ARKADIJ GAJDAR

TIMUR I NJEGOVA ČETA

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

U R E D N I K G R IG O R V I T E Z

S V E Z A K 67

*

Naslov originala

T H M Y P H E r o K O M A H JJA

K O M E H U A H T CHEJKHOft KPEIIO CTH

*

Preveo

DRAGI STANKOVIĆ

Ilustrirao

JOSIP BARLOVIĆ

ARKADIJ GAJDAR

TIMURI NJEGOVA ČETA

*

KOMANDANT SNJEŽNE TVRĐAVE

I Z D A V A Č K O K N J I Ž A R S K O P O D U Z E Ć E

111 I «I (I o s IZ A G R E B 196 3

Štamparski zavod Ognjen Priča

TIMUR

i n j e g o v a Četa

Prošlo je već tri mjeseca otkako komandant oklopnog divizio- na, pukovnik Aleksandrov nije bio kod kuće. Nalazio se, bez sum­nje, na fronti.

Sredinom ljeta on posla telegram u kome predlaže svojim kće­rima Olgi i Ženji da provedu ostatak ljetnog odmora u ljetnikovcu blizu Moskve.

Oslonjena na držak metle, zabacivši na potiljak šarenu mara­mu, stajala je namrgođena Ženja pred Olgom. Sestra joj je davala uputstva.

— Ja ću poći sa stvarima, a ti uredi stan. Mislim da nije po­trebno, da uzdižeš obrve i oblizuješ usne! Zatim zaključaj vrata. Knjige vrati na mjesto, u biblioteku. Ne svraćaj usput drugarica- ma, već idi pravo na stanicu. Pošalji sa stanice ocu ovaj telegram. Onda sjedi na vlak i dođi u selo. . . Evgenija, moraš me slušati. Ja sam tvoja sestra. . .

— I ja sam tvoja.— Da, ali ja sam starija i, na kraju krajeva, tako je tata na­

redio.Kad napolju kamion zabrekta i krenu, Ženja uzdahnu i pogleda

oko sebe. Svud naokolo bio je krš i lom. Ona priđe praŠnom ogle­dalu i spazi u njemu očevu sliku, koja je visila na zidu.

Pa dobro! Olga je, recimo, starija i treba je zasada slušati. Ali zato ona, Ženja, ima isti nos, ista usta i obrve kao otac. A imat će vjerojatno i njegovu narav.

7

Maramom jače pritegne kosu. Skine s nogu sandale. Dohvati krpu. Sa stola podiže stolnjak, podmetnu kantu pod česmu, uze metlu i poče čistiti smeće prema vratima.

Uskoro zašišta petrolejka i zastenja primus. Pod je bio preliven vodom. U limenom koritu za rublje pištala je i tiho pucketala sa­punica. A prolaznici su s divljenjem pogledali bosonogu djevojčicu u crvenoj haljini, koja je na trećem katu smjelo brisala stakla na širom otvorenim prozorima.

* *

Kamion juri širokom cestom obasjanom suncem. Olga sjedi na pletenom sjedištu, naslonjena na meki zavežljaj; noge je stavila na kovčeg, u krilu joj leži riđe mače i igra se šapicama s kitom plavih različaka.

Na tridesetom kilometru sustiže ih jedna vojna motorizirana kolona. Sjedeći na drvenim klupama, u redovima, crvenoarmejci su držali puške sa cijevima okrenutim u vis i složno pjevali.

Na zvuk pjesme širom su se otvarali prozori i vrata na seoskim kućercima. Kroz vrata su istrčavala razdragana djeca. Mahala su ručicama, dobacivala vojnicima zelene jabuke, klicala u glas: »Hura!« I odmah bi djeca među sobom započinjala borbu, i pro­bijajući se kroz pelin i koprivu, oponašala munjevite konjaničke napadaje.

Kamion skrenu prema seocu i zaustavi se pred omanjom vilom obraslom u bršljan.

Šofer s pomoćnicima spusti daske na stražnjem dijelu pa poče istovarivati stvari, a Olga izađe i otključa vrata na staklenoj terasi.

Odavde se vidio prostran zapušten vrt. U dnu vrta stršila je neugledna dvokatna šupa, a nad krovom joj se vijala mala crvena zastava.

8

Olga se vrati kamionu, kad joj pritrča jedna živahna postarija žena. Bila je to susjeda, mljekarica. Ona se ponudi da spremi ljet­nikovac, da opere prozore i podove i opraši zidove. Dok je žena spremala krpe i lavore, Olga uze mače i siđe u vrt.

Na deblima višanja, koje su vrapci već bili sasvim okljuvali, sjala se zagrijana smola. Širio se jak miris kamilice, ribizle i pelina. Trošni krov šupe bijaše izbušen i kroz sve otvore pružali su se ne­kakvi tanki konopci kao žice, i gubili se u krošnjama drveća.

Olga se provuče između oraha skidajući s lica paučinu, koja se pri svakom koraku hvatala.

Šta li je sad ovo? Crvene zastave na krovu nije više bilo — str- šala je samo gola motka.

Olga začu neko brzo, uzbuđeno došaptavanje, i odjednom teške ljestve, koje su stajale prislonjene uz tavanski prozor, poletješe s treskom niza zid i snažno lupiše o zemlju, smlativši pod sobom buj­ni korov.

Nad krovom su se zatresli konopci. Mače se prevmu u koprivu i ogrebe joj ruku. Olga zastade u nedoumici, pogleda oko sebe i osluhnu. Ali ni u zelenilu, ni iza susjednog plota, ni na tamnom pro- zorčiću šupe nije se ništa čulo ni vidjelo.

— To dječurlija izvodi svoje nestašluke po tuđim vrtovima — objasni joj mljekarica. — Jučer su susjedima otresli dvije jabuke i polomili jednu krušku. Raskalašila se manguparija. . . Ja sam ti, drago moje, opremila sina u Crvenu armiju. Kad bi pred veče, obu­ze me neka tuga, pa zaplakah. Nekoliko puta sam se te noći budila. Sve mi se čini kao da se netko mota i šulja po mome dvorištu. Ku­ku, pomislih, stvorenje sam samo samcato, nikoga nemam da me zaštiti... A zar meni, ovako staroj, mnogo treba? — Samo da me malko kvrcne ciglom po glavi. Ipak mi se sam bog smilova i ni­šta mi ne odnesoše. Vrzli se, vrzli, pa otišli. A imala sam u dvo­

9

rištu jedno hrastovo bure, dva čovjeka nisu kadra pomaći ga s mjesta, a oni ga dokotrljaše na dvadesetak koraka od ulaznih vrata.

Eto, tako. A tko je to bio, kakva čeljad — ne znam ti reći.

*

* *

Po završenom spremanju, u sam mrak, Olga izađe pred kuću. Iz kožnate navlake pažljivo izvuče bijelu harmoniku, koja se pre­si j evala u sedefu: očev poklon za rođendan.

Ona spusti harmoniku na koljena, prebaci remen preko rame­na i poče svirati pratnju za jednu pjesmicu, koju je baš tih dana čula:

A, kad bih samo još jednom mogla vas vidjeti ja . . .Još samo jednom, barem, i dva . . . i tri puta.. .A vi i ne slutite, na brzoj mašini gore da čekah na vas dugo, do same rane zore.Ah,avijatičari, piloti! Bombe i mitraljezi!Odletjeste na dalek put;Kad ćete opet doći? — Ne znam da V ćete skoro AV vratite se samo, pa bilo makar kad ...

Pjevajući pjesmu Olga je nekoliko puta bacala kratke, oštre poglede na tamni žbun, koji je rastao pokraj plota.

Čim svrši sviranje, brzo ustade i, okrenuvši se prema žbunu, glasno zapita:

— Slušajte, vi! Zašto se krijete i šta tražite ovdje?Iza žbuna izađe čovjek u jednostavnom bijelom odijelu. On se

lako nakloni i učtivo odgovori:

10

— Ne krijem se. Pomalo sam, i sâm, umjetnik. Nisam htio da vam smetam. Stajao sam, i slušao.

— Da, ali ste mogli da stojite i na ulici, pa da slušate. Zašto li ste preskočili plot, da mi je znati?

— Ja preskočio plot?! . . . — Čisto se uvrijedi čovjek. — Opro­stite, ali ja nisam mačka. Tamo u uglu sa plota su otkinute daske i ja sam se samo provukao s ulice kroz otvor.

— Sasvim jasno — nasmija se Olga — ali čemu onda služe vrata? Budite dobri, pa se kroz njih »provucite« natrag na ulicu.

Čovjek bijaše poslušan. Bez riječi izađe na vrata i za sobom spusti kračun. Olgi se ovo dopade.

— Pričekajte! — zaustavi ga ona, silazeći niza stepenice. — Sta ste vi? Umjetnik?

— Ne — odgovori čovjek. — Ja sam mašinski inženjer, a u slo­bodnom vremenu sviram i pjevam u našoj tvorničkoj operi.

— Čujte — predloži mu Olga neočekivano i jednostavno — otpratite me do stanice. Očekujem mlađu sestru. Već se smrklo, kasno je, a nje još nikako nema. Ne plašim se ja ničega, samo još dobro ne poznajem ovdašnje ulice. Stanite, stanite, što otvarate vrata? Možete me pričekati i tamo pokraj plota.

Ona unese u kuću harmoniku, ogrnu se maramom i izađe na mračnu ulicu, koja je mirisala na rosu i cvijeće.

*

* *

Olga se ljutila na Ženju i zbog toga je usput malo razgovarala sa svojim pratiocem. On joj reče, da se zove Georgije Garajev i da radi kao mašinski inženjer u tvornici automobila.

Dva vlaka su ispratili čekajući Ženju. Najzad prođe i treći, po­sljednji.

11

— E, što čovjek ima muke s tom neposlušnom djevojčicom!— tužno uzviknu Olga. — Da mi je nešto, četrdeset, ili bar trideset godina! A ovako — njoj je trinaest, a meni osamnaest, pa uopće neće da me sluša.

— Četrdeset bi bilo previše! — odlučno se usprotivi Georgije.— Koliko je ljepše imati osamnaest! Ali, ne treba se uzalud uzne­mirivati. Vaša sestra će stići rano izjutra.

Peron je opustio. Georgije izvadi tabakeru, kad mu priđoše dva dječaka od oko četrnaestak godina. Čekajući da pripali, derani iz- vadiše svoje cigarete.

— Mladiću — poče Georgije, pošto ukresa šibicu i osvijetli lice starijeg dječaka — prije nego što mi priđete s cigaretom, treba da se pozdravimo, jer sam imao čast s vama se upoznati u parku, kad ste ono tako vrijedno izvlačili dasku iz novog plota. Zovete se Mi- hailo Kvakin, ako se ne varam?

Dječak šmrcnu, pa kliznu ustranu, a Georgije ugasi šibicu, uze Olgu pod ruku i oni pođoše kući. Tek što su se udaljili, drugi dječak zadjenu prljavu cigaretu za uho pa nemarno upita:

— Zar i ovaj počeo moralizirati? Je T ovdašnji?— Ovdašnji — preko volje odgovori Kvakin. — Ujak Timke

Garajeva. Uh, samo da mi Timka padne šaka, udesit ću ga ja već. Okupio oko sebe družinu i, čini mi se, protiv nas radi.

Toga trenutka oba prijatelja primijetiše prema uličnoj svje­tiljci jednog dostojanstvenog sijedog gospodina kako poštapajući se silazi niza stepenice pred jednom kućom.

Bio je to tamošnji građanin, doktor F. G. KalakoljČikov. Po- trčaše da ga stignu i upitaše ga glasno, ima li šibice. Njihovi gla­sovi i izgled nisu se, sigurno, svidjeli starom gospodinu, jer se on okrenu, zaprijeti im čvoravim štapom, pa zatim ozbiljno nastavi svoj put.

12

Ženja nije stigla poslati ocu telegram sa moskovske željezni­čke stanice. I zato, čim siđe s vlaka, odluči potražiti poštu.

Ona prođe kroz stari park i, berući cvijeće, neprimjetno izbi na raskršće dviju ulica, koje su se nalazile među vrtovima. Po pu­stom izgledu ulica bilo je jasno, da je dospjela na sasvim drugi kraj od onoga, gdje je trebalo.

U blizini Ženja spazi malu, nestašnu djevojčicu koja je vukla za rogove jogunastu kozu.

— Molim te, drago dijete — doviknu joj Ženja — kaži mi, kako da izađem na poštu.

Ali baš toga trenutka koza se ote, zavitla rogovima i, što je mogla, jumu u park, a djevojčica zapomažući, potrča za njom.

Ženja se osvrnu oko sebe, već se smrkavalo, ljudi u blizini više nije bilo. Ona otvori vrata nečije sive dvospratne kuće i sta­zom se uputi k trijemu.

— Recite, molim vas — upita djevojče glasno, ali veoma učtivo, ne otvarajući vrata — kako mogu odavde doći do pošte?

Nije dobila odgovora. Ona postaja, malo se zamisli, pa otvori vrata i kroz hodnik uđe u sobu. Domaćina nije bilo kod kuće. Vra­ti se zbunjena i baš htjede izići, ali se u tom trenutku ispod stola nečujno izvuče poveliko riđe pseto. Ono pažljivo odmjeri zbunje­nu djevojčicu, tiho zareža i leže, prepriječivši joj izlaz.

— Ludo jedna! — uplašeno povika Ženja, šireći prste na ru­kama. — Ta ja nisam lopov. Ništa vaše nisam uzela. Evo, ovo je ključ od našega stana. A ovo je telegram za tatu. Moj je tata ko­mandant. Razumiješ li, šta ti govorim?

Pas je šutio, ne mičući se. Ženja se polako približavala otvo­renom prozoru i nastavljala:

— No, eto! Ležiš li? Samo leži. . . Baš si dobro psetance . . . Izgledaš tako pametno i simpatično . . .

13

Ali samo što se maši rukom za prozor, kad ono simpatično pseto skoči i strašno zalaja. Ženja od straha sjede na divan i sku­pi noge poda se.

— Baš si čudan — poče Ženja, skoro plačući. — Hvataj ti razbojnike i špijune, a ne mene, pošteno stvorenje. Da! — ona isplazi jezik na psa. — Budalo!

Ženja spusti ključ i telegram na rub stola. Trebalo je sačekati domaćina.

Prođe jedan sat, zatim drugi. Već se smrklo. Kroz otvoreni prozor dopirao je iz daljine pisak lokomotive i lavež pasa. Čulo se udaranje lopte — netko je igrao odbojku. Razlijegali su se zvuci gitare. Samo ovdje oko sive kuće sve bijaše tiho i mirno.

Ženja spusti glavu na grubo uzglavlje divana i tiho zaplaka.Najzad, umorna, čvrsto zaspa.Probudila se tek ujutru.Vani je šuštalo kišom oprano lišće. U blizini se čula škripa

čekrka na bunaru. Negdje su pilili drva, a ovdje, u kući, sve bija­še kao i prije tiho.

Pod Ženjinom glavom nalazio se sada meki kožnati jastuk, a preko nogu bila je prebačena laka plahta. Ono pseto nije više le­žalo na podu.

Netko je, znači, noću dolazio ovamo.Ženja skoči, zabaci kosu, popravi zgužvanu haljinicu, uze sa

stola ključ i neposlani telegram i htjede pobjeći.Odjednom opazi na stolu list papira, na kome je plavom olov­

kom bilo napisano krupnim slovima:»Djevojčice, kad pođeš, zalupi jače vrata za sobom.« Ispod

toga stajao je potpis »Timur«.— Timur? Tko li je taj Timur? Trebalo bi ga pronaći i za­

hvaliti mu se.Ona zaviri u susjednu sobu. Tu je stajao pisaći sto, a na nje­

mu tintarnica s priborom za pisanje, pored kožnatih kamašni, le­žao je stari, poderani revolver. Odmah pokraj stola bila je naslo­

14

njena na zid jedna kriva turska sablja sa oguljenim, iskrzanim ko­ricama. Ženja spusti ključ i telegram, dohvati sablju, istrgne je, podiže oštricu iznad glave i pogleda se u ogledalo.

Ah, kakav prizor, surov i strašan! Dobro bi se bilo tako sli­kati, pa donijeti sliku u školu! Mogla bi i reći, kako ju je otac jednom poveo sa sobom na frontu. Da uzme u lijevu ruku revol­ver? Evo ovako. Aha, to će biti još bolje! Ženja namršti obrve što je jače mogla, stisnu usne i, upravljajući cijev u ogledalo, povuče za obarač. U sobi odjeknu pucanj, prozori se zamagliše od dima, stolno se ogledalo preturi i padne na pepeljaru. A Ženja, ostavivši na stolu i ključ i telegram izleti iz sobe ušima zaglušenim od puc­nja, pa stane bježati glavom bez obzira, što dalje od ove čudne i opasne kuće.

* *

Nađe se na obali rječice ne znajući ni sama kakve. Sad nije imala ni ključa od stana u Moskvi, ni potvrde o plaćenom telegra­mu, a ni telegrama. Trebalo je, znači, sve ispričati Olgi; o psu, o noći provedenoj u praznom ljetnikovcu, o turskoj sablji, i najzad, o pucnju. Ne valja! Da je to otac, on bi razumio. A Olga neće ra­zumjeti. Olga će se naljutiti ili će, u najboljem slučaju, zaplakati, što je još gore. I Ženja je umjela plakati, ali čim bi vidjela Olgi- ne suze, dolazilo joj je da se uspne na telegrafski stup, na neko visoko drvo ili na dimnjak.

Da bi skupila hrabrost, Ženja se okupa, a zatim polako pođe tražiti svoj ljetnikovac.

Dok se ona pela uza stepenice ulaza, Olga je u kuhinji potpa­ljivala primus. Čim začu korake, Olga se okrenu i šutke, skoro neprijateljski pogleda sestru.

— Zdravo, Olja! — poče Ženja, zastajkujući na posljednjoj stepenici. — Olja, ti me nećeš grditi, je li?

15

— Hoću — odvrati Olga ne skidajući pogleda sa sestre.— Pa dobro, grdi me — poslušno se pomiri Ženja sa sudbi­

nom. — Nego, znaš, desio se čudan slučaj. . . Zbilja, naprosto ne­vjerojatan događaj! Olga, molim te, nemoj se mrštiti, nije se ništa tako strašno desilo, izgubila sam samo ključ od stana i tati nisam poslala telegram.

Ona zatvori oči i predahnu, spremajući se da sve odjednom ispriča. Ali se u tom trenutku uz tresak širom otvore vrata. U dvo­rište uletje čupava koza, puna čičaka, i, oborivši nisko rogove po­juri na kraj vrta. A za njom, zapomažući, potrča bosonoga djevoj­čica, koju je Ženja već bila vidjela.

Ženja iskoristi ovaj slučaj, da prekine neugodni razgovor i potrča istjerivati kozu. Stigla je djevojčicu u trenutku, kada je ova sva zadihana, nvatala kozu za rogove.

— Da nisi ti, seko, nešto izgubila, — upita je djevojče kro­za zube jednako udarajući kozu nogama.

— Nisam — ne shvati Ženja pitanje.— A čije je ovo? Zar nije tvoje? — i djevojčica joj pokaza

ključ od njihova stana u Moskvi.— Da, moje je — šapatom izusti Ženja i bojažljivo pogleda

prema terasi.— Uzmi ključ, pisamce i potvrdu o plaćenom telegramu, a te­

legram je već poslan — izgovori djevojčica onako isto brzo, kroza zube, pa, turivši Ženji u ruku smotuljak papirića, udari kozu ša­kom.

Koza pojuri prema izlazu, a bosa djevojčica nagnu za njom u stopu, kao sjenka, preko tm ja i koprive. Za tren oka obje se iz- gubiše.

Ženja odmota papire i skupi ramena, kao da su istukli nju, a ne kozu.

16

»Evo ključa, a evo i potvrde o plaćenom telegramu. Netko je, dakle, poslao ocu telegram. Ali tko? Aha, tu je pisamce! Ôta li sveto znači?«

U pismu je bilo plavom olovkom napisano krupnim slovima:»Djevojčice, kod kuće se nikoga ne plaši. Sve je u redu. Od

mene nitko neće ništa doznati.« Ispod toga stajao je potpis: »Ti­mur.«

Kao začarana, Ženja turi pisamce u džep. Zatim ispravi ra­mena i mimo se uputi Olgi.

Sestra je još jednako stajala kraj neupaljena primusa. Oči su joj bile pune suza. — Olja! — tužno uzviknu Ženja. — Ja sam se samo šalila. Ta zašto se ljutiš na mene? Pospremila sam cio stan, oprala prozore, namučila se, oprala sve podove, sve krpe. Evo ključa i potvrde od tatinog telegrama. Radije pusti da te poljubim. Eh, kad bi znala, koliko te volim! Kaži samo, za tebe ću skočiti s krova u koprivu!

I, ne čekajući da Olga bilo šta odgovori, Ženja joj se baci oko vrata.

— Ah, kako sam se bila zabrinula — reče Olga skoro očajno. — Vječno praviš neke neumjesne šale. . . Ne sjećaš se šta je tata naredio. . . Ta, ostavi me, Ženjka! Vidiš da su mi ruke prljave od petroleja! Čuješ, Ženjka, bolje naspi mlijeko i stavi posudu na pri­mus!

— Ja ti bez šale ne mogu — pravdala se Ženja Olgi, koja je sad stajala kraj umivaonika.

Zatim stavi posudu s mlijekom na primus, opipa pisamce u u džepu, pa upita:

— Olja, ima li boga?— Nema — odgovori Olga i nadnese glavu nad lavor.— A šta onda postoji?— Mani me se! — trgne se ljutito Olga. — Ništa ne postoji.

2 Timur i njegova četa 17

Ženja je malo šutjela pa ponovo:— 01 ja, a tko je to Timur?— Pa to nije bog, već nekakav car — odgovori joj preko vo­

lje sestra sapunajući ruke i lice. — I to jedan opak, hrom car, koji je živio u srednjem vijeku.

— A ako nije ni car, ni opak, niti je iz srednjeg vijeka, tko je onda?

— Onda — ne znam. Ta okani me se! O kakvom to Timuru buncaš?

— Eto, čini mi se da veoma volim toga čovjeka.— Koga? — upita Olga u nedoumici i podiže lice sve u sapu­

nici. — Šta brbljaš i izmišljaš koješta! Ne daš mi da se na miru umijem. Čekaj samo, dok dođe tata, pokazat će ti on tu tvoju ljubav. . .

— Eh, tata, tata! — tužno i nekako svečano uzviknu Ženja. — Ako i dođe, doći će samo na kratko vrijeme. I, uostalom, tata neće vrijeđati usamljeno i nezaštićeno stvorenje. . .

— Da nisi, slučajno, ti usamljena i bez zaštite? — upita s ne­povjerenjem Olga. — Ah, Ženja naprosto te čovjek ne može pozna­ti. Kakva si to postala i na koga si se samo tako uvrgla!

A Ženja spusti glavu i, posmatrajući svoj lik, koji se ogledao na poniklovanu čajniku, odvrati gordo i bez premišljanja:

— Na oca. Jedino i samo na njega. I više ni na koga na svi­jetu.

*

Onaj postariji gospodin, doktor F. G. Kalakoljčikov, sjedio je u svom vrtu i popravljao zidni sat.

Pred njim je stajao njegov unuk Kolja. Vidjelo se, da je ne- raspoložen.

18

Čovjek bi pomislio, da Kolja pomaže djedu u radu. A, u stva­ri, već čitav sat drži u ruci ključ, čekajući, da doda djedu ovu alat­ku kad zatreba.

Ali čelična opruga, koju je trebalo staviti na svoje mjesto, nije se mogla uglaviti, kao za inat, no djed je bio strpljiv. Zato je izgledalo da ovom poslu neće biti kraja ni konca. I, da bude još gore, iza susjednog plota već se nekoliko puta pomaljala ču­pava glava Sime Simakova, dječaka vješta i odvažna. Sima je da­vao Kolji znakove jezikom, glavom i rukama. Ovi znakovi su bili tako čudni i tajanstveni, da čak i Koljina sestra, petogodišnja Tanja, koja je sjedila pod lipom i sva se zanijela, pokušavajući ubaciti čičak u usta psa, koji se bijaše lijeno opružio, odjednom zaplaka i povuče djeda za nogavicu. Poslije toga glava Sime Sima­kova odjednom iščezne.

Najzad i opruga naleže na svoje mjesto.— Čovjek mora raditi — reče poučno stari doktor F. G. Ka-

lakoljčikov podižući svoje od znoja vlažno čelo i obraćajući se Kolji. — A ti napravio lice, kao da sam te poslužio ricinusom. Daj mi taj ključ i uzmi kliješta. Znaj, da rad oplemenjuje čovjeka. A tebi manjka duševne plemenitosti. Tako si, na primjer, juče pojeo četiri porcije sladoleda, a sestri nisi dao ni da okusi.

— Laže, bezobraznica! — uzviknu uvrijeđeni Kolja i odmjeri Tanju ljutitim pogledom. — Triput sam joj davao da lizne po dva puta. Lijepo, bogami, pošla da se žali, a usput je s maminog stola digla četiri kopjejke.

— A ti si se noću spuštao konopcem kroz prozor — hladno­krvno će mala Tatjana, i ne okrećući glave. — I pod jastukom držiš džepnu lampu. A juče se jedan mangup bacao kamenom u našu sobu. Baci kamen, pa zazviždi. Opet baci kamen, pa zazviždi.

Kolji Kalakoljčikovu zastade dah od ovih drskih riječi bezo­brazne Tatjane. Žmarci ga počeše podilaziti po cijelom tijelu. Ali, srećom, djed bijaše zabavljen svojim poslom, pa ne obrati pažnju

2* 19

na ovu opasnu klevetu, a možda je naprosto nije ni čuo. Baš kao naručeno uđe u vrt mljekarica s kantama i, mjereći mlijeko mje­ricama, poče se žaliti:

— Umalo mi, baćuška Fjodore Grigorjeviču, lopuže noćas nisu otkotrljale hrastovo bure iz dvorišta. Pričaju mi ljudi, da su ju­tros u samo svitanje vidjeli na mome krovu dva čovjeka: lijepo sjede na dimnjaku i mlataraju nogama, prokletnici nijedni.

— A, ovaj, otkud oni na dimnjaku? Dozvolite, ali s kakvom namjerom? — začuđeno poče stari gospodin.

No u tom se času od kokošinjca začu zvonce i zveket metala. Ključ zadrhta u ruci sijedoga gospodina i elastična opruga iskoči iz svog ležišta, pa zveknu o gvozdeni poklopac. U nedoumici, otkuda onaj zvuk i šta se u stvari događa, svi se okrenuše pa čak i Tatjana i lijeno pseto. A Kolja Kalakoljčikov skoči bez riječi, kao zec, pre­ko gredice zasađene mrkvom i nestade za plotom.

On se zaustavi pred kravljom stajom, iz koje su, kao ono iz kokošinjca, dopirali neki reski zvukovi. Činilo se da netko udara gvozdenim utegom po čeličnoj šini. Tu Kolja naleti na Simu Si- makova i uzbuđeno prošapta:

— Slušaj,. . . ja ništa ne razumijem. Šta li je ono? Da nijeuzbuna?

— Ta nije! Izgleda kao signal broj jedan — opći signal za alarm.

Oba dječaka preskočiše plot i provukoše se kroz otvor na ogra­di. Tu se sudariše sa Gejkom, snažnim dječakom širokih ramena. Za Gejkom dotrča i Vasilije Ladigin. Skupi se još mnogo drugih. Bez buke, žurno, po samo njima poznatim stazama, žurili su dje­čaci nekuda i pri tome se, trčeći, kratko zapitkivali:

— Je li to uzbuna?— Ta nije! Signal broj jedan. Opći signal za alarm.— Kakav alarm! Nije bilo »triput pa prekid«, »triput pa pre­

kid«. To neka budala okreće točak deset puta uzastopce.— Vidjet ćemo, uostalom!

20

— Provjerit ćemo mi to!— Samo naprijed bez zadržavanja!

*

* *

Dok se ovo dešavalo, u sobi onog istog ljetnikovca u kome je noćila Ženja stajaše visok tamnokos dječak od nekih trinaestak godina. Na sebi je imao crne hlače i majicu sa izvezenom crvenom petokrakom zvijezdom.

Priđe mu starac sijede razbarušene kose. Nosio je bijednu platnenu košulju, a široke hlače bijahu sve u zakrpama. Za lijevo koljeno bila mu je remenom pričvršćena grubo izdjeljana drvena noga. U jednoj je ruci držao pisamce, u drugoj stegao stari polu­pani revolver.

»Djevojčice, kad pođeš, zalupi jače za sobom vrata« pročita starac podrugljivim glasom. — Možda ćeš mi ipak reći, tko je to noćas spavao kod nas na divanu?

— Jedna djevojčica, koju poznajem — odgovori dečko preko volje. — Zadržalo je pseto, a ja nisam ni znao.

— Lažeš! — razljuti se starac. — Da je poznaješ, ti bi je u pismu oslovio po imenu.

— U trenutku kad sam ovo pisao zaista nisam znao tko je, a sada je poznajem.

— Nisi, dakle, ni znao tko je?! Pa si je, i pored toga, jutros ostavio samu u kući! Eh, dragi moj, nisi ti pri sebi, treba tebe u ludnicu. Taj mi je lupež razbio ogledalo i pepeljaru. Sva sreća, što je pištolj bio napunjen krivim mecima, a šta bi tek bilo da su u njemu bili pravi?

— Ali, ujače. . . pravih metaka kod tebe i nema, jer tvoji pro­tivnici imaju bezopasne puške i sablje . . . drvene . . .

Starac kao da se nasmiješi. Zatim odmahnu čupavom glavom, pa reče strogo:

21

— U pamet se! Mome oku ništa ne može promaći. Sumnjiv si mi ti nešto — pazi, da te ne pošaljem natrag majci.

Starac se poče penjati uza stepenice lupkajući drvenom no­gom. Ćim mu se izgubi iz vida, dječak skoči, zgrabi za šape psa koji baš toga časa utrči u sobu, pa ga poljubi posred njuške.

