Giacomo Puccini La Boh me - lisinski.hr · studenata, boema, pjesnik Rodolfo, slikar marcello, glazbenik Schaunard i filozof Colline, žive u hladnoj sobici u pariškome potkrovlju,

Giacomo Puccini

La Boh�meSubota, 5. travnja 2014., 19 sati.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Giacomo Puccini

La Boh�me

The hD BroDcasTs are suPPorTeD By

The MeT: Live in hD series is MaDe PossiBLe By a Generous GranT FroM iTs FounDinG sPonzor

Neubauer Family Foundation

GLoBaL corPoraTe sPonsorshiP oF The MeT Live in hD is ProviDeD By

Subota, 5. travnja 2014., 19 sati.

Praizvedba: Teatro Regio, Torino, 1. veljače 1896.

Prva hrvatska izvedba: hrvatsko zemaljsko kazalište, zagreb, 11. listopada 1898.

Prva izvedba u Metropolitanu: 9. studenoga 1900.

Premijera ove produkcije: 14. prosinca 1981.

suBoTa, 5. Travnja 2014.

PočeTak u 19 saTi.

Giacomo Puccini

LA BOH�meopera u četiri čina

Libreto: Giuseppe Giacosa i Luigi illica prema romanu Scènes de la vie de bohème / Prizori iz boemskog života henryja Murgera

roDoLFo Vittorio Grigolo, tenorMiMì Anita Hartig, sopranMarceLLo Massimo Cavalletti, baritonMuseTTa Susanna Phillips, sopranschaunarD Patrick Carfizzi, baritoncoLLine Oren Gradus, basBenoÎT Donald Maxwell, bas aLcinDoro Donald Maxwell, bas

soLisTi, Dječji zBor MeTroPoLiTana

zBorovođa Anthony PiccolozBor i orkesTar MeTroPoLiTana

zBorovođa Donald PalumboDiriGenT Stefano RanzanireDaTeLj i scenoGraF Franco ZeffirellikosTiMoGraF Peter J. HalloBLikovaTeLj rasvjeTe Gil Wechsler

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

stanka nakon drugoga i trećega čina.svršetak u 22 sata. Tekst: talijanski.Titlovi: engleski.

Najteže mi je početi skladati. Teško mi je pronaći glazbeno ozračje za operu, ali kad to uspijem, posao je gotov i opera ide svojim tokom. Ali kako mogu skladati bez dobrog libreta? Nisam simfoničar i jednostavno moram pred sobomvidjeti scensku sliku, moram vidjeti kako se moja živa bića kreću po pozornici.

Giacomo Puccini

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

PRVI ČINU Parizu smo oko godine 1840. Četvorica studenata, boema, pjesnik Rodolfo, slikar marcello, glazbenik Schaunard i filozof Colline, žive u hladnoj sobici u pariškome potkrovlju, gladuju i smrzavaju se, ali znaju za šalu, za sitne prijevare, kako bi na primjer odgodili plaćanje stanarine kućevlasniku Benoîtu. Schaunard je zaradio nešto novca i mladi ljudi odlaze u Cafe momus da se provesele za Badnjak. Rodolfo ostaje jer mora napisati članak za novine, kad nenadano dolazi njegova susjeda mimì. Ugasila joj se svijeća i moli ga da je on pripali. Svijeća se

ponovno ugasi, a iz ruku joj ispadne ključ njezine sobe. Rodolfo ga nalazi i skrije, ali istodobno je uhvati za ruku i pjeva jednu od najljepših i najzanosnijih tenorskih arija „Che gelida manina“ (Gle ručice li hladne). Kaže joj tko je i moli je da i ona kaže nešto o sebi. mimì pjeva također lijepu ariju „Si, mi chiamano mimì“ (Svi zovu me mimì). Ljubav je planula i dvoje već zaljubljenih pridružit će se društvu u kavani momus.

DRUGI ČINIspred kavane momus marcello, Schaunard i Colline čekaju Rodolfa koji dolazi s mimì


Foto

: Met

rop

olit

an o

per

ai predstavlja je prijateljima. Blistava izgleda i u pratnji bogatog starog alcindora, dolazi musetta i pjeva glasoviti valcer „Quando me’n vo soletta per la via“ (Kad sama prođem ulicom). marcello je bijesan od ljubomore. musetta se spretno rješava starca i pridružuje se studentima. Veselje je na vrhuncu.moglo bi se prigovoriti da drugi čin razbija radnju, ali svaki dobar skladatelj – a Puccini je jedan od scenski najdarovitijih – dobro zna da se dramska napetost mora prekinuti prizorom koji ne zahtijeva potpunu angažiranost slušatelja i gledatelja. osim toga, Puccini je uvijek želio stvoriti pravo ozračje da bi ugođaj bio potpun. a u drugom činu La Bohème izvanredno je sugerirao ozračje Latinske četvrti, vrevu prodavača, djece, gostiju. Debussy je jednom rekao da nitko nije bolje od Puccinija opisao Pariz onoga doba.

