MonadologijaIzvornik: G. W. Leibniz, Die philosophischen Schriften (izd. C. I. Gerhardt), sv. 4. Berlin, 1880 (pretisak: Hildesheim/New York, 1978).

Prijevod i bilješke. Damir Barbarić

Napomena: Rukopis u kojem je Leibniz pri koncu života sabrao i sažeto izložio sve vlastite temeljne filozofijske nazore pisan je u Beču u ljeto 1714. g. i nastavlja se, kao daljnja podrobnija razrada, na kratki spis Principes de la nature et de la grâce, što ga je Leibniz u to vrijeme sastavio na molbu i za potrebe princa Eugena. U pismu Rémondu od srpnja 1714. obećao je leibniz uskoro poslati jedno „razjašnjenje o monadama“, no u kolovozu šalje mu samo rukopis Principes…, iz čega se može zaključiti da je rukopis „Monadologije“ dovršio tek kasnije, po povratku u Hannover. – Sačuvan je izvorni nacrt rukopisa, pisan od straane Leibniza, zatim prvi prijepis, napisan rukom istog tajnika koji je zapisao i Principes …, s pridodanim rukopisnim popravcima od strane Leibniza (verzija A), te na posljetku drugi prijepis, pisan od strane istoga tajnika, ponovo s popravcima dopisanim rukom samog Leibniza te s njegovim bilješkama koje upućuju na paralelne odsjeke Teodiceje (verzija B). Sva tri izvorne verzije čuvaju se u „Zemaljskoj knjižnici“ u Hannoveru. – Sve su te tri izvorne verzije rukopisa nenaslovljene. Tek četvrta verzija, prijepis druge i treće od strane novog prepisivača, pohranjen u „Nacionalnoj knjižnici“ u Beču, nosi naknadno dodani naslov na francuskom jeziku „Načela filozofije gospodina Leibniza“. kad je H. Köhler 1720. g. po prvi put objavio rukopis, izmijenio je taj naslov u njemački pisano „Poučci o monadologiji“. Naslov se zatim – dodatno skraćen u „Monadologija“ – do danas ustalio zbog svoje pregnantnosti i očite primjerenosti sadržaju spisa. – Prijevod je rađen prema tekstu u Gerhardtovu izdanju, kojem kao osnova služi drugi prijepis (B). No zbog izuzetne važnosti djela navodimo u bilješkama neke od filozofijski značajnijih varijanti asržanih u prvom Leibnizovu nacrtu i u prvome prijepisu (A), preuzetih iz izdanja: G. W. Leibniz, Kleine Schriften (izd. i pred. H.H. Holz), Frankfurt am main, 1965. – Sve bilješke potječu od prevoditelja. – U uglatim zagradama [] su objašnjavajuće riječi prevoditelja.

1

1. Monada, o kojoj ćemo ovdje govoriti, nije drugo do neka jednostavna supstancija, koja ulazi u one sastavljene. Jednostavna, to će reći bez dijelova. Theod. § 10.

2. I mora biti da ima jednostavnih supstancija, jer ima sastavljenih. Jer, sastavljena nije drugo do hrpa, odnosno nakupina jednostavnih.

3. No gdje nema nikakvih dijelova, nema ni protege, ni oblika1, ni moguće djeljivosti. I te su monade istinski atomi u naravi, i jednom riječju prvi sastojci stvari.

4. Ne treba se također bojati nikakva rastvaranja, niti je pojmljiv ikakav način na koji bi jedna jednostavna supstancija mogla2 prirodno propasti. Theod. §. 89.

5. Iz istog razloga nema nikakva [načina] na koji bi jedna jednostavna supstancija mogla prirodno započeti, jer ona ne biva oblikovana sastavljanjem.

6. Tako se može reći da monade mogu započeti i skončati samo jednim mahom, to znači da one mogu započeti samo stvaranjem i skončati samo poništenjem, dok ono što je sastavljeno započinje ili skončava putem dijelova.

7. Nema također načina za objašnjenje kako jedna monada može biti u svojoj unutarnjosti preinačena ili promijenjena od nekog drugog stvorenja, budući da se ne može u nju unijeti, niti u njoj pojmiti, neko unutarnje gibanje, koje bi moglo biti tu unutra potaknuto, uvećano ili umanjeno, kao što to može kod sastavljenih, gdje ima promjene među dijelovima. Monade nemaju nikakvih prozora, kroz koje bi neka stvar mogla ući ili izaći. Prigotci se ne mogu odriješiti, niti šetati izvan supstancije, kako su to do nedavno činile osjetilne vrste skolastičara. Dakle ne mogu ni supstancija ni prigodak izvana ući u jednu monadu.3

8. Međutim, moraju monade imati neke kakvoće, inače ne bi uopće bile nikakvo biće.4 I kad se jednostavne supstancije ne bi nikako razlikovale po svojim kakvoćama, ne bi bilo nikakva načina za opažanje bilo kakve promjene u stvarima, jer ono što jest u sastavljenima može doći samo od jednostavnih sastavnih dijelova. I budući da se monade bez kakvoća ne bi mogle jedna od druge razlikovati, jer ne bi uopće bile različite ni u kolikoći, to bi uslijed toga - pretpostavi li se punina - svako mjesto zadržavalo uvijek u kretanju ono jednakovrijedno onome što ga je već imalo, te se jedno stanje stvari ne bi moglo razlikovati od drugog.

9. Mora pače svaka monada biti različita od svake druge. Jer nema nikada u naravi dvaju bića55 koja bi savršeno bila jedno poput drugog, i kod kojih se ne bi mogla naći neka unutarnja razlika, ili ona utemeljena na nekoj unutarnjoj oznaci.

10. Smatram također usuglašenim to da je svako stvoreno biće podmet promjena, te je sljedstveno to i stvorena monada, i da je ta promjena štoviše u svakoj neprekidna.

