je to predviđeno propisom.

- Potvrđivanje (ovjeravanje, solemnizacija) isprava je ovjeravanje privatnih isprava da im se da značaj javnih isprava. Ovdje sudija ovjerava sam sadržaj isprave, pa potvrđena izjava ima istu važnost kao i javna isprava sastavljena na sudu.

- Ovjeravanje potpisa. Ovjeravanjem potpisa potvrđuje se da potpis na nekoj ispravi potiče od određene osobe. Ovjera potpisa ne znači da se time potvrđuje autentičnost sadržaja (teksta) isprave. Ovjeravanje potpisa vrše organi državne uprave, javni bilježnici i ovlaštene osobe u trgovačkom društvu, ustanovi ili nekoj drugoj pravnoj osobi.

Usmeni dodaci pisanom ugovoru. Ako je oblik ugovora propisan zakonom, pravilo je da i sve kasnije izmjene i dopune ugovora moraju biti u istom obliku. Postoje 2 izuzetka od tog pravila, prema kojima će kasnije usmene dopune formalnom ugovoru biti pravno valjane:

1. Kad se usmena dopuna odnosi na sporedne tačke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, a to nije protivno cilju radi kojeg je oblik propisan;

2. Kad se kasnijim usmenim dodacima smanjuju ili olakšavaju obaveze neke ugovorne strane, a oblik je propisan isključivo u interesu ugovornih strana.

Ukoliko je oblik ugovora određen voljom stranaka, dozvoljene su izmjene i dopune neformalnim (usmenim) sporazumom bez obzira o kojim elementima ugovora se radi.

Ciljevi i smisao oblika pravnih poslova. Oblik se najčešće traži radi valjanosti, utuživosti, dokazivanja i upisa u javni registar.

11. VALJANOST I NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA

Pretpostavke valjanosti pravnog posla su:

1. Pravna i poslovna sposobnost subjekata;2. Valjano i saglasno očitovanje volje;3. Moguća, dozvoljena, određena ili odrediva činidba;4. Dozvoljena osnova;5. Forma pravnog posla (ponekad).

Nevaljani pravni poslovi mogu biti ništavi ili pobojni. Razlike su u njihovim karakteristikama, razlozima koji ih uzrokuju, krugu osoba koje su ovlaštene da ih ističu, roku isticanja i posljedicama koje izazivaju.

A. NIŠTAVOST

1. POJAM I KARAKTERISTIKE NIŠTAVIH PRAVNIH POSLOVA

24

Ništavi su oni pravni poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Nazivaju se i apsolutno ništavim pravnim poslovima. S njima se postupa kao da nisu ni zaključeni. Ništavost nastupa ex lege, a sud o njoj vodi računa po službenoj dužnosti (ex officio). Ništavost nastaje ex tunc, tj.od trenutka zaključenja pravnog posla. Ako bi naknadno otpao uzrok ništavosti, takav pravni posao ne bi konvalidirao, osim u nekim iznimnim slučajevima predviđenim zakonom. Važno je napomenuti da stranke ne mogu svojom nagodbom otkloniti ništavost ugovora koje su zaključile.

2. RAZLOZI NIŠTAVOSTI

Razlozi ništavosti su: poslovna nesposobnost stranaka, nevaljanost i nesaglasnost očitovanja volje, nemogućnost, nedozvoljenost, neodređenost odnosno neodredivost činidbe, nepostojanje ili nedozvoljenost osnove, te ponekad nedostatak potrebne forme.

Poslovna nesposobnost stranaka. Ništavi su pravni poslovi koje zaključe osobe mlađe od 18 godina i punoljetne osobe lišene poslovne sposobnosti. Izuzetak su maloljetnici sa navršenih 15 godina života koji su stupili u radni odnos. Oni mogu sklapati pravne poslove u okviru raspolaganja svojom zaradom. Ništav će biti i pravni posao koji zastupnik pravne osobe zaključi bez saglasnosti određenog organa u pravnoj osobi, ukoliko je ta saglasnost predviđena statutom ili ugovorom pravne osobe.

Nevaljanost i nesaglasnost očitovanja volje. Svi oblici nevaljanog očitovanja obuhvaćeni su širim pojmom koji se naziva mane volje. Dakle, pod manama volje podrazumijevaju se slučajevi nesaglasnosti između volje i očitovanja. Nesklad može biti svjestan i nesvjestan. Svjestan nesklad između volje i očitovanja postoji u slučajevima kada stranka namjerno očituje nešto što u stvari neće. To su slučajevi školskog primjera, šale, simulacije, prijetnje i mentalne rezervacije. Nesvjestan nesklad postoji u slučajevima kada stranka nesvjesno očituje ono što u stvari ne želi. Tipični slučajevi ovog nesklada su zabluda, neznanje, nesporazum i prevara. Sve nabrojane mane volje, osim mentalne rezervacije, izazivaju nevaljanost pravnih poslova.

Mentalna rezervacija je svjestan nesklad između volje i očitovanja kad jedna strana prilikom sklapanja pravnog posla svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona u stvari neće, a druga strana za to ne zna. U ovakvim slučajevima iz potrebe zaštite interesa trećih lica i sigurnosti pravnog prometa, kao važeće će se uzeti ono što je očitovano.

Ništavost pravnih poslova uzrokuju slijedeće mane volje:

1. Školski primjer i šala. Posao sklopljen u šali može biti valjan ako jedna od ugovornih strana opravdano shvati posao ozbiljnim.

2. Simulacija. Pod simulacijom se podrazumijeva prividno sklapanje pravnih poslova. Može biti apsolutna i relativna. Apsolutna simulacija se sastoji u sklapanju fiktivnog pravnog posla radi izbjegavanja propisa, prevare trećeg lica ili u neku drugu svrhu. Dakle, kod apsolutne simulacije stranke sklapaju pravni posao, a uistinu ne žele nikakav pravni posao. Relativna simulacija je sklapanje prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi posao. Prividni posao naziva se simuliranim, a prikriveni disimuliranim poslom. Simulirani posao je ništav, a disimulirani valjan pod uvjetom da su za to ispunjene sve potrebne pretpostavke.

3. Nesporazum (dissensus). Nesporazum može biti o prirodi ugovora koji se sklapa, o osnovi, ili o predmetu obveze (činidbi). Takav ugovor se u teoriji naziva i nepostojećim. Ne proizvodi pravne učinke.

Nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe

Nemogućnost činidbe je razlog ništavosti pravnog posla ako je činidba bila objektivno nemoguća u vrijeme zaključenja posla (impossibilium nulla obligatio est). Pod objektivnom nemogućnošću se misli na radnju koju niko ne može izvršiti. Subjektivna nemogućnost činidbe izaziva samo odgovornost dužnika za neispunjenje preuzete obaveze. Subjektivno nemoguća je činidba koja se u stvari može izvršiti, ali je ne može izvršiti osoba koja se na to obavezala. Naknadna nemogućnost ne izaziva ništavost posla. Dužnik će u tom slučaju odgovarati za štetu ako je nemogućnost nastupila njegovom krivicom. U suprotnom, obaveza prestaje.

25

Nedopuštenost činidbe postoji ako je ona protivna načelima društvenog uređenja, prisilnim propisima i moralu društva. Pravni posao takvog sadržaja je ništav. U okviru pojma nedopuštenosti razlikuju se zabranjeni, nemoralni i zelenaški pravni poslovi. Zabranjeni su pravni poslovi protivni zakonskim normama, nemoralni su protivni moralnim normama određene društvene zajednice. Zelenaškim se smatra ugovor u kome neko za sebe (ili nekog trećeg) ugovori korist koja je u očiglednom nesrazmjeru sa onim što je on drugom dao ili učinio ili se obavezao dati ili učiniti. Zelenaški ugovor je u suštini vrsta nemoralnog ugovora.

Neodređenost ili neodredivost činidbe. Neodređena činidba neće izazvati ništavost, ukoliko je odrediva. Ništavost pravnog posla izaziva neodrediva činidba.

Nepostojanje i nedozvoljenost osnove. U našoj teoriji preovladavaju objektivna gledišta o osnovi, kojima je svojstvena identifikacija osnove sa kauzom. Osnova se definira kao pravni cilj kome stranke teže i koji je isti kod iste vrste ugovora, odnosno kao glavni cilj ili svrha obveznog ugovora (causa finalis). Kod dvostranoobaveznih ugovora osnova obaveze jedne strane je protuobaveza druge strane. Kod realnih ugovora osnova je predaja stvari, a kod besplatnih ugovora osnova je namjera da se drugom učini neka usluga ili korist (intentio liberalis, animus donandi).

Kauza je pravno izražena ekonomska svrha koja se objektivno ostvaruje izvršenjem ugovornih obaveza, ostvarivanjem subjektivnih obaveznih prava. U svom objektivnom vidu kauza je tipizirana, odnosno uvijek jednaka za određeni ugovor. Određena je strogim propisom (ius strictum). Mora postojati u svakom ugovoru, ali se kod apstraktnih pravnih poslova ne naznačava izričito. Međutim, kauza se ne može prezumirati, odnosno mora postojati, što znači da se može dokazati.

Na objektivni pojam kauze nadovvezuje se subjektivni element – dozvoljena osnova. To nije objektivizirana svrha, već najjača, najneposrednija pobuda koja usmjerava ugovaratelja da zaključi ugovor i preuzme obavezu. Subjektivna svrha ne mora biti naznačena izričito.

Dakle, kod pravnih poslova općenito, a posebno kod ugovora, moraju se razlikovati 3 elementa: 1. pravna osnova, 2. kauza ili objektivna svrha ugovora, 3. osnova ili subjektivna svrha ugovora.

Nedostatak potrebne forme. Forma se za valjanost pravnog posla traži samo u izuzetnim slučajevima: ako zakon to izričito propisuje, te ako su se stranke sporazumjele da forma bude uvjet valjanosti.

DJELOMIČNA NIŠTAVOST

Ništavost neke odredbe ne povlači ništavost cijelog ugovora u slučaju kada ugovor može opstati bez te ništave odredbe, a odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

POSLJEDICE NIŠTAVOSTI

1. Obaveza restitucije (restitutio in integrum), tj. povrat u prijašnje stanje je osnovna dužnost ugovornih strana u slučaju ništavosti ugovora. Ako povrat nije moguć, ili se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju (npr.izvršena je neka usluga), mora se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ako je ugovor ništav zbog toga što je po svom sadržaju ili cilju protivan prisilnim propisima sud može odbiti zahtjev nesavjesne strane, a to je strana koja je u vrijeme sklapanja pravnog posla znala ili morala znati za navedene razloge ništavosti.

2. Oduzimanje predmeta činidbe u korist općine može biti dosuđeno pod istim pretpostavkama pod kojima sud može odbiti zahtjev nesavjesne strane za restitucijom. U tom slučaju sud određuje da stranka općini u kojoj ima boravište preda sve što je stekla po osnovu zabranjenog pravnog posla.

26

3. Odgovornost za štetu pada na onu stranu koja je skrivila sklapanje ništavog pravnog posla. Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu znala ili morala znati za postojanje uzroka ništavosti.

Svaka zainteresirana osoba može se pozivati na ništavost, dakle ugovorne strane i treća lica, od kojih prvenstveno javni tužilac i pravobranilac. Vrijeme isticanja nije ograničeno, a pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.

B. POBOJNOST

Pobojni (relativno ništavi) pravni poslovi proizvode pravne učinke, ali se mogu poništiti u predviđenom roku i iz propisima predviđenih razloga. Ako protekne rok za njihovo poništenje, pobojni pravni poslovi konvalidiraju. Posljedice poništenja nastupaju ex tunc, što znači od dana zaključenja. Sud ne pazi na pobojnost po službenoj dužnosti, već na zahtjev strane u čijem interesu je pobojnost ustanovljena. Pobojnost ne nastupa ex lege. Mora se podići tužba na pobijanje, tzv.querella nullitatis.

RAZLOZI POBOJNOSTI

Ograničena poslovna sposobnost je razlog pobojnosti samo u slučaju kada ograničeno sposobna osoba zaključi pravni posao bez odobrenja zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ne uslijedi ni kasnije. Suugovaratelj ima pravo odustati od ugovora pod uvjetom da nije znao da ta osoba nema punu poslovnu sposobnost, ili ako ga je ograničeno sposobni prevario da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Pravo odustajanja od ugovora vezano je rokom od 30 dana od dana saznanja za pomenute činjenice. Međutim, ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije isteka roka, pravo na odustanak se gasi. Osim odustajanja, suugovaratelj ima pravo pozvati zakonskog zastupnika da se izjasni o ugovoru. Zakonom se prezumira da je zakonski zastupnik odbio dati odobrenje ako se ne izjasni u roku od 30 dana od dana poziva.

Mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla su prijetnja, zabluda i prevara.

O prijetnji kao razlogu pobojnosti govori se kada jedna strana, ili treća osoba, predočavanjem nekog zla izazove opravdani strah druge strane, zbog čega ona zaključi određeni pravni posao. Strana koja je zaključila pravni posao pod prijetnjom ima pravo tražiti poništenje, ali pod pretpostavkama:1. Da je prijetnja postojala u vrijeme zaključenja posla;2. Da je prijetnja bila nedozvoljena;3. Da je prijetnja izazvala opravdan strah koji je u uzročnoj vezi sa sklapanjem posla čije se poništenje

traži.

Očitovanje iznuđeno prijetnjom predstavlja oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja. Razlikuje se prijetnja kao tzv. psihička prisila (vis compulsiva) i fizička sila (vis absoluta) koaj podrazumijeva izvršavanje akta nasilja nad nekom osobom u trenutku očitovanja i radi iznuđivanja očitovanja volje.

Zabluda (error) je pogrešna predodžba o nekoj okolnosti. Razlikuje se više vrsta zablude: zabluda o pravu (error iuris), zabluda o činjenicama (error facti), zabluda u motivu (error in motivo) itd. Zabluda u pravu se po pravilu ne uvažava, kao ni zabluda u motivu, dok se zabluda o činjenicama uvažava. Zabluda spada u oblike nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja.

U načelu je zabluda relevantna za valjanost posla ako se odnosi na njegove sastavne elemente, a iznimno i na motive koji su bili odlučni za preuzimanje obaveze. Zabluda koja se odnosi na elemente ili sastojke pravnog posla može se nazvati pravnoposlovnom zabludom. Pravnoposlovna i zabluda u motivu su 2 različite vrste zablude, mada je razlika među njima vrlo teško ustanovljiva. Pravnoposlovna zabluda može se podijeliti na 2 vrste:

1. Zabluda u očitovanju postoji kada stranka izjavi nešto što ne odgovara njenoj pravoj volji. Neki autori smatraju da postoje 2 vrste zabluda u očitovanju: u jednom slučaju stranka nije htjela ni sam akt koji predstavlja njeno očitovanje, a naravno ni sadržaj tog akta. U drugom slučaju stranka je htjela sam akt očitovanja, ali nije htjela sadržaj koji je tim aktom izjavila.

27

2. Poslovna zabluda u užem smislu. U ovom slučaju ne postoji direktni nesvjestan nesklad između volje i očitovanja, već je volja stvorena i očitovana zato što je stranka bila u zabludi u pogledu jednog elementa pravnog posla.

Da bi zabluda bila uzrokom pobojnosti pravnog posla, mora biti bitna i neskrivljena.

Bitnost zablude. Centralni problem kod određivanja bitnosti zablude jeste kriterij njenog razlikovanja od nebitne. Prema klasičnom shvatanju, koje zastupaju Savigny i Zitelmann, kriterij razlikovanja je subjektivni (psihološki). Bitna zabluda je ona bez koje se posao uopće ne bi zaključio, odnosno da je stranka znala činjenicu za koju je bila u zabludi, ne bi ni sklopila ugovor. Smatra se da ovaj kriterij nije dovoljno precizan.

Bitnom se po ZOO smatra zabluda samo onda ako se odnosi na: 1. bitna svojstva predmeta – misli se na predmet koji je objekat činidbe davanja;2. osobu sa kojom se sklapa pravni posao, ako se sklapa s obzirom na tu osobu (error in persona);3. okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučujućim, a strana koja

je u zabludi inače ne bi sklopila posao takvog sadržaja;4. pobudu koja je bila odlučna za preuzimanje obaveze. Ovo se isključivo odnosi na besplatne pravne

poslove.

Zabluda u motivu sklapanja pravnog posla po pravilu ne izaziva nevaljanost. Izuzetak postoji u slučaju besplatnog pravnog posla i ako je zabluda bitna, tj.ako je bila odlučujuća za preuzimanje obaveze.

Neskrivljenost zablude. Zabluda je neskrivljena ako je stranka u zabludi prilikom sklapanja posla postupila sa pažnjom koja se zahtijeva u prometu. U privrednim obaveznim odnosima zahtijeva se pažnja dobrog privrednika, a u ostalim pažnja dobrog domaćina. Prema općeusvojenom modernom konceptu zablude, uopće se ne postavlja pitanje da li je onaj ko je u zabludi mogao izbjeći zabludu da je upotrijebio običnu pažnju. U njemačkoj teoriji se smatra da uopće nije bitno da li je zabluda skrivljena ili ne. Tvrdi se da pravo pobijanja posla postoji čak i u slučaju grube nepažnje.

Učinak zablude

Uz pretpostavku da je bitna i neskrivljena, zabluda izaziva pobojnost pravnog posla. Izuzetak je slučaj kada je druga ugovorna strana spremna izvršiti ugovor kao da zablude nije ni bilo.

Kada je u pitanju odnos između volje i očitovanja u smislu pravnih učinaka, razlikuju se 3 teorije:

1. Teorija očitovanja, prema kojoj je važno ono što se očitovalo. Prema ovoj teoriji, pravni posao zaključen u zabludi bio bi valjan. Danas je ova teorija uglavnom napuštena.

2. Teorija volje, prema kojoj je bitno ono što se htjelo, a ne ono što se očitovalo. Po njoj bi pravnoposlovna zabluda uvijek uzrokovala nevaljanost pravnog posla. Pretežno se prihvata u nasljednom pravu.

3. Teorija povjerenja, koja važi na području stvarnog i obveznog prava, podrazumijeva da se redovno uvažava ono što je očitovano. Samo u slučaju spora se ispituje i pod određenim pretpostavkama uvažava ono što se htjelo. Dakle, kod zablude će se uvažiti prava volja stranke ukoliko se dokaže da je zabluda bitna i neskrivljena.