TReĆI ČINPuccini je znao glazbom izraziti ne samo cijeli prizor nego i sitne pojedinosti, što je osobito uočljivo u uvodu u treći čin. harfa i dvije flaute u staccatu opisuju snježno jutro. Polagano silaze u kvintama poput snježnih pahuljica, a pod njima je violončelo koje naglašava hladnoću i neutješnost zimskog jutra na Barrière d’enfer – što nema uporište kod murgera, nego je Illicina zamisao – kamo će doći mimì da bi u posljednjem predsmrtnom očajničkom pokušaju uspjela obnoviti svoju ljubav s Rodolfom. U obližnjoj gostionici marcello slika, a musetta pjesmom zabavlja goste. Rodolfo je s njima. Tuži se marcellu da je mimì koketna, ali time zapravo skriva zabrinutost za njezino zdravlje. mimì se pak tuži marcellu da je Rodolfo previše ljubomoran. I mimì i Rodolfo


Anita Hartig

osjećaju da se moraju rastati. ona pjeva tužnu ariju oproštaja “D’ onde lieta uscì al tuo grido d’ amore” (odakle vesela ode na tvoj ljubavni zov, tamo se vraća mimì). Da, rastat će se, ali to će učiniti tek u proljeće. U lijepom kvartetu “Dunque è proprio finita” (Dakle, svemu je kraj) kojim završava čin, dva para pjevaju o svojem budućem rastanku – mimì i Rodolfo s nježnošću i ljubavlju, a marcello i musetta, s bijesom, jer su se u međuvremenu posvađali.

ČeTVRTI ČINDošlo je proljeće. Rodolfo i marcello nostalgično se prisjećaju svojih izgubljenih ljubavi. Dolaze Schaunard i Colline i mladi ljudi unatoč siromaštvu i bijedi nalaze vremena za šalu. ali njihovo veselje prekida musetta viješću da je s njom mimì. mimì zna da umire i željela bi posljednje trenutke života provesti s Rodolfom. Prijatelji ih ostavljaju same. musetta skida naušnice, a Colline svoj stari plašt u poznatoj ariji “Vecchia zimarra” da bi nabavili lijekove. ali prekasno je. Tiho će se ugasiti mladi život ljupke pariške vezilje, a Rodolfo će očajničkim vapajem završiti operu.

večerašnji izvođačiod mladih tenora priželjkivanu, ali ne i svima dostupnu ulogu rodolfa pjeva talijanski tenor Vittorio Grigolo (1977.) kojega se sjećamo iz televizijske realizacije Rigoletta uživo iz Mantove 2010. Pjevati je počeo kao dječak u zboru sikstinske kapele u vatikanu i ondje se nastavio školovati. s trinaest godina pjevao je Pastira u Tosci u rimu s Lucianom Pavarottijem pa su ga prozvali “il Pavarottino” � mali Pavarotti. s osamnaest je već bio u ansamblu Bečke državne opere, s dvadeset tri u ansamblu milanske scale. njegov najveći

dosadašnji diskografski uspjeh je uloga Tonyja u West Side Story (Priči sa zapadne strane) 2007. godine s novozelanđankom hayley Westenra u ulozi Marie koju je zaklada Leonard Bernstein pripremila u povodu 50. godišnjice izvorne produkcije djela na Broadwayu. Prvi put u Metropolitanu nastupio je 2010. u ulozi rodolfa i u njemu je još pjevao vojvodu od Mantove. Mimì pjeva danas vjerojatno najtraženija interpretkinja toga lika, rumunjska sopranistica Anita Hartig (1983.). završila je studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u cluju 2006. i debitirala upravo kao Mimì. Mimì je pjevala i 2012. na prvom nastupu u scali i u toj ulozi prvi put nastupa u Metropolitanu. od 2009. članica

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


je Bečke državne opere, u kojoj je prvi put nastupila kao Musetta. Pjeva zerlinu u Don Giovanniju, Paminu u Čarobnoj fruli, Micaëlu u Carmen i druge uloge lirskog repertoara. Današnji Marcello, bariton iz Lucce Massimo Cavalletti (1978.) potekao je iz opernog studija (accademia di perfezionamento) milanske scale. u sklopu studija debitirao je 2004. u Donizettijevoj Parisini u Teatru Donizetti u Bergamu. sljedeće godine u scali je pjevao schaunarda u La Bohème i rossinijeva Figara, a 2006. godine ulogom Marcella u Dublinu krenuo je izvan italije. slijedili su festival u Glyndebourneu, Dresden, Leipzig, Berlin. Godine 2007. počinje njegova uspješna suradnja s operom u zürichu. Počeo je ulaziti u teži, verdijanski repertoar i sada pjeva Forda u Falstaffu i Posu u Don Carlu. Godine 2012. nastupio je u prvoj izvedbi Puccinijeva djela na salzburškim svečanim igrama � pod ravnanjem Danielea Gattija pjevao je Marcella u La Bohème. američka sopranistica iz Birminghama, alabama, diplomantica julliard school of Music, 2005. godine finalistica Metropolitan opera council auditions i 2010. godine dobitnica nagrade Beverly Sills, Susanna Phillips, pjeva Musettu. u toj je ulozi u prosincu 2008. prvi put nastupila u Metropolitanu u kojemu je do sada ostvarila više od šezdeset nastupa u ulogama Fiordiligi u Così fan tutte, Donne anne u Don Giovanniju, Pamine u Čarobnoj fruli i rosalinde u Šišmišu.jedan od najcjenjenijih dirigenata svoje generacije, Milanez Stefano Ranzani, dirigent ove produkcije, diplomirao je s najvišim ocjenama studij violine i nastavio studij klavira i kompozicije. nakon što je 1980. bio pobjednik međunarodnog natjecanja scale, postao je član njezina opernog orkestra i Filharmonije. Godine 1983. odlučio je posvetiti se dirigiranju, usavršavao se kod Leonarda