1 U nacrtu i u A slijedi: „ni rastvaranja; i nema nikakva načina, koji bi nam bio pojmljiv, na koji bi jedna jednostavna supstancija mogla propasti".2 U nacrtu i u A: „propasti, ni započeti, ni promijeniti se".3 U nacrtu i u A slijedi: „Međutim, mora biti da ima neke promjene u monadama." - Taje rečenica tamo precrtana i zamijenjena sljedećom: „Međutim, mora biti da monade imaju neke kakvoće i neke promjene. Inače ne bile čak ni bića, a jedna mora biti različita u nečemu od druge. Monade nisu matematičke točke. Jer te su točke samo krajnosti, i crta ne može biti sastavljena od točaka." 4 U nacrtu i u A slijedi: ,,a ako jednostavne supstancije ne bi bile ništa, one sastavljene bile bi svedene na ništa".5 U nacrtu je najprije na mjestu riječi „bića" stajalo „stvari", zatim je promijenjeno u „individue", te tek na koncu u „bića".

2

11. Iz toga slijedi, kako smo već rekli, da naravne promjene monada dolaze od jednog unutarnjeg načela6, jer izvanjski uzrok ne bi mogao utjecati na njihovu unutarnjost. Theod. §. 396. §. 400?7

12. Ali mora, osim načela promjene, biti i neke posebnosti onoga što se mijenja, koja čini, tako reći, uposebljenje i raznolikost jednostavnih supstancija.

13. Ta posebnost mora uključivati mnoštvo u jedinstvu, ili u jednostavnom. Jer se svaka promjena na naravni način zbiva stupnjevito, nešto se mijenja, a nešto miruje. I sljedstveno mora u jednostavnoj supstanciji biti neko mnoštvo afekcija i odnosa, premda u njoj nema dijelova.

14. Prolazno stanje, koje uključuje i predstavlja neko mnoštvo u jedinstvu, odnosno u jednostavnoj supstanciji, nije drugo do ono što se naziva opažaj em, što treba dobro razlikovati od priopaža-nja, odnosno svijesti, kako će se pokazati u onome što slijedi. I to je ono u Čemu su kartezijanci jako pogriješili, cijeneći ničim opažaje koji nisu priopaženi. To ih je također navelo da vjeruju da su samo duhovi monade i da nema nikakvih duša životinja ni drugih entelehija, te su pomiješali, zajedno s pukom, dugu nesvjesticu sa smrću u strogome smislu, što je učinilo da zapadnu u skolastičku predrasudu o potpuno odvojenim dušama, te je to još učvrstilo izopačene duhove u mnijenju o smrtnosti duša.

15. Djelatnost unutarnjeg načela koje čini promjenu, odnosno prijelaz od jednoga opažaja drugome, može se nazvati žudnjom. Istina je da žudnja ne može uvijek u potpunosti dospjeti do cijeloga opažaja, kojem teži, no ona uvijek postiže nešto i stremi k novim opažajima.

16. Iskušavamo u sebi samima neko mnoštvo u jednostavnoj supstanciji, kad nađemo da i najmanja misao koju sami sebi osvijestimo uključuje neku raznolikost u predmetu. Stoga svi oni koji priznaju daje duša jedna jednostavna supstancija moraju priznati i to mnoštvo u monadi, te gospodin Bayle ne bi uopće trebao nalaziti u tomu poteškoću, kao što je to učinio u svojem Rječniku, u članku Rorarius.

17. Uostalom, mora se priznati daje opažaj, i ono što o njemu ovisi, neobjašnjiv mehaničkim razlozima, to će reći oblicima i kretanjima. I umisli li se da ima neki stroj, čije ustrojstvo čini to da misli, osjeća, ima opažaje, može ga se pojmiti uvećanog, zadržavajući iste razmjere, tako da se uzmogne u nj ući kao u neki mlin. I postavi li se to, onaj tko ga posjeti neće unutra naći ništa do dijelove koji tiskaju jedni druge, a nikada nešto čime bi objasnio neki opažaj. Dakle treba tražiti u jednostavnoj supstanciji, a ne u sastavljenoj, odnosno u stroju. Također se ni ne može ništa drugo do to naći u jednostavnoj supstanciji, to znači opažaje i njihove promjene. I samo se u njima mogu sastojati sve unutarnje djelatnosti jednostavnih88 supstancija. Predgovor [za Teodiceju].

18. Može se svim jednostavnim supstancijama, odnosno stvorenim monadama, dati ime entelehije, jer one posjeduju u sebi izvjesnu savršenost (ἔχουσι τὸ ἐντελές) u njima je neka dovoljnost (αὐτάρκεια), koja ih čini izvorima njihovih unutarnjih djelatnosti i, da tako kažem, netjelesnim automatima.

19. Hoćemo li nazvati dušom sve ono što ima opažaje i žudnje u općenitome smislu koji sam upravo objasnio, sve će jednostavne supstancije, odnosno stvorene monade, moći biti nazvane dušama. No budući daje zamjedba nešto više od jednostavnog opažaja, suglasan sam da općenito ime monada i entelehija bude dovoljno za jednostavne supstancije, koje

6 U nacrtu i u A slijedi: „kojeg se može nazvati djelatnom silom".7 U nacrtu ovdje slijedi odsjek 12, koji je kasnije precrtan, a glasi: ,,I općenito se može reći da sila nije drugo do načelo promjene."8 U nacrtu umjesto „jednostavnih" stoji „stvorenih".

3

imaju samo taj [takav opažaj], a da se dušama naziva samo one kod kojih je opažaj odjelitiji i praćen pamćenjem.

20. Jer mi iskušavamo u sebi samima neko stanje u kojem se ne sjećamo ničega i nemamo nikakav odjeliti opažaj, kao kad se srušimo u nesvijest, ili kad smo svladani dubokim snom bez ikakvih sanja. U tom se stanju duša uopće ne razlikuje osjetno od neke jednostavne monade, ali budući da to stanje nije trajno, i da se ona iz njega opet izvlači, to je ona nešto više.

