GOD. 4, BR. 4 (2018)

Sarajevo, 2018.

JU Muzej “Alija Izetbegović”

Kapi-kulaPloča 2, Kovači, 71000 SarajevoBosna i Hercegovinawww.muzejalijaizetbegovic.ba

Izdavač:JU Muzej “Alija Izetbegović”

Za izdavača:Adnan Žiško

Koordinator i voditelj školskih radionica:Šejla Cakić

Grafički dizajn kataloga:Nervan Dizdar

Štampa:Dobra knjiga d.o.o.

Tiraž:500

Sva prava pripadaju Muzeju „Alija Izetbegović“.

DOMOVINA, DJETINJSTVO, ODRASTANJE...

Završen je još jedan, četvrti po redu, Konkurs Muzeja „Alija Izetbegović“, u kojem su učestvovali učenici osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini. Tako ovaj Konkurs već pomalo prerasta u svojevrsnu, tradicionalnu smotru literarnog umijeća naše najmlađe generacije, učenica i učenika osnovnih, i onih, nešto starijih, učenica i učenika srednjih škola. U prvim godinama Konkursa, sasvim opravdano, pisalo na teme, u čijem su središtu bili lik i djelo prvog predsjedavajućeg Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, te o hrabrosti pripadnika bosanske armije, o ljepotama naše domovine, koja se, teškim naporom, oporavljala od četverogodišnje krvave agresije, kakvu Evropa nije pamtila od završetka Drugog svjetskog rata. Kasnije su pristigle i nove teme, koje su svojim formulacijama i konotacijama i dalje podsticale patriotska osjećanja mladih, ali i one, oslobođene rodoljubine patetike i redovnih školskih programa, a koje danas, dvadeset i dvije godina nakon rata, interesuju našu najmlađu generaciju: odgoj i obrazovanje, odrastanje, opstanak u još uvijek siromašnoj Bosni, ekonomski razvoj, društvene deformacije, odlasci... Sve one su se, svojom osnovnom intonacijom, i po onome šta bi se, u okviru tih tema, moglo kazati, uklapale u nastojanje rukovodstva Muzeja „Alija Izetbegović“ da kod najmlađe generacije podstiče i razvija ljubav prema domovini, ali, istovremeno, i sposobnost da se razmišlja vlastitom glavom, da se razvija kritička svijest, sposobnost za objektivno sagledavanje svijeta oko sebe. Nisu to nikako neki apstraktni, ideologizirani i imaginarni ciljevi, nego prijeka potreba razumijevanja vremena u kojem uče i odrastaju, kako bi, za nekoliko godina ili deceniju, i oni sami postali ključni i odgovorni nosioci svih bitnih društvenih tokova. A da bi u tom poslu mogli biti uspješni, moraju se na vrijeme sticati umijeća i znanja, prilagođena našim potrebama i ciljevima da se što prije, i što uspješnije, uključimo u zajednicu evropskih naroda. Uostalom, jedna tema sa prošlogodišnjeg Konkursa govorila je upravo o tome da se znanjem i brani i gradi domovina, inspirisana našom nedavnom prošlošću i zahtjevima naše sadašnjosti i budućnosti.

6

U takvom kontekstu, imajući u vidu osnovnu intenciju Organizatora da kod učenica i učenika osnovnih i srednjih škola podstiču ljubav prema svojoj domovini, te pozitivan i kritički odnos prema njenom daljem razvoju, ove godine su ponuđene sljedeće teme:

Za učenike osnovnih škola: - Vrijeme pokazuje da ideja Bosne nije pobijeđena- Sam naš opstanak je naša pobjeda (iz govora A. Izetbegovića)- Pitao (la) sam se: otkud naziv moje škole.

Za učenike srednjih škola:- I mimo želje da se izdvaja i po čemu, postao je vođa jednog naroda- Treba znati u svim prilikama ostati uspravan- Pitao (la) sam se: otkud naziv moje ulice.

Konkurs je objavljen u sredstvima javnog informiranja, a prispjele radove je ocjenjivala Ocjenjivačka komisija u sastavu Hajdarević Hadžem, književnik, Kršo Aida, lingvistkinja, i Musagić Mujo, književnik. Kao i u svim sličnim prilikama, i ovoga puta, Komisija je imala delikatan i odgovoran zadatak da, iz veoma velikog broja kvalitetom ujednačenih radova, izabere one koji se, ipak, svojim literarnim kvalitetom, izdvajaju od ostalih. A to je, obično, nezahvalan posao, uvijek podložan subjektivnom doživljaju pročitanog rada, te stoga i mogućim greškama koje prate rad svakog pa i ovog žirija. Nakon što su članovi Komisije pročitali sve prispjele radove, na prvom sastanku su usaglašena mišljenja o radovima koji su ušli u širi izbor: dvadeset radova učenika iz osnovnih i dvadeset radova učenika iz srednjih škola. Tom prilikom se došlo do zaključka da su učenici osnovnih škola pisali direktnije, naravno i manje vješto, o temama koje su im ponuđene, dok su učesnici Konkursa iz srednjih škola pisali ponekad i cijele male eseje o nekim pitanjima iz tematskog okvira Konkursa, naslanjajući ih na svoje srednjoškolsko znanje i pročitanu lektiru. I kod jednih, i kod drugih se uočava ona prepoznatljiva patriotska linija – ljubavi prema Bosni i Hercegovini i njihove iskrene želje da svoju mladost, mladalačku energiju i znanje stave u funkciju što bržeg prevazilaženja brojnih teškoća kroz koje prolazi naša domovina.Ovogodišnji radovi su nas istovremeno upozorili da pred našim očima raste jedna sasvim nova generacija, generacija koja nije zapamtila rat, pa o njemu samo sluša od svojih roditelja. Danas je to generacija SMS - komunikacije, fejzbuka, interneta, digitalnog i virtualnog svijeta, pa sve to treba imati u vidu i u njihovom odgoju i obrazovanju, kao što se sve to mora uvažavati i dok čitate njihove literarne radove, ne samo one koji stižu na ovaj i slične konkurse, nego i u njihovim redovnim školskim obavezama.Ocjenjivačka komisija, završavajući svoj ovogodišnji rad, još jednom je apostrofirala izuzetno vrijedno nastojanje Muzeja „Alija Izetbegović“ da, uz pomoć nastavnika i profesora osnovnih i srednjih škola i njihovih direktora, i na ovaj način, vrši edukaciju naše najmlađe generacije. Ova ideja je posebno značajna, ako se zna da se u redovnim školskim planovima i programima potpuno preskaču neke važne činjenice iz naše novije historije, ili se, pak, stidno govori o onome što je bitno odredilo sadašnjost i budućnost svih nas, pa i onih najmlađih. Istina je ljekovita, i za ovo i za svako drugo vrijeme, te je, bez mržnje i militantnog prizvuka, treba isticati u svim prilikama, pa i na ovaj način, kroz literarni iskaz učenika osnovnih i srednjih škola.

7

***

Ocjenjivačka komisija je jednoglasno došla do zaključka da, u konkurenciji učenika OSNOVNIH ŠKOLA, treba nagraditi sljedeće učenike (ce):Prvom nagradom Zijada Avdičevića učenika VII2r.., Osnovne škole „Teočak“ – Teočak Drugom nagradom Adnu Višća, učenicu IX r. Osnovne škole „Olovo“ – Olovo Trećom nagradom Adnu Kahrimanović, učenicu VI3 r. Osnovne škole „Fatima Gunić“ Sarajevo

U kategoriji SREDNJIH ŠKOLA, nagrađuju se sljedeći učenici (ce): Prvom nagradom Afaneh Iman I3r. učenik Pete gimnazije – Sarajevo Drugom nagradom Marija Babić, učenica I r. Srednje tehničke škole „Kemal Kapetanović“ – Kakanj Trećom nagradom Ajla Hajruši, učenica II r. JU Gimnazija – Mostar

Pored nagrađenih učenica i učenika, Ocjenjivačka komisija smatra da treba istaći i veoma uspješne radove još jednog broja učesnika Konkursa. U kategoriji učenika osnovnih škola takvo priznanje su zaslužili:1. Amila Tucović, učenica IXa r., JU Osnovna škola „Mustafa Ejubović-Šejh Jujo“ Mostar2. Arslan Omerović, učenik IV1r. Osnovne škole „Pofalići“ – Sarajevo i3. Ajdin Hurić, učenik IXc r. Druge osnovne škole – Živinice

U kategoriji učenika srednjih škola, ovakvu pohvalu su zaslužili:1. Lamija Bećirević, učenica IIb r. Prve bošnjačke gimnazije – Sarajevo2. Eldin Nakićević, učenik I r. Mašinske škole – Tuzla i3. Dean Džebić, učenik Prve srednje škole „Dr. Husein Džanić“ – Velika Kladuša

Nakon što se upoznala sa svim prispjelim radovima i nakon što se opredijelila za nagrađene i pohvaljene radove, Ocjenjivačka komisija smatra da svi učesnici Konkursa zaslužuju priznanje i zbog toga što su se opredijelili da pišu o temama koje su im zadate, kao i zbog napora koji su uložili u literarnoj realizaciji tih tema. Sigurni smo da će neki učesnici ovogodišnjeg Konkursa u narednim godinama napisati radove koji će zaslužiti i najviša priznanja, te im u tome i u njihovom daljem školovanju želimo mnogo uspjeha.

Sarajevo, februar 2018.

8

Sjedim u tišini sobe. Misli mi lete daleko odavde, do rodne zemlje moga oca. Do njegove domovine, Palestine. Njemu je domovina tako daleko, a meni moja tako blizu, u samom srcu. Zastaje mi dah i osjećam bol u grudima. Sve me nešto steže oko srca. Tražim način da sebi približim patnju ljudi koji nemaju ni krov nad glavom. To su ljudi koji svaki dan dočekuju sa strahom, ne znajući šta ih čeka, šta će se desiti. Ali, oni idu dalje. Ne predaju se. Uporno traže sreću u toj zemlji, u svojoj napaćenoj zemlji koju im, pedalj po pedalj, nasilno i nepravedno otimaju. Lome im i krše ono što su sadili godinama. Uništavaju im čak i maslinu, drvo koje im život znači. Drvo čija je grančica, koje li ironije, simbol mira. Žive između zidova koji ih razdvajaju od drugih. Teško im je. Ali, osmijeh na licu mog oca i njegovih napaćenih sunarodnjaka i dalje ostaje. To je osmijeh gorčine, straha, bola, snage, prkosa. Uprkos tenkovima, granatama, uprkos strahu - djeca se igraju. Mladi se udaju, žene. Oni se ne predaju. A gdje je moja zemlja? Tu gdje sam ja. Da li da idem iz nje, da je napustim, da je ostavim iza sebe? Ne, ja neću odavde. Uporno tražim način da sutra, zajedno sa mladima ove zemlje, napravim nešto dobro, pozitivno, drukčije, nešto bolje po čemu će nas pamtiti. Ja se nadam. Da nema ove nade u meni, u ljudima, svi bismo bili izgubljeni. Mi smo oni koji želimo da ostanemo tu, bez obzira na teškoće, neumorno i uporno tražeći svoje mjesto pod suncem, pod blistavim bosanskim zvijezdama. Moramo se boriti zbog onih koji su dali svoj život da bi nama bilo bolje. Oni nisu živi. ali. oni su pored nas djelima, baštinom koju su nam u amanet ostavili. Njihovi nišani nas čuvaju. Uspravni, kakvi i mi treba da budemo. Oni su pali boreći se hrabro za svoj cilj. I mi smo spremni da se borimo, a cilj nam je da dostojanstveno prebrodimo svaku prepreku koju nam život donese. Jer - život nisu samo procvjetale ruže. Život je i trnje kojim su ruže okružene. Osjetimo li gorčinu suza, ponekad nečiju ružnu riječ, bol dragih osoba - znajmo da je i to život. Želim da i drugi saslušaju mene, nas. Mojoj Bosni pokušali su da otmu sve, ali, dušu joj oteti nisu mogli. Ni njeno dostojanstvo. Koliko god patila i suze ronila, djeca Bosne i Palestine, moje domovine i domovine moga oca. rastu, smiju se, igraju i nadaju se. Te naše dvije majke uspravno stoje i čuvaju nas. Mi, njihova djeca, stojimo na bedemu i budno motrimo, čuvamo njihovu slobodu, njihovu čast, dostojanstvo. Naučili smo da čvrsto stojimo, uspravno, makar nam rane krvarile u najtežim mukama. Uspravno, poput srednjovjekovnih bosanskih vitezova, poput čuvara sa kamenih stećaka, desnice uzdignute u zakletvi da nikad nećemo pognuti glave pred zlom, pred nepravdom.

Treba znati u svim prilikama ostati uspravan!

Afaneh Iman I-3Peta gimnazija Sarajevo

9

Život je za sve nas jedno nepredvidivo iskušenje. Katkad bajka, često patnja, sve zavisno od toga kako se postavimo spram onog što nam pruža. Biti kukavica nije izbor, niti opcija. Skoro da nema trenutka kad nismo u toj vrtešci života, ubačeni tu bez pitanja, bez prava glasa, u taj ringišpil silnih okolnosti, situacija, patnji, stradanja, sretnih momenata, novih i starih ljudi, prijatnih, neprijatnih, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, sjećanja, osjećanja, nadanja. Često gubimo, padamo, dižemo se, pa dobijamo. Zašto se ljudi ljute na loše trenutke, stvari, ljude, događaje? Jer se ne znaju iznijeti s njima? Poenta ove priče leži upravo u tome, kako ostati dignute glave onda kada se čitav svijet obrušava na nju! NE, ne obrušava se. To je samo dojam. Naša percepcija. Pogled čovjeka koji nije naučen da se suočava. Ključ odgovora na pitanje kako ostati nesalomljiv i u najtežim momentima nalazimo upravo u čovjekovoj odluci da on bude onaj koji će diktirati tok događaja u svom životu. To nije nešto što se stiče preko noći, naprotiv to je proces koji zahtijeva godine učenja i godine iskustva. Izreka koju smo u prilici svakodnevno da čujemo “Na greškama se uči” treba da nam posluži kao vodilja u teškim momentima jer, onda kad smo svjesni svojih grešaka, kad ih spremno prihvatimo, priznamo i ne odbijemo, tad smo dovoljno zreli da obavimo jedan “odrasli” razgovor sam sa sobom. On podrazumijeva suočavanje sebe sa drugim sebe. Jedan je zreo, drugi se plaši. Onda kad zreli nauči i odgoji uplašenog sebe, kada od kukavice izgradi samosvjesnu ličnost spremnu da loše stvari, momente, ljude preokrene u svoju korist i izvlači iz njih pouke za budućnost, tad učimo kako doći do momenta kad spoznamo kako i na koji način ostati uspravan u svim prilikama i neprilikama. Taj proces nije bezbolan i lak, ali rezultati su ono što nam u svemu treba biti stimulacija i motivacija. Da ostaneš uspravan i nesalomljiv, prvo upoznaj sebe.

Treba znati u svim prilikama ostati uspravan!