Bernsteina i neko je vrijeme bio asistent Gianandrei Gavazzeniju. od 2007. do 2008. bio je muzički direktor Teatra Massimo Bellini u cataniji. Dirigira u vodećim svjetskim opernim kućama i s vodećim simfonijskim orkestrima. u Metropolitan je došao 2009. kao dirigent Puccinijeva Triptiha. redatelj i scenograf, operna ikona, slavni Franco Zeffirelli (1923.), autor je niza iznimno uspjelih televizijskih realizacija opera. na početku karijere surađivao je s Luchinom viscontijem i ta je suradnja ostavila traga na njegov umjetnički jezik. jednako je poznat i kao filmski i kao operni redatelj. La Bohème je bila 1965. njegov prvi operno-televizijski uspjeh, a Romeo i Julija 1968. filmski. Poznati su njegovi filmovi Ukroćena goropadnica s elizabeth Taylor i richardom Burtonom te Isus od Nazareta. s Plácidom Domingom realizirao je nekoliko opera za televiziju (Traviata, Otello); 1964. postavio je u covent Gardenu Toscu s Marijom callas te njezinu posljednju normu u Parizu.

o skLaDaTeLju Giacomo Puccini rođen je 22. prosinca 1858. u Lucci, u Toscani, u obitelji glazbenika s tradicijom od pet generacija. navršio je pet godina kad mu je umro otac Michele, mjesni orguljaš i kapelnik, i po prirodi stvari to je mjesto čekalo Giacoma kad završi glazbeni nauk. u djetinjstvu nije pokazivao izrazitu volju za učenje uopće, pa tako ni za učenje glazbe, ali je ipak stekao određeno znanje pa je s četrnaest godina već svirao orgulje u crkvi, a sa šesnaest je počeo davati satove glazbe i skromnom zaradom kupovati note. s dvadeset je skladao Motet i Credo iz kojega će zatim nastati cijela Misa u As-duru. nazočnost jednoj izvedbi Aide u Pisi (zbog čega je morao propješačiti tridesetak kilometara) pobudila je u njemu želju da se posveti operi, a da bi se za to osposobio, bio je potreban temeljit studij. Godine 1880.


položio je s izvrsnim uspjehom prijamni ispit za konzervatorij u Milanu. skladbom Capriccio sinfonico uspješno ga je 1883. i završio. a onda se posvetio operi.njegova prva opera � Le Villi � nije primljena na natječaju izdavačke kuće sonzogno, ali zahvaljujući prijateljima, djelo je uspješno praizvedeno 1884. u Teatro del verme u Milanu, što je navelo drugog izdavača, Giulija ricordija (1840-1912), da je otkupi i od mladog skladatelja naruči drugu operu. susret s ricordijem znatno je utjecao na Puccinijev život i karijeru. uvjeren u Puccinijevu nadarenost, ricordi ga je mudro savjetovao i vodio. Puccini je kupio kuću u ribarskom mjestašcu Torre

del Lago na jezeru Massacuccioli, gdje je mogao mirno raditi i družiti se s prijateljima scapigliatima, mladim umjetnicima intelektualne avangarde koji su težili novom romantičnom kulturnom smjeru. Proživljavao je buran, ali čvrst i trajan ljubavni odnos s elvirom Geminiani. no trebalo je proći još nekoliko godina do njegove potpune afirmacije. neuspjeh Edgara, rađenog prema drami u stihovima alfreda de Musseta (1810-1857) na libreto Ferdinanda Fontane (1850-1919) koji nije bio po Puccinijevu ukusu, na praizvedbi 1889. u scali zamalo je obeshrabrio ricordija. ipak je pružio Pucciniju još jednu priliku. nastala je tako Manon Lescaut prema romanu opata Prévosta (1697-1763), uz suradnju petorice libretista od kojih nijedan nije želio preuzeti autorstvo. Praizvedena 1. veljače 1893. u Teatru regio u Torinu, naišla je na dobar prijam publike i kritike (što je bila prava rijetkost za praizvedbe Puccinijevih opera). u njoj je Puccini već pokazao posebnu osjetljivost za oblikovanje lika žene, duboko je uranjao u njezinu psihologiju i osjećao je njezinu stalno prisutnu, iskonsku težnju da se žrtvuje u ime predane ljubavi. za Manon će s manje ili više uspjeha u početku, ali s potpunim priznanjem u bliskoj budućnosti, slijediti protagonistice La Bohème 1896. � kad je počela i njegova suradnja s arturom Toscaninijem (1867-1957), često prekidana, ali neovisno o tome vrlo čvrsta i plodna, Tosce 1900., Madame Butterfly 1904., opere La fanciulla del West (Djevojka sa zapada) 1910., La Rondine (Lastavica) 1917., Il tabarro (Plašt), Suor Angelica (sestra angelica) i Giannija Schicchija 1918. te Turandot, posmrtno 1926. osam dana poslije Manon Lescaut u Torinu, u scali je praizveden verdijev Falstaff. kao da je osamdesetogodišnji genij simbolično predao najvrjedniji dio talijanskog opernog naslijeđa svojem četrdeset pet godina mlađem sunarodnjaku.