21. A iz toga nikako ne slijedi da bi dakle jednostavna supstancija bila bez ikakva opažaja. To ne može nikada biti, iz gore danih razloga. Jer ona ne može propasti, ona ne može ni opstojati bez neke afekcije9, koja nije drugo do opažaj. No kad ima neko veliko mnoštvo malenih opažaja, gdje nema ničega razlikovanog, biva se omamljen; kao kad se neprekidno10 okreće u jednom te istom smjeru nekoliko puta za redom, pri čemu nastupa neki vrtlog, koji može učiniti da se onesvijestimo i koji nam ne dopušta ništa razlikovati. I smrt može živa bića za neko vrijeme izručiti tom stanju.

22. I budući da je svako sadašnje stanje jedne jednostavne supstancije na naravni način usljedak njezina prethodnog stanja, tako da je sadašnje bremenito budućim, Theod. §. 360,

23. Budući, dakle, da se pri buđenju iz nesvjestice jest svjestan svojih opažaja, mora biti da ih se je imalo neposredno prije toga, premda ih se nije uopće bilo svjesno. Jer neki opažaj može na naravni način doći samo od nekog drugog opažaja, kao što neko kretanje na naravni način može doći samo od nekog drugog kretanja. Theod. §. 401-403.

24. Kako se iz toga vidi, kad ne bismo imali ništa razlikovano i, da tako kažem, uzdignuto, i to nekim višim ukusom u našim opažajima, nalazili bi se uvijek u nesvijesti. A to je stanje potpuno golih monada.

25. Također vidimo da je narav dala uzdignutije opažaje životinjama, brigom koju je pokazala da ih opskrbi organima koji sabiru što više zraka svjetlosti ili što više valova zraka, ne bi li učinila da njihovim jedinstvom imaju više učinkovitosti. Slična je stvar kod mirisa, okusa i dodira, te možda kod nekoliko drugih osjetila koja su nam nepoznata. Naskoro ću objasniti kako ono što ulazi u dušu11 predstavlja ono što se zbiva u organima.

26. Pamćenje pribavlja dušama neku vrstu zaključivanja, koje oponaša um, ali mora biti od njega razlikovano. Vidimo da životinje, kad imaju opažaj neke stvari koja ih se tiče, a sličan su opažaj imale već ranije, putem predstavljanja svojega pamćenja očekuju ono što je bilo prije s tim opažajem povezano, te su nošene osjećajima sličnim onima što su ih tada ranije imale. Na primjer: kad se psu pokaže palica, on se sjeća bola koji mu je ona prouzrokovala te zavija i bježi. Prethodna razmatranja, §. 65.

27. A snažna mašta, koja ih pogađa i uzbuđuje,1212 dolazi od veličine ili od množine prethodnih opažaja. Jer jedan snažan utisak često čini u jedan mah učinak neke duge navike, ili veoma mnogih ponovljenih osrednjih opažaja.

28. Ljudi djeluju kao i beštije, ukoliko zaključci iz njihovih opažaja izviru samo iz načela pamćenja,13 nalikujući iskustvenim liječnicima, koji posjeduju neku jednostavnu praksu bez teorije, a i nismo do iskustvenici u tri četvrtine naših djelatnosti. Na primjer, kad se

9 U nacrtu umjesto „afekcije" stoji „preinake".10 U nacrtu umjesto „neprekidno" stoji „često".11 U nacrtu umjesto „u dušu" stoji ,,u monadu".12 U nacrtu ova rečenica glasi: „I one su pogođene slikama i snažnim utiskom koji ih pogađa i uzbuđuje."13 U nacrtu i u A: „ukoliko su samo iskustvenici i djeluju poput iskustvenih liječnika".

4

očekuje da će sutra svanuti dan, djeluje se iskustveno, jer je to tako uvijek do sada bilo. Samo je astronom taj koji to prosuđuje umom.

29. Ali spoznaja nužnih i vječnih istina ono je što nas razlikuje od jednostavnih životinja i čini da imamo um i znanosti, razvijajući u nama spoznaju nas samih i Boga. I to je ono što se naziva u nama umskom dušom, ili duhom.1414

30. Putem spoznaje nužnih istina i putem njihovih apstrakcija uzdižemo se i do refleksivnih čina, koji nas navode misliti na ono što se naziva ja, i na razmatranje toga da ovo ili ono jest u nama. I tako dakle u mišljenju na sebe mislimo1515 na biće, na supstanciju, bilo na jednostavnu bilo na sastavljenu, na ono netvarno i na samoga Boga, poimajući da je ono što je u nama ograničeno u njemu bezgranično. I ti refleksivni čini priskrbljuju najvažnije predmete naših razmišljanja. Predgovor [za Teodiceju].

31. Naša se razmišljanja temelje na dva velika načela, onaj protuslovlja, pomoću kojega prosuđujemo lažnim ono što [protuslovlje] u sebi uključuje, a istinitim ono što je suprotno, odnosno protuslovno lažnom. Theod. §. 44, §. 69.

32. / onaj dovoljnoga razloga, pomoću kojega procjenjujemo da se nijedna činjenica ne može smatrati istinitom ili postojećom, nijedan iskaz istinitim, a da nema nekog dovoljnog razloga zašto bi to bilo tako, a ne drukčije, premda ti razlozi najčešće mogu biti nama nepoznati. Theod. §. 44, §. 69.

33. Postoje također dvije vrste istina, one razmišljanja i one činjenice. Istine razmišljanja su nužne i njihova je suprotnost nemoguća, dok su činjenične slučajne i njihova je suprotnost moguća. Kad je neka istina nužna, može se naći [njezin] razlog putem analize, razlažući je u ideje i jednostavnije istine, sve dok se ne dođe do prvotnih. Theod. §. 170. §. 174. §. 189. §. 280-282. §. 367. Sažetak, primjedba 3.

34. Tako su kod matematičara poučci spekulacije i pravila prakse svedeni putem analize na odredbe, aksiome i zahtjevke.

35. A postoje na posljetku i jednostavne ideje, za koje se ne može dati odredba. Postoje i aksiomi i zahtjevci, ili jednom riječju prvotna načela, koja ne mogu biti dokazana, a niti to uopće i trebaju, i to su istovjetni iskazi1616, čija suprotnost sadrži izričito protuslovlje.