Babić Marija, I razred Srednje tehničke škole „Kemal Kapetanović” u Kaknju

10

“Ako hoćeš dići se visoko, na jednome stanovištu budi. I tu stani poput čvrste stijene! Znaj da nije običaj u ljudi mijenjati svoje uvjerenje!” - stihovi su poznatog bosanskohercegovačkog pjesnika Arifa Hikmeta. Može se reći da su ovi stihovi sinonim za jednog velikog čovjeka i državnika kakav je bio rahmetli Alija Izetbegović. On je bio čovjek snažnog i slobodnog duha, kojeg narod pamti kao ponosnog vođu. Čovjek koji je narod Bosne i Hercegovine nosio duboko u svom srcu. Uspravnost koju je nosio u sebi bila je njegova zvijezda vodilja u svim prilikama. Razmišljao je čiste savjesti u svim situacijama u kojima se našao. Kao vođa jednog naroda trebao je imati veliku snagu da se izbori protiv svih osuda i izgradi multireligijsku i multinacionalnu državu. Alija Izetbegović je stalno propagirao da se mora štititi nejač, da se ne smiju rušiti vjerski objekti drugih religija i da u takvom pravcu treba graditi savremenu državu Bosnu i Hercegovinu. U mislima je stalno imao jednu viziju za svoju državu: cjelovitu i demokratsku zemlju u kojoj se ne traži osveta već pravda. Jedan poznati pravnik jednom prilikom je rekao “ nisam sreo osobu poput predsjednika Alije Izetbegovića koja poznaje duh, ideju, misao, značaj i granice prava”. Svu snagu u životu crpio je iz svoje uspravnosti i ponosa. Ostati uspravan za Aliju nije značilo samo biti jak noseći se sa životnim nedaćama i problemima, već ih pravično razrješavati i ostati na pravom putu, svjestan svojih postupaka. Lijepo je biti uspravan i ponosno dići glavu zbog uspjeha, i tada smo ponosni. Ako podignemo glavu i suprotstavimo se neuspjehu i nedaćama koje su nam se našle na putu, tada pokazujemo svoju hrabrost. Uspravno stojeći možemo pokazati koliku snagu duha imamo, koliko smo odvažni i smjeli da se borimo protiv osuda koje nas čekaju iza ugla. Kleknuti pred svakim iskušenjem koje nas zadesi, bježati od svakog problema, imati nevjericu u sebe i svoj cilj, jednako je odustajanju. Odustajanje nije čin jakih i velikih ljudi poput Alije Izetbegovića. “Kada sve proživiš i izdržiš, kada nakon stotinu pokleknuća ponovo podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe, stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla”- riječi su Alije Izetbegovića u kojima svi možemo pronaći volju i snagu da ostanemo uspravni u svim životnim prilikama. Trebamo prvenstveno vjerovati u sebe, ne bojati se mjesta, okoline i ljudi koji nas okružuju pa makar i da nemamo podršku u njima. Kada uspijemo u svojim namjerama, ostvarimo svoje želje i ciljeve osjetit ćemo punoću života i zadovoljstvo, a kad budemo zadovoljni sobom bit ćemo zadovoljni i drugima. “Ostani uspravan, kako ćeš malen ispod zvijezda...” malen, bezvrijedan

Treba znati u svim prilikama ostati uspravan!

Ajla Hajruši II razred JU Gimnazija Mostar

11

i nezadovoljan svojim životom, životom u kojem nisi uspio u svojim namjerama jer nisi hodio uspravno, podignute glave. “Kojim god putem da kreneš, na kraju čeka te smrt i sve se završava propašću, i ti ćeš umrijeti, zato ostani uspravan”. Ovim stihovima koje je napisao kao “poruku sebi”, nekoliko godina prije smrti , naš predsjednik Alija Izetbegović je podsjećao sebe na prolaznost ovog života i na važnost ljudske uspravnosti. Poručio je da svaki čovjek uprkos najtežim životnim iskušenjima mora ostati dostojanstven i hrabar. Alija Izetbegović je imao svoju misiju za koju se borio, a ostati uspravan za njega je značilo biti “čvrst kao stijena”, ostati na svome stanovištu i vjerovati u uspjeh. “Bacimo pogled u nebesa plava, gore zvijezde prethodnice nikakva svjetla ne daju, dok svemirom zvijezde stajaćice blagorodno svijetlo prosipaju”- kaže opet naš pjesnik. Rahmetli Alija Izetbegović je bio poput zvijezde stajaćice koja je rasplinula svoju svjetlost po svojoj domovini, oplemenila ljude znanjem i mudrošću, i urezala nadu za bolju budućnost svih građana Bosne i Hercegovine. On je nastojao motivirati mladost da se više obrazuje i tako shvati važnost svoga identiteta. “Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju”- poručio je svima nama. Čak i danas, nakon njegove smrti Alija Izetbegović je ostao zvijezda vodilja mnogim mladim ljudima koji vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i uče iz njene prošlosti.

Kao da je u pitanju neka ukleta zemlja, sve se čini da joj se razori prijeko potrebni mir, da joj se sinovi zamrze, zavade i odu daleko, u neku tuđu i hladnu zemlju. Ponekad pomislim da su i uspjeli, da nas je svakim danom sve manje, ali onda se iznova probudi nada, jer vidim da opstajemo uprkos svemu i srcem čuvamo svoje parče zemlje pod nebom - svoju Bosnu.Nije u njoj sve potaman, ne teče med i mlijeko, nikad i nije, ali prkos koji nosi u sebi svako drvo, brdo i rijeka, očito je dovoljan da vijekovima trajemo. Ova izmučena i napaćena zemlja i dalje mami uzdahe svojom ljepotom, pa i nakon što su se mnogi poigrali njome i pokušali prekrajati njenu budućnost. Umjesto smiraja, na krhka bosanska leđa bi da natovare bespotrebne sukobe. Ne nasjedajmo, jer Bosna nije ni moja, ni tvoja, već naša, a kad je nešto naše, čuva se, voli i njeguje .Dokažimo da nismo opstali uzalud, da naš opstanak uistinu jeste pobjeda. Pobjeđujmo i dalje svakoga dana - mirom i suživotom. Bosna je kuća svih nas, a u kući koja se ruši, nema sreće ni za jednog stanara, ma ko on bio.

Sam naš opstanak je naša pobjeda

Zijad Avdičević VII-2 OŠ „Teočak” Teočak

12

Život na Vratniku više nije bio isti. Nekadašnja okupljanja živahne djece i omladine po mahali, zamijenila je pustoš i jednoličnost, te pjesma sjevernjaka koji često Sarajevo posjeti s planina i zagrli ga svojim ledenim zagrljajem. Već nekoliko dana najavljuje da se sprema velika mećava, pa niko iz kuća nije izlazio. Kažu, ko god dođe ovdje, ostane bez daha kad pogled uputi na kraj mahale, prema staroj zelenoj kapiji. I dan danas tamo stoji konak sa kestenom u dvorištu, kraseći ovu jedinstvenu četvrt svojim postojanjem, poput stare tvrđave u Jajcu, Srebreniku, Travniku... Baš kao sami konak, kestenje ostao spomenik koji svjedoči da vrijeme brzo prolazi. Zasađen je za vrijeme rata, te od tog perioda raste iz dana u dan, ponosno pokazujući da mu tada granate i puške nisu mogle ništa. Širi se široko prema nebu kao da želi da ga dotakne. Svoje ogoljele grane, prekrivene bijelom čipkastom odjećom, naslonio je na prozor sobe u kojoj je boravila Lejla. Obavljala je podne-namaz i ovoga mubarek petka, 25. dana u mjesecu novembru, kada je kesten toliko zatresao svojim granama da se prozor sobe naglo otvorio, želeći dobrodošlicu vjetru što prolazio je kroz cijeli konak, hujajući toliko da se ledila krv u žilama. Nakon obavljene molitve, Lejla ustade i zatvori stari pendžer s drvenim oknom, zaustavljajući svoj pogled na kesten i mahalu, te slušajući zvuke koji je podsjetiše na skoro zaboravljenu, ali poznatu melodiju ratnoga Sarajeva: granate, uzvici, jauci, plač... Nije mogla zaustaviti da njenim, kao kašmir mekanim licem, poteknu suze iz očiju boje dragog kamenja, jer povjetarac joj vrati sjećanja na davnu 1994., od koje prođe tačno 22 godine. Misli su joj navirale poput neke bujne rijeke, poput Miljacke, Bosne, Drine, Save, ljepotica ove naše, najljepše nam domovine. Prvo čega se sjeti, bijaše njen rahmetli djed Mustafa, kad se vraćao sa džume-namaza, obavljenoj u podrumu kuće njegovog komšije, sa još trojicom starih ljudi. Djedov lagani korak se nije mogao ni čuti od glasnih zvukova rata, ali njegov hod je bio isuviše odvažan za čovjeka tih godina. U trenu kada svoju Lelu ugleda kako ga na zelenoj kapiji čeka, naborano lice bi poprimalo vedrinu, uz blagi smiješak, onda uslijedi najjači zagrljaj na svijetu. I tako zagrljeni hodaju prema kućnom pragu-podrumu, poput poznanika koji se nisu vidjeli dugi niz godina, prkoseći svemu što se zbivalo oko njih. Samim tim što joj je donosio sreću svojom pojavom i gracioznošću, tog dana joj je donio i rođendanski poklon. Lejla se poslije čudila kako je djed za nju imao upakovan paketić u sjajnoj kesici, za njen tada 14. rođendan. To su bile šećerlame, poput onih za vrijeme Bajrama. Na siniji

Sam naš opstanak je naša pobjeda

Adna Višća, IX razred OŠ „Olovo” Olovo

13

postavljenoj na tkanom ćilimu njegove hanume, djeda Mustafu je čekao skromni ručak, pripremljen s mnogo pažnje i ljubavi unuke Lejle: prepečeni krompir, te kompot od zaliha suhih šljiva. Ugledavši to, pomalo iznenađen, jer prethodnog dana su gladni bili, bio je zahvalan Bogu i na ovome što mu je dao. Osjećao bi istovremeno tugu i ponos zbog svog curetka, svoje Lele što morala je odrasti prije vremena. Tako je i bilo. Rat je ubrazao njenu mladost, potisnuvši djetinjstvo u nepovrat. Mada u mnoštvu loših, ipak je to imalo i poneku dobru stranu; bila je podrška djedu, a i on njoj. Tokom opsade grada Sarajeva, nije bilo struje, njen babo i brat su bili na linijama odbrane, mama na poslu, dok su njih dvoje vrijeme provodili uz svijeću, ćaskajući o svemu što bi djevojčica željela znati. Posebno je voljela slušati priče o domovini, legende od Kulina bana do današnjih dana, o onome ratu iz 40-tih, pa sve do ovoga Dana državnosti - kada bosanci ratuju za ideju svoje države, koji vjeruju:”.....da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno”. Još od ‘92. godine, njihovo vrijeme se svodilo na analiziranju svega što se zbiva u glavnom gradu i cijeloj domovini. Lejla je neke djedove riječi i pribilježila na požutjeloj hartiji, što jedini je trag od njoj vrijedne, knjige za historiju. Pisala je, u isto vrijeme užasavajući se saznanjem o tome koliko je ljudi tokom protekle tri godine rata dalo svojih života, koliko ih je otišlo u boj i nikad se nisu vratili, a voljeni su ih čekali. Čekale su ih njihove majke, nane, njihove sestre i djevojke. Dok su se srca gasila, zgrade su gorjele. Gorjele su: Vijećnica, knjižare, bolnice, džamije... S njima su željeli spaliti našu prošlost, te sve ono stoje svjedočilo o historiji Bosne i Hercegovine i njenog naroda. Ni tada dušmanovo srce nije osjetilo toplinu, jer dušman srca nema. U jeku svih tih dešavanja, ljudi u Sarajevu bi opet dižući se iz pepela, obavljali svakodnevne poslove i zarađivali pokoju paru. Opirali su se ratnim strahotama, ali su se tužne priče ipak nizale, donoseći samo još jednu bujicu gorkih suza. Jedna takva priča jeste granatiranje na pijacu Markale, u mjesecu februaru, 1994. godine. Bila je to ratna subota, kao i one prije nje, ali Sarajevo će je pamtiti po masakru, pamtit će je cijela BiH po stradanju nevinih ljudi. To nije bio samo jedan dan, to su bile četiri godine ratovanja širom domovine, sa velikim brojem šehida - minulih duša koje će svoje mjesto naći u Džennetu. Njihova mezarja će pokriti zelena busenja, kao što Lejlinu avliju i dalje pokriva hlad kestena, posađenog na prelazu jesen-zima, te ‘94-te godine, tada kada se djed Mustafa vratio sa džume-namaza. Nakon obavljenog ručka i predavanja najumilnijim glasom, uzeo je abdest i svojoj ,.drugoj polovini duše” proučio jasin. Tek nakon svakodnevne ..obaveze”, uze sadnicu u svoje drhtave, iznemogle ruke. Dok je sadio kesten u dvorištu sa svojom Lelom, djed je dugo šutio, nije progovarao. U tih nekoliko minuta, vladala je tišina u kojoj se čuje uzdah. Nedugo nakon toga, u daljini se čuo dobro znani zvuk, koji se sve više približavao. Od tada, Lejla se ništa ne sjeća, izgubila je svijest, nakon što je prokleta granata pala u blizini, te se rasprsla u hiljade komadića. Kada se probudila, tek je doživjela košmar u stvarnosti: osjećala je bol u lijevoj

14

ruci prekrivenoj krvlju, a pogled na desnu stranu, tamo gdje je ležao njen dobri djed, ostaje prizor zauvijek urezan u sjećanju. Dozivala ga je, ali uzalud. Već je bilo kasno. Njen djed je preselio na Bolji svijet na njen rođendan i na Dan državnosti svoje zemlje, koju je na srcu nosio i neizmjerno volio. Izgubila je lijevu ruku, a djed-Mustafinim odlaskom, i svoju ..desnu ruku” koja je uvijek bila tu za nju.Od toga dana je zavoljela samoću, a čovjeku nema veće patnje od osame, tada su bolovi i muke veći i teži, sve je crno poput mrklih noći u gustim šumama. Tada su savjest i srce žešći od svih vladara i sultana koji su ikada vladali Bosnom. A samo je Jedan Kadija, i svi se Njemu vraćamo.Nekadašnju djevojčicu, sada ženu, isti onaj povjetarac, te zvono na vratima, vratiše u stvarnost. Na ulazu kuće je dočekaše njeni najmiliji: roditelji, brat, njen muž. djeca, sa tortom, te žutim, plavim i bijelim balonima. Bijaše to prijatno iznenađenje tog neradnoga, snježnoga petka, dana kada su Lejlina osjećanja bila pomiješana: sjeta na dragog djeda, godišnjicu njegove smrti, te radost zbog bogatstva koje posjeduje danas. A čovjeku je dovoljno da voli i bude voljen, baš kao što Meša Selimović kaže:”Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se bez razloga, smijaćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom - što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog!” Baš poput one zabilježene rečenice koju Lejla i dan danas, iz knjige rahmetli predsjednika čita i koja je i nakon dvije decenije održava: “Kad izgubim razloge da živim, umrijeću”. Ni toplina konaka ih nije zadržavala da ostanu unutra, te su svi izašli vani. kraj velikog kestena, gdje su se djeca igrala, pa se graja razlijegala niz oživljeni Vratnik. Tamo, gdje ostala je priča o čuvenom kestenu, koji je simbol za jednu državu, čiji korijen simboliše ljude poput rahmetli predsjednika, djeda Mustafe i ostalih šehida, a njegove grane su mlade generacije, poput ljiljana slobode, koji se ponose na svoje korijene, koji će se za nju uvijek boriti i truditi da opstane, jer “sam naš opstanak je naša pobjeda”, tako je rekao rahmetli Alija Izetbegović.

Dragi čitatelju, znaš li ko je bila Fatima Gunić?Znaš li priču o prkosu, ljubavi, hrabrosti i borbi jedne učiteljice, majke i heroine koja je ljubav prema domovini, djeci i svom poslu platila najskupljom cijenom, svojim životom?Kada sam bila mala nisam znala zašto u mom naselju stoji bijeli spomenik ispisan zlatnim slovima.