Ako zbog zablude dođe do poništenja ugovora, druga ugovorna strana ima pravo tražiti naknadu pretrpljene štete, bez obzira na krivicu stranke u zabludi.

Neznanje kao oblik nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja ima iste učinke kao i zabluda.

Prevara postoji kad jedna strana izazove zabludu kod druge strane, ili je održava u zabludi, a sa ciljem sklapanja pravnog posla. Može se učiniti kako aktivnim ponašanjem, tako i pasivnim držanjem (svjesnim propuštanjem da se druga strana upozori na zabludu). Stranka koja je prevarom navedena na zaključenje pravnog posla ima pravo zatražiti njegovo poništenje i naknadu štete, pri čemu se ne traži bitnost zablude.

28

Povreda načela jednake vrijednosti činidbi. Načelo jednake vrijednosti činidbi (davanja, prestacija) je jedno od osnovnih načela obveznog prava. Smisao načela je da se osigura maksimalna ekvivalentnost vrijednosti činidbe i protučinidbe, odnosno da odstupanja ne prelaze zakonom ustanovljenu mjeru. Posljedice narušavanja načela ekvivalentnosti činidbi, zavisno od intenziteta narušavanja, mogu biti ništavost ugovora, mogućnost raskida ugovora ili pobojnost ugovora, te instituta prekomjernog oštećenja.

Pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika. Svaki vjerovnik čije potraživanje je dospjelo za isplatu, ima pravo pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, odnosno ako zbog njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja. To je tzv.pobijanje izvan stečaja. Pretpostavke za uspješno pobijanje su dospjelost vjerovnikovog potraživanja i pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika. Potraživanje se smatra dospjelim od trenutka kad je vjerovnik ovlašten zahtijevati njegovo ispunjenje.

Za pravnu radnju koja se pobija, bitno je da zbog nje dužnik postaje insolventan. Vjerovnik može imati pravni interes pobijati samo onu radnju, odnosno pravni posao, čije pobijanje zaista omogućava namirenje njegovog potraživanja. Do pobijanja može doći ako su se uz opće, ispunile i posebne pretpostavke koje se tiču vrste pravnog posla koja se pobija, određene subjektivne okolnosti na strani dužnika ili protivnika pobijanja, te rok za podizanje tužbe.

Tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika naziva se Paulijanska tužba (actio Pauliana). Razlikuju se 4 vrste paulijanske tužbe:

1. Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa). Posebna pretpostavka za ovu tužbu je consilium fraudis, tj.namjera dužnika da poduzetom radnjom ošteti vjerovnika. Namjeru čine znanje i volja. Ako dužnik zna da će svojim raspolaganjem štetiti vjerovniku, pa takvo raspolaganje uistinu i poduzme, ostvario je oba elementa namjere. Znanje mora postojati u trenutku poduzimanja radnje. Naknadno saznanje ne škodi (malae fides superveniens non nocet). Osim consilium fraudis-a, pretpostavke dolozne paulijane su:

- da je protivniku pobijanja bio poznat dužnikov dolus;- da se radi o naplatnom pravnom poslu ili naplatnom raspolaganju. Tužba se podiže u roku od godine dana od poduzimanja, odnosno propuštanja radnje.

2. Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) podiže se kad dužnik nije znao, ali je mogao znati da preduzetim raspolaganjem šteti vjerovniku. To je slučaj kad dužnik nije postupio sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Radi se o običnoj nepažnji (culpa levis). Ostale pretpostavke su iste kao i kod dolozne paulijane, a koja će se paulijana upotrijebiti u konkretnom slučaju, zavisi prvenstveno od mogućnosti dokazivanja posebnih pretpostavki (tj.namjere ili nepažnje dužnika).

3. Porodična paulijanska tužba (actio Pauliana familiaria) predviđena je za slučaj kad dužnik zaključi pravni posao ili poduzme raspolaganje u korist svog bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Mora se raditi o krvnim srodnicima u pravoj liniji, ili do 4.stepena pobočne linije, ili o srodnicima po tazbini do 4.stepena. Prezumira se da je bračnom drugu odnosno srodnicima bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku. Presumpcija je oboriva. Ostale pretpostavke porodične pauliane su naplatan pravni posao i rok podizanja od 3 godine.

4. Kvazipaulijanska tužba namijenjena je za pobijanje besplatnih pravnih poslova i besplatnih raspolaganja u korist trećeg lica (npr.ugovor o darovanju, beskamatni zajam, odricanje od nasljedstva itd). Od pobijanja su isključeni uobičajeni pokloni, nagradni pokloni i pokloni iz zahvalnosti, ako su srazmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Vjerovnik ovdje dokazuje samo besplatnost raspolaganja, jer se neoborivo prezumira da su dužnik i osoba u čiju korist je raspolaganje učinjeno, znali da se nanosi šteta vjerovniku. Rok podnošenja kvazipaulijane je 3 godine.

Pasivno legitimirani kod paulijanskih tužbi su: 1. Osoba sa kojom je zaključen pravni posao, odnosno osoba u čiju korist je radnja poduzeta;2. Univerzalni sukcesori te osobe (nasljednici ili npr.nova pravna osoba nastala spajanjem postojećih)

29

3. Singularni sukcesori te osobe (osobe kojima je pravnim poslom prenesena određena korist). Ako je korist prenesena besplatnim pravnim poslom, tužba se može podići bez obzira da li je sukcesor znao da se pravni posao može pobijati.

Tuženi može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obavezu prema vjerovniku.

POSLJEDICE PONIŠTENJA

Posljedice poništenja su restitucija i odgovornost za štetu. Posljedice nastupaju ex tunc, tj. od zaključenja pravnog posla. Razlika u odnosu na restituciju kod ništavih poslova je u tome što kod pobojnih nije predviđena mogućnost oduzimanja datog ili primljenog u korist općine.

Izuzetak od potpune restitucije predviđen je u slučaju da pravni posao bude poništen zbog ograničene poslovne sposobnosti. U tom slučaju suugovaratelj može tražiti vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini te osobe ili je upotrijebljen u njenu korist. Takođe se može tražiti povrat onoga što je namjerno uništeno ili otuđeno.

Kod pobojnosti stranke svojim sporazumom mogu odnose restitucije drugačije odrediti, npr.da se ispunjeno ne vraća do trenutka poništenja.

Ugovaratelj na čijoj strani je uzrok pobojnosti odgovara suugovaratelju za štetu, pod uslovom da nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti. Odgovornost postoji i u nekim slučajevima kada ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti nije kriv za pobojnost ugovora. Npr. kod zablude druga savjesna strana ima pravo tražiti naknadu štete, bez obzira što strana u zabludi nije kriva za svaoju zabludu.

4. KO I U KOJEM ROKU MOŽE TRAŽITI POBOJNOST PRAVNOG POSLA

Načelno, to su stranke u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od stranaka poništenje može tražiti ona u čijem interesu je pobojnost ustanovljena. Rok za zahtjev je 1 godina od saznanja za razlog pobojnosti (subjektivni rok), a najkasnije 3 godine od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok). Za osobu koja je bez potrebnog odobrenja sklopila pravni posao za vrijeme svoje ograničene poslovne sposobnosti, rok je 3 mjeseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti. Svi rokovi su prekluzivni, pa po njihovom isteku prestaje pravo na zahtjev za poništenje.

C. KONVALIDACIJA

Konvalidacija je osnaženje nevaljanih pravnih poslova, tj. slučaj kada nevaljan pravni posao naknadno postane valjan. Ništavi pravni poslovi u načelu ne mogu konvalidirati. Izuzeci su u slijedećim slučajevima:

Zabranjeni pravni poslovi će konvalidirati ako se ispune 2 pretpostavke: 1. da je zabrana manjeg značenja2. da je posao izvršen.

Zelenaški pravni posao će konvalidirati ako se ispune 3 pretpostavke: 1. da oštećeni istakne zahtjev da se njegova obaveza smanji na pravičan iznos;2. da takav zahtjev podnese u roku od 5 godina od sklapanja posla;3. da sud udovolji tom zahtjevu, a udovoljiće mu ako je to moguće.

Pobojni pravni poslovi u načelu mogu konvalidirati. Stranka u čijem interesu je pobojnost ustanovljena odlučuje da li će se koristiti pravom poništenja posla ili ne. Ako se odrekne tog prava, ili u zakonskom roku ne podigne tužbu na poništenje, pravni posao će konvalidirati. Posao koji je pobojan zbog ograničene poslovne sposobnosti stranke, konvalidiraće i u slučaju naknadnog odobrenja takvog posla od strane zakonskog zastupnika ili od same stranke koja je u međuvremenu stekla punu poslovnu sposobnost. Mogućnost konvalidacije izuzetno zavisi i od volje druge strane, npr.kod zablude ako je suugovaratelj strane u zabludi spreman izvršiti ugovor kao da zablude nije bilo.

30

D. KONVERZIJA

Kad ništav pravni posao zadovoljava pretpostavke valjanosti nekog drugog pravnog posla, među strankama će važiti taj drugi pravni posao ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su stranke željele postići i ako se može smatrati da bi one sklopile taj drugi posao da su znale za ništavost sklopljenog posla. Takvo pretvaranje ništavog u valjani pravni posao naziva se konverzija. Konverzijom se načelno spasavaju pravni poslovi koje stranke zaključe zbog nedovoljnog poznavanja pretpostavki valjanosti.

VIII – STICANJE I GUBITAK PRAVA

A. STICANJE PRAVA

Sticanje prava je spajanje subjektivnih prava sa nekim subjektom. Može biti originarno i derivativno.

Originarno ili izvorno sticanje prava znači da sticatelj ne izvodi svoje pravo iz prava prethodnika.

Derivativno sticanje prava postoji kada sticatelj svoje pravo temelji na pravu prethodnika. Ovdje do izražaja dolazi princip nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet – niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima. Subjekt od koga se pravo stiče naziva se pravni prethodnik ili auctor, a onaj koji stiče pravo naziva se pravni nasljednik ili successor. Postoje 2 vrste derivativnog sticanja prava: translativno i konstitutivno sticanje.

Translativno sticanje je derivativno sticanje kod kojeg auktor svoje pravo u cijelom obimu prenosi na sukcesora. Translativno sticanje se u teoriji naziva i pravnim nasljeđivanjem ili sukcesijom. Postoje 2 vrste sukcesija: univerzalna i singularna. Univerzalna sukcesija je prelaz svih prava (i obaveza) od prethodnog na novi subjekt. Singularna sukcesija je prelaz pojedinačnog prava (ili obaveze) sa prethodnog na novi subjekt.

Konstitutivno sticanje je derivativno sticanje kod kojeg prethodnik na osnovu svog dosadašnjeg prava za sticatelja osniva novo pravo. (npr. vlasnik nekretnine osnuje služnost u korist susjedovog zemljišta).

B. GUBITAK PRAVA

Gubitak prava je odvajanje subjektivnog građanskog prava od njegovog nosioca. Može biti relativan i apsolutan. Relativan gubitak prava postoji u slučaju kad jedan subjekt gubi određeno subjektivno pravo, a drugi subjekt istovremeno to pravo stiče. Apsolutni gubitak prava ili prestanak prava je slučaj kada jedan subjekt gubi određeno pravo, a da ga niko istovremeno ne stiče.

ZASTARA PRAVA (PRAESCRIPTIO)

Zastara je gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme. (suprotan institut je dosjelost). Stranke se ne mogu putem ugovora niti unaprijed odreći zastare, niti mogu ugovorom produžiti niti skratiti vrijeme zastare koje je određeno propisom. Pravnim poslom se ne može odrediti ni da zastarijevanje neće teći za neko vrijeme. Također se nije dozvoljeno odreći zastare prije nego što protekne vrijeme predviđeno za zastaru.

Bitno je naglasiti da su objekt zastare samo imovinska prava. Međutim, ima srazmjerno malo subjektivnih građanskih prava koja zastarijevaju zbog nevršenja. Npr. pravo vlasništva nikad ne zastarijeva, ali pravo služnosti može zastariti zbog nevršenja (non usu). Kod zastare se redovno radi o zastarijevanju zahtjeva, a mnogo rjeđe o zastari (gašenju) samog subjektivnog prava.

Pretpostavke zastare su: 1. Nepodizanje tužbe;2. Istek zakonom određenog vremena – zastarnog roka ili roka zastare.

31

Zastarni rok započinje prvog dana iza dospjelosti. To je zakonski rok nakon kojeg se pravo više ne može ostvariti prinudnim putem. Opći zastarni rok je 5 godina (po ZOO). Posebni rokovi su 3 godine i 1 godina. Rok od 3 godine važi npr.za međusobna potraživanja pravnih lica nastala iz ugovora o prometu robe i usluga, potrtaživanje zakupnine i naknade štete. Rok od 1 godine predviđen je za potraživanja za domaćinstvima isporučenu električnu energiju, grijanje, plin, vodu, održavanje čistoće i dimnjačarske usluge, zatim RTV pretplatu, kao i potraživanja za PTT usluge.

Potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom nadležnog organa, kao i sudskom nagodbom, odnosno nagodbom pred nadležnim organom, zastaruju nakon 10 godina.

Bitno je razlikovati zastarni od prekluzivnog roka. Prekluzivni rok je strogi zakonski rok unutar kojeg stranka mora poduzeti određene radnje, u suprotnom prestaje samo subjektivno pravo, a ne samo pravo na zahtjev.

Zastoj zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili zbog kojih već započeta zastara prestaje teći, tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu. Kad te okolnosti otpadnu, zastara se nastavlja, tj. uračunava se vrijeme proteklo prije zastoja.

Prekid zastare je nastup okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo vrijeme se ne uračunava. U takvim slučajevima zastara može samo ponovo započeti.

Učinak zastare. Nastupom zastare u pravilu prestaje pravo zahtjeva na ispunjenje obaveze, odnosno zastarjelo pravo se ne može ostvariti putem suda. Dakle, ne prestaje obaveza, već pravo zahtjeva na njeno prinudno izvršenje. Obaveza se od utužive pretvorila u neutuživu (naturalnu) obavezu. Bitno je napomenuti da sud ne vodi računa o zastari po službenoj dužnosti, već isključivo na prigovor tužene strane. Ukoliko tuženi ne istakne prigovor zastare, sud će postupiti sa tužbom ne obazirući se na zastaru.

32

DRUGI DIO

STVARNO PRAVO

33

34

IX – UVOD

1. POJAM I KARAKTERISTIKE STVARNOG PRAVA

Stvarno pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi između ljudi povodom stvari.

Stvarno pravo u subjektivnom smislu su ovlaštenja koja subjektima u stvarnopravnim odnosima u pogledu stvari priznaju norme objektivnog prava.

Karakteristike stvarnog prava su:

a) Stvarnopravnost. Neposredni objekat stvarnopravnog odnosa je stvar. b) Apsolutnost. Stvarno pravo djeluje protiv svakoga (contra omnes)c) Broj stvarnih prava određen je propisom (numerus clausus=zatvoren broj). To znači da stranke

nekom pravu ne mogu odreći stvarnopravni karakter, ukoliko je to pravo propisom određeno kao stvarno pravo. S druge strane, stranke ne mogu svojim sporazumom stvoriti neko novo stvarno pravo, ako ono nije propisima predviđeno kao takvo.

2. OBLICI STVARNIH PRAVA

Stvarna prava mogu se klasificirati na: a) Stvarna prava na vlastitoj stvari (pravo vlasništva) i b) Stvarna prava na tuđoj stvari ili sektorska prava (pravo služnosti, založno pravo, stvarni tereti i pravo

građenja).

X – POSJED (POSSESSIO)

1. ODNOS ČOVJEK – STVAR

Ovisno o elementu čovjekove volje, mogu se razlikovati ove grupe odnosa:

a) Mehanički odnos – kod ovog odnosa čovjek se faktično nalazi u odnosu prema stvari, ali on tog odnosa uopće nije svjestan (npr.list koji slučajno padne na šešir neke osobe). Budući da u takvim slučajevima nije aktivirana ljudska volja, ovaj odnos za građansko pravo nema nikakvog značaja.

b) Detencija je faktični odnos između čovjeka i stvari, ali je čovjek svjestan tog odnosa. Detencija znači držanje stvari sa voljom da se stvar održi (obično za drugu osobu).

c) Posjed je kao i detencija svjestan faktički odnos čovjeka i stvari. Razlikovanje posjeda i detencije zavisi o konstrukciji posjeda. Poznate su 2 konstrukcije posjeda: rimska (subjektivistička) i germanska (objektivistička).

Prema rimskoj konstrukciji posjeda, konstitutivni elementi posjeda su corpus possessionis i animus possidendi. Corpus je objektivni element i predstavlja faktičko držanje stvari, a animus je subjektivni element, odnosno volja da se stvar drži za sebe. Razlika u odnosu na detenciju je u elementu volje.

Po objektivističkoj ili modernoj konstrukciji, animus nije konstitutivni element posjeda, odnosno dovoljan je samo corpus, Te se posjed definira kao faktička vlast na stvari. To podrazumijeva mogućnost faktičkog raspolaganja sa stvari.

2. OPĆI POJAM POSJEDA

35

Posjed prvenstveno predstavlja faktički odnos između čovjeka i stvari. Taj odnos u pravilu je skup činjenica, tj.činjenično stanje koje duže vremenski traje. Međutim, ima faktičkih stanja koja nisu posjed. Posjed se od njih razlikuje po tome što pravo štiti upravo faktičko stanje koje se zove posjed. Međutim, karakteristično je da se posjed, uprkos zaštiti koju mu daje pravni poredak, time ne pretvara u pravo. Upravo zbog toga, u posjedovnoj parnici ne raspravlja se o pravu na posjed, već o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i o činu smetanja. Pitanje prava rješava se u vlasničkoj parnici, gdje se ispituje ko ima pravo na posjed. Dakle, može se zaključiti da je posjed faktičko stanje zaštićeno pravom.

3. SUBJEKTI POSJEDA

U načelu, posjed mogu sticati sve fizičke osobe na svim stvarima na kojima mogu ostvariti i održavati faktičku vlast. Za osobe koje nisu u stanju samostalno ostvariti faktičku vlast na stvari (djeca, slaboumni odnosno duševno bolesni) posjed stiču njihovi zakonski zastupnici.