— Eh, Rita! Zapali smo ja i ti u škripac. Ali ništa ne mari, on je danas dobre volje. Sad će i zapjevati.

I zbilja. Odozgo iz sobe začu se prvo kašljucanje, zatim »tra-la- la!« . . . Najzad nizak bariton zapjeva:

___Već treća noć je kako nemam sna;kao da čujem kretnje potajnekroz prostor prepun tmurne tišine . . . .

— Stani, ludo pseto! — dreknu Timur. — Sto mi cijepaš hlače i kamo me to vučeš?

Odjednom dečko, snažno zalupi vrata, koja su vodila gore, ujaku, i zajedno s psom istrča kroz hodnik na terasu.

U uglu verande, kraj malog telefona, treslo se, poskakivalo i udaralo o zid zvonce, koje je visilo o uzici.

Dječak ga stisnu u šaku i namota konopac oko čavla. Zategnuti konopac se olabavi, sigurno se negdje prekinuo. Začuđen i ljutit dječak dohvati slušalicu telefona.

*

* *

Jedan čas prije nego što se sve ovo odigralo, Olga je sjedila za stolom. Pred njom je ležao udžbenik fizike.

Ženja uđe i uze bočicu s jodom.— Ženja — srdito upita Olga — otkud ti ta ogrebotina na ra­

menu?— Eto, idem ja — bezbrižno poče Ženja — kad se tamo na putu

ispriječi nešto bodljikavo, oštro. I tako se desilo.

22

— A zašto meni ne stoji na putu ništa ni oštro ni bodljikavo?— zadirkivala ju je Olga.

— Ta, nemoj! Tebi na putu stoji ispit iz matematike, a on je oštar i bodljikav. Samo, pazi da ne tresneš!. . . Ne idi, Olgice, u inženjere, idi u doktore — reče Ženja, dodajući Olgi stolno ogledalo.— Evo, pogledaj se: ta kakav ćeš ti biti inženjer? Jedan inženjer treba da izgleda ovako, ovako i ovako. . . tu Ženja napravi tri ener­gične grimase. — A ti izgledaš tako, tako i tako — sad Ženja pre- vmu očima, izvi obrve i nasmiješi se veoma nježno.

— Bedačiću! — reče Olga, pa je zagrli, poljubi i zatim lagano odgurnu od sebe. — Odlazi, Ženja, ne smetaj mi! Idi, radije, na bunar i donesi vode.

Ženja uze sa tanjura jabuku, izmače se ustranu, malo postaja kod prozora, pa raširi navlaku harmonike i poče:

— Znaš, Olga, prilazi mi juče jedan čiča. Na izgled, tako, ništa naročito — plav, u bijelom odijelu — i raspituje se: »Mala, kako se ti zoveš?« Ja mu velim: »Ženja ...«

— Ženja, ne smetaj mi i ne diraj u harmoniku — reče Olga ne osvrćući se i ne podižući očiju s knjige.

— »A kako ti se zove sestra?« — nastavi Ženja, vadeći harmo­niku. — »Ako se ne varam — Olga?«

— Ženja, ne smetaj mi i ne diraj taj instrument — ponovi Olga, i nehotice je slušajući.

— »Tvoja sestra — veli on — veoma lijepo svira. Ima li na­mjeru da pohađa konzervatorijum?« Ženja je već izvadila harmo­niku i prebacila remen preko ramena.

— »Nema — velim mu ja. — Ona već studira tehniku, odsjek za armiranje betona.« Kad on: »A, a, a!« — Tu Ženja pritisnu jed­nu tipku — a ja njemu odgovaram: »B, e, e!« — Ženja pritisnu i drugu tipku.

23

— Nevaljalo derište! Smjesta da si vratila harmoniku na svo­je mjesto! — uzviknu Olga i skoči. — Kako se smiješ upuštati u razgovore s kojekakvim nepoznatim ljudima!

— De, de, vratit ću — čisto se uvrijedi Ženja. — Nisam ja ni zapodijevala razgovor, već on. Baš sam htjela da ti dalje pričam, ali sad neću. Čekaj samo, doći će tata, pa će ti već pokazati! . . .

— Meni?! Tebi će on pokazati! Samo mi smetaš u radu.— Ne meni, već baš tebi! — doviknu joj Ženja pri izlazu, uzi­

majući prazno vedro. — Ispričat ću ja njemu, kako me ni trenutka ne ostavljaš na miru, čas me goniš po sapun i petrolej, čas po vodu. Nisam ja ni tvoj konj, ni teretnjak ni traktor.

Djevojče donese vodu i stavi kantu na klupu. Zadubljena u čitanje, Olga ne obrati na to pažnje, i Ženja, uvrijeđena, izađe u vrt.

Na čistini ispod stare dvospratne šupe ona izvadi iz džepa je­dan omalen rogljast predmet i pomoću nategnute gume izbaci u vis malog papirnatog padobranca.

Padobranac poletje strmoglavce i prevrne se u zraku. Nad njim se otvori plavi padobran od papira. AJi vjetar duhnu jače, zanese padobranca u stranu i on uletje kroz tamni prozorčić na ta­vanu šupe.

Kakva šteta! Trebalo bi na neki način spasiti ovog papirnatog patuljka. Ženja obiđe oko šupe. Kroz otvor na krovu pružali su se na sve strane tanki konopci, nalik na žice. Ona prisloni uz prozor­čić stare ljestve i popne se uz njih na tavan.

Čudnovato! Na ovom tavanu je netko stanovao. Na zidu su visili namotani konopci, fenjer, dva ukrštena signalna barjačića i karta naselja, sva išarana nekakvim nerazumljivim znakovima. U uglu je ležao naramak slame, prekriven vrećom. Vidio se jedan iz- vrnut sandučić, napravljen od tankih daščica.

Pod trošnim krovom bio je pričvršćen oveći točak, nalik na kormilarski. A iznad njega je visio amaterski telefon.

24

Ženja proviri kroz rupicu. Pred njom su se, poput morskih valova, njihale guste krošnje voćki. U zraku su se prevrtali golubovi. Tada Ženji nešto padne na pamet: zašto ovi golubovi ne bi bili ga­lebovi, a stara šupa sa svojim konopcima, fenjerima i zastavama, neki veliki brod. A na brodu kapetan — ona sama. Obuze je radost. Okrenu točak-kormilo i zategnuti konopci zaigraše, zašuštaše. Vje­tar duhnu i podiže zelene valove. Učini joj se da njezina lađa la­gano i mirno plovi, presijecajući valove.

— Kormilo — na lijevo — oštro komandira Ženja i jače se upire o točak.

Tanke zrake sunca probijaju kroz izbušen krov i padaju joj na lice i odijelo. Možda je to neprijatejski brodovi traže reflektorima? Ženja odluči primiti bitku.

Upinjući se, upravljala je teškim škripavim točkom i, mane­vrirajući lijevo i desno, davala zapovjedničkim glasom komandu.

Oštri zraci reflektora izgubiše se i pogasiše. Ovo, naravno, nije sunce zašlo za oblak, već tone neprijateljska flotila.

Bitka je završena. Ženja obrisa čelo prašnim dlanom, kad iz­nenada zazvoni telefon. Ona se tome nije nadala — mislila je da je ovaj telefon obična dječja igračka. Naprosto nije vjerovala uši­ma. Ipak skine slušalicu.

Netko je govorio zvonkim, oštrim glasom:— Halo! Halo! Javljajte se! Kakvo to magare kida tamo pro­

vodne žice i daje kojekakve glupe i nerazumljive signale?— Nije magare — promrmlja zbunjeno djevojče — to sam

ja, Ženja! . . .— Blesavo derište! — Oštro, gotovo uplašeno povika isti glas.

— Ostavi odmah točak i bježi odatle. Sad će dojuriti. . . Dojurit će ljudi, pa će te izmlatiti!

Ženja baci slušalicu, ali je već bilo kasno: na svjetlosti se uka­za nečija glava. To je bio Gejka, iza koga se pomaljao Sima Sima- kov, pa Kolja Kalakoljčikov. Za njima se uzvera sva sila dječaka.

25

— Tko ste vi? — upita preplašeno Ženja, odmičući se od pro­zora. — Odlazite! . . . Ovo je naš vrt. Ja vas nisam zvala.

Zbijeni rame uz rame dječaci su joj se šutke primicali, kao kakav zid. Osjetivši, da je pritiješnjena u sami ugao, Ženja vrisnu.

Istog se časa na svijetlom obzoru pojavi još jedna sjenka. Svi se okrenuše i odmakoše ustranu. Pred Ženju stade dječak tamne kose u plavoj majici sa crvenom zvijezdom na grudima.

— Tiše, Ženja! — reče on glasno. — Ne treba vikati. Nitko te ovdje neće ni dirnuti. Mi se već poznajemo. Ja sam Timur.

— Timur! — čisto ne vjerujući, uskliknu Ženja, široko raši­rivši oči pune suza. — Ti si me, znači, one noći pokrivao plahtom? Ti si mi ostavio na stolu ono pisamce? Ti si uputio tati na frontu telegram, a meni poslao ključ i potvrdu? Ali, zbog čega si to sve učinio? Zašto? Odakle me poznaješ?

On joj tada priđe, uze je za ruku i odgovori:— Ostani s nama! Sjedni pa slušaj, i sve će ti biti jasno.

* *

Djeca posjedaše oko Timura po slami zastrtoj vrećama, a on pred sobom razvi kartu zaseoka.

Kraj otvora, iznad prozorčića za izviđanje, sjedio je stražar na ljuljašci napravljenoj od konopaca. O vratu mu je visio stari ka­zališni dalekozor.

Ženja se smjestila blizu Timura i napregnutom pažnjom sluša­la i promatrala sve što se događa na sjednici ovog tajanstvenog štaba. Timur je govorio:

— Sutra, u samu zoru, dok još sve bude spavalo, ja i Kalakolj- čikov ćemo popraviti žice za vezu, koje je ona pokidala — tu po­kaza na Ženju.

26

— Prespavat će Kalakoljčikov — primijeti mrgodno Gejka, glavat dječak u mornarskoj majici. — Taj se budi samo kad treba doručkovati ili ručati.

— Kleveta! — skoči Kalakoljčikov i viknu zamuckujući: — Ja se dižem s prvim sunčevim tracima.

— Ne znam ja, koji je sunčev trak prvi, a koji drugi, ali znam, da će on sigurno prespavati — uporno je nastavljao Gejka.

Uto zafućka stražar, koji se ljuljao na konopcima. Djeca po- skakaše.

Putem je kroz oblake prašine prolazio jedan artiljerijski konja­nički divizion. Snažni konji, s opremom od remenja i gvožđa, vukli su brzo zelene sanduke pune municije i topove, cijevi kojih su bile prekrivene sivim navlakama.

Konjanici, pocrnjeli i preplanuli od sunca i vjetra, nepomični, kao srasli sa sedlom, spretno su skretali za ugao i baterije se izgu- biše u šumici jedna za drugom. Divizion se nekud žurio.

— Odoše na stanicu radi ukrcavanja — objasni važno Kolja Kalakoljčikov. — Poznajem ja po uniformi, kad idu na vježbe, a kad na paradu ili kamo već bilo.

— Vidio si, pa sad šuti! — prekine ga Gejka. — Kao da mi ne­mamo očiju. Znate, momci, ovaj brbljavko hoće da pobjegne u Cr­venu armiju.

— Nemoguće — umiješa se Timur. — To je prava besmislica.— Zašto nemoguće? — upita Kolja i obli ga rumenilo. — A

kako su prije toliki dječaci bježali na frontu.— To je bilo ranije! A sada je vrlo strogo naređeno svim sta­

rješinama i komandirima da svakoga takvog deliju nauče pameti i isprate kući.

— Kako, nauče pameti? — planu Kolja Kalakoljčikov, pa još više pocrvenje. — Zar svoje ljude? . . .

— Da — reče Timur i uzdahnu — baš svoje. A sad, momci, na posao!

27

Svi posjedaše na svoja mjesta.— U vrtu broja trideset i četiri, u Krivoj ulici, nepoznati man­

gupi otresli jabuku — objavi Kolja Kalakoljčikov još uvrijeđenim glasom. — Slomili su dvije grane i izgazili lijehe.

— Čija je to kuća? — upita Timur i pogleda u ukoričenu teku. — Kuća je crvenoarmejca Krjukova. Tko je ono kod nas stručnjak za tuđe vrtove i jabuke?

— Ja — začu se jedan zbunjeni glas.— Pa tko je to mogao učiniti?— Djelo je izvršio Miška Kvakin i njegov pomoćnik, zvani »Fi­

gura«. Radi se o jabuci mičurinki, vrsta »zlatna jedrina«, a vidi se da su je planski izabrali.

— Opet Kvakin! — Timur se zamisli. — Gejka, jesi li ti razgo­varao s njime?

— Razgovarao sam!— Pa šta je bilo?— Dao sam mu dvije ćuške.— A on?— Pa i on je mene sunuo dva puta.— Eh, u tebe se uvijek sve svodi na »dao i sunuo« . . . A nika­

kve koristi od svega. No, dobro! Pozabavit ću se ja lično tim Kva- kinom. Hajdemo dalje.

— U kući broj dvadeset pet staroj mljekarici uzeli sina u ko­njaništvo — objavi netko iz ugla.

— Ala izvali! — odmahnu prekorno Timur glavom. — Pa tamo već od prekjučer stoji naš znak na vratima. Uostalom tko ga je ono nacrtao? Da nisi ti, Kalakoljčikove?

— Ja sam.— Zašto ti se gornji lijevi krak zvijezde izvio kao pijavica? Kad

se već primaš da nešto uradiš, uradi kako valja. Vidjet će ljudi, pa će se smijati. Hajdemo dalje.

28

Skoči Sima Simakov i počne da veze samopouzdano, bez za­muckivanja:

— U kući broj pedeset četiri, u Puškarevoj ulici, izgubila se koza. Prolazim ja i vidim kako baba tuče djevojčicu. Ja joj viknuh: »Ej, tetka, zakonom je zabranjeno batinjanje!« A ona: »Nestala, ve­li, koza! Ah, ti, nesretnice jedna!« — »A gdje se to izgubila?« — »Tamo, veli, u uvali za šumicom. Pregrizla likovo uže i nestala kao da su je vuci pojeli.«

— Stani! Čija je to kuća?— To je kuća crvenoarmejca Pavla Gurjeva. Ona djevojčica

mu je kćerka, zove se Njurka. A tukla ju je njezina baba. Babino, ime, bogami, ne znam. Koza je siva, ima crna leđa. Zove se Manjka.

— Da se koza pronađe! — naredi Timur. — Neka pođe patrola od četiri čovjeka. Ti, ti, ti i ti! Je T u redu, momci?

— U kući broj dvadeset i dva plače jedna djevojčica — saopći Gejka ustežući se.

— Zašto plače?— Pitao sam je — neće da kaže.— A što je nisi ljepše pitao? Možda ju je netko istukao. . . Ili

joj je nešto nažao učinio?— Pitao sam — neće da kaže.— Je li djevojka velika?— Ima četiri godine.— Još samo to! Da je odrastao čovjek, druga stvar, a ovako

— dijete od četiri godine. Čekaj malo, čija je to kuća?— Kuća poručnika Pavlova — nedavno je poginuo na granici.»Pitao sam, — neće da kaže« — ljutito se podrugnu Timur

Gejki, pa se namršti i zamisli. — Dobro! Ja ću lično da vidim. Vi se u tu stvar ne petljajte.

— Miška Kvakin na vidiku! — glasno javi stražar. — Ide dru­gom stranom ulice. Grize jabuku, Timure! Izdaj naređenje da mu dadu ćušku ili da ga sunu u leđa.

29

— Ne treba. Ostanite svi na svojim mjestima. Odmah ću se vratiti.

Timur skoči kroz prozorčić na ljestve i izgubi se u žbunju. A stražar ponovo javi:

— Eno, na vratima, u mom polju vida, stoji jedna nepoznata lijepa djevojka s krčagom u ruci i kupuje mlijeko. To je, po svoj prilici, domaćica iz one vile.

— Je li to tvoja sestra? — upita Kalakoljčikov i povuče Ženju za rukav.

Ne dobivši odgovora, on je važno, skoro uvredljivo opomenu: — Pazi, nemoj da ti padne na pamet da je odavde zovneš.

— Gledaj ti svoj posao! — podsmješljivo mu odvrati Ženja, popravljajući rukav. — Ti ćeš mi valjda zapovijedati. . .

— Ne diraj je — podrugljivo će Gejka Kolji. — Možeš još od nje izvući batina.

— Tko, zar ja?! — ljutnu se Kolja. — Šta je ona? Ima samo nokte. A pazi moju muskulaturu! Evo ruku, evo nogu!

— Izbit će ona tebe zajedno s tvojom nožnom i ručnom mu­skulaturom. Pažnja, momci, Timur prilazi Kvakinu.

** * ».

Timur presiječe Kvakinu put, lako mašući otkinutom granči­com. Cim ga spazi, Kvakin stane. Na njegovom grubom licu ne bi­jaše ni straha ni čuđenja.

— Zdravo, komesare! — tiho reče Kvakin, obarajući glavu. — Kamo se tako žuriš?

— Zdravo, atamane! — odvrati mu Timur istom mjerom. — Baš pred tebe.

— Radujem se gostu, ali nemam čime da te počastim. Osim, ako mariš za ovo? — on zavuče ruku u njedra i pruži Timuru ja­

30

buku. — To su baš one prave — objasni mu Kvakin. — Od vrste »zlatna jedrina«. Samo, na žalost, još nisu sasvim zrele.

— Kradene? — upita Timur, pa zagrize. — Uh što je kisela — reče i baci jabuku. — Nego, slušaj: Da li si ti vidio ovakav znak na plotu broj trideset četiri? — i Timur mu pokaza izvezenu peto­kraku na plavoj majici.

— Vidio sam — vidio sam — reče Kvakin i naoštri se. — Ja, dragane, sve vidim, i danju i noću.

— E, onda slušaj: ako ti, danju ili noću, još negdje opaziš ova­kav znak, bježi što dalje od toga mjesta, bježi kao da si vrelom vo­dom oparen.

— Eh, komesare, ala si plahovit! — reče Kvakin otežući. — E, pa dosta razgovora!

— Ih, atamane, baš si tvrdoglav! — odgovori Timur ne povi- sujući glasa. — A sad zapamti i kaži cijeloj svojoj bandi da je ovo naša posljednja opomena.

Da je netko promatrao sa strane, nikad ne bi pomislio da to razgovaraju dva neprijatelja, već dva dobra druga. Stoga i Olga, držeći u ruci krčag, upita mljekaricu tko je taj dječak, što se razgo­vara s mangupom Kvakinom.

— Ne znam — nabusito odgovori mljekarica — sigurno onakav deran i pakvarenjak kao što je i on. Taj se nešto mota oko naše kuće. Pazi, drago moje, da ti sestru ne istuku.

Olga se zabrinu. S mržnjom odmjeri oba dječaka, uđe na te­rasu da ostavi krčag, zaključa za sobom vrata, pa izađe na ulicu tražiti Ženju, koja se već puna dva sata nije vraćala kući.

Vrativši se na tavan, Timur opisa dječacima svoj susret s Kva­kinom. Odlučeno je da se sutra uputi cijeloj bandi posljednji ulti­matum.

Dječaci siđoše s tavana bez šuma i provukoše se kroz otvor na plotu, a zatim se razidoše kućama na razne strane.

Timur priđe Ženji.— Dakle? Sad ti je sve jasno? — upita je on.

31

— Sve — odgovori Ženja — ali ne baš sasvim. Objasni mi ti malo jednostavnije!

Onda siđi dolje i hajde sa mnom. Sestra ti sad i onako nije kod kuće.

Ćim su sišli s tavana, Timur obori ljestve.Već se bješe smrklo ali je Ženja s nepovjerenjem išla za njim.Stali su pred kućom stare mljekarice. Timur pogleda oko

sebe — u blizini nije bilo nikoga. On izvadi iz džepa olovnu tubicu s masnom bojom i priđe vratima, na kojima je bila nacrtana crvena zvijezda, čiji se jedan krak zaista izvio kao pijavica.

On sigurnom rukom popravi zvijezdu, zaoštri i ispravi njezine krakove.

— Reci, zašto to radiš? — čudila se Ženja. — Objasni mi jed­nostavnije! Šta sve to znači?

Timur vrati tubicu u džep, otkinu list repušine, obrisa zamazani prst i, gledajući Ženju pravo u oči, reče:

— To znači da jedan član ove kuće služi u Crvenoj armiji. Od toga vremena ova se kuća nalazi pod našom brigom i zaštitom. I tvoj je otac u vojsci?

— Da! — odgovori Ženja ponosno i uzbuđeno. — On je ko­mandant.

— Znači da si i ti pod našom brigom i zaštitom.Stadoše pred ulazom drugog ljetnikovca. I ovdje je na ogradi

bila nacrtana zvijezda, ali je bila obrubljena crnim linijama.— Eto — reče Timur — i iz ove je kuće otišao jedan član u

Crvenu armiju. Ali ga više nema među živima. Ovo je ljetnikovac poručnika Pavlova, koji je nedavno poginuo na granici. U vili sta­nuje njegova žena s onom malom djevojčicom od koje naš dobri Gejka nije uspio doznati zašto tako često plače. Pa, Ženja, ako ti se slučajno ukaže prilika, gledaj da je nekako razveseliš.

On je sve ovo rekao vrlo jednostavno, ali Ženji prođe neka struja kroz ruke i grudi a veče bješe toplo, čak pomalo zagušljivo.

32

Ona obori glavu i ušuti. I, tek da nešto kaže, upita:— A zar je Gejka dobar?— Dobar je — odgovori Timur. — Sin je mornara. Često

grdi hvalisavog balavca Kalakoljčikova, ali se ipak uvijek za njega zauzima.

Nečiji oštar skoro gnjevan glas, natjera ih da se okrenu. Neda­leko njih stajala je Olga.

Ženja se dotače Timurove ruke: htjede ga privesti Olgi i upoznati s njom.

Ali se ponovo začu Olgin glas, hladan i strog, i ona odustade od ove namjere. Klimnu samo Timuru glavom, kao krivac, u nedo­umici slegne ramenima i pođe prema Olgi.

— Evgenija — poče Olga skoro kroz plač, teško dišući. — Za­branjujem ti da razgovaraš s ovim deranom, jesi li me razumjela?

— Ali, Olja. . . — promuca Ženja. — Šta je tebi?— Zabranjujem ti i da priđeš tome mangupu — odlučno po­

novi Olga. — Tebi je trinaest godina, a meni osamnaest. Ja sam ti sestra. . . i . . . starija sam. A pri polasku mi je tata naredio. . .

— Ali, Olga, ti ništa, baš ništa ne razumiješ! — uzviknu Ženja očajno. Sva je drhtala. Htjela je objasniti cijelu stvar, opravdati se, ali nije mogla. Najzad samo odmahnu rukom i ne reče više ni riječi.

Odmah legne u postelju, no dugo nije mogla zaspati. Kad su noću pokucali na prozor i donijeli telegram od oca, ona je spavala i ništa nije čula.

★* *

Svanulo je. Već je odsvirao pastirski rog. Stara mljekarica otvori vrata i istjera kravu među goveda. Ne bijaše ni čestito zama­

3 Timur i njegova četa 33

kla za ugao, kad najednom iza bagremova žbuna, trudeći se da ne lupaju praznim vedrima, iskoči pet dječaka i poletješe prema bunaru.

— Pumpaj!— Dodaj!— Drži!— Hvataj!Polijevajući hladnom vodom bo­

se noge, dječaci su jurili u dvorište, izlijevali kante u hrastovo bure, pa se, bez zastaj kivan ja, vraćali ponovo na bunar.

Timur pritrča Šimi Simakovu, koji je bez predaha pumpao, sav mokar, pa ga upita:

— Da nisi ovdje vidio Kala- koljčikova? Nisi? Zaspao je, znači.Samo brže, požurite! Stara se može svakog časa vratiti.

Timur stade pod jedno drvo a

vrtu ispred kuće Kalakoljčikova i zazvižda, pa se, ne čekajući odgovor, uspuza uza stablo i zaviri u sobu.Sa drveta je mogao vidjeti samo jednu polovinu kreveta, onu do pro­zora, i na njoj noge uvijene pokri­vačem.

Timur baci na krevet komadić kore od drveta i tiho zovnu:

— Ustani, Kolja! Ej, Koljka.Onaj, koji je ležao, ne pomače

se. Tada Timur izvadi nož i odsije-

34

če poduži prut, zaoštri ga na kraju, provuče ispod prozorskog krila i, zakačivši njime pokrivač, povuče ga k sebi.

Lagani pokrivač počne kliziti niz prozor. Iz sobe se začu užas­nut, promukao uzvik.

Sijedi gospodin razrogači sanjive oči i u donjem rublju skoči s kreveta pa, hvatajući rukom pokrivač koji je bježao, pritrča prozoru.

Našavši se licem u lice sa starcem, Timur za tren oka sleti s drveta.

Sijedi gospodin baci na krevet oteti pokrivač, dohvati sa zida dvocijevku, stavi brzo naočari pa, okrenuvši cijev kroz prozor uvis, zažmiri i opali.

*

* *

Uplašeni Timur zaustavi se tek kod bunara. Po srijedi je bila zabuna. Timur je mislio od sijedog gospodina da je Kolja, a sijedi gospodin je, opet, njega smatrao lopovom.

Toga trenutka Timur opazi na vratima staru mljekaricu kako ide po vodu sa kantama na obramici.

On šmugnu za bagremov žbun, pa stade promatrati.Vraćajući se s bunara stara podiže kantu i iskrenu je u bure.

Ali istoga trenutka odskoči ustranu, jer je voda iz prepunog bureta zapljusnu po nogama.

Gunđajući u nedoumici stara pogleda svud oko sebe, pa obiđe oko bureta. Zamoči ruku u vodu i prinese je nosu. Zatim otrča do kuće da vidi da li je lokot na vratima čitav. Najzad, ne znajući više šta da misli, poče lupati susjedi u prozor.

Timur se nasmiješi i izađe iz svoga zaklona. Trebao se požuriti. Sunce je već visoko odskočilo. Kolja Kalakoljčikov se nije javljao, a žice za vezu još ne bijahu popravljene.

*

* *

3* 35

Prilazeći šupi Timur letimice baci pogled na širom otvoren prozor koji je gledao u vrt.

Za stolom do kreveta, u majici i kratkim hlačama sjedila je Ženja i nešto pisala, nestrpljivo zabacujući kosu, koja joj je svaki čas padala na čelo.

Kad opazi Timura, ona se ne uplaši, čak se ne začudi. Zaprijeti mu samo prstom da ne probudi Olgu, ubaci nedovršeno pismo u ladicu i na prstima izađe iz sobe.

Saznavši od Timura kakva ga je nevolja snašla, Ženja zaboravi sve Olgine prodike i rado se ponudi da mu pomogne pri popravci pokidanih žica.

Kada je posao završen i Timur već bio s onu stranu plota, Ženja će mu:

— Ne znam zbog čega, ali te moja sestra nikako ne trpi.— Kao ni moj ujak tebe! — tužno odgovori Timur.On već htjede poći, ali ga Ženja zadrža:— Pričekaj, počešljaj se! Danas si strašno čupav. Ona izvadi

češalj i pruži ga Timuru. Toga trenutka iza njih, s prozora, bije­sno zasikta Olgin glas:

— Ženja! Šta to radiš?Sestre su stajale na terasi, jedna prema drugoj.— Ja tebi ne biram društvo — očajno se branila Ženja. —

Kakvo društvo? — Sasvim obično u bijelim odijelima. »Ah, što vaša sestra divno svira!« Bolje bi bilo da čujete kako divno umije grditi. Pazi se, Olga! Ja ću o svemu ovome pisati tati.

— Evgenija! Taj dječak je mangup, a ti si glupa — reče hladno Olga, nastojeći pri tome da izgleda mima. — Kad baš hoćeš, piši ocu, samo izvoli, ali ako te ja još jednom vidim sa tim deranom, onoga časa napuštam ljetnikovac i vraćamo se u Moskvu. A ti znaš da sam ja čovjek od riječi.

— D a. . . Ti si sadista! — odgovori Ženja kroz suze. — To znam sasvim pouzdano.

36

— A sada uzmi i čitaj. — Olga spusti na sto telegram koji bijaše stigao prošle noći, pa izađe.

Telegram je glasio:»Ovih dana, u prolazu, ostat ću nekoliko sati u Moskvi. Datum

i sat dolaska javit ću naknadno. Tata.«Ženja obrisa suze, prinese telegram usnama i prošapta:— Tata, dođi što prije! Tvojoj Ženji je veoma teško.

*

* *

U dvorište kuće odakle se izgubila koza dotjeraše dvoja kola drva. Tu je stanovala baba koja je tukla nestašnu djevojčicu Njurku.

Psujući nemarne kočijaše, koji su nabacali drva kako bilo, baba poče sama slagati cjepanice, stenjući i uzdišući. Ali taj je posao nadilazio njezine snage. Kašljucajući baba sjedne na stepe­nice, odahne, pa uze kantu za polijevanje i pođe u vrt. U dvorištu ostane samo mali Njurkin brat, dijete od tri godine, ali očigledno energično i vrijedno, jer samo što mu se baba izgubi, mali dohvati štapić i njime počne nemilice udarati po klupi i prevrnutom koritu.

Sima Simakov je sve do maloprije lovio odbjeglu kozu, dok je ona skakala preko grmova i uvala kao indijski tigar. On ostavi na rubu šume jednog čovjeka iz svoje patrole, a sam kao vihor uletje s ostalima u babino dvorište.

Sima začepi mališanu usta punom šakom jagoda i turi mu u ruke jedno čavkino pero, pa se njih četvorica dadoše na posao da slože cjepanice u hvate.

Sam Sima pođe duž plota da za to vrijeme zadrži babu u vrtu. On stane na mjestu gdje se grane višanja i jabuka bjehu nadnijele nad plot i proviri kroz jednu pukotinu.

Baba je upravo nabrala punu kecelju krastavaca i već htjela da se vrati u dvorište.

Tada Sima Simakov lagano udari po plotu.

37

Baba naćuli uši. Na to Sima podiže štapić i poče njime pokre­tati grane jabuke.