Pitala sam se: otkud naziv moje škole

Adna Kahrimanović VI3 OŠ „Fatima Gunić” Sarajevo

15

Čija su to imena Adis, Vedad i Feđa? Ko je bila učiteljica Fatima Gunić?Polazak u školu poseban je dan u životu svakog djeteta. Tako sam i ja s ponosom pričala o prvom danu u školi i o nazivu moje škole. Sjećam se da sam mamu ispitivala - Ko je Fatima Gunić? Da li će ona biti moja učiteljica? Zamišljala sam - sigurno je to najljepša i najbolja učiteljica u školi, čim je škola po njoj dobila ime. Međutim, istina je bila tragična, surova i bolna. Učiteljica Fatima Gunić, zajedno sa svoja tri učenika ratne 1993. godine, 9. novembra, ubijena je na času dok je učenicima prenosila znanje. Uporno i hrabro prenosila je znanje uprkos stalnom zločinačkom granatiranju sa brda oko Sarajeva. Tog strašnog dana pored učiteljice Fatime žrtve su bili i njeni učenici Mujala Adis, Vedad Mujkanović i prvačić Feđa Salkić. Tog kobnog dana zločinci su roditeljima iščupali srce iz grudi i oduzeli jedinu majku djeci. Pali su kao nevine žrtve rata, kao prkos i ponos opkoljenog Sarajeva. Moji roditelji kažu da se u ratu svako borio na svoj način, vojnik na ratištu, doktor u bolnici, a učiteljica Fatima u školi. Hrabro, ponosno i prkosno u podrumima podučavala je svoje đake s ljubavlju i brigom do posljednjeg daha, dana svoga života.Danas nema učiteljice Fatime, nema Vedada, nema Adisa, nema Feđe, ali žive sjećanja. Živi sjećanje na lik učiteljice Fatime, na njeno djelo u imenu škole, u sobi uspomena, u svakom učeniku i u svakom nastavniku moje škole. Pažljivo i ljubomorno se čuva od zaborava da se nikad ne zaboravi ko je bila učiteljica Fatima, ko su ubijeni učenici i po kome moja škola nosi/ je dobila ime.

16

Sanjao sam sinoć, Bože sačuvaj, Da nema Bosne... Kad u snu to vidjeh Da je sve nestalo,oči mi ovlažile.Otkud to...Svi je rušili, svako na svoju stranu vuk’o... I uvijek je bila tu. I Bože sačuvaj, Nestade u vidu magle bez ičega.Na koljenima sam bio i rukama napaćenimpokrio lice.Jest ja to plačem... Nije to, Bože sačuvaj, stid...Moj otac, njegov otac,

njegovog oca otacSvi oni ginuli za nju, a meni, Bože sačuvaj, pred očima nesta. Probudih se, fala Bogu... U pola noći i pogledah kroz pendžer... Ma to gore svjetla njena. Ima je...Nije nestala od ratova,Bože sačuvaj, danestane od sna...Sve što je ostalo od nje,Bože sačuvaj,Da nestane od sna...Sve što je ostalo od nje,Bože sačuvaj mojojdjeci...

Bože sačuvaj

Pitala sam se: otkud naziv moje škole

Ajdin Hurić IXcDruga osnovna škola Živinice

Amila Tucović, IXaJU Osnovna škola „Mustafa Ejubović-Šejh Jujo” Mostar

Ja se zovem Amila i živim u Mostaru. Učenica sam Osnovne škole „Mustafa Ejubović-Šejh Jujo”. Moja škola jedna je od najljepših i najboljih u Mostaru. Kada sam krenula u prvi razred, uvijek sam se pitala zašto moja škola nosi ovo ime i ko je uopće taj Mustafa Ejubović. Željela sam istražiti nešto o njemu jer me interesovalo zašto škola nosi ime ovog čovjeka. Šta je on uradio pa da zasluži tako vrijednu

17

titulu? U početku sam mislila daje on izgradio ovu školu. Prolazile su godine a ja nisam znala zašto je moja Osnovna škola „Mustafa Ejubović-Šejh Jujo.” S obzirom da moja škola svake godine svečano obilježava svoj rođendan, mi, učenici, uvijek prisustvujemo tom velikom događaju. Jedne godine na priredbi su spomenuli čuvenog Šejh Juju. Naime, on je bio jedan mudrac koji je rođen u Mostaru i od velike je važnosti za naš grad. Kada sam došla kući čitala sam na internetu o Šejh Juji. Saznala sam mnogo zanimljivih činjenica o njegovom životu, ali sam se također čudila da mi niko nikada nije ispričao ko je taj Šejh Jujo, stidila sam se svog neznanja. Mustafa Ejubović spada u vrstu najistaknutijih bošnjačkih pisaca na arapskom jeziku. Rođen je 1651. godine u Mostaru, gdje je i umro 16. jula 1707. Ono po čemu ću ga ja pamtiti i pričati o njemu, jesu njegove knjige koje je napisao. Pisci nikada ne umiru, njihova djela su vječna, tako ću i ja pamtiti Šejh Juju jer je on pomoću svojih knjiga nesebično prenosio znanje na mlađe generacije. On je dragulj našeg grada i naš ponos. Rijetki su ljudi kao što je on, rijetki danas istinski tragaju za znanjem a Šejh Jujo je tragao za znanjem i prenosio ga na druge ljude kroz svoja djela. Živio je u Istanbulu, a onda je poželio da se vrati u rodni grad i kako je rekao: “Uzavrela je ljubav prema rodnoj grudi. Osjećam da blagi vjetar svemilosnog dolazi iz Hercegovine i nemam snage da odolim zovu rodne grude.” Nadam se da će njegove riječi biti vodilje i našim generacijama, trebamo tražiti znanje, ali nikada ne zaboraviti rodni grad, domovinu i uvijek joj se vratiti.

Nekada davno, još prije nekoliko vijekova, ispod lijepog brda Huma, u najljepšem gradu Sarajevu, ljudi su osnovali jedno naselje. U početku je imalo samo lijepu prirodu i čist zrak, a u njemu nije bilo puno stanovnika. Ali, prije stotinjak godina, to naselje je počelo da raste i širi se, skupa sa gradom, i postajalo je sve veće i ljepše. Sve je više ljudi željelo živjeti baš tu. Kasnije su se u njemu izgradile i stambene zgrade i fabrike. Iz njegove najveće i glavne ulice Humske, koja je ime dobila po brdu na kojem leži cijelo naselje i u kojoj živim sa svojom porodicom, su se, kao krošnja, razgranale mnoge druge ulice i sokaci, pune ljudi i djece. Zato je dobilo i svoju osnovnu školu, malu ali posebnu, koja i dan danas svojim đacima pruža drugi dom i znanje za cijeli život. Škola se takodjer mijenjala i rasla skupa sa naseljem. Ove ćemo godine obilježiti 70 godina od njenog nastanka.Moja mama mi je pričala da se, u vrijeme kada je ona išla u tu istu školu, zvala po jednom poznatom prosvjetitelju i piscu, Dositeju Obradoviću. Međutim, tokom

“Moja škola se zove...”

Arslan Omerović, IV-1, O.Š. „Pofalići”, Sarajevo

18

agresije na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu i njen glavni grad Sarajevo (1992.-1996.), škola je promijenila svoje ime u Osnovna škola „Pofalići”. Nije to bilo samo zato što se nalazi u naselju sa istim imenom. Drugi i važniji razlog je bio taj što je to ime i to naselje na samom početku agresije, u maju 1992. godine, postalo nadaleko poznato. Postalo je herojsko jer su njegovi stanovnici, zajedno sa drugim braniteljima grada, uspjeli odbraniti cijeli grad i državu od užasnih napada tada nadmoćnijeg neprijatelja. U historijskoj Pofalićkoj bitci, jednoj od najznačajnijih u cijelom ratu, oni su spriječili podjelu grada i države, a mnogi su u njoj dali i svoje živote.Zato se moji drugari i ja ponosimo imenom naše male ali velike škole i time što smo njeni učenici. Kome god kažemo kako se zove, svi znaju da dolazimo iz hrabrog i herojskog naselja u Sarajevu, gdje se branila cijela domovina i njen glavni grad. Svi znaju da su heroji koji su se borili i dali svoje živote za nas također rasli u našim Pofalićima i bili djeca ove iste škole. A mi ih ne smijemo nikada zaboraviti, već vječno čuvati uspomenu na njih. Da ih nije bilo, ni mi danas ne bismo bili ovdje, ne bismo imali tu sreću i čast učiti i raditi u našoj dragoj školi.Naša škola ide dalje, u budućnost, i svi se tome radujemo. Odrasli kažu da ćemo uskoro dobiti novu, i veću, pa nas i to raduje. Neka ona bude i veća i bolja, i mi u njoj i bolji i snažniji, ali jedno se neće i ne može više promijeniti: njeno veliko ime koje nosi s ponosom i kojim se dičimo svi mi koji u njoj odrastamo i pripremamo se za život.

Treba znati u svim prilikama ostati uspravan

Dean DzebićPrva srednja ,,Dr. Husein Dzanić” Velika Kladuša

Snaga čovjeka pored njegovog karaktera svakako se mjeri i po njegovoj mentalnoj snazi i borbi za nečim i ka nečemu. Da bi čovjek ostao uspravan u svijetu okrutnih, a pritom u kojem vlada životinjski zakon jačeg u odnosu na slabijeg on mora zaista da ima jasan cilj i motiv borbe. Ostati uspravan ne znači nužno biti pobjednik nekog dešavanja, ponekad i dostojanstven poraz znači da si ipak ostao uspravan i doslijedan. Borba za uspravnost za mene kao jednog mladog čovjeka prije svega predstavlja borbu sa svakodnevnim mukama jednog mladog Krajišnika. Dozvoliti ću samome sebi da pokušam prikazati šta je to uspravnost ljudi mog podneblja. Njima koji vjekovima prkose historiji, geografiji pa čak i politici, a da pritom uvijek stoje gordo i uspravno visoko podignute glave. Dolazim iz šehidske porodice koja je dala mnoge sinove koji su uspravno krvarili na braniku domovine. Kroz historiju Bosne i Hercegovine bilo je relativno mnogo onih koji su odlučno stali

19

i uspravno dočekali sve one koji su tada smatrani za veće i jače. Uzmimo primjer Husein-kapetana Gradaščevića koji se odmetnuo te stvorio vojsku ljudi oko sebe koja je bila nezadovoljna odnosom Porte prema tadašnjem Bosanskom ,,ejaletu”. Primjer manje poznate ličnosti iz historije Bosne i Hercegovine jeste primjer Huske Miljkovića, čovjeka iz naroda uz kojeg je taj isti narod bio ustrajan u jasnim idealima te borbi protiv nacizma i fašizma. Ali ako bismo analizirali sve pojedince koji su bili ustrajni na putu borbe za Bosnu i Hercegovinu, a da su to činili u ime naroda onda bi bilo isuviše nezahvalno ne spomenuti jednog od najvećih Bošnjaka. Njegovo ime je naravno Alija Izetbegović, čovjek čija je harizma teško opisiva. Sve ličnosti prije njega zaista možemo svrstati na jednu stranu, dok njegovo mjesto je uistnu posebnije. Ustati i pobuniti se protiv zločinačke hegemonije i ideologije jednog naroda u odnosu na druge, a pritom to učiniti kada ste u svim aspektima inferiorini mogao je samo da učini on. On koji je na neki način uspostavio trasu, put za sve ljude, a posebno za nas mlade koji treba da ga slijedimo te ostanemo doslijedni i vjerni čuvari osnovnih postulata svog naroda. Iz ove tačke gledišta sa koje trenutno kao mlada osoba posmatram situaciju zaključio sam da polako u nama mladima nestaje onog bosanskog, autohtonog prkosa koji je bio genetski naslijedan u nama. Postajemo robovi tuđih kompleksa i sistema vrijednosti zapostavljajući sopstvene. Mnogim mojim vršnjacima čini se i vise nego trivijalno to nacionalno pitanje, njima koji mnogi dolaze iz porodica kao i ja što dodatno pridodaje kontradiktornosti slijeda dešavanja. Za mene kao mladog Bošnjaka bila bi sramota odustati od svoje misije u borbi za suverenost i postojanost moje domovine. „I poslije rata je rat” -kazao je rahm. Izet Nanić veliki patriota iz mog kraja. Na nama mladima predstoji borba na intelektualnom planu da se borimo da postojimo na neki način. Da branimo bosanski jezik, grb, zastavu ali mislim na onu sa ljiljanima, da branimo svoju kulturu, tradiciju i historiju posebno. Svima Bošnjacima historija bi trebala na neki način da bude ogledalo naše budućnosti ukoliko ne budemo onakvi kakvi treba da budemo. Jer jedino tada, i samo tada i na taj način mi možemo biti uspravni ispred svakoga. Koliki je naš patriotizam kao pojedinca to čemo kao zajednica biti čvršći u namjeri da prkosimo vremenu koje je pred nama. Bosna i Hercegovina kao enkalava svega onoga što zvanična Europa zeli negirati i zatrati uvijek treba da ima jednog Aliju Izetbegovića koji će biti spreman da žrtvuje sve u ime svih. Pobjednosnim prkosom jednoga dana naša će buduća pokoljenja gledati na sve uspijehe koje smo postigli, te će biti zahvalni što je Uzivišeni odredio da budu dio ovog etnosa. Da bi ostao uspravan nauči iz historije kako su ti preci uspravno ginuli za svoju domovinu, za najveću svetinju jednog naroda poslije religije.

20

Kada imaš manje od osamnaest godina nisi ni svjestan koliko vrijeme brzo prolazi. Život prolazi kroz igru, školu, raspuste, odmore. Da, to su skoro svi životni problemi kroz koje prolaziš dok si mlad. Ne mariš za politiku, ne mariš za državna zbivanja, za izbore, za poskupljenja...Ne mariš jer jednostavno znaš da se to tebe ne tiče. Razmišljaj o daljem školovanju poslije osnovne škole, prijateljima, ljubavi... Život ustvari kao da i ne počinje. Imamo toliko životnog iskustva da znamo da će novi dan svanuti bez obzira šta mi danas uradili. Ljudi odlaze, sele se, idu za boljim životom. Čujem to, ali ne marim. Meni je lijepo. Maštam o prvoj ozbiljnoj ljubavi i šansi. Sve nekako tek počinje. A onda se desi i tebi. Svane novi dan i ti saznaš da odlazi i tebi neko drag. Najdraži. Probudiš se tog jutra i shvatiš da se sve mijenja. Moja sestra odlazi moj iskreni i pravi prijatel,.moj oslonac, moj uzor. Prođe ti u tom trenu sve kroz glavu. Brzinom svjetlosti putuju osjećanja. Šta i kako sad? S kime provoditi one najljepše, ali i najtužnije trenutke? Ko će me braniti i pravdati kod roditelja, kada se dogodi neka loša ocjena? Pokušavam naći neko olakšanje. Pomislim, bit će ona opet tu za mene. Ona samo seli u bolji grad, da gradi bolju budućnost. Ona samo seli, ali ostaje sva njena ljubav i podrška. Pokušavam, ali uzalud. Ne ostaju zagrljaji, milovanja po kosi, dugi djetinjasti razgovori u noći. Sve će se promijeniti. Nadolaze neka pitanja na koja nemam odgovore. Zašto nismo više vremena bili zajedno? Zašto joj stalno nisam govorio koliko mi znači što je tu? Nadolazi još gomila sličnih pitanja. Odgovor na svako vodi ka istom, da je sada kasno za to. Sabirem se. Neću joj pokazati da toliko patim zbog njenog odlaska. Otići ću i plakaću ako treba, ali negdje u samoći. To moja seka neće vidjeti. Ne želim da negdje u tuđini i ona pati. Stojaću uspravno i osmjehivati se. Smijehom ću prekriti suze. Kada si sretan i kada si tužan, život ide dalje. Nekad ovako, nekad onako. Ali ide, ne staje. Sve će proći, naviknut ću. Preživjeću. Sve nas na kraju života čeka isto.

