GLASILO ŽUPE BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM U VALPOVU GODINA V. Rujan 2006. Broj: 8

2

Novi broj našega župnog lista „Marijin put“, nakon dulje stanke, opet je pred vama. Marijin je put bio put službenice Gospodnje, put za njezinim sinom Isusom Kristom sve do križa i dalje. Kao zaštitnica naše župe i pratiteljica na našem putu za Kristom, ona i svakome od nas danas govori ono što je nekoć rekla poslužiteljima na svadbi u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). Neka nas prati svojim majčinskim zagovorom te nauči i nas slijediti Krista koji je i Marijin i naš „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6).U ovom broju možete pročitati puno korisnog štiva i obogatiti svoje vjersko znanje čitajući - o liturgijskom prostoru kao mjestu okupljanja i bogoslužja kršćanske zajednice. Zatim pročitajte- Biblija: tko je, kada i kako pisao Bibliju- predstavljamo knjigu i web stranicu kršćanske tematike- o zajednici „Vjera i svjetlo“ u našoj župi – veći prilog- osvrt na naša liturgijska slavlja – u ovom broju slavlje kršćanske ženidbe- sakramenti: općenito o sakramentimaNa kraju ćete naći vijesti iza naše župe i najave događaja koji su predviđeni za ovu jesen. Nadam se da će ovaj naš župni list zaživjeti i dugo godina biti Vaš pratitelj u duhovnom rastu. Pozivam i druge suradnike i sve koji imaju smisla za pisanu riječ da nam se pridruže i pomognu kako bi ovaj naš list bio što bolji.

Župnik

Župni list “Marijin put”Broj 8, izašao u rujnu 2006.

Izdaje Rkt. župni ured Bezgrješnog začeća BDM u Valpovu za internu uporabuOdgovara: Josip Matanović, župnik

Uredništvo : Damir Stanić, Davor Šamadan, Darija JančikićInes Pepić, Ružica Cvenić, Vera Vicić, Snježana Gerenčir, Ladislav Pađen

Kontakt telefon: 031 651-513e-mail: rzu-valpovo@os.htnet.hrTisak: KROMOPAK, Valpovo

UVODNA RIJEČ

U župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM u Val-povu, na večernjoj sv. Misi, s. Danijela Lisica je sa župljanima proslavila 25. godišnjicu svojih zavjeta u družbi Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje, časnih se-stara koje djeluju u Valpovu. Misno slavlje je predvodio preč. župnik Josip Matanović. Propovijedao je novi župni vikar vlč. Ivica Martić, dok su pjevali združeni župni zborovi: Zbor mladih Valpovo i župni zbor sv. Ce-cilije.Nakon euharistijskog slavlja, župljani su se okupili u katehetskom centru na domjenku, koji su organ-izirale časne sestre i žene iz župe.

D. Š.

25. obljetnica zavjeta s. Danijele

3

IN MEDIAS RESLITURGIJSKI PROSTOR

Crkva-građevina vidljivi je znak Crkve-zajedniceSvi smo još na vjeronauku učili kako „crkva“, pisana malim

slovom, označava građevinu u kojoj se na bogoslužje/liturgiju sastaje „Crkva“, pisana velikim slovom, dakle zajednica vjernika. No, ne posvećuje građevina bogoslužnu zajednicu, nego naprotiv, kršćanska zajednica oplemenjuje prostor sobom i svojim bogoslužjem. Po kršćanskoj zajednici koja, okupljena u crkvi-građevini, slavi svoja liturgijska slavlja, svoje bogoslužje, dobiva i taj prostor svoje dostojanstvo i postaje vidljivi znak Crkve-zajednice, što se očituje i na razini simbola, kako u vanjskom tako i u unutarnjem oblikovanju tog prostora.

Grčka riječ leiturgia (glagol leiturgein) sastavljena je od imenice ergon=djelo i pridjeva leitos=pripadajući narodu (izveden od leos, jonski laos=narod). Zato doslovno prevedeno leiturgia znači djelo naroda i za narod. Pod tim se podrazumijevalo izvršenje izvjesne službe na dobro naroda, koju bi izvršio ili neki imućni građanin ili koji grad. Kasnije se pod tim podrazumijevala svaka javno izvršena, pa i kultna služba.Prijevod Sedamdesetorice ili Septuaginta (grčki prijevod Starog Zavjeta oko 250.-150. godine prije Krista) upotrebljava izraz liturgija za hramsku službu svećenika i levita. U tom se smislu riječ nalazi više puta u NZ, gdje nailazi i u značenju bogoslužje. U crkvama kršćanskog Istoka riječ liturgija ili sveta liturgija od prvih stoljeća do danas je redoviti naziv euharistije. Na Zapadu se taj pojam udomaćio nešto kasnije, a označava kršćansko bogoslužje uopće.

Liturgijska arhitektura U govoru o crkvama kao građevinama, često se čuje pojam „sakralna arhitektura“, no kada je u pitanju kršćanska crkva, to nije samo općeniti „sakralni“ prostor gdje vjernici izražavaju svoje štovanje pred „višom silom“, nego nešto puno određenije. To je kršćanski bogoslužni prostor, liturgijski prostor. Stoga je riječ o liturgijskoj arhitekturi, jer se radi o specifičnom prostoru koji je građen i oblikovan prema kršćanskoj liturgiji, koji je obilježen liturgijom konkretne kršćanske zajednice koja ga je gradila. Crkva, koliko god ona bila stara ili arhitektonski vrijedna, nije u prvom redu spomenik, već mjesto na kojemu se slavi spomen-čin spasenja. Riječ je o „domu Božjem“ i „domu Božjega naroda“ koji se u njemu okuplja da bi izrazio svoju krsnu, potvrđeničku i euharistijsku pripadnost Bogu na službu čovjeku.

Liturgijski prostor u prvom tisućljeću Način slavljena i priopćavanja vjere liturgijom stvarao je tijekom stoljeća različite stilove gradnje liturgijskoga prostora. Tijekom prva tri stoljeća, zbog razloga koji nisu dopuštali da se učini drukčije, kršćanska je zajednica odražavala vlastitu sliku u formi „crkvenog doma“ (domus ecclesiae), u kući zajednice koju je okupio Bog. Radilo se o privatnoj kući koju je neki imućniji kršćanin dao na raspolaganje dotičnoj kršćanskoj zajednici u nekome gradu ili mjestu.Novozavjetni spisi dosta često govore o bogoslužnom skupu, o mjestu zajedničkog okupljanja, ali ga nikada ne označavaju kao kuću Božju, svetište ili hram. Naprotiv, pravi hram Novoga saveza jest Krist. S Isusom i u Isusu počinje novi kult i novo doba štovanja Boga u kojem se Bogu iskazuje klanjanje „u duhu i istini“ (Iv 4,23-24). Budući da vjernici sačinjavaju otajstveno tijelo Kristovo te u njima prebiva slava Božja (usp. Iv 14,23), razumljivo je da se i vjernici i njihova zajednica nazivaju hram Boga živoga. Kao što su po slici otajstvenog tijela kršćani nazvani udovima, tako se po slici hrama zovu „živo kamenje“ (1 Pt 2,4-6). U hramu kršćanske zajednice Krist je nezamjenjivi temelj ili kamen temeljac i istodobno kamen zaglavni po kojemu se cjelokupna građevina povezuje u jedno. Od prvih stoljeća, dakle, dom za zajedničke sastanke nema vrijednost po sebi već je u službi samih tih bogoslužnih sastanaka.

S Konstantinovim „Milanskim reskriptom“ o toleranciji iz 313. godine, kršćanska se zajednica povećala, pa su joj bila potrebna i veća mjesta za bogoslužje. Tako je usvojen već postojeći oblik rimske bazilike, tj. mjesta na kojemu se okupljao puk u važnim trenucima javnog života. U kršćanskome slučaju ljude nije okupio car ili kralj (grč. basileus, pa otuda i „bazilika“), već Bog. Sam se ustroj rimske bazilike prilagođuje zahtjevima bogoslužja i sve se više mijenja, pa se i ovdje ogleda kako liturgija ondašnje kršćanske zajednice oblikuje i oplemenjuje liturgijski prostor. Kao prostor bogoslužja zajednice koja se rađa iz krštenja i raste za stolom Riječi i Kruha, novi ustroj bazilike bio je obilježen mjestom za krštenje na ulazu te sjedištem predsjedatelja slavlja, ambonom i oltarom u unutašnjosti. Takav se ustroj crkve-građevine uglavnom zadržao u ranokršćanskome i romaničkom vremenu (4.-12. st.).

Kasniji razvoj U vrijeme gotike te kasnijih stilova renesanse, baroka i njihovih produžetaka u historicizmu, sve više se događa odjeljivanje liturgije i puka, tj. vjernika laika, što se očituje i u samom oblikovanju i ustrojstvu crkvenog liturgijskog prostora. Sjaj i uzvišenost gotičkih crkava i katedrala sažimaju duhovnost visokog srednjovjekovlja, no oltar, ambon i sjedište predsjedatelja slavlja izgledaju u njima izgubljeni u šumi stupova. Početna tri žarišta: oltar, ambon i sedes, koja su uvelike očuvana u ranom srednjovjekovlju i tijekom romanike,više se ne čine tako važnima za vjernike. Oni sada radije svoje molitve uzdižu Bogu, očiju zagledanih u visine gotičkih svodova, prema nebu, pogledi su im katkad uronjeni u boje živopisnih vitraja, ili pak u tihoj sabranosti prate misno slavlje u nekoj od brojnih pokrajnjih kapelica. Velika srednja lađa gotičke crkve više je služila za velika okupljanja građanske zajednice koja se poistovjećuje s kršćanskom, negoli za euharistijska slavlja. Prostori privatne pobožnosti umnažaju se od tada do te mjere da i sam oltar postaje tek postoljem slikama, kipovima, a od Tridentskog sabora (1545.-1563.) podižu se na oltarima i ogromni tabernakuli (svetohraništa) nad kojima su smještena „prijestolja“ za izlaganje Presvetog oltarskog sakramenta.Uz mnoštvo još uvijek pozitivnih vidika, ovdje se u slici crkve-građevine odražava drugačija slika Crkve-zajednice koja svoj identitet sve manje prepoznaje u zajedničkom liturgijskom slavlju. Privatna pobožnost vjernika, koji su ogradom odijeljeni od svetišta crkve, zasjenila je zajedničarsku dimenziju bogoslužja do te mjere da se to očituje i u arhitekturi samog liturgijskog prostora, rascjepkanog na niz zasebnih kapelica, oltara i pregrada.Stoga liturgijski prostor nije nipošto beznačajan. Njegovo uređenje i oblikovanje izražava određeni način življenja i djelovanja Crkve-zajednice. S Drugim vatikanskim saborom (1962.-1965.) i obnovom liturgije ponovno je otkrivena vrijednost zajedničkog slavlja liturgije, napose euharistijskog slavlja, u kojoj djelatno sudjeluje cijela okupljena zajednica. Jedinstvenost oltara, za kojim je svećenik okrenut prema zajednici vjernika, izražava kršćansku zajednicu koja je ponovno otkrila euharistiju kao slavlje žrtve Krista koji po sakramentalnim znakovima izgrađuje Crkvu. Poslijesaborska obnova usmjerena je i na ponovno otkrivanje prvotnih žarišta liturgijskog prostora: oltar, ambon, sjedište predsjedatelja i krstionicu.

Priredio: D. S.

Crkva u svom zemaljskom postojanju treba mjesta gdje se njena zajednica može okupljati: naše vidljive crkve, sveta mjesta, što su slike svetog Grada, nebeskog Jeruzalema, prema kojem kao hodočasnici putujemo. U tim crkvama Crkva slavi javno bogoštovlje na slavu Presvetog Trojstva, sluša Božju riječ i pjeva hvale, uzdiže svoju molitvu, prinosi žrtvu Krista, sakramentalno prisutnoga usred zajednice. Te crkve su i mjesta sabranja i osobne molitve.Katekizam Katoličke Crkve, br. 1198 i 1199

4

IN MEDIAS RES

Oltar novoga saveza je križ Gospodinov iz kojeg izviru sakra-menti vazmenog otajstva. Na oltaru koji je središte crkve, up-risutnjuje se žrtva križa pod sakramentalnim prilikama. Ol-tar je također stol Gospodnji za koji je pozvan narod Božji. U nekim istočnim liturgijama oltar je k tome simbol groba (Krist je uistinu umro i uistinu uskrsnuo).Katekizam Katoličke Crkve 1182

Oltar ili „stol Gospodnji“ u najprimjerenijem je smislu „gl-ava“ bogoslužnoga prostora. U oltaru, naime, „smijemo

vidjeti simbol samoga Krista koji dolazi u našu sredinu“, jer s činjenice da se na oltaru slavi spomen-čin Gospodinov i da se vjernicima s oltara dijeli Tijelo i Krv Kristova, stari su crkveni pisci osjećali poticaj da u oltaru vide znak samoga Krista: odatle poznata tvrdnja da je „oltar Krist“. Stoga gradnju crkve treba ide-jno započinjati od oltara i oltarnoga prostora, a ne od zidova i izvanjskih elemenata, jer crkvu-građevinu oblikuje liturgijsko slavlje Crkve-zajednice okupljene oko oltara. Može se reći da je crkva-građevina sagrađena oko oltara, kao što se oko oltara gradi Crkva – Božji narod.