36. No dovoljni razlog17 se može naći i u slučajnim ili činjeničnim istinama, tj. u tijeku stvari razasutih diljem sveukupnosti stvorenja, kod kojih bi razlaganje u djelomične razloge moglo napredovati u bezgranične pojedinosti, zbog neizmjerne raznolikosti stvari prirode i zbog diobe tijela u beskonačno. Postoji beskonačnost sadašnjih i prošlih oblika i kretanja, koji ulaze u čimbeni uzrok mojega sadašnjeg pisanja, i postoji beskonačnost malenih nagnuća i nastrojenosti moje duše, sadašnjih i prošlih, koje ulaze u svršni uzrok. Theod. §. 36. §. 37. 44. 45. 49. 52. §. 121. 122. §. 337. 340. 344.

37. A budući da svaka pojedinost uključuje samo druge prethodne slučajnosti, i još više upojedinjene, od kojih svaka opet, da bi se naveo razlog, potrebuje neku sličnu analizu, to se više ne može napredovati. Dovoljni, odnosno posljednji razlog mora biti izvan tijeka, ili niza tih pojedinosti slučajnosti, ma koliko god beskonačan mogao on biti.

38. Dakle posljednji razlog stvari mora biti u jednoj nužnoj supstanciji, u kojoj su pojedinosti promijena samo na eminentan način18, kao u izvoru, i to je ono što nazivamo Bogom. Theod. §. 7.

14 U nacrtu ova rečenica glasi: ,,I to je ono što se naziva dušom u nama. Umske duše jesu duhovi."15 U nacrtu je dodano: „na ono nužno".16 U nacrtu umjesto „iskazi" stoji „postavke".17 U nacrtu stoji: ,,a priori dovoljan razlog".18 U nacrtu stoji u zagradi objašnjujući dodatak: „(po snazi, odnosno po formi)".

5

39. Budući da je, dakle, ta supstancija dovoljni razlog za svaku pojedinost, koja je također povezana sa svime, to ima samo jedan Bog, i taj je Bog dovoljan.

40. Može se prosuđivati također da ta najviša supstancija19, koja je jedina, sveopća i nužna, koja nema izvan sebe ništa što bi bilo od nje neovisno, i koja je jednostavna posljedica toga da je moguća, mora biti nesposobna za ograničenja i sadržavati upravo toliko stvarnosti koliko je moguće.

41. Iz toga slijedi da je Bog apsolutno savršen, budući da savršenost nije drugo do veličina pozitivne stvarnosti, strogo uzete, uklanjanjem ograničenja, odnosno granica, u stvarima koje ih imaju. I tu, odnosno gdje nema nikakvih granica, to znači u Bogu, savršenost je apsolutno beskonačna. Theod. §. 22. Predgovor.

42. Slijedi također da stvorenja imaju svoje savršenosti utjecajem Boga, no svoje nesavršenosti da imaju od svoje vlastite naravi, nesposobne biti bez granica. Jer to je ono u čemu su različite od Boga.20 Theod. §. 20. §. 27-31. §. 153. §. 167. §. 377 itd

43. Istinito je također da u Bogu nije samo izvor postojanja, nego i onaj biti, ukoliko su stvarne, odnosno onoga što je stvarno u mogućnosti. To je zato što je Božji razum područje vječnih istina, odnosno ideja o kojima one ovise, i bez njega ne bi bilo ničega stvarnog u mogućnostima, te ne samo da ne bi ništa postojalo, nego ne bi ništa ni bilo moguće. Theod. §. 20.

44. Jer ako ima neka stvarnost u bitima, odnosno mogućnostima, ili u vječnim istinama, ta će stvarnost biti utemeljena u nečemu postojećem i djelatnom, i sljedstveno u postojanju nužnoga bića, u kojemu bit u sebi obuhvaća postojanje, odnosno u kojemu je mogući bitak dostatan za zbiljski bitak. Theod. §. 184. 189. §. 335.

45. Dakle samo Bog (ili nužno biće) ima tu povlasticu da mora postojati ako je moguć. I budući da ništa ne može priječiti mogućnost onoga što ne sadrži nikakve granice, nikakvo nijekanje, i sljedstveno nikakvo protuslovlje, to je već dovoljno za spoznaju postojanja Boga a priori. Mi smo je već dokazali putem stvarnosti vječnih istina. Ali dokazali smo je također a posteriori, budući da postoje slučajna bića, koja svoj zadnji, odnosno dovoljni razlog mogu imati samo u nužnome biću, koje razlog svojega postojanja ima u sebi samom.

46. Međutim, ne smije se nikako utvarati, s nekima, da su vječne istine, budući da ovise o Bogu, proizvoljne i da ovise o volji, kao što je izgleda najprije smatrao Descartes, a zatim gospodin Poiret. To je istinito samo za slučajne istine, kojih je načelo prikladnost, odnosno izbor najboljega, dok nužne istine ovise jedino o njegovu razumu i njegov su unutarnji predmet. Theod. §. 180. 184. 185. §. 335. §. 351. §. 380.

47. Dakle je samo Bog prvotna jednota, ili jednostavna izvorna supstancija, čiji proizvodi su sve stvorene, odnosno izvedene monade, a rađaju se, da tako kažem, neprekidnim probljescima Božanstva iz trenutka u trenutak, ograničene prijemčivošću stvorenja, za koje je bitno to daje ograničeno. Theod. §. 382-391. §. 391. §. 395.

48. U Bogu ima moć, koja je izvor svega21, zatim spoznaja, koja sadrži pojedinost ideje, te na 19 U nacrtu i u A slijedi ovdje precrtana umetnuta rečenica: „ima svu moguću savršenost i djeluje najsavršenije što može biti".20 U A slijedi rečenica, koja je kasnije precrtana: „Ta izvorna nesavršenost stvorenja očituje se u naravnoj tromosti tijela."21 U nacrtu je umjesto „svega" stajalo „postojanja".