Treba znati u svim prilikama ostati uspravan

Eldin Nakičević JU Mješovita srednja mašinska škola Tuzla

21

Ko nije upoznao moju mamu, taj ne zna istinsko značenje riječi emotivac, niti značenje one krajiške uzrečice “plače k’o godina”. Ako ne znate kakav je bio film, vrijedi li ga pogledati - upitajte je da li je plakala na kraju filma. Ona jedva skriva suze na svakoj priredbi, ali joj ne polazi za rukom kad počnu prvi taktovi himne, pa i one navijačke, kad igraju naši zmajevi. Dok čita knjigu, često sjetno uzdahne, usne joj zadrhte, zagleda se nekud u daljinu, ne primjećujući iskrale suze što hitro skliznu niz obraze. Ponekad pomislim da negdje duboko u njenom biću ima skriveno vrelo suza, spremno da oplače sve tuge i patnje ovog svijeta.Mama ima jednu neobičnu naviku: dok kuha ili posprema, sluša gotovo uvijek iste ilahije i kaside koje čuva u svojoj sehari - mobitelu smještenom na maloj polici. Tog dana pažnju su mi privukli zvuči neke nepoznate melodije koja je dopirala iz kuhinje. Zvučala je nekako svečano, poput koračnice, a ipak to nije bila. Tiho sam prišla vratima i zastala osluškujući. Provirih i ugledah majku. Stajala je oslonjena rukama stisnutim na radnoj površini, pogleda uperenog negdje u beskraj, i jecala. Iz njenih očiju kao da se otvorilo vrelo suza i teklo. Teklo bez prestanka. Našom kućom odjekivalo je: Devet je šehida, bosanskih heroja...Bez riječi sam slušala, sve dok melodija nije utihnula. No, mama je još nekoliko puta iznova slušala ove note, posebno osluškujući stihove u kojima se spominjalo ime Izeta Nanića. Ime čestitog, časnog heroja iz Bosanske krajine. Njena reakcija potakla me da saznam više o čovjeku o kojem sam tako mnogo slušala, a ipak, tako malo znala; o čovjeku čije je ime nosila moja ulica: Ulica generala Izeta Nanića.lako sam danas daleko od nje, nikad neću zaboraviti uspomene koje mi je podarila - svoje prve korake, vožnje biciklom u rane akšame, razigrane dječije povike koji su odjekivali naseljem, prva prijateljstva, sve one modrice i izgrebana koljena, tišinu koja je milovala travu u ljetne sumrake. Na broju 64, u istoj ulici, smještena je i osnovna škola u kojoj sam provela najveći i najsretniji dio djetinjstva.Moj prvi izvor znanja oduvijek su bile knjige i prvo za čim sam posegnula bio je Biografski leksikon Općine Bužim. Nije me razočarao. Izet Nanić je bio veliki patriota, strateg, general, vojnik, govornik, a prije svega, dobar čovjek. Još bolje duše. Borci su ga slijedili, prijatelji voljeli, a neprijatelji poštovali. Sa svojim vjernim herojima branio je srce Krajine, čije je tlo bilo natopljeno krvlju šehida, suzama žalosnicama i radosnicama krajiških majki i djevojaka. Znajući da se Bosna mora braniti i odbraniti, stavio joj je svoje najvrednije na raspolaganje: život. Poslao je svima poruku da bužimski vitezovi ne spavaju, da su uvijek na

Pitala sam se: otkuda naziv moje ulice?

Lamija Bećirović, IIb Prva bošnjačka gimnazija, Sarajevo

22

nogama čuvajući svetost svog ponosa, časti i domovine. Bosne.Što sam više čitala, više sam shvatala koliku sam imala sreću roditi se i odrasti u Bužimu, njegovom rodnom gradu. Sjetih se da sam jednom prilikom sa učiteljicom posjetila muzej- sobu rahmetli komandanta u kojoj su izložene njegove brojne fotografije i lični predmeti. Ipak, najveću pažnju mi je privukao ratni dnevnik. Posljednjeg dana života, napisao je:“Pobjeda je blizu. Ako Bog da bit će naša BiH”. Postala je tradicija da, za vrelih augustovskih dana, bužimski školarci posjećuju turbe sagrađeno u znak sjećanja na sve pale borce koje je predvodio njihov voljeni general. Nije rijetkost da među hladnim mermerom zateknu krhku staricu sa bijelom šamijom kako, ruku podignutih u dovi, tiho šapuće milujući svaki kamen, kao što je nekad milovala svoje sinove. Svake godine kolona mladih koji posjećuju mjesto njegove pogibije i oživljavaju sjećanje na njega, postaje sve duža.Nešto mi govori da su svjesni značenja, meni bliske, arapske mudrosti:“Nije ni običan, a kamoli učen čovjek, koji ne gaji sjećanje na svoju historiju”.U mom srcu tiho raste želja i nada da ću jednog dana i sama biti dio te kolone, da ću koračati putevima kojima je hodio najveći krajiški sin, simbol čestitosti, neustrašivosti i otpora - Izet Nanić. U ratu su ga slijedili hrabrošću, a sloboda mu, zahvalna za sve. ponosno ispjeva: ...dušmanima Bosne nanio je jada... Pjevušeći tiho, shvatih da pripadam mladost koja kroči putem slobode ponosna na junaštvo svojih predaka. Odvažnoj i svjesnoj obaveze prema generacijama koje dolaze. Da se pamti i pjeva...

Sam nas opstanak je naša pobjeda

Amela Dervić IX-bOŠ ”Mula Mustafa Bašeskija” Donje Moštre Visoko

Naš život je jedna velika slika na platnu iscrtana bojama: življenja, radosti, tuge, sreće, čežnje i opstanka. Mnogi događaji u životu nam djeluju nepravedni, nedorečeni i nekako u magli izgubljeni. To je naš svijet, svijet nas ljudi, naših osjećanja, svijet opstanka i pobjede.Kažu opstanak...kažu pobjeda. Pobjeda nam je svima jako poznata. To je neki put svih nas, put koji nas zasljepljuje, put koji nekada vodi zlu, ali svi svejedno idemo tim putem. Često se nepravedni ljudi proglašavaju pobjednicima i junacima. Hmm...A šta je opstanak uopće? Da li je to kora hljeba koji jedemo, da li je to sunce koje nas grije, ili pak borba u životu jednog naroda jednog čovjeka za bolje sutra? Da bismo imali pobjedu, moramo sačuvati opstanak.

23

Jednom, ne baš tako davno, jedan mali narod, jedna mala zemlja na Balkanu imala je veliko iskušenje opstanka. Tako mala, a “prkosna od sna”, mala, a posve jaka, Bosna i Hercegovina. Bosna je majka Bosancima, heroina koja se borila za opstanak i pravdu.To je zemlja svih naroda i vjera, zemlja raznih kultura.Tako mala, a tako snažna i ponosna zemlja, da to je Bosna. Naša zemlja, naš narod, naša djeca i cijela Bosna i Hercegovina bila je osuđena na uništenje i propast. Borila se protiv najgoreg, protiv najvećeg zla. Bosni i Bosancima, ali pazi Bosancima, ne Hrvatima, ne Srbima, vec onima kojima je Bosna u srcu i duši, nije trebala osveta nego pravda i mir. Taj mir nije donesen pravdom, ti zločinci nisu pravedno osuđeni, niti je ta borba na pravednosti nastala. Ali šta možemo??? Čitav svijet je nepravedan, pa i takav kakav jeste bolje je živjeti u miru, nego nepravedno biti na smrt osuđen.Vjerujemo da će jedini pravi sud Božji sud donijeti pravednu odluku za zločince.Pitam se kako je jedan čovjekov um mogao da uradi tako nešto??? Ubijati nedužne žene, djecu, nemoćne starce i starice, samo zbog imena, nacije, samo zato sto su Bošnjaci, Bosanci, što su voljeli grumen prhke bosanske zemlje. Naravno, ovdje je riječ o pojedincima, o razularenim skupinama ljudi, ne o čitavom narodu. Stoga ne budimo ono što nismo, ono što bi oni upravo željeli da postanemo. Izdignimo se iznad njih jer svi smo ljudi, svi smo stvoreni na isti način. Svako ima pravo na život, vjeru, kulturu i sreću. Ne učimo našu djecu na mržnju jer “mržnja ubija”, ne učimo ih da budu ljubomorni naspram drugima samo zato što su oni Hrvati, Srbi, a mi Bošnjaci, Bosanci ili zato sto su pravoslavci, katolici, a mi muslimani. Poštujmo tuđe i naše će biti poštovano. Mi se nikada nećemo predati, nikada posustati, jer to nismo mi.To nije Bosna, to ne liči na nju. Svi koji nas napadaju prije će odustati nego što će vidjeti Bosnu da pada.Zaboraviti ne možemo, oprostiti necemo, ne smijemo, zbog svog naroda, njihove boli. Nikada zaboraviti nećemo svoje ime, svoju vjeru, svoju prošlost, svoje najmilije. Svoju Bosnu i bosanski narod u srcu nosim, koračam po razastrtom bosanskom ćilimu i vjerujem u Boga i u sebe. Zato “sam naš opstanak je naša pobjeda.”

24

Vrijeme pokazuje mnogo toga, otkriva istine i sputava laži. Vrijeme svjedoči o Bosni, njezinom rođenju, borbi, opstanku. Bosna nije zemlja po kojoj hodaju čvrstim koracima i sa samopouzdanjem slični ljudi, naprotiv, to je zemlja različitih ljudi, ali to je njeno pravo bogatstvo. Bosna je ideja običnog čovjeka iz naroda koji je uvijek bio cijelom svojom dušom uz Bosnu i uvijek će biti. Bosna i Hercegovina kao cjelovita zemlja je naša stvarnost, a ne san. Mnogi, međutim, sanjaju Bosnu kao zemlju ljubavi i uspjeha, ličnog prosperiteta. Ali ona je zemlja smještena između Istoka i Zapada i pitanje opstanka je uvijek bilo prisutno. Meša Selimović u romanu „Derviš i smrt” je napisao: “ A mi nismo ničiji, uvijek smo na tuđoj međi, uvijek nečiji miraz... Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije, kao na grebenu. “ Nikada Bosni nije bilo lako opstati, vrijeme to pokazuje, ali uprkos svemu ona i danas živi. Različiti ljudi, različite vjeroispovijesti, porijeklo i način života nisu prepreka, ali srce ispunjeno mržnjom koje izaziva zlo i borbu bez sretnog završetka jeste. Rane koje su zadobijene u ratovima koji su dolazili i prolazili nisu izbrisale ljubav iz naših srca prema voljenoj nam domovini. Danas mnogi mladi odlaze iz naše zemlje u potrazi za nekim “boljim životom”. Ostaju oni koji su joj potrebni, koji vjeruju u nju, koji zaslužuju da tu ostanu jer kako kažu “sve se dešava s nekim razlogom”. Mnogi žale za onim starim vremenima i ne zaboravljaju ih misleći da je Bosna tada živjela punim sjajem, a da danas polako nestaje jer je pobjeđuje ovo ludo turbulentno vrijeme. Ali vjerovatno, najveća opasnost nije sama turbulencija, nego djelovanje po jučerašnjoj logici. Ideju Bosne nisu pobijedili ni ratovi, ni krvoprolića, ni iseljavanje ni razna oduzimanja i nestanci jer pojedinci i dalje sanjaju. Sanjaju o zemlji koja živi u njima a ne oni u njoj, zemlji koju ne pobjeđuje vrijeme jer ono dolazi i prolazi, ne ostaje. Ostaju samo uspomene, dobre ili loše. Vrijeme poput vjetra sa sobom odnosi i imena osvajača i imena običnih ljudi, svi su pred Bogom jednaki, a ostaje ono što smo bili, ostaje u uspomenama onih kojima je bilo stalo što smo nakratko došli. Ideja Bosne kao naše majke, domovine, neće nestati jer dok ima dobrih ljudi koji je u srcu nose i sanjaju najljepše snove o životu u njoj, ona neće nestati. Snove treba sanjati, jer ono što dovoljno često i čvrsto sanjamo, to nam se i ostvari.

Vrijeme pokazuje da ideja Bosne nije pobijeđena

Amila KurtićOŠ “Banovići” Banovići

25

Kraj septembra. Ljeto je prošlo, a sunce i dalje sija svom silinom, kao da prkosi ko zna kome i čemu. Njih dvojica, Deda i Mahir, nerazdvojni drugovi, zagazili u rijeku, zabacili udicu i čekaju. Ne zna se koji je od njih ponosniji: Deda, što može poučiti unuka ili Mahir, koji je dobio svoj mlat i peca skupa sa svojim Dedom, najboljim ribolovcem u čitavoj mahali.„Miholje ljeto,” reče Deda onako više kao za sebe.,,A šta je to Miholje ljeto?” upita Mahir začuđeno.„Eh, Dedino, to ti je kad se ljeto oduži. Vidiš, sad je već trebalo biti hladnije. A, čini mi se, ništa od toga,” otpuhnu Deda i obrisa potpareno čelo pod šeširom. „Ni ova voda me više ne može rashladiti!”„Šta je bilo danas u školi? Je li te ko šta pitao? Jeste li šta novo učili?”„Učili smo pjesmu o Bosni,” reče dječak i snuždi se. „Prepisao sam je na papir i ponio sa sobom da je naučim, ali ja ovo ništa ne razumijem,” reče Mahir, a u očima mu zaiskriše suze.„Hajde, hajde, nemoj se plašiti. Ja ću ti pomoći. Pročitaj mi..”„ ... I posna i bosa da prostiš, I hladna i gladna, I k tomu još, Da prostiš, Prkosna Od Sna.”Uzdahnu Deda i na trenutak se zamisli. Kako djetetu jednostavno objasniti viševjekovnu priču o Bosni, o svima koji su je pohodili, u njoj svoj dom stvarali i djecu odgajali, na njenim izvorima snagu crpili, u njenim ljepotama uživali, njome se ponosili, zbog nje glavu gubili i o onim, nekim drugim koji su je bezdušno harali i prodavali? Uzmeškoljio se Deda, premeće se s noge na nogu. Vidi i Mahir da mu nije lako, ali opet nekako vjeruje da će Deda pomoći.„Vidiš sinko,” poče Deda pomalo nesigurno, ni sam ne znajući kuda ide njegova priča. „Ova ti pjesma priča priču o Bosni, njenom opstanku i njenim ljudima. Zamisli da je Bosna kao ova rijeka. Iz dubina, studeni i mraka izašla van, rodila se, suncem, toplotom i svjetlošću dozvana. Nejaka na početku, ali odlučna da ide dalje, jer nema kud nazad. Njen put je vodi dalje kroz vrijeme i prostranstva, nekad užurbano i plahovito, niz usjeke i neprohodne puteve, odbija se od stijenje i kamenje, na mahove juri nekontrolisano, a onda dođe vrijeme kad se umiri i razlije kao da putuje poznatim i sigurnim stazama, ili čak da odmara. No, ni onda ne staje, jer stajanja nema i natrag nema. Samo može naprijed sve dok ne dodje do svog ušća. Katkad naiđe nevijeme. Od toga se pobjeći ne može. Sjure se bujice na nju sa svih strana, guraju je, potiskuju, pomute. Ali, ne zadugo. Opet se ona sa dolaskom

Bosna ti je kao rijeka

Danial Dan ĆemalovićOŠ „Mujaga Komadina” Mostar

26

sunca, izbistri i nađe svoj put. Nikada, sinko, zapamti, nikad ova rijeka nije izašla iz svog korita i načinila štetu drugima! Dešavalo se i da su je probali zaustaviti ili preusmjeriti, a ona bi mudro i dostojanstveno šutila i čekala svoj trenutak da krene dalje. Sjećam se ljeta koja su je iscrpila i u tanku liniju pretvarala, ali se ta linija nikad nije prekinula. Ova rijeka je dom svima podjednako. Svojom raskošnom ljepotom i bistrinom očarava, a svojom svježinom napaja sve bez razlike. Oni koji se njene vode napiju, njoj se s osmjehom vraćaju. Baš kao i ti i ja, svaki dan. Ima i onih koji ne mogu dokučiti sve ono što ona pruža pa se zanesu i zaprljaju je, ali rijeka na svom putu dalje te otpatke uvijek odgurne na rub gdje ostaju i s vremenom izčeznu. E tako ti je, sinko moj, i sa Bosnom. Nastala davno, jako davno, proživjela radosti, veselja, a Boga mi i ratove i stradanja, brojne uspone i padove. Napadana, ali nikad napala, ni poklekla nije. Svoje je protivnike nadživjela. Zato u pjesmi kaže ‘prkosna od sna’. Možda nije bogata, ni velika, ni prostrana kao neke druge zemlje, ali je bila i ostala dom svima. Neka nama naše Bosne - naša jedna i jedina, ‘prkosna od sna’!” reče Deda i namignu.

Pitala sam se: otkud naziv moje škole?