Od jednoga do mnoštva oltara Spomenuto je kako su u počecima kršćanstva i liturgijske arhitekture, pa kroz cijelo prvo tisućljeće bila jasno uočljiva glav-na žarišta liturgijskog prostora: (jedan) oltar, ambon ili besjedište i sedes ili sjedište predsje-datelja slavlja, te krsti-onica kod ulaza u pros-tor crkve. Ta su žarišta odražavala sliku zajednice koja se rađa iz krštenja te u zajedničkom slavlju hrani za stolom Riječi i Kruha. Zbog razloga koji su prije svega pobožnog obilježja, krajem prvoga tisućljeća oltari se u crkvama počinju umnažati, što se nastavilo u kasnijim razdobljima i zadržalo sve do liturgijske obnove Drugoga vatikan-skog sabora. Položaj oltara koji je svećenika usmjerio tako da je sa zajednicom bio okrenut u istome smjeru – i zajednici isto-dobno bio okrenut leđima – imao je različite izvore na Istoku i Zapadu.

Na Istoku Na Istoku, gdje je osjetljivost za simbolizam vrlo jaka, prev-ladala je želja da svi mole okrenuti prema istoku – otuda i po-jam orijentacija (=istočenje) koji je označavao crkvu-građevinu pravilno usmjerenu apsidom prema istoku. Taj se običaj proširio i na Zapadu, pa je i većina naših starijih crkava postavljena tako da pomoću njih možemo raspoznati strane svijeta – možemo se lako orijentirati (pročelje gleda na zapad, a apsida svetišta na is-tok). Takva usmjerenost svećenika predslavitelja i puka u istom smjeru tumači se simbolikom zajedničkog hodočašća prema Kraljevstvu nebeskom, sve do Gospodinova ponovnog dolaska.

Na Zapadu Djelomično ipak i uz utjecaj Istoka, razvoj oltara na Zapadu povijesno je bio određen drugim, puno praktičnijim razloz-ima, kao što su prisutnost tijela ili moći (relikvija) mučenika i svetih. Urna za štovanje stavljala se na stražnji dio oltara, tako da je svećenik predslavitelj bio prisiljen stajati s one strane oltara koja je okrenuta puku, ujedno im okrećući leđa. Kada nije bilo moguće posjedovati zemne ostatke svetaca, pred oči vjernika se stavljaju druge slike – najprije križ (u 11. st.), a zatim raspelo (u 14. st.). Upravo zbog prevladavanja takvoga pristupa misi koji ju je promatrao kao pobožnu vježbu – što ima duboke korjene

u teološkoj misli toga doba – križ i raspelo postaju tek običan ukras na oltaru, a puno više prostora dalo se slikama i kipovima. U središtu pozornosti nije više bio oltar, nego kip ili slika iznad zajednice, a poslije Tridentskog sabora (16. st.) oltar postaje pot-poranj velikom svetohraništu i „prijestolju“ za izlaganje Pres-vetog sakramenta. Oltar je sve više gubio svoj oblik stola, a sve više poprimao pravu ulogu potpornja koji se sve više približavao zidu.Ponovno „otkriće“ jednoga oltara – stola i žrtvenika Liturgijskom obnovom Drugoga vatikanskog sabora i pov-ratkom na izvore kršćanstva, pa tako i liturgije, ponovno su „otkrivena“ glavna žarišta liturgijskoga prostora, a među nji-ma posebno oltar i njegova jedincatost. On je za vjernike stol zajedništva u blagovanju Kruha života i žrtvenik na kojem se posadašnjuje jedincata Kristova žrtva za spasenje svijeta.Opća uredba Rimskog misala za oltar veli ovo: „Uputno je da u svakoj crkvi bude nepomičan oltar, koji jasnije i trajnije označuje Krista Isusa, živi kamen (1 Pt 2,4; usp. Ef 2,20). U drugim prostori-ma koji su namijenjeni za bogoslužje oltar može biti pomičan… Oltar, gdje god je to moguće, neka se gradi odvojeno od zida da se može lako obići i na njemu slaviti licem prema narodu. Neka zauzima takvo mjesto da bude uistinu središte kamo se sama od sebe usredotočuje pozornost svekolike zajednice vjernika… U novim crkvama koje se grade bolje je da se postavi samo jedan

oltar, koji će u zajed-nici vjernika biti znak jednoga Krista i jedne euharistije Crkve“ (OURM br. 298, 299 i 308). U starim crkva-ma, gdje stari oltar nije moguće premjestiti ili je uklopljen u kompo-ziciju s umjetnički vri-jednim svetohraništem ili retablom, treba, bliže vjerničkoj zajed-nici, izgraditi drugi nepomični oltar koji će se umjetnički ob-likovati i posvetiti da se samo na njemu vrše sveta slavlja.Koliko se pazilo da ništa ne zasjeni oltar kao središnje mjesto liturgijskoga prostora dokazuju i slijedeće

riječi iz iste Uredbe: „Kod urešavanja oltara neka se teži za umjerenošću… Cvjetni ures neka bude umjeren te neka se rad-ije smjesti pored oltara nego na samome oltaru… Svijećnjaci, … neka se prikladno rasporede ili na oltaru ili pored njega…“ (OURM 305 i 307).Dva žarišta, bitno povezana s oltarom, tj. ambon s kojeg se naviješta Božja riječ (nazvan još i stolom Riječi – u suodnosu sa stolom Kruha) i sedes kao sjedište predsjedatelja slavlja, treba tako postaviti da budu u dobrom prostornom odnosu s oltarom, ali i s mjestom vjerničke zajednice, tj. dvoranom ili lađom crkve. Na taj su način prvotna žarišta liturgijskoga prostora ponovno „otkrivena“ i opet stavljena u prvi plan, u središte slavljeničke zajednice.

Priredio: D.S.

Liturgijska je obnova Drugoga vatikanskog sabora oltar vratila u središte liturgijskoga čina i dala mu mjesto žarišta cijeloga liturgijskog prostora. I kada nema slavlja, oltar uvijek pred očima vjernika (i ne samo pred njima) treba biti istodobno i šutljivi i govorljivi svjedok vazmenoga otajstva koje izgrađuje Crkvu, jedan narod oko jednog Pastira.

Ivan Šaško

LITURGIJSKI PROSTOR

5

Kao „dom Božji“ i „dom Božjega naro-da“, crkva-građevina treba arhitektonski i umjetnički iz-gledati drugačije, upućivati na dru-go, na drugačije od uobičajenog. Gradnja crkve iz-iskuje nadilaženje običnoga i svakidašnjega, jer je u pitanju ota-

jstvo i nadilaženje zemaljske upućenosti, a to je potrebno izraziti i arhitekturom i umjetničkim oblikovanjem. Liturgijske kn-jige govore o dostojanstvenosti mjesta koje se podudara s drugačijim od običnoga, no ipak prepoznatljivim, jednostavnim, a uzvišenim. Građevina bi već prvim zapažanjem trebala dati do znanja, gotovo „arhetipski“ (ne na razini nekog stila prošlosti, već na razini kršćanske simbolike), da je riječ o litur-gijskome prostoru, jer njeno oblikovanje mora zadržati prepoznatljivost.

Tu je drugost i prepoznatljivost kršćanska tradicija izražavala i općim arhitektonskim oblikom i vertikalnim usmjerenjem (visina crkve i zvonik) i na-dasve, kršćanskim znakovima i simbolima. Pri tome, dakako, ni opseg, ni visina, pa niti umjetnički stil nisu dovoljni da se postigne ta prepoznatljivost, jer je kršćanstvo, napose katoličko, otvoreno svim stilovima. Konstitucija o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora ovako govori o slobodi umjetničkog izražavanja: „Crkva

nije nikada imala svoj vlastiti umjetnički stil, nego je dopuštala umjetničke oblike svakog vremenskog razdoblja, prema nar-avi i uvjetima naroda kao i prema potrebama različitih obreda, nastojeći da tijekom stoljeća brižljivo čuva umjetničko blago. Stoga neka i umjetnost našega vremena, svih naroda i krajeva, ima slobodu djelovanja u Crkvi, samo ako dužnim poštovanjem i doličnom čašću služi bogoslužnim zgradama i svetim obredima“ (SC br. 123).

Crkva također treba biti prostor koji potiče na sabranost i na tihu molitvu, koja produžuje i produbljuje veliku molitvu eu-haristije.Katekizam Katoličke Crkve, br. 2717

Crkva-građevina izvana treba buditi doživljaj duhovne privlačnosti, doživljaj poziva i cilja, osjećaj „preobraženja svakidašnjice“. Ona ne samo da u znaku uprisutnjuje Crkvu-zajednicu u konkret-nom vremenu i prostoru, nego upućuje prema božanskoj stvarnosti koja nadilazi običnost, budeći u čovjeku čežnju za be-skrajnim.

Budući da je euharistijsko slavlje po svo-joj biti vazmeno okupljanje zajednice oko svoga proslavljenoga Gospodina, koja upravo tu dobiva radost, utjehu i snagu Božjih obećanja, crkveni bi prostor trebao biti obilježen svečanošću i uzvišenošću, trebao bi biti odsjev božanskih obećanja i poziv na vjerničku nadu – jedan „Gore srca“ u kamenu. Arhitektonsko obliko-vanje, skulpture i slike mogu biti znak i propovijed te na svoj način biti u službi vjere, jer imaju sebi svojstvenu snagu navještaja i misionarsko značenje. Mnoge

crkve-građevine ispunjavale su tijekom povijesti, a ispunjavaju i danas, taj svoj zadatak: biti znakom postojanja i istinitosti dru-goga svijeta. Neka su se obraćenja dogodila i započela u susretu s crkvom-građevinom, u doživljaju toga oduhovljenog prostora, i to „samo zato jer su kamen i staklo postali znakovi“, kako veli francuski teolog Congar.

IN MEDIAS RES

Različitost crkve u odnosu na druge zgrade

Ponašanje u crkvi Zanimljivo je kako ljudi današnjice poštuju „obrede“ stadiona, kina, kazališta i drugih sličnih prostora javnog života i društvenih okupljanja. Točno se zna kako se tamo ponaša, kada se govori, a kada šuti, gdje je kome mjesto, kako se treba, odnosno ne treba, odjenuti. Kada je u pitanju crkveni liturgijski prostor toga poštovanja svetosti mjesta i obreda, čini se, sve više nedostaje. Osim ponekih neprimjereno odjevenih osoba, sve je više onih koji u crkvu ulaze ne prekidajući razgovor sa sugovornikom, započinjući razgovore prije, ali i tijekom liturgijskih slavlja. To je bilo posebno uočljivo kod ovogodišnjeg župnog klanjanja na nedjelju Dobrog Pastira. Neke od skupina su, izlazeći iz crkve, već unutra započele prilično glasno pričanje koje se pod korom pretvorilo u sveopći nerazumljivi žamor, a kasnije su, u crkvu u kojoj je u tijeku klanjanje pred Presvetim, još desetak minuta (kroz zatvorena vrata) dopirali vika i galama ispod zvonika. U isto vrijeme u crkvi je svoj sat klanjanja započela druga skupina. Ako ima onih, a uvijek ih ima, koji će sada pomisliti kako su galamu stvarala djeca ili mladi, morat će se razočarati. Jer u skupini na odlasku nije bilo niti jednog djeteta, nikoga od mladih, sve sami „zreli“ odrasli kršćani. Treba li se onda čuditi ponašanju djece?Crkva-građevina kao liturgijski prostor mjesto je kršćanskog zajedništva u slavlju euharistije i drugih sakramenata, a u trenucima kada tih slavlja nema, to je i dalje liturgijski prostor, prostor tišine koji potiče na sabranost i tihu molitvu, prostor koji „progovara“ svojom znakovitošću – ako mu mi to (svojim ponašanjem) dopustimo.