Babi se toga časa učini da se netko polako penje uz plot i prikrada jabukama. Ona istrese krastavce na zemlju, otkide ruko­vet koprive, privuče se plotu, pa se pritaji.

Sima ponovo proviri kroz rupicu. Babu nije vidio. Uznemiren skoči, uhvati se za tarabe, pa se oprezno počne penjati. Uto baba s pobjedničkim krikom iskoči iz zasjede i spretno ošinu Simu Simakova koprivom.

Razmahujući ožarenim rukama Sima potrča na vrata, iz kojih, pošto su završili posao, istrčaše četiri dječaka.

U dvorištu ponovo ostade samo mališan. On podiže sa zemlje treščicu, stavi je na kraj cjepanice, pa privuče i komadić brestova drveta.

Vraćajući se iz vrta, baba ga zateče u tome poslu.Razrogačenih očiju, kao ukopana, ona stade pokraj pažljivo

složenih drva i progovori:— Tko je to sve bez mene uradio?A mališan spusti brezov štapić među cjepanice pa će važno:— Što pitaš, bako, kad vidiš da ovo ja radim.U dvorište uđe mljekarica i obje starice počeše živo rasprav­

ljati o čudnovatom događaju s vodom i drvima. Nešto i doznaše. Mali ispriča kako su na vrata doletjeli neki ljudi, začepili mu usta slatkim jagodama, dali mu i pero i obećali da će mu uhvatiti zeca sa dva uha i četiri noge. Složili su drva i ponovno odjurili.

Na vratima se pojavi djevojčica.— Njurka — upita baba — jesi li ti vidjela tko je ulazio u

naše dvorište?— Ja sam tražila kozu — tužno odgovori Njurka. — Cijelo

jutro sam se verala po šumi i vrletima.— Ukrali je — zavapi baba pred mljekaricom. — A kakva je

samo bila! Golub, a ne koza!

38

— Golub — ugrize se za jezik Njurka — kad zavitla rogovima, ne znaš naprosto kuda ćeš! A golubovi nemaju rogove.

Vrata se otvore sa Škripom. Nisko oborivši rogove koza uletje u dvorište i ustremi se pravo na mljekaricu. Mljekarica zgrabi svoje kante, vrisnu i uštrca uza stepenice, a koza udari rogovima o zid i stane.

Tada svi primijetiše, da je kozi na rogove čvrsto privezana tabla. Na njoj je pisalo krupnim slovima:

39

Sima Simakov zabode štap u zemlju, stane tapkati i poigravati oko njega pa ponosno zapjeva:

N is m o b a n d a n i m a n g u p i,N i t i o d r e d ju n a k a ,V e s e la s e č e ta k u p i ,P io n ir a -m o m a k a .E -h e! ...

I, kao jato ptica, djeca munjevito, bez buke odjuriše dalje.

* *

Ostalo je još mnogo poslova koje je trebalo posvršavati toga dana. Najvažniji bješe da se sastavi ultimatum i pošalje Miški Kva- kinu. No nitko od njih nije znao kako se sastavlja ultimatum, i zato Timur upita ujaka. Ovaj mu objasni da svaka država sastavlja ultimatum na svoj način. Na kraju ultimatuma se obično dodaje iz učtivosti:

»Primite, gospodine ministre, izraz mog najdubljeg poštovanja.«Kada je to gotovo, ultimatum se šalje preko akreditiranog

poslanika predsjedniku vlade neprijateljske države.Ovo se nije svidjelo ni Timuru ni njegovoj četi. Prvo i prvo,

mangupu Kvakinu nisu htjeli odati nikakvo poštovanje; a drugo, nisu kod te bande imali nikakvog poslanika, pa čak ni konzula. I zato, poslije savjetovanja, odlučiše uputiti ultimatum nekako jednostavnije, onako kao što su Zaporošci pisali pismo Sultanu. Ovu je sliku svaki od njih imao pred očima, Čitajući kako su se smjeli Kozaci borili protiv Turaka, Tatara i Poljaka.

*

* *

S one strane vrata na kojima je bila crvena petokraka zvijezda obrubljena crnom linijom, u vrtu preko puta vile, gdje su stano­

40

vale Olga i Ženja, išla je pješčanom stazicom mala plavokosa dje­vojčica. Njezina majka, mlada lijepa žena tužna i umorna lica, sjedila je u naslonjaču kraj prozora, na kome je stajao divan bokor poljskog cvijeća.

Pred njom je ležala čitava gomila otvorenih telegrama i pisama od rodbine i prijatelja, od mnogih znanih i neznanih.

Ova pisma i telegrami bili su topli i nježni. U njima je, kao šumska jeka, odzvanjalo nešto daleko, što čovjeka niti zove niti mu što obećava, a ipak ga hrabri i šapće mu na uho da su ljudi tu, blizu i da on nije sam u toj pustoj šumi.

Držeći lutku za noge, tako da su joj se drvene ruke i kose od konoplje vukle po zemlji, plavokosa djevojčica zastade pred plotom. Preko ograde se spusti šareni zec, izrezan od tanke daščice. Micao je šapom dodirujući strune naslikane balalajke, a njuškica mu bijaše pomalo tužna i smiješna.

Oduševljena ovim neobjašnjivim čudom, kome, valjda, nema ravna na svijetu, djevojčica ispusti lutku i primače se plotu, a dobri joj se zeko spusti pravo u ruke. Za zecom proviri lukavo i zadovoljno Ženjino lice.

Djevojčica pogleda Ženju, pa upita:— Je T se ti to sa mnom igraš?— Da, s tobom. Ako hoćeš, ja ću preskočiti plot?— Ovdje je kopriva — opomenu je djevojčica pošto malo

razmisli. — Ovdje sam se juče ožarila po rukama.— Ne mari ništa — nato će Ženja, pa se prebaci preko plota.

— Pokaži mi koja te je to kopriva juče ožarila? Je V ova? Pazi sad! Iščupala sam je, bacila pod noge i zgazila! Evo i pljujem na nju! Hajde da se ja i ti lijepo igramo. Ti drži zeca, a ja ću uzeti lutku.

Olga je vidjela s terase da se Ženja vrzma oko tuđeg plota, ali se nije htjela opet miješati, jer joj je sestra toga jutra već i suviše plakala. Ali kad se Ženja okvači o plot i preskoči u tuđi vrt, zabrinuta Olga izađe iz kuće i otvori susjedina vrata.

41

Ženja i mala su već stajale kraj prozora, pokraj mlade žene, koja se osmjehivala kada joj je kćer kiča pokazivala kako tužni i smiješni zeko svira na balalajci.

No s uzbuđenog lica Ženje, ona pročita da je Olga, koja je ušla u dvorište, nešto nezadovoljna.

— Ne ljutite se na nju — reče žena tiho Olgi. — Ona se samo igra sa mojom djevojčicom. Kod nas je žalost u kući... — Žena malo zašuti — ja plačem, a ona — pokaza na svoju sitnu djevojčicu, pa dodade — ona i ne zna da joj je otac nedavno poginuo.

Ona se snuždi, a Ženja ispod oka pogleda gorko i prijekorno.— Sama sam — nastavi žena. — Majka mi živi u brdima, u

tajgi, daleko, daleko, braća su mi u vojsci a sestara i nemam.Ona se dotače rukom Ženjina ramena, pa pokazujući na pro­

zor zapita.— Jesi li mi ti, dijete, ostavila bokor cvijeća pred vratima?— Nisam — odgovori brzo Ženja. — Ne, nisam ja. Sigurno

je bio netko od naših.— Tko? — I Olga ne razumijevajući, presiječe Ženju pogledom.— Ne znam — poče se Ženja uplašeno izgovarati. — Ja to

nisam učinila. Ništa ne znam. Gledajte, gledajte, dolaze vam neki ljudi!

Sa ulice se začu šum motora. Stazom od vrata, približavala su se dva zrakoplovna oficira.

— Ovamo će — reče žena. — Sigurno će mi opet predložiti Krim, Kavkaz, banju ili sanatorium.

Oba oficira priđoše, pozdraviše po vojnički, a stariji, kapetan, koji je vjerojatno čuo njezine posljednje riječi, reče:

— Ne radi se ni o Krimu, ni Kavkazu, banji niti sanatorijumu. Vi ste htjeli vidjeti svoju majku? Majka vam danas stiže vozom iz Irkutska. Do Irkutska je prebačena specijalnim avionom.

— A tko ju je dovezao? — uzviknu žena radosno i zbunjeno. — Da niste vi?

42

— Nismo — odgovori kapetan — već naši i vaši drugovi.— Dotrča mala djevojčica i slobodno počne promatrati goste.Vidjelo se da joj je plava uniforma bila vrlo dobro poznata.— Mama, napravi mi ljuljačku — molila je djevojčica. — Pa

da letim tamo-amo. Da letim kao tata, daleko, daleko.— Oh... nemoj! — uzdahnu mati, pa je uze i privuče k sebi.

— Ne, ne leti tako daleko kao tvoj tata!*

* *

Na Maloj Ovražni, za starom kapelom sa oštećenim freskama koje su prikazivale surove, u bradu zarasle starce i čiste izbrijane anđele, kao i pravu sliku Strašnoga suda: s kotlovima, smolom i živahnim đavolima, na ledini obrasloj bijelom radom kartala se družina Miške Kvakina.

Igrači nisu imali novaca, pa su igrali u »pecke«, »ćuške« ili »oživljavali pokojnika«. Onome tko izgubi na kartama zavežu oči, povale ga na travu, a u ruke mu stave svijeću — odnosno oduži štap. A on mora, onako vezanih očiju, da se njime »naslijepo« bram od družine, koja se, tobože žaleći mrtvoga, trudi da ga ponovo oživi žareći ga koprivom po golom listu, koljenima i tabanima.

Igra bješe u najvećem jeku kad se razliježe oštar zvuk sig- nalne trube.

Napolju, za zidom, stajali su Timurovi glasonoše.Četni trubač Kolja Kalakoljčikov čvrsto je stezao rukama

sjajnu bakrenu trubu, a bosonogi Gejka držao omotnicu naprav­ljenu od pakpapira.

— Kakav je ovo cirkus i komedija? — upita dječak zvani »Figura«, naginjući se preko ograde. — Miška, baci karte, došla ti je nekakva ceremonija.

— Evo me! — odazva se Kvakin, penjući se na plot. — Pazi, Gejka! Zdravo druže! A kakav je to švrća s tobom?

43

— Primi ovu omotnicu — reče Gejka pružajući mu ultimatum.— Daje vam se dvadeset i četiri sata za razmišljanje. Po odgovor dolazim sutra u ovo isto vrijeme.

Uvrijeđen što su ga nazvali »švrćom«, četni trubač Kolja Kala- koljčikov uze trubu i, naduvenih obraza, ljutito dade znak za povratak. Glasonoše se udaljiše dostojanstveno, bez riječi, praćeni radoznalim pogledima dječaka koji su se poredali po ogradi.

— Šta li je ovo? — upitat će Kvakin prevrćući rukama zape­čaćenu omotnicu, pa pogleda u dječake, koji bijahu zinuli od čuda.— Živjeli smo kako se samo zamisliti može. . . Kad odjednom — truba, oluja! Pravo da vam kažem, braćo, od svega ovoga ja ništa ne razumijem! . . .

On otvori, pismo i počne čitati, ne silazeći s ograde:»Atamanu bande koja pljačka tuđe vrtove, Mihailu Kvakinu...«

— na moju adresu — reče glasno Kvakin. — I to s punom titulom i u punoj formi, — »... I njegovom — nastavi dalje čitati — »po zlu poznatom pomoćniku Petru Pjatakovu, zvanom naprosto »Fi­gura« . . . — Ovo je tebi — objasni Kvakin zadovoljno Figuri. — Ala su ga samo nacifrali: »po zlu poznatom«! To je, ipak, i suviše plemenito rečeno, mogli bi budalu nazvati još jednostavnije — »... Kao i svim članovima ove sramne družine upućujemo

U L T I M A T U M

— Ne razumijem ja šta im je to — podrugljivo reče Kvakin.— Vjerojatno se radi o nekoj psovci ili nešto u tom smislu.

— To je međunarodna riječ, a znači: »bit će batina« — objasni Aljoša, dječak obrijane glave, koji je stajao pokraj Figure.

— Pa što nisu jednostavno tako i napisali? Čitajmo dalje. Tačka prva:

»S obzirom da vi noću vršite napadaje na vrtove mirnih gra­đana, ne štedeći ni one kuće na kojima je istaknut naš znak, crve­

44

na petokraka zvijezda, pa čak ni one na kojima stoji crvena peto­kraka zvijezda sa crnim rubovima, to vama, kukavičkim huljama, ovim naređujemo: ...«

— Vidi ti pasa, kako laju! — reče Kvakin malo zbunjeno, upi­njući se da se ne smije. — A kakav im je samo dalje slog, pa kakvi su zarezi! Da!

»... naređujemo: da se Mihailo Kvakin, zajedno s podlim Fi­gurom, javi najkasnije sutra ujutru na mjesto koje će im odrediti naši izaslanici i da sobom ponese spisak cijele svoje sramne družine.

U slučaju da se ne postupi prema gornjem, zadržavamo pravo na punu slobodu protumjera.«

— Kako to misle — slobodu? — opet će Kvakin. — Čini se da ih do sada nismo nigdje zatvarali.

— To se samo tako kaže na međunarodnom jeziku, a znači: »bit će batina« — ponovo protumači Aljoša, dječak obrijane glave.

— Pa što odmah tako ne kažu! — reče Ijutito Kvakin. — Šteta što je Gejka otišao; odavno, izgleda, nije plakao.

— Neće ti taj zaplakati — upadne dječak obrijane glave — ima on brata mornara.

— Gle molim te!— A i otac mu je bio mornar. Taj, bogami, neće zaplakati.— Pa što se to tebe tiče?— A šta je moj ujak — isto mornar.— Budalo, što lupetaš! — naljuti se Kvakin — te otac, te brat,

te ujak! Brbljaš samo bez veze. . . bolje pusti, Aljoša, da ti kosa ćelu pokrije, jer ti je sunce užarilo glavu. A ti, Figura, šta gunđaš tamo?

— Sutra treba pohvatati glasonoše, a Timku i njegovu druži­nu izudarati — predloži kratko i mrgodno ultimatumom uvrijeđeni Figura.

45

Na tome i ostane. Kvakin i Figura izmakoše se u hlad ispod kapele i, kad ostadoše nasamo pod freskom na kojoj su okretni, mišićavi đavoli vješto vukli u pakao grešnike koji su se otimali zapomažući, Kvakin upita Figuru:

— Slušaj, jesi V ti upadao u vrt, gdje stanuje ono derište čiji je otac poginuo?

— Ja sam.— Dobro. . . — ozlojeđeno progunđa Kvakin, dotičući prstom

zid. — Uostalom, pljujem ja na Timkine znakove. Timku ću ja uvijek moći izlupati. . .

— U redu! — složi se Figura. — A što mi pokazuješ prstom na đavole?

Kvakin iskrivi usta:— Stoga što ti, Figura, iako si mi drug, prije naličiš na ovog

debelog i nogatog đavola, nego na čovjeka!

*

* *

Mljekarica ujutru nije zatekla tri svoje stalne mušterije. Bješe već kasno da bi izišla na tržnicu, pa uprti kantu s mlijekom na leđa i pođe od kuće do kuće.

Dugo je uzaludno lutala, pa se najzad zaustavi pred ljetni­kovcem u kom je stanovao Timur.

S druge strane plota dolazio je dubok prijatan glas: netko je tiho pjevuljio. Domaćin je, znači, kod kuće — mogla se nadati pazaru.

Stara uđe kroz vrata i viknu otegnuto:— Mlijeka, mlijekaa, treba li mlijeekaa?— Dvije mjerice! — začuo se kao odgovor duboki glas.Skinuvši s ramena kantu mljekarica se okrenu, kad jedan

čupav i hrom starac, sav u dronjcima, ispade iza žbuna držeći u rukama golu krivu sablju.

46

— Ja, baćuška, došla samo da ponudim mlijeka, ako treba. . . — poče mljekarica uzmičući uplašeno. — Uh, kakav si ti, ciko, kako strogo izgledaš! A šta, zar sabljom kosiš travu?

— Naspi dvije mjerice. Posuda je na stolu — kratko odsiječe starac i zabode vrh sablje u zemlju.

— Kupi, striko, kosu! — reče mljekarica, sipajući žurno mli­jeko i držeći neprestano starca na oku. — A sablju, bolje, baci. Takvom sabljom možeš čovjeka smrtno uplašiti.

— Pošto je to? — upita starac i zavuče ruku u džep širokih hlača.

— Kao svuda — odgovori mljekarica — mjerica rublju i četr­deset kopjejki, svega dvije i osamdest. Previše ne tražim.

— Starac se opipa po džepu, pa izvuče veliki stari revolver.— Neka, neka, baćuška, svratit ću ja drugi p u t. . . — požuri se

mljekarica hvatajući kante s mlijekom i počne se brzo izmicati. — Nemoj se ti mučiti, drago moje — dodade ona odmičući se sve dalje i neprestano se osvrćući. — Nije mi novac baš tako prijeko po­treban.

Ona istrča na vrata pa, kad ih ljutito zalupi, zavrišta sa ulice:— U ludnicu tebe treba, stari đavole, a ne da se šetaš na slo­

bodi! Dabome! Vezati pa u ludnicu!Starac sleže s ramenima, vrati novčanicu u džep pa brzo sakri­

je pištolj za leđa, jer baš tog trenutka uđe u vrt doktor F. G. Ka- lakoljčikov.

Lica staložena i ozbiljna, lako se opirući o štap išao je pomalo ukočenim hodom po pješčanoj aleji.

Videći pred sobom neobična i čudna starca, sijedi gospodin se nakašlja, popravi naočari pa upita:

— Možeš li mi, prijatelju, kazati gdje je vlasnik ovog ljetni­kovca?

— Ovdje ja stanujem — odgovori starac.

47

— Onda mi, molim vas recite, — nastavi gospodin, pa se maši za slamnati šešir — je li vam rod neki dječak po imenu Timur Garajev.

— Da, rod mi je — odgovori starac. — Taj »neki dječak« je moj sestrić.

— Meni je veoma žao — poče gospodin, pa se nakašlja i u zabuni rukom dodirnu sablju, koja je stršila iz zemlje — ali vam moram saopćiti da je vaš sestrić pokušao jučer ujutro izvršiti kra­đu u našoj kući.

— Štaa?! — zaprepasti se starac. — Moj Timur htio izvršiti krađu u vašoj kući?!

— Da, zamislite samo! — nastavi gospodin pogledavajući starcu za leđa, pa se poče uzbuđivati. — Dok sam ja spavao, po­kušao je zgrabiti pokrivač kojim sam bio pokriven.

— Tko? Timur vas pokrao?! On da zgrabi pokrivač? — upita zbunjeno starac i ruka, kojom je krio za leđima pištolj nehotice se opusti.

Stari se gospodin uzbudi i, uzmičući dostojanstveno k izlazu, reče:

— Ja to, vjerujte, ne bih tvrdio, ali činjenice su tu, da, činjeni­ce! Milostivi gospodine! Ja vas molim, ne prilazite mi! Ne znam, zaista, šta sve ovo treba da znači. . . Vaš izgled, vaše čudno pona­šanje . . .

— Čuj me — starac priđe bliže. — To mora da je neki nespo­razum.

— Milostivi gospodine, — viknu doktor ne skidajući očiju s revolvera, a pri tom je neprestano uzmicao. — Naš razgovor do­biva neželjen, da ne kažem, za naše godine neželjen i nedostojan pravac.

On zamače za vrata i požuri natrag, stalno ponavljajući:— Da, da, neželjen i nedostojan pravac . . .

48

Starac je stigao na vrata baš u trenutku kad se Olga, idući na kupanje, srela s uzbuđenim doktorom.

On mahnu rukom i viknu Olgi da stane. Ali doktor hitro kao jarac preskoči ulični jarak, uze Olgu pod ruku i njih dvoje za čas nestadoše iza ugla. Starac prasnu u smijeh. Uzbuđen i radostan, pocupkujući vješto drvenom nogom, on zapjeva:

A vi i ne slutite Na brzoj mašini gore,Kako vas čekah dugo, do same rane zore Da.../

Pa otkopča remen s koljena, baci drvenu nogu u travu i, ski­dajući vlasulju i bradu, otrča kući.

Deset minuta kasnije iz kuće izletje mladi, veseli inženjer Geor- gije Garajev. Doviknu psetu da pripazi na stan, pa upali motor, sjedne i odjuri k rijeci da traži Olgu, koju je maločas toliko uplašio.

* *

Gejka i Kolja Kalakoljčikov pođoše u jedanaest sati po odgo­vor na ultimatum.

— Uspravi se! — gunđao je Gejka promatrajući Kolju, koracaj lako, a čvrsto! Hodaš kao pile kad skakuće za crvom. Sve je, bratac, na tebi lijepo — hlače, košulja, cijelo odijelo, — a opet ne izgledaš nikako. Nemoj se, dragane, ljutiti, ja samo govorim ono što jest. Eto, reci, zašto sad jezikom oblizuješ usne? Ostavi jezik na miru tamo, gdje mu je mjesto! . . . A što ćeš ti ovdje? — upita Gejka Simakova, koji toga trenutka iskoči pred njega.

— Timur me šalje radi veze — poče da brblja Simakov. — A tako i treba, samo ti ništa ne razumiješ. Vi imate svoj, a ja svoj zadatak. Kolja, daj da malo puhnem. Vidi ga što se danas pravi važan! E, Gejka, budalo jedna! Kad ideš službenim poslom, što

4 Timur i njegova četa 49

nisi bar čizme ili cipele obukao? Gdje si to vidio da izaslanici idu bosi? De, u redu stvar. Vi ćete tamo, a ja ovamo. Pa zdravo, do viđenja!

— Baš je prostak — odmahnu Gejka glavom. — Umjesto četi­ri, taj ti istrese stotinu. Zatrubi, Nikola, evo nas već kod plota.

— Dovedite Mihaila Kvakina — naredi Gejka jednom mališa­nu, koji se pomoli odozdo.

— Što ne uđete na desni ulaz! — povika Kvakin s one strane plota. — Vrata smo naročito za vas otvorili.

— Ne idi — šapnu Kolja, vukući Gejku za ruku. — Zatvorit će nas i premlatiti.

— Zar svi na dvojicu? — nabusito će Gejka. — Nikola zatrubi jače! Našoj četi svuda je otvoren put.

Oni uđoše kroz zarđala željezna vrata i nađoše se usred grupe dječaka, pred kojom su stajali Figura i Kvakin.

— Dajte odgovor na pismo! — reče Gejka odlučno.Kvakin se nasmija, Figura se namršti.— Hajde da se malo porazgovaramo — predloži Kvakin. —

De, sjedni, sjedni, kud se žuriš.— Dajte odgovor na pismo! — ponovi Gejka hladno — a po­

slije će biti vremena i za razgovor.Bilo je ovdje nečeg čudnog i neshvatljivog: igra li se to, možda,

ili zbija šalu ovaj plavi, zdepasti dečko u mornarskoj bluzi uz koga stoji mali, već problijedjeli trubač. Možda on, onako bos i plećat, zaškiljivši svojim grahorastim očima, zaista traži odgovor, osjeć;? jući da je na njegovoj strani i pravo i sila?

— Na, uzmi! — reče Kvakin i pruži mu papir.Gejka raširi list. Na njemu bješe nacrtan šipak, a ispod njega

napisano nešto pogrdno.Gejka mimo raspara papir, ne mijenjajući izraza na licu.

Istog trenutka njega i Kolju ščepaše čvrsto za ruke i ramena.Oni se nisu branili.

50

— Za ovakve ultimatume trebalo bi vas propisno udesiti! — reče Kvakin, prilazeći Gejki. — Na vašu sreću mi smo dobri ljudi. Zatvorit ćemo vas tu do mraka — on pokaza na kapelu — a noćas ćemo ogoliti sav vrt u broju dvadeset i četiri.

— Nećete, bogme — odvrati odlučno Gejka.— Bogme hoćemo! — ciknu Figura i udari Gejku po obrazu.— Udri, ako hoćeš i stotinu puta — reče Gejka zažmirivši, pa

naglo otvori oči. — Kolja — sokolio je druga — nemoj se plašiti. Predosjećam da će naši dati alarmni signal broj jedan, onaj opći.

Zarobljenike uguraše u kapelu sa čvrsto zatvorenim kapcima. Za njima zatvoriše oboja vrata, staviše rezu i u nju drveni klip.

Figura priđe vratima.— Jeste vidjeli? — povika on sastavivši šake u trubu. — Kako

vam sada izgleda: ispade li po vašem ili po našem?Iznutra dopre gluho, jedva čujno:— Ne, skitnice, nije, niti će ikada biti po vašem.Figura otpljunu.— Brat mu je mornar — mrgodno objasni Aljoša, dječak obri­

jane glave — služi sa mojim ujakom, na istom su brodu.— Je li? — upita Figura prijetećim glasom. — A da nijesi ti

kapetan, a?— Vezane mu ruke, a ti ga biješ. Zar je to pošteno?— Evo i tebi, na! — razgoropadi se Figura i pljušnu Aljošu iz

sve snage.Oba dječaka se dohvatiše i padoše u travu.Ostali su ih vukli za ruke i za noge pokušavajući ih rastaviti.A nitko nije pogledao u gustu krošnju lipe koja se dizala iznad

ograde, odakle je izvirivalo lice Sime Simakova.Kao strijela skliznu Sima niz stablo na zemlju i prijekim pu­

tem, sve kroz tuđe vrtove, odjuri pravo drugovima na rječicu.

*

* *

4* 51

Olga je ležala na vrelom pijesku i čitala, pokrivši glavu ubru­som.

Ženja se kupala. Odjednom je netko ogrli oko ramena.— Zdravo — reče visoka cmooka djevojčica. — Dolazim od

Timura, ime mi je Tanja, a pripadam njegovoj četi. Timuru je žao što te je zbog njega grdila sestra. Sestra ti je, izgleda, veoma zla?

— Neka me ne žali — promrmlja Ženja i pocrvenje. — Olga uopće nije loša — takva joj je narav — i, pljesnuvši rukama ona dodade tužno: — Eh, sestro! Sestro! Sestro! Ali, neka, doći će ta ta . . .

Izađoše iz vode, pa se uspeše uz strmu obalu plaže. Tu naiđoše na Njurku.

— Da li si me pozvala, djevojčice? — upita ona Ženju brzo, kroza zube, po svom običaju. — Ja sam tebe odmah prepoznala. Eno Timura! — ona zbaci sa sebe haljinicu, pa pokaza na drugu obalu rijeke, načičkanu djecom. — Znam tko nam je našao kozu, tko složio cjepanice, tko je dao mome malom bratu jagoda. A po­znajem i tebe — okrenu se ona Tanji. — Jednom si sjedila na li- jehi i plakala. Nemoj plakati! Nema smisla. Ah, miruj, vraže, ili ću te baciti u vodu — prodera se na kozu koja je bila privezana za žbunje. — Hajde, djevojčice, da skočimo u vodu!

Ženja i Tànja se pogledaše. Ova Njurka, malena preplanula djevojčica, nalik na Ciganče, imala je u sebi nečeg vrlo smiješnog.

Uzeše se za ruke i priđoše samom rubu strme obale, koju je zapljuskivala bistra plavkasta voda.

— Da skočimo?— Hajde!U jedan mah sve tri se baciše u vodu.Nisu uspjele ni izroniti, a za njima bučnu i netko četvrti.To je bio Sima Simakov. Onakav kakav se našao: u kratkim

hlačicama, majici i sandalama, skočio je iz zatrka pravo u rijeku. Zabacujući slijepljenu kosu, odhukujući i izbacujući vodu iz usta, zapliva snažnim zamasima na drugu obalu.

52

— Zlo, Ženja, zlo — viknu on, okrenuvši se — Gejka i Kolja pali u klopku.

** *

Čitajući knjigu Olga se pela uz brdo, kad tamo gdje je strmi puteljak presijecao put spazi Georgija kako stoji kraj motorko­tača. Rukovaše se.

— Vraćam se kući — poče objašnjavati Georgije — pogledam — idete vi. Daj, rekoh, da je pričekam i povezem, ako je slučajno usput.

— Ta nije baš tako! — ne htjede povjerovati Olga. — Vi ste stajali i baš mene čekali?

— No, imate pravo — potvrdi Georgije. — Htjedoh lagati, pa nisam uspio. A sad vam se moram ispričati što sam vas jutros upla­šio. Znate, onaj hromi starac što je stajao na vratima — bio sam ja. Spremao sam se maskiran za probu. Nego, sjednite, povest ću vas motorkotačem.

Olga odbijajući odmahnu glavom.On joj spusti bokor cvijeća na knjigu.Bokor je bio lijep. Olga pocrvenje, zbuni se, i baci cvijeće na

put.Georgije se tome nije nadao.— Slušajte — reče on tužno. — Vi lijepo svirate i pjevate, imate

sjajne oči koje gledaju otvoreno. Ja vas ničim nisam uvrijedio. Ali mislim da tako kao što vi postupate ne postupaju čak ni oni, čija je struka armirani beton.

— Cvijeće mi nije potrebno! — odgovori Olga skoro pokajni­čki, čisto uplašena svojim postupkom. — Poći ću s vam a.. i bez cvijeća.

Ona sjedne na kožnato sjedište i motorkotač odjuri niz drum.Put se granao. Prošavši raskršće, gdje se jedan put odvajao

za selo, motorkotač skrenu u polje.

53

— Ne vozite tuda! — viknu Olga. — Trebalo je da skrenete nadesno!

— Ovaj put je ljepši — odgovori Georgije — ovuda je mnogo prijatnije.

Opet raskršće, zatim projuriše kroz sjenoviti šumarak. Iz stada izletje pas, pa zalaja i pokuša da ih stigne. Zar njih? — Ni blizu! Zujeći kao teška granata projuri teretni kamion. A kad su izašli iz oblaka prašine, opaziše pod brijegom dim, tvorničke dim­njake, kule, staklo i željezo nekog nepoznatog grada.