Fatima Fulurija VI-1 OŠ “Mehmedalija Mak Dizdar” Sarajevo

Moja škola se nalazi u sarajevskom naselju Otoka. Prije rata se zvala “Živko Jošilo”, po narodnom heroju, a danas nosi naziv čuvenog bosanskohercegovačkog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara. Ispunjena dječijim smijehom i brižnim glasovima nastavnika i nastavnica, učitelja i učiteljica, bila je jedna od najpoznatijih u to vrijeme, kao i danas. Njen uhodani ritam rada se pomalo poremetio početkom agresije na našu domovinu, na naš grad, ali ni tada djeca nisu prestala dolaziti u školu.Djeca su voljela školu, igrala se pred školskim vratima i blizu školskog dvorišta. Tako smo 13. novembra 1993. godine izgubili tri naša druga, tri učenika koji su stradali od zločinačke granate koja je pala u blizini škole. Svake godine ih se sjetimo i posjetimo mjesto njihovog stradanja. Njihovi drugari ih nikad neće zaboraviti.Osnovna škola “Mehmedalija Mak Dizdar”, zajedno sa učenicima i nastavnicima, bilježi i lijepe trenutke. Slavimo Dan škole svake godine i uz čitanje najboljih ostvarenja u toku godine, obavezno slušamo najljepše stihove našega Maka, Stočanina. stihove koji i dalje teku poput Bregave i uče nas ko smo i šta smo. Pitala sam se prije dvije-tri godine zašto moja škola nosi ovakvo ime.Međutim, kroz Zapis o zemlji, kroz Uspavanku i Modru rijeku, kroz Radimlju i Kamenog spavača, shvatam da moja škola ima najljepše ime. Mak je počeo rano

27

pisati, zanimala ga je knjiga, a najviše historija naše domovine. Iako je objavio mnogo pjesama, dobio mnoge nagrade, život našeg pjesnika je sinonim za pravdu, za borbu, za rodoljublje i za opstojnost. Neke stihove dobro razumijem, neke su poruke isuviše jasne, a nekima ću se baviti u budućnosti. Kamen, Hercegovina, sunce, bistra rijeka i polje kamenih spavača, bili su neiscrpna inspiracija našeg pjesnika.Čitajući njegovu biografiju, njegova djela, ja sam uistinu ponosna što moja škola nosi naziv “Mehmedalija Mak Dizdar”. Na pitanja zašto ona nosi ovo ime i ko je ustvari Mak Dizdar, odgovore sam, vođena znatiželjom, tražila sama. Uvijek ću s ponosom govoriti o svojoj školi, ne samo zbog uspjeha i dobrih rezultata mojih drugova i nastavnika, već i zbog njenog imena na kojem nam sigurno mnogi zavide, a imaju i na čemu!

Mi moramo opstati!Čula sam tu rečenicu više puta u ovom svom kratkom životu, možda više nego što bi to trebalo. Šta zapravo znači riječ opstati?Kada bolje razmislim “opstati” je veoma misteriozna riječ, zar to što postojim nije nešto što se podrazumijeva, ali ne i nešto zbog čega treba da se plašim. Tužno je pomisliti da naši preci moraju „nestati” da bi njihovi potomci ostali na ovom poljuljanom području. Koliko ljudi treba da se žrtvuje, da bi mi pokazali da ne idemo nigdje i da ne odustajemo.Sretna sam što su danas moje najveće brige samo školski problemi.Ali ne tako davno, to nije bilo tako. Moji vršnjaci i njihovi roditelji koji su bili u mojim godinama strahovali su za svoj život i morali se boriti za svoj opstanak.To me tjera da preispitam ovaj nemirni svijet. Strašno je i pomisliti da stvari koje mi sada imamo i svakodnevno koristimo nekome su značile opstanak. Opstati zapravo znači ne odustajati, boriti se za ono što volimo i da ne damo nikome da nas uništi. Želim biti slobodna, želim da se igram, trčim i smijem i kada dođem kući, želim vidjeti osmijeh na licu roditelja, a ne brigu, sjetu i tugu.Čovjek će kroz život imati „neprijatelje”, uvijek će postojati neko ko se ne slaže sa našim mišljenjem, našim djelima i mi ćemo se čitav život boriti protiv takvih osoba. Ne zato što su naša djela jedina tačna i ispravna jer nisu, već zato što ne smijemo dozvoliti da nas drugi ruše samo zato što smo drugačiji i mi moramo naučiti boriti se. A kako se boriti? Ne oružijem, ne rukama već onim što nam niko

Sam naš opstanak je naša pobjeda

Rahić Šejla VIII-1 JU OŠ “Vladislav Skarić”, Sarajevo

28

nikada neće oduzeti, a to je znanje. Znanje je moć, znanje je snaga jednog naroda, obrazovanjem pokažimo da postojimo, jer pištolji će izgubiti metke, mačevi će istupjeti, ruke nam mogu biti zavezane, a noge odsječene. I šta ostaje? Riječi, sjećanja i znanje. Riječi koje imaju moć da nas promijene. “Prednost slobode ne mora se dokazivati nečim izvan nje. Ona jamči sama za sebe.”(Alija Izetbegović)

Pitala sam se: otkud naziv moje škole?

Ajna Žubaj III3Mješovita srednja ekonomsko ugostiteljska škola Travnik

Postoje ljudi koji u svoj život puštaju samo “male” ljude i pored njih se osjećaju “velikima”, ali ne shvataju da su oni “manji” od njih. Da bi bio “velik” u svoj život moraš puštati i one “veće” od sebe. Pored “malih” si i ti mali. Također, postoje oni koji uspijevaju poletjeti samo pomoću aviona. Ako im je avion jedina mogućnost da polete, onda oni nemaju pojma ni o čemu, a najmanje o životu. Nego, da vas pitam, jeste li se ikada zapitali zašto su neki filmovi snimljeni ili po kome su neke ulice dobile ime? Zbog popularnosti ili zbog sjećanja na nekog? Da, neki filmovi i ulice. Da su neka zla uistinu u svijetu pobijeđena, vjerovatno većina njih nikada ne bi bila snimljena i neke ulice bi i danas ostale bez identiteta. Onaj junak kojeg toliko volim je u većini slučajeva to zlo. Kada gledam neke filmove i pritom plačem, ne plačem, jer je glavnom junaku slomljeno srce, plačem jer shvatam da su neke ljubavi zapravo mržnja i da su neki osmijesi zapravo suze. I junak tada nestaje, nestajem i ja. Ne nestajem do kraja, negdje sam u blizini. Sutra ćete me vidjeti u nekoj vili i pitat ćete se kako sam tu dospjela. Vidjet ćete me u školi kako znam neke stvari bolje od profesora. Vidjet ćete me sa zvijezdom i polumjesecom oko vrata u prorezu grudi, ali nije to zbog vjere, to je zbog brilijanta na njemu. Možda ćete me vidjeti na nekoj paradi ponosa, ali neću vam ništa obećati. Da ne zaboravim, vjerovatno ćete me vidjeti na nekoj televiziji kako vam prosipam neke ideje uz glasan smijeh, toliko glasan da ćete zamrzijet zvuk smijeha. Voljela bih vam reći da ćete me vidjeti i čuti kako se žalim na lošu situaciju u porodici, ljubavnom ili poslovnom životu, ali morat ću vas razočarati, nisam od onih koji hrane tuđi ego. Vidjet ćete me u nekim djevojčicama koje sanjaju o skupoj i markiranoj odjeci, zapravo ne, vidjet ćete me u biblioteci iii nekoj knjižari gdje kupujem sebi roman. I da ne zaboravim... Jednog dana ćete me možda vidjeti u ogledalu! Danas neki ljudi u svome djetetu vide Aliju, vide nekog ko se žrtvuje, bori i postaje neko i nešto. U svakom od nas se nalazi jedan Alija koji se bori za nešto. Svako od nas ima svoju

29

Bosnu i Hercegovinu i svoje Bošnjake u njoj koji su vrijedni našeg odricanja i borbe. Nagledala sam se ljubavi iz koristi, ljubavi iz prisile, ljubavi iz ljubavi, ali srce mi se oduvijek najviše vezalo na odricanje iz ljubavi. I ništa nije nemoguće. Čitala sam polovinu života, ali nikada mi nije palo na pamet da ću jednog dana pisati. Čitav život hranim tu ljubav duboko u sebi i shvatila sam: nemoguće ne postoji, samo nepoznato. Ja sam neko ko se još uvijek rasplače radi neke gluposti kao dijete od pet godina, još uvijek se nerviram radi nekih budalaština koje me se apsolutno ne tiču, ali me na neki čudan način pogode. Još uvijek čitam: više fantazije nego realističke knjige, jer je realnost nešto što nema veze sa mnom. Još uvijek se ukrcam na onaj brod emocija koji ne vodi nigdje, osim u bol. Još uvijek vjerujem da likovi iz knjiga postoje i da me skupa s Petrom Panom čekaju u Nigdjezemlji. Još uvijek se guram, kroz život, ne kroz gužvu. Još uvijek imam vjeru u sanjare i u one koji znaju da maštaju, u druge šanse i u one koji vjeruju u Boga i u njemu traže spas. 1I još uvijek volim. I zato volite, nije važno da li je to neka osoba ili stvar, samo volite, jer nijedan Bog nije protiv ljubavi, iako ja smatran da je on jedan, za sve nas. Jedino što je važno jeste ljubav, nemojte im dozvoliti da vas uvjere u suprotno. Puno puta smo se dokazivali nebitnim ljudima, to je zato jer mislimo da su bolji od nas, da su njihova dostignuća bolja od naših. Nisu dostignuća, samo pare, prokockane noći, lažni kič. Dostignuće nije skupi sat na ruci, dostignuće je kada shvatiš da nema niko bolji od tebe, ali i kada ti shvatiš da ti nisi bolji od nekog. Ne mogu shvatiti ljude koji druge gledaju s visoka, ali iskreno, više ne shvatam one koji mirno lete dok neki ispod njih padaju i zato se ja borim za ljubav. A znaš li da nas dubinama uče površni ljudi, a ljubavi nas uče oni koji se odriču radi nje, znaš li da ljubav više voli suze od smijeha, jer kada se oči napune suzama to onda znači da plivaju u ljubavi. Znaš li da ljubav ne voli buku, ona uživa u tišini, jer tada se vidi da li dva srca kucaju u istom ritmu. Znaš li? Prošlo je vrijeme dokazivanja nebitnim ljudima, od sad se dokazivam samo sebi. Bez brige ja znam da znaš, ali ako ne znaš. zatvori se u tišinu s drugom osobom i plačite skupa, onda kada je ljubav u pitanju. Volite se dušama, duša nema spola i budite kao balerine: nježne ali uspravne. Kasniije pustite pjesmu, uz nju se sve lakše podnosi; i tuga. i sreća, i nesreća. D-molovi sve podnesu. Svako čezne, neko za srećom, neko za slobodom, samo ja za životom u vjeri i ljubavi. Ali, da vam kažem, nikada nemojte tražiti ljubav i pažnju, jer onda kada ih moramo tražiti, zauvijek smo ih izgubili. A ko sam ja. tek nebitni posmatrač u svemiru da govorim o tome? I dok još sve nije prohujalo s vihorom i ode nam posljednji Ćiro, u svakom od nas treba da živi po jedan Alija.

30

Noć je. Sjedim u sobi okupanoj mladom mjesečinom, jedinim svjedokom svega što je bilo i svega što će biti. Upalila sam svjetiljku i razmišljam u polutami svoje sobe. To je moje utočište, tu sam skrivena od svega što bi me moglo povrijediti, tu sam na sigurnom.Grad spava. Jedino društvo mi je sada usamljena mjesečina i zviždanje prohladnog vjetra koji udara o moje prozorsko okno. Iščekivajući novu zoru, novi dan, činilo mi se da se svijet, tako inspirativan, tako lijep, svejedno kreće u pogrešnom smjeru. Pitam se zašto su se putokazi sreće promijenili?Znam i svjesna sam da sam tek na početku životne staze. Često sam slušala starije kako govore daje život vječna borba. Rekli su mi:”Bori se bez obzira na okolnosti, bez obzira da li si pobjednik ili gubitnik. Bori se za uspone, ali i sa padovima, za svaki osmijeh, za svakog prijatelja, za svaki uspjeh. Šta god postigneš znaćeš da si nešto ostvarila. Bori se za ono nematerijalno, ono što vrijedi, ono što ostaje..” Od tada, pa sve do danas, te riječi su stanari mojih misli.Moje putovanje kroz noć se nastavlja, misli mi naviru poput velike bujice koja nosi sve pred sobom. Pokušavam sagledati svijet očima djeteta koje smatra da borba između dobra i zla postoji samo u bajkama, koje vjeruje u čuda, koje misli da je smisao života činiti druge sretnim. Velika je šteta što stakla ružičastih naočala jednom kada odrastete puknu i raspu se u hiljade komadića.U kakvom to svijetu živimo? Koji su naši prioriteti? Sa jedne strane postoje ljudi koji su isuviše okupirani životnim problemima i borbom za egzistenciju budeći se svako jutro sa mišlju kako preživjeti dan. Ne mjesec, ne godinu, nego dan! S druge strane su oni koji su zaštićeni čahurom izobilja.U jednom trenutku trgnem se iz misli. Čujem slijevanje kiše niz oluke. Ponovo sam u svom kutku, svom utočištu. U meni se budi vjera. Vjera nije želja, vjera je nešto iskonsko, nešto posebno. Želja je nešto što žudi ispunjenju, a vjera je sama po sebi jedna snaga. Snažno želim vjerovati da se cijeli život neću biti prinuđena boriti sa vjetrenjačama. Želim vjerovati da će se u ljudima probuditi empatija, da će ljudi pružati ruke, upućivati osmijehe, a ne prazne poglede, da će se u našim srcima probuditi osjećaj za druge.Kiša je polako prestajala, njezin umirujući zvuk postajao je sve prigušeniji. Njene posljednje kapi slijevale su se niz moj prozor poput bisera sijajući na mjesečini. Osjetila sam kako su mi kapci teški. Prije nego li sam krenula ka postelji, još jednom sam pogledala u tamu. Željela sam da se ujutro, kada ih ponovo otvorim,

Treba znati u svim prilikama ostati uspravan

Alina Cizmić IV2JU Srednja medicinska škola - Jezero Sarajevo

31

nađem u novom svijetu, među ljudima koji su spoznali dobrotu na zemlji, koji su ispunjeni optimizmom, koji uživaju u svemu što život nosi, ljudima koji čine dobro drugima, koji život posvećuju borbi za druge, borbi za mir, borbi za osmijehe. Želim da svaki čovjek bude slikar koji će unijeti svoju boju u svijet, koji će beskućniku naslikati dom, bolesnom lijek, samcu prijatelja, uplašenom utočište. Svaki slikar će imati svoju boju, svaka će biti posebna, a one će zajedno činiti sliku koja je jedinstvena.Želim da se probudim kao graditelj ljepše budućnosti, kao osoba koja će u svaku ciglu unijeti djelić svoje duše, biti pojedinac koji će potaknuti druge da se probude, da učine nešto dobro po čemu će ih svijet pamtiti.Otvaram oči... ista soba, isti ljudi. Izgleda da se ništa nije promijenilo. Čekaj malo, možda ne baš ništa. Osjećam u sebi nešto drugačije, kao da sam dobila novu saputnicu u svojoj borbi za bolje sutra. Da osjećam je, to je hrabrost. Osjećam se spremnom da se pokrenem, da napravim malene korake, da pustim svoj glas. Pružam ruke, osjećam se slobodno. Zajedno sa mrakom iščezao je strah.