LITURGIJSKI PROSTOR

6

UPOZNAJMO BIBLIJU

Piše: Davor Šamadan

Jeste li se ikada upitali koliko je vremena potrebno da se napiše jedna dobra knjiga?

Mnogi pisci kažu da su za svoja najbolja ostvarenja trebali i de-set godina pisanja (bez pripreme za pisanje), dok za nastanak enciklopedije treba i više desetljeća predanog timskog rada. Toma Akvinski je svoju Summu Theologiae pisao cijeli život, i nije ju napisao do kraja (iz osobnih razloga). Koliko je onda vremena trebalo da se napiše „cijela“ Biblija? Sto, dvjesto, tisuću godina? Ako je više od sto, onda je sigurno više osoba moralo raditi na njenom nastanku. Na pitanje: „Tko je, kako i kada pisao Bibliju?“, odgovorit ćemo u narednim re-cima.

Biblija je prava mala knjižnica Riječ biblia grčkog je podrijetla, a u hrvatski je jezik ušla preko latinskoga. Sam grčki pojam biblos, bibion znači kn-jige, odnosno knjižice. Latinski je jezik množinu biblion – kn-jige, preveo u Biblia – jedna knjiga. Biblija kakvu danas pozna-jemo jest jedna „velika“ knjiga, no dobro je znati kako je Biblija doista prava mala knjižnica, budući da se sastoji od 73 knjige, koje u prošlosti nisu sačinjavale jednu knjigu, nego su gotovo sve međusobno bile razdvojene. Četrdeset i šest knjiga Starog zavjeta i dvadeset i sedam knjiga Novog zavjeta već dovoljno govori o slojevitosti same Biblije. Kao i u suvremenoj knjižnici, i u Bibliji možemo naći više različitih „žanrova“: proza, ljubav-na i druga poezija, basne, mitovi, legende i stvarni događaji, prijateljska pisma i duhovni nagovori… Sve to, u literarnom smislu, Bibliju stavlja ispred svih drugih dosad napisanih kn-jiga. No značajno je za Bibliju da se kroz povijesni nastanak nije samo zapisivala i prepisivala, nego i učila napamet.

Od predaje do pisma Počeci pismenosti sežu otprilike u 4. st. prije Krista, kada su Sumerani zašiljenom trskom utiskivali znakove u glinene pločice i tako stvorili prvo poznato pismo. I Židovi su razvili svoje pismo, no tek je mali broj ljudi bio pismen, a zapisivanje svetih tekstova bilo je sporo i naporno te je bilo jednostavnije nešto zapamtiti nego zapisati. Zato su Židovi razvili svojevrsnu tehniku pamćenja biblijskih tekstova pa su neki od njih znali gotovo čitave knjige recitirati napamet. Zato, prije nego se zapisala, Biblija se prenosila kroz plemenske predaje. I danas se kod Židova (pa i muslimana) cijeni ta tehnika te još uvijek postoje škole za učenje sve-topisamskih tekstova napamet. Samo za usporedbu, istaknuo bih da je i u našem narodu poznata ovakva vrsta pamćenja i to kod „starih“ guslača, koji uz zvuke gusala znaju opjevati sve epove hrvatske povijesti. Biblijski su tekstovi tako bili zapisivani samo za potrebe hramskog bogoslužja te kasnije za potrebe dvora i kraljevskih arhiva. Zapisivanje svetopisamskih tekstova bilo je izrazito skupo. Jeftinija, ali i manje zahvalna varijanta je bila pisanje po papirusu. Preteča papira se izrađivalo od biljke papirus, koja se relativno lako dala oblikovati u listove na koje su se zapisivale stare predaje, no papirus je bio lakopropadljiv materijal. Nomadski stil života kojim su živjeli Židovi u ono vrijeme, nije bio pogodan za izradu i čuvanje papirusa te su se Židovi okrenuli zapisivanju biblijskih predaja na ono što im je bilo nadohvat ruke. Mnogo skuplje, ali izdržljivije i praktičnije bile su pergamene izrađivane od janjeće kože. Proces izrade pergamena je bio skup, kompliciran i dugotrajan, no na mladu kožu se dalo izvrsno pisati, čak i brisati, a bile su puno trajnije nego papirus (pergamene pronađene na obali Mrtvog mora u Kumranu i nakon više od 2000 godina sačuvane su gotovo ne-taknute). Budući da su bile čvrste, a elastične, mogle su se zaro-lati, pa pergamenu često nazivamo i svitak. Također su se mogle slagati i list na list (preteča knjige). Sve su bile ispisivane rukom

pa je proces nastanka i zapisivanja biblijskog teksta na perga-menama bio dug i mukotrpan posao. Stoga su postojale škole pisara, koji su po cijele dane sjedili uz svjetlo svijeće prepisujući ili podebljavajući izblijedjeli biblijski tekst na pergamenama. Kopernikanski preokret u prepisivanju, čak bi bilo bolje reći umnožavanju Biblije, bilo je otkriće tiskarskog stroja, no to je sada već neka druga priča. Preostaje nam još odgovoriti, tko je pisao Bibliju.

Tko je pisao Bibliju? Budući da smo rekli kako Biblija u početku nije bila jedna knjiga, tako je jasno da su svetopisamske tekstove pis-ali mnogi ljudi. Ipak, glavni autor Biblije je samo jedan: to je Bog! On je nadahnjivao svakog pojedinca na njemu svojstven način te je biblijski pisac, osjetivši Božje nadahnuće počeo pis-ati svetopisamski tekst. Pisci ovdje nisu bili samo „olovka u Božjoj ruci“, nego su potaknuti Božjim nadahnućem ispisivali tekstove sebi svojstvenim stilom, rječnikom i pismom. Upravo zato, u Bib-liji nalazimo na mnoštvo stilova, izričaja i književnih vrsta, koji gov-ore samo o jednom: iskustvu Božje ljubavi prema čovjeku.Mnogi su nam biblijski pisci poznati. U Starom zavjetu možemo istaknuti pisce Izaiju, Jeremiju, Ezekiela, mnoge „male“ proroke, kralja Davida, Siraha i ostale bib-lijske mudrace. U Novom zavjetu poznati pisci su evanđelisti, Pavao, Jakov i drugi. No Bibliju su pisali i mnogi, imenom nikad spomenuti pisci. Zato je poprilično teko reći koliko je bilo biblijskih pisaca. Tako su na primjer, Knjigu proroka Izaije pisale najmanje tri osobe (a moguće da ih je bilo čak de-set, od kojih su neke mogle biti i žene). Jasno se daju uočiti tri tematski različita dijela jedne te iste knjige: Izaija, od 1.–39. poglavlja; Deuteroizaija, od 40.–55. poglavlja i Tritoizaija, od 56.–66. poglavlja. Kako je to moguće? Prorok Izaija je oko sebe okupljao mnoge učenike pa je i poslije njegove smrti skupina učenika živjela u tradiciji Izaijine škole. Tako su i Iz 40-55 i Iz 56-66 nastali u tradiciji škole proroka Izaije (Iz 1-39), te su pisci tih tekstova svoje uratke imenovali imenom proroka u čijoj su školi i oni stasali. Danas svatko, pa i za najmanji napisani tekst, traži svoja autorska prava. U biblijsko je vrijeme bila velika čast „potpisati“ se imenom svog učitelja, a to su mogli samo oni koji su istinski živjeli vrijednosti svoga predšasnika. Dugo se vremena prvih pet knjiga Staroga zavjet, tzv. Petoknjižje, pripisivalo proroku Mojsiju pa neke kršćanske de-nominacije i danas ove knjige nazivaju 1.,2.,3.,4.,5. Mojsijevom knjigom. Činjenica je da cijelo Petoknjižje odiše mojsijevskom tradicijom, no upravo se i ovdje može primijeniti princip iz gornjeg teksta. Iako je velika vjerojatnost da je mnoge dijelove Petoknjižja napisao i sam Mojsije, budući da je bio pismen i visokoobrazovan čovjek, ipak se mora priznati da zvuči u na-jmanju ruku smiješno prastaro naučavanje da je Mojsije svoju smrt (Pnz 34) vidio u „blaženom gledanju“ te je zapisao netom prije umiranja. Danas se zna da je Petoknjižje prava „kompilac-ija“ nekoliko židovskih tradicija. U duhu svoje tradicije, bibli-jski je pisac pisao biblijske tekstove, koje je onda neki veliki au-toritet (ili više njih) sklopio u jedno djelo kakvo danas imamo. O biblijskim tradicijama i sastavljanju Petoknjižja čitati ćemo u nekom od narednih rubrika Upoznajmo Bibliju. Sveti Bonaventura bi rekao: „Vjerujem da bih ra-zumio, razumijem da bih vjerovao!“ Proučavajući Bibliju, razumijevajući njezin sadržaj, mi proširujemo i učvršćujemo našu vjeru. Biblija je sveta knjiga i kršćana i Židova, i upozna-ti je znači upoznati svoju, ali i tuđu religiju. Za produbljenje znanja o bibliji preporučio bih dvije knjige prof. dr. Adalber-ta Rebića: „Biblijske starine“ i „Stvaranje svijeta i čovjeka“ u izdanju Kršćanske sadašnjosti iz Zagreba.

Tko je, kako i kada pisao Bibliju?

7

PREDSTAVLJAMO KNJIGU

ROMERO - Glas obespravljenih salvadorskih campesinosa

ROMERO – tako se zove igrani film snimljen 1989. godine, koji ste prije nekoliko godina možda gledali na HTV-u (naravno, ako ste bili budni u sitne sate kad je prikazivan). Bio je to jedan od onih kojima na početku piše: „Film je snimljen prema istin-itim događajima“. Glavni je lik Oscar Romero (1917.-1980.), nadbiskup San Salvadora, ubijen zbog snažnog zauzimanja za so-cijalnu pravdu i prava siromašnih campesinosa, salvadorskih seljaka bezemljaša.

Diktatorski režim desničarske vlade i vojske, vojno i novčano potpomagan od strane SAD-a, započeo je sedamdesetih godina jedan od najkrvavijih progo-na kršćana u novijoj povijesti. Romero je samo jedna od žrtava toga progona, no njegovo je ime postalo sinonimom stradanja sal-vadorskih siromaha, koji ga se i danas s poštovanjem sjećaju i već

štuju kao svoga sveca i zaštitnika. No, za neke je on i danas, kao i za života, znak osporavanja i kamen spoticanja. Ako niste gledali spomenuti film, a zanima vas priča o Os-caru Romeru, možete je saznati iz odlične knjige njemačkog isusovca Martina Maiera koji je dvije god-ine (1989.-1991.) živio u Romer-ovoj domovini. Autor knjige tamo je doživio ubojstva prijatelja, progone ali i življeno evanđelje među stanovnicima jedne seoske župe kojima je došao kao zamjena njihovu ubijenom župniku.I onima koji su vidjeli film, čitanje ove nevelike, ali sadržajem bo-

gate knjige, može otkriti mnoge nove i zanimljive detalje o životu i djelu monsinjora Romera. Radi se o živom svjedočanstvu vjere jednog našeg suvremenika. Njezin sadržaj nije samo priča o proročkom i mučeničkom liku Oscara Romera, niti o njegovoj smrti. To je svjedočanstvo vjere cijeloga jednog naroda s kojim se Romero poistovjetio i do kraja podnio sudbinu koju su velikom broju njegovih sunarodnjaka namijenili malobrojni vladajući bogataši. Knjiga se može nabaviti u knjižari Kršćanske sadašnjosti u Osijeku, Trg slobode bb (radno vrijeme: pon. – pet. 8.00 - 12.00 i 16.30 - 19.30 sati i sub. 8.00 - 12.00 sati), po cijeni od 50 kn (studenti, uz potvrdu o studiranju, imaju popust od 20%).

Damir Stanić

Smrt Oscara Romera bila je jednako najavljena i predvidljiva kao što je to bila i smrt njegova Gos-podina i Učitelja Isusa iz Nazareta. U njihovim je životima iznenađujuće mnogo paralela. Obojica su rođeni u siromašnim uvjetima u provinciji male i beznačajne zemlje. Obojica su živjeli u dubokoj pov-ezanosti s Bogom i najradije su molili noću. Prvo zanimanje koje su izučili bio je zanat tesara. Obo-jica su postali poznati po svojim propovijedima. Navješćivali su čovjekoljublje i dobrotu Božju. Obo-jica su najavljivali dolazak kraljevstva Božjeg kao novog bratskog poretka među ljudima.