— To je naša tvornica! — uzviknu Georgije. — A ovdje sam prije tri godine sam dolazio brati gljive i jagode.

Motor odjednom prestane raditi i oni stadoše.— Pričekajte malo! — reče Georgije i siđe. — Desio se mali

kvar.On položi mašinu na travu u hlad, pod brezu; iz taške izva­

di ključ i počne nešto zavrtati i pritezati.— Koju ulogu igrate u vašoj operi? — upita Olga sjedajući na

travu. — Zašto vam je maska tako strašna i surova?— Igram staroga invalida — reče Georgije ne prestajući da ba­

rata oko motorkotača. — To je bivši partizan, koji nije baš sa­svim pri čistoj svijesti. Živi blizu granice, u stalnom je strahu da će nas neprijatelj preduhitriti, prevariti. Star čovjek, ali veoma oprezan, a crvenoarmejci su mladi, smiju se i poslije straže igraju odbojku. Djevojke su im razne . . . Kaćuše!

On nabra obrve i tiho zapjeva:

Za o b la k s e m j e s e c o p e t s a k r i s a d a ;S a m n a n o ć n o j s t r a ž i v e ć t r i n o ć i b d i j e m ;N e s p i , z e m l jo m o ja ! D u š m a n s e p r ik r a d a ,J a s ta r , t e š k o m e n i , s la b d a g a o d b i j e m ...

Georgije ovdje promijeni glas i, oponašajući hor, počne:Mirno, stari. . . mirno samo! . . .

54

— Šta to znači »mirno« — upita Olga, brišući maramicom zaprašene usne.

— Eto — objasni Georgije nastavljajući kuckati ključem po kotaču — spavaj mirno, ludo stara, svi borci i komandiri su već odavno na svojim mjestima. . . Olja, da li vam je vaša sestrica pri­čala o susretu sa mnom?

— Pričala je, i ja sam je izgrdila.— Nije trebalo. To je veoma zanimljivo djevojče. Ja njoj »aa«,

a ona meni »bee«!— Pretrpi čovjek sto puta zbog tog »zanimljivog« djevojčeta

— reče Olga. — Eto, sad se oko nje vrzma jedan deran, nekakav Timur. Pripada družini mangupa Kvakina. Navikao se na našu kuću, ne mogu ga se osloboditi.

— Timur! . . . H m .. . — nakašlja se Georgije zbunjeno. — Zar je on od družine. . . Mislim da nije iz te bande, ne, nije, ni je. . . Ali dobro! ništa se vi ne brinite. Ja ću ga već odbiti od vaše kuće . . . Olja, zašto ne pohađate konzervatorij um? Misli čovjek — bit ću in­ženjer! I ja sam, eto, inženjer, pa šta imam od toga?

— Zar ste vi loš inženjer?— Zašto bih bio loš? — odgovori Georgije, pa se primače Olgi

i počne kuckati po prednjem kotaču. — Ne, nikako, nisam loš in­ženjer, ali vi vrlo lijepo svirate i pjevate.

— Slušajte, Georgije! — počne zbunjeno Olga, odmičući se ustranu. — Ja ne znam kakav ste vi inženjer, ali nekako čudnovato popravljate taj vaš motor.

I, mašući rukama, ona mu pokaza kako kucka ključem čas po rubu, a čas po osovinskim ležajima kotača.

— Nema tu ničeg čudnog! Radim baš onako kako treba. On skoči i udari ključem po ramu kotača. — No, sve je gotovo! Olja, vaš tata je komandant?

— Da.— To je lijepo. I ja sam komandant.

55

— E, tko da vam pohvata konce. Čas ste inženjer, čas ste glu­mac, čas, opet, komandant. Da niste, možda, i avijatičar?

— Nisam — nasmiješi se Georgije. — Avijatičari sipaju bombe odozgo na glave, a mi bijemo sa zemlje, kroz gvožđe i beton, pra­vo u srce.

Pred njima se ponovo ukazaše polja, rječica i šumarci. Evo, najzad, i ljetnikovca.

Na buku motorkotača Ženja istrča sa terase. Videći Georgija ona se zbuni, ali čim on odjuri, ona, gledajući za njim priđe Olgi, zagrli je, pa zavidno reče:

— Ah, što danas izgledaš sretna! . . .

*

Ugovorivši sastanak blizu kuće broj dvadeset četiri dječaci odjuriše na razne strane.

Kod kapele ostade samo Figura. Unutra je vladala mukla ti­šina, pa je Figura bio veoma začuđen i ljutit. Zarobljenici nisu zvali, nisu lupali, niti ičim odgovarali na pozive i pitanja koja im je on postavljao.

Tada se Figura posluži lukavstvom. Otvori vanjska vrata, uđe u kameniti međuprostor i pritaji se, tako da se činilo da tu nema nikog živog.

Prislonivši uho na ključanicu stajao je sve dok se vanjska že­ljezna vrata nisu zalupila takvom treskom kao da je netko po njima udario gredom.

— Ej, tko je tamo? — ljutito upita Figura i poleti k vratima. — Ne igraj se, jer će biti batina!

Nije dobio odgovora. Izvana se začuše neki nepoznati glasovi. Zaškripaše spojnice na kapcima.

56

Netko je razgovarao sa zarobljenicima kroz rešetku na pro­zoru. Iznutra se, zatim, začu smijeh. Od tog smijeha Figuri postane hladno oko srca.

Najzad se vanjska vrata širom otvoriše. Pred Figurom su sta­jali Timur, Simakov i Ladigin.

— Skidaj drugu rezu! — naredi Timur, ne mičući se s mjesta. — Otvaraj, bolje za tebe!

Figura, htio ne htio, skine rezu. Iz crkve izađoše Kolja i Gejka.— Ulazi unutra, na njihovo mjesto! — zapovjedi Timur. —

Ulazi brzo, nevaljanče! — ciknu on, stisnuvši šake. — Nemam se kad s tobom razgovarati!

Za Figurom zatvoriše oboja vrata. Vrata podupriješe teškom kladom a na kračun staviše katanac.

Timur uze komadić papira i plavom olovkom napisa nezgrapnim slovima:

»Kvakine, ne treba da čuvaš stražu. Ja sam ih zaključao, a ključ je kod mene. Doći ću pravo u vrt na ugovoreno mjesto.«

Zatim se svi posakrivaše. Poslije pet minuta pojavi se Kvakin.Pročita cedulju, povuče za lokot, nasmiješi se, pa pođe prema

vratima, a zatvoreni Figura baš u tom trenutku očajno zalupa šaka­ma i nogama po željeznim vratima.

Kvakin se s vrata okrenu i ravnodušno promrsi kroza zube:— Lupaj, Gejka, lupaj! — do mraka ćeš se, dragane, baš do­

bro nalupati!. . .Stvar se dalje ovako razvijala.Predveče Timur i Simakov dotrčaše na tržnicu.Tamo su u neredu bile razbacane tezge sa kvasom, vodom, du­

hanom, povrćem i sladoledom, a negdje na samom kraju tržnice stajala je prazna, trošna baračica, u kojoj su za vrijeme pazarnih dana radili obućari.

Timur i Simakov se zadržaše u baraci kratko vrijeme.

57

U sam sumrak na tavanu šupe stupi u djelovanje alarmni to­čak. Snažni konopci se zategnuše jedan za drugim, prenoseći od­ređene signale tamo gdje treba.

Pristizala su pojačanja. Dječaci su se skupljali. Moglo ih je biti već oko dvadeset, trideset. A kroz rupe na plotovima, tiho i bez buke, provlačili su se sve novi i novi dječaci.

Tanju i Njurku vratiše natrag. Ženja je ostala kod kuće. Nje­zin je zadatak bio da zadržava Olgu i da je ne pušta u vrt.

Na tavanu kraj signalnog točka stajao je Timur.— Ponovi signal na šestoj vezi! — zabrinuto zamoli Simakov,

provukavši glavu kroz prozor. — Ne znam zašto se ne javljaju.Dva mališana su pisala na drvenoj pločici nekakav natpis.

Stiže i odred Ladigina.Najzad se vrati i izvidnica. Kvakinova banda se skupljala na

ledini, blizu kuće broj dvadeset četiri.— Vrijeme je! Neka svi budu spremni! — zapovjedi Timur.On pusti iz ruku točak i uhvati konopac. Iznad stare šupe, pri

čas jačoj, čas slabijoj svjetlosti mjeseca, koji se skrivao za oblake, lagano se podiže i zaleprša četna zastava — znak za borbu.

*;J: $

Duž plota ispred kuće broj dvadeset četiri prikradala se grupa od deset dječaka. Kvakin zastane u sjenci, pa reče:

— Svi smo već na broju, a Figure nikako nema.Netko odgovori:— Ne brini, lukav je on! Sigurno je već unutra. Taj uvijek

upada prvi.'Kvakin samo skine dvije daske, iz kojih su čavli već prije bili

izvađeni i provuče se kroz nastali otvor. Za njim uđoše i ostali. Na rubu pokraj otvora ostane samo stražar Aljoša.

58

Iz kanala na drugoj strani ulice, koji bješe zarastao u koprivu i visoku travu, pomoli se pet glava. Četiri se odmah opet sakriše, a peta — Kolja Kalakoljčikov — ostade viriti, ali ga netko lupnu dlanom po tjemenu i glave nestane. Stražar Aljoša pogleda oko sebe. Sve je bilo tiho, i on provuče glavu kroz otvor na plotu da vidi kako u vrtu napreduje posao.

Iz kanala izroniše tri sjenke. U slijedećem trenutku stražar osjeti kako ga neka sila ščepa za noge i za ruke. Ne stigne ni vik-

♦ nuti, a već se nađe podalje od plota.— Gejka — promrmlja Aljoša podižući glavu — otkuda ti?— Otud! — zašišta Gejka. — Nego slušaj: da nisi pisnuo!

Inače ti neće pomoći ni to, što si se za mene zauzimao.— Dobro, šutjet ću — pristane Aljoša. Pa odjednom, neoče­

kivano, zafućka iz sve snage.Istoga trenutka pade mu na usta širok Gejkin dlan. Nečije ga

ruke zgrabiše za noge i za ramena i odvukoše dalje.U vrtu su čuli zviždanje. Kvakin se okrenu. Zviždanje se više

ne ponovi. Kvakin pažljivo pogleda na sve strane. Sada mu se učini da se u dnu vrta pokrenuše žbunovi.

— Figura! — zovnu Kvakin poluglasno. — Ti li se, budalo, tamo kriješ?

— Miška! Svjetlost! — povika netko. — Domaćin dolazi!Ali to nije bio domaćin.Pozadi, iz gustoga granja, zasja odjednom deset džepnih lampi.

One se ustremiše zasljepljujućom svjetlošću na zbunjene pljačkaše.— Udri, ne uzmiči — ciknu Kvakin, pa izvadi iz džepa jabuku

i baci je u pravcu svjetlosti. — Ćupaj im lampe zajedno s rukama! Razbijaj! To je on . . . Timka! . . .

— Tamo je Timka, a ovdje glavom Simka! — dobaci Simakov iskačući iz grma.

Još desetak dječaka navališe s bokova i s leđa.— Uh. . . — zakuka Kvakin — šta ih je! Na ulicu momci,

spašavaj se!Našavši se u klopci, banda panično navali prema plotu. Dje­

čaci su se sudarali čelima, gurali se i iskakali na ulicu, gdje su pa­dali pravo u ruke Ladiginu i Gejki.

Mjesec se sasvim sakrio za oblake. A kroz mrak se samo čuje:— Pusti!— Ostavi!— Odbij! Ne primici se! Ne diraj!— Tiše! — začu se iz pomrčine Timurov glas. — Ne tucite

zarobljenike! Gdje je Gejka?— Evo me!— Vodi sve na mjesto!— A ako se netko usprotivi?— Hvataj za ruke i za noge, pa ga svečano vuci kao bogo-

rodičinu ikonu.— Tko se to dere? — upita Timur gnjevno. — Majstori ste

da napravite kakvu podlost, a kukavice kada treba odgovarati. Gejka, naređuj pokret!

60

Zarobljenike odvedoše do prazne barake na kraju tržnice, pa jednog po jednog strpaše unutra.

— Mihaila Kvakina ovamo, preda me! — zapovjedi Timur.Dovedoše Kvakina.— Je li gotovo? — upita Timur.— Sve je u redu.I posljednji zarobljenik je već bio u baraci. Na vrata staviše

prijevor, a na prijevor, namakoše težak lokot.— Odlazi! — reče Timur Kvakinu. — Ti ni za koga nisi stra­

šan, već samo smiješan. Možeš ići, nisi mi potreban.Očekujući da će ga batinati, Kvakin je stajao oborene glave.

Baš ništa nije razumijevao.— Odlazi! — ponovi Timur. — Evo, uzmi ovaj ključ i otvori

njime kapelu. Tamo ti sjedi drug Figura.Kvakin se ne maknu.— Pusti mi dečke — zamoli on mrgodno — ili zatvori i mene

s njima zajedno!— Ne može — odbi ga Timur. — Nemaš više ništa, ni ti s

njima, ni oni s tobom.Kvakin lagano pođe glave uvučene u ramena. Za njim se orilo

zviždanje, buka i zapomaganje.— Izmlatit ću te! — viknu Kvakin zlobno, zastajući i okrećući

se licem Timuru. — Čekaj dok budemo nasamo, pokazat ću ti ja već! Jedan na jednoga, pa ću te pretući na mrtvo. — On skoči i izgubi se u mraku.

— Ladigine, ti i tvoja petorka ste slobodni — reče Timur. — Šta imaš sad za zadatak?

— U kući broj dvadeset dva, ulica Velika Vasilkovska, treba prenijeti grede.

— Dobro! Na posao!Uto se sa stanice začu pisak lokomotive — stigao je izletnički

lokal. Iz voza nagmuše putnici. Timur se požuri.

61

— Simakove, šta imate ti i tvoja petorka?— Mala Petrakovska ulica, broj trideset osam. — On se

nasmiješi i doda: — Naš posao, zna se, kao i uvijek: kante, bure, voda. Hip, hop, doviđenja!

— Dobro, radite! A sada, evo već nailaze putnici. Svi ostali kućama i to odmah!

** *

Trgom je odjekivao tresak i lupa. Dolazeći sa stanice putnici su zastajkivali u čudu. Urlanje i lupa se ponovi. Upališe se svjetla u okolnim kućama. Netko upali žarulju na obližnjoj baraci i sakup­ljena gomila spazi tablu na kojoj je pisalo:

»Prolaznici, nemojte ih žaliti!Ovdje su zatvoreni ljudi, koji noću kukavički pljačkaju vrtove

mirnih građana.Ključ od ove barake visi iza ove table i onaj, tko otključa vrata

uhapšenicima, neka prvo dobro pogleda da među njima nema nekog svog ili poznatog.«

*

* *

Već je kasna noć. Mrkli je mrak. Ne vidi se ni crvena zvijezda sa crnim obodom. Ali ona je tu.

Vrt kuće, u kojoj stanuje mala djevojčica.Sa granatog drveta spustiše se konopci. Odmah za njima spuzi

niz hrapavo stablo dječak. Podmetnu pod sebe dasku, sjedne na nju i oproba je li nova ljuljačka dovoljno čvrsta.

Debela grana pomalo škripi, lišće šuška i podrhtava. Lupnuvši krilima, s piskom odletje poplašena ptica. Već je kasno doba noći.

62

Olga odavno spava, spava i Ženja, a spavaju i njezini drugovi: veseli Simakov, šutljivi Ladigin i smiješni Kolja. Hrabri Gejka se bacaka u snu, naravno, bunca.

Sat na tornju otkucava četvrti: »din-dan, din-dan! Opet prođe jedan dan!«

Da, već je kasno.Dječak ustaje, pipa rukama po travi i podiže veliku kitu polj­

skog cvijeća.Cvijeće je nabrala Ženja.Oprezno, da ne probudi i uplaši pospale stanare, on se pope

do ulaza obasjanog mjesečinom i pažljivo položi cvijeće na najviši stepenik. To je bio Timur.

** *

Bilo je blagdansko jutro. U spomen godišnjice pobjede Crvenih pod Hasanom komsomolci ovoga naselja priredili su u parku veliku zabavu i svečanost s koncertom.

Djevojčice još zarana od juriše u šumarke. Olga je žurno do­vršavala glačanje bluze. Sređujući odijelo ona istrese i Ženjinu haljinicu, a iz nje ispadne pisamce.

Olga ga podiže i pročita:»Djevojčice, kod kuće se nikoga ne plaši. Sve je u redu. Od

mene nitko neće ništa doznati. Timur.«— Šta to neće doznati? i zašto »ne boj se«? Kakve to tajne

ima ova lukava, nepovjerljiva djevojčica! A, ne! Ovome treba jed­nom za svagda stati na put. Tata je pri polasku naredio . . . Treba tu preduzeti brze i energične mjere!

Georgije zakuca na prozor:— 01 ja — reče on — pomozite mi! Došla mi je delegacija i

moli, da im nešto otpjevam na priredbi. A danas je takav dan da ih nisam mogao odbiti. Hajde, pratite me na harmonici.

63

— D a. . . Ali što ne uzmete pijanistkinju! — začudi se Olga.— Zašto baš mora biti harmonika?

— 01 ja, ja neću pijanistkinju. Hoću baš s vama! Mi ćemo uspjeti. Da skočim kroz prozor, ako dozvoljavate? Ostavite to gla­čalo i vadite harmoniku. Uostalom, evo, ja sam je već izvadio i sad samo treba da preletite prstima po tipkama, a ja ću pjevati. . .

— Slušajte, Georgije — pobuni se Olga, čisto uvrijeđena. — Nije ipak trebalo da se uvlačite kroz prozor kad već postoje vrata...

U parku bijaše veoma bučno — automobili sa izletnicima pris­tizali su jedan za drugim. Polako su klizili teretnjaci sa pokretnim bifeima: sendvičima, zemičkama, pićem, kobasicama, bombonima i kolačima; nizali su se dugi redovi sladoledara, s kolicima i bez njih. Po livadama se razlijegala muzika iz megafona oko kojih se bijahu smjestili gosti i ovdašnji stanovnici ljetnikovaca s jelom i pićem.

Orkestar je svirao. Na ulazu ljetne pozornice stajao je starac— dežurni vratar i grdio montera, koji je htio pošto-poto ući kroz vrata, zajedno sa svojim ključevima, remenima i željeznim alatom.

— S tim alatom, dragoviću, ne puštam te unutra. Danas je praznik. Idi prije kući, pa se umij i preobući.

— Dobro, čiko, ali ulaz je besplatan, bez karte!— Svejedno — ne može! Ovdje se već pjeva. Ćudo da nisi

ponio sa sobom telegrafski stup! — Ej, ti, građanine, obiđi ti okolo— zaustavi stari još jednoga. — Ovdje ljudi pjevaju. . . Zar ne čuješ muziku? A tebi boca viri iz džepa.

— Ali, dragi čiko — pokuša čovjek mucajući da se opravda— ja moram ući. . . Ja sam tenor!

— Odlazi, tenore, udalji se — nije popuštao starac, pa pokaza na montera. — Kad se baš onaj vani ne buni, što bi se bunio ti, tenor?

Ženja, kojoj dječaci rekoše, da je Olga s harmonikom pošla iza pozornice, nestrpljivo se vrpoljila na klupi.

Najzad na pozornicu stupiše Olga i Georgije.. Ženja se strašno osjećala: sad, sad, počet će se smijati. Ali se nitko nije smijao.

64

Olga i Georgije stajali su na podijumu slobodno, mladi i veseli. Ženja jako zaželje da ih oboje zagrli.

Olga prebaci remen preko ramena.Duboka bora zasiječe Georgijevo čelo. On se poguri, sagne

glavu — to je sada bio starac. Začu se nizak, zvučan glas:

I treća noćca dođe, a sna za mene nema,Ruka mi pušku steže, na srcu s' nemir svio;Kretanja čujem tajna — kroz tminu dušman se sprema,Baš ko pred dvae'st ljeta na straži sam bdio.I opet vidim: puziš, najamna vojsko kleta!AV surov i miran uvijek, ko što je nekad bio,Čeka te starac. Udri! Ko prije dva'est ljeta Spreman je da se bori; tako se mlad borio.

— Ah, što je lijepo! Kako mi je žao ovog hromog starca! Juna­čina je to, junačina. . . — šaputala je Ženja. — Tako, tako, sviraj, Olga, što te samo naš tata ne sluša!

Poslije koncerta Olga i Georgije pođoše drvoredom prijateljski se držeći za ruke.

— Gdje li mi se samo izgubi Ženja — primijeti Olga.— Vidio sam je na klupi — odgovori Georgije — stajala je

i vikala: »Bravo, bravo!« Onda joj priđe... — Georgije malo zapne — priđe joj neki dječak, pa se izgubiše.

— Kakav dječak? — užurba se Olga uzbuđeno. — Georgije, vi ste stariji, recite mi šta da radim s tom djevojčicom? Gledajte samo! Jutros sam našla kod nje ovu ceduljicu.

Georgije pročita pisamce. On se i sam zamisli, pa nabra obrve.— Ono »ne boj se«, znači »ne slušaj«. — Oh, da mi taj mališan

padne šaka, lijepo bih se ja s njim porazgovarala!Olga ponovo sakri pisamce. Neko su vrijeme šutjeli. Ali je

muzika svirala nešto veoma veselo, naokolo su se smijali, i njih dvoje uzevši se ponovo za ruke pođoše drvoredom.

5 Timur i njegova četa 65

Na raskršću se umalo ne sudariše s drugim parom, koji je išao prema njima držeći se isto onako za ruke. To su bili Timur i Ženja.

— Pa to je on! — sjeti se Olga i puna očajanja povuče Geor- gija za ruku. — To je taj mangup.

— Da — zbuni se Georgije — najgore je to što je baš taj Timur glavom — moj veseli sestrić!

— I t i . . . v i . . . ste to znali! — uskipi Olga. — Pa mi ipak ni riječi o tome ne govorite!

Ona odgurnu njegovu ruku, pa potrča drvoredom. Ali više nije bilo ni Timura ni Ženje. Olga skrenu uskim, krivudavim puteljkom i tu nabasa na Timura, koji je stajao s Kvakinom i Figurom.

— Slušaj ti — počne Olga, upiljivši mu se u lice — malo ti je, što upadaš u tuđe vrtove, te ih satireš i ništa ti nije sveto: što si upropastio staricu i ono siromašno djevojče, malo ti je, što i psi bježe od tebe, nego mi i sestru kvariš i huškaš je protiv mene. Oko vrata, istina, nosiš pionirsku maramu, a u stvari si jedan najobičniji mangup!

Timur problijedi.— Niste u pravu — reče on. — Vi ne poznajete stvar.Olga odmahnu rukom i potrča tražiti Ženju.Timur je stajao šuteći.Šutjeli su zaprepašteno i Figura i Kvakin.— No, komesare? — javi se najzad Kvakin. — Što to vidim,

i ti ponekad znaš biti neveseo.— Da, atamane, — odgovori Timur, podižući lagano oči. —

Teško mi je, neraspoložen sam. Volio bih, da ste me uhvatili, pa isprebijali, nego što zbog vas moram slušati ovakve stvari.

— Pa što si šutio? — nasmiješi se Kvakin. — Da si samo rekao: nisam ja, već oni. A mi smo tu stajali, baš pri ruci.

— Dabome! Da si samo rekao, mi bismo ti odmah pokazali — uplete se obradovani Figura.

66

Ne očekujući ovakve podrške, Kvakin šutke odmjeri svoga druga. Timur se lagano udalji, hvatajući se rukom od stabla do stabla.

— Ima ponosa — reče tiho Kvakin. — Samo što ne zaplače, a ipak šuti.

— Daj da ga dohvatimo dva-triput, pa da vidiš što će zaplakati — reče Figura i baci se za Timurom jelovom šišarkom.

— On ima ponosa — reče ponovo Kvakin — a t i . . . ti si običan ološ. — I okrenuvši se udari Figuru šakom usred čela.

Figura se prenerazi, pa zajaukne i stane bježati. Kvakin ga dostigne i još dvaput sunu šakom u leđa.

Najzad stane i popravi kačket, koji mu je bio pao na oči, otrese ga o koljeno, pa pođe sladoledaru, kupi sladoled i, naslo­njen o drvo, dišući teško, počne pohlepno gutati.

Na poljanici kraj streljane Timur naiđe na Simu i Gejku.— Timure — upozori ga Sima — traži te ujak; čini se, da

je nešto ljut.— Da, znam, idem.— Hoćeš li se vratiti ovamo?— Ne znam.— Timo — reče neočekivano Gejka, s nekom iznenadnom njež­

nosti, pa uhvati druga za ruku. — Šta je ovo? Pa nikome nismo ništa zla učinili. A sam znaš, da ispravan čovjek . . .

— Da, znam. . . Ne boji se ničega na svijetu. Pa ipak mu je ponekad teško.

Timur ode.Ženja izađe pred Olgu, koja se vraćala kući noseći harmoniku.— Olja!. . .— Odlazi od mene! — reče Olga i ne gledajući je. — S tobom

više ne razgovaram. Ovoga se časa vraćam u Moskvu, pa se onda slobodno skitaj s kim te volja, ako hoćeš i do zore.

— Ali, Olga. . .

5* 67

— Ja s tobom ne govorim. Prekosutra ćemo u Moskvu, a tamo ćemo sačekati tatu.

— Da, tati ću sve objasniti, ali tebi ne! — dobaci Ženja gnjev­no kroza zube, pa otrča tražiti Timura.

Nađe Gejku i Simakova i upita ih za njega.— Pozvali su ga kući — reče Gejka. — Ujak je na njega nešto

veoma ljut. Izgleda da si ti posrijedi.Ženja bijesno udari nogama o zemlju i stisnuvši šake uzviknu:— Eto, stradaju ljudi tek tako ni za što — pa se, u očajanju

uhvati za brezovo stablo. Pritrčaše joj Njurka i Tanja.— Ženjka! — povika Tanja. — Ta što ti je? Hajde s nama

Ženja! Eno stigao harmonikaš, ples je već počeo, vidiš, sve dje­vojčice plešu.

One je uhvatiše za ruke, dobro je prodrmaše i povukoše u kolo, u kome su se kao cvijeće šarenile haljinice, bluze, pregače svih mogućih boja.

— Ženja, nema smisla plakati! — počne govoriti Njurka, kao uvijek — brzo, kroza zube. — Koliko mene baba tuče, pa ne pla­čem. Hajdemo, djeco, u kolo! Poigrajmo!

— Poigrajmo! — podrugnu se Ženja.Djevojčice se probiše kroz gomilu, pa se uhvatiše i zavrtješe

u veseloj igri.

*

* *

Čim je Timur stigao kući, pozva ga ujak.— Već su mi se popele navrh glave tvoje noćne pustolovine

— reče Georgije. — Dovde su mi tvoji signali, zvonca i konopci! Kakav se to sad slučaj desio s pokrivačem?

— Običan nesporazum.— Lijep, bogami, nesporazum! A onoj djevojčici više da ne

prilaziš: njezina sestra te ne trpi.

68

— Ali, zašto?— Ne znam. Znači da si zaslužio. I kakva ti to pisamca pišeš?

Kakvi su to tajanstveni sastanci pred zoru u vrtu? Olga kaže, da joj kvariš sestru.

— Laže! — uzbudi se Timur. — I to mi je neka komsomolka! Ako joj je nešto nerazumljivo, nejasno, mogla bi me lijepo pozvati i pitati, sve bih joj kazao.

— Dobro. Ali dok se ti s njom još nisi objasnio, ja ti, lično, zabranjujem da se motaš po njihovom vrtu i, uopće, ako budeš i dalje provodio samovolju, poslat ću te natrag majci.

On htjede poći.— Ujko — zadrža ga Timur. — Kad ste vi bili djeca, šta ste

radili? Kako ste se igrali?— Mi? Trčali smo, skakali, penjali se po krovovima, a pone­

kad se, bogme, i potukli. Ali su naše igre bile jednostavne i bez ikakvih tajni.

Da bi kaznila Ženju, Olga uveče krenu u Moskvu, ne rekavši sestri o tome ni riječi.

U Moskvi nije imala nikakva posla. I s toga se, ne svraćajući u stan, uputi jednoj drugarici i kod nje ostane sve do mraka. Tek oko deset sati ona krenu kući.

Otključa vrata, upali svjetlo i najednom se trgne. Između vrata i dovratka bio je zadjeven telegram.

Ona ga otvori i pročita. Telegram bijaše od oca.

*

Tek predvečer, kad su već teretni automobili izlazili iz parka, Ženja i Tanja otrčaše ljetnikovcu. Sad je počinjala utakmica u odbojci i trebalo je da Ženja obuje papuče.

Upravo je vezala vrpce, kad u sobu uđe majka plavokose dje­vojčice. Kćerkica joj je drijemala u naručju.

69

Saznavši, da Olga nije kod kuće, majka se oneraspoloži. — Htjela sam ostaviti kod vas dijete — objasni ona. — Nisam znala, da ti sestra nije kod kuće. . . Noćas mi stiže majka, moram u Moskvu da je dočekam.

— Samo vi ostavite malu — reče Ženja. — Zar baš samo Olga umije čuvati. . . Kao da ja nisam pouzdana! Stavite dijete na moj krevet, a ja ću leći na drugi.

— Ona mirno spava i do jutra se neće buditi — reče radosno majka. — Treba da je samo po koji put obiđeš i malko joj popraviš jastuk pod glavom.

Djevojčicu svukoše i smjestiše u postelju. Mati ode. Ženja razmaknu zavjesu, da bi mogla kroz prozor vidjeti krevet, pa za­lupi vrata na terasi. Ona i Tanja odjuriše igrati odbojku, dogo­voriše se da poslije svake igre obilaze naizmjenično djevojčicu i vide kako spava.

Tek što su otrčale, pojavi se listonoša. Kucao je dugo i, jer se nitko nije javljao, vrati se natrag, pa upita susjeda nije li domaćin otišao u grad.

— Ne, nije — odgovori susjed — baš maločas vidjeh djevojči­cu. — Daj, ja ću primiti telegram.

Susjed se potpisa, stavi telegram u džep, pa sjedne na klupu i zapali lulu. Dugo je čekao Ženju.