4. OBJEKTI POSJEDA

Kao objekti posjeda mogu se pojaviti stvari i prava. Posjedovati se mogu samo stvari na kojima se može steći pravo vlasništva. Što se tiče prava, objektom posjeda mogu biti samo imovinska i prometna prava. Npr. statusna prava se ne mogu posjedovati (bračno pravo, roditeljsko pravo itd). Kada je u pitanju posjed prava, ZOVO kao mogući objekat posjeda navodi samo pravo stvarne služnosti.

5. VRSTE POSJEDA

Neposredan i posredan posjed. Neposredan posjed ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari. Posredan posjed ima osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je dala stvar u neposredan posjed po osnovu nekog pravnog posla.

Samostalan i nesamostalan (izvedeni) posjed. Samostalan je posjed kada faktičku vlast na stvari vrši njen vlasnik. Naziva se i vlasničkim ili vlastitim posjedom. Nesamostalan je posjed kod koga se faktička vlast vrši na osnovu prava izvedenog iz prava samostalnog posjednika (npr.posjed zakupca, depozitara, uzusfruktuara itd). Nesamostalan posjed može biti neposredan (kad zakupac sam vrši faktičku vlast) i posredan (kad zakupljenu stvar da u podzakup). Samostalan posjed također može biti neposredan i posredan.

Individualni posjed i suposjed. Posjed je individualan kad samo jedna osoba ima posjed. Kod suposjeda više osoba ima posjed na istoj stvari ili pravu. Suposjednici mogu faktičku vlast vršiti svi zajedno, jedan za ostale ili sukcesivno.

S obzirom na objekat posjeda , posjed može biti posjed stvari i posjed prava.

Posjed stvari je vršenje faktičke vlasti na stvari. Faktička vlast postoji kada postoji svakodobna realna mogućnost raspolaganja sa stvari. Dakle, ne traži se da se stvar uvijek mora imati neposredno u rukama.

Od pravila da posjed stvari ima svaka osoba okja vrši faktičku vlast na stvari postoje 2 izuzetka (po ZOVO): 1. Posjed se ne priznaje osobama koje po osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u domaćinstvu vrše

faktičku vlast na stvari za drugu osobu, a dužne su postupati po uputama te druge osobe (npr.kućna pomoćnica, vozač itd).

2. Nasljednik postaje posjednikom u trenutku smrti ostavitelja, bez obzira na to kad je stekao faktičku vlast na stvari. Dakle, nasljednik stiče pravo na posjedovnu zaštitu već u trenutku smrti ostavitelja, mada će po pravilu tek kasnije steći faktičku vlast na naslijeđenoj stvari.

Tabularni posjed ima osoba koja je upisana u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine, a na njoj nema faktičke vlasti. Otuda i naziv tabularni ili zemljišnoknjižni posjed. Tabularni posjed ne uživa posjedovnu zaštitu.

36

Posjed prava. Prema subjektivističkoj konstrukciji posjeda, posjed prava imala je svaka osoba koja je faktički izvršavala bitni sadržaj nekog prava i manifestovala volju da ga izvršava za sebe kao svoje pravo. Za posjed prava nije bilo potrebno postojanje pravnog odnosa iz kojeg bi posjed prava rezultirao. Objekat posjeda mogla su biti samo prava čiji se sadržaj izvršava trajanjem (npr.pravo služnosti, korištenja stana itd). ZOVO priznaje samo posjed prava stvarne služnosti. Taj posjed ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe u obimu koji odgovara sadržaju te služnosti. Govoreći o posjedu prava kao općem pojmu, može se reći da je posjed prava faktičko izvršenje sadržaja nekog prava.

S obzirom na kvalitet , posjed se može klasificirati prema posebnim kvalitetima koji se odnose na osnovu sticanja, način sticanja i određene subjektivne momente u osobi samog posjednika. Na toj osnovi mogu se razlikovati zakonit i nezakonit, istinit i neistinit te savjestan (pošten) i nesavjestan (nepošten) posjed.

Zakonit i nezakonit posjed. Zakonit je posjed koji se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi. Pravna osnova na kojoj se zasniva posjed pribavila bi sticatelju pravo vlasništva, ali usljed nekih drugih nedostataka do sticanja vlasništva ipak nije došlo. Npr.prethodnik nije bio vlasnik, pa ni sticatelj ne može postati vlasnik već samo zakonit posjednik. Najčešća pravna osnova je pravni posao, odnosno ugovor. Ugovor kao pravna osnova naziva se titulus (naslov) sticanja. Titulus ne daje posjed, već samo pravo na posjed. Dakle, pravo na posjed ima onaj ko ima titulus. Za zakonitost posjeda, osim valjane pravne osnove potreban je i pravilan način sticanja (npr.tradicija, predaja stvari).

Nezakonit je posjed koji se ne zasniva na valjanoj pravnoj osnovi.

Istinit i neistinit posjed. Istinit je posjed koji je stečen na pravno dozvoljen način (npr.tradicijom). Neistinit ili viciozan je posjed koji je stečen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja (vi, clam, precario).

Silom (vi) je stečen posjed do kojeg je posjednik došao protiv volje dosadašnjeg posjednika upotrebljavajući fizičku silu ili psihičku prisilu. U ovom slučaju radi se o direktnoj primjeni sile. Posjed je stečen silom na indirektan način u slučaju ako je posjednik došao u posjed faktičkim jednostranim zaposjedanjem stvari, a dosadašnji posjednik se tom zaposjedanju nije usprotivio samo zato što za njega nije znao. Sticanje posjeda silom može biti savjesno i nesavjesno. Nesavjesno je u slučaju kada sticatelj zna da uzima tuđu stvar. Međutim, ako sticatelj silom oduzme stvar koju smatra svojom (npr.kupac silom oduzme kupljenu stvar jer prodavač oklijeva da mu je preda), postaje neistinit, ali savjestan posjednik. Međutim, u ovakvom slučaju posjednik je bez obzira na valjanu pravnu osnovu ipak nezakonit. Posjednik kome je posjed silom oduzet može odmah, također silom, vratiti svoj posjed. To je samopomoć i ne predstavlja smetanje posjeda.

Prevarom (clam) je stečen posjed do kojeg se došlo izazivanjem zablude ili držanjem prethodnog posjednika u zabludi. Ovdje spada i tzv.tajno sticanje kod koga se posjed stiče krijući, da dosadašnji posjednik ne sazna za samovoljno oduzimanje posjeda. Tipičan slučaj tajnog sticanja je krađa.

Zloupotrebom povjerenja (precario modo) se posjed stiče u slučaju kad neko nastoji samovoljno pretvoriti u trajno stanje ono što mu je dato kao usluga. To je slučaj prekariste koji na opoziv ne vraća dobivenu stvar. Naime, prekarij je ugovor po kome je jedna strana prepustila drugoj strani određenu stvar na besplatnu upotrebu do svakodobnog opoziva.

Savjestan (pošten) i nesavjestan (nepošten) posjed. Savjestan ili pošten posjed je ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Nesavjestan ili nepošten je posjed kada posjednik zna ili mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjestan posjednik naziva se i posjednik u dobroj vjeri (bonae fidei possessor), a nesavjestan je posjednik u zloj vjeri (malae fidei possessor).

Savjesnost i nesavjesnost su subjektivne, a zakonitost i istinitost objektivne kvalitete posjeda. Zbog toga zakonit posjed može biti savjestan i nesavjestan. Npr. osoba koja od lopova kupi ukradenu stvar je zakonit posjednik jer ima valjanu pravnu osnovu (kupoprodaja) i način sticanja (tradicija). Međutim, ako je kupac znao ili morao znati da je stvar ukradena, on je nesavjestan posjednik. U suprotnom je savjestan.

37

Nezakonit posjednik također može biti savjestan i nesavjestan. Osoba koja kupi stvar od poslovno nesposobnog (npr.rasipnika), a ne zna za nedostatak poslovne sposobnosti prodavca, je nezakonit posjednik jer je pravni posao ništav, odnosno pravna osnova ne postoji. Međutim, kupac je istovremeno i savjestan posjednik.

Savjesnost se prezumira, tj. suprotno se mora dokazati.

Savjesnost pravne osobe prosuđuje se prema savjesnosti njenih organa koji su ovlašteni da je zastupaju.

Posjed koji je istovremeno zakonit, istinit i savjestan naziva se kvalificiranim posjedom.

6. STICANJE I GUBITAK POSJEDA

Posjed se može steći originarno i derivativno. Originarno sticanje je sticanje posjeda mimo volje ili protiv volje prethodnog posjednika, tj.sticanje bez obzira na prethodnika. Za originarno sticanje potrebna je aprehenzija, tj. jednostrani fizički akt kojim se dolazi do faktičke vlasti na stvari. Danas aprehenzija obuhvata svaki akt kojim se stiče faktička vlast na stvari. Posjed se kod nekretnina na originaran način stiče po pravilu tako da se stupi na zemljište. Međutim, ponekad je osim stupanja potrebno da se zemljište ogradi, obilježi obradi i sl. Kao slučaj originarnog sticanja posjeda smatra se i samovoljno protivpravno oduzimanje tuđeg posjeda, ukoliko su ispunjene pretpostavke da akt oduzimanja istovremeno omogućuje sticatelju i onemogućuje prethodniku faktičko raspolaganje sa stvari.

Derivativno sticanje je sticanje posjeda sa voljom prethodnog posjednika. Kod derivativnog sticanja se radi o prenosu posjeda. Način na koji se posjed stiče naziva se tradicija. Tradicija je prenos posjeda sa prethodnog na novog posjednika. Tradicijom se u stvari prenose pravni učinci vezani za činjenicu posjeda. Skup tih pravnih učinaka naziva se pravo posjeda. U današnjem pravu postoji nekoliko vrsta tradicije:

1. Fizička predaja ili predaja iz ruke u ruku (traditio de manu ad manum) je najčešća vrsta tradicije kod prenosa posjeda pokretnih stvari. Međutim, nije uvijek potrebno da prenosilac i sticatelj stvar fizički zahvate rukom. Dovoljno je da se stvar stavi u takav položaj da sticatelj nad njom može vršiti faktičku vlast.

Poseban oblik fizičke predaje je tzv.»predaja dugom rukom» (traditio longa manu). Tu se sticatelj sa dozvolom prenositelja sam stavlja u posjed. Npr. prenosilac sa neke uzvisine sticatelju pokaže zemljišnu parcelu i dopusti mu da se sam stavi u posjed.

2. Predaja znacima ili simbolička tradicija (traditio symbolica) je vrsta tradicije kod koje se prijenos obavlja pomoću oruđa, znakova, isprava, izdvajanjem stvari i sl. Simbolička tradicija prvenstveno dolazi u obzir kod stvari koje su prostorno udaljene i od prenositelja i od sticatelja, pa sama ta prostorna udaljenost sprečava da se izvrši predaja iz ruke u ruku. Kod simboličke tradicija, sama tradicija isprave, znaka, izdvojene stvari i sl. zamjenjuje fizičku predaju stvari (npr.predaja ključa od stana).

3. Tradicija očitovanjem (traditio per declarationem) javljala se u 2 osnovna oblika, kao traditio brevi manu (tradicija kratkom rukom) i constitutum possessorum. Traditio brevi manu. Prema subjektivističkoj konstrukciji posjeda, prenos se vršio tako što se dosadašnji detentor sporazumno sa posjednikom od detentora pretvarao u posjednika. Fizička predaja nije potrebna jer corpus već postoji. Očitovanjem detentor stiče animus. Npr. podstanar kupi stan u kome stanuje. Po objektivističkoj konstrukciji praktično se briše razlika između detencije i posjeda, te prenos posjeda očitovanjem sa posrednog na neposrednog posjednika nije moguć.Constitutum possessorum je slučaj obrnut od tradicije brevi manu. Prema subjektivističkoj konstrukciji, ovdje dosadašnji posjednik gubi animus, a stvar zadržava kao detentor. Npr. vlasnik proda kuću, a nastavi u njoj stanovati po osnovu ugovora o najmu. Prema objektivističkoj konstrukciji, constitutum possessorum može doći u obzir samo za prenos posjeda od posjednika na detentora. Constitutum possessorum nije moguć kod prenosa posjeda između neposrednog i posrednog posjednika. Npr, vlasnik proda kuću, a zatim je uzme u najam od novog vlasnika. I prije i poslije prodaje on je neposredni

38

posjednik. Razlika je u tome što je prije prodaje imao posjed kao vlasnik, a nakon prodaje kao zakupac stvari. Dakle, tu nema prenosa posjeda.

4. Tradicija transportom (traditio per transmissionem). Ovdje se predaja smatra izvršenom uručenjem stvari prevozniku ili osobi koja organizira otpremu. Ova odredba ZOO-a je dispozitivnog karaktera, pa stranke mogu ugovorom drugačije odrediti.

Posredni posjed stvari također se može sticati derivativno i originarno. Derivativno se posredni posjed stiče prenosom tog posjeda sa jedne na drugu osobu putem pravnog posla, ex lege, ili odlukom nadležnog državnog organa. Derivativno sticanje posrednog posjeda moguće je i u konstitutivnom obliku. Npr. kad vlasnik stana proda stan, pa u njemu ostane određeno vrijeme kao najmoprimac. Kupac stana je postao posrednim posjednikom, a prodavač je ostao neposredni posjednik predmetnog stana. Originarno sticanje posrednog posjeda moguće je jedino preko zastupnika, naravno samo onda kad je zastupnik originarnim putem stekao neposredni posjed.

Posjed prava stvarne služnosti može se steći originarno (izvorno) ili derivativno (izvedeno). Originarno se posjed prava afirmativne stvarne služnosti stiče otpočinjanjem sadržaja te služnosti, npr. prelaženjem preko nečije livade. Posjed negativne stvarne služnosti izvorno se stiče zabranom vlasniku, odnosno posjedniku služnog dobra da se njime koristi na određeni način (npr. da podiže zgradu iznad određene visine), a kada se posjednik služnog dobra pokori toj zabrani. Derivativno se posjed prava stvarne služnosti stiče kad se njegov sadržaj vrši uz pristanak vlasnika ili posjednika služnog dobra. O pristanku se može govoriti samo ako je zasnovan na pravno valjanom očitovanju volje. Pored ovoga, posjed prava stvarne služnosti se derivativno stiče i tradicijom, te nasljeđivanjem dobra u čiju korist je stvarna služnost uspostavljena.

Gubitak posjeda. Posjed se gubi kad posjednik prestane vršiti faktičku vlast na stvari. Pri tome se gubitkom posjeda ne smatra slučaj kada je posjednik samo privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari, neovisno o svojoj volji. Gubitak posjeda može biti apsolutan i relativan. Apsolutan gubitak posjeda je kad posjednik gubi posjed, a niko drugi ga ne stiče (npr.propast ili napuštanje stvari). Relativan gubitak je kada dosadašnji posjednik gubi posjed, a istovremeno ga neko drugi stiče. Takav gubitak javlja se kod prenosa posjeda.

Posredni posjed apsolutno prestaje apsolutnim prestankom neposrednog posjeda za koji je vezan, ili prestankom građanskopravnog odnosa na osnovu kojeg je nastao (npr.zakup, posudba i sl).

Posjed prava stvarne služnosti apsolutno prestaje prestankom vršenja njenog sadržaja. Relativno prestaje prenosom posjeda dobra u čiju korist je služnost ustanovljena, jer važi princip da stvarna služnost prati dobro u čiju korist je ustanovljena.

7. PRAVNI UČINCI POSJEDA

Skup pravnih učinaka posjeda naziva se pravom posjeda. Pravni učinci mogu se podijeliti na učinke stvarnopravnog i učinke obaveznopravnog karaktera. U učinke stvarnopravnog karaktera spadaju:

1. Učinci kod kojih se posjed javlja kao pretpostavka sticanja stvarnih prava: kao način sticanja prava vlasništva i založnog prava na pokretninama, pri sticanju prava vlasništva od posjednika koji nije vlasnik (samo izuzetno), te kao pretpostavka sticanja prava vlasništva i prava stvarne služnosti dosjelošću.

2. Učinci kod kojih se posjed javlja kao presumpcija o postojanju stvarnih prava. Npr, prezumira se da je zakonit, istinit i savjestan posjednik određene stvari, istovremeno i vlasnik te stvari i naziva se prezumiranim vlasnikom stvari. Presumpcija je u vezi sa publicijanskom tužbom.

3. Učinci kod kojih se posjed javlja kao objekat pravne zaštite.

Najvažniji učinci obaveznopravnog karaktera su:

39

1. Prava i obaveze savjesnog i nesavjesnog posjednika prilikom povrata stvari vlasniku kod reivindikacije;

2. Odgovornost posjednika stvari za štetu.

Zaštita posjeda u slučaju samovoljnog i protupravnog smetanja je najvažniji pravni učinak posjeda. Pravno se štiti svaki posjed. Viciozni posjednik također ima pravo na zaštitu, osim protiv osobe od koje je došao do posjeda na viciozan način. I ovo uskraćivanje ograničeno je na subjektivni rok od 30 dana (od saznanja za smetanje) i objektivni od godinu dana (od učinjenog smetanja).

Smetanje posjeda je samovoljno uznemiravanje ili oduzimanje posjeda. Oduzimanje posjeda podrazumijeva potpuni prestanak faktičke vlasti prethodnog posjednika i uspostavu faktičke vlasti od strane oduzimaoca. Uznemiravanje posjeda obuhvata radnje i ponašanja kojima se faktička vlast posjednika ograničava, ometa i osporava.

Smetanje posjeda može se izvršiti činjenjem, nečinjenjem (prekarist), fizički i verbalno (u slučaju ozbiljne prijetnje kada posjednik opravdano, u potpunosti ili djelimično, odustaje od vršenja faktičke vlasti na stvari).

Prema ZOVO-u postoje 2 oblika zaštite: samopomoć i sudska zaštita.

Samopomoć je pravo posjednika da primjerenom silom ili na drugi prikladan način odbije neovlašteno smetanje posjeda. Može se koristiti pod slijedećim pretpostavkama:1. Da je opasnost od smetanja neposredna;2. Da je samopomoć nužna jer bi sudska zaštita stigla prekasno;3. Da način vršenja samopomoći odgovara prilikama u kojima postoji opasnost, što podrazumijeva da preduzete mjere po vrsti i intenzitetu ne smiju preći granicu koju nalaže svrha njihovog poduzimanja. Pravo na samopomoć se gasi 30 dana nakon saznanja za smetanje i njegovog počinitelja (subjektivni rok), a svakako godinu dana od učInjenog smetanja (objektivni rok).