6

koncu volja, koja čini promjene ili proizvođenja shodno načelu najboljega. Tomu trojem odgovaraju u stvorenim monadama podmet, odnosno osnova, opažajna sposobnost i požudna sposobnost. No u Bogu su ti pridjevci apsolutno beskonačni, odnosno savršeni, a u stvorenim monadama, ili u entelehijama (ili perfectihabiama22, kako je Hermolaus Bar-barus preveo tu riječ), nisu do opanašanja23, već prema mjeri savršenosti koju imaju. Theod. §. 7. §. 149. 150. §. 87.

49. Za stvorenje se kaže da djeluje spram vani ukoliko ima savršenost, a da trpi od nekog drugog ukoliko je nesavršeno. Tako se monadi pridijeva djelatnost ukoliko ima odjelite opažaje, a trpnja ukoliko ima zbrkane. Theod. §. 32. 66. §. 386.

50. I jedno je stvorenje savršenije od nekog drugog ukoliko se u njemu nalazi nešto što služi navođenju razloga a priori za ono što se zbiva u drugom, i to je ono po čemu se kaže da ono djeluje na drugo.

51. No u jednostavnim supstancijama samo je neki idealni utjecaj jedne monade na drugu, koji svoj učinak može imati samo posredovanjem Boga, ukoliko u Božjim idejama jedna monada s razlogom zahtijeva da Bog, koji upravlja drugima od početka stvari, obrati pozornost na nju. Jer, budući da jedna stvorena monada ne može imati neki fizički utjecaj na unutrašnjost druge, to samo na taj način jedna može imati ovisnost o drugoj. Theod. §. 9. §. 54. §. 65. 66. §. 201. Sažetak, primjedba 3.

52. I to je ono čime su među stvorenjima djelatnosti i trpnje uzajamne. Jer Bog, uspoređujući dvije jednostavne supstancije,24 nalazi u svakoj razloge koji ga obvezuju njoj prilagoditi druge, i sljedstveno je ono što je djelatno u izvjesnom pogledu, pod nekom drugom točkom promatranja,25 trpno: djelatno utoliko što ono što se odjelito spozna u njoj26 služi tomu da se navede razlog onoga što se zbiva u drugoj, a trpno utoliko što se razlog onoga što se zbiva u njoj nalazi u onome što se odjelito spoznaje u drugoj. Theod. §. 66.

53. Dakle, budući da u Božjim idejama ima neka beskonačnost mogućih sveukupnosti, i budući da može postojati samo jedna, mora biti neki dovoljan razlog Božjega izbora, koji gaje odredio za jednu radije nego za drugu. Theod. §. 8. §. 10. §. 44. §. 173. §. 196 itd. §. 225. §. 414-416.

54. I taj se razlog može naći samo u prikladnosti, odnosno u stupnjevima savršenosti što ih ti svjetovi sadržavaju, [jer] svaki mogući ima pravo stremiti postojanju po mjeri savršenosti koju [u sebi] uključuje.27 Theod. §. 74. §. 167. §. 350. §. 201. §. 130. 352. 345 itd. 354.

55. I to je ono što je uzrok postojanja onoga najboljeg, koje Božja mudrost čini spoznati, koje njegova dobrota čini izabrati, i koje njegova moć čini proizvesti. Theod. §. 8. §. 78. §. 80. §. 84. §. 119. §. 204. 206. 208. Sažetak, primjedba 1. primjedba 8.

56. Dakle ta povezanost, odnosno ta prilagođenost svih stvorenih stvari svakoj i svake svima drugima, čini to da svaka jednostavna supstancija ima odnošaj koji izražava sve druge, i da je ona sljedstveno neko neprestano živo ogledalo sveukupnosti. Theod. §. 130. §. 360.

22 Doslovno: „onima koje posjeduju savršenost".23 U nacrtu i u A namjesto „oponašanja (imitations)" stoji „ograničenja (limitations)".24 U nacrtu umjesto „uspoređujući dvije jednostavne supstancije" stoji „uzimajući u obzir svake dvije".25 U nacrtu je ranije stajalo: „pod nekom drugom točkom, u kojoj se može odjelitije spoznati ono što je u njoj".26 U nacrtu je tekst „djelatno ... u njoj" ranije glasio: „djelatno, ukoliko se razlog onoga što se zbiva u drugima nalazi u njoj, a trpno ukoliko se razlog onoga što se u njoj zbiva bolje objašnjava onim što je odjelitije spoznato u drugoj, putem odjelitog predstavljanja onoga što je izvan nje".27 U A nalazi se ovdje još dodatak: „Dakle nema ničega potpuno proizvoljnog."

7

57. I kao što se jedan isti grad, ogledan s različitih strana, pokazuje posve različitim i jest kao perspektivistički umnogostručen, zbiva se isto da zbog beskonačnog mnoštva jednostavnih supstancija ima kao jednako toliko različitih sveukupnosti, koje nisu nego perspektive samo jedne, shodno različitim točkama gledanja svake monade. Theod. §. 147.

58. I to je način polučenja upravo toliko raznolikosti koliko je moguće, no s najvećim redom koji je moguć, to će reći, to je način polučenja upravo toliko savršenosti koliko je može biti. Theod. §. 120. §. 124. §. 241 itd. §. 214. 243. §. 275.

59. Također nam ta hipoteza (za koju se usuđujem reći da je dokazana) otkriva, kao što treba, veličinu Božju. To je ono što je priznao gospodin Bayle, kad je u svojem Rječniku (članak Rorarius) tomu iznio prigovore, u kojima je čak došao u iskušenje da vjeruje da sam ja Bogu dao suviše, i više no što je to moguće. Ali nije mogao navesti nikakav razlog zašto bi bio nemoguć taj sveopći sklad, koji čini da svaka supstancija točno izražava sve druge putem odnošenja koja ima.