Giacomo Puccini


s La Bohème je počela Puccinijeva suradnja s izvrsnim libretistima, Luigijem illicom (1857-1919) i pjesnikom Giuseppeom Giacosom (1847-1906). zahtjevan kao i verdi, Puccini je vrlo precizno izražavao svoja traženja i nesmiljeno ustrajavao na njima. stvarao se njegov stil. imao je nepogrešiv osjećaj za zakonitost tijeka dramske radnje, koju je vješto prekidao izljevima melodike u pretežito lirskim arijama i duetima, ali to nije nimalo utjecalo na slijed radnje, nego se čvrsto stapalo u nedjeljivu cjelinu. Postigao je savršenu ravnotežu riječi, glazbe i scene. i izvanredno je vladao orkestrom s kojim je mogao stvoriti svaki ugođaj mjesta radnje i eksplicirati svaku emocionalnu situaciju. stekao je slavu i bogatstvo i mogao je sebi priuštiti raskošne praizvedbe svojih opera Djevojka sa Zapada i Triptiha (il Trittico) u Metropolitanu. Praizvedbu Turandot, koju je dovršio Franco alfano (1875-1954), u scali pod Toscaninijevim ravnanjem nije doživio, jer je umro u Bruxellesu nakon neuspjele operacije raka grla 29. studenoga 1924. godine. u vrijeme kad je talijanskom scenom vladao verizam, jaka umjetnička osobnost, Puccini, pošao je vlastitim putem. u La Bohème je već stvorio samosvojan i prepoznatljiv stil. krenuo je hrabro naprijed, prepuštajući se isključivo vlastitom doživljaju glazbe i drame u njoj. naravno, nije mogao posve zanemariti smjer koji je osvajao svjetske pozornice, kao što nije mogao ni ostati imun na događanja u europskoj glazbi onoga vremena, ali nije pao ni pod čiji utjecaj i nijednome se smjeru nije priklonio. Tako je našao svoje mjesto u povijesti glazbe. iako se razlikuju mišljenja o tome koja mu je opera najuspjelija, mnogo je više onih koji se slažu da je on najbliži tome da bude verdijev nasljednik, a nepobitna je činjenica da je jedan od najizvođenijih skladatelja i vrhunski majstor operne scene.

henry MurGerhenry Murger, rođen 1822. u Parizu, sin je njemačkog emigranta, koji je radio kao krojač i vratar u jednoj zgradi u rue saint Georges. s petnaest godina henry je napustio školu i radio najniže poslove dok nije naposljetku dospio u odvjetnički ured. istodobno je pisao pjesme koje su zapele za oko i uho piscu Étienneu de jouyju (1764-1846), koautoru libreta za rossinijeva Guillaumea Tella, koji mu je svojim vezama pribavio mjesto tajnika grofa Tolstoja, ruskog plemića koji je živio u Parizu.Murger je književnu karijeru počeo kao devetnaestogodišnjak, oko 1841. godine. kako je trebao zarađivati za život, prihvaćao je sve književne ponude koje su mu mogle donijeti neku zaradu. neko je vrijeme bio urednik modnog časopisa, a potom kitničarskih novina. stanje mu se novčano poboljšalo kad je na poticaj kritičara i romanopisca champfleuryja (1820-1889) počeo pisati romane. Prvi veliki Murgerov uspjeh bili su Prizori iz boemskog života � Scènes de la vie de bohème. objavljivao ih je od 1845. do 1849. s većim prekidom u vrijeme revolucije 1848. godine.od šesnaestog stoljeća francuska riječ “bohémien” odnosila se na rome. Temeljila se na pogrešnom vjerovanju da oni dolaze iz češke � Bohemije. kako je pojam roma povezan sa slobodnim životom izvan svih društvenih konvencija, tako se ta riječ počela povezivati s mladim umjetnicima i ostalim pobunjenicima koji su živjeli u Latinskoj četvrti u Parizu 19. stoljeća. To je bio kolokvijalni naziv, ali Murger ga je uporabio u svojim Prizorima. Tako je francuska riječ Bohème postala simbolom života koji je, prema Murgerovim riječima, “postaja u umjetničkom životu; predgovor akademiji, bolnici ili mrtvačnici”.


Prizori iz boemskog života nisu roman u pravom smislu riječi. To je zapravo zbirka priča koje se tek lagano isprepleću, a sve se odigravaju u Latinskoj četvrti Pariza četrdesetih godina 19. stoljeća. u njima je Murger zadivljujućom lakoćom smjenjivanja romantizma i realizma opisao veseo i bezbrižan život polugladnih siromašnih studenata i njihovih isto takvih prijateljica. Mnoge je priče Murger pojedinačno objavljivao u književnom magazinu Le Corsaire. Mnoge su autobiografskog karaktera, jer je Murger sam tako živio, što je po svoj prilici i uzrok njegove rane smrti u trideset devetoj godini. čitateljska je publika u njima prepoznavala osobe koje je susretala u životu. Priče su postigle velik uspjeh. Murger je na nagovor pisca kazališnih komada Théodorea Barrièresa (1823-1877) i u suradnji s njim prema tim pričama napisao dramu u pet činova. i tako je La Vie de la bohème s velikim uspjehom predstavljena u Théâtre des variétés. Duhoviti Murger pisao je: “usnuo sam da sam marokanski kralj i da sam se oženio francuskom bankom”, toliko je bio sretan i iznenađen. Popularnost drame navela je Murgera da priče oblikuje u prizore, da se usredotoči na glavne likove, da poveže radnju. i takav roman objavljen je u tisku u siječnju 1851. godine. iste je godine objavljeno i novo, dopunjeno izdanje.Godine 1851. Murger je objavio Scènes de la vie de jeunesse � Prizore iz života mladeži i zatim još nekoliko djela, ali nijedno mu nije donijelo isti uspjeh. Desetak godina proveo je na selu mučen novčanim problemima i lošim zdravljem. Godine 1859. dobio je odličje Legije časti, ali je ubrzo, u siječnju 1861., umro u jednoj pariškoj bolnici, siromašan kao crkveni miš. izgladnjelost i smrzavanje za studentskih dana razorili su njegov organizam. Grof Walewski, sin napoleona Bonapartea i poljske grofice Marije Walewske, ministar u