Obojica su stali na stranu siromašnih i društveno diskriminiranih i doživjeli sreću iskustva da im se Bog pokazivao upravo u onima koji su po uobičajenim ljudskim mjerilima bili bezvrijedni. Djelujući u tradiciji izraelskih proroka napadali su nepravdu i korupciju. Pri tom se nisu zaustavljali niti pred vjerskim vođama. I oni su, kao i proroci, s punim pouzdanjem iščekivali bolju budućnost. Obojica su za čuvare religijske pravovjernosti postali „slučajem“. Predbacivalo im se da se kreću u „lošem društvu“. O obojici se govorilo da su poludjeli i da ih je opsjeo đavao. Obojica su postali kamenom spoti-canja.

Postupno su se sve važnije društvene grupac-ije udružile protiv njih. Okrivljavalo ih se da su podstrekači nereda i da remete javni red i mir. Obo-jica su upala i u sukob s velikim imperijalističkim silama svoga vremena. Obojici je ostavljeno oko tri godine vremena za javno djelovanje. Njihovo jedino oružje bila je riječ. Obojica su vjerovala da Riječ Božja može promijeniti stvarnost. Nasilju svojih protivnika suprotstavljali su se nenasiljem ljubavi.

Svjesno su prihvatili svoju smrt, no nisu bili pošteđeni od smrtnoga straha. Njihovo je umorstvo izvedeno hladno i proračunato. Obojica su oprostila svojim krvnicima. Obojica su prema ljudskim mjer-ilima pretrpjela neuspjeh. Unatoč tome u smrt su išli s vjerom da žrtvovanje njihova života neće biti uzaludno. Obojica su vjerovala da će se u njihovu umiranju ispuniti prirodni zakon o smrti i novom životu kao kod pšeničnog zrna koje pada u zemlju i umire da bi donijelo bogat rod.

Priča o Oscaru Romeru veoma je stara. To je priča o Isusu.

Martin Maier

Stara priča

8

UPOZNAJMO SVOJU ŽUPU - Zajednica “Vjera i svjetlo”

Što je zajednica „Vjera i Svjetlo“? Zajednica „Vjera i svjetlo“ međunarodni je katolički pokret s izrazito ekumenskim karakterom, koji su utemeljili Jean Vanier i Marie-Helene Mathieu. Pokret je rođen iz želje da se pomogne osobi s mentalnim poteškoćama i njezinoj obitelji da pronađu svoje mjes-to u društvu i Crkvi. Povod je bilo hodočašće u Lourdes 1968. godine. Tamo su hodočasnici izrazito negativno reagirali na prisutnost dvije obitelji s djecom koja su imala mentalne poteškoće. Potaknuti tim događajem, tijekom sljedeće tri godine, osnivali su male zajednice djece s mentalnim poremećajima, roditelja i prijatelja, da bi na Veliki petak 1971. godine hodočastili u Lour-des, gdje se okupilo 12000 ljudi iz 15 zemalja, od toga 4000 djece s mentalnim poteškoćama. Tako je rođena zajednica „Vjera i svjetlo“. U godinama koje su sli-jedile, osnovane su zajednice širom svijeta, u više od 75 zemalja.

Tko čini zajednicu „Vjera i svjetlo“ Kada kažemo zajednica, time već želimo istaknuti međusobnu povezanost članova i bitno usmjerenje jednih na drugo. Zajednica „Vjera i svjetlo“ nužno mora biti zajednica, još bolje zajedništvo, koje svoju snagu crpi iz prijateljske lju-bavi koja se razvija duboko u srcima članova zajednice. Središte zajednice je osoba s mentalnim poteškoćama. Zbog nje se zajednica sastaje, kako bi u svjetlu Kristove riječi u njoj prepoznala „najmanje“ koje Krist postavlja za najveće: „Dois-ta, tko je na-jmanji među vama svima, taj je velik!“ (Lk 9,48). Drugi važan dio zajed-nice su roditelji, a preko njih i cijela obitelj. Roditelji (sta-ratelji) su oni koji nose najteži teret djetetove bolesti. Kroz život doživljavaju mnoge padove i razočaranja, nailaze na nerazumi-jevanje okoline u kojoj žive, svjesni nemogućnosti da sami puno toga promijene. Ovdje zajednica može odigrati važnu ulogu suosjećajući s roditeljima i dajući im psihološku i još važniju, duhovnu pomoć. Treći sudionici zajednice su prijatelji. Prijatelj zajednice može biti svaka osoba koja želi shvatiti životno iskustvo osoba s mentalnim poteškoćama i njihovih roditelja. Prijatelji doista to žele i biti: naći se ovdje kako bi utješili, pomogli i podržali obitelj osobe s mentalnim poteškoćama. U osobi patniku, prijatelji prepoznaju Krista te kroz iskustvo osobe s mental-nim poteškoćama susreću jedan novi svijet, u kojem ne vlada novac i moć, nego ljubav i prijateljstvo. Dok kod mnogih ljudi podsvjesno postoji strah od bolesti

koji ga može zaro-biti, pa neki, gotovo praznovjerno, bježe od bolesnih osoba misleći da će one negativno utjecati na tijek njihova života, prijatelji za-jednice u bolesnoj osobi, naprotiv, pre-poznaju priliku da se više približe Kris-tu raspetom, svome Spasitelju. Iako je „Vjera i svjet-

lo“ zajednica osoba s poteškoćama u mentalnom razvoju, često u okrilju ove za-jednice susrećemo i osobe s mnogim drugim poteškoćama u fizičkom razvoju.

“Budi mi prijatelj”

U obitelji nema radosnijeg događaja od rođenja djeteta. Novorođenče

nas podsjeća na to koliko je život lijep i čudesan. Cijela se obitelj prilagođava novim okolnostima i cijeli se svijet počinje „kretati“ prema djetetu. Rodbina, kumovi, susjedi, prijatelji obilaze dijete i daruju ga, želeći mu uspjeh u životu, zdravlje, sreću.No, dogodi se katkad da roditelji uoče kako se njihovo dijete psihički ili fizički ne raz-vija kako bi trebalo. Svi životni planovi tada oštro mijenjaju smjer te često, umjes-to djeteta, bolest postaj središte obitelji. Kada česti i mnogobrojni posjeti doktori-ma „ubiju“ i malo nade da je dijete u pot-punosti zdravo, roditelji počinju osjećati razočaranje i duboku bol. Slika „idealne obitelji“ o kojoj su možda sanjali, sada u potpunosti nestaje. Vrlo često, roditelji se osjećaju revoltirani, osramoćeni i ispaćeni. Ne samo da ih boli fizička i psihička patnja njihovog djeteta, nego ih još jače razdire pomisao da će njihovo dijete biti odbačeno gdjegod se pojavilo, da bi njihovo voljeno dijete moglo postati predmet ismijavanja i da nikada neće biti sretno. Čest je slučaj da rodbina i prijatelji prestanu posjećivati obitelj bolesne osobe, što dodatno povećava jaz između obitelji bolesnog djeteta i svi-jeta oko njih.Pred nebrojenim pitanjima o smislu pat-nje njihova djeteta, jedini iskreni i pravi odgovor pruža vjera u Isusa Krista, od ljudi poniženog, ismijanog i na kraju ubi-jenog. On je taj koji, iako najveći od svih, nezasluženo podnese patnju da proslavi čovjeka patnika i dovede ga konačnom spasenju. Krist nas uči da bolest, umjesto prokletstva kako je često doživljavamo, može biti djelo spasenjskog Božjeg pla-na: „Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: “Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?”. Odgovori Isus: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja”“ (Iv 9,1-3). Zagledani stoga u ota-jstvo Kristove patnje, roditelji uspijevaju odgonetnuti smisao patnje svoga djeteta. U protivnom, patnja postaje besmisao, a besmisao tjera u očaj!U osobi Isusa Krista, njegovom životu i djelu spasenja, svjetlo na svom životnom putu nalaze i članovi male zajednice „Vjera i svjetlo“, koja već nekoliko godina djeluje u našoj župi.

9

UPOZNAJMO SVOJU ŽUPU - Zajednica “Vjera i svjetlo”

Oni su „najbolji“ prijatelji zajednice jer zbog fizičkih poteškoća možda i najbolje razumiju teret i patnju osobe s mentalnim poteškoćama.

Poslanje zajednice „Vjera i svjetlo“ Zajednica „Vjera i svjetlo“ želi osobama s lakšim ili težim mentalnim poremećajem te njihovim obiteljima pomoći u pre-poznavanju i korištenju svojih darova kroz prijateljsko druženje na mjesečnim susretima. U zajednici, osobe s mentalnim poremećajem nalaze sigurnost i prijateljstvo „zdravih“ ljudi te se polako, ali sigurno, integriraju u društvo i što je još važnije, u župnu zajednicu. Roditelji pak spoznaju da u njihovoj blizini žive osobe koje imaju iste životne probleme i prolaze iste životne kušnje te u zajednici nalaze pomoć i potporu. Ono što zajednicu „Vjera i svjetlo“ razlikuje od drugih udruga

osoba s posebnim potrebama je vjernička, odnosno vjerska di-menzija zajednice. Zajednica polazi od uvjerenja da je svaka osoba, a posebice ona s mentalnim poteškoćama, izvor milosti i mira za cijelu zajednicu. Svaka je osoba od Boga željena sa svim svojim nesavršenostima koje nosi u sebi. Postati svjestan toga, velika je milost. Sav svoj život, uspjehe i padove, članovi zajed-nice „stavljaju u Božje ruke“. Osobe s posebnim potrebama se tako lako predaju Bogu, jer je njihov svijet toliko jednostavan i nepatvoren pa Boga jasnije spoznaju srcem nego „zdravi ljudi“ umom. Za mnoge nas, Bog i misa su obveza, za njih - misa je susret s Bogom. Za nas mnoge, vjera je tradicija, za njih je vjera predanje i pouzdanje. Zato se prijatelji zajednice ne spuštaju na razinu osoba s posebnim potrebama, nego kroz susrete s njima uče kako se podići na njihovu razinu, kako se podići u sfere božanskoga. Sve dosad rečeno pretočeno je u geslo zajednice „Vjera i svjetlo“:

„Nemoj ići ispred mene, ne mogu te slijediti. Nemoj ići iza mene, ne mogu te voditi.

Hodaj sa mnom, budi mi prijatelj!“

Zajednica „Dva srca“ Valpovo Zajednica „Dva srca“ Valpovo, osnovana je 2002. god-ine, u okrilju župe Bezgrješnog začeća BDM, na prijedlog tadašnjeg župnog vikara vlč. Mirka Mrnarevića. Uvidjelo se kako na području župe ne djeluje niti jedna slična za-jednica, a duhovne potrebe, i roditelja i osoba s posebnim potrebama, bile su goleme. Naziv zajednice inspiriran je Srcem Isusovim i Srcem Marijinim, zaštitnicima slabih i nemoćnih. Koordinatorica zajednice od samog je početka bila Ilonka Vicić. Pod njenim vodstvom zajednica je djelovala sve do 2005. godine, kada su izabrane Snježana Gerenčir i zamjeni-ca Vera Vicić, koje su i danas koordinatorice zajednice. Prvi duhovnik zajednice bio je vlč. Mirko Mrnarević, a od njego-va odlaska pa do dolaska vlč. Zdravka Čabrajca, zajednica nije imala aktivnog duhovnika. Svaka novoosnovana zajednica ima bratsku zajednicu već

ukorijenjenu u vrijednostima „Vjere i svjetla“. Zajednica „Dva srca“, Valpovo ima bratsku zajednicu „Betlehem“, Belišće. Ove se dvije zajednice s vremena na vrijeme posjećuju te se međusobno druže i potpomažu. Naša zajednica ostvaruje kontakte s drugim zajednicama u regiji, tako da smo sudjelovali na susretu zajedni-ca „Betlehem“ iz Belišća, „Sv. Mihael“ iz Donjeg Miholjca te „Ra-dost“ iz Osijeka. Sa svih susreta nosimo puno radosti i podrške.