60. Uostalom, u ovome što sam iznio vide se razlozi a priori zašto stvari ne mogu napredovati drukčije. Jer Bog, dok upravlja svime, uzima u obzir svaki dio, i osobito svaku monadu, i jer je njezina narav predstavljajuća, ništa je ne može ograničiti na to da predstavlja samo jedan dio stvari, premda je istinito da je to predstavljanje zbrkano u pojedinostima cijele sveukupnosti i može biti odjelito samo u jednom dijelu stvari, to će reći u onim [stvarima] koje su najbliže ili najveće u odnosu na svaku od monada. Inače bi svaka monada bila jedno Božanstvo. Ono u čemu su monade ograničene nije u predmetu, nego u inačici spoznaje predmeta. One sve dopiru na zbrkani način do u beskonačno, u cjelinu28, ali su ograničene i razlikovane prema stupnjevima odjelitih opažaja.

61. I pritom one sastavljene simboliziraju one jednostavne. Jer budući da je sve puno, što daje29 svoj tvari to da bude povezana, i jer u punini svako kretanje čini nekakav učinak na udaljeno tijelo, prema mjeri rastojanja, na taj način da je svako tijelo pod utjecajem ne samo onih koja ga dodiruju i da osjeća u sebi na neki način sve što se u njima zbiva, nego da također na taj način osjeća u sebi ona koja dodiruju ona prva, od kojih je samo neposredno dodirnuto - slijedi da to priopćavanje prelazi svako moguće rastojanje. I sljedstveno sva tijela osjećaju u sebi sve što se zbiva u sveukupnosti, tako da bi onaj tko sve vidi mogao očitati u svakom30 ono što se zbiva posvuda, a štoviše i ono što se zbilo ili će se zbiti, time da u sadašnjemu zapaža ono što je udaljeno, kako prema vremenu tako i prema mjestu. Σύμπνοια πάντα,31 rekao je Hipokrat. No jedna duša može u sebi samoj očitati samo ono što joj je predstavljeno na odjelit način, ona ne može sve svoje zavijutke razviti u jedan mah, jer oni idu u beskonačno.

62. Premda svaka stvorena monada predstavlja cijelu sveukupnost, ona predstavlja na najodjelitiji način tijelo koje joj je posebno namijenjeno i kojeg ona čini entelehiju32. I kao što to tijelo izražava cijelu sveukupnost putem povezanosti cijele tvari u punini, duša predstavlja također cijelu sveukupnost time što predstavlja to tijelo, koje joj pripada na jedan posebni način. Theod. §. 400.

63. Tijelo koje pripada jednoj monadi, koja je njegova entelehija ili duša, usustavlja s entelehijom ono što se naziva živim bićem, a s dušom ono što se naziva životinjom. No to tijelo živoga bića ili životinje uvijek je organsko. Jer, budući da je svaka monada ogledalo sveukupnosti na svoj način, i da je sveukupnost uređena u savršeni red, mora biti reda i u onome predstavljajućem, to znači u opažajima duše, i sljedstveno u tijelu, shodno kojem je u njoj sveukupnost predstavljena. Theod. §. 403.

28 Riječi ,,u cjelinu" nema ni u nacrtu ni u A.29 Umjesto „što daje" u nacrtu i u A stoji „i sljedstveno je".30 U nacrtu umjesto ,,u svakom" stoji ,,u stanju svakog".31 Tj. otprilike: „Sve se slaže."32 U nacrtu slijedi ovdje: ,,i koja je uvijek organska, da bi bilo reda u tijelu"

8

64. Dakle je svako organsko tijelo33 živoga bića jedna vrsta božanskoga stroja, ili neki naravni automat, koji beskonačno premašuje sve umjetne automate. Zato što stroj, načinjen umijećem čovjekovim, nije stroj u svakome od svojih dijelova. Na primjer, zub jednog mjedenog kotača ima dijelove, ili komadiće, koji za nas više nisu nešto umjetno34 i nemaju više ništa što odlikuje stroj u odnosu na upotrebu za koju je stroj bio predodređen. No strojevi naravi, tj. živa tijela, strojevi su još i u najmanjim dijelovima, sve do u beskonačno. To je ono što čini razliku između naravi i umijeća, to će reći između božanskoga umijeća i našega

65. I tvorac naravi35 mogao je tu božansku i beskonačno zadivljujuću umjetninu izvesti zato što je svaki dio tvari ne samo djeljiv u beskonačno, kako su to već stari bili spoznali, nego je štoviše zbiljski pod-podijeljen bez kraja, svaki dio u dijelove, od kojih svaki ima neko vlastito gibanje. Inače bi bilo nemoguće to da svaki dio sveukupnosti može izražavati cijelu sveukupnost.

66. Iz toga se vidi da u najmanjem dijelu tvari ima neki svijet stvorenja, živih bića, životinja, entelehija, duša.

67. Svaki dio tvari može biti shvaćen kao vrt pun bilja, i kao jezero puno riba. No svaka grana biljke, svaki članak životinje, svaka kaplja njezina soka opet je jedan takav vrt, ili jedno takvo jezero.

68. I premda zemlja i zrak, smješteni između biljaka vrta, ili voda smještena između riba jezera, nisu nikakvo bilje, ni ribe, ipak ih oni još sadržavaju, no odviše tanane da bile nama opazive.

69. Dakle nema u sveukupnosti ništa neobrađeno, neplodno, mrtvo, nema nikakva kaosa, nikakve zbrke, do u prividu. Gotovo tako kao što se to privida u jednome jezeru s nekog odstojanja, u kojemu se vidi neko zbrkano gibanje i, tako reći, vreva jezerskih riba, a da se ne razabiru ribe same. Predgovor [za Teodiceju].

70. Vidi se iz toga da svako živo tijelo ima jednu vladajuću entelehiju, koja je duša u životinji. Ali članci toga živoga tijela puni su drugih živih bića, biljaka, životinja, od kojih svaka opet ima svoju entelehiju, odnosno svoju vladajuću dušu.