vladi napoleona Trećega, poslao mu je pet stotina franaka kao pomoć za liječenje, ali bilo je prekasno. Francuska vlada platila je njegov pogreb, koji je, prema pisanju uglednih novina Le Figaro, bio velik društveni događaj koji je okupio poznata imena iz svijeta novinarstva, književnosti, kazališta i umjetnosti. Le Figaro je zatim pokrenuo inicijativu da mu se podigne spomenik i skupio za one prilike vrlo mnogo novca � više od 6500 franaka. spomenik henryju Murgeru nalazi se u jardin de Luxembourg. u bogatoj francuskoj književnosti Murger nema osobito istaknuto mjesto, no svi mu priznaju šarm, duhovitost, moć zapažanja i sposobnost da s lakoćom prijeđe iz svijeta komedije u onaj patosa i tragedije.

o DjeLuPrema romanu i drami henryja Murgera, Luigi illica i Giuseppe Giacosa napisali su libreto za Puccinijevu operu. Prema običaju, mlađi illica, čiji je život nalikovao na onaj opernih junaka (izgubio je, naime, desno uho u dvoboju zbog neke žene), sastavio je prozni tekst. Deset godina stariji Giuseppe Giacosa, najvažniji talijanski komediograf posljednjih desetljeća devetnaestoga stoljeća, prema njemu je pisao stihove. Puccini je Giacosu nazivao Budom, jer je smirivao njega i illicu kad bi se zbog nečega posvađali. Giacosinom smrću 1906. prekinuta je ta dragocjena libretistička suradnja iz koje su potekla tri izvrsna libreta za Puccinija � La Bohème, Tosca i Madama Butterfly.Puccinijevi libretisti držali su se drame, četvrti čin je gotovo istovjetan s njom, ali skladatelju je roman dao nadahnuće. spretno su izbjegli mnogo prizora i ostavili one glavne kako se ne bi izgubila nit glavne radnje. Tako su ispunili Puccinijeve zahtjeve da libreto treba biti „logičan, sažet, zanimljiv i uravnotežen“.Puccini je skladanju opere pristupio nakon što je u ljeto 1894. napustio zamisao da stvori djelo


prema noveli Giovannija verge La Lupa (vučica). Partitura je bila gotova 10. prosinca 1895. godine. Govoreći o nastanku opere, ne može se ne spomenuti ruggera Leoncavalla koji je prvi napisao libreto prema Murgerovu romanu i ponudio ga Pucciniju. Puccini ga je odbio, ali godinu dana poslije obavijestio je Leoncavalla da sklada operu na taj siže. Leoncavallo je bio bijesan i od tada su dva prijatelja postala doživotni neprijatelji. u tome su im pomagali njihovi nakladnici: ricordi Pucciniju, a sonzogno Leoncavallu. Tako su dvoje ugledne milanske novine istoga dana objavile vijest da Puccini i Leoncavallo skladaju operu La Bohème. Puccinijeva je opera obišla svijet, a Leoncavallova, praizvedena petnaest mjeseci poslije, 1897., u veneciji, unatoč neprijepornim dramatskim kvalitetama, nije

uspjela zasjeniti uspjeh Puccinijeve poetičnije i snažnije nadahnute partiture.u predgovoru tiskanom libretu, Giacosa i illica naveli su da su svoju junakinju satkali od dviju Murgerovih � Mimì i Francine. neki povjesničari kažu da su u tom liku sadržana četiri lika Murgerovih ljubavi s predominantnom Lucille Louvet koju su zvali Mimì. zapravo je ona potpuno slična Francine, sporednom liku u romanu, koji se pojavljuje samo u jednom poglavlju � Francinenu mufu. Mimì Pinson bila je stvarni lik, ali se razlikovala od romantične i nježne Francine. Puccini je dvije grizete � Mimì i Musettu � oblikovao različitom glazbom i one se bitno razlikuju, kao što se razlikuju opisi nježne ljubavi rodolfa i Mimì i njoj kontrastna burna ljubav Marcella i Musette. To nije uspjelo Leoncavallu, kao što mu nije uspjelo ni postići savršenu ravnotežu