Tko su žive opeke „Vjere i svjetla“ u Valpovu? Zajednicu „Dva srca“ čini tridesetak, više ili manje aktivnih članova. Puno nas je da se svi predstavimo pojedinačno pa ćemo predstaviti samo našu djecu, a roditelje i prijatelje samo pobrojati. Naša koordinatorica je Snježana Gerenčir, a zamjenica Veronika Vicić. Članovi koordinacije (koji brinu da svaki susret bude što bolje pripremljen) su, uz koordinatorice: Jasmina Cvenić, Ne-venka Cving, Vlasta Balković, Davor Šamadan i kapelan (do sada Zdravko Čabrajac). Naše prijatelje jako volimo, a to su:

svi članovi obitelji Gerenčir (Zlatko, Sven, Neven i Julija), Stela Knežević, Marko Šimić, Dragica Jurlina, obitelj Hojsak, Ružica Cvenić, Gordana Špoljarić, Elivra Stiplošek, Stela Ižaković i dru-gi.Roditelji i skrbnici: Ivanka Ižaković, Nedjeljka Crnogaj, Katica Pavor, Mirjana Radanović, Suzana Gazdić, baka Adela, baka Vera, Ivanka Kantolić, Ljiljana Ivanović, Marija Đurković, Veronika Horžić, Ankica Ranogajec, Štefica Balentić, Marija Kaluđer.Andrea Dorić i njena baka nam uvijek uvesele susret. Obje su otvorene, vole plesati i pjevati, a Andrea je stekla već veoma zavi-dan rejting glumice u našim „oživljavanjima“ evanđelja. Za An-dreu se kaže da je prvo čuješ pa tek onda vidiš, a ona se s time u potpunosti slaže. Trebate li dobru zabavu, Andrea je tu da je stvori. Martina Ižaković je u skupini poznata kao pjevačica svih žanrova pjesama, a treba li zaplesati, pokazat će vam najmod-ernije korake. Ana Marija Crnogaj je spojila ugodno s korisnim; prati skoro sve serije i filmove na TV pa ako propustite koju, javite joj se da vam je prepriča. Ana Marija nije stala samo na gledanju serija, nego svoje kontakte s glumcima ostvaruje preko interneta pa joj je na pismo odgovorila i poznata svjetska glumica Melanie Griffith! Ana Marija, bravo! Manuel Pavor izrazito voli putovati. Da ga probudite u tri ujutro zbog puta u Međugorje, Manuel će biti spreman za tren oka. Ako su u stara vremena svi putovi vodili u Rim, Manuelu svi njegovi putovi vode u

10

Međugorje. Naravno, nije teško zaključiti da Manuel obožava moliti. Kako je krenuo, Manuel će svojim molitvama zaraditi raj svim članovima „Vjere i svjetla“. Ako slučajno izgubite Zorana Radanovića, sigurno ćete ga naći tamo gdje glasno sviraju tam-bure i gitare. Zoran je veliki fan našeg Gere, čija ga gitara baca u trans. Nije imuniji ni na zvuke tamburica i tambura. Rado će vas ponuditi capuccinnom kojeg jako voli, a dok ga pijete, nacrtat će vam pokoji lijepi crtež. Marijan Gazdić je naš mladi član. Kao svako dijete voli se igrati i družiti, a izrazito je privržen svojim prijateljima. Ako vrijedi uzrečica „Dati ruku za nekoga u vatru“, to sigurno vrijedi za Marijana, koji bi sve dao za prijateljstvo. Josipi Remeta je dovoljno jednom otpjevati neku novu pjesmu da je ona zapamti i nauči pjevati. Doista, nema pjesme koju ona već ne zna (ponajviše duhovne šansone). Kad se neke pjesme ne možete sjetiti, obratite se Josipi, ona je sigurno zna, barem refren. Josipa osim toga zna puno molitava te ih redovito moli s bakom Adelom. Nela Heralić je naša poznata pjesnikinja, pravi pustolov pera. Izdala je zbirku svojih pjesama „Moj svijet“, a koliko nam je poznato, i druga zbirka je u pripremi. Slušate li Hrvatski radio Valpovštinu, sigurno ste čuli našu dragu voditeljicu Ivu Kantolić. Iva je dugo vodila radio-emisiju „Mi“, gdje se pokazala izvrsnom, a mnogi znaju da piše jako lijepe pjesme. Ernest Ivanović je naš tajanstveni prijatelj. Znate li koliko ima bandera od Valpova do Aljmaša? Ne? Pitajte Ernesta, garantirano zna točan odgovor. Ako se ne sjećate što ste učili u drugom razredu, a što u petom, pitajte Ernesta. Kada Ernest nešto zapamti, ni povijesne knjige vam neće dati detaljniji i točniji odgovor. Tihomir Đurković nema što ne voli. Voli školu, prijatelje, svoje Marijančace, voli fotografiju i tehniku. Njemu osmijeh s lica ne vidite samo kad je mrak, no garantirano je i onda nasmiješen. Tihomir je pravi osunčani dan, s tim da njegovo sunce ne žeže nego blaži. Mar-tina Stiplošek je izvanredna pjesnikinja, iako toga možda i nije svjesna. Tko je čitao njezine pjesme, ostao je oduševljen. No, ona nije samo sjetna pjesnikinja, nego katkad i pravi infomanijak. Voli rad na kompjuteru i prilično se dobro snalazi u radu s tom čudnom spravom. Bill Gates, čuvaj se Martine! Sonja Đurakić jako voli kuhati. Njezini recepti nadmašuju i recepte Jamie Ol-ivera. Ne vjerujete? Onda samo probajte ono što je ona skuhala. Ivana Horžić, pripadnik je najmlađe generacije zajednice „Vjera i svjetlo“. Obožava glazbu pa voli slušati radio. Ako ne znate što joj pokloniti, slobodno možete birati sve što se može slušati, ona će biti prezadovoljna. Ivana također obožava Coca-colu, pa stoga nazdravimo: Živjela Ivana! Andrej Ranogajec je nažalost zbog svoje bolesti trajno vezan za krevet pa zato od svega najviše voli kada ga se posjeti. Ako krenete put Narda, Andreju u pohode, ponesite grozd banana i punu vrećicu flipsa, nećete pogriješiti, a Andrej će vam biti jako zahvalan. Ines Balentić je također član „mlađe generacije“, a posebno voli druženje, priču te je vrlo šaljiva i duhovita. Ines voli plesati i pjevati, ako treba, cijeli dan, a kad ona slaže stolice u red ne treba vam ravnalo da ih po-ravnate. Martina Kaluđer, kao i svaka mlada djevojka, jako voli glazbu. No, ona je i umjetnica jednog teškog i zahtjevnog zanata. Izrađuje prekrasne goblene. Već sada je dosegla majstorski nivo, no ne posustaje već napreduje i dalje. Martina, čekamo izložbu.I tako, iz dana u dan, živim opekama, zajednica „Vjera i svjetlo“ izgrađuje živu zajednicu – Crkvu. Ne mislimo da izgrađujemo najbitniji dio, no sigurni smo da nas naše vezivo –ljubav, veže u trajno i neizbrisivo bogatstvo Kristove zajednice – Crkve.

Napisao: Davor Šamadan

Poziv na druženje!Naša zajednica „Dva srca“, Valpovo okuplja se svake 4. nedjelje u mjesecu, u prostorijama Župnog katehetskog centra župe Valpovo. Sastanci počinju u 16.00 sati tijekom zim-skog računanja vremena, odnosno u 17.00 sati ti-jekom ljetnog računanja

vremena. Tijekom susreta oživljujemo evanđelje te pjevamo i plešemo. Bitan dio susreta je i euharistija te nakon euharistije susret uvijek završimo kršćanskim slavljem gozbe – agape. Svi Vi roditelji, koji imate djecu s posebnim potrebama, a možda niste znali kako da se uključite u rad zajednice, pozivamo Vas da nam se pridružite na nedjeljnim susretima ili potražite ne-kog od koordinatora poslije mise. Rado ćemo s Vama podijeliti dva sata prijateljskog druženja u župi. Roditelje, članove zajednice, pozivamo ovim putem da se što aktivnije uključe u rad koordinacijske skupine, kako bi nam susreti bili što uspješniji i prilagođeniji Vašoj djeci. Nadamo se da je sve ovo što ste mogli pročitati bio dobar poti-caj za odluku da nam se kao prijatelji pridružite i Vi, preostali čitatelji. Potrebno je samo malo dobre volje i hrabrosti, i uči ćete u fizički težak, ali duhovno čudesan svijet osoba s poseb-nim potrebama. Naše ruke su već odavno raširene i spremne za prijateljski zagrljaj. Tim više, gotovo nas smeta kada neki od župljana, nakon naših nastupa u crkvi ode kući uplakan, a da osim suza baš ništa ne učini da postane dio ove predivne zajed-nice. Mi ne tražimo da nas žalite. Usuđujemo se, naprotiv, sada viknuti dio našeg gesla: „Hodaj sa mnom, budi mi prijatelj!“ Budite nam prijatelji, prihvatite raširene ruke i pridružite nam se u zajednici „Vjera i svjetlo“.

Ako ste daleko od Valpova, pronaći nas također možete i na Internet stranici župe Valpovo: http://www.zupa-valpovo.com/vis.html, a nešto više saznati o pokretu „Vjera i svjetlo“ možete na Internet stranici: www.foietlumiere.org.

Biskupijski susret osoba s invaliditetomU organizaciji Biskupijskog pastoralnog centra Đakovačke i Srijemske biskupije, Ureda za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, 17. lipnja 2006. godine, u našoj župi je organ-iziran VI. Biskupijski susret osoba s invaliditetom pod nazivom „U dlanove sam te svoje urezao“ (Iz 46,19). Nakon okupljanja u župnom dvorištu, u 10 sati je slijedilo euharistijsko slavlje u župnoj crkvi, koje je predvodio biskup Đuro Hranić. Potaknut geslom susreta, biskup je prisutnima govorio da su upravo oni trajno urezani u Božje dlanove i da Bog ne može „pogledati u svoje dlanove“, a da ne vidi invalide i bolesne u njima. Nakon mise, svi prisutni su se počastili pekarskim proizvodima mnogih sponzora te kolačima koje su ispekle nardske, marijančačke i valpovačke domaćice. Svima se uračunalo u pravednost. U Pastoralnom centru župe Valpovo, za roditelje je održano predavanje p. Mirka Nikolića na temu „U dlanove sam te svoje urezao“ te je slijedilo predavanje mr. Edite Ružić, više stručne suradnice za odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa te mr. Dinke Vuković, predsjednice Hrvatske zajednice za Down sindrom. Tijekom predavanja, u Gradskoj školskoj sportskoj dvorani or-ganiziran je program za djecu. Uz tamburaše i pjesmu, svatko je na trenutak zaboravio svoju invalidnost i zaplesao najbolje kako je znao. Veselilo se i pjevalo, a na kraju susreta, gosti su posjetili valpovački dvorac i perivoj.U razgovoru s gostima doznali smo da im je bilo prekrasno, da su se osjećali kao kod kuće i da im ništa nije manjkalo. Za-hvaljuju svima na prijateljskom druženju i nadaju se skorom susretu ponovno u Valpovu.

UPOZNAJMO SVOJU ŽUPU - Zajednica “Vjera i svjetlo”

11

TRAGOVIMA BOGOTRAŽITELJA

Oporuka oca Christiana (†1996.) –trapističkog monaha iz Tibhirine«Ako se dogodi jednog dana – a to bi moglo biti sutra – da postanem žrtva terorizma koji, čini se, trenutno zahvaća sve strance koji žive u Alžiru, volio bih da se moja zajednica, moja Crkva i moja obitelj sjećaju da je moj život bio POSVEĆEN Bogu i ovoj zemlji u kojoj sam živio.

Želio bih da prihvate činjenicu da Jedini Gospodar svakoga

života nije mogao ne biti uključen u moj nasilan odlazak. Neka mole za mene kako bih mogao biti dostojan takve žrtve. Neka povežu moju smrt s tolikim drugima jednako nasilnima koje su prepuštene ravnodušnosti i prekrite anonimnošću. Moj život ne vrijedi više od ostalih. Isto tako ni manje. U svakom slučaju, ne posjeduje nevinost djetinjstva.

Dovoljno sam živio da bih spoznao zapletenost zla koje, nažalost, može izgledati kao da je preplavilo svijet, onog istog zla koje bi me moglo bijesno ugrabiti. Volio bih, kada kucne čas, biti prosvijetljen da mogu izmoliti oprost od Boga i od svoje braće, i u isto vrijeme da bih svim srcem mogao oprostiti onima koji će me usmrtiti.