Prođe otprilike sat i pol. Kad evo opet listonoše.— Ne znam što je ovo — čudio se on — tolika žurba, kao da

kuća gori! Primi, druže, još jedan telegram.Susjed opet potpisa. Već se bilo sasvim smrklo, kada on uđe

u susjedno dvorište, popne se uza stepenice na terasu i proviri kroz prozor. Mala djevojčica je spavala. Kraj glave joj se skupilo riđe mače. Ni domaćica, znači, nije daleko. Susjed otvori prozorčić i spu­sti oba telegrama. Oni padoše na sam prag prozora, tako da ih je Ženja morala primijetiti, čim se vrati kući.

Ali ih Ženja nije primijetila.

70

Došavši kući, ona pri mjesečini popravi jastučić, koji se izma­kao ispod djetinje glave, gurnu mače dolje, pa se svuče i legne. Dugo je bila budna i razmišljala o tome, kakve se sve stvari ne do­gađaju u životu. Eto, sad ona zaista nije kriva, a nije, izgleda, ni Olga. Pa opet se baš sada prvi put u životu ozbiljno posvađala sa sestrom.

Bilo joj je to veoma žao i nikako nije mogla zaspati. Odjed­nom joj se prohtjedne zemička i slatko. Ženja skoči, priđe ormaru, upali svjetlost i spazi na pragu prozora dva telegrama.

Silno se uplaši. Drhtavim rukama otvori omot, pa počne čitati. Prvi telegram je glasio:

»Stižem danas vozom između ponoći i tri sata izjutra. Čekajte me kod kuće u Moskvi. Tata.«

A drugi:»Dolazi odmah, tata će noćas biti u gradu — Olga.«Ženja zaprepašteno pogleda na sat: petnaest minuta do dva­

naest. U žurbi navuče odijelo, zgrabi sanjivo dijete kao luda i po­juri ka izlazu. Zatim se predomisli i položi dijete opet u krevet. Istrčavši na ulicu poleti kući stare mljekarice. Lupala je u vrata i nogama i rukama sve dok se susjedina glava ne pomoli kroz prozor.

— Šta lupaš? — mrmljala je žena sanjivim glasom. — Što smetaš mirnom svijetu?

— Ne smetam, eto — reće molećivo Ženja — treba mi samo mljekarica tetka Maša. Htjela bih kod nje ostaviti dijete.

— De, dosta brbljanja! — gunđala je susjeda zatvarajući pro­zor. — Domaćica je još jutros otišla na selo, u goste bratu.

Sa željezničke pruge dopirao je pisak lokomotive koja se pri­bližavala. Ženja istrča na ulicu i naletje na sijedog gospodina, doktora.

— Oprostite! — promrmlja ona. — Znate li možda, koji ovo vlak prolazi?

71

Gospodin izvadi sat.— Jedanaest i pedeset pet — reče on. — Znači, posljednji ve­

černji za Moskvu.— Kako posljednji? — prošapta Ženja gutajući suze. — A

kada ide slijedeći?— Slijedeći polazi ujutro u tri i četrdeset. — Šta je to s to­

bom, dijete? — upita sažalno starac pa je uhvati za rame, koje se treslo od plača. — Ti places? Možda ti ja mogu u čemu pomoći?

— Ah, ne! — odgovori Ženja suzdržavajući jecaje, pa se istr- gne i pobjegne. — Sad mi više ne može pomoći nitko, nitko na svijetu!

*

* *

Čim stiže kući, zarine lice u jastuk, ali odmah opet skoči i ljutito pogleda u djevojčicu, koja je spavala. Zatim kao da se neče­ga prisjeti, pa zbaci sa sebe jorgan i gurnu riđe mače s jastuka.

Upali svjetlost na terasi, u kuhinji i, najzad, u sobi. Onda sjed­ne na divan i zaklima glavom. Dugo je tako sjedila, ništa ne mi­sleći, kako se činilo. Slučajno dirnu harmoniku, pa je nesvjesno podignu i počne prstima prebirati po tipkama. Začu se tužna i sve­čana melodija. Ženja naglo prekine sviranje i priđe prozoru. Ra­mena su joj se tresla.

Ne! nije imala snage da potpuno sama podnese svu ovu ne­sreću. Kao u snu zapali svijeću i spotičući se pođe kroz vrt prema šupi. Tu je, na tavanu! Konopci, mapa, vreće, zastavice. Ženja upali fenjer, pa priđe točku za alarm, pronađe potrebnu žicu, zakvači je za kuku i naglo okrenu točak.

* *

72

Timur je spavao, kad ga Rita lako lupnu šapom po ramenu. On to i ne osjeti. Onda Rita uhvati zubima pokrivač i povuče ga na pod.

Timur skoči.— Šta ti je? — upita u nedoumici. — Da se nije štogod desilo?

— pas ga je gledao pravo u oči, mašući repom i mičući njuškom. U tom trenutku Timur začu zvonce.

Zbunjen, pitajući kome bi mogao biti potreban u ovo gluho doba, dečko izađe na terasu i podigne slušalicu.

— Da, Timur na telefonu. Tko zove? A, ti si to, Ženja!Timur je najprije mirno slušao. Ali već mu usne zadrhtaše, po

licu izbiše crvene pjege. On počne disati brzo i isprekidano.— Šta, samo na tri sata? — upita on uzbuđeno. Ženja, pa ti

plačeš? Čujem.. . Ti plačeš? Ne smiješ plakati! Nemoj tako, ne treba . . . Evo me, odmah dolazim!

Objesi slušalicu i dohvati s police vozni red . . .— Da, posljednji vlak je bio u dvadeset tri i pedeset pet. Sli­

jedeći polazi tek u tri i četrdeset. — Timur stoji i grize usne. — Kasno! Zar se tu zbilja ništa više ne može učiniti? Ne, nažalost, kasno je!

Ali crvena zvijezda sja i danju i noću na vratima Ženjine kuće. On ju je lično stavio, svojom rukom. Njezini pravilni, oštri krako­vi bliješte i svjetlucaju pred njegovim očima.

Komandantova kći je u nevolji! Komandantova kći je nesretna, očajna.

Obuče se za tili čas, izletje na ulicu i poslije nekoliko minuta, evo ga pred vilom sijedog doktora. U doktorovoj radnoj sobi još se vidjelo svjetlo. Timur pokuca, vrata se otvoriše.

— Koga tražite? — upita ga doktor hladno, ali vrlo začuđeno.— Vas!— Mene? — zamisli se doktor za trenutak, pa širokim pokre­

tom otvori vrata i reče:— Onda, izvolite ući!

73

Razgovarali su prilično kratko.— Eto, to je sve što mi radimo — završi Timur svoju priču,

sijevajući očima — i upravo zbog toga mi je potreban vaš Kolja.Stari se digne šuteći. Naglo uhvati Timura za podbradak, po­

diže mu glavu, pogleda ga pravo u oči, pa zatim izađe.Ušao je u sobu, u kojoj je spavao Kolja i prodrmao ga za

ramena.— Ustani — reče — zovu te.— Ali, ja ništa ne znam — počne se pravdati uplašeni dečko.

— Istinu vam kažem, djedice, ništa o svemu tome ne znam.— Ustani! — ponovi starac suho. — Traži te drug.

** *

Ženja je sjedila na tavanu, na slami, obuhvativši rukama ko­ljena. Čekala je Timura. Umjesto njega kroz prozor se pomoli raz­barušena glava Kolje Kalakoljčikova.

— Ah, to si ti? — začudi se Ženja. — Šta hoćeš?— Ne znam — odgovori Kolja tiho i uplašeno. — Spavao sam.

On dođe, pa me digne. Ustanem. »Hajde tamo!« Naredio, da te do­vedem do vrata.

— Zašto? .— A otkud ja znam. U glavi mi sve nešto zuji i zavija. . . Ja

ti, Ženja, baš ništa ne razumijem!*

* *

Timur nije ni od koga morao tražiti dozvolu. Ujak je noćivao u Moskvi. Dečko upali fenjer, uzme sjekiru, pozva Ritu i izađe u vrt. Pred zatvorenim vratima šupe on stane. Odmjeri pogledom sjekiru, pa lokot. Da, znao je da tako ne valja raditi, ali nije bilo drugog izlaza. Jedan snažan udarac — lokot otpadne i Timur istje­ra motorkotač iz šupe.

74

— Rita, — reče dečko tužno, pa klekne i poljubi psa u njušku. — Ne ljuti se, Rita! drukčije se, zaista, nije moglo.

Ženja i Kolja stajali su na vratima. U daljini se pojavi neka svjetlost. Ona se brzo približavala, letjela je pravo na njih. Začu se grmljavina motora. Zasjenjeni, oni zažmirile i ustuknuše k plo­tu, ali se svjetlost odjednom ugasi i motor prestane raditi. Pred njima je stajao Timur.

— Kolja — reče on bez pozdravljanja i bez zapitkivanja. — Ti ćeš, ostati čuvati onu malu što spava. Za nju odgovaraš pred cije­lom našom četom. Sjedaj, Ženja. Naprijed, u Moskvu!

Ženja uzviknu, pa zagrli Timura što je jače mogla i poljubi ga.— Sjedni, Ženja, sjedni! — viknu Timur, trudeći se da izgleda

strog. — Drži se čvrsto! No, naprijed po-la-zak!Motor zagrmi, odjeknu truba i uskoro crvena svjetlost nesta­

ne ispred očiju zbunjenog Kolje.Kolja zastane, uzme štap i, držeći ga po sredini kao pušku,

obiđe oko osvijetljene kuće.— Da — gunđao je on, koračajući nekako važno. — Težak li

si, vojnički živote! Nema čovjek mira ni danju ni noću.*

Već je skoro tri sata poslije ponoći. Pukovnik Aleksandrov sjedi za stolom, na kome je već ohlađeni čajnik, zemičke, razre­zana kobasica i sir.

— Morat ću krenuti za pola sata — reče on Olgi. — Žao mi je samo, što nisam vidio Ženjku. 01 ja, ti plačeš?

— Ne znam, zbilja, zašto nije došla. Ona te je tako željno oče­kivala. I onako je već čudna, a sada će sasvim poludjeti.

75

— 01 ja — reče otac dižući se — ne znam, ne mogu naprosto vjerovati, da je Ženjka mogla zapasti u tako loše društvo, i gdje bi se iskvarila i gdje bi joj komandirali. Nemoguće! Nema ona ta­kvu narav.

— No, eto — naljuti se Olga. — To joj ti baš i kaži. Uvrtjela djevojčica u glavu, da ima tvoju narav. A u čemu je, u stvari, ta njezina »narav«? Vere se po krovu. Onomad je kroz dimnjak pusti­la konopac. Ja htjedoh uzeti glačalo, a glačalo poleti uvis. Kad si ti, tata, odlazio, imala je četiri haljine. Dvije su već pravi dronjci. Tre­ća joj otijesnila, a četvrtu joj ja ne dam da nosi. Sašila sam joj i tri nove haljine. Nikako da se smiri! Vječito je puna nekakvih modri­ca i ogrebotina. A kad ti priđe, razvuče usne i širom otvori one plave oči. I svi, naravno, misle, — cvijetak, a ne djevojčica. A ono .. 0-ho-ho! Cvijetak! Dotakneš ga, pa se ožariš. Nemoj, tata, izmišljati, kako ona ima tvoju narav. I kaži joj to, molim te! Inače će ti tri dana plesati po dimnjaku!

— Dobro — pristane otac grleći Olgu — kazat ću. A i pisat ću joj. Ipak, Olja, nemoj s njome i suviše strogo. Reci joj da je volim i da mislim na nju, reci, da ću se skoro vratiti, da zbog mene ne smije plakati, jer je ona komandantova kći.

— Ah, plakat će, ipak — reče Olga, privijajući se uz oca. — I ja sam komandantova kći, pa ću opet plakati.

Otac pogleda na sat, priđe ogledalu; opaše se, pa počne po­pravljati bluzu.

Odjednom udariše vanjska vrata. Razmakne se na njima za­vjesa, i pojavi se Ženja, sva nekako šiljata, ramena uzdignutih kao da se sprema skočiti. Ali mjesto da vikne, da poleti k ocu, ona mu tiho priđe i šutke skrije lice na njegove grudi.

Čelo joj je bilo zamazano blatom, haljina izgužvana. Olga upita uplašeno:

— Ženja, otkud ti? Kako si došla ovamo?

76

Ne okrećući glave Ženja odmahnu rukom, što je trebalo da znači: »Ostavi me, ništa me ne pitaj!«

Otac je uze za ruke, sjedne na divan, posadi je sebi na koljena zagledajući joj se u lice, pa obriše dlanom njezino čelo uprskano blatom.

— Dobro je! Pa ti si pravi junak, Ženja!— Sva si blatnjava, crni ti se lice! Kako si dospjela ovamo!?

— ponovo počne zapitkivati Olga.Ženja pokaza na vrata i Olga spazi Timura.Skidao je kožne kamašne. Sljepoočice mu bijahu umazane žu­

tim mašinskim uljem. Lice mu je bilo znojno i umorno, kao lice radnika, koji je časno izvršio svoj zadatak. Klimanjem glave pozdra­vi se sa svima.

— Tatice — reče Ženja, pa skoči s očevog krila i potrča u su­sret Timuru. — Nemoj nikome vjerovati! Oni ništa ne znaju. Ovo je Timur — moj najbolji drug.

Otac se digne i bez predomišljanja stisnu Timuru ruku. Neki pobjednički smiješak preleti preko Ženjina lica. Promatrala je je­dan trenutak upitno Olgu. A ona, zbunjena, još uvijek u nedoumi­ci, priđe Timuru.

— No . . . Pa, zdravo . . . Uskoro otkuca tri sata.— Tatice — uplaši se

Ženja. — Zar već ustaješ? Pa naš sat ide naprijed.

— Ne Ženja, ide tačno.— Tatice, i tvoj sat žuri.

Ona pritrča telefonu i upita za tačno vrijeme. Kroz slu­šalicu se začu ravnodušan, metalni glas.

— Tri sata i četiri mi­nute.

77

Ženja pogleda na zid pa s uzdahom reče:— Nas sat zaista ide naprijed, ali samo za jednu minutu. Tata,

povedi i nas, pratit ćemo te do stanice.— Ne mogu, Ženja, vjeruj. Neću tamo imati vremena.— Ali zašto? Zar nisi još kupio kartu?— Jesam.— Je li za prvi razred?— Da, za prvi.— Oh, kako bih željela putovati s tobom daleko, daleko. . . u

prvom razredu!

♦* *

Stanica, ali nije nalik na putničku željezničku stanicu, već na teretnu u moskovskom predgrađu, otprilike, na »Sortirovku«. Šine skretnice, vagoni. Ljudi nema. Na kolosijeku stoji oklopni vlak. Otvori se gvozdeni prozorčić, proviri lice mašiniste osvijetljeno pla­menom, pa se odmah opet izgubi.

Na platformi, u kožnatom kaputu, stoji Ženjin otac, pukovnik Aleksandrov. Prilazi mu poručnik, pozdravlja i raportira:

— Druže komandante, sve je spremno. Dozvolite da se krene!— Da! — pukovnik pogleda na sat: tri sata i pedeset tri mi­

nute. — Naređeno je, da se krene u tri sata i pedeset tri minute.Pukovnik Aleksandrov prilazi vagonu i gleda oko sebe. Već

sviće, ali je nebo prekriveno oblacima. On se hvata za šipke, vlažne od rose. Pred njim se otvaraju teška vrata. Zakorači nogom na ste­penicu i, smiješeći se pita sam sebe:

»Za prvi razred?«— Da, za prvi. . .Teška čelična vrata se zalupiše.

78

Ujednačeno, bez potresa i buke, ova oklopna grdosija povećava brzinu. Prolazi jedna lokomotiva. Promiču topovske kupole. Mos­kva ostaje za leđima. Magla. Zvijezde se gase. Sviće.

** *

Vrativši se izjutra s rada i ne našavši kod kuće ni Timura, ni motorkotača, Georgije odluči odmah otpremiti dječaka natrag majci.

Sjedne da napiše pismo, kad primijeti kroz prozor jednog voj­nika kako ide puteljkom. Crvenoarmejac izvadi pismo, pa upita:

— Drug Garajev?— Da.— Georgije Aleksejevič?— Jest.— Potpišite da ste primili.Vojnik izađe. Georgije pogleda pismo, dosjeti še i zazvižda.

Da! To je ono, čemu se odavno nadao.Otvori omotnicu, pa zgužva pismo. Sad nije trebalo da Timura

vrati kući, već da telegramom pozove ovamo u ljetnikovac i nje­govu majku.

Timur uđe u sobu. Georgije, strašno ljut, udari šakom po stolu. Za Timurom uđoše Olga i Ženja.

— Lakše, lakše! — počne Olga. — Nije potrebna ni vika ni lupa. Timur nije kriv. Krivi ste vi, a i ja s vama zajedno.

— Da — umiješa se i Ženja. — Ne vičite na njega. Olga, ne dodiruj sto. Ovaj njihov pištolj puca kao grom.

Georgije pogleda Ženju, zatim revolver i zemljanu pepeljaru s odbijenim drškom. Već je polako shvaćao i dosjecao se, pa upita:

— A, ti si to bila one noći ovdje?— Da, ja. Olja, ispričaj čovjeku sve po redu, a mi idemo očis­

titi motorkotač.

79

Sutradan je Olga sjedila na terasi, kad na vrata uđe jedan oficir. Išao je čvrstim, sigurnim korakom, kao da se vraća svojoj kući. Začuđeno, Olga mu pođe u susret. Pred njom je bio Georgije, u uniformi kapetana tenkovskih odreda.

— Šta je sad? — čudila se Olga. — Da nije opet neka nova uloga u operi?

— Nije — odgovori Georgije. — Svratih samo na čas k vama, da se oprostim. Ne radi se o novoj ulozi, već naprosto o novoj uniformi.

— Je li to ono: — upita Olga, pokazujući u rupice na bluzi, pa malo pocrvenje — »Mi bijemo kroz željezo i beton pravo u srce«?

— Da, ono. — Hajde, 01 ja, otpjevajte mi i odsvirajte nešto u čast odlaska na daleki put.

On sjedne. Olga izvadi harmoniku.

... Avijatičari, piloti! bombe i mitraljezi!Ođletjeste na dalek put;Kad ćete opet doći? — Ne znam da V ćete skoro,Al, vratite se samo;Pa bilo makar kad.Hej, gdje ste da ste nad zemljama tuđim?O, dva zvjezdana krila,Krila strašna i mila,Ja čekam vjerna ko prije Što sam vas čekala...

— Eto — reče ona. — Ali sve je to o avijatičarima, a o tenkis­tima ne znam ni jedne tako lijepe pjesme.

— Ne mari, ali onda potražite za mene bar neku lijepu riječ — zamoli Georgije.

80

Olga se zamisli i, tražeći lijepu riječ, ušuti, pa se pažljivo zagleda u njegove plave oči, koje su tog trenutka gledale bez osmijeha.

** *

U vrtu su bili Ženja, Timur i Tanja.— Slušajte — reče Ženja — Georgije ovoga časa odlazi. Hajde

da skupimo cijelu četu, da ga isprati. Da damo opći alarmni signal broj jedan, a? Uh, što će biti uzbune!

— Ne može — odbije Timur.— Zašto?— Ne treba. Nikoga još nismo tako ispratili.— Dobro, kad ne treba — ne treba — pomiri se Ženja. —

Sjednite vi tu, a ja idem da se napijem vode.Samo što ode, Tanja se nasmija.— Čemu se smiješ? — upita Timur u nedoumici. Tanja se

još jače zasmija.— E, baš je sila ova naša Ženja! Pa kako je samo lukava:

Idem se napiti vode!«— Pažnja! — začu se pobjednički s tavana Ženjin zvonki glas.

— Dajem opći alarmni signal broj jedan.— Jesi li poludjela? — skoči Timur — znaš, da će se na njega

štrcati stotinu ljudi! Što to radiš?!Ali se teški točak već okrenuo, zaškripao. Uzdrhtale, zatresle

se žice: »Triput — prekid, triput — prekid« i, najzad svršetak.Po tavanima šupa, po štalama i kokošinjcima zazvoniše sig-

nalna zvonca i začu se zveket stakla i lima.Štrcaše se sa svih strana dječaci — ako ne baš sto, a ono,

sigurno, pedeset.— Olja — uletje Ženja na terasu. — I mi ćemo ga ispratiti.

Ima nas mnogo. Pogledaj na prozor!

6 Timur i njegova četa 81

— Gle, gle — začudi se Georgije, razmičući zavjesu. — Da, velika vam je četa. Mogla bi na vlak, pa pravo na frontu.

— Ne ide — uzdahnu Ženja, ponavljajući Timurove riječi. — Strogo je naređeno svim starješinama, da svakoga takvog deliju nauče pameti i isprate ga kući. . . A šteta! I ja bih pošla tamo negdje . . . u borbu, u napad. Mitraljezi, borbena linija! . . . Prrrr-va!

— Prrr-va . . . Hm, prvi si ti na svijetu hvalisavac i harambaša! — počne zadirkivati Olga i, prebacujući remen preko ramena, dodade:

— No, kad ga već ispraćamo, ispratimo ga bar s muzikom.

** *

Izađoše na ulicu. Olga je svirala na harmonici. Za njom zvek- nuše boce i odjeknu lim: to naprijed krenu amaterski orkestar. Zaori se i pjesma.

Išli su ulicama punim zelenila i društvo se sve više povećavalo novim pratiocima. U početku ljudi, koji su gledali sa strane, nisu razumjeli o čemu se radi i zbog čega se, upravo, digla tolika buka, lupa i zveka, zašto se ori pjesma. Ali kad saznaše, nasmijaše se, pa netko u sebi, a netko glasno poželje Georgiju sretan put.

Baš kad su stigli na stanični peron, kroz stanicu prođe bez zadržavanja jedan vojnički transport.

U prvim vagonima bili su crvenoarmejci. Dječaci su im mahali rukama i klicali. Zatim naiđoše otvoreni vagoni s kolima, iznad kojih se dizala čitava šuma zelenih ruda. Onda promakoše vagoni s konjima. Konji su mahali glavama, jedući sijeno. I njima dovik- nuše »Hura!« Najzad projuri jedan otvoreni vagon u kom je bilo nešto veliko, četvrtasto, brižljivo pokriveno sivom ceradom. Tu je stajao stražar, njišući se pri vožnji.

Transport zamakne, a zatim stigne putnički vlak. Timur se oprosti s ujakom.

82

Georgiju priđe Olga.— No, do viđenja! — reče ona — možda na duže vrijeme?On odmahnu glavom i stegnu joj ruku.— Ne znam . . . Kako sudbina dosudi.S piskom lokomotive pomiješa se grmljavina orkestra. Vlak

krenu.Olga je stajala zamišljena.U Ženjinim očima sijala je neka velika, i njoj samoj neshvat­

ljiva sreća.Timur bijaše uzbuđen, ali se čuvao da to ne pokaže.— No — reče on nešto promijenjenim glasom. — Sada sam

sasvim sam. — Ali se istoga časa popravi i dodade: — Uostalom,sutra će mi doći mama.

— A ja? povika Ženja. — A oni? — Pokaza na drugove. — A šta je ovo? — reče i dodirnu prstom crvenu zvijezdu.

— Budi miran — reče Olga Timuru, otimljući se od svojihmisli. — Ti si uvijek mislio na ljude i ljudi će ti vratiti istommjerom.

Timur podigne glavu.I, zaista, zar je ovaj jednostavni i mili dječak mogao drukčije

odgovoriti? On pogleda u drugove, pa se nasmiješi i reče:— E to . . . stojim, pa gledam. Svi ste mirni i raspoloženi. Onda

sam i ja miran.

6*

KOMANDANT

SNJEŽNE TVRĐAVE

Iznad čvrste snježne tvrđave s bunkerima, zupčastim zidovi­ma i kulama vije se zastava s petokrakom zvijezdom. Pred otvo­renim ulazom postrojio se garnizon.

Na ulazu se pojavljuje Timur — komandant snježne tvrđave. Zapovjedničkim tonom obraća se Kolji Kalakoljčikovu:

— Od danas će se straža pred tvrđavom smjenjivati svakog sata, i danju i noću.

— Ali. . . ako neke njihovi ne puste od kuće?— Uzet ćemo one koji mogu izaći u svako doba.

*

* *

Šofer Nikolaj Bašmakov stoji kraj vrata u štabu svoje vojne jedinice.

Artiljerijski kapetan Maksimov spušta slušalicu telefona. Usta­je i namješta opasač. Toga časa zvoni telefon i dežurni zadržava kapetana:

— Traže vas, druže kapetane.Kapetan najprije sluša, a zatim govori u telefon:— Vi ste se, dakle, ponovo povukli? Žalosno . . . Druže koman­

dante divizije, vi ste general, a ja samo kapetan. Ali se usuđujem da vam ponovo skrenem pažnju na ono na što sam vas već toliko puta upozoravao: disciplina u vašoj vojsci hramlje na obje noge . . .

U nedoumici, dežurni gleda u kapetana. A kapetan nastavlja:

87

— Vaše jedinice se probijaju kroz snježne namete bez skija, misleći da će razbiti neprijatelja praznom vikom, klicanjem i divljačkim zavijanjem. Onda, vi jurišate na tvrđavu bez plana i pri­preme, golim pesnicama, bodežima i sabljama i, naravno, pro­tivnik vas pobjeđuje svojom savršenijom tehnikom. Generale, veo­ma cijenim vašu ličnu hrabrost i odvažnost, ali za pobjedu u sa- vremenom ratu to je, na žalost, nedovoljno . . . Oprostite što sam bio ovako otvoren . . . Dolazim za jedan sat.

Kapetan spusti slušalicu.*

* *

I Šaša, sin kapetana Maksimova, spusti kod kuće, slušalicu. Pred njim, na stolu zastrtom šarenim stolnjakom, postrojila se četa olovnih vojnika.

Odjeknu oštar zvuk limene trube — Šaša je puhnuo. Odjed­nom se dječak zakašlja i uhvati za grudi. Dadilja mu žurno pruža maramicu.

Gruda snijega udari tupo u mračno prozorsko okno. Dadilja i Sašina sestra Ženja okrenuše se u jedan mah. Šaša baci marami­cu i potrča na prozor. Začu se još jedan udar.

— Što to znači? — ljuti se dadilja — dozvat ću čuvara . . . Šaša, odlazi od prozora!

Otvaraju se vrata. U sobu upada, sav zadihan, mali Vovka. Strašno je razbarušen.

— Oho-ho! Baš smo se tukli lavovski, kao tigrovi. . . Šaša, jes' čuo kad smo klicali »ura«?

Dadilja skače kao oparena.— Vovka, jesi li poludio! Skidaj kaput! Znaš da je Šaša bole­

stan i da ima ognjicu.— Nisi ti ni lav ni tigar, već dugouhi zeko — reći će Ženja

hladno Vovki.

88

— Mačko jedna! Zar ja, koji sam jučer dvaput ranjen, a danas još četiri puta! Znaš li ti da smo se probili pod same zidine tvrđave?

— Nije važno što ste se probili — prekide ga Šaša ljutito — već me zanima zašto ste se povukli?

— Tko, mi se povukli? — poče uzbuđeno protestirati Vovka, ali odmah promijeni ton. — No, zaista smo se povukli. Pošli smo u napad bez skija. Snijeg do pojasa. . . A njihov komandant posta­vio noću žice ispod snijega.

— Žice?— Da, žice. I žica se zakači ža hlače i valjenke* . . . Ali, ne brini

se! Uvući ćemo im se noćas ja i Jurka u samu tvrđavu!— Ti u tvrđavu? — opet će podrugljivo Ženja. — Pričam ti

priču: »bila jednom jedna baba i imala sivoga zeku. . . «— Zar ja zeko? Soko je ovo! Letim! — ciknu Vovka i mahnuvši

rukama, otrča.

• Ruske pustene čizme

89

Dvije grude snijega udariše ponovo u prozorsko okno. Ženja reče Saši:

— Došao nekakav stranac i doveo odred. Podigao utvrđenje na vašem boku. . . A vi napadate i ne možete ga osvojiti ni za pune dvije nedjelje!

Njihova susjeda, studentica Nina, proviruje kroz vrata susjed­ne sobe:

— Šaša, jesi 4i govorio telefonom s tatom?— S tatom? Da, brzo će doći. . . Treba li ti, Nina?— On mi je uvijek potreban. Htjela sam mu pokazati jedan

svoj rad.Nina uđe u sobu, unese sliku i stavi je na stol, prislanjajući

je uza zid. Šaša se zakašlja. Nina se trže:— Odlazi od prozora, čuješ li!Šaša se odmakne, iako nerado. Dadilja je skoro uvrijeđena.— Kad ga ja molim, on ništa, a čim ona reče, odmah se odma­

kne . . . Što sam ti ja? — Dada! A ona — običan tuđin, susjeda.— Ana Jegorovna, recite to i pred Stjepanom — nasmiješi se

Nina dobroćudno.— I reći ću. Za tebe je on kapetan, a za mene dijete koje sam

ja odnjegovala.— I za mene je dijete — prekide je Nina. — Osobito kad na­

pravi ovakav izraz — napući usne i podigne obrve. . . Dado, kome je sličan Stjepan Petrovič?

— Majci — odgovori dadilja, i kao da se malo udobrovolji. — Majka mu bijaše rodom iz Rjazanja, mirna, vrijedna žena. . . A ni otac nije bio loš, vrlo ozbiljan, čvrst, kao svi naši stariji ljudi.

— Onda je na majku, vesele je naravi. I ja sam ti, dado, vrijed­na Rjazanjka, sa sela, znam zapjevati pa i poigrati. . .