Sudska zaštita ostvaruje se posjedovnom tužbom (tužbom zbog smetanja posjeda). Aktivno je legitimiran posljednji mirni posjednik i to i neposredni i posredni posjednik prema trećim licima, ali i međusobno. Aktivno je legitimiran i nasljednički posjednik. Pasivno je legitimiran onaj ko je izvršio čin smetanja, onaj ko je dao nalog za smetanje, te onaj u čijem interesu je smetanje počinjeno a on se od toga nije ogradio.

Rok za podizanje tužbe je 30 dana od saznanja za smetanje i počInioca (subjektivni rok), odnosno najkasnije godinu dana od počinjenog smetanja (objektivni rok). Teret dokazivanja je na tužiocu. On dokazuje da je posljednji mirni posjednik, te činjenicu smetanja. Tužbeni zahtjev glasi:1. Da se utvrdi da je tuženi počinio smetanje tužiteljevog posjeda;2. Da se uspostavi prijašnje posjedovno stanje;3. Da se zabrani ponovno takvo ili slično smetanje.

Odbrana tuženog

Tuženi se može braniti stavljanjem prigovora. Kao prigovore može navesti:1. Nedostatak aktivne legitimacije (tvrdnja da tužilac nije bio posjednik);2. Nedostatak pasivne legitimacije (tvrdi da nije izvršio smetanje, niti dao nalog, niti imao korist);3. Nedostatak animusa turbandi (tvrdi da uopće nije bio svjestan da čini smetanje);4. Nedostatak protupravnosti (npr.sudski organ je izvršio deložaciju na osnovu pravosnažne presude);5. Istek prekluzivnog roka (tuženi tvrdi da je tužitelj prekoračio rok). Jedino na ovu okolnost sud pazi po službenoj dužnosti. 6. Vicioznost posjeda (tuženi tvrdi da je tužilac prema njemu viciozni posjednik, te da prema tome nije izvršio smetanje posjeda time što je samovoljno vratio posjed stvari).

Petitorni prigovor (pozivanje na pravo vlasništva) načelno se ne uvažava, jer se u posjedovnoj parnici raspravlja isključivo o posljednjem stanju posjeda i činu smetanja. Izuzetno, petitorni prigovor je

40

dozvoljen u slučaju kad je u toku postupka zbog smetanja posjeda pravosnažno okončan postupak kojim je tuženom priznato pravo vlasništva na spornoj stvari. Ovdje važi načelo petitorum absorbet possessorum, tj.petitorni postupak apsorbira posjedovni postupak.

Odluka suda

Parnica zbog smetanja posjeda ne završava presudom, nego rješenjem. Rješenje je konačno. Ovisno o tome da li je smetanje izvršeno oduzimanjem posjeda ili uznemiravanjem posjednika, sud će rješenjem odrediti povrat oduzetog posjeda, odnosno zabraniti dalje smetanje pod prijetnjom novčane kazne ili odrediti druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja. Ako tuženi ponovo izvrši isto ili slično smetanje posjeda, neće se voditi novi postupak, Već se na osnovu ranijeg rješenja izdaje novo rješenje o izvršenju i izvršiće se uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja.

Privremena naredba je sudsko rješenje koje se donosi prije okončanja posjedovne parnice. Takvim rješenjem se u hitnim slučajevima štiti posjedovno stanje nastalo prije smetanja ili se smjesta naređuje povrat u prijašnje stanje. Međutim, time se ne utiče na konačno rješenje parnice.

XI - PRAVO VLASNIŠTVA (PROPRIETAS, DOMINIUM)

POJAM PRAVA VLASNIŠTVA

U klasičnom rimskom pravu vlasništvo se shvatalo kao potpuna i isključiva vlast na fizičkoj stvari koju su svi dužni poštivati. Ta pravna vlast pripada vlasniku i u slučaju kad nema posjed stvari, tj.faktičku vlast. Na osnovu pravne vlasti, vlasnik može vlasničkom tužbom u svako doba osigurati i faktičku vlast.

Sve kasnije evropske kodifikacije zasnovane su na rimskom shvatanju, a zajednički elementi tih kodifikacija su:

- o vlasništvu se govori kao o vlasti i subjektivnom pravu, pri čemu se ta 2 pojma koriste kao sinonimi;- ta vlast je najšira, odnosno vlasnikovo pravo je apsolutno i isključivo;- granice te vlasti, odnosno prava su zakon i prava trećih osoba;- objekti vlasnikovog prava su stvari, a iznimno se mogu pojaviti i neka druga dobra i prava;- sadržaj vlasti, odnosno prava, odnosi se na posjedovanje, uživanje, korištenje i raspolaganje sa stvari;- pravo vlasništva je pravni odnos vlasnika prema trećim licima.

U sistemu građanskog prava pravo vlasništva je jedno od subjektivnih stvarnih prava. U tom smislu može se reći da je pravo vlasništva skup maksimalnih ovlaštenja koja pripadaju nekoj osobi u pogledu neke stvari.

Međutim, pravo vlasništva se može definirati i kao pravni odnos. U tom slučaju definicija glasi ovako: Pravo vlasništva je društveno-ekonomski odnos, pretvoren u pravni odnos, u kome snagom pravne norme određena stvar u cjelosti pripada određenom pravnom subjektu.

Nasuprot rimskom konceptu individualizacije i apsolutizacije prava vlasništva, razvila se ideja socijalizacije prava vlasništva, posebno nakon I svjetskog rata. Njena suština je u naglašavanju socijalne funkcije prava vlasništva koje se sastoji u obavezi vlasnika da korištenjem objekta svog vlasništva povećava općedruštveno bogatstvo, posebno ako se radi o vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Pravo vlasništva po ovoj ideji podliježe ograničenjima građanskopravnog, a sve više i javnopravnog karaktera, koja za posljedicu mogu imati i oduzimanje prava vlasništva ukoliko je to u općem interesu društva. Krajnji rezultat takvog stanja je pretvaranje prava vlasništva iz subjektivnog prava u socijalnu funkciju.

KARAKTERISTIKE PRAVA VLASNIŠTVA

a) Jedinstvenost – Skup vlasničkih ovlaštenja uvijek je vezan uz jednog subjekta. Zato nije moguće pravo vlasništva više osoba na jednoj stvari tako da je svaka osoba vlasnik cijele stvari.

41

b) Maksimalna dispozitivnost – Jedino pravo vlasništva obuhvata cjelokupnost ovlaštenja koja se odnose na ekonomsko iskorištavanje stvari. Prema tome, jedino vlasnik može potpuno raspolagati sa stvari poslovima inter vivos i mortis causa.

c) Isključivost – Vlasnik na osnovu svog subjektivnog prava može svakoj drugoj osobi onemogućiti bilo kakav uticaj na objekat svog vlasništva.

d) Jednovrsnost prava vlasništva – Sadržaj prava vlasništva ne može se podijeliti po ovlaštenjima između različitih subjekata, dakle postoji samo jedna vrsta prava vlasništva.

e) Rekadentnost (elastičnost) prava vlasništva – Pravo vlasništva se automatski vraća u svoj puni obim čim otpadnu ograničenja koja su na njemu postojala (npr.prestankom uzusfruktusa vlasnik automatski ima ovlaštenje korištenja stvari, bez potrebe da se to ovlaštenje ponovo uspostavlja nekim aktom).

SADRŽAJ PRAVA VLASNIŠTVA

Sadržaj prava vlasništva podrazumijeva društveni i faktički odnos. Pod društvenim odnosom podrazumijeva se odnos vlasnika prema drugim licima s obzirom na stvar. Registruje se stepenom isključivosti koji propisuje pravni sistem, u smislu uslova i načina na koji vlasnik može isključiti druge osobe od uticaja na objekat vlasništva.

Faktički odnos u pravu vlasništva, tj.odnos vlasnika prema stvari izražen je pomoću ovlaštenja koja pripadaju subjektu na određenom objektu. Tipična ovlaštenja u sadržaju vlasništva: posjed, upotreba, korištenje i raspolaganje (possidere, uti, frui, abuti). U pravu se pravi razlika između upotrebe i korištenja. Neplodonosna stvar se upotrebljava, a plodonosna koristi. Pri tome se misli na sve vrste plodova (prirodni, industrijski civilni). Raspolaganje može biti faktičko (npr.uništenje, trošenje i sl) i pravno (sklapanje pravnih poslova s obzirom na stvar).

OGRANIČENJA PRAVA VLASNIŠTVA

Postoje 4 osnovna oblika ograničenja prava vlasništva: zabrana zloupotrebe prava, susjedska prava zabrana štetnih imisija, te mogućnosti eksproprijacije.

Zabrana zloupotrebe prava vlasništva. Zloupotreba prava vlasništva može biti institucionalna i individualna. Institucionalna zloupotreba je vršenje prava protivno zakonski propisanom cilju, odnosno kad se prelaze okviri instituta prava vlasništva. Individualna zloupotreba je povreda nekog moralnog pravila unutar okvira samog instituta prava vlasništva, najčešće načela savjesnosti i poštenja. Zloupotreba prava vlasništva može se posmatrati i kao štetna radnja. Najtipičniji primjer je šikana, kad počinilac svoje pravo vrši isključivo u cilju nanošenja štete drugome.

Susjedska prava. Pod susjedskim pravom podrazumijevaju se ograničenja prava vlasništva na nekretninama koja su nastala radi uređenja susjedskih odnosa. Poznata su u svim pravnim sistemima. Npr, susjed ima pravo pobrati plodove koji su sa njegove voćke pali na susjedno zemljište, može posjeći grane susjedove voćke koje se nadvijaju nad njegovo zemljište itd.

Imisije. U doktrini nije stvoren jedinstven pojam imisije. Može se reći da su imisije uticaji koji na korištenje nekretnine imaju gasovite, krute ili tekuće stvari koje dolaze sa susjedne nekretnine. Mogu biti direktne i indirektne. Direktne su one kod kojih je radnja upravljena direktno na to da supstance dospiju na susjedno zemljište (npr.neko kroz prozor baca smeće u susjedno dvorište). Direktne imisije su zabranjene. Indirektne imisije su one kod kojih je susjedno zemljište slučajno ili djelovanjem prirodne sile ili zbog prirode imisionog izvora izloženo smetnjama koje potiču od radnje na susjednom zemljištu (npr.zbog zračnog pritiska dim iz susjednog dimnjaka se zadržava nad dvorištem drugog susjeda). Indirektne imisije se dijele na uobičajene i neuobičajene. Kriterij razgraničenja je uobičajenost s obzirom na vrstu i namjenu nekretnine i s obzirom na lokalne prilike. Npr. nije svejedno da li se radi o tvornici ili bolnici s obzirom na vrstu buke koja se mora tolerisati. Neuobičajene imisije su zabranjene.

Za štetu od imisionih radnji odgovara se samo ako je znatnija.

SUBJEKTI I OBJEKTI PRAVA VLASNIŠTVA

42

Svaki pravni subjekat može biti subjekat prava vlasništva (fizička i pravna lica). Objekat prava vlasništva mogu biti sve stvari u prometu. Na jednoj stvari može postojati pravo vlasništva više osoba (suvlasništvo i zajedničko vlasništvo). Pravo vlasništva ne može postojati bez subjekta, ali može postojati stvar koja nema vlasnika (res nullius).

OBLICI PRAVA VLASNIŠTVA

Individualno vlasništvo. Kod individualnog vlasništva nosilac vlasničkih ovlaštenja je samo jedan subjekt.

SUVLASNIŠTVO (CONDOMINIUM)

Suvlasništvo je vlasništvo više osoba na fizički nepodijeljenoj stvari, po dijelovima koji su alikvotno (idealno) određeni. Svaki suvlasnik istovremeno je vlasnik cijele stvari, ali samo u alikvotnom dijelu. Npr. ako su 3 brata suvlasnici trospratne kuće, to ne znači da svaki sprat pripada po jednom bratu, već da svaki od braće ima svoj vlasnički udio u svakom dijelu kuće (svakom crijepu, cigli, prozoru itd). Ako bi zajednička stvar bila realno podijeljena tako da svakoj osobi pripadne fizički odvojeni dio, ne bi se više radilo o suvlasništvu već o communio pro diviso. Vlasništvo između suvlasnika podijeljeno je po obimu, a ne po sadržaju. To znači da svaki suvlasnik ima istovremeno sva vlasnička ovlaštenja, ali samo u veličini svoje kvote. Kad bi vlasništvo bilo podijeljeno po sadržaju (npr. jednom pripada korištenje, drugom raspolaganje itd), to ne bi bilo suvlasništvo, već razdijeljeno vlasništvo (tipično za feudalizam).

Suvlasništvom se između suvlasnika stvara zajednica koja nije posebna pravna osoba. Suvlasništvo može nastati pravnim poslom (ugovor ili oporuka), odlukom državnog organa (npr.kod sudskog utvrđivanja udjela bračnih drugova u zajedničkoj imovini) i na osnovu zakona (nasljeđivanje, prerada stvari itd). Suvlasništva koja nastaju mimo volje suvlasnika zovu se communio incidens (slučajna zajednica).

PRAVNI POLOŽAJ SUVLASNIKA U SUVLASNIČKOJ ZAJEDNICI

Položaj pojedinog suvlasnika s obzirom na cijelu stvar. Vlasnička ovlaštenja pripadaju svakom suvlasniku samo u obimu njegovog alikvotnog dijela. Ako otpadne pravo jednog od suvlasnika, u skladu sa načelom rekadentnosti prava vlasništva proširuje se pravo ostalih suvlasnika. U pogledu prava suvlasnika s obzirom na cijelu stvar, treba posebno istaći slijedeće:

a) Pravo na posjed. Posjed zajedničke stvari pripada svim suvlasnicima zajedno (suposjed). Način na koji se vrši posjed zajedničke stvari prvenstveno je pitanje internog sporazuma među suvlasnicima (npr. svi zajedno, jedan za ostale, sukcesivno, davanje stvari trećoj osobi u posjed).

b) Pravo na upravljanje. Upravljanje zajedničkom stvari je organizacija vršenja vlasničkih ovlaštenja kod suvlasništva. Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od ½ vrijednosti stvari, a za vanredno upravljanje saglasnost svih suvlasnika. Poslovima redovnog upravljanja smatraju se npr. ubiranje plodova, redovno održavanje sa manjim popravkama itd. Ako nema saglasnosti suvlasnika, a poduzimanje nekog posla je nužno za redovno održavanje stvari, o tome odlučuje sud.

c) Ostala prava i obaveze u pogledu cijele stvari. Svaki suvlasnik ovlašten je štititi cijelu stvar prema trećim licima. To podrazumijeva mogućnost samostalnog podizanja posjedovnih i vlasničkih tužbi, traženje polaganja računa itd. S druge strane, svaki suvlasnik je srazmjerno visini alikvotnog dijela, dužan snositi sve troškove i terete koji se odnose na stvar (održavanje, troškovi korištenja i sl).

Položaj suvlasnika s obzirom na njegov alikvotni dio. Svaki suvlasnik je potpuni vlasnik svog alikvotnog dijela, što znači da svojim dijelom može raspolagati potpuno samostalno, bez saglasnosti ostalih. Svoj dio može prodati, a ostali suvlasnici nemaju pravo prvenstva kupovine, osim ako je to zakonom određeno.

RAZVRGNUĆE SUVLASNIČKE ZAJEDNICE (PODJELA)

Svaki suvlasnik ima pravo zatražiti podjelu imovine. Ugovorom se može odreći tog prava, ali samo na određeno vrijeme. Suvlasniku se ne može narediti da zatraži podjelu. Pravo na podjelu ne zastarijeva. Suvlasnici sporazumno određuju način podjele. Ako se ne mogu sporazumjeti, odluku donosi sud.

43

Sporazum se zaključuje u pisanoj formi. Sud može odlučiti da se podjela izvrši prodajom stvari, ali samo ako je fizička podjela nemoguća bez znatnog smanjenja vrijednosti stvari.

ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO

Zajedničko vlasništvo je pravo vlasništva više osoba na istoj stvari po dijelovima koji nisu ni realno ni idealno određeni, ali su odredivi.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE ZAJEDNIČKOG VLASNIŠTVA

Zajedničari zadržavaju svoj individualni subjektivitet, tj. zajednica ne predstavlja pravnu osobu. Dijelovi pojedinih subjekata su odredivi, ali nisu određeni. Ako se odrede dijelovi pojedinih zajedničara, zajedničko vlasništvo se pretvara u suvlasništvo. Samo svi zajedničari zajedno i sporazumno mogu raspolagati zajedničkim vlasništvom. Svaki učesnik u zajedničkom vlasništvu ima pravo na vlasničke i posjedovne tužbe prema trećim licima.

Svaki učesnik ima pravo zahtijevati podjelu zajedničkog vlasništva koja se sastoji u određivanju pojedinih dijelova, nakon čega nastaje suvlasništvo. Činjenice na osnovu kojih se postaje učesnik u zajedničkom vlasništvu nisu iste i ne moraju biti jednake činjenicama na osnovu kojih se stiče vlasništvo, odnosno suvlasništvo.

OBLICI ZAJEDNIČKOG VLASNIŠTVA

Zajedničko vlasništvo pojavljuje se u 3 osnovna oblika:

1. Kućna zadruga je radna i imovinska zajednica članova jedne ili više porodica sa specifičnom organizacijom i zajedničkom imovinom čije jezgro čini zajedničko vlasništvo nekretnina. Karakteristična je za naturalnu privredu.

2. Zajednička imovina bračnih drugova. To je imovina koju bračni drugovi radom steknu tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi od te imovine. U njen sastav načelno ulaze sva stvarna i obavezna prava. Bračni drugovi upravljaju zajedničkom imovinom zajednički i sporazumno.

3. Nasljednička zajednica je skup osoba na koje su kao nasljednike prešla imovinska prava i obaveze koje čine ostavinu određenog ostavitelja. Traje do podjele ostavine. Nastaje po sili zakona, a pretpostavke su otvaranje nasljedstva i postojanje više nasljednika.

Pored navedenih, mogući su i drugi oblici zajedničkog vlasništva (npr.građanskopravni ortakluk i sl).

ETAŽNO VLASNIŠTVO

Etažno vlasništvo je pravo vlasništva na stanu ili poslovnoj prostoriji kao posebnom dijelu zgrade.