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


između stvarnosti i romantike, komedije i patosa, što daje privlačnost, ali i visoku vrijednost Puccinijevu djelu.Puccini je nedvojbeno posebno volio to svoje djelo. četvrti čin, u kojemu se polagano gasi život mlade vezilje Mimì, četiri je puta prerađivao u težnji da postigne pravi omjer raspoloženja u njemu i potpunu vjerodostojnost. Pisao je svojemu biografu, novinaru i piscu arnoldu Fraccaroliju (1882-1956) kako je nastao posljednji prizor: „kad sam bio zaokupljen opisom smrti Mimì i pronašao one tmurne, duge akorde i svirao ih na klaviru, bio sam tako dirnut da sam usred sobe i sam u noćnoj tišini morao ustati i zaplakati poput djeteta. imao sam osjećaj kao da je umrlo moje vlastito stvorenje.“

o PraizveDBiLa Bohème je četvrta Puccinijeva opera. Poslije njegove Manon Lescaut kritičari su očekivali djelo snažnih dramskih kontrasta, operu sazdanu od krvi i mesa, u verističkom stilu, a na premijeri u Teatru regio u Torinu 1. veljače 1896. pod ravnanjem 29-godišnjeg Artura Toscaninija dobili su operu vrlo lijepe melodije, svježu, mladenačku, ljupku, punu finih detalja i virtuoznog orkestra. naslovnu ulogu tumačila je 33-godišnja Cesira Ferrani (1863-1943) koja je bila i prva interpretkinja Puccinijeve Manon Lescaut. za razliku od dramatskiji raspoložene Gemme Bellincioni, ona je verizmu pristupala sa željom da u njemu naglasi i lirske trenutke. nakon premijere Puccini joj je zahvalio riječima: “Mojoj istinskoj i sjajnoj Mimì” (alla mia vera e splendida Mimì, signorina cesira Ferrani, con gratitudine Giacomo Puccini). od nje dvije godine mlađi tenor Evangelista Gennaro Gorga (1865-1957), skraćenog imena Evan Gorga, upravo je stvarao karijeru i počeo nizati uspjehe. Godinu dana poslije, na premijeri Leoncavallove La Bohème u venecijanskom Teatru La Fenice pjevao je Marcella. a onda je u trideset četvrtoj godini odustao od pjevačke karijere i posve se posvetio stvaranju iznimno vrijedne kolekcije glazbenih instrumenata koju je darovao Muzeju Borghese u rimu. Musettu je pjevala Camilla Pasini (1875-1935), a Marcella Tieste Wilmant (1859-1937). zadranin Antonio Pini-Corsi bio je schaunard. Puccinijeva pastorka Fosca crespi poslije je opisala praizvedbu: „izvedba je bila besprijekorna, iako su protagonisti bili mladi umjetnici. Tenor evan Gorga bio je početnik. cesira Ferrani, koja je s golemim uspjehom tri godine prije pjevala Manon Lescaut, doista je bila izvanredna. uz njih je camilla Pasini pjevala Musettu i Tieste Wilmant Marcella. Publika je bila birana. Bila je nazočna princeza

Arturo Toscanini


Letizia, mnogi uglednici iz Milana, najvažniji onodobni kritičari. Puccini je već bio priznat, ali kritičari su bili spremni da ga dohvate. Bilo je strašno. sama sebi ne mogu objasniti zašto je to tako bilo. Danas je publika razvijenijih shvaćanja, ali tada je njezin ukus tražio tradicionalnu, veliku operu. La Bohème je bila verističko djelo, donosila je nešto novo, promjenu u opernoj arhitekturi. sjećam se da su o njoj najlošije pisali kritičari novina La Gazzetta del popolo. Pisali su da operu ne čeka dug život i da neće ostaviti traga u opernoj povijesti. a, kako se zna, uspjeh La Bohème potvrđen je dva mjeseca poslije, 8. travnja u Palermu, pod ravnanjem Leopolda Mugnonea s angelicom Pandolfini kao Mimì, kad su pjevači morali ponoviti gotovo sve prizore, čak i prizor smrti Mimì.“kritičari su bili zbunjeni. zbunjivala ih je i Puccinijeva harmonijska smjelost, zbunjivale su ih silazne paralelne kvinte na početku trećeg čina. što su pisali? e. a. Berta u La Gazzetta del popolo: „Tri srdačna pljeska dočekuju maestra Toscaninija dok podiže ruke da da znak za početak predstave. Po običaju, partitura leži zatvorena na dirigentskom pultu. Prvi čin završava u 21.15. Tri srdačna pljeska dočekuju Puccinija i pjevače. za Puccinija je i četvrti, ovacija. u 21.35 počinje drugi čin i završava u 21.50. nema prekida s pljeskom, osim u velikom ansamblu poslije Musettine pjesme. nakon završetka čina, dva poziva za maestra i pjevače. Po hodnicima se živo raspravlja. ne manjkaju fanatici, ali mnogi ističu da finale s bubnjevima i sav onaj metež koji podsjeća na operetu ne djeluju baš uvjerljivo. Priznaje se, pak, da djelo obiluje simpatičnom genijalnošću čak i onda kad nadahnuće drijema. Dvadeset dva i petnaest. Treći čin. Diže se zastor nad prelijepom slikom carinske granice. u 22.40 publika oduševljeno plješće, i četiri puta Puccini i pjevači izlaze pred zastor. Želi se da