— Idi, đavole. . . Navodiš ti vodu na svoj mlin. Svaki koman­dir mora imati ženu a komandirova djeca majku. Tri godine već govorim Stjepanu da se ženi. I ništa! Koga li samo čeka? — Ona

90

se unese Nini u oči, pa reče ironično: — Da, možda, tebe ne čeka?Nina iskosa pokaza očima na djecu, dajući znak da pred nji­

ma o tome ne govore.— Ne treba da mi namiguješ, vidim ja što misliš. A oni — da­

dilja pokaza na djecu — još ništa od toga ne razumiju.Ne dižući očiju s bilježnice, javlja se Ženja:— Sve mi, dado, razumijemo, je li, Šaša?— I ne slušam što pričaš. Ja sam komandant divizije — odgo­

vara Šaša.Uđe kapetan Maksimov. Uputi se sinu, stavlja mu ruku na

čelo i pita:— Je li dolazio liječnik?— Sad će doći — kaže dadilja.Maksimov je nešto veoma uzbuđen. Priđe Nini, pa će tiho:— Nina . . .Ali, primijetivši dadiljino oštro oko, zastade i baci pogled na

sliku. Tu su se vidjeli ljudi raznog doba starosti i raznih narod­nosti. S plodovima i cvijećem u rukama izlaze puteljcima na ši­roki put koji se uspinje na suncem obasjane planinske vrhove.

— Ovo treba da predstavlja »Put u komunizam«? — upita Maksimov.

Nina šutke kimnu glavom, čekajući s napregnutom pažnjom što će on dalje reći.

Maksimov pokaza na sliku:— I ovaj traktor se tamo uputio? Neće stići. Suviše mu je mali

rezervoar za benzin, a vuče veliki teret — šest plugova.Nina planu:— Sto — ne sviđa ti se? Pa naravno, ti bi pred ove ljude radije

postavio izvidnicu. Bokove bi osigurao stražom. A ovamo bi po­stavio artiljerijskog osmatrača . . .

Smiješeći se, Maksimov pokazuje na svoje artiljerijske oznake:

91

— Ne znam, ali moja artiljerija, očigledno, ne shvaća tvoju alegoriju. . . To se bezbrižni ljudi vraćaju s drugarskog sijela, gdje su se gostili. — No videći njeno uzbuđeno lice, poče je prijateljski umirivati:

— Djevojčice, nemoj se ljutiti, ali ovakvi putevi u komunizam ne postoje.

On se zagleda u njeno lice, ali se Nina izmače i, otvarajući ši­rom oči, upita:

— Što, t i . . . ti mi kažeš i da sam djevojčica?— Djevojčica, dabome — reče hladno dadilja, ne dižući očiju

s ručnog rada. — On je komandir, kapetan, bavi se vojničkim stva­rima. On bolje zna kuda koji put vodi. Za to ima planove i karte. A ti stalno: komunizam, pa komunizam! A u glavi ti pust vjetar!

— Dado — prekide je Maksimov.Ženja se diplomatski umiješa:— Tata, uskoro će praznici, pa ćemo fino okititi jelku!— Veoma mi je žao što je neću i ja vidjeti. Kroz sat i po od­

lazim daleko, na novu dužnost.Na Nininom licu ukaza se strah. Dadiljino se lice izdulji. Ženja

se zbuni, a Šaša, gledajući oca ravno u oči, pokaza rukom u kartu na zidu.

— Tata, ti odlaziš s baterijom tam o. . . na front!Gruda snijega udari tupo u prozorsko okno.Dadilja se okrenu i pljesnu rukama:— Što je sad opet? Baš čovjek nema mira na ovom svijetu!Doktor Kalakoljčikov uđe, stresajući sa sebe snijeg, i poče se

ispričavati:— Oprostite, molim vas. U vašem dvorištu bitka ne prestaje

i do vas se može probiti jedino oklopnim vlakom.Dadilja mu pokaza na Šašu:— Eto, baćuška, ima temperaturu!— A zar postoji netko tko je nema?

92

— On imà temperaturu od sto stupnjeva — reče Zenja.— Vode rat, baćuška — objašnjava dadilja — skaču po sni­

jegu. I, naravno, navukao negdje prehladu.— Da li je navukao on nju ili ona njega, to ćemo tek vidjeti.Doktor priđe Saši koji je namršten stajao kraj svojih olovnih

vojnika.— Što je to s tobom, mladiću?Šaša pokaza na vojnike:— Vojska.— Da, ali ti si bolestan.— Ja sam komandant divizije.— Vi ste, dakle, general — reče doktor, pipajući mu puis. —

General mora leći u postelju. General ima visoku temperaturu.On uvede Šašu u njegovu sobu. Za njima uđe i dadilja. Maksi­

mov tada ponovo priđe Nini:— Da se nisi uvrijedila?— Ti odlaziš? Zašto se smiješ?— Zato da ti ne bi plakala.— Ne, neću . . . Navikla sam već . . .Netko kuca na vrata i pojavljuje se dječak u kaputu, opasan

kaišem. Uđe sav bijel od snijega, pristojno i dostojanstveno po­zdravi kapetana Maksimova vojničkim pozdravom i reče:

— Zovem se Timur. Komandant sam snježne tvrđave. Opro­stite, molim vas, ako je neka naša granata slučajno zalutala na vaš neutralni teritorij.

On pokaza na prozor.Poznavši njegov glas Šaša izađe u bijeloj košulji, razdrljen i

stade, pridržavajući se za vrata. Lice mu je blijedo, izraz gord.— Vaša vojska se danas povukla na cijelom frontu — reče

Timur Saši. — Ali, ti si bolestan. Tvoj zamjenik Jurka ne umije komandirati. Stoga sam ti došao ponuditi primirje.

93

Zatvorenih očiju i stisnutih usana Šaša odmahnu glavom. Ženja posmatra Timura s divljenjem. Timur lagano sleže ramenima.

— Kako hoćeš. Samo, tvrđavu nećete zauzeti. Da biste se mo­gli boriti, trebalo bi da imate skije, kuke, konopce i ljestve. Ti si mi neprijatelj, ali ja ti ovo govorim kao drugu.

Otvarajući oči, Šaša reče s mržnjom:— Odlazi, odlazi! A tvoju tvrđavu ćemo ipak osvojiti!— Prije će izgorjeti od sunca, prije će se rastopiti od kiše i

srušiti od vjetra nego što će pasti u vaše ruke! — uzbuđeno odgo­vori Timur, pa se okrenu i izađe.

Ženja istrča za njim.— Mladi komandante! — povika za Timurom doktor. — Ja no­

sim Crveni križ i molim da mi se kroz vašu borbenu zonu osigura slobodan prolaz.

Otvarajući Timuru vrata na hodniku, Ženja upita:— Ti i moj brat ste neprijatelji?— Da. I ti se na mene zbog toga ljutiš?— Ma n e . . . — uzdahnu Ženja. — Što me se tiče, to su vaše

vojničke stvari.Ženja zatvori vrata pa se vrati u trpezariju gdje su doktor i

kapetan Maksimov razgovarali o Saši.— Vaš sin, po svoj prilici, ima upalu pluća — reče doktor. —

Morat će, znači, ležati. Hrana — laka. Piće nakiselo. Izvolite recept. Treba što prije nabaviti lijekove.

Dadilja gurnu recept Nini u ruku.— Skokni, Nina. Ja moram spremati kapetana za put.Nina zbunjeno gleda u dadilju.— Ali, dado, može se i telefonirati — umiješa se Ženja razbo­

rito. — Možemo poslati i pazikuću. . . Stići će auto pa se oni neće moći ni oprostiti.

— Ima vremena. S jednog tramvaja na drugi i već je tamo — mirno odgovori dadilja.

94

Nina uzbuđeno gleda Maksimova u oči. On pogleda na sat i šutke kimnu glavom.

— Nina, nemoj ići — javi se Šaša iz svoje sobe. — Ja ću po- čekati. Mene ništa ne boli.

Nina ulazi u Sašinu sobu, naginje se nad njega i ljubi ga u čelo:

— Hvala ti, komandante. Samo spavaj mirno. Sve će biti dobro.Nina je otišla. Dadilja slaže odjeću u kovčeg. Maksimov sjedi

na stolici pored Sašinog kreveta. Uz njega se smjestila i Ženja.Kraj Sašinog uzglavlja stoji stolić, a na njemu cvijeće, kutija,

čaša i olovni vojnici.Netko kucnu na vrata. Ulazi šofer Kolja i pruža Maksimovu

pismo:— Druže kapetane, auto je spreman. . . Zdravo, Šaša!Maksimov otvara pismo i kaže šoferu:— Došli ste cijeli sat ranije. — Čita naređenje. — Da. Sve je

jasno. Vrijeme je, djeco, da se ide! Dado, reci Nini da sam je čekao. . . I nemoj se ljutiti na nju. Poljubi je mjesto mene.

Šaša se pridiže u postelji.— Tata, piši mi češće. . . A ti, Kolja, ako on ne bude imao

vremena, također p iši. . . — Dečko se okrenu, uze sa stola olovnog vojnika i pruži ga šoferu: — Uzmi ovo od mene za uspomenu.

Kolja oprezno prilazi i izdaleka mu pruža ruku:— Hoću, Šaša, pisat ću često. A vojnik će se vratiti kući s me­

daljom.Šofer stavlja vojnika u džep.— Čuješ ti, usijana glavo, nemoj mi se utrkivati za medalju

kad voziš kapetana — doviknu dadilja strogo. — Ako primijetiš da se negdje ne može i da je opasno, ti malo počekaj i zaobiđi s kapetanom.

— Razumijem! — salutira Kolja.

95

Šaša daje ocu znak rukom i nešto mu šapne na uho. Otac se zamisli, nekako čudno kimnu glavom, pa izvuče iz kožne torbice papir i poče brzo pisati. Dadilja se uozbilji. Maksimov savije pi­samce i pruži ga Saši. Šaša dohvati kutiju, stavi u nju pisamce, pa je ponovo vrati na stol. Zatim se malko zamisli i pored kutije po­stavi dva olovna stražara.

Maksimov uze sina za ruku i poljubi ga:— Druže generale, želim vam sreće, zdravlja i uspjeha u bor­

b i . . . Poželite i vi meni isto . . .

* *

Kada se Nina vratila iz apoteke, nije više zatekla kapetana Maksimova. U opustjeloj trpezariji vladao je nered. Ne gledajući u dadilju, Nina tiho upita:

— Ana Jegorovna, da li je Stjepan, pri polasku nešto kazao?Nije ništa poručio?

— On? — tobože se prisjeća dadilja. — Baš ništa. Ah, d a ... Zamolio te da vratiš knjige u pukovsku biblioteku.

— Dobro — reče Nina spustivši glavu pa se vrati i drhtavim glasom upita: — Recite, zašto me vi ne volite?

— Sve vas ja volim — odgovori dadilja suho. — Samo, znaš, u njega su već povelika djeca, i njima je potrebna ozbiljna majka, a ne djevojčica kao što si ti.

* *

Duž snježne tvrđave odmjereno koračaju stražari.S drvenim puškama, malo pognuti, oni idu jedan drugome u

susret. Kod vatre zastaju. Sat izbija četvrti.Prvi stražar osluškuje:

96

— Već je trebalo da stigne smjena.— Smjena neće doći — odgovara drugi stražar, grij ući nad

vatrom ruke. — Nikoga više neće pustiti od kuće.— Pustit će, sad je drugo vrijeme.Stražari nastavljaju obilaženje. Koračajući jedan za drugim

uskom putanjicom dolazi smjena. Glomazne valjenke u kaljačama odmiču po škripavom snijegu ravnomjerno i lagano, sve korak po korak.

Straža se smjenjuje.— Je li sve mirno? — pita treći stražar.— Protrčalo je pseto. Poletjela vrana. Njihovi ljudi spavaju

i nema razloga da se stražari — odgovara drugi.— Red prije svega! — kaže prvi stražar. — Komandant je pra­

va junačina. Zna taj što treba raditi.— Lako je komandantu, on spava pod toplim pokrivačem —

gunđa treći.— Komandant obilazi straže — javi se Timur iz žbuna i, pri­

mijeti zbunjeno lice trećega stražara, priđe i stisnu mu ruku:— Nisi prevario, Griša, došao si. — On se podiže. — Drži se

propisno! Ne opuštaj ramena! Stoj slobodno i gledaj ravno!Iz otvora na kamenom zidu pojavljuju se začuđena lica Vovke

i Jurke:— Pa on je poludio! Po takvom mrazu. . . B rrrr . . . — skupi

se Vovka. — Eno, mačka uginula od hladnoće, a kod njih se ipak smjenjuje straža. . . Moram ići kući. Za oca ni po jada, ali baka mi je nekakva goropadna, pa bi se moglo desiti i da dobijem koju...

— Evo ide izvidnica. . . — potišteno prošaputa Jurka. Uh, da mi je podmetnuti bombu pod ovu tvrđavu!

— Bombu?! — Vovka se obazire, primijeti na snijegu podera­nu valjenku i podiže je.

— Zabavi tamo stražu, pa samo gledaj! Sad ću im ja baciti bombu.

7 Timur i njegova £eta 97

Vovka i Jurka prikradaju se pod same zidine tvrđave.— Stoj! Tko ide? — viknu treći stražar. Dojuri i četvrti. Obo­

jica se napregnuto zagledaju u mrak. Istoga časa poderana valjen- ka, bačena odnekud, preletje preko bedema i pade unutra na snijeg.

Stražari je i ne primjećuju i nastavljaju odmjerenim korakom svoju šetnju duž zida.

*

* *

Šaša se nemirno prevrće u snu i bunca. Ima veliku ognjicu. Temperatura se penje sve više i više.

Na zidu iznad Sašinog kreveta visi drveno oružje. Na stolu, pored uzglavlja, nalazi se vaza sa cvijećem i jedna kutija, a kraj nje na straži dva olovna vojnika. Malo podalje, na kraju stola, po­strojen je cijeli odred.

Šaša otvara oči, užarene od vatre i gleda u svoje vojnike. Na­jednom oba stražara silaze sa svojih postolja i, dignuvši kundake pušaka, koračaju čvrsto, odmjereno jedan drugom u susret duž opasne zone. Šaša se smiješi. Ali gle, na licu mu se pojavio izraz nemira. Olovni vojnici se vraćaju brzim koracima, uzimaju puške na gotovs, prislanjajući kundake uz ramena. Zatim se izmiču na- traške. Dim od pucnjeva diže se u oblačcima koji imaju smiješne oblike. Stražari vade iza pojasa bombe i bacaju ih. Nečujno buknu plamen i podigoše se oblaci dima.

A kada se mliječni dim raziđe, iznad oborenih vojnika pruži se nečija ruka, otvori kutiju i uze pisamce. Pa to je dadilja! Ona brzo stavi pisamce u džep i okrenu se. Na vratima stoji Nina i tihim glasom govori:

— Idite vi, Ana Jegorovna, ja ću malo posjediti. . . Ionako mi se još ne spava.

98

Dadilja popravi Saši jastuk pa izađe i, pritvorivši za sobom vrata, žurno razvija pisamce. Na licu joj se ogleda nedoumica. Pred njom je čisti bijeli papir bez jednog jedinog slova.

Nina uze sa stola termometar, odmahnu glavom, podiže pre- vmutu bočicu pa sjede na kraj kreveta. Podignuvši stisnutu Sašinu ruku primijeti u njoj pisamce pa mu razmače prste, uze papir i poče čitati: »Mila Nina, čuvaj djecu. Porasti malo i ti. Ostaj mi zdravo! Ja ću se vratiti i sve će biti dobro. Stjepan.«

Ninino lice gori od uzbuđenja, po njemu se razlijeva osmijeh. Ona stavi pisamce u kutiju i ponovo namjesti pored nje dva olovna stražara.

Olovni vojnici opet stoje na straži.

*

* *

Kraj zidova snježne tvrđave stražari osluškuju otkucavan je sata sa kule.

— Već je trebalo da stigne smjena — reći će jedan stražar.— Smjena neće doći. Ne puštaju ih od kuće — odgovori drugi.— Pustit će, sad je drugo vrijeme.Istoga trenutka oba stražara se okreću nalijevo-krug i čuju

odmjereni bat teških koraka po škripavom snijegu. Dolazi Kolja Kalakoljčikov i s njim jedan dječak umotan od glave do pete.

Straža se smjenjuje ispred otvorenog ulaza. Odjednom Kala­koljčikov uletje u tvrđavu, diže poderanu valjenku i, zamuckujući od uzbuđenja, poče vikati u lice zbunjenim stražarima:

— U što ste dosad zijali? Ne primam stražu. O svemu ću izvi­jestiti komandanta.

*

* *

7* 99

Snježna šumska poljana sva je izrovana. Uzdiže se samo ne­kakav polurazrušen bunker, sagrađen od armiranog betona. Malo podalje leži prevrnut top.

Jedan skijaš presiječe poljanu pa zamače u šumu. Oko njega se diže crno drveće i veliko šiljasto kamenje. Svuda naokolo grobna tišina.

Skijaš juri. Ogrtač mu zape o suhu granu, on zastade da gaskine.

Odozgo se začu nekakav kreštav glas:— Gledaj pred noge da se ne bi zakvačio o telefonske žice!Skijaš podiže glavu i opazi na drvetu artiljerijskog osmatra-

ča. Lice mu je grubo, nos orlovski. O vratu mu visi dogled, a u ru­kama drži telefonsku slušalicu.

— Ej, gavrane! Je li kapetan Maksimov u vašoj bateriji? — upita skijaš.

Osmatrač oštro, kao krilom, odmahnu rukom, pokazujući mu pravac, pa prinese dogled očima.

*

* *

Za drvenim stolom kraj peći u polurazrušenoj neprijateljskoj zemunici sjede dva crvenoarmejca i šofer Bašmakov i piju čaj. Te­lefonista prima izvještaj, bilježi ga i ponavlja u jednakim razma­cima vremena:

— Dalje, dalje . . .Šofer Kolja izvadi iz džepa papir, šibice, duhan i olovnog voj­

nika. On stavi vojnika na stol i, savijajući cigaretu, poče:— Rat je teška rabota. Žena daleko, a naokolo šinjeli i zvižde

šrapneli. Hajde, vojnici, da zapalimo po jednu.Crvenoarmejac Baškir srče čaj i smješka se:— Toliki čovjek, a igra se dječjom igračkom.. . Zbilja, za

smijeh.

100

— A ti se smij — odgovori Kolja. — Ovo je vojnik čarobne vojske. Ne razumiješ? Kako vi ono kažete? Čarobnjak, a?

— Da ne bude protuha, lopuža? Je Y tako?— Eh, baš si pogodio. . . Ovoga vojnika mi je poklonio jedan

general. Njegov ti je vojnik učen: umije i govoriti. Hajde, vojnice, reci zašto Abdul Murtazin pije čaj bez šećera?

Kolja pušta gust kolut dima iza koga mu se lice skoro ne vidi i tankim glasićem sam odgovara:

— Na straži je ogladnio pa ga zorom već pojeo.Drugi crvenoarmejac da pukne od smijeha. Telefonista prijeti

pesnicom.— Zna on još i druge stvari — reče ponosno Kolja i ponovo

se nadnese nad olovnog vojnika. — Jedan, dva, tri, čet'ri, pet! — on puhnu i gustim kolutima dima obavi olovnog vojnika, pa na­stavi, okrećući se Baškiru: — Šećer možeš sad uzet'!

Dim se raziđe. Pored Baškirovog lončića od aluminija stoji komad šećera.

Baškir se dobroćudno smiješi.Razmače se hasura, koja je stajala mjesto slomljenih vrata,

i uđe kapetan Maksimov obavijen oblačcima pare. Svi poustajaše.Hasura se ponovo razmače, ulazi skijaš. Ogrtač je prebacio

preko ruke . . . Pruža pismo i raportira:— Druže kapetane, kurir štaba bataljona Jegerov stoji vam

na usluzi.Maksimov preleti očima preko papira.— Zašto ste bez ogrtača za kamuflažu?— Zapeo sam pa se poderao. Sad ću ga okrpiti. Druže kape­

tane, imate od žene telegram. Otvoren je zato što ga je druga ba­terija, mijenjajući položaj, predala telefonski trećoj bateriji.

Skijaš preda telegram i odmače se da ogrije ruke iznad peći.— Meni telegram od žene? — začuđeno upita Maksimov, zatim

pročita, nasmiješi se i pokazuje telegram Kolji.

101

Kolja čita: »Šaša se oporavlja i ponovo sprema za juriš na tvrđavu. Mi kitimo za ranjenike jelku. Ljubimo te svi. Žena Nina.«

Pokazujući olovkom na potpis kapetan tiho govori:— Ženja i Nina.On brzo piše nešto na telegramu. Lice mu dobij a nekakav lu­

kav izraz.Crvenoarmejac Baškir se smješka pa će reći pomalo hvalisavo:— I ja ti imam ženu u Ufi koja mi piše isto tako smiješna

pisma.— Lažeš, brate! — upade drugi vojnik. — Otkud tebi žena! . . .— Ama, imam mladu u Sterlitamaku, ime joj je Lola — ne

uvrijedivši se, zamišljeno odgovara Baškir. — A piše mi isto tako smiješno.

Maksimov stavi telegram u omotnicu i pruži ga Kolji:— Nemojte zaboraviti da ga još danas pošaljete.Pošto je završio prijem, telefonista šutke pruži kapetanu ispi­

sani list pa priđe bliže peći, poče grijati ruke i smiješeći se upitakurira:

— A imaš li ti Lolu?— Da vam pravo kažem, braćo, Lolu, istina, još nemam —

odgovori skijaš — ali će biti poslije rata.— Ti ćeš poginuti, jer ideš bez ogrtača za kamufliranje, —

strogo primijeti telefonista.Skijaš sjeda, prostire ogrtač, uzima iglu i govori ozbiljnim to­

nom:— Poginut ću, veliš? U tom slučaju neće biti ni Lole . . .Pročitavši izvještaj, kapetan Maksimov naređuje šoferu:— Spremite auto, idemo u štab jedinice.— Razumijem, druže kapetane!— Druže — upitat će kapetan Maksimov skijaša — da li je

put na ivici šume, pored jezera, pod vatrom?— Kad sam ja projurio, bilo je sve mirno, druže kapetane. Ali

što sam ja? — Sjenka, strijela, zec . . .

102

— Zec? — nasmija se telefonista. Od takvih zečeva i vuci bi pobjegli na drvo!

Kroz šumu se probijaju dva finska patrolna skijaša. Čim su čuli zujanje, naćuliše uši i uputiše se prema putu kojim je išao au­tomobil s kapetanom Maksimovom i šoferom Koljom.

Maksimov šuteći gleda naprijed. Kolja govori, ali se pri tom ne okreće kapetanu, već gleda ravno niz put.

— Dozvolite, druže kapetane, da vas upitam zbog čega vam se nije svidjela Ninina slika. Meni se veoma dopala. Idu ljudi i nose cvijeće. Dječica uzjahala štapiće i skakuću po onom lijepom putu. Sve je veselo . . . — Kolja okreće volan, auto poskakuje.

— I ovo mi je neki put! Prava vratolomija — govori šofer mi­jenjajući ton i iskosa gleda u zabrinuto lice Maksimova. — Druže komandire, vi kao da ste nešto htjeli kazati? . . .

— Strašno je mračan ovaj predio.Naokolo je zbilja bilo mračno: tamna šuma, pougljenjeni ko­

stur neke zapaljene kuće, razriveno stijenje, po koje rascijepljeno drvo i neke strašne fantastične prilike koje izviruju iz snijega.

— Da, onaj put na slici je lijep — zamišljeno kaže Maksimov. — Samo je suviše ravan, gladak, bez prepreka i borbe. . .

— Kako bez borbe?! — uzviknu Kolja, mijenjajući se naglo u licu pa povuče za kočnicu i zgrabi mašinku.

Najednom prasak i dim.Kolja leži u snijegu i, prije no što će povući za obarač, dovi­

kuje:— Kako bez borbe? Sada više nema puteva bez borbe.Finci jure na skijama. Kapetan Maksimov puca. I Kolja istrese

pola šaržera. Odjednom se u zraku pojaviše dva aviona s petokra­kim zvijezdama na krilima. Osmatrač pažljivo izviđa zemlju. Avion naglo pravi zaokret: primijetio je kako dolje, na putu, jedan skija­ški odred opkoljava maleni auto. Avioni naglo pikiraju.

103

Jedan Finac baca ručne bombe. Pogođen, Kolja pada na leđa. Maksimov dohvati mašinku i otvara vatru na Fince, zatim, videći da je šaržer već prazan, puca iz revolvera.

Sve više raste grmljavina motora. Leteći nisko nad putom, avi­oni odozgo biju Fince. Maksimov vuče Kolju za ramena. Kolja je nepomičan. Kapetan kleči i, vadeći zavoj iz torbice probijene meci­ma povezuje Koljinu glavu. Pošto ga je previo, ustaje, skida šinjel s ubijenog Finca, zatim skida još dva šinjela i umotava Kolju. Onda namješta skije i, pogledavši u kompas, odlazi.

Avioni su odletjeli svojim putom, na putu su ostali ubijeni Finci i oštećeni auto. Nedaleko od ceste ležao je Kolja, sav umotan u šinjele.

Kapetan Maksimov juri na skijama nizbrdicom kroz šumu. Odjednom se spotače i iz sve snage poleti u snijeg. Pad je bio že­stok. Jedna se skija prelomila napola. Maksimov stoji u snijegu do pojasa i posmatra slomljenu skiju. Baci je, nasloni se na drvo i po­če jesti snijeg.

*

* *

Kloparajući putem nastupaju oklopna kola — prava tvrđava s topovskom kupolom. Dolaze još troja. Na svima su crvene zvijez­de. Vođa prvih kola gleda kroz uzani otvor puškamice i vidi kako na pustom putu pored ubijenih Finaca, leže, upola zavijani snije­gom, ostaci automobila kapetana Maksimova. Oklopna kola se za­ustavljaju i iz njih iskaču crvenoarmejci.

Kolja začu nekakvo zujanje. Pridiže se, otvori oči i pogleda oko sebe. Kraj njega, na snijegu, leži rukavica kapetana Maksimova.

*

* *

104

Razliježe se snažan zvuk zvonca — početak velikog odmora. U školi, kao obično, jurnjava. Dvije djevojčice, Kaca i Ženja Aleksan­drova, nešto šapuću u uglu.

Odjednom Ženja Maksimova ščepa malog Vovku za ruku i po­če ga drmusati:

— Zašto si jutros opet upadao u kaputu kod Šaše? On je bo­lestan i kod njega se ne može tako. . . Znam, jer sam i sama bolni­čarka — reče i pokaza značku.

— Da. . . ali se radilo o hitnoj stvari. Bilo je veoma važno! Neophodno i neodložno, razumiješ!

— Hitno, neodložno, važno, neophodno! — podrugljivo, nadu- šak izgovori Ženja. — Baš ću zamoliti Juru ili Peču da te »neodlož­no« izlemaju.

Primijetivši da ostale djevojčice šapuću, ali ne vjerujući svo­jim očima, zaprepaštena Ženja polako ispusti Vovkinu ruku, a on samo strugnu. Ali ga istoga časa za ruku zgrabi Timur:

— Ravno stoj! Ne miči se i gledaj mi pravo u oči — reče Ti­mur hladno.

— Eto, gledam — odgovori plašljivo Vovka.— I što tamo vidiš?— Ništa . . . Modricu i ogrebotinu.— Ne gledaš dobro, pogledaj dublje, u samo oko.— Pa . . . vidim i krugove . . . Zjenice, rupice . . .— A ne vidiš gnjev u mojim očima? Tko je prosuo kantu pe­

pela i tko je jučer bacio u zidine naše tvrđave onaj dronjak i smrz­nutu mačku? Što šutiš? — on dobi želju da udari Vovku, ali se pre­domisli i samo se nasmije. — Gubi se, ovo je neutralni teritorij, ali se dobro čuvaj da mi ne padneš šaka na bojnome polju!

Timur pusti Vovkinu ruku. Vovka pokuša pobjeći, ali sad pade u Jurine šake.

— Stoj! O čemu si to šaputao s Timurom Garajevim? — pita ga Jura. — A-ha, izdaja! Namjeravaš napustiti svoje i preći njemu tuđinu?

105

— Ne, ne misli se on predati tuđinu, već je veliki hvalisavac i dosađuje bolesnom Saši — s prezrenjem kaže Ženja Maksimova. — Jurka, jesmo li odlučili? Kitimo jelku za ranjenike.

Jurka se okreće Vovki:— Pazi, o svemu ovome ni riječi!— Neću, braćo, nikome ni slovca. . . Nijem sam kao stijena,

šutljiv kao grob.Ženja Maksimova pritrči Kaći i povuče je za ruku.— A s kim si ono čitavog odmora ćeretala?— Sa Ženjom Aleksandrovom, djevojčicom iz šestoga »b«. Pri­

čala mi je kakav kostim šije za svečanost.— Poznajem ja tu Aleksandrovu. Stajala sam i davala ti zna­

kove i licem i očima, a ti n išta. . . A kakva je njezina haljina? Je li od tkanine ili od papira?

— Molila me da nikome ne govorim . . . Nego, ona kaže da si se nešto umislila i da si preko reda, baš ispred nje, gurnula svoj kaput u svlačionicu.

Ženja se za trenutak ukoči od zaprepaštenja, pa onda pljesnu rukama i reče zadihano:

— Ja se umislila? Zar ja preko reda? Najveća laž na svijetu!Istoga časa zazvoni zvonce i Ženja poče svojim običnim glasom:— Kaća, vjeruj mi, nisam se nikada i nigdje gurala preko reda!Ona pogleda i zaprepasti se: Ženja Aleksandrova prilazi Timu­

ru i uzima ga za ruku. Oboje se nečemu smiju.— Vidi, vidi, princeza tvrđavskog garnizona — reče Ženja

praveći grimase. — Čim Šaša ozdravi, osvojit će tvrđavu, a njih će sve izlemati.

— Ta što je tebi! Kakva princeza? Ona je kćer komandanta oklopnih jedinica . . .

— A ja sam kćer artiljerijskog kapetana i ja sam se prije sje­tila da ranjenicima treba okititi jelku.

106

— No, zbilja si se umislila! Priznaj, Ženjka, ipak si ti malčice, ma eto, bar ovolicno umišljena.