PRAVA ETAŽNOG VLASNIKA NA ZAJEDNIČKIM DIJELOVIMA ZGRADE I ZEMLJIŠTU NA KOME JE ZGRADA PODIGNUTA

Vlasništvo dijela zgrade u vlasničkopravnom režimu postoji kada se radi o zgradi u pravu vlasništva, a izgrađena je na građevinskom zemljištu na kome postoji pravo vlasništva. U takvom slučaju vlasništvo dijela zgrade je jedinstven institut, nastao kombinacijom elemenata pojedinačnog vlasništva, zajedničkog vlasništva i suvlasništva. Objekat pojedinačnog vlasništva je dio zgrade kao samostalna stvar (stan ili poslovni prostor). Objekat zajedničkog vlasništva su zajednički dijelovi zgrade. Objekat suvlasništva je zemljište na kome je zgrada podignuta. Suvlasnički dio etažnog vlasnika na zemljištu na kome je zgrada podignuta, srazmjeran je vrijednosti posebnog dijela u odnosu na vrijednost cijele zgrade.

Vlasništvo dijela zgrade u okviru društvenog vlasništva javlja se u 2 varijante: 1. Porodična stambena zgrada izgrađena na parceli u društvenom vlasništvu. U takvom slučaju

vlasništvo dijela zgrade je kombinacija 3 elementa: pojedinačnog vlasništva, zajedničkog vlasništva na zajedničkim dijelovima i trajnog prava korištenja građevinske parcele.

44

2. Višestambena zgrada u društvenom vlasništvu izgrađena na parceli u društvenom vlasništvu. Ovdje se vlasništvo dijela zgrade sastoji od 2 elementa: pojedinačnog vlasništva na stanu ili poslovnoj prostoriji, te trajnog prava korištenja zajedničkih dijelova i građevinske parcele.

SADRŽAJ ETAŽNOG VLASNIŠTVA

Vlasništvo dijela zgrade je skup određenih ovlaštenja i dužnosti koje ima jedna osoba u pogledu dijela zgrade. Dakle, etažno vlasništvo nije skup maksimalnih ovlaštenja, što je inače karakteristika prava vlasništva.

Pravo vlasništva na dijelu zgrade prvenstveno je prometno pravo, dakle vlasnik može dio zgrade prenijeti na drugu osobu pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. Vlasnik etažnog stana ima pravo useliti u stan. Nosilac stanarskog prava po zakonu ima pravo prvenstva u otkupu. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo načelno je zagarantovano nosiocu stanarskog prava pravo kupovine stana, a prodavaču nametnuta obaveza prodaje stana. U sadržaj vlasništva na dijelu zgrade spada i pravo na upravljanje zgradom. Dužnosti vlasnika dijela zgrade u načelu su usmjerene na održavanje dijela zgrade i čitavog objekta.

STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Kao i ostala subjektivna građanska prava, pravo vlasništva se može steći originarno i derivativno.

ORIGINARNO STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Originarno ili izvorno sticanje prava vlasništva podrazumijeva sticanje koje se ne zasniva na pravu vlasništva prethodnika. Kao originarni načini sticanja mogu se izdvojiti: dosjelost, sticanje od nevlasnika, prerada, spajanje i miješanje, građenje na tuđem zemljištu, odvajanje plodova, okupacija, sticanje na osnovu odluke državnog organa (eksproprijacija, komasacija, arondacija) i dr. (npr.uzurpacija, nalaz blaga).

Dosjelost (usucapio)

Dosjelost je sticanje prava vlasništva na osnovu posjedovanja stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Dosjelost je posebno značajan institut kod rješavanja pitanja vlasništva zemlje na selu, gdje postoji niz slučajeva da sticanja nisu knjižena, te je kao vlasnik nekretnine u zemljišne knjige upisana osoba koju sadašnji posjednici i ne poznaju.

Pretpostavke za sticanje vlasništva dosjelošću su slijedeće:

a) Sposobnost sticatelja (uzukapijenta). Načelno je svaka osoba sposobna da stekne vlasništvo dosjelošću.

b) Sposobnost stvari. Za dosjelost su sposobne sve stvari na kojima je moguće steći pravo vlasništva.c) Posjed određene kvalitete. Posjed mora biti kvalificiran ili bar savjestan (pošten). Osim toga mora biti

efektivan, tj.mora se stvarno izvršavati i mora trajati neprekidno kroz cijelo vrijeme dosjelosti. Onaj ko se poziva na dosjelost mora dokazati da je bio u posjedu u trenutku otpočinjanja i u trenutku završetka dosjelosti. Neprekidnost posjeda u međuvremenu se prezumira. Tabularni posjed ne može poslužiti kao dovoljna pretpostavka dosjelosti.

d) Vrijeme dosjelosti određeno zakonom (rok dosjelosti).

Vrste dosjelosti

Po našem pravu postoje redovna i vanredna dosjelost. Za redovnu dosjelost se traži kvalificiran posjed, a za vanrednu samo savjestan.

Redovna dosjelost je sticanje prava vlasništva na osnovu kvalificiranog posjeda vršenog kroz zakonom određeno vrijeme. Dakle, pretpostavke su sposobnost osobe, sposobnost stvari, kvalificiran posjed i zakonsko vrijeme. Kvalificiran posjed je onaj koji je savjestan, zakonit i istinit. Kvalificirani posjednik

45

nije postao vlasnik stvari u trenutku kad mu je predana u posjed zato što je posjed stekao od nevlasnika. Rok redovne dosjelosti za pokretne stvari je 3 godine, a za nekretnine 10 godina. U ovaj rok računa se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao kvalificirani posjednici.

Vanredna dosjelost je sticanje prava vlasništva na osnovu savjesnog posjeda kroz zakonom određeno vrijeme. Rok vanredne dosjelosti za pokretne stvari je 10 godina, a za nekretnine 20 godina. Vanredna dosjelost koristi se u slučaju kada savjesni posjednik ne može dokazati pravnu osnovu sticanja. U rok dosjelosti računa se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni posjednici ili kao kvalificirani posjednici (obzirom da je savjesnost sastavni dio kvalificiranosti posjeda).

Zastoj i prekid dosjelosti

Zastoj dosjelosti je nastup takvih okolnosti zbog kojih dosjelost ne može započeti ili već započeta dosjelost prestaje teći, ali kad takve okolnosti otpadnu dosjelost se nastavlja a vrijeme proteklo prije zastoja se uračunava. Okolnosti koje mogu izazvati zastoj dosjelosti su npr.bračna veza (između bračnih drugova dosjelost ne teče), odnos roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, službena odsutnost osoba protiv kojih teče dosjelost itd. Bitno je napomenuti da se dosjelost protiv maloljetnih ili poslovno nesposobnih osoba ne obustavlja, ali se ne može završiti dok ne prođu 2 godine od kada je osoba postala poslovno sposobna ili je dobila zakonskog zastupnika.

Prekid dosjelosti je nastup takvih okolnosti zbog kojih dosjelost ne može započeti, a započeta dosjelost se prekida i proteklo vrijeme propada. Ukoliko takve okolnosti otpadnu, dosjelost samo može ponovo započeti. Okolnosti za prekid dosjelosti su: gubitak posjeda, saznanje nesavjesnosti (uzukapijent kroz svo vrijeme dosjelosti mora biti savjestan posjednik), priznanje tuđeg vlasništva na stvari, te podizanje vlasničke tužbe. U slučaju podizanja vlasničke tužbe dosjelost se prekida samo pod pretpostavkom da je parnica i provedena, te da ju je uzukapijent izgubio.

Sticanjje prava vlasništva od nevlasnika

Načelo zaštite poštenog sticatelja koje je izgrađeno u prometu, određena je korektura principa da se vlasništvo može steći samo od vlasnika. Obzirom da se radi o izuzetku od pravila da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, zaštita savjesnog sticatelja važi samo u tačno određenim slučajevima i uz tačno određene pretpostavke. Prema ZOVO, postoje 3 slučaja u kojima se pravo vlasništva može steći od nevlasnika. Vlasnikom postaje: 1. Onaj ko stvar pribavi od osobe koja u okviru svoje djelatnosti takve stvari stavlja u promet;2. Od osobe kojoj je vlasnik predao stvar u posjed na osnovu pravnog posla koji nije osnova za sticanje

prava vlasništva (npr.posudba, depozit, najam);3. Onaj ko stvar stekne na javnoj prodaji.

Da bi se u pomenutim slučajevima steklo pravo vlasništva, moraju se ispuniti slijedeće pretpostavke:a) Sticatelj mora biti savjestan (u dobroj vjeri). Savjestan je sticatelj koji ne zna ili iz razloga

vjerovatnoće ne mora znati da stvar koju stiče nije vlasništvo otuđivatelja;b) Stvar mora biti pokretna;c) Pravni posao mora biti naplatan.

ZOVO je dao pravo prijašnjem vlasniku da od savjesnog sticatelja traži povrat stvari koja za njega ima posebno značenje (npr.zlatni sat kao nagrada za učešće na nekom takmičenju). Prijašnji vlasnik u takvom slučaju mora dokazati da stvar čiji povrat traži ima za njega posebno značenje, zahtjev se mora podnijeti u roku od 1 godine od sticateljevog sticanja prava vlasništva, a savjesnom sticatelju se mora dati naknada po prometnoj cijeni stvari.

Prerada (specificatio) je prerada jedne ili više stvari u drugu stvar koja se po ekonomsko-socijalnim mjerilima smatra novom i različitom. Prema ZOVO, onaj ko preradi, odnosno izradi novu stvar, steći će pravo vlasništva nove stvari u 3 slučaja: 1. Ako je novu stvar izradio od svog materijala svojim radom;2. Ako je od njegovog materijala novu stvar izradila druga osoba na osnovu pravnog posla s njim (npr.

vlastito platno se odnese krojaču da od njega sašije odijelo);

46

3. Ako od tuđeg materijala izradi novu stvar, ali samo uz prepostavku da je bio savjestan (nije znao niti morao znati da je materijal tuđi i da ga nije ovlašten upotrijebiti) i da je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala. Ako su vrijednosti rada i materijala jednake, nastaje suvlasništvo.

Obaveza da se drugoj strani nadoknadi vrijednost rada, odnosno materijala može se izvesti iz odredaba ZOO-a o sticanju bez osnove.

Spajanje i miješanje (sjedinjenje – commixtio)

Ukoliko se pomiješane stvari ne mogu razdvojiti, postavlja se pitanje vlasništva na novonastaloj stvari. Prema ZOVO-u, ako od 2 pomiješane stvari koje se ne mogu razdvojiti jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrednije stvari stiče pravo vlasništva na novu stvar, s tim što je dužan drugoj strani nadoknaditi vrijednost stvari nad kojom je izgubila vlasništvo. Ako su vrijednosti spojenih ili pomiješanih stvari približno jednake, načelno nastaje suvlasništvo na novoj stvari, srazmjerno vrijednosti pojedinih stvari prije miješanja. Ukoliko je jedan od vlasnika bio nesavjestan (znao ili morao znati da se njegova stvar miješa sa tuđom), savjesni vlasnik ima pravo da u roku od 1 godine od miješanja zahtijeva da mu nova stvar u cjelosti pripadne, ili da nova stvar pripadne nesavjesnom vlasniku, s tim da mu nesavjesni vlasnik nadoknadi vrijednost njegove stvari.

Obzirom da spajanje i miješanje stvari redovno nastaju uz pomoć ljudskog rada, nužno je takav slučaj okvalificirati kao preradu stvari i prema pravilima o preradi ocijeniti da li je onaj ko je spajanjem odnosno miješanjem izradio novu stvar postao vlasnik ili suvlasnik nove stvari. Tek nakon što se utvrdi da on nije postao vlasnik ili suvlasnik nove stvari, primjenjuju se odredbe o spajanju i miješanju stvari.

Građenje na tuđem zemljištu (aedificatio)

U slučaju građenja na tuđem zemljištu, kao potencijalni vlasnici građevine i zemljišta na kojoj je izgrađena javljaju se graditelj i vlasnik zemljišta.

ZOVO razmatra 3 slučaja:

1. Graditelj nije znao niti mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio – graditelj savjestan, vlasnik zemljišta nesavjestan. U ovom slučaju graditelj stiče vlasništvo na objektu, zemljištu na kome je objekat izgrađen i zemljištu nužnom za redovnu upotrebu tog objekta. Vlasnik zemljišta ima pravo tražiti naknadu vrijednosti zemljišta u visini prometne cijene. Rok zastare je 3 godine od saznanja za izvršenu izgradnju, najkasnije 10 godina od završene izgradnje.

2. Graditelj nesavjestan, vlasnik zemljišta savjestan. U ovom slučaju vlasnik zemljišta može: - zahtijevati da mu pripadne vlasništvo na objektu. U tom slučaju dužan je nadoknaditi graditelju

vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene u mjestu u kome se nalazi u vrijeme donošenja sudske odluke;

- zahtijevati da se zemljište vrati u prvobitno stanje (rušenje objekta). Sud iznimno može odlučiti da se objekat ne sruši, ako rušenje ne bi bilo u javnom interesu;

- tražiti od graditelja isplatu prometne cijene zemljišta (graditelj stiče vlasništvo na zemljištu).

Pravo izbora između navedenih opcija vlasniku pripada u roku od 3 godine od završetka izgradnje. Nakon tog roka može tražiti samo isplatu prometne cijene zemljišta.

3. Graditelj i vlasnik savjesni. U ovom slučaju pravni učinak zavisi od odnosa vrijednosti objekta i zemljišta. Ako građevinski objekat vrijedi znatno više od zemljišta, vlasništvo će pripasti graditelju uz naknadu vlasniku zemljišta po prometnoj cijeni. U suprotnom slučaju, sud će vlasništvo objekta dosuditi vlasniku zemljišta, uz obavezu nadoknade graditelju u visini prosječne građevinske cijene objekta; rok za zahtjev je 3 godine od završetka izgradnje objekta. Ako su vrijednosti objekta i zemljišta približno jednake, odluku o vlasništvu će donijeti sud, vodeći računa o potrebama stranaka, posebno o njihovim stambenim prilikama. Strana kojoj pripadne vlasništvo dužna je drugoj strani nadoknaditi vrijednost izgubljenog zemljišta, odnosno objekta.

47

4. Graditelj i vlasnik nesavjesni. ZOVO ne sadrži pravila za ovaj slučaj. Preovladava stanovište da na ovaj slučaj treba primijeniti pravila predviđena za situaciju nesavjesnog graditelja i savjesnog vlasnika zemljišta.

ZOVO takođe ne precizira pitanje pravnih učinaka gradnje tuđim materijalom. Međutim, pravo vlasništva na izgrađenom objektu i zemljištu uvijek stiču vlasnik zemljišta ili graditelj, a nikad vlasnik materijala. Njemu pripada samo obaveznopravni zahtjev na naknadu prema graditelju.

Odvajanje plodova (separatio)

Pravo vlasništva na odvojenim plodovima načelno pripada vlasniku plodonosne stvari. Međutim, prednost nad vlasnikom imaju savjesni posjednik, uzufruktuar i zakupac, koji također stiču vlasništvo separacijom.

Okupacija (occupatio)

Okupacija je uzimanje napuštene pokretne stvari u posjed sa namjerom da se prisvoji. Napuštenom se smatra stvar za koju njen vlasnik nedvosmisleno izrazi volju da je više ne želi posjedovati (npr.neko baci novine nakon što ih je pročitao). Pravno relevantnu volju o napuštanju stvari može izraziti samo poslovno sposobna osoba. Okupacijom se vlasništvo može steći samo na napuštenim pokretnim stvarima. Okupacija može biti slobodna i vezana. Slobodnom okupacijom stvar može steći svaki pravni subjekt, a vezana okupacija propisom je dozvoljena samo određenim fizičkim i pravnim licima (npr.vađenje potonulih stvari iz mora).

DERIVATIVNO STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Derivativno je sticanje kod kojeg sticatelj svoje pravo vlasništva izvodi iz prava svog prethodnika. Za derivativno sticanje vlasništva potrebne su 3 prepostavke: vlasništvo prethodnika, titulus (naslov) sticanja i modus (način) sticanja.

Vlasništvo prethodnika kao pretpostavka sticanja vlasništva proizilazi iz načela da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima.

Titulus ili naslov sticanja je pravni posao u kome je do izražaja došla volja stranaka da se prenese vlasništvo. Taj pravni posao može biti jednostran (oporuka) ili dvostran (ugovor). Titulus mora prvenstveno biti objektivno valjan pravni posao. Putativni titulus (subjektivno valjan) nije dovoljan za prenos vlasništva. Pored objektivne valjanosti, titulus mora biti i kauzalni pravni posao čija je kauza (ekonomska svrha) sticanje vlasništva (npr.zamjena, kupoprodaja, darovanje). Apstraktni pravni poslovi ne mogu postati pravne osnove za sticanje vlasništva.

Modus ili način sticanja. Modusi sticanja pokretnih i nepokretnih stvari su različiti. Jedini pravilan način sticanja pokretnih stvari je tradicija. Tradicija kao modus sticanja vlasništva je prenos posjeda izvršen u namjeri da se prenese vlasništvo stvari. Tradicija spada u izvršenje ugovora. Izvršenjem se obaveznopravni odnos pretvara u stvarnopravni.

Izuzetak od načela da se pravo vlasništva stiče predajom stvari javlja se kod tradicije očitovanjem (traditio brevi manu, constitutum possessorum, cessio vindicationis), gdje se pravo vlasništva stiče u trenutku zaključenja pravnog posla kojim se prenosi pravo vlasništva.

Ako vlasnik otuđi pokretnu stvar dvojici, pravo vlasništva stiče onaj kome je stvar prvom predata, a ne onaj kome je prvom prodata.

Modus ili način sticanja prava vlasništva nekretnina kod derivativnog sticanja je upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama u korist sticatelja. U ovom slučaju nije potrebna fizička predaja za sticanje vlasništva. Za upis kao način sticanja potrebne su 3 pretpostavke: zemljišnoknjižna isprava, sudska dozvola i izvršenje upisa.

48

Opće pretpostavke valjanosti isprave su: - Isprava mora biti javna ili javno ovjerena. - U njoj mora biti tačno naznačena pravna osnova. - Ne smije imati vidljivih mana koje bi slabile njenu vjerodostojnost (prepravke i sl). - Osobe koje učestvuju u pravnom poslu moraju biti tačno označene. - Isprava mora biti datirana (mjesto, dan, mjesec, godina) i potpisana.