Puccini peti put sam izađe. Pri kraju smo. u 22 i 55 počinje četvrti čin i prolazi u napetoj šutnji. nakon završetka, publika poziva pjevače i maestra četiri puta pred zastor. Dakle, poziva pred zastor bilo je ukupno petnaest.“carlo Bersezio završio je svoj članak u novinama La Stampa čudnim savjetima: „kao što La Bohème ne ostavlja velik dojam kod slušatelja, tako neće ostaviti dublji trag u povijesti naše opere i bilo bi dobro kad bi autor, smatrajući je pogreškom trenutka, hrabro nastavio dobrim putem i shvatio da je nakratko skrenuo sa staze umjetnosti. završio sam i sretan sam jer je neke istine ponekad teže čuti nego reći.“a kakav je bio ishod? La Bohème se u Torinu od 1. veljače do 22. ožujka izvela 24 puta pred rasprodanim gledalištem. Počela je osvajati svjetske pozornice, najprije u Buenos airesu, zatim u Manchesteru, godine 1897. u covent Gardenu u engleskom prijevodu i u Los angelesu, 1898. u new yorku, 1899. ponovno u covent Gardenu, ali na talijanskom s glasovitom nellie Melba u ulozi Mimì i Fernandom de Luciom kao rodolfom. u godini Puccinijeve smrti, 1924., Toscanini je dirigirao izvedbom u milanskoj scali s Marijom zamboni i aurelianom Pertileom u glavnim ulogama.

LA BOHÈME u MeTroPoLiTanuansambl Metropolitana prvi put je izveo La Bohème 9. studenoga 1900. u hazard’s Pavillionu u Los angelesu, a tek je sedma izvedba 26. prosinca bila u zgradi Meta. Dirigirao je prvi veliki talijanski dirigent, skladatelj Luigi Mancinelli (1848-1921), a Mimì je pjevala glasovita australka Nellie Melba (1861-1931), jedna od najslavnijih pjevačica svih vremena. rodolfo je bio talijanski tenor Giuseppe Cremonini (1866-1903). rođen kao Giuseppe Bianchi, umjetničko prezime uzeo je prema


rodnoj cremoni. Bio je prvi Puccinijev Des Grieux u Manon Lescaut i partner Milki Ternini u prvoj izvedbi Tosce u Metropolitanu. smrt u 37. godini prekinula je njegovu vrlo uspješnu karijeru neuobičajeno širokog repertoara. američka sopranistica austrijskog podrijetla Fritzi Scheff (1879-1954) pjevala je Musettu, a talijanski bariton koji je karijeru počeo kao virtuoz violončela Giuseppe Campanari (1855-1927) bio je Marcello. slavni francuski bas Marcel Journet (1868-1933) u ulozi collinea prvi je put nastupio u Metropolitanu. zanimljivo, uz La Bohème izvodio se prizor ludila iz Lucije di Lammermoor, naravno, s nellie Melbom. Prva obnova La Bohème i njezina 418. izvedba bila je tek 1948. s Bidú sayão i jussijem Björlingom u glavnim ulogama. usput, Björling je 1954. u zagrebu gostovao kao rodolfo. Prva nova produkcija opere u režiji josepha Mankiewicza,

i to na engleskom jeziku, bila je 1952. godine. Dirigirao je alberto erede, a četverolist boema činili su nadine conner, richard Tucker, Patrice Munsel i robert Merrill. Dirigent james Levine, renata scotto i Luciano Pavarotti pripremili su novu produkciju 1977. a nova, antologijska produkcija u režiji i scenografiji Franca zeffirellija, koju danas slušamo i gledamo i 823. izvedba djela bila je 14. prosinca 1981., prije više od trideset godina. renata scotto preuzela je ulogu Musette, a Teresa stratas i josè carreras pjevali su Mimì i rodolfa. La Bohème je najizvođenija opera u Metropolitanu, doživjela je 1250 izvedaba. najviše � 127 puta � njome je ravnao Gennaro Papi, Mimì je najviše � 80 puta � pjevala Frances alda, a rodolfa � 55 puta � enrico caruso. Marcella je najviše � 143 puta � pjevao antonio scotti, a 1963. Marcella je dva puta pjevao hrvatski umjetnik Vladimir Ruždjak.

LA BOHÈME u hrvaTskoj i hrvaTi u njojPrva hrvatska izvedba La Bohème bila je vrlo brzo nakon praizvedbe, u hrvatskom zemaljskom kazalištu u zagrebu 11. listopada 1898. izvedena je u prijevodu Ferde Millera pod ravnanjem Nikole Fallera. Malo poznata Anetta Kopiaš iz Praga, koja je prema Hrvatskoj pozornici bila „upravo ‘škandalozna’ i uprava joj je morala otkazati“ pjevala je Mimì, Marija / Micika Freudenreich Musettu, Ernesto Cammarota rodolfa, Bogdan Vulaković Marcela, Václav Anton chaunarda, Edo Aschenbrenner collina. cammarota je bio jedini rodolfo do ukinuća drugog djelovanja opere, a slavna gošća Rosina Storchio dva je puta, 1899. i 1900., pjevala Mimì. Do treće uspostave opere, La Bohème se izvela 1908. s irmom Polak u ulozi Mimì. Prva obnova bila je 1912. pod ravnanjem Milana zune u režiji ive raića, kad je irma Polak preuzela ulogu Musette i postala antologijska interpretkinja toga lika. za tu je prigodu hrvatski

Nellie Melba


pisac i pjesnik Fran Galović (1887-1914), koji će skončati život dvije godine poslije na ratištu u srbiji, napisao sonet s naslovom La Bohème