*

* *

U sobi za odmor u odjeljenju za oporavljanje ranjenika divi­zijske bolnice sjedi za stolom šofer Nikola Bašmakov u ogrtaču sa zavojem na glavi. Pred njim je zgužvani papir. Na stolu stoji olovni vojnik. Kolja nešto crta na čistom listu. Ne obraćajući se naročito ni ranjeniku s knjigom koji sjedi baš prema njemu, a ni olovnom vojniku, on počinje:

— Čim zatvorim oči, vidim divnu sliku. Topao kraj, svuda svjetlost. . . Idu ljudi, idu djeca, idu lijepe djevojke. Pjevaju i nose cvijeće. Tamo ima limunova i raznog voća. Sve je veselo! A što je put pred njima! . . . — on zatvori oči. — Put leti pred očima kao kugla po stolu od bilijara. — Kolja promatra papir na kojem je prilično vjerno nacrtao po sjećanju Nininu sliku. — I, evo, čim mi izađe pred oči ova divna slika, odmah vidim i onaj drugi put, razbijeni automobil »Emka«, dim i prazne šaržere. A na snijegu leži rukavica moga kapetana koji me je dobro umotao šinjelima da ne bih ja, Bašmakov, umro, već da živim na opće dobro kao i za svoje lično dobro.

Jedan ranjenik začuđeno odvoji oči od knjige i prenese ih na Kolju koji nastavlja, obraćajući se sad samo olovnom vojniku:

— Čudno! Što me se tiče ona slika? Običan karton i boje. . . Zvuk neke daleke muzike. . . Olovni vojnice, to je nešto toliko na­lik na tebe, obično olovo. . . Zbog čega me, dok tako sjedim i gle­dam u tebe, zaboli srce za ljudima?

— Zbog toga što od ranoga jutra sjediš nad tim papirom — umiješa se ranjenik s knjigom. — Sad ću pozvati sestru da ti oduzme pero i tintu.

Kolja iznova počinje žurno pisati.

107

Dva ranjenika igraju šah; jedan sjedi u naslonjaču, svira na mandolini i tiho pjevuši:

K a d d o đ e p i s m o , s v e s a z n a t ć e ,

N i z o b r a z s l e t j e t ć e s u z a

I g o r k o z a p l a k a t ć e ,

O n a p r e k r a s n a o k a d v a . . .

Kolja ostavlja pismo i kaže ranjeniku:— Prošlo je samo četiri dana a meni se čini pune četiri godine.On se zamisli, zatim opet poče govoriti nekako neodređeno,

ni ranjeniku, a ni sam sa sobom.— Kad sam stupao u boljševičku partiju, upita me jedan čo­

vjek: »Što bi ti želio u budućnosti?« Ja odgovorih: »Isto što i ostali ljudi: sreće ...«

Prolazi sestra:— Druže Bašmakove, što vi to mrmljate! Ostavite već jednom

pero i papir pa se malo prošetajte ili igrajte šah.— Šah je za mene prazna zabava. Ne odgovara mi ta igra. . .

Sestro, kako bih ja mogao dobiti svoje odijelo? U bluzi je nepo­slano pismo mog kapetana.

— Stvari i dokumente dobit ćete prekosutra, kad dobijete ot­pusnicu.

Sestra odlazi i Kolja se ponovo obraća ranjeniku:— Doktor mi je rekao: »Ovo je veoma interesantan, nesvaki­

dašnji medicinski slučaj. Ako običnog čovjeka udariš nečim po glavi, on će biti ošamućen. Vi ste, međutim, odbačeni uslijed eksplo­zije bombe, udarili glavom o drvo i sada mislite i rasuđujete kao pravi filozof.

— Šalio se doktor. Kazao ti je to da te malo ohrabri. — Ra­njenik pokaza na poderani papir: — Bto, deset puta dereš isto pismo pa ga iznova pišeš . . . Zar je to neka filozofija? To radi sa­mo obična budala!

108

— Pišem porodici svoga poginulog starješine. . . Pišem: »Dje­vojko, premažite ono cvijeće na vašoj slici. Kapetan je imao pra­vo, nema danas više nijednog puta bez borbe.«

Ranjenik sleže ramenima:— Doktor se, sigurno, našalio. Ovo je sasvim običan medicin­

ski slučaj.Prilazi sestra i govori oštro:— Bašmakove, ostavite pero i tintu. Idite u šetnju. Odmarajte

se ili igrajte šah.Kolja brzo uzima omotnicu, stavlja u nju ispisani papir i piše

adresu: Porodici Maksimov, Leningrad, Krasnoarmejska 119 (za Ninu lično). — Brzo priđe sobnom poštanskom sandučiću. Za tre­nutak oklijeva.

Ranjenik s mandolinom počinje:

K a d d o đ e p i s m o , s v e s a z n a t ć e ,

N i z o b r a z s l e t j e t ć e s u z a __

Kolja naglo ubaci pismo u sandučić.Igrači žurno završavaju započetu partiju šaha. Ranjenik koji

je čitao sklapa knjigu. Svi složno prihvaćaju pjesmu:

I g o r - r - r k o — g o r k o z a p l a k a t ć e

O n a p r e k r a s n a o k a d v a ___

*

* *

Nina sjedi pored Šaše na krevetu. Uzima ga za ruku i kaže:— Ženja je u školi, a dada otišla da nešto kupi. Ja ću se brzo

/ratiti. Samo, Šaša, molim te, ne prilazi prozoru . . .— Ženja mi ne hrani golubove. Netko ih tamo primamljuje

1a svoj prozor.

109

— Dobro, ja ću ih sama hraniti. Zar mi ne vjeruješ?— Zašto tata nije odgovorio na tvoj telegram?— Zašto? Veoma jednostavno. Vjerojatno su prešli u napad i

telegram ga nije zatekao na starom mjestu.— A gdje je bilo njegovo staro mjesto?— Ne znam. . . Negdje u šumi — Nina se nasmiješi — pod

jelom. Ti si, Šaša, komandant i te stvari znaš bolje nego ja.— Svakako — zahvalno se nasmiješi Šaša. — Oni su prešli u

napad. I ja ću preći u napad.Nina ode, a Šaša priđe prozoru, zagrebe noktom po zamrznu­

tom staklu i napravi na njemu »vidljivo polje«. Golubovi slijeću na istureni zid ispod prozora.

Začu se zvonce. Šaša izađe u hodnik i vidje kako neko pruža pismo. Šaša ga uzima i trči natrag u svoju sobu. Na licu mu se ogleda uzbuđenje. Okreće pismo. Gleda ga i prema svjetlosti. Ah, tako bi ga rado otvorio. Ali na njemu stoji: »Nini lično.«

Šaša stavlja pismo na dasku od prozora i promatra ulicu. Od­jednom primjećuje kako na jedan prozor visoke zgrade prekoputa slijeću golubovi. Kroz gornje okno pomalja se nečija ruka i sipa im mrvice. Golubovi kljucaju. Tada Šaša gnjevno okreće ručicu i širom otvara prozorska krila. U sobu ulijeće para. Šaša se nagne kroz prozor, pipa rukom po prozorskoj dasci i osjeti nekakvu krpu. Krpa se zakvačila i vuče pismo, a pismo, opet, olovne vojnike.

Šaša povika:— Ej, tko mi to mami golubove?Odozdo, iz dvorišta, Kolja Kalakoljčikov gleda začuđeno u

Šašu.Šaša zavitla krpu. Poletješe i pismo i olovni vojnici. Dječak

se naginje i gleda tužno dolje, ali ne vidi pismo. Kad podiže glavu skoro zanijemi: prekoputa, na prozoru stoji djevojka božanstvene ljepote. Bujna plava kosa pada joj u viticama niz ramena. Glavu krasi sjajna dijadema, načinjena od blistavih zraka. Na djevojci je haljina laka kao pjena, prekrivena zvijezdama. Ona prstom po­

110

kazuje negdje dolje. A tamo, dolje leži pismo, i Šaša ga ne može vidjeti, jer je zaklonjeno zidom. On se još jače naginje kroz prozor. Ali toga trenutka u sobu uleti Nina, uhvati ga za ramena, pa ga odvuče i zatvori prozor. Šaša poleti u hodnik. Nina ga stiže na samim vra­tima.

Dječak gunđa:— Ta ostavi me, pusti! Is­

pustio sam kroz prozor pismo. Pismo je s fronta od Kolje, pi­še o ta ti . . .

— Sašenjka . . . Šaša. . . sad ćemo mi naći pismo. Po­tražit ćemo ga . . . — Šaša od­jednom klonu i spusti glavu na Ninine grudi. Oči mu se zatva­raju, sad već šapuće:

— Pismo je u snijegu .. . tamo na prozoru je djevojkv -zvijezda . . . Ona će ti ga poka­zati. Ona ga vidi. . .

Nina je u nedoumici.A zagonetna djevojka, još

uvijek gleda kroz zaleđeno pro­zorsko okno. Odjednom ona dolje nešto primijeti i pljesne rukama.

111

Šaša leži u krevetu. Ponovo ga muči velika ognjica. Tempera­tura opet raste, raste. Cijeli puk olovnih vojnika nepomično stoji u uglu sobe. Odjednom vojnici silaze sa svojih postolja, čvrstim, odmjerenim koracima stupaju i pjevaju:

S n o m n e m i r n i m s p a v a , s p i

N a š k o m a n d a n t d o z o r e .E j , v o j n i c i o l o v n i ,

U b o j n e k s e s a d id e !

P r o b u d i t g a d o š l i n i s m o

P o m o z m o m u s a m o n a ć i —V a š e p i s m o .

T r a - ta , t r a - ta .

T r a - ta - ta - ta .S v u d s m e t o v i o d s n i j e g a .

Z a p o s a t a e v o s n o v a

S v i h v o j n i k a o d o lo v a .

Pri ovim riječima vojnici se podijeliše u nekoliko četa, napra- više zaokret, pa se razidoše na razne strane.

*

* *

Pored poderane valjenke vire iz snijega olovni vojnici, držeći puške na gotovs.

Stoji Timur a do njega Kolja Kalakoljčikov. Timur drži u ru­kama otvoreno pismo.

— Evo, ovdje je ležalo. . . — pokazuje Kolja i istoga časa spa­zi olovne vojnike. — Pogledaj gdje su čak popadali olovni vojnici s prozora! — Kolja ih kupi.

— Zašto si otvorio pismo? — upita Timur.

112

— Navuklo je vlagu, pa se samo u džepu odlijepilo. Idem, idem, a sve mislim: »Daj da im ga odnesem.« Onda mi pade na um: »Što da ga i ja ne pročitam?«

— Ovo je uznemirujuće pismo. Nekako je nejasno. Još nisam načisto je li potrebno ovakva pisma uopće dostavljati. . .

Timur brzo sakri pismo u džep, jer im istoga časa priđe dadilja.— Ej, vojnici! da niste ovdje nešto našli? — upita ona.— Jesmo, pali su s vašeg prozora — reče Kolja i pruži olovne

vojnike.» — I ništa više? U snijegu nije bilo nikakvo pismo?

Dječaci šute.— A on jednako bunca, kako je »plava zvijezda« vidjela pismo

— reče dadilja zamišljeno. — Buncanje, vatruština. . . Kakvo pi­smo? Kakve zvijezde? A možda ima pravo. . . — Dadilja oštrije pogleda u dječake. — Pazite, ja ću ipak saznati istinu! . . .

*

* *

Šaša sjedi u krevetu i drži knjigu »Tenkovski prodor kroz utvrđenu zonu«. Pored njega je Vovka. Šaša čita:

»Kad tenkovi prodru u prilaze, komandant mora prenijeti svu snagu artiljerske vatre na pozadinu, sprečavajući neprijatelja da dovlači svoje rezerve...« Dječak baci knjigu. — Ne, to nikako nije za nas . . .

— A možda bi se moglo pokušati s nekim drugim mjestom . . .— primijeti neodlučno Vovka, listajući knjigu dalje.

— Ne, ne bi išlo ni na drugom mjestu. Tvrđava se, ipak, mora zauzeti i srušiti! Naredi Jurki da opremi momčad skijama i nabavi ljestve, štitove, kuke i konopce.

— Da, ali u početku nisi to htio. Tko je naredio da se raspu­sti inženjerska četa? Tko je ono rekao da mi nismo stolari, već kozaci?

8 Timur i njegova četa 113

— Kozaci, kozaci! Kozaci imaju izvidnicu, a m i?. . . Zar se baš nikako ne može saznati što nam sve sprema taj komandant?!

— Ja ti kažem da je on poludio. Već četrdeset osam sati smje­njuju se stražari, a unutra, u tvrđavi, nešto stalno kuca — reče po­tišteno Vovka pa odjednom radosno uzivknu: — Evo ideje! Šuti i ništa me ne pitaj. Uputit ću u tvrđavu svoju agenturu.

— Uh, što mi je krivo što sam bolestan! Napadajte! Pozovite u pomoć dječake iz broja 36 i 44. I mi smo njima jesenas poma­gali. Nabavite hasure i daske! Napadnite noću, pri pomrčini. . . Ovako se ne može živjeti od sramote! Njih je malo a smiju nam se i nazivaju nas čas »Divlja divizija« čas opet »Velika horda« . . . Nema ni tate! Eh, da mi je tu tata, on bi nam kazao neku riječ, posavjetovao bi nas. Vovka, budi drug. . . — Šaša pokaza na pro­zor: — Saznaj čiji je ono stan. Tamo kraj .prozora sjedila je dje­vojka. Bila je kao zvijezda, zraci joj se rasipali iz kose, plava. Ona je vidjela tko je podigao iz snijega ono tatino pismo.

— Da! Ali je ulaz u tu kuću iz sasvim drugog rajona. Treba proći kroz park, pored tvrđave. A kako se zove ta djevojčica?

— Kad bih ja znao! Jednostavno upitaj: stanuje li tu takva i takva? — Šaša pokuša da mu objasni kako izgleda djevojčica: napravi ohol izraz na licu i, opisujući prstom vitice koje su se spuštale od glave prema ramenima, pokaza kakva joj je bila kosa.

— Zar je takva? — Vovka ponovi Sašine pokrete, pa reče ne­kako nesigurno: — Da, ali ako pronađem stan i upitam da li tu stanuje takva djevojka, još će pomisliti da sam neki luđak.

— Neka pomisle! Čudna mi čuda!— Bruka! Osim toga, uhvatit će me usput straža iz tvrđave.— Nećeš, znači, ići? Ni drugu za ljubav? Ti si prava kukavica!— Tko, zar ja? — Vovka pogleda na zid na kome je visjelo

drveno oružje. — Daj mi sablju. — On skine jednu pa je savi i baci. — Nije od pravog čelika. . . Evo ovu. Daj mi i pištolj — skine sa zida pištolj, pa dostojanstveno pruži Saši ruku. — Zbogom!

114

Vovka pođe, ali se s vrata okrenu. — Je li ovakvu? — Opisa oko glave zvijezdu i vitice. — Pričekaj malo! Tu zvijezdu ću ti dovući ovamo . . . I to za kose!

*

* *

Četvrt sata kasnije Vovka izvede napolje svoju sestricu, di­jete od četiri godine. Mala je okrugla kao lopta. Na rukama ima ogromne vunene rukavice a na nogama valjenke, prevelike za nju.

Vovka izvuče ruku iz džepa.— Pogledaj, evo bombona . . . — Mjesto bombona izvuče gumi­

cu za brisanje tinte pa se malo zbuni. — Hm . . . Nije bombon. Ali ima i bombona. Jedan, dva. . . četiri! Idi eno tamo — pokaza prema tvrđavi — vidiš one zidove i ulaz? Idi. Sve maši prutićem kao da si pošla u šetnju a pomalo i pjevuši: »Tra-la-la, tra-lala.« Oni tebi neće ništa. A ti otvori oči, sve pogledaj i dobro zaviri unu­tra, u ulaz. Poslije ćeš mi sve lijepo ispričati. E, kad to učiniš, onda ću ti dati. . . No vidjet ćemo š to . . . već prema zasluzi. Idi sad! A ja — on uzdahnu — moram potražiti zvijezdu.

Vovka zabaci glavu i poče brojiti prozore na osmerokatnoj zgradi:

— Prvi, drugi, treći, tri terase, dva balkona i prozor treći po redu odozdo, a sa strane šesnaesti. Jedan, dva! Uh, posjeći ću sve što mi dođe pod ruku! — On mahnu sabljom, pa se okrenu i spazi pred sobom naoružanog Kolju Kalakoljčikova.

— Ja sam Kalakoljčikov iz tvrđavske patrole. A ti, tko si ti? — upita hladno Kolja.

— Ja sam . . . Vovka . . .— Što to imaš u rukama?— Ja? Štapić.— Lažeš, to je sablja. Brani se.— Čudno. Ako se ne varam, vi ste željeli primirje. . .

8* 115

— Mir je za ratnike, a ne za diverzante! Ti si noćas bacio u tvrđavu onu smrznutu mačku! A prije nekoliko dana prosuli ste nam pepeo pored samog zida. Pripremi se za smrt!

— Pepeo nisam istresao ja, već Jurka.— Jurka će platiti glavom za svoje a ti za svoje.Kolja isuka sablju, ali se zbunjeno okrene i počne bježati, jer

je prema njima išao pazikuća s metlom u rukama. On viknu za Koljom u basu: t

— Ej, ti, izvidnice! Tornjaj mi se iz dvorišta! Ratujte i tucite se između sebe do mile volje, samo neka mi stakla na kući ostanu čitava!

Primijetivši Ženju Maksimovu, Vovka se isprsi i važno zadje- nu sablju za pojas.

— Žao mi samo što nas omete pazikuća. Ženja, uzmi moju se­stricu. Idi s njom, pa se onuda prošetajte. Veoma je zanimljivo. Eno, tamo stoji komandant Timka. Priđi mu, pa onako, znaš: tir li. . . b irli. . . tir li. . . No, ti već umiješ . . . a ja ću nečujno, kao tigar, proletjeti pored tvrđave.

Ženja uze djevojčicu za ruku i kritički odmjeri Vovku:— Nisi ti tigar, već onaj smiješni, dugouhi zec.

** *

Svijet se okupio na malom trgu pored parka. Tu se prodaju jelke. Desno od puta nazire se kroz drveće snježna tvrđava. Iza nje je ograda jedne velike kuće. Malo podalje stoje Kaća i Ženja Aleksandrova.

— Ti si Ženja, a i ona se zove Ženja — kaže Kaća — hoću da vas pomirim . . . Ona je veoma dobra. I njezin je otac na frontu. . . Odlučile smo da okitimo jelku za ranjenike — Kaća se okrene pa oštro upita Timura koji im se bijaše sasvim primakao:

— A što ti hoćeš?

116

— To je moj drug Timur — reče 2 en ja i šapatom opomenu Timura — »Velika horda« sprema za juriš kuke, skije i štapove.

— Znam.— Ti uvijek sve sam saznaš — malne se uvrijedi djevojče pa

se okrene i opazi da im prilazi Ženja Maksimova.— Što ti je? — začudi se Timur.— Ide jedna djevojčica. Čini mi se da je ti poznaješ . . .— Ženja Maksimova. Poznajem je.On htjede da povuče Ženju Aleksandrovu, ali mu ona istrže

ruku. Timur priđe Ženji Maksimovoj. Pozdraviše se prijateljski.— Timur je sasvim poludio! — reče Ženja Aleksandrova Kaci.

— Vodi je u našu tvrđavu, a ona će poslije sve ispričati svome bratu.

Timur povede Ženju Maksimovu i Vovkinu sestricu k divnoj snježnoj tvrđavi s kukama i zupčastim zidovima. Za njima krene i Kaca.

Na jednoj kuli vije se zastava s petokrakom zvijezdom. Malo niže, na zidu vidi se sat. To je, u stvari, budilica uzidana u snijeg. Sat je izvana ograđen rešetkom. Na ulazu u tvrđavu stoji stražar. U tvrđavi se posada nešto užurbala, u velikom je poslu. Po ispup- čenjima zidova stoje naslagane čitave piramide snježne municije. Gore, između zubaca kule, smješten je periskop, načinjen od ogle­dala. U uglu stoji nešto masivno, brižljivo prekriveno hasurom. Gori vatra, nad vatrom je kotlić. Kolja Kalakoljčikov žurno pije čaj iz lončića i jede žemičku. Kraj vatre se pružilo poveliko pseto.

Timur pokaza djevojčicama neko komplicirano oružje. Le­žište mu bijaše zaleđena daska po kojoj su poredane grude sni­jega. U njoj je izdubljen oluk. S desne strane nalazi se kotač s ru­čicom, a po njegovom obodu čelične ploče. To je top. Oko njega barataju artiljerci. Timur ih predstavi djevojčicama, imenujući ih prema zvanju: tobdžija, nišandžija, dodavač, momak za punjenje.

— Koliko izbacuje? — upita Timur, pokazajući na spravu.

117

— Gledao sam na sat: sto dvadeset granata u minuti — odgo­vori tobdžija. — Bio je samo jedan prekid, metak se obrnuo u cijevi. Ali to je njihova krivica, a ne naša — reče i pokaza na dje- . čake koji su pravili snježne kugle.

Tobdžija okreće kotač, čelična opruga se isteže. Granata klizi i zaustavlja se u žlijebu. . . Opruga se odapinje i izbacuje granatu. Na njeno mjesto dolazi druga, zatim treća, četvrta. . .

Masa granata prelijeće preko Vovkine glave dok se on oprezno prikrada stazicom kroz park. Vovka sjede. Tobdžija izbaci još ne­koliko granata, što kod Ženje i Kaće izazva pravo oduševljenje. Jedino se Vovkina sestrica ni na što ne obazire, već samo gleda veliko pseto.

Ženja opazi nekakvu spravu pokrivenu hasurom i htjede je malo otkriti. Timur brzo uhvati za hasuru:

— Oprostite, zabranjeno je. Ovo je naša vojnička tajna.Oštro zviždanje prekide Timura. Stražar je primijetio da se

Vovka prikrada kroz drveće. On diže grudu snijega, ali se Vovka već izgubio iza plota.

— Signal — reče Timur. A sada bih zamolio žene da napuste teritoriju tvrđave.

»Žene« — Ženja i Kaća — pokloniše se dostojanstveno. Mala djevojčica se pokloni psu, ne skidajući s njega svoj nepovjerljivi pogled.

— Slušaj — reći će Ženja — zašto razgovaraš s nama u takvom tonu? Kakve smo mi »žene«? Kakva teritorija tvrđave? Ti nas ismijavaš.

S Timurovog lica spade surova maska. Sinu lice običnog, malo prkosnog dječaka. On se nasmiješi.

— Ne smijem se ja vama. Smijem se . . . eto, onako, što mi je milo. Tvoj brat je naš neprijatelj, i oni neće zauzeti našu tvrđavu ni po koju cijenu. Zato zviždiš? — upita on stražara.

118

— Proletio je jedan špijun, Vovka Brikin.— Eh, tog Vovku treba uhvatiti i objesiti na vrh kule! — reče

Timur.

*

* *

Vovka se već penjao uza stepenice velike zgrade. Zastao je malo pred vratima pa zazvonio. Pojavi se jedan dobro držeći čičica:

— Recite, molim vas, da li ovdje stanuje jedna djevojčica? — upita Vovka.

Čika se polako okrenu pa zovnu basom:— Varvara, 'ajde, traže te!Dotrča omalena djevojčica u bijeloj kecelji, brašnjavih ruku.

Ona otrese sa sebe brašno tarući ruke jednu o drugu i upita:— Ti došao k meni, mali? A ja baš sad u poslu.— Pogriješio sam. Trebalo je da uđem na sasvim drugi ulaz

— reče Vovka, pa se uputi niza stepnice.Djevočica sleže ramenima i nasmija se:— Uplašio me se, izgleda.Vovka stade pred drugim vratima. Zazvoni. Vrata se oprezno

odškrinuše. Kroz otvor se provuče ruka, ščepa Vovku i jednostavno ga unese u mračni hodnik. Jedna mršava starica poče ga drmusati:

— Ja te pustila samo na po sata, a njega nema puna dva sata. Razbojnik! Baš hoćeš da mi dođeš glave!

— Ne, tetiće, neću — brani se Vovka zamuckujući.— Ama, tko si ti? — začudi se starica, pa upali svjetlo.— Tetiće, htio sam vas samo upitati. . . da li vi imate djevojčicu?Starica ga izgura napolje:— Nemamo mi nikakve djevojčice. Ni sa dječakom ne može­

mo izaći na kraj!

119

Vovka se ponovo dade u traganje i zazvoni na treća vrata. Iz­nutra dopire muzika. Netko svira na harmonici. Vrata se otvoriše i pred njim se pojavi Ženja Aleksandrova u prostranoj, dugačkoj kućnoj haljini.

— Što hoćeš? — upita ga Ženja.— Htio sam pitati da li tu stanuje. . . jedna djevojčica. . .— Stanujem ja. A ja sam djevojčica.— Ti? A stanuje li, možda, još neka, malo drukčija? — upita

Vovka odmjeravajući kritički Ženju.— Djevojčice ne mogu da budu drukčije, već onakve kakve su

— nasmiješi se Ženja. Djevojčice su sve jednake.— Pa . . . je s t. . . Ali ja sam htio upitati da nema ovdje kod vas

neka . . . malo ljepša djevojčica?— Ti si glup i ja ne znam što hoćeš! — planu Ženja pa mu

pred nosom zalupi vrata i vrati se u sobu. Njena sestra Olga sjedi, svira na harmonici i tiho pjevuši:

Avijatičari, p ilo ti. . . Bombe i m itraljezi. . .Na dalek, predalek put krila vas odniješe sad . . .

Olga spusti harmoniku pa upita:— Ženja, ja te ne razumijem. Da se nisi naljutila na Timura?— Ne znam. . . nešto se promijenio — reče tužno Ženja.— Zar je on zbilja komandant ili nekakav drugi starješina?— Kako sada stoji stvar — ja ne znam . . . Ali će Timur, sigurno,

jednom postati veliki komandant. Tko je to maločas dolazio?— Dolazio je jedan dječak i pitao za neku djevojčicu. . .Ženja zbaci sa sebe kućnu haljinu. Na njoj ostade haljina sva

u zvijezdama. Priđe ogledalu i stavi periku s plavim viticama i sjajnom dijademom, od koje su polazili blistavi kraci.

Bijaše to ona »plava zvijezda« koja je Saši bila toliko potrebna.*

* *

120

Timur se isprsi pred oficirom u hodniku vojne ustanove i sta­de »mimo«. Pored oficira stoji jedan mlad, nespretan regrut.

— Da li se može pisati s fronta kad je netko, recimo, poginuo, ranjen ili nestao? — upita Timur.

— Može, ali nije potrebno. Mi to sami saopćimo kad se stvar provjeri.

Timur htjede upitati još nešto, ali na kraju hodnika opazi da­dilju koja je išla zagledajući se u natpise na vratima.

— Može, znači, ali nije potrebno. Hvala — reče on brzo i po- „ zdravi vojnički. — To je sve. — On se propisno okrenu na lijevo

krug pa izađe.— Druže, popravi bluzu i namjesti kaiš — reče oficir regrutu,

pokazujući na Timura. — Pogledaj kako danas stupaju dječaci, pioniri.

Dadilja sjedi u kancelariji i s oficirom razgovara o Maksimovu.— Stjepan znači, nije poginuo? — pita dadilja.Oficir tužno i sažaljivo sliježe ramenima.— Onda je možda, zarobljen?— Teško! — Oficir se brzo popravi: — Zasada znamo tek da

je kapetan Maksimov nestao i da o njemu nema vijesti. . . A ima li on djece . . .

— Dvoje.— Vi ste došli i ja sam vam ovo saopćio, ali bih vam savjeto­

vao da djeci o tome još ništa ne govorite . . . A ni ženi. . .— Nema ženu, već samo zaručnicu.— Ja bih i zaručnici ovo saopćio tek poslije nekoliko dana.— Znači, o njemu nema vijesti.Dadilja podiže svoje staro, pametno lice i pogleda oficira pa

će reći, ni upitno, a ni samo za sebe:— Rat!

121

Oficir ustade, pogleda je u oči i, odmahnuvši glavom tvrdo od­govori:

— Rat!*

* *

Sjedeći za stolom prenatrpanim papirima, vrpcama i raznim otpacima tkanine, Ženja Maksimova je šila sebi haljinu za masken­bal. Kraj nje se u naslonjaču zavalio Šaša; noge je zavio u ćebe. Pred njim stoji zbunjeni Vovka.

— Zamisli, bila je u tvrđavi i neće da nam kaže ni jedne jedine riječce — bijesno kaže Vovka, pokazujući na Ženju.

— Ja sam bila kod komandanta kao gost a ne kao vaša izvid­nica. Razumijete li?

— Dobro, dobro — odgovori ljutito Šaša pa se okrenu Vovki:— A što je bilo s onom tvojom agenturom?— Moja agentura je obična budala! Pitam je: »Što si vidjela?«

— »Pseto.« — »I što još?« — »Pandže na šapama.« — »Dobro, a osim psa?« — »Vidjela sam dječake. U njih pseto ne gleda a u me­ne stalno gleda i reži...« — Pa, de, radi s takvom »agenturom« !

— Jesu li spremljene skije, kuke, motke i hasure?— Sve je u redu. Noćas će se tvrđava pretvoriti u prah i pepeo!— Ja ću gledati s prozora. Ako se vi, kukavice, opet povučete,

izlet jet ću ja sam napolje.— Tko da se povuče? Zar mi?! . . . — Vovka pruži Saši ruku.

— Tvrđavu već smatraj kao uništenu. Ostale su još samo ruševine, dim i pepeo. Oko nje se kupe gavranovi. Psi i vuci rastržu lešine . . .

Vovka dostojanstveno odlazi.— Uh, što se ovaj Vovka umije hvaliti — čudi se Ženja skoro

ushićeno.— Ženja, kad smo ono dobili posljednji telegram od tate? —

upita odjednom Šaša.

122

— Davno, ima već dvije sedmice — odgovori Ženja, pa izvuče iz džepa telegram i ponovi tekst koji je već davno znala napamet: »Porodica Maksimov, Lenjingrad, Krasnoarmejska 119 — Pišite češće, kako je Sašino zdravlje. Ljubim sve. Tata.«

— »Pišite češće«, a on sam nikako ne piše. . . Ženja, Vovka nije uspio, idi ti saznaj čiji je ono prozor.