Posebne pretpostavke valjanosti isprave su: - Tačna oznaka zemljišta (odnosno prava) u vezi kojeg se treba izvršiti upis;- Klauzula intabulandi – izričita izjava onoga čije pravo se prenosi da pristaje na upisivanje. Daje se

obično u samoj osnovnoj ispravi, ali se može dati i u posebnoj ispravi. Potpis otuđivaoca mora biti sudski ovjeren.

Sudska dozvola za upis. Sticatelj u pravilu podnosi molbu zemljišnoknjižnom sudu da mu se dozvoli upis. To je općinski sud kod kojeg se vode zemljišne knjige. Mjesno nadležan je sud na čijem području je nekretnina. Učinak jednog upisa u odnosu prema ostalima ravna se po trenutku kad je molba stigla. Npr. ako dvije osobe zatraže upis prava vlasništva na istoj nekretnini, prednost ima onaj čija molba je prije stigla, a ne onaj čija je pravna osnova starija.

ZOVO nema odredbe za slučaj dvostruke prodaje nekretnina. Prema pravnom pravilu OGZ-a, vlasnik zemljišta postaće onaj ko je prvi zatražio upis u zemljišne knjige. Međutim, teorija i praksa su to načelo korigovale u smislu da kasniji kupac stiče vlasništvo samo ako nije znao niti morao znati da je zemljište prodato i predato u posjed prvom kupcu.

PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

Razlikuje se relativni i apsolutni prestanak prava vlasništva. O relativnom prestanku govori se kada druga osoba stekne pravo vlasništva na istoj stvari. Apsolutni prestanak je u slučaju napuštanja (derelikcije) stvari i propasti stvari. U slučaju propasti, ne prestaje vlasništvo na ostacima stvari.

ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

S obzirom na 2 vrste tipičnih povreda prava vlasništva, razlikuju se i 2 tipične vlasničke tužbe: reivindikacija i actio negatoria. Prva se koristi za vraćanje oduzete stvari, a druga za zaštitu od drugih oblika smetanja u vršenju vlasničkog prava. Postoji i publicijanska tužba, u kojoj se za tužitelja prezumira da je vlasnik.

Reivindikacija (rei vindicatio)

Reivindikacija je tužba kojom vlasnik neposjednik traži od posjednika nevlasnika povrat individualno određene stvari (species). Pravo na podnošenje reivindikacije ne zastarijeva. Aktivno je legitimisan samo vlasnik koji je izgubio posjed stvari. Pasivno je legitimisan neposredni posjednik. Ukoliko na stvari postoji posredni posjed, neposredni posjednik može pozvati u parnicu posrednog posjednika, koji zatim učestvuje kao stranka u parnici a neposredni posjednik izlazi iz postupka.

Teret dokazivanja je na tužitelju. On dokazuje: svoje vlasništvo, tuženikovu faktičku vlast na stvari, te identitet stvari.

U dokazivanju vlasništva stvari, tužitelj dokazuje postojanje pretpostavki koje su bile potrebne za sticanje prava vlasništva, bilo originarno ili derivativno. Kod derivativnog sticanja dokazuje se pravna osnova sticanja, modus sticanja i vlasništvo prethodnika. Ako je i prethodnik vlasništvo stekao derivativno, treba ići dalje u dokazivanju, sve do prethodnika koji je vlasništvo stekao originarno ili je posjedovao stvar dovoljno dugo da dovrši dosjelost. Ukoliko se radi o vlasništvu nekretnina, tužilac koji je upisan kao vlasnik ima presumpciju da je zaista i vlasnik (onaj ko negira mora to i dokazati).

49

Dokazivanje identiteta stvari jeste dokazivanje da je stvar za koju tvrdi da je njegova, upravo stvar koja se nalazi kod tuženog. Ovom tužbom može se tražiti povrat samo individualno određenih, a ne i generičkih stvari.

Osnovni tužbeni zahtjev ili petit mora se tačno naznačiti u tužbi. U reivindikaciji tužbeni zahtjev glasi na povrat stvari, a u praksi je uobičajeno da se uz taj zahtjev istakne i zahtjev da se tužitelju prizna pravo vlasništva.

Posjednik mora udovoljiti tužbenom zahtjevu. Ukoliko je stvar potrošena, oštećena ili uništena, obaveza naknade štete zavisi od toga da li je tuženi savjestan (pošten) ili nesavjestan posjednik. Savjestan posjednik je onaj ko iz opravdanih razloga smatra da je stvar koju posjeduje njegova. Zbog toga ne odgovara za štetu, a stvar vraća vlasniku u onakvom stanju u kakvom se nalazi u trenutku tužbe. Nesavjestan posjednik mora vratiti stvar u stanju u kakvom je bila u trenutku zasnivanja posjeda. Pošto je to po pravilu nemoguće, jer se stvar faktički koristila u međuvremenu, nesavjesni posjednik mora nadoknaditi štetu usljed uništenja, oštećenja ili nastalu upotrebom stvari.

Sporedni tužbeni zahtjev u vezi plodova

Naturalni plodovi. Savjesni posjednik stiče pravo vlasništva naturalnih plodova već u trenutku separacije. Vlasniku je dužan predati samo neubrane plodove. Vlasnik nema pravo naknade za ubrane, potrošene, otuđene ili zanemarene plodove, ali njihovu vrijednost može odbiti prilikom naknade nužnih i korisnih troškova koje traži savjestan posjednik.

Nesavjestan posjednik dužan je vlasniku predati sve plodove i nadoknaditi vrijednost plodova koje je potrošio, otuđio, uništio, te plodova koje je propustio ubrati.

Civilni plodovi. Savjestan posjednik zadržava civilne plodove koji su za vrijeme trajanja posjeda dospjeli i ubrani. Ostale plodove dužan je vratiti vlasniku (dospjele neubrane i ubrane nedospjele plodove - npr. najamnina koju je ubrao za godinu dana unaprijed je ubrani nedospjeli civilni plod).

Nesavjesni posjednik dužan je vratiti vlasniku sve civilne plodove. Npr. ako je nesavjestan posjednik stanovao u kući 5 godina ne plaćajući najamninu, pored vraćanja kuće će vlasniku morati platiti i najamninu za svo vrijeme korištenja kuće.

Protuzahtjev posjednika u vezi troškova

Obaveza nadoknade troškova zavisi od vrste posjeda (savjestan ili nesavjestan), kao i vrste troškova (nužni, korisni i luksuzni troškovi).

Nužni troškovi (impensae necessariae) su troškovi nužni za samo održavanje stvari. Bez njih bi stvar potpuno ili djelimično propala. Savjesni posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova, a ima i pravo retencije stvari (ius retentionis), dok mu se troškovi ne nadoknade. Rok zastare je 3 godine. Vlasnik stvari ima pravo umanjiti iznos nužnih troškova za vrijednost koristi (plodova) koje je posjednik imao od stvari.

Nesavjesni posjednik također ima pravo na naknadu nužnih troškova, ali samo onih koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega. Rok zastare potraživanja je 3 godine. Nesavjesni posjednik nema pravo retencije stvari.

Korisni troškovi (impensae utiles) su troškovi kojima se objektivno povećava vrijednost stvari. Savjesni posjednik ima pravo naknade troškova po objektivnom kriteriju, tj. u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana po prometnim kriterijima. Kao i kod nužnih troškova, važe pravila retencije i umanjenja troškova za vrijednost koristi koje je savjesni posjednik imao.

Nesavjesni posjednik ima pravo naknade troškova po subjektivnom kriteriju, tj. samo ako su korisni osobno za vlasnika. Ovo ne podrazumijeva samovolju vlasnika, već procjenjivanje da li učinjena poboljšanja koriste vlasniku i koliko. Npr.ako je nesavjesni posjednik pretvorio stan u ljekarsku ordinaciju, a vlasnik je limar, troškovi koje je imao posjednik vlasniku ne predstavljaju korist za vlasnika

50

kome treba stan a ne ordinacija. S druge strane, ako je posjednik u stan uveo npr.vodovodnu instalaciju, vlasnik stana ne može tvrditi da to i za njega nije koristan trošak, već se samo ispituje kolike bi troškove imao vlasnik da je sam uveo vodovod (troškovi nisu isti ukoliko je vlasnik u konkretnom slučaju vodoinstalater ili npr.administrativni radnik).

Luksuzni troškovi (impensae voluptuariae) su troškovi koje je posjednik učinio radi vlastitog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari. U načelu se ne nadoknađuju ni savjesnom ni nesavjesnom posjedniku. Izuzetno, luksuzni troškovi se nadoknađuju savjesnom posjedniku ali samo ako je njima povećana vrijednost stvari. U tom slučaju se na njih primjenjuje režim predviđen za korisne troškove. Međutim, oba posjednika imaju pravo odnošenja (ius tollendi), pod uslovom da se ono što je dodato radi zadovoljstva ili uljepšavanja može odvojiti bez uništenja ili oštećenja stvari.

Prigovori tuženog. Tuženi u reivindikaciji može staviti 3 vrste prigovora:

1. Prigovori koji negiraju tužiteljev zahtjev (npr.tužitelj tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošću, a tuženi dokaže da rok dosjelosti nije prošao);

2. Prigovori koji ukidaju tužiteljev zahtjev – exceptio rei venditae ac traditae (tuženi tvrdi da mu je upravo tužitelj prodao i predao stvar);

3. Prigovori koji odgađaju, odnosno zaustavljaju tužiteljev zahtjev.

Actio negatoria

Actio negatoria je tužba koja služi za zaštitu vlasništva u slučaju kada vlasniku nije oduzet posjed stvari, već je vlasnik ometan u vršenju svog prava na neki drugi način. Ometanjem (uznemiravanjem) se shvata svaka pozitivna ili negativna radnja kojom se vlasnik ometa ili ograničava u vršenju prava vlasništva (najčešći slučajevi su neovlašteno vršenje prava služnosti i imisije). Aktivno je legitimisan vlasnik stvari, ali i kvalificirani posjednik. U drugom slučaju tužba se zove actio negatoria publiciana.

Tužitelj mora dokazati da je vlasnik, odnosno kvalificirani posjednik, te činjenicu uznemiravanja. Dokazivanje vlasništva je mnogo lakše nego kod reivindikacije jer je tužitelj istovremeno vlasnik i posjednik. Zato ne mora dokazivati ni pravnu osnovu ni modus, već je dovoljno da dokaže svoj posjed. Za onog ko posjeduje stvar prezumira se da je zakonit i savjestan posjednik (praesumptio iuris). Shodno tome, kod pokretnih stvari tužilac će dokazati svoj naturalni posjed, a kod nekretnina činjenicu da je kao vlasnik upisan u zemljišne knjige. Čin uznemiravanja mora biti protupravan i predstavljati trajno smetanje. Tužitelj dokazuje faktički čin uznemiravanja, a ne mora dokazivati da tuženom ne pripada pravo koje prisvaja. Tuženi mora dokazati pravo koje je prisvojio.

Pasivno su legitimisani: izvršilac čina ometanja, onaj po čijem nalogu je ometanje izvršeno, te onaj u čiju korist je ometanje izvršeno, a on je tu korist naknadno odobrio.

Tužbeni zahtjev ili petit usmjeren je na prestanak uznemiravanja i propuštanje daljeg uznemiravanja. Tužba ne zastarijeva.

Actio publiciana

Actio publiciana je tužba kojom kvalificirani posjednik traži povrat stvari od posjednika kod koga se stvar nalazi bez pravne osnove ili po slabijoj pravnoj osnovi. Dakle, publicijanskom tužbom se štiti jače pravo na posjed. Aktivno legitimisan je kvalificirani posjednik koji je izgubio posjed stvari. On kao tužitelj mora dokazati elemente koji ga čine kvalificiranim posjednikom (zakonitost i istinitost posjeda), zatim da se stvar nalazi u posjedu tuženog, kao i identitet stvari. Tužbom se može poslužiti i vlasnik stvari koji neće ili ne može dokazati vlasništvo prethodnika.

Dokazati zakonitost posjeda znači dokazati pravnu osnovu sticanja. Pravna osnova (titulus ili pravni posao) mora biti objektivno valjana. Dokazati istinitost posjeda znači dokazati da je posjed stečen na pravilan način. Posjed ne smije biti stečen na viciozan način. Tužitelj ne mora dokazivati savjesnost posjeda, jer se ona prezumira.

51

Pasivno je legitimiran sadašnji posjednik stvari. Tužbeni zahtjev ili petit glasi da je tuženi dužan predati stvar tužitelju. Tužba ne zastarijeva.

Ako su i tužitelj i tuženi kvalificirani posjednici (tj.tužitelj je bio, a tuženi je sada), parnicu dobiva onaj ko ima jaču pravnu osnovu. Jaču pravnu osnovu ima posjednik koji je stvar stekao naplatno u odnosu na posjednika koji je stvar stekao besplatno. Ako su pravne osnove iste jačine, prednost ima posjednik kod koga se stvar nalazi.

Tuženi se brani prigovorima i to: - prigovor prava vlasništva (tuženi dokazuje da je vlasnik stvari);- prigovor jačeg ili jednako jakog posjeda;- prigovori koji negiraju, ukidaju ili zaustavljaju tužbeni zahtjev, dakle prigovori koje tuženi može

staviti i u reivindikaciji.

XII – ZEMLJIŠNE KNJIGE

POJAM I FUNKCIJA ZEMLJIŠNIH KNJIGA

Zemljišne knjige su javni registri koje vode općinski sudovi, a u koje se upisuju nekretnine, stvarna prava na tim nekretninama, te drugi pravni odnosi u vezi sa nekretninama. Pored toga, zemljišne knjige osiguravaju i zakonom predviđeni način sticanja stvarnih prava na nekretninama. Zemljišna knjiga sastoji se od: a) Glavne knjige;b) Zbirke isprava;c) Zbirke katastarskih planova;d) Pomoćnih knjiga.

Glavna knjiga obuhvata zemljišta jedne katastarske općine. U nju se upisuju nekretnine i stvarna prava na njima. Sastoji se od zemljišnoknjižnih (ZK) uložaka. Zemljišnoknjižni uložak je dio glavne knjige koji se odnosi na jedno zemljišnoknjižno tijelo. Zemljišnoknjižno tijelo je čestica ili skup čestica koje se nalaze u jednoj katastarskoj općini i imaju u prometu isti pravni položaj (status). Čestica ili katastarska parcela je dio zemljišne površine koji je u zemljišnom katastru označen posebnim brojem (tzv.katastarski broj). Čestice koje čine jedno zemljišnoknjižno tijelo ne moraju u prirodi ležati jedna do druge.

Objekat pravnog odnosa je zemljišnoknjižno tijelo u cjelini, a ne pojedine čestice koje ga čine. Jedno zemljišnoknjižno tijelo može biti u vlasništvu samo jedne osobe. Ako ima više osoba, onda su suvlasnici. Ako vlasnik želi otuđiti samo jednu česticu (npr.jednu livadu) koja se nalazi u sastavu jednog ZK tijela, mora izvršiti otpis te čestice iz svog ZK uloška. Novi vlasnik će izvršiti pripisivanje te čestice u svoj ZK uložak, ukoliko je čestica u istoj katastarskoj općini kao ZK tijelo novog vlasnika. U suprotnom, novi vlasnik mora osnovati novi ZK uložak za tu česticu.

ZK uložak se sastoji od 3 lista: List A, popisni list ili posjedovnica. U popisni list se upisuju sve čestice koje čine jedno ZK tijelo i to sa rednim brojem, katastarskim brojem, nazivom čestice, imenom predjela u kome leži, kulturom i površinom. U popisni list trebalo bi upisati i stvarna prava u korist nekretnine (npr.služnost puta). Međutim, u praksi se to upisuje u vlasnički list, a u popisnom listu se kod odgovarajuće čestice upućuje na upis u vlasničkom listu.

List B, vlasnički list ili vlastovnica. U vlasnički list upisuje se ime vlasnika i eventualna ograničenja vlasnika u raspolaganju njegovim ZK pravima (npr. poslovna nesposobnost), te pravna osnova sticanja prava vlasništva.

52

List C, teretni list ili teretovnica. Ovdje se upisuju stvarna prava kojima je zemljište opterećeno, (npr.služnost, založno pravo), zatim 4 obvezna prava: najam, zakup, prekup, nazadkup (?), te stvarnopravna ograničenja vlasništva (npr.zabrana otuđenja).

Zbirka isprava sadrži originale ili ovjerene prepise svih isprava na osnovu kojih je izvršen upis u glavnu knjigu. Isprave su poredane hronološki. Ako se sadržaj isprave ne može ukratko unijeti u glavnu knjigu, u glavnu knjigu će se upisati samo pravna osnova i pozvat će se na samu ispravu.

Zbirka katastarskih mapa je zbirka katastarskih planova. Služi za orijentaciju o položaju i obliku zemljišta. Vodi se posebno za svaku glavnu knjigu.

Pomoćne knjige su različiti registri koji služe za lakšu orijentaciju u glavnoj knjizi (npr.registar vlasnika, registar zemljišta itd).

VRSTE UPISA U ZEMLJIŠNU KNJIGU

Razlikuju se 3 vrste upisa: uknjižba, predbilježba i zabilježba2.

Uknjižba je svaki bezuvjetan i definitivan upis sticanja, prenosa, ograničenja i prestanka knjižnih prava koji ne zavise ni od kakvog daljeg postupka. Osim stvarnih prava, predmet upisa mogu biti i 4 gore navedena obvezna prava.

Predbilježba je upis kojim se knjižna prava stiču, prenose, ograničavaju i prestaju pod uslovom naknadnog opravdanja. Prema tome, predbilježba je uvjetan upis. Predbilježba se mora opravdati, a opravdava se zabilježbom. Opravdana predbilježba ima značenje uknjižbe.

Zabilježba je upis kojim se u svrhu publiciteta evidentiraju oni osobni odnosi vlasnika koji su pravno relevantni za raspolaganje knjižnim pravom, npr.poslovna nesposobnost. Zabilježbe se, ako ih propisi predviđaju mogu odnositi i na prisilnu upravu, prvenstveni red itd.

NAČELA ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG PRAVA

Načelo javnosti ima formalnu i materijalnu stranu. Formalna strana znači da je uvid u zemljišnu knjigu svakome dozvoljen. Materijalna strana se sastoji u tome što se zemljišne knjige uzimaju kao vjerodostojne u pogledu istinitosti i potpunosti svog sadržaja.