71. Ali nikako se ne smije zamišljati, s nekima koji su loše shvatili moju misao, da svaka duša ima jednu masu ili dio tvari, zauvijek njoj svojstven, odnosno pridijeljen, te da ona u slijedu toga posjeduje druga niža živa bića, predodređena uvijek za njezinu službu. Jer sva su tijela u nekom neprestanome tijeku, poput rijeka, i dijelovi ulaze u njih i izlaze neprekidno.

72. Tako duša mijenja tijelo samo malo po malo, na taj način da nije nikad u jedan mah ogoljena od svih svojih organa. I često ima metamorfoze kod životinja, no nikada metempsihoze, ni preseljenja duša. Jednako tako nema ni posve odvojenih duša,36 ni genija bez tijela. Samo je Bog u potpunosti odriješen. Theod. §. 90. §. 121.

73. To je ono što čini također da nema nikad ni potpunoga rađanja, ni savršene smrti, uzete strogo, tako da bi se sastojala u odvajanju duše. A ono što mi nazivamo rađanjima, to su razvijanja i prirastanja, kao što ono što nazivamo smrtima jesu uvijanja u sebe i umanjivanja.

33 Umjesto „organsko tijelo" stoji u nacrtu „entelehija".34 U nacrtu nakon „nešto umjetno" slijedi: „nego kao neki kaos, u odnosu na naša osjetila".35 Umjesto „tvorac naravi" u nacrtu stoji „narav".36 U nacrtu ovaj članak tu završava. Nastavak je dodan tek u B.

9

74. Filozofi se nalaze u silnoj smetenosti oko postanka oblika, entelehija ili duša. Ali nakon što je danas putem točnih istraživanja, načinjenih na biljkama, insektima i životinjama, shvaćeno da organska tijela prirode nisu nikada proizvodi nekog kaosa ili nekakvog truljenja, nego uvijek putem sjemenja, u kojem bez sumnje već ima neka preduobličenost, prosuđuje se da ne samo da je organsko tijelo već bilo tu prije začeća, nego još i neka duša u tijelu, i, jednom riječju, životinja sama, te da je posredstvom začeća ta životinja postala samo nastrojenom za neko veliko preoblikovanje, kako bi postala životinjom neke druge vrste. Vidi se nešto tomu približno isto i izvan rađanja, kao kad crvi postaju muhama i gusjenice leptirima. Theod. §. 86. 89. Predg. za Teod. §. 90. §. 187. 188. §. 403. §. 86. §. 397.

75. Životinje, od kojih neke bivaju uzdignute do stupnja većih životinja, posredstvom začeća, mogu biti nazvane sjemančanim. No one među njima koje ostanu u svojoj vrsti, to znači većina, rađaju se, razmnažaju i bivaju razorene kao velike životinje, te nema do jedan mali broj izabranih, koje prelaze u neko veće kazalište.

76. Ali to ne bi bila nego polovina istine: ja sam dakle prosudio da životinja, ako nikada ne započinje na naravni način, ništa više ni ne skončava na naravni način, te da ne samo da nema nikakva rađanja, nego čak ni nikakva potpuna razaranja, ni smrti, uzete strogo. A ta promišljanja, učinjena a posteriori i izvedena iz pokusa, podudaraju se savršeno s mojim načelima izvedenim a priori, kao što je to bilo gore. Theod. §. 90.

77. Može se dakle reći da nije samo duša (ogledalo jedne ne-razorive sveukupnosti) nerazoriva, nego čak i sama životinja, premda njezin stroj često djelomično propada te odbacuje ili navlači organske košuljice.

78. Ova su mi načela dala sredstvo za objašnjenje, na naravni način, jedinstva, ili bolje podudaranja duše i organskoga tijela. Duša slijedi svoje vlastite zakone, a tijelo također svoje, i oni se susreću snagom preduturdenog sklada između svih supstancija, jer sve su one predstave iste sveukupnosti. Predg. Teod. §. 340. §. 352. 353. 358.

79. Duše djeluju shodno37 zakonima svršnih uzroka, putem žudnji, svrha i sredstava. Tijela djeluju shodno38 zakonima čimbenih uzroka, ili zakonima kretanja. I dva carstva, ono čimbenih uzroka i ono svršnih uzroka, usklađuju se između sebe

80. Descartes je spoznao da duše nikako ne mogu davati snagu tijelima, zato što u tvari ima uvijek ista količina snage. Međutim, on je vjerovao da bi duša mogla mijenjati smjer tijela. No to je zato što se u njegovo vrijeme nije još poznavao zakon naravi, koji nosi čak i očuvanje istoga cjelokupnog smjera u tvari. Da je on to zamijetio, zapao bi u moj sustav predutvrđenoga sklada. Predg. Teod. §. 22. §. 59. 60. 61. §. 63. §. 66. §. 345. 346 itd. §. 354. 355.

81. Taj sustav tvrdi da tijela djeluju kao da (što je nemoguće) ne bi imala nikakvu dušu, i da duše39 djeluju kao da ne bi imale nikakvoga tijela, te da to dvoje djeluje kao kad bi jedno utjecalo na drugo.

82. Koliko je do duhova, odnosno umskih duša, ja doduše nalazim da je u temelju ista stvar kod svih živih bića i životinja, kao što smo to već kazali (naime, da životinja i duša započinju samo zajedno sa svijetom i ne skončavaju ništa više no svijet), no da ipak ima kod umnih životinja ta osobitost da njihove male sjemenčane životinje, ukoliko nisu još

37 Umjesto „djeluju shodno" stoji u nacrtu „slijede"38 U nacrtu umjesto „shodno" stoji „putem".39 Umjesto „duše" stoji u nacrtu „duhovi".

10

kao takve, imaju samo obične, odnosno osjetilne duše, dok su kod onih koje su, da tako kažem, izabrane dospjeti putem nekog zbiljskog začeća do ljudske naravi, njihove osjetilne duše uzdignute do stupnja uma i do isključivog prava duhova. Theod. §. 91. § 397.