Čini mi se važnim to javno priznati, da ne bih mogao željeti takvu smrt. Naime, ne vidim kako bih se mogao razveseliti kad bi ovaj narod, koji volim, bez ikakve pro-sudbe bio optužen za moje ubojstvo. To je prevelika ci-jena za, kako će se možda nazvati, «milost mučenika», prevelika cijena da bih je dugovao Alžircu, kakav god on bio, posebice ako kaže da sve što radi, radi u ime onoga za što vjeruje da je Islam. Svjestan sam prezira kojim smo okružili Alžirce. Isto tako svjestan sam islamskih karikat-ura koje ohrabruju određenu ideologiju. Prelako je mirne duše identificirati taj religiozni put s konzervatizmom

njegovih ekstremista.Alžir i Islam su za mene nešto drugo, to su tijelo i duša. Mislim da sam to dovoljno naglašavao, na očigled onoga što sam od toga doživio, tako često našavši u njemu pravu nit vodilju Evanđelja naučenog na koljenima svoje ma-jke, svoje cijele prve Crkve, u Alžiru ,da budemo precizni, već onda i uz poštovanje prema muslimanskim vjernici-ma. Moja će smrt očito potvrditi one koju su me tretirali kao naivca ili idealista: «Neka sada kaže ono što misli o tome!».

No, oni koji će me ubiti moraju znati da će time biti os-tvarena moja nestrpljiva želja te ću moći, ako Bog da, susresti svoj pogled s Očevim pogledom da bih s njim promatrao njegovu djecu muslimane, takvu kakvu ih On vidi, sve obasjane Kristovom slavom, i plodom njegove žrtve, ispunjene darom Duha Svetoga čija će tajna radost uvijek biti ostvarivati zajedništvo i sličnost poigravajući se različitostima. Za taj izgubljen život, potpuno moj, potpuno njihov, zahvaljujem Bogu koji ga je očito želio za onostranu RADOST unatoč svemu.

U ovom HVALA gdje je sve rečeno, nekoć o mom životu, naravno, uključujem i vas, današnje i jučerašnje pri-jatelje, i vas, prijatelji odavde, uz majku i oca, sestre i braću i njihove obitelji, stostruko ste priznati kao što je obećano!

I ti također, prijatelju posljednjeg trenutka, koji nisi znao što činiš. Da, i tebi posvećujem ovu zahvalu, i ovaj “Z-BOGOM”. U nadi da ćemo se ponovno sresti u raju, kao dva sretna razbojnika, ako tako bude htio Bog, Otac obo-jice nas. «

AMEN! INCH’ALLAH !

Alžir, 1.prosinca 1993.Tibhirina, 1. siječnja 1994.

Christian +

WEB PREPORUKAWeb stranice o Thomasu Mertonu

i trapistima www.trapisti.com

Kršćanske internetske stranice na hrvatskom jeziku prošloga su proljeća obogaćene pojavljivanjem web stran-ice o poznatom duhovnom piscu Thomasu Mertonu i trapistima, redu kojem je pripadao. Osim tekstova o Thomasu Mertonu i trapističkom redu tu su još tekstovi o našem blaženiku Ivanu Merzu i njegovoj povezanosti s trapistima u Banja Luci i Rajhenburgu (Slovenija), o alžirskim mučenicima – trapistima koji su ubijeni 1996. go-dine, kratke vijesti te cjeloviti tekst monaških Pravila sv. Benedikta.

Tekst o trapističkom redu, njegovoj prošlosti i sadašnjosti, donosi iscrpne informacije svima koji žele saznati

nešto više o monaškoj duhovnosti življenoj na trapistički način.

Među više doista zanimljivih tekstova posebno se ističe onaj o mučenicima našega vremena – sed-morici alžirskih trapista pogubljenih od strane radikalnih islamista 1996. godine. Prijevod oporuke poglavara te zajednice Dom Christiana de Chergéa, koju je napisao oko dvije godine prije mučeničke smrti, tekst je koji se čita

u jednome dahu. Blizina moguće sm-rti koju je predosjećao nagnala ga je na pisanje takvog svjedočanstva vjere koje će svijetliti mnogima još dugo nakon njegove smrti.

Unatoč teškoj situaciji, posve svjestan istine o sebi kao i istine o pov-ijesnom trenutku u kojem se nalazi Alžir, ovaj nam suvremeni mučenik u jednostavnim riječima svoje oporuke ponovno otkriva bogatstvo i snagu vjere, kršćanski, katolički otvoren po-gled pun nade – jer Tvojim se vjerni-ma život mijenja, a ne oduzima. Da je na ovim stranicama objavljen samo tekst ove oporuke, bile bi bogate, pune sadržaja, kršćanski svjedočke, no to je tek njihov dio i zato ih svakako treba posjetiti i duhovno se obogatiti.

M. Š.

12

LITURGIJSKA SLAVLJA

Pripreme za vjenčanje najčešće obuhvaćaju čitavu lepezu najrazličitijih poslova: od

traženja slobodne dvorane, preko narudžbi pića i hrane, traženja svirača, šivanja ili kup-nje vjenčanice, izrade pozivnica, cvjetnih aranžmana, dogovora termina kod frizera, do ukrašavanja automobila itd. U to je, ako je riječ o crkvenom vjenčanju, uklopljen i dogovor sa župnikom oko datuma i vremena te pohađanje kratkog pripravnog tečaja koji Crkva traži prije vjenčanja. Samo liturgijsko slavlje, crkveni obred vjenčanja, ostaje nekako sa strane, pa ispada da se onome što bi trebalo biti središte i ishodište cjelokupnog slavlja posvećuje najmanje pažnje.

A upravo taj obred pojašnjava bit kršćanske ženidbe: stavlja oboje supružnika i njihov ženidbeni savez u odnos s Bogom i Crkvom – zajednicom vjernika. Pred Bogom i zajedni-com vjernika zaručnici javno svjedoče svoju vjeru, podjeljujući jedno drugom sakrament ženidbe. U njihovu ženidbenom savezu treba se oslikavati Kristova ljubav prema Crkvi, o čemu Katekizam Katoličke Crkve veli: „Sakra-ment ženidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Ženidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crk-vu“ (KKC 1661). Po svom službenom pred-stavniku (svećeniku ili đakonu) Crkva uzima na znanje ženidbenu privolu, prati je svojim molitvama i dariva svojim blagoslovom. Riječju i znakovima obreda vjenčanja Crkva produbljuje svijest i spremnost zaručnika da po uzajamnoj ljubavi i vjernosti svjedoče svoj savez s Bogom. Stoga nije svejedno kako se obavljaju ženidbeni obredi.

Kršćanska ženidba nije, ili barem ne bi trebala biti, tek društveni običaj – jer je lijepo vjenčati se u svečanom prostoru crkve uz zvuke orgul-ja – nego uistinu vjerničko, sakramentalno liturgijsko slavlje, a njega treba, zajedno sa svećenikom, i pripremiti, što je kod nas ri-jetkost. Ako poneki par i dođe dogovoriti sam obred svoga vjenčanja, najčešće se to svodi na zahtjeve da nešto bude onako kako su vid-jeli na televiziji (u nekom filmu ili kakvoj meksičkoj sapunici), a što jedva da ima veze s kršćanskim slavljem sakramenta ženidbe.

Služba riječi ili euharistijsko slavljeLiturgijskom obnovom Drugoga vatikanskog sabora slavlje sakramenta kršćanske ženidbe svoj redoviti oblik dobiva u povezanosti s euharistijom, odnosno slavljem Božje riječi. Vjenčanje pod misom idealan je oblik slavlja uz koji postoji i jednostavniji te u nas češći oblik vjenčanja samo uz službu riječi.Katekizam Katoličke Crkve ovako objašnjava slavlje vjenčanja pod misom: „U latinskom obredu, slavlje sakramenta ženidbe između dvoje katoličkih vjernika redovito biva pod misom iz razloga što su svi sakramenti pov-ezani s Kristovim vazmenim otajstvom. U Euharistiji se vrši spomen-čin Novoga saveza, kojim se Krist zauvijek sjedinio s Crkvom, svojom ljubljenom zaručnicom, za koju je samoga sebe predao. Prikladno je, dakle, da mladenci zapečate pristanak uza-jamnog darivanja prikazujući vlastite živote, sjedinjujući to prikazanje s prinosom Kris-tovim za Crkvu, prisutnim u euharistijskoj

Crkveno vjenčanje – kako pripremiti liturgijsko slavlje i sudjelovati?

žrtvi, i primajući pričest kako bi, imajući ud-jela u istome Tijelu i istoj Krvi Kristovoj, oni ‘tvorili samo jedno tijelo’ u Kristu… Stoga priliči da se budući supružnici pripreme na ženidbeno slavlje pristupajući sakramentu pokore“ (KKC 1621-1622).Obred vjenčanja može, dakle, biti smješten u euharistijsko slavlje ili u službu riječi. Koji će se od ova dva oblika slavlja izabrati ovisi o tome koliko su mladenci bliski Crkvi i što je primjerenije s obzirom na pozvane goste.

Uvodni obredi s dočekom i uvodom zaručnika

Na početku samog liturgijskog slavlja smješten je susret ili doček mladenaca na ulazu u crkvu (ili ispred oltara), gdje ih svećenik pozdravi i vodi ih u procesiji do ol-tara. Tim činom očituje se ne samo primanje u zajednicu, već i stvaranje ozračja u kojemu se treba očitovati radost i sudjelovanje kao uvjeti za slavlje. Zbog toga se određuje da se vjenčanje slavi u vlastitoj župi, jer ono treba biti živi znak vjere jedne konkretne kršćanske zajednice.Donedavna je bilo jasno kako mladenci, nakon dočeka na vratima, ulaze u crkvu i za svećenikom idu do oltara. Međutim, zahvaljujući američkim filmovima koji prenose izrazito patrijarhalni talijanski običaj, sve više mladenaca odlučuje se za ulazak tako da najprije uđu svi svatovi, uključujući i mladoženju, a onda otac mladenke uvo-di svoju kćer i pred oltarom je „predaje“ mladoženji. Začuđuje kako unatoč borbama za jednakost i jednakopravnost, unatoč svim feminističkim pokretima, ovaj čisto patrijarh-alni običaj, u kojem mladenka biva izručena kao paket, uzima sve više maha.Osim toga ovaj običaj je u suprotnosti sa svim onim što se na našim svadbama događa prije dolaska u crkvu. Rodbina se u popodnevnim satima okuplja u obje kuće, mladenkini kod nje, a mladoženjini kod njega. Nakon nekog vremena mladoženja sa svatovima odlazi po mladu u njenu kuću. Zatim mladenci sjedaju u jedan svečano urešeni automobil i zapute

se uz pratnju svatova do crkve. Logično je da stoga zajedno i uđu u crkvu, a ne da se opet dijele kao da se još nisu zapravo ni sastali, pa će mladenku njezin otac tek sad „predati“.

Služba riječi s homilijomNakon pozdrava i kratke molitve slijedi služba riječi, tj. biblijska čitanja iz Starog ili Novog zavjeta, psalam i evanđelje s homili-jom. U zajedničkoj pripremi liturgijskog slav-lja mladenci mogu zajedno sa svećenikom iz Obrednika izabrati prigodna čitanja koja su njima posebno govorljiva ili znakovita za nji-hov život. Također je poželjno da sva čitanja ne čita sam svećenik, nego da čitanje i psalam pročita netko od rodbine ili prijatelja koji će se za to prethodno pripremiti. Psalam se također može pjevati, u cijelosti ili samo anti-fona koja se ponavlja – te se tako u molitveni dijalog uključuje cijela okupljena zajednica, a strofe izgovara čitač. Aleluja i redak prije evanđelja također se mogu pjevati, a budući da se uglavnom radi o poznatoj melodiji, i taj je napjev pogodan za glazbeno sudjelovanje zajednice. Nakon evanđelja slijedi homilija o kojoj se u Obredniku kaže: „Zatim služitelj (svećenik) u homiliji iz svetog teksta izlaže otajstvo kršćanske ženidbe, dostojanstvo bračne ljubavi, milost sakramenta i zadaće supruga…“.

Slavljenje ženidbeSam obred sklapanja ženidbe započinje krat-kim nagovorom te pitanjima o slobodnom pristanku, o vjernosti te prihvaćanju i odgoju djece, na što svatko od mladenaca odgovara za sebe. Slijedi privola koja se može izreći na dva načina: mladenci mogu pojedinačno čitati/govoriti cijelu privolu, ili ih svećenik tri puta pita, preričući privolu u obliku pitanja. Oblik izricanja privole mladenci također mogu dogovoriti sa svećenikom u zajedničkoj pripravi liturgijskog slavlja, kada se trebaju upoznati s njenim tekstom. Prema starom Obredniku i mjesnim običajima sli-jedi zakletva na raspelo, a zatim blagoslov i predaja prstenja.