— Kako da saznaš, kad ima stotinu prozora. Ulaz u tu kuću je iz druge ulice. Ima li bar kakav znak na prozoru?

— Na njega se spuštaju moji golubovi. I tamo stanuje djevoj­čica lijepa kao zvijezda . . .

— Golub je nešto što leti. Po njemu se ne možeš ravnati. A u našem rajonu nema nijedne ljepotice — sleže Ženja ramenima, zatim, primijetivši da u sobu ulazi Nina, radosno povika: — Nina, požuri s mojom haljinom! Skoro će jelka, a sve druge djevojčice imaju već spremljene kostime.

— Nina, voliš li moga tatu? — upita Šaša.— Da, jako — odgovori Nina iskreno i jednostavno.— Onda pronađi onu djevojčicu! Ona je vidjela pismo. Znaš,

pismo o tati.— Sašenjka, ti si imao ognjicu. Tebi se to, možda, samo pri­

činilo.— Ne, ne. Meni se tek poslije počelo pričinjavati. . . A u po­

četku mi se baš ništa nije priviđalo . . .— Ne viči! Vidi ga samo kako je žestok — reče dadilja, ulaze­

ći u sobu. — Djed ti je bio običan vojnik, otac kapetan, a ti ćeš, sigurno, postati general.

Nina se pažljivo zagleda dječaku u lice.— Šaša, oči ti se opet sjaje, sav goriš. Ti opet imaš ognjicu.Šaša napregnuto gleda u prozor.

*

* *

123

U sam sumrak »Divlja divizija« se poče okupljati iza drvarni­ca. Pred kućama zastaju radoznali ljudi. Na jednom ulazu stoji Ženja Aleksandrova, na drugom Ženja Maksimova.

Dječaci drže u rukama kuke, motke i konopce. Na snijegu leže skije. Većina dječaka uvila se u ogrtače za kamufliranje, koje su sami napravili od plahta, navlaka i kecelja. Neki oko glave obavili bijele turbane, načinjene od ručnika.

Vovka najljepše izgleda. Trbuh i grudi pokrio je bijelim pla­tnom, a leđa mu se crne. U jednoj ruci drži trubu u drugoj zasta­vicu s nekim tajanstvenim znakom: prugasti tigar razjapljenih če­ljusti stoji na zadnjim nogama. Nad kulom snježne tvrđave vije se duga zastava. Na njoj je jednostavna petokraka zvijezda — znak Timura i njegove čete.

Preko sata na kuli spušta se gvozdena rešetka. Zaškripaše dr­vena vrata i ulaz u tvrđavu se zatvori. Timur oštro promatra kroz jednu puškarnicu. Kraj njega je trubač Kolja Kalakoljčikov. Pokraj topa postrojila se posluga. Cijeli garnizon čeka spreman kod zida. Svi su mirni ali puni opreza. U uglu stoji neka sprava pokrivena hasurom.

Dječaci »Divlje divizije« prikradaju se tvrđavi kroz park. Odred skijaša se oprezno probija između drveća. Upadajući do pojasa u snijeg dječaci vuku za sobom ljestve.

Timur se okrene i mahnu rukom. Njegovi momci skinuše hasu- ru, ispod koje se ukaza reflektor napravljen od automobilskih fa­rova. Zatim okrenuše kotač. Preko stakla se navuče mreža od žice. Reflektor podigoše na zid. Bijesnu jak mlaz svjetlosti. Dječaci koji su nastupali kroz park polegoše u snijeg.

— Ej, izviđaču, zašto nisi saznao da oni imaju reflektor — šapnu ljutito Jurka Vovki, a zatim izdade naređenje ostalima: — Lezi i ne miči se! Ti, Vovka, hitro i oprezno kao mačka nazad, pa kaži skijašima i jurišnom odredu da se neprimjetno pregrupiraju i udare neprijatelju s leđa.

Dječaci vuku saonice. Kroz dubok snijeg vuku i ljestve.

124

Sustiže ih svjetlost reflektora. Svi ponovo legoše u snijeg. Odjednom se iz zvučnika u parku začu glas spikera:— Pažnja! Počinje zračna uzbuna. Odmah gasite svjetlo i za­

mračite prozore!Reflektor se ugasi. U mraku se začu veseli Jurkin glas:— Ugasio se! Vovka, prenesi naređenje jurišnom odredu i ski-

jašima da zadrže raniji pravac nastupanja.— Neće više poslušati. Bunit će se.Sirene. U trpezariji Maksimovih Nina je ugasila svjetlost i žurno

zamračuje stakla. Šaša pojuri na prozor svojç sobe i zagleda se u kuću preko puta. Tamo se u jedan mah gase svjetla po katovima. Osvijetljen je još samo onaj prozor koji je Saši toliko potreban.

Šaša skoči na dasku i otvori gornje krilo.Izvana je dopirala vika:— Gasite svjetlo!— Čiji je ono stan?— Stan dvadeset i četiri!U tom trenutku Olga se nalazila u kupaonici i baš je počela

prati kosu. Zazvoni telefon, a gotovo u isto vrijeme zazvoni i zvon­ce na vratima. Olga izleti iz kupaonice i okrene prekidač.

Svjetlo se gasi. Šaša skoči s prozora i istrča, mrmljajući ne­prestano: — Stan dvadeset četiri, stan dvadeset četiri.

Zalupiše se ulazna vrata.— Tko je to tamo? — upita uplašeno Nina i upali svjetlo. Nitko ne odgovori. Hodnik bijaše prazan. Nina poleti u Saši-

nu sobu. Nikoga. Ona istrči na stepenice i poče uplašeno dozivati:— Šaša, Šaša!

*

* *

Spiker je objavio da je uzbuna prošla. Prestanak oglasiše i sirene.

125

Iz tvrđave se začu Timurov glas:— Svjetlo! Reflektor!Uhvaćen jakim zrakom reflektora Vovka u paničnom strahu

krene natrag. Jurišni odred, koji je vukao kuke i ljestve, zbunje­

no stade. Reflektor lagano pretraži park i najednom na stazi između snježnih nameta otkri Šašu, gologlava, razbarušena i bez kaputa.

Šaša učini nekoliko koraka, oči mu zaslijepiše od svjetlosti, posmu i uhvati se za jedan grm.

126

— Što je junak! — čudi se Kalakoljčikov u nedoumici. — Ide ravno na bateriju.

— Nije junak, već je bolestan — reče Timur.— Komandant je s nama! — viknu iza žbuna Vovka. — Ura!

Naprijed! — i dade trubom znak za napad.U tvrđavi Kolja Kalakoljčikov trubi za početak borbe.— Ne treba! — odjednom viknu Timur i istrže Kolji trubu.Kolja izvadi iza pojasa pištolj i ispali raketu. Razlijegoše se

poklici: »Uraaaa!!!« Dim obavi topovske cijevi. Automatski top izbacuje grude snijega. Odred koji nastupa nalazi se pod kišom granata. Zaslijepljena reflektorom i obasuta granatama, četa se razbježa na sve strane.

Na stazi se pojavi Nina. lako odjevena. Zapala je u najžešću vatru.

— Prestanite, prestanite! — viče Nina.Na stazu zatim iskoči Ženja Maksimova i skoro se sudari s

Ženjom Aleksandrovom, koja je letjela s druge strane.— Sviraj prestanak! Ističi bijelu zastavu! — viče Timur.— Kakav prestanak?! — ciknu jetko Kolja. — Zar ne vidiš da

se oni povlače?— Naprijed! Naprijed, kukavice! — prodere se Šaša na dječa­

ke koji su odstupali. On poleti prema tvrđavi, ali se oklizne, posrne i pade u dubok snijeg.

Timur istrže Kolji trubu:— Ja sam ovdje komandant. Naređujem prestanak! Osvijetli

zastavu reflektorom!! Ističi bijelu zastavu! — On trubom daje znak za prestanak.

Vovka pomoli glavu iz žbuna i brzo govori Jurki:— Vidi, vidi, naši su, izgleda, nadjačali. . . Oni se predaju.Na vrhu tvrđave podiže se bijela zastava, osvijetljena reflekto­

rom.

127

— Ura! Pobjeda je naša! Naprijed! Hrabrooo! — povika Vovka iz svega glasa.

Dječaci »Divlje divizije« jurnuše sa svih strana na tvrđavu koja već bijaše prekinula neprijateljstvo. Lagano se otvaraju tvrđavska vrata. Izađe Timur i potrča u susret Saši.

Nina uhvati Šašu i čvrsto ga steže uza se. Ženja Maksimova žurno poče raskopčavati bundu, ali Ženja Aleksandrova preduhitri i ogrnu Šašu svojom bundicom. Ona reče drugarici:

— Nemoj! Ti imaš samo bluzicu a na meni je i džemper. Sada sam, ionako, ja na redu, mada ovdje red nije potreban.

Prodrijevši pod Vovkinom komandom, »Divlja divizija« se dade na uništavanje tvrđave. Cjepanicom su udarali po zatvaraču auto­matskog topa. Pade i reflektor. Kolja Kalakoljčikov u očajanju pokazuje Timuru na zidine.

— Ali zbog čega, reci? Zašto si to uradio?On baci trubu u snijeg pa se uhvati za drvo. Ramena mu se

samo tresu. Kolja plače.Šaša otvori oči:— Jeste li je zauzeli?— Da, komandante, zauzeli smo je! — pritrči mu Vovka. —

Ostalo je od nje samo zgarište . . . dim . . . i pepeo.

** *

Jutro. Na ruševinama tvrđave sjedi vrana. Iznad kule strši ostatak motke na kojoj je bila zastava. U tvrđavi je sve ispretura­no i posuto pepelom. Na zemlji se valjaju automatski top, razbijeni reflektor i periskop.

Kapija na tvrđavi je polomljena i prislonjena uza zid. Na vra­tima se vidi obična timurovska petokraka zvijezda. Pred njom za­mišljeno stoji Timur.

128

Ženja Aleksandrova mu priđe s leđa. Ona sažaljivo gleda u Ti­mura i pjevuši:

G o r i , g o r i , z v i j e z d o m o j a __

Timur se okrenu. . . Ženja zvižduće melodiju pa opet pjevuši, pokazujući pri tom na zvijezdu:

T i s i s a m o s v e t a z v i j e z d a m o j a ,

J a n i k a d a d r u g u i m a t n e ć u __

— Zašto si dobrovoljno predao tvrđavu?— Molim te, Saši o tome ništa ne govori! Meni od toga neće

biti lakše.— Ja njega i ne poznajem. A s njegovom sestrom sam u zavadi.

Gluposti! Svađa je ružna stvar. Ona je kćerka artiljerijskog ko­mandira, a ja kćerka komandanta oklopnih jedinica. Naši su očevi na frontu. Izmiri me s njom. Ja znam da ste vas dvoje prijatelji. . . Timure, svrati večeras do mene . . .

Ona ode. Timur stoji i dalje na istom mjestu. Teško mu je pa počinje zviždukati:

T i s i s a m o s v e t a z v i j e z d a m o j a . . .

Nečiji pogled je kroz puškarnicu stalno pratio Ženju i Timu­r a . . . Sad iz ulaza lagano izađe Ženja Maksimova.

— Dobrovoljno si predao tvrđavu? Zašto si to uradio?— Tvoj brat je bolestan. A, zatim . . . Postoji još nešto . . . Ženja,

ne mogu ti kazati. Kuda si krenula?— Idem u onu kuću tamo. Da ne znaš tko stanuje u stanu

broj 24?— Što će ti stan broj 24? — uozbilji se Timur.

129

— Šaša kaže da tamo stanuje djevojčica koja je vidjela tko je uzeo tatino pismo s fronta.

— A kad vam je zadnji put pisao?— Zašto?— Onako, pitam samo. I moj ujak je na frontu. Rijetko piše.

Rat je pa, valjda, nema kad.— I naš tata rijetko. . . — Ženja izvadi telegram. — Evo, ovo

je bio posljednji. . .— Prije dvije nedjelje. Pa to još i nije tako mnogo. . . Moj

ujak piše samo jedanput mjesečno . . . — laže Timur.Ženja stavi pismo u rukav. Upravo se obradovala:— Je li? I tebi, znači, rijetko. . . Timure, ipak mi reci zašto si

Saši predao tvrđavu.Timur joj priđe sasvim blizu i rukom dodirnu njen rukav:— Eto, tako, trebalo je. A možda i nije. Ne, trebalo je!Pri riječi »trebalo je« Timur neprimjetno izvuče telegram iz

Ženjinog rukava.

*

* *

Na stolu pred Timurom stoje dva telegrama. Jedan glasi: »Poro­dici Maksimov, Lenjingrad, Krasnoarmejska 119. Pišite češće, kako je Sašino zdravlje. Ljubim sve. Tata.« A drugi: »Timuru Garajevu, Lenjingrad, Puškinova 6. Živ. Zdrav. Sretna Nova godina. Ljubi ujka.«

Timur umoči kist u ljepilo i nalijepi traku sa sadržajem dru­goga telegrama na prvi. Sad je u njemu pisalo: »Porodica Maksi­mov, Lenjingrad, Krasnoarmejska 119. Živ. Zdrav. Sretna Nova godina. Tata.« Onda skine sa zida grubu kišnu kabanicu od gumi- ranog platna i prebaci preko ramena lovačku torbu. Deset minuta kasnije jedan neobični poštar zazvoni na vratima Maksimovih. Bio

130

je ogrnut kišnom kabanicom, na glavi mu kapuljača, u rukama lovačka torba. Obrazi mu povezani kao da ga bole zubi.

Vrata se otvoriše na lančić. Proviri dadilja. Poštar se brže nagnu, proturi joj telegram i knjigu s olovkom i reče promuklim glasom:

— Izvolite telegram i potpišite da ste ga primili.Dadilja se potpisa i pruži mu knjigu natrag. Vrata se zatvoriše.

Poštar se okrenu da pođe, ali odozdo primijeti Ženju. Uplašeni poš­tar uzleti jedan kat više i pribi se, teško dišući, uz dovratak neči­jeg stana.

Ženja stade pred vratima i izvadi ključ. Odjednom začu iznutra galamu, užurbano hodanje i oduševljene povike. Djevojčica pretrnu. Brzo okrenu ključ pa nestade za vratima. Vika i galama postajale su sve jače.

Smiješni poštar Timur stoji pred vratima i osluškuje ovu veselu graju. Oči su mu pune suza.

k

k k

Prekoputa stana kapetana Maksimova visi na vratima pločica sa natpisom: »Crveni kutić«. Tu je i plakat na kojem piše »Slava poginulim herojima« a ispod toga — »Dobro došli!«

Grmi vesela muzika. Vrata lupaju svakoga časa. Trčkaraju mas­kirana djeca. Unutra se prostorije kite slikama i zelenilom. Dvije djevojčice metu pod. Nina, glatko začešljane kose u radnoj kecelji, rukovodi kićenjem jelke. U uglu vježba džez... Orkestar je sastav­ljen od petnaest dječaka, a dirigent im je Vovka. Odjednom muzika prestade i začu se nečiji krik.

— Dirigente Brikine, kakva je to tuča u vašem orkestru? — upita Nina dotrčavši.

— Veliki bubanj se posvađao s malim bubnjem. Kaže da mi juče u stvari nismo zauzeli tvrđavu.

Sa stepenica dopiru povici:

131

— Idu, idu! Stigli su!— Budite spremni! Vovka, zagrmi! Neka sve zvoni! Neka se

sve zavrti i nasmije! I ja ću s vama plesati — reče Nina.Orkestar zasvira nekakvu veselu koračnicu.— Pa ja se još nisam ni obukla . . . Neočešljana sam — trže

se Nina i otrča.Dolje, kod ulaza, stoje automobili. Djeca uzimaju ranjenike

pod ruku i pomažu im da se penju uz stepenice. Neki od njih idu na štakama.

Doktor Kalakoljčikov otima se djeci koja ga vuku za ruke i viče: — Momci, stanite! Poštedite me! Nisam

ja ranjenik! Ja sam doktor. . .Stepenište odjekuje od oduševljenih po­

vika.Šaša Maksimov čuje ih iz svo­

je sobe pa brzo navlači valjenke. Dadilja mu omotava vrat šalom. Ša­ša je odgurkuje.

— Doktor je naredio da se to- ^ \ I pio obučeš, da mnogo ne skačeš okoi^ % t ̂ / jelke i ne juriš po stepeni-

čama. Moraš me slušati kao rođenu majku.

Ženja pritrča ogledalu. Na njoj je raskošna haljina.

— Ali, dado, ti si prije govorila da on mamu nikad nije htio slušati.

— Onda je bio mali, ni­je ništa shvaćao. A sad je već odrastao čovjek i sve razu­mije.

— Ne razumije on ni sa­da ništa.

132

— Svrako jedna, a ti mi sve razumiješ!— Da, razumijem — procijedi Ženja kroz zube, pa obrisa ozno­

jeno čelo. — Vidiš li modricu? Pogodila me gruda iz tvrđave. Ali, neka, Timuru ću zato sada očitati lekciju!

— Kako to, sada? — upade Šaša. — Zar će on doći ovamo i poslije svega onoga što se jučer dogodilo?

— Ja sam ga pozvala.— Ali... ja mislim da će mu se svi smijati.— »Ja mislim . . . ja . . . ja!« — planu Ženja. — Slušaj ti, heroju,

Čapajeve. . . Kad baš hoćeš da znaš, tvrđavu vi niste osvojili, već je Timur sam dao znak za prestanak neprijateljstva i otvorio vrata iz čistog sažaljenja prema tebi.

Šaša uzrujano ciknu:— Nije istina!— Istina je! Čak i tvoji dječaci o tome govore.Šaša malo posuti, skine valjenke pa reče odsječno:— Čizme ovamo!Ženja ga pogleda u nedoumici i prinese čizme. Šaša zbaci s

vrata šal pa će kratko i oštro:— Tatin opasač ovamo! . . .Uspravan, jako utegnut, s kaišem preko ramena, Šaša upade

u »Crveni kutić« i pronađe Timura. Timur je miran, Šaša uzbuđen.— Tko te je za to molio? — govori brzo. — Sto se ti brineš

za mene!— Učinio sam ono što bi i ti bio dužan za mene učiniti.— Ja . . . za tebe?— Da, ti za mene! Kad bih ja, recimo. . . — Timur se splete

— kad bih zapao u nevolju, razbolio se.— Ne znam — odgovori Šaša uzbuđeno.— Ne znaš? — Timur gleda Saši ravno u oči i govori oštro,

kao da mu ulijeva riječi u samo srce: — Ti si sin jednog koman­danta i moraš saosjećati sa svojim drugovima.

133

Šaša zbunjeno šuti. Timur se odjednom zasmija. Njegovo lice bijaše sada veselo.

— Neka, o tome ćemo kasnije. Još ćemo se mi i zajednički boriti.

Vovka sluša cijeli razgovor. Skoro je obamro dignuvši svoj dirigentski štapić. Zatim očajnički zamahnu. Džez započe pjesmu: »Po vojničkom putu.« Pjesmu složno prihvatiše i djeca i ranjenici.

Muzika se čuje čak u stanu Maksimovih, dopire i do Nine koja, svečano odjevena, žurno dotjeruje frizuru. Ona gleda u kapetanovu sliku, uzima s ogledala telegram i prinosi ga usnama. Zatim ga pogleda i sledi se kao da je zmija ujede. Nalijepljena traka bijaše se odlijepila i ispod nje se vidio prijašnji tekst: »Pišite češće, kako je Sašino zdravlje. Ljubim sve. Tata.«

Ne znajući što da radi, očajna, djevojka zgužva telegram.Uđe dadilja. Nina poče sva zadihana:— Ovaj telegram je podmetnut. Što je sa Stjepanom? Zašto

me varate?— Kako podmetnut? — Dadilja se samo spusti u naslonjač,

kao da joj se noge podsjekoše. — Znači, Stjepan nije došao? Nije se vratio?

— Odakle? Gdje se nije vratio?. . . Ta, recite mi istinu! Nisam ja dijete.

— Ostavi me, kćerko — reče dadilja pa se umorno spusti u naslonjač. — Ni sama ništa ne znam . . .

Uleti Ženja i, ne primjećujući Ninino i dadiljino raspoloženje, poče brbljati:

— Nina, Šaša zbilja ne može bez tebe. A ni ja. Što je veselo. Veoma veselo! — Ona začuđeno pogleda u Ninu i dadilju. — Da se niste, možda, posvađale? I to baš uoči Nove godine? A kakvo divno veče! Nina, idi, treba da zaplešeš . . .

— Idi ti, Ženja, sad ću ja, malo kasnije . . .

134

— Dobro — reče ravnodušno Ženja. — Onda će Šaša, onako neobučen, dotrčati po tebe preko hladnog stepeništa.

— Tko će dotrčati »preko stepeništa«? — upita Nina rasijano, pa zatvori oči i, sjetivši se najednom nečega, skoči i poleti prema vratima: — Ne, ne može preko stepeništa! . . .

*

* *

Oko jelke je veselje u punom jeku. Timur i Šaša sjede jedan •do drugoga.

— Mi ćemo vam popraviti i podići tvrđavu pa ćemo započeti rat ispočetka — kaže Šaša.

— Ne, uzmite vi tvrđavu. To je dobra i sigurna tvrđava, može vam još dugo biti od koristi.

— A vi? Što će onda vama ostati?— Mi?. . . Mi ćemo već nešto naći. — Timur se okrenu Kolji

Kalakoljčikovu i potapša ga po ramenu: — A, stara gardo? Snaći ćemo se mi već nekako . . .

Ne obazirući se ni na koga, Nina se progura do Šaše. Naokolo se začuše povici: »Tiše, tiše!« Šaša naglo povuče Ninu za ruku i po­sadi je uza se.

Na bini se pojavi crvenoarmejac sa zavijenom rukom. Ranjenik pjeva, muzika ponosno odjekuje:

P o d v a t r o m m i t r a l j e z a , r i k o m t o p o v a ,N i č u i z s n i j e g a p j e š a c i ,

I č e t v r t a č e t a p u k a d r u g o g a ,

N a d u š m a n a p r v a s e b a c i .

Z v e k e t b a j o n e t a , v a t r a u b o j n a ,

G r a n a t e . . . g r a n a t e . . . g r a n a t e . . .S a š u b a r a s i v i h p l a m e n — z v i j e z d a s j a .

K r a t k o n a r e đ e n j e i n a š a k o l o n a

135

J u r i š a n a b u n k e r g v o z d a i b e t o n a .

N a p r i j e d , s m j e l o , d r u ž e ! P o g l e d a j , u v a t r i ,

Z a s v u n j e n u l j u b a v i z a b r i g e s v e

S a d č e t v r t a č e t a d u g o d u ž u j e

V o l j e n o j z e m l j i . . .

— Samo da me moji puste i da me tamo prime — šapuće uz­buđeno Šaša Timuru. — Stupio bih samo u četvrtu četu. A ti?

— Ne, ja bih u petu.— Zašto?— Naša peta će biti bolja od vaše četvrte — odgovori prkosno

Timur.Šaša planu i htjede mu nešto odgovoriti, ali se toga časa nje­

gove oči širom otvoriše. Na vratima je stajala djevojka u haljini lakoj kao pjena, po kojoj su bile posute zvijezde. Plava kosa pa­dala je u kovrčavim viticama niz ramena a čelo joj je krasila sjajna dijadema koja je rasipala blistave zrake.

Šaša uhvati Ninu za ruku:— To je ona, »plava zvijezda«! Hajde da je pitamo za pismo.Ženja Maksimova brzo priđe Ženji Aleksandrovoj; dobro od-

mjeriše jedna drugu pa se nasmiješiše i uzeše se za ruke.— Reci tko je onda podigao sa snijega moje pismo? — šapuće

Šaša.— Tko? — Ženja Aleksandrova se nasmiješi i okrenu prema

Kolji Kalakoljčikovu. Koljino lice je zbunjeno a Timur strogo gle­da u Ženju i naređuje joj očima da ne govori.

— Ja ne poznajem tog čovjeka.— Tra-la-la — pobjednički povika Vovka spazivši Kolju Ka-

lakoljčikova. — Crknutu sam mačku ubacio ja!On zamahnu štapićem i džez paklenim tempom zasvira muziku,

za ples.

136

Nina se izmače sva utučena, izgubljena. Ona se nasloni na ši­roki prozor, pretrpan dječjim igračkama, pa se okrenu zidu da gosti ne primijete kako plače.

Jelka se sva prelijeva u svjetlosti. Okreću se parovi, promiču maske.

Malo po strani stoje Šaša, Timur, Ženja Aleksandrova i Ženja Maksimova i veselo razgovaraju. Odjednom im pritrča Kaca, sva zadihana.

— Veselite se, djeco, radujte se! — povika Kaca. — Sad ćete ču ti. . .

Istog trenutka na vratima se pojavi dadilja. Oslanjajući se na štap, ulazi i šofer Kolja Bašmakov. Nina ga promatra s užasom.

— Ne bojte se! Kapetan je živ — govori Kolja — nije čak ni ranjen. Našla ga je naša izvidnica u šumi. — On pruži pismo skoro obamrloj Nini i dodade: — Pismo je, istina, zakasnilo, ali će vas ipak obradovati. . .

Kao začarana Nina uze pismo. Vidje adresu: »Porodici Maksi­mov (za moju ženu Ninu), Lenjingrad, Krasnoarmejska 119.« U omotnici je bio otvoren telegram: »Šaša se brine zašto ne pišeš, svi te ljubimo. Žena Nina.«

— Pa to je pogreška, trebalo je da stoji: Ženja, Nina — reče djevojka zbunjeno.

— Sve je pravilno napisano — odgovori Kolja. — Vaš telegram je telefonski prenošen od baterije do baterije. . . Kapetan je, me­đutim, rekao da u njemu nema pogreške i da je prenesen potpuno tačno.

Šaša i Kolja Bašmakov se primakoše prozoru. Tamo su, među ostalim igračkama spremljenim za poklone, bili postrojeni i olovni vojnici.

Bašmakov izvadi iz džepa svoga vojnika i stavi ga na prozor ispred čitavog stroja.

Njegov vojnik je savijen i izgreben ali izgleda veseo.

137

Šaša brzo izdvoji iz čete zastavnika, dva stražara i komandira da bi odali počast borcu koji se vratio s fronta.

Kolja Bašmakov gleda u Nininu sliku koja visi na zidu.— Što, zar put nije ovakav? — pita Nina zbunjeno.— Nemojte se ljutiti, reći ću vam pravo: ne, put nije takav.

Zavijuci su veći a ljudi su grublji. — Kolja položi ruku na rame ranjenika koji je pjevao o četvrtoj četi, pa pokaza na sliku: — Ne znam o čemu oni tamo pjevaju, ali njihova melodija nikako ne pristaje uz borbu. Jesam li tačno rekao, drugarice?

— Da . . . znam i sama . . . izradit ću drugu . . .— Ako hoćete, ja ću vam dati ideju — nasmiješi se Ženja

Aleksandrova. — Njih nacrtajte — reče ona i pokaza na Kolju, Šašu, Timura i Jurku. — Oni svakoga dana pjevaju sve same naj- borbenije pjesme.

Pritrča Vovka pa i on stade između Kolje i Šaše.— Samo, molim te, nemoj nacrtati ovu protuhu i mačkodera

Vovku! — dodade Ženja Maksimova.Timur položi ruku na Vovkino rame:— Zašto? Pričekajte samo. Postat će on slavan artiljerac.— E, kad to kaže komandant najbolje snježne tvrđave na svi*

jetu — reče Ženja šireći ruke — onda će zbilja tako i biti.

*

* *

Jelka se prelijeva u svjetlosti. Grmi vesela muzika. Oko jelke plešu djeca.

A kroz sjaj ove blještave jelke, uz riku, grmljavinu koja posta­je sve jača i jača, ukazuje se snježna poljana i na njoj jedno drugo drvo, velika crna jela.

Malo udesno postavljena je topovska baterija.Komandir podiže ruku.

138

Zagrmi topovska paljba.Komandir promatra kroz dogled i vidi kako se iz snijega diže

pješadija. On ponovo podiže ruku. Opet se začu moćna topovska grmljavina. Komandir se brzo okrenu. Lice mu je jednostavno i energično, tek malo zamoreno. Skide rukavicu i obrisa dlanom vlažno čelo.

To je kapetan Maksimov. *

* *

Posljednji put se pred gledaocima uzdiže čvrsta snježna tvrđa­va. Iznad tvrđave leprša zastava novog garnizona.

Pred tvrđavom se Sašina vojska oprašta s vojskom bivšeg ko­mandanta Timura i ispraća je sa svim vojničkim počastima. Timu- rova četa se na skijama gubi u daljini.

BILJEŠKA O PISCU

Arkadij Petrovič Gaj dar (Golikov) rođen je u Arzamasu 1904. godine. Sa četrnaest godina stupio je u Crvenu armiju, tvrdeći da ima šesnaest. U dvadesetoj godini počeo je pisati. Želio je da svoje doživljaje u vojsci opiše u knjigama za djecu.

Njegova djela su »Škola«, »Daleke zemlje«, »Bubnjarova sudbina« i druga. Najpoznatije Gajdarovo djelo je »Timur i njegova četa«, objavljeno u bezbroj izdanja i prevedeno na mnoge jezike.

»Komandant snježne tvrđave« je nastavak »Timura«. Pi­sac je najprije napisao filmski scenario, s namjerom da po njemu napiše roman. Rat je omeo piščevu zamisao: napisan je samo scenario, koji objavljujemo u ovoj knjizi, a rad na romanu je zastao. Godine 1941. Gajdar je otišao na front, gdje je hrabro poginuo boreći se s partizanima u neprija­teljskoj pozadini.

141

SADRŽAJ

Timur i njegova č e t a ..................................... 5Komandant snježne tv rđ av e ................................. 8 5

B i l j e š k a o p i s c u ..................................................1 4 1

Tehnički urednik

Irislav Meštrović

K orek to ri

M irjana Milač i Ivanka Nikolić

*

Izdavačko knjižarsko poduzeće M ladost

Zagreb, Ilica 7 i 30

*

Za izdavača

Ladislav Indik

I Z D A V A Č K O K N J I Ž A R S K O P O D U Z E Ć E

1111 a (I O S IZ A G R E B