Ja, ban bosanski Kulin...na Povelji pišem, bit ću vam prijatelj dok sam živ.Ne plašim se ja vukova već ljudi, po vukovima ova zemlja vječnost bi nadživjela, poruka je sa epitafa iz Tvrtkovog doba.Stjepan Tomaš, kralj Bosne, i Katarina Vukčić Kosača, posljednja bosanska kraljica, rodiše Ishak-bega Kraljevića (Ishakovića).“Ima Bosne, beglerbeže, i Bošnjaka u njoj. Bili su prije vas i, ako Bog da, bit će i poslije vas”, odgovor je Zmaja od Bosne na izazov da gine za državu koja nikad nije postojala niti će.Valjalo je ovaj emanet na plećima nositi. Dugo poslije Zmaja u Bosni Zmaja ne bijaše.Jedna ugledna bošnjačka trgovačka porodica pod pritiskom se iz Beograda seli u Bosanski Šamac, tako je počelo. Alijin djed Alija postade gradonačelnik i spašava svoje sugrađane pravoslavce od okupatora. Porodica Izetbegović se ponovo seli, sada za Sarajevo, valjda Zmaj ne može sviti gnjezdo gdje i sinja kukavica već on mora u bosanske visove i vrleti. Bosanska majka Hiba ni slutila nije da će Bosni i Hercegovini novog Zmaja dati. Majčina vjera, djedov svjetonazor, očeva nafaka. isklesaše čovjeka koji ni želio nije da se izdvaja od drugih, a postade vođa našeg naroda.Tama se nadvijala nad Bosnom. Bošnjacima poručuju: “Nemojte misliti da nećete

I mimo želje da se izdvaja i po čemu, postao je vođa jednog naroda

Din Smajlagić. IV-2 Treća gimnazija Sarajevo

32

Bosnu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak...” I bilo bi tako da svjetlo u čovjeku punom Bosne ne zasija još jače. Sve nas obasja i probudi usnulog kamenog spavača. Bosanska brda zagrmješe, majke i nejač gordo čekaše gazije, a dušmani se nemilosrdno kao razjarene zvjeri na Bosnu baciše.Jedan bosanski čovjek stade im na put, a za njim, ne pitajući ništa, krenu cijela Bosna. Natopi se zemlja krvlju bosanskom, opustiše ognjišta, ne znade tada svoj za svoga.Ali onda, iz pepela, iz početka, Alija Izetbegović sve započe. Hoće bosansko-hercegovačkom narodu slobodu i dostojan život da osigura. Ponovo sa dušmanima sjeda za sto, pun bolnih iskustava i poručuje im: “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo.” Time naš predsjednik uđe u Legendu...

Pitala sam se: otkud naziv moje škole?

Emira Ćejvanović I3Peta gimnazija Sarajevo

Niko sretniji nije od nas, stanara Bosanske ulice.Iz Bosanske gledamo bosanska brda, divimo se bosanskom suncu.Bosanski se smijemo, radujemo, dišemo...U Bosanskoj ulici Bosanci žive, bosnoljubi svi. Bosna i Hercegovina je vedro nebo, prošarano duginim bojama, nastalo nakon mnogih opasnih oluja. Moja domovina je nedužno dijete, koje oprezno korača svoje korake. Dug put je pred njim, a koraci sve čvršći i duži.Njegovo odrastanje je puno grešaka i nestašluka, Ali, dijete koje pravilno usmjerimo - odraste u razumnog čovjeka. Taj čovjek, Bosanac, pun je snage, tu snagu pokreće ljubav, a ljubav je sve. I rađanje i djetinjstvo, i odrastanje i život. Moja domovina je sve:i ljubav i život, i radost i sreća, nada i strah... Sretna sam što po njoj ime nosi moja ulica: Bosanska.U mom bosanskom srcu, koje kuca u Bosanskoj ulici, stanuje moja Bosna, bosanska sva.

33

Ovogodišnja prijava za stipendiju bila je neobično dinamična i inspirativna. Babo je došao iz grada uznemiren jer se maratonsko prikupljanje potrebne dokumentacije produžilo na treći dan. Kako zamoran može biti posao koji uključuje papirologiju shvatila sam prvi put kada smo prijavljivali moju novorođenu sestru - na isti šalter smo se vratili barem tri puta. Ovaj put problem je predstavljala sitnica - promijenjen je naziv ulice u kojoj stanujem. Umjesto Lukavička cesta u mojoj prijavnici trebalo je pisati Ramiza Salčina. Naziv je promijenjen prije nekoliko godina. No zašto su ga uopće morali mijenjati? I ko je, ustvari, taj Ramiz Salčin? Google mi obično daje prve informacije o svemu, pa i o Ramizu.Zaključujem da sam se rodila tačno devet godina od njegove pogibije. Imao je samo tredeset osam kada ga je 22. augusta 1992. godine usmrtio snajperski hitac iz Nedžarića. Ukopan je na Šehidskom mezarju “Kovači”, a posthumno odlikovan najvećim vojnim priznanjem Armije Republike Bosne i Hercegovine - Zlatnim ljiljanom i Zlatnim grbom s mačevima.Ramiz Salčin, čovjek u jednostavnoj bijeloj majici i vojničkom prsluku, bio je komadant Teritorijalne odbrane Novi Grad i svoj zadatak je obavljao hrabro i odlučno. Prvom predsjedniku BiH, Aliji Izetbegoviću, pokazivao je osvojene teritorije, upoznavao ga sa situacijom, stanjem vojnika i naoružanja. Zahvaljujući njegovoj komandi veliki dio Novog Grada odbranjen je od agresora i time je spriječeno napredovanje neprijateljskih snaga. Bio je organizator i komandant odbrane strateški važnog brda Mojmilo, te Dobrinje i Saraj-Polja. Na njegovoj dženazi legendarni Mustafa Hajrulahović Talijan istakao je kako je Ramiz prvi istrčao na vrh brda Žuč, veoma važnog uporišta odbrane Sarajeva. Opravdao je položenu zakletvu da će, zajedno sa svojim saborcima, braniti slobodu i čast Bosne i Hercegovine, i u toj borbi istrajati! Ovu zakletvu izrekao je samo devet dana prije pogibije, ali je, jednom izrečena, vječni dokaz njegove predanosti viziji slobodne, nezavisne i jedine nam domovine Bosne i Hercegovine. Vidim istinu u riječima prvog predsjednika BiH: “Kada se jednom budu pravile analize, kada se iz neke historijske udaljenosti bude odgonetalo to čudo bosanskog otpora, naći će se - siguran sam - da je tajna bila negdje u dušama ili karakteru ljudi.” Neka tajna nastavi živjeti i u nama. Odjednom je igra u parku koji gleda na mjesto pogibije ovog heroja za mene dobila potpuno novo značenje. Pa i slova njegova imena ugravirana u mermernom kamenu, koja smo brat, sestra i ja na mamino oduševljenje odgonetali u ranom

Pitala sam se: otkuda naziv moje ulice?

Hatidža Lazović, II 2 Prva bošnjačka gimnazija Sarajevo

34

djetinjstvu, danas čine cjelinu. I ne samo to. Bude poštovanje, nadu i radost što me prividno nebitna stvar s početka priče naučila historiji koju ne smijem zaboraviti. Podsjetila me na značaj predanosti viziji pravde i slobode i probudila radost jer biografija niti jednog života ne može stati u nekoliko rečenica i brojki niti sa njima može završiti. To dokazuje Ulica Ramiza Salčina u kojoj živim i koju volim. Prometna, kako bi malo ko pretpostavio. Živa i dinamična, jer se uvijek nešto kopa, radi, dograđuje ili čisti. Posmatra Igman i Srednju školu za slijepe i slabovidne, koji me svaki dan podsjećaju da to što nemaš vid ne znači da ne možeš imati osmijeh. Osim ulice, u naselju je i Trg Ramiza Salčina. Na njemu mi nije drag jedino Biro za zapošljavanje, jer ga mama najmanje voli posjećivati. Sportska dvorana, koja nosi ime ovog zlatnog ljiljana i promovira trud i zalaganje, predanost i istrajnost sa kojom je Ramiz kročio kroz najteže trenutke Sarajeva, smještena je u blizini. Svjestan ili ne, svako ko jednom bude dio sportske ekipe ili dio gledališta, posvjedočio je istinu da život heroja još traje. Baš kao što to potvrđuje i ljiljan isklesan na njegovom nišanu, simbol čistoće, nevinosti i ljepote.

Treba znati u svim prilikama ostati uspravan

Iman Dolić, IIPrva bošnjačka gimnazija Sarajevo

Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj. Miroslav Krleža

Govore mi stalno, otkad znam za sebe, o dostojanstvu, poštenju, o ljudskosti. Pamtila sam, ali ne i razumjela. Treba da prođu godine, da me preplave iskustva, da budućnost sa sobom donese razumijevanje, istinsko shvatanje čuda bosanskog, prkosnog dostojanstva.U dnevnom boravku našeg stana na četrnaestom spratu uz mene sjedi i pije kahvu nana Sema posmatrajući ljude na ulici. Sa četrnaestog sprata ljudi su malehni. Kao mravi. Kao Bosna na geografskoj karti svijeta. Gleda ona kroz taj prozor već više od dvadeset pet ljeta i često se prisjeća pogleda iz ratnih godina: “Vrijeme je bilo hladnije, ulice krvavije, ali ljudi, iako izgledaju majušni, uvijek su koračali dostojanstveno. Čak i pod teretom kanistera, čak i kad je pljustala kiša metaka.”Volim tu njenu rečenicu jer u meni uvijek budi ponos što pripadam takvom narodu.“Znala sam da treba biti uspravan čovjek, ali potrebne su godine da shvatiš šta to znači. Ne pričam ti često o ratu, nije o tome jednostavno misliti a kamoli govoriti,

35

ali ova priča, iako ratna, mnogo je više od priče o sukobu i slozi, ratu i miru. Ona govori o onom što čovjek nosi u sebi, ona me je naučila šta je dostojanstvo. Sjećam se fotografije iz ratnog Sarajeva, fotografije elegantno odjevene žene pod kišom snajperskih metaka. ‘Glamur u ratnom Sarajevu’, štampano je u novinama. Ona je za mene, kao i za mnoge širom svijeta, simbol istinske elegancije i, najvažnije, simbol odvažnosti. Snimali su stranci stanje u opkoljenom Sarajevu. Pješke se, naravno, išlo ulicama pod okom snajpera i mitraljeza. Melihi Varešanović, sređenoj i ponosnoj, na pamet nije palo da trči pred tim ubicama i pokaže im strah. Ona je. izgledajući najbolje što može, u haljini sa ljubičasto-plavim cvjetovima, sandalama sa visokom štiklom i karminom na usnama, svakodnevno odlazila na posao. Kao da nije rat! Kao da svijet nije poludio i kao da opasnost ne vreba na svakom ćošku. Eh nju, baš nju je ratni reporter uslikao dok je u proljeće ‘94. prolazila pored zaklona. I ta fotografija je obišla svijet. Njen stav i hod, kako je sama rekla, ‘bili su odgovor onima koji su nas ubijali i ponižavali’. U Bosni se kaže: U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne ponizi. I eto, poniziti nas, sine, nisu uspjeli, jer dok je takvih ljudi, dostojanstva ima.”Nani Semi prkosan osmijeh zaigra u uglovima usana. Krhka ramena utonula su u mehki naslonjač, malo povijena u znak teških godina koje, izgleda, svaki Bosanac mora prebroditi. Njena ruka ogoljelih podlaktica, povijena u laktu, sigurnim i odmjerenim pokretima prinosila je fildžan usnama. Lica naborana, frizure besprijekorne, kao da nije maločas uvijala jufku bolno uzdišući, ona je mirno uživala u svom filđžanu mirisne crne kahve danas, kao i uvijek, kao i, uvjerena sam, u minulim godinama kada je strepeći iščekivala moga oca sa linije.I razgovor sa starijima donosi spoznaju. Život nije ravan put koji nas kroz sunčane doline našeg djetinjstva i mladosti vodi do zrelog doba u čijim ćemo čarima i ljepotama uživati. Prije bi se reklo da je to krševita staza puna trnja, uspona i padova. Uspinjemo se njome, patimo, nadamo se, vjerujemo u sretan kraj, u ljubav, u vječnost naših najbližih, u riječi kao obećanja, nadajući se da i patnja ima svoj smisao. I čuvamo svoju čast. Bez nje, čovjek je ruševina. Vjerujemo da se iza svake noći rađa sunce. No, je li baš tako? Sigurno je važno da i noći i zore dočekamo stojeći uspravno. Ma šta da se dešava, pa i kada se sve ruši, Bosanac ostaje uspravan, ostaje čovjek.

Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno!

36

Poslije našeg života ostane samo ono što smo stvorili. Čovjek prolazeći kroz život i velika iskušenja napravi mnoge dobre ili loše stvari. Jedan čovjek je napravio nemjerljiv doprinos historiji BiH. Taj čovjek je naš prvi predsjednik Alija Izetbegović. Preselio je na bolji svijet u godini u kojoj sam ja rođen, ali to nije razlog da ja o njemu ne mogu govoriti.Upravo to je ono što ga čini velikim čovjekom. Generacije koje dolaze pamtit će njegovu žrtvu za našu zemlju. Kao mladić je bio u zatvoru zbog svojih ideala i uvjerenja. Borio se za BiH, državu ravnopravnih naroda, za naš jezik i kulturno naslijeđe. Branio je svoju domovinu u kojoj je rođen i u kojoj je umro. Bio je čovjek blage naravi, nenametljiv, pošten i skroman državnik. Poštovali su ga mnogi: naš narod, neistomišljenici, strani državnici, intelektualci...Uvažavao je i poštivao mišljenja drugih ljudi. Govorio je nekoliko jezika i autor je svjetski priznatih knjiga. Dobitnik je niza priznanja i nagrada. Bio je vođa svog naroda onda kada je bilo najteže. Prosijed, pomalo naboranog lica, gotovo na svakoj fotografiji izgleda kao da nosi svo breme ovog svijeta. Jednom prilikom je rekao: “Volio bi da me upamtekao čovjeka koji je narod Bosne i Hercegovine uvijek imao na srcu.” TO je čovjek n ačijem je posljednjem ispraćaju 22.oktobra 2003.godine bilo preko sto hiljada ljudi.Čuvajmo sjećanje na Aliju Izetbegovića jer vrijedno je samo ono što ostane poslije nas.

Lik i djelo Alije Izetbegovića

Adin Čergić IX 1OŠ “Grivice”Banovići

Lik i djelo Alije Izetbegovića

Amer Voljevica III 3Treća gimnazija Sarajevo

Lik i djelo prvog predsjednika Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića nije moguće opisati u jednom eseju jer njegov uticaj i značaj u stvaranju samostalne, suverene, demokratkse i ravnopravne Bosne i Hercegovine je prevelik.Alija Izetbegović je bio osoba nepokolebljivih uvjerenja i postojanog karaktera. Bio je osoba koja je obilježila najteži period u historiji države i pomogao joj da ga prebrodi, nadjača pobjedi sve sile koje su nasrtale na Bosnu. Bio je stub odbrane Bosne i Hercegovine od agresora i vodio je svoj narod u bolju budućnost. Alija se u

37

svojoj političkoj karijeri uvijek zalagao za suživot i poštovanje u Bosni i Hercegovini i kao takav zasigurno će ostati upamćen kao čovjek pun moralnih vrijednosti, mudrosti i svih odlika koje karakterišu velike ljude, vođe i lidere. Istinski velikim ljudima kao što je bio naš predsjednik nije potrebno podizati spomenike, jer su njihova djela spomenik po sebi.Lik Alije Izetbegovića dostojan je svakog poštovanja i sigurno će živjeti još dugo u srcima njegovih saradnika, saboraca i njegovog naroda. Koliko je velik kao čovjek, vođa i političar bio Alija Izetbegović, govori i to da je njegovoj dženazi prisustvovalo preko 150.000 ljudi iz cijele BiH i inostranstva, a i sama činjenica da je htio da bude pokopan na groblju sa svojim saborcima, govori koliko je bio vezan za svoj narod.