Sveopća molitva i ženidbeni blagoslovNeposredno nakon sklapanja ženidbe sli-jedi sveopća molitva (molitva vjernika) s prošnjama, koju se može izabrati iz Obredni-ka, ili je mladenci uz pomoć svećenika mogu zajedno sastaviti po uzoru na postojeće molitve i u skladu s odabranim biblijskim čitanjima. Prošnje su ono mjesto na kojemu prijatelji i rodbina mogu aktivno sudjelovati u slavlju, bilo čitanjem samih molitvenih zaziva, bilo odgovorom: „Gospodine, usliši nas!“ ili kojim drugim. Također je prikladno da prošnje, kao i čitanje i psalam, pročita netko od rodbine ili prijatelja, ili više njih, koji će se za to prethodno pripremiti. Sveopća molitva zaključuje se zajedničkom molitvom Očenaša, nakon čega slijedi ženidbeni bla-goslov mladenaca te na koncu blagoslov svih prisutnih, čime se zaključuje liturgijsko slavlje. Slijedi još potpisivanje dokumenata o činu sklapanja ženidbe i čestitanje koje bi bilo primjerenije obaviti tako da svatovi dočekaju mladence pred crkvom, kao što je običaj u nekim europskim zemljama.

D. S.

Osim zaručničkog tečaja, kojeg zajedno pohađaju parovi iz više župa, u tjednu prije samog vjenčanja bilo bi poželjno da se svaki par susretne sa svećenikom koji će u ime Crkve nazočiti sklapanju njihove ženidbe, kako bi se upoznali s obredom i zajedno pripremili liturgijsko slavlje.

U liturgijskom slavlju kršćanske ženidbe valjalo bi voditi računa o poštovanju crkvenog prostora i samog sakramen-talnog slavlja, doličnom odijevanju i ponašanju kako mladenaca tako još više svatova koji katkada ulaze u crkvu bučno kao da idu na demonstracije, a kada treba moliti ili odgovarati na molitvene zazive, jedva da se čuje dvoje-troje koji potiho odgovaraju. Sve se opet uzburka kod čestitanja na kraju kada nerijetko nastane veliki metež i galama. Zbog toga, kao i kada neposredno nakon pr-vog vjenčanja odmah slijedi drugo, bilo bi prikladnije da se čestitanje obavi vani ispred crkve, kako je to običaj u zapad-nim zemljama.

Kod fotografiranja mladenaca nakon vjenčanja uveden je čudan običaj da ih treba gotovo „nasaditi“ na oltar ili svetohranište, pa se crkva u kojoj su se vjenčali na fotograf-iji niti ne vidi. Neki mladenci skakuću od jednog do drugog dijela svetišta i poziraju, sjedaju u sedes, koji je sjedalo predsjedatelja slavlja, a ne kulisa za fotografiranje. Stoga je jedino mjesto prikladno za fotografiranje crkvena lađa, a ne svetište.

13

U svakodnevnom životu Crkve stalno se susrećemo s nekim od sedam svetih sakramenata, prate nas od rođenja do smrti.

U idućih nekoliko brojeva župnoga lista, pokušat ćemo dati pre-gled svih sakramenata. U uvodnom dijelu objasnit ćemo pojam sakramenta, reći nešto o povijesti sakramenata, naglasiti važnost komunikacije između Boga i čovjeka, pojasniti djelotvornost sakramenata i na koncu zaključiti kako valjanost sakramen-talonog čina ovisi i o čovjeku.

Komuniciramo s ljudima i s Bogom! Kako bismo uspostavili nekakvu komunikaciju jedni među drugima valja nam znati na koji način komunicirati. Što je to što svi razumiju, što nas to povezuje? Govoreći svojim, materinjim jezikom ljudi koji nas okružuju znaju što im želimo reći. Koko često znamo ništa ne reći, a da nas opet onaj tko je s nama u društvu potpuno razumije. Nekada su dovoljne samo geste, po-gledi, pokreti ruke i sve smo rekli. Kako komunicirati s Bogom, razumijemo li mi Njega, jer svjedoci smo kako često zna doći i do kratkog spoja u ophođenju s ljudima. Bog nam se u današnje vrijeme posebno čini dalekim. Neki bi rekli kako je On veći od nas, savršeniji, pametniji, pa ga stoga i ne možemo razumjeti. Još kao djeci nije nam bilo jasno što to odrasli među sobom pričaju, oni su za nas bili ponekad daleki, koristili su nekakve složene riječi. No isto tako znamo kako su na vrlo lijep i nama razumljiv način znali objasniti vrlo komplicirane stvari.Ista je stvar i s Bogom. Mi ga smat-ramo savršenim, što on i jest, ali nije nedodirljiv, nije nezainteresiran. On svaki dan progovara nama poznatim jez-ikom. Obraća nam se na nama shvatljiv način, koristi naše geste komuniciranja i naš način izražavanja. Njegov govor možemo usporediti sa znakovima i sim-bolima koji nas okružuju. Gdje god se okrenemo susrećemo zna-kove koji nam nešto govore. Imamo npr. prometne znakove koji su dogovoreni i znače samo ono što prikazuju, nemaju nikakvo dublje značenje. A opet susrećemo i znakove koji osim onoga što prikazuju imaju i neko dublje, preneseno značenje, npr. srce sim-bolizira ljubav, križ patnju… Tako je i sa sakramentima, oni su dio liturgije, svaki sakrament u sebi sadrži ljudske čine, ali i ono dublje, a to je Božja blizina.

Kratka povijest sakramenata Svi znamo nešto o sakramentima, no pokušat ćemo to naše znanje i uokviriti. Krenimo od samog pojma sakrament. Ishodište mu je u latinskom pojmu sacramentum, koji ima mno-go značenja. U vojnom bi rječniku taj pojam označavao prisegu, u pravnom bi označavao jamčevinu, dok kod kršćana označava svetu stvar, svetu tajnu, nešto vidljivo i opipljivo što će predstav-ljati Božju blizinu. Katolička crkva naučava kako je Krist ustanovio svih 7 sakra-menata. U 16. se stoljeću vodila žustra rasprava po pitanju us-tanovljenja sakramenata. Ne smatra se nužnim dovođenje svakog sakramenta u vezu s povijesnim Isusom, već da je sam čin podjele sakramenata uistinu Kristov čin, koji dolazi izravno od Krista, ni od koga drugoga (ovdje konkretno mislim na svećenika, na pri-matelja ili nekoga trećeg). To ističem zbog toga što se nerijetko u našem narodu susrećemo s ovakvim rečenicama: „Neću da mi onaj krsti dijete jer je takav i takav…“, no tim ćemo se stvarima pozabaviti kasnije. Za sakramente: krštenje, potvrdu i euharistiju u Svetom je Pismu vidljivo kako ih je ustanovio sam Krist, dok za ostale ne postoje izravne riječi utemeljenja. Kako onda znamo da su i to sakramenti? Apostoli i Isusovi učenici činili su samo ono što je i Krist činio. Nisu uvodili ništa novo, tako i mi danas činimo upra-vo ono što je Krist činio, no imamo pravo nešto proširiti, odnos-

no pojasniti pa čak i prilagoditi obrede današnjem vremenu, a da se ono bitno ne izostavi. Zašto sedam sakramenata? U počecima nije bilo bitno koliko ih ima, tek se u 12. st. pojavljuje broj 7, a u 13. su stoljeću teolozi na temelju Svetog Pisma dokazali kako je taj broj nužan. Sam broj 7 u Bibliji ima veliku važnost i ulogu, on označava savršenstvo.Osim toga ovih je sedam sakramenata tako raspoređeno, kako bi svaki od njih pratio važan događaj u čovjekovu životu - rođenje, odrastanje, ženidba,…smrt.

Djelotvornost sakramenata Primanjem sakramenta u čovjeku se događa promjena. Postaje drugi čovjek, obilježen, osoba za koju se brine Bog. To se posebno vidi upravo u trima sakramentima koji su neponovljivi, primaju se samo jednom u životu: krštenje, potvrda i sveti red. Čovjek u sakramentima traži odgovore na vječna pitanja o smislu i cilju svoga života, u bolesti, smrti, izboru bračnog druga ili pos-veti svoga života u potpunosti Bogu. Sakramenti nisu predmeti i nismo ih ničime zaslužili, oni su besplatni darovi Božji. Ljudi koji nisu upućeni ili nisu imali doticaja s kršćanskom prak-som ili teorijom često znaju sakramente staviti pod pojam magi-

je. Vide kako se događa nešto tajanstveno, nerazumljivo. Magija želi božanstvo po-drediti svojoj volji pa onda to nije Božja volja već volja onoga tko se bavi magijom. Dok mi ne možemo i ne želimo ovladati Bogom. Mi ne upravljamo Bogom, On se nama objavio i dalje komunicira s nama putem sakramentalnih čina. Pitanje je samo: Prihvaćamo li mi tu Božju poruku, slijedimo li je?! Isto tako sakramenti nisu nikakvi automati putem kojih mi do-bivamo milost Božju kada to poželimo. Bitna je čovjekova otvorenost svemu što Bog pruža, kako bi milost Božja zaživjela u nama i djelovala što god mi činili i kako god disali. U svemu što se događa na sakra-

mentalnim obredima nema ničega magijskog, sve su to čovjeku poznati čini (rukovanje, pomazivanje, molitva, izmjena prsten-ja…), koji čovjeku uprisutnjuju ono Božansko i nedokučivo.

Služitelj i primatelj sakramenata Kod svakog sakramenta uočava se ljudska crta onoga tko služi i onoga tko prima taj sakrament. Najvažnije je izvršiti na-kanu Crkve, tako da o služitelju ovisi valjana podjela sakramenta. No za valjano dijeljenje sakramenta nije nužno da služitelj osob-no vjeruje u otajstvo i značenje crkvenih sakramenata. Valjanost podjele sakramenata nije nužno vezana uz svetost služitelja. Očiti primjer za to je sakrament krštenja kod kojega svatko može krstiti u iznimnim situacijama. Na primjer, ako se dijete nakon poroda nalazi u životnoj opasnosti, a nema svećenika u blizini, može ga krstiti liječnik, medicinska sestra, bilo tko. Sličan je slučaj i u ratnim uvjetima. Sakrament krštenja može podijeliti bilo tko, samo je najvažnije da taj služitelj, ma tko god on bio, čini ono što čini Crkva. I taj je sakrament, krštenje, valjan i nije ga potrebno ponavljati kada se smiri situacija, poboljša stanje stvari ili nastupi ozdravljenje. Valjanost sakramenta ovisi i o primatelju - čovjeku - čije je ht-ijenje potrebno da bi se sakrament izvršio. Potrebno je barem minimalno zalaganje primatelja. Ako nema primateljeve želje za sakramentom, ako je netko prisiljen protiv svoje volje primiti sakrament - onda toga sakramenta nema, kao da se nikada nije ni dogodio.Iz svega navedenoga uočavamo kako su sakramenti u potpunosti istinska komunikacija između Boga i čovjeka. Vidimo kako Bog poštuje čovjekovu slobodnu volju i daje nam veliku ulogu u ost-varenju svoga plana spasenja.

InesPepić

SAKRAMENTI

Sakramenti - susreti Boga i čovjeka

14

VIJESTI - DOGAĐANJA

Novi kapelan Na misama ste već mogli vidjeti i čuti našeg novog „ka-pelana“, a svima koji ga još niste upoznali, nudimo njego-vu „osobnu iskaznicu“. Upoznajte ga…

Obnova menze staroga oltara Radovi na obnovi naše župne crkve nastavljeni su ti-jekom srpnja i kolovoza obnovom menze staroga glavnog oltara. Stara vlažna žbuka uklonjena je još tijekom proljeća, a poslije je menza ožbukana sanacijskom žbukom, obijelje-na i ostavljena da se suši. Restauratorica Snježana Inkret iz Varaždina, koja je restaurirala i dva manja pokrajnja oltara Majke Radne i Sv. Antuna, izvela je i radove na ovom ol-taru. Izvedena je mramorizacija u dvije boje koje odgov-araju boji mramora svetohraništa i boji mramornog podija ispred oltara. Križ na sredini menze ponovno je oblikovan po uzoru na stari i pozlaćen. Paralelno s tim radovima, res-tauratorica je mramorizirala te pozlatila i dvije nove kon-zole na kojima sada stoje kipovi oko oltara Sv. Josipa

Uređenje okoliša kapelice Gospe Lurdske Dobrovoljnim radom župljana od sredine svibnja do početka kolovoza temeljito je uređen okoliš i pros-tor za molitvu oko kapelice Gospe Lurdske preko puta valpovačkoga groblja. Na inicijativu skupine naših župljana, kroz tih su nekoliko mjeseci izvođeni radovi na uređenju okoliša i dvorišta kapelice Gospe Lurdske. Neki među njima radili su sveukupno i više od 100 radnih sati, ne pitajući tko je radio manje, a tko više. Svi su imali jedan cilj: uljepšati i urediti prostor ovog malog župnog svetišta koje posebno oživi tijekom devetnice uoči blagdana Ve-like Gospe kao i na sam taj blagdan. Proširen je i uređen most preko kanala, izbetonirana je nova staza, a obnov-ljeno je i prošireno popločenje oko kapelice. Postavljene su i nove klupe kojih ima puno više nego ranije te je uređeno postojeće grmlje i drveće. Svi predviđeni radovi dovršeni su do početka kolovoza tako da se na molitvenom prostoru oko kapelice mogla nesmetano održavati molitva devet-nice uoči Velike Gospe. Iduće godine planira se nastaviti s obnovom pročelja, krova i unutrašnjosti same kapelice.