Načelo povjerenja je nužna posljedica materijalne strane načela javnosti. Na povjerenje u zemljišne knjige može se pozvati samo onaj ko nije znao, a nije ni morao znati da se vanknjižno stanje ne slaže sa knjižnim. Sticatelj mora poznavati stanje u zemljišnim knjigama i poznavati faktičko posjedovno stanje. Tek tada se može pozvati na povjerenje u zemljišne knjige.

Načelo stvarnosti znači da su objekat upisa u zemljišne knjige nekretnine i stvarna prava na nekretninama. U zemljišne knjige iznimno mogu biti upisana i neka obavezna prava. Jednom upisana, ta obavezna prava djeluju erga omnes, poput stvarnih prava.

Načelo potpunosti zahtijeva da zemljišne knjige sadrže sve pravno relevantne činjenice za promet nekretnina (podaci o vrsti i veličini nekretnine, osobi vlasnika, teretima i dr).

Načelo specijalnosti (načelo određenosti) podrazumijeva da svaki upis u zemljišnoj knjizi čini samostalnu i određenu pravnu cjelinu.

Načelo preglednosti je zahtjev da se zemljišne knjige vode na način da svako može brzo i lahko doći do podataka o upisanim nekretninama i stvarnim pravima.

Načelo konsenzusa nalaže da se upisi u zemljišne knjige mogu izvršiti samo na osnovu saglasnosti osobe čije pravo se prenosi, ukida ili ograničava i osobe koja stiče ZK pravo. Saglasnost stranaka iskazuje se

2 Ne znam ovo prevesti na Bosanski jezik.

53

pravnim poslom, posebno klauzulom intabulandi, a sticatelj svoj pristanak iskazuje i molbom za upis. Postoje izuzeci od načela konsenzusa, prema kojima se upis može izvršiti po službenoj dužnosti ili na osnovu jednostranog zahtjeva (predbilježba i zabilježba).

Načelo legaliteta podrazumijeva da sud po službenoj dužnosti mora ispitati postojanje zakonskih pretpostavki za upis u zemljišne knjige.

Načelo upisa podrazumijeva da se stvarna prava na nekretninama stiču isključivo upisom u zemljišne knjige. Upis ima konstitutivno značenje, te se ovo načelo naziva i načelom konstitutivnosti upisa. Izuzetak od ovog načela su nekretnine koje nisu upisane u zemljišne knjige, a postoje i slučajevi vanknjižnog sticanja prava vlasništva i služnosti.

Načelo prioriteta (prvenstva). Po ovom načelu, pravni učinak upisa ravna se prema njegovom prioritetnom redu, a taj red prema vremenu kad je zahtjev za upis stigao u sud. Pravni učinak upisa proizvešće najranije pristigli zahtjev – prior tempore quotior iure (raniji u vremenu, jači u pravu). Podnesci koji stignu istovremeno se upisuju u zemljišnu knjigu sa naznakom da imaju isti red prvenstva. Ako se sadržajno isključuju, stranke će sporazumno ili sudski riješiti koji upisi ostaju, a koji se brišu.

XIII – STVARNA PRAVA NA TUĐOJ STVARI

A. SLUŽNOSTI ( SERVITUTES )

POJAM I ZAJEDNIČKA NAČELA

Služnosti su stvarna prava na tuđoj stvari na osnovu kojih se ovlašteniku dozvoljava određeno korištenje tuđom stvari. Služnosti su jedinstven pravni institut. Zajednička načela služnosti su:

1. Služnosti su stvarna prava, te za njih važe osnovne karakteristike stvarnih prava;2. Služnosti su stvarna prava na tuđoj stvari. Izuzetak je tzv.vlasnička služnost. 3. Ne mogu postojati služnosti na činjenje, već opterećena strana mora samo trpjeti ovlaštenikovu

radnju (pati) ili propuštati vlastitu radnju (non facere);4. Služnost ne može postojati na služnost;5. Služnosti moraju biti korisne (utilis), što znači da moraju zadovoljavati neku potrebu;6. Služnosti se moraju pažljivo izvršavati, što znači da se služno dobro što manje opterećuje. U tu svrhu

služi i institut prelaganja služnosti. Pod prelaganjem služnosti podrazumijeva se njeno premještanje na onaj dio služnog dobra gdje će biti manje opterećujuća za vlasnika služnog dobra, a istovremeno zadržati svoj sadržaj i svrhu.

7. Služnosti su same za sebe neprenosive. Prenose se samo zajedno sa dobrom za koje su vezane.8. Osim uzusfruktusa, služnosti su nedjeljiva prava.

STVARNE SLUŽNOSTI (SERVITUTES REALES)

Pojam i karakteristike

Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (gospodujuće dobro – praedium dominans) da za potrebe te nekretnine obavlja određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (služno dobro – praedium serviens) ili da zahtijeva od vlasnika služnog dobra da se suzdržava od obavljanja određenih radnji koje bi inače iao pravo obavljati na svojoj nekretnini.

Stvarne služnosti su stvarna prava, postoje bez obzira na promjene vlasnika nekretnina. Svrha im je bolje ekonomsko iskorištavanje gospodujućeg dobra. Prestanak objektivne koristi predstavlja opravdan razlog za ukidanje stvarne služnosti. Dobra povezana služnošću ne moraju biti susjedna.

Stvarne služnosti su nedjeljiva prava. Terete cijelo služno dobro i vezane su sa cijelim gospodujućim dobrom. U slučaju podjele služnog dobra, stvarna služnost ostaje samo na dijelovima na kojima je vršena.

54

U slučaju podjele gospodujućeg dobra, stvarna služnost ostaje u korist svih njegovih dijelova, ali vlasnik služnog dobra može zahtijevati da prestane služnost u pogledu onih dijelova čijim potrebama više ne služi. Objektom stvarnih služnosti mogu biti isključivo nekretnine.

Vrste stvarnih služnosti

Poljske služnosti su one kod kojih je gospodujuće dobro namijenjeno poljoprivrednom iskorištavanju. Neki ustaljeni oblici poznati su još od rimskog prava: - služnost puta, koja se javlja kao služnost staze (iter), služnost progona stoke (actus) i služnost ceste

(via). - služnost vode, najčešće obuhvata služnost crpljenja vode iz tuđeg bunara ili izvora (aquae haustus),

služnost napajanja stoke (servitus pecoris ad aquam ad pulsus) i služnost vodovoda (aquaeductus). - služnost paše (servitus pasciendi), koja ovlašćuje na napasanje stoke na tuđem zemljištu

Kućne ili gradske su služnosti kod kojih su gospodujuća dobra zgrade ili zemljište oko njih. Mogu biti pozitivne i negativne. Razlika je u tome da li vlasnik gospodujućeg dobra ima pravo na određena činjenja ili ima pravo zahtijevati nečinjenje od vlasnika služnog dobra. Tipični primjeri pozitivnih gradskih služnosti su: - pravo nasloniti teret svoje zgrade na tuđu zgradu (servitus oneris ferendi);- pravo umetnuti gredu svoje zgrade u tuđi zid (servitus tigni imitendi);- pravo otvoriti prozor u tuđem zidu zbog svjetla, zraka ili vidika (servitus fenestrae);- pravo postaviti dijelove svoje zgrade u tuđem zračnom prostoru – balkone, nastrešnice i sl. (servitus

proiciendi);- pravo provoditi dim kroz susjedov dimnjak (servitus fumi) itd.

Primjeri negativnih služnosti: - pravo zabraniti susjedu podizanje njegove zgrade naviše (servitus altius non tollendi);- pravo zabraniti susjedu gradnju kojom bi se ovlašteniku oduzelo svjetlo ili vidik (servitus ne

luminibus officiatur).

Pozitivne i negativne služnosti. Pozitivne služnosti su one čiji titular ima ovlaštenje koristiti služno dobro na određeni način. Kod negativnih služnosti titular ima pravo zahtijevati od vlasnika služnog dobra da se suzdrži od obavljanja određenih radnji na svom dobru koje bi kao vlasnik imao pravo obavljati.

Trajne i povremene služnosti. Trajne su u pravilu negativne služnosti, mada to mogu biti i pozitivne (npr.pravo ugradnje grede u tuđi zid). Povremene su služnosti čiji se sadržaj sastoji u ponavljanim radnjama njihovog ovlaštenika (npr. služnost puta).

Neovisno o načinu izvršavanja, služnosti također mogu biti privremene i sezonske.

OSOBNE SLUŽNOSTI (SERVITUTES PERSONALES)

Osobne služnosti su stvarna prava na tuđoj stvari na osnovu kojih ovlašteniku pripada korištenje ili upotreba tuđe stvari. Kod osobnih služnosti pasivna strana je svakodobni vlasnik stvari, a aktivna nije određena s obzirom na vlasništvo, već je određena osobno. Osobne služnosti su neprenosiva prava, ali se kod nekih služnosti izvršavanje njihovog sadržaja može prenijeti na drugu osobu. Također su i nenasljediva prava. U načelu su osobne služnosti djeljiva prava, te npr.svaki suvlasnik može osnovati služnost na svom idealnom dijelu. Objekti osobnih služnosti mogu biti nekretnine, ali iznimno i pokretne stvari. Ovlaštenik zadržava pravo služnosti uprkos promjeni u osobi vlasnika stvari.

Vrste osobnih služnosti

U našem pravu to su pravo plodouživanja (ususfructus), pravo upotrebe (usus) i pravo stanovanja (habitatio).

Pravo plodouživanja (ususfructus) je stvarno pravo na tuđoj stvari koje ovlašteniku daje osobno pravo da upotrebljava tuđu stvar i crpi njene plodove ne mijenjajući ekonomsku namjenu i suštinu stvari.

55

Uzufruktuar vlasništvo plodova stiče separacijom. Dužan je stvar vratiti vlasniku kad istekne rok plodouživanja, te objekat uzufrukta mogu biti samo nepotrošne stvari. Međutim, u vezi potrošnih stvari može se zasnovati tzv.nepravi uzufrukt (quasi ususfructus), kod kojeg kvaziuzufruktuar stiče pravo vlasništva na stvarima, a nakon isteka roka dužan je njihovu vrijednost vratiti u novcu.

Pravo kod uzufrukta je neprenosivo i nenasljedivo, ali se za vrijeme trajanja njegovo izvršenje može prenijeti. Plodouživatelj snosi redovne troškove i porez. Ako je uložio korisne i luksuzne troškove, oni mu se nadoknađuju kao poslovođi bez naloga (negotiorum gestor) u trenutku prestanka uzufrukta. Prestankom uzufrukta “viseći” plodovi (fructus pendentes) pripadaju vlasniku, ali je vlasnik dužan uzufruktuaru ili njegovim nasljednicima nadoknaditi troškove uložene u proizvodnju plodova (obradu zemlje). Uzufruktuar po prestanku prava vraća stvar vlasniku u stanju u kakvom je bila u trenutku prijema. Uzufruktuar ne odgovara za smanjenje njene vrijednosti nastalo redovnom upotrebom.

Pravo upotrebe (usus) je osobna služnost sa ovlaštenjem korištenja tuđe stvari za osobne potrebe uzuara i njegove porodice, ne mijenjajući suštinu stvari. Razlika između uzusa i uzufrukta je isključivo kvantitativna, jer je uzuarovo pravo korištenja ograničeno na njegove osobne potrebe i potrebe njegove porodice. Eventualni ostatak preko potreba porodice uzuara, pripada vlasniku stvari. Vlasnik snosi sve redovne i vanredne terete i troškove u vezi stvari, ali samo do visine koristi koju ima od stvari. Ostatak troškova snosi uzuar; ako odbije mora se odreći uzusa. Ni usus ni njegovo izvršenje ne mogu se prenijeti na druge osobe.

Pravo stanovanja (habitatio) je osobna služnost sa ovlaštenjem služiti se tuđom zgradom ili njenim dijelom za stanovanje. Habitacija je zasebna služnost samo po svom objektu, a pravni režim habitacije može biti ustanovljen kao kod uzusa ili uzufrukta, ovisno od toga da li izvršenje prava pripada samo ovlašteniku i njegovoj porodici, ili ga ovlaštenik može prenijeti na druge (dati stan u najam). Habitant uživa posjedovnu zaštitu kao neposredni posjednik, bez obzira da li je u položaju uzuara ili uzufruktuara. Prodajom objekta habitacije, pravo stanovanja se ne gasi ako je upisano u zemljišnoj knjizi prije prava vjerovnika ili ako je tako ugovoreno između habitanta i kupca. Ovo pravilo važi za sve osobne služnosti.

STICANJE PRAVA SLUŽNOSTI

Pravo stvarne služnosti može se steći pravnim poslom, odlukom državnog organa i dosjelošću. Pravni posao može biti ugovor ili oporuka. Uz ugovor kao titulus, potreban je i upis u javnu knjigu kao modus sticanja. Zbog toga bi ugovor morao biti u pisanom obliku. Oporukom vlasnik dobra može zasnovati služnost na štetu jednog dijela nekretnine, a u korist drugog, kada ti dijelovi nakon smrti ostavitelja postaju zasebne nekretnine. I ovdje je pretpostavka sticanja prava upis u javnu knjigu (zemljišna knjiga). Odlukom državnog organa pravo stvarne služnosti stiče se u slučajevima predviđenim zakonom. Odluku u pravilu donosi sud ili drugi ovlašteni državni organ. U takvom slučaju vlasnik služnog dobra ima pravo na odgovarajuću naknadu. Naknadu utvrđuje nadležni organ po zahtjevu vlasnika služnog dobra, a na teret vlasnika gospodujućeg dobra. Primjer je otvaranje nužnih prolaza, što je u stvari služnost puta, a sud je ustanovljava na zahtjev zainteresirane strane uz pretpostavke da do nekretnina nema dovoljne putne veze i ako je korist koju prolaz donosi veća od štete koja se njime čini. Dosjelošću se stvarna služnost stiče faktičkim ostvarivanjem za vrijeme od 20 godina. Posjed prava služnosti mora biti istinit.

Pravo osobne služnosti u pravilu se stiče na osnovu pravnog posla, koji može biti ugovor ili oporuka. Uz pravni posao kao titulus potreban je i modus, koji je za nekretnine upis u zemljišne knjige, a za pokretne stvari predaja služnog dobra. Osobna služnost ne može se steći dosjelošću, jer se ne može ni posjedovati.

PRESTANAK PRAVA SLUŽNOSTI

1. Nevršenjem (non usu) za vrijeme od 20 godina, odnosno 3 godine ukoliko se vlasnik služnog dobra protivi njenom vršenju;

2. Ukidanjem odlukom državnog organa, ako postane nepotrebna ili prestane razlog zasnivanja;3. Sjedinjenjem (confusio, consolidatio) vlasnika služnog i gospodujućeg dobra u istoj osobi;

56

4. Propašću služnog ili gospodujućeg dobra;5. Odricanjem – jednostranom izjavom ovlaštenika služnosti;6. Istekom vremena, ako je ustanovljena na određeno vrijeme;7. Sporazumom između vlasnika služnog i gospodujućeg dobra.

U svim slučajevima gdje je pravo služnosti upisano u zemljišnu knjigu, za prestanak prava služnosti potrebno je izvršiti upis brisanja u zemljišnu knjigu.

ZAŠTITA PRAVA SLUŽNOSTI

Ovisno o vrsti povrede, zaštita se ostvaruje putem posjedovne tužbe, tužbe na utvrđenje i actio confessoria.

Ovlaštenik stvarne služnosti je posjednik prava stvarne služnosti, a ovlaštenik osobne služnosti posjednik stvari koja predstavlja služno dobro. Zaštita pomenutih posjeda ostvaruje se putem posjedovne tužbe.

Tužbom na utvrđenje vlasnik gospodujućeg dobra zahtijeva da se prema vlasniku služnog dobra utvrdi postojanje prava služnosti. Podiže se u slučaju osporavanja ili dovođenja u sumnju prava služnost od strane vlasnika služnog dobra.

Actio confessoria je tužba koju ovlaštenik prava služnosti podiže protiv osobe koja ga neosnovano sprečava ili ometa u izvršavanju prava služnosti. Pasivno legitimiran je vlasnik služnog dobra, ali i svaka treća osoba koja sprečava ili ometa izvršenje prava služnosti. Tužitelj mora dokazati postojanje svog prava služnosti i faktički čin ometanja od strane tuženog. Po vrsti povrede za koju se podiže, actio confessoria je slična vlasnikovoj tužbi actio negatoria.

B. ZALOŽNO PRAVO

POJAM I FUNKCIJA ZALOŽNOG PRAVA

Založno pravo je stvarno pravo na tuđem objektu kojim vjerovnik u pravnom odnosu dobiva ovlaštenje da se namiri iz vrijednosti založenog objekta ako mu dužnik ne ispuni preuzetu obavezu.

Osnovna svrha založnog prava je eliminisanje dvostruke nesigurnosti vjerovnika u pogledu namirenja potraživanja. Nesigurnost je u pogledu moguće promjene obima dužnikove imovine i u vezi ranijeg namirenja drugih vjerovnika. Pomoću založnog prava se iz čitave dužnikove imovine izdvajaju određeni objekti iz čije vrijednosti se vjerovnik može namiriti. Time je vjerovnik osiguran od eventualne fluktuacije dužnikove imovine. Pored toga, ako ima založno pravo na određenom objektu, red namirenja vjerovnika ravna se prema trenutku osnivanja založnog prava, a ne prema trenutku traženja izvršenja ili osnivanja same obaveze.

NAČELA ZALOŽNOG PRAVA

Načelo akcesornosti – nastanak, trajanje i prestanak založnog prava zavise od postojanja potraživanja čije ispunjenje se osigurava. Izuzeci ovog načela su: 1. Založno pravo može nastati i prije nastanka potraživanja koje se njime osigurava, npr.kod davanja

zaloga za buduće i uvjetne obaveze (kaucioni ili kreditni zalog, odnosno kauciona ili kreditna hipoteka). Ako se u zalog daju gotov novac ili vrijednosni papiri, govorimo o kauciji.

2. Slučaj kad prestanak potraživanja ne izaziva automatski i prestanak založnog prava. Primjer je zastara potraživanja, gdje založno pravo ostaje i nakon zastare. Založni vjerovnik će se namiriti iz založenog objekta, ako treba i sudskom prodajom zaloga.

Također je bitno napomenuti da hipoteka prestaje tek njenim brisanjem u zemljišnoj knjizi, a ne samom isplatom potraživanja.