Čitajući biografiju Alije lzetbegovića,te razna mišljenja o njemu,kako domaćih tako i stranih mislilaca,filozofa i ljudi „od nauke”,uhvatio me strah da ja,kao jedan mlad i neiskusan dečko,ne mogu odgovoriti na ovo pitanje,ali sjetivši se kako je naš predsjednik sa 18 godina imao hrabrosti čitati i izučavati najveća djela,najvećih filozofa svijeta,truhnuti po zatvorima zbog svoje ideologije,boriti se i izboriti sa agresijom na Bosnu,u grudima sam odjednom osjetio ogromno ushićenje koje mi je dalo nadahnuće da o ovom velikom čovjeku govorim ono što osjećam svojim srcem i dušom,jer je on bio i srce i duša našeg naroda i naše zemlje,a to će zauvijek i ostati.Prvo što mi se pojavi pred očima,dok razmišljam o njemujeste njegov lik koji na prvi pogled odaje da pred vama stoji čovjek koji sasvim vlada sobom,svojim emocijama,svojim egom,svojim umom,čovjek satkan od sabura,čovjek postijan i jedinstven.Njegove plave oči,pritisnute teškim vjeđama,kriju neizmjernu tegobu što se u njima nakupila od stalne borbe: za pravdu,za istinu,za Bosnu,za Bošnjački narod jer ta borba nije uvijek bila uspješna niti onakva kakvu je želio,već krvava i sa velikim gubicima.Te iste plave oči,s druge strane,otkrivaju čovjeka:odlučnog,karakternog,pošte-nog, jakog i kao čelik nesalomljivog,koji zna šta hoće,ali koji sve postiže i želi da postigne na lijep,civilizovan i miran način.Zato su mnogi njegovu borbu nazivali Gandijevskom,a mnogi,koji nisu shvatali suštinu čovjeka i čovjekovog postojanja kao što je to on shvaćao, sa tim načinom borbe i razmišljanja nisu se slagali.Na glavi je u ratu često nosio beretku sa ljiljanima,simbol otpora svakoj vrsti agresije i nasilja i simbol opstanka Bosne i Bošnjačkog naroda i

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Edin Đonko III-3Treća gimnazija Sarajevo

38

naroda uopšte.Mnogi su je nosili,ali niko tako gordo i ponosito kao on.Sjećam se da sam kao dječak danima plakao ocu da mi kupi”Alijinu beretku”,jer sam se igrao rata sa komšijskom djecom u bašti i htio sam biti Alija-prvi predsjednik BosnelNisam znao zastoje ta beretka bitna,ali sam osjećao da bez nje ne mogu biti glavni.Dok očev drug nije donio svoju ratnu beretku,a koja je zaista bila ista kao u predsjednika,nisam odustajao.To je bila i osobina našeg predsjednikamikada nije odustajao od svojih ciljevajer su bili iskreni,istiniti i ispravni.Zbog svojih uvjerenja, ideja i ubjeđenja,osuđivan je još kao mladić,kao pripadnik grupe „Mladi Muslimani”,ali ne zato što je bio nezreo ili što se slučajno našao u toj skupini.On je sasvim svjesno,odlučno i spremno pristao na velika odricanja za uspjeh te velike ideje. Kasnije, kao tvorac „Islamske deklaracije” ponovo je bespravno osuđen na zatvorsku kaznu. Vrhunac njegovog rodoljublja i patriotizma je preuzimanje uloge vođe u agresiji nad Bosnom i Hercegovinom u posljednjem ratu. Alija Izetbegović je bio lider čija je odlučnost i pokretačka snaga bila presudna za Bošnjački narod protiv nepravde koja ga je zadesila. Bio je hrabar i odlučan borac za nezavisnost i cjelovitost BiH i zahvaljujući njemu tu smo nezavisnost, integritet i slobodu uspjeli postići i sačuvati.Zahvaljujući njemu BiH je postala suverena i međunarodno priznata zemlja. U poslijeratnoj obnovi on je težio da uspostavi i u našu državu ugradi demokratske vrijednosti civilnog društva.Kao pravi demokrata,od svojih saradnika uvijek je tražio mišljenje po bilo kom pitanju,pa bi poslije konsultacija sa njima opet razmišljao i tek onda donio konačnu odluku.To mogu uraditi samo najveće ličnosti.Njemu nije bio važan ON,već mu je bio važan njegov narod i njegova Bosna,pa je zato svaka odluka imala svoju važnost i težinu.On je znao da nema Bosne bez Bošnjačkog naroda i obrnuto,ali je isto tako znao da i svi drugi narodi polažu ista ta prava na Bosnu kao i Bošnjaci.To su niti istine o našem predsjedniku i ko ih ne vidi na njegovu je štetu.Bio je primjer upornog i istinskog borca za slobodu i pravo svakog čovjeka.Svaku priliku je koristio da govori o neovisnosti i nedjeljivosti BiH, o pravima sva tri naroda u njoj i svih drugih naroda. Volio je Bosnu iznad svega i ljude koji su BiH smatrali svojom domovinom.Borio se za ravnopravan status Bošnjaka unutar BiH, ali nikako na štetu bilo kog drugog naroda. To je bila njegova misija.Njegove knjige,misli i djela to potvrđuju i one treba da nam budu putokaz za našu budućnost i pouka kako da izrastemo u boljeg sebe.Njega i njegovo djelo poštuju svuda po svijetu,kako veliki državnici tako i mali ljudi.Čitam da u nekim državama postoje škole sa njegovim imenom,a takođe i škole u kojima se izučava djelo i život Alije Izetbegovićajer mu se dive.Turci su snimili seriju o njemulSuze su mi krenulelA mi,šta smo mi učinili za čovjeka koji je svoj život posvetio nama?!Učinili smo to da ga se gotovo i ne sjećamo,da ga i ne spominjemo,a svo breme grešaka i propusta pripisali bi samo njemu,čovjeku koji nije živio normalan život,već život koji se zove imenom:BOSNA!Kako koja godina od njegove smrti odmiče,sve se manje njegovo ime spominje,ime najvećeg sina koje je Bosna ikad izrodila,ime čovjeka filozofa,pisca,mislio-ca,borca za pravo,za pravdu, za mir...Čovjeka istinski velikog,čovjeka kojim treba da se ponosimo i mi

39

i svi”drugi” i ,,drugačiji”,jer se on borio da svi skupa imamo svoj dio prostora pod nebom.Padala je kiša danima kada si ,,otišao”,TI,voljeni predsjedniče.Bio sam mali,plakao sam sa kišom,ne zato što mi je bilo žao,ja,zapravo,nisam ni znao šta se to dešava.Plakao sam zato što je moj babo,sa bratom,amidžama i komšijama,išao po tom prolomu oblaka na tvoju dženazu,kojoj nije prisustvovao samo onaj kome nisu dali,kao meni i ko nije mogao.Meni nisu dali samo zato što sam bio mali.Sada sam odrastao čovjek,taman tvojih godina kada si čitao Hegela,Kanta...Plakalo je nebo danima za tobom,a ja evo plačem u ovoj noći dok ovo pišem predsjedniče što nisam rođen sa tobom, u tvom vremenu...Našao bih način da ti budem s desne strane,a ako ne onda bar da ti priđem i da ti dam ovu moju beretku što stoji na ormaru,kao najdraža uspomena iz djetinjstva,na Dan državnosti kao mali znak pažnje,kao zahvala što si nam dao ovu našu dragu državu Bosnu i Hercegovinu i što se mogu nazvati i Bošnjak i Bosanac i da te zagrlim i poljubim kao najrođenijeglU ime svih mojih drugara koje stariji zovu „nada Bosne”,HVALA ti predsjedničelNe brini,čuvat ću i beretku i Bosnu našu kako najbolje znam i umijem sve dok postojim.Ja nigdje ne idem iz naše Bosneja ostajem tu do kraja! Spavaj mirno najveći i najdraži sine Bosne i jedini predsjedniče! I još jednom: NE BRINI,Bosne će biti sve dok bude nas!!!„Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.”Alija Izetbegović

“Volio bih da me upamte kao čovjeka koji je narod Bosne i Hercegovine uvijek imao na srcu.”Nisam bila rođena kada si ovo rekao niti onda kada si vodio i branio ovu zemlju kao njen prvi predsjednik. Nisam znala staje značio dan kada si otišao zauvijek, za mene. za sve nas. Kako sam to i mogla znati sa četiri godine? Ali. danas znam. Danas znam i niko mi ne može osporiti ono što si bio za ovu zemlju... I ako bi ti ovo išta značilo, a sigurna sam da bi. ponosna sam stoje voda ove zemlje bio neko kao ti. Neko koje volio ovu zemlju i ovaj narod, neko koje znao da politika nije jedino po čemu čovjek treba da se pamti. Znao si da čovjek ne može voditi jedan narod, a da ga pri tome ne nosi na srcu.Možda danas nismo ono što bi ti želio da budemo, nismo onakvi kakve si nas ostavio, ne poštujemo svoje granice i amanet koji si nam ostavio. I mene to boli... Boli me činjenica da većina ne voli ovu zemlju onako kako ona zaslužuje, da ne

Lik i djelo Alije Izetbegovića

Elhana Borovac IV cPrva gimnazija, Sarajevo

40

shvataju koliko su neki ljudi dali da bi ona opstala, ne shvataju koliko si ti volio svaki dio ove zemlje i svakog čovjeka u njoj. Teško je to i shvatiti .jer ljudi danas samo pričaju o drugim zemljama, slikaju se za pasoš i bitno je samo otići i reći ovdje nema budućnosti. Nema je. ali ne jer je ova zemlja ne pruža, nego jer smo mi ti koji ne radimo ništa da bi stvorili njenu budućnost. Nema je. jer ne shvatamo da ništa ne pada s neba. jer ne znamo koliko si ti dao da bi ova zemlja postojala i danas, koliko si dao da bi mi imali svoju domovinu. Ovakvo ponašanje, ovakve nas, nisi zaslužio ni ti ni ova zemlja. Ne želim i neću da krivim sve oko sebe i govorim kako ovdje nije dobro i da odem. Ne želim biti građanin neke druge zemlje, jer ja imam svoju domovinu. Zemlju koja je moja. zemlju gdje sam rođena, gdje sam naučila reći mama. Ta zemlja ne može imati budućnost bez svog naroda, bez jedinstva o kojem sam toliko naučila od tebe. Iz jedne tvoje rečenica naučila sam da sama ne mogu ništa, da smo mi nešto što ne pripada svima i da moramo održati našu cjelovitost. “Potrebno nam je jedinstvo. Neki ljudi vole govoriti o cjelovitosti Bosne, dijele bošnjački narod. Ne znam kako se moze razbijati jedinstvo Bošnjaka i govoriti o jedinstvu Bosne.”Cesto pišući i razmišljajući o tebi. iz moga oka kane suza i žalim samo zbog jednog. Žalim što nisi tu. što Ti barem jednom nisam mogla reći koliko volim ovu zemlju i koliko sam ponosna što sam to naučila od tebe. Što su me tvoja djela i tvoj lik naučili koliko vrijedi ova zemlja i njen narod. I možda bi neki rekli daje suludo, ali ja čvrsto vjerujem da bi bio ponosan na mene. na moju ljubav prema ovoj zemlji i prema tebi. čovjeku koji je vjerovao u budućnost ove zemlje i njenog naroda i onda kada su svi bili protiv nas. Onda kada s našeg neba nije padala kiša, nego granate. Kada su se crvene ruže stapale sa okolinom, jer ovim ulicama tekla je krv. Krv ljudi koji su svoj život dali za ovu zemlju. Nisu otišli. Nisu otišli iz nje iako su nekada željeli umrijeti, onda kada nisu znali postoji li za njih ovjde sutra. I staje to što vi koji idete očekujete negdje drugo, teško vam je priznati da ste zapravo toliko lijeni za nešto veće, da ste nesposobni stvoriti budućnost koja vam nije servirana. Zar možete vi koji živite u njoj. danas, da ne vjerujete u nju. a drugi su vjerovali i onda kada su sa svih strana bili oni koji žele daje unište. Zapitajte se. sutra, kad ustanete tamo negdje koliko ste zapravo ljudi? Ostaviti svoju zemlju, za mene. je najveći čin kukavičluka, za mene su ti ljudi obična bića koja dišu. ali ne zaslužuju da se nazovu čovjekom. Bio bi ponosan, znam... Nije dovoljno samo sjećati se čovjeka kakav si bio ti. Učinio si nas ponosnima, pružio nam slobodu, a kako ti mi vraćamo? Tako što odustajemo i postajemo robovi drugih zemalja. I da mogu ne bih to postala, jer tvoje riječi su urezane u meni i pretstavljaju moj putokaz za svaki novi dan. “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo.” I ja se kunem sebi. svima ovdje i tebi prvom da ovu rečenicu nikada neću zaboraviti, jer zbog tebe ne dam na sebe. Nije svrha sjesti i napisati rad o nekome kao što si ti i onda zaboraviti sve to. Nije svrha reći nešto da bi drugi bili zadovoljni. Ja ne pišem o tebi prvi put. iako je mnogo toga nepročitano. jer svaki rad o tebi za mene pretstavlja moj “razgovor” s tobom. Suludno za mnoge, ali to je moj način da pričam s tobom, jer

41

drugačije ne mogu. Znam da to nekad nije dovoljno i znam da ću uvijek maštati o tome kako stojim naspram tebe i govorim ti hvala, kako iskazujem zahvalnost tebi. čovjeku koji je stvorio moju domovinu. Samo maštam, znam. Znam da te nikada neću moći pogledati u oči i ponekad imam osjećaj da bi samo ti mogao razumjeti kako se osjećam, da bi samo ti mogao shvatiti koliko volim svoju zemlju. Ali. olovku i papir mi ne može niko oduzeti, moje riječi upućene tebi niko ne može obrisati. Jer ovo je moj način da ti kažem hvala za sve. za granice koje imamo, za našu samostalnost i naše staze ponosa i slobode koje si ti utkao i kojih ne bi bilo bez tebe.Pričati o tebi u meni uvijek izazove val emocija, sretna sam jer je ova zemlja imala čovjeka kao što si ti. ali s druge strane voljela bih da sam samo jednom mogla da ti kažem sve što osjećam, jer bi me samo ti koji si volio ovu zemlju toliko mogao shvatiti, samo ti bi mogao shvatiti kakva je i moja ljubav prema njoj. Teško je pisati objektivno o čovjeku kao što si ti. Od ljudi koji su sada na tvom mjestu tražim samo da vole ovu zemlju najbolje što mogu. jer kao ti je ne mogu voljeti. To se ne uči u školama, te lekcije nema nigdje, sa takvom ljubavlju prema svojoj zemlji se moraš roditi, a ti si se rodio jednom i nikad niko neće moći zauzeti tvoje mjesto, nikad niko neće biti ovoj zemlji ono što bio si ti.Hvala ti za sve predsjedniče...