83. Među ostalim razlikama koje postoje između običnih duša i duhova, od kojih sam jedan dio već naznačio, još su ove: da su duše općenito živa ogledala4040 ili slike sveukupnosti stvorenja, ali duhovi su, štoviše, slike samog božanstva, ili samog tvorca naravi, sposobni spoznati sustav sveukupnosti i ponešto oponašati putem arhitektonskih obrazaca, budući da je svaki duh poput nekog malenog božanstva u svojem području. Theod. §. 147.

84. To je ono što čini da su duhovi sposobni ući u neku vrstu društva s Bogom, i da je on u odnosu na njih ne samo ono što je pronalazač prema svome stroju (kao što Bog je u odnosu na druga stvorenja4141), nego i ono što je princ prema svojim podložnicima i, štoviše, otac prema svojoj djeci.

85. Iz toga je lako zaključiti da skup svih duhova mora sastavljati grad Božji, to znači najsavršeniju državu koja je moguća pod najsavršenijim monarhom. Theod. §. 146. Sažetak, primjedba 2.

86. Taj grad Božji, ta istinski sveopća monarhija, jedan je moralni svijet unutar naravnoga svijeta, i to je najuzvišenije i najbožanstvenije među Božjim djelima, i u njemu se sastoji istinski slava Božja, jer on je ne bi uopće imao kad njegova veličina i njegova dobrota ne bi bile spoznate i obasute divljenjem od strane duhova. I upravo je odnos prema tomu božanskom gradu ono po čemu on navlastito ima dobrotu, dok se njegova mudrost i njegova moć pokazuju posvuda.

87. Kao što smo već gore utvrdili neki savršeni sklad između dvaju naravnih carstava, jednog čimbenih uzroka, drugog svršnih, moramo sad još obilježiti jedan drugi sklad između fizičkoga carstva naravi i moralnoga carstva milosti, to znači između Boga promatranog kao arhitekta stroja sveukupnosti i Boga promatranog kao monarha božanskoga grada duhova. Theod. §. 62. §. 74. §. 118. §. 248. §. 112. §. 130. §. 247.

88. Taj sklad čini da stvari vode k milosti na putovima same naravi, i da ova zemaljska kugla, na primjer, može biti razorena i iznova izgrađena naravnim putevima u onome trenutku u kojemu to naloži vlada duhova, radi kažnjavanja jednih i nagrađivanja drugih. Theod. §. 18 itd. §. 110. §. 244. 245. §. 340.

89. Može se još reći da Bog kao arhitekt u svemu udovoljava Bogu kao zakonodavcu, i da tako grijesi moraju sa sobom nositi svoje kazne, prema redu naravi, i pače pomoću samog mehaničkog ustrojstva stvari, te da jednako tako lijepa djela povlače za sobom, strojnim putevima, svoje nagrade u pogledu tijela, premda one ne mogu i ne trebaju uvijek doći smjesta.

90. Na koncu, pod tom savršenom upravom ne može biti nikakva dobra djela bez nagrade, nikakva zlodjela bez kazne, i sve mora izlaziti na dobro dobrih, to će reći onih koji nisu nezadovoljni u toj velikoj državi, koji se pouzdaju u proviđenje, nakon što su učinili svoju dužnost, te koji ljube i oponašaju kako treba tvorca svega dobra, naslađuju se u promatranju njegove savršenosti, shodno naravi istinski čiste ljubavi, koja čini da se crpi naslada iz sreće onoga koga se ljubi. To je ono čime se kaže da se bave mudre i kreposne

40 Umjesto „živa ogledala" stajalo je u nacrtu „samo živa ogledala".41 U nacrtu umjesto „stvorenja" stoji „supstancije".

11

osobe u svemu onome što se pokazuje podudarno s pretpostavljenom ili prethodećom božanskom voljom, te se jamačno zadovoljavaju onim što Bog svojom skrivenom, bilo zaključujućom bilo odlučujućom voljom čini da činjenično nadođe, zato jer spoznaju da bismo, kad bi samo mogli dovoljno razumjeti red sveukupnosti, našli da on nadmašuje sve želje najmudrijih, te da je nemoguće napraviti ga boljim no što je, ne samo s obzirom na cjelinu općenito, nego i za nas same posebno, ako smo samo privrženi kako treba tvorcu svega, ne samo kao arhitektu i čim-benom uzroku našega bitka, već i kao našem gospodinu i svršnome uzroku, koji treba sačinjavati sav cilj naše volje i jedini može sačinjavati našu sreću. Theod. §. 134 kraj. Predg. Teod. §. 378.

12

Rječnik važnijih izraza

absolument apsolutnoabstraction apstrakcijaaccident prigodakaccommodement prilagođenostaction djelatnostactuel djelatan, zbiljskiaffection afekcijaaggrégatum nakupinaâme dušaannihilation poništenjeapparence prividapperception priopažanjeappetition žudnjachangement promjenachose stvarcommunication priopćavanjecomposition sastavljanjeconcevoir pojmiticonformité podudaranjeconfus zbrkanconnaissance spoznajaconscience svijestconsécution zaključivanjecontinuel neprekidanconvenance prikladnostdénomination oznaka détail posebnostdifférence razlikadispose nastrojendistinguée odjelitélément sastojak énonciation iskaz entéléchie entelehijaentendement razumespèce vrstaesprit duhessence bitétat stanjeétendue protegaêtre bitak, bićeexistence postojanjefaculté sposobnostfigure lik, oblikharmonie préétablie predutvrđeni skladharmonie universelle sveopći skladimagination mašta, zamišljajimaginer zamišljati imitation oponašanjeimpression utisak

13

matière tvarmémoire pamćenjemodification inačicamouvement gibanje, kretanjenature narav, prirodaobjet opposé predmet suprotnostpassion trpnjaraison razlog, umraisonnement razmišljanjerapport odnosréalité stvarnostreprésentation predstavljanje, predstavasagesse mudrostsentiment osjećaj, zamjedbaspécification uposebljenjestructure ustrojstvosubstance supstancijasubtilité tananostsujet podmet, subjekttransformation preoblikovanjeunivers sveukupnost

14