Načelo specijalnosti – založno pravo se stiče na samo određenom objektu iz imovine zalogodavca i samo za određeno potraživanje vjerovnika. Tzv.generalna hipoteka nije dozvoljena.

57

Načelo oficijalnosti – založno pravo se ostvaruje isključivo putem suda.

Načelo nedjeljivosti – Potraživanje se osigurava cjelokupno i to cjelinom zaloga. To znači da u slučaju djelomičnog podmirenja duga založno pravo ostaje u nesmanjenom obimu sve do potpunog izmirenja potraživanja, a dužnik nema pravo na povrat stvari ili njenog dijela. S druge strane, u slučaju podjele stvari, založno pravo nastavlja postojati na svim dijelovima stvari.

SUBJEKTI U ZALOŽNOPRAVNOM ODNOSU

Subjekti založnopravnog odnosa su založni vjerovnik i založni dužnik. Založni vjerovnik je istovremeno vjerovnik u obaveznopravnom odnosu za koji je založno pravo vezano. Isto važi i za založnog dužnika, tj. strane koja je vlasnik zaloga.

OSNOVNI OBLICI ZALOŽNOG PRAVA

Razlikuju se 2 osnovna oblika: pignus i hipoteka. Pignus ili ručni zalog je po našem pravu založno pravo na pokretnim stvarima, a hipoteka založno pravo na nekretninama (izuzetno važi i za brodove i avione).

Po nekim pravnim sistemima, razlika između pignusa i hipoteke ispoljava se u tome da li vjerovnik ima detenciju zaloga ili ne (kod pignusa ima, kod hipoteke ne).

OBJEKTI ZALOŽNOG PRAVA

Objekti založnog prava mogu biti stvari (pokretne i nepokretne) i prava. Ako je objekat založnog prava neko pravo (potraživanje), oblik može biti pignus ili hipoteka. Ako je pravo upisano u zemljišnim knjigama radi se o hipoteci. U suprotnom je to pignus.

Objekti založnog prava moraju biti takvi da vjerovnik iz njih može naplatiti svoje potraživanje, dakle stvari u prometu ili pravo koje ima novčanu vrijednost. Objektom založnog prava mogu biti stvari u suvlasništvu i zajedničkom vlasništvu, a založiti se može i suvlasnički dio. Neke stvari i prava su iz posebnih razloga propisom izuzeti od zalaganja. U te razloge spadaju osiguranje minimuma egzistencije dužnika i zaštita određenih javnih i društvenih interesa.

STICANJE ZALOŽNOG PRAVA

Založno pravo stiče se na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona. Zavisno od navedenih osnova, razlikuje se dobrovoljno i nužno založno pravo, s tim da nužno založno pravo može biti prisilno i zakonsko. Uz osnovu (titulus) za sticanje založnog prava potreban je i modus.

Sticanje založnog prava na pokretnim stvarima.

Dobrovoljno založno pravo na pokretninama se stiče predajom stvari u posjed vjerovnika. Osnova sticanja je ugovor o zalogu. Ugovor je konsenzualan, a može biti zaključen i usmeno. Predajom stvari vjerovnik postaje neposredni, a dužnik posredni posjednik. Oba uživaju posjedovnu zaštitu.

Nužno založno pravo najčešće se pojavljuje kao prisilno sudsko založno pravo. Osniva se upisom u sudski pljenidbeni zapisnik u izvršnom postupku.

Zakonsko založno pravo osnova se u trenutku kad se dogode određene činjenice koje nisu ni ugovor ni sudska odluka, a za koje propis veže postanak založnog prava. U našem pravu postoje 3 tipična slučaja zakonskog založnog prava:1. Založno pravo najmodavca na stvarima najmoprimca. Osniva se u trenutku unošenja stvari u

unajmljeni objekat, a prestaje u trenutku iznošenja. Najmodavac ima pravo perkluzije, tj. da samovoljno spriječi iznošenje stvari iz unajmljenog objekta, a da time ne čini ometanje posjeda.

2. Zakonsko založno pravo koje imaju komisionari, otpremnici, javna skladišta, prevoznici i dr. na stvarima koje su objekti ugovora, a radi osiguranja svojih potraživanja.

58

3. Zakonsko založno pravo vlasnika poljoprivrednog zemljišta na životinjama (i drugim stvarima) kojima je počinjena poljska šteta.

Založno pravo na nekretninama – hipoteka

Objekat hipoteke je čitavo zemljišnoknjižno tijelo jednog vlasnika. Za osnivanje je potrebna pravna osnova (ugovor, sudska odluka ili zakon). Samo založno pravo stiče se upisom u zemljišne knjige, sa izuzetkom zakonske hipoteke kod koje upis nije potreban.

Najčešća osnova za hipoteku je pravni posao. Ugovor o hipoteci zaključuje se u pisanom obliku, a on treba između ostalog sadržavati osnovu iz koje potiče hipotekom osigurano potraživanje i njegovu visinu izraženu u novcu.

Ista nekretnina može biti založena nekolicini vjerovnika. Redoslijed među njima se ravna po redu prvenstva koji se računa prema trenutku zatraženog upisa u zemljišne knjige. Ako jedno ZK tijelo nije dovoljno za podmirenje potraživanja, može se založiti više ZK tijela jednog vlasnika. Takav slučaj naziva se simultana ili zajednička hipoteka.

Prisilno založno pravo na nekretnini stiče se na osnovu sudske odluke (sudska hipoteka). Kad odluka suda postane izvršna, založno pravo se stiče upisom u zemljišne knjige.

Zakonska hipoteka stiče se u trenutku ispunjenja zakonskih pretpostavki. Upis u javnu knjigu nije potreban.

Hipoteka se može na drugog prenijeti samo zajedno sa potraživanjem koje je tom hipotekom osigurano. Hipotekarni dužnik ne smije smanjivati vrijednost založene nekretnine. Vjerovnik može tražiti da sud naloži dužniku da se suzdrži od takvih radnji, a ako on to ne učini, vjerovnik može zahtijevati prisilnu naplatu potraživanja i prije dospjelosti.

Sticanje založnog prava na pravima

Dobrovoljno se založno pravo na pravima stiče ugovornim prenosom potraživanja (ili nekog drugog prava) na založnog vjerovnika. To je cesija ili ustup potraživanja.

Prisilno založno pravo na pravu se osniva zabranom dužnikovom dužniku da izvrši plaćanje svom dosadašnjem vjerovniku. Istovremeno, sud zabranjuje založnom dužniku raspolaganje tim potraživanjem. Sama naplata založenog potraživanja vrši se nužnom cesijom.

NEDOZVOLJENE KLAUZULE U ZALOŽNOM PRAVU

Ako je založnom pravu osnovna svrha namiranje potraživanja prodajom zaloga, nedozvoljena je klauzula kojom se vjerovniku zabranjuje prodaja zaloga ili kojim se vjerovniku prepušta vlasništvo zaloga ako njegovo potraživanje ne bude isplaćeno po dospjelosti.

Kod zaloga nekretnina, ništava je antihreza (pactum antichericum), kojom hipotekarni vjerovnik ugovara da u slučaju neisplate duga svoje potraživanje namiri ubiranjem plodova ili iskorištavanjem nekretnine na drugi način. Antihreza je kod pokretnih stvari moguća ako založena stvar daje plodove, a nije ugovoreno kome će oni pripasti nakon odvajanja. Vjerovnik ih može u tom slučaju zadržati, s tim što se iznos čistog prihoda odbija od vjerovnikovog potraživanja.

Kod pignusa je ništava i odredba ugovora kojom se založnom vjerovniku daje pravo da u slučaju neisplate duga može po unaprijed određenoj cijeni prodati ili za sebe zadržati založenu stvar. Ovakva klauzula iznimno je dopuštena ako je u zalog data stvar čija cijena je propisana.

OSTVARIVANJE ZALOŽNOG PRAVA

59

Pravilo je da založni vjerovnik ostvaruje založno pravo sudskom prodajom založene stvari. Ovo pravilo ima nekoliko izuzetaka: 1. Kod ugovora u privredi, vjerovnik je ovlašten sam prodati stvar nakon isteka roka od 8 dana od

upozorenja dužniku;2. Sud može odlučiti da vjerovnik sam proda stvar po cijeni koju utvrde eksperti ili stvar zadrži za sebe

u slučaju da bi troškovi javne prodaje bili nesrazmjerno veliki u odnosu na vrijednost stvari;3. Kad je cijena propisana, vjerovnik i dužnik se mogu sporazumjeti da vjerovnik stvar proda po toj

cijeni, ili je zadrži za sebe.

Iz postignute cijene, založni vjerovnik namiruje se prije ostalih vjerovnika. Ono što eventualno preostane nakon namirenja, vraća založnom dužniku. Kad je ista stvar založena nekolicini vjerovnika, redoslijed naplate određuje se prema datumu nastanka založnih prava.

ZAŠTITA ZALOŽNOG PRAVA

Za zaštitu prava namiranje iz vrijednosti založenog objekta, založni vjerovnik na raspolaganju ima založnu tužbu (actio pigneraticia) kod pignusa. Kod hipoteke je to hipotekarna tužba (actio hypotecaria). Tužbeni zahtjev usmjeren je na namirenje vjerovnikovog potraživanja prodajom zaloga. Pasivno je legitimiran vlasnik založene stvari, bez obzira da li je on istovremeno i založni dužnik. Vlasnik zaloga, ako nije istovremeno i osobni dužnik, ne može tražiti da se vjerovnik najprije namiri od osobnog dužnika.

Obe tužbe su nezastarive. Zastari podliježu međusobna potraživanja zalogodavca i zalogoprimca za naknadu štete zbog pogoršanja stvari, odnosno troškova zbog poboljšanja stvari. Rok zastare je 1 godina od dana kad je založena stvar vraćena.

Založni vjerovnik može tražiti predaju zaloga i od svake treće osobe, putem tužbe vindicatio pignoris, koja je slična reivindikaciji a može se upotrijebiti samo kod pignusa.

PRESTANAK ZALOŽNOG PRAVA

Založno pravo može prestati: 1. Prestankom potraživanja;2. Odricanjem. Za prestanak hipoteke potrebna je pisana izjava hipotekarnog vjerovnika data kod

nadležnog državnog organa (u pravilu suda koji vodi javnu knjigu gdje je upisana hipoteka). Kod pokretne stvari, založno pravo prestaje izjavom o odricanju ili povratom založene stvari zalogodavcu.

3. Propašću zaloga. U ovom slučaju založno pravo trebalo bi preći na svotu novca koju vlasnik ostvavri na ime osiguranja ili naknade štete za propalu stvar;

4. Sjedinjenjem (confusio) vlasnika založene stvari i založnog vjerovnika u istoj osobi;5. Izvršnom prodajom zaloga;6. Gubitkom posjeda založene pokretne stvari. Založno pravo ponovo nastaje kad vjerovnik vrati posjed

stvari.

C. PRAVO STVARNOG TERETA

POJAM

Pravo stvarnog tereta je stvarno pravo na tuđoj nekretnini sa ovlaštenjem na određene, u pravilu periodične činidbe od njenog svakodobnog vlasnika. Ovaj institut se najčešće skraćeno naziva realni tereti.

SADRŽAJ I KARAKTERISTIKE

Sadržaj činidbe može biti davanje (dare) ili činjenje (facere).

Činidba davanja može imati oblik novčanog i naturalnog davanja. Novčano davanje (renta) daje se periodično ili povremeno. Smatra se da njena visina treba biti u konstantnom razmjeru sa vrijednošću

60

nekretnine (clausula rebus sic stantibus). Naturalno davanje može biti određeno alikvotno (npr.1/3 uroda) ili nominalno (npr.200 kg krompira godišnje). Činidba naturalnog davanja ne mora biti određena. Dovoljno je da je odrediva (npr.kriterij za količinu davanja mogu biti potrebe izdržavanog lica u granicama primjerenom izdržavanja).

Činjenje kao sadržaj činidbe može biti npr. pružanje njege određenoj osobi, obrada zemlje itd.

Karakteristike prava stvarnog tereta su:

1. Pozitivan karakter i periodičnost činidbe; 2. Dvostruka stvarnopravna i osobna odgovornost svakodobnog vlasnika opterećene nekretnine za

ispunjenje dužnih činidbi. Stvarnopravna podrazumijeva odgovornost opterećenom nekretninom. Za dospjele činidbe vlasnik opterećene nekretnine odgovara i osobno, tj.cjelokupnom svojom imovinom. U slučaju promjene vlasnika, za dospjele a neizvršene činidbe osobno odgovara prethodni, a stvarno sadašnji vlasnik. Takve zaostale činidbe zastarijevaju nakon 3 godine od dospjelosti.

3. Pravo stvarnog tereta nije prenosivo samo za sebe, već samo zajedno sa opterećenim dobrom.

OBLICI

Personalni i predijalni stvarni tereti. Personalni je onaj kod kojeg je osoba ovlaštenika određena ad personam, dok je kod predijalnog ovlaštenik svakodobni vlasnik određene nekretnine.

Javnopravni i privatnopravni stvarni tereti. Javnopravni su oni čija osnova je u propisu javnog prava, a privatnopravni oni čija je osnova pravni posao.

Prema osnovi nastanka i sticanja, realni tereti bi se mogli podijeliti na ugovorne, sudske i (eventualno) zakonske.

STICANJE

Sticatelji mogu biti fizičke i pravne osobe. Redovno se radi o fizičkim osobama. Objekat sticanja su nekretnine. Kumulativne pretpostavke sticanja su osnova (titulus) i način sticanja (modus). Načelno su moguće 3 osnove sticanja: pravni posao, sudska odluka i zakon.

Pravni posao kao titulus sticanja može biti ugovor i testament. Ugovor kojim se osniva pravo stvarnog tereta može biti samostalan, ili kao posebna klauzula ugovora o otuđenju nekretnina. Kod oporuke se pravo stvarnog tereta ostvaruje kroz legat izdržavanja.

Odlukom suda realni tereti se ostvaruju tek iznimno. Npr. u slučaju podjele nekretnina se, uz pristanak svih stranaka, ustanovi pravo izdržavanja u korist jedne osobe.

U našem pravu stvarni tereti ne nastaju direktno na osnovu zakona.

Modus sticanja je upis u zemljišne knjige, koji ima konstitutivno značenje.

PRESTANAK I ZAŠTITA

Na prestanak prava stvarnog tereta primjenjuju se na odgovarajući način pravila o prestanku prava služnosti.

Pravo stvarnog tereta štiti se prejudicijalnim i petitornim tužbama. Prejudicijalnom tužbom zahtijeva se utvrđivanje postojanja prava stvarnog tereta, a petitornim tužbama se zahijeva ostvarenje činidbe koja je sadržaj prava stvarnog tereta. Petitorne tužbe mogu biti osobne i stvarnopravne. Osobne su usmjerene na prethodnog vlasnika, za činidbe dospjele u vrijeme dok je bio vlasnik stvari. Stvarnopravne su protiv sadašnjeg vlasnika, sa zahtjevom na namirenje dospjelih činidbi iz opterećene nekretnine.

D. PRAVO GRAĐENJA

61

POJAM

Korijeni ovog prava su u ustanovi rimskog prava pod nazivom superficies. Savremeni pojam prava građenja stvoren je tek početkom 20.vijeka. Pravo građenja je stvarno pravo na tuđoj stvari čiji je sadržaj ovlaštenje da se izgradi i ima u vlasništvu građevina na tuđem zemljištu. Pojam građevine obuhvata razne objekte ispod površine, na površini ili iznad površine zemljišta (bunari, zgrade, žičare itd).

SADRŽAJ I KARAKTERISTIKE

Razlikuju se zakonski i ugovorni sadržaj prava građenja. Zakonski se uglavnom svodi na konstitutivne elemente prava građenja: pravo izgradnje i držanja u vlasništvu građevine na tuđem zemljištu, pravo korištenja zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, pravo otuđenja zgrade i prenosa prava korištenja zemljišta, vremenske granice trajanja prava građenja itd. Veći dio sadržaja je ugovorni. Obuhvata pitanja koja se odnose na periodičnu naknadu vlasniku zemljišta, vrstu, veličinu i način izgradnje građevine, obavezu i rok izgradnje, uslove i ograničenja, trajanje prava građenja itd.

Bitne karakteristike prava građenja su prometnost i nasljedivost. One mogu biti ugovorno i zakonski ograničene.

STICANJE, PRESTANAK, ZAŠTITA

Sticatelji mogu biti sve fizičke i pravne osobe. Pravo mogu zasnovati samo vlasnici zemljišta. Pravo građenja se po pravilu stiče derivativnim putem. Potrebni su titulus i modus sticanja. Titulus je ugovor između graditelja i vlasnika zemljišta. Modus je upis u zemljišne knjige.

Pravo građenja redovno prestaje istekom roka na koji je osnovano. Prestankom prava građenja, vlasnik zemljišta postaje vlasnik građevine, uz određenu (relativno nisku) naknadu graditelju. Pravo može prestati i prije isteka roka, sporazumom između graditelja i vlasnika zemljišta. Također prestaje i sjedinjenjem (confusio). Pravo je nasljedivo, a ne prestaje propašću građevine jer ovlaštenik može izgraditi novu.

U zaštiti prava građenja mogu se koristiti vlasničke tužbe. Graditelj kao posjednik građevine i zemljišta na kome je izgrađena, ima pravo i na posjedovnu zaštitu.

PRAVO GRAĐENJA U NAŠEM PRAVU

U našem pozitivnom građanskom pravu ne postoji institut pod nazivom “pravo građenja”. Zakonom o građevinskom zemljištu predviđeno je da općina može građanima i građanskim pravnim osobama dati na korištenje neizgrađeno zemljište u društvenom vlasništvu radi izgradnje objekta na kome mogu imati pravo vlasništva. Takve propise sadržavali su i poslijeratni savezni propisi (propisi SFRJ) u pogledu zemljišta u općenarodnoj imovini. Pomenuto pravo korištenja je po svom sadržaju identično pravu građenja.

U našem pravu moguće je građenje na zemljištu na kojem postoji pravo vlasništva, ali na osnovu ugovora. Takav odnos ostaje na nivou obaveznopravnog odnosa, bez obzira što se po sadržaju i funkciji ne razlikuje od prava građenja. Razlog tome je činjenica da pravo građenja, kao i ostala stvarna prava, nije moguće kreirati voljom stranaka, već isključivo zakonom.

62