Čudno je stvarno pisati nešto ovako. Često osjetim pomalo stid kad bi recimo, neko od onih koji su to sve preživjeli čitao ovo, a ja klinac za to čuo samo u priči. Devedeset druga. Aha, sad već vjerovatno znate o čemu pričam. Bez obzira na to što mi je suđeno da život počnem 8 godina nakon toga, u mnogo mirnijem okruženju i mnogo veselijem vremenu, taj nemir će vjerujem, još dugo teći u venama nas poslijeratne djece. Ne mogu da ne osjetim drhtaj zemlje od detonacije kada vidim sarajevku ružu, ne mogu da ne čujem zvuk metaka kada pogledam izbušene nebodere, ne mogu da ne spominjem. Goloruk, bez oružja, pa čak i oruđa stati pred neprijatelja, koji bahato prodire u tvoje ognjište je vrijedno vječitog spomena. Čak i u najgorim uslovima narod Bosne i Hercegovine se nije predao, nije pokleknuo pred nasrtajima zločinca, već je dostojanstveno branio jedino što su u tom momentu imali, a to je vjera i domovina.Velika masa ljudi sa vjerom, i željom za slobodom ne bi uspjela djelotvorno djelovati bez vođe. Narod Bosne i Hercegovine ga je imao! Imao je vođu u svakom smislu te riječi. Imao je Aliju Izetbegovića. Alija Izetbegović je rođen u malom

Neustrašivi ratnik

Enes Pašić III2Prva gimnazija Sarajevo

42

mjestu, u Bosanskom Šamcu, ali ko bi rekao da će iz tako malog mjesta da izađe jedan veliki junak i heroj nacije. Sad se pitate odkud meni pravo da tako govorim o čovjeku o kojem sam samo mogao čuti priče koje se pričaju na ovoj strani Bosne. Odkud mi pravo da okivam u zvijezde osobu koju sam vidio par puta, i to na slikama. Vjerujte mi imam puno pravo. Sve ovo što ja pričam nije samo mišljenje još jednog Sarajevkog dječaka nahranjenog nacionalizmom I lažnim bajkama. Ovo što pričam je život jednog od Alijinih boraca, jednog od neustrašivih ratnika koji su bili spremni i krv svoju da proliju da bih ja, i da bi ti, danas imali domovinu. Grijeh bi bio da ja danas ne govorim, grijeh bi bio da šutim o svim junaštvima mladih osoba koje su svoju mladost žrtvovale za mene, za nas. Neustrašivi ratnik o kojem govorim je moja majka. Žena, tada djevojka, koja je u to vrijeme uzela pušku i stala naspram krvoločnika. Nije marila za propuštene izlaske, večeri pored Miljacke. Nije marila za ne pojedeni kolač iz slastičarne Egipat. Nije marila za to stoje svakog momenta mogla ostati na hladnom betonu nepomična zauvijek. Nije marila. Imala je samo jednu misao i jednu ideju, a to je odbrana domovine. Zašto smatram posebnom moju majku i njene prijateljice koje su rame uz rame branile našu čast. Umjesto da su bile kod kuće, sa porodicom, pored uplakanog djeteta, one su noći provodile uz pušku. Umjesto toplog doma i tople kafe poslije večere, one su bile u ledenim rovovima i uz neslan vojnički grah. Ali te žene nisu bile nesretne, često si na njihovim licima mogao vidjeti osmjehe iako, sigurno, za to nisu imale razlog. Naš rahmetli predsjednik im je pružao podršku. Često ih je lično obilazio i pružao im nadu, nasmijavao ih besmislenim šalama i sve to samo kako bi očuvao nešto što je bilo ključno za odbranu ove zemlje- Jak duh. Nemojte misliti da i tad one nisu iskazivale svoju ženstvenost. Karakteristične plave uniforme, u takvom vremenu bile su poput chanelovih haljina u oku posmatrača, a po tome su dobile i nadimak , Plave ptice.Danas kada je detonacija utihnula, vrisak ljudi se stopio u šum Miljacke, bivstvovanje njihovo je zapečaćeno. Na Kovačima ponosno stoji muzej Alije Izebegović. Sva odlikovanja i nagrade koje je naš predsjednik svojim trudom i zalaganjem zaslužio su tu. Tako veliki muzej, sa tako mnogo ordena i medalja, je zasigurno beznačajan naspram onog ordena kojeg rahmetli predsjednik ima u srcima pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i svih ljudi u ovoj zemlji koji su se zalagali za mir i slobodu. U njegovom muzeju nisu zapostavljeni ni oni koji su bili dio njega, njegovog života i njegove borbe, njegove junakinje Plave ptice. Sama konstrukcija muzeja nam može ispričati veoma jednostavnu priču. Prvu kulu možemo posmatrati kao stari život, i stare snove koje su svi bosanci tada sanjali. Tunel predstavlja težak i trnovit put koji su Alija i njegovi junaci prolazili kroz ovaj rat. I na kraju, posljendnja kula. Čvrsta, čini mi se od najčvršćeg kamena. Ona predstavlja novi život, novu nadu za dobrobit ove države i ovog naroda. Baš tu se nalazi i slika moje majke u rovu. lako slika budi strašne uspomene i na toj slici ona ide naprijed, ne osvrćući se. Nažalost, ta kula priča o kraju života našeg Alije. Ali!

43

Ostaje nam kao motivacija za borbu u životu. Ta borba koja je nama namjenjena je mnogo jača od puške i metka, a to je borba znanjem. Također, ostaje nam kao podstrek da slijedimo ideal našeg rahmetli predsjednika i da živimo njegovu ideju u kojoj se uvijek zalagao za mir i slogu svih naroda u Bosni i Hercegovini. Na kraju, jednu rečenicu velikana ovog muzeja ne smijemo zaboraviti gdje god se nalazili i u kakvim god nedaćama da smo, a to je : ‘Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo’.

Evo na početku da kažem domovino poznajem te od kako poznajem sebe i uvijek si bila tu,paralelno živjela u mome biću.Neki će reći da sam još mala i da te ustvari nikada nisam ni poznavala da sam te gledala u nešto ružičastijem svjetlu.Ko zna možda sam doista idealizirala tvoju ličnost.Da li da stavim konačnu tačku na ono što drugi kažu i time ubijedim sebe kako si jedina domovina koju srcem osjećam. Dosta je onih koji svoju sreću traže pod tuđim nebom ,stalno iseljavanje nam to i dokazuje .Evo,obećavam nikada neću izgubiti ni volju,ni strpljenje,borit ću se za svoju domovinu . I posljednji atom svoje snage ću utkati u nadu da će konačno unuci ove zemlje otvoriti oči kako bi vidjeli šta se dešava oko njih. Mislim da bi mi hiljadu puta bilo lakše kada bih na papir uspjela izliti sva svoja osjećanja,svu onu bol i prazninu koju ostavljaju drugi odrekavši se svoje rodne grude.Domovina,za nju vrijedi ostati.Domovina se znanjem gradi i brani. Evo stojim pred vama kao živi dokaz da se može živjet i ostati na rodnoj grudi.Evo stojim gordo pred vama kao živi dokaz da se može živjeti i ostati na rodnoj grudi.Stojim gordo pred vama kao jedno od šezdeset osam praunučadi moga rahmetli pradede,Rame Gakića.Pradjedovi,sinovi i unuci,su živote položili za svoju domovinu,ostavivši praunucima,nama slobodu,da svojim znanjem izgradimo i odbranimo rodnu grudu.Gradimo i izgradimo živote,sačuvajmo domove,s ljubavlju čuvamo našu Bosnu ponosnu!Ovo porodično stablo ne misli nigdje sa svoje zemlje u kojoj mu je najljepše.Volim ovu našu divnu zemlju Bosnu,zbog toga joj se divim,zbog toga sto ima lijep pogled na svijet.Zbog toga što sve Bosance jednim imenom zovem domovina,to je mislim najljepši izraz za ljubav koju Bosanci žive,a nemaju riječi da je opišu.Danas,sutra...kada prođe život,kada na obroncima zaborava pogledam u horizont prošlosti,znam da ću srcem osjećati i jezikom izgovarati“Jedna si jedina moja domovina”“Jedna si jedina Bosna i Hercegovina”

Domovina se znanjem i gradi i brani

Inda Fišić VI-2Druga Osnovna škola, Konjic

44

Domovina je nešto što se voli, štiti I čuva, a ko ne bi čuvao takav dragulj kao što je Bosna. Kad mi neko spomene riječ domovina, ja odmah pomislim: To je mjesto gdje sam se rodila, tu su se rodili I moji roditelji.Moja domovina zove se Bosna I Hercegovina. Kroz vijekove je bila posebna pa I danas privlači svojom vjerom, kulturom, umjetnošću, književnošću I arhitekturom... Bila je pod mnogim vladavinama, ali je uspjela opstati. Prepuna je mnogih bogatstava I prelijepih građevina. Po mnogim znamenitostima poznata je u svijetu. Mnoge građevine su nastale za vrijeme austrougarske I turske vladavine. Uspjele su da prkose vremenu I raznim dešavanjima koje je Bosna preživjela I uspjela sačuvati te znamenitosti. Sarajevo je glavni grad, a ujedno jedan od najljepših gradova. Gdje god da odemo uvijek nas nešto vuče da se vratimo svojoj domovini. Najljepša su proljeća u Bosni, kada njena brda okiti behar, a svijet se budi uz cvrkute razdraganih ptica. U njoj žive mnogi narodi. Bosna je jedna od rijetkih država gdje se može čuti ezan sa munareta I zvona sa katedrale u isto vrijele. Kad sam odrasla saznala sam da je 25. Novembra te davne 1943. godine održano prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. na teritoriji današnje Bosne I Hercegovine vodili su se strašni I krvavi ratovi. U svakom od ratova poginulo je mnogo nevinih žrtava. Tako je I Srebrenica doživjela svoje Potočare, koje će pamtiti I čuvati od zaborava mnoge preživjele žrtve kao I svi oni koji osuđuju dešavanja koja su došla do Potočara. Kao što je Mak Dizdar u svojoj pjesmi o Bosni napisao: “Prkosna od sna”, Bosna je iz prkosa I I z inata svim onim koji žele da je podijele ostala nezavisna država. Bosna ima srce I dušu koju daje svima, jer Bosna je majka Bosancima. Kada te neko sa prezirom upita ko je ta Bosna, gdje je ta Bosna? Ti mu sa ponosom reci:“Bosna da prostiš jedna zemlja imadeI posna I bosa,I hladna I gladnaI k tomu još da prostišPrskosna od sna.”A moja domovina, prkosna I ponosna nikad nije posustala niti odustala. Borimo se za svaku njenu iskru želje za bolje sutra.Za bolju jer ljepša ne možeZa uspješniju, jer draža ne možeZa našu domovinu Bosnu I Hercegovinu!Mi smo ovdje rođeni I samo ovdje pripadamo!Domovino sretan ti rođendan!

Bosna i Hercegovina, moja domovina

Lamija Murtić Vlll1 Druga osnovna škola Konjic

45

Put u slobodu znači pobjeći od samog sebe. Svako od nas ima svoj put, put života koji nas vodi ka nekom cilju. Cilj i jeste sloboda čovjeka, jer se osjećamo slobodno bez ikakvog bola, tereta na vlastitim leđima. Borbu sa samim sobom vodimosvaki dan, želimo osjetiti čar te slobode koju u nadi želimo doživjeti.Naš predsjednik Alija Izetbegović je imao svoj put, svoj bijegu slobodu. Istinski se borio za mir i cjelovitost Bosne i Hercegovine i skoro cijeli život je posvetio tome. Tražio je svoj put, svoj bijeg i svoju slobodu i na kraju je uspio. Svoj narod je učinio sretnim i zadovoljnim. Prošao je kroz pakao i mnogo toga da bi se vihorila zastava Bosne i Hercegovine. Svi se sjećamo šta se desilo prošlog stoljeća. Narod Bosne i Hercegovine se borio za mir i nezavisnost svoje domovine. Svaka kap prolivene krvi dokazuje borbu heroja koji vječno žive u nama i nikada neće biti zaboravljeni. Život ide dalje, moramo i mi sa njim jer nikada ne znamo šta nas čeka.I ja sam pun tuge, jer neopisivo je izgubiti prijatelja s kojim sam svakodnevno vrijeme provodio. Na moj rođendan otišao je i još jedan predsjednik. Moj prijatelj Erman, jedan od boljih prijatelja nas je prerano napustio. Predsjednik II 1 razreda, uzoran učenik je pronašao svoj put u slobodu, a možda i bijeg. Na ovom svijetu se dešava mnogo toga i gledamo svaki dan drugu scenu tuge i srama. Ermane dragi, otišao si na bolji svijet i nadam se da nas ponosno gledaš i znaš da se držimo, da prebrodimo ove teške dane i nikada te nećemo zaboraviti. Bog uzima samo najbolje i čuvaj mi mjesto, gore na boljem svijetu. Da te ponovo bratski zagrlim i vidim tvoj prekrasni osmjeh na licu. Svako od nas će otići na bolji svijet, danas ili sutra nas očekuje taj trenutak. Svako će naći svoj put i proći će kroz razne prepreke i krenut u bijeg u slobodu. Gubimo svoje drugove, poznanike i članove porodice, ali znamo da su na boljem mjestu. Predsjednik BiH je otišao, velika tuga među nama, ali zatim i predsjednik II1 razreda.Otišli su sa osmjehom na licu, pronašli plan za bijeg iz realnosti. Put nas čeka, život živimo u svakom trenutku i trebamo bit zahvalni Bogu na tome. Gledaj u put, nađi način za bijeg imoli Boga za oproštaj. Sve je prolazno i ovaj život će proći, ali zauvijek iza nas ostaju naša djela.

Moj bijeg u slobodu

Vedad Drkić II-1Srednja mašinska tehnička škola Sarajevo

46

Emra HrenovicaOŠ “Osman Nuri Hadzić”, Sarajevo

Ali KaraicaOŠ “Osman Nuri Hadzić”, Sarajevo

Ema Baščaušević, Iman Begović,Lamija Hadžić, Emina CanajasOŠ “Saburina”, Sarajevo

47

Adin Memić, Anur MušovićSrednja elektrotehnička škola, Sarajevo

Hena Jazvin, Iman Affaneh, Džana Šadić, Amina ĐonlioPeta gimnazija Sarajevo

Emin KadićOŠ “Fatima Gunić”, Sarajevo

48

Ajša PreljevićOŠ “Fatima Gunić”, Sarajevo

Hena DorićOŠ “Fatima Gunić”, Sarajevo

Lora Šabanović, Amani HrkovićGimnazija Dobrinja, Sarajevo

Adnan KurtovićOŠ “Osman Nuri Hadžić”, Sarajevo

49

Ema MuzurOŠ “Hamdija Kreševljaković”, Sarajevo

Nadir HrustanbegovićOsma osnovna škola “Amer Ćenanović”Sarajevo

Vedin MujanovićOŠ “Đurđevik”, Đurđevik

50

Şimal GűlerOŠ “Grbavica I”, Sarajevo

Emina PoparaOŠ “Saburina”, Sarajevo

Dalila NišićOŠ “Đurđevik”, Đurđevik

51

Amel DrakovacOŠ “Avdo Smajlović”, Sarajevo

Adna BoračićOŠ “Grbavica I”, Sarajevo

Viktorija SokolovićOŠ “Osman Nakaš”, Sarajevo

52

Nerina ČengićOŠ “Osman Nakaš”, Sarajevo

Emrah HuseinovićOŠ “Avdo Smajlović”, Sarajevo

Aldijana LigićOŠ “Đurđevik”, Đurđevik

53

Jasmina BaltaOŠ “Mirsad Prnjavorac”, Vogošća

Husein SpasoliOŠ “Osman Nakaš”, Sarajevo

Danja VučkovićOŠ “Grbavica I”, Sarajevo

54

Belma BećirovićOsma osnovna škola “Amer Ćenanović”,

Sarajevo

Amina MustafićOŠ “Mirsad Prnjavorac”, Vogošća

Amna HadžićOŠ “Hamdija Kreševljaković”, Sarajevo

55

Samra BećarevićOŠ “Grivice”, Banovići

Emina AlibašićOŠ “Grivice”, Banovići

Hena PotogijaOŠ “Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Sarajevo

56

Amell FočoOŠ “Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Sarajevo

Amna FejzićOŠ “Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak”,

Sarajevo

Harun SuljevićGazi Husrev-begova medresa, Sarajevo

57

Džejna MuharemovićTreća gimnazija, Sarajevo

Mejrem KrlićGazi Husrev-begova medresa, Sarajevo

Hadis TerzićGazi Husrev-begova medresa, Sarajevo

58

Nudžejma DedovićPrva gimnazija, Sarajevo

59

Amar ČajdrićPeta gimnazija Sarajevo

Zarfa VelagićGazi Husrev-begova medresa, Sarajevo

60

Nidal EfendićOŠ “Avdo Smajlović”, Sarajevo

Adna Fejzić, Adna Šiljević, Adna Džindo, Ajla ŠalakaSrednja mašinska tehnička škola, Sarajevo

61

Rijad Ahmetović, Ismail AgovićSrednja mašinska tehnička škola, Sarajevo

63

JU Muzej “Alija Izetbegović”

Ploča br. 2 (Kapi-kula), Kovači, 71000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina

Tel./Fax: +387 33 237 220www.muzejalijaizetbegovic.ba

E-mail: muzejalijaizetbegovic1@gmail.com

Radno vrijeme:

Ljetni period (april, maj, juni, juli, avgust, septembar)

ponedjeljak – petak 10.00 h – 18.00 hsubota 10.00 h - 15.00 h

Zimski period (oktobar, novembar, decembar, januar, februar, mart)

ponedjeljak – petak 10.00 h – 16.00 hsubota 10.00 h - 15.00 h