Mimì je umrla u naručaju zoresa suzom ugaslom u bolnoj zjenici.nad logom njezinim već sipahu se sni,što čežnjom uzdišu i ljubavlju što zbore. kroz puste odaje daleko svjetla more u sumrak nestaje. a blijedi angjel bdikraj tužne grješnice u cvjetnoj sjenici,što ljubav čekaše i sjetne razgovore.zvon ponoćni se, čuj, kroz tugu mraka javio.� o, ubogi moj druže, te šutiš ostavljen i gledaš u daljinu, gdje odnose ti cvijećei proljeće i nebo � i dragi spomen njen…o, vjeruj, nikad više mansardom tvojom ne ćeProletjet mladost rosna. � Flor nas mutni zavio.

uskoro je Mimì počela pjevati Maja de strozzi, a rodolfa josip rijavec koji je postao zacijelo najveći tumač toga lika u nas, a tumačio ga je i u

angažmanu u Državnoj operi u Berlinu i novom njemačkom teatru u Pragu te u Dresdenu. Pjevao ga je više od dvadeset godina. veliki tumač rodolfa bio je i josip Gostič, pjevao ga je i Gustav remec, a omiljene Mimì bile su Gita Gjuranec i nada Tončić. Dvije velike interpretkinje Mimì debitirale su u toj ulozi u rasponu kraćem od dva mjeseca: Srebrenka Jurinac � 16. svibnja 1942. i Dragica Martinis � 9. srpnja iste godine. obje su je poslije puno puta pjevale u Bečkoj državnoj operi. La Bohème je obnovljena 1946. pod ravnanjem Milana sachsa. Gostovali su slavni jussi Björling i Magda olivero, Giuseppe campora i juan oncina. rodolfa su pjevali ratimir Delorko, noni Žunec, josip šutej, rudolf Francl, a Bianka Dežman i ondina otta-klasinc bile su među najuspjelijim interpretkinjama Mimì, vera Grozaj najčešće je pjevala Musettu. sljedeća obnova pod ravnanjem nikše Bareze u režiji koste spaića bila

Srebrenka Jurinac

Dragica Martinis


NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriščević, ravnatelj

Producentica programaana Boltužić

Urednicaana Boltužić

Tekstmarija Barbieri

Oblikovanje i grafička pripremaIntergrafika TTŽ d.o.o.

LektoricaRosanda Tometić

TisakIntergrafika TTŽ d.o.o.

Naklada 500 kom.

Cijena20 kn

www.lisinski.hr

je 1967., a obnovom 1979. u režiji Petera Bussea dirigirao je nikola Debelić. Mirka klarić, janja hanžek, Branka Beretovac-vondraček, Ljiljana Molnar-Talajić, Blaženka Milić, cynthia hansell-Bakić pjevale su Mimì, nada ruždjak i Mirjana Bohanec-vidović Musette, Berto Matešić, krunoslav cigoj, viktor Bušljeta, janez Lotrič i ante ivić rodolfa. Dirigirali su krešimir Baranović, Lovro pl. Matačić, Berislav klobučar, Mladen Bašić, Demetrij Žebre, Boris Papandopulo, jovan šajnović, Miroslav homen, Pavle Dešpalj. nove obnove bile su 2002. i 2009., a njihovi novi mladi izvođači imaju još prilike da se potvrde.ansambl hrvatskoga narodnog kazališta u osijeku prvi put je izveo La Bohème 25. listopada 1913. split je nekada bio posebno povezan s tom operom. splitska operna legenda noe Matošić

„uskočio“ je u izvedbu opere 14. studenoga 1906. u velikoj opernoj sezoni talijanske družine pod upravom dirigenta Gaetana ciminija, kad se naglo razbolio gostujući tenor. uspjeh je bio velik, prava senzacija. narodno pozorište koje je priređivalo predstave u osijeku, splitu i novom sadu izvelo je s vlastitim snagama, naravno, s noeom Matošićem, La Bohème u splitu 18. lipnja 1924., a novoustrojena opera prikazala ju je 21. svibnja 1949. Tjedan dana poslije, 28. svibnja, izveo ju je ansambl narodnog kazališta „ivan zajc“ u rijeci. opera se u svim kazalištima često obnavljala, gotovo da nije bilo sopranistice koja nije pjevala Mimì, a među poznatijim hrvatskim interpretkinjama lika neka budu spomenute i štefica Petrušić, zlata Butković, zorka Wolf i Mirella Toić.


COSÌ faN TUTTe26. travnja 2014., 19 sati.

W. a. Mozart:

Dirigent: James Levineredatelj: Lesley Koeniguloge: Susanna Phillips, Isabel Leonard, Danielle de Niese, Matthew Polenzani,

Rodion Pogossov, Maurizio Muraro

james Levine ravnat će prvom izvedbom Mozartove opere così fan tutte u ciklusu prijenosa Live in hD koju je režirala Lesley koenig. susanna Phillips i isabel Leonard pjevaju uloge sestara Fiordiligi i Dorabelle; Matthew Polenzani i rodion Pogossov njihovi su zaručnici Ferrando i Guglielmo; Danielle de niese je živahna služavka Despina, a Maurizio Muraro pjeva ulogu ciničnog Don alfonsa.


sponzori Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

Documents

Giacomo Puccini La Boh me - lisinski.hr · studenata, boema, pjesnik Rodolfo, slikar marcello, glazbenik Schaunard i filozof Colline, žive u hladnoj sobici u pariškome potkrovlju,