Obnova stubišta za korNastavak radova na obnovi naše župne crkve tijekom kolovoza obuhva-tio je i dotrajalo drveno spiralno stubište koje vodi do kora, odnosno crkvenog tavana i zvonika. Stubište je oblikovano od niza zasebnih drvenih greda/stuba koje su vezane jedna na drugu i spiralno se uspinju. Dio stuba u podnožju izmaknuo se iz svojih ležišta pa su bile nerazmjerno udaljene ili klimave, dok su one između kora i tavana bile gotovo posve de-

formirane pa su već nekoliko godina bile mjestimično poduprte gredama i daskama. Početkom kolovoza stubište je postupno rastavljeno, svaka stuba je obilježena brojem i sve je odvezeno na obnovu. U praznom kružnom prostoru stubišta postavljena je skela, a zatim je obijena žbuka s pre-ostalog dijela zida te je zid u cijeloj visini iznova ožbukan. Ostavljena su tek udubljenja za ponovnu montažu stuba koje će biti temeljito obnovljene i postavljene stabilnije nego pr-ije.

15

Rokovo - misa

U srijedu, 16. kolovoza 2006. godine, u 9 sati, u povodu blagdana sv. Roka,održana je misa u kapelici sv. Roka na Zelenom brijegu. Pred stotinjak ljudi, misu je služio vlč. Zdravko Čabrajac, nakon koje je i službeno otišao iz župe Valpovo u župu Sot. Ovo je bila prilika da se od kapelana osobno oproste svi oni koji to nisu učinili dan prije kod kapelice Gospe Lurdske.

D. Š.

Misa kod kapelice BDMPred više stotina ljudi, u Valpovu je iza kapelice Gospe Lurdske, 15. kolovoza 2006. godine, na svetkovinu Velike Gospe, u 17 sati održana svečana misa koju je predvodio vlč. Zdravko Čabrajac, tada još aktualni valpovački kape-lan, a koncelebrirao je vlč. Florijan Kvetek, župnik župe Svetog Josipa Radnika iz Osijeka, rodom iz Valpova. Na-dahnutu propovijed je održao vlč. Florijan, potaknuvši prisutne da Boga traže u pogledu i osmjehu bližnjega, dok su misno slavlje pjesmom uzveličala oba župna zbora. Ova je misa ujedno bila i oproštajna misa vlč. Zdravka, koji se svima prisutnima zahvalio na lijepoj i plodonosnoj suradnji, pozivajući sve okupljene da ga posjete u dodi-jeljenoj mu župi Sot u srijemskom dijelu biskupije. Poslije mise, mnogi su se župljani osobno oprostili od dragog ka-pelana.

D. Š.

Valpovački godišnjak 2006.

Jedanaesti svezak Valpo-vačkog godišnjaka, predstav-ljen na ovogodišnjem „Ljetu valpovačkom“, donosi među ostalim i poveći članak o ob-novi valpovačke župne crkve. Uz pregled izvedenih radova po godinama, tu je i nekoliko fo-tografija pojedinih faza obnove crkve. Kao i prethodni brojevi i ovaj Godišnjak donosi još puno zanimljivih tekstova o bogatoj

baštini, povijesti te suvremenom životu stanovnika Valpo-va i Valpovštine. Najnoviji broj Valpovačkog godišnjaka, kao i neki od prethodnih brojeva, mogu se po cijeni od 35 kn nabaviti u Ogranku Matice hrvatske Valpovo.

D. S.

Ljetovanje ministranataMinistranti i župni suradnici naše župe ljetovali su u Za-tonu pokraj Zadra od 15. do 22. kolovoza. Na blagdan Velike Gospe kretali smo u ranim jutarnjim satima is-pred Valpovačkog Doma zdravlja. Našem su se ljetovanju pridružila i dva bogoslova iz Ladimirevaca i Slavonskog Broda, manje skupine vjernika iz župa Veliškovci – Gat i Slavonski Brod. Grupa je bila smještena u kući Đakovaćke biskupije u Zatonu. Svakoga dana zajedno smo slavili Sv. Misu sa našim župnikom Josipom Matanovićem. Minis-tranti su svaki dan osim kupanja i uživanja na plaži imali i duhovnih točaka koje su pripremali naša dva animatora Dario Serdahelji i Ivan Antolović. Duhovne točke su se sas-tojale od raznih radionica i igara koje su trebale zainteresi-rati naše mlade ministrante za tekstove Sv. Pima i pokazati im jedan drugi zabavniji pogled i pristup molitvi. Sve što je lijepo kratko traje. Tako smo se i mi nakon se-dam ugodnih i korisnih dana provedenih u Zatonu vratili svojim kućama odmoreni i fizički i duhovno.

VIJESTI - DOGAĐANJA

Metoda „Život – Biblija – život“

Ovu je metodu detaljno razradio pokojni prof. fra Jerko Fućak. Njegovom smrću metoda nije zaborav-

ljena, nego se, baš suprotno, raširila po cijeloj Hrvatskoj nesebičnim zalaganjem prof. Marija i Marte Essert. Prof. Essert je, iako ni sam nije mislio da će mu to biti dio životnog poslanja, preuzeo ulogu promotora ove metode rada s Biblijom. Bit metode je da se svaki čovjek osobno susretne s Božjom riječi ispred sebe te otkrije čvrstu pov-ezanost te riječi sa svagdanjim životom. Osoba, umjesto da sat i pol vremena provede uz TV napasujući se vijestima o ratovima, poskupljenjima i drugim dnevnim užasima, to vrijeme posvećuje Bogu, sebi i drugima. Ova metoda ople-menjuje svakoga tko se njome pozabavi.

Metoda se sastoji od sedam tema, koje se prolaze u sedam do deset susreta. Potrebno je naglasiti kako bi bilo poželjno da se u potpunosti prođe cijeli ciklus, bez odustajanja ili naknadnog uključivanja u rad zajednice, budući da je me-toda zaokružena cjelina. Ovo u 99% slučajeva nije problem, a mnogi su, po pričanjima prof. Esserta, čak tražili zamjenu na poslu, samo da mogu sudjelovati u radu skupine.

Metoda započinje tematskim susretom nazvanim „Susret s Kristom – Emaus“. Slijede teme: upoznati se, grijeh, otku-pljenje, poziv i odziv, Duh Sveti te Crkva u zimskom peri-odu i ljubav u ljetnom. U metodi se traži osobni i iskrsni angažman. Tijekom susreta nužno se traži sudjelovanje svakog člana, bilo u radu s tekstom ili pjevanju, a na nečiju nesuradnju skupina djeluje poticajno, a ne prijekorno te se svaki sudionik treba osjećati ugodno, kao što je i susret s Bogom ugodan.

Susreti traju sat i pol vremena. Termin je izrazito čvrst, no elementi su promjenjivi. Određenim vremenom trajanja susreta ostavlja se sigurnost sudioniku da će isplanirani os-tatak dana poslije susreta uspješno ispuniti, budući da neće biti „rastezanja“ susreta u beskonačnost.

Metoda „Život – Biblija – život“ naglasak stavlja na to da osobno iskustvo vjere u svjetlu Božje riječi treba postati životno iskustvo naših bližnjih, poglavito onih koji su u potrebi. Sudionici susreta nadahnuća iz metode prenose u svoj osobni život i na kraju susreta donose odluku da će svoj život više usmjeriti Bogu i potrebitima. Nisu to neke velike odluke koje će promijeniti svijet. To su male, ali „slatke“ odluke, koje nas čine boljim i dostojanstvenijim osobama.

Uskladitelj susreta S izrazitim naglaskom da u ovoj metodi nitko nikoga ne vodi doli svaka osoba sama sebe, promotor metode Mario Essert sebe voli nazvati uskladiteljem susreta. E, pa valjalo bi nešto reći i o uskladitelju susreta.

Mario Essert je prije svega praktični kršćanin. Osoba koja Boga traži u svakom trenutku svoga života, a ponajviše ga pronalazi u riječima Svetog pisma. Potaknut supruginim nagovaranjem, postao je promotor metode „Život – Biblija – život“ te je promiče sve do danas. Iako bi pomislili da stručnjak na području informatike i profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje nema puno veze s Biblijom, Mario Essert je u samom vrhu stručnosti u praktičnom radu s Biblijom u Hrvatskoj danas. Sudjelovao je i vodio više seminara u Hrvatskoj i inozemstvu, a svoje informatičko znanje koristi i za organizaciju Dopisne teologije putem Interneta. Autor je kompjuterskog programa „Biblija“, u kojem se istovremeno nalaze tekstovi cijele Biblije, konko-rdancija te Časoslov naroda Božjeg.

Vjerujem da je sve ovo dosad napisano dovoljan motiv da se upravo vi susretnete s Bogom kroz niz susreta „Život – Biblija – život“ te se prijavite za sudjelovanje na semi-naru, poglavito zato što je broj sudionika ograničen na 15 osoba. Ovo se posebno odnosi na članove Župnog pasto-ralnog vijeća, koji će na ovaj zanimljiv i jednostavan način upotpuniti svoje biblijsko znanje, a u susretu s drugim župljanima, doživjeti iskustvo Božje blizine.

Ako ste željni sudjelovati u radu i otkrivati tajne Biblije u osobnom životu, prijavite se na davor.samadan@os.htnet.hr ili osobno Davoru Šamadanu, voditelju biblijske sku-pine u Valpovu, na telefon 031/652-906.

RAZNO

Najave: Biblijski susreti „Život – Biblija – život“ u valpovačkoj župiProučavanjem Svetog pisma, veli nam dogmatska konstitucija Drugog vatikantskog koncila „Dei Verbum“, Crkva i danas proslavlja i časti Gospodina, napunjajući svoja srca (DV 26) na isti način kako časti i Gospodinovo tijelo u eu-haristiji (DV 21). Zato je čitanje i proučavanje Svetog pisma izravni razgovor Boga s ljudima (DV 21). Svaki vjernik, ukoliko na ispravan način želi doživjeti i proživjeti iskustvo Božje blizine, nužno čezne za Božjom riječju te „žednu dušu napaja“ iskustvenom vjerom zabilježenom u tekstovima Svetog pisma. Nije stoga proučavanje Svetog pisma pridržano samo kleru i vjeroučiteljima, nego svaki pojedinac u Svetom pismu traži i prihvaća dio one stvarnosti u kojoj mu se Bog obraća na najizravniji način.

Iz tog će se razloga u našoj župi od kraja rujna pa sljedeća dva mjeseca, svakog drugog ponedjeljka održavati biblijski susreti „Život – Biblija – život“ za sve one koji su žedni Božje riječi, pod vodstvom prof. dr. sc. Marija Esserta iz Za-greba. (Poradi obveza prof. Esserta, ne možemo još točno odrediti dan i termin susreta, koji ćete saznati preko župnih obavijesti.)

O Mariju Essertu mogli bismo pisati hvalospjeve. Otvarajući In-ternet stranice na kojima sam tražio nešto o prof. Mariju Esser-tu, ostao sam zadivljen njegovom svestranošću te bih cijeli članak mogao posvetiti samo njegovim brojnim angažmanima i radovima koje je objavio. No, već unaprijed znam da bi gosp. Essert bio nes-retan kad bih sve to stavio u ovaj

članak. Nasuprot tomu, čini mi se da bi i on sam više vo-lio da ga predstavim u svoj svojoj jednostavnosti koja ga krasi, a koju smo (članovi biblijske grupe iz Valpova) up-oznali na seminaru u Đakovu.