Gojko Šušak u interpretaciji Tihomira Čuljka

8/6/2019 Gojko Šušak u interpretaciji Tihomira Čuljka

http://slidepdf.com/reader/full/gojko-susak-u-interpretaciji-tihomira-culjka 1/3

U posljednje vrijeme obnovljeni su napadi na čovjeka koji je pored Predsjednika Tuđmananajzaslužniji za stvaranje Hrvatske države. Gojka Šuška napadali su i slijeva i s desna od trenutkakad se vratio u Hrvatsku. Vrh desne frakcije HDZ-a u njemu i njegovim ljudima vidio je opasnostza karijerističke pozicije unutar stranke, koje su oni između sebe već razdijelili. Lijevi

projugoslovenski dio HDZ-a vidio je u Šuški čovjeka koji može ozbiljno poraditi na stvaranjuHrvatske države, dok su njima više odgovarale nesposobne galamđije koji svojim izjavama iritiraju

projugoslovenske generale u vrhu JNA. Jedini način za održavanje Jugoslavije bio je vojni udar koji bi skinuo prije svega Miloševića, a nakon toga Tuđmana i Izedbegovića. Kako bi generalima štoviše digli tlak čak su i najveći ljubitelji Jugoslavije kao Manolić i Mesić počeli pjevati "ustaške"

pjesme, a na desnici su voljeli najviše vidjeti budale koji osim pjevanja budnica više ništa i neznaju. U prvoj Hrvatskoj Vladi Šušak je bio ministar za iseljeništvo i bio je jedini koji nikad nije biou KPJ. To se ljevičarima nikako nije svidjelo pa su počeli pričati kako je on agent CIA-e. Poštovećina u tome nije vidjela ništa loše, odlučili su promijeniti taktiku, počeli su širit priče kako jeŠušak bivši udbaš. Mnogim desničarima to je već zasmetalo, a nije im palo na pamet zapitati sezašto udbaši svog, pretpostavimo bivšeg druga, denunciraju. Ako je on stvarno bio udbaš, a njegovidrugovi ga cinkaju znači da ih je izdao, što je vrlo pozitivna osobina sa hrvatske točke gledišta. Ako

pak nije bio udbaš, a bivši udbaši ga žele ocrniti znači kako u njemu vide veliku opasnost za sebe i

svoje ciljeve, što opet znači kako je za hrvatske interese važan. Priče su prihvatili i desnikarijeristi, a pošto mu je Tuđman i dalje vjerovao, odlučili su se na radikalnije poteze u kojima biŠuška prikazali kao opasnog radikala kojeg se mora odstraniti iz politike. Organizirali su "napad" na

poljoprivredne strojeve postavljene ispred Borova Sela. Prethodno su Šušku iz sakoa ukralinovčanik, rokovnik i naočale, te su to odbacili pokraj puta, odakle su promatrali kako trojica

poslanih policajaca ispaljuju ambruste na barikade. Ta tri osječka policajca, nakon akcije o tom suse znali i pohvaliti pred prijateljima, a jedan od njih, Nikola Jaman to je kasnije i na sudu potvrdio.Jaman je jedino malo predimenzionirao svoju ulogu u akciji, nije bio vođa već vodić. Priznao je igubitak pištolja na mjestu ispaljenja, što su vojnici JNA kasnije pronašli, kao i Šuškove stvari namjestu gdje su stajali politički "promatrači". General Petar Gračanin, bivši šef savezne Udbe to je

javi svom šogoru Josipu Boljkovcu, tadašnjem ministru MUP-a Hrvatke koji je odmah poželiouhapsiti ministra Šuška, ali mu to nije uspjelo pošto je Predsjednik Tuđman znao gdje je u tomtrenutku Šušak stvarno bio. Organizatori akcije su nakon toga u hijerarhiji HDZ-a pali za najmanje

jednu stepenicu, te do Tuđmanove smrti više se nikad nisu uspjeli popeti do najviših željenih pozicija. ( Kasnije, u Hagu, na suđenju Miloševiću potvrđeno je kako je napad na Borovo Selo

KOS-ova provokacija.) Sljedeća prilika za napad na Šuška dogodio se kad je Boljkovac organiziraoautobusni napad na Borovo selo, čime je stvarno započeo rat. Kako bi za taj, planirano neuspionapad mogao optužiti Šuška tog je dana otputovao u Austriju. Boljkovac je otišao u Austiju i zbog

još jednog razloga, očekivao je kako će JNA nakon većeg broja poginulih ipak krenuti u vojni udar, pa mu je rezervni položaju u Austriji trebao dok se stanje ne smiri. Kad je ministar odbrane Špegelj pokušao realizirati plan napada na 90.000 vojnika JNA sa 16.000 kalašnjikova i dva borbena

kompleta streljiva, Šušak se zajedno sa Tuđmanom tome usprotivio. Vojno nepismenim desničarimaiz vrha HDZ-a Špegeljev plan se dopalo pa su odlučili rušiti Predsjednika Tuđman. On jeodgovorio formiranjem Vlade nacionalnog jedinstva. Špegelj je dao ostavku, pošto je prepoznat kao

provokator koji želi Hrvatsku uvući u zamku, a na njegovu mjestu izmjenjuju se Šime Đodan i LukaBebić. Kako su se pokazali potpuno nesposobnima za organizaciju vojske i nabavu oružja, 18. rujnaza ministra obrane imenovan je Gojko Šušak. Odmah je počeo uvoditi u zapovjednu strukturuhrvatske emigrante s ratnim iskustvom, tzv., legionare koje je postavljao na mjesto instruktora izapovjednika novoformiranih postrojbi. Predsjednik Vlade Manolić stalno ga je pokušavao otudaotjerati raznim podmetanjima. Kada je u Zagrebu minirano židovsko groblje, hrvatski novinari suse raspisali kako je to organizirala »Šuškova ustaška emigracija«. Ovu akciju izvela je titoističkaskupina KOS-ovaca pod nazivom Labrador, a djelovala je unutar zapovjedništva Imre Agotića. Iako

je istraga u aferi »Labrador« brzo otkrila dio mreže kosovaca i udbaša, Manolić je stalno pokušavaoistragu skrenuti na krivu stranu. Čak i kad su srpski generali KOS-a u Hagu potvrdili kako je tonjihova operacija, Manolić nije odustao od svojih priča. Zapovjednici KOS-a su također priznali u



Hagu kako su 91. preko 4,5 tona teških droga rasturili među hrvatskim vojnicima i policajcima ucilju smanjenja borbene sposobnosti, a udbaši koji su dilali već tada su pričali priče kako toorganizira Šušak. Kad su se zaredali incidenti između HV-a i HOS-a Šušak je uspio zapovjednikaHOS-a Parađika nagovoriti da HOS ukolopi u HV, te da sam preuzme MUP. Ljevičarima u vladi

para je počela izlaziti na uši, te je Parađik vrlo brzo ubijen na policijskom punktu. Padom Vukovara18. studenoga 1991. počele su se širiti priče kako su Tuđman i Šušak krivi za to. Najžešći napadi na

Franju Tuđmana, a i Šuška, dolazili su iz Paraginog «Hrvatskog prava». Odmah nakon padaVukovara Manolić je dao uhititi Dedakovića, te je proširio priču kako je to organizirao Šušak, a sveu cilju izazivanja sukoba između Vukovaraca i HOS-ovaca s jedne i HV-a s druge strane. Čitavoovo vrijeme Hrvatska je stalno bila izložena pljački od strane Beograda. Po Jugoslavenskimzakonima sve devize od izvoza, gastarbajtera i turizma, republičke banke su prodavale narodnojBanci Jugoslavije po službenom tečaju, a narodna banka ih je prodavala po puno višoj cijeniuvoznicima. Razlika je ostajala u Beogradu i time je Milošević financirao projekt «velika Srbija».Kad je Hrvatska počela smanjivati uplate devize u Beograd Milošević je ostao bez sredstava, te jeorganizirao upad u monetarni sustav Jugoslavije. Štampanjem zajedničke valute financirao je rat

protiv Hrvatske. Kako bi to spriječili 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je uopticaj hrvatsku valutu, hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske

emisijom jugoslavenskih dinara. Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskogdinara, te su i one na vrijeme naštampale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekolikodana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je

brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba, najčešće iz HDZ-a BiH. Oni koji su tamo imali registrirana privatna poduzeća dobivene jugodinare uplaćivali su na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih švercera devizama. Šverceri su zaradili svoj postotak, aHrvatska je uspjela na srpski teritorij vratiti većinu štampanog novca, te tako vratiti financijski udar Srbiji. I ovu najuspješniju operaciju u finacijskom ratu protiv Srbije lijevi mediji su odmah

proglasili za Šuškovu pljačku Hrvatske.Dana 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić potpisan u Gracu o prekiduneprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U tomtrenutku Srbi su držali oko 60% teritorja BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazumadošlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je nasastanak pozvao Izetbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak jeorganizirao Josip Manolić, koji je istovremeno u medijima proširio glasine kako je to veleizdajaPosavskih Hrvata u zamjenu za Šuškove Hercegovce. U tom trenutku zalihe streljiva i granatazarobljenih u vojarnama koncem 91. bile su pri kraju, a nove količine su stizale u minimalnimkoličinama. Zapovjednik Posavskog bojišta Stipetić, pojedine zapovjednike iz Posavine koji sudolazili u Zagreb izvodio je u šetnju gradom, te im u povjerenju objašnjavao kako je TuđmanPosavinu već prodao, što se može objasniti samo kao namjerno širenje defetizma. Zbog toga je

moral sve više padao, pa su se i javno preko medija počele širiti priče kako su Tuđman i Šušak prodali Posavinu. Defetizam je doveo do tog da su se Posavljaci sve više borili samo za svoje selo, akad bi ono palo više se nisu željeli boriti. To je zahtijevalo sve veću potrebu za postrojbama izHrvatske. Vojnici iz Hrvatske, vidjevši kako se Posavljaci ne žele boriti i sami su gubili borbenimoral, što je sve više vodilo prema raspadu i HVO-a i HV-a. Najveći utjecaj na pad morala imala jeStipetićeva taktika zamjena postrojbi na nivou bojni i brigada, koje su se smjenjivale svakih 15 dananakon čega su odlazili na odmor u Hrvatsku, što je obavještajno teško prikriti i logistički izvesti, pasu pri tim pokretima mnogi ginuli od dalekometnog topništva. Zapovjednici Orašja nisu prihvaćalinjegovu taktiku, već su izmjene vršili na nivou odjeljenja i vodova svakih nekoliko dana, s tim štonitko nije išao na odmor u Hrvatsku. Zahvaljujući tome pogibije pri zamjenama bile su vrlo rijetke,a i moral je bio puno veći pošto su svi znali tko im treba doći na zamjenu. Ovdje nije bilo slučajeva

da jedni odu sa položaja prije nego dođe zamjena. Osim toga Stipetić je imao običaj čestoorganizirati napade i to u pravilu na pogrešnim mjestima. Sve ove greške taktičke prirode pojedinačno nisu uzrok pada Posavine, taktičku grešku može počiniti svaki zapovjednik, ali na



greškama se ući pa se taktika mjenja. Ali to se kod Stipetića nije dogodilo, na pogrešnim taktikama je ustrajao do kraja, što upućuje na njegov strateški cilj, a to je namjerno rušenje borbenog moralavlastitih vojnika. U tome je uspio svuda osim u Oraškom đepu, gdje njegove zapovijedi i nisuosobito poštovali. Srbi se 20. 6. pripremaju za operaciju «Koridor». Angažirali su oko 48.000 ljudi,više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a imalisu i potporu zrakoplovstva. Demoralizirani vojnici HVO-a nisu uspjeli izdržati ovaj višestruko veći

pritisak i bježe, svi osim visoko borbenih branitelja Oraškog đepa. Postrojbe iz Hrvatske dolaze u pomoć pa se linije stabiliziraju. Na stadionu u Slavonskom Brodu vojna policija je okupila oko5.000 dezertera i pobjegulja iz Posavine, a još toliko ih sa desne obale Save čeka na prijelaz uHrvatsku. U nekoliko dana oko 50.000 izbjeglih civila prešlo je u Hrvatsku. Oko 40% vojnikanapustilo je postrojbe. Dezerteri svoje ponašanje objašnjavaju tvrdnjama kako su Tuđman i Šušak

prodali Posavinu, te nema smisla ginuti, a da su logično razmišljali mogli su se upitati zašto ihuhićuju ako je stvarno sve prodano. Da je to istina moglo se tiho ukinuti policijske punktove,okrenuti glavu na drugu stranu, te ih tako prešutno propustiti prema Zagrebu. Zbog sve većegmeđunarodnog pritiska Šušak je 7. 7. 1992. izdao zapovijed o zabrani prelaska postrojbi HV-a uBiH, uz istovremenu zabranu sprječavanja odlaska dragovoljaca na BIH ratišta. U stvarnosti broj

postrojbi iz Hrvatske je povećan, jedino što su prije prelaska Save morali mijenjati oznake na

uniformama. Početkom rujna Srbi ponovno kreću u napade zbog čega ponovno dolazi do velikihžrtava na svim dijelovima ratišta. I postrojbe HV-a počinje zahvaćati sindrom bježanja sa položaja,u čemu su se osobito istakle pojedine pričuvne postrojbe. Interes vojnika iz Hrvatske za odlazak naBIH ratište sve je manji i sve više ih je koji to odbijaju. Srbi 21. 9. u napadima prvi puta koriste i

bojne otrove zagušljivce. U izmjeni na položajima 29. 9. 108. brigada nije uspjela prikupiti ljudstvo pa na položaje koje je trebala zauzeti 4. bojna 108. brg., dolazi samo 35 vojnika. Srbi koriste tu rupu pa prolaze i bočno napadaju 101. brg. HVO-a koja bježi, te razbijaju 3A brg. kojoj je 19 ljudi proglašeno nestalima. 2A brigada zbog gubitaka ne uspijeva u protivnapadu. Linije 6. 10. ne postoje, obrana se raspala. 3A brigada utovara MTS i napušta B. Brod, civili u panici bježe.Posavina je pala, a demoralizirani dezerteri radosno prihvaćaju teoriju kako su za to krivi Šušak iTuđman. Početkom rata sa Muslimanima ljevičari su i za to odmah optužili Šuška, iako su za tostrateške razloge imali samo Muslimani. Trebalo je negdje smjestiti izbjeglice koje su Srbi protjeralisa 70 % osvojenog teritorija, trebalo je osvojiti strateške prijelaze i industrijska središta u srednjojBosni, trebalo je dolinom Neretve osvojiti izlaz na otvoreno more, a ponajviše je u sukobu saHrvatima trebalo homogenizirati same Muslimane, osobito one koji još nisu znali jesu li Muslimani,ili Hrvati muslimanske vjere. Kako bi što duže vezali za sebe muslimanske snage i tako imonemogućili veliku koncentraciju na prostoru između Mostara i Bugojna, hrvatskim enklavama usrednjoj Bosni oružje i streljivo dopremano je čak i helikopterima koje je Šušak hitno nabavio uRusiji čim su počeli sukobi s Muslimanima. Kako do izdvojenih enklava srednje Bosne nijeuspijevao dostaviti dovoljno opreme i oružja projugoslovenski kadrovi u HDZ-u su počeli širitiglasine kako Šušak želi braniti samo svoju Hercegovinu, a srednju Bosnu je prepustio muslimanima

kojima dostavlja čak i oružje, iako je on dostavu oružja morao dozvoliti zbog dogovora sa Iranom(koji je slao oružje, 50% HV-u, 25% HVO-u, 25% ABIH, što je razumljivo ako se zna kako je oko

80% ukupnih linija prema srbima držao HV, dok su HVO i ABIH držali po 10% približno.).Manolić i Mesić, nakon neuspjeha njihove saboterske politike u BiH, tj., nakon što su SAD odlučilezaustaviti iscrpljujući rat, odlučuju rušiti Predsjednika Tuđmana u Saboru, ali zahvaljujući ponajvišeŠušku u tome ne uspijevaju. Uskoro dolazi do sabotaže skladišta streljiva u "Dubokom Jarku", zašto

pokušavaju okriviti Šuška, ali im ni ovaj pokušaj rušenja ne uspijeva. Svi ti pokušaji rušenja su se pokazali neuspješnima, a danas ti isti jugonostalgičarski udbaši i njihovi sljedbenici raznimlaprdanjima pokušavaju "rušiti" mrtvog Šuška, kad ga već nisu mogli srušiti živog. Ali trud će im iovaj puta biti uzaludan. Tuđman i Šušak vremenom će biti sve veći i veći.

Tihomir Čuljak, Osijek

Documents

Gojko Šušak u interpretaciji Tihomira